You are on page 1of 801
JOHANNES M. SIMMEL Može i bez kavijara Ludo smione pustolovine i iskušani kuharski recepti tajnog agenta protiv vlastite volje, Thomasa Lievena S njemačkog prevela DORA BARON DRUGO IZDANJE ZNANJE ZAGREB 1986 Naslov izvornika ES MUSS NICHT IM MER KAVIAR SEIN mitgeteilt von Johannes Mario Simmel Schweizer Verlagshaus AG, Zürich, 1974. Copyright - Vermerk: © 1972 by Schweizer Verlagshaus AG, Zürich W&N PROLOG 1 Mi Nijemci, draga Kitty, znamo napraviti privredno čudo, ali ne i salatu – reče Thomas Lieven crnokosoj djevojci ugodnih oblina. – Tako je, milostivi gospodine – odgovori Kitty. Rekla je to malo zadihano, jer je bila preko ušiju zaljubljena u svog šarmantnog poslodavca. Čeznutljivo je gledala Thoma’sa Lievena, koji je stajao pokraj nje u kuhinji. Preko smokinga – tamnoplava, uskih revera – Thomas Lieven je prebacio pregaču. U ruci je držao ubrus. U ubrusu je bilo nježno lišće dviju lijepih glavica salate. »Kakav muškarac«, mislila je Kitty, a oči su joj blistale. Kittyna je zaljubljenost potjecala donekle i odatle što se njezin poslodavac, gospodar vile s mnogo soba, zna tako prirodno kretati u njezinu carstvu, u kuhinji. – Pravilno prirediti salatu danas je već gotovo zaboravljeno umijeće – reče Thomas Lieven. – U srednjoj Njemačkoj priređuju je slatku, pa ima ukus pokvarena kolača, u južnoj Njemačkoj kiselu poput hrane za kuniće, a u sjevernoj Njemačkoj domaćice upotrebljavaju čak i posebno ulje za salatu. O sveti Lukule! To je ulje za brave, a ne za salatu! – Svakako, milostivi gospodine – reče Kitty još uvijek bez daha. U daljini su zazvonila crkvena zvona. Bilo je 19 sati 11. travnja 1957. godine. Dan 11. travnja 1957. godine izgledao je kao i svaki drugi dan. Ali ne i za Thomasa Lievena. Jer on se uludo nadao da će toga dana moći okončati svoju burnu prošlost, koja nije uvijek bila u skladu sa – W&N zakonom. Toga dana, 11. travnja 1957. godine, stanovao je Thomas Lieven, navršivši nedavno 48 godina, u unajmljenoj vili najotmjenijeg dijela Cecilien-aleje u Düsseldorfu. Posjedovao je znatnu svotu kod banke Rhein-Main i luksuzna sportska kola njemačke proizvodnje, koja su stajala 32.000 zapadnonjemačkih maraka. Thomas Lieven bio je izvanredno dobro uščuvan muškarac u kasnim četrdesetim godinama. Vitak, visok, opaljen suncem, imao je pametne melankolične oči i čulna usta na uskom licu. Crna kosa bila je kratko podšišana i prosijeda na sljepoočicama. Thomas Lieven nije bio oženjen. Susjedi su ga poznavali kao tiha i otmjena čovjeka. Smatrali su ga poštenim njemačkim poslovnim čovjekom, iako ih je pomalo ljutilo što se o njemu može saznati tako malo konkretnog... – Draga moja Kitty – obrati joj se Thomas Lieven – lijepi ste, mladi, nesumnjivo ćete još mnogo toga morati učiti. Želite li od mene što naučiti? – Vrlo rado – dahnula je Kitty, ovaj put vrlo zadihano. – Dobro, odat ću vam recept kako se pravi ukusna zelena salata. Što smo do sada uradili? Kitty se lagano pokloni: – Prije dva sata namočili smo dvije glavice salate srednje veličine, milostivi gospodine. Zatim smo odstranili nježne peteljke i izabrali samo nježne listove... – Što smo učinili s nježnim listovima? – ispitivaše on dalje. – Stavili smo ih u ubrus i svezali četiri ugla ubrusa u čvor. Tada ste, milostivi gospodine, tresli ubrus... – Vitlao, draga Kitty, vitlao, tako da se iscijedi i posljednja kap tekućine. Neobično je važno da listovi budu potpuno suhi. A sada ćemo obratiti pažnju pripremanju umaka za salatu. Dodajte mi, W&N molim vas, staklenu posudu i pribor za salatu! Kada bi Kitty slučajno dotakla dugu usku ruku svoga poslodavca, prožela bi je slatka jeza. »Kakav muškarac«, pomislila je... Kakav muškarac – mislili su nebrojeni ljudi koji su proteklih godina upoznali Thomasa Lievena. Kakva su kova bili ti ljudi može se zaključiti prema onome što je Thomas Lieven volio, a što je mrzio. Thomas Lieven je volio: lijepe žene, elegantnu odjeću, antikno pokućstvo, brze automobile, dobre knjige, pažljivo priređena jela i zdrav ljudski razum. Thomas Lieven je mrzio: uniforme, političare, rat, nerazumnost, oružano nasilje i laž, loše ponašanje i surovost. Bila su vremena kada je Thomas Lieven bio prototip uredna građanina, nesklona svakoj intrigi, sklona životu punom sigurnosti, mira i udobnosti. Međutim, upravo je takva čovjeka čudna sudbina – o kojoj će još opširno biti riječi – istrgnula iz njegove, do tada blage kolotečine. Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da isto tako silovitim kao i grotesknim akcijama nasamari slijedeće organizacije: njemački Abwehr 1 i Gestapo 2, britanski Secret Service 3, francuski Deuxiéme Bureaić 4, američki Fed ral Bureau of Investigation i Obavještajna služba armije u nacističkoj Njemačkoj. Tajna državna policija u nacističkoj Njemačkoj. 3 Britanska obavještajna služba. 4 Francuska obavještajna služba. 1 2 W&N sovjetsku službu državne sigurnosti. Taj uredni građanin, Thomas Lieven, bio je primoran da u pet ratnih i dvanaest poratnih godina upotrijebi šesnaest lažnih putnica devet zemalja. U ratu je Thomas Lieven izazvao beskrajnu zabunu i u njemačkim i u savezničkim glavnim štabovima. Pri tome se nije osjećao ni najmanje ugodno. A kratko vrijeme nakon rata imao je – kao vjerojatno i svi mi – osjećaj da je to ludilo u kojem je živio i od kojeg je živio prestalo. Zabluda! Gospoda iza kulisa nisu ispuštala Thomasa Lievena iz šaka. On se, međutim, osvetio svojim mučiteljima. Otimao je bogatašima u vrijeme okupacije, hijenama privredne reforme i novim bogatašima privrednog čuda. Za Thomasa Lievena nije postojao željezni zastor. On je djelovao i na Istoku i na Zapadu. Vlasti su strepile pred njim. Poslanici raznih njemačkih pokrajinskih skupština i parlamentarci u Bonnu strepe još i danas, jer Thomas Lieven živi i zna mnogo o kockarnicama, o građevinskim poslovima i narudžbama novog njemačkog Bundeswehra 5... Naravno, on se ne zove Thomas Lieven. Oprostit ćete nam što smo zbog navedenih okolnosti promijenili njegovo ime i adresu. Ali priča o tom. nekoć mirnom, građaninu, čija je strast još i danas kuhanje, a koji je protiv svoje volje postao jednim od najvećih pustolova našeg vremena, potpuno je istinita. Priču počinjemo one večeri 11. travnja 1957. godine u 5 Vojska Savezne Republike Njemačke W&N povijesnom trenutku kada je Thomas Lieven držao predavanje o pripremanju zelene salate. Vratimo se, dakle, ponovno u kuhinju njegove vile! – Salata ne smije nikada doći u dodir s metalom – reče Thomas Lieven. Kitty je kao opčarana promatrala vitke ruke svog poslodavca i slušala njegovo predavanje dok su je uvijek iznova podilazili žmarci. – Za umak – kazivaše Thomas Lieven – valja uzeti na vrhu noža papra, isto toliko soli i čajnu žličicu oštre gorušice. Uz to sitno iskosano tvrdo kuhano jaje. Mnogo zelenog peršina. Još više vlasca. Četiri velike žlice izvornog talijanskog maslinovog ulja. Kitty, molim ulje! Porumenjevši, Kitty mu doda što je želio. – Kao što smo rekli, četiri velike žlice. A sada još četvrt litre vrhnja, kiselog ili slatkog, prema ukusu, ja uzimam kiselo... U tom se času otvoriše kuhinjska vrata, i uđe jedan gorostas. Nosio je crnosive prugaste hlače, modrobijeli prugasti kućni haljetak, bijelu košulju i bijelu kravatu. Četkasta kosa resila mu je glavu. Da je bio ćelav, djelovao bi kao nešto preveliko izdanje Yula Brynnera. – Što je, Bastiane? – upita ga Thomas Lieven. Sluga odgovori malo hrapavim glasom, s francuskim naglaskom: – Stigao je gospodin direktor Schallenberg. – Točno na minutu – reče Thomas. – S tim će se čovjekom moći raditi. Od veže pregaču. – Jelo, dakle, za deset minuta. Bastian će posluživati. Vi, drago dijete, imate izlaz. Dok je Thomas Lieven prao ruke u crno opločenoj kupaonici, Bastian je još jednom prešao četkom po kaputu smokinga. W&N – Kako izgleda gospodin direktor? – zapita Thomas Lieven. – Obično – odgovori gorostas. – Debelo i solidno. Bikovska šija i okrugao trbuh. Čestita provincija. – Ne zvuči nesimpatično. – Ima i dvije brazgotine od sablje. – Povlačim sve. – Thomas obuče kaput od smokinga. Uto nešto zamijeti. S negodovanjem reče: – Bastiane, opet si posegnuo za konjakom! – Samo jedan gutljajčić. Bio sam malo uzbuđen. – Ostavi to! Ako se dogodi išta nepredvidivo, trebam tvoju bistru glavu. Ne možeš prebiti gospodina direktora ako si pijan. – Tog debeljka preuzimam na sebe i u deliriumu tremensu. – Smiri se! Ono sa znakom zvona je jasno? – Jest. – Ponovi. W&N Meni Juha »Lady-Curzon« Pile u umaku od paprike Salata glavatica »Clara« Riža Nadjevene jabuke s pjenastim umakom od vina Prženac sa sirom 11. travnja 1957. Ova je večera donijela 717850 švicarskih franaka Juha Lady Curzon bila je žena indijskog vicekralja lorda Curzona. Njezin je muž pisao političke knjige, a ona je sastavljala kuharske recepte. Za svoju juhu od kornjača ova lady preporučuje prednje noge te ukusne životinje. Na W&N njima je najbolje meso. Kao začin uzmite: kozlac i majčinu dušicu, đumbir, muškatni orašac, klinčiće i curry. Dobro je staviti i čašu šerija u juhu; po mogućnosti neka u njoj plivaju i kornjačina jaja i kobasice od životinjinih crijeva te nadjeva od iznutrice. Međutim, ako se nekome ovo čini prezamršenim, neka u dućanu kupi konzervu juhe od kornjače, ali neka ne zaboravi dodati dobar gutljaj šerija i šalicu vrhnja. Pile u umaku od paprike Mlado pile ispecite u maslacu na uobičajen način, ali neka ne postane pretamno, zatim ga, prema veličini, izrežite na četiri ili šest dijelova i stavite na toplo. Vrlo sitno sjeckani luk i čajnu žličicu paprike pirjajte na maslacu od pečenja, zatim zakuhajte s malo vode ili juhe, dodajte podosta gustog kiselog vrhnja, u koje ste umutili malo kukuruzna škroba (Maizena). Dodajte prema ukusu soli i možda još paprike. Da bi se pojačala crvena boja, umiješajte u umak malo ukuhane rajčice. Stavite komade piletine u umak i ostavite ih da u njemu odstoje nekoliko minuta. Riža je gotovo uvijek ljepljiva poput kaše. Međutim, vrlo je jednostavno postići da ostane zrnata. Pripazite: rižu kuhajte – pošto ste je dobro oprali – 10-15 minuta u vodi. Količinu vode odredite po želji. Rižu tada stavite u cjedilo i isperite hladnom vodom. To je trik kojim ćete odstraniti ljepljivo rižino brašno. Kratko prije posluživanja podgrijte rižu u istom cjedilu, samo na pari iznad ključale vode. Teku posudi u kojoj ćete je poslužiti stavite na rižu malo maslaca, soli ili, već prema ukusu, curryja, šafrana ili papra. Nadjevene jabuke s pjenastim umakom od vina W&N Prhke jabuke podjednake veličine ogulite i lagano prokuhajte u šećernom sirupu s vanilijom dok ne postanu mekane, ali pazite da se ne raspadnu, izvadite ih iz sirupa i ostavite da se u cjedilu dobro ocijede. U međuvremenu ogulite bademe, narežite ih na prutiće, rasprostrite po tavi i popržite ih u vrućoj pećnici. Dobro ocijeđene jabuke natopite likerom, rumom ili konjakom i nabodite prutićima od badema. Stavite ih na pladanj i poslužite s pjenastim umakom od vina: izmiješajte pjenasto dva žumanjka sa 100 g šećera, 20 g kukuruznog škroba ili škrobnog brašna, miješajte s pola šalice vode dok ne postane glatko, dodajte četvrt litre bijela vina i kuhajte zajedno s pjenastom jajčanom smjesom uz neprestano miješanje na blagoj vatri dok se ne zgusne. Dva bjelanjka istucite u čvrst snijeg i lagano umiješajte u smjesu. Prema ukusu eventualno dodajte rum, arak, konjak i tako dalje. Prženac sa sirom Kriške bijela kruha debelo namažite po sredini maslacem. Na svaku krišku položite plošku sira – prikladni su samo ementaler i edamer. Kriške pecite pet minuta u prethodno vrlo zagrijanoj pećnici dok ne poprime zlatnožutu boju. Poslužite dok su još posve vruće. W&N – Jedan znak zvonom: donosim slijedeće jelo. Dva znaka: donosim foto-kopije. Tri znaka: dolazim s vrećicom pijeska. – Bit ću ti zahvalan – reče Thomas Lieven uređujući nokte turpijicom – ako sve to ne pobrkaš. 2 – Izvrsna juha – reče gospodin direktor Schallenberg. Nasloni se i lagano prijeđe damastnim ubrusom preko svojih tankih usnica. – Lady Curzon – reče Thomas Lieven i pozvoni jedanput, pritisnuvši dugme ispod ploče stola. – Kakva lady? – Curzon, tako se zove juha. Kornjača sa šerijem i vrhnjem. – Ah, tako, naravno! Plamen svijeća na stolu odjednom zatreperi. Bastian nečujno uđe i posluži pile u umaku od paprike. Plamen se umiri. Njegovo toplo žuto svjetlo padne na tamnomodri sag, široki staroflamanski stol, udobne drvene stolce s naslonom od lika i veliki staroflamanski kredenc. Pile iznova oduševi direktora Schallenberga. – Delikatesa, prava delikatesa. Zaista je lijepo od vas što ste me pozvali. A zapravo ste sa mnom htjeli razgovarati samo o poslu... – O svemu se može bolje razgovarati uz dobro jelo, gospodine direktore. Uzmite još riže, tu je pred vama. – Hvala. A sada mi recite, gospodine Lievene, o kakvu se to poslu radi? – Još malo salate? – Ne, hvala. Počnite konačno! W&N – Pa, lijepo – reče Thomas. – Gospodine direktore, vi ste vlasnik velike tvornice papira. – Da, tako je. Dvije stotine namještenika. Sve smo iznova sagradili iz ruševina. – Izvanredan uspijeh. U vaše zdravlje... – Thomas Lieven digne čašu. – Na isti način. – Gospodine direktore, koliko znam, vi proizvodite visoko kvalitetan papir s vodenim znakom. – Proizvodimo. – Vi, između ostalog, taj papir s vodenim znakom isporučujete za nove dionice što ih Njemačke ujedinjene čeličane upravo iznose na tržište. – Tako je. Dionice NJUČ-a. Da samo znate kakvih imamo neprilika, kakvih kontrola! Kako se moji ljudi ne bi možda dosjetili pa i za sebe otisnuli nekoliko dionica, ha-ha-ha! – Ha-ha-ha. Gospodine direktore, želio bih kod vas naručiti pedeset velikih araka tog papira s vodenim znakom. – Vi želite... što? – Naručiti pedeset velikih araka. Kao vlasniku tvrtke, ne bi vam smjelo biti teško zaobići kontrole. – Ali, za boga miloga, što ćete s tim arcima? – Naravno, tiskati dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana. A što ste vi mislili? Direktor Schallenberg složi svoj ubrus, pogleda pomalo žalosno svoj napola pun tanjur i izjavi: – Bojim se da moram otići. – Nipošto! Imamo još jabuke u pjenastom umaku od vina i W&N prženac sa sirom. Direktor ustane. – Gospodine, zaboravit ću da sam ikada bio ovdje. – Sumnjam da ćete to moći zaboraviti – reče Thomas stavljajući još malo riže na svoj tanjur. – Zašto zapravo stojite, gospodine načelniče Vojne uprave za opskrbu? Radije sjednite. Schallenbergovo lice oblije tamno crvenilo. Tiho prozbori: – Što ste rekli? – Sjednite, pile će vam se ohladiti. – Rekli ste načelnik Vojne uprave za opskrbu? – Rekao sam. Pa to ste i bili. Premda ste 1945. godine zaboravili tu titulu. Kao, na primjer, u svom upitnom arku. Pa i čemu da se toga sjećate? Tada ste upravo nabavili nove dokumente i novo ime. Kao načelnik Vojne uprave za opskrbu zvali ste se Mack. – Vi ste ludi! – Nipošto. Bili ste načelnik Vojne uprave za opskrbu u Warthegauu. Još uvijek ste na popisu poljske vlade za izručenje. Kao Mack, naravno, ne kao Schallenberg. Direktor Schallenberg svali se na staroflamanski pleteni stolac, prijeđe damastnim ubrusom preko čela i nemoćno izjavi: – Zaista ne znam čemu to uopće slušam. Thomas Lieven uzdahne: – Gledajte, gospodine direktore, i ja imam za sobom vrlo burnu prošlost. Želim je se riješiti. Zato trebam vaš papir. Da ga krivotvorim, predugo bi trajalo. Imam, međutim, pouzdane tiskare... Nije vam dobro? No, no... Popijte gutljaj šampanjca, to će vas osvježiti. Znate, gospodine direktore, nakon završetka rata bili su mi dostupni svi tajni dosjei. U ono vrijeme upravo vam se bio zameo W&N trag u Miesbachu... – Laž! – Oprostite, mislio sam reći u Rosenheimu. Na Lindenhofu. Ovaj put direktor Schallenberg samo mlitavo podigne ruku. – Znao sam da ste se tamo skrivali. S obzirom na moj tadašnji položaj, mogao sam vas dati uhapsiti. Mislio sam: što time dobivam?Zatvorit će ga, izručiti. A onda...? – Thomas je s tekom jeo komad pilećeg batka. – Naprotiv, ako ga lijepo ostaviš na miru, govorio sam sebi, gospodin će za nekoliko godina ponovno isplivati na površinu. Ljudi ove vrsti ne tonu, uvijek se drže na vrhu... – Drskost! – čulo se krkljanje s pletenog stolca. – ... a onda bi ti mogao mnogo više koristiti. Tako sam tada mislio, prema tome i postupio i vidite kako sam dobro uradio. Schallenberg je jedva ustao. – Idem ravno na policiju podnijeti prijavu. – Telefon je pokraj vas. Thomas pritisne dva puta dugme zvonca ispod stola. Plamen svijeća ponovno zatreperi kad je sluga Bastian nečujno ušao. Nosio je srebrni poslužavnik a na njemu nekoliko foto-kopija. – Izvolite se poslužiti – reče Thomas. – Kopije, između ostalog, prikazuju gospodina direktora u uniformi, zatim različite naredbe gospodina direktora iz godina 1941. do 1944. i potvrdu od tzv. NSrizničara Reicha o primitku sto tisuća Reichsmaraka koje ste dali kao prilog za SA i SS. Direktor Schallenberg ponovno sjedne. – Možete raspremiti, Bastiane. Gospodin direktor je gotov. – U redu, gospodine. Kad je Bastian nestao, Thomas reče: W&N – Uostalom, u tome i vi sudjelujete s pedeset tisuća. Je li vam to dovoljno? – Ne dam se ucjenjivati! – Niste li vi, gospodine, direktore, sudjelovali u posljednjoj izbornoj borbi s velikim novčanim prilozima? Kako li se samo zove onaj njemački ilustrirani časopis koji se zanima za takve stvari? – Vi ste sasvim ludi! Želite štampati lažne dionice. Dospjet ćete u zatvor, a i ja s vama! Upropastit ćete me ako vam dam taj papir! – Neću dospjeti u zatvor. A vi ćete propasti samo ako mi taj papir ne dare, gospodine direktore. – Thomas pritisne jedanput dugme zvonca. – Vidjet ćete kako će vam prijati nadjevene jabuke. – Kod vas više ništa neću niti okusiti, ucjenjivaču jedan! – Kada, dakle, mogu računati s tim papirom, gospodine direktore? – Nikada – razviče se Schallenberg u beskrajnom bijesu. – Nikada nećete dobiti od mene ni jedan jedini arak! 3 Bila je skoro ponoć. Thomas Lieven sjedio je sa svojim slugom Bastianom ispred rasplamsale vatre kamina u velikoj knjižnici. Stotine knjiga svjetlucale su u polumraku crvenim i zlatnim, plavim, žutim i zelenim svjetlom. Gramofon je svirao. Tiho se razlijegao drugi klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova. Thomas Lieven još je bio u svom besprijekornom smokingu. Bastian raskopča ovratnik na košulji i položi noge na stolac, ali tek pošto je, bacivši iz prikrajka pogled na gazdu, podložio pod njih novine. – Direktor Schallenberg će za tjedan dana isporučiti papir – reče Thomas Lieven. – Koliko vremena treba tvojim prijateljima za W&N tiskanje? – Desetak dana – odvrati Bastian i prinese ustima trbušastu čašu konjaka. – Tada ću prvog svibnja – krasan datum, Dan rada – otputovati u Zürich – reče Thomas. Pruži Bastianu dionicu i popis. – Ovdje je uzorak za tiskanje, a na popisu su tekući brojevi koje želim vidjeti na dionicama. – Kada bih samo znao što smjeraš! – promrmlja zadivljeno orijaš naježene kose. Samo kada je bio siguran da je sasvim sam sa svojim gazdom, obraćao mu se prisnim ti, jer on je bio poznavao Thomasa već sedamnaest godina, a nekoć je bio sve prije negoli sluga. Bastian je bio odan Thomasu odonda otkako ga je bio upoznao u sjedištu jedne marseljske gangsterske šefice. Osim toga, doživio je s Thomasom mnoge pustolovine, što zbližava ljude. – Tommy, ne želiš mi reći što smišljaš? – Zapravo se, dragi Bastiane, ovdje radi o nečem lijepom i u skladu sa zakonom: o stjecanju povjerenja. Moja prijevara s dionicama bit će elegantna prijevara. Nitko neće – da pokucam o drvo – uopće primjetiti da je to bila prijevara. Svi će zaraditi. Svi će biti zadovoljni. Thomas se sanjarski nasmiješi i izvadi svoj zlatni džepni sat na otkucavanje 6. Bio je to sat njegova oca. Taj tanki sat s odskočnim poklopcem pratio je Thomasa kroz sve životne opasnosti, bio je uz njega u svim smionim bjegovima i potjerama. Thomas Lieven je 6 Sat sa specijalnim mehanizmom. Ako se pritisne dugme mehanizam otkucava prošli puni sat i odonda protekle četvrti. W&N uspijevao da ga uvijek nanovo sakrije, zaštiti ili da ga se ponovno domogne. Thomas pritisne dugme, poklopac sata odskoči, i ugrađeni otkucajni mehanizam srebrno čistim zvukom označi vrijeme. Bastian reče žalosno: – To mi nikako ne ide u glavu. Dionica daje pravo udjela u velikom poduzeću. Na dospjele kupone dionica isplaćuju se, u stanovitim razmacima, određene dividende, to jest odgovarajući dio dobitka što ga je poduzeće ostvarilo. – Pa onda, mali moj? – Za ime božje, ali kupone tvojih krivotvorenih dionica ne možeš predočiti ni jednoj banci na svijetu. Brojevi koji su na njima otisnuti nalaze se i na pravim dionicama koje netko posjeduje. Prijevaru će smjesta otkriti. Thomas ustane. – Te kupone, naravno, neću nikada predočiti. – U čemu je onda trik? – Neka ti to bude iznenađenje – reče Thomas, priđe zidnom trezoru i otvori složenu bravu. Teška se čelična vrata pomaknu u stranu. U trezoru je bilo gotovine, nekoliko šipki zlata s olovnom jezgrom (i šaljivom popratnom pričom) i tri kutije optočenih i neoptočenih dragulja. Sasvim sprijeda ležala je hrpa putnica. Thomas reče zamišljeno: – Radi sigurnosti, radije ću putovati u Švicarsku pod nekim tuđim imenom. Da vidimo kakve sve njemačke putnice imamo! – Čitao je imena smiješeći se: – Bože moj, kolike su uspomene uz to vezane...: Jakob Hauser... Peter Scheuner... barun Ludwig von Trendelenburg... Wilfried Ott... – Kao Trendelenburg prokrijumčario si one cadillace u Rio. W&N Pustio bih radije tog baruna da malo miruje. Pa i Hauséra. Još ga traže u Francuskoj – reče Bastian zamišljeno. 4 – Izvolite sjesti, gospodine Ott. Što možemo učiniti za vas? – upita rukovodilac Odjela za vrijednosne papire i odloži skromnu posjetnicu »Wilfried Ott, industrijalac, Düsseldorf. Rukovodilac Odjela za vrijednosne papire zvao se Jules Vermont. Njegov se ured nalazio na prvom katu Švicarske centralne banke u Zürichu. Thomas Lieven, koji se u tom času zvao Wilfried Ott, zapita: – Vi ste Francuz, gospodine? – Po majci. – Razgovarajmo onda francuski – reče Thomas, alias Wilfried, na francuskom, koji je govorio bez stranog naglaska. Lice Julesa Vermonta zasja poput sunca. – Mogu li u vašoj banci otvoriti numerirani tekući račun? – Naravno, monsieur! – Upravo sam nabavio nekoliko novih dionica Ujedinjenih njemačkih čeličana. Volio bih da ostanu ovdje u Švicarskoj. Kao što rekoh, na numeriranom tekućem računu, a ne pod mojim imenom... – Shvaćam. Strašan je taj njemački porez, je li? – Vermont namigne. Nije mu bilo ništa novo da stranci kod njih deponiraju imovinu. U Švicarskoj je 1957. godine ležalo ukupno 150 milijardi franaka koje su pripadale strancima. – Da ne zaboravim – reče Thomas Lieven – naredite, molim, da se odrežu kuponi za 1958. i 1959. godinu. Kako ne znam kada ću W&N ponovno doći u Zürich, zadržat ću te kupone i sam ću ih, u slučaju potrebe, unovčiti. To će vama prištedjeti posao. – U sebi pomisli: »A meni zatvor...« Malo kasnije sve je bilo gotovo. U džepu Thomasa Livena ležala je potvrda o pologu Švicarske centralne banke, prema kojoj je gospodin Wilfried Ott iz Düsseldorfa deponirao nove dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana u nominalnoj vrijednosti od jednog milijuna zapadnonjemačkih maraka. Svojim sportskim kolima, koja su čak i u Zürichu svraćala na sebe pozornost, odveze se natrag u hotel Baur au Lac. Ondje su ga svi namještenici voljeli. U svim hotelima svijeta gdje je bio gost svi su ga namještenici voljeli. Bilo je to zbog njegove vedre naravi, demokratskih nazora i napojnica. Odveze se dizalom u svoj apartman, pa ode najprije u kupaonicu i vodom otplavi odrezane kupone za 1958. i 1959. godinu, kako se s njima ne bi mogla učiniti nikakva nepodopština! Salon je imao balkon. Thomas sjedne pod šareni suncobran i zadovoljno se zagleda u brodiće što su plovili po svjetlucavoj vodi Züriskog jezera. Nekoje vrijeme razmišljao. Zatim zlatnom olovkom napiše na hotelskom papiru oglas: Njemački industrijalac traži, uz visoke kamate i prvorazredno jamstvo, dvogodišnji zajam u Švicarskoj. U obzir dolaze samo ozbiljne ponude s bankovnom dokaznicom. Ovaj se oglas pojavio dva dana kasnije na istaknutom mjestu među oglasima novina Neue Zürcher Zeitung. Navedena je i šifra. U tri dana stiglo je na šifru četrdeset šest ponuda. Sjedeći po prekrasnom vremenu na svom balkonu, Thomas ih je W&N savjesno razvrstavao. Ponude je podijelio u četiri skupine. Sedamnaest ponuda poslali su uredi za nekretnine, antikvarnice, draguljari i prodavači automobila, koji, doduše, nisu nudili novac, ali su zato hvalili svoju robu. Deset pisama došlo je od gospode koja, doduše, nisu imala novaca, ali su nudila svoje posredovanje kod druge gospode, koja su navodno njime raspolagala. Jedanaest pisama došlo je, dijelom s fotografijama, a dijelom bez njih, od dama koje, doduše, nisu imale novaca, ali su dijelom sa šarmom, a dijelom bez njega, nudile same sebe. I, konačno, osam pisama stiglo je od ljudi koji su nudili novac. Trideset osam pisama iz prvih triju skupina Thomas Lieven razdere na sitne komadiće. Od preostalih ponuda dvije su pobudile njegov poseban interes zbog svoje apsolutne proturječnosti. Jedno je pismo bilo napisano prilično lošim pisaćim strojem na prilično lošem papiru – prilično lošim njemačkim. Pošiljalac je nudio – ... uz kamate tamo gdje bi za mene bilo interesantno, iznose do 1000000 švicarskih franaka. – Ponudu je potpisao: Pierre Muerrli, posrednik za prodaju i kupovinu nekretnina. Drugo je pismo bilo pisano rukom, sitnim otmjenim rukopisom. Žućkasti arak najfinijeg pisaćeg papira imao je na sredini gornjeg ruba malu petokraku krunu. Tekst je glasio: Dvorac Montenac, 8. svibnja 1957. Poštovani gospodine! U vezi s vašim oglasom u novinama Neue Zürcher Zeitung, molim W&N da me – nakon telefonske najave – posjetite. H. de Couville Thomas zamišljeno položi ta dva toliko različita pisma jedno pokraj drugog te se zamišljeno zagleda u njih. Zamišljeno izvadi iz džepa na prsluku zlatni sat na otkucavanje, pritisne dugine i pusti da se otkucaji srebrno jasno oglase – jedan, dva, tri... i još dva otkucaja: tri i trideset. Pierre Muerrli, razmišljao je Thomas, sasvim je sigurno vrlo bogat i vrlo škrt čovjek. Kupuje loš papir i piše na starom stroju. Taj H. de Couville piše, doduše, rukom, ali na najboljem papiru. Je li grof ili barun? Da vidimo... Dvorac Montenac ležao je u veličanstvenom parku na južnoj padini Ziiriškog brda. Zavojit, šljunkom posut put, vodio je do male, žuto obojene palače sa zelenim kapcima. Thomas zaustavi kola pred velebnim prilazom. Ispred Thomasa se iznenada stvori neobično ohol sluga: – Monsieur Ott? Izvolite me slijediti. Sluga ga odvede u kuću, zatim kroz nekoliko raskošnih prostorija te konačno u raskošnu radnu sobu. Od krhkog pisaćeg stola ustane elegantna mlada žena od svojih 28 godina: kestenjasta kosa padala joj je u mekim uvojcima gotovo do ramena. Velika usta blistala su svijetloružičastim sjajem. U nje su bile kose oči i visoke jagodice. Taje dama imala duge svilenkaste trepavice i baršunastu meku kožu zlaćane boje. Thomasu se stegne srce. Žene kosih očiju i visokih jagodica oduvijek su za nj bile kobne. W&N »Ovaj se tip žena«, mislio je, »ponaša uvijek jednako. Odbojno. Hladno. Naduto. No upoznaš li ih pobliže, tada kod njih više nema suzdržavanja.« Mlada ga dama pogleda ozbiljno: – Dobar dan, gospodine Ott. Razgovarali smo telefonski. Izvolite sjesti. Ona sjedne i prekrsti noge. Haljina joj se malo zadigne. »Uza sve još i lijepe duge noge!« – pomisli Thomas. – Gospodine Ott, vi tražite zajam. Govorili ste o prvorazrednom jamstvu. Mogu li znati o čemu se radi? »To je ipak malo previše«, pomisli Thomas. Hladno reče: – Smatram da vam ne bih smio time dosađivati. Biste li bili tako ljubazni pa kazali gospodinu de Couvilleu da sam ovdje. On mi je pisao. – Ja sam vam pisala. Zovem se Helena de Couville. Obavljam sve novčane poslove svog ujaka – objasni mlada dama više nego hladno. – Dakle, gospodine Ott, što vi nazivate prvorazrednim jamstvom? Thomas, smiješeći se, nagne glavu: – Novoizdane dionice Njemačkih ujedinjenih čeličana deponirane kod Švicarske centralne banke. Nominalna vrijednost jedan milijun. Burzovni tečaj starih dionica dvjesto sedamnaest... – – Kolike kamate nudite? – Osam posto. – A na koliku ste svotu mislili? »Bože, te hladne oči,«, pomisli Thomas i reče: – Sedamsto pedeset tisuća švicarskih franaka. – Molim? Na svoje iznenađenje, Thomas Lieven primjeti daje Helena de W&N Couville postala odjednom nervozna. Vrškom jezika prešla je preko svijetlocrvenih usnica. Trepavice su joj malo za treptale. – Nije li to... hm, ponešto visoka svota, gospodine Ott? – Kako molim? Pri ovoj burzovnoj vrijednosti dionica? – Da... svakako... međutim... – Ustala je. – Žao mije, mislim da ipak moram otići po ujaka. Ispričajte me, molim, na trenutak. On je ustao. Ona je nestala. Ponovno je sjeo. Prema svom starom satu na otkucavanje, čekao je osam minuta. Instinkt, stečen u godinama života izvan zakona, govorio mu je: »Ovdje nešto nije u redu! Samo što?« Vrata se otvoriše, Helena se vrati. S njom se pojavi visok, mršav muškarac suncem opaljena lica, širokih vilica, kratke sijede kose u bijeloj sintetskoj košulji ispod jednorednog, kratkog kaputa. Helena ga predstavi: – Barun Jacques de Couville, moj ujak. Gospoda stisnu ruke jedan drugome. Obuzet sve jačom sumnjom, Thomas je mislio: »Ima šapu kao kauboj, a čeljust kao da neprestano žvače gumu. A tek naglasak... Ako je on aristokrat francuskog porijekla, progutat ću metlu!« Odluči stoga da sve brzo okonča. – Barune, bojim se da sam uplašio vašu čarobnu nećakinju. Zaboravimo čitavu stvar. Bila mi je čast što sam vas upoznao. – Samo časak, monsieur Ott, nemojte toliko žuriti. Sjednimo. – I barun je bio nervozan. Pozvoni. – Porazgovarajmo o svemu u miru uz piće. Kada je umišljeni sluga donio piće, pokazalo se da je viski zapravo bourbon, a ne scotch. »Sve mi se manje i manje sviđa ovaj Couville«, pomisli Thomas. W&N Barun nastavi razgovor. Prizna da je zapravo mislio na znatno manji zajam: – ...možda sto tisuća? – Pustimo to radije, barune – reče Thomas. – Ili sto pedeset tisuća... – Stvarno, barune, stvarno... – Možda i dvijesto... – To je zvučalo već gotovo kao zaklinjanje. Iznenada oholi sluga uđe u sobu i najavi telefonski razgovor, na što se barun i nećakinja povukoše. Thomasa je ova aristokratska obitelj počela već pomalo zabavljati. Kada se barun nakon gotovo deset minuta vratio sam, blijed i sav oznojen, Thomasu se jadan čovjek gotovo smilio. Ipak se naglo oprosti i ode. U predvorju sretne Helenu. – Zar već odlazite, monsieur Ott? – Predugo sam vam dosađivao – reče Thomas i poljubi joj ruku. Osjeti njezin parfem i miris njezine kože te nastavi: – Bio bih sretan ako biste večeras htjeli večerati sa mnom u Baur de Lacu ili gdje god vi odredite. Molim vas, dođite. – Gospodine Ott – reče Helena, a zvučalo je kao da govori mramorni kip – ne znam koliko ste popili, ali ovo pripisujem piću. Zbogom. 5 Koliko se jalovim pokazalo razgovor sa barunom Couville, toliko je glatko odmah zatim protekao posao sa posrednikom za prodaju i kupovinu nekretnina Pierreom Muerrlijem. Nakon povratka u hotel Thomas ga nazove i ukratko mu objasni što želi, naime svotu od W&N 750000 franaka, a kao jamstvo daje polog dionica Ujedinjenih njemačkih čeličana. – Ne trebate više? – upita Pierre Muerrli grlenim švicarskim narječjem. – Ne, to mi je dovoljno – reče Thomas i pomisli: »Nikada ni u čemu ne treba pretjerivati.« Posrednik dođe u hotel. Bio je to zdepast čovjek crvena lica i brzih odluka! Već sutradan sastavili su pred bilježnikom ugovor: »Gospodin Ott iz Düsseldorfa obavezuje se da će platiti osam posto kamata na zajam od tričetvrt milijuna franaka. Zajam će vratiti najkasnije do ponoći 9. svibnja 1959. godine. Gospodin Pierre Muerrli, posrednik za kupnju i prodaju nekretnina, obavezuje se da će do toga roka ostaviti nedirnut polog dionica koje mu je gospodin Ott doznačio kao jamstvo. Ako se, međutim, ovaj zajam ne vrati do ugovorenog roka, gospodim Muerrli može slobodno raspolagati spomenutim vrijednosnim papirima.« S ugovorom u džepu, Thomas i Muerrli odvezli su se u Centralnu banku. Tamo su im potvrdili valjanost isprave o pologu. U posredničkom uredu Pierrea Muerrlija Thomas zatim primi gotovinski ček na 717850 švicarskih franaka. Toliko je iznosio zajam nakon odbitka svih troškova i osam posto kamata za dvije godine. Tako je Thomas, tako reći u tren oka, nabavio 717850 švicarskih franaka! Dvije je godine mogao, a to je i namjeravao, s tim kapitalom poslovati, vratiti ga u svibnju 1959. godine točno i na vrijeme, zatim podići lažne dionice iz pologa, razderati ih i u W&N kupaonici otplaviti vodom. Svi će zaraditi, nitko neće biti oštećen, dapače, nitko neće nikada uopće niti primijetiti kakva je to bila igra. Eto kako lako nešto krene, ako krene... Kad je Thomas Lieven, alias Wilfried Ott, nekoliko sati kasnije ušao u predvorje svog hotela, opazio je Helenu de Couville kako sjedi u naslonjaču. – Halo, koje li sreće! Beskrajno polagano Helena podigne pogled sa svog modnog časopisa i s beskrajnom dosadom izusti: – O, dobar dan. Tog je svježeg dana nosila smeđu kockastu haljinu i kratki kaputić od prave kanadske vidre. U hotelskom predvorju nije bilo muškarca koji se ne bi neprestano za njom ogledavao. Thomas reče: – Malo ste zakasnili, ali vrlo sam sretan što ste ipak došli. – Gospodine Ott, primite na znanje: nisam došla vama, nego jednoj prijateljici koja ovdje stanuje. Thomas upita: – Ako ne možete danas, onda možda sutra ujutro na aperitiv? – Sutra putujem na rivijeru. Thomas sklopi ruke: – Kakva li slučaja! Znate li da i ja sutra putujem na rivijeru? Doći ću po vas. Recimo u jedanaest? – Naravno da neću s vama putovati. Evo dolazi moja prijateljica. – Helena ustane. – Pa sretni bili – ako to možete. Sutradan u jedanaest sati i sedam minuta provezla se Helena de Couville u malim sportskim kolima kroz vrata parka dvorca Montenaca – pokraj Thomasa. On se nakloni, ona pogleda u stranu. W&N On sjedne u svoja kola i krene za njom. Do Grenoblea ne dogodi se ništa spomena vrijedno. Malo iza Grenoblea Helenina kola stanu. Ona izađe. On zaustavi kola pokraj nje. – Nešto s motorom – reče ona. On pregleda motor, no ne nađe nikakav kvar. Helena je uto već otišla u obližnju kuću da telefonski dozove mehaničara. Ovaj ubrzo dođe i izjavi da se pokvarila pumpa za benzin. Kola će morati odvući, a popravak će potrajati najmanje dva dana. Thomas je bio uvjeren da mehaničar laže, kako bi mogao ispostaviti visok račun; no bio je sretan što se namjerio na lašca. Pozove Helenu da nastavi putovanje njegovim kolima. – Vrlo ste ljubezni, gospodine Ott – reče ona nakon duga oklijevanja. Njezinu su prtljagu pretovarili. Lažac je potajno dobio od Thomasa gospodsku napojnicu. Slijedećih sto kilometara Helena ne izusti ni riječi. Kada je Thomas kihnuo, ona reče: »Na zdravlje!« Nakon idućih sto kilometara obavijesti ga da će se u Monte Carlu sastati sa svojim zaručnikom. – Siromah – reče Thomas. – Malo će imati od vas! U Monte Carlu odvede Helenu, po njezinoj želji, u Hotel de Paris. Ondje ju je čekala vijest da joj je zaručnika nešto zadržalo u Parizu pa nije mogao doći. – Uzet ću njegov apartman – izjavi Thomas. – Vrlo dobro, monsieur – reče šef recepcije i spremi novčanicu od 5000 franaka. W&N – Ali ako moj zaručnik još ipak dođe... – Neka se snađe – reče Thomas i povukavši Helenu u stranu prošapće: – To uopće nije muškarac za vas. Zar ne uviđate da je providnost umiješala svoje prste u ovo? Mlada se dama odjednom morala nasmijati. Dva su dana ostali u Monte Carlu, a zatim se odvezli u Cannes. Odsjeli su u hotelu Carlton. Thomas je ovdje proveo nekoliko lijepih dana. Odvezao se s Helenom u Nizzu, St-Rafael, St-Maxim i StTropez. Plivao je s njom u moru. Unajmio je motorni čamac i skijao se s njom po vodi. Ležao je pokraj nje na plaži. Helena se smijala istim stvarima kojima i on, prijala su joj ista jela, voljela je iste knjige, iste slike. Nakon sedam divnih dana kada je postala njegovom ljubavnicom ustanovio je da se zaista razumiju na svakom području. I tada se dogodilo: prvog sata osmog dana... Vlažnih, sjajnih očiju ležala je Helena de Couville na krevetu njihove spavaće sobe. Thomas je sjedio kraj nje. Oboje su pušili. On joj je milovao kosu, dok je u sobu iz daljine dopirala blaga glazba. Gorjela je samo mala svjetiljka. Helena se protegne uzdahnuvši: – Ah, Will, tako sam sretna... – Zvala ga je Will, smatrajući da je Wilfried previše podsjeća na Richarda Wagnera. – I ja, srce moje, i ja. – Zaista? I ponovno se u njezinim kosim očima pojavi taj čudan zamišljen pogled, koji Thomas sebi nije mogao objasniti. – Zaista, chéri. W&N Helena se naglo baci na stranu, te on ugleda njezina prekrasna zlatnosmeđa leđa. Divlje i žestoko jecala je u jastuke: – Lagala sam ti. Ja sam zla – ah, ja sam tako zla! Pustio je da neko vrijeme rida, zatim suzdržljivo reče: – Ako se radi o tvom zaručniku... Ona se opet baci na leđa i povikne: – Glupost, kakav zaručnik! Uopće nemam zaručnika! Ah, Thomase, Thomase! On osjeti kako mu ledena šaka klizi niz leđa. – Što si upravo rekla? Uopće nemam zaručnika. – Ne, nisam to mislio. – Malo se gušio. – Nisi li upravo rekla Thomas? – Da – zarida, a debele su joj se suze kotrljale niz obraze, preko vrata, i padale joj na prsa. – Da, naravno da sam rekla Thomas. Pa ti se tako i zoveš, ljubljeni moj jadni Thomase Lievene... Ah, zašto sam te morala sresti? Nikad još nisam bila tako zaljubljena... – Ponovno se zgrči, iznova joj navru suze. – I baš tebi to moram učiniti, baš tebi! – Učiniti? Što učiniti? – Radim za američku obavještajnu službu – zdvojno zavapi Helena. Thomas niti ne primijeti da mu se žar cigarete primiče sve bliže vršcima prstiju. Dugo je šutio. Naposljetku duboko uzdahne: – Bože moj, počinje li opet sve iznova? Helena protisne tragičnim glasom: – Nisam ti htjela reći... Nisam ti smjela reći... Otjerat će me... W&N Nakon ove večeri morala sam ti priznati istinu... Inače bih se ugušila... – Pokušaj polako i od početka – reče Thomas, koji se pomalo opet pribrao. – Ti si, dakle, američka obavještajka? – Da. – A tvoj ujak? – Moj pretpostavljeni, pukovnik Herrick. – A dvorac Montenac? – Unajmljen. Naši su ljudi u Njemačkoj javili da pripremaš velik pothvat. Zatim si došao u Zürich. Kad se pojavio tvoj oglas, dobili smo punomoć da ti ponudimo zajam do sto tisuća franaka... – A zbog čega? – Negdje je u oglasu morao biti neki trik. Nismo znali kakav. Ali već bismo ga nekako dokučili. A onda bismo te imali u šaci. FBI te želi pošto-poto pridobiti. Sasvim su ludi za tobom. Sada je ponovno plakala, a Thomas joj je brisao suze. – Onda si zahtijevao 750000. Najavili smo tada hitan razgovor s Washingtonom! Samo da znaš što su nam svašta izdijelili. 750000! Ludost! To ne žele riskirati! I onda su mene natjerali na tebe... – Na tebe – ponovi on idiotski. – ... i tako sam krenula na ovo putovanje. Sve je bilo lažno. Mehaničar u Grenobleu... – – O bože, i taj. A ja, budala, dao sam mu još i napojnicu. – ... i zaručnik, sve, Tommy. A sada – sada sam se zaljubila u tebe, i znam da će te oni uništiti, ne budeš li htio raditi za nas. Thomas ustane. – Ostani sa mnom! – Vratit ću se draga – reče on odsutno. – Moram u miru razmisliti W&N o nekim stvarima, ako dopuštaš. Jer znaš, sve ovo već mi se jednom dogodilo... Ostavi Helenu, koja je jecala, pa prođe kroz salon u svoju spavaonicu. Ondje je sjeo uz prozor i dugo gledao u noć. Zatim dohvati telefonsku slušalicu, počeka da se javi centrala i reče: – Spojite me sa šefom kuhinje... Svejedno, probudite ga... Poslije pet minuta zazvoni telefon. Thomas podigne slušalicu: – Gaston? Ovdje Ott. Upravo sam doživio težak udarac sudbine. Trebam nešto lagano, stimulativno. Pripremite koktel od rajčica i nekoliko valjušaka od sardina... Hvala. Zatim spusti slušalicu. »Ne mogu im, dakle, uteći«, pomisli. »I sada me, 1957. godine, drže u šaci, kao što su me imali i 1939. godine.« Kroz otvorena balkonska vrata Thomas Lieven promatrao je pustu Comiche d’Or i nedostupne, ravnodušne zvijezde, što su sjale nad Sredozemnim morem. Činilo se kao da iz baršunaste tame izranjaju muškarci i žene njegove prošlosti, da prilaze, da silaze; blještave ljepotice, poput leda hladne obavještajke, moćni ljudi koncerna, prepredeni trgovci, ubojice bez skrupula, šefovi bandi, vođe bitaka. Prikaže mu se čitav njegov protekli život, taj divlji, pustolovni život, koji se sada, evo, okrenuo za čitav krug od onog toplog svibanjskog dana 1939. godine, kada je sve bilo počelo. W&N PRVA KNJIGA W&N 1. poglavlje 1 Ujutro dana 24. svibnja 1939. godine, dvije minute prije deset sati, zaustavio se crni bentley-kabriolet ispred kuće broj 122 u ulici Lombard u srcu Londona. Iz automobila je izašao elegantan muškarac. Njegova suncem opaljena koža, neusiljen način kretanja, vesele kovrčice tamne kose čudno su odudarali od strogo uredne odjeće. Taj je gospodin nosio crnosive prugaste hlače oštro izglačanih bridova, dvoredan kratak crni kaput, crn prsluk sa zlatnim satnim lancem, bijelu košulju s visokim, krutim ovratnikom i biserno sivu kravatu. Prije no što je zalupio automobilskim vratima, mladi je gospodin još jednom posegnuo rukom u kola, odakle je izvukao krut crni šešir, kišobran i dvoje novine: Times i na ružičastom papiru tiskani Financial Times. Tako je tridesetogodišnji Thomas Lieven prošao kroz ulaz zgrade pokraj crne mramorne ploče na kojoj je pisalo zlatnim slovima: MARLOCK & LIEVEN DOMINION AGENCY Thomas Lieven bio je najmlađi, ali i vrlo uspješan, privatni W&N bankar u Londonu. Svoju munjevitu karijeru mogao je zahvaliti svojoj inteligenciji, vještini da ostavlja ozbiljan dojam i sposobnosti da usporedno živi na dva sasvim različita kolosijeka. Thomas Lieven bio je krajnje korektan na burzi. No izvan tih svetih prostorija bio je neodoljiv osvajač žena. Nitko nije niti slutio, a najmanje oni kojih se to u stanovito vrijeme upravo izravno ticalo, da on – ako je odmoren – može kao od šale svladati i do četiri prijateljice istodobno, jer je bio jednako i diskretan, i krepak. Thomas Lieven znao se ponašati kruto, kruće i od najhladnijeg gentlemana iz Cityja – međutim jednom tjedno, a da to nitko nije znao, vrtio se u plesnom ritmu najbučnijeg kluba Sohoa, a dvaput tjedno potajno je učio džiju-džicu. Thomas Lieven je ljubio život, a činilo se da i život voli njega. Sve mu je polazilo za rukom, samo ako bi vješto prikrio činjenicu da je još tako mlad... Robert E. Marlock, njegov stariji ortak, stajao je u šalterskoj dvorani banke kad je Thomas Lieven unišao, dignuvši dostojanstveno svoj polucilindar. Visoki i mršavi Marlock bio je od njega stariji petnaest godina. Marlockove su vodenosvijetle oči, na ne baš simpatičan način, izmicale svakom tko je u njih htio pogledati. – Zdravo – reče gledajući prema svom običaju mimo Thomasa. – Dobro jutro, Marlock – reče Thomas ozbiljno. – Dobro jutro, gospodo! Šestorica službenika za pisaćim stolovima pozdrave ozbiljno kao i Thomas. Marlock je stajao kraj metalnog stupa s pokrovom u obliku zvona, pod kojim je kuckao mali mjedeni telegraf, što je na uskim, gotovo W&N beskrajnim, papirnim trakama bilježio najnovije burzovne tečajeve. Thomas pristupi ortaku i pogleda bilješke. Marlockove su ruke malo podrhtavale. Sumnjičavi bi rekli da su to tipične ruke varalice. Ali u to doba nepovjerenje još nije bilo ušlo u vedru dušu Thomasa Lievena. Marlock nervozno upita: – Kada letite u Bruxelles? – Danas na večer. – Krajnje je vrijeme. Pogledajte samo kako su vrijednosti nestalne! Posljedica tog prokletog nacističkog Čeličnog pakta! Već ste pročitali novine? – Dakako – reče Thomas. Rado je govorio dakako; zvučalo je dostojanstvenije nego obično da. Toga jutra, 24. svibnja 1939. godine, novine su objavile zaključenje ugovora o savezu između Italije i Njemačke. Taj je savez nazvan Čeličnim paktom. Kroz mračnu, starinsku prostoriju sa šalterima Thomas prođe u svoj mračni, starinski, privatni ured. Mršavi ga je Marlock slijedio, pa se spustio ujedan od kožnatih naslonjača što su stajali ispred visokog pisaćeg stola. Dvojica muškaraca najprije rasprave koje bi vrijednosne papire Thomas trebao na Kontinentu kupiti a koje prodati. Marlock c£ Lieven imali su podružnicu u Bruxellesu. Thomas Lieven je osim toga posjedovao i dio male privatne banke u Parizu. Nakon obavljenih poslovnih razgovora Robert E. Marlock prekine svoju dugogodišnju naviku: pogleda svom mladom ortaku otvoreno u oči. – Hm, Lievene, sada imam još jednu sasvim privatnu molbu. W&N Sigurno se još sjećate Lucie... Thomas se dobro sjećao Lucie. Lijepa plavokosa djevojka iz Kölna godinama je živjela u Londonu kao Marlockova prijateljica. Tada se moralo dogoditi nešto ozbiljno – nitko nije točno znao reći što – jer Lucie Brenner se navrat-nanos vratila u Njemačku. – Gadno je od mene što vam time dosađujem, Lievene – jadikovao je Marlock, gledajući, doduše s naporom, ali ipak još uvijek mladom čovjeku otvoreno u oči. – Mislio sam samo, kad ste već u Bruxellesu, mogli biste možda na tren skočiti u Köln i porazgovarati s Lucie... – U Köln? A što sami ne odete? Pa i vi ste Nijemac... Marlock reče: – Volio bih otići u Njemačku, ali međunarodna situacija... A u svoje sam vrijeme i jako uvrijedio Lucie, kažem vam to sasvim pošteno... – Marlock je govorio rado i često daje sasvim pošten. – ... da, sasvim pošteno. Postojala je tada još i jedna druga žena. Lucie je imala potpuno pravo što me napustila. Recite joj da je molim neka mi oprosti. Želim sve popraviti. Neka se vrati... Njegov je glas sada bio prožet ganućem koje ispunjava glasove političara dok govore o svojoj čežnji za mirom. 2 Ujutro 26. svibnja 1939. godine Thomas Lieven stigne u Köln. Na hotelu Dóm vijorile su velike zastave s kukastim križevima. Posvuda po gradu lepršale su zastave s kukastim križevima. Slavio se Čelični pakt. Thomas je vidio mnogo uniformi. Na sagovima hotelskog W&N predvorja praskale su pete čizama jedne o druge poput pucnjeva. U sobi na pisaćem stolu stajala je Fiihrerova slika. Thomas nasloni na nju svoju povratnu avionsku kartu. Okupa se. Zatim se obuče i nazove Lucie Brenner. Kad je na drugom kraju žice podignuta slušalica, začulo se sumnjivo pucketanje, Thomas ga, međutim, nije zamijetio. Superagent iz 1940. godine, 1939. godine nije još imao ni pojma o tome da postoje prislušni uređaji. – Brenner! I ponovno je, evo, začuo taj hrapavi, uzbudljivi, promukli glas, kojeg se tako dobro sjećao. – Gospođice Brenner, Lieven na telefonu, Thomas Lieven. Upravo sam stigao u Köln... – Prekine se. Ponovno pucketanje na liniji, doduše, nije čuo, ali zato njezin prigušen krik. Smiješeći se šarmantno, upita: – Je li to uzvik radosti? – Oh, bože! – čuo ju je kako kaže. U slušalici je opet škljocnulo. – Gospođice Brenner, Marlock me zamolio da vas posjetim... – Hulja! – Nemojte tako... – Ta bijedna hulja! – Gospođice Brenner ma poslušajte! Marlock me zamolio da vam izručim njegovu želju da mu oprostite. Smijem li doći k vama? – Ne! – Ali obećao sam mu... – Nestanite, gospodine Lievene! Prvim vlakom! Pa vi i ne znate što se ovdje zbiva! W&N Opet je škljocnulo u slušalici, ali Thomas nije na to obraćao pozornost. – Ne, ne, gospođice Brenner, vi ne znate što se događa... – Gospodine Lievene... – Ostanite kod kuće, za deset minuta bit ću kod vas! – On spusti slušalicu i poravna čvor kravate. Njegov se sportski duh probudio. Taksi doveze Thomasa – naravno s polucilindrom i brižljivo smotanim kišobranom – u Lindenthal. Ondje je na drugom katu jedne vile uz Beethovenov park stanovala Lucie Brenner. Pozvoni na vrata. S druge strane začu se mukli šapat. Djevojački glas, muški glasovi. Thomasa to začudi, ali ne previše. Jer nepovjerenje još nije ispunjavalo njegovu dušu. Vrata se otvore; pojavi se Lucie Brenner. Na sebi je imala jutarnju haljinu i očito malo što ispod nje. Bila je neobično uzbuđena. Prepoznavši Thomasa, protisne: – Luđače! Zatim se sve zbilo vrlo brzo. Iza Lucie pokažu se dva muškarca. Nosili su kožnate ogrtače i izgledali poput mesara. Jedan mesar grubo odgurne Lucie u stranu, drugi zgrabi Thomasa za revere. Zaboravilo se na samosvladavanje, mir i susprezanje! Thomas zgrabi objema rukama mesarevu šaku, pa se okrene elegantnim, plesnim pokretom. Krajnje zaprepašteni mesar visio je odjednom iznad desnog boka Thomasa Lievena. Naš se prijatelj tada naglo nakloni. Jedan zglob prsne. Mesar zaurla, prošiša zrakom i s treskom završi na podu predsoblja. Tamo ostane ležati, grčeći se od boli. »Moja poduka iz džiju-džice se isplaćuje«, pomisli Thomas. – A sada vi – reče prilazeći drugom mesaru. W&N Plavokosa Lucie poče vrištati. Drugi mesar uzmakne i zamuca: – Ma-ma ne-nemojte, gospodine. Ne činite to... – Izvuče revolver iz navlake. – Upozoravam vas. Budite razumni. Thomas se zaustavi. Samo se budala bori nenaoružana protiv mesara s pištoljem. – U ime zakona – reče prestrašeni mesar – uhapšeni ste! – Tko me hapsi? – Državna tajna policija. – Eh, moj sinko – reče Thomas Lieven – kad ovo ispričam u klubu! Thomas Lieven je volio svoj londonski klub, a i klub je volio njega. S čašama viskija u rukama, lulama u ustima, sjedeći uz rasplamsalu vatru kamina, članovi kluba bi četvrtkom uvečer slušali lude priče što bi ih redom jedan drugome pričali. »Kad se ovaj put vratim«, pomisli Thomas, »imat ću za njih priču koja baš i neće biti tako loša.« Ne, ova priča zaista nije bila loša, a bit će još i bolja. Samo – kad li će je Thomas smjeti ispričati u klubu, kad li opet vidjeti svoj klub? Bio je još sasvim dobre volje dok je tog svibanjskog dana 1939. godine sjedio u uredu specijalnog odjela D glavnog stana Gestapoa u Kölnu. »Sve je to samo nesporazum«, mislio je, »za pola sata bit ću opet na slobodi...« Komesar koji je primio Thomasa zvao se Hafner: debeo muškarac, lukavih svinjskih očiju. Vrlo čist čovjek! Neprestano je čistio nokte, uzimajući uvijek novu čačkalicu. – Čujem da ste pretukli jednoga mog druga – reče Hafner ljutito. – To ćete još gorko požaliti, Lievene! – Još uvijek gospodin Lieven, za vas! Što hoćete od mene? Zbog W&N čega sam uhapšen? – Devizni prekršaj – reče Hafner. – Dosta dugo sam vas čekao. – Mene? – Ili vašeg ortaka Marlocka. Otkako se ta Lucie Brenner vratila iz Londona, dao sam je nadzirati. Mislio sam: već će opet jedan od vas, drskih pasa, iskrsnuti ovdje. A onda: hop! – Hafner gurne spis preko stola. – Najbolje da vam odmah pokažem kakav materijal imamo protiv vas. Onda ćete začepiti tu jezičavu gubicu. »Baš sam radoznao«, pomisli Thomas i stane listati po opsežnom spisu. Nakon nekog vremena morao se nasmijati. – Što vam je smiješno? – upita Hafner. – Ma slušajte, pa ovo je fantastično! Iz dokumenata se vidjelo da je prije nekoliko godina londonska privatna banka Marlock & Lieven grdno napakostila Trećem Reichu, iskoristivši okolnost što su se njemačke založnice već dulje vrijeme prodavale na ziiriškoj burzi, zbog političke situacije, samo za petinu svoje nominalne vrijednosti. Marlock & Lieven – odnosno netko tko je operirao pod imenom ove tvrtke – kupio je u siječnju, veljači i ožujku 1936. te njemačke založnice, plativši ih nezakonito prenesenim Reichsmarkama. Zatim su ovlastili jednog švicarskog građanina, posluživši se njime kao firmom, da kupi u Njemačkoj nekoliko slika takozvane izopačene umjetnosti, koje su u Njemačkoj bile, potpuno bezvrijedne, ali su zato to više vrijedile vani. Nacističke su vlasti vrlo rado dopustile izvoz tih slika. U prvom redu riješili su se nepoželjne umjetnosti, a kao drugo dobili su devize koje su im bile prijeko potrebne za naoružanje. Podmetnuti je Švicarac morao, naime, trideset posto od W&N svote platiti u švicarskim francima. Dakako, preostalih sedamdeset posto – nacisti su to shvatili tek mnogo kasnije – Švicarac je platio njemačkim založnicama koje su tako ponovno ugledale svoju domovinu, gdje su imale normalnu vrijednost, dakle peterostruko veću od one za koju su ih Marlock & Lieven nabavili u Zürichu. Proučavajući dokumente, Thomas Lieven je razmišljao: »Ja ovu fantastičnu lukavštinu nisam izveo. Znači, to je mogao učiniti jedino Marlock. Znao je da ga Nijemci traže, da nadziru Lucie Brenner, da će mene uhapsiti i da mi ni riječi neće vjerovati. Tako me se oslobodio, i banka je sada samo njegova. O bože! O bože na nebesima...« – Tako – zadovoljno će komesar Hafner – sada je velika klepetava gubica napokon zašutjela, je li? – Uzme svježu čačkalicu, pa se pozabavi malo svojim zubima. »Prokletstvo, što da radim«, razmišljao je Thomas. Sine mu misao. Ne baš osobita, ali ipak... – Smijem li telefonirati? Hafnerove svinjske oči zažmiriše: – As kim želite govoriti? »Moram ići na sve ili ništa«, pomisli Thomas, »preostaje mi još samo bijeg, ali prema naprijed.« – S barunom von Wiedelom. – Nikad čuo. Thomas poviče: – Kako? Njegova ekselencija Bodo barun von Wiedel, poslanik za specijalne svrhe u Ministarstvu vanjskih poslova! A vi još nikada niste čuli za njega, što? W&N – Ja... ja... – Izvolite izvaditi čačkalicu iz usta dok govorite sa mnom! – Što... što zapravo želite od gospodina baruna? – promuca Hafner. Njegove su prosječne mušterije bili zastrašeni građani. S uhapšenicima koji su urlali, vikali i poznavali budže nije se još snalazio. Thomas je i dalje bjesnio: – Barun je moj najbolji prijatelj! Mnogo starijeg Wiedela upoznao je Thomas 1929. godine u jednom udruženju studenata koji nisu njegovali stari studentski običaj da se tuku sabljama u dvobojima. Wiedel je uveo Thomasa u plemićke krugove. Thomas je plaćao mjenice za koje barun nije imao pokriće. Zbližili su se i prijateljevali sve do onog dana kad je Wiedel pristupio nacionalsocijalističkoj stranci. Tada se Thomas, nakon bučne svađe odvojio od njega. »Samo ako Wiedel ima dobro pamćenje?« pitao se Thomas i dalje vičući: – Ako mi smjesta ne uspostavite vezu, možete sutra potražiti drugo namještenje! Telefonistica je morala ispaštati. Komesar Hafner naglo trgne slušalicu, pa se i on izdere: – AA Berlin! Malo hitrije, nespretna curo! »Sjajno, upravo fantastično«, pomisli Thomas čuvši glas svog nekadašnjeg klupskog prijatelja. – Ovdje von Wiedel... – Bodo, na telefonu Lieven! Thomas Lieven, sjećaš li me se još? – Do uha mu dopre bučan smijeh: – Thomase! Čovječe! Dakle, to je iznenađenje! U svoje si ‘ mi W&N vrijeme održao moralnu prodiku o nazorima o svijetu, a sad si i sam kod Gestapoa! Thomas sklopi oči zbog strahote ovog nesporazuma. Barunov glas i dalje je veselo bučio: – Smiješno, tek mi je nedavno Ribbentrop ili Schacht pričao da imaš banku u Londonu. – I imam. Slušaj, Bodo... – Ah, vanjski poslovi! Prikrivanje, je li? Puknut ću od smijeha! Uvidio si, dakle, kako sam onda imao pravo? – Bodo... – Dokle si već dotjerao? Moram li reći: »Komesare«? – Bodo... – Krivični savjetnik? – Zaboga, saslušaj me konačno. Ne radim kod Gestapoa. Gestapo me uhapsio! Na ovo u Berlinu zavlada muk. Hafner zadovoljno zamljacka, te pritisnuvši drugu slušalicu ramenom na uho, nastavi čistiti nokat na lijevom palcu. – Bodo! Nisi me razumio? – Da, jesam, na žalost. Što – što ti predbacuju? Thomas mu ispriča zbog čega ga optužuju. – Tja, stari moj, to je, bogme, zlo. Ja se u to nipošto ne mogu miješati. Živimo u pravnoj državi. Ako si zaista nedužan, to će se i dokazati. Želim ti svako dobro! Heil Hitler! – Vaš najbolji prijatelj, je li? – zagrokće gospodin Hafner. W&N 3 Oduzeli su mu naramenice, kravatu, vezice za cipele, lisnicu i njegov dragi sat na otkucavanje, pa ga zatvorili u samicu. U njoj je Thomas proveo ostatak dana i noć. Mozak mu je grozničavo radio. Mora negdje postojati izlaz, mora, mora. No nije ga nalazio... Ujutro 27. svibnja ponovno pozovu Thomasa Lievena na preslušavanje. Ušavši u Hafnerovu sobu, ugleda pokraj komesara nekog majora Wehrmachta, blijeda zabrinuta čovjeka. Hafner je izgledao ljutito. Činilo se kao da se upravo s nekim svađao. – To je taj čovjek, gospodine majore. Prema naređenju, ostavljam vas s njim nasamo – reče gestapovac ljutito i nestane. Oficir stisne Thomasu ruku: – Major Loos iz Okružne komande Köln. Nazvao me barun von Wiedel. Treba da se pobrinem za vas. – Da se pobrinete? – Pa vi ste potpuno nedužni. Vaš ortak vas je prevario, to mi je potpuno jasno. Thomas reče odahnuvši: – Veseli me što ste se u to uvjerili, gospodine majore. Mogu li, dakle, otići? – A kamo biste otišli? Pa vi idete u zatvor! Thomas sjedne. – Ali ja sam nedužan! – Objasnite to Gestapou, gospodine Lievene. Ne, ne, vaš je ortak sve to vrlo dobro smislio. – Hm – reče Thomas i pomisli: »Poslije ovog još nešto slijedi...« Odmah je uslijedilo: W&N – Gledajte, gospodine Lievene, za vas, naravno, postoji još jedan izlaz. Njemački ste državljanin. Poznajete svijet. Kulturan ste čovjek. Tečno govorite engleski i francuski. Sve se to danas traži. – Tko traži? – Mi tražimo. Ja tražim. Oficir sam Abwehra. Mogu vas odavle izvući jedino ako ste spremni da radite za vojnu obavještajnu službu. Uostalom – mi i dobro plaćamo. Major Fritz Loos bio je prvi pripadnik neke obavještajne službe kojega je Thomas uopće susreo. Bezbrojni drugi trebali su ga tek slijediti: Englezi, Francuzi, Poljaci, Španjolci, Amerikanci i Rusi. Dana 18. svibnja 1957. godine, osamnaest godina nakon ovog prvog susreta, razmišljao je Thomas Lieven u noćnoj tišini svog luksuznog apartmana u Cannesu: »Svi su ti ljudi u biti bili beskrajno slični. Svi su djelovali žalosno, mrzovoljno, razočarano. Svi su vjerojatno bili izbačeni iz svoje životne kolotečine. Svi su izgledali bolesno. Zapravo su bili plašljivi, pa su se stoga neprestano okruživali smiješnim atributima svoje moći, svojih tajni, svog zastrašivanja. Neprekidno su glumili, a svi su patili od dubokog osjećaja manje vrijednosti.« Thomas Lieven sve je to znao one lijepe svibanjske noći 1957. godine. Međutim, 27. svibnja 1939. godine to još nije bio shvatio. U ono ga je vrijeme prijedlog majora Loosa da radi za njemački Abwehr upravo oduševio. »Tako ću se najprije izvući iz te svinjarije«, mislio je, a nije niti slutio kako je već duboko u nju utonuo. W&N 4 Kad je avion Lufthanse probio niski sloj oblaka što su se nadvili nad Londonom, putnik sa sjedala broj 17 oglasi se nekim čudnim zvukom. Stjuardesa požuri onamo: – Da vam možda nije dobro, gospodine? – upita suosjećajno, a tada shvati da se broj 17 smije. – Odlično mi je – reče Thomas Lieven. – Oprostite, sjetio sam se nečega smiješnog. Sjetio se razočaranog lica upravitelja ureda za pohranu stvari u glavnom stanu Gestapoa u Kölnu dok mu je ovaj vraćao stvari. Taj se čovjek jedva odvojio od njegova zlatnog sata na otkucavanje. Thomas izvadi dragi predmet te nježno pogladi krhki poklopac. Pri tom otkrije još malo tiskarskog crnila pod noktom kažiprsta. Ponovno se morao nasmijati pri pomisli da su sada i njegovi otisci prstiju u jednoj tajnoj kartoteci, a slika na osobnom kartonu. Stanoviti gospodin, imenom John Smythe (systh), doći će prekosutra u njegovu kuću da pregleda plinsku peć u kupaonici. Major Loos je naglasio da se gospodinu Smytheu mora bezuvjetno pokoravati. »Gospodin Smythe sys th začudit će se«, pomisli Thomas. »Ako se zaista pojavi, izbacit ću ga!« Avion se počeo spuštati. Uzevši kurs prema jugozapadu, usmjeri se preko Temze, prema aerodromu Croydon. Thomas spremi sat i protrlja ruke. Ugodno se protegne. Aah – opet u Engleskoj! Na slobodi! U sigurnosti! Sada još samo skok u bentley! Vruća kupelj! Zatim jedan viski! Lula! Prijatelji u klubu! I W&N veliko prepričavanje... Hm, a onda, jasno i Marlock. Thomasova je sreća što se vraća kući bila tako golema da mu je bijes već napola splasnuo. Mora li se doista razići s Marlockom? Možda ipak postoji prihvatljivo objašnjenje. Možda je Marlock imao briga. U svakom slučaju valja ga najprije saslušati... Od ovih njegovih razmišljanja prošlo je sedam minuta, i naš je prijatelj veselo sišao iz aviona preko primaknutih stepenica na prostor, mokar od kiše, ispred četverokatne aerodromske zgrade... Zviždeći ispod svog kišobrana, prilazio je putničkom ulazu. Tamo su bila dva prolaza odvojena užetima. Iznad desnoga pisalo je: British Subjects, 7 a iznad lijevoga Foreigners 8. Još uvijek zviždeći, Thomas krene lijevo i pristupi visokom pultu, iza kojeg je stajao Immigration Officer 9. Činovnik, postariji čovjek s brkovima kao u morža, požutjelim od nikotina, prihvati njemačku putnicu koju mu je Thomas pružio uz ljubezan osmijeh. Nakon listanja po pasošu činovnik svrne pogled na Thomasa. – Žao mije, ali vi ne smijete više stupiti na britansko tlo. – Što to znači? – Danas ste protjerani, mister Lievene. Molim, slijedite me, dva gospodina vas čekaju. – I već je krenuo ispred Thomasa... Kada je Thomas ušao u malen ured, oba gospodina ustanu. 7 8 9 Britanski državljani. Stranci. Službenik za useljavanje. W&N Izgledali su kao zabrinuti činovnici, neispavani i pokvarena želuca. – Morris – reče jedan od njih. – Lovejoy – reče drugi. »Na koga me samo podsjećaju ta dvojica?« razmišljao je Thomas. Nije se sjetio. Sada je već bio ljutit, vrlo ljutit. Morao se jako svladavati da bi ostao barem donekle učtiv: – Gospodo, što to znači? Već sedam godina živim u ovoj zemlji. Nisam ništa skrivio. Čovjek po imenu Lovejoy podigne uvis novine i pokaže natpis koji se protezao preko tri stupca: LONDONSKI BANKAR UHAPŠEN U KÖLNU! – Pa što? To je bilo prekjučer. Danas sam ovdje. Nijemci su me pustili na slobodu! – A zbog čega? – upita Morris. – Zašto bi Gestapo nekog oslobodio ako ga je upravo bio uhapsio? – Pokazalo se da sam nedužan. – Aha – reče Lovejoy. – Aha – reče Morris. – Gospoda se značajno pogledaju. Zatim će Morris s onom već klasičnom nadmoćnosti: – Mi smo od Secret Servicea, mister Lievene. Dobili smo informacije iz Kölna. Nema nikakva smisla da nam lažete. »Sada znam na koga me podsjećaju ova dvojica«, Thomas se odjednom sjeti. »Na blijedog majora Loosa! Ista gluma. Isto ponašanje.« Bijesno reče: – Utoliko bolje, gospodo, ako ste od Secret Servicea. Tada će vas, naravno, zanimati: Gestapo me pustio samo zato jer sam pristao da radim za Abwehr. W&N – Mister Lievene, zar mislite da smo tako naivni? Thomas postane nestrpljiv: – Govorim istinu. Njemački me Abwehr ucijenio. Ne osjećam da me moje obećanje obavezuje. Želim ovdje živjeti u miru! – Vjerojatno ni sami ne vjerujete da ćemo vas nakon ovog priznanja još pustiti u zemlju! Službeno ste protjerani, kao i svaki stranac ako dođe u sukob sa zakonom. – Ali ja sam potpuno nedužan! Moj me ortak prevario. Pustite me barem k njemu! Tada ćete vidjeti da govorim istinu! Morris i Lovejoy značajno se pogledaju. – Čemu ti značajni pogledi, gospodo? Lovejoy reče: – Ne možete razgovarati sa svojim ortakom, mister Lievene. – A zašto ne? – Jer je vaš ortak napustio London na šest tjedana – reče Morris. – Lo-lo-london? – Thomas problijedi. – Na-na-na- pustio? – Da. Priča se daje otputovao u Škotsku. Nitko točno ne zna kamo. – Prokletstvo, pa što da sada radim? – Vratite se u domovinu. – Pa da me zatvore? Pustili su me na slobodu samo da bih u Engleskoj špijunirao! Oba se gospodina ponovno pogledaju. Thomas je znao da sada još nešto slijedi. I smjesta je uslijedilo. Morris će hladno i bez uvijanja: – Kako se meni čini, za vas postoji još samo jedan izlaz, mister Lievene: radite za nas! »Bože dragi«, pomisli Thomas Lieven, »kad ovo ispričam u W&N klubu! Nitko živ neće mi vjerovati.« – Zaigrajte s nama protiv Njemaca, pa ćemo vas pustiti u zemlju i pomoći vam protiv Marlocka. Štitit ćemo vas. – Tko će me štititi? – Secret Service. Thomasa spopadne grčevit smijeh. Zatim se uozbilji, popravi prsluk i kravatu, te se uspravi u svoj svojoj veličini. Trenutak zbunjenosti i potištenosti je prošao. Shvatio je da je smatrao velikom šalom nešto što vjerojatno i nije bilo baš tako šaljivo. Sada se morao boriti. Rado se borio. Čovjek ne može tako lako dopustiti da mu razore život. Thomas reče: – Odbijam vašu ponudu, gospodo. Odlazim u Pariz. Uz pomoć najboljeg francuskog advokata povest ću proces protiv svog ortaka – i protiv britanske vlade. – Ja to ne bih učinio, mister Lievene. – A ja ću to ipak učiniti. – Požalit ćete. – Vidjet ćemo. Ne vjerujem da je čitav svijet ludnica! – reče Thomas Lieven. Godinu dana kasnije počeo je u to vjerovati. A nakon osamaest godina, dok je jedne noći u luksuznom hotelu u Cannesu razmišljao o svom životu, bio je u to već uvjeren. Čitav je svijet ludnica; to mu se učinilo jedinom temeljnom istinom za koju se u ovom stoljeću ludila moglo, a i moralo, uhvatiti. 5 Malo iza ponoći, 28. svibnja 1939. godine, u lokalu Chez Pierre, W&N vrlo slavnom među sladokuscima, na Place Graillon u Parizu, neki je elegantni mladić naručivao: – Émile, uzet ćemo mali hors-d’oeuvre, zatim juhu od račjih repova, pa bubrežnjak sa šampinjonima. Za desert možda Coupe Jacques? Stari, sjedokosi konobar Émile promatrao je gosta s osmijehom i simpatijom. Poznavao je Thomasa Lievena već godinama. Kraj mladog gospodina sjedila je lijepa djevojka, sjajne crne kose, dugoljasta lica i veselih očiju kao u lutke. Ta se mlada dama zvala Mimi Chambert. – Gladni smo, Émile! Bili smo u kazalištu. Shakespeare sa Jeanom Louisom Barraultom... – Tada bih vam, umjesto hladnog predjela, preporučio tople sendviče s lososom, monsieur. Shakespeare je naporan. Nasmiju se, a stari maitre d’hotel nestane u kuhinji. Lokal je bio dugačka, tamna prostorija, staromodno uređena, ali vrlo ugodna. Mnogo manje staromodno izgledala je mlada dama. Njezina bijela, svilena haljina bila je duboko dekoltirana i postrance tijesno nabrana. Mlada je W&N Meni Juha od račjih repova Topli hljepčići s lososom Bubrežnjak sa šampinjonima Pommes chips Coupe Jacques 28. svibnja 1939. Uz ovaj meni Thomas Lieven postaje obavještajcem Juha od račjih repova Skuhajte dobar goveđi bujon. Za četiri osobe uzmite tuce povećih rakova, kuhajte ih četvrt sata u ključaloj vodi. Izljuštite meso iz škara i W&N repova, svu lupinu istucajte u mužaru, ne presitno, pa miješajte nad vatrom s 12 dkg maslaca tako dugo dok ne počne bujati i ne postane crveno. U smjesu umutite veliku žlicu brašna, prelijte jednom litrom goveđeg bujona i sve procijedite kroz gusto sito prekriveno gazom. Kratko prije posluživanja pustite da juha još jednom zakipi, te stavite u nju račje repove. Juha ne smije biti pregusta, što uopće treba izbjegavati kod svih juha. Topli hljepčići s lososom Tanke kriške bijela kruha provucite kroz mlijeko, na njih složite, usklađene s veličinom kriški, narezane i u mlijeku namočene ploške sušena lososa i pokrijte ih opet kriškama bijelog kruha provučenim kroz mlijeko. Gornju stranu hljepčića pospite ribanim sirom, pokrijte komadićima maslaca i na zamašćenoj limenoj tavi popecite u pećnici. Bubrežnjak sa šampinjonima Na vrućoj masti naglo s obje strane popržite odreske bubrežnjaka i prelijte ih ovako priređenim jelom te glavicu luka I zakuhajte je u četvrt litre bijela vina. Umiješajte tri žumanjka, jednu veliku žlicu maslaca, sok od polovice limuna, posolite i popaprite. Dolijevajte još vina i tucite smjesu nad vatrom na pari dok se ne zgusne. Posebno pirjajte šampinjone i šalote’ u maslacu i čaši bijela vina. U međuvremenu pripremite zapršku od velike žlice maslaca, velike žilice brašna, pola litre juhe, kojoj dodajte šampinjone i umak, pa sve još jednom ostavite da zakuha. W&N glumica bila nježna i niska rasta – uvijek dobro raspoložena, čak i ujutro neposredno nakon buđenja. Thomas ju je poznavao već dvije godine. Osmijehne se prema Mirni i duboko udahne: – Ah Pariz! Jedini grad u kojem se još može živjeti, mon petit chou. 10 Provest ćemo nekoliko lijepih tjedana... – Tako sam sretna što si opet veseo, chéri! Noćas si bio vrlo nemiran... Govorio si ispremiješano na tri jezika, razumjela sam samo francuski... Zar nešto nije u redu s tvojim pasošem? – Zašto? – Neprestano si spominjao protjerivanje i dozvolu boravka. U Parizu su sada toliki Nijemci koji imaju neprilike s pasošima... On ganuto poljubi vrhove njezinih prstiju. – Nemoj se brinuti. Dogodilo mi se nešto glupo. Zapravo ništa neugodno. – Govorio je mirno, i sam uvjeren u istinitost svojih riječi: – Učinjena mije nepravda, shvaćaš li, mon chou? Prevaren sam. 10 Malo moje zlato. Obrok sladoleda od vanilije prekrijte tučenim, slatkim vrhnjem. Na to stavite voćnu salatu (svježu ili iz konzerve), 1 Mlade lučice. koju ste pustili da se pola sata natapa u maraskinu. Tada sve prekrijte slojem sladoleda od jagoda i ukrasite tučenim slatkim vrhnjem i kandiranim trešnjama. W&N Nepravda ponekad dugo traje – ali nikad vječno. Imam sjajnog odvjetnika. A to kratko vrijeme, što će im trebati da mi se ispričaju, želim se kod tebe odmarati. Konobar priđe k stolu. – Monsieur Lieven, dva gospodina žele govoriti s vama. Thomas bezazleno digne pogled. Na ulazu, u ne sasvim čistim kišnim ogrtačima, stajala su dva muškarca zbunjeno pozdravljajući. Thomas ustane. – Odmah se vraćam, ma petite. Priđe ulazu: – Gospodo, što mogu učiniti za vas? Oba se muškarca u zgužvanim kišnim ogrtačima naklone. Jedan od njih reče: – Monsieur, već smo bili u stanu mademoiselle Chambert. Službenici smo kriminalističke policije. Žalimo, ali vas moramo uhapsiti. – Što sam skrivio? – upita Thomas tiho. Zapravo se želio nasmijati... – Sve ćete saznati. »Mora se, dakle, nastavlja«, pomisli Thomas. Ljubezno reče: – Gospodo, Francuzi ste. Znate koliki je grijeh ometati dobro jelo. Smijem li vas zamoliti da počekate s mojim hapšenjem dok ne pojedem? Policajci su oklijevali. – Možemo li telefonirati šefu? – upita jedan. Thomas mu dopusti. Čovjek nestane u govornici i brzo se vrati. – U redu, monsieur. Šef ima jednu molbu. – Kakvu? – Da može doći ovamo i večerati s vama. Kaže da se sve može W&N lakše raspraviti uz dobro jelo. – Dobro, dogovoreno. Tko je, ako smijem pitati, vaš šef? Oba mu službenika to kažu. Thomas se vrati stolu i zovne starog konobara: – Émile, očekujem jednog gosta. Donesite, molim, još jednu prostirku. – Tko dolazi? – upita Mimi smiješeći se. – Neki pukovnik Siméon. – Oh – reče Mimi. I sasvim suprotno svojoj navici, izusti samo tu jednu jedinu riječ. Pokazalo se da je pukovnik Jules Siméon simpatičan gospodin. Sa svojim njegovanim brkom, rimskim nosom i duhovitim ironičnim očima podsjećao je na glumca Adolpha Menjoua, mada je bio viši od njega. Siméon pozdravi Thomasa s mnogo poštovanja, a Mimi kao svoju staru znanicu. Našeg prijatelja ovo malo uznemiri. Siméonovo tamnoplavo odijelo potjecalo je bez sumnje od prvorazrednog krojača, ali se već malo sjajilo na laktovima i leđima. Pukovnik je nosio zlatnu iglu za kravatu s biserom i malu zlatnu dugmad za manšete, međutim pete njegovih cipela bile su izgažene. Uz juhu i predjelo pričali su o Parizu. Uz bubrežnjak pukovnik Siméon postane precizan: – Monsieur Lieven, oprostite što vas usred noći, i još k tome pri jelu, smetamo. Izvrsni su ovi prhki pommes chipsi, ne čini vam se? Primio sam naređenje s visokog mjesta. Tražimo vas već čitav dan. Odjednom se Thomasu učini da iz daljine do njega dopire glas Jeana Louisa Barraulta, koji je te večeri u Shakespeareovu djelu igrao Rikarda III. Nejasno je čuo jedan stih, samo ga još nije razumio. W&N – Tako – on reče. – Da, izvrstan pommes chips, pukovniče. To ovdje zaista umiju. Trik leži u tome da krumpir valja staviti dva puta u ulje. Ah da, ta francuska kuhinja... Thomas položi dlan na Miminu ruku. Pukovnik se nasmiješi. »Taj mi se pukovnik sve više sviđa«, pomisli Thomas. Pukovnik reče: – Ali vi niste u Parizu samo zbog dobre kuhinje. I mi imamo ljude u Kölnu i Londonu. Znamo što ste kod poštovanog majora Loosa – zar ga još uvijek muči žuč? – doživjeli... Thomasu se opet učini da čuje glas Jeana Louisa Barraulta, opet pomisli da razabire stih besmrtnog Shakespearea, ali ga još uvijek nije mogao razumjeti. Ali zašto se Mimi osmjehuje? Zašto se tako slatko smiješi? – Monsieur Lievene – reče pukovnik – uvjeravam vas da ste mi vrlo simpatični. Volite Francusku. Volite francusku kuhinju. Međutim, imam naređenja. Moram vas protjerati, monsieur Lievene; preopasni ste za moju siromašnu, ugroženu zemlju. Još ove noći otpremit ćemo vas do granice. I nikada više ne smijete stupiti na francusko tlo... Thomas se počne smijati. Mimi ga pogleda. I prvi put otkako se poznaju ne pridruži se odmah njegovu smijehu. Tada se i on prestane smijati. – ... osim ako – reče pukovnik i natrpa novu porciju šampinjona na svoj tanjur – osim ako se ne preobratite i ne počnete raditi za nas, za Deuxiéme Bureau. Thomas se uspravi. »Tako pijan još nisam!« pomisli. Tiho izusti: – Vi mi nudite da radim za francusku obavještajnu službu u prisutnosti mademoiselle Chambert? W&N – A zašto ne, mon chéri? – Mimi će nježno, te poljubi Thomasa u obraz. – Pa i ja pripadam družbi! – Ti si... – Thomas se zagrcne. – Samo malo – ali ipak. Mala nuzzarada. Ljutiš li se? – Mademoiselle Chambert je najšarmantniji rodoljub kojeg poznajem – izjavi pukovnik. Thomas odjednom u svojim ušima jasno razabere glas, što ga je već dugo mučio, glas Jeana Louisa Barraulta i sada shvati riječi kralja Rikarda III: Pa jer ne mogu poput ljubavnika Slatkim razgovorom tratit lijepe dane Voljan sam da nitkovom postanem... – Monsieur Lievene – upita pukovnik, držeći čašu crvenog vina u ruci – hoćete li raditi za nas? Thomas pogleda Mimi, tu slatku, nježnu Mimi. Pogleda pukovnika, tog čovjeka fina ponašanja. Pogleda dobro jelo. »Za mene, dakle, nema drugog izlaza«, pomisli Thomas Lieven. »Stvorio sam pogrešnu sliku o ovom svijetu. Moram promijeniti svoj život, i to smjesta, ne želim li se utopiti u ovoj bujici ludila! Mimin mu glas zazvoni pokraj uha: – Ah chéri, budi zlatan i priključi nam se. Život će nam biti tako lijep! Siméonov glas dopre mu do uha: – Monsieur, jeste li se odlučili? Glas glumca Jeana Louisa Barraulta zabruji mu u ušima: – ... voljan sam da nitkovom postanem... – Voljan sam – reče Thomas blago. W&N 6 Najprije njemački Abwehr. Zatim Secret Service. A sada još i Deuxiéme Bureau. Sve za devedeset šest sati. »Još prije četiri dana,« razmišljao je Thomas, »živio sam u Londonu kao poštovan građanin i uspješan bankar. Kome to uopće mogu ispričati? Tko će mi u klubu sve ovo povjerovati?« Thomas Lieven prođe svojom uskom, finom rukom kroz kratko podšišanu crnu kosu i reče: – Moj se položaj čini bezizlaznim, ali ne i ozbiljnim. S ugodnim osjećajem sitosti sjedim na ruševinama moje građanske egzistencije. Voila, evo povijesnog trenutka. Émile! – Stari konobar žurno priđe. – Imamo razloga za slavlje. Šampanjac, molim! Mimi nježno poljubi svog prijatelja. – Nije li sladak? – ona upita pukovnika. – Monsieur, divim se vašem držanju – reče Siméon. – Sretan sam što ste odlučili da radite za nas. – Nisam odlučio, nego mi ništa drugo nije preostalo. – To je isto. – Naravno, sa mnom možete računati samo dok traje proces. Čim ga dobijem, želim opet živjeti u Londonu. Je li to jasno? – Potpuno jasno, monsieur – reče pukovnik Siméon, pa se nasmiješi kao da je vidovit i već unaprijed zna da Thomas Lieven čak i nakon čitavog jednog svjetskog rata još uvijek neće dobiti svoj proces niti će ikada više živjeti u Londonu. – Uostalom – reče Thomas – potpuno mije zagonetno na kojem bih vam području ja mogao biti od koristi. W&N – Bankar ste. – Pa šta onda? Siméon namigne. – Madame mi je pričala kako ste silno sposobni! – Ali Mimi – Thomas se obrati maloj glumici sjajne crne kose i veselih očiju – to je bilo vrlo indiskretno od tebe! – Madame je to učinila za narodnu stvar. Ona je čarobna žena. – Pretpostavljam da vi to možete dobro ocijeniti, gospodine pukovniče! Mimi i Siméon nato progovore u isti čas: – Dajem vam svoju časnu oficirsku riječ. – Ali, chéri, pa to je bilo davno prije nego što sam upoznala tebe. Zatim zašute, pa se nasmiju. Mimi se privine uz Thomasa. Uistinu je bila zaljubljena u tog muškarca koji je djelovao tako ozbiljno, a istodobno se znao vladati tako neozbiljno, koji je izgledao kao prototip svih britanskih gentlemena-bankara, a pri tom bio privlačniji i duhovitiji od svih muškaraca koje je Mimi znala – a poznavala ih je svu silu. – Davno prije nego što si upoznala mene – ponovi Thomas Lieven. – Aha. Tako dakle. E pa lijepo... Gospodine pukovniče, prema vašim riječima, mogu se znači, smatrati financijskim savjetnikom francuske obavještajne službe? – Sasvim ispravno, monsieur. Dobit ćete posebne zadatke. – Dopustite mi – reče Thomas – da prije no što stigne šampanjac kažem još na brzinu nekoliko iskrenih riječi. Usprkos tome što sam još prilično mlad, imam određena čvrsta načela. Ako bi se ona kosila s mojom novom djelatnošću, tada vas molim da me ipak radije protjerate. W&N – Voila, kakva su ta vaša načela, monsieur? – Odbijam da nosim uniformu, gospodine pukovniče. Ovo će vam se možda učiniti nerazumljivim, ali ja neću pucati na ljude. Nikog ne želim zastrašivati, nikog hapsiti, niti ikoga mučiti. – Ali molim vas, monsieur, doista bi bilo šteta da vas upotrijebimo za takve sitnice. – Ne želim nikoga oštetiti niti orobiti – jedino ako je to unutar dopuštenih granica mog zvanja, a i to samo ako sam se prije uvjerio da ta osoba to i zaslužuje. – Monsieur, ne brinite, moći ćete uvijek ostati vjerni svojim načelima. Računamo samo s vašom pameti. Émile im donese šampanjac. Ispiju, a zatim će pukovnik: – Moram, dakako, od vas zahtijevati da pohađate tečaj za izobrazbu tajnih agenata. To traži naš pravilnik! Naučit ćete mnogo lukavih trikova, o kojima još ništa ne znate. Nastojat ću da vas što prije smjestim ujedan od naših posebnih logora. – Ali noćas još ne, Jules – ubaci Mimi, nježno gladeći ruku Thomasa Lievena. – Za ovu noć zna se sve što mu je potrebno... Rano ujutro 30. svibnja 1939. godine došla su po Thomasa u stan njegove prijateljice dva gospodina. Nosili su jeftina konfekcijska odijela s iznošenim hlačama. Bila su to dva slabo plaćena sitna agenta. Thomas je nosio jednoredno odijelo s crnosivim kockastim uzorkom, bijelu košulju, crnu kravatu, crn šešir, crne cipele i, naravno, svoj voljeni sat na otkucavanje. Sa sobom je ponio i kovčežić. W&N Vrlo ozbiljna gospoda utovarila su Thomasa u kamion. Kad je htio pogledati van, ustanovio je da je platneni krov kamiona čvrsto svezan i svuda tijesno priljubljen. Nakon pet sati vožnje boljela ga je svaka kost. Kada se teretnjak konačno zaustavio te mu gospoda dopustila da izađe, Thomas se našao u neopisivo turobnom kraju. Brežuljkast kamenit predio bio je ograđen bodljikavom žicom. U pozadini, ispred mračna šumarka, Thomas je ugledao trošnu sivu zgradu. Na ulazu je stajao do zuba naoružan vojnik. Ona dva loše odjevena gospodina upute se prema stražaru, koji ih je neprijateljski gledao, i pokažu mu svu silu legitimacija, koje vojnik stane ozbiljno proučavati. Uto naiđe neki stari seljak s kolicima punim drva. – Koliko još stari? – upita ga Thomas. – Neka ga đavo nosi. Imam još dobra tri kilometra do Saint Nicolasa! – A gdje ti je to? – Ma ondje dolje, odmah ispred Nancyja. – Ah, tako – reče Thomas Lieven. Njegova se dva pratioca vrate. Jedan mu objasni: – Morate nam oprostiti što smo vas zatvorili u kamion. Strogo naređenje. Možda biste prepoznali okolicu, a ne smijete nipošto znati gdje se nalazite. – Ah, tako – reče Thomas. Stara je zgrada bila namještena poput trećerazredna hotela. »Prilično bijedno«, pomisli Thomas Lieven. »Čini se da gospoda baš ne obiluju novcem. Nadajmo se da nema stjenica. Što čovjek sve ne doživi!« U novom tečaju sudjelovalo je, osim Thomasa, još dvadeset W&N sedam obavještajaca, uglavnom Francuza, ali su među njima bila i dva Austrijanca, pet Nijemaca, jedan Poljak i jedan Englez. Vođa tečaja bio je suhonjav, blijed dugonja, nezdrave boje lica, jednako tako tajanstven, potišten, nadut i nesiguran kao i njegov njemački kolega, major Loos, kojega je Thomas bio upoznao u Kölnu. – Gospodo – obrati se čovjek sakupljenoj četi obavještajaca – ja sam Jupiter. Za vrijeme tečaja svaki će od vas uzeti lažno ime. Imate pola sata vremena da izmislite odgovarajući lažni životopis. Taj izmišljeni identitet morate od sada uvijek i u svim prilikama braniti. Ja i moji kolege učinit ćemo sve da vam i dokažemo kako vi niste oni za koje se izdajete. Izmislite, dakle, osobu koja će izdržati sve naše napade. Thomas se odluči za prozaično ime Adolf Meier. Nikada se nije trudio da mašta o pothvatima za koje se moglo pretpostaviti da neće uspjeti. Popodne je dobio odijelo od sivog, grubog platna. Na prsima je bilo izvezeno njegovo lažno ime. I ostali su učenici nosili ista radna odijela. Hrana je bila loša. Soba što su je dodijelili Thomasu bila je odvratna, a posteljina vlažna. Prije nego što bi zaspao, Thomas je opetovano i sjetno puštao da njegov voljeni sat otkucava. Pri tom je zatvorenih očiju zamišljao da leži u svom lijepom krevetu u Londonu. U tri sata ujutro trgne ga iz sna divljačka dernjava. – Lievene! Lievene! Javite se konačno, Lievene. Okupan u znoju, Thomas skoči i zaječi: – Ovdje! Slijedećeg trenutka dobije dva zvučna šamara. Ispred kreveta W&N stajao je Jupiter i, demonski se cereći, govorio: – Mislio sam da se zovete Meier, gospodine Lievene! Dogodi li vam se ovo u praksi, vi ste mrtvi. Laku noć. Dobro spavajte. Thomas nije dalje dobro spavao. Razmišljao je kako da ubuduće izbjegne nove šamare. Brzo to otkrije. Slijedećih se noći Jupiter mogao divljački derati do mile volje. Thomas bi se uvijek budio polagano, polagano dolazio k sebi i zatim uporno ustrajao pri svom lažnom identitetu: – Što hoćete od mene? Ja se zovem Adolf Meier. Jupiter se oduševljavao: – Znate se fantastično svladavati! Nije, naravno, znao da Thomas sada noću ima u ušima samo dovoljno vate... Učenici su učili rukovati otrovima, eksplozivom, mitraljezima, revolverima. Thomas je bio zapanjen kad je od deset hitaca, što ih je ispucao, osam pogodilo u samo središte ploče. Zbunjeno reče: – Puki slučaj. Uopće ne znam pucati. Jupiter se kreketavo nasmije: – Vi da ne znate pucati, Meieru?! Pa vi ste pravi talent! Od slijedećih deset hitaca čak je devet pogodilo središte, i Thomas užasnuto pomisli: »Čovjek je sam sebi zagonetka!« Ta mu spoznaja iduće noći nije dala spavati. Razmišljao je: »Što se to sa mnom događa? Čovjek, izbačen iz svoje kolotečine poput mene, morao bi zapravo očajavati, opijati se, huliti boga ili počiniti samoubojstvo. No zbilja! Očajavam li, opijam li se, propadam li, hulim li, pomišljam li na samoubojstvo? Nipošto. Sebi samome mogu priznati strašnu istinu: čitava me ova W&N pustolovina počinje zabavljati, zanimati, razonođivati. Još sam mlad. Nemam obitelji. Ovako nešto ludo ne doživi baš svatko. Francuska obavještajna služba! To znači da radim protiv svoje vlastite zemlje, protiv Njemačke. Trenutak samo! Zar protiv Njemačke – ili protiv Gestapoa? E, tako dakle. Ali da znam i pucati... neshvatljivo! Jasno mi je zašto me sve ovo više zabavlja nego što me užasava: imao sam preozbiljno zvanje i morao sam se neprestano pretvarati. Očito je da ovo više odgovara mojoj pravoj prirodi. Fuj, i to mi je karakter!« Učio je telegrafirati Morseovim pismom. Naučio je pisati tajnim šiframa i odgonetati šifrirane tekstove. Za vježbu, Jupiter im je podijelio rastrgane primjerke romana Grof Monte Christo i objasnio: – Sistem je sasvim jednostavan. U praksi ćete nositi uza se takvu knjigu. Tada ćete dobiti šifriranu poruku. U njoj će najprije biti navedena tri broja koja se stalno mijenjaju. Prvi broj označava stranicu romana koju morate otvoriti, drugi broj redak na toj stranici, a treći slovo u retku. To je slovo vaše polazište. Od njega počinjete prema navedenim kodnim brojkama odbrojavati i slagati ostala slova... Jupiter podijeli svim učenicima listiće. Na njima su bile šifrirane poruke. Polovica razreda točno ih je dešifrirala, dok drugoj polovici to nije pošlo za rukom, a među njima ni Thomasu Lievenu. Koliko god se trudio da dobije čist tekst, rezultat je bio: – Twmxdtrrre illd m ionteff... – Još jednom – reče Jupiter. Pokušali su još jednom s istim rezultatom 50 : 50. W&N – Ponavljajte, pa makar vježbali cijelu noć – reče Jupiter. I zaista su vježbali cijelu noć. U svitanje se dosjete da su učenicima zabunom podijelili dva različita izdanja romana, naime drugo i četvrto. Izdanja su se međusobno razlikovala po nekim skraćenjima. Posljedica je bila neznatan pomak stranica. – Nešto slično – reče Jupiter blijed, ali fanatičan – u praksi je, naravno, isključeno. – Naravno – reče Thomas Lieven. 7 Zatim Jupiter priredi veliku svečanost, na kojoj je bilo mnogo pića. Učenik Hanschen Nolle, vatrena pogleda i dugih trepavica, kože poput mlijeka i krvi, pretjerano se napio. Sutradan su ga isključili iz tečaja. Zajedno s njim logor su napustili jedan Englez i jedan Austrijanac. Noću se pokazalo kako nisu dostojni da postanu tajnim agentima... Četvrti tjedan poveli su razred u pustu šumu. Ondje su gospoda provela sa svojim učiteljima osam dana. Spavali su na tvrdom tlu, bili su izloženi raznim vremenskim nepogodama, a budući da su, prema planu, već nakon tri dana potrošili zalihe hrane, učili su kako da se prehrane bobicama, korom drveća, lišćem i raznim odvratnim životinjama. Thomas Lieven to nije učio, jer je, predvidjevši nešto slično, prokrijumčario u školu razne konzerve. Četvrtog dana još je uživao u belgijskoj pašteti od guščjih jetara. Stoga je u vrijeme dok su se ostali učenici tukli oko četvrtine šumskog miša zadržao stojički mir, što mu je pribavilo Jupiterovu pohvalu: W&N – Ugledajte se u gospodina Meiera. Mogu jedino reći: Voila un homme! Šestog tjedna Jupiter povede razred do duboka ponora. Stajali su na vrletnoj stijeni i gledali u strašan bezdan, dno kojega je bilo prekriveno nekim rijetkim tkanjem. – Skači! – drekne Jupiter. Zgrozivši se, učenici stadoše ustupati – svi, osim Thomasa Lievena. Gurnuvši svoje kolege u stranu, on pojuri naprijed, vikne hura i skoči u dubinu. Munjevito je zaključio kako je malo vjerojatno da francuska država izda toliko novaca za njegovo tjelesno i duhovno osposobljavanje samo zato da bi ga na kraju natjerala u samoubojstvo. I zaista, ispod rijetkog tkanja, koje se razderalo, bile su pružive gumene trake koje su ga oprezno prihvatile. Jupiter je vikao ushićeno: – Vi ste moj najbolji čovjek, Meieru! O vama će jednom govoriti cijeli svijet! Budućnost će pokazati da je u tome imao pravo. Thomas navuče samo jedan jedini prijekor svog učitelja, i to dok ih je Jupiter podučavao kako će pisati nevidljivom tintom, jer da zato navodno nije potrebno ništa drugo osim pera, soka od luka i sirova jajeta. Tada Thomas, težeći za što većim znanjem upita: – Molim, a kome je najbolje da se obratim u gestapovskom zatvoru ako mi zatrebaju pero, sok od limuna i sirova jaja? Svršetak tečaja označilo je veliko preslušavanje. U ponoć učenike brutalno probudiše i dovukoše pred njemački sud Abwehra. Sud se sastojao od učitelja tečaja, a predsjedavao mu je Jupiter. Instruktori, koje su učenici u međuvremenu već dobro bili upoznali, sjedili su u njemačkim uniformama za dugim stolom. Jupiter je glumio W&N pukovnika. Preobučeni učitelji urlali su na učenike, silili ih da gledaju u zasljepljujuće reflektore i čitavu im noć uskraćivali jelo i piće, što baš i nije bilo tako strašno, jer su prije toga obilno večerali. Jupiter je prema Thomasu bio posebno strog. Opalio mu je nekoliko šamara, naredio mu da ustraje licem prema zidu i pritisnuo mu hladnu cijev pištolja u zatiljak. – Priznajte! – urlao je iz svega glasa. – Vi ste francuski špijun! – Nemam što reći – odvrati Thomas herojski. Stavili su mu, dakle, palce u željezne vijke, pa ih stali zavrtati. Čim je Thomas osjetio laganu bol, jauknuo je: auua! – vijke su smjesta olabavili. Oko šest sati ujutro osudili su ga na smrt zbog špijunaže. Po posljednji put Jupiter je zatražio od njega da izda vojne tajne, jer da će mu onda poštedjeti život. Thomas je pljunuo predsjedniku pred noge, kriknuvši: – Radije u smrt! Prema želji su ga, dakle, izveli u prljavo dvorište, u svitanje ga postavili uz hladni zid i ustrijelili bez ikakvih vojnih počasti, ali zato ćorcima. Zatim su svi zajedno otišli na doručak. Gotovo i nije potrebno posebno naglašavati da je Thomas Lieven završio tečaj s odličnim uspjehom. Sa suzama u očima Jupiter mu je predao odgovarajući dekret i lažnu francusku putnicu, koja je glasila na ime Jean Leblanc. – Sretno druže! Ponosim se vama! – Recite, Jupitere, ne spopada li vas strah, dok me sada eto puštate da idem, da ću jednom, padnem li u ruke Nijemaca, izdati sve što sam ovdje naučio? Jupiter odvrati smiješeći se: – Malo je toga što bi se moglo odati, stari moj. Metode izobrazbe W&N svih obavještajnih službi na svijetu međusobno su slične! Svi su dosegli istu razinu i služe se posljednjim dostignućima medicine, psihologije i tehnike! Dana 16. srpnja 1939. godine Thomas Lieven se vratio u Pariz, gdje gaje dočekala Mimi, koja se ponašala kao da mu je proteklih šest tjedana uistinu bila vjerna. Dana 1. kolovoza Thomas Lieven dobije, posredstvom pukovnika Siméona, udoban stan kraj Bulonjske šume. Odavde je kolima mogao za petnaest minuta stići u svoju banku na Champs-Elysées. Dana 20. kolovoza Thomas Lieven zamoli pukovnika za razumijevanje što nakon tolikih napora, uprkos zategnutoj svjetskoj situaciji želi s Mimi otputovati na odmor u Chantilly, centar konjičkih sportova i izletište Parižana. Dana 30. kolovoza Poljska objavi opću mobilizaciju. Sutradan popodne Thomas i Mimi šetali su prema jezerima Commellea i prema dvorcu kraljice Blanche. Kad su se u predvečerje vraćali u grad, vidjeli su kako sunce, crveno poput krvi, nestaje na zapadu. Držeći se ispod ruke, prolazili su mimo romantičnih kuća sagrađenih na prijelazu stoljeća i šetali po istrošenoj kaldrmi prema Hőtel du Parcu u Aveniji maršala Joffrea. Kad su ušli u predvorje, zaustavi ih vratar: – Imate najavljen razgovor iz Belforta, monsieur Lievene! Nešto kasnije Thomas začuje glas pukovnika Siméona: – Lievene, konačno ste ovdje. – Pukovnik je govorio njemački i odmah objasnio zašto: – Ne mogu riskirati da me netko iz vašeg hotela razumije. Slušajte dobro, Lievene, počinje. – Rat? W&N – Da. – Kada? – Najkasnije za četrdeset osam sati. Sutra morate prvim vlakom doći u Belfort. Javite se u hotelu Du Tonneau d’Or. Vratar je upućen. Radi se o... U tom trenutku veza se prekine. Thomas stane udarati po vilici telefona. – Halo! Halo! Javi se strog ženski glas. – Monsieur Lievene, prekinuli su vas jer ste razgovarali na stranom jeziku. – Zar je to zabranjeno? – Jest, danas od 18 sati. Telefonski se razgovori smiju voditi samo na francuskom jeziku. Glas umukne. Veza se prekine. Kad je Thomas Lieven izišao iz govornice, vratar mu je dobacio čudan pogled, ali Thomas to nije opazio. Ponovno se sjetio tog pogleda tek pošto je u pet sati izjutra netko zakucao na vrata njegove hotelske sobe... Mimi je spavala sklupčana poput mačkice. Prošle večeri nije imao srca da joj kaže što je znao. Već je bio dan, na starom su drveću pjevale ptice. Kucanje se ponovi, ali sada već vrlo žestoko. »Ovo još nipošto ne mogu biti Nijemci«, pomisli Thomas i odluči da se ne javi. Začu se glas: – Monsieur Lievene, otvarajte. Ako ne otvorite, provalit ćemo. – Tko je? – Policija. Uzdahnuvši, Thomas ustane. Mimi se probudi uz slab krik: W&N – Što je, chéri? – Naslućujem da će me opet malo pritvoriti – reče on. Ta se slutnja pokazala točnom. Ispred vrata stajao je žandarmerijski oficir s dva seoska žandara. – Obucite se i pođite s nama. – Zašto? – Vi ste njemački špijun. – Što vas je navelo na takvu pomisao? – Jučer ste vodili sumnjiv telefonski razgovor. O tome nas je obavijestila nadzorna služba. Vratar vas je promatrao. Ne pokušavajte, dakle, poricati. Thomas se obrati žandarmerijskom oficiru: – Pošaljite vaše ljude van na trenutak, moram vam nešto saopćiti. Policajci se povuku. Thomas pokaže legitimaciju i putnicu koje je dobio od Jupitera te objasni: – Ja radim, naime, za francusku obavještajnu službu. – Ništa bolje nije vam palo na pamet? I još k tome s tako smiješno loše krivotvorenim dokumentima. Hajde, oblačite se! 8 Kad je Thomas Lieven kasno popodne 31. kolovoza 1939. godine stigao u bivšu utvrdu Belfort, provezao se taksijem kroz stari grad, preko Place de la Republique, mimo spomenika »Tri opsade u Hotel du Tonneau D’Or. Bio je besprijekorno odjeven, kao i uvijek. Na prsluku mu se sjajio zlatni lanac starog sata na otkucavanje. W&N Pukovnik Siméon čekao ga je u hotelskom predvorju. Premda je sada bio u uniformi, izgledao je isto tako simpatično kao i u civilu. – Jadni moj Lievene! Strašno mi je žao što vam je učinila ona idiotska žandarmerija! Čim me Mimi konačno telefonski pronašla, izrešetao sam temeljito sve odgovorne. No dođite, general Effel već nas čeka. Ne smijemo gubiti vrijeme. Prijatelju moj, čeka vas vaše vatreno krštenje. Četvrt sata kasnije sjedio je Thomas Lieven u generalovoj radnoj sobi u zgradi francuskog glavnog štaba. Sva četiri zida spartanski uređenog ureda prekrivale su generalštabne karte Francuske i Njemačke. Louis Effel, sjedokos, visok i vitak, šetao je ispred Thomasa s rukama na leđima gore-dolje po sobi. Thomas je sjedio za stolom, a Siméon do njega. Generalov glas snažno odjekne: – Monsieur Lievene, pukovnik Siméon me izvijestio o vama. Znam da je preda mnom naš najbolji čovjek. – General se zaustavi uz prozor i zagleda niz ljupku dolinu što se prostirala između Vogeza i Jure. – Nije vrijeme da se zavaravamo. Gospodin Hitler je, dakle, započeo rat. Za nekoliko sati uputit ćemo mu našu objavu rata. Međutim... – General se okrene. – Francuska, gospodine Lievene, nije W&N Meni Juha od puževa Kiseli kupus s fazanom i oštrigama Pjenasta krema od limuna s flambiranim trešnjama 31. kolovoza 1939. Ovaj je meni oborio francusku bankarsku politiku Čišćenje puževa. Puževe kuhajte jedan sat u slanoj vodi, izvucite ih pomoću vilice iz kućica, uklonite crnu kožicu, pospite šakom soli kako bi se rastvorila sluz, dobro ih tri do četiri puta isperite i čvrsto istisnite tako da u njima ne ostane nimalo vode. – Tada Juha od puževa W&N uzmite četrdesetak ovako očišćenih puževa, kuhajte ih u bujonu dok ne postanu mekani, izvadite ih te dva dijela ove količine vrlo sitno nasjeckajte i popirjajte lagano na maslacu, prelijte s toliko bujona koliko vam treba za juhu, dodajte muškatnog orašca i pustite da nekoliko puta zakipi, umutite tri žumanjka i ukrasite juhu preprženim kriškama bijelog kruha i preostalim čitavim puževima. Fazana pripremite kao za pečenje. Zatim lagano istisnite kilogram kiselog kupusa i stavite ga u posudu. Prelijte s pola vode pola bijelog vina tako da kupus bude prekriven. Dodajte komad slanine i glavicu naribanog luka. Kupus kuhajte jedan sat; zatim stavite unutra fazana, pa ga jedan sat lagano pirjajte. Kada omekša, izvadite ga, a kupus vežite s malo bešamel-umaka. – Oštrige dobro očistite, osušite ubrusom, te svaku zasebno posolite i popaprite, uvaljajte u brašno, jaje i mrvice, pa brzo ispohajte u maslacu da budu Kiseli kupus, fazan, oštrige svijetlosmeđe. – Fazana izrežite na komade, složite u sredinu pladnja i obložite vijencem kiselog kupusa i vijencem oštriga. Pjenasta krema Za četiri osobe uzmite četiri limuna, narežite ih na debele ploške te ih prokuhajte sa šećerom. Ovaj ekstrakt vežite s malo kukuruznog škroba, a kad se ohladi, protisnite ga kroz sito. U smjesu oprezno umiješajte pet čvrsto istučenih bjelanjaka i ulijte sve u čaše za šampanjac. – Zatim uzmite trešnje iz kompota, zažarite ih i prelijte trešnjevačom ili konjakom. Zapalite trešnje u alkoholu, a kad se plamen ugasi, rasporedite vruće plodove po kremi. pripremljena za taj rat, a mi u obavještajnoj službi još manje... Radi se o problemu s vašeg područja rada. Recite mu vi, pukovniče. W&N Siméon nekoliko puta gutne, pa tek tada reče: – Mi smo vam, naime, na rubu stečaja, stari prijatelju! – Stečaja? General značajno kimne: – Mi smo, moj gospodine, gotovo bez sredstava. Ovisimo o upravo smiješnim davanjima ministra rata. Nesposobni za velike pothvate, koji će sada biti nužni. Sputani. Onesposobljeni za akciju. – To je, bogme, zlo – reče Thomas Lieven, osjetivši strahovitu želju da se nasmije. – Oprostite, ako neka država nema novaca, možda bi bilo bolje da se odrekne obavještajne službe! – Naša bi država imala dovoljno novaca da se obrani od njemačkog napadaja. Na žalost, monsieur, u Francuskoj postoje samoživi i sebični društveni krugovi koji odbijaju plaćanje dodatnih poreza te samo grabe i varaju, pa se čak u ovoj teškoj situaciji, na nevolji naše zemlje, još i obogaćuju. – General se visoko uspravi: – Znam da vam se obraćam pet minuta poslije dvanaest, znam da zahtijevam nešto posve nemoguće. Ipak pitam: vjerujete li da postoji način da nam se najbržim – napominjem – najbržim putem priskrbe veliki – ponavljam – veliki novčani iznosi kako bismo mogli raditi? – Moram razmisliti o tome, gospodine generale. Ali ne ovdje. – Thomas pogleda ratne karte. – Ovdje mi ništa pametno ne pada na um. – Lice mu se razvedri. – Ako gospodi odgovara, ja bih se sada oprostio i priredio u hotelu malu večeru uz koju možemo raspraviti sve ostalo. Louis Effel će zaprepašteno: – Sada želite kuhati? – Ako dopuštate, gospodine generale. U kuhinji mi uvijek padaju na um najbolje zamisli. W&N Ova se znamenita večera održala navečer 31. Kolovoza 1939. godine u zasebnoj sobi prve kuće na trgu. – Jedinstveno – reče general poslije glavnog jela, prelazeći ubrusom preko usta. – Fantastično – doda pukovnik. – Najbolja je bila juha od puževa. Ovako dobru još nikada nisam jeo! – reče general. – Mali savjet – reče Thomas. – Valja uzeti samo velike puževe u sivim kućicama, gospodine generale! Kućice moraju, svakako, biti zatvorene. Konobari donesu desert. Thomas ustane. – Hvala, sam ću to učiniti. – Upali malo kuhalo na žestu i objavi: – Imamo još pjenastu kremu od limuna, a k tome i flambiranu delikatesu. Iz posude uzme ukuhane trešnje, stavi ih u malu bakrenu tavu i zagrije nad plamenom. Zatim prelije trešnje francuskim konjakom i nekom svijetlom vodenastom tekućinom. Svi su ga napeto promatrali. Pukovnik Siméon je napola ustao. – Što je to? – upita general, pokazujući na vodenastu tekućinu. – Stopostotni alkohol, kemijski čist, iz ljekarne. Potreban je da bi trešnje gorjele! – Spretnom kretnjom Thomas približi plamen trešnjama. Šištavo i prštavo šikne uvis plavkasti plamen, sijevne, zatreperi i ugasi se. Naš prijatelj elegantnim pokretom rasporedi vruće plodove po kremi. – A sada – reče Thomas – vratimo se našem problemu. Mislim da postoji rješenje. Generalova žličica zvecne. – Govorite, za ime božje! W&N – Gospodine generale, popodne ste se tužili – trešnje su doista dobre, zar ne? – na ponašanje stanovitih društvenih krugova koji se žele obogatiti čak i na nevolji Francuske. Mogu vas umiriti: takvih klika ima u svakoj zemlji. Ta gospoda žele zaraditi. Na koji način, njima je svejedno. Ako nešto pođe naopako, pokupe novac i bježe. A sirotinja ostaje. – Thomas pojede žličicu kreme. – Možda malo prekisela. Nije? Ovisi o ukusu. Tja, gospodo, mislim da ćemo francusku obavještajnu službu sanirati na račun tih sebičnih momaka bez domovine. – Ali kako? Što vam je za to potrebno? – Američka diplomatska putnica, belgijska putnica i brza reakcija gospodina ministra financija – reče Thomas Lieven skromno. Rekao je to navečer 31. kolovoza 1939. godine. Dana 10. rujna 1939. godine štampa i radio objavili su slijedeću naredbu: PRÉSIDENCE DU CONSEIL Décret prohibant ou réglementant en temps de Guerre l' exportation des capitaux, les opérations de change et le commerce de l’or... U prijevodu: Dekret koji u ratno doba, posebnim propisima, zabranjuje i regulira izvoz kapitala, sve mjenične transakcije (zamjene deviza) te trgovinu zlatom. Član 1. Zabranjuje se izvoz kapitala u bilo kojem obliku, osim uz odobrenje ministra financija. Član 2. W&N Sve odobrene devizne operacije moraju se beziznimno obavljati preko Banque de France ili preko neke druge bankovne ustanove koja ima ovlaštenje ministra financija... Slijedile su daljnje odredbe o zlatu i devizama i na kraju prijetnja drakonskim kaznama ako bi se prekršila ova naredba. Dekret su potpisali: Albert Lebrun, predsjednik Edouard Daladier, ministar predsjednik Paul Marchendeau, čuvar pečata Georges Bonnet, ministar vanjskih poslova Albert Sarraut, ministar unutarnjih poslova Paul Reynaud, ministar financija Fernand Gentin, ministar trgovine Raymond Patenotre, ministar privrede Georges Mandel, ministar za kolonije Jules Julién, ministar pošta i telefona 9 Brzim vlakom, koji je krenuo točno po voznom redu i napustio Pariz u 8.35 sati, jedan je mladi američki diplomat putovao u Bruxelles. Bio je odjeven poput nekog privatnog engleskog bankara i imao uza se velik crn kovčeg iz svinjske kože. Provjeravanja na francusko-belgijskoj granici bila su vrlo stroga. Činovnici obiju strana identificirali su, na temelju diplomatske putnice koja se otvarala poput harmonike, tog mladog, njegovanog gospodina kao Williama S. Murphyja, službenog kurira američkog poslanstva u Parizu. Prtljagu mu nisu pretražili. Mladi je diplomat, a zapravo je to bio Nijemac koji se zvao W&N Thomas Lieven, nakon dolaska u Bruxelles odsjeo u hotelu Royal. Na recepciji je pokazao belgijsku putnicu koja je glasila na ime Armand Deeken. U toku idućeg dana Deeken, alias Murphy, alias Lieven, nakupovao je u Bruxellesu dolara u vrijednosti od tri milijuna francuskih franaka. Tri je milijuna izvadio iz crnog kožnatog kovčega, dok je dolare stavio u njega. Ta tri milijuna franaka osnovnog kapitala potjecala su iz Thomasove vlastite male banke. Smatrao je svojom dužnošću da ih dade kao predujam Deuxiéme Bureauu... Zbog političkih zbivanja međunarodna je vrijednost franka pala za dvadeset posto. U Francuskoj su privatnici, u paničnom strahu od daljnje devalvacije franka, nastojali nabaviti dolare. Stoga je tečaj dolara, za samo nekoliko sati, dosegao astronomsku vrijednost. Ali ne i u Bruxellesu. Tamo su se mogli nabaviti dolari po znatno nižem tečaju, jer Belgijance nije zahvatio strah od rata kao Francuze. Čvrsto su vjerovali: »Mi ostajemo neutralni; Nijemci nas ni u kojem slučaju neće još jednom napasti.« Uslijed nagle odluke francuske vlade da zabrani izvoz kapitala, inozemstvo nije bilo preplavljeno francima. Zbog toga je franak – upravo kao što je Thomas i očekivao – usprkos svemu zadržao donekle čvrstu vrijednost. A čvrsta vrijednost franka bila je, tako reći, osnova cijele operacije... S kovčegom punim dolara vratio se Thomas Lieven kao William S. Murphy u Pariz. Samo za nekoliko sati istrgli su mu iz ruku dragocjene devize upravo oni bogataši koji su željeli što prije ostaviti na cjedilu svoju domovinu, a imetak spremiti na sigurno. Thomas je W&N njihov sramotni postupak naplatio dvostruko i trostruko. Svojim prvim putovanjem za sebe osobno zaradio je 600000 franaka. Sada se William S. Murphy s pet milijuna franaka u kurirskoj prtljazi vratio u Bruxelles. Postupak se ponovio, dobit povećala. Tjedan dana kasnije vozikalo se četvero ljudi s diplomatskim putnicama između Pariza i Bruxellesa, ali i između Pariza i Züricha. Izvozili su franke, a uvozili dolare. Dva tjedna kasnije bila su već osmorica. Vrhovno rukovodstvo akcije zadržao je i dalje Thomas Lieven. Svojim se vezama pobrinuo da u Bruxellesu i Zürichu bude uvijek dovoljno robe. Ovaj je pothvat sada već donosio milijunsku dobit u francima. U žalosnim očima oficira francuske obavještajne službe pojavio se vlažan tračak nade i izraz još nesigurne zahvalnosti kad je Thomas počeo donositi sve veće i veće novčane iznose. Između 12. rujna 1939. godine i 10. svibnja 1940. godine, dana kada je Njemačka napala Belgiju, promet Thomasa Lievena iznosio je 80 milijuna franaka. Budući daje troškove i dobitak obračunavao s ukupno deset posto, a tu zaradu pretvarao u dolare, ostalo mu je 27730 dolara. Neprilika nije bilo, osim jedne male nezgode... Dana 2. siječnja 1940. godine vraćao se Thomas Lieven, već ni sam nije znao po koji put, večernjim vlakom iz Bruxellesa u Pariz. Na graničnom prijelazu u Feigniesu vlak je stajao dulje nego inače. Lagano uznemiren, Thomas se upravo htio raspitati za uzrok toga zastoja, kadli se otvore vrata odjeljka, a šef pogranične policije, visok čovjek kojeg je Thomas često viđao, proturi kroz njih glavu. Šef stanice ozbiljno reče: – Monsieur, bilo bi bolje da izađete i popijete sa mnom bocu vina, W&N a da put nastavite slijedećim vlakom. – A zbog čega da to učinim? – Ovaj vlak čeka američkog poslanika u Parizu. Njegova je ekselencija imala u blizini laku automobilsku nesreću u kojoj su mu oštećena kola. Susjedni je odjeljak rezerviran za njega. Dolazi u pratnji trojice ljudi iz poslanstva... Kao što vidite, monsieur, zaista je bolje da nastavite putovanje slijedećim vlakom. Dopuštate ii da ponesem vaš teški kovčeg... – Kako ste saznali? – upita Thomas Lieven pet minuta kasnije. Visoki policajac odmahne rukom: – Pukovnik Siméon vas nama svaki put najavi i posebno stavi na srce. Thomas otvori novčanik. – Što vam smijem ponuditi? – Ali zaboga, monsieur! Bila je to prijateljska usluga! Ništa ne tražim za nju. Međutim, možda... Ima nas ovdje šestnaestorica, a odnedavno nema gotovo uopće ni kave, ni cigareta... – Idući put kad budem putovao u Bruxelles... – Čekajte, monsieur, nije to baš tako jednostavno! Moramo paziti da pajkani od carine ne uhvate robu. Kad slijedeći put prolazite, ali samo ako putujete noćnim vlakom, stanite na platformu vagona prvog razreda, i to na prednju platformu. Pripremite omot. Jedan od mojih ljudi skočit će do vas... I tako je to onda bilo dva do tri puta tjedno. Ni jedna pogranična policijska stanica u Francuskoj nije bila tako dobro opskrbljena kao ova u Feigniesu. – Siromašni ljudi, dobri ljudi – reče Thomas Lieven... W&N 10 General Effel ponudi mu odlikovanje, ali ga Thomas odbije. – Osvjedočen sam civilist, gospodine generale. Ne volim to. – Onda poželite nešto drugo, gospodine Lievene! – Rado bih imao stanovitu količinu formulara za francuske putnice. I odgovarajuću količinu pečata. U Parizu sada živi mnogo Nijemaca koji će se morati sakriti čim dođu nacisti. Nemaju novaca za bijeg. Želio bih pomoći tim bijednicima. General je časak šutio pa reče: – Premda mi je vrlo teško, ipak poštujem vašu želju i ispunit ću je. Otada su mnogi ljudi posjećivali Thomasa Lievena u njegovu lijepom stanu uz Bulonjsku šumu. Nije uzimao novaca od njih. Besplatno su dobivali lažne pasoše. Jedini je uvjet bio da im zaista prijeti tamnica ili smrt od nacista. Thomas je govorio da se igra konzulata. Volio je tu igru. Najprije je oduzeo imetak bogatašima, a sada je malo pomagao sirotinji. Nijemcima se, čini se, nije žurilo. Francuzi su taj čudni rat nazvali Dróle de guerre 11. Thomas Lieven još je uvijek putovao u Bruxelles i u Zürich. U ožujku 1940. godine vratio se jednom kući dan ranije nego što je bilo predviđeno. Mimije već odavno živjela kod njega. Uvijek je znala točan sat njegova povratka. Ovaj put ju je zaboravio obavijestiti o svom 11 Smiješan rat. W&N ranijem povratku. »Iznenadit ću malu,« mislio je. I stvarno ju je iznenadio – u naručju šarmantnog pukovnika Julesa Siméona. – Monsieur – reče pukovnik koji je bio zaposlen mnogim pucetima svoje uniforme – svu krivnju preuzimam na sebe. Zaveo sam Mimi. Iznevjerio sam vaše povjerenje, monsieur. To se ničim ne može opravdati. Odredite oružje. – Nestanite što prije iz mog stana i da vas nikad više ne vidim ovdje! Siméonovo lice poprimi intenzivnu boju jagoda. On se ugrize za usnicu i ode. Mimi će plaho: – Bio si vrlo grub! – Ti ga ljubiš, zar ne? – Ljubim vas obojicu. On je tako hrabar i romantičan, a ti, ti si tako pametan i veseo! – Ah, Mimi, što da radim s tobom? – Thomas će utučeno, pa sjedne na rub kreveta. Odjednom je shvatio da jako voli Mimi... Dana 10. svibnja započela je njemačka ofenziva. Belgijanci su se prevarili; po drugi put bili su napadnuti. Nijemci su krenuli sa 190 divizija, kojima se suprotstavilo 12 nizozemskih divizija, 23 belgijskih, 10 britanskih, 78 francuskih i jedna poljska. Protiv 4500 njemačkih strojeva trebalo je da se bori 850 savezničkih aviona, djelomično starijeg tipa. Do sloma je došlo strelovito. Izbila je panika. Deset milijuna Francuza krenulo je na očajničko putovanje. U Parizu je Thomas Lieven mirno raspustio svoje kućanstvo. Ispostavljao je još posljednje lažne putnice svojim zemljacima kad se W&N već čula mukla tutnjava topova. Uredno je smotao svoje franke, dolare i funte, svezao ih i spremio u kovčeg s dvostrukim stijenkama. Mimi mu je pri tom pomagala. Tih je dana izgledala loše. Thomas je bio ljubezan, ali hladan. Još nije prebolio pukovnika. Na izgled je bio dobre volje: – Prema posljednjim vijestima, Nijemci se kreću sa sjevera na istok. Još ćemo, dakle, nešto pojesti, pa napustiti Pariz i krenuti prema jugozapadu. Benzina imamo dovoljno. Vozit ćemo se preko Le Mansa. Zatim dolje na Bordeaux i . . . – Stane, pa upita: – Ti plačeš? Mimi zajeca: – Povest ćeš me sa sobom? – Ma da, naravno. Pa ne mogu te ostaviti ovdje. – Ali, ali ja sam te prevarila... – Drago dijete – reče on dostojanstveno – da bi mene prevarila, morala bi se upustiti u najmanju ruku s Winstonom Churchillom! – Ah, Thomase – divan si! A – a opraštaš li i njemu? – Lakše nego tebi. Mogu razumjeti da te ljubi. – Thomase... – Molim? – On je u vrtu. Thomas skoči: – Što mu pada na pamet? – Očajan je. Ne zna što da radi. Vratio se sa službenog puta, a nitko od njegovih ljudi nije više ovdje. Sada je sasvim sam, bez kola, bez benzina... – Odakle to znaš? W&N – On – on mi je pričao... Došao je prije jedan sat... Rekla sam mu da ću govoriti sa tobom... – Ovo je doista nepojmljivo – reče Thomas, pa se počne smijati sve dok mu suze nisu navrle na oči. 11 Popodne 13. lipnja 1940. godine težak crni Chrysler vozio je kroz pariško predgrađe Saint-Cloud u smjeru jugozapada. Teško se probijao, jer su zajedno s njim u istom smjeru drndala i treskala bezbrojna druga vozila – kolone izbjeglica iz Pariza. Na desnom blatobranu crnog chryslera blistala je službena trokutasta zastavica Sjedinjenih Američkih Država, označavajući da je u automobilu neki visoki činovnik. Čitav je krov prekrivala osrednje velika zastava Sjedinjenih Američkih Država. Na odbojnicima su sjale tablice, a na njima su bljeskala velika sjajna slova CD. Za upravljačem je sjedio Thomas Lieven. Mimi Chambert sjedila je do njega. Na stražnjem sjedalu, između kutija za šešire i kovčega, smjestio se pukovnik Siméon. Opet je nosio svoje, nekoć elegantno, sada malo istrošeno, plavo odijelo, zlatnu dugmad za manšete i zlatnu iglu za kravatu. Siméon je promatrao Thomasa s pomiješanim osjećajima zahvalnosti, posramljenosti i nelagode. Thomas pokuša ublažiti napetu atmosferu ohrabrujućim riječima: – Čuvat će nas naša sretna zvijezda. – Pogleda trokutastu zastavicu na hladnjaku. – Bolje rečeno, naših četrdeset osam sretnih zvijezda! W&N Sa stražnjeg sjedala pukovnik se oglasi potmulo: – Bježimo poput kukavica. Trebali bismo ostati ovdje i boriti se! – Jules – ljubezno će Mimi – rat je već odavno izgubljen. Ako te uhvate, postavit će te pred zid. – To bi bilo časnije – reče pukovnik. – I gluplje – reče Thomas. – Zaista sam radoznao kako će se to ludilo nastaviti. To me najozbiljnije zanima! – Ako vas uhvate Nijemci, i vas će staviti pred zid – zaključi pukovnik. – Nijemci su – objasni Thomas, skrećući preko slabo prometnog pokrajnjeg puta u malu šumu – zatvorili tri četvrtine kruga oko Pariza. Slobodna četvrtina leži negdje između Versaillesa i Corbeila. To je četvrtina u kojoj se sada nalazimo. – A ako su Nijemci već i u toj četvrtini? – Uzdajte se u mene! Na ovoj beznačajnoj pokrajnoj cesti i u ovoj četvrtini nema Nijemaca. Niti jednog jedinog. Kad su izišli iz šume, pogled im se pružio po otvorenoj ravnici. Po beznačajnoj pokrajnoj cesti kretala se prema njima dugačka kolona oklopljenih izviđačkih kola, na kojima su bili naslikani veliki kukasti križevi. Pukovnik Siméon zastenje. Mimi krikne. Thomas Lieven reče: – Što traže ovi ovdje? Vjerojatno su zalutali.... – Sve je izgubljeno – reče pukovnik Siméon blijed poput krpe. – Nemojte opet započinjati, nervirate me! Pukovnik Simeon izjavi prigušenim glasom: – U mojoj se torbi nalaze tajni dosjei i popisi s imenima i adresama svih francuskih agenata. W&N Thomas se zagrcne: – Jeste li poludjeli? Čemu to vučete sa sobom? Pukovnik počne vikati: – Pukovnik Effel mije naložio da pošto-poto prenesem te popise u Toulouse i da ih predam određenoj osobi! – Niste li to prije mogli reći? – izdere se Thomas na njega. – Zar biste me poveli sa sobom da sam vam to prije kazao? Thomas se morao nasmijati. – I to je istina! Trenutak kasnije sukobili su se s njemačkom kolonom. – Imam pištolj – šaptao je pukovnik. – Dok sam živ, nitko se neće domoći torbe. – Tih nekoliko trenutaka gospoda će rado pričekati – reče Thomas i ugasi motor. Prašnjavi njemački vojnici ljubopitljivo su se približili. Iz džipa iziđe vitak, plavokos natporučnik. Pristupi chrysleru, podigne ruku prema kapi i reče: – Dobar dan. Vaše dokumente, molim! Mimi se ukočila. Nije mogla izustiti ni riječi. Vojnici su okružili Chrysler sa svih strana. – It’s okay 12 – reče Thomas Lieven naduto. – We are Americans, see? 13 – I can see the flags 14 – reče plavokosi natporučnik izvrsnim engleskim jezikom. – And now I want to see your papers! 15 12 13 Sve je u redu Zar ne vidite da smo Amerikanci 14 Vidim zastave 15 A sada želim vidjeti vaše dokumente! W&N – Here they are 16 – reče Thomas Lieven i pokaže ispravu. Natporučnik Fritz Egmont Zumbusch razvuče, poput harmonike, američku diplomatsku putnicu, namršteno se zagleda u dokument pa u elegantnog, mladog gospodina, što je beskrajno blazirano i dosađujući se sjedio za upravljačem velikih crnih kola. Riđi Zumbusch reče: – Your name is William S. Murphy? 17 – Yes.18 – odgovori mladi gospodin, zijevne, ali stavi pristojno ruku pred usta. Ako se ne zovete William S. Murphy nego Thomas Lieven, ako ste kao agent francuske obavještajne službe na crnoj listi njemačke obavještajne službe i ako se, da sve bude još ljepše, upravo nalazite usred kolone oklopljenih izviđačkih kola Wehrmachta 19, pa ako k tome još imate u kolima svoju malu francusku prijateljicu i visokog oficira Deuxiéme Bureaua u civilu, a još i znate da taj oficir nosi sa sobom u crnoj kožnatoj torbi tajne dosjee i popise svih francuskih agenata – tja, onda je doista najbolje da se držite beskrajno blazirano i kao da vam je smrtno dosadno! Usiljeno učtivo natporučnik Zumbusch vrati diplomatsku putnicu. Sjedinjene Države su toga vrućeg dana, 13. lipnja 1940. godine, ipak još bile neutralne, a Zumbusch nije želio dvadeset jedan kilometar ispred Pariza nikakvih neprilika. Bio je, međutim, nesretno oženjen, i stoga je izabrao vojnički poziv. Pa tako, svjestan svoje dužnosti, 16 Evo ih Zovete se William S. Murphy? 18 Da 19 Naziv za njemačku vojsku u vrijeme nacizma 17 W&N reče: – Gospođinu putnicu, molim! Crnokosa ga lijepa Mimi, doduše, nije razumjela, ali je, pogodivši što želi, otvorila torbicu i pružila mu što je tražio. Vojnicima koji su se nagurali oko kola poklonila je smiješak, koji je odmah izazvao sveopće zadivljeno mrmljanje. – My secretary 20 – objasni Thomas natporučniku. »Ma sve teče upravo izvrsno«, pomisli. »Sada još samo Siméon, pa smo i to preživjeli.« Idućeg trenutka dogodi se katastrofa. Natporučnik Zumbusch proturi glavu kroz prozor automobila da bi vratio Mimi putnicu. Zatim se obrati Siméonu, koji je s crnom torbom na koljenima sjedio otraga među kutijama za šešire i kovčezima. Možda se Zumbusch prenaglo okrenuo kada je ispružio ruku. Pukovnik Siméon ustukne pred teutonskom rukom koja mu se približavala i fanatičnim izrazom kršćanskog mučenika pritisne torbu na prsa. – Oho – reče Zumbusch – a što li je tu unutra? Hajde, pokažite! – Non, non, mon! 21 – poviče pukovnik. Thomasu, koji je želio posredovati, odjednom se zabije Zumbuschov lakat u usta. Ni u chrysleru baš nema mjesta za veliku gužvu. Mimi poče vrištati. Zumbusch udari glavom u krov automobila i stade kleti. A kad se Thomas htio okrenuti, udari ga ručica mjenjača u osjetljivo mjesto – u koljeno. 20 21 Moja tajnica ’Ne. ne, ne! W&N »Ovaj glupan igra se junaka«, pomisli Thomas gnjevno. Uto na svoj neizreciv užas ugleda francuski vojni pištolj u Siméonovoj ruci i začuje ga kako sopće: – Ruka sebi ili ja pucati! – Budalo! – poviče Thomas. Gotovo je iščašio rame dok je odozdol udario Siméona po ruci. Hitac opali poput groma. Tane probije krov automobila. Thomas istrgne oružje Siméonu iz ruke te reče bijesno na francuskom: – S vama čovjek ima zaista samo neprilike. Natporučnik Zumbusch naglo otvori vrata automobila urlajući na Thomasa: – Napolje! Thomas iziđe, susretljivo se smiješeći. I natporučnik je sada u ruci držao revolver. Tenkisti su nepomično stajali u krugu oko njih s uperenim oružjem. Odjednom je nastao potpuni muk. Thomas zavitla Siméonovo oružje u polje, potom se visoko uzdignutih obrva zagleda u petnaest revolverskih cijevi. »Sada više ništa ne pomaže. Moram se osloniti na naš nacionalni osjećaj za autoritet.« Duboko udahne, pa zaurla na Zumbuscha: – Ova gospodin i ovaj dama biti pod moja zaštita! Moja kola nositi zastava Sjedinjene Države. – Izlazite ili pucam! – derao se Zumbusch na pukovnika Siméona u civilu, koji je sjedio blijed na stražnjem sjedalu. – Ostanite unutra! – vikao je Thomas kojem ništa pametnije nije palo na pamet: – Ova automobil biti eksteritorijalan! Tko sjediti u kolima, taj sjediti na tlo Amerike. W&N – Briga me za to... – Okay, okay, želila, dakle izazvati međunarodna incident! Zbog takve incident stupila mi u prvi svjetski rat! – Uopće ništa ne izazivam! Vršim samo svoju dužnost! Ovaj čovjek može biti francuski agent! – Vjerujete li da bi se tada tako ponašao? – Ovamo torbu, želim znati što je u njoj! – To biti diplomatska prtljaga, međunarodno zaštićena. Pritužit ću se kod vaša starješina! – To možete učiniti smjesta! – Što mislite time reći? – Idete sa mnom! – Kamo? – U glavni štab našeg korpusa. Da je ovdje nešto trulo, i slijepac vidi! Sjednite za upravljač. Okrenite kola. Pri najmanjem pokušaju bijega pucamo. Ali ne u kotače – reče natporučnik Zumbusch. Rekao je to vrlo tiho. 2. poglavlje 1 Thomas Lieven se, sjetno uzdišući, ogledavao po crveno, bijelo i zlatno ukrašenoj spavaćoj sobi. Spavaća je soba pripadala apartmanu broj 107, a apartman broj 107 bio je jedan od četiriju najluksuznijih apartmana u hotelu »George V.« Hotel »George V« bio je jedan od W&N četiriju najluksuznijih hotela u Parizu. Na njegovu se krovu, već satima, vijorila ratna zastava Reicha s kukastim križem. Mimo njegova portala već su satima tutnjili teški tenkovi. U njegovu je dvorištu stajao crni Chrysler. A u spavaonici apartmana 107 sjedili su Thomas Lieven, Mimi Chambert i pukovnik Jules Siméon. Proživjeli su dvadeset četiri potpuno luda sata. S oklopljenim izviđačkim kolima ispred i iza sebe jurio je crni Chrysler za glavnim štabom korpusa. Riđokosi natporučnik Zumbusch pokušao se preko radija povezati sa svojim generalom. Međutim, Nijemci su tako brzo napredovali da je izgledalo kao da više uopće nemaju neki čvrsti glavni stan. Tek otkako su bez borbe zaposjeli Pariz, izgleda da se i general smirio: u hotelu »George V.« Hodnicima su odzvanjale teške vojničke čizme. U hotelskom predvorju ležali su sanduci, mitraljezi i telefonski kablovi. Nijemci su polagali vodove. Svuda je vladao silan metež. Prije četvrt sata natporučnik Zumbusch odveo je svoja tri zatvorenika u spavaonicu apartmana broj 107. Zatim je nestao. Vjerojatno je podnosio izvještaj svom generalu. Crna kožnata torba ležala je sada na koljenima Thomasa Lievena. Uzeo ju je k sebi dok je zaključavao kola. Smatrao je daje kod njega ipak sigurnija. Kroz visoka, umjetnički ukrašena vrata, što su vodila u salon, iznenada se začuje ljutita vika. Vrata se naglo otvore. Neki strahovito visok oficir pojavi se na njima i reče: – Gospodin general von Felseneck moli vas da dođete, gospodine Murphy. »Znači, još uvijek slovim kao američki diplomat«, pomisli Thomas Lieven. »Dakle, hrabro naprijed...« Polagano ustane s kožnatom torbom ispod ruke. Dostojanstvenim W&N izražajem lica prođe mimo visokog ađutanta u salon. General Erich von Felseneck bio je zdepast muškarac, kratko podšišane sive kose s naočalama u zlatnom okviru. Thomas ugleda stolić na kojem su ispred pribora i hotelskog posuđa stajale dvije limene posude. Generala su očito omeli u brzom ručku. Thomas iskoristi tu okolnost da pokaže svoju internacionalnu uglađenost: – Vrlo meni žao, generale, što vas smetati pri jelu. – Ja bih se morao ispričati, mister Murphy – reče general, stežući Thomasu ruku. Thomas osjeti naglu vrtoglavicu dok mu je general vraćao lažne putnice za Mimi i Siméona. – Vaše su isprave u redu. Oprostite zbog natporučnikova postupka. Morate razumjeti daje ponašanje vašeg suputnika izazvalo njegovu sumnju. Ali nema dvojbe da je prekoračio svoja ovlaštenja. – To se događa, generale... – promrmlja Thomas. – To se ne smije dogoditi, mister Murphy! Njemački Wehrmacht je korektan. Mi poštujemo diplomatske običaje. Nismo mi razbojnici! – Certainly not 22... 22 ‘Sigurno ne. W&N Meni Gulaš od krumpira Rizi-bizi Složenac na različite načine 15. lipnja 1940. Thomas Lieven uz složenac osvaja njemačkog generala Pirjajte na masti luk dok ne postane staklast, dobro posolite i obilno začinite paprikom. Zatim dodajte govedinu izrezanu na kockice. Kratko prije nego što meso omekša dodajte krumpir narezan na kocke. Pazite: uvijek morate imati jednaku količinu luka i mesa! Na kraju dodajte malo majorana i sitno Gulaš od krumpira nasjeckane krastavce. Rizi-bizi slatkastokisele W&N U skuhanu rižu umiješajte zeleni grašak (iz konzerve ili svježi – samo ga tada prethodno posebno skuhajte). Kratko miješajte na blagoj vatri dodajući maslac ili mast te ostatke mesa, pečenja ili sitno narezane kobasice. Začinite po želji curryjem, a kod stola pospite s malo parmezana. Pod tim nazivom postoje razni recepti za pripremanje ovčetine i bijelog kupusa u dobar složenac. Jedan od najboljih načina je mecklenburški: ovčetinu narežite na kockice, posolite i kuhajte sat do sat i pol. Zatim očistite glavice bijelog kupusa od vanjskih listova i peteljki, razrežite ih na četiri dijela i kuhajte četvrt sata u kipućoj vodi, a onda ih čvrsto istisnite u krpi. Obložite velik lonac tankim ploškama slanine, gore stavite red kupusa s okruglom stranom prema gore,a na to nekoliko komadića mesa, sitno nasjeckan luk, krasuljicu, sol, papar i nešto klinčića. Dalje stavljajte naizmjence red kupusa, pa red mesa s gornjim začinima. Posljednji red odozgor mora biti red kupusa. Konačno, zalijte sve janjećom juhom, koju ste odlili od taloga, i kuhajte sve zajedno još oko jedan sat kako bi se juha ukuhala. – Da vam sasvim iskreno kažem, mister Murphy, prošli tjedan imao sam strašnih okapanja. Došlo je gotovo do Führera. Kod Amiensa je nekolicina pretjerano revnih oficira pritvorila i pretražila dva pripadnika švedske vojne misije. Kakve li užasne graje! Morao sam se osobno ispričati. Možda mi je to bila i opomena. Nešto slično ne smije mi se dogoditi dvaput. Jeste li već jeli, mister Murphy? – N – ne... – Smijem li vas prije odlaska pozvati? Skromna hrana ratnika. Hotelska kuhinja još ne radi. A Prunier će danas biti, vjerojatno, W&N zatvoren, ha-ha-ha! – Ha-ha-ha! – Što kažete, dakle, na mali pucanj iz njemačkog »gulaš-topa?« – Ako vam neću smetati? – Ma ne, veselit će me! Kogge, još jedan pribor za jelo. Pošaljite nešto i društvu u susjednu sobu... – Hoću, gospodine generale! Pet minuta kasnije... – Malo je jednolična ta loša hrana, zar ne, mister Murphy? – Oh no’, s obzirom na okolnosti, ona prijati izvrsno... – reče Thomas Lieven, koji se malo-pomalo opet pribrao. – Ne znam zapravo zbog čega, ali ovi momci ne znaju pripremiti dobar složenac – ljutio se general. – Generale – blago će Thomas Lieven – rado bih se odužiti za vašu ljubeznost te bih vam dao malu uputu... – Sto mu gromova, mister Murphy, vi izvrsno govorite njemački! »Kompliment opasan po život«, pomisli Thomas, i njegovo se poznavanje jezika naglo smanji. – Thank you, general 23. Moj odgojiteljica bila neki dadilja iz Mecklenburga. Njezin kuharski speciality 24 biti mecklenburški lonac... – Zanimljivo, zar ne, Kogge? – obrati se general svom ađutantu. – Tako je, gospodine generale! – Nije pravo što je mecklenburški lonac doživjeti nepravda i doći 23 Hvala, generale. Specijalitet. 24 W&N na zao glas – poduči ih Thomas Lieven pomno pazeći na svoj američki naglasak. – Rado budem vama objasniti kako vi prirediti original mecklenburški lonac. Ali i gulaš od krumpira moći postati prava delikatesa! – Thomas snizi glas: – Najprije jedno pitanje što me već dugo mučiti: je li biti istina da se njemačkoj vojničkoj hrani dodaje – hm – soda? – Te su glasine vrlo tvrdokorne. Ne mogu vam ništa reći, jer o tome ništa ne znam. Dakako, ljudi su mjesecima na putu, daleko od svojih žena, vrlo daleko... Ne moram vam dalje ništa objašnjavati. – Nipošto, gospodine generale! Bilo kako mu drago: uvijek pomagati crveni luk. – Luk? – Alfa i omega gulaša od krumpira, gospodine generale: crveni luk! U Francuska ga, bogu budi hvala, imati dovoljno! Trik je potpuno jednostavna: treba uzeti isto toliko crvenog luka koliko i govedine, pa majorana, sitno isjeckane kisele krastavce i... – Samo trenutak, molim, mister Murphy! Kogge, pribilježite ovo, želim da se to dostavi načelniku Uprave za opskrbu. – Razumijem, gospodine generale! – Dakle – reče Thomas Lieven – luk valja pirjati na masti dok ne postane staklast, dobro ga posoliti i začiniti paprikom... – Diktirao je sve dotle dok netko nije zakucao i na vratima se pojavio ordonanc. General i ordonanc su nešto šaputali – zatim su obojica nestala. Thomas nastavi diktirati recept za gulaš od krumpira što se kuha u jednom loncu. General se vrati nakon dvije minute. Progovori tiho, ledenim glasom. – Malo prije sam izgrdio natporučnika Zumbuscha. To mu nije W&N dalo mira. Nazvao je američku ambasadu. Mister Murphy im je potpuno nepoznat. Imate li za to kakvo objašnjenje, mister Murphy? 2 Mimo hotela još su uvijek gmizali teški tenkovi i vojna vozila. Zveketanje njihovih lanaca i buka motora odzvanjali su strahovito glasno u ušima Thomasa Lievena. Nesvjesno izvadi svoj sat na otkucavanje i pusti da mehanizam odzvoni: dvanaest udaraca, pa zatim još dva. General je bio nepomičan. Dok su se udarci sata oglašavali srebrnim zvukom, Thomas je razmišljao ludom brzinom. »Nema mi druge, moram staviti sve na kocku...« – Pa dobro. Čini se da mi drugo ne preostaje. Iako time kršim najstrožu zapovijed... Molim gospodina generala za razgovor u četiri oka. – Sada je govorio besprijekornim njemačkim. – Slušajte vi, mister Murphy ili kako li se već zovete, upozoravam vas! Prijeki sud može se sazvati vrlo brzo. – Pet minuta u četiri oka, gospodine generale! – Thomas se trudio da izgleda vrlo značajno. General je dugo razmišljao. Zatim pokretom glave otpusti ađutanta. Tek što je ađutant napustio salon, Thomas raspali poput mitraljeza: – Ovime doznajete povjerljivu vojnu tajnu. Kada odem, zaboravit ćete da ste me ikada sreli... – Zar ste poludjeli? – ... ja vam otkrivam vojnu tajnu Vrhovnog zapovjedništva. Dat W&N ćete mi vašu časnu oficirsku riječ da o tome nikada nećete izustiti ni slova... – Takvu drskost nisam još nikad... – ... imao sam strogi nalog admirala Canarisa... – Ca-canarisa? – ... Canarisa osobno da moram bezuvjetno ustrajati na svom identitetu američkog diplomata. Okolnosti me, međutim, sada primoravaju da vam kažem istinu. Evo, izvolite. – Širokim pokretom Thomas Lieven otkopča svoj prsluk i iz jednog unutarnjeg džepa izvadi ispravu. – Pročitajte, gospodine generale! Felseneck je čitao. Dokument što ga je držao u ruci bila je originalna legitimacija njemačkog Abwehra, koju je ispostavio stanoviti major Fritz Loos, oficir Abwehra u okružnoj komandi Köln. Thomas je sačuvao ispravu u uvjerenju da će mu možda jednom zatrebati... General reče zaprepašteno: – Vi... vi ste kod Abwehra? – Kao što vidite! – Thomas se ražesti. – Ako gospodin general sumnja u moje riječi, zahtijevam smjesta najavu hitnog razgovora s Kolnom! – »Ako telefonira, gotov sam. Ako ne telefonira, spašen sam«, mislio je grozničavo. – Ma morate razumjeti... »Čini se da sam spašen«, pomisli Thomas i počne vikati: – Znate li vi tko su ono dvoje što čeka u susjednoj sobi? Najvažniji francuski nosioci povjerljivih vojnih tajni! Spremni da rade za nas! – On udari po crnoj torbi. – Ovdje se nalaze dosjei i popisi s imenima svih pripadnika Deuxiéme Bureaua. Sada valjda razumijete što je sve na kocki? W&N General von Felseneck bio je potresen. Lupkao je nervozno po stolu. Thomas Lieven je razmišljao: »Dosjei, popisi, imena obavještajaca. Ako se moji zemljaci, Nijemci, dočepaju ovih popisa, ubijat će francuske agente. Poteći će krv, mnogo krvi. Međutim, ako ih Nijemci ne dobiju? Tada će francuski agenti poduzeti sve da poubijaju Nijemce. Ne sviđa mi se nijedno ni drugo. Mrzim nasilje i rat. Prema tome, moram vrlo dobro promisliti što mije činiti s ovom crnom torbom. Ali o tome ću razmišljati kasnije. Najprije da se sada izvučem odavle...« General promuca: – Ma ipak – ipak to ne razumijem. Ako ovi ljudi žele raditi za nas, čemu onda ta tajanstvenost? – Gospodine generale, zar doista to ne razumijete? Progoni nas francuska obavještajna služba! Može nas napasti svakog trenutka! Zbog toga je admiral došao na pomisao da ovo dvoje preveze uz diplomatsku zaštitu jedne neutralne sile te da ih sakrije u jednom dvorcu ispred Bordeauxa, sve dok ne bude sklopljeno primirje! – Thomas se gorko nasmije. – Nismo, na žalost računali s mogućnošću da bi nam kakav presavjestan natporučnik mogao pomrsiti račune. – Zatim kimne ozbiljno glavom. – Izgubili smo vrijeme, dragocjeno vrijeme! Gospodine generale, ako ovo dvoje ljudi padne u ruke Francuza, tada će posljedice – međunarodne posljedice – biti nesagledive... A sada, konačno, najavite razgovor s Kolnom! – Ali ja vam vjerujem! – Vi mi vjerujete? Baš ste ljubezni! Tada mi barem dopustite da ja nazovem Köln i da izvijestim o ovoj nezgodi! – Slušajte, upravo sam nedavno imao takvo okapanje. Zar baš morate? W&N – Što znači: moram li? A kako ćemo dalje? Ako se konačno i budem smio udaljiti, izlažem se opasnosti da me na slijedećem uglu netko od vaših presavjesnih ljudi ponovno pritvori! General zastenje: – Dat ću vam propusnicu. Nitko vas više neće zaustavljati – nikada više... – Dobro – reče Thomas. – Još samo nešto, gospodine generale. Nemojte više prekoravati natporučnika Zumbuscha. On je samo vršio svoju dužnost. Zamislite samo da sam, slučajno, francuski obavještajac, a on me pustio da prođem... 3 Kad je crni Chrysler sa zastavom Sjedinjenih Američkih Država na krovu isplovio iz dvorišta hotela »George V«, dva su mu njemačka stražara salutirala. Thomas Lieven, alias William Murphy, podigne ruku svom homburgu 25 te učtivo uzvrati na njihovu pažljivost. Poslije toga Thomas je bio mnogo manje učtiv. Očitao je Julesu Siméonu oštru bukvicu, koju je Siméon primio bez prigovora. Nakon prekida od gotovo četrdeset šest sati stigli su ponovo na onaj isti put kojim su ranije, nakanili bježati. Thomas upita: – Tko treba, zapravo, dobiti crnu torbu? – Major Débras. 25 isto što i idn – šešir – po imenu engleskog ministra vanjskih poslova i predsjednika vlade Anthonyja Edena. W&N – Tko je to? – Drugi čovjek po važnosti u Deuxiéme Bureauu. On će prenijeti popise u Englesku ili u Afriku. »A onda«, pomisli Thomas zabrinuto, »a što onda? Ah, kako bi svijet bio lijep kad ne bi postojale obavještajne službe!« – Major je u Toulousu? – Nemam pojma gdje se sada zadržava – odvrati pukovnik. – Neizvjesno je i kada će stići – i kako. Naređeno mi je da u Toulousu potražim naš poštanski sandučić. – Kakav poštanski sandučić? – upita Mimi. – Poštanskim sandučićem nazivamo čovjeka koji prima vijesti i šalje ih dalje. – Aha. – Taj je čovjek potpuno pouzdan. Zove se Gérard Perrier i vlasnik je garaže. Četiri su dana putovali cestama zakrčenim bjeguncima i vojskom. Propusnica, koju je Thomas bio dobio od generala Felsenecka stvarala je čuda. Njemačke su kontrole bile upravo uzorno učtive. Na kraju je Thomas putovao čak i s gorivom njemačkog Wehrmachta. Neki kapetan u Toursu stavio mu je na raspolaganje pet kanistara benzina. Pred Toulousom Thomas zaustavi automobil i izvrši na njemu stanovite preinake. Skine CD tablice, ukloni trokutastu američku zastavicu, a i veliku zastavu s krova. Ove oznake spremi u prtljažnik za svaki slučaj, a izvadi dvije tablice s francuskim oznakama. – Molim vas, imajte na umu da se odsad više ne zovem William Murphy nego Jean Leblanc – obrati se on Siméonu i Mimi. Na tője ime glasila lažna putnica koju mu je u školi za špijune kod Nancyja W&N bio dao njegov učitelj Jupiter... Toulouse je u mirno doba bio grad od 250000 stanovnika. Sada je tamo obitavalo više od milijun ljudi. Grad je bio nalik na neki grozničav, tragičan sajam. Nepregledne skupine bjegunaca logorovale su pod vedrim nebom, ispod starog drveća trgova uz Rue des Changes i u Saint Serninu. Thomas je vidio automobile s oznakama iz čitave Francuske – i iz pola Evrope. Ugledao je i neki gradski autobus pariških prijevoznih poduzeća, koji je još uvijek kao cilj imao istaknut Arc de Triomphe, a vidio je i kamionet s natpisom »Soda-voda i druga pjenušava pića Alois Schildhammer & sinovi, Beč XIX, Krottenbachstrase 32.« Dok je pukovnik tražio svoj poštanski sandučić, Mimi i Thomas su se trudili da nađu sobe. Tražili su po hotelima, pansionima i domovima za strance. Pokušavali su svuda. U čitavom Toulousu nije bilo ni jedne jedine slobodne sobe. U hotelima su cijele obitelji živjele u predvorjima, blagovaonicama, barovima i praonicama. Sobe su bile više nego pretrpane. Bolnih stopala, Mimi i Thomas sastali su se nakon više sati na onome mjestu gdje su bili ostavili automobil. Pukovnik je sjedio na chryslerovu podnožniku. Izgledao je zbunjeno. Crnu je torbu držao pod miškom. – Što se dogodilo? – upita Thomas. – Zar niste našli garažu? – Jesam – Siméon će umorno. – Ali gospodina Perriera više nisam našao. Čovjek je mrtav. Živa mu je još samo jedna polusestra, Jeanne Perrier.Ona stanuje u Rue des Bergéres 16. – Odvezimo se onamo – reče Thomas. – Možda se major Débras javio njoj. W&N Rue des Bergéres ležala je u starom dijelu grada, koji se sa svojim uskim ulicama i cestama popločenim kamenim pločama i slikovitim kućama jedva ponešto promijenio od 18. stoljeća. Djeca su vrištala, radio-aparati su svirali, a preko ulice bili su razapeti konopci na kojima je lepršalo šareno rublje. U bistroima Rue des Bergéres, punoj sićušnih restorana i malih barova, bilo je mnogo lijepih djevojaka. Bile su ponešto prejako našminkane i širokogrudno su pokazivale svoje draži. Sitno su koracale amo-tamo kao da su čekale nešto sasvim određeno. Pokazalo se daje kuća broj 16 mali starinski hotel s trošnim restoranom u prizemlju. Iznad ulaza visjela je mjedena ploča u obliku ženske siluete, a na njoj je pisalo: CHEZ JEANNE U uskoj dugoj portirnici našli su vratara čija je kosa bila ulaštena briljantinom. Strme stepenice vodile su u prvi kat. Vratar im reče da će madame odmah doći. Možda bi gospoda u međuvremenu izvoljela sjesti u salonu... U salonu su sa stropa visili veliki svijećnjaci, bilo je ondje i pliša i nojeva perja, posuda s cvijećem koje je izgledalo prašnjavo, gramofon i veliko zrcalo koje je pokrivalo čitav jedan zid. Osjećao se miris parfema, pudera i hladnog dima cigareta. Mimi reče malo tjeskobno: – O bože, misliš li da je ovo ovdje... – Mhm – reče Thomas. Puritanski asketski pukovnik reče: – Ionako odmah odlazimo! Lijepa žena od kojih trideset pet godina uđe u salon. Imala je W&N kratko podrezanu, lavlje žutu kosu i bila je vješto namazana. Doimala se vrlo energično, kao žena koja je poznavala život, ali ga sve u svemu nije uzimala preozbiljno. Njezine su obline smjesta pobudile zanimanje Thomasa Lievena. Glas te dame bio je malo promukao: – Dobro došli, gospodo. Oh, u troje! Divno. Ja sam Jeanne Perrier. Dopustite da vam predstavim nekoliko svojih malih prijateljica. Pljesnula je rukama. Vrata prekrivena tapetama od crvene svile otvoriše se, i uđoše tri mlade djevojke, među njima i jedna mulatkinja. Sve tri bile su lijepe i sve tri gole. Osmijehujući se, odšetale su prema velikom zrcalu, pa se u krugu okrenule. Zanimljiva dama s lavlje žutom kosom pri tom je govorila: – Dopustite da vas upoznam. Slijeva nadesno: Šonja, Bébé, Jeanette... – Madame – slabim je glasom prekine pukovnik. – ... Jeanette dolazi iz Zanzibara, ona ima... – Madame – presiječe je pukovnik glasnije. – Monsieur? – Došlo je do nesporazuma. Želimo razgovarati s vama nasamu, madame! – Pukovnik ustane, priđe Jeanni Perrier i tiho upita: – Što je mrav rekao cvrčku? Oči Jeanne Perrier sasvim su se suzile dok je tiho odgovorila: – Pleši sada pleši, a zimi ćeš patiti od strašne gladi. – Zatim ponovo zaplješće rukama i obrati se ljepoticama: – Možete ići! Trojka se povuče uz hihotanje. – Morate mi oprostiti, nisam imala pojma... – Jeanne se nasmije i W&N pogleda Thomasa. Činilo se kao da joj se svidio. Mimino se čelo iznenada ljutito nabora. Jeanne nastavi: – Dva dana prije svoje smrti brat me u sve uputio. Rekao mi je i lozinke. – Obrati se Siméonu. – Vi ste, dakle, gospodin koji je imao donijeti torbu. Ali gospodin koji bi po nju trebao doći nije se još javio. – Znači da ga moram čekati. Moglo bi još malo potrajati dok ne dođe. Njegov je položaj vrlo opasan. Thomas pomisli: »A postat će još opasniji kad gospodin iskrsne. Jer on ne smije dobiti tu crnu torbu. Sada je ima Siméon, ali je on neće uspjeti zadržati. Za to ću seja pobrinuti. Spriječit ću da dođe do novog zla i da poteče još više krvi... Trebali ste me ostaviti na miru, svi vi! Sada je prekasno, sada sam se i ja uključio u igru – ali na svoj način.« Obrati se Jeanni: – Madame, kao što znate, Toulouse je prepun. Možete li nam iznajmiti dvije sobe? – Zar ovdje? – skoči Mimi. – Drago dijete, to je jedina mogućnost koju vidim... – Thomas uputi Jeanni zavodljiv osmijeh: – Molim vas, madame! – Izdajem svoje sobe, zapravo, samo na sat... – Madame, dopuštate li da nježno dirnem u vaše rodoljubno srce? – raspita se Thomas. Jeanne sanjarski uzdahne. – Tako šarmantnom stanaru – pa dobro, neka bude. W&N 4 Major Débras je puštao da ga čekaju. Prošao je jedan tjedan, pa i drugi – a on nije dolazio. »Kako bi bilo lijepo«, pomisli Thomas, alias Jean, »da se uopće nikada više niti ne pojavi!« Gotovo se sasvim udomaćio u Chez Jeanne. Kad god mu je to vrijeme dopuštalo, bio je pri ruci privlačnoj vlasnici hotela u koje je bila kosa kao u lavice. – Kuhar mi je pobjegao, Jean – tužila se Jeanne svom stanaru njemačkog porijekla, kojeg je smatrala pravim pravcatim Parižaninom i koga je već drugog dana po dolasku oslovljavala njegovim lijepim imenom. – Namirnica je sve manje. Zamislite koliko bih mogla zaraditi samo kad bi mi radio restoran... – Jeanne – odvrati Thomas, koji je svoju domaćicu već drugi dan oslovljavao njezinim lijepim imenom – evo mog dobronamjernog prijedloga: ja ću kuhati, nabavljati namirnice, a zaradu ćemo dijeliti popola. Slažete li se? – Zar ste uvijek tako nasrtljivi? – Smeta li vam to? – Naprotiv, Jean, naprotiv! Gorim od želje da upoznam i vaše ostale skrivene talente... Dok su pokušavali Jeannin restoran ponovno osposobiti za rad, pukovnik Siméon napokon dokaže da ipak ima nekih sposobnosti za obavještajca. Pošto je dva dana bio odsutan, ponosno izvijesti Mimi i Thomasa: – Ona dva mehaničara nisu mi htjela ništa reći. No malo sam njuškao po garaži i pri tom naišao na svakojake znakove. Ključ. Zemljopisnu kartu. Bilješke. Voila. Stari je Pierre spremio zalihu W&N benzina! – Sto mu gromova! A gdje? – U šumi ispred Villefranche-de-Laragais. Pedeset kilometara odavde. U jednom bunkeru ispod zemlje. Najmanje stotinu kanistara. Upravo dolazim odande. Mimi skoči i izazovno poljubi Siméona, »Ovo mi sada vraća zbog Jeanne«, pomisli Thomas i reče s mnogo poštovanja: – Čestitam, gospodine pukovniče! – Ah – reče Siméon skromno i simpatično, kad je opet bio kadar govoriti – znate, prijatelju, neobično sam sretan što sam konačno uspio učiniti nešto pametno. »Kad bi barem svi obavještajci bili tako razboriti«, pomisli Thomas. Odu, dakle, u šumu po benzin. Thomas ostavi crni Chrysler u garaži i za nekoliko od svojih 27730 dolara kupi mali peugeot, jer je trošio mnogo manje goriva. Ubrzo je Thomas postao poznata ličnost na neravnim cestama oko Toulousa. Svi su ga seljaci pozdravljali, kesili se i šutjeli. S jedne strane zbog toga što je Thomas uvijek dobro plaćao, a s druge jer je iz grada donosio robu koje na selu nije bilo... Thomas je pekao, pržio i kuhao da gaje bilo zadovoljstvo gledati. Jeanne mu je pri tom pomagala. U kuhinji je bilo vruće. Bar što se tiče odjeće, Jeanne se štitila od vrućine koliko je god više mogla. Bila je to sretna suradnja: ona se divila njemu, a on se divio njoj. Mimi je poduzimala duge šetnje sa Siméonom. Restoran je sada bio svakog dana pun do posljednjeg mjesta. Gosti su gotovo isključivo bili muškarci, izbjeglice iz svih onih W&N zemalja kojima se Hitler dosad bio pozabavio. Zbog toga je i kuhinja Thomasa Lievena bila vrlo raznovrsna. Izbjeglice su bili ushićeni, donekle i zbog ljudskih, pristupačnih cijena. Još ushićenije bile su djevojke koje su pripadale kući. Mladi, šarmantni kuhar sve ih je osvojio svojom elegancijom i smionošću, svojom ljubeznošću i mudrošću. Uvijek su osjećale da se prema njima ponaša kao prema damama, jer se nijednoj nije suviše približio. Ubrzo je postao njihovim ispovjednikom, posuđivao im novac, davao pravne i medicinske savjete, a i neumorno ih je slušao kad bi mu otkrivale najskrovitije tajne svojih ženskih srdaca. Jeanette je imala dijete na selu. Seljačka obitelj kod koje je bilo dijete postavljala je sve besramnije zahtjeve. Thomas ih je od toga odgovorio. Sonji je pripadalo nasljedstvo, koje joj neki nepošteni odvjetnik nije htio izručiti. Thomas ga je na to primorao. Bébé je imala grubog prijatelja koji ju je stalno varao i mlatio. Nježnim upozorenjem na određene policijske propise, ali i čvrstim džiju-džicu zahvatom, Thomas gaje uvjerio da se mora ponašati pristojno. Taj se prijatelj zvao Alfonse. Jednom kasnije on će Thomasu zadati još mnogo jada. Među stalne goste restorana ubrajao se i jedan bankar po imenu Wälter Lindner. Najprije je pred Hitlerom bio pobjegao iz Beča, a zatim iz Pariza. Lindnera su pri bijegu odvojili od žene, i sada je čekao da se ona negdje pojavi. Toulouse su odredili kao mjesto sastanka. Wälter Lindner pokazivao je veliku naklonost prema Thomasu. W&N Kada je doznao da je i Thomas bio bankar, predložio mu je: – Pođite sa mnom u Južnu Ameriku. Čim stigne moja žena, odlazimo onamo. Ondje imam imetka. Budite mi ortakom... – i pokaže izvadak iz banke Rio de la Plata. Izvadak je bio novijeg datuma i potvrđivao je da Lindner ondje može potraživati više od milijun dolara. Tog se trenutka Thomas Lieven, usprkos svemu što je dosad doživio, još jednom ohrabrio i povjerovao u ljudski razum i u svoju svijetlu budućnost. Jedino je još želio da što bolje okonča aferu oko crne torbe. Ni njemački Abwehr, ni francuska obavještajna služba ne smiju dobiti dosjee. A zatim što dalje od pokvarene, stare Evrope željne rata! Daleko u novi svijet! Postati ponovno bankar, čestiti građanin, civil! Ah, kako je silno čeznuo za tim! Ta se čežnja, međutim, neće ostvariti. Vrlo brzo Thomasa će prestati peći savjest što je radio za Francuze, a protiv Nijemaca. Još malo, i on će raditi za Nijemce, a protiv Francuza. Zatim opet za Francuze. Pa onda protiv Engleza, te opet za Engleze. Zatim za sve njih. Pa onda opet protiv svih. Ludilo u koje je upao tek je počelo. Samo što onaj dobri čovjek u Thomasu Lievenu, koji je ljubio mir a mrzio nasilje, još nije znao što ga sve čeka... Prođe lipanj, a za njim i srpanj. Sada su već gotovo dva mjeseca bili u Toulousu. Jednog vrućeg jutra održe Siméon Jeanne i Thomas malo ratno vijeće. Siméon je izgledao pomalo uzbuđen, ali Thomas se toga sjetio tek kasnije. Pukovnik mu objasni: – Moramo proširiti područje našeg djelovanja, prijatelju. Madame W&N ima za vas novu adresu. – Nagne se nad zemljopisnu kartu. – Pogledajte, evo ovdje, otprilike 150 kilometara sjeverozapadno od Toulousa, u dolini Dordogne, u blizini Sarlata. – Ondje leži mali dvorac – objasni Jeanne nervozno pušeći, čega se također Thomas sjetio tek naknadno – na izlasku iz mjesta Castelnau-Fayrac. Zove se Les Milandes. Oni ljudi imaju malo poljoprivredno imanje, gomilu svinja i krave, sve... Tri sata kasnije mali je peugeot poskakivao po prašnjavim cestama još uvijek u smjeru zapada. Kraj uz obale Dordogne bio je romantičan, a romantično je izgledao i dvorac Les Milandes. Bila je to visoka, bijela građevina iz 15. stoljeća s dvjema velikim i dvjema malim stražarskim kulama što su nadgledale cijelu uzvisinu. Dvorac je bio okružen starim perivojem, iza kojeg su se nastavljale livade i polja. Thomas ostavi kola kod otvorenog ulaza u park, vikne nekoliko puta, ali mu nitko ne odgovori. Stigne do velikog, šljunkom posipanog slobodnog prostora ispred zgrade. Golema stara hrastova vrata bila su pritvorena. Vanjske stepenice vodile su gore. – Halo – poviče ponovno Thomas. Uto začuje kričav, visok smijeh, od kojeg protrne; to nije bio ljudski smijeh. Trenutak zatim kroz otvor na vratima iskoči mali, smeđi majmunčić, spusti se niz stepenice, pa se uz vrištavo glasanje popne na Thomasa. Prije nego što se Thomas oporavio od straha, majmunčić mu je već sjedio na lijevom ramenu, te ga je, neprestano vrišteći, ljubio. Začuje se ženski glas: W&N – Glou-Glou! Glou-Glou, gdje si? Što opet izvodiš? Hrastova se vrata otvore. Pojavi se zasljepljujuće lijepa, tamnoputna žena. Nosila je tijesne bijele hlače i preko njih bijelu bluzu. Na uskim zapešćima zveckale su zlatne narukvice. Crna kosa, razdijeljena po sredini, bila joj je tijesno priljubljena uz glavu. Thomasu je zastao dah; tu je ženu poznavao i već godinama bio njezin obožavalac. Ponestalo mu je riječi. Bio je spreman na sve, samo ne na to da će usred ovog ludog vremena, usred Francuske potresane ratom i porazom, iznenada stajati nasuprot idolu čitavog svijeta, tom savršenom utjelovljenju egzotične ljepote: nasuprot slavnoj crnačkoj plesačici Josephini Baker. S čarobnim, tihim smiješkom ona reče: – Dobro jutro, monsieur, oprostite na ovom burnom dočeku. Čini se da se sviđate Glou-Glouu. – Madame... Vi ste... Vi imate... Vi stanujete ovdje? – Da, kao stanar. Što izvolite? – Zovem se Jean Leblanc. Mislim da sam prvotno želio ovdje kupiti namirnice... Nakon što sam ugledao vas, više se toga ne mogu točno sjetiti – reče Thomas. Zatim se popne vanjskim stepenicama, još uvijek s majmunčićem na ramenu, te uz duboki naklon poljubi ruku Josephine Baker. – Uostalom, sasvim je nevažno zbog čega sam došao. Sretan sam što stojim ovdje pred vama, pred jednom od najvećih umjetnica našeg vremena. – Vrlo ste ljubezni, monsieur Leblanc. – Imam sve vaše ploče! J’ai deux amours posjedujem u tri izdanja! Bio sam na tolikim vašim revijama... – Pun poštovanja gledao je Thomas Lieven Crnu Veneru. Znao je da je rođena u W&N američkom gradu St. Louisu kao kćerka španjolskog trgovca i Crnkinje te da je svoju basnoslovnu karijeru započela kao posve siromašna djevojka. Svjetsku je slavu Josephine Baker postigla u Parizu, gdje je dovela publiku do ludila kad je, odjevena samo u vijenac banana i ništa drugo, izvodila zanosne plesove. – Dolazite li možda iz Pariza, monsieur? – Dolazim, pobjegao sam... – Morate mi o svemu pričati. Silno volim Pariz. Je li ono vaš auto ispred vrata? – Jest. – Došli ste sami? – Svakako, zašto? – Samo sam pitala. Izvolite, monsieur Leblanc, slijedite me... Dvorac je bio namješten starinskim pokućstvom. Thomas ustanovi daje ovdje našla dom čitava jedna menažerija. Osim majmunice Glou-Glou, upoznao je krajnje ozbiljnog velikog majmuna Micu, sitnog, poput munje brzog Gugussea nakostrušena brka, golemu dansku dogu po imenu Bonzo, lijepog pitona Agathu, koja se previjala ispred kamina u predvorju, papagaja Hanibala i dvije mišice, koje mu je Josephine Baker predstavila kao gospođicu Papilot i gospođicu Upitnik. Sve su te životinje živjele zajedno u velikoj slozi. Bonzo je ležao na tepihu i dopuštao da mu gospođica Upitnik doslovce pleše po velikom nosu. Mica i Hanibal igrali su nogomet malom kuglom od staniola. – Sretan svijet – reče Thomas. – Životinje znaju kako se živi u miru – reče Josephine Baker. – Ljudi, na žalost, ne. W&N – I ljudi će to jednom naučiti – reče plesačica. – Ali sada mi pričajte o Parizu! Thomas stane pričati. Bio je toliko očaran ovim susretom da je potpuno zaboravio na vrijeme. S osjećajem krivnje pogleda na svoj zlatni sat na otkucavanje. – Šest sati, za ime božje! – Ovo je popodne bilo divno. Ne biste li, možda, još ostali i sa mnom večerali? Imam, doduše, malo toga u kući, nisam očekivala posjete. Nema ni moje djevojke . Thomas reče dječački oduševljeno: – Ako samo smijem još ostati. Ali u tom slučaju morate Improvizirani meni Gnijezda od kobasice »Jaja Josephine« Švedsko voće 19. kolovoza 1940. Thomas Lieven priprema jelo od jaja koje očarava »Crnu Veneru« W&N Uzmite takvu vrstu kobasica koje se dadu rezati na široke čvrste ploške, narežite ih na centimetar debele ploške, ali im nemojte skinuti kožicu. U tavi zažarite mast, na nju stavite narezane komade kobasica, grijući ih samo tako dugo dok senesaviju u gnijezda. Tada brzo maknite ploške s vatre na pladanj za posluživanje, pa nekoliko gnijezda napunite kremom od jabuka (naribani hren i naribane jabuke, malo vinskog octa i soli), a ostala gnijezda nadjevom od pirjanog luka, rajčice i začinskih trava pa peršina, vlašca i maslinovog ulja. Uz to se jede domaći seljački kruh. Najprije pripremite bijeli umak od 110 grama maslaca, 50 grama brašna i četvrt .litre mlijeka, u koji kasnije umutite dva žumanjka. Pri tom je »Jaja Josephine« Gnijezda od kobasica važno da se najprije otopi maslac, zatim se doda brašno i tako miješa da i brašno i maslac’ zadrži svijetlu boju. Tada se uz neprestano miješanje doda mlijeko. Umak mora biti gust, a žumanjci se umute tek pošto se umak makne s vatre. Malo muškatnog orašca pojačat će dobar okus. Ovaj umak, prikladan i za druga jela, upotpunite za ovu priliku sitno kosanom šunkom i parmezanom. Tada stavite unutra poširana jaja i dobro ih prekrijte umakom, pospite ponovno parmezanom i listićima maslaca, te sve zajedno prepecite pet minuta u pećnici. Mali trik za poširana jaja: pravo poširano jaje mora biti mekano poput šljive, ali se ne smije raspasti, iako je bez lupine. Da biste to postigli, razbijete jaja i oprezno ih spustite u kipuću vodu, kojoj ste dodali octa. Nakon dobre tri minute izvadite ih, najbolje pomoću sita, stavite u hladnu vodu i, pošto su se potpuno ohladila, oprezno ih osušite ubrusom. Pri nabavi često spominjanih orašaca morate znati da su dobri orašci okrugli, teški i bogati uljem, a pri trljanju se ne smiju mrviti. Laganiji orašci obično su bez arome i često su crvljivi. Lagana brašnasta prevlaka na orašcu potječe od vapnene vode u koju se orašci polažu prije otpreme, kako bi se zaštitili od nagriza crvi. Konzerva miješanog kompota, dobro ohlađena u hladnjaku i poškropljena s nešto ruma te prelivena s mnogo tekućeg vrhnja. Po potrebi može se upotrijebiti i vrhnje iz konzerve. Švedsko voće mi dopustiti da ja kuham! I od skromnog se mogu pripremiti delikatese! – Imate pravo – reče Josephine Baker. – Može i bez kavijara, zar ne? Kuhinja je bila velika i starinski uređena. Samo u košulji, Thomas je radio s velikim žarom. Sunce je zapadalo za lanac brežuljaka, sjene su postajale duže, spuštalo se veče. Josephine Bakerje sa smiješkom motrila Thomasa. Najviše ju je zanimalo kako Thomas priprema pikantna jaja. – Madame, radi se o vlastitom receptu! Vama u čast, nazvat ću ih »jaja Josephine«. – Mnogo vam hvala. Sada ću vas ostaviti samog, idem se presvući. Dakle, do viđenja za koji trenutak... W&N Josephine Baker nestane. Izvrsne volje, Thomas nastavi kuhati. »Kakva žena«, mislio je... Pošto je dovršio posao, Thomas opere ruke u kupaonici i ode u blagovaonicu. Tamo je u dva svijećnjaka gorjelo po dvanaest svijeća. Josephine Baker nosila je tijesno priljubljenu zelenu haljinu. Stajala je pokraj visoka, snažna čovjeka u tamnu odijelu. Muškarčevo je lice bilo opaljeno suncem, kratka mu je kosa bila sijeda na sljepoočicama. Njegove su oči i usta odražavali dobrotu. Josephine Baker gaje čvrsto držala za ruku dok je govorila: – Monsieur Leblanc, oprostite mi ovo iznenađenje, ali moram biti vrlo oprezna. – S mnogo ljubavi pogleda muškarca sijedih sljepoočica. – Maurice, želim te upoznati s jednim prijateljem. Čovjek u tamnom odijelu pruži Thomasu ruku. – Iskreno se veselim što sam vas konačno upoznao, Thomase Lievene. Toliko sam već o vama čuo. Kada je tako iznenada začuo svoje pravo ime, Thomas se ukočio. »Kakva ludost«, pomisli, »sada sam, dakle, ipak upao u stupicu!« – Oh – pokvikne Josephine Baker – baš glupo od mene, pa vi još niste upoznali Mauricea! Ovo je Maurice Débras, gospodine Lievene, Maurice Débras iz Deuxiéme Bureaua! 5 »Prokletstvo«, pomisli Thomas Lieven, »zar se nikad više neću izvući iz tog ukletog kruga? Adieu, čarobna večeri u dvoje!« – Major Débras je moj prijatelj – objasni Josephine. – Sretna li čovjeka – Thomas će neraspoloženo. Pogleda majora: W&N – U Toulouseu vas pukovnik Siméon čeka već tjednima! – Stigao sam tek jučer. Moj je bijeg bio vrlo težak, monsieur Lieven. Josephine reče: – Maurice se ne smije pokazati u Toulouseu. Njegovo je lice ondje predobro poznato. U gradu sve vrvi od njemačkih agenata i francuskih doušnika. – Madame – reče Thomas – obasipate me veselim vijestima. Major reče uzbuđeno: – Znam što time želite reći, monsieur Lieven. Malo je takvih koji su se za Francusku izložili većoj opasnosti od vas. Kad dođem u London, izvijestit ću generala de Gaullea o tome kako ste smiono obranili crnu torbu od jednog njemačkog generala! Crna torba... Thomas zbog nje već danima nije mirno spavao! – Torba je u Toulouseu kod pukovnika Siméona. – Nije – reče Débras ljubezno. – Torba je ispod alata u prtljažniku vaših kola. – Mojih... – Vašeg malog peugeota što stoji kod ulaza u park. Dođite, gospodine Lievene, hajdemo prije jela brzo onamo po nju... »Podvalili su mi«, pomisli Thomas Lieven bijesno. »I Siméon, i Mimi, i Jeanne su me prevarili. Što da sada radim? Istina je, nisam htio da njemačka obavještajna služba dobije torbu. Ali ne želim ni da je se dočepa francuska služba. Potekla bi samo krv, francuska ili njemačka... A ja uopće ne želim da poteče bilo čija krv... Bio sam miran čovjek. Učinili ste od mene tajnog agenta. Da ste me barem ostavili na miru... Sada gledajte što ćete imati od toga!« W&N Takve su misli zaokupljale Thomasa Lievena dok je sjedio za stolom lijevo od Josephine Baker, a nasuprot majoru Débrasu, bezvoljno čačkajući po izvrsnim gnijezdima od kobasice što ih je sam bio pripremio. Crna je torba sada ležala na antiknom stolu uz prozor. Doista se bila nalazila u prtljažniku njegovih kola. Tečno večerajući, Débras objasni kako je torba dospjela onamo: – Jučer sam telefonski razgovarao sa Siméonom, monsieur Lieven. Upitah ga kako ću doći do crne torbe. On mi reče: »Ne možete doći u Toulouse, jer će vas prepoznati. Međutim, onaj fantastični Lieven, taj izvanredan čovjek, putuje već tjednima uzduž i poprijeko po okolici, kupujući namirnice. Nikog neće začuditi što ga ondje vidi. On vam može donijeti torbu«. – Udahnuvši miris hrane, Débras upita: – Izvrstan je ovaj nadjev, što je to? – Pirjani luk, rajčice i začinske trave. Čemu takva tajanstvenost, majore? Trebalo je da me Siméon uputi. – Ja sam tako odredio. Nisam vas još poznavao... – Molim još nekoliko gnijezda, monsieur Lieven! – Josephine pokloni Thomasu blistav osmijeh. – Ovako je bilo bolje. Kako vidite, torba je sretno stigla na cilj. – Vidim – reče Thomas. Gledao je tu idiotsku torbu s tim idiotskim popisima, zbog kojih bi stotine ljudi moglo izgubiti živote. Stajala je ondje, s mukom oteta Nijemcima, završivši sada kod Francuza. »Šteta«, pomisli Thomas Lieven, »bez politike, obavještajnih službi, nasilja i smrti, ova je večer mogla postati tako lijepa!« Sjeti se stihova iz Prosjačke opere: W&N Na žalost su, evo, na ovoj zvijezdi mogućnosti bijedne, a surovi ljudi. Tko ne bi želio živjet’ u miru i slozi? Prilike nam, međutim, to ne dopuštaju. »Ne«, pomisli Thomas, »prilike nam to doista ne dopuštaju«. I zbog toga je od sada uz svaku izgovorenu rečenicu mislio na nešto što s tom rečenicom nije bilo baš ni u kakvoj vezi Thomas Lieven reče: – Sada ću poslužiti specijalitet koji sam u čast madame nazvao »jaja Josephine«. Pri tom pomisli: »Torba ne smije ostati kod Débrasa. On mije drag. Josephine mije draga. Ne želim im naškoditi. Ali im ne mogu, ne smijem, a niti ne želim koristiti!« Majora je ushitio Thomasov specijalitet: – Izvrsno, monsieur; vi ste doista velik čovjek! Josephine upita: – Ima li i nešto muškatnog orašca? Thomas Lieven odgovori: – Sasvim malo, madame. Najvažnije je da prvo rastopite maslac, a zatim umiješate brašno, ali tako da i maslac i brašno ostanu svijetli. Pri tom je Thomas razmišljao: »Shvaćam Josephinu, mogu razumjeti Débrasa. Domovina im je u opasnosti, napali smo ih, žele se obraniti i boriti protiv Hitlera. Ali ja nipošto ne želim okrvaviti ruke!« Glasno nastavi: – Tek pošto ste umiješali brašno valja dodavati mlijeko, neprestano miješajući, dok umak ne postane gust. U sebi pomisli: »U onoj su mi idiotskoj špijunskoj školi kod Nancyja turnuli u ruku neku knjigu. Za šifriranje. Glavnom junaku W&N romana zapravo se događalo isto što i meni. Kako li se on samo zvao? Ah, sjećam se, grof Monte Christo...« Thomas Lieven progovori umilnim glasom: – Majore Débras, vi želite u Englesku. Koji ćete put odabrati? – Preko Madrida i Lisabona. – Nije li to vrlo opasno? – Imam još jednu lažnu putnicu. – Ipak. Kao što reče madame, ovdje sve vrvi od doušnika. Ako u vas pronađu torbu... – Toj se opasnosti moram izložiti. Siméona trebaju u Parizu, on se mora vratiti. A nikog drugog nemam. – Imate! – Koga? – Mene! – Vas? »Neka đavo nosi sve obavještajne službe ovog svijeta«, pomisli Thomas i vatreno odgovori: – Da, mene. Nepodnošljiva mi je pomisao da bi se Nijemci mogli dočepati torbe! – »Jednako mi je strašna pomisao da je dobijete vi!« – Sada me poznajete i znate da sam pouzdan. – »Kad biste samo slutili kako sam nepouzdan!« – Osim toga, mene ovo zabavlja. Moj se sportski duh probudio. – Ah, kad bih ponovno mogao biti miran građanin!« Podigavši pogled od tanjura s jajima, Josephine reče: – Monsieur Leblanc ima pravo, Maurice. Za Nijemce i njihove doušnike isto si što i crvena krpa za bika. – Naravno, chéri Ali kako da sačuvamo torbu od njemačkog Abwehra? »Od njemačkog Abwehra i svih ostalih obavještajnih službi«, W&N pomisli Thomas i odgovori: – Susreo sam u Toulouseu nekog bankara, zove se Lindner. Čeka samo da mu dođe žena, zatim odlaze u Južnu Ameriku. Ponudio mi je da mu postanem ortakom. Iselit ćemo se preko Lisabona. Josephine se obrati Débrasu: – U Lisabonu se možete sastati. Débras upita: – Zbog čega sve ovo radite? »Iz uvjerenja«, pomisli Thomas Lieven i odgovori: – Iz uvjerenja. Débras reče zamišljeno: – Obavezali biste me na beskrajnu zahvalnost... »Sačekajte još malo«, pomisli Thomas. – Osim toga ovo dvostruko putovanje pruža nam posebne mogućnosti. – »Meni sasvim sigurno«, zaključi Thomas u sebi. – Privući ću na sebe pažnju progonitelja. Time ćete vi i crna torba biti zaštićeni. – »Posve ispravno«, pomisli Thomas. – Dakle, sve je jasno, putovat ću vlakom preko Madrida. Vi ćete, monsieur Lievene, s vašom tranzitnom vizom u Marseilleu još moći uhvatiti avion... Thomas je razmišljao: »Toliko ste mi dragi i vi, i vaša hrabrost, i vaši planovi. Nadam se da se kasnije nećete ljutiti na mene. Ali može li čestit čovjek u mojoj situaciji postupiti drukčije. Neću da umru francuski obavještajci, ali jednako tako ne želim niti da umiru njemački vojnici! U mojoj zemlji ne žive samo nacisti!« Glasno reče: – To je samo pitanje razboritosti, monsieur Débras. Vi ste čovjek kojega svi progone, dok sam ja za njemački Abwehr još uvijek nepoznanica... W&N 6 Čudnom igrom slučaja, te večeri, gotovo istodobno, u hotelu Majestic, njemačkom glavnom stanu u Parizu, general Ottó von Stülpnagel, vojni komandant u Francuskoj, dignuo je čašu da bi nazdravio dvojici gospode. Jedan od te dvojice bio je šef njemačkog Abwehra, admiral Wilhelm Canaris, dok je drugi bio mali, sjedokosi general oklopnih jedinica Erich von Felseneck. Kristalne su čaše zvecnule srebrnim zvukom. Ispred velike slike Napoleona I gospoda su nazdravljala. Šarenile su se uniforme svih rodova vojske. Odlikovanja su blistala. General von Stülpnagel reče: – Za uspjeh nepoznatih i nevidljivih junaka vaše organizacije, gospodine Canaris! – Za neusporedivo veći uspjeh vaših vojnika, gospodo! General von Felseneck malo je previše popio i sada se prepredeno smijuljio: – Ne budite tako skromni, admirale! Vi ste prokleto lukavi momci! – Zabavljao se. – Vama, Stülpnagel, to na žalost ne smijem ispričati. Povjerili su mi to, naime, kao strogu vojnu tajnu. Ali kažem vam: lukava je glavica ovaj naš Canaris! Pili su. Uto im priđu generali von Kleist i Reichenau te odvuku sa sobom kolegu Stülpnagela. Canaris je sada promatrao generala von Felsenecka s iznenadnim zanimanjem. Ponudi mu cigaretu, pa ga onako uz put upita: – O čemu ste to malo prije govorili? Felseneck zahihoće: W&N – Znam jednu povjerljivu vojnu tajnu, gospodine Canaris! Nećete izvući iz mene ni riječi! – Tko vam je nametnuo tu strogu šutnju? – želio je saznati admiral. – Jedan od vaših ljudi – silan momak, zaista skidam kapu pred njim! Canaris se smješkao, dok su mu oči ostale ozbiljne. – Dakle, pričajte već jednom! Želio bih znati koji vas se od naših malih trikova tako duboko dojmio! – E pa lijepo. Bilo bi doista preglupo kad se o tome s vama ne bi smjelo razgovarati. Reći ću vam samo: crna torba! – Aha! – Canaris ljubezno kimne. – Da, da, crna torba! – Bio je to momak i pol, gospodine Canaris! Kako li je samo nastupio kao američki diplomat preda mnom! S kakvom sigurnošću! S kakvim mirom, i to nakon što ga je jedan od mojih ljudi uhapsio! – Von Felseneck se srdačno nasmije: – Upravo je za nas prebacivao dva francuska špijuna i sve dosjee Deuxiéme Rureaua i još je našao vremena da mi objasni kako se kuha gulaš od krumpira! Uvijek iznova moram misliti na tog mladića. Zaista bih volio imati nekog sličnog u svojem štabu. – Da – reče Canaris – imamo nekoliko sjajnih momaka u družbi. Sjećam se te priče... – Nije, naravno, imao pojma o cijeloj toj pripovijesti.Ali instinkt mu je kazivao da se moralo dogoditi nešto užasno! Na izgled brezbrižno upita: – Čekajte, kako li se samo zvao taj čovjek? – Lieven, Thomas Lieven! Ispostava WBK 26 Köln. Na kraju mije 26 WBK (Wehrbezirkskommando), okružna vojna komanda W&N pokazao i svoje isprave. Thomas Lieven! Nikada neću zaboraviti to ime! – Lieven, pa naravno. Ime koje se mora dobro upamtiti! – Canaris dozove ordonanca, pa s teškog srebrnog poslužavnika uzme dvije čaše šampanjca. – Dođite, dragi generale, popijmo još nešto. Sjednimo u ovaj kutak, pa ćete mi ispričati malo više o vašem susretu s prijateljem Lievenom. Rado se ponosim svojim ljudima... 7 Telefon je nemilosrdno zvonio. Sav obliven znojem, major Fritz Loos poskoči u krevetu. »Ta vječita uzbuđenja«, pomisli bunovno. »Baš imam odvratno zanimanje!« Konačno pronađe prekidač svjetiljke na noćnom ormariću, pritisne slušalicu na uho pa proštenje: – Loos! Iz slušalice je zapucketalo i zapraskalo: – Hitan naziv vrhovne komande iz Pariza. Spajam s gospodinom admiralom Canarisom... Pri posljednoj riječi oštra bol propara majorovu utrobu. »Žuč«, pomisli gorko. »No lijepo. Sada još i to.« Zatim začuje poznati glas: – Majore Loos? – Gospodine admirale? – Slušajte, dogodila se strašna svinjarija... – Svinjarija, gospodine admirale? – Poznajete li nekog Thomasa Lievena? W&N Majoru sklizne slušalica iz ruke i padne na pokrivač. Membrana je kreketala. Major uzrujano ponovno prinese slušalicu uhu i promuca: – Poznajem, gospodine adnirale, znam to – to ime... – Poznajete, dakle, tog tipa? Jeste li mu izdali ispravu Abwehra? – Jesam, gospodine admirale! – Zašto? – Njega... Lievena sam ja pridobio. Ali nekako... nekako baš nije uspjelo... Nestao je. Već sam se počeo brinuti... – Is pravom, majore Loos, i s pravom! Krenite prvim vlakom, prvim avionom. Čekam vas u hotelu Lutetia. I to što prije, jeste li razumjeli? Hotel Lutetia na bulevaru Raspail bio je glavni štab Abwehra za Pariz. – Jesam, gospodine admirale – reče major Loos ponizno. – Dolazim što je prije moguće. A što je – ako smijem upitati gospodina admirala – što je taj čovjek učinio? Canaris mu ispriča što je taj momak uradio. Major Loos je blijedio. Najzad sklopi oči. »Ne, ne, ne, pa to nije moguće! A svemu sam ja kriv...« Glas iz Pariza tutnjio je poput trube jerihonske: – ... Taj čovjek ima popise imena, adresa i znakova raspoznavanja svih francuskih obavještajaca! Shvaćate li što to znači? On je za nas od životne važnosti, ali nam je ujedno i opasan za život! Moramo ga se pošto-poto dočepati! – Razumijem, gospodine admirale, uzet ću najsposobnije ljude... – Major se ratnički uspravi u krevetu. Noćna košulja pokvari uzvišenost njegova držanja. – Dočepat ćemo se popisa, učiniti W&N momka bezopasnim, pa makar ga ja osobno morao ustrijeliti... – Jeste li poludjeli, majore Loos! – glas iz Pariza će vrlo tiho. – Želim dobiti tog čovjeka živa! Taj je predobar za strijeljanje! 8 20. kolovoza 1940, 02. 15 sati: – – pažnja ssg – – pažnja ssg – – hitrost rimski jedan – – od šefa abwehra – svim ispostavama tajne vojne policije u francuskoj – traži se njemački državljanin thomas lieven – 30 godina star – vitak – usko lice – tamne oči – kratko podšišana crna kosa – elegantno civilno odjeven – tečno govori njemački, engleski, francuski – posjeduje originalne isprave njemačkog abwehra, ispostavljene od majora fritza loosa wbk köln – originalnu putnicu njemačkog reicha br. 5432311 serije c – lažnu američku diplomatsku putnicu na ime william s. murphy – traženi napustio pariz 15. Lipnja 1940. – u crnom chrysleru s oznakom cd i američkom zastavom na krovu – ima propusnicu izdanu od generala ericha von felsenecka – putuje u pratnji mlade francuskinje i nekog francuza – traženi posjeduje neprijateljske dokumente od najveće važnosti – potjeru smjesta započeti – informacije, a i obavijesti da nije viđen, odmah javiti majoru loosu, vođi specijalne grupe z, glavni štab gfp pariz – pri hvatanju lievena upotrijebiti onižje samo u krajnjoj nuždi – kraj – – Dok je ova potjernica preplašila tajnu vojnu policiju, a i mnoge pripadnike Wehrmachta – posebno onog kapetana koji 16. lipnja u Toursu stanovitom Murphyju stavio na raspolaganje pet kanistara vojnog benzina – posvuda traženi Thomas Lieven zadovoljno se iskrcao iz svog malog peugeota u Rue des Bergéres u Toulouseu. Pod miškom je zadovoljno stiskao crnu torbu i zalupio vratima W&N automobila. Vesele djevojke »Chez Jeanne« već su spavale. Mali je restoran bio zatvoren. Jedino je u starinskom salonu s golemim ogledalom i pokućstvom presvučenim crvenim baršunom još gorjelo svjetlo. Mimi, Siméon i uzbudljiva riđokosa vlasnica zabavnog lokala čekali su Thomasa. Pošto je ušao, začuše se uzdasi olakšanja. Jeanne izjavi: – Silno smo se zabrinuli! – Zbilja? – reče Thomas. – Već i onda kad ste me poslali na put? – Tako nam je bilo naređeno! – po vikne Siméon. – Uostalom, više uopće ništa ne razumijem. Kako to da vi imate torbu? Thomas dohvati bocu remy martina, koja je stajala na stolu, pa natoči dobar gutljaj u čašu za konjak. – Pijem za našu budućnost – reče. – Došlo je vrijeme rastanka, dragi moji! Uvjerio sam majora Débrasa kako će biti mnogo bolje ako ja prenesem dokumente u Lisabon. Vi se, gospodine pukovniče, vraćate u Pariz, gdje se morate javiti lotosovom cvijetu četiri – bilo tko to bio. – To znači Pokret otpora – reče pukovnik vrlo značajno. – Želim vam dobru zabavu – reče Thomas. Pogleda lijepu hotelijerku. – I vama mnogo veselja, Jeanne, neka vaš etablissement cvate i uspijeva. – Mnogo ćete mi nedostajati – Jeanne će žalosno. Thomas joj poljubi ruku. – Svaki je rastanak bolan – reče on. Mimi, ta vesela, uvijek vedra, mala Mimi Chambert počne odjednom strahovito plakati. Davila se i jecala, stenjala i vikala visokim, izgubljenim glasom: W&N – Baš glupo od mene... Oprostite mi – uopće ne želim plakati... Nekoliko sati kasnije, dok je ležala uz Thomasa Lievena – vani je već svitalo, padala je kiša – Thomas je slušao kišu i Mimin glas: – ... Neprestano razmišljam, uvijek iznova. Danima me to muči... – Razumijem – on će suzdržano. – Misliš na Siméona, je li? Odjednom mu je ležala na grudima. Suze su joj kapale na njegove usne, a bile su vruće i slane: – Ah chéri, volim te, doista te silno volim– Ali upravo ovi posljednji tjedni u – u ovoj kući pokazali su mi da ti nisi muškarac stvoren za brak... – Ako misliš na Jeannu... – počne on, ali ga ona prekine: – Nije samo Jeanne, nego uopće! Muškarac si koji je stvoren za žene – ali za sve, a ne samo za jednu. Ne možeš biti vjeran... – Mogao bih pokušati, Mimi. – Ne tako vjeran kao Jules! On nije tako pametan kao što si ti. Ali je mnogo romantičniji, mnogo idealističniji. – Mon petit chou, ne moraš se zbog toga ispričavati. Ovo sam već dugo očekivao. Oboje ste Francuzi. Ljubite svoju zemlju, svoju domovinu dok ja – ja zasada nemam domovine. Zato želim otići, dok vi hoćete ostati ovdje... – Možeš li mi oprostiti? – Nemam ti što oprostiti. Priljubila se uz njega. – Molim te, ah, molim te, ne budi toliko dobar, jer ću se ponovno rasplakati .. Zbilja je strašno što se žena ne smije udati za dva muškarca! Thomas se nasmiješi, zatim pomakne glavu. Crna ga je torba žuljala ispod njegova jastuka. Thomas je čvrsto odlučio da je do W&N odlaska ne ispušta iz ruku. Ono što je namjeravao učiniti nije mogao izvesti u Toulouseu, jer mu je manjkalo vremena. Međutim u Lisabonu će se pobrinuti da torba više ne napravi nikakvo zlo. – Hvala, chéri – začuje kako Mimi sneno šapuće. – Hvala ti. – Na čemu? – Ah, na svemu... – Željela mu je zahvaliti, morala mu je još jednom zahvaliti, to je osjećala vrlo snažno! Zahvaliti na njegovoj veselosti i velikodušnosti, na kratkim satima sreće ispunjene treperavim svjetlima, otmjenim hotelima, spavaćim kolima, barovima i glazbom, restoranima i fancastičnim jelima. Tog tmurnog jutarnjeg sata, dok je napolju po popločenoj Rue des Bergéres romonila kiša, Mimi je još jednom zahvalila Thomasu. i njihov je odnos završio onako kako je i započeo, a kako bi svi ljubavnici trebali okončati svoje veze – u ljubavi. 9 Thomas Lieven nije znao da ga kao iglu u plastu sijena traže i Wehrmacht, i Abwehr velikog njemačkog Reicha. Stoga se i mogao krajnje razveseliti kad je dva dana kasnije u kuhinju Jeanninog restorana dojurio emigrant Wälter Lindner, vrlo rumen u licu i bez daha. Thomas je upravo kuhao juhu od luka. Lindner se svali na kuhinjski stolčić, srušivši staklenku s krastavcima i poviče: – Moja žena – moja žena... Proriašao sam svoju ženu! – Gdje? Kako? – Ovdje u Toulouseu! W&N Lindner se smijao, a u isti mah je i plakao; činilo se da je to bio dobar brak. – Otišao sam u kavanu na Place du Capitole i upravo kad sam htio sjesti k igračima šaha iz Briinna, reče ženski glas iza mene: »Oprostite, poznajete li možda nekog gospodina Lindnera?« Slijedećeg trenutka ona po vikne: »Wälter!« I već sam je držao u naručju. Lindner se zavrti s Thomasom u radosnom plesu, pri čemu se razbila posuda sa salatom. – Poskočimo sad, pa naprijed marš – u konzulat! – vikao je Lindner. – Možemo otputovati. Ah, koliko se veselim našem novom životu! »A tek ja«, pomisli Thomas. Zatim se budući partneri južnoameričke banke, koju je tek trebalo osnovati, bace na pripremanje putovanja. U to vrijeme nijedna od zemalja koje su graničile s Francuskom nije izdavala ulazne vize. Najviše što se moglo dobiti bila je tranzitna viza. Ona je opet bila uvjetovana ulaznom vizom kakve prekomorske zemlje. Pošto je Wälter Lindner argentinskom konzulu u Marseilleu podastro dokaz da u banci Rio de la Plata posjeduje potraživanje od milijun dolara, smjesta je dobio vizu za sebe i za svoju ženu. Lindner je izjavio da u Buenos Aires želi kao svog ortaka povesti monsieura Jeana Leblanca. Na to i monsieuru Jeanu Leblancu bude utisnuta originalna ulazna viza u lažnu putnicu, koju je nekoć dobio u špijunskoj školi kod Nancyja od čovjeka koji je sebe nazivao Jupiterom. Dana 26. kolovoza njih troje dobije i portugalske tranzitne vize. Odlasku ništa više nije stajalo na putu. Za ono što je još namjeravao učiniti Thomas Lieven izradi točan W&N plan. O tome da li će se držati tog plana ovisilo je mnogo toga – između ostalog i njegov život. Pošto je još telefonski razgovarao s majorom Débrasom u Les Milandes, plan je izgledao ovako: Dana 28. kolovoza: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para Lindner u Marseille. Dana 29. kolovoza: odlazak majora Débrasa vlakom preko Perpignana, Barcelone i Madrida u Lisabon. Dana 30. kolovoza: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para Lindner iz Marseillea avionom u Lisabon. Dana 10. rujna: odlazak Thomasa Lievena i bračnog para Lindner portugalskim putničkim brodom General Cormona u Buenos Aires. Od 3. rujna nadalje major Débras i Thomas Lieven uglavili su sastanak u kockarnici Estorila, gdje će svake večeri od 22.00 sati jedan drugog čekati radi predaje zlokobne crne torbe. Thomas se nadao da će između 30. kolovoza i 3. rujna imati dovoljno vremena da u sadržaju torbe provede stanovite promjene... Privlačno se smiješeći, elegantno odjeven mlad gospodin uđe 29. kolovoza prije podne u poslovnicu privatnog američkog čarterdruštva Rainbow Airways u Rue de Rome u Marseilleu. Skinuvši svoj homburg, priđe šalteru za rezervacije te reče na tečnom francuskom: – Dobro jutro, monsieur, zovem se Leblanc. Došao sam po avionske karte za Lisabon za bračni par Lindner i za sebe. – Samo trenutak, molim. – Službenik stane listati po svojim popisima. – Evo, ovdje. Sutra u 15.45 sati... – Zatim počne ispisivati avionske karte. Ispred poslovnice zaustavi se mali autobus. U poslovnicu uđu dva pilota i stjuardesa. Iz njihova razgovora Thomas razabere da su upravo sletjeli te da sutra u 15.45 lete u Lisabon. Toga trenutka W&N nadahne ga misao. Stjuardesa, kojoj je moglo biti najviše 25 godina, šminkala se. Imala je tijelo poput trkaćeg čamca, kose oči, visoke jagodice, zlatnosmeđu put i divnu kestenjastu kosu, koja joj je u mekom uvojku padala na krasno čelo. Djelovala je hladno i plaho. Srnica... Tu je vrstu Thomas dobro poznavao. Točno je znao što ima pred sobom. Kad se takav putujući ledenjak jednom počne otapati, ne može ga više ništa zaustaviti. Trideset ugodnih sekundi Thomas posveti sjećanju na oproštaj s Mimi, Siméonom, Jeanneom i njezinim damama u Rue des Bergéres. Svi su ga izljubili, pa i pukovnik: – Neka živi sloboda, druže moj! A Jeanne se gorko rasplakala kad je stigao taksi. Ah, bila je to baš prava, lijepa, dirljiva obiteljska scena! Trideset sekundi je prošlo. »No da«, pomisli Thomas, »prilike nam, međutim, to ne dopuštaju!« Srnica se još uvijek šminkala. Ispustila je ruž. »Postupam tako iz plemenitih pobuda«, uvjeravao je sebe Thomas Lieven, kako bi etički opravdao ono što je nakanio. Zatim podigne ruž te ga pruži plah oj srni smeđih očiju, u kojima su bljeskale zlatne varnice. – Mnogo hvala – reče srnica. – Možemo li krenuti? – raspita se Thomas. – Što to znači? – Ili još imate ovdje posla? Rado ću počekati. Mislim da najprije pođemo na aperitiv u Grand Hotel, ondje stanujem. Jest ćemo kod Guida u Rue de la Paix. A poslije ručka idemo na kupanje. – Ali molim vas... W&N – Ne želite na kupanje? Dobro, ostanimo u hotelu i odmorimo se. – Dakle, ovo još nisam doživjela! – Gospođice, posebno ću se potruditi kako bih postigao to da još i sutra kažete isto. – Iz džepa na prsluku Thomas izvadi svoj dragi sat na otkucavanje. Pritisne dugme, i otkucaji se oglase. Srebrnočisto i nježno zazvoni jedanaest udaraca, pa zatim još dva. – Jedanaes i trideset. Vidim da sam vas uznemirio. Svjestan sam da vrlo snažno djelujem na žene. Voilá, čekam vas u baru Grand Hotela, recimo u dvanaest? Srnica zabaci glavu i ponosno otkaska. Visoke su potpetice ogorčeno lupkale po kamenom tlu. Thomas ode u Grand Hotel, sjedne u bar i naruči viski. Srnica stiže tri minute poslije dvanaest. Ponijela je sa sobom i kupaći kostim. 10 Pokraj punašnog bračnog para Lindner hodao je Thomas Lieven – sivo flanelsko odijelo, bijela košulja, modra kravata, crne cipele, homburg, kišobran – u skupini ostalih putnika preko uzletišta prema zrakoplovu koji je čekao. Izgledao je zadovoljno, iako neispavano. Na pomičnim stepenicama kod ulaza u kabinu stajala je stjuardesa Mabel Hastings. Izgledala je zadovoljno, iako neispavano. – Halo – reče Thomas dok se penjao stepenicama. – Halo – reče Mabel, a zlatne iskre blistale su joj u lijepim očima. Nešto kao što je Thomas Lieven zaista još nije bila doživjela. Nakon ručka kod Guida ipak nisu otišli na kupanje, nego su se u hotelu – slučajno su stanovali u istom – odmarali. W&N Kad je Thomas tog jutra 30. kolovoza pomagao Mabel pri spremanju kovčega, ona mu je učinila, a da o tome, dakako, nije imala pojma, još jednu uslugu koja je bila najtješnje povezana s nekom crnom torbom... Avion se kotrljao mimo aerodromske zgrade prema uzletištu. Thomas je gledao kroz prozor na pošišani travnjak i krdo ovaca, što su spokojno pasle. »Ovce donose sreću«, pomisli on. Tada ugleda automobil kako se zaustavio ispred aerodromske zgrade. Iz kola iskoči muškarac. Bio je odjeven u plavo zgužvano odijelo i žut zgužvan kišni ogrtač. Lice mu se sjajilo od znoja. Mahao je objema rukama. Thomas sažalno pomisli: »To je vraška nesreća. Avion upravo polijeće, i jadnik će ostati praznih ruku.« Pilot doista pusti oba motora da rade punom parom – bila je to posljednja kontrola prije polijetanja. Thomas odjednom osjeti kao da mu ledena šaka klizi niz leđa: čovjek koji maše ondje prijeko kod aerodromske zgrade... to lice – pa to lice on poznaje – već ga je jednom vidio... Najednom se sjeti gdje je već vidio to lice: u glavnom stanu Gestapoa u Kölnu! Taj se čovjek zvao major Loos i bio je oficir njemačkog Abwehra. »Znači«, pomisli Thomas Lieven, »oni me progone. Ali čini se da ipak postoji dragi Bog! Što se mene tiče, major Loos će i drugi put ostati praznih ruku, jer će naš avion za pet sekundi poletjeti, a onda...« Avion nije poletio. Tutnjava motora, koji su do tada radili punom parom, zanijemi. Vrata pilotske kabine naglo se otvore, na njima se pojavi hladna Mabel Hastings te progovori baršunastim glasom: W&N – Moje dame i gospodo, nema razloga za uznemiravanje. upravo su nas obavijestili da jedan zakašnjeli putnik mora bezuvjetno stići na naš avion. Prihvatit ćemo ga i za nekoliko minuta krenuti na start. Malo kasnije major Loos uđe u kabinu. Engleskim se jezikom ispriča putnicima zbog neprilika koje im je priredio, a Thomasu Lievenu odmjereno se nakloni. Thomas je gledao kroz njega kao da je major od stakla... 11 Lisabon! Mala oaza slobode i mira jedne Evrope koju su rat i barbarluk sve više razarali. Lisabon! Fantastičan raj bogatstva, obilja, ljepote i elegancije u svijetu punom jada i nevolje. Lisabon! Eldorado za tajne službe, poprište strahovitih i strahovito smiješnih spletki. Thomas Lieven bio je u njih duboko upleten već od trenutka kada se avion spustio. Iscrpljeni major Loos – za vrijeme leta čak je i zaspao, otvorenih usta uz tiho krkljanje – progonio gaje i nadgledao, a carinici su Thomasa Lievena podvrgnuli upadljivo temeljitom pregledu. Razodjenuli su ga do kože, prekopali mu prtljagu, zavirili u sve džepove. Čini se da je portugalska služba sigurnosti bila upozorena na njega. Ali začudo kod njega nisu našli ni pozamašnu svotu dolara, ni W&N crnu torbu. Hladno učtivo carinici su ga pustili. Bračni par Lindner već se davno prije odvezao u hotel. Thomas krene prema šalteru za putnice. Major Loos krene za njim. Thomas pođe do niza taksija na aerodromu. Major Loos pođe za njim. Još uvijek nisu razmijenili ni riječi. »Pobrinut ću se da se malo razgibaš, stari moj«, pomisli Thomas i uskoči u taksi. Loos skoči u drugi. Dva taksija pojure prema središtu grada na sedam brežuljaka. Thomas je veličanstveni glavni grad Portugala dobro poznavao, jer je nekoć ondje proveo šest prekrasnih tjedana dopusta. Na Praca Dom Pedro zaustavi taksi i iziđe. Majorov taksi stane iza njega. Kavane s uličnim vrtovima oko velikog trga bile su prepune Portugalaca i emigranata koji su međusobno strastveno raspravljali. Thomas se prepusti da ga gomila ponese, kao što je nosila i majora, koji se očajnički borio da ga ne izgubi iz vida. »Sada ćemo«, Thomas se u mislima obrati majoru, »stari moj, malo trčati; kretanje koristi zdravlju.« Thomas pojuri dolje prema uskim, vijugavim ulicama uz more, pa opet uzbrdo prema glavnim prometnim žilama, koje su se strmo penjale. Odabirao je prolaze i nadsvođene trijemove, skretao neočekivano naglo oko uglova, pazeći, međutim, neprestano da majora ne primora na nešto što prelazi ljudske snage. Želio je da ga major preklinje, ali ne i da ga izgubi iz vida. Više od sata Thomas se zabavljao tom igrom hvatanja, zatim ponovno sjedne u taksi, pa se odveze, dok ga je major i dalje slijedio, u malo ribarsko selo Cascais nedaleko od luksuznog kupališta Estorila. Tu je znao za elegantnu restauraciju s terasom. W&N Sunce je, crveno poput krvi, zalazilo u more, spuštala se večer s blagim povjetarcem. Malo ribarsko selo u uvali ušća Teja bilo je jedno od najslikovitijih mjesta u okolici Lisabona. Thomas Lieven se već unaprijed veselio predstavi u kojoj se tamo moglo uživati svake večeri: bio je to povratak ribarskih čamaca. Ispred restorana iziđe iz taksija. Iza njega zakoče majorova stara klopotava kola. Oficir njemačkog Abwehra se dašćući izvuće napolje. Izgledao je iscrpljeno. Thomas odluči da okonča okrutnu igru. Pristupi Loosu, digne homburg, pa progovori ljubezno kao da se obraća izgubljenu djetetu: – Ovdje ćemo se najprije malo odmoriti. Posljednji su dani sigurno za vas bili vrlo naporni. – I ja bih rekao. – Major pokuša sačuvati ugled svog zvanja, pa zareži: – Makar otišli i na kraj svijeta, meni nećete više pobjeći, Lievene! – Ne bih baš rekao, stari! Nismo više u Kolnu. Neki njemački major ovdje ne vrijedi bogzna što, dragi moj Loose! Major, sada u civilu, teško je gutao. – Budite tako ljubezni, pa me oslovljavajte imenom Lehmann, monsieur Leblanc. – No dakle! Ovaj mi se ton već znatno više sviđa. Izvolite sjesti, gospodine Lehmanne. Pogledajte dolje, nije li prekrasno? Duboko dolje vrvjeli su ribarski brodići s latinskim jedrima poput velikog jata leptira; ribarska se flota vraćala kući u ušće Teja. Kao što su to radili i prije tisuću godina, ribari su pjevajući i vičući vukli čamce preko drvenih kolotura na kopno. Žene i djeca su im pomagali, a po mračnoj su se obali posvuda palile vatre u malim glinenim pećima. W&N Gledajući na obalu, Thomas upita: – Kako ste me zapravo pronašli! – Mogli smo vam slijediti trag sve do Toulousea. Uostalom, svaka vam čast. Dame kod madame Jeanne izvanredno su se držale. Ni prijetnjama, ni obećanjima nismo mogli ništa izvući iz njih. – Tko me izdao? – Neki zao tip... Zove se Alfonse... Mora da ste mu se grdno zamjerili. – Ah da, zbog jadne Bébé – sjeti se Thomas sanjarski zaneseno. Otvoreno pogleda majora. – Portugal je neutralna zemlja, gospodine Lehmanne. Želim vas upozoriti na to da ću se braniti. – Ali, dragi gospodine Liev... pardon, monsieur Leblanc. Živite sa sasvim krivim predodžbama. Imam nalog admirala Canarisa da vam zajamčim kako nećete biti kažnjeni ako se vratite u Njemačku. Nadalje, imam nalog da otkupim od vas stanovitu crnu torbu. – Ah. – Koliko tražite za nju? – Major se nagne preko stola. – Znam da još uvijek imate popise. Thomas spusti pogled. Zatim ustane i kratko se ispriča. – Moram telefonirati. Ali ne otiđe do telefona u restoranu. U ovim mu se prilikama to nije činilo dovoljno sigurnim. Odšeće nekoliko koraka niz cestu do prve govornice, pa nazove hotel Palacio do Estoril-Parque te potraži miss Hastings. Američka se stjuardesa odmah javi. – Oh, Jean, gdje si tako dugo? Silno čeznem za tobom! – Vjerojatno ću se kasno vratiti, hm, hm. Poslovni sastanak. Mabel, kad sam ti danas ujutro pomagao spremati stvari, zabunom sam stavio jednu crnu torbu u tvoj kovčeg. Budi tako zlatna pa je W&N odnesi portiru neka je stavi u trezor. – Hoću, darling... Molim te, nastoj da ne dođeš prekasno. Sutra moram letjeti u Dakar! Još dok je slušao ove riječi, Thomas Lieven sasvim pouzdano osjeti da netko stoji ispred govornice i prisluškuje. Naglo otvori vrata. Kriknuvši, neki mršav čovjek zatetura natraške, pritišćući rukom bolno čelo. – Oprostite – reče Thomas Lieven. Zatim skupi obrve, pa se rezignirano nasmiješi. Poznavao je tog čovjeka koji je izgledao kao blizak rođak majora Loosa. Thomas ga je sreo na londonskom aerodromu, onda u svibnju 1939. godine kada je bio protjeran. Kad ga je ovaj čovjek protjerao. 3. poglavlje 1 »Znači, dotle sam, dakle, stigao«, pomisli Thomas. »Izgubio sam razum! Utvaram sebi da sam u čovjeku, kojem sam upravo zabio vrata neke portugalske telefonske govornice u lubanju, prepoznao mistera Lovejoya iz Secret Servicea. A to se može označiti jedino kao čisto ludilo. Jer ovaj čovjek ne može biti Lovejoy. Kako bi Lovejoy iz Londona došao ovamo na periferiju Lisabona? Što bi on uopće ovdje tražio?« Thomas odluči da se odvaži na krajnji pokus. Pomisli: »Oslovit ću tu utvaru, taj izrod moje mašte, imenom Lovejoy. Odmah će se pokazati jesam li doista poludio.« W&N Thomas skupi obrve i upita: – Kako ste, mister Lovejoy? – Gore nego vi, mister Lieven – odgovori dugonja spremno. – Zar mislite da mi je pričinjalo zadovoljstvo da trčim za vama kroz čitav Lisabon? A sada još i ta vrata! – Lovejoy obriše maramicom znoj sa zatiljka, dok mu je na čelu polagano, ali ustrajno rasla kvrga. »Nisam, dakle, lud ja, nego svijet u kojem živim! Ovo se ludilo nastavlja i dalje, samo, kako se čini, sada i po određenoj metodi«, pomisli Thomas, duboko udahne, pa, naslonivši se na govornicu, upita: – Otkuda vi u Lisabonu? Predstavnik velikobritanskih interesa kiselo razvuče lice: – Bio bih vam zahvalan kad biste me oslovljavali imenom Ellington. Tako se, naime, zovem u Portugalu. – Ruka ruku mije. Onda vi mene zovite Leblanc, tako se, naime, ja zovem u Portugalu. Uostalom, još uvijek niste odgovorili na moje pitanje. Čovjek koji se tog časa zvao Ellington ljutito upita: – Još uvijek nas, obavještajce, smatrate idiotima, je li? Čovjek koji se tog časa zvao Leblanc učtivo odvrati: – Srdačno vas molim, dopustite mi da na ovo sugestivno pitanje ne moram odgovoriti. Britanski mu se obavještajac sasvim približi: – Mislite li da ne znamo da vas osobno admiral Canaris progoni? Zar vjerujete da ne prisluškujemo njemačke radio-emisije? – Mislio sam da su šifrirane? – Imamo njihov ključ za dešifriranje. – A Nijemci imaju vaš – reče Thomas odjednom beskrajno W&N razveseljeno. – Zašto se, zapravo, ne složite pa ne igrate zajedno »crnog Petra«? Englez reče ljutito: – Znam da ste cinik bez srca. Znam da vam ništa nije sveto. Prozreo sam vas odmah – još onda na londonskom aerodromu. Propalica ste bez osjećaja časti, bez morala, bez domovine, bez karaktera... – Laskavče! – Stoga odmah rekoh: »Dopustite meni da pregovaram s tim tipom! On razumije samo jedan jezik, i to ovaj! – Lovejoy protrlja palac i kažiprst. – Samo čas, pričajte lijepo po redu! Recite konačno kako ste dospjeli ovamo! Lovejoy mu ispriča. Želimo li mu vjerovati – a po svoj prilici vjerovati mu se mora – onda je britanska obavještajna služba stvarno prisluškivala sve radio-vijesti majora Loosa u vezi s potjernicom Thomasa Lievena. Posljednja je radio-vijest donijela veselu novost da će major Loos slijediti traženu osobu u Lisabon. – ... u Lisabon! – završi Lovejoy svoj izveštaj. – Odmah sam poletio kurirskim avionom. Stigao sam ovamo dva sata prije vas. Slijedio sam vas od aerodroma dovde. Vas i onog drugog gospodina koji sada sjedi tamo prijeko na terasi restorana. Pretpostavljam da je to major Loos. – Kakve li oštroumnosti! Zar ne poznajete majora Loosa osobno? – Ne poznajem. – Bože moj, pa dođite onda sa mnom u restoran da vas upoznam. Zajedno ćemo večerati, naravno školjke. U Cascaisu se moraju jesti školjke... W&N – Prestanite s tim glupostima! Znamo da igrate dvostruku igru! – Aha. – Posjedujete torbu s popisima najvažnijih francuskih obavještajaca u Francuskoj i u Njemačkoj. Neću dopustiti da popise prodate tom famoznom majoru Loosu. Sigurno će vam ponuditi novac, mnogo novca... – Iz vaših usta u božje uši! – ... ali ja vam nudim isto toliko, ili čak i više! – Lovejoy se prezirno nasmije: – Jer znam da vas zanima samo novac! Za vas ne postoji ni čast, ni vjera, ni savjest, ni kajanje, u vas nema ni idealizma, ni čestitosti... – Tako – Thomas Lieven će odmjereno – a sada dosta, začepite tu vašu gubicu, ali smjesta. Tko me spriječio da se vratim u Englesku i dalje živim kao miran građanin? Tko je pripomogao da se uništi moja egzistencija? Vi i vaša tri put prokleta obavještajna služba. Vjerujete li doista da ste mi osobito simpatični, sir? U sebi pomisli: »Pokazat ću ja vama, vi vraški momci, svima zajedno!« – Oprostite zbog ovog prijekida – reče Thomas Lieven kada se tri minute kasnije vratio majoru Loosu, kojeg bismo mogli smatrati bliskim rođakom njegova anglosaksonskog kolege. – Susreli ste znanca, zar ne? Vidio sam vas da stojite ondje prijeko kod govornice. – Ah da, starog poznanika! I to jednog vašeg suparnika, gospodine Lehmanne. Na terasi restorana sada su gorjeli tuceti buktinja, a iz dubine još je uvijek odjekivala svečana, grlena pjesma ribara. Blagi je jugozapadnjak dolazio s ušća rijeke Teja, koja je u sumraku W&N poprimila boju zagasitog sedefa. Loos nervozno ponovi: – Suparnika? – Gospodin radi za Secret Service. Loos udari po stolu i neobuzdano poviče: – Vi, prokleto pseto! – Ali, ali – reče Thomas prijekorno – ma nemojte tako, Lehmanne. Ako se ne budete ponašali pristojno, ostavit ću vas sama! Major se silom svlada: – Nijemac ste. Pozivam se na vašu ljubav prema domovini... – Lehmanne, posljednji put: ponašajte se pristojno! – Vratite se sa mnom u domovinu. Dajem vam časnu riječ oficira Abwehra: ništa vam se neće dogoditi! Riječ oficira Abwehra ne smije se izvrtati niti se smije u nju sumnjati... – Najbolje je unaprijed joj ne vjerovati – reče Thomas blago. Major je teško gutao: – Prodajte mi, onda, crnu torbu. Nudim vam tri tisuće dolara. – Gospodin iz Londona već sada nudi dvostruko. – Koliko tražite? – Glupa li pitanja! Koliko najviše mogu dobiti. – Beskarakterna hulja. – Jesam. I vaš je kolega ustanovio to isto. Majorov se izraz lica naglo promijeni. Zadivljeno promrmlja: – Čovječe, zar vas doista ne možemo pridobiti... – Koliko, Lehmanne, koliko? – Smijem... Moram najprije pitati Berlin i zatražiti nove upute... – Zatražite, Lehmanne, zatražite i požurite. Moj brod polazi za nekoliko dana. W&N – Recite mi samo jedno: kako ste unijeli torbu u zemlju? Ta portugalski su vas carinici pretražili do kože! – Osigurao sam pomoć izvana. – Thomas sa zahvalnošću pomisli na svoju plahu srnicu. – Znate, Lehmanne, za ovakve trikove potrebna je sitnica koja je vama i vama ravnim nedostižna. – Što , na primjer? – Na primjer – šarm. – Mrzite me, zar ne? – Gospodine Lehmanne, živio sam sretno, bio sam zadovoljan građanin. Vi i vaši kolege iz Engleske i Francuske krivi ste što danas sjedim ovdje. Zar bi trebalo da vas zbog toga ljubim? Nisam želio imati nikakve veze s vama, ali pazite sada kako ćete sa mnom izići na kraj. Gdje stanujete? – U Casa Senhora de Fatima. – Ja stanujem u hotelu Palacio do Estoril-Parque. Uostalom, gospodin iz Engleske također. Pitajte šefa koliko mu vrijedi crna torba. Vaš je kolega već noćas to isto pitao svoga... Tako, a sada želim konačno večerati! 2 Noć je još uvijek bila topla. Thomas Lieven se u otvorenom taksiju vozio natrag u Lisabon. Promatrao je zapjenjene valove kako se, obasjani mjesečinom, razbijaju o obalu, gledao je luksuzne vile uz široku auto-cestu, mračne borove šume, palme i blage brežuljke, a na njima romantične lokale, iz kojih su do njega dopirali ženski smijeh i tiha plesna W&N glazba. Prolazio je pokraj mondenog kupališta Estorila, mimo jarko osvijetljene kockarnice i dva velika hotela. I dok se Evropa sve više pretvarala u prah i pepeo, ovdje se živjelo kao u raju. »U zatrovanom raju«, mislio je Thomas Lieven, »u jednom smrtonosnom Edenu punom zmija raznih narodnosti što jedna drugu uhode i ugrožavaju. U glavnom gradu Portugala bilo je njihovo sastajalište. Ovdje su se razmetala ta gospoda tzv. pete kolone, ti đavolji pajaci koji su u gomilama izvodili svoje svinjarije...« Thomas Lieven napusti svoj taksi u srcu Lisabona, na raskošno crnobijelim mozaikom popločenom Praca Dom Pedro. Ulični vrtovi velikih kavana, što su okruživale trg, bili su još uvijek puni domaćih ljudi i stranaca. Satovi na okolnim crkvenim tornjevima objave snažnim udarcima jedanaest sati. Dok su zvona još odjekivala, Thomas opazi na svoje zaprepaštenje kako su Portugalci i austrijske, njemačke, poljske, francuske, belgijske, čehoslovačke, nizozemske i danske izbjeglice, na stotine njih, skočili sa svojih stolaca i pojurili prema donjem kraju Praga Dom Pedro. Thomas dopusti da ga to more ljudskih tijela ponese sa sobom. Na kraju trga nalazila se velika novinska zgrada. Ispod krova svijetlila je traka s najnovijim vijestima. Tisuće očiju netremice je promatralo svijetleća slova, koja su za mnoge od njih bila pitanje života i smrti. Thomas pročita: ... (DNB) Ministar vanjskih poslova Njemačkog Reicha von Ribbentrop i talijanski ministar vanjskih poslova Ciano konačno su, W&N u bečkom dvorcu Belvedere riješili njemačko-talijanskom odlukom pitanje nove mađarsko-rumunjske granice... (United Press) Njemačko ratno zrakoplovstvo nastavlja snažno napadati britanski otok – Teške štete i ljudski gubici u Liverpoolu – Londonu – Weybridgeu i Felixtownu... (International News Service) Snažan napad teških talijanskih bombardera na Maltu – Zgusnuti napadi na britanska vojna skladišta u Sjevernoj Africi... Thomas Lieven se okrene i pogleda lica. Vidio je malo ravnodušnih, ali zato bezbroj mučenih, zastrašenih, progonjenih, očajnih ljudi. Na putu do hotela Thomasa Lievena su četiri puta zaustavljale lijepe mlade žene, jedna Bečanka, jedna Pražanka, jedna Parižanka. Najmlađoj od njih, još napola djetetu, koja je izgledala poput madone, Thomas pokloni novac i poželi svako dobro. Ona mu reče daje pobjegla iz Španjolske pred Frankom. U vrtu šesterokatnog hotela »Parque« cvijeće je opojno mirisalo. I hotelsko predvorje nalikovalo je na egzotični cvjetnjak. Dok je prolazio njime, Thomasa Lievena pratili su tuceti pažljivih, vrebajućih, sumnjičavih i usplahirenih pogleda. I ovdje je Thomas mogao čuti gotovo sve evropske jezike. Ali tu nisu sjedili izmučeni, zastrašeni ljudi bez nade, nego gomile obavještajaca i obavještajki, koji su se, živeći ovdje lagodnim i raskošnim životom, bavili svojim podlim i istodobno idiotskim zanatom – svaki u ime svoje domovine. Kad je Thomas ušao u svoj apartman, oko vrata su mu se ovile meke ruke, i on osjeti opojni miris Mabel Hastings. Mlada stjuardesa imala je na sebi bijelu bisernu ogrlicu i cipele visokih peta; ništa W&N drugo. – Ah, Jean, konačno – konačno... Tako sam te željno čekala! Nježno ga poljubi, a on je suhoparno upita; – Gdje je crna torba? – Spremljena u hotelskom trezoru – kao što si mi naredio... – Dobro – reče Thomas. – Sada možemo razgovarati samo o ljubavi. Sutradan ujutru oko 8 sati i 30 minuta poletjela je umorna ali vedra Mabel Hastings u Dakar. Sutradan ujutro oko 10 sati latio se Thomas Lieven vedar, ali nimalo umoran, poslije obilna doručka, posla, kako bi se još prije odlaska iz Evrope temeljito osvetio svojim mučiteljima iz njemačke, engleske i francuske obavještajne službe. U najvećoj gradskoj knjižari, u Avenida da India, toga jutra 31. kolovoza 1940. godine elegantan mlad gospodin zatraži planove njemačkih i francuskih gradova. Takve planove doista i pronađe, između ostalog i u jednom vodiču iz 1935. godine. Thomas Lieven zatim odšeće do glavne pošte. Neka starija činovnica, podlegnuvši njegovu šarmu i umijeću uvjeravanja, ostavi mu na raspolaganju telefonske knjige pet njemačkih i četrnaest francuskih gradova dulje od sata. Glavna pošta velegrada Lisabona posjedovala je, naime, potpunu biblioteku svih evropskih telefonskih imenika. Iz telefonskih knjiga Thomas ispiše ukupno stotinu dvadeset imena i adresa. U Rua Augusta kupi pisaći stroj i papir. Zatim se vrati u hotel, izvadi crnu torbu iz trezora, pa se uputi u svoj ugodno hladan apartman u prvom katu, ispred prozora kojeg se prostirao perivoj s prekrasnim biljkama i drvećem, s vodoskocima i šarenim papigama. Da bi se potpuno smirio, naruči kod konobara koktel od rajčica. W&N Otvori crnu torbu. Sadržavala je svu njegovu gotovinu. Osim toga u njoj se još nalazilo šest sitno ispisanih popisa, a i konstrukcioni planovi za teške tenkove, bacače plamena i za jedan lovački bombarder. »Čitavo bih to smeće najradije smjesta bacio u nužnik«, pomisli Thomas, »no major Dćbras sigurno zna za planove, pa bi odmah primijetio da ih nema. Ali gospoda Lovejoy i Loos ne znaju ništa o njihovu postojanju, oni žele samo popise. Popise će i dobiti...« Počne pregledavati tih šest araka ispisanih strojem. Papiri su sadržavali imena oficira i civilnih pripadnika Deuxiéme Bureaua, zatim francuskih obavještajaca u Njemačkoj te povjerljivih osoba u Njemačkoj i u Francuskoj – ukupno 117 imena. Nakon imena dolazile su adrese, a iza adresa stajale su po dvije lozinke. Prvom je trebalo osloviti obavještajca, drugom je obavještajac morao odgovoriti na prvu lozinku. Tek nakon toga čovjek je mogao biti siguran da se obratio obavještajcu osobno, a ne nekom drugom. Thomas Lieven pročita na primjer: Willibald Rohr, Düsseldorf, SedanstraBe 34; 1. »Da li ste, možda, vidjeli malog, sivog, patuljastog pudla s crvenom ogrlicom? 2. »Ne, ali vani u Lichtenbroichu još se prodaje med.« Adolf Kunze-Wilke, Berlin-Grunewald, Bismarckallee 145. 1. »Jesu li ono vaši golubovi na bakrenom krovu kućice u vrtu? 2. »Ne odvraćajte pažnju. Vaša odjeća nije u redu.« I tako dalje. Thomas odmahne glavom i uzdahne. Zatim stavi list papira u novi W&N pisaći stroj i rastvori pred sobom plan Frankfurta na Majni. Iz münchenskog telefonskog imenika odabere ime Friedrich Kesselhuth. Otipka ovo ime, zatim se nagne nad plan Frankfurta. »Uzmimo, na primjer, ulicu Erlen«, pomisli on. Ulica Erlen ležala je uz Mainzer LandstraBe i bila je vrlo kratka. Thomas pogleda mjerilo na karti – 1 : 16000. »Koliko bi kuća mogla imati ta ulica?« razmišljao je. »Trideset. Četrdeset. Ali nipošto šezdeset. Ipak, sigurno je sigurno«, pa otipka: Friedrich Kesselhuth, Frankfurt na Majni, ulica Erlen 77. A iza ovog stavi: 1. »Kakve je boje kosa male prodavačice kod Fechenheima, plave ili crne?« 2. »Morate brzo pojesti kanarinca iz Harza, jer će vam zagaditi zrak.« Tako, a sada slijedeći! Stanovitog Pavla Gigenheimera iz Hamburga-Altone Thomas preseli u Düsseldorf u kuću broj 51, u sasvim kratkoj ulici Rubens. 1. »John Galsworthy doživio je 66 godina.« 2. »Moramo ponovno osvojiti naše kolonije.« »Ovo bi bio broj dva«, pomisli Thomas Lieven, »a trebam ih još stotinu i petnaest. I čitavo to smeće moram pretipkati još tri puta. Za Lovejoya. Za Loosa. Za Débrasa. Popriličan posao, ali i dobro plaćen!« Nastavi tipkati, sve dok ga nakon pola sata odjednom ne obuzme strahovit osjećaj nemoći i utučenosti. Ode do prozora i zagleda se u park ispod hotela. »Prokletstvo«, pomisli, »to ne smijem učiniti! Odlučio sam W&N ukloniti prave popise jer oni mogu nanijeti veliko zlo, bez obzira na to tko će ih dobiti – Nijemci, Englezi ili Francuzi. Ne želim da zbog tih popisa pogine još više ljudi. S druge strane, želim se osvetiti svim tim idiotima koji su mi razorili život. No zar se time osvećujem doista njima? Zar ću time zaista spriječiti novo zlo? Kad Francuzi i Englezi počnu raditi s mojim krivotvorenim popisima, brzo će ustanoviti da ništa nije točno. To bi bilo dobro! Ali Nijemci! Zamislimo da u Frankfurtu postoji kakav imenjak Friedricha Kesselhutha iz Münchena, samo što, slučajno, nema telefon. Ili pretpostavimo da je ulica Erlen u Frankfurtu u međuvremenu produžena, pa sada ondje stvarno postoji kuća broj 77 – Gestapo će pokupiti sve muškarce po imenu Kesselhuth, zatvorit će ih, mučiti i ubiti... To su tek jedno ime ijedna adresa, a na popisima ih je još sto šesnaest! Možda gospoda od triju obavještajnih službi primijete da sam ih prevario, pa popise bace. Možda su ipak toliko inteligentni. Ali, nakon svega što sam do sada doživio, u to se ne smijem pouzdati! Do đavola, a 3. rujna dolazi Débras i zahtijevat će crnu torbu. Što da radim? Kako je jednostavno ljude izdavati i ubijati, a koliko je zamršeno i teško spasiti ih i zaštititi od boli, proganjanja i smrti...« 3 Oglasi se telefon. Thomas Lieven se prestrašeno prene iz misli i prisloni slušalicu na uho. Pošto začuje poznati glas, sklopi oči: W&N – Ovdje Lehmann. Razgovarao sam s određenom osobom. Dakle – 6000 dolara. – Ne – reče Thomas. – Što znači ne? – U majorovu se glasu pojavi panika. – Zar ste već prodali? – Ne – reče Thomas. – Što je onda? Thomas potišteno pogleda papir utaknut u pisaći stroj. – Još pregovaram. Uzimam vašu ponudu na znanje. Nazovite sutra. – Thomas spusti slušalicu. »Jednog momka na mojim popisima morao bih nazvati Fritz Loos«, pomisli bijesno. Zatim spremi sve papire u crnu torbu i odnese je šefu recepcije, koji je zaključa u hotelski trezor. Thomas odluči da malo prošeta i razmisli o svemu. Negdje mora postojati rješenje tog problema, mora, mora... U predvorju je sjedio obavještajac Lovejoy. Na čelu je još uvijek imao veliku kvrgu. Lovejoy skoči i priđe Thomasu pohlepnih očiju. – Torba, zar ne? Jasno sam je vidio. Dakle, što je? – Još pregovaram. Pitajte me sutra. – Slušajte, nudim više nego onaj vaš nacist, u svakom slučaju nudim više! – Da, da, dobro – reče Thomas i ostavi ga da ondje stoji. Duboko zamišljen, izađe na suncem obasjanu cestu. Duboko zamišljen šetao je gradom. U Avenidi da Liberdade morao je stati. Ispod palmi prolazio je sprovod. Policija je zaustavila promet. Umro je, vjerojatno, neki poznati Portugalac, jer su ga na njegovu posljednjem putu pratile stotine potrešenih muškaraca i žena odjevenih u crninu. W&N Mnogi su plakali. Prolaznici su skidali šešire. Čula se glasna molitva i mirisalo je na tamjan. Slušajte! Iz žamora ožalošćenih začuo se hrapav smijeh. Jedan elegantan mladić ponašao se tako nečuveno bezobrazno. – Prljavi stranac – reče jedna starica i pljune pred njega. – Da, majčice, da – reče Thomas Lieven te s kišobranom na ramenu pojuri do obližnjeg kolodvora. U predvorju je bila velika prodavaonica novina i časopisa iz cijelog svijeta. Churchill i Hitler, Göring i Roosevelt visjeli su tamo spokojno jedan pokraj drugog, okruženi ljepoticama s naslovnih stranica, golim dječacima i borbenim novinskim naslovima na mnogim jezicima. – Molim novine – obrati se Thomas Lieven zadihano starom prodavaču naborana lica. – Sve francuske i sve njemačke. – Od prekjučer su. – Ništa zato! Dajte mi sve što imate, i one od prošlog tjedna, pa i od pretprošlog. – Jeste li pijani? – Potpuno sam trijezan. Hajde, tatice! Starac slegne ramenima, zatim mu proda čitavu zalihu starih brojeva novina: Reich, Völkischer Beobachter, Berliner Zeitung, Deutsche Allgemeine Zeitung, Münchner Neueste Nachrichten, te zalihe starih brojeva Le Matina, L’Oeuvrea, Le Petite Parisiena, Paris Soirea, pa još devet francuskih provincijskih listova. S čitavim snopom starih novina vrati se Thomas Lieven u hotel i zaključa vrata svog apartmana. Zatim je proučavao stare prašnjave novine, ali tek njihove posljednje stranice, samo one dijelove gdje su bile osmrtnice. Svakog su dana ljudi umirali i u Parizu, i u Kölnu, u Toulouseu, i u Berlinu, u Le Havreu, i u Münchenu. Mrtvacima W&N Gestapo više nije mogao naškoditi. Thomas Lieven počne tipkati. Posao mu je sjajno uspijevao, jer je sada čiste savjesti mogao navesti čak i prave adrese... Dana 2. rujna 1940. godine naš prijatelj kupi dvije crne torbe u dućanu kožne galanterije u Avenidi Duarte Pacheco. Rano popodne pojavi se s jednom od njih u elegantnim prostorijama radnje gospodina Gomesa dos Santosa. Gospodin dos Santos, jedan od najboljih lisabonskih krojača, osobno ga dočeka i stegne mu ruku, srdačno se smiješeći. Osmijeh mu je podavao izgled bogata čovjeka. Usta gospodina Santosa bila su, naime, puna zlata. U prostoriji za presvlačenje, ukrašenoj ružičastim svilenim tapetama, Thomas sretne majora Loosa, koji je na sebi imao novo, elegantno odijelo od tamnog flanela. – Hvala bogu – Loos će olakšano, pošto je ugledao Thomasa. Thomas mu je već tri dana nemilosrdno pilio živce. Neprestano ga je susretao u barovima, hotelskim predvorjima, na plaži i neprestano ga zavitlavao. »Još se ne mogu odlučiti. Moram još jednom razgovarati s Englezom.« Jednako se tako poigravao i s Lovejoyem. Njega je također zavaravao obećavanjima, upozoravajući ga na to kako njegov suparnik nudi više, i to mnogo više... Tako je ponuda obaju obavještajaca naposljetku dosegla svotu od 10000 dolara. Tom se svotom Thomas konačno zadovoljio. Obojici gospode ozbiljno je objasnio: – Do vašeg odlaska mora ostati u potpunoj tajnosti da sam vama, prodao torbu, inače će vam život biti u opasnosti. Stoga W&N primopredaju moramo provesti na nekom neupadljivom mjestu. Loos se odlučio za svlačionicu u carstvu gospodina dos Santosa, objasnivši Thomasu: – Taj je krojač silan momak! Za tri dana sašije vam besprijekorno odijelo po mjeri iz najboljeg engleskog sukna. – Dotakne svoj rukav: – Pipnite! – Stvarno, odlično. – Svi ovdje šijemo! – Tko su to svi? – Svi obavještajci koji stanuju u Lisabonu. – I to vi zovete neupadljivim mjestom? Loos je bio oduševljen vlastitom lukavošću: – Upravo zato! Zar ne shvaćate? Nijedan od dragih kolega ni u snu ne bi pomislio da sam ovdje službeno! – Aha. – Osim toga dao sam Josću sto eskudosa. – Tko je Jósé? – Onaj koji kroji. Ovdje smo potpuno nesmetani. – Imate li novac? – Naravno, u ovoj omotnici. A gdje su popisi? – U ovoj torbi. Zatim major pregleda šest popisa sa sto sedamnaest adresa, a Thomas Lieven omotnicu sa dvije stotine novčanica od pedeset dolara. Čini se da se obojici sviđalo ono što su vidjeli. Major stegne Thomasu ruku. – Moj avion polijeće za jedan sat. Mnogo sreće, stari lupežu. Stvarno sam vas zavolio. Možda ćemo se opet vidjeti. – Nadam se da nećemo. W&N – E pa onda – Heil Schicki! – Loos podigne desnu ruku. – Kako, molim? – Tako ovdje govore gospoda iz naše misije. Momak se navodno nekada zvao Schicklgruber. Ovdje su sve sami gala dečki, zaista. Morali biste ih pobliže upoznati. – Radije ne bih, hvala. – Uopće nisu nacisti! – Naravno da nisu – reče Thomas Lieven. – Sretan put, gospodine Lehmanne. I pozdravite mi gospodina admirala, iako ga osobno ne poznajem. 4 S obzirom na osobit politički položaj Portugala, ne donosimo tjedni pregled pisalo je na oglasnoj ploči u predvorju lisabonskog kina Odeon. Međutim, njemački film Vatreno krštenje, ipak se u Odeonu prikazivao! Thomas Lieven sastao se s engleskim obavještajcem Loveјоуеt za četverosatne predstave u jednoj loži. Dok su njemačke štuke napadale Varšavu, jedna crna torba i svota od 10000 dolara ponovno su zamijenile vlasnike. Bombe su praskale, kuće letjele u zrak, orili se marševi, a Lovejoy je, kako bi nadglasao buku bitke, urlao u uho Thomasa Lievena: – Odabrao sam upravo ovo kino. Ovdje možemo mirno razgovarati; ne razumije nas ni živa duša. Inteligentno, zar ne? – Vrlo inteligentno! W&N – Nacist će puknuti! – Kada letite u London? – Još danas navečer. – E pa onda, sretan put. – Kako, molim? – Rekoh: sretan put! – izdere mu se Thomas u uho. Thomas je prave popise, naravno, već odavno razderao na komadiće i otplavio ih vodom u kupaonici svog apartmana. U originalnoj crnoj torbi, što je mirovala u trezoru hotela Parque, treća verzija lažnih popisa sa sto sedamnaest imena milih pokojnika čekala je majora Débrasa. Débras je bio u Madridu. Dana 3. rujna namjeravao je doći u Lisabon. Bio se dogovorio s Thomasom: »Od 3. rujna čekamo jedan drugog u kockarnici Estorila svake večeri od 22 sata nadalje.« »Sada još samo da se riješim majora«, pomisli Thomas, dok se navečer 3. rujna vozio vlakom u Estoril, »a zatim da se do 10. rujna sakrijem negdje u kakvom malom pansionu!« Dana 10. rujna treba isploviti njegov brod General Carmona. Thomas je smatrao da je bolje ako do onda ostane, po mogućnosti, nevidljiv. Pretpostavljao je da će do tada u najmanju ruku ona gospoda u Berlinu otkriti kako im je podvalio. Bilo je prilično nevjerojatno da bi Dćbras nešto primijetio. Major je želio smjesta dalje u Dakar. Thomas pomisli: »Jednom, u bliskoj budućnosti, i on će se u meni strahovito razočarati. Jadan momak! Zavolio sam ga. Ali, ruku na srce, što li je trebalo da učinim? Na mojem mjestu, i on bi sigurno došao na istu pomisao. Josephine je žena. Ona će me razumjeti...« W&N 5 Mesdames, messieurs, Jaites vos јеих! 27 Krupje baci elegantnim pokretom malu bijelu kuglicu u kolo što se lagano vrtjelo. Kuglica pojuri zbunjujućim kretanjem u suprotnom smjeru. Kao začarana, žena u crvenoj večernjoj haljini slijedila je njezino gibanje. Sjedila je odmah do krupjea. Ruke su joj drhtale iznad nekoliko hrpica žetona. Bila je vrlo blijeda i vrlo lijepa, moglo joj je biti oko trideset godina. Crna joj je kosa bila razdijeljena po sredini i prianjala je uz glavu poput kape. Usta te dame bila su izazovno ispupčena, a oči crne i blistave. Izgledala je sabrano i aristokratski; potpuno je bila utonula u ruletu. Thomas Lieven promatrao ju je već čitav sat. Sjedio je za svjetlucavim barom velike igračnice i pio viski. Svjetlo svijećnjaka padalo je na skupocjene slike po zidovima, na golema bijelo-zlatna zrcala, na debele sagove, sluge u laganim plesnim cipelama, na gospodu u smokinzima, na gola ženska ramena, na kolo koje se vrtjelo, na kuglicu koja se kretala... Klik! – Zero! – izvikne krupje pokraj dame u crvenom. Izgubila je. Gubila je već čitav sat. Thomas ju je pri tom promatrao. Ta dama nije gubila samo imetak nego polako i svoje držanje. Nesigurnim je prstima zapalila cigaretu. Vjeđe su joj podrhtavale. Otvori zlatom izvezenu večernju torbicu, izvuče nekoliko novčanica i dobaci ih krupjeu, koji ih promjeni u žetone. Dama u crvenom ponovno zaigra. 27 Dame i gospodo, stavljajte svoje uloge. W&N Igralo se za mnogim stolovima, među ostalim i Chemin-de-fer. U dvorani je bilo mnogo lijepih žena. Thomas Lieven vidio je samo jednu: damu u crvenom. Oduvijek ga je uzbuđivala ta mješavina suzdržanosti i uzbuđenja, dobra ponašanja i igračke strasti. – 27, rouge, impair et passe! – vikne krupje. Dama u crvenom opet je izgubila. Thomas primjeti da barmen odmahuje glavom. I on ju je promatrao. – Vraška nesreća – reče samilosno. – Tko je to? – Luda igračica. Što mislite, koliko je ta već izgubila! – Kako se zove? – Estrella Rodrigues. – Udata? – Udovica. Muž joj je bio odvjetnik. Zovemo je konzulica. – Zašto? – Jer ona to i jest. Konzulica nekakve republike banana. – Aha. – 5, rouge, impair et manque! Konzulica je opet gubila. Pred njom je ležalo još samo sedam samotnih žetona. Thomas odjednom začuje kako mu se netko tiho obraća: – Monsieur Leblanc? Polako se okrene. Neki nizak, debeo čovjek stajao je pred njim. Lice mu je bilo sasvim crveno, bio je znojan i vrlo uznemiren. Govorio je francuski: – Vi ste monsieur Leblanc, zar ne? – Jesam. – Slijedite me u toaletu. W&N – Zbog čega? – Jer vam moram nešto reći. »Prokletstvo, koji popisi... Jedan od obavještajnih njuškala osjetio je pogibelj, samo koji? Lovejoy ili Loos?« Thomas zatrese glavom: – Recite mi to ovdje. Maleni prošapće Thomasu u uho: – Major Débras ima u Madridu teškoća. Oduzeli su mu putnicu. Ne može napustiti zemlju. Moli vas da mu najhitnije pošaljete lažni pasoš. – Kakav pasoš? – Pa u Parizu ste ih imali čitavu gomilu! – Sve sam ih raspoklanjao! Činilo se kao da mali ovo nije čuo. Brzo je šaputao: – Upravo sam vam u džep stavio omotnicu. U njoj su Dćbrasove slike i moja adresa u Lisabonu. Onamo donesite pasoš. – Najprije ga moram imati! Mali se nervozno ogledavao. – Moram nestati odavde... Učinite što možete. Nazovite me. – I već je odjurio. – Ali slušajte – vikne Thomas. Mali je već nestao. »Bože, čovjek se neprestano mora ljutiti! Što da sada uradim? Tako simpatičan momak, taj Débras! Zbog svojih životnih nazora morao sam ga nasamariti, no da ga ostavim na cjedilu – to uopće ne dolazi u obzir! Kako da izvučem Débrasa iz Španjolske? Odakle da mu na brzinu stvorim putnicu?« Thomasu odluta pogled do dame u crvenom. Upravo je ustala, sva izbezumljena i blijeda. Po svoj je prilici sve izgubila. Thomasu odjednom sine misao... W&N Deset minuta kasnije sjedio je s konzulicom Estrellom Rodrigues za najlepšim stolom u otmjenom restoranu kasina. Mali ženski orkestar mrcvario je Verdija. Tri su konobara izvodila svoj estetski balet oko stola Thomasa Lievena. Upravo su posluživali glavno jelo: jetra na portugalski način. – Umak od paprike je odličan – pohvali Thomas. – Doista izvanredan, ne mislite tako, madame? – Vrlo je ukusan. – Zahvaljujući soku, madame, soku od rajčica... Zar nešto nije u redu? – Zašto? – Upravo ste me čudno pogledali – tako – tako strogo! Konzulica odvrati vrlo dostojanstveno: – Ne bih željela da budete dovedeni u bilo kakvu zabludu. Mojoj naravi ne dolikuje da stranoj gospodi dopuštam da me pozivaju na večeru. – Madame, ne morate nijednom riječju ništa objašnjavati. Gentleman odmah zna kad pred sobom ima damu. Ne zaboravimo da sam vas ja nagnao na ovu malu večernju zakusku, dapače da sam vam je upravo nametnuo! Konzulica uzdahne, odjednom ga pogleda, ali ne više nimalo strogo, nego naprotiv, vrlo osjećajno. »Bogzna kako je već dugo gospodin suprug mrtav,« razmišljao je Thomas govoreći: – U trenucima jake živčane napetosti i duševnih patnji valja pojesti nešto bogato kalorijama. Jeste li – hm – mnogo izgubili? – Vrlo, vrlo mnogo! – Ne biste smjeli igrati, madame. Još nekoliko maslina? Žena vašeg izgleda mora gubiti. To je i pravedno. W&N – Ah... – Konzuličin lijep dekolte odavao je njezin unutarnji nemir. – Vi uopće ne igrate, monsieur Leblanc? – Rulet ne, ne igram. – Sretniče! – Ja sam bnnkar. Igra na koju ne mogu utjecati svojim razumom meni je dosadna. Odjednom crna Estrella ponovno zastrašujuće strogo i divlje povikne: – Mrzim rulet! Mrzim ga, a mrzim i sebe dok igram! Thomasa Lievena je ova žena počela uzbuđivati. Čas blaga kao janje, čas oštra kao tigrica... Bože dragi, kakva će to biti predstava... Ali sigurno lijepa...! – Mrzim dvije stvari na ovom svijetu, monsieur! – A te bi bile? – Rulet i Nijemce – prosikće Estrella. – Aha. Meni Prženac sa sardinama Jetra na portugalski način Dinja u šampanjcu 3. rujna 1940. Poslije ovog jela lijepa je konzulica postala slaba W&N Prženac sa sardinama Najfinije velike sardine, bez kože i bez kostiju, naglo popržite s obje strane u ulju u kojem su bile konzervirane. Zatim ih položite na svježe pripremljeni, vrući prženac, obložite ih ploškama limuna i poslužite. Kod stola ih poškropite limunovim sokom i pospite s nešto papra. Ako je ovo jelo zamišljeno samo kao predjelo, poslužite najviše dvije kriške po osobi, jer prženac sa sardinama treba samo da potakne apetit, a ne da ga pokvari... Jetra način na portugalski Prema broju osoba odredite količinu ploški telećih ili goveđih jetara te ih uvaljajte u brašno. Pripazite: W&N jetra se sole uvijek tek nakon prženja. Sitno nasjeckajte dvije velike glavice luka. Očistite od peteljki, sjemenki i bijelih dlačica pola kilograma zelenih paprika, pa ih narežite na tanke kratke rezance. Zatim izgnječite pola kilograma oguljenih rajčica i istisnite sok. Pirjajte luk u pola šalice ulja dok ne postane svijetložut, pa dodajte rezance od paprika i zatim izgnječene rajčice. Kad paprika omekša, dolijte iscijeđeni sok od rajčica i ostavite da sve zajedno kuha još pet minuta. Zatim protisnite smjesu kroz sito, dolijte malo vrhnja i još jednom sve dobro ugrijte. Posolite i začinite paprom. Ovaj umak prelijte preko jetara koja ste ispržili tek u posljednji trenutak, i ukrasite okolo tankim ploškicama maslina bez koštica. Uz to poslužite suhu rižu. Dinje u šampanjcu Odrežite vrh lijepe, zrele dinje cerovače. Vrh ćete kasnije upotrijebiti kao poklopac. Zatim izdubite unutarnji mesnati dio ploda do debljine jednog centimetra. Očistite izvađeni mesnati dio od koštica, narežite ga na kocke srednje veličine i stavite natrag u dinju. Preko tog nadjeva prelijte trpak šampanjac – toliko da kocke budu dobro pokrivene, ali da ne plivaju. Tada na sve stavite poklopac. Dinju držite na hladnom i poslužite je ledenu. Ovaj se desert može mijenjati na više načina, tako da se, na primjer, dodaju trešnje natopljene likerom ili kakvo drugo voće. Sladokusci najviše vole netom opisani način, jer se pri tom najbolje ističe prirodni okus dinje. – Francuz ste, monsieur. Znam da ćete me barem u onoj drugoj razumjeti... – Potpuno, madame, potpuno. Hm! Zašto, zapravo, mrzite Nijemce? – Moj prvi muž bio je Nijemac. – Razumijem. – I direktor kockarnice! Ne moram vam dalje ništa pričati! »Ovaj razgovor skreće«, pomisli Thomas Lieven i zato reče: – Naravno da ne morate. No nešto bi me jako veselilo... – A to je? W&N – Da jednu večer financiram vašu igru. – Gospodine! – Ako dobijete, dijelit ćemo. – To ne mogu dopustiti – to je isključeno – pa ja vas uopće ne poznajem... – počne konzulica. Deset minuta kasnije: – Dakle što se mene tiče – ali samo uz izričit uvjet da zaista dijelimo ako dobijem. – Naravno. Estrelline su oči zablistale, uznemireno je disala, obrazi su joj se zarumenjeli: – Gdje li je taj desert tako dugo, ah, silno sam uzbuđena, osjećam sasvim jasno: sada ću dobiti – dobit ću što god zaželim... Sat kasnije temperamentna je dama, koja toliko mrzi Nijemce i rulet, izgubila dvadeset tisuća eskudosa, dakle gotovo tri tisuće maraka. Skrušeno kao Marija Magdalena prišla je Thomasu, koji je sjedio za barom: – Oh bože, kako se stidim. – A zbog čega? – Kako ću vam vratiti novac? Ovog – ovog sam trenutka baš u – u stisci... – Smatrajte to poklonom. – Isključeno! – Sada je ponovno izgledala poput anđela osvete, kao da je isklesana iz mramora. – Za koga vi mene smatrate? Čini mi se da ste se u meni temeljito prevarili, gospodine! U polumraku budoara gorjele su male svjetiljke s crvenim zaslonima. Na malom stoliću stajala je slika ozbiljnog gospodina s W&N cvikerom i velikim nosom. Bio je to odvjetnik Pedro Rodrigues, preminuo prije godinu dana, koji je u malom formatu i iz srebrna okvira promatrao svoju udovicu Estrellu. – Ah, Jean – Jean, tako sam sretna... – I ja Estrella, i ja. Cigaretu? – Daj mi jedan dim iz svoje... Pruži joj cigaretu i zamišljeno se zagleda u prekrasnu ženu. Ponoć je već davno bila prošla. U velikoj konzuličinoj vili sve je bilo mirno. Posluga je spavala. Estrella se privine uz njega i pogladi ga. – Estrella, draga... – Da, srce moje? – Imaš li mnogo dugova? – Strahovito mnogo... Na kući su hipoteke... založila sam nakit. Neprestano se nadam da ću sve dobiti natrag... Thomas pogleda fotografiju. – Je li ti on mnogo ostavio? – Čitav mali imetak... Taj strašni, taj đavolski rulet, kako ga samo mrzim! – I Nijemce. – Da, i Nijemce! – Reci, chéri, koju zemlju, zapravo, zastupaš kao konzulica? – Kostariku. Zašto? – Jesi li već ikada ispostavila kakvu putnicu za Kostariku? – Nisam još nikada... – Ali tvoj muž sigurno jest? – Mislim da je ispostavljao... Znaš, otkako je započeo rat, više nitko nije odlazio ovamo. Čini mi se da u Portugalu uopće više nema W&N Kostarikanaca. – Draga, ti sigurno imaš u kući još poneki formular za putnice? – Ne znam... Kad je Pedro umro, sve sam formulare i žigove potrpala u jedan kovčeg i odnijela na tavan... Zašto te to zanima? – Estrella, zlato, jer bih rado ispostavio jednu putnicu. – Putnicu? Uzdajući se u njezinu novčanu nevolju, on blago nastavi: – Ili možda i više njih. – Jean! – Bila je zaprepašćena. – Šališ se? – Mislim to najozbiljnije. – Kakav si ti to čovjek? – Jezgra je dobra. – Ali – što ćemo s tim putnicama? – Mogli bismo ih prodavati, ljepotice. Našlo bi se ovdje mnogo kupaca i svi bi dobro plaćali. A s tim bi novcem mogla... Ne moram ti ništa više govoriti... – Oh! – Estrella duboko udahne. Zanosno je izgledala dok je tako duboko disala. Šutjela je. Dugo je razmišljala. Zatim skoči i otrči u kupaonicu. Kad se vratila, nosila je sa sobom i jedan kupaći ogrtač. – Obuci ovo! – Kamo ćeš, zlato? – Naravno, na tavan! – povikne, pa pojuri ispred njega prema vratima, spotičući se u svilenim papučama visokih potpetica. Tavan je bio velik i pretrpan. Mirisalo je na drvenu vunu i naftalin. Estrella je držala džepnu svjetiljku, dok je Thomas, dašćući, izvlačio stari kovčeg ispod velikog, smotanog saga. Udari glavom o gredu i opsuje. Estrella klekne pokraj njega. Upru zajedničkim snagama te dignu pokrov, koji je škripao. U kovčegu je W&N bilo formulara, knjiga, žigova i putnica. Putnica na tucete! Drhtavim prstima Estrella ih zgrabi pa prolista jednu, pet, osam, četrnaest putnica. Sve su putnice, bez iznimke, bile stare, pune mrlja s nalijepljenim slikama stranih ljudi, dok su stranice prekrivali bezbrojni žigovi. Same istekle putnice. Isteklo... isteklo... poništeno... Estrella se uspravi, duboko razočarana: – Ni jedna jedina nova putnica, sve same stare... S njima ne možemo ništa započeti... – Baš naprotiv – Thomas će tiho, pa je poljubi. – Stari poništeni pasoši su najbolji! – To ne shvaćam... – Odmah ćeš razumjeti – obeća joj veselo Thomas Lieven, alias Jean Leblanc. Nije osjetio ledeni dah svoje sudbine, koja se uzdigla iza njega poput duha iz boce istočnjačkih bajki i, visoko se uspravivši, bila spremna da mu ponovno zada udarac i baci ga u vrtlog novih pustolovina i opasnosti. 