Nakladnik: Savez antifaistikih boraca i antifaista Republike Hrvatske Za nakladnika: Ratko Marii, dipl. iur.

Urednik: Saa apec, mag. oec. Recenzent: Nataa Mataui, prof. pov. Lektor i korektor: mr. sc. Miroslav Kirini
studeni

Grafika priprema i dizajn: Mario imunkovi, univ. bacc. oec. 2013. godine Naklada: 500 primjeraka

Ova publikacija financirana je uz potporu Ministarstva Branitelja

CIP zapis dostupan u raunalnome katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 859123. ISBN 978-953-7587-14-7

Sadraj: Uvod / 6 Aktivnost ena u razdoblju do Drugog svjetskog rata / 6 ene u sindikatima / 10 ene u kulturno-prosvjetnim organizacijama / 14 Napredni enski tisak / 17 ene u Narodnosolobodilakoj borbi / 20 Rajka Bakovi / 32 Olga Ban / 34 Anka Berus / 36 Persa Bosanac / 38 Anka Butorac / 40 Nada Dimi / 42 Kata Dumbovi - Kovai Mati / 44 Ljubica Gerovac / 46 Savka Javorina Saa / 48 Milanka Kljaji / 50 Dragica Konar / 52 Milka Kufrin / 54 Sofija Marinkovi Sonja / 56 Anka Pa en / 58 Kata Pejnovi / 60 Smilja Pokrajac / 62 Ivanka Trohar / 64 Marija Vidovi Abesinka / 66 Literatura / 70

Uvod
Neprijeporan je doprinos ena antifaistikom pokretu prije Drugog svjetskog rata i tijekom Narodnooslobodilake borbe 1941.-1945. O tome svjedoe mnogobrojne organizacije ena kroz koje su se artikulirali, ponajprije u svakodnevnom ivotu, zahtjevi za raskid s patrijarhalnim svjetonazorom i jednakopravnou ena u svekolikom gospodarskom,drutvenom i politikom ivotu u tadanjoj Hrvatskoj. O tome svjedoe i podaci da su u NOB-u u Hrvatskoj s pukom u ruci sudjelovale 43.660 ena, da je ivote poloilo 4.579 ena, da su 40.150 ena stradale kao rtve faistikog terora i da je od 290 proglaenih narodnih heroja samo 18 ena, od kojih su njih 14 poloile svoje ivote u NOB-u. Svekoliko sudjelovanje ena u antifaistikoj borbi i u redovima jedinica Narodnooslobodilake vojske Hrvatske svakako se temeljio na predrevolucionarnim i predratnim aktivnostima i iskustvima kojima se mukotrpno izgraivao jednakopravni poloaj i uloga ena u svim segmentima gospodarskog, drutvenog i politikog ivota. Stoga valja naznaiti temeljne dogaaje i aktivnosti tijekom predratnog razdoblja, kroz koje su ene izrasle u istinski antifaistiki bedem na kojem posebno mjesto pripada enama heroinama Hrvatske.

Poloaj ena poetkom 20. stoljea na podruju tadanje Hrvatske bio je karakteristian po njihovoj podreenoj ulozi u patrijarhalnom drutvu. ene su bile na marginama gospodarskog, drutvenog i politikog ivota, u kulturnom pogledu zaostale, u znatnom postotku nepismene, a patrijarhalna tradicija i

Aktivnost ena u razdoblju do Drugog svjetskog rata

obiaji izolirali su ih od drutvenih aktivnosti jer se smatralo da je eni mjesto u kui. U to vrijeme biljee se mnoge radnike politike manifestacije i trajkovi, u kojima posvuda sudjeluju i ene, koje se sve vie upoljavaju u industrijskim pogonima. Budui da ene sudjeluju u svim radnikim akcijama, radniki tisak obraa se i enama, pozivajui ih u zajedniku borbu. S Prvim svjetskim ratom zaotrava se i pitanje ena. Na njima je ostalo gospodarstvo jer su mukarci morali na front. ene se u velikom broju zapoljavaju, te se i poslije rata nastojanja vladajue klase o povratku ena domaem ognjitu teko ostvaruju. U novostvorenoj Jugoslaviji osnovana je 1919. godine Socijalistika radnika partija Jugoslavije (komunista), koja je i objedinila dotadanje socijalistike radnike partije. U isto vrijeme osnovana je i Organizacija ena socijalista (komunista), koja je takoer objedinila razne enske klasne organizacije. Ta je organizacija usvojila program Socijalistike radnike partije Jugoslavije (komunista) te se i smatrala dijelom te partije. Organizacija ena socijalista (komunista) svojim je statutom regulirala odnos prema Partiji, birala je svoj Centralni sekretarijat, te pokrenula izdavanje lista Jednakost. Na terenu su se birali pokrajinski sekretarijati (ve tada su postojali 8 pokrajinskih sekretarijata: u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Osijeku, Splitu, Novom Sadu i Cetinju). Na II. kongresu Partije 1920. godine u Vukovaru, utvren je poloaj Sekretarijata ena u okviru Partije ( koja je na tom kongresu preimenovana u Komunistiku partiju Jugoslavije). Novostvorena partija utvrdila je revolucionarne stavove, te je preuzela iskustva Oktobarske revolucije u Rusiji. Dakako, ene su dobile svoje mjesto u Partiji s istinski revolucionarnim programom. Bez ena ta partija ne bi mogla biti prethodnica radnike klase. Partija je tada provodila i kasnije sve vie razvijala odgoj omladine u revolucionarnom duhu i u tom sklopu i odgoj enske omladine. Tijekom kratkog vremena svoga legalnog postojanja Komunistika partija uinila je mnogo na politikom omasovljavanju radnikog pokreta, te na principijelnom i ideolokom pristupu. Sve se to pozitivno odrazilo na izborima

Radnici i radnice tvornice Zagorka u Bedekovini u trajku 1935. godine

1920. godine, kad je KPJ u mnogim mjestima, gradovima i selima dobila znatnu veinu. Strah pred radnikom klasom naveo je buroaziju da zatiti svoje interese. Krajem 1920. godine zabranjen je rad KPJ. U uvjetima najteeg terora nastaju teka vremena proganjanja komunista, muenitva, zatvora i robije. Meu progonjenima uvijek su svoj dio stradanja podnijele i ene. KPJ ostala je ilegalna sve do rata i do poetka NOB-a, kad se ve 1941. godine pojavljuju legalne partijske organizacije na osloboenom teritoriju. Izmeu dva rata Partija je provodila svoj program, zapisan i potvren na Vukovarskom kongresu, s time da je svoju platformu proirivala, omasovljavala svoje redove i okupljala sve ire slojeve naroda na programu antifaistike i antiratne borbe.

Zahtjevi i prava ena ostala su dio programa KPJ sve do Drugog svjetskog rata, a ene su ostale jedan od nezamjenljivih initelja u borbi radnike klase, kao i u antifaistikoj borbi cijelog naroda. I putem Partije ene su zahtjevale jednaku plau za jednak rad, krae radno vrijeme, protivile se sniavanju nadnica, borile se za bolje uvjete na radu, zatitu materinstva, brigu o djeci, itd. Program se postupno irio nadiranjem faizma i ratne opasnosti. Da bi se to bolje osigurao rad meu enama, Partija je, uz druge komisije, formirala pri svim svojim forumima komisije za rad sa enama, od Centralnog do opinskih i mjesnih komiteta. Te su komisije, putem naprednih ena i organiziranih komunistkinja, djelovale u najraznovrsnijim legalnim i polulegalnim organizacijama, pomaui drugim enama u radu i usmjeravajui ih na pravcu klasne borbe. Nakon zabrane rada Komunistike partije Jugoslavije nestaje Sekretarijat za ene, te list Jednakost. Partija je nakon prelaska u ilegalnost izdavala ilegalni tisak u kojem se redovno tretirao problem radne ene, pratio rad sa enama, davala podrka i pomo tome radu, kao i pomo u provoenju akcija. No, teror koji je vladao u zemlji, onemoguavao je ire akcije. Teror se naroito zaotrio nakon 1929. godine, kad je proglaena estojanuarska diktatura. Pod osobito strogom kontrolom bila je pisana rije, a istina se mogla saznati samo ilegalnim putem, sve dok 1934/35. nije poela poputati diktatura pod pritiskom demokratskih snaga. Partija se i nadalje u ilegalnosti spremala za nove oblike borbe. Konsolidirala se i buroazija, organiziravi se i u graanske partije, te stvarajui Udruenu opoziciju, koja se ograivala od Komunistike partije. Koliko su ene pridonosile svojim akcijama takvim zahtjevima svjedoi i njihova borba za radnika prava, mir i antifaizam. Primjerice, 1934. godine 2000 ena rudara sudjelovale su u trajku rudara Trbovlja, 1935. demonstrirale su 5000 ena pred Njemakim konzulatom u Zagrebu za mir, a protiv faizma, 1936. u akciji za mir i slobodu sakupljeno je 600 000 potpisa ena na podruju tadanje Jugoslavije. asopis ena danas pokrenuo je 1939. akciju za pravo glasa ena, u kojoj su ene masovno sudjelovale.

Neposredno pred poetak Drugog svjetskog rata pojaana je, pod rukovodstvom Komunistike partije Jugoslavije, politika aktivnost ena, naroito poslije osnivanja Narodnog fronta Jugoslavije 1936. godine. Iste godine u akciji ene su masovno sudjelovale u demonstracijama irom zemlje protiv rastue faistike opasnosti u povod prikljuenja Austrije, Minhenskog sporazuma, Sudetske krize i dr. esnaest ena iz Jugoslavije sudjelovale su u panjolskom graanskom ratu od 1936. do 1939. godine. Uoi Drugog svjetskog rata na podruju tadanje Hrvatske djelovao je veliki broj naprednih organizacija, osnivanje i aktivnost kojih je inicirala Komunistika partija. U tim su se organizacijama masovno okupljale ene i enska omladina. Rukovodstvo je bilo povjereno iskusnijim enama koje su uspijevale okupiti sve vie i vie ena na razliitim programima, kroz koje su se ene uile politikoj pismenosti i osposobljavale se za odgovornije zadatke u naprednom pokretu. Od tih organizacija valja spomenuti ponajprije enske sekcije u URS-ovim sindikatima i SBOTI-u, studentske i omladinske, organizacije enski pokret, Drutvo univerzitetski obrazovanih ena, Drutvo za prosvjetu ene, enske sekcije pri graanskim politikim strankama enske grane HSS-a, ensku sekciju Seljakog kola, te razne pokrajinske i komunalne organizacije, strune i kulturne.

Radniki sindikati javljaju se u nas im je poela jaati radnika klasa. Dakle, sindikalne tradicije teku ve od kraja prolog stoljea, slijedei radnika gibanja i prve akcije i trajkove. U tim akcijama sudjelovale su radnice i radnike ene. U vrijeme kad je osnovana Socijalistika partija Jugoslavije (komunista), 1919. godine osnovano je i Centralno radniko sindikalno vijee Jugoslavije,

10
ene u sindikatima

trajk bijelih marama u varadinskoj tvornici Tivar bio je karakteristian po masovnom ueu radnica

koje je objedinjavalo prijanje sindikalne organizacije, disperzirane po bivim dravama na tlu tadanje Jugoslavije. Radnika klasa postala je znaajan initelj u drutvenom i politikom ivotu Jugoslavije. Ona se i brojano poveava zbog pojaanog ulaganja kapitala u industriju,

11

graevinarstvo i rudarstvo. Povean broj ena osjea se u industriji papira, tekstilnoj, prehrambenoj, duhanskoj, koarskoj i metalskoj industriji. Zbog nagle izgradnje gradova ene se upoljavaju i u drvodjeljskoj industriji i na tekim poslovima na graevinama. Poveani broj gradskog stanovnitva povlaio je za sobom sve vei broj kunih pomonica. Veinom je to bila proletarizirana radna snaga koja je dolazila sa sela u teke uvjete rada i stanovanja. Industrija se koncentrirala u veim gradovima: Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Slavonskom Brodu, Varadinu, Koprivnici, Dugoj Resi, oko Krapine, Splitu, Suaku, Sisku, Bjelovaru itd. No, veliki broj ena radile su i u manjim, ali brojnim radionicama u manjim mjestima, npr. u industriji sardina u Primorju, zatim na umarskim poslovima, na graevinama, a naroito na privatnim i dravnim veleposjedima u poljoprivredi. Pomo i podrku u tekom ivotu ene su nalazile u sindikalnoj organizaciji. Kad je 1920. godine zakonom zabranjen rad Komunistike partije Jugoslavije, ona iz ilegalnosti politiki djeluje u prvom redu putem sindikalnih organizacija, pomaui radnikoj klasi da najbolje nae put klasne borbe i otpora prema dravnom reimu i poslodavcu. Reim je stoga progonio sindikate, a u svim trajkovima i akcijama stajao je na strani poslodavaca i po svaku cijenu titio njihove interese. trajkovi su se rasplamsali od 1934. godine pa dalje. Tada se vie i ne govori o trajkovima, ve o val trajkova, jer su oni zaista nailazili kao val za valom, i trajali sve do rata. Godine 1938. odran je Kongres Ujedinjenih radnikih sindikata (URS), koji je znaio pobjedu radnikog jedinstva i revolucionarnosti. Valovi trajkova uvjetovali su osnivanje trajkakih kuhinja, nabavku hrane po selima i gradovima, odravanje trajkakih straa, kurirsku slubu. Sve je to zahtijevalo velike organizacijske zahvate, od kojih se mnogi uope ne mogu zamisliti bez svjesnih, organiziranih ena - radnica. Pri svakom sindikalnom strukovnom savezu postojala je enska sekcija. Najjaa i najbrojnija bila je sekcija tekstilki, jer je u tekstilnoj industriji bila uglavnom zaposlena enska radna snaga. trajkovi su u toj grani bili vrlo

12

esti i vrlo borbeni, i moe ih se nazvati enskim trajkovima. Isticale su se sekcije ena u savezu metalaca, koaraca, tanara, iveara. Unato najotrijim mjerama vlasti, trajkovi su podizani iz dana u dan. Valja spomenuti samo neke trajkove: u tvornicama Herman Polak, Gaon, Me-ba u Zagrebu, u Oroslavlju, u Dugoj Resi, u Tivaru i Svilani u Varadinu, masovni trajkovi u drvnoj industriji u Slavoniji, u konzervnoj industriji u Dalmaciji i Primorju, trajkovi na poljoprivrednim veleposjedima, itd. Sindikati su bili kola radnike klase gdje su radnici uili ne samo kako se vode akcije, ve su prouavali teoretsku stranu poloaja radnike klase, odnosa rada i kapitala, bit eksploatacije, prouavali su nauni marksizam i shvaali bit radnike borbe, solidarnosti i internacionalizma. U prostorijama sindikata u Haulikovoj ulici u Zagrebu trajao je neprestani politiki i kulturni rad - od predavanja na najvioj razini pa sve do analfabetskih teajeva. Redovito su odravani i struni teajevi, to je doprinosilo i poboljanju kvalifikacije radnika. Radnice su uile s mnogo elje i upornosti i neke od njih napredovale su na ope divljenje. U sindikalnom radu ene su se naroito isticale svojom aktivnou revolucionarnou. Istodobno su se i stranke Udruene opozicije javljale s programima prosvjeivanja, osobito seljanki, i o tome su pisali u svojim listovima, ali su se protivile javnom djelovanju ena a napose pravu glasa za ene. Izrazito graanski tisak nudio je enama u svojim listovima modu, kozmetiku, jeftine lanke o braku i ljubavi, ljubomori, o enskim vrlinama, pokornosti i ednosti, te je zastupao stavove da je eni mjesto kod kue, a njezin poziv je da bude ena i majka. U okviru URS-a bilo je i drugih organizacija, kulturno-prosvjetnih, planinarskih, pjevakih, dramskih i slinih. Proganjajui radnike organizacije, policija se nije zaustavljala ni kod kulturno-prosvjetnih organizacija. Tako je bio pod udarom vlasti i Prijatelj prirode i Pjevaki zbor , ali i drugi oblici rada i udruge. Rastjerivane su

