1

Priče jesenjeg lišća
Emir S. Nišić

Recenzija : Sanijela Matković

Lektura: Amela Mehmedović Fotogra ije: !mir" Andrea

#uzla $%&'(

)))(emirnisic(de(tl emirnisic*mail(com

2

Predgovor
Često u knjizi preskočimo predgovor, tako da nije grijeh preskočiti ni ovaj. Jesenje lišće sada je mokro od kiše koja pada nekoliko dana, često mi te kapi na lišću izgledaju kao malene suze, suze svih onih koji ne osjete ljubav, a onda se jesen zbog njih isplače kišama.U svakom jesenjem listu po jedna je priča, i gledajući u svaki list ja u njemu prepoznam nekoga. Koliko je jesenjeg lišća toliko je i priča, a sve one koje ostanu neispričane natovari proljeće na nebeske vagone, oblake, pa ih oblaci prevezu u neki drugi univerzum. Ja sam napisao puno priča, ali za ovu moju zbirku odabrao sam neke koje sam pisao prije sedam godina i još neke koje nam napisao skorih dana. Ova zbirka mi je važna jer se tek sad mogu nazivati piscem, ranije sam bio samo pjesnik, a dvije stručne knjige koje sam napisao nisu mi mogle dati to željeno zvanje. Skupio sam ovdje dvadesetak priča, u kojima ćete nadam se uživati, u nekoj od njih pronaći sebe ili nekoga dragog. Ne bih vam znao reći, zašto sam ovoliko dugo čekao da objavim svoju prvu zbirku pripovjedaka iako sam priča imao uvijek, a njih su mi najčešće poklanjale pozlaćene jeseni. Pošto pratim moderne tokove, i pošto vjerujem da su elektronske knjige budućnost, ja opet odlučih napraviti jednu takvu koju vam dajem na poklon. Vjerujem da će i mnogobrojna omladina koju rijetko srećem u knjižnici pročitati ovu knjigu jer će ona biti dostupna na svim elektronskim uređajima s kojima se oni druže. Lagano se mijenja svijet. Ja sam uživao spremajući ovu knjigu, samo zbog vas koji će je cijelu pročitati, i koji će moj trud nagraditi svojim zadovoljstvom. Ljudi o kojima sam pisao ovdje meni su posebno dragi, a primijetit ćete da ja i na neke građevine gledam kao na nešto živo, sa njih uvijek volim skinuti mahovinu i zagledati se u pukotine i izblijedjele boje. Ovdje sam pisao o tome kako i smrt može biti lažna, stvarna, o ljudskim nevoljama, o tužnim ljubavima, o čaju protiv tuge, o čudesnim orasima, o starom mlinu, o dobrim vilama...Nadam se da će moje priče neko lijepo čitati svojoj djeci, prije spavanja, ili u prvi sumrak pored vatre, ili da će neku od njih čitati momak djevojci, ili djevojka momku, iskreno bih volio da moje priče ili barem neka od njih zbliže ljude. Bit će mi drago ako vas neka od ovih priča lijepo nasmije, jer osmijeh je blagodat u koju se
3

često neko i zaljubi. Najveća radost bit će mi ako neko čitajući moje priče odluči napisati svoju priču. Priče i treba da se zapisuju, da ostaju nekim novim generacijama. Od svakog zaborava priče znaju spasiti likove, pojave, zgrade, uspomene i samoga pisca. Koliko god se mijenjao svijet, naši životi, sve naše priče ostat će zapisane na jesenjem lišću. Onaj ko ih bude znao pročitati, doznat će tako sve tajne koje su skrivene u nama. Ljudi neprestano žive svoje priče, u selima na brežuljcima, na ravnim njivama, na kamenitim otocima, u sivim soliterima, na beskrajnim drumovima. Ako vas pokriju jesenje magle, ove priče će vam dobro doći. Ako vas natopi jesenja kiša tugom, pronađite lijek za to u ovoj knjizi. Priče jesenjeg lišća uvijek će prijateljski dočekati vaše oči koje će ih čitati. Priče i postoje da bi se čitale i pričale. Možda se neka od mojih priča useli baš u vaše srce, kao što su se u moje uselile neke priče koje sam pročitao jedne jeseni dok je kiša u mom oluku svirala melodiju kojom je uspavljivala cio svijet oko mene, jedino su moje oči ostajale budne čitajući nizove od riječi, dok ih je srce upijalo, a mozak pamtio, i gdje god da odem ja ih se sjećam. Hvala svima onima koji ovu moju knjigu podijele putem internetskih društvenih mreža i na taj način ih poklonite vama dragim prijateljima. Moja zamisao i jeste da ova knjiga tako putuje internetom kao jesenji list kojeg nosi vjetar. Svaki jesenji listić može se pokloniti nekom dragom, neka i ova knjiga bude poklon vama dragim osobama, sve što trebate učiniti je proslijediti im link na kome je pronađete. Vi sad zategnite vaša jedra i uplovite u ovu malu knjigu u kojoj vam želim mirnu i ugodnu čitalačku plovidbu.

Emir Nišić

4

Recenzija
Godišnja doba na svome proputovanju, nanijela su JESEN. Bogatiju za još jednu knjigu koja upravo o njoj pjeva. Autor Emir Nišić iza sebe ima dvije elektronske knjige. Prva knjiga „Domavija“ govori o prošlosti Srebrenice u antičko doba, dok knjiga „Sutiska i Bobovac“ govori o prošlosti Kraljeve Sutjeske i Bobovca od srednjeg vijeka. U trećoj elektronskoj knjizi, pisac se ne može osloboditi svoje „profesionalne deformacije“. Tako u svojim pričama, vrsnošću pravnika odvaguje stvarnost, mjereći je iskustvom srca. Kao vjerni podstanar vlastitog svijeta u kojem; rijeke mijenjaju korita, labudovi jezera, u kojem čak i boje ponekad izblijede zbog hladnoće hotelskih soba. U tom i takvom svijetu, pisac nalazi razlog novim svitanjima! Zahvaljujući suncu što se unatoč svim nedaćama ne odriče svoga sjaja. Taj razlog, je jedini zakon kozmosa – LJUBAV! Tako ljubav traga za „čajom protiv tuge“, odrasta u razvojnim stadijima „dječaka“, pjeva o Andreinim proputovanjima, pokreće „Vjetrenjače“. A u vjetru obojenom bojama jeseni, zaustavlja se na Zorkinom prozoru koji je trajno otvoren iščekivanjem. „Njene su se oči stopile s morem,a njeno srce je postalo feral...“ Na svojevrstan način ovo je knjiga o Zorki, o ženi koja je doživjela jesen, obukla se u njene boje dozrijevajući u iščekivanju ljubavi. Njena ljubav „ tvrđa od svake stijene na otoku Čiovu“ poslužila je autoru kao svjetionik. Pomogavši mu da u moru nelogičnosti (koje se prtežu kroz priče) pronađe jedinu logičnost postojanja. A to je ljubav; prema sebi, drugome, strancu, prostoru, vremenu. Preporučam ovu elektronsku knjigu, za svakog čitatelja i sva godišnja doba. Sigurna kako će iščitavajući je, svatko prepoznati, možda čak i pronaći svoj svijet.

Sanijela Matković

5

+ znak zahvalnosti mome idolu" koji je odavno još u meni ,ro-udio .elju da ,išem ,ri,ovijetke i knjige uo,će" kao ,rvu ,riču u svojoj ,rvoj z-irci ,roze stavit ću ,ismo koje sam mu na,isao jedne noći" -aš kako je on nekoć ,isao jednom mrtvom ,iscu( /aista ne znam" da li mladi ,isci još uvijek ,išu ,isma mrtvim ,iscima" i da li to graniči sa nekom ludošću0 Meni je to sasvim svejedno( Mi smo se ćutajući -aš ino is,ričali(

Dragi moj Branko, Noć je jedna od onih u kojoj mi je izmakao san i da ne bih po glavi premotavao stvari od kojih mi bude loše ja odlučih da ti se javim, jer tako će mi biti i ljepše i bolje. Mnogo je godina prošlo od kako si svojom voljom otišao sa ovoga svijeta, čak dvadeset i osam. Sjećanja na tebe punim životom žive, a ja sam ti pouzdan svjedok za to.Meni kao ni ostalima nije najjasnije koji je razlog tvog odlaska, a ti si mogao da odeš jer si iza sebe ostavio mnogo djela da svjedoče o tebi i tvom životu.Ti znaš da sam ja pisanu riječ zavolio zahvaljujući tebi.A da li je to dobro? Ne znam ni sam , zanese se čovjek u sve ovo pa mu dođe da skoči s mosta. Podstakao si mnoge da zavole poeziju i prozu, ta dva začarana svijeta gdje je nebo od čarolije načinjeno, a zvijezde od kristala, gdje moguće je sve što se useli u maštu. Ti si me naučio da u svemu pronađem lijepotu , ja ljepotu tražim i u ovoj noći u kojoj se pored tišine čuje samo ovo moje pero koje veselo šeta po papiru proizvodeći tako svojstven zvuk.Kuca i sat, tiho i neumorno. Volio bih da u ovom času iz tišine izroni neki tvoj lik, možda sam djed Rade i da me izgrdi što ne spavam u ovo doba.Svi likovi iz tvojih djela sada su s tobom gdje ti živiš neke nove priče ili pak gore pišeš knjige koje rajska djeca čitaju kao lektiru. Tvoj raj mislim da izgleda kao podgrmečko selo iz tvog djetinstva, ako je to zaista tako, znaj da mi je drago. Mene još proganjaju misli od kojih mi se ne spava, uzalud ja bježim i uzalud pričam s tobom o stvarima koje ti već dobro znaš.Rado bih u snove ali mi zlatne kapije snova nisu otvorene, ključ od tih kapija sam negdje izgubio.Hajde da se vratimo u stare dane, da skinemo prašinu sa tih nebeskih polica na kojima su složena sjećanja.Ja sam rođen nekoliko godina poslije tvoje tragične smrti. Za tebe sam doznao sa nekih šest godina, tad sam vjerovao da si živ, zar je moguće da neko ko knjigom uljepšava dane bude mrtav... Ne, pisci ne umiru, sve dok ne umru njihova djela.U

6

nekim kasnijim godinama sam doznao da si 1984. godine skočio s mosta i tako stupio na put koji vodi ka nebu.Čitajući tvoja djela u mašti sam sebi dočaravao slike, i danas se sjećam te izmaštane kuće koja je nekad bila tvoja.Tako smo se ti i ja zbližili i postali prijatelji.Ja ne volim kad za tebe kažu da si dječiji pisac, i mislim da pisac ne može biti samo dječiji, samo domaći, mlad ili star, pisac jedino može biti pisac.Dobar ili loš, to ovisi o tome kako se ko kome dopadne. A opet, djetinstvo najčistiji je i najuzvišeniji period ljudskog života, prepun mašte gdje se daleka vremena čine nedokučivima i milijunima svjetlosnih godina daleko.Mislim da dok sam živ nikada neću zaboraviti neke tvoje priče i pjesme. Ja u svako doba dana ili noći mogu odrecitirati „Mala moja iz Bosanske Krupe“, a nikad dokučio nisam šta me to veže za tu pjesmu, samo znam da mi je jako draga. A tek „Magareće godine“ koje mi uvijek mogu izmamti osmijeh na lice. Ja ti evo razmišljam da li mi u čijim srcima postoji malo tajanstveno pero i kroz čije vene teku lijepe riječi i kada izađemo iz tih magarećih godina; hoću reći, da li odrastemo? Ne, zasigurno ne. I ti si po stare dane kroz svoja djela živio neko pozno djetinstvo. Moja prijateljica Sanela inače pjesnikinja mi reče da nije ni lijepo, ni pametno odrasti, i da je to vječno djetinstvo u duši neprocjenjiv i važan dio nas, i još je dodala : „Nemoj odrasti ni slučajno“. Davno sam te još uzeo za svog idola, i trudim se kad god mogu da ispišem poneku praznu stranicu.Prazne stranice su beskonačnost, one nijemo čekaju u budućnosti svakog od nas.Novi dan se već ugostio u vremenu, a ti i ja iz nekih starih dana još izašli nismo. Zašto bi? Oni se uvijek ljepšima čine.I ovaj dan koji je ovdje, nekad će stati u red starih dana i činiti se lijepim meni ili nekome drugom.Možda on u svojoj torbi nekome beskrajnu sreću nosi.Ne pitam te jesi li gore uspio pronaći svoju „malu iz Bosanske Krupe“ u koju si se zaljubio na prvi pogled i godinama je nosio u svom srcu? Je li i sad lijepa, da li je ravnodušna na te divne stihove? To te pitam iz nekih svojih razloga. Ovaj svijet je jedna prolazna epizoda na kome sretneš draga lica, upoznaš, voliš, izgubiš i živiš za ponovni susret.Opet čujem kako kuca sat i kao da u slogovima izgovara meni drago ime, on to namjerno radi. Da, baš sat ili kako ga ti nazva „čudesna sprava“. U ovoj noći drugujemo ja .ti i sat. Možda i Mjesec plovi nebom, ali ja ga ne vidim, vjerujem da je i bolje, i ne znam kakve veze on ima s nama i zašto je tako čest motiv u tvojim djelima... Mjesec, noćni putnik,
7

skinica, noćni posmatrač, prijatelj lopova i onih na čijem jastuku spava tuga. On dakle, nikako ne može biti naš drug. Razumijem za Sunce, jer si ti njegovim sjajem obasjao srca i duše tvojih čitatelja, a ja sam svojim pjesmama izmamio možda najljepši osmijeh na svijetu čiji je sjaj ravan sunčevom. Sunce je sjaj, toplina, nada, život, a Mjesec? On je tuga i nesanica. Pomislit ćeš da je on razlog zbog kojega ja ne spavam. Ne, nije on, moj razlog je daleko ljepši od Sunca i Mjeseca. Ipak su Mjesec i Sunce ono što je zajedničko prolaznom i vječnom svijetu. Puno je toga zajedničkog tebi i meni, dragi prijatelju, iako smo vječnošću razdvojeni.Mene još ne opija san,a sve bih dao da zaplovim snenim morem slatkim. Čujem sad uznemirili su se svi psi u okolini, možda oni svojim lavežom tjeraju nesanicu koja se uvukla u moju ulicu. Jednoga dana ja ću sasvim sigurno doći gore k tebi, možda pogodim baš na Miholjdan, tvoju slavu, kada kod tebe u goste dođu svi oni koje voliš. A do tada ću u srcu čuvati neke drage momente o kojima ću pisati i boriti se sa životnim ofanzivama, baš kao tvoj Jovandeka Babić koji sad možda naseljava neke istočne dijelove raja. Odoh ti ja, ne zato što mi se sad spava, i ne zato što ponestaje tinte u ovom peru, već zato što bih mogao otkriti neke uzvišene tajne, a svijet i život bez tajni ne mogu, one su svuda oko nas. I reci mi molim te još nešto; koje je zapravo boje sljez?
Tvoj prijatelj Emir S. Nišić 26.03.2012.

