Ahmet Sejdić

Biti Svjedok Istine

Izvodi iz recenzija

Kada je jedan četnicki ideolog, u Foči, aprila 1992, šutao odrub bošnjačke glave, prisutnima je ponavljao
rečenicu: "Istoriju pišu pobjednici!" Trebalo je da ta rečenica bude stumilans i garant i svakom četničkom
ustaši kako smije, mora i treba činiti bezgranično zlo! "Nede biti upisano u istoriju, jer demo istoriju pisati
mi, koji demo pobijediti !" Višestruko netačno. Niti su pobijedili, niti de pisati istoriju, niti istoriju pišu
pobjednici. Istoriju pišu ozbiljni i pošteni naučnici, kad prodju godine i decenije - ali tek nakon što na
svome stolu priberu desetine i stotine svjedočanstava, dakle knjiga kao što je ovo nesumnjivo
dragocjeno - istorijski i politički dragocjeno svjedočanstvo komandanta Ahmeta Sejdida.
Možda bih se usudio, na kraju, kazati kako ovaj rukopis i nije radjen kao pisano svjedočanstvo. Koliko
god sam puta imao priliku čitati pisana svjedočanstva ovakvoga karaktera, mahom u rukopisu, uvijek mi
se činilo da su radjena pod nekakvom iznudom, kao u zatvorskoj deliji gdje osumnjičeni treba da
dokazuje vlastitu nevinost - na način informbiroovskih revidiraca: "evo kako sam došao tobe!" Od toga,
ni traga u ovome rukopisu. Ako je cijelo pripovijedanje kazivano usmeno, pa nakon toga književno-jezički
uredjivano, profitirali smo u jezičkoj i govornoj neposrednosti, bez koje se vjerovatno ne bi dogodila
ovakva rečenica: Nisam čuo ništa osim hlupanja svoga srca koje me je ometalo da čujem četnicki hod ili
šapat ."' Zagubili bi se, u pisanom saopdavanju, i mnogi od prekrasnih ljudskih likova ( npr. Dijana
Marinova, Bugarka koja se neustrašivo bori na bosanskoj strani ), ili strahovito upečatijivih detalja poput
slike "nepokretnoga starca u kolicima", kojega je neko ostavio nasred mosta, kad je narod pomislio da
Goražde pada, pa krenuo u bježaniju. Možda bi se - pri "književnom" pristupu - zagubio i neki od
dragocjenih humornih detalja, poput onoga sa vojnicima koji su - gladni i mršavi - naglo odebljali od
pčelinjih ujeda, dok su išli neuko vaditi med iz košnica. Ili bi se, ne daj Bože, pisac memoara potrudio da
nadje "književniji" termin za uzak planinski put, pa nas ostavio da nikad ne čujemo prelijepi narodni
izraz: put jednostop ! - Bilo kako bilo, nastajala ova knjiga usmenim pa pisanim putem, ili nekako
drugačije, sada je ona naprosto prvoklasno memoarsko štivo.



U Sarajevu, 25.03.2000.godine Abdulah Sidran

Ove knjige su značajan historijski dokument o vremenu zla i stradanja, o običnim malim ljudirna, ali i
velikim herojima, o ljudima koji su iznad svega voljeli slobodu i Bosnu, koju su branili i ginuli za Bosnu.
lznosedi istinu o toj borbi, o hrabrim i odvažnim ljudima sa Drine, Sejdid izvršava svoj moralni dug svima
koji su pod njegovom komandom ugradili svoje živote u temelju Bosne. Mnogih sudionika velikih bitaka i
pobjeda, o kojima čitamo u ovim knjigama, danas više nema medju nama. Od rahmetli Bekte do rahmetli
Mehe Drljevida, sve heroj do heroja, ali i čovjek do čovjeka. Kada sve ovo pročitate, namede vam se
zaključak da ovaj rat i nije bio rat, da je sve to bilo puno gore i teže od svakog do sada poznatog rata. Na
svakom koraku se srede brutalni i primitivni zbir mržnje i fašizma, vodjen idejom četništva, a pod
kokardom kao simbolom varvarstva i velikosrpstva. Sa druge strane, hrabri i odvažni ljudi koji brane
kulturu od nekulture, um od bezumlja, svjetlost od tame, život od smrti, civilizaciju od aniticivilizacije.
Strašna je bila cijena koju su Bošnjaci morali da plate zbog tudjih planova, ali i zbog svoje zablude,
naivnosti i nebudnosti. Ovo je bio najtragičniji i najkrvaviji period u historiji Bosne, a posebno Podrinja.


Sarajevo, 28.12.1999.godine Ferid Buljubašid















UVOD

U ovozemljaskom životu običnog smrtnika često se javi želja da nešto učini, toliko snažna da ga tako
pritiska unutar njegovog tijela, da mu ne da dahnuti. Čovjek naprosto nema objašnjenje svog razuma, šta
ga takvom postupku vodi. Nažalost, materijalana i lična korist i phlepnost cesto ne dozvole čovjeku da
živi i da radi kako osjeda. Kasnije sve manje i manje osjeda u trci za "što više", zaboravlja svoje ljudske
vrijednosti, svoj duh, karakter i nam.
Kao djak sam želio pisati, uglavnom o ljubavi. Kao student sam htio pisati pjesme za koje bih dobio
novac za džeparac. Kao borac komandant htjedoh napisati dušom, da iz nje, prije nego što eksplodira,
izadje silni pritisak malih i velikih istina, vrijednosti i fenomena vremena strave i užasa, vremena
ponosne borbe za Bosnu i sve Bosance u njoj.
Počašden i osudjen da se borim za više od samog svog života i života moje porodice, što sam se više
trudio da iskažem bolje ono što sam čuo i vidio, a najčešde i sam doživio, sve mi se više činilo da sam
rekao malo za vrijednost, snagu i sjaj istine. Zato odlučih da pišem dušom, pa makar rukopis i stil moje
duše ne bio čitljiv i shvatljiv, ili čak prihvatljiv , za neke čitaoce. Ti neki su davno trebali svojim dušama i
djelima čisto pisati da bi sada razumjeli, shvatili i oduševljeno prihvatili djela svih istina.
Kad prodju sve naše nepravde, od kojih neke i pravdama zovu,, istinska Božija pravda ce pokušati oprati
i najprljavije duše. Svakim gubitkom saboraca, mojih najbližih iz porodice, otkidao se i dio mene. U
mojim grudma i mojoj glavi je rastao pritisak, kao da mi se htjelo redi: "Moraš izdrzati, moraš zapamtiti,
moraš zapisati."
Ovaj mali i veliki pokušaj mi je omogudio da, prvo onima koji se izboriše za spas Bosne i podariše svoje
živote u njene krvave temelje, zatim onima koji ugradiše dijelove sebe i svojim najbližim, pokušam vratiti
dug . U ime njih kroz njihovu i moju sudbinu, koje su vrlo slične, napisati da se zapamti, napisati da se ne
ponovi!
Poslije mnogo smrti osatdoh živ, sretan što mogu da pišem i napišem, da poklonim za novo razumno
sutra, za ljude da ostanu ljudi.

AUTOR





Užički korpus je okupirao Višegrad

Rodjen sam u Bosni, živio u socijalizmu, u bratstvu i jedinstvu i družio se sa svima, osim sa siledžijama,
lopovima i prevarantima. Odgojen patrijarhalno, ne znam za lukavost sudbine, a osjetih je žestoko.
Majka i otac su me učili da uzimam samo sa halalom i da halalim svima. Da li su me dobro naučili? Jesu,
sigurno!
Mislili su da mi to najviše može pomodi u životu. Zaboravili su da su doživjeli ono što mene tek čeka.
Možda je i njih uspavalo bratstvo i jedinstvo? Tako sam ja, sa puno ljudskosti i merhameta, prihvatao
Srbe kao prijatelje komšije, kolege, kumove danas, a satane, zlotvore, monstrume i koljače, sutra.
Trebalo je da halalim glavu svoju, svoje majke, oca, žene, djeteta, brade, sestara, komšija i svih Bošnjaka i
patriota drugih nacionalnosti. Zašto? Zato što sam Bošnjak, ili kako gnjide kažu "balija", zato što nisam
uzimao haram, a kamoli da koljem komšiju brata u "bratstvu i jedinstvu."
Majka me je takodje, učila da se molim Allahu dželešanuhu i slušao sam je dok sam mogao. Otac me
učio ponosu, principijelnosti i da ne dam nama pa nek ode i glava, da nikada ne kleknem neprijatelju na
koljena jer je znao da on nema milosti, merhameta, što, bi nas narod rekao, nema duše.
Mržnju i gnijev dušmana, želju za slavom u tudjoj krvi, za nekakvom "Velikom Srbijom" vidio sam u
očima Slobodana Miloševida, zbog koga sam, brže nego što sam namjeravao, napustio SKJ.
Nadah se, da to što mi posta jasno, a što su praktično neke kolege Srbi koji su tada bili "početnici" a
otpočinjanjem rata skratili naziv, u svom ponašanju prema "balijama" koje ih, kažu, hode pobiti ili
protjerati, nede izrasti na golem belaj, da su na vrhu piramide pošteni ljudi te da JNA nede nikom
dozvoliti da poremeti to prepuhano historijsko bratsvo i jedinstvo.
A mislio sam da sam puno znao. Sada se čudim kako sam bio ponekad i slijep i gluh, a katkad sam znao
predosjetiti puno toga. Kako je to spojivo u meni?
Kada su nove stranke startale, nisam htio ni u jednu, mada sam se odmorio od SKJ od kraja '87.godine.
Nisam volio ljude koji brzo mijenjaju dresove, jer oni najčešde nisu neki karakteri. Pustio sam da vrijeme
učini svoje, da "nadodjem." Nisam volio bukadžije, a ovih predratnih dana ih je bilo puno i oni su mislili
da mogu da kroje sudbine kako i kome hode, ali eto nisu. Svi su se kleli da rade u ime naroda i za narod, a
taj narod ih nije ovlastio: mnoge je prezirao, od mnogih se sklanjao smatrajudi ih budalama.
lpak, neki od tih su otišli pravim, čestitim putem, došli su na tobe.
Iz "Terpentina", fabrike boja i lakova u kojoj sam radio, izašao sam uzevši dvadeset i četiri lična dohotka
u bonovima koji su tada bili nužno zlo i alternativno sredstvo pladanja i u tako stabilnom i jakom
preduzedu, jer sam bio tehnološki višak. A rekoše mi da sam i smetao nekima. Teško je bilo napustiti one
kojima nisam smetao, a njih je bilo daleko više, još teže zaradjivati samostalno, brinuti se o porodici kao
podstanar kod bliskih rodjaka. E baš tada, kada mi je bilo teško živjeti, počeo sam i za godinu i po
izgradio kudu. Pokazao sam da sam jak i da mogu samostalno uraditi dosta toga.
Upregnuvši svu snagu u izgradnju kude i da što prije zaradim još koji dinar, ne mogoh vidjeti ni čuti šta
se to meni, Bosni, Bosancima, posebno Bošnjacima, sprema. Kada mi šverceri devedesete ponudiše da
kupim pušku, rekoh: "Ne treba mi!" Rekoše: "Trebade!" i devedeset prve upitah za cijenu. Kažu, dvije
hiljade njemačkih maraka "kalašnjikov" i sto dvadeset metaka. Pitao sam se ili kuda, ili puška? Bolje kuda.
Agresije, možda ipak nede biti. Devedeset i druge pitaju:
"Zar još nisi kupio?"
"Nisam!" rekoh.
Znao sam da de biti agresije, ali rekoše vodje i ugledniji ljudi da de nas naoružati. Tako ipak ne bi. Da je
bilo, ne bi mene puška mimoišla, jer sam bio jedan od zagrijanih Bošnjaka, rezervnih oficira-pješadinaca
na području opštine Višegrad i dokazani patriota.
Ko zna, možda su u mene tada sumnjali oni koji su odlučivali u ime naroda u mojoj sredini? A ni oni nisu
krivi. Ja sam više kriv jer i ja sam ih birao. Možda sam trebao birati druge ili i sam se uključiti, zamoliti
nekoga da me "progura." Ali, rekoh, nisam naučio da molim, pogotovo kada nemam koga.
Kada sam shvatio da je u Sloveniji rat završen te da se u Hrvatskoj stišava, znao sam da i Bosna mora
planuti .
Gledao sam kolone dobrovoljaca koji su autobusima voženi na hrvatsko ratište iz Srbije, kamione koji su
odlazili prazni a vradali se krcati tzv. ratnim plijenom. Ali, u stvari, vozili su muku Hrvata i Muslimana,
uglavnom muku koja de im prisjesti kadli - tadli, ako Bog da.
Razgovarao sam sa vedinom uglednih ljudi a ponajviše sa mojim starijim bratom, inženjerom hemije,
uglednim profesorom u Višegradu.
Mnogi su smatrali da agresije ipak nede biti, a moj brat nije vidio a kamoli ocijenio neprijatelja, tako da
smo često dolazili u sukob mišljenja. Obojica smo bili uporni u svojim vizijama. Nije ni čudo: kum mu je
bio Crnogorac a on Srbinu vjenčani kum, što nije bilo loše dok su bili Srbi. Ali, postaše brzo četnici i onda
ih ne možeš prepoznati. Ostao je značajan broj Srba koji nisu prihvatili da budu četnici. Ali, ako nisu vani
ili na slobodnoj teritoriji RBIH morali su se Karadžidevim argumentima snage i neistine, kojima su
drogirani, promijeniti i postati četnici, ili biti ubijeni. Žao mi ih je, ali i sami su krivi. Zašto su to dozvolili?
Februara '92. poslije puno pokušaja da razumom djelujem na ljude da ne podržavaju rat, da ga osude i
ignorišu one koji rat pripremaju, a pod pritiskom opteredenja da sam malo uradio, da moram mnogo
više, jake samokritike i samog osjedaja da sam shvatio šta se to sprema, odlučih da se nametnem onima
koji su pripremali narod na odbranu u Višegradu.
Imao sam dosta ideja pa sam neke prezentirao u Kriznom štabu Opdine Višegrad, na što je gospodin
Meša Tvrtkovid, koga su svi zvali Trte, rekao da to stavim na papir. Napisao sam to u najkradem i
dostavio Kriznom štabu, da bi nakon što je izanalizirano, bilo naredjeno da se fotokopira i da svim
jedinicama kao okvirno naredjenje. Bi mi drago što je to moje mišljenje prihvadeno i što je prošlo do svih
jedinica. Predsjednik Opdine Višegrad, Fikret Cocalid, mi reče da pomognem Neziru Mesidu u
organizovanju odbrane na lijevoj obali Drine.
Da li su se nedovoljno cijenile uloga i mogudnosti školovanog oficira, ili su stranački ljudi trebali
komandovati radi povjerenja? Krade vrijeme sam radio kao komandir jedinice, a komandir je ipak bio
Nezir. I on je vidio razliku u poznavanju vojno-stručne tematike u rukovodjenju i komandovanju
jedinicama (RIK) pa je predložio da o vodjenju jedinica odlučujem ja.
Počele su straže i ustrojavanje jedinica, ali sve na dobrovoljnoj bazi, mada su zagovarane i nepopularne
metode ko ne bude izvršavao dobijene zadatke. Bilo je dosta onih sa kojima se trebalo ubjedjivati da
zaštiti, pored ostalih, i svoju glavu. Neki su do kraja vjerovali dušmanima pa su zbog svoje zablude
izgubili glavu i porodicu. Autoritet pojedinca je tada više pomagao nego rad preko institucija sistema.
Februara i marta '92. godine znao sam da nismo spremni za odbranu od srpske agresije i da odbrambeni
sistem nije ni blizu potrebnog nivoa. A i zvanični predstavnici vlasti su pokušavali predstaviti da agresije
nede biti. Ali, miris baruta iz Hrvatske i procvat nacionalizma, prvenstveno srpskog, govorili su više.
Na jednoj strani su bili JNA i četnici, ustrojeni formacijski u jedinice, opremljeni do tehničkog
savršenstva i nahuškani kvazihistorijskim razlozima o navodnom vradanju srpske zemlje Srbima i borbi
protiv onih koji su je pokorili. A na drugoj strani , mislili su, ovce za klanje: nespreman, nenaoružan i po
svojoj vjeri merhametli narod bošnjački i patriotski orijentisani gradjani ostalih nacionalnosti. Ali, grdno
su se prevarili. Zaboravili su da oni vole Bosnu i da de prije poginuti, nego Bosnu tudjinu predati.
Početkom aprila bilo je pokušaja, nazovi razumnih, da se spriječi početak agresije na lokalnom nivou i na
višim nivoima, ali nije se uspjelo više od toga da se muke nakratko odgode. To je bilo jako značajno.
Dobili smo vremena da se pripremimo, a neki i da pobjegnu iz Bosne. U jednom takvom pokušaju
odgadjanja belaja javno sam imenovao neke četnike sa Donje Lijeske i Kočarima, na zajedničkom
sastanku na Donjoj Lijesci, u punoj sali, uz prisustvo i nekih od njih, hrabro i nepromišljeno. Neki su me
sokolili, a neki kritikovali, plašedi se osvete, a jadni, nisu znali da je sve bilo isplanirano i da de svakako
biti pa makar lizali niz dlaku te naše "uvažene" komšije, uglavnom četnike.
Drugi konkretniji pokušaj u kome sam učestvovao se umalo ne završi kobno po mene i Nezira Mesida.
On, ispred Stranke demokratske akcije, a ja, bivši aktivista u MZ Donja Lijeska, gradjanin sa vedim
ugledom u ovoj sredini, a od Srba Branko Ninkovid, ugledni domadin, i bivši omladinski aktivista Stevo
Draškovid, čovjek od autoriteta i razuma. Eto, htjeli smo spriječiti da se ne provocira i ne puca, uz
obrazloženje da nam rat ne treba, da je to interes nekih budala, da smo mi živjeli bratski i da nam rat
može samo zagorčati život. Obavezasmo se na terenu da, Nezir i ja u muslimanskim, a Stevo i Branko u
srpskim selima, spriječimo bilo kakve aktivnosti kojima bi se ugrožavao normalan život. Garantovasmo
da se nede ni metak ispaliti ni na jednoj strani i još mnogo toga što obezbjedjuje normalan život.
Sastajasmo se jednom dnevno, ali kratko. Tredi dan, upravo kada smo se sastali, začulo se rafalanje i
detonacije, a pošto smo garantovali svi da nisu naši, krenusmo odmah na teren da provjerimo, ja bez
ikakva oružja, Nezir sa pištoljem, a oni su u autu imali pušku u gepeku. Nisam znao da je imaju, kao ni
Nezir. Vozedi se krivudavim putem Višegrad - Gornja Lijeska, primijetismo uz put uredjene zaklone.
Upitah Stevu: Šta vam je ovo?" "Stražare, boje se zelenih beretki" odgovori i doda: "Redi du im da idu
kudi, da je sve u redu." Hajd' možda je i tako, pomislih u sebi strahujudi da ne bude vedi belaj, jer mogli
su nas zaustaviti, zarobiti ili pobiti, da se ništa ne zna, ni ko, a pogotovo kako.
Nastavismo dalje. Pitamo:"Ko puca?" Rekoše da je to gore dalje, na Gornjoj Lijesci. Stigosmo na Gornju
Lijesku, ispred kude Miše Ivanovida. Zvali su ga Cigom. Pazio se sa mojim ocem dobro. Tu nas dočeka
jedan uniformisan četnik. Pogledah bolje i prepoznah ga. Znam da je privatno vadio luč i prodavao
"Terpentinu" Višegrad, a ja sam tada bio šef proizvodnje luča i borove smole. Imena se ne sjedam, ali je
prezime Jovanovid, naoružan papovkom puškom i tromblonskim minama, koje je poredao u prsluk,
specijalno skrojen za tu svrhu. Pošto nije vidio ni mene ni Nezira, ponašao se komotno, a kada je
primijetio da smo u autu, na Stevino pitanje, ko ovdje puca, odgovorio je: "Onaj ludi Kusid i njegovi".
Primijetih da je malo pocrvenio. Saznali smo kako stidi do mjesta gdje se puca i uputili se lošim
makadamskim putem. Stigosmo, izadjosmo iz auta i samo što krenusmo ka stijeni koja se nalazi iznad
sela Kabernik, iznad zaseoka Cancari, iznenada iz šume nagrnuse Kusidevi četnici sa povicima: "Ko ste vi i
šta radite ovdje?" Stevo odgovori da smo zajednička komisija koja kontroliše ko puca na ovom području.
Na to oni nasrnuše na nas, a Kusid, nizak čovjek ali odvažan četnik, sa crnom čarapa-kapom, na glavi
zaurla: "Kakva komisija, Bog vas jebo! "Diži ruke gore ili pucam", što njegove četnike, njih oko
petnaestak, osokoli i zaurlaše istu komandu. A nama je preostalo da postupimo po urlicima. Mene su
posebno posmatrali. Vjerovatno sam izgledao sumnjiviji ili opasniji, jer sam bio korpulentniji od Nezira,
pa su se trojica odmah stvorila uz mene, sa puškama uperenim prema meni, a Nezir je ved bio na zemlji
sa rukama na ledjima i licem u blatu šumskog puta. Kusidevi banditi su, uz energične i grube pokrete,
pregledali da li imamo oružje. Uvjerivši se da nemam, naredill su da idem prema Kusidu, a ispred njega
da zalegnem u blato kao i Nezir. Pogledah Stevu i Branka. Oni su pokušali da ubijede Kusida da ne čini
gluposti, a on je Branku naredio da legne. Sa Stevom se prepirao. "Ovo je komisija Mjesne zajednice,
reče Stevo. Na to Kusid zaurla: "Jebem vam Mjesnu zajednicu! I ko vam je rekao da se dogovarate sa
balijama". Stevo je odgovorio: "Narod je tako odlučio." "Kakav narod," zagrmi Kusid, a sa lica mu se čita
tolika želja da pokaže bijes, da sam pomislio da de udariti Stevu, ili čak i ubiti.
I dok su oni polemisali, ja sam krišom pogledao face onih njegovih četnika. Svi su se trudili da pokažu da
su ozbiljni i kako po želji njihovog šefa nemaju samilosti i potpuno besprijekorno izvršavaju njegova
naredjenja. Gledajudi ih tako, prepoznah jedan lik. Pogledah malo bolje, Vlado Markovid, školski drug. On
je mene, izgleda, prepoznao ranije pa se pokušao skloniti, da ga ne vidim. Možda ga je bilo stid? Kasnije
sam vidio i crvenilo na licu. Kako i ne bi bilo kad smo do tada,uglavnom, dijelili dobro u školi, na
sportskom polju i privatnom životu. Pratio sam ga. Ode do Kusida, a ovaj, prije nego što mu je dozvolio
da nešto kaže, reče: "Prati tamo te balije", i primače se meni, nasloni mi jednu pušku na kičmu a drugu
na glavu. U tom trenutku čuo se tup, pa onda rezak zvuk. Pogledah ispred. Vidjeh kako Nezira udara neki
sitni, mršavi četnik i vidjeh da mu je pronašao pištolj za pojasom. Udarajudi ga, psovali su tursku majku,
pitall gdje mu je dozvola i ko mu je dao pištolj, u kojoj je jedinici. Vidjevši da sam malo podigao glavu,
Kusid se nasloni na pušku koja mi je na potiljku i reče: "Šta je balijo? Dje je tvoje oružje?" Rekoh da
nemam oružje niti mi treba. Ja sam došao da utičem da se oružje ne upotrijebi, da se dogovorimo da
zaštitimo jedni druge. "Kakav dogovor! Nema sa balijama i Turcima dogovora! Dje su vam zelene beretke
i koliko ih imate? Čime su naoružani i ko ih vodi? Dje vam je Murat i Avdija? Što, ih ne ubijete kad dete
da živite komšijski?" Rekoh da ne znam ništa o tome. Nemam pojma da postoje zelene beretke i nisam
za rat. I ostali su govorili slično, a Kusid je razmišljao kratko. Dok je on razmišljao, u mojoj glavi je
odzvanjao zidni sat koji mi je otkucavao zadnje sekunde života, ali to nisu smjeli primijetiti ni četnici ni
moji "prijatelji". Da vide moj strah od smrti! Čekao sam i nadao se da glava bude raznesena, jer du lakše
podnijet nego ako bude kičma. Manje du se patiti.
Kusid procijedi kroz zapjenjena usta neuredne face: "Jebem li vam Boga i komšiju! Imate minut da vas
ne vidim očima! I poručite zelenim beretkama da predaju oružje do sutra. Sutra dolazimo da uzmemo.
Ako ne predaju sve demo pobiti, poklati i popaliti."
Ustajudi na noge osjetih bol na glavi i kičmi gdje su puške bile naslonjene. Pogledah u lice Kusida, a iza
njega Vlada Markovida koji se okrenuo da me ne bi pogledao. Pogledom sam htio redi da demo se još
sresti, vidjeti, ako Bog da. Stevo, Nezir i Branko su ved trčali. Stevo doduše nevoljno, a ja sam pojačao da
ih stignem, jer nije vjerovati ovim zvijerima. Trkom stigosmo do auta, utrčasmo naglavačke: Nezir krvav u
licu, Stevo blijed k'o krpa, a Branko zajapuren i zadihan kao da de izdahnuti istog momenta. Nismo riječi
prozborili u autu do Donje Lijeske, a onda Branko upita: "Uzeše li ti pištolj Nezire?" "Jesu," odgovori
Nezir. "Budale, jebo ih Bog," reče Stevo i nastavi: 'Nadi demo ti pištolj." To je njima bar bilo lahko.
Moramo se pripremati za odbranu. Tako sam razmišljao i sa svojim komšijama Smajom i Fahrom
Račidem, Sabrijom Šabanijom, Rasimom Jelačidem, Nihadom Brankovidem I ,naravno, Nezirom Mesidem.
Zato smo danju pripremali, a nodu budno obezbjedjivali ved uspostavljenu liniju odbrane stražarenjem u
smjenama.
Ved su se odvijala borbena dejstva na desnoj obali Drine. Povremeno sam svradao u Krizni štab da
dobijem Uputstva i naredjenja. Izvršena borbrena dejstva dala su, za početak, dobre rezultate, što je bio
stimulans za dalju odbranu prostora višegradske opdine.
Činilo mi se ponekad da ono što planira opdinski Krizni štab nije potpuno, odnosno, da ima boljih
rješenja, ali poslije upoznavanja sa oficirima koji su sačinjavall Krizni štab nisam se usudjivao u početku
to ni pomenuti, jer oni to mnogo bolje znaju odlučiti, a ja sam poodavno izašao iz vojske i nisam se bavio
tim poslovima. lpak sam se upetljao, i to u pet do dvanaest kada je pripremljena borbena aktivnost
oslobadanja jednog prigradskog naselja, rekli su da je sugestija na mjestu ali da je kasno, hajrola. Onda
smo to pokušali polovično riješiti. Pakazalo se da je bilo neophodno idi na potpuno rješenje. Ključni oficiri
u Kriznom stabu: Omerovid Zihnija, Karišik Nesib, Mehmed Tvrtkovid i drugi oficiri, su vjerovatno shvatili
da ja ponešto i znam, tako da je kasnije bilo više uvažavanja mojih mišljenja.
U narodu je zavladala panika i mnogi su radili po svom osjedaju tražili rješenje da odu na sigurnija
područja. Oni koji, su preživjeli Drugi svjetski rat, su imali iskustvo sa četnicima. Znali su gdje da odu - jer
to se ponovilo, s tim da su sada imali znatno jače i spremnije neprijatelje – komšije koje su znale kako
dišu, spremne da ih okredu na ražnju. Zašto? Zato što smo živi opasni po srpski "ugroženi, napadeni"
narod.
Prava borbena dejstva su na višegradskom dijelu u prvoj fazi do pada Višegrada trajala od 06.04. do
13.04.'92.godine. Odvažni Višegradjanin Murat Šabanovid je odbrusio generalu Milutinu Kukanjcu,
psujudi mu mater, da de pustiti branu, što je podgrijalo i, bar za tren, osnažilo prestrašeni narod na Drini.
Malo je ko znao da de na tu šaku naroda udariti silni Užički korpus. Ali, sada je to jasno: pošto četnici iz
Bosne nisu izvršavali brzo planirane zadatke i sami nisu imali hrabrosti da napadaju zbog gubitaka u
ljudstvu i teritoriju, vjerovatno je Slobo naredio da se demonstrira "paklena" sila. I to baš na Višegrad !
Eto ti naše "srede".
Koliko smo mogli više? Uvijek smatram da se može više, pa sam i tada smatrao, ali sam ipak bio na
periferiji. Realnom procjenom Korpusu se teško tada i moglo stati na put . Ono što se pokušavalo,
uglavnom je bilo manjeg obima, uz paniku i vrlo tešku kontrolu. A tada, najznačajniji medijski dogadjaj
bio je Muratov pokušaj da sruši HE Višegrad. Od toga je kasnije bilo i koristi, jer je svijet saznao šta se
dešava, ali i štete, jer je taj postupak ubrzao mnoge da se pokrenu, a naročito one sa desne obale Drine,
i da napuste Višegrad.
Kao i mnogi drugi, i ja sam očekivao da de to biti dovoljna prijetnja neprijatelju da ne nastavi rat.
lpak, u to vrijeme, da li zbog predratnih i ratnih postupaka, Murat Šabanovid je bio strah i trepet za
četnike, a kod Muslimana je bio jednima krivac (on i slični) što je rat počeo, a vedini, ipak, oličenje
neustrašivog borca za odbranu Bosne.
Zbog granatiranja i strahota agresije, neposredno pred “Muratov povodanj," sa grupom djece i žena iz
mog komšiluka, otišle su za Goražde i moja supruga Dževada i kderka Amila, a ja sam sa saborcima ostao
da učinimo što možemo da odbranimo Višegrad.
Pošto se nisu postigli željeni efekti puštanjem brane, pukla je organizacija odbrane grada. Prestaje
rukovodjenje i komandovanje i nastaje prava panika tako da se vedina gradjana, u nodi izmedju
dvanaestog na trinaesti april pokrede prema Goraždu, Sarajevu i dalje po Bosni.
Od 04.04.1992.godine moj auto "Zastava 101 " je bio u kvaru - mjenjač je zablokirao u drugoj brzini,
tako da sam mogao voziti samo drugom brzinom. To je po našim putevima bilo vrlo teško, zbog uspona,
a naročito u Crnci gdje sam stanovao. Ni takav kvar nije bio dovoljan razlog da Sejo Hadžid odustane u
nastojanju da me umoli da odvezem njegovu porodicu do Ustiprače uz garanciju da de se on, Mujo,
njegov brat, i Senad Cakid, njegov rodjak, vratiti iste nodi sa mnom u Višegrad i da demo ostati da se
borimo.
Moje namjere su bile da ostanem u Višegradu, blizu roditelja u selu Drokan i da zajedno, sa
istomišljenicima borcima, spriječimo neprijatelja da ubija, pali i ruši. Nadao sam se boljim danima i
očekivao da de svijet poduzeti nešto konkretno što bi spriječilo neprijatelja da nastavi agresiju.
Priželjkivao sam da se suprotstavi neprijatelju silom i da stane na stranu nejake žrtve. Nažalost, ni to se
ne dogodi, kao što ni moji prijatelji, saborci, Sejo, Mujo i Senad ne dodjoše na Ustipraču i pored čvrstog
obedanja da se vradaju u Višegrad, ved sam čekao pet sati i tek tad zaključio da su me prevarili. Sigurno
ih ne bih odvezao drugom brzinom sedmoro (djeca, žene i moji prijatelji) od Višegrada do Ustiprače
(trideset kilometara) da mi ne obedaše da se vradaju sa mnom. Pa, da mi bar rekoše da nede dodi kad
smo stigli na Ustipraču, sam bih se vratio. Nego čekaj, dodi de i ne dodjoše.
Sa Mevludinom Jelačidem, odvažnim komšijom kojeg sretoh na Ustiprači, probah u toku dana 14.04. ali
ne uspjesmo. Bijaše kasno i sretosmo oblak onih koji panično bježe, izmedju ostalih, predstavnike civilne
vlasti i ugledne gradjane Višegrada. Vedina njih mi reče:
"Ne vradajte se! Poklade vas. Dolje je haos."
Pokušasmo, ne uspjesmo. U Medjedji sam nekoliko sati razmišljao šta dalje i gdje dalje. Odlučim da
idem vidjeti suprugu i kderku u Goraždu i tamo odlučiti šta dalje. Kod mog rodjaka Herende Dževada
smjestila se moja supruga i očekivala je da od mene telefonom dobije uputstva kako i gdje de dalje. Kada
sam se pojavio, puno se iznenadila i obradovala. Ona me dobro poznaje i cijelo vrijeme se bojala da zbog
mojih osobina, hrabrosti i principijelnosti, ne doživim ono najgore - smrt u rukama četničkim. Bila je
opravdano zabrinuta jer sam malo pazio na sebe i nisam razmišljao o posljedicama za porodicu, ako se
zlo desi. Ona ne zna šta sam sve preživio i u kakve situacije sam ved ulazio i ostao živ. To joj nisam htio
redi , jer sam htio da je zaštitim. U autu su bila samo moja lična dokumenta i nešto garderobe za suprugu
i kderku. Da sam znao da se nedu vratiti, mnogo toga bih iz kude dovezao autom. Ali nisam.



U Goraždu tinja

Goražde vri od izbjeglica. Puno problema prisutno, a uglavnom se rješavaju kako se ko snadje i tek manji
dio preko institucija. Puno raznovrsnih komentara: od onih, kako smo mi Višegradjani kukavice i miševi,
do onih, neka smo žive glave izvukli, mi demo vam pomodi koliko možemo. Izvukli smo ratno iskustvo,
bar početno, što meni i mnogima puno znači.
Sretao sam ovih dana puno razočaranih i isprepadanih, a ponekog i spremnog da ide preko šuma za
Višegrad. Ujutro spremno deset ljudi, a popodne jedan ili dva. Nakon razgovora sa ženama, promijene
mišljenje. Tako je to kad se ljudi ožene i zaborave da misle svojom glavom! Možda, na taj način, i strah
prikrivaju.
Mi, Muslimani, ne bismo bili to što jesmo da pamtimo. Brzo zaboravismo da su četnici u Višegradu.
Počesmo preko institucija Foruma gradjana i drugih, pozivati izbjeglo stanovništvo da se vrati, da je
vojska (Užički korpus) garant sigurnosti svakog gradjanina i da nemamo razloga da se ne vratimo.
Prikriveno su se pominjale i neke liste ko ne bi trebalo da se vrada, zbog otpora koji je pružao i "terora"
nad srpskim narodom. Po nekima, mene ima na tim listama, po drugima, nema. Jedni mi govore:
"Haj'mo u Višegrad," a drugi: "Nemoj ti još." A ja ih nisam slušao. Ved ranije, odlučio sam da ni slučajno
ne idem onima koji su me protjerali. Ne zovu me što me vole, ved što im trebam da me upregnu ili ubiju.
Ubrzo, oko dvadesetog aprila, starta se sa džabnim autobusnim prevozom Goražde - Višegrad. Sa
nekolicinom poznanika odem pred sportsku dvoranu u Goraždu, u kojoj su se smjestile izbjeglice, i onima
koje sam poznavao, ali i drugima, govorismo da im ne idu u ruke. Naročito me boljelo kada su u
autobuse ulazilli vojnosposobni muškarci i kada su govorili: Pa nismo im mi ništa učinili, hajte i vi, šta
imate čekati ovdje!" Puno mi ih je žao. Da li sam mogao učiniti više?
Ipak, ostalo je dosta onih koji nisu pohrlili u ralje razjarene zvijeri, a mali broj, nas tridesetak, odluči da
kao organizovana jedinica, pokušamo djelovati u Goraždu, ako zatreba. A dok ne zatreba da se
pripremamo, da se svakodnevno tajno okupljamo, prikupljamo MTS i stupimo u kontakt sa
organizatorima odbrane Goražda. Upravo kada je počelo to naše okupljanje, Foča je pala. Trebalo je
pomodi. Išle su neke grupe iz Goražda i, kako kažu, pomogle koliko su mogle. Borci iz jedinice koju
formiramo su bili razbacani po Goraždu rješavajudi statusna pitanja. Nismo se još bili ustrojili.
Uži sastav ekipe: Bekto Gacka, Zaim Kustura zvani Hodža, Benjamin Dizdarevid, Nusret Hurem i ja.
Doktor Benko je pravi ljekar od autoriteta i patriota do kraja. Niži rastom, smedj, zaokružene, obično
pristojno uredne bradice. Sporih pokreta, ali pun snage, naizgled jako ozbiljan, uvijek spreman za poneku
dobru šalu. Kao i mnogi doktori, bavio se lovom, što mu je pomoglo da bolje upozna oružja. A mogao je
otidi, kao mnoge kolege iz Višegrada, u bijeli svijet. Njegov karakter je odredio njegovu sudbinu: ostaje
da se bori.
Hodža - pokušaj da završi medresu mu je omogudio da ga zovemo Hodžom, iako on to nije. Vjernik i
pravi musliman, po profesiji metalac, srednje stručne spreme, a po opredjeljenju patriota velikog
optimizma. Prije agresije je u oblasti trgovine važio za uspješnog biznismena i imao više svojih
prodavnica. Osamdesetih godina je bio pod prismotrom "velikih" komunista, kojima je smetala njegova
nošnja i ispoljavanje vjere.. Htjeli su ga zatvarati i okrenuti na neki "bolji" put. Zbog svega što su mu
pripremali napustio je "Unis," dobro preduzede, i potražio sam sebi spas u biznisu. Hitrih pokreta,
srednje visine, vitak, bolje rečeno, jako mršav, sa beretkom na glavi, po kojoj je sada lahko prepoznatljiv.
Zaim je motor ovog tima i ponekad prebrzo reaguje.
Bekto Gacka je po izgledu, stilu života i ponašanju bio pravi zabavljač, čovjek pun duha i izuzetno
dostojanstven. U KUD-u "Hamid Beširevid” u Višegradu je bio medju najboljima. Vesela lika i momačkog
duha ne liči na ratnika, ali danas je odlučniji od svih u timu da se bori. Naizgled je debeo, snažan i hitar .
Volio je kafanu, muziku, sport i sve ljude. Ni on, kao ni ja, nije na vrijeme shvatio "bratstvo i jedinstvo."
Imao je smisla za organizaciju, što nam je puno pomoglo.
Nusret Hurem mi je poznatiji od prethodnih u timu. Duže vrijeme se znamo a oženjen je mojom bližom
rodjakom, pa mi je kao zet. Tim sam se ponekad koristio ja, a ponekad i on, da se našalimo. Pet godina
smo bili komšije: ja, kao podstanar, a Nusret u svojoj kudi u Crnci, predgradju Višegrada. lzgledom vrlo
ozbiljan, a u stvari vrlo vedar. Kao i doktor Benko pun duha. Principijelan do tvrdoglavosti, ponekad i
može uraditi sve što odluči. Ima snage za četvericu, ako mu je po kontu. Nusret je kao i doktor i Hodža:
svojom odlukom da se bori zadržao je i porodicu u Goraždu, da osjete sve muke zajedno s njim, pa i da
ginu, ako treba. Nusret je geometar po profesiji, svestran i jako obrazovan. Rastom je niži, kao i doktor,
ali i sportski gradjen i jako brz. Sve što radi, radi temeljito i traži suštinu u svemu. Od svih članova ovog
tima jedino sam za njega mogao redi da mi je dokazani prijatelj, a ostale sam tek sada bliže upoznavao.
Shvatio sam da ovo može biti tim za velike rezultate, tim za pobjede.
Pokušavali smo da se uvežemo sa jedinicama u Goraždu i preko pojedinaca koji su vodili jedinice da
dodjemo do dodatnog naoružanja, jer nas je bilo tridesetak, a pušaka četiri, od toga dvije tzv. "lovare,"
jedan snajper, jedna automatska puška. Sreli smo ovih dana mnoge koji su se deklarisali kao "glavni," i
rekoše: "Nema problema, budite na okupu, oružja de biti ako zatreba." lpak, poseban utisak na mene je
ostavio Abduselam Sijerčid - Pelam. Djelovao mi je obedavajude, narodski izvorno i ljudski toplo. Zaključio
sam da de sigurno pomodi, što je i uradio, ponudivši nas da boravimo u njegovoj kudi i izdvojivši MTS-a
koliko je mogao da prikupi. Mi demo, ako zatreba učestvovati u odbrani zone Gradina-Gubavica-
Grabovik, koja je izuzetno značajna za grad Goražde.
Od 20. aprila do 01. maja samo sam slušao komentare; od ohrabrujudih, kako demo ih, ako išta
pokušaju, uništiti, zbog toga što nas puno ima spremnih u Goraždu i što imamo dobre pozicije, odnosno,
držimo važne pozicije oko grada, do zabrinjavajudih, kako su četnici opremljeni svim i svačim i kako de
nas uništiti.
Pelam je bio optimista pa je često tim svojim optimizmom ulivao dodatnu snagu saborcima. Imao je
nešto ugradjeno, što je uvjeravalo da taj njegov optimizam bude realnost, čak i kada to nije stvarno tako.
Nizak rastom, "elegantno prepunjen," oko četerdeset pet godina, vedra duha, slobodnijeg ponašanja,
često komičan i spreman za društvo u svakoj situaciji, čovjek čiju prošlost ne znam i koga poznajem tek
petnaestak dana. Ima svojih individualnih karakteristika, koje su meni bile jako zanimiljive, kao npr. stil
odijevanja, koji je bilo svih profila. Medju prvima je stavio kožne rukavice bez prsta, pa zatim zatamnjene
naočare, a na glavi mahrama, crna, ala Arafatovi borci. U drugoj situaciji moderno odijelo i utegnut;
spreman za najozbiljnije razgovore. Sporog hoda, a ipak brze reakcije, spreman dati sve, pomodi svima i
odredi se mnogo čega, samo da se spasi Bosna. Rodjen za narodnog komandanta sa borcima-
dobrovoljcima, istinskim i odanim, vrlo skromnog vojno-stručnog znanja, ali zavidnih organizacionih
sposobnosti. Poznavao je sve u gradu, uživao veliki autoritet te je mogao mnogo toga da završi, što kažu,
"sad pa sad." Kao i svi ljudi, ima svoje vrline i mane i mislim da je njegov doprinos u organizovanju
otpora u Goraždu ogroman.
Predsjednik Opštine Goražde mr. Hadžo Efendid je s timom političara pokušavao spriječiti početak
agresije u Goraždu, vodedi duge i iscrpljujude razgovore sa bududim četnicima. Uspio je u tome, jer je
odgodio za petnaestak dana početak agresije i tako omogudio da se, bar minimalno, pripreme gradjani
za suočenje sa agresijorn, a i dio naših jedinica za odbranu i otpor četnicima.
Upravo u navedenom periodu sa porodicom sam, da bih rasteretio Dževada Herendu, otišao od njega sa
Obarka u Backe, naselje na izlazu iz Goražda prema Vitkovidima, ne računajudi da du se dugo zadržati kod
Dževadine rodice, Fatime, koja je imala kudu u Bačcima. Računajudi da du dodi ponovo za sedam dana
kod Dževada u Obarak, nisam uzeo sa sobom značajne lične stvari ni dokumentaciju, koju sam izvukao iz
Višegrada. Ovih dana svi su stražarili tajno danju, a nodu ozbiljno, javno i sa oružjem, sa dosta straha,
mada je bilo i odvažnosti, rafalanja i zastrašivanja.
Izvukao sam neka vrlo značajna iskustva iz početka agresije u Višegradu i sugerisao da se povuku neki
potezi pravovremeno:
-formiranje linija odbrane
-podjela naoružanja i ustrojstvo jedinica
-priprema i osposobljavanje pojedinaca i jedinica za pružanje otpora četnicima
-koordinacija rada i uvezivanje jedinica u jedinstveno rukovodjenje i komandovanje, i još nekoliko
značajnih prijedloga
Bilo je i prihvatanja i odbijanja prijedloga, kao i korekcije, kada su se isti razradjivali. Ipak, bio sam lično
zadovoljan kako sam prihvaden i kao čovjek i kao rezervni starješina - biledanac (škola rezervnih oficira u
Biledi bila je najcjenjenija u tadašnjoj SFRJ, bar kada je u pitanju rod pješadije).
Ovih dana sam puno radio na pripremi jedinice: od organizacije i smještaja za one koji to ved nisu
regulisali, preko obuke u rukovanju naoružanjem, ustrojavanja jedinice i komandovanja u izvršavanju
dobijenih zadataka. Zadatke smo u samom početku dobijali od Pelama.
Dosta toga nisam mogao riješiti, ali uz pomod kolega iz tima (doktor Dizdarevid Benjamin Benko, zatim
Zaim Kustura Hodža, Gacka Bekto i Hurem Nusret) riješeno je zajednički, ponekad uz manje probleme.
Okupljanje jedinice je bilo na bazi patriotizma i dobrovoljnosti, tako da je bilo teško ostvariti poziciju da
možeš svakom borcu narediti, jer je mogao kad god želi odustati. Dakle, morao se graditi autoritet i
komandovati na osnovu poštovanja i stečenog autoriteta. Autoritet, se sticao u borbi a ne u priči, prvo
kao borac, a tek kasnije kao starješina ili organizator. Moralo se borcu dokazati da je četnik savladiv i da
se plaši smrti, da je često kukavica i da ga ti ubiješ hrabrošdu i mudrošdu, a da sačuvaš metke kojih imaš
hiljadu puta manje nego neprijatelj, možda još i manje. Bekto, Hodža, Benko, Nusret i ja smo planirali da,
kada jedinicu brojno uvedamo do stotinjak boraca, a kada svi budu imali oružje, idemo ka Višegradu i
borimo da se Višegrad oslobodi. Znali smo da taj broj nede biti dovoljan za takav poduhvat, ali i to da na
području višegradske opdine ima još puno boraca koji bi se priključili jedinici i da de nam u tome pomodi,
ako bude trebalo, i jedinice iz Goražda.
Upravo radi upoznavanja sa stanjem u okupiranom Višegradu, radi pradenja i dojave važnijih podataka o
neprijatelju i aktivnostima koje poduzima, odlučili smo da Nusret ode u Višegrad po tom zadatku. Izvršili
smo pripreme, a pošto je još funkcionisao PTT saobradaj, telefonom je dogovorena dojava podataka,
šifrovano. Svi traženi podaci su se mogli saopditi uokvireni u ribarsku priču - razgovore koje smo
pripremali Bekto i ja. Bila je to uvjerljiva priča i dobro šifrovana. Nusretu smo još dali uputstva za rad i on
je otišao na izvršenje 24.aprila. Dok je postojala mogudnost, Nusret je dostavljao vrlo značajne podatke,
a naš štab je privremeno smanjen na četiri: Benko, Hodža, Bekto i ja. Ne potraja dugo, odnosno, odmah
po otpočinjanju agresije na Goražde, i Bekto je izašao iz štaba zbog nediscipline jednog broja odvažnih
boraca. Možda smo trebali stati u zaštitu Bekta jače, ali je desetak boraca ved bilo protiv. Nismo htjeli da
gubimo borce, ionako ih imamo vrlo malo. Bekto je imao sličnu viziju ratovanja kao Pelam, ali je bio
eksplozivniji i kao borac hrabriji. A ta njihova vizija u početku je bila i borba iz utvrdjenja, zgrada, kuda i
slično. Znajudi koliko imamo MTS-a i imajudi u vidu uslove ratovanja kao i to čime neprijatelj raspolaže,
moje razmišljanje je bilo drugačije. Bio sam za borbu sa bliže distance, diverzantski i izvan grada. Sa
periferije djelovati, a grad čuvati sa dijelom snaga - tipično staro partizansko ratovanje. Objašnjenja sam
imao mnogo, a borcima je bilo najznačajnije da su s neprijateljem "bara-bara." Ta se dejstva rješavaju
mecima i mogu iznenaditi neprijatelja. Tako demo najbrže stedi samopouzdanje. Sa Bektom smo ostali i
dalje u kontaktu i blisko saradjivali.
Početak agresije, 04.05.1992., Goraždu je donio puno straha, panike, briga svakom pojedincu i porodici,
onima koji se odlučiše boriti šansu da se dokažu, onima koji namjeravaše bježati da to učine preko brda,
sa ili bez posrednika u srpskom narodu. Djeci to bijaše zatvorska kazna, podrumski pritvor, najčešde bez
mnogo čega: jarana, ulice, Drine i slobode. Privatnici se pobrinuše da prikupe i sklone ono što je mogude,
često rizikujudi živote. Kupovalo se puno hrane, tako da se može preživjeti agresija koja de, vjerovatno,
trajati kratko po mišljenju onih koji su je pripremali. U tom početku agresije u Goraždu su neki krali,
otudjivali državnu i privatnu imovinu, a naročito iz prodavnica i skladišta. Kada se pitalo: "Ko krade,"
izbjeglice bi govorile "Goraždani" a ovi drugi bi rekli "Ma, izbjeglice." A krali su i jedni i drugi. Takvi smo
mi svi pošteni, a sve prodavnice puste za tri dana. Računam, dobro je ako budemo ovako četnike
potkradali i bili efikasni u odbrani, četnici de nadrljati. Ali to nije ista rabota. Malo je onih koji su i ratovali
i krali, što je bilo logično u ovim uslovima.
Do 08.maja 1992.godine naša jedinica je bila upotrijebljena u odbrani užeg gradskog područja, hitnim
intervencijama po gradu, izvidjanjima, odnosno, upoznavanju sa pozicijama neprijatelja.
Kretanje gradom danju je bilo potpuno onemogudeno. Samo najodvažniji su pretrčavali. Često izmedju
snajperskih zrna, pa ako ih sreda posluži, a sve da bi izvršili neke izuzetno značajne, neodložne poslove.
Ja sam, da bih stigao do Pelamovog štaba u centru grada, morao predi oko kilometar i po, a dešavalo se
često da to predjem, zbog obaveza, danju, pretrčavajudi od kude do kude, maksimalno koristedi masku,
jer četnicki snajperisti su razvaljivali. Nisu dali dahnuti niti koračiti na ulicu. Naši ljudi, bojedi se da četnici
ne uoče odakle im se uzvrada, tjerali bi one borce, govoredi: "Nemoj s moje kude, zapalide mi je četnici,
budalo jedna! Nemoj ih ljutiti, valjda de prestati ako mi ne pucamo." Eto opet našeg merhameta i
naivnosti. Midho Drljevid, oficir iz Goražda, je oštro odgovorio domadinu na ovakvu konstataciju, nakon
što smo nas dvojica uzvratili vatrom četnicima. Domadin je zagalamio na nas, a Midho je tada planuo i
pojurio prema njemu govoredi:"Jebem ti majku, jel to ih braniš! Je li bolje da mi poginemo, da tebi kudu
ne pogode! Jebli te oni, sad du ti ja kudu zapaliti, djubre jedno!"
Jedva sam Midhu zaustavio da se smiri. A domadin ucvikao pa se povuče u kudu.
Od jednog takvog našeg djelovanja pade jedan četnik i osta na mjestu odakle je ubijao i prkosio,
šepuredi se u Krsnici, četničkom uporištu preko Drine, nasuprot Bacaka. A doktor Benko i neki Bacani
gledaše i ne mogu da vjeruju da se nede madi. Izgubiše dva sata u gledanju, ali četnik osta gdje je pao.