13

proslave i mitinzi u povodu 8. marta, koji su radnice od poetka usvojile kao svoj praznik i redovito ga slavile zajedno sa svim drugim radnim i naprednim enama. Radnike sindikate zabranila je protunarodna vlada Cvetkovi-Maek uoi samoga rata, 1941. godine, i istovremeno otvorila koncentracijski logor u Lepoglavi po uzoru na Hitlerove metode. Pozatvarani su bili brojni predstavnici radnike klase i mnogi komunisti, te u trenutku kapitulacije Jugoslavije izrueni su bili faistima, koji su veinu poubijali. Tako su stradale i mnoge svjesne ene. Savez bankovnih, osiguravajuih, trgovakih i industrijskih inovnika, sindikalna organizacija inovnika (SBOTI), predstavljala je znaajno uporite komunista u ostvarivanju jedinstvenog radnikog fronta. Eksploatacija radne snage nije vrena samo za strojem u tvornici ili za plugom u polju, ne samo nad radnicima, ve i nad radnim ovjekom uope. Za to je u programu SBOTI-a bilo zapisano isto to i u programima URS-a: osmosatni radni dan, jednokratni rad, protiv sniavanja plaa i nadnica, reguliranje radnih odnosa.

ene u kulturno-prosvjetnim organizacijama

Drutvo za prosvjetu ene osnovale su iskusnije ene u studenome 1935. godine na inicijativu Komunistike partije i to jo u vrijeme dok je postojala i djelovala Omladinska podrunica enskog pokreta. U trenutku ukidanja Omladinske podrunice enskog pokreta Drutvo za prosvjetu ene preuzelo je zadatke Omladinske podrunice te se kontinuitet nije ni na as prekinuo. Drutvo je okupljalo ene svih slojeva i zvanja. iroka antifaistika linija nala je mjesta za sve to je bilo rodoljubivo i poteno. Drutvo je okupljalo sve vei broj ena, odravana su predavanja s diskusijama, teajevi, usmene novine i slino. U kratkom roku organizirane su podrunice i drutva u svim gradovima

14

i veim mjestima, pa ak i u mnogim selima: u Bjelovaru, Varadinu, Splitu, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Sisku, Koprivnici, itd. Taj buran prodor Drutva za prosvjetu ene podravale su partijske organizacije na terenu. U Drutvu su bile okupljene mnoge ugledne napredne intelektualke, radnice, domaice, studentice. Crvena pomo, bila je svojevrsna desna ruka Partije. Brinula se o zatvorenicima i njihovim porodicama, pronalazila stanove za ilegalce, nabavljala sredstva koja su bila potrebna za rad Partije: novac, putovnice i slino. Crvena pomo je organizirala protestne mitinge protiv terora nad uhienicima, itd. Obuhvaala je krugove simpatizera na politikom i humanom planu. Nakon okupacije zemlje njezina se uloga znatno poveala, te je i preimenovana u Narodnu pomo. Organizacija je proirila svoju aktivnost najvie u okupiranim mjestima, radila je na prebacivanju ljudi u partizane, osiguravala stanove i hranu za ilegalce itd. U taj okvir rada spadaju i komiteti za pomo panjolskim dobrovoljcima, koji su osnovani na inicijativu Partije. Studentski pokret je s vremenom znatno ojaao i omasovio se. Osnivani su studentski struni klubovi, kulturno udruenje Svjetlost, KUSP (Kulturno udruenje studenata pacifista), itd. Sve su vie studentski struni klubovi dolazili pod utjecaj ljeviara. U njima su studentice djelovale ravnopravno sa svojim kolegama i borile se za bolji ivot studenata. Ostvarile su i svoj davnanji zahtjev, te osnovale dom. Napredni studenti su postajali sve jaa snaga, davali su ton ivotu Sveuilita i politiki nadmaili reakcionarni, profaistiki dio Sveuilita. Na podruju tadanje Hrvatske osnivane su i druge organizacije, primjerice u Zagrebu Komunalac, Meimurac, Drutvo Primoraca i Gorana, Hrvatska omladinska itaonica, Uiteljsko udruenje Ivan Filipovi i druge. Uza sve pritiske reima, i pored ukidanja pojedinih organizacija, nicale su nove. Omladinke su radile i u drugim organizacijama, u graanskim i politikim partijama. Samostalna demokratska stranka, tada sastavni dio Udruene

15

opozicije, osnovala je u jesen 1937. godine drutvo Seljako kolo sa zadatkom prosvjeivanja sela. U Seljakom kolu osnovana je i enska sekcija, tj. sekcija za prosvjeivanje seoskih ena. U poetku su u drutvo bezrezervno primani studenti ljeviari te su odlazili u sela, nosili prosvjetni tisak, odravali predavanja, prikazivali filmove. U tome radu izravno se angairao i Higijenski zavod koji je u tome programu nastupao sa zdravstvenim prosvjeivanjem. Put do sela bio je legalno otvoren i njime su krenuli mladi komunisti i komunistkinje. lanovi Drutva posjeivali su uglavnom srpska sela u Hrvatskoj i Bosanskoj krajini. Mnoga od tih sela su ona ista koja su kasnije bila jezgre ustanka u tom kraju ve ljeti 1941. godine (Mogori u Lici, Sjeniak na Kordunu, sela oko Vojnia i Petrove gore, oko Krievaca itd.). No, taj rad je naglo prestao kad je udruena opozicija sklopila sporazum s reimom (sporazum CvetkoviMaek). Seljako kolo je zatvoreno, ali se rad narednih godina znatno osjetio u selima gdje je Drutvo bilo aktivno. Pokualo se razviti slian rad u prosvjetnim organizacijama Hrvatske seljake stranke (HSS), koja je u Hrvatskoj predstavljala glavni i osnovni dio Udruene opozicije. U rukovodstvu Stranke zastupan je konzervativni prosvjetiteljski rad, za njegovanje narodnih obiaja, za poziv ene i majke, protiv prava glasa i protiv javnog djelovanja ena. No, bez obzira na to, u enskim granama HSS, osobito na terenu, u organizacijama Hrvatskog srca i Sloge mogle su se nai komunistkinje koje su umjele djelovati i u tim sredinama. Na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunistike partije Jugoslavije, odranoj od 19. do 23. listopada 1940. godine u Dubravi kod Zagreba, Vida Tomi odrala je referat O radu meu enama. Na Konferenciji je izabran i novi Centralni komitet KPJ u koji su ukljuene dvije ene - Spasenija Cana Babovi i Vida Tomi.

16

Napredni enski tisak

Uz pomo i podrku Komisije pri CK KPH za rad sa enama, otpoelo se 1939. s izdavanjem asopisa enski svijet . Tada su u Jugoslaviji u isto vrijeme izlazila dva lista: ena danas u Beogradu i enski svijet u Zagrebu. No, kad je u rujnu 1940. godine zabranjena ena danas, ostao je jo samo enski svijet, koji je izlazio jo nekoliko mjeseci. U jednom od prvih brojeva enskog svijeta u lanku Slave Berislavi ena u privrednom ivotu komentiraju se podaci dravne statistike, sindikata i socijalnog osiguranja. Tada je u Jugoslaviji bilo 153.000 zaposlenih ena. Do 1939. godine zapaen je porast broja zaposlenih ena i opadanje broja zaposlenih mukaraca. Znai, ene kao jeftinija radna snaga podesnije su za eksploataciju. Odatle se esto izvodio krivi zakljuak da su ene konkurencija mukarcima. lanak upuuje na zajedniku borbu protiv poslodavaca i protiv zamagljivanja toga problema. Veliki broj dopisa i lanaka u enskom svijetu pisale su same radne ene. esto iznenauje visoka pismenost radnica i njihov smisao za opise i za kontraste. kola borbe bila je za njih i kola pismenosti i kulture uope. List je problematizirao socijalne (nije li bolje rei humane), kulturne i politike probleme. Otvoreno se borio protiv rata i faizma. Pozivao je ene u antiratni tabor, uz optimizam i nadu u bolju budunost. Nije davao koncesije malograantini. asopis enski svijet izlazio je od veljae 1939. do travnja 1941. godine, tj. do ulaska Nijemaca u Zagreb. Mali zastoj bio je pri koncu 1939. i u poetku 1940, a glavni polet u drugoj polovici 1940. godine i kratkom razdoblju 1941. godine. Upravo u to vrijeme osjeao se polet u cjelokupnom politikom ivotu, jaalo je antifaistiko i antiratno raspoloenje u narodu. U to vrijeme odrana je i V. zemaljska konferencija KPJ. Komisija pri CK KPH za rad meu enama bila je inicijatorom lista i starala se o njegovu pisanju. U doba izlaenja lista na elu Komisije bila je Anka Butorac

17

18

Utjecaj naprednog tiska u Hrvatskoj neposredno prije Drugog svjetskog rata bio je znaajan, a asopis enski svijet imao je posebno mjesto i ulogu. ene koje su na njemu radile, pretoile su u nj sav svoj entuzijazam, uloile ogromne napore, prenijele steena znanja, ljubav i samoprijegor. One su kroz asopis pouavale druge, ali su uile i same: da budu novinari svoga pokreta i svoga pokoljenja, da izraavaju misli i ideje, da piu lanke, reportae, prijevode sa stranih jezika, da noi provode nad tekstovima i korekturama, a dane u tiskari, na prijelomu, reviziji i posljednjim ispravkama. enski svijet je jedna od mnogih publikacija naprednog, lijevog pokreta, koje je inicirala i podravala Komunistika partija. List je bio namijenjen enama. Skroman naslov enski svijet i jo manje pretenciozan podnaslov enski list za zabavu i pouku krili su zapravo ozbiljnu politiku orijentaciju, protiv rata i faizma, protiv porobljavanja naroda, za radnika prava, za prava ena,itd. Jedna po jedna europska drava padala je pod vlast Hitlerova faizma, a porobljavanje naroda dogaao se na najzvjerskiji nain, do genocida. Rat je prekinuo izlaenje lista, no on je ostavio za sobom svijetli trag i pisanu rije. U Zagrebu je u jesen 1941. osnovan inicijativni odbor Antifaistikog fronta ena Hrvatske, a na terenu su nicali seoski, opinski i kotarski odbori AF-a. Nicali su i bujali zajedno s oslobaanjem pojedinih krajeva, ali su nicali i u okupiranim mjestima. ene, koje su suraivale sa enskim svijetom pokrenule su u pojedinim krajevima lokalne listove, glasila AF-a., a nije sluajno da su gotovo sve te listove pokretale i ureivale pojedine lanice redakcije i suradnice ranijeg enskog svijeta, okupljajui oko listova nove snage. Tako je u Primorju izdavan list Primorka, u Slavoniji list Udarnica, u Gorskom kotaru list Rodoljupka, na Kordunu list Rije ene, u Lici list Lika ena u borbi, u Pokuplju list Antifaistkinja, itd.

19

Partizanska mornarica

Poetkom ustanka i u vrijeme osnivanja prvih organa narodne vlasti, ene su se ukljuivale u iroki narodni front. irom zemlje osnivane su razne organizacije ena ciljevi koji su bili isti: osloboenje zemlje od okupatora i borba za ravnopravni poloaj ena u drutvu. One su se masovno prikljuivale NOP-u kao borci, vojni i politiki rukovodioci, lijenice, bolniarke, a posebno kao aktivne sudionice u zaleu fronta. Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine i organiziranja Narodnooslobodilakog pokreta Jugoslavije, otpoelo se s

20

ene u Narodnosolobodilakoj borbi

Aktivistica NOP-a u bolnici na Rebru, 1943. godine

osnivanjem odbora aktivistkinja NOP-a za prikupljanje hrane, odjee, obue, sanitetskog materijala, zatim za brigu o ranjenicima, djeci i iznemoglim ljudima, za mobilizaciju bolniarki u sanitetsku slubu, odravanje kurirskih veza, i dr. Ti su se odbori ve tijekom ljeta i jeseni 1941. godine poeli nazivati odborima antifaistikog fronta ena i meusobno su bili organizacijski povezani. U osloboenom Drvaru je 21. kolovoza 1941. godine odrana Skuptina ena i enske omladine, na kojoj su bili razmotreni zadaci ena u pogledu njihova sudjelovanja u Narodnooslobodilakoj borbi i pruanjem pomoi partizanskim jedinicama i organiziranjem ena na teritorijalnom principu.

21

Na ustanikim podrujima Hrvatske do tada su ve bili organizirani seoski i opinski, a ponegdje i odbori okruga Antifaistikog fronta ena. Poetkom prosinca 1941. godine osnovani su i prvi inicijativni odbori AF-a za Liku i Kordun, koji su poeli s radom krajem sijenja 1942. godine. Okruna

22

Djevojke i ene nose hranu partizanima, Kraljev Vrh, 1943. godine

konferencija AF-a za junu Dalmaciju odrana je 9. kolovoza 1942. godine kod Gradca, a Okruna konferencija AF za Okrug Karlovac 25. kolovoza u Gornjem Budakom kod Vojnia. O znaajnom ueu ena u NOB-u treba istaknuti primjer Prve enske partizanske eta koja je formirana u Trnavcu 25. kolovoza 1942. godine kao jedinstveni dogaaj, ne samo na naim prostorima ve i u pokretima otpora svih europskih zemalja. Formiranje enske ete, prema sauvanim sjeanjima kod boraca je izazvalo uenje i nevjericu, a i samo rukovodstvo NOP-a se izgleda kolebalo oko masovnog odlaska ena u partizane. To potvruje i injenica da ih se u Trnovcu skupilo oko 700, a u etu je uvrteno tek njih 74 (omladinke od 15 do 25 godina starosti i jedna ena od 32 godine). Sve pripadnice ete bile su iz sela istone Like i sve su bile srpske nacionalnosti. in ianja kose po ulasku u jedinicu, oblaenje u muke uniforme, vojna obuka kroz koju su morale proi bio je dokaz njihove ustrajnosti u namjeri da se prikljue partizanskim jedinicama kao doista ravnopravne partizanke. Zbog masovnog odaziva ena u Lici su od 10. rujna do 15. listopada 1942. godine formirane su jo etiri iskljuivo enske ete. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji u Bosanskom Petrovcu, u prosincu 1942. godine, AF je postao jedinstvena organizacija svih ena Jugoslavije i vaan initelj u Narodnom frontu u pogledu mobilizacije ena u antifaistikoj borbi, te u borbi za novo ureenje zemlje. Pozdravni govor je odrao vrhovni zapovjednik Narodno oslobodilake vojske (NOV) Josip Broz Tito, u kojem je, izmeu ostaloga, rekao slijedee: Ja se ponosim time to stojim na elu armije u kojoj ima ogroman broj ena. Ja mogu kazati da su ene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdrljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije ini ast to imaju takve keri. Na konferenciji u Bosanskom Petrovcu sudjelovale su 166 izabranih delegatkinja s osloboenog i neosloboenog teritorija Jugoslavije. Izabran je Centralni odbor AF i istaknuti su neposredni zadaci organizacije. Ideoloki

23

Sudionice Okrune konferencije AF-a za okrug Krapina u selu Mala Erpenja, 12. studeni 1943. godine

24

rad organizacije bio je oslonjen na temeljna opredjeljenja KPJ-u da ene moraju biti ravnopravne s mukarcima u svim segmentima ivota i rada. Ve je tijekom NOB-a bilo jasno da je borba protiv faizma podrazumijevala i borbu za pravednije drutvo u kome e ene imati aktivnu ulogu u drutvu. Potom se otpoelo s organiziranjem i glavnog, okrunih, opinski i mjesnih odbora, tako da je u trenutku osloboenja zemlje AF bio organiziran na itavom podruju Hrvatske. Organizacije ena osnivale su se na istim temeljima kao i organizacije

Narodnog fronta, kojih su bili kolektivnim lanovima. Posebni odbori AF-a skupljali su hranu, odjeu i sanitetski materijal za Narodnooslobodilaku vojsku, brinuli su se za obradu zemlje, za etvu i sjetvu, za bolnice, za djecu, za kurirsku slubu i slino. Jo u razdoblju priprema za ustanak otpoelo se u Hrvatskoj s formiranjem organiziranih skupina ena. Naroito je bio znaajan rad ena ilegalki i to posebno u Zagrebu i Splitu. ene su stupale u partizanske postrojbe, pa je ve 1942. godine stvorena enska partizanska eta u Lici. Situacija u Lici bila je posebno teka zbog velikih vojnih operacija na tom podruju, posebno 4. neprijateljske ofanzive. Prva konferencija AF-a Hrvatske odrana je lipnja 1943. godine. Pored znatnih uspjeha u borbi, ene su dale i veliki doprinos razvoju narodne vlasti i uope demokratskim i humanim meuljudskim odnosima, posebno u pogledu meunacionalne suradnje. Rad mjesnih odbora Antifaistikog fronta ena odvijao se kroz redovite tjedne sastanke, sakupljanje hrane, obue, odjee i drugog materijala za partizane i ilegalce, njegu ranjenika, obraivanje polja, dranje straa. Vaan je bio i politiki rad koji je podrazumijevao itanje propagandnog materijala, raspravljanje o dogaajima na frontu i sl. Mjesni i drugi odbori AF-a bili su povezani s drugim organizacijama u narodnooslobodilakom sustavu: Savezom komunistike omladine (SKOJ), narodnooslobodilakim odborima (NOO) i drugim organizacijama. U mjesnim odborima AF-a bar jedna lanica bila je skojevka, a u mjesnim narodnooslobodilakim odborima bila je uvijek bar jedna ena. O aktivnosti ena i njihovom doprinosu NOB-u svjedoi i primjer 32. zagorske divizije (u sklopu Desetog korpusa zagrebakog NOV-a Hrvatske) u kojoj se borilo vie od 650 ena, od kojih su njih 132 poginule. Da su ene bile izdvojene u posebnu postrojbu mogla se od njih formirati jedna brigada. Ali upravo zato to su ene bile rasporeene u svim postrojbama 32. divizije, njihovo znaenje i uloga u ustroju Divizije bili su mnogo vei nego to otkriva sam brojani pokazatelj.

25

Omladinke, borci Sedamnaeste slavonske brigade u Durevcu, proljee 1944.

Ako se uzme u obzir da je gotovo svaka ena, pogotovo djevojka, prije odlaska u partizane morala svladati ne samo zapreke i zasjede neprijatelja, ve otpore i predrasude u svojim obiteljima, tada se tek moe pojmiti koliko je teak bio borbeni put i drutveno-politiki i uope kulturni razvoj i doprinos ena u revoluciji i NOB-u u Hrvatskoj. Pri tome valja naglasiti da je dolaskom u Diviziju, a prije toga u partizanske odrede, ena morala svojom borbom i radom izboriti ravnopravno mjesto meu mukim suborcima, esto savladavajui i njihove predrasude. ene su u 32. Diviziji, ali i u drugim postrojbama NOV-a Hrvatske, preuzimale gotovo sve dunosti. Bile su borci, vojni i politiki rukovodioci, bolniarke i lijenice, rukovodioci sanitetskih slubi i pokretnih i stacionarnih bolnica na Kalniku, u Zagorju, Moslavini i Bilogori, Dalmaciji, Slavoniji itd. Radile su u svim pritapskim jedinicama i slubama, posebno u jedinicama veze

26

Omladinke borci dalmatinskih partizanskih jedinica na Dinari, 1943.

i na ifrantskim poslovima, u tapskoj administraciji, u tehnikama, na kulturnoprosvjetnim i politikim zadacima. ene su rtvovale svoje mlade ivote, svjesne da je put do ciljeva NOB-a u Hrvatskoj mogue ostvariti samo bespotednom borbom s nositeljima najstranije ideologije u povijesti naih naroda faizma. Nije se rijetko deavalo da su borci poslije napornih pokreta i borbi padali od umora, a partizanke nastavljale obavljati razne domainske poslove. Samo spretne enske ruke mogle su pomoi borcima u brizi za lake ranjenike i bolesnike, te u izvravanju mnogobrojnih neborbenih poslova. U kulturnozabavnom ivotu svojih jedinica partizanke su bile nezamjenjive sudionice. Kao odline pjevaice, recitatorke i glumice sudjelovale su u umjetnikim

27

Borci II bataljona XXI brigade

28

programima priredaba organiziranih za borce i narod. ene-borci takoer su odravale veze i s organizacijama AF-a na terenu. Kad su im to prilike doputale, sudjelovale su na sastancima osnovnih organizacija AF-a u mjestima u kojima su se postrojbe NOV-a Hrvatske zadravale, a takoer i na okrunim konferencijama. Ti susreti partizanki sa enama aktivistkinjama s terena pruali su mogunost razmjene iskustava ena u postrojbama NOV-a sa enama koje su radile u zaleu fronta, na osloboenom, poluosloboenom i neosloboenom teritoriju. Usklaivale su

stavove i dogovarale se o jaanju napora u pruanju pomoi postrojbama NOV-a u uspjenijem otporu neprijatelju, da im se osigura prehrana, prihvate ranjenici, prui pomo pri dezinfekciji i o nizu drugih pitanja koja je u ratnim postrojbama trebalo rjeavati. Koliku vrijednost su predstavljale ene-borci u NOB-u spoznalo se i kad su zarobljeni njemaki oficiri priznavali da se njima i njihovim vojnicima ledila krv u ilama kada bi u bliskim borbama uli meu partizanima enske glasove i njihove pozive na juri. enske glasove primali su kao da dolaze s onu stranu ovozemaljske zbilje, kao prijetnju i opasnost od koje nema spasa i zaklona. enama su u partizanima osim sanitetskih poslova ravnopravno obavljale sve muke poslove. Tijekom okupacije ene nisu imale privilegiju logori su bili puni majki, sestara, keri. Biografije tih hrabrih i nesebinih ena svjedoe o tome da je istinsko osloboenje pojedinca mogue samo u okruenju u kome namjesto ekonomskih vladaju zakoni etike.

29

RAJKA BAKOVI
Trafika je pala! - Sestre Bakovi su uhapene! - brujalo je u Zagrebu meu Komunistima, dvadesetprvog prosinca 1941. godine. - Tko je izdao Zdenku i Rajku? - ogoreno se pitalo. - Zdenka je u trafici! Zasjeda je... treba se uvati! - saznali smo dvadesetdrugog. - Danas je Rajka u trafici! - govorilo se dvadesettreeg. - Da li su zaista hapene? - pitali smo se, ali u trafiku vie nije nitko odlazio. - Ubili su Zdenku. Bacili su je sa etvrtog kata! - Rajka je u bolnici... umire... - uli smo dvadesetestog. Tridesetog prosinca 1941. godine pokopane su sestre Bakovi: dvadesetetvorogodinja Zdenka i dvadesetjednogodinja Rajka. U trafici nije nitko pao. Sestre Bakovi poznavale su gotovo sve komuniste, partijske rukovodioce, mnogo antifaista i simpatizera. Umrle su pod najstranijim mukama, ali nikoga nisu izdale. - odlomak je to iz zapisa Slave Ogrizovi o herojskoj pogibiji sestara Bakovi. Pria o sestrama Bakovi, to je i pria o okupiranom, ali nikad pokorenom Zagrebu. Rajka Bakovi roena je u Boliviji u obitelji iseljenika s Braa. Cijela se obitelj 1921. godine vratila u domovinu i nastanila u Zagrebu. Rajka je zavrila osnovnu kolu i gimnaziju i upisala se na Filozofski fakultet. Bila je bistra i nadarena djevojka, s izotrenom voljom za uenje. Poto je poslije oeve smrti materijalno stanje u obitelji bilo loe, starija sestra Zdenka poela je 1939. voditi trafiku u Nikolievoj ulici 7, kako bi sestri omoguila studij. Jo u gimnazijskim danima Rajka se ukljuila u napredni srednjokolski pokret. Po prirodi osjetljiva i temperamentna, oduevila se za pokret i sve aktivnije sudjelovala u njemu. Za vrijeme studija njena je aktivnost u omladinskom i

32

Roena 1920. u Boliviji, Juna Amerika. Student. lan SKOJ-a od 1928. U NOB stupila 1941. Poginula 25. prosinca 1941. u Zagrebu. Za narodnog heroja proglaena 24. srpnja 1953.

studentskom pokretu postala jo vra. Rajka je bila uvijek vesela, otvorena, pristupana, puna ivota i uivala je povjerenje i simpatije svojih vrnjakinja i vrnjaka. Ali i ne samo njih. Na zadacima to ih je dobivala pokazala se sposobnom i hrabrom i 1941. godine postala je lanica SKOJ-a. Bila je to kruna njene dotadanje aktivnosti koja se odvijala u studentskim udruenjima, enskom pokretu, na predavanjima i izletima. Bila je izuzetna agitatorka. Rajka i mlai brat Mladen pomagali su esto sestri Zdenki u voenju trafike. A trafika je ve od prvog dana - kako su je vodile sestre Bakovi - sastajalite komunista i svih naprednih Zagrepana. U njoj su se ostavljale poruke, paketi i dogovarali sastanci. U ljeto 1941. sekretar CK KPH Rade Konar dao je u dunost Zdenki Bakovi da trafika ubudue bude iskljuivo partijska veza, a od jeseni veza s partizanima. Tu su dolazili partizanski kuriri, odnosili materijal a donosili potu. Rajka je zajedno sa sestrom uspjeno vodila trafiku i obavljala delikatan partijski zadatak. Sve do noi 20. prosinca kada su ustaki agenti nahrupili u njihov obiteljski stan u Gundulievoj ulici i uhapsile obje sestre i brata. Ponijeli su i kljueve trafike i nekoliko dana za redom naizmjence sestre dovodili u trafiku da rade, a sami su postavili zasjedu. Kad je Rajka treeg dana dovedena u trafiku, bila je ve strano izmuena, jedva je stajala na nogama, vie puta se onesvijestila . Uspjelo joj je da kui poalje poruku: Grozno nas mue, ne mogu vie. Rajka je ipak izdrala i vie. Nikoga nije odala, nitko nije provaljen. Pet su je dana ustaki agenti zvjerski muili i ve polumrtvu donijeli u bolnicu na Sv. Duh, gdje je ubrzo izdahnula od tekih povreda. Rajka i njena sestra Zdenka herojski su izdrale sve muke i herojski umrle.

33

OLGA BAN

Otac Mate i ki Ana, kojoj su bile svega 17 godina, stajali su tog listopadskog popodneva etrdesettree na pazinskom groblju, jedno uz drugo, mirno gledajui smrti u oi to je dolazila iz uperenih njemakih puaka. Nacisti su joj trenutak prije no to e pucati govorili kako je jo mlada, neka obea da e promijeniti svoja politika uvjerenja i pustit e je. Ali istarska omladinka prkosno je odgovorila: Jedna mlada skojevka ne mijenja se nikad! Njene rijei zagluio je plotun, ali su zauvijek ostale kao legenda i ohrabrenje tisuama drugih istarskih djevojaka i ena. Olga Ban roena je u malom istarskom selu Zareje, nedaleko Pazina. Njezin otac bio je ve prije rata lan napredne organizacije Edinost iz Trsta, pa je tako i mlada Olga uz njega (i drugove koji su dolazili u kuu) upijala napredne ideje i stjecala volju da i sama sudjeluje u naprednom pokretu. Olga je zavrila osnovnu kolu ali zbog siromatva nije mogla nastaviti kolovanje i pomagala je ocu krojau. Kad je poeo rat, i u Istri zapucale ustanike puke, njihova je kua pretvorena u partizansku bazu. Tu se sabirala hrana, oruje, sanitetski materijal, odravali se sastanci, prolazila kurirska veza. Kada je u veljai 1942. navratio u njihovu kuu Ljubo Drndi, jedan od organizatora ustanka u Istri, primio je Olgu u SKOJ. Zasluila je to i viestruko, a od tog dana pokazala je doista kako se skojevke bore za svoj narod i domovinu. Na kurirske zadatke odlazila je obino biciklom. Kad bi izdaleka primijetila karabinjera, brzo bi se zaustavila, bicikl bacila uz cestu i bjeala se sakriti negdje u kru. Na tim je zadacima doivljavala mnoge neprijatnosti i iznenaenja, ali

34

Roena 29. lipnja 1926. u Zareju, Pazin, Hrvatska. Krojaka radnica. U NOB od 1941. Strijeljana u Pazinu 8. listopada 1943. Za narodnog heroja proglaena 26. studenog 1973.

ih je Olga svladavala. Svladavala je prepreke i strah, znajui da zadatak mora obaviti. Ta, u nju su drugovi imali povjerenja. Prvi put je uhapena ujesen 1942, ali je uspjela pobjei. Naime, karabinjerima koji su je uhapsili rekla je da mora kod kue uzeti neke svoje stvari. Karabinjeri su je dopratili do kue i ostali u kuhinji, dok je Olga otila u sobu i kroz prozor pobjegla u umu. Bez vrzmanja odmah je otila u Gorski kotar, u partizane. Bila je najprije u Brinju na politikom teaju, a zatim se borila u primorsko-goranskim jedinicama. Koncem proljea 1943. vratila se u Pazintinu i radila kao politika radnica na organiziranju omladine i ena za narodnooslobodilaku borbu. Karabinjeri su joj opet uli u trag, ali jo jednom uspijeva, ovog puta zajedno s ocem, na vrijeme pobjei preko Uke. Talijani joj tada hapse majku i maloljetnog brata i odvode u Trst. Tek nakon kapitulacije Italije vratili su se majka i brat, ali isto tako i otac i ki, nazad u Pazintinu. Na krae vrijeme nali su se svi na okupu. Olga je i dalje bila vrlo agilna. Majka ju je upozoravala da se uva, a ona bi odgovorila: A to misli, majko, da u ja iva ostati. .. Slutila je svoju sudbinu. Talijane su u Istri zamijenili Nijemci. Njihova komanda bila je u Pazinu. Okolna sela, kao i Zareje, obuhvatili su elinim obruom i nasrnuli na njih. Osmog listopada 1943. Zareje je zavijeno u crno. Nijemci su, nakon izdaje jednog domaeg pijuna, pretresli sve kue i poveli veliki broj mjetana. Iz kue Banovih poveli su Olgu, oca Matu i maloljetnog Antona. Olga i Mate vie se nisu vratili.