8

Lažna smrt
I prije tog komičnog događaja Mujo je smišljao i pravio isto tako komične i zanimljive događaje samo ovoga puta stvarno je pretjerao. Odlučio je da umre, ali da ponovno oživi. Dosjetio se da odglumi lažnu smrt, čisto onako da se malo našali s prijateljima i komšijama. Planirao je svoju sahranu nekoliko sedmica, čak je našao i saučesnike koji će mu pomoći u organiziranju dženaze. Sanduk je već bio pripremljen, a par njegovih jarana je otišlo da nagovore hodžu kako bi situacija bila što potpunija. Hodža naravno nije pristao, samo se čudio toj njihovoj nakani, pokušao ih je čak i odvratiti, ali oni su bili čvrsto odlučili da naprave tu opaku šalu. Jedne jesenje noći pored potoka dok je Mujo igrao karata sa svojim odanim prijateljima utvrđen je i datum dženaze i sve isplanirano u detalje. To jutro se baš i nije razlikovalo od ostalih tmurnih jesenjih, izgledalo je da će tog dana padati kiša, no niko se nije nadao iznenadnoj vijesti. Ubrzo se kroz selo proširila tužna vijest da je umro Mujo inače omiljeni šaljivdžija u selu. Nije bilo čovjeka u selu koji nije bar malo volio Muju ali sada su se svi našli u velikoj žalosti. Muju su po dogovoru iz sobe iznijeli oni koji su sa njim skovali plan. Mujina supruga Mejra plakala je koliko je mogla, dok se u kući polako skupljala rodbina i prijatelji. Jarani su Muju odnijeli na tavan njegove staje, navodno su tijelo odnijeli da se ogasuli i pripremi za ukop. U međuvremenu Muji su donoslili hranu i piće kojeg je bilo u izobilju. Oni s kojima je Mujo najviše zbijao šale na neki način su odahnuli jer će sada biti slobodni od svake šale na njihov račun. Mujo je sa tavana posmatro ko to sve dolazi i ko ga najviše žali. Od onih pet jarana ostala su samo četiri skučena u neki ćošak, jedva su se suzdržavali od smijeha, dok je peti otišao da se obuče kao hodža. Kopanje mezara su morali preuzeti neki rođaci jer Mujo nije imao djece, neko je javio da je tijelo pripremljeno i sve spremno još samo da dođe hodža. Prijatelji su krišom otišli do staje i Muju smjestili u sanduk pa ga opet nekako nečujno i neprimjetno iznijeli u avliju. U zatvorenom sanduku Mujo je malo pridrijemao jer je

9

već bilo popodnevno vrijeme kada se Mujo po običaju odmarao. Ubrzo je stigao i lažni hodža, svi su se čudili i pitali kakav je ovo sad hodža, odakle je? Nakon toga pristupilo se tradicionalnom činu dženaze, hodža je nešto govorio ispred kuće samo ovoga puta jako nevješto, jer naravno ni hodža nije bio pravi.Neki su htjeli da se otvori sanduk i da vide Muju posljednji puta ali „hodža“ je svim silama to spriječio, pa je naredio da se krene ka seoskom groblju. Ovoga puta sanduk nisu nosili Mujini saučesnici već Mujini rođaci: Omer, Halil , Ibrahim i Avdo. Mujo se u sanduku tiho smijao ali oni nisu mogli ni pomisliti da se to mrtav čovjek smije već neko u koloni pa su opominjali «tog» koji se smije naravno neznajući o kome se radi. Već su bili stigli do groblja kad Mujo malo jače reče: -Kako me to nosite, sunce vam kalajsano? Nastalo je čuđenje, kolona je stala, a Omer pomisli kako to neko sad u ovoj nevolji zbija šalu na Mujin račun, s ciljem neke osvete za njegove šale, pa povika : -Nemojte ljudi tako da se šalite, dženaza je ovo. Nastaviše dalje, kad Mujo opet: -Što Omere galamiš na mojoj dženazi? Tad već shvatiše da glas dolazi iz sanduka i vidješe da je vrag odnio šalu, a za neku nevolju i nebo se smračilo samo što nije počela padati kiša, a Omer predloži da spuste sanduk. Taman što su ga spustili na očigled svih prisutnih iz sanduka ustade Mujo i poče da se smije koliko je mogao. Svima se u tom trenutku slediše vene, neki se skameniše ugledavši taj prizor. Omer je bježao koliko ga noge nose bojeći se da će se baš njemu Mujo osvetiti prije nego što pod zemlju ode zbog onih drva što mu je ukrao prošle jeseni. Omer je trčeći razmišljao : -Velik je dragi Allah i njegova kazna će stići sve nas, evo bogme mene već stiže . Neki od prisutnih su mislili da su skrenuli s uma ili da im se taj prizor pričinjava. Ko je i kada čuo da je iz sanduka ustao mrtvac? Niko. E pa teško je Muji nakon toga bilo dokazati da nije ni umro, u tome su mu pomagali i njegovi jarani među kojima je bio i lažni hodža koji se također smijao zajedno s njim i uvjeravao ljude da sa se Mujo samo

10

šali. Neki su odmah povjerovali, neki nisu nikada. Omera je Mujo sustigao negdje u polju a Omer se od silnog straha onesvijestio. Žena sa Mujom poslije toga nije govorila mjesecima kao ni mnoge komšije čak su mu se micali s puta, obarali pogled kad se susretnu s njim, neki nikad više nisu ni pomislili na Muju. Samo se godinama poslije toga po selima prepričavao taj događaj. Omer je poslije toga često govorio Muji: -Kad onda nisam skreno s uma, neću vala nikad. I od tad svi nekako izbjegavaše Muju jer vidješe da je spreman našaliti se sa onim na šta niko nikad ne bi pomislio. Samo me još zanima da li će svi oni otići Muji na dženazu kada zaista umre, možda i hoće ali će svakog časa očekivati da Mujo ustane iz sanduka. Jer s Mujom nikad nisi načisto.

23.04.2006.

11

Dajdža Jusuf
Dajdža Jusuf meni nije bio pravi dajdža, zapravo bio je mome ocu ali sam ga volio podjednako kao i svoje dajdže. Bio sam jako privržen za tog starca koji je u sebi ma gdje išao i ma šta radio nosio svoju vedrinu sa sobom. Uživao sam u njegovim pričama i dok mi ih je pripovijedao u istim momentima ja sam živio u tim istim pričama. Najčešće u ljetna predvečerja odlazio sam do njega a on mi se uvijek iznova radovao i dočekivao me na poseban način. Sjedili bi na drvenoj klupi i odozgo sa brda posmatrali ljepotu našega mjesta uživali u mirisu predvečerja i razgovarali o mogočemu, zagledani u suton. Jusuf je bio poseban po mnogim stvarima a ono što se meni najviše dopadalo je to da je mogao da razgovara i sa onim ko ima sedam i sa onim ko ima sedamdest sedam godina. Brzo bi on postajao zanimljiv i nečujno se uvlačio u srca ljudi i postajao omiljeni drugar, kolega, poznanik ... U mom srcu još uvijek živi taj dragi starac zajedno sa svim onim trenutcima koje smo zajedno proživjeli kroz naša druženja. A družili bi se i zimi, kada sam u svojim čizmama znao progaziti dubog snijeg da stignem do obližnjeg brežuljka iza moje kuće na kome je živio.U proljeće mi je govorio o sjetvi, o radovima na njivi, pominjao je šta najbolje raste u njegovim njivama, koje su godine bile rodne, a koje nisu. Uvijek mi je govorio da se pazim lošeg društva te da „učim školu“. Nebrojeno puta mi je ponovio: ,,Uči školu, trebat će ti...“. Najčešće bi me uveseljavao naš razgovor i poslije svakog takvog razgovora dobivao sam sve veću volju za životom, bio sam sretniji, učio me je da postanem dobar. Pričao bi tako o Titu, o nekim čudnim događajima, o ženama, o poslu, o svojim putovanjima i svakakvih smo se tema još doticali. On mi je sve više pričao a ja sam želio da mi priča još, bio sam gladan dajdžinih priča, koje su meni bile pravo bogatstvo. Svaki naš rastanak bio je gotovo isti, osjetio bih tugu kada bih se rastajao s njim i nestrpljivo očekivao naš naredni susret. Nizali su se naši sastanci i rastanci sve do onog posljednjeg koji je bio itekako poseban i do sada najtužniji. Tog jutra sam uživao u zrakama sunca koje su dopirale do moje sobe ali ne baš dugo, javili su mi da je dajdža Jusuf umro. Ta veoma tužna vijest jako me uzdrmala i suze su krenule svojim putevima, a jedan dio mene je bio ubijeđen da to nije istina. Do tada

12

sam mislio da dajdža Jusuf nikada neće umrijeti i da će uvjiek biti uz mene kada mi je potreban neki savjet ili da me razveseli kada sam tužan i zabrinut. Popodne sam odlučio otići dajdžinoj kući i biti uz njegovu porodicu. Dok sam sjedio u njegovoj kući očekivao sam da se on odnekud pojavi i da mi osmjehom priredi dobrodošlicu ali to se nije dogodilo. Sljedećeg dana već je bila dženaza.Tada sam se zauvijek oprostio sa tim čovjekom.Gledao sam u daljinu i prisjećao se naših prelijepih druženja i pitao se zašto je baš moralo tako biti? Svi smo se vratili sa dženaze osim njega jer je on ostao tu na groblju da počiva u miru i priča neke nove priče, ko zna kome. Njega nema već neko vrijeme, a ja se još uvijek nadam da ću ga sresti negdje kako nasmijan traži mene kako bi mi dao savjet. Ali izgleda da se više nikada nećemo sresti, možda na onome drugom svijetu gdje nas čeka neka drvena klupa...
25.05.2006

13

Darežljivi ratnik
Svima nama su u sjećanju ostali neki događaji iz rata. Još uvijek pamtim onaj posebno lijep i human događaj kada se dajdža Hamdija susreo sa Ljiljanom. Učestvovao je Hamdija na mnogim bojištima, na Majevici, oko Sarajeva, u Gradačcu i ko zna gdje sve nije. Zbog svojih zasluga često je bio pohvaljivan i nagrađivan, nisu to bile neke posebne nagrade već neke stvari koje su potrebne svakome borcu. Jednom tako u bici oko Sarajeva Hamdo je mnogo napredovao i za nagradu dobio novu uniformu, čizme i kapu. Drago je Hamdiji bilo što će konačno biti i nečega lijepog u ovom sumornom ratu, ionako je već toga ljeta nastupila neka sezona kiša. Nije rijetkost bilo da se Hamdo na bosanskim brdima promrzne i prehladi sve zbog svoje dotrajale odjeće i obuće. Gazile su njegove stare vojničke čizme zemlju bosansku i već su dobro islužile, baš im je bilo vrijeme za promjenu, ali Hamdo se tek nekako bio navikao na njih. Došavši u svoje rodne Masle, Hamdija je po običaju sjeo u dvorištu za stol i čekao da sa svojim ukućanima popije kahvu.To naše pijenje kahve je neka posebna draž za svakoga ko se umoran vrati s posla ili duga puta pa se običaj kahvenisanja morao održati i u strašnom ratu.Bilo je već kasno popodne i ubrzo se čitava porodica skupila oko stola svi onako spremni da slušaju šta će to Hamdija ispričati. Počeo je Hamdija ubrzo o nekim svojim junačkim podvizima a ukućani gledaju u svog junaka i pitaju se da li je to sve moguće.Baš u to vrijeme u Masle su stigle izbjeglice iz Srebrenice. I priča tako Hamdija kako je on čuo za njihove patnje i kako ih još uvijek po šumama nalaze, napravi malu pauzu kako bi ispio još jedan fildžan kahve ali slučajno mu pogled odluta prema putu i ugleda nešto što ga u tom momentu skameni. Ugledao je čovjeka srednjih godina kako bos ide tim makadamskim putem sav tužan i već umoran od briga, tuge i jada. U tom momentu Hamdo zaboravi sve svoje junačke podvige i pozva tog čovjeka za stol. -Hajde bolan i ti s nama kahvu popij?- reče on. Priđe čovjek i sjede za stol, ubrzo mu nališe kahvu a Hamdija poče da ga propituje: -Što bolan hodaš bos?

14

Sliježući ramenima Ljiljan odgovori : -Šta ću brate kad nemam obuće, ovo što vidiš na meni to mi je sve. Puče u Hadiji srce od prejake tuge i žalosti, i brzo reče svojoj ženi da donese onu novu opremu koju je dobio na ratištu. Ubrzo ga Hamdija opet poče ispitivati o Srebrenici. Slušao je Hamdija i čudio se, jer nije vjerovao da se takav pokolj i takva nevolja može dogoditi, možda je ovaj i uveličao svu tu situaciju pa je sve to zvučalo još nevjerovatnije. Hamdiji ovaj čovjek postade nekako drag i on mu dade nadimak : -Mogu li ja brate tebe zvati Ljiljan? Ovaj samo klimu glavom. -E pa hajde Ljiljane obuci ovu novu uniformu i evo ti ove nove čizme da mi više ne hodaš bos. Ljiljan se zahvaljivao koliko je znao i mogao. Nedugo zatim se smračilo i Ljiljan je već morao da krene svojoj porodici, a Hamdija mu reče da navrati kad god bude mogao. Mislim da te noći Hamdija nije spavao, razmišljao je o Srebrenici, o Ljiljanju, a na trenutke o svojim starim čizmama. -Eh, što ti je sudbina ostadoše one uz mene opet. Dani su prolazili a Ljiljana nije bilo, raspitivao se Hamdija o njemu po selu ali mu rekoše da je otišao negdje u drugo selo. Ljiljan se više izgleda nije sjetio dobrodušnog Hamdije koji mu je pomogao i pored svoje muke i nevolje. Sve do kraja rata Hamdija je nosio stare čizme i u njemu se pojavljivala želja da se ponovno sretne sa Ljiljanom ali on kao da je u zemlju propao.

29.05.2006.

15

Saga o jednom mostu
Sjedim,noć je,tišina pusta.Ispred mene prazan papir koji od mene očekuje da ga ukrasim nekom pjesmom ili zanimljivom pričom.I ja to želim, ali mi ne polazi za rukom,ničega da se sjetim.Da pišem o samoći, tami i tišini, možda? Ipak ne. Moje misli nisu daleko,eto tu se roje u susjedstvu.Otišle su do jednog starog mosta.Jako čudan most čak i čaroban moglo bi se reći. On je tu već decenijama,pored one osnovne namjene, on je sastajalište mladih iz ovih par mahala. Najčešće u ljetna predvečerja na jednu stranu bi se naslonile cure a na drugu momci.Prvo bi se gledali, zatim upoznali, popričali, prošetali...a šta je dalje bilo to samo oni znaju. To mjesto u neka stara doba zvali su Brod, a kada se sa tog mjesta udala neka Hata, nazvaše ga Hatin Brod. Meni su ipak slađi bili oni slučajni susreti,kada bi se dvoje mladih vođeni sudbinom prvi puta sreli i pogledali baš na mostu ili tu blizu njega.Sad mnoge nas za taj most vežu brojne uspomene a na njih nas podsjeti draga osoba ili prelazak preko tog istog mosta.Sjećam se da sam kao đak idući na prvi izlet prešao preko tog mosta zajedno sa drugarima iz škole i svojim dragim učiteljem Šahbazom.Ja istini za volju još uvijek prolazim preko svog omiljenog mosta a nije rijedak slučaj da na njemu zastanem. Sad nova lica igraju glavne i sporedne uloge u predstavi o mostu.Ta predstava se igra od kada je most sagrađen i igrat će se sve dok on bude služio. Postoje ljudi koji imaju ili su imali neku od uloga na mostu u tu skupinu i ja spadam obzirom da sam tu kao dječak igrajući se sretao svoje prve simpatije, postoje oni koji su samo obični prolaznici, oni bi zapravo bili statisti u predstavi. Pošto svako vrijeme nosi svoje breme i svoje ljude samim tim se lica na mostu izmijenjuju.Oni stariji sa sjetom prijeđu most a desi se da na njemu susretnu svoju ljubav iz mladosti s kojom su nekada igrali neku od uloga na mostu.Neki od njih taj susret riješe obaranjem pogleda,neki se ljubazno pozdrave neki i nasmiju.Siguran sam da svima njima bude drag taj susret i taj kratak povratak u prošlost.Otme se nekome uzdah, nekome klecnu koljena jer još uvijk voli to drago biće.Neko izgovori ono neobavezno ''jah...'' a da ni sam ne zna kome je to rekao,da li sebi, da li svojoj staroj
16

ljubavi,da li mostu... Ruku na srce nisu na mostu samo rađane ljubavi, često su i umirale ili se samo tako činilo onim što se rastaju.Neki od njih se nerado sjete mosta, a kad njime prolaze kao da ga i ne primijete.Njih o mostu bolje i ne pitaj,zato ću ih ja ovog puta i zaobići. Bilo je na mostu i tuča, većinom su povod za tuče bile djevojke.Sa tog istog mosta su neki zabacivali a i danas zabacuju udicu.Neki su imali sreće u ulovu ,neki nisu, isti slučaj kao kod onih što love muška ili ženska srca.Eto ja i danas ako vidim neko meni drago lice iz komšiluka kako lijepo obučeno i namirisano stoji naslonjeno na mostu upitam onako iz šale:Koga to pecaš? Ili Hoće li se danas upecati neko? A to zaljubljeno stovrenje jedva čeka da me se riješi i samo gleda na onu stranu s koje bi trebala dođi očekivana osoba,nekad pogleda i na sat,a sve što vrijeme više odmiče gleda sve češće.Treba imati sreće pa vidjeti radost kada se pojavi taj očekivani gost, bude čak i poljubaca, tad je predstava najinteresantnija.Samo nešto teško se rastaju, taman neko od njih krene pa se vrati, onda krene drugo pa se i ono vrati,znaju tako sve dok ne dogovore novi susret, na mostu naravno.Šta pričaju jedni drugima to ne znam jer nisam ni slušao ali se da primijetiti da ima nekih koji samo ćute, gledaju neki u Gostelju, neki u daljinu,neki u voljenu osobu.Desi se tako da baš kad ašikuje neki par na mostu naiđe njegova ili njena bivša ili neka tajna neostvariva ljubav.Takvi prolaznici isprate se ćutke. Ima o mostu još da se priča ali ja ispričah dio onoga što znam i što sam slučajno ili namjerno zapazio. Onaj ko mi ne vjeruje eno mu mosta neka stane i nasloni se na koju god mu je volja stranu,pa neka gleda, možda vidi i puno više od mene.
29.09.2007.