7 Odmjerena koraka, s homburgom na glavi i velikom kožnatom torbom u ruci, elegantan mlad gospodin, vrlo lijepe vanjštine, vrludao je oko podneva 4. rujna 1940. godine kroz labirint Alfame starog dijela Lisabona. Na malim, krivudavim ulicama s trošnim rokoko-palačama i šareno opločenim građanskim kućama igrala su se bosonoga djeca, razgovarali tamnoputi muškarci, dok su žene, noseći na glavama W&N košare pune voća i riba, žurile na tržnicu. Sniježnobijelo rublje visilo je s bezbrojnih konopaca. Crne željezne rešetke blistale su na visokim maurskim prozorima. Bizarno zakržljala stabla rasla su iz napuklih kamenih stepenica. A svakog bi časa, između razmaknutih zidina, pucao pogled na obližnju rijeku. Elegantni mladi gospodin uđe u mesnicu i kupi ovelik komad telećeg filea. U susjednom dućanu nabavi bocu madeire, nekoliko boca crvena vina, maslinovo ulje, brašno, jaja, šećer te razne mirodije, a na tržnici, što se šarenila u tisuću boja, naposljetku kupi još pola kilograma luka i dvije lijepe glavice salate. Oprosti se od piljarice skinuvši šešir, pa joj se nakloni uz privlačan smiješak. Zatim požuri prema uskoj Rua do Poco des Negros i uđe u dvorište neke napola ruševne kuće. Odmah mu se ukažu sanitarni uređaji zgrade kao male drvene pregrade na uskim balkonima. Od njih se po zidu spuštala čitava mreža cijevi. »Poput grana rodoslovnog stabla na svjedodžbi o arijevskom porijeklu«, pomisli Thomas Lieven. U jednom sunčanom kutu dvorišta sjedio je sijed starac i trzajući po žicama gitare pjevao tankim visokim glasom: Što odredi meni sudbina Izbjego nikad nisam Tek za tugu znadem ja Jer za mene je i rođena A za nju ja sam... Thomas Lieven stavi novac u pjevačev šešir, pa mu se obrati portugalski: W&N – Diga-me, por favor 28, gdje stanuje Reynaldo, slikar? – Morate proći kroz drugi ulaz; Reynaldo stanuje sasvim gore u potkrovlju. – Muito obrigado 29 – zahvali se Thomas i ponovno uljudno skine šešir, iako slijepac to uopće nije mogao vidjeti. Stubište drugog ulaza bilo je mračno. Što se Thomas više penjao, postajalo je sve svjetlije. Čuo je mnogo glasova. Mirisalo je na maslinovo ulje i siromaštvo. Na najgornjem su katu bila samo dvoja vrata. Jedna su vodila na tavan, a na drugim je bilo našarano velikim crvenim slovima: REYNALDO PEREIRA Thomas pokuca. Sve ostane mirno. Pokuca glasnije. Ništa se ne pomakne. Pritisne kvaku i vrata se uz škripu otvore. Kroz mračno predsoblje Thomas Lieven uđe u velik slikarski atelje. Ovdje je bilo mnogo svjetla. Kroz veliki prozor sunčeve su zrake obasjavale tucete prilično razuzdanih slika, stol pretrpan bojama, tubama, kistovima i bocama, pune pepeljare i muškarca od pedesetak godina koji je, potpuno odjeven, spavao na kauču. Muškarac je imao gustu, crnu kosu. Tamne čekinje prekrivale su mu blijede, upale obraze. Hrkao je glasno i ritmično. Ispred kauča ležala je prazna boca konjaka. – Pereira – zovne Thomas Lieven. Bradati se niti ne pomakne. – Hej, Pereira! – Bradati glasno zahrče i prebaci se na stranu. – Tja – 28 29 Recite mi molim vas. Mnogo hvala. W&N progunđa Thomas Lieven – onda ćemo se najprije pobrinuti za’ ručak... Sat kasnije slikar Reynaldo Pereira se probudi. Probudio se iz tri razloga: sunce mu je upiralo ravno u lice. U kuhinji je netko zveckao i bučio. Osjetio je jak miris juhe od luka. Promuklim glasom vikne: – Juanita? – Ustane još uvijek ošamućen, podigne hlače, strpa u njih košulju i otetura u kuhinju. – Juanita, srce moje, živote moj, jesi li mi se vratila? Otvori kuhinjska vrata. Muškarac, kojeg još nikada nije bio vidio, stajao je sa starom pregačom oko pasa uz štednjak i kuhao. – Bom dia – reče stranac, smiješeći se privlačno. – Konačno ste se naspavali? Slikar počne drhtati čitavim tijelom, napipa stolac i svom se težinom svali na nj. Proštenje: – Prokleta rakija... Dotle sam, dakle, dotjerao, počelo je... Thomas Lieven napuni čašu crvenim vinom, pruži je potresenom čovjeku i očinski mu položi ruku na rame. – Ne uzrujavajte se, Reynaldo, nije ovo još delirium tremens – čovjek sam od krvi i mesa, a zovem se Jean Leblanc. Evo, popijte gutljajčić, popravite vašu lošu krvnu sliku. Zatim ćemo se dobro najesti. Slikar popije, obriše usne i zaječi: – Što radite u mojoj kuhinji? – Gratiniranu juhu od luka, teleće medaljone u madeira-umaku... – Jeste li poludjeli? – ... a za desert sam mislio pripremiti omlet. Znam da ste gladni, a trebat će vam i mirna ruka. – Zašto? W&N – Da biste iza ručka mogli krivotvoriti jedan pasoš za mene. Reynaldo ustane i zgrabi tešku tavu. – Napolje, doušniče, ili ću ti razbiti lubanju! – Ma nemojte tako, imam pismo za vas. – Thomas obriše ruke u pregaču, posegne u džep kaputa i izvadi omotnicu, koju pruži Reynaldu. Reynaldo razdere omotnicu, izvadi pismo, pa se zagleda u njega. Nakon nekog vremena podigne pogled. – Odakle poznajete Luisa Tamira? – Životni su nam se putovi ukrstili jučer navečer u kockarnici Estorila. Mali debeli Luis me obavijestio da mi je jedan stari prijatelj upao u Madridu u nevolju. Oduzeli su mu pasoš. Sada treba novi, i to hitno. Luis Tamiro smatra da ste pravi čovjek za to. Istinski umjetnik. Vrhunski stručnjak s dugogodišnjim iskustvom. Reynaldo strese glavom. – Žao mije, više ne dolazi u obzir. To sam rekao i Juaniti. Znate, Juanita mi je žena... – ... i napustila vas je kad ste propali. Luis mi je sve ispričao. Ne plačite za njom. Žena koja izda muža kad mu sve pođe po zlu ne vrijedi ništa. Pazite kako će vam se brzo vratiti kad budete opet dobili novaca. – Novaca, od koga? – Između ostalih, i od mene. Reynaldo pogladi bradu, strese glavom, pa progovori poput učitelja koji se obraća maloumnom djetetu: – Slušajte: sada je rat. Da biste izradili lažan pasoš, morate imati papir s vodenim znakom. A taj papir morate ukrasti u onoj zemlji za koju je pasoš određen... – Sve to znam i sam. W&N Meni Gratinirana juha od luka Teleći medaljoni u madeira-umaku Flambirani omleti 4. rujna 1940. Ovo je jelo dovelo krivotvoritelja putnica u vrhunsku formu Gratinirana juha od luka Narežite podosta luka na tanke kolute i popržite ih na maslacu ili ulju tako da budu svijetlosmeđi. Zalijte s nešto više vrele vode nego što vam je potrebno za juhu, ostavite da kuha petnaest minuta, posolite po ukusu. Možete zaliti i mesnom juhom. U međuvremenu narežite tanke kriške bijelog kruha i položite ih na juhu, koju ste prethodno skinuli s vatre, pa sve dobro pospite ribanim sirom. Lonac stavite u vruću pećnicu i popecite dok se na siru ne stvori svijetlosmeđa kora. Ljepše je ako za svaku osobu upotrijebite posebnu vatrostalnu zdjelicu. Teleći medaljoni u madeira-umaku W&N Odrežite lijepe, debele odreske telećeg filea, lagano ih istucite i kratko popržite s obje strane, tako da iznutra ostanu malo ružičasti. Soliti se smiju tek nakon što su isprženi. Prije toga narežite na tanke listiće polovicu glavice luka, pet badema i šaku gljiva i lagano ih popržite u ulju ili u maslacu. Zalijte sve velikom čašom madeire i ostavite da sasvim lagano kuha petnaest minuta, posolite i popaprite. Ovaj umak prelijte preko upravo isprženih medaljona i uz to poslužite pommes frites i zelenu salatu. Flambirani omleti Ispecite sasvim obične, ne pretanke omlete, veličine onog tanjura na kojem ćete ih servirati i obilno ih pospite šećerom. Kod stola prelijte svaki omlet dobrim rumom i zapalite. Zatim flambirani omlet zavijte i poškropite s nešto limunova soka. – Onda vjerojatno također znate da se u ratu takav papir više ne može nabaviti, pa se, dakle, više ne mogu niti izrađivati lažni pasoši. Prema tome, pasoš se još jedino može krivotvoriti. A kako da se to izvede? Kušajući madeira-umak, Thomas reče: – Pa vjerojatno tako da se ljude opije i pretuče, pa im se zatim otmu pasoši, kako bi ih se moglo preinačiti. – Točno! E, vidite, time seja ne bavim. Ne leži mi. Ako više ne mogu krivotvoriti pošteno, onda radije neću nikako. Pacifist sam. – Baš kao i ja. Pogledajte na prozorsku dasku. Ondje je poklon za W&N vas. Reynaldo ustane i tromo otetura do prozora: – Što je to? – Četiri istekla kostarikanska pasoša puna žigova. Tri su vaša – ako četvrtog preinačite za mene. Krivotvoritelj uzme jednu od putnica u ruku, duboko udahne te pogleda Thomasa s plahim divljenjem. – Odakle vam ovi pasoši? – Našao sam ih prošle noći. – Prošle ste noći našli četiri kostarikanska pasoša? – Nisam. – Aha. – Prošle noći nisam našao četiri kostarikanska pasoša, nego četrdeset sedam – reče Thomas, vadeći lonac gratinirane juhe od luka iz pećnice. – Jelo je gotovo, Reynaldo. U sebi pomisli: »Kakve li sreće da je moja lijepa, mlada konzulica sačuvala toliko lijepih starih putnica!« Nastavi razmišljati: »Našao sam se, dakle, kod gospodina Pereire u Rua do Poco des Negros i upravo se spremam da naučim kako se stručno krivotvore putnice. Ja – donedavno još najmlađi privatni bankar u Londonu. Pobogu, zašto sve to ne mogu, i ne mogu, i ne mogu ispričati u svom klubu!« 8 Četiri rasklopljene putnice ležale su na velikom radnom stolu pokraj prozora. U njima su se vidjele slike četvorice potpuno različitih kostarikanskih državljana: jedan je bio debeo i star, drugi mlad i vitak, treći je nosio naočale, a četvrti brk. W&N Pokraj četiriju putnica ležale su četiri slike majora Débrasa iz francuske obavještajne službe, koji je u Madridu nestrpljivo očekivao pomoć. Slike je mali Luis Tamiro predao Thomasu Lievenu u kockarnici Estorila. Ručak je prošao. U bijelom radnom haljetku Reynaldo Pereira djelovao je poput kakvog glasovitog kirurga, kakvog Sauerbrucha za krivotvorenje putnica, koji se trijezno i sabrano priprema na važan operativni zahvat. Tiho je govorio: – Osobno poznajete čovjeka u Madridu. Znate kako izgleda. Pažljivo pogledajte slike u ova četiri pasoša. Pročitajte lične opise. Recite mi koji najbolje odgovara vašem prijatelju. Naravno, želim uzeti onaj pasoš u kojem moram najmanje toga mijenjati. – To bi, mislim, bio ovaj ovdje. – Thomas pokaže drugu putnicu slijeva, koja je glasila na ime Rafaelo Puntareras. Putnica je bila izdana 8. veljače 1934. godine, a 7. veljače 1939. godine bila joj je istekla valjanost. Sadržavala je mnogo viza i žigova pogranične policije; još je samo nekoliko stranica bilo slobodno. Zbog toga, vjerojatno, trgovac Puntareras nije više produživao putnicu, nego mu je, sada već pokojni, konzul Pedro Rodrigues bio izdao novu. Thomas reče: – Lični opis odgovara mojem prijatelju, jedino što on ima smeđu kosu i plave oči. – Tada moramo promijeniti boju kose i boju očiju, izmijeniti slike, dopuniti žig na slici vašeg prijatelja, ispraviti dan valjanosti i izdavanja putnice te popraviti sve datume na vizama i žigovima koji bi u tom slučaju bili prerani. W&N – A ime Puntareras? – Hoće li se vaš prijatelj zadržati u Lisabonu dulje vrijeme? – Neće, odmah leti dalje u Dakar. – Tada ime može ostati. – Ali on treba i tranzitnu vizu za Lisabon i ulaznu vizu za Dakar. – Pa što? Imam čitav ormar pun žigova. Vjerojatno najveću zbirku u Evropi. Ne, za mene je to sitna riba. – A što bi bio veći problem? – Putnica u kojoj se sve mora mijenjati i u kojoj fotografija ima utisnuti žig. Za to bih trebao sigurno dva dana. – A za gospodina Puntarerasa? – Morate uvažiti moje loše duševno stanje, moju neuravnoteženost i moju nesreću u braku – ali, do đavola, dovršit ću to usprkos svemu najdalje za sedam sati. Opušten, tiho pjevušeći, Reynaldo Pereira se lati posla. Uzme koničan, metalan trn, pričvršćen na drvenom dršku, neke vrsti postolarskog šila, pa ga s prednje strane fotografije, kroz kopčicu na pasoškoj slici, provede tako daleko dok nije čvrsto sjeo. Zatim počne malim džepnim nožićem oprezno odizati stražnju stranu kopčice. Umjetnik stane govoriti: – Uvijek valja najprije ukloniti sliku da se kakvom nespretnošću pri radu ne bi oštetio gumeni žig. – Olakša se laganim podrigivanjem. – Stvarno je fantastična vaša juha od luka! Thomas je nepomično sjedio uz prozor. Ništa nije odgovorio kako ne bi omeo umjetnikovu koncentraciju. Dvije su kopčice čvrsto držale sliku Rafaela Puntarerasa. Nakon tričetvrt sata umjetnik ih je obje odvojio. Šilom oprezno izvije napolje metalne cjevčice. W&N Sada ukopča električno kuhalo, položi na ploču stare korice od knjige, a na njih stavi pasoš. Umjetnik zatim reče: – Moramo ga deset minuta grijati. Stručno to kažem: treba da pasoš oživimo. Papir će tako postati mekši, elastičniji, bolje će upijati tekućine i u svakom pogledu moći će se lakše obraditi. Pošto je popušio cigaretu, Pereira se ponovno posveti putnici. Hvataljkom uhvati onaj ugao slike gospodina Puntarerasa na kojem nije bilo žiga, pa ga oprezno digne jedan milimetar uvis. Zatim umoći tanki kist u sadržaj nekakve bočice oštra mirisa. Umjetnik objasni: – Kist treba da bude uvijek najbolji proizvod iz najfinije dlake jazavca ili crvene kune. Upotrebljava se onaj broj nula. Sasvim laganim dodirima stavljao je tekućinu između slike i stranice putnice, odižući pri tom sliku hvataljkom. Ljepilo se otapalo. Nakon pet minuta umjetnik skine sliku i odnese je do udaljene police za knjige. – Da je ne bih nehotice oštetio. Vrati se stolu, zatvori oči, olabavi prste; očito se ponovno koncetrirao. Umjetnik reče: – Radi uspostavljanja prvog kontakta s pasošem, počinjem sasvim laganom izmjenom: uklanjam jednu točku. Sada položi dokument pod veliko učvršćeno povećalo. Ovlaži novi fini kist nekakvom svijetlom tekućinom. Onog trena kad je u tekstu ličnog opisa nakvasio jednu točku tinte, pritisne dugme štoperice. Počeka dok točka nije gotovo sasvim izblijedjela, zatim munjevito W&N upije ostatak tekućine oštrim bridom bugačice. – Tri sekunde. Sada smo dobili osnovnu vrijednost. Budući da znamo vrijeme potrebno za jednu točku, možemo se odvažiti na sasvim tanku crtu. Ukloni sve tanke crte na jednoj stranici kvaseći ih laganim dodirima, kao što je to bio uradio s točkama. Zatim se lati debljih osnovnih poteza, premazujući ih tajanstvenom tekućinom s oba kraja prema sredini. – Stručno to zovemo: prodiranje prema jezgri. Pošto je dva sata »prodirao prema jezgri« i bijelio poteze metodom za brisanje točaka, nestali su svi nekorisni podaci, prerani datumi u vizama i na žigovima graničnih policija, a i datumi izdavanja i isteka putnice. Sada se umijetnik pola sata odmarao. Malo je proplesao kako bi olabavio mišiće. Thomas skuha kavu. Prije nego što ju je popio, Pereira razbije jaje i izlije bjelanjak na plitak tanjur: – Kako bi zrak mogao djelovati na što veću površinu. Stručno to kažemo: treba da odstoji! Deset minuta kasnije ispuni žitkom bjelanjkom, koji se brzo suši, brazde i udubljenja, što su ih bjelila bila izgrizla usprkos svemu oprezu, da bi površina ponovno postala savršeno ravna. Preko nje pospe besjajni slikarski fiksativ. Sada ponovno donese odlijepljenu sliku trgovca Puntarerasa, zamota je u sasvim tanki svileni papir, koji zalijepi na stražnjoj strani slike kako se papir ne bi pomaknuo. Ahatnom pisaljkom prenese na svileni papir obrise onog dijela žiga što se nalazio na slici. Zatim obreže jednu od četiriju fotografija majora Débrasa tako da W&N je ostala za malenkost veća od Puntarerasove, pa položi preko nje komadić indiga, boja kojeg je točno odgovarala boji žiga. Skine svileni papir sa stare slike i položi ga preko indiga na Débrasovu fotografiju, te papir ponovno zalijepi. Još jedanput prođe ahatnom pisaljkom preko dobivenih obrisa. Oprezno odmota Débrasovu fotografiju, koja je sada imala na sebi žig. Umjetnik brzo fiksira svoje djelo, koje bi se inače lako moglo izbrisati. Oštrim kliještima probuši Débrasovu sliku na unaprijed točno određenim mjestima, pa je pričvrsti u putnicu ljepilom i dvjema kopčicama za cipele. Drugim kliještima stisne kopčice. Zatim nanovo tušem ispiše sva ona mjesta gdje je ranije bio nešto izbrisao i reče: – Naravno, svuda gdje se može, valja mijenjati stare brojke u nove, njima slične, na primjer trojku u osmicu, a jedinicu u četvorku... Nakon šest i pol sati naporna rada Pereira utisne u putnicu portugalsku tranzitnu vizu i ulaznu vizu za Dakar, pa ih zatim ispuni. – Gotovo! Thomas oduševljeno zaplješće. Umjetnik se dostojanstveno nakloni: – Uvijek na raspolaganju za slične usluge. Thomas mu stegne ruku. – Neću biti ovdje da bih se mogao koristiti i dalje vašom jedinstvenom nadarenošću. Ali ipak ostajte vedri, Reynaldo, poslat ću vam lijepu mušteriju. Siguran sam da ćete se izvrsno razumjeti... W&N 9 Ispod krova velike novinske zgrade na Praga Dom Pedro IV tekla je svijetleća traka s najnovijim vijestima. Pogledi tisuću očiju usmjerili su se puni napetosti, puni straha u treperava, svjetlucava slova. Na lijepom trgu, popločenom bijelocrnim mozaikom, Portugalci i emigranti su se gurali, sjedili su u uličnim vrtovima kavana što su okruživale trg, zurili u svijetleću traku, čitali... (United Press) Madrid – glasine o tajnim njemačko-španjolskim pregovorima uporno se šire – njemački wehrmacht navodno zahtijeva slobodan prolaz kako bi mogao napasti gibraliar i zatvoriti sredozemno more – franco odlučio da ostane neutralan – britanski ambasador najodlučnije opominje španjolsku – protubritanske demonstracije u barceloni i sevilli... Dva muškarca sjedila su u kavani za stolom uz rub ceste sa čašama pernoda ispred sebe. Mali, debeli Luis Tamiro listao je po putnici koja je tog popodneva bila krivotvorena. Zadivljeno je gunđao: – Doista prvorazredna izradba! – Kada polijeće vaš avion? – Za dva sata. – Pozdravite Débrasa od mene. Neka požuri ovamo. Za pet dana polazi moj brod. – Nadajmo se da će mu to do tada uspjeti! – Kako to mislite? – upita Thomas Lieven. Luis Tamiro je zabrinuto pušio malu brazilsku cigaru: – Španjolci su na izgled neutralni, ali dopuštaju njemačkim obavještajcima da slobodno rade. U Madridu tri njemačka »turista« W&N nadziru majora na svakom koraku, danju i noću. Svaki od njih po osam sati. Major to zna. Ne može se otresti tih momaka. Zovu se Löffler, Weise i Hart. Stanuju u hotelu Palace, kao i on. – U čemu je tajna? – Otkako su mu oduzeli putnicu, major ne smije napustiti Madrid. Ona tri Nijemca znaju tko je on, samo to još ne mogu dokazati. Žele dokučiti što radi u Madridu. Osim toga, čim major napusti grad, španjolska policija ima razloga da ga smjesta zatvori. A kad je jednom u zatvoru, može ga se, bez mnogo muke, oteti i otpremiti u Njemačku. – Mora se, dakle, otresti te trojice. – Da, samo kako? Poput lovačkih pasa, oni samo čekaju trenutak kad će on pokušati pobjeći da bi ga mogli izdati. Thomas Lieven se radoznalo zagleda u malog Tamira: – Recite, Tamiro, što ste zapravo po zanimanju? Mali debeljko uzdahne, zatim iskrivi usta. – Djevojka za sve ono što je zabranjeno. Krijumčarenje ljudi. Krijumčarenje oružja. Krijumčarenje robe. Sve za novac. Nekoć sam bio draguljar u Madridu. – I onda? – Građanski rat me uništio. Dućan razoren bombama. Roba pokradena. Imao sam zatim još i političkih neprilika. Ne, ne, svega mije dosta i previše. U mene sve sada ima svoju čvrstu cijenu! Briga me za njihov idealizam. Thomas Lieven tiho upita: – Vjerojatno poznajete u Madridu još nekolicinu gospode koja misle kao i vi? – Čitavo mnoštvo! W&N – I kažete da sve ima svoju čvrstu cijenu? – Jasno! Thomas se nasmiješi, pogleda prema treperavoj svijetlećoj traci, pa blago promrmlja: – Slušajte, Luis, koliko bi – među prijateljima – stajala jedna mala, spontana narodna buna? – Kako to mislite? Thomas mu reče kako je to zamislio. 10 – Aaaaaahhhhh! Crnokosa, punašna konzulica Estrella Rodrigues s vriskom se prenula iz sna kad je Thomas Lieven kasno noću ušao u njezinu sobu. Dršćući je upalila male svjetiljke s crvenim zaslonima, što su se nalazile iza kreveta. Ruku je pritisla na srce. – Oh bože, Jean, kako si me uplašio! – Oprosti, draga, zadržao sam se. Ispratio sam onog čovjeka s pasošem... – Sjedne na rub kreveta; ona mu se baci u naručaj. – Poljubi me... – Privine se uza nj. – Samo kad si ovdje! Kad si konačno ovdje! Satima sam te čekala, mislila sam da ću umrijeti, da ću svisnuti... – Od čežnje za mnom? – upita on polaskan. – I od toga. – Molim? – Čitave sam se večeri nadala da ćeš doći i pokloniti mi još malo novaca kako bih se mogla odvesti u Estoril! – Hr-rm! – Telefonirala sam u kockarnicu! Jedanaestica i susjedni brojevi W&N dobivali su za svim stolovima. Možeš li to uopće zamisliti? Pa to su moje brojke! Danas bih bila stekla čitav imetak! – Estrella, sutra ću te upoznati s izvrsnim krivotvoriteljem. Možeš mu dati svoje putnice da ih za tebe proda. Spreman je da dijeli s tobom pola-pola. – Oh, Jean, pa to je divno! Thomas ode u kupaonicu. Ona mu nježno dovikne: – Znaš li što sam malo prije sanjala? On se raspita iz kupaonice: – Što? – Sanjala sam da si Nijemac – i uz to moj ljubavnik! Nijemac! A ja tako silno mrzim Nijemce! Pomislila sam da ću svisnuti, da ću umrijeti... Jean, jesi li me razumio? – Svaku riječ. – Zašto onda ništa ne kažeš? Čula ga je kako kašlje. – Progutao sam od straha pola čaše vode za ispiranje usta. To je silno zabavi: – Ah, sladak si! Dođi! Dođi brzo svojoj nježnoj Estrelli... Ovu zanosnu građenu neprijateljicu Nijemaca probudi nešto kasnije gromki smijeh Thomasa Lievena, koji se smijao u snu. Nervozno ga prodrma i istrgne iz sna. – Jean, Jean, što ti je? – Molim? Ah, sanjao sam nešto smiješno. – O čemu? – O maloj, spontanoj narodnoj buni – reče on i ponovno se nasmije. W&N 11 Madrid, 5. rujna 1940. Povjerljiv izvještaj komesara Fillipa Aliadosa iz tajne državne policije starješinama: NAJHITNIJE! Danas u 14.03 sati nazvao me državni službenik iz 14. policijskog okruga. Izvijestio je da se ispred britanske ambasade u Calle Fernando el Santo broj 16 sakupilo oko pedesetak osoba koje demonstriraju protiv Engleske. Smjesta sam krenuo s petero ljudi prema ambasadi i ustanovio da demonstranti pripadaju siromašnijem dijelu stanovništva. Izvikivali su u zborovima pogrde protiv Engleske. Razlupali su 4 (četiri) prozora i srušili na zemlju 3 (tri) sandučića s cvijećem. Prema nalogu njegove ekselencije gospodina britanskog ambasadora, gospodin trgovački ataše istrčao je na cestu da bi pozvao demonstrante na odgovornost. Čim sam stigao pred ambasadu, gospodin trgovački ataše mije saopćio izvanredno uzrujano: »Ljudi priznaju da su ih za ovu bunu potplatili njemački obavještajci.« Dok je većina demonstranata pobjegla pred brzim uredovanjem policije, uspjeli smo uhvatiti tri osobe po imenu: Luis Tamiro, Juan Mereira i Manuel Passos. Uhapšene osobe ponovile su preda mnom tvrdnju da su ih potplatili njemački obavještajci. Naveli su imena tih agenata: 1. Helmut Löffler 2. Thomas Weise 3. Jakob Hart. Sva trojica stanuju u W&N hotelu Palace. Gospodin britanski trgovački ataše uporno je zahtijevao da se smjesta provede istraga i najavio je protestnu notu svoje vlade. Budući da smo sa službenog mjesta upućivani da pazimo na najstrožu neutralnost naše zemlje, krenuo sam odmah u hotel Palace i pritvorio gore navedenu trojicu turista, koji su prilikom hapšenja pružili otpor, tako da smo ih morali odvesti vezane. Trojica su Nijemaca na preslušavanju ogorčeno tvrdila da nisu dali nikakav novac za demonstracije. Njihovo suočenje s trojicom demonstranata proteklo je bez uspjeha, pa smo demonstrante nakon toga pustili. Protiv njih je podnesena prijava zbog narušavanja javnog mira. Naša obavještajna služba poznaje ovu trojicu Nijemaca. U njihovu se slučaju stvarno radi o obavještajcima Abwehra, i može se vjerovati da su izveli gore spomenuti pothvat, kako to tvrde demonstranti. Trojicu sam Nijemaca još zadržao u pritvoru. Molim najhitnije odluku o tome što mi je s njima činiti, jer se gospodin britanski trgovački ataše svakog sata telefonski raspituje o mojim daljnim mjerama. Vlastoručno potpisani: Fillipo Aliados, komesar 12 Jedna njemačka šaka bučno tresne po njemačkom hrastovom pisaćem stolu. Pisaći je stol stajao u sobi jedne kuće na obali Tirpitz u Berlinu. Šaka je pripadala admiralu Canarisu. Canaris je stajao iza pisaćeg stola. Bolesnik na žuči, major Loos iz Kölna, stajao je ispred W&N pisaćeg stola. U majora je lice bilo vrlo blijedo. U admirala je lice bilo vrlo crveno. Major je bio vrlo tih. Admiral je bio vrlo glasan: – No, sada mi je zaista dosta, gospodine majore! Trojica naših ljudi protjerana su iz Španjolske! Prosvjed britanske vlade! Prava poslastica za neprijateljsku štampu! A vaš fini gospodin Lieven u Lisabonu puca od smijeha! – Gospodine admirale, stvarno ne razumijem kakve opet veze ima taj klipan s time! Canaris će gorko: – Dok su naši ljudi u Madridu satima bili zatvoreni, major Débras je napustio zemlju. Sigurno s lažnom putnicom. Sretno je stigao u Lisabom, i znate li koga je u kockarnici Estorila javno izgrlio i poljubio u obraz? Vašeg prijatelja Lievena! A znate li s kim je zatim obilno večerao? S vašim prijateljem Lievenom! – Ne... zaboga, ne... To nije moguće! – A ipak je tako. Naši su ljudi promatrali dirljivu scenu njihova ponovnog susreta. Što su mogli poduzeti? Ništa! Major Loos osjeti silnu bol u trbuhu. »Naravno, moja žuč«, pomisli zdvojno. »To pseto, to bijedno pseto, taj Thomas Lieven! Čemu li sam ga samo onda u Kölnu izvukao iz gestapovskog zatvora?« – Gospodine majore, znate li kako vas svi ovdje zovu? »Zlosretni Loos«! – Gospodine admirale, smatram to vrlo nepravednim! – Nepravednim? Zar niste platili tom klipanu 10000 dolara za popise s imenima najvažnijih francuskih obavještajaca – a kasnije smo ustanovili da se radi o samim mrtvacima? Imali ste i naređenje W&N da tog čovjeka dovedete sa sobom! – Portugal je neutralna zemlja, gospodine admirale... – Svejedno! Sada mi je dosta. Želim tog gospoda Lievena vidjeti ovdje! U ovoj sobi! I to živa! Jeste li razumjeli? – Jesam, gospodine generale. 13 Dne 6. rujna 1940. godine, 18.47 sati Nadzorna radijska služba Secret Servicea javlja šefu M 15 u Londonu: Od 15 sati i 15 minuta izvanredno živ radio-saobraćaj između Abwehra Berlin i njemačkog poslanstva u Lisabonu. Odvija se nešifrirano, a jasni tekst poruka očito nas treba dovesti u zabludu. Radio-poruke iz Berlina su njemačkom trgovačkom atašeu u Lisabonu s naređenjem neka se pobrine da se trgovac Jonas hitno vrati kući. Nesumnjivo se sprema velika otmica. Mora da je trgovac Jonas izvanredno važna ličnost za Abwehr Berlin... 14 Dne 6. rujna 1940. godine, 22.30 sati U Casa Senhora de Fatima, udobnoj kući šefa obavještajne službe njemačkog poslanstva u Lisabonu, održavao se sastanak. Šef obavještajne službe udaljio je svoju čarobnu prijateljicu, dugonogu kestenjastu plesačicu Dolores. Uz šampanjac zajedno su sjedili: kućedomaćin, mornarički ataše i ataše za ratno zrakoplovstvo njemačkog poslanstva. Posljednja su dvojica, ove večeri, također W&N otpustila svoje prijateljice. Šef obavještajne službe progovori: – Gospodo, vrijeme nas tjera. Berlin zahtijeva Lievena – i to hitno. Molim vaše prijedloge. Ataše za ratno zrakoplovstvo reče: – Predlažem da momka omamimo i avionom prebacimo u Madrid, a odanle kurirskim zrakoplovom u Berlin. – Protivim se – reče mornarički ataše. – U Madridu smo upravo sada imali nezgodu. Znamo da na aerodromu sve neprestano vrvi od engleskih i američkih obavještajaca. Također znamo da ondje slikaju svakog putnika. U Madridu si ne možemo dopustiti nove diplomatske neprilike. – Slažem se – reče šef obavještajne službe. Mornarički ataše nastavi: – Stoga predlažem otmicu podmornicom, gospodo! Preporučujem da smjesta stupimo u radio-vezu s Wernerom za razbijanje blokada. Werner za razbijanje blokada surađuje sa zapovjednikom podmornica i može odmah saznati gdje su uporišta svih jedinica. U svako doba može najhitnije zatražiti da podmornica dođe u određeni geografski kvadrat izvan portugalskih teritorijalnih voda. – Kako ćemo prebaciti trgovca Jonasa u podmornicu? – Unajmit ćemo ribarski brodić. – A kako ćemo ga strpati na ribarski brodić? – I za to imam prijedlog. – Zatim mornarički ataše iznese svoj prijedlog. W&N 15 Aerodromskom restauracijom prolazio je star čovjek i pokušavao prodati lutke u nošnjama, velike i male. Bio je slabe sreće. Već je bila skoro ponoć tog dana 8. rujna 1940. godine i još su samo oko dva tuceta umornih putnika čekala na uzlijetanje aviona. Stari čovjek priđe stolu uz prozor. Ondje su sjedila dva čovjeka i pila viski. – Lutke u nošnjama – Cigani, Španjolci, Portugalci... – Hvala, nećemo – reče Thomas Lieven. – Još prava mirnodobska roba! – Ipak ne bismo, hvala – reče major Débras, koji se sada zvao Rafaelo Puntareras. Starac produži dalje. Vani na uzletištu objasnom reflektorima upravo su gorivom punili avion kojim je trebalo da Débras odleti iz Lisabona u Dakar. Major osjećajno pogleda Thomasa Lievena: – Nikad neću zaboraviti što ste učinili! – Ne spominjite to – reče Thomas i pomisli: »A tek kada otkriješ da sam krivotvorio popise agenata tvoje obavještajne službe, nećeš to sigurno nikad zaboraviti!« – Spasili ste popise za mene – i izbavili ste me iz Madrida. »To je istina«, pomisli Thomas Lieven. »Možda ćeš mi zbog toga jednom oprostiti moju prijevaru.« Upita: – Gdje su popisi? Major namigne. – Slijedio sam vaš primjer i sprijateljio se s našom stjuardesom. Popisi su u njezinoj prtljazi. W&N – Pažnja, molim – začuje se glas iz razglasa – Pan american World Airways moli putnike leta broj 324 za Dakar da pristupe pasoškoj i carinskoj kontroli. Moje dame i gospodo, želimo svima ugodan let. Débras iskapi čašu i ustane. – Postaje ozbiljno, moj prijatelju. Još jednom hvala! I do viđenja. – Molim vas da izručite madame Josephini Baker moje najsrdačnije pozdrave i želje – reče Thomas Lieven. – I zbogom, gospodine majore, jer se više nikada nećemo vidjeti. – Tko zna? Thomas strese glavom. – Moj brod polazi prekosutra u Južnu Ameriku. Ne želim se više vratiti u Evropu – reče i dopusti majoru da ga još jednom zagrli i poljubi u obraz. Malo kasnije vidio ga je kako ide preko uzletišta prema avionu. Thomas mahne, a i Débras je mahao sve dok nije nestao u kabini. Thomas naruči još jedan viski. Dok se avion spremao da uzleti, odjednom se osjeti vrlo usamljenim. Nakon nekog vremena plati, ustane i ode. Prostor ispred aerodromske zgrade bio je u mraku. Gorjelo je svega nekoliko svjetiljki. Neka velika kola polako stignu do Thomasa, pa se zaustave. Vozač pogleda kroz prozor. – Taksi, senhor? Na daleko i široko nije bilo žive duše. – Molim – reče Thomas odsutno. Vozač iziđe, otvori vrata i nakloni se. Tog trenutka Thomas osjeti da s ovim taksijem nešto nije u redu, nikako nije u redu. Naglo se okrene, međutim bilo je već prekasno. W&N Vozač ga žestoko udari u pregib koljena, i Thomas uleti u stražnji dio automobila. Ondje ga zgrabe četiri snažne šake i bace na dno automobila. Vrata se zalupe. Vozač se baci za upravljač i kola pojure. Thomasu pritisnu na lice veliku mokru krpu natopljenu odvratnom slatkastom tekućinom. »Kloroform«, pomisli. Daveći se, borio se sa zrakom. Potpuno jasno začuje glas s hamburškim naglaskom: – Izvrsno, izvrsno, a sada s njim ravno u luku. 16 Našem se prijatelju pomalo vraćala svijest. Glava mu je brujala. Bilo mu je mučno i hladno. Pomisli: »Mrtvima nije mučno, mrtve ne boli glava, mrtve ne zebe, prema tome mogu zaključiti da sam još živ.« Thomas oprezno otvori desno oko. Ležao je na provi smrdljivog ribarskog brodića, motor kojega je nervozno praskao. Za kormilom je stajao malen, zgužvan Portugalac u kratkom kožnom kaputu. Na glavi je imao kapu sa štitnikom, a u zubima ugašenu kratku lulu. Iza mornara plesala su gore-dolje svjetla obale. More je bilo uzburkano. Ljuljajući se, ribarski je brodić plovio prema otvorenoj pučini. Uzdahnuvši, Thomas Lieven otvori i lijevo oko. Na klupi pokraj njega sjedila su dva snažna klipana. Obojica su imala crne kožnate kapute i jarosne izražaje lica. Obojica su u velikim, ružnim rukama držala teške pištolje. Thomas Lieven se napola uspravi i progovori, doduše mučno, ali W&N ipak tečno: – Želim vam dobru večer, gospodo. Malo prije na aerodromu nisam imao priliku da vas pozdravim. I vi ste donekle za to krivi. Niste me smjeli tako brzo premlatiti i kloroformirati. Prvi momak progovori hamburškim naglaskom: – Upozoravamo vas, Thomase Lievene, pri najmanjem pokušaju bijega pucamo. Drugi momak progovori saskim naglaskom: – Vaša je igra završena, gospodine Lievene. Sada se vraćamo u domovinu. Thomas radoznalo upita: – Potječete li iz Dresdena? – Iz Leipziga. Zašto? – Puka radoznalost. Nemam ništa protiv ovog ribarskog brodića, gospodo, ali morskim putem imamo do kuće još dobar komad. Hoćemo li uspjeti? – Imate još uvijek predugačak jezik – reče momak iz Hamburga. – Budite bez brige, gospodine Lievene. Ovim ćemo vas brodićem samo izvesti izvan zone od tri milje. – U geografski kvadrat 135 Z – doda momak iz Leipziga. Thomas primijeti da brodić plovi bez pozicionih svjetala. More je postajalo sve nemirnije, a Thomas također, ali je nastajao da to ne pokaže. – A što će se, gospodo, dogoditi u geografskom kvadratu 135 Z? – Za petnaest minuta ondje će izroniti podmornica. Sve ide kao po loju, cak-cak, vidjet ćete. – Prava njemačka organizacija – primijeti Thomas uljudno. Mali kormilar ubaci na portugalskom: W&N – Napustili smo teritorijalne vode. Gdje je moj novac? Momak iz Leipziga ustane, priđe teturajući kormilaru i preda mu omotnicu. Mornar učvrsti kormilo i stane brojati novčanice. Dalje se zatim sve odvijalo vrlo brzo. Thomas, koji je jedini gledao, prema krmi, prvi je primijetio veliku sjenu, koja je odjednom odnekale iskrsnula. Iznenada je izjurila iz noći, poput crne utvare, te se prijeteći usmjerila ravno u brodić koji se ljuljao na valovima. Thomas htjede kriknuti, ali se u poslednji trenutak ugrize za jezik. »Ne«, pomisli, »ne smijem vikati. Sada mirno, samo mirno...« Reflektori bijesnu. Brodska sirena zatuli, jedanput, dvaput, triput. Sjena se odjednom pretvori u trkaću jahtu, koja je sada već bila blizu, vrlo blizu, smrtonosno blizu. Portugalski kormilar divlje krikne i jako zaokrene kormilo, međutim prekasno. Uz gnusnu škripu, jahta se pod oštrim kutem zabije u stražnji dio brodića. Gospodinu iz Hamburga izleti pištolj iz ruke. Gospodin iz Leipziga stropošta se na pod. Zatim ono što je bilo gore bude dolje, a ono što je bilo dolje bude gore, brodić se prevrne, a prova jahte se škripeći ukopa u njegovu stranicu. Nevidljiva, divovska šaka digne Thomasa uvis, pa ga zavitla u crnu ledenu vodu. Čuo je bijesno isprepletene glasove, krikove, kletve, zapovijedi, dok je sirena jahte neprestano trubila. Thomas se naguta slane vode, potone pa ponovno izroni boreći se sa zrakom, i onda ugleda kako s palube jahte leti prema njemu pojas za spasavanje, vezan užetom. Glasno pljusnuvši, bijeli pojas padne u vodu. Thomas ga zgrabi. Uže se napne i već idućeg trenutka vukli su W&N ga prema jahti. Žmirkavo je zurio u slova na pojasu, koji je nosio ime jahte. Thomas pročita: BABY RUTH. »Bože moj«, pomisli, »Ako ovo ispričam u klubu, reći će mi da lažem...« 17 – Viski ili rum? – Viski, molim. – S ledom i sodom? – Samo s ledom, molim. Nalijte slobodno pola čaše, vrlo lako dobivam hunjavicu – reče Thomas Lieven. Prošlo je svega četvrt sata, ali četvrt sata neobično bogatih događajima. Prije petnaest minuta Thomas Lieven je još bio zarobljenik njemačkog Abwehra, zatim brodolomac u Atlantiku, a sada je sjedio, umotan u tople pokrivače, na predivnom mekanom krevetu bajoslovno lijepe luksuzne kabine. Gospodin, kojeg nikada prije nije vidio, stajao je ispred zidnog bara i pripremao mu piće. Lagano omamljen, Thomas pomisli: »Tako vam je to na ovom svijetu...« Gospodin mu donese viski. Sebi je također pošteno natočio. Sada, smiješeći se, podigne čašu: – Cheerio! 30 – Cheerio! – reče Thomas pa potegne snažan gutljaj. »Da se konačno riješim odvratnog okusa kloforma iz usta«, pomisli. Izvana 30 Živjeli! W&N prodre u kabinu divlja dreka. – Tko se dere? – Naš kormilar i vaš. Stručnjaci raspravljaju o tome tko je kriv – odvrati nepoznati gospodin, koji je nosio besprijekorno, plavo, jednoredno odijelo i očale u rožnatom okviru. – Naravno, kriv je vaš kormilar. Ne smije se ploviti bez pozicionih svjetala. Još malo leda? – Ne, hvala. Gdje su ona dvojica – moji pratioci? – Ispod palube. Mogu zamisliti kako vam je drago što su dolje. »Ionako mi ništa ne pomaže«, pomisli Thomas. »Što mogu, bolje da odmah zgrabim bika za rogove.« Stoga reče: – Hvala što ste me spasili od smrti. Pri tom ne mislim na smrt utapljanjem. – Nazdravlje, trgovče Jonas! – Kako, molim? – Za nas ste trgovac Jonas. Ne znamo još kako se doista zovete. »Hvala bogu«, pomisli Thomas. – Zacijelo mi to ne želite reći... – Sigurno da ne želim! – »Kakve li sreće što sam sve dokumente spremio u trezor lijepe konzulice Estrelle. Čitavo me vrijeme progonio osjećaj da će me, jednom, nešto slično snaći.« – Potpuno vas razumijem. Jasno mije da možete govoriti tek na najvišem mjestu. Čovjek poput vas! V. I. P. – Kakav čovjek? – Very Important Person! Zar sam ja vrlo važna osoba? – No slušajte, trgovče Jonas, pa Abwehr vas je pokušao podmornicom izvući iz Portugala! Uopće niti ne slutite što se u posljednjih četrdeset osam sati sve nije radilo zbog vas! Kakvih li priprema! Strašno! Abwehr Berlin! Abwehr Lisabon! Podmornica u geografskom kvadratu 135 Z! Ovako ludi radio-saobraćaj Nijemci već mjesecima nisu imali. Trgovac Jonas... Trgovac Jonas... Trgovca W&N Jonasa valja pošto-poto dopremiti u Berlin... A vi me još pitate jeste li vrlo važna osoba – divno! Što vam je, trgovče Jonas? – Molim, mogu – mogu li, možda, dobiti još jedan viski? Thomas Lieven dobije još jedan viski – i to veliki. Gospodin s rožnatim očalama pripremi i sebi jedan, razmišljajući pri tom glasno: – Za 5000 dolara baby Ruth može mirno žrtvovati bocu viskija! – Kakva baby, molim? Kakvih 5000 dolara? Čovjek s naočalama stane se smijati: – Trgovče Jonas, valjda vam je jasno da pred vama stoji i obavještajac Secret Servicea. – Jasno mi je. – Zovite me Roger. Naravno, ne zovem se tako. Ali, lažno je ime jednako dobro kao i kakvo drugo – nemam li pravo? »Bože na nebesima, zar opet sve počinje?« pomisli Thomas Lieven. »Oprez, sada moram pripaziti. Nijemcima sam pobjegao. Sada treba da se riješim još i Engleza. Moram dobiti na vremenu. Moram razmisliti i biti vrlo oprezan.« Glasno reče: – Imate potpuno pravo, mister Roger. Ali da se vratimo mojem pitanju: kakvih 5000 dolara? Kakva baby Ruth? – Trgovče Jonas, kada smo mi – mislim ovdje na nas, momke iz britanske obavještajne službe u Lisabonu – ustanovili histeričan radio-saobraćaj Nijemaca, odmah smo obavijestili M 15 u Londonu... – Tko je M 15? – Šef kontrašpijunaže. – Aha – reče Thomas, otpije gutljaj i pomisli: »Evropski dječji vrtić. Ubojiti dječji vrtić. Ah, dragi bože, kako li ću biti sretan kad W&N napustim ovaj smiješni, smrtonosni kontinent.« – M 15 je zatim naredio: pali! – Shvaćam. – Reagirali smo munjevito. – Pa jasno. – Nacisti se nisu smjeli dočepati tog trgovca Jonasa! Ha-ha-ha! Popijte još jedan viski u zdravlje baby Ruth! – Hoćete li mi konačno reći tko je baby Ruth? – Mrs. Ruth Woodhouse. Šezdeset pet joj je godina. Gotovo je sasvim gluha. Preživjela je dva udara kapi i petoricu muževa. – Čestitam. – Zar vam ništa ne kaže: Woodhouse-čelik? Woodhouse-tenkovi? Woodhouse-mitraljezi? Jedna od najstarijih američkih dinastija među proizvođačima oružja. Nikad niste čuli za njih? – Bojim se da nisam. – Moram reći da vam je to grdna rupa u obrazovanju. – Sada ste je popunili. Hvala. – Nema na čemu. Toj dami, dakle, pripada jahta. Trenutno boravi u Lisabonu. Pošto smo saznali za plan s podmornicom, odmah smo joj se obratili, i ona nam je, za 5000 dolara, smjesta stavila svoj brod na raspolaganje. – Čovjek koji je sebe zvao Roger ode ponovno do bara. – Sve je išlo kao po loju, trgovče Jonas! Cak-cak! »Večeras sam to već jednom čuo«, pomisli Thomas Lieven, te uljudno reče: – Prava engleska organizacija. Roger se baci na alkoholne zalihe američke miljunašice poput izgladnjela vuka na krdo ovaca. Pri tom je veselo pričao: – Pratili smo svaki vaš korak, trgovče Jonas. Neprestano smo vas W&N nadzirali! Bio sam u zasjedi ovdje u geografskom kvadratu 135 Z. Radiom su me obavijestili da su vas Nijemci na aerodromu napali i oteli. A zatim sam primio poruku da se ribarski brodić pripremio za polazak. Ha-ha-ha! – A što će biti dalje? – Cak-cak! I dalje će sve ići kao po loju. Naravno, podnijet ćemo prijavu protiv portugalskog kormilara zbog grube nemarnosti. Nema sumnje da je kriv za ovu nesreću! Već smo poslali radiom odgovarajuću prijavu. Doskora će se pojaviti patrolni čamac, koji će preuzeti kormilara i oba vaša njemačka prijatelja. – Što će biti s njima? – Ništa. Već su izjavili da su se željeli samo malo pro vozati. – A što će biti sa mnom? – Imam naređenja da vas, makar i uz cijenu vlastitog života, sigurno dopremim u vilu šefa britanske obavještajne službe u Portugalu. Ili biste radije pošli s vašim njemačkim prijateljima? – Nikako, mister Roger, nikako – reče Thomas Lieven uz usiljen smiješak, razmišljajući: »Zar je to još uvijek morska voda na mojem čelu – ili već opet ledeni znoj od straha?« 18 Nijemci su iz Lisabona oteli Thomasa Lievena prastarom limuzinom. Englezi su ga dovezli u Lisabon novim rolls-roycem. Noblesse oblige. Sjedio je na stražnjem sjedalu automobila u plavom svilenom jutarnjem ogrtaču, izvezenom zlatnim zmajevima, a na nogama je imao isto takve papuče. Neka druga odjeća nije se na brodu »Baby W&N Ruth« mogla pronaći. Mokro odijelo i rublje Thomasa Lievena ležalo je sprijeda kod šofera. Pokraj Thomasa sjedio je Roger s mitraljezom na koljenima. Procijedio je kroz zube: – Ne bojte se, trgovče Jonas, ništa vam se neće dogoditi. Automobilske stijenke su oklopljene, a prozori su iz neprobojnog stakla. U kola se ne može pucati. – Molim, a kako biste, da slučajno zatreba, pucali iz kola? – upita Thomas, ali mu britanski obavještajac na ovo pitanje ne odgovori. Projure mimo uspavanog luksuznog kupališta Estorila prema istoku, u susret veličanstvenom izlasku sunca. Nebo i more blistali su poput sedefa. U luci je bilo mnogo brodova. »Danas je 9. rujan«, pomisli Thomas Lieven. »Sutra General Cormona polazi u Južnu Ameriku. Dragi bože, hoću li stići?« Udobna vila šefa britanske obavještajne službe bila je smještena u vrtu punom palmi. Bila je uređena u maurskom stilu i pripadala nekom zelenašu po imenu Alvarez, koji je imao još dvije slične vile; jednu je iznajmio šefu obavještajne službe njemačkog, a drugu šefu obavještajne službe američkog poslanstva... Časa do Sul pisalo je zlatnim slovima iznad ulaza u vilu Britanaca. Butler, u prugastim hlačama i zelenom baršunastom prsluku, otvori teška vrata iz kovanog željeza. Dignuvši bijele čupave obrve, nakloni se nijemo pred Thomasom. Zatim zaključa vrata, pa se uputi ispred obaju posjetitelja kroz golemi trijem, mimo kamina, vanjskih stepenica i galerije predaka gospodina Alvareza prema biblioteci. Ondje ih je čekao, pred stijenom punom šarenih knjiga, postariji W&N gentleman. Izgledao je tako divno engleski kao gospoda što ih susrećemo na stranicama britanskih modnih krojačkih časopisa. Njegova savršena elegancija, besprijekorno skrojeno tamnosivo flanelasto odijelo, njegovani brk kolonijalnog oficira i vojnički ukočeno držanje pobudili su iskreno divljenje Thomasa Lievena. – Zadatak je izvršen, sir – obrati mu se Roger. – Dobro si to izveo, Jack – reče gospodin u tamnosivom, rukujući se s Thomasom. – Dobro jutro, trgovče Jonas. Dobro došli na tlo Velike Britanije. Nestrpljivo sam vas očekivao. Da popijemo jedan viski za strah? – Nikada ne pijem prije doručka, sir. – Razumijem. Čovjek od principa. To mi se sviđa. Jako mi se sviđa. – Gospodin u tamnosivom obrati se Rogeru. – Idite gore Charleyju. Neka uspostavi radio-vezu s M 15. Ključ šifre: Cicero. Poruka: Sunce izlazi na zapadu. – Hoću, sir. – Roger se izgubi. Gospodin u tamnosivom reče Thomasu: – Zovite me Shakespeare, trgovče Jonas. – Rado, mister Shakespeare – »A zašto i ne bih? U Francuskoj sam morao zvati jednog tvog kolegu Jupiter«, pomisli Thomas. »Ako vas to zabavlja...« – Vi ste Francuz, zar ne trgovče Jonas? – Eh – jesam. – Odmah sam to pomislio! Imam oko za to. Nepogrešiv sam poznavalac ljudi! Vive la France! – Hvala, mister Shakespeare. – Monsieur Jonas, kako se stvarno zovete? »Ako ti kažem, neću nikada dospjeti na svoj brod«, pomisli W&N Thomas, pa stoga odvrati: – Žao mi je, ali moj je položaj previše ozbiljan. Moram zatajiti svoj pravi identitet. – Monsieur, jamčim vam svojom čašću da ćemo vas u svako doba i sigurno prebaciti u London, ako ste spremni da radite za nas. Izbavili smo vas iz nacističkih pandža, nemojte to zaboraviti! »I to mi je život«, pomisli Thomas. – Iscrpljen sam, mister Shakespeare. Jednostavno... jednostavno više ne mogu. Prije nego što išta odlučim moram se naspavati. – Potpuno jasno, monsieur. Gostinjska soba je pripremljena za vas. Smatrajte se mojim gostom. Pola sata kasnije ležao je Thomas Lieven u udobnom krevetu jedne tihe, prijatne sobe. Sunce je već bilo izašlo, u perivoju je pjevalo mnogo ptica. Kroz rešetku na prozoru prodirali su zlatni traci svjetlosti. Vrata su bila zaključana izvana. »Engleska gostoljubivost«, pomisli Thomas Lieven, »poznata diljem svijeta. Zaista je ništa ne može nadmašiti...« 19 – Pažnja, točno vrijeme: udarac gonga označit će osam sati! Dobro jutro, moje dame i gospodo. Radio-Lisabon donosi druge jutarnje novosti. London: I prošle su noći jaki odredi bombardera njemačkog ratnog zrakoplovstva nastavili koncentrirane napade na britanski glavni grad... Glasno dišući i kršeći ruke, jurila je punašna, cmokosa konzulica Estrella Rodrigues amo-tamo po svojoj spavaćoj sobi. Izgledala je W&N iscrpljeno. Izazovno ispupčena gornja usnica joj je podrhtavala. Estrella je bila na rubu živčanog sloma. Prošle noći nije spavala ni trenutka, strašni su sati bili za njom. Jean, njezin ljubljeni Jean, nije došao kući. Znala je da je otpratio na aerodrom svog tajanstvenog prijatelja, onog francuskog majora. Telefonirala je na aerodrom, ali tamo nije nitko ništa znao o nekom monsieuru Jeanu Leblancu. U mislima je Estrella vidjela svog ljubavnika otetog, uhvaćenog, mučenog, u rukama Nijemaca, mrtvog. Estrelline su se grudi uzbuđeno dizale ispuštale u vrtlogu osjećaja. Mislila je da će umrjeti, da će svisnuti... Odjednom shvati da radio još uvijek radi. Zastane i do svijesti joj dopru riječi spikera: – ... američka jahta »Baby Ruth« razbila je danas u ranim jutarnjim satima, izvan zone od tri milje, portugalski ribarski brodić koji se zatim prevrnuo. Posada jahte prihvatila je više brodolomaca. Istodobno su jedinice naše obalne straže otkrile u blizini nesreće podmornicu, koja je smjesta zaronila i pobjegla. Kapetan Edward Marks, zapovjednik »Baby Ruth«, podnio je prijavu protiv kormilara ribarskog brodića zbog grubog ugrožavanja sigurnosti. Tri putnika ribarskog brodića, dva Nijemca i jedan Francuz... Estrella vrisne! – ... odbila su da daju izjave. Sumnja se da se u ovom slučaju radi o spriječenom pokušaju otmice, u koji su upletene najmanje dvije strane obavještajne službe. Istraga je u toku. »Baby Ruth« do daljnjega ne smije isploviti. Ona je vlasništvo američke milijunašice Ruth Woodhouse, koja već neko vrijeme stanuje u hotelu Aviz. Čuli ste novosti. Izgledi vremena za danas i sutra... W&N Konzulica se probudi iz ukočenosti. Ugasi radio. U najvećoj se brzini obuče. Jean... Slutnja je nije prevarila, nešto se dogodilo, neko zlo, nešto užasno... Kako li se samo zove ona miljunašica? Woodhouse. Ruth Woodhouse. Hotel Aviz. 20 Podigavši bijele, čupave obrve, butler uđe u biblioteku luksuzne Časa do Sul. Glas mu je zvonko odjekivao dok je šefu britanske obavještajne službe u Portugalu najavljivao: – Senhora Rodrigues je stigla, sir. Muškarac koji je sebe zvao Shakespeare elastično ustane. Žustro pođe u susret lijepoj konzuliéi, koja je sada bila odjevena u tijesno pripijenu bijelu lanenu haljinu, rukom oslikanu cvijećem i pticama žarkih boja. Bila je nešto prejako našminkana i izgledala je poput progonjene punašne plemenite divljači. Shakespeare joj poljubi ruku. Butler se povuče. Šef britanske obavještajne službe ponudi Estrelli da sjedne. Ona se bez daha, sva ustreptala, svali na skupocjen stolac. Od uzbuđenja je ostala bez riječi – što je u nje bila prava rijetkost. Čovjek koji se rado služio imenom najvećeg engleskog pjesnika suosjećajno reče: – Prije pola sata telefonski sam razgovarao s gospođom Woodhouse. Znam da ste je posjetili, senhora... Još uvijek bez riječi, Estrella kimne. – ... gospođa Woodhouse je – hm – naša vrlo dobra prijateljica. Reće mi da ste vrlo zabrinuti za jednog – hm – vrlo dobrog W&N prijatelja? Estrella nije niti slutila što će izazvati svojim riječima: – Zabrinuta sam za Jeana, moj bože, za mog jadnog, nesretnog Jeana... – Jean? – Jean Leblanc – Francuz. Jučer je nestao... Već sam napola luda od straha. Možete li mi pomoći... Znate li nešto o njemu? Recite mi istinu, preklinjem vas! Shakespeare je značajno njihao glavom. – Nešto mi tajite! – izviralo je iz konzulice. – Osjećam to. Znam to. Smilujte se, senhor, govorite! Je li moj jadni Jean pao u ruke onih bijednih pseta? Je li mrtav? Shakespeare podigne ruku, koja je bila uska i plemenita i bijela kao mlijeko: – Ma nije, poštovana senhora, nije. Mislim da imam dobre vijesti za vas... – Doista? O sveta bogorodica od Bilbaoa, zaista? – Kako se po svemu čini, hm, hm. Prije nekoliko sati kod nas se pojavio neki gospodin kaji bi lako mogao biti onaj kojeg tražite... – O bože, o bože, o bože! – Butler ga upravo budi. Svakog će trenutka. – Uto netko zakuca. – ah, evo ga već. Naprijed! Vrata se otvore. Pojavi se oholi sluga, a pokraj njega prođe u biblioteku Thomas Lieven u papučama na bosim nogama, ogrnut istočnjačkim jutarnjim ogrtačem iz inventara »Baby Ruth.« – Jean! Estrellin se krik prolomi zrakom. Ona pojuri, zapne za sag, baci se svom ljubljenom na prsa, privine se grčevito uz sleđenog W&N Thomasa, te ga stane zadihano grliti i ljubiti tepajući: – Oh Jean, Jean – ti moj jedini, moj slatki... da si živ, da si ovdje, čini me najsretnijom ženom na svijetu. Shakespeare se nakloni sa smiješkom punim razumijevanja. – Ostavljam vas nasamo sa senhorom – izjavi obzirno. – Do viđenja kasnije, monsieur Leblanc. Thomas Lieven zatvori oči. Dok su ga, poput zrna tuče, pogađali Estrellini poljupci, zdvojno pomisli: »Gotovo! To je kraj! Sada sam izgubljen. Zbogom, slobodo! Zbogom, Generale Carmona! Zbogom, divna Južna Ameriko...« 21 Radio-telegrafist Charley sjedio je u potkrovlju Časa do Sul. Ispred prozora su se njihale palme na jutarnjem vjetru. Radist Charley upravo je uređivao nokte, kada je Shakespeare uletio u prostoriju. – Počni. Najhitnije za M 15. Pravo ime trgovca Jonasa je Jean Leblanc stop molim daljnje upute. Charley je šifrirao poruku, uključio odašiljač i počeo odašiljati. Shakespeare se smjesti pred veliki zvučnik i pritisne jednu od sedam dirki iznad kojih je pisalo: MIKROFONSKA BIBLIOTEKA Najprije je šumjelo i pucketalo, a zatim Shakespeare začuje slijedeći razgovor između Thomasa i lijepe Estrelle: W&N – ... ma kako sam te ja izvrgla pogibelji, dragi? Kako? – Nipošto nisi smjela doći ovamo! – Ali bila sam napola luda od straha i brige – mislila sam, umrijet ću... – Nikako nisi smijela spomenuti moje ime! Stisnutih usnica Shakespeare se nasmiješi. – Zašto ne? Zbog čega ne ? – Jer nitko ne smije znati moje ime! – Ali ti si Francuz! Prijatelj Engleza – saveznik... – Ipak. Sada šuti... – Začuju se koraci. – ... Sasvim sigurno je ovdje negdje... Ah, evo tu je ispod stola. Iz zvučnika dopre oštro zviždanje, strašan lom i zatim se veza prekine. Shakespeare reče zadivljeno: – Lukavo pseto. Otkrio je mikrofon i iščupao ga! – Nekoliko trenutaka kasnije spazi kako radio-telegrafist, letećim prstima, prima poruku. – Zar već odgovor od M 15? Charley kimne i počne dešifrirati odgovor iz Londona. Njegovo zdravo, mlado lice promjeni boju. Sasvim blijed reče: – Svemogući bože! – Što je? – Shakespeare mu istrgne listić iz ruke i pročita: od m 15 shakespearu lisabon – navodni jean leblanc zove se uistinu thomas lieven i njemački je obavještajac – upravo nas je prevario s krivotvorenim popisima francuske obavještajne službe – pošto-poto zadržite tog čovjeka – specijalni agent leti k vama kurirskim avionom – slušajte njegove upute – kraj – kraj Sa sočnom kletvom Shakespeare baci ceduljicu na tlo i izjuri iz potkrovlja. Pojuri niz stepenice u biblioteku, grabeći po dvije W&N stepenice odjednom. U trijemu ga dočeka strašan prizor. Teška ulazna vrata, a i vrata biblioteke, bila su otvorena. Između njih, na prekrasnom istočnjačkom sagu, ležala je licem nadolje nepomična prilika – otmjeni butler. Shakespeare potrči u biblioteku. Bila je prazna. U zraku se još samo osjećao miris parfema. Shakespeare istrči u park. Cestom je upravo škripeći pojurio crveni taksi. Shakespeare pohita natrag u trijem. Otmjeni se butler upravo osvijestio. Sjedio je na sagu, stenjao i trljao vrat. – Kako se to moglo dogoditi? – Taj je čovjek umjetnik u džiju-džicu, sir. Vidio sam ga kada je s damom izišao iz biblioteke. Prepriječio sam mu put, kako bih ga zadržao. Dalje se sve odvijalo strahovito brzo. Poletio sam na tlo i izgubio svijest, sir... 22 Telefon je prodorno zvonio – zvonio – zvonio. Još uvijek u papučama i jutarnjem ogrtaču, Thomas Lieven uđe u Estrellinu spavaću sobu. Vozač crvenog taksija i mnogi prolaznici čudili su se Thomasovoj čudnoj odjeći, a snebivala se i Estrellina sobarica. Međutim, Thomasu, koji je cijelog života uvijek bio odjeven krajnje elegantno, sada je to bilo potpuno svejedno. Znao je da mu se sada radi o životu. Trgne slušalicu na uho: – Halo? Zatim se olakšano nasmiješi, jer je prepoznao glas koji mu se W&N javio. Bio je to prijateljski glas, glas jedinog prijatelja kojeg je sada još imao. – Leblanc, ovdje Lindner... – Lindnere, hvala bogu, upravo sam vas htio nazvati. Gdje ste? – U hotelu. Slušajte Leblanc, već vas satimo pokušavam pronaći. – Da, da, dobro. Imao sam neugodan doživljaj – više neugodnih doživljaja... Lindnere, morate mi pomoći... Moram se sakrivati sve dok naš brod ne isplovi... – Leblanc! – ... ne smiju me više vidjeti, ja... – Leblanc, dopustite mi konačno da dođem do riječi! – Izvolite. – Naš brod neće isploviti. Thomas se svali na konzuličin krevet. Ona je upravo stala iza njega i prestrašeno pritisnula svoju malu šaku na uzbudljiva usta. Thomas proštenje: – Što ste rekli? – Naš brod neće isploviti! Thomasu Lievenu se čelo orosi znojem. – Što se dogodilo? Glas bečkog bankara zvučao je histerično: Već me danima muči zla slutnja. Naša se brodska kompanija tako čudno ponašala – to sam vam prešutio da vas ne bih uznemiravao. Danas ujutru sam doznao... – Što ste doznali? – Naš su brod zarobili Nijemci! Thomas sklopi oči. – Što je – što je...? – dršćući poviče siromašna konzulica. W&N Thomas proštenje u slušalicu: – A – a kakav drugi brod? – Nemoguće! Već je mjesecima unaprijed sve zauzeto! Ne smijemo se zavaravati, Leblanc, zaglibili smo u Lisabonu – halo – Leblanc, jeste li me razumjeli? – Svaku riječ – reče Thomas Lieven. – Javit ću se, Lindnere. Zbogom i sretno, ako je to pod ovim okolnostima još uopće moguće. Spusti slušalicu, pa nasloni glavu na ruke. Iznenada ga ponovno zapuhne miris kloroforma i odjednom mu se opet smuči. Osjeti vrtoglavicu i krajnju iscrpljenost. A što sada? Sjedio je u stupici. Nije više mogao računati s tim da će pobjeći i Nijemcima, i Francuzima – svima koje je prevario. – Jean! Jean! – dopre mu do uha glas lijepe konzulice. Otvori oči. Pala je kraj njega na koljena, dršćući i jecajući. – Reci, kaži mi barem jednu riječ! Pričaj svojoj sirotoj Estrelli što se dogodilo! Šutke je pogleda, zatim mu se lice razvedri, te napokon progovori blagim glasom: – Otpusti djevojku, draga. – Djevojku... – Želim biti sam s tobom. – Ali ručak... – Sam ću kuhati – reče Thomas Lieven i ustane poput boksača koji, doduše izubijan, ali još daleko od knock-outa, ulazi u slijedeću rundu. – Moram o svemu točno razmisliti, a dok kuham, padaju mi na um najbolje misli. Kuhao je mađarski »lecso«. Zamišljeno je rezao na kolute pola kilograma luka, nježno i tiho očistio od sjemenki kilogram zelenih W&N paprika. Konzulica ga je promatrala kako radi. Bila je silno nervozna i neprestano je po ruci vrtjela narukvicu, vrlo skupocjen nakit od teškog zlata, ukrašen potpuno čistim briljantima. Odmahujući glavom, Estrella poviče: – Ta tvoja spokojnost – ta tvoja hladnokrvnost! Kako samo možeš sada kuhati... On se suzdržano nasmiješi. Pogled mu padne na široku narukvicu. Dragulji su blistali i svjetlucali bijelo, plavo, zeleno, žuto i crveno. Stane rezati paprike na dugačke rezance. – Zašto ništa ne govoriš, Jean? Meni Šampinjoni na pržencu Mađarski »lecso« Svježe kruške sa sirom 9. rujna 1940. Thomas Lieven kuha mađarski specijalitet. Uz kuhanje dolazi na spasonosnu misao W&N Uzmite čvrste, male šampinjone, operite ih, odstranite sve nečistoće i izrežite ih na listiće. Zatim ih pirjajte na maslacu dok ne omekšaju, malo ih posolite i popaprite, te stavite na tanke kriške bijelog kruha, koje ste prethodno prepržili na maslacu da budu žute. Šampinjone poškropite limunovim sokom i pospite sitno nasjeckanim peršinom, te servirajte na ugrijanim tanjurima. Vrlo je ukusno ako zajedno s gljivama pirjate malo sitno sjeckanog luka (šalote) s malo slatkog ili kiselog vrhnja. Zatim gotove kriške pospete ribanim sirom te ih u pećnici kratko zapečete. Opaska: Thomas Lieven se odlučio za prvi način pripreme, jer želi prije malo težeg glavnog jela poslužiti samo lagano predjelo za otvaranje teka. Mađarski »lecso« Šampinjoni na pržencu Narežite: četvrt kilograma luka na kolute, sto grama mesnate slanine i sto grama ljute kobasice češnjovke na male kockice, a pola kilograma ovčetine na nešto veće komade. Uklonite sjemenke iz kilograma zelenih paprika i izrežite ih na dugačke i široke rezance, zatim ogulite četvrt kilograma rajčica. Pirjajte zajedno luk, slaninu i kobasicu, dodajte meso, pa ga popržite sa svih strana. Zatim dodajte narezanu papriku i nešto kasnije rajčicu. Jelo pirjajte poklopljeno i polagano na laganoj vatri dok sve ne postane potpuno mekano. Pola sata prije serviranja dodajte pola šalice riže, koja služi samo zato da bi lagano vezala sok. Uzmete li više riže, dobit ćete ljepljivu kašu. Posolite i začinite ccvenom paprikom. Uz »lecso« poslužite narezani bijeli kruh. Svježe kruške sa sirom Uzmite zrele, čvrste, ali sočne kruške i uz to poslužite ne preoštar, punomastan sir. Najbolje da uzmete gervais ili belpaese. Kod stola će svatko sebi oguliti krušku, narezati je u zalogaje i svaki zalogaj pojesti s komadićem sira. Ova je kombinacija osobito ugodna kao lagan završetak nakon kakva teška i oštro začinjena jela. – Jer razmišljam, srce moje. – Jean, zar mi se nećeš povjeriti? Ne želiš mi reći istinu? Zašto misliš da si odasvud ugrožen? Zašto se bojiš i Engleza? On počne guliti rajčice. – Srce moje, istina je tako strašna da je ne mogu povjeriti Čak ni tebi. – Oh! – Sada je vrlo brzo okretala narukvicu koja je svjetlucala i blistala poput vatre. – Ali ja ti želim pomoći, želim te zaštititi – imaj u mene povjerenja, Jean. Sve ću učiniti za tebe. – Sve, zaista baš sve? – Baš sve, živote moj! On ispusti rajčicu koju je držao u ruci. Lice mu poprimi izraz srdačne nježnosti i mirna pouzdanja. – E pa dobro – reče Thomas Lieven ljubezno – poslije ručka ćemo se još malo odmarati, a zatim ćeš me prijaviti. Zar je ikakvo čudo što su ove riječi imale porazno djelovanje. Ljepotica Estrella je zanijemila. Razrogačenih očiju i široko otvorenih usta zurila je u Thomasa. – Što si rekao? – upita hropčući kad je ponovno došla do daha. – Što da uradim? Tebe da prijavim? Gdje? Kome? W&N – Policiji, zlato. – A zbog čega, za ime božje? – Jer sam te okrao, draga – odvrati Thomas Lieven. – Kamo li se samo zametnula ona kobasica sa češnjakom? W&N DRUGA KNJIGA W&N 1. poglavlje 1 Dne 9. rujna 1940. Iz radnog izvještaja 17. lisabonskog policijskog okruga u Avenidi E. Duarte Pacheco: 15 sati 22 minute: Poziv iz kuće broj 45 u Rua Marques da Frontéira. Ženski glas hitno moli pomoć protiv provalnika. Podoficiri Alcantara i Branco odmah su upućeni onamo policijskim kolima; 16 sati 07 minuta: Podoficiri Alcantara i Branco vraćaju se u stanicu. Sa sobom dovode: a) Estrellu Rodrigues, rimokatolkinju, udovicu, rođenu 27. 3. 1905. godine, portugalsku državljanku, konzulicu Kostarike, sa stanom u Rua Marques da Frontiéra. b) Jeana Leblanca, protestanta, neoženjenog, rođenog 2. 1. 1910. godine, francuskog državljanina, bankara, trenutno bez stalnog mjesta boravka (izbjeglica, portugalska tranzitna viza). Estrella Rodrigues izjavljuje: »Zahtijevam da zatvorite Jeana Leblanca jer me okrao. Poznajem Jeana Leblanca dva tjedna. Često W&N me posjećivao u mojoj vili. Već pet dana manjka mi teška zlatna narukvica (osamnaest karata, fino izrađena, 150 grama, s malim i velikim briljantima), proizvod draguljara Miguela da Foza u Rua Alexandre Herculanea. Kupovna vrijednost: oko 180000 eskudosa. Predbacila sam Jeanu Leblancu u lice krađu koju je on odmah i priznao. Danas u 12 sati postavila sam mu kao posljednji rok da mi vrati moje vlasništvo, što on nije učinio.« Strani državljanin, Jean Leblanc, preslušan je u vezi s optužbom: »Nisam narukvicu ukrao, nego sam je uzeo da bih je po nalogu senhore Rodrigues prodao. Već sam je odavno vratio, jer nisam našao kupca.« PITANJE: »Senhora Rodrigues tvrdi da više ne posjeduje narukvicu. Možete lije donijeti ili možda znate gdje se nalazi? ODGOVOR: »Ne znam, jer ju je senhora Rodrigues sakrila, kako bi meni naškodila. Ona želi da me zatvorite.« PITANJE: »Zašto?« ODGOVOR: »Ljubomora.« NAPOMENA: »Strani državljanin Leblanc pri preslušavanju ostavlja dojam nepronicljivog, besramnog i oholog čovjeka. Povremeno daje prijeteće izjave. Vrijeđa žensku čast tužiteljice i psuje istražnog komesara nepristojnim riječima. Na kraju izigrava luđaka, smije se, govori besmislice i pjeva podrugljive francuske pjesme.« Podoficiri Alcantara i Branco izjavljuju: »Strani državljanin je prilikom hapšenja pružio otpor. Morali smo mu staviti lisičine. Dok smo ga odvodili, primijetili smo na cesti ispred vile mnogo sumnjivih tipova koji su pažljivo promatrali sve što smo radili.« W&N NAPOMENA: »Posve je moguće da strani državljanin Leblanc održava veze s lisabonskim podzemljem. Zadržat ćemo ga preko noći u zatvoru našeg okruga. Sutra rano ujutro prevest ćemo ga zatvorskim kolima u predsjedništvo policije i staviti na raspolaganje odjelu za krađe.« Bilo je već blizu šest sati navečer kad se lijepa, premda ne previše inteligentna konzulica i neprijateljica Nijemaca, Estrella Rodrigues iscrpljena i uzbuđena vraćala u Rua Marques da Frontiéra. Vozila se taksijem. Žestoko dišući, grozničavo sjajnih očiju i zažarenih obraza sjedila je na stražnjem sjedalu kola. »Sve je proteklo točno onako kako je to Jean želio i predvidio. Ah, bože moj, u kakve li me već sve položaje nije doveo taj divlji, divni, zagonetni čovjek... Zatvorili su ga. U zatvoru je siguran od svojih progonitelja. Ali, zašto ga progone? To mi nije rekao. Poljubio me i zamolio da mu vjerujem. A što mi drugo i preostaje? Tako ga silno ljubim! On je hrabri Francuz. Bog neka zna po kakvom lije tajnom zadatku ovdje. Hoću, vjerovat ću mu i učiniti sve što je tražio: ostavit ću zlatnu narukvicu u skrovištu u podrumu; odlazit ću svakog dana u luku i pokušati mu rezervirati mjesto na kakvom brodu i neću ni s kim razgovarati o njemu. Kada mu uspijem osigurati prijevoz u Južnu Ameriku, odjurit ću istražnom sucu, pokazati mu narukvicu, izjaviti da sam je samo zametnula i povući prijavu... Ah, kako će mi sada biti strašni dani i noći bez njega, bez Jeana, bez mog slatkog ljubavnika...« Taksi stane, konzulica iziđe i plati šoferu. Dok je prilazila ulazu svog imanja, pojavi se iza jedne palme neki blijed, ojađen čovjek, odjeven u istrošeno odijelo sa sitnim uzorkom. Čovjek skine pred W&N Estrellom svoj stari šešir i obrati joj se lošim portugalskim: – Senhora Rodrigues, moram vas zamoliti za hitan razgovor. – Ne, ne – povikne punašna konzulica, ustuknuvši. – Da, da – usprotivi se on, slijedeći je i snizivši glas – radi se o Jeanu Leblancu. – Tko ste vi? – Zovem se Wälter Lewis – odvrati on. – Dolazim iz Londona. – Bila je istina daje došao iz Londona. Stigao je upravo prije jedan sat. Međutim nije bila istina da se zvao Wälter Lewis. On se zapravo zvao Peter Lovejoy. Bio je to onaj isti Lovejoy kojeg je šef M 15 poslao u Lisabon da tom kukavnom tipu Thomasu Lievenu konačno stane na kraj... – Što želite od mene, mister Lewis? – Znate li gdje je monsieur Leblanc? – Što se to vas tiče? Čovjek koji se tog trenutka zvao Lewis trudio se da očara Estrellu pogledima iz očiju bez sjaja, koje su loša plaća i loša prehrana melankolično zamutile. – Prevario je mene, prevario je moju zemlju. On je hulja... – Šutite! – ... tip bez osjećaja časti, bez morala, bez karaktera. – Gubite se, ili ću zvati u pomoć! – Kako možete pomagati jednome Nijemcu? Zar želite da Hitler dobije rat? – Hit... – Bijesnoj, iako ne baš sretnoj, igračici ruleta zastane riječ u grlu. – Što ste rekli? – Kako možete pomagati Nijemcu? – Nijemac? Ne! Ne! – Konzulica se uhvati objema W&N sniježnobijelim rukama za glavu. – Lažete! – Ne lažem! Taj bijedni fašist zove se Thomas Lieven! Dok ju je hvatala snažna vrtoglavica, Estrella je razmišljala: »Jean, pa da je Nijemac? To je nemoguće. Nezamislivo. Nakon svega što sam doživjela s njim. Kakav šarm. Kakva nježnost... Kakvo ... Ne, on mora biti Francuz!« Estrella proštenje: – Nemoguće! – Prevario vas je, senhora, kao što je prevario i mene, kao što nas je sve prevario. Vaš Jean Leblanc je njemački obavještajac! – Strašno! – Tu se zmiju mora uništiti senhora! Konzulica zabaci lijepu glavu, krasno joj se tijelo napne... – Slijedite me u kuću, mister Lewis. Pokažite mi vaše dokaze! Želim vidjeti činjenice, gole, krute činjenice! Ako mi ih pružite, onda... – Onda, senhora, onda? – Onda ću se osvetiti. Ni jedan se Nijemac neće smijati Estrelli Rodrigues! Ni jedan, nikada! 3 – Manha – tako je glasila riječ koju će Thomas Lieven u tjednima svog zatočeništva najčešće slušati. – Manha – na našem jeziku: sutra... – Sutra – obećavali su čuvari – sutra – obećavao je istražni sudac – sutra – tješili su se zatvorenici koji su već mjesecima čekali da se nešto, bilo što, s njima dogodi. Nije se događalo ništa. Ali možda će se dogoditi sutra! Čuvari, W&N istražni suci i zatvorenici fatalistički bi slijegali ramenima, značajno se smješkali i ponavljali poslovicu koja je kao načelo mogla obilježiti čitav južnjački kazneni postupak: – Eh-eh, ate a manha! – što bi u prijevodu otprilike značilo: – Sutra će biti sutra, a sutra – ah bože moj, što li se još sve može dogoditi do sutra, dopustimo, dakle, da nas to iznenadi! Nakon hapšenja Thomas najprije dospije u istražni zatvor kriminalističke policije na Torelu, jednom od sedam brežuljaka na kojima leži Lisabon. Pokazalo se, međutim, da je Torel grdno pretrpan. Stoga nakon nekoliko dana prebace Thomasa Lievena u Aljube, srednjovjekovnu peterokatnu palaču u najstarijem dijelu grada. Iznad portala nalazio se grb nadbiskupa Doma Miguela de Castra, koji je, kao što to znaju svi obrazovani ljudi, boravio u ovoj dolini suza od 1568. do 1625. godine i preuredio ovu gadnu, staru zgradurinu u zatvor za duhovnike koji su učinili kakvo kažnjivo djelo. Pošto su ga dopremili, onamo Thomas zaključi daje među portugalskim svećenstvom 16. stoljeća vjerojatno bilo vrlo mnogo prijestupnika, jer je Aljube bio golem zatvor. Sada je policija ovdje držala svoje zatvorenike, a među njima i mnoge nepoželjne strance. No bilo je tu i gotovo isto toliko gospode koja su se ogriješila o potpuno nepolitičke paragrafe portugalskog kaznenog zakonika. I oni u istražnom zatvoru, a i oni već osuđeni, sjedili su u skupnim ćelijama, u zasebnim ćelijama i u tzv. »ćelijama za imućne zatvorenike«. Ove posljednje nalazile su se u najgornjim katovima i bile su najudobnije uređene. Svi su prozori gledali na dvorište. U neposrednom susjedstvu neki je gospodin Teodoro dos Repos imao W&N radionicu kovčega i torbica, što je bilo povezano sa stanovitim neugodnim smradom, od kojeg su, osobito za vrućih dana, jako patili zatvorenici u nižim katovima. Gore, među imućnima, moglo se već bolje živjeti! Za sobe su plaćali tjednu stanarinu kao u kakvom pristojnom hotelu. Visina stanarine ovisila je o visini kaucije koju je istražni sudac bio odredio – a ta je bila paprena. Međutim, kao u svakom dobrom hotelu, za imućne su se zatvorenike i zdušno brinuli. Osoblje se trudilo da im iz očiju pročita svaku želju. Dobivali su, naravno, novine i cigarete, a mogli su, dakako, i naručivati jela iz obližnjih restorana, koje bi im tamničari preporučili. Pretpostavljajući da će naići na ovako ugodne običaje, Thomas je u zatvorskoj upravi deponirao veću svotu novaca te je ovako uredio pitanje dnevnih obroka: svakog bi jutra pozvao sebi debelog kuhara, Franceska, i s njim se dogovorio o jelovniku za čitav dan. Zatim bi Francesco poslao svog pomoćnika u kupovinu. Kuhar je bio oduševljen senhorom Jeanom: taj ga je gospodin iz ćelije 519 učio uvijek nove recepte i kulinarske trikove. Thomas Lieven osjećao se izvrsno. Svoj je boravak u zatvoru smatrao malim, pošteno zasluženim odmorom prije putovanja u Južnu Ameriku. Ni najmanje ga nije zabrinjavalo što mu se Estrella uopće nije javljala. Slatka Estrella siguro marljivo traži za njega mjesto na nekom brodu... Tjedan dana nakon što su ga zatvorili Thomas Lieven dobije u ćeliju zatvorskog druga. Ujutro 21. rujna 1940. godine ljubazni čuvar Juliao, kojeg je Thomas debelo podmazivao, dovede novajliju u ćeliju. W&N Thomas skoči sa svog ležaja. Još nikada u životu nije vidio ružnijeg čovjeka. Novajlija je izgledao kao nekadašnji zvonar crkve Notre-Dame. Bio je malen. Imao je grbu. Šepao je. Bio je potpuno ćelav. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, dok su mu obrazi bili nabrekli kao u hrčka; patio je i od nervoznog trzanja usana. – Bom dia 31 – reče grbavac, cereći se. – Bom dia – promrmlja Thomas prigušeno. – Zovem se Alcoba. Lazarus Alcoba. – Novajlija pruži Thomasu pandžastu ruku pokrivenu crnim dlakama. Thomas je stegne s užasom i gađenjem. Nije niti slutio daje s Lazarusom Alcobom u njegov život ušao pravi prijatelj – s vjernim zlatnim srcem. Dok je pripremao drugi ležaj za što udobniji boravak, Lazarus Alcoba je pričao promuklim, hrapavim glasom: – Zatvorili su me zbog krijumčarenja, svinje jedne – ali, ovaj put mi ne mogu dokazati baš ništa. Jednom će me već morati pustiti. Nikamo mi se ne žuri... Eh-eh, ate a manha. – Ponovno se naceri. – I mene drže ovdje potpuno nedužnog – počne Thomas, ali ga Lazarus presiječe ljubeznim pokretom ruke: – Znam, znam, navodno si drpio briljantnu narukvicu. Puka kleveta, zar ne? Tc, tc, tc, – baš su ti ljudi zločesti! – Odakle znate... – Znam sve o tebi, mali! Možeš mi slobodno reći »ti«. – Grbavac se izdašno češao. – Ti si Francuz i bankar. Ljepotica koja te u ovo uvalila je konzulica Estrella Rodrigues. Voliš kuhati... – Odakle sve to znate? 31 ’Bar dan W&N – Mali, pa ja sam te izabrao za sebe. – Izabrali? Lazarus se sav ozari, a gnusno mu lice pri tom postane još dvostruko šire. – Jasno, izabrao sam najzanimljivijeg čovjeka u zatvoru. Napokon, i iza rešetaka čovjek treba malo duševnog poticaja, ili možda ne? – Nagnuvši se povjerljivo naprijed, potapša Thomasa Lievena po koljenu: – Evo ti mali savjet za budućnost, Jean: ako te ponovno ukebaju, odmah se prijavi glavnom tamničaru Ja to učinim svaki put! – Zašto? – Odmah se prijavim toj lijenoj tamničarskoj svinji za voditelja knjige izvještaja. Tako dobijem uvid u sve spise. Već poslije nekoliko dana znam sve intimne potankosti o ostalim zatvorenicima. Mogu, dakle, izabrati najzgodnijeg ćelijskog druga. Thomasu se grbavac počeo sviđati. Ponudi mu cigarete. – A zašto si izabrao baš mene? – Ti si fm gospodin, na žalost još početnik, ali zato lijepa ponašanja. Od tebe čovjek može štošta naučiti. Bankar si. Možeš mi dati pokoji burzovni savjet. Rado kuhaš. I tu me možeš koječemu naučiti. Znaš. čovjek u životu nikada ništa ne uči uzalud... – Da – Thomas će zamišljeno – to je točno. – Zatim pomisli: »Što li već sve nisam naučio otkako me sudbina izbacila iz moje mirne životne kolotečine! A tko zna što me još sve čeka. Daleko, daleko, u more magle utonuli su moja sigurnost i građanska egzistencija, moj londonski klub i moj lijepi stan u Mayfairu...« – Imam prijedlog – reče Lazarus. – Udružit ćemo se. Ti ćeš mene naučiti sve što znaš, a ja ću tebi pokazati sve što ja znam. Što misliš W&N o tome? – Odlično – Thomas će oduševljeno. – Što želiš objedovati, Lazaruse? – Imao bih jednu želju, samo ne znam da li ti poznaješ to jelo... Onaj blesavi vol u kuhinji sigurno nije nikada čuo za to. – Hajde, reci konačno! – Znaš, radio sam gotovo po svim evropskim zemljama. Velik sam proždrljivac, priznajem. Najmilija mije francuska kuhinja. Ali nemam ništa ni protiv njemačke! Jednom sam u Miinsteru ispraznio džepove nekoj gospodi, a prije toga sam jeo punjenu svinjsku pečenicu. Bila je to takva pečenica da o njoj i danas još kojiput sanjam! – Lazarus zakoluta očima i zamljacka. – Ako je samo to – reče Thomas Lieven blago. – Znaš taj recept? – I ja sam nekoć radio u Njemačkoj – odvrati Thomas i pokuca na vrata ćelije. – Dakle punjenu pečenicu, e pa lijepo. Hajde da si danas priredimo njemački dan. Kao prvo, predložio bih švapsku juhu s jetrenim trencima, a poslije – hm – kestene s tučenim slatkim vrhnjem... Prijazni čuvar po imenu Juliao proturi glavu. – Pošalji ovamo šefa kuhinje – reče Thomas, gurnuvši mu novčanicu od stotinu eskudosa u šaku. – Htio bih s njim sastaviti današnji jelovnik. 4 – Dakle, kako ti prija? Je li dobro kao nekoć u Miinsteru? – pitao W&N je Thomas Lieven četiri sata kasnije. Sjedio je nasuprot grbavcu u svojoj ćeliji za brižljivo prostrtim stolom. Grbavac obriše usta i oduševljeno uzdahne: – Bolje, mali moj, mnogo bolje! Nakon ovakve pečenice usudio bih se drpiti lisnicu čak i samom poštovanom gospodinu ministru predsjedniku Salazaru! – Kuhar je morao dodati još malko više ruma. – Ti klipani uvijek sve sami poloču – reče Lazarus. – Da bih ti se odmah odužio za ovaj ručak, mali moj, dat ću ti prvi savjet. – Lijepo od tebe, Lazaruse. Još malo pirea? – Molim. Vidiš, bogati smo, imamo love, pa nije nikakvo umijeće da pribavimo dobro jelo. Međutim, što ćeš učiniti ako te stave onkraj brave, a ti si bez prebijene pare? U zatvoru je najvažnije da se dobro hraniš. A dobru hranu dobiješ jedino ako si šećeraš. – Ali kako da postanem šećeraš? – Upravo to ti želim otkriti – objasni Lazarus punih usta. – Najprije se neprestano javljaš na liječnički pregled, jer da ti je tobože stalno zlo. U pogodnom trenutku zdipiš liječniku špricu za injekcije. Zatim se sprijateljiš s kuharom. Tebi to nikada neće biti teško. Kuhara zamoliš malo octa. Kažeš mu da želiš začiniti jelo. A onda zatražiš još malko šećera, za kavu. – Razumijem. – Thomas pokuca. Čuvar se pojavi. – Raspremite stol – reče Thomas. – Molim desert. Lazarus počeka dok Juliao sa suđem nije nestao, zatim nastavi: – Ocat i vodu izmiješaš u odnosu jedan prema dva i zasitiš otopinu šećerom. Zatim to uštrcaš u natkoljenicu. W&N Meni Švapska juha s jetrenim trencima Westfalska punjena pečenica Kesteni s tučenim slatkim vrhnjem na badski način 21. rujna 1940. Domaća hrana: najbolja okrepa prije drskih trikova i papar. Protisnite smjesu kroz cjedilo za trence u ključalu vodu i ostavite trence da kuhaju 10 do 15 minuta dok ne isplivaju na površinu. Izvadite ih obiračom, pustite da se ocijede i poslužite u krepkoj mesnoj juhi. Westfalska punjena Švapska juha s jetrenim tren Miješajte 60 grama maslaca dok ne postane pjenast, umiješajte 200 grama nastruganih goveđih jetara, tri jaja, jednu namočenu i istisnutu žemlju, 50 grama mrvica, 5 grama majorana, sol W&N pečenica Nabavite lijep, velik komad svinjskog karea, a mesar neka odmah izvadi iz njega kosti i rebra. Narežite svježe jabuke na kriške, pomiješajte ih s dobrim suhim šljivama, koje ste prethodno lagano proparili, dodajte tome nešto ribane limunove korice, malo ruma i mrvica. Ovom smjesom napunite od kostiju oslobođeno meso, koje ste posolili i popaprili, te ga okolo naokolo sašijte. Pečenicu prvo zapecite sa svih strana dok ne porumeni, zatim je ostavite da se u pećnici dokraja polagano ispeče. Uz to poslužite pire od krumpir. Kesteni s tučenim slatkim vrhnjem Zarežite unakrsno lijepe, čvrste kestene na okrugloj strani i malo ih prepecite u pećnici, kako biste mogli skinuti tvrdu ljusku. Tada ih stavite u ključalu vodu i ostavite u njoj, tako dugo da unutarnju kožicu možete lako Ijuštiti. Zatim kuhajte kestene u zaslađenom mlijeku s komadićem vanilije dok ne postanu mekani, ali se ne smiju raskuhati. Sameljite ih u stroju za mljevenje, po mogućnosti odmah u posudu u kojoj ćete ih poslužiti, kako bi ostali rahli. Pire poštrcajte tučenim slatkim vrhnjem i ukrasite ukuhanim trešnjama, koje ste lagano namirisali konjakom. W&N – U mišić? – Da, ali polagano, tako ti boga, sasvim polagano, jer ćeš inače dobiti lijepu gnojnu upalu. – Razumijem. – Injekciju ćeš uštrcati sat i pol prije nego što si naručen liječniku. Za to vrijeme ne smiješ obavljati malu nuždu, je li jasno? – Jasno. Čuvar Juliao donese desert, dobije svoj dio pirea i zadovoljno nestane. Uz kestene i tučeno slatko vrhnje Lazarus nastavi: – Liječniku se potužiš da noću silno žeđaš. On odmah posumnja da možda imaš šećera u krvi. Zamoli te za uzorak mokraće, koji ti spremno dadeš. Pretraga pokaže da stvarno imaš visok šećer. Zatim ti odrede odgovarajuću prehranu: pečenje, maslac, mlijeko i bijeli kruh – evo ti nagrade za tvoj mali trud... Thomas Lieven je ovo saznao već prvog dana svog poznanstva s grbavim Lazarusom. Idućih dana i tjedana naučio je još i više. Prošao je kroz pravi pravcati tečaj za zločine i zatvorski život. Mozak mu je bilježio matematički točno svaki savjet, svaki recept koji je dobio. Na primjer: kako da na brzinu dobijem visoku temperaturu da bi me prebacili u drugu oblast, odakle se može lakše pobjeći. Odgovor: Uzmi običan prost sapun, nastruži ga na fine pahuljice. Jedan sat prije pregleda progutaj tri čajne žličice pahuljica. Nastupit će jaka glavobolja, a temperatura će, unutar slijedećeg sata, porasti na 41 stupanj. Međutim, ova će visoka temperatura potrajati samo jedan sat. Da bi se postigla dulja grozničava razdoblja, valja ti gutati sapunske kuglice. Ili: kako da simuliram žuticu? Uzmi čajnu žličicu čađe i dvije žličice šećera, pomiješaj i dodaj octa. Ostavi stajati preko noći pa sutradan ujutro popij mješavinu na prazan želudac. Za dva do tri dana pojavit će se simptomi žutice. Lazarus reče: – Znaš, Jean, živimo u ratničko doba. Možda jednom poželiš da odustaneš od herojske smrti. Moram li nastaviti? – Nipošto – reče Thomas Lieven. Bili su to sretni tjedni. Lazarus je naučio savršeno kuhati, a Thomas savršeno simulirati bolesti. Thomas je još naučio i međunarodni lopovski jezik i na tucete trikova, kao na primjer: bijeli prsluk, posudba, kupnja automobila, trik s kišobranima, nabava briljanata, naknada štete, odijelo po mjeri, intelektualni bijeg, vučna služba i još mnogo drugih. Osjećao je – o bože kako nisko je već bio pao – da će mu svi ovi trikovi jednom i te kako dobro doći. Ta će mu se slutnja stopostotno obistiniti. Thomas i Lazarus, u isti mah i učenici i učitelji, živjeli su u slozi i ljuba vi sve do jutra onog strašnog, onog užasnog dana, 5. studenog 1940. godine... Ujutro dana 5. studenog 1940. godine nakon dugog vremena dovedu Thomasa opet jednom pred istražnog suca. Taj se gospodin zvao Eduardo Baixa, bio je uvijek odjeven u crno i nosio cviker na svilenoj vrpci. Istražni sudac Baixa bio je obrazovan čovjek. S Thomasom je uvijek govorio francuski, pa tako i danas: – Što je, dakle, s vama, monsieur, nećete li konačno priznati? – Nemam što priznati. Nedužan sam. W&N Baixa je čistio cviker: – Tja, onda ćete vjerojatno još dugo, dugo ostati u Aljubi, monsieur. U međuvremenu smo poslali vaš lični opis svim policijskim stanicama u Portugalu. Moramo čekati. – A što čekati? – Odgovore od svih tih stanica. Mi ne znamo kakve ste vi još zločine počinili u našoj zemlji. – Nisam počinio uopće nikakve zločine. Nedužan sam! – Ma da, sigurno, naravno... Međutim, monsieur Leblanc, ipak moramo čekati odgovore. Osim toga ste i stranac... – Baixa prolista jedan spis. – Čudna dama, hm, to se doista mora reći. – Koja to dama, molim? – Tužiteljica, senhora Rodrigues. Thomas Lieven osjeti iznenada neugodne žmarce duž kralješnice. Suhih usta upita: – Po čemu je čudna, gospodine suče? – Ne dolazi. – Ne razumijem. – Pozvao sam je, ali ona ne dolazi. – O bože – reče Thomas. – Valjda joj se nije ništa dogodilo! – »Samo bi mi još to trebalo«, pomisli. Pošto se vratio u ćeliju, pošalje odmah po debelog kuhara, Franceska. Sav ozaren, kuhar se odmah pojavi. – Što biste danas željeli, monsieur Jean? – Nećemo kuhati. Moraš mi učiniti uslugu. Možeš li na jedan sat izići iz kuhinje? – Jasno da mogu. W&N – Neka ti u tamničkoj upravi daju iz mojeg pologa novaca. Kupi dvadeset crvenih ruža, uzmi taksi i odvezi se na adresu koju sam ti ovdje napisao. Ondje stanuje senhora Estrella Rodrigues. Jako sam zabrinut za nju. Možda je bolesna. Raspitaj se i upitaj da li možda možeš pomoći! – U redu, senhor Jean! – Debeli kuhar nestane. Dobar sat kasnije Francesco se vrati. Doimao se prilično potišteno. Čim je ušao u ćeliju s buketom od dvadeset prekrasnih, poput krvi crvenih ruža, Thomas je znao da se dogodilo nešto strašno. – Senhora Rodrigues je otišla – reče kuhar. Thomas se svali na ležaj. – Što znači otišla? – upita Lazarus. – Znači što znači, budalo – odvrati kuhar. – Nema je. Otišla je. Otputovala je. Nestala. Nije više ovdje. I« – Otkada? – upita Thomas. – Prije pet dana, senhor Jean. – Kuhar se samilosno zagleda u Thomasa. – Čini se da se dama neće više vratiti, hm, barem ne tako skoro. – Zašto to misliš? – Pokupila je sve stvari, nakit i gotovinu. – Pa gotovine nije uopće niti imala. – Trezor je bio otvoren... – Trezor? – Thomas zatetura. – Kako si došao do trezora? – Sobarica me provela kroz čitavu kuću. Dražesna mješanka, doista vam kažem, gospodo! Prvorazredna! Takve oči! – Kuhar izvede odgovarajući pokret ispred grudi. – To je Carmen – promrmlja Thomas. W&N – Da, Carmen. Danas navečer idem s njom u kino. Odvela me u garderobu – svi ormari prazni – u spavaću sobu – trezor je prazan... Thomas zaječi: – Sasvim prazan? – Potpuno prazan. Na otvorenim, čeličnim vratima visile su samo dražesne, crne, svilene gaćice – to je bilo sve. O bože, zar vam nije dobro, senhor Jean? Vode... Brzo popijte gutljaj vode. – Lezi, mirno leži na leđima – savjetovao je Lazarus. Thomas klone na ležaj i promuca: – U trezoru je bio moj novac, sve što imam, čitav moj imetak... – Žene. Vječne neprilike sa ženama – gunđao je Lazarus bijesno. – A sada još nema ni ručka! – Ali zašto? – šaptao je Thomas. – Zbog čega samo? Ništa joj nisam učinio... Što kaže Carmen? Znade li gdje je senhora? – Carmen kaže da je senhora odletjela u Kostariku. – Svemogući bože – proštenje Thomas. – Carmen kaže da će se vila prodati. Thomas iznenada zaurla kao da je poludio: – Prestani mi neprestano pred nosom mahati s tim prokletim crvenim ružama! – Svlada se. – Oprosti, Lazaruse, popustili su mi živci. A – a za mene nema nikakvih vijesti? Nikakvog pisma? Ništa? – Kako da ne, senhor. – Kuhar izvadi dvije omotice iz džepa. Prvo je pismo bilo od Thomasova prijatelja, bečkog bankara Wältera Lindnera: Lisabon, 29. listopada 1940. Dragi gospodine Leblanc! Pišem ove retke u velikoj brzini i krajnje uznemiren. Jedanaest je W&N sati. Za dva sata polazi moj brod; moram se ukrcati. A od vas još uvijek nikakva znaka života! Moj bože, gdje li ste samo? Jeste li još živi? Znam jedino ono što mi je ispričala vaša nesretna prijateljica, konzulica: da ste otišli nakon telefonskog razgovora sa mnom i da se nikada više niste vratili. Siromašna Estrella Rodrigues! U njoj imate čovjeka koji vas ljubi iz sveg srca. Koliko ta žena tuguje zbog vas, kako se za vas boji! Svakog smo dana bili zajedno otkako mi je uspjelo da za nas nabavim mjesta na brodu za Južnu Ameriku. Iz dana u dan smo se nadali da ćemo vam naći barem kakav trag – ali uzalud. Ove retke pišem u vili vaše lijepe, zdvojne prijateljice. Ona plačući stoji pokraj mene. Ni danas – posljednjeg dana – ni traga o vama. Pišem vam, još uvijek se nadajući da ste živi i da ćete se moći vratiti u ovu kuću ženi koja vas tako silno ljubi. Ako bog da, naći ćete onda i moje pismo. Molit ću se za vas. U nadi da ćemo se ipak ponovno vidjeti, ostajem vaš odani Wälter Lindner. To je bilo prvo pismo. Thomas ga ispusti na tlo. Borio se sa zrakom. Glava ga je iznenada zaboljela kao da će se rasprsnuti. »Zašto Estrella nije mom prijatelju rekla gdje sam? Zašto nije došla ovamo i izvukla me odavle, kako smo se bili dogovorili? Zašto je to učinila? Zašto? Zašto?« Drugo je pismo donijelo odgovor. Lisabon, 1 Studenog 1940 Bijedna huljo! Tvoj je prijatelj upravo napustio zemlju. Nemaš više nikog tko bi ti mogao pomoći. Sada se želim osvetiti. W&N Nikada me više nećeš vidjeti. Za nekoliko ću sati odletjeti u Kostariku. Prijatelj ti je napisao pismo u!z koje ću i ja priložiti svoje. Istražni sudac će me jednog dana potražiti. Onda ćeš dobiti oba pisma. Ako bi istražni sudac, a što je vrlo vjerojatno, prije tebe pročitao oba pisma, izjavljujem još jedanput: Okrao si me, lupežu jedan! Osim toga izjavljujem (to će vas sigurno zanimati, gospodine istražni suče!) da sam te zauvijek napustila jer sam saznala da si Nijemac, njemački obavještajac, podla, besavjesna, lakoma, cinična njemačka hulja bez skrupula! Ah, koliko te mrzim, pseto jedno! 5 – Ah, koliko te još uvijek ljubim, pseto jedno! – uzdisala je strastvena, punašna Estrella Rodrigues. U isto ono vrijeme dok je Thomas Lieven u svojoj ćeliji zatvora Aljube u Lisabonu, s osjećajem polarne hladnoće u želucu, čitao njezino oproštajno pismo, crnokosa, zanosno građena konzulica sjedila je, na drugoj strani zemljine kugle, u salonu najskupljeg apartmana u najskupljem hotelu glavnog grada Kostarike, San Joséu. Estrelline su oči bile crvene. Hladila se lepezom. Srce joj je nemirno udaralo, disala je uzbuđeno. »Ah, Jean, Jean, neprestano moram misliti na tebe, ti bijedno pseto, čije je ime Thomas Lieven, ti bijedni lažljivče koji si me prevario... Moj bože, a tako te silno ljubim!« Konzulica, suočena s tim tragičnim stanjem, neustrašivo sruči dvostruki kostarikanski konjak u lijepo grlo. Zatim dršćući zatvori oči i s jezom se sjeti nedavne prošlosti. W&N Ponovno je vidjela kako pred njom stoji engleski obavještajac, koji joj je ispričao istinu, strašnu istinu o Thomasu Lievenu. Estrella zatim ugleda sebe, pošto ju je Englez bio ostavio, sebe kao uništenu, zgaženu, skršenu ženu... Estrella Rodrigues se one večeri 9. rujna 1940. godine, potpuno slomljena, dovukla do velikog trezora u spavaćoj sobi. Plačući je namjestila složenu bravu. Dršćući je otvorila teška vrata. Pred njom je ležao čitav imetak onog nitkova. Reichsmarke, eskudosi, dolari. Tada je ta izdana, nesretna žena, gotovo slijepa od suza, pregledala sadržaj trezora. Te su večeri posjetioci kockarnice u Estorilu doživjeli pravu senzaciju. S kapitalom od okruglo 20000 dolara pojavila se ondje Estrella Rodrigues, ljepša nego ikada, bljeđa nego ikada, s većim dekolteom nego ikada. Estrella – za koju su krupjei znali da uvijek gubi, pa je čak pomalo i žalili – te je večeri dobivala, dobivala i dobivala! Igrala je kao u transu novcem Thomasa Lievena samo na najveće uloge. Stavila je na jedanaest. Jedanaestica je dobila triput za redom. Zaigrala je 29 en plein et chevaux\ 29 je dobio. Stavila je na srednju dvanaesticu crveno, impair passe i na 23 en plein et chevaux, sve s najvišim ulozima; 23 je dobio. Estrella je igrala. Estrella je dobivala, mogla je stavljati na što god je htjela. Suze joj navru na lijepe oči. Gospoda u smokinzima i dame sa skupocjenim krznenim stolama radoznalo su promatrali tu čudnu dobitnicu, koja bi pri svakom dobitku zajecala. U dvorani s blistavim svijećnjacima, ogromnim bijelozlatnim zrcalima i skupocjenim slikama igrači su počeli ustajati od ostalih stolova. Dolazili su sa svih strana, gurajući se međusobno, i svi su W&N upravili pogled prema lijepoj ženi u crvenoj večernjoj haljini koja je neprestano dobivala, a pri tom bivala sve očajnijom. »Prelijepi ste. Previše ste sretni u ljubavi! Bilo bi nepravedno kad biste još i u igri imali sreću.« Riječi Thomasa Lievena, koje joj je bio uputio one večeri kad su se upoznali, gorjele su poput vatre u Estrellinu sjećanju. Previše je bila sretna u ljubavi, zato je uvijek samo gubila – ali sada – ali sada... – 27, rouge, impair et passe! Estrella zajeca. Jer je ponovno dobila toliko koliko se jednim potezom u igračnici Estorila sa 27 rouge, impair et passe uopće može dobiti. – Ne – mogu – više – zaječi ljepotica. Dva su joj poslužitelja u plesnim cipelama morala pomoći da dođe do bara. Bila su potrebna druga dva poslužitelja da brda žetona, koja je dobila u igri, dovuku u drvenim sandučićima do blagajne, gdje su joj žetone promijenili. Nakon obračuna svota je iznosila 82734 dolara i 26 centa. Neka još netko kaže da đavao odnosi nepošteno stečeno imanje! Estrella zamoli da joj ispostave ček. U zlatom protkanoj večernjoj torbici pronađe još jedan žeton od 10000 eskudosa. Baci ga s bara, preko glava igrača, na zeleno sukno stola. Žeton padne na crveno. Estrella poviče jecajući: – Za izdanu ljubav! Crveno dobije... »Crveno je dobilo«, sjećala se Estrella očiju vlažnih od suza, dok je sada, 5. studenog 1940. godine, sjedila u najskupljem apartmanu najskupljeg hotela u San Joséu. U San Joséu bilo je devet i trideset ujutro po kostarikanskom vremenu. U Lisabonu je bilo dvanaest i trideset po portugalskom vremenu. U Lisabonu je Thomas Lieven W&N istrusio svoj prvi dvostruki konjak za grozni strah. U San Joséu je lijepa konzulica popila već svoj drugi dvostruki konjak tog dana. Prvi je istrusila odmah nakon doručka. Posljednjih je dana trusila sve češće, sve ranije i sve radije. Patila je od strahovitog treperenja srca. Jednostavno je morala piti. Kad ne bi pila, nije mogla podnijeti sjećanje na Jeana, tog slatkog, jedinog, divnog Jeana – na to pseto, na tog barbara. Uz konjak se donekle moglo izdržati. Sada je bila bogata, bez ikakvih briga. Nikada više neće vidjeti svog ljubljenog. Ljagu daje bila njegova sada je isprala. Drhtavim prstima Estrella izvadi iz torbice od krokodilske kože zlatnu bočicu i odvije poklopac. Drhtavom rukom ponovno napuni čašu. I dok su joj nove suze počele teći, vrisnula je u raskošni prazni salon: – Nikada, nikada neću zaboraviti tog čovjeka! 6 – Nikada – reče Thomas Lieven – nikada neću zaboraviti tu ženu! Sumrak sedefne boje spuštao se na Lisabon. Thomas Lieven je poput razdraženog tigra jurio amo-tamo po ćeliji. Ispričao je Lazarusu pravu istinu. Lazarus je sada znao kako se Thomas zapravo zove, što je učinio, što ga čeka ako ga uhvati njemačka, britanska ili francuska obavještajna služba. Pušeći cigaretu, grbavac je zabrinuto promatrao svog prijatelja i govorio: – Ovakva histerična žena pravi je užas. A uz to kod takve osobe nikad ne znaš što joj još sve može pasti na pamet! W&N Thomas na trenutak prekine svoju živahnu trku. – Toga se i bojim! Ta će dama možda sutra uputiti prefektu policije pismo i podmetnuti mi još kakvo do sada neobjašnjeno umorstvo. – Ili više njih. – Molim? – Ili više neobjašnjenih umorstava. – Ah tako, da. Ne, ne, moj je položaj doista očajan! Onu je prokletu narukvicu, naravno, ponijela sa sobom! Nitko je nikad više neće pronaći. Mogu sjediti ovdje dok ne istrunem. – Tako je – reče Lazarus – i zato moraš najhitnije odavle izići! – Izići odavle? Prije nego što te još gore ne udesi. – Lazaruse, ovo ovdje je tamnica! – Pa što onda?! – S rešetkama, zidinama i teškim željeznim vratima! Sa sucima, tamničarima i krvoločnim psima! – Točno. To što si tako lako ušao ne znači da ćeš odavle isto tako lako i izići. Thomas sjedne na rub kreveta. – Postoji li ipak kakva mogućnost? – Jasno da postoji. Samo se moramo malo potruditi. Kažeš da si naučio kako se krivotvori. – I još kako! – Hm. U podrumu imamo štampariju. Ondje se štampaju svi sudski formulari. Pravi žig ćemo nabaviti. Tja, sve ovisi samo o tebi, mali. – O meni? Kako to? W&N – Morat ćeš promijeniti izgled. – U kojem smislu? Lazarus se melankolično nasmiješi: – U mojem. Moraš se smanjiti. Moraš šepati. Moraš dobiti grbu. Obrazi ti se moraju napuhnuti kao u hrčka. Moraš trzati ustima. Naravno, moraš imati i posve ćelavu glavu. Jesam Ii te prestrašio, mali moj? – Ni-nimalo – Thomas hrabro slaže. – Što sve čo-čovjek ne bi uučinio za svoju slobodu? – Sloboda je naše najveće blago – izjavi Lazarus. – Sada dobro slušaj što ću ti reći. Zatim stane pričati, dok je Thomas pažljivo slušao. – Naravno, u zatovor je uvijek lakše dospjeti negoli iz njega izići – reče grbavi Lazarus Alcoba. – Ali opet, i nije baš tako teško da se iz njega izvučeš. – To me zaista raduje! – Srećom, sjedimo iza brave u Portugalu, a ne u tvojoj domovini. Doma, kod tebe, ovaj trik ne bi upalio, ondje je sve predobro sređeno. – Dakle, tako. Njemački su zatvori najbolji na svijetu, što li? – Pa osobno sam dvaput bio u Moabitu! – Lazarus se udari po koljenu. – Kažem ti, Portugalci se tu ne mogu mjeriti! Previše su dobroćudni; nedostaje im pruski osjećaj dužnosti, njemačka disciplina! – Da, to je točno. Grbavac kucne na vrata ćelije. Prijazni čuvar Juliao, kojeg je Thomas neprestano debelo podmazivao, odmah se pojavi, poput kakva dobrog konobara u nekom dobrom hotelu. W&N – Pozovi kuhara, stari – reče mu Lazarus. Juliao nestane, klanjajući se. Lazarus se obrati Thomasu: – Tvoj bijeg, naime, počinje s kuhinjom... Malo kasnije grbavac upita Franceska, debelog kuhara: Slušaj, dolje u podrumu imamo štampariju, zar ne? – Da, ondje se štampaju svi formulan potrebni pravosuđu. – Zar i otpusni nalozi državnog tužilaštva? – Svakako. – Poznaješ li dolje kojeg zatvorenika? – Ne, zašto? – Trebamo jedan otpusni nalog. – Pa, mogu se malo raspitati. – Raspitaj se onda – umiješa se Thomas Lieven. – Tko nam učini tu malu uslugu, može iz toga izvući tjedan dana dobra jela. Dva dana kasnije kuhar dojavi: – Pronašao sam jednog, ali on za to hoće dobro žderati čitav mjesec. – Ne dolazi u obzir – hladno će Lazarus. – Dva tjedna i ništa više. – Moram ga najprije pitati – reče kuhar. Kad je kuhar nestao, Thomas se obrati grbavcu: – Ma ne budi tako škrt! To je napokon moj novac. – Pitanje načela – odvrati grbavi. – Ne smiješ kvariti cijene. Uostalom: nadam se daje istina ono što si mi pričao da znaš krivotvoriti žigove? – Nema tog žiga koji ne bih znao krivotvoriti. Izučio sam zanat kod najboljeg krivotvoritelja u zemlji – odvrati Thomas i pomisli: »Užasno, kako nisko čovjek može pasti – čak se time i ponosim!« Sutradan dođe kuhar i javi da tiskar pristaje. W&N – Gdje je formular? – Tiskar kaže da najprije želi dva tjedna dobro žderati. – Povjerenje za povjerenje – zareži Lazarus. – Ili ćemo smjesta dobiti formular, ili neka zaboravi čitav posao. Sat kasnije imali su formular. Od onog dana kad su ga bili zatvorili Lazarus se svakog dana javljao glavnom tamničaru radi vođenja knjiga izvještaja i službenog dopisivanja. Tipkao je dnevno na tucete pisama. Glavni tamničar je dotle čitao novine i nije se dalje brinuo za njega. – Grbavac je, dakle, u potpunom miru mogao ispuniti otpusni nalog za samog sebe. Otkucao je svoje ime, lične podatke i broj svog spisa. Kao datum je stavio 15. studeni 1940. godine, mada je tog dana bio tek 8. studeni. Lazarus i Thomas trebali su dobrih tjedan dana za ono što su bili naumili. Osim toga i pismo će trebati čitav dan da prođe kroz sve zatvorske instancije. – Dakle, ako sve bude u redu, Thomasa bi mogli otpustiti 16. studenog. Šesnaesti je padao u subotu, a subotom je prijazni čuvar Juliao uvijek imao svoj slobodni dan, a... No idemo po redu! Na kraju Lazarus ukrasi otpusni nalog još i potpisom državnog tužioca, koji je lako mogao prekopirati iz jednog pisma izvješenog u uredu. Vrativši se u ćeliju, upita Thomasa: – Jesi li i ti bio marljiv? – Vježbao sam cijelo popodne. Bili su se dogovorili da će se Thomas javiti umjesto Lazarusa čim krivotvoreni otpusni nalog stigne u zatvorski ured te zatvorenik Alcoba bude prozvan. Thomas se zbog toga vanjskim izgledom morao preobraziti u Alcobu koliko je to najviše bilo moguće. Bio je W&N to težak zadatak, ako znamo daje Lazarus Alcoba bio grbav, da na glavi gotovo nije imao kose, da su mu obrazi bili podbuhli kao u hrčka, daje bio manji od Thomasa i da je patio od nervoznog trzanja usta. Grbavac je stoga uporno zahtijevao da Thomas svaki dan vježba... Thomas je prostor između obraza i zubnog mesa ispunio kuglicama kruha i tako stvarno dobio obraze kao u hrčka. Zatim je počeo nervozno trzati ustima. Ometan kruhom, pokušavao je oponašati grbavčev glas. – Nemoj tako mumljati, mali! Ma kakvo ti je ovo trzanje? Trzaš previsoko gore! – Lazarus se uhvati za usta. – Ja trzam ovdje dolje! Niže, mladiću, još niže! – Niže ne ide! – Thomas je trzao kako je najbolje mogao. – Smetaju mi ove proklete kuglice kruha! – Bez kruha nema ni obraza kao u hrčka! Samo se ti potrudi, pa će ići i niže! Thomas obriše znoj s čela. – Baš je to vraška nesreća s ovom tvojom gubicom. – Ne može svatko biti lijep poput tebe. Uostalom, ovo je tek početak. Čekaj samo dok ti počnem paliti kosu. – Paliti kosu? – Jasno, ne misliš valjda da će nam ovi ovdje dati britvu i škare? – To neću moći izdržati – zastenje Thomas. – Ne blebeći, radije vježbaj. Smanji se. Obuci moj kaput da vidiš koliko moraš saviti koljena. Uzmi jastuk. Načini iz njega poštenu grbu! I ne smetaj mi, moram se sada malo raspitati po kući. – O čemu? – Tko posjeduje pismo vrhovnog državnog tužioca, naravno sa W&N žigom, kako bi ga ti mogao krivotvoriti. Dok je Thomas Lieven, obukavši stari grbavčev kaput, savinutih koljena hramao ćelijom, Lazarus je cipelom kuckao po zidu. Upotrijebio je najjednostavniju od svih abeceda kuckanja: a = triput, b = dvaput, c = jedanput, zatim: d = šest puta, e = pet puta, f = četiri puta, zatim: g = devet puta, h = osam puta, i = sedam puta. I tako dalje. Lazarus otkuca svoje pitanje, zatim je čekao odgovor, promatrajući Thomasa kako trza, mumlja i vježba se u hodanju sa savinutim koljenima. Nakon jednog sata zatvorenik u susjednoj ćeliji počne kuckati. Lazarus je pažljivo osluškivao kimajući glavom, zatim reče: – U trećem katu sjedi zatvorenik po imenu Maravilha. Za uspomenu je sačuvao odluku vrhovnog državnog tužilaštva, prema kojoj mu je odbijena molba da bude pušten iz zatvora. Na odluci je žig. – Lijepo. Ponudi mu za tu odluku tjedan dana dobra jela – mumljao je Thomas, snažno trzajući ustima. 7 Godine 1940. mjesec studeni bio je vrlo topao. Još se uvijek moglo kupati u Atlantiku ili sunčati na plaži Estorila – ali, prema portugalskim propisima, dakako samo krajnje pristojno odjeven. Policija je zahtijevala za muškarce kompletno kupaće odijelo, prema damama vlasti su bile još strože. Dana 9. studenog, oko 12 sati, neki je gospodin kiselkasta pogleda i poput sablje krivih nogu kod iznajmljivača čamaca na plaži unajmio tzv. gaivolu, starinski čamac s pedalima, koji se sastojao iz W&N dva drvena salinca, neke vrsti ležaljke s pedalima među njima, i kotača s lopaticama. Pritišćući pedale, ovaj se gospodin zatim vlastitom snagom otisnuo na otvoreno more. Taj je gospodin, kojem je moglo biti oko pedeset godina, nosio smeđe kupaće odijelo i slamnati šešir. Nakon četvrtsatne vožnje ugledao je drugu gaivolu kako se daleko na pučini, sama samcata, ljulja na blagim valovima Atlantika. Usmjerio je čamac prema njoj. Nakon slijedećih četvrt sata približio se toliko da bi na sjedalu drugog čamca s pedalima mogao prepoznati drugog gospodina, koji je izgledao kao da mu je kakav blizak rođak: mrzovoljno i premoreno. Taj drugi gospodin, koji je nosio crno kupaće odijelo, dovikne mu: – Hvala bogu, već sam se uplašio da nećete doći! Gospodin u smeđem kupaćem odijelu klizne sa strane uz njegov čamčić: – Na telefonu ste nagovijestili da mi se radi o egzistenciji – naravno da sam onda došao. Crni reče: – Ništa ne brinite, majore Loos, ovdje na pučini nitko nas ne može čuti. Tu nema mikrofona. Genijalna zamisao, zar ne? Smeđi ga je neprijazno promatrao: – Da, genijalna. Što hoćete od mene, mister Lovejoy? Agent britanske obavještajne službe uzdahne: – Želim vam nešto predložiti, majore. Radi se o Thomasu Lievenu... – To sam i mislio! – Oficir Abwehra kimne razjareno. Lovejoy nastavi zagriženo: W&N – Vi ga progonite. Prevario vas je. I mene je nasamario...Nas dvojica smo, istinabog, neprijatelji. Treba da se mrzimo. Međutim, usprkos tome, majore, u ovom slučaju bismo mogli surađivati. – Surađivati? – Majore, isto nam je zvanje. Apeliram na vašu kolegijalnost. Zar ne mislite da je to ipak malo previše što se u naš posao odjednom upliće ovakav pišljivi laik, ovakav drski autsajder, koji nam kvari cijenu, izvrgava nas ruglu i ponaša se kao da smo svi mi idioti?! Major iz Kölna reče turobno: – Zbog tog tipa prijeti mi otkaz! – A meni? Ako ga ne dopremim u London, dodijelit će me obalnoj zaštiti! Znate li što to znači? Imam ženu i dvoje djece, majore. Vi, vjerojatno, također. – Žena me napustila. – Baš nije mnogo ono što zaradimo, međutim, zar ćemo doista dopustiti da nam ovakav tip uništi egzistenciju? – Da sam ga barem prepustio Gestapou, onda u Kölnu! A sada je nestao. – Ne, nije nestao. – Što? – Sjedi u zatvoru. – Ali... – Sve ću vam objasniti. On neće vječno ostati unutra. Podmitio sam jednog čovjeka u upravi, odmah će mi javiti kad Lieven opet iziđe. – Lovejoy zabaci ruke uvis. – A što će biti onda? Opet će između vas i mene iznova započeti isti cirkus s jahtom i podmornicom, kloroformom i revolverom! Majore, iskreno vam kažem: ja to jednostavno ne mogu izdržati! W&N – Zar mislite da sve to prija mojoj žuči? – Zato vam predlažem: radit ćemo zajedno. Čim on iziđe, nešto će mu se dogoditi. Imam pri ruci čovjeka, znate već, za prljave poslove. Zatim mogu javiti kući da ste ga ubili vi, Nijemci – a vi možete ispričati vašem admiralu da smo to učinili mi – Englezi. Vi ne morate na frontu, a ja ne moram u obalnu zaštitu. Nije li to dobar prijedlog? – Zvuči prelijepo, a da bi bilo istinito... – Major beskrajno duboko uzdahne. – Odjednom reče muklo: – Morski psi! – Ma ne!!! – Ovdje sprijeda. – Loos se ukoči. Plavom su vodom, ravno na njih, jurile poput strijela, dvije okomito uspravljene repne peraje. Zatim tri. Pa onda pet. – Izgubljeni smo – reče Lovejoy. – Samo mirno. Glumimo mrtvace! – zapovijedi major. Uto prva životinja stigne do njih, zaroni pod obje gaivole, pa ih kao u igri, digne uvis. Gaivole poskoče kroz zrak, pljusnu u more i divlje se zanjišu. Tada druga životinja strelovito dojuri i ponovno ih digne u zrak. Major odleti u vodu. Potone, izroni i smjesta, sasvim ukrućen, legne na leđa. Golema zvjerka, širom razjapljenih ralja, klizne mimo ali se na njega niti ne osvrne. Major, upućen u zoologiju, dođe do umirujućeg zaključka. Uto začuje strahovit krik i ugleda svog britanskog kolegu, koji je, zakovitlan kroz zrak, upravo pljusnuo pokraj njega u vodu. – Ma slušajte, Lovejoy, to nisu morski psi – to su dupini! – Du-du-du... W&N – Da. Upali smo u čitavo jato... Dupini ne čine ljudima nikakva zla, samo se s njima igraju. To su stvarno i radili. Neprestano su plivali i kružili oko oba gospodina, a povremeno i skakali preko njih, stvarajući prave vodoskoke. Neprijateljski su se agenti grčevito uhvatili za salince Lovejoyove prevrnute gaivole. Nastojali su je odgurati do obale. Lovejoy zahriplje: – Nemam više zraka... Što li ste upravo rekli, Loos? Divovski se dupin tog trenutka okomito uspravio iza majora, elegantno ga preskočio i preplavio malim općim potopom. Major ispljune mnogo morske vode, zatim zaurla Lovejoyu u uho: – Rekao sam: tu bih propalicu, kad iziđe, najradije vlastoručno ustrijelio! 8 U Portugalu ljudi jedu vrlo malo krumpira. Francesco, zatvorski kuhar, ipak uspije nabaviti tucet posebno lijepih, jer su imućni zatvorenici Leblanc i Alcoba 15. studenog naručili za ručak kuhane neoljuštene krumpire. Kao što su mu bili naredili, Francesco napola skuha neoguljene krumpire, zatim ih, još vruće, odnese u peti kat i posluži gospodi Leblancu i Alcobi uz portugalske sardine u octu i ulju. Prema želji imućnih zatvorenika, čuvar Juliao razreže oštrim nožem krumpire, koji nisu bili sasvim mekani, na polovice. Čim su ostali sami, gospoda prestanu jesti. Thomas se lati posla. W&N Na stolić kraj prozora položi jedno uz drugo: otpusni nalog što gaje Lazarus već ranije bio ispunio pisaćim strojem i pismo kojim vrhovno državno tužilaštvo odbija molbu zatvorenika Maravilhe da bude pušten iz zatvora. Na ovom je pismu bio žig vrhovnog državnog tužilaštva... Sjećajući se vrijednih pouka slikara i krivotvoritelja putnica Reynalda Pereire, Thomas prione na posao, pri čemu ga je grbavi Lazarus promatrao s velikim zanimanjem. Thomas uzme još vruću polovicu krumpira, pa pritisne plohu presjeka na žig vrhovnog državnog tužilaštva. Nakon četvrt sata digne krumpir. Na plohi presjeka pokaže se zrcalni otisak žiga. – A sada dolazi glavni trik – reče Thomas. Moć navike bila je već takva daje to rekao mumljajući. Malko je pri tom zatrzao i kutovima usta. Već dva dana nije mu sasvim uspijevalo da prestane trzati kada bi to poželio. Ne može se nekažnjeno mumljati i trzati tjedan dana od zore do mraka. – Dodaj mi svijeću, Lazaruse! Grbavac izvuče iz strunjače svijeću i šibice, što ih je bio ukrao u uredu glavnog tamničara. Namjeravao je oboje upotrijebiti i kasnije, kada bude uklanjao kosu s glave Thomasa Lievena. Lazarus zapali svijeću. Thomas oprezno odgrize komad s donje strane polovice krumpira. Zatim pridrži taj komad iznad plamena svijeće kako bi se krumpir ponovno ugrijao. – Stručnjak to zove: načiniti zvono – protumači Lazarusu, koji gaje gledao sa strahopoštovanjem. »Bože, hoću lija to ikada moći ispričati u svom klubu?« – Krumpir se zagrijava. Vidiš kako otisak ponovno postaje vlažan. Kaže se: on počinje živjeti. Još nekoliko sekunda, a sada... – Elegantnim pokretom Thomas pritisne zvono s W&N vlažnim i vrućim otiskom žiga na ono mjesto u otpusnom nalogu gdje mora stajati žig. Ostavi da se krumpir četvrt sata hladi uz lagani pritisak. Zatim ga digne. Na otpusnom je nalogu bila točna kopija originalnog žiga. – Fantastično! – reče Lazarus. – Sada ćemo brzo pojesti – reče Thomas. – Ostatak možemo obaviti i kasnije. Ostatak je izgledao ovako: dopodne je Lazarus u uredu glavnog tamničara otvorio mnoga upravo prispjela pisma vrhovnog državnog tužilaštva. Takve je omotnice otvarao svakog dana. Tog se dopodneva potrudio da jednu loše zalijepljenu omotnicu otvori posebno pažljivo. To mu je i uspjelo. Omotnicu je ponio sa sobom, a uz to i tubu ljepila. Nakon ručka Thomas preklopi sada potpuno dovršeni otpusni nalog za Lazarusa Alcobu, stavi ga u zelenu omotnicu, na kojoj je bio jučerašnji poštanski žig, te omotnicu pažljivo zalijepi. A popodne Lazarus podmetne omotnicu glavnom tamničaru među popodnevnu poštu... 9 – Sada je odlučan trenutak – reče grbavac Thomasu Lievenu te večeri. – Glavni je tamničar poslao moj otpusni nalog iz upravnog ureda u ured za otpuste. Prema zatvorskim pravilima, tamo će sutra ujutro biti izdana otpusnica, pa će, prema mojem iskustvu, oko jedanaest sati doći po mene u ćeliju, a to znači: tvoja kosa mora noćas dolje. W&N Paljenje kose trajalo je jedva pola sata – bilo je to, doduše, najgorih pola sata u životu Thomasa Lievena. Sjedio je pognute glave pred Lazarusom, koji je s njim radio ono što ljudi čine očerupanoj peradi kad joj pale perje. Desnom je rukom držao svijeću. Plamen, sasvim uz korijen, žderao je pramenove kose Thomasa Lievena. U lijevoj je ruci imao vlažnu krpu, kojom je strelovitom brzinom vlažio glavu, kako ne bi povrijedio kožu. Ponekad ipak nije pritisnuo krpu dovoljno brzo... Thomas zastenje od boli: – Pripazi malo, ti prokleti idiote! Lazarus mu odgovori starom portugalskom poslovicom: – Tko slobodu želi, kroz patnju mora proći, nju izbjeći neće moći! Konačno je mučenje završilo. – Kako izgledam? – upita Thomas iscrpljeno. – Natrpaš li obraze kruhom i budeš li trzao ustima kao moja slika i prilika – odgovori Lazarus ponosno. Te su noći obojica vrlo loše spavala. Slijedećeg jutra neki strani čuvar donese doručak, jer je bila subota 16. studeni, a subotom je, kako smo već ranije rekli, prijazni Juliao imao slobodan dan. To je Lazarusu, naravno, bilo jasno već onda kad je stavljao datum na otpusni nalog. Grbavac preuzme već na vratima doručak od stranog čuvara. Thomas Lieven je još hrkao na svom ležaju s pokrivačem navučenim preko glave. Poslije doručka Lazarus proguta tri bijele pilule i legne na Thomasov ležaj. Thomas obuče kratki grbavčev kaput, pa između osam i deset sati priredi još jednom generalni pokus. Zatim zadrži definitivno kuglice kruha u ustima, a debeli jastuk između leđa i W&N košulje. Jastuk čvrsto sveže, kako se grba ne bi pomaknula. Zatim je, predavši se sudbini, trzao ustima. U jedanaest sati strani čuvar ponovno dođe. Lazarus je spavao s pokrivačem preko glave. Čuvar je držao u ruci otpusni nalog: – Lazarus Alcoba! Savijenih koljena Thomas ustane i trzajući ustima žmirkavo pogleda čuvara. – Na zapovijed – promumlja. – Čuvar ga je pažljivo motrio. Thomasa oblije znoj. – Vi ste Lazarus Alcoba? – Jesam! – A što je s onim drugim, pa on još uvijek spava! – Imao je lošu noć – objasni Thomas nerazgovijetno. – Što želite od mene, gospodine naredniče? – Otpušteni ste. Thomas pritisne ruku na srce, zastenje i klone na krevet. Odglumi čovjeka svladana srećom. – Uvijek sam znao da pravda pobjeđuje – zamumlja. – Ne trabunjajte, nego pođite za mnom. Hajde! – Čuvar ga povuče uvis – zamalo previsoko. Thomas odmah spuzne natrag, savinuvši koljena. »Prokletstvo, kako to boli! Ali neće dugo potrajati.« Slijedio je stranog čuvara kroz duge hodnike u upravni dio zatvora. Teške su se željezne rešetke pred njim otvarale i ponovno se za njim zatvarale. »Trzanje baš i nije tako strašno, već ide gotovo samo od sebe. Ali ta savijena koljena... Samo da me ne uhvati grč, samo da se ne srušim na zemlju... Uz stepenice, niz stepenice – ne, to neću izdržati. Nikada!« Ponovno hodnici. Strani gaje čuvar ispitivački promatrao: W&N – Zar vam je vruće, Alcoba? Tako se znojite. Pa svucite kaput! – Ne. Ne, hvala. To – to je samo zbog uzbuđenja... Naprotiv – ja – ja se smrzavam... Napokon su stigli u ured za otpuste. Prostoriju je razdvajala drvena pregrada. Iza pregrade radila su tri činovnika. Ispred pregrade stajala su još dva druga zatvorenika. I oni su morali biti otpušteni. Thomas smjesta zapazi dvoje: da su činovnici lijena pseta i da ispred pregrade nema stolaca. »No to bi moglo biti lijepo«, pomisli iznemoglo. Sat na zidu pokazivao je jedanaest sati i deset minuta. Pet minuta prije dvanaest činovnici još uvijek nisu bili gotovi s onom drugom dvojicom zatvorenika. Ispred očiju Thomasa Lievena vrtjeli su se vatreni krugovi; mislio je da će se svakog trenutka onesvijestiti, jer su ga tako ludo boljela koljena, ali ne samo koljena nego i listovi, i bedra, i gležnjevi, i kukovi. Neprimjetno naslovni jedan lakat na pregradu, a zatim oba. »O nebesa, kakva li olakšanja, kakve li slatke miline...« – Hej, vi tamo! – zalaje najmanji činovnik. – Izvolite spustiti ruke s pregrade. Zar ne možete još tih nekoliko trenutaka stajati pristojno? Lijena fukara! Ponizno trzajući ustima, Thomas reče: – Oprostite, gospodo – i makne ruke s pregrade. Idućeg se trenutka srušio. Jednostavno više nije mogao izdržati. Zdvojno pomisli: »Ne smijem se onesvijestiti. Nikako se ne smijem onesvijestiti. Skinut će mi kaput i vidjeti što je s mojim nogama, što je s mojom grbom...« Nije se onesvijestio. Pošto je sada bilo sigurno da je siromašni zatvorenik uslijed uzbuđenja pretrpio napadaj slabosti, dobio je čak i stolac. Netom je sjeo, pomisli: »To sam mogao imati i ranije, baš W&N sam idiot!« U dvanaest sati i trideset minuta dva su činovnika imala podnevni odmor. Treći se, konačno, pozabavio s Thomasom. Stavi formular u pisaći stroj, pa reče blago: – Puka formalnost. Moram još jedanput unijeti vaš lični opis, kako ne bi došlo do zamjene. »Morate, doista, prokleto dobro paziti«, pomisli Thomas. Otkako je smio sjediti, osjećao se izvrsno. Izreda podatke svog prijatelja, koje je bio naučio napamet: – Alcoba Lazarus, neoženjen, rimokatolik, rođen u Lisabonu 12. travnja 1905. godine... – Posljednje mjesto stanovanja? – Rua Pumpulha 51. Činovnik usporedi podatke s onima iz nekog drugog formulara, pa nastavi, tipkati: – Kosa sijeda i rijetka. Vrlo ste rano oćelavili! – Moja teška sudbina. – Hrm! Oči crne. Visina? Ustanite! Thomas ustane savijenih koljena. Činovnik ga je pažljivo promatrao. – Posebni znaci? – Grba, pa zatim na licu... – Vidim, vidim. Hrm! Sjednite. Činovnik je tipkao i pisao. Zatim je odveo Thomasa u susjednu prostoriju i predao ga upravitelju za pohranu stvari. Budući da je Thomas bio u istražnom zatvoru, smio je zadržati svoje odijelo, rublje i svoj voljeni zlatni sat na otkucavanje. Sada je dobio putnicu i dokumente svog prijatelja, Lazarusov novac, njegov džepni nožić i W&N kovčežić s rubljem. – Potvrdite primitak – reče upravitelj za pohranu stvari. Thomas nespretno potpiše: »Alcoba Lazarus«. »Moj posljednji novac i moja lijepa lažna putnica francuske obavještajne službe na ime Jean Leblanc odoše, dakle, do vraga«, pomisli Thomas sjetno. »Moj mi prijatelj, slikar, brzo mora izraditi novu.« Ako se Thomas u 14 sati i 15 minuta nadao da je naposljetku svladao sve teške napore, grdno se prevario. Odveli su ga kroz beskrajne hodnike zatvorskom svećeniku. Svećenik, stariji čovjek, govorio je Thomasu vrlo srdačno i bio je duboko tronut kada gaje otpušteni zatvorenik – očito potresen – odjednom zamolio da njegove riječi smije saslušati na koljenima... U 10 minuta do tri sata prema portugalskom vremenu, 16. studenog 1940. godine, Thomas Lieven se konačno, više teturajući i posrćući nego hodajući, dovuče do glavnih zatvorskih vrata kroz zatvorsko dvorište, koje je smrdjelo na biljno štavilo iz susjedne radionice kožnih proizvoda. Ovdje je posljednji put morao pokazati otpusni nalog. Strahovito je trzao ustima, a grba mu je koso stršila kroz tanki kaputić. – Drž‘ se, stari – reče čuvar, otvarajući teška željezna vrata. Thomas Lieven otetura kroz njih u neizvjesnu budućnost. Uspije još skrenuti oko najbližeg ugla, zatim još jednom padne i otpuže na sve četiri u prvu kućnu vežu, sjedne na jednu stepenicu, pa počne urlikati od bijesa i iscrpljenosti. Propala mu putnica. Propao mu novac. Propala mu imovina. Otplovio mu brod. W&N Bijeg zatvorenika Jeana Leblanca otkriven je još istog dana. Čuvar je u njegovoj ćeliji našao samo zatvorenika Lazarusa Alcobu, koji je spavao dubokim teškim snom. Liječnik, kojeg su smjesta pozvali, utvrdi da se Alcoba ne pretvara, nego da je omamljen vrlo jakim sredstvom za spavanje. Ta je dijagnoza bila točna, jedino je Lazarus omamio sam sebe popivši tri pilule, koje je ukrao prilikom jednog posjeta liječniku... Uz pomoć injekcija i crne kave istražitelji su uspjeli zatvorenika donekle razbuditi i saslušati. Da je pred njima Alcoba, a nitko drugi, pokazalo se pošto su malog čovjeka razodjenuli: u njegovu se grbu nije moglo sumnjati! Alcoba izjavi: – Prokleti Leblanc mora da mi je stavio nešto u doručak. Kava je imala tako gorak okus. Zaboljela me glava i zavrtjelo mi se – zatim sam izgubio svijest. Pričao sam mu da bih danas morao biti otpušten. Čuo sam to, naime, od glavnog tamničara, za kojeg radim. Dnevni čuvar, kojeg su suočili s Alcobom, poviče: – Pa još sam jutros s vama razgovarao kad sam donio doručak! A kasnije sam vas izveo iz ćelije! Lazarus Alcoba odgovori logikom koja je razoružala istražitelje: – Da ste me jutros odveli iz ćelije, sada ne bih više sjedio ovdje. Istražitelji shvate da je Jean Leblanc pobjegao prerušen u Lazarusa Alcobu. I dalje strogo logičan, uz to snažno zijevajući i još uvijek vrlo omamljen, Alcoba ustanovi: – Međutim, otpusni nalog glasi na mene. Prema tome, morate me najhitnije otpustiti. – Dakle, hm, naravno – ali, dakako, dokle god traje istraga... – Slušajte me sada: ili ću sutra rano ujutro biti otpušten, ili ću W&N obavijestiti gospodina vrhovnog državnog tužioca kakve prilike vladaju ovdje! – poviče Alcoba. – Pereira! Hej, Pereira! – zvao je Thomas u to isto vrijeme. Kucao je na vratima stana svog prijatelja, krivotvoritelja, ali nije dobio odgovora. »Ilije opet pijan, ili nije kod kuće«, pomisli Thomas, koji se već donekle oporavio od slabosti. Tada se sjeti da propali slikar nikada ne zaključava svoj stan. Pritisne kvaku, i vrata se otvore. Thomas Lieven prođe kroz mračno predsoblje u veliki atelje, golemi prozor kojega je propuštao posljednje danje svjetlo. Okolo su još uvijek stajale iste ružne slike, a stan je bio jednako nepospremljen kao i prije. Pune pepeljare, tube, kistovi, pera, palete uznemirivale su oko raznolikošću svojih boja. Thomas pogleda u kuhinju. Ali ni tamo ne nađe svog bradatog prijatelja. Dakle, nije kod kuće. Vjerojatno pije negdje drugdje. To je, naravno, glupo. Koliko bi se dugo Pereira obično opijao? Jednu noć? Dva dana? Tri? Prema iskustvu koje je Thomas imao s njime, valjalo je računati s najgorim. Za pošteno opijanje treba vremena. »Moram čekati Pereiru«, razmišljao je Thomas. »Možda su već otkrili moj bijeg; ne smijem se pokazati na ulici.