Top na Babi

Granatiranje grada je bilo u početku užasna stvar. Još kada to bude iznenada, onda obično bude i
tragično. I prvi susreti sa ranjenicima, iznošenje i transport do bolnice preko mosta dužine stotinjak
metara, koji četnici kao na dlanu vide sa obiju strana Drine, sa distance oko petsto metara. Borba za spas
u bolnici ili nekoj kudi, u kojoj je pružena prva pomod, bez ikakvih uslova. Sve je to teško mogao podnijeti
običan čovjek. Ranjenici bez ruku i nogu, rasporenog stomaka, raznesene glave i slično, su svojim
pogledima tražili spas i od onih koji nemaju hrabrosti da dotaknu krvavu ruku. Nekad su ranjenici bila
djeca, zatim žene, starci i starice. Granate i četnici nisu birali. A mi, mi nismo imali čim da uzvratimo
četnicima. Oni su to dobro znali. Ako bismo gadjali, gadjali bismo samo one koji nas napadaju, a nikako
civile.
Ostalo je da pokušamo zarobiti takva sredstva od četnika ili improvizovati u nekoj radionici, što je bilo
vrlo teško, sporo, a i dosta nesigurno. Odlučismo, na moj prijedlog, da Pelam, Benko, Midho DrIjevid i ja,
sa borcima pokušamo zarobiti neki top koji gadja sa Babe, brda u blizini Goražda, na lijevoj obali Drine.
Kažu da uništava objekte u gradu, na desnoj obali Drine. Izviditi smo mogli samo sa Misjaka, brda iznad
grada, na lijevoj obali. Ali, kažu ne zna se ko je na Misjaku? Murat Rašidovid, bivši milicioner, zna taj
teren i on je zadužen da izadje na Misjak i organizuje odbranu, rekoše u Pelamovom štabu. Bez
povezanosti odbrane sa Grabovikom nije bilo svrhe ni da se Grabovik brani, jer je puno niži, a direktno je
vezan za Misjak. Nakon što nas Murat nije uvjerio da su naši na Misjaku, 06.maja krenusmo da to
provjerirno. Benko, Hodža, Murat, Musa Adzem, ja i još šest boraca prikriveno, preznojavajudi se uz
veliki uspon, popesmo se na Misjak i nadjosmo tragove boravka četnika, a zatim, izvidjesmo brdo Baba.
Upravo tada je gadjao taj top i vidjeli smo mjesto odakle gadja, kao i pozicije četnika ispred topa. U tom
izvidjanju primijetio sam kod nekih boraca slabosti u toku izvidjanja, a od nekih sam i sam imao šta
naučiti. Uticao sam da se koriguju i tada smo bili primjedeni. Ostao mi je taj detalj posebno komičan:
brdo ispred nas je bilo slaba zaštita za jednog našeg borca kad je pukla četnička puška. Vjerovatno ga je
pucanj prepao. Bacio je pušku i skočio u trnje, izgrebao se sav. Pobjegao je prema gradu. Uzeo sam
mirno pušku i predao tom borcu iz Goražda, čije ime nisam zapamtio, nakon što je završeno izvidjanje.
To je bilo njegovo prvo iskušenje. Prvi put je vidio četnika i osjetio tzv. eksplodirku, dum-dum municiju.
Nisam mu zamjerio, ali smo se često, u šali, toga prisjedali.
Popodne smo još bliže prišli u izvidjanje Babe, a tada sam prvi put primjetio da ima ljudi koji žive da
zabilježe kamerom ono što se dogadja, ali ne iz zavjetrine ved iz pozicije gdje zvižde meci oko glave.
Upoznah Edina Vranja. Nosio je pušku i kameru. Kameru sam mu iskIjučio, smatrajudi da se ne mora
znati kako i ko se sprema da napadne četnike, sumnjajudi u svakoga, pa i u Edina. Poslušao me i razumio.
Tek kasnije mi je bilo jasno da on zna čuvati tajnu, te da je profesionalac u tom poslu. Tako sam odlučio.
Da li sam pogriješio? Vjerovatno, jesam. A u principu, sigurno nisam, jer je to bilo brzo donošenje
odluke, bez puno podataka o Edinu. Kasnije je to išlo bez problema.
U pripremi za izvodjenje napada na Babu upoznao sam puno onih koji su trebali da nam pomognu, da
učestvuju sa nama ili da nam sadejstvuju. Medju njima i gospodina Ismeta Brigu u Bericu, kod nekakve
vikendice, u akšam 06.05.'92.godine. Primijetih, uz lampu, da ima brkove i da je niska rasta. Djelovao je
optimistički, a mene je, čini mi se, držao na distanci, ali reče da de sadejstvovati i to sigurno i kvalitetno.
Pominjao je cifre boraca, razdaljine i na kraju smo morali gledati i crtati kartu pri slaboj svjetlosti lampe.
Poslije razgovora, zadovoljan što de biti sadejstva, prenesoh plan Pelamu, Benku, Zaimu i još nekim
starješinama koji su bili u Pelamovom štabu. Složili su se. Puno je bilo odustajanja onih koji obedavaše,
što me nije puno iznenadilo, jer ide se u bitku u kojoj se može izgubiti život lahko. U Bogusidima, Brigi
Ismetu i meni, predsjednik Mjesne zajednice Serfan Šerif Bukva reče: "Mi nedemo pucati na komšije, mi
smo se dogovorili da zajedno živimo i nemojte da nam stvarate probleme" i nadnese se na mene, valjda
želedi da pokaže kako je korpulentan i da me zastraši. Prethodno sam saznao da ima puškomitraljez M-
72, 7.62 mm u kudi. Kupljen ili dobijen?
"Hodeš li dati bar puškomitraljez da ponesemo, nemamo pušaka?"
"Ni govora!" odgovorio je.
Ustao sam da mu pokažem da me bar nije zastrašio, ako nije htio da pomogne. A njegove komšije su
šutjeli i, čini mi se, odobravali ono što on govori. Eto, to je naš čovjek. A iz naselja Kamen četnici danas
pucaše po putu za Boguside i Bogusidima da zastraše Muslimane. Nažalost, Serfana nisu uvjerili da su
pucale njegove komšije.
Ipak, jedinica Višegradjana, njih dvadesetak koje smo mogli naoružati kakvim- takvim puškama, izadje
na brdo Matija 07. maja i sa bliže distance, izvidjanjem, ocijenismo da danju ne možemo pridi. Hrabar
momak sa tog područja, koji se prezivao Zec, prihvati da bude vodič, a jedinice sa područja Mravinjca i
Vitkovida ne stigoše u dnevnom terminu, ved u ponod, izmedju sedmog i osmog maja, tako da se borci
nisu ni upoznali, a moraju sutra zajedno napadati . Odgoditi se više nije moglo, jer teško da de se više
skupiti borci iz Goražda, a Višegradjani koje sam vodio, nisu imali uslove za boravak na terenu.
Veliku hrabrost još jednom pokazuje Midho Drljevid kao i jedna ženska osoba, Bugarka Dijana Marinova.
Oni se uključuju u jedinicu i idu na Babu. Midho se trudio da pomogne u razradi plana bitke, kao i Hasan
Pozder, rezervni oficir, koji je od Pelama dobio naredjenje da ide na izvršenje zadataka, ali nije smio dalje
od brda Matija. Svoju automatsku pušku je dao meni, jer sam tada nosio stari njemački šmajser.
Pošto je u mojoj jedinici bilo boraca koji su išli sa pištoljem u bitku, jednom od tih dadoh da mi pričuva
pušku na trenutak. Bijaše to meni dobro poznat Redžo Tufekčid, komšija iz Višegrada. On je odmah
prisvoji i bez obzira što sam ja naredjivao da mi je vrati, nije me poslušao. Davao sam mu njemački
šmajser koji sam nosio. Odbrusio je da mu samo mrtvom pušku možemo uzeti. I to uvjerljivo ozbiljno.
Tako ja sa starim šmajserom krenuh u bitku, sa puno opteredenja ali sa jednim ciljem: da oslobodimo
Babu i uzmemo top, kako bismo mogli četnicima vratiti koju granatu.
Od boraca iz Višegrada, njih dvadeset dva, samo malo sam u borbi upoznao Muju Dragulja, a ostale sam
sve respektovao. Ali, ponašanjem u tom vremenu zajedničkih priprema za odbranu od neprijatelja,
svojom odvažnošdu, često neposlušnošdu, na sebe su skrenuli pažnju Tabakovid Bekir, Kahriman Ramo i
Abdulah-Dule, tako da sam od njih očekivao da de oni biti i žestoki u bici koja predstoji.
Mravinjčane je vodio Kulovid Hasan Kule i kada sam ga sreo oko ponodi izmedju 07. i 08. maja, imao sam
utisak, što se i potvrdilo, da je hrabar i da ga borci slušaju. Dogovorili smo se kako da izvedemo napad,
izdali posljednja uputstva starješinama i vojnicima i tiho, u dugoj koloni, krenuli sa Matije na Babu, sa
čelnim izvidjačima i vodičem. Kolona od oko osamdeset boraca kretala se lagano, pažljivo pratedi svaki
šum. Mijenjao sam mjesto u koloni po ukazanoj potrebi, obično uz čelno izvidjanje. Na vrh Babe poslano
je jedno odjeljenje, desetak boraca, da eliminiše navodno mitraljesko gnijezdo i da obezbijedi ledja
glavnini jedinice koja napada utvrdjenja ispod Babe, prema Glamoču.
Pošto se kolona jako tiho kretala vodič je, bojedi se da ne svane, poveo glavnim, kradim putem i doveo
nas pred naselje Gornja Brda i tražio od mene dalju komandu. Vidjevši da demo biti primijedeni i da smo,
vjerovatno, ved primijedeni, odlučio sam da napadnemo, ali sa što bliže distance, tako da smo četnike
bukvalno probudili. Koliko sam mogao brže, izdao sam zadatke u novonastaloj situaciji. Vedina starješina
i vojnika je primila naredjenje i postupila po istom. Medjutim, veliko grupisanje, jaka vatra, uglavnom
bez veze i cilja, je i one što su školski izvršavali zadatke zbunila pa je nastala prava zbrka. Ostavio sam
Kuleta, Benka i vedinu boraca sa Mravinjca, kao i odvažne Dula, Ramu, Bekira i rezervnog oficira Čovrk
Halida na ključnoj poziciji. Drlja Midho Drljevid, Hodža, Velid Hajdarevid, Maid Čovrk, Edo i Zaim Kustura,
Mujo Dragulj ja i još dva-tri borca, smo prošli okolo u potragu za topom i sa boka napali četnike. Vatra je
bila žestoka. U jednom momentu ispade mi bomba iz priručne fišeklije i stigoh je niz jaku strminu,
rizikujudi da poginem trčedi prema četnicima na otvorenom. A u drugom momentu primijetih da name
moji pucaju, i to Mravinjčani. Vidjeli crne pantalone, crnu jaknu, crnu bradu i izrazito crnu kosu, sve
odlike potencijalnog četnika. A u toku našeg susreta u nodi nisu me vidjeli, ved su samo čuli moj glas.
Dogovorena je bila i lozinka, ali se nije koristila.. A bila je jedna vrlo bitna prilika da se iskoristi, medjutim,
nije. A zašto?
Nakon što su četnici razbijeni, odnosno, uništeni, javljeno mi je da imamo ranjenih i da hitno trebam do
doktora Benka, da vidim šta dalje da se radi. Požurio sam sa borcima koji su bili sa mnom. U obližnjoj
bukovoj šumi, su stabla bila odličan zaklon, vidio sam manju grupu boraca na udaljenosti oko
sedamdeset metara. Nisam znao da li su četnici ili naši, i kad uvidjeh da su nas primijetili, zaustavih se i
pokušah nadi grm za masku.
Ponovo pogledah i vidjeh šest boraca koji se kredu šumskim putem gotovo u koloni. Oprezno gledaju
naprijed i bočno. Odjednom se razviše u desno i počeše zauzimati zaklone. Ved su bili na pedesetak
metara kada komandir (vjerovatno), za koga sam pomislio da je nas Ramo Kahriman, visok oko sto
devedeset cantimetara, debeo, crne, duge brade sa jaknom i pantalonama i vojničkim čizmama, krupnim
i zastrašujudim glasom upita:
"Ko je to tamo?"
"Naši," odgovori neko od mojih saboraca.
"Dodjite ovamo," rekoh ja i podjoh naprijed.
"Ajte vi ovamo," reče onaj bradati krupni četnik
Tog momenta nisam bio siguran da li su to naši- Mravinjčani ili četnici. A sa nama nije bio nijedan borac
sa Mravinjca. Još se razmijenilo nekoliko poziva da dodjemo jedni drugima. I kada smo sasvim blizu prišli,
na desetak metara, jedan od četnika je kod Zaima Kusture Hodže, koji je izvirio iza žbuna, primijetio
beretku na glavi i pao od straha. U istom momentu začuo sam glas Muje Dragulja, koji u svom stilu, a ne
znajudi da smo u bliskom kontaktu sa četnicima, zabrza:
"Kapetane, ubiše četnici iz onih kuda," pokazujudi rukom prema kudama.
Čuvši to, četnici zaskočiše iza bukava, a njihov bradati komandir, sa kojim sam se ja gotovo rukom
pozdravio, skoči iza velike debele bukve, koja odmah ispod puta, izmedju nas, nešto bliže njemu. A meni
je preostalo da sa druge strane te bukve pronadjem zaklon od metka tog četnika. Bukva je bila debljine
oko jedan metar, a četnik izgleda nije vidio da sam i ja za istom, samo sa suprotne strane, pa je ved cijev
puške usmjerio na gornju, njegovu desnu stranu debla, tražedi cilj da gadja. Ved je počela pucnjava oko
nas dvojice. Moji su brzo reagovali, a ja nisam mogao to ni pratiti, a kamoli komandovati, jer imam
četnika iza bukve. Cijelo vrijeme šmajser sam držao u desnoj ruci, spreman za dejstvo. Vidjevši četnikovu
cijev sa gornje strane bukve, prišao sam sa donje, njegove lijeve strane, i naslonivši mu šmajser pod srce
proderao se gledajudi ga u oči i ruke: "Predaj se, gotov si!"
Zbunio se, zamrmljao nerazgovjetno i svoju pušku spretno izvukao izmedju bukve i tijela, usmjeravajudi
je prema meni. Čim sam primijetio pokret ruku i mrmljanje, pritisnuo sam obarač šmajsera. Nisam čuo
pucanj. Pogledah u šmajser i vidjeh usta čahure metka, koji sam ispalio prije susreta sa ovim četnicima.
Vrijeme je stalo. U meni su se, u djelidu sekunde, izmijenjale užasno visoka tempratura, koja je izazvala
naglo znojenje i strašna hladnoda, koja je ledila, čini mi se, znoj na čelu. Razum je funkcionisao, a
naredna dva-tri sekunda su bila duga kao vječnost. Pred očima su mi se redale slike: Bosne za koju
ginem.
Bosne, koja porobljena umire, kroz jecaje djeteta nad zaklanom majkom i ocem, u kojoj vlada strah
preostalih da ih satane ne namuče dok ne izdahnu. I kao da mene prizivaju da ih spasim, a ja im, kao
najvedi krivac, ne mogu pomodi, jer me ubiše dušmani.
Bosne, koja odiše ljepotom, u kojoj izvire i živi ljubav, a nema samo onih, što joj dušu htjedoše uzeti. A
moj mezar je sav u zelenilu i cvijedu. Na mezaru piše -Poginuo je da Bosna živi! U potpisu: njegovi
saborci.
Postrojene jedinice koju sam vidio, kako na mezaru, ispradajudi me, neki plaču, neki se suzdržavaju, ali
čujem sve šapate i u ušima mi odzvanja: Bio je hrabar, bio je dobar starješina. Ludo je poginuo, nije htio
nazad. Svaka mu čast. A oni što napustiše ranije bojište kao da gore u plamenu. Muče se da prežive
pogled znojih očiju, koje su samo za njih bile otvorene i prijetile im doživljenom istinom.
Majke i oca koji su čuli da sam poginuo nakon desetak dana. Majčine suze i jecaji, gubljenje razuma,
udari srca, udari rukama po podu u našoj kudi na selu, sa riječima: 'Šta dušmani uradiše, što mi ubiše moj
ponos, bolje da me više nema." A njene najbliže komšinice: Hamsa, Hajra, Muniba, Ramka i ostale, je
smiruju govoredi da je to od Boga i da je to sudbina, da se ne zna šta je sa njihovim sinovima i šta je sve
čeka sutra. Babo se uhvatio za sijedu kosu, ušao u svoju sobu i legao na krevet okrenuvši lice prema
podu, a kradom plakao. Ustao je nakon kradeg vremena, prišao majci i rekao sa tugom i ponosom:
Poginuo je hrabro branivši Bosnu."
Supruge i kderke, koje su saznale tek naveče, čuvši kako Merso, Fatimin sin, priča svom komšiji Ismetu o
tome, slučajno, jer im niko od mojih saboraca nije imao srca redi da se to dogodilo. Dževada se izgubila
odmah a Amila moja kderka, kroz plač govori: Mama, šta ti je? Mamice, probudi se!' Fatima, rodica moje
supruge i njena kderka, pokušavaju je umiti govoredi: "Amila, nije lutko mami ništa". A Dževadu šamaraju
i prskaju vodom. Neko od komšija odlazi po doktora. Dževada dolazi sebi, grli Amilu govoredi joj: "Nema
više tvoga baba. Ko de sa tobom igrati remija, tača, šaha i ostalog. Ko de ti donijeti čokolade, igračke i
cipelice?"
Brade i njihovih porodica:
Adema, koji u Sarajevu traži priliku da osveti brata i uspijeva u tome.
Izlazi iz Sarajeva i dolazi na moj mezar i pun ponosa govori:
"Oslobodidemo Bosnu, brate!"
Enesa, koji to čuje u Njemačkoj nakon tri mjeseca. Zajeca i počne se spremati da osveti brata, psujudi
četnicima sve što mu na um padne i našima, koji nede da krenu da brane Bosnu, i popivši previše bude
pretučen od nekog Srbina u njemačkoj kafani.
Halila, kome na poslu u "Terpentinu" u Višegradu, šapnuše naši kradom, da su čuli da se mora ispariti
što prije iz kruga, jer su čuli i neki Srbi, koji su provjereni četnici i tražide ga, našto on riknu u plač: "Neka
me uhvate, evo me!" I uhvatili su ga njegove bivše kolege: Brane Krsmanovid, Stevo Kovačevid, Duško
Samardžid, Slobo Pavlovid i udarajudi ga sproveli u zatvor unutar kruga "Terpentina," ne dozvoljavajudi
Tajmi, snahi, da mu pridje, šutajudi je nogama kada im je pomenula da su četnici i zlikovci.
Gluhonijeme sestre Fahrije, na koju sam dosta ličio, njenih krikova i valjanja po zemlji, udarajudi rukama
u zemlju, kao da nisu njene, gubedi se, ali ipak tješedi majku svojom izuzetnom toplinom i samo njoj
specifičnim glasom koji smo u porodici dobro razumijevali, a za ostale je bio nejasan i nerazgovjetan.
Sestre Time, koja je saznala brzo i odmah se izgubila, razboljela i od trenutka sva treperi, drhti i ne zna
ništa. Izgubila je razum i samo ponekad upita
"Gdje je moj Ahmo?'
Badže Senada, s kojim sam se toliko srodio da sam se ponekad bojao da ne zapostavim bradu. Slušam,
kaže: "Znao sam." Okrenu glavu da njegovi ne vide suze, koje samo što ne provru iz očiju i opsova mater
četničku onima koji su me ubili, dodajudi da de me osvetiti.
Kristalno jasno vidjeh svoju dženazu, svoj mezar, prazan, iskopan za mene.
Vidjeh sve moje prijatelje, povorku kroz grad, kuma Azema, prijatelja Zicu, badžu Senada, mjesto
dženaze i dženazu. Vidjeh i one kojima baš i nisam bio drag, njih dva-tri. Ne znam zašto, ali i oni me
ispradaju na vječni put.
Vidjeh posebno Hodžu Zaima koji je učio na mezaru i grumen koji baš on prvi baca, a zatim i ostale koji
me zatrpavaju, ali nikako da me zatrpaju, kao da se zemlja koju bacaju vrada. lpak, vidjeh fino obradjenu
humku i čuh Fatihu svih koji su mi klanjali dženazu.
I još puno slika, uglavnom reakcija mojih prijatelja, prošlo je ispred mojih očiju, tako da sam pomislio da
je ved prošlo nekoliko godina, a ne tren, možda sekunda.
I dalje vidim onog ogromnog četnika pred sobom i čujem njegovo mrmljanje, ali pušku, koju drži objema
rukama, usmjerava prema meni. A lice mu je sad zastrašujude, kao da se davi u viru neke divlje rijeke.
Sav se zacrvenio, zapjenio, odnosno, zabalio i naježio. Zamolih Allaha dž.š. da mi pomogne u svojim
mislima. I doista, pomogao mi je davši mi razum i koncentraciju. Više nisam bio nimalo zbunjen.
lspustih šmajser, hitro udarcem po pušci objema rukama izbih mu pušku iz ruku, kao da su dječije a ne
snažne, divovske. Dalje je sve išlo kao na filmu: žestoko smo se tukli i tumbali po zemlji. A oko nas je
cijelo vrijeme trčkarao moj saborac Hajdarevid Velid sa puškom na gotovs, tražedi način da puca u njega,
ali da ne pogodi mene. To sam primijetio, kao i ostale saborce, kako se prepucavaju sa četnicima, mada
sam cijelo vrijeme bio u koštacu sa "mojim" četnikom. Osjetih da ga mogu savladati bez obzira na bolove
po tijelu ispod njegovih ruku - kandži. Povukoh ga sebi, a odmah zatim odgurnuh jako, držedi za vrat.
Ispustih naglo vrat, a on potiljkom glave udari u bukvu, koja je bila odmah niže njega, iza ledja, a koju
sam pravovremeno primjetio. Čuo sam rezak zvuk. Kao da se bukovo drvo slomilo pod mojom nogom.
Vidio sam kako četnik zakoluta očima, a ruke mu odjednorn klonuše. Pade na zemlju svlačedi se niz
bukvu. Vidjeh da je gotov i da mu je lobanja pukla. A Velid Hajdarevid, sav zadihan i oznojen izašu rafal,
valjda ne vjerujudi da je četnik mrtav i reče: Idemo kapetane zovu nas hitno! Ovdje je sve završeno."
Uzeh svoj šmajser i "četničku" pušku. Pogledah okolo. Četnika nema, a moji čekaju da ja krenem prema
glavnini jedinice i doktoru Benku.
Brzo stigosmo do doktora i on mi reče da imamo teško ranjenog Halida Čovrka, rezervnog oficira, čiji je
brat Maid tu, uz nas. Još dva borca su teže ranjena i moraju se nositi. Ved se dosta boraca jedinice sa
Mravinjca bez komande uputilo nazad ka Matiji, tako da je bilo teško skupiti ekipe za nošenje ranjenih. A
moralo se računati i na obezbjedenje ledja i bokova u transportu ranjenih. Ukupno je ostalo tridesetak
boraca slobodnih. Doktor me upita:
"Šta, misliš, Sejdidu, šta da radimo? Hodemo li nastaviti prema Glamoču? Ovi ranjeni moraju hitno do
bolnice."
Pogledah bojište, dolinu ka Glamoču, prema preduzedu "Pobjeda. Veliki prostor za preostalu jedinicu.
Pogledah ranjene. Vidjeh odluku u njihovim očima koje mi govore: "Spašavaj nam živote, dok možeš."
Četnike više niti vidim, niti čujem. Znam da Pelam, Bekto i ostali čekaju spremni za sadejstvo sa Misjaka.
A top, koji sam po bojištu tražio, ne nadjoh nigdje. Shvatih da je na drugoj lokaciji, koja je daleko, više od
kilometra. Odlučih da što brže transportujemo ranjene uz sva obezbjedjenja, a ovdje da ostane deset
boraca dok se ranjenici ne evakuišu na bezbjednu lokaciju u šumi prema Matiji. Uzeh ranjenog Čovrka,
nabacih ga na ledja i iznesoh preko jedne medje, tako da je bio zaštiden od eventualnog dejstva, a on se
trznu i preostalorn snagom reče:
"Nemoj tako, ne mogu izdržati'!'Nosi me za ruke i noge!"
Vidjeh bolni izraz i grčenje lica a onda i cijelog tijela. Vidjeh da je ranjen sa ledja i da je metak u stomaku.
Znao sam da je svaki sekund dragocjen. Bojao sam se da ne izdahne. Ostali ranjeni su lakše
transportovani i nije bilo puno problema. Halid je bio krupan i težak oko sto kiligrama i nosilo ga je
desetak boraca, sa čestim izmjenama. Sa Babe do na Matiju sam analizirao šta smo to učinili. Teško mi je
palo da imamo tri ranjena, ali nadao sam se da de se spasiti, da de u bolnici uraditi sve da ih spase. Nismo
stigli do topa, a mi produžili za Glamoč. Zadatak nije završen, ali su četnicima naneseni vedi gubici.
Oslobodjena je značajna kota koju niko nije imao braniti. A logično je bilo da tu ostane jedinica sa
Mravinjca i okolnih mjesta. Ukupno, četnici su osjetili da ih možemo i napasti, da smo mudri i hrabri i da
više nigdje nisu sigurni. A to je sada od velikog značaja. Po dolasku u selo Kalač čuo sam puno
komentara, od onih kako de četnici sad sravniti selo, do onih da se treba zaposjesti oslobodjena kota i da
su četnici odavno zaslužili da im se uzvrati. Tada neki borci sa Mravinjca komentarisaše tiho, da ja ne
čujem, kako su oni pucali u mene, misledi da sam četnik. A nisu samo oni mislili da sam četnik. Mislio je
to i onaj nesretni četnik, pa je zijanio glavu. Eto, brada me mogla koštati glave, a možda i spasila glavu.
Po dolasku u Goražde Drlja, Hodža, doktor i ja smo odmah svratili do Pelama. Razmijenili smo mišljenje o
onom što se na Babi odigralo. Čini mi se da je Pelam bio više kritičar nego što je objektivno cijenio, ali
ipak je rekao da je to veliki uspjeh. Bio sam zabrinut za ranjene i za naoružanje koje su borci zadržali za
sebe, jer kako kažu, moramo biti potpuno spremni za bitku i intervenisati ako zatreba. Najviše me
zabrinjavala puška koju mi uze Redžo Tufekčid i zbog koje umalo ne izgubih glavu. Sada je ne želi vratiti
vlasniku Hasanu Pozderu, pod izgovorom da je istu dao nekom od boraca. A Hasan traži da je ja
pronadjem, što nisam uspio.
Teško mi je palo kad sam saznao da je umro Halid Čovrk. I znam da su me tada stigli na Misjaku. Zajedno
sa Izom Efendidem, starješinom iz Goražda, sam otišao da bih se ohladio, a da Izo nije bio sa mnom,
vjerovatno bih poginuo na putu za Glamoč.
Halida i druga dva ranjenika smo pokušali evakuisati prema bolnicama u Užicu ili Pljevljima, jer je to još
mogude preko nekih veza i uz garancije pojedinih Srba, ljekara iz bolnice u Goraždu, zato što su ranjavani
uglavnom od četničkog granatiranja grada i dejstva svog raspoloživog oružja po gradu. A onda humanost
u evakuaciji! Eto, Halid nije mogao prodi na Ustiprači, gdje su ved bili vojnici JNA. Halid je vraden ka
Goraždu i u putu je izdahnuo. Neka mu je rahmet dugi. Poginuo je kao šehid, stavši medju prvima u
odbranu slobode bošnjačkog i drugih naroda Bosne od četničke zablude da nas uništi i pokori. Teško mi
je bilo pridi njegovom bratu Maidu, ali smogao sam snage. Halid je ukopan u nodi izmedju osmog na
deveti maj u jednom gradskom groblju, jer i tada je dejstvo četnika ometalo dženazu, a danju se ne bi
mogla zamisliti bez tragedija, zato što su četnici vidjeli kao na dlanu sva groblja u Goraždu. Njegov brat
Maid je to vrlo teško podnio, kao i mi saborci, ali imao je snage da krene dalje.




Goražde - Kopači – Medjedja

Na početku agresije moglo je biti mnogo ubačenih špijuna, jer se nije moglo kontrolisati ko je ko, pa se
sumnjalo u sve koji nisu dobro poznati zvaničnicima u Goraždu, a naročito u izbjeglice. Mene su pratili,
jer sam, rekoše, bio puno sumnjiv, zato što sam vrlo kasno dolazio u Backe, gdje je porodica stanovala,
što sam izgledom više podsjedao na četnika (zbog brade najviše), te što sam se trudio da što više čujem,
vidim i saznam. Tako je Mersed Prljača, starješina koji je zadužen za stanje na tom području
komandovao jedinicom iz Bacaka, a imao je naviku da kaže "božiji čovječe pa tek onda da izrekne željenu
misao, poslije Babe rekao nekome od onih koji su sumnjali u mene:
"Pa, božji čovječe, on je četnika rukama ubio i ti još sumnjaš! Budalo jedna!"
Tako sam prestao biti sumnjiv za Bacane, ali ne i Kopačane, koji su provjeravali u štabu od koga sam
poslan da im pomognem u pripremi bitke za Borak brdo, što me je oduševilo. To je bio pravi
profesionalizam sa jedne strane, a sa druge strane, nepovjerenje u jednog od članova štaba, gospodina
Ekrema Hubijera, koga su svi poznavali i koji je došao sa mnom u Kopače koristedi nod za neprimijetan
dolazak.
Jedinica se odmorila dan-dva poslije Babe i ponovo izvršava odbrambene zadatke i intervencije u užem
gradskom pojasu. U jednoj takvoj intervenciji, Bekto je, sa ved formiranom svojom grupom diverzanata,
ostao odsječen u hotelu "Gradina" 12.maja oko podne. Četnici su bili sasvim blizu ulaza u hotel sa dviju
strana. Pelam je na terenu izvrnuo nogu i zamolio me, više nego što je htio narediti da, ako mogu, sa
svojima što prije uletim u "Gradinu" i da izvučemo Bekta, Enesa Bezdroba i ostale, ako su živi. Uz puno
problema u pretrčavanju, jaku artiljerijsku i pješadijsku vatru, koristedi svaki zaklon, pa i najmanju
masku, prebacilo se dvanaest boraca do"Gradine." Kada smo stigli, Bekto nas upita sto smo se oznojili, a
kada rekoh, nasmija se i reče:
"Ovi su miševi, mogu ja to riješiti. Dodji da vidiš!"
Vidjeh četnika koji leži kod objekta na prolazu u haustor susjedne zgrade. Ved su odvukli neke, a meni je
problem kako da dodjem do oružja koje su ostavili. Na čistini je, a to sigurno kontrolišu. Razmišljali smo i
riješili. Uzedemo mermerni sto i gurati kao zaštitu ispred sebe, na konobarskim kolicima do prvog RB i
snajperske puške, uz podršku sa više spratova iz pješadijskog oružja. Uspjesmo to uraditi bez problema,
a Bekto, ko pravi domadin, počasti nas pidem. Nakon što se sve stišalo, vratismo se u bazu. Pelam je
mislio da smo i mi zaglibili pa se obradovao vidjevši da idemo i da smo veseli.
Svaki dan je bio još teži od prethodnog. Sve je manje municije, a četnici uvode sve razornija orudja u
dejstva. Ono što zarobimo pokušavamo maksimalno iskoristiti, ali je to ipak premalo da odbacimo
četnike od Goražda. Svi smo se obradovali kada su Kopačani spriječili četnike u uniformama JNA da
prodju i porobe ih. To je bio veoma hrabar potez i odvažnost -kakve nije bilo do tada. Četnici su
pretrpjeli velike gubitke. I to oni četnici, koji su spriječili evakuaciju ranjenog Halida Čovrka rahmetli i
mnogo drugih. Eto, stigla ih je kazna.
Kada smo čuli da je zarobljen i prvi PAM na Stocu, 07.maja 1992.godine, i kada je u Goraždu popravljen,
bila je to velika radost. Mislili smo, modi demo uzvratiti četnicima žešde. Ali, meci su se brojali na komad i
sve je stalo u jedan redenik, pedeset komada. Eto, to je naša nada da zastrašimo četnike orudjem. Neko
ga nazva "mudonja." Tako osta šifrovan u narednom periodu. Mada je stalno popravljan, imao je svoje
efekte, koji su ipak bili značajni. I poslije toliko belaja, neki naši ljudi su vjerovali u JNA, tako da ih je bilo
teško razuvjeriti. Zbog takvog razmišljanja upravnika vojnog skladišta "Soca," Sabrije Čauševida, Meho
Drljevid i ja smo imali problema da preuzmemo šesnaest pušaka, koje de nam puno značiti u borbenim
dejstvima. Polovinu je dobila moja jedinica, koja je stigla da pomogne kopačkoj jedinici u oslobadjanju
prostora prema Trovrhu. Nisam bio zadovoljan, kao ni Hodža ni doktor, jer je dio boraca, zbog navodno
slabih uslova u selu Kostenik, otišao i nije uopšte učestvovao u borbenim dejstvima, koja su vodjena
sutradan ujutro, samo radi bolje i potpunije pripreme i dodatnog izvidjanja. Bilo mi je teško da prihvatim
da me ne poštuju svi borci u jedinici, ali nisam imao mogudnost da to postignem, dok je u drugim
jedinicama to bilo lošije i disciplina nije bila ni blizu onoj koja je vladala u mojoj jedinici. Nisam mogao da
odustanem od učešda u borbenim dejstvima 22.05. na Borak brdu, ali sam bio jako ljut na borce koji su
odustali. Rekao sam im da se ne pojavijuju više u stroju ove jedinice i da de odgovarati. Kome? Ni sam
nisam znao, jer i nisu imali kome. Ovih dana uži tim komande jedinice je učinio sve da borci budu siti,
odjeveni, naoružani. Malo smo mogli učiniti. Ipak, svi domadini su uradili ponešto. Neki, doduše,
zanemarljivo malo, a neki izuzetno puno, da pomognu da jedinica živi i bori se.
Polovina moje jedinice je učestvovala u bici koja je izvedena uspješno, ali nepotpuno i uz malu zbrku, u
sadejstvu sa našim jedinicama.
Četnicima je to bio jak udarac. U toj bici jedinice iz Kopača, pod komandom Meha Drljevida i njegovih
komandira Muja Celja i Selima Hadžiavdida, su odradile vedi dio zadatka, a naša jedinica nije mogla
ostvariti sadejstvo sa tim jedinicama, koliko zbog nedostatka sredstava veze (nismo ih uopšte imali u
borbenim dejtstvima), toliko i zbog širine prostora i magle. I u toj bici, kao i u napadu na, Babu, bila je
jedina žena u našoj jedinici, Dijana Marinova, pokazavši da je hrabrija i od onih mojih desetak boraca koji
su odustali, i od mnogih drugih mještana koji su takodje uhvatili krivinu.
Ukupno, poslije ovih dejstava sam bio razočaran u moje borce jer svi su prije ulaska u jedinicu prihvatili
da im komandujem i potvrdili, umjesto zakletve, da de se boriti slušajudi komandu i poštovati
pretpostavljenog. Uticaj doktora, kao ved prihvadenog autoriteta i Hodže na njih je bio veliki, vedi nego
moj, čini mi se, tako da su oni poslije dejstva u Kopačima uspjeli borce-dezertere razumno vratiti u
jedinicu. Dao sam im do znanja da je preduslov da idu ka Višegradu uz moje komandovanje, da
besprijekorno izvršavaju sva naredjenja.
Prije polaska prema Višegradu, u Medjedju, izvršene su potrebne pripreme jedinice, a Hodža je otišao
da sagleda stanje i vidi ima li mogudnosti da se jedinica prebaci i smjesti u Medjedji. U medjuvremenu,
saznao sam da su u zbjegu koji je stigao iz Čajniča, i roditelji moje supruge. Pronašao sam ih i dopremio u
Backe kod Fatime, tako da su bili sa Dževadom i Amilom. Zajedno im bilo je sigurnije i lakše sve podnijeti.
0 roditeljima nisam čuo ništa od kraja aprila, ali sam čuo da četnici, u Višegradu i oko njega, odvode
mladje muškarce u nepoznatom pravcu, da ubijaju civile, da pale kude i siluju žene i djevojke iživljavajudi
se na najsvirepiji način i na kraju, ubijaju. Pribojavao sam se odmazde ako saznaju da ja vodim ovu našu
jedinicu. Ubide mi roditelje i gluhonijemu sestru koja je ostala sa njima u selu Drokan, ali nisam
razmišljao da odustanem. Znao sam da ih jedino borbom možemo spasiti. I Bosnu. I Višegrad. A vrijeme
je išlo strašno brzo, tako da nisam imao kada razmišljati o mnogo čemu, osim da planiram rad jedinice i
pripremam se za budude napore.
Hodža je podnio izvještaj o stanju u Medjedji i uslovima za prolazak jedinice i boravak na tom području.
Ukupno, sve je bilo povoljno. Nakon što su poraženi u pokušaju ulaska u Kopače, vojnici JNA su povučeni
sa Ustiprače, tako da smo poslije 20. maja mogli asfaltom od Kopača za Medjedju, osim dijela puta
naspram sela Trbosilje, odakle su četnici dejstvovali po asfaltnom putu. U Medjedju smo stigli po
grupama, izlazedi iz Goražda kroz Hubijere do Kopača, a onda je bilo lakše.
Rekoh porodici da me nede biti mjesec, možda i dva, poselamim se sa svima i odem za Medjedju.
Jedva sam čekao da stignem u Medjedju, ni sam ne znam zašto. Kada su nam rekli da nas čeka nekoliko
starješina i dosta vojske, mojoj sredi nije bilo kraja. Shvatio sam da demo modi da se odupremo
četnicima i da tu branimo Bosnu, a narod koji je još živ u širem području, da spasimo od četničkog
divljanja.
Rekoše da radi telefonska veza sa Višegradom i da mogu provjeriti šta je sa mojima. Okrenuo sam broj
telefona u mojoj kudi i čekao. Telefon je zvonio, a moje srce je sve jače udaralo. Medjutim, niko se nije
javljao. Pozvao sam Halilov (bratov), broj. I ponovo zvoni. Javi se majka, veoma iznenadjena. Čuvala je
stan da ga neko ne opljačka, nadajudi se da de ovo zlo ubrzo prestati. Trudio sam se da razgovor kratko
traje i da shvati da mora bježati iz grada. Shvatila me je i prenijela ocu i svima koje je mogla obavijestiti,
jer četnici su ubijali sve što se krede. Kada mi je rekla da de uraditi što kažem, bilo mi je puno lakše.

Kad imaš sve, ne vidiš ništa; progledaš tek kad nemaš ništa.

Osnivanje Općinskog štaba TO

Saznavši da sam stigao, grupa starješina koja je čekala u Crijepu, pozvala me na sastanak i da se vidimo
nakratko. Grupu je predvodio Mehmed Tvrtkovid-Trte, koji je bio u Štabu TO Višegrada kada je u aprilu
neprijatelj napao, a nakon angažovanja Užičkog korpusa i zauzeo Višegrad, zatim Nedžad Muhid
(rezervni kapetan), te Nihad i Nijaz Dizdarevid (takodje rezervne starješine) i Avdija Šabanovid, brat
poznatijeg Murata Šabanovida. Došao sam u Crijep jako umoran, nekim fidom uz eskiviranje barikada na
putu koje su bile postavljene za slučaj napada četničkih oklopnih i motorizovanih jedinica. Pored
navedenih starješina u Crijep su stigli i borci, njih oko osamdeset, sa raznih područja opdine Višegrad,
medju njima veliki broj meni poznatih prije agresije. Srdačno sam se pozdravio sa svima, a onda je na
brzinu uslijedio sastanak, na kome je Mehmed Tvrtkovid imenovan za komandanta Štaba TO Višegrad, uz
odustajanje Nedžada Muhida koga je predložio Nihad Dizdarevid, što je prihvadeno. Bio sam saglasan,
mada mi Mehmed Tvrkovid Trte nije izgledao kao neko ko može da podnese teret komandanta u ovom
vremenu. Mene su predložili za komandanta jedinice odreda "Čole" koji je dobio naziv po rahmetli Čovrk
Halidu. Od ovog momenta počela je da se stvara nešto žešda disciplina, ustrojavanje jedinice i pravi
vojnički život sa svim sadržajima koje smo morali improvizovati: od logora, ishrane, jutarnje smotre, do
priprema za izvodjenje i izvodjenje borbenih dejstava. Četnike sam vidio na Zaglavku, dominantnoj koti
na području Medjedje, 1383m. Saznali su da smo stigli, da li preko nekog Suljkana Čubare ili su sami
utvrdili, ne znam, ali su uputili nekoliko tenkovskih granata da nas zastraše. Naravno da nisu uspjeli. Štab
se svakodnevno sastajao u večernjem terminu, analizirao rad u toku dana definišudi zadatke jedinica i
svakog člana štaba za naredni dan.
Često sam sa borcima neobavezno daskao i u jednoj takvoj prilici nisam htio odgovoriti na pitanje
jednog borca:
"Kada demo u Višegrad, komandante?"
Pitanje je ponovljeno na informisanju. Odgovorio sam:
"Na Hadžilajski bajram demo piti kahvu na Rujevicama." Rujevice su mjesto pet - šest kilometara
nizvodno od Višegrada, na lijevoj obali Drine, kojem se svake godine šestog maja okupljao veliki broj
gradjana, vedinom Muslimana, družio se, veselio i teferičilo.
Na to su borci aplaudirali, ali vidio sam na izrazu lica, da nisu uvjereni da de se to obistiniti.
I dalje je bilo onih kojima nije mogao niko komandovati, umišljeni a čini mi se i previše odvažnih, ali i
sitničara kojima uvijek nešto nije odgovaralo: ili hrana, ili smještaj, ili nešto trede, pa su dezertirali za
Goražde. Ostalima nije smetalo što nemaju, takoredi, ništa, da ostanu u jedinici primjerno izvršavaju
naredjenja. Prvog juna 1992. godine sam došao u jedno jače iskušenje: moj borac Samir Šabanija, koji
nakon što je dobio kaznu pritvora od jednog dana, odbija sva naredjenja i ne poštuje komandu, a sa
mnom traži razgovor. Kada je dobio kaznu od deset dana, psovao je, a kad su mu pušku htjeli uzeti
policajci, nije dozvolio to rekavši:
"Da ga vidim ko de mi je uzeti!"
Kada sam ja to pokušao, usmjerio je cijev prema meni. Prilazio sam mu gledajudi ga u oči i govorio da se
ne igra, da je mora predati. I nije se poigrao, mada je bilo gusto. Otišao je u pritvor. I taj primjer je u
mnogom uticao na dalje stvaranje discipline u jedinici.




Rohci i Trbosilje

Četnici su se sprernali da nas napadnu, to sam osjetio. Mi smo izvidjali teren i četnicke pozicije, uvezivali
jedinice, pokušavali pronadi najlakši način da zadamo što žešdi udarac, kako bi imali što vedi respekt
prema nama, a mi tako oslobodili što više teritorije i bili što bliže Višegradu. Hodža je pokušavao izvidjeti
Strmicu i Trbosilje, da bi se neprijatelju zadao taj značajan udarac.
Mene je više interesovao Brodar, vitalna raskrsnica za Rudo i Višegrad. Ali, četnici nas preduhitriše i u
svom stilu, tamo gdje nema otpora na području Orahovaca spališe nekoliko zaselaka. Dim, koji se visoko
dizao dolazio je sve bliže Medjedji. Sa komandantom štaba i još nekoliko članova sam se sastao odmah.
Mobilisali smo jedinicu, onaj slobodni dio koji nije otišao sa Hodžom na izvidjanje Trbosilja, i usiljenim
maršom krenuli prečicorn prema Orahovcima. Krenulo je oko sedamdeset boraca, ali veliki broj nije
imao nikakvo naoružanje. Dosta ih je bilo sa "luntama," ručno pravIjenim puškama, a tridesetak njih je
imalo automatsko i poluautomatsko oružje. Bio jako topao dan, tako da je bilo boraca koji su u bitku
pošli u potkošuljama. Kada smo vidjeli da su četnici u Rohcima, još smo pojačali brzinu kretanja, tako da
neki borci to nisu mogli izdržati.
Situacija u Rohcima mi nije bila poznata, kao ni teren oko sela. Trudili su se borci s tog područja da mi
objasne i to mi je malo pomoglo. Tek kad sam prišao potpuno selu, ocijenio sam da de biti vrlo teško. Sa
komandantom štaba, Trtetom, sam se dogovorio da malo iz bližeg pogledamo sitaciju i to brzo, jer nas je
veliki broj u šikari na jednorn uskom putu. A četnici, stotinjak metara od nas, pale i žare, nose što je
vrijedno iz kuda, nadajudi se da de im dobro dodi. Tako su ved uradili sa dosta muslimanskih naselja na
području Višegrada.
Odjednom se čula jaka muzika iz blizine. Pogledah malo lijevo, više od mjesta gdje sam stajao i osmatrao
prostor, i vidjeli četnika koji je pustio muziku. Izbacio je kasetofon na prozor i vrišti sa prozora. Doziva
Turke i balije, valjda ne slutedi da ga čuju oni koji nisu ni Turci ni balije, ali de spriječiti njegov pir. Sa
Trtetom se konsultovah. Tražio je moje mišljenje, a i nije bilo puno izbora. Odlučismo da ja sa svojom
grupom podjem malo lijevo i više, a da glavnina jedinice napadne frontalno, kada za to bude
najpogodnija prilika. Moguda je samo kurirska veza. Otišao sam lijevo i više do raskrsnice puteva prema
Zaglavku, Medjedji i Rohcirna. U toku osmatranja raskrsnice iznenada bahnuše dva četnika koji su se
prepirali. Primijetih da jedan nije za rat i paljevine, a drugi ga uvjerava da to mora tako, jer Muslimani
hode suverenu Bosnu i na kraju ovaj drugi reče:
"Nek' im sad UNPROFOR pomogne, jebo ih on!
Prodjose pored nas na nekih tridesetak metara. Rukom sam naredio borcima da ne pucaju, jer nisam
znao u kakvoj su poziciji ostall borci, glavnina jedinice, mada sam i prije želio da se puca na onog četnika
što pušta muziku i pali kudu, ali ne bi vakat. Iz ovoga zaključih da ima četnika koji nisu za rat, ali i to da de
njihove vodje nadi metoda da ih uvjere, da je to jedino preostalo rješenje." Sve po idejama velikosrpstva
i velikosrpskog nacionalizma ko je su planirali Miloševid, Karadžid i slični.
Pozicija u kojoj sam se našao sa desetak boraca bila je vrlo loša. Pretrčah do raskrsnice i uvidjeh da je
bolje, a zatim u šumarak iznad raskrsnice, kako bismo bili što više maskirani. Pratedi me, borci su se
čudili, a naročito Ramo Kahriman, koji je imao naviku da kaže da je on marinac i da ga helikopterom
treba dovesti na bojište da završi bitku, i naravno, vratiti. On mi reče: “Sejdidu , jesi li normalan? Gdje
nas to vodiš? Žive de nas pohvatati!" Tačno je da smo išli četnicima bočno i iznad njih, da ih vidimo kao
na dlanu, ali nešto nisam mogao pretpostaviti. Put kojim su četnici stigli mi smo prešli. Taj put vodi ka
Zaglavku, gdje se nalazi četnička jedinica u rezervi, vjerovatno. Kada su četnici otkrili našu glavninu
jedinice, počela je žestoka paljba. Po glasovima koji su se čuli, uglavnorn od četnika, vidjeh da im je
gusto, da psuju i pucaju, zovu u pomod. A pomod im se javlja sa brda iznad nas. Nisam poznavao teren na
ovom lokalitetu, niti sam imao kakvu kartu kako bih ocijenio kojim putem de pomod dodi. Pokušao sam,
po mjestu odakle dolazi glas četničke pomodi, ocijeniti poziciju i pratedi vizuelno put ispod nas i njegovo
desno penjanje, zaključih da pomod prolazi neposredno pored nas i da ne smijemo dejstvovati dok
pomod ne prodje, jer smo u protivnom, u uskom okruženju, bez izgleda da se izvučemo. Četnička pomod
je stigla bezglavo brzo. Po udaru čizama na kamenom putu uvidjeh da je put bio oko sto metara iznad
nas. Rasporedio sam borce na pozicije odakle mogu precizno gadjati, biti maskirani i koliko je mogude,
zaštideni i saopdio početak dejstva kad ja počnem pucati. Bilo je različitih komentara boraca, straha,
prijedloga da se izvlačimo, ali ipak su slušali komandu i čekali početak. Imali smo tad jedan snajper i
ostalo poluautomatsko i staro automatsko oružje (dobošar šmajser i slično). Borba ispod nas se
rasplamsala, a četničko pojačanje stiže i zaurlaše uzvicima:
"Fataj balije žive!"
"Sve demo vas poklati!"
I slično. Kada sam vidio da je pomod kompletna stigla i da iznad nema četnika, počeo sam sa paljbom,
gadjajudi u grupni cilj četnika, udaljen oko pedeset metara koji su se ukopali kada su čuli pucnje iznad
njih. Moji saborci su otvorili žestoku vatru, mada je bilo i onih koji prvi put dejstvu u borbi. Gledam
desno od mene Nijaz Dizdarevid uopšte ne nišani, ved žmiredi izbaci pušku iza grma - kukrike koji mu je
bio dobra maska, ali nikakva zaštita. Vidio sam tada da se boji svog pucnja. Isto to vidjeh kod mog
"marinca" Rame Kahrimana. Dok sam dejstvovao, pratio sam i druge. Čini se da su gadjali mirnije i
preciznije od ove dvojice. Zaustavih za trentak paljbu da promijenim okvir, a upozorih borce da štede
municiju i da kratkim rafallma precizno gadjaju. Čujem glasove četnika koji su se, kao pčele u košnici,
vrtili u krug, tražedi bilo kakav zaklon i pitaju:
"Ko je gore?"
"Ko puca odozgo?"
"Nenade, jesi li to ti gore?"
"Javi se ko si, ili demo pucati!"
Mi smo osuli po njima, a pošto su naši sa druge strane dejstvovali, izvlačedi se nazad ka Bijelom potoku,
četnici su tada bili izmedju dvije vatre. Pokušali su nas zastrašiti paljbom iz sveg naoružanja, našto sam
naredio da se borci pojedinačno izvlače više, bojedi se da nas ne stave u usko okruženje, obzirom na vrlo
slabu preglednost u ovoj kukrikovini, jer četnika je bilo pedesetak, a nas je ostalo desetak. Doduše,
četnici su imali nekoliko poginulih i ranjenih. Ušli smo u stjenoviti predio, stotinjak metara od mjesta
početka našeg dejstva i zauzeli dobre zaklone, a četnici su rafalali po šumi ispod nas, bez hrabrosti da
udju u nju. Borci su tiho komentarisali koliko je dobro što smo ušli u stijene, da bi Ramo, sav preblijedio i
mokar od znoja, prišao mi i rekao:
"Daj vodi nas odavde kapetane, sve de nas pohvatati žive!"
"Nede žive, sigurno, Ramo," rekoh mu i dodadoh:
Prati svoju stranu i dobro se maskiraj."
Nastao je tajac koji je mogao biti četničko privlačenje prije nego bilo što drugo. Obilazio sam borce da
provjerim koliko imamo municije i kako se osjedaju. Svi smo bili u krugu radijusa tridesetak metara. Vidio
sam strah i zebnju kod nekih. Imao sam utisak da su se željeli prikriti zbog mene i ostalih saboraca.
Izašao sam iz tog našeg kruga da pokušam nadi mjesto sa kojeg bih pravovremeno primjetio četnike koji
se privlače. Pretvorio sam se u uho i oko i ništa ne primjetih čitavih pet minuta. I kada sam htio podi, sa
stjenčice dobre za osmatranje, pogledah desno. U mojoj visini vidjeh krivinu pješačkog puta i u istom
momentu čuh iz tog pravca, kako se kamen zakotrlja putem. Pogledah bolje i vidjeh kolonu četnika kako
ide tim putem, tiho, kao grobna povorka, što je u stvari i bila: nosili su mrtve i ranjene i izvlačili se prema
Zaglavku, a taj kamen se nesmotreno zakotrljao. Čuh i psovku:
"Jebo te Bog, kako to ideš?"
Bio sam na šesdesetak metara od četnika. Nisam bio siguran da li se svi izvlače ili je to dio jedinice.
Vratih se u moj krug i saopdih Nijazu Dizdarevidu, koji je bio komandir voda, i u ovoj poziciji potencijalni
vodja grupe, da ako bude razdvajanja, mora voditi jednu grupu, od pet boraca. Ostali borci su gledali u
mene, čekajudi, šta dalje? Naredih da idemo više, kako bismo pokušali presjedi put četničkoj koloni. Brzo
smo se prebacivali do puta jednostopa, ali tim putem četnici ne naidjoše. Više nije bilo svrhe da idemo za
njima, a i neizvjesnost je bila sve veda. Razmišljao sam, ako mi bude neko ranjen teško du ga izvudi. Ili, ne
do' Bog, neko pogine. Odlučih da pokušam dodi do glavnine jedinice, jer kurir nije stigao da mi saopdi
stanje, a ja nisam imao kuda poslati kurira do komandanta štaba, Trteta Mehmeda Tvrtkovida. Ponovo
smo naišli na mjesto naše pozicije u stijenama, da bih osmotrio i osluhnuo. Nisam ništa čuo osim lupanja
mog srca koje me je ometalo da čujem hod četnika ili šapat. Ali toga ne bi. Nakon tri-četiri minuta
odlučih: silazimo pravo na put, gdje smo započeli napad na četnike. Opet reagova Ramo:
"Ti si lud. Sve de nas pobiti. Čekaju nas sigurno. Ja ne idem s tobom u smrt."
Objasnih mu da su četnici vjerovatno ved svi pobjegli sa bojišta. Ne htjede poslušati, ved doda da nede
niko. Pogledah likove: Fudo Selimovid, dva borca prezimena Cancar, Samir Šabanija, Emil Kos, Nijaz
Dizdarevid i ostali, gledali su me blijedo. Nisu znali da li de sa mnom ili ne. Kada sam pošao, pošli su svi.
Kad sam izašao na raskršde dvojica su bila iza mene, ostali u zaklonu koji su samoinicijativno pronašli.
Čekali su moju reakciju. Pozvah ih da izadju, a oni još ne mogu vjerovati da nema četnika tu i čude se
otkuda to tako sigurno znam i komotno izlazim na čistinu.
Bojište je postalo tiho, ni muha se ne čuje. Uputih grupu sa Nijazom putem ka Bijelom potoku da stigne
našu glavninu i da kaže da me sačekaju, ja du da prečistim teren. Pridruži mi se Sabahudin Kustura i još
jedan Cancar. Pretrčasmo njivu sa ved nazrelom pšenicom, do kude iz koje je onaj četnik puštao muziku u
vatrenom piru. Udjosmo u kudu štitedi jedan drugog, a kad uvidjesmo da nema nikoga, bi nam lakše. Na
zemlji su ležali mrtvi četnici od kojih smo uzeli naoružanje. Bilo ih je šesterica, a nismo stigli, zbog žurbe
pregledati sav teren. Tražismo puškomitraljez M- 53, tzv. "garonju," jer nožice nadjosmo. Ali, njega
nigdje. Puno me mučilo to što ne znam ima li naših ranjenih ili poginulih u glavnini jedinice, pa požurih
ka Bijelom potoku. Odjednorn, mali Cancar zaskoči u stranu i podje bježati, govoredi:
"Četnik!"
S puškom na gotovs, Sabahudin i ja se bacismo u zaklon. Provirih, stvarno četnik, ali ne mrda, zalegao.
Pogledah, oči ne trepdu, pet-šest metara je od nas. "Mrtav" rekoh, ali Cancar i dalje bježi.
"Pa šta se bojiš. Pridji mu."
Shvatih da se on puno više boji četnika i da još nije savladao strah, da mu je i mrtav opasan. Vjerovatno
su i njemu, kao i meni, na osnovu iskustva iz Drugog svjtetskog rata, pričali da su četnici opasni i zbog
toga se boji i mrtvog. Jedva sam ga ubijedio da mrtav četnik nije opasan. Pridjoh prepoznah mog bivšeg
druga iz školskih klupa. Bijaše to moj komšija Djordje Trifkovid, sin Pere sa Donje Lijeske moj drug iz
školskih dana. Zajedno smo u istom razredu četiri godine učili kako da živimo u bratstvu i jedinstvu. I evo
šta smo naučili: ja branim Bosnu i narod u njoj, a on da napada u ime neke velike srpske države i u ime
ideala četnistva.
E moj Djordje, pomisilh u sebi. Nisi bio dobar djak, ponekad si prepisivao, ponekad sam ti šaptao da to
učitelj Dirovid Miloš ne primjeti. Dobro se sjedam i u četvrtom razredu osnovne škole zvao si me:
"Akmete, da li što nisi znao prelomiti jezik ili što nisi htio? Do početka agresije mišljah da je ovo prvo, a
sada sam ubijedjen da te tvoji nisu htjell naučiti i da poslije nisi smio, jer "H" naglašavaju samo balije. To
je dio filozofije tvojih voždova. Za šta si ti poginuo? Kada bi danas znao, bar u podsvijesti bi te bilo
sramota, što si bio naivan i glup. Znam da si kudu pravio sporo, s puno napora, preko puta kude tvog oca
Pere. I nekako si je završio mukom odricanjima, vjerovatno. I kada su tvoji očekivali da de uživati u sredi s
tobom, ti si krenuo rušiti tudju sredu, ubijati, paliti i pljačkati. Nisi shvatio da oni koji to rade mogu
očekivati samo zlo u svom životu. Tebe je kazna stigla odmah, druge de u njihovom životu, ako ved nije.
Ima Boga i Božija pravda stigne i tamo gdje ljudske pravde nema. U jednom trenutku prelistah sve slike
našeg druženja, iako nismo bili prijatelji. Bilo ih je puno i na kraju vidjeh reakciju njegovih roditelja,
nakon što su saznali da im je Djordje poginuo paledi Rohce, muslimansko selo.
Sabahko me zvao ved tredi put: "Komandante! Idemo, čekaju nas naši, vjerovatno. Požurimo." Krenuli
smo hitro prema Medjedji.
Naši su čekali na distanci od oko tristo metara i morali smo se koristiti ugovorenim znakovima, jer su bili
oprezni. Kad sam vidio Avdiju Šabanovida sa dvije puške i dokumentima ubijenih četnika, obradovao sam
se. Kad mi reče da niko od naših nije poginuo, bio sam presredan. Poslije sam ih kritikovao što nam nisu
pomogli i što su se tako brzo povukli, ali sve je završeno hairli. Četnici su dobili po nosu. Nede se lahko
usuditi da podju u pljačku i paljevinu. Moraju računati da de ih čekati puno iznenadjenja i naši odvažni
borci. Putem do Medjedje sam analizirao bitku i nisam bio potpuno zadovoljan, jer mogli smo mnogo
više. Kasnije sam saznao da je poginulo desetak četnika, jer ih je kolima izvozio neki Suljkan Čubara,
kojeg su oni držali kao lojalnog, a u stvari im je vjerovatno prenosio važne informacije o nama. Kada sam
sagledao hladnije glave rezultat i poziciju iz koje je postignut, bio sam zadovoljan. Zadovoljstvo je bilo i
medju borcima i medju narodom. Imao sam utisak da je straha puno manje i da se veselije razgovara, a
borci, kao da žele da se dokažu branedi narod svoj, spremno čekaju četnike. Ipak, i poslije ove bitke mi
nemamo mitraljez ni puškomitraljez.
Drugi dio našeg odreda nalazio se po 1/o oko Medjedje, a jedna manja grupa od oko dvadesetak boraca,
koju je vodio Zaim Kustura-Hodža, otišla je na izvidjanje prema Trbosilju, četnickom uporištu sa kojeg su
kontrolisali dio komunikacije Medjedja - Ustiprača, sprječavajudi slobodno kretanje. Sa te pozicije četnici
su kontrolisali i dio komunikacije Kaostice - Ustiprača i ugrozavali nase linije odbrane oko Medjedje.
Dobro umoran i iscrpljen poslije borbe na Rohcima, stigoh u Hureme, malo naselje u Medjedji na desnoj
obali rijeke Drine sa desetak kuda. Tu sam nodivao u kudi Vezira Hurema. Cijeli štab je bio smješten u tim
kudama i svake večeri smo održavali sastanke štaba sa obaveznim tačkama:
• anallza izvršenja dobijenih naredjenja
• zadaci za naredni dan po jedincima (članovima štaba), jedinicama i službama
I tek što sam sjeo udje Buco Nihad Dizdarevid, zadužen za logistiku u Štabu, i reče:
"Hodža je napravio neku pizdariju, čuje se rafalanje na Trbosilju."
Istrčah na vrata, a ostali zagudiše za mnom. Čujem poneki metak pojedinačnom paljbom i vrlo rijetko
kratki rafal.
"Idem gore," rekoh Mehmedu Tvrtkovidu.
"Ma nedeš modi stidi, treba ti više od dva sata, a sada je dvadeset sati. Mrak ved pada."
"Idem pa dokle stignem. Ne mogu čekati. Možda im treba pomod"
Odmah pripremih jedinicu, dvadesetak boraca, a Nezir Hurem ponudi da me poveze fidom do vrha
Kaostida. Prihvatih. Tražio sam da ide neko ko poznaje teren. U tom momentu dodje kurir i saopdi da se
Hodža vrada, da je sve u redu i da de noditi na Brezama, zaseoku srednjeg pojasa Kaostida. Ipak odoh za
Bucom i Nezirom do Breza. Od boraca koji su stigli na Breze saznah da je sve bilo u redu, te da je
zarobljen "garonja." Prvi mašalah.
Zarobljeno je još nekoliko sanduka municije i jedna ili dvije puške. Bio sam sretan i jedva čekao da se
sretnem sa Hodžom. Momci koji su učestvovali u "lzvidjanju" su prepričavali šta su doživjeli. Imao sam
utisak da malo pridodaju, preuveličavaju, ali mi to nije nimalo smetalo slušati tri i više puta, u iščekivanju
Hodže. On de valjda redi realno stanje.
Pojavi se Hodža sa ekipom koja nosi sanduke sa municijom. Ozarena lica pita da li su ostali stigli, derudi
se da su pobjegli da ne nose municiju i da su to "hohštapleri", te da predlaže da se kazne. Poselamismo
se i čestitah mu na izvršenju zadatka, a on nonšalantno prokomentarisa:
"Pa zar si ti sumnjao u mene, prijatelju."
Zatim je naredio borcima: "Dajte otpakujte tu municiju".
Otpakovaše momci koji su je donijeli i onda iznenadjenje: u sanducima je bila zemlja. Hodža je htio da to
zataška, rekavši meni da demo to sutra vidjeti, a borcima da šute. Medjutim, ved sutradan je cijela
Medjedja znala da je Hodža donio, kao ratni plijen, zemlju u sanducima. Četnici su sanduke koristili kao
grudobrane. Tako je ostalo prostora i za šalu, a bolji povod nije trebao. Iste večeri vratio sam se u
Hureme, gdje smo imali sastanak štaba oko ponodi. Analizirali smo izvedena borbena dejstva. Nije mi se
svidjelo što komandant štaba vodi zapisnik u svoju bilježnicu. To mi je djelovalo kao privatni sastanak i
privatna evidencija. Tražih pojašnjenje, a odgovor bijaše kao da sam rekao nešto protiv države. Mislio
sam da je dovoljno što komandant štaba vodi sastanak i da je svako drugi iz štaba bolje rješenje da vodi
zapisnik. Uvidio sam da de sa tim čovjekom biti puno problema. Takodje sam uvidio da uživa da bude na
vrhu, da se pita i uvažava. To ga je oduševljavalo, a njegove stvarne sposobnosti za komandovanje i
vodjenje štaba i jedinice su bile veoma skromne. Ali onaj ko bi ga pomjerio sa stolice, ne samo da bi bio
njegov neprijatelj, nego i neprijatelj države i naroda. Često je govorio kako on spada u visoke političare, a
neposredno prije agresije se trudio da na polju politike postigne nešto više. Mene i meni potčinjene
komandire je respektovao, ali nije uvažavao i cijenio rezultate koje smo postizali. Povukao sam se da bih
izbjegao subjektivne probleme, jer objektivnih imamo da ih ne možemo lahko riješiti.
U nodi sam dugo razmišljao da li sam pogriješio prema Trtetu i zaključio da nemamo rezerve ni boraca, a
kamoli starješina, te da trebamo upotrijebiti svakog pojedinca, pa makar bio i najvedi lopov, prevarant,
kriminalac ili ubica, samo da puca u neprijatelja. Vrlo teško je bilo pronadi metode da se privole svi profili
ljudi, da rade to što je najvažnije, da se suprotstave organizovano neprijatelju po komandi. Za to je
potrebna izuzetno velika energija, mnogo vremena i živaca, debljih od brodskih konopaca, veliki sabur,
puno odricanja i izuzetno jak tim koji bi bio najvedi akumulator svima da riješimo svaku situaciju, uz
spremnost da poginemo. U razmišljanjima, kada mi je san bio daleko, uvidjeh da sam puno mirniji u
kritičnim situacijama, da reagujem bez imalo panike, bez straha i potpuno hladnokrvno, kao da sam na
vježbi. Inače, kako bih u Rohcima donosio onako teške i naizgled vrlo rizične odluke? Osjedao sam se još
snažnijim, sigurnijim u sebe i zaključih da je to od onog bliskog susreta sa četnikom na Babi. Tada sam
savladao strah i od tada on je prisutan negdje po strani. Nije mi opteredenje koje bi umanjilo mogudnosti
u borbi i komandovanju.
U naredna dva-tri dana nije bilo vedih dejstava, ali se radilo na planu da se za Bajram bude u Crnom
Vrhu kod Višegrada. Uvezali smo se sa jedinicama koje su postojale na području Crnog Vrha i Strgačine,
pokušavali i sa jedinicom na Pokreveniku, što nije uspjelo, uglavnom zbog gluposti pojedinaca. Takvi su
umislili da su Bogom dati da moraju komandovati i voditi borce. Njihove mogudnosti ni znanja nisu takve
da im se može povjeriti toliko života, a kamoli odbrana Bosne i naroda u njoj. Po ovom zadatku smo
Memed Trtkovid Trte, zatim njegov pratilac Dževad Mutapčid, Lubarda Mehmed, domadin i ja stigli na
Pokrevenik, gdje je bio zakazan sastanak i postrojavanje jedinice. Dočekali su nas primjerno, ali primjetih
da ved ima vizija ko bi šta mogao raditi u toj jedinici koju formiramo i izvjesno potcjenjivanje i
podozrenje prema Mehmedu Tvrtkovidu i meni. Sve je ipak bilo dobro dok nismo odredili komandira
voda vojne policije. Tada je došlo do incidenta koji je visio u zraku od početka. Smajid Himzo, čovjek
šezdesetih godina, osjedao se autoritativnim i htio je narediti ko de šta biti u komandi jedinice i u jedinici.
A imao je i ličnih ambicija. Medjutim, vidio je da to ne prolazi. Pokušao je ubaciti što više svojih rodjaka,
što je djellmično i uspio, kada je na prijedlog boraca za komandira Voda vojne policije predložen Emir
Mesid, koji je u miru bio primjeran policajac. Prijedlogu se oštro suprotstavio zet Smajidev, Hamdija
Kolenovid, Sandžaklija. Prvo oštrom prepirkom, a zatim pištoljem uperenim prema Emiru, koji je djelovao
jako smireno i povukao se. Ali to nije bilo dovoljno Himzi Smajidu i Sandžakliji koji su tražili belaj po svaku
cijenu. Stajao sam po strani sve do momenta kada je Sandžaklija ubacio metak u cijev pištolja koji je bio
uperen prema ovom nedužnom momku. Vidjevši da niko ne reaguje i da se može desiti da padne krv bez
razloga i sa mogudim velikim posljedicama, uskočih izmedju njih i rekoh:
"Stani, ne igraj se! Ovo se može rješiti bez oružja. Jesi li lud, šta ti je?"
U istom smislu je reagovao i Trte, ali nije pilo vode. Sandžaklija je bio uporan, zaobilazedi mene u liniji
prema ovom momku, koji se izmicao bez riječi, bojedi se da budala ne puca, pogotovo čuvši kako meni
reče:
"Bježi, ubidu i tebe! Skloni se, bogami du pucati."
Prilazio sam gledajudi ga u oči i govoredi da spusti pištolj. Kada sam prišao sasvim blizu usmjerih ruku ka
njegovom pištolju. On se trznu nazad, okrenu se i otrča u Himizinu kudu. Pomislih da je opasnost po
živote mnogih, kao i moj, prošla, ali tek što sam odahnuo, on se pojavi sa puškomitraljezom kalibra 7,62
mm. Počeo je da psuje ponovo, a ja sam ostao na putu njegovog kretanja prema Emiru Mesidu. Neki
momci, koji su ga bolje poznavali, pritrčaše i zaustaviše ga da ne repetira. U tom trenutku bacih pogled
na Dževada Mutapčida. Držao je otkočenu pušku sa metkom u cijevi, usmjerenu ka Sandžakliji, ako bude
morao pucati. Sredom, nije trebalo. Vidjevši da nije mogude urazumiti usijane glave Trte i ja odlučismo
da odustanemo od rada, jer više nije bilo razgovora. Bila je to svadja, prepirka, prijetnje, a mi smo
pokušali stišavati. Bez uspjeha. Šteta, oko dvjesto postrojenih boraca, puno oružja (oko stotinjak cijevi) i
prva osamdesetčetvorka, "sijač smrti." Moj prvi susret sa "sijačem smrti," Bilo mi je žao sto nismo
uspjeli, jer je to blia potencijalno jaka jedinica uz odred "Čole". To je gorko iskustvo u organizovanju i
ustrojavanju jedinica, odnosno, u radu sa ljudima u uslovima ovog vremena. Da smo se udružili mislim
da bi smo postigli daleko više, bar u početnom periodu. Ali što se može, moralo se dalje sa onim što je
bilo mogude kollko-tollko ustrojiti. Lubardi je sve ovo teško palo pa se, ispradajudi nas, izvinjavao, kao i
veliki broj boraca koji su osudili postupke Smajida i Sandžaklije.
Četnici su se svetili za poraz u Rohcima, dejstvujudi tenkom sa Zaglavka, kote koja dominira nad
kanjonom Drine u širem području Medjedje. Nekoliko granata palo je u Hureme, gdje je pored Štaba bilo
i dosta boraca smješteno u nekoliko kuda. Zbog slabe maskirne discipline borci su primjedeni i uslijedilo
je granatiranje. Sredom, posljedice nisu bile tragične za borce. Uslijedilo je izmještanje jedinice iz tog
naselja u sigurniju zonu.
Veziru Huremu, kod kojeg sam bio smješten, rekoh:
"Najkasnije za sedam dana skinudemo onog "rogonju," misledi na tenk.
Pripreme za odlazak na područje Crnog Vrha tekle su po planu definisanom po dolasku iz Goražda u
Medjedju. Prva stanica na putu za Crni Vrh bili su Džankidi, selo koje se gotovo popelo na planinsku
zaravan prema Sjemeču i zaustavilo se na vrhu lijevka koji dodiruije nebo, gledajudi iz Medjedje. Teško je
izbaciti pogled do njega, a kamoli izadi nogom. Hajde, to je jednom. Predeverade se, mislio sam. Iz Crnog
Vrha je stigla ekipa i čeka nas u Juzunovidima koda Džankida. Kurir je donio poruku da je put prema
Crnom Vrhu bio prohodan za manje grupe, izmedju četničkih pozicija. Na sastanku štaba zaključismo da
prebacivanje mora idi nodu i to vrlo tiho. Inače, nema prolaza. Organizovano se ispentrasmo na Stolac
iznad Džankida i tu počesmo uredjivati logorsku prostoriju, uz logistiku koja je bila bez tovarnih grla.
Hrana i oprema se nosila na ledjima vojnika. Svako po nešto osim prvih, čelnih izvidjača i bočnog
osiguranja. Ta kolona je po kretanju, redu i disciplini ličila na vojsku, a po opremljenosti na prosjake.
Obuda je ved bila izuzetno loša i raznolika, a odjeda jos kritičnija. Formacijska oprema je bila izuzetno
rijetka i od sto boraca, jedan do dva su imali nešto što je moglo ličiti na formacijsku opremu. Oružje od
tzv. "lunti" muzejske vrijednosti, iz kojih je bila prava hrabrost pucati, preko lovačkih pušaka tzv.
sačmarica, do poneke automatske i poluautomatske puške. Eto tako je bila opremljena kolona od
stotinjak boraca koji su krenuli da stignu na Bajram do Višegrada i spriječe agoniju naroda, koju sam
predvidio poznajudi četnike i saznavši šta su radili ovih petnestak dana u Višegradu i okolo njega, od onih
koji su umakli ispod noža. Kurban-bajram bi mogao biti dan pokolja muslimanskog naroda od Višegrada
do Žepe, stjeranih u tor u širem području Crnog Vrha. To područje izuzetno dobro poznajem. Tu saM se
rodio. Znao sam da to moramo spriječiti po svaku cijenu. Ali kako? Zaglavak, Kočarim, Kopito, Han Brdo,
Sjemeč, Gornja i Donja Lijeska su uporišta četnika na putu prema Crnom Vrhu. Kako prodi nevidjeno,
nečujno i sa toliko ljudi izmedju njih, ili kako ih osloboditi? Nismo još sigurni ni šta je sa Džankidima,
iznad kojih se nalazimo. Da li četnici dolaze u njih? Znamo da narod u toku dana boravi u stijenama, a
nodu obilazi kude i uzima hranu, bježedi u stijene ako vide četnika na kilometar. Jedinica je pojačana sa
dvadesetak boraca iz Crnog Vrha koji su nama stigli u susret, prebacujudi se u nodi, uz puno problema. U
toj jedinici bijaše Fahro Račid, moj komšija, sa kojim sam na početku agresije dijelio dobro i zlo i koji mi je
pomogao u ustrojavanju jedinice u aprilu u Višegradu. Tu je bio i Nezir Mesid koji je komandovao ovom
jedinicom. Bi mi drago što ih ponovo vidim, kao i mnoge druge, uglavnom meni poznate komšije i
prijatelje, a i zbog oružja koje su imali. Sada smo puno jači.
Fahro, Nezir i ostali mi ispričaše šta se dešavalo u vremenu moje odsutnosti u vremenu od četrnaestog
aprila do danas u i oko Višegrada. Njihovo teško kazivanje nekih istina mi je dočaralo slike četničkih
paljenja i rušenja naših sela, odvodjenja sposobnih muškaraca u raznim pravcima, mučenja i ubijanja na
javnim mjestima, u podrumima, zatvorima i logorima. Da su makar pružlli organizovani otpor, pa tako i
poginuli, lakše bismo svi to podnijeli. Sa mladjim ženama je užasno postupano, a prljava grupna silovanja
Višegradjanki Bošnjakinja ostaju zločin najsurovije mržnje i životinjskog iživljavanja. Slušao sam sve teške
priče očevidaca, a u meni se stvarao čudan pritisak, kao da mi koža postaje pretijesna. Kao da du
eksplodirati. Uspio sam se smiriti tek kada sam nehotično udario glavom o direk brvnare u kojoj smo
razgovarali, u selu Juzunovidi, izmedju Džankida i Bogdašida. Ispričane istine mi pomogoše da dobijem
novu snagu, ali i želju, da po svaku cijenu za Bajram stignemo u Crni Vrh.
Pošto je obezbijedjena logorska prostorija, u štabu je na blic-sastanku definisan rad. Odmah smo izvidili
naselje Džankide i predio okolo naselja. Kada sam saznao da je selo prazno, insistirao sam, radi kiše i
hladnode, da se vojska smjesti u kude. Tako je i bilo. Postavljena je jaka straža oko sela. Mještani su
potpuno iznenadjeni komentarisali od "Bog vam pomog'o, čuvajte se, pobide vas sve" do "neka i njima
neko stane na put, vakat je." Ipak, mještani su i sutradan opet bili u stijenama. Nismo ih uvjerili da smo
mi tu da stanemo u kraj tim zlikovcima. Prvo četnčko uporište koje smo morali riješiti bio je Zaglavak .
Skinuti četnike sa tog krova kanjona Drine. Ali kako?
Zaglavak, planinskom travom obrasla visoka zaravan, dužine jedan i po kilometar, a širine oko jedan
kilometar, sa naglašenom kosom na srednjem pojasu, djelovala je neosvojivo. Takav utisak sam stekao u
prvom izvidjanju na koje sam posao sa Šadirom Tvrtkovidem, šumarom po profesiji, hrabrim i
hladnokrvnim borcem, koji je ovo područje poznavao kao svoj džep. Nisam imao rješenje kako bismo bez
žrtava oslobodili Zaglavak. Sa oružjem koje smo imali, nije bilo šanse da startamo prema Zaglavku
direktno. Drugog dana izvidjanja utvrdismo da postoji rješenje, a to je zasjeda tenku ili smjeni četničke
jedinice.