17

Moja kratka priča o jeseni
Jesen je oličenje jednog mirnog i tužnog perioda koji se javlja izemđu ljeta i zime. Meni su jeseni uvijek brzo prolazile, valjda zato što ih previše volim.Sve jeseni moga djetinstva imale su isti miris i svake godine sve intenzivnije boje.Pamtio ih po mirisu ili bojama svaka od njih ostala mi je draga uspomena. Za mene jesen nije počinjala kada je to kalendarski predviđeno već sa prvim školskim danima. Ti zlatni dani uvijek su u meni budili posebna osjećanja.Svaka jesen bi sa sobom donijela i neku novu draž, nadu, a ponekad i ljubav. Jeseni su obično okupane kišom, a postoje čarobni intervali obasjani umjereno toplim suncem.U istom periodu nesretno zaljubljeni su skloni češćem i dubljem tugovanju. Isti su skolni pisanju poezije ili literarnih ostvarenja, koja su umjetnički dosta vrijednija nego ona napisana recimo ljeti.Ovo doba dat će nepresušnu inspiraciju slikarima i fotografima, ali ni glazbenici neće ostati oštećeni. Rijeke su hladnije, magle prisutnije, noći također svježije a u kasnu jesen pojavljuju se i mrazevi. Kiše su njen sastavni dio, mogu biti i beskrajno romantične ako se sa nekim dragim možete skrivati ispod kišobrana. U jesen se priprema zimnica, osim ljudi to rade i životinje, neke prikupljaju hranu a neke mijenjaju krzno. Sve je ipak lakše podnijeti ako ima neko (ponavljam) da vas zagrli. U slučaju da takvoga nema (ako je bio ili ako neće da bude) krenite jesenjim alejama ljubavne tuge, one su vam odmah pored rijeke koju popularno zovu čežnja. Možda vam ta šetnja donese i nečega dobroga, a možda se u vašem životu pojavi i neko novi i ne dozvoli vam da tugujete. Za vrijeme jeseni možete se baviti mnogim aktivnostima, trčanjem, pecanjem, planinarenjem, plovidbom, letenjem ... Najčešća asocijacija na jesen ljudima je požutjeli list koji pada sa grane. Ima ljudi kojima za vrijeme jeseni i srce požuti.A ima opet ljudi koji nikako ne vole jesen, smeta im to kad im gradovi posive, zrak zahladni, sunce se pritaji i lišće im šušti pod nogama. A ja opet volim i jesenju rosu, i studen na licu, lokve poslije kiše, pa i graju dječiju iz škole kad se vraćaju.Kestenje je velika jesenja blagodat, bilo da je rasuto ispod stabla ili ste ga kupili toplo i mirisno od prodavca na ulici, ono svakako budi radost osjetilima. Jesen je umirujući zvuk violine, ona je i nježni šapat na uhu, ona je
18

zagrljaj, ona je osmijeh u najpotrebnijem trenutku i dodir radosti. Nekome može značiti i uzdah, daljinu ili strepnju, dva neba od tuge sastavljena ili neznanca nekog skrivenog u magli, samoću pored kamina, blagu zebnju i razbijene snove. Ako pak ne voli te neko do koga ti je stalo, pa jesen će ti dati priliku pravu da ga se sjetiš i češće nego prije, da odeš u ravnicu i glasno dozivaš mu ime.Ne mari puno ako se ne odazove jer jesen će mu neka taj dug naplatiti.Onda se razvedri malo sjedni pored rijeke i znaj da nisi sam, jer jesen je tu oko tebe i grli te snažno rukama prijateljstva.Bude li potrebno znaj, ona će ti i nadu istinsku u srce uliti, a tvoje će snove uzaludne onom ko te ne voli po skupoj cijeni prodati. Dakle jesen je tu i da izravna račune, da se igra s djecom, da uspavljuje i ćuti, da nahrani nekoga, da ti pomogne. Zato joj se prepusti i neka te svojom bojama zlatnim poljubi.
15.10.2010.

19

Ljubav grofa Rizenfeldera
Projurile su kočije ostavljajući iza sebe prašinu u vihoru nad stazom, koja prolazi pored riječnog rukavca i starog drvoreda.Naš grof Rizenfelder ima običaj kada se naljuti, ražalosti ili uvrijedi narediti da mu upregnu konje i da sam potjera svoje ogromne kočije u nekom luđačkom zanosu, i čini mi se,tad bi pred sobom zgazio sve što mu se nađe na putu.Ta navika ostala mu je još iz mlađih dana i to mu je svojstven lijek protiv ljutnje. To što sada juri je zbog toga što je doznao da je izgorjela njegova špiritana. Požar je kako kažu,podmetnut,a to ga je još više rasrdilo i ražestilo.Špiritana je donosila dobar profit, no ona naravno nije jedino što grof ima. Ima grof: ciglanu, lance najplodnije zemlje kakve ni u raju nema, zatim lađe, najbolje konje, parnu vršalicu i ne znam više ni ja sam jer se u tom obilju pogubim. Iako je imao puno zemlje on je zemlju uvijek kupovao, veseilo ga je to kad zna da dio prostranstva koji mu u pogled stane da je njegov vlastiti.Na njegovim poljima zlatila se najbolja pšenica,njihali se najbolji kukuruzi i rasle tikve ogromne kao u kakvim bajkama. Živio je u izobilju i već dugo sam bez igdje ikoga svog, roditelji su mu umrli davno a ženio se nije.Istina, naš grof imao je uvijek najvjernije i najbolje sluge u ovom kraju, ne kažem to samo zato što sam ja jedan od njih, to će vam ovdje reći i slučajni prolaznici. I baš se neko zao sad našao da remeti mir mom starom dobrom gospodaru. Moj gospodar sad ima oko 50 godina i u srcu čuva jednu davnu ljubav. Ja sam za te njegove davne ljubavi čuo, pričalo se po okolini, a i ja sam nešto od toga vidio i slučajno doznao... Sve je počelo dok je moj grof Herman Rizenfelder imao oko 20 godina, već je bio završio neke škole i došao na imanje svoga oca Josifa.Proljeće se već rukovalo s ljetom i kretalo na neku drugu stranu svijeta. Herman Rizenfelder bio je lijep i zgodan mladić, gospodskog držanja, blag, tih, ljubazan i prema svoje konjušaru i prema gradskim frajlicama. Pošto omladinu u tim godinama ne zanima nikakav posao tako ni mladi Herman nije pomagao ocu u poslovima, a otac kao i svaki drugi roditelj nije pretjerano mario za to. Odlazio bi po cijele dane da skita po imanju, da plovi čamcem, da jaše konje, a ponekad bi znao čitati neku knjigu u cvjetnom vrtu ispred raskošne
20

vile. No, uvijek je bio sam, bez ikakvog društva i to je ono što je brinulo njegovu majku Margaritu. Da bi ga malo razveselili i upoznali sa ljudima njegovi roditelji su često priređivali veličanstvene balove u njihovom domu, na koje bi pozivali vlastelu iz okoline i ugledne ličnosti iz svog kraja. Naravno bilo je tu lijepih bogataških kćeri, mladih, divnih, kakve samo u snovima postoje... Kažu da je Herman s nekom znao i da zapleše ali se nikad nije zbližio sa bilo kojom od njih osim sa Simonom Ertl, valjda zato što je ta mlada dama voljela konje baš kao i moj gospodar. Bilo je to prije svega prijateljstvo, mada su svi s velikim nadanjima vjerovali da se radi o priželjivanoj ljubavi, o nečemu na što i Gospod Bog a i obični ljudi gledaju s radošću. Kažu da je to bio savrešen par. Ali, meni je rekao stari vrtlar Žorž da tu nikad nije bilo nikakvog udvaranja niti bilo čega drugog osim druženja. Voljeli su konje kao što rekoh i to je bila jaka veza koja ih je spajala, voljeli su konje bilo da su mađarski polukrvnjaci, trakeneri ili obični seoski konji kakve je imao krčmar Šnajder. Veselilo je starog Josifa i njegovu Margaritu to što njihov sin ima nekoga nadajući se onome čemu se raduju i što priželjkuju svi ljudi u tim godinama, unucima. Simona je bila stalna gošća u njihovoj kući, bila je tipična bogataška kćerka, vrištala je na sluge, bila ohola i sebična. Njene plave kose nisu zagolicale maštu mog dobrog gospodara, možda je to sreća. Jednog predvečerja jahali su ka zapadu dok im je sunce u svom padu peckalo oči.Nailazeći pored mlina primijetili su jedno seosko djevojče koje ih je gledalo iskrenim pogledom i sa malo straha. Zapravo ne znam da li je Simona primijetila djevojku, ali Herman jeste iako je nije najjasnije vidio od sunca koje je obasjavalo večernjim žarom iza njenih leđa ali vidio je ono najvažnije, crne bistre oči. Odjahali su kao da se ništa desilo nije, a zapravo desilo se nešto veoma važno, nešto što se nama svima barem jednom u životu desi. Dogodio se jedan snažan momenat u kome su se poklopile zvijezde. Te noći Herman nije spavao, već je gledao u noć stojeći pored prozora, nadajući se da će u tom mraku pronaći te divne oči. Popio je čašu vina i legao u svoj udobrni krevet i dugo gledajući u svijeću pitao sam sebe šta se to događa, dok mu je sjećanje na one oči milovalo srce.Ona je u njegovu glavu ušla onog prvog momenta kad su im se sreli pogledi govoreći glasno o nekoj izvanzemaljskoj istini. Simona je idalje bila prisutna u toj

21

prostranoj kući, a Herman se sve manje družio s njom, opet je počeo samovati i skitati pored mlina, niko nije znao šta je on zapravo tražio. Sebična Simona osjećala se uvrijeđeno i zapostavljeno pa je jednog dana poslije ručka na kome Herman i nije bio, otišla sa ovoga imanja ne pozdravivši se sa svojim prijateljem. Zlobni jezici kažu drugačije, da je tog dana u ljubavnom činu zatekla mladog Hermana i mlinarevu kćer i da je to jako naljutilo i da takvu prevaru nije mogla da podnese. Ali tako priča krčma, to nije bilo tako. Tog dana Herman još nije ni znao da je to ljupko djevojče mlinareva kćer ali se nadao da će je sresti i pokušati prići joj. Jedne nedjelje dok je bio u crkvi slučajno se okrenuvši ugledao je ono za čim danima traga.Ugledala je i ona njega.Prečesto je okretao glavu, a ona je dočekivala svaki njegov pogled svojim malim smiješkom, a on bi ponekad i uzvratio. Izašavši iz crkve počeo je da je traži, pronašao je sa seoskim curama iza crkve koje se veselo kikoću obučene u bijelu seosku nošnju.Opazivši mladića prestalo je kikotanje, on je hrabro krenuo prema njoj a ona je kako priliči oborila pogled. Pitao je : -Curo čija si ti? Znao je da njoj ne može da priđe sa naklonom, ljubljenjem ruke ili kakvim drugim iskazivanjem poštovanja, već da mora samo tako pitati čija je... Stidljivo je odgovorila i dalje gledajući u zemlju : -Mlinareva. -A kako se zoveš? Upita grofov sin. Sad je odgovorila sa malo više hrabrosti -Julka. -Julka. Ponovi Herman, opazivši na sebi znatiželjne poglede, blago se pokloni i ode. Polako su se nizali dani u neki beskrajni biserni niz, a mladi grof Herman osim što je svoje ljupko čedo viđao u crkvi, počeo da je susreće i na putu blizu mlina, i u selu, pa počeo da joj ljubi ruku, pa obraze, da je sanja sve ljepše i ljepše, a sve to pod pokrivačem stroge tajne. Njhova srca bila su sve priljubljenija jedno uz drugo. Njoj je bilo skoro 16 godina, bila je siromašna mlinareva kćerka a k tomu zvala se i Julka, to ime nikako nije za grofovski dvor. To je bila zabranjena ljubav, ali iskrena i prečista. Ona u njemu nikada nije vidjela grofa, već mladića. Julka se plašila toga, i često je sebi govorila brišući sjajne suze da to nije smjelo da se desi. I grof Herman bio je

22

nekako djetinjski zaljubljen u to krhko biće divnog osmijeha, i pogleda u kome živi sva ljepota bistrine.Želio je da je oženi, a tu ideju dobio je kada mu je za rođendan poklonila jabuku, cvjetni vijenac i nešto izvezeno, niko ne zna šta.Taj izvezeni poklon bio mu je draži od svog bogatstva svijeta i od svih poklona koje je ikada dobio. Te noći u njegovom grofovskom domu priređen je bal u čast njegovog rođendana. On je plesao, veselio se, a Julka plakala u svom mlenom sobičku u mraku i dobokoj tišini. Sve je to za nju bio neki daleki svijet, želja koju su okovale najstrašnije zabrane.Ona nikada neće moći svratiti na bal. Viđali su se često i voljeli, a onda su došli snjegovi, prečisti kao duša Julkina.Sa tim snijegom kao da je pala nesreća na dolinu, stari Josif doznao je za to što čini njegov zaljubljeni sin, i on na to nije gledao blagonaklono, zapravo se naljutio na svog sina, grdio ga je svakoga dana, a majka sa Hermanom nije razgovarala, čak ni za trpezom. Bio je razdvojen od Julke ne samo snjegovima već i onim što ih je razdavajalo uvijek. A Julku su zagledali seoski mladići, sluge i mlinarev pomoćnik, jer se vrijeme njene udaje bližilo. No, nju nije zanimalo to, ona je ćutljivo čekala u svom kućerku na koga se natovario snijeg i kao da joj je svojom težinom pritiskao srce, čeznula je, uzdisala i voljela nekog kog ne smije. Herman je od oca primio neodgodivu naredbu da odmah prekine sa svojim „ludostima“ kako reče, a to je značilo da ostavi i zaboravi svoju dragu Julku. Ipak otac je otac,stega obiteljskog sklada, tradicije, ugleda i nekih stvari koje su nekima važne i važnije od najuzvišenije ljubavi... Bilo mu je teško, ali uzjahao je svog konja i krenuo da je traži, i po nekom čudu sreo je baš blizu mlina, dok je ocu nosila ručak. Sjahao je s konja a ona mu se veselo nasmiješila, kako i ne bi jer vidjela je ono za čim toliko čezne i ono što najviše voli. A on je na ivici plača bez naklona i pozdrava rekao: -Gotovo je Julo. Te riječi su značile mnogo i za sobom su iz očiju povuke Julkine suze. -Moji ne daju Julo, mora biti ovako, žao mi je. Htjela je kroz suze reći da ga voli, ali nije mogla, samo je plakala. On se već bio ponovno popeo na konja i tad dodao : -Zaboravi me. I odjahao je. Julka je obrisala suze da otac ništa ne primijeti, odnijela mu ručak, uzela neki stari bodež koji je visio na zidu mlina, sišla bliže rijeci, još jednom zaplakala,

23

posljednji put u životu i odlučno probola svoje prečisto srce kojem nije dala da kuca zbog nekog drugog.Njena krv oblila je snijeg, a tijelo nježno palo po tom snježnom dušeku i tako je Julka otišla u raj. Herman je narednog dana čuo za to i počeo da krivi samoga sebe i to sebi nikada nije oprostio.Tako često završavaju te zabranjene ljubavi, jedno uvijek strada i to ono koje više i iskrenije voli. Moj gospodar je kažu za Julkom tugovao punih 9 godina, nosio joj je na grob cvijeće, molio je za oprost i plakao. A kada je doznao za Julkinu smrt tad je naredio da mu upregnu konje u saonice i tjerao ih je tako brzo da su mu se suze na licu ledile.Proljeće koje je slijedilo izgledalo mu je nekako mrtvo i odsutno. Nije mi jasno kako se sve ovo doznalo, a možda je i sam đavo ovo razglasio po selima koja miruju u ravnici.Meni je ovo pričao naš vrtlar i on tvrdi da je Julka jedina i najveća ljubav grofoa Rizenfeldera. Ja znam da je to neko drugi. U tih devet godina tuge svašta se desilo, umro je stari Josif, zatim mlinar, a na poslijetku i grofica Margarita. Herman se dobro snašao u poslovima koje mu je ostavio otac, i čak je udvostručio imanje što je iznenadilo sve, a tako nešto je vrijedno divljenja i poštovanja.Kažu još da Herman nije prilazio mlinu samo bi ga nekad gledao izdaleka, danas je na tom mjestu veliki mlin koji pripada mome gospodaru ali on ni danas ne ide tamo. Devet godina nakon Julkine smrti moj gospodar je otputovao nekim poslom u Budim i tom prilikom upoznao mladu Amaliju Lihtmajer, mladu kneginju. To poznanstvo je ubrzo preraslo u nešto više. Grof bi često nekuda odlazio na nekoliko dana, slala su se i stizala pisma, sve dok jednog jutra nije stigla i kočija koja je dovezla Amaliju. U osvit tog dana vrtlar je vidio grofa kako zamišljeno gleda sa prozora kao da očekuje nekoga. Amaliju je dočekao neki poetski izraz našeg grofa, sreća na njegovom licu, duboki naklon pred njenom nesvakidašnjom ljepotom. Imala je kosu boje meda koja je padala po njenim nježnim ramenima,njen stas bio je poslastica za oči, njeno držanje kraljevsko, svaki pokret ležeran, treptaji oka divna i zanimljiva predstava. A oči? One su možda bile razlog zbog kojih se Herman zaljubio u nju, podsjećale su ga na Julkine oči. Te oči su dva jezera koja sanjaju san o sreći ispod obrva tankih.I njen osmijeh je zračio toplim sunašcem koje se skrivalo iza divnih joj usana.Bila je nježno stvorenje vilinske ljepote, i grof je odista mislio da je Amalija prava pravcata dobra vila.