« Odjednom pritisne ruku na želudac. Oho! Osjetio je glad. Činilo se daje trenutak najdublje potištenosti prošao. Malko se nasmijao samom sebi. Pri tom je primijetio da još uvijek trza ustima. I koljena su ga još boljela. Ne smije na to misliti, nikako ne treba na to misliti. Da najprije vidimo što sve Pereira ima u kuhinji. Bijeli kruh, rajčice, jaja, sir, šunku i jezik, pistaće, kapare, papriku, papar i W&N sardine. Šarene su boje Thomasa nadahnule. »Pripremit ću mozaik-kruh i punjene rajčice. Odmah i za Pereiru. Bit će mu potrebno nešto krepko kada dođe kući...« Thomas počne kuhati. Dok je sjeckao pistaće i kapare, odjednom udari kao luđak nožem po dasci. Sjetio se Estrelle. Ta beštija. Ta vještica. Ta đavolica. Kidajući pistaćima glave, u mislima je kidao glavu Estrelli. Crvena ga paprika još jače razjari. »Čitav se svijet urotio protiv mene! Svi su mi neprijatelji! Što sam učinio? Bio sam čestit čovjek, ispravan građanin. A sada...« Dodat ću papra! Dobrano papra. Neka peče kao i bijes u meni! Vi prokleta pseta iz obavještajnih službi! Kako daleko ste me dotjerali? Bio sam u zatvoru. Iz zatvora sam pobjegao. Naučio sam krivotvoriti dokumente, služiti se otrovom, pištoljem, eksplozivom i nevidljivom tintom. Znam pucati, telegrafirati Morseovim pismom, džiju-džicu, boksati, rvati se, trčati, skakati, ugrađivati mikrofone, simulirati žuticu, vrućicu, šećernu bolest. Zar su to znanja kojima bi se privatni bankar trebao ponositi? Nema više sažaljenja ni prema kome. Sada je dosta. Doživjet ćete svoje čudo! Svi vi! Čitav svijet! Napast ću vas svim svojim zločinačkim umijećima poput izgladnjela vuka. Ja ću sada krivotvoriti, simulirati telegrafirati Morseovim znakovima, ugrađivati mikrofone. Ja ću sada vama prijetiti i varati vas, kao što ste vi meni prijetili i varali me. Sada počinje moj rat. Bit će to rat jednog čovjeka protiv svih vas. A neće biti ni primirja, ni pakta, ni saveza – ni s kim. I još papra, bibera. I još više paprike. I još soli. A sada da W&N izgnječim smjesu u bezličnu masu, kao što bih rado izgnječio vas, prokleta pseta...« Vani se otvore vrata. »To će biti Pereira«, pomisli Thomas, trgnuvši se iz svojih beskrajnih maštanja: – Dođite ovamo. U kuhinji sam! Idućeg trenutka pojavi se na vratima neka osoba. Ali to nije bio bradati, pijani slikar Pereira. To uopće nije bio muškarac. Bila je žena. 10 Nosila je crven kožnati ogrtač, crvene cipele i crvenu kapu, ispod koje je navirala vrana kosa. Usta mlade žene bila su velika i crvena, a oči velike i crne. Koža lica bila je vrlo bijela. Ruke je držala u džepovima ogrtača i oštro je gledala Thomasa. Glas joj je zvučao metalno i malo priprosto: – bar večer, Pereira. Vi me ne poznate. – Ja... – počne Thomas, ali ga ona prekine zapovjedničkim pokretom glave, od kojeg joj lijepa duga kosa zaleprša. – Umirite se, ja nisam pajkanica. Naprotiv. »Smatra me Reynaldom Pereirom«, pomisli Thomas. »Pa jasno!« Promuca: – Tko – tko vam je dao moju adresu? Žena u crvenom promatrala ga je, stisnuvši jedno oko. – Što vam je? Živci? Kokain? Rakija? – Molim, a zašto? – Što izvodite s licem? Zar ne možete držati usta mirno? Pa W&N neprestano trzate! – To će proći. Događa – događa mi se katkada navečer. Pitam vas: tko vam je dao moju adresu? Žena u crvenom priđe mu sasvim blizu. Divno je mirisala, a bila je i vrlo lijepa. Tihim glasom progovori: – Adresu mi je dao stanoviti monsieur Débras. »Major Maurice Débras iz francuske obavještajne službe«, zaprepašteno pomisli Thomas. Dakle, još i to. Treći kojeg sam nasamario. Naravno, tako se moralo dogoditi. Sada su mi sva trojica za petama. Francuzi, Englezi, Nijemci. Radi se sada još samo o satima, i ja sam mrtav čovjek...« Meni Mozaik-kruh Punjene rajčice 16. studenog 1940 Hladno jelo za uzavreli bijes Odrežite sa svake strane vrh kruha za kavijar ili Mozaik-kruh W&N francuskog bijelog kruha, izdubite vilicom čitavu mekanu sredinu, ali tako da ne oštetite koru. Za nadjev uzmite 125 grama maslaca, 100 grama šunke, 100 grama kuhanog goveđeg jezika, jedan tvrdokuhani žumanjak, 75 grama sira, pola čajne žličice kapara, 25 grama pistaća, nešto sardina, gorušice, soli i papra. Izmiješajte maslac, izgnječite žumanjak, nasjeckajte pistaće i kapare, narežite sve ostalo na male kockice i lagano pomiješajte sa začinima. Nadjev čvrsto utisnite u izdubeni kruh. Kruh mora stajati nekoliko sati na vrlo hladnom mjestu prije nego što ga narežete na ploške, koje zatim složite na pladanj. Kako bi pladanj izgledao još šarenije, garnirajte mozaik-kruh punjenim rajčicama. Izdubite lijepe, čvrste rajčice, pospite ih iznutra ribanim sirom i stavite u svaku napola prerezano tvrdo kuhano jaje, s plohom presjeka okrenutom prema gore. Posolite i pospite crvenom paprikom i s dosta kosanog peršina i vlašca. Punjene rajčice Učini mu se da iduće pitanje žene u crvenom dolazi iz velike daljine. Thomas ju je odjednom vidio sasvim mutno i nejasno. Slijedeće pitanje potvrdi njegove najcrnje slutnje. – Poznajete li nekog Jeana Leblanca? Thomas je neko vrijeme vrlo glasno zveckao tavama i priborom za jelo prije nego što je nerazgovijetno promrmljao: – Jean Leblanc? Nikad čuo! W&N – Ne blebećite gluposti, Pereira. Jasno da poznajete tog čovjeka! – Lijepa zvjerka sjedne na kuhinjski stolčić, pa prekriži dugačke, vitke noge. – Nemojte se odmah napraviti u gaće! »Kako li to ova žena sa mnom postupa«, pomisli Thomas. »Moj je položaj nedostojan, apsolutno nedostojan. Čime sam sve ovo zaslužio? Ja, najmlađi londonski privatni bankar. Ja član najekskluzivnijih londonskih klubova. Ja. čovjek odlična odgoja, čestitih shvaćanja časti, načina života... Stojim, evo, ovdje u nekoj prljavoj, portugalskoj kuhinji i moram dopustiti da mi ova preslatka, lijepa žena kaže neka se ne napravim u gaće. No i ona će sada nešto doživjeti!« Dobro odgojeni Thomas Lieven oštro odvrati: – A sada, lutko, smjesta zaveži i kidaj, inače će biti zla! Idućeg se trenutka situacija promijeni. Začuju se koraci. U kuhinji je stajao bradonja u prljavim hlačama od prugastog baršuna i pohabanom puloveru. Čovjek je bio jako pijan. Usprkos tome, široko pijano lice razvuče mu se u vedar osmijeh pošto ugleda Thomasa, pa zarokće: – Dobro došli u moj bijedni dom! Ali, meu amigo, što su to učinili s tvojom kosom? Slikar Reynaldo se vratio kući... Odjednom sve troje progovore u maloj kuhinji ujedan glas. Žena u crvenom skoči, zabulji se u Thomasa i povikne: – Što, zar vi uopće niste Pereira? – Naravno da on nije Pereira – vikne pijani slikar. – A što li ste vi popili? Ja sam Pereira! Ovo je... – Zaveži! – ... moj stari prijatelj Leblanc! W&N – Ah! – A tko – hiks – ste vi, lijepa damo? – Zovem se Chantal Tessier – reče mlada žena, ne skidajući pogled s Thomasa. Mačje joj lice poprimi gladan izraz. Polagano reče: – Monsieur Leblanc, osobno? Kakva li sretna slučaja! – Što želite od mene? – Mojem ste prijatelju Débrasu, jednom, nabavili lažnu putnicu. Débras mi je rekao: ako slučajno zatrebaš krivotvorenu putnicu, otiđi Reynaldu Pereiri u Rua do Poco des Negros i pozovi se na Jeana Leblanca... – To je rekao vaš prijatelj Débras? – To je rekao moj prijatelj Débras. – Ništa vam drugo nije kazao? – Samo da ste sjajan momak koji mu je spasio život. Thomas pomisli: »Dakle, nije sve baš tako loše!« Ljubazno upita: – Ne biste li s nama večerali? Mogu li vam pridržati kaput, mademoiselle Tessier? – Chantal, za vas! Mačje se lice nasmiješi, otkrivši pri tom snažne zube grabežljive zvijeri. Chantal Tessier je bila samosvjesna, lukava, a sigurno i hladna. Međutim, očito nije bila naviknuta da joj muškarci pridržavaju kaput. Grabežljivica je bila odjevena u tijesnu crnu suknju i bijelu svilenu bluzu. »Sto mu gromova«, pomisli Thomas, »kakva li tijela! Ovoj djevojci kiša sigurno ne može smočiti cipele...« Trenutak opasnosti je prošao, i on je opet mogao postati onaj stari Thomas, dobro odgojen i viteški uljudan prema damama. Prema svakoj vrsti dama! W&N Sjeli su kraj pijanog slikara, koji je već počeo večerati. Jeo je prstima i govorio punim ustima: – Kad bih znao tako slikati kao što vi znate kuhati, stari bi Goya bio pseto u usporedbi sa mnom! – Olakša se nježnim podrigivanjem. – Ima li u ovome pi-pistaća? – Ima, a i kapara. Stavite ruku pred usta! Dakle, potrebna vam je putnica, Chantal? – Nije. – Oči su joj se sada malo zamaglile, a lijeva joj je nosnica podrhtavala. To joj je bila navika. – Nije mi potrebna jedna putnica, trebam ih sedam. – Mogu li i ja nešto primijetiti? – raspita se neobrijani slikar punim ustima. Thomas će ljutito: – Progutajte prije nego što govorite. I ne prekidajte stalno. Nastojte se radije barem malo otrijezniti. – Obrati se lijepoj mački: – Za koga trebate tih sedam putnica, Chantal? – Za dva Nijemca, dva Francuza i tri Mađara. – Čini se da imate međunarodni krug znanaca. Chantal se nasmije: – Nije ni čudo kad sam po zanimanju vodič za strance! – A kamo vodite te vaše strance? – Iz Francuske preko Španjolske u Portugal. Prilično unosan posao. – Kako često odlazite na put? – Jedanput mjesečno. To su uvijek veća društva s lažnim putnicama ili uopće bez njih, već prema tome... – Ako već govorimo o putnicama – ponovno započne slikar, ali ga Thomas ušutka pokretom ruke. W&N Chantal nastavi: – Vodim samo bogate ljude. Vrlo sam skupa. Ali od mojih putnika nikada još nitko nije bio uhvaćen. Poznajem svaki centimetar granice! Poznajem svakog carinika! I eto, u posljednjem sam navratu dopremila sedmoricu koji trebaju nove putnice. – Gurne slikara. – Stari moj, sada možeš zaraditi zlatna brda. – I ja trebam pasoš – reče Thomas. – O sveta bogorodice – reče bradonja. – A ja više nemam ni jedne putnice! Thomas reče ljutito: – Od svih četrdeset sedam starih putnica koje sam vam bio donio... – Donio kada? Prije šest tjedana! Ne možete niti zamisliti što se kod mene događalo. Za četrnaest dana sve su nestale! Stvarno mi je žao – ali više nemam ni jedne! Ni jedne jedincate! To vam već čitavo vrijeme pokušavam objasniti! 11 Oko Largo de Chiado, malog romantičnog trga s prastarim drvećem, ležale su Pastelaria Marques, male kavanice, sastajalište dama, poznate po svojim izvrsnim slasticama. U jednoj niši slastičarnice Caravela sjedila su navečer 16. studenog 1940. godine dva gospodina. Jedan je pio viski, a drugi jeo sladoled s tučenim slatkim vrhnjem. Čovjek koji je pio viski bio je britanski obavještajac Peter Lovejoy, dok se debeli dobroćudni gorostas veselih prasećih očica na ružičastu dječjem licu zvao Luis Guzmano. On je jeo sladoled. W&N Peter Lovejoy i Luis Guzmano poznavali su se dvije godine i već su u nekoliko navrata uspješno surađivali... – Dakle, kucnuo je čas – reče Lovejoy. – Obavijestili su me da je danas pobjegao iz zatvora. – Onda moramo požuriti, kako bismo ga uhvatili još u Lisabonu – reče Guzmano. Grabio je žlicom sladoled i mljackao. Obožavao je sladoled s tučenim slatkim vrhnjem. Nikad mu ga nije bilo dosta. – Baš tako – potvrdi Lovejoy prigušeno. – Kako to kanite obaviti? – Pištoljem s prigušivačem, pretpostavljam. Što je s novcem? Jeste li ga donijeli? – Jesam. Pet tisuća eskudosa dobit ćete sada, a pet tisuća kad ga ... dakle kasnije. Lovejoy popije velik gutljaj viskija, ljutito razmišljajući: »Dao mi jepet tisuća eskudosa, taj fini gospodin, major Loos, koji želi u tome sudjelovati s novcem, ali kada osobno treba pregovarati s Guzmanom, onda se izvlači, za to je prefin\« Lovejoy ispere još jednim gutljajem viskija svoj bijes nad Nijemcem nježne duše. Zatim reče: – Sada me dobro slušajte, Guzmano. Leblanc je pobjegao prerušen u stanovitog Lazarusa Alcobu. Alcoba je grbav, malen i gotovo sasvim ćelav. – Lovejoy opiše Alcobu tako točno kako mu ga je njegov povjerljiv čovjek iz zatvora bio prikazao. Zatim nastavi: – Leblanc zna da su mu i Englezi i Nijemci za petama. Stoga će se sigurno sakrivati. – Gdje? – Ovdje ima prijatelja, nekog pijanog slikara, u starom gradu u Rua do Poco des Negros broj 16. Kladim se da će smjesta otrčati onamo. Ili će i dalje glumiti grbavca – iz straha pred nama, ili će se W&N opet pretvoriti u Jeana Leblanca – iz straha pred policijom. – Kako izgleda Jean Leblanc? Lovejoy mu točno opiše i Thomasa Lievena. – A pravi grbavac? – Još sjedi! Ne brinite. Pogodite li u Rua do Poco des Negros broj 16 grbavca koji na glavi nema gotovo uopće kose, a odazove se na ime Leblanc, ne morate dalje više ništa pitati... Dne 17. studenog 1940. godine, samo nekoliko minuta poslije osam sati, pred direktora zatvora Aljube dovedu već jedanaest puta kažnjavanog Lazarusa Alcobu, neoženjenog, rođenog u Lisabonu 12. travnja 1905. godine. Direktor, visok mršav muškarac, reče mu: – Čuo sam da ste jučer navečer divljački prijetili, Alcoba. Usta malenog čovjeka s grbom trzala su se i pri govoru: – Gospodine direktore, samo sam se branio kad sam čuo da ne mogu biti pušten, jer da sam upleten u bijeg Jeana Leblanca. – Uvjeren sam da ste u to umiješani, Alcoba. Navodno ste izjavili da se kanite obratiti gospodinu vrhovnom državnom tužiocu. – Gospodine direktore, obratit ću se gospodinu vrhovnom državnom tužiocu, naravno, samo ako ne budem smjesta otpušten. Što ja, konačno, mogu ako je Jean Leblanc pobjegao pod mojim imenom! – Slušajte, Alcoba, danas ćemo vas pustiti... Alcoba se široko naceri. – No dakle. – ... ali ne jer vas se možda bojimo, nego stoga što za to stvarno imamo nalog. Svakog se dana morate javljati u vašem policijskom okrugu i ne smijete napustiti Lisabon. W&N – Neću, gospodine direktore. – Ne cerite se tako budalasto, Alcoba! Vama se ne može pomoći. Siguran sam da ćete uskoro opet dospjeti k nama. Najbolje da odmah i ostanete. Čovjek poput vas najsigurniji je iza rešetaka. 12 U malim, krivudavim ulicama starog grada s trošnim rokokopalačama i šareno opločenim građanskim kućama vladao je mir podnevnog odmora. Sniježnobijelo rublje visilo je s bezbrojnih konopaca. Zakržljala stabla rasla su iz napuklih kamenih stepenica. A svakog bi časa između razmaknutih zidina puknuo pogled na obližnju rijeku. Thomas Lieven je također gledao rijeku. Stajao je uz veliki prozor u ateljeu svog prijatelja odana piću. Chantal Tessier stajala je pokraj njega. Došla je još jednom u Rua do Poco des Negros da se oprosti. Morala je natrag u Marseille i nagovarala je Thomasa da otputuje s njom. Chantal je bila neobično nemirna. Lijeva joj je nosnica drhtala. Položila je dlan na Thomasovu ruku. – Pođite sa mnom, postanite mi ortakom. Imala bih raznih poslova za vas, ali ne biste bili vodič stranaca. Ovdje niste sposobni za akciju. Ali u Marseilleu – moj bože, mogli bismo silno razviti moje poslovanje! Thomas strese glavom, gledajući rijeku Tejo. Rijeka je tekla polagano i lijeno prema Atlantiku. A kod ušća u Atlantik bilo je mnogo brodova spremnih da isplove i krenu prema dalekim lukama i prevezu sve progonjene, ponižene i prestrašene u daleke, slobodne W&N zemlje. Ondje su dolje bile usidrene ladje za ljude s putnicama, s ulaznim dozvolama, s novcem. Thomas više nije imao putnice. Nije imao ulazne dozvole. Nije imao novaca. Imao je još samo jedno odijelo, koje je bilo na njemu, i ništa više. Iznenada se osjetio nasmrt umornim. Život mu se vrtio u začaranom krugu iz kojeg nije bilo izlaza. – Počašćen sam vašom ponudom, Chantal. Vi ste lijepa žena. Sigurno ste i divan drug. – Pogleda je i nasmiješi joj se, a žena, koja je izgledala poput grabežljive mačke, pocrveni kao zaljubljena učenica. Ljutito udari nogom i promrmlja: – Prestanite s tim blezgarijama... Usprkos tome Thomas nastavi: – Sigurno imate i dobro srce. Ali, gledajte, nekoć sam bio bankar. Želio bih ponovno postati bankar! Za stolom pretrpanim bojama, tubama, kistovima, punim pepeljarama i bocama sjedio je Reynaldo Pereira. Sada je bio potpuno trijezan i radio je na nekoj prilično razuzdanoj slici. On reče: – Jean, ima nešto u tome što vam predlaže Chantal. S njom ćete sigurno stići u Marseille. A u Marseilleu ćete lakše nabaviti lažnu putnicu nego ovdje, gdje vas traži policija, a da niti ne spominjemo sve vaše ostale prijatelje. – Ali, za boga miloga, pa ja dolazim iz Marseillea. Zar je sve bilo uzalud? Chantal mu se obrati brutalno i agresivno: – Vi ste sentimentalna budala, ako ne shvaćate što se dogodilo. Imali ste smolu, E pa lijepo. Ponekad svi imamo smolu. Sada vam je W&N prijeko potrebna lova, a i pristojna šara. »Da mi Alcoba u našoj ćeliji nije davao privatne satove, sada ne bih razumio što dama misli«, sjeti se Thomas. Žalosno reče: – Pereira će mi pomoći da i u Lisabonu nabavim novu putnicu. A što se tiče novaca, imam prijatelja u Južnoj Americi, pisat ću mu. Ne, ne, ostavite me, već ću se nekako snaći, ja... Nije završio rečenicu, jer je tog trenutka podnevnu tišinu razbio mukli prasak pucnjeva. Chantal tiho krikne. Pereira naglo skoči i prevrne lonac s bojom. Zaprepašteno se pogledaju. Tri sekunde prođu... Zatim se iz dubine začuju uzrujani muški glasovi, žene počnu vrištati, a djeca tuliti. Thomas pojuri u kuhinju i naglo otvori prozor. Pogleda u staro dvorište. Dolje su sa svih strana trčali muškarci, žene i djeca te okružili priliku što je ležala na prljavom kamenom pločniku, bolno skvrčena, grbava i mala. 13 – Lazaruse, Lazaruse, čuješ li me? Thomas je klečao kraj malog čovjeka na kamenom tlu, iza njega su se tiskali i gurali nepoznati ljudi. Krv je neprestano kapala iz Alcobinih rana. Nekoliko gaje metaka pogodilo u grudi i trbuh. Ležao je nepomično, zatvorenih očiju. Nervozna usta sada se više nisu trzala. – Lazaruse... – proštenje Thomas Lieven. Tada mali grbavac otvori oči. Zjenice su mu se već bile zamutile, ali je Lazarus ipak prepoznao čovjeka koji se nagnuo nad njega. On W&N zaječi: – Kidaj, Jean, brzo kidaj, ovo je bilo namijenjeno tebi... Val krvi navre mu iz usta. – Nemoj govoriti, Lazaruse – preklinjao ga je Thomas, ali je grbavac šaptao: – Tip je viknuo Leblanc prije nego što... Zamijenio me s tobom. Thomasu navrnu suze na oči, suze gnjeva i žalosti. – Nemoj govoriti, Lazaruse... Odmah će doći liječnik... Operirat će te... – Pre – prekasno je... Grbavac pogleda Thomasa, iznenada se naceri lukavo i prepredeno, te mučno procijedi: – Šteta, mali, zajedno smo mogli izvesti još poneki vješti trik... – Zatim smiješak nestane, a oči se ugase. Kada je Thomas ustao od mrtvog prijatelja, ljudi su uzmaknuli pred njim i šutke ga propustili iz svoje sredine, jer su vidjeli da plače. Kroz koprenu suza Thomas ugleda Chantal i Pereiru, koji su stajali postrance od uzrujana mnoštva. Priđe im teturajući, i bio bi pao da ga slikar nije prihvatio. S ulice dotrče dva policajca i liječnik. Dok je liječnik pregledavao mrtvaca, svi su prisutni nešto govorili policajcima. Nagrnulo je mnogo radoznalaca, i staro je dvorište ispunio rezak žamor glasova. Thomas obriše oči i pogleda Chantal. Znao je: ako ovog trenutka nešto ne poduzme, bit će prekasno. U djeliću sekunde, u tren oka odluči o svojoj sudbini... Dvije minute kasnije policajci su razabrali iz izjava uzrujanih očevidaca da se neki stranac trudio oko pokojnika i posljednji s njim razgovarao. W&N – Gdje je taj čovjek? – Otišao je onamo prijeko! – vikne neka starica, pokazujući koščatim prstom ulaz dvorišne zgrade. Ondje je stajao slikar Pereira. Sada je bio potpuno sam. – Hej, vi tamo! – vikne policajac. – Gdje je čovjek koji je razgovarao s umrlim? – Nemam pojma – reče Pereira. Istodobno je liječnik ustrijeljenom čovjeku zaklopio oči. U smrti je ružno lice Lazarusa Alcobe bilo ozareno dostojanstvom. 14 U Pirinejima je bilo hladno. Britki je istočnjak bjesnio povrh crvene zemlje šturih planinskih lanaca što odvajaju španjolski Aragon od južne Francuske. U praskozorje 23. studenog 1940. godine dva su se osamljena putnika, mlada žena i mlad muškarac, kretala u smjeru sjevera prema prijelazu Roncesvalles. Oboje je nosilo planinarske cipele, pustene šešire i podstavljene vjetrovke. Oboje je vuklo teške naprtnjače. Žena je išla prva. Muškarac ju je slijedio uzbrdo kroz gustu šumu i šiblje. U čitavom dosadašnjem životu Thomas Lieven nije imao na nogama teške planinarske cipele niti je nosio podstavljenu vjetrovku. Nije se niti verao teškim i opasnim brdskim stazama. Sada, dok je prema francuskoj granici stupao iza Chantal Tessier, ranjavih peta i žuljavih tabana, sve što je doživio ovih posljednjih pet dana činilo mu se nestvarnim, pa tako i ovo rano jutro zavijeno u maglu i sivilo. Chantal Tessier bila je izvanredna osoba, pravi drug – to je W&N shvatio u ovih pet dana. Doista je poznavala Portugal i Španjolsku kao svoj džep. Poznavala je i carinike i policajce koji su kontrolirali vlakove, a znala je i koji će seljaci dopustiti strancu da kod njih prenoći i nahraniti ga, a da ništa ne pitaju. Hlače, cipele, vjetrovku, šešir – sve je dobio od Chantal, ona je to za njega kupila. Pa i novac u njegovu džepu bio je njezin. Ona mu gaje dala – predujmila – kako je bila rekla. Od Lisabona su se vlakom vozili do Valencije. Prošli su kroz dvije kontrole. Chantal mu je pomogla da umakne objema. Noću su prešli granicu prema Španjolskoj. Odvezli su se dalje kroz Vigo, León i Burgos. U Španjolskoj je bilo mnogo više kontrola i mnogo više policajaca. Usprkos tome, sve je dobro prošlo zahvaljujući Chantal... Evo i posljednje granice, pa će biti u Francuskoj. Remeni naprtnjače urezali su se u .ramena Thomasa Lievena, svaka ga je kost boljela. Bio je nasmrt umoran. Dok je slijedio Chantal, misli su mu nepovezano lutale... »Siromašni Lazarus Alcoba... Tko ga je ubio? Tko je naredio da ga ustrijele? Englezi? Nijemci? Da li će ubojica ikada biti pronađen? Hoće li novi ubojica pronaći mene? Koliko mi je još preostalo da živim? Ja, koji se poput krijumčara, poput razbojnika, šuljam ovom sumračnom šumom... Sve je to ludilo, mahnitost, nestvarna i groteskna tlapnja, grozničav san, a ipak krvava zbilja...« Staza je sada postajala ravnija, stigli su na kraj šume i izbili na čistinu, na kojoj je stajao trošan štagalj. Thomas se upravo vukao uz velik natkrit sjenik iza Chantal, koju očito ništa nije moglo umoriti, kad li se u neposrednoj blizini začuju uzastopce tri hica. Chantal se strelovitom brzinom okrene, stvori se poput munje uz W&N Thomasa. Njezin mu dah ošine lice: – Ovamo unutra! Gurne ga pod krov kolibe, i oboje se bace u sijeno. Zadihano se pogledaju. Ponovno zagrmi pucanj, pa zatim još jedan. Potom, nošen vjetrom, dopre do njih muški glas, ali nisu mogli razumjeti što govori. – Mir – prošapće Chantal. – Ostani sasvim mirno ležati. To bi mogli biti graničari. »Mogao bi biti i netko drugi«, gorko pomisli Thomas. »Najvjerojatnije to i jest netko drugi. Gospoda u Lisabonu nisu dugo trebala da ustanove kako im se potkrala kobna greška. Greška koju bi se moglo ispraviti...« Thomas je ćutio Chantal pokraj sebe. Ležala je potpuno tiho, no osjećao je napetost i napor kojima se primoravala na mir... Tog se trenutka odluči. Ne smije ugroziti još jedan ljudski život! Znao je da će ga smrt jadnog Lazarusa Alcobe mučiti do kraja života. »Sada je dosta«, pomisli Thomas Lieven. Ne želim više sudjelovati u igri. Bolje je umrijeti sa strahom, neogo vječno umirati od straha. Ne tražite me više, ubojički idioti. Ne proganjajte me više, idiotski ubojice. Predajem se, ali izbacite nedužne iz vaše prljave igre...« Hitro zbaci remene naprtnjače, pa ustane. Chantal skoči. Oči su joj plamtjele. Siktala je: – Ostani ležati, luđače... – Pokuša ga svom snagom povući dolje. – Žao mi je, Chantal – promrmlja Thomas i primijeni zahvat džiju-džice, koji će, kako je znao, onesvijestiti Chantal na nekoliko sekunda. Mlada žena padne nauznak, zaječavši. W&N Thomas zakorači iz zaklona. Dolazili su. Bila su to dvojica muškaraca s puškama u rukama. Prilazili su mu preko čistine, preko mrtve trave, kroz maglu. Pođe im u susret. Pomisli s bezumnim osjećajem likovanja: »Barem mi ne možete pri pokušaju bijega pucati u leđa.« Ona ga dvojica ugledaju i podignu puške. Thomas učini još korak, pa zatim još jedan. Muškarci spuste puške i žurno priđu. Thomas ih nikada nije vidio. Nosili su hlače iz rebraste baršunaste tkanine, šešir, vjetrovke i planinarske cipele kao i on. Obojica su bili zdepasti i niski. Jedan je imao brkove, a drugi je nosio naočale. Došavši do Thomasa, zaustavili su se. Onaj s naočalama skine šešir, pa reče uljudno na španjolskom: – Dobro jutro. – Jeste li ga možda vidjeli? – upita onaj s brkovima. Oko Thomasa se sve zavrti: i muškarci, i proplanak, i livada, i stabla, sve. Muklo zapita: – Koga? – Jelena – reče onaj s naočalama. – Pogodio sam ga – reče brkati. – Siguran sam da sam ga pogodio. Vidio sam kako se srušio. Zatim se nekamo odvukao. – Mora daje negdje u blizini – potvrdi mu prijatelj. – Ništa nisam vidio – Thomas će na lošem španjolskom. – Ah, stranac...! Po svoj prilici ste prebjegli – reče onaj s naočalama. Thomas samo kimne. Oba se Španjolca pogledaše. – Zaboravit ćemo da smo vas vidjeli – reče brkati. – Dobro jutro i W&N sretan put. – Obojica skinu šešire, a i Thomas skine svoj. Lovci krenu dalje i izgube se u šumi. Thomas je neko vrijeme duboko disao, zatim se vratio u štagalj. Chantal je sjedila u sijenu i stenjala trljajući vrat. Bio je crveno podliven. Thomas sjedne uz nju i reče: – Oprostite za ono malo prije, ali nisam želio... Bojao sam se da vi... – Stane mucati i bespomoćno završi: – Ono su bili samo lovci. Odjednom ga Chantal zagrli, privijajući se divlje uz njega. Oboje padnu nauznak. Nadvita nad Thomasom, Chantal je šaptala: – Želio si me zaštititi, nisi me htio izložiti opasnosti, mislio si na mene... – Rukama mu je nježno gladila lice. – Ni jedan muškarac to još nije učinio – ni jedan u mojem životu... – Što? – Nije mislio na mene – šaptala je Chantal. U slatkoći njezinih silovitih poljubaca za Thomasa su utonuli sva bijeda i sav strah, sva tamna prošlost i sva mračna budućnost. 15 Godine 1942. šest tisuća vojnika njemačkih trupa opkolilo je staru lučku četvrt Marseillea i primorala stanovnike – njih oko dvadeset tisuća – da za dva sata napuste svoje nastambe, pri čemu su sa sobom smjeli ponijeti najviše trideset kilograma prtljage. Više od tri tisuće kriminalaca bilo je uhapšeno. Čitavu staru lučku četvrt digli su eksplozivom u zrak. Tako je nestalo najšarolikije leglo poroka u Evropi i najopasnije ishodište razbojničkih pothvata. Međutim 1940. i 1941. godine stara lučka četvrt upravo je W&N proživljavala doba svog najvećeg procvata. U mračnim kućama iza vijećnice živjeli su pripadnici svih naroda: izbjeglice, krijumčari, ubojice koje je tražila policija, krivotvoritelji, politički zavjerenici i mnoštvo lakih žena. Policija je bila nemoćna i, ako je ikako mogla, radije je izbjegavala da se pojavi u Staroj četvrti. Ovim su mračnim carstvom vladali šefovi raznih banda, koje su međusobno neumoljivo i nemilosrdno ratovale. Članovi banda bili su Francuzi, Sjevemoafrikanci, Armenci, mnogo Korzikanaca i Španjolci. Šefovi banda bili su dobro poznati u gradu. Uskim šarolikim ulicama kretali bi se uvijek samo u pratnji svojih tjelohranitelja. Dvojica ili trojica te gospode koracala bi u guščjem hodu desno, a dvojica ili trojica lijevo od svog gazde, s desnom rukom u džepu i s kažiprstom na okidaču revolvera. Država je onamo uputila svoje službenike iz Contrdle economique, to jest iz Privredne kontrole, čiji je zadatak bio da se bore protiv procvale crne burze. Pokazalo se, međutim, da su komesari bili dobrim dijelom podmitljivi, a dobrim dijelom kukavice. Pošto bi pao mrak, nisu se više usuđivali izići na ulice. A tada bi započeo ples kolutova sireva, što bi se kotrljali iz kuće u kuću, ili komada mesa, koje bi iz tajnih klaonica dopremali u restauracije. Iz takvih su mutnih izvora potjecali i lijepi mladi janjeći but, maslac, mahune te svi ostali dodaci od kojih je Thomas Lieven navečer 25. studenog 1940. godine, pripremao ukusnu večeru u kuhinji Chantal Tessier. Chantal je stanovala u Rue Chevalier Rose. Ako se čovjek nagnuo kroz prozor, mogao je vidjeti prljavu vodu četvrtaste Stare luke i W&N šarena svjetla mnogobrojnih kavana koje su je okruživale. Thomasa iznenadi veličina, a i uređenje Chantalina stana. Bilo je ondje dosta barbarskih kombinacija, na primjer skupe supermoderne svjetiljke uz originalni antikni namještaj. Chantal je nesumnjivo odrasla potpuno divlje, prirodno, bez utjecaja bilo koje kulture. Te je večeri nosila izuzetno otmjenu, tijesno priljubljenu, visoko zatvorenu haljinu od izvezene kineske svile, ali preko nje, kao poseban ukras, težak poput dlana širok kožnati Meni Moules Mariniére Pečeni janjeći but s Haricots Verts Pommes Dauphine Voće u karamelu 25. studenog 1940. Uz pomoć janjećeg buta Thomas Lieven je odriješio jedan ženski jezik... Moules Mariniére W&N Uzmite svježe dagnje, pažljivo ih operite i očetkajte, te stavite u lonac u malo ključale tekućine, koja sadrži pola vode i pola bijela vina. Kuhajte ih poklopljene uz češće protresanje dok se školjke ne otvore, zatim ih istresite na cjedilo i izljuštite meso iz otvorenih školjki. U međuvremenu pripremite od maslaca i brašna bijeli umak. Prelijte ga sokom od dagnji, koji ste procijedili kroz čisto sito, te ostavite da sve dobro prokuha. Dodajte još malo bijela vina, posolite, popaprite, začinite s nešto limunova soka i vežite umak jednim žumanjkom. – Sada u umak stavite meso školjki i sitno sjeckani peršin, pa ostavite da se na vatri veže, ali neka više ne zakuha. Pečeni prilozima janjeći but s Uzmite lijepi mladi janjeći W&N but, zarežite meso uz kost i nadjenite jednim režnjem češnjaka. – But stavite u tavu, prelijte s dosta tamna maslaca i popržite na štednjaku sa svih strana. Zatim stavite but u pećnicu i ispecite ga do kraja na jakoj vatri uz neprestano zalijevanje. Uzmite svježe mahune, očistite ih i kuhajte u malo vode dok ne postanu mekane. Ako ste ih uzeli iz konzerve, istresite ih u cjedilo, dobro ih ocijedite i prelijte kipućom vodom. Tako će izgubiti svaki okus konzerve. Dobro ocijeđene »Haricots« (mahune) stavite na rastopljeni maslac i dobro zagrijte. Pošto ste ih stavili na pladanj, pospite ih s malo fine soli. Kuhani slani krumpir protisnite kroz prešu, dodajte cijela jaja i izradite fino tijesto, začinite sa sasvim malo muškatnog orašca. Oblikujte male loptice i pržite ih u vreloj masti dok ne nabubre i ne dobiju lijepu smeđu boju. Voće u karamelu Uzmite sitan šećer za posipavanje i ostavite da se u posudi, uz neprestano miješanje, rastopi i požuti. Zalijte ga vodom, pa dobiveni svijetli karamel dobro prokuhajte. – Uzmite oguljene i na četiri dijela razrezane breskve i kruške te bobice svježeg grožđa, pa ih lagano pirjajte u karamelu dok ne omekšaju. Ohlađeni kompot ulijte u zdjelice, ukrasite tučenim slatkim vrhnjem i pospite sjeckanim bademima. pojas. Chantal je uopće pokazivala posebnu sklonost prema sirovoj koži i njezinu mirisu. Thomas uljudno zatomi svaku kritiku o zabludama Chantalina ukusa. Prvi put u životu imao je na sebi tuđe odijelo, koje mu je, uostalom stajalo kao saliveno. Čim su došli, Chantal je otvorila ormar pretrpan muškim košuljama, muškim rubljem, kravatama i odijelima. Rekla je: – Uzmi sve što trebaš. Pierre je bio tvoje visine. Thomas je nerado uzeo što mu je bilo najpotrebnije, a trebao je gotovo sve, ako se želio presvući u čisto, jer nije imao više ništa vlastito. Kad je želio saznati nešto više o Pierreu, Chantal mu preko volje odgovori: – Ne ispituj toliko. Jedna moja ljubav. Rastali smo se prije godinu dana. Više se neće vratiti... W&N Posljednjih nekoliko sati Chantal je bilo vrlo hladna, kao da nikada nije bilo onih burnih trenutaka na granici. I sada, za vrijeme večere, sjedila je šuteći, zaokupljena tmurnim mislima. Dok je jela školjke, neprestano je pogledavala Thomasa. Pri lijepom, mladom, janjećem butu počela joj je ponovno podrhtavati lijeva nosnica. Kad joj je Thomas servirao voće u karamelu, sat na obližnjem zvoniku izbio je deset puta. Chantal iznenada zakopa lice u ruke i počne nešto mrmljati. – Što se dogodilo, chéri? – raspita se Thomas, miješajući po svom voću. Ona ga pogleda. Nosnica joj je još uvijek drhtala, dok joj je lijepo lice bilo ukočeno poput maske. Sada je govorila potpuno mirno i jasno: – Deset sati. – I što onda? – Sada stoje dolje u veži. Kad uključim gramofon i stavim J’ai deux amours, doći će gore. Thomas odloži srebrnu žličicu, pa zapita: – Tko će doći gore? – Pukovnik Siméon sa svojim ljudima. – Pukovnik Siméon? – ponovi on slabim glasom. Samo joj je nosnica drhtala. – Iz Deuxiéme Bureaua. Izdala sam te, Jean. Ja sam najpodlije smeće na ovom svijetu. Zatim je u prostoriji neko vrijeme vladala tišina. Konačno Thomas reče: – Možda izvoliš još jednu breskvu? – Jean! Ne budi takav! Ne mogu to podnijeti! Zašto ne urlaš? W&N Zašto me ne raspališ po gubici? – Chantal – reče on osjetivši kako ga obuzima beskrajan umor. – Chantal, zašto si to učinila? – Ovdašnje me vlasti drže u šaci. Zbog nečeg vrlo gadnog što je još u vezi s Pierreom. Teška prijevara i tako dalje... Zatim se odnekale pojavio taj pukovnik, taj Siméon, i rekao mi: »Ako nam dopremite Leblanca, sve se može urediti!« Što bi ti učinio na mojem mjestu, Jean? Pa tada te još uopće nisam poznavala! Thomas pomisli: »Takav je, dakle, život. I tako se to nastavlja sve dalje i dalje. Čovjek goni čovjeka. Jedan drugog izdaje. Jedan drugog ubija da sam ne bi bio ubijen.« Tiho upita: – Što Siméon želi od mene? On ima svoje upute... Te si ljude prevario s nekim popisima – Je li to istina? – Istina je – potvrdi on. Ona ustane i postavi se pred njega, položivši mu ruku na rame: – Željala bih plakati, ali suze ne dolaze. Udari me. Ubij me. Učini nešto, Jean! Ne gledaj me ovako. Thomas je potpuno mirno sjedio i razmišljao. Zatim tiho upita: – Koju pjesmu treba zasvirati? – J‘ai deux amours – odvrati ona. Iznenada mu čudan smiješak razvedri blijedo lice. Ustane. Chantal uzmaknepred njim. On je, međutim, niti ne dotakne, nego otiđe u susjednu sobu. Ondje je bio gramofon. Ponovno se nasmiješi kad ugleda naslov na ploči. Uključi aparat. Stavi iglu u prvu brazdu. Začuje se glazba. Glas Josephine Baker zapjeva pjemu o dvjema ljubavima, J’a; deux amours... Izvana su se približavali koraci. Dolazili su sve bliže. Sada su bili W&N već sasvim blizu. Chantal je stajala ispred Thomasa. Dah joj je šišteći prodirao kroz otvorene usnice, grabežljivi su zubi blistali vlažnim sjajem. Grudi su joj se ubrzano dizale i spuštale ispod zelene svile tijesno pripijene kineske haljine. Prosiktala je: – Bježi, još imaš vremena... Ispod prozora spavaće sobe je ravan krov... Thomas, smiješeći se, strese glavom. Chantal se razbjesni. – Idiote! Prorešetat će te! Za deset minuta bit ćeš mrtvac u vodi Stare luke! – Bilo bi od tebe vrlo pažljivo da si malo ranije o tome razmišljala, srce moje – odvrati Thomas ljubezno. Ona divlje zamahne kao da ga želi udariti i zadašće: – Ne trabunjaj gluposti, i to upravo sada... – Međutim, odmah zatim počne jecati. Netko zakuca. – Otvori – reče Thomas tvrdo. Chantal pritisne šaku na usta, ali se ne pomakne. Ponovno se začuje kucanje, ali sada mnogo žešće. Josephina Baker još je uvijek pjevala. Muški glas, koji je Thomas dobro poznavao, vikne: – Otvarajte, ili ćemo mecima raznijeti bravu! – Dobri, stari Siméon – promrmlja Thomas – još uvijek ona ista usijana glava! – Ostavi dršćuću Chantal i ode u predsoblje. Vrata stana sada su se tresla pod udarcima šaka. Bila su osigurana sigurnosnim lancem. Thomas pritisne kvaku. Vrata odlete koliko je to dopuštao čelični lanac. U procijep se utisnu jedna cipela i jedan pištolj. W&N Thomas nagazi na cipelu što je jače mogao i odgurne cijev pištolja. – Smijem li vas zamoliti da povučete ovo dvoje natrag, gospodine pukovniče – govorio je uz to. – To bi vam odgovaralo, je li! – urlao je Siméon s one strane vrata. – Ako smjesta ne otvorite, pucamo! – Čini se, da ćete onda morati pucati – blago primijeti Thomas. – Jer ne mogu ukloniti sigurnosni lanac dok držite nogu i ruku u vratima. Nakon kraćeg oklijevanja pukovnik udovolji zahtjevu Thomasa Lievena. Cipela i oružje nestanu. Thomas otvori vrata. Idućeg trenutka utisne mu se cijev pištolja u trbuh, a pred njega herojski stupi Jules Siméon, nakostrušena brka, zabacivši plemenitu glavu s rimskim nosom. Thomas pomisli: »Jadnik, ni ovih se posljednjih mjeseci nije dokopao novaca; još uvijek nosi isti stari pohabani kišni ogrtač.« Naglas reče: – Koje li radosti, gospodine pukovniče. Kako ste? A što li radi naša lijepa Mimi? Dok mu se usnice od prezira gotovo i nisu vidjele, pukovnik progovori: – Vaša je igra završena, prljava izdajice! – Da li bi vam bilo vrlo nezgodno ako biste mi cijev pištolja zabili u koje drugo mjesto, na primjer u grudi? Znate, upravo sam večerao. – Za pola sata nećete više imati nikakvih probavnih smetnji, svinjo jedna – vatreno odvrati Siméon. U predsoblje uđe drugi čovjek, visok, elegantan, sijedih sljepoočica, pametnih očiju, uzdignuta ovratnika, s rukama u W&N džepovima – Maurice Débras. – Dobar veče – reče Thomas. – Slutio sam da ste blizu čim mi je Chantal spomenula naslov ploče. Kako ste, majore Débras? Siméon prosikće: – Pukovniče Débras! Sam Débras ne odvrati ništa, nego kratko i zapovjednički odmahne glavom prema vratima. Idućeg ih trenutka bijesan krik primora da se okrenu. Zgurena poput tigrice spremne na skok, Chantal je stajala na vratima dnevne sobe držeći u desnici zavinut malajski bodež. Uzavrela od bijesa, frktala je: – Napolje! Ili ću vas ubiti, obojicu. Ostavite Jeana na miru! Prestrašivši se, Siméon ustukne dva koraka. Thomas pomisli: »Sasvim ista zaglupljena junačina kakva si bio pri padu Pariza, bogu budi hvala, ipak više nisi!« Zatim oštro reče: – Ostavi te gluposti, Chantal. Naposjetku, obećala si gospodinu pukovniku da ćeš me izdati. Chantal se još jače poguri i još hrapavijim glasom prošapće: – Svejedno mi je... Ponijela sam se comme une salope 32 – ali sve još mogu popraviti... – Šipak ti možeš! Samo će te još i zatvoriti, ti glupačo! – Neka me zatvore... Svejedno mi je – nisam još nikada nikog izdala. Stani iza mene, Jean, brzo, bježi u spavaću sobu... Stajala je sada tik ispred njega. Thomas uzdahne i strese glavom. 32 Poput drolje. W&N Desna mu noga poleti uvis. Cipela pogodi Chantal u desno zapešće. Ona krikne od boli. Bodež odleti u dovratak, zabode se i ostane ondje njišući se. Thomas uzme šešir i kaput, iščupa bodež iz drva, te ga pruži Débrasu. – Nemate pojma koliko mi je neprijatno udariti ženu – reče. – Čini se, međutim, da je kod mademoiselle Tessier brutalnost neizbježna... Možemo li krenuti? Débras nijemo kimne. Siméon gurne Thomasa ispred sebe u predvorje. 16 Vrata se zatvore. Chantal je bila sama. Počela se grčevito tresti. Nemoćno je klonula na sag. Ondje se valjala amo-tamo, jecajući i vrišteći. Naposljetku ustane i otetura u dnevnu sobu. Ploča se još uvijek vrtjela, ali sada je još samo igla ritmički udarala. Chantal zgrabi gramofon i tresne ga o zid, gdje se on bučno razbije. Te noći, najgore u životu, san joj nije dolazio na oči. Vrtjela se amo-tamo po krevetu, nemirna, svjesna da je kriva, zdvojna. Izdala je svog dragog. Bila je kriva za njegovu smrt. Bilo joj je jasno da će ga Siméon i Débras sada ubiti. U svitanje je zapala u nemiran polusan. Probudio ju je muški glas, koji je snažno, ali krivo, pjevao. S glavoboljom i poput olova teških udova prenula se iz sna. Jasno se razabirao muški glas: Jai deux amours... »Poludjela sam, luda sam«, pomisli zaprepašteno. »Čujem njegov glas, glas mrtvaca – oh bože, sišla sam s uma...« W&N – Jean! – vrisne. Ne dobije odgovora. Teturajući ustane. U spavaćici istrči iz spavaonice. »Napolje – što dalje odavle...« Naglo se zaustavi. Vrata kupaonice bila su otvorena, a u kadi je sjedio Thomas Lieven. Chantal zatvori oči. Chantal ponovno otvori oči. Thomas je još uvijek sjedio u kadi. Chantal zaječi: – Jean... – Dobro jutro, beštijo – reče on. Padajući više nego hodajući, dovuče se do njega i klone uz rub kade. Promuca: – Što – što radiš ovdje? – Pokušavam nasapunati leđa. Budi ljubezna pa to učini umjesto mene... – Ali-ali-ali... – Kako molim? – Ali, ta ustrijelili su te... Pa ti si mrtav... – Da sam mrtav, ne bih više sapunao svoja leđa; kakve su to gluposti? – reče on prijekorno. – Dakle, Chantal, zaista se moraš malo pribrati. Ne živiš ni u ludnici, ni u džungli. Više ne živiš. Pruži joj komad sapuna. Ona zgrabi sapun i baci ga u vodu, dok je uz to prodorno vrištala: – Sada mi smjesta reci što se dogodilo! Thomas odvrati opasno tihim glasom: – Izvadi sapun. Smjesta. Kasnije ćeš ionako dobiti batina. Tako mi boga, Chantal, dosad još nikada nisam istukao ni jednu ženu. Ali kod tebe ću iznevjeriti svoja najsvetija načela. Operi mi leđa, hajde, W&N što čekaš? Chantal posegne u vodu, uzme sapun i učini što je od nje zahtijevao. Uz to ga je plaho i zadivljeno promatrala. – Polako shvaćam kako se s tobom mora postupati – reče on razjareno. – Što se dogodilo, Jean? – upita ona promuklo. – Ispričaj mi... – Kaže se: molim te, pričaj mi. – Molim te, Jean, molim te... – Tako je već bolje – gunđao je, lagodno se previjajući. – Više gore. Dalje lijevo. Čvršće. Dakle: pošto su me ona dvojica izvukla odavle, odvezli su me u luku... 17 Siméon i Débras odvezli su Thomasa Lievena u luku. Ledeni je vjetar fijukao uskim ulicama Stare četvrti. Psi su zavijali na pun mjesec. Nigdje ni žive duše. Débras je bio za upravljačem trošnog forda, a Siméon je sjedio otraga pokraj Thomasa, još uvijek s pištoljem u ruci. Ništa nisu govorili. Kola su stigla u Staru luku. U krijumčarskim kavanama na Quai du Portu još je gorjelo svjetlo. Kod Intendance Sanitaire Débras skrene udesno na Quai de la Tourette, pa projuri uz dostojanstvenu katedralu prema sjeveru sve do Place de la Joilette. Na Boulevardu de Dunkerque zaobiđe crnu, divovsku Gare Maritime, zatim su se ponovno vozili uz vodu, ovaj put na Bassin de la Gare Maritime. Ford se truckao po željezničkim tračnicama i pragovima, te se W&N konačno zaustavio na mračnom gatu A. – Napolje! – reče Siméon. Thomas poslušno iziđe. Zapuhne ga oštrina jesenje oluje. Smrdjelo je na ribe. Ono malo svjetiljki na gatu plesalo je divlje gore-dolje. Negdje u daljini tulila je brodska sirena. Sada je odjednom i Débras imao težak pištolj u ruci. Učinio je pokret, isturivši bradu. Prepustivši se sudbini, Thomas krene prema napuštenom gatu. Na licu mu je još uvijek lebdio smiješak, koji se, međutim, malo-pomalo kočio. Voda je svjetlucala na blijedoj mjesečini, a na malim valovima plesale su krune bijele pjene. Sve je jače smrdjelo na ribe. Thomas je kasao dalje. Čuo je kako je Siméon iza njega posrnuo i opsovao. Thomas pomisli: »Strašno, strašno, a prst mu je sigurno na otponcu. Nadam se da se neće još jednom spotaći. Kako se lako pri tom može dogoditi i najteža nesreća...« Pukovnik Débras još uvijek nije izustio ni riječi, nijednog jedincatog slova. Bili su sada daleko, daleko od svakog ljudskog daha, od svake ljudske duše. »Ako netko ovdje padne u vodu, nitko ga dugo, dugo neće naći, pogotovo ako ima nekoliko metaka u trbuhu«, pomisli Thomas. I gatu se konačno bližio kraj. Odjednom se pojavio pred njima: betonska pruga, a iza nje voda, ništa do crne vode. – Stoj! – zapovjedi Siméon. Thomas stane. Sada Débras progovori prvi put: – Okrenite se! Thomas se okrene. Pogleda Siméona i Débrasa, izdaleka začuje, W&N nejasno i mutno, kako satovi na marseljskim zvonicima otkucavaju tri četvrt sata. Idućeg je trenutka čuo Siméonov zabrinuti i revni glas: – Već je tri četvrt jedanaest, šefe. Moramo se požuriti. U jedanaest sati moramo s njim biti kod madame! Thomas duboko uzdahne, ukočeni mu smiješak ponovno postane lagan; diskretno kašljući, slušao je kako jedan pukovnik govori drugome; – Baš ste pravi glupan! Smiješeći se, Thomas će Débrasu: – Ne ljutite se na njega, pokvario vam je planove. No, da! I mene je jednom doveo u strašnu nepriliku pred nekim njemačkim natporučnikom... Usprkos tome, on je dobar momak! – Thomas potapša strahovito zbunjenog Siméona po ramenu. Débras spremi oružje i skrene pogled u stranu, jer se morao nasmijati, a nije htio da to Thomas i Siméon vide. Thomas nastavi: – Osim toga, gospodo, odmah sam pomislio da me samo želite jako prestrašiti i vjerojatno ponovno primorati da radim za vas. – Kako ste to otkrili? – promuca Siméon. – Čim sam čuo ploču Josephine Baker, naslutio sam daje major Débras negdje blizu. Rekoh sam sebi: ako je major – oprostite, pukovnik, uostalom čestitam na unapređenju – dakle, ako ste vi prispjeli ovamo čak iz Casablanke, onda sigurno niste došli samo radi toga da biste prisustvovali mojem nečasnom svršetku. Nije li tako? Débras se okrene, kimne, pa reče: – Baš ste vražji Švabo! – Pođimo, dakle, s ovog negostoljubivog mjesta. Ovaj me smrad W&N muči. I zaista, ne smijemo dopustiti da nas madame čeka.Osim toga rado bih se provezao pokraj kolodvora. – Pokraj kolodvora? – upita Siméon ukočena pogleda. – Ondje je cvjetarna koja je i noću otvorena – poduči ga Thomas ljubezno. – Moram još kupiti nekoliko orhideja... Josephina Baker učini se Thomasu Lievenu ljepšom nego ikad. Primila ih je u salonu svog apartmana u Hotelu de Noailles u Canebiéri, glavnoj ulici Marseillea. Vranu je kosu uzdigla u sjajnu krunu, a u ušima je imala velike bijele kolutove. Tamna joj se put sjajila poput baršuna. Dok je ljubio ruku žene kojoj se toliko divio, oči Thomasa Lievena zabljesne sjaj velikog prstena s ružom od briljanata što su blistali u svim duginim bojama. Držeći se vrlo ozbiljno, ona primi celofansku kutiju sa tri ružičastocrvene orhideje. Ozbiljno reče: – Hvala, gospodine Lievene. Izvolite sjesti. Maurice,’ hoćeš li, molim te, otvoriti šampanjac? Bili su u troje, jer je Débras, postavši odjednom nestrpljiv, poslao Siméona natrag u njegovo konačište. Thomas Lieven je razgledao salon. U njemu je bilo veliko ogledalo i klavir, na kojem su ležale hrpe nota. Thomas ugleda i plakat: Opera Marseille JOSEPHINE BAKER u operi W&N KREOLKA Opera u tri čina JACQUESA OFFENBACHA Praizvedba: 24. prosinca 1940. Pukovnik Débras napuni kristalne čaše i reče: – Da nazdravimo ženi kojoj zahvaljujete svoj život, gospodine Lievene! Thomas se duboko pokloni pred Josephinom: – Uvijek sam se nadao da ćete razumjeti moj postupak, madame. Vi ste žena. Zacijelo mrzite nasilje, rat, krvoproliće i ubijanje još više od mene. – Svakako – reče lijepa žena. – Ali ljubim i svoju zemlju. Nanijeli ste nam veliku štetu uništivši prave popise. – Madame – odvrati Thomas – nisam li vašoj zemlji mogao još više naškoditi da nisam uništio popise nego ih predao Nijemcima? Débras se umiješa: – Tako je, više ni riječi o tome. Konačno, pomogli ste mi da se izvučem iz Madrida. Vi ste onaj granični slučaj, Lievene. Međutim, kunem vam se, prevarite li nas još jedanput, neće više biti šampanjca, koliko god razumijevanja pokazivala Josephine za vaše postupke. Idući se put nećete vratiti s gata. – Slušajte, Débras, volim vas, stvarno i iskreno! Volim i Francusku. Međutim, već sada prisižem: ako me ponovno primorate da radim za vas, opet ću vas prevariti, jer ne želim naškoditi ni jednoj zemlji – pa ni svojoj vlastitoj. Josephine tiho upita: – Zar ni Gestapou? W&N – Molim? – Biste li oklijevali da naškodite Gestapou? – To bi mi, madame, bilo vrhunsko zadovoljstvo. Pukovnik Débras podigne ruku: – Vjerojatno znate da uz podršku Engleza upravo stvaramo novu obavještajnu službu i pokret otpora u okupiranoj i neokupiranoj Francuskoj. – Znam. – Pukovnik Siméon je od svojih novih starješina u Parizu dobio nalog da vas dovabi u Marseille i ubije. Prije toga je, međutim, razgovarao o vama s Josephinom. Josephina me o svemu obavijestila i zamolila da posredujem. – Madame – Thomas će naklonivši se – smijem li vam natočiti još malo šampanjca? – Lievene, moram natrag u Casablancu. Josephina će idućih tjedana doći za mnom. Dobili smo stanovita naređenja iz Londona. Siméon tada ostaje ovdje sam. Što mislite o Siméonu? Thomas odvrati pristojno: – Morao bih vam lagati. Débras uzdahne: – Siméon je duša od čovjeka i vatreni rodoljub. – Herojski vojnik! – nadopuni Thomas. – Hrabri drznik! – doda Josephina. – Da, da, da, – potvrdi Débras – ali mu, na žalost, ipak nešto nedostaje. Svi znamo što mu manjka, ne moram to izgovoriti. Thomas sažalno kimne. – Hrabrost se ne dokazuje samo šakom, potrebna je za to i glava – reče Josephina. – Gospodine Lievene, vi i pukovnik Siméon, to jest W&N glava i šaka, bili biste pravi tim! – Sam, nikada neće biti dorastao svom zadatku – reče Débras. – Kojem zadatku? Débras se ugrize za usnicu. – Položaj je ozbiljan, Lievene. Ne želim prikazati svoje sunarodnjake boljima nego što jesu. Među nama, također, ima svinja. – Svinja ima posvuda – reče Thomas. – Naše francuske svinje – na okupiranom području – surađuju s nacistima. Izdaju naše ljude. Prodaju našu zemlju. Te francuske svinje su najamnici Gestapoa. Rekoh Gestapoa, gospodine Lievene... – Čuo sam – reče Thomas. – Vi ste Nijemac. Znate postupati s Nijemcima. A kad god zatreba, možete nastupiti i kao rođeni Francuz. – Ah bože, zar sve opet nanovo počinje! – Ovi ljudi ne izdaju samo svoju zemlju, nego je i pljačkaju – nastavi Débras. – Vidite, tek prije nekoliko dana ovamo su došla dva čovjeka iz Pariza – nakupci zlata i deviza. – Francuzi? – Francuzi koji rade po nalogu Gestapoa. – Kako se zovu? – Jedan se izdajica zove Jacques Bergier, a drugi Paul de Lesseps. Thomas Lieven je dugo gledao zamišljeno preda se... Zatim reče: – Dobro, Débras, pomoći ću vam da pronađete vaša dva izdajnika. Obećajete li da ćete mi zatim dopustiti da odem? – Kamo želite otići? – Ma znate to. U Južnu Ameriku. Ondje me čeka jedan moj prijatelj, bankar Lindner. Nemam više novaca, ali on ima dovoljno... – Gospodine Lievene... W&N – ... ima gotovo milijun dolara. Dobijem li od vas novu putnicu, dobit ću uz njegov zagovor i vizu... – Gospodine Lievene, ma slušajte... – ... a kad budem imao vizu, dobit ću i mjesto na brodu... – Thomas se prekine. – Što vam je? – Žao mi je, gospodine Lievene, stvarno mi je žao, ali bojim se da vašeg prijatelja Lindnera više nećete vidjeti. – Što to znači? Recite mi sve, nemojte mi ništa prešutjeti. Počinjem se polagano osjećati kao blaženi Job. Što se dogodilo mojem prijatelju Lindneru? – Mrtav je – reče Débras. – Mrtav? – ponovi Thomas. Lice mu promijeni boju, pa posivi. »Wälter Lindner mrtav. Posljednja moja nada. Moj posljednji prijatelj. Zadnja mogućnost da napustim ovaj kontinent ludila...« – Sjedili ste u zatvoru, ne možete to znati – reče Débras. – Lindnerov je brod 3. studenog 1940. godine, u području Bermuda, naletio na ploveću minu. Potonuo je u roku od dvadeset minuta. Bilo je samo nekoliko preživjelih, Među njima nisu bili ni Lindner, ni njegova žena... Thomas Lieven je sjedio potpuno klonuo, vrteći čašu šampanjca amo-tamo. – Da ste uhvatili taj brod, sada biste, vjerojatno, i vi bili mrtvi – zaključi Débras. – Vjerojatno – reče Thomas Lieven. – To je, dakako, izvanredno utješna pomisao. W&N 18 U ranim jutarnjim satima 26. studenog 1940. godine vratio se tih i u sebe povučen Thomas Lieven iz Hotela de Noailles u Staru četvrt Marseillea, u stan na drugom katu kuće u Rue Chevalier Rose. Još je mnogo popio u društvu Josephine Baker i pukovnika Débrasa i dogovorio se o mnogo čemu što bi se trebalo dogoditi u bliskoj budućnusti. Nekoliko je sekunda bio u iskušenju da Chantal, koja je spavala u svom razbacanom krevetu, probudi dobrim obrokom batina. Zatim odluči da će se radije najprije okupati. I tako ga je onda – zbog pjevanja – konačno njegova lijepa prijateljica pronašla u kadi. Dok mu je Chantal trljala i ribala leđa, pričao joj je nešto malo o svom čudesnom izbavljenju – ne baš mnogo, samo najpotrebnije, jer više nije u nju imao neograničeno povjerenje. Naposljetku joj reče: – Pustili su me jer me trebaju. Moram za njih izvesti jedan pothvat. A za taj pothvat opet trebam tebe. Mislim da bismo se na toj osnovi možda mogli pomiriti. Chantaline još maločas ponizne oči zablistale su: – Možeš mi oprostiti? – Čini se, da moram, jer te trebam. – Svejedno mi je da li to moraš, samo ako mi oprostiš – šaptala je i ljubila ga je. – Sve ću učiniti za tebe. Što želiš imati? – Nekoliko šipki zlata. – Šip... šip... zlata? Koliko? – Pa, recimo, u vrijednosti od pet ili deset milijuna franaka. – Prave šipke? W&N – S olovnom jezgrom, naravno. – Ako je to sve... – Ti, prepredena beštijo – reče on. – Ti bijedna mrcino, zbog tebe sam opet upao u tu pripovijest.Ne ribaj tako čvrsto! Ribala je još jače i viknula: – Ah, kako sam sretna da te nisu ukokali, slatki moj! – Prestani strugati! Grleno se nasmijala i počela ga škakljati. – Prestani, ili ću ti isprašiti gaće! – To će biti malo teško, jer ih nemam! – No čekaj! – Zgrabi je, ona vrisne, voda štrcne uvis. Ležala je na njemu u toploj, sapunastoj vodi. Vikala je i vrištala, smijala se i pljuvala i smirila se u njegovu naručju. Odjednom je morao pomisliti na jadnog Lazarusa Alcobu, na jadnog Lindnera i njegovu ženu, na putnike potonulog broda, na jadne vojnike u rovovima i na sve jadne ljude uopće. Kako su kratko živjeli. Kako im je bilo teško. Kakav im je strašan bio kraj. I kako je malo sreće na ovom svijetu. 19 U srijedu 4. prosinca 1940. godine tri su se gospodina sastala u zasebnoj sobi Hotela Bristol u Canebiéri uz vegetarijanski ručak koji je jedan od njih, iskusni sladokusac, promišljeno sastavio i čije je pripremanje brižljivo nadzirao u hotelskoj kuhinji. Ta su se tri gospodina zvala: Jacques Bergier, Paul de Lesseps i Pierre Hunebelle. W&N Paul de Lesseps bio je suzdržan, suhonjav tip, oštrih crta lica, moglo mu je biti oko 37 godina. Jacques Bergier bio je stariji, deblji, ružičastiji, malo preelegantno odjeven, kićenih pokreta, tanka glasa i brzih, sitnih koraka. Nosio je tamnocrven, baršunast prsluk uz tamnoplavo odijelo i bio je malko prenametljivo namirisan. Konačno, Pierre Hunebelle, gospodin koji se brinuo za ručak, a koji je izgledao kao slika i prilika našeg junaka Thomasa Lievena, što nije bilo nikakvo čudo, jer je to i bio Thomas Lieven, jedino što se sada zvao Hunebelle, a ne više Leblanc. Ljubeznom će čitaocu biti jasno zbog čega. Thomas je imao u džepu novu lažnu putnicu francuske obavještajne službe... Bio je to prvi susret gospode Bergiera i Lessepsa s monsieurom Hunebelleom, a osobito je Bergier promatrao privlačnog mladog čovjeka sa sve većim zadovoljstvom. Osjećajne su mu djevojačke oči neprekidno počivale na njemu. Thomas je pozvao obojicu na ovaj ručak, nakon što se odvjetniku Bergieru najavio kao poslovni partner. – Mogli bismo, možda, o tome razgovarati pri dobrom ručku – bio je njegov prijedlog. – Vrlo rado, monsieur Hunebelle – ali, molim vas, nipošto meso – odvratio je profinjeni Bergier visokim glasom. – Vegetarijanac ste? – Stopostotni. I ne pušim niti pijem. – »Čini se da se ni s damama ne upuštaš baš često, mali moj«, pomislio je Thomas. »Ali za Gestapo moraš raditi, ti čista dušo...« Uz predjelo – celer na ženevski način – gospoda započnu razgovor. Njegovani Bergier reče: W&N – Izvanredno, monsieur Hunebelle, naprosto izvanredno. Ploške se upravo rastapaju na jeziku. – Tako i treba biti – odvrati Thomas ozbiljno. – Odaberite lijepe, ne prevelike gomolje celera. Meni Celer na ženevski način Odresci od gljiva Poire Belle Héléne 4. prosinca 1940. Neobičan odrezak donosi mnogo milijuna franaka Uzmite gomolje celera srednje veličine, operite ih, čvrsto očetkajte i skuhajte u slanoj vodi, ali tako da ne postanu premekani. Ogulite ih i izrežite na tanke ploške. U duboku porculansku zdjelu Celer na ženevski način W&N stavite malo svježeg maslaca i na to složite red ploški celera, te ih pospite ribanim ementalerom i grudicama maslaca. Zatim stavite opet celer i tako red za redom. Na vrhu neka budu sir i maslac. Pokrijte zdjelu poklopcem i ostavite da tako odstoji najmanje jedan sat. Poslužite ga u istoj zdjeli, ali ga nemojte miješati. Uzmite pola kilograma svježih lisičarki, dobro ih očistite i razrežite na četvrtine. Narežite dvije velike glavice luka na kockice i nasjeckajte dosta peršina. Pirjajte luk, peršin i gljive na maslacu u tavi dok se gljive ne počnu pržiti. Sada dodajte dvije namočene, dobro istisnute žemlje bez kore, i ostavite da se sve kratko vrijeme pirja. Cijelu smjesu fino sameljite u stroju, a na kraju protisnite kroz stroj i jedan krumpir. – Smjesu čvrsto promiješajte, i kad je dovoljno ohlađena, dodajte jedno jaje. Umiješajte nešto mrvica, ali samo ako je smjesa postala premekana. – Začinite vrlo pikantno s nešto paste od Odresci od gljiva sardelica i nekoliko kapi začina od soje ili kakvog drugog ekstrakta koji nije dobiven od mesa nego od kvasca. Tek na kraju posolite i popaprite. – Iz smjese oblikujte ne pretanke odreske, uvaljajte ih u brašno, zatim u razmućeno jaje pa u mrvice, te ih pržite na maslacu dok ne postanu zlatnosmeđi. – Ukrasite ih kriškama limuna, koje ste obložili s nekoliko kapara. Poire Belle Héléne Uzmite ne premalene posudice za sladoled ili zdjelice za kompot, stavite u svaku po jednu kuglicu sladoleda od vanilije i pokrijte jednom ili dvjema polovicama ukuhanih krušaka. Prelijte gustim, vrlo vrućim čokoladnim umakom i odmah poslužite. – Za pripremu čokoladnog umaka uzmite W&N 100 g fine gorke čokolade i rastopite je s nešto vode u loncu koji ste uronili u posudu s ključalom vodom. Čokoladu nemojte nipošto ribati ili strugati. U rastopljenu čokoladu lijevajte toliko mlijeka ili vrhnja dok ne nastane gust umak. – Ne prevelike, aha – reče Bergier, gutajući očima Thomasa. – Treba ih dobro oprati i očetkati, pa zatim kuhati u slanoj vodi dok ne postanu mekani – ali ne premekani. – Ali ne premekani – poput jeke ponovi odvjetnik, čiji je parfem prodirao Thomasu u nos. – Morate mi napisati ovaj recept, monsieur. – Na brižljivo manikiranim prstima nosio je prstenje sa šarenim kamenjem, a pogled mu je sve sjetnije počivao na Thomasu. »Potpuno jasan slučaj«, razmišljao je dotle naš prijatelj, »s njim će biti lako. Više moram pripaziti na Lessepsa.« Lesseps uto i upita bez ikakva prijelaza: – Što možemo učiniti za vas, monsieur? – Gospodo, Marseille je malen grad. Pročulo se da ste došli iz Pariza kako biste ovdje sklopili određene poslove. Tog trenutka stari konobar donese glavno jelo, pa Thomas zašuti. Gledajući na pladnjeve, odvjetnik bolećivo zajadikuje: – Ali izričito sam molio: bez mesa! Lesseps ga presječe: – Kakve poslove, monsieur Hunabelle? – Dakle – hm, devize i zlato. Govori se da vas to zanima. Lesseps i Bergier se pogledaju. Nekoje vrijeme u zasebnoj sobi vladala tišina. Naposljetku Lesseps – 1947. godine Francuska gaje W&N vlada optužila i osudila zbog kolaboracije – izjavi hladnim glasom: – Govori se, je li? – Jest, govori se. Želite li začina od soje, monsieur Bergier? – Prijatelju moj – odvrati odvjetnik, zagledavši se Thomasu duboko u oči – ganut sam. Što sam smatrao mesom, zapravo nije meso, a ipak prija formidable 33. Što je to zapravo? Lesseps reče ljutito: – Monsieur Hunebelle, spomenuli ste novac i devize. A što ako nas to doista zanima? Obraćajući se Bergieru, Thomas reče: – To su odresci od gljiva. Prava delikatesa, zar ne? – Zatim reče Lessepsu: – Imam zlata za prodaju. – Imate zlata? – otegnuto upita Lesseps. – Imam. – Odakle? – To uopće nije zanimljivo – oholo će Thomas. – Ni ja ne pitam u čije ga ime želite kupiti. Lesseps ga pogleda očima morskog psa: – Koliko nam zlata možete dati? – Ovisi o tome koliko ga želite kupiti. – Baš ne vjerujem – odvrati Lesseps – da ga imate toliko. Poput svile mekani odvjetnik iznenada objavi hihoćući: – Kupujemo, naime, do vrijednosti od dvjesto milijuna! »Sto mu gromova«, pomisli Thomas Lieven, »pa tu se nešto golemo sprema!« 33 Strahovito, izvanredno. W&N 20 »Sto mu gromova«, pomislio je i stari konobar koji je prisluškivao s druge strane vrata zasebne sobe, »pa tu se nešto golemo sprema!« Mljackajući jezikom, ode u mali hotelski bar, koji je u to doba bio gotovo prazan. Uz šank je sjedio glomazan čovjek četkaste kose i pio pern od. – Hej, Bastiane – zovne ga konobar. Čovjek podigne pogled. Imao je male oči kao u slona i ručetine kao nosač pokućstva. – O čemu govore? – upita. Konobar mu ispriča o čemu govore gospoda u zasebnoj sobi. Čovjek, koji se zvao Bastian Fabre, zazviždi kroz zube. – Dvjesto milijuna! Svemogući bože! – Utisne konobaru u ruku novac. – Prisluškuj i dalje. Upamti svaku riječ. Odmah se vraćam. – Dobro, Bastiane – reče stari konobar. Bastian, koji je nosio kratak kožnati kaput, baskijsku kapu i sive hlače, napusti bar, skoči na stari bicikl, pa se odveze mimo Stare luke gore do Quai des Beiges. Ondje su se smjestile dvije najpoznatije kavane u gradu, Cintra i Le Brúler de Loup. U obadvjema su se sklapali svi mogući nezakoniti poslovi. Cintra je bila modernije uređena i imala je bolje mušterije: bogate grčke trgovce, Turke, Nizozemce i Egipćane. Bastian se uputi u starinskiju, manju Le Brüleur de Loup. Ovdje su u mračnoj, drvom obloženoj prostoriji, velika, mutna i zamagljena zrcala koja su odražavala sivu svjetlost ulice, sjedili gotovo samo domaći ljudi. U ovaj podnevni sat većina je pila pastis, sladak W&N aperitiv, koji je još 1939. godine stajao samo dva franka, a sada deset – što je izazvalo neprestanu ogorčenost u svih rodoljuba. Trgovci vinom, krivotvoritelji, krijumčari, emigranti i špekulanti sjedili su u Briileur de Loup. Bastian je poznavao mnoge od njih. Pozdravi ih, a i oni su pozdravljali njega. Na kraju lokala bila su vrata, a na kvaki je visjela ploča s natpisom: ZATVORENO DRUŠTVO. Gorostas pokuca četiri puta dugo, dva puta kratko. Nakon toga vrata se otvore, i Bastian uđe u prostoriju. Ovdje je gorjelo električno svjetlo, jer nije bilo prozora. U zraku su lebdjeli gusti oblaci dima koje se moglo rezati. Oko dugačkog stola sjedilo je petnaest muškaraca i jedna jedina žena. Muškarci su izgledali smiono. Dijelom su bili bradati, a dijelom su imali razbijene noseve i brazgotine. Među njima bilo je Afrikanaca, Armenaca i Korzikanaca. Žena je sjedila na čelu stola. Nosila je crvenu kapu, ispod koje je izvirivala vrana kosa. Bila je odjevena u dugačke hlače i kratak kaputić od sirove kože. Nepristranom promatraču ovog čudnovatog skupa oko stola već je na prvi pogled postalo jasno daje Chantal Tessier, samotna vučica, kraljica bez milosrđa, gospodarica i neograničena vladarica ove lopovske družine. – Zašto dolaziš tek sada! – oštro ukori Bastiana,koji se u nju zagledao molećivih očiju. – Čekamo te već pola sata! – Onoj se trojici nije žurilo... Odvjetnik je zakasnio... Chantal ga presiječe oštrim glasom: – Kad ćeš konačno nabaviti drugu kapu? – Svi ste odvratni! Zar svatko mora odmah vidjeti da dolazite iz podruma? – Oprosti, Chantal – dobroćudno će Bastian, pa smeteno sakrije W&N svoju masnu kapu. Zatim počne pričati što je čuo od konobara Hotela Bristol. Kad je spomenuo svotu od dvjesto milijuna, prostorijom prohuji val uzbuđenja. Nekoliko gospode zazviždi, netko udari šakom po stolu, svi stanu govoriti u isti mah. Chantalin ledeni glas nadjača sve: – Da li bi gospoda možda bila tako ljubezna pa začepila gubice? Nastane muk. – Ovdje govori samo onaj koga se nešto pita, jasno? – Chantal se nasloni i zapovjedi: – Cigaretu. – Dva se lopova požure da je posluže. Chantal otpuhne oblak dima. – Sada me svi pažljivo slušajte. Želim vam objasniti što moramo učiniti. Chantal Tessier, vođa bande, žena koja je voljela sirovu kožu, stane objašnjavati, dok su je svi pažljivo slušali... 21 Bio je četvrtak, 5. prosinca 1940. godine. U Marseilleu je već bilo jako hladno. Dva su gospodina stajala u dućanu kućanskih potrepština u Rue de Rome. Jedan reče: – Želio bih četiri kalupa za kolače. – A vi? – upita prodavačica onog drugog. Drugi reče: – Želim tri kalupa za kolače, ako se slažete, lijepo dijete. Jedan od gospode, mišićav gorostas crvenkaste četkaste kose, odazivao se na ime Bastian Fabre, a uistinu se tako i zvao. Onaj drugi bio je elegantno odjeven i dobro odgojen. Upravo se W&N odazivao na ime Pierre Hunebelle, ali se uistinu nije tako zvao. Još do nedavno zvao se Jean Leblanc, a pravo mu je ime bilo Thomas Lieven. Oba gospodina nabave sedam kalupa za kolače od željeznog lima, po višoj cijeni, koju je uvjetovao rat. Činilo se, međutim, da im ne pada ni nakraj pameti da u njima peku kolače. Iza toga, naime, nisu kupili maslac, šećer, šafran i brašno, nego su zajedno otišli nekom staretinaru u kratku Rue Mazarin i tamo nabavili devet kilograma olova, veliku ploču vatrostalnog šamota i prikladnu čeličnu bocu propana. Zatim su se uputili prema Staroj četvrti. Nisu gotovo uopće razgovarali jedan s drugim, jer su se tek bili upoznali. Thomas Lieven je razmišljao: »Sada, dakle, odlazim s ovim orangutanom izrađivati lažne zlatne šipke; strahovita pomisao! Ali, što je najgore u svemu tome, silno sam radoznao kako se to stručno radi!« Što Thomas nikako nije mogao shvatiti, bilo je Chantalino držanje. Kad joj je ispričao sve o onoj dvojici nakupaca, najprije je rekla: – Ali divno, odlično, slatki. Moja ti organizacija stoji na raspolaganju. Petnaest prvorazrednih stručnjaka. Nasamarit ćemo obje gestapovske svinje, a i tvog pukovnika Siméona, zatim ćemo prodati popise onome tko najviše plati. – Ne, pukovnika nećemo. Obećao sam da ću mu pomagati. – Pa ti si ćaknut! Njemački idealizam, zar ne? Nemoj da se rasplačem. Izvoli samo, izvrši to onda sam! Sam izradi svoje zlato, čovječe; od mojih ti ljudi ni jedan neće pomoći! Eto, takvo je stanje bilo do prije tri dana. Činilo se, međutim, da W&N se Chantal u međuvremenu temeljito predomislila. Bila je nježna i strastvena kao nikad prije. U jednoj od svega nekoliko mirnih minuta prošle noći priznala je u naručju Thomasa Lievena: – Imaš potpuno pravo, moraš održati svoje obećanje... – Poljubac. – Ah, još te mnogo više volim zbog tvoje čestitosti... – Dva poljupca. – Možeš imati i Bastiana. Možeš uzeti sve moje ljude... Uz golemog Bastiana Fabrea, koji je pred sobom gurao ručna kolica s kupljenim priborom Thomas je sada hodao zavojitim, prljavim ulicama Stare četvrti razmišljajući: »Zar mogu vjerovati Chantal, toj mrcini? Nije li mi već jednom lagala, nije li me prevarila? Ona nešto sprema. Samo što?« Na to bi mu pitanje Bastian mogao iscrpno odgovoriti. Dok je pokraj vitkog elegantnog Thomasa Lievena gurao kolica zavojitim, prljavim ulicama Stare četvrti, razmišljao je: »Ovaj mi se mladić baš nimalo ne sviđa. Stanuje kod Chantal. Potpuno je jasno što se zbiva. Već su mnogi momci stanovali kod Chantal. Ali čini se da je s ovim Pierreom Hunebelleom sve mnogo ozbiljnije. Za njega se šefica zauzima više nego za ikoga. Prokletstvo!« Bastain se sjeti riječi kojima se Chantal izrazila o tom mladiću na skupštini njihove bande u kavani Le Brüleur de Loup: – Genijalna glava. Nijedan od vas, zatucanih volova, nije mu dorastao. – No, no – usudio se primijetiti Bastian. Chantal je poput rakete raspalila po njemu: – Ta gueule 34! Od danas ćeš raditi sve što ti on zapovjedi! 34 Jezik za zube! W&N – Ma čekaj malo, Chantal... – Jezik za zube! To je ordre 35, razumiješ? Otići ćeš s njim Bouleu i izraditi lažne zlatne šipke! A vi ćete ostali smjesta organizirati stalnu službu praćenja. Moram znati što radi i danju i noću. – Što radi noću trebala bi ti najbolje znati. – Još samo riječ, i prilijepit ću ti jednu! Ovo je moja ljubav, kopčaš? Mladić je samo suviše čestit. Dok pregovara s onom dvojicom gestapovskih svinja, moramo mi umjesto njega misliti. On ne zna što je dobro za njega. Tako je govorila Chantal. Hodajući teškim koracima uz Thomasa Starom četvrti, Bastian gnjevno pomisli: »Imam osjećaj da taj mladić posve točno zna što je dobro za njega.« Tako je, dakle, mislio Bastian. Ali naglas nije rekao što misli, nego je samo izjavio: – Ovdje smo. – I zaustavi se ispred kuće broj 14 u Rue D’Aubagne. Zdesna od ulaza visjela je stara, izlizana emajlirana ploča na kojoj je pisalo: DR. RENÉ BOULE ZUBAR 9-12 i 15-18 sati Uđu u kuću i pozvone na jednim vratima. Vrata se otvore. – No, konačno ste ovdje – reče doktor René Boule. Bio je to najmanji i najnježnije građen čovjek kojeg je Thomas ikada vidio. 35 Zapovijed. W&N Nosio je bijeli haljetak, zlatno uokvireni cviker i blistavo, jedinstveno lijepo, lažno zubalo. – Uđite, momci. – Doktor objesi na vrata ploču na kojoj je pisalo: DANAS NE ORDINIRAM Zatim zatvori vrata, pa pođe pred njima kroz ordinaciju s pokretnim stolcem i blistavim instrumentima u laboratorij, koji se nalazio pokraj male kuhinje. Bastian ondje, na brzinu, predstavi gospodu, objasnivši Thomasu: – Doktor stalno radi za nas. Ima sa šeficom ekskluzivni ugovor. – Ali samo za lažno zlato. Momci, ako vam zubi nisu u redu, obratite se nekom drugom – progunđa mali, promatrajući Thomasa. – Čudno da se još nikada nismo vidjeli. Novi ste u družbi? Thomas kimne. – Prispio ravno iz bajboka – objasni Bastian osjećajno. – Šefica se u njega zacopala. Ovaj posao ide na njezin privatni račun. – U redu. Jeste li donijeli kalupe? Sjajno, sjajno. Mogu odjedanput izraditi sedam šipki i ne moram svaki put čekati dok se to govno ne ohladi. – Doktor Boule izvadi kalupe iz omota pa ih poreda jedan pokraj drugog. – Dužina odgovora – zaključi. – Želite šipke od jednog kilograma, zar ne? To sam i mislio. – Obrati se Thomasu. – Ako vas zanima, možete gledati dok radim. Čovjek nikad ne zna kad mu ovako nešto može zatrebati. – Imate pravo – reče Thomas, pa optužujući sam sebe, podigne pogled prema nebu. Bastian zabrunda: W&N – Već sam to sto puta gledao. Idem donijeti nešto za žderanje. – Ali, molim nešto krepko – reče zubar. – Taljenje iscrpljuje. – Sve plaća šefica. Što biste željeli? Mali čovjek zamljacka: – Dolje u kući Henri je nabavio sa sela nekoliko zgodnih patkica, prodaje ih u švercu prije nego što ih se dočepa momak iz Controle economique. Slatke, male patkice. Vrlo malo masti i nježne kosti. Svaka teži najviše kilogram i pol. – No onda idem pokušati nabaviti dvije za nas – reče Bastian i nestane. Doktor René Boule progovori: – U proizvodnji lažnih zlatnih šipki najteže je što zlato i olovo imaju potpuno različita tališta i sasvim različite specifične težine. Olovo se tali već kod 327°C, zlato tek kod 1063°. Limeni kalupi za kolače ne bi izdržali tako visoku temperaturu. Stoga ih moramo obložiti šamotom. Mali čovjek točno izmjeri kalupe, zatim nacrta dno i stijenke kalupa na šamotnoj ploči, isturpija linije, pa bez muke izbije komade napolje. Dok je radio, poučavao je: – Sada ćemo izraditi sadrene uloške u obliku opeka, koji su točno toliki da stanu u kalupe za kolače; njih smo obložili šamotom, i to tako da pri tom ostanu na svim stranicama slobodni međuprostori široki 3 milimetara. Dok je sadra još mekana, stavit ćemo na bazu četiri nožice, ustisnuvši u masu šibice. Drvca se upiru na donju šamotnu plohu, pa će i ovdje sadra biti udaljena od šamota 3 milimetra... Nećete li pribilježiti? – Imam dobro pamćenje. – Tako? E pa lijepo... budući da smo stavili sadrene opeke u W&N šamotnu oplatu, možemo se pozabaviti taljenjem zlata u posudi za taljenje. – Kako ćete postići tako visoku temperaturu? – Plamenikom za rezanje i bocom propana, koje ste donijeli sa sobom, mladiću. – Kakvo zlato upotrebljavate? – Dvadeset dva karata, naravno. – Gdje se može nabaviti? – U svakoj ustanovi za odvajanje metala. Sakupljam usitnjeno zlato, pa ga mijenjam za dvadeset dvokaratno. Pošto se zlato rastopi, zalit ćemo njime međuprostore između šamotnih ploča i sadre te ga ostaviti da se prirodno ohladi. Ne smijemo ga prelijevati hladnom vodom. – Mislim da biste ipak morali praviti bilješke. – Na kraju izvadim sadrenu jezgru, i dobio sam kadicu iz tankog, zlatnog lima u veličini zlatne šipke od jednog kilograma. Ovaj kalup sada ispunim olovom. – Samo časak – reče Thomas – ali olovo je lakše od zlata. – Mladiću, jedna kila po težini uvijek ostaje jedna kila. Mijenja se samo obujam. Stoga sebi dopuštam male promjene u širini šipke. Kod šipki iz ustanove za odvajanje metala to nije tako uočljivo... 22 Bastian se vratio. Donio je dvije male, čvrste patke i dva kilograma kestena, pa se uputio u kuhinju. Thomas je još neko vrijeme promatrao nadarenog zubara kako izrađuje sadrene opeke, zatim ode u kuhinju da bi i ondje nešto vidio. Ukoči se od užasa. U W&N krivotvorenje zlatnih šipki nije se uopće razumio, ali o patkama je znao vrlo mnogo. Što se ovdje zbivalo s patkom povrijedilo je njegov gastronomski ponos. Tresući glavom priđe Bastianu, koji je zasukanih rukava radio uz prozor. Pošto je očistio patku, trljao je solju njezinu unutarnju i vanjsku stranu. – Što to radite? – upita strogo Thomas Lieven. – Što znači: što to radite? – razdraženo zareži Bastian. – Pripremam patku. Nešto vam ne odgovara? – Barbar. – Što ste rekli? – Gorostas se zagrcne. – Rekao sam barbar. Pretpostavljam da želite pripremiti patku na roštilju. – Svakako! – Upravo to smatram barbarstvom. – Vidi, vidi! – Bastian se podboči šakama, pa zaboravivši Chantalina upozorenja, sav crven od bijesa drekne: – Što vi znate o kuhanju, seronjo premudri? – Nešto malo – odvrati Thomas uljudno. – Svakako bar toliko da mogu reći kako je ovo što upravo radite zločin. – Bio sam brodski kuhar i cijelog sam života pripremao patke samo na roštilju. – Onda ste cijelog života činili isti zločin. O ostalima da i ne govorimo. Bastian se u posljednji trenutak sjeti Chantalinih opomena. Krajnjim se naporom svlada, pa položi na leđa obje šape, kako bi ih spriječio da se ne osamostale i ne učine nešto nepromišljeno. Prigušenim glasom procijedi: – A kako biste, hm, vi pripremili patku, monsieur Hunebelle? W&N – Pa razumije se, samo na kineski način... – Ha! – ... jer jedino pripremanje s ananasom i začinima čuva fini, prirodni okus patke i još ga, dapače, pojačava i ističe. – Baš smiješno – reče gorostas. – Roštilj, to je ono pravo! – Jer ne poznajete kulturu prehrane – reče Thomas. – Gentlemeni pretpostavljaju kineski način. – Slušajte vi, otmjeni fićfiriću, ako time želite reći... – započne Bastian, ali ga mali zubar prekine, povukavši ga za rukav. – Što je, Bastiane? Čemu svađa? Pa imamo dvije patke! Iskušajte oba načina: i kineski, i na roštilju! Ja još satima imam posla. Bastian zareži: – Misliš li na natjecanje u kuhanju? – Mislim – potvrdi mali i ponovno zamljacka – ja ću vam biti sudac. Bastian se odjednom naceri, pa upita Thomasa: – Slažete li se? – Naravno. Trebam, doduše, još stanovite dodatke: gljive, rajčice, ananas i rižu. Zubar zahihoće: – Idite samo dolje k Henriju. Henri ima sve. – Zadovoljno zaplješće rukama. – Sada postaje ugodno! Nešto ćete vi naučiti od mene, a nešto ja od vas! Na oružje, sugrađani! Poslije toga u kuhinji i u laboratoriju doktora Renća Boulea započe živa djelatnost. Dok je Bastian trljao svoju patku češnjakom, dodao joj začinske trave i položio je, prsima prema dolje, na roštilj štednjaka, Thomas je W&N svojoj patki izvadio kosti, rasjekao ih, te od njih i od pačje drobnine pripremio jaku, krepku juhu. Čekajući da juha zakipi, ode u laboratorij k malom umjetniku, kako bi promatrao što radi. Doktor Boule je u međuvremenu u sedam kalupa za kolače izradio sedam tankih zlatnih kadica. Upravo je u prvu od njih lijevao tekuće olovo. Pri tom je govorio: – Olovo valja ostaviti da se ohladi. Sada je još samo jedna strana zlatne presvlake ostala otvorena. Na nju moramo staviti šamotnu ploču, kako se olovo ne bi ponovno rastopilo kad dođe u dodir s rastaljenim zlatom. Ova posljednja šamotna ploča osobito je važna. Tako ćemo spriječiti mrlje na zlatnoj površini, koje bi mogle pobuditi sumnju svakog stručnjaka. Thomas odšeće natrag u kuhinju da bi pogledao što se događa s njegovom juhom, nareže pačje meso na komade, pa se vrati u laboratorij da vidi što se zbiva s njegovim šipkama. Za to je vrijeme doktor Boule u posudi za taljenje rastopio još nešto zlata i upravo ga lijevao preko šamotne ploče u kalupu za kolače. Govorio je: – Valja čekati dok ne nestanu krune od pjene. Zlato će se samo od sebe nataložiti. Rub površine mora biti malo uzdignut kao kod mekog sapuna. No prije nego što se metal ohladi, sada brzo još ono najvažnije: punca. – Što? – Punca. Utisnuti žig koji potvrđuje da su zlato i njegov sastav ispravni. – Doktor Boule vikne u kuhinju: – Koji žig da uzmem, Bastiane? W&N Meni Patka na kineski način s kuhanom rižom Patka na roštilju s kuhanim maronima Ambrozija-desert 5. prosinca 1940. Patka Thomasa Lievena utemeljuje glasovito prijateljstvo Pripremite na uobičajeni način ne premasnu, mesnatu patku, pa izvadite kosti iz nje. Od rasječenih kostiju i pačje drobine skuhajte krepku juhu. – Razrežite pačje meso na Patka s ananasom kineski način na W&N komade, popržite ih u tignju do zlatnosmeđe boje, zatim ih pobrašnite i nastavite pržiti dok brašno ne požuti. Prelijte juhom od kosti, dodajte jednu oljuštenu, svježu rajčicu, nekoliko nasjeckanih gljiva i četiri grama glutamata, pa ostavite da se sve lagano pirja još pola sata na blagoj vatri. – Narežite nekoliko kriški ananasa na osmine, pomiješajte ih s mesom, pa sve još četvrt sata lagano pirjajte. – Uz to poslužite rahlu i zrnato skuhanu rižu. Pripremite na uobičajeni način mladu ne premasnu patku i natrljajte je iznutra i izvana solju. Možete je prema ukusu iznutra istrIjati češnjakom i napuniti raznim začinskim travama. – Položite patku, prsima prema dolje, na roštilj pećnice i ulijte nešto vode u tavu, koju ste stavili ispod roštilja. Pecite patku na roštilju na srednjoj vatri i češće je premazujte iscijeđenom masnoćom što se skupila u tavi ispod roštilja. – Računajte s dužinom pečenja, već prema veličini patke, od sat do najviše sat i pol. Patka na roštilju Posljednjih dvadeset minuta okrenite patku prsima prema gore. – Smeđu koricu već ispečene patke premažite hladnom vodom i pecite na jakoj vatri još pet minuta. Tako će korica postati još hruskavija i prhkija. – Prilog – kuhani maroni. Uzmite toliko marona koliko biste inače uzeli slanih krumpira za prilog. Marone ogulite od ljuska i kožica i obarite ih u slanoj vodi. Moraju postati mekani, ali pripazite da se ne razmrve. Provaljajte ih u maslacu. Ambrozija desert Uzmite grubo ribani, vrlo tamni kruh – najbolje Pumpernickel 36 – obložite time dno velike staklene Crni, slatkasti kruh od grubo mljevene raži. 36 W&N zdjele i navlažite konjakom ili trešnjevačom. Gore složite red dobro ocijeđenih ukuhanih višanja, a preko toga red tučenog slatkog vrhnja. Zatim slijedi kruh i tako red za redom. Na vrh stavite sloj tučenog slatkog vrhnja. Sve pospite ribanom čokoladom i ukrasite višnjama. Jelo stavite na hladno da neko vrijeme odstoji. – Od zavoda za odvajanje metala u Lyonu – dovikne mu gorostas, koji je upravo premazivao svoju patku iscijeđenom mašću. – Može – reče doktor Boule. – Imam, naime, čitavu zbirku punci raznih zavoda i banaka. – Pokaže ih Thomasu. – Izrezao sam ih kao negativ iz linoleuma te prilijepio komadiće linoleuma na drvene drške. Sada pripazite! Doktor Boule uzme odgovarajući žig, pa linoleum premaže maslinovim uljem. Zatim pritisne žig na prvu šipku u ugao još mekane zlatne površine. Tanki sloj ulja šišteći izgori. Doktor Boule strelovito odmakne žig, kako vreli metal ne bi uništio linoleum. Trenutak pritiska bio je sasvim dovoljan. Na šipki je sada bio žig kao da je uistinu udaren na nju. Zubar nastavi: – Hrapavost, pepeo, kondenzirane kapi – sve neka ostane na šipki. Ni prave se šipke ne čiste. – A ako se prijevara otkrije? – Praktički isključeno. – Doktor Boule strese glavom. – Olovna je jezgra sada sa svih strana obložena zlatnim slojem, debelim tri W&N milimetra. Kupac ispituje brusom i solnom kiselinom. Po jednom rubu šipke zagrebe brusom, na njemu ostane zlatan trag. Zatim ga poškropi redom različitim koncentracijama kiseline, koje odgovaraju različitom sadržaju karata. Ako zlatni trag ostane postojan, znači daje to zlato od dvadeset dva karata. No, a o takvom se zlatu ovdje uistinu i radi! – Zubar odjednom počne njuškati. – Sveta bogorodice, kakva li mirisa! Je li ovo sada vaša patka ili njegova? Sat kasnije gospoda su šutke jela. Najprije su pojeli patku s roštilja, a zatim kinesku. U susjednoj su se prostoriji hladile prve tri zlatne šipke. U maloj blagovaonici doktora Renéa Boulea vladala je upravo pobožna tišina. Naposljetku Bastian obriše usta i pogleda zubara stisnutih očiju. – Hajde, René, reci koja je bila bolja? Doktor Boule je sav nesretan svraćao pogled s jednog kuhara na drugog, s Bastiana na Thomasa, s Thomasa na Bastiana. Bastianove su se goleme šape grčevito otvarale i stezale. Mali doktor promuca: – To nije moguće kazati u tri riječi, dragi Bastiane... U jednu ruku je tvoja patka... ali u drugu, naravno... – Da-da-da – prekine ga Bastian. – Pune su ti gaće od straha da ne te premlatim, je li? E pa onda ću ja biti sudac. Kineska je patka bila bolja! – Naceri se i raspali Thomasa po leđima da se zagrcnuo. – Mislim da sam stariji. Zbog tvoje patke predlažem da mi govoriš ti. Zovem se Bastian. – Zovi me Pierre. – Do sada sam bio prava budala sa svojom patkom na roštilju! Pierre, momče, kamo li sreće da sam te već ranije upoznao! Znaš li još kakve slične recepte? W&N – Znam ih još nekoliko – skromno odgovori Thomas. Bastian se sav ozario. Odjednom je gledao Thomasa s mnogo simpatije i poštovanja. Njegova je proždrljivost pobijedila ljubomoru: – Pierre, znaš li što mislim? Mislim da je ovo početak dobra prijateljstva! Bastian je s pravom tako mislio. Godine 1957. u jednoj vili u Cecilien-aleji u Düsseldorfu to će prijateljstvo biti jednako tako svježe i čvrsto kao i onog prvog dana. A u sedamnaest godina, što će između toga proći, mnogi će mogućnici naše planete naučiti da pred tim prijateljstvom strepe. – Tvoja patka također nije bila loša, Bastiane – reče Thomas. – Stvarno nije. Pripremio sam vam, uostalom, još i Ambrozija-desert. Poslužite se. Ja više ne mogu. Stavim li još samo jedan zalogaj u usta, srušit ću se mrtav! A propos mrtav... Köln, 4. prosinca 1940. OD: ABWEHRA KÖLN ZA: ŠEFA ABWEHRA BERLIN TAJNO 135892/VC/LU Nakon povratka iz Lisabona dopuštam sebi slobodu da obavijestim gospodina admirala o smrti dvostrukog obavještajca i izdajice Thomasa Lievena, alias Jeana Leblanca, koji je ustrijeljen 17. studenog 1940. godine u 9 sati i 35 minuta (prema tamošnjem W&N vremenu) u dvorištu kuće u Rua do Poco des Negros broj 16. U vrijeme kada je ubijen, Lieven je bio prerušen u stanovitog Lazarusa Alcobu, s kojim je sjedio u zatvoru. Iako su portugalske vlasti, što je i razumljivo, poduzele sve kako bi zatajile taj događaj i zataškale pobliže okolnosti, ipak mi je uspjelo nesumnjivo utvrditi da je Lievena ustrijelio plaćeni ubojica po nalogu britanske obavještajne službe. Kao što je to gospodinu admiralu već poznato, Lieven je i Englezima prodao krivotvorene popise s imenima i adresama francuskih obavještajaca. Žalim što mi usprkos naređenju nije bilo moguće da uhvatim Lievena živog. S druge opet strane njegov zasluženi svršetak predstavlja jednu brigu manje za našu službu. Heil Hitler! Fritz Loos, major i zapovjednik komande 2 poglavlje 1 Popodne 6. prosinca 1940. godine gospoda Hunebelle i Fabre posjete Hotel Bristol, a u njemu ružičastog, debelog odvjetnika Jacquesa Bergiera, koji ih primi u salonu svog apartmana. Francuski nakupac u službi Gestapoa nosio je plavi svileni jutarnji ogrtač sa W&N svilenom maramicom u džepu na prsima, i mirisao je na neki osvježujući parfem. Najprije je prosvjedovao zbog Bastianove nazočnosti: – Što to znači? Tog gospodina ne poznajem! Želim imati posla samo s vama! – Ovaj mije gospodin prijatelj. Nosim sa sobom prilično dragocjenu robu. Ovako se osjećam sigurnijim! Odvjetnik popusti. Njegove »oči stare djevojke« sada su povrijeđeno počivale na elegantnom Thomasu. Vegetarijanac, nepušač i ženomrzac Bergier zatim objavi: – Moj prijatelj de Lesseps, na žalost, nije ovdje. Kako nezgodno! »Kako zgodno«, pomisli Thomas i upita: – A gdje je? – Otputovao je u Bandol – Bergier skupi ružičasta ustašca kao da želi zviždati. – Kupuje ondje u okolici veliku količinu zlata, razumijete. I deviza. – Razumijem. – Thomas dade Bastianu znak, našto on podigne na stol kovčežić i otpusti mu brave. U kovčegu je ležalo sedam zlatnih šipki. Bergier ih pažljivo pregleda i pročita žigove. – Hm, hm. Zavod za odvajanje metala u Lyonu. Vrlo lijepo. Thomas potajno dade Bastianu još jedan znak, na što Bastian upita: – Mogu li oprati ruke? – Kupaonica je ondje prijeko. Bastian ode u kupaonicu, u kojoj je bilo mnoštvo bočica i lončića. Monsieur Bergier je bio doista vrlo njegovan gospodin! Bastian odvme slavinu, zatim nečujno iziđe na hodnik, W&N izvuče ključ iz brave, izvadi iz džepa staru limenu kutiju punu pčelinjeg voska, pritisne ključ s obje strane u vosak, pa vrati ključ u bravu, a kutiju u džep. Za to se vrijeme Bergier latio ispitivanja zlatnih šipki. Pri tom je postupao točno onako kako je to mali zubar predvidio. Upotrijebio je brus i solnu kiselinu različite koncentracije. – U redu – reče pošto je ispitao svih sedam šipki. Zatim sanjarski pogleda Thomasa. – Što da radim s vama? – Molim? – Thomas olakšano odahne, jer se toga trenutka Bastian vratio u salon. – Vidite, moram svoje naredbodavce izvijestiti o svakoj kupnji. Mi – mi imamo popise svih naših mušterija... Popisi! Thomasu Lievenu srce brže zakuca. Pa to su popisi koje on traži! Popisi s imenima i adresama kolaboracionista u neokupiranoj Francuskoj, imenima ljudi koji prodaju svoju zemlju, a vrlo često i svoje sunarodnjake, Gestapou. Bergier zausti vrlo blago: – Naravno, nikog ne primoravamo da nam dade podatke...Kako bismo to i mogli! – Bergier se nasmije. – Međutim, ako želite i ubuduće s nama poslovati, bilo bi možda zgodno da nešto pribilježim... Jasno, strogo povjerljivo... »Strogo povjerljivo pred Gestapom«, pomisli Thomas i reče: – Kako god želite. Nadam se da ću vam još nekoliko puta moći isporučiti robu. I devize. – Ispričajte me na trenutak – zamoli Bergier, pa kićenim ženskim pokretima nestane u spavaonici. – Imaš li otisak? – upita Thomas. – Jasno. – Bastian kimne. – Reci, zar je mali možda... W&N – Ti baš sve odmah primijetiš – reče Thomas. Bergier se vrati. Sa sobom je donio torbu za spise s četiri brave, pa ih šeprtljavo otključa. Zatim izvadi više popisa na kojima su bila mnoga imena i adrese. Izvuče zlatno nalivpero. Thomas Lieven dade mu svoje lažno ime i lažnu adresu. Bergier oboje zabilježi. – A sada novac – reče Thomas. Bergier se nasmije: – Bez straha, evo ga već. Smijem li vas zamoliti da me slijedite u spavaonicu... U spavaćoj su sobi jedan pokraj drugog stajala tri golema kovčega-ormara. Iz jednog od njih odvjetnik izvuče usku ladicu, koja je bila do vrha napunjena svežnjevima novčanica od 1000 i 5000 franaka. Thomasu je bilo jasno da gospoda Bergier i de Lesseps moraju sa sobom nositi goleme količine gotovine. Nesumnjivo se i u ostalim ladicama kovčega nalazio novac. Stoga je Thomas krajnje napeto promatrao kamo će Bergier spremiti mapu s popisima... Bergier plati za svaku šipku 360000 franaka, što je odgovaralo vrijednosti od oko 180000 Reichsmaraka; dakle, za sedam šipaka ukupno 2,520000 franaka. Dok je slagao snopove novčanica pred Thomasa, Bergier se snubeći i čeznutljivo smješkao, tražeći Thomasov pogled. Thomas je, međutim, brojio franke... Naposljetku će Bergier: – Kada ćemo se opet vidjeti, prijatelju moj? Thomas upita začuđeno: – Kako? Pa zar se ne vraćate u Pariz? – Ma ne, samo Lesseps. Sutra popodne prolazi ovuda ekspresom u 15.30 sati. W&N – Prolazi? – Prolazi s robom iz Bandola u Pariz. Odnijet ću mu vaše zlato u vlak. Ali kasnije bismo mogli zajedno večerati. Što mislite o tome, prijatelju moj? 2 – U 15.30 sati na kolodvoru St. Charles – reče Thomas sat kasnije u biblioteci velikog, starog stana na Boulevardu de la Corderie. Stan je pripadao čovjeku po imenu Jacques Cousteau, koji će se mnogo godina kasnije proslaviti kao istraživač morskih dubina, a i svojom knjigom i filmom »Svijet tišine«. Godine 1940. taj je bivši major mornaričkog topništva bio važna ličnost francuske obavještajne službe, koja se upravo iznova stvarala. Bio je to mlad čovjek, pun energije, crne kose i crnih očiju, trenirana tijela i sportska izgleda. Cousteau je sjedio u starom naslonjaču ispred stijene pune knjiga što su svjetlucale zasićenim bojama. Pušio je staru lulu koju je – faute de mieux 37 – napunio s malo duhana. Pukovnik Siméon sjedio je pokraj njega. Laktovi i koljena njegova crnog odijela tužno su se sjajili. Kad bi prebacio nogu preko noge, vidjelo bi se da ima rupu na lijevom potplatu. »Smiješna, siromašna, žaljenja vrijedna francuska obavještajna službo«, pomisli Thomas Lieven. »Kao čovjek koji stoji po strani i kojeg su prinudili da postane obavještajac, u ovom sam trenutku bogatiji od čitavog Deuxiéme Bureaua zajedno!« Elegantan i njegovan, stajao je ondje naš Thomas Lieven uz 37 U nedostatku boljega. W&N kovčežić u kojem je bio odnio monsieuru Bergieru šipke. Sada je unutra bilo 2,520000 franaka... Thomas Lieven reče: – Morate dobro pripaziti kad ekspres stigne. Provjerio sam: zadržava se samo osam minuta. – Pazit ćemo. Ne brinite, monsieur Hunebelle – reče Cousteau. Cupkajući svoju Menjou-bradicu, Siméon se raspita gladnih očiju: – Mislite da de Lesseps ima sa sobom mnogo robe? – Prema Bergierovu izvještaju, radi se o golemim količinama zlata, deviza i drugih vrijednosti. Danima je kupovao na jugu. Mora imati mnogo robe uza se, jer inače ne bi putovao u Pariz. Bergier će mu predati svojih sedam šipki. Mislim da bi bilo najbolje kad biste obojicu u tom trenutku uhitili... – Sve je već pripremljeno. Upozorili smo na njih naše prijatelje u policiji – reče Cousteau. Siméon upita Thomasa: – Ali kako ćete se dočepati popisa? Nasmiješivši se, Thomas odgovori: – Ne razbijajte time glavu, Siméone. Uostalom, mogli biste mi i pomoći. Trebam trojicu poslužitelja u uniformama Hotela Bristol. Siméon širom otvori oči i usta. Vidjelo se da napregnuto razmišlja. Međutim, prije nego što se nečem dosjetio, reče Cousteau: – To ćemo moći urediti. Bristol pere rublje u velepraonici Salomon. Tamo im čiste i uniforme. Drugi direktor praonice jedan je od naših ljudi. – Odlično – reče Thomas. Pogleda mršavog Siméona s probušenim potplatima i izlizanim odijelom. Pogleda Cousteaua, koji je štedljivo vukao iz svoje W&N nagrižene lule, a u kesi imao još samo malo duhana. Zatim pogleda svoj kovčežić. Naš prijatelj tada učini nešto vrlo ganutljivo, što je, doduše, pokazalo da je u njega dobro srce, ali i to da još uvijek nije naučio bezdušna pravila igre tog nemilosrdnog svijeta u koji gaje strmoglavila okrutna sudbina... 3 Kad je Thomas, pola sata kasnije, napustio kuću na Boulevardu de la Corderie, primijetio je da se iz jednog udubljenja u zidu odvojila sjenka koja ga je pratila kroz hladnu, maglovitu tminu. Thomas skrene oko ugla ulice i naglo stane. Čovjek koji ga je slijedio uleti ravno u njega. – Oh, oprostite – reče uljudno, skinuvši stari, masni šešir. Thomas ga odmah prepozna. Bio je to jedan od Chantalinih ljudi. Čovjek promrmlja nešto nerazumljivo, pa se teškim koracima odvuče dalje. U svom stanu u Rue Chevalier Rose, crnokosa, mačkasta ljubavnica Thomasa Lievena preplavila je svog prijatelja burom zagrljaja i poljubaca. Posebno se lijepo dotjerala za njega. Svijeće su gorjele, šampanjac je stajao na ledu. – Konačno, cheri! Već sam silno čeznula za tobom. – Bio sam još... – Kod svog pukovnika, znam. Bastian mi je rekao. – A gdje je Bastian? – Majka mu je iznenada oboljela, morao se odvesti k njoj. Sutra se vraća. – Sutra, aha – reče prostodušno Thomas, otvarajući mali kovčeg, koji je još uvijek bio prilično natrpan, ali ipak više ne onoliko kao na W&N početku, kada ga je Bergier bio napunio. Chantal radosno zazviždi. – Ne zviždi prerano, chéri – reče on. – Pola milijuna nedostaje. – Što? – Manjka. Poklonio sam ih Cousteauu i Siméonu. Ostali su bez prebijene pare. K vragu, bilo mi ih je žao, znaš... Recimo da je tih pola milijuna moj udio. Evo ovdje za tebe i tvoje suradnike znatan ostatak od dva milijuna dvadeset tisuća franaka... Chantal ga poljubi u vrh nosa. Zapravo je sa sumnjivom lakoćom prešla preko njegova poriva za čovjekoljubljem: – Ah, ti moj gentlemanül Kako si sladak... A na kraju od čitave stvari još ništa niti nemaš! – Imam tebe – reče on ljubezno. Zatim nastavi bez ikakva prijelaza: – Chantal, zašto me tvoji ljudi prate? – Prate? Moji ljudi? Tebe? – Razrogačila je svoje mačje oči. – Chéri, kakva je to glupost? – Jedan od tvojih ljudi uletio je ravno u mene. – Oh, sigurno sasvim slučajno... Bože moj, zašto si samo tako strahovito sumnjičav? Što treba još da učinim kako bi mi konačno povjerovao koliko te ljubim? – Da mi jednom kažeš istinu, mrcino jedna. Ali znam da je to potpuno neostvariv zahtjev – odgovori on. Kada je 7. prosinca 1940. godine, točno u 15.30 sati, pariški ekspres stigao na treći kolosijek kolodvora St. Charles, jedan je trideset sedmogodišnjak gledao kroz spušteni prozor svog odjeljka prvog razreda. Paul de Lesseps imao je mršavo lice oštrih crta, hladne oči morskog psa i pepeljastoplavu rijetku kosu. Pogled mu je, tražeći nešto, prelazio željezničkim peronom. Tada W&N ugleda punašnog, napadno odjevenog odvjetnika Bergiera, koji je stajao pokraj malog kovčega. Paul de Lesseps podigne ruku. I Jacques Bergier podigne ruku. Vlak se zaustavi. Bergier pojuri prema vagonu svog prijatelja. Zatim se sve odigralo vrlo brzo. Prije nego što se jedan jedini putnik mogao iskrcati, iz mnoštva se izdvojilo trideset kriminalističkih službenika u civilu, pristupilo vagonima i podiglo uvis duge konopce koji su ležali s obiju strana tračnica. Tako se nijedna vrata vlaka nisu mogla otvoriti, ako to službenici nisu dopustili. Jedan kriminalistički komesar oslovi Bergiera i uhapsi smrtno blijedog odvjetnika zbog jake sumnje da krijumčari zlato i devize. Bergier je još uvijek držao u ruci kovčeg sa sedam zlatnih šipki. Dotle su druga dva službenika navalila s oba kraja u vagon i uhapsila Paula de Lessepsa u njegovu odjeljku. U to su isto doba tri poslužitelja u zelenim uniformama svog staleža prolazila hodnikom četvrtog kata Hotela Bristol. Dvojica od njih izgledala su kao ljudi iz bande Chantal Tessier, dok je treći podsjećao na Thomasa Lievena. Uniforme im nisu baš osobito dobro pristajale. Poslužitelj koji je izgledao poput Thomasa Lievena bez teškoća otvori vrata određenog apartmana. Brzinom, koja inače nije baš svojstvena pripadnicima njihova staleža, ova gospoda iznesu iz spavaonice apartmana tri golema kovčega, odvuku ih do dizala za poslugu, odvezu se sa svojim teretom u dvorište, ukrcaju kovčege u prtljažnik kamioneta velepraonice Salomon te se odvezu, a da ih pri tom nitko nije spriječio. Dakako, ne u spomenutu praonicu, nego u jednu kuću u Rue Chevalier Rose... W&N Sat kasnije, ozaren od radosti i ponovno normalno odjeven, Thomas Lieven uđe u stan Jacquesa Cousteaua na Boulevardu de la Corderie. Cousteau i Siméon već su ga čekali. Iz torbe dražesnog gospodina Bergiera Thomas Lieven izvadi popise s imenima i točnim adresama doušnika, kolaboracionista i trgovaca bijelim robljem. Mahao je pobjedonosno papirima po zraku. Nije mu bilo jasno zašto se Cousteau i Siméon gotovo nisu niti pomakli. Thomas uznemireno upita: – Što se dogodilo? Imate li onu dvojicu? Cousteau kimne. – U predsjedništvu su. – A onih sedam šipki? – Imamo također. – No dakle? – Ali osim toga nemamo ništa, monsieur Hunebelle – reče Cousteau polagano. Oči mu nisu ispuštale Thomasa iz vida. I pukovnik Siméon promatrao ga je čudno. – Što to znači: osim toga nemate ništa? Pa Lesseps je uza se morao imati čitav imetak u zlatu, devizama i ostalim vrijednostima! – To bi čovjek očekivao, zar ne? – Cousteau je grickao donju usnicu. – Nije ništa imao uza se? – Ni grama zlata, monsieur Hunebelle. Ni jednog jedinog dolara, nikakvih dragocjenosti. Nije li to šaljivo? – Ali – ali – vjerojatno je sve sakrio! U vagonu ili drugdje u vlaku. Bit će da je surađivao sa željezničarima. Morate pretražiti vlak! Sve putnike! W&N – To smo učinili. Čak smo naredili da se izvadi ugljen iz tendera. Nismo našli ništa. – Gdje je sada vlak? – Nastavio je put, nismo ga mogli dulje zadržavati. Siméon i Cousteau primijete kako se Thomas odjednom počeso bijesno smiješiti, kimajući amo-tamo glavom, dok su mu se usnice bezglasno pomicale. Da su kojim slučajem Siméon i Cousteau znali čitati s usnica, razumjeli bi što Thomas tiho šapuće: – Takva prokleta mrcina! Siméon to, međutim, nije znao. Uspravi se, napuhne, pa mrko, ironično i prijeteći upita: – Dakle, Lievene, slutite li možda gdje bi moglo biti zlato? – Mislim – reče Thomas Lieven polako – da pomalo naslućujem. 4 Uzavreo od bijesa, Thomas Lieven se stisnutih čeljusti i povijenih ramena borio protiv ledenog sjevernjaka kada je u sumrak 7. prosinca 1940. godine zaokrenuo u Rue de Paradis u Marseilleu. »Ona mrcina Chantal!« »Onaj lopov Bastian!« Oluja se pojačavala. Vjetar je zviždao, fijukao, stenjao i tutnjao ulicama – bilo je to baš pravo vrijeme za mračno raspoloženje Thomasa Lievena. Pokraj stare burze u Rue de Paradis uzdigla se prljava, višekatna zgrada. U toj se kući smjestio gostoljubiv lokal, koji se zvao Chez Papa. Chez Papa je pripadao čovjeku čije prezime nitko živ nije znao, W&N no kojeg je čitav grad zvao Olive. Olive je bio ružičast i ugojen poput svinja koje je klao u švercu. Gusti oblaci dima provlačili su se prostorijama Chez Papa, dok je svjetlo fluorescentnih svjetiljki treperavo svjetlucalo. Kod Olivea su u ove rane večernje sate gosti, uz aperitiv, govorili o svojim poslovima, psihički se pripremajući na večeru koju im je osigurala crna burza. Kada je Thomas Lieven ušao, Olive je stajao naslonjen iza mokrog šanka s cigaretom u kutu usana. Oči su mu dobroćudno žmirikale. – Bonsoir, monsieur 38. Što biste željeli? Jedan mali pastis? Thomasu je bilo doprlo do ušiju da Olive sam proizvodi svoju rakiju iz prilično jezive osnovne sirovine, naime iz špirita anatomskog instituta. Cast špiritu! Ali, navodno je Olive upotrebljavao špirit, koji je, prije nego što su ga ukrali, služio anatomskom institutu za konzerviranje pojedinih dijelova leševa. Govorkalo se daje Oliveov pastis u pojedinih potrošača izazvao akutne napadaje ludila. Stoga Thomas reče: – Dajte mi dvostruki konjak, ali pravi! Dobije ga. – Slušajte, Olive, moram govoriti s Bastianom. – S Bastianom? Ne poznajem ga. – Jasno da ga poznajete. Stan mu je iza vašeg lokala. Znam da se k njemu može doći samo kroz vašu krčmu. Znam i to da mu morate najaviti svakog posjetioca. Oliveovi obrazi kao u hrčka nadmu se, a oči mu odjednom 38 Dobra veče, gospodine. W&N postanu pakosne: – Mali usrani pajkan, zar ne? Kidaj, dečko, imam pri ruci dvanaest momaka koji će ti naravnati gubicu samo ako fućnem. – Nisam pajkan – reče Thomas i otpije gutljaj. Zatim izvadi svoj voljeni sat na otkucavanje. Spasio je taj sat od svih opasnosti, čak i od kostarikanske konzulice, sretno ga je prenio iz Portugala preko Španjolske u Marseille. Pritisne na dugme, i sat otkuca vrijeme. Gostioničar ga je začuđeno promatrao. Zatim upita: – A odakle znaš da ovdje stanuje? – Od njega samog. Idi i reci mu da njegov dragi prijatelj Pierre želi s njim govoriti. I ako smjesta ne primi svog dragog prijatelja Pierrea, za pet minuta će se ovdje svašta dogoditi... 5 Raširenih ruku i blistava osmijeha, Bastian Fabre je prilazio Thomasu Lievenu. Sada su stajali jedan drugome nasuprot u uskom hodniku što je spajao kuhinju krčme s Bastianovim stanom. Svojim golemim šapama Bastian udari Thomasa po ramenima. – Dakle, to je veselje, mali moj. Upravo sam te htio potražiti! – Skidaj smjesta te papke s mene, lupežu jedan – reče Thomas ljutito. Odgurnuvši Bastiana u stranu, uđe u stan. Predsoblje je bilo prilično neuredno. Posvuda naokolo ležale su automobilske gume, kanistri za benzin, sanduci od cigareta. U susjednoj je sobi bio veliki stol, a na njemu kompletna električna željeznica za djecu sa zavojitim tračnicama, prijelazima, brdima, dolinama, tunelima i mostovima. Thomas podrugljivo upita: W&N – Zar imaš ovdje dječji vrtić? – To mije hobi – uvrijeđeno će Bastian. – I ne naslanjaj se, molim te, na ovaj ormarić, uništit ćeš mi transformator... Reci, a zbog čega si, zapravo, tako bijesan? – Još me to i pitaš? Jučer si nestao ti. Danas je nestala Chantal... Prije dva sata policija je uhitila ona dva gestapovska nakupca, gospodu Bergiera i de Lessepsa. Gospodin de Lesseps je iz Bandola krenuo sa zlatom, nakitom, novcem i devizama. Ali u Marseille je stigao bez zlata, bez nakita, bez novca i bez deviza. Policija je okrenula čitav vlak naglavce, međutim bez uspjeha. – Vidi, molim te, dakle tako nešto! – Bastian se stane ceriti, pa pritisne dugme uređaja. Jedan vlak krene i pojuri prema tunelu. Thomas iščupa utikač iz utičnice. Vlak se zaustavi. Samo su dva vagona još virila iz tunela. Bastian se uspravi, izgledao je sada poput razjarenog orangutana: – Raspalit će te po zubima, mali. Što zapravo hoćeš? – Želim znati gdje je Chantal. Želim saznati gdje je zlato! – Ovdje pokraj nas, naravno. U mojoj spavaćoj sobi. – Gdje? – Thomas je teško gutao. – Čovječe, pa što si zapravo mislio? Da će ona pobjeći s plijenom? Željela je samo sve lijepo aranžirati, sa svijećama i tako dalje, kako bi te posebno razveselila. – Bastian podigne glas i vikne: – Jesi li gotova, Chantal? Vrata se otvore. U njima je stajala Chantal Tessier, lijepša nego ikada. Nosila je tijesno priljubljene hlače od zelene, grube kože, bijelu bluzu i crn pojas. Njezini zubi grabežljive životinje blještali su u blistavom osmijehu. – ’Dan, slatki moj – reče i uhvati Thomasa za ruku. W&N – Dođi sa mnom. Sada ćemo malog dečka obdariti! Thomas bezvoljno pođe za njom u susjednu sobu. Tamo su gorjeli ostaci četiriju svijeća, koje je Chantal učvrstila na malim tanjurićima. Njihovo je blago svjetlo rasvjetljavalo starinsku spavaću sobu s golemim bračnim krevetom. Kad je Thomas pogledao izbliza ležaj, stao je mučno gutati stisnuta grla. Na krevetu, je, naime blješteći i svjetlucajući na svjetlu svijeća, lažalo najmanje dva tuceta zlatnih šipki, nebrojeni dukati i prsteni, lanci, narukvice, moderne i antikne, te prastari križ ukrašen dragim kamenjem uz malu ikonu u zlatu, a pokraj toga svežnjevi dolara i funta. Thomasu Lievenu se učini da su mu se noge pretvorile u hladetinu. Prevlada ga slabost i on se svali na stari stolac za njihanje, koji se pod njim počne brzo ljuljati. Bastian stane uz Chantal i trljajući ruke gurne laktom šeficu, pa zagrokće od radosti: – Dakle, ovo je upalilo! Pogledaj ga samo. Dečko je blijed kao kreda. – Prekrasan dan – za sve nas – reče Chantal. Ošamućenom Thomasu njihova su lica izgledala kao dvije bijele lopte na nemirnoj vodi. Poskakivale su gore-dolje. Odupre se nogama o tlo. Stolac se zaustavi. Sada je jasno vidio lica Chantal i Bastiana: dva blažena dječja lica u kojima nije bilo ni himbenosti, ni pretvaranja, ni lukavosti. Proštenje: – Dakle, imao sam pravo. Vas ste dvoje sve zdipili. Bastian zarže, pa se udari po trbuhu. W&N – Za tebe i za nas! Sada smo zbrinuti za čitavu zimu! Dečko, dečko, to je bogme zalogaj i pol! Chantal pritrči Thomasu, pa ga zaspe kratkim, ali vrućim cjelo vima. – Ah – poviče – kad bi samo znao kako sada slatko izgledaš! Naprosto za požderati! Sasvim sam luda za tobom. – Sjedne mu na koljena, stolac se ponovno zanjiše, a Thomasa preplavni novi val slabosti. Chantalin mu je glas dopirao do uha kao kroz more vate: – Govorila sam momcima: ovu igru moramo sami zaigrati. Moj slatki je za to prečestit, ima previše skrupula! Bolje.da ga time uopće ne opterećujemo. A kad istresemo plijen pred njega, radovat će se zajedno s nama! Tresući glavom i još uvijek slab, Thomas upita: – Kako ste se dočepali plijena – hm – robe? Bastian ga o svemu izvijesti: – Dakle, dok sam jučer bio s tobom kod onog pede.... kod onog smiješnog Bergiera, rekao je, zar ne, da mu ortak Lesseps sjedi dolje u Bandolu s velikim tovarom robe. A ja, ni pet ni šest, nego s trojicom drugova dolje u Bandol! Imam ondje prijatelje, razumiješ? Tako sam saznao da Lesseps nešto šuška s nekoliko željezničara. Ima trtu pred kontrolama. Želi sakriti robu ispod ugljena u lokomotivi kojom putuje u Pariz. U tenderu, kužiš? Bastian se trudio da svlada napadaj promuklog smijeha. Zatim nastavi: – Lijepo smo ga ostavili da to i učini. Zatim smo mu za večer nabavili zgodnu mačku – hvala bogu, tog je pijevca lakše zadovoljiti nego njegova prijatelja Bergiera. Prema uputama, mala gaje valjano W&N iscrpla. Tako dobro daje idućeg jutra došao u vlak još uvijek natreskan i klecavih koljena! – Hah – reče Chantal i strastveno prođe crvenim pandžastim prstima kroz Thomasovu kosu. – Valja ti zaviđati – poprati Bastian žalosno ovaj prizor. Zatim se pribere: – No da, dok je gospodin de Lesseps bio zabavljen drugim poslovima, malo sam se poigrao sa svojim drugovima željezničara. To mije hobi kao što sam već rekao. Nevjerojatno koliko tendera za ugljen ima na jednom kolodvoru. A svi izgledaju jednako. – Pa, zar de Lesseps nije dao nadzirati svoj tender? – Dakako. Čuvala su ga dva željezničara. – Bastian podigne ruke i opet ih spusti. – Svakom je od njih poklonio po jednu zlatnu šipku. Mi smo svakom poklonili još po dvije – imali smo ih dovoljno – i neprilika je bila uklonjena... – Moć zlata – reče Chantal i ugrize Thomasa za lijevu ušku. – Chantal! – Molim, mili? – Ustani malo – zamoli je Thomas. Ona se zbunjeno digne i stane pokraj Bastiana, koji joj položi ruku oko ramena. Tako su stajali nepomično, dvoje još do malo prije radosne, sada prestrašene djece. A šipke su blistale, dukati se svijetlili, lanci, prstenje i drago kamenje svjetlucali. I Thomas ustane. Neizmjerno žalosno zausti: – Moj bože, srce me boli što vam moram pokvariti veselje i upropastiti iznenađenje. Ali, naravno, to nije moguće. – Što, naravno, nije moguće? – upita Bastian. Glas mu je zvučao šuplje i suho. – Da sve ovo zadržimo. Moramo predati dragocjenosti Cousteauu W&N i Simćonu. – Po-p-poludio – Bastianu se objesila donja čeljust. Pogledao je Chantal poput bespomoćnog bernardinca. – On je poludio! Chantal je stajala ne pomaknuvši se. Samo joj je lijeva nosnica podrhtavala... Thomas reče mirno: – Dolazim od Cousteaua i Siméona. Sklopio sam s njima jasnu pogodbu. Oni dobivaju popise doušnika i kolaboracionista i sve što su Bergier i Lesseps ovdje skupili otimačinom, ucjenom i pljačkom. Mi dobivamo novac iz tri velika kovčega, koje smo uzeli iz Bergierove spavaće sobe. Napokon, i to je gotovo 68 milijuna. – Šezdeset osam milijuna franaka! – drekne Bastian, kršeći ruke. – Franaka! Franaka! Upravo kada vrijednost tog nazovifranka svakog dana sve više pada! – A za to daješ sve ovo ovdje! – Chantal je govorila sasvim tiho, gotovo je šaptala, pokazujući na krevet. – Ovdje leže dragocjenosti vrijedne najmanje 150 milijuna, idiote jedan! Thomas se razbijesni: – Ovo je francusko blago. Dragocjenosti koje pripadaju Francuskoj, koje su Francuskoj ukradene. Novac u kovčezima je gestapovski novac, njega možemo mirne savjesti zadržati. Međutim, ovo ovdje, ovaj nakit, pa raspelo i novac iz državne banke... O bože na nebesima, pa zar vas ja moram podsjećati na vaše rodoljubne dužnosti, zar ja, Švabo? Bastian se promuklo usprotivi: – To je naš plijen. Mi smo ga zdipili, a Gestapo je ostao kratkih rukava. Smatram da smo time učinili dovoljno za domovinu! W&N Bastian i Thomas se nastave svađati, raspaljujući se pri tom sve više i više. Chantal je, međutim, postajala sve mirnijom, upravo opasno mirnom. Podbočivši se rukama, zataknula je palce u kožnati pojas, lupkala je desnom cipelom, dok joj je lijeva nosnica drhtala. Konačno, vrlo tiho, upadne Bastianu u riječ: – Ne uzrujavaj se. To je tvoj stan. Ovaj mali idiot najprije mora odavle izići – a Cousteau i Siméon moraju ući. Thomas slegne ramenima i pođe prema vratima. Jednim se skokom Bastian nađe ispred njega. U ruci je držao težak revolver. – Kamo ćeš? – U Chez Papa da telefoniram. – Još korak i ucmekat ću te. – Bastian je hropćući disao. Klik – učini osigurač na oružju. Thomas krene dva koraka naprijed. Prsima je sada dodirivao cijev revolvera. Učini još dva koraka. Bastian zastenje i uzmakne dva koraka: – Mali – urazumi se... Ja – ja ću te stvarno ucmekati... – Pusti me da idem. Bastiane. – Thomas učini još korak. Bastian je sada stajao leđima oslonjen na vrata. Thomas primi kvaku. Bastian zaječi: – Ma čekaj! Što će one svinje učiniti s ovim lijepim plijenom? Profućkati, prevariti, spiskati – policija – država – obavještajna služba – domovina... Idi. molim te, sve su to sami lopovi! Thomas pritisne kvaku; vrata se iza Bastiana otvore. Bastian je sada bio blijed kao kreda. Zurio je u Chantal i ječao: – Chantal, ma učini nešto – pomozi mi... Pa ja – ja ga ne mogu ubiti... W&N Thomas začuje nekakav šum, pa se okrene. Chantal je klonula na rub kreveta. Malim je šakama udarala po zlatnim šipkama, po raspelu, po dukatima. Glas joj je bio sasvim visok i slomljen: – Pusti ga da ide, idiota jednog, neka ode... – Suze su joj tekle niz lijepo mačkasto lice, dok je zdvojno plakala. Jecajući je pogledala Thomasa Lievena: – Odlazi, konačno... Pozovi Simćona... Sve može odnijeti... Ah, nitkove bijedni, kamo sreće da te nikad nisam srela – a kako sam se silno veselila... – Chantal! – Htjela sam sve ovo prekinuti – otići s tobom – nekamo daleko, u Švicarsku. Mislila sam samo na tebe... A sada... – Chantal, draga . – Ne zovi me dragom, govnaru jedan! – zavrisne. Zatim se nemoćno sruši. Uz neprijatan zvuk udari čelom o hrpu dukata. I tako Chantal ostane ležati, plačući i jecajući kao da nikada više neće prestati. – Svucite se – u isto je to vrijeme rekao zgodan mladi narednik Luis Dupont. Stajao je u prihvatnoj prostoriji policijskog zatvora prefekture u Marseilleu. Upravo su mu doveli dvojicu uhapšenika – ružičastog, vrlo njegovanog i vrlo namirisanog Jacquesa Bergiera i mlađeg, mršavog Paula de Lessepsa. – Što treba da učinimo? – upita Lesseps ljutito. Njegove su se ledene oči morskog psa stisnule u tanke proreze, a usta su mu se pretvorila u dvije beskrvne crte. – Morate se svući – reče Dupont. – Želim vidjeti što sve imate ispod odjeće. I na tijelu. Bergier zahihoće: W&N – A što zamišljate da imamo na tijelu, mladi prijatelju? – Zakorakne naprijed i rastvori prsluk. – Dođite, pa potražite na meni oružje! – Skine kravatu i raskopča košulju. Dupont mu pomogne da svuče rukave. Bergier zakriješti: – Nemojte mladiću, jako sam škakljiv! – Sada je dosta – reče Paul de Lesseps. – Eh? – Dupont se okrene. – Meni je sada toga dosta. Pozovite ovamo direktora zatvora. Smjesta. – Dakle, slušajte, ovim tonom... Glas Paula de Lessepsa se stiša gotovo do šapata: – Zavežite. Znate li čitati? Evo! – Pruži mladom činovniku legitimaciju. Bila je to isprava koja je na francuskom i njemačkom jeziku potvrđivala da gospodin Paul de Lesseps radi prema nalogu glavne službe sigurnosti njemačkog Reicha. – Ah, tom prilikom – reče Bergier, pa kićenim pokretima izvuče iz stražnjeg džepa lisnicu boje sljeza koja je mirisala na juhtovinu. On, također, izvadi legitimaciju. Oba je dokumenta ispostavio stanoviti Wälter Eicher, Sturmbannfiihrer službe sigurnosti u Parizu. Lesseps progovori oholo: – Morate odmah obavijestiti gospodina Strumbannführеrа о našem hapšenju. Ako to smjesta ne učinite, morat ćete sebi pripisati sve posljedice. – O-obavijestit ću svog starješinu – promuca Luis Dupont. Otkako je vidio njihove isprave, oba su mu se tipa učinila još odvratnijima Služba sigurnosti... Gestapo... Dupont nije želio nikakvih neprilika. Posegne za telefonskom W&N slušalicom. 