35

ANKA BERUS
Bila je aktivna studentica, napredna profesorica, hrabra ilegalka, sposobna organizatorka ustanka, borac s pukom i prvi ministar financija u osloboenoj Hrvatskoj. Uvijek na zadacima Partije, uvijek spremna da svoju ljudsku dunost obavlja kako najbolje zna i umije. Rat, zeleni kadar, bune mornara, odjeci Oktobra, raspad Austro-Ugarske i stvaranje Kraljevstva SHS, prva nezadovoljstva i krize naroda u novoj dravi, Obznana, Zakon o zatiti drave i teror - bili su okviri Ankinih saznanja u mladosti na transverzali od splitske srednjokolke do ljubljanske studentice. I kada se 1926. godine kao profesorica vratila u rodni Split, odluka to je zrila u njoj najednom je buknula: to bude Partiji, neka bude i njoj! Odluila se prikljuiti onoj klasi, onim snagama, koje na svojem barjaku imaju zapisano mijenjanje svijeta, i to ukidanje eksploatacije ovjeka po ovjeku, klase po klasi, nacije po naciji. Od onih davnih splitskih dana tridesetetvrte kada je u ruke dobila crvenu knjiicu prolazila je Anka Berus kroz mnoga iskuenja i tekoe, ali je svuda - i kad je uila svoje ake jezike i kada je robijala u Poarevcu i Lepoglavi svom snagom branila uvjerenja Partije i nadu jedne klase, ugnjetene i - tada - naputene od svih, osim od komunista. Mnoge generacije splitskih gimnazijalaca pamte kako na poetku satova profesorice Berus nikada nisu molili (to je splitskog biskupa tjeralo da je tuaka vlastima, jer kvari mlade). Split ju je ve znao kao komunistkinju. U radnikom pokretu najprije je radila u partijskoj tehnici, a zatim na okupljanju ena i njihovu organiziranju. Pokret za pravo glasa ena postao je masovan i na velikom zboru 1935. godine, kojem je Anka bila glavna organizatorka, ene Splita masovno su zatraile pravo glasa. Ankin rad postajao je u crvenom Splitu sve upeatljiviji, i za vlasti sve razorniji. Uhapena je i muena, ali je vie nita nije moglo zaustaviti na njezinu putu, pa ni presuda Suda za zatitu drave i dvije godine robijanja u poarevakoj kaznionici. Kad se vratila u Split jo je portvovnije okupljala ene, osnivala kruoke

36

Roena 16. prosinca 1903. u Splitu, Hrvatska. Profesor. lan KPJ od 1934. U NOB stupila 1941. Umrla je u Zagrebu 2. lipnja 1991. godine. Za narodnog heroja proglaena 24. srpnja 1953.

i italake grupe. Zajedno s drugovima osnovala je i radila u Stranci radnog naroda. Tih se godina Anka Berus uporno bori i za istou partijske linije, za Titovu liniju, a protiv frakcijskog djelovanja grupe splitskih starih komunista i rukovodilaca. Prilikom drugog hapenja 1939. godine iz Splita je odvedena u Zagreb, a zatim internirana u lepoglavsku kaznionicu, gdje su vlasti za komuniste formirali koncentracijski logor. U oujku 1940. postala je i osuenica na progonstvo, doivotno je protjerana iz Zagreba i Splita. Pet je mjeseci tada ivjela, ali i djelovala, u Celju. Zatim se ilegalno vratila u Zagreb gdje radi kao sekretarica Pokrajinskog odbora Narodne pomoi za Hrvatsku. Okupacija zemlje zatekla ju je na partijskom radu u Zagrebu. U oujku 1942. otila je na osloboeni teritorij i najprije radila kao instruktorica CK KPH u Hrvatskom primorju, gdje nakon njenog dolaska i rada ustanak sve jae plamti. U kolovozu te godine kooptirana je u Politbiro CK KPH. Iz Hrvatskog primorja po zadatku dolazi na Baniju, Kordun, Liku i Dalmaciju. Organizira i Prvu konferenciju ena Hrvatske u Otocu. Zatim prelazi u Slavoniju gdje rukovodi Povjerenstvom CK KPH za Sjevernu Hrvatsku. Bila je vijenica AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Posljednjih pola godine rata, u ve osloboenoj Dalmaciji, Anka je provela na radu u Oblasnom komitetu. A kada je u travnju 1945. godine osnovana prva Vlada NR Hrvatske, Anka Berus je postala ministarka financija. Otada, od te prve dunosti u osloboenoj Jugoslaviji, obavljala je brojne odgovorne funkcije u federaciji i republici. Bila je lanica CK SKJ i drugih najviih saveznih i republikih organa drutveno-politikih organizacija. Od mlade splitske djevojke pa sve do danas Anka je uvijek imala na umu da putem koji je odabrala treba ii uspravno i hrabro. I zato je moda najbolje odreuju rijei dr. Bakaria da je bila najportvovaniji, najsavjesniji i najiscipliniraniji komunist.

37

PERSA BOSANAC

Ni pola godine nije bila u brigadi, ni pola godine nije ratovala s pukom u ruci, a postala je heroinom. Jer, bojati se nije znala, a nije ni htjela! Kada je njena XVII. udarna brigada u oujku 1943. napala njemake jedinice na Psunju, trebalo je juriati preko prostora po kojem je neprijateljsko oruje zasipalo kiu metaka, mina, granata... elinu kiu toga ubojitog zrnja... Dvadesetjednogodinja Persa juriala je poput iskusnog ratnika, sklanjajui se za stabla, pa onda, opet naprijed... Trajala je ta borba cijeli dan, a Persa je svojom hrabrou zadivila ve ovrsle borce. Vidjevi je kako znalaki -ali i nesvakidanje hrabro - ratuje, komesar ju je zapitao: Zar se ne boji da e poginuti? Odgovor je iznenadio i komesara: Ja se, drue komesaru ne znam bojati! I kada su naveer borci XVII. udarne brigade uspjeli skriti neprijateljski otpor i jurnuti u njihove rovove, medu prvima koji su s bajonetama skoili meu preostale neprijateljske vojnike bila je i Persa. Nije dugo bila u jedinici, ali je vrlo brzo postala primjerom svim borcima. Nije bilo bitke u kojoj ona nije bila u prvim redovima. Sve do 13. lipnja 1943, do napada na jako neprijateljsko uporite Sira. I kod tog napada Persa se nije znala bojati. Kada je smrtno pogoen pao puskomitraljezac, Persa je skoila, pod kiom metaka, da uzme pukomitraljez. Znala je koliko mnogo to oruje znai za njenu jedinicu. I onda, u jednom trenutku, kad se iza zaklona malo podigla da bi bacila bombu, neprijateljski ju je metak iznenadio. Persa Bosanac roena je u eralijama, kod Podravske Slatine, u seljakoj

38

Roena 12. srpnja 1922. u selu eralije, Podravska Slatina, Hrvatska. Domaica. U NOB stupila 1941. Poginula 13. lipnja 1943. u napadu na Sira. Za narodnog heroja proglaena 23. srpnja 1952.

obitelji. Nikad u toj obitelji nije bilo niega dovoljno i mlada Persa se nagladovala i naradila i naplakala. Kao mala djevojica morala je raditi teke ratarske poslove, a kad je porasla bavila se kunim poslovima. Duboko se u njenu svijest, kao i u cijele njene obitelji, uvukla spoznaja o nepravdi nenarodnog reima. I zato, kad je buknuo ustanak, cijela ga je obitelj Bosanac svesrdno pomagala. Persin otac gine od neprijateljske nagazne mine, a ona sama sudjeluje u svim akcijama za pripreme ustanka u svom podravskom kraju. Oslobodilaka se borba ve rasplamsala, a Persa je po zadatku djelovala u pozadini, obavljala mnoge sloene poslove. Mladoj i hrabroj djevojci nije se to svialo, htjela je uporno biti borac u jedinici. Traila je da ide i u odred. Naposljetku, videi tu njenu odlunost da se bori pukom, udovoljeno joj je i sredinom sijenja postala je borac XVII. udarne brigade. S brigadom - Dulovac, Garenicu, je sudjelovala u borbama za Voin, Podravsku Slatinu, Viroviticu, Veliku... brzo je zbog svoje odvanosti postala desetarka, a zatim i vodnica. Nije bilo ni jedne akcije brigade bez Perse. Kao da je slutila da e neprijateljski metak brzo doi, i da zato treba juriati, juriati, tjerati neprijatelja s tla svog zaviaja...

39

ANKA BUTORAC
Nakon uspjenog bijega iz ustakog logora Anka Butorac se poetkom 1942. s grupom zagrebakih ilegalaca prebacila na podruje Banijskog partizanskog odreda. Ali, upravo tada Banijom se razmilie ustae, palili su sela, ubijali... Anka se zatekla jedne noi u selu Veliko Krevo, a ujutro selo je ve bilo opkoljeno. Pokuala je, kao i njeni drugovi, da se preko vonjaka iskrade iz sela, ali odasvud su tektali mitraljezi. Nije uspjela, jedan rafal ju je pokosio, pala je u dubok snijeg. Videi je teko ranjenu, opor ustaa je nasrnuo na nju, tukli su je i pokuavali ispitivati. Moete me ubiti, ustaki gadovi, ali s vama neu da razgovaram - to je bilo sve to je rekla s prezirom izdajicama svog naroda. Ustae su je zatim onesvijetenu preveli u Kostajnicu gdje je ponovo podvrgnuta strahovitom muenju. Ali ni tada nije nita rekla, pa ak ni svoje ime. I kada je 22. sijenja 1942. podlegla ranama i muenju, ustae nisu znale, koga su zapravo imale u rukama. Njezino herojsko dranje pred neprijateljem odjeknulo je meu omladinom i borcima. Anka Butorac je roena u siromanoj seljakoj porodici u selu Podstrani u Lici. Roditelji joj nisu mogli osigurati bezbrino djetinjstvo i mladost, pa je ve zarana morala raditi na ispai stoke. Siromatvo ju je uskoro i otjeralo iz rodnog sela. Pola je najprije u Sisak, gdje radi u trgovakom magazinu kao nekvalificirana radnica. Nauila je tada pisati i itati. U svibnju 1923. postala je blagajnica Sekcije Opeg radnikog saveza. Bistra seljaka djevojka, vrlo brzo je shvatila znaenje organizirane borbe protiv nasrtaja kapitalista. Nije ostala dugo u Sisku. U Zagrebu se 1925. zaposlila u Domaoj tvornici rublja. Stekla je kvalifikaciju i postala krojaica. U Zagrebu vrlo brzo izrasta u komunistikog borca. lanicom KPJ postala je 1926. godine. Isticala se radom u Mjesnom komitetu Crvene pomoi, organizacije koja je imala zadau da pomae uhapene komuniste, te lanove njihovih obitelji. Birana je tih godina u sindikalna rukovodstva.

40

Roena 27. kolovoza 1905. u Donjem Pazaritu, Gospi, Hrvatska. Radnica. lan KPJ od 1927. U NOB stupila 1941. Ubijena 22. sijenja 1942. u Kostajnici. Za narodnog heroja proglaena 14. prosinca 1949.

U njima se i upoznala s Blagojem Paroviem, poznatim revolucionarom i rukovodiocem Partije i 1928. godine se za nj udala. Zajedniki ivot Anke i Blagoja nije dugo potrajao, nisu mogli zajedno dulje mirno ivjeti u Zagrebu. Oni nisu ni nakon vjenanja promijenili svoj nain ivota komunistikih boraca, pa su i njih zahvatile sve one nedae koje je doivljavao u to vrijeme komunistiki pokret. Blagoje (poslije estojanuarske diktature 1929. godine) odlazi u inozemstvo, a Anka ostaje. Meutim, teror diktature je nije mimoiao. U travnju je uhapena, godinu dana je provela u istranom zatvoru, a potom protjerana na tri godine iz Zagreba kao osoba pogibeljna za javni mir i poredak. Iz rodnog likog kraja ubrzo je ilegalno otila u Sovjetski Savez. U Moskvu je stigla bolesna, plua su joj bila naeta, noge izranjavane od okova, koje je u zatvoru nosila. etiri godine pohaala je komunistiki univerzitet, svladavala marksistiku literaturu. U Moskvi doivljava i radost materinstva, godine 1932. rodila je ker Maju. Vrativi se u domovinu radi 1936. i 1937. kao ilegalka u akovcu i Varadinu, ali njeni putovi seu i do Zagreba, pa i Nevesinja. Na Osnivakom kongresu KP Hrvatske izabrana je 1937. godine u Centralni komitet. Kao lanica najvieg foruma KPH izvravala je brojne zadatke. Na panjolskom ratitu poginuo je njezin suprug Blagoje, ali je ni to nije pokolebalo u njezinu radu. Trebala je i sama poi u panjolsku, ali je uhapena pri pokuaju prelaska jugoslavenske granice. Tih je godina nekoliko puta hapena i protjerivana iz Zagreba, a kad je 1940, posljednji put uhapena, bio je to za nju poetak zatvora iz kojega nije izila ni nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Ustae je prebacuju iz Lepoglave u logor u Gospiu, pa zatim u logor u Jaski i napokon u logor Danica u Koprivnici. Iz tog je logora uspjela pobjei u prosincu 1941, ali samo mjesec dana kasnije ustaki rafal u banijskom selu zauvijek je zaustavio ovu hrabru enu velikog srca.

41

NADA DIMI
U Prvom partizanskom odredu u naoj zemlji, Sisakom odredu, osnovanom u lipnju 1941. godine, poto je Hitlerova soldateska nasrnula na Sovjetski Savez, borac je bila i mlada, i lijepa, i buntovna djevojka - Nada Dimi. Bilo joj je samo osamnaest godina. A ve je proivjela zloglasnu Glavnjau gdje je zvjerski muena i batinana. Ali, Nada ni u Glavnjai, kao ni kasnije, u zimi 1942. nije progovorila, klasnom neprijatelju nije htjela rei ni svoje ime. Bila je tiha i skromna djevojka, ali je pred nepravdom bila puna bunta i revolta. Bila je izuzetno hrabra. I zato je njena smrt u koncentracijskom logoru u Staroj Gradiki u devetnaestoj godini ivota bila ne samo prerana nego i veliki gubitak za Partiju i narodnooslobodilaku borbu. Nada je bila roena u likom selu Divoselu 6. rujna 1923. godine u obitelji sa sedmoro djece. U selu je zavrila etiri razreda osnovne kole s odlinim uspjehom. Imala je izrazit smisao za crtanje. kolovanje je nastavila u Gospiu i s odlinim uspjehom je zavrila tri razreda. Majka joj je umrla kad je imala devet godina. Odlazi u Zemun, gdje zavrava etiri razreda gimnazije i prvi razred Trgovake akademije. Nijedna akcija radnike, srednjokolske i studentske omladine u Zemunu, u prvoj polovini 1940. godine, nije prola a da Nada nije u njoj sudjelovala. I onda u listopadu iste godine uhapena je i iskljuena iz svih kola Jugoslavije. Nada odlazi u Sisak, gdje je doekala okupaciju. Radi kao frizerka, ali to je bila kamuflaa da je ustae ne protjeraju kao nezaposlenu. Izabrana je u Kotarski komitet SKOJ-a, a uskoro je postala i lanica Partije. Kad je osnovan Prvi partizanski odred, Nada mu se odmah prikljuuje. Puku je, meutim, morala ostaviti po partijskom zadatku i vratiti se kao ilegalka u Sisak da odrava odatle vezu s odredom. Bila je vrlo vjeta u preruavanju. Meutim, ipak su je jedne noi ustae uhitile. Muili su je, ali nita nije priznala. Popila je veliku koliinu lijeka, pa je prevezena u bolnicu u Zagreb. Odatle je izbavljuju zagrebaki komunisti i prebacuju na osloboeni teritorij, gdje se odmah ukljuila u Partizanski odred Vasilija Gaee. Na osloboenom podruju Nada je opet aktivna, portvovno i hrabro izvrava sve zadatke Partije, a uskoro je postala i lanica Okrunog komiteta za kotar Karlovac. U to su vrijeme ustae uspjele razbiti karlovaku partijsku organizaciju,

42

Roena 6. rujna 1923. u Divoselu, Gospi, Hrvatska. Uenica. lan KPJ od 1940. U NOB stupila 1941. Ubijena 20. oujka 1942. u ustakom logoru Stara Gradika. Za narodnog heroja proglaena 5. srpnja 1951.

a Nada se uspjela izvui iz grada, da bi se uskoro opet vratila sa zadatkom Glavnog taba Hrvatske, da pripremi spaavanje Marijana avia. Nadin je zadatak bio da prikupi sve potrebne informacije i pripremi teren, a spaavanje je trebao izvriti vod kordunakih partizana pod komandom Veeslava Holjevca. Na alost, stjecajem traginih okolnosti (dan uoi napada udarne grupe ustae su Marijana avia odvele iz bolnice), ta akcija nije uspjela. Meutim, Nada ve priprema planove za nove akcije,. No, rad u Karlovcu je bio gotovo onemoguen, a Nadin ivot doveden u pitanje. Drugovi joj predlau da pree na slobodni teritorij, no ona to odgaa zbog ostvarivanja zadataka i na kraju pada u ruke policije. Preko Karlovca je vodila glavna linija prebacivanja drugova na slobodni teritorij i Nada je imala pune ruke posla. I jednog prosinakog dana, na izlasku iz grada, zaustavili su je agenti i zatraili dokumente. Nadi nije preostalo nita drugo nego borba. Otvorivi torbicu da pokae legitimaciju, sasvim mirna, kao to je uvijek bila, izvadila je pitolj i ubila prvog agenta koji ju je legitimirao, a drugog je, koji je potrao da intervenira, ranila, ali metak joj se tada zaglavio u pitolju i njezin otpor, uz pomo Talijana, savladan je. Kako u Karlovcu od nje nisu uspjeli dobiti ni rije, ustae je prebacuju u zagrebaki zatvor gdje je dva mjeseca trajala drama jedne mladosti, koja je utnjom davala otpor divljanja neovjeka nad ovjekom. Pekli su joj dlanove i stopala, otkidali nokte, upali kosu, ali Nada je i dalje uporno utjela. Kad su vidjeli da od nje nee nita saznati, ustae je prebacuju u logor u Staru Gradiku, u ruke poznatog krvnika Ljube Miloa, za koga su ustae govorile da kod njega i mrtav progovori. Meutim, ni u logoru nije postojalo sredstvo koje bi Nadu natjeralo da progovori. S divljenjem se aputalo po elijama o prkosnoj i lijepoj djevojci koju ni najgroznije muke ne mogu pokolebati. I onda, potkraj oujka 1942, predana je u ruke zlikovaca. Njeni posljednji trenuci ostat e vjena tajna i nikada se nee saznati rijei koje je izgovorila pred noem krvnika.

43

KATA DUMBOVI KOVAI MATI

Kada su ujesen 1939. zagrebaki radnici demonstrirali, a policija na njih grubo nasrtala, tridesetsedmogodinja Kata Dumbovi, poput djevojke, preskoila je drvenu ogradu u Kranjevievoj ulici i brzo poela trgati letve iz ograde. Dodavala ih je drugovima da bi se njima mogli oduprijeti policajcima. Trenjevaka mamica - kako su je od milja zvali radnici, a malo ih je bilo koji je nisu znali - brinula se majinski za svoje drugove. Za komuniste mamica je uvijek imala sve za svaki sluaj - zalogaj hrane za ilegalca, iglu i konac da drugu okrpi koulju... Kata je zarana shvatila svu tragediju siromatva. Dok je jo bila mala djevojica, otac joj je poginuo u ratu, a majka je ostala sa estero nejake djece, na siromanom seljakom tlu. Od malih nogu Kata je radila sve ratarske poslove, a istodobno pohaala je i osnovnu kolu. Da bi se smanjio broj lanova obitelji, majka ju je udala vrlo mladu (smatrajui da e joj tako i pomoi) i ve u esnaestoj godini rodila je dijete. Mu ju je zlostavljao i brak je bio nesretan. Nakon nekoliko godina uzaludnih pokuaja da se srede odnosi u tome braku, otila je od mua i dola u Zagreb gdje se zaposlila kao kuna pomonica. No, i ivot kune pomonice je bio izuzetno teak, esto i poniavajui. Razmiljala je o tom svom poloaju, traila istomiljenike, traila je izlaz... I ubrzo je pristupila Ujedinjenim radnikim sindikatima. Tu je upoznala, a zatim se i ivotno vezala za krojakog radnika Matu Dumbovia. Uskoro nije bilo radnike akcije zagrebakog proletarijata u kojoj je nije bilo. trajkala je i prenosila ilegalni partijski materijal. Iz godine u godinu mamica je postajala sve popularnija meu radnitvom, ali obavljala je i sve povjerljivije partijske zadatke (pronala u Gotalovekoj ulici kuu za partijsku tampariju, nabavlja vojne objave za sekretara CK KPH Radu Konara kojima

44

Roena 1904. u Posavskom Lukavcu, Sisak, Hrvatska. Radnica. lan KPJ od 1939. U NOB stupila 1941. Ubijena 14. srpnja 1941. kod Kerestinca. Za narodnog heroja proglaena 20. prosinca 1951.

je putovao uzdu Hrvatske). Napokon i ona je postala, to je silno eljela, lanicom Komunistike partije Jugoslavije 1938. godine. A samo dvije godine kasnije izabrana je i za lana Rajonskog komiteta na Trenjevci. Uoi Pete zemaljske konferencije KPJ ija je organizacija povjerena zagrebakim komunistima, Kata je dobila zadatak da brine za dopremu hrane i posua za delegate. Duhovitom domiljatou uspjelo joj je posuditi iz trgovine na tadanjem Jelaievom placu (danas Trgu Republike) posue za potrebe Banovine (jer ban ubai sprema neki banket). Posluila se krivotvorenom legitimacijom i posue se ubrzo nalo u Dubravi gdje je Konferencija odrana od 19. do 23. listopada 1940. godine. Kata Dumbovi hrabro i domiljato izvravala je svaki zadatak. Bila je svjesna da se bori za bolji ivot, ako ve ne svoj, a ono za ivot buduih generacija. Pokazala je to i u prvim danima okupacije zemlje, kad zagrebaki ilegalci itekako osjeaju da je tu mamica da se ona o njima brine. Policija je ve prati i uskoro hapsi. Ali hrabru mamicu ni najtea muenja nisu mogla pokolebati, skriti njen otpor. Nita nije priznavala i policija ju je morala pustiti. Ustanike prve puke ve su se ule nadomak Zagreba i mamica je bila ponosna, a sama eljna akcija, borbi... I pola je s drugovima one sudbonosne noi 13. na 14. srpnja 1941. u pomo oslobaanju drugova iz ustakog logora u Kerestincu. Tom prilikom Kata Dumbovi je i poginula u okraju s ustaama. Tako se na pragu ustanka ugasio ivot istinske revolucionarke, koja je doista svaki djeli svog ivota nesebino davala borbi za prava i bolji ivot radnike klase.

45

LJUBICA GEROVAC

Prilikom napada likih i primorsko-goranskih partizana na ustae u Jezeranama, Ljubica Gerovac je predvodila jedan vod bataljona Marko Orekovi i uspjela ga je pokraj ustakog bunkera neopazice dovesti do crkve u selu. Ali kad se vraala po druge borce, da i njih uvede u mjesto, ustae su je primijetile i pucale. Odgovorila je na te hice, ali pred nadmonijim neprijateljem nije imala izlaza. Mrtvu, ustae su zvjerski masakrirale. Htjeli su se toj hrabroj partizanki, makar i mrtvoj, osvetiti za sve ono to je tako uspjeno gradila u ustanikoj Lici - bratstvo i jedinstvo meu Hrvatima i Srbima. Poginula je tako Ljubica Gerovac u borbama za svoje rodne Jezerane, a da bi se sauvao njen herojski lik, Brinjski je bataljon prozvan njenim imenom. Ljubica Gerovac roena je u Jezeranama u obitelji siromanih zemljoradnika. Osnovnu je kolu zavrila u rodnome mjestu, a graansku kolu u Zagrebu, gdje se ve 1934. godine ukljuila u redove napredne srednjokolske omladine. kolovanje je nastavila na trgovakoj akademiji gdje se razmahala popularizirajui naprednu literaturu i okupljajui omladinu. Nije trebalo mnogo pa da je kolske vlasti zapaze, a policija uhapsi 1936. godine. Drala se hrabro, nita nije priznavala i pustili su je nakon nekoliko dana. Primljena je tada u SKOJ. Ali kolske se vlasti nisu mogle pomiriti s njenom aktivnou koja je postajala sve angairanija, i istjerali su je iz akademije ujesen 1937. godine. kolovanje, ali i revolucionarni rad, nastavila je tada u Banja Luci. Meutim, policija je ve i tamo odmah prati i nekoliko puta hapsi. Hrabrim i prkosnim dranjem pred policijskim istraiteljima kao da ih je uvjeravala da doista imaju skojevku pred sobom, ali kako joj nita nisu mogli dokazati, a sama nije nita priznavala, nisu je mogli osuditi.

46

Roena 20. rujna 1919. u Jezeranima, Brinje, Hrvatska. Student agronomije. lan KPJ od 1940. U NOB stupila 1941. Poginula kod Holjevaca 16. travnja 1942. Za narodnog heroja proglaena 27. studenog 1953.

Ujesen 1940. godine vratila se u Zagreb i upisala na Visoku komercijalnoekonomsku kolu. Te je godine primljena u Partiju i ve kao iskusna aktivistkinja postaje sekretarica partijske elije na Visokoj komercijalno-ekonomskoj koli. Istodobno, nije prekinula veze ni s rodnim krajem, sa Jazeranama... Pie lanke u Seljakoj misli, okuplja omladinu i govori joj o borbi radnikog pokreta, sudjeluje i u demonstracijama, pa je policija opet u nekoliko navrata hapsi i na krae vrijeme zatvara. Stasala je ve u iskusnu revolucionarku kada je zemlja okupirana. Po zadatku Partije, u ljeto 1941. godine odlazi u Liku, u svoj rodni kraj, i zajedno s drugim komunistima priprema oruani ustanak. Obilazi sela, objanjava narodu, posebno enama, zloinaku aktivnost i politiku ne samo okupatora, nego i domaih izdajnika. Kad su pak odjeknule prve ustanike puke i Ljubica je hrabro krenula u prve oruane akcije. Te jeseni izabrana je za lanicu Kotarskog komiteta KP Hrvatske za Brinje i za sekretaricu Kotarskog komiteta SKOJ-a. Zbog svoje hrabrosti i vedrine, te poleta koji je posjedovala, bila je omiljena meu mladima i enama. Vjerovali su joj i Hrvati i Srbi, jer na svakom sastanku govorila je o tome da je bratstvo i jedinstvo jedan od osnovnih preduvjeta u borbi protiv zajednikog neprijatelja. A kada je poginula od metaka izdajica svoga naroda, glasilo AF-a za Liku Lika ena je pisalo: ...Osvetimo smrt nae drugarice Ljubice Gerovac!... Mi emo dovriti ivotno djelo drugarice Ljubice Gerovac, ostvarit emo jedinstvo srpskih i hrvatskih ena Like...

47

SAVKA JAVORINA SAA

I ona je iz plejade onih mladih ljudi koji su, zbog svog porijekla i ivota koji ih je okruivao, vrlo rano pristupali naprednom omladinskom pokretu, to jest prihvaali borbu za pravdu, pravinost i ljepi ivot o kojima su u svojoj neimatini i socijalnoj obespravljenosti sanjali. Dovoljno je rei da je Savka Javorina roena u likom selu Studenice kod Peruia upravo u vrijeme kad je umukla grmljavina topova Prvog svjetskog rata. Dovoljno je toliko rei jer to vrijeme i taj liki ivotni prostor u to doba ne moe podrazumijevati nita drugo do neimatinu, znojav i uljevit rad od jutra do veeri za koju oku ita i koju kilu krumpira. Morala je Savka, muei i sama seljaku muku i gledajui kako njeni roditelji odvajaju od usta da bi je kolovali u Gospiu, Zagrebu, zatim u Beogradu, osjetiti, ako ne odmah sebi i objasniti sve proturjenosti buroaske tvorevine kakva je bila Kraljevina Jugoslavija. Otuda su napredne ideje, s kojima se susrela u omladinskoj sekciji enskog pokreta u Beogradu, zatim u drutvu Polet i u Udruenju medicinskih sestara, u njoj izazvale pravi odjek i elju da se bori protiv ugnjetaa i ugnjetavanja svih vrsta i boja. Njezino opredjeljenje i njezina aktivnost, razumije se, nisu ostali neprimijeeni od strane reima. Susreti i sukobi s policijom bili su esti. U dva maha - 1937. i 1940. godine - Savka je osjetila i zatvorski kruh. Preodgajanje u zatvoru, naravno, nije uspijevalo. Naprotiv, u Savki je politiki progon izazivao samo jo veu elju za borbom. Tako je, u travnju mjesecu 1940. godine, neposredno po izlasku iz zatvorske elije, primljena u redove Komunistike partije Jugoslavije i

48

Roena 4. kolovoza 1918. u Studencima, Perui, Hrvatska. Medicinska sestra. lan KPJ od 1940. U NOB stupila 1941. Umrla je 19. sijenja 2002. godine u Beogradu. Za narodnog heroja proglaena 9. listopada 1953.

vrlo brzo postala sekretar ogranka srednjomedicinskog osoblja. Od travnja do rujna 1941. godine, u vrijeme priprema za ustanak i partizansku borbu, Savka je organizirala svoje drugarice na prikupljanju sanitetskog materijala i lijekova, a istodobno okupljala medicinsko osoblje za odlazak u partizane. Prve ratne jeseni Savka je ve borac Rasinskog partizanskog odreda, uskoro i njegov politiki komesar. Do svibnja 1943. godine Savka sa svojim odredom ide iz bitke u bitku, iz okraja u okraj, pruajui uvijek primjer i poticaj svojim suborcima. Tada je ve i lan Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo. Kada je, poslije estokih borbi s neprijateljem, u Vranju formiran novi odred, a zatim iz njega i Kosovska brigada, Savka je postala politiki komesar te brigade. Borbe s bugarskim faistima i etnicima bile su sve ee i sve otrije. Za samo 25 dana u veljai i oujku 1944. godine Savkina brigada je imala tridesetak borbi, u kojima je, u izuzetno tekim uvjetima, pokazala istinski heroizam. Tom heroizmu cijele brigade svoj puni doprinos dala je i i Savka Javorina, komesar koji se uvijek nalazio tamo gdje je bilo najtee i najopasnije. Sredinom 1944. godine postala je politiki komesar 8. srpske udarne brigade s kojom je, u mjesecu prosincu, stigla u ve osloboeni Beograd. Time je oruana borba bila za Savku Javorinu okonana. Nove su bitke, meutim, predstojale. Njih je Savka naznaila i zapoela na sebi svojstven nain - formiranjem partijske organizacije na beogradskoj ukarici.

49

MILANKA KLJAJI

...Dolazi IV. neprijateljska ofenziva. Mjesec sijeanj 1943. godine. Veliki snijeg, zima. Prsti se smrzavaju i lijepe za eline cijevi puaka. Nadmoan neprijatelj bijesno navaljuje i nadire. Sedma, junaka, doekuje, tue se. Poloaji prelaze po nekoliko puta iz ruke u ruku. Metla, krvavo bojno polje, na kojemu su uvijek voene odsudne bitke. Posljednja no na Metli ispunjena je estokim borbama. Sedma brigada vri tri juria, jedan za drugim. Milanka kao i uvijek, neustraiva, vrsta i uporna, s noem na puki, sa smijekom na usnama, juria na elu svoje desetine. Iste noi, u zadnjem juriu, s bojnim poklikom: Za mnom, drugovi, Metla mora biti ista!, pada dva metra pred neprijateljskim rovom. Tako je pisao o herojskoj pogibiji dvadesetogodinje Milanke list Banovka, jo iste godine. Ali onaj nepoznati pisac, svjedok njene pogibije nije zapisao i onu borbu za njeno mrtvo tijelo. Njeni drugovi nisu htjeli dopustiti da tijelo omiljene vodnice padne u neprijateljske ruke. Petorica dobrovoljaca jurnulo je tada do svoje poginule drugarice da je izvuku s bojita. Neprijatelj kao da je osjetio njihovu namjeru i usmjerio je svoje pucnje upravo na njih. Sva su petorica bila ranjena, ali Milankino tijelo su izvukli. Jer, Milanka je bila uvijek meu prvima, kao bombaica ili kao borac, prsa o prsa. Sama je u juriu na Majur zarobila njemakog oficira. Milanka je postala banijskom legendom. Roena je u Starom Selu, nedaleko Petrinje, u siromanoj obitelji. Zbog neimatine zavrila je svega etiri razreda osnovne kole, ali kao bistra i otroumna seoska djevojka isticala se meu svojim vrnjakinjama.

50

Roena 1924. u Starom Selu, Sunja, Petrinja, Hrvatska. Poljoprivredna radnica. lan KPJ od 1942. U NOB stupila 1941. Poginula 22. sijenja 1943. kod Joavice, Glina. Za narodnog heroja proglaena 27. studenog 1953.

Kao trinaestogodinja djevojica morala je odlaziti na sezonski rad. Vrativi se zimi kui, sluala je razgovore oca s nekima joj nepoznatim ljudima o Komunistikoj partiji. Kad je zemlja okupirana, iz Starog Sela meu prvima, ustae su zauvijek odveli njenog oca i brata. I nije joj trebalo nita posebno govoriti kada su zapucale ustanike puke. Ona je znala gdje joj je mjesto. Bila je prva djevojka sa sela na Baniji koja je s pukom u ruci otila u partizansku jedinicu. Brzo su, istina, u prvo vrijeme nepovjerljivi drugovi, zapazili neustraivost te sedamnaestogodinje djevojke. I zavoljeli su je. Postala je ubrzo i desetarka desetine s kojom je na elu juriala na neprijateljska utvrenja, rovove... Premda mlada, postala je i vodnica voda, jer svojim je djelima to zasluivala iz dana u dan... etrdesetdruge godine postala je i lanicom Partije, a list Antifaistike fronte ena ena danas pisao je ve tada o njenim herojskim podvizima. U ratu su joj poginuli i otac i dva brata, majka je umrla od tifusa, a kua spaljena... Ni takva obiteljska tragedija nije mogla pokolebati njen moral. Dalo joj je to jo vie snage i odvanosti kada je juriala kao voa bombake grupe na bunkere u Volinji, u borbama kod Gline i Majura, u akcijama kod Blinjskog Kuta i Sunje. Juriala je Milanka herojski sve do sela Joevice, kad su je neprijateljski metci, nadomak jo jednog osvojenog rova, zauvijek zaustavili...

51

DRAGICA KONAR
Bili su prvi mjeseci etrdesetidruge. Dragica kao ve iskusna ilegalka gotovo svakodnevno je mijenjala konaita, ali i primjerno izvravala sve partijske zadatke. Nije se tih dana bojala za sebe, jer je ve davno ovrsla u raznim borbama. Strahovala je za dijete koje je nosila. Znala je da mu nee moi posvetiti majinsku ljubav i to ju je boljelo. Pod tuim imenom poetkom travnja u rodilitu u Petrovoj ulici rodila je sina i dala mu, po ocu, ime Rade. A otac Rade, Dragiin suprug, sekretar CK KP Hrvatske, upravo je tih dana oekivao presudu i izvrenje smrtne kazne u ibeniku. Sudbina nikad nije mazila Konareve. Dragiin i Radin sin postao je zbog svojih roditelja i sam ilegalac ve od svog prvog dana ivota. Bio je to najmlai ilegalac u Drugom svjetskom ratu. Dragica ga je odmah po izlasku iz bolnice povjerila Pepici Saili. A sama je nastavila obavljati sloene partijske zadatke u okupiranom Zagrebu. Dragica je roena u Joanima u Lici. Pokazavi se odlinom uenicom u osnovnoj koli, roditelji su joj nastojali omoguiti dalje kolovanje. Polazila je gimnaziju u Gospiu i Zagrebu, ali samo do petog razreda. Tada vie roditelji nisu mogli smoi sredstava za njeno kolovanje. Zaposlila se na poti i odmah vidjela da poslodavci trae poniznost, dodvoravanje, odricanje od vlastitih naela i nazora. A mlada i odluna Lianka nije se dala poniziti, odbrusila je poslodavcima i nala se na zagrebakim ulicama, u vojsci nezaposlenih. Zagrebom je u to vrijeme vladala velika besposlica i Dragica je osjetila to to znai, koliko je teko doi do korice kruha. Naposljetku, ipak uspijeva dobiti posao u Tvornici papira, ali i tamo nailazi na nepravde, grubo iskoritavanje radnika i ne moe to otrpjeti. Organizira radnike u akcije protiv poslodavaca, sudjeluje u demonstracijama, tarifnim pokretima i trajkovima... I opet ostaje bez posla. Tih se dana upoznaje i s Radom Konarom i ubrzo udaje. Rade ju je od milja zvao komadi ene. Tjelesno bila je njena, krhka, mala i slabana. Ali kao da se u to tijelo natiskala silna energija, jer Dragica je bila neumorna u borbi za radnika prava, ilegalka i narodna heroina. S Radom se mogla sastajati samo potajice, jer je policija gotovo stalno

52

Roena 1. sijenja 1915. u Joanu, Titova Korenica, Hrvatska. Radnica. lan KPJ od 1938. U NOB stupila 1941. Ubijena 21. kolovoza 1942. u zatvoru u Zagrebu. Za narodnog heroja proglaena 23. srpnja 1952.

progonila jedno od njih, ili u isto vrijeme oboje. Novo zaposlenje dobila je (kolovoza 1937) u tvornici Siemens, dananjem Radi Konaru, ali se svog revolucionarnog rada ni tada nije odrekla. Organizira radnike u borbi za poveanje nadnica i protiv raznih ikaniranja. Nije joj trebalo ni mnogo vremena da gotovo sve radnice organizira u sindikalnu organizaciju. Idue, 1938. godine, postala je lanica KPJ i od tog trenutka s jo veom snagom i portvovanou sudjeluje u borbi radnike klase. Pokazala je to i prilikom srpanjskog trajka radnika Siemensa, kad je bila posvuda: uvala je strau, pregovarala s poslodavcima, brinula za trajkaku kuhinju... Policiji je stalno trn u oku i 1939. je hapse, da bi je zaustavili u radu, ali i da se preko nje domognu Rade Konara za kojim su tragali. Nita ne saznavi od nje, pustili su je. Po izlasku iz zatvora nije primljena natrag na rad u Siemens, ali njen utjecaj meu radnicima u tvornici i dalje je bio velik. Na samu Novu godinu 1941. povukla se u ilegalnost, pred opasnou od novog hapenja. U vrijeme ustakog terora Dragica je kao iskusna ilegalka po partijskom zadatku djelovala u Zagrebu, izvravajui esto i najsloenije zadatke, dorasla i najteim iskuenjima. Za njom je tada provedena velika potraga. Trae je ustae, Gestapo, bivi poslodavci i svi raunaju - ako uhvate nju, da e doi i do sekretara CK KP Hrvatske. Mjesecima je pletena ta potraga i mrea oko njenog imena, sve do jednog ljetnog dana 1942. godine, kad su je kod mitnice na rnomercu prepoznali i uhvatili ustaki agenti. Sasluavanja u gestapovskom zatvoru bila su bezduna, trajala su dane i noi, ali Dragica nita nije priznavala. Drala se herojski i stalno mislila kako je njen sin koji e nastaviti roditeljsko djelo, to li je tada, u tim tekim asovima, radio u sigurnim rukama prijatelja. Muili su je sve dok je pokazivala i najmanje znakove ivota. U tom paklu muenja ugasio se ivot te velike heroine, u kolovozu 1942. godine.

53

MILKA KUFRIN
Gotovo u svakom pothvatu kojeg su partizani izvrili u posljednje vrijeme u kotarevima Jaska i Samobor, primijeena je jedna enska, koja je predvodila partizane. Dosadanjom istragom moglo se ustanoviti da je to Milka Kufrom pisalo je i u izvjetaju Zapovjednitva ustake nadzorne slube u lipnju 1942. godine. Ustae su prijetile da e uskoro stati na kraj partizanima i toj enskoj ali nisu. Dogodilo se obratno. Ustae su bjeale iz toga kraja, a u kolovozu 1942. ak su obustavili i svaki noni saobraaj na pruzi Karlovac-Zagreb, jer je ve nekoliko vlakova otilo u zrak zahvaljujui toj enskoj i njezinoj eti. Nisu ustae znale da je ta enska jedna od prvih ena koja je otila iz Zagreba u partizane, prva ena komesar ete i da za nju u ratu nije bilo enskih poslova da je uvijek htjela biti u prvim borbenim redovima, s pukom u ruci. Milka Kufrin je roena 1921. u selu Purgarija, kod Jastrebarskog u seljakoj obitelji. Zavrivi gimnaziju u Zagrebu upisala se na Agronomski fakultet. Ve kao gimnazijalka (1938) postala je lanica SKOJ-a, a na prvoj godini studija i sekretar skojevske grupe. Vrlo je aktivna, posebno u odboru (ija je i predsjednica) za skupljanje narodne pomoi. Spakirala je mnotvo paketa hrane i napisala stotine dopisnica naim pancima, interniranim u logorima u Francuskoj. A kad su ustae u travnju 1941. s okupatorom dole u Zagreb, zabranjeno joj je pohaanje studija i tada po zadatku Partije odlazi u rodni kraj, gdje se povezuje s partijskom organizacijom u selu Horvati. Izabrana je tada i za lana Kotarskog komiteta SKOJ-a za Jastrebarsko i Samobor. Ustae je tog ustanikog ljeta trae nekoliko puta, ali Milka im uvijek uspjeno izmie, zahvaljujui narodu svoga sela, koji je obavjetava o ustakom kretanju. Ostaje vrsta i nepokolebljiva i onda kada joj ustae hapse roditelje i sestre. Odlazi ilegalno u Zagreb i postaje u lipnju lan Mjesnog komiteta SKOJ-a. I jo neto vie - lan Partije. Neposredno rukovodi trenjevakom omladinom. Zagreb je okupiran, ali se nije predao, nije pokoren. Svakodnevno to poruuju s proelja kua skojevski plakati i letci, diverzije i skojevske akcije. U tim akcijama sudjeluje i Milka. I kad je zatraila da poe u partizane, susrela se s prvim predrasudama o enama-partizankama. Sekretar Rajonskog komiteta KPH rekao joj je da ene

54

Roena 15. listopada 1921. u Purgariji, Jastrebarsko, Hrvatska. Student agronomije. lan KPJ od lipnja 1941. U NOB stupila 1941. Umrla je u Zagrebu 27. sijenja 2000. Za narodnog heroja proglaena 23. srpnja 1953.

ne bi trebale ii u umu, jer bioloki nisu sposobne za partizansku borbu. Iznenadila se Milka, i zapitala - a zar su za ilegalnu borbu na plonicima Zagreba bioloki sposobne?! A tu ih je svakog dana vrebala smrt. Nije je pokolebala predrasuda, susrela se s njima i kasnije, u partizanima. Potkraj listopada 1941. otila je u partizane, na Kordun, i zajedno s narodom Korduna nala se te zime opkoljena u prvim velikim neprijateljskim ofenzivama na Petrovu goru. Opjevana je ta legendarna borba i ta herojska planina. Poetkom travnja 1942. Milka Kufrin s desetinom partizana odlazi na umberak (usput im se pridruuje desetak partizana iz Zagreba), da bi i na umberku rasplamsali ustanike vatre, da bi mobilizirali hrvatski narod u oslobodilaku borbu u kraju, koji su Maek i Stepinac smatrali svojim. Brojne je akcije izvela ta eta, a njen trei vod u kojem je bila Milka postao je umberakom partizanskom legendom. Iskrsnuo bi tamo gdje se malo tko nadao, izveo akciju i - nestao! A nestao bi u svoja sigurna uporita, u sela oko Okia i Horvata, gdje je narod masovno pomagao oslobodilaki pokret. Stalnim i uspjenim akcijama trei je vod pronosio istinu o partizanima. Milka, koju je resila izuzetna hrabrost, neprestano je poticala akcije. Postala je pojam hrabre partizanke o kojoj su ustae priale sa strahom a narod kao o simbolu pobjede. Potkraj te (1942) godine Milka postaje lan Okrunog komiteta KPH za Pokuplje, ali tada i naputa umberak. Odlazi na Kordun gdje postaje lan i organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku. Obilazi tada i Slavoniju, Liku i Podravinu. Razmahala se irom Hrvatske u stvaranju skojevske organizacije, kao da nije rat. Za predsjednicu Saveza antifaistike omladine Hrvatske izabrana je 1943. godine. Bila je sudionica Prvog i Drugog zasjedanja USAOJ-a, i tri zasjedanja ZAVNOH-a. Nakon osloboenja obavljala je brojne dunosti u saveznim i republikim organima i organizacijama.