24

Tog prvog dana prije ručka prošetala je cvjetnim vrtom noseći svoj osmijeh iz koga je isijavalo nešto božanski lijepo i tom svojom šetnjom kao da je pozvala sve ptice ovog svijeta koje su je pozdravljale veselim cvrkutom. Ubrala je jednu ružu i njome milovala svoju ravnu kosu. Tad nije nosila šešir, niti bijele rukavice, ali opet je bila i otmjena i lepršava i sva raskoš njene ljepote širila se vrtom, postidivši i ruže i ptičiji pjev. Sluškinje kažu da se za ručkom veselo smješkala grofu. Sa Amalijom je u dvor Rizenfelder ušla izvanzemaljska sreća i sve je poprimilo neki veseli sjaj. Ona je voljela Hermana svim srcem, i valjda je ta ljubav bila razlog za njenu radost.Nikada se nisu vjenčali a u neka doba posluga je Amaliju počela zvati gospođom, na što se ona nikad nije usprotivila. Svaki sunčani dan su ispunjavali šetnjama, često pored riječnih rukavaca, između drvoreda ili bi plovili malim čamcem po mirnoj rijeci, a uvijek bi sjedili na istoj klupi ispod stoljetnog stabla darivajući poljubce jedno drugome.Skoro uvijek su se držali za ruke i bilo ih je lijepo vidjeti. Ljubav je bila sve jača i jača a zimi bi gledali vatru u kaminu zagrljeni u velikoj fotelji. I ja sam vidio Amaliju kada sam ovdje došao u službu, zaista je bila prelijepa. Njena blizina donosila bi neki mir u dušu, bila je ljubazna kao da i nije bila plemkinja.Svojom nježnošću i lepršavošću ispunjavala je oči i zaista falio joj je čarobni štapić. Bila je zaštitnica ovog doma, dobra vila svih nas, dok je ona bila tu, niko se čak ni porezao nije na ovom ogromnom imanju. Tad u ovom domu nije bilo balova jer je Amalija svaki dan pretvarala u najsvečaniji bal.Baš kao što je iznenada došla, tako je i otišla , mi nismo znali kuda ni zašto. Ali sve nam je bilo jasno kada je grof naredio da mu se upregnu konji i tad je dugo jurio po putevima prašnjavim.Bio je tužan, nije puno govorio i nije puno jeo. Odlazio bi često do rijeke, a jednom sam vidio da je na komadiću drveta napisao Amalija, nacrtao srce i dodao još Herman, bacio ga u rijeku i gledao za njim, ono je plovilo do riječnog vrtloga čije su ga struje nosile, baš kao što se vrti neka muka u grofovoj duši. Nadao se, i sad se nada, pisao je pisma, ali odgovor nikad stizao nije. Istina, dobio je od nje jednu sasvim običnu čestitku za Novu godinu i to mu je značilo mnogo jer ga nije zaboravila. No poslije je opet tužan i poslije njenog odlaska kao da je svako žensko umrlo za njega. Grof od tada nekad ode u lov, a nekad peca i to je sve;eto sad mu je izgorjela špiritana i svakakve se nevolje dešavaju od kad je otišla

25

Amalija. Zli jezici za njen odlazak ništa nisu rekli, kao da i nisu primijetili. Moj gospodar plemeniti Herman Rizenfelder će svojim novcem izgraditi bolju i veću špiritanu, ali Amaliju vratiti neće nikada. Neće se osloboditi ni onog mladog Julkinog života na duši što ga boli, možda zato čuva nešto izvezeno što je dobio od nje, a niko ne zna šta.
07.06.2012.

26

ra!
U neka sretna vremena je povrh imanja Slavka Kneževića raslo toliko debelo orahovo stablo da su ga jedva četiri čovjeka rukama mogla obuhvatiti, a na njemu su rasli orasi taman toliki koliko je i jaje, pa čak i veći. O visini tog stabla i ne pitaj. Mnogi domaćini nosili su te orahe da zasade na svojim imanjima, a oni nisu iznicali, ako negdje i bi, onda se slablo poslije osuši, ili počne rađati tako slabo i sićušno da bi ga damaćinu bilo korisnije posjeći. Stari ljudi bili su poprilično dokoni pa su željeli doznati tajnu zašto je orah takav i zašto se samo tu primio, pa bi noću odlazili do oraha tragom priča koje bi izmišljaji susjedi.Orah je bio česta tema razgovora, a bogme i ponos našeg sela kojim bi se hvalisali gostima kada bi nam došli ili kada bi mi negdje otišli. Marko Kolar govorio je kako Slavko noću zaliva taj orah vodom koju donosi sa nekog tajnog izvora ili možda čak sa starog bunara.Drugi su opet tvrdili kako su Slavko a i njegovi stari uvijek bili pobožni pa ih je to dragi Bog nagradio. Slavko bi svake jeseni na svoj tavan složio možda i pet kola krupnih oraha, nešto od toga on proda, nešto naravno utroši u kolače domaćica Kata, a kad se fino osuše i kad vani veje snijeg, njegova djeca pored peći koja veselo pucketa i zagrijava dom, krckaju orahe kao male vjeverice, a na Božić kad dođu čestitati djeca Slavko ih daruje krupnim orasima. Taj krupni orah bio bi svakome drag dar, em mu se čudiš što je tako krupan, em svoja usta natopiš nekim divnim okusom, i povrh svega obuzme te neka milina pomisliš li da je to što si pojeo zalivano nekom čarobnom vodom, ili da je ta voćka obasuta Božijom milošću, onda si sretan što poznaješ Slavka koji je eto izgleda kod Boga odabran pa ga On čudesnim orasima nagradio. Slavko nije zasadio taj orah, nije ni njegov otac, pa ni djed koji je pričao Slavku još dok je bio mali, kako je taj orah iznikao sam, valjda ga je neka ptica ispustila u letu i to baš na sredinu te parcele, pa kad je tanani prutić počeo da jača i da se razvija, zasmetao im i htjedoše da ga posijeku, ali neka stara baba, tko zna koja i čija reče da ga ostave. Još za prvoga roda dođe silan narod da se isčuđava i krsti. Rađao je orah svake godine sve više i više, rađao bi čak i kada bi orasi neke godine u ovom kraju izdali. Kako su stasavale nove generacije, one bi se iznova čudile
27

velikom orahu i tragale za tom dalekom tajnom. Jedne prilike kad se kod Slavka pekla rakija skupili se susjedi i prijatelji, i kad je Marko Kolar već popio, počeo je dosađivati Slavku da mu kaže gdje je taj izvor sa kog donosi čarobnu vodu kojom zaliva orah. -Nema nikakvog izvora, njega samo zaliva kiša, k'o i tvoj orah ili bilo čiji-reče mu Slavko. A pijani Marko na to opet ustvrdi : - Ima, ima, dok nećeš da kažeš. I tad neko sve to prekide pjesmom, a Marko zamućena pogleda zaćuta gledajući plamen u kazanu. Slavko se igrao oko tog oraha dok je bio mali ,penjao se po njemu i u njegovoj krošnji provodio dane, isto su radila i njegova djeca. Krađa voća oduvijek je postojala u našem kraju, ali taj orah niko nije dirao, da li iz pobožnog straha ili divljenja, ne zna se. Orasi sa tog stabla kolačima su davali poseban ukus, pa kad bi se narod okupio nekom prigodom kod obitelji Knežević samo bi pogledom a bogme i rukom tražio na trpezi kolače sa orasima. I sve tako godinu za godinom, jesen za jeseni, sve dok jednog vrelog ljetog dana iz vedra neba pogodi grom to ogromno stablo, polomi ga i sprži. I tada dođoše ljudi da se čude, šta ostade od onakvog oraha i da utješe dobroćudnog Slavka. Onda Marko Kolar reče kako je presušio taj izvor sa kojeg je Slavko donosio vodu i zalivao stablo, pa ga je grom morao spržiti. Oni drugi rekoše kako se Slavko ogriješio o Boga pa mu je to kazna ili opomena. Nešto poslije Slavko je očistio to mjesto na kome je bio orah, i nadao se da će opet nekad tu izniknuti orah, taman ne imao krupne plodove. Nedostajao je orah tu na tom mjestu, gdje je bio ko zna koliko godina, nedostajao je Slavku da u njegvoj hladovini zapali cigar duhana i da se tako prisjeti šta je kao mali budan sanjao u njegovoj krošnji, nedostajalo je njegovoj djeci to posebno mjesto za igru, nedostajao je orah i zrakama sunca koje su se jutrom provlačile između njegovih grana i listova, nedostajao je i kiši koja se nekad mogla tiho i lagano spuštati kapljicama sa lista na list sve dok ne dotakne žedno tlo. Nedostajali su ukusni orasi djeci iz susjedstva, Katini kolači više nisu bili tako posebni i ništa nije bilo kao prije. Tog oraha više nema, Bog ga dao, Bog ga uzeo, ni on nije mogao trajati vječno, ipak ostala je priča. Ostao je i Slavko mada sad jako star,

28

i on se sprema da pođe negdje gdje su orasi tko zna kakvi, djeca su mu otišla daleko, predaleko, zato što više nije bilo oraha da ih prigrli svojim granama i svojim žilama ukorijeni u ovu zemlju.
24.06.2012.

29

"spomena na stari mlin
Postoje mjesta koja ljude vežu nekim jakim čvorom za neku uspomenu, pa im to dođe kao razglednica stigla iz davno odmaklog djetinstva ili mladosti. Ljudi su mi znali reći :“Ovdje je nekad bila stara kuća.„ i onda bi po livadi na kojoj nema ništa sami sebi dočarali tu istu kuću u nekom za njih divnom periodu, možda u proljeće dok ispred te stare kuće cvjeta neka voćka, a sliku bi zasigurno upotpunili dragi ljudi i uspomene. I meni se znalo desiti da tako mislima odlutam negdje gdje više ni vrag ne zalazi.

Ne mogu vam baš pouzadno reći kada sam prvi puta ugledao toplički mlin, ali znam da su se i tad oko njega njihale trave, i koji je još tada bio zagrađen bedemom uspomena po kojima se hvatala neka sjetna mahovina. Čini mi se da sam ga prvi puta vidio kroz prozor automobila, dok smo jednog vjerovatno nedjeljnog jutra išli na izlet, imao sam možda šest ili sedam godina i tad mi rekoše da mu ima oko stotinu godina, a mene je fasciniralo da jedan tako lijep isječak iz prošlosti postoji baš u našoj blizini. Kako su se nizale godine ja sam imao priliku i približiti se mlinu, pa i ući u njega. On je tada spavao u jednoj divnoj osami, gdje evo i sad spava, iznad riječice Toplice koja mu je oduvijek pogonila kamen. Prilikom mog prvog posjeta ovom starom objektu suvda oko njega prostiralo se ljeto, a ja sam udisao topao vazduh i nekako lagano prišao mlinu u kome nikoga nije bilo. Mlinski kamen bio je zustavljen, akumulirana voda je mirovala, a po njoj su plutali listići... Tada je mlin imao plava vrata i okvire na prozorima, a tek nešto kasnije oni će se u moje sjećanje urezati kao zeleni. Ispred milina je uvijek bio neki stol i oko njega klupa, pa bih ja uvijek tu odmorio, prepustivši se trenutcima koji su tad trajali. Sva ta okolina na mene je djelovala inspirativno,pa sam tom starom mlinu posvetio jednu od svojih prvih napisanih pjesama.

Jedno od prvih zapažanja bila mi je i slika koja je stajala pored ulaznih vrata na kojoj je bio naslikan vjerovatno nekadašnji mlinar i vlasnik Mešan Abadžić. Zapravo ovaj mlin je po mojim saznanjima sagradila porodica Čokić, pa je on kasnije postao zadružni mlin, zapravo narodno vlasništvo, a poslije ukidanja radnih zajednica, država
30

je mlin prodala porodici Abadžić, pa zbog toga narod ovaj mlin zove „Abadžića vodenica“. Ja opet računam da je na ovome mjestu i ranije postojao mlin drvene konstrukcije, pa je tek poslije sagrađen ovaj od trajnijeg materijala. Stariji su mi pričali kako je izgledalo to mljevenje kukuruza i pšenice, išlo se u mlin na konak, a djeca bi za vrijeme toplih dana posjet mlinu iskoristila tako što bi se kupala u Toplici. Mlinar im je znao spremiti i puru a nekad i prohu.

Bez obzira na to siromašno vrijeme, vidim kako im usne poprimaju blagi osmijeh dok mi sve to pričaju. To je zapravo onaj čvor između čovjeka, uspomene i neke materije, u ovom slučaju mlina. Ja sam ovaj mlin poslije počeo smatrati načarobnijim mjestom na svijetu, činilo mi se zaista da na listićima drveća oko mlina, na vodenoj površini, na krovu, ipod praga, u odsjaju prozorskog stakla, i još ponegdje spava čarolija, a ja bih svaki puta kada bih dolazio ukrao malo te čarolije. Pored napuštenog mlina često su se znale sunčati i zmije, a ja sam plašeći djecu, a i zbog dočaravanja zapuštenosti mlina govorio da je tu zmijski grad. Znalo je tu nekada biti i krupne ribe koja se mogla rukama uhvatiti. A ispod oronulog krova usnuli su mnogi slušajući kamen koji melje zrnevlje sazrelo na širokim poljima oko mlina.

Iza mlina je i pruga pa voz često sa sobom donese i svoje karakteristične zvukove. Koliko se samo kiše spustilo niz taj stari krov, i koliko se dana utkalo u oronule zidove, u koliko li ljudskih sjećanja postoji ovaj mlin, i na koje krajeve svijeta su dospjela ta sjećanja zajedno s ljudima? Odnevdavno primijetih da ga već pomalo devastiraju, valjda s ciljem obnove, a skorih dana vidjeh da se u njegovoj neposrednoj blizini gradi najvjerovatnije etno restoran i park, i više to nije ni onaj mlin, ni ona tišina, a čarolija je pobjegla na neko drugo mjesto. Sreća pa u mom sjećanju i na mnogobrojnim fotografijama živi mlin, zaboravljen, tih i zatravljen, i čiju okolinu ne sjeni neka nova građevina, već se zrake sunca razlivaju u punome sjaju i druguju sa tišinom. A u pukotinama na zidovima mlina sakrivena su sjećanja ljudi koji više i ne postoje a koji su važan stub ove i svake priče o mlinu.

31

Na vratima su otisci onih koji su ih decenijama otvarali, i ja vidim dobar dio njih kroz prozirni veo starine. Vidim i sunce koje se ogleda u prozorima, vidim i zore u kojima se budi stari mlinar da provjeri koliko ima brašna, vidim i snjegove razastrte po ovom starom krovu, vidim biserni odsjaj rijeke, i ptice koje nadlijeću ovaj kutak iz bajki. Vidim i drage ljude koji su samnom sjedili pored mlina, i ne dam nikome da ukrade tu divnu uspomenu.
23.09.2012.

32

#jetrenjače
Nekada davno, dok mi se svijet činio nepoznatim i tuđim, pitao sam se idući često pješice preko Sprečkog polja, zašto kod nas nema vjerenjača kao onih na televiziji kad već imamo toliko ravnice... Pitao sam i starije ali mi nisu mogli dati odgovor, ili bi rekli da to ima samo u Holandiji. A ja sam volio vjetrenjače iako nisam odrastao pored njih, baš kao što volim i dvorce. Opet, nekada sam mislio da je možda nekad u prošlosti kod nas bilo vjetrenjača, ali pročitah toliko knjiga pa ne pronađoh ni riječi o tome, osim što sam na Malinama pronašao neki stari zarastao temelj, pa mi rekoše da je nekada tu bila begova kuća, a blizu nje bio je jedan ogroman kameni silos sa nekim malim prozorčićima pri vrhu, i zapitam se da li je to bila vjetrenjača? Ne znam. Da li su u ovim krajevima svojim raširenim krilima koja su se okretala šarale sjenama tlo? Ali bilo ih je ipak negdje blizu,gdje sam ih sreo i pronašao, u Vojvodini, gdje su građene od polovine 17. pa do kraja 19. stoljeća, po uzoru na Holandske. Bilo ih je kažu jako puno, sve zbog nedostatka brzih rijeka koje bi pogonile mlinsko kamenje, pa se ljudi zajedno sa krilima vjetrenjača okrenuli vjetru pa tako mljeli pšenicu i kukuruz, donosili džakove, istovarali, utovarali, odnosili, odvozili... Sve je to bilo sa nekom pobožnom tišinom jer vjetrenjače su, znali su to, izvor života, izvor sa kojeg izvire brašno, i miris tog izvora osjeti se i kada se za ručak izlomi vruć kruh ili pogača pred očima gladne djece... Desilo se jednom da se vlasnik vjetrenjače popeo na krilo da postavi platno pred početak rada, pa je iznenada puhnuo vjetar, a on se jadan tako okrenuo sa krilom za 360 stepeni. Običaj je bio da mlinar uzme 10% ušura na samljevenu količinu, tako se to tada naplaćivalo. I sve je to trajalo negdje do kraja Drugog svjetskog rata, ponegdje i duže, jer došla je struja pa su ponegdje vjetrenjačama skinuta krila i ubacivani su motori da pokreću glomazne mehanizme, a vjetrenjača bez krila je kao i čovjek bez ruku. Neke i danas tako osakaćene stoje. Za jednu vjetrenjaču kažu da je sagrađena negdje u Mađarskoj 1834. godine i tu je radila 3 godine, a zatim je kupio neki Sirotanović, pa je rasformiranu splavom prevozio Tisom do Čuruga. Za drugu neku opet kažu da je

33

napravljena od 86.000 komada cigli, za treću da odavno ne postoji ... Iako su neke porušene po završetku Drugog svjetskog rata, o preostalim su se brinule vlasti, neke su obnavljane, neke nažalost nisu ... Danas ih u ravnoj Vojvodini ima 14, neke su hoteli, neke muzeji, neke su zatravljene, a u njihovim napuklim zidovima spavaju uspomene ili se u njima skriva mlinareva duša, a možda se i moja nekad noću jašući krilate konje načinjene od bisernih snova provuče kroz neku od pukotina i probudi duboko usnuli mehanizam... I dok u ovom momentu možda kisnu njihovi stari krovovi, dok im trunu grede, za posjetu njima se spremaju neka vremena koja će ih možda trajno uništiti. U mom ravnom kraju ih zasigurno bilo nije, ali ja se nadam da ću nekada sagraditi jednu.
05.06.2013.