Zasjeda

Ved se potpuno organizovao vojnički život sa svim sadržajima i za sve uslove. Gotovo nevjerovatno.
Borci nisu opskrbljivani ni hranom kvalitetno, obude i uniformi ni na vidiku, a cigarete su njihov san i
mašta dnevna i nodna. Ipak, treba im saopditi da idu u zasjedu da bi skinuli četnike sa Zaglavka. Nisam
imao dovoljno elemenata, niti sam odabrao mjesto zasjede, ali nakon drugog izvidjanja zaključih,
zajedno sa Šadirom, da se tenk sklanja sa Zaglavka te da vjerovatno ide do Kočarima i sutradan ponovo
dolazi na Zaglavak. Sa Šadirom i još nekoliko boraca, uz punu opreznost, a ipak sa velikim rizikom,
ubacismo se iza Zaglavka, prema Dobrom Polju i Kočarimu, četničkom leglu i bazi za snabdjevanje
jedinice na Zaglavku. Pronašli smo mjesto koje je tog trenutka bilo dobro za zasjedu. Bilo je boljih
mjesta, koja nismo mogli sagledati, zbog velike dubine prema Kočarimu, a time i vedeg rizika. Nije se
moglo birati. To smo konstatovali na Štabu osmog juna jer Bajram se približavao. Ostalo je još samo dva
dana nade da stignemo do Crnog Vrha na vrijeme. Odlučismo,napasti iz zasjede sutradan. Na
dobrovoljnoj bazi prijavilo se oko stotinu boraca, ali je zbog nemogudnosti opskrbe odabrana samo
polovina, tačnije pedeset četiri borca "Čime i kako zaustaviti, uništiti ili zarobiti tenk, samohotku?" pitao
sam se. A rješenje je glasilo: hrabrošdu i jednim kumulativnim tromblonom, a ako zakaže, onda
benzinom. Treba pripremiti dvije flaše da budu što bliže putu, dobro maskiranom zaklonu. Pozvao sam
komandire vodova i saopdio zadatak za sutra. Pošto su i oni bili na izvidjanju, shvatili su zamisao i suštinu
ponovili. Konkretan raspored u zasjedi definisadu na terenu, na licu mjesta. Objasnio sam značaj
uspješnog izvršenja zadatka i ukazao na ozbiljnost u pripremi, dovodjenju jedinica i izvršenju zadatka.
Komandiri su u nodi pripremili jedinice. Rano ujutro, 09. juna, nakon doručka, saopdavanja dodatnih
zadataka, postrojavanja jedinica, poveo sam jedinicu na izvršenje zadatka. Dio članova štaba, sa
komandantom na čelu, je takodje pošao, što je bio podstrek borcima. Bez vedih poteškoda, vrlo oprezno,
po grupama, koristedi sve zaklone, a naročito maskirne površine, šumarke i travu, jedinica je stigla do
mjesta odabranog za zasjedu, udaljenog oko hiljadu metara od Zaglavka, u četničkoj pozadini.
Potčinjenim komandirima sam izdao dopunu zapovijesti za zasjedu i to samo u rasporedu jedinica i
sistemu vatre koj treba da ostvare. Obilazio sam ključne pozicije za zasjedu i borcima naredjivao da
poprave poziciju za dejstvo, da se utvrde, maskiraju neprestano osmatraju. Posebno dugo sam se
zadržao kod borca Čamdžije Zikrije koji je dobio zadatak da jednim kumulativnom tromblonskom minom
uništi tenk. Nije me uvjerio da zna upotrijebiti tu zlatnu, trombloilsku kumulativnu minu, mada je, kaže,
ratovao u Hrvatskoj i da ima puno iskustva s tim. Vidio sam da ima tremu, ali je tražio da on puca u tenk.
Valjda je hto da se dokaže na startu i ja mu to omogudih, uz podsjedanje kako se puca. Treba da pogodi
cilj a da se ne povrijedi. Borcima, koji su dobili zadatak da zapale tenk flašama benzina, takodje sam dao
dodatna uputstva. Obišao sam i nišandžije puškomitraljeza M-53, sagledavši kako su pripremili oružje za
dejstvo. Komandiri jedinica Zaim Kustura Hodža, Džemo Omerovid, Nijaz Dizdarevid, Maid Čovrk, Zakir
Jamak i, naravno, Šadir koji je izuzetno dobro poznavao teren, su mi pomogli u pripremi jedinice za
pravovremeno dejstvo iz zasjede. Vrijeme je sporo teklo. Tenk kao da se upali. Svi borci se pripemiše za
dejstvo. Oni odvažniji čekaju ga s osmijehom, a neki su se ved povukli na rezervni položaj. A tenka nigdje.
Ipak je bilo više ovih drugih, medjutim, zaustavi ih moj pogled i znak komandira koji im komanduju.
Vratiše se, ali sam znao da de na kraju biti manje fajde od njih. To što se čulo stvarno je bio zvuk tenka,
ali su ga četnici samo palili. A nigdje nije pomjeren i nalazio se na Zaglavku, vjerovatno sakriven u neku
uvalu. Sa komandantom Štaba sam se konsultovao i odlučili smo da se zasjeda ne pomjera, ved da čeka
do mraka, pa ako tada ne bude četnika, tenka ili smjene, povudi se na Džankide. I kada sam pomislio da
smo džaba stigli, bar za danas, osmatrač sa lijevog boka zasjede, sa malog uzvišenja mi dade znak da se iz
pravca Kočarima čuje vozilo. Nisam stigao ni upozoriti komandire, a iza krivine, oko stotinu metara
udaljene od mene, pojavi se kamion "Zastava." Šta sada raditi? Da li dejstvovati ili ne? Šta je pod
ceradom ovog vozila? Može biti samo vojska ili oružje i municija. Vidjeh vozača i suvozača i kamion koji
veoma brzo ide prema meni. Oči komandira su uprte prema meni i neko od njih glasno upita:
"Hodemo li?"
Zatim čujem drugog, pita:
"Može li?" A kamion je na trideset metara od mene.
"Možeeee!" Dreknuh se da me svi čuju. A onda je prolomilo. Paljba kakvu dosad nisam čuo, ali traja vrlo
kratko. Svi su imali malo municije i naredjeno je da se ne rasipa. Zatim počeše kratki povremeni rafali i
pojedinačni pucnji.
Četnici sa Zaglavka nisu znali o čemu se radi, ali vidjevši svoj kamion, pokušaše dozvati vozača. Ali bez
uspjeha.
Pogledah, iza mojih ledja su ved udarili "fuk" - razgulili nazad. Neki pucaju ne nišanedi i naravno, zažmire
i trznu se kad ispucaju metak. Kad primjetiše moj pogled, počeše nišaniti u neprijatelja. Nalazio sam se
desetak metara od puta, a ispred mene četnički kamion, sav izrešetan, iz kojeg još neko puca. Najbliži
kamionu su Alija Džafid, Alija Šehid, Avdo Duran, Edo Kustura i ja. Alija Džafid pokušava da uskoči u
kamion, medjutim, ispod cerade je izbacena bomba. Vidjeh to i odmah mu rekoh:
"Pazi, bomba!"
Shvatio me je. Primjeti bombu i baci je ispod kamiona. Vidjeh mu ozareno lice i olakšanje poslije grča
tijela. Sasu rafal po kamionu, te se izmače u stranu. Dobacih bombu Duranu da je ubaci u kabinu, a Šehid
pokuša ubaciti u kamion otpozadi. Vrati se. Ne primjetih ništa na njemu. Rekoh mu:
"Rano je još. Ima ih unutra još."
Edo Kustura je pozvao četnike da izadju da se predaju. Nije se čuo odgovor.
Granate i kiša metaka sa Zaglavka su zasipali mjesto zasjede. Sada je potrebno imati dobar zaklon.
Nisam mogao pretpostaviti da de četnici za desetak minuta da nas nadju granatama. Iz pravca Kočarima
četnici takodje žešde dejstvuju i približavaju se velikom brzinom. Od jedne granate mi uho zagluhnu, ali
sredom ne bijah okrznut. Okolo vri kao u košnici. Više se ne zna odakle dolaze pucnji i meci prema,
nama. Pogledah iza ledja. Vidim čisto. Nema ni naših "fukovaca," niti četnika. A ispred mene samo četiri
borca. Naredih da se povuku, jer su bili uz sami kamion. Očekivao sam da de eksplodirati. Tada vidjeh da
je Šehid ostao da leži. Primjetiše to i preostala tri borca. Pritrčasmo mu, ali nije bilo pomodi. Ved je bio
mrtav. Pokušasmo da ga izvučemo na bezbjednije mjesto, do glavnine jedinice, ali oko nas su pljuštale
granate. A i četnici sa Zaglavka su nam prilazili. Pokušao sam dozvati pomod, ali ništa se nije čulo. U mom
vidokrugu više nije bilo naših boraca. Povukao sam grupu sto metara više od puta, u pravcu Sjemeča,
nadajudi se da tu ima naših. I bilo ih je. Ali onih kojima je bila potrebna pomod. Avdo Duran je bio ranjen
u stomak i njemu je bila potrebna pomod. A četnici i dalje žestoko pucaju oko kamiona. Nije bilo mogude
vratiti se po Aliju. U ovom momentu treba spasiti i izvudi ostale ranjene, koji to sami ne mogu, a po
Alijino tijelo demo dodi u toku nodi. Neka mu je rahmet i od Allaha dženet vječiti. Izvlačedi se ka
Džankidima stizali smo grupe koje su se, kažu, "zadnje" povukle. Uvjeravajudi ih da nisu zadnje, izdao
sam naredjenje komandirima da svi pomognu ranjenim u izvlačenju.
Puno buke, galame, komentara, prepričavanja, opravdavanja ranijeg izvlačenja i osude drugih, bili su
dobra orijentacija četnicima da nas prate artiljerijski i pješadijski" pa sam naredio da se muha ne čuje do
Džankida. Shvatili smo da je za sve nas bolje i da smo svi u opasnosti. Idudi ka Džankidima razmišljao sam
samo o Aliji Šehidu. Na prethodnom borbenom zadatku je briljirao. To kažu oni koji su bili uz njega, a
sam me je uvjeravao da je ubio dva četnika, te da se ne boji bitaka. U ovu, posljednju, uključio se po
sopstvenoj želji. Imao je puno snage, a malo više kilograma za svoju osrednju visinu. Početak agresije ga
je zatekao u Medjedji, njegovom odlukom da brani svoje mjesto rodjenja i djetinjstava. Inače je živio i
radio u Sarajevu.
“Što njega izgubih? Pa on je možda najbolji, je li mi to kazna," razmišljam. A želio je samo da spasi svoj
narod od onih, koji do juče bijahu njegovi prijatelji. Prejak karakter da bi pobjegao ili se sklonio u
podrum, odlučan da pokaže kako može bez straha postidi više od onoga što je njegov zadatak. Prije
agresije ga nisam poznavao, ali danas mi ne silazi s uma. Nikako da prihvatim da je tako jak borac
poginuo. Kako sada prenijeti najbližim. To su ovaj put preuzeli da riješe moji komandiri i saborci. A meni
je dušu stiskalo to što je ostao na bojnom polju i što ga ne izvukosmo. Odlučih, na Šadirov prijedlog, da
se pošalju ljudi koji dobro poznaju ovaj teren u nodi, da ga izvuku, uz sve mjere obezbjedenja koje sam
posebno naglasio, što je i uradjeno.
Straža oko Džankida se malo usplahirila, što sam vidio u kontroli stražarskih mjesta. Naredih da se
pojačaju i pojasnih da nema razloga za strah, jer smo mi četnicima nanijeli velike gubitke i da oni treba
da se boje zanoditi na Zaglavku, a ne mi na ovim pozicijama. Koliki je njihov stvarni gubitak bio, nije mi
poznato, ali sigurno nije bio zanemarljiv. Pratedi njihovu reakciju, to se može zaključiti. Šta su uradili i
kako su reagovali, ni ja, niti bilo ko drugi, još nismo znali.
lzjutra rano 10.06. ustao sam sa snovima koji su napravili zbrku u mojoj memoriji. Mada sam zaspao,
čini mi se, na sat-dva, sanjao sam puno različitih snova i svi su bili za mene teški, tako da sam,
progledavši, skinuo brdo tereta sa sebe i počeo normalno disati. lpak, bio sam radostan što su snovi
prošli, a stvarnost puna bola se nastavlja. Po izvještaju komandira jedinice koja je davala stražu, nod je
protekla bez problema, mada sam ubrzo saznao da su neki stražari bili u samom selu Džankidi, bojedi se
odmazde četnika.

A gdje su četnici sa Zaglavka i koja ih muka muči, nisam znao. Tim pitanjem sam bio puno opsjednut.
Poslije redovnih jutarnjih obaveza i izvještaja komandira o stanju u jedinicama, sa Šadirom i još desetak
boraca uputih se na Stolac, obližnje brdo, a zatim na mjesto prvog izvidjanja Zaglavka.
Opreznije nego ikada do sada, stigosmo do mjesta pogodnog za osmatranje cijelog Zaglavka, odakle
osmatrasmo puna četiri sahata. Ništa značajno ne primijetismo. Tenk se nije palio, niti su se četnici
šepurili, kao juče.
“ Spremaju nešto," rekoh na uho Sadiru.
"Mogude," reče još tiše. Ostadosmo do pred sami mrak tu i ne uočismo neke promjene. Daljina sa koje
smo osmatrali je bila hiljadu do hiljadu dvjesta metara a naši dvogledi su uglavnom stare "sklepe" pa se
često činilo da četnik viri iz zaklona, a tren kasnije da ga nema uopde. Nismo mogli izvudi nikakav siguran
zaključak, osim da nešto nije u redu, da su nečujni i nevidljivi. To mi bijaše signal da su loše prošli u
jučerašnjoj zasjedi ili da nešto opasno pripremaju. Sa Sadirom, Hodžom, Benkom, Ibrahimom Kabaklijom,
Fahrom Kadridem Vatrom, Zakirom Jamakom i još nekoliko boraca, na Stocu sam u povratku
komentarisao vidjeno i nikom od njih nije bilo jasno a osjetih u njima da očekuju neki napad četnika.
Neko od njih me podsjeti, mislim da je Hodža:
"Sutra je Kurban-bajram, komandante," odzvoni mi to kao kritika u ušima i osta malo duže da me
optereduje, jer nismo otišli za Crni Vrh gdje vedina izbjeglog naroda iz Višegrada, oko tri hiljade ljudi,
čeka nas dolazak. To je ved dojavljeno prije tri dana. Znam, Hodža me nije htio kritikovati, ali ja sam sebe
hodu, jer olahko sam obedao borcima da demo za Bajram piti kahvu na Rujevicama, kao i Veziru Huremu
da tenka nede biti za sedam dana na Zaglavku. Danas ga doduše ne vidjeh, ali iskreno očekujem i više od
jednog, a odlazak za Crni Vrh je nemogud jer su četnici uzrujani i sve de uraditi da nas spriječe u bilo
kakvom pokašaju, a kamoli u maršu kroz dvadeset kilometara njihove teritorije grupe od oko dvjesto
boraca.
Dodjosmo u selo Džankide. Radoznalih je previše, čekaju rezultate sa izvidjanja. Rekoh ono što sam vidio
u obliku izvještaja članovima Štaba i komandantu Trtetu. Stražu smo danju postavili bliže neprijateljskim
pozicijama, a nodu de se povudi na stražarska mjesta blize selu. Bio sam ved puno nervozan kada su
članovi Štaba naglabali da li idi sa nekom manjom grupom ka Crnom Vrhu, da li napasti četnike na
Zaglavku ili čekati šta de oni poduzeti. Ipak, odlučili smo da ostanemo na Džankidima i dalje, a sutra demo
vidjeti mogudnost da dojavimo za probleme našima u Crnom Vrhu kako bi i oni bili spremni na
iznenadjenja.
Odredismo momke koji de se provudi kroz neprijateljsku teritoriju i preko puta Višegrad-Rogatica, na
mjestu Kopito, prodi do Crnog Vrha. Bijahu to borci koji su radili prije agresije u šumarstvu i poznaju
dobro šumom obraslo područje od Džankida do Crnog Vrha. Moja želja da za Bajram stignem u Crni Vrh,
da svima koji nas čekaju kažemo: "Bajram Mubarek Olsun," bila je velika i prije deset dana kada obedah
borcima, a sada uvidjeh da moramo stidi za Bajram, ali ne znam kako? Obuze me strah i neka čudna
hladnoda. Odjednom zadrhtah ispred kude komande na Džankidima gledajuci u pravcu Zaglavka, mada
ga nisam mogao vidjeti. Stresoh se malo i bojedi se da neko ne primjeti, stavih desnu ruku na čelo i
vidjeh sliku pokolja i to da se za sutrašnji Kurban-bajram četnici iživljavaju sa isječenim komadima tijela
Muslimana u Crnom Vrhu, nudedi rodbini isječenog njegove komade uz podrugljivo "Kabul hosum" i
"Alal hosum" koje razvaljuje moje bubne opne a pred ocima vidjeh krvave ruke, jos krvavije oci,
zapustenog pijanog smrdljivog cetnika sa zadahom koji me htjede ugusiti, ali predjoh rukom preko lica i
sva moja muka trenutno nesta. Obuze me čudna toplina i odjednom se preznojih, a pred očima mi suka
nase jedinice koja ulazi u selo Hranjevac i ozarena lica naroda koji je dočekuje. Susreti pojedinaca koje
sam gledao u partizanskim filmovima kada oslobodioci ulaze u grad ili selo u kome se okupator iživljavao
mučedi nevini narod. Sebe vidjeh u mnogo različitih dirljlvih scena. Udaljio sam se od stvarnosti toliko da
nisam čuo da me pozivaju na večeru tako da kuharica Fata Kadrid, tek kada me rukom dohvati za rame,
uspje da me dozove i reče:
„Šta je sa vama, komandante, da vi mene uopde ne čujete?“
Čuo sam, rekoh, mada sam slagao i bi me stid sto lažem, ali ni na kraj pameti mi ne bi da kažem bilo
kome šta me "strefilo" prethodnih trenutaka. Sjedoh za siniju, na sediju gdje su ved bili članovi Štaba i
komandiri jedinica, niko ne primijeti da nemam kašiku za supu a ja ne htjedoh tražiti. Sjedio sam oko
minut - dva bez kašike, tek Fata primijeti da nemam čim jesti supu. Pokuša da nadje kašiku u kuhinji i ne
nadje a zatim izadje da vidi ima li slobodnih na vojničkom kazanu i ne bi ni tamo. Neki članovi Štaba za
sofrom su nudili da daju svoje kašike, neki požurili da završe sa večerom kako bih dobio njihovu kašiku, a
ja se naljutih, u trenu ustah iza sofre kao da sam osjetio da je moja večera negdje na drugom mjestu.
Pozvah Sadira koji je ved večerao da ide sa mnom.
"Gdje?" upita on sa čudenjem.
"Na Zaglavak,"rekoh mu dosta uvjerljivo.
„Što komadante?" upita opet sa čudjenjem.
„Da vidimo da li su četnici gore."
Vidjeh da je još mnogo toga htio da pita, ali bi ga stid vidjevši odlučnost u mojim očima da krenem bez
njega, ako još nešto bude pitao. Čuvši o čemu se radi Hodža skoči u svom stilu i reče:
„Idem i ja. Nedeš bez mene, komandante! " A Zakir punih usta jedva progovori: Šta vam je večeras," uze
pušku, spremi se i krenu za nama. Mehmed Trte, Buco Nihad,Nedžad i Avdija postaviše puno čudnih
pitanja i rekoše da to nije pametno, a ako ved idemo, da ne idemo do kraja i da se pazimo. To smo znali i
bez njih, ali su bili u pravu. Mene je vuklo nešto jače od mene, a drugi kao da mi nisu dali da poginem.
Na izlasku iz sela priključiše se odvažni borci, Fahro Kadrid i Kadrija Murtid.
Šadir jedini zna prilazne putide prema Zaglavku, visokom platou koji dominira nad kanjonom Drine u
ovom području. Sve djeluje sablasno i zastraŠujude, sada kada prilazimo. Puno je mogudih iznenadjenja
koja vire iz svakog grma kojih je puno u donjem i srednjem pojasu Zaglavka. KreDemo se u koloni po
jedan, paŽljivo, mic po mic. Zaustavih kolonu pred polazak uz Zaglavak i dadoh dodatna uputstva.
Prenesoh zamisao kako da stignemo do vrha Zaglavka, naČin kretanja, zadatak svakog pojedinca, vezu
izmedju nas a posebno postupak u susretu sa neprijateljem. Vidio sam da i dalje mnogo toga nije jasno
mojim saborcima, a to da nas šest ide napasti Zaglavak nisu mogu da prihvate, ali niko od njih nije htio
da pita o tome što me puno čudilo. Osjetio sam da im treba razbiti strah i rekoh im ono što mislim.
"Slušajte, četnika gore vjerovatno nema, ali vi ipak idite pažljivo i po dogovoru."
Ponovo naznačih:
"Pazite na mine i rastojanje, da se dogledate medjusobno."
Bi im lakše koliko sam mogao primijetiti i krenusmo sa Bismilahom. Svaki korak je meni davao uvjerenje
da demo uspjeti i da sam u pravu. Četnici su, izgleda, pobjegli. Nalazio sam se u sredini, a izlazili smo u
liniji desetak koraka razmaka. Svi smo osmatrali i kretali se u početku kao profesionalci, a kada bismo
vidjeli da neko ide brže naprijed, stizali smo kako ne bi neko vidio da se plašimo. To je bio moj zaključak
posmatrajudi ponašanje svakog od pet saboraca. Bili smo oprezni do kraja. Na špicu Zaglavka bilo je
pripremljenih rovova i zaklona što nas je zadržalo nakratko. Uvidjevši da tu nema četnika, postadosmo
previše slobodni iskazujudi veliku radost ne obradajudi puno pažnje na okolinu. Poslije trenutne euforije
dao sam dodatna naredjenja u vezi s obezbjedenjem i pretresom terena.
Pošto je Zaglavak po vrhu dosta pregledan i čist, ubrzo smo ustanovili da su četnici udarili kompletan
"fuk," zaista pobjegli sa Zaglavka. Pozvao sam saborce da označimo ovo kratkom vatrom iz oružja; prvo
prema Brodaru, četničkom uporištu sa nekoliko metaka iz snajpera, a zatim svjetledom municijom u zrak
kako bi naši znali da smo uspjeli, mada mi nismo pri polasku rekli da je to znak. Krenuli smo bez priprema
pa je zato i to zaboravljeno. Kada su čuli pucanje na Zaglavku, neki naši iz komande su potrčali ka
Medjedji jer su, navodno, mislili da četnici napadaju Džankide. Bilo je različitih reakcija koje su se kasnije
prepričavale, uglavnom kao komične. Nas šesterica smo se osjedali presredno kao nikad do sada, a ja kao
da sam komandovao i dobio veliku bitku, što i nije daleko od realnosti, jer je ovo otvorilo vrata za
odlazak u Crni Vrh ved nodas. To je bila moja prva misao u povratku prema Džankidima. Nisam bio
zadovoljan kako smo obilježili ovu večerašnju pobjedu, pa poslah Fahru-Vatru da donese signalni pištolj
koji sam zarobio u Rohcima i nekoliko patrona da svijetledim raketama damo do znanja našim borcima i
narodu da je Zaglavak slobodan.
"Obavezno zelene, bar dvije mi donesi", rekoh Fahru koji je ved žurio.
"Donijedu," reče i trkom ode ka Džankidima. Mi ostasmo na stijenama izmedju Džankida i Zaglavka da
čekamo komentarišudi i predvidajudi mogude reakcije četnika, a poslije i naših, na ovaj naš mali i veliki
poduhvat.
Stiže Fahro sav zadihan, prilazedi reče da je našao samo četiri komada, a da ne zna koje su boje i kroz
smijeh reče da naših ima i u Djipima, da su neki pobjegli toliko daleko.
"Avdija je sigurno kroz prozor fukno," reče Hodža, nakon čega nasta prasak smijeha.
Ispalili smo prvu žutu, zatim drugu žutu, tredu crvenu a za kraj sam ostavio zelenu raketu kojom sam
želio redi da je opasnost prošla, kao prvo, i naglasiti simbolikom da je sutra Kurban-bajram za sve
muslimane da ga provedu u duhu islamskih običaja i vedrom raspoloženju. Sebe sam, gledajudi putanju
zelene rakete, vidio u svom rodnom selu u sabah sutrašnjeg dana. Da li je mogude, pomislih u sebi,
hodemo li uspjeti nodas da se prebacimo? Hodu li uspjeti ubijediti Štab da to treba baš nodas? Hodu, ako
Bog da, jer svi oni žele to, a to što ima malo straha razbide se u putu, nadam se, kod svih. U zelenom
tragu rakete vidjeh čistotu borbe za opstanak Bošnjaka-muslimana, prodornost te borbe, snagu volje da
ne pokleknu i svijetli put u toj borbi. lako sam u školi vaspitavan da ne vjerujem u Boga, u ovom ratu
shvatih da nam može pomodi samo Alah dž'.š'. i mi sami, boredi se za slobodu svoje zemlje i svih naroda
u njoj koji je svojom osjedaju. U Džankidima nas dočeka puno čestitki i pitanja. Buco me pita:
”Šta ti bi pa k´o opržen ode, što ne zva," a ja ga poklopih:
"Da si smio poš'o bi ti i bez poziva". Sastanak Štaba sazva Trte u svom stilu, obrazloži večerašnji izlet na
Zaglavak baš kao da je bio sa nama, a ja dodam ono što je bilo posebno značajno: da su stvoreni uslovi za
odlazak u Crni Vrh te da predlažem da se krene što ranije a najkasnije u ponod. Četnici su, vjerovatno,
samo u Kočarimu. U vezi s tim je bilo komentara članova Štaba, ali se uvažilo sve na kraju.
Vodiči su dobili posebne zadatke i zaduženja, a dogovorena je maršuta kretanja, redoslijed jedinica i
zadaci.




Hadžilajski bajram

Kolona je krenula s malim zakašnjenjem, ali se uglavnom poštovalo naredjeno, mada je kretanje bilo
daleko od profesionalnog. U 5,30 sati 11.06.1992. godine, u blizini naselja Kopito, prešli smo
komunikaciju Višegrad - Sjemec i strčali do iznad sela Hranjevac. Vodiči su svoj posao u tamnoj nodi
dosta dobro obavili, a prvi koji su nas vidjeli u Hranjevcu su se zaprepastili, okahrili i obradovali. Bojali su
se da smo preslabi za četnike vidjevši da naš svaki tredi nosi pušku i to karabin ili lovaru najčešde, pa ako
nas četnici primijete, teško narodu, sve de pobiti, a ono potajno nadanje je da smo jaki i da demo
odbraniti narod. Nismo otišli u selo Crni Vrh, ved duboko u šumu iznad i iza sela na lokalitet Gradac gdje
smo se malo odmorili. Postavljeno je stražarsko obezbjedjenje prostora logora, doručak podijeljen,
izvršena kratka analiza nodašnjeg marša i saopdeni današnji zadaci za jedinice. Ubrzo je stigao vedi broj
bududih boraca da vide ko je to sve stigao i da se prijave za borbu u sklopu naše jedinice.
Vidjevši da su dosta opušteni, postrojih te budude borce i rekoh im da ne komentarišu dok se radi sa
jedinicom, da de i oni od danas raditi samo po komandi. Na moju komandu "Jedinica u dvije vrste zbor!"
nasta komešanje, priča, guranje i smijeh, a kad se proderah: "Bez priče" sve je ved bilo drugačije. Mnogi
su se prepali te komande. Slobodni borci i starješine su oko osam sati dobili mogudnost da obidju
prijatelje i rodbinu na širem području Crnog Vrha. Pa i ja, nakon što sam prekontrolisao stanje, izdao
naredjenja starješini logora, zajedno sa Fahrom Račidem, mojim saborcem iz aprila '92. u Višegradu,
komšijom u Crnci, saigračem u fudbalskoj ekipi na turnirima, krenuh ka mom rodnom selu Drokan
udaljenom oko deset kilometara od logora.
Kredudi se prema mom selu razmišljah o mnogo čemu prethodno doživljenom, a samo poneku rečenicu
razmijenih sa Fahrom koji je bio naglašeno vedrog raspoloženja. Čuo je za dio borbenih iskušenja
jedinice koju sam vodio, a pitanja su mu uglavnom bila kako smo to uspjeli i kako sam ja to doživio.
Pričajudi, veoma brzo stigosmo do na Poretak, brdašce sa kog se vidi moje selo i sve moje uspomene
vezane za život u njemu, za svaku baštu, livadu, šumarak, za doba djetinjstva i sretne mladosti. Moji
koraci od Poretka prema Drokanu postaše veliki skokovi, a hod posta trk, tako da me Fahro zaustavljao
govoredi:
„Lakše malo, ja jedva hodam."
Nisam uopde razmišljao o tome da može biti neprijatnih iznenadjenja u selu, da mogu biti četnici ved
sada tu i da je pokolj, možda, počeo.
Tek na samom ulazu u selo, zaustavih se i oprezno krenuh, osmatrajudi iza maske i zaklona. Prva osoba
koju vidjeh bijaše moja komšinica Hajra, koja je živjela u kudi odmah uz našu i sa čijim sinovima sam bio
nerazdvojan. Odgojila je porodicu za primjer a eto, znao sam, da je sada ostala sa najmladjim sinom da
čeka ratnu sudbinu ovdje na Drokanu. Tri sina su joj u Sarajevu i za njih ništa ne zna. Kao i sve majke
brine da ih rat ne proguta. Njen muž, rahmetli Mustafa, bio je po prirodi vrlo veseo čovjek, radan i
poštovao sve komšije, bili oni Bošnjaci ili Srbi. Često je radio sa volovskom zapregom na Donjoj Lijesci za
dnevnicu i kada bi se vratio raspoložen, često bi ispričao neku komičnu dogodovštinu, a u priči je po
navici često govorio "hanh" pa onaj ko ga prvi put sretne i ispriča mu nešto, on mu kaže "hanh," ovaj
ponovo cijelu tu priču i tek poslije ponovnog "hanh" skonta da je to Mustafina navika. E, taj moj komšija
se objesio u svom Grocu, njivi koju je obradjivao svake godine a nalazila se ispod sela uz stjenoviti,
šumom obrasli predio, uvučen u dolini koju je teško bilo vidjeti dok se ne dodje u nju.
Razmišljajuci u trenutku dok gledam Hajru, njegovu suprugu, shvatih da je predosjetio agresiju i
poznajudi prethodne ratne teškode u Drugom svjetskom ratu odlučio da to ponovo ne doživi. Ne znam
kako da se javim Hajri a da je ne prepadnem, jer mene, a ni Fahru, ona još ne vidi. Pozvah je glasom:
"Hajro," sa uvjerenjem da joj je moj glas dobro poznat i dodah: Ja sam Ahmo, ne boj se! " Ipak se malo
prepala, kao da je i ona jutros očekivala četnike u selu. Kad me ugledala, osim zaprepaštenja vidjeh da se
njena radost odmah prelila u još vedi strah i da nešto nije u redu. Pobojah se da se nije nešto se desilo
mojima: babi, majki, sestri ili nekom drugom, ali taj strah ona razotkri rekavši: Što de ti puška, sve de nas
pobiti četnici ako ti je vide?" Osjetih olakšanje i rekoh joj da se ne boji, da de sve biti u redu.
"Ima li koga u selu?" upitah.
"Nema," reče, "ali četnici mogu dodi, dolazili su prije sedam dana i zaprijetili da de sve popaliti i pobiti
ako vide bilo koga naoružanog u selu.“, Ta mi je priča ved bila poznata a Hajra je jedna od onih koji još ne
znaju što nas je zadesilo. Pridjosmo do nje, čestitasmo Bajram i odmah je upitah:
"Gdje su moji?"
"Majka ti je u podrumu, a babo i Fahrija su u stijenama, vjerovatno."
"Gdje je Medo?" upitah je za sina.
"Tu je, na štali", reče i sugerisa da ga ne zovem, što nisam poslušao ved onako, kako sam ga obično zvao,
zovnem i sada:
"Medane! " Nasta tajac. Ponovo zovnuh: "Medane, Ahmo je, ne boj se!" Vidjeh kako polako izviri
njegova glava kroz vrata na štali i progovori preplašeno:
"Otkud ti?"
Izadjoh do njega na štalu koja je pedesetak metara od centra sela i popričasmo dva - tri minuta. Fahro je
čuvao stražu motredi oko štale i u pravcu centra sela.
Medo nam ponudi bajramskih kolača, a kada vidjeh da je tepsiju donio na štalu, shvatih da se skriva i da
je spreman bježati prema šumi, ako četnici udju u selo. Hajra i Medo mi rekoše da samo node u selu, a
da su danju po šumi u stijenama. Shvatih da se puno boje četnika. Bide teško dokazati im da se moramo
boriti protiv četnika i da je to jedini način da se spasimo. Fahro i ja produžismo mojoj kudi, vrlo oprezno.
Stigavši nasred sela vidjeh, poslije dva mjeseca belaja, vodu koju sam poželio popiti, pa makar odmah
umro. Svojevremeno je bila dobra, urednog korita, sa dvije česme: jedna površinskog toka za pranje
veša" a druga za pide, podzemno cijevima dovedena, izuzetno pitka. Nisam se dugo zadržavao, produžih
kudi, udjoh kroz metalna vrata na verandi i ugledah majku koja mi sva uplakana pade u zagrljaj. Nisam
mogao odmah ništa progovoriti.
"Jesi li sam?" upita me, a Fahro otvorivši vrata reče:
"Nije tetka, ja sam sa njim." "Hodete li odmah jesti da pripremim nešto brzo?" "Hodemo," rekoh i upitah
majku gdje su sestra Fahra i babo.
"Babo je u stijenama pod barom ili u Grocu, a Fahra je gore negdje, čuva krave. Bojim se da je četnici ne
uhvate, isikirah se živa," reče i uzdahnu. Postavih još mnogo pitanja i shvatih da četnici još nisu do danas
na ovom užem dijelu oko Drokana počeli bajramski pokolj i ponadah se da ga nede ni biti. Fahro je ostao
paziti na ulazne puteve u selo da ne bismo bili iznenadjeni od strane četnika, a ja sjededi osjetih miris
moje-naše kude, koji bih uvijek prepoznao. Osjedao sam veliki umor od putovanja. Brzo pojedosmo
pripremljen ručak, zahladismo bajramskim kolačima i sidjosmo u podrum u kome je bilo nekoliko žena i
djece. Bili su prestrašeni. Prepoznah Hasenu Kurspahid, radila je u Terpentinu zajedno sa Medom, a
prebjegla sa desne obale Drine, zatim Zekiju, suprugu prvog komšije Izeta Sejdida i njenu sestru, Tifu i još
neke žene i djecu.
Ugledavši mene i Fahra Racida, istinski se obradovaše tako da su nakon trenutnog šoka i straha bili
presretni, ali gotovo skamenjeni. Nismo se dugo zadržavali ni tu, žurili smo da obidjemo ostale koji su po
stijenama ispod sela i da se vratimo u logor što prije.
„Dodi du ponovo sutra," rekoh majci, "imamo puno vojske, nemojte nam se sekirati, odbranit' demo
narod, akobogda" i otrčah prema Poddrokanu.
"Neka vas sreda prati i čuvajte se," trčedi sam čuo njen glas i njenu želju koju slušam cijeli dosadašnji
život.
"Alahimanet majko," okrenuvši se rekoh. "Alahimanet," reče drhtavim glasom, podiže ruke i poče da uči
za mnom. Znao sam tada da sam joj velika sreda i ogromna briga, jer znala je kako sam energičan, bojala
se da ne poginem, da se ne namučim. Znala je da se izlažem velikoj opasnosti, ali isto tako da ne može
utjecati na moju odluku da se borim. Bila je ponosna i zabrinuta, bojala se vijesti o mojoj smrti. Fahro i ja
sidjosmo do Poddrokana kroz Prisoje šljivik, koristedi masku i sklanjajudi se od Donje Lijeske, Marine
kude, gdje bi četnici mogli biti i osmatrati. Kada sam sa stijene na Hridicu dreknuo:
" lma li koga dolje?" vidjeh da tetka Hamsa izlazi iz šume i kažiprstom upozorava da šutimo i da se
sklonimo. Ona, kao i Hajra, koliko se obradovala što me vidi, toliko se razočara sto vidje pušku kod mene
u rukama i kod Fahre.
"Nosite te puščurine, bježite odavde, vidjede četnici, spalide nam selo, poklade i pobiti sve zbog vas"
reče i doda: "Nemojte zvati ove dolje, prepašde se." Pridjem joj, zagrlim je, a ona onako niska rasta,
povijena u ledjima, mršava lica i plavlh očiju, potpuno blijeda, ne znajudi što de, proplaka i reče:
"Čuvajte se, djeco." Da bih razbio strah i tugu ponovih jednu njenu čestu psovku:
“Jebade ih kaljavi Isos, ako budu pokušali da nas napadnu!" Njena karakteristična psovka ju je nasmijala
i malo razvedrila, ali kada sam pozvao glasno njenog sina Rasima, upozori me da se ne derem, da ga ne
zovem, ved da ga odem vidjeti pod stijenom. Mogu četnici čuti pa de otkriti gdje se nalaze, objasni mi. Ja
sam, sebe radi, ponovo pozvao: "Rasime izlazi odozdo." Ispod stijene se ne ču nikakav odgovor, ved
samo čuh kako se krši nisko rastinje ka Skakavcu i Potkojničkom potoku koji pravi vodoskok nedaleko od
stijene Hridic. Pretpostavih da je to Rasim pogrešno procijenio od mog poziva da su četnici i bezglavo
krenuo bježati nizbrdo. Rasim, godinu stariji od mene, sa mnom je bio nerazdvojan i mnogo puta sam se
divio njegovoj snazi, brzini i hrabrosti. Sada kao da je imao samo brzinu. Odlučih da sidjemo pod stijenu
da vidim koga ima dolje, ali Fahro je žurio do svojih, pa smo se tu razišli. On je otišao strmo preko
Banavina pa do Oskrušide gdje su bili njegovi, a ja pod stijenu.
Dogovorili smo da se vidimo i čekamo kod Džafa da bi vidjeli tzv. Damilovu bajtu. Damil Ramid je bio
čovjek koji je odlučivao da li de se šta poduzimati protiv četnika u to vrijeme, ali nije do danas odlučio da
se poduzme nešto konkretno, da se oružjem suprotstavi neprijatelju. Dobro sam ga poznavao. Zajedno
smo bili četiri godine u školskim klupama, od petog do osmog razreda.Bio je dutljiv dječak, a prije
agresije odvažan inspektor u policiji u Višegradu. Imao je dosta boraca, a malo oružja. Njegovo
prikriveno mjesto boravka, bajta, je bila blizu sela Džafe. Trte je bio u kontaktu sa njim dok nije otišao za
Medjedju, krajem maja'92.
Sidjoh do pod stijenu, primijetih da ispred mene bježi naš narod. Oni prvi pod stijenom pobjegoše čuvši
moje korake, a ne vidjevši me, i svi bi mi pobjegli, vjerovatno, da nisam rekao ko sam i pozvao ih da ne
bježe. Prije mog poziva vidjeh iza jednog oštrog loma stijene u uvlacku da viri štap koji se ne pomjera.
Kada je čuo moj glas Hamdija Jelačid, Rasimov najstariji brat, proviri i drhtavim glasom, bljedji i od
bjeličaste boje stijene reče:
„ Ahmo, što me ovako prepade i otkud, bahnu ti odjednom." Pridjoh, pozdravismo se i u zagrljaju osjetih
da mu srce lupa ko bubanj u ubrzanom ritmu te da se od neke topline preznojio. Okupiše se i ostali, a
više je bilo izbjeglih iz okolnih mjesta preko Drine i iz Višegrada. Rekoh im, u najkradem, ono što ih je
zanimalo i kada sam krenuo od njih, poče četničko granatiranje. Jedna tenkovska granata pade blizu nas,
možda stotinu metara daleko, svi legoše pod stijenu, a meni rekoše da to isto učinim.
"Žurim," rekoh im. "Nede biti ništa od ovoga sto granatiraju, ovo oni nasumice pucaju da bi zastrašili naš
narod." Ipak sam sačekao da malo prestane granatiranje i onda pretrčao livadu zvanu Podrokan i dobro
poznatim putevima prošao do pod Groc. Idudi putidem ispod brijega, sjedah se dječačkih dana kada sam
krave ili ovce tjerao tim putidima. Bilo je to lijepo vrijeme. Sada pratim svaki šum i ptica me može
zastrašiti i u nju du pucati ako iznenadno izleti, čini mi se.
Kada sam prišao na prelaz potoka koji je doticao sa Mejtefa, malo se zaustavih, osluhnuh. Ništa ne
čujem, a morali bi biti negdje tu blizu. Pogledah malo bolje i vidjeh da su se zalijepili za stijenu moja
tetka Čakar Mejra, Zajko Sejdid, Amir Šepo, Izet Sejdid i još desetak osoba meni, uglavnom, poznatih.
Znajudi za njihov strah, obzirom da mene ni slučajno ne očekuju, javih im se. Podigoh pušku u vazduh, a
oni, što nas narod kaže "bili i prošli", svi blijedi i skamenjeni mislili, evo dolaze četnici da ih kolju. Džaba
što samo ja dolazim! Da je samo jedan četnik umjesto mene, mogao bi sve pobiti iii poklati, jer oni ne
mrdaju, ne bježe a kamoli da se bore. Nakon što su se osvijestili, bijaše im drago što sam to ja, ali su se
bojali da ne navedem četnike na njih. Kada su shvatili da nisam sam stigao u Crni Vrh, pokazaše puno
oduševljenje. Amir Šepo, komšija iz susjednog sela Banavine, koji po navici redovno kašljuca, nije se čuo
kada sam prilazio stijenama. Šta sve strah ne učini. Sada ponovo u svom stilu kašljuca kao da istjeruje
nešto sitno iz grla. Popričah malo i saznah od njih da su četnici iznad sela, na raskrsnici kod našeg groblja,
i da su zadržali mog rodjaka Nedžada Sejdida i Ramku, njegovu nenu, a Zajko, njegov otac, ne smije ni da
pokuša da ode ka groblju, ved bježi duboko u stijene. Rekoše, takodje, da su četnici na Kosi, uzvišenju
izmedju Cmog Vrha i Drokana, kuda ja namjeravam ponovo prodi, kao i jutros, ali sada bez Fahre Račida.
Za moju sestru Fahriju rekoše takodje da je negdje iznad sela čuvala krave i da su je možda četnici
zaustavili. Sam ne znam šta dalje. Pitah za svog babu. Rekoše da je on kod lipe Podbarom, ispod naše
livade, pod stjenčicom, napravio sebi nešto za sakrivanje. Krenuh prema tom mjestu i obedah mojim
herojima pod stijenama da de sutra biti u svojim kudama cijeli dan. Blijedo su me gledali, ali su imali
nade. Za mnom se pristavi, bez mog poziva, Izet Sejdid, a kasnije vidjeh da mi treba radi pronalaženja
bajte Damila Ramida. Prethodno moram sa babom da se vidim i da mu sve kažem. On de me najbolje
razumjeti. Ratovao je u Drugom svjetskom ratu i prošao puno teških situacija. Na kraju je bio veliki
partizan i komandir jedinice, a u njemačkoj vojsci, prinudno odveden, naučio je vojničke vještine do
savršenstva. Da li de biti ponosan na sina i da li de mi dati koji vrijedan savjet? Dodjosmo do mjesta gdje
se krio. Izet po svojoj navici galami pa sam ga morao stišavati da mi se babo ne prepadne, ali ne nadjoh
ga na njegovom mjestu. Pogledah okolo, nema ga nigdje. Pipnem krevet uradjen od pruda, ležaj je
topao, znači da je skoro bio tu. Razgledasmo širi pojas i tiho zovnusmo, ali nema ga. Krevet je fino
uradjen, baš za odmor prilagodjen, a mjesto vrlo skrovito. Ima taj moj babo osjedaja da se prikrije,
pomislih, bide ga teško nadi. Ratno iskustvo naučio ga mnogo čemu, pored odličnog rukovanja
naoružanjem naučio je koristiti teren, maskirni prostor i prirodne zaklone. Ovaj teren on odlično
poznaje, rodjen je i živio sedamdeset godina ovdje.
Nakon dužeg traženja odlučih se popeti uz stijene i pokušati vidjeti da nije na putu prema selu, možda.
Nije bilo nikakvih tragova, a ja sam tražio ubode štapa jer se on koristio štapom zadnjih desetak godina,
zbog sigurnosti kretanja i poboljšanja ravnoteže. Kada sam pomislio da ga ne mogu nadi, pozvah:
“ Babo!”
On se javi sa vrha stijene, od mene nekih desetak metara. Susret je bio dirljiv. On se puno sekirao za
mene, a ja sam onaj od njegova četiri sina koji mu je najviše po ponašanju odgovarao. Tako je sam često
govorio. Volio je gledati kad žestoko radim, kosim, kopam i sl. i hvalio me često. Znao je da se borim u
Goraždu. Zbog mog početka u odbrani Crnče imao je ved prigovora od komšija sa Donje Lijeske, a moju
narav je poznavao dobro i to ga je najviše brinulo. Eto, sad mu je bar trenutno lakše, tu sam, ispred
njega, živ i zdrav, sa puškom i bombama, spreman da branim narod i selo.
"Ali što si sam?" Upita me znatiželjno.
"Nisam sam babo. Ima nas puno."

