You are on page 1of 3

Raspad SFRJ

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, skraćeno raspad Jugoslavije, je zajednički naziv za niz vojnih i političkih događaja koji su kao svoj rezultat imali prestanak postojanja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavije, odnosno stvaranje nezavisnih država na njenom dotadašnjem teritoriju. O uzrocima raspada Jugoslavije ne postoji čvrst konsenzus,
kao ni o datumima kada je taj proces započeo ni završio. U formalnom smislu raspad Jugoslavije je započeo 25.6. 1991. kada su Slovenija i Hrvatska jednostrano proglasile nezavisnost, a završio 27.4. 1992. kada su Srbija i Crna Gora - preostale članice tzv. krnje Jugoslavije proglasile novu državu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija. Međutim, dio autora smatra kako je proces raspada Jugoslavije zapravo započeo mnogo ranije - uvođenjem Ustava iz 1974. godine koji je stvorio pretpostavke za otcjepljenje republika te od jugoslavenske federacije stvorio de factokonfederaciju. Drugi, pak, smatraju kako početak raspada Jugoslavije seže u 1989. godinu kada je promjena Ustava Srbije, odnosno oduzimanje autonomije pokrajinama Kosovo i Vojvodina, dovela do ustavne krize na federalnom nivou, razriješene tek jednostranim otcjepljenjima Slovenije i Hrvatske. Jugoslavija se je raspadala od 1991. do 1992. godine.[1] Poslije smrti Josipa Broza Tita, kosovski Albanci počeli su zahtjevati status republike za Kosovo. Srbijanski je državni vrh tijekom 1989./90. smjenjivao vlast u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu ljudima lojalnim Miloševiću,[2] dobivajući tako kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu Jugoslavije. Razdor je nastao 1990.[3] kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uživati u većoj autonomiji. [3] Hrvatska, Slovenija i Makedonija nakon toga proglašavaju neovisnost 1991., a godinu poslije to će učiniti i Bosna i Hercegovina. JNA je preoblikovana u srpsku vojsku i stavljena u funkciju stvaranja Velike Srbije, u obliku centralizirane Jugoslavije, krnje Jugoslavije ili proširene Srbije.[4] Srpski politički i vojni vrh (JNA) nastojao

je savezne države zadržati silom u Jugoslaviji: ubrzo nakon proglašenja neovisnosti počeo jedesetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj (1991.-1995). Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) je sukob Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ipak, i Slovenija i Hrvatska i Bosna su stekle neovisnost i priznanje od međunarodne zajednice. Vojni vrh djelovao je u tim sukobima bez suglasnosti vrhovnog zapovjednika, predsjednika SFRJ, Stjepana Mesića: najkasnije 3. listopada 1991., nakon odlaska četvero od osam predstavnika predsjedništva SFRJ Janez Drnovšek (Slovenija), Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić
Bogićević (Bosna i Hercegovina) - krnje predsjedništvo, tzv. "srpski blok" - Borisav [5] Jović (Srbija), Branko Kostić (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina) i Sejdo Bajramović (Kosovo) pod de facto kontrolom Slobodana Miloševića, preuzelo je potpunu vojnu i financijsku kontrolu nad [6][7] vojskom Jugoslavije.

- Titovom smrdu završena je jedna epoha,jedina u historiji Jugoslavije koja je zaslužila da se označi mirom. Tito se cijelog života borio čvrsto i nepopustljivo protiv nacionalizma jugoslovenskih naroda koji je zemlju ved jednom doveo do samorazaranja. Postavio je pojedinačne jugoslovenske države u njihove historijske okvire i dao im potpunu autonomiju. I bosnaskohercegovački Muslimani su prvi put u svojoj historiji dobili ono što im je i pripadalo -stats nacionalnosti. Uprkos ekonomskim teškodama i iskazima političkim problemima sizuacija u zemlji je u vrjeme i poslije smrti Josipa Broza bila pojavno stabilna. Masovni odgovori stanovništva (štrajkovi i demonstracije)pod pritiskom ekonomskog kolapsa rezultirali su prepoznavanjem korupcije državnih komunističkih organa,rukovodstva i pojedinaca. Običan čovjek više nije bio siguran. Više nije imao stabilnu državu i minimalnu egzistenciju. Komunistička rukovodstva pojedinih republika,djelimično demokratizovana i pod uticajem nezadovoljstva stanovništa,počela su otvoreno da iskazuju nezadovoljstvo saveznim konceptima . Dotadašnji koncenzus u vrhu zemlje bitno je narušen. Raspad među komunistima na saveznom nivou pokušali su da iskoriste komunisti pojedinih republika. Savezne funkcije preuzimale su one snage koje su željele spriječiti promjene u zemlji. Komunisti Republike Srbije

preuzimaju glavnu riječ u sprječvanju demokratizacije ekonomskog i političkog sistema u zemlji. Taj okvir unose glavne savezne poluge,jaku državnu policiju i vojsku (JNA) Dok su se hrvati i slovenci s pravom žalili na srpsku prevlast,srbi su se sa svoje strane osjedali kao glavni nosioci patnje Titovog režima,kao žrtva hrvatskog i slovenačkog saveza koji je uskratiti prava koja je ona mogla tražiti. Ustvari, Titov Federativni ustav iz 1974. godine,koji je republikama članicama dodjelio suverenost oduzeo je srbiji njeno vodede mjesto u zemlji . U to vrijeme nastupio je na političku pozornicu Slobodan Miloševid , od 1987. vođa komunističke partije Srbije. On je shvatio da je sa socijalizmom gotovo,a da nastupa nacoinalizam i stavio se na čelo pokreta. U velikim manifestacijama na koje su dolazili seljaci iz svih djelova zemlje,podgrijavao je atmosferu,koristedi kao povod kosovsko pitanje. To je bio povod da Srbija 189. sasvim ukine autonomiju kosova. To je bio početak kraja Jugoslavije. Težnje srbije za dominacijom u jugoslaviji doprinjele su da se i u drugim republikama počne razmišljati o sopstvenom putu u bududnosti.