34

mom svijetu
Ja u mom svijetu imam samo toliko ljepote da mogu sve na svim svjetovima ljepotom da začinim i ja to mogu samo toliko, dok svi svjetovi postoje. Ja u mom svijetu imam samo toliko topline da mogu njome pobijediti Sunce,pobijediti za vječnost. Ja u mom svijetu imam samo nepresušan rudnik zlata iz kojeg zlato vrijedi na svim planetama,osim na Zemlji pa tu ne mogu iako to želim nekome da kupim raj, kad taj neko već ima sve rajske ukrase pa da ih poreda na police tog raja divnoga. Ja u mom svijetu imam samo toliko ljubavi da mogu njome sve tužne da razveselim, od kad život postoji i čak prije još, i do kad život postojat će, i duže još. Ja u mom svijetu imam snove tek toliko lijepe da opiju svake oči,da ljuljaju na talasima,sve žive i nežive duše,da tiho pjevaju,a opet da ih svako čuje. Da odvedu daleko gdje um i ne sluti. Ja u mom svijetu imam samo jednu rijeku dovoljno zelenu, dovoljno široku da njome protiču moje misli, sva maštanja moja, da plovimo u drvenoj lađi vječno Ti i ja . Ja u mom svijetu imam labudove bijele koji svakoga jutra do Tebe dolete, dolete da krilima Te probude. Ja u mom svijetu imam niti svilene koje Tebe cijelu vežu za mene. Ja u mom srcu imam samo Tebe a Ti u moj svijet donijela si ljepotu, toplinu, zlato, ljubav snove, rijeke, lađe, bisere, sreću,sve slatko što je. I donijela si, to dobro znaš ove nježne uzdahe. U mom svijetu postoje i dani, teži od drugih, koji kao da započnu sa ružnim snom i koje onda ofarbaju kiše bojom olova. U jednom takvom danu znaju i svi satovi da stanu, jutra da prespavaju, oblaci da kroz nebo potonu, srca da ožedne, glasovi da umuknu, oči da zaplaču, radost da se sakrije u oluke, sve boje da izblijede, leptirovi da uginu, rukama da bude hladno, pisma na put da ne krenu, razigrano dijete da izgubi igračku, more da se smanji, neko ko je dalek postane još dalji, u visinama da nestanu ptice ... U jednom takvom danu, zaista, rijeke na dno povuku lađe, zatamni se svaka iskra sreće, polude misli i samo bi išle u pravcu nekom, u pravcu svoga spasa, u tim danima posebno nedostaje alat kojim se ispravlja prošlost, u takvim danima izgube se sve ljepote svijeta, zalutaju mora u neke druge svjetove, izbrišu se velike želje, a i onih

35

manjih malo ostane i bude tako nekih dana u kojima bude i gorih stvari, a sve to, samo onako, samo zbog nečega ili samo zbog nekog. U hotelu sudbine jako je zahladnilo, sve sobe su slobodne, i one sa pogledom na divnu prošlost i one čiji su prozori okrenuti prema budućnosti, osjeti se miris vlage kao da se u tom hotelu plakalo samo, kroz prljave prozore ne ulazi sunce, a osoblje krade svaki grumen sreće i pjesme se čuju neke snažno bolne, na zidovima su slike na kojima se vidi jučerašnja sreća, radost, sve želje i nade. Oko tog hotela ne cvjetaju ruže one što su cvjetale samo zbog tebe, sad ima samo neko sitno cvijeće po kome se samo paučina hvata. A tebi je izgleda namijenjen neki drugi hotel, drugačiji od ovog čiji je vlasnik moja sudbina, a to me boli, boli jako...
12/13.08.2013.

36

$aci s istoka
Đaci s istoka moje općine svojevrsni su borci koji se uglavnom bore sa životom, i koji svakoga dana putuju put malog grada u kojem ih čekaju skrivene radosti a nekad i nedaće. Ja ne mogu pouzdano odrediti granicu tog istoka, ali odlično poznajem sela za koja vjerujem da su oduvijek na istoku. Postoje ona sela kojima je svaki grad bliži, dok su neka sela udaljenija od sprečkih livada. Negdje su u ovim selima blagi brdoviti valovi, ali uglavnom se sela protežu ka ravnici. Tamo gdje se rađa sunce i odakle pogleda na ravnicu, tamo baš, život nije nimalo lagan.Ako zanemarimo snažan progres koji je zašao u ova sela, ako zanemarimo lijepe velike kuće, ako zanemarimo najnovije automobile koji se odmaraju u hladu ispred tih istih kuća i svojim sjajem zaklanjaju realnu sliku stanja, vidjet ćemo kako je nekima ovdje teško živjeti. Već odavno su neki na istoku uvidjeli važnost škole, pa danas đaci kojima je nekad bilo mnogo teže, žive u onim lijepim kućama koje pomenuh i obavljaju razne društveno-političke funkcije u općini, regiji pa i državi. Svi su oni potekli iz siromašnih porodica a u onom prošlom režimu važan detalj svake biografije bio je da neko potiče iz siromašne porodice, danas toga nema niti u jednoj biografiji, valjda se sramimo sami sebe. A zar to nije lijepo kada pogledamo svoj uspijeh i svoj život u odnosu na ono kako smo nekada živjeli, zar tako uspijeh neće biti slađi? Ne, ja nisam sa istoka ove male općine, već sa juga, ondje gdje se u jednom procjepu među brdima otvaraju vrata prema Sprečkoj dolini, ondje gdje se desno skreće za istok. Od svog ranog doba volio sam otići na taj divni istok, imam tamo i rodbine, išao sam tamo s porodicom na izlete i iz tog kraja stekao mnogo prijatelja, dobro mi je poznat njihov način života i ono kroz šta prolaze ovi đaci. Sve sam to vidio svojim očima, zatim čuo, a ponešto slično i doživio, mada sam školu učio u jednom drugom gradu, ali to ne mijenja stvari, moja suosjećajnost sa siromašnim đacima sa istoka oduvijek će postojati. A kako zapravo kreće njihov život u tim selima gdje se prelamaju brežuljci i ravnica? Oni se rode kao što rekoh u siromašnoj porodici, nekad prije rađalo ih se u jednoj kući, 5, 6, 7 ,9 ili čak više. O njima neću pisati, već ću pisati o onima koji su kao i ja rođeni pred kraj osamdesetih, devedesetih i koji se kao takvi i
37

sada rađaju jer mi je život u njihovom dobu više poznat, jer od tog istog života i ja nosim ožiljke, takve djece je u kući najčešće jedno, dvoje ili najviše troje. Kuće su uglavnom starije, naslijeđene ili pak nove, nedovršene, a takvih je po istoku rasuto jako puno.Očevi i majke koji se otimaju od života sagrade kakve-takve kuće da bi svoju porodicu sakrili od kiša i studeni pa se u te nove kuće usele u barem dvije sobe ili češće samo prizemlje, a sprat ostaje da čeka neka bolja vremena dok će na otvore za prozore i vrata na tom istom spratu zakovati neke stare daske. I tako, zadimi se dimnjak na tim kućama, usele se glasovi, i sa malo pokućstva i sa puno nade krene se u jedan bolji život, a u takvim kućama rodi se i poneko dijete. Rođenje budućeg đaka unese mnogo radosti u kuću ali i u kuće oko nje, a u neke kuće i zavist, jer česta je pojava da se s nekim od komšija „ne govori“ iz nekih razloga, a u takvim slučajevima što je jednom radost drugom je žalost pa se probudi i zavist. I tako đak dobije i ime, nekada su imena dobijali po imenu djeda, nene, dajdže, amidže, tetke ...nešto kasnije je taj običaj napušten pa sad u tim selima žive djeca čija je imena neobično izgovoriti ili dozivati. Onda sredina počne oblikovati našeg budućeg đaka i njegov pogled na svijet, izgovore se ubrzo i prve riječi, prve psovke, veoma važan dio rječnika svih žitelja naše općine a koji se počne izgrađivati još u najranijem dobu. Tih prvih godina budući đaci usvoje karakterističan naglasak s kojim će se nešto kasnije boriti mlade učiteljice,nastavnici, profesori ali u većini slučajeva to će biti bezuspješno. Prve igre ovih đaka bit će sasvim obične dječije, a dobar dio zabave bit će im televizor, u neko doba kada je bilo puno crtanih filmova i dječijih emisija čega se sjećam, to i nije bilo tako loše, ali đaci koji sada odrastaju gledaju sve i svašta na televizoru a što je u rangu najčistijeg kiča. Meni to jako smeta, jer djecu odvodi od stvarnosti u neki grozan plastični svijet. U djetinstvu đaci zavole životinje kojih uvijek ima oko kuće, a njihovo djetinstvo vezuje se za zemljoradnju gdje često i sami pomažu. Naše plodno polje s proljeća njihovi roditelji zasiju uglavnom krastavcima, kukuruznom i sličnim kulturama, pa mališani svoje igre pomiješane s radom igraju u poljima obasjanim suncem na kojem je uvijek tako malo hlada. Donose vodu te malene ruke za žedna nepca njihovih roditelja zemljoradnika, koja se usput rečeno zbog djece često odriču svake slasti u životu. Roditelji se radeći uglavnom nadaju dobrom urodu i još boljem otkupu. Oni đaci čiji roditelji imaju goveda, druguju s

38

vjetrom po širokim livadama slušajuči muziku koja izvire iz zelenila, ustaju rano, i nose ili odvoze mlijeko na kolicima do otkupne stanice, i tako svaki dan, jedino što dane nekad prošara kiša koja šušti poput izgužvanog celofana ili te dane obuzme jaka studen od koje strepe kosti, ili dane zatrpaju snjegovi, ali svejedno i tada u rano jutro oni maleni i vrijedni odvoze na kolicima burence mlijeka. Kada poslije u kuću dođu teško zarađeni novci od otkupa, mališanima se uvijek nešto kupi ili u najboljem slučaju odvedu ih srijedom na pijacu, a pijaca šarena i glasna postane dio njihovog života, svojevrsna radost, prepuna svega, a ponajviše želja. Tako su i mene moji odavno navikli na pijacu, ja u našoj pijaci i danas prepoznam onu iskrenu djetinju radost.Brzo minu te godine i ubrzo dođe upis u školu od koje đaci osjete strah,a roditelji novu brigu. Trebaju tad nove patike, nove hlače, torba, sveske, olovke, knjige... Adaptacija na školu ide kako kome, a roditelji se, znam, obraduju svakoj petici i kada im dijete dobro uči, a to im je lijep razlog da se pohvale u selu. Svaka petica učini lakše podnošljivim troškove za školu, često čujem kako roditelji kažu da ne žale novce samo kad dijete dobro uči. Znam da se đaci osnovci raduju vikendu, pogotovo oni koji pješače do susjednog sela gdje im je škola, da odmore svoje nogice od tih odlazaka i povrataka do zgrade u kojoj stiču prva znanja. To pješačenje od par kilometara često, učini ih spremnim borcima za mnogo teže stvari koje će im se ispriječiti u odrastanju. U tom kraju i u ta đačka doba važna su visina i snaga pa oni sitniji i slabiji đaci budu predmet ismijavanja a često veći svoju snagu dokazuju na njima, a sam početak škole iznjedri prve tuče.Vjerujte mi u ovom kraju dobro dođe kad se neko zna potući, i kad je jak. Takvo je pravilo šta ja tu mogu, iako to nije lijepa pojava ali desi se da se u te dječije tuče uplete i dobar dio sela. Dešavalo se da malenog đaka istuče i učitelj, da ga jadnog udari auto, da pokisne, da se isprlja, da uplakan dođe kući ili da ukrade neku voćku.Bilo je vjerujte toliko slučajeva zgoda i nezgoda na tom putu da ih je teško i pobrojati. Vikendi su znam posebna i slatka draž koje u tim danima ispuni pomaganje na njivi, u staji, pisanje zadaće, odlazak na utakmicu mjesnog fudbalskog kluba, gledanje televizora, posjete rodbini i slično. Znam i to da vikendi brzo prođu potut slatkih snova, a mališani rastu, stiču znanje, a roditelji muku muče da zarade što više, a ponekad neki od đaka dobije brata ili sestru. A nekad kad roditelji sa uzgoja krastavaca

39

prijeđu na uzgoj jagoda, tada se nekako djeci osladi rad, a svo voće i svo povrće česta je slika u mnogim djetinjim životima, pa tu su još i složena sijena, goveda na ispaši, zvuk traktora i okus teškog života, jer štedi se sve što se može a uzima se uvijek najpotrebnije. Malenog đaka kad zaboli grlo, napadnu ospice ili zaboli zub tada on putuje do malenog grada koji ćuti u ravnici. Prilika je to da se osjeti neki hladni djetinji strah koji se iz malenih grudi proširi domom zdravlja, a poslije se ukaže još jedna prilika, dosta ljepša, a to je da se obiđe pijaca i mališanu kupi neka igračka. Stotine zebnji kroz mene i sada prođe kada se sjetim tih čekaonica, plača i injekcija. Kada đak ozdravi onda sve ide kao i prije, ide jutrom u školu, prolazi kroz magle, vraća se kroz svečano sunčevo svjetlo koje kradu krošnje voća pored puta. Desi se i to da neki od đaka vraćajući se kući povede sa sobom neko zalutalo kuče, jer jednostavno ne može da odoli meko đačko srce gladnom psećem pogledu i veselom repiću, a kada se to umiljato kuče dovuče laganim korakom do kuće u kojoj živi đak, onda nastanu grdnje roditelja i prigovori kako im ne treba još i pas da i njega hrane pa nekom šibom počnu trjerati tog malenog dlakavog prijateljskog stvora. Iako je mališan već planirao šetnje i igre, pa čak i lov sa lukom i strijelom uz te prijateljske pseće oči, ostane mu samo da jako zaplače. Psić možda nađe novi dom. Đaci na istoku rastu kao i oni na jugu, ne čitaju puno lektiru jer se najljepše priče dešavaju oko njih i na nekim nevidljivim stranicama životi ispisuju romane bolje nego ijedan nobelovac. Priče, izmišljene, stvarne, tužne, strašne, pričaju im svi od roditelja, djedova, nena pa čak i komšije. Često se pred djecom priča i ono što ne bi smjelo. Sve te priče ugnijezdit će se u sjećanja ovih mališana i u njihovoj mašti naslikati događaje po njihovoj volji, svaka priča u glavi postat će jedan film stvoren živahnom maštom. Isti takvi filmovi i u mojoj mašti žive a ispričat ću vam ih nekom drugom prilikom, i ova moja priča o đacima sa istoka jedan je film u mojoj glavi, film koji uvijek dosnimavam poslije svakog viđenja malog istoka ili susreta s nekim ko tamo živi. Dok su još maleni osnovci na poligonima ispred škola u ovim istočnim selima igraju fudbal, a vikendima đaci imaju svoje travnate terene na nekoj od livada gdje baš fino naprave stative od ljeskovine ili vrbovine i gdje ganjaju loptu sve dok ne ogladne.