"Koliko? Ima li dvadeset, bar?”
Ima dvjesto." rekoh oduševljeno. Nije mogao sakriti svoju sredu.
"Svaka čast” reče i upita. "A imate li puca?" misledi na puške.
“Ima dovoljno," rekoh. Gledam babu, a on ko' da se ponovo rodio, trznu se kao da bi i on uzeo pušku i
krenuo sa nama.
“Dje ste se smjestili, ako mogu znati?"
“Puno pitaš babo," našalih se odvažno ja. Rekoh mu sve što ga je zanimalo. Pitah ono što sam želio znati
o tome kako je predeverao ovo vrijeme. Zuredi puno, na kraju mu rekoh da porazgovara sa našim
ljudima da se sutra, kad vojska dodje u selo, vrate i prihvate vojsku. Tako se završi naš polusatni susret.
“Čuvaj se," reče na kraju. Prodji šumom do Crnog Vrha, ima ih svuda."
"Dobro. Čuvajte se vi svi!"
Pažljlvo se kredudi, Izet i ja stigosmo do Damilove bajte iznad sela Džafe u borovoj šumi, ali tamo ne bi
nikoga. Tražedi okolo, vidjesmo da narod prolazi iz prigradskog dijela i Crnče za Crni Vrh. Kesmer Ramiz i
njegova porodica odmaraše u blizini. Popričasmo malo i ja produžih, nakon što Fahro naidje sa nekoliko
momaka medju kojima bijahu i moji bliži rodjaci, sinovi Adila Jelačida, Ahmo i Fadil Fajko. Idudi prema
Crnom Vrhu malo žurnije, pošto smo zakasnili, Fahro i ja se razdvojismo. Odjednom, nedaleko iznad nas,
zastrašujude zarafala. Predjosmo sa livade u Plistinama u obliznji šumarak i zalegosmo. Fahro je gledao
šta ja radim, a meni nije bilo jasno odakle pucaju četnici i da li je to bilo na nas ili nekog drugog. Uspuzah
uz mali uspon i vidjeh u pravcu odakle dolazi eho rafala, na kosi, nekoliko četnika kako šetkaju i pucaju.
Istog momenta rafal se prosu prema nama, mada smo bili dobro maskirani i zaklonjeni iza borova.
Pedesetak metara ispod nas protrča grupa naših momaka koje smo prošli u putu. Sada su panično bježali
ne obradajudi pažnju na zaklone. Shvatih da su njih primijetili i da se iživljavaju uživajudi u svom piru.
Naredjenje koje je Štab izdao, a ja prenio borcima koji su izašli jutros iz logora, je bilo da se ne otkrivaju i
ne pucaju sa četnicima kako bi se bez "frke" smjestili, pa demo onda pokazati da smo tu. Eto, sada ja to
moram prvi prekršiti, jer bit de mrtvih, sigurno, pa da to pokušamo spriječiti.
“Pripremi se, Fahro," rekoh.
“Za šta?” Upita on. Moramo ih malo potprašiti, pobide narod." Shvatio me, mada nije bio spreman.
Nisam znao da nije do sada pucao na četnike, da mu je ovo prvi put i nisam mu davao nikakva uputstva.
Nišanedi što smirenije ispalio sam dva kratka rafala prema četnicima. Rezultat je bio da ih više nisam
vidio, razbježali su se i osuli panično paljbu svuda okolo. Pogledah Fahru, on je sav blijed i znojan, ali nije
još metka opalio.
"Ožeži, šta čekaš," rekoh mu, a on kao da zažmuri ispuca kratki rafal i skioni se za bor. Vidjeh da mu je
bilo teško to uraditi, ali i da ga je uhvatio veliki strah, sav se tresao. Ispuca jos dva kratka rafala na tri
četnika koji su dolazili grupi koju sam gadjao i oni zalegoše i nasta tajac od minut dva. Osmatrah i preko
oka gledah kako se ponaša moj Fahro. Vidjeh da i on viri, osmatra i nišani nešto mirnije nego prije, što
me obradova. Četnici su iz svih oružja počeli pucati i pretrčavati brisani prostor povlačedi se u šumu ka
Lokvi, zaravni koja je odmah uz Kosu. Nisam znao ni koliko ih ima, ni kuda i kako su rasporedjeni, bojao
sam se da nisu na Jedinom boru, stotinjak metara iznad nas i da nas ne opkole šumom. Nakon što je
Fahro ispucao jedan rafal, hladno i smireno mu rekoh da se pripremi da kredemo ka vodi ispod zaseoka
Vrta, ali samo ivicom šume. Razumio me i ostatak puta smo prešli uz pretrčavanje čistina, a četnici su
tukli cijeli sat iza nas, vjerovatno misledi da nas ima “iljadu”. Kada smo stigli u Demire, zaselak Crnog
Vrha, ljudi pitaju, šta se ono tamo čuje, koga su četnici napali, a Nihad Dizdarevid odgovara:
„Sigurno ih Ahmo potprašio," ispričaše mi to. Fahro je bio pun utisaka, iznenadjenja i savladanog straha,
pričao kako je to bilo a ja sam odahnuo kratko i pripremao se za put u logor.

Borbe za spas naroda u Crnom Vrhu

Jedna kišna i hladna nod meni i članovima Štaba je bila dovoljna da shvatimo da de se teško logorovati
bez opreme i bez hrane. Odlučismo smjestiti vojsku u sela, a ja predložih kako organizovati odbranu.
Prijedlog smo iskristalisali i jedinice odmah pripremili, prvo izvidjače a zatim i ostale, i usmjerili ka selima
Drokan-Zakršnica-Palez-Hranjevac. Tu su i oni koji su slušali Damilovu komandu i čekali da mi stignemo
da bi počeli pucati u četnike, jer bilo ih je malo, a još nisu sigurni da smiju ubiti četnika koji im pali kude
ispred nosa i ubija komšije ili rodbinu. Istina, bio je rizik i velika hrabrost suprotstaviti se četnicima koji su
pokorili Višegrad. Jedinica je rasporedjena po selima a članovi Štaba su pomogli u rasporedjivanju,
smještaju vojske, postavljanju linije odbrane. Ipak, najviše su u tom dijelu radili komandiri nižih jedinica.
Istovremeno su vršena borbena dejstva: napadi četnika i naši napadi su se mijenjali. Naši su bili
diverzantskog tipa, a četnici prave male ofanzive. Obično su dovodili pladenike zadnjeg vikenda u
svakom mjesecu i tada su se vodile žestoke borbe. Imao sam utisak da oni koji jednom dodju na ovo
ratište, više ne dolaze. Velika bitka se vodila za hranu, borce i narod. Dio hrane se donosio iz predgradja
Višegrada iz kuda naših ljudi koji su znali gdje su ostavili šeder, so, brašno, žito i ostalo što se po nodi
moglo iznijeti uz Vidovu Goru, a bilo je vrijedno suhog zlata. Borci su nosili i po sedamdeset kilograma,
pet do sedam kilometara, uz puno straha, kroz predgradje Višegrada, gdje su četnici mogli da se pojave
svakog časa.
Drugi dio hrane borci i narod su dobijali od ubrane ljetine i to koliko ko da u početku, a kasnije se
odredjivalo koliko je minimum, ali to nije do kraja poštovano. Ako domadin ne dozvoljava, nije
prisiljavan. Sjedam se dobro ljudi koje sam znao prije agresije, nisu se ništa izmijenili ni kada su borci u
pitanju i u ovom ratnom jadu su sami sebi svoji, a drugi mogu skapati od gladi. Nekima od tih ljudi ostalo
je puno hrane za četnike kada su stizali do njihovih kuda, a za našu vojsku nisu imali ništa, kako rekoše.
„Dabogda im pusto ostalo," bila je kletva boraca i obistinila se.
Sudbine takvih su uglavnom teške, ali ipak daleko vedi broj mojih poznanika i komšija je borcima i meni
lično izlazio u susret, donosio vojsci hranu, ustupao kude i potrebna sredstva koja je imao. Ponajviše
zbog takvih, borci su bili spremni gladujudi braniti sela i ljude koji ih vole, cijene i razumiju. Istinske bitke
su vodjene za hranu i dobijane u nekoliko navrata veoma efikasno. Četnicima ispočetka nije bilo jasno
zašto uzimamo samo hranu. Kasnije su shvatill i to zloupotrbljavali. U takvoj jednoj bici sam zarobio
gojzerice-adidasove, što sam smatrao pravim trofejem, jer mi je, kao i vedini saboraca, obuda ved u junu
bila problematična. Pošto su mi dobro legle, bile jako udobne i u njima sam išao kao leptir, a svakim
danom prelazio sve više kilometara i sticao kondiciju, borci su dali naziv gojzericama samohotke. Znao
sam dnevno prelaziti i po šezdeset kilometara. Ovih junskih dana su četnici trpili gubitke. Obično su bill
iznenadjivani na različite načine, tako da nisu imali rješenja kako da se suprotstave ili pripreme da
pariraju.
Nakon što jedna naša grupa nije mogla da se izvuče iz ovog okruženja, zbog četnicke zasjede na prelazu
komunikacije Višegrad-Sjemec, Štab je odlučio da se deblokira put napadom na četničko obezbjedenje
puta, a za nosioca izvršenja zadatka sam odredjen ja. Probrao sam jedinicu, uglavnom četerdesetak
najboljih boraca, jer se radi o izuzetno složenom zadatku, a iz Štaba je radi inžinjerskih zadataka krenuo i
Nusret Hurem. Kada smo stigli na mjesto zasjede, četnika nije bilo. Kao da su osjetili šta se može desiti.
Medjutim, mi smo napravili zasjedu na Kopitu, gdje su prethodno četnici zaustavili našu grupu, ali
zasjeda nije bila uspješna, jer su nam četnici pobjegli ispred nosa sa dva motorna vozila. Bio sam ljut jako
na sebe i druge. Vratili smo se u bazu poluobavljenog zadatka i trebalo je čekati večernji sastanak Štaba i
referisati, što ja nisam mogao. Predložih Nusretu da idemo na "popravni" što on veselo prihvati.
Na Mjestu neuspjele zasjede na Kopitu oborili smo stabla zaminirali odmah po prolasku dva četnicka
auta. Četnici su podigli interventnu jedinicu od stotinjak boraca da raščisti put i pomogne jedinicama na
tom terenu da nas rastjeraju. Pošto sam znao da ta jedinica dolazi iz Višegrada, pretpostavih da de se i
vratiti kada pročiste put. Proračunom vremena procijenih da demo modi u povratku napraviti zasjedu na
istom putu toj interventnoj jedinici, ali znatno bliže Višegradu, izmedju Donje i Gornje Lijeske. Poznavao
sam svaku stopu ovog terena i po mraku, tako da sam vodio grupu od dvadeset boraca brzo i bez
problema, a Nusret je ponovo bio uz mene.
Da bismo neopaženi stigli do mjesta zasjede, morali smo biti jako tihi jer prolazimo stotinjak metara
iznad četnicog uporišta na Okrugljači, krivini puta isturenoj duboko prema Crnom Vrhu. Okrugljači
četnici ved pamte po jednoj našoj zasjedi od prije desetak dana i dobro su je pokrili. Uspjeli smo stidi na
mjesto zasjede pet minuta prije nailaska kolone koja nas, je sve malo prepala, jer bijaše duga desetak
vozila. Mjesto zasjede nije bilo izrazito pogodno, ali računao sam na veliko iznenadjenje. Kada su se čula
vozila, zasjeda je bila rasporedjena, ali lični zadatak svim borcima nije bio saopden.
“ Hodemo li pucati?", upita me Nusret. Pogledah kolonu, a zatim borce i odlučih.
"Hodemo."
To moje hodemo se nije čulo do prvih u zasjedi tako da oni još nisu znali šta de uraditi. Kada su prva
vozila stigla naspram mene, sasuo sam dugi rafal iz automatske puške u četnike na otvorenom tamidu i
rekao:
“Ožeži!!!!!" Svi borci su počeli pucati po ciljevima ispred sebe.
Prvi put sam vidio da četnici ne znaju kud udaraju u toj frci, neki su pucali u svoje ne stižudi da nanišane.
Vidio sam njihove trzaje kada ih pogadjaju rafali. Na trenutak pomislih da li je ovo viteški. Vidio sam ih
bespomodne, i odmah se sjetih kako se ti isti četnici iživljavaju na civilma, starcima, djecom. Oni ih
stvarno kolju. Gdje su tu vitezovi, to ljudi ne mogu raditi, zato prema njima treba postupati s manje
obzira. Sjetih se dva ubijena starca i mjestu gdje smo se Fahro i ja sa četnicima za Bajram pucali. Ubili su
ih iz blizine i raznijeli im lobanje. Jedan od tih ubijenih bio je otac Nezira Mesida, sada komandira jedne
naše jedinice. Isti dan su tenkom preko Drine gadjali kudu po kudu i ubili šest civila, a isto toliko ranili.
Eto, to su snažni i odvažni četnici, to oni mogu, a viteštvo je od njih predaleko.
Za dva minuta pucanje je prestalo, mi smo se povukli, a četnici dugo iza nas pucali po mjestu zasjede sa
dviju strana. Vjerovatno su tad, svoje ubijali u silnoj panici, u sumrak ove ljetne večeri. Bili smo
zadovoljni što smo četnicima dali do znanja da smo hrabriji i mudriji od njih, te da ne damo da nam
unište narod i Bosnu porobe. Vratismo se na sastanak Štaba.
Moje prvo ranjavanje, prženje metkom, bilo je u ovoj zasjedi, ali nisam puno zakačen, tako da to nikom
od boraca nisam ni pokazao do Jedinog bora, mjesta koje mi kontrolišemo. Kad sam to prijavio,
sanitetlija je pritrčao i pokušao previti, ali osim dezinficiranja nije bilo ništa potrebno. Bi mi žao
pantalona, ali zašide to neko nodas, pomislih veseo odoh sa saborcima na sastanak Štaba u Crni Vrh. Ti
sastanci Štaba su nekada biti takvi da bi im pozavidjele dobro ustrojene vojske i obično u dobroj
atmosferi uz puno ozbiljnosti u početku, a završavale se novim vicem ili "provalom." Jedne prilike
donesoše zarobljenu zolju na sastanak štaba, a ja u dobrom raspoloženju uzeh objašnjavati šta je i na
kom principu djeluje. Neko od prisutnih, čini mi se doktor Benko, upita kako se ispaljuje, a ja
objašnjavajudi otvorih zolju u položaj za aktiviranje i okrenuh je prema prozoru gdje su sjedili na kauču
neki članovi Štaba. Nasta panika, a ja čuh Trteta kako mi uzbudjeno govori:
"Nemoj okretati prema meni, šta ti je."
Pogledah ostale, Benko i Hodža su legli od smijeha a Avdija je ved bio u došku i sklanjajudi se iz linije
kuda je zolja bila okrenuta, pitao:
"Jesi li ti lud! Ne igraj se s tim čudom!"
Vidjeh da je djavo odnio šalu i sklopih zolju rekavši da ovo ne smije da se radi uopšte, a pogotovu u
zatvorenom prostoru. Vedina prisutnih nije znala puno o zolji.
Pošto smo oružje svi nosili sa sobom, najčešde do u prostoriju na spratu kude Mehemeda Karčida u kojoj
su održavani sastanci Štaba, bilo je i sa tim oružjem poigravanja. Tako je jednom prilikom doktor Benko
uzeo PM M72 /7,62 mm/ i u toku sastanka držedi isti usmjeren ka plafonu, slučajno pritisno obarač.
Pucanj je sve nas žestoko trznuo i preplašio, ali doktor je i sam zbunjen, prokomentarisao: “Pa šta ovo bi
Avdija?" A Avdija u svom stilu uzvrati:
"Ti si doktor, ali si i budala, mogao si nekog ubiti". Doktor se nasmija i prokomentarisa:
"Zaime, što prepade čovjeka?" Zaim ih pogleda obojicu i samo se ču njegovo "Hm."
Svakog dana smo pokušavali iznenaditi četnike na različite načine, ali vodeci račun o municiji, bombama
i minama, jer sve se moralo vratiti koliko se odnese "koliko istrošiš, toliko zarobi," bila je naša parola.
Broj oružja se uvedavao, uglavnom pronalaženjem lovara i karabina kod nekih naših lovaca" koji su žalili
da im puška ode iz ruku, jer nede modi loviti u mutnom, vjerovatno. Bilo je mučnih scena u uzimanju tog
oružja, a Avdija je ipak tu pokazivao više odlučnosti i dosta spornih slučajeva je riješio. Bombe smo ručno
pravili na razne načine. Tu je Nusret Hurem puno posla uradio, kao i na priručnim PT i PP minama, koje
su donosile izuzetno veliki rezultat, što je Nusretu predodredilo dalju afirmaciju.
Četnici su svoje gubitke teško podnosili pa su to ispoljavali na razne načine, obično granatirajudi sela oko
Crnog Vrha i Crni Vrh, ubijajudi koga stignu. U Višegradu su preostale civile tukli, mučili do iznemoglosti i
na kraju ubijali, bacajudi ih niz Drinu, rijeku smrti i užasa ovog vremena. Neke civile smo stigli izvudi u
nodima mjeseca juna 92., čak i neke paralisane invalide u kolicima i na rukama uz Vidovu Goru. Bilo je
očajno teško posmatrati bespomodne ljude kako ih ubijaju bezumni i bezosjedajni krvnici za “ideale"
četnistva, a nismo mogli to spriječiti. Ipak bilo je i uspjeha u našim upornim pokušajima. Spasili smo
nekoliko ljudi sa strijeljanja. Sudbina dvojice spasenih je bila protkana teškom dramom. Samir
Hasanbegovid i njegov mladji brat Velija su uhvadeni u Višegradu kao momci koji još nisu shvatili da
četnici ubijaju redom. Imali su prijatelje medju Srbima i računali da de ih zaobidi hapšenje i surova smrt.
Medjutim, ni njihov otac, a ni njih dvojica, nisu zaobidjeni. Uhapšeni su i poslije puno maltetiranja
povedeni na strijeljanje u Sase, naselje pet kilometara od Višegrada, preko puta sela Hamzidi u kome je
bila naša jedinica jačine ojačanog voda. Cilj četnika je bio zastrašiti naše borce i narod pokazujudi im
kako de prodi ako se suprotstave četnicima ili ako se ne odbrane, što je dodatno motivisalo naše borce.
Postigli su kontraefekte, a to su obično radili kada imaju gubitke u bitkama, da se osvete.
Nisu birali žrtvu, išli su redom, ako je žena ili djevojka, prvo su se iživljavali u hotelu Vilina vlas dok žrtva
ne bi postala polumtrva ili do smrti. Neke žrtve su iskakale kroz prozor sa četvrtog sprata da riješe svoje
muke. Himzo Vilid i Dževad Demir, komandir i zamjenik komandira jedinice u Hamzidima, rekoše mi dok
sam nakratko odahnuo u Hamzidima, da bi pokušali da spriječe ubijanje naših ljudi bar na Drini u
Sasama, ako se to odobri. Bio sam za svaki pokušaj pa i za taj. Odobrih i pojasnih na što trebaju obratiti
pažnju i rekoh da ponesu samo duže cijevi, a da ih ide najviše pet. Sutradan su otišli do Drine, preko puta
Sasa, uredili zaklone, dobro se maskirali i uporno čekali. Zločinci i žrtve su stigil na mjesto užasa. Četnici
su tri muške osobe izdvojili bliže Drini i počeli se derati da se čuje do Himze, Dževada i Nesiba
Nuhanovida, naših boraca, psujudi mater balijsku i slične psovke. Iznenada je otvorena precizna vatra sa
lijeve obale, pravovremeno, kao u nekom dramatičnom filmu gdje spasioci stižu kada je smrt pred
očima. Oni silni okrutni četnici tog momenta zaboraviše na sve i bezglavo počeše bježati ne zaustavljajudi
se iza mogudih zaklona. Ličili su na prestrašene miševe, a ne više na one krvoloke i bandite pune snage
da muče i hrabrosti da kolju. Samir,Velija i njihov otac nisu znali šta se dešava, nisu vjerovali da ih
pokušava neko spasiti, jer su pucnji stigli sa oko petsto metara daljine, preko Drine, i prvo što su pomislili
je da su to pucnji u njih, koje su očekivall. Ali, tada je sreda i Allahova pomod bila uz njih, a naši borci sa
druge strane su imali ogromnu želju da spase makar jedan život. Samir je bio najrazumniji i bratu rekao:
"Bježi u Drinu, plivaj dokle možeš."
Otac se nije mogao boriti sa Drinom i gledati kako ubijaju u rijeci njegove sinove pa reče Samiru:
"Idi sine, ja du probati da se sakrijem u ove rakite.“
Okolo, lijevo i desno uz samu Drinu, su bile guste rakite. Samir je shvatio da otac pokušava odvratiti
pažnju četnika na sebe da bi svojim sinovima obezbijedio vrijeme da preplivaju Drinu. Kao i svaki otac
borio se za svoju djecu nudedi svoj život za minut produžetka života svoje djece. Kad su se četnici
zaustavili u bijegu, naši momci su još nekoliko metaka uputili prema njima, a onda su oni zasuli rafalima
kao da ih ima pedeset, a ne pet, nisu štedjeli municiju kao Dževad, Himzo i Nesib. Samir i Velija su
spašeni i prihvadeni na našoj strani, a otac je ostao skriven i pokušao se se spasiti u nodi. I uspio je.
Ovakvih i sličnih sudbina je bilo još, ali ova je ipak bila najdramatičnija.
Velike drame uz nadljudske napore preživljavao je ranjenik koji je morao da se nosi za Goražde iz Crnog
Vrha, gdje smo mi imali zahvaljujudi ponajviše doktoru Benku, improviziranu bolnicu i stacionar u kome
je ležalo ponekad dvadesetak ranjenika. U vrlo teškim uslovima, najvedi broj je uspješno liječen.
Medjutim, kada Benko nije mogao potpuno sigurno spasiti ranjenika i kada su bili potrebni vedi
operativni zahvati, tada se pripremala grupa od najmanje dvanaest boraca da ga nosi za Goražde. Prvo,
to je bilo oduzimanje toliko iskusnih i odvažnih boraca, jer na taj put su se usudjivali samo takvi, a zatim
minimalno dvanaest pušaka i sa ovog područja i jedinica koja de ih propratiti preko puta Višegrad-
Sjemec, na kojoj su četnici često bili u zasjedi čekajudi nas prolazak.
Velike su bile muke svih koji su nosili ranjenika, ali njegove su ipak bile najvede. Evakuacija je vršena
isključivo nodu i tiho, da se korak ne čuje, a kamoli jauk bola čovjeka koji umire dok ga nose na pedeset
kilometara dugom putu nade i spasa, putu kojim bi posrnula i nodna divljač,uskom i kamenitom, uz
velike uspone i padove kroz gustu šumu najvedim dijelom očekujudi susret sa neprijateljem. Dok bi se
stiglo na Džankide, kolona sa ranjenikom zaustavljala bi se više od sto puta, a obično bi ta najteža relacija
trajala cijelu nod i u sabah se stizalo na slobodnu teritoriju. Mnogo puta bi se zalutalo do pred Kočarim,
leglo četnika, ali nikada to nije bilo kobno za ranjenike i nosače. Najviše bespomodnim osjedao se
ranjenik, jer u eventualnoj zasjedi I u iznenadnom susretu sa neprijateljem, jedino on nije mogao
reagovati. Zato su ranjenici često dobijali bombe ill pištolj, a poneki je nosio i pušku ako je rana takva da
može pucati, kada to bude jedino rješenje. Vjerovao je onima koji ga nose i štite da ga nede ostaviti, ali
živ u ruke četnika nikako, jer su četnici svima pokazali koliko poštuju Ženevsku konvenciju, ljudska prava,
čovjeka kao individuu i vrijednost. Njihova nehumanost je prešla granice životinjskog krvolostva, a njihov
razum je bio u funkciji iživljavanja na žrtvi. Uvijek sam smatrao da obični ljudi, srpski gradjani, teško
mogu brzo postati takvi.
Naš ranjenik se preznajao koliko od bola toliko od straha, jer svaki šum, svaki nagli zastoj za njega je bio
trenutak života ili smrti. Kišno i teško vrijeme je odgovaralo za transport ranjenika, a četnici u tom
vremenu nisu smjeli biti u šumi. Prethodno su imali puno naših iznenadjenja te su izbjegavali loše
vremenske uslove, pogotovu za dejstva. I kad bi naš ranjenik preživio put strave i užasa, na Džankidima bi
ga čekao topao čaj, previjanje i pomod nosačima, nekada ljudi, nekada zaprega ili konj do Medjedje.
Naredne večeri ranjenika je prevozio automobil do Goražda, ali i taj put je bio vrlo rizičan, jer ulazak u
Goražde vozilom nodu je bio mogud samo preke Ustiprače, Borove, Pitina polja, Hubjera, Kazagida,
vožnjom bez svjetala i malim gasom. Četnici su kontrolisali sa lijeve strane Drine, od Rijeke do Površnice,
svaki pokret vozila koristedi IC uredjaje za nodno osmatranje. Puno je bilo sudara vozila u vožnji bez
svjetala na ulazima u Goražde, u tim sudarima bilo je i poginulih uz mnogo ranjenih, ali to je bio jedini
način da se udje u Goražde.
Apsurd u ovom vremenu je bila barikada pred Kopačima, što nas je onemogudilo da brzo, asfaltnim
putem, transportujemo ranjenike do Hubjera. Ipak, ta barikada je uklonjena i put je za sve, pa i
ranjenike, otvoren nakon insistiranja u više navrata članova Štaba, i moje lično, kod Mehe Drljevida
komandanta Kopačkog bataljona. Bilo je slučajeva da ranjenici umru zbog zakašnjenja pred samim
Goraždem, ili u bolnici. Zato su nosači dobijali zadatak po sugestiji doktora, a po mojoj naredbi ili naredbi
komandanta Štaba, da ranjenik mora biti prenesen za odredjeno vrijeme, kako bi bio spasen. Bolnica u
Goraždu nije imala hirurga, ved su hirurške zahvate vršili zatečeni doktori, što nije bila potpuna garancija
za uspjeh operacije, ali je bila velika nada ranjeniku. Poseban entuzijazam sam osjetio kod doktora Kema
Korjenida. Bio je neumoran u nastojanju da spasi čovjeka, ranjenika bolesnika, a prije agresije je
pripremio nešto opreme, lijekova, tako da sam najčešde do dolaska hirurga u Goražde ranjenike
usmjeravao njemu. Zahvalnost ranjenika je bila ogromna i nezaboravna, prema svim koji su ih spasavali.
Svakog dana se odvijaju borbena djelovanja i četnici pokušavaju granatiranjem uzvratiti poslije svake
bitke. Pokušavaju, uz pomod elitnih četničkih jedinica sa drugih bojišta, napasti sa vedim snagama, ali
nisu ostvarili uspjeh. Nisu nas pomjerili niti stjerali u manji krug ovog našeg teškog okruženja. Veliki
napad su organizovali 23.juna i glavnim snagama napali na područje uz Drinu: Hamzide-Tusta Medj-
Jelačide i dalje niz Drinu, a pomodnim na Hranjevac i Sabanije. U tom pohodu su popalili prazno naselje
CrnČu, koju mi nismo mogli braniti zbog izuzetno loših pozicija za odbranu i nedostatka MTS-a i snaga.
Četnicke, jedinice su forsirale Vidovu goru, vede brdo obraslo gustom, niskom šumom, na kojem su
teško održavali kontrolu izmedju jedinica u sadejstvu. Meni je napad prijavljen u mom rodnom selu
Drokanu, odakle sam odmah startao sa deset - petnaest boraca, prethodno izdavši zadatke jedinicama i
kurirom javivši u Štab šta sam poduzeo. Nije bilo vremena za velike mudrosti, a situacija je bila potpuno
nejasna. Odlučio sam da izvidjački borbeno dobijem podatke ulaskom na Vidovu goru putevima koje je
poznavala vedina boraca, jer su tu rodjeni, smatrajudi da de četnici teško odlučiti da napadnu kroz šumu i
iz nižih pozicija. Očekivao sam uvijek napade na ključne više pozicije, pa tek onda niže, obično su tako
radili. Prošli smo bez susreta kroz Vidovu goru, kroz dio Crnce i napali četnike palikude sa distance, a
zatim sišli sasvim blizu Drini da sačekamo u zasjedi neprijateljsku kolonu vozila koja je prevozila jedinice
u pravcu Jelačida. Pošto se u koloni očekivao tenk, bilo je neophodno neko protivoklopno sredstvo, pa
sam poslao mladjeg borca Emira Šabaniju u Hamzide po tromblonosku kumulativnu minu. Brzo se vratio i
prijavio da nije mogao prodi i da traje napad na Hamzide te da je jedva pobjegao od četnika koji su bili na
putu u zasjedi. Ne bi mi jasno i upitah:
"Jesi li siguran da si sreo četnike, da to nisu naši?"
"Nisu, kapetane, imaju maskirne uniforme i nepoznati su mi."
Nedugo zatim čula se žestoka paljba u rejonu sela Hamzidi, što je bila potvrda Emirovih navoda. Odmah
smo trkom krenuli ka Hamzidima koristedi šumom obrasle prostorije i bez suvišnih pokreta, što smo
mogli tiše, i brzo istrčali u srednji pojas brda Vidova gora odakle smo uočili neprijateljske snage ispod
naselja Hamzidi, na lokalitetu Kahvica, tenk i nekoliko motornih vozila-kamiona, traktor, kombi-
bus.Vidjeli smo da vojska ulazi u šumu i pokušava što brže napredovati prema Hamzidima.
Kretanje šumom je ved bilo otežano i nama, jer smo kršili pred sobom i uzdrmavali nisko drvede koje
nam je smanjivalo preglednost, tako da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe. Riješih da idemo meni
poznatim uskim puteljkom, korak po korak. Pridružio nam se i jedan ranjenik, Fadil Ahmetspahid, koji je
ostao u Gornjoj CrnČi sa grupom da nam štiti ledja.
Ranjen je prilikom ulaska u Crnču, pa nam je to bilo dodatno opteredenje u kretanju. lznenada smo
uočili ispod puta tijelo jednog borca. Oprezno i tiho smo prišli. Uočismo da se radi o našem borcu Sahid
Suadu, a desetak metara ispod je ležao Enver Džafid. Oba su bili mrtvi. Sahidu nisam dozvolio da ide sa
grupom koju sam vodio, jer je bio pijan. Medjutim, on i Džafid su samovoljno pokušali da se suprotstave
četnicima, ušli u šumu, a četnici su ih sačekali i vjerovatno pobili iz zasjede. U tom našem kratkom
pretresu terena bili smo primijedeni jer su četnici bili u neposrednoj blizini. Vidio sam raznesenu šaku
kod Sahida rahmetli, momka koji je na Bogdašidima i Juzunovidima puno pomogao da četnici odmah ne
spale ta sela i pobiju narod. Eto, i sada je pokušao zajedno sa Džafid Enverom četnike odvratiti od zlih
namjera i bomba, koju je je vjerovatno pokušao baciti na njih, eksplodirala mu je u ruci. Očito da je bilo
bliskog susreta i da su četnici tu, u blizini, jer se tijela poginulih nisu još potpuno ohladila.
Čim sam to zaključio, prenesoh Zakiru Jamaku i Maidu Čovrku da ostale upoznaju da bi četnici mogli biti
sasvim blizu. To se obistinilo i to u momentu kada smo očekivali da ih više vjerovatno nema. Trojica su
skočila na putid, a ispod i iznad ih je bilo još nekoliko i čuo se urlik:
"Pobiti balije!"
Razmak izmedju nas i četnika je bio penaestak metara a mi u koloni, doduše, vrlo oprezni. Naprijed smo
išli Maid, Zakir i ja , svi smo odmah otvorili vatru. Vidjeh kako jedan za drugim četnici padaju pod put.
Istog momenta osjetih toplinu na desnoj nozi. Pomislih da sam pogodjen, spustih pogled i vidjeh cijev
Zakirovog "flaka" (kako je on zvao svoj PM M72) stoji na mojoj nozi i prži kroz pantalone. Četnika nesta,
a četvrti u koloni Maslo Osman, zvani Crni, prijavi da je ranjen. Odlučih da se povučemo malo nazad, jer
nisam siguran da je čisto okolo. Izvukosmo se više iznad puta, ranjene ubacismo u sredinu, a oko njih
formirasmo kružnu odbranu u šikari. Prečnik kruga bio je manji od trideset metara. Pronadjoh zgodno
mjesto i propratih izvlačenje jedne grupe četnika ka Drini, na Kahvici. Vidjeh da nose ranjene, vuku za
sobom poginule. PAM sa tenka poče prebirati po šumi, ali znatno niže od nas i u užem pojasu. Zaključih
da nisu sigurni gdje još ima njihovih pa ne pucaju po cijeloj šumi, i da bježe. Još nije bila potpuno jasna
situacija, a najviše zbog ranjenih nismo pokušali da ih još jednom iznenadimo zasjedom ili slično.
Hamzidi su spaseni, a narod je, bojedi se pokolja pobjegao, ka Crnom Vrhu. Četnici su imali desetak
mrtvih koje su teško nalazili po šumi Vidove gore.
Ja sam na večernjem sastanku Štaba bio kritikovan za izgubljena dva borca. Najglasniji u kritici je bio
Ramid Damil. Mislim da je bio u zabludi, a kasnije se korigovao. Bilo mi je žao saboraca, ali istina je jedna
i to su potvrdili moji saborci u bici, tako da sam bio žestoko ljut kada se pokušao iz hladovine kritikovati
uspjeh u odbrani Hamzida. Bilo je kritika i zbog, navodnog, nepoštivanja Štaba jer nisam otišao u Štab i
sačekao odluku. Da sam je čekao do kraja dana ne bismo pružili otpor četnicima, a oni bi uzeli i Jelačide,
vjerovatno, ako ne i dalje. Da ne komentarišem kakva bi to odluka mogla biti, jer i dosadašnje moje
prijedloge Štab je u potpunosti prihvatio.
Štab je svakog dana imao više obaveza, a njihovo izvrgavanje je bilo od besprijekornog, potpunog i
pravovremenog, do formalnih pokušaja i lažnih izvještaja nekih članova, zavisno od toga ko je dobio
zadatak.
U ovom vremenu komandiri nižih jedinica u Crnom Vrhu: Zaim Kustura, Tahmaz Aziz, Nijaz Dizdarevid,
Zakir Jamak, Nezir Mesid i Himzo Vilid, a kasnije i Suljo Fejzid, su radili strašno puno jer svaki dan je bilo
borbenih dejstava, a oni su učestvovali u svim i bez njih je bilo znatno nesigurnije vodjenje jedinica. Zaim
je, poslije oporavka od prvog ranjavanja često ulazedi u Komandu gdje su smješteni bili članovi Štaba,
nalazedi ih kako spavaju, govorio: "Ustajte longosi, izadjite na teren medju vojsku, lahko je ovdje se
istezati i smišljati marifetluke!"
Istovremeno su, sa znatno manje opteredenja u intenzitetu borbenih dejstava, pripremane i ustrojavane
jedinice u Holijacima i Medjedji, kao i Strgačini. Komandant Štaba, Mehmed Tvrtkovid, je pokušao i još
neke starješine i jedinice uvezati što prije u sastav Štaba i odreda "Čole." Tu je bilo odredjenih problema,
ali su rješavani relativno brzo. Ja sam, prvenstveno radi pripreme dejstva prema neprijatelju i
organizovanja odbrane cijele slobodne teritorije, a kasnije i radi uvezivanja jedinica, morao često iz
Crnog Vrha u Medjedju, ponekad i do Goražda, radi dogovora o sadejstvu jedinica, pomodi u MTS-u,
uglavnom. Svaki naš prolazak kroz neprijateljske linije bio je težak borbeni zadatak i zahtijevao je punu
ozbiljnost i sposobnost svakog pojedinca da sam odlučujude djeluje u slučaju iznenadjenja. U tim
odlascima, često zbog vremenskog ograničenja, nisam mogao birati put, ved sam morao idi gotovo
najkradim. Hasan Veletovac i brada Liske su "progazili" put kroz Osojnicu, naselje dvjesta - trista metara
od stare duprije na Drini, kojim su sve više naše jedinice prolazile i veoma brzo stizale do Holjaka, a
kasnije i Medjedje. Prolazadi pored moje nove kude, napravljene koncem 1991.godine, koju čestito
nisam ni omilovao i u kojoj je ostalo mnogo mojih ličnih stvari i uspomena, nisam puno zastajao, mada je
bilo vrlo malo mogudnosti da četnici tu budu. Nisam, osim u dva navrata, ušao u kudu i kratko se
zadržavši, produžio dalje. Moj osjedaj u toj kudi nije budio ni blizu moje emocije kao vizuelni kontakt sa
duprijom. Bilo je trenutaka kada sam, gledajudi je, zaboravljao na agresiju i vidio je kako sija sa sedrom
bjeljom nego ikada i prkosi vremenu, teretu vozila i ljudi, i pamti sve one koji su je gradili,
dogradjivali,uljepšavali a pogotovu one koji je rušiše i uništavaše.
Jednom prillkom na brdašcu izmedju bolnice i Doma za retardirane osobe, zastadoh i pustih kolonu od
dvadesetak boraca da tiho, korak po korak hodajudi na prstima, prolazi pored mene a ja ostadoh družiti
se sa Duprijom i Drinom. Imao sam utisak da su nerazdvojne, da Drina Dupriju napaja zalijevajudi kule
vodom kao kad majka kupa dijete, a svaki žubor i šum njen lice na tihi šapat i tepanje svom djetetu,
svojoj Dupriji. A Duprija uzvrada svojim ogromnim kristalima u orijentalnom stilu oblikovanim,
zaustavljajudi do pred susret plahovitu vodu, odmarajudi je u svojim lukovima, pitajudi je šta sve nosi i
šta pamti, moledi je da ne nosi one koji je grade i oživljavaju, da ne nosi pravdu i istinu, niti ljubav i
sevdah bosanski i slobodu svakog čovjeka. Da odnosi mržnju, zulume i zločince sve od reda, da njihov
korijen što dalje odnese i zaledi, da nikad ne nikne. Rastanak svake kapi Drine od Duprije doživjeh kao
obedanje i veliki zavjet i gledajudi Dupriju osjetih da se utapam u nju, da je sasvim blizu i da je nečujno
dodirujem. Da li je to što je dugo želim makar dodirnuti, što me vežu jake uspomene za nju ili što je
volim kao da je meni život dala, ne znam, ali se upitah kako je gledaju oni koji je mrze, koji su je spremni
rušiti i uništavati. Tek što sam to pomislio, pred očima mi sijevnu bljijesak jakog svjetla, tako jako da sam
instinktivno stavio ruku ispred očiju. Duprija zabijeli, a bijestavilo svjetla ne dade gledati u nju. Dobio sam
odgovor, pomislih.
Trznuh se, vidjeh da su svjetla upaljena ka Dupriji i ispod lukova prije nekoliko sekundi, a za ruku me
vuče moj saborac, Avdo Tabakovid Taison, moje lično obezbjedenje u borbi, šapududi mi: “Idemo,
komandante, svi su prešli put i čekaju nas! Požurimo, čuju se neki glasovi gore kod Doma." Prihvatih
sugestiju i krenuh dalje. Bezbjedno predjosmo put, a ja do Holijaka razmišijah o Drini i Dupriji. U čestim
prolascima nisam imao puno problema, a susreta sa četnicima nije bilo.
U organizaciji odbrane i ustrojavanju jedinica išlo se uglavnom planiranom dinamikom, uz prisutne
sitnije probleme u periodima kada nema borbi. Bilo je u početku teško pokrenuti neke novije borce u
bitke izvan njima poznatog prostora, dalje od njihove kude, ali i to je prevazidjeno, brzo su počeli maštati
o oslobadjanju sela i gradova.



Pomoć Goraždu

Osim kontakta s Goraždem, Opdinskim štabom TO Goražde i komandama jedinica, vrlo rijetko se radio-
vezom, preko jednog veoma starog radio-uredjaja, moglo dobiti Sarajevo. Te kontakte su ostvarivali u
početku, uz dosta improvizacija i maštovitosti, Samir Hasanbegovid i njegov brat Velija. Razgovore sa
predstavnicima civilnih vlasti uglavnom je vodio Mehmed Trtkovid, a ti kontakti su bili podstreci, veliki
motiv i nada da demo uskoro lakše komunicirati i dobijati naredjenja.
Ovih julskih dana Goražde je do sada najžešde napadnuto. Putem Radio Sarajeva, čuli smo da je u
Goraždu pakao, da oko četrdeset četnickih tenkova napada Goražde i javnu naredbu načelnika Štaba TO
Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovida, da se sve jedinice koje se mogu borbeno probiti do
Goražda, pokrenu u pravcu Goražda.
To je prva naredba koju sam čuo izrečenu putem medija. Slušajudi naredbu osjetio sam težinu situacije u
Goraždu i ona mi je pomalo ličila na vapaj, a iskreno sam očekivao da de se po toj naredbi pokrenuti
nekoliko hiljada boraca iz cijele Bosne. Naredbu sam čuo prvi put 09.07.1992.godine u Crnom Vrhu, u
razgovoru sa komandantom Štaba TO, Mehmedom Trtkovidem. Zaključili smo da treba pomodi i poslati
jednu jedinicu u pomod goraždanskim braniocima. Predložio sam da ja odaberem jedinicu i da podjem sa
njom u Goražde. Mehmed to nije odobrio do kraja, smatrao je da ja moram biti na vrudem bojištu Crnog
Vrha. Razmišljajudi o tome, računao sam da četnici nede napasti dok napadaju intenzivno Goražde i
skupio jedinicu jačine jedne čete, oko osamdeset boraca, podijelio zadatke potčinjenim, prijavio Štabu
odlazak i u nodi 11/12.07.1992.godine sa odabranim borcima, ušao u Goražde, tiho, uz male probleme i
nekoliko prekida u koloni prilikom ulaska u grad. Smještaj i prihvat smo imali u zgradi SUP-a Goražde.
Prihvadeni smo doista toplo, ali se u toku dana nismo mogli pomjeriti iz zgrade. Ved naredne nodi sam
otišao na prijem zadataka u Štab TO gdje su dolazili oficiri iz brigada, članovi Štaba kao i članovi Ratnog
predsjedništva Goražda. Mnoge nisam poznavao, a nakratko su svi dolazili primati zadatke, predlagati
rješenja, preuzimati MTS i odlazili. Zadatak sam dobio od majora Husnije Hrapa, komandanta Štaba TO
Goražde.Naš zadatak je bio osloboditi Bučje, zarobiti četnike i MTS koji posjeduju. Na karti mi je
predočen raspored snaga. Bilo mi je nelogično da naši ved dugo drže četnike u uskom okruženju te da ih
pokušavaju eliminisati jer su velika prepreka u spajanju naših jedinica i boljem uvezivanju linije odbrane
43.DUB, i u tome ne uspijevaju.
Odlučujudi uticaj za dodjelu ovog zadatka imao je Reko Amir Makedonac, koji je, kao komandant te
jedinice, tražio pomod u rješavanju ovog zadatka. Naredne večeri je pokrenuta moja jedinica, a četnici su
uporno granatirali grad i pokušavali na svim linijama prodi. Čini mi se da su očekivali da de zastrašiti naše
borce u i oko Goražda, demonstracijom razorne modi njihove tehnike i ubijanjem svega što se krede. Na
putu prema Trebeskom brdu, u mrkloj nodi, idudi lagano korak po korak, Reko mi prišapta:
"Prolazimo ispod Bučja." Ima li mogudnosti da nas četnici iznenade?" upitah ga.
"Nema," govorio je ekavski kao i vedina aktivnih oficira bivše JNA. "Tu su moji u obezbedjenju," reče
kratko. Sa mnom su, u ličnom obezbjedjenju, u borbi bili: Ibro Kabaklija zvani Čimbur, Abdulah Sadikovid
zvani Sandokan, Tabakovid Abdulah Tajson, Juso Kesmer kao i Dijana Marinova, sanitet - borac. Borci su
nod predeverali spavajudi svuda po kudama, štalama i ostalim objektima, uglavnom po tri - četiri na ležaj,
a izmedju, koliko se nagura. Izjutra smo otišli na izvidjanje nedaleko od sela. Nakon dva-tri sata
komandantsko-komandirskog izvidjanja smo sjeli i napravili zajednički plan napada. Odabrali smo
varijantu u kojoj de četnicima biti pružena šansa za predaju, a prethodno demo ih staviti u još uže
okruženje, pridi im što je bliže mogude radi brzog napada sa iznenadjenjem i radi što manje distance
izmedju naših i njihovih jedinica, tako da njihova artiljerija sa drugih lokaliteta ne može i ne smije
djelovati u toku našeg napada.
Sročili smo zajedničko pismo, a Reko je otišao sa svojim borcima u donju stranu sela da po jednom od
hrabrijih civila pošalje to pismo četnicima. Ja sam sa svim borcima i vodičima otišao da vodim napad na
selo Bučje i prilikom rastanka Reko mi reče: "Čuvajte se, mi smo to pokušavali dva puta i nije moglo da se
odradi." Ispaljen je slučajno jedan metak u privlačenju selu, ali je naša pozicija bila dosta dobra. Ispalio
ga je Mujo Korad, primjeran borac koga sam poznavao samo sa fudbalskih terena. Njegovog brata
Huseina poznavao sam puno bolje, jer smo jedno vrijeme bili najbliže komšije, podstanari u Donjoj Crnči.
Nije mu trebala kritika, propadao je u zemiju od osjedaja krivice. Sredom, bilo je bez posljedica. Nastavilo
se sve po planu i zamisli za izvodjenje napada. Gledao sam borce nakon mojih dopunskih naredjenja
komandirima jedinica kako veoma dobro savladuju prepreke i prilaze do samih kuda u kojima su četnici.
Bide to pravi heroji, pomislih.
Vidio sam da četnici bježe. Kontakt sa Rekom, nekom starom motorolom, nisam mogao ostvariti. Napad
nije ni počeo, a četnici su nas primijetili uz njihove kude i bezglavo počeli bježati. Ponuda za predaju je
upalila sa malim zakašnjenjem i Bučje je oslobodjeno. Zarobljena su dvadeset četiri četnika i dvadeset
četiri puške i jedan RB te ostalog MTS-a i municije. Sadikovid Abdulah mi je poklonio zarobljeni Valter,
njemački oficirski revolver iz 1938. godine. Rekoh mu da de mi to biti najdraža uspomena ako preživim, a
on samo reče: "Ako Bog da Inšala."
Očekivali smo još nekih zadataka. Ja sam ponudio Štabu u Goraždu da odradimo još nešto, ali nismo
mogli nadi rješenje za vodiče da oslobodimo i Viševide. Bio je to, čini mi se, i teži zadatak. Sve je bilo
nejasno. Stanje i podaci o neprijatelju su bili jako šturi. Moja jedinica je bila i voljna i spremna.
Goraždu je malo lahnulo. Vratili smo se u Medjedju bez ranjenog borca, a sa dosta MTS-a. Bilo je
otvorene kritike ovog poteza, moje odluke da odem sa borcima u pomod Goraždu, narodu i borcima, jer
kazaše neki članovi Štaba: "Ni oni nama ne pomažu, zašto bismo mi njima?' "A ko su oni a ko mi?" upitah
i ne dobih odgovor. Morao sam dodati da su bez slobodnog Goražda i naše šanse da se odbranimo
veoma male, što im brzo bijaše jasno.




Izvučeni iz vatre

Veliki podvig, istovremeno dok su naši borci u Goraždu pomagali po naredbi Sefera Halilovida, izvršili su
borci na čelu sa Zaimom Kusturom njih tridesetak, ubacivši se kroz neprijateljske linije u dubinu trideset
pet kilometara. Napad je uslijedio nakon pripreme naroda za evakuaciju sa područja Okrugle i šireg
rejona, pa čak i iz grada Višegrada. Neki gradjani koji nisu imali mogudnosti da sami nadju rješenja kako
da pobjegnu, a da ih četnici ne pobiju, su jedva dočekali ovu šansu. Ipak, u ovoj aktivnosti daleko vedi
podvig je bio evakuisati oko sedamsto civila kroz bespude, nosedi stare nemodne i djecu, sve uz
neprijatelja na ledjima. U tom podvigu, pored ostalih, izvučena je jedva živa i Turjačanin Zehra, koja je
ostala jedini živi svjedok paljenja naroda u kudi Aljida Mehe, na Bikavcu, što je jedno od redovnih djela
četnika na prostoru Višegrada u ovo vrijeme. Po završetku velikog podviga čestitao sam starješinama i
borcima na izvršenom zadatku, posebno Hodži, Benku, bradi Nihadu i Nijazu Dizdarevidu. Doktor Benko
je preventivno nekoliko dana liječio Zehru, koja je bila po cijelom tijelu opečena tako da joj je koža
nedostajala, kao i kosa. Vrlo jezivo bi gledati taj poluugljenisani organizam.
Zehra je spašena i proslijedjena u bolnicu u Goražde. Zbog alarmantnog stanja na podrucju Crnog Vrha,
iz Medjedje je pokrenuta Hodžina jedinica jačine voda i dio jedinice iz Holijaka, u nodi 23/24.07.1992. U
istoj nodi prošli smo u tri grupe kroz Osojnicu ispod Okolišta, preko Crnče i Vidove gore do Crnog Vrha.

lzdaja?

Da bismo četnicima pobrkali planove, Štab je odlučio da u našem stilu napravimo nekoliko jakih
iznenadjenja napadajudi ih na više mjesta. Prethodno je izvršeno izvidjanje svih područja na kojima se
nalaze objekti napada. Izvidjanju se pristupilo izuzetno ozbiljno, uz sve mjere sigurnosti, a zadatak je
izdat na ustaljen način na sastanku komandira jedinica i članova Štaba. Po Crnom Vrhu je vršljao veliki
broj civila i malo njih je bilo sumnjivo, mada je bezbjednjak Damil Ramid pritvarao neke osobe. Nije
mogao kontrolisati sve civile u njihovim postupcima. Od našeg iznenadjenja, dobili smo kontra
iznenadjenje: neprijatelj kao da je znao gdje, kako i kada demo ga napasti. Dočekao nas je na svim
mjestima. Sreda u ovoj našoj nesredi je bila što nisu sve jedinice istovremeno nastupile i što su nekim
komandirima date mogudnosti izbora mjesta za zasjedu u širem rejonu pa nisu mogla sva biti pokrivena,
inače bismo doživljeli pravi pakao. Odmah poslije ranjavanja i nestanka izuzetnog starješine, Dževada
Demira i ranjavanja još nekoliko boraca, obustavljena je aktivnost, a moj zaključak je bio da je neko
prenio četnicima naše zamisli.
Izgubljen je izuzetno hrabar, snalažljiv i nadaren starješina Dževad i borac Sabahudin Muhid. Uvjeren
sam da bi četnici doživljell veliki poraz da nisu bili kvalitetno obaviješteni. Od koga? Ne znamo.
Eto, to je bio moj prvi vedi povod za sumnju u izdaju ili špijunažu. Svi su provjeravani, ali niko od
odgovornih nije i osumnjičen. Taj neko se nije, vjerovatno, dugo pojavljivao medju borcima i narodom
koga je izdao. Dževada smo pokušali pronadi, znali smo da je bio ranjen i da ima neke nade da makar
tijelo nadjemo, ali četiri dana smo bezuspješno tragali ulazedi u vrlo teške situacije. Upornost je ipak bila
najviše naglašena kod njegove supruge Sabahete koja je ulazila u vrlo rizične situacije sa diverzantima da
bi se sama uvjerila da ga nema. Tada se vidjelo da ona ima preveliku hrabrost i da de biti veliki borac, ako
brzo ne pogine zbog boračkog neiskustva.