8 – 7. pros. 1940. – 17 sati 39 minuta – fs prefektura marseille kriminalističkoj policiji pariz – danas 15 sati 30 minuta kolodvor saint Charles uhićeni 1) paul de lesseps i 2) jacques bergier – zbog krijumčarenja zlata i deviza – 1) pokazao ispravu njemačke službe sigurnosti br. 456832 crvene serije 2) ispravu njemačke službe sigurnosti br. 11165 plave serije – obje ispostavio sturmbannftihrer waiter eicher od službe sigurnosti – molimo hitno ispitati da li uhapšene osobe stvarno rade po naređenju službe sigurnosti – kraj – kraj – 9 – De Lesseps? Bergier? – Sturmbannfiihrer Eicher se zavali na stolac za svojim pisaćim stolom, pa pocrveni od srdžbe. Bijesno zaurla u telefonsku slušalicu koju je držao na uhu: – Dakako, poznajem tu dvojicu. Jest, oni rade za nas! Javite u Marseille neka ih zadrže. Doći ćemo po njih. Francuski činovnik na drugom kraju žice uljudno zahvali na obavijesti. – Nema na čemu. Heil Hitler! – Eicher tresne slušalicu na vilicu i zaurla: – Winter! Iz susjedne sobe dohrli adjutant. Gospoda su obavljala svoju jezovitu djelatnost u četvrtom katu veličanstvene vile u aveniji Foch u Parizu. Čovjek po imenu Winter zakriješti: W&N – Sturmbannführeru? – De Lessepsa i onu staru tetku Bergiera uhvatili su u Marseilleu – zareži čovjek koji se zvao Eicher. – Za ime božje, a kako to? – Još ne znam. To je da zdvajaš. Zar mi ovdje radimo samo s idiotima? Zamislite ako Canaris dozna nešto o tome. Bila bi to prava poslastica za njega! Služba sigurnosti želi pokupovati sve u neokupiranoj Francuskoj! Glavna služba sigurnosti i organizacija Abwehr, admirala Canarisa, međusobno su se mrzile, kao što zao pas mrzi zlu mačku. Strahovanja Sturmbannfiihrera Eichera bila su opravdana. On zareži: – Naredite da se pripremi crni mercedes. Putujemo u Marseille. – Zar još danas? – Za jedan sat, čovječe. Tako da sutra rano ujutro budemo ondje. Moramo izvući ona dva idiota prije nego što sve izbrbljaju! – Svakako, Sturmbannfiihreru! – zaurla Winter, zalupivši vratima iza sebe. »Neprestano iste neprilike. Baš posrano zvanje. Sada opet mogu otkazati slatkoj Zouzou. Zatim dvanaest sati sa starim u kolima. O spavanju ni govora. Da se rasplačeš!« Dvadeset četiri sata kasnije, Chantal Tessier održi u Marseilleu, u stražnjoj sobi kavane Briileur de Loup, poslovni sastanak svoje bande, koji je, da se blago izrazimo, bio vrlo buran. Francuski krijumčari, španjolski krivotvoritelji putnica, lake djevojke s Korzike, zavjerenici i ubojice iz Maroka, svi što su u prednjim prostorijama lokala sklapali svoje poslove, neprestano su s negodovanjem gledali prema vratima u pozadini, na kojima je visjela ploča s natpisom: W&N ZATVORENO DRUŠTVO Bilo je to zatvoreno, ali i vrlo bučno društvo. Napokon se vrata otvore i kavanski gosti (ukupno 500 godina zatvora, dobronamjerno računano) ugledaju svima dobro poznatog Bastiana Fabrea kako ulazi u telefonsku govornicu pokraj šanka. Doimao se vrlo zbunjeno... Bastian nazove restoran Chez Papa. Gostioničar Olive smjesta se javi. Bastian je brisao znoj s čela, uvlačio nervozno dim svoje crne cigare i užurbano govorio: – Ovdje Bastian. Je li kod tebe onaj čovjek koji me jučer popodne posjetio? – Zamolio je bio Thomasa da u lokalu Chez Papa pričeka svršetak poslovnog sastanka. Oliveov je glas bio prožet brigom: – Ovdje je. Igra s mojim stalnim gostima poker i neprestano dobiva. – Pozovi tog čovjeka malo na telefon. – Bastian snažno povuče iz cigare, pa otvori vrata govornice da bi pustio dim napolje. »Prokleti Pierre – naprosto ne zaslužuje da se čovjek za njega brine.« Prije dvadeset četiri sata taj je klipan pozvao momke iz obavještajne službe i oni su pokupili sav krasni plijen. »Hvala bogu, ne baš čitav krasni plijen«, razmišljao je Bastian. Zajedno sa Chantal sklonio je neke dragocjenosti i znatnu hrpu dukata dok je Thomas otišao da telefonira... »Ali što je sve to u usporedbi s milijunskim ostatkom? Čovjek na to uopće ne smije niti pomisliti...« – Halo, Bastiane! Dakle, stari moj, kako je? Bastian je gnjevno slušao ravnodušan glas tog blesavca, a zatim reče: W&N – Pierre, prijatelj sam ti usprkos svemu. Stoga ti savjetujem: kidaj, i to smjesta. Nemoj gubiti ni minute. – Oho, ali zbog čega? – Ovdje, na sastanku, sve se uskomešalo. Chantal je ponudila svoju ostavku. – Za ime božje! – Rasplakala se... – Ah, Bastiane, ne možeš zamisliti koliko mi je sve to neugodno... – Ne prekidaj me, budalo. Izjavila je da te ljubi – da te shvaća. Nakon toga se veći dio bande smekšao... – Ah, I’amour! Vive la France! 39 – .. .ali nisu svi. Postoji grupa oko šepavog Frangoisa. I ti ga poznaješ, zovemo ga Konjska noga... Thomas ga nije poznao, ali je o njemu čuo. Konjska noga je bio najstariji član bande. Za nadimak je mogao podjednako zahvaliti svom šepanju, svojoj sklonosti nasilju i svojim metodama dok bi osvajao neko žensko biće. – ... Konjska noga predlaže da te ubiju... – Baš lijepo! – ... kaže da osobno nema ništa protiv tebe, ali da je tvoj utjecaj na Chantal razoran. Razmekšao si je... – No-no! – ... ti si propast za našu bandu. Moraju te ubiti ako žele zaštititi Chantal, smatra on... Pierre, kidaj! Nestani što prije. – Baš naprotiv. 39 ‘Ah, ljubav! Živjela Francuska! W&N – Što? – Bastiane, sada me dobro slušaj – reče Thomas Lieven. Njegov prijatelj to i učini, najprije odmahujući glavom, zatim sumnjajući i na kraju odobravajući. Konačno zareži: – E pa lijepo, ako se toliko pouzdaješ u sebe. Dakle, za jedan sat. Ali sve na tvoju vlastitu odgovornost! Objesi slušalicu, pa se vrati u zadimljenu, stražnju sobu, gdje je šepavi Francois, zvan Konjska noga, upravo strastveno zagovarao svoj prijedlog da se Jeana Leblanca, ili Pierrea Hunebellea, ili kako se već zove, otpremi na onaj drugi, bolji, svijet. – ... u interesu svih nas – upravo je rekao, zabivši pri tom u stol vrh neopisivo tankog i neopisivo oštrog preklopnog noža. Zatim se okomi na Bastiana: – Gdje si bio? – Telefonirao sam Pierreu – odvrati Bastian ravnodušno. – Poziva nas sve na večeru. Za dva sata. U mojem stanu. Smatra da se tada o svemu možemo u miru porazgovoriti. Chantal vrisne. Odjednom su svi govorili u isti mah. – Mir! – zaurla šepavi Francois, impresioniran. Zatim se zlurado nasmiješi. – E pa lijepo, kolege, pođimo onamo... 10 – Gospodo, dopustite da vas pozdravim – reče Thomas Lieven. Poljubi ruku blijedoj šefici bande, koja je bila na kraju živčanih snaga. Petnaest je lupeža nagrnulo u Bastianov stan, neki su se cerekali, dok su se drugi držali mrko i prijeteći. Ugledali su svečano prostrt W&N stol. Uz Oliveovu pomoć, Thomas je sve pripremio na velikom stolu Bastianove željeznice. Uklonio je brda, doline, mostove, rijeke i kolodvore, ali je jedan dio pruge ostao i prolazio preko bijelog stolnjaka uz čaše, tanjure i pribor za jelo od jednog kraja stola do drugog. – Neka je sa srećom – reče Thomas, trljajući ruke. – Smijem li zamoliti gospodu da sjednu. Chantal na čelo, ja moram iz određenih razloga biti na drugom kraju stola. Gospodo, osjećajte se ugodno. Odgodite na neko vrijeme vaše ubojite namjere. Međusobno šapćući, mrmljajući i još uvijek vrlo sumnjičavi, muškarci sjednu. Pred Chantalinim je mjestom stajala vaza s crvenim ružama iz staklenika. Thomas je zaista mislio na sve... Olive i dva konobara posluže prvo jelo, juhu od sira.Thomas ju je pripremio u kuhinji lokala Chez Papa. I suđe i pribor za jelo potjecali su iz iste krčme. – Dobar tek – poželi Thomas. Sjedio je na kraju stola. Pred njim je bilo mnogo tajanstvenih predmeta. Nitko ih nije mogao prepoznati, jer su bili pokriveni ubrusom. Ispod brežuljaka od ubrusa završavale su željezničke tračnice. Gospoda su šutke jela juhu. Bili su oni, usprkos svemu, Francuzi i znali su cijeniti dobro jelo. Chantal nije ni sekunde skidala oka s Thomasa. U očima joj se odsijevala čitava ljestvica osjećaja. Konjska noga jeo je pognute glave, zao i nijem. Zatim je slijedio ragu od kunića. A onda Olive i konobari, s velikim naporom, dovuku unutra jelo koje je izgledalo poput goleme, divovske torte. Jelo postave na poseban stolić pokraj Thomasa. Sada Thomas dohvati velik nož. Oštreći ga, reče: W&N – Gospodo, dopustite mi da vam ponudim nešto novo, tako reći moje otkriće. Potpuno mi je jasno da su u vas različite naravi. Neki su među vama blagi i žele mi oprostiti, neki su naprašiti i hoće me ubiti. – Podigne ruku. – Molim, molim, o ukusima se ne može raspravljati. Ali baš zato što se to ne može, slobodan sam da vam ponudim jelo koje će udovoljiti svačijem ukusu. – Pokaže tortu. – Voilá, pašteta iznenađenja! Obrati se Chantali: – Draga, želiš li goveđi, svinjski ili teleći file? – Te... te... teleći file – promuklo zakrešti Chantal. Energično se nakašlje, pa sada reče iz svega glasa: – Teleći file! – Molim lijepo, evo odmah. – Thomas oštro promotri tortu, malo je zaokrene, te iz određene trećine izreže i položi na tanjur lijepu plošku telećeg filea, pečenog u tijestu za paštete. Sada ukloni ubruse i otkrije predmete pokraj sebe: Bastianovu dječju električnu lokomotivu s tenderom za ugljen, na koji je bio pričvršćen veliki teretni vagon, te pult za upravljanje električnom željeznicom. Thomas stavi tanjur s telećim fileom na teretni vagon, pa uključi struju. Lokomotiva zujeći krene i povuče za sobom tender, vagon i tanjur preko čitavog stola pokraj petnaest zapanjenih lupeža. Transport se zaustavi ispred Chantal. Ona skine tanjur s vagona. Nekoliko se muškaraca zbunjeno nasmije, jedan zaplješće. Dok se lokomotiva na Thomasov pozov kotrljala natrag s praznim vagonom, on ravnodušno upita: – Što želi gospodin nalijevo od Chantal? Momak divljeg izgleda s povezom preko jednog oka razvuče usta W&N u širok osmijeh i vikne: – Svinju! – Svinjetinu, izvolite, molim – reče Thomas. Opet se oštro zagleda u divovsku paštetu, zavrti je i izreže iz druge trećine komad svinjskog filea, pa ga otpremi na isti način. Muškarci su se sada razbudili. Dosjetka ih je zabavljala. Svi su govorili u isti čas. Jedan poviče: – Meni govedinu! – Vrlo rado – reče Thomas i posluži ga. Sada je već nekoliko muškarca pljeskalo. Thomas pogleda Chantal, pa joj namigne. Morala se protiv volje nasmijati. Skup oko stola postajao je sve glasniji i sve Meni Juha od sira Ragu od kunića sa širokim rezancima Pašteta iznenađenja s umakom od šampinjona 8. prosinca 1940. W&N Groteskno jelo spašava život Thomasu Lievenu Uzmite dosta ribanog parmezana, namočite ga u mlijeku i dobro ga razmutite.– Zatim umiješajte sir u kipuću mesnu juhu, ali vrlo oprezno, jer se sir lako zgruša, skinite juhu s vatre i umiješajte u nju jedan žumanjak. Uzmite velikog, mladog, dobro oguljenog kunića i rasijecite ga na komade za porcije srednje veličine. – Rastopite u posudi 125 grama prošarane slanine, izrezane na kocke, popržite u tome meso sa svih strana, dodajte jetra, nekoliko lučica šalota, sitno nasjeckani luk i jedan Ragu od kunića Juha od sira zgnječeni režanj češnjaka. Čim sve požuti, pospite s nešto brašna, dobro izmiješajte i dolijevajte pomalo pola litre kipuće vode ili mesne juhe. Posolite, popaprite, začinite pimentom, borovicom i s nešto limunove korice, te zalijte s četvrt litre crvenog vina. – Ostavite da se jelo pirja na laganoj vatri dok meso sasvim ne omekša, zatim dodajte još četvrt litre crvenog vina i ostavite da sve još kratko propari. – Uz to poslužite široke rezance, koje ste skuhali u slanoj vodi, ocijedili i lagano promiješali na maslacu. Pašteta iznenađjenja W&N Uzmite, već prema broju osoba, toliko velikih komada telećeg, svinjskog i goveđeg filea, koji po svojoj dužini odgovaraju polovici promjera velikog kalupa za tortu. Pažljivo očistite meso od kožica, lagano ga propržite na maslacu sa svih strana, posolite i popaprite. – Dno i stranice kalupa za tortu obložite lisnatim tijestom i poslažite ohlađene komade mesa tako da njihovi uski krajevi dođu u sredinu. – Razdijelite meso tako da svaka trećina dna bude pokrivena jednom vrstom mesa. Gore na rubu tijesta označite mjesto gdje prestaje jedna vrsta mesa, a počinje druga, te prenesite ove oznake odmah na poklopac od lisnatog tijesta. Od tih mjesta vodite ukras od tijesta prema sredini, tako da nastane i vanjska podjela paštete na tri W&N dijela. Izrežite iz tijesta oblik svinje, teleta i goveda pa njima ukrasite odgovarajuće trećine, kako bi se znalo gdje je koja vrsta mesa. Premažite paštetu žumanjkom i pecite na srednjoj vatri dok ne dobije lijepu zlatnožutu boju. Uz to poslužite umak od šampinjona koji se priređuje ovako: uzmite nekoliko sitno nasjeckanih lučica šalota, lagano ih propirjajte na maslacu zajedno s mnogo šampinjona koje ste narezali na listiće. Pospite s malo brašna, dobro promiješajte i prelijte mesnom juhom. Pirjajte na laganoj vatri dok gljive ne omekšaju, umiješajte vrhnje u umak koji mora ostati svijetao, posolite, popaprite, začinite s nešto limunova soka i vežite umak jednim žumanjkom. Prema ukusu možete dodati malo bijela vina. razuzdaniji. Bez reda su naručivali, a mala se lokomotiva uvijek iznova kotrljala preko stola. Najzad je još samo Frangois, Konjska noga, sjedio ispred prazna tanjura. Thomas mu se obrati: – A vi, monsieur? – upita, ponovno oštreći nož kojim je rezao paštetu. Francois gaje dugo zamišljeno promatrao. Zatim polagano ustane i posegne u džep. Chantal vrisne, Bastian potajno izvuče pištolj kad je vidio da Konjska noga u ruci drži svoj strašni nož. Blistava oštrica iskoči. Konjska noga bez riječi šepavo zakorači premia Thomasu. Zatim učini još korak, pa još jedan. Sada je stajao tik pred njim. Zavladala je mrtva tišina. Koliko je potrebno da se nabroji do deset, Francois je piljio u oči Thomasa Lievena, koji je stajao potpuno mimo. Iznenada se Francois iskesi i reče: – Uzmite moj nož, oštriji je. Dajte mi svinjetinu, vi bijedno pseto! Dana 8. prosinca 1940. godine Sturmbannführer Eicher i njegov adjutant Winter pojave se – dakako u civilu – u Marseilleu, zahtijevajući izručenje gospode de Lessepsa i Bergiera. Obojicu nakupaca smjesta otpreme u Pariz i tek ih ovdje temeljito preslušaju. Dana 10. prosinca 1940. godine Služba sigurnosti u Parizu uputi svim svojim ispostavama potjernciu. Dana 13. prosinca u jednoj sobi ispostave njemačkog Abwehra u pariškom hotelu Lutetia, koji više nije služio svojoj prvotnoj svrsi, dogodilo se ovo: Kapetan Brenner iz odjela III čitao je potjernicu koju je izdala njihova njemačka konkurentska ustanova. Pročitao ju je prvi put vrlo površno, odjednom se trgnuo, zatim ju je pročitao drugi put – mnogo pažljivije. Potjernica se odnosila na stanovitog Pierrea Hunebellea; zbog čega su ga tražili, bilo je u potjernici navedeno vrlo maglovito kao »izdaja službenika Službe sigurnosti francuskim vlastima«. I tako je kapetan Brenner čitao još jednom: Pierre Hunebelle. Usko lice. Tamne oči. Crna kratka kosa. Otprilike 1,75 visok. Vitak. Posjeduje zlatni sat na otkucavanje, s kojim se često poigrava. Posebni znaci: voli kuhati. Hm. Voli kuhati. Hm!!! Kapetan Brenner protrlja čelo. Jednom je nešto bilo... Jednoć se dogodilo... Nije li jednom nekog generala nasamario čovjek koji je rado kuhao? Prilikom osvajanja Pariza. Postojao je i spis o tome... Spis o tome... Spis o tome... Sat kasnije kapetan Brenner je u arhivi našao ono što je tražio. Bio je to tanak spis. Ali sjećanje nije kapetana prevarilo. U dosjeu je pisalo: Thomas Lieven, alias Jean Leblanc. Otprilike 1,75 visok. Usko lice. Tamne oči. Tamna kosa. Posjeduje staromodni, zlatni sat na otkucavanje. Posebni znaci: strastveni kuhar. U kapetanu Brenneru probudio se lovački duh. Imao je svoje privatne veze u Službi sigurnosti. Tri se dana posvuda raspitivao, zatim mu je bilo jasno zašto Sturmbannführer Eicher tako ogorčeno lovi gospodina Hunebellea, alias Leblanca, alias Lievena. Cereći se, Brenner sastavi saopćenje za svog vrhovnog starješinu... Admiral Wilhelm Canaris čitao je u svom berlinskom uredu na obali Tierpitz izvještaj kapetana Brennera, smiješeći se sve jače i jače. Vedro raspoloženje koje je ispunilo njegova čovjeka u Parizu sada je prešlo i na njega. Gle, gle! Glavna služba sigurnosti porobljuje neokupiranu Francusku! Ovo ću prvom prilikom W&N gospodinu Himmleru nabiti na nos. A prevario ih je stanoviti Hunebelle, alias Leblanc, alias... Admiral se uozbilji. Pročita posljednji ulomak još jednom, pa zatim i treći put. Nakon toga pozove u sobu tajnicu: – Draga gospođice Sistig, donesite mi, molim vas, dosje Thomas Lieven. Četvrt sata kasnije ležao je pred njim spis, a na koricama je bio nacrtan veliki crni križ. Canaris otklopi korice i pročita što je pisalo na prvoj stranici... Köln, 4. prosinca 1940. OD: ABWEHRA KÖLN ZA: ŠEFA ABWEHRA BERLIN TAJNO 135892/VC/40 LV Nakon povratka iz Lisabona dopuštam sebi slobodu da obavijestim gospodina admirala o smrti dvostrukog obavještajca i izdajice Thomasa Lievena, alias Jeana Leblanca... Canaris je dugo vrijeme nepomično sjedio. Zatim je podignuo slušalicu. Admiralov je glas zvučao vrlo tiho, vrlo kobno i vrlo opasno: – Gospođice Sistig, spojite me, molim, s Abwehrom Köln. Major Fritz Loos... 12 Smatramo potrebnim da na ovom mjestu našeg izvještaja preskočimo nekoliko potpuno nevažnih dana i da našu priču W&N nastavimo one večeri koja je počela harmonično i beznačajno, ali će za budućnost imati vrlo teške posljedice. Teje olujne večeri, 28. prosinca 1940. godine, u 22 sata i 30 minuta, Thomas Lieven slušao vijesti londonskog radija na francuskom jeziku. Thomas je svake večeri slušao Radio-London; čovjek njegova položaja morao je o svemu biti dobro obaviješten. Bio je u Chantalinoj spavaćoj sobi. Njegova je lijepa prijateljica već ležala u krevetu. Kosu je skupila visoko i nije uopće bila našminkana. Takvu ju je Thomas najviše volio. Sjedio je pokraj nje, ona mu je gladila ruku; slušali su glas spikera koji je govorio najnovije vijesti; – ... u Francuskoj sve više jača otpor protiv nacista. Jučer popodne, na pruzi Nantes-Angers, nedaleko od Varadesa, dignut je u zrak vlak s njemačkim trupama. Lokomotiva i tri vagona potpuno su uništeni. Najmanje dvadeset pet njemačkih vojnika je ubijeno, a više od stotinu ih je teško ranjeno. Chantalini su prsti još uvijek gladili ruku Thomasa Lievena. – ... Radi odmazde, Nijemci, su smjesta strijeljali trideset francuskih talaca... Chantalini se prsti zaustave. – ... ali borba se nastavlja, a zapravo je tek započela. Nemilosrdan pokret otpora napada i progoni Nijemce i danju i noću. Kako saznajemo iz pouzdana vrela, u ruke pokreta otpora pale su nedavno goleme količine zlata, deviza i dragocjenosti, koje su Nijemci bili sakupili u svojim pljačkaškim i razbojničkim pothvatima. Ova će sredstva omogućiti da se borba proširi i ojača. Atentat kod Varadesa neće ostati jedini... Thomas je problijedio. Nije više mogao podnijeti spikerov glas, W&N pa je isključio aparat. Chantal je nepomično ležala na leđima i promatrala ga. Ni njezin pogled više nije mogao podnijeti. Zastenje i podupre bradu objema rukama. U glavi mu je brujilo: dvadeset pet Nijemaca. Trideset Francuza. Više od stotine ranjenika. A ovo je tek početak. Borba se nastavlja, financirana golemim količinama nacističkog zlata i nacističkih deviza, opljačkanih u Marseilleu... Nesreća, krv i suze. A tko je pribavio novac za to? Tko je tome pripomogao? Thomas Lieven podigne glavu. Chantal ga je još uvijek nepomično promatrala. On tiho progovori: – Imali ste pravo – Bastian i ti. Trebalo je da sve zadržimo. U vas je istančan instinkt. Nastalo bi kudikamo manje zlo da smo prevarili Siméona i francusku obavještajnu službu. – Pri svemu što smo do sada učinili još nikada ni jedan nevin čovjek nije poginuo – reče tiho Chantal. Thomas kimne i reče: – Uvidio sam da moram promijeniti život. Imam zastarjele predodžbe i krive, opasne, pojmove o časti i vjernosti. Chantal, sjećaš li se još onoga što si mi bila predložila nekoć u Lisabonu? Ona se brzo uspravi. – Da mi budeš ortak. – Chantal, od danas ti postajem ortakom. Nema više milosti ni sažaljenja. Sit sam svega. Naprijed na plijen! – Najdraži, već i govoriš poput mene! Ovije mu ruke oko vrata i divlje ga poljubi. Taj je poljubac zapečatio čudan savez i poslovno udruženje, o kojem se, s punim pravom, u Marseilleu još i danas govori. Između siječnja 1941. i kolovoza 1942. godine južnu su Francusku pogodili W&N pravi potresi i poplave kriminalnih zbivanja, koja su sva, gotovo kao u bajkama, imala zajedničko čudesno obilježje: oštećene nitko nije žalio. Prva je žrtva bio marseljski draguljar Marius Pissoladiére. Da 14. siječnja 1941. godine u Marseilleu nije kišilo, taj bi gospodin možda uštedio tragičan gubitak od preko osam milijuna franaka. Ali, bože moj, padalo je kao iz kabla od jutra do mraka, i tako je sudbina pošla svojim tokom. Elegantna radnja Mariusa Pissoladiérea ležala je u Canabiéri, glavnoj marseljskoj ulici. Monsieur Pissoladiére bio je neizmjerno bogat čovjek, pedesetogodišnjak, sklon debljanju i uvijek odjeven po posljednjoj modi. Ranijih je godina Pissoladiére sklapao poslove s međunarodnim društvom na rivijeri. U posljednje mu je vrijeme prišao nov krug mušterija – jednako tako internacionalan. Pissoladiére je pregovarao s izbjeglicama iz svih zemalja koje je Hitler bio napao. Pissoladiére je kupovao nakit od izbjeglica, kojima je trebao novac da bi mogli bježati dalje, podmićivati službenike, nabavljati ulazne dozvole ili lažne putnice. Da bi izbjeglicama platio što manje, draguljar je primjenjivao jedan od najjednostavnijih sistema: pregovarao bi s prodavaocima danima i tjednima. Tako dugo dok očajnići ne bi pošto-poto morali nabaviti novac. Ako bi Pissoladiérea pitali, rat je mogao mirno potrajati još kakvih deset godina! Gospodin Marius doista se nije mogao potužiti. Poslovi su cvali. Vjerojatno bi i dalje sve bilo dobro da 14. siječnja 1940. godine u Marseilleu nije padala kiša. W&N Dana 14. siječnja 1941. godine, oko jedanaest sati, u draguljarnicu Mariusa Pissoladiérea uđe gospodin od kakvih četrdeset pet godina. Imao je homburg, skupocjen ogrtač od krzna, gamaše i sivocme, neupadljivo prugaste hlače. Ah, da, naravno, i kišobran! Usko, blijedo, aristokratsko lice upravo je dirljivo otmjeno, zaključi Pissoladiére. Umoran od silna bogatstva. Drevna aristokracija. Sve ono što je draguljar kod svojih kupaca volio... Pissoladiére je bio sam u radnji. Trljajući ruke, ponizna se pogleda klanjao pred kupcem i poželio mu dobro jutro. Elegantni gospodin umornim naklonom glave uzvrati Pissoladiéreov pozdrav, te na rub tezge objesi svoj kišobran (koji je imao držak od jantara). Kad je progovorio, osjeti mu se u govoru slab provincijski naglasak. »Plemići«, pomisli Pissoladiére, »to vjerojatno rade zato kako bi pokazali svoju socijalnu svijest, da su ljudi poput tebe i mene. Fantastično!« Gospodin reče: – Želio bih kod vas – hm – kupiti nešto nakita. Rekli su mi u Bristolu da imate lijep izbor. – Najljepši nakit u Marseilleu, monsieur. A što bi monsieur želio? – E pa, dakle, recimo – hm – narukvicu s briljantima ili nešto slično... – Imamo ih po svim cijenama. Koliko je monsieur mislio potrošiti? – Pa tako nekako – hm – između dva do tri milijuna – odvrati gospodin i zijevne. »Sto mu gromova«, pomisli Pissoladiére. »Ovo je jutro dobro počelo!« Priđe velikom trezoru, namjesti šifru brave govoreći pri tom: W&N – Po toj cijeni ima, naravno, već vrlo lijepih narukvica. Teška se čelična vrata širom otvore. Pissoladiére izabere devet briljantnih narukvica, položi ih na crn baršunasti poslužavnik te s njim stupi pred mušteriju. Devet je narukvica blistalo i plamtjelo u svim duginim bojama. Gospodin ih je dugo šutke promatrao. Zatim uzme jednu u usku, brižljivo njegovanu ruku. Bio je to posebno lijep komad nakita sastavljen od plosnatih zlatnih pločica i šest briljanata, svaki po dva karata. – Koliko stoji – hm – ova ovdje? – Tri milijuna, monsieur. Tri milijuna franaka bilo je 1941. godine oko 150000 maraka. Narukvica je nekoć bila vlasništvo žene nekog pariškog bankara, Židova. Pissoladiére ju je iscjenkao, bolje rečeno, iznudio za 400000 franaka. – Tri milijuna je previše – reče gospodin. Pissoladiére odmah shvati da pred sobom ima iskusna kupca nakita. Samo nestručnjaci bez prigovora prihvaćaju cijenu koju im kaže draguljar. Započelo je žestoko cjenkanje i žilavo natezanje. Uto se otvore vrata dućana. Pissoladiére podigne pogled. U radnju je ušao drugi gentleman, doduše skromnije odjeven od prvoga – ali ipak, svejedno. Suzdržan. Nenapadno odjeven i otmjena nastupa. Ogrtač s uzorkom riblje kosti. Rukavice. Gamaše. Šešir. Kišobran. Pissoladiére je upravo htio zamoliti drugog gospodina da malo pričeka, kadli ovaj reče: – Trebam samo novu narukvicu za ručni sat. – Rekavši to, objesi svoj kišobran što je moguće bliže kišobranu gospodina u krznenom ogrtaču, kojeg do tada, bar kako se činilo, nije još nikada bio vidio. W&N Tog je trenutka Marius Pissoladiére već bio tako reći izgubljen, izdan i prodan... 13 Oba gospodina koja su se prijepodne 14. siječnja 1941. godine u draguljarnici Mariusa Pissoladiérea ponašala kao da se uopće ne poznaju, bila su uistinu vrlo stari prijatelji. Samo što su se u posljednja dva tjedna bili izvana i iznutra temeljito promijenili. Još do prije dva tjedna oba su gospodina običavala psovati poput kočijaša, pljuvati na pod, nositi jarko žute cipele i kratke kapute pretjerano podstavljenih ramena. Do prije dva tjedna nokti su im uvijek bili crni, a kosa predugačka. Još prije dva mjeseca oba su se gospodina kretala kroz život kao izraziti pripadnici onog tajanstvenog asocijalnog staleža koji častan građanin, obično s jezom, naziva podzemljem. Kome li je samo uspijelo da u tako kratko vrijeme u granicama, doduše napornog, kratkog i intenzivnog tečaja, dva stara lupeža pretvori u dva nova gospodina – kome li je samo? Poštovani je čitatelj to već sigurno pogodio: stanovitom Pierreu Hunebelleu, alias Jeanu Leblancu, alias Thomasu Lievenu. Da bi dvojicu lopova najprije psihički pripremio za planirani pothvat kod draguljara Pissoladiérea, Thomas ih je dva tjedna prije toga pozvao na ručak. Jelo je servirao u jednoj od stražnjih soba restorana Chez Papa, tog slavnog, ozloglašenog, krijumčarskog lokala u Rue de Paradis pokraj burze. Osim Thomasa Lievena i njegove ljubavnice, lijepe šefice bande Chantal Tessier, na ručak su došla samo dvojica već W&N spomenutih lupeža – i to u svom prvotnom liku i pod pravim imenima: Fred Meyer i Paul de la Rue. Već su godinama pripadali bandi, ali su radili u vanjskoj službi u Toulouseu. Chantalina je organizacija imala i podružnice. Bilo je to vrlo solidno ustrojeno poduzeće. Paul de la Rue, potomak hugenota, bio je visok i vitak, a po zanimanju izučeni krivotvoritelj slika. Govorio je s južnofrancuskim naglaskom. Iako je bio vrlo zapušten, uska mu je glava imala nešto aristokratsko. Fred Meyer bio je po zanatu obijač blagajna. Okušao se i na drugim stručnim područjima, na primjer kao provalnik, kao hotelski kradljivac i kao carinski varalica. On je također govorio s naglaskom svojih južnofrancuskih sunarodnjaka. Trljajući ruke i keseći se, Paul i Fred su došli Thomasu i Chantali. Potomak hugenota reče, podrignuvši se: – Prije žderila ćemo trgnut’ jedan mali pastis, je Г? – Prije ručka – ledeno ga ispravi Thomas – gospoda neće popiti nikakav mali pastis, nego će otići dolje frizeru, pa će se obrijati i podšišati kosu. Zatim će oprati vrat i ruke, jer se u ovakvom stanju ne sjeda za stol. – Ta guelle – zareži Fred, koji, kao ni Paul, još nije pobliže upoznao tog Hunebellea. – Možeš nas poljubiti... Chantal je šefica. Stegnutih usnica, Chantal odgovori: – Učinit ćete što vam kaže. Idite frizeru. Prava je svinjarija kako izgledate. – Obojica se izgube, gunđajući. Ostavši s Thomasom nasamo, Chantal dokaže da je njemu za ljubav, doduše, odustala od određenih osobitosti u svom odijevanju, ali daje u duši još uvijek ostala vjerna sama sebi. Poput divlje mačke W&N nasrne na njega: – Nisam te htjela osramotiti. Bio bi to, naime, kraj mog autoriteta pred momcima kad bi se još i pročulo da se svađam s tobom! Međutim, ovo je još uvijek moja banda, jesi li razumio? – Žalim, bolje da onda od svega odustanemo. – Što to znači? – Nisam tvoj namještenik. Ili smo ravnopravni ortaci, ili ništa. Zurila je u njega poluzatvorenih očiju. Mrmljala je nešto nerazumljivo. Tada udari šakom u njegovo rame, pa zareži napola razdraženo, napola razveseljeno: – Dakle dobro – ti prokleto pseto! – Hitro nastavi: – Nemoj samo uobražavati da imam nekih slabosti prema tebi, kao da sam se zatreskala u tebe ili slično! Tome bih se doista morala nasmijati. Jednostavno, potreban mije dobar muškarac, to je sve, je Г jasno? – Jasno je – reče Thomas i namigne. Zatim za pomirenje ispiju vrlo stari konjak. Nakon tričetvrt sata Paul i Fred se vrate. Sada su izgledali već mnogo pristojnije. Uz predjelo Chantal im objasni: – Sada me dobro slušajte. Tko kaže nešto protiv Pierrea imat će posla sa mnom, jeste li razumjeli? – Ma što ti je Chantal, pa još nikada nisi... – Zaveži! Pierre je moj ortak. – O svi sveci, lutko, grdno te zgrabilo – primijeti obijač blagajna. Slijedećeg trenutka dobije zvučni šamar, a Chantal prosikće: – Brini se za vlastito smeće! – Pa čovjek valjda smije nešto reći – uvrijeđeno će Fred. – Govno ti smiješ! – Usprkos prgavoj naravi, Chantal je već ipak W&N nešto naučila od svog prijatelja: – Radije pristojno žderi, svinjo jedna! Zar se smije mljackati? Zar se špageti režu nožem? – Kad mi taj đavao uvijek sklizne s te proklete vilice. Dopustite mi jedan savjet – Thomas će ljubezno. – Ako nikako ne možete namotati špagete na vilicu, nabodite vilicom samo onoliko špageta koliko vam stane u usta, u lijevu ruku uzmite žlicu, pa zupce vilice pritisnite o unutarnju stranu žlice. Evo ovako. – Thomas im pokaže. – Sada zavrtite vilicu. Jeste vidjeli kako je to jednostavno? Fred je radio točno što i Thomas. I uspjelo mu je. – Gospodo! – reče Thomas. – Bit će, stvarno, potrebno da se iscrpno pozabavimo dobrim ponašanjem. Lijepo vladanje je alfa i omega svake poštene prijevare. Jeste li ikada susreli kakvog bankara lošeg vladanja? – »Bankara! O, bože, ne smijem na to niti pomisliti. Moja ugledna banka u Londonu. Moj ugodni klub. Moj lijepi dom. Prošlo. Propalo. Zameo ih vjetar...« – Lijepo vladanje, tako je – zapovjednički reče Chantal. – I uopće, ovdje sada puše nov vjetar, jeste li razumjeli? Moj ortak i ja o svemu smo se dogovorili. Plijen ćemo maznuti... ovaj, mislila sam reći, naši pothvati više neće pogađati bilo koga... – Nego? – Nego samo one svinje koje to i zaslužuju, naciste, kolaboracioniste, agente, svejedno koje. Kao prvog udesit ćemo onog Pissoladiérea... – počne Chantal, ali se prekine, jer je debeli gostioničar, Olive, osobno donio glavno jelo. Olive je zavolio Thomasa zbog njegova kuharskog umijeća te mu sada sav ozaren reče: – Pommes frites smo, naravno, dva puta bacili u ulje, monsieur Pierre! W&N – Drugo nisam niti očekivao – reče Thomas srdačno. »Bože blagi, pa meni se ovo podzemlje sve više i više sviđa. Što li će još od mene postati, ako se to ovako dalje nastavi?« Thomas podijeli kotlete i smjesta podigne obrve. – Monsieur de la Rue, ta upotrijebili ste vilicu za tortu! – Sam đavo neka se snađe u tom prokletom priboru za jelo! – Što se tiče pribora za jelo, gospodo – pouči ih Thomas – uvijek valja početi s vanjske strane, pa ga uzimati redom prema unutra. Pribor koji se upotrebljava za posljednje jelo leži najbliže tanjuru. – Rado bih vidjela te štakorske rupe u kojima ste vi rasli – dostojanstveno će Chantal, te se vrlo otmjeno obrati Thomasu: – Molim te nastavi, chéri. – Gospodo, u skladu s izmjenama naših statuta, kao prvog smo uzeli na merak, hoću reći, odabrali smo onog draguljara. Odvratan tip... Zaboga, monsieur Meyer, nikako ne možete uzeti kotlet u ruku i glodati kosti! Gdje li sam ono stao? – Pissoladiére – došapne mu Chantal. Gledala je Thomasa vrlo zaljubljeno. Čas ga je ljubila, čas ga je mrzila, osjećaji su joj se naglo izmjenjivali, ni sama sa sobom više nije bila načistu. Jedino je sigurno znala da bez tog psa, bez tog bijednog pseta, ne želi više živjeti. – Pissoladiére, točno. – Thomas im objasni kakav je odvratan tip taj draguljar. Zatim nastavi: – Mrzim nasilje. Ne želim da se prolijeva krv. Provale preko krova i prepadi s ispruženim revolverom ili slično uopće ne dolaze u obzir. Vjerujte mi, gospodo: nova vremena zahtijevaju i nove metode. Preživjet će samo oni dosjetljivi. Konkurencija je W&N Meni Špageti bolognese Kotleti Robert Sacher torta 3. siječnja 1941. Kulturnim ponašanjem pri jelu, Thomas Lieven organizira nabavu dragulja i platine Na pola kilograma špageta uzmite četvrt kilograma mesa, najbolje izmiješano – govedinu, svinjetinu i teletinu – te ga narežite na kockice. – Uzmite jednaku količinu luka narezanog na tanke kolute, propirjajte na ulju ili maslacu, zatim tome dodajte jedan zgnječeni režanj češnjaka i Špageti bolognese W&N nasjeckano zelenje za juhu, te sve zajedno lagano pirjajte. Čim je sve dobro poprženo, dodajte rajčice, koje ste oljuštili i očistili od sjemenki ili koncentrat od rajčice, pa sve zajedno pirjajte što dulje na što laganijoj vatri, da bi nastao gust umak. – Špagete skuhajte u slanoj vodi ne premekano, isperite hladnom vodom na cjedilu i dobro ocijedite, te ih stavite da se dobro zagriju u umaku koji ste prema ukusu posolili i popaprili. Uz ovo jelo poslužite ribani parmezan. Uzmite srednje debele svinjske kotlete, malo zarežite masni rub pa ih istucite. Stavite ih bez dodavanja masnoće na vrlo vruću željeznu tavu. Pržite kotlete otprilike tri minute sa svake strane, posolite ih i popaprite, bacite na tavu velik komad maslaca, pa ostavite kotlete da se prže još po jednu minutu sa svake strane. Izvadite kotlete i stavite ih na zagrijani pladanj. U međuvremenu ste izmiješali jednake količine crvenog vina i kiselog vrhnja s velikom žlicom oštre gorušice. Sada ovu smjesu ulijte u tavu i Kotleti Robert kratko prokuhajte sa sokom od isprženih kotleta. Sacher torta Uzmite 125 grama maslaca, pjenasto ga izmiješajte, dodajte 150 grama šećera, 150 grama prosijana brašna, 5 žumanjaka, nešto vanilije i na kraju 150 grama čokolade rastopljene nad parom. – Sve dobro izmiješajte, oprezno umiješajte snijeg od pet bjelanjaka, stavite smjesu u kalup za tortu i pecite pola sata na srednjoj vatri. – Za preljev torte uzmite 90 grama otopljene čokolade, 125 grama šećera u prahu i dvije velike žlice vruće vode i sve na vatri čvrsto izmiješajte. – Gotovu, pečenu tortu premažite marmeladom od kajsija, prelijte glazurom i ostavite W&N jednu minutu u vrućoj pećnici da otvrdne. Prije posluživanja tortu valja dobro ohladiti. –Umak prelijte preko gotovih kotleta i odmah poslužite s pommes fritesom. Ogulite sirove krumpire, izrežite ih na prutiće duge pola prsta i debele poput olovke. Operite ih i dobro Pommes frites osušite krpom. – Bacajte ih u malim količinama u posudu s vrelom masti ili vrelim uljem, vadite ih cjedilom čim počnu žutiti i ostavite da se ocijede i ohlade. Kratko vrijeme prije serviranja ponovno bacite krumpiriće u vrelu masnoću i pržite dok ne postanu lijepo zlatnožuti. Dobro ih ocijedite na bugačici, pospite sitnom solju i poslužite. jednostavno prejaka. Monsieur de la Rue, pommes frites ne možete nipošto uzimati rukom, morate upotrijebiti vilicu. Fred Meyer se raspita: – A kako ćemo Pissoladiéreu maznuti plijen? – Pomoću dvaju kišobrana. Olive donese desert. – Kako bi se gospoda odmah na to priučila – reče Thomas – tortu valja jesti malom vilicom, a ne žlicom. Chantal reče: – Vas dvojica ćete idućih dana pošteno bubati. Nema ni pijače, ni cura, jeste li razumjeli? – Ali, zaboga, Chantal, kad smo već jednom u Marseilles.. – Najprije dužnost, a onda zabava, dragi prijatelji – reče Thomas. W&N – Morate naučiti kako se gospoda odijevaju, kako gospoda hodaju, kako stoje i kako govore. Po mogućnosti bez lošeg naglaska! Zatim vam još valja naučiti što da uradite kako bi određeni predmeti neprimjetno nestali. – Život vam neće biti baš sladak, odmah vam to mogu reći – povikne Chantal. – Stajat ćete na raspolaganju mojem ortaku od jutra do mraka... – Osim noću – dopuni Thomas, poljubivši joj ruku. Chantalino lice odmah oblije tamno rumenilo, gnjevno ga udari, viknuvši: – Ah, ostavi to – pred ljudima, čovječe! Ne podnosim to ljubljenje ruku! – I beštija Chantal sijevne očima na njega. Tja, to bi, zapravo, bilo sve. Sada se, dakle, mimo možemo vratiti onome trenutku 14. siječnja 1941. godine kada je nevjerojatno promijenjeni Fred Meyer u draguljarnici Mariusa Pissoladiérea objesio svoj kišobran pokraj kišobrana upravo neshvatljivo promijenjenog Paula de la Ruea... 14 Zatim se, zapravo, sve odigralo vrlo brzo. Na donjem kraju tezge draguljar je pred Freda Меуега položio čitav niz narukvica za ručni sat. Za gornjim je krajem tezge stajao Paul de la Rue, nagnuvši se nad devet blistavih, briljantnih narukvica. Oba su kišobrana visjela pokraj njega. Točno onako kako je to satima bio vježbao pod nadzorom Thomasa Lievena, Paul bez ikakva šuma dohvati narukvicu, koja je stajala tri milijuna franaka, nagne se naprijed i nečujno je spusti u W&N kišobran svog prijatelja Меуега. Šipke kišobrana su, naravno, prethodno bili omotali vatom. Zatim uzme još dvije briljantne narukvice pa s njima postupi na isti način. Tada se udalji od kišobrana i ode na drugi kraj dućana, gdje su bile izložene zlatne grivne. Zadivljeno ih je promatrao, pogladivši pri tom desnom rukom svoju, od nedavna njegovanu, kosu. Nakon ovog ugovorenog znaka Fred Meyer naglo odluči da kupi narukvicu za sat vrijednu 240 franaka. Plati je novčanicom od pet tisuća franaka. Draguljar Pissoladiére ode do blaganje, registrira cijenu, uzme novac koji će uzvratiti, doviknuvši pri tom Paulu de la Rueu: – Odmah ću vam opet biti na usluzi, monsieur! Pissoladiére uzvrati novac kupcu narukvice za sat, koji – uzevši svoj kišobran – napusti dućan. Da je draguljar slučajno pogledao za njim, primijetio bi da kupac narukvice za sat, usprkos pljusku, nije otvorio svoj kišobran. Barem ne odmah... Pissoladiére se hitro vrati svojoj aristokratskoj mušteriji i reče: – Onda, monsieur... dalje, međutim, nije izustio ni riječi. Jednim je pogledom uočio da manjkaju tri najvrednije narukvice. U prvi je mah draguljar pomislio da je to šala. Degenerirani su aristokrati ponekad skloni crnom humoru. Iskosa se nasmiješi Paulu de la Rueu, protisne: ha-ha, pa reče: – zaista ste se me prestrašili! Paul, kojeg je Thomas Lieven izvrsno izvježbao, podigne na neponovljiv način obrve i upita: – Kako to mislite? Zar vam nije dobro? – Nemojte, monsieur, s ovom ste šalom prekardašili. Molim vas da sve tri narukvice stavite ponovno na podložak. – No slušajte, jeste li možda pijani? Zar mislite da sam tri W&N narukvice... Ah, tako, pa stvarno, gdje li su samo ta tri lijepa komada nakita? Pissoladiérea oblije plavkasto rumenilo. Propišti: – Gospodine, ako smjesta ne položite nakit na stol, morat ću pozvati policiju! Poslije ovog Paul de la Rue postane malo nepristojan. Prasne u smijeh. Ovaj grohot oduzme draguljaru ostatak sposobnosti da se svlada. Jednim pokretom ruke pritisne dugme ispod tezge i pokrene alarmni uređaj. Čelične se rešetke bučno spuste pred izloge, ulazna vrata i stražnji izlaz. Marius Pissoladiére, u čijoj se ruci odjednom stvorio veliki revolver, zakrešti: – Ruke uvis! Ni koraka... Ne mičite se! Dignuvši ruke uvis, Paul de la Rue odvrati ravnodušno: – Jadni luđače, ovo ćete još gorko požaliti. Malo kasnije stigne policijska patrola. S najvećim duševnim mirom Paul de la Rue pokaže francusku putnicu, koja je glasila na ime René vicomte de Toussant, Pariz, Bulonjska šuma. Bila je to besprijekorno krivotvorena putnica. Izradile su je najvještije ruke Stare četvrti. Usprkos tome, kriminalistički službenici svuku Paula de la Ruea do kože, pretraže mu odjeću i raspore šavove njegova ogrtača. Sve je bilo uzalud. Nisu našli ni jedan jedini briljant, nije se pokazao ni cigli trunčić triju nestalih narukvica. Službenici zatraže od lažnog vicomtea neka dokaže je li uopće mogao platiti ta tri milijuna franaka. W&N Nasmiješivši se, osumnjičeni ih zamoli neka nazovu direktora hotela Bristol. Direktor hotela Bristol potvrdi da je vicomte u hotelskom trezoru deponirao iznos od šest milijuna franaka! Čudna mi čuda! Paul de la Rue je, naravno, uistinu odsjeo u hotelu Bristol i u hotelskoj blagajni pohranio šest milijuna – kapitala Chantaline bande. Kriminalistički su službenici sada postali mnogo učtiviji. Pošto je naposljetku pariška policija teleprinterom odgovorila da u Bulonjskoj šumi stvarno prebiva René vicomte de Toussant, vrlo bogat čovjek, jakih veza s nacistima i vladom u Vichyju, koji je trenutačno izvan Pariza, a boravi vjerojatno negdje na jugu Francuske, policija oslobodi Paula de la Ruea uz silne isprike. Potpuno slomljen, smrtno blijeda lica, i draguljar Marius Pissoladiére izmuca svoje žaljenje. Nenapadni kupac narukvice za ručni sat, kojeg je Pissoladiére mogao samo vrlo slabo opisati, netragom je nestao... Thomas Lieven je sve to točno predvidio kada je izabrao Paula de la Ruea zbog njegove pojave i kada je odlučio da krivotvore putnicu na vicomteovo ime. Pomogao mu je pri tom, dakako, PerpignanBote od 2. siječnja 1941. godine. Thomas je, naime, u rubrici pod naslovom IZ POKRAJINA našao sliku tog plemića, naklonjenog nacistima, uz ovaj izvještaj: »René vicomte de Toussant, industrijalac iz Pariza, stigao je na liječenje u slikovit gradić Font Romeu na granici Pirineja...« Podvalu s kišobranom, naravno, u Marseilleu više nisu mogli ponoviti. Takvi se događaji brzo pročuju. Ali su zato Bordeaux, Toulouse, Montpellier, Avignon i Bézier naglo živnuli. U ovim su gradićima draguljari i trgovci umjetninama doživjeli žalosna iskustva W&N uz puno gubitaka s gospodom oboružanom kišobranima. Ali začudo uvijek samo ljudi lošeg, gadnog karaktera, poput Mariusa Pissoladiérea. Kako smo već prije rekli, zajedničko je obilježje svih napadaja bilo: oštećene nije nitko žalio. Naprotiv! Na jugu Francuske počelo se šaputati kako ondje djeluje potpuno samovoljna vrsta pokreta otpora, koju predvodi osoba slična Robinu Hoodu. Stjecajem okolnosti, policija je naišla na pogrešan trag, pri čemu Thomas Lieven nije bio sasvim nedužan. Policija je smatrala da krivce drskih krađa dragulja treba tražiti u redovima Ćelonjine bande. Jednu od najstarijih marseljskih bandi predvodio je neki Dantes Villeforte, Korzikanac, koji je iz potpuno shvatljivih razloga dobio nadimak Ćelonja. Tada je nastao sukob oko prebacivanja izbjeglica koji su bježali u Portugal. Villeforte i njegovi ljudi također su se ubacili u posao. Međutim, sada je Chantal naglo i jako proširila svoje transportno poslovanje. Ali kako je to učinila, kosilo se sa svim zakonima ceha. Postupila je prema geslu, koje se, doduše potpuno pogrešno, smatralo zastarjelim: niske cijene – velik promet – bogata dobit, odnosno kojiput čak i: bježite sada – platit ćete kasnije. Razumljivo da Ćelonju baš nije osobito razveselilo što mu je Chantal gotovo potpuno pokvarila poslove. Jer sada su sve mušterije pohrlile k njoj, dok se Ćelonji jedva tko i obraćao. Iznenada Ćelonja začuje da sve te novotarije valja pripisati dalekovidnosti i inteligenciji Chantalina ljubavnika. Chantal je u tog muškarca imala potpuno povjerenje. Taj je čovjek navodno bio mozak čitave bande – i to izvanredan mozak, kako se činilo. W&N Ćelonja odluči da će se s tim momkom malo više pozabaviti. 15 Sve do one kobne, olujne večeri u rujnu 1942. godine Thomas Lieven je stalno prebivao u Staroj četvrti Marseillea. Živio je kod Chantal Tessier. Čudna mješavina ljubavi i mržnje između ovo dvoje ljudi postajala je sve strastvenija, sve dublja. Svom prijatelju, koji je tako vješto kuhao, ta bi se beštija strastveno bacila oko vrata poslije kakva uspjelog pothvata – recimo, kad su u veljači 1942. godine prodali jedan te isti hotel dva puta njemačkim nakupcima – ali samo da bi ga već u slijedećem trenutku uvjeravala: – Gadi mi se tvoj nadmoćni smiješak! Ta tvoja oholost! Vjeruješ da si sve učinio sam, je li? Mi smo samo mala glupa deriščad! Dopusti da ti nešto kažem: tvog mi je cerenja već pun nos! Ne želim te više vidjeti, nikada više, gubi se! Thomas se pokorno preseli svom prijatelju Bastianu. Tek što je bio u njegovu stanu dva sata, već je Chantal telefonirala: – Imam cijankalij, veronal i revolver. Ako se smjesta ne vratiš, do jutra ću se pretvoriti u leš. – Zar nisi rekla da me ne želiš nikada više vidjeti? – Pseto – ti prokleto pseto, gušim se kad nisi ovdje... Thomas se istog časa vrati kući u Rue Chevalier Rose. Slijedilo je pomirenje, poslije kojeg se morao dva dana oporavljati. Zatim se naš prijatelj svim snagama posveti zadatku koji si je postavio – da naškodi zlikovcima u zemlji, a da uz put zaradi gomilu, ali stvarno pravu gomilu, novaca. W&N Budući daje život Thomasa Lievena tako bogato ispunjen opasnostima, smionim pothvatima i lijepim ženama, prinuđeni smo da postupimo ekonomično. Iz obilja njegovih pustolovina u 1941. i 1942. godini, dopustite nam da izdvojimo samo tri, i to: pothvat s platinom iz carske Rusije prijevara s industrijskim dijamantima pothvat s krivotvorenim dekretima falange. Hrabro naprijed! U kolovozu 1941. godine pojavio se u Toulouseu neki Vasilij Maria Orlov, knez Leskov. Činilo se kao daje čovjek pao s neba, jer mu se jednostavno nije mogao slijediti trag u prošlost. Mršavi, izvanredno oholi plemić je smjesta, upravo magnetskom snagom, privukao pažnju agenata njemačke, engleske, francuske obavještajne službe, pa čak i sovjetskih obavještajaca, ali i članova bande Dantesa Villefortea. Dok su, međutim, ova gospoda izvodila u Toulouseu glupe i upadljive predstave sa zavjereničkim izrazima na licima, s tajnim sastancima i tučnjavama po krčmama, šesta se grupa interesenata držala neupadljivo u pozadini. Bilo je to nekoliko gospode iz bande Chantal Tessier. U međuvremenu ih je Thomas sve tako dobro odgojio kao i gospodu de la Ruea i Меуега... Knez Leskov nije uzalud privlačio toliku pažnju. Sa sobom je, naime, nosio pravu platinu. Svega nekoliko šipki kao uzorak, govorio je, ali navodno je postojalo čitavo blago šipki od platine, a on je bio jedini vlasnik. No, a platina, ta plemenita kovina, upotrebljavala se u industriji oružja, osobito u proizvodnji aviona, gdje je bila neophodna za izradbu prekidača i za magnetsko paljenje. W&N Započelo je žestoko natjecanje. Njemački, francuski i britanski agenti htjeli su, svaki za svoju domovinu, osvojiti platinu; Sovjeti su je već unaprijed smatrali svojim vlasništvom. Momci oko Dantesa Villefortea imali su još mnogo jednostavnije shvaćanje vlasništva. Thomas Lieven je, opet, razvio svoju poslovnu filozofiju, koja je glasila: čekat ćemo i nadati se... Ta je izreka poremetila Chantalinu duševnu ravnotežu. Vikala je: – Opet me tjeraš u bjesnilo, ti hladnokrvno pseto! Kao što je Thomas bio i predvidio, knez je pretjerao u svojoj umješnosti. Vukao je za nos sve agente, i sasvim je sigurno bio kriv što su dva agenta, jedan sovjetski i jedan njemački, 24. kolovoza 1941. godine u 00.30 sati poginula u vatrenom okršaju. Dvadeset četiri sata kasnije našli su kneza ubijenog u hotelskom apartmanu. Platinaste su šipke, koje je stalno sakrivao ispod kreveta, nestale. Smjesta je obaviještena francuska policija. Osumnjičili su dvojicu muškaraca u crnim kožnatim ogrtačima, koji su među posljednjima posjetili kneza i zatim se crnim peugeotom odvezli iz Toulousea prema sjeveru. Nekoliko sati kasnije ta su se dva muškarca pojavila u selu Grisolles ispred Montaubana. Izgubili su i kola i svu svoju imovinu. Hodali su bosonogi i samo u gaćama. Izjavili su da ih je kamion što im je dolazio u susret zablještio svjetlima i primorao da stanu. Zatim ih je banda od šestero zakrabuljenih ljudi opljačkala. Šipke od platine više se nisu pojavile u Francuskoj. No ubrzo su se našle u prostranom trezoru, koji je unajmio stanoviti Eugen Wälterli, švicarski državljanin, 27. kolovoza 1941. godine u W&N Nacionalnoj banci u Zürichu. Gospodin Wälterli je pustim i tajnim stazama prešao iz neokupirane Francuske u Švicarsku. Njegova mu je prijateljica, Chantal Tessier, dobro upućena u sve nezakonite prijelaze granica, objasnila put. Lažnu švicarsku putnicu Eugena Wälterlija, alias Thomasa Lievena, izradili su najbolji stručnjaci Stare četvrti... 16 Trenutak samo! Ovo je lakše ispričati nego proživjeti. Prije no što je deponirao platinaste šipke u Švicarskoj, Thomas Lieven je proživio teške trenutke – ali ne možda s policijom ili s Villeforteovim momcima, ni govora, sa Chantal... Poput furije je skočila na njega pošto joj je razložio svoj plan. – U Švicarsku? Shvaćam... Hoćeš kidnuti! Želiš me ostaviti na cjedilu! Bacio si oko na neku drugu, je li? Misliš li da ne znam na koga? – Šutjela je samo jedan trenutak da dođe do daha, jer bi se inače bila ugušila, zatim smjesta nastavi vrištati: – Ona drolja Yvonne! Već tjednima promatram kako ti se naturava, oh! – Chantal, jesi li ćaknuta, hoću reći poludjela?! Kunem ti se... – Zaveži! Ni jednog muškarca nisam niti pogledala otkako tebe poznajem! A ti – a ti – ah, svi su muškarci svinje! Još k tome s jednom onakvom. Obojadisanom! – Nije obojadisana, drago moje dijete – Thomas će blago. – Aaaahhh! – Noktima i zubima bacila se na njega. – Pseto jedno, a odakle to znaš? Tukli su se. Mirili su se. Thomas je trebao čitavu jednu noć da bi W&N dokazao Chantal kako nikada nije ljubio plavokosu Yvonne niti će je ikada ljubiti. U svitanje mu je napokon povjerovala i postala blaga poput janjeta i nježna poput djevojke iz javnog kupališta u Hong Kongu. A poslije doručka je otišla da mu nabavi švicarsku putnicu... 17 Kažu da je Reichsmarschall Hermann Göring bio strašno razočaran kada je prilikom svog prvog posjeta okupiranom Parizu posjetio dvojicu svjetski poznatih draguljara, Cartiera i Van Cleffa, a prodavači su mu priopćili da na žalost ne mogu poslužiti otmjenog kupca, jer su vlasnici sve dragocjenosti još prije ulaska Nijemaca prebacili u London. Što je uspjelo u Parizu, nipošto nije u Antwerpenu i Bruxellesu. Bruxelles i Antwerpen već su desetljećima bili međunarodna središta za brušenje dragog kamenja. Dijamante i briljante, koje su ovdje pronašle, njemačke su vlasti djelomice kupile – ili ih jednostavno zaplijenile, ako su, naime, bile židovsko vlasništvo, a što je najčešće i bio slučaj. Njemački je Reich trebao tzv. industrijske dijamante.Njih su upotrebljavali u industriji oružja za brušenje motornih radilica i za obradbu tvrdih kovina. Za nabavu tog dragocjenog materijala bio je zadužen pukovnik Féltjén iz ureda za četverogodišnji plan. On je pokušavao nabaviti drago kamenje i njihove otpatke i u neutralnim zemljama, kao na primjer Švicarskoj. Međutim, veći dio njegovih njemačkih nakupaca bili su pokvarenjaci. Ta su gospoda W&N radila po vrlo jednostavnom sistemu: u Belgiji su plijenili židovske dijamante, ali su ih samo djelomice ili ih uopće nisu isporučivali pukovniku Feltjenu, nego su ih vlastitim kuririma otpremali kroz okupiranu i neokupiranu Francusku i Švicarsku. Ovdje bi materijal ponudili kakvom drugom ovlaštenom njemačkom nakupcu. Taj je čovjek obično kupovao po najvišim cijenama. A korumpirani prvi kupci zlurado su se smijali. Između rujna 1941. godine i siječnja 1942. godine četiri su takva kurira uhvaćena i olakšana za ukradeno ili zaplijenjeno drago kamenje. Ubrzo su se ti industrijski dijamanti i briljanti pojavili u prostranom trezoru Nacionalne banke u Zürichu, koji je ondje unajmio stanoviti Eugen Wälterli... S tekućeg računa spomenutog švicarskog državljanina Eugena Wälterlija prebačena je 22. siječnja 1942. godine svota od 300000 švicarskih franaka na londonski konto organizacije Wannemeester. Ova je organizacija sebi postavila cilj da iz onih dijelova Evrope koje je Hitler zaposjeo, mitom i novcem prebacuje na sigurno mjesto sve osobe koje su nacisti iz rasističkih ili političkih razloga progonili... 18 U srpnju 1942. godine Dantes Villeforte, zvan Ćelonja, sazove u Marseilleu plenarnu sjednicu svoje bande, koju je održao u svom stanu u ulici Mazenod broj 4. – Gospodo – obrati se Dantes Villeforte svojim suradnicima – sada mi je dosta. Pun mi je nos Chantaline organizacije. Pokvarila W&N nam je pothvat s platinom; a upravo je sve bilo krenulo izvrsno. Posao s Portugalom u posljednjih je godinu dana potpuno splasnuo. A sada još i ovo s dekretima falange. Pothvat s falangističkim dekretima bio je jednostavan, a ujedno i veleban. Sjećajući se poduka genijalnog portugalskog slikara i krivotvoritelja Reynalda Pereire, Thomas Lieven je s talentima Stare četvrti osnovao radionicu za krivotvorenje dokumenata na veliko, koja je radila u dnevnim i noćnim smjenama. Ovakvom pogonu istovrsno Ćelonjino poduzeće jednostavno više nije moglo konkurirati. Dokumenti Chantal Tessier bili su jeftiniji, bolji i brže su ih isporučivali. Organizacija je u posljednje vrijeme prodavala i jednu novost svim zainteresiranim, crveno orijentiranim Španjolcima, koji su svojedobno morali bježati pred Frankom, ali su čeznuli za svojom starom domovinom. Ovim su ljudima uz lažne španjolske putnice isporučivali i razne dekrete, zahvalnice, priznanja i odlikovanja, kojima im je Frankova država priznavala zasluge za falangu. Bio je to apsolutno najveći trgovački uspjeh ljeti 1942. godine. – Gospodo – reče Dantes Villeforte na poslovnoj skupštini svoje bande – već je i sama Chantal Tessier bila kazna božja. Podvaljivala nam je. Neprestano nam je škodila. A sada još i taj govnar, Pierre, ili kako li se već zove. To je sad zaista previše. Žamor odobravanja. – Kažem vam: sa Chantal ćemo izići na kraj. I ona ima slabosti. Čuo sam da ljubi tog klipana. Što bi joj, dakle, zadalo najstrašniji udarac? – Da joj ubijemo d r a g o g r e č e jedan. W&N – Govoriš kao potpuna budala – razljuti se Villeforte. – Ubiti, ubiti, to je jedino što znate, je li? A čemu služe naše veze s Gestapom? Saznao sam da se taj čovjek između ostalog zove i Hunebelle, a nekog Hunebellea traži Gestapo. Možemo zaraditi zlatna brda, ako... Moram li nastaviti? Nije morao. Navečer 17. rujna 1942. godine bilo je jako nevrijeme. Chantal i Thomas najprije su htjeli ići u kino, ali onda odluče ostati kod kuće. Pili su calvados i slušali glazbu s ploča, a Chantal je bila nevjerojatno nježna, osjećajna i blaga. – Što si učinio od mene? – prošapće. – Sama sebe kojiput više ne prepoznajem... Thomas reče: – Chantal, moramo otići odavle. Čuo sam loše vijesti. Marseille više nije siguran pred Nijemcima. – Otiđimo u Švicarsku – predloži Chantal. – Tamo imamo dovoljno novaca. Lijepo ćemo živjeti. – Hoćemo, draga – složi se on, pa je poljubi. Ona tada prošapće, očiju punih suza: – Ah, chéri... Sretna sam kao nikada. Ne mora biti zauvijek – jer ništa nije vječno – ali neka potraje još malo, još samo malo... Kasnije Chantal ogladni i poželi – grožđe. – Dućani su već zatvoreni – razmišljao je Thomas. – Ali kod kolodvora ću možda još dobiti grožđe... Ustane i počne se oblačiti. Ona se usprotivi: – Po ovom vremenu – pa ti si lud... – Nisam, dobit ćeš grožđe, jer voliš grožđe, a ja volim tebe. Odjednom joj se oči ponovno napune suzama. Udari se malom W&N šakom po koljenu i prokune: – Prokletstvo, pa ovo je doista preglupo! Moram plakati jer te tako silno ljubim... – Odmah ću se vratiti – reče Thomas i odjuri. Međutim, varao se. Naime, dvadeset minuta nakon što je napustio kuću u Chevalier Rose da bi kupio grožđe, Thomas Lieven, alias Jean Leblanc, alias Pierre Hunebelle, alias Eugen Wälterli, nalazio se u šakama Gestapoa. 19 »Čudno kako sam se silno priučio na Chantal«, pomisli Thomas. »Život bez nje ne mogu više niti zamisliti. Njezine ludosti, temperament divlje zvijeri, želja da muškarca čitavog proguta, sve me to silno oduševljava. Ali i njezina hrabrost, njezin instinkt. Osim toga nikada ne laže. Ili gotovo nikada...« Thomas Lieven je, prešavši preko potpuno pustog trga Jules Guesde, asfaltni pokrov kojega se blistao na kiši, zakoračio u usku Rue Bernard du Bois. Ovdje se nalazilo malo, starinsko kino, koje je često posjećivao sa Chantal. Pred kinom je stajao crn peugeot; Thomas mu ne prida pažnju, nego prođe dalje. Dvije su ga sjenke pratile. Prolazeći pokraj crnog peugeota, jedna sjenka pokuca na prozorsko staklo. Dva reflektora na peugeotu zasvijetle – samo posve kratko, pa se odmah ugase. Na drugom kraju uske, loše osvijetljene ulice pokrenu se još dvije sjenke. Thomas ih nije primijetio. Nije vidio muškarce što su mu dolazili u susret ni one koji su ga slijedili. Utonuo je duboko u misli... W&N »Moram na miru porazgovarati sa Chantal. Znam iz pouzdanih vrela: američke će se trupe još ove godine iskrcati u Sjevernoj Africi. Francuski pokret otpora pritješnjuje naciste sve jače i jače. Svojim akcijama upravlja s juga Francuske. Nema sumnje da će Nijemci zaposjesti i neokupirani dio. Francuske. Zato ćemo Chantal i ja otići u Švicarsku, i to što prije. U Švicarskoj nema nacista, nema rata. Živjet ćemo u miru...« Obje sjenke pred njim priđu bliže. Približe se i one dvije sjenke iza njega. Motor crnog peugeota se upali. Kola krenu korakom, ugašenih svjetala. Ali Thomas još uvijek nije ništa primjećivao. Jadni Thomas! Bio je inteligentan, pravedan i ljubezan, šarmantan i uvijek spreman da pomogne. Ali nije bio ni Old Shatterhand, ni Napoleon, nije bio ni muška Mata Hari, a ni kakav superman. Nije se ubrajao među heroje o kojima čitamo u knjigama koji nikad nisu prestrašeni i uvijek pobjeđuju – ti hrabri junaci nad junacima. Bio je samo vječno tjeran, neprestano progonjen čovjek, kojeg nikada nisu ostavljali na miru, a koji je stalno pokušavao da iz zla izvuče ono najbolje – kao i svi mi. Zato i nije primijetio opasnost u kojoj se nalazio. Nije pomislio ništa zlo kada su se pred njim iznenada zaustavila dva muškarca. Nosili su kišne ogrtače. Bili su Francuzi. Jedan od njih reče: – Dobro večer, monsieur. Možete li nam reći koliko je sati? – Rado – odvrati Thomas. Jednom je rukom držao kišobran, a drugom izvadi iz prsluka svoj voljeni sat na otkucavanje. Poklopac odskoči. Istog trenutka stignu do njega one druge dvije sjenke što su hodale za njim. – Sada je točno osam sati i . . . – započne Thomas. Zatim dobije W&N strahovit udarac u zatiljak. Kišobran odleti u stranu. Sat na otkucavanje – srećom, visio je na lančiću – ispadne Thomasu iz ruke. Zaječavši, sruši se na koljena. Otvori usta da bi kriknuo. Uto se prema njemu ispruži ruka s velikim smotuljkom vate. Vata pogodi Thomasa u lice. Smučilo mu se kad je osjetio odvratni, slatkasti miris. Sve je on to već poznao, nešto slično već je jednom doživio u Lisabonu, samo što je onda sve dobro prošlo. Ovaj put, govorio mu je to iznenadni osjećaj dok je već gubio svijest, neće se sve tako dobro završiti... Zatim se onesvijestio. Svojim je otmičarima priredio još neprilike sasvim tehničke prirode dok su se mučili da ga strpaju na stražnje sjedalo peugeota. No bio je to sasvim običan problem transportnih radnika. 20 Bastiane – hej, Bastiane, probudi se konačno, ti lijena mješino! – derao se Olive, debeli vlasnik krijumčarskog lokala Chez Papa, iza kojega je stanovao Bastian Fabre. Chantalin se najvjerniji drug probudi zastenjavši, pa se okrene na leđa. Zatim zaječi, uhvativši se za glavu: – Jesi li poludio? Što ti pada na um da me budiš? – Samo nekoliko sati prije toga Bastian je sa šepavim Frangoisom priredio natjecanje u piću. Probudili su ga znatno prerano, pa sada zastenje: – Još sam natreskan. Zlo mi je kao psu... Olive ga iznova prodrma. – Chantal te zove na telefon, hitno! Tvoj prijatelj Pierre je nestao! Bastian se za tren oka potpuno otrijezni. Skoči iz kreveta. U kaputiću svoje crvene pidžame – Bastian je uvijek nosio samo gornji – W&N dio pidžame – otrči u susjednu sobu, navuče papuče i kućni ogrtač, pa posrćući odjuri u Oliveov lokal, koji je u ove kasne sate bio već zatvoren i u mraku. Stolci su stajali na stolovima, a u telefonskoj se govornici njihala slušalica. Bastian je pritisne na uho: – Chantal! Srce ga je zaboljelo kad joj je čuo glas, koji je bio prepun očaja i straha. Još je nikada nije doživio u takvoj panici.: – Bastiane – hvala bogu – više – više ne mogu... Jurim već satima gradom... Gotova sam – dotučena... Ah, bože, Bastiane, Pierre je nestao! Bastian obriše znoj s čela. Obrati se Oliveu, koji je stao kraj njega: – Daj mi konjak i skuhaj jednu tursku... – pa nastavi u slušalicu: – Pričaj polagano, Chantal, i sve po redu. Moraš se smiriti... Chantal ispriča što se dogodilo. Sada je bilo dva sata ujutro. Sinoć oko osam Pierre ju je ostavio da bi kupio grožđe. Chantal je plakala. Glas joj je treperio i drhtao: – Bila sam na kolodvoru. U svim krčmama. Dolje u luci. Otišla – otišla sam i u one kuće... Pomislila sam daje možda susreo nekog od vas – pa je malo zastranio, kako se to kojiput muškarcima događa... – Gdje si sada? – U Brüleur de Loupu. – Ostani ondje. Probudit ću Konjsku nogu i ostale. Sve. Za pola sata smo kod tebe. Začuje joj glas, sasvim tanak i slab, kao da dolazi s mjeseca: – Bastiane – ako – ako mu se nešto dogodilo, tada ne želim više živjeti... Te je noći petnaest iskusnih lupeža pročešljalo Marseille. Nije W&N bilo bara, hotela, krčme ni javne kuće koju nisu posjetili. Tražili su i tražili, ali nisu pronašli ni traga svom prijatelju i drugu Pierreu Hunebelleu. Jutarnjim sivilom rađao se novi dan. U osam sati banda je konačno prekinula potragu za nestalim. Bastian je otpratio Chantal kući. Potpuno je bezvoljno dopustila da je vodi. U stanu je tada iznenada svlada napadaj histerije. Čak i tako snažan muškarac poput Bastiana nikako je drukčije nije mogao smiriti nego da je udarcem šake onesvijesti. Zatim je otrčao telefonu i pozvao doktora Boulea. Mali je zubar, stručnjak za izradbu zlatnih šipki, smjesta došao. Kad je stigao, Chantal se već bila osvijestila. Ležala je u krevetu, zubi su joj cvokotali, a noge udarale jedna o drugu. Doktor Boule je odmah shvatio što joj je. Dao joj je injekciju umirujućeg sredstva. Dok je izvlačio iglu iz kože, ona kroz suze prošapće: – On je bio jedini čovjek u mojem životu koji je prema meni bio dobar, doktore... Thomas Lieven je iščeznuo. Nisu mu otkrili ni najmanji trag, iako je banda pojačala potragu. Chantal je zbog potpunog zdravstvenog sloma morala tjednima ležati u krevetu. Dana 28. listopada stanje se odjednom promijenilo. U Cintri Jednoj od dviju glasovitih kavana Stare četvrti, neki se mlađi muškarac, očito od jada, već u podne napio. Budući da je bio previše pijan da bi pazio što govori, počeo se hvaliti kako bi on »štošta znao reći o onome Pierreu Hunebelleu«. Jedan od članova Chantaline bande, koji je slučajno bio prisutan, odmah pozove Bastiana, a Bastian ode po šepavog Frangoisa. Zajedno požure u Cintru, sjednu uz pijanca, počnu ga častiti pićem i pretvarati se kako s njime suosjećaju. W&N Čovjek postane povjerljiv. Reče im da se zove Émile Mallot i da potječe iz Grenoblea. Pijano promuca: – Sve nas je prevario, pseto jedno gnusno – hik – obećao nam je 20000... – U koju svrhu? – upita Bastian, gurnuvši novu čašicu rakije pred Mallota. – Da bismo onog Hunebellea ugurali u peugeot... Dobili smo samo deset... – A tko vas je tako nasadio, druškane? – upita Bastian, blago ogrlivši pijanca. Čovjek odjednom stisne oči. – Što se to tebe tiče? Bastian i Francois se pogledaju. Nato će Bastan: – Samo sam pitao, Émile. Ne ljuti se. Hajde, popijmo još nešto... Čovjeka iz Grenoblea dobrano su napojili. Kad se konačno skljokao pod stol, podigli su ga uvis, položili mu ruke oko svojih ramena i odvukli ga sa sobom – do Chantal. Ona je još uvijek ležala u krevetu, imala je vrućicu i izgledala je jadno. Bastian i Francois svale pijanca na kauč u dnevnoj sobi i odu k Chantal u spavaonicu. Ispričaju joj sve što su doživjeli. Bastian predloži: – Kad se osvijesti, samo ga prepustite meni. Dečko će za deset minuta progovoriti. Chantal strese glavom, pa im reče ono što je jednom bila čula od Thomasa: – Da nekog premlatiš, nije baš najmudrije. Ali gotov novac uvijek je posljednja mudrost. – Što? W&N – Čovjek je bijesan jer je premalo dobio, zar ne? E pa, mi ćemo mu platiti više. Hajde, dovedi doktora Boulea, neka mu da injekciju da se otrijezni. Zubar odmah dođe. Sat kasnije Émile Mallot iz Grenoblea potpuno se osvijestio. Sjedio je na stolcu ispred Chantalina kreveta, dok su Bastian i Francois stajali uz njega. Chantal je ležala u krevetu, rashlađujući se velikim snopovima novčanica. Mallot iz Grenoblea zausti promukla glasa: – Oni – oni su ga otpremili na sjever. Još iste noći. U Chalon-surSaóne, na demarkacionoj liniji. Ondje gaje zatim Gestapo... Nemoj! – vrišteći zaurla, jer ga je Bastian trgnuo uvis i tresnuo po licu. – Bastiane! – vrisne Chantal. Lice joj je bilo smrtno blijedo, jedino su joj oči grozničavo gorjele: – Ostavi ga na miru... Moram saznati tko se skriva iza ove svinjarije... – Izdere se na Mallota: – Tko? Mallot zacvili: – Će-ćelonja! – Dantes Villeforte? – Jest, on nam je naredio... Hunebelle mu je postao preopasan... Želio ga se riješiti... – Mallot duboko udahne. – posljednje ste vrijeme Ćelonju znali i prevariti, zar ne? Ovo je, dakle, njegova osveta... Chantali su niz lice tekle suze. Morala je dva puta progutati prije nego što je ponovno mogla govoriti. Tada joj glas opet zazvuči hladno, opasno i zapovjednički: – Uzmi lovu, Mallot, i gubi se! Ali, reci Ćelonji daje ovo kraj. Nema više milosti. Ubit ću ga za ovo što je učinio. Vlastoručno. Čim opet stanem na noge. Može se zavući kamo želi. Može se sakriti W&N kamo god hoće. Pronaći ću ga, kunem se. A tada ću ga ubiti. Chantal je najozbiljnije namjeravala izvršiti svoju zakletvu. Međutim, događaji, koji su se prenaglo nizali jedan za drugim, stavili su Chantal i njezinu organizaciju pred druge ozbiljne probleme. Dana 8. studenog 1942. godine Ministarstvo rata Sjedinjenih Država objavilo je: Američke i britanske mornaričke i zrakoplovne vojne snage započele su, u prvim satima mraka, iskrcavanje na mnogobrojnim mjestima uz obalu Francuske Sjeverne Afrike. General-potpukovnik Eisenhower je vrhovni komandant savezničkih oružanih snaga. A l i . studenog objavila je vrhovna komanda Wehrmachta: Njemačke su trupe, danas rano ujutro, prešle demarkacionu liniju prema neokupiranom dijelu Francuske, kako bi francuski teritorij zaštitile od predstojećeg američko-britanskog iskrcavanja u južnoj Francuskoj. Kretanja njemačkih trupa teku prema planu... 3. poglavlje 1 Središnji zatvor u Frésnesu ležao je 18 kilometara pred Parizom. Visoke zidine okruživale su prljavu, srednjovjekovnu građevinu, koja se sastojala iz triju glavnih i nebrojenih pokrajnjih krila. Zatvor se, osamljen i glomazan, uzdizao usred turobne ravnice sa zakržljalim drvećem, istrunulim livadama i neobrađenim njivama. U prvom su krilu za bravom sjedili njemački dezerteri i njemački politički zatvorenici. U drugom su krilu čamili i njemački i francuski W&N članovi pokreta otpora, a u trećem samo Francuzi. Zatvorom u Frésnesu upravljao je neki njemački rezervni kapetan. Osoblje je bilo miješano. Bilo je francuskih čuvara, a i njemačkih – uglavnom stariji podoficiri iz Bavarske, Saske i Thiiringena. U krilu C prvog trakta čuvari su bili samo Nijemci. Krilo C bilo je rezervirano za Službu sigurnosti Pariz. Danonoćno je u samicama gorjelo svjetlo. Zatvorenike nisu nikada smjeli izvoditi na šetnju u dvorište. Gestapo je pronašao vrlo jednostavnu metodu da spriječi kako do njegovih zatvorenika ne bi prodrla nikakva, ma kako utjecajna, vlast: zatvorenike krila C nisu unosili ni u kakve knjige. Bile su to mrtve duše, koje praktički više nisu postojale... U jutarnjim satima 12. studenog jedan je mladić uska lica i pametnih crnih očiju nepomično sjedio na svom drvenom ležaju u ćeliji 67 krila C. Thomas Lieven izgledao je strašno. Koža mu je bila siva, a obrazi upali. Nosio je staro zatvoreničko odijelo, koje mu je bilo znatno preveliko. Smrzavao se, jer ćelije nisu grijali. Sada je već sedam tjedana čamio u ovaj odvratnoj, smrdljivoj ćeliji. Noću između 17. i 18. rujna njegovi su ga otmičari kod Chalon-sur-Saőne izručili dvojici gestapovskih agenata, koji su ga zatim dopremili u Frésnes. I otada je čekao da netko dođe i da ga presluša. Čekao je, uzalud. Ovo ga je čekanje počelo zbunjivati. Thomas je pokušao uspostaviti kontakt s njemačkom stražom – uzalud. Nastojao je šarmom i mitom pribaviti bolju hranu – uzalud. Dan za danom jeo je vodenu juhu s kupusom. Pokušao je prokrijumčariti tajnu vijest za Chantal. Sve uzalud. Zašto već konačno ne dođu i ne postave ga pred zid? Svakog su jutra u četiri sata dolazili po ljude i odvodili ih iz ćelija, zatim bi se čuli udarci čizama, naređenja, te nemoćno zapomaganje i jaukanje W&N onih koje su odvlačili. Zatim pucnji, kad su zatvorenike strijeljali, ili ništa, ako bi ih vješali. Najčešće se nije čulo ništa. Thomas odjednom skoči. Približavao se topot čizama. Vrata se naglo otvore. Napolju je stajao njemački narednik – pokraj njega dva diva iz Službe sigurnosti. – Hunebelle? – Ja sam. – Dođite na preslušavanje! »Tu smo, dakle«, pomisli Thomas, »i do toga je, eto, došlo...« Stave mu okove i odvedu ga na dvorište. Tamo je stajao velik autobus bez prozora. Momak iz Službe sigurnosti gurne Thomasa u mračni, tijesni hodnik koji je vodio kroz autobus i imao mnogo vrata. Iza vrata bile su sićušne ćelije, u kojima je čovjek mogao sjediti samo zgrčenih mišića. Thomasa utrpaju u jednu takvu ćeliju. Zalupe vratima i zaključaju ih. Sudeći po zvucima, i druge su ćelije bile pune. Smrdjelo je na znoj i strah. Autobus je klopotao po nekoj cesti punoj rupa. Vožnja je trajala pola sata. Zatim se kola zaustave. Thomas začuje glasove, korake i kletve. Tada netko otključa njegovu ćeliju. – Izlazi! Thomas otetura napolje, slijedeći čovjeka iz Službe sigurnosti. U glavi mu se vrtjelo od slabosti. Smjesta shvati gdje se nalazi: u otmjenoj aveniji Foch u Parizu. Thomas je znao daje Služba sigurnosti ovdje zaplijenila mnoge kuće. Čovjek od Službe sigurnosti odvede Thomasa kroz predvorje kuće broj 84 u sobu koja je nekoć bila biblioteka, ali je sada pretvorena u ured. W&N Unutra su sjedila dva čovjeka, obojica u uniformama. Jedan je bio zdepast, žovijalan i rumen u licu, drugi je izgledao blijedo i nezdravo. Prvi je bio Sturmbannführer Wälter Eicher, a drugi njegov ađutant, Fritz Winter. Thomas šutke stane pred njih. Čovjek od Službe sigurnosti podnese izvještaj i nestane. Sturmbannführer Eicher zalaje na vrlo lošem frnacuskom: – Dakle, Hunebelle, što mislite o jednom konjaku? Thomas, kojem je bilo strašno mučno, reče: – Hvala, na žalost nemam za to prave podloge u želucu. Sturmbannführer nije pravo mogao slijediti ono što je Thomas francuski rekao. Adjutant mu prevede. Eicher se nasmije. Winter procijedi kroz stisnute usnice: – Mislim da s ovim gospodinom možemo razgovarati i njemački, nije li tako? Dok je ulazio, Thomas je najednom stoliću opazio spis, na koricama kojega je pisalo HUNEBELLE. Nije imalo smisla da poriče. – Jest, govorim i njemački. – No, divno, divno. Možda smo čak i zemljaci, je li? – Sturmbannführer nestašno zaprijeti prstom. – No, dakle, mali nevaljalče, recite nam to već jednom! Otpuhne prema Thomasu oblak dima. Thomas je šutio. Sturmbannführer se uozbilji: – Gledajte, gospodine Hunebelle – ili kako li se već zovete. Možda smatrate da nas zabavlja što vas zatvaramo i preslušavamo. Čuli ste o nama priče strave i užasa, zar ne? Našu tešku dužnost ne obavljamo rado, uvjeravam vas. W&N Nijemci za to nisu stvoreni, gospodine Hunebelle. – Eicher sjetno klimne glavom. – Ali, dužnost prema naciji to od nas zahtijeva. Zakleli smo se našem Führeru. Poslije konačne pobjede naš će narod predvoditi sve narode svijeta. Za to se valja pripremiti. Potreban nam je svaki čovjek. – Pa i vi – ubaci adjutant Winter. – Molim? – Prevarili ste nas, Hunebelle. U Marseilleu. Sa zlatom, nakitom i devizama. – Sturmbannführer se grleno nasmije. – Ne poričite, ionako sve znamo. Moram vam priznati da ste to izveli vrlo vješto. Pametan ste vi momak. – A budući da ste tako pametni, sada ćete nam ispričati kako se uistinu zovete i kamo je dospijela sva ona roba od Lessepsa i Bergiera – tiho prozbori Winter. – Is kime ste surađivali – nadoveže Eicher. – I to, naravno. Upravo smo zaposjeli Marseille, pa odmah možemo pohvatati sve vaše kolege. Thomas je šutio. – Onda? – reče Eicher. Thomas strese glavom. Sve je to on upravo ovako i zamišljao. – Ne želite govoriti? – Ne želim. – Kod nas svatko progovori! – Odjednom, kao izbrisani, nestanu ljubezna dobrodušnost i smiješak s Eicherova lica. Glas mu zazvuči promuklo: – Govnaru jedan mali! Već sam se ionako predugo zabavljao s vama! – Ustane, zaljulja se u koljenima, baci cigaru u kamin, pa se obrati Winteru: – Hajde, slomi ga. Winter odvede Thomasa u pregrijani podrum i pozove dva W&N čovjeka u civilu. Oni svežu Thomasa za kotao centralnog grijanja, pa ga stanu obrađivati. Tako se to ponavljalo tri dana. Vožnja autobusom od Frésnesa do Pariza. Saslušavanje. Obrađivanje u podrumu. Vožnja natrag u nezagrijanu ćeliju. Prvi put su pogriješili, prebrzo i prebrutalno su ga tukli, pa se Thomas onesvijestio. Drugi put više nisu učinili istu pogrešku, a ni treći. Poslije trećeg puta Thomasu su manjkala dva zuba, a tijelo mu je bilo izranjeno na mnogim mjestima. Nakon trećeg puta proveo je dva tjedna u bolnici u Frésnesu. Zatim je sve počelo iz početka. Kad gaje 12. prosinca autobus bez prozora opet jednom vozio u Pariz, Thomas Lieven je bio na izmaku snaga. Nije više mogao podnijeti da ga muče. Mislio je: »Skočit ću kroz prozor. Eicher me sada uvijek saslušava gore, u trećem katu. Tako je, skočit ću kroz prozor. Ako budem imao sreću, bit ću odmah mrtav. Ah, Chantal, ah, Bastiane, kako bih vas rado ponovno vidio...« Thomasa Lievena dovedu tog 12. prosinca 1942. godine oko deset sati u ured gospodina Eichera. Pokraj Sturmbannführera je stajao neki čovjek kojeg Thomas nikada ranije nije vidio: visok, mršav, sjedokos. Čovjek je nosio uniformu pukovnika njemačkog Wehrmachta, a na njoj mnoga odlikovanja. Pod miškom je držao opsežan spis, na koricama kojega je Thomas Lieven uspio odgonetnuti riječ TANAVKO. Eicher se doimao vrlo ljutito. – To je taj čovjek, gospodine pukovniče – reče mrzovoljno i nakašlje se. W&N – Povest ću ga odmah sa sobom – reče pukovnik s mnogim odlikovanjima. – Budući da je ovo TANAVKO, ne mogu vas u tome spriječiti, gospodine pukovniče. Molim vas potvrdite da ste ga preuzeli. Oko Thomasa Lievena sve se počelo vrtjeti, prostorija, muškarci, sve. Stajao je ondje, ljuljajući se, u svojoj bijednoj, zatvoreničkoj odori. Teturao je, gušio se, borio se sa zrakom i mislio na riječi što ih je jednom pročitao u nekoj knjizi filozofa Bertranda Russella: »U našem se stoljeću događa još samo ono što se ne može predvidjeti...« 2 S rukama u okovima, Thomas Lieven je sjedio pokraj sjedokosog pukovnika u limuzini Wehrmachta. Vozili su se kroz pariški City, koji se od mirnodobskih dana gotovo uopće nije promijenio. Činilo se da Francuska ignorira okupaciju. Ulice su bile ispunjene grozničavim životom. Thomas je vidio elegantne žene, užurbane muškarce, a među njima nekako čudno bespomoćne i izgubljene njemačke vojnike. Pukovnik je šutio sve dok nisu prispjeli u predgrađe vila SaintCloud. Tada reče: – Čuo sam da volite kuhati, gospodine Lievene. Oslovljen svojim pravim imenom, Thomas se ukočio. Postavši prenapet i odviše sumnjičav uslijed mučenja posljednjih tjedana, mozak mu je užurbano radio: »Što ovo znači? Kakva li je sada to opet nova stupica?« – Pogleda iz prikrajka oficira pokraj sebe. »Ima dobro lice. Pametno i skeptično. Čupave obrve. Orlovski W&N nos. Osjećajna usta. Pa što onda? U mojoj domovini mnoge ubojice sviraju Bacha!« Thomas Lieven reče: – Ne znam o čemu govorite. – O da, dobro vi to znate – reče oficir. – Ja sam pukovnik Werthe od Abwehra, Pariz. Mogu vam spasiti život – a i ne moram, to ovisi samo vama. Kola se zaustave ispred visoka zida koji je okruživao veliko imanje. Vozač tri puta zatrubi. Teška se vrata otvore, a da se nitko nije pokazao. Kola krenu i ponovno stanu ispred pošljunčana prilaza vili žutih zidova, s francuskim prozorima i zelenim kapcima. – Podignite ruke – reče pukovnik koji se zvao Werthe. – Zašto? – Da bih vam mogao skinuti lisičine. Sputanih ruku vjerojatno ne možete kuhati. Volio bih jesti Cordon bleu, ako vam je pravo. I Crépes Susette.Odvest ću vas u kuhinju. Kućna pomoćnica Nanette će vam pomoći. – Cordon bleu – Thomas će slabo. Sve se oko njega počne ponovno vrtjeti dok mu je pukovnik Werthe skidao okove. – Molio bih vas. »Još živim«, pomisli Thomas, »još dišem. Što li se sve s time može započeti?« Dok mu se pomalo budila životna energija, reče: – Dakle, dobro. Uz to ćemo još prirediti punjene patlidžane. Pola sata kasnije Thomas je objašnjavao djevojci, Nanetti, kako se pripremaju patlidžani. Nanette je bila crnokosa, vrlo W&N Meni Punjeni patlidžani Cordon bleu sa sitnim graškom Crépes Suzette Pariz, 12. prosinca 1942. Uz ovo jelo Thomas Lieven sklapa pakt s đavoljim admiralom Uzmite velike, čvrste patlidžane, tanko ih ogulite i raspolovite po dužini. Oprezno ih izdubite, sameljite u stroju mesnati dio ploda s govedinom, svinjetinom, jednom glavicom luka i jednom namočenom žemljom bez kore. – Dodajte jedno jaje, sol, papar, papriku i malo Punjeni patlidžani W&N sardelne paste, sve dobro izmiješajte tako da dobijete pikantnu smjesu i njome napunite patlidžane. Na dno maslacem premazanog kalupa za nabujak nalijte malo mesne juhe, stavite unutra punjene patlidžane, pospite ih ribanim sirom i grudicama maslaca te pecite pola sata na srednjoj vatri. Crépes Suzette Uzmite mekane teleće odreske, dobro ih istucite i obložite polovinu svakog odreska ploškom šunke, a na nju stavite plošku ementalera, ostavite slobodan rub širine prsta. – Zatim premažite rubove odreska bjelanjkom, preklopite neobloženu polovicu preko obložene, te čvrsto stisnite rubove. – Uvaljajte meso u brašno, u lagano posoljene i popaprene žumanjke i u mrvice, pa pecite odreske u tavi u dosta maslaca sa svake strane dok ne postanu zlatnosmeđi. – Poslužite uz to sitan zeleni grašak, koji ste posuli s malo soli i nasjeckana peršina. Cordon bleu Ispecite veći broj crépesa, to su male, sasvim tanke palačinke. Za tijesto upotrijebite vodu umjesto mlijeka. – Kod stola ugrijte na špiritnom kuhalu dosta maslaca, ali pazite da ne potamni, dodajte sok i sitno nasjeckanu koru jedne mandarinke ili naranče. Dolijte malo trešnjevače, maraskina, curagoa ili cointreaua i nešto šećera, te u toj tekućini zagrijte uvijek samo po jednu palačinku. Zatim je brzo uvijte i poslužite na zagrijanom tanjuru. privlačna djevojka, koja je preko izvanredno tijesne, crne, vunene haljine nosila bijelu pregaču. Thomas je sjedio pokraj Nanette za W&N kuhinjskim stolom. Pukovnik Werthe se povukao. Dakako: kuhinjski je prozor bio osiguran rešetkom... Nanette se neprestano vrtjela oko Thomasa. Jedanput mu je golom rukom dirnula obraz, zatim je čvrstim bedrom dotakla njegovu ruku. Nanette je bila prava Francuskinja; osjetila je koga ima pred sobom. A Thomas je usprkos mukama i odricanjima kroz koje je prošao još uvijek izgledao kao ono što je i bio: kao pravi muškarac. – Ah, Nanette – naposljetku uzdahne. – Molim, monsieur? – Moram vam se ispričati. Lijepi ste i tako mladi. U drugim prilikama ne bih ovdje ovako mirno sjedio. Međutim, uništen sam, slomljen… – Pauvre monsieur – prošapće Nanette. Zatim ga sasvim brzo i sasvim lagano poljubi, porumenjevši pri tom. Jeli su u velikoj, tamnim drvom obloženoj prostoriji. Kroz prozore se pružao pogled na perivoj. Pukovnik je sada bio u civilu – nosio je izvrsno skrojeno odjelo od flanela. Nanette je posluživala. Sažalni joj je pogled neprestano prelazio preko muškarca u zgužvanoj prljavoj zatvorskoj odjeći, koji se usprkos tome ponašao kao engleski aristokrat. Morao je jesti lijevom rukom, jer su mu na desnoj dva prsta bila povezana zavojem... Pukovnik Werthe počeka da Nanette posluži patlidžane, a tada reče: – Delikatesa, prava delikatesa, gospodine Lievene. S čim ste to prepekli, ako smijem pitati? – Ribanim sirom, gospodine pukovniče. Što želite od mene? – Thomas je malo jeo. Osjećao je da nakon tjedana gladovanja ne W&N smije pretrpati želudac. Pukovnik Werthe je jeo s tekom. – Čujem da ste čovjek čvrstih načela. Radije ćete dopustiti da vas zatuku nego da nešto izdate Službi sigurnosti ili da možda čak za tu posr... tu organizaciju radite. – Tako je. – A za organizaciju Canaris? – Pukovnik uzme još jedan patlidžan. Thomas tiho upita: – Kako ste me izbavili od Eichera? – Ah, to je bilo sasvim jednostavno. Imamo ovdje u Abwehru jednog dobrog momka, kapetana Brfennera. Već dugo prati vašu karijeru. Koješta ste si dopustili, gospodine Lievene. – Thomas pogne glavu. – Molim, samo bez lažne skromnosti! Kad je Brenner otkrio da vas je Služba sigurnosti uhapsila i otpremila u Frésnes, sastavili smo mali izmišljeni slučaj... – Mali izmišljeni slučaj? Werthe pokaže na korice spisa s natpisom TANAVKO, koji je ležao na stoliću uz prozor. – To je naša metoda da Službi sigurnosti otmemo zatvorenike. Iz nekoliko starih špijunskih slučajeva složimo jedan nov, izmišljen, te mu dodamo još nekoliko iskaza svjedoka, potpisa i što je moguće više žigova. To uvijek ostavlja jak dojam. U novim iskazima neki svjedoci tvrde, na primjer, da je stanoviti Pierre Hunebelle sudjelovao u nizu napada eksplozivom na području Nantesa. Nanette donese cordon blue. Dobacila je Thomasu nježan pogled, te mu šutke narezala meso na male komadiće prije nego što se ponovno povukla. Pukovnik W&N Werthe se nasmiješi: – Osvojili ste Nanette. Gdje li sam ono stao? Ah, da, izmišljeni slučaj. Pošto smo dovršili naš izmišljeni spis, otišao sam Eicheru i upitao ga nije li možda Služba sigurnosti uhitila stanovitog Pierrea Hunebella. Pravio sam se glup. Uhapsila gaje, spremno je odgovorio, sjedi u Frésnesu. Tada sam mu pokazao spis, Гајпа naredba vrhovne komande. S ovim i s odgovarajućim zvučnim imenima – Canaris, Himmler i tako dalje učinio sam Eichera nosiocem tajne i naposljetku mu dao da pročita spis. Ostalo, to jest preuzimanje za Reich tako neobično važnog špijuna, Hunebellea, bilo je sasvim lako... – Ali zbog čega, gospodine pukovniče? Što hoćete od mene? – Najbolji cordon bleu u mom životu. No, dobro, sada ozbiljno, gospodine Lievene: trebamo vas. Imamo problem, koji samo čovjek poput vas može riješiti. – Mrzim obavještajne službe – reče Thomas Lieven, pa se sjeti Chantal, Bastiana i svih ostalih drugova. Srce mu se stegne. – Sve ih mrzim. I sve ih prezirem. Pukovnik Werthe reče: – Sada je jedan i trideset. U četiri sata imam dogovor s admiralom Canarisom u hotelu »Lutetia«. Admiral želi s vama razgovarati. Možete poći sa mnom. Ako hoćete raditi za nas, TANAVKO nam pruža mogućnost da vas izvučemo iz pandža Službe sigurnosti. Ako ne želite, ne mogu za vas učiniti više ništa. U tom slučaju moram vas opet predati Eicheru... Thomas ga je gledao ukočeno. Prošlo je pet sekunda. – Dakle? – upita Werthe. W&N 3 – Kolut naprijed! – drekne narednik Bieselang u velikoj vježbaonici. Thomas Lieven se stenjući prebaci naprijed. – Kolut natrag! – vikne narednik Adolf Bieselang. Stenjući, Thomas Lieven se prebaci natrag. Jedanaestero druge gospode stenjalo je s njim: šest Nijemaca, jedan Norvežanin, jedan Talijan, jedan Ukrajinac i dva Indijca. Indijci su pri prebacivanju zadržali na glavama turbane. Tako su im strogi bili običaji. Narednik Bieselang nosio je uniformu njemačkih zrakoplovnih snaga. Bilo mu je 45 godina, bio je mršav, blijed i neprestano na rubu da se raspukne od bijesa. Kad bi ga čovjek ugledao, odmah bi se uplašio njegovih golemih, razjapljenih usta s nebrojenim plombama u zubalu. U narednika Bieselanga usta su neprekidno bila razjapljena – danju kad je urlao, i noću kad je hrkao. Područje rada narednika Bieselanga – unatrag dvije godine udovca i oca osobito lijepe kćerke, zrele za udaju – prostiralo se 95 kilometara sjeverozapadno od glavnog grada Reicha, Berlina, blizu gradića Wittstocka na Dossi. Narednik Biesselang je obučavao padobrance, ali – što ga je dovodilo do bjesnila – ne one u uniformi, nego one u civilu, sve neke krajnje zagonetne tipove s krajnje tajanstvenim zadacima. Domoroci. Tuđinci. Odvratna družba. Pa, naravno, civili. – I kolut naprijeeed! Thomas Lieven, alias Jean Leblanc, alias Pierre Hunebelle, alias Eugen Wälterli, prebaci se naprijed. Bilo je to 3. veljače 1943. godine. W&N Vani je bilo hladno, a nebo iznad Brandenburga nalikovalo je sivoj kopreni. Zrak je neprekidno ispunjavala tutnjava školskih aviona u niskom letu. Poštovani će čitatelj opravdano upitati kako li je Thomas Lieven, nekoć najmlađi, najelegantniji i najuspješniji privatni bankar iz Londona dospio ovamo. Kakav gaje to hir sudbine bacio u gimnastičku dvoranu obrazovnog logora u Wittstokku na Dossi? Thomas Lieven, borac za mir, sladokusac, štovatelj žena, čovjek koji je prezirao vojsku i mrzio tajne službe, odlučio je da opet radi za jednu obavještajnu službu. S pukovnikom Wertheom bio se odvezao u hotel »Lutetia«. Tamo je susreo admirala Canarisa. zagonetnu ličnost njemačkog Abwehra. Thomas Lieven je znao: predaju li ga ponovno Gestapou, za mjesec dana bit će mrtav. U mokraći su mu već pronađeni tragovi krvi. Thomas Lieven je mislio: »I najgnusniji život još je uvijek bolji od najčasnije smrti.« Usprkos tome, ni pred sjedokosim admiralom nije tajio svoja načela: – Gospodine Canaris, radit ću za vas, jer mi ništa drugo ne preostaje. Ali, upozoravam vas: ne želim nikog ubiti, niti kome prijetiti, neću ljude zastrašivati, mučiti, niti ih otimati. Ako mi želite povjeriti takve zadatke, idem radije natrag u aveniju Foch. Sa sjetom u očima, admiral strese glavom: – Gospodine Lievene, zadatak za koji vas trebam ima svrhu da spriječi prolijevanje krvi, a da spasi ljudske živote, ako je to još uopće u našoj moći. – Canaris povisi glas: – Njemačke živote i W&N francuske živote. Ne privlači li vas to? – Spašavanje ljudskih života uvijek me privlači, bez obzira na to koje su narodnosti ili vjeroispovijedi ti ljudi. – Treba da suzbijemo grupe opasnih francuskih partizana. Naš nam je čovjek dojavio da novoosnovana jaka grupa pokreta otpora nastoji uspostaviti vezu s Londonom. Kao što je poznato, War Office podupire francuski pokret otpora i rukovodi mnogim njihovim grupama. Ova grupa treba još radio-stanicu i ključ za dešifriranje. Oboje ćete im dati vi, gospodine Lievene. – Aha – reče Thomas. – Tečno govorite engleski i francuski. Godinama ste živjeli u Engleskoj. Skočit ćete padobranom na partizansko područje kao britanski oficir i donijeti im radio-stanicu. Bit će to posebna radiostanica. – Aha – reče Thomas Lieven drugi put. – Jedan će vas britanski avion prebaciti u taj kraj. Imamo nekoliko zaplijenjenih strojeva RAF-a, koje upotrebljavamo u takvim prilikama. Naravno, najprije vas moramo obučiti za padobranca. – Aha – reče Thomas Lieven treći put. 4 – I kolut naprijeeed! – derao se Bieselang. Bjesomučni je narednik tek četiri dana obučavao dvanaestoricu gospode, koja su se pred njim, u prljavim odijelima iz grubog platna, na prljavom podu gimnastičke dvorane prekobicavala naprijed-natrag. Živjeli su W&N potpuno odvojeno od nekih tisuću ostalih redovnih vojnika, koji su se u Wittstocku na Dossi obučavali za padobrance. – I kolut natraaag! Već sav uznojen i bolnih kostiju, Thomas Lieven se opet prekobaci natrag. Dvojici Indijaca pokraj njega turbani skliznu preko očiju. »Prokleta pseta«, pomisli Thomas. »Mene su prinudili na ovo – ali vas? Dobrovoljno ste se javili, guzice jedne!« Talijan je bio pustolov. Norvežanin, Ukrajinac i Nijemci bili su očito idealisti, a oba su Indijca bili bratići političara Subhasa Chandre Bose, koji je prije dvije godine pobjegao iz svoje domovine u Njemačku. – Tako, dosta prekobicavanja! Ustaj, marš, maaarš! Na vratila! Malko hitrije, vi trule mješine, hajde požurite! Bez daha, uz bolove u slabinama i srčane tegobe, dvanaest je muškaraca pojurilo vratilima i stalo se penjati prema prečkama, koje su bile ispod samog stropa, pet metara iznad poda. – Ljuljaj se! Hoćete li se konačno pošteno zaljuljati, vi prežderani zabušanti? Thomas Lieven se zaljulja. Sve je ovo već znao, bio je to dio tzv. vježbi na tlu. Morali su naučiti kako valja padati. Da se iskoči iz aviona, očito baš i nije bilo umijeće. Ali prispjeti čitavih kostiju na zemlju bilo je, čini se,ono najteže. – Još deset sekundi – još pet sekundi – padaj! – zaurla narednik Adolf Bieselang. Dvanaest muškaraca ispusti prečke vratila i padne dolje. Koljena mekana, sasvim mekana, a tijelo elastično kao u mačke kad pada – u tome je bio trik. Ako bi se čovjek pri padu ukočio, polomio bi kosti. Thomas Lieven zamalo ne slomi kosti, tresnuvši na tlo W&N vježbaonice. Tiho opsuje i stane trljati noge. – Preblesavi ste za padanje, broj sedam, je li? – Svi su ovdje imali brojeve, imena se nisu spominjala. – Što mislite, vi trapava mješino, što će vam se tek dogoditi ako se spuštate padobranom po snažnom vjetru, čovječe božji? Zar ja zaista imam posla sa samim idiotima? – Dobro, dobro – zareži Thomas, dižući se mučno. – Već ću ja to svladati. Gorim od želje da to naučim. Narednik Bieselang drekne: – Na razboje, marš, maaarš! Hoćete li se konačno pokrenuti, vi bijedni, lijeni civili... Hej, broju dva, učini počasni krug oko gimnastičke dvorane, ali na koljenima! – Ubit ću ga – šaptao je norveški kvisling dok se penjao uz Thomasa – kunem se da ću ubiti tu prokletu gulikozu! Dok se Thomas penjao, ljuljao i dok je stajao, mučile su ga turobne misli: »Nikakvih vijesti iz Marseillea. Ni riječi od Chantal. Ni riječi od Bastiana. Thomasu se srce stezalo pri pomisli na njih. Kakvih li vremena?! Zar je želja da čovjek preživi zaista najviše i najbolje što smijemo zahtijevati?« Nijemci su zauzeli Marseille. Što je sa Chantal? Je li još živa? Možda su je deportirali, uhapsili ili mučili kao i njega? Kad bi se prenuo iz takvih snova ispunjenih stravom, Thomas bi ležao budan u odvratnoj kasarnskoj sobi, u kojoj je šest muškaraca hrkalo i stenjalo. »Ah, Chantal, a upravo smo htjeli pobjeći u Švicarsku da bismo živjeli u miru – u miru, ah dragi moj bože...« Thomas je već tjednima pokušavao pisati Chantali. Još u Parizu u hotelu »Lutetia« pukovnik Werthe mu je obećao da će otpremiti njegovo pismo. Drugo je pismo dao Thomas u jezičnoj školi nekom W&N prevodiocu neka ga ponese sa sobom u Marseille. Ali Thomas je posljednjih tjedana stalno mijenjao adresu. Kako bi Chantalino pismo uopće moglo stići do njega? Bjesomučni narednik Bieselang i dalje je nemilosrdno vježbao svojih dvanaest pitomaca. Nakon vježbi na tlu slijedile su vježbe na smrznutim, poput betona tvrdim, njivama pokrivenim mrazom. Ovdje bi učeniku prikopčali otvoreni padobran. Zatim bi uključili avionski motor, koji je bio pričvršćen na nekom postolju. Uslijed snažnih zračnih vrtloga padobran bi se napuhnuo i nemilosrdno vukao pitomca preko njive. Učenik je morao naučiti da potrči oko padobrana te da se baci na nj kako bi iz padobrana istisnuo zrak. Bilo je ogrebotina i rana, natučenih koljena i uganutih zglobova. Narednik Bieselang je naganjao svojih dvanaest pitomaca od šest ujutro do šest navečer. Zatim ih je tjerao da kroz vrata kabine modela aviona JU-52 skaču u ponjavu, koju su držala četiri učenika. – Ispruži koljena, idiote jedan, ispruži koljena! – urlao je. Tko ne bi potpuno ispružio koljena udario bi licem ili bi rastrgao sve mišiće. Narednik Bieselang je naučio svoje učenike sve što su morali znati – samo je pri tom bio preokrutan. Navečer prije prvog pravog skoka padobranom naredio je da napišu oporuke i da ih ostave u zapečaćenim omotnicama. I sve svoje stvari morali su spremiti prije odlaska na spavanje: – Da ih možemo poslati vašim rođacima ako sutra tresnete na njuške i odapnete! Bieselang je to zamislio kao psihološku stupicu: »Da vidimo kojeg ću od tih klipana stjerati u kozji rog!« Sve ih je uspio utjerati – osim jednog. Bieselang je bjesnio: – Gdje vam je oporuka, broju sedam? W&N Thomas Lieven odvrati krotko poput janjeta: – Nije mi potrebna. Čovjek koji je imao sreću da ga vi obučavate, gospodine naredniče, preživjet će, neozlijeđen, svaki skok! Idućeg je dana narednik Bieselang, konačno, premašio sva svoja ovlaštenja. Oko devet sati ujutro ukrcao je svojih dvanaest pitomaca u neki prastari klopotavi JU-52. Avion je na dvjesto metara visine nadlijetao područje na koje je trebalo da skaču. Nanizani na traci, njih je dvanaest stajalo jedan iza drugog u trupu zrakoplova. Začuje se znak pilota. – Spremaj se za skakanje! – zaurla Bieselang stojeći u zavjetrini kod otvora aviona. Svi su sada imali čelične šljemove, Indijci su ih nosili ispod turbana. U rukama su im bili mitraljezi. Prvi je na redu bio Talijan. Istupi. Bieselang ga potapša po ramenu, čovjek raširi ruke, pa skoči u smjeru lijevog krila u prazninu. Traka koja je bila zakvačena na željeznoj tračnici napne se i strgne zaštitnu presvlaku s padobrana. Otpor zraka povuče Talijana odmah nadolje i unatrag. Iskoči broj dva, pa za njim broj tri. Thomas pomisli: »Kako su mi suhe usne! Hoću li se u zraku onesvijestiti. Skačem li u smrt? Baš smiješno, upravo sam osjetio strahovit tek na guščja jetra. Ah, zašto nisam mogao ostati kod Chantal? Bili smo tako sretni zajedno...« Zatim dođe na red broj šest – Ukrajinac. Neočekivano, Ukrajinac uzmakne pred Bieselangom, udari u Thomasa i zavrišti, obuhvaćen iznenadnom panikom: – Ne-ne-ne... »Napadaj straha, tipična pojava straha, sasvim razumljivo«, registrira mozak Thomasa Lievena. Nikog se ne smije primorati da W&N skače – glasio je propis obuke. Ako netko odbije da skoči prilikom dva leta, definitivno ga se isključuje. Ali narednik Adolf Bieselang fućkao je na propise. On drekne: – Seronjo jedan, kukavna svinjo, hoćeš li smjesta... –zgrabi čovjeka, koji je drhtao, privuče ga k sebi te ga snažno udari nogom u stražnjicu. Drečeći, Ukrajinac izleti. Thomas se još nije pravo oporavio od ove scene, kad i sam osjeti da ga je netko pograbio. Narednikova čizma pogodi i njega, te on stane padati, padati, padati u prazninu. 5 Thomas je sretno preživio svoj prvi padobranski skok. I svi ostali su stigli na tlo nepovrijeđeni. Jedino je Ukrajinac slomio nogu. S frakturom i živčanim slomom otpreme ga u vojnu bolnicu. Tog popodneva – upravo su u hangarima vježbali umatanje padobrana – grupom prohuji žamor i šapat. Norvežanin je strastveno zagovarao skupno umorstvo. Bieselang je spavao u posebnoj sobi, udaljenoj od zajedničkih prostorija. Imao je dubok san... Nijemci su predlagali žalbu komandantu i odbijanje daljnjeg vršenja službe. Talijan i Indijci bili su za to da Bieselanga ne ubiju, ali da ga namrtvo premlate, i to svi zajedno, kako nijedan pojedinac ne bi mogao biti kažnjen. Pokaže se da je logorski život, koji je toliko mrzio, na govoru Thomasa Lievena već ostavio traga: W&N – Pa razvodnili su vam mozak – reče on zavjerenicima za kratka odmora. – Znate li što će se dogoditi? Bieselanga će unaprijediti, a mi ćemo dospjeti u ćuzu – svi zajedno. Norvežanin zaškrguće zubima od bijesa: – Ah, to pseto – to prokleto pseto... Što da učinimo s njim? – I o tome sam već razmislio – odvrati Thomas Lieven blago. – Pozvat ćemo ga na večeru. O toj se večeri 26. veljače 1943. godine priča još i danas u kući gostioničara Friedricha Ohnesorgea u Wittstocku. Elfrieda Bieselang, narednikova lijepa kćerkica, bila je kod Ohnesorgeovih zaposlena kao konobarica. U nekoj maloj trgovini Thomas nađe razne malenkosti koje su mu bile neophodno potrebne: osušene gljive, grožđice bez sjemenki, obične grožđice, komad arancina i komad citronata. Plavokosa Elfrieda mu je pomagala pri pripremanju goveđeg filea i istodobno psovala svog očinskog začetnika. – Uopće nije vrijedan truda, gad jedan stari! Odvratni blesavi ratnik! Neprestano trabunja o svojim junačkim pothvatima. Svi ostali uvijek su kukavice, dok je on, naravno, uvijek junak! – Elfriedo, lijepo moje dijete – raspita se Thomas dok je oprezno močio komadiće arancina i citronata – recite mi, je li vaša pokojna mama rado slušala ratničke priče vašega gospodine tate? Plavokosa Elfrieda prasne u smijeh. – Mama? Pobjegla bi iz sobe čim bi počeo. Uvijek bi govorila: »U Grčkoj si znao pucati, a kod kuće ne znaš!« – No, da – primijeti Thomas ozbiljno – i tako se jedno nadovezalo na drugo. – Kako to mislite, gospodine Lievene? W&N – Čovjek je, lijepa mlada plavokosa Elfriedo, proizvod svoje okoline – ako ovu, u stvari marksističku, postavku smijem izreći kao vlastitu mudrost u ovo naše bajno, nacionalsocijalističko doba. – Pojma nemam o čemu trabunjate – reče Elfrieda sasvim se približivši Thomasu – ali tako ste zgodni, tako učtivi, tako obrazovani... Ne obazirući se na to, Thomas nastavi: – I zbog toga je vaš tata postao ovako zao, kakav je danas. – Zbog čega? – Nikada nitko nije slušao njegove priče. Nitko mu se nije divio. Nitko ga nije volio... Elfrieda mu je sada stajala sasvim blizu, dok su joj usne bile s toliko iščekivanja otvorene da ju je jednostavno morao poljubiti. Bio je to dugačak poljubac. – Ti bi bio čovjek za mene – šaptala je u njegovu naručju, dok je goveđi »file Colbert« krčkao pokraj njih u pećnici – nas dvoje... kad bismo se složili... Ah, ali, preotmjen si za mene... Ono o mom starom još mi nitko nije tako objasnio kao ti... – Budi malo nježnija s njim – zamoli je Thomas – hoćeš li? Slušaj ga dok ti priča. Mnoga će ti gospoda prijeko u logoru biti zahvalna. Elfrieda se nasmije pa ga ponovno poljubi. Usprkos slasti poljupca jedne sedamnaestogodišnjakinje, Thomas je mislio na Chantal: »Mislim na nju dok ljubim drugu. Ah, bože moj, ja je ljubim, ja ljubim Chantal...« Večera, na koju su svi uzvanici došli prilično skeptično raspoloženi, postigne golem uspjeh. Thomas održi počasnom gostu, Adolfu Bieselangu, kratak govor, koji zaključi riječima: W&N – ... stoga vam zahvaljujemo poštovani gospodine naredniče, što ste nam neumoljivom strogošću, samopožrtvovanjem i neumornom brigom, pa ako je trebalo čak i udarcima nogom u stražnjicu, pomogli da svladamo bijedne kukavice u sebi. Poslije ovog Bieselang ustane sa suzama u očima te održi govor koji započne riječima: – Vrlo poštovana gospodo, niti slutio nisam da će mi život udijeliti još ovako divan trenutak... Brana se provalila. Naredniku Bieselangu dopustili su konačno da govori, konačno, poslije tolikih dugih, zlih Meni Krepka juha File Colbert Engleski varenac s preljevom Wittstock, 26. veljače 1943. Thomas Lieven kuhanjem smekšava bjesomučnog narednika Krepka juha W&N Od govedine, kosti i zelenja za juhu lako će je skuhati svaka domaćica. Uzmite kilogram i pol goveđeg filea, sol, papar, 30 grama maslaca, 30 grama luka, 30 grama šampinjona ili namočenih suhih gljiva, 5 grama peršina, jednu glavicu kelja, pola kilograma slanine i 150 grama masnoće za pečenje. – File, koji ste očistili od kožica, zarežite na gornjoj uzdužnoj strani, tako da se centimetar debeli mesnati dio dade preklopiti, slično poklopcu od kovčega. – Sitno nasjeckajte luk, peršin i šampinjone, popržite ih u vrelom maslacu i utisnite pod podignuti poklopac. – Otkinite listove velike glavice kelja, nožem izgladite rebra i obarite listove jednu minutu u slanoj vodi. – Zavijtefile najprije u listove kelja, zatim File Colbert u tanke ploške slanine, zavežite uzicom i pecite u pećnici. Prije posluživanja oberite masnoću sa soka, pa ga brzo zakuhajte s nešto maslaca i mesne juhe u umak. Izmiješajte četiri žumanjka sa 1/4 kilograma brašna, 3/8 litre mlijeka, 80 grama šećera, 1/4 kilograma grožđica, 1/4 kilograma malih grožđica bez sjemenki (Korinthe), .1/4 kilograma sitno nasjeckanog bubrežnog sala, 30 grama narančine kore i 30 grama citronata (ušećerene limunove kore) – oboje sitno kosano – s četvrtinom ribanog muškatnog orašca, 1 /2 čaše ruma i nešto soli. Sve zajedno dobro promiješajte, umiješajte snijeg od bjelanjaka, stavite u maslacem namazani kalup za varenac i kuhajte četiri sata. Engleski varenac W&N Pri serviranju prelijte varenac rumom, zapalite i donesite goruće na stol. Preljev Dobro razmutite 1/4 litre bijela vina, 2 jaja, 50 grama šećera, naribanu koru četvrtine i sok polovice limuna i 5 grama krumpirova brašna. Preljev istucite na pari u pjenu i odmah servirajte. godina dopustili su mu da priča! A on se raspričao uz mesnu juhu o Norveškoj, uz goveđi file o Grčkoj, a uz engleski varenac o Kreti. Sutradan stane pred grupu iz temelja promijenjeni Adolf Bieselang te reče: – Gospodo, zahvaljujem vam na lijepoj večeri. Ako bih vas sada smio zamoliti da me slijedite do aviona. Moramo, na žalost, još malo vježbati skokove. 6 Vraćajući se navečer 27. veljače u svoje konačište, Thomas je prolazio uz bodljikavu žicu koja je odvajala odio obavještajaca od odjela ratnog zrakoplovstva. S one strane ograde stajao je neki padobranac i zviždukom ga dozivao. – Hej! – Što je? – Opis koji mi je dao onaj Bastian pristaje točno tebi. W&N Thomas se smjesta razbudi: – Bastian? – Zoveš li se Pierre Hunebelle? – Da, to sam ja... Znaš li... znaš li, možda, nešto o nekoj Chantal Tessier? – Tessier? – Ne znam – poznajem samo Bastiana Fabrea... Dao mi je tri dukata da ti dostavim ovo pismo... Moram odavde, čovječe, ondje mije prijeko štapski narednik. Nakon ovog u ruci Thomasa Lievena našlo se pismo. Sjeo je na kamen uz njivu. Počelo se smrkavati i bilo je hladno. Ali Thomas nije osjećao hladnoću. Razderao je omotnicu, izvukao pismo i počeo čitati, dok mu je srce lupalo i kucalo poput golema čekića... Marseille, 5. 2. 1943. Dragi moj, stari Pierre! Uopće ne znam kako da započnem ovo pismo. A ti već, možda, promatraš ljubičice odozdol dok ja pišem. Posljednjih sam tjedana malo njuškao naokolo i naišao na nekog momka koji je podmetnuo oba ramena – to jest, radi i za Rćsistance i za Nijemce. On je dočuo iz Pariza što ti se dogodilo. Proklete svinje iz Službe sigurnosti, da samo jednog od njih uhvatim, golim bih ga rukama zadavio. Taj momak mi reče da sada radiš za drugu družbu. Kako ti je to samo uspjelo? I da te negdje kod Berlina obučavaju za padobranca. Čovječe, popišat ču se u gaće! Moj Pierre, pa njemački padobranac! To bi doista bilo smiješno, da mi nije do plača. U Montpellieru sam upoznao nekog njemačkog vojnika, sasvim je u redu. Osim toga sam ga i podmazao. Odlazi u Berlin, pa ću mu dati da sa sobom ponese ovo pismo. Chantal je primila od tebe dva pisma – ali nismo imali nikoga pri ruci da pošaljemo odgovor. Dragi Pierre, znaš koliko te volim – zato mi je osobito teško W&N opisati sve što se ovdje dogodilo. Dana 24. siječnja objavila je njemačka komandatura: Staru četvrt treba isprazniti! Tog su dana uhitili oko šest tisuća ljudi naše struke – mnoge poznaješ – i zatvorili su više od 1000 barovp i javnih kuća. Takvo rvanje s damama još nikada nisi vidio! Nijemci su nam ostavili samo četiri sata da ispraznimo naša boravišta, a zatim su stigle trupe dinamitaša. Chantal, Francois (Konjska noga, sjećaš li se još?) i ja bili smo do posljednjeg trenutka zajedno. Chantal je bila kao pijana, kao da se našmrcala kokaina. Na pameti joj je bila samo jedna misao: ubiti Celonju! Dantes Villeforte, sjećaš li ga se ta, ta triput prokleta svinja te, naime, izdala Gestapou. Te smo, dakle, večeri čekali Ćelonju u kućnoj veži u Rue Mazenod, nasuprot kuće u kojoj je stanovao. Znali smo: skriva se u podrumu. Chantal nam reče: »Sada kad Nijemci dižu kuće u zrak, mora izići.« I tako smo čekali satima. Momče, kakva li je to bila večer! Zrak pun dima, prašine i pare, a kuće neprestano lete u zrak, muškarci urlaju, žene vrište, a djeca plaču... 7 Oblaci dima i prašine ispunjali su zrak. Eksplozije su odjekivale, muškarci urlali, žene vrištale, a djeca plakala... Bilo je već mračno. Samo je crveni jezovit odsjaj kuća u plamenu osvjetljavao Staru četvrt. Chantal je nepomično stajala u tmini kućnih vrata. Ponovno je odjenula duge tijesne hlače i kratak kožnati kaput, a kosu je prekrila crvenom maramom. Ispod kožnatog kaputa sakrila je automat. Bijelo mačje lice bilo joj je potpuno nepomično. Opet je jedna kuća poletjela u zrak. Pljuštale su kamene krhotine. Odjeknuo je vrisak, njemačke kletve, povici i topot čizama. – Za ime božje, Chantal, bježimo odavle! – požurivao je Bastian. W&N – Svakog trenutka Nijemci mogu biti ovdje! Ako nas vide – i još s oružjem... Chantal šutke strese glavom. – Kidajte, ja ostajem ovdje. – Chantalin je glas bio promukao. Kašljala je. – Znam da je Ćelonja prijeko u podrumu. Mora izići, pseto jedno. A tada ću ga ubiti. Zaklela sam se da ću ga ubiti. Pa makar to bilo posljednje što ću učiniti! Prodoran ženski vrisak dopre im do ušiju. Pogledaju uz cestu. Vojnici su pred sobom tjerali gomilu djevojaka. Neke su od njih bile odjevene u jutarnje ogrtače, a neke u haljetke za friziranje. Mlatarale su oko sebe i udarale, grizle i greble, branile se rukama i nogama protiv odvođenja. – To su djevojke od madame Yvonne – reče Konjska noga. Upravo su tjerali gomilu djevojaka mimo njih. Kletve i psovke, koje nisu za štampu, odjekivale su zrakom. Bastian iznenada povikne: – Evo ga! – U kućnoj veži nasuprot njima pojavio se Dantes Villeforte s trojicom pratilaca. Ćelonja je bio odjeven u kratak krzneni kaput, a muškarci njegove tjelesne straže u debele pulovere. Iz džepova hlača virili su im dršci pištolja. Bastian trgne revolver, ali Chantal udari odozgor po cijevi, vrisnuvši: – Nemoj! Pogodit ćeš djevojku! – Ispred kućne veže žene su se još uvijek tukle s njemačkim vojnicima. Nakon toga sve se odigralo vrlo brzo. Dantes Villeforte, pognut, pojuri do jednog vojnika, nekog podoficira, neprestano pazeći daje prema Chantali zaklonjen kojim W&N Nijemcem ili kojom djevojkom. Nijemcu od Službe sigurnosti pokaže ispravu, koju je potpisao stanoviti Sturmbannführer Eicher, Služba sigurnosti, Pariz. Ćelonja stane vojniku nešto brzo govoriti pokazujući na vežu u kojoj su stajali Chantal, Bastian i Francois. Tog trenutka Chantal trgne svoj automat, nacilja – ali ne zapuca, jer su joj djevojke još uvijek stajale na liniji vatre. Ovo ju je oklijevanje stajalo glave. Pakosno se cereći, šćućuren iza jedne djevojke Villeforte podigne pištolj i isprazni čitav magazin. Bez glasa Chantal padne i udari o prljavo tip. Krv, čitav mlaz krvi, oboji crveno kožnati kaput. Više se nije pomakla. Lijepe su joj se oči ugasile. – Bježimo! – poviče Francois. – Kroz dvorište! Preko zida! Bastian je znao: sada se radilo o sekundama. Naglo se okrenuo i zapucao na Villefortea. Vidio je kako se gangster trgnuo i uhvatio za lijevu ruku, čuo ga je kako pišti poput priklana praseta. Zatim Bastian i Francois pojure da spase goli život. U Staroj četvrti poznavali su svaki kamen i svaki prolaz. Iza zida bila je rešetka kanala. Ako bi se njime spustili u podzemne hodnike kanalizacije, izišli bi iz Stare četvrti... 8 Dokopali smo se starog kanala i prebacili na sigurno, pisao je Bastian Fabre. Thomas Lieven ispusti pismo, zagleda se u sumrak, u ljubičastu sumaglicu što je nadolazila s večeri i obriše suzne oči. Zatim nastavi čitati: W&N »U Montpellieru sam se sakrio. Ako ikada dođeš ovamo, raspitaj se o meni kod mademoiselle Duval, 12 Boulevard Napoleon, To je sada moja nova mačka. Pierre, oh bože moj, Pierre, naša dobra Chantal je mrtva. Znam kako ste bili bliski. Govorila je da biste se, vjerojatno, vjenčali. Znaš da sam ti prijatelj, i stoga jednako tako očajan kao i ti. Čitav je život jedno veliko govno. Hoćemo li se još ikada vidjeti? Kada? Gdje? Zbogom, stari moj. Dolazi mi da se pobljujem. Ne mogu dalje pisati. »Bastian« Pao je mrak. Thomas Lieven je sjedio na kamenu uz put. Bilo je hladno. Ali Thomas nije osjećao hladnoću. Niz lice su mu tekle suze. Mrtva. Chantal je bila mrtva. Odjednom zarije glavu u ruke, glasno stenjući. O bože, koliko je čeznuo, koliko je silno čeznuo za njom, za njezinom neobuzdanošću, njezinim smijehom, njezinom ljubavi. U kasarni su ga dozivali i tražili. Nije ih čuo. Sjedio je u hladnoći i plačući mislio na svoju izgubljenu ljubav. 9 Dana 4. travnja 1943. godine, malo iza ponoći, nadlijetao je jedan britanski avion tipa Blenheim, na visini od 250 metara, osamljeno šumsko područje između Limogesa i ClermontFerranda. Avion učini velik luk, pa preleti drugi put šumsko područje. Na to u dubini zaplamte dvije vatre, bijesnu tri crvene svjetlosne točke te, konačno, bijeli signal džepnom svjetiljkom. U pilotskoj kabini aviona, označenog plavo-bijelo-crvenim krugovima RAF-a, sjedila su dva pilota i jedan radio-telegrafist W&N njemačkog ratnog zrakoplovstva. Iza njih je stajao muškarac ;ц radnom kombinezonu zemljane boje, made in England, s prikvačenim padobranom engleske proizvodnje. Taj je čovjek imao izvanredno krivotvorene britanske isprave na ime Robert Almond Everett i vojnu putnicu, iz koje se vidjelo da je imao čin kapetana. Nosio je brk kao u morža i duge, guste zaliske. Osim toga imao je uza se: engleske cigarete, engleske konzerve i engleske lijekove. Pilot se okrene, pogleda ga i kimne mu. Thomas Lieven izvadi iz kombinezona svoj starinski, zlatni sat na otkucavanje. Poklopac odskoči. 00,28 sati. Uz pomoć radio-telegrafista izbaci kroz otvor za iskakivanje veliki paket s padobranom za teret. Zatim i sam pristupi otvoru. Radist mu pruži ruku. Dok se sagibao, kako je to bio naučio, Thomas se zakune: »Ako se ikada izvučem i ako ikada na ovome svijetu sretnem Dantesa Villefortea, osvetit ću te, Chantal, i te kako ću te osvetiti.« Posve besmisleno doda: »Silno te volim, Chantal.« Zatim raširi ruke, pa skoči prema lijevom krilu aviona u mrklu noć... U prvih deset sekunda padanja razmišljao je: »Momče, momče, momče! Ako ovo ikada ispričam u svom londonskom klubu, strpat će me smjesta u ludnicu! To je zaista neshvatljivo. Već gotovo četiri godine živim u ovom svijetu ludila. Nasamario sam englesku, njemačku i francusku obavještajnu službu – i to ja, baš ja, čovjek koji je uvijek želio živjeti u miru, dobro jesti i obožavati lijepe žene! U Lisabonu sam naučio krivotvoriti putnice. U Marseilleu sam osnovao sveučilište za lopove. I to sve iz nužde, a ne W&N iz vlastite želje. Momče, momče, momče.« Ispod sebe Thomas na maloj čistini ugleda žar dviju vatri i crvene točke triju džepnih svjetiljaka. U drugih deset sekunda padanja razmišljao je: »Moram se spustiti u trokut imeđu crvenih točaka. Ondje je čistina bez drveća. Ako se ne spustim u trokut, postoji velika mogućnost da mi se hrastova grana zabije u . . . Bože moj, a ovog ću mjeseca navršiti tek trideset četvrtu! Treba da malo zaveslam rukama. Tako. Odlično. Evo me opet iznad trokuta. To su pravi francuski partizani, što tamo dolje drže crvene svjetiljke. Vjeruju da me k njima šalje colonel Buckmaster iz Londona. Kad bi samo slutili da me k njima šalje admiral Canaris iz Berlina...« U posljednjih deset sekunda padanja razmišljao je: »Ovaj brk kao u morža nešto je najodvratnije što postoji. Neprestano mi dolaze dlake u usta. Uz to još i ovi dugi zalisci. Braća iz Abwehra primorala su me da ih pustim rasti. Moržev brk i zalisci! Tipično za obavještajne službe! Da bih tobože izgledao što više engleski. Kad bi se pravi engleski kapetan na tajnom zadatku namjeravao spustiti u Francuskoj, okupiranoj od Nijemaca, sigurno bi smjesta obrijao i zaliske i brk da bi izgledao što manje engleski. Budale, svi skupa. Mogu me...« Thomas Lieven, alias captain Everett, bolno tresne na zemlju. Pao je na lice, dobio obilnu porciju dlaka u usta i u posljednjem se trenutku sjetio da mora kleti engleski, a ne njemački. Zatim se polako uspravi. Osvijetljeno dvjema treperavim vatrama, četvero je ljudi stajalo pred njim, trojica muškaraca i jedna žena. Svi su nosili vjetrovke. Žena je bila mlada i lijepa. Plava kosa začešljana strogo unatrag. W&N Visoke jagodice, kose oči i lijepa usta. Od trojice muškaraca jedan je bio malen i debeo, jedan visok i suhonjav, a jedan dlakav poput čovjeka iz kamenog doba. Mali se debeljko obrati Thomasu na engleskom: – Koliko se kunića igra u vrtu moje punice? Thomas na ovo odgovori briljantnim oksfordskim naglaskom: – Dva bijela, jedanaest crnih i jedan šareni. Moraju brzo otići Fernandelu. Frizer ih već čeka. – Volite li Čajkovskog? – upita stroga ljepotica na francuskom. Oči su joj blistale, a zubi bljeskali u odsjaju obližnje vatre, dok je u ruci držala težak pištolj spreman na paljbu. On poslušno odgovori na francuskom s engleskim naglaskom, i to rečenicom kojom gaje pukovnik Werthe otpratio iz Pariza: – Više volim Chopina. – Čini se daje to plavušu umirilo, jer je spremila ubojito oružje. Mali debeljko upita: – Možemo li vidjeti vaše dokumente? Thomas pokaže četvorki svoje lažne isprave. Visoki suhonjavi partizan reče glasom naviknutim da zapovijeda: – To je dovoljno. Dobro nam došli, captain Everett. Svi mu čvrsto stisnu ruku. »Ovo je, dakle, bilo sasvim jednostavno«, pomisli Thomas. »Da sam si samo jedan dan dopustio ovakve dječje igre na londonskoj burzi, do večeri bih bankrotirao. I te kako!« 10 Čitava operacija u biti i nije bila preteška. Njemački je Abwehr W&N saznao da se u divljem, romantičnom, šumskom području iznad doline rijeke Creuze stvorila nova, jaka grupa francuskog pokreta otpora, Maquis Crozant, tako nazvana po malom mjestu Crozantu južno od Gargilessea. Maquis Crozant žarko je željela stupiti u vezu s Londonom i boriti se prema engleskim uputama protiv Nijemaca. Grupa je bila zato vrlo opasna jer je djelovala na području koje praktički nije bilo moguće nadzirati, a u kojem se nalazilo mnogo željezničkih pruga, cesta i električnih centrala. Provalije i stjenoviti brežuljci onemogućavali su svaki veći protunapad Nijemaca, na primjer s tenkovima. Nova je grupa bila u vezi s Maquis Limogesom. Ova je skupina već imala radio-stanicu, pa se povezala s Londonom. Radiotelegrafist je, međutim, bio dvostruki agent, koji je radio i za Nijemce. Tako je Abwehr u Parizu doznao da grupa Maquis Crozant želi vlastitu radio-stanicu. Izdajnički radist, koji, doduše, nije izvijestio London, ali je zato Nijemce, primao je sada radio-poruke koje su navodno dolazile iz Londona, a zapravo ih je slao njemački Abwehr iz Pariza. Jednom takvom porukom zamolili su Maquis Limoges da obavijesti Maquis Crozant kako će 4. travnja 1943. godine, malo poslije ponoći, stanoviti kapetan Robert Almond Everett iskočiti iznad jedne čistine u šumama Crozanta... – Gdje je padobran s radio-stanicom? – upita Thomas Lieven, odnosno sada captain Everett. Bio je zabrinut za uređaj. Njemački su radio-tehničari dugo radili na njemu. – Već je na sigurnom – reče stroga ljepotica, ne odvraćajući ni na trenutak pogled od Thomasa. – Dopustite da vam predstavim svoje W&N prijatelje – govorila je brzo i sigurno. Vladala je muškarcima, kao što je Chantal gospodarila lupežima svoje bande. Umjesto strašću i temperamentom, plavuša se služila intelektualnom hladnoćom. Pokaže se da je mali debeljko, Robert Cassier, gradonačelnik Crozanta, a suhonjavi, šutljivi dugonja pametna lica bivši poručnik Bellcourt. Trećeg čovjeka čudnovata plavuša predstavi kao Emilea Rouffa, lončara iz Gargilessea. Thomas pomisli: »Ta plava, odrješita, mala partizanska mudrjjašica tako me ljutito gleda. Ali zbog čega, zapravo? Ili to možda i nije ljutito nego čulno? Neugodna žena!