40

U ovom pitomom kraju postoje i rijeke, potoci pa i čak jedno jezero.Potoci su zgodni za preskakanje, a uvijek žive priče kako je neko nekad u potoku ulovio neku ribu, a ribu mališani love i u potocima iako nikada nijednu vidjeli nisu pa i u rijekama naravno, gdje ih često i ulove svojim štapovima od ljeskovine, ili nekim mrežama koje su zapravo stare zavjese sa prozora. Taj ribolov ih dobro zabavlja a na istoku postoji i jedan termalni izvor od koga se stvara jedna mala riječica koja se zove tako finim imenom Toplica, a tu je i jedan bazen, pa kad dođe ljeto đaci se bezbrižno kupaju u toploj vodi ili puštaju malene brodiće da plove niz malenu rijeku. Na toj rijeci je i jedan stari mlin, o kome sam već napisao kratku priču da ga učini živim i vječnim u priči. Zbog zimskog raspusta možda, na istoku je izniklo puno lijepih brežuljaka da se đaci mogu sankati i skijati. Postoje i neke spore epizode u životima ovih malih đaka kada recimo, nekog proljetnog vikenda padaju teške kiše, kada baš nema posla u polju i kada ne pomažu svojima ostaje im samo dosadni TV program, ili da slušaju kišu kako sipi po krovu, da gledaju nijeme kapi kako se prelivaju na prozoru a takve kiše kao da zaustave vrijeme, kao da nekom polugom ili kamenom zaglave dane na njihovim šinama. Sve dok sipaju takve kiše đake iz grudi vuče neki nemir vani. Nekad uveče na stolu na kome se inače jede i pije, ispiše se zadaća zvukom i tragom olovke u svesku na čijim se ivicama ponekad nađe napisano i ime prve simpatije. Na mekim jastucima, kada se ugasi svjetlo zaspu đačke glavice i tad se u tišini noći odsanjaju predivni snovi. Tada jedan veliki voz sa hiljadu vagona prepunih snova, a možda ih je i više od hiljadu, dolazi na mali istok i prolazi pored svake kuće. Ne bih vam znao reći šta to tačno sanjaju đaci na istoku, ali svako ko se sjeti svojih snova iz djetinstva može da pretpostavi. Ja želim da im se snovi ostvare, mada se meni moji ostvarili nisu, a za neke snove odveć je i kasno. Važne osobe u životima ovih mališana su djedovi i nene, s kojima često žive u istoj kući ili u kući pored njihove ili u istom selu ili nekom drugom pa se odlascima do njih đaci uvijek raduju.Često ih oni uspavljuju u krilu, kupuju im darove, vode u šetnje ili u džamiju. Za odlične ocjene od njih dobiju i odlične poklone a jedan od najboljih poklona je bicikl. Ta dragocjena stvar koja na neki način učini sva susjedna sela bližim, a đaci se međusobno biciklima utrkuju po prašnjavim putevima u ravnici. Bilo je đaka, a i sad ih vjerovatno ima, čiji roditelji imaju konja i zaprežna kola, a mališani se vole voziti u tim zaprežnim kolima,

41

a ja ih ponekad vidim da čak i sami upravljaju njima a tad izgledaju odvažno uzvikujući neke kočijaške naredbe svojim djetinjim glasićima. Oni koji čuvaju krave u ravnici nekako priviknu na tišinu ali i na samoću, dolje u ravnici pale vatre, peku jabuke, zagriju ručak, nožem išaraju pruteve kojim tjeraju goveda, prave kolibe od pruća i granja, a kada se sa ispašom približe rijeci onda malo i pecaju, prave brodiće, i obavezno maštaju, a o čemu; to oni nabolje znaju. Pod ogromnim oblacima brzo prođu godine i oni brzo izrastu prema suncu i tako odrastaju u zvonjavi njihovih osmijeha, dok dođu zadnji dani u osnovnoj školi od koje se rastaju u cvjetnom maju. Jedan važan događaj nakon toga je maturalna zabava za koj se oni pripreme a posebno djevojčice. Samo tu noć one izgledaju dosta drugačije, kao da za samo jedan jedini dan postanu djevojke koje ljepotom mogu zasjeniti i sunce. Pošto sve prolazi, prođe i ta noć prepuna pjesme, a bude i suza, a onda čekaju novi izazovi, upis u srednju školu. Pojedini đaci, nažalost i ne nastave školovanje, a za to postoje razni razlozi, uglavnom su to ženska djeca koja silom prilika i voljom starijih tako prebrzo odrastu i ostanu da se brinu o kući i svojoj porodici, a kada sretnu neku od svojih drugarica ili drugova, znam, obuzme ih neka jaka zebnja, a često puste i suzu, znajući da žive neki drugačiji život protiv svoje volje. A možda je za neke tako i bolje jer ih to sačuva od nekih gradskih stranputica kojima često krenu mlade učenice očarane nečim novim i nepoznatim, misleći da je to sve najviše i najbolje što život može pružiti čovjeku. Autobusi koji voze đake put malog grada, gaze lišće prosuto po cesti svake jeseni, prolaze kroz polja koja se obuku u jesen i zvukovima u đačke duše uvuku strah od propitivanja na času. Školu upišu uglavnom po svojoj volji, za nešto za šta su nadareni, ili tek tako zalutaju u neka zanimanja samo eto da završe školu a život će poslije da ih usmjeri na neke njima znane i neznane pute. Neki se u školu upišu i u onaj veći grad u koji sam ja išao, ali svejedno gdje se upisali za njih tad počinje jedno novo doba, jedno za čovjeka nemirno doba, često sretno,a često beznadno, dugo, pusto... U tim godinama desi se mnogo toga, u tim godinama đaci postaju ljudi. Neke škole traju tri a neke četiri godine, kako već znamo, nekima koji slabije uče desi se da traje i duže. Prvi dan u srednjoj školi poprilično je zanimljiv, prvi razredi su kod nas inače u jutarnjoj smjeni, pa đaci nevoljko ustaju poslije dugog i sunčanog raspusta, tog septembarskog jutra koje neobično zahladni preliveno

42

rosom.Na stanici u selu sretnu se dojučerašnji školski drugari, oni iz istog razreda koji će sad, svak na svoju stranu, pitat će jedan drugoga, šta je ko upisao a možda će neki od njih opet skupa biti, tako će im biti lakše podijeliti nedaće koje će donijeti srednja škola. Samim polaskom autobusa, odvajat će se neki konop od rodnog sela, od osnovne škole, od livada, od voćki što mirno ostaju u selu. Gledat će đak puteve i prizore koji će narednih godina biti jako česti pred njegovim očima, koji će se neprimijetno izmjenjivati, a te promjene đaku će postati jednolične i dosadne, vremenom, zaista hoće, poznavat će svaku kuću na tom putu iz perspektive sa autobuskog sjedišta, i sanjat će čak i taj autobus i te kuće i sve na tome putu. Na glavnoj autobusnoj stanici u gradiću, iz autobusa sa brojem dvadeset jedan izaći će jedna armija novih đaka, armija koja u srcu nosi popriličan strah, a koja će još za koji mjesec poznavati svaki djelić toga grada. U nekim grupicama, stići će do škole, potražiti svako svoju novu učionicu, razgledati po njoj svjesni vremena koje će tu provesti a koje im izgleda baš onako neprolazno. Prvoga dana, đaci su stidni, ali upoznat će se sa nekim već prije dolaska razrednog profesora, a dok čekaju dolazak profesora, osjete samo providni strah. Predstave se svi i profesoru i novim drugarima, ali imena i prezimena taj dan uglavnom ne popamte, najviše dvoje-troje. Profesor im da neki privremeni raspored časova, objasni šta sve podrazumjeva njihovo buduće zvanje, njihova struka i onda đaci idu prema stanici, tih prvih dana ili mjeseci čak dok ne zavole grad, đaci žure kući, žele da što prije stignu onamo odakle su i ponikli.Na stanici će opet nekoga sresti, možda poznato lice iz novog razreda, pa će s njim prekratiti vrijeme do dolaska autobusa, a neki će se baš tog prvog dana i zaljubiti. Lagano kretanje autobusa ka njihovom selu, donijet će pomisao o tome koliko li ih još takvih polazaka u životu čeka, a sa svakim nosit će radost zbog povratka svome idiličnom selu. Ponovno će se redati kuće samo u drugom smjeru, ponovno će se ukazati složena sijena, hrastovi, velik dio tog istočnog malog svijeta. Kod kuće će smiriti utiske, pričati roditeljima kako im je u novoj školi, i opet će pripomoći svojim roditeljima u poslu. Svanut će i utorak u kome će opet, naravno, pored njih proticati jesenje slike, i toga dana će upoznati još profesora, neki će im se dopasti, neki nikako neće. Upoznat će i ostatak društva iz novog razreda, nekog ko ide za neki drugi smjer u njihovoj ili

43

pak drugoj školi, neki će se baš drugog dana u srednjoj školi zaljubiti, a oni koji su se zaljubili još juče, možda će i danas, drugi puta. Tih prvih dana bit će i jurnjave za knjigama, sveskama, i polako će upoznavati sve kutke grada, mjesta na kojima će trošiti džeparac, mjesta na kojima će pojesti užinu, mjesta za koja možda i nisu znali da postoje.Dobra stvar za sve nas sa sela je što na ivici svakog našeg grada postoji livada ili šuma, to je dodir grada sa svim selima svijeta. Đak srednjoškolac sa istoka će u svakom psu lutalici u gradu prepoznati prijatelja. Petak je tim đacima jedan veliki praznik, naročito taj prvi, kada će se po završetku nastave vratiti svome beskrajnom miru, uzvišenoj ljepoti života na koga su navikli, kada će posjetiti drage kutke u Sprečkoj dolini, stećke, mlin, šumarke, njive i sve što im padne na pamet. Kafići će privući nekolicinu đaka, i učinit će im se tako lijepim i možda će im odrediti neku sudbinu. Drugi će se pak posvetiti kladionici, treći bilijaru i video igrama, a ostali nečemu što im se dopadne, dok će uvijek postojati skupina koja je do kosti zaljubljena u svoje selo, u ravnicu i malene brežuljke. Bit će i zadirkivanja u pojedine đake sa istoka, od strane njihovih drugova, ismijavanja na račun njihovog naglaska ili ko zna čega, ali dok djeca iz grada shvate da griješe proći će i godine. Godine provedene u srednjoj školi učinit će neke vječnim prijateljima, a jako često će se prisjećati doživljaja iz škole. Učit će neki marljivo i vrijedno, a neki će prepisivati i dobijati ocjene na naki lakši način. I proći će zima, a i proljeće, pa će doći ponovno raspust, za one koji uspiješno završe školsku godinu raspust će biti barem bez briga, a oni drugi čekat će popravni ispit sa velikom neizviješnošću. U drugom razredu, pojavit će se nove ljubavi, skrivene simpatije, želje, uspijesi, radosti i strepnje. Promijenit će se malo i put kojim će svakodnevno putovati, sve kiše i sva svjetlost sunca postat će drugačija. Doći će i treći razred, nekima završni, a ja ću često sa nekom sjetom gledati đake sa istoka, kako petkom žure kući, odnosno da stignu na autobus. Posebno će biti lijepi proljetni petci, kada nekima iz prve smjene vikend počne još prije 12 sati, pa brzim korakom napuštaju gradić u kome postoje trafike koje njima baš ništa ne znače, i u kome su saloni sa fliperima i igricama u kojima oni provedu dobar dio školskih dana . I tako, od škole prema stanici prođu po običaju kroz pijacu, gdje sretnu nekoga od komšija, gdje razgledaju, ili ako su uštedjeli nešto od džeparca, kupe čakiju ili već nešto što se njima dopadne, a onda uđu sa

44

nekom radošću u autobus koji će ih par minuta kasnije povesti preko nekih zavojitih cesta, pa će se nagledati lijepih livada, procvalih voćki na brežuljcima, neba nakićenog oblacima, a desi se nekad da taj isti autobus ide uporedo s vozom i to bude jedna zanimljiva utrka u kojoj po običaju pobijedi autobus, na šta oni, đaci, budu ponosni. I kada stignu kući, bace ruksak i imaju cijela dva dana, da gledaju kako se sa ravnica ujutru dižu magle, da igraju nogomet, da idu do rijeke, da ne misle na školu ... Vikend im se petkom čini jako dug i tako primamljiv, tako poželjan, a nažalost, brzo će proći. Svanut će ponedjeljak, ustat će rano, doći u taj mali gradić gdje im je škola, pa će na odmoru ili kad nemaju časa odigrati za pola marke jednu partiju bilijara, ispuniti listić za kladionicu, posjetiti neki od kafića da bi izgledali važni u društvu. Ići će na praksu par dana i opet će doći petak, prozračan, veseo i svečan, i opet će njihove patike žuriti preko pijace, i opet će vidjeti voz i magle, dok ne prođu te kratke tri godine koliko će ići u školu ... A poslije? Poslije će oni biti drugi ljudi. Poslije će sve drugove iz razreda razdvojiti život i mnogi se nikada neće sresti ni vidjeti. Neki će imati sreću da se bave poslom za koji su završili školu a neki će opet raditi nešto drugo, ostati vjerni svojoj plodnoj zemlji ili pak živjeti negdje drugdje u nekoj dalekoj državi gdje nema ovakvih ravnica, pa ni brežuljaka, gdje nema mlina, gdje nema mramorova, gdje nijeme i hladne protiču tuđe rijeke. Dobar dio ovih đaka upiše fakultet, a tad postaju studenti, studenti sa istoka. Nestanu radovanja petkom, nestanu uspomene na školske ljubavi, život ide dalje i dalje, odvaja ih od onih divnih đačkih dana kojih se ponekad sjete sa jednom slatkom nostalgijom i sa željom da se ti isti dani vrate. Znam da takva čuda ne postoje i da dane koji su potrošeni ne vraćaju ni čarobne kugle, ni mlada rosa, ni svjetlucavo kamenje, ni cio mali istok, ni svi oni koji su nekad bili đaci.
16.08.2013.

45

%etak &a!im
Moj tetak Šahim mogao je, da je kojim slučajem htio postati naš najveći pisac, jer on je još odavno čuven pripovjedač u našem kraju.Prepun priča o svakodnevnim običnim i neobičnim pojavama, o stvarima i pojavama koje kao da su vječno mrtve bile, one ožive u njegovim pričama i natope se važnošću. On u svojim pričama sve nakiti nekim čudnim epitetima za koje niste ni znali da se mogu pripisati određenim stvarima, on poznaje savršene komparacije i čudi se i divi pričama na jedan svojstven način. Mogao je on po jednu knjigu napisati o svakom od svoje djece, tako bi imao 11 knjiga, mogao je o svakom svom danu u kojem mu se svašta desi da napiše po jednu pripovjetku, mogao je, samo da je htio napisati najbolje pjesme. Svake srijede on jutrom dođe na našu pijacu, a on i na njoj nekome od poznanika i rodbine ispriča o neku priču, kraću ili dužu, meni je jednom pričao o sjekiri koja je bila „ljuta“ kako reče i koja se lomila pri radu pa je on donio nekom majstoru da je sredi. Viđao sam ga toliko puta kako ide pijacom noseći pod mišicom metlu, a u kesi munchmalow za koji on oduvijek vjeruje da je najslađi slatkiš na svijetu, a koji je tako dobro poznat njegovim unukama i unucima, pa i meni naravno, jer tetak Šahim uvijek je bio široke ruke prema svima. Koliko god bili slatki i privlačni slatkiši koje bi donosio meni su uvijek draže bile njegove priče koje sam tako rado upijao. Sjećam se, pričao je jednom o tome kako je ručao samo jednu veliku svježu papriku i kako se od toga odlično najeo, a ja sam slušajući osjetio okus te paprike. Ponajbolje moj tetak ipak opisuje hranu, pa uz njega i oni koji su tek ručali mogu da ogladne. Da je bilo sreće, i da je tetak postao pisac, mogao je riječima naslikati svoje Kovače, svaku livadu, svako drvo, oronule ograde, stare kuće sa napuklim zidovima, sve ljude, svakog mačora skitnicu, svakog šarenog pijevca. Prava je šteta za svjetsku literaturu što joj moj tetak Šahim nije poklonio pedesetak knjiga a mogao je zaista i više. Ali pominjan je u knjigama, kao i u hiljadama usmenih predaja od strane svojih unuka, komšija, poznanika. Vjerujem da on može ispričati priču o svakoj dženazi na kojoj je bio, o svakom mevludu u okolini, o svakoj srijedi, o svakom petku, o svim veselim sijelima u
46

Kovačima.Od svih svojih unuka, znam da tetak najviše voli Nevresa koji se još kao mali budio u cik zore da sa svojim djedom gleda prijenos boks meča na TV-u, što je tetkov omiljeni sport, i vjerujem da je prva riječ koju je Nevres izgovorio bila djed. Zadnjih godina moj tetak Šahim je zahvaljujući Nevresu, jako popularan među omladinom koja se vozi autobusom broj 21, kao i u cijeloj Rudarskoj školi u Tuzli, kako među đacima tako i među profesorima. Svakog ponedjeljka svi se oni raduju pričama u kojima će čuti kakve je zgode i nezgode imao moj tetak Šahim tokom vikenda, i mnogi će se na njih nasmijati srcem i dušom, glasno i bez ustručavanja. Nije to onaj neki zao, podrugljiv smijeh upućen dobrodušnom starcu koji recimo;svom unuku kupi roze ženske čarape uvjeravajući ga da su to baš muške, žute čarape, ne to nije taj smijeh, to je smijeh divljenja, jer ljudska veličina poput mog tetka i zaslužuje jedino divljenje, čak i onih koji su samo čuli o njemu. A moj rođak Nevres svakako će postati pisac, ima i talenta ali mu je i dužnost da svijetu pokloni dovoljno priča o svom djedu, za dovoljno osmijeha koji će zablistati svijetom. Da milioni ljudi osjete toplinu iz duše mog tetka Šahima.
20.08.2013.

47

'ako (ndrea uljep)ava svijet*
Andrea, moja mlađa sestra već odavno obavlja jedan važan posao, dosta zanimljiv i koristan. Ona svakoga dana uljepšava svijet, trudeći se da sve što može uljepša, a ono što ne stigne ostavlja za naredni dan. Taj posao obavlja nečujno i tiho, a nekad i tajno, ne znam griješim li što vam otkrivam tu tajnu? Možda ne vrijedi skrivati od ljudi ko im to uljepšava sve. Poznaje ona sve kutke svijeta, svaki djelić neba, svaku kapljicu vode i ništa joj skriveno i nepoznato nije. Ovih ljetnih dana kada ona ima više vremena, kada ne mora u školu, ona s posebnom pažnjom uljepšava svijet, zato su i ljeta i ljetni dani tako lijepi. Ljeti se ona budi baš oko podne i čim otvori svoje divne oči već je odradila dobar dio svoga posla, poslala je Suncu naredbu da sija baš kako je po njenoj volji, vjetrovima je tako odredila brzinu, nebo podesila na određenu visinu. Od sredine dana ona meni napravi jutro, jer me baš oko podne sa „dobro jutro“ pozdravi i ja ne mogu drugo ništa osim da se pretvaram kao da je jutro. Na našoj ravnici ona svaki cvjetić svojim čarobnim kistom oboji, uvijek savršeno pogodi nijansu. Pošto svijet nije samo naša ravnica, ona stigne na sve strane svijeta, miluje rascvjetale loze ispred kuća u okolini Londona, po saharskom pijesku ispisuje svoje ime. I u svim pustinjama svijeta ona je oaze zasadila, usmjerava vodu po delti Nila da bi zazelenila jedan dio kontinenta, po Skandinaviji smjenjuje duge dane i duge noći, ona je baš po svojoj želji u Australiji jedno jezero obojila u crveno da iz njega ljubav za taj dio svijeta izvire. Znam i to da zateže na svakom krovu zgrade strijele ljubavne, pa da oni koji pogođeni budu i na kratko barem lijepo se osjejećaju, znam da plete mreže od konca sreće u koje nesretne hvata i tako im život mijenja. O, znate li da baš ona kad se smrkne popali zvijezde i složi ih tako da svako svoju sretnu lakše pronađe? Fabriku snova ona ima na Mjesecu i veliku armiju anđela koji je slušaju, koji snove poput poštara na adrese raznose. I kad padne snijeg i idiličnim učini pejzaž, znaj da je i to njeno djelo , ne znam tačno od čega pravi pahulje snježne, od vode, šrećera i mraza, možda. Ona koliko želi prospe pahulja, a kada joj se u školu ne ide ili kad želi zimski raspust da se produži ona snijegom zatrpa sve puteve, pa sebe i

48

sve đake obraduje. More zasoli svako, usamljene tješi, tužne razveseli, crta osmijehe na licima prolaznika po ulicama Čikaga, odvozi kovčege tajni na neke druge planete, sva ljubavna pisma pocijepana ona ponovno spaja i negdje ih skriva, ne vjerujem da ih skriva pod krevetom toliko ih ne bi moglo stati, a opet ko zna, kad ona sve čarolije poznaje. Vidio sam da pokušava napraviti nešto što zaustavlja suze, kod mene joj to uvijek uspijeva, pa eto možda skoro i sve suze na svijetu presuše. Dodirom otvara pupoljke s proljeća, nahrani i napoji sve životinje, pa je umiljati krzneni prijatelji smatraju svojom dobrom vilom. U čiji zagrljaj uđe ugrije ga milinom i mirisom divnim. Ona biljkama pjeva da brže rastu i ptice u krošnje naseljava, štitove od tuge pravi od školjki iz najdubljih mora, a od plavih stijena nekih spravlja boju kojom farba nebo. Oblaci su, rekla mi je, nešto najnježnije a svaki oblak je ono što iz duše ode kad se ugasi jedna ljubav, pa što je ljubav veća i oblak je poslije nje veći. Radi ona i praznikom, kad u srca ljudi suosjećajnost i radost uliva, kad ih nekim šarenim perom zagolica pa se oni smiju, kad im u dušama hladnim zapali vatru da ih ugrije iznutra. Trudi se da sve tuge odnese na ivicu razuma i odatle ih u bezdno baci da se nikada više ne vrate. Pravi okove od zlata za pohlepne ljude, niže bisere na zlatne niti, poklanja zdravlje, pazi na uspomene, pali svjetlo na svjetionicima, zasladi voće, uspavljuje mačiće, prošara veselim bojama gradove i sve,baš sve ljepšim čini. Ja zato bezbrižno živim, jer imam i zbog čega, imam toliko šarenila, boje, sreće, blaga, uspomena, ljubavi i snova na ovom svijetu, pa i na svakom na koji odem samo bolje i samo ljepše može da mi bude, jer će i njega da uljepšavaju njene divne ruke na kojima su noktići od čarolije šareni.

22.08.2013.

49

Priča o brezi
Ne sjećam se tačno godine u kojoj smo iz naših polja presadili jednu malu brezu ispred naše kuće.Otac mi je, sjećam se dao taj bijeli tanani razgranati prutić, da ga spustim u rupu koju je prethodno iskopao. Možda tome ima i deset godina od kako smo jednog proljeća vidjeli da se naša breza tu „primila“, ali nešto je slabo i sporo rasla. Tih prvih godina slabo sam je i primjećivao, možda bi se onako mršava i pozlatila neke jeseni, ali ja to ne bih ni vidio.Možda zadnjih pet godina od kako se razrasla postala je predmet moga interesovanja. Ljepotica breza, počela je ozbiljno i snažno da ukrašava moj cvjetni vrt. Tako sam počeo i sa jednom navikom da kada ustanem, jutrom kroz prozor prvo pogledam brezu, da vidim da li se njiše, da li joj listići veselo trepere. Gledao bih je otmjenu i divnu kada šetam vrtom, gledali bi je i prolaznici, divili joj se, a mnogi su mi rekli da je baš breza kraljica moga vrta. Znao sam i sjediti ispod nje ponekad sam, a ponekad sa društvom, dok bi joj sunce u tihom padu ljubilo listiće za laku noć, da bi je opet zorom s radošću poljubilo za divan dan, i tako, tko zna koliko puta...Pa i sve su kiše drugovale s mojom brezom, sve koje su padale u ovom kraju od kada breza postoji. Na svakoj kiši ona se okupala, sa svakog listića je prašinu saprala, napila se žedna i nastavila živjeti. Razrasla se bila jedne godine pa smo zbog straha da je grom ne pogodi pri vrhu je malo skratili, jer gromovi u našem ravnom kraju jako su opasni. Od davnina ovdje prave metle od brezovine pa smo i mi za svoje dvorište tom prilikom napravili jednu. I noću je lijepa moja breza kada se po njoj razliju ulična svjetla i kada joj se mjesec okrugao ugnijezdi među granama. Inje se po njoj sitno hvata, a ona u svoje gole grane hvata snjegove, pušta ledenice i maše pticama. Baš poput žene koja je naljepša kada je voljena, tako je i moja breza najljepša na jesen. Zna ona da prizove jesen koja joj dođe ili našom cestom iz daleka, ili joj padne s neba, ili se prikrade preko ograde, ili se tiha i zlatna pojavi iz pravca rijeke... Baš prošle godine od kako mi je ova breza postala tako važna i ljepša nego ikada, nešto joj se u jesen žurilo nije.Zagazilo se već bilo u jesen a na brezi niti jednog žutog listića, zeleni se kao u sred ljeta, inati se jeseni, kao da su se posvađale. U svojoj
50

bluzici bijeloj prkosila je jesenjem zlatu i prohladnom zraku, sve dok jednog jutra ne urazumi je jesen i poče da joj boji listove, u blijedo zelenu, žutu, zlatnu i brončanu boju. Tada mi se nekako pozlate i jutra, a u mome vrtu kao da umjesto breze stoji jedno sunce. Obilazim je često, nekoliko puta dnevno, pratim listove kako padaju i kako ispod nje divan tepih prave. A svaka jesen ostavi je siromašnu i samu.Možda su listovi žuti sa breze što padaju njene suze, zbog toga što je napušta jesen. Listove njene odnio je vjetar daleko, a zbog toga što ja ispod nje često parkiram svoj stari auto , breza ga često nakiti listovima, pa oni zaglavljeni za brisače i u razne šupljine stignu tako sa mojim autom daleko. Ja ih zato ne čistim nikad, nego želim da sami negdje spadnu u neke predjele koji su drugačiji od naših. Sedam njenih listića stiglo je negdje gore gdje je Dunav, a možda i sada tamo postoje. Kada se moja ogoljena breza počne jutrima buditi u magli, ja znam da uskoro će snjegovi, a breza će se opet isticati ljepotom i s nadom čekati proljeće. Ja ću i zimi ispod nje parkirati auto, pogledati je svakoga dana, ona će me ispraćati na svaki moj put, i dočekati noću tiha i radosna što sam se vratio. Kada se otopi snijeg, kada dani postanu topliji ona će opet da izlista i opet će da me budi svojom raskošnom ljepotom. Baš je minulog proljeća tik uz njeno stablo iznikao jedan žuti cvjetić, s kojim li je vjetrom on došao pitao sam se, a možda mu je to bila žarka želja, da uz sve sitne cvjetiće koji rastu pod mojom brezom svoj život proživi. Moja breza, dama među drvećem i sada je tu, upravo ju je okupala ljetna kiša, sada je suši blago sunce, a ona će ovijena svojom prelijepom korom ili bolje reći bluzom,živjeti tu pored moje kuće u krasnom vrtu još dugo, nadam se, zavoditi vjetrove, igrati se s pticama i voljeti jesen, a i tugovati za njom kao što svako od ljudi zna tugovati za onim koga voli.
28.08.2013.

51

+aj protiv tuge
Znam, postoje razni čajevi protiv mnogih bolesti i ljudskih stanja. Čaj protiv nazeba, čaj protiv stomačnih tegoba, čaj protiv kašlja, čaj za smirenje ... I fino je baš da to sve postoji . Ali, ne znam, zašto niko pametan, a kod nas ima jako pametnih ljudi, prepametnih čak, ne izmisli čaj protiv tuge. Ima kod nas, zaista, fantastičnog bilja čija bi kombinacija bila djelotvorna protiv tuge ili da se u taj čaj doda recimo malo rakije, pa u nekom procentu možda i suza; ili da se sastruže kora sa nekog stoljetnog stabla, zatim prokuha u vodi, pa zasladi sa pet velikih kašika mjesečine ili možda šest, ili sam ja na pogrešnom tragu. Čaj protiv tuge mora da sadrži neke druge sastojke, nešto od južnog voća, nešto od morske trave, kapljice rose, kubik magle, možda razgovor s onim koga voliš, njegova dva-tri osmijeha, sva slova njegovog imena, jedno preslatko „volim te“, i možda još poljubaca tačno devedeset devet. Eh sad što se poljubaca tiče, kod nekih bi to uspijelo i sa četrdeset četiri ili šezdeset šest, ali na odmet nije probati sa devedeset devet, čaj će biti djelotvorniji. Najbolje je ipak da vam čaj protiv tuge ne zatreba.Ali kako? Pa volite one koji vas vole, pazite na njih, budite brižni i oni će onda tako prema vama, jer život je prekratak da bi gubili drage osobe.Gorko i bolno je kad ih izgubimo tek tako, zbog sitnice, da odu onim svojim simpatičnim korakom od nas, i da nam tako život učine praznim. Kad bi mog'o da se kupi jedan stari drveni kofer prepun sreće na kome se nakupila čarobna prašina... Kad bi mog'o da se kupi jedan štit od srebra protiv laži .... Kad bi moglo da se kupi jedno poveće ogledalo kroz koje se razaznaju sve tajne ... Kad bi postojao neki stari okrnjeni vrč iz koga izlaze ispunjene želje ... Kad bi svitalo jutro prepuno svjetlucavih suza radosnica ... Kad bi nas kiša natopila radošću .... Kad bi na javi bio dio onoga iz mašte, to bi bila pravcata sreća.
20.09.2013.

52

Rudo
Kada na velike kapije ovog dijela svijeta dođe jesen,ona sa sobom donese miris rakije.Običaj je da svaki domaćin koji drži do sebe ispeče barem malo rakije, da barem njome može počastiti gosta.Ima naravno i onih koji ispeku puno rakije, a među njima i takvih da im ni to ne može biti do naredne jeseni pa onda kupuju rakiju po selu. Obzirom na ove naše običaje ja sam se još kao mali upoznao sa kazanom za rakiju, tom veselom mašinom kako ga ovdje od milja zovu.Vidio sam da kazana ima raznih baš kao i ljudi, većih, manjih, dobrih, loših, starih, propalih, običnih i neobičnih. Na samom kraju našeg sela gdje je kuća pored potočića u vječnom hladu između dva brijega,nakićena gustom šumom postoji jedan čuven kazan.To je kazan mog susjeda Rudolfa, dobrog i vrijednog domaćina, gdje se peče rakija i za moju kuću. Rudo, kako ga inače svi zovu još odavno, ima svoj rokovnik u koji upisuje kad je neko pokiselio šljivu ili rijeđe jabuku, pa čak i krušku, mada Rudo onako za sebe ispeče rakiju od dunja, ali to rijetko, inače mu dunja nikako ne rađa, a one godine kad čvrsto odluči da je posiječe ona kao za inat dobro rodi. U rokovniku se tačno zna kada su slobodni dani za pečenje rakije a kada to nisu, i u njemu važe samo načela pravednosti i redoslijeda.Za potrebe pečenja rakije Rudo je sagradio jedan objekat koji se sastoji od velike prostorije u kojoj se nalazi kazan, i još dvije tri šupe u kojima su tako pažljivo složena drva.Kada sam prvi puta zavirio u jednu od tih šupa činilo mi se da je Rudo kolekcionar drva za loženje.Tu ima brezovine, bukovine, hrastovine, suhih, sirovih, trulih, drva umotanih u mahovinu, kvrgavih, pravih, dužih, kraćih, i srednjih čak. U onoj glavnoj prostoriji na kojoj su dvokrilna metalna vrata postoji i jedan krevet, na kome se odmara kazandžija, ili na kojem često zaspi naš domaćin Rudo. Vodu za kazan Rudo pumpom uzima iz potočića čiji je izvor dvadesetak metara od njegove kuće. Mi bi tu došli najčešće u rano jutro, oko 6 sati, izbudili uspavanog domaćina Rudu, koji bi nam otključao prostoriju za kazan, pripremio drva, on je uvijek znao koja su drva najbolja, i birao ih je nekako znalački poput somelijera koji odabira vino. Dao bi nam kante kojima bi skinuli pokrov sa koma, a onda njima zahvatili crveni kom i

53

donosili ga do kazana.U jedan kazan bi stalo sedam tih kanti, i onda je kazan nastavljen kako se to kaže, povremeno bi promiješali kom, a zatim i doručkovali. Poslije prvih kapi koje bi procurile nastalo bi neko blaže oduševljenje, i lagano gradiranje rakije, prognoziranje koliko će je izaći iz prvog kazana, a u tome bi domaćica Dragica donijela i jutranju kavu a Rudo bi otvorio svoje prvo pivo za taj dan. Nikad mi nije bilo jasno zašto po cijeli dan pije samo jeftino pivo, pored tolike rakije. Valjda je to u ljudskoj prirodi da nam ono čega imamo u izobilju ne predstavlja neku naročitu draž. Ispod starog krova po kome su godine složile mahovinu i na koji su vjetrovi polijepili lišće kao sličice u albumu, izlazi lagano dim, čuju se zvuci karakteristični za kazan, pucketa vatra hraneći se suhim drvima koje je Rudo čuvao ko zna od kada, a rakija teče lagano u jedan oveći lonac poklanjajući radost posmatraču uz koga će drugovati zimi. Dešavalo se nekad da se oko kazana okupi i neko brojnije društvo pa da se popije sva rakija koja se ispeče, kod nas to nije bio slučaj. Vrijeme je odmicalo, bilo je uvijek i dobrog ručka, a Rudo je samo nizao pivo za pivom. Kada bi već pao mrak mi bi lagano klonuli od umora, a koma bi ostajalo po običaju još, i čest je slučaj da se uz kazan ostane duboko u noć. Samim tim Rudo svako malo pridrijema, a sa mrakom se primaknemo kazanu, a tad se u Rudi javi neka želja za pripovijedanjem nekih šaljivih priča, kojima se poprilično lijepo nasmijemo. Možda Rudo neke od tih priča i ponovi ali mi ih za godinu dana zaboravimo pa ih je lijepo čuti iznova. Donio bi Rudo oraha, a nekad i ukusnih lješnjaka koji bi nas malo i razbudili. Po običaju ako bi malo zaćutali čekajući te zadnje litre rakije, domaćin Rudo bi ponovno zaspao, porobudio bi ga zvuk ubacivanja drva u kazan, a onda bi ispustili taj posljednji vrući kom, pretočili rakiju u pletenke, platili domaćinu kazaniju, zahvalili se, pozdravili uz želju da se povodom istog posla sretnemo i naredne godine.
07.11.2013.

54

Stara )kola
Neko prođe pa i ne primijeti neobične stare građevine sagrađene u ravnici, dosta različite od uobičajenih kuća na tom podneblju. Po Vojvodini je rasuto još osamdesetak dvoraca sagrađenih u 18. i 19. vijeku, danas ih je većina oronulo i ko zna šta će biti s njima.Postoje ljudi koji ih ne primijete, koji samo nijemo prođu pored njih, kao da prolaze kroz neki drugi svijet. Na samom početku jedne ravnice, gdje je i moja kuća, nema dvoraca, ali je ovdje Austro-Ugarska sagradila lijepu školu 1910. godine.Te iste godine u naše mjesto je stigao i prvi učitelj Smail Divanefendić, da bi ovdašnju djecu učio slovima i brojevima, kako bi im u životu bilo lakše.Školska zgrada svakako je dominirala ovim prostorom koji je nekad bio tako širok za dječije igre, pa je ličio na jako veliko školsko dvorište.Lagano su išle godine, a s njima je došao i jedan velik rat, a poslije i jedna nova država, ali đaci su nastavili ići u školu sa visokim stropom, izduženim prozorima kroz koje ću i ja gledati puno godina poslije. Vremenom su dolazili i novi učitelji koji su po običaju imali svoj stan na spratu ove škole,tako im je škola postajala i dom, i radno mjesto, sve u jednom. Zasigurno su i njima i njihovoj djeci u sjećanju ostali debeli zidovi ove građevine. Vjerovatno je zbog tih sjećanja prije nekih petnaestak godina pred mojom kućom stao crni džip, iz kojeg je izašao neki starac raspitivajući se o staroj školi i govoreći da je on u njoj nekada živio. Ko zna gdje ga je život odveo da bi ga pod stare dane tako slučajno ponovno doveo do naše stare škole, do koje je ipak želio da prošeta, u oku su mu zasjale suze. Bio sam tad dječak koji je samo stajao pored ceste da bi gledao automobile, a nisam shvatao da sam bio svjedok važnog životnog događaja jednog starca koji se tu pred mojim očima postao razigrani dječak koji je nekad dok ovdje nije bilo naših kuća trčao po livadama, i lovio ribe u rijeci. Sa dolaskom jednog drugog velikog rata nastava je prekinuta, a škola je postala štab okupatorske vojske, a pored škole bila je i drvena osmatračnica sa koje su sivi vojnici pod šljemovima osmatrali okolne brežuljke s dvije strane i velik dio ravnice s ostalih strana.Đaci su u ta doba osjetili da im je zauzeta

55

škola pa su htjeli da je oslobode i u nju ponovno usele slova, brojke, šibu, računaljku, i svoju radost. Poslije oslobođenja škola je opet postala škola, a vremenom će se pored nje izgraditi jedna nova školska zgrada. U ovome dobu sjećam se prvih meni poznatih učitelja iz ove škole a to su bili supružnici Zora i Ratomir.Ova stara škola tada bila je u neku ruku pomoćna zgrada, na spratu su idalje stanovali učitelji, a podrumi su služili za plašenje đaka,pričalo se da su nekada u prošlosti tu zatvarali neposlušne đake.Dolaskom novog rata, stara škola je postala mjesto na kome se dijele namirnice iz humanitarne pomoći, da bi po njegovom okončanju bila obnovljena, a onda je postala neki omladinski centar sa raznovrsnim sadržajima za ovdašnju djecu. Tada sam i ja kao mali počeo ulaziti u nju, kako bih gledao kako neki veći dječaci igraju bilijar, a kada bi dozvolili igrao bih i ja. Bila je tu i likovna radionica, neki su igrali šah, neki su čak i pisali nešto. Ja sam često otvarao velike prozore i gledao jedan mali park ispred škole u kojem su visoki borovi i jedna stara česma sa kojem sam se toliko puta napio vode.Nakon nekog vremena u školi su se održavali neki kursevi, prvo engleskog jezika, pa onda krojenja i šivanja, a nakon toga škola je postala modna kuća, u koju su svako jutro stizale žene na posao gdje su šivale mušku i žensku odjeću.Tom prilikom đaci su se vratili u staru školu, jednom,kratko, učitelj nas je u sklopu izvannastavnih aktivnosti, odveo u posjeti toj fabrici odjeće.Zatvaranjem te fabrike škola je bila dugo prazna, zatim su tu bile prostorije mjesne zajednice, a ja sam u njoj stekao svog dobrog prijatelja Nedžada koji je živio na spratu te škole, a čija je supruga bila učiteljica naše škole. Zadnjih godina u staroj školi je mjesna ambulanta.Iako je ova zgrada kao što vidite bila u svom vijeku sve i svašta, narod će je uvijek zvati stara škola.
07.11.2013.

56

Dobre vile
Kada u noći hladnoj nema struje, kada vani veje sićušan snijeg, u toploj sobi pored peći što pucketa oživljavale su neke davne priče.Iz plavičastog mraka su kroz prozor ulazile najljepše vile, mitska stvorenja, drekavci, jazavci, raspjevani Cigani, pušteni konji i poneki vampir. Samo paljenje svijeće ili fenjera u sumrak, djelovalo je kao neko paljenje mašine iz koje će uskoro početi da izlaze priče. Čim bi djed otresao palidrvce kako bi ga ugasio, i kada bi se protegao plamen na svjetiljci, skoro isti tren počinjale su priče. Zbog tih priča u mraku i tišini ja sam jako volio kada nema struje, a na moju sreću često je nije bilo, obzirom da je okolo plamsao strašan rat. Rata sam se vremenom prestao plašiti, činilo mi se da nikada neće prestati, očekivao sam da svakoga trena neko od nas može poginuti i smrt mi je izgledala sasvim normalnom, jer sam još kao mali obišao jako puno dženaza. Sam rat u meni je zauvijek izbrisao svaki strah od moje sopstvene smrti. Ja sam puno ljepše živio u pričama koje sam slušao a poslije i čitao. Skupio bih se pored peći, gledao u plamen svijeće ili plamen fenjera onda kada je bilo gasa diveći se tom plamičku, i naravno slušao sam svoga djeda kako mi priča o nekom jazavcu koji se skriva u šumi, a najviše sam volio priče o vilama iako je njih baš rijetko pričao. U mojoj dječačkoj mašti vile su bile nešto najlješe što je svijet ikada vido, nešto ženstveno, nježno, nešto prepuno tajnovitosti koja je privlačila. Slušao sam o vilama koje se skupljaju pored starog drvenog mlina, koje oko njega igraju kolo, a čim se probije zora one nekuda bježe da ih niko ne opazi,ali ipak su ih mnogi viđali. Znala je vila iz nevolje izbaviti putnika, znala je pomoći mlinaru, znala je konjima plesti pletenice. Vjerovao sam da postoje, i nadao se da će one zaustaviti zahuktali rat. Od svih priča o vilama najviše vjerujem u jednu, onu koju je pričao moj dajdža Jusuf, kojeg su roditelji još kao malenog dječaka znali ostaviti ispod jedne trešnje, dok bi oni obrađivali njivu. Znalo se desiti da maleni dječak ogladni i počne plakati ali roditelji ga sa velike udaljenosti ne bi čuli, pa se jednom iz guste šume koja je bila blizu te trešnje pojavila jedna crvenokosa ljepotica koja je prišla dječaku, uzela ga u naručje

57

podojila i otišla.Dajdža je pričao da je to niko drugi nego dobra vila, i tog svog doživljaja se jasno sjećao do svoje smrti. Većina onih koji su to čuli samo bi se nasmiješili. Ja sam vjerovao i sada vjerujem, jer sam i ja imao nekog posla sa vilama. Kada sam bio mali imao sam maleni repić, koji je mnogima bio simpatičan, i zbog kojeg su me milovali i znani i neznani. Mnoge djevojke i žene držale su me u krilu mazeći svoja lica o moj svileni repić.Prijalo mi je to podjednako kao i njima. Ali jednog jutra ja sam se probudio bez svog repića, a moji su začuđeno gledali u odsječeni repić složen na mom jastuku.Ko je odsjekao moj repić? Nisu imali nikakvo pojašnjenje, jer i svi oni su ga voljeli.Baba je rekla da su moj repić odsjekle dobre vile. Taj repić je uzela i danas ga čuva na jednom posebnom mjestu. Ja još vjerujem da je to bilo tako, posebno što sam čitajući knjige doznao da dobre vile odvode neku djecu pa ih ponovno vrate, mene su uspavanog odvele obzirom da se ničega ne sjećam ili su mi samo iz nekih njihovih razloga odsjekle repić. Tih dana sjećam se da me svako ko me znao upitao gdje mi je repić, i grdio moje ukućane što su mi ga odsjekli, a oni su govorili da to oni nisu uradili, da su samo pronašli odsječen repić na mome jastuku. Godinama poslije znao sam šetajući našim šumama među granama pronaći zapletenu raznobojnu dugu kosu.Boja te zamršene kose išla je od crne, preko bordo crvene,svijetlo- crvene, da bi na samim vrhovima bila potpuno bijela. Pročitao sam poslije da se vile često zapletu u grmlju i granju svojom kosom, pa onaj ko naiđe i ko ih spasi one ga bogato nagrade ili se pak zaljube u njega. Da li sam ja pronalazio ostatke zamršene kose neke vile koja se sama izbavila, ne bih mogao sigurno reći, to su tajne o kojima ćute i grančice za koje se zamrsila vilinska kosa. Čuo sam i to da je neki domaćin oborio stablo pored svoje kuće na kome su živjele vile, i da su ga one od tada progonile sve dok nije skrenuo s uma. Vile su zavodile lijepe momke po selima, pa su na kraju i njih izludile. Dajdža Jusuf mi je rekao jedne prilike da se vile više ne pojavljuju kod nas, jer se plaše oružja, i rat ih je otjerao negdje dalje, a osim toga reče on, smeta im i elektrifikacija.To isto sam poslije čuo od mnogih stručnjaka koji su istraživali narodnu mitologiju, i koji su podjednako kao i dajdža vjerovali u postojanje vila. One sad jedino žive u preostalim
58

pričama, a možda u nekim udaljenim šumama ili po napuštenim planinskim selima noću igraju svoje vilinsko kolo.
09.11.2013.

59

Djevojka ,orka
U neka davna vremena cure su znale momcima pokloniti jabuku u znak vječne ljubavi, ili u znak da će ih čekati kada odu negdje na neki dalek put ili na ratište. Neki su imali sreću pa ih je vjerna djevojka dočekala, a onda bi se po redu i običaju napravila svadba. Istini na volju, u većini slučajeva se dešavalo to da djevojka ode za drugoga, ili da svog voljenog i dalekog mladića prevari s nekim. U zamršenim ljudskim sudbinama dešavalo se da momak koji se vrati sa ratišta oženi i djevojku koja ga je prevarila, dešavalo se da se djevojka uda za nekog brata svog mladića, a onda bi se u dušama tih prevarenih mladića slomilo po hiljade munja. Nažalost niti jedna jabuka ne može pomoći ako ljubav nije dovoljno jaka da se dočeka voljeno biće iz daljine. Čuo sam za muškarce koji se nikada oženili nisu zbog neke svoje ljubavi koja se udala za drugoga, jednostavno bi zamrzili sve žene na svijetu, osim te jedne koju nikako zamrziti nisu mogli. Ipak sam u svom životu vidio jedno divno čudo ravno svim čudima svijeta. Na otoku Čiovu sreo sam jednu staru baku koja sjedi na skalama i sjetno gleda u more. Sretao sam je svaki dan, svaki sat, kad god bih prošao blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.Nekad bi baka jela svježe grožđe, nekada bi i pričala s nekim u prolazu. Jednom sam se i ja odvažio da upitam ko je ta baka, a onda mi moj Mate reče kako to nije baka nego cura, stara Zorka. Sav sam se našao u čudu znajući da starica ima preko 80 godina, i onda sam kao radoznalo dijete stao da ispitujem o njenoj sudbini.Imala je nekada davno vjerenika kojeg je puno voljela, a volio je i on nju, samo je morao otići nekud daleko, brodom, da bar nešto zaradi kako bi on i Zorka mogli da se uzmu.Nisam siguran da li mu je kada ga je ispraćala dala jabuku, ali je čekala prvo spore sate, pa dan za danom, a onda su se dani protvorili u nekoliko mjeseci, a Zorka je živeći normalnim životom na otoku počela nizati godine čekanja i još uvijek niže taj biser tuge.Naravno, lijepu Zorku su dugo obilazili razni udvarači, ali ona ih je samo odbijala ne želeći da pripadne nikome drugom osim svome voljenom, o kome ništa znala nije. Nikada joj se nije javio pismom, nikada o njemu ništa čula nije, samo je gledala u more čekajući brod s kojim će on doploviti.

60

Sve dok je živa Zorka mislit će da je i njen voljeni živ, iako su joj svi susjedi tvrdili da je odavno mrtav još one prve godine čekanja, a kako su godine prolazile govorili su sve više, a ona je samo plakala. Nju niko na otoku i ne zove bakom, jer su bake stare žene koje imaju djecu i unuke, a Zorka nema nikoga i ona je za njih sve još uvijek cura. Kada sam doznao za ovo, svaki put u prolazu ja joj se blago poklonim, zbog njene vječne ljubavi, zbog njenog poštenja. Ona mi nekad klimne glavom, nekad mahne rukom, a meni to puno znači, jer je ona u mojim očima veća od mora. Svoje divljenje prema njoj iskazujem i ovom pričom. Zorka i noću sa prozora svoje kamene kuće gleda prema moru. Ona vrlo malo spava jer često misli na njega, i misli o njemu je sve više i više bole. Pomisli nekad da se utopio, pomisli da se izgubio, pomisli nekad i da je negdje drugu oženio, ali brzo otjera te misli pa onda misli o lijepom samo, kako on nju traži, i kako će sigurno doći, kako će ga opet zagrliti kao prije šezdeset i nešto godina. Njene su se oči stopile s morem,a njeno srce je postalo feral koji možda nikad neće pronaći njen vjerenik. I dok na cijelom svijetu ljudi lažno vole, dok pucaju brakovi zbog nevjera, zbog novca, zbog avantura, dok mnogi od vas misle da je Zorka na gubitku, jedna ljubav tvrđa je od svake stijene na otoku Čiovu. Ode Zorka svake godine i do crkve Gospe od Prizidnice koja je jedno poznato svetište na ovom otoku, da se pomoli Gospi za svoga voljenog, ona se samo za njega moli. Ako je Gospa od Prizidnice zaštitnica svih mornara onda je naša Zorka zaštitnica svih djevojaka koje iskreno vole. Još je živa, a možda je i on živ, možda je već blizu otoka, možda će doći svaki čas da sa svojom Zorkom proživi dane koji su im preostali.
10.11.2013.

61

Pisac o sebi
Zovem se Emir Nišić rođen sam jednog hladnog petka, tačnije 11.12.1987. godine u Tuzli. Uglavnom se potpisujem sa Emir S. Nišić ,a ljudi me često pitaju šta mi znači to S., to je prije svega što u mome kraju živi dvadesetak ljudi (a možda se u međuvrmeno rodio još koji) sa istim imenom i prezimenom, ja kao umjetnik nekako sam se morao razlikovati, u srednjoj školi imao sam nadimak Soko,neki me i danas tako zovu, možda je S. zbog toga, moj otac se zove Senad a ovo S. može značiti i očevo ime, moja mama djevojački se preziva Subašić, pa mi se S. i tu savršeno uklapa. Nadam se da sam ovo dobro pojasnio. Cio moj zavičaj i prilike oko mene učinile su me nekad pjesnikom a danas sam evo pisac. Svaki moj dan proživljen od Đurđevika do Tuzle bio je obojen srećom. Meni je Tuzla glavni grad svijeta. Pisanu riječ zavolio sam još dok sam dječak bio, a kako to inače i bude počeo sam pisati i svoje pjesme koje su se znale naći u časopisima za djecu, i svake godine to je postajalo sve ozbiljnije, pisao sam i novinske članke i kolumne.Dugo je u meni postojala želja da napišem knjigu a prva moja knjiga „Domavija“ govori o prošlosti Srebrenice u antičko doba, dok knjiga „Sutiska i Bobovac“ govori o prošlosti Kraljeve Sutjeske i Bobovca od srednjeg vijeka. Imam puno interesovanja i svi moji dani su ispunjeni stvaranjem. Volim fotografiju, nekad nešto i nacrtam, snimam dokumentarne filmove i pravim video kolaže.Diplomirao sam na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, što vjerujem nije zanemariv podatak. Velik utjecaj na mene izvršli su mnogi pisci, novinari, moji nastavnici i profesori o kojima ću sigurno pisati u budućnosti. Danas sam televizijski voditelj i to je posao koji jako volim, velika hvala ljudima koji su mi dali priliku da radim ono što volim. Ne znam postoji li još nešto zanimljivo što bih mogao reći o sebi, možda da mi je omiljeno godišnje doba jesen, ali to svi već znate. Ovdje vam rekoh ono osnovno što treba da sačinjava svaka biografija, iako o sebi govoriti ne volim, svi vi najbolje me možete upoznati kroz moja djela, a mogu vam obećati da će ih biti još. Hvala svima onima koji su pročitali ovu knjigu, hvala Sanijeli i Ameli na velikoj pomoći oko knjige.

62

SADRŽAJ
Predgovor.......................................................................................................... 3 Recenzija........................................................................................................... 5 Pismo Branku Ćopiću...................................................................................... 6 Lažna smrt ....................................................................................................... 9 Dajdža Jusuf ................................................................................................... 12 Darežljivi ratnik ............................................................................................. 14 Saga o jednom mostu ..................................................................................... 16 Moja kratka priča o jeseni ............................................................................ 18 Ljubav grofa Rizenfeldera ............................................................................ 20 Orah ................................................................................................................ 27 Uspomena na stari mlin ................................................................................ 30 Vjetrenjače ..................................................................................................... 33 O mom svijetu ................................................................................................ 35 Đaci s istoka ................................................................................................... 37 Tetak Šahim .................................................................................................. 46 Kako Andrea uljepšava svijet ..................................................................... 48 Priča o brezi .................................................................................................. 50 Čaj protiv tuge .............................................................................................. 52 Rudo .............................................................................................................. 53 Stara škola .................................................................................................... 55 Dobre vile ..................................................................................................... 57 Djevojka Zorka ........................................................................................... 60 Pisac o sebi .................................................................................................... 62

63

64