Otmica gluhonijeme sestre

Ovih dana smo pokušali na svim djelovima višegradsko-rudjanskog i rogatičkog bojišta što više uvezati
jedinice i neprijatelju pružiti otpor. Ja sam sa svojom ekipom puno pješačio, a "samohotke se nisu
hladile." Medjutim, četnici nisu vodili rat samo oružjem. Bili su to prljavi profesionalci u drugim oblicima
ratovanja, a psihološko - propagandnim naročito, i koristili su se svim mogudnostima da zastraše i
ucijene. Imali su dosta dobre obavještajne podatke, a zarobljene su cijedili tako da nisu nikada bili
zadovoljni izrečenom istinom i na kraju, najčešde ubijali. U početku agresije su ubacivali i špijune koje je
bilo nemogude uočiti u masi naroda, a ti ljudi su morali biti muslimani.
Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazedi liniju odbrane od Hamzida prema Hranjevcu,
svratih u kudu mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge što me ne zbuni a čim se poselamih vidjeh na licu
majke da je nešto zabrinuta. Popričah kratko sa svima i rekoh kao i obično: "Žurim Alahimanet." "Neka ti
je sa sredorn i nek’ te Alah čuva," čuh iz mnoštva glasova. Majka me isprati i reče "Ahmo, Fahre od jutros
nema, jesi li je negdje vidio?" "Eto, zato si ti zabrinuta," rekoh dodajudi: "Nisam majko, znaš ti nju,
možda je tu negdje do Tuste medji ili Čakara otišla, vidjedu, nemoj mi se sekirati." Sve to rekoh, ali
odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo
granatiranje svuda okolo. Nisam htio opteredivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i
svaki put uzdahne bojedi se da joj ne jave da me više nema. Često se okrenem kada bih od nje odlazio i
vidim, podignute ruke poluskriveno uči, moli Allaha dž. š. da mi podari sredu u borbi za spas naroda i
domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho prečešljasmo teren oko sela
Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produžih prema Čakarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe,
rodjene 1950.godine, vrlo oštroumne i druželjubive, ne bi, a pretražismo do večeri sva mjesta gdje po
navici mogla otidi. Ova nod mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen
život. Borcima nisam dozvolio da je traže u nodi, bojao sam se iznenadjenja i teško bi mi bilo da se, ne
do' Bog, desi nešto nekom od boraca u traženju moje sestre. U svom životu nije imala prave trenutke
srede. Kao beba je imala visoku temperaturu i strašnu upalu, od čijih posijedica je, vjerovatno, ostala
gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom
uštedjenih para nama slatkiše, radila sve kudne poslove domadice.
Naročito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, čuvala je stoku, plela džempere, kape i
rukavice. Kada smo nas četiri brata odrasli i počeli živjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema,
ona je našim suprugama i našoj djeci pokušavala biti mehlem, što je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je
najviše voljela našu djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam
udovolji što je više mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuda pa me često čudilo kako ona brzo
zaključi odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kudu imala je vrlo jakih prijedloga, a kada
bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rješenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do
sličnih. Za svakog čovjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, što je meni bilo nedokučivo složiti u
memoriju. Mimikom je znala objasniti sve što želi redi, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon
pet-šest godina, mada u školu nije išla, niti je neki kurs pohadjala. Nodas, kao i mnogo puta ranije,
razmišljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji članovi porodice bili prema njoj.
"Nisam i nismo," ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj nodi '92.godine. Da je bar
mogu nodas nadi, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih šanse da budem još bolji, a ja sam bio dobar,
redi de to svi moji i komšije, ali ne dovoljno prema njoj koja je živjela život bez života.
Njoj smo svi morali pokloniti više. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni
traga da je negdje bila. Još jedan težak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se
za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne
pokušavaju ništa, da du ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomišljao na
najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore de biti ako je
četnici budu zarobili, iživljavali se, mučili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je
zarobljena, ali su nestajale nade da du je vidjeti i da de mi pripremiti pitu, donijeti šumskih jagoda punu
veliku kantu, posluživati naše stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.
Dok se na području Crnog Vrha žešde borilo, na bojištu oko Medjedjeje bilo potpuno tiho što je
omogudilo borcima jedinice "16. maj" da odahnu, a u isto vrijeme komandirima jedinica sa crnovrskog
bojišta da traže da se angažuje i "16. maj" na području Crnog Vrha. Štab TO Višegrad je ocijenio da bi
lakše i efikasnije djelovao sa područja Medjedje, što je izazvalo puno komentara, uglavnom loših. Moje
mišljenje je bilo da je to loš potez, ali je rečeno da de dio Štaba ipak ostati u Crnom Vrhu. Pokretanjem
Štaba, krenuo je i dio gradjana, pa je to stvorilo nepotrebno veliku paniku u ostatku naroda, a posebno
ranjenika iz našeg ratnog stacionara.
Doznavši da se dio Štaba privremeno prebacuje na lokalitet Medjedje, narod u uskom crnovrskom
okruženju se uznemirio. Jako zabrinut za sudbinu nestale sestre Fahrije, nisam mogao potpuno da se
uključim u pripremu i osmišljavanje ovakve odluke Štaba. Bio sam protiv odlaska dijela Štaba sa prostora
Crnog Vrha, ponajviše zbog toga sto je to značilo i promjenu lokacije komandnog mjesta. Smatrao sam
da ono treba da ostane u Crnom Vrhu, gdje je najteže i da daje sigurnost narodu i borcima da ostanu, da
se ne pokredu sa ovih prostora. Ono što je bio "pravi," razlog, a što su komandant Štaba Mehmed
Trtkovid i još neki članovi istakli u odbrani ovakve odluke, je bila potreba za punim aktiviranjem
raspoloživog potencijala ljudi i sredstava. Ustvari, u Medjedji je bila prava hladovina u poredjenju sa
vrelim crnovrskim bojištem, pa su visoki štapski oficiri htjeli malo odmoriti u toj hladovini. Koliko može
narod uzbuniti jedna panična osoba, teško se može predvidjeti, ali širenje vijesti da dio Štaba odlazi je
uzbunilo narod do te mjere da su mnogi pomislili da Štab bježi i ostavlja ih na cjedliu, na milost i
nemilost četnicima. Tako se u predvečerje 03.08.92. godine oko kude u kojoj Štab je boravio u Crnom
Vrhu okupilo, umjesto dvadesetak prioritetnih osoba, ranjenika ili bolesnih, preko dvjesta civila i taj broj
se stalno povedavao. Pred polazak je kolona bila nepregledna . Više se nije mogao ne odobriti odlazak,
jer su mnogi ved otišli daleko naprijed, neki de i sami prodi kroz POT, koju četnici potpuno blokiraju. Sve
mjere obezbjedjenja kolone naroda su poduzete. Pored naroda, čuvamo i značajne štapske oficire pa se
moramo potpuno predati zadatku. Koliko je težak put Crni Vrh - Medjedja, preko Hranjevca, Kopita,
Dobrog polja i Džankida mnogi koji su se odlučili udi u kolonu, sa svojim zavežljajima, krenuti i
muhadžirluk, nisu mogli pretpostaviti. Za mnoge od njih ovaj put je neizdržljiv, a ostanak u Crnom Vrhu
je smrt na mukama, bogzna kakvim, pa su se u takvim razmišljanjima odlučili na ovaj put "biti ili ne biti."
Naša uvjeravanja da bataljon "Čole" ostaje braniti ovaj prostor, kao i da de se po potrebi uključivati i
druge jedinice, nisu imala značajniji uticaj na odluku mnogih. Kolona puna majki sa djecom, starih,
sporih, nesposobnih za kretanje duže od jedan-dva kilometra, je puzala od Crnog Vrha prema Kopito
tako sporo da sam razmišljao da odustanemo od blokade puta na Kopitu i obezbjedjenja prolaza naroda.
Bojao sam se da de neki tek u sabah izadi na Kopito, a to je tek tredina puta do Džankida. U danu bi
četnici sigurno takvu kolonu primijetili. Dovoljno je samo da granatiraju, napravide pravi masakr. Puna tri
sata je neprekidna kolona prelazila put na Kopitu. Neki su pokušavall volovskom zapregom, neki
konjima, ali je sve to u ovoj augustovskoj nodi bilo vrlo teško. Gledajudi siluete ljudi koji prolaze pored
mene dok stojim na asfaltnom putu na Kopitu, vidio sam njihovu veliku borbu za život i puno njihovih
ličnih muka. Na prelasku puta nakon dugog uspona od Hranjevca su podsjedali na pokušaje utopljenika
da dodju do zraka. U stalnom naporu da savladaju put zbog bolesti koje imaju, tereta na ledjima i
rukama, težine odlaska sa svojih pragova, straha od iznenadnog susreta sa četnicirna, iznenadili su me
disciplinom. Ne postoji kašalj, plač djeteta, bilo kakvo negodovanje pri hodu po vrlo teškom terenu. Sve
što se mora redi govori se šapatom na uho, kapi vode se daruju za povrat duša, a još nije pola puta. Svi
trpe, duraju i napreduju sporo, ali napreduju. Nekima se čini da put bježi ispred njih, da se stabla kredu,
da je drugima teret na ledjima teži od olovnog i pomalo se rješavaju dijela tereta, a oni snažniji i borci
pomažu onima kojima je najteže. Zahvalnost za pomod je izrečena pogledom ponovnog rodjenja
izmorenog muhadžira. Ali, ima i onih koje borba za sopstveni spas i strah da ne ostanu natjera da ostave
svoje najmilije: staru majku, oca i svoje dalje i bliže rodjake. Takve vradamo da isprave najteže greške,
iščekujemo i pomažemo im. Troma kolona se stenjudi valjala ka Džankidima a sunce je ved pokupilo
gotovo sve zlatne kapi sa rosne planinske trave. Nod "biti ili ne biti"za mnoge je prošla.Oni su sada prešli
iz manjeg u vedi obruč, sa nadom da de lakše preživjeti, a koliko? Alahbirum. To zna samo Allah dž.š.
Naravno, imaju nadu i u borce, i u sebe. Nama, koji ih pratismo na ovom maratonu života i smrti, skinuše
ogromnu stijenu s ledja kada stigosmo na Džankide. Proveli smo kolonu bez gubitaka i stigli na vrijeme.
"Da li je ovo nas najteži zadatak do sada," pitao sam se i uporedjivao ga sa ved izvršenim. Po mnogo
čemu, sigurno jeste. Nisam imao vremena niti da pokušam ponovo tražiti sestru, a razmišljao sam o
upadu u Donju Lijesku zarobljavanju nekih važnih osoba tzv. vojvoda. Objektivno, säm nisam mogao sam
uspjeti u tome, a da neke od mojih saboraca angažujem, bojao sam se da im šta ne bude.
Ako bi neko poginuo, poginuo bi zbog moje sestre koja nije borac. To ja ne bih mogao podnijeti. Nisam
imao pravo na takvu naredbu, a sam bih poginuo za svoju sestru, u pokušaju da je spasim. Sigurno ne bih
bio dovoljno razuman u tom nastojanju, a prema četnicima bih vjerovatno bio okrutan. Idudi prema
Medjedji dugo sam razmišljao o tome zašto je ne mogu tražiti sto dana, ako treba i mnogo više, jer ona
mi je druga majka bila i nema toga šta ona za mene ne bi učinila.
Polaskom u mnoge bitke, borci i starješine, obični gradjani i stariji ljudi su mi govorili: "Čuvaj se, šta bi mi
da tebi šta bude, ti moraš zbog nas da se čuvaš, ako ved zbog sebe nedeš." O tome sam razmišljao još
dugo osudjujudi sebe zašto nisam samo borac, bar bih mogao biti brat po osjedaju. Redale su se slike
sestre na mukama četničkim, pa onda ostalih članova moje porodice, zatim susret sa sestrom i mnogo
sličnih slika, a put do Džankida je nodas (03/04.8.'92.) bio duži i teži nego ikad prije. lpak, i dalje sam se
nadao i razmišljao, ako zarobimo nekog od četnika ili značajnih civila, četnici de ponuditi moju sestru za
razmjenu i znadu makar da je živa.

Štapska kritika

04.08.1992.godine je nakon napornog dana bilo puno prepirki oko rada Štaba i svakog pojedinog člana,
jer meni su komandiri jedinica upudivali pitanja, a ja sam znao i dobro osjetio da postoji velika razlika
izmedju rada pojedinih članova Štaba, kao i razlika u radu komadira nižih jedinica i članova Štaba.
Medjutim, došao sam pod udar kritike tih nekih, kako ih Hodža nazva "štapskih longosa." Kažu da ima
stvari koje smijem, a imaju neke druge koje ne smijem raditi, što prihvatih, ali kada su počele kritike po
izvedenim dejstvima, bez osnova i bez argumenata, onda sam puko' ko' petarda. Pojasnio sam da ja ipak
radim vedinu poslova koje treba da radi taj Štab, i tu smo se razišli, uz moj zahtjev da se preispita rad
komandanta Štaba, pošto je bilo insistiranje na preispitivanju mog rada. Dobro ljut sam napustio Štab. U
ovom vremenu jedinica je djelovala kao brigada i imala četiri bataljona, a komande brigade uopde nije
bilo. Štab TO je bio daleko od toga da bude komanda ili štab te brigade. Oni su sebe vidjeli negdje više,
mada nije bilo više jedinice. Od ovog sastanka vedina članova Štaba se trudi, i u dobroj mjeri uspijeva, da
ometa rad komandanta i komandira jedinica.
Kada im je predloženo da planiraju bitke ili vode jedinice, vedina njih nisu bili voljni ni da pokušaju. Neki
su ipak i tu pokazali da mogu i znaju, kao što je Hurem Nusret, čije su sposobnosti bile velike kao i
samouvjerenost. Vjerovatno da sam ja tražio puno od tih ljudi, ali ako ved nisu mogli uraditi, onda su bar
mogli poštovati uradjeno i one koji to mogu. Oko ponodi 04.08.1992.godine, iz Štaba mi je poručeno da
de o svemu biti obaviješten "glavni." Ja sam se složio i uzvratio:"Samo neka bude o istini obaviješten,"
mada sam znao da nede, jer to bi bilo protiv njih samih.
Na sastanku sa komandirima jedinica, 06.08.1992.godine su analizirana i sporna pitanja koja su
pokrenuta na sastanku Štaba 04.08.1992.godine. Komandiri nižih jedinica su bili razočarani i podržali
moja nastojanja da se stvore zdravije pretpostavke za rad i vrlo kvalitetno analiziran plan daljih borbenih
aktivnosti jedinice. Zadaci su pripremljeni i podijeljeni komandirima, a zbirnu evidenciju u brigadi, kao i
opde pravne poslove, vodit de ubudude Sabaheta Demir-Mujkanovid. Te poslove za brigadu je do sada
vršio komandant brigade. Ubrzo je izvršeno i dejstvo prema klisuri Bursidima i Hadrovidima u kojem sam
ostao da komandujem pištoljem i da se po ratištu kredem-prebacujem sam. Pušku sam dao Jusi
Kesmeru, jednom od mojih pratilaca, i po nesredi, Juso se säm ranio u kretanju tom puškom. U toku
borbe nije držao ukočenu pušku, a gurnuo metak u cijev, što je bilo jedno od dva ranjavanja u tom
briljantnom dejstvu. Rezultati su bili dobri, ali izgubljena je mogudnost da se zarobi jedan broj četnika. Za
ovaj uspjeh najviše su bili zaslužni borci "16.maja" i policija. Moji pratioci su riješili jedno uporište, čime
sam bio vrlo zadovoljan.

Lično obezbjedjenje

Moje obezbjedenje u borbi činili su momci koji su bili hrabri dovoljno da krenu u boj ispred mene da me
zaštite, ranjenog izvuku, izvide teren, dejstvuju iz svih oružja i orudja, zaminiraju i razminiraju teren i
ubace se duboko u POT (privremeno okupiranu teritoriju), prodju kroz neprijateljske linije, nečujno bez
tragova, da pucaju po mojoj komandi, ali i da budu strpljivi čekajuci cijeli dan povoljnu priliku.
Ponekad je ova ekipa prelazila pedeset kilometara bez odmora, a onda bi promijenili čarape ili češde
oprali one iste i noge malo ohladili i ponovo pedeset kilometara. Bio je prisutan takmičarski duh, ko de
bolje, brže, preciznije, ko može da prati komandanta. Mehmed Meša Hedo, Abdulah Tabakovid, Ibrahim
Kabaklija, Juso Kesmer, Abdulah Sadikovid, Emir Karčid, a vrlo često Sabaheta i nešto rjedje Dijana, su bili
članovi te ekipe koja je sa mnom putovala po terenu. Uglavnom, gdje je bilo najteže sa mnom su obično
bila dva-tri člana ove ekipe. Nekada smo imali i srede, pa smo se koristlii vozilom kada se asfaltom moglo
približiti bojištu. Pribojavao sam se vožnje po makadamu zbog mogudih PT mina. Mi smo četnicima
pripremali česta iznenadjenja postavljajudi mine na puteve kojim treba da stignu njihove interventne
jedinice, što nam je često bilo presudno za dobijanje bitaka. Bojao sam se da nam ne uzvrate jer su imali
prostora i mogudnosti daleko više nego mi. Naše linije nisu mogle biti uvezane kada je dužina linije
odbrane bila preko pedeset kilometara a pušaka oko sto. Naše jedinice su manevarskog i prostornog tipa
ujedno, i nikada do sada nismo bili blizu jednog borbenog kompleta za oružja koja imamo. Pored
nabrojane ekipe mog obezbjedjenja u borbi koja je često dobijala vrlo složene i najteže zadatke, često bi
bila pojačana ili bi pojačavala neke od jedinica i uz komandovanje odlučujude pomagala da se bitka
dobije.
Abdulah Sadikovid Sandokan, visok, živahan, vitak i naizgled dobro mršav čovjek vrlo vedre naravi ved
duboko je zagazio u šestu deceniju života. Po kretanju je bio nenadmašan i htio je biti uz mene, puno mi
pomažudi savjetima i iskustvom, davao nam dodatnu snagu da izdržimo sve napore. Duhovit, sa puno
želje da borbom pomogne u odbrani naroda ovog područja, brzo je učio vojnu vještinu i brzo bio
spreman voditi jedinicu ranga čete, ako zatreba. Ja sam ga čuvao upravo za to. Imao je ved izgradjen jak
autoritet medju borcima i starješinama, a borbeni rezultati su mu bili besprijekorno čisti i ogromni za
njegovu dob. Često je, da bi pokazao svoje vrline i fizičku sposobnost, nogom dohvatao plafone
prostorija u kojim se zateknemo. Oni, koji ga nisu poznavali, su se čudili. Istinsku želju da se bori je
naglašeno pokazivao, a po sposobnostima i fizičkoj snazi fenomen ovog vremena. Kristalno čist karakter,
ljudska toplina, uvažavao je sve i pomagao onima kojima je pomod potrebna, u ovom jadu sve je to kod
njega bilo vrlo dobro složeno, kao ogromna ljudska vrijednost. Prije agresije radio je u šumarstvu, pa je
poznavao dio terena kojima smo se morali kretati. Mene je cijenio kao komandanta, a pažljiv bio kao
prema sinu.
Hedo Mehmed, dječačkog izgleda u drugoj polovini trede decenije, nizak rastom, mršav, smedje i obično
kratke kose, plavih očiju, male glave, špicasta lica ponekad zaraslog u smedju bradu. Reaguje izuzetno
brzo, snalažljiv je, pokretijiv, dosta osjetljiv, a mine u neprijateljskim minskim poljima nalazi kao da ih je
säm postavljao. Prije ulaska u ovu ekipu, imao je vrlo veliki lični rezultat postignut u borbi. Dosta
emotivan i ponekad nespreman za šalu, nakratko ljut i ponovo kao mehlem na ranu. Kao da je djetlnjstvo
još trajalo u njemu. Sve članove ekipe je volio, a kao pojedinac, mogao je izvršiti svaki zadatak i uvijek
više od drugih. Više hrabar, više snalažljiv i sposoban u borbi. To je mnogo puta pokazao.
Mene je impresionirao posebno snalažljivošdu i brzinom reakcije. Puno sam ga cijenio, ali ne i odvajao
emotivno od drugih, mada sam to osjedao u sebi. Volio me, umjesto da me samo poštuje i cijeni.
Porodicu je vidjao uvijek nakratko i jedva je čekao da me upozna sa svojima.
Ibrahim Kabaklija, zvali smo ga Čimbur, njegov stari nadimak, bio je momak od tridesetak godina,
srednjeg rasta, dobre konstitucije, vrlo jak i hrabar, smedje kose i nesto vede glave, vedra duha i brzih
reakcija. Sposoban da odluči bitku kada to treba, ali i da vodi jedinicu. Prije mnogih se počeo boriti za
Bosnu, a vrlo vješto je rukovao oružjem koje mu je dolazilo do ruke. Naizgled šeprtljav, u kretanju je
znao biti veoma spretan i tih da sebe ne čuje. Vedra duha najčešde se volio našaliti, ponekad i na svoj
račun, samo da atmosfera u ekipi bude dobra.
Juso Kesmer, vrlo stasit, visok, sportski gradjen, smedj, jak i brz, pričljiv ponekad, a za pravdu, koju
realno u ovim okolnostima ne može ni vidjeti, a kamoli osjetiti, bi poginuo. Tridesetak mu je godina, u
najvedoj snazi, oženjen iz Crnog Vrha, a rodjen u Crnci kod Višegrada. Sportski duh ga je puno krasio.
Ipak, najjača karakteristika mu je upornost, čini mi se beskonačna, što mu je donijelo puno problema, ali
i izgradilo čist karakter, dostojanstvo i čestitost.
Tabakovid Abdulah Tajson Tajla i slično, je nadopunjavao sve naše slabosti: visok, mršav, tih, najčešde
crvenih obraza i stalno u nekim razmišljanjima, snanažljiv u svim situacijama, kako u borbi tako i van nje.
Kada je trebalo pripremiti hranu za ekipu ili dogovoriti pitu koja se samo sanjati mogla u selima kroz koja
smo prolazili, teglu kajmaka za put, sve to u ovoj teškoj '92. godini on režirao. Bila je to velika radost
ekipi i podstrek za dalji rad. Oženjen, otac dvoje djece, teško je nalazio vrijeme da svrati i vidi ih, a kamoli
da se druži, igra sa djecom i odmara. Njegov odmor je bio kad svi zaspe. Kao pravi domadin nas je
opsluživao. Oko tridesetak godina starosti, vrlo vitalan, često je vukao poteze koji su kasnije ekipu
oblivali suzama smijeha. Kako i ne bi: na posljednjem navedenom borbenom zadatku, na lokalitetu
Klisura, imao je bliski susret sa neprijateljem, krupnim četnikom, koji mu je došao iza ledja i upitao ga:
"Ko si ti? Predaj se ili pucam!" A on je odgovorlo: "Ja sam "Es de stranka es" i zaskočio iza kamene
ograde. A Hedo je pogodio četnika direktno u glavu, dolazedi mu sa boka. Bilo je tih scena kasnije znatno
više.
Emir Karčid, takodje visok, sportski gradjen, tih, dvadesetpetogodišnjak, umjetnik na harmonici čije sam
zvuke slušao često, dok sam bio podstanar kod njegovih. Moj bliži rodjak, jedini u toj ekipi je imao malo
privilegija, ali često je bio i kritikovan. Imao je sve osobine pravog diverzanta. Rijetko je bilo šta
komentarisao, ali je često razmišljao kako dodi do rješenja. Poslije jedne naporne relacije pješačenja
imao je velike plikove po nogama, tabanima, što ja nisam mogao vjerovati da ga može spriječiti da idemo
dalje. Kad sam se uvjerio, ostavili ga da odmori dva-tri dana. Nakon što je zaliječen, htio je idi sa mnom u
Stragačinu, ali mu nisam dozvolio i to ga je naljutilo pa je olahko prihvatio poziv Bekta za prelazak u
njegovu jedinicu u Goražde. Bio je kivan na četnike, posebno poslije priče mog bivšeg gazde, njegovog
oca, kako su ga četnički "Bijeli orlovi" mučili tražedi novac.
Sabahetu i Dijanu smo povremeno imali u toj ekipi i nisu se ništa po hrabrosti mogli navedeni borci
izdvojiti od njih, osim po izrazitoj spretnosti nekih, ali one su bile vrlo jak podsticaj svim borcima i
njihovim kolegicama koje su ulazile u jedinice slijededi njihov primjer. Borci su se divili njihovom
borbenom učinku, a mnoge su zastidjele kada bi ostajale u borbi u paklenoj situaciji. Zato smo sigurno
prema njima bili nesmotreni, nedovoljno pažljivi i njihov rezultat vrednovali kao rezultat muškaraca
boraca koji su imali veliko predznanje služedi bivšu JNA i iskustva u prethodnom dijelu agresije.
Sabaheta, jedina visokoobrazovana žena (diplomirani pravnik) sa puškom. Vrlo odlučna da kao borac
pomogne odbrani Bosne. Sa svojim mužem Dževadom Demirom je pravovremeno osjetila četničke
namjere i ved u aprilu '92. se uključila u pripremu otpora. Rodom iz Nemile kod Zenice, a početkom '92.
se udala za Dževada, koji je skoro nestao u borbi. U potrazi za nestalim mužem ona je ved više puta
ulazila u vrlo teške situacije, ne bi li ga pronašla ili doznala njegovu sudbinu. Vrlo hrabra i odvazna žena.
Nije se bojala ni u tim najtežim situacijama i tada je bila dodatna snaga u ekipi.
Dijana Marinova, Bugarka, koja se zatekla u Goraždu '92. godine odlučila je svojevoljno pomodi odbrani
Bosne. Djevojka, koja je mogla da ode u Bugarsku bez problema, srodila se sa nama i svaku našu pobjedu
doživljavala kao najsrednija Bosanka. Ona je prva žena koju sam vidio da nosi pušku u odbrani Bosne. Sa
oko tridesetak godina, srednjeg rasta, plave kose, puna snage i odlučnosti, bila je uzor mnogim ženama i
primjer mnogim muškarcima borcima. Sa svim borcima je, kao i Sabaheta, bila istinski prijatelj.
U ime Štaba, a za prevoz na kratkim relacijama, uz angažovanje Avdije Šabanovida mobilisana su dva
automobila. Automobil Golf, Rasima Suljkida, koji je angažovan kao vozač istog, i Mercedes, vlasništvo
Senada Šete iz Višegrada, koji je bio garažiran u Goraždu. Mercedes je predat meni na privremeno
korištenje za krade relacije oko Medjedje i do Goražda. Medjedja je sva u nekoj velikoj rupi-dolini i okolo
su loši makadamski putevi, tako da su Suljkid na početku i Hamed Guso kasnije, imali posla prevozedi nas
tim kratkim relacijama. Naravno, auto mi je dodijeljeno prije mimoilaženja sa nekim članovima Štaba.
Veliki problem su mi predstavijali zahtjevi boraca za posjete porodicama. Nisam imao mogudnosti da
udovoljim onima koji su tražili odlazak u Goražde na dva dana, a kamoli na odsustvo od mjesec dana.
Bilo mi je vrlo teško prihvatiti činjenicu da nemam rješenja, da borcima ne mogu pomodi da vide
porodicu koja gladuje u Goraždu ili se muči na sve načine po svijetu. Kako da postupim, pitao sam se
često, rezerve boraca nemam a moram omoguditi da vide porodice. Tu sam načinio puno grešaka,
sigurno, svjesno se bojedi da ne puknu linije i ne strada narod, da ne izgubimo teritoriju. Čini mi se da
nisam imao izbora, morao sam.
Zaim Imamović

Boredi se u Goraždu na početku agresije, čuh za nekog kapetana koji okupi narod u Ilovači, pa onda sve
šire čak do Hrenovice i ustroji vojsku veoma brzo u stilu pravog vojskovodje i ratnika, steče autoritet koji
gromko odzvoni dolinom Drine. Ponovo u Medjedji čuh divne utiske boraca koji su ga upoznali, a Hodža
mi reče da bi me volio upoznati taj, ved slavni, kapetan. Rekoše da je aktivni oficir, da ne preza ni od
koga, ni od čega, da jednostavno nastupa i govori iz duše te da je voljan pomodi nam jednim skromnim
poklonom MTS-a. 12.08.92., oko ponodi, provukavši se kroz goraždansku vatrenu stihiju, stigoh na
Sadbu, mjesto uz Drinu udaljeno desetak kilometara od Goražda prema Foči, preko žičanog mosta koji se
ljulja tako dobro, da bijaše malo duži zaspao bih hodajudi po njemu, umoran i iscrpljen. Odmah iza
mosta, u vedoj zgradi gradjenoj u obliku domova mjesnih zajednica ili stanova za učitelje, nastavnike,
bijaše smještena Komanda Prve drinske brigade. Udjoh u Komandu kroz lavirint hodnika u mraku.
Primijetih stražara na ulazu u drugi hodnik.
Slike ispred komandantove kancelarije podsjetiše me na pravu vojničku disciplinu. Ipak, nije bilo toliko
strogo da bude sve pod konac. Primijetih to kada udjoh u kancelariju komandanta u kojoj je gorjelo
nekoliko svijeda i gdje su, u zadimljenom ambijentu, sjedili tri-četiri starješine Komande. Raširena karta,
ucrtani znaci orudja, linija četničke odbrane koja mi ne bijaše potpuno jasna, pokazivali su da se radi i do
kasno u nod. Rekoh ko sam i zašto sam došao, ali to ih mnogo ne zaintersova. Ponudiše me sokom,
kahvom ili čajem, što prihvatih da me razgali i malo odmori. Komandant Zaim Imamovid de dodi za sat
rekoše, javili su im sa Brzade da je otišao. Nisam znao gdje je ta Brzada, pa pogledah na karti, vidjeh da de
predi pored same četničke linije kod Osanice. Upitah ove starješine, hode li biti problema ? Rekoše:
" Ma jok, prolazi Zaja tuda lagano." Taj sat bijaše duži od mnogih, ali se predevera i odjednom čuh kroz
hodnik "Eto komandanta!" Starješine se trznuše i stadoše na noge i dočekaše vojnički svog komandanta.
Mene je pozdravio i predstavio se kratko imenom, izvinio mi se i rekao da malo pričekam dok on primi
izvještaje od potčinjenih. Slušao sam i shvatio da imaju puno problema, ali da izvršavaju dobijene
zadatke. Brzo je primio izvještaje vidno umoran, ali ipak pun energije. Brzim pokretima, snažnim
koracima stiže do stola, sjede preko puta mene i upita me:
„Prijatelju! Kako je kod tebe, imaš li problema?"
"Ne ovakvih kao ti u ovoj borbi," rekoh mu.
"Naše borbe su obično kratkotrajne, diverzantskog tipa. Najvedi problem su sredstva, oružje i municija,
sredstva veze i sanitetski materijal. Kod tebe je ovo vjerovatno riješeno, " rekoh.
"Jeste za sada, ali de biti jos puno borbe u ovoj borbi," uzdahnu Zaim i gorko nastavi: „Do sada je iz
stroja izbačeno šezdeset pet boraca," što odzvoni u mojim ušima. Umalo da pitam, pa kako, ali pogledah
u kartu i sjetih se da učestvuje pet bataljona na jednom pravcu napada, iz jedne brigade, a učestvuju
dvije brigade i jedan samostalni bataljon. Primijetih da se malo zamislio. U njegovim bistroplavim očima,
uronjenim u dječačko lice, ispod plavosmedje blago kovrdžave kose, vidjeh da prelistava plan napada na
neko od uporišta. Pustih ga da razmišlja cijenedi da je to značajno. Nisam imao snage da ga prekinem.
Kada je zaokružio viziju mogudeg rješenja problema, vidjevši mene preko puta, poče sa pitanjima.
Interesovao se za sve što mi doživljavamo na višegradskom bojištu, ali se primijetila njegova briga za
ishod borbe i želja da bude što uspješnije okončana. Osjetio sam da treba što prije završiti ovaj razgovor i
omoguditi mu da odmara a on, uvidjevši da sam pri polasku, upita:
„Šta ti treba prijatelju?"
U tom toplom pitanju, a posebno u onom prijatelju, vidjeh ogromnu širinu i veličinu njegove ličnosti,
nesebičnosti u davanju onoga od čega zavisi sutrašnja bitka i uspjeh borbe, spremnost da otrgne dio
sebe nekome koga prvi put vidi i ved tako puno cijeni. Osjetih toplinu zadovoljstva, ljudskog, običnog, i bi
mi jasno zašto ga toliko ljudi vole i cijene. Pomislih, u njemu su spojeni vrlo čvrsto hrabrost i emotivnost,
snaga i blagost, vojnička disciplina i ljudska toplina, ozbiljnost i vedar duh, izuzetno vojno stručno znanje
i praktičnost u vodjenju naroda, i još mnogo toga što je teško spojivo u ljudima. Znam da ovaj čovjek
mora biti velik i bi mi drago što ga upoznah. Odobri da ponesem što mi treba i da mi do Vitkovida to
odvezu autom a dalje je, reče, opasno pa neka prebace na biclklima. Pozdravismo se i ja odoh za
Goražde, a Zaim osta sa svojim planovima za veliko sutra.

Mine u japaneru

Doprema dodijeljenog oružja, orudja, municije i ostalog MTS-a iz Vitkovida je bila vrlo teška i neizvjesna,
preko tri paklene dionice koje su u svakom trenutku kontrolisali četnici, a to su: put Vitkovidi-Bačci,
dionica preko Srednjeg mosta u Goraždu i od gradskog naselja Luke do Željeznog mosta kroz Kazagide i
Hubjere, pa tek onda nesmetano do Medjedje. Sa Hodžom sam iz Bacaka biciklom otišao do Vitkovida u
nodi 13.08.'92.godine, da dobijeno naoružanje koje sinod nismo smjeli staviti u auto, nakon susreta sa
kapetanom Zaimom. Nodas demo, radi sigurnosti, nečujno i neprimjetno probati biciklom. Ja sam tako
"dobro" vozio u ovoj tamnoj nodi da smo brzo sletjeli sa puta. Na našu sredu, četnici preko Drine nisu
uopde reagovali. Nakon slijetanja Hodža reče: "Daj prijatelju da ja probam." "Evo izvoli," rekoh i brzo
ponovo sletjesmo. Uvidjeh da je i biciklo hafifno, a Mersed Prljača, komandant bataljona iz Bacaka, nam
ga je dao tako od srca da nisam pomislio da je podvala. Pošto u Vitkovidima uvidjesmo da nije mogude
granate i ostalo spakovati na biciklo, a Mirsad Dragolj Mena, komandant Vitkovidkog bataljona, ne nadje
kolica, tzv. japaner. Odlučih da pretrčim relaciju do Bacaka i dotjeram kolica od Fatime, rodice moje
supruge, kod koje su bili smješteni moji, a ja samo povremeno. Upravo tako sam i uradio, ali i to je bilo
opasno, jer išlo se asfaltnim putem, i pored puno žrtava u sudarima vozila zbog nevidljivosti, brze vožnje
ili pogodaka četnika sa druge strane Drine. Neki su morali da se prebace hitno, (teški ranjenici i
bolesnici), tako da ni pješaci nisu bili sigurni na putu, a ni blizu puta, jer se može vrlo lahko sletjeti s puta
u toj tami i strahu vozača.
Zajedno sa mnom je prema Vitkovidima krenuo i Fatimin sin Mersudin Merso Hasovid, a Hodža me
sačekao u Vitkovidima i pripremio nešto MTS-a za oklopni kombi, koji su nam dodijelili u Štabu TO
Goraždu za prevoz nas i MTS-a. Hodža je otišao kombijem i dio MTS-a bezbjedno prevezao, a Merso i ja
smo lagano pješke vozili granate, mine, kontejnere za osu i ono što je bilo vede razorne modi i što, radi
sigurnosti, prilikom eventualnog pogotka četnika kroz oklop kombi-transportera može izazvati veliku
eksploziju, pobiti ljude u kombiju. Inače, jedno vrijeme u početku agresije taj kombi je prevozio uspješno
ljude, najčešde ranjene, preko mosta do bolnice i nazad, ali su četnici to uočili i onda su upotrebljavali
kugle od tvrdog čelika koje su probijale oko osam milimetara debeli željezni oklop kombitransportera.
Propratismo kombi i bi puno radosti što ga četnici nisu upucali, a naš teret u kolicima vozismo gornjom
stranom što više po kanalu kako bi bio sklonjen od slučajnog metka. Znao sam da četnici posjeduju
pasivne uredjaje, nodne dvoglede, i da mogu uočiti naročito svjetlije predmete na ovako maloj
udaljenosti (oko trista metara maksimalno). Često su se pješaci ovdje sudarali u tamnim nodima, što nije
bilo bolno i tiho, bez komentara se razilazedi U ovoj mrkloj nodi, gurajudi kolica, sretoh mnogo ljudi koji
uglavnom tiho, ali žurno promicaše pored mene, a jedan, čiji sam glas čuo nekoliko puta do tada, upita
me:“ Izvini, molim te, je li pucaju ovuda četnici i da li mi je bezbjedno odavde do Vitkovida".
Pitanje bijaše tiho a odgovor jos tiši: Iza ove krivine bide vam malo sigurnije, iako skroz do Vitkovida
pucaju". "Hvala i sretno," reče i produži na biciklu. Dugo sam razmišljao o tom glasu, ali tek ujutro saznah
da je to bio Edin Vranj, službenik u Policiji, snimatelj u pripremi "Babe," koga sam otjerao da ne snima
bojedi se da ti snimci ne budu za nešto što nede biti opda korist i historijska vrijednost. Stigosmo u Backe.
Mali Merso, koji još nije imao osamnaest godina, ode kudi, a ja kod svojih ved provjerenih prijatelja
Prleta ( Prljaču Mersada ) i Zoke ( Zorlak Mustafe) svratih da odmorim. Malo popričasmo, dopuniše me
municijom i nešto cigareta i prevezoše do Štaba u Goraždu. Bio sam im zahvalan uvijek za takvu pomod
koju su meni i mojim borcima pružali, a ona je bila i mala i ogromna u ovom vremenu. Dalje prebacivanje
do Medjedje je proteklo bez problema. U sami sabah sam bio na Ustiprači, a vedi dio MTS-a je istog dana
dijeljen u Medjedji, poslan jedinicama na liniji odbrane.

Usred bijela dana preko Kopita

Ponekad i samovoljno, a najčešde organizovano i po naredjenju, prolazila se relacija Crni Vrh-Džankidi i
obrnuto, pa su to četnici primijetili i pripremili zasjedu za jedinicu koju je predvodio komandant
bataljona "Čole," Suljo Fejzid. U zasjedi, blizu prelaza puta Višegrad - Sjemec, na Kopitu, ubijena je jedna
žena - borac Nuhanovid Samira, ranjenih je bilo nekoliko, a nestala su dva borca, Berberovid Adem i
Šabanija Fehim. Suljo, vrlo odgovoran starješina, se vratio sa jedinicom na Džankide. Nije uspio pružiti
otpor, jer nije imao preglednost, niti jasnu situaciju, a izgleda ni dovoljno spremnu jedinicu. Osiguranja
nisu izvršila svoj zadatak, a i disciplina u kretanju vjerovatno nije bila na zadovoljavajudem nivou. Zbog
teške situacije i jačih četničkih napada, nod prije je evakuisan preostali narod iz Crnog Vrha.
Gubici u četničkoj zasjedi nisu bili ni blizu onih koji su mogli da nastanu u toj situaciji. Značaj Crnog Vrha
za narod, koji je tu imao relativno povoljne uslove za život, hranu, smještaj i zaštitu od vojske, ali i
razvlačenje četničkih snaga, bio je ogroman. Ljut i kivan na četnike, a uvažavajudi i okruženje jedinice u
Crnom Vrhu, posao sam sa svojom užom ekipom i Suljinom jedinicom usred bijela dana da prodjem
preko mjesta zasjede i asfaltne komunikacije Višegrad-Rogatica ispod Kopita. Komandiri jedinica su vršili
dobijene zadatke besprijekorno, a kada smo stigli na mjesto zasjede, osjedala se prisutnost straha. Kako i
ne bi kada prvi put idu po danu kroz četnička uporišta i to u vedem broju, šezdesetak boraca. Nakon
pažljivog dolaska do mjesta zasjede, Suljo i ja smo dugo osmatrali mjesto zasjede, kako bismo se potuno
uvjerili da četnika nema u blizini . Pažljivo je izvršen pretres terena i pronadjeno tijelo žene-borca
Nuhanovid Samire i dosta ruksaka opreme, koje su borci ostavljali u bježanju. Suljo je pratio pretres
terena tražedi nestale borce, a mene je zanimalo kako su četnici postavili zasjedu i tragovi koje su
ostavili. Po vidjenom, ocijenih da nisu profeslonalno radili i da su poslije zasjede i oni pobjegli sa lica
mjesta, što mi je bio vrlo značajan podatak. Raspored u zasjedi je, takodje, bio slabo prilagodjen
zemljišnim uslovima i maršuti kretanja kolone naših boraca. Nakon raščiščavanja terena bez problema
smo stigli u Crni Vrh. Borcima nije bilo jasno kako su uspjeli bez vedih poteškoda, usred bijela dana, prodi
kroz četničko područje.
Meni je to bilo jedno novo saznanje o kukavičluku četnika koje de mi puno koristiti. Jedan nestali borac,
Šabanija Fehim, se sam izvukao sa bojišta, sakrivši se i od nas, posmatrajudi sa vede udaljenosti. Nije nas
prepoznao. U naredne dvije nodi, više na rukama nego na nogama, jer je ranjen u noge, prešao je do
naših. Drugi nestali borac je zalutao pravo četnicima i zarobljen je, što smo ubrzo saznali preko njihovih
sredstava veze. U Crnom Vrhu smo odmorili, a zatim sam izdao zadatke Sulji i komandirima nižih
jedinica. Znao sam da moram sutra biti u Medjedji, a sutra naveče u Stragačini kako bih pomogao u
pripremi borbenih dejstava na tom području. Sa svojom ekipom sam puno putovao. Imao sam udobnu
obudu, moje "samohotke," gojzerice adidas, su bile najpogodnija obuda za kretanje ovim terenima. Ekipa
je bila u punoj kondiciji, tako da za nas nije bio napor prevaliti tih pedeset kilometara u jednoj nodi, malo
odahnuti, pa ponovo predi istu relaciju. Medjutim, ja sam osjedao umor u cijelom tijelu. Ugrijao vode,
istuširao se i legao. Maštao sam o dobroj masaži, bar nogu i ruku. Od umora sam zaspao, kao i ekipa koja
me pratila. A u snu sam doživio sve o čemu sam maštao kada sam legao. San je bio jako prijatan da
nisam vjerovao da je to san, a moje tijelo je bilo potpuno odmorno kao da nisam danas prešao pedeset
kilometara. Probudio sam se i razmišljao o tome, kako je malo zadovoljstva, pa makar i u snu, dovoljno
čovjeku da ga oživi, vrati mu volju i snagu. To je bilo od Boga dato meni. Taj odmor je ostao duboko
urezan u moje sjedanje, a slične doživljaje, kada sam dobijao novu snagu, uvijek sam poredio sa ovim,
petnaestog na šesnaesti august devedeset i druge godine.
Oko ponodi probudili su nas stražari i moja ekipa je ponovo, kroz linije neprijatelja, prošla do Džankida,
zatim Medjedje, gdje smo odmorili i nastavili za Strgačinu. U Strgačini je bila smještena jedinica "Lim,"
jačine bataljona.

Bjeljevine

Po dolasku u Arbanase razgovarali smo sa Brajanac Abdelom i Asimom Omeragidem, rukovodstvom
Štaba TO i predstavnikom civilnih struktura rudjanske Opdine o stanju u jedinici, poziciji i namjerama
neprijatelja i šta bismo mi mogli učiniti u kratkom vremenu sa postojedim snagama. U Strgačini sam sa
Hodžom, koji je sa svojom jedinicom (bataljon "Vatra") stigao u Strgačinu prije nekoliko dana i Hajrom
Lagumdžijom, komandantom bataljona "Lim," dugo razgovarao o prisutnim problemima. Najviše smo
razgovarali o dejstvima koje treba izvesti kako bi se četnici zaustavili u svojoj ofanzivi na ovom prostoru.
Uvjerili su me da nije potrebno da ja izvidjam, da imaju potrebne podatke o neprijatelju te da su spremni
da pokrenu jedinice u borbu ved nodas. Rano ujutro 18.08.`92. ved smo bili u dugoj koloni kroz gustu
šumu, jednostopim putidem do potoka prema naselju Bjeljevine. Prešli smo potok i penjali se uz šumom
obraslu, teško prohodnu strminu. Išao sam u srednjem dijelu kolone kada se odjednom začula pucnjava
iz pješadijskog oružja u vrhu kolone, sto metara iznad mene. Istrčah naprijed i vidjeh kako se naši borci
povlače, ništa mi nije bilo jasno dok jedan od komandira iz "Vatre" Muhid Bahrudin Bane, nije naišao
pored mene i rekao: "Komandante, naišli smo na njihov šator pobili četnike u tom šatoru i povukli se"
"Povucite se i vi nazad, blizu su. Vide nas, čuvajte se!" Pogledah naprijed i primijetih siluete četnika kroz
guste krošnje drveda, hrasta i bukve. Pored mene su pronosili naše ranjene borce i neki su trčedi niz brdo
gubili municiju, čak je bio ostavljen i jedan PM 53, uzeo sam ga i pokušao gadjati, bio je u kvaru, ponio
sam ga i kasnije su moji iz ekipe pomogli. Osjedao sam se jadno što je ovo borbeno nastupanje ovako
prekinuto, što smo izgubili šest boraca ukupno, a četiri ovdje na pravcu na kome sam bio i ja. Očekivao
sam da du biti obaviješten kada stignemo blizu četničkih pozicija, ali eto, i to je bilo iznenada i za one koji
su bili na čelu kolone. U tom slabo izvedenom izvlačenju bilo je skakanja i sa velikih visina sa stijena koja
su imala teške posljedice. Poslije svega, ovo mi je teško palo i bio je to veliki gubitak za jedinicu, a meni
gorka i teška pouka da idem na sva izvidjanja u kojima vodim jedinicu u borbena dejstva. Doktor Benko
je spasio nekoliko ranjenih od mogude smrti i njegova uloga je danas bila izuzetno velika. Inače,
transport ranjenika do Medjedje je bio iscrpljujudi, izuzetno naporan i težak. Nije bilo vremena za odmor
jedinica, a pogotovu moje ekipe, vrlo rijetko je neko od članova dobio slobodan dan, a nisam razmišljao
da to sebi priuštim. Gledao sam da budem tamo gdje sam najpotrebniji. Sada je to bilo u Crnom Vrhu, da
se dovede pojačanje i osnaži odbrana iz okruženja. Pošto nije bilo isto opteredenje jedinica na
crnovrskom i medječkom bojištu, gdje su dejstva bila vrlo rijetka, odlučio sam da jednu jedinicu iza
bataljona "16. maj" (kako se ved zvala jedinica sastavljena od boraca sa područja Medjedje) uputim na
ispomod i to sa probranim borcima, koju de voditi Munir Muharemovid, komadnir jedne čete. Ova
jedinica je dobila naziv " 16. maj " po datumu prvog pružanja otpora četnicima na području Medjedje.
"16. maj" je trenutno naša najbrojnija jedinica, ali kao i ostale, nedovoljno opremljena.

"Čini nešto, komandante"

Pripremljena je jedinica i ponovo smo u podnevnim satima startali sa Džankida računajudi da demo
iznenaditi neprijatelja i prodi neopaženo. Četnici su blokirali poznati prelaz puta i očekivali su nas. Naše
kretanje je bilo veoma oprezno, tako da smo im prišli do same komunikacije i upali u neke rovove. Hedo
Meša je, kao i obično, trčao naprijed i prešao put, a onda počeo razminiravati neka minska polja. Jedna
grupa iz jedinice "16.maj" se komotno kretala komunikacijom ne vidjevši prisustvo četnika. U toj grupi su
bili, pored ostalih, i Omer Omerovid Beda i Avdo Duran, hrabriji borci ove jedinice. Vjerovatno su ih
četnici primijetili i tražili pomod. Čuli smo zvuk motora vozila. Dozvali smo ih pravovremeno da dotrče do
nas preko brisanog prostora. Da su deset sekundi zakasnili, stigao bi ih četničeki transporter. Otpočela je
borba u kojoj su se naši borci dobro snašli i vedina radi isključivo po komandi. Medjutim, Hedo je odlutao
dalje i to säm, Pokušao sam mu pridi i sačekati transporter, ali nisam uspio. Ratni izvještač, Šemso
Tucakovid, koji je želio zabilježiti nešto o dejstvima oko Višegrada i krenuo sa nama iz Medjedje, u
jednom momentu straha reče:
"Čini nešto, komadante? Svi demo izginuti."
Pogledah ga i mirno rekoh: "Ako misliš da je tvoja glava skuplja od naših, čini što želiš ili radi po mojoj
komandi." Ostao je bez komentara do završetka bitke. Četnici su bili rastjerani a mi smo morali ranjenika
Mensura Derviševida evakuisati ka Džankidima i dalje ka bolnici u Medjedji, pa smo se isključivo radi toga
povukli. U ovom okršaju prvi put je upotrijebljen minobacač 60 mm sa naše strane na višegradskom
bojištu i to je četnicima stvorilo puno problema. Samo ispaljivanje granate je ulijevalo ogromni strah a
aktiviranje i detonacije još vedi, jer nisu stigli da se utvrde pa je postojala mogudnost od slučajnog ili
planiranog pogotka pravog cilja. Takodje, prvi smo upotrijebili ručni bacač granata, RPG, koji je stigao
preko Grepka, u jednom od rijetkih kontingenata MTS-a koji je došao do Medjedje. Mnogi su
zaustavljeni na putu prema našoj jedinici. Možda je to jedan od presudnih momentata zbog kojih ova
jedinica nije ušla u Višegrad i oslobodila ga, bar privremeno. Naši su, iza mojih ledja, u medjuvremenu,
ubili dva četnika, a ostali četnici iz grupe koja je pokušala da nas napadne sa ledja ili stavi u okruženje, su
pobjegli. To su bili četnici sa Kočarima, koji izuzetno dobro poznaju ovaj teren. Moje prvo dejstvovanje
RPG-om je bilo uz malo treme i puno odgovornosti, i više je zastrašilo neprijatelja nego što je bilo
efikasno. Za efikasnost je nedostajalo stručnije poznavanje ovog protivoklopnog sredstva, ili bar probno
gadjanje. Meni je ovo bilo probno u pravoj vatri. Ipak, tredi projektil je pao uz sam transporter koji je
odmah "pobjegao" u šumu da bi bio maskiran. Glavnina jedinice je bila u pratnji ranjenika, a ja sam sa
pet-šest boraca i mojom pratnjom, zadržavao neprijatelja oko tridesetak minuta i povukao se nazad.
Po dolasku na slobodnu tertoriju, Šemso Tucakovid mi je odao priznanje da sam izuzetno hladnokrvan i
vrlo snalažljiv, a ja njemu da je vrlo paničan i da mora više vjerovati borcima ove jedinice. Zaželio je da
napravi fotografske snimke, što mu je omogudeno, ali slike nikad nismo dobili. U ovoj bici je bilo i
komičnih situacija. Jedna mi je ostala duboko u sjedanju. Iz moje pratnje, dok još bitka nije počela, Meša
Hedo se udaljlo da u svom stilu pokuša odlučujude djelovati i iznenaditi četnike na putu. Tajson je moje
naredbe prenosio i izvještavao me je o stanju, tako da više nije bio uz mene nego što je bio, a Sabaheta
je htjela gadjati iz RPG-a, pa je u iščekivanju pratila stanje okolo. Munir je rasporedjivao jedinicu po šumi
uz komunikaciju, a ja odlučih da pridjem uz komunikaciju i sačekam tenk sa RPG-om, a pušku dadoh
Enesu Lemezanu koji se motao oko mene kao i Džemo Muharemovid (preko sto dvadest kilograma težak,
galamdžija, brdo od čovjeka). Oba su bili izuzetno strašivi. Išli su izvidjački iza mene sa puškama na
gotovs, a ja sa RPG-om ispred njih. Sabaheta, koja nas sustiže, upita ih tiho i ljutito: „Što ne idete ispred
komandanta, vidite da ne nosi pušku, a četnika ima svuda okolo," i podje ona ispred njih, a oni se
zgledaše pa rekoša drhtavim glasom istovremeno: "Pa, čuvamo ledja komadantu!"
Dugo se ova scena prepričavala u jedinici, a eto, prošli smo bez posljedica, jer sam imao obezbjedjenje
ledja " izuzetno odvažno.
Hedo Mehmed je tek ujutro stigao na Džankide. Malo zbog želje da četnicima nanese vede gubitke, a
malo i zbog nepoznavanja terena, izgubio je orijentaciju i došao iznad Kočarima. Umalo da dodje pravo u
ruke četnicima. Izvukao se vrlo vješto, na svoj način. Mi smo mislili da je otišao u Crni Vrh, ali i pribojavali
se. Šta ako nije? Ipak, sve se sretno završilo. Hedo je još jednom pokazao svoje vrline.

Drinsko

Krajem avgusta 1992.godine vrlo detaljno, u velikoj tajnosti, spremala su se dejstva prema Drinsku i
Brodaru. To su dvije jako bitne pozicije za stvaranje uslova za oslobodilačka dejstva prema Višegradu,
Dobrunu i Rudom. U pripremu je utrošeno puno vremena, angažovani mnogi, a najviše jedan vrlo hrabar
borac i starješina, Ramiz Salid, rodom sa tog područja. On je poznavao svaki grm i svaku stazu, kao i još
neki borci iz bataljona "Džemo" nazvanom po imenu neustrašivog mitraljesca Džema Sinanovida, koji
pogibe branedi Holujake u jednom od bezbroj četničkih napada na ovoj liniji. Salid je živio za trenutak da
udje u Drinsko kao oslobodilac. Mjesec dana je uvjeravao mene i ostale starješine da je sve nadohvat
ruke i da demo četnike razvaliti ako ih uspijemo iznenaditi, što je lahko mogude. Jedva sam izdvojio
vrijeme da odem na ovo izvidjanje sa Maidom Čovrkom, koji sada komanduje bataljonom "Džemo,"
Ramizom Salidem i mojom grupom, jer sam uglavnom interventno odlazio tamo gdje su borbe i vradao
se u Medjedju. Veliki nedostatak su nam bila sredstva veze, jer smo imali nekoliko policijskih kanalnih
motorola, koje smo zakrpili ved mnogo puta, ali preko njih nisam mogao komunicirati sa jedinicama pa
sam najčešde morao fizički stidi do svih jedinica ili koristiti se kurirskom vezom. Ovo izvidjanje, a kasnije i
izvodjenje borbenih dejstava po istom, je imalo svoju veliku prepreku koja se zvala Drina. Ujedno, to je
bio i garant izenadjenja, jer četnici nisu ni sanjali da mi možemo forsirati Drinu na mjestu gdje je njena
širina sto metara, jer jezero je na području ispod Holijaka preširoko, a prema Medjedji je kontrolišu
četnici kod Brodara, gdje je ušde sa Limom i dalje kontrolišu Lim.
Pronašli smo rješenje za čamac, izvršili izvidanje bez imalo poteškoda. Dosta kvalitetne podatke smo
imali nakon cjelodnevnog izvidjanja sa veoma bliske distance. Drina je preveslana u nodi 28/29.08. i
29/30.08.92. (povratak) a čamac sakriven u gusto granje uz jezero. Poduzete su aktivnosti da se izvrše
sve pripreme kako bi ova bitka uspjela. Jedinica od oko sto pedeset boraca je trebala da napadne
uporišta četnika na Drinsku, a oko pedeset boraca je trebalo da blokira puteve kojim je mogla stidi
pomod četnicima i napadnu neka uporišta inscenirajudi napad i na tim područjima vezu neprijatelja za
sebe, kako ne bi mogao pregrupisati snage. Nijedna bitka do tada nije pripremana toliko detaljno, za
mnoge nije bilo ni vremena da se isplaniraju. Ova bitka je imala izuzetno veliki značaj u taktičkom
pogledu. Našim uspjehom otvrala su se vrata prema Višegradu. U moralnom je davala podstreke za
pripremu oslobadjanja HE Višegrad i Višegrada. Sa Drinska su četnici artiljerijski vrlo precizno djelovali po
Holujacima, što je bilo još jedan veliki razlog da se oslobodi Drinsko, a četnicka artiljerija usmjeri na
četnicke pozicije oko grada. Zadatke sam izdao za šesnaest grupa koje su imale posebno izdvojene
objekte napada i svi komandiri grupa su se dobro pripremili za izvršenje zadatka, a zapovijest sam u
rukopisu pročitao svima i dopunio u dva navrata, sa dalje i bliže distance na terenu. U nodi
04/05.09.1992 godine počelo je prebacivanje jedinice, forsiranje Drine sa dva mala i jednim vedim
čamcem. Tridesetak boraca se bez problema prebacilo, a onda se desilo nešto što je bilo teško
predvidjeti.Vedi čamac sa borcima se prevrnu (borci iz jedinice "Lim" uglavnom su tada prebacivani). Svi
borci su spaseni jer je to bilo uz samu obalu, a puške i čamac su potopljeni. Ti borci su povučeni, a
nastavak prebacivanja je tekao dosta kilavo. Ja sam o svemu kasno obaviješten, a ved sam bio visoko
iznad obale na području Drinska. Odluku o napadu pomjerio sam za dvadeset četiri sata, a naredio da se
prebacivanje ostalih izvrši u toku naredne nodi, jer je u sabah, petog septembra, nedostajalo oko
osamdeset boraca. Dan je iskorišten za dodatna izvidjanja, a pokušali smo, ronedi po Drini, nadi čamac
koji je potopljen. Bio sam dosta uporan kao i Maid Čovrk, ali nije bilo uspjeha. U jednom pokušaju
zaronio sam dosta duboko i vidio žutu siluetu čamca, vjerovatno, ali bol od pritiska u ušima nije mi
dozvolila da dublje ronim. Naredne nodi bilo je još puno problema, pa se kasno startalo sa
prebacivanjem a čamci su bili premali za brzo prebacivanje boraca, pa je grupa od tridesetak uspjela da
se prebaci tek u sabah, a više od pedeset je ostalo na lijevoj obali. Pozvao sam komandire jedinica, bili su
odlučni da izvrše zadatak sutra, šestog septembra bez obzira što nekih grupa uopde nema. Pregrupisali
smo dio jedinica na glavni pravac a sa mnom je ostalo moje obezbjedenje sa pet boraca da napadne
Kosu, ključni objekat i da to bude početak napada. Ekipe su pravovremeno upudene na izvršenje
zadatka. U ovim okolnostima shvatio sam da taj početak mora uspjeti. Hedo Meša je u svom stilu, kao
mačka, ved vidnom kišovitom jutru išao prema šatorima. Bojao sam se za njega, jer četnicki stražar je bio
deset metara ispred njega okrenut ledjima.
Pošao sam pažljivo iza njega i prišao uz sami šator, a za mnom je išao ostatak grupe. Vidjevši da ga
pratimo, osjetih da se Mešino lice ozari. Rukom mu pokazah da du baciti bombu ispred šatora, da se pazi
i da bude spreman da zarafala po šatoru, a ovaj stražar je moj. Bilo je to školski izvedeno u dva minuta.
Meša je vec bio u šatoru, a ja za PAM-om. Ipak, dva četnika su pobjegla niz strminu kotrljajudi se više
nego što su trčali. Počele su i ostale grupe, čuo se vrisak na Kiku, dominantnoj koti iznad Drinska. To bi
mogli biti naši, svi smo se radovali i priželjkivali da još čujemo Ramiza Salida, koji je sa Maidom Čovrkom i
jednom grupom napadao na kudu, gdje je bila komanda ove četnicke jedinice, vjerovatno ojačane čete.
Magla, koja se polahko razbijala, koliko nam je u početku pomogla toliko je kasnije smetala i otežavala
situaciju. Jedna naša zasjeda je završila posao vrlo brzo lahko bez gubitaka. Uništeno je motorno vozilo, a
četnici bježe. Sve je išlo dobro osim veze koja je zakazala. Kurira je na neke pozicije bilo gotovo
nemogude poslati, jer svuda je stanje nejasno. Nismo završili bitku u prvom talasu. Četnici su se
osvijestili, a artiljeriju su uključili tek nakon dva sata borbe. Ramiz i Maid su imali probleme koje nisu
uspjeli riješiti. Četnici su ih iznenadili i Maid je vrlo teško ranjen, a Salid Ramiz poginuo. Htio je da se što
prije javi sa bogatim plijenom, eto, nije mu se ostvarila najveda želja, a nakon njegove pogibije i
Maidovog ranjavanja, ova grupa je djelovala izgubljeno.
Pokušao sam uključiti pomod, ali je ved bilo kasno. Oko deset sati sam tek doznao od Maida za rezultat.
Shvatio sam da nam predstoji težak nastavak dana i teške borbe, ali još uvijek sam se nadao.
Minobacačlija Smajovid, angažovan iz Rogatičke brigade, pokušao je sa prvim zarobljenim MB 82 mm i
MB 60 mm da parališe četnička uporišta, ali ga nije išlo nikako. Prepao se, pa mi reče da mu je
komandant naredio da bude u jedinici prije akšama. To me iznerviralo pa mu ljutito odobrih da ide, ako
mora. Pokušavali su nam pomodi i borci koji su se danas prebacili i čuli da je bitka dobro počela. Borci iz
ostalih grupa su držali pozicije koje su zauzeli, a moja grupa je vrlo efikasno djelovala okolo, tako da nas
četnici nisu mogli pješadijski ugrožavati. Prvi PAM koji smo zarobili je bio potpuno iskorišten, mada niko
do tada nije iz njega gadjao. Brdske topove nismo zatekli, mada su na prothodnom izvidjanju bili na Kosi
koju smo mi napali i lagano oslobodili. U ovoj bici je zarobljen i prvi MB 82 mm i još puno MTS-a, što
mene nije oduševljavalo. Teško sam mogao prihvatiti da Drinsko nedemo zadržati, što je ved u podne
bilo jako izvjesno, jer su četnici artiljerijom i oklopnim sredstvima razarali naše pozicije, koje uopde nisu
bile utvrdjene. Četnici se na Drinsku nisu utvrdjivali, jer mi nismo imali ničim, osim metkom, i to
štedljivo, da ih ugrozimo. Svi borci su pokušavali dati sve od sebe da ovu bitku dobijemo, a ja sam ispalio
četrnaest RPG projektila da uništim četiri stabilna četnička uporišta i jedan transporter u pokretu.
Transporter sam pogodio iz drugog pokušaja sa daljine od oko četiristo metara, što je moj najbolji
dosadašnji borački rezultat. Taj pogodak je preporodio borce, radost je bila neizmjerna, ali ne i preduga.
Magacin sa neprijateljskim MTS-om je takodje pogodjen i komandno mjesto je sprženo, tome se nisam
puno obradovao. Očekivao sam da demo to zarobiti. Ipak sam morao u to ja gadjati, kao i u utvrdjenje sa
baterijom MB 60 mm i novim PAM-om blizu četničkog komandnog mjesta. Sve grupe su napravile
rezultat, ali nismo ga sinhronizovali. Nismo imali potrebnu vezu i rezervnu jedinicu. Morali smo odustati.
Oko izvlačenja jedinica u toku dana bilo je puno problema, zato smo odlučili da to izvršimo nodu, a velika
prepreka je Drina koju treba preveslati sa ranjenim. U izvlačenju jedinice smo imali i poginulih. Jedna
kobna granata je ubila dva borca na pet metara od mene. Ja sam bio na škarpi iznad njih. Moji saborci
narocito Tajson, su vidjevši gdje je granata pala, vrisnuli: " komandant!" Ponovo sam imao srede. Dijana i
Sabaheta su pokazale izuzetnu hrabrost kao borci, i sanitet. Mene je mučila pogiblja Raimza Salida više
od svega ostalog i nisam mogao da se pomorim s tim da je to istina. To jedno veliko iskušenje od Alaha
dž.š., zaključih dok sam prelazio Drinu.
Saznao sam da su četnici bili u velikoj frci, te da su Višegrad praznili bježedi ka Srbiji. Ipak, nedostajalo
nam je puno toga u ovoj bici i malo srede. Teško mi je pala ova bitka, a puno sam uložio u sve i vodio
računa o svim detaljima.
Analizom bitke utvrdjeno je da smo uzeli puno MTS-a, ubijeno je ranjeno, vjerovatno, puno četnika. Ja
sam uvijek vjerovao samo vidjenom rezultatu. Neki borci su zaslužili nagrade, ali nisam imao kada ni
pomisliti da ih nagradim, niti imao čim. Kazniti sam mogao pet-šest dezertera, ali nisam imao snage.
Raspoloženje je bilo na nuli. Osjedao sam bolove u glavi i jako zujanje u ušima od detonacija oko mene i
dejstva RPG-om, bez zaštitnih sredstava. Značajno sam oštetio sluh.
U Medjedji me čekala vijest da Bekto želi da oslobodimo Brodar i da de on dotjerati PAT kao podršku i
pomod sa svojih dvadesetak boraca. Želio je idi na izvidjanje 07.09.1992.godine, ali ja sam oklijevao,
nisam imao ni snage. Ipak, su me popodne ubijedili da izadjem na Kostičku Gradinu. Pozicija Gradine je
omogudavala da, kao na dlanu, snimimo sve potrebne elemente za napad na Brodar. Prethodno smo u
mnogo navrata, gotovo neprekidno, sa područja Pisanje osmatrali i prilazili na uzvišenja nad
komunikacijom Višegrad - Medjedja preko Drine, naspram Brodara. Sa tih pozicija smo snimili sve
elemente za odluku o napadu na četničko uporište Brodar. Pozicija koju su četnici držali je bila vrlo
povoljna, taktički posmatrajudi za odbranu, jer je riječna prepreka prema nama bila sa obiju strana.
Misledi da mi ne možemo forsirati rijeke Lim ili Drinu, četnici su bili sigurni i na Drinsku, ali smo ih
iznenadili. I na ovoj poziciji, i to poslije Drinska, odlučio sam da forsiramo Lim po prijedlogu Bekta, Hodže
i Redže Mutapčida, borca sa naglašenim smislom za dobre borbene odluke koji je ovaj kraj dobro
poznavao i predlagao varijantu upotrebe jedinice. Sa izvidjanja smo se vratili predveče, a moje
opteredenje i žal za Drinskom me je tjeralo da prelistavam bitku i detalje analiziram uz stalno pitanje:
"Jesmo li više i jesam li mogao više?"
Na kraju duboki uzdah i neizrečen zaključak, nije bila sudbina. Pogibija boraca je otkidala i dio mene, a
pogotovo kada su to bili izuzetni borci i ljudi kao što je bio rahmetli Salid Ramiz. A tako je želio osloboditi
svoju kudu i svoje selo! Susret sa njegovom porodicom je bio nešto što mi je pokazalo još jednu kritičnu
stranu surovosti ove agresije i još jednu potrebu za dodatno snagom i sposobnošdu komandanta da
saopdi najbližim da su ostali bez oca, muža, sina, brata, unuka itd. i da preživi zajedno prve najbolnije
trenutke šoka najbližih. To ni profesionalni vojnici nisu učili niti se u normalanom životu moglo naučiti.
Gledajudi Ramizovih troje djece u selu Crijep kod Medjedje, u jednoj staroj trošnoj kudi, sjetih se da smo
prije desetak dana jedva izdvojili pola sata vremena i svratili do njih, osjetili toplinu porodične
harmonije, a sada sam u gorčini bola i teških scena besvijesti njegovih najmilijih. Osjedam krivicu za
njegovu pogibiju jer je sa mnom bio, jer sam ja komandovao u toj bici. Od mene se očekuje da spasim
sve one koji mogu da poginu, mada mi niko nije do sada rekao da sam kriv za nečiju pogiblju.
Pitao sam se ponekad, koga bi moralno krivili da ja poginem? Često su mi te slike bile prisutne.
Odogovor je, vjerovatno, mene, jer sam srljao, išao naprijed četnicima u susret. Teško je bilo teret
komandanta na ovom bojištu nositi. Morao si stvoriti sve preduslove za odbranu ,a nisi imao ni spretnog
vojnika, niti MTS-a, niti potreban kadar, zakonsko uporište niti pretpostavljenu komandu, niti hranu,
odjedu i obudu, cigarete, a kamoli platu i ostalo. Imao si početnu volju za borbu kod dijela boraca, koju si
morao stalno dogradjivati. Čime? Samo ličnim primjerom.







Brodar

Priprema odluke za Brodar trajala je do kasno u nod, a u toku pripreme su mi javili da je na području
Holijaka, na lokalitetu Butkove stijene, u izvidjanju i pokušaju da se što vjernije novinarima BBC-a
prezentira situacija, poginuo Salem Šabanovid i da je novinarka bila u opasnosti da pogine. To je uticalo
na koncentraciju za pripremu odluke, ali sam bio uporan i sa Bektom i Hodžom dogovorio detalje. Štab
smo upoznali. Nisu imali primjedbi na odluku, kao i obično. Precizirani su zadaci za pripremu jedinica,
MTS-a i ostalog. U roku dvadeset četiri sata PAT 37 mm je dovezen i ukopan na Pisanji, pripremljen za
dejstvo, ali i nedovoljno maskiran i utvrdjen, što je bio razlog da odgodimo napad za dvadeset četiri sata.
Moja odluka, sa kojom se i Bekto složio, je bila da u nodi prebacimo glavninu jedinica preko Lima, da se
do podneva tiho prebacuju ka Brodaru ispod Gradine (Strmičke) i da nakon posjedanja pozicija za
zasjede i juriš, izvrše dodatno izvidjanje sa bliske distance, a po prijavi spremnosti na moj signal sa
Viktorije počne dejstvo PAM-a i PAT-a. Moja pozicija, komandno mjesto, bilo je udaljeno osamsto
metara vazdušne linije preko ušda Lima u Drinu, nasuprot neprijateljskog tenka, a PAT je bio sasvim iza
mojih ledja i linija nišanjenja PAT-a na glavno četničko uporište je prolazila desetak metara desno od
naše pozicije, u istoj visini, što sam odmah u pripremi uočio, ali sam dobio dovoljnu sigurnost, kada smo
PAT učvrstili po pravcu i izdao naredbu da se ne smije pomjerati, osim po visini. Komandno mjesto su
uredjivali Hedo, Tajson i neki borci iz "16. maja," ali je dosta loše uradjeno, pa sam po dolasku na tu
poziciju naredio kako da se i doradi i utvrdi.
Pratim na kanalnoj motoroli stanje u grupama. Niko se ne javlja. To je dobro, nadam se da ide sve po
planu. Vizuelno sam mogao potpuno vladati situacijom i pomno sam pratio teren, a naročito dio blizu
tunela, gdje Bekto sa svojima treba da stigne. Gledajudi sam razmišljao: Može li biti nekih nepredvidjenih
problema?" Pogled mi se zadrža na tenku, oko njega četnici leškare, a šta de biti ako udju u njega ili ako
neko ved bude u njemu? Mene i moju ekipu ima ko' na dlanu. PAT je nešto bolje maskiran, ali i njega
može gadjati. Ne smije dejstvovati, rekoh u sebi. Moramo ga poklopiti vatrom. Dokle de četnici biti u
prednosti u modnom oružju? Ima li pravde i kada de stidi? Šta bi bilo da smo mi u njihovoj situaciji? Ništa,
ne bismo ratovali, jer nismo mi navikli tudi nejake. Ponovo naš sabur, merhamet i ponos, ali neka, to više
vrijedi od sveg oružja i orudja, osvojene zemlje i blaga. Njima zemlja nede trebati, oni de prije zemlji, a
što ne pogine u agresiji na Bosnu, brzo de kao bijeda i jad ginuti u medjusobnom klanju, jer oni su to
navikli. Toliko dugo ratuju, a nisu neki veliki ratnici. Viteštvo im je nepoznat pojam, a svoj bijes za
neuspijehe na bojištima iskaljuju na civilima, ženama i djeci. Eto, te i takve četnike trebamo napadati i
danas da bismo ih vratili sa tog prljavog puta srama i očaja, a koji im njihovi, nazovi vrhovni ljudi
prezentiraju kao sveti put uspjeha i prosperiteta, put ka "slobodi otadžbine" nekakve srpske države, a i
prethodna je bila najviše srpska i nije im bilo dovoljno. Bekto i njegovi odvažni diverzanti se pojaviše
neposredno pred ulazom u tunel. Hodža je na poziciji za zasjedu, a Pena Enver Kustura, mlad i obrazovan
rezervni oficir, biledanac, je blizu svoje pozicije za zasjedu. Nije se moglo puno čekati zbog Bektine
pozicije, a četnici su se poslije ručka jedva kretali vrlo loše rasporedjeni za bilo kakvu odbranu.
Rukom sam mahnuo da PAT počne i zasjeo za PAM, što ga zarobismo na Drinsku. Kod četnika je
zavladao haos, nije se znalo ko de gdje. Pratili smo samo tenk. Oko njega je bilo desetak četnika. Krili se
iza tenka i čekali prekid dejstva da pobjegnu više u šumu ili da uskoče u tenk, čega sam se najviše
pribojavao. Municije za PAT i PAM nije bilo previše, tako da se puno štedjelo. Iznenada je, iza Bektinih
ledja, projurio asfaltnim putem iz pravca Strmice oklopni kamion i uletio u tunel. Dobro je prošlo, ja sam
morao gadjati preko glave Bektovih boraca, što je bilo veoma rizično, ali eto bilo je bez posljedica, hvala
Bogu. Pozvah Hodžu i upitah: "Kako ti prodje ovaj kamion," on izgubljeno uzvrati "Ne znam kako
prolede." Je li sve u redu kod Bekte?“ upita Hodža. "Jeste," rekoh mu da pazi da se ovo ne ponovi! "Nede
sigurno," reče. Razgovor je išao šifrovan samo djelimično. Četnici su razbijeni. Pokušaji da im stigne
pomod su spriječeni i počeo i bezglavi fuk uz brdo ka Meremišlju. Pena se nije na vrijeme pojavio na
mjestu za blokadu tog dijela što je dovelo do toga da vedi dio četnika pobjegne ka Meremišlju. Musa
Adzem iz Goražda, sa svojim borcima, koji su bili dio Bektine jedinice, i borcima sa ovog terena, nije
pravovremeno stigao do mjesta zasjede, što je omogudilo da i taj pravac za bježanje bude bezbjedan
četnicima. Da smo to uspjeli blokirati, četnici bi imali Drinu i Lim ili predaju. Zbog ovih momenata, a
vidjevši da četnici bježe, mi smo prenijeli vatru sa tenka, oko kojeg nije više bilo četnika na one što bježe,
kada se pojave na čistinama. Bitka je dobijena, treba očuvati postignuti rezultat lagano dovesti bitku do
kraja.
Hedo je bio nestrpljiv i zamolio me da ode do tenka, da pretrči most. Nisam to dozvoljavao, četnici su sa
okolnih pozicija granatirali nasumice pokušavajudi nadi PAT i PAM i naše pozicije. Iznenada se čulo jako
ispaljenje granate. Pogledah u tenk. Dimi se, zatim i druge granate. Pomislih da neko od naših gadja RPG-
om, ali odmah shvatih da to nije dim od granate RPG-a jer je ispod mene odjeknula prvo jedna, a zatim i
druga eksplozija tenkovskog projektila. Gadjali smo po tenku što je, izgleda, zbunilo četnika, koji je uletio
u tenk ili je cijelo vrijeme bio u unutra i nije odmah smio dejstvovati. Nisam dugo znao šta je gadjao tenk,
jer nije ni komandno mjesto, moju ekipu, a niti poziciju PAT-a. Ispod nas nije trebao biti niko pa sam
pomislio da su to bili očajnički pokušaji. Od tog dejstva, od jedne granate, poginulo je sedam boraca koji
su, u znatiželji i radosti, htjeli što prije da vide našu pobjedu i oslobadanje Brodara, bez ičije naredbe
krenuli putem direktno na Brodar. Njihova pogibija, rano povlačenje Bektove jedinice prije potpunog
izvršenja zadataka i slaba blokada prema Meremišlju su osnovni razlog da ova bitka ne bude briljantno
izvedena, kao što je i zamišljena. Ponovo je pokazana izuzetna hrabrost Bektinih diverzanata, "Hodžinih
jastrebova" i ostalih, a Hedo Meša je ipak prvi pretrčao most i stigao do tenka, brzo i nevidljivo, u stilu
velikog borca i heroja, vrlo vješto i sa punom sigurnošdu. Vratio se na komandno mjesto i donio im danas
zarobljenu municiju za PAM. Četiri kutije.
Uporni smo bili da bitku dovedemo do kraja, mada su sutradan po nama dejstvovali avioni, ciljali su
komandno mjesto i PAT-ovu poziciju. Pokušao sam PAM-om uzvratiti prvo ja, pa onda i ostali članovi
ekipe, ali bezuspješno. Letjeli su visoko i brzo, zato nisu ni oni mogli biti precizni, sredom. Četnici, koji su
izabrali tunel kao svoju zaštitu, su bili jako uporni. Tek nakon nekoliko dana su savladani. Zbog naših
slabosti pokrivanja tunela na Brodaru,neki četnici su uspjeli pobjedi iz tunela, koristedi nod i naše
propuste. Iznenadili su me iskazanom hrabrošdu. Pogotovu oni četnici koji su ostali do kraja u tunelu.
Ponovo sam analiziro, čim dobih slobodan trenutak. Bitku smo dobili, dosta MTS-a zarobili, prvi tenk,
samohotku i jos mnogo ostalog MTS-a, pobili dosta četnika, uništili tri vozila, zarobili oklopno, ali imali i
nepotrebne gubitke. Da li je to peh, iskušenje ili sudbina koja je ponekad okrutna prema nama koje
napadaju sa ciljem istrebljenja? Zlikovci kojim bi trebala sudbina vratiti isto, a vrada im našom snagom,
hrabrošdu i mudrošdu da rukama zaustavljamo tenkove. Ima li pravde o kojoj čitasmo u velikim djelima i
gledasmo u dobrim filmovima ili je ona samo u beskonačnom životu, poslije ovozemaljske smrti, kako to
u velikom Kur'anu piše? Bojim se da je u ovom zemaljskom životu pravda još prisutna u bajkama, a da
smo mi svijet koji je izgubio vrijednost pravde i istine. Ipak, nadam se da demo uz Allahovu pomod
izdržati. Opet je svaki borac morao forsirati rijeku i Šta ako bude ranjen, pa još teško po nesredi, a mi
nikada nismo mogli imati dovoljno nosača ranjenih, ved su to bili borci iz bitke, što je često bilo
odlučujude.
Bitku smo prekidali da spasimo ranjenog.
Na Brodaru je bilo komičnih scena. Ponovo je Tajson bio u glavnoj ulozi. Ovaj put on i Hajtid Ahmet, moj
kurir za ovu bitku, mladi borac iz bataljona "16. maj“ su pokušali prevariti pčele i uzeti med iz košnica
koje su bile izmedju nas i četnika. Dogodilo se sljedede: Poslovi oko meda zahtijevaju poznavanje dudi
pčela, a ovi veliki borci su se ponašali kao sa zarobljenim pčelama i med, kao da je bio njihov proizvod,
pokušali samo istresti iz košnica. Upali su u zasjedu, pčele su sa svih strana dolijetale i poljupcima žaoka
dokazivale im da su suvereni vladari svog praga i svoje muke. Njih dvojica bi možda i odustali, ali obedali
su svom komandantu donijeti med i sad nema druge, ili poginuti ili dodi s medom. Meda su donijeli za
jedne dobre tegle od dva kilograma, a odnijeli su kantu od petnestak kilograma, ali su oni zato dobro
nadebljali. Interesantno, med uopde nisu jeli, a u licu a bogami i po tijelu, bijahu dobro debeli. Prvi je
stigao Tajson maskiranih očiju kao nikad do sada, nagulio sunčane naočale, složio mrzovoljnu facu
skrivajudi pogled od mene. Stiže drugi dan na komandno mjesto na Viktoriji i upita Hedu i Sabahetu: Ima
li šta novo?" a oni prsnuše u smijeh. Tajson se pridruži, skide djozle iza kojih se otkriše male, potpuno
slijepljene japanske okice, a lice rumenije, nikad vidjeno zaduhlo, pa nam je nas špicastoliki Tajson došao
ko stokilaš gledajudi samo glavu. Nisam mogao izdržati da i ja ne prsnem u smijeh. Zaboravih na četnike,
rat i Viktoriju od silnog smijeha, suze mi udariše iz očiju, a moradoh sjesti kako se u smijehu ne bih
zatumbao niz litice stijena koje su okruživale naše komandno mjesto.
"Šta to bi?" upitah Tajsona. "Ništa je ovo, gospodine komandante, kako je kurir prošao, ja sam dobar",
nasmijavši se odgovori Tajson. Eto, Tajson je i ovaj zadatak obavio kao i sve koje je dobio, a moja ekipa i
ja smo se u ovom smijehu dobro rasteretili.
Nikad nisam znao da li sam umoran i koliko, jednostavno zato što se nije odmaralo. Čini mi se da u ovom
vremenu, nisam smio, ili bolje rečeno, nisam imao kad biti bolestan. Hvala Bogu, zdravlje je izuzetno
dobro, iz dana u dan sam sve jači i brži. Umor je, ipak, prisutan u meni kao i u vedini boraca, ali ga nisam
osjedao ni psihički ni fizički, tako da su povremena istinska oduševljenja i duhoviti doživljaji, vjerovatno,
psihološki rasteredivali sve nas i davali nam dodatnu energiju da prihvatimo budude napore. Poslije bitke
na Brodaru, dodje nam u posjetu na komandno mjesto i komandant štaba TO Višegrad gospodin
Tvrtkovid Mehmed. U toku dana četnici su granatirali prostor oko Brodara, a mi smo imali slabe zaklone i
dobru sredu, hvala Bogu. Prazne čahure od PAM-ove municije smo čuvali, a samo ostedene bacali niz
stijene. Ove čahure su okredudi se oko uzdužne ose pravile zvuk vrlo sličan zvuku prodora MB granate,
neposredno pred pad na zemlju. To Meša Hedo iskoristi uz moj mig okom i baci jednu čahuru, a naš
komandant Štaba zaliježe uz stijenu, utopi se u nju kao da je tu rodjen i čeka kad de eksplodirati. Tajson
je prvi eksplodiro u smijeh a onda i ostali, ipak, ne previše jer je to naš komandant, doduše sa puno toga
što fali i da bude poštovan istinski od svih boraca.
Poslije Drinska i Brodara dolazile su razne informacije o četnickim gubicima, od onih da su četnici izgubili
preko dvjesto boraca u tim bitkama do onih realnijih da su izgubli sto, pa onda šezdeset i tako dalje. U
vijestima sa bojišta srpski Radio Višegrad je javljao da je deset hiljada muslimanskih fundamentalista i
Alijinih bojovnika napalo u dolini Drine nedužni srpski narod. U stvari, kako- tako naoružanih boraca kod
nas je bilo dvjesta do trista najviše. To, kao i mnogi drugi vapaji, podstaklo je neke velike četnike da se
pokrenu iz Srbije i Crne Gore i dodju na vrude drinsko bojište, oprže se i pobjegnu, ili vječito ostanu kao
žrtva svoje zablude i ludih ideja spasa četništva.




Živi štit na Zaglavku

Zaglavak, dominantni plato na lijevoj obali Drine na potezu Višegrad-Goražde, je četnicima bio jako
značajan pa su ved u septembru pokušali da ga se ponovo domognu. Ovaj put su angažovali elitne
jedinice ispred kojih su silom tjerani kao živi štit zarobljeni civili Bošnjaci muslimani. U jednom pokušaju
izvidjanja sljededeg značajnog objekta od Zaglavka prema Kočarimu, Ostrog vrha, idudi uz veliki Stjenoviti
uspon od Orahovaca prema Zaglavku, Šadir Tvrtkovid, komandir jedinice iz Orahovaca, predratni šumar,
Setkid Izet, šumski tehničar i ja diplomirani inžinjer šumarstva (sve šumari) i Sabaheta na samom izlasku
u livade ispod Ostrog vrha, čusmo žestoku pucnjavu i krikove. Iznenadjeni, stadosmo u zaklone na ivici
šume. Šadir u svom stilu pokuša malo naprijed da ispita stanje a Setkid, Sabaheta i ja se prebacismo ispod
livade južnije lijevo ka Zaglavku i nastavismo se penjati još brže, ali oprezno, a znali smo da je neki belaj.
Zaglavak je čuvala jedinica Šemse Džanke, jednog rastom vrlo sitnog, ali vrlo hrabrog borca koji je, ako
čovjek hode da mu traži mahanu, mogao samo nadi u tome što je obično puno pričao, uzimao zdravo za
gotovo što čuje i ne čuje i onda tjerao neku sebi znanu veliku pravdu. U zadacima je bio izuzetno
pouzdan besprijekorno ih izvršavajudi. Imao je nesredu da vodi jedinicu od tridesetak boraca od kojih je
pet-šest moglo stati uz njega i boriti se do kraja. Ostali su bili bez iskustva, dosta strašljivi i bez oružja.
Šemso je Zaglavak povremeno obilazio danju, a nodu stražario sa dva-tri bliza saborca. Domadi četnici se
nisu smjeli uputiti ka Zaglavku poslije gubitaka koje su tu imali u junu '92., da ih puškom tjeraš. Eto, sad
su tu, sa novim jedinicama, novim metodama ratovanja, koristeci "živi štit“ pokušavaju ponovo. Izlazedi
iz uspona na zaravan izmedju Zaglavka i Oštrog vrha primijetih ljude koji vrište i mole naše da ne pucaju,
da se predaju ili de njih četnici pobiti, a četnici rafalaju po zemlji iza njih. Ta zavrzlama mi nije bila jasna
odmah, kao ni Šadiru koji me pristiže i upita da li su oni naši što hodaju otvoreno po livadi. Nisam uspio
ni da pogledam, a kamoli da razmislim, zazvižda rafal iznad naših glava iz pravca Oštrog vrha. Legosmo i
gotovo zajedno šapnusmo: "Jesu, al' ovi što pucaju sigurno nisu." Pogledah iza ledja tražedi zaklon i
putanju, kako da pretrčim. Vidjeh Šetkida i Sabahetu kako pokušavaju dodi do nas. Odmahnuh im rukom
da idu nazad i da se sagnu što više mogu jer smo otkriveni.
Pogledah na plato Zaglavka, vidjeh neke ljude koji se kriju iza bukava i gledaju prema nama. Podigosmo
ruke Šadir i ja, a Šemso, prepoznavši nas, pozva glasom “hajte gore naši smo." Dovoljno poznat glas me
obradova. Šadir nas štiti vatrom, a nas troje pretrčasmo do šumarka, a onda zaštitismo Šadira u
pretrčavanju. Stigosmo do Šemse i njegovih pet-šest boraca, a ostali su udarili "fuk". Šemso je bio
presredan, nije mogao sakriti radost bez obzira što su granate ved počele padati oko nas. Odmah
organizovah odbranu Zaglavka. Četnici su napadali sa jedinicama jačine dviju ojačanih četa specijalaca,
tako su ih zvali, sa područja Brčkog i Bijeljine dovedene jedinice, i domadim četnicima kao vodičima.
Borba se razvijala žestoko, a mi smo izbjegavali pucati u ljude koje su tjerali kao živi štit, ved smo pratili
pokušaje četnika da nas stave u poluokruženje napadajudi sa bokova, jer preko poljane direktno prema
nama nisu mogli. Preciznom vatrom smo pogodili neke četnike koji su uspjeli da nam se približe, a onda
je nastala artiljerijska kanonada po nama dok su izvlačili ranjene. U borbu su uveli pragu i tenk, i to preko
poljane. Do ovog momenta nije stigao MB 60 mm, kojeg je Šemso morao imati na Zaglavku kao osnovnu
i ukupnu artiljerijsku podršku. Eto, nekim slučajem cijev je ostala, ali je konj koji nosi granate za MB i
PAM sa municijom pobjegao sa svojim gazdom.
Šemso je ljutito naredio da ga nadju, našto su dvojica jedva dočekala da dobiju taj zadatak kako bi,
makar malo, izmakli granatama. A četnike nije bilo teško razumjeti, i shvatiti šta žele pogoditi. Imali su
najčešde profesionalce-artiljerce tako da su otprilike i pogadjali ono što su gadjali, a nama je preostalo
da pratimo i eskiviramo. Upravo tako smo radili i ovaj put. Pratedi pravac dejstava uz poznatu lokaciju
orudja iz kojih dejstvuju četnici prethodne promašaje, izvlačio sam jedinicu ili pojedince iz pozicije za
koju sam očekivao da de biti pogodjena i bilo je sredno spašenih boraca, začudjenih, kako to da su
pobjegli od vjerovatne smrti. Šadirovo oko nije reagovalo na granate a ruka je bila jako mirna, Šemso se
borio da uveže liniju preciznim dejstvom ne dozvoli četnicima da pridju preblizu. Sabaheta je djelovala
kao iskusan borac pucajuci iz PM-M53, 48 mm, snajpera i automata stimulišudi na taj način borce.
Napokon, stigao je konj nosedi PAM sa municijom i granate za MB 60 mm, partizanac bez nišanske
sprave. Četnici su imali problema sa tenkom u kvaru ili strahu, a i transporter i pragu nisu smjeli poljem
upaliti, misledi da mi imamo protivoklopna sredstva. Nismo ih imali pa smo odmah počeli sa granatama
MB 60 mm, kako bismo ih zastrašili što više. Tako je i bilo poslije nekoliko vrlo nepreciznih, pale su dvije-
tri precizno upudene granate. Šemso je držao MB, a ja pripremao punjenja, nišanio i ispaljivao, i eto,
preplašismo jadne specijalce, povukoše se nakon tri-četiri sata borbe. Kod naših boraca se osjedala
ogromna snaga i radost, svi su bili veliki ko' Zaglavak, a četnike su posmatrali kao miševe koji samo
dobro bježe kad im se odgovori sličnim njihovim.
Šemso je odao priznanje "četvorici" koji su mu pomogli a za sve je sa Džankida donešen ručak, pravi
domadi pendjeviš i kako bi Tajson rekao “vrhom puna" tegla kajmaka. Pokušao sam provjeriti ko od
boraca zna rukovati kojim naoružanjem i utvrdio da hitno treba objasniti svako oružje, jer jedino Šemso
zna dejstovavati svim oružjem. Čim su uredjeni i popravljeni zakloni za dejstvo iz ležedeg stava (jer se
očekivao povratak četnika), samo su osmatrači ostali da budno prate bojište, a ostale borce sam pozvao
u jednu udolinu i za kratko vrijeme pokazao rukovanje svim oružjem i MB-om. Šadir i Sabaheta su
požurili da jedu dok se pendjeviš nije ohladio. Upozorio sam ih vrlo oštro da to ne rade dok ja ne
dozvolim. Pendjeviš se podgrijavao, a Šadir je u dogovoru sa Sabahetom otvorio teglu sa kajmakom i
pomalo su krišom mazali po komadicima pšeničnog hljeba. Primijetio sam to i rekao da to ne rade, da de
svi borci pomalo pojesti zajedno. Ponovili su to kroz smijeh misledi da du im oprostiti. Prišao sam, uzeo
od Šadira teglu sa kajmakom i bacio je otvorenu u grm. Kajmak, koji sam ja željno čekao i koji su mnogi
borci ovih dana mogli samo sanjati, eto, ja sam bacio u nepovrat. Zašto ? Zato što nije bilo po mom
naredjenju i želji da svi borci sjednu i zajedno pojedemo to što ima. O ovom gestu su borci kasnije u
mom odsustvu različito komentarisali, a ja znam da sam prebrzo reagovao.




"Krug"

Veliki, ogromni, najvedi, rezultat u ovom vremenu u Bosni napravile su jedinice iz Goražda koje su nakon
oslobadjanja lijeve obale Drine oslobodile 18.09.1992. godine i desnu obalu. Goražde je slobodno. Borbe
koje su u operaciji "Krug" vodjene ulaze u istoriju kao zvjezdane misaone šahovske partije u kojima je
pokazana hrabrost na ljudskim granicama i filmskim maštama. Zaja, Pelam i Reko su vodili brigade a Štab
TO Goražde je koordinirao aktivnostima. Na čelu Štaba je bio komandant, major Hrapo Husnija, staložen
čovjek, naizgled tih, a vrlo odmjeren profesionalac sa puno životnog i ratnog iskustva. Ved teško ranjen
nastavio je da komanduje i eto uspješno, uz ogroman, pa zašto ne redi sopstveno mišljenje, i najvedi
doprinos komandanta 1. drinske brigade, kapetana Zaima Imamovida. Teško je nabrojati i rangirati sve
one koji su takodje dali izuzetno veliki doprinos oslobodjenju cijele teritorije opdine Goražde i dijelova
opdina Rogatica, Čajniče i Pale, ali sigurno je jedno: najviše su (sve) dali šehidi i neka im je rahmet, a od
Allaha dar dženet, od nas koji se dalje nastavljamo boriti za Bosnu i slobodu naroda u Bosni, velika hvala.
Izuzetno značajnu ulogu u odbrani Goražda, a i u oslobadjanju, odigrao je predsjednik Ratnog
predsjednigtva Goražda gospodin mr Hadžo Efendid koji je držao konce u svojim rukama i pratio
aktlvnosti te dobrim dijelom obezbjedjivao preduslove za aktiviranje raspoloživog potencijala. Kao glava
kude donosio je, uglavnom, vrlo efikasne i pozitivne odluke, što je bilo izuzetno značajno u vremenu kada
se odbrambeni sistem izgradjivao na bazi autoriteta pojedinaca kojih je bilo relativno malo.
Izo Efendid, načelnik Štaba TO nas je posjetio u Medjedji i ispričao kako se vodila operacija "Krug."
Čestitali smo mu, a kasnije smo komandant Štaba TO Višegrad i ja otišli i čestitali vedini učesnika
komandanta jedinica i predsjedniku Ratnog predsjedništva, gospodinu Hadži Efendidu. Ja sam, kao i
uvijek kada sam dolazio u Goražde, posebno skoknuo do Bacaka, Prljaca, Mersedu Prletu, Sulji Džogi,
Zorlak Mustafi Zoki, Rogi Salki i ostaloj ekipi, čestitao na izuzetnom rezultatu i dugo u nod slušao njihove
utiske, a onda im prenio moje sa višegradskog bojišta. Porodicu sam obišao nakratko, tek smo uspijeli da
se vidimo. Zaima Imamovida Zaju sam vidio kao teškog ranjenika, ali i dalje kao velikog optimistu, heroja
i vojskovodju još jačih motiva. Ranjen je nakon oslobadjanja lijeve obale u toku ulaska njegovog vozila u
Goražde.Niko nije očekivao da de nakon prolaska svih četnickih uporišta Zaimovo vozilo aktivirati
protivtenkovsku minu u Goraždu. Zaista, velika nesreda poslije njegove i naše velike pobjede, ali i sreda,
jer je samo on mogao ostati živ poslije takve eksplozije. Oslobadjanje Goražda je bio ogroman podsticaj
za borce višegradske brigade da naprave nešto slično uz pomod boraca Goražda i ostalih u ovom
drinskom okruženju. Ali, goraždanska euforija je imala i svoje loše refleksije na nas u Medjedji i okolo.
Narod je pohrlio u Goražde, a sa narodom i dio boraca da nadje smještaj za svoje. Medjedja je ved
razarana sa Meremišlja, sela iznad Brodara na desnoj obali Drine. Četnici su iskoristili našu neodlučnost
da izadjemo na Meremišlje i dovezli artiljeriju, utvrdili se i postavili odbranu na taktički vrlo važnoj, a
ujedno, i izuzetno dobroj poziciji.
Druga negativna refleksija ogledala se u ogromnoj razlici u opteredenosti boraca u Goraždu i kod nas,
oko Višegrada, pa su borci bježali i tražili utočište i podršku u goraždanskim brigadama kako bi se
odmorili, jer oni nisu odmora imali uopde, a u Goraždu je bio 5:25 odnos angažovanja i odmora u to
vrijeme.
Treda je bila što intenzivna dejstva nisu nastavljena, ako ne prema Višegradu onda bar na nekom
drugom pravcu, kako bi četnici bili više opteredeni jer su prema nama u to vrijeme "kidisali," a oni četnici
oko Goražda su bili spremni bježati do Beograda, vjerovatno.
Četvrta, u Goraždu je brzo život ponovo počeo kao da agresije više nema i da je nede ni biti, pa je to
ponekad, poslije bitke na višegradskom bojištu i dolaska u Goražde, borcima djelovalo nespojivo. Pun
grad boraca, kod nas linija odbrane ne može da se spoji, a kamoli da imamo rezervu za napad. I još kad
te iz kafane neko pita, protežudi se: "Dokle su, bogati, četnici stigli i imaju li šanse da dodju do
Ustiprače," odgovorio bi mu svašta, ali najčešde kažeš: "Nemaju."

Trbosilje slobodno, a Bogdasići u plamenu

Ovih septembarskih i oktobarskih dana spremale su se nove akcije uglavnom, svako u svom pravcu i svi
su svoje argumente iznosili, ali slaba fajda od puno dogovora u Goraždu. Osta da mi pokušamo u svom
pravcu sami, za sad ništa novo sem nešto jače podrške u oružju po naredjenju Zaima Imamovida, iz
njegove brigade najviše. Šteta, moja ideja o spajanju sa jedinicama Žepe i Srebrenice nije ozbiljno ni
razmotrena do kraja, a bila je izvodljiva sa naših pozicija i sa snagama koje smo imali.
Drina bi bila slobodna na lijevoj obali od Osanice do Zvornika. Bili bismo jači i imali bismo puno bolju
ukupnu poziciju. Da li je to bilo previše teško ? Možda i jeste. Oko Goražda je, ipak, još bilo vrudih
bojišta, uglavnom u zoni Prve drinske brigade. Vrude je bilo još na rogatičkom pravcu, ali na
višegradskom nije prestajalo, čini mi se. Kad četnici stanu, onda mi diverzantski, uglavnom brzo i
efikasno uz racionalnu potrošnju municije, pokažemo da nigdje nisu sigurni. Domadi četnici su jedva
čekali posljednji vikend u mjesecu koji je nerijetko trajao i sedam dana. Tada su njihovi spasioci dolazili iz
Srbije, Crne Gore i pladenici iz Rusije, Rumunije... i izvodili uglavnom žestoka ofanzivna dejstva, a oni bi ih
samo uvodili i upoznavali sa terenom. Medjutim, mi smo i u jeku njihovih ofanziva diverzantskim
akcijama stvarali pravu zbrku tako da često četnici nisu znali gdje prije da napadnu. Naša manja jedinica,
koja je još uvijek kontrolisala područje Crnog Vrha, je stvarala ogromne probleme četnicima na
komunikaciji Višegrad-Sjemeč pa čak i u predgradju Višegrada, Polju, što je direktno pomagalo
jedinicama koje su napadnute. Isto su radile i ostale jedinice i uvijek smo imali pripremljen zadatak u
rezervi. U septembru '92. četnici su pokrenuli vikend-ofaiizivna dejstva sa učešdem svih jedinica taktičke
grupe "Višegrad." Uz gostovanje specijalnih jedinica napadnuta je gotovo cijela linija odbrane
1.višegradske brigade, ali glavni pravac napada je bio Zaglavak- Bogdasidi - Medjedja, a sporedni
Trbosilje-Kostice-Medjedja.
Početni uspjeh imali su u oba pravca. Dok su na Zaglavku zadržali taj uspjeh nekoliko dana, na kostickom
dijelu su bježali ostavljajudi zagrižene komade hljeba, napunjeno oružje i orudje i ratnu zastavu, kada
smo mi uzvratili direktnim kontraudarom. Zakir Jamak je vrlo hrabar, fizički snažan i snalažljiv borac, ali i
sve sposobniji starješina. Kada primi zadatak, učinit de sve da ga izvrši. Za njega nema bezizlazne
situacije. Ponekad se opusti, ulijeni i izgubi volju, ali se brzo vrati i ponovo je onaj neustrašivi Zaka.U
ovom kontraudaru je briljirao.
Ovo je bila prva zastava koju su četnici ostavili.
Zakir i ja smo do nje zajedno dopuzali, nadajudi se da su četnici još tu. Ostali borci su nas u stopu pratili,
što me je oduševilo. Ni sada, kao ni mnogo puta ranije, zadnju fazu, gonjenje, nismo izvršili, a da jesmo,
tada se uplašeni četnici ne bi zaustavili do Rudog, sigurno. Poslije ovog žestokog "fuka" četnici su odlučili
da nam se revanširaju. Doveli su nove snage ojačane sa novim borcima i starješinama (nama
nepoznatim). Utvrdili su se na Trbosilju i pripremali jači napad na Kaostice. Pošto su sa pozicije Trbosilja
četnici mogli vrlo precizno dejstvovati po komunikaciji Medjedja-Ustiprača, morali smo, radi
neophodnosti korištenja iste, uzeti tu poziciju. Pokušali smo sadejstvom s našim susjedom na desnoj
obali iz Goražda (43. drinska brigada) ali to sadejstvo, i pored mog čvrstog dogovora sa Feridom
Dizdarevidem Dizdarom, veoma sposobnim starješinom ove jedinice, nije realizovano po dogovoru.
Nismo odustajali. Otišao sam na borbeno izvidjanje sa bliže udaljenosti četnickih pozicija na Trbosilju
radi donošenja što kvalitetnije odluke. Hodža me uvjeravao da su četnici locirali neku ogromnu
skalameriju sa oružjem, da je niko do sada nije vidio, a da se vrti u krug plato sa oružjem, što sam
prihvatio kao mogude, ali da je duga oko petnaest metara a široka oko šest metara i da ima, kako Hodža
reče, rogove, nisam mogao. Normalno, nasmijao sam se, a zatim Hodži sitnim provokacijama oštrio
živce.
Kada smo došli u toku izvidjanja u poziciju da djelimično vidimo tu skalameriju, Hodža mi šapnu: "Ne vidi
se ni pola, to je nešto ogromno," podizudi fes uz glavu, upita me:" Znaš li šta je to, je li taj VBR na
vozilu?," "Ne znam, nisam siguran i ne vidim dobro," odgovorih mu kratko. Stvarno nisam dobro vidio jer
je skalamerija sklonjena u zaklon i samo su virile cijevi za koje Hodža reče da su rogovi. Bilo mu je drago
što ni ja ne znadoh o čemu se radi pa mi dobaci: "Nije ni čudo što ja "polupismen" čo`jek ne znam, ved vi
školovani oficiri, šta ste učili u toj školi," pripodiže fes, uvuče zrak kroz nos i više kroz nos nego kroz usta,
progovori :"Hmm…” u znak čudjenja. Pripremljena je kvatitetna odluka i nakon detaljnog izvidjanja nije
mogla da se pronadje pozicija za komandovanje bitkom sa koje bi se imala dobra preglednost i bilo
mogude ostvariti dejstvo po neprijatelju u presudnim trenucima. Odlučio sam da komandno mjesto bude
na drugoj strani Drine, na poziciji Radičke gradine koja je bila preko puta Trbosilja i u približno istoj visini
kao i Trbosilje, a sa koje su se pozicije četnika vidjele kao na dlanu. Teško mi je bilo prihvatiti da sam na
"suhom,"' da ne budem uz borce, ali eto, tako je preostalo ako hodu da se ostvari podrška jedinicama
MB grantama PAM-om.
U prvom pokušaju 28.09.`92. sve je išlo traljavo: i uvodjenje jedinica i podrška, a napad je zaustavljen
bez mog odobrenja sa komandnog mjesta. Jednostavno, pucanje pješadijskom municijom je utihnulo. Na
moje pozive radio-uredjajem niko se nije javljao. Znao sam da je neko poginuo, ili teže ranjen. Mislio sam
da je Hodža, a to se desilo Sabaheti, ženi koja je po svojoj volji i inatu sa saborcima htjela po cijenu smrti
ostvarliti što bolji rezultat. Ranjena je teško u stomak u toku našeg napada pripremajudi se za dejstvo iz
RPG-a sa brisanog prostora. To se zove hrabrost i ludost, ali to nisu mnogi mogli, ni smjeli. Poslije
operacije u Goraždu, koju su izveli hirurzi iz Zenice, oporavila se izuzetno brzo. Pokušaj napada na
Trbosilje je ponovljen 03.10.1992.godine. Bitka je dobijena kao šahovska partija, a sa komandnog mjesta
je postignut odlučujudi rezultat MB-om i PAM-om. MB granata 82 mm, posljedna od osam preostalih u
rezervi, je pogodila pravi cilj: u zaklon četnika, poslije čega je nastala zbrka u pokušajima da se poginuli i
ranjeni četnici izvuku. Nakon što je PAM-om sa komandnog mjesta prošarao po vozilu koje je stizalo kao
pomod četnicima i pomod je pobjegla nazad, tako da su naši imali znatno lakši posao, a da je trebalo i
teži bi se odradio. Daljinar za navedeni pogodak sam upisao i bio je 6-23 a daljina 2200 m. Radovali smo
se na komandnom mjestu, posada MB-a i moja ekipa, sve dok neko od prisutnih nije primijetio plamen
na Bogdasidima. Četnici su zauzeli Bogdaside, pale kude i vesele se. To me puno pogodilo. Nisam mogao
predvidjeti da de Bogdasidi, gotovo bez otpora, pasti. Svu krivicu sam vidio u komandiru jedinice, Azizu
Tahmazu, a on je ranjen. Samoranjavanje.
Možda i nije mogao puno učiniti. Tu su četnici doveli jaku jedinicu, a bitku je izgleda vodio Rajko Kusid.
Očekivao sam susret sa njim i nadao se da du mu vidjeti oči u poziciji kada podigne ruke, kao on meni na
Gornjoj Lijesci početkom aprila '92.godine. Ona skalamerija, Hodžina zagonetka, bijaše praga. Četnici je
ostaviše na Trbosilju jer nisu imali kad ni da je upale kako treba. Vrlo opasno orudje, zastrašujudeg
dejstva sa vrlo dobrom preciznošdu, pokretna i djelimicno zaštidena, prestrašila mi je Hodžu pa sam
mislio da se nede modi povratiti. Zarobljeni plijen je bio impozantan, ali je praga bila najatraktivnija.
Uzimanjem Trbosilja situacija na desnoj obali Drine se potpuno raščistila i moguda je nesmetana
komunikacija prema Goraždu preko Ustiprače, ali zauzimanjem Bogdasida sa jedne i ponovo Zaglavka sa
druge strane, naša pozicija na Džankidimaje potpuno ugrožena i naša jedinica jačine čete je u sendviču.
Zaglavak je pao našom nemogudnošdu da ga pokrivamo uvezanom linijom (nismo imali niti dovoljno
boraca , a naoružanja svih vrsta ispod trista cijevi, sa lovačkim oružjem). Bilo je i nepotpunog izvršavanja
naredjenja tako da nodu nikoga nije bilo na dijelu linije odbrane, a to se prikrivalo od mene. U večeri
03/04.10.1992.godine nismo imali vremena izvršiti analizu bitke, ja sam izdao samo bitne zadatke i sa
mojom ekipom produžio na Džankide. Ostali su stigli ujutro sa dijelom jedinica. Hodža se prehladio,
vjerovatno puzudi do prage (na Trbosilju). Nije mogao izdržati. Četnici su ponovo, nakon cjelodnevne
bitke, otjerani sa Zaglavka. Ovog puta su to bili više strani nego domadi četnici.
Ponovo su imali problema sa protivtenkovskim minama i to istom mjestu gdje su ved jednom izgubili
transporter, ovaj put Tamid, nepoznatim teretom. To je ubrzalo njihovo bježanje sa Zaglavka u nodi
5/6.10.'92.godine. U ovoj bici učestvovala je i ekipa pukovnije Naim Kulenovid "Dajdžini," jačine jedne
desetine do voda, koju je predvodio Dolovac Senad, momak sa kojim sam zajedno radio prije agresije u
Terperitinu, a malo bolje ga upoznao u toku ljetovanja na moru u kampu preduzeda. Tada je preplivao
Bokokotorski zaliv u Baošidima, što je bio pravi podvig, i kad je izašao iz vode, vidio sam krvave crte na
vratu od kretanja glave iznad vode prilikom plivanja. Mogao je rukom, bez problema dodirnuti
provodnike sa živom strujom i još mnogo toga neobičnog. Eto, sada je tu stigao iz srednje Bosne da
pomogne da udjemo u Višegrad. Prvi zadatak koji sam mu dodijelio bilo je konsolidovanje naše jedinice u
Holijacima i po njegovoj želji izvidjanje Osojnice koju je dobro poznavao, a koja je prigradsko naselje
Višegrada. U ovoj bici je pokazao da ima puno znanja, previše hrabrosti, a momci koje je vodio su bili
dobro obučeni i opremljeni. Besprijekorno su izvršavali naredjenja. Teško je ranjen u glavu ne osjetivši
slast pobjede na Zaglavku, evakuisan hitno do Goražda i spašen. U svakoj od naših bitaka pripremana su
nova iznenadjenja i to bez nekih pravila koja četnici mogu predvidjeti, uglavnom originalna. Mislim da je
to, i diverzantske akcije, najteže padalo četnicima jer nisu imali odbranu za takvu borbu. Slično kao
Zaglavak, uzeli smo i Bogdaside 06.10.'92. Napali smo, a četnici su naveče pobjegli, jer nisu smjeli tu
zanoditi.
U napadu na Bogdaside utrošili smo puno MTS-a, a nismo zarobili ništa, jer su četnici uspjeli planski da
se izvuku. U toku naših napada obično su koristili podršku artiljerije da se konsoliduju što su žestoko
ispoljili kad je bilo kritično na Bogdasidima, a mi nismo imali neke posebne zaklone osim prirodnih, gdje
ih ima. U mojoj ekipi je bio i Nedžad Demir, brat Dževada Demira, koji je nestao u onoj sumnjivoj bici na
Gornjoj Lijesci. Ostatak moje ekipe je čuvao zaledjinu u šumom obraslom području oko Bogdasida,
sjeverno prema Ivici i Sjemeču, jer je postojala mogudnost da nas četnici napadnu sa ledja u toku našeg
napada. U jednom momentu, haubička granata ispaljena sa rogatičkog dijela, pade dvadesetak metara
od nas. "Ostavi PAM i potrči za mnom," rekoh Nedžadu, koji je PAM ipak ponio. Shvatio je šta sam
predosjetio. I to se dogodilo. Druga granata je pala ispred samog komandnog mjesta naše pozicije PAM-
a koji im je puno muka zadavao toku bitke. Da smo ostali tridesetak sekundi bili bismo razneseni. Ponovo
smo se vratili na istu poziciju za pet minuta i dejstvovali po neprijatelju. "Kako si znao, komandante?"
Upita Nedžad poslije bitke. "Predosjetio sam i obistinilo se", kratko odgovorih. Vjerovatno da kroz stalnu
borbu neprijatelja nesvjesno upoznaš više nego što misliš i znaš kako se ponaša u kojoj situaciji. Bjekstvo
neprijatelja u toku te nodi sam predosjetio sa velikom sigurnošdu i ujutru to provjerio pucanjem sa
Džankida u pravcu Bogdasida. Hodži sam rekao, nakon što nije bilo uzvradanja pucnja, da su četnici
pobjegli.
Nejčešde sam bio u pravu, pa i sada, mada mi nije bilo zadovoljstvo kao kada bježe u toku bitke, ali
oslobodjena je značajna pozicija za sadejstvo sa rogatičkom brigadom. Analizirajudi postupke četnika u
različitim situacijama, zaključio sam puno značajnih odlika o načinu ratovanja. Odlika koju su često
ispoljavali je strah od blizine naših jedinica u nodnim uslovima. Ponekad je bilo dovoljno da naš vojnik u
nodi puca sa deset različitih pozicija sa bliže distance da četnici napuste misledi da de u nodi uslijediti
napad. U našem nastojanju da oslobodlmo Bogdaside, poginuo je izuzetan borac i komandir voda pa
čete, borac koji je znao samo naprijed previše hrabro da bi bilo razumno, starješina koji je u Hamzidima,
selu nedaleko od Višegrada, odbio da preda oružje četnicima, organizovao jedinicu i pripremio za
odbranu naroda. Poginuo je Himzo Vilid. Četnici, "Beli orlovi" i slični, su ga odvodili u vremenu prisustva
Užičkog korpusa u Višegradu na razna ispitivanja. Na kraju im je pobjegao i uzeo pušku. Imao je je ljudski
pristup borcima, borio se za njih, a oni su mu uzvradali poštovanjern i izvršavanjem dobijenih naredbi.
One, koje su četnici vodili na strijeljanje u Sase (naselje na desnoj obali Drine) preko puta Hamzida, uspio
je ponekad spasiti pucajudi po četnicima prije njihovog iživljavanja nad žrtvama. Moje naredbe su od
njega bile profeslonalno prihvadene i, uglavnom, izvršavane do njegovog maksimuma, a često je to bilo i
više od zadatog. Očekivao sam da de to biti uskoro komandant bataljona, ali sudblna je to spriječila.
Neka mu je rahmet duši, hvala od onih koji se boriše za Bosnu za koju se i sam borio i Dženet od Alaha
dž.š.




Istočnobosanska operativna grupa-IBOG

U nastavku mjeseca oktobra počelo je planiranje nove organizacije vojske na prostoru šire slobodne
goraždanske teritorije. Na ove prostore po zadatku je stigao potpukovnik Ferid Buljubašid i nakon
upoznavanja sa situacijom u Goraždu, posjetio je našu Komandu u Medjedji. U kratkom razgovoru vidio
sam da se radi o školovanom oficiru, vanredno visokih kvaliteta, a ljudskim pristupom je plijenio. Bilo mi
je drago i očekivao sam pozitivne pomake, ali ni on, kao ni vedina ved dokazanih starješina, nije imao
prolaz na sva goraždanska vrata. Pojedincima nije bio po volji, a nije mu još data ni prilika da se dokaže.
Svi ljudi imaju odredjene slabosti što je bilo očekivati za svakog od nas. Feridu sada, a još više meni,
velike probleme stvaraju naši ljudi. Neka, uslovno rečeno, štapska opozicija. I dok sam ja od Štaba OS
Goražde odlično prihvadan kao starješina sa visokim rejtingom, dotle su moje dojučerašnje štapske
kolege činile sve da me što više oljagaju, a rezultate koje je postizala jedinica stavljali pod ogromnu lupu
njima svojstvene kritike. Igralo se jako puno prljavih igara koje je Ferid pravovremeno shvatio i puno mi
pomogao da prevazidjem naše subjektivne slabosti, a prva višegradska brigada bude vezana za IBOG
(Istočnobosansku operativnu grupu). Saradnja sa mojim prvim pretpostavljenim, potpukovnikom
Buljubašidem, je počela sa njegovim oduševljenjem rezultatima koje je ovih oktobarskih dana postizala
Prva višegradska brigada, u izuzetno teškim uslovima bez igdje ičega, takoredi.



Meremišlje

Na svakoj poziciji koju smo posjedali imali smo makar okviran plan napada na neprijatelja i često su naše
odbrane bile aktivne, što je neprijatelja dovodilo u znatno težu poziciju od planirane. Ponekad mi je bilo
teško donijeti odluku, koja dejstva prije poduzeti, u kom pravcu, kada su u pitanju naši napadi.
Komandire nižih jedinica sam pozivao na referisanje. Prijedlozi mojih pomodnika i komandira su često bili
u duhu moje, ved pripremljene, odluke. Ponekad su u kasnim nodnim satima komandiri dobijali zadatak
da ujutro postroje jedinice, prenesu zadatak, i odmah idu na izvršenje. Po mnogim elementima brigada
je bila manevarska i oslobodilačka, ved od svog formiranja. Zapovijesti za izvršenje b/d nisam imao kada
ni okvirno napisati, a kamoli spustiti u pismenoj formi do nivoa komandira voda. Ipak, ovaj koncept za
bitku na Meremišlju sam uspio, bar djelimično, definisati u rukopisu. Sa pozicije Meremišlja četnici su
artiljerijski vrlo precizno ugrožavali centar Medjedje, uništivši gotovo sve stambene objekte i ubivši
nekoliko civila potpuno paralisali kretanje u toku dana, pa je stanovništvo moralo napustiti objekte u
centru. Dio stanovništva je preselio za Goražde, a vrlo malo se dislociralo u drugi, sigurniji dio Medjedje.
Velika greška napravljena je nakon oslobadjanja Brodara, što nismo uzeli liniju Golo brdo-Bujak, a Brodar
nam više ne bi bio bitna pozicija. Priprema bitke za Meremišlje je trajala više od petnaest dana, a
izvidjanja su u kontinuitetu trajala oko trideset dana.
Na izvršenje se polazilo ved dva puta i odustajalo, jer je neko kasnio ili je nešto nedostajalo. Uspjeh je
bio izdvojiti iz jedinica potreban broj boraca i oružja za bitku a istovremeno biti na linijama odbrane.
Lovačka puška je zlata vrijedna. Odluka je tako pripremljena da je najteža faza bitke neprimjetno
uvodjenje jedinica četnicima na blizinu od petnasetak metara i to se mora nodu, kroz šumom obrasla
područja, korak po korak ili danju, uz dobru maglu. Uvodjenje jedinica petnaestog na šesnaesti izvršeno
je nešto sporije od planiranog vremena, nečujno, uz korištenje prirodno gusto obraslog šumskog
prostora, potoka i uz veliku pomod vodiča. Sinhronizacija kod uvodjenja jedinica do pozicija za juriš sa
iznenadjenjem nije postignuta pa su neke jedinice dugo čekale na prijavu gotovosti za napad ostalih i
moje odobrenje za početak napada. Nešto, što nisam predvidio, je omogudilo da to čekanje i prilazak na
deset do sto metara četnicima bude neotkriveno. Magla nam je bila presudna pomod, jer praktično smo
četnicima bili uz šatore na početku našeg napada. Kombinovana ekipa iz svih bataljona bila je jačine
dviju četa, ali je u sastavu bila kvalitetom najjača do sada u jednoj bici. Hodža je vodio svoje iz "Vatre,"
Zakir Jamak diverzante iz "Čola" Hajro Lagumdžija najbolje iz Lima," Fahro Račid odabrane iz 16. maja."
Sa komandnog mjesta Kosticka gradina uz pragu i PAM i MB 82 mm, kojim je bilo potrebno ostvariti
podršku ispred naših snaga i četnicima ubrzati bijeg i predaju, pratio sam pripreme za početak napada i
davao dodatna kratka naredjenja.
U šifrovanju elemenata za komuniciranje sredstvima veze, početak napada je bio poziv na kahvu.
Ubrzavao sam početak napada plašedi se da neko bude otkriven i da bitka počne kobno, jer bi tada bilo
teško nastaviti. Faktor iznenadjenja bi ved tada bio izgubljen, a bitka je planirana, u velikoj mjeri, na
faktoru iznenadjenja. Na sredstvima veze najčešde mi se javljao Hodža u svom stilu: "Jesi li pristavio?"
"Je li provrela?" "Je li došao neko od ahbaba naših?" "Reci him da požure eto i mene, imam him svašta-
nešta pričati." To je malo dosadilo ostalima pa su tražili od mene da Hodža dodje na tu kahvu, ako ne
dodje da de oni popiti i bez njega. Osjetio sam da im je gusto i da mogu biti otkriveni i požurio Hodžu sa
pripremom. "Hajde prijatelju zalivena je, ne čekam te više," rekoh na kraju, a on mi reče "Pamuka imam
puno, ubio se za jorgana, meni smeta ne znam sta du sa njim." Taj pamuk je bila magla i Hodža nije imao
preglednost za kompletan logor pa nije smio početi bitku. Negdje oko desetak minuta prije dvanaest
sati, 16.10.92. počela je brza šahovska partija. Nakon što je vjetar rastjerao maglu, a svi potvrdili
spremnost, dao sam znak da je kahva nasuta. Bitka može početi! Za pola sata postignut je osnovni cilj:
ovladano je sedlom Meremišlja, a mnogi četnici nisu mogli pobjedi. Preko dvadeset je ubijeno, a bilo je i
zarobljenih: medju njima Brane Šimšid Crni, predratni drug mog brata Halila. Ipak, zarobljenik za rasplet
je bio Mido Obradovid. Važio je i prije početka agresije za potencijalnog vojvodu i ispunio očekivanja. Eto,
zarobljen bijaše iznenada, kao i njegovi saborci, sportaši iz FK "Drine": Mimo Stanojevid, Rosid i ostali koji
pred agresiju često igraše u zajedničkom timu sa Fahrom Račidem, Ramizom Nuhanovidem Ramgom i
ostalim fudbalerima Bošnjacima. Oni zaigraše životnu igru u ime drugih, vjerovatno nesvjesno protiv
sportskog duha, da pobiju i unište svoje saigrače i sve njihovo. Danas ih sudbina prekide u tom
nastojanju, a u posljednjoj utakmici su potpuno nestali bez mogudnosti nove šanse. Vjerujem da to nisu
mogli povjerovati. Eto, neki su uspjeli i pobjedi.
Moj komšija Tanaskovid Slobodan, kako reče u saobradajnoj službi prisilno mobilisan, a uhvaden sa
PASP-om 7,9 mm, snajperista, kaže da nikoga nije ubio niti je nosio oružje, nego su mu to utrpali.
Mogude je sve kod njih. Pitam ga za moju gluhonijemu sestru koju su "četnicki vitezovi" zarobili, kao
neprijatelja "ugroženog" srpskog naroda. "Ne znam ništa, komšija, vjeruj mi," i poče moliti da ga puste
da on nije za vojsku. Utvrdivši da stvarni ljekarski nalazi nisu dobri, podvrgnut je terapiji, ali prethodno
zaradjena upala pluda ili TBC su bile kobne za njega, mada ni on, kao ni ostali, nije želio rat i nije
ubijao."Jah". Sve u bici se odvijalo kako je planirano a starješine i borci su bili izvanredni. Teško je bilo
izdvojiti najbolje. Ipak, Hodža i Zakir sa svojim borcima su napadali na glavno uporište i tu je zarobljen
najvedi plijen. Hajra Lagumdžiju nisam čuo dugo vezom pa sam bio zabrinut, ali ni kod njega nije bilo
problema. Zadatak je potpuno izvršen kao i kod Fahre Račida, koji je u ovoj bici pokazao da izrasta u
oficira velikog profila. A prije četiri mjeseca i pet dana na Bajram u Crnom Vrhu, žmirio je dok je
ispaljivao prve metke na četnike.
Učinak prage i PAM-a sa komandnog mjesta je bio vrlo značajan. Ovaj put su četnici bili kao u košnici.
Ipak, manji broj ih je uspio pobjedi. Uvažavajudi iskustva iz prethodnih bitaka, izdao sam naredjenja oko
čišdenja terena i uspostavljanja nove linije odbrane oslobodjenog prostora. Poslije tako efikasnog
izvršenja se moglo narediti gonjenje neprijatelja. Motiva nije nedostajalo. Jedinice spremne, ali puno
neizvjesnosti u području obraslom visokom šumom i teško uvezivanje jedinica u dejstvu te ukupno
nejasna situacija ispred oslobodjenog Meremišlja prema Drinsku, bili su razlozi koji su bitno uticali da ne
naredim gonjenje. Moja udaljenost i nemogudnost da lično krenem sa jedinicama u tu novu bitku je
odlučujude uticala. Euforija je obuzela sve borce i starješine. Pretresanje oslobodjenog terena, traženje
cigareta, hrane, odjede, uniformi i oružja je vršeno bez komande što je u tim situacijama bilo za
očekivati. Naredio sam da se posjedne linija od Bujaka do Golog brda, a pošto su sve jedinice ved
umorne, odlučio sam da u nodi šesnaestog na sedamnaesti "Čole" ostanu na navedenoj liniji. Po
prethodnom dogovoru sa Hodžom, a u znak radosti i uspjeha, ispucao sam u rafalu trideset metaka iz
Trtetove puške, da je bar jednom očisti, jer on, izgleda, nede iz nje metka ispaliti.
Četnici iz okruženja, koji su tražili prostora da pobjegnu kroz još neuspostavljenu liniju, su iskoristili
priliku i zarobili Samardžid Muharema i ubili tri naša borca u toku izvlačenja. Naši borci se nisu nadali da
četnika tu još ima četiri sata poslije bitke. Suštinska greška je naše prerano opuštanje i gubljenje situacije
na bojištu. Ovo je bila ogromna gorčina koju smo doživjeli. Nakon briljantne bitke vrlo težak gubitak.





Novi oficiri odmah u vatri

Poziciju Bujaka po mojoj naredbi su kontrolisali naši borci, ali samo patrolama, što je moglo biti kobno
za naše jedinice i za mene lično. Bio sam vrlo tužan i ogorčen po saznanju za ovaj gubitak, a saznao sam
uveče po povratku iz Goražda, gdje sam bio na sastanku sa komandantom Buljubašidem i izvijestio ga o
briljantnom rezultatu. Zarobljen je veliki plijen: od samohotke preko brdskih topova do puno oružja,
municije i opreme. To je naš najvedi plijen do sada. Primajudi moj usmeni izvještaj sa ushidenjem,
komandant mi je čestitao, a starješine, koje su tek stigle iz Sarajeva da pomognu u vodjenju jedinica, su
bile vrlo iznenadjene takvim rezultatom i vremenom u kome je postignut. Rasporedom starješina meni
su pripali, kao saradnici, u Prvu višegradsku brigadu: Sobo Rašid i Šabovid Amir koji su isto veče stigli u
Medjedju zajedno sa mnom. 17.10.1992.godine uslijedio je obilazak Meremišlja sa starješinama iz
Komande i oficirima koji su tek stigli u jedinicu, "Sarajlijama," Sobom i Šabovidem. Jedinice na terenu su
nakon jučerašnje briljantne pobjede, sinodnjeg opuštanja i teškog gubitka, bile veoma budne i uz
pripremu odbrane, izvidjanje ispred prednjeg kraja ispred linije odbrane, vršile i uredjenje bojišta. U
svemu što se sinod desilo bilo je prebacivanje odgovornosti od komandira jedinica i vrlo loše je izvršena
primopredaja dužnosti na nepotpuno uspostavljenoj liniji odbrane. Odmah po dolasku to sam pokušao
korigovati dodatnim naredjenjima po uvidu stanja na terenu. Uredjenje bojišta je bilo vrlo
disciplinovano, za razliku od jučerašnjeg, kada se u pretresu tražila: bar jedna cigareta, jer je ona bila
veliki plijen za pušača. Sobo i Šabovid su pratili rad, i imao sam utisak, bili prijatno iznenadjeni svim što
su vidjeli i što nisu ni sakrivali, odavši priznanje mojim borcima, starješinama i meni za uradjeno u bici i
za stvorenu disciplinu, a naročito, za besprijekorno izvršenje zadataka. Gledajudi ih kako se kredu po
sedlu Meremišlja, zagledaju u zarobljena orudja i razgovaraju sa borcima, osjetio sam da de sa njima biti
lakše, da su pravi profesionaici i da je to nama i našoj jedinici velika pomod.
To su prvi profesionalci u brigadi. Imademo od koga naučiti uz borbu, razmišljao sam. Po fizičkoj
konstituciji razlikovali su se mnogo, kao i ponašanju. Amir je vrlo visok, mršav, crne kose, duguljasta lica,
ozbiljnog nastupa i nenametijiv, a Rašid niži rastom, življi, vedrije naravi, pričljiviji i mladji likom. Da je
bilo po VES-u, Rašid bi bio zadužen za oklopna sredstva jer je pred rat radio kao poručnik, tenkista, i
upravo je profesionalnost odmah iskazivao u pokušaju da se osposobi tenk, samohotka. Uspio je u tome
zajedno sa mehaničarima Fadilom Šabanijom i Belim, a Avdo Demir zvani Smrdalo je bio u ulozi tenkiste,
jer je u miru radio sa radnim mašinama koje imaju sličan princip rada, tzv. gradjevinskim mašinama.
Amir je stilom djelovao kao bezbjednjak, ponajviše na terenu i u ispitivanju zarobljenika kasnije. I dok
smo mi bili opteredeni da što prije uredimo bojište i uspostavimo stabilnu liniju odbrane, neprijatelj je
pratio našu aktivnost sa bliže distance, vjerovatno sa Bujaka sa kojeg se, kao na dlanu, vidio plato Sedla
iznad sela Meremišlje, ili sa Oštrog vrha kod Zaglavka što je manje vjerovatno, a evo i zašto. Prva reakcija
neprijatelja uslijedila je kada smo mi osposobili tenk i usmjerili ga prema neprijatelju da ga isprobamo,
uslijedilo je dejstvo neprijateljske artiljerije tenkova i haubica, a kasnije samo baterija minobacača. U
ovom dejstvu pokazali su početnu nepreciznost, a kasnije su pratili moje kretanje i mojih novih saradnika
Sobe i Šabovida. Pratili su naša pretrčavanja po terenu, a to se moglo pratiti samo sa Bujaka, gdje su
trebali da budu naši borci. Ipak, nisu izašli mada su po izvještaju rano u sabah otišli.
Treda ili četvrta serija granata nas je pronašla i ranila baš nas trojicu, očito cilj koji je gadjan, što navodi
na to, da su četnici samo sa Bujaka mogli navoditi artiljeriju. Vrlo vjerovatno da je taj zadatak izvršavala
neka od zaostalih grupa koja se sinod izvukla iz okruženja, što je bilo znatno olakšano nakon naših
gubitaka u susretu sa neprijateljem, koji je bježao iz okruženja u toku uspostavljanja naše nove linije
odbrane. Ranjavanje je bilo lakše i nije prijetila smrt, a transport do Medjedje je izvršen veoma brzo,
gdje nam je doktor Benko u stacionaru pružio potpunu medicinsku pomod, od čišdenja rana do zaštitnih
injekcija i šivenja rana. Sitni geleri koje sam dobio po nogama su mi ukrutili mišide, a vedi geler je iskinuo
komad mišida nadlaktice lijeve ruke, što je poslije šivenja i zamladjivanja djelovalo kao otisak sočnog
poljupca. Rašid i Amir su imali ogrebotine. Kod Rašida na glavi, u dijelu potiljka, što je moglo biti opasno,
a kod Amira na ledjima. Medjutim, nismo se uopde zadržavali u stacionaru ved produžili raditi i ved
sutradan pripremali odlazak na novi teren. Novoformiranu liniju Golo brdo - Meremišlje (Sedlo) - Bujak i
spoj na rijeku Lim ukupne dužine oko tri kilometra (vrlo nepregledna), trebalo bi da posjedne jedinica
jačine dviju ojačanih četa sa oko dvjesta pušaka, a ukupna linija odbrane koju smo posjedali iznosila je
preko pedeset kilometara, sa odvojenim područjem Crnog Vrha, gdje je organizovana kružna odbrana
prostora od oko dvadeset kilometara. Sve se moralo braniti što je bilo nemogude pasivnom odbranom
pa smo, koristedi se samo dominantnim objektima za pradenje aktivnosti neprijatelja kao osmatračnice,
iste uredjivali i utvrdjivali za odbranu, a neprijatelju smo svakodnevno pripremali iznenadjenja. Njegovi
napadi često nisu niti započeli, a ved su bili odbijeni i zbog vedih gubitaka neprijatelj se povlačio.

Komanda brigade - Štab OS Općine Višegrad

Rašid Sobo je rasporedjen na mjesto načelnika Štaba u Prvoj višegradskoj brigadi, a Amir Šabovid u
Organ bezbjednosti. Prisutna mimoilaženja članova Štaba i komandira jedinica su poslije ovog rezultata
na Meremišlju potisnuta u stranu. Ponovo smo pokušali predi preko tih razlika, koje su u suštini bile vrlo
velike razlike i njihovo manifestovanje je išlo do toga da smo komandiri i ja optuživani za provedene
aktivnosti u odbrani i napadu, a da Štab nije prihvatio kritiku za nerad, ved su njegovi članovi sa
izuzetkom Hurema Nusreta, uglavnom trljali ledjima ležajeve na prvom spratu kude, u kojoj je bila
smještena Komanda brigade i Štab Oružanih snaga (prethodno Štab TO Višegrad). Zbog takvog odnosa
prema borcima i starješinama stvorili su averziju boraca i gradjana. Pokušavali su je eliminisati
povremenim izlascima na teren, na bojišta vrlo rijetko, što sam ja uvažavao, kao direktnu pomod meni u
vodjenju jedinice i komandovanju, jer su davali i poneku dobru sugestiju. Mehmed Tvrtkovid, Dine
Jamak, Avdija Šabanovid, Nedžad Muhid i povremeno Nusret Hurem, nisu mogli prihvatiti da de u ustroju
vojske Prva višegradska brigada biti potčinjena IBOG-u i smatrali su Štab OS Višegrad neprikosnovenim,
bez Komande brigade, jer su poistovjedivali Štab OS i Komandu brigade. Mislili su da mogu uglavnom iz
hladovine, bez mirisa baruta, komandovati i voditi brigadu. Ja nisam tako mislio, niti jedan od komandira
jedinica u brigadi, pa smo u skladu sa usmenim uputstvom iz IBOG-a, odnosno, od komandanta
Buljubašida pripremali i formirali Komandu brigade u koju, sa naglašenim revoltom, nisu htjeli udi članovi
Štaba OS. Neki su bili precizni u svojim odlukama i rekli da nede pod moju komandu. I tada, kao i više
puta prije, nudio sam da predam dužnost komandanta brigade nekom drugom. Niti Štab, a pogotovu
komandanti i komandiri nižih jedinica nisu prihvatali drugo rješenje.
Nakon toga sam tražio bar istinsku moralnu podršku Štaba, što nisam dobio u narednom periodu, osim
povremeno, kada uspješno izvršimo značajnije bitke kao ovu na Meremišlju. Pozvan sam sa mojim
saradnicima u Štab OS na analizu bitke koju smo pripremili i izvršili mi, a štab samo čestitao i izvršio
analizu, naravno, postavljajudi pitanja. Odluka o izvodjenju ovog borbenog dejstva je ocijenjena kao
dobra, izvršenje odlično, a ipak je bilo grešaka u koje se Štab nije upuštao jer nije detaljno propratio
bitku. U zadnje vrijeme, Štab sve manje uvažava Komandu brigade i stvara probleme kroz nametanja
dvojnog komandovanja. Ustvari, zablude Trteta, Nedžada i Dina su uglavnom bile njihovo opteredenje da
komanduju, što je prouzrokovalo prljave igre protiv mene i mojih saradnika. To sam teže podnosio nego
bitke sa četnicima, pitajudi se: "Šta to oni žele i da li se bore da spase narod i odbrane Bosnu? Da li sam
ja osudjen da to sve pretpim?"
Čudno, ali istina je da su mi teže padale njihove podvale prema mojim saborcima i starješinama, nego
prema meni.

Od Medjedje pa do Žepe

Ovih dana (18.19. i 20. oktobra) u Goraždu sam razgovarao sa komandantima Feridom Buljubašidem i
Zaimom Imamovidem, sa Pelamom i Bektom o daljim dejstvima. Bilo je puno prijedloga, ali ne i odluke.
Sa Enesom Zukanovidem, koji je preuzeo Prvu rogatičku brigadu, sam razgovarao o napadu na Pesuride.
Nije mi se dopadalo što ne postoji tajnost prijedloga i odluka pa je najčešde o tom što smo razgovarali o
dejstvima danas u Komandi, uveče se znalo u cijelom Goraždu. Četnici su imali vrlo profesionalne
metode da saznaju šta to mi spremamo, a mi smo bili samouvjereni smatrajudi da borac može znati
kuda, kako i kada ide jedinica, koje ciljeve napada, pa je to naš borac ponosno isticao svojim prijateljima
i rodbini, a bogami ponekad i nekom ko to nije smio čuti, doušnicima, izdajnicima ili čak preko sredstava
veze otvoreno u početku agresije. Mi smo gorčinu toga osjetili u julu 92. godine u Crnom Vrhu. Izvukavši
iskustva iz istog, bitku za Meremišlje uz maglu smo izveli vrlo tajno, čak su četnici pogrešno informisani i
očekivali nas na Kočarimu, što je, umnogome, olakšalo izvršenje zadataka. Tajnost je postala preduslov
broj jedan za izvodjenje aktivnih borbenih dejstava, a profesionalan odnos prema tajnim podacima se
držao kod vedine starješina i boraca. Od onog bajramskog ulaska na području Crnog Vrha, često sam
razmišljao o tome da li i kada demo modi osloboditi komunikaciju Višegrad-Sjemeč-Rogatica. Četnicima
je komunikacija značila spoj teritorija koji su kontrolisali, ali su je vrlo malo koristili zbog naših dejstava i
mogudih iznenadjenja. Vedi značaj za četnike ovaj širi pojas oko komunikacije je imao kao prepreka u
spajanju naših slobodnih teritorija Medjedje i Crnog Vrha na početku, a kasnije Žepe i Goražda. Ovo je
područje bilo meni i mojim saborcima dobro poznato, izvidjački i obavještajno pokriveno u kontinuitetu,
tako da se čekao trenutak da se pokuša osloboditi i stvoriti slobodna teritorija na lijevoj obali Drine, od
Osanice do Zvornika. Drina bi bila prirodna prepreka koju bi četnici teško mogli savladati, a nama odlična
pretpostavka za odbranu od četnika sa desne obale i uvoznih pladenika iz Srbije i Crne Gore.
Nismo osjedali umor. Četnici nam nisu dozvoljavali da odahnemo, a i sami smo radije napadali u želji da
oslobodimo značajne objekte. Kada smo četnike napadali, najčešde smo to radili sa pozicija za juriš i sa
iznenadjenjem. Tako smo, bar u početku, bili zaštideni od dejstava neprijateljske artiljerije, koja nije
djelovala zbog mogudnosti da tuče sopstvene snage, mada je bilo i toga.
Pokušaj spajanja, slobodnih teritorija na lijevoj obali Drine je odgadjan nekoliko puta, a dejstva
pripremana do najsitnijih detalja. U toku izvidjanja, grupe su ulazile kroz četničke linije koje su bile jako
loše postavljene, više da brane značajnije objekte nego odredjenu prostoriju. Ipak, puno je orudja bilo
kocentrisano na malom prostoru, a komunikacijom se veoma brzo mogu dovesti veda i značajnija
pojačanja neprijatelja. Ako smo mi imali imalo prednosti, to je bila mogudnost napada sa dviju strana iz
pravca Kabernika i iz pravca Vidove gore. Obostrano smo poznavali teren i lično se znali sa četnicima koji
nas svakodnevno napadaju sa tih prostora, dugo nam nije bilo jasno zbog čega, ali sada je i to jasno. Mi
smo za njih "balije" i najbolje je da ne postojimo jer smo ih ugrožavali u "bratstvu i jedinstvu," a nedužni
srpski narod je trpio i dočekao svoje vrijeme da kolje, pali i ubija u ime ludosti, pljački i orgijanja a sve za
ideale, koji boluju od bolesti da vladaju i herojske guslarske pjevaju pjesme o svojim herojstvima u
izgubljevnim bojevima, kao što je bio Kosovski boj, ugradjujudi u historiju, za generacije koje dolaze,
vjekovne težnje o velikom "srpskom carstvu." U svemu tome determinisali su i svoje historijske
neprijatelje. U Jugoslaviji su to Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci, Madjari i ponajviše Albanci na
"herojskom srpskom" Kosovu.
Eto, svi su protiv njih, a u ovoj agresiji i cijeli svijet ih mrzi i odmaže im da stvore svoju Veliku Srbiju i
ostvare san da svi Srbi žive u jednoj zemlji. U dosadašnjem dijelu agresije puno puta smo imali srede,
izasli kao pobjednici iz teških bitaka i preživjeli mnogo nedada, ali ovaj belaj nam je ponekad kobno
uzimao najbolje borce, istinske heroje, ljude koji su mogli pobijediti sve i odbraniti Bosnu. Razmišljajudi o
tome, završne misli su bile da nas Alah dž.š. stavlja pred kušnju i da moramo izdržati, a odgovor na
pitanje što su baš najbolji osudjeni da napuste ovozemaljski svijet, nisam našao. Možda de oni biti
najviše nagradjeni od Allaha. Disciplina koju sam pokušavao sa svojim saradnicima stvoriti u jedinici, bila
je na vrlo visokom nivou, uporedjujudi je sa drugim jedinicima na ovom prostoru. Dešavalo se da zbog
neprihvatanja prave discipline budu kažnjeni i najbolji borci, pa čak i neke starješine. Tako je Hedo
Mustafa, zbog odbijanja izvršenja jednog malo manje važnog zadatka, dobio mjesec dana pritvora,
isključivo zbog komentarisanja kazne. Nešto prije isteka iste (desetak dana) vidio sam da je treba
prekinuti i obavio razgovor s njim. Poslije razgovora, u njemu sam imao vrlo disciplinovanog, primjernog
saradnika. Jedinicu je vodio u sve zadatke sa puno elana, a svaki dan je učio izrastajudi u pravog
komandanta bataljona. Mustafin brat Mehmed, jedan od najvjernijih momaka iz mog ličnog
obezbjedjenja, je bratovu kaznu pritvora prihvatao vrlo teško. Prema meni se nije mijenjao i ostao je
profesionalan, besprijekoran u izvršavanju svega što sam mu naredjivao, a u duši je osjedao tugu i
neprijatnost zbog toga.
Poznajudi me dobro, nije htio pitati ništa ved je strpljivo čekao da prodje vrijeme kazne, a Mustafa je bio
vrlo tvrdoglav, ni on nije htio pitati, a pogotovo zamoliti, da ranije izadje iz pritvora. Nastojao sam imati
isti aršin prema svim borcima i starješinama, mada je to vrlo teško postidi u ovim uslovima gdje su borci
različito smješteni, neodjeveni, bez hrane, oružja, sa brigom za porodicu i neobjašnjivom snagom da sve
napore izdrže, ali da odbrane Bosnu i svoj narod. Kada sam očekivao da de Mustafa biti moja desna ruka
u odbrani naroda i oslobadjanju novih prostora porobljene Bosne, početkom oktobra '92., javiše,
Mustafa je poginuo od neprijateljske granate na liniji odbrane u Holijacima. Teško mi je to palo kao
komandantu i saborcu jer sam, družedi se sa njegovim bratom, upoznao kompletnu porodicu koja je to
jedva preživljela. Naš Mustafa je poginuo kao komandant bataljona "Džemo," dvadesetak dana nakon
preuzimanja dužnosti, od neprijateljske granate. Njegovi prethodnici u jedinici "Džemo," kasnije
bataljonu, su teško ranjeni ili poginuli. U bici na Drinsku, Maid Čovrk, koji je tada vodio ovu jedinicu, je
teško ranjen i prebačen preko Grepka. Borac za desetku! Komandant koji je brzo učio i još brže
napredovao. Njegova desna ruka, i ništa manje vrijedan i hrabar, Salid Ramiz je trebalo preuzeti poziciju
Drinsko i jedinicu koja de nakon oslobadjanja ovog prostora brzo sadejstvovati u oslobadjanju HE
Višegrad, ali poginu na svom Drinsku, ne ostvarivši najvedu ratnu želju: da oslobodi rodno selo.
Abdulah Sadikovid, po godinama je čovjek koji je mogao još mnogo raditi u pozadini i biti oslobodjen
obaveza u vojsci, ali to bi mu bila najveda uvreda. Dobro sam ga upoznao i njegove izuzetno visoke
fizičke sposobnosti koje su bile primjerne, a intektualne i vojno-stručne su nadogradjene iskustvom do
tog stepena da sam odlučio da on, poslije Maida, preuzme bataljon "Džemo." Ustrojio je brzo jedinicu i
insistirao na velikoj disciplini. Nesretno je poginuo u obilasku straže u nodnom periodu, a htio je
provjeriti da li može mirno prespavati dva do tri sata u toj nodi. Teško sam prihvatio njegovu pogibiju jer
je svakog dana pokazivao više i želio što prije u Višegrad. Hedo Mustafa je došao u jedincu "Džemo" da
pokaže svoju punu vrijednost u odbrani rodnog mjesta, jer je rodjen i živio u Nezudima, ispod Holijaka, a
meni je bio drag jer je nastupao slično kao i ja, vrio principijelno. Nakon izaska iz pritvora odmorio je
malo i preuzeo bataljon "Džemo" i, eto, ni on nije imao srede. Dolovac Senad je imenovan za novog
komandanta "Džeme," momak za koga sam mislio da je i suviše tih, gotovo nečujan, kada sam ga
upoznao, ali me dematovao u vremenu koje je uslijedilo. Senad je teško ranjen oslobadjajudi Zaglavak i
evakuisan preko Grepka. Hedo Mehmed, koga sam istinski zavolio da nisam dozvoljavao da se na njegov
račun našale moji bliži saborci, poznajudi njegovu osjetijivost i djetinjsku iskrenost koja je, valjda, samo
kod njega spojiva sa visokom ozbiljnošdu i zastrašujudom sigurnošdu u izvršenju borbenih zadataka,
naročito kada je situacija zamršena i opasna, sada je pun bola i želje da osveti brata, odnosno, da nastavi
gdje je on zaustavljen. Oba su maštali o oslobadjanju lijeve obale Drine kod Višegrada i njihovih i naših
Nezuka.
I u toj tuzi mene je poštovao i do kraja profesionalno izvršavao sve obaveze. Mada sam ja tražio da
odmara, on to nije mogao prihvatiti. Htio je biti uz nas, uz one koji ga potpuno shvataju i sa kojima je bio
ved nekoliko puta u čistoj smrti, a eto, živ je, hvala Bogu. Čini mi se da je sa našom utjehom Hedo
Mehmed lakše preživljavao te dane i da mu je bilo najteže kada je odlazio od nas svojoj porodici na
spavanje.
U pripremi bitke za lijevu obalu Drine kod Višegrada, uradilo se zaista puno, a kao vrlo značajna podrška
bila su nova sredstva veze koje je donio Zaim Imamovid, koji je prije desetak dana stigao sa puta iz
Bosne. Sredstva su bila neotpakovana. Zaim se ved oporavio od ranjavanja u operaciji "Krug" i pripremao
se za nova dejstva. Ponudio mi je pomod svake vrste. U Prvoj višegradskoj brigadi je nedostajalo mnogo
toga. Samo dva vinčester- snajpera, jednu mg-ovku i jednu sačmaru modernog tipa sa municijom sam
uzeo od MTS, jer ni Zaja nije puno toga dobio, ali mi je i to puno značilo. Trideset šest šteka cigareta
"korona" i "jork" je borcima bio najdraži poklon koji nismo mogli potpuno podijeliti, ved povremeno, po
cigaretu ili dvije na vojnika, ali samo onome koji ide u dejstva. Ipak, najviše su mi značila sredstva veze
"icom," deset ručnih i jedna fiksna stanica jače snage. Zbog toga smo u dosadašnjim dejstvima gubili
mnogo, pa čak i neke bitke, a rezultati dobijenih bi bili znatno bolji da smo posjedovali kvalitetna
sredstva veze. Drinsko je dobijena bitka koju smo izgubili zbog sredstava veze, isključivo. Mada smo mi
uvijek u dejstvima planirali i kurirsku vezu, tada nije bilo šanse da se uspostavi i realizuje, kao ni
planirana veza signalima.
Zaim Žuga, predratni radio-amater velikih sposobnosti u toj oblasti i nerazdvojni prijatelj Zaima
Imamovida mene je, čini mi se, prihvatio vrlo prijateljski i sigurerisao Zaji da mi dä što tražim, i više od
toga. Žuga je prihvatio da on pripremi vezu za bitku na lijevoj obali Drine, na području Višegrada, što sam
ja prihvatio sa radošdu. 23.10.92. sve jedinice Prve višegradske brigade su ubačene uglavnom, u
medjuprostore neke unutar neprijateljske pozicije, a u bici, koja je trebala biti šahovska partija, su četnici
imali male šanse da pruže značajniji otpor kada naše jedinice startaju sa napadom. To se, na našu
nesredu, nije dogodio iz razloga koji sam smatrao prvi put riješenim. Veza nam je onemogudila da
počnemo bitku. Pokušavali smo sve, ali bez uspjeha. Žuga Zaim se mučio da popravi bar fiksni uredjaj, ali
nije išlo. To mu je izuzetno teško palo. Jedinice su se vratile bez vedih rezultata, neke su otkrivene, a
medju njima i jedinica koju je predvodio Šadir Tvrtkovid koji je do tada veoma uspješno vodio četu iz
Orahovaca, borac i komandir čiji su kvaliteti bili izuzetni, a snalažljivost na terenu i u borbi jaka strana.
Smiren i precizan, često je odlukama fascinirao borce, a ovaj put je ubijen u pokušaju da riješi dio bitke
sam. Još jedan vrlo težak gubitak. Izgubili smo čovjeka koji je imao puno duha i bio spreman sa mnom se
našaliti u trenucima kada nam je bilo najteže. Kada sam obilazio njegovu jedinicu, trudio se da me što
bolje počasti skromnim rezervama hrane, otvorena srca. Eto, ostajemo bez još jednog komandira i
velikog borca, a još jedna porodica ostaje bez svog "hranioca i branioca."
Ne postoji ni mogudnost, a ni institucije, koje bi mogle prihvatiti brigu o porodicama, tako da ona ostaje
u najvedoj mjeri nama koji i dalje moramo ratovati, braniti narod i ginuti pojedinačno da spriječimo
egzodus naroda sa krajnjim ciljem da oslobodimo Bosnu. A ko de hraniti troje Šadirove djece ili Salideve,
Himze Vilida djecu i svih boraca koji pogiboše da spase nas žive? Mi, koji sutra ginemo bez obzira što
nemamo i za nas same. Ipak, to nikad i niko od boraca nije pitao, uvijek je davana prednost djeci šehida i
nikad im nismo mogli dati onoliko koliko im je trebalo, niti de to modi u ovozemaljskom životu neko. Oni
su izgubili više nego što mogu do kraja života dobiti. Gubici četnika u ovoj današnjoj aktivnosti su
nepoznati, ali je sigurno da su postojali. U svemu ovom bio sam razočaran, a Žuga je "puko" i otišao za
Goražde da proučava uredjaje i traži grešku. Ipak, oduševio me jedan detalj iz onoga što je doživjela
Dijana Marinova u današnjem pokušaju da oslobodimo ovaj značajni prostor, a to je Dijana ispričala sa
puno ushidenja. Kada je otkrivena, njena grupa je pružila otpor neprijatelju uspješno, a zatim se povukla
na bolju poziciju. U povlačenju, Dijana je jedva savladala jednu prepreku, ogradu, a četnici su,
primijetivši je, zavikali. “Fataj Turkinju živu, mamu joj njenu," ali nisu smjeli iz zaklona da se pomaknu, a
Dijana se okrenula i proderala "Eve vam ga što me uhvatite," i gestom im pokazala lakat. Iako je i sama
bila ranjena u nogu, Dijana je u povlačenju pomogla u izvlačenju težih ranjenika.
Za nastavak započete bitke angažovana je jedinica iz Goražda, ukupno tridesetak boraca dobrovoljno
prijavljenih, ali ni taj pokušaj nije potpuno uspješno završen. Sinhronizacija dejstava nije postignuta, a sa
nekoliko granata u jedinici kojom je komandovao Hodža, iz stroja je izbačena cijela jedinica zbog
iznošenja ranjenih (desetak) i četiri mrtva borca. Ovo je usporilo dejstva i otežalo dalje oslobadjanje, a
rezervnih jedinica nismo imali. U razgovoru sa Hodžom sam doznao nove obavještajne podatke kao i to
da su bili nadomak potpunog uspjeha. Neprijateljski gubici su bili značajni, ali precizno nepoznati. Ovaj
zadatak je izgledao sve važniji i lakši kako je vrijeme proticalo. Komandant Ferid Buljubašid je odobrio da
se nastave dejstva po sticanju preduslova, a jedan od tih preduslova je i uključivanje zarobljene
samohotke u dejstva, što je odmah, doduše uz puno problema u nabavci benzina, i realizovano. Bilo je
ljudi koji nisu mogli shvatiti da je važnije benzin dati za pokretanje našeg "tenka"nego čuvati za svoj
automobil ili za šverc. Tako je Avdija Šabanovid ovaj zadatak vrlo teško, ipak, izvršio. Gotovo da je oteo
taj benzin. Bekto Gacka je poslije "Brodara" ponovo tražio način da pomogne 1. višegradskoj brigadi, pa
je čuvši da mi imamo namjeru udi u Višegrad (bar u dio grada na lijevoj obali Drine) a ne mogavši izdržati,
došao u Medjedju, a zatim i u Holijake, da se dogovorimo kako upotrijebiti njegovu jedinicu od
dvadesetak boraca vrlo opremljenu i iskusnu za vodjenje borbe, a naročito u naseljenim mjestima.
Sagledao je zamisao za izvršenje ovog vrlo složenog zadatka i dao svoj vrlo pozitivan komentar, ali säm
je želio odmah ubaciti jedinicu u "Žito," predratnu pekaru, odnosno, UPI KLAS, preduzede koje se nalazilo
uz Drinu kod samog mosta /novog/ na lijevoj obali Drine (industrijskoj oblasti Višegrada). Smatrao sam
da je to duboko u POT i da nede biti lahko neopaženo se ubaciti do te pozicije, ako se to i uspije, onda je
odbrana iz uskog okruženja u zgradama "žita" vrlo teška. Ranjavanje je gotovo smrt, a pomod jedinici je
vrlo teško može obezbijediti, jer bi tada dolazni putevi u medjuprostoru kroz neprijateljsku odbranu bili
blokirani. Samo u slučaju potpunog uspjeha glavnine snaga na Donjoj Lijesci, Kočarimu i Gornjoj Lijesci
bilo bi mogude direktno i potpuno pomodi Bekti i njegovoj jedinici u eventuatnom okruženju koje je
realno moglo nastupiti poslije jedan do dva sahata od otkrivanja jedinice. Složili smo se da idemo i sa
njegovom jedinicom na Donju Lijesku kao ključno uporište. Prvi put smo imali značajniju, ali još uvijek
minimalnu, artiljerijsku podršku. Uglavnom, sve ono što smo zarobili od četnika, pa je osjedaj boraca i
starješina bio mnogo drugaciji. Sredstva veze su pripremljena i provjerena. Otklonjena je neka blokada u
uredjajima, kako mi objasni Žuga Zaim. Municijom i granatama smo popunjeni mnogo bolje nego
prethodni put, premda daleko od borbenog kompleta, ali ipak dovoljno za borbu i samopuzdanje boraca
i starješina. Artiljerci su stigli iz Goražda i vrijedno pripremali orudja, elemente za dejstvo po
neprijateljskim ciljevima i utvrdili vatrene položaje. Prolazi za uvodjenje jedinica provjereno prohodni i
nepokriveni minskim poljima.
Čini se da je pripremljeno ono što je maksimalno bilo mogude i da de bitka biti uspješno i brzo
realizovana. Malo se kasnilo 29.10.92. u 3,00 sa polaskom jedinica, zbog kašnjenja boraca iz Bektove
grupe. Ja sam ispratio borce koji su napadali Donju Lijesku. Bili su puni samopouzdanja i vjere u pobjedu
da su, čini mi se, jedva čekali da stignu na bojište i bitka počne. Sa druge strane, Donju Lijesku su
napadali borci koji izuzetno dobro poznaju prilaze, prolaze i četnička uporišta. I u ovoj bici su napadana i
četnička uporišta Gornja Lijeska, Kočarim do Kopita. Taj dio zadatka su dobile Hodžine i Zakirove
jedinice.
Juče mi je Hedo Meša pokazao nešto što nisam očekivao. U razgovoru o današnjim dejstvima očekivao
je svoje mjesto, ulogu i zadatak, a kad sam mu rekao da je komandno mjesto na Počivalima i da on mora
biti sa mnom na komandnom mjestu, u njegovom tijelu je sve uzavrelo. Lice, koje je obično bilo blijedo,
odjednom se neobično zacrvenjelo a on se počeo znojiti. Okrenu se ljutito od mene, a zatim ponovo
meni, i reče: "Nede mene niko spriječiti pa ni ti, Ahmete Sejdidu, da sutra osvetim svoga brata."
Okrenuvši se naglo od mene, baci pušku na ledja i odjuri niz prašnjavi put od Počivala prema Holijacima.
Uz nas je u ovom kratkom razgovoru bio i kamerman profesor Kemo Bradarid, koji je zabilježio olovkom
ovu reakciju. Pozvao sam Hedu nakon što se malo smirio i razgovarao duže sa njim, znajudi njegove
sposobnosti i stanje u kom se nalazi, a posebno naglašenu želju da osveti brata. Pokušao sam ga
zaustaviti. I pored dugog nastojanja nisam uspio da ga spriječim jer mi je rekao da je bolje da ga ubijem
nego da mu ne dozvolim da danas ide na Donju Lijesku. Nisam imao šanse da bilo šta promijenim, kao ni
drugi koji su to pokušavali.
Kada ved ide, onda smo se dogovorili da bar učestvuje sa grupom koju i sam dobro poznaje i da ne srlja,
a opremljen je svim što može upotrijebiti, pa čak i novom MG-ovkom jer je ved za dva dana naučio
precizno gadjati iz iste. Po dobijenim zadacima Bektova i Hedina jedinica su napadale jedna za drugom
na glavnom pravcu napada. Bojao sam se ovog odlaska Hede bez mene. Nisam smio prenositi svoje
predosjedaje nikome. Ostao sam na komandnom mjestu, na Počivalima, sa složenim zadatkom
komandovanja ovim dejstvima i bio nestrpljiv što bliže ne mogu pridi, a to nisam mogao ponajviše zbog
upotrebe podrške, veze i kontrole ukupne situacije. Razmišljao sam o Vidovoj Gori kao mom
komandnom mjestu, ali imalo je puno nedostataka i samo jednu prednost: preglednost u drugoj fazi
napada. Poslije tri sata mog iščekivanja, otpočela su dejstva, i to vrlo uspješno na svim dijelovima kako
su i nastavljena. Pratio sam vezu četnika. U Višegradu je bila košnica, jedni su bježali iz grada, drugi
pokušavali organizovati pomod u odbrani Lijeske, u panici to razvlačili. Vidio sam puno bježanja sa
bojišta: četnike koji bezglavo trče niz brdo ka Višegradu i očekivao da mi jave Fahro, Hedo i Bekto da je
Donja Lijeska slobodna a Zakir, Čimbur, Hodža i Hajro Lagumdžija da su Kočarim i Gornja Lijeska pod
našom kontrolom. Ličilo je na šahovsku partiju, bar ono što sam vizuelno pratio. Bio sam obradovan jer
još niko nije prijavio gubitak borca, a zadatak je pri samom kraju. Onda nastaje tajac na vezi. Četnici su
nas tokom cijele bitke pokušavali poklopiti uredjajima jače snage, ometati naše komuniciranje
sredstvima veze. Na njihovoj vezi su se javljali ljudi koje sam dobro poznavao, a i oni mene. Moj referent
za otkup luča i borove smole u Terpentinu, Zarid Bogoljub, čovjek sa kojim sam u istoj kancelariji proveo
mnogo vremena ne razmišljajudi da može dodi vrijeme naših neprijateljstava. U poslu je bio vrlo
korektan odnos, ali van posla se moglo nazrijeti da postoj i suštinska razlika, a naročito od pojave
Slobodana Miloševida Slobe, kada smo se mimoišli u mnogo čemu. Zaim Muhid, moj stariji kolega,
poslovodja na otkupu luča i smole u Trepentinu, mi je pričao da je Zaridev djed bio poznat kao zloglasni
četnik i da se pripazim Bogoljuba jer su to isti geni. Koliko sam uvažavao to što mi je kolega iz kancelarije
Zaim Muhid govorio, toliko sam mislio da je vrijeme promijenilo sve i da Zarid ne razmišlja o četničkim
djelima i da sam mu ja ipak šef koga uvažava. Eto, sad taj Boda Bogoljub pokušava da ometa vezu, ili
mene zadrži u razgovoru kako bi našao šansu za četnike da pruže otpor i spase izgubljenu bitku. Imali
smo, poučeni iskustvom iz prethodnih bitaka, više rezervnih frekvencija pa sam se sklanjao od Bode i
njegovog druga Brana Krsmanovida i kratko komunicirao sa našima kako me ne bi registrovali četnici, a
onda mijenjao frekvenciju. Ako me ulove četnici, onda im pošaljem provokativnu poruku i ostavim ih da
komentarišu na toj frekvenciji.Tih poruka tada je bilo puno pa čak i nekih vulgarnih koje su upudivane iz
provokacije, a ne kao službeni gest u komuniciranju sredstvima veze. Na četničko: "Balijo," odgovarao
sam: "Četo-četalju," i slično. Onaj tajac na vezi proširio se i na oružja i orudja, što me je zabrinulo. Nisu
se javljali Hedo i Bekto, a od njih sam očekivao da jave da je završena prva faza i da idemo dalje kako
bismo ih mogli pratiti. Prozivao sam ih, nisu odgovarali te sam se bojao najgoreg i to se desilo pred samo
spajanje jedinica. Poginuli su Hedo Mehmed, Gacka Bekto, Bezdrob Enes, Bektin zamjenik i Bego Hasan,
hrabriji borac u Bektinoj jedinici, a tako malo je nedostajalo da se spoje sa Fahrinom jedinicom, oko sto
pedeset metara.
Bekto je u svom stilu odradio prvi dio zadatka sa borcima koji su mogli sve i kojima se neprijatelj nije
mogao suprotstaviti. Imali su iskustvo, znanje, vještinu, snagu, hrabrost i veliku želju da dobiju svaku
bitku. Kada je trebalo očistiti zadnji značajni objekat, školu i prodavnicu na Donjoj Lijesci, Enes Bezdrob
je pokušao da prvi dodje do tih objekata. Pretrčavajuci jednu vedu čistinu, pogodjen je. Vjerovatno su ga
pogodili četnici koji nisu imali šanse da pobjegnu i u očaju pucali tražedi slamku spasa, a prevareni od
svojih naredbodavaca da de biti podvrgnuti najtežim ovozemaljskim mukama, nisu se smjeli predati. U
tom pokušaju da se prebaci do prodavnice na jednoj čistini, pogodjen je Enes, a zatim Hasan i Bekto koji
su pokušali da izvuku ranjenog saborca. Ovi pokušaji su bili brži od njihove smirenosti i profesionalnog
nastupa u prethodnim bitkama i sličnim situacijama, vjerevatno zato što je ranjen i smrtno pogodjen
jedan od njih dvojice i razum nije stigao ispred želje da se spasi gazija - heroj koji se ne smije izgubiti. Eto,
sudbina je htjela da zajedno poginu nadohvat jednog velikog cilja. Bekto je živio za dan kada de dodi u
Višegrad, a da je ovu bitku doveo do kraja bio bi u Višegradu istog dana, bar na lijevoj obali. Nesreda se
nije završila. Nešto niže od Bektove jedinice, jedinica koju je predvodio Hedo je ved zauzela bateriju
minobacača, zatim značajan bunker i PAM na njemu.
Do tih pozicija Hedo je prvi stigao, a PAM mu je bio omiljeno orudje. Možda sam ja kriv za to, jer sam i ja
volio na komandnom mjestu imati PAM i pomodi jedinici u izvršavanju zadataka pa me on mijenjao. U
bici vrlo vješto, kao vrstan nišandžija, rastjerao je četnike i omogudio dalje napredovanje jedinice. Hedo
je u istom naletu zoljom zapalio transporter i činilo mu se da može sve, medjutim, sreda je danas bila
protiv nas a on, Hedo nije mogao prihvatiti da ga bilo šta može zaustaviti. Eto, njegov pokušaj PAM-om
gadja po tenku i nišandžiji PAM-a na tenku je bio posijednji napor da se osveti. Nije imao ni zolju više,
niti bilo šta protivoklopno, i mislio je nakon što ispuca cio rafal da se povuče, ako ne uspije, ali je
zakasnio. U nepravednom sudaru tenka i najvedeg borca naše brigade, palo je veliko srce koje nije moglo
da prihvati pad i nije znalo za poraz, a u neprijatelju je vidio svo zlo ovog svijeta. Branedi Bosnu pošao je i
da osveti brata, a za taj cilj spreman je sebe dati svojoj majci zemlji kojoj ne da umrijeti, koja mora da živi
i kada umru, iako zauvijek žive oni koji joj najviše daju. Ovakvih heroja je vrlo malo u Bosni. Tenkovska
granata usmrtila je i iskidala tijelo, ali sigurno zatupila i odbila o duh bosanski nepokorni, a Hedo
Mehmed de ostati da živi sa vedrinom tog bošnjačkog i bosanskog duha. Ova nesreda je nastupila gotovo
istovremeno kada i prethodna, što je zaustavilo jedinice u napadu, mogudnost komandovanja kao i vezu,
jer u tri uredjaja veze nestaje i cijeli glavni pravac napada paralisan je komunikacijski.
Hedi je danas 29.10.92. dvadeset šesti rodjendan i želio je da proslavi velikom pobjedom, osvetivši brata
ulaskom u Višegrad. Htio je javit svom komandantu da je postignuta najveda pobjeda do sada i da Drina
može slobodno žuboriti kroz Višegrad. Još jedna dobijena bitka je izgubljena, što je nevažno u odnosu na
gubitak u toj bici. Hedo, Bekto, Enes i Bego su poginuli kada su četnici tražili način da se spase bježedi u
mišje rupe. Meni nije ni do analize, niti me zanimaju pozitivni efekti bitke koji su bili izuzetno veliki. Htio
sam vidjeti tijela heroja. Nisam ih mogao vidjeti, jer nisu izvučeni prvenstveno zato što bi bilo još mrtvih,
a taj zadatak ne bi izvršili. "Bilo je nemogude," kažu saborci. Nisam im vjerovao zato što sam bio
razočaran, rastrojen, vrlo tužan i bijesan ujedno. Poslata je grupa ponovo po istom zadatku, a rezultat je
bio isti: nisu uspjeli. Jesam li mogao udovoljiti Bekti rahmetli da ide pravo u grad da pokuša razbiti
četnike koji de ga, vjerovatno dovesti u okruženje i cijediti, a on od mene i mojih boraca očekivati da
riješimo Lijeske i pomognemo mu. To mu je bila velika želja, isuviše hrabra da bi se sretno završila, ali bi
bar bila ispunjena. Što nisam dozvolio? Što ga nisam u tome podržao? Zato što nisam vjerovao da se
može izvršiti bez velikih gubitaka, a trebao nam je svaki borac a kamoli heroji poput Bekta i ostalih.
Medjutim, pred mojim očima su slike Bekte koji sa osmijehom i njemu sopstvenim vedrim komentarom
"nema ih nigdje," stoji na mostu, dupriji Mehmed Paše Sokolovida, gleda u Drinu i pruža mi ruku uz riječi
dobrodošlice. A zatim slika grča u tijelu prilikom pogibije u izvlačenju ranjenog nerazdvojnog saborca,
pomisao da nede stidi u Višegrad i kao da mi kaže: "Nemoj odustati, nastavi, stidi deš ti." Teške i
dugotrajne misli proganjale su me u pomisli na Hedu, a nisam ih mogao smetnuti s uma, prosto su mi
bile zakovane u glavu, a u ušima mi je zvonilo ono "nede niko pa ni ti, Ahmete Sejdidu, mene spriječiti da
osvetim brata." Da li sam ga mogao spriječiti? Kako dalje bez njega jer znao je i smio više od ostalih, a
meni je posebno prirastao za srce. Ko može i smije redi roditeljima poginulih? Ko ih i čime može utješiti
njihov gubitak, a pogotovu gubitak koji doživljavaju djeca poginulih? To je tragedija koja ostavlja
posljedice za svaku imalo emotivnu osobu koja vidi njihove reakcije. Hedina majka još nije otplakala
prvog sina i crvenilo ispod očiju koje je napravila gorčina neprekidnih suza prethodnih petnaest dana,
sada de postati jaz gorčine kroz koji de tedi bujica suza iscijedjenih iz srca i želuca, ako ih još u njima ima.
Mene de vidjeti, jer ja moram dodi da pokušam nešto razumno redi što bi je ohrabrilo i urazumilo da
nastavi život. Kako ? Kada se njen smisao života gubi bez njezinih sinova koje je hranila, othranila i Bosni
za opstanak podarila. Da li de joj ta Bosna ikada modi vratiti i u kojoj mjeri i šta de ona imati više od onih
koje su sinove sklonile da ne ginu branedi domovinu. Hedin otac mi u susretu, žestoko jecajudi reče:
"Komandante, pogino' je za Bosnu i ja se njim ponosim." U snazi sopstvenih jecaja nije me mogao čuti, a
rekoh mu da ima najvedeg heroja.
Hedina majka nije mogla progovoriti, a njeni krici su bili nešto što ne može da proizvede organizam ni
kada ga kidaju. Povremeno se gubila, a ja sam bespomodno stajao iznad nje i nisam imao snage da
sjednem, a kamoli da bilo šta progovorim. Ko zna koliko bi to potrajalo da me Hedin otac nije uzeo pod
ruku i izveo iz kude. Zaista je veliko srce tog čovjeka, a snaga razuma savladava jako naglašene emocije.
Slično se ponašao Bektin otac pri našem susretu koji je usijedio sutradan, ali bez velikih trzaja tijela i
krikova uz jedan teški, muški iscijedjeni plač. Njegovi komentari su bili previše razboriti za oca koji gubi
sina, koji je za ovaj grad i za ovu Bosnu dao sve, koga su svi borci i sav narod cijenili, jer je toliko dao i
pokazao u borbi da je djeci bio idol, a starij su Boga molili da ga sačuva u životu, jer su se sa njim osjedali
sigurnije. U njegovom tijelu je oluja emocija raskidala utrobu, kao da de eksplodirati, ali nije dao nikome
da to vidi. Živi sa svojim bolom boredi se kao da ga je stid da pokaže da mu je žao što izgubi sina i uzida
ga u bedeme Bosne. Meni ničim niko od roditelja ne pokaza ljutnju niti sumnju u to da sam kriv za smrt
njihovih sinova, a ja ipak sebe krivim tražim u mislima ono što u stvarnosti nisam učinio, a možda sam
mogao. Obični ljudi su borbu shvatali kao patriotsku obavezu i preostalo rješenje, kao historijski čin koji
moralno pokazuje vrijednost naroda. Ali, bilo je i onih koji ostaše na ovom prostoru da kalkulišu,
komentarišu iz podruma, sugerišu i često kritikuju, a ponekad lažu, podvaljuju i olajavaju.
Ti ljudi su bili spremni da kažu kako su Bekto, Hedo i ostali žrtvovani sa moje strane, ili još gore, da sam
ih ja pobio jer su mi smetali. Nisu birali način da konstruišu što podlije priče, ali ne imaše dostojanstva da
ih ispričaju pred istinskim borcima, pred njima su se povlačili u mišje rupe. Meni nisu smjeli, ne zato što
su se bojali, koliko zato što im je nedostajalo dostojanstva i karaktera a ja sam to tražio kao i činjenice,
odnosno, argumente. Te laži su me boljele, ne toliko zbog sadržine, koliko zbog toga što su od ljudi za
koje borci i ja polažemo živote da bismi spasili i njihove u skloništima i podrumima upaučene i memljive
guzice. Nažalost, ti ljudi su iz našeg naroda, a ovaj rat de ih malo promijeniti i ostat de živjeti dok ne budu
odbačeni, ako Bog da. Poslije svega preživljenog u toku 29.10.'92. godine pozvan sam u Goražde na
sastanak komandanata IBOG-a gdje se na prijedloge komandanata brigada formirala Komanda IBOG-a,
čime su zvanično uvezane sve jedinice sa slobodne teritorije pod jednu komandu što de, nadam se, imati
izuzetan značaj za budude borbe i teška iskušenja. Moje duhovno stanje je bilo ispod nivoa razboritosti i
ja sam samo fizički bio prisutan u Goraždu, na sastanku, a u mojoj glavi vrtila se Lijeska sa puno različitih
situacija. U provedenoj analizi sa komandirima jedinica potvrdjeno je da su neke jedinice na sporednim
pravcima potpuno izvršile zadatak, a na glavnom pravcu svoj dio zadataka su bez problema izvršili borci
koje je predvodio Fahro Račid-borac koji veoma brzo izrasta u velikog komandanta u bitkama kao
najtežim skolama. Formiranjem IBOG-a Štab OS Višegrad izgubio je značaj i ingerencije, što nikako nisu
mogli prihvatiti članovi tog Štaba, a pogotovu komandant Mehmed Tvrtkovid Trte.

Komanda brigade ostaje, a Štab OS Višegrad?

Od komandanta Buljubašida sam dobio naredjenje da pripremim prijedloge za konačno imenovanje
članova Komande i popunim formacijski Štab brigade. Do sada su komandiri jedinica bili u mnogo uloga
jer Komande i Štaba brigade nije bilo, a poslednja tri mjeseca Štab OS Višegrad je više ometao rad nego
doprinosio jedinici u odbrani ovih prostora. Teško je bilo biti načelnik Štaba, operativac, obavještajac,
načelnik rodova i službi i voditi jedinicu, a to smo bili moji komandanti bataljona i ja. Istovremeno smo
imali neiskorištene rezervne oficire u Štabu OS, koji kritikuju, prijete da de izvijestiti "glavnog" da de
provjeriti ko vodi Operativnu grupu i da de smijeniti Ferida Buljubašida, rasformirati komandu IBOG-a i
slično. Opteredeni tim pitanjem uloge i statusa štabova, zaboravili su da se bave odbranom naroda i
otpočeli su žestoku borbu dopisima prema Sarajevu i razgovorima radio-vezom s molbama da ih neko
spasi od IBOG-a. Mene lično su počeli predstavljati po Goraždu i šire kao nerazumnu osobu i diktatora.
Imali su početni rezultat tamo gdje nisu mogle stidi prave, objektivne informacije, a kad bi one stigle
obijalo bi im se o glavu to što su pričali. Komandiri jedinica i borci su bili ogorčeni na rad članova Štaba.
Najbolje su to vidjeii u vrlo rijetkim posjetama tih članova jedinici u toku izvršavanja borbenih zadataka.
Poslije mučne sjednice Štaba OS Višegrad 04.11.'92. na kojoj su po pozivu prisustvovali komandant
IBOG-a potpukovnik Ferid Buljubašid, major Husnija Hrapo, komandant Štaba OS Goražde, kapetan 1
klase u rezervi, Izudin Efendid, načelnik Štaba OS Goražde i svi članovi Štaba OS Višegrad. Puno toga
bijaše jasnije, doduše uz mučna uvjeravanja i ubjedjivanja, ko je za što nadležan i koga je ko imenovao i
postavio. Ipak, ostali su svi pri svojim namjerama tako da Štab OS Višegrad i dalje ostaje da komanduje.
Kome? Ne znam ni ja sam, a ni oni. Tražedi razumno rješenje pozivam sve članove Štaba da se uključe u
rad u sastavu Komande brigade. Neki od njih rekoše da nikad ne žele pod moju komandu. Ponudih im da
ja ne komandujem. Ni to ne prihvatiše. Hode da oni komanduju po starom, a IBOG de se, vjeruju,
rasformirati. Ne čekajudi puno, 05.11.'92..nakon sastanka sa komadantima bataljona i komandirima
četa, sačinjeni su konačni prijedlozi Komande brigade u koju po sopstvenoj odluci ne udjoše članovi
Štaba OS Višegrad. Neko je te večeri ved rekao, a Hodža potvrdio otvoreno "štapski longosi." Ružno, ali
takvom angažovanju tih ljudi je to pristajalo u velikoj mjeri. Komandu brigade su sačinjavali:
- načelnik Štaba poručnik Rašid Sobo
- pomodnik za bezbjednost Damil Ramid
- pomodnik za moral Sabaheta Demir – Mujkanovid
- pomodnik za logistiku Mustafa Kasapovid
U radu brigade s punim uvažavanjem de učestvovati i komandanti bataljona i nijedna bitna odluka nede
biti donesena bez njihovog mišljenja. Kadrovska struktura Komande i Štaba je vrlo slaba posmatrajudi na
papiru karakteristike iz prethodne vojske bivše JNA. Samo jedan profesionalac (Sobo). U stvarnosti su
mnoge starješine ved puno više naučile od onog što se u vojsci učilo, tako da je ipak Komanda bila jaka u
nekim elementima. Nije bilo boljih. Naši bajni štapski oficiri nede, niti se mogu, primorati. Sredstvima
veze smo ved komunicirali sa Sarajevom, povremeno u službenoj komunikaciji, a ponekad i privatno, što
je omogudilo prenos informacija. Tako je iskorištena prilika da se uputi poziv svim borcima koji su prije
početka agresije živjeli na području opdine Višegrad, a sada se bore po Bosni, da što prije stignu do nas i
pomognu u borbi za svoj grad.
Radovao sam se brzom dolasku koji je iz Sarajeva najavio najmladji brat Adem. Puno sam ga poželio, a
sigurno de nam biti lakše zajedno sve ovo predeverati. Pribojavao sam se opasnosti i iznenadjenja u putu
od Sarajeva do Goražda. U razgovoru sa Hodžom, uvjerio me je da predsjednik Ratnog predsjedništva
opdine Višegrad, koji je u aprilu prebjegao, kao i vedina uglednih ljudi za Sarajevo, a mnogi i dalje, dodi i
da očekuje da de on, Fikret Cocalid, ohladiti neke usijane glave u Štabu Višegrad, prvenstveno. Fikreta
sam malo poznavao i potpuno sam povjerovao Hodži da de to on pokušati kada stigne i da de nam
pomodi. Puni nade smo ga očekivali.



Razmjene
Znajudi da postoje logori civila u Višegradu a prvenstveno radi dobijanja informacija oko neizvučenih
tijela naših boraca-heroja u bici na D. Lijesci, prihvatili smo kontakt radio-vezom sa četnicima uz
odobrenje komandanta Ferida Buljubašida. Četnici su odmah poslije bitke za Meremišlje pokušavali
doznati podatke o njihovim borcima nestalim u toj bici. U svrhu kontaktiranja sa četnicima oko razmjene
zarobljenih fomirana je prvo u Goraždu pa zatim i kod nas u Medjedji, Komisija za zarobljenike. Ova
Komisija je pokušavala ostvarivati kontakte i dogovarati razmjene.
Kada je prva razmjena trebala biti potpuno dogovorena, sa strane je insistirano da ona bude
dogovorena na nivou komandanata što je i prihvadeno sa naše strane. Preduslov je bio obostrano
poštivanje lokalnog prekida borbenih aktivnosti. Mi smo to poštovali, a za čudo , i četnici za vrijeme
izvršenja prve razmjene. Inače, ovih dana naša dejstva su bila umanjenog intenziteta i očekivali smo
sadejstvo sa jedinicama iz Žepe na zajedničkom zadatku.
Sa Vinkom Pandurevidem, četničkim komandantom, sam kontaktirao uz instrukcije i saglasnost
komandanta Buljubašida i dogovorena je prva razmjena tijela poginulih. Mi smo tražili i dobili tijela
Gacka Bekta, Bezdroba Enesa i Bese rahmetli, a četnicima smo dali tri tijela njihovih boraca sa bitke na
Meremišlju. Razmjena, je izvršena na platou ispred tunela Nezudi na asfaltnom putu Višegrad-Medjedja
na raskrsnici za Holijake. Obezbjedjenje sa naše strane je bilo na visokom nivou, ali je ipak trebalo
ostvariti prvi mirni susret sa četnicima i izvršiti primopredaju tijela. Sa naše strane za tu tešku situaciju
odabran je, nakon dobrovoljne prijave nekolicine boraca, Avdo Duran, momak koji nije prezao ni pred
jednim zadatkom bilo koje težine. Moje mjesto u toku razmjene je bilo takvo da sam imao kompletnu
situaciju kao na dlanu: na stijeni iznad mjesta razmjene udaljenoj stotinjak metara od mjesta razmjene
vazdušne linije, a uspio sam otkriti poziciju na kojoj se nalazi Pandurevid, što ga je puno iznenadilo.
Poslije ove razmijene uslijedile su pripreme sljedede, uz mnogo prethodnih dogovora radio-vezom i
uslovljavanja. Pokušao sam da dobijem odgovore za odvedene Višegradjane, uglavnom, vojnosposobne.
One, koji su vjerovali četnicima i Užičkom korpusu i vratili se u Višegrad u drugoj polovini aprila i maju da
budu ovce za klanje uz prethodno iživljavanje tih kojim su vjerovali. Nisam dobio konkretne odgovore,
uglavnom je nepoznata sudbina svih.
Tijela naših heroja koja su razmijenjena ukopana su u prisustvu gradjana Goražda. Svi su htjeli da ih
isprate i odaju počast. Ponovo su se redale teške scene a emocije su dostizale nevidjenu težinu. Plakali
su svi, žalili što ih nema i ponosili se njima. U mojoj duši puno težine izaziva surovost agresije. U
nemogudnosti da se dobiju neka tijela, posebno Hede rahmetli, a četničko objašnjenje da to tijelo nisu
mogli nadi, i podsjedanje na pogibiju, me je još više ubijalo. Druga razmjena je ubrzo uslijedila i
razmjenjene su žive osobe, civili. Pet nemodnih starih žena i to : Hajdarevid Mula, Isid Fatima, Muhid
Niza, Dizdarevid Zumra i Dizdarevid Samija, za tri stare žene koje su ostale sa nama nakon dejstava oko
Bursida. Za dva tijela ubijenih četnika dobili smo dva tijela naših boraca.
Za šest tijela ubijenih četnika dobili smo pet tona brašna. Nakon puno nastojanja da izvučemo više od
toga, prihvatili smo takvu razmjenu. Prethodno je saglasnost i za ovu razmjenu dao komandant Ferid
Buljubašid, a izvršena je vojnički kao i prva. O svim detaljima u pripremi razmjene su bili obaviješteni
članovi Komisije za razmjenu, ali nisu željeli da rizikuju i da učestvuju u razmjeni na mjestu na kom sam
se ja nalazio. To je za njih bilo preopasno. Ipak su bili spremni da iz hladovine kritikuju iza mojih ledja.
Čudno je mnogima koji nisu živjeli u Medjedji i na ostatku slobodne višegradske teritorije, zašto smo
tražili brašno za tijela poginulih četnika. Borcima Prve višegradske brigade je odavno postalo jasno da de
uskoro morati voditi bitke samo za hranu. Posljednjih sedam dana dnevno im je pripadala "ogromna"
lepina od sto grama, danas je dijele na pola a sutra, možda, nema hljeba uopde. Ovi borci su to
prebrodili. Ved nekoliko puta su bez hljeba neslanu krompirovu čorbu, rižu ili rjedji grah, koji je bio samo
iznimno, pojeli uz ono "šudur Bogu da i ovo imamo." Četnicka tijela su se počela raspadati, a mi smo za
razmjenu prvenstveno tražili tijela naših borca i uporni u tim nastojanjima bili, ali četnici, ipak, nisu
isporučili sva tijela naših boraca nestalih u toku dosadašnjih dejstava. Njihovo uvjeravanje da ne
posjeduju više tijela je bilo argumentovano, ali je sumnja u to da su oni uništili ta tijela kod mene ostala
kao najvjerovatniji razlog što nisu mogli ponuditi tijela naših boraca za razmjenu. Mi smo u svom
viteškom načinu ratovanja poštivali osnovna načela Ženevske konvencije u postupanju sa zarobljenim. U
razgovorima sa razmijenjenim starim i iznemoglim ženama, saznao sam šta su preživjele u zatvorima što
mi je dalo još potpuniju sliku o četničkoj torturi i primjeni ideologije velikosrpstva nad civilima koji su
„izuzetno opasni" za njih. Četnicima nije smetalo to što su ove žene stare preko šezdeset godina. Oni su
ih upregnuli kao sposobnu radnu snagu i tjerali da rade vrlo teške poljoprivredne i druge poslove. "Ali
eto, ostale smo žive, fala Bogu" rekoše sve i jedna, iscrpljeno i isprepadano.
Dejstva su utihnula, ali ne potpuno. Četnici još koriste prilike da iznenada upute poneku granatu, što
opravdavaju kada razgovaramo o nastavku razmjene tijela time što kažu da su neke pijane budale
gadjale i da su ih oni ved kaznili, mada je to bilo prozirno i demantovano obično istog dana ponovnim
pucanjem ili granatiranjem. Još jedan neprijatelj je kucao na vrata prijetedi našem opstanku na ovom
prostoru. Dolazi, vjerovatno, hladna i duga zima, a borci su neobuveni i neodjeveni. Što je mogude i
nemogude krpi se, jer nema drugo. Ima samo to što je na borcu, a što nije ni blizu potrebnog za zimu.
Nije dovoljno toplo, nije nepromočivo, a o uniformi borci samo sanjaju od početka agresije. Snovi vedine
boraca su često puške i dovoljno municije a onda ravnopravna borba protiv neprijatelja. Da li de to
doživjeti ? U meni postoji nada da hode, ali sigurno ne brzo. Eto, oni skromne snove teško mogu
obistiniti kako bi dohvatili rukama pravdu visoko u crnim oblacima iznad njih. Prelazne i zarazne bolesti
su ved prisutne, ali ne na epidemiološkom nivou, mada svi uslovi za isto postoje; neuhranjenost,
iscrpijenost, slabi uslovi za higijenu, nemogudnost pravovremene i potpune medicinske, intervencije,
neadekvatan smjestaj i kontakti sa bolesnim osobama i dr. Ali, borac sa Drine je čvrst i žilav, pun gorčine
tako da ni bolest ne može pridi blizu. Sve neprijatelje pobjedjuje i prkosno korača na oluji i medavi sa
osmijehom na licu, Bosnom u srcu, sve bliže slobodi. Brašno, koje je dobijeno u razmjeni, može hraniti
borce ako ne bude ništa drugo dospjelo iz Goražda, najviše dva mjeseca. A šta onda? Iz Goražda smo za
narod i vojsku do sada povremeno dobijali žito i još ponešto, ali to je bilo premalo da bi se od toga
preživjelo.
Davalo se, uglavnom, za narod u početku agresije a formiranjem IBOG-a i za vojsku, na kazane. Pošto su
normativi za vojnike bili mirnodopski, a izbor hrane izuzetno skroman, neki su komandanti jedinica
pokušavali lažnim brojnim stanjem dobiti više hrane što im je polazilo za rukom a mi u Medjedji to nismo
znali.
UNPROFOR se sa humanitarnom pomodi najavljivao, ali su četnici pokazali da oni ne uvažavaju
humanitarnu misiju i da nikome nede dozvoliti prolaz preko osvojene teritorije bez njihovog odobrenja,
što je uvijek bilo uslovljeno krupnijim ustupcima prema njima. Tako prodje svaki sedmi ili deseti konvoj,
ali ga četnici prethodno dobro olakšaju. Nastavljeni su kontakti sa četnicima oko razmjene zarobljenika i
tijela poginulih. Njihovo insistiranje da dobiju što prije Midu Obradovida, Brana Simsida i Slobodana
Tanaskovida nije imalo uspjeha jer nisu bili spremni dati podatke o svim živim i pobijenim u Višegradu od
početka agresije, a mi smo zahtijevali da ih dobijemo u razmjeni za navedene četnike. Znao sam da su
mnoge odvedene pobili jer su to svjedočili oni koji su pobjegli iz Višegrada ispod noža u maju, junu i julu
'92. godine. Za takve smo tražili podatke i tijela. Nismo dobili ni istinite odgovore. lpak smo pristali na
dalje razmjene u nadi da demo uskoro dobiti žive naše nestale i odvedene sugradjane. Dogovorena je i
25.11.'92. izvršena razmjena tijela četnika za hranu. Za šesnaest tijela četnika dobili smo šest hiljada
kilograma brašna, tri hiljade kilograma krompira, petsto kilograma graha, petsto kilograma šedera,
dvjesta kilograma riže i deset šteka cigareta.
Šta je značila navedena količina hrane za nas, teško je opisati, ali najkrade rečeno: još tri mjeseca života,
odnosno, preživljena zima. U dobroj mjeri od ove hrane se hranio i narod jer su borci, čije su porodice
bile najugroženije sa hranom, dobijali obično simbolične pakete hrane, ali dovoljno da barem pet-šest
dana ne misle dok su u borbi imaju li njihova djeca išta pojesti ili gladuju. Teško su mi padali zahtjevi
boraca za pomod u hrani za porodicu, pogotovo kada borac kaže da on nosi svoj hljeb kudi i da on uopde
ne jede, a mi u magacinu nemamo nikakve rezerve hrane da mu se izda. Za tu razmjenu su borci saznali
isti dan i isto veče su na sastanku Komande i komandanata bataljona izneseni zahtjevi za pomod u hrani.
Svima se izašlo u susret po prijedlozima komandanata bataljona, ali preskromno. Medjutim, bilo je i
kritike i vrlo podlih komentara iz Štaba od nekih članova, čak i u pismenoj formi zvaničnih optužbi
upudenih meni, komandantu brigade.
U suštini, njihov komentar da ne žele jesti kosti svojih boraca je tumačen na više načina, a oni sami su
istog dana zahtijevali da im se izda sljedovanje jer nisu imali šta jesti, a nisu poduzimali ništa da dodju do
hrane za Štab. Teško je bilo prihvatiti stalnu kritiku bez osnova, a još teže optužbe sitne podlosti i
prijetnje, doduše, nikad u lice meni, ali mnogo puta iza ledja. Ipak, najteže mi je padao njihov nerad.
Nadao sam se da de štapski oficiri promijeniti odnos prema nama u Komandi, a posebno prema meni, i
da de moja korektnost biti dovoljan razlog u belaju koji nam je zajednički da se sobom ne bavimo, ali nisu
se mijenjala. Moja tolerantnost je nekad rušila čvrste principe mog ponašanja i ukupno stila života, što je
čudilo moje najbliže saradnike. Iz Sarajeva, preko Grepka, su došli tjelohranitelji Avdije Šabanovida, Zahid
Hurem i Sejo Bedirevid koga su zvali šejtan, koji su me pokušali zastrašiti svojim gestovima šepuredi se
prilikom susreta, najčešde ispred zgrade Komande brigade. Momci , koji su bili uz mene, su tražili da im
dozvolim da oni upozore ove kabadahije da se malo spuste. Rekoh im da nema potrebe i da me ne plaši
nimalo niti jedan njihov gest. Ako bude trebalo, ja du ih upozoriti. Sjedam se, prije mjesec dana rahmetli
Hedo Meša je poslije jednog Avdijinog komentara htio završiti puškom svoj komentar, ali mu to nisam
dozvolio. Pred četvrtu razmjenu sam tražio od Komisije za razmjenu da se uključi i pomogne mi u
komunikaciji, pripremi i izvršenju razmjene. Pozvao sam gospodina Mehanovid Ešefa, predsjednika
Komisije, kod mene na razgovor što je on prihvatio. Prethodno je svratio u Štab sprat niže i vjerovatno
dobio sva uputstva kako da se postavi. Na moj poziv za zajednički rad u cilju postizanja što boljeg
ukupnog rezultata, on je počeo kritikovati mene za dosada izvršene razmjene što sam prihvatio u
domenu korektne kritike, a kada je prosuo odredjene prljave laži tada sam ga zaustavio i pitao šta je
dobio kao instrukciju od Trteta, Avdije, Dineta i Nedžada.
Nije mi htio redi, ali nije ni trebao, jer sam prepoznao šta je čije. "Jesi li ti angažovan u nekoj jedinici?"
upitah, "Nisam, niti namjeravam," reče i dodade "Ja radim neke poslove za Štab.“ Nisam bio zadovoljan
odgovorom pa upitah zašto ne namjerava i kakvi su to poslovi ? Odgovor dobih: "Nedu pod tvoju
komandu i ti mi ništa ne možeš. Moj komandant je Tvrtkovid," zalupnu vrata i ode sav crven i razjaren.
"Bideš uskoro mobilisan ili pritvoren," rekoh jer je za isto bilo mnogo razloga, a osnovni je što ni po
jednom osnovu nije bio oslobodjen obaveza učešda u odbrani u sklopu jedinice. "Nikad, a ti pokušaj da
me pritvoriš" čulo se njegovo deranje niz stepenište. Nakon ulaska u prostorije Štaba počele su prijetnje
upudene meni, a završna je bila Mehmeda Tvrtkovida: "Neka pokuša da te pritvori, pucademo se," našto
ja nisam reagovao, mada im nije bilo svejedno i teško su mi padale te prijetnje jer mi se pucamo sa
četnicima i ne treba nam pucanje izmedju nas. Ohladio sam se malo radedi redovne zadatke a onda
dobih informaciju da je sačinjena "službena zabilješka" koju su kao svjedoci potpisali: Mehanovid, kao,
predsjednik Komisije, Džemo Omerovid, Dine Jamak i Nedžad Muhid, kao svjedoci i članovi Komisije.
Razgovor izmedju mene i Ešefa nije pratio niti slušao niko, medjutim, oni su to potpisali, a Ešef i Štab to
nazvaše službenom zabilješkom.
I pored ovakvih uvreda u pisanoj formi mnogo više usmenih provokacija, ljage i laži, nisam pokleknuo.
Moja podrška su bili moji saradnici, borci, a odlučujuda inspiracija je bila odbrana naroda i slobodne
teritorije. Mnogo vremena u dosadašnjem toku agresije utroših da pokušam razumjeti te ljude i njihove
poteze i uvijek dolazim do sličnih rezultata i razmišljanja, a to je da oni nisu vrijedni toga vremena kojeg
utroših, što pokazuju rezultati njihovog rada, karakteri i odnos prema borcima i narodu u ovom najtežem
vremenu. Kod nekih sam osjedao zavist, potcjenjivanje pa čak i mržnju. Ta mržnja se graničila ponekad s
neprijateljstvom, što je bilo vrlo opasno. Zato sam pokušavao biti mnogo tolerantniji nego što sam
obično. U početku sam se pribajavao podlih poteza, a stizale su mi različite prijetede, poruke i dojave.
Nisam ih prihvatao, a kada sam o njima razmišljao onda mi moj strah nije bio na umu. Možda ga uopde i
nemam. Daleko više sam razmišljao šta de biti sa mojim borcima i narodom, da li de doživjeti slobodu ili
umrijeti u mukama? Upravo ta želja da doživimo slobodu povlačila me unazad kada sam trebao napraviti
posljednji korak i raščistiti sa pojedincima koji su mi stvarali ogromne probleme i lagano me uništavajudi
pomagali mom i našem neprijatelju, sigurno više nesvjesno nego razumno. Tako su one prijetnje Avdije i
Tvrtkovida "pucademo se" bile teške jer znam da oni nisu sada sposobni potegnuti oružje na mene, a ja
da potegnem na njih, na to nisam ni pomišljao. Mnogi su pitali: "Da li to Sejdid ne smije?" I nije smio.
Samo zato što su to prethodni saradnici, možda i bududi, i zato što nisu neprijatelji ved prijatelji iz mog
naroda, a u velikoj su zabludi.
Hrana dobijena u razmjeni je bila u originalnim pakovanjima i provjerena je po kvalitetu i
upotrebljivosti. Bila je potpuno u redu. Gospoda iz Štaba OS Višegrad su jeli tu hranu a huškali narod i
borce da se radi o zatrovanoj i ozračenoj hrani. Eto, i to su radili. Još jedna razmjena, četvrta po redu,
izvršena je 02.12.1992.godine. Rezultat iste je: za tijelo četnika Pere Kovačevida, oficira predratne JNA
poginulog na Meremišlju, dobili smo tijela dva naša poginula borca : Hadžid Amira i Raonid Malina i tri
živa odrasla muškarca srednje starosne dobi
1) Ahmetspahid Hajrudina
2) Duprija Ilijaša
3) Balid Hasana
Ovo je bila vrlo uspješna razmjena. Spašena su tri Bošnjaka ispod noža, od mučenja koja su zapamtili za
sva vremena. Šta su preživjeli, teško je opisati, ali ostali su živi i slobodni su i to je sada najbitnije. Dosta
značajnih podataka sam doznao od njih. Reakcije četnika na neuspjehe koje su imali u borbenim
dejstvima su me posebno zanimale. Iz njihovih svjedočenja sam zaključio da su četnici u nekoliko navrata
bili spremni pobjedi iz grada, a posebno kada su se vodile bitke za Drinsko i bitka za D.Lijesku. Tada su
mnogi bježali autima i pješke ka Užicu i Priboju. Grad je bio gotovo prazan, ali nismo imali srede do kraja
dovesti dobro započete bitke. Od gospodina Vinka Pandurevida sa kojim sam komunicirao u pripremi i
provodjenju razmjena dobio sam podatke o našim zarobljenim ili odvedenim u logoru Uzamnica. Od
boraca koje su četnici zarobili prijavljeni su
1) Berberovid Adem i
2) Samardžid Muharem.
Od civila koje su četnici priveli u toku "velike zablude" bez pružanja otpora kao živi su prijavljeni
1) Kulo Ramiz
2) Klačar Fadil
3) Selimbegovid Mirsad
4) Tabakovid Fehim
5) Muratagid Šaban
6) Kasapovid Džemal
7) Dragovid Mustafa
8) Kustura Islam
9) Duprija Anes
10) Derviševid Mustafa
11) Duprija Mustafa
Svi oni su ponudjeni za razmjenu, a o velikom broju na isti način zatvorenih četnici nisu imali odgovor.
Sudbina velikog broja civila je ostala nepoznata, ali smo se nadali da su živi. Možda negdje u Srbiji, u
nekom od logora o kojima se ved govorilo. Poslije mnogo dobijenih informacija od razmijenjenih
Ahmetspahida, Balida i Duprije saznah da mi je sestra Fahrija, gluhonijema osoba koja rat nije mogla
nikako shvatiti, bila u zatvoru Uzamnica do početka septembra 1992.godine, da je često plakala i tražila
načina da sazna šta se to oko nje dogadja, da bi četnici, vidjevši je kao veliku opasnost, odlučili da je
nestane. Kako i pod kojim mukama, nisu mi rekli. Kažu da su vidjeli da je izvedena iz logora Uzamnica i
da se više nije vratila. Nada i dalje postoji, ali su vrlo male šanse da je živa. Razmijenjeni su djelovali tako
preplašeno da ni njihova radost nije bila lahko primjetna. Možda slobodu nisu mogli prihvatiti kao
stvarnost, ved su očekivali batine i maltretiranja u poznatim terminima. Sam osjedaj da si dao doprinos
da oslobodiš nedužne civile i ljude koji su bili vojnosposobni, kažem bili, jer više ni blizu nisu i ne mogu
biti, je veliko olakšanje koje uz stalne napore, naprezanja, borbu sa neprijateljem i puno borbe u sebi ti
daje dodatnu snagu da izdržiš i činiš još bolja djela u ovom golemom jadu. Razmijenjeni su po svojoj želji
upudeni prijateljima i rodbini da se odmore i oporave.





Pomoć i brat su stigli

23.11.1992.godine na područje goraždanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od
kojih je tridesetak bilo Višegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podžid Fikret, dokazani borci sa
sarajevskog bojišta, izrasli u vrsne starješine sa dosta dobijenih teških bitaka. Stigli su sa odredjenim
zadacima i ovlaštenjima, uglavnom da pomognu da dodje do što bržeg oslobadjanja novih prostora i
jačanja Prve višegradske brigade. Podžid je imao i odredjene zadatke u ustrojavanju jedinica, a naročito u
rješavanju kadrovskih problema i angažovanju svih potencijalnih kadrova u brigadu. Pitanje Štaba je bilo
jedno od bitnijih koje je namjeravao riješiti. U prvom susretu me iznenadilo koliko su informisani o
stanju jedinica, a naročito o povremenom destruktivnom djelovanju članova Štaba prema Komandi
brigade. Oni de to brzo riješiti, rekoše, i da od njih mogu očekivati punu podršku u radu, što mene i moje
bliže saradnike Hodžu, doktora, Zakira i ostale, obradova. Sa Enkom i Podžom stiglo je tridesetak
Višegradjana od kojih je onaj vedi broj djelovao vrlo odvažno i poznavao nas u Komandi. Jednog od
boraca koji su stigli sam sa posebnom željom iščekivao i eto, stigao je on, moj najmladji brat Adi, Adem
Sejdid. Naš susret, kao i često prije agresije, bio je pun srdačnosti i vrlo jednostavnih pitanja sa mnogo
poziva na prošlost i neke komične situacije. Tako je izgledao i ovaj susret ispred Komande IBOG-a. "Dje si
burazeru," reče i prigrli me muški stežudi ruku. Poljubismo se bratski sa puno skrivenih suza koje su se
mogle svaki čas prosuti kod obojice i pokvariti ovaj susret čvrstih i usko privrženih jedan drugom, susret
dvojice od četvorice brade iz porodice Ibre i Zemke Sejdid. Da se to ne dogodi, počeo sam sa pitanjima
koja de nas razvedriti.
"Jel' to ti hodeš Sarajevo da deblokiraš pa tek onda da nas obidješ. Dje zapelo, da braco pogura." Ti nisi
moj brat, nego ja tvoj u Goraždu" reče Adi i dodade: "Čestitam, svi mi pričaju uglavnom dobro o tebi." A
ja mu doskočih: "Ono što su meni o tebi pričali je previše i trebali bi da odvade. Spominju puno nekih
"koka," a ti nisi od tog posla." "Znaš da nisam, ko ni ti," , i grohotom se nasmija. Za Adija me vezivalo
puno uspomena iz zajedničkog djetinjstva. Od one koju sam zapamtio kao prvu; kada nas je naša starija
sestra Fatima Tima natjerala pod šporet da bi generalno uredila, očistila dnevni boravak i kada nismo
smjeli plakati ved smo trpili toplotu koja je u početku godila, a kasnije, kad smo zaspali, probudila nas
potpuno mokre od znoja. Majka je bila odsutna u čaršiji, Višegradu, pa je sestra pokušala malo da nas
urikta jer smo bili jako nemirni.
Kada se majka pojavila, prijavili smo sestru pa ju je majka žestoko kritikovala, ali nismo željeli da je
majka šiba jer smo je voljeli a, bogami, i bojali se. Šta poslije ? Sjedam se Adijevih gegova sa
zabacivanjem obiju nogu iza vrata što je bila rijetkost da ko može osim sportista koji su imali gipko tijelo,
a to je kao dječak mogao. Meni je to bilo nemogude, jer gipkost moga tijela nije ni blizu i čini mi se da
sam bio puno krut i debeo, a on mršav i uvijek nejak. Njega su više bolesti lomile nego mene. Sjedam se,
žuticu je bolovao jedino on u našoj porodici, a bila je prelazna. Eto, na mene nije htiela. Kao stariji brat
često sam bio i pomalo grub prema njemu pokazujudi da sam ja taj stariji brat, jer je to u djetinjstvu, u
našoj sredini, bilo kao normalno. Oba smo bili tvrdoglavi i bitno je bilo čija je zadnja, a ja sam uvjek bio
jači i brži. Kada bi neko drugi htio da povrijedi ili tuče Adija, tada sam bio vrlo eksplozivan, mada je to
bilo rijetko jer smo mi izbjegavali sukobe sa dječacima sa kojima smo se družili. Adi je imao lošiji rukopis
od mene, isto kao Enes od Halila (moja starija brada). Sportove smo pratili, a rekreativno mnoge i igrali
što je nametalo i takmičarsku atmosferu tamo gdje je to bilo mogude. Ja sam bio vrlo uporan i teže
podnosio poraze, a on se znatno bolje znao radovati i ljepše provocirati, što je često mene puno
nerviralo. Ponekad je to bio početak naših prepiraka koje su završavale njegovim povlačenjem, a
ponekad se desi i sitna čarka. Kada je to u kudi, onda babo reaguje, ako je tu, ili majka.
Šah je bio česta oblast u kojoj smo odmjerivali snage i uglavnom sam bio bolji, ali kada Adi dobije, tada
je atmosfera bila uzburkana. Improvizovani stoni tenis u kudnom ambijentu, na stolicama ili vani na
vratima stavljenim na stalak, smo često do iznemoglosti igrali dokazujudi ko je bolji. Fudbal, košarka i
ostali timski sportovi su takodje bili područja gdje smo rekreacijom često doživljavali poraze i pobjede,
ali je uvijek bio prisutan naglašen takmičarski duh i upornost da se uspije više i bolje. Zajedno smo dijelili
svaki, pa i najsitniji džeparac a dobijali ga na razne načine od babe koji je i pijan vrlo često za nas odvajao
da imamo kupiti sebi nešto kada se vradamo iz škole. Razlika od dvije godine nije bila prevelika tako da
smo sazrijevali zajedno. Od najstarijeg brata Halila, rodjenog 1953., smo dosta toga naučili, a ostavio
nam je aparat za slikanje i aparaturu za izradu fotografija, kako bismo slikajudi, a kasnije i radedi
fotografije, zaradili nešto novca. Ovim poslom, kojem nas je brzo obučio, Halil je i sam zaradjivao
ponešto novca za školovanje i džeparac u Sarajevu na studiju sedamdesetih godina. Ovaj brzo naučeni
zanat smo dobro iskoristili za džeparac, a često i mnogo više od toga, čime bismo kupovali nešto od
odjede. Ponekad smo od ovako zaradjenog novca pladali smještaj i ishranu za vrijeme studija. Pored
dobre zarade na gradjevini i puno uloženog rada i truda, otac nam je mogao priuštiti samo jedan dio
naših prohtjeva koji su bili u vrijeme našeg izrastanja gotovo egzistencijalne prirode. Otac Ibro je bio
priučen majstor za gradjevinske poslove. Veoma brzo je postao vodedi majstor u ovoj oblasti na našem
kraju, a stručnost koju je posjedovao otvarala mu je široko vrata napretka i prolaz gdje mnogi
gradjevinski inženjeri nisu mogli.
Zaradjivao je puno novaca radedi privatne kude koje je vrlo rijetko pogadjao "udjuturu" a najčešde radio
za dnevnicu koja je bila ista kao i majstora koji su sa njim radili, uvijek skromna za njegov učinak,
odnosno vrijednost tog učinka. Mnoge kude na kojima su kvazi-majstori, pravedi propuste, dolazili u
bezizlazne situacije, babo je popravljajudi velike greške završavao, naročito na krovnim konstrukcijama.
Kada bi završavao kudu dobivao bi puno darova na „sljeme“ koje je nesebično rasporedjivao radnicima i
majstorima koji su mu pomagali.Ipak, njegovi dolasci poslije završetka nekog objekta (obično privatnih
kuda) su bili veliki ugodjaj nama, njegevoj djeci, a samo iščekivanje je bila vječnost znatiželja i radost.
U vremenu koje ja pamtim, babo najčešde je dolazio mortus pijan i to robe sa sljemena bilo bi uglavnom
prljavo od njegovih padanja po putu. Mada su ga najčešde dovozili autom u tim prilikama, zbog velikog
uspona u povratku, vozači nisu rizikovali da ga dovezu do naše kude. Novac, koji je nosio po svim
džepovima, bio je zgužvan i često uprljan blatom, a puno novca izgubljeno po kafanama i putem do kude.
Vjerovatno su sitni lopovi ponekad njega imali kao svog klijenta i uzimali svoj dio. Moj brat Adi i ja smo
čekali uprljanu i zgužvanu stoju (sto dinara) da kupimo knjige, sveske, tene, farmerice ili da odemo na
neki od teferiča kada smo odrasli.
I pijan i trijezan, otac nas je pazio, ali puno prohtijeva je pijan imao. Majka mu je, koliko je mogla, izlazila
u susret, ali to je imalo svoju konačnost, a tada nastaju problemi, psovke i maltretiranja. Mnogo je nodi,
nespavanih zbog alkohola s kojim se babo družio vrlo aktivno, moja majka provela čekajudi da se razidju,
da se otrijezni babo. Kada bi se otrijeznio, pitao je mnogo toga što mi nismo znali odgovoriti. Izmedju
ostalog, koliko je para donio i da li je nama dao. Obično je davao meni i Ademu isto, a i kada to nije bilo
tako, dijelili smo jer smo tako učeni od majke. Majka i otac su nas voljeli više od starije brade koji su ved
krenuli u bijeli svijet i postajali svoji ljudi.
Kao i najstariji barat Halil, Adem je završio gimnaziju i upisao se na Elektrotehnički fakultet u Sarajevu. Ja
sam po završetku Škole učenika privredi, upisao šumarstvo, tako da smo školsku 82/83. započeli
zajedno, ja kao apsolvent sa dva ispita do diplomskog, a on kao brucoš. U to vrijeme sam ga mnogo
čemu pokušao naučiti, ali se i sam veoma dobro snalazio boravedi u studentskom domu Nedžaridi. U tom
vremenu sam morao biti ilegalac povremeno kod njega. Tada sam vidio da je inteligentniji od svojih
cimera, ali i to, da de družedi se sa tom ekipom, imati puno problema da u redovnom roku završi studij.
Pokazalo se da sam ispravno procijenio. Ipak, studij je završio u razumnom roku.
Ja sam gotovo potpuno pobjegao od toga, Halil pogotovu, a Adi je znao priuštiti i sebi nešto što je
njegovo društvo nametalo: zapaliti cigaretu, popiti pide i to je bila sva ljepota užitka od mogudih poroka i
to mu je nametnulo društvo koje je cijenio. Muziku je volio i ona ga je mnogo odmarala, a dolaskom u
Sarajevo mog šuraka Muharema koji je ved dobro prebirao gitaru, pronašao je ahbaba da se povremeno
opusti i otpjeva pokoju. Znam, pjevali su često "Dirliju" i hitove Crvene jabuke. Uz puno teškog u našem
djetinjstvu, doživjeli smo i vrlo finih trenutaka, ali i komičnih scena koje smo priredjivali vrlo često. Jedna
takva se je dogodila prilikom njegovog odlaska na obavezno služenje vojnog roka (JNA). U to vrijeme
svaki ispradaj regruta u vojsku je bio popraden velikim veseljem jer je taj čin smatran činom ponosa
roditelja i sazrijevanja njihovog sina. Upravo tako je ispraden i moj brat Adi, uz puno radosti, ali bogami, i
suza prilikom rastanka. Majka je govorila da je on premlad, tek devetnaest godina, te da nije prošao
svijeta i bojala se da se nede snadi tako miran i patrijarhalno odgojen. Nakon Adijevog pozdravljanja sa
rodbinom, komšijama i prijateljima, ušli smo u Halilov auto, fidu, i krenuli iz sela Drokan ka Višegradu.Tek
što smo izašli uz prvu uzbrdicu, Adi de panično: "Joj, Halile, stani, zaboravio sam vojnu knjižicu!" Halil
zaustavi uz negodovanje: „Pa kako deš to zaboraviti?" "Na šta si misilo?". Idi, Ahmo, trkom, donesi je"!
Adi mi objasni i ja otrčah. Kroz selo bi onih logičnih pitanja: „Što si se vratio?" „Šta ste zaboravili?" a ja da
ne pričam bruku kratko odgovorih: "Ništa." Uzeh knjižicu i ustrčah uz uspon do mjesta koje smo zvali
Zelenka a Adi mi otvori vrata. Dajudi mu knjižicu upitah ga: "Gdje ti je poziv i lična karta?"
Tad se Adi uhvati za glavu i panično reče: "Nisam ponio ništa," opet se Halil poče čuditi i postavljati
Adiju pitanja. A ovaj, ne mogavši nadi odgovore, zamoli me da ponovo trčim do kude da uzmem poziv i
ličnu. Ja sam se ved dobro zapuhao i umorio, ali nisam razmišljao puno, idem što prije, jer zakasnidemo
na autobus za Sarajevo. Adi je iz Sarajeva produžavao za Split i dalje za Divulje. Upravo u tim Divuljama je
vojni rok u JNA služio i naš rodjak Izet Sejdid oko čijeg je služenja bilo puno više komičnih scena. Ovom
što nam je Adi priredio oko njegovih dokumenata, smijali smo se mnogo puta poslije toga prepričavajudi,
najčešde u porodičnom krugu, kako se ono desilo, evocirajudi uspomene na ovaj komičan dogadjaj. Pred
agresiju Adem je radio u Azotu Vitkovidi i čupao se da nadje neko perspektivnije rješenje, jer su plate bile
male i neredovne. Tako je i uzeo dvadeset četiri lična dohotka u robi amonijum - nitrat i napustio, a
honorarno je radio kao profesor u srednjim školama u Goraždu.U ovom gradu su ga poznavali mnogi, i
uglavnom, se izuzetno lijepo pričalo o njemu. Ja sam bio ponosan na njega, ali u ovom susretu on mi
reče da je on ponosan na mene te da je on "moj brat" a da je očekivao da sam ja "njegov brat," bar u
Goraždu u kom ga mnogi znaše pred agresiju i dobro uvažavaše. Pričasmo te večeri o svemu, o nestanku
Fahrije ponajviše, i njegovom boravku i angažovanju u Sarajevu, i o prelasku preko Grepka, a zatim smo
otišli do roditelja u Medjedji.
Dirljiv, kao i mnogi, bio je njihov susret sa Ademom. Nakon što smo se dobro ispričali, ja sam otišao
spavati, a brat Adi je ostao sa roditeljim u kudi Redže Rešida. Nisam mogao dugo zaspati, razmišljao sam
o svemu a ponajviše o tome koliko je on bio uporan da dodje do nas, prije mnogih čiji su najbliži ostali
sami i za čiju sudbinu ništa ne znaju. U snazi da izvrši tu svoju odluku vidjela se veličina ljubavi i
poštovanja prema nama, patriotizam i žudnja za Goraždem. I eto, uspio je, svaka mu čast! Znajudi njegov
temperament, eksplozivnost i nestrpljivost, pribojavao sam se da de odmah udi u teške situacije, ali
nisam imao pravo ni razmišljati da ga sakrijem i zaštitim od mirisa baruta. U eventualnim dejstvima koja
se očekuju, trebaju se prilagoditi uslovima i načinu ratovanja svi koj i su došli ovih dana, a njih je
tridesetak u ovoj grupi za višegradsku brigadu. Nakon nekoliko dana pokazali su malo nervoze i želje da
pokažu šta znaju, ali nije bilo prave prilike jer su trajale razmjene i bilo je to neko primirje, mada je
povremeno narušavano od strane četnika.

Oslobadjanje i pad Holijaka

Kada smo završili četvrtu razmjenu, četnici su očekivali i petu u kojoi su tražili Midu Obradovida, Brana
Šimšida i Slobodana Tanaskovida. U njima svojstvenom stilu, nakon što mi nismo prihvatili ponudjene
uslove za razmjenu 03.12.1992.godine uz žestoku podršku su zauzeli naše pozicije od HE Višegrad na
lijevoj obali do Vlasenja, iz drugog jačeg pokušaja u istom danu. Stigao sam iz Medjedje u Orahovce po
pozivu vezom kada je sve bilo gotovo.
Do mraka se nije znalo koliko je boraca poginulo, jer se izvlačenje jedinice vršilo neorganizovano.
Osnovni razlozi za pad ovog prostora su objektivni: ukupno mali broj boraca, veliki prostor, duga linija
odbrane, i subjektivni: slaba budnost na liniji odbrane i nedovoljna utvrdjenost linije odbrane. Jedinica iz
Holijaka je izgubila komandante koji su imali izuzetno veliki autoritet i ved stekli značajno iskustvo, što je
ovu jedinicu, u pogledu rukovodjenja i komandovanja, značajno oslabilo. Novi komandant jedinice,
Karaman Fadil, je izrastao u dobrog starješinu, stičudi znanja u bitkama, nije mogao mnogo učiniti u
ovom žestokom napadu četnika, sa artiljerijskom podrškom koja djeluje zastrašujude. Nakon
uspostavljanja nove linije odbrane sa vrlo malim brojem boraca, izdao sam jednu vrlo neobičnu naredbu
čiju suštinu su borci shvatili tek sutradan. Naredio sam da grupa boraca na čelu sa Liskom Kasimom
pridje četnicima što bliže i da sa više različitih mjesta od ponodi drži četnike pod opteredenjem, pucajudi
prema njima povremeno sa M-48 i garabinima, približava se kroz šumu, a zatim oko tri sata ujutro
prekine pucati i zvižducima se doziva, simulirajudi pripremu za napad. Znao sam da četnici ne poznaju
tako dobro ovaj teren da se upute u nodni pretres terena kroz šumu, naročito, jer mogu očekivati puno
različitih iznenadjenja, a za nodno granatiranje teško mogu prijaviti mjesto cilja koje treba da gadjaju.
Očekivao sam da de bježati, u najgorem slučaju da de biti cijelu nod budni i sutra iscrpljeni, tako da de
našim napadom udariti "fuk."
Naredba je izvršena, četnici su pobjegli, a mi nismo bili sigurni u to pa je isto trebalo provjeriti nečujnim
pretresom terena. Za ovaj zadatak su se prijavile Sarajlije, momci koji su stigli iz Sarajeva kao naše
pojačanje. Nisam mogao da ih uvjerim da može biti puno opasno, ali sam očekivao da du idudi sa njima
modi da ih zaustavim prije eventualnih teških situacija i izvudi ih iz istih. Iz Medjedje smo se prebacili
vozilima, žuredi da stignemo što prije na kotu Vrhovi, jer su izvještaji sa Bukvice i Vrhova govorili da
nigdje ne vide četnike. Bojao sam se da se ne vrate i ponovo posjednu liniju, prije nas. Stigavši na
Bukvicu, pregledah dvogledom pojas oko prethodne izgubljene linije i ne uočih ništa što bi ukazivalo da
su četnici prisutni, osim paljevine dima nekih objekata na Počivalima, bliže liniji odbrane. Sa Vrhova, vie
kote udaljene oko trista metara od dominantne kote Vlasenje, posmatrao sam ponovo posebno Vlasenje
koje su četnici morali pokriti, ako još drže liniju odbrane koju su, privremeno, juče zaposjeli. Juče smo
izgubili i samohotku i dio MTS-a, zarobljenog u prethodnim dejstvima na Meremišlju, ali nadam se da
demo to vratiti. Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinod, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva
su se vrlo dobro kretali po terenu i koristedi masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u
stopu. Posebno su me oduševili Enko Kulovac, Podžid Fikret i Taib Derviševid u skladu pokreta,
medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastrašujude,
bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, nečujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na
Počivala. Kada sam bio siguran da četnici nisu prisutni, otvoreno sam prešao čistinu od šume do kuhinje
na Počivalima, što je iznenadilo Sarajlije. Fadil Karaman je sa ekipom došao sa stijena iznad HE Višegrad,
preko Konja, i na Počivala smo stigli zajedno. Odahnuli smo kod kuhinje, pogledali okolne objekte,
pažljivo, nadajudi se iznenadjenjima koja su četnici mogli postaviti ukoliko su se organizovano izvlačili u
toku prethodne nodi. Iz uočenog na terenu bilo je očigledno da su četnici pobjegli sa ovih pozicija
neorganizovano, vjerovatno bez komande, bojedi se da ih mi u nodi ne iznenadimo. Jako zadovoljan što
smo vratili pozicije oko Holijaka, pozvao sam komandira Karamana, izdao mu zadatke da formira liniju
odbrane po prethodnoj. Borci iz Sarajeva da budu interventni uz liniju odbrane, ako zatreba da
pomognu, što su Enko i Podžid prihvatili sa zadovoljstvom. To zadovoljstvo je bilo vidljivo na njihovim
licima jer postigli su početni, vrlo značajni uspjeh, ne ispucavši ni metka. "A šta de biti kada zarafalamo",
glasno su razmišljali. I ja očekujem puno dobrih rezultata i puno pomodi borcima u bitkama i meni u
komandovanju. lznenada, kurir iz veze u Holijacima koja je osposobljena odmah i koju četnici nisu
dograbili, prijavi teško stanje na Džankidima i potrebu da se javim vezom što prije, ili da idem na
Džankide po traženju komandira jedinice koja je branila vrude područje od Zaglavka preko Dugog Čajra
do Klisure.
Dobivši pojašnjenja stanja na Džankidima odlučih otidi što prije uz angažovanje interventne jedinice iz
Medjedje. Dao sam dodatna uputstva Fadilu i uputio se prema autu, koje je ved stiglo do Počivala. Moje
lično obezbjedjenje danas su Juso Kesmer i Abaz Dosibegovid. Abaz je pristigli borac iz Sarajeva, inače
momak kojeg sam odlično poznavao prije rata i blizi rodjak moje supruge Dževade. Pratedi sa Drinska,
četnici su uočili naše kretanje po bojištu i uputili nekoliko granata u šumu, pedesetak metara iznad puta
kojim smo se kretali trenutno nas trojica, prema autu koje je bilo uvučeno maskirano u šumarku. Vidjevši
pogotke granata, ocijenih da de sljededa serija vjerovatno biti po putu gdje se sada nalazimo. Oštro
naredih: “Idemo trkom što prije do auta, nadi de nas granatama"! Juso je prihvatio i izvršio naredbu
pratedi mene u brzini trčanja, a Abaz je jeo hljeb i popravljao pertle cipela. Okrenuvši se prema njemu
proderah se: "Hajde, trči brzo, ostavi to vezanje cipela." Imao sam predosjedaj da de granata pasti na
mjesto gdje se on tada nalazio. Pretrčao, je tridesetak metara a jedna od tri upudene granate je pala
tačno na mjesto gdje se Abaz prije nekoliko trenutaka nalazio i popravljao pertlu cipele. "Umalo ne
pogiboh” reče Abaz i pogleda me blijeda lica iz koga probijaju krupne graške znoja.
Auto nas je čekao u šumom obraslom dolu, a žurba je bila velika, jer kritično stanje na Džankidima
prijetilo je da izgubimo najznačajnije pozicije za odbranu slobodne teritorije oko Medjedje. U toku vožnje
prema Medjedji iz Orahovaca, tek što smo nagazili asfalt, iz centra veze vezista Beri mi javi šifrovano da
su Holijaci ponovo pali. "Nemogude", rekoh, ali me on uvjeri da mu je tako javljeno. Šta se moglo desiti
za petnaestak minuta otkada smo otišli, nikako mi nije bilo jasno. Da li je mogude da smo ponovo izgubili
Holijake? "Pa šta su radili ovi naši? Zašto se nisu branlii?", upitah naglas. Abaz i Juso sa čudjenjem
komentarisaše da to nije mogude. "Okreni! Idemo ponovo u Holijake", rekoh vozaču Hamedu, a on
smota u tunelu i okrenu. Tražio sam da vozi što brže kako bismo na vrijeme stigli. Na putu prema
Holijacima sretosmo neke borce iz ekipe koja je stigla iz Sarajeva, a predvodili su je Enko Kulovac i Fikret
Podžid. Govorili su da je sve palo, da su ih četnici iznenadili i da je puno mrtvlh. Na moje pitanje gdje su
Fikro i Enko, rekoše da su kod džamije i da me čekaju. Na moje pokušaje da ih vratim, ovi borci su na
razne načine izvrdavali da krenu ka Holijacima. Djelovali su jako preplašeno, što je bilo dovoljno da
shvatim da nede ispoštovati naredbu, ali moja ekipa mora idi, gore su ostali borci koji su pružali otpor.
Njima moramo pomodi! Enka i Podžida nije bilo kod džamije, a vidjeni su da idu ka džamiji pa mi bi čudno
gdje su nestali. Auto ostavismo ispod džamije u Orahovcima i žurno nastavismo pješke.
Zijo Kustura, Hodžin brat, nam se pridruži na prilazu Bukvici, kao i Dero Jasmin, a doktora Benka
zatekosmo na Bukvici. Pokušava dvogledom približiti i razjasniti situaciju na Počivalima, koja su zaselak
na vrhu sela Holijaci. Još uvijek nije siguran da li ima naših i smije li gadjati snajperom. „Šta ovo bi
Sejdidu"? upita me sav začudjen i blijed. "Reci ti meni doktore, ja sam ostavio čisto stanje, šta uradiste?
Kako ih pustiste?" ljutito upitah. "Nisam ni ja bio gore na vrhu, samo sam u jednom momentu čuo
žestoku paljbu i vidio da neki naši ved bježe. Nije mi bila jasna situacija i povukao sam se do ovog mjesta.
Šta sad da radimo?" u očaju me upita. "Jebite se svi kad ste pustili, idemo ponovo uzeti," rekoh sa puno
ogorčenja. "Dajte mi nadjite Enka i Podžida odmah!" naredih Abazu i Jusi. "A, Zijo i Cero, vidite koga ima
od naših na Vrhovima i prenesite njima da smo ovdje, da se pripreme za protivnapad, a da de konkretniji
zadatak dobiti brzo.
Enka i Podžida nisu našli, a pregledom bojišta utvrdio sam da su četnici zaposjeli naše linije i samo
okrenuli puškarnice u suprotnom smijeru iz naših zaklona. Radilo se o velikom broju četnika koji su
djelovali jako oprezno i spretnije od domadih u svim radnjama koje su se mogle zapaziti dvogledom sa
udaljenosti od oko osamsto metara. Pokušali smo ih iznenaditi snajperskom paljbom, ali nije bilo
uspjeha. Enka i Podžida nismo pronašli do akšama, a od boraca iz njihove grupe izgleda nije niko ostao.
Svi su produžili za Medjedju.
Kada sam pomislio da je medju onima koji su panično otišli ka Medjedji i moj brat Adem, on se pojavio
sa jednim saborcem. Rekoše uglas: "Jedva smo uspjeli izvudi se!" Djelovali su vrlo iscrpljeno, izgrebani od
trnja u izvlačenju. Ostali su zadnji i odsječeni, a da to nisu sami znali. Izvukli su se uz puno srede iz prve
vrlo teške situacije na vrelom višegradskom bojištu. Adem je bio uporan u svojoj želji da doprinese što
više odbrani ovih, vrlo bitnih pozicija za nas, jer očekivao da demo vrlo skoro on i ja idi u naše rodno selo i
iz te pozicije pripremati ulazak u Višegrad, a do tada de iz Sarajeva stidi puno boraca i jedinica