« Lončar guste brade i bujne kose objasni: – Prije devet mjeseci zakleo sam se da ću ošišati kosu tek pošto uništimo tu hitlerovsku gamad. – Ne smijemo biti previše optimistični, monsieur Rouff. Vjerojatno još godinu ili dvije nećete stići frizeru. – Thomas se obrati mladoj djevojci: – A tko ste vi, mademoiselle? – Yvonne Dechamps. Asistentica profesora Débouchéa. – Débouché? – Thomas je pogleda. – Glasoviti fizičar? – I u Engleskoj je poznat, zar ne? – ponosno reče plavokosa Yvonne. »Poznat je i u Njemačkoj«, pomisli Thomas. »Samo to ne smijem reći.« Upita: – Mislio sam da profesor predaje na sveučilištu u Strasbourgu. Odjednom se pred njim stvori suhonjavi Bellcourt, glas mu je bio tih, mukao: – Sveučilište u Strasbourgu je prebačeno u Clermont-Ferrand – zar se to u Londonu ne zna, mon captaine? »Prokletstvo«, pomisli Thomas. »To je zbog toga što previše W&N brbljam. »Hladno odvrati: – Sigurno se zna. Ja to nisam znao. Rupa u obrazovanju. Sorry. Nakon ovog nastane muk – hladna, mrtva tišina. Thomas pomisli: »Sada pomaže samo drskost«. Oholo pogleda poručnika i reče kratko: – Nemamo mnogo vremena. Kamo idemo? Poručnik mu mirno uzvrati pogled i polako reče: – Idemo profesoru Débouchéu. Očekuje nas u Moulinu de Gargilesse. – U mjestima ima previše vichyjevske milicije – doda Yvonne, pa izmijeni s poručnikom pogled, koji se Thomasu nimalo nije sviđao. »Gradonačelnik i lončar su bezazleni«, pomisli. »Ali su zato poručnik i Yvonne opasni, po život opasni.« Naglas upita: – Tko je radist vaše grupe? Plavuša procijedi kroz stisnute usne: – Ja sam. »No, naravno. Samo je još to trebalo.« 11 Profesor Débouché izgledao je poput Alberta Einsteina: malen, zdepast muškarac s velikom glavom učenjaka. Bijela lavlja griva. Dobroćudne tužne oči. Golem zatiljak. Dugo je šutke promatrao Thomasa Lievena. Thomas se prisilio da izdrži taj mirni, pronicljivi pogled. Bilo mu je pri tom naizmjence i vruće i hladno. Petero je ljudi šutke stajalo oko njega. Iznenada profesor položi obje ruke na ramena Thomasa Lievena, W&N pa reče: – Dobro nam došli! – Stajali su u stambenom prostoru mlina u Gargilesseu. Profesor se obrati ostalima: – Captaine je u redu, prijatelji. Dobroga čovjeka odmah prepoznam čim ga vidim. U tren oka promijeni se ponašanje četvorke. Još malo prije bili su službeni i šutljivi. Sada su svi govorili u isti mah, udarali Thomasa po ramenima, smijali se i postali njegovi prijatelji. Yvonne stane pred Thomasa. Oči su joj bile svijetle i blistave, zelene poput mora i vrlo lijepe. Zagrli Thomasa i poljubi ga. Njemu postane vruće, jer ga je Yvonne poljubila žarom patriotkinje koja izražava zahvalnost nacije. Zatim sva ozarena reče: – Profesor Débouché nije još nikada pogriješio u ocjeni nekog čovjeka. Vjerujemo mu. On je za nas dragi Bog. Stari čovjek, braneći se, podigne ruke. Yvonne je još uvijek stajala tik pred Thomasom. Kad je progovorila, glas joj je zvučao uzbuđujući promuklo: – Svoj ste život stavili na kocku za nas, a mi smo u vas sumnjali. Sigurno vas je to uvrijedilo. Oprostite nam. Molim vas! Thomas pogleda sjedokosog, dobroćudnog učenjaka, pračovjeka Rouffa, šutljivog poručnika, debelog, smiješnog gradonačelnika, sve njih, koji su toliko voljeli svoju zemlju, pa pomisli: »Oprostite vi meni. Toliko se stidim. Što je trebalo da uradim? Što sam mogao učiniti? Htio sam samo, a to i sada želim, pokušati spasiti vaše živote, a i svoj.« Thomas je sa sobom donio originalne britanske vojničke konzerve, originalne engleske cigarete i duhan za lulu, škotski viski s W&N naljepnicom na kojoj je pisalo: For Members Of His Majesty’s Royal Air Force Only. Sve su ove lijepe stvarčice potjecale iz zaliha koje je napljačkao njemački Wehrmacht. Partizani su otvorili bocu i slavili ga kao heroja, a on je još uvijek mislio: »Gospode bože, koliko se stidim.« Želeći da djeluje što više britanski, pušio je lulu, dok je inače bio nepušač. Duhanski ga je dim grebao u grlu. Viski je imao okus ulja. Osjećao se očajno, jer su ga sada svi gledali kao prijatelja, kao druga, puni poštovanja i divljenja. A najviše zato jer ga je Yvonne tako promatrala, ta hladna intelektualka Yvonne, čije su oči sada vlažno blistale, a usne bile napola otvorene... – Najhitnije trebamo dinamit i municiju za naše oružje! reče dugokosi lončar. – Zar imate i oružje? – upita Thomas nehajno. Poručnik Bellcourt ga izvijesti da su pripadnici Maquis Crozanta – nekih šezdeset pet ljudi – opljačkali dva francuska i jedno njemačko skladište oružja. – Posjedujemo – reče on prilično ponosno – tristo pedeset Lebelovih karabina, kalibra sedam cijelih pet, šezdeset osam britanskih automata, marke Sten, trideset njemačkih pedesetmilimetarskih bacača granata, pedeset mitraljeza FN i dvadeset tri mitraljeza francuske armije. »No nazdravlje«, pomisli Thomas. – I još da spomenem: devetnaest tronožnih mitraljeza marke Hotchkiss. – Ali nemamo municije – doda gradonačelnik Crozanta. »Ovo već zvuči malo bolje«, pomisli Thomas. Stari profesor reče: W&N – Sve ćemo javiti u London. Dajte nam šifru i objasnite upotrebu odašiljača, mon capitaine. Thomas počne objašnjavati. Yvonne smjesta shvati sistem šifriranja. Osnivao se na višestrukom pomicanju slova i umetanju čitavih skupina slova na mjesto jednog slova. Thomas Lieven je postajo sve tužniji. Pomisli: »Ovo sve sam ja smislio. I sada funkcionira. Nadao sam se da će funkcionirati. A ipak...« Uključi odašiljač i reče: – Sada je pet minuta prije dva. Točno u dva London očekuje našu prvu radio-poruku na frekvenciji tisuću sedam stotina sedamdeset i tri kiloherca. – Na ovu su frekvenciju njemački tehničari ugodili odašiljač. Thomas nastavi: – Uvijek ćete se javljati kao slavuj sedamnaest. Zvat ćete sobu broj dvije stotine trideset i jedan War Officea u Londonu. Ondje se nalazi colonel Buckmaster iz Special Operation Branch. – Ustane. – Izvolite, mademoiselle Yvonne. Prvu su poruku šifrirali zajednički. Svi pogledaju na satove. Sekundna je kazaljka označavala posljednju minutu prije dva sata. Još petnaest sekunda. Još deset. Još pet. Još samo jedna... Sada! Yvonna počne odašiljati. Muškarci su se gurali oko nje: debeli smiješni gradonačelnik, suhonjavi poručnik, stari profesor, lončar duge kose. Thomas je stajao malo postrance. »I tako je to, dakle, krenulo«, pomisli. »Ne može se više zaustaviti. Neka vas sada Bog čuva. Bože, čuvaj i mene...« – No, dakle – reče kaplar Schlumberger, koji je potjecao iz Beča – evo ih, napokon. – Na glavi je imao slušalice i sjedio pred radiouređajem. Za susjednim je stolom bio kaplar Raddatz i upravo je sa W&N zanimanjem stručnjaka razgledavao neki francuski ilustrirani časopis sa slikama golih žena. Schlumberger ga dozove pokretom ruke. – Ostavi sad babe. Dođi ovamo! Uzdahnuvši, kaplar Raddatz iz Berlin-Neuköllna odvrati pogled s neke tamnoputne ljepotice i sjedne kraj svog kolege, Stavljajući slušalicu na uši, zareži: – Još nekoliko ovakvih posranih trikova i konačna pobjeda nam je u džepu! Stanu hvatati poruku koju im je kroz noć i maglu slala ženska ruka kratkim i dugim signalima iz nekoliko stotina kilometara udaljenog mlina na obali Creuze. Tekst se točno podudarao s onim koji je ležao ispred Schlumbergera već osam sati, od onog trenutka kad je Pariz napustio onaj čudnovati Sonderfiihrer Thomas Lieven, kojem su obojica bili dodijeljeni. – gr 1834512 stkgo nspon crags – počinjao je tekst koji je ležao ispred kaplara iz Beča. A zatim: – gr 1834512 etkgo nspon crags – začuju se Morseovi znaci na frekvenciji 1773. – Ide kao podmazano – progunđa Bečanin. – Reci, zar vam nije palo na pamet da možda i momci iz Londona ovo slušaju? – raspita se kaplar iz Neuköllna. – Pri frekvenicji na koju smo ovo ugodili nije baš vjerojatno – reče Schlumberger. Sjedili su u potkrovlju hotela »Lutetie«, glavnog stana vojnog Abwehra u Parizu. Schlumberger je bilježio znakove. Raddatz zijevajući upita: – Karli, jesi li ikada spavao s Crnkinjom? W&N – Ma prestani, daj konačno zaveži tu gubičetinu. Raddatz će turobno: – Da smo se mi Nijemci više motali oko baba, vodili bismo manje ratova. Schlumberger je bilježio što je Morseovim znakovima primio. – Sve je to sranje – reče Raddatz. – Već i svaka budala zna da ovaj rat više ne možemo dobiti. Zašto ga ti posrani generali ne okončaju? Signali u Schlumbergerovoj slušalici su zamuknuli. Naslonio se i počeo odašiljati prema uputama: – Javit ćemo se ponovno. Raddatz zareži: – Pitam te: zašto ga, pseta nijedna, ne dovrše? – Ne smiju. Hitler bi ih sve postavio pred zid, Schorsche! – Hitler, Hitler, čovječe božji! Ne mogu to više slušati! Hitler – to smo svi mi, jer smo ga izabrali i jer smo vikali Heil. Preblesavi smo bili, preglupi! Morali smo više misliti, a manje vjerovati! Na ovakav, ne baš ratnički, način razgovarali su još neko vrijeme, zatim Schlumberger počne odašiljati šifriranu poruku, koju mu je ostavio Sondeführer Lieven. Dešifrirana, ona je glasila: – Iz sobe 231 ratnog ministarstva London, slavuj 17 – jasno smo vas čuli – pozdravljamo vas kao novog člana naše special operation branch – javljajte se od sada svakog dana u dogovoreno vrijeme – dobit ćete daljnje upute – po captaina Everetta doći će danas 4. travnja 1943. ... 13 – ... u sumrak oko 18 sati, na nama već poznatu čistinu, avion tipa W&N lysander – živjela francuska, živjela sloboda – buckmaster – kraj – dešifriralo je petero muškaraca i jedna mlada žena tekst u Morseovim znakovima, što su ga upravo primili u mlinu na obali Creuze. Zatim skoče uvis, zagrle se i zaplešu od veselja. Oko tri sata ujutro odu svi na počinak. Yvonne je zamolila Thomasa da joj donese u sobu pismene upute za upotrebu odašiljača. S originalnom engleskom brošurom u ruci, on pokuca na njezina vrata. Bio je umoran. Bio je žalostan i neprestano je mislio na Chantal... – Samo trenutak! – začuje Yvonnin glas s one strane vrata te pomisli: »Vjerojatno se već svukla, pa mora na brzinu nešto zaogrnuti.« Počeka, zatim joj začuje glas: – Sada možete ući, mon capitaine! On otvori vrata. Prevario se. Ako je Yvonna, dok je kucao, imala nešto na sebi, onda je to u međuvremenu odložila. Jer je u maloj, seljački namještenoj, pregrijanoj sobi, stajala pred njim onakva kakvom ju je Bog stvorio. »Ne«, pomisli Thomas, »zaboga, ne sad još i to. Najprije je u mene sumnjala, sada mi vjeruje i to mi želi dokazati... Ah, ne mogu, jednostavno ne mogu. Chantal, ljubljena mrtva Chantal...« Položi brošuru na seljačku komodu, pa porumenjevši poput školarca, nervozno reče: – Tisuću puta molim da mi oprostite. Zatim napusti njezinu sobu. Yvonne ostane nepomična. Usne su joj se trzale, ali nije zaplakala. Zgrčila je šake. U tren oka njezini su se osjećaji promijenili. »Taj odvratni, hladni Englez. Za ovo će mi još platiti.« W&N U vremenu između otvaranja i zatvaranja vrata jedna je žena, spremna na ljubav, postala smrtni neprijatelj. Ujutro je Yvonne nestala – nitko od muškaraca nije znao kamo. U njezinoj sobi nađu poruku: – Otišla sam naprijed, u Clermond-Ferrand. Yvonne. Debeli se gradonačelnik ljutio: – Dakle tako nešto! A tko će sada kuhati? Htjeli smo vam pripremiti oproštajnu večeru, mon capitaine. – Ako bi gospoda meni dopustila da stanem uz štednjak ... – Zar znate i kuhati, do vraga? – Pomalo – skromno će Thomas. Kuhao je – jer mu ništa drugo nije preostalo – engleski, krajnje engleski. Znao je da se time izlaže kritici Francuza. Roastbeefje ipak svima jako prijao. Jedino je povrće, što ga je uz to poslužio, izazvalo kritiku gradonačelnika: – Recite, zar sve ovo kuhate samo u slanoj vodi? – Kuham, mi Englezi to tako volimo – odvrati Thomas, W&N Meni Roastbeef s povrćem Dripping Cake Engleski varenac od jabuka Moulin de Gargilesse 4. travnja 1943. I hrabri partizani postaju krotki kada Thomas Lieven kuha Stavite u tavu dobro odležan komad goveđih rebara bez kosti, prelijte ga s mnogo kipućeg maslaca, kojem možete dodati bubrežnog sala, popržite meso brzo sa svih strana, zatim ga posolite i popaprite. – Stavite tavu u vruću pećnicu i pecite meso 45 minuta, prvo Roastbeef W&N na jakoj, a zatim na srednjoj vatri, često ga zalijevajte, ali po mogućnosti nemojte dolijevati vode. Meso možete više puta okrenuti, ali na kraju pečenja mora masna strana biti okrenuta prema gore. Kad pečenje izvadite iz tave, nemojte ga odmah narezati da ne isteče sok, a meso ne postane sivo. Ostavite da pečenka nekoliko minuta počiva. – Roastbeef možete peći i na roštilju, a masnoću upotrijebiti za Dripping Cake. Čvrsto razmutite 5-6 jaja s 12,5 dekagrama brašna, dobrih pola litre mlijeka, nešto soli, pa ulijte smjesu u tavu na vruću mast, iz koje ste izvadili roastbeef. – Pecite samo deset minuta na jakoj vatri u pećnici dok smjesa odozdol ne postane smeđa, a odozgor se lagano ne zgusne. – Dripping Cake razrežite na komade i složite oko narezanog roastbeefa. – Ovo jelo možete prirediti i bez roastbeefa na istopljenim kockama slanine i poslužiti ga kao Yorkshire-Pudding. Varenac od jabuka Uzmite 1/2 kilograma Dripping cake W&N finog brašna, 250 grama čvrstog, preko noći namočenog, fino nakosanog bubrežnog sala, zatim punu čajnu žličicu đumbira u prahu, nešto soli, te sve zajedno dobro promiješajte. Zatim izradite s hladnom vodom tijesto koje se ne smije lijepiti za ruke. – Razvaljajte ga okruglo. U duboku zdjelu stavite ubrus, pospite ga s nešto brašna te na to položite na razvaljani list tijesta. Napunite ga oguljenim, na četvrtine razrezanim kiselkastim jabukama, gore čvrsto stisnite tijesto skupa i zavežite ubrus. Varenac kuhajte dva sata neprekidno u vodi koja jako ključa, a kojoj ste dodali dvije žlice soli. – Pospite varenac šećerom i poslužite ga bez umaka. – Varenac možete znatno poboljšati ako jabuke, nekoliko minuta prije nego što ih stavite u tijesto, pirjate u maslacu sa 100 grama običnih grožđica i grožđica bez sjemenka (Korinthe), s 50 grama sitno nasjeckane ušećerene kore od limuna i naranče te s nešto šećera i ruma. izvlačeći iz usta nekoliko dlaka brka. Morao je voditi dvostruki razgovor, jer mu je istodobno profesor Débouché pričao da u Clermont-Ferrandu zapinje izradba krivotvorenih dokumenata: – U posljednje vrijeme kontrole zahtijevaju uvijek osobne isprave i kartu za živežne namirnice. Što mislite, capitaine, kako bismo se mogli bolje osigurati? – Od čega se sastoji prilog uz roastbeef? – istodobno upita proždrljivi gradonačelnik. – Samo lijepo po redu, jedan za drugim – odvrati Thomas Lieven. – Tijesto se sastoji od jaja, mlijeka i brašna, koje valja dobro razmutiti. Bez roastbeefa ovo jelo zovemo »Yorkshire Pudding«, a s roastbeefom »Dripping Cake«. Zatim se Thomas obrati profesoru Débouchéu, pa u idućih nekoliko sekunda postane osnivačem supercentra za proizvodnju lažnih dokumenata. Thomas reče: – Vaše dokumente morate savršeno krivotvoriti, profesore. Imate svoje ljude u svim ustanovama, zar ne? Sve se mora poklapati: osobna iskaznica, vojna isprava, vojna platna knjižica, listić od popisa stanovništva, karta za živežne namirnice i porezna knjižica. Na svemu isto izmišljeno ime. A to isto lažno ime mora biti registrirano u svim dotičnim ustanovama... Ovaj je savjet Thomasa Lievena prihvaćen i iskorišten tako da se W&N Nijemcima ubrzo počela dizati kosa na glavi! Francusku je preplavila prava lavina tzv. pravih lažnih dokumenata, uz pomoć kojih su spašeni mnogi životi. Između sumraka i noći 14. travnja 1943. godine, spustio se jedan Lysander avion Royal Air Forcea na malu čistinu, iznad koje je Thomas Lieven bio iskočio prije osamnaest sati. U avionu je sjedio pilot u engleskoj uniformi. Pilot je potjecao iz Leipziga. Njemački ga je Abwehr odabrao zato jer je govorio engleski, no na žalost sa saskim naglaskom. Stoga je malo govorio, a uglavnom salutirao, i to pogrešno, zbog čega se Thomasu gotovo sledila krv u žilama. Vojnički oštro pilot bi položio ruku na sljepoočicu, dlanom prema obrazu, a ne kako su to Britanci činili, dlanom prema naprijed. Činilo se, međutim, da to nitko od Thomasovih novostečenih francuskih prijatelja nije primijetio. Bilo je zagrljaja i poljubaca, muških stisaka ruke i dobrih želja. – Bonne chance – vikali su muškarci, dok se Thomas penjao u avion, sikćući kroz zube pilotu njemačkih oružanih snaga: – Idiote jedan blesavi! Zatim podigne pogled. Prijeko na rubu šume nepomično je stajala Yvonne. Ruke je zakopala u džepove svog kratkog kaputa. On joj mahne, ali ona mu ne uzvrati. On još jednom mahne, no ona ostane nepomična. Tada, dok se spuštao na sjedalo, shvati da ova žena još nije do kraja s njime obračunala. Još zadugo ne! Pothvat Slavuj 17 tekao je potpuno glatko, kao što je to Thomas i očekivao. W&N Svake se večeri u 21 sat Maquis Crozant javljao kaplarima Schlumbergeru i Raddatzu u hotelu »Lutetia«, čekao zatim da oni dešifriraju poruke i dobio odgovarajuće upute od colonela Buckmastera, soba 231, Ministarstvo rata London. Tim su zgodama prisustvovale još dvije osobe: pukovnik Werthe, koji je Thomasa oslobodio iz gestapovskog zatvora, i kapetan Brenner, koji je već dugo pratio s velikim zanimanjem život našeg prijatelja. U kapetanu Brenneru Thomas je upoznao tipičnog profesionalnog vojnika: trijeznog, krutog, pedantnog, pristojnog, koji nije bio nacist – ali prava vojničina, čovjek koji prima naređenja i izvršava ih poput stroja, bez osjećaja, bez kritičkih misli, pa gotovo i bez srca. Brenner, nizak čovjek s oštrim razdjeljkom, naočalama u zlatnom okviru i energičnim kretnjama, već od samog početka nije razumio čitav ovaj cirkus s tim slavujem sedamnaest, kako je on to nazvao. Na početku je Thomas ljudima iz Maquis Crozant slao upute koje su obuzdavale njihovu aktivnost. Slavuj 17 je, međutim, bio željan akcije. Pripadnici pokreta otpora željeli su se boriti. Zahtijevali su municiju za svoje oružje! Nakon toga jedne tople svibanjske noći njemačka posada aviona koji je bio otet Britancima izbaci povrh šumskog područja između Limogesa i Clermont-Ferranda četiri padobrana sa sanducima municije. Municija je imala samo jednu pogrešku: prema kalibru i po tipu nije odgovarala oružju Maquis Crozanta. Posljedica je bila beskrajno razmjenjivanje radio-poruka. I opet su prošli dani. London se ispričavao zbog zabune. Sve će popraviti čim nabave pravu municiju za oružje, koje je dobrim dijelom potjecalo iz njemačkih i francuskih skladišta. W&N London naredi Maquis Crozantu da mora stvoriti zalihe živežnih namirnica. Bilo je općepoznato da stanovništvo tih nepristupačnih predjela gladuje. A glad može natjerati ljude na opasna, bezumna djela... Oteti avioni s njemačkim pilotima ponovno su poletjeli. Ovog su puta bacali padobrane s otetim britanskim konzervama, otetim britanskim lijekovima, viskijem, cigaretama i kavom. Kapetan Brenner više nije shvaćao ovaj svijet: – Mi ločemo patvoreni pernod – a gospoda partizani pravi viski! Ja pušim »Gauloise« – a partizani vjerojatno »Напгу Clay!« Sada ćemo ih još i pothraniti kako bi postali debeli i tusti! Pa to je bezumlje, gospodo, potpuno bezumlje! – Nije to nikakva ludost – poduči ga pukovnik Werthe. – Lieven ima pravo. To je jedina mogućnost da spriječimo kako nam ti ljudi ne bi postali opasni. Jednom kad nam dignu u zrak željezničke pruge i električne centrale, razbježat će se na sve strane i ni jednog od njih nećemo uhvatiti. U lipnju 1943. godine Slavuj 17 se toliko uznemirio da je Thomas promijenio svoju taktiku: oteti britanski avioni s njemačkom posadom sada su iznad partizanskog područja bacili municiju koja je stvarno odgovarala oružju. Ali ubrzo nakon toga Maquis Crozant dobije novu uputu: maquis marseille određen za velike akcije sabotaže i prepade – neophodno je potrebno da privremeno stavite svoje oružje i svoju municiju na raspolaganje drugovima. Silno natezanje preko radio-veza. London, međutim, ostane neumoljiv. Maquis Crozant dobije točne podatke o mjestu i vremenu gdje će predati oružje. W&N I tako jedne olujne noći u šumama nedaleko od ceste što vodi iz Belaca u Mortemart oružje promijeni vlasnika. Novi se vlasnici, koji su se ponašali napadno francuski, odvezu u nekoliko kamiona. Kada su ponovno bili sami, nastave međusobno razgovarati onako kako su to bili naučeni, to jest žargonom njemačkih redova. Na početku srpnja izdajnički radio-telegrafist grupe Maquis Limoges dojavi pukovniku Wertheu da Maquis Crozant ima pun nos Londona. Stanovita Yvonne Dechamps huška muškarce. Je li to uopće London s kojim stoje u radio-vezi? Pa ni s onim kapetanom Everettom nije baš sve bilo u redu, zloslutno je govorila ta Yvonne, a da i ne spominjemo pilota RAF-a koji je došao po njega. On je, naime, salutirao poput pravog Švabe. – Prokletstvo – reče Thomas Lieven, čuvši za to – Znao sam da će se ovo jednom dogoditi. Gospodine pukovniče, sada nam preostaje još samo jedno. – A to je? – Moramo Slavuju 17 pružiti mogućnost i izdati nalog da izvrši pravu ozbiljnu sabotažu. Moramo žrtvovati kakav most, ili željezničku prugu, ili kakvu električnu centralu, kako bismo, možda, spasili mnoge druge električne centrale, željezničke linije i mostove. Kapetan Brenner, koji je prisustvovao ovom razgovoru, sklopi oči i zastenje: – Šenuo! Sonderführer Lieven je šenuo! I pukovnik Werthe je bio zbunjen: – Sve ima svoje granice, Lievene. Dakle zaista! Što vi zapravo od mene tražite? – Tražim od vas jedan most, gospodine pukovniče! – Odjednom se Thomas izdere: W&N – Do đavola, valjda postoji u Francuskoj jedan most kojeg se možemo odreći! KRAJ PRVOG SVESKA W&N Naslov izvornika ES MUSS NICHT IMMER KAVIAR SEIN mitgeteilt von Johannes Mario Simmel Schweizer Verlagshaus AG, Ziirich, 1974. W&N TREĆA KNJIGA W&N 1. poglavlje 1 Dizalo se zujeći zaustavi na najvišem katu hotela »Lutetia«, koji je bio zaposjeo njemački Abwehr. Iz dizala iziđe neki trideset četverogodišnji muškarac. Bio je srednje visok i vitak, a imao je brk kao u morža. Mršavi Georg Raddatz iz Berlina spusti u džep najnovije izdanje francuskog pornografskog časopisa Regal, pa skočivši smjesta uvis, udari petama: – Heil Hitler, gospodine Sonderfuhreru! – Kaplari Raddatz i Schlumberger dežurni u radio-službi, gospodine Sonderfuhreru! – drekne Bečanin, zauzevši pri tom strogi vojnički stav. Nesumnjivo najčudnovatiji Sonderfiihrer Trećeg Reicha odgovori nacerivši se: – Heil Hitler, guzice jedne. Jeste li već slušali London? – Jesmo, gospodine Sonderfuhreru! – izvijesti Bečanin odsječno. – Upravo sada. Trojica su se muškaraca već tjednima sastajali svake večeri i uvijek su, usprskos zabrani, upotrebljavali radio-prijemnike odlično opremljene njemačke radio-službe. Svake su večeri slušali London. Debeli Schlumberger izvijesti: – Churchill je održao govor. Ako Talijani, sada kad im je Mussolini u guzici, i nadalje budu s nama surađivali, dobit će po tikvama. Dana 25. srpnja, prije pet dana, talijanski kralj Viktor Emanuel W&N dao je uhapsiti Mussolinija. Također 25. srpnja: po danu su napadnuti Kassel, Remschied, Kiel i Bremen. – Bože, bože, al’ to ide brzo – uzdahne Raddatz. – U Rusiji su nam isprašili stražnjice na jezeru Ladoga, a kod Orela su nas natjerali u bijeg. Talijani dobivaju po njušci na Siciliji. – A gospoda u Berlinu još uvijek naveliko laju. I ne prestaju, i ne prestaju. Schlumberger i Raddatz, stare, iskusne vojničine, turobno zaklimaju glavama. Štošta su saznali o Thomasu Lievenu. Znali su da gaje Gestapo mučio prije nego što gaje pukovnik Werthe spasio od sigurne smrti u podrumima Službe sigurnosti u Aveniji Foch. Thomas se, uostalom, već prilično dobro oporavio od zatvora i strašnih preslušavanja. Na različitim dijelovima tijela ostale su ružne brazgotine, ali ih je prekrivala prvorazredna odjeća, koju je Thomas sada ponovno posjedovao. Thomas reče: – Doskora će doći pukovnik Werthe s kapetanom Brennerom. Smijem li vas zamoliti da prije toga šifrirate ovu radio-poruku? – Stavi na stol pred Raddatza ceduljicu. Berlinčanin stane čitati, pa se začudi: – Bože, bože, ovo postaje sve ljepše. Ovako ćemo, naravno, na koncu još ipak dobiti rat. Pogledaj, Karli. Bečanin pročita, pa se počeše po glavi. Njegov je komentar bio kratak: – Predajem se. – Ma nipošto – reče Thomas. – Radije šifrirajte ovu poruku. – Poruka je glasila: – slavuju 17 – raf bombarder bacit će 1. kolovoza između 23 i W&N 23,15 sati povrh sektora 167 mt specijalni spremnik s plastičnim eksplozivom – 4. kolovoza točno u 00 sati 00 dignite u zrak pont noir između gargilessea i eguzona – točno se pridržavajte određenog vremena – sretno – buckmaster. – Hajde, gospodo, govorite – reče Thomas Lieven. – Čemu ovi zaprepašteni pogledi? – Opet neka podvala gospodina Sonderführera, Schorsche – reče Bečanin. – Vjerojatno kakav mali posrani mostić, razumiješ? – Ovaj most, gospodo – objasni Thomas, umorno se nasmiješivši – vodi preko Creuze do ceste broj 20 i jedan je od najvažnijih mostova srednje Francuske. Leži pred Eguzonom. Ondje se nalazi brana električne centrale koja opskrbljuje strujom veći dio srednje Francuske. – I baš taj mostić treba da ode u dupe? – Ako Bog da – reče Thomas. – Mnogo sam vremena potrošio dok nisam pronašao baš taj mostić. 2 Thomas Liven je počeo tražiti most 4. srpnja 1943. godine. U svijetlom ljetnom odijelu, zviždeći i dobro raspoložen, prolazio je ljetnim Parizom. Ah, ti bulevari s rascvjetalim drvećem! Ah, te otvorene kavane na pločnicima pune lijepih mladih žena u kratkim šarenim haljinama! Pa ti ludi šeširi! Te visoke cipele od pluta! Taj miris pustolovine, udvaranja, parfema i jasmina... Paris 1943. godine: grad koji je još uvijek živio kao u doba mira. Ako su se u stanovima u Bulonjskoj šumi svjetla gasila prijevremeno, nije tome bilo krivo ograničenje struje, kad su zavjese W&N zašuštale, šuštale su nježno, a ne kao da su željezne. Parižani su s mnogo šarma prihvatili njemačku okupaciju. Marché noir, crna burza, evala je. Moral vojnika nije se odrvao ovakvom životu. General von Witzleben jednom je uzdahnuo: – Francuske žene, francuska kuhinja i francuski mentalitet su nas dokrajčili. Zapravo bih svaka četiri tjedna morao mijenjati ovdje smještene trupe. I najsitniji vojni činovničić iz zadnje selendre živio je u Parizu poput kneza. Naučio je razlikovati najfinije marke šampanjca, zahtijevao je u hotelu Poulet gami, jeo oštrige na tucete i shvatio u nježnom zagrljaju svoje francuske prijateljice da umrijeti za domovinu nipošto nije najslađe na ovome svijetu. Glavni štab generala von Rundstedta, vrhovnog komandanta zapada, bio je prvi cilj Thomasa Lievena. Ovdje je razgovarao s tri majora, koje je najprije oprezno i svečano obavezao na čuvanje vojne tajne, a zatim im iznio svoju malu želju. Prvi ga major uputi drugom. Drugi ga pošalje trećem. Treći ga major izbaci napolje i podnese prijavu svom generalu. General pošalje prijavu u hotel »Lutetia« uz napomenu da zabranjuje svako miješanje Abwehra u vojna pitanja –a dizanje mosta u zrak vjerojatno se ubraja u to. U međuvremenu se žustri Thomas već našao i u Vrhovnoj tehničkoj upravi Wehrmachta, da bi ondje stanovitom majoru Ledeburu izložio svoju molbu. Bilo je to u 11 sati i 18 minuta. Uli sati i 19 minuta zazvoni telefon na pisaćem stolu pedantnog, častohlepnog kapetana Brennera u hotelu »Lutetia«. Mali oficir s oštrim razdjeljkom i naočalama u zlatnom okviru podigne slušalicu i javi se. Zatim se, makar je sjedio, vojnički oštro nakloni, jer je W&N saznao da govori sa stanovitim majorom Ledeburom. Kad je čuo ono što mu je stariji po činu rekao, kapetana oblije rumenilo i on zalaje: – Očekivao sam nešto slično, gospodine majore! To i ja mislim! Međutim, ruke su mi vezane! Izvanredno žalim, gospodine majore, ali vas moram povezati s pukovnikom Wertheom. T o odmah i učini. Za razliku od svog kapetana, pukovnik je jako problijedio kad je čuo sve što mu je major želio reći. Na koncu mučno progovori: – Hvala što ste me obavijestili, gospodine majore. Vrlo pažljivo od vas, zaista. Ali vas mogu umiriti: Sonderfiihrer Lieven nije lud. Ni najmanje. Osobno ću doći po njega. – Spusti slušalicu. Kapetan Brenner mu priđe. Stakla njegovih naočala su blistala: – Dopuštam si da vam kažem kako sam uvijek upozoravao na tog čovjeka. On stvarno nije normalan!. – Čovjek je isto tako normalan kao vi i ja! A i Canaris se njime zanosi. Ruku na srce: nije li sé njegova zamisao, da se borimo protiv partizana na miran način, pokazala najboljom? Čovječe, Brenneru, probudite se! U Francuskoj su grupe Maquisa samo posljednjeg mjeseca izvršile 243 ubojstva, 391 prepad na vlakove i 825 sabotaža u industriji! Samo najednom području vlada mir: u Gargilesseu. A to je njegovo područje! Kapetan Brenner stisne usne i slegne ramenima. Pukovnik Werthe se od veze i oslobodi Thomasa Livena, koji se silno razveselio kad je čuo da je major Ledebur posumnjao u njegovo duševno stanje. Werthe mu reče: – No, sad mi je zbilja potrebna jedna rakija, čovječe. Tada, uz čaše pernoda, Werthe upita, tresući glavom: W&N – Zbog čega, zapravo, toliko ludujete s tim mostom, Lievene? Thomas tiho odgovori: – Jer sam uvjeren da će mnogi ljudi, koji bi inače morali umrijeti, ostati živi, ako pronađem taj most. I Nijemci i Francuzi, gospodine pukovniče. Éto, zbog toga. Pukovnik okrene glavu na stranu: – Ah Lievene, valjan ste vi momak. – Gledao je iz malog bara na ljetni bulevar pun cvijeća, drveća i mladih žena. Iznenada stisne šake. – Taj prokleti rat – reče pukovnik Werthe. 3 Sutradan ujutro Thomas Lieven je lunjao uredskim prostorijama Radne službe Reicha u Parizu. Tražeći odjel nadležan za mostove, potpuno zaluta i upadne u neki ured, iz kojeg poželi smjesta pobjeći. Uhvatila ga je panika iž dva razloga: zbog četiri slike na zidu i zbog dame za pisaćim stolom. Slike su prikazivale Hitlera, Goebelsa, Göringa i Hierla, vođu Radne službe Reicha. Dama je bila izvanredno mršava i visoka, grudi su joj bile plosnate, a ruke koščate. Bezbojnu je kosu zategnula u visok čvor. Na lijevoj strani bluze iznad grudi imala je zlatni znak stranke, a na ovratniku teški kovani broš. Nosila je smeđu suknju, smeđe vunene čarape i smeđe niske cipele. Izgledala je strogo, bila je strogo odjevena, i čitav joj je ured mirisao strogo. Thomas je već napola pobjegao iz ureda, kad li ga pogodi njezin tvrdi, reski glas: W&N – Trenutak! Okrene se i usiljeno nasmiješi. – Oprostite, zalutao sam. Dobar dan! Žena u tri koraka izleti iza svog pisaćeg stola. – Što znači dobar dan? Heil Hitler je naš pozdrav! – Bila je gotovo dvije glave viša od Thomasa. – Zahtijevam odgovor. Tko ste vi? Kako se zovete? On procijedi: – Sonderfuhrer Lieven. – Kakav Sonderführer? Pokažite isprave! – A zbog čega? Ni ja ne znam tko ste vi? – Ja sam glavna stožernica Mielcke – odvrati mršava žena, koja se očito prala lizolnim sapunom. – Ovdje sam četiri tjedna. Prema osobnom nalogu vođe Radne službe Hierla. Imam sve punomoći. Evo moje isprave. A gdje je vaša? Glavna stožernica Mielcke pomno prouči ispravu Thomasa Lievena. Zatim nazove pukovnika Werthea i upita ga poznaje li stanovitog Sonderfuhrera Lievena. Tek nakon toga ponudi mu da sjedne. – Neprijatelj je posvuda. Valja biti budan. Dakle, što želite? – Stvarno, gospođo Mielcke... – Glavna stožernica. To je moj čin. – Doista, gospođo glavna stožernice... – Nikakva gospođa. Samo glavna stožernica. »E dosta, imaš pravo, isušena usidjelice, i nisi žensko«, pomisli on, pa reče usiljeno ljubezno: – Zaista glavna stožernice, ne vjerujem da ste nadležni za moj problem. W&N – Jesam. Ne okolišajte toliko. Govorite! U Thomasu je pomalo počelo kuhati. Ali još se svladavao. – Imam tajni nalog. Ne smijem o njemu govoriti. – Ja to od vas zahtijevam. Kao opunomoćenik vođe Radne službe Reicha imam na to pravo. Dat ću vas uhapsiti ako mi odmah ne ... Thomas zaurla: – Glavna stožernice, zabranjujem da sa mnom razgovarate tim tonom... – Nemate vi što zabranjivati! Još danas ću sastaviti izvještaj o mladim ljudima, sposobnim za frontu, koji pod okriljem Abwehra zabušavaju u ovoj pariškoj grešnoj kaljuži. Osobno ću izvijestiti vođu Radne službe Reicha! Thomasu je sada prekipjelo, više se nije mogao svladavati. Izdere se na nju: – I ja ću sastaviti svoj izvještaj! Osobno admiralu Canarisu! Zar ste poludjeli? Ta kako vi to govorite sa mnom? Nešto poput vas nam je ovdje baš trebalo! – Postane zloban: – Glavna stožernica odgovara otprilike činu pukovnika, je li? Admiral je onda ipak nešto više, zar ne? – Udari šakom po stolu i drekne: – Odgovarat ćete za ovo admiralu Canarisu, jeste li razumjeli? Upiljila je u njega pogled iz stisnutih očiju, koje su bile vodenaste, plave i sjevernjačke. Zatim zausti otegnuto, smiješeći se kukavički: – Čemu se samo toliko uzrujavate, Sonderfuhreru? Pa ja samo vršim svoju dužnost. – Gutala je. Thomas pomisli: »Sada se boji. Želi se pomiriti. Alija više ne mogu. Ugušit ću se ako još samo jednu minutu ostanem ovdje.« W&N Skoči na noge, trgne desnu ruku uvis i zaurla: – Heil Hitler, glavna stožernice! – Ma, čekajte malo ... Ali on je već bio kod vrata, naglo ih otvorio i uz tresak zalupio za sobom. Van! Van! Na svjež zrak. Dana 11. srpnja Thomas Lieven stigne u glavni stan organizacije Todt. Bio je upućen nekom građevinskom savjetniku Heinzeu. Na uredskim vratima, koje je Thomas otvorio tog dana oko 11 sati pisalo je HEINZE. U uredu su stajala dva velika crtaća stola. Ispred njih svađala su se dva visoka muškarca. Prepirali su se tako žestoko da nisu niti primijetili dolazak Thomasa Lievena. Oba su muškarca nosila bijele ogrtače preko svojih uniforma i vikala su: PRVI: Otklanjam svaku odgovornost! Svaki tenk, koji prijeđe prijeko može sve srušiti! DRUGI: Čovječe, pa kako vi to sebi zamišljate? Slijedeći most prelazi Creuzu tek kod Argentona! PRVI: To mi je savršeno svejedno. Gospoda će se onda morati voziti zaobilaznim putem! Izjavljujem: Pont noir kod Gargilessea je opasan! Metar dugačke pukotine ispod kolnika! Moje statičare je gotovo udarila kap! DRUGI: – Pojačajte konstrukcije željeznom oblogom! PRVI: – No, dopustite – ali to je zaista posljednje govno! Thomas pomisli: »Most kod Gargilessea. Fantastično. Apsolutno fantastično. Kao da je stvarnost jurila za mojim željama i snovima. I sada me dostigla...« DRUGI: – Pomislite na električnu centralu! Na branu! Dignemo li most u zrak, poremetit ćemo opskrbu strujom! W&N PRVI: – Nećemo, ako sami dignemo most u zrak! Tada možemo prethodno izvršiti potrebna prekapčanja i iskapčanja. Ali, sruši li se sutra sve skupa samo od sebe – tada ćete moći govoriti o smetnjama u opskrbi električnom energijom! Ja – što tražite ovdje? Konačno su otkrili Thomasa Lievena. On se nakloni, pa reče blago: – Rado bih razgovarao s građevinskim savjetnikom Heinzeom. – Ja sam – reče prvi. – O čemu se radi? – Gospodine građevinski savjetniče – reče Thomas – mislim da ćemo savršeno surađivati... Suradnja je stvarno bila izvrsna. Već su 15. srpnja organizacija Todt i organizacija Canaris potpuno uskladile svoje planove u odnosu na budućnost Pont noira južno od Gargilessea. Thomas, sada kao colonel Buckmaster, War Office London, radio-vezom izda nalog Maquis Crozantu: – najhitnije sastavite popis najvažnijih mostova na vašem području – javljajte pokrete trupa. – Danima i noćima francuski su ustanici ležali u zasjedama. Čučali su ispod mostova, sjedili u krošnjama drveća^ šuljali se po potkrovljima starih vjetrenjača i seljačkih kuća. Sa sobom su nosili dalekozore, papir i olovke. Brojili su njemačke tenkove, teretna vozila, motorkotače. A svake su večeri u 21 sat javljali svoja opažanja »Londonu«. Bio je jedan most kod Feursa, zatim most kod Macona, pa onaj kod Dompierea ili onaj kod Neversa. I veliki Pont noir južno od Gargilessea, prije električne centrale’kod Eguzona. Dana 30. srpnja u 21 sat Yvonne Dechamps i profesor Débouché, gradonačelnik Cassier, poručnik Bellcourt i Emillé Rouff, lončar, W&N sjedili su u dnevnoj sobi mlina u Gargilesseu. Gusti dim cigareta, da bi ga mogao rezati, ispunjavao je prostoriju. Yvonne je na glavi imala slušalice. Primala je šifriranu poruku koju je odašiljao debeljkasti kaplar Schlumberger u Parizu: sv. 21 54621 lhvhi rhwea riehr ctbgs. twoee ... Muškarci koji su okruživali Yvonne disali su kratko i . ubrzaho. Profesor Débouché brisao je svoje naočale. Poručnik Bellcourt neprestano je oblizivao usne. – ... sntae siane krodi lvgap – javljao je Morseovim znakovima Schlumberger iz najvišeg kata hotela »Lutetia« u Parizu. Muškarci koji su ga okruživali, Thomas Lieven, mali pedantno počešljani kapetan Brenner, zakopčani pukovnik Werthe, disali su kratko i ubrzano. Kapetan Brenner je skinuo svoje naočale u zlatnom okviru i pažljivo ih brisao. Dvadeset minuta poslije devet »London« prekida radiovezu. U romantičnoj prastaroj vjetrenjači na obali Creuze vođe Maquis Crozanta dešifrirali su primljenu poruku. Bila je to ona poruka početak koje je glasio: – slavuju 17 – raf bombarder bacit će 1. kolovoza između 23 i 23, 1.5 sati povrh sektora 167 mt specijalni spiemnik s plastičnim eksplozivom – 4. kolovoza točno u 00 sati 00 dignite u zrak pont noir između gargilessea i eguzona. Pošto su dešifrirali poruku svi stanu govoriti u isti mah. Samo je Yvonne Dechamps šutjela. Tiho je sjedila pred primopredajnikom prekriživši ruke u krilu. Mislila je na čudnovatog captaina Everetta, u kojeg je toliko bila sumnjala. Profesor Débouché razgovarao je s muškarcima. Yvonne jedva da ih je čula. Ono što je mislila i osjećala bilo je besmisleno i ludo. A W&N ipak je znala s upravo bolnom sigurnošću da će tog captaina Everetta još jednom susresti, bilo kada, bilo gdje... Glasovi oko nje postanu bučniji. Yvonne se trgne. Primijeti da je izbila svađa između gradonačelnika Cassiera, lončara Rouffa i profesora Débouchéa. Tašti Cassier je udarao po stolu: – Ovo je moje područje. Poznajem ga kao vlastiti džep. Zahtijevam da ja rukovodim akcijom miniranja. Učenjak će mirno: – Ovdje nitko ne može udarati šakom po stolu, prijatelju. Poručnik Bellcourt će rukovoditi akcijom. On je stručnjak za miniranja. Vi ćete raditi ono što vam on kaže. – Ne mogu podnijeti misao daje sve povjereno poručniku – uzrujavao se gradonačelnik. – Pa tko je osnovao Maquis Crozant? RoufT, ja i nekolicina seljaka. – Tako je – poviče lončar. – Ljudi iz okolice. Vi, ostali, pridružili ste nam se tek kasnije. Yvonne se prisili da više ne misli na captaina Everetta i reče hladno: – Prestanite se svađati. Bit će onako kako kaže profesor. Istina je da smo vam prišli kasnije. Međutim, tek smo mi ovaj Maquis pravo razvili. Našom ste pomoću dobili radiostanicu. Ja sam vas naučila radiotelegrafirati. Gradonačelnik i lončar su šutjeli. Ali povrh Yvonnine glave pogledali su jedan drugoga lukavo i prepredeno, kako to već znaju stari seljaci... W&N 4 Dana 1. kolovoza 1943. godine u 23. 10 sati jedan britanski bombarder, kojeg su Nijemci zarobili, izbaci iznad planinskog sektora 167 mt veliki specijalni spremnik s otetim britanskim plastičnim eksplozivom. Dana 2. kolovoza 1943. godine pojavi se u električnoj centrali Eguzon stanoviti građevinski savjetnik Heinze od organizacije Todt u Parizu i raspravi s rukovodećim njemačkim inženjerima u tančine sve potrebne mjere zbog posljedica koje će nastati uslijed miniranja mosta u blizini brane. Dana 3. kolovoza pojavi se građevinski savjetnik Heinze kod zapovjednika jednog streljačkog bataljona, povjeri mu strogu vojnu tajnu i utuvi mu u glavu da 4. kolovoza između 23.15 i 00.30 sati mora udaljiti sve njemačke straže s Pont noira. Dana 4. kolovoza u 00.08 sati Pont noir odleti prema programu i uz zaglušnu buku u zrak. Nijedan čovjek nije bio ozlijeđen. Dana 5. kolovoza u 21 sat kaplari Schlumberger i Raddatz čučali su, znojeći se, pokraj svojih aparata u hotelu »Lutetia« u Parizu. Iza njih su stajali Thomas Lieven, pukovnik Werthe i kapetan Brenner. Slavuj 17 se javio točno na vrijeme. Schlumberger promrmlja hvatajući poruku: – Danas ne telegrafira djevojka. Na aparatu je neki klipan. Slavuj 17 je dugo izvještavao, dugo kao još nikada. Poruka uopće nije imala kraja. Dok je Schlumberger još preuzimao, Raddatz je počeo dešifrirati. Prvi je dio poruke glasio otprilike onako kako je Thomas i očekivao: – zadatak pont noir izvršen prema naređenju – čitav je most W&N miniranjem porušen – dvadeset ljudi direktno sudjelovalo u operaciji – poručnik bellcourt prije akcije slomio nogu – leži kod prijatelja u eguzonu – uz odašiljač émille rouff – profesor débouché i yvonne dechamps su u clermont- ferranđu ... Werthe, Thomas i Brenner zavirivali su preko Raddatzova ramena. Ovaj je dešifrirao. »Kakvog li idiota«, pomisli Thomas problijedivši, »čemu spominje imena?« Prije nego što je Thomas mogao išta poduzeti, osjeti kako mu je Raddatz stao na nogu. Pogleda radio-telegrafista. Berlinčaninove oči izražavale su užas i zaprepaštenje. U taj mu trenutak Schlumberger pruži još jednu cedulju. Raddatz se očajnički nakašlje. – Što je? – poviče Brenner, priskočivši hitro poput lasice. – Ja – ja – ovaj, baš ništa! – objasni Berlinčanin. Brenner mu istrgné papir iz ruke: – Dajte to ovamo, čovječe! – Visoko podigne papir. Očale su mu bljeskale. – Poslušajte ovo, gospodine pukovniče! Thomas osjeti kako mu ledena ruka steže srce, dok je Brenner čitao što je Raddatz upravo bio dešifrirao: – Molimo o akciji obavijestiti generala de Gaullea i obavijestiti ga o našim najvažnijim i najhrabrijim članovima – pohvale i odlikovanja podigli bi borbeni moral ... »Oh, bože«, pomisli Thomas, »ovo ne može biti istina!« – ... Budući da je poručnik Bellcourt otpao, glavna zasluga za miniranje pripada, gradonačelniku Cassieru, sa stanom u Crozantu, i uz njega Émilleu Rouffu iz Gargilessea – u akciji su još sudjelovali ... Kaplar Schlumberger podigne zbunjen pogled sa svoga bloka za W&N stenografiranje. • – Hvatajte dalje, čovječe! – izdere se Brenner na njega. Kapetan se zatim obrati Thomasu. – Gospodine Sonderfüh-. reru, jednom ste rekli da se tu gamad ne može pohvatati jer ne znamo njihova prava imena i adrese, je li? – Brenner se zvonko nasmije. – Sada ćemo ih ubrzo sve saznati. Oko Thomasa sve se zavrti. »Ti krmci. Ti tašti idioti. Uvijek sam mislio da smo samo mi takvi. Ni Francuzi nisu bolji. Uzalud. Sve je bilo uzalud.« U pukovnika Werthea više se uopće nisu vidjele usnice. Sasvim tiho reče: – Napustite radiotelegrafsku prostoriju, gospodine Lievene! – Gospodine pukovniče, molim vas da razmislite – počne Thomas, ali prestane, jer je shvatio, pogledavši u sive Wertheóve oči: što god sada rekao, na ovog čovjeka više ne može djelovati. Uzalud. Sve je bilo uzalud zbog nekoliko blesavih pasa koji su nakon rata željeli nositi na prsima, nekoliko komadića blistavog lima. Pet minuta kasnije kaplari Schlumberger i Raddatz dobiše smjenu. Siđu u predvorje hotela, gdje ih je Thomas čekao. Schlumberger je izgledao kao da će svakog trenutka proplakati: – Ta ovca ne prestaje i ne prestaje. Do sada već dvadeset i sedam imena. – Od ove dvadeset sedmorice lako će izvući imena ostalih – reče Raddatz. – Idete li sa mnom nešto pojesti, drugovi? – upita Thomas. Otiđu zajedno Herniju, kao što su to posljednjih mjeseci često znali činiti. Bio je to malen lokal u Rue Clément Marót, koji je W&N Thomas otkrio. Gostioničar osobno priđe stolu i srdačno ih pozdravi. Kad god bi ugledao Thomasa, ovlažile bi mu se oči. Henrijeva šurjakinja bila je njemačka Židovka. Pomoću lažnih dokumenata uspjelo joj je nestati negdje na selu. Lažne isprave pribavio joj je Thomas. U hotelu »Lutetia« bilo je mnogo povoljnih prigoda da se čovjek domogne lažnih dokumenata. Thomas se time povremeno koristio. A pukovnik Werthe je za to znao, ali je šutio. – Nešto lagano, Henri – reče Thomas. Bilo je već kasno i morao se smiriti. Zajedno sastave jelovnik. Schlumberger zamoli: – Hajde, gospodine Lievene, prevedite mu neka nam ispeče nekoliko palačinki! Thomas prevede. Henri nestane. Među prijateljima zavlada šutnja, olovna šutnja. Tek kada su stigli odresci od ovčjih bubrega, Bečanin promrmlja: – Brenner je nazvao Berlin. Najkasnije sutra ujutro provest će se specijalna akcija. Što će se dogoditi s ljudima, znamo. Thomas pomisli: »Profesor Débouché. Lijepa Yvonne. Poručnik Bellcourt i mnogo, mnogo drugih. Sada su još živi. Još dišu. Doskora će ih uhapsiti. Uskoro će biti mrtvi.« – Bože – reče Raddatz – četiri godine sam zabušavao. Nijednog čovjeka nisam ubio. Posran osjećaj da si odjednom i ti sukrivac ... – Mi nismo za to krivi – reče Thomas i pomisli: »Vi niste, ali ja? Bezizlazno sam već upleten u laž i prijevaru, obmanu i podmuklost. Zar sam još uvijek nedužan?« W&N Meni Ovčji bubrezi na kriškama kruha List á la Grenoble Palačinke s kaj šijama Pariz, 5. kolovoza 1943. Uz ribu Thomasu sine misao koja će spasiti 65 života Uzmite male ovčje bubrege, odstranite salo i kožice, te ih raspo,ovite po dužini. – Narežite male kriške bijelog kruha, namažite ih lagano sa svake strane maslacem i na svaku krišku položite polovinu bubrega s prerezanom stranom prema dolje. – Izmiješajte oštru Ovčji bubrezi W&N gorušicu s kiselim vrhnjem, komadićem maslaca, jednim žumanjkom, nešto soli i papra u gustu kašu, koju premažite preko bubrega. – Stavite kriške s bubrezima na nekih deset minuta u pećnicu i pecite ih na srednjoj vatri. Provjerite šiljatom vilicom. Gotovi su kad iz njih više ne izlazi crveni sok. Poslužite vruće. Neka vam trgovac prethodno ribe oguli i izreže iz njih filete. – Zatim ih barem pola sata marinirajte s limunom, paprom i soli, da bi meso ostalo čvrsto i bijelo. Dobro ih osušite i popržite naglo sa svake strane u vrlo vrućem tamnom maslacu. – Zatim ih stavite na ugrijani pladanj. – Potom u maslacu od pečenja brzo zagrijte male kockice limuna s nešto kapara. Taj umak prelijte preko priređenih fileta od lista i poslužite sa slanim List á la Grenoble krumpirom, koji ste lagano posuli peršinom. Ispecite fine, tanke palačinke srednje veličine. – Sjedne ih strane namažite džemom od kajsija, uvijte ih i još ih jedanput uvaljajte u vrući maslac. Odmah ih poslužite i pospite prema ukusu ribanim bademima. – Palačinke će vam dobro uspijeti ako ste tijesto priredili barem jedan sat ranije i ostavili ga da stoji. Palačinke s kajsijama Schlumberger reče: – Gospodine Lievene, isključeno je da sada još pomognemo partizanima koji će pobiti naše drugove! – Da – potvrdi Thomas – isključeno je. – Zdvojno pomisli: »Što li se još može uraditi? Što treba da učinim? Kako da ostanem čestit čovjek?« – Karli ima pravo – reče Berlinčanin. – Gledajte, ni ja nisam nacist. Ali ruku na srce: zamislimo da me partizani dobiju u šake. W&N Zar bi mi vjerovali da nisam nacist? – Poseru se oni na to. Ucmekaju te. Za njih je Nijemac uvijek Nijemac. Thomas je zamišljeno čačkao po svojoj ribi Odjednom ustane i reče: – Ipak još postoji mogućnost. Jedna jedina. – Kakva mogućnost? – Da se nešto poduzme – a da se ipak ostane čestit čovjek – reče Thomas. Ode u telefonsku govornicu, nazove hotel »Lutetia« i zatraži pukovnika Werthea. Werthe se nervozno odazove. Thomas je čuo mnogo glasova. Čini se daje pukovnik imao sastanak. Znoj je tekao Thomasu niz lice. Pomisli: »Valja ostati čestit. Prema čestitim ljudima u mojoj zemlji. Prema čestitim ljudima u ovoj zemlji. Neću postati izdajica. Nisam ni fantast ni sentimentalan. Samo spasiti živote ... spasiti živote ... « Thomas promuklo reče: – Gospodine pukovniče, ovdje Lieven. Želim vam predložiti nešto izvanredno važno. Nećete moći sami o tome odlučiti, pa vas molim da me saslušate i zatim izvijestite gospodina admirala Canarisa. – Kakva je to glupost? – Gospodine pukovniče, kada tamo počinje akcija? – Sutra rano ujutro. Zašto? – Molim vas, dopustite meni da rukovodim akcijom! – Lievene! Nisam uopće raspoložen za šalu. Moje je strpljenje na kraju! – Saslušajte me, gospodine pukovniče – vikao je Thomas. – Molim vas, slušajte što ću vam predložiti ... Bilo je 4 sati i 45 minuta ujutro 6. kolovoza 1943. godine, kada se W&N jedan originalan britanski Lysander usmjerio prema francuskom gradu Clermont-Ferrandu. Iz zakovitlanih oblaka magle upravo je izranjala blještava sunčeva kugla. Pilot, odvojen pregradom od svog putnika, posegne za slušalicom i reče: – Spuštamo se za dvadeset minuta, Sonderfuhreru! – Hvala – reče Thomas i objesi slušalicu. Sjedio je nepomično u maloj kabini, gledajući nebo bez ijednog oblačka i bjelkastosivu koprenu magle što je još pokrivala ovu prljavu zemlju, njezine borbe, spletke, niskosti i gluposti. Thomas Lieven je izgledao bijedno. Obrazi so mu bili upali, a oči se povukle u tamne duplje. Za njim je bila najteža noć njegova života, a pred njim njegov najteži dan. Deset minuta kasnije pilot se počne spuštati. Lysander probije jutarnji pokrov magle. Ispod njih se pokaže Clermont-Ferrand, sjedište biskupa i sveučilišta, još uspavan, beživotan, praznih ulica. U 5 sati i 15 minuta Thomas je pio vruću kavu u uredu Tirolca, kapetana Öllingera. Zdepasti, mali komandant jedinice brdskih lovaca, koji su imali svoju bazu pred Clermont-Ferrandom, pomno je pregledao isprave obavještajne službe Thomasa Lievena. Zatim reče: – Primio sam dugačak teleks od pukovnika Werthea, a prije jedan sat sa mnom je razgovarao i telefonski. Sonderfuhreru, moji vam ljudi stoje na raspolaganju. – Zasad vas molim samo kola koja bi me odmah odvezla u grad. – Dat ću vam pratnju od deset ljudi. – Ne, hvala. Ono što moram učiniti, moram obaviti sam. – Ali ... – Ovdje imate zapečaćeno pismo. Ako vam se do osam sati ne W&N javim, otvorite ga. Sadrži sve upute pukovnika Werthea što tada morate činiti. Zbogom. – Do viđenja ... Thomas pokuca o drvo. – I ja se tome nadam. Jedan Citroen, zaplijenjen doduše, ali bez njemačkih oznaka, truckao se preko pustog trga Blaise Pascal. Thomas je sjedio pokraj pospanog šutljivog vozača. Preko sivog flanelskog odijela nosio je kišnu kabanicu, a na glavi bijeli šešir. Njegov cilj ovog ranog jutra: profesor Débouché, duhovni vođa pokreta otpora srednje Francuske. Živio je u jednom od službenih stanova prostranog sveučilišnog grada. Thomas se iskrca ispred glavnog ulaza u Avenue Carnot, te reče vozaču: – Odvezite se oko ugla, pa me ondje pričekajte. Zatim krene prema vratima sveučilišta. »Bože dragi, sada mi pomozi«, pomisli. Pomozi svima nama...« Trajalo je čitavu vječnost. Thomas je morao nekoliko puta uzastopce zvoniti, dok se konačno, psujući, nije pojavio stari podvornik u papučama i noćnoj košulji, zaogrnut kaputom. – Za ime božje, zar ste poludjeli? Što hoćete? – Govoriti s profesorom Débouchéom. – Sada? No slušajte ... – Podvornik zašuti. Novčanica od pet tisuća franaka promijeni vlasnika. – No, da, vjerojatno je vrlo hitno. Koga da najavim gospodinu profesoru? – Imate li u stanu telefon? – Imam, monsieur... – Sam ću govoriti s njim. U pretrpanom podrumskom podvornikovom stanu Thomasu se W&N čelo orosilo znojem dok je pritiskujući slušalicu na uho slušao kako u stanu profesora Débouchéa zvoni telefon. Podvornikova je žena također ustala, stisla se k mužu, nešto su međusobno šaptali i prestrašeno promatrali Thomasa. Zatim Thomas začuje poznati glas: – Débouché. Što se dogodilo? Thomas reče kreštavo: – Everett. Začuje kako je profesor duboko udahnuo. – Everett? Gdje – gdje se sada nalazite? – U sveučilištu. U podvornikovu stanu. – Neka vas dovede k meni – smjesta ... Ja – ja vas čekam ... Thomas objesi slušalicu. Podvornik mu reče: – Dođite, monsieur. – Prolazeći mimo, klimne ženi, što je Thomas još primijetio. Međutim, nije više vidio da je ocvala sijeda žena zatim prišla telefonu i skinula slušalicu ... 6 – Za ime božje, što vas je navelo na ludost da dođete ovamo, captain Everette? – Glasoviti fizičar, koji je izgledao poput Alberta Einsteina, stajao je nasuprot Thomasu u biblioteci svog stana ispred goleme stijene s knjigama. – Gospodine profesore, Maquis Crozant je bacio u zrak most kod Gargilessea. – Da, prema uputama. – Jeste li od onda vidjeli svoje ljude? – Nisam. Sa svojom sam asistenticom već tjedan dana ovdje. Morao sam održati predavanja. W&N – Ali znate da su akcijom rušenja umjesto poručnika Bellcourta rukovodili gradonačelnik Cassier i lončar Rouff? – Dobri ljudi, pošteni ljudi. – Loši ljudi, glupi ljudi – reče Thomas ogorčeno. – Tašti ljudi, gospodine profesore! Neodgovorni ljudi! – No slušajte, mon capitaine ... – Znate li što su te proklete budale učinile jučer navečer? Sjele su za radio-odašiljač i emitirali imena i adrese svih pripadnika Maquis Crozanta! Cassier! Rouff! Profesor Débouché! Yvonne Dechamps! Poručnik Bellcourt. Preko trideset imena i adresa ... – Ali, zbog čega, za ime božje? – Starac je problijedio. – Da bi se pohvalili. Kako bi general de Gaulle sasvim sigurno znao tko su najhrabriji junaci što zaslužuju najviša odlikovanja ... Budale vam sjede ondje gore u brdima, gospodine profesore! Starac je dugo gledao u Thomasa. Zatim reče: – Sigurno daje bilo pogrešno javljati imena. No,zar je to baš zločin? Zar je time ugrožen London? Ne bih baš rekao ... To, dakle, ne može biti razlog zbog kojeg ste došli ovamo i stavili svoj život na kocku ... – Profesor Débouché priđe Thomasu blizu, sasvim blizu. Učenjakove su oči bile velike i pune pitanja dok je promuklo šaptao: – Zbog čega izlažete opasnosti svoj život, captain Everette? Thomas duboko udahne. »Makar me i ubije«, pomisli. »Makar i ne preživim ovaj dan, barem ću umrijeti pri pokušaju da u ovo prljavo doba ostanem čestit čovjek.« Iznenada se potpuno umiri, kao nekoć kada je donio odluku da se samoubojstvom spasi od daljnjih preslušavanja u Gestapou. Tiho reče: – Jer se ne zovem captain Everett, nego Thomas Lieven. Starac sklopi oči. W&N – Jer ne radim za London nego za njemački Abwehr. Starac ponovno otvori oči i pogleda Thomasa s izrazom beskrajne tuge. – I jer Maquis Crozant već mjesecima ne stoji u radio-vezi s Londonom, nego s Nijemcima. Poslije ovog u biblioteci zavlada tišina. Muškarci su piljili jedan u drugoga. Naposljetku Débouché prošapće: – Ovo je previše strašno. Ja to ne mogu vjerovati, ja to neću vjerovati. Tog se trenutka vrata naglo otvore. Pojavi se Yvonne Déchamps, profesorova asistentica, bez daha, nenašminkana i s vrlo malo odjeće ispod modrog kišnog ogrtača. Plava joj se kosa slobodno rasula po ramenima. Poput mora zelene oči bile su užasnuto raskolačene. Lijepe su se usne trzale. – Dakle, zaista je istina... Captain Everett... Doista ste to vi ... U tri je koraka bila pokraj Thomasa. Débouché učini nagli pokret. Ona se zapilji u Thomasa. Riječi joj stanu brzo navirati: – Nazvala me podvornikova žena ... Ja, također, stanujem ovdje ... Što se dogodilo, captain Everette, što se dogodilo? Thomas je šutio stisnutih usana. Iznenada ona uhvati njegovu ruku i čvrsto je stegne. Tek joj sada dopre do svijesti da ondje, sasvim slomljeno, starački i zdvojno, sjedi Débouché. – Što se dogodilo, profesore? – krikne Yvonne u nagloj panici. – Dijete moje, čovjek čiju ruku upravo stežeš, njemački je agent ... Polako, sasvim polako, Yvonne Dechamps odstupi od Thomasa. Zatetura kao daje pijana. Svali se na jedan stolac. Profesor joj promuklim glasom ispriča što mu je Thomas rekao. W&N Yvonne ga je slušala ne odvraćajući pogled s Thomasa. Zelene su joj oči postajale sve tamnije, dok ih na kraju nisu ispunili mržnja i prezir. Usne su joj se jedva pokretale dok je govorila: – Mislim da ste nešto najpodlije i najprljavije što uopće postoji, gospodine – Lievene. Smatram da ste najveća hulja i da vas doista treba mrziti. – Potpuno mi je svejedno što o meni mislite – reče Thomas. – Nisam kriv da i u vas, a ne samo u nas, postoje tašti, sebični idioti, poput onog Rouffa i Cassiera. Mjesecima je sve dobro teklo. – Smatrate to dobrim, svinjo jedna? – Smatram – reče Thomas. – Osjećao je da postaje sve mirniji. – Mislim daje to bilo dobro. U ovim krajevima već mjesecima nije nitko ustrijeljen, ni jedan Nijemac, ni jedan Francuz. Tako je to moglo teći i dalje. Mogao sam vas štititi sve do svršetka ovog prokletog rata. Yvonne iznenada vrisne, visoko i histerično poput djeteta, zateturavši skoči uvis i pljune Thomasu u lice. Profesor je snažno povuče natrag. Thomas rupčićem obriše obraz. Šutke je gledao Yvonne. »Ona ima pravo«, pomisli. »Sa svog gledišta ima pravo. Svi imaju pravo sa svojih stanovišta – ja također, jer želim prema svima biti pošten ...« Yvonne Dechamps se baci prema vratima. Thomas je trgne natrag. Ona, zateturavši, s treskom udari o zid. Iskešenih je zubi siktala na njega. – Ostat ćete ovdje. – Thomas stane pred vrata. – Nakon što su jučer navečer emitirana imena, Abwehr je odmah obavijestio Berlin. Zaprijetili su akcijom jedinice brdskih lovaca, koja je utaborena W&N ispred grada. Nakon toga još sam jednom govorio sa šefom Abwehra Pariz ... – Zašto? – upita profesor Débouché. Thomas strese glavom. – To je moja stvar. Profesor ga je čudno gledao. – Nisam vas želio uvrijediti ... »Ovaj čovjek, vrijedan divljenja, počinje shvaćati, počinje me razumijevati... Ako imam sreću ... ako svi imamo sreću ...« – Objasnio sam pukovniku Wertheu da će akcija brdskih lovaca nesumnjivo zahtijevati žrtve na obje strane. Naši će ljudi odlučno nastupiti. Vaši će se ljudi očajnički braniti. Krv će poteći. Ljudi će umirati: i Nijemci, i Francuzi. Gestapo će mučiti zarobljenike. Oni će izdati svoje drugove. – Nikada! – uzvikne Yvonne. Thomas se naglo okrene: – Jezik za zube! Starac reče: – Ima strahovitih mučila. – Iznenada pogleda Thomasa mudro i tužno, poput starozavjetnog proroka. – Iskusili ste to, gospodine Lievene – zar ne? Mislim da sada štošta shvaćam. Osjećam još uvijek da nisam pogriješio. Sjećate li se? Jednom sam rekao da vas smatram čestitim čovjekom ... Thomas je šutio. Yvonne je šištavo disala. – Što ste još rekli svom pukovniku, gospodine Lievene? – upita profesor. – Nešto sam mu predložio. S tim se prijedlogom admiral Canaris složio. W&N – Kako glasi taj prijedlog? – Vi ste duhovni vođa makija. Ljudi rade ono što im vi kažete. Sazovite grupu k mlinu kod Gargilessea i objasnite im bezizlaznost situacije. Tada će brdski lovci moći zarobiti ljude, a da ne padne ni jedan hitac. – A zatim? – U tom slučaju admiral Canaris jamči svojom časnom riječju da vas neće izručiti Službi sigurnosti, nego da ćete kao redovni ratni zarobljenici doći u logor Wehrmachta. – I to je vrlo loše. – U ovim uvjetima, od svih preostalih mogućnosti, ova je najbolja. Rat ne može trajati vječno. Profesor Débouché ne odgovori. Pognute je glave stajao pred svojim knjigama. Thomas pomisli: »Bože, pomozi da ovaj rat zaista brzo završi. Strahovito je teško pod nacistima ostati čestit čovjek. Daj da ta gamad krepne, da konačno crkne i dopusti mi da napokon živim u miru.« To su bile želje koje se još dugo, dugo neće ispuniti ... Profesor upita: – Kako ću doći u Gargilesse? – Sa mnom u kolima. Vrijeme hita, profesore. Ako ne prihvatite prijedlog, ц osam sati započet će akcija brdskih lovaca, bez nas. – A – a Yvonne? Ona je jedina žena u grupi... žena, gospodine Lievene... Thomas se tužno osmjehne. – Mademoiselle Yvonne ću kao svog osobnog zarobljenika – molim, dopustite mi da izgovorim – staviti u jednu ćeliju gradske W&N prefekture, tamo će ostati do završetka akcije, kako u svojoj rodoljubivoj revnosti ne bi mogla učiniti nešto nepromišljeno. Zatim ću doći po nju i otpremiti je u Pariz. Na putu onamo ona će mi pobjeći. – Što? – Yvonne je zurila u njega. – Uspjet će vam da pobjegnete – Thomas će tiho. – To je druga povlastica koju sam ishodio od pukovnika Werthea, u neku ruku bijeg koji je odobrio njemački Abwehr! Yvonne stane tik pred Thomasa. Hripala je od uzbuđenja. – Ako postoji neki Bog, kaznit će vas. Crknite polako i mučno... Neću bježati! A profesor Débouché nikada neće prihvatiti vaš prijedlog, nikada! Borit ćemo se i poginuti – svi. – Naravno – reče Thomas umorno. – A sada ponovno sjednite i konačno držite jezik za zubima, ženski heroju. 7 povjerljivo – 14.35 sati – 9. kolovoz – od abwehra pariz šefu abwehra berlin – bataljon brdskih lovaca područje clermont-ferrand pod komandom sonderführera lievena zarobio 7. kolovoza oko 22 sata kraj mlina kod gargilessea maquis crozant – pripadnici maquisa pod vodstvom profesora débouchéa nisu pružili nikakav otpor – uhapšeno 67 (šezdeset sedam) muškaraca – zarobljenici su prema dobivenim uputama prebačeni u logor 343 za ratne zarobljenike wehrmachta – kraj W&N 8 Dana 27. rujna 1945. godine profesor Débouché je u Parizu pred jednom savezničkom istražnom komisijom rekao doslovno: – Sa svim se pripadnicima Maquis Crozanta u logoru 343 Wehrmachta postupalo humano. Svi su preživjeli rat i vratili se u domovinu. Moram naglasiti da svi zahvaljujemo svoj život samo hrabrosti i humanosti jednog Nijemca koji nas je najprije bio obmanuo kao britanski kapetan, a koji me zatim, 6. kolovoza 1943. godine, potražio u Clermont-Ferrandu. Tada je rekao da mu je ime Sonderfuhrer Lieven ... Nakon ovog su službenici savezničke istražne komisije počeli tražiti tog Sonderfuhrera Lievena, ali ga nisu pronašli. U jesen 1945. godine malo drukčije organizacije nego što je saveznička istražna komisija bile su za petama Thomasu Lievenu. Zbog toga je on upravo ... Ali stoj, želimo ispričati sve po redu. Još uvijek je kolovoz 1943. godine ... 9 Dana 17. kolovoza 1943. godine vrhovna komanda Wehrmachta objavi povlačenje – naravno, unaprijed planirano – sa Sicilije. Osim toga rečeno je da su Sovjeti na srednjem Donecu nakon žestokih artiljerijskih priprema prešli u – naravno, već dugo očekivani – napad. Istog je dana u Parizu Gauleiter Sauckel govorio na velikom skupu NSDAP-a za Francusku. U svom je izlaganju rekao između W&N ostalog, da njemački narod u ovom trenutku proživljava svoje najveće i najblistavije razdoblje. Konačna je pobjeda, izjavio je Sauckel, sigurna. Njemačka se sada, četvrte ratne godine, nalazi u sasvim drukčijem položaju nego nekoć za prvog svjetskog rata. Stoga će prije doći smak svijeta nego da Njemačka izgubi ovaj rat. Istodobno dok je Gauleiter Sauckel zahvaljivao Führeru s trostrukim Sieg-Heil što je njemački narod doveo do takve jedinstvene visine i veličine, pukovnik Werthe je pozvao u svoj ured u hotelu »Lutetia« kapetana Brennera i Sonderfuhrera Lievena. – Gospodo – obrati im se pukovnik – upravo sam dobio iz Berlina stanovita naređenja. Kapetane Brenneru, za vaše zasluge pri uništenju Maquis Crozanta unaprijeđeni ste retroaktivno od 1. kolovoza u čin majora. U ime Führera i vrhovnog komandanta dodjeljujem vam križ za ratne zasluge prvog reda s mačevima. Bio je to veliki trenutak malog kapetana Brennera! Oči su mu sjale iza blistavih naočala kao u sretna djeteta na Badnjak. Stajao je vojnički ukočeno, uvučena trbuha i isturenih prsa! – Bravo! – reče civilist Lieven, koji je toga dana nosio izvrsno krojeno plavo ljetno odijelo, bijelu košulju i zagasito sivoružičastu prugastu kravatu. – Čestitam, gospodine majore! Novopečeni major Brenner reče posramljeno: – Naravno, sve ovo zahvaljujem samo vama. – Glupost! – Nije glupost, samo vama! Ali priznajem da sam u ovoj operaciji bio često protiv vas, da sam čitavu stvar smatrao ludom i da nisam u vas imao povjerenja ... – Ako mi od sada budete vjerovali, bit će sve u redu – pomirljivo će Thomas. I doista: od ovog je trenutka Thomas u majoru Brenneru W&N dobio odanog obožavatelja koji više neće ustuknuti ni pred najluđim i najsmjelijim pothvatima svog čudnovatog Sonderfuhrera. Pukovnik Werthe je dobio kopču uz željezni križ prvog reda. – Križ imam još iz prvog svjetskog rata – objasni on. – Vidite – obrati se Thomas novopečenom majoru Brenneru – dva smo svjetska rata započeli tako brzo jedan za drugim da je svaki čvrst i zdrav čovjek mogao stvarno imati sreću da ih obadva doživi u svoj njihovoj herojskoj veličini. – Zavežite – reče pukovnik. – Što da uopće s vama učinimo, vi smiješni Sonderfuhreru? Vi ste civilist? – To bih želio i ostati. – Ali nešto su me upitali oni iz Berlina. Recite mi koje biste odlikovanje htjeli ... – Odlikovanja me ne mogu usrećiti, gospodine pukovniče – odgovori naš prijatelj. – Ako, međutim, smijem izraziti neku želju ... – Govorite! – ... onda želim drugo područje rada. Neću da me opet upućuju u borbu protiv partizana, gospodo. Čovjek sam koji se rado smije i veseli. Posljednjih mije tjedana prisjeo smijeh. Želio bih, ako već moram raditi za vas, neki posao koji je veseliji i zabavniji. – Mislim da imam upravo nešto za vas, Sonderfuhreru Lievene. – A što to, gospodine pukovniče? – Francusku crnu burzu – reče Werthe. I stvarno su od ovog trenutka – bar za neko vrijeme – sa životnog horizonta Thomasa Lievena nestali svi tmurni oblaci, a naš se prijatelj naglavce strmoglavio u karneval novih grotesknih pustolovina... – Još nikada u povijesti čovječanstva nije bilo tako velike, tako lude i tako opasne crne burze kao što je ova u Parizu – reče pukovnik W&N Werthe. Čudeći se, Thomas sazna što se sve krije iza vedrih fasada blistavog grada na Seini: – Svi ovdje nešto kupuju: organizacija Todt, mornarica, ratno zrakoplovstvo, kopnena vojska, automobilske jedinice Wehrmachta, a sada se u to uključila još i Služba sigurnosti. Reichsmarschal Göring, izvještavao je Werthe, naredio je uništenje Marché noira. Zbog međusobnog nadmetanja njemačkih nakup’aca cijene su, naime, već bile dosegle astronomske visine. Zaobilaznim putevima, preko pet ili šest agenata, popela se cijena za najobičniji tokarski stol, koji bi u normalnim uvjetima stajao 40 000 franaka, na milijun! Stoga je Služba sigurnosti osnovala Odjel za suzbijanje crne burze u Rue Saussaies, u zgradi Sűretéa. Šef odjela bio je neki SSUntersturmbannfuhrer. Referente Službe sigurnosti doveli su iz svih krajeva Francuske u Pariz na školovanje. Međutim, Služba sigurnosti baš nije imala sreću sa svojim novim odjelom. Referenti za suzbijanje crne burze su nakon završenog školovanja ubrzo otkrili da se na Marché rtoiru mogu dobro potkožiti! Surađivali su s Francuzima. Događale su se strahovite prijevare. Tako je, na primjer, u jednom jedinom danu 50000 pulovera preprodano – ne jedanput nego četiri puta. Zatim su trojicu nakupaca ustrijelili. Četvrti je, također, sudjelovao u prijevari, pa su sutradan puloveri ponovno prodani, a novac za triput po 50000 pulovera spremljen u džep ... Ljudi su nestajali. Lokomotive su nestajale. Stotine tisuća kilograma najfinijeg papira za cigarete je nestalo. Aktivnost koju je izazvala Služba sigurnosti sa svojim korumpiranim Odjelom za suzbijanje postajala je sve življa. Agenti su hapsili jedni druge i W&N međusobno se ubijali. Gestapovci su nastupali kao Francuzi, a Francuzi kao gestapovci ... Sve je ovo pukovnik Werthe ispripovjedao Thomasu Lievenu, koji ga je zapanjeno slušao. Pukovnik naposljetku reče: – Nije li to nešto za vas, Lievene? – Mislim da bi to bilo baš ono pravo, gospodine pukovniče. – Nije li preopasno? – Znate, na tom sam području stekao odlično obrazovanje još dok sam živio u Marseilleu – reče Thomas Lieven. – Osim toga imam sve potrebne preduvjete. Još sam uvijek posjednik vile u Bulonjskoj šumi, a od prije rata sam suvlasnik male banke. Mogao bih djelovati vrlo uverljivo. Tako je govorio naglas, dok je u sebi mislio: »Konačno da ponovno imam svoj privatni život te da se malo odvojim i udaljim od vas, mili moji. Tko zna, možda se još ipak nekako dokopam Švicarske...« 10 Thomas Lieven nađe svoju banku, poput onog čovjeka iz bajke koji se nakon duga i začarana sna vraća u svoje selo i ustanovljuje da je u međuvremenu prošlo sedam godina. U slučaju Thomasa Lievena radilo se samo o tri godine; seniorski šef banke i većina starijih namještenika bili su još ondje. Od mlađih mnogi su manjkali. Svoj dugi izostanak Thomas je objasnio prilično uvjerljivim izgovorom da su ga Nijemci iz političkih razloga zatvorili, ali su ga na kraju ipak ponovno pustili na slobodu. W&N Thomas se zatim raspita za svog lopovskog engleskog ortaka, Roberta W. Marlocka. Ali o toj hulji nitko nije ništa znao. Odveze se u Bulonjsku šumu. Rastuži ga pogled na malu vilu, u kojoj je proveo toliko lijepih sati sa slatkom Mimi Chambert. Mimi Chambert – pukovnik Siméon ... Jesu li u Parizu? Svakako će ih potražiti... Ah, a Josephine Baker i pukovnik Débras ... Iz velike daljine, iz dalekog mora sjećanja, osmjehivali su mu se: Bastian i Konjska noga iz Marseillea... Pereira, genijalni krivotvoritelj, Lazarus Alcoba, njegov mrtvi grbavi prijatelj, histerična konzulica Estrella Rodrigues iz Lisabona ... Ali iz najveće daljine, nedostižno udaljena, tužno mu se smiješila žena za kojom je Thomas još uvijek čeznuo ... Prestrašeno se trgne iz sanjarenja, prijeđe rukom preko vlažnih očiju i uđe u mali vrt vile, iz-koje je prije tri godine navrat-nanos pobjegao u cadillacu s američkom zastavom na krovu. Vrata otvori zgodna mlada sobarica. Reče joj da bi želio govoriti s gazdom. Djevojka ga uvede u salon. – Gospodin štapski blagajnik odmah će doći. Thomas pogleda oko sebe. Njegovo je pokućstvo još uvijek bilo ovdje, i njegovi sagovi, i njegove slike. Ah, bože moj, istrošeno i zapušteno, ali ipak njegovo. Zatim se pojavi gospodin štapski blagajnik, samouvjeren, prežderan, praveći se važan. – Zovem se Höpfner. Heil Hitler! Što želite? – Thomas Lieven. Da smjesta iselite. Štapskog blagajnika oblije rumenilo. – Pijani ste, je li? W&N – Ni govora. – Glupa šala? – Nije, ali stan je moj. – Glupost! Stan pripada meni! Već godinu dana stanujem ovdje. – Primjećuje se. Sve je prilično prljavo. – Slušajte, gospodine Lievene, ili kako li se već zovete, nestanite, i to smjesta, ili ću pozvati policiju. Thomas ustane. – Već idem. Uostalom, niste sasvim korektno odjeveni. Ode pukovniku Wertheu. Dva sata kasnije štapski blagajnik Höpfner dobije od svojih starješina nalog da smjesta isprazni vilu u Bulonjskoj šumi. Još istu noć proveo je u hotelu. Više uopće nije shvaćao ovaj svijet. Bivši štapski blagajnik Höpfner, pod nekim tuđim imenom, doduše, i sada živi među nama. Danas je generalni direktor velike tvornice u Rajnskoj oblasti. Možda pročita ove retke, pa će makar i nakon toliko dugog vremena konačno saznati tko je bio kriv što je 3. rujna 1943. godine tako naglo izletio iz vile u Bulonjskoj šumi. 11 Štapski je blagajnik izgubio vilu, a pukovnik Werthe je tih dana ostao bez odlične kućne pomoćnice – lijepe, crnokose Nanette. Mala je Francuskinja upoznala Thomasa Lievena i divila mu se od onog dana, 12. prosinca 1942. godine, kada ga je pukovnik Werthe, isprebijanog i bijednog, izvukao iz gestapovskog zatvora. Nanette je pukovniku Abwehra iznenada otkazala. Nekoliko dana kasnije ponovno ju je sreo u Thomasovoj vili. W&N – Ne ljutiti, gospodin pukovnik – zapjevuši ona – ja ’tjeti uvijek raditi u Bois de Boulogne ... Na početku rujna 1943. godine Thomas uredi kuću prema svom ukusu. Podrum je bio pun alkoholnih pića, a kuhinja živežnih namirnica s crne burze. Borba protiv šverca mogla je započeti. Prva, pomalo tajanstvena, važna ličnost na koju ga je pukovnik Werthe upozorio bio je stanoviti Jean-Paul Ferroud. Sjedokosi je div, poput Thomasa, posjedovao u Parizu vlastitu banku.. Činilo se da je on bio upleten u najveće i najbezobraznije prijevare. Thomas pozove bankara na večeru. Dvije su stvari Francuzi 1943. godine radili samo u izuzetnim okolnostima: Nijemce posjećivali i Nijemce poziva li u goste. Sastajali bi se s njima u restauracijama, u barovima, u kazalištu – ali nikada kod kuće. Osim ako ne bi za to imali vrlo važne razloge... Stoga je, za Thomasa, čitava afera Ferroud započela odmah s iznenađenjem: bankar je prihvatio poziv. Pet je dana Thomas Lieven s Nanette pripremao ovu večeru. Ferroud je došao u sedam i trideset. Gospoda su bila u smokinzima. Vrlo suhe martinije ispili su u salonu. Zatim su sjeli za stol, na kojem su gorjele svijeće. Nanette posluži svinjski but. Ferroud je jeo poput prava znalca. Nenapadno obliže usne: – Doista izvanredno, monsieur. Ležao je u crvenom vinu, je li? – Pet dana. Najvažnije je, međutim, da se meso dobro natrlja borovnicom, đumbirom, listovima lovora, zrncima papra i lukom. But valja tako dugo trljati dok ne postane gotovo crn. – Upotrijebili ste samo crveno vino? – Ferroud je izgledao veličanstveno, kao Pere noble kakva francuskog kazališta. W&N – I pola boce octa. Vrlo sam sretan što ste prihvatili moj poziv. – Ali, molim vas – odvrati Ferroud, stavljajući na vilicu salatu od celera. – Napokon ne događa se baš svakog dana da vas u goste pozove agent Abwehra. Thomas nastavi mirno jesti. – Raspitao sam se o vama, monsieur Lievene. U stvari, vama se nipošto ne smije vjerovati. Iz informacija o vama istodobno se razbire tako mnogo i tako malo da je teško zaključiti tko ste vi zapravo. Jedno je, međutim, sigurno: natjerali su vas na mene, jer smatraju da držim u rukama sve konce crne burze, nije li tako? Meni Svinjski but u crvenom vinu sa salatom od celera i krumpirima obarenim u slanoj vodi Savarin 40 s voćem Pariz, 10. rujna 1943. 40 Nabujak, naduvak (kuglof). W&N Sa svinjskim butom Thomas Lieven je zavrtio svoj cmoburzijanski vrtuljak Svinjski but u crvenom vinu Uzmite čitav, svjež svinjski but, odstranite debelu kožu i dio masnoće. – Načinite smjesu od ribanog luka, tucanog papra, đumbira, borovice i lovorova lišća, pa time čvrsto rukom natrljajte but tako da postane smeđ. – Stavite but na pet do osam dana u lonac, prelijte ga bocom crvenog vina i polovinom boce octa, te ga češće okrečite. – Prije nego što meso stavite peći natarite ga čvrsto solju i pristavite s pola tekućine na vatru. Pošto se tekućina, pokuhala, stavite but u pećnicu i dolijevajte malo-pomalo ostatak tekućine. Ispecite but do lijepe smeđe boje, vežite sok pečenja u gust umak, te uz to poslužite salatu od celera bez majoneze i obarene krumpire. Ovisno o veličini buta, valja računati za kuhanje i pečenje s 3 do 5 sati. Pripremite 1/4 kilograma brašna, 1/8 litre mlijeka, 15 grama kvasca, 125 grama maslaca, 30 grama šećera, tri jaja i nešto soli. Pomiješajte komad kvasca s četvrtinom ugrijana brašna i ostavite da se diže. Izmiješajte to s rastopljenim maslacem i ostalim sastojcima i tucite dok Savarin s voćem W&N se ne počnu stvarati mjehurići. – Namažite kalup za nabujak maslacem, napunite ga do tri četvrtine tijestom i ostavite tijesto da se diže dok ne ispuni kalup, zatim pecite 30 minuta. U međuvremenu zagrijte ukuhane ili svježe pirjane polovice bresaka (može biti i drugo voće) i 6 dekagrama gustog pekmeza od kajsija. Od toga pripremite preljev: 1/8 litre soka od voća, 2 žlice bijela vina, po jednu žlicu trešnjevače, šerija, maraskina i limunova soka, pol čajne žličice ruma i komadić tucane vanilije. – Odmah istresite ispečeni kolač na ugrijan pladanj, prelijte ga vrućim preljevom, premažite vrućim pekmezom od kajsija i pospite dvjema punim žlicama pistaća, složite vruće voće visoko u sredinu. Možete ispeći kolač i dan ranije, ali ga morate ponovno ugrijati prije nego što ga prelijete i ukrasite. – Tako je – reče Thomas. – Uzmite još komad mesa! No nešto ne razumijem. – A što to, molim? – Da ste, iako mi ne vjerujete, a znate što želim, ipak došli k meni. Morate imati neki razlog. – Naravno da za to postoji razlog. Htio sam upoznati čovjeka koji će mi – možda – postati neprijatelj. A želim i saznati vašu cijenu, možda se možemo nagoditi, monsieur ... Thomas podigne obrve. Djelovao je vrlo arogantno dok je govorio: – Ipak niste o meni baš dobro obaviješteni. Šteta, monsieur W&N Ferroud, veselio sam se protivniku koji bi mi bio ravan. Bankar pocrveni. Odloži nož i vilicu. – Među nama, znači, nema nagodbe? Sada ja moram reći: šteta. Bojim se da potcjenjujete opasnost u kojoj ćete od sada živjeti, monsieur. Morate razumijeti da neću nikome pustiti da mi zaviruje u karte, a pogotovo ne nekom nepodmitljivom ... 12 Thomas Lieven je upravo legao na kauč, kada u njegovoj vili u Bulonjskoj šumi zazvoni telefon. Bilo je 13 sati i 46 minuta, 13. rujna 1943. godine – bio je to povijesni trenutak! Jer ako zavirimo u budućnost, ovaj je telefonski razgovor izazvao čitavu lavinu događaja. Taj će telefonski razgovor: upriličiti ponovni susret Thomasa Lievena s jednom damom, koji će ga susret, međutim, nakon kratkih trenutaka blaženstva, gotovo stajati glave. Zatim će priskrbiti Thomasu Lievenu prijateljstvo čovjeka koji će mu nekoliko mjeseci kasnije tu istu glavu spasiti. Taj će naziv Thomasu Lievenu omogućiti da razjasni jedno potpuno shvatljivo, premda i opako, umorstvo, a s tim u vezi i da objasni najveću švercersku aferu godine i naposljetku našem će prijatelju osigurati vječnu zahvalnost jedne zdvojne domaćice i jedne stare kuharice kojima je pomogao u jednoj, za domaćice užasnoj, situaciji. Kako vidimo, vrlo šarolik program. Plus točke i minus točke. Ipak: da je Thomas samo i naslućivao što ga sve očekuje, ostavio bi da telefon dalje zvoni, pa makar i do sudnjeg dana. Ali budući da ništa nije predosjetio, podignuo je slušalicu. W&N – Molim? – Monsieur Lieven?Thomas prepozna glas. Pripadao je JeanPaulu Ferroudu. Ljubezno se raspita za bankarovo zdravlje.. Ferroud mu odgovori da je dobro. – A kako je gospođa supruga? – Također, hvala. Slušajte, gospodine Lievene, žao mije da sam se kod vas ponio tako – hm, tako hladno i naprasito. – Ali, molim vas! – Ne, ne, ne! Pa još uz tako izvrstan svinjski but... Želio bih to popraviti. – »Oho«, pomisli Thomas. – Hoćete li mojoj ženi i meni učiniti veselje i danas doći k nama na večeru? »Sto mu gromova«, pomisli Thomas. Bankar doda s blagom ironijom: – Predpostavljam da kao obavještajac Abwehra točno znate gdje stanujem, zar ne? Male šile poput ove već odavno nisu Thomasa izbacivale iz ravnoteže. Brzo odgovori: – Pa’ naravno, monsieur. Stanujete u Aveniji Malakoff broj 24, sasvim blizu mene. Imate vrlo lijepu ženu. Ime joj je Marie-Louise, a djevojačko prezime Kiéber. Posjednica je najvrednijeg nakita u Parizu. Imate kineskog slugu po imenu Shen-Tai, kuharicu Theresu, djevojku Suzette i dva buldoga Cicerona i Cezara. Čuo je kako se Ferroud smije. – Recimo u osam? – U osam, monsieur. – Thomas spusti slušalicu. Prije nego što je stigao razmisliti o ovom čudnom pozivu, netko pokuca. Bez daha u sobu utrči lijepa služavka Nanette. Nanette W&N progovori njemački. Uvijek kad je bila naročito uzbuđena, govorila je njemački: – Monsieur... monsieur... radio javiti upravo da osloboditi Mussolini... Duce već biti na putu u Berlin k’itler kako moći se nastaviti boriti s njim ... – Benito će biti vrlo sretan – reče Thomas. Nanette se smijala. Prišla mu je blizu, sasvim blizu. – Oh, monsieur ... tako biti dragi ... Ja tako sretna da mogu biti ovdje. – Nanette, mislite na Vašeg Pierrea! Ona se nakrevelji. Ah, Pierre – je tako dosadan ... – Zgodan je on momak – doda Thomas pedagoški, pa ustane, jer mu se ona previše približila. – Idite u kuhinju, Nanette! – Potapša je, a ona zahihoće kao da je netko škaklja. Zatim razočarano ode. Thomasa je kopkalo: »Što li to bankar želi od mene?« 13 Vila u Aveniji Malakoff pokaže se kao izvanredno otmjena kuća prepuna dragocjenosti iz Evrope i s Dalekog istoka. Ferroud je morao biti mijijunaš! Mali kineski sluga primi posjetioca, doduše s vječnim smiješkom svoje rase, ali su mu držanje i glas. bili oholi i hladni . Hladna i ohola bila je i sobarica, kojoj Thomas preda celofanski omot s tri ružičaste orhideje za domaćicu. A ohol i hladan bio je, konačno, i domaćin. Ostavio je Thomasa W&N da prilično dugo čeka u salonu – sedam minuta, kako je Thomas, namrštivši se, ustanovio po svom voljenom starinskom satu. Napokon je došao, elegantan kao i uvijek, te je, pruživši Thomasu ruku, počeo miješati martinije. – Moja će žena odmah doći. »Čudno«, pomisli Thomas, »baš čudno«. Pogleda Budu, pa ormarić s intarzijama, teške svjetiljke s mnogim kracima, sagove. »Ovaj Jan-Paul Ferroud potpuno je neovisan. Može mu se fućkati za mene. Zbog čega me, međutim, zove k sebi, ako za mene ne mora mariti? A ako me već pozvao, zašto se ponaša tako da u meni već pomalo raste bijes?« U tom trenutku sjedokosi privatni bankar ispusti dvije kockice leda. Stajao je ispred bara, ukrašena fantastično oslikanim zrcalima, i punio srebrni shaker. Nakašlje se i zbunjeno nasmije: – Tresu mi se ruke. Čovjek stari. To je od pića! Thomas odjednom nešto shvati. Taj čovjek uopće nije ohol, taj je čovjek nervozan, strahovito nervozan! I Kinez i djevojka ... Sve ih je pogrešno ocijenio. I oni su bili uznemireni i puni straha nešto su očekivali – samo što? Pojavi se kućedomaćica. Marie-Louise Ferroud bila je visoka, vitka, besprijekorno lijepa. Oči su joj bile plave, dugih trepavica, a plava kosa divno počešljana. Nosila je crnu haljinu golih ramena, a na rukama i oko vrata svoj prekrasan nakit. »S ovim se nakitom«, nehotice pomisli Thomas, »onaj što smo ga zdipili draguljaru Pissoladiereu ne može usporediti. – Bože, bože, već sam se sasvim lijepo pokvario!« – Madame ... – Thomas se duboko pokloni, poljubi joj ruku i ustanovi: ova je vitka, bijela, namirisana ruka drhtala. W&N Uspravi se i pogleda u hladne plave oči, pa i u njima otkrije paniku i mučno svladavanje. Zbog čega? Madame zahvali za orhideje. Raduje se što je upoznala Thomasa. Uzme u ruku čašu martinija koju joj je muž bio pružio, ali odjednom odloži čašu na šesterokutni brončani stolić, pritisne ruku na usta i brižne u plač. »Bože moj«, pomisli Thomas, »o mojem klubu da više i ne govorim. Ali ako preživim ovaj posrani rat, prodat ću svoje memoare kakvoj izdavačkoj kući. Sa svim receptima!« Ugleda sjedokosog Ferrouda kako hita k svojoj lijepoj ženi. – Za boga miloga – Marie-Louise – što je ... Moraš se sabrati! Što će pomisliti gospodin Lieven? – Ah – jecala je madame Ferroud – oprosti, Jean, oprosti mi ... – To su samo živci, chéri ... – Nisu to živci... Nije ni zbog onog ... Osim onog, još se nešto dogodilo! U Ferrouda se lice ukruti. – Osim onog – što još? – Jelo – jelo je propalo! – Zajecavši, kućedomaćica dohvati rupčić, obriše nos i povikne: – Theresa je ispustila smuđa! Bankar Ferroud, krajnje osumnjičen od njemačkog Abwehra kao najopasnija ličnost fantastične francuske crne burze, sada se ozlovoljio: – Dakle, molim te, Marie-Louise! Dobro znaš o čemu se večeras radi! Znaš što sve stoji na kocki! A ti plačeš zbog jednog idiotskog smuđa! Zaista se ponašaš poput ... – Monsieur Ferroud! – prekine ga Thomas blago, ali odlučno. – Što hoćete? Ovaj htio sam reći: molim, izvolite? W&N – Dopuštate li da postavim madame nekoliko pitanja? – Ja ... hrm ... dakle ... No dobro, svakako. – Hvala. Madame, rekli ste da je Theresa ispustila smuđa. .. – Ispustila ga je. Već je stara. Vrlo slabo vidi. Pao je na ploču štednjaka dok ga je vadila iz vode. Raspao se na komadiće – ah, pozlit će mi! – Madame, u životu postoji samo jedan grijeh: izgubiti hrabrost. Saberite se! Bili ste toliko smioni da za svoj stol pozovete njemačkog obavještajca. Zar da vas francuski smuđ obori na koljena? Ferroud se odjednom objema rukama uhvati za svoju lijepu glavu i izusti: – To je doista već previše ... – Ali zašto, zaboga? – usprotivi se Thomas, pa se obrati domaćici: – Oprostite moje indiskretno pitanje – koje ste jelo predvidjeli prije smuđa? – Šunku s Cumberland-umakom. – Hm. Hm. – Zamislio se kao veliki kirurg Sauerbruch 41 pri liječničkom konziliju. – A ... hm . nakon toga? – Kremu od čokolade i kave. – Baš dobro – reče Thomas, jedući maslinu. – To se izvrsno slaže. – Što se izvrsno slaže? – prošapće dama, koja je na sebi nosila briljante od najmanje sedamdeset karata. Thomas se pred njom nakloni. – Čini mi se da vas muče dvije brige, madame. Jedne vas mogu lako osloboditi, ako mi dopustite da uđem u vašu kuhinju. 41 Glasoviti njemački kirurg. W&N – Sma – smatrate da još možete nešto učiniti od raspalog smuđa? – U oči Marie-Louise ušao je izraz nadzemaljskog divljenja. – Sigurno, madame – reče naš prijatelj. – Da možda ponesemo sa sobom i shaker i čaše? Lakše se kuha uz poneki gutljaj. A martinije doista izvrstan. Pravi britanski »Gordon« džin: Gdje li ste ga samo nabavili u četvrtoj’ godini rata, monsieur Ferroud...? 14 Što li se ovdje stvarno događalo? Thomas to nije doznao ni u golemoj opločenoj kuhinji. Svezavši pregaču preko smokinga, elegantno je uklonio nepriliku sa smuđem. Pri tom su ga zadivljeno promatrali: kratkovidna kuharica, puna osjećaja krivnje, blijeda domaćica, blijedi domaćin. Čudni je bračni par – barem privremeno – zaboravio svoju silnu uznemirenost. Thomas pomisli: »Ja mogu čekati. Pa makar taj teatar potrajao i do jutra. Jednom ćete valjda ipak progovoriti!« Izvadi kosti iz nesretne ribe, skine joj kožu i razreže je na listove. Otpije gutljaj i reče: – Teške su me godine naučile, cijenjene dame, da u većini slučajeva život čovjeku pruža još jednu mogućnost. Raspali smuđ još je uvijek bolji.nego nikakav. Priredit ćemo sada lijep umak. Imate’li parmežana, Theresa? – Koliko god želite monsieur – zapjevuši stara kuharica. – Ah, tako sam očajna što mi se to dogodilo! – Priberite se, draga moja. Popijte gutljaj, to će vas smiriti. – Domaćin natoči kuharici punu čašu. Thomas reče: – Molim bijelo vino, kiselo vrhnje i maslac. W&N Dobije sve što je zatražio. Svi su gledali kako priprema umak. Odjednom se kućom prolomi buka. Začuje se visok ženski glas, pa visok muški glas. Domaćica problijedi. Domaćin pojuri k vratima, gdje se sudari s kineskim slugom. Kinez na vrlo jednostavan način učini tajnim ono što je želio reći: izbrbljao je to, naime, na kineskom. Pri tom je pokazivao na nešto iza sebe. Domaćica, koja je očito razumjela što je Kinez rekao, za vrišti, na što se domaćin na nju izdere kineski. Ona se svali na kuhinjski stolac. Kućedomaćin ode za Shen-Taiom, a da se nije ispričao, zalupivši za sobom vratima. »Eto«, pomisli Thomas, »ovako je to, dakle, kod otmjenih Francuza. Što da radim?« Odluči da se više ničim neće dati zbuniti. – Imamo li kapara, Therese? – O sveta bogorodice, siromašna milostiva gospođa ... – Theresa! – Kapara – imamo, ovdje su. – A šampinjoni? – Ta – također ... Madame, mogu li vam ikako pomoći? Domaćica se sabere. Podigne pogled: – Oprostite za sve ovo, gospodine Lievene. Shen-Tai je već deset godina s nama. Nemamo pred njim tajni. Došao je k nama još u Šangaju... Dugo smo ondje živjeli... Kućom stanu odzvanjati glasovi. Zatim se nešto sruši. Thomas pomisli: »Nije to ništa, ignoriraj – rekao bi moj prijatelj Karli Schlumberger.« – A sad s ovim u pećnicu, Theresa. – Zabrinuta sam za svoju sestričnu, gospodine Lievene. – Žao mi je, madame. Sada valja sve prepeći na srednjoj vatri. – Treba da s nama večera, znate. Alije upravo htjela navrat nanos W&N pobjeći iz kuće. Shen-Tai je to u posljednji trenutak spriječio. Meni Kuhana šunka s Cumberland-umakom Riblji nabujak Krema od čokolade i kave Pariz, 13. rujna 1943. Thomas Lieven spašava ribu i plavokosu djevojku Izmiješajte 1/4 litre želea od ribizla, 1/8 litre crvena vina, sok dviju naranči, jednu čajnu žličicu engleske gorušice u prahu i koru jedne naranče izrezanu na prutiće i očišćenu od bijelog dijela. Umak držite na hladnom. – Ovaj umak možete poslužiti Cumberland-umak uz svaku vrstu hladnog mesa,a osobito uz divljač. Ribu skuhajte u cijelom, dobro je ocijedite, odstranite kožu i kosti, te je razrežite na komade. – Načinite svijetlu zapršku od maslaca i brašna, dodajte kiselo vrhnje, bijelo vino, ribani parmezan i malo Riblji nabujak W&N ribljeg obarka, pa ukuhajte sve u gust bijeli umak. Prema ukusu posolite i popaprite, dodajte pirjane šampinjone i nekoliko kapara. – Dobro premažite maslacem kalup za nabujak, stavite unutra komade ribe, prelijte ih umakom, pospite obilno parmezanom, ribanom žemljom i grudicama maslaca, te pecite u pećnici do zlatnožute boje. Garnirajte prije posluživanja polumjesecima iz pečenog lisnatog tijesta »Fleurons«. – Ovo jelo možete pripremiti od svih vrsta riba s čvrstim mesom, a osobito od svježeg bakalara. Zakuhajte u loncu litru mlijeka sa 150 grama čokolade za kuhanje i nešto šećera. – Istucite u zdjeli tri žumanjka s jednom velikom ravnom žlicom krumpirova brašna ili kukuruzna škroba, prelijte kipućom tekućinom uz neprestano miješanje. Ulijte smjesu ponovno u lonac i ostavite da se na najmanjoj vatri zgusne uz neprekidno miješanje. U kremu, koju ste skinuli s vatre, umiješajte veliku žlicu grubo mljevene kave, nipošto ne kavu u prahu, i snijeg od bjelanjaka, te stavite kremu na hladno. Krema od čokolade i kave – Ovo je stvarno uzbudljiva večer. A zašto je vaša poštovana sestrična htjela pobjeći? – Zbog vas. – Hr-rm. Zbog mene? – Jest. Nije – nije vas željela sresti. – Domaćica ustane. W&N – Moj je muž sada s njom u salonu. Molim vas, dođite. Sigurna sam da će se sada Theresa i sama snaći. – Dobro pospite parmezanom, kaparima i šampinjonima, Theresa – reče Thomas. Uzme svoju času i shaker. – Željno čekam da upoznam vašu sestričnu, madame – ženu koja želi pobjeći prije nego što me upoznala. To je stvarno kompliment! Slijedio je kućedomaćicu. Pošto je ušao u salon dogodi mu se nešto što mu se još nikada nije dogodilo: ispusti čašu martinija iz ruke. Piće se razlije po debelu sagu. Thomas stane kao ukopan. Zurio je u vitku, mladu ženu koja je sjedila na antiknom stolcu. Ferroud je stajao pokraj nje poput tjelohranitelja. Ali naš je prijatelj vidio samo tu mladu, blijedu ženu stisnutih usana i kosih zelenih očiju, strogo začešljane plave kose i visokih jagodica. Začuje njezin promukli glas: – Dobar večer, gospodine Sonderfuhreru. – Dobar večer, mademoiselle Dechamps – jedva protisne. Zatim se nakloni pred nekadašnjom asistenticom profesora Débouchéa, pred bivšom partizankom Maquis Crozanta, ženom koja je tako strastveno mrzila Nijemce, koja mu je u Clermont-Ferrandu pljunula u lice poželjevši mu polaganu, mučnu smrt ... Jean-Paul Ferroud podigne čašu koju je Thomas ispustio i reče: – Yvonni nismo rekli tko danas dolazi na večeru. Ona ... ona vam je čula glas dok smo išli u kuhinju – prepoznala vas je odmah – i htjela je pobjeći... Možete zamisliti zbog čega? – Mogu zamisliti. – Dakle, dobro. Sada smo u vašim rukama, gospodine Lievene. Yvonne je u smrtnoj opasnosti. Gestapo joj je za petama. Ako joj ne W&N pomognemo, izgubljena je. Stisnuvši oči, Yvonne Dechamps je piljila u Thomasa. Lijepo joj je lice izražavalo: stid i bijes, zbunjenost i mržnju, strah i srdžbu. Thomas Lieven pomisli: »Dvaput sam je izdao. Jednom kao Nijemac, a drugi put kao muškarac. Ovo drugo mi ne može oprostiti. Zbog toga me mrzi. Da sam tada u Gargilesseu ostao u njezinoj sobi...« Začuje Ferrouda kako govori: – Bankar ste poput mene. Ne govorim o osjećajima, nego o poslovima. Vi želite obavijesti o crnoj burzi. Ja želim da se sestrični moje žene ništa ne dogodi. Je li jasno? – Jasno je – odgovori Thomas. Usne su mu odjednom postale suhe poput pergamenta. Upita Yvonnu: – Kako to da vam je Gestapo za petama? Yvonne zabaci glavu i pogleda u stranu. – Yvonne! – vikne madame Ferroud bijesno. Thomas slegne ramenima. – Vaša sestrična i ja stari smo dobri neprijatelji, madame. Ne može mi oprostiti što sam joj tada u Clermont-Ferrandu dopustio da pobjegne. Dao sam joj još i adresu jednog prijatelja, koji se zove Bastian Fabre. On bi je bio sakrio. Čini se da ga, na žalost, nije potražila. – Potražila je vođe Maquis Limogesa, kako bi i dalje radila u pokretu otpora – reče Ferroud. – Naša mala rodoljupka, junakinja – reče Thomas uzdahnuvši. Iznenada ga Yvonne pogleda otvoreno, mirno i prvi put bez mržnje. Jednostavno reče: – Ovo je moja domovina, gospodine Lievene. Željela sam se i W&N dalje boriti za svoju zemlju. A što biste vi učinili? – Ne znam. Vjerojatno isto. Što se zapravo dogodilo? Yvonne spusti glavu. Ferroud reče: – U grupi je bio izdajica. Radio-telegrafist. Gestapo je uhapsio pedeset pet makija. Šestoricu još traže. Jedan od šestero sjedi ovdje. – Yvonne ima rođake u Lisabonu – doda madame Ferroud. Ako dospije onamo, spašena je. Oba se muškarca šutke pogledaju. Thomas shvati: »Ovo je početak uspješne suradnje. Ali kako ću to prodati pukovniku, zna samo dragi bog.« Kineski se sluga pojavi uz mnogo naklona. – Večera je gotova – reče madame Ferroud. Krenula je naprijed u blagovaonicu. Ostali su je slijedili. Pritom prsti Thomasa Lievena dotaknu Yvonninu ruku. Ona se trgne kao pogođena električnim udarom. On je pogleda. Oči su joj odjednom postale sasvim tamne. Krv joj je udarila u glavu. – Ovoga se morate najhitnije odučiti – reče on. – Če-čega? – Da se prestrašite. Da porumenite. Kao agentica Abwehra morate se bolje svladavati. – Kao – kao što? – Kao obavještajka Abwehra – odvrati Thomas. – No, a što vam je sada? Zar ste pomišljali da vas mogu prebaciti u Lisabon kao pripadnicu francuskog pokreta otpora? W&N 15 Brzi noćni vlak za Marseille, koji je prema planu morao napustiti Pariz u 21.50 sati, imao je troja spavaća kola. Dva susjedna odjeljka u sredini jednog od tih vagona bila su navečer 17. rujna 1943. godine rezervirana za pripadnike Abwehra. Deset minuta prije polaska vlaka u hodniku tih spavaćih kola pojavio se mlad, dobro odjeven civil u društvu elegantne mlade dame teje pokretom ruke dozvao francuskog konduktera. Dama je nosila ogrtač od devine dlake. Ovratnik je visoko podignula. Nosila je i šešir muškog oblika sa širokim obodom, kako je to tada upravo bilo moderno. Toj se dami samo vrlo teško moglo pogledati u lice. Gospodin pokaže kondukteru rezervacije i utisne mu u ruku poveću novčanicu. – Hvala, monsieur, odmah ću donijeti čaše... – Kondukter otvori vrata obaju odjeljaka rezerviranih za Abwehr. U jednom je stajala posuda s ledom, iz koje je virila boca Veuve Cliquota. Na stoliću uz prozor bila je vaza s dvadeset crvenih karanfila. Spojna vrata između odjeljaka bila su otvorena. Thomas Lieven zatvori vrata prema hodniku. Yvonne Dechamps skine veliki šešir, pa ponovno jako pocrveni. – Zabranio sam vam da rumenite – reče Thomas. Podigne zaslon na prozoru i pogleda na peron. Upravo su prolazila dva podoficira od kontrole vlakova Wehrmachta. – Hm. – Thomas opet spusti zaslon od crne tkanine. – Što je? Zašto me tako gledate? Zar sam opet izdao Francusku? – Šampanjac – cvijeće ... Zašto sve to činite? – Da se malo smirite. Pa vi ste još samo snop živaca! Na svaki se W&N šum trzate. Za svakim se klipanom okrećete. A ne može vam se više ništa dogoditi. Zovete se Madeleine Noéi i obavještajka ste Abwehra. Imate i isprave Abwehra! Da bi nabavio te isprave, Thomas je u hotelu »Lutetia« čitav jedan dan morao toliko govoriti da mu se gotovo osušio jezik. Pukovnik Werthe je napokon uzdahnuo, tresući glavom: – Lievene, vi ste propast za Abwehr Pariz. Samo nam je još trebao momak poput vas! Tog kritičnog trenutka naš prijatelj dobije podršku od strane od koje to nikada ne bi očekivao. Major Brenner, nekada njegov sumnjičavi suparnik a sada čovjek koji mu se divio, umiješa se: – Ako smijem pokorno primijetiti: Sonderfuhrer Lieven je i u slučaju Maquis Crozanta predlagao neuobičajene metode – pa smo s njima imali velik uspjeh. Mali Brenner s brižljivim razdjeljkom zaškilji preko naočala ulijevo na svoju ispletenu majorsku epoletu, gdje je još donedavno stajala obična kapetanska. – Ako taj Ferroud doista propjeva ... – A što će sigurno uraditi uspijem li prebaciti djevojku – reče Thomas namignuvši Brenneru. – ... tko zna kakav bismo potez mogli učiniti, gospodine pukovniče. – Ponestane mu zraka pri samoj pomisli da bi kod slijedećeg uspijeha – ako bog da – njega mogao možda dopasti i čin potpukovnika. Naposljetku Werthe popusti: – Dakle dobro, dobit ćete isprave. Ali zahtijevam da damu otpratite do Marseillea te da ostanete uz nju dok ne sjedne u avion, jeste li razumjeli? Samo bi nam još trebalo da je se dočepa Služba sigurnosti, pa da se pročuje kako Abwehr prebacuje u inozemstvo W&N pripadnice francuskog pokreta otpora! Major Brenner je zadivljeno gledao Thomasa. Kakav momak! Momak i pol! Kad bi čovjek barem mogao postati poput njega. A zapravo, zašto i ne bi? Major Brenner potajno odluči da će u idućoj prilici dokazati kako je i on momak i pol. Sve je ovo, dakle, prethodilo onome trenutku kada je pet minuta prije polaska noćnog brzog vlaka za Marseille kondukter pokucao na vrata odjeljka 17, da bi putnicima donio dvije čaše za šampanjac. – Naprijed! – povikne Thomas. Kondukter Émile otvori vrata. Morao ih je širom otvoriti da bi propustio neku osobito visoku, mršavu damu, koja je na kolodvor dopratila neku drugu damu i sada se spremala da napusti spavaća kola. Dama koja je upravo prolazila mimo otvorenog odjeljka 17, u kojem su Thomas Lieven i Yvonne Dechamps stajali jedan pokraj drugog, nosila je uniformu glavne stožernice njemačke Radne službe. Bezbojnu je kosu stegnula u visok čvor, na kratkom kaputu uniforme imala je zlatnu značku stranke, a na strogoj bluzi težak kovani broš. Glavna stožernica Mielcke, osobni referent vođe Radne službe Reicha, Hierla, nosila je smeđe vunene čarape i smeđe niske cipele. Nedokučiv hir sudbine htio je da ona prođe mimo odjeljka Thomasa Lievena upravo u trenutku kada je kondukter Émile otvorio vrata. Mogla je proći prije ili kasnije, ili uopće nikako. Prošla je, međutim, u najnesretnijem trenutku, te vidjela i prepoznala tog klipana, s kojim je prije nekoliko tjedana imala onaj strašni sukob, ugledala je i lijepu ženu uz njega. Slijedeći nedokučiv hir sudbine htio je da Thomas Lieven uopće ne primijeti glavnu stožernicu W&N Mielcke. Bio je prema njoj okrenut postrance. Idućeg trenutka ona je bila već nestala ... – Ah, evo čaša! – razveseli se Thomas. – Ostavite Émile, sam ću to učiniti. Otvori bocu, i upravo su ispijali prvu čašu, kada se dvije minute prije polaska vlaka u njihovu odjeljku pojave ona dva podoficira od kontrole vlakova. Yvonne dokaže da se ne ponaša uvijek baš samo histerično. Ostane potpuno sabrana. Njemački vojnici bili su vrlo uljudni. Zatraže da im pokažu isprave, pozdrave, požele sretan put i ponovno nestanu. – No, evo – reče Thomas – sve je išlo kao po loju! Oba vojnika napuste spavaća kola. Pristupe glavnoj stožernici, koja je stajala na peronu i koja ih je bila poslala da provjere one dvije osobe u odjeljku 17. Jedan vojnik reče: – Ljudi su u redu, glavna stožernice. Oboje od Abwehra Pariz. Neki Thomas Lieven i stanovita Madeleine Noel. – Madeleine Noéi, je li? – ponovi glavna stožernica, dok su se zviždaljke glasale, vrata se s treskom zatvarala, teje vlak uz pištanje pare i škripanje osovina krenuo na svoj daleki put. – Oboje od Abwehra Pariz. Hvala! Gledala je za vlakom, a stroge su joj se usne odjednom razvukle u zao smijeh. Glavna stožernica Mielcke posljednji se put ovako nasmijala u kolovozu 1942. godine, u Berlinu, na primanju u kancelariji Reicha. Heinrich Himmler je tada ispričao neki vic. O Poljacima. W&N 16 Poslije prve boce Veuve Cliquota nestane Yvonnina straha. Njezina histerična ukočenost popusti. Razgovor postane gotovo veseo. Oboje se stanu smijati – ali Yvonne iznenada prestane, odmakne se u stranu, ustane i odvrati pogled. Thomas ju je dobro razumio. Jednom je prezreo njezinu ljubav. Tako nešto nijedna žena ne zaboravlja. Nijedna žena ne želi to doživjeti drugi put. I tako oko jedanaest i trideset požele jedno drugom laku noć. »Ovako je najbolje«, pomisli Thomas ... »Je li baš najbolje?« Šampanjac mu je malo udario u glavu, i Yvonne mu se učinila prekrasnom. Kad joj je na rastanku poljubio ruku, uzmaknula je pred njim, ponovno se sva ukočila uz grčevit osmijeh. Thomas ode u svoj odjeljak, razodjene se i opere. Upravo je bio obukao hlače od pidžame, kada vlak naglo zakoči, ulazeći u oštar zavoj. Thomas, izgubivši ravnotežu, zatetura odjeljkom i snažno udari o spojna vrata, koja se naglo otvore. Rušeći se Više nego teturajući, on uleti u Yvonnin odjeljak. Ležala je u krevetu. Sada je prestrašeno skočila: – Za ime božje ...! Thomas se nekako uspravi: – Oprostite, nisam to učinio namjerno – zaista nisam ... Ja ... laku noć. – Krene prema otvorenim vratima. Uto začuje njezin uzbuđen glas: – Čekajte! On se okrene. Yvonnine su oči bile napola zatvorene i vrlo tamne. Usta su joj bila poluotvorena. Bez daha reče: W&N – Ovi ožiljci... – Zapiljila se u gornji dio njegova tijela. Preko čitave lijeve strane prsnog koša protezale su se tri ružne ispupčene brazgotine posebne vrste, nastale udarcima posebne naprave – spiralne opruge presvučene gumom. – Ovo – ovo mi se jednom dogodilo ... – Thomas odvrati glavu. Nehotice stavi ruku pred prsa. – Nesretan slučaj ... – Lažete ... – Molim? – Imala sam brata. Gestapo gaje dva puta uhapsio. Drugi put su ga objesili. Prvi put su ga mučili. Kada je ... – glas joj se prelomi – kad je došao kući iz bolnice, imao je ... imao je ... jednake brazgotine ... A ja sam vas vrijeđala – sumnjičila ... vas ... – Yvonne ... On joj se približi. Lijepa žena pritisne usne na ožiljke rana od udaraca nekog brutalnog čovjeka. Oni osjete jedno drugo. Nježnost otplavi stid i uspomene. Sirena vlaka zapišti. Osovine su užurbano udarale. Vaza s crvenim karanfilima tiho je zveckala. Dvomotomi kurirski avion s njemačkim oznakama jurio je sve brže i brže uzletnom stazom marseljskog aerodroma. Dopodne je bilo tmurno, sipila je lagana kiša. Uz jedan prozor aerodromske zgrade stajao je čovjek s mnogo lažnih imena. Pravo mu je ime bilo Thomas Lieven. Držeći ruke u džepovima kaputa od mekane vunene tkanine, stiskao je palce. U kurirskom avionu sjedila je Yvonne Dechamps. Sada je letjela u Madrid, a odanle će dalje u Lisabon. Ljubili su se samo jednu noć – a ipak se Thomas sada, kad se avion izgubio u oblacima, osjećao osamljenim, napuštenim, i prastarim. W&N Bilo mu je hladno. »Zbogom, Yvonne«, reče joj u mislima. »U tvom naručju, prvi put nakon mnogo mjeseci, nisam više mislio na Chantal. Ali nismo smjeli ostati zajedno. Ovo nisu vremena za ljubav. Ona razdvajaju ljubavnike ili ih ubijaju. Mnogo sreće, Yvonne. Nikad više nećemo čuti jedno za drugo.« Ali u tome se prevario! Dana 22. rujna 1943. godine Thomas Lieven je opet bio u Parizu. Nanette, njegova lijepa crnokosa kućna pomoćnica, koja ga je toliko štovala, izvijesti ga: – Monsieur Ferroud već četiri puta nazvati. Kaže, morati s vama hitno govoriti. – Dođite danas u četiri sata k meni, kući – zamoli Ferroud, jer ga je Thomas bio nazvao u banku. Kad je naš prijatelj stigao, sjedokosi, elegantni novčar izgrli ga sa suzama u očima. Thomas se nakašlje. – Monsieur Ferroud, Yvonne je na sigurnom. Vi, međutim, niste. Vi ste manje nego ikada. – Molim? – Prije nego što prijeđemo na naše poslove – svoj dio sam obavio, sada ste vi na redu – želio bih vam na brzinu ispričati što su dosad pokazala moja istraživanja vaših transakcija. Thomas je u međuvremenu otkrio daje Jean-Paul Ferroud prijestupnik posebne vrste: poput ostalih švercera, i on je špekulirao s ogromnim količinama robe, neobično važne za ratne svrhe, ali ne zato da bi je prodavao Nijemcima, nego kako bi je pred Nijemcima sakrio na sigurno. Bio je puka suprotnost običnim špekulantima koji su porobljivali Francusku. Pokušavao je spasiti francusku imovinu. W&N Zbog toga je Ferroud krivotvorio bilance, navodio lažne proizvodne podatke onih pogona kojima je upravljala njegova banka i samo je prividno prodavao Nijemcima goleme količine robe. Thomas mu sve to saspe u lice. Ferroud problijedi. Najprije je htio prosvjedovati, naposljetku zašuti te okrene Thomasu leđa. Thomas zaključi: – ... ono što ste radili naprosto je idiotski, monsieur. Što će ubrzo biti posljedica? Oduzet će vam tvornice. A zatim? S francuskog stanovišta mogu razumijeti što ste uradili. Stoga, evo vam mog savjeta; prije nego što itko drugi dokuči što zapravo radite, smjesta zatražite njemačke povjerenike. Tada se više ni živa duša neće brinuti za vaše tvornice... A prevariti povjerenike neće vam biti teško, zar ne? Ferroud se okrene. Kimne glavom, dvaput proguta, pa reče: – Hvala. – Nema na čemu. Tako. A sada na posao. Međutim, upozoravam vas, Ferroud, budu li vaše informacije bezvrijedne, otkrit ću vaše prijevare. Nisam, naime, čovjek koji može shvatiti samo Francuze. Yvonne smo, napokon, spasili uz pomoć Nijemaca. – Znam to i cijenim. – Ferroud mu se približi. – Ono što ću vam odati može vam pomoći da razbijete jednu od najvećih švercerskih banda svih vremena, organizaciju koja nije samo mojoj nego i vašoj zemlji nanijela goleme štete. Posljednjih su se mjeseci u Francuskoj pojavili državni kreditni bonovi u količinama kao nikada prije. Znate li što su to državni kreditni bonovi? Thomas je to znao. Državni kreditni bonovi bili su neka vrsta okupacijskog novca. Bilo ih je u svim zemljama koje su okupirali Nijemci. Trebali su spriječiti iznošenje prevelike količine pravih W&N njemačkih novčanica u inozemstvo. Ferroud nastavi: – Na državnim kreditnim bonovima nalaze se tekući serijski brojevi. Dva broja serije – a uvijek su na istom mjestu – stručnjaku pokazuju za koju su zemlju kreditni bonovi određeni. Eto, dragi prijatelju, posljednjih šest mjeseci s ovakvim je kreditnim bonovima na francuskoj crnoj burzi kupljeno francuske robe za otprilike dvije milijarde. Međutim, bonovi u vrijednosti od preko milijarde nisu nosili francuske oznake u serijskim brojevima nego rumunjske! – Rumunjske? – Thomas se zaprepasti. – Kako su mogle tako goleme količine rumunjskih kreditnih bonova dospjeti u Francusku? – Ne znam. – Ferroud priđe pisaćem stolu i odanle izvadi dva debela snopa državnih kreditnih bonova od po 10000 maraka. – Jedino znam da su ovdje. Evo, pogledajte rumunjske oznake. A ne vjerujem, monsieur, da su Francuzi % imali mogućnost da ovu poplavu namijenjenu Rumunjskoj usmjere u vlastitu zemlju ... 18 – ... Ferroud ne zna kako su rumunjski državni kreditni bonovi dospjeli u Francusku – izvještavao je Thomas Lieven dva sata kasnije u uredu pukovnika Werthea u hotelu »Lutetia«. Govorio je brzo, zahvaćen lovačkom strašću. Tako mu je promaklo da su oba njegova slušaoca, pukovnik Werthe i mali častohlepni major Brenner, povremeno izmjenjivali čudne poglede. Previše je zapao u vatru: – Ferroud je, međutim, siguran da su kreditne bonove u zemlju mogli unijeti samo Nijemci, pa prema tome i rukovodioci čitave W&N operacije moraju biti Nijemci! – Monsieur Ferroud je, znači, u to uvjeren – otegnuto reče pukovnik Werthe, pogledavši Brennera. – Što se, zapravo, ovdje događa? – Thomas je sada primijetio da nešto nije u redu. – Što znače ovi pogledi? Pukovnik uzdahne, pa pogleda Brennera: – Recite mu. Major Brenner se ugrize za usnicu: – Vašeg prijatelja Ferrouda očekuju velike neprilike. Već mu pola sata ljudi iz Službe sigurnosti sjede u kući. Unatrag pola sata on je u kućnom pritvoru. Da ste se još malo dulje zadržali kod njega, mogli biste vašim starim prijateljima, Sturmbannfiihreru Eicheru i njegovu ađutantu Winteru, reći dobar dan. Thomas se sledi. – Što se dogodilo? Prije dva dana u Toulouseu je ubijen stanoviti Untersturmfiihrer Erich Petersen. Ustrijeljen. U svom hotelu. U hotelu »Victoria«. Ubojica je pobjegao. Služba sigurnosti je uvjerena da je posrijedi politička akcija. Demonstracija. Führer je već odredio državni pogreb. – Himmler zahtijeva najstrožu istragu – doda pukovnik Werthe. – Služba sigurnosti Toulouse obratila se francuskoj policiji, a ona je smjesta predala popis od pedeset komunista i stotinu Židova – reče Brenner. – Iz njihovih će se redova odabrati taoci koje će strijeljati zbog Petersenova ubojstva. – Baš je dirljiva ta susretljivost francuske policije, zar ne, gospodine Lievene? – reče gorko pukovnik Werthe. – Samo se uvlače tim gestapovskim njuškama, pa makar im pri tom W&N sunarodnjaci i pocrkali! – Čekajte, čekajte malo – reče Thomas. – Više ništa ne razumijem. Imam dva pitanja. Prvo: čemu tolika buka oko tog gospodina Petersena? Brenner mu odgovori: – Jer je taj gospodin Petersen nosilac Ordena krvi. Zato su u Glavnoj službi sigurnosti podigli vrašku graju. Stoga je Bormann osobno odjurio Himmleru i zatražio krvavu odmazdu. – Lijepo – reče Thomas – ovo mi je sada jasno. Drugo pitanje: kakve veze ima moj bankar Ferroud s umorstvom u Toulouseu? – Služba sigurnosti Toulouse saslušala je čitav niz svjedoka. Među njima se našao i neki čovjek koji je bio gestapovska veza, neki mali lihvar po imenu Victor Robinson. Taj je Robinson pružio Službi sigurnosti dokaze daje vaš Jean-Paul Ferroud duhovni pokretač ubojstva Untersturmfiihrera Petersena. Mozak našeg prijatelja radio je grozničavo: »Ubijen Petersen, nosilac Ordena krvi. Ferroud osumnjičen. Ja znam mnogo o njemu. Ali – ali i on sada zna mnogo toga o meni. Je li me umočio? Zar im je rekao istinu? Što će biti s njim? Sa mnom? S pedeset komunista i stotinu Židova?« Thomas se morao nakašljati prije nego što je mogao progovoriti: – Gospodine pukovniče, Ferroud je uvjeren da Nijemci rukovode organizacijom koja naveliko vara s državnim kreditnim bonovima. – Zamuckivao je tražeći prave riječi. – Nije li čudno što Služba sigurnosti hvata bankara Ferrouda upravo u trenutku kad on postaje zanimljiv za nas? – Ne razumijem ni riječi – ubaci ograničeni major Brenner. – Nisam to niti pretpostavljao – reče Thomas ni najmanje W&N neljubezno, pa se opet obrati Wertheu: – Za sve ovo nemam dokaza, ali osjećam da ne smijemo dopustiti da Ferroud sada propadne. Abwehr mora ostati u ovoj igri. – Kako to zamišljate? – Gospodine pukovniče, kako znate, živio sam u Marseilles U ono sam doba upoznao dva gospodina koja stanuju u Toulouseu. Paula de la Ruea i Freda Meyera ... Fred Meyer i Paul de la Rue – ljubezni će se čitatelj sjećati te dvojice nekoć zapuštenih lupeža, koje je Thomas Lieven iscrpljujućim, kratkim, intenzivnim tečajem pretvorio u gentlemene prije nego što su olakšali draguljara Mariusa Pissoladiérea za nakit vrijedan okruglo osam milijuna franaka. Thomas Lieven oprezno opiše svoju pravu vezu s ovom dvojicom pripadnika podzemlja, te nadoveže: – Putujem, dakle, u Toulouse! – U Toulouse? – Jest, u Toulouse. Nema tog razbojstva u njihovu gradu o kojem ta dva gospodina ne bi ništa znala. A meni će htjeti reći ono što znaju. – A Služba sigurnosti? – Morate otići do Eichera, gospodine pukovniče, i objasniti mu da je Ferroud u ovom trenutku za nas neobično važan. Ponudite mu suradnju Abwehra pri razjašnjavanju umorstva Untersturmfiihrera Petersena. Mali major Brenner skine naočale i pažljivo ih stane čistiti. Grickajući usnice, razmišljao je: »Pri onoj ludoj partizanskoj pripovijesti opekao sam njušku. Pokušao sam ga spriječiti i suprotstaviti mu se. A posljedica?« Major zaškilji prema svojoj W&N lijevoj majorskoj epoleti. – Nakon zrela razmišljanja usvojio sam gledište gospodina Lievena. Ne smijemo dopustiti da nas izigraju. Moramo svakako ostati u igri. Pripovijest o državnim kreditnim bonovima previše je važna ... Thomas okrene glavu u stranu pa se počne blago ceriti. Pukovnik Werthe se uzruja: – Zar da opet trčim onim svinjama i lijepo molim? – Uopće ne morate lijepo moliti, gospodine pukovniče! – povikne Brenner. – Treba samo primijeniti stari trik! Valja otići k njima strogo službeno i predočiti im tajnu naredbu vrhovne komande! – Vi ste poludjeli – reče pukovnik Werthe. – Onome Eicheru udari krv u glavu čim me ugleda! – Gospodine pukovniče, s krivotvorenom tajnom naredbom vrhovne komande izbavili smo gospodina Lievena. Valjda ćemo se onda s pravom naredbom moći uključiti u istragu o Petersenovu umorstvu! 19 – Neka je triput proklet taj seronja Lieven – reče žovijalni, zdepasti i crveni Sturmbanfuhrer Wälter Eicher. Sjedio je u biblioteci, koju su pretvorili u ured, kuće broj 84 u Aveniji Foch. Pred njim su sjedili njegov ađutant Fritz Winter i Obersturmführer Ernst Redecker, plavokosi estet koji je volio Rilkea i pjesnika Stefana Georgea. Bilo je skoro 19 sati 23. rujna 1943. godine. Sturmbannfiihreru W&N Eicheru upravo je završila služba. Poslije svih dnevnih muka često je, a i rado, uz dobru kapljicu još malo porazgovarao sa svojim ađutantom. Uvijek bi ga veselilo ako bi im se pridružio Obersturmführer Redecker. Taj revni čovjek imao je, naime, jednu posebnu odliku: bio je rođeni šurjak Reichsfiihrera SS i šefa njemačke policije Heinricha Himmlera. Od vremena na vrijeme Redecker bi primao osobna pisma od Reichsheinija, koja su bila vrlo srdačna i koja je on, s razumljivim ponosom, pokazivao naokolo. Takvu je osobu čovjek, naravno, morao tetošiti – smatrao je Eicher – pa je to i činio. Ovaj put, međutim, baš nije vladalo pravo raspoloženje za brbljanje uz kamin. Sturmbannfiihrer zareži: – Svakog dana neko novo uzrujavanje. Malo prije bio je kod mene pukovnik Werthe iz Abwehra. – Eicher ponovno opsuje: – Neka ide do đavola taj posrani Lieven. – Zar onaj kojeg smo obrađivali? – upita ađutant Winter, a oči mu se zacakle. – Na žalost, nismo ga dovoljno dugo obrađivali. Oprostite, Obersturmfuhreru, inače nemam običaj da se tako izražavam – ali s tim krmkom imamo uvijek samo neprilike. – A što se to sada dogodilo? – raspita se Winter. – Ah, umorstvo Petersena. Rođeni šurjak Reichsheinija bučno spusti čašu konjaka na stol. Lice mu je zatrzalo i promijenilo boju. Bilo je općenito poznato da je Obersturmjuhrera Redeckera vezalo duboko prijateljstvo s Erichom Petersenom, ustrijeljenim u Toulouseu. Njegova je uzbuđenost stoga bila shvatljiva. Eicher objasni da je pukovnik Werthe došao k njemu i saopćio mu W&N kako se Abwehr silno zanima za osumnjičenog bankara Ferrouda, jednu od najvažnijih, ključnih, ličnosti u velikom deviznom krijumčarskom lancu, u koji su očito upleteni i Nijemci. Redecker je pio. Odjednom je postao toliko nervozan daje prolio nešto konjaka. Promuklim glasom reče: – Pa što? Kakve veze ima Petersen s krijumčarenjem deviza? – Razumljivo, nikakve. Ali me Werthe zamolio da zajednički s Abwehrom rasvijetlimo podlo umorstvo ovog našeg druga. Redecker uzbuđeno upita: – Naravno, to ste otklonili, Sturmbannjuhreru? – Dakako, otklonio sam – na početku. Ali se Werthe smjesta pojavio s tajnom naredbom vrhovne komande i sličnim te uporno zahtijevao da od mene telefonira Canarisu. Canaris je očito razgovarao s vašim šurjakom, jer je prije pola sata stigao teleks iz Glavne službe sigurnosti. Istragu moramo provoditi zajedno s Abwehrom. Iz neobjašnjivih razloga Redeckerovo čelo odjednom prekriju kapljice znoja. Nitko to ne primijeti. On ustane, okrene obojici leđa i obriše znoj s čela. Pri tom začuje Eicherov ljutit glas: – Werthe je već na putu za Toulouse. A tko ga prati? Gospodin Lieven! Onaj gnusni, posrani, dvostruki obavještajac! Ta svinja koja je prevarila naše ljude. Čovjek kojeg je već odavno trebalo strpati u masovnu grobnicu! – Eicher uzrujano iskapi svoj konjak. – Dopadne li mi taj klipan još jednom šaka ... Što je? Ušao je jedan činovnik: – Ovdje je neka žena. Kaže da želi govoriti s vama. – Neka dođe sutra. Prethodno se mora najaviti. – Oprostite, Sturmbannfiihreru, ali to je neka glavna stožernica ... W&N – Što? – Da ... glavna stožernica Mielcke. Osobni štab Reichsführera Hierla. Želi podnijeti prijavu ... – Protiv koga? – Protiv stanovitog Sonderfuhrera Lievena. Redecker se zagrcne. Winter zatrepće kapcima. Eicher snažno povuče iz svoje cigare i otpuhne dim. Zatim ustane. – Molim glavnu stožernicu da uđe! 2. poglavlje 1 Rue des Bergéres ležala je sa svojim bistroima, sićušnim restauracijama i malim barovima u slikovitom starom dijelu Toulousea. Thomas Lieven se turobno smiješio dok je skretao u malu ulicu. Baš kao i onda, prije tri godine, kada je ovamo stigao, bježeći pred Nijemcima, sa svojom prijatelji W&N Meni Punjeni celer Španjolski »fricco« Flambirane breskve Toulouse, 27. rujna 1943. Uz pikantno jelo razotkrivena je milijunska prijevara Punjeni celer Uzmite čvrste gomolje celera i dobro ih operite. Pripremite jednake količine maslaca i rokfora ili gorgonzole i čvrsto ih izmiješajte. – Urežite gomolje celera duž prirodne udubine na gomoljima, napunite smjesom sira i stavite na vrlo hladno. Poslužite gomolje u uspravnom položaju s malim lisnatim čupercima nagore, u staklenoj posudi koja ima oblik vaze ili posude za ispiranje grožđa, a prostor između njih ispunite komadićima leda. Španjolski »frico« Iz mesa goveđeg filea oblikujte male bifteke, istucite ih, premažite gorušicom, posolite i popaprite. Zatim narežite oljuštene sirove W&N krumpire na tanke ploške. Popirjajte na maslacu dosta sjeckanog luka dok ne postane svijetložut. – Kalup za varenac dobro premažite maslacem i pospite mrvicama. Slažite red ploški krumpira, pospite grudicama maslaca, posolite, popaprite pa red mesa, koji prekrijte pirjanim lukom, zatim ponovno krumpir i tako dalje. Na vrh stavite opet red krumpira, koji pospite grudicama maslaca. – Dobro izmiješajte pola šalice crvena vina, pola šalice vrhnja i pola šalice mesne juhe, prelijte time jelo, kuhajte u dobro zatvorenom kalupu za varenac sat i pol na pari, nemojte miješati, nego istresite varenac izravno na velik pladanj. Flambirane breskve Pripremite svijetli karamel od tri grudice maslaca, šećera u prahu i badema izrezanih na prutiće, zalijte svježe istisnutim sokom od naranče i limuna u omjeru 1:2. Dodajte malo cointreaua, maraskina i konjaka, stavite unutra lijepe, ocijeđene polovice ukuhanih bresaka. Breskve neprestano zalijevajte tekućinom dok ne postanu vruće, prelijte ih još jedanput konjakom i zapalite ga. – Vruće breskve stavite na tanjure preko kugle sladoleda od vanilije, prelijte umakom i ukrasite s nešto tučenog slatkog vrhnja. (Za ovaj desert, koji se priprema kod stola, potrebna je vrlo čista, iznutra poniklana tava na špiritnom kuhalu.) com, glumicom, Mimi Chambert, i onom junačkom budalom, pukovnikom Siméonom. I sada je još uvijek naokolo koracalo mnogo lijepih djevojaka previše našminkanih, a premalo odjevenih. Thomas je već saznao da Jean Perrier, s kosom poput lavlje grive, vlasnice određenog diskretnog hotela više nije bilo u gradu. Rado bi W&N posjetio i nju i njene djevojke. Naravno, samo radi razmjene starih uspomena... Thomas se zaustavi. Kuća je bila otrcana, hodnik bijedan. U trećem katu stane pred vratima na kojim je pisalo: Paul de la Rue – Fred Meyer Nekretnine Cereći se, Thomas Lieven pozvoni i pomisli: »Nekretnine. Kad sam ih upoznao, još su krivotvorili slike, krali po hotelima i obijali blagajne. Voild, to se zove karijera!« S one se strane začuše koraci i vrata se otvore. Na njima se pojavi potomak hugenota, Paul de la Rue. Bio je ukusno odjeven i izvrsno friziran. Visok stas i uska glava davali su mu izrazito aristokratski izgled. Započne vrlo uglađeno: – Dobar dan, gospodine, čime vam mogu poslužiti? – Tada krikne: – Nom de Dieu, pa to je Pierre! Udari bučno po ramenu Thomasa, kojega je upoznao pod imenom Pierre Hunebelle. Na trenutak zaboravi svoj dobar odgoj: – Čovječe, ugrist ću se za stražnjicu! Pa ti si živ? Pričalo se da te Gestapo ucmekao! – Lijepo ste se ovdje smjestili – reče Thomas oslobodivši se Paulova zagrljaja i uđe u stan. – Moja je poduka zaista urodila plodom. Naravno, one ukrasne drangulije – srnica, vila i plesačica – moraju napolje! Paul je zurio u njega. – Gdje si bio? Kako si stigao ovamo? Thomas mu objasni svoju situaciju. Paul gaje šutke slušao. W&N Povremeno bi kimnuo glavom. Na kraju Thomas reče: – ... i evo me sada ovdje sa svojim pukovnikom, nadajući se da mi možete pomoći. E baš ste postali pravi kicoši ... – Kakvi kicoši, glupost! Nekretnine, to piše samo na vratima! Varamo, naravno – kao i svi ostali, samo nešto inteligentnije – zahvaljujući tebi, stari moj. Tada si nam učinio zaista golemu uslugu s onim tečajem. – Jesam – reče Thomas – a sada mije možete uzvratiti. Moram saznati tko je ubio tog Untersturmfuhrera Petersena i da li je to učinio pokret otpora. – To sasvim sigurno nije bilo političko umorstvo. – Dokaži mi! Ispričaj mi tko je ustrijelio Petersena. Kako? Zbog čega? – Ali, Pierre, pa neću valjda izdati zemljaka koji je ucmekao nekog nacista! To čak ni ti ne možeš od mene zahtijevati. – Nešto ću ti reći, Paul. Nacisti su uhapsili stotinu pedeset ljudi, tvojih zemljaka. Strijeljati će taoce, i to mnoge! Možemo ih u tome spriječiti jedino dokažemo li da to nije bilo političko umorstvo, nego da je taj Petersen bio lopov! Shvaća li to taj tvoj idiotski mozak? – Čovječe, ma ne deri se tako na mene. Rado ću se malo raspitati ... 2 Tri dana kasnije, 27. rujna 1943. godine, tri su gospodina ručala za stolom Paula de la Ruea: kućedomaćin, Thomas Lieven i Fred Meyer. W&N Paul je telefonirao Thomasu u hotel: – Mislim da imam nešto za tebe. Dođi k meni. Fred dolazi također. Možeš li nam nešto posebno skuhati? Momci iz Marseillea su nam pričali da si im jednoć pripremio izvrsno jelo! – Mogu – odgovori Thomas. Tog je prijepodneva radio tri sata u kuhinji Paula de la Ruea. Sada su sjedili za stolom. Oba su lupeža u čast ponovnog sastanka nosila tamna odijela, bijele košulje i srebrnaste kravate. Bili su tako dobro odgojeni da su pokušavali jesti predjelo – punjeni celer – vilicom, što im je zadavalo mnogo muke. – Za razliku od većine ostalih prigoda – pouči ih Thomas – dopušteno je, dapače i propisno, jesti ove gomolje rukama. – Hvala nebesima – reče Fred. – Kakav je ovo sir? – Rokfor – odvrati Thomas. – Dakle, tko je ucmekao Petersena? – Stanoviti Louis Monico. Korzikanac. Zovu ga Louis le réveur, Ludvig Sanjar. – Tko je taj Sanjar? Pokret otpora? – Ma ni govora! Pravi gangster. Sasvim mlad, ali teško bolestan na plućima. Već je odsjedio četiri godine zbog ubojstva. Čovječe, nasmrt ću se nažderati ovih celera! – Da se to ne dogodi – reče Thomas – brzo ću donijeti glavno jelo. – Ode u kuhinju pa se odmah vrati s posudom vrele vode, iz koje izvadi pokriven kalup za varenac. – Uuuf, varenac! – zagunđa razočarano Fred. – To je baš sra ..., ovaj, to baš nije ono pravo. Mislio sam da će biti meso! – Doista – reče Paul, otmjeno brišući usne ubrusom – moram primijetiti da sam i ja malo razočaran, dragi prijatelju! – Pričekajte! – Thomas sruči sadržaj kalupa za varenac na veliki porculanski pladanj. Prostorijom se proširi fini miris mesa i luka. W&N Oba gangstera stanu njuškati, dok im se na licima pojavi izraz zadovoljstva i smirenja. Thomas reče: – A sada mi pričajte o Sanjaru. Zašto je ubio Petersena? – Prema onome što smo čuli – reče Fred – a naša su obavještenja prvorazredna, taj je Petersen bio neka osobito velika svinja. Ubijen kao nosilac Ordena krvi! Kao pripadnik Službe sigurnosti! Da se ne nasmijem! Petersen je ovamo došao kao civilist, razumiješ li, a znaš što je radio? Kupovao je zlato. – Vidi, molim te! – Svaku količinu. Dobro je plaćao. Mora daje bio velik špekulant. Sanjar mu je već nekoliko puta prodavao, ali uvijek samo male količine. Thomas pomisli: »Gospodin Petersen iz Službe sigurnosti – krijumčari zlato. Führer mu određuje državni sprovod. I taoce će strijeljati za njega. A Njemačka je izgubila junaka. Heil!« – S vremenom je Petersen zadobio Sanjarevo povjerenje. Onog je dana Louis došao Petersenu u hotel s vrlo velikom količinom zlata ... 3 Suhonjavi, blijedi Louis Monico postavi dva teška kovčega puna dukata i zlatnih šipki na rokoko-stol u salonu apartmana 203 hotela »Victoria«. Hripao je od napora i pištavo dahtao, dok su mu oči grozničavo blistale. Sučelice Sanjaru stajao je nizak čovjek u sivom flanelskom odijelu. U tog su čovjeka bile vodenaste oči, usta gotovo i bez usana, W&N a kratku mu je plavu kosu dijelio matematički točno povučen razdjeljak. Louis je o njemu znao da se zove Petersen i da kupuje zlato; drugo ništa. Ali i to je bilo dovoljno, mislio je on. – Koliko je ovaj put? – upita Petersen. – Tristo dukata lujdora i 35 zlatnih šipki. – Sanjar otvori oba kovčega. Zlato zablista na električnom svjetlu. – Gdje je novac? Petersen posegne u džep. Međutim, kada je ponovno izvukao ruku, u njoj je držao iskaznicu. Glas mu ledeno zazvuči: – Ja sam Untersturmführer Petersen iz Službe sigurnosti. Uhapšeni ste. Dok je Petersen govorio, Louis Monico je držao desnu ruku u džepu kaputa. Nije je više niti izvadio. Pucao je iz džepa. Tri su metka pogodila u prsa nosioca Ordena krvi, Ericha Petersena. Bio je na mjestu mrtav. Ugašenih očiju zurio je u strop. Sanjar reče mrtvacu: – Sa mnom nećeš izvoditi takve govnarije, pseto jedno. – Zatim, prekoračivši mrtvaca, ode do izlaza i otvori dvostruka vrata. Hodnik je bio prazan. Sanjar tada pokupi svoja dva kovčega zlata i ode. U predvorju nije nitko na njega obraćao pažnju. – ... u predvorju nije nitko na njega obraćao pažnju – izvijesti Fred Meyer. – Odakle vi sve to znate? – upita Thomas. – Od Sanjareva brata. – Sve vam je tako slobodno ispričao? – Da, jer je u međuvremenu ionako sve postalo svejedno. Rekao sam ti daje Sanjar plućni bolesnik. Prije tri dana imao je izljev krvi. Leži u bolnici. Vjerojatno neće doživjeti kraj tjedna. W&N – Možeš otići sa svojim pukovnikom onamo – reče Paul. – Sanjar je voljan dati izjavu ... Dne 27. rujna 1943. godine 16 sati i 15 minuta. Na pisaćem stolu malog majora Brennera resko zazvoni telefon. On podigne slušalicu i začuje glas svog starješine: – Ovdje Werthe. Govorim iz Toulousea. Pažljivo me slušajte. Ono što ću vam sada reći izvanredno je važno! – Slušam, gospodine pukovniče! – Otkrili smo Petersenova ubojicu. – Werthe ga izvijesti o tuberkuloznom Louisu Monicu i njegovu priznanju. – Lieven, dvojica činovnika iz Službe sigurnosti i ja bili smo uz njegov bolesnički krevet. – Sto mu gromova, gospodine pukovniče! – povikne Brenner. Srce mu je burno zakucalo. »Taj Lieven! Taj vražji Lieven! Hvala bogu što sam smjesta podržao njegovu zamisao!« Brenner se nečega sjeti: – Ali onaj lihvar – onaj Victor Robinson ... Nije li on teretio Ferrouda? – I to smo, međutim raščistili. Robinson je krijumčario zajedno s Petersenom. Nekoć je bio Ferroudov namještenik. Ferroud gaje izbacio, i Robinson se sada želio osvetiti. Ali, to još nije sve, Brenneru. Najvažnije tek dolazi. Koliko je Lieven mogao saznati, Petersen je s tim zlatom bio upleten u veliku prijevaru s državnim kreditnim bonovima... Brenneru, čujete li me? Brenner obliže isušene usnice: »Čovječe, državni kreditni bonovi! Ovo postaje sve zamršenije! Pa to je ... O nebesa, a ja u tome sudjelujem!« Isprsivši se, poviče: – Slušam, gospodine pukovniče! – Još ne znamo kako je sve zajedno povezano, ali sada ne W&N smijemo izgubiti ni sekunde, Brenneru! Ako je istina da je Petersen upleten u prijevaru s bonovima, izbit će prvorazredna bruka! Služba sigurnosti će, jasno, pokušati sve to zataškati! Mi imamo prednost – dakako, najviše nekoliko sati. Majore Brenneru, uzmite petoricu pouzdanih ljudi – – Razumijem! Petersen ima stan u Aveniji Wagram 3. To mu je službeni stan, njega ćete najprije pretražiti. – Razumijem, gospodine pukovniče! – Lieven je saznao da Petersen ima još jedno tajno skrovište u Aveniji Mozart 28. Čini se da o tome Služba sigurnosti ništa ne zna ... Idite i onamo ... – Razumijem, gospodine pukovniče! – Preokrenite stan naglavce. Radite što god hoćete! Lieven je već na putu k vama. Osigurajte sav sumnjivi materijal prije nego što ga Služba sigurnosti ukloni! Jeste li razumjeli? – Razumio sam, gospodine pukovniče! – poviče Brenner. I tako se, eto, mali major strmoglavio u pustolovinu, u skandaloznu, pravu parišku avanturu, zbog koje će mu od stida krv udariti u časne, bucmaste obraze. Nadajmo se da ćemo naći one prave nježne riječi kojima ćemo doživljaje majora Brennera moći i ispričati. 5 Uz škripu guma vojni mercedes stane ispred kuće broj 3 u Aveniji Wagram. Iz njega iskoči mali major Brenner, isprsi se i odlučno W&N popravi očale u zlatnom okviru. Iza mercedesa se zaustavio sivi vojni kamion. Petorica muškaraca u uniformama poskaču na cestu, koja je tog lijepog, blagog jesenjeg dana blistala u posljednjem odsjaju sunca. Bilo je 16 sati i 46 minuta 27. rujna 1943. godine. – Za mnom! – zapovjedi mali major, pomaknuvši pištolj na pojasu prema naprijed. Zatim jurne sa svojih pet odabranih ljudi u kuću – međutim, službeni stan mrtvog Petersena bio je prazan. Vrata su bila otvorena. Sagovi, pokućstvo, sve je nestalo. Debela concierge 42 objasni sležući ramenima: – Sve su odnijeli, danas rano ujutro. – Odnijeli? A tko? – Pa prijevoznici – i jedan njemački oficir, prijatelj pokojnog gospodina Petersena ... Često je dolazio ovamo ... Zove se Redecker ... – Redecker? – Mali je major imao vlastite veze u Službi sigurnosti. Poznavao je Obersturmführera Redeckera, rođenog šuijaka Reichsführera SS i šefa njemačke policije Heinricha Himmlera. Brenner osjeti tjeskobu u duši. Zar je Redecker puhao u isti rog s Petersenom? Onda se zaista radi o sekundama! Ovamo u službeni stan stigao je prekasno. Ali o skrovištu u Aveniji Mozart Služba sigurnosti navodno nije znala ništa. Dakle, nema mi druge nego onamo! Petorica odabranih ljudi pojure sada za svojim majorom niz stepenice na ulicu. Motori zaurlaju. Kola jurnu. Srce malog majora 42 Pazikuća. W&N burno zakuca. Osjećao se kao glumac Hans Albers: Hoplala, sad stižem ja! Nekoliko minuta kasnije u otmjenoj Aveniji Mozart Brenner pokuša svojim školskim francuskim jezikom uvjeriti conciergu kuće broj 28 da mora pretražiti stan gospodina Petersena na drugom katu. – Ali, monsieur – odgovori pazikuća – pa gore su dame! – Dame? Kakve dame? – Madame Lilly Page i njezina sobarica. – Tko je madame Page? – Pa, naravno, prijateljica gospodina Petersena. On je već nekoliko dana na putu. Iz ovih riječi Brenner vrlo oštroumno zaključi da ovdje još ništa ne znaju o umorstvu nosioca Ordena krvi i krijumčara zlatom, pa sa svojom petorkom navali u drugi kat. Pošto je pozvonio na vrata, otvori mu naročito lijepa sobarica. Brenner objasni svrhu svog dolaska, ali (mudra glavica!) ni jednom riječju nije spomenuo turobnu sudbinu nosioca Ordena krvi. Lijepa se sobarica zbuni i pozove madame. Madame Page se pojavi u haljinici za koju se čak i u polumračnom predsoblju moralo reći daje zbunjujuće prozirna. Moglo joj je biti oko 33 godine, bila je vrlo privlačna i malo punašna. Uzbudljiva osoba, bademastih očiju i snježnobijele puti. Major primijeti da je njegovih petero odabranih momaka iskolačilo oči. Postojala je određena vrsta dama s kojima Fritz Brenner nikada nije došao u dodir. Madame Page pripadala je toj vrsti. On se nakašlja i objasni joj uljudno, ali odrješito, svoj zadatak. Zatim pođe, sav ispunjen osjećajem dužnosti, pred njom u salon, W&N koji je bio namješten posebno elegantno i skupocjeno. Na zidovima se moglo vidjeti nekoliko neobično nepristojnih slika. Brenner ih, naravno, nije niti pogledao. Lilly Page je graciozno prišla prozoru i povukla zastor, premda to u ovo doba dana više doista nije bilo potrebno. »Pa nisam valjda idiot«, pomisli Brenner, »ovo je sigurno ugovoreni znak za nekog dolje na cesti!« Stoga pristupi bujnoj Lilly, podigne zastor ponovo uvis, te izjavi s nezgrapnom kavalirštinom: – Molio bih da smijem uživati u ljepoti dame pri punoj dnevnoj svjetlosti. – Šarmantno – reče prozračno odjevena Lilly, svalivši se na mekan naslonjač i prekriživši noge. – Gospodine majore, izvolite započeti s pretraživanjem. Brennerova je petorka očito već započela pretraživati. Major ih je čuo kako u susjednoj prostoriji galame, zabavljajući se sa sobaricom ... »Prokleti klipani! U njih nema ni ozbiljnosti, ni osjećaja dužnosti! I to mi je neko shvaćanje službe ...« Ljut, osim toga zbunjen Lillynom blizinom, Brenner otvori poveći ormarić od mahagonija. Ono što je unutra ugledao natjeralo mu je rumenilo stida u obraze. Počeo je hvatati zrak. Crnokosa Lilly se zlobno smijuljila. Major s treskom zatvori ormarić. Po drugi je put osjetio tjeskobu u duši. Major Brenner je, doduše, već jednom čuo da navodno postoje knjige, crteži, fotografije, predmeti koje se ne može javno pokazivati. Ali on takve knjige, crteže, fotografije, predmete nije mogao niti zamisliti. Kad mu je sada, pri otvaranju ormarića, pogled, ne sluteći zla, pao na te gadarije, uzrujao se iz dna duše! Nepojmljivo. Monstruozno. Izopačeno. Pokvareno. Nije nikakvo W&N čudo što je ovakva nacija izgubila rat ... Major se prestrašeno trgne začuvši jedva suzdržavani grohot i hihot. Madame bademastih očiju blago zausti: – Vaša su gospoda, čini se, otkrila biblioteku. Brenner pojuri u susjednu sobu. Četvorica njegovih odabranih momaka navalila su na ormar s knjigama. Major je protrnuo kad je ugledao ono što ih je tako razveselilo. Upitao je gdje je peti od njegovih odabranih momaka. T aj se nalazio u sobaričinoj sobi. Brenner zabrani četvorki ormar s knjigama. Potraži petog, pa mu zabrani sobaricu. Počeo je gubiti kontrolu nad događajima, jer se pokazalo daje stan pravi muzej onoga što se uopće ne može izreći. Majoru je lice sada trajno imalo boju prezrele rajčice. Znoj mu je orosio čelo. Stvori očajničku odluku, pojuri k telefonu i najavi preko centrale Wehrmachta, Leander 14, hitan razgovor s Toulouseom. »Hvala bogu, Werthe je još bio tamo.« Brenner zastenje od olakšanja, pošto je začuo glas svog pukovnika. Bez daha ga izvijesti u kakvu je kaljužu upao. U Toulouseu, pukovnik Werthe također zastenje nad svojim ćudorednim majorom, ali Brenneru to izbjegne. Čuo je samo da ga Werthe pita: – A materijal ... državni kreditni bonovi i tako dalje ... ništa niste pronašli? – Baš ništa, gospodine pukovniče. – Slušajte, Brenneru: Lieven mora svakog trenutka prispjeti u Pariz. Ne smijete napuštati stan. I nikome ne smijete reći ni riječi o Toulouseu ... – Razumijem, gospodine pukovniče. Neću se maknuti odavde i šutjet ću kao grob. W&N – Telefonirajte u »Lutetiu«, a i u Lievenov privatni stan. Čim stigne u Pariz, neka ga smjesta pošalju k vama. Brenner spusti slušalicu. »Lieven! Thomas Lieven!« Sonderfuhrer mu se učini svijetlim tračkom nade. Samo da dođe, i to što prije ... Negdje zavrišti sobarica kao da je netko škaklja. Major se bijesno zaleti da bi pronašao krivca. »Bože dragi, kakve li odvratne situacije!« 6 Jedino što su major Brenner i njegovi momci uspjeli pronaći u tajnom konačištu nosioca Ordena krvi – osim onih sramotnih zbirki – bio je skupocjen nakit, velike količine dukata, vrijedna izdanja i rezbarije s Dalekog istoka, ali nipošto dokaze da bi Petersen sudjelovao u prijevari s državnim kreditnim bonovima. Madame je neprestano pokušavala učiniti nešto sa zastorima na jednom od prozora, sve dok joj to major Brenner nije izričito zabranio. Već je sat i pol prošlo od početka premetačine stana. Odjednom se resko oglasi zvono na vratima. Lilly smrtno problijedi. Brenner izvuče pištolj. – Ni riječi – prosikće. Hodajući natraške, prođe kroz predsoblje. Okrene se i, otvorivši naglo vrata, zgrabi čovjeka koji je stajao napolju. Muškarac je bio mlad, lijep, maslinaste puti. Imao je ravnu crnu kosu, malen brk, oči uokvirene dugim trepavicama i dvije brazgotine W&N na lijevom obrazu, kao od rezotina nožem. Sada je bio smrtno blijed. – Idiote! – poviče na njega bujna Lilly. – Zašto si došao gore? – A zašto ne bih? – vikao je na nju. – Zastor je bio podignut! – Aha – povikne Brenner likujući. Zatim stane po čovjeku tražiti oružje, ali ne nađe ništa osim putnice na ime Prosper Longtemps. Zanimanje: putujući glumac. Starost: 28 godina. Brenner ga počne preslušavati. Mladić je ozlojeđeno šutio. Iznenada Lilly zdvojno zajeca: – Monsieur le comandant, sve ću vam reći! Prosper je moja ... moja velika ljubav; oduvijek sam varala Petersena s njim ... Zar mi ne vjerujete? – Ni riječi – ledeno će Brenner, pomislivši: »Ovako bi hladno reagirao i Lieven.« Zatim zaključa Prospera Longtempsa u kupaonicu. Napolju je već bilo mračno, sedam i trideset. Major ponovno nazove »Lutetiu«, pa zatim Lievenov privatni stan. Thomas Lieven još se nigdje nije pojavio. Brenner se nije usudio poslati ni jednog od svojih odabranih momaka na kolodvor da pokupi Lievena izravno s vlaka. Tko zna neće li se približiti Služba sigurnosti. Morat će tada braniti ovaj stan poput neke utvrde – pa zar sam? Što bi se još moglo poduzeti? Major Brenner je razbijao glavu. Sve je započelo tako poletno i toliko je obećavalo – a sada? Sada sjedi u ovom zagušljivom stanu, pretrpanom sramotnim gadarijama, ali praznom što se tiče dokaza. Uhvatio je, istinabog, jednog zarobljenika. No kakav li je to samo čovjek? Kako li će on, Brenner, ikada saznati istinu? Uza sve ostalo još i ova zbunjujuća madame Page sa svojom W&N prekrasnom sobaricom, te petorica muškaraca koje je samo s teškom mukom odvraćao od onih sramotnih zbirki i od sobarice. Ah, da je barem ostao za pisaćim stolom svoje kancelarije u hotelu »Lutetia«! Njegova je jakost bio teoretski posao u generalštabu, a ne taktika i strategija u neposrednoj akciji... Brenner se prestrašeno trgne. Madame predloži da njezina sobarica pripremi nekoliko sendviča za gladne momke ... Major Brenner oklijevajući razmisli: smije li to dopustiti? Zar madame i sobarica ne predstavljaju neprijatelje? U drugu ruku: momci su gladni, a on želi biti starješina s mnogo razumijevanja. Dopusti, dakle, sobarici da ode u kuhinju, postavi jednog vojnika uz nju da je nadzire, utuvivši mu u glavu da se mora ponašati apsolutno korektno. Ubrzo zatim momci su žvakali punih usta i uz to pili šampanjac, koji su pronašli u hladnjaku. Brenner u prvi mah, muževno, sve otkloni. No kasnije ipak uzme nekoliko zalogaja, a uz to čak i potegne nekoliko čestitih gutljaja. Prođe devet, dođe deset sati, a Thomasu Lievenu još uvijek ni traga. Dame izraze želju da odu spavati. Brenner im to dopusti. Postavi stražu. Jednog čovjeka pred sobaričinu sobu, jednog pred sobu kućedomaćice, jednog pred kupaonicu. Dvojicu pošalje pred kućna vrata. On sam ostane u salonu pokraj telefona. »Neću spavati«, odluči. Samom sebi učini se poput pećine o koju se razbijaju valovi. Nepodmitljiv. Neoboriv. Neo... Zatim je ipak zaspao! Kad se probudio, u salonu je bio mrak. Osjeti kako mu nečije nježne ruke prelaze tijelom ... W&N – Tiho – prošapće Lilly Page – svi spavaju ... Učinit ću sve što god želite, samo pustite Prospera na slobodu ... – Madame – čvrstim će glasom Brenner, dok su mu prsti poput škripca obuhvatili njezine ruke – smjesta maknite ruke s mojeg pištolja! – Ah – uzdahne Lilly u mraku – pa ja ne želim tvoj pištolj, budalo ... U tom se trenutku resko oglasi zvono na vratima. 7 Thomas Lieven se, u 22.10 sati, vratio u Pariz. U hotelu »Lutetia« odmah mu uzbuđeno saopće da ga major Brenner već satima hitno očekuje u Aveniji Mozart 28, te daje onamo krenuo s čitavim odredom. – Hm – reče Thomas pomislivši: »Što li, za volju božju, Brenner već satima radi u tajnom konačištu špekulanta Petersena?« U predvorju hotela ugleda svoja dva stara prijatelja, ratom zamorene, lukave iskusne vojničine, radiste-kaplare Raddatza i Schlumbergera, koje je poznavao i cijenio još iz vremena svoje pustolovine s Maquis Crozantom. Berlinčanin i Bečanin srdačno ga pozdrave. Upravo su predali svoju službu smjeni. – Čovječe – razveseli se suhonjavi Berlinčanin čija su strast bili francuski ilustrirani časopisi – pogledaj, Karli, pa to je naš gospodin Sonderfuhrer! – Idete li s nama, gospodine Sonderfuhreru? – upita malko ugojeni Bečanin. – Upravo smo krenuli u Rue Pigalle da progutamo W&N nekoliko zgodnih mačkica. – Čujte , momci – reče Thomas Lieven – odgodite malo vaše pohvale vrijedne namjere, pa mi se pridružite. Možda ću vas trebati. I tako se oko 23 sata sva trojica nađu pred stanom u Aveniji Mozart 28. Thomas pozvoni. Začuje se više raznih glasova, pa zatim lomljava. Koraci se približe i vrata se naglo otvore. U dovratku se pojavi major Brenner, tamno crven, zadihan, razbarušene kose s tragovima ruža za usne po vratu. Iza njega Thomas i njegovi prijatelji ugledaju neku damu, koja je na sebi imala čarobnu spavaćicu – i ništa drugo. Major Brenner promuca: – Gospodine Lievene ... Bogu hvala da ste konačno prispjeli ... Thomas Lieven kavalirski poljubi dami u spavaćici ruku. Zatim major Brenner objasni opću situaciju. Izvijesti o onome što je u stanu na žalost pronašao, a što žalibože nije našao. Naposljetku izvijesti o svom zarobljeniku. – Prosper je moj ljubavnik – ubaci Lilly Page, koja je, prebacivši u međuvremenu jutarnji ogrtač, sada bila nešto odjevenija. Zagledala se Thomasu duboko u oči. – On uopće ne zna čime se Petersen bavi. – Bavio – ispravi je Thomas. – Ericha Petersena su, naime, ubili. U Toulouseu gaje ustrijelio neki njegov poslovni prijatelj. Lillyne se lijepe usne skupe u krasan smiješak. S upravo nadzemaljskim izrazom sreće izjavi: – Napokon su tu bijednu ništariju ipak udesili. – Ne dopustite boli da vas srva, madame – zamoli je Thomas. Mali major nije više uopće ništa shvaćao. – Ali – reče – ali, ja sam mislio ... – Bogati – u tom ga trenutku prekine zvonki glas kaplara W&N Raddatza. – Dakle to je stvarno nešto, to moram reći ... – Kako vam pada na pamet da me prekidate – drekne major Brenner, pa se okrene. Ugleda mršavog kaplara kako stoji ispred ormarića od mahagonija, koji je on popodne bio otvorio i pun gnušanja opet brzo zatvorio. I kaplar Raddatz je otvorio ormarić, ali ga nipošto nije odmah pun gnušanja zatvorio. Objema je rukama izvlačio sve što je ležalo u ladicama ormarića, gledajući i čudeći se, izvanredno dobro raspoložen. Naposljetku sasvim izvuče ladice pa ih istrese na tlo, neprestano se smijući. Odjednom se prestane smijati, pa zapanjeno reče: – Gle vraga, što li rade državni kreditni bonovi u ovakvom društvu? U salonu odjednom zavlada mrtva tišina, sve dok Thomas nije tiho izustio: – No, eto. – Nakloni se pred madame Page. – Dopuštate li da još jednom sve pretražimo? Lijepa se žena umorno nasmiješi: – Sa zadovoljstvom. Rado ću vam odmah reći gdje da tražite. Posvuda gdje je gospodin major svojim momcima zabranio da gledaju ... Izvukli su na svjetlo dana pet milijuna državnih kreditnih bonova, rumunjskog izdanja. Bilo ih je u ormariću iz ružina drveta, u kojem su se nalazili oni čudnovati predmeti što su potjecali s maštovita Orijenta, iza zabranjenih knjiga u biblioteci, ispod sramotnih zbirki, iza nepristojnih slika u salonu. Thomas sada pošalje domaćicu u njezinu sobu, pa se posveti blijedom, prestrašenom Prosperu Longtempsu. Deset minuta kasnije W&N ode do madame u spavaonicu. Ležala je u krevetu, zažarenih očiju. Thomas sjedne na rub kreveta. Ona je šaptala: – Govorim istinu ... Prosper je moja ljubav. Jedino sam zbog njega mogla izdržati kod Ericha –. tog krmka ... Ali, vi mi ionako ne vjerujete ... – Vjerujem – reče Thomas Lieven. – Razgovarao sam s Prosperom. Ispričao mi je kako vas poznaje već dvije godine. Prije godinu dana Služba sigurnosti ga je uhapsila ... Tada je mnogo toga pretrpio taj Prosper Longtamps, ta ništarija, koja je tako znala usrećivati žene. Kad ga je prije godinu dana Služba sigurnosti uhitila, saslušavao ga je stanoviti Untersturmfuhrer Petersen. Njemu je došla Lilly Page da bi molila milost za Prospera. Petersenu se dama svidjela. Obećao joj je da će blago postupati s Prosperom ako ... Lilly Page je na silu postala Petersenovom ljubavnicom, a Petersen je pustio Prospera na slobodu. Thomas tada reče: – Slušajte me dobro, madame. Spreman sam zaštititi Prospera, ali pod jednim uvjetom ... – Razumijem – prekine ga ona, tromo se odmaknuvši u stranu uz kiseli smiješak. – Čini mi se da me ne razumijete – odvrati Thomas ljubezno. – Petersen je upetljan u prijevaru s državnim kreditnim bonovima. Moram saznati kako su bonovi dospjeli u Francusku. Ako nam pri tom pomognete, zaštitit ću vašeg Prospera. Lilly se polako uspravi u krevetu. »Stvarno je vrlo lijepa«, pomisli Thomas, »a ljubi onu skitnicu – i spremna je za njega učiniti sve. Život je doista smiješan!« W&N Lilly Page reče: – Prijeko visi slika, Leda s labudom. Skinite sliku sa zida. Thomas učini kako mu je rekla. Iza slike ugleda mali zidni trezor i bravu s brojčanom kombinacijom. – Namjestite broj 47132 – reče žena u krevetu. On namjesti broj 47132, i vrata trezora se otvore. U čeličnom pretincu ležala je samo knjiga uvezena u crnu kožu i ništa drugo. – Erich Petersen bio je upravo odurno pedantan čovjek – reče žena u krevetu. – Sve je zapisivao, o muškarcima, o ženama, o novcu. Ovdje vidite njegov dnevnik. Pročitajte ga. Sve ćete saznati. Te je noći Thomas Lieven vrlo malo spavao. Čitao je dnevnik Untersturmfiihrera Ericha Petersena. U svitanje je znao sve o jednoj od najvećih špekulacija ovog rata. Neispavan, podnio je dopodne izvještaj pukovniku Wertheu, koji se upravo bio vratio kući: – U ovo su umiješani gotovo svi! Najviše glavešine Glavne službe sigurnosti u Berlinu. Najviše glavešine Službe sigurnosti u Rumunjskoj. Vjerojatno čak i njemački ambasador u Bukureštu, Manfred von Killinger. A ovdje u Parizu – Obersturmführer Redecker, šurjak Heinricha Himmlera! – Svemogući bože! – dahne pukovnik Werthe, dok se major Brenner vrckao po svom stolcu, nemiran, napet, pun iščekivanja. – S Redeckerom je uopće sve i počelo – izvijesti Thomas. – Godine 1942. radio je kod Službe sigurnosti u Bukureštu... U to su doba Rumunji morali prihvatiti državne kreditne bonove kao sredstvo plaćanja. Bili bi, međutim, presretni ako bi našli nekog tko bi im za njih dao dolare, funte ili zlato. – Po najslabijim tečajevima. Svejedno! Sasvim svejedno! Samo da se opet riješe tog papirnatog W&N smeća! Redeckera premijestiše u Pariz. Ovdje upozna Untersturmfiihrera Petersena. Obojica smjesta otkriše srodnost svojih duša. Redecker mu ispriča svoja iskustva. Zajedno razviše posao na veliko. Petersen je putovao po Francuskoj. Kupovao je, krao, iznuđivao i rekvirirao zlato. Ovo su zlato zatim kurirskim avionima Službe sigurnosti prebacivali u Berlin. Ondje su u Glavnoj službi sigurnosti imali pouzdane »suradnike«. Francusko je zlato kurirskim avionima Službe sigurnosti letjelo dalje u Bukurešt. Ondje su se također nalazili pouzdani suradnici. U Bukureštu su ljudi iz Službe sigurnosti, za francusko zlato, kupovali po najnižim tečajevima državne kreditne bonove rumunjske serije. Zatim bi ih pakirali, deklarirali kao tajne dokumente vrhovne komande i avionima prebacivali preko Berlina u Pariz. – ... zbivalo se točno onako kako je to bankar Ferroud pretpostavljao – završi Thomas Lieven svoj izvještaj. – Ovaku golemu prijevaru mogli su provesti samo Nijemci. S ovako jeftino nabavljenim bonovima, Petersen i Redecker mogli su s najvećim mirom na veliko kupovati po Francuskoj. Ali Petersen nije nikada potpuno vjerovao Redeckeru. To mi je ispričala Lilly Page. Zbog toga je unajmio tajni stan. Radi toga je vodio dnevnik o svim operacijama u kojima je sudjelovao Redecker. Želio ga je držati u šaci. – Thomas podigne uvis crnu knjigu. – Na ovim se stranicama ne nalazi samo Redeckerovo ime. Mnoga su imena ovdje unutra. S ovom knjigom, gospodo, moći ćemo razbiti čitav lanac. – Ma slušajte, Lievene – razdraženo zareži Werthe – je li vam jasno s kim se mi hvatamo ukoštac? S Himmlerovim šurjakom! S jednim ambasadorom! S najvišim činovnicima Službe sigurnosti. W&N Sami ste to rekli! – Upravo zbog toga moramo dobro odvagnuti naše korake, gospodine pukovniče. A gdje se može bolje razmišljati o tako važnim odlukama nego uz dobro jelo? Kod kuće sam već pripremio sve što je potrebno. Za jedan sat vas očekujem kod sebe. Ah, što li se sve može dogoditi u jedan sat ... 8 Blijedi i uzrujani, pojave se pukovnik Werthe i major Brenner, šezdeset minuta kasnije, u dražesnoj maloj vili Thomasa Lievena u Bulonjskoj šumi. Major je izgledao kao da će proplakati. Pukovnik je mračno zurio pred sebe, dok je lijepa Nanette posluživala predjelo. Thomas pričeka dok se ona nije povukla, zatim se raspita: – Zašto ste tako žalosni, gospodo? Možda ste iznenada osjetili ljudsko ganuće jer je u opasnosti glava Reichsheinijeva šurjaka? – Kada bi se radilo samo o njegovoj glavi – muklo će Werthe. – Nego o čijoj? – upita Thomas stavljajući komadić dinje u usta. – O vašoj – reče Werthe. Budući da nije pristojno govoriti punih usta, Thomas najprije proguta dinju, pa tek onda upita: – Je li to šala? – Na žalost nije, Lievene. Služba sigurnosti traži vašu glavu. Vi znate da Brenner ima neke svoje veze u Službi sigurnosti, zar ne? Dakle, pošto smo se razišli, otišao je na trenutak u Aveniju Foch. Napokon, mi smo razjasnili Petersenovo umorstvo u Toulouseu. Govorio je s Winterom. Prvo je ustanovio nešto vrlo umirujuće: W&N Služba sigurnosti Pariz još nema pojma o prijevari s državnim kreditnim bonovima. Tada se, međutim, Winter malo opširnije raspriča o vama, gospodine Lievene. – Tako, dakle. A što je rekao? – Rekao je ... hm, rekao je da vas sada napokon imaju. Vrata se otvore. – Ah, evo nam opet naše slatke Nanette – poviče Thomas, trljajući ruke. – Donosi nam kotlete s parmezanom. Djevojka pocrveni preko ušiju. – Monsieur Lieven, molim mene ne govoriti slatka Nanette, kada ja nositi suđe, jer ja sve ispustiti i razbiti! – Posluži jelo, pa se obrati Wertheu: – Monsieur je najšarmantnija i najbolja muškarac na čitava svijet! Pukovnik šutke kimne i uzme salatu. Nanette ode. Thomas reče: – Nadam se da kotleti nisu previše popapreni? Nisu? Dobro. Dakle, imaju me? A zbog čega, molim vas? Brenner upita žalobnim glasom: – Poznajete li stanovitu glavnu stožernicu Mielcke? Thomas se zagrcne. – I te kako dobro poznajem tog odurnog zmaja! – No, eto – objasni Brenner – zbog nje ste nagrabusili. – I nitko živ vam ne može pomoći, Lievene – reče Werthe, rezuckajući po svom kotletu. – Ni živa duša. Ni ja. Ni Canaris. Nitko. Nastavite pričati, Brenneru. Mali major ispriča sve što je saznao od Wintera. Prema Winterovim riječima, glavna stožernica Mielcke je prije kakvih tjedan dana osvanula kod Sturmbannfuhrera Eichera. Navela je da je svojedobno imala žestok sukob sa Sonderfuhrerom Lievenom. W&N Nadalje da ga je noću 21. rujna vidjela u jednom odjeljku spavaćih kola brzog vlaka za Marseille, i to u pratnji izvanredno lijepe i izvanredno sumnjive ženske osobe. Kontrola je ustanovila da žena posjeduje ispravu Abwehra Pariz ispostavljenu na ime Madeleine Noéi. – Ne smrdi li vam to? – upitala je glavna stožernica i preporučila Sturmbannfiihreru Eicheru da to malo bolje istraži... Eicher je to učinio s posebnim veseljem, jer je mrzio Thomasa. Ubrzo je ustanovio da je 22. rujna stanovita Madeleine Noel odletjela jednim njemačkim kurirskim avionom iz Marseillea u Madrid, odakle je poletjela dalje u Lisabon. Eicher je zatim dao svojim ljudima u Lisabonu određene upute. Oni su se bacili na posao i utvrdili daje neka Madeleine Noel prispjela u Lisabon 23. rujna. Još se uvijek zadržavala u gradu, jedino se sada zvala Yvonne Dechamps. »Yvonne Dechamps...« Eicher je već nekom prilikom čuo to ime. Prelista malko potjernice. Odjednom mu se lice likujući isceri. Yvonne Dechamps, asistenticu profesora Débouchéa, Gestapo već tjednima traži kao opasnu pripadnicu pokreta otpora. A Thomas Lieven ju je prebacio na sigurno, i to pomoću isprava Abwehra! – Winter mi je ispričao da se Eicher već povezao s Berlinom – reče Brenner, pa razreže obareni krumpir nožem, što se zapravo ne pristoji. – S Himmlerom. – Sa šurjakom gospodina Redeckera – dopuni pukovnik. – Himmler se obratio Canarisu, a Canaris je nazvao mene prije pola sata. Bijesan je. Znate u kakvim smo napetim odnosima sa Službom sigurnosti! A sada još i to! Žao mi je, Lievene, dobar ste vi momak. Ali ja više ne znam kud ni kamo. Služba sigurnosti će podići protiv W&N vas optužnicu. Dolazite pred ratni sud, tu se više ništa ne može učiniti i ... – Može, može – reče Thomas. – Molim? – Mislim da se tu još mnogo toga može učiniti, gospodine Brenneru. Upozoravam vas da ne jedete previše mesa. Imamo još jednu delikatesu: palačinke s čokoladom. – Ne izluđujte me, Lievene! – poviče Werthe. – Prestanite neprestano lupetati o jelu! Što se još može poduzeti? – Služba sigurnosti želi me uništiti. E pa lijepo, mi ćemo onda udesiti gospodina Redeckera. Koji je danas dan? Utorak. Dobro. Za sutra popodne najavit ću se Sturmbannfuhreru Eicheru radi uklanjanja neprijatnosti s lažnom putnicom. – Vi ... vi ćete otići Eicheru? – Pa naravno. Doista mi je žao što sam gospodinu Canarisu priredio takve neprilike. – Ali zbog čega – zašto uopće želite otići Eicheru? W&N Meni Dinja u kriškama Kotleti s parmezanom Palačinke s čokoladom Pariz, 28. rujna 1943. Uz desert Thomas Lieven kuje planove како da urazumi čak i jednog Reichsjuhrera Dinja u kriškama Servirajte ledene kriške lijepe, čvrste dinje, koje će svaki gost prema vlastitom ukusu posoliti i popapriti. Kotleti s parmezanom Uzmite svinjske kotlete srednje veličine, malo protkane slaninom, najbolje od onog dijela prema vratu, W&N istucite ih, popaprite i posolite. – Stavite ih u plitku, vatrostalnu posudu dobro premazanu maslacem, pospite kotlete debelo naribanim parmezanom i prelijte s toliko gustog kiselog vrhnja da ne nadvisuje kotlete. – Pecite jelo u pećnici dvadeset do trideset minuta dok ne postane svijetlosmeđe boje, servirajte u istoj posudi. Poslužite uz to obarene krumpire i zelenu salatu. Palačinke s čokoladom Ispecite fine, tanke palačinke, tijesto kojih ste izmiješali najmanje jedan sat ranije. – U zdjeli pjenasto istucite dva žumanjka s tri velike žlice šećera u prahu, rastopite na štednjaku tri rebra čokolade u čaši mlijeka, dodajte nešto vanilin-šećera i sasvim malo soli, te sve zajedno dobro izmiješajte. – Smjesu miješajte na najmanjoj vatri dok se ne zgusne u gustu kremu, namažite je zatim na palačinke, uvijte ih, pospite krupnim kristal-šećerom i ribanim bademima ili pistaćima i odmah ih poslužite vruće. – Zato jer je sutra srijeda, gospodo – reče Thomas ljubezno. – A prema mojoj maloj crnoj knjizi, srijeda je onaj dan u tjednu kada prebacuju državne kreditne bonove avionom iz Bukurešta u Berlin. Morat ćemo poslije jela još samo izraditi točan vremenski raspored. Ali, zapravo, više uopće ništa ne može poći po zlu ... Poput slike lijepa crnokosa djevojka Nanette pomogne s odanim smiješkom svom voljenom gazdi obući kaput od devine dlake. Thomas Lieven baci pogled na svoj starinski zlatni sat. Bilo je 16 sati i 30 minuta 29. rujna 1943. godine. Thomas pogleda kroz prozor. – Vjerujete li da bi danas još moglo biti magle, lijepo moje dijete? – Ne, monsieur, ja ne vjerovati ... – Neka samo ostane ovako vedro – reče Thomas. – U tom će se W&N slučaju, još danas navečer, nekoliko gospode naći iza brave, – Pardon, monsieur? – Ah, ništa, Nanette. Priredio sam malu utrku. Želio bih u njoj pobijediti. Thomas je doista organizirao utrku – samo što je i on sada u njoj morao trčati. Pokrenuo je lavinu – sada je morao vraški dobro pripaziti da ga ne zatrpa. Jer sada se upravo uputio u ured Službe sigurnosti u Aveniji Foch Sturmbannfiihreru Eicheru ... Operacija iz koje se Thomas nadao da će na kraju izići kao pobjednik započela je 24 sata ranije. Iskreno se trudeći da spasi život svom ludom Sonderfuhreru, pukovnik Werthe je teleprinterom poslao dugačak.izvještaj admiralu Canarisu. Samo jedan sat kasnije, sjedokosi šef vojnog Abwehra pojavio se na jednosatni razgovor kod Heinricha Himmlera. Donio je Reichsfuhreru SS i šefu njemačke policije vrlo loše vijesti ... – Postupit ću najoštrije, bez milosti – bjesnio je Himmler. Dana 28. rujna u 18 sati i 30 minuta proradila je specijalna komisija, sastavljena od visokih vođa SS-a. Tri su člana ove skupine još iste noći odletjela preko Beča u Bukurešt. Dana 29. rujna u 7 sati i 15 minuta ova su tri SS-vođe uhapsila na aerodromu u Bukureštu jednog kurira Službe sigurnosti, koji je upravo namjeravao odletjeti u Berlin. To je bio Unterscharfiihrer Anton Linser. Među gomilom njegove prtljage bilo je više omota s tajnim dokumentima vrhovne komande, koje je komisija sada otvorila. Pronađeno je državnih kreditnih bonova, određenih za Rumunjsku, u vrijednosti od dva i pol milijuna maraka. U 8 sati i 30 minuta ova se tri SS-oficira pojave u Bukureštu, u prostorijama Službe sigurnosti, u neupadljivom pokrajnjem krilu W&N njemačke ambasade u glavnoj ulici Calea Victorei. Ondje su zaplijenili velike količine francuskih dukata lujdora i goleme iznose državnih kreditnih bonova. Dvije su osobe odmah uhapšene. Dana 29. rujna 1943. godine u 13 sati i 50 minuta sletio je kurirski avion iz Bukurešta na aerodrom Berlin-Staaken. Članovi specijalne komisije uhapse nekog Untersturmführera, imenom Wältera Hansmanna, koji se vrlo uznemireno raspitivao kod posade aviona o kuriru iz Bukurešta. Poslije kratkog saslušanja slomi se Hansmannov otpor, te on prizna da je sudjelovao u aferi s državnim kreditnim bonovima. Ujedno navede i imena četvorice visokih ličnosti Službe sigurnosti, koji su u Berlinu bili umiješani u ovu aferu. U 14 sati već je i ova četvorka bila iza rešetaka... – Znači da mirne duše možemo otići na ručak – reče u Parizu Thomas Lieven pukovniku Wertheu. Stajali su uz teleprinter, kojim je admiral svakog sata iz Berlina izvještavao svog pukovnika o toku događaja. – Čini se da imate sreću, vi prokleto pseto – cereći se reče Werthe. – Ne budi uroka. – Thomas pokuca o drvo. – Kad li su samo poletjela ta gospoda što će ovdje morati suditi i svetiti se? – Prije pola sata. Jedan SS-sudac i dva vijećnika ratnog suda. Trebalo bi da ovdje slete između 16.30 i 17 sati. U 16 sati i 30 minuta Thomas dopusti da mu poput slike lijepa Nanetta pomogne obući o_grtač od devine dlake, pa stupivši na ulicu poželi: »Bože dragi, daj da doista ne bude magle. Jer po magli moja tri suca neće moći sletjeti, a onda neće biti potpuna ni moja osveta nad onim krvolocima u Aveniji Foch, koji su me jednom gotovo nasmrt prebili ...« W&N Glavešine Službe sigurnosti u Aveniji Foch prime Thomasa vrlo ozbiljno i strogo. Odmah je shvatio: nemaju pojma o onome što im se sprema. Reichsheini ih nije upozorio. Rumeni Sturmbannfuhrer Eicher i njegov adjutant, blijedi Fritz Winter, obrate se Thomasu sabrano i odlučno. Držali su se kao oni generali, suci ratnih sudova i oficiri koji su posljednjih ratnih godina često zbog beznačajnih povoda osuđivali njemačke vojnike na smrt. Prije smaknuća svojih žrtava pojavljivah bi se da sabrano i odlučno objasne prijestupnicima zbog čega je neminovno potrebno da budu strijeljani. Slične riječi gospoda Eicher i Winter upute sada i Thomasu Lievenu, koji im je sjedio nasuprot prekriživši noge, u sivom freskoodijelu (bijela košulja, crna kravata, crne cipele i crne čarape). Eicher: – Gledajte Lievene, nemamo osobno ništa protiv vas. Naprotiv! Sviđa mi se što ste skupili hrabrost i došli ovamo. Ali radi se o Reichu, o zajednici ... Winter: – Samo se vi mirno i dalje smijte, Lievene. Pred ratnim sudom cerenje će vam prisjesti. Eicher: – Pravo je jedino ono što koristi njemačkom narodu. Krivo sve što mu šteti. Oštetili ste svoj narod. Želio bih da to uvidite ... – Smijem li postaviti jedno pitanje? – upita Thomas, uljudno se naklonivši. – Zar je doista tek deset minuta iza pet sati ili moj sat zaostaje? U pogledu koji mu je Eicher dobacio zrcalilo se divljenje pomiješano s mržnjom. W&N – Zašto niste mogli ostati častan čovjek pa nam se pridružili? Danas biste već bili Sturmbannfuhrer. Sat vam je točan. Thomas ustane, odšeće do prozora, spusti pogled u jesenji vrt, pa ga zatim podigne na jesenje nebo. Ni traga magli. – Gospodo, ispričajte mi kako ste me raskrinkali – reče Thomas Lieven. Sturmbannfuhrer Eicher i njegov ađutant Winter počnu samodopadno pričati kako su, zahvaljujući glavnoj stožernici Mielcke, otkrili da je Thomas Lieven opasnu pripadnicu francuskog pokreta otpora, Yvonne Dechamps, prebacio u Lisabon kao njemačku obavještajku s ispravama Abwehra Pariz. Lieven ih je ljubezno saslušao, zatim ponovno pogleda na sat. Eicher zagrokće: – Hrabro držanje do kraja, je li? To mi se sviđa, čovječe, vrlo mi se sviđa. Winter: – Svi dokazi protiv vas već su podneseni Reichsfuhreru SS-a. Ratni će se sud sastati zbog vas idućih dana. Eicher: – Nitko živ vam sada više ne može pomoći. Ni pukovnik Werthe. Ni admiral Canaris. Nitko! Thomas ponovno pogleda na sat. Sa stubišta dopre u sobu prigušena buka: glasovi, zapovijedi, topot čizama. Thomas osjeti kako mu srce brže tuče, pa reče: – Nadam se da će mi gospoda ukazati čast pa prisustvovati mojem smaknuću. Sada Eicher naćuli uši: – Što se to vani događa? W&N Vrata se naglo otvore. Pojavi se uplašeni ordonac, salutira i najavi promuklim glasom: – Sturmbannfuhreru, trojica gospode iz Berlina, krajnje hitno ... Specijalna komisija Glavne službe sigurnosti ... »No konačno«, pomisli Thomas. Posljednji put toga dana pogleda kroz prozor na nebo. »Hvala ti dragi bože!« Eicher i Winter se ukoče. Eicher promuca: – Speci ... specijalna komisija? Ali oni su već ulazili. SS-sudac u rangu Gruppenfuhrera u crnoj uniformi i čizmama već je svojim izgledom izazivao tjeskobu. Dva vijećnika ratnog suda bila su nižeg rasta, nosili su očale i vojnički su salutirali. SS-sudac podigne ruku na tzv. njemački pozdrav. Glas mu odjekne hladno: – Heil Hitler! Sturmbannfuhrer Eicher? Drago mi je. Odmah ću vam dati sva potrebna obavještenja. Kako se vi zovete? – Untersturmfuhrer Winter ... – A vi? Eicher se malo pribrao: – To je samo običan posjetilac. Možete ići, gospodine Lievene ... SS-sudac naćuli uši: – Sonderfuhrer Lieven? – Ja sam – odvrati naš prijatelj. – Molim vas da ostanete ovdje. Eicher zaječi: – Ali zašto ...? – Sturmbannfuhreru, pozovite ovamo Obersturmfuhrera Redeckera. Ali ni riječi opomene, jeste li razumjeli? W&N Ubrzo zatim dođe šurjak Heinricha Himmlera sa smiješkom na tankim usnama. Smiješak mu se sledi kad ugleda posjetioce. SS-sudac reče Winteru: – Pretražite ovog čovjeka da li ima oružje! – Winter posluša, više ništa ne shvaćajući. Redecker počne teško gutati, zatetura i teško se svali na stolac. SS-sudac ga je gledao s gađenjem: – Obersturmführeru, uhapšeni ste. Jecaji su potresli Reichsheinijeva šuijaka, grčevito gutanje blijedog Wintera. Eicher iznenada poviče prepuklim glasom: – Ali zbog čega? Div u crnom ledeno odvrati: – Obersturmführer je upleten u milijunsku prijevaru s državnim kreditnim bonovima. Zajedno s Untersturmführerom Petersenom, kojeg su ustrijelili u Toulouseu, štetio je Reichu na najniži i najpodliji način. Istraga će pokazati tko je od Službe sigurnosti Pariz još upleten u aferu. Eicher je zurio u suce: – Ne razumijem ni riječi... Tko je podignuo tu čudovišnu optužbu? Sudac’u crnom reče mu tko. Eicheru se spusti donja vilica. Staklastim pogledom zurio je u Thomasa Lievena i mucao: – Vi ... vi ... vi ... Zatim se dogodi nešto zbog čega je Sturmbannfuhrer gotovo šenuo pameću: SS-sudac stupi pred Thomasa Lievena, stegne mu ruku izgovorivši ove riječi: W&N – Sonderfuhreru, u ime Reichsfuhrera SS-a Himmlera zahvaljujem vam i odajem priznanje. – Nema na čemu – Thomas će skromno. – Vrlo rado sam to učinio. – Reichsfuhrer SS-a poručuje vam da se već povezao s admiralom Canarisom. U onoj određenoj stvari ništa se neće protiv vas poduzimati. – No, to je zaista lijepo od gospodina Himmlera – reče Thomas Lieven. 10 U aferi s državnim kreditnim bonovima uhapšene su ukupno 23 osobe. Među krivcima bila su samo dva Francuza i tri Rumunja. Proces je tekao uz isključenje javnosti. Dvojica Francuza, jedan Rumunj i Untersturmfiihrer Hansmann osuđeni su na smrt, ostali na visoke kazne zatvora. Obersturmführer Redecker dobio je osam godina. Heinrich Himmler je pravodobno pokazao svoj osjećaj za obitelj: Obersturmführer Redecker odsjedio je u zatvoru samo pola godine. Zatim su ga oslobodili na osobni nalog Reichsführera SS-a, te su ga pozvali u Berlin. Ondje je radio u nekoj podređenoj službi do kraja rata. Sve je dobro prebrodio. Danas je istaknuti član jedne njemačke narodne stranke na sjeveru svoje domovine ... W&N 11 Dana 13. listopada 1943. godine Italija objavi rat Njemačkoj. Dana 6. studenog Rusi osvoje Kijev. Te je zime u Francuskoj sve više jačao pokret otpora. Njemačkesu vlasti na očigled gubile kontrolu nad situacijom. Thomas Lieven i njegovi prijatelji u hotelu »Lutetia« promatrali su s oporim humorom ponašanje francuskih špekulanata i kurtizana. Dok su još nedavno paktirali s Nijemcima, sada su naglašavali svoje rodoljublje. Najstariji pripadnici podzemlja iznenada su u sebi otkrili rodoljubne porive i stavljali svoje specijalizirane službe na raspolaganje pokretu otpora. Zauzvrat već su sada dobivali Persil-svjedodžbe 43 za neizvjesna vremena koja su dolazila. A i najuspješnije prostitutke grada davale su s teškom mukom stečeni nakit za potrebe pokreta otpora ... Okupatori i okupirani živjeli su kao u vrućici. Novac, čestitost i moral sve su više gubili vrijednost i značenje. Život je postao grozničav i sličio plesu na vulkanu. Novi su bogataši upravo bezumno razbacivali zgrnuti imetak. Spletke mračnih snaga i na francuskoj, i na njemačkoj strani postajale su sve strašnije. Abwehr je radio punom parom. Od svih slučajeva kojima se Thomas Lieven morao baviti tih zimskih mjeseci spomenut ćemo samo četiri: 1. Otprilike u isto vrijeme kada su se Roosevelt, Churchill i Šaljiv naziv svjedodžbe komisije za denacifikaciju da je netko bio samo formalni, neaktivni član nacionalsocijalističke stranke. 43 W&N Staljin sastali na konferenciji u Teheranu, Thomas Lieven uspije dokazati daje stanoviti Werner Lamm, osobni prijatelj Hermanna Göringa, prljava propalica. Taj je Lamm lukavo zamislio kako da svoje prijevare prekrije ekonomsko-političkim velom. Engleska je, naime, već godinama vladala svjetskim tržištem ćilima, tzv. ćilimskim poolom. Gospodin Lamm objasni svom prijatelju Reichsmarschallu: – Ovaj pool ću Englezima uništiti! Na Göringa je to proizvelo jak dojam. Dopustio je Lammu da iz Nizozemske dopremi u Pariz oko 6000 ćilima. Ćilimi su većinom potjecali iz židovske imovine. Lamm ih jé ili ukrao, ili zaplijenio. Sada je na Champs-Élysées uredio lijep dućan i – prodavao ćilime. Istodobno je i dalje krao i rekvirirao po Francuskoj. Nitko nije bio dovoljno hrabar da pozove na odgovornost Göringova prijatelja. Zar baš nitko? Zajedno s pukovnikom Wertheom i malim majorom Brennerom, Thomas Lieven postavi ćilimskom Lammu stupicu. Podmetne mu adresu ladanjske kuće ispred Pariza, koja je pripadala nekom Židovu i u kojoj je bilo mnogo prekrasnih perzijskih i turskih ćilima. Vila je doista bila vlasništvo nekog Židova – ali južnoameričkog. Lamm to, naravno, nije znao. Zaplijenio je te ćilime i na njima slomio vrat. Južnoamerička ambasada je smjesta prosvjedovala kod doajena diplomatskog zbora, švedskog generalnog konzula Nordlinga. Nordling je odmah otrčao vojnom komandantu za Francusku, generalu Karl-Heinrichu von Stiilpnagelu. Skandal je strahovito uzbudio neutralne diplomate u Parizu, da se W&N čak ni Göring više nije usudio štititi prijatelja. Gospodin Lamm je izgubio sav imetak i dospio u zatvor ... 2. Slično je naš prijatelj postupio i s profesorima Dienstagom i Landwedom negdje o Božiću 1943. godine, u isto vrijeme kada su Britanci na sjevernoj norveškoj obali potopili njemački bojni brod Scharnhorst. Ta su gospoda po nalogu poduzetnog Reichsmarschalla kupovala po Francuskoj umjetničke predmete i slike – i to za lažne francuske novčanice, koje su se tiskale negdje u blizini Stuttgarta. Thomas pruži nepobitan dokaz da četiri slike, koje su gospoda profesori kupili u Parizu, potječu iz posjeda švicarskog diplomata Egona Treumera. Njemu ih je netko upravo bio ukrao. Vojni komandant za Francusku ponovno je morao uredovati. Skandal se tako silno razbuktao daje Göring bio pozvan Hitleru. Ah, zamalo smo zaboravili najglavnije: oba profesionalna provalnika, koja su ukrala četiri slike iz stana Egona Treumera i podvalila ih profesorima, bili su stari znanci Thomasa Lievena. Dobro im je platio za ovu naručenu provalu. Policija im nikada nije ušla u trag ... 3. Dana 4. siječnja 1944. godine Rusi su prešli staru poljsku granicu. Dana 22. siječnja saveznici su se iskrcali u Italiji nedaleko od Anzija, iza leđa njemačkih trupa. Nekako u isto vrijeme zbio se Lievenov limunski posao. Na početku godine naš je prijatelj dobio mig iz Bordeauxa. Mig mu je dao neki stari obijač blagajna, kojeg je Thomas svojedobno bio upoznao u Marseilleu kao člana Chantaline lopovske družine. Upozorenje je bilo napisano na lošem papiru s mnogo crtografskih pogrešaka i glasilo je u prijevodu sa svim pogreškama ovako: W&N Dragi prijatelj! Ovđe u luki ima jedno skladište, a što ga čuva njemačka ratna mornarica. Onđe leži 420 tona cigaretnog papira spremnog za odpremu. Jer je Amerika ušla u rat nije papir više odposlat. U pitajnu je dragi prijatelj najfiniji papir. Tržna cjena 10 švicarskih franaka po kili. Dakle dobra lovina. Služba sigurnosti je odkrila skladište i hoče ga zapljeniti. Kao neprijateljsko vlasništvo. Zato požuri dragi prijatelj! Thomas Lieven je požurio. Znao je: što je jednom zaplijenila Služba sigurnosti, koristilo je uvijek samo nekolicini, a nikada mnogima. Odvezao se u Bordeaux. Čestiti major Brenner poznavao je tamo nekog poručnika bojnog broda ratne mornarice. Thomas se s njim odmah izvrsno sporazumio. Još u doba afere sa slikama, Thomas se sprijateljio sa švicarskim diplomatom Egonom Treumerom. Zahvaljujući Treumeru, Thomas je odmah poručniku bojnog broda preporučio čovjeka u Baselu koji je mogao i želio kupiti američki cigaretni papir. Cijena 760000 franaka. Pred ovom je svotom kapitulirala čak i njemačka ratna mornarica. U vrijeme kad su sa svakog vagona visili čitavi grozdovi ljudi, kada više nije bilo dovoljno vlakova za prebacivanje trupa, 420 tona američkog cigaretnog papira, spremljenog u sanduke, kotrljalo se s vojnim otpremnicama kroz čitavu Francusku u Švicarsku. Cilj: Basel, njemački kolodvor. Da su zatim noću prebacili vagone s njemačkog kolodvora na švicarski, također se pobrinuo Thomas Lieven; 760000 franaka! Dovoljno da i najslabijeg čovjeka pretvori u diva! Pri svemu tome najbolje je prošla njemačka ratna mornarica. Od tih 760000 švicarskih franaka kupili su u Španjolskoj vitaminima bogate limune za njemačke brodske posade, kojima je prijetio W&N skorbut, a prije svega za posade podmornica. Thomas Lieven ja kao priznanje i kao proviziju dobio 30000 Reichsmaraka. 4. Dana 19. ožujka 1944. godine Rusi su doprli do rumunjske granice. Istog se dana Thomas Lieven u pratnji pukovnika Werthea i majora Brennera pojavio u gradu Poitiersu. Alarmirala ih je Charlotte Régnier, nova obavještajka Abwehra Pariz. Charlotte Régnier, četrdeset godina, plavokosa, bujnih grudi, ne baš lijepa, ali vrlo nervozna, slovila je od nekog vremena kao nova zvijezda Abwehra na ovom području. Malom majoru Brenneru uspjelo je ovu samostalnu francusku spisateljicu zavrbovati za njemačku službu. Gotovo danomice uzbuđivali su njezini senzacionalni izvještaji čitav hotel »Lutetia«. Naposljetku javi Charlotte Régnier da se u blizini Poitiersa formirala snažna nova grupa makija. Time je postigla da je Abwehr Pariz na području Poitiersa započeo veliku akciju. Više od dvjesto Francuza bilo je uhapšeno i danomice preslušavano. Iznenada je, međutim, više od dvjesto Francuza bilo ponovno pušteno na slobodu ... Sonderfuhreru Lievenu je, naime, u međuvremenu uspjelo da dokaže kako major Brenner u plavokosoj Charlotti ipak nije pridobio nikakvu superobavještajku. Sonderfuhrer Lieven je čak utvrdio da su plavokosu Charlottu tek prije pola godine otpustili iz ludnice. Liječnici su je smatrali neopasnom, ali je ona još uvijek bila pod starateljstvom. I naravno – još je uvijek bila luda ... 12 Dana 23. ožujka 1944. godine pozovu Thomasa u veliko društvo, W&N koje je priredio neki njegov francuski poslovni partner. U tom se društvu strašno dosađivao sve do trenutka kad se pojavila neka dama u zelenoj večernjoj haljini. Odjednom ga je zabava počela neobično zanimati! Dami u zelenom moglo je biti oko 28 godina. Plavu je kosu visoko začešljala. Oči su joj bile kestenjastosmeđe. Izgledala je poput filmske glumice Grace Kelly. – Tko je to? – Thomas Lieven smjesta upita domaćina. On mu reče tko je ta dama. Vera, princeza von C. – tako ćemo zvati ovu damu. Ona, naime, još uvijek živi među nama i uživa naše simpatije. Zato nećemo odati njezino prezime. – Prastaro njemačko plemstvo – povjeri Thomasu njegov poslovni partner. – U srodstvu sa svim kneževskim obiteljima diljem svijeta, sa starim Wilhelmom, s Windsorima, s grofom od Pariza, sa – što vamja znam s kim sve nije! – Da li biste bili tako ljubezni i predstavili me? – upita Thomas. Domaćin je bio tako ljubezan. Princeza je, međutim, bila sve prije nego ljubezna. Nešto tako odbojno, hladno i oholo Thomas još nije doživio! Obasuo ju je čitavim vatrometom svog šarma. Princeza je gledala kroz njega, usiljeno se smiješila i poslije jedne od njegovih najuspjelijih duhovitosti rekla: – Što ste ono rekli, gospodine Lievene? Takvo je ponašanje našeg prijatelja izazvalo. Ta mu se osoba sviđala. Fućkalo mu se na njezino aristokratsko porijeklo. Nije imao nikakvih snobovskih ambicija. Nikakva mu princeza nije trebala u njegovoj zbirci. Ni govora, radilo se o osobi ... Osoba mu se silno W&N sviđala! Stoga se trudio i dalje. Ne bi li se možda mogli ponovno vidjeti, pitao je. Možda ići u operu – na večeru ... – Ja sam kuham. Kažu mi da sam nadaren. Smijem li za vas kuhati? Možda sutra? – To je, na žalost, isključeno. Ovog sam tjedna svake večeri kod gospodina Lakuleita. Poznajete li ga? – Lakuleit? – Thomas je negdje već čuo to ime. Samo gdje? Ne poznajem tog sretnika za kojeg imate toliko vremena. Naposljetku naš prijatelj odustane. Nije imalo smisla. Bilo je naprosto besmisleno. Razljućen, među prvima napusti zabavu. Dva dana kasnije, potpuno neočekivano, odbojna ga princeza nazove kući. Ispriča se Thomasu što je bila prema njemu tako hladna. Pošto je otišao, saznala je od domaćina da on potječe iz Berlina i da je u Parizu vlasnik male banke. Domaćin je Thomasa poznavao samo kao bankara. Osim onih kojih se to izravno ticalo, nitko u Parizu nije znao ništa o obavještajnoj djelatnosti Thomasa Lievena. – ... pričala sam vam, zar ne, o gospodinu Lakuleitu – čuo je kako govori princeza. – Pomislite samo, i on je Berlinčanin! To jest: rođenje u Königsbergu ... Pričali ste mi da dobro kuhate, pa je on sada smislio nešto veselo: poželio je konigsberške valjuške ... Njih ovdje nitko ne zna pripremiti ... Dođite sutra k nama, mislim reći, gospodinu Lakuleitu ... Naš prijatelj prihvati poziv. A zatim počne razmišljati. »Lakuleit ... Lakuleit ... Odakle mi je poznato to ime? Thomas se raspita kod pukovnika Werthea. Obavještenje koje je dobio nije ga zadovoljilo: W&N Oskar Lakuleit bio je jedini vlasnik Intercommerciale SA (IC) u Parizu. To je poduzeće dobilo nalog od opunomoćenika za motorna vozila BdK u vrhovnoj komandi oružanih snaga da po čitavoj Francuskoj kupuje za Wehrmacht rabljena motorna vozila. Lakuleit je poslovao na puno zadovoljstvo svojih nalogodavaca. Sposoban čovjek. U Berlinu je imao garaže. Sada je imao novaca. Mnogo novaca ... »Lakuleit... Lakuleit...« Odakle je Thomasu bilo poznato to ime? Gospodin je stanovao u palači na Boulevardu Pereire. Livrirani sluga otvori vrata i odvede Thomasa u predvorje, koje je izgledalo poput pretrpana dućana antikviteta. Na zidu je visjela slika do slike, a na tlu je ležao sag preko saga. Thomasu je zastao dah. Sluga odvede Thomasa u biblioteku. Ovdje je sjedio kućedomaćin i telefonirao. Thomasu je domaćin već na prvi pogled bio neobično antipatičan. Vrlo visok i vrlo debeo. Oko četrdeset godina. Okrugla glava. Nisko čelo. Kratka blijeđo-plava kosa, zaglađena briljantinom. Vodenaste, prodorne oči. Iznad ženskastih usta blijedoplavi brk ... Nije nipošto prestao telefonirati kada je Thomas ušao. Samo mu je mahnuo rukom neka sjedne. Sav crven u licu, derao se u slušalicu: – Sada vam želim nešto reći, Neuneru, živo mi se fućka što vam je žena bolesna! Što-što-što, ma kakva nepravda! Krali ste! Dabome, ja to zovem krađom. Upozoravam vas, Neuneru, ne izazivajte me, ukinut ću vaše mjesto neophodno potrebnog u pozadini! Što kažete? Nesposobni ste za frontu? Da se ne nasmijem! A sada dosta! Otpušteni ste bez otkaznog roka! Lakuleit tresne slušalicu na vilicu, ustane, rokćući i smijući se. – Dobar dan, gospodine Lievene. Drago mije. Ovo je bio jedan od mojih knjigovođa. Morao sam ga izbaciti. Klipan je postao W&N bezobrazan. To valjda neću dopustiti, zar ne? – Žovijalno udari Thomasa po ramenu. – No, stari zemljače, najprije da nešto popijemo, a onda ću vas odvesti u kuhinju. Princeza će odmah doći. Moja žena petlja s oblačenjem – kao i uvijek. Thomas uoči na Lakuleitovim mesnatim prstima tri prstena s velikim briljantima. Ovaj mu je gospodin postajao sve više i više antipatičan. Kuhinja je bila velika kao u srednjem hotelu. Thomasu su pomagali kuharica, kuhar i dvije djevojke. Lakuleit je sve promatrao i pio »Hennessy« iz čaša za vodu. Tada u kuhinju uđe Vera princeza von C. Nosila je crvenu večernju haljinu duboka izreza. Ako je pri prvom susretu bila ohola, pri drugom je bila pretjerano šarmantna. S vrlo lošim predosjećajem Thomas je uranjao valjuške u fini umak. Međutim, sasvim se neugodno počeo osjećati tek kada je u blagovaonici upoznao gospođu Lakuleit. Olga Lakuleit izgledala je uništeno. Iscrpljeno lice. Žućkasta izblijedjela kosa, oči bez sjaja. A pri tom joj je moglo biti tek blizu četrdeset. »Oh, bože, to jadno stvorenje«, pomisli Thomas. »Zar je princeza prijateljica tog debeljka? Očito. Zašto sam uopće došao ovamo? Ogavno.« Večer je postajala sve odvratnijom. Olga Lakuleit nije izustila ni jedne jedine riječi. Nije pila. Pojela je jedva jedan valjušak. Odjednom joj poteku suze niz blijede obraze. – Pođi radije opet gore, Olga – reče Lakuleit kratko i brutalno. Olga Lakuleit ustane i ode. – Još jedan valjušak, gospodine Lievene? – upita obazrivi suprug, dok se princeza, sva ozarena, smiješila Thomasu Lievenu koji je W&N iznenada potpuno izgubio tek. Meni Punjene artičoke Fini konigsberški valjušci Ananas – beignets 44 Pariz, 26. ožujka 1944. Uz istočnopruski specijalitet jedna se princeza ponaša čudno Punjene artičoke Uzmite oko osam cvjetišta artičoka – mogu se uvijek dobiti u konzervama ili u staklenkama – složite ih na pladanj i poškropite limunovim sokom. – Obložite ih s 50 grama crnih maslina 44 ‘Uštipak. bez koštica, ploškicama od dva mala, crvena feferona i dva tvrdo kuhana jajeta. – Izmiješajte limunov sok, ulje, vrlo sitno kosani luk i peršin, pa taj umak prelijte preko punjenih artičoka, a pladanj ukrasite peršinom. W&N Fini valjušci konigsberški Uzmite 1/2 kilograma teletine i pola kilograma svinjetine, sameljite u stroju i čvrsto izmijesite s namočenom i istisnutom žemljom, dva jaja i sitno nasjeckanim, svijetlo popirjanim lukom. Pikantno začinite solju, paprom i sardelnom pastom, pa mokrim rukama oblikujte okrugle valjuške srednje veličine. – Načinite svijetli zapržak od maslaca i malo brašna, zalijte mesnom juhom i čašom bijela vina, ostavite da dobro provri, zatim unutra stavite valjuške te ih na laganoj vatri skuhajte. – Valjuške izvadite, umak vežite kiselim vrhnjem u koje ste umutili dva žumanjka, dodajte veliku žlicu kapara, začinite paprom, solju i limunovim sokom, pa ostavite valjuške kratko vrijeme u vrućem umaku, ali neka umak ne zakipi. Ananas-beignets Uzmite ploške svježih ili konzerviranih ananasa i raspolovite ih. – Pripremite gusto tekuće tijesto od 1 /8 litre mlijeka, 125 grama brašna, dva cijela jaja, nešto soli i malo ruma. – Umočite komade ananasa u tijesto, pa ih pecite u vrućem maslu tako da plivaju dok ne postanu zlatnožute boje. Ocijedite masnoću i poslužite beignetse posipane šećerom. Poslije večere prijeđu u biblioteku. Ovdje, uz kavu i francuski konjak, debeljko konačno ispusti mačka iz vreće: W&N – Slušajte, Lievene. Berlinčanin ste kao i ja. Vi imate banku, a ja veliko poduzeće. Vremena su posrana, nemojmo se zavaravati. Taljige su zaglibile u blatu i brzo će se prevrnuti. Čovjek mora misliti na budućnost. Nemam li pravo? – Ne znam o čemu govorite – Thomas će hladno. Debeli se grohotom nasmije: – Ma naravno da znate! A tko će ako ne vi? I vaš je novac već u Švicarskoj! – Lakuleit sada postane sasvim jasan. On i njegovi prijatelji imaju velike imetke u Francuskoj. Pronađe li Thomas preko svojih veza put da se ta bogatstva prebace u Švicarsku, neće požaliti. – I za vas je u tome dobar zalogaj, Lievene! Thomasu je sada bilo dosta. Ustane. – Bojim se da ste se obratili pogrešnom čovjeku, gospodine Lakuleite. Ja se time ne bavim. Sada se u razgovor uključi i princeza. Stane na Lakuleitovu stranu. Thomasu sada prekipi. »Zar ta osoba nema stida! Prijateljica oženjena čovjeka – još k tome ovakva čovjeka! Fuj! Odvratno!« – Gospodine Lievene, možda vas ovaj posao ipak privuče kad čujete tko su prijatelji gospodina Lakuleita ... – Jeste 1’ već čuli za Göringa? – zagrokće debeljko. – Bormanna? Himmlera? Rosenberga? Kažem vam, u tome leže milijuni – pa i za vas! – Nisam potkupljiv. – Ah, glupost, čovječe! Svakog se čovjeka može kupiti. Radi se samo o cijeni! Ovo je bio kraj. Thomas se naglo oprosti. Bio je izvan sebe od bijesa. »Ta debela svinja! Tome ću sada malko pripaziti na prste. Pa on smrdi i sprijeda i straga ...« W&N Dok je Thomas u garderobi tražio svoj kaput, odjednom se pojavi princeza: – I ja odlazim. Možete li me otpratiti kući? Stanujem sasvim blizu. Thomas se šutke nakloni. Od bijesa nije mogao govoriti. Ni na ulici ne izreče ni slovca. Šutke doprati mladu ženu do kućnih vrata. Ona otključa i nasloni se na zid. – Dakle, što je Tommy? – reče ova čudnovata pripadnica prastarog njemačkog plemstva. Glas joj je sada bio hrapav i promukao. Thomas se zapilji u nju. – Mo – molim? – No, hajde, poljubi me ... Što čekaš? – Primivši ga za rukav, privuče ga k sebi, obavije ruke oko njega, pa ga divlje poljubi. – Želim da me ljubiš – šaptala je princeza. Ponovno ga poljubi, pa izusti prilično glasno nekoliko rečenica koje nipošto nisu za štampu. Ah, vi Hohenzollerni, Windsori, Auerspergi, Collone. Prepoštovani grofe od Pariza! Za volju uzvišenog vam roda, radije ćemo prešutjeti što je rekla ta zgodna, drska, plava plemkinja – zbog vas i iz obzira prema međunarodnoj cenzuri knjiga. U trenutku dok je Vera princeza von C. izgovarala te nečuvene riječi, Thomasu pukne pred očima. Lakuleit!!! Konačno je znao odakle mu je poznato to ime. Nalazilo se u crnom dnevniku ustrijeljenog Untersturmfuhrera Petersena! Mnogo je imena bilo u toj knjizi, u kojoj je ta varalica bilježila sve koji su bili upleteni u njegove mračne poslove. »Lakuleit...« Thomas je jasno, potpuno jasno, vidio pred sobom W&N napisano ime i iza njega tri uskličnika. A ispod toga kraticu nekog drugog imena: V. v. C., a iza toga jedan upitnik... 13 Thomas je inače vrlo rado dopuštao da ga zavedu izigravajući malu djevojčicu. Ali danas? Koliko god ga je s jedne strane ta plavuša, prastara roda, privlačila, s druge je strane princeza izazivala tjeskobu i bila mu sumnjiva. Osim toga ta je dama imala previše loše društvo. Stoga on prijazno, ali odlučno, skine Verine ruke sa svog tijela, pa reče uz naklon: – Zaista ugodna večer. Smijem li se sada oprostiti, poštovana princezo? Kestenjastosmeđe oči drske ljepotice sasvim su se suzile. Poštovani čitaoče! Predočite sebi do ludila razdraženu, zavodljivu, lijepu plavušu! Jeste li? No dobro. Onda vidite u duhu ono što je Thomas Lieven vidio u stvarnosti. Podivljala djevojka procijedi kroz zube: – Vjerojatno si poludio, Tommy, što ti je? Pa ne možeš me sada u ovom stanju ostaviti samu ... Thomas se nakloni i drugi put. – Čini mi se, poštovana princezo, da ste intimna prijateljica gospodina Lakuleita. Nipošto ne bih htio smetati toj vezi, tome tako skladnom, moralnom odnosu. Otvori kućna vrata. Ona ga pokuša zadržati. On se oslobodi. Ona stane udarati malim nogama po tlu, prodorno vrišteći: – Ostani ovdje, govnaru jedan! – I stane ga udarati šakama po W&N prsima. On se okrene i ode niz noćni bulevar, ne brinući se više za pomahnitalu ženu. »Uuuuuh! Svježeg zraka!« To je bilo sve što mu je sada trebalo. Bože, bože, kakva večer. Njemačko visoko plemstvo ipak ima nešto u sebi! Obične, građanske dame s njim jednostavno ne mogu držati korak. »Ta je mala malko pokvarena«, pomisli Thomas, »ali zgodna. Čudno, a mogao bih se zakleti da je poštena. Dobro odgojena. Pametna. Šarmantna – ako to želi biti... Što li takva žena nalazi na klipanu poput Lakuleita? Zašto je njezino ime zapisano ispod njegova u crnom dnevniku mrtvog UntersturmfUhrera Petersena?« Thomas stane, zapilji se u jedno stablo, pa reče glasno: – Pa nisi se valjda zaljubio u Veru, idiote jedan? Stablo mu ne odgovori. Uostalom, pitanje mu niti nije bilo upućeno. Thomas pođe dalje. »Glupost«, pomisli. »Što uopće znači zaljubiti se? U onog plavog morskog psa? Smiješno. Ali gospodina Lakuleita ćemo malko ispipati. Svakako!« Te večeri 26. ožujka 1944. godine Nanette je imala izlaz. Thomas otključa kućna vrata, upali svjetlo u malom predsoblju, skine ogrtač i otvori vrata male biblioteke. U visokom naslonjaču pokraj kamina sjedio je neki čovjek. Njegovani brk, rimski nos. Vječito ironične oči. Plavo odijelo već malo iznošeno. U ruci lula kao u Sherlocka Holmesa. Gospodin otpuhne oblak dima jeftina duhana, zatim reče izvanredno značajno: – Ovo niste očekivali, gospodine Lievene, je li? – Dobar večer, pukovniče Simeon – reče Thomas Lieven, pa uzdahne promatrajući francuskog obavještajca, tog junaka i pol, s W&N kojim je doživio već toliko uzbuđenja. – Već se dugo nismo vidjeli. Pukovnik Siméon, koji je još uvijek izgledao poput previsoko izraslog Adolphea Menjoua, ustane i patetično započne: – Ušao sam u vaš stan pomoću otpirača. Gospodine, vaša je igra završila. – Samo trenutak, dragi moj. Vaš duhan – ne ljutite se – upravo zvjerski smrdi. Vidite li ondje plavi glineni lonac? Unutra je pravi engleski. Ratni plijen njemačkog Wehrmachta. Ne morate se sustezati iz nacionalnih obzira! Pripadnik francuske obavještajne službe, kojoj je vječito nedostajalo novaca, kratko se kolebao, zatim istrese lulu i priđe plavom glinenom loncu. Podižući poklopac, mrko reče: – Nemam ništa osobno protiv vas, gospodine Lievene. Pa ja sam vas zavrbovao za Deuxiéme Bureau. Međutim, sada je vaša igra završila. – To ste već jedanput rekli. Pričekajte malko, onda ću vas pažljivo saslušati... Iznenada Siméon ispusti lulu na tlo. Odjednom je u ruci imao pištolj. – Dalje od ormara! Ruke uvis! – Ali nemojte, gospodine pukovniče – reče Thomas tresući glavom. – Zar ste još uvijek tako plašljivi kao nekoć? – Mene nećete zavarati! Želite otvoriti ormar, nije li točno? – Točno je. – Da biste iz njega izvadili oružje, pa me svladali. – Nije točno. U ormaru nemam oružja. – Nego? – Moj kućni bar. Htio sam nam pripremiti neko piće. W&N Pukovnik napravi tri velika koraka, silovito otvori izrezbareni ormar, zatim, malko pocrvenjevši, zareži: – Čovjek mog zanimanja ne može nikada biti dovoljno oprezan. – Thomas počne pripremati pića. Siméon nadoveže: – Pogotovo s izdajicom poput vas. – Sa sodom ili s čistom vodom? – Sa sodom. Sa trostrukim i četverostrukim izdajnikom poput vas, gospodine Lievene! – Malko je bezbojna, zar ne? Još malo viskija? Tako. Siméon se gnjevno okrene. Thomas gaje samilosno gledao. On je u biti volio tog vjetrogonju, tu herojsku budalu. Zatim reče: – Žao mi je pukovniče. – Što? – Da sam vam upropastio vaš lijepi nastup. Uostalom, recite kako je slatka Mimi? – Odakle da ja to znam? – No slušajte, pukovniče! Pa vi ste mije oteli! Htjeli ste se vjenčati, rađati djecu, male francuske rodoljube ... A sada uopće ne znate što je s njom? Pukovnik muklo reče: – Mimi me napustila. Već prije godinu dana. Možete li to zamisliti? – Hajde da uprskos tome popijemo u Mimino zdravlje. Služi li vam za utjehu pomisao daje ta slatka i mene napustila? – Ni najmanje. – Vrlo ljubezno. A sada mi objasnite zašto je moja igra završila. – Prije mi niste dopustili da kažem sve do kraja. Nisam želio reći da je vaša igra završila. Želio sam reći: vaša je igra završila, ako W&N smjesta ne maknete ruke s princeze. – S kakve princeze? – Točno vi znate s kakve princeze! Bili ste danas navečer sa njom. – Budite uvjereni da sam već maknuo ruke s nje! – Ne budite frivolni! Ovdje se radi o životu i smrti! Opominjem vas, Lievene. Imamo opsežne dosjee o vama... – Bože moj, a koja li ih obavještajna služba nema? – Posljednji put vas upozoravam, Lievene. Ne povlačite se u taj svoj bezdušni cinizam. I sami znate koliko je u međuvremenu ojačao pokret otpora u Francuskoj. Svakog bismo dana mogli bilo koga od vas ubiti – kad bismo htjeli. Pa i vas. Međutim, kada se radi o vama, uvijek se malko raznježim... – Ma što ne kažete! – Zaista ... Uspomene ... Zajednički bijeg iz Pariza ... Mimi ... Toulouse ... Pukovnik Débras ... Josephine Baker ... Ali neću vas moći dalje štititi, ako se ne prestanete baviti princezom i tim gospodinom Lakuleitom ... Thomas se zapanji. – Želite mi reći da je francuska obavještajna služba zabrinuta za dobrobit nekog debelog nacističkog špekulanta? – To vam želim reći. – A zbog čega? – To vam ne želim reći. – Pukovnik je sada bio beskrajno muževan i odlučan: – Ovo vam je naša posljednja opomena, Lievene. Poslije ove više nema nijedne. Od sada se oštro puca. – Odmah? Ili još možemo popiti zajedno posljednji viski mira? W&N 3. poglavlje 1 – Gospodin Lakuleit je po mojem mišljenju jedna od najvećih svinja što trče po Francuskoj – reče Thomas Lieven u jednoj sobi hotela »Lutetia« u Parizu. Pukovnik Werthe i mali častohlepni major Brenner bili su mu slušaoci. Izmjenjivali su značajne poglede. – Čemu ovi značajni pogledi, gospodo? – Ah, Lievene – uzdahne Werthe – Brenner i ja se pogledavamo jer vjerujemo da znamo povod vašeg ogorčenja. Reći ću samo: Vera. – Princeza Vera – dopuni mali Brenner hihoćući. – Ne gledajte tako ljutito, gospodine Lievene! Otkako vam je Služba sigurnosti za petama, malčice pazimo na vas. Thomas će razjareno: – Princeza mi je ravnodušna! Potpuno! – Brenner ponovno zahihoće. – Ne cerekajte se! Ponavljam: taj Lakuleit smrdi do neba! Princeza vara zajedno s njim! A i francuska obavještajna služba zanima se za oboje! – Bilo bi vjerojatno previše od vas zahtijevati da nam kažete tko to od francuske obavještajne službe – primijeti Werthe. Thomas kimne. – Tvrdite da gospodin Lakuleit želi prokrijumčariti imovinu Bormanna, Himmlera i Rosenberga u Švicarsku. Zar vam još nije dosta, čovječe? Želite li se zakvačiti još i osobno s Adolfom Hitlerom? – Gospodine Lievene, upozoravam vas da razmislite – započne mali major Brenner. W&N Međutim, Thomas ga bijesno presiječe: – Izvolite najpažljivije izbjegavati da mi protuslovite, Brenneru. U onoj pripovijesti s makijima suprotstavili ste mi se – i bili ste unaprijeđeni u majora. Kod državnih kreditnih bonova već ste bili pametniji i surađivali ste. A sada, tek što niste postali potpukovnik, želite me napasti s leđa, luđače? Ovo je djelovalo. Crven poput rajčice, mali ga je Brenner uvjeravao: – Ma ni govora, gospodine Lievene. Smatram – smatram ... Priključujem se vašim planovima. Hrm! Pukovnik Werthe zastenje. – Još mi je samo to trebalo da mi korumpirate vlastite ljude, Lievene! Abwehr Pariz ispita, sa svim sredstvima što su mu stajala na raspolaganju, gospodina Oskara Lakuleita, bivšeg vlasnika garaža u Berlinu N, sada milijunaša, jedinog vlasnika poduzeća Intercommerciale SA i nakupca motornih vozila za Wehrmacht. Što se pri tom pokazalo? Oskar Lakuleit je vrlo loše postupao sa svojom jadnom ženom. Očito ju je varao s princezom Verőm von C. U svojim poslovnim metodama bio je brutalan, a u društvenom ophođenju neotesan, bio je uobražen i tipičan skorojević. – No dakle? – reče Werthe. – Zbog svega ovog ne možete čovjeka zatvoriti. Jer tada bi valjalo pohapsiti tri četvrtine muškaraca na svijetu. – Kod tog je klipana ipak nešto trulo – zagriženo će Thomas Lieven. – Strahovito trulo! W&N Samo što? Po nalogu opunomoćenika za nabavu motornih vozila, Oskar Lakuleit već je godinama kupovao automobile po Francuskoj. Njegovo je poduzeće godišnje prijavljivalo za porez milijunske prihode. Od kupnje francuskih automobiltWehrmacht mu je kao zaradu, a i za pokriće troškova i davanje provizija odobrio deset posto od kupovne cijene. Posao je tekao na opće zadovoljstvo. Opunomoćenik za motorna vozila bio je ogorčen zbog Thomasovih pitanja: – Izvolite ostaviti Lakuleita na miru, Sonderfuhreru! On je naš najbolji čovjek! – A ipak ... – gunđao je Thomas kada je navečer 7. travnja 1944. godine sjedio s majorom Brennerom uz čašu konjaka u biblioteci svoje male vile – a ipak je taj Lakuleit lopov... Još nikada nisam pogriješio u ocjeni nekog čovjeka ... – Uto zazvoni telefon. Thomas podigne slušalicu. – Halo? – Onda Tommy – reče poznati glas. – Kako je moj zločesti dečko? »Ma to je preglupo«, pomisli Thomas, »zbog čega sam sada pocrvenio?« Promuklo odgovori: – Izvrsno, poštovana princezo. A kako ste vi? – Čeznem za vama! Možete li sutra navečer doći k meni? – Ne mogu. – Moja djevojka ima izlaz. Recimo, dakle, poslije večere? – Bojim se da doista neću moći. – Imam nekoliko divnih novih ploča. Prokrijumčarene su iz Portugala. Gershwin i Glenn Miller. Benny Goodman i Stan Kenton. W&N Svirat ću ih za vas ... Dakle u devet! Čuo je kako se smije, zatim je prekinula vezu, ne čekajući njegov odgovor. – Drskost – reče Thomas Lieven. 2 Došao je već pet minuta prije devet i donio celofansku kutiju s tri orhideje, koje je dugo morao tražiti. Godine 1944. i u Parizu su polako ponestajale orhideje. Princeza je nosila skupocjen nakit i kratku crnu večernju haljinu, koja je sprijeda i straga i ispod ramena bila zbunjujuće duboko izrezana. Odsvirala je Thomasu nove ploče. Zatim su malo plesali i pili ružičast šampanjac. Thomasu se princeza učinila čarobno lijepom. To joj je i rekao. Ona mu odvrati da je on za nju najuzbudljiviji muškarac na svijetu. Na taj su način, bez mnogo okolišanja, oko 23 sati dospjeli na kauč. Thomas je primao cjelove kakve dosada još nikada nije dobio. Princeza je prela: – Još mi se nikada nijedan muškarac nije sviđao poput tebe ... – I ti se meni sviđaš, Vera – jako. – Kad bi mogao učiniti nešto za mene, bi li to učinio? – Prema tome ... – Možeš li otvoriti moj patentni zatvarač? – Vrlo rado ... – Bi li još nešto učinio za mene? – Od svega srca! W&N – Onda ostavi Lakuleita na miru. On skoči. Odjednom je bio potpuno trijezan. – Što si to rekla? – Da ostaviš Lakuleita na miru. – Ostala je ležati na kauču i gledala ga vrebajući. – Već ga tjednima uhodiš, mali moj Tommy, ili možda ne? On ništa ne odgovori. – Možda ti nije pravo što te zovem Tommy – nastavi princeza. – Možda bih trebala reći Jean. Jean Leblanc. Ili Pierre? Pierre Hunebelle? On ustane. Odjednom se osjećao vrlo čudno. – Ni Hunebelle ti ne odgovara? Pa dobro, onda možda Armand Deeken? Sjećaš li se još kako si izveo ono zamašno krijumčarenje franaka, Armand? Ili kako si nasamario francuske partizane – captain Robert Almond Everett? – Thomasu se presiječe dah. – Ili kako si pred nekim njemačkim generalom glumio američkog diplomata Roberta S. Murphyja? Moram li nastaviti, mali moj slatki agente njemačkog Abwehra? Ili si možda već prešao kakvoj drugoj družbi? – Nisam – reče Thomas, sabravši se. – Još sam uvijek kod Abwehra. A ti? – Hajde pogađaj! – Kad pomislim na tvog debelog ljubavnika, rekao bih da si kod Gestapoa – odgovori joj on grubo. Princeza, vrisnuvši, skoči. Prije nego što je mogao uzmaći, ona ga ošamari lijevo i desno po licu i istodobno zapadne u svoj ljubezni način izražavanja: – Lopove jedan govnarski, što samo umišljaš? Pokušavam ti spasiti život, a ti ovako? – Thomas pođe k vratima. – Tommy, ne W&N odlazi! Što se mene tiče, učini s Lakuleitom što god te volja, samo ostani ovdje! – Thomas produži kroz predsoblje. – Osvetit ću se, ti podla životinjo... Molim te ostani kod mene, molim... Thomas tresne za sobom vratima. Potrči niz stepenice. Gore se vrata ponovno otvore. Psovala je za njim poput furije. »Što dalje! Što dalje odavle!« On izjuri na cestu. Ondje se sudari s nekim muškarcem koji prigušeno krikne: – Au! Prokletstvo! – Mičite mi se s puta, čovječe, tako sam bijesan da više ne znam što radim! – To više nije ni potrebno – reče pukovnik Jules Siméon hladno. – Već dva sata stojim ovdje. Vidio sam kako dolazite. Vidim kako odlazite. – Sto mu gromova, doista ste nadareni obavještajac! – Prezreli ste moju opomenu. Sada ćete uskoro promatrati rotkvice odozdol! 3 – ... a pred kućom je stajao neki klipan iz Francuski obavještajne službe – izvještavao je sutradan Thomas u hotelu »Lutetia« pukovnika Werthea i malog majora Brennera. Još je uvijek bio bijesan. – Koju ulogu zapravo ovdje igra princeza? – Ne znam, ali ću ubrzo saznati... Gospodine pukovniče, kunem vam se da ću tog klipana raskrinkati, da ću ... Werthe ga presiječe: – Prestanite s Lakuleitom, Lievene. Danas su mi dobrano natrljali W&N nos. Iz Speerova štaba. Neka smjesta ostavimo Lakuleita na miru. Taj je čovjek duša Atlantskog bedema. Lakuleit isporučuje svu robu koja nedostaje. OT 45 i OKW 46 propali bi bez njega! Uzmite na primjer telefonske žice ... OT više nije mogla nabaviti ni od kuda telefonske žice. Lakuleit je isporučio 120000 metara! Thomas uzdahne. – E pa lijepo. Dobili ste po nosu, gospodine pukovniče. Shvaćam da ste zle volje. Ali zbog čega vi pravite tako kiselo lice, dragi Brenneru? Major odmahne rukom. – Same brige. Pismo od kuće. Žena bolesna. Dečko će u lipnju sasvim sigurno propasti u školi. Latinski i fizika. A onda još i taj prokleti porez ... Bez osobita zanimanja, Thomas upita: – Zbog čega imate briga s porezom, gospodine Brenneru? – Jer sam bio idiot i prije više godina napisao nekoliko članaka za neki izdavački zavod koji izdaje vojno-političku literaturu. Jer sam, budala jedna, zaboravio to prijaviti poreznim vlastima! Jer su u tom zavodu proveli kontrolu knjiga! I jer je neki govnarski knjigovođa spomenuo moje ime, eto zbog toga! Lice Thomasa Lievena odjednom zadobije izgled potpunog idiota. Mucajući reče: – Knjigovođa ...? – Pa kažem vam! 45 Organizacija Todt. 46 Vrhovna komanda Wehrmachta. W&N Iznenada Thomas skoči. Promuklo kriknuvši, zagrli Brennera i poljubi ga u čelo. Zatim izleti iz ureda. Brennera oblije tamno rumenilo; još ga nikada nijedan muškarac nije poljubio. Protrlja čelo. – Šenuo – reče zaprepašteno – Sonderfiihrer Lieven je šenuo! – Nikada – reče suhonjavi, žućkasti knjigovođa Anton Neuner – nikada vam to neću zaboraviti, gospodine Lievene! – Jedite sada, gospodine Neuneru, ohladit će vam se juha – reče Thomas. Pozvao je skromnog Neunera u svoju vilu na ručak. Gospoda su se poznavala tjedan dana. Još donedavno, gospodin Neuner bio je knjigovođa u poduzeću lntercommerciale Oskara Lakuleita. One večeri kada je Thomas bio u gostima kod Lakuleita, ovaj je telefonski najurio svog knjigovođu. Tada je Thomas prvi put čuo ime Neuner. Nakon porezne jadikovke Brennera to mu je ime ponovno palo na pamet. Mršavi knjigovođa poslušno posrče malo juhe, zatim spusti žlicu, pa se zapilji u Thomasa kao u obećanu zemlju. – Još uvijek to ne mogu shvatiti! Gospodin Lakuleit me izbacio. Ukinuo je moje mjesto neophodno potrebnog u pozadini. Moja je žena gotovo isplakala oči; sebe sam već vidio u Rusiji. Tada se pojavljujete vi, meni potpuno stran čovjek, te mi pribavljujete novo mjesto neophodno potrebnog u pozadini. Ali zašto? – Gospodine Neuneru, ja sam bankar. Poznajem Intercommercialu. Znam da ste sposoban čovjek. Takve se stvari pročuju! Utoliko manje razumijem zašto vas je gospodin Lakuleit izbacio ... Neuner se nagne nad tanjur. Lice mu se stane trzati. – Zbog 18 maraka i 25 pfeninga. Jest, točno ste čuli. I to pošto W&N sam se tri godine za njega mrcvario. – Neuner ispriča kako je jednom, pošto se vrlo dugo zadržao u uredu, večerao u nekoj restauraciji i naplatio račun od poduzeća, a da nije pitao Lakuleita. Debeljko je to doznao i smjesta ga otpustio. – Pritom bih znao ispričati priče o poslovima – o kakvim samo poslovima, kažem vam, gospodine Lievene... – Zanimljivo. – ...ali to neću učiniti. Ma kako loše gospodin Lakuleit prema meni postupio, ja nisam izdajica ... Lijepa služavka Nanette donese glavno jelo. Neuner reče: – Juha je bila izvrsna. Nadam se da dalje nema ništa pečeno. Bolestan sam, naime. Čir na želucu, znate. – Imam goluba, pirjanog na vodi i maslacu. Mislio sam na vaše zdravlje. – Ah, dragi gospodine Lievene, kako ste vi divan čovjek! – Nije spomena vrijedno. Uostalo, sasvim ćete sigurno poživjeti duže nego predebeli gospodin Lakuleit. Taj se čovjek prežderava, a pretjeruje i u svojim poslovima ... – Taj je čovjek već pretjerao – izbaci Neuner. – Ti će mu automobili još slomiti vrat. – Prestrašeno se prekine. – Uzmite malo od ovoga, to je cvjetača protisnuta kroz sito. Prija li vam golubica? – Izvanredno ukusna, čak ni na Rivijeri nisam okusio ništa bolje. U mozgu Thomasa Lievena zazvoni na uzbunu. Neuner, taj skromni knjigovođa, pa na Rivijeri? – Recept sam dobio od kuhara u hotelu Negresco – reče Lieven. – Ondje sam uvijek odsjedao, sjajna kuća ... – Ha, ha, ha, to je bilo gospodinu Lakuleitu preskupo. Za mene, W&N mislim reći. On sam je uvijek ondje odsjedao. Ja sam morao odsjesti u nekom jeftinom svratištu. Trebao me, jer ne zna francuski. – Nema socijalnih osjećaja, taj gospodin Lakuleit. Blistavih očiju i ništa ne sluteći, Neuner je pričao: – Često smo išli na Rivijeru, pa sve onamo dolje do francuskošpanjoske granice. Naši su poslovi... – odjednom zašuti, pa sumnjičavo pogleda Thomasa. Ali Thomas se vedro nasmiješi: – Uzmite još jabučne kaše, gospodine Neuneru! Pričajte mi još malo o Nici. Već davno nisam bio tamo ... 4 Iz tajnog izvještaja koji je Abwehr Pariz 12. svibnja 1944. godine poslao Glavnoj financiskoj kontroli pri vrhovnoj komandi Wehrmachta u Berlinu: ... na ovaj su nam grad svrnule pažnju vješto upravljane izjave otpuštenog knjigovođe Antona Neunera o Nici. Major Brenner i Sonderfuhrer Lieven poslani su na Rivijeru. Radeći tri tjedna utvrdili su: Oskar Lakuleit je ovdje dijelom pokupovao, a dijelom dao ukrasti iz garaža pobjeglih vlasnika, najmanje 350 vrijednih W&N Meni Teleći bujon s pržencem Pirjani golub sa cvjetačom á la creme Jabučna kaša s trešnjama Pariz, 14. travnja 1944. Dijeta Thomasa Lievena skrhat će nekome vrat Teleći bujon Od potpuno nemasne teletine pripremite, bez začinskog zelenja, juhu, koju ostavite da jako pokuha, te je samo slabo posolite. Servirajte juhu u šalicama, pospite je s nešto sitno nasjeckana peršina i poslužite uz nju prženac bez kore. Pirjani golubovi Uzmite dobro očišćene i oprane mlade golubove te ih pirjajte u slabo posoljenoj vodi s priličnim komadom maslaca u zatvorenom loncu kojih tridesetak minuta na laganoj vatri dok ne postanu W&N mekani. Pazite da u loncu bude uvijek toliko tekućine da se golubovi ne zapeku. Cvjetača á la Creme Uzmite dobro opranu cvjetaču, odstranite tvrde stručke, raščlanite je na više dijelova, stavite ih u kipuću slanu vodu i kuhajte dok ne postanu sasvim mekani. – Izvadite ih, ocijedite i protisnite kroz sito za pasiranje. Pire dobro izmiješajte s jednim žumanjkom, nešto slatkog vrhnja i komadom maslaca, te na laganoj vatri još jednom zagrijte, ali neka ne zakipi. Jabučna kaša s trešnjama Uzmite slatke, prhke jabuke, ogulite ih i očistite od sjemenki, pa pripremite, sa što manje šećera, vrlo finu pasiranu jabučnu kašu. Ukrasite je ukuhanim trešnjama i utaknite naokolo piškote. kola strane proizvodnje (rolls royce, lincoln, cadillac, hispano suiza i tako dalje). Poslove oko kupnje zaključivao je u hotelu Negresco, a kao prevodilac mu je služio knjigovođa Neuner. Lakuleit je kola rastavljao na dijelove. U Vichyju je mitom nabavljao izvozne dozvole za automobilske rezervne dijelove, te ih izvozio u Madrid, gdje su rezervni dijelovi ponovno sastavljani u luksuzna kola i prodavani po najvišim cijenama. Sasvim je sigurno da transakcije iz Nice nisu provedene u poslovnim knjigama Intercommerciale. Pretpostavljamo daje Oskar Lakuleit ovim i sličnim poslovima prevario Reich za nekoliko milijuna. Transakcijama u Nici pružen je povod poreznim vlastima W&N da ispitaju čitavo njegovo poslovanje ... 5 Navečer 29. svibnja 1944. godine Thomas Lieven donese princezi Veri von C. crvene ruže. Dan ranije ta ga je čudnovata aristokratkinja – opet jednom – nazvala i pozvala k sebi. Thomasu se učinila uzbudljivijom nego ikada. Vera reče: – Obećavam da ću večeras biti dobra. Ni riječi o Lakuleitu! Vera te večeri ostane dosta dugo vjerna zadanoj riječi. Što je naposljetku svoje obećanje ipak prekršila, nije bila njezina krivnja. Plesali su, udvarali jedno drugome, slušali glazbu. Postalo je kasno. Tada su se poljubili. Zatim za njih više nije bilo nikakvih problema. Sve je postalo prirodno i jednostavno, a Thomas je imao osjećaj da Veru poznaje već odavno ... Tada zazvoni telefon. – Neću se odazvati – reče Vera lijeno. Zaljubljeno je gledala Thomasa i gladila ga. Telefon je uporno zvonio. Napokon Vera ipak podigne slušalicu i javi se. Neko je vrijeme slušala, zatim smrtno problijedi. Oči joj ispuni mržnja. Zasikće na Thomasa: – Pseto jedno ... Prokleto pseto! – Nemoj, chéri! Nemoj ponovno započinjati – zamoli je on. Odjednom Vera vrisne u slušalicu: – Ne mogu više ... Ne mogu više slušati! – Tresne slušalicu na kauč, skoči, dršćući cijelim tijelom od bijesa. Poganim izrazima počne psovati Thomasa. W&N Neko ju je vrijeme slušao, zatim pritisne na uho slušalicu iz koje se još uvijek čulo uzbuđeno kreketanje: – ... Vera ... Vera ... ma slušajte me, za boga miloga, Vera, slušajte! Toje Lievenova krivnja, kad vam kažem! Ne možemo više ništa učiniti... Lakuleita su već odveli u Berlin ... U poduzeću ... u vili... posvuda sjede porezni istražitelji ... Sve zapečaćuju ... – Laku noć, pukovniče Siméone – reče Thomas, cereći se. Položi slušalicu na vilicu i smijući se padne nauznak na kauč. Iznenada dobije udarac, pa zatim još jedan. Vera se baci na njega. Počnu se tući, dok je Vera vrištala: – Huljo jedna – podlo pseto! Konačno je čvrsto pograbi i zatraži točna obavještenja. Ona mu hripljujući reče: – Bježim – još ove noći – nikada me više nećeš vidjeti! – Ako ti dopustim da odeš! – Pustit ćeš me da odem. Znam što misliš. Znam što si sve prošao. Stoga i jesam tako bijesna. Zato ovo jednostavno ne razumijem! – Što? – Da si uništio Lakuleita! – On je odvratan zločinac, koji uza sve ostalo još i financira Gestapo. – Pa onda? Što se to tebe tiče? Sve zlato, sve devize visokih nacističkih glavešina, sve bi nama palo u ruke ... – Što znači nama? – Britanskoj obavještajnoj službi. Thomas se svali na jastuke, hvatajući zrak. – Ti radiš za britansku obavještajnu službu? – Upravo sam ti rekla! W&N – Ali ... ali kakve veze ima s tobom Siméon? – Misli da radim za njega ... Moj je zadatak bio da odvratim pažnju Francuza, kako bismo mi mogli izvesti taj pothvat. I uspjeli bismo da si surađivao, idiote jedan! Thomas se počne smijati. – Ne smij se, huljo! Thomas se smijao sve jače. Otkotrljao se na trbuh, pa opet na leđa, pa opet na trbuh. – Ne smij se, do đavola, jer ću te ubiti, nitkove jedan! Thomas je od smijeha vrištao, ječao, stenjao, u životu se nije tako nasmijao. Gotovo se zagušio od smijeha. Vera se ponovno baci na njega i opet se počnu tući. Telefon se oglasi drugi put. Thomas gurne Veru u stranu, uspravi se i pritisne slušalicu na uho. Potpuno bez daha zakrešti u slušalicu, još se uvijek smijući: – Izvolite monsieur le colonel, što je sada opet? – Kako opet? – upita glas pukovnika Werthea. Thomasu odjednom postane hladno te promuca: – Što ... što se dogodilo, gospodine pukovniče? – Nadao sam se da ću vas zateći kod princeze. Već vas posvuda tražimo. – Već ... me ... posvuda ... tražite – Thomas je blesavo ponavljao, dok je Vera zurila u njega otvorenih usta. – Stigao je kurir. Tanavko. Sutra rano ujutro letite zbog afere Lakuleit u Berlin, Lievene. Morate se javiti – čvrsto se drž’te – Glavnoj službi sigurnosti. – Gla-gla-glavnoj službi sigurnosti? – Tako je. U 15 sati. Točno na minutu. Heinrichu Himmleru. W&N 6 »Mora da je ovo gradio arhitekt s najmanje ukusa svih vremena«, pomisli Thomas ugledavši divovsku skupinu zgrada u WilhelmstraBe 102. Naš prijatelj uđe kroz golema, širom otvorena vrata u mračni kolni ulaz. Golem, visok esesovac kruto pogleda na vitkog civilista. Šutke pokaže rukom staklenu pregradu iza koje su uredovala trojica njegovih kolega. Thomas Lieven uđe, skine šešir i reče: – Sonderfuhrer Lieven iz Abwehra Pariz. Pozvan sam u Glavnu službu sigurnosti. – Heil Hitler se kaže kod nas – oštro ga opomene službujući SSHauptscharrfiihrer. – Tko vas je ovamo pozvao? – Gospodin Reichsfiihrer SS-a i šef njemačke policije – skromno odgovori Thomas. Dežurni promijeni boju, posegne za telefonom, reče nešto u slušalicu, pa stane slušati. Nakon toga je bio pun poštovanja i strahopoštovanja. Brzinom vjetra ispuni za posjetioca propusnicu sa žigom, datumom i točnim vremenom: Berlin, 30. svibnja 1944. godine, 17 sati 48 minuta. Stubištem su vodile široke, kamene stepenice do prvog kata. Na njih su se nastavljale drvene stube. U uskim hodnicima bilo je mračno. Čizme su lupale, cipele strugale. Činilo se kao da tisuće ljudi hodaju po tom centru strave. Slijedeći ordonanca, Thomas je razmišljao: »Još jučer sam bio u Parizu. Sada sam ovdje u Glavnoj službi sigurnosti. Ja, miroljubiv građanin, čovjek koji mrzi obavještajne službe, naciste, nasilje i laž. W&N Ja, Thomas Lieven, kome već godinama ne dopuštaju da živi u miru. Hoću li još ikada živ napustiti ovu stravičnu zgradu? Zar ću se ikada izvući iz te divovske paukove mreže svoje sudbine da bih mogao ispričati nešto što mi ionako nitko neće povjerovati?« – Izvolite sjesti, Sonderführeru – reče Heinrich Himmler. Ovome je prethodilo kratko pozdravljanje, pri kojem je SSObergruppenführer Kaltenbrunner, gorostas s brazgotinama od sablje na brutalnom uglatom licu, sumnjičavo promatrao Thomasa. Kaltenbrunner je bio šef Glavne službe sigurnosti. U njegovu su uredu Thomas i Himmler sada sami sjedili. Sve je u tom uredu bilo velebno: drvom obloženi zidovi, srebrni svijećnjaci, pokućstvo. Na zidu je visila uljena slika prikazujući ruševine nekog dvorca uz olujno, valovito more. Reichsfiihrer SS-a i šef njemačke policije, u crnoj uniformi svoje službe, progovori: – Dakle, pazite, Lievene. Kao što znate, vaš je zaštitnik, admiral Canaris, već tjednima samo privatno lice. Znate daje sada čitav Abwehr podređen meni – Himmler se blijedo nasmiješi. – Pozabavio sam se malko vašim spisom. Znate li što bih zapravo s vama morao učiniti? – Morali biste, zapravo, narediti da me ustrijele – tiho reče Thomas Lieven. – Ja? Hm? Što? Tako je, sasvim ispravno! Upravo sam to želio reći! – Himmler je vrtio po prstu amo-tamo težak pečatnjak sa znakom SS-a. Hladno pogleda Thomasa. – Želim vam pružiti još jednu priliku, posljednju. Zadatkom koji vam povjeravam možete se opravdati pred Führerom i pred narodom. Zazvoni telefon. Himmler podigne slušalicu, kratko sasluša, zatim W&N prekine vezu i reče: – Neprijateljski borbeni sastavi lete prema glavnom gradu Reicha. Dođite, sići ćemo u podrum. Ovo je bio prvi dio razgovora. Drugi je tekao u dubokom sigurnom skloništu. Istodobno dok su bombarderi u valovima bacali svoj smrtonosni teret na Berlin, a manje otmjeni sunarodnjaci na stotine crkavali u manje otmjenim podrumima, Reichsfiihrer nastavi razgovor sasvim drugim tonom: – Lievene, čovjek ste mirotvornih nazora. Ne protuslovite, sve mi je poznato! To prije ćete se složiti sa mnom ako kažem: ovo užasno krvoproliće mora završiti. Mi se zapadnjaci ne smijemo međusobno poklati kako bi se boljševici, rasa niže vrijednosti, mogli zlurado veseliti. Težak pogodak bombe lagano potrese tlo skloništa. Svjetlo se ugasi. Zatim se opet upali. Thomas primijeti da se Reichsfiihreru čelo osulo sitnim kapljicama znoja. Himmler sada napola stiša glas: – Vodim tešku bitku. Na meni leži golema odgovornost. Nitko je neće preuzeti. Ja moram sam o svemu odlučiti. »Ja, Ja, Ja«, pomisli Thomas. »A Hitler? A Goebels? A ostali? Vjerojatno gospodin priprema zasebnu konačnu trku!« – Prema običajima, jednog bismo vas dana, kao narodnog štetočinu, morali skratiti za glavu. Međutim, ja vas želim iskoristiti, a to ću i učiniti. Vi ste najbolji čovjek kojeg sam uspio pronaći. – Ponovno odjekne pogodak. Svjetla opet nestane. Himmleru je sada lice bilo sivo. – Poznajete svaki granični prijelaz prema Španjolskoj. Poznati su vam svi krijumčarski putovi iz Španjolske u Portugal, nije W&N li tako? – Tako je – potvrdi Thomas. – Dobro. Dobit ćete sva ovlaštenja. Poklanjam vam slobodu pod uvjetom da određenog čovjeka, zdravog i čitavog, prebacite u Lisabon. Pa vi ste bankar, zar ne? S vama se, znači, može govoriti o poslovima – ili ne? – To ovisi – reče Thomas i pomisli: »Tako je to, dakle. Zbog toga me treba. Portugalci su prekinuli s nama diplomatske odnose. Španjolci više ne puštaju ni jednog Nijemca u zemlju. Može se ući samo ilegalno. Zbog toga, dakle.« Usne Thomasa Lievena bile su sasvim suhe. Znojio se. »Nisam nikakav heroj«, pomisli. »Nisam baš nikakav junak. Bojim se. Međutim, ako ovaj masovni ubojica možda zamišlja da ću njega prebaciti – ili nekoga od njegove rodbine – ili prijatelja ...« – Dakle tako, još postavljate i uvjete! – Himmleru se u glasu pojavio opasan prizvuk. – A o čemu to ovisi? – O tome tko je taj čovjek – tiho reče Thomas Lieven. – Taj će vam čovjek, sigurno, biti simpatičan – odvrati Himmler. – Zove se Wolfgang Lenbach i posjeduje odlične dokumente na to ime. Uistinu se zove Henry Booth i engleski je potpukovnik. Osobni je znanac Churchilla i Montgomeryja. Rukovodio je jednim pothvatom komandosa u Norveškoj. Tom smo ga prilikom zarobili ... 7 Berlin je još satima poslije znaka za prestanak uzbune gorio poput divovske baklje. W&N Kolodvor je preplavila histerična gomila ljudi. Žene i djeca su vrištali, muškarci se borili za mjesta u vagonima kojima su izbjeglice neprekidno napuštale grad. Vlak je bio dupkom pun. Čak su i u nužnicima stajali natiskani ljudi. Ukrcati i iskrcati moglo se samo kroz prozore. Ali u spavaćim kolima bilo je mjesta, mnogo mjesta ... Četiri su esesovca dopratila dva civila do spavaćih kola brzog vlaka za Pariz. Žene i djecu gurnuli su u stranu. Kondukter otvori zaključana vrata vagona čim su esesovci stigli do njega. – Gospodin Lieven i gospodin Lenbach, zar ne? – upita kondukter nervozno. Thomas kimne. – Ležaj trinaest i četrnaest – reče kondukter. Thomas pogleda svog suhonjavog, visokog pratioca, pa ga pozove pokretom ruke. Odmah zatim čovjek po imenu Wolfgang Lenbach, a koji se uistinu zvao Henry Booth, uđe u odjeljak. Britanski je potpukovnik nosio plavo fresko-odijelo. Imao je kratko podšišanu smeđu kosu, svijetle oči i guste obrve. Thomas mu se obrati engleskim jezikom: – Mogu zamisliti kako se osjećate, gospodine Booth. Da sam na vaše mjestu, i ja bih isto tako mislio. Usprkos tome – idućih se dana moramo nekako podnositi. Britanski je potpukovnik šutio. Thomas uzdahne, pa izvadi iz putne torbe bocu viskija. Uzme s umivaonika obje čaše za pranje zubi, napuni ih, pa jednu pruži potpukovniku. – Thanks – reče Englez. Bila je to prva njegova riječ. Zatim su obojica dugo šutjela. Vlak naglo trgne i krene. W&N Thomas sjedne na krevet. Pogleda umivaonik, pa reče: – Znam po kojem zadatku putujete u Lisabon, mister Booth. Odmah sam to naslutio. Ne dobije nikakva odgovora. Osovine su lupetale, kotači se kotrljali ... Thomas nastavi: – Treba da predate Himmlerovu mirovnu ponudu. Mirovnu ponudu Englezima i Amerikancima. Nešto su slično već pokušali preko engleskog generalnog konzula Cablea u Zürichu. Himmler se tada u posljednji trenutak povukao. A sada vam ponovno predlaže da sklopite primirje, pa da se zatim zajedno s nama borite protiv Sovjeta ... Ni sada ne dobije odgovora. Thomas produži: – Jasno je da takvu ponudu ne možete prihvatiti, jer je sa svakog gledišta nemoralna. Borili ste se zajedno sa Sovjetima protiv nas. Ne možete sada svoje suborce jednostavno ostaviti na cjedilu. Thomas začuje Englezov glas: – Zbog čega mi sve to pričate? – Jer nisu svi u našoj zemlji svinje. – Ne razumijem. Thomas otvoreno pogleda Engleza. – Ne znate ništa o meni. Nemate razloga da mi vjerujete. Poznajete gospodina Himmlera. Znate što se zbiva u njegovu mozgu. Ipak vam kažem: u Njemačkoj ne žive samo nacisti. Nisu svi likujući navalili na Rusiju. – Nisu likujući, ali su je ipak napali. – Točno je da smo napali Rusiju. Usprkos tome želim vam reći: W&N njemačka se vojska ne sastoji samo od grubih redova! Uskoro ćete se iskrcati na Kontinentu. Potući ćete nas zajedno sa Sovjetima. Ali će za stotine tisuća biti velika razlika padnu li u zarobljeništvo zapadnih saveznika ili u sovjetsko. Među tim stotinama tisuća bit će mnogi koji nisu ništa krivi za ono što se zbivalo u ovome ratu... – Znači, nedužni? – reče Booth. – A zar možda niste svi vikali Heil i oduševljeno dopuštali gospodinu Hitleru da radi što hoće? – A inozemstvo? Nije li i ono odobravalo Hitleru, divilo mu se i čudom čudilo njegovoj Olimpijadi i skrštenih ruku gledalo kako napada prve male narode? – reče Thomas. – Nije li gospodin Chamberlain bio u Münchenu? Englez naglo vrati svoju čašu. Ugasi svjetlo iznad kreveta, pa se okrene k zidu. 8 No zavirimo malko u budućnost. U okvirima bezuvjetne kapitulacije, savezničke su oružane snage naredile svim jedinicama Wehrmachta da u ponoć između 8. i 9. svibnja obustave sve borbene akcije i pokrete te da se predaju na onome mjestu gdje su se u to vrijeme nalazile. Danas je historijski utvrđeno da su anglo-američki komandanti armija i oficiri, u prvom redu feldmaršal Bernard L. Viscount Montgomery, prešutno dopustili još sate i sate poslije ponoći, 8. svibnja 1945. godine, pokrete njemačkih jedinica s njihovih položaja u smjeru zapada. Tisuće i tisuće njemačkih vojnika na Labi, u Mecklenburgu, u Thüringenu izbjeglo je na taj način sovjetskom zarobljeništvu. W&N Štabu feldmaršala Montgomeryja pripadao je u ono vrijeme potpukovnik Henry Booth ... 9 Komanda Službe sigurnosti u Marseilleu nalazila se u Rue de Paradis 426. Ova vrlo dugačka ulica povezivala je Canabiére s Pradom. Desno i lijevo od glavne zgrade Gestapo je rekvirirao čitav niz kuća. Sve su zgrade imale jedan zajednički ulaz: Rue de Paradis 426. Kroz ovaj je ulaz 8. lipnja 1944. godine ušao neki čovjek u dobro skrojenom sivom ljetnom odijelu i zatražio da ga straža najavi komandantu Službe sigurnosti Marseille, Hauptsturm- Jühreru Heinrichu Rahlu. Rahl, visok snažan muškarac utisnuta nosa, smjesta primi posjetitelja. – Već sam primio teleks iz Berlina, Sonderfiihreru. Tajni zadatak. Sve mi je jasno. Što mogu učiniti za vas? Thomas odmjereno odgovori: – Kao što znate, naređeno mi je da određenu, izvanredno važnu, ličnost prebacim preko granice. – Sve mi je jasno – reče Rahl. Očito mu je to bila omiljela uzrečica. – Naravno, to valja dobro pripremiti. Kao prvo, trebam komandna kola. – Stoje vam na raspolaganju, Sonderfiihreru. Komandna su kola nešto izvrsno. Dvije i pol tone teška. W&N Dvostruki kotači. Mogu voziti po svakom terenu. Imaju uređaj za određivanje smjera i radio-stanicu. Thomasa Lievena nisu uzalud, nekoć u francuskoj špijunskoj školi, obučavali kako se šalju i primaju radio-poruke, kako se šifriraju i dešifriraju. Budući da je prije dva dana izvršena invazija na Atlantiku, Thomas je namjeravao iskoristiti sva stečena znanja. Značajno pogleda Hauptsturmführera: – Stanujem sa svojim ... hm, pratiocem u Hótel de Noailles. U sebi pomisli: »Jednom je ovdje stanovala Josephine Baker. Ondje sam bio s Débrasom i Simeonom, nakon što su me gotovo ustrijelili. Evo me sada opet ovdje pripremajući (bogzna po koji put?) svoj bijeg. Sada uz pomoć gospodina Heinricha Himmlera i Gestapoa. Naglas reče: – Da bih izvršio svoj zadatak, trebat ću pomoć. I s francuske strane. Stoga vas molim, Hauptsturmfuhreru, da saznate adresu stanovitog Bastiana Fabrea. Ranije je stanovao u Montpellieru kod neke mademoiselle Duval, na Boulevardu Napoléon. Tri dana kasnije ... – Čovječe, Pierre, pa ti doista imaš sjajan humor – reče Bastian Fabre. Mišićavu je divu crvena četkasta kosa još uvijek raščupano stršala na glavi. Klečao je ispred otvorene pećnice. Unutra se polako pekao malen odojak, kojeg je Bastian premazivao maslacem. Kad god bi se ispod nježne kože mladog odojka stvorio mjehur, Bastian bi ga smjesta otvarao iglom. Tako ga je još u ona davna vremena bio naučio Thomas Lieven, kojeg je Bastian upoznao i zavolio pod imenom Pierre Hunebelle. U maloj kuhinji bila su još dva gospodina: Thomas i potpukovnik Booth. Kuhinja je pripadala Bastianovu novom stanu u Rue Clary W&N blizu Boulevarda de Dunkerque. Bastian je ovdje živio neprijavljen. A ipak gaje revna Služba sigurnosti tražila i pronašla, na zahtjev Sonderfuhrera Lievena. – Mislio sam da ću se onesvijestiti kad su se ovdje odjednom pojavili pajkani – prizna Bastian, zaposlen oko odojčića. Policajci su kod Bastiana osvanuli 10. lipnja. Još je istog dana došlo do burnog ponovnog susreta. Bastian je stalno grlio svog starog prijatelja Pierrea, za kojeg je smatrao da je mrtav. Odjednom se rasplakao poput djeteta: – Od veselja, čovječe – toliko se radujem ... Zatim mu Thomas objasni situaciju. Još sa suzama u očima, Bastian prasne u smijeh. A zatim odluče da sutradan pripreme ono što je Bastian zvao mala zgodna žderačina. Sada su, dakle, u troje stajali u maloj kuhinji: Bastian, Thomas i šutljivi potpukovnik Booth. Bastian je promatrao odojka. Thomas je pripremao koktel od rakova. Englez je rezao sir za desert na komadiće. Thomas izjavi: – Trebam tvoje dragocjene usluge, Bastiane. Snalaziš li se još uvijek jednako dobro na španjolskoj granici kao i nekoć? – Pierre, momče, i u snu! Nema tog španjolskog graničara kojeg nisam podmitio! – Izvrsno – reče Thomas – onda ćeš nas voditi. Moramo ovog gospodina prebaciti u Lisabon. Kockice sira na malo manje, za rarebits, mister Booth, ako vas smijem zamoliti. Kad smo već pri tom: možete li riješiti vječni spor među sladokuscima ovog kontinenta o tome da li se kaže welch rarebits ili welch rabbits? Potpukovnik ukočeno odgovori: W&N – To nije samo kontinentalni spor. Oko toga se ljudi svađaju i u mojoj domovini. Ni ja ne znam kako se to ispravno kaže. – To me umirilo. Imaš li još malo ketchupa, Bastiane? Div otvori kuhinjski ormar, pa izvadi iz njega bocu. Pri tom iz ormara ispadne još nešto – mala lokomotiva-igračka. Bastian je podigne. – Pogledaj, Pierre – sjećaš li se još? Od moje električne željeznice. Jedino što je preostalo. S ovom si nam lokomotivom servirao onu smiješnu žderačinu. Otada je vučem sa sobom kao talisman. I zbog uspomene na ... – Znam – tiho će Thomas. Miješao je kuhačom umak od rajčica i mislio na Chantal Tassier, a srce ga je pri tom još uvijek boljelo. »Ah Chantal, da si barem još živa, da sada možeš poći sa mnom ...« Začuje Bastiana kako govori: – Uostalom: Ćelonja je još uvijek ovdje. Thomas skoči: – Ćelonja je u Marseilleu? Bastian ozlojeđeno kimne. – Raspustio je svoju bandu, svinja jedna, i sada je redovni doušnik Službe sigurnosti. Čitav Marseille strepi pred njim. Sada ga već, naravno, pomalo obuzima strah – ali ipak ... Thomas je morao naglo sjesti. Preplavio ga je val divljeg bijesa. »Ćelonja je živ! Čovjek koji je ustrijelio Chantal Tessier živi ovdje u Marseilleu! U krugu ... Sve se okreće u krugu.« Thomas reče potpukovniku: W&N Meni Koktel od rakova Pečeni odojak Welsh Rarebits Marseille, 11. lipnja 1944. Uz odojka Thomas Lieven odlučuje da će »ubiti« jednu veliku svinju ... Koktel od rakova Uzmite k’onzervu rakova, stavite račje meso i tekućinu u odvojene posude. – Poškropite rakove s nešto konjaka i nekoliko kapi limunova soka. – Dobro izmiješajte slatko vrhnje s naribanim hrenom, engleskom gorušicom u prahu i vodom od rakova, obojite s nešto ketchupa od rajčica, te u umak umiješajte rakove. – Široke, plitke čaše obložite listovima salate, napunite koktelom od rakova i stavite ih na hladno do serviranja. Pečeni odojak Uzmite sasvim mladog odojka, odstranite oči i noge, natarite ga iznutra paprom i solju, nabodite ga po dužini na drveni ražanj, položite ga W&N na roštilj ili u posudu s nešto vruće vode i gurnite u pećnicu. Probodite mjehure iglom, odmah obrišite izašli sok da ne nastanu mrlje. Odojka ne smijete poput drugih pečenki zalijevati nego samo premazivati maslacem ili uljem pomoću kista. Tek pošto se stvorila korica pospite ga izvana s nešto soli. Izvadite ga iz pećnice čim je meso pečeno – vjerojatno za jedan sat, što ovisi o veličini – i donesite odojka na stol vrlo vrućeg s limunom u gubici. – Welsh Rarebits Uzmite Chester ili kakav srodan sir i narežite ga na male komadiće. – Miješajte kod stola na špiritnom kuhalu u vatrostalnom lončiću komadiće sira s maslacem, čašom piva i nešto papra. Kad se iz smjese mogu izvlačiti niti, namažite je debelo na priređene ploške prženog kruha i poslužite na ugrijanim tanjurima. Mister Booth, sami ćete s mojim prijateljem prijeći granicu. Moram ovdje još nešto obaviti. Englez se pokušao usprotiviti, ali Thomas je samo stresao glavom: – Nemojte trošiti riječi. Ostajem ovdje. Moram obračunati s jednom huljom. Pa makar to bilo posljednje što ću uopće učiniti. Pa makar pri tom i poginuo ... W&N 10 Dana 14. lipnja 1944. godine Thomas Lieven odveze engleskog potpukovnika i Bastiana Fabrea komandnim kolima Službe sigurnosti u blizinu španjolske granice. – Zbogom, potpukovniče. Mislite na naš razgovor u spavaćim kolima. Englez se šutke nakloni. Bastianu su ponovno navrle suze na oči dok je grlio Thomasa. – Odmah ćeš se vratiti – reče mu Thomas. – Vidjet ćemo se opet u Marseilleu. Ovdje dolje rat će brzo završiti. Do tog je uvjerenja Thomas došao zahvaljujući radio-stanici svojih komandnih kola. Satima je danomice slušao njemačke i savezničke odašiljače. Prema onome što mu je eter šapćući odao, Thomas je načinio svoj ratni plan. Vratio se u Marseille. Motrio je danju i noću na ćelavog Dantesa Villefortea. Ali Thomas Lieven još uvijek nije udario. Čekao je, znajući dobro što ... Dana 26. lipnja saveznici osvoje Cherbourg, 9. srpnja Caen. Dana 20. srpnja izvršen je atentat na Hitlera. Dana 3. kolovoza padne u savezničke ruke Rennes, 9. kolovoza Le Mans, a 10. kolovoza Nantes i linija Loire. Thomas je sve to čuo u svojim komandnim kolima. Ali još uvijek nije udario. Zatim dođe 15. kolovoza. Krenuvši od Napulja, Englezi i Amerikanci prispiju na Rivijeru. Dana 23. kolovoza padne Grenoble. »Sada je vrijeme«, reče Thomas sam sebi. Tog se dana pojavio u Komandi službe sigurnosti u Rue de W&N Paradis. Iz dvorišta je sukljao smeđi dim: gospoda gestapovci spaljivali su svoje spise. Thomas se obrati izbezumljenom Hauptsturmführeru Rahlu: – Samo bez panike, dragi moj. Bacit ćemo Amerikance natrag u more, pa to je bar jasno. Na temelju naređenja Reichsfiihrera SS-a stoji mi na raspolaganju, sada kao i ranije, čitava vaša služba – ili možda namjeravate kidnuti? – Ni ... nipošto, Sonderfiihreru. – I ja se nadam. Dajte mi dva pouzdana čovjeka. Naoružana. Vjerojatno će biti pucnjave. Taj je momak najopasniji izdajnik u Marseilleu – Dantes Villeforte. – Villeforte – ali on je ... – Izdajnik, kao što rekoh! Zar možda sumnjate u važnost mog zadatka, Hauptsturmführeru? Moram li se na vas pritužiti u Berlinu? – Ali, za boga miloga – sve mi je jasno, Sonderführeru. 11 Dana 21. rujna 1944. godine neki Paul Martinié dade ovakvu izjavu činovnicima sto četrdeset petog CIC Detachmenta, United States Army, Europe: – Od siječnja 1944. godine bio sam zatvorenik Gestapoa u Rue de Paradis. Dana 23. kolovoza čitav se pogon poremetio. Odjednom više nije bilo jela – čak ni za njemačke stražare. Gust dim prodirao je u naše male ćelije. Vjerojatno su gestapovci spaljivali svoje spise. Navečer se začula divlja krika. Neki stariji, prijazni vojnik, Friedrich Felge iz Hannovera, mobiliziran tek prije kraja rata, ispričao mi je: »Prispio je neki Sonderfuhrer, neka visoka zvjerka iz Berlina. W&N Uhapsio je jednog izdajnika. Ovdje u Marseilleu zovu ga Ćelonja. Okovali su ga u lance i bacili u podrum.« Znao sam da je Ćelonja, građansko mu je ime Dantes Villeforte, stvarno izdajnik – ali izdajnik Francuske, jer je bio doušnik Službe sigurnosti. Dana 27. kolovoza gestapovci su kidnuli. Vikali smo i udarali po vratima naših ćelija – ali sve uzalud. Ujutro 28. kolovoza netko je otključao moja vrata. Vani je stajao elegantan civil koji je tečno govorio francuski: »Slobodni ste, kao i svi vaši drugovi. Za samo nekoliko sati ovamo će prispjeti saveznici. Tako dugo preuzmite nadzor nad ovom kućom i čuvajte zatvorenika u podrumu. Mnogi od vas sigurno ga poznaju. Zove se Dantes Villeforte. Ubojica je i doušnik Službe sigurnosti, koji je vaše nebrojene sunarodnjake izručio krvniku.« Zatim je taj čovjek nestao. Čuvali smo Villefortea i kasnije ga predali savezničkoj komisiji, koja gaje smjesta ponovno zatvorila. Čovjeka koji nas je oslobodio nisam nikada više vidio. 12 Prijepodne 28. kolovoza Thomas je iselio iz svog hotela i pohranio svoj kovčeg na glavnom kolodvoru. U predgrađima Marseillea bilo je nešto više borbi – ali ne mnogo. Poslijepodne 29. kolovoza Marseille je bio oslobođen. Thomas Lieven podere razne isprave Službe sigurnosti, a izvuče niz dokumenata koji su mu svojedobno dobro poslužili u borbi s Maquis Crozantom ... Navečer 29. kolovoza 1944. godine prijavi se Amerikancima stanoviti captain Robert Almond Everett, britanski obavještajacpadobranac. Navede da je iskočio iznad Francuske i zamoli da ga što W&N prije prebace avionom natrag u Englesku. Amerikanci počaste viskijem i specijalnim obrokom hrabrog saveznika koji je izgledao kao izrezani Thomas Lieven. Pri oslobađanju Marseillea sudjelovale su i francuske trupe, a i partizanski odredi, koji su se ovamo slijevali iz svih južnih dijelova zemlje. U Hotelu de Noailles, koji su zaposjeli Amerikanci, održi se dva dana nakon pobjede velika svečanost. Stojeći, svi su prisutni pjevali francusku nacionalnu himnu – pa i captain Robert Almond Everett. – ...le jour de gloire est arrivé upravo je pjevao, kad li mu na rame padne teška ruka. Naglo se okrene. Iza njega su stajala dva divovska američka vojna policajca, a pokraj njih muškarac koji je izgledao poput malko preveliko izraslog Adolphea Menjoua. – Uhapsite ovog čovjeka! – zapovjedi pukovnik Jules Siméon, koji je sada bio odjeven u prekrasnu uniformu. – Ovo je jedan od najopasnijih njemačkih obavještajaca u ovome ratu. Ruke uvis, gospodine Lievene. Sada ste konačno ipak pretjerali. Vaša je igra završila! 13 Dana 25. kolovoza general de Gaulle uđe s Amerikancima u Pariz. Dana 15. rujna Thomas Lieven dospije po drugi put u obližnji zatvor u Frésnesu. Prvi ga je put u tamnicu bacio Gestapo. Sada su ga zatvorili Francuzi. Thomas je čamio u svojoj ćeliji tjedan dana, pa još tjedan – a da se ništa nije dogodilo. Svoje je novo zatočeništvo podnosio s filozofskim mirom. Često su mu se glavom vrzmale misli kao: to se W&N moralo dogoditi. Pa to je zapravo i pravedno. U ovim sam se zlim vremenima uortačio s vragom. A tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju! U drugu ruku ... U drugu ruku imam mnogo prijatelja na ovoj strani. Tolikim sam Francuzima pomogao: Yvonni Dechamps, bankaru Ferroudu, madame Page. Mnogima sam spasio život. Oni će sada meni pomoći ... Koliko mogu dobiti? Pola godine? No, pa dobro. Preživjet ću. A zatim, moj bože, zatim ću konačno biti slobodan. Moći ću se, konačno, vratiti u Englesku. Nakon tolikih ću godina, ah, konačno, ponovno živjeti u miru. Nikada više nikakvih obavještajnih službi! Nikada više nikakvih pustolovina! Živjet ću kao nekoć. Od novca s računa Eugena Wälterlija u Zürichu. Izvana su se bučno približavali koraci. Ključ se okrene u bravi, vrata ćelije širom se otvore. Napolju su stajala dva francuska vojnika. – Spremajte se – reče prvi vojnik. – No napokon – reče Thomas Lieven oblačeći kaput – zaista vam je dugo trebalo da me konačno odvedete na preslušavanje! – Ma kakvo preslušavanje – reče drugi vojnik. – Vodimo vas na strijeljanje! W&N ČETVRTA KNJIGA W&N I. poglavlje 1 Na plavom ljetnom nebu nije bilo ni oblačka. U Baden-Badenu je bilo vruće, strahovito vruće tog 7. srpnja 1945. godine. Stanovnici su se vukli naokolo blijedi i mršavi, loše odjeveni i očajni. Toga dana, oko podneva, kroz križanje na Leopoldplatzu provezla su se štapska kola maslinastozelene boje, u kojima je otraga sjedio general s dvije zvjezdice. Francuski vojni policajac upravljao je prometom – i to francuskim prometom, jer njemačkih automobila uopće nije niti bilo, ali zato francuskih na gomile! Baden-Baden je bio središte francuske vojne uprave. Njemačkih je stanovnika bilo 30000, a francuskih vojnika i upravnih činovnika s obiteljima 32 000. – Stanite na trenutak – reče general. Vozač se zaustavi pokraj vojnog policajca, koji je salutirao tako nemarno, da bi se jedan njemački general na njega sigurno odmah izderao. Ali njemački se generali u to vrijeme više nisu derali, odnosno još se nisu ponovno počeli derati. Gospodin s dvije zvjezdice otvori prozor i reče: – Ne snalazim se ovdje. Vi poznajete grad. U kojoj se oficirskoj menzi najbolje jede? – Mon général, za boga miloga, ne idite ni u kakvu menzu. Odvezite se do capitainea Clairmonta iz Recherche de Criminels de W&N Guerre 47. – Vojni policajac pokaže im put. – Hajdemo, dakle – reče gladni general. Kola se otkotrljaju dalje do hotela »Atlantic«, do kupališne zgrade i mimo kockarnice. Ah, kako lije žalosno izgledalo sve ovo gdje su se nekoć kretali najbogatiji muškarci svijeta, najelegantnije dame i najskuplje prostitutke. Školjkasta pozornica kupališnog orkestra bila je spaljena, a travnjaci opustošeni. Pod otvorenim nebom dizale su se hrpe skupocjena namještaja kupališne zgrade i kockarnice. Štapska se kola zaustave ispred velike vile. Ovdje se, sve do kraja tzv. tisućugodišnjeg Reicha, nalazio glavni štab Gestapoa. Sada se ovdje smjestila francuska Služba za otkrivanje ratnih zločinaca. General uđe u vilu i raspita se za capitainea Clairmonta. Pojavi se čovjek koji se sada zvao René Clairmont: vitak, srednje visok, uske glave, crne kose i pametnih očiju. Taj je čovjek, star oko trideset i pet godina, nosio dobro skrojenu uniformu. Usprkos uniformi, djelovao je vrlo građanski. Capitaine, koji se uistinu zvao Thomas Lieven i nekoć prije mnogo, mnogo vremena bio uspješan bankar u Londonu, stegne generalu s dvije zvjezdice ruku, pa reče: – Bit će mi čast ako budete naš gost, mon général. No, trenutak samo! Kad smo posljednji put spominjali Thomasa Lievena, tog obavještajca protiv svoje volje, kuharskog genija i čovjeka koji je znao živjeti, taj je čovjek s mnogo imena čamio u tamnici Fresnesa, kamo su ga zatvorili Francuzi. Stoga je krajnje vrijeme da poštovanu čitatelju odgovorimo na 47 Služba za otkrivanje ratnih zločinaca. W&N pitanje: kako li je moguće da je Thomas Lieven bio 7. srpnja 1945. godine u Baden-Badenu kao pripadnik francuske Službe za otkrivanje ratnih zločinaca, kad su ga još 3. listopada 1944. godine iz tamničke ćelije u Fresnesu izvukla dva vojnika s nalogom da se spremi, da se pripremi za strijeljanje... 2 »Za strijeljanje?« – pomisli Thomas Lieven užasnuto, dok su ga vojnici vezanog vodili dolje u tmurno tamničko dvorište. »Bože moj dragi, a ja sam mislio da će mi opaliti nekoliko mjeseci.« Vojnici ga utrpaju u onaj isti smrdljivi autobus bez prozora u koji su ga već jednom bili ugurali njemački vojnici. U autobusu je još uvijek smrdjelo na znoj i strah. Omršavio, blijed i neobrijan, u zgužvanom odijelu bez naramenica, bez kravate i bez vezica za cipele, Thomas Lieven se sklupčao u kolima. Preplavio ga je osjećaj mučnine. Thomas nije znao gdje se nalazi, kada su se kola zaustavila u Parizu, i opet u nekom tmurnom dvorištu. Ravnodušno dopusti da ga vojnici grubo guraju prema nekoj sobi u velikoj zgradi. Vrata sobe se otvore. Zatim se oko Thomasa sve počne okretati i ponestane mu zraka. Čuo je glasove i riječi koje nije razumio. Ugleda čovjeka koji je sjedio za pisaćim stolom u uniformi francuskog pukovnika, tog visokog muškarca, suncem opaljena lica, sijedih zalisaka i dobrih očiju. I dok mu je krv u sljepoočicama divlje udarala, Thomas shvati da je spašen. Znao je to odmah čim je prepoznao prijatelja Josephine Baker, pukovnika Débrasa, kome je i sam nekoć u Lisabonu spasio život. W&N Ni najmanjim pokretom lica, ni jednom riječju, pukovnik Débras ne oda da poznaje Thomasa. – Onamo – obrecne se on na Thomasa. – Sjednite i jezik za zube! – Thomas sjedne onamo, držeći jezik za zubima. Oba vojnika stanu nespretno skidati Thomasu lisičine. Zatim zatraže potvrdu da su predali zatvorenika. Potrajalo je čitavu vječnost dok konačno nisu nestali. Tada Thomas ostane nasamo s pukovnikom Débrasom. Débras se nasmiješi. – Josephine vas je dala pozdraviti, vi bijedno pseto. – Hvala, vrlo ljubezno. Gdje... gdje je madame? – U Casablanki. Znate, bio sam guverner tog grada. – Zanimljivo. – Imao sam posla u Parizu. Slučajno sam saznao da su vas uhapsili. Thomas se polagano oporavljao. – To je djelo vašeg kolege, pukovnika Siméona. Upravo sam pjevao Marseljezu prigodom nacionalne svečanosti u slavu oslobođenja. Trebalo je da ostanem u hotelu i da šutim. Pa bih sada već odavno bio u Londonu. Nacionalne himne zaista donose samo nesreću! Débras reče: – Mnogo znam o vama. Znam što ste radili protiv nas. Ali i ono što ste učinili za nas. Kad sam došao u Pariz, čuo sam za vašu sudbinu. Više nisam kod Deuxieme Bureaua, sada sam kod Službe za otkrivanje ratnih zločinaca. Prema tome, mogao sam vas izvući jedino ako vas stavim na svoj popis ratnih zločinaca i izjavim da ćemo vas strijeljati. Jedino sam vas tako mogao izbaviti iz Fresnesa. W&N Dobar trik, zar ne? Thomas obriše znoj sa čela. – Doista – reče – dobar trik. Samo je možda malo naporan za živce. Débras slegne ramenima. – Čitavo je naše doba takvo, Lievene. Nadam se da sebi ne pravite nikakvih iluzija. Mislim da već shvaćate što to znači da sam vas izbavio iz Fresnesa. – Bojim se da znam – reče Thomas Lieven, predavši se sudbini. – Pretpostavljam da ću sada opet morati raditi za vas, pukovniče Débras. – Tako je. – Još samo jedno pitanje: tko vam je u Parizu ispričao da sam uhapšen? – Bankar Ferroud. »Dobri, stari Ferroud«, pomisli Thomas. »Hvala. Hvala«, pa upita: – Što namjeravate sa mnom, pukovniče Débras? Prijatelj Josephine Baker ljubezno je gledao Thomasa. – Vi govorite talijanski, zar ne? – Govorim. – Godine 1940. kada su Nijemci napali našu zemlju, Talijani su se u posljednji trenutak, pošto su bili sasvim sigurni da više nije opasno, napravili važni i objavili nam rat. Jedan od najgorih krvoloka koji su terorizirali francuski jug bio je general Luigi Contanelli. Pravodobno je ponovno postao običan građanin... – Poput većine gospode generala. – ... i zameo mu se trag, koliko je nama poznato, negdje u blizini W&N Napulja. Četrdeset osam sati kasnije Thomas Lieven bio je u Napulju. Otprilike nakon jedanaest dana uhapsio je u selu Caivano sjeveroistočno od Napulja generala Contanellija, koji je ondje – iz nužde, ne iz vlastite želje – upravo okušavao svoje snage kao pastir ovaca. Vrativši se sa svojim otmjenim zatvorenikom u Pariz, Thomas je objašnjavao pukovniku Débrasu jedne ugodne večeri u nekom prijatnom baru: – Zapravo je sve bilo vrlo jednostavno. Američki CIC mi je mnogo pomogao. Zlatni momci. Ne mogu se potužiti ni na Talijane. Uopće ne vole generale. Čini se, međutim, da Talijanima, na žalost, ni Amerikanci baš nisu prirasli srcu. Žalibože. – Zatim Thomas ispriča svoju talijansku pustolovinu. U lovu za svojim pastirom-generalom opet je jednom posjetio glavni štab CIC-a (Counter Intelligence Corps), ne bi li dobio neka nova obavještenja, kadli postane svjedokom čudnovate scene. Bijesni i histerični, američki su obavještajci jurili naokolo, vikali svi u isti mah, izdavali naređenja, da bi ih istog časa povlačili, bjesomučno telefonirali i tako reći na tekućoj vrpci ispisivali uhidbene naloge. Thomas ubrzo sazna što se dogodilo. Još do prije tri dana u luci je bio ukotvljen veliki američki teretni brod, Victory, sa živežnim namirnicama za američku vojsku u Italiji. U nedjelju je Victory nestao, a da nitko nije znao kamo. Talijanski su organi pripisivali krivnju jedni drugima, a isto tako i američki. Što se dogodilo s brodom? Brod se nije mogao rasplinuti u zraku! U Thomasu Lievenu probudila se radoznalost. Otišao je u luku, W&N motao se po krčmama i raznim jazbinama, te se konačno našao kod Luigija. Luigi je podsjećao na glumca Orsona Wellesa, vodio malenu prljavu prčvarnicu, a osim toga bio je jatak, krivotvoritelj i vođa bande. Na prvi je pogled Luigi osjetio bratske osjećaje prema tom elegantnom civilu s mudrim, podrugljivim smiješkom. Ova se simpatija još pojačala pošto je Luigi saznao da je Thomas Nijemac. Teško je povjerovati: što nije doznao CIC, Thomas je uspio saznati za samo nekoliko sati. Dapače, kod Luigija je upoznao gospodu koja su izvela taj pothvat s brodom Victory. To je proteklo ovako: prošle je nedjelje posada teretnog broda imala izlaz. Samo je jedna straža ostala na brodu. Luigijevi su prijatelji priredili na molu, odmah ispod vanjskih pokretnih stepenica, tučnjavu između tri lijepe djevojke, od kojih je jedna zvala u pomoć. Stražar je viteški pojurio u pomoć ugroženoj ljepotici. U bitku su se umiješali tamnoputi Napuljci; nastala je žestoka tučnjava! Za to su vrijeme s druge strane broda doveslali Luigijevi prijatelji preobučeni u mornare i zarobili brod. Munjevitom su brzinom odvezali užad, digli sidro, isplovili iz luke, pa oko isturenog rta sve do Pozzuolija. Tamo su brod ponovno usidrili. Teret su prebacili u pripremljene kamione. Na brodu su bile konzerve, smrznuta perad, voće, šećer, riža, brašno, alkoholna pića svih vrsta, nekoliko stotina kilograma cigareta i nekoliko tisuća konzervi paštete od guščjih jetara. Gusari nisu bez razloga odabrali Pozzuoli kao sidrište za brod. Ondje su, naime, bile goleme radionice za popravak brodova. Kvalificirani radnici radili su prekovremeno da bi ukradeni brod W&N smjesta rastavili. Čak su i kupci dijelova već bili na mjestu događaja! Stajali su oko broda i govorili što žele. Radnici su mušterijama sve odmah demontirali: motore, koljenaste osovine, čelične zidove, dijelove brodske nadgradnje. Bilo je to kao da marljivi mesari skidaju dio po dio mesa s vola. U to doba u Napulju nije bilo predmeta koji se ne bi mogao korisno upotrijebiti. I tako od broda Victory nije preostala ni zakovica. Dapače, postoji bojazan da su Luigijevi prijatelji znali kako da utroše čak i štakore koje su našli na brodu... 3 Ovom je pričom Thomas zabavljao pukovnika Débrasa jedne ugodne večeri u nekom prijatnom baru u Parizu. Zatim se Débras uozbilji i reče: – Nijemac ste, Lievene. Potrebni ste nam sada u Njemačkoj. Nitko ne može bolje od vas razlikovati velike, prave svinje od malih, bezazlenih, neaktivnih članova nacističke partije. Mogli biste pomoći da ne stradaju nedužni. Hoćete li? – Hoću – reče Thomas Lieven. – Ali u Njemačkoj morate bezuvjetno nositi uniformu. – Neću!!! – Žalim, ali to je propis. Moramo vam dati i francusko ime i vojnički čin. Recimo čin kapetana. – Za boga miloga, ali kakvu uniformu? – To prepuštam vama, Lievene. Odaberite nešto za sebe. I tako se Thomas uputi najboljem krojaču za oficire u gradu, pa izabere golubinje sive avijatičarske hlače, kratki žućkastosivi kaput s W&N velikim džepovima, dugim naborom po sredini leđa i uskim pojasom. Uz to remen preko ramena i oficirske oznake na rukavu. Uniforma koju je Thomas izmislio svima se tako svidjela da je mjesec dana kasnije proglašena službenom odjećom Službe za otkrivanje ratnih zločinaca. Zajedno sa savezničkim trupama koje su napredovale, vratio se i Thomas kao capitaine Clairmont u svoju domovinu. Svršetak rata zatekao gaje u Baden-Badenu. Svoj je ured smjestio u bivšem glavnom štabu Gestapoa u ulici Kaiser-Wilhelma. Sada, dakle, poštovani čitatelj zna kako je bilo moguće da naš prijatelj 7. srpnja 1945. godine, u Baden-Badenu, kuha za generala s dvije zvijezdice! Sedamnaest je ljudi radilo u kući u ulici Kaiser-Wilhelma broj 1. Stanovali su u vili koja je ležala sučelice. Posao im je bio težak i neugodan, a osim toga neki se nisu međusobno podnosili iz političkih ili nekih drugih razloga. Thomas se, na primjer, odmah posvadio s poručnikom Pierreom Valentineom, lijepim momkom ledenih očiju i tankih usana, koga bi se moglo jednako tako dobro zamisliti i kao esesovca. Valentine je bjesomučno i bezobzirno rekvirirao i hapsio. Dok su se pristojni oficiri francuske Službe za otkrivanje ratnih zločinaca, a jednako tako i njihovi pristojni američki i britanski kolege, držali točno popisa takozvanih Wanted Persons. Valentine je primjenjivao svoju vlast samovoljno i besavjesno. Kada bi ga Thomas pozvao na red, oholo bi slegnuo ramenima i rekao: – Mrzim sve Nijemce. Thomas se bunio protiv tako glupog uopćavanja. No Valentine bi W&N nemarno odvraćao: – Govorim o brojkama. Samo je naš odio prošlog mjeseca primio više od 6000 denuncijacija koje su podnijeli Nijemci protiv Nijemaca. Eto kakvi su vam oni: dok napadaju male narode – gospodska rasa. Pošto su upravo dobili po njušci, sviraju Beethovena i denunciraju jedni druge. Zar takav narod treba da poštujem? Poručnik Valentine, iako je bio odvratan, u tome je imao pravo: gadan val uhođenja, niskosti i podlosti preplavio je Njemačku nakon svršetka rata. Zatim dođe 2. kolovoza 1945. godine. Toga dana Thomas Lieven doživi nešto što ga duboko potrese. Mršav, sijed čovjek, neishranjen i u staroj zgužvanoj odjeći, pojavi se u njegovu uredu. Skine šešir i izusti ove riječi: – Dobar dan, gospodine. Zovem se Werner Hellbricht. Vi me tražite. Bio sam okružni vođa seljaka. – Navede ime mjesta u kojem je živio, bilo je to negdje u Schwarzwaldu. – Sakrivao sam se, ali sada sam došao k vama. Thomas je zurio u mršavog, sjedokosog čovjeka. – Zašto ste to učinili? Hellbricht odgovori: – Jer sam uvidio da su se u mojoj zemlji događali strahoviti zločini. Spreman sam da to ispaštam, da gradim ceste, da tucam kamenje, što god želite. Iskreno žalim što sam služio toj zločinačkoj vladi. Vjerovao sam u nju. Bilo je to pogrešno. Trebao sam manje vjerovati, a više misliti. Thomas ustane. – Gospodine Hellbrichte, sada je jedan sat. Prije nego što nastavimo razgovarati, jedno pitanje: hoćete li sa mnom ručati? W&N – Ručati? S vama? Ali, pa rekoh vam da sam bio nacist! – Usprkos tome. Jer ste to tako pošteno priznali. – U tom slučaju imam jednu molbu – odvezite se sa mnom na moje imanje. Rado bih vam ondje nešto pokazao. U šumskoj prosjeci iza moje kuće – reče bivši okružni vođa seljaka. 4 Gospođa Hellbricht pripremala je za ručak bijednu, rijetku juhu od kiselice, krasuljice, maslačka i mnogih trava s livade. Bila je isto tako blijeda i mršava kao i njezin muž. Seljačko imanje koje je Thomas ugledao bilo je zapušteno, prozori razbijeni, ključanice na vratima izbijene mecima, staje prazne, dok su sobe bili opljačkali strani radnici na prisilnom radu. – Čovjek im to ne smije zamjeriti – reče Hellbricht s usiljenim smiješkom. – Mi smo prvi opljačkali njih svojedobno u njihovim zemljama... Žena bivšeg okružnog vođe seljaka, koja je stajala ispred štednjaka u praznoj kuhinji, reče: – Poslije juhe imamo još pire od krumpira i suho voće. Samo ono što nam je dodijeljeno. Žao mije, ali nemamo ništa drugo. Thomas ode u dvorište i otvori prtljažnik svojih kola. Vrati se u kuhinju s četvrt kilograma maslaca, limenkom vrhnja, limenkom mesnog ekstrakta i limenkom corned beefa. – Prepustite sada meni kuhinjski stol, gospođo Hellbricht – reče on i odmah se dade na posao. Pojača slabu juhu mesnim ekstraktom. Otvori limenku corned beefa, te usitni meso u njoj. Zatim otkrije u W&N kuhinji posudu s nemasnim kravljim sirom. – Molim vas, gospođo Hellbricht, protisnite Meni Juha od zelenja Začarani corned beef 48 Krema od kravljeg sira Baden-Baden, 2. kolovoza 1945. I danas se ovakva jela mogu jesti; onda su Thomasu Lievenu priskrbila budže Juha od zelenja Uzmite razna zelenja kao što su: kiselica, vršci kopriva, vlasac, peršin, krasuljica, 48 Konzervirana govedina. kopar, celerovo lišće, poriluk, očistite ga i sitno nasjeckajte. – Mali dio zelenja pirjajte na svijetlom zapršku od maslaca i brašna, prelijte vodom ili W&N mesnom juhom, prokuhajte i začinite paprom, solju i nešto muškata, a ostalo zelenje stavite u juhu tik prije posluživanja. – Ovu juhu možete vezati žumanjkom i vrhnjem, možete u nju ukuhati i po jedno jaje za svaku osobu i posuti po njoj kockice pržena bijelog kruha. Začarani corned beef Uzmite veću količinu luka narezanog na kolute, pirjajte ga na maslacu dok ne postane staklast, dodajte razmrvljen sadržaj jedne konzerve corned beefa, pirjajte nekoliko minuta, ali ga nemojte ispeći tako da posmeđi. – Dodajte ne pregust pire od krumpira, sve dobro izmiješajte, po ukusu dobro popaprite i posolite i ostavite da stoji na laganoj vatri kako bi se sve dobro ugrijalo. Krema od Kravljeg sira Uzmite svježi kravlji sir, protisnite ga kroz sito i miješajte sa šećerom u prahu, koji ste dodali prema ukusu, zatim dodajte slatko vrhnje i miješajte dok ne nastane glatka ne previše tekuća krema. Umiješajte u nju grožđice i nekoliko kapi limunova soka, stavite je u zdjelu te ostavite da stoji dulje na hladnom. sir kroz sito – reče on. – Zajedničkim snagama brzo ćemo pripremiti odličan ručak. – Oh bože – uzdahne gospođa Hellbricht pa se rasplače. – Corned beef! O tome sam već i sanjala – ali vidjela ga još nisam nikada! W&N Hellbricht reče: – A još ima ljudi koji podrugljivo gledaju kako ostali gladuju. I to ljudi koji su skrivili našu bijedu. Gospodine kapetane, nisam denuncijant, ali ipak moram prijaviti: u šumskoj prosjeci zatrpano je ispod mahovine golemo skladište živežnih namirnica. – Tko je zatrpao skladište? I kada? – Bilo je to u jesen 1944. godine. Došli su tada k meni ađutant vođe seljaka Reicha, Darré, i šef Gestapoa u Karlsruheu, doktor Zimmermann. Rekli su da moraju zakopati velike zalihe hrane... za Führerove rezerve... za najvažnije ličnosti. Gospođa Hellbricht, ocvala, iznurena i tužna, reče protiskujući sir kroz sito: – Zato smo vas zamolili da dođete ovamo. Namirnice valja iskopati. Toliki ljudu gladuju... Mi imamo barem krov nad glavom. Nekako ćemo već preživjeti. Ali oni kojima su bombe razorile domove, pa izbjeglice, djeca... Poslije tog 2. kolovoza 1945. godine zbila su se dva događaja: potajno je iskopano golemo skladište živežnih namirnica – na tisuće konzervi masti, mesa, pekmeza, meda, kave, čaja, čokolade jza pilote, grožđanog šećera, brašna, povrća i voća. Te su dragocjenosti predane organizacijama za pružanje pomoći da bi ih podijelile bolesnicima, starcima i djeci. Što je brže bilo moguće, uredili su šumsku prosjeku i mahovinu tako kao da ondje nitko nikada nije kopao. Zatim su taj dio šume iza imanja okružnog vođe seljaka Hellbrichta nadzirali danju i noću odabrani ljudi Službe za otkrivanje ratnih zločinaca. Dana 11. kolovoza u sumrak – Thomas je upravo bio na straži – neki se muškarac došuljao na prosjeku. Osvrtao se na sve strane i W&N trzao pri najmanjem šumu. Na leđima je imao praznu naprtnjaču, u ruci malu lopatu. Prema slici s potjernice, Thomas je odmah prepoznao tog čovjeka blijeda i nemilosrdna lica. Čovjek počne kopati sve brže i sve pohlepnije. Prekasno primijeti da iza njega stoje tri muškarca. Naglo se okrene, mučno uspravi, zatetura unatrag, dok mu je lice izražavalo paniku. – Šefe Gestapoa, Zimmermanne – reče Thomas, držeći odjednom pištolj u ruci – uhapšeni ste. Ah, dolazili su redom, sve te glavešine, koje su znale gdje su zakopane namirnice! Svi su došli! Thomas Lieven je strogo naložio straži: – Tko god ovdje počne kopati neki je budža, tog klipana morate smjesta uhapsiti. Na tako jednostavan način između kolovoza i listopada 1945. godine uhvaćeno je sedamnaest nacističkih glavešina. Što se tiče bivšeg okružnog vodje seljaka Hellbrichta, Thomas je postigao da ga se uvrsti među neaktivne članove stranke, tako da je morao platiti samo novčanu kaznu. Smio je zadržati svoje imanje. 5 Tako je došla i prva poratna jesen. Ljudi su gladovali, ljudi su se smrzavali. U francuskoj zoni sve je više rasla napetost između okupatora i okupiranih – dijelom zbog mržnje Nijemaca, a dijelom zbog nezakonitih postupaka Francuza. Događalo se na žalost i ovo: Pod rukovodstvom nekog pariškog stručnjaka, francuske su trupe u Schwarzwaldu demontirale automatske uređaje domaće industrije satova i pokušale odvući kvalificirane radnike u Belfort i Haute- W&N Savoie, kako bi ondje osnovali francusku industriju satova. Nekoliko je ljudi zaplijenilo produkciju tvornice igala za strojeve i prokrijumčarilo sve u Švicarsku. Njemačke su radnike plaćali slabo u lošim Reichsmarkama ili još slabije u živežnim namirnicama. Nesavjesni strani poslovni ljudi bezobzirno su sjekli čitave šume. Danju i noću su na jezeru Titi cviljele kružne pile. Golema ogoljela područja još su godinama podsjećala na zajedničko djelo gramžljivih skorojevića. Iza još donekle sačuvane fasade Baden-Badena propadali su pristojno ponašanje i moral. Dolazilo je do tučnjava, osveta i borbi noževima. Vojnici su pljačkali, krali i bjesomučno pucali naokolo. Automatskim pištoljima ubijali su lijepe labudove. Besmislen pokolj. Thomas je sasvim pouzdano znao da plavokosi, vitki poručnik Valentine pripada onom soju koji se obogaćuje na podao način. Samo što mu to mjesecima nije mogao dokazati. Dana 3. studenog 1945. godine konačnu mu i to uspije... Dan ranije Thomasu je doprlo do ušiju da mladi poručnik opet planira neku svoju tajnu premetačinu. Kad je Valentine popodne 3. studenog napustio Baden-Baden s dvojicom vojnika u džipu, Thomas gaje slijedio u drugom džipu. Bio je vrlo oprezan i držao dovoljno velik razmak. Odvezli su se do Karlsruhea. Ovdje su skrenuli na cestu za Ettlingen, pa mimo Ettlingena sve do Spielberga. Ovdje se iznad sela uzdizala neka tamna zgrada, koja je ležala u velikom perivoju okruženom visokim zidom. Poručnik se onamo odveze sa svojim džipom. Thomas, opreza radi, zaustavi kola na polovici uzvisine, odveze ih na stranu u grmlje pa požuri pješice poprečnim putem gore. W&N Neki su prozori velike vile nalik na dvorac bili osvijetljeni. Thomas ugleda sjene i nejasno začuje uzbuđene glasove. Odšulja se oko kuće i pogleda gore uz fasadu. Ugleda velika, u donjem dijelu zastrta, stakla. Jedino što je mogao razaznati bilo je mnogo cvijeća i bijeli strop. Zatim ugleda siluetu poručnika Valentinea koji je radio nešto vrlo čudno: pristupio je nizu lonaca s cvijećem, što su stajali uz prozor, te dizao jednog za drugim čupajući iz njih cvijeće. Jedan lonac, pa još jedan, ukupno sedam lonaca. Zašto? Thomasu to nije bilo jasno. Strpljivo je čekao. Četvrt sata kasnije Valentine i njegovi momci napuste kuću i odvezu se. Thomas pozvoni na teškim ulaznim vratima. Otvori mu zbunjeni sluga. – Tko stanuje ovdje? – upita Thomas. – Gospodin grof von Waldau. – Zovem se capitaine Clairmont. Najavite me. »Grof von Waldau – grof von Waldau.« Thomas se sjeti tko je to. »Visok položaj u ministarstvu vanjskih poslova. Član stranke. Prilično teško terećen.« Thomas ga je već dva puta preslušavao u Baden-Badenu. Uto se pojavi grof: mršav, ohol i vrlo razjaren: – Zar još i vi, capitaine Clairmont! Što vi želite ovdje ukrasti? Nešto stolnog srebra? Umjetničku sliku? Vaši su kolege već odnijeli ono najvažnije! – Grofe – mirno će Thomas – došao sam da bih saznao što se ovdje upravo dogodilo. – Pa vi to točno znate! – vikao je Waldau. – Svi ste vi zajedno lopovi i svinje! W&N – Zavežite – reče Thomas vrlo tiho, ali i vrlo razgovijetno. Grof se zapilji u njega, počne se tresti, te se svali na stolac. Zatim sve ispriča: Ako se može povjerovati Waldauovim riječima, onda je on zakopao svoj najvredniji nakit u sedam lonaca za cvijeće ispod korijenja biljaka. – Sav obiteljski nakit. Tako me savjetovala jedna rođakinja – beštija jedna. Sve je to, naravno, bilo unaprijed dogovoreno, tek sada sam to shvatio... – Grof pogleda Thomasa, žmirkajući očima. – Oprostite moje ranije ponašanje. Vjerujem da niste krivi za ovu podlu pljačku... – Pričajte dalje. – Znate da me terete. Bojao sam se pljačke. Živimo ovdje na osami. Prije mjesec dana posjetila nas je moja – ta rođakinja. Engleskinja je. Mislim da radi kod obavještajne službe u glavnom štabu Hannover. Preporučila nam je lonce za cvijeće kao skrovište. Malo prije, kad su ona trojica došla, otišli su bez i jedne riječi u zimski vrt i bez riječi su povadili cvijeće iz lonaca... Pri riječi Secret Service Thomas je osjetio kako mu najprije postaje vruće, a zatim vrlo hladno. Reče grofu: – Recite mi ime te dame, grofe. Grof mu ga reče. 6 Dva dana kasnije pojavi se stanoviti capitaine Clairmont iz Službe za otkrivanje ratnih zločinaca Baden-Baden u glavnom štabu britanske obavještajne službe u Hannoveru. Ondje potraži vitku, W&N plavokosu ljepoticu, koja je u zgodnoj uniformi radila u drugom katu goleme rekvirirane zgrade. Ta je dama držala u ruci povećalo i blistavih očiju promatrala skupocjenu narukvicu. Netko pokuca. Brzo poput munje nestanu i narukvica i povećalo. – Naprijed – vikne dama. Muškarac, koji se zvao capitaine Clairmont, uđe. Dama za pisaćim stolom vrisne i skoči. Bila je sada smrtno blijeda. Obje je ruke pritisnula na obraze. Zaprepašteno prošapće: – Je li moguće... Tommy... ti? Stisnutih usana Thomas Lieven je gledao lijepu, beskrupuloznu princezu Veru von C., koju je prije mnogo vremena upoznao u Parizu kao ljubavnicu nacističkog špekulanta Lakuleita; njegova princeza Vera, njegova slatka ljubavnica, to propalo smeće, ta potpuno neuračunljiva i potpuno amoralna osoba, koja je već onda u Parizu bila spremna da za novac učini sve, jednostavno sve. – Tommy – kakva li veselja! Sve si dobro prebrodio – kod Francuza si – promuca ona i padne mu oko vrata. Grubo se je oslobodi. – Droljo jedna prokleta – reče Thomas Lieven – kako dugo već surađuješ s onom svinjom Valentineom? – Nemam pojma o čemu govoriš, zlato – odvrati princeza smiješeći se. – Reci to još jedanput, pa ću ti jednu prilijepiti – opomene je on. Vera to reče još jedanput. On joj opali zaušnicu. Nakon toga izbije u uredu britanske obavještajne službe u Hannoveru divlja tučnjava bez glasa. Pet minuta kasnije Vera je, ponovno dotjerana, sjedila na stolcu. W&N Thomas, također ponovno dotjeran, šetao je pred njom amo-tamo, pokušavajući pedagoški utjecati na ovu čudnovatu pripadnicu prastarog njemačkog plemstva: – Ti si asocijalna djevojčura, pohlepna i podla. Rastezala se poput mačke: – Ah, glupost, Tommy. Dođi svojoj maloj Veri. Davi me još malko kao što si malo prije. – Opalit ću ti odmah još jednu – reče on. – Ono što si učinila nešto je najniže, najpodlije... Je li grof Waldau tvoj rođak ili nije? – Ah taj! Stari odvratni nacist! – počne se smijati. – Zaveži! Prije dva dana tvoj je fini prijatelj Valentine izvršio premetačinu kod grofa. Bolje reći: pretresao je lonce s cvijećem. Jedino što ga je u toj golemoj kući zanimalo bili su lonci s cvijećem. Prestani se smijati! Takva svinjarija. Čija je to bila zamisao? Tvoja? Njegova? – No dopustit ćeš! Pa naravno, moja. Pierre je preglup za tako fin trik! Thomas se zaustavi ispred nje, podbočivši se rukama: – Fin trik! Nisi ništa bolja od nekog odvratnog nacista! – No sada bi bilo dosta! Što znači moral? I to upravo kod te nacističke svinje Waldaua! Čitavog se imetka ionako dočepao prijevarom tek u Trećem Reichu! – Može biti – reče Thomas. – Recimo da se Waldau domogao prijevarom nakita. Onda on pripada bivšim vlasnicima, ako ih se još može pronaći – ili državi, ali ni u kojem slučaju tebi ili njemu! – Oh bože, baš si sladak... tako divlji... takav idealist.... Znaš li što, Tommy? Pođimo k meni. Imam ovdje zgodan stan. Nekoć je u njemu stanovao neki stari nacist! W&N – Valjda ne misliš ozbiljno da ću još ikada prekoračiti prag nekog tvog stana?! – reče Thomas. 7 To je doista bio vrlo udoban stan. Na tapetama u tri sobe nazirala su se svjetlija mjesta. Tamo su još donedavno visjele slike. Thomas se nacerio pošto je ugledao ona svjetlija mjesta. Bila je to osobita večer, jer su i princeza i Thomas slijedili isti cilj: jedno je drugo željelo oboriti na leđa – simbolički rečeno, naravno. Radi toga princeza, kao prvo, donese bocu viskija, pa oboje ispiju po gutljajčić, pa zatim još jedan, pa još jedan. Vera pomisli: »Valjda će mu konačno udariti u glavu.« Thomas pomisli: »Valjda će joj konačno udariti u glavu.« Napokon je i jednom i drugom udarilo u glavu! A sada da učinimo mali vremenski skok, djeci za ljubav. Dakle tri sata kasnije... Tri sata kasnije plavokosa je princeza bila nevjerojatno podatljiva i nježna. A i Thomas je postao pomalo sentimentalan. Tada Thomas, malko opijen, učini strahovitu pogrešku. Stane pričati o svojim planovima za budućnost, a s tim u vezi i o svom züriškom bankovnom računu na ime Eugen Wälterli. – Zoveš se i Eugen Wälterli? – hihotala je Vera. – Ah, baš zgodno... Je li – je li mnogo novaca na računu? Ovo ga je pitanje moralo otrijezniti, ali ga ipak nije. Supijano se uzrujavao: W&N – Pa zar uvijek moraš misliti baš samo na novac? Ona se ugrize za donju usnu, pa turobno reče: – Teška neuroza, trauma još iz djetinstva. Znaš li da sam i čekove već krivotvorila? Nema tog potpisa koji ne bih mogla falsificirati! – Čestitam! – reče ta bezazlena luda. – Osim toga sam i rođena kleptomanka. U djetinstvu je to bilo upravo strašno. Bojice mojih prijateljica postale bi moje. Novčanici mojih prijateljica bili bi i moji. Kasnije se to malo promijenilo. Muževi mojih prijateljica – moram li nastaviti? – Nipošto – uvjeravaše je Thomas. Zatim su još nešto popili i konačno zaspali. Idućeg jutra, kad se Vera probudila s glavoboljom, Thomas je već zveckao po kuhinji. Donio joj je doručak u krevet. – Tako – reče joj – popij sada u miru kavu. Zatim ćeš se okupati i obući, a onda krećemo. – Krećemo? A kamo? – Pa naravno u Baden-Baden. Ona problijedi. – Što ću tamo? – Govorit ćeš sa svojim prijateljem Valentineom. Pobrinut ćeš se za to da vrati Waldauu nakit. A ako vas dvoje zatim skrivite još i najmanju sitnicu, udesit ću vas. – Slušaj, bitango jedna, a prošlu noć si zaboravio, je li? – Noć je noć, a služba je služba. Poslužavnik s kavom se izvrne, suđe se razbije. Ona se baci na njega s krikom, sa zubima, s noktima. – Pseto jedno – ubit ću te! Te se večeri, koja je bila i turobna i hladna, prljav džip doveze u W&N Baden-Baden. Za upravljačem je sjedio Thomas Lieven, a do njega Vera, princeza von C. Sada on učini još jednu pogrešku! Ode s Verom u svoj ured u WilhelmstraBe broj 1 i pozove poručnika Valentinea. Valentine se strgne kad ugleda Veru. Thomas im pokuša djelovati na savjest. – Ne razumijem ni riječi – hladno će poručnik. – Pritužit ću se na vas, mon capitaine, ja... – Zaveži, Pierre – suho će princeza. – On sve zna. – Što zna? – zastenje Valentine. Vera pogleda Thomasa. – Mogu li pet minuta govoriti s njim nasamo? – Što se mene tiče – reče Thomas. I u tome je bila ta njegova pogreška. On iziđe iz ureda i sjedne u predvorje ne ispuštajući vrata svog ureda s očiju. »Pa nisam baš tako glup«, pomisli. No ubrzo ga oblije žarka vrućina, i on iznenada shvati daje ipak bio glup. Njegov je ured bio na prvom katu, a na prozoru nije bilo rešetaka! Pojuri unutra. Soba je bila prazna, prozor otvoren... Deset minuta kasnije po čitavoj su zemlji kuckali teleprinteri i telegrafi: 20 sati 14 minuta stop 6 stud stop 45 stop od: franc službe za otkrivanje ratnih zločinaca b-b stop svim vojno-policijskim ustanovima stop svim jedinicama cic-a i cid-a stop tražite i smjesta uhapsite... Već u 4 sati i 15 minuta dana 7. studenog jedna je francuska vojna patrola uhapsila Pierrea Valentinea u čekaonici kolodvora u Nancyju upravo kada je kupovao voznu kartu za Basel. Potjera za princezom Verom von C. bila je bezuspješna. Iščeznula je bez traga. W&N Uhapšenog su poručnika prebacili u vojni zatvor u Parizu. General Pierre König, vrhovni komandant francuskih oružanih snaga u Njemačkoj, osobno zatraži od Thomasa da sakupi sav materijal protiv Valentinea. Tim je prljavim poslom Thomas bio zauzet do početka prosinca. Još su četiri Francuza bila uhapšena. Ali da ne duljimo: poručniku Valentineu i četvorici njegovih prijatelja sudili su u Parizu. Dana 15. ožujka 1946. godine degradirali su ih i osudili na dugotrajne vremenske kazne. 8 Dana 3. prosinca pozovu Thomasa Lievena u glavni štab generala Königa, koji mu reče: – Iskreno sam vam zahvalan što ste nam pomogli da raskrinkamo te mračne tipove. Mi nismo vojska koja se sastoji od razbojnika i bandita. Želimo da u našoj zoni vladaju red i pravda. Iako je 3. prosinca general König primio Thomasa Lievena, pohvalio ga i zahvalio mu se, Thomas ipak primi 7. prosinca ovakvo pismo: MINISTARSTVO RATA FRANCUSKE REPUBLIKE Pariz, 5. prosinca 1945. Capitaine Réne Clairmont Armijski serijski broj S 324213 Služba za otkrivanje ratnih zločinaca Baden-Baden Predmet: CS Hr. Zt. 324/1945 W&N U vezi s prethodnom istragom za vojno-sudski postupak protiv poručnika Pierrea Valentinea i saučesnika, zatražili smo od Deuxiéme Bureaua vaše osobne podatke. Iz vašeg dosjea, uz koji nam je jedan visoki činovnik Deuxieme Bureaua dao još posebna obavještenja, proizlazi da ste za vrijeme rata bili obavještajac Abwehra Pariz. Razumjet ćete da čovjeku vaše prošlosti nema mjesta u našoj službi za otkrivanje ratnih zločinaca. Pukovnik Débras, koji vas je preuzeo u ovu organizaciju, unatrag četiri mjeseca više ne pripada ovoj službi. Prema tome, pozivamo vas da do 12 sati 15. prosinca 1945. godine ispraznite vaše uredske prostorije u Baden-Badenu i da predate vašem starješini sve spise, žigove i dokumente te vaše vojne isprave i iskaznice. Od ovog ste trenutka suspendirani s položaja. Daljnje upute slijede odmah. Ispod ovog je bio nečitljiv potpis, a ispod njega natipkano: Brigadni general. Thomas Lieven je sjedio za svojim pisaćim stolom, tiho pjevušio, pročitao pismo još jedanput i nastavio pjevušiti razmišljajući: »No dakle, sve opet počinje iznova. U mojem se životu sve ponavlja upravo ubitačnom jednoličnošću. Izvedeni li neki lopovluk, svi me ljube. Odlikovanja, novac, poljupci pljušte sa svih strana. Postajem ljubimac te zemlje. Učinim li neko časno djelo – hop, i već sjedim u govnu. Visoki činovnik Deuxieme Bureaua dao je gospodi u ministarstvu rata obavještenja uz moj dosje? Visoki činovnik? To znači da je pukovnik Siméon još uvijek živ i da me još uvijek mrzi...« Thomas ustane. Odsutno počne pospremati svoj ured. Dok je otključavao ladicu pisaćeg stola, ključ je malko zapinjao, ali ne jako. W&N Thomas to nije zapazio. Još nije zapazio. Ošamućeno je skupljao svoje dokumente i svoje osobne stvari. Izvadi lažne putnice iz ladice ključ koje je malo zapinjao. Prebroji ih. Sve su još tu. Ne, nisu baš sve. Stane još jedanput brojiti. Prokletstvo, jedna manjka! Thomasu Lievenu se čelo orosilo znojem kada je otkrio koja putnica nedostaje: lijepa švicarska putnica na ime Eugena Wälterlija. Thomas ustanovi da još nečeg nema što je ranije također bilo u ladici: čekovne knjižice za konto Švicarske nacionalne banke i bankovne punomoći. Zaječavši, Thomas Lieven se svali na stolac. U mozgu mu se zavrte ulomci razgovora i sjećanja: »Zoveš se i Eugen Wälterli? Imaš li mnogo novaca na računu? Nema tog potpisa koji ne bih mogla krivotvoriti... Thomas zgrabi telefonsku slušalicu. Zatraži hitan razgovor s Zürichom: Švicarska nacionalna banka. Čekao je beskonačno dugo. Razgovarati se moglo isključivo preko vojnih linija. Pa što? Sada je ionako već sve bilo svejedno! Napokon dobije vezu. Potraži činovnika koji je imao preko sebe njegov račun. Već je sve naslutio čim je začuo ležerni Švicarčev glas: – Da, gospodine Wälterli, već smo upućeni. Gospođa supruga sve je uredila... »Nabavila je za sebe švicarsku putnicu, po uzoru na moju. Ta drolja, ta prokleta mrcina«. – A kada... kada je moja žena bila kod vas? – Prije nekih četrnaest dana... Madame je smatrala da ćete se vi vratiti u Zürich, pa je odredila što da učinimo s kontom... – Što... učiniti... s kontom... W&N – Još je dvadeset franaka na njemu. »O bože, o bože, o bože!« – Sve ostalo je podignula? – Dakako, naravno! Madame je imala sa sobom vašu putnicu – vašu čekovnu knjižicu – bankovnu punomoć – također i za trezor... gospodine Wälterli! Gospodine Wälterli! Za boga miloga, zar nešto nije u redu? Nešto nije kako treba? Dakle, naša krivinja to nije – madame je pružila sve punomoći i dokumente – sve s vašim potpisom... Thomas Lieven spusti slušalicu. Dugo je vremena nepomično sjedio. Osim 20 franaka, sve što je posjedovao je propalo. Sat kasnije, čovjek koji se je zvao capitaine Clairmont preda svoj ured sa svim dokumentima rukovodiocu službe. Od podneva 7. prosinca capitaine Clairmont je nestao. Iščeznuo bez traga. 9 Dana 22. veljače 1946. godine pojave se kod vratara luksuznog pariškog hotela Crillon, na Place de la Concorde, dva gospodina i zapitaju za stanovitog monsieura Hauséra. Sudeći po ozarenom vratarovom smiješku, monsieur Hausér bio je omiljeli gost kuće. W&N Meni Ruski boršč Filet de Boef Stroganoff Sufle 49 od limuna Pariz, 22. veljače 1946. Na »ruskom« Thomas Lieven ostvaruje svoj prvi poslijeratni milijunski posao Ruski boršč Uzmite govedine svinjetine kilograma prošarane skuhajte Skuhano 49 pola kilograma i pola kilograma bez kosti i četvrt dimljene slanine mesom, pa krepku juhu. meso izvadite i razrežite na komade u veličini jednog zalogaja. – Na svinjskoj masti pirjajte kilogram zelja, narezanog na rezance, s paprom, solju, pimentom i lovorovim listom, a u drugom loncu na rezance izrezanu ciklu sa zelenjem za juhu, paprom, solju, lovorovim Nabujak. W&N listom i feferonom. Cikli dodajte nešto octa da zadrži boju. Stavite mekano pirjano zelenje bez lovorova lišća s komadima mesa u juhu, prokuhajte sve zajedno, a prije posluživanja naribajte preko svega jednu ciklu. Kod stola dolazi u juhu svakom gostu po jedna velika žlica gustog kiselog vrhnja. Filet de Boef Stroganoff Dobro odležani goveđi file narežite najprije na ploške, a njih na uske rezance. – Pirjajte na maslacu mnogo sitno kosanog luka tako da bude mekan, ali nipošto smeđ, stavite unutra meso i popržite ga jednu minutu sa svake strane. – Posolite i popaprite, umiješajte gusto kiselo vrhnje i pustite da jelo još jednom zakipi. Sufle od limuna Izmiješajte u pjenu tri žumanjka s tri velike žlice šećera. – Dodajte sok i naribanu koricu od polovice limuna, pola čajne žličice krumpirova brašna ili kukuruznog škroba i na kraju vrlo čvrst snijeg od tri bjelanjka. – Stavite smjesu u maslacem premazani kalup za nabujak i pecite u pećnici na umjerenoj vatri dok se nabujak ne digne i površina ne postane svijetlo smeđa. – Uz sufle poslužite kekse. Vratar ga nazove: – Dva gospodina žele s vama govoriti, monsieur Hausér. Neki monsieur Fabre i neki monsieur le baron Kutuzov. – Molim gospodu da se potrude gore. W&N Hotelski sluga otprati gospodu na drugi kat. Bastianu Fabreu je poput vatre crvena četkasta kosa stršala na glavi gore nego ikada. Njegovu je pratiocu s ijnenom znamenitog ruskog generala moglo biti oko četrdeset pet godina. Bio je to čovjek širokih ramena, odjeven sasvim građanski. U salonu apartmana 213, monsieur Hausér, obučen u prvorazredno skrojeno odijelo, požuri u susret svojim posjetiocima. Bastian pričeka dok poslužitelj nije nestao, zatim padne oko vrata svom starom prijatelju. – Momče, kako sam sretan što te opet vidim! – A tek ja, Bastiane, a tek ja! – reče Thomas Lieven. Oslobodi se zagrljaja, te stegne Rusu ruku: – Vrlo se radujem što sam vas upoznao, barune Kutuzove. Ipak ću sebi dopustiti da vam od sada više ne govorim barune, nego druže komesare Kutuzov! – Ali radi čega? – upita Rus nervozno žmirkajući očima. – Samo malo strpljenja! Sve lijepo redom! Toliko vam toga moram ispričati, momci! Naručio sam jelo u sobu. Poslužit će ga za deset minuta. Među ostalim i boršč, druže komesare! Molim, izvolite sjesti.... Mir i sigurnost kojima se Thomas kretao oduzimali su čovjeku dah, pogotovo ako bi pomislio da su ga francuske vlasti već tjednima tražile i da se ovdje u Parizu nalazio tako reći u lavljoj spilji. On se, međutim, tješio izrekom: da lav ne traži svoje žrtve u vlastitoj jazbini. Pošto je 7. prosinca navrat-nanos napustio Baden-Baden, jedan mu je stručnjak, koji je nekoć krivotvorio putnice za Abwehr Pariz, izradio savršenu francusku putnicu na ime Maurice Hausér. Zatim je W&N napisao pismo Bastianu Fabreu u Marseille, u kojem mu je saopćio da je on, Thomas, bez prebijene pare. Bastianov je odgovor stigao slijedećom poštom! Vidiš li, Pierre, kako je bilo dobro što smo onda i za tebe zdipili malo plijena od onog Lessepsa? Možeš ga imati. Imam ovdje prijatelja, sina nekog ruskog baruna. Zove se Kutuzov. Stari mu je bio vozač taksija u Parizu. Otegao je papke. Sada vozi sin. Ima pontiaca... Na ovo pismo Bastian dobije slijedeći telegram: očekujem tebe i baruna s automobilom 22. veljače hotel crillon Thomas to sada još i provjeri raspitavši se kod svojih gosti: – Gdje stoje kola? – Ispred hotela. – Vrlo dobro. Neka ih svi vide. Jedino što ćeš ti, dragi Bastiane, ubuduće biti šofer. Drug komesar Kutuzov mora sjediti otraga. Jesi li donio dukate? – U kovčegu su. Tri se konobara pojave i posluže jelo. Zatim su Thomas, Bastian i Kutuzov sjedili za stolom i miješali svježe vrhnje u izvrstan boršč. Ruski taksi-aristokrat se čudio: – Kao kod kuće! Vrhnje na stolu! – Smijem li vas zamoliti da jedete malo priprostije, druže komesare, recimo da se nalaktite. Možda da ubuduće ni nokte ne čistite tako savršeno. – Ali zašto? Čemu sve to? – Gospodo, želim vam predložiti velik posao. Posao u kojem ćete vi, barune, morati glumiti komesara, Bastian šofera, a ja trgovca spirituozama na veliko. W&N – Trgovca spiri... čega? – čudio se Bastian. – Prvo progutaj, a tek onda govori! Trgovca rakijom na veliko. Francuska me armija duboko uvrijedila i gorko razočarala. Odlučio sam da francuskoj armiji gadno podvalim. – S rakijom? – Jest, s rakijom. – Ali sada uopće nema rakije, poštovani monsieur! Sve je racionirano! – poviče Kutuzov. – Nemate pojma koliko će se rakije odjednom pojaviti ako Bastian valjano odglumi šofera, a vi pravog komesara – reče Thomas. – Hajde, svaki još po jedan tanjur. Poslije jela idemo kupovati. – Što? – Sve što trebamo. Crne kožnate ogrtače. Krznene kape. Teške cipele. – Thomas stiša glas. – Ovdje u hotelu stanuje od kraja rata jedna sovjetska delegacija. Petero ljudi. Njihov je zadatak da se brinu za sve sovjetske građane u Francuskoj. A znate li koliko ih ima? – Ni pojma. – Više od pet tisuća. A sa svima se događa isto... – Dok su ga njegova dva gosta pobožno slušala srčući boršč, tu najbolju juhu na svijetu, Thomas im ispriča što se događa sa svim sovjetskim građanima u Francuskoj... 10 Dva dana kasnije zaustavi se crni pontiac ispred Ministére du W&N Ravitaillement, u kojem se nalazila francuska uprava za alkohol. Vrata automobila otvori šofer u crnom kožnatom ogrtaču s krznenom kapom na crvenoj kosi koja je stršala poput ježevih bodlja. Iz kola iziđe gospodin u kožnatom ogrtaču s krznenom kapom, uđe u veliku sivu zgradu, odveze se dizalom u treći kat te ode u ured čovjeka po imenu Hippolyte Lassandre, koji mu raširenih ruku iziđe u susret. – Dragi moj vrlo poštovani monsieur Kutuzov, sa mnom ste jučer telefonski razgovarali. Odložite. Izvolite sjesti. Monsieur Kutuzov, koji je ispod kožnata ogrtača nosio prilično zgužvano plavo konfekcijsko odijelo, a na nogama teške cipele, izgledao je vrlo uzbuđeno. – U stavu vašeg ministarstva vidim neprijateljski čin o kojem ću javiti u Moskvu... – Molim vas, preklinjem vas, dragi monsieur Kutuzov... dragi komesare Kutuzov, ne činite to. Imat ću velikih neprilika s Centralnim komitetom! – S kakvim komitetom? – Komunističke partije Francuske, druže komesare. Član sam partije! Uvjeravam vas da doista nije bilo ništa drugo nego običan propust. – Da pet tisuća sovjetskih građana već mjesecima mimoilazite pri dodjeli alkohola? – Lažni se komesar zlokobno nasmije. – Propust, je li? Čudno – britanski i američki državljani u vašoj zemlji dobivali su alkohol. Dok hrabri građani moje zemlje, koja je pred svim ostalim zemljama potukla fašiste... – Nemojte ništa više govoriti, druže komesare, molim vas! Imate potpuno pravo. To je neoprostivo! Međutim, smjesta ćemo sve ispraviti. W&N Komesar Kutuzov izjavi: – Naravno, u ime Sovjetskog Saveza zahtijevam da nam izdate i zaostalu dodjelu za protekle mjesece. – Jasno, druže komesare, jasno... Da sovjetski građani koji žive u Francuskoj ne dobivaju svoju dodjelu alkohola, Thomas Lieven je doznao od Žizi. Žizi je bila vitka, riđa djevojka koja je živjela u Parizu u jednoj poznatoj kući, gdje je posao upravo cvao. Thomas je poznavao Žizi još iz rata. Ona je voljela Thomasa. U ratu je pomogao njezinu prijatelju da ga ne odvuku u Njemačku. Žizi je pričala Thomasu da joj posao izvrsno napreduje. Osobito otkako su u gradu Rusi. Oni su tako reći stalni gosti u njezinu etablismanu. – Kakvi Rusi? – zanimao se Thomas. – Pa ona komisija koja stanuje u Crillonu. Pet momaka. Snažnih poput medvjeda, kažem ti. To su muškarci. Žizi mu ispriča da je tih pet sovjetskih građana oduševljeno dekadentnim pojavama kapitalističkog Zapada. Dakako, zbog toga su grubo zanemarili svoje dužnosti. Morali su se, naime, brinuti za oko pet tisuća svojih zemljaka te ih privoljeti da se vrate kući. Radili su to, međutim, rijetko. Najradije su bili kod Žizi, ili gdje drugdje... – Pomisli, ne brinu se čak ni za dodjelu rakije – reče Žizi Thomasu. – Za kakvu dodjelu rakije? – upita je i dozna o čemu se radi. Žizi je nastavila pričati. No Thomas je više nije slušao. U njegovu se mozgu stvorio plan, malen, dobar plan. Sada pošto su Bastian i Kutuzov prispjeli u Pariz, počeo ga je ostvarivati... Krivotvorenim ispravama, dovoljnim da se iskaže kao sovjetski građanin, komesar Kutuzov preuzme naknadno dodijeljene količine W&N alkohola. Ni više ni manje nego 3000 hektolitara dokotrlja se kamionima do neugledne, dijelom porušene pivovare u blizini aerodroma Orly. Thomas ju je otkrio dok je čekao Bastiana. Pripadala je nekom kolaboracionistu koji je pobjegao. U veljači 1946. godine – to u ovoj pripovijesti neprestano moramo imati na umu – u većini evropskih zemalja vladao je priličan kaos, pa tako i u Francuskoj! Osmero je gospode počelo raditi u tvornici. Radili su i danju i noću. Gospoda su proizvodila pod rukovodstvom monsieura Hauséra glasovitu i s pravom obljubljenu anisovu rakiju pastis, i to prema obiteljskom receptu, za koji je Thomas mogao zahvaliti nekoj crnoj dami u Zizinoj kući. Na litru kemijski čistog devedesetpostotnog alkohola uzmite: 8 grama sjemena komorača 12 grama listova matičnjaka 5 grama zvjezdastog anisa 2 grama korijandara 5 grama žalfije 8 grama zelenog sjemena anisa Ostavite da osam dana stoji u mraku. Neposredno prije filtriranja dodajte još deset kapljica anisova ekstrakta. Na kraju razrijedite sadržaj alkohola na četrdeset četiri posto... Kutuzov je platio alkohol novcem dobivenim od prodaje dukata koje je Bastian donio sa sobom. Napunjene boce Bastianovi su prijatelji obljepili naljepnicama koje je Thomas naručio u nekoj maloj tiskari. Dok je proizvodnja na veliko tekla, monsieur Hausér potraži W&N jednog francuskog vojnog činovnika, nekog štapskog intendanta u pariškoj četvrti Latour-Maubourg. Taj je dio grada vojska bila potpuno zaposjela, bio je to gradić unutar grada. Monsieur Hausér predloži štapskom intendantu Villardu posao s rakijom ispod tezge: – Imam sirovinu, mogu proizvesti pastis. Znam da u vašem oficirskom kasinu gotovo više uopće nema rakije. Moja je roba jeftina. – Jeftina? Za ona teška vremena, tako siromašna alkoholom, bilo je to doista jeftino! Danas bi se zahtjev Thomasa Lievena, alias monsieura Hauséra, smatrao malko pretjeranim. Zatražio je, preračunano u današnju vrijednost, za bocu pastisa čak 60 maraka. Štapski je intendant prihvatio ponudu kao da je to posao njegova života. U neku je ruku i bio, ako pomislimo da je na crnoj burzi u ono vrijeme boca pastisa stajala preračunano već nekih 100 maraka. Posao je cvao! Prije svega, sve se odvijalo strahovito brzo. Štapski intendant nije opskrbljivao Hausérovim pastisom samo svoj kasino, nego je veselu vijest prenio i svojim prijateljima, i tako su ubrzo vojni kamioni vozili Hausérov pastis u sva oficirska kasina šire okolice. Zapravo bismo mogli reći: Thomas Lieven je opskrbljivao francusku armiju. A francuska je armija smjesta plaćala. I sve je dobro teklo do 7. svibnja, kad se dogodila mala nezgoda... Dana 7. svibnja 1946. godine, oko 19 sati, šef sovjetske delegacije, krupni gospodin Andrej S. Šenkov, osvane sav crven u licu u apartmanu lažnog komesara Kutuzova u hotelu »Crillon« zahtijevajući od njega obrazloženje. W&N Gospodin Šenkov je, naime, nekoliko dana ranije zaključio da se ipak malko ozbiljnije posveti svojim dužnostima. Poželio je da opskrbi alkoholom svojih pet tisuća zemljaka. Doznao je, međutim, u ministarstvu za racioniranje namirnica daje alkohol već odavno pokupio neki komesar Kutuzov, nastanjen u hotelu »Crillon«. – Zahtijevam objašnjenje – vikao je Šenkov na francuskom jeziku s ruskim naglaskom. – Tko ste vi, gospodine? Ne poznajem vas! Nikada vas nisam vidio! Dat ću vas uhapsiti. Ja... – Zaveži! – izdere se Kutuzov na njega, ali pravim najčistijim ruskim izgovorom. Zatim nastavi razgovarati s drugom Šenkovom ruski, točno onako i točno o onom što mu je Thomas Lieven utuvio u glavu, jer Thomas je, naravno, već od samog početka računao s mogućnošću takve neprilike. Pola sata kasnije drug Andrej Šenkov vrati se blijed, izbezumljen, znojna čela u svoju sobu. Ondje su ga čekali prijatelji Tušin, Bolkonski, Balašev i Alpalič. – Drugovi – zastenje Šenkov, pa se svali na stolac – izgubljeni smo. – Izgubljeni? – Praktički već u Sibiru. Ovo je strašno, upravo jezovito. Znate li tko je Kutuzov? Komesar kojeg su poslali za nama da nas nadzire. Ima sva ovlaštenja. I zna sve o nama. – Zar sve? – uzvikne Bolkonski zaprepašteno. Šenkov muklo odgovori: – Sve. Kako smo izvršavali svoje dužnosti. Što smo sve radili. – Na licima četvorice njegovih prijatelja ocrtavao se užas. – Preostaje nam samo jedno, drugovi, da pokušamo steći njegovu naklonost. Morat ćemo raditi poput zvijeri, i danju i noću. Nema više Žizi! W&N Nema više najlonica, američkih konzerva i cigareta! Kutuzov će nam se tada možda smilovati... Tako je, zahvaljujući dalekovidnoj oštroumnosti Thomasa Lievena, uklonjena ova mala neprilika, i veliki posao s pastisom mogao je mirno teći dalje. Dana 29. svibnja taksi-aristokrat Kutuzov, vrlo sretan zbog prilična bogatstva koje je stekao, doveze starim pontiacom svoja dva prijatelja u StraBbourg. Thomas je ovdje, još iz onog blaženog doba svog rada u Službi za otkrivanje ratnih zločinaca, poznavao nekolicinu ljubeznih francuskih, a i nekoliko prijaznih njemačkih graničara. Uz njihovu pomoć nije bilo teško prebaciti oba kovčega gospode Lievena i Fabrea bez carinskog pregleda iz jedne zemlje u drugu. Golemi su kovčezi sadržavali nagradu za sav uložen trud u poslu s pastisom. Na stražnjem sjedalu pontiaca Thomas je sanjario: – A sada ćemo, Bastiane, u Englesku! U zemlju slobode! Ah, moj klub – moj lijepi stan – moja mala banka – za voljet ćeš Englesku, stari moj... – Ali slušaj, pa zar te Englezi nisu 1939. protjerali? – Jesu – reče Thomas – zato ćemo morati još skoknuti u München. Tamo imam prijatelja iz mladosti koji će mi pomoći da ponovno dođem u Englesku. – Koji ti je to prijatelj iz mladosti? – Neki Berlinčanin. Sada američki major, urednik nekih novina. Zove se Kurt Westenhoff – reče Thomas, blaženo se smješkajući. – Ah, Bastiane, tako sam veseo – sada je kraj svakom neredu. Počinje nov život – počinje novo doba. W&N 11 Među mnogim posjetiocima Thomas Lieven je također čekao u predsoblju američkog majora Kurta Westenhoffa u Münchenu, u SchellingstraBe, u golemoj zgradi bivše izdavačke kuće »Eher«. U tzv. »Tisućugodišnjem Reichu« ovdje su nacisti tiskali novine Völkischer Beobachter. Sada su Amerikanci ovdje štampali neke druge novine. Tog 30. svibnja 1946. godine bilo je u Münchenu vrlo vruće. Ponekom od mršave, blijede gospode u Westenhoffovu predsoblju znoj je orosio čelo. Thomas Lieven se zamišljeno ogleda i pomisli: »Sada sjedite ovdje. U starim odijelima, koja su vam postala prevelika, i preširokih ovratnika na košuljama. Mršavi, neishranjeni i blijedi. Gledam vas ovdje, molitelje, vas, koje je doplavio prvi poratni val, kako dolazite ovamo da molite pomoć, namještenja, Persil-svjedodžbe... Ne djelujete baš kao da ste ispružili svoje glave tamo na fronti ili ih izložili opasnosti u ozbiljnom otporu protiv nacizma. Vjerojatno ste šutjeli za tih »tisuću godina«. Zatvorenih ušiju, sklopljenih očiju, stisnutih usana. Sada konačno želite na vlast. Doskoro ćete se gurati oko kazana nacije ne biste li i za sebe izvukli kobasicu iz velikog lonca. Brzo ćete se pojaviti u vladi, u privredi, bit će vas po čitavoj zemlji, jer će vam Amerikanci pomoći...« »Ali«, pomisli Thomas Lieven,« jeste li vi baš oni pravi da nas izvedete na novi put? Hoćete li iskoristiti jedinstvenu priliku da uklonite Njemačku i Nijemce iz svjetske povijesti – makar i na kratko vrijeme? Dva smo svjetska rata u roku od trideset dvije godine započeli i izgubili. Zavidan uspjeh! Kako bi bilo da se sada povučemo, W&N postanemo neutralni – dopustimo da nas maze i Amerikanci i Rusi – da trgujemo i sa Zapadom i s Istokom? Previše smo pucali! Što bi bilo – ne ljutite se odmah, pa ovo je samo prijedlog! – kada uopće više nikada ne bismo pucali? O, sveti bože, što bi to bilo lijepo!« Pojavi se prekrasna tajnica. – Gospodine Lievene, major Westenhoff vas očekuje – prozbori mlada dama, koja će jednom kasnije postati gospođa Westenhoff. Thomas prođe mimo nje u urednikovu radnu sobu. Ovaj mu ispruženih ruku dođe u susret. – Zdravo Thomase – reče Kurt Westenhoff. Bio je niska rasta i debeljuškast. Imao je rijetku, plavu kosu, lijepo oblikovano čelo i mudre plave oči, koje su gledale uvijek ljubezno i malo melankolično. Otac mu je bio doktor Hans Westenhoff i radio je za izdavačku kuću »Ullstein« u Berlinu kao glavni urednik za BZ am Mittag i za Tempo. Kasnije je obitelj morala iseliti. Sada je rat završio, i Kurt Westenhoff se vratio u zemlju koja ga je bila protjerala. – Zdravo Kurt – reče Thomas. Posljednji je put vidio tog čovjeka 1933. godine u Berlinu. Otada je prošlo trinaest godina, a ipak ga se Westenhoff odmah sjetio. Thomas promuklo reče: – Ja.. .ja ti zahvaljujem. – Glupost, čovječe! Pa poznajemo se iz školskih dana. Poznavao sam ti i oca. Ne moram se o tebi raspitivati. Samo jedno te pitam: kako ti mogu pomoći? Thomas reče: – Znaš da sam prije rata bio bankar u Londonu. Marlock and W&N Lieven. Dominion Agency u Ulici Lombard. – Tako je, Dominion Agency. Sjećam se. – Za sobom imam burne godine. Vaš CIC sigurno posjeduje goleme dosjee o meni. Govorim ti, međutim, potpunu istinu: u čitavu tu svinjariju upao sam samo krivnjom svog ortaka, Marlocka. On se pobrinuo da me protjeraju iz Engleske. Prigrabio je banku za sebe. Od 1939. godine tek me jedna želja zaokuplja, tek jedna misao: da tu svinju pozovem na odgovornost! – Razumijem – reče Westenhoff – želiš opet u Englesku. – Želim. Da bih obračunao s Marlockom. Možeš li mi pri tom pomoći? – Sure, boy, sure 50! – reče amerikanizirani Berlinčanin i prevari se! Dva tjedna kasnije, 14. lipnja, Westenhoff pozove Thomasa neka ga navečer posjeti u njegovoj vili. – Žao mi je, Thomase – obrati mu se prijatelj dok su sjedili iza kuće gledajući u vrt koji se gubio u sumraku. – Neizmjerno mije žao. Ispij radije još jedan veliki čisti viski prije nego što ti sve ispričam. Thomas posluša savjet. – Tvoj Robert E. Marlock je nestao. Obratio sam se prijateljima kod CIC-a. Oni su se povezali s Englezima. Žalosno je to, Thomase, vrlo žalosno. Ni tvoja mala banka više ne postoji. Još jedno piće? – Najbolje da staviš čitavu bocu pred mene. Činim se sam sebi poput Joba. – Thomas se usiljeno nasmiješi. – Job sa »Jonnie 50 Svakako, momče, svakako! W&N Walkerom«. Otkada više nema moje male banke? – Od 1942. godine – Westenhoff izvuče iz džepa list papira. – Točno od 14. kolovoza 1942. godine. Marlock je tada obustavio isplate. Mjenice su dospijevale. Mušterije su htjele podići novac s računa. Marlock je istog dana nestao kao da ga je zemlja progutala, sve do danas. Što se tiče mojih prijatelja u CIC-u, vrlo bi te rado upoznali. – Alija njih baš ne bih. – Thomas uzdahne. Zagleda se u rascvjetani vrt. Drveće i žbunje gubilo je sve više i više svoje obrise, rasplinjujući se u zamagljene sjene u sumraku večeri koja je nadolazila. Vrtio je svoju čašu amo-tamo i naposljetku reče: – Dakle, ostat ću ovdje. Zaradio sam u Francuskoj dovoljno novaca. Radit ću. Ali više nikada, čuješ li me Kurt, više nikada ni za jednu obavještajnu službu. Više nikada. U tome se, međutim, varao – kao što se i Kurt Westenhoff prevario kada je pretpostavio da Thomas Lieven neće nikada više susresti svog lopovskog ortaka Roberta E. Marlocka. 12 Jednog lijepog dana u srpnju 1946. godine neki gospodin u sportskoj košulji i sportskim hlačama koračao je po engleskom travnjaku udobne vile u Grünwaldu na rubu Münchena. Gospodin je izgledao blijedo i rezignirano. Uz njega je hodao mišićav div, jednako lagano odjeven, zadovoljna izgleda, čija je crvena četkasta kosa stršila na sve strane. – Lijepu smo kućicu kupili, stari moj Bastiane, zar ne? – reče Thomas Lieven. W&N – A sve smo platili novcem francuske armije – progunđa bivši lupež iz Marseillea, koji je posljednjih tjedana okušavao svoje snage kao sobar Thomasa Lievena. Približavali su se vili. Thomas reče: – Noćas sam izračunao koliko smo nakon onolikog prometa ostali dužni francuskim poreznim vlastima. – Koliko? – Nekih trideset milijuna franaka – skromno će Thomas. Bastiana ovo beskrajno razveseli: – Vive la grande armée! U vili se oglasi telefon. Zvao je Westenhoff: – Možeš li danas navečer doći k Evi Braun? – Što? – Mislim u njezinu vilu. Ugao Maria Theresia – i PrinzregentenstraBe. – Pa ondje je sada CIC. – Točno, sinko moj, točno. – Ma rekao sam ti da više nikada neću raditi kao obavještajac. Pa ni za vas! – Ne trebamo te kao obavještajca, nego kao kuhara. – Pa valjda tvoji prijatelji imaju vlastitog kuhara! – Imaju, i to prvorazrednog. Nekoć je bio poznati vlasnik restauracija. A uz to je i nosilac Ordena krvi... – Čestitam. U tvojih je prijatelja zaista profinjen ukus. – U kuhara je još i bolji. Nakon što su ga uhapsili, izdao je bez oklijevanja sve svoje prijatelje, glavešine. Zato ga CIC nije odmah strpao u logor. Živi u kućnom pritvoru i kuha. Međutim, danas ne može kuhati jer ima proljev. Dođi, pa nam pomogni pri ovoj večeri, W&N Thomase. Meni za ljubav. Imaju srndaća. Ubio ga je jedan specijalni agent strijelom iz luka. – Kurte, ne bi smio već po danu toliko piti. – Živa istina; ubio gaje strijelom. Poznajem tog čovjeka. U lov ide samo s lukom i strijelom. Tvrdi da životinje onda manje pate i da je ovako čovječnije. Ovako prežderani, kakvi smo danas, jedva da se još i sjećamo kako je to onda bilo: U lipnju 1946. godine normalni potrošač je u ruhrskoj pokrajini mogao dobiti dnevno najviše 800 kalorija. Na jugu zemlje dodjeljivali su 950 kalorija. Teški radnici dobivali su 1700, teži radnici 2100, a rudari 3400 kalorija. Još u rujnu 1947. godine mast je bila racionirana na 7(!) grama dnevno. Predratna potrošnja: 110 grama. U rujnu 1947. godine meso je bilo racionirano na 14 grama dnevno. Predratna potrošnja 123 grama. Njemačko je liječničko društvo ljeti 1947. godine u Rezoluciji o prehrani objavilo da je čovjeku dnevno potrebno minimalno 40 do 60 grama masnoće. Ali da vas utješimo: nosilac Ordena krvi, koji se u tim teškim vremenima spasio od gladi kao kuhar američkog CIC-a, sretno je preživio čak i ranije spomenuti proljev. On je uopće sve vrlo dobro prebrodio. Danas je vlasnik poznate restauracije u nekom velikom gradu na jugu Njemačke. W&N 13 Lijepu je vilu poklonio Hitler svojoj ljubavnici, ustanovio je Bastian Fabre, pošto je s Thomasom Lievenom ušao u kuhinju: – Ovo ne bih nikada pripisao tom vegetarijancu, što misliš, druže? – A što je imala od toga? Sada je mrtva – reče Thomas. – Mislim da prije srnetine pripremimo varenac od parmezana, a nakon srne nešto slatko; Amerikanci to vole. Poštovani i duhoviti čitaoče, lijepa i elegantna čitateljice! Teško, strahovito nam je teško priznati ono što sada moramo ispričati: još se nikada – a vi ste nam za to najbolji svjedoci – naš prijatelj nije napio. Tog se 16. lipnja 1946. godine ipak napio u vili (nes)pokojne Hitlerove ljubavnice kao nikad prije. I samo se visokim sadržajem promila može objasniti ono što se Thomasu dogodilo u tom katastrofalnom stanju. Možda je trebalo da Bastian bolje pripazi na svog gazdu. On se, međutim, te večeri previše zagrijao za crvenokosu djevojku koja je posluživala. S ovom ponešto istrošenom ljepoticom, koja je još četrnaest meseci ranije kao radio-spikerica unosila radost u puste noći njemačkih vojnika, Bastian se natezao po kuhinji, a i drugdje. Tako je zla kob pošla svojim putem... Kurt Westenhoff je došao sa svojom lijepom tajnicom. Trojica obavještajaca CIC-a pozvala su svoje njemačke prijateljice. Osim njih su za stolom sjedile još dvije vrlo, vrlo privlačne dame od tzv. Art Collecting Pointa 51, jedna u francuskoj uniformi, a druga u pomalo iznošenoj, bijeloj haljini, oslikanoj neobičnim cvijećem. 51 Centar za sakupljanje umjetnina. W&N Dami u francuskoj uniformi bilo je ime Daniella. Thomas ju je već poznavao – ali samo po glasu. U Pariškom satu RadioMünchena Daniella bi pjevala najnovije francuske šansone treperavim, seksepilnim glasom. Ova je šarmantna osoba bila sasvim sigurno središte društva. Daniella je potpuno zasjenila svoju njemačku kolegicu. Ova se djevojka duge crne kose, crnih očiju s dugim trepavicama i velikih usta zvala Christina Troll. Bila je tajnica u Art Collecting Pointu. Francuskinja je pričala o najzabavnijim zgodama iz te ustanove. Dame i gospoda američkog Centra za sakupljanje umjetnina radili su na Köngisplatzu u manjoj od dviju tzv. Führerovih zgrada. Njihov je zadatak bio da pronađu i spreme na sigurno sve umjetnine koje su za nacističkog režima promijenile vlasnika zapljenom, preseljenjem ili otimačinom. – Nacisti su u Parizu spremili na sigurno – pričala je mademoiselle Daniella – poznate zbirke Rothschilda, Goldschmidta i Schloßa. Ali kamo je nestalo čitavo to blago? Samo u slikama, nacisti su »preselili« 14000 djela – ali kamo? Detektivi su u samostanima Dietramszellu i Etallu, a i u solanama Alt-Ausseea, pronašli mnoga umjetnička remek djela... ali sve je to bilo malo, vrlo malo, u usporedbi s onim što je nestalo. Nakon ulaska, američke su trupe predale Nijemcima Führerove zgrade. – Uzmite, ionako je pripadalo samo Hitleru – ovako je, naime, riječi pobjednika shvatila nekolicina spretnih Minhenčana. Oni su doista »preuzeli« sve što su našli... Neke su od ovih slika ponovno pronađene, pričala je mademoiselle Daniella, kada je Collecting Art Point, potpomognut vojnom policijom, proveo raciju u više od tisuću privatnih stanova u W&N okolici Königsplatza. Tom su prilikom pronašli najdivnije umjetnine neprocjenjive vrijednosti kao podloške ispod strunjača ili kao prozorske oplate. Naravno, i Amerikanci su pljačkali. Mademoiselle Daniella ispriča doživljaj nekog trgovca umjetninama u MaximilianstraBe. Dan nakon osvajanja Münchena do njega se dovezao jedan tenk. Tenkisti su izvukli trgovca na ulicu i pokazali mu sliku što su je privezali sprijeda na tenku. Stručnjaku se sledila krv u žilama. Ono što je visjelo na prljavim, od ulja masnim pločama tenka nije bilo ništa drugo, nego glasovita Rembrandtova slika koja se mogla vidjeti u svim enciklopedijama umjetnosti. Bio je to portret amsterdamskog rabina, i to original. Trgovac umjetninama i vojnici nisu se mogli pogoditi. I tako su se pobjednici, uz zveket tenkovskih gusjenica, odvezli. Kamo? Nitko to nije znao. Rembrandt se nikada više nije pojavio... Ove i slične pripovijesti raspoložile su i domaćine, i goste. Pili su džin i voćne sokove. Thomas je otišao u kuhinju da pogleda što je s Bastianom, s djevojkom i sa srnećim hrptom. Sve troje bilo je vrlo dobro. Bivša spikerica sjedila je Bastianu na koljenima. Izvana je bila jako crvena, a iznutra, vjerojatno, još uvijek smeđa. Thomas nabode srneći hrbat i ustanovi da je kod njega situacija sasvim obrnuta. Zaljubljenom Bastianu dade određene upute, pa se vrati u salon. Mademoiselle Daniella još je uvijek pričala. Thomas sjedne pokraj skromne, lijepe Christine Troll i stane slušati. Osjeti malu opijenost od alkohola. A i oči lijepe, tamnokose Christine sumnjivo su blistale. Tiho joj reče: – Jelo će skoro doći! W&N – Hvala bogu, već sam se malko napila – ona prizna dubokim, promuklim glasom. (»A ja toliko volim promukle glasove«, pomisli Thomas. »Bogzna koliko je ovoj maloj godina? Najviše dvadeset i pet. Hm. Slatko djevojče...«) Mademoiselle Daniella je i uz jelo zabavljala goste svojim pričama. Thomas se oneraspoloži. »S varencem od parmezana toliko sam se namučio«, pomisli. »A nitko ga i nezapaža, nitko ga ne hvali.« Upravo dok je to mislio, Christina, koja je sjedila uz njega, tiho prozbori: – Varenac je božanstven. Nešto ovako dobro još nikada nisam jela! Thomas procvate. Ah, kakve li djevojke! Kad je došao srneći hrbat, mademoiselle Daniella je upravo pričala o znamenitoj povijesnoj knjizi Schedelova kronika svijeta, tiskanoj 1493. godine: – ... Jedan se naš čovjek, prije dva tjedna, provezao kroz Troibach uz Kraiburg na Innu. Kod nekog seljaka ode na – kako li se ono veli – na stanovito mjesto... – Opći smijeh. – Kada se htio – oprostite, znam da sam strašna – kada se želio obrisati, učine mu se nekako čudnim i papir i pismo na njemu... – Ponovno smijeh. – Moje dame i gospodo, što da vam pričam – bile su to rasječene stranice znamenite svjetske kronike iz srednjeg vijeka, prve tiskane svjetovne knjige uopće, na zarđalom čavlu nužnika u Troibachu uz Kraiburg na Innu... – Buran smijeh. Thomas tužno pomisli: »A nitko i ne spominje moj srneći hrbat.« Uto će Christina tiho: – I srneći hrbat je fantastičan. Vi ste genij. Je li ovo neki poseban W&N recept? – Moj vlastiti. Nazvao sam ga srneći hrbat Baden-Baden. Zbog uspomena... hm... ondje sam doživio lijepe trenutke. – To mi morate sve sasvim točno ispričati, molim vas. Thomas joj se primakne. – S najvećim zadovoljstvom! Večer je bila spašena! Meni Varenac od parmezana Srneći hrbat »BadenBaden« Ruska krema München, 16. srpnja 1946. Dok je kuhao za Amerikance, Thomasu Lievenu je usplamtjelo srce Varenac od parmezana Uzmite 120 g maslaca, izmiješajte ga u pjenu i W&N umiješajte 6 žumanjaka, 80 g ribana parmezana, 1/4 litre kisela vrhnja, nešto soli, 140 g brašna i na kraju čvrst snijeg od 6 bjelanjaka. – Premažite maslacem i pospite brašnom kalup za varenac te stavite unutra smjesu, kuhajte45 minuta na pari. – Istresite varenac na velik, okrugao pladanj, obložite ga sa 150 g sitno nasjeckane šunke i mahunama, koje ste zamastili maslacem i posuli kosanim peršinom. Srneći hrbat »BadenBaden« ružičasto. – Uzmite nešto soka od pečenja i u njemu zagrijte komade ananasa, ukuhane trešnje i svježe bobice grožđa, pa time obložite srneći hrbat. – Preostali sok i talog od pečenja skuhajte s kiselim vrhnjem u umak, koji servirajte posebno. Ruska krema Uzmite po osobi jedan žumanjak i veliku žlicu šećera te izmiješajte u pjenu, dodajte arak ili rum – na tri jaja jednu punu veliku žlicu – i umiješajte slatko vrhnje, vrlo čvrsto istučeno. Ukrasite kremu malim makronima, koje ste natopili arakom ili rumom. Uzmite srneći hrbat očišćen od kožica, nabodite ga slaninom, popaprite i posolite, prelijte vrelim maslacem i stavite u zagrijanu pećnicu. – Pecite ga uz stalno zalijevanje 45 – 60 minuta, meso neka bude sočno, a uz kost slabo Poslije jela mademoiselle Daniella zapjeva šansone. Pilo se i dalje. Pojedini su parovi nestajali. Novi su posjetioci nadolazili. Gramofon je neprekidno svirao. Thomas je pio redom sa svom W&N gospodom. »Pun mi je želudac«, umirivao je sam sebe, »ne može se ništa dogoditi.« Zatim je upoznao specijalnog agenta CIC-a, onog ljubitelja životinja, koji je doista išao u lov s lukom i strijelom. Ispostavilo se da Thomasa ipak nisu pozvali samo zato jer dobro kuha. – Slušajte, gospodine Lievene. Znam da niste bili nacist... ali poznavali ste tolike naciste... Mogli biste nam pomoći... – Hvala, ne bih. – Lievene, ovo je vaša zemlja! Ja neću uvijek biti ovdje. Vi, vjerojatno, hoćete. Ako sada ne pripazimo, zatvorit ćemo one koji nisu krivi, a krive ćemo pustiti... i sve će se opet ponoviti. – Svejedno – reče Thomas. – Ne želim imati posla s obavještajnim službama. Nikada više! Mister Smith ga je iz prikrajka gledao i smješkao se... Rasvjeta je slabila, a glazba postajala sve osjećajnija. Thomas je plesao s Christinom. Thomas je udvarao Christini. Christina je pričala o sebi: – Studirala sam kemiju. Roditelji su mi imali malu tvornicu kozmetičkih proizvoda ovdje u Münchenu... – Što znači imali su? – Mrtvi su. A tvornica je opljačkana. Onda nisam bila ovdje. Kad bih našla nekog tko bi mi dao nešto novaca! – Govorila je tako ozbiljno. Thomasu je bila izvanredno simpatična. – Ah. samo nešto kapitala. Čovjek bi mogao zaraditi koliko god bi htio. Milijuni žena upravo vape za kozmetičkim preparatima. Nemaju ništa čime bi se uljepšale... Thomas je to shvaćao. Već malo otežala jezika reče: – Moramo bezuvjetno.. .o tome govoriti, gospođice Christina. – W&N Novi zalet. – Sutra ću vas posjetiti. Mislim... Mislim... da bi me vaša tvornica mogla zanimati... – Oh! – oči su joj bljesnule. Mademoiselle Daniella je opet zapjevala. Thomas je pio i plesao s Christinom, plesao i opet pio. Onda je i sam zapjevao. Zatim se, eto, dogodilo: nakresao se, strahovito se nakresao. Bio je ljubezan. Prijazan. Šarmantan, ali, eto, nakresan. Samo što to nitko nije primjetio, jer su svi bili nakresani, svi u kući mrtve Eve. Jedino nosilac Ordena krvi nije bio. Ležao je grčeći se u potkrovlju i škrgutao zubima. 14 Kada se Thomas probudio, ustanovio je da je u svom krevetu. Začuje Bastianov glas: – Doručak, Pierre. Probudi se. Već je jedanaest i trideset! Thomas otvori oči i zastenje. U glavi su mu tutnjali pneumatski čekići. Pogleda Bastiana, koji je stajao pred njim s poslužavnikom. Uspravi se. Zatim se ukoči. Pokraj njega je ležala neka djevojka i duboko i spokojno spavala. Slatka, tamnokosa Christina Troll... Thomas zatvori oči. Thomas ponovno otvori oči. Ne, to nije bila utvara koja bi ga zaluđivala. Christina je još uvijek ležala kraj njega. Sada je nešto mrmljala i smiješila se. Zatim se protegnula. »Svemogući bože!« Thomas je opet brzo pokrije. Užasnuto pogleda Bastiana, čije je lice bilo potpuno nepomično. Što se dogodilo? Kako je ova dama dospjela ovamo? – Ma, čovječe, što to mene pitaš! Otkuda bih ja to mogao znati! W&N – Jesam li ja... Jesmo li ova dama i ja... već... hm... bili kod kuće kada si ti došao? – Jeste. Hrkao si poput cijele čete. – Za ime božje. – Potpuno naljoskan, je li? – I još kako! Bože, bože, manjka mi nekih osam ili devet sati. Ničega se ne sjećam. – No slušaj, to je bogme velika šteta! – Zaveži! Makni poslužavnik. Nastojat ću da kidnem prije nego što se ona probudi. Možda se i ona napila. Bit će joj manje neugodno. Nije mu uspjelo. Tog trenutka, naime, Christina Troll otvori svoje lijepe crne oči, te se osvrne oko sebe. Zatim obori oči. Duboko pocrveni i reče: – Ah, kako je ovo neugodno. No dakle, zaista! Pa to je stvarno užasno! Gospodine, a tko ste vi, ako smijem pitati? Thomas se, sjedeći, nakloni: – Zovem se Lieven. Thomas Lieven. – O bože, o bože moj. A tko.. .tko je ovaj gospodin? – Moj sluga Bastian. – Dobro jutro, mademoiselle – reče Bastian, uljudno se naklonivši. Na to se mlada dama rasplače. Poslije doručka Thomas i Christina odu na šetnju u dolinu rijeke Isar. Glavobolja im je malko popustila. – Ničeg se ne sjećate? – on upita. – Ni najmanje sitnice. – Ni ja. W&N – Gospodine Lievene? – Mislim da bi mi u ovim okolnostima mogla mirne duše reći Thomas. – Nikako, radije bih ostala na vi! Zbog stanovitih okolnosti, gospodine Lievene, preostaje nam samo jedna mogućnost: razići ćemo se i nikada se više nećemo vidjeti. – Oprostite, a zbog čega? – Gospodine Lievene, čestita sam djevojka. Nešto slično još mi se nikada nije dogodilo. – Ni meni. Prijedlog za pomirenje: nećemo više o tome govoriti. Podignut ćemo iznova vašu kozmetičku tvornicu. – Toga se još sjećate? – Sasvim točno. I održat ću riječ. Koliko god kapitala trebate stoji vam na raspolaganju. – Gospodine Lievene, to ni pod kakvim okolnostima ne mogu prihvatiti. 15 Dana 15. kolovoza 1946. godine kozmetička tvornica Troll ponovno proradi. U prvo vrijeme s vrlo malo radnika, pod najtežim uvjetima. U rujnu je već bilo bolje. Pomoću svojih veza s Amerikancima, poslovni ortak Christine Troll uspije nabaviti veće količine kemikalija, neophodnih za proizvodnju. U listopadu 1946. godine tvornica je već proizvodila sapun, kremu za njegu kože, toaletnu vodu i, kao najuspjeliji proizvod, Beauty milk, za koji su se kupci upravo trgali. Tvornica uposli nove radnike. Christina Troll se svom ortaku još uvijek obraćala kruto: s W&N »gospodine Lievene«. Thomas Lieven je govorio svojoj partnerici još uvijek Kruto: gospođice Troll. – Bastianu reče: – Nikada više nikakvih sumnjivih poslova, je si li me razumio? S poštenjem i marljivošću moramo uspjeti. Čestito, stari moj, shvaćaš li? Uvijek samo čestito! Bastian se cerio... Nekako u to vrijeme, jedne turobne listopadske večeri, neka se mala, prestrašena žena pojavi u vili Thomasa Lievena. Neprekidno se ispričavala što se nije najavila, ali nije rekla ni što želi, ni kako se zove: – ... ali tako sam se uzrujala, gospodine Lievene, tako sam se strašno uzrujala kada sam pročitala vaše ime... – Gdje ste pročitali moje ime? – U registru gruntovnice – tamo mi radi sestra. Djeca i ja još uvijek živimo u Freilassingu. Onamo su nas 45. godine preselili. Tolika bijeda – nema mjesta – seljaci su prema nama odvratni, a sada još i ovo loše vrijeme... – Draga moja damo – Thomas će strpljivo – da li bih možda sada konačno mogao saznati vaše ime? – Emma Brenner. Thomas se trgne. – Brenner? Zar ste vi žena majora Brennera? Mala se žena rasplače. – Jesam, gospodine Lievene! Žena majora Brennera... Tako je često pisao o vama iz Pariza. Bio je tako oduševljen vama... Gospodine Lievene, poznavali ste moga muža! Je li on bio loš čovjek? Zar je činio zlo? – Kada me ovako pitate, to može značiti samo jedno: vaš je muž W&N uhapšen, je li točno? Mala žena kimne, jecajući. – Zajedno s pukovnikom Wertheom. Pa i njega poznajete... – Oh, bože – reče Thomas – zar i Werthe? – Već od svršetka rata sjede u logoru Moosburg – i čamit će ondje dok ne umru od gladi, ili dok se ne smrznu... – Umirite se, gospođo Brenner, pa mi sve ispričajte. Mala žena to učini, prekidana jecajima. Položaj Brennera i Werthea stvarno se činio beznadnim. Thomas je obojicu dobro poznavao. Znao je da su čestiti ljudi koji su se godinama borili protiv Gestapoa. Međutim 1944. godine admiral Canaris je bio smijenjen, a vojni je Abwehr potpao pod Heinricha Himmlera. Werthe i Brenner su tako odjednom postali Himmlerovi ljudi! To su i ostali sve dok nisu došli Amerikanci i uhapsili ih. Amerikanci nisu pravili razlike. Himmlerovi su ljudi za njih bili pripadnici Službe sigurnosti. A ljudi Službe sigurnosti značili su Security Threats, to jest ugrožavanje sigurnosti, i potpadali su pod Automatic Arrest 52. U logoru za internaciju Moosburg postojao je o svakom zatvoreniku dosje. Ovi bi dosjei, razvrstani prema različitim kategorijama, povremeno prokolali kroz urede Službe za otpuštanje. Sve je više kategorija bilo puštano na slobodu. Jedna je, međutim, mogla na to čekati i do sudnjeg dana: kategorija Securuty Threats. – Zar mi ne možete pomoći? – jecala je gospođa Brenner. – Moj jadni muž... jadni gospodin pukovnik... – Vidjet ću što mogu učiniti – reče Thomas zamišljeno. – Mister Smith – obrati se sutradan onome agentu CIC-a koji je 52 Oni koji su bezuvjetno morali biti zatvoreni. W&N ljubio životinje, a kojem je bilo toliko stalo da Thomasa pridobije kao suradnika – predomislio sam se. Vidite jednako kao i ja što se događa u mojoj zemlji. Ta smeđa kuga još uvijek nije iskorijenjena. Čak je vrlo živa. Svi moramo biti budni kako bismo spriječili da se opet ne pojavi... Mister Smith veselo uzdahne. – Znači li to da ipak želite raditi za nas? – Znači. Ali samo na određenom području borbe protiv fašizma. Inače ne želim, ali ovdje hoću. Ako želite, sutra ću se odvesti u logore. – Okay, Lievene – reče Smith – that’s a deal 53! Idućih je šest tjedana Thomas Lieven proveo na putovanjima. Posjetio je logore Regensburg Nürnberg, Langwasser, Ludwigsburg i naposljetku Moosburg. U prva je tri logora danima proučavao gusto ispisane stranice na stotine dosjea, na kojima su bili slika uhapšenika i žig isljednika koji ih je preslušavao. Thomas je točno pregledao te spise. Žigovi su bili primitivni i lako ih se moglo krivotvoriti. Jednako primitivno bile su pričvršćene fotografije. Upotrebljavali su pisaće strojeve svih mogućih tipova. U prva tri logora Thomas Lieven je otkrio 34 gestapovca koja je u Francuskoj upoznao i zamrzio, među njima i šefa Službe sigurnosti Marseille, Hauptsturmführera Rahla, i nekoliko njegovih pomoćnika. Hauptsturmführer Rahl bio je u logoru povjerenik za kulturu i uživao sve moguće povlastice. Thomas uopće brzo ustanovi da su si nekadašnje najveće hulje 53 Dogovoreno. W&N već i u logorima priskrbile dobre položajčiće: u kuhinji, u logorskoj bolnici, u pisarnici. Mnogi su od njih postali osobe povjerenja i predstavnici logoraša. Terorizirali su ostale. I opet su izbili na vrh. – No baš imate dobar instinkt – Thomas reče Amerikancima. – I vi, također, padate na plavu kosu, plave oči i vojničko ispršeno držanje! Kao prvo, od sada ćemo malko oštrije promotriti gospodu na položajčićima... Tako je i bilo. Kada je Thomas 3. siječnja 1947. godine došao u Moosburg uživao je već potpuno povjerenje dvojice agenata CIC-a koji su ga pratili. Odveli su ga u strogo čuvani logorski arhiv i ostavili ga samog pred ormarima s 11 000 zapisnika preslušavanja. U ono je vrijeme 11000 ljudi bilo zatvoreno u Moosburgu! Među njima Thomas pronađe trojicu iz Službe sigurnosti za koje su ga vezale gadne, doista vrlo gadne, uspomene. Dakako, pronađe i zapisnike o majoru Brenneru i pukovniku Wertheu. – Navečer 6. siječnja Thomas napusti logor s dosjeima Werthea i Brennera ispod košulje. Stanovao je u maloj seoskoj gostionici, u kojoj je te večeri vrlo dugo radio. Onako kako ga je to naučio genijalni Reynaldo Pereira u Lisabonu, Thomas je krivotvorio Wertheov i Brennerov dosje. Najprije izradi novi gumeni žig. Pomoću postolarskog šila i džepnog nožića oprezno odigne kopčice koje su držale fotografije, te ih skine s podloge, otopivši i uklonivši ljepilo. Zatim natipka nove dosjee na pisaćem stroju koji je ponio sa sobom. U osvit zore slike njegovih prijatelja šepurile su se na novim dosjeima, koji su sada, međutim, izgledali sasvim drukčije! Werthe i Brenner više nisu bili zločesti pripadnici Službe sigurnosti, nego W&N bezazleni, nedužni oficiri njemačke vojne uprave u Francuskoj. Kada dođe red na njihovu kategoriju da bude puštena, neće biti više nikakva razloga da ih se i dalje zadrži u logoru. Ujutro dana 7. siječnja dovedu ona dva agenta CIC-a Thomasa ponovno u logor. Ovaj put je nosio nove dosjee ispod košulje. Stare je spalio u kaljevoj peći svoje gostioničke sobe. Bez teškoća uspije mu tokom dana staviti krivotvorene dokumente na pravo mjesto u prave ormare. Njegov je posao time bio završen. Još prije kraja siječnja Brennera i Werthea puste na slobodu. Čudna igra slučaja: u vrijeme kada su Brennera i Werthea pustili van, Thomasa su opet jednom stavili unutra. .. Eto kako se to dogodilo: Pošto su obavili posao u logoru Moosburgu, agenti CIC-a i Thomas obišli su još i logore Dachau, Darmstadt i Hohenasperg. Ovdje je sjedila nacistička diplomacija. Još jednom Thomas uspije raskrinkati nekoliko zločinaca iz Službe sigurnosti. Agenti CIC-a odaše mu priznanje. Dana 23. siječnja vrate se u München. Stigli su kasno navečer. Thomas je bio jako umoran. Odvezli su ga u Grünwald do njegove vile. Dok je otključavao vrtna vrata, oni su se odvezli, mašući mu na pozdrav. Kuća je bila u mraku, ni jedan prozor nije bio osvijetljen. »Bastian se opet negdje skiće«, pomisli Thomas. »Ni žive duše nema kod kuće«. Prevario se. To je shvatio tek kada je ušao u predvorje vile. U mraku nešto klizne pokraj njega! Odjednom se upali svjetlo. Jedan je američki vojni policajac stajao pred njim, a jedan iza njega. Obojica su u rukama držala teške pištolje. Iz biblioteke iziđe neki civil. On je, također, imao pištolj u ruci. – Šape uvis, Lievene! – on reče. W&N – Tko ste vi? – CID – reče civil. CID, odnosno Criminal Investigation Department, bila je vojna kriminalistička policija; CIC, to jest Counter Intelligence Corps, zanimao se samo za političke zločine i špijunažu. Civil reče: – Uhapšeni ste! Već vas čekamo pet dana! – Znate, upravo sam proveo nekoliko tjedana na putu s vašim konkurentskim poduzećem. – Zavežite! Polazimo! – Samo trenutak – reče Thomas. – Upozoravam vas. Imam mnogo prijatelja kod CIC-a! Upravo sam im učinio golemu uslugu. Zahtijevam da mi smjesta objasnite zbog čega me hapsite? – Poznajete li stanovitog Bastianea Fabrea? – Poznajem. – A stanovitu Christinu Troll? – Također! – »Ah, bože, taj predosjećaj, taj zao predosjećaj...« – No, dakle. Oni su već zatvoreni. – Ali zašto? Do vraga, zašto? – Gospodine Lievene, optuženi ste da ste po nalogu neke Werwolf-organizacije 54 izvršili atentat na generala Lyntona – zajedno s vaša dva prijatelja. – Lyntona? Američkog generala Lyntona? – Thomas prasne u smijeh. – A kako sam ga to, molim lijepo, želio ubiti? – Htjeli ste ga dići u zrak! Pripadnici potučene hitlerovske vojske, koji su u pozadini pobjedničke savezničke armije trebali vršiti diverzije. 54 W&N – Aaah – aah! – Prisjest će vam smijeh. Svima vama. Proizvodite kozmetiku, zar ne? – Proizvodimo. – Proizvodite tzv. Beauty Milk, je li? – Jest, pa što? – Jedan je omot tog ubilačkog preparata, prije pet dana, eksplodirao strahovitom snagom u spavaćoj sobi generala Lyntona. Samo sretnim stjecajem okolnosti nije u vrijeme eksplozije bilo nikog u blizini. Potpuno je jasno: u omot ste prokrijumčarili eksploziv. No, dakle, sada ste začepili gubičetinu, je li? Stavite momku lisičine, boys... 2. poglavlje 1 – Nije mi bilo ni na kraj pameti da poštovanog generala Lyntona dignem u zrak – reče Thomas Lieven. Rekao je to jedanaesti put u tri dana. Smiješeći se isprva, jer gaje to zabavljalo, a kasnije bijesno i ogorčeno, Thomas je odbijao od sebe sva sumnjičenja. CID-ov istražitelj James Purnman ipak je i dalje tvrdio: – Lažete! – Rekao je to jedanaesti put u ova tri dana. Njegov tvrdoglavi zatvorenik išao mu je sve više i više na živce. Centralno grijanje u sobi za preslušavanje isijavalo je suhu vrućinu, od čega se Purnmanu znojilo čelo i boljela ga glava. – Ne lažem – reče Thomas Lieven. W&N – Slušajte, Lievene! – Gospodine Lievene, molit ću lijepo! – Slušajte, gospodine Lievene: pun mi vas je nos! Zaključit ću ovo preslušavanje i zatvorit vas dok ne posivite. Thomas uzdahne. – Strašno mi je dok vas gledam kako se znojite, mister Purnman. Ah ako želite zadržati službu, morate me još malko slušati. Jer, ako me ne saslušate i nastavite ovako pregrijavati vaše prostorije, predviđam čitav niz atentata eksplozivom. – Či... čitav... niz... – Tako je – Thomas stane tumačiti poput strpljiva učitelja budalastu učeniku. – Uhapsili ste me, uhapsili ste mog prijatelja Bastiana Fabrea, a uhapsili ste i moju poslovnu partnericu Christinu Troll. Zbog čega? U provizorno sagrađenoj tvornici roditelja gospođice Troll izrađivali smo kozmetičke proizvode, među ostalim i Beauty Milk. Bočica tog mlijeka za njegu ljepote eksplodirala je sada u spavaonici generala Lyntona... – Prokletstvo, eksplodirala je. To je vaše djelo, Lievene, i vaših Werwolf-gangstera! – To nije moje djelo, nego je to djelo gljivica plijesni i ugljičnog dioksida. – Puludjet ću – proštenje agent. – Prije nego što mi priredite to veselje, odgovorite na moje hitno pitanje: dijeli li poštovani gospodin general spavaonicu s poštovanom gospođom generalicom? Purnman se zagrcne, zabulji u Thomasa, te prošapće: – Sada je i ovaj poludio! – Nije ovaj poludio – reče Thomas. – Samo nižem činjenice: W&N gospođa generalica ima u spavaonici stolić za šminkanje, sa zrcalom i tako dalje. On stoji pokraj prozora... – Odakle to znate? – Jer se općenito ispod prozora nalaze radijatori centralnog grijanja... Purnman je nervozno žmirkao. Nervozno žmirkajući slušao je Thomasa, koji je živahno podučavao dalje. Preparat Beauty Milk, izvijesti on, izrađen je po starom obiteljskom receptu tvrtke Troll: od limuna, obrana mlijeka i malo masnoće. Dakako, nije se moglo raditi sasvim sterilno. I bočice, u koje se sredstvo punilo, nisu baš besprijekorne. Loše, staro staklo. – Vidite, mister Purnman, nije bez razloga na svaku bočicu nalijepljena ceduljica s natpisom: »Držati na hladnom!« Poštovana gospođa generalica Lynton to nije učinila, nego je postavila Beauty Milk na toaletni stolić, pokraj centralnog grijanja, pokraj pregrijanog radijatora... – Ne počinjite iznova! – Ne prekidajte me, molim! Budući da nismo mogli raditi sterilno, ušle su u smjesu gljivice plijesni i na toplini razvile ugljični dioksid. To je plin. Zbog plina je porastao pritisak unutar bočice poštovane gospođe generalice. Pritisak je rastao i rastao, a onda – buuummmmmmmmmmm! Moram li nastaviti? Blijedi Pummen reče: – Opsjena i laž. Ne vjerujem vam ni riječi! – E pa onda pričekajte, dragi moj! Vrlo brzo će sasvim sigurno eksplodirati slijedeća bočica kod nekog generala... Purnman drekne: – Zavežite! W&N – Kod njemačkih dama koje su nabavile naše sredstvo sasvim se sigurno neće ništa dogoditi – reče Thomas. – Njemačkim damama ove treće poratne zime niti ne preostaje ništa drugo nego da svoju kozmetiku čuvaju na hladnom. Oglasi se telefon. Purnman podigne slušalicu, javi se, zatim je neko vrijeme pažljivo slušao. Pocrveni te stane brisati znoj sa čela. Naposljetku reče: – Okay, šefe, odvest ću se smjesta onamo. Ali nemojte više spominjati Werwolf i slično – bojim se da ćemo se osramotiti. – Spusti slušalicu i pogleda Thomasa, usiljeno se cereći. – Smijem li upitati, da li se opet jedna od mojih bočica razletjela? – raspita se Thomas. – Razletjela se. U avijatičkoj bazi Neubiberg. Prije četvrt sata. U stanu majora Rogera Rappa. 2 Tri dana kasnije predvedu Thomasa Provost Marshalu Miinchena, nekom pametnom postarijem pukovniku. U pukovnikovu (pregrijanom) uredu Thomas ponovno ugleda svoje prijatelje – bivšeg marseljskog lupeža Bastiana Fabrea i crnokosu, cmooku Christinu Troll. Pukovnik reče: – Gospodine Lievene, kemijske pretrage različitih uzroka sredstva Beauty Milk potvrdile su ispravnost vaše teorije o gljivici plijesni. Stoga ćete vi i Bastian Fabre biti smjesta pušteni iz pritvora. – Samo trenutak – Thomas će nervozno – a što je s gospođicom W&N Troll? Pukovnik reče: – Prema njezinim otiscima prstiju utvrdili smo da je Christina Troll pod imenom Vera Fross bila godinu dana član ozloglašene Kaiser-bande u Nürnbergu. Mladi su gangsteri krali automobile, napadali vojnike i pljačkali po američkim vilama. Ženski su se članovi bande laćali oficira. Omamljivali su ih alkoholom i sredstvima za spavanje, pa bi ih zatim pljačkali... Thomas je zurio u Christinu, tu blagu, dobro odgojenu Christinu, djevojku iz građanske kuće; u to stvorenje koje je djelovalo tako čisto, tako čestito, tako moralno; u svoju poslovnu partnericu koju je poštovao kao damu i s kojom je postupao kao s nedužnom djevojčicom. Christina se naglo okrene. Njezino je blijedo, pravilno lice madone bilo izobličeno. Glas joj je zvučao glasno i prostački: – Ne bulji u mene tako blesavo, čovječe! Što li misliš zbog čega sam te upecala? – Upecala... – nemoćno ponovi Thomas, pomislivši: »Starim li? Zar više nisam dorastao ni polujakoj deriščadi?« – Pa jasno, čovječe! Upecala! Kad se u Münchenu družba raspala, morala sam nestati! Uzela sam ponovno svoje staro ime! Namjestila sam se kod Amerikanaca i čekala budalu poput tebe koja će mi dati novac za tvornicu! – Christina – reče Thomas. – Što sam vam skrivio? Zašto tako govorite sa mnom? Mlada je djevojka odjednom izgledala staro, iživjelo, istrošeno i cinično: – Pun mije nos svih vas! Svih muškaraca! Amerikanaca i W&N Nijemaca! Svinje ste, podle svinje – svi vi! – Glas joj se prekine. – Shut up – grubo će pukovnik. Christina Troll zanijemi. Pukovnik se obrati Thomasu: – Tvornica, svi prihodi i sveukupna proizvodnja su, naravno, zaplijenjeni. – Ali, slušajte, pa nije to sve samo njezino vlasništvo. Mojim je novcem tvornica ponovno proradila. – I am sorry, mister Lieven, tvornica je u trgovački registar uvedena samo pod imenom Christine Troll. Bojim se da ste ovdje pogriješili. Thomas pomisli: »Evo te tvoja sudbina opet kažnjava jer si pokušao biti čestit i raditi pošteno. Ode tvoj novac! A da si izveo nešto nepošteno, sigurno bi se obogatio, odlikovali bi te, hvalili i ljubili – ali nisi, idiote jedan, opet si nastojao biti pošten. Tvoj te život još uvijek nije ničem naučio.« Navečer tog dana Thomas je s Bastianom sjedio u predvorju svoje vile ispred kamina u kojem je plamsala vatra. Obojica su pila pastis – rakiju s kojom su u Francuskoj zaradili sav onaj novac, velik dio kojega su sada izgubili. – Odmah sam te upozoravao – reče Bastian. – Prilično smo bez para. Što da radimo? Da prodamo vilu? – Ni govora – reče Thomas, rastežući se. – Sada ćemo tražiti uran. – Što ćemo tražiti? – Točno si čuo, stari moj. Sjedio sam kod Amerikanaca u ćeliji s vrlo zanimljivim čovjekom. Zove se Wälter Lippert. Ispričao mi je priču. Fantastičnu priču... W&N 3 Wälter Lippert bio je ozlojeđen, blijed i omršavio u času kada mu se u ćeliji životni put ukrstio sa životnim putom Thomasa Lievena. Lippert je bio čovjek visoke inteligencije i besprijekorna karaktera, pisac po zanimanju, antifašist po uvjerenju. Mnoge je godine proveo u koncentracionom logoru Dachauu. Gladovao je, smrzavao se, puštao da ga muče i gotovo crknuo. Godine 1945. Amerikanci su ga oslobodili. Sada su ga Amerikanci ponovno zatvorili. – Zbog Crne Lucije – reče Wälter Lippert Thomasu Lievenu. – Tko je Crna Lucija? – Najveća krijumčarka i kraljica crne burze južne Njemačke – odgovori Wälter Lippert, pa stane pričati: prije nego što gaje CID uhapsio živio je u gradu na jugu Njemačke. U istom je gradu živjela i Crna Lucija, lijepa i strastvena žena, za kojom su američki oficiri hrpimice trčali. – Kako je pravo ime toj ženi? – upita Thomas zatvorenog pisca. – Lucija Marija Wallner. Rastavljena je. Djevojačko joj je prezime Felt. Taje dama bila vlasnica lokala Zlatni kokot. Lokal joj je za vrijeme rata pribavio i uredio jedan velikonjemački Gauleiter. Crna Lucija bila mu je istodobno i vatrena, i nevjerna prijateljica. Gauleiter je napustio ovaj svijet još prije svršetka rata. Nakon svršetka rata Crna Lucija je postala istodobno i vatrena, i nevjerna prijateljica stanovitog kapetana Williama Wallacea. – Tko je kapetan Wallace? – upita Thomas Lieven svog zatvorskog druga. – Kapetan Wallace – pričao je Lippert – bio je zapovjednik W&N zatočeničkog logora na rubu tog malog grada. Ondje su bili zatvoreni mnogi nacistički glavešine, koje su na austrijskoj granici poskidali iz posljednjih izbjegličkih vlakova. Ti su vlakovi, koji su se potkraj travnja 1945. godine kretali u smjeru juga, bili pretrpani vrhunskim glavarima iz najvišeg SA i SSvodstva, zatim diplomatima i šefovima iz ministarstava. Ova su gospoda imala sa sobom zlata i dragulja, planove još tajnih, neprimijenjenih oružja, goleme količine morfija, kokaina i drugih droga iz zaliha Wehrmachta te kocke urana iz Instituta KaiserWilhelm u Berlinu. Tik pred granicom glavešine uhvati strah, barem što se urana tiče, te pobačaju skupocjene kocke kroz prozore vlaka. Pisac Lippert pričao je Thomasu Lievenu: – ... a na granici su ih onda Amerikanci pohvatali i bacili u logor kapetana Wallacea. Ondje sjede velikim dijelom još i danas. Zlato, droge i dragulji nestali su. Tvrdim daje kapetan Wallace sve spretno prigrabio za sebe. – A kocke urana? – upita Thomas. – Više se nikada nisu našle. Kao ni planovi za čudesno oružje. Možda još uvijek leže u nekoj šumskoj prosjeci ispod snijega. Možda ih je našao neki seljak, tko zna... – A što ste vi doživjeli s Crnom Lucijom?–upita Thomas mršavog i očajnog pisca. Lippert reče gorko: – Kada sam se vratio kući iz koncentracionog logora, uvrstili su me Amerikanci u svoju Special Branch. – Pisac se nasmije. – Jer sam bio osvjedočeni antinacist! Čovjek bez i najmanje mrlje! Stoga je moj zadatak bio da provjeravam stanovnike našeg grada. Otprilike W&N prije godinu dana došla je k meni Crna Lucija s kapetanom Wallaceom... Visoka i bujna, lijepa i ohola, Crna Lucija ušla je u ured Wältera Lipperta. Plavokos, plavih očiju i uskih usana, kapetan Wallace je koracao uz nju. Crna Lucija sjedne na pisaći stol Wältera Lipperta, dobaci mu tri velika, dugačka omota cigareta »chesterfield«, pa prekriživši noge reče: – Gospodine Lipperte, ili kako li se već zovete, koliko ću još dugo čekati svjedodžbu da nisam bila nacist? – Uopće nećete dobiti svjedodžbe – reče Lippert. – I maknite smjesta ove cigarete! Siđite s mog pisaćeg stola! Sjednite na stolac. Kapetana oblije rumenilo. Zatim progovori gotovo besprijekornim njemačkim: – Slušajte Lipperte, ova je dama moja zaručnica! Želimo se vjenčati! Očekujem od vas da najbržim putem ispostavite svjedodžbu. Jeste li razumjeli? Problijedivši, Lippert reče: – Neću ispostaviti svjedodžbu, kapetane Wallace! – A zašto nećete? – Jer ovu damu svašta teško tereti. Godinama je bila ljubavnica Gauleitera. Denuncirala je ljude i trpala ih u koncentracione logore. Obogatila se. Poznato nam je da joj svjedodžba treba jer želi preuzeti hotel Bristol... Hotel Bristol bio je vlasništvo nekog ozloglašenog nacista, koji je pobjegao. – Pa što onda? – zaurla odjednom kapetan Wallace. – Što se to W&N vas tiče? Hoćemo li dobiti svjedodžbu – da ili ne? – Nećete – reče tiho Wälter Lippert. – Ovo ćete još požaliti – vikao je kapetan, odlazeći bučno iz ureda. Njišući se u bokovima i premećući po ustima gumu za žvakanje, Crna Lucija ga je slijedila. Izvan sebe od bijesa, Lippert odmah nazove zemaljskog savjetnika doktora Wernera, koji je morao svaku svjedodžbu supotpisati. Lippert izvijesti zemaljskog savjetnika o svom doživljaju. Doktor Wemer se razbjesni: – To je zaista koješta! To staro nacističko smeće! Ne bojte se, Lipperte, stojim uz vas! Nećemo popustiti! No to bi bilo baš lijepo. Nisu, doista nisu popustili, ni zemaljski savjetnik doktor Werner, ni bivši logoraš Wälter Lippert! Međutim, ni kapetan Wallace nije popustio. – ... ishodio je da su me uhapsili – pričao je Wälter Lippert u siječnju 1947. godine svom drugu u ćeliji Thomasu Lievenu. – Ovdje sjedim već 82 dana. Još me ni jedan jedini put nisu preslušali. Moja je žena već napola luda od brige i straha. Pisala je pismo predsjedniku Trumanu. Ali ništa se ne događa. Nešto se ipak u međuvremenu dogodilo: Crna Lucija je dobila svjedodžbu. – Od koga? Lippert umorno slegne ramenima. – Od nekoga. Ima tolike prijatelje. Unajmila je, dakle, »Bristol.« Tamo će se sada događati najgore prijevare. Tja, gospodine Lievene, tako vam je to. Za to su me u koncentracionom logoru gotovo nasmrt pretukli. Neka živi demokracija! Neka živi pravda! Takve je pripovijesti Thomas čuo 26. siječnja 1947. godine. A sada, 29. siječnja, ispred rasplamsale vatre kamina u svojoj vili na W&N rubu Münchenu, reče svom prijatelju Bastianu: – Sada znaš sve. Za neko vrijeme imam pun nos dobrih djela i zarade na pošten način. – Napokon, hvala budi bogu! – Idemo na jug Crnoj Luciji. Tražit ćemo uran. Tražit ćemo nestale planove. A tom se prilikom moram pobrinuti i za tog jadnog momka Wältera Lipperta. 4 – To je on – reče zaplakana, izmučena Elsa Lippert. Stajala je pokraj Thomasa Lievena uz prozor svoje dnevne sobe i pokazivala niz glavnu ulicu malog gradića. – Eto one hulje, dolazi! S njom... s Crnom Lucijom! Thomas Lieven je sa zanimanjem promatrao ovaj par: plavokosog, vitkog oficira i ženu u skupocjenom krznenom ogrtaču od vidre. Thomas se trgne. Kapetan Wallace je imao na lijevom obrazu ožiljak! Ali to nije bio operativni ožiljak. Taje brazgotina potjecala od studentskog dvoboja sabljama! Čudno! Otkada se Amerikanci biju u dvobojima sabljama? Thomas osmotri ženu pokraj čudnog kapetana. Izgledala je poput grabežljive zvijeri, snažne i uvijek spremne na napad. – Ta je dama sada vlasnica Bristola? – Jest, gospodine Scheuner – reče gospođa Lippert. Thomas joj se predstavio kao Peter Scheuner. Na ime Peter Scheuner imao je odlične lažne dokumente koje je sam izradio. I Bastian je sada imao novo ime: Jean Lequoc... W&N Thomas reče: – Gospođo Lippert, pokušat ću pomoći vašemu mužu. Ali zato moram sve znati. Kažete da je Bristol pripadao nekom nacistu koji je pobjegao? – Pripadao je. – Pa onda potpada pod nadzor Property Control Officea! Tko je upravitelj Property Control Officea? – Neki kapetan Hornblow. – Prijatelj kapetana Wallacea? – Dobar prijatelj. – Aha – reče Thomas Lieven. Mali je grad bio pretrpan vojnicima, izbjeglicama i raseljenim licima. Bilo je premalo stambenog prostora; gostionice i hoteli bili su popunjeni do posljednjeg mjesta. Thomas i Bastian našli su dvije mirne sobe kod nekog seljaka u selu ispred grada. Uselili su se pod svojim lažnim imenima navečer 20. veljače 1947. godine i ostali ondje tri mjeseca. Bilo je to dugo, ali oni nipošto nisu bili besposleni. Najprije su nekoliko dana i noći posjećivali Bristol. Ovdje je u svako doba bilo vrlo živo. Ljudi su plesali i pili, udvarali i gurali se, šaputali, trgovali i telefonirali. U »Bristolu« je bilo mnogo lakih djevojaka, vojnika koji su ondje ostavljali svoje plaće, sumnjivih Poljaka, neugodnih Čeha, nekoliko mađarskih aristokrata, nekoliko Rusa vlasovaca, a dakako i Nijemaca. I uvijek, danju i noću, moglo se vidjeti Crnu Luciju, našminkanu, dekoltiranu, kako ipak uvijek nadzire posao. A gotovo svake večeri pojavio bi se kapetan Wallace – mršav, vitak, visok i plavokos, s brazgotinom od sablje na lijevom obrazu... Pošto su Thomas i Bastian tjedan dana promatrali prilike u malom W&N gradu, održe u svojoj snijegom pokrivenoj seoskoj gostionici ratno vijeće. Thomas reče: – Ovdje ima gospođica, ima vojnika, ima raseljenih lica, stari moj, ali prije svega ovdje ima nacista! Izbjeglica i starosjedilaca, sada mi je to postalo jasno. Čini se da to Amerikanci ne znaju. Ali nas dvojica, ti i ja, to nikada ne smijemo zaboraviti! Naš cilj glasi: uran i konstrukcijski planovi. – Ako je sve još uopće ovdje! – Po svim zakonima vjerojatnosti još je uvijek ovdje. Mislim da znam prvorazredan način kako da to saznam. – Hajde reci – zamoli ga Bastian. Thomas mu reče. Plan je bio i jednostavan i genijalan. Dana 28. veljače Thomas gaje počeo primjenjivati. Dana 19. travnja već se nalazilo u njegovu posjedu: – dvadeset osam kocaka urana 238, bridova dugih po 5 centimetara i težine od 2,2 kilograma, sve bez iznimke s utisnutim žigom Instituta »Kaiser-Wilhelm« u Berlinu. – jedan primjerak tajne nišanske sprave MKO i – točni konstrukcijski planovi ove nišanske sprave iz Trećeg Reicha koju su nacisti izradili u svega nekoliko uzoraka, ali je više nisu dospjeli primijeniti. Radilo se o napravi za lovačke avione koja je omogućavala da se precizno pogodi protivnika u onom trenutku kad bi se pojavio u sjecištu nišanskog križa, a da strijelac pri tom prethodno nije morao proračunavati oko nišanjenja... Kako li je to Thomasu samo uspjelo? Kako li je taj navodni Peter Scheuner uspio to izvesti, opravdano su se pitali sredinom travnja 1947. godine francuski, američki, engleski i ostali agenti, koji su se u to vrijeme hrpimice muvali po W&N jugu Njemačke i koji su, kao i Thomas Lieven, alias Peter Scheuner, pokušali pronaći nestale nišanske sprave i konstrukcijske planove za njihovu izradbu. U posljednjim smo recima nabrzo preskočili mnogo tjedana, dok je zapravo još uvijek 28. veljača. Zato ćemo još neko vrijeme zadržati za sebe trik Thomasa Lievena i ukratko ispričati što se u ova tri mjeseca zbivalo oko tajanstvene Crne Lucije i oko Thomasa Lievena. 5 U ova tri mjeseca, između početka zime i početka proljeća, poslovi s narkoticima Crne Lucije i njezinog američkog ljubavnika silno su se razvili. Nećkali su se, izigravali kupce i nabijali cijene. Je li Crna Lucija znala da se poigrava vlastitim životom? Pisac Lippert je i dalje čamio u münchenskom zatvoru. Koliko god se Thomas trudio da mu pomogne, nije za to nalazio zasad nikakvih mogućnosti. Zid šutnje i zavjera okruživali su nesretnog Lipperta koji se usudio suprotstaviti Crnoj Luciji. – Strpljenja – govorio je Thomas jadnoj, bespomoćnoj Elsi Lippert, nesposobnoj da se brani. – Morate imati strpljenja. Učinjena je nepravda. Nepravda nikada ne traje vječno. Ponekad dugo – ali nikad vječno. Doći će dan, pa ćemo i vašem jadnom mužu moći pomoći. Iako mu nije polazilo za rukom da rehabilitira pisca Lipperta, Thomas je ipak mogao biti zadovoljan razvojem svojih privatnih pothvata. Kako smo već rekli, 19. travnja posjedovao je kocke urana, W&N primjerak nišanske sprave MKO i planove za njezinu konstrukciju. Među obavještajcima raznih zemalja ubrzo se pročulo kakva sve blaga Thomas posjeduje. Prilazili su mu s ponudama za kupnju – u prvom redu za kupnju kocaka urana. Thomas se odluči za nekog argentinskog poslovnog čovjeka, osobu povjerenja Juana Domingua Perona, koji je prije godinu dana postao predsjednikom svoje zemlje. Thomas reče svom prijatelju Bastianu: – To je čovjek za nas, stari moj. Napolje iz Evrope s tim smećem! Što dalje! Nekamo gdje iz njega neće izrađivati bombe! Argentinac je platio u američkim dolarima – 3200 dolara po kocki, dakle ukupno 89600 dolara. Uran je deklariran kao diplomatska prtljaga i avionom prebačen u Argentinu. Poštovani će se čitatelj možda sjetiti skandala koji je izbio oko prve argentinske atomske centrale i koji je 1954. godine punio stupce međunarodne štampe. Tada se saznalo da je neki navodni atomski stručnjak, njemačkog porijekla, stanoviti »profesor« Ronald Richter, još 1948. godine izvodio za Perona atomske pokuse na otoku Huemulu, s namjerom da od Argentine učini atomsku silu. Perón je tom čudnom profesoru stavio na raspolaganje 300 milijuna maraka. Međutim, milijunski projekt nije uspio zbog tehničkih nedostataka. Šipke u unutrašnjosti atomskog reaktora bile su izrađene iz uranskih kocaka koje su sve nosile žigove Instituta »Kaiser-Wilhelm« u Berlinu... Zatim je počelo natjecanje agenata za nišansku spravu MKO Thomasa Lievena. Budući da je bio uvjereni pacifist, izmijenio je, naravno, malko planove – tek toliko da bi čak i genijalni tehničari morali uzalud razbijati glave da pronađu pogrešku u konstrukciji. W&N Budući da je bio dobar trgovac, planove je umnožio, jer mu je sinula misao da ih ne proda samo jednom nego nekolicini interesenata. Upravo se najljepše cjenkao, kad li se pojavi gospodin Gregor Marék. Gospodin je Marek potjecao iz Češke. Thomas ga je češće viđao u Bristolu. Izgledalo je da se gospodin Marek odlično snalazio. Bio je uvijek elegantno odjeven, malen, zdepast, imao je široke jagodice i kose oči slavenske rase. Govorio je odgovarajućim naglaskom: – Recite mi, molim lijepo, gospodo, da li bih mogao malko s vama razgovarati? Čujem da nešto prodajete... Thomas i Bastian nisu točno razumjeli što hoće. Gospodin Marek postane jasniji: – Imam prijeko u Čehoslovačkoj dobre prijatelje, izvrsno plaćaju. Pokažite mi malko taj uzorak i planove. Nakon kratka natezanja, Thomas i Bastian pokažu gospodinu Mareku uzorak i planove. Čeh iskolači oči: – Neshvatljivo! Već godinu dana jurim za tim. Ništa nisam našao. Recite mi, molim lijepo, kako vam je to uspjelo? Thomas odgovori: – To je bilo sasvim jednostavno, dragi gospodine Marek. Oslonio sam se na političko mišljenje stanovništva. Ovdje još uvijek ima mnogo nacista. Moj prijatelj i ja nekoliko smo tjedana vrludali naokolo. Od nacista do nacista. Dali smo im naslutiti da pripadamo nekoj Werwolf-organizaciji... – Isuseee i Marijooo, jeste li poludjeli? – Ni govora, dragi moj. Vidite kako je to dobro uspjelo. Sa starosjediocima i s pridošlicama govorili smo kao nacist s nacistom. W&N Gdje je uran? Gdje su planovi čudesnog oružja? Naša organizacija treba novaca. Moramo prodati i uran, i planove. Gospoda su to odmah shvatila. Jedan nas je uputio drugome... Voilá, monsieur! – Bože moj dragi, i ništa niste morali platiti? – Ni pare. Naišli smo na same idealiste. Dakle, što nude vaši prijatelji na Istoku? – Moram se odvesti prijeko i malo se raspitati. Obavještajac nestane na tri dana, zatim ga Thomas ponovno sretne. Marek je bio izvrsno raspoložen: – Nosim vam lijepe pozdrave. Dođite danas k meni na ručak. Čuo sam da volite kuhati. Imam sve kod kuće. Porazgovarajmo na miru o poslovima. Bastian i Thomas osvanu 6. svibnja 1947. godine oko jedanaest sati u luksuzno uređenom stanu narodnog demokrata. Thomas se začudi: – Zar su vaši češki prijatelji tako širokogrudni? Marek se naceri: – Ali, molim vas, pa to nije moje glavno zanimanje! Pođite sa mnom. Marek povede svoje posjetioce u veliku prostoriju pokraj kuhinje. Ovdje su ležale na metre naslagane stotine svezaka iz Tisućugodišnjeg Reicha. Führer i djeca, Dan državne partije u Nürnbergu, Führerove ceste, Pobjeda na zapadu, Pobjeda na istoku, ovako i slično glasili su naslovi. Thomas uzme jedan svezak i stane listati. Fotografije, što su prekrivale čitave stranice, prikazivale su parade, glavešine, generale i uvijek iznova njega, Führera. W&N Meni Jegulja u kadulji Teleći valjušci Varenac od lješnjaka München, 6. svibnja 1947. Poslije ovog jela gotovo je pala vojna vlada Bavarske Jegulja u kadulji Dobro očišćenu jegulju narežite na komade, marinirajte barem jedan sat s limunovim sokom, paprom, solju i sitno kosanim začinskim travama te s nešto kadulje. – Zatim umotajte svaki komad u svježe kaduljino lišće, pržite 20-25 minuta u rastopljenom tamnom maslacu, garnirajte limunovim ploškama i servirajte preliveno maslacem od pečenja. – Uz to poslužite mladi krumpir posut sjeckanim peršinom i salatu od krastavaca. Teleći valjušci Uzmite teletinu očišćenu W&N od žilica, sitno sameljite u stroju za mljevenje zajedno s namočenim i istisnutim bijelim kruhom bez kore, te s lučicama šalotama i peršinom, koje ste prethodno ispirjali na maslacu. Smjesi dodajte razmućena jaja, začinite paprom, solju, dodajte sasvim malo paste od sardelica i worcester-umaka te sve dobro istucite. Oblikujte plosnate medaljone, uvaljajte ih u mrvice i