55

SOFIJA MARINKOVI SONJA

Pucajte, ovo su komunistike grudi! To moe rei samo ovjek koji zna da njegova smrt nije kraj ve poetak i nastavak borbe, da fiziki nestanak jednog borca iz stroja revolucije nee pokolebati redove slobodara. Sonja Marinkovi nije dala da joj ubice pucaju u lea. Znala je da e umrijeti i zato je htjela umrijeti kao komunist: uspravno, gledajui neprijatelju u oi i ne molei nikoga za milost. Roena je u slavonskom selu Streevici, gdje joj je otac bio sveenik, a mati uiteljica. Pravog djetinjstva nije ni imala, jer joj je majka umrla kad su Sonji bile tek tri godine. Otada poinje njeno seljakanje iz mjesta u mjesto. Osnovnu kolu zavrila je u Surduku, zatim je otila u Sombor, pa u Novi Sad, gdje je zavrila gimnaziju. Odatle je put vodi u Zemun, i tu zavrava poljoprivredni fakultet. Teak ivot, stalna seljakanja i vjeita nesigurnost nisu ostali bez traga na radoznaloj i ivahnoj djevojakoj prirodi. Otuda ve prvi susret s naprednim omladinskim pokretom u novosadskoj gimnaziji predstavlja prekretnicu u njezinu ivotu. Djevojka postaje svjesna da se za novo drutvo i novog ovjeka moe boriti i izboriti samo organizirano, na revolucionarnom partijskom programu i toj ideji ostaje vjerna do konca ivota. Spremno i bez ostatka, kako bi to pjesnik rekao, sudjelovala je u skojevskim akcijama u Novom Sadu, Zemunu i Beogradu; delegat je omladine Vojvodine na meunarodnom kongresu za mir koji je odran u Parizu, obavlja mnoge

56

Roena 21. svibnja 1916. u Streivici, Slavonija, Hrvatska. Agronom. lan KPJ od prije rata. U NOB stupila srpnja 1941. Strijeljana 31. srpnja 1941. u Zrenjaninu. Za narodnog heroja proglaena 25. listopada 1943.

odgovorne funkcije u SKOJ-u. Jo kao student primljena je u Komunistiku partiju Jugoslavije, a uoi rata, 1940. godine, postala je i lan PK KPJ za Vojvodinu. Nije je, naravno, mimoilo sve ono to su doivljavale stotine i stotine ilegalaca: sukobi s policijom, zatvori, muenja. Sonja je hapena dva puta - 1939. i 1940. godine - i oba puta podvrgavana oprobanim policijskim metodama saznavanja istine. Oba puta je ta djevojka, inae krhka, njena i veoma slaba zdravlja, odoljela muenju i muiteljima, nikoga ne odavi. Iz novosadskog zatvora putena je poslije dvadesetisedmomartovskih demonstracija 1941. godine, kada je bilo izvjesno da e rat buknuti i na naim prostorima. Sonja je okupaciju doekala u Novom Sadu i odmah se, zajedno sa arkom Zrenjaninom-Uom i Svetozarom Markoviem-Tozom, latila priprema za ustanak. Po sjevernom Banatu poele su da niu diverzantske grupe kao prethodnice partizanskih odreda. Sonjinu aktivnost prekinulo je iznenadno hapenje. Zatvorena je u Petrovgradu i podvrgnuta mukama. Strijeljana je 31. srpnja 1941. godine na Baljau kod Petrovgrada. Otila je iz borbenog stroja tek to se ustanak poeo rasplamsavati. Nije uinila sve ono to je eljela i mogla, ali je i do tada uinila mnogo. A o tome svjedoi i podatak da je za narodnog heroja proglaena jo u toku narodnooslobodilake borbe.

57

ANKA PADEN
U osamnaestoj godini Anka je postala omiljena bombaica, u devetnaestoj komandirka voda, a u dvadesetoj komandirka ete krnim Goranima, Drenianima i Primorcima koji su se nadmetali u hrabrosti. Kako li je tek onda bila hrabra ta mlada djevojka koja je iskusne borce vodila u jurie...? Prvu je puku dobila kad je jo mnogi borci nisu imali. Zar e ta djevojka da se bori - pitali su mnogi s nepovjerenjem. Ali ve nakon prve borbe Ankina hrabrost sve je zadivila i svakim danom postajala je sve vie miljenicom boraca i naroda. S nepunih trinaest godina morala je poi iz svog rodnog sela Crno u Bribir, kako bi zaradom pomogla bolesnome ocu i majci da preive. Pomagala je u kui jedne krojaice. Rat ju je zatekao u Crikvenici gdje se zaposlila 1940. godine kao konobarica. Talijanski oficiri i vojnici voljeli su dolaziti u gostionicu Putnik i epurili se pred lijepom i mladom konobaricom. A u njezinom profesionalnom smijeku bilo je puno osude i mrnje. Od prvih dana ustanka Anka je izvravala brojne zadatke. U proljee 1942. zatraila je da poe u partizane, da se i sama s pukom bori protiv neprijatelja. I ubrzo, mimo neprijateljskih bunkera i straa, uspjela se domoi Ledenike ete. Nije prolo mnogo vremena, a Anka je zatraila od komandira ete da poe u Bataljon Ljubica Gerovac, uvi da taj bataljon vodi estoke bitke po Lici. Nisu je mogli odgovoriti i dali su joj tada puku i pet metaka. Kad se javila u Bataljon doekao ju je komandant Sran Uzelac, nasmijan i raspoloen: A to, drugarice, nema vie junaka u Primorju, alju djevojke? Anka je pocrvenila i odgovorila: Ali ja sam sama traila, nitko me nije poslao! Dugo su tada razgovarali komandant i njegov novi vojnik, duge kose, vitka stasa, lijepa lica. Nastojao je komandant shvatiti ideale te mlade osamnaestogodinje djevojke koja je eljela biti borac s pukom. I od toga dana Anka je gotovo svakodnevno ila iz bitke u bitku. U kolovozu, u estokoj borbi za Modru domogla se svog prvog trofeja - pukomitraljeza. S ponosom ga je

58

Roena 9. sijenja 1924. u selu Crno, Rijeka, Hrvatska. Kuna pomonica. lan KPJ od 1943. U NOB stupila poetkom 1942. Poginula 10. oujka 1945. kod Ua. Za narodnog heroja proglaena 20. prosinca 1951.

nosila, uvala i istila. Jednostavno bila je u nj zaljubljena. Kada je u listopadu 1942. osnovana esta udarna brigada NOV Hrvatske, Anka je stajala u stroju prve ete, 4. omladinskog bataljona s pukomitraljezom preko ramena. Znala je taj nositi i po desetak sati u maru, a drugovima koji su joj htjeli pomoi, zahvaljivala bi i rekla - mogu ja, mogu, pomognite drugima. Poetkom 1943. godine Anka je zatraila da bude premjetena iz 4. omladinskog u 2. udarni bataljon. Razlog je bio sasvim ljudski. Komandir njene ete zaljubio se u nju i poeo je tititi. Anka je to primijetila, znala je da to moe smetati i njoj i njemu. Voljela je komandira Branka, ali je ipak otila u 2. bataljon. U veljai 1943. godine, nakon krvavih borbi na Veljunu, Preboju i Ljubovu postala je komandirka voda, a samo nekoliko dana kasnije, na poloaju, zajedno s jo nekolicinom skojevaca-bombaa primljena je u Partiju. Nije prolo ni nekoliko mjeseci, a Anka je postavljena za komandirku ete. Kad se njena brigada u Istri nala u okraju, Anka se sa svojom etom probila kroz obru i tuda su zatim prole i druge jedinice. Kad se, pak, u sijenju 1944. vodila bitka za ranjenike kod Drenice, Anka je - juriajui sa svojom etom - ranjena, ostala bez lijeve ake, ali je zubima nauila odviti bombu. U svibnju 1944. u Drvaru na Drugom kongresu USAOJ-a izabrana je za lanicu Centralnog odbora USAOJ-a. Koncem 1944. unaprijeena je u in porunika i poslana na rad kao obavjetajna oficirka u komandu Primorsko-goranskog podruja. Savjesno je radila, ali eljela je borbu. I opet je zatraila da se vrati u etu. Ne mogu biti u pozadini, hou da se borim! - govorila je. Premda nevoljko, drugovi su joj ispunili elju. I istog dana, kad je povela etu na izvrenje zadatka, ruenje mosta na Dobri, poginula je pri povlaenju, na zaelju, kao istinska komandirka. Brinula se za svoje borce i bila im zatitnica.

59

KATA PEJNOVI

Mnogi su se udili njezinoj crnoj marami koju je uvijek nosila. Nije je skinula kad je napustila Smiljan, kad je ratovala i oplakivala mua i sinove, u svojoj radnoj sobi u Saboru, na sveanim prijemima. Nikada. Postala je ta marama sastavni dio njezina lica. Navikla se zarana na nju i nije osjeala potrebu da je se odvikne. A i zato, kad joj se sve drugo inilo neprirodno. Bila je izuzetno hrabra i vrsta ena. Pa i onda kada se povukla u velebitske ume da se bori, da hrabri narod i organizira ustanak. Bila je vie nego vrsta kada saznaje da su joj ustae spalile kuu, ubile mua i tri sina. Je li bilo mogue (kao ena, kao majka) takav udarac preivjeti? Kata Pejnovi je pokazala to je heroina. Na prvoj konferenciji Antifaistike fronte ena Jugoslavije, odranoj u Bosanskom Petrovcu u prosincu 1942, glas joj je zadrhtao kada je priala: - Meni su ubili tri sina i druga. Srce mi je bilo klonulo od tuge i alosti. Ali trebalo je osvetiti moje tri zlatne jabuke i hiljade takvih koji su stradali. Stisnula sam srce i pesnicu... Jednostavne, a potresne rijei ene koja je ula u povijest. U istoj koli u kojoj je prva slova nauio Nikola Tesla, uila je i Kata Pejnovi. Bila je odlina uenica, ali kolovanje zbog siromatva nije poslije osnovne kole mogla nastaviti. Ipak, knjige se nije ni na trenutak odrekla. itala je razne knjige, napredan tisak s velikim zanimanjem, traei odgovor na mnoga pitanja koja su je zaokupljala. Bila je kao djevojka hrabra i pravedna. Za pravdu sam bila spremna sve dati - rei e jednom kasnije. U dvadesetoj se godini udala za Jovana Pejnovia, povratnika iz Amerike i u skladnom braku stvorila sretnu i brojnu obitelj. Rodila je osmero djece, troje je odmah umrlo, trojicu su ustae ubile, a dvije kerke su preivjele rat.

60

Roena 23. oujka 1899. u Smiljanu, Hrvatska. Domaica. lan KPJ od 1938. Umrla 10. studenog 1966. i tad proglaena za narodnog heroja.

Kata Pejnovi nije itanjem samo sebe uzdizala, pomagala je i drugima u selu, poduavala ih, upuivala na itanje... Mnogi su je traili savjete i pomo kad im je bilo najtee. U vrijedne i pametne Kate uvijek su nailazili na razumijevanje. Zbog toga je uivala u narodu veliko povjerenje. Katina aktivnost nije se dopala vlastima i poela ju je progoniti, andari su upadali u kuu i pravili premetaine, sasluavali... Uzalud, Kata je abecedu konspirativnog rada dobro izuila. Godine 1938. primljena je u Komunistiku partiju Jugoslavije, a dvije godine kasnije izabrana je za lanicu Okrunog komiteta KPH za Liku. Prvih ustanikih mjeseci Kata okuplja ene Like u narodnooslobodilaki pokret. Kad bi govorila, ni u jednom selu ne bi bilo ene koja je ne bi dola sluati, seljankama je ulijevala vjeru u vlastite snage, u borbi za osloboenje i uzdizanje na poloaj ravnopravnog ovjeka. Govorila im je: - Ako treba doi na sastanak, ostavi sve i doi, jer tu se ui. Ostavi kuu, njivu i blago i doi. I za nau borbu vie vrijedi ako vie zna. Sve ti neprijatelj moe oteti i unititi. I kuu, i njivu, i blago... Samo ono to si nauila nitko ti ne moe oteti.. . Kata Pejnovi je, brazdom Marka Orekovia, razgarala bratstvo i jedinstvo meu Srbima i Hrvatima u Lici. Bila je vijenica Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihau, lanica ZAVNOH-a i prva predsjednica AF-a Jugoslavije. Prola je Kata s borcima i narodom mnoge bitke, a kad je izborena sloboda, nastavila je da gradi ono za to se borila, kao lanica CK KPH, kao zastupnica u Saboru i savezna poslanica... Bila je uvijek odluna i staloena, skromna i bliska - svima.

61

SMILJA POKRAJAC

Bio je oujak 1943. godine. etvrta neprijateljska ofenziva je slomljena i narod Like je na trenutak odahnuo u zbjegovima i sklonitima o kojima je veliku brigu vodila mlada uiteljica Smilja. Bila je ve irom Like vrlo poznata i kao partijska radnica i kao predsjednica Okrunog odbora Antifaistikog fronta ena za Liku. Narod je imao veliko povjerenje u Smilju, a i ona u napaeni narod. A onda etnici su 18. oujka muki napali sjedite Kotarskog komiteta KPJ za Graac u Bruvnu, gdje se upravo zatekla Smilja. Probudili su je te noi hici, brzo je uzela oruje i skoila kroz prozor u dvorite. Bila je svjesna da se nee moi othrvati, ali izdajnicima svog naroda nije htjela popustiti. Znala je da je ele uhvatiti ivu. I kada je vidjela da ih vie nee moi zadrati, da poput vukova nadiru sa svih strana, bacila je bombu medu njih, tek toliko da ih zadri nekoliko sekundi, a sama sebi ispalila posljednji metak iz pitolja u sljepooicu. Smilja Radoevi-Pokrajac roena je u likom selu Medak, u seljakoj obitelji. Osnovnu je kolu zavrila u rodnome selu, a gimnaziju i Uiteljsku kolu u Gospiu i Banja Luci. Bila je nadarena i odlina uenica. U uiteljskoj se koli ukljuila u rad naprednog omladinskog kruoka i 1939. godine postala lanicom Partije. Prvo, a i posljednje mjesto njenog uiteljevanja, bilo je u selu Prljevo kod Zrmanje. Ve od prvih dana svog rada u Prljevu pokazala je da nije samo prosvjetna, nego i politika radnica. Komunistkinja, ilegalka... Najtee joj je bilo gledati, znala je kasnije rei, kako sveenik lekcijama iz vjeronauka nagriza matu njezinih uenika. U tome malom selu zatekla ju je okupacija. Neprijatelj je hapsi, ali joj uspijeva iupati se iz njegovih kandi i vratiti u rodni Medak. U meuvremenu

62

Roena 8. veljae 1920. u Medaku, Gospi, Hrvatska. Uiteljica. lan KPJ od 1939. U NOB stupila 1941. Ubila se da ne bi iva pala neprijatelju u ruke 18 oujka 1943. u Bruvnu. Za narodnog heroja proglaena 20. prosinca 1951.

ustae su joj uhapsile i ubile supruga. Saznavi za njegovu smrt Smilja odlazi u Bruvno kod Graaca i s velikim arom, zajedno s drugim komunistima, radi na organiziranju oruanog ustanka. Obilazi sela i okuplja narod, raskrinkava politiku talijanskih okupatora kao navodnih zatitnika srpskog naroda i suzbija etniki utjecaj. Smiljina odlunost, nenametljiv i ljudski topao nastup imali su irom graakog kraja veliki odjek i utjecaj. Kad su zima i neizvjesnost pritiskali ljude u zbjegovima, Smilja je vedrim i uvjerljivim rijeima ulijevala nove snage i vjeru u izlaz. Bila je skromna i nesebina ena. Izabrana je za lanicu Kotarskog komiteta KP Hrvatske za Graac. U rujnu 1942. izabrana je i za lanicu Okrunog odbora AF-a za Liku. Bila je i meu likim enama, delegatkinjama, koje su sudjelovale na Prvom kongresu AF-a Jugoslavije u prosincu 1942. godine u Bosanskom Petrovcu. ene su voljele Smilju, ne samo zato to je bila organizatorica AF-a, nego - prije svega - zbog toga to je bila predvodnica u najteim situacijama. Znala je rijeiti mnoga organizacijska pitanja sjevernodalmatinskih jedinica, uspjela je u samo mjesec dana stvoriti partijsku organizaciju u opini Zrmanja, formirati skojevske i afeeovske organizacije, staloeno i sigurno je rukovodila povlaenjem itelja desetak sela ispred neprijatelja koji je sve palio i unitavao. Bila je i izuzetno hrabra. Odlazila je i u sela gdje je etniki utjecaj bio najjai, gdje su joj etniki orijentirani seljaci prijetili fiziki i smru. Tu, u takvim osinjim gnijezdima, odravala je sastanke s omladinom i enama. Neprijatelj ju je traio, traio ju je da je uniti, da bi time unitio i njen utjecaj to ga je tako uvjerljivo razastrla po graakom kraju. Istina, naao ju je, ali je nije mogao ivu uhvatiti, a niti njezino djelo nije uspio unititi...

63

IVANKA TROHAR
etrdeset i druge kad se narodnooslobodilaki pokret rasplamsao u svim krajevima, omladina Gorskog kotara u popaljenoj je Drenici drala Okruno savjetovanje. Devetnaestogodinja Ivanka Trohar, fuinska skojevka, stala je na elo kolone od trideset djevojaka i mladia i povela je kroz goranske ume, pokraj talijanskih straa i bunkera. Njezina je kolona stigla sigurno na svoj cilj. U Drenici je upoznala srpsku omladinu, spoznala tekoe i sve nevolje njihova ivota i nastojala im pomoi. Organizirala je s drenikom omladinom radne ete, koje su pomagale borcima i narodu popaljenih sela, podizale im domove. Sjeaju se Ivanke borci branitelji bolnice broj 7. Dovela je svoje radne ete na bojno poprite i s njima evakuirala ranjenike. Za tu djevojku kao da nije bilo tekoa. Briga za sudbinu drenike omladine nikako je nije naputala. Meu hrvatskom omladinom u svom goranskom zaviaju organizirala je prikupljanje pomoi za drenike vrnjake. Ivanka je primjerom pokazivala svakodnevno kako se gradi bratstvo i jedinstvo. Ivanka Trohar je roena u Fuinama, u obitelji siromanog obrtnika. Osnovnu je kolu zavrila s odlinim uspjehom, ali sredstava za dalje kolovanje nije bilo. Mlada je Ivanka razumjela nemogunost roditelja da joj to osiguraju i zato je uila gdje god je to mogla i mimo kole. Pohaala je tako teaj esperanta 1939. godine i to uenje jezika za nju je postalo sudbonosno. Upoznala je tada vie skojevskih i partijskih aktivista i rukovodilaca, koji su zamijetili bistru i naprednu mladu Fuinarku. Druei se s njima, malo pomalo upoznala je program i liniju Komunistike partije i oduevila se njome. Postala je skojevka. Prvih ustanikih dana Ivanka je pokazala izuzetnu hrabrost i portvovnost. Sakupljala je odjeu, oruje, hranu i municiju za prve goranske partizane. Meu mladima je uvjerljivo irila skojevski program, poticala ih da se prikljue avangardnoj organizaciji mladih, koja je ve tog prvog ustanikog ljeta pokazala bezbrojne primjere herojstva. Bila je i snalaljiva. Kad su Talijani uhapsili jednog partijskog rukovodioca,

64

Roena 17. sijenja 1923. u Fuinama, Delnice, Hrvatska. Domaica. lan KPJ od 1941. U NOB stupila 1941. Objeena 31. listopada 1944. u Novcu kod Karlovca. Za narodnog heroja proglaena 24. srpnja 1953.

Ivanka ga je kao zarunica posjeivala u zatvoru i tako odravala vezu izmeu njega i partijske organizacije. Njena razgranata aktivnost nije Talijanima ostala neprimijeena, i uhapsili su je u oujku 1942. Kako joj nisu mogli nita dokazati, pustili su je na slobodu. Tih proljetnih dana etrdesetdruge Ivanka je bila posebno radosna drugovi su je primili u Partiju, a skojevci izabrali u Kotarski komitet SKOJ-a za Delnice. Znajui da je Talijani vie nee ostaviti na miru, otila je u partizane, u Bataljon Matija Gubec i samo nekoliko dana kako je uzela puku u ruke, ve je juriala u napad na Mrkopalj. Njezinom zaslugom mnogi su mladi Gorani doli u partizanske jedinice. tovie, njezinom zaslugom Primorsko-goranski odred ve 1942. godine imao je u svom sastavu etu iskljuivo od omladinaca s podruja delnikog kotara. Govorila je u ime mladih Gorana na Prvom kongresu USAOJ-a. Idue, 1943. godine Ivanka je ve izabrana za lanicu Kotarskog komiteta KPH za Fuine i Kotarskog komiteta NOO za Fuine. Vie to nije bila samo mlada i agilna djevojka, premda joj je bilo tek dvadeset godina. Postala je jednim od najpoznatijih omladinskih rukovodilaca u cijelom Gorskom kotaru. Napori, stradanja i njeno stalno portvovanje naruili su joj zdravlje i 1944. upuena je na lijeenje. U listopadu te godine (za vrijeme neprijateljske ofenzive) radila je po zadatku na terenu Broda na Kupi i tu su je zarobile ustae. Dvadeset su je dana zajedno s Nijemcima muili, a ona im je prkosila. Izrekli su joj smrtnu presudu. Pretuena, sva oblivena krvlju mlada je Ivanka, kad su je vodili na vjeanje, pjevala pod samim vjealima i uzvikivala: ivio drug Tito! ivio SKOJ! Njezine posljednje rijei i hrabro dranje odjeknulo je irom Hrvatske.

65

MARIJA VIDOVI ABESINKA

Bila je vrlo mlada, a po prirodi prkosna i temperamentna djevojka. Strah nije poznavala. Izazovno je nosila crvenu maramu na glavi ili oko vrata i imala zbog toga neugodnosti. andari su je opominjali, pa i tukli. Braa su je takoer savjetovala da ne prkosi vlastima, ali ona je uvijek iznova, poslije savjeta ili batina, bila jo prkosnija. Kada su braa sagradila novu kuu 1940. godine, crvenu je maramu vezala za njen krov. Tek nakon deset dana skinula su braa maramu, jer su ih andari opomenuli. A kada je ve rat tutnjao uzdu i poprijeko njenom Slavonijom, a ona izvravala povjerljive partijske zadatke, od crvene se marame ni tada nije odvajala. Ponijela ju je i onoga dana kada je s prijateljicom pola na etnju. Ispred zgrade ustake komande mladi ju je ustaa zaustavio i pozvao u komandu. Pola je za njim, ali im se nala pred biljenikom, ovaj joj je strgnuo maramu i poeo je tui. Stajala je mirno, izazovno. Vidjevi da ni suzu nije pustila, biljenik ju je prestao amarati, moda je na trenutak i pomislio kako tue ipak mladu djevojku. Sedamnaest joj je tek godina bilo. Poviknuo je: Ako te opet vidim sa crvenom maramom, drukije e se provesti! Zgrabila je maramu s poda i istrala. Kad je dola tog dana kui i ispriala bratu to je doivjela, on ju je jo jednom zamolio da ne nosi maramu, da ne prkosi, kad to nije potrebno. No, ta izuzetno hrabra djevojka kratko je odgovorila: Sada je pogotovu ne mogu skinuti!. Marija Vidovi ili kratko Abesinka, kako su je drugovi zvali, roena je u Novskoj u siromanoj obitelji seljaka, doseljenika iz Hrvatskog Zagorja. Uila je zanat kod seoskog trgovca i ubrzo osjetila nepravdu krtog i gramzivoga gazde. Radila je sve i sva, ponajvie ono to nije bilo uenje zanata. Kad to (kao i uvrede i amare) vie nije mogla izdrati, napustila je zanat. Kad joj je umrla majka preuzela je na sebe sve kuanske poslove i brigu za troje brae. U petnaestoj godini postala je skojevka. Uz brau, koji su bili vrlo aktivni u radnikom pokretu, brzo je stasala u istinskog borca. Nije bilo zadatka

66

Roena 24. studenog 1924. u Novskoj, Hrvatska. Trgovaka pomonica. lan SKOJ-a od 1941. U NOB stupila 1941. Ubila se da ne bi iva pala neprijatelju u ruke krajem travnja 1942. blizu Varadina. Za narodnog heroja proglaena 27. studenog 1953.

koji nije s veseljem prihvatila. Rijetko se tih godina u tako mlade djevojke moglo nai toliko prezira i mrnje prema neprijatelju, kao u te lijepe i temperamentne djevojke. Prvih ustanikih dana Partija joj je davala u zadatak da prenosi poruke, da uspostavi prekinutu vezu s organizacijama u Posavini, nosila je letke i proglase i pozive na ustanak. Neprijatelj nije pretpostavljao da se u krhkoj sedamnaestogodinjoj djevojci krije povjerljiva partijska kurirka. Ali, u rujnu 1941. ustae je hapse zajedno sa starijim bratom. Strahovito je mue, ali ona nita ne priznaje. Mue i brata pred njezinim oima da bi je slomili. Uzalud! Marija je utjela. I ustaama nije drugo preostalo nego da tu djevojku, o kojoj nita nisu znali, puste na slobodu. Pustili su joj i brata, ali su joj u meuvremenu zatvorili mlaeg brata kao taoca. Nosi mu hranu u zatvor, a jednog dana zatvorenim je drugovima uspjela dostaviti pitolj i dvije bombe. Naposljetku i sama je sudjelovala u njihovu spaavanju iz zatvora u listopadu 1941. godine. Kad joj se najstariji brat potkraj listopada 1941. spremao u partizane, traila je da i ona poe. Brat ju je odgovarao i napokon je pristala da se skloni kod roake u Varadinu. Odatle je potkraj oujka 1942. otila na Kalnik, u Prvu kalniku partizansku etu. Postala je borac s pukom. Cijelog travnja ratuje, a kad je neprijatelj krenuo na Kalnik da uniti etu, tri dana i tri noi po kii i snijegu borilo se 58 partizana, i meu njima Marija, protiv tri tisue dobro naoruanih neprijateljskih vojnika. Marija se sa etvoricom drugova uspjela probiti. Krenuli su prema Varadinu. Umorni, gladni i prozebli sklonili su se u jednu kuicu u Jalkovcu kod Varadina. Netko ih je primijetio, prokazao ustaama i ovi su ih ujutro, 29. travnja, opkolili. Na pozive da se predaju, partizani su odgovorili pucnjima. Borili su se do posljednjeg metka. Poslije trosatne neravnopravne borbe Marija je jedina ostala iva... Zapjevala je tada: Ustajte vi zemaljsko roblje... i ispalila posljednji metak u sebe da ne bi iva pala neprijatelju u ruke. Bilo joj je osamnaest godina i bila je jaa od smrti. Nije je se bojala.

67

Literatura
Almanah Republika 1941. - 1961., Zagreb, 1961. Bogdan Krizman: Ustae i Trei Reich (I i II), Zagreb, 1986. Borbeni put ena Jugoslavije, Beograd, 1972. Desanka Stoji: Prva enska partizanska eta, Karlovac, 1987. Deset kongresa, Beograd, 1974. Druga dalmatinska proleterska brigada - sjeanja boraca, Split, 1989. Dubrovnik u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji 19411945, Split, 1985. Heroine Jugoslavije, Zagreb, 1980. Hrvatska u NOB, Zagreb, 1986. Hrvatsko zagorje u revoluciji, Zagreb, 1981. Ivan Jeli: Komunistika partija Hrvatske 1937.-1945. (I i II), Zagreb, 1981. Josip Runjak i Ivanka Stager: ene u radnikom pokretu i oruanoj socijalistikoj revoluciji, varadin, 1988. Kata Pejnovi, Zagreb, 1977. Komunisti Jugoslavije 1919.-1969., Beograd, 1969. Leksikon: Narodnooslobodilaki rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945. (I i II), Beograd, 1980. Marijan ubeli i Milovan Milosti: Pregled historije NOB naroda Jugoslavije, Zagreb, 1954. Narodni heroji Jugoslavije, Beograd, 1975. Narodnooslobodilaka borba naroda Hrvatske 1941 - 1945, Zagreb, 2012. Nikola Ani: Antifaistika Hrvatska, Zagreb, 2005.

70

Obad Egi: ene borci druge proleterske dalmatinske NOU brigade, Zadar, 1983. Osma kordunaka udarna divizija, Karlovac, 1977. Peta zemaljska konferencija KPJ, Zagreb, 1972. Prva oblasna konferencija AF-a za Istru, Buzet 1999. Rade Bulat: Deseti korpus Zagrebaki NOV i POJ, Zagreb, 1985. Rade Bulat: Milka Kufrin, narodni heroj, Zagreb, 2008. Sedamnaesta NO udarna slavonska brigada, Grubino polje, 1983. Sibe Kvesi: Dalmacija u narodnooslobodilakoj borbi, Split, 1979. Stojan markovi: 12. slavonska udarna divizija, Beograd, 2005. Sutjeska - dolina heroja, Beograd, 1978. panija 1936.-1939. (I - V), Beograd, 1971. Tekstilci Jugoslavije, Zagreb, 1966. Trideset druga divizija NOVJ, zagreb, 1988 Ustanak naroda Jugoslavije 1941, Beograd, 1964. Ustanike iskre u Hrvatskoj 1941., Zagreb, 1977. Vojna enciklopedija, Beograd, 1965. Zbornik narodnih heroja Jugoslavije, Beograd, 1958. ene Hrvatske i NOB-i (I i II), Zagreb, 1967. ene Hrvatske u radnikom pokretu do aprila 1941. (III), Zagreb, 1967. ene Hrvatske u revoluciji, Zagreb

Fotografije su ustupljene iz privatnih arhiva

71