IMPREGNIRANJE PLATNA

Poslije natezanja platna na okvir, platno se impregnira (prožima, natapa) najčešće otopinom životinjskog tutkala zbog čega se postupak naziva i tutkaljenje. Tutkaljenjem se niti platna zaštićuju od djelovanja veziva koje prodire iz boje ili preparacije (ulje u direkrnom kontaktu s platnom najviše oštećuje platno). Sloj tutkala mora biti zatvoren i gust, u obliku tanke elastične membrane kako bi štitio niti platna. Tutkalo učvršćuje platno i smanjuje utjecaj vlage na platno jer se na vlazi ponaša suprotno od platna. Dodatkom alauna (stipse) ili formalina tutkalo postaje manje osjetljivo na vlagu. Za tutkaljenje se koristi topla tutkalna otopina koncentracije 6-7% koja se nanosi ujednačenim potezima, najčešće samo u jednom nanosu. Zagrijana tutkalna otopina (ne više od 500C) zbog niže viskoznosti penetrira u niti platna, prožima ih i štiti od utjecaja veziva iz boje i preparacije. Da tutkalo ne bi potpuno namočilo niti platna i previše ih nakon sušenja ukrutilo, platno se može prethodno navlažiti hladnom vodom. Kad se stegne, na još mokro platno spužvom se nanosi vruća (oko 500C) otopina kvalitetnog kožnog tutkala nešto jače koncentracije (oko 9%). Nanose se tri ukrštena nanosa jedan odmah iza drugog. Niti platna prema naličju primaju sve manje tutkala jer se tutkalo razrje uje vodom koju platno sadrži. Na licu platna stvara se čvrsto ukotvljen i zatvoren sloj tutkala koji prema naličju postaje sve slabiji pa se platno manje ukruti, zadržava elastičnost, a na licu je dovoljno zaštićeno. Za 1 m2 lanenog platna potrebno je 200-250 ml tople tutkalne otopine. Hladno tutkaljenje prevlači platno tankim zaštitnim slojem i onemogućava prodiranje preparacije na naličje platna. Platno na ovaj način ostaje elastičnije nego kod toplog tutkaljenja. Tutkali se 5 - 5,5 % želiranim tutkalom koje se dobiva odležavanjem tople tutkalne otopine na hladnom mjestu. Želirano tutkalo nanosi se kružnim potezima četkom od konjske strune. Prilikom nanošenja često se pojavi pjena koja nestaje sama od sebe. Najbolje je dio želirane mase staviti na sredinu i kružnim potezima ići prema kraju. Platno se nanošenjem uteže, a prema svjetlu se vide neobra ene površine. Nakon utezanja platna i nanošenja drugog nanosa, zaobljenim plastičnim ili gumenim ravnalom uklanja se višak i tutkalo utiskuje u očice platna. Višak tutkala koji se pojavio na pole ini platna, unutarnjim bridovima okvira i središnjih letvi treba vlažnom krpom očistiti i isprati. Na preparaciji bi se ovaj propust manifestirao u obliku plikova. Kod platna grublje strukture laganim brušenjem treba ukloniti završetke vlakana i drvenaste dlačice koji se nakon tutkaljenja podignu da pod opipom platno ne bi strugalo. Zadebljanja (čvorovi) se pažljivo odrežu žiletom. Ako je tutkaljenje bilo nepažljivo ili nepotpuno, na “sitastim tkanjima” često se na nezatvorenim i neprekrivenim očicama pojavljuju “zvjezdice” koje se najčešće ni preparacijom ne mogu ispuniti.

Tutkalo
Tutkalo je protein (bjelančevina, polipeptid) vlaknaste strukture kod kojeg su paralelni proteinski lanci povezani vodikovim vezama. Osnovna materija iz koje se tutkalo proizvodi je bjelančevina kolagen. Kolagen je sastavni dio kože, tetiva i organskog dijela kostiju. Netopljiv je u vodi, raskuhavanjem se razlaže u glutin. Sve vrste životinjskih tutkala nazivaju se glutinska ljepila. Tutkalo u hladnoj vodi bubri, a u nabubrenom stanju lako se otapa u vrućoj vodi i stvara koloidnu otopinu koja ima svojstvo ljepljivosti. Otopina tutkala hla enjem prelazi u gel koji se otapa zagrijavanjem na 30-500C. Koristi se kao topla otopina koja stvara čvrsti film prelaskom u gel i isparavanjem vode uz veliko skupljanje. Tutkalo se na sobnoj temperaturi otapa u dimetilformamidu. Životinjska tutkala proizvode se iz otpadaka životinjskih koža i kostiju pa razlikujemo kožna i koštana tutkala. Koštano tutkalo se dobiva iskuhavanjem mljevenih odmaštenih kostiju. Brže bubri, lakše se otapa, tvr e i brže lijepi od kožnog tutkala pa se više koristi kao ljepilo u drvnoj industriji (danas je zamijenjeno disperzivnim ljepilimadrvofix).

-1-

Kožna tutkala se dobivaju iz štavljene kože. Elastičnija su pa se više koriste u slikarskoj struci. Cijenjeno je zečje tutkalo koje se dobiva iskuhavanjem zečjih kožica, a posebno francuski proizvodi “colle Totin” i “colle de lapin extra”. Odlikuju se elastičnošću i uvijek istom kvalitetom. Najčistije je tutkalo želatina, posebno jestiva želatina. Po sastavu je skoro čisti glutin, ima najveću snagu ljepljivosti i vezivanja. Kad se koristi umjesto tutkala zbog jače snage vezivanja mora se malo smanjiti koncentracija želatine. Riblje tutkalo (lat. ichtyocolla) je osušeni mjehur nekih vrsta riba (jesetre). Poznat je astrahanski riblji mjehur. U nabubrenom stanju se otapa u alkoholu pa se koristi za pripremu fiksativa. Zbog visoke cijene koriste ga samo restauratori. Tutkalo dolazi u trgovinu u obliku ploča, zrnaca, krupice, ljuski. Priprema se tako da u manjoj količini vode bubri nekoliko sati (ovisno o kvaliteti i veličini zrnaca). Nabubreno tutkalo otapa se na vodenoj kupelji na temperaturi 50600C u preostaloj količini vode. Ne smije se otapati direktno na vatri jer bi moglo doći do gubitka vezivne snage tutkala. Tutkalo je higroskopno, djelovanjem vlage bubri i otapa se. U vlažnoj atmosferi gljivice i plijesni napadaju i razaraju tutkalo. Od djelovanja plijesni može se zaštititi dodatkom živinog klorida, HgCl2, fenola itd. Brzo se razgra uje u kiselom i lužnatom mediju (3 > pH >9), kao i djelovanjem enzima. Trajnost tutkalnog nanosa, netopljivost i otpornost u vlažnoj sredini povećavaju se dodatkom alauna (stipse) koji je po sastavu kalijev-aluminijev sulfat, u količini od 10% u odnosu na količinu suhog tutkala. Formalin se koristi za špricanje osušenog tutkalnog sloja. Tutkalo se štavi i postaje netopljivo u vodi. Upotrebljava se 5% otopina formalina koja se dobije rije enjem običnog formalina s šest dijelova vode. Tutkalo postaje netopljivo i reakcijom s taninom koji je sastojak drva pa se koristilo za konsolidaciju drva. Priprema tutkalne otopine: Za pripremu 500 ml 6%-tne otopine tutkala treba : - tutkala (5 x 6 g)..............................30 g - alauna (stipse) (10% od 30 g)........... 3g - vodom dopuniti do........................... 500 ml ili Za pripremu 100 g (100 ml) 6%-tne otopine treba 6 g tutkala, a za 500 ml 6%-tne otopine treba 5 puta više tutkala (30 g). Tutkalo se stavi u manju količinu hladne vode da bubri, nabubreno tutkalo doda se u preostalu količinu vode. Alaun se otopi u maloj količini vode i doda toploj tutkalnoj otopini koja se priprema u vodenoj kupelji.

želatina u listovima – najčišće tutkalo

-2-

PREPARIRANJE PLATNA
Preparacija se sastoji od veziva punila (filera) i bjelila, koji joj daju potrebnu gustoću, bjelinu, sposobnost upijanja i vezivanja boje. Punila su: kreda (šampanjska kreda, brdska kreda), gips (bolonjska kreda), kaolin. Bjelila su: titanovo bjelilo, cinkovo bjelilo, litopon, olovno bjelilo. Vezivo daje specifična svojstva preparaciji, prilago uje je tehnici slikanja i nositelju slike. Prema vezivu razlikuju se četiri vrste preparacija: tutkalno-kredna (vezivo je tutkalo), poluuljena ili emulzijska (vezivo je emulzija - mješavina hidrofilnog i hidrofobnog veziva), uljena (vezivo je ulje) i disperzna (vezivo je disperzija akrilne smole u vodi). Svaka od njih ima odre ene prednosti i nedostatke. Tutkalo-kredna preparacija brzo se suši, ne žuti jer nema ulja koje dovodi do tamnjenja, ali je manje elastična od ostalih preparacija. Upojna je i krta, bez dodatne obrade kojom se smanjuje upojnost, nije preporučljiva na platnu. Uglavnom se koristi na dasci. Poluuljena preparacija je zbog emulgiranog ulja manje upojna, otpornija je na djelovanje vlage i elastičnija je u odnosu na tutkalo-krednu preparaciju. Bolje je prilago ena uljenoj tehnici i platnu kao elastičnijem nositelju slike. Zbog ulja žuti i zahtijeva duže sušenje (barem 6 mjeseci). Uljena preparacija je najbolje prilago ena uljenoj tehnici, ali zbog ulja zahtijeva dugo sušenje (čak do 3 godine) kojem se uglavnom ne posvećuje dovoljna pažnja pa je tehnolozi nazivaju “otrovom uljene slike”. Veliki broj slika iz 19. stoljeća izvedenih na uljnim preparacijama brzo je počeo propadati. Razlog brzom propadanju je nedovoljno sušenje preparacije, slabo tutkaljenje i prekomjerna upotreba sikativa zbog čega platno postaje krto i raspada se. Disperzna preparacija je novijeg datuma, do sada je pokazala dobra svojstva, a njenu pravu vrijednost će pokazati njeno trajanje. Najbolje je prilago ena tehnici akrilika, ali se koristi i za druge tehnike. Elastična je i ne žuti.

Tutkalo-kredna preparacija
Najprikladnija koncentracija tutkala za preparaciju platna je 5 - 5,5%. Otopina ove koncentracije daje tanke i jednolične nanose koji ne stežu suviše brzo. Temperatura tutkala ne smije biti veća od 450C. Ako je temperatura veća, primit će više punila pa će biti gušća, ali slabije vezana. Niža temperatura dozvoljava manje punila pa će preparacija biti tvr e vezana. Priprema: Punilo i bjelilo se u suhom stanju dobro izmiješaju. Obično se miješa 1 dio bjelila s 2 d. punila ( 1:9 ako je čisto titanovo bijelilo) . Najbolje je smjesu punila i bjelila dodavati polako, sipanjem kroz sito, dok se na površini ne zadrži tanki sloj, što je znak da je postignuta optimalna količina. Samo od sebe, bez miješanja punilo i bjelilo će pasti na dno. Preparacija treba pola sata mirovati da iza u mjehurići zraka, a zatim se polako izmiješa i procijedi kroz gusto sito. Pri cije enju i nanošenju zna se zapjeniti pa su stari slikari dodavali nekuhano, ali obrano mlijeko s još pola dijela špirita. Za nanošenje preparacije najbolja je mala savijena četka od konjske grive, a može se koristiti i široki kist ili vuneni valjak. Obično se nanose tri sloja. Nakon nanošenja prvog sloja platno se suši na zračnom mjestu. Prije stavljanja drugog nanosa, oprezno se obrusi, opraši, navlaži mokrom spužvom da ne upije vezivo iz drugog sloja i time ga oslabi. Potezi drugog sloja su ukršteni s potezima prvog. Treći nanos se nanosi nakon sušenja i laganog brušenja drugog sloja. Zadnji nanos se ne brusi jer bi preparacija postala još upojnija. Ako slikar ne voli da mu “platno pije”, upojnost se može smanjiti izoliranjem 2%-tnom otopinom želatine u poluželiranom stanju koja se nanosi mekanom spužvom da ostane vezana na površini u obliku tanke membrane. Može se koristiti i 3%-tna otopina tutkala ili otopina damar smole u lak benzinu (white spirit) u težinskom omjeru 1:6, koja se nanosi tamponom, kružnim potezima. Za slikanje uljenom bojom može se na krednu preparaciju staviti tanki sloj razrije ene tempera boje. Talijanski slikari su te dodatne slojeve crvene, sme e ili sivkaste tempera boje nazivali “imprimaturama”. Impresionisti slikaju na bijelom dodatnom sloju olovne bijele boje.

-3-

Slika 2. 14 Potrebni pribor za prepariranje

Uzorak sirovog i prepariranog lana

Poluuljena (emulzijska) preparacija (bijela)
Kod ove preparacije bitno je da se miješanjem postigne stabilna emulzija koja joj daje svojstvo dobrog oslikavanja, vezivanja i prihvaćanja naročito emulzijskih i uljnih premaza. Ona zbog ulja žuti pa se treba sušiti izložena svjetlu. Laneno ulje se može zamijeniti lanenim štand-uljem (ulje ugušćeno polimerizacijom), koje manje žuti. Priprema: U emajlirani lonac stavlja se 2 vol. dijela krede i 1 vol. dio bjelila ( ili manje ,ovisi o snazi bjelila). Uz stalno miješanje dodaje se postupno 5%-tne otopine tutkala tako da se dobije jednolično gusta masa, kojoj se uz miješanje dodaje do 1/2 vol. dijela lanenog firnisa ili, još bolje, lanenog štand-ulja koje se prethodno razrijedi s rektificiranim terpentinom u količini od 1/4 težine štand ulja. Može se dodati 1-2 kapi sikativa (kobalt-naftenata). Dodavanjem ulja masa postaje gusta i žilava. Ako postane teška za miješanje, opustit će se dodavanjem nekoliko kapi tutkalne otopine. Važan je postupak emulgiranja koji zahtijeva stalno miješanje uz polagano dodavanje ulja, koje se mora emulgirati prije dodavanja nove količine. Masa postaje jednolično glatka, blagog voštanog sjaja. Dodavanjem tutkalne otopine (2-3 vol. dijela) ona postaje tekuća. Premazi moraju biti tako tanki da je boja platna gotovo providna. Uvijek je bolje staviti jedan tanji nanos žitkije preparacije više, nego jedan nanos gušće preparacije manje. Preparacija se nanosi topla (stoji u vodenoj kupelji) u tri ukrštena nanosa, kao i tutkalo-kredna. Ako previše upija, može se izolirati, kao i tutkalo-kredna preparacija. Stabilnost emulzije treba ispitati jer je tutkalo slabi zaštitni koloid i ne daje uvijek stabilnu emulziju s uljem i pored intenzivnog miješanja. Proba stabilnosti emulzije vrši se kapanjem 2-3 kapi preparacije u čašu hladne vode. Nakon miješanja na površini vode se ne smije pojaviti tanki uljeni sloj. Ako se ulje ipak pojavi, stabilnost emulzije se može popraviti dodavanjem žumanjka koji se izmiješa s malim dijelom preparacije i doda ostatku. Postoje i drugi recepti za pripremu poluuljene preparacije. Dodavanjem žumanjka kao stabilizatora emulzije tutkalnoj otopini, kredi, bjelilu i ulju tako er nastaje poluuljena preparacija, koja se zbog žumanjka naziva tamperapreparacija.

Uljena preparacija
Uljena preparacija se izvodi na brižno impregniraom platnu da ulje ne bi prošlo kroz sloj tutkala koji štiti niti platna. Platno koje nije dobro izolirano upija ulje i kroz kratko vrijeme postaje krto i lako se raspada. Uljena preparacija je najsličnija slojevima uljene boje. Malo upija vezivo boje pa se na njoj ugodno slika. Boje na njoj ne matiraju. Zbog velike količine ulja, tamni i žuti, često je suviše masna, s vremenom postaje staklasto tvrda pa se slojevi boje ponekad ljušte. Čak i tvornički preparirana platna s uljenom preparacijom često su premaštena pa slabije vežu nanose uljene boje. Platno bi trebalo odležati na svjetlu barem još godinu dana. Prije slikanja se previše masna i neupojna preparacija može odmastiti (opostiti) trljanjem čistom krpom namočenom čistim apotekarskim benzinom ili alkoholom dok ne nestane masni sloj. Priprema: Kao bjelilo najbolja je mješavina istih količina olovnog i cinkovog bjelila. Cinkov oksid je izrazito krt pa se sam ne koristi, titanovo bjelilo je previše inertno. Olovno bjelilo daje izvrsnu plastičnost, ali je otrovno. Laneno ulje bi trebalo biti malo ugušćeno (prosunčano) i razrije eno terpentinom u omjeru: 1 dio terpentina i 3 dijela ulja. Ovako pripremljena preparacija je matiranog sjaja, povoljne gustoće i upojnosti. Danas se uljena preparacija malo koristi, zamijenjena je dobro izvedenom poluuljenom preparacijom.

-4-

Disperzivna preparacija
Vezivo u ovoj preparaciji je disperzija akrilne smole u vodi, koja se naziva akrilna emulzija. Na tržištu se nalazi dosta kvalitetnih domaćih (KARBON- Zagreb) i inozemnih preparacija: (GESSO POLIMER - Talens, GESSO ACRYLIC -Talens, LIQUITEX GESSO- Lefranc itd. ). Preparacija se može pripremiti s akrilnom emulzijom koja se razrijedi vodom i pomiješa s bjelilom u omjeru:

za temperu za ulje

akrilna emulzija 1 1

voda 3 2

bjelilo i punilo (filer) 4 3

Akrilna preparacija je najbolja za akrilik tehniku, ali pokazuje dobra svojstva s temperom i uljem. Gradnja slike je najkvalitetnija kad se koriste premazi na bazi istih ili srodnih veziva. Staro je pravilo “slično sa sličnim”. Zrno tkanja nakon prepariranja mora ostati uočljivo i “živo”. Preparacija ne smije prekriti strukturu platna. Veća površina zbog zrnate teksture omogućuje i čvršće povezivanje boje s podlogom. Dobro izvedena preparacija mora umjereno upijati vezivo da bi se čvrsto vezala s bojanim slojevima slike. Poznato je da odležavanjem svaka preparacija sazrijeva i postaje kvalitetnija podloga slike.

2.6.5. Obojene preparacije Obojene, tonirane preparacije, stručno se nazivaju gvaš preparacije (franc. gouache). One manje reflektiraju svjetlo od bijelih preparacije pa ton ne smije biti taman, nego je bolje što svjetliji. Obojeni pigment ili smjesu pigmenata treba u istom vezivu preko noći namočiti i namočenog u dosta tekućem stanju polako dodavati bijeloj preparaciji. Obojenost preparacije može se postići dodatkom obojenog sloja koji se nanosi na bijelu preparaciju. Često se koristi razrije ena jajčana tempera, 2%-tna otopina želatine pojačana dodatkom jajčane tempere kao vezivo radi bržeg sušenja ili sloj razrije ene uljene boje. Proba upojnosti preparacije: 1. Tanki sloj sirovog lanenog ulja na preparaciji mora se upiti za 5 sati. 2. Naneseni sloj vode mora se upiti kroz 15 minuta. Ako preparacija ne upije vodu ili se ne može namočiti ni trljanjem s vodom, premaštena je i vrlo slabe upojnosti.

-5-

3. Prema holandskoj tvornici “Talens” (iako to više nije mjerodavno zbog različitog pripremanja boje) namaz kobaltno plave uljene boje desetak dana se izloži sunčevoj svjetlosti. Boja je osjetljiva na jače upijanje veziva zbog čega puca (nastaju krakelire), ako je preparacija jače upojna.

GREŠKE KOD PREPARACIJA
1. Zvjezdice na tutkalnom sloju nastaju na rijetko tkanim “sitastim tkanjima” nakon nepažljivog tutkaljenja. Kroz otvorene očice preparacija izlazi na naličje platna. Ako se zvjezdice pojave i uz brižno tutkaljenje, preparaciji se viskozitet poveća hla enjem pa će nanošenjem ispuniti otvorene očice koje je tutkalo proželo i zaštitilo. 2. Rupičavost sloja preparacije, koja se manifestira kao igličasti ubodi na preparaciji, može biti uzrokovana prevrućom preparacijom, pjenjenjem preparacije ili upotrebom porozne krede koja nije namakanjem otpustila zračne mjehuriće. Zračni mjehurići sušenjem preparacije pucaju i ostavljaju sitne rupice. 3. Raspucavanje i ljuštenje slojeva preparacije može biti posljedica prejakog tutkaljenja, tvrdo vezane preparacije, posebno kad se nanosi u debljim slojevima, ili velike količine sredstava za štavljenje zbog čega ne dolazi do čvrstog povezivanja slojeva.

4. Klizanje boje nastaje kad je preparacija prejako tutkaljena, prejako izolirana ili previše masna (kod uljene preparacije). Boja pri slikanju kliže kao po staklastom sloju.

ZAŠTITA PLATNA S NALIČJA
Platno treba zaštititi i s naličja od djelovanja blage, sumpornih plinova iz zraka koji s vlagom daju kiseline, prašine i ča e koje apsorbiraju agense iz zraka i doprinose propadanju platna. Kroz povijest slikarstva koristile su se voštanosmolne smjese, premaz tutkalom, šelakom ili nekom drugom smolom. Na nekim Tizianovim platnima naličje je obra eno gustom tutkalno-krednom preparacijom. Danas se najviše koristi lijepljenje čvrstog papira na pole inu okvira ili čvrsti okvir s napetom gazom koji je uložen u žlijeb na unutarnjem rubu letvica okvira. Pri normalnim uvjetima ovo je zadovoljavajuća zaštita.

zaštita naličja može se izvesti i pomoću lesonitnih ploča pričvršćenih vijcima na okvir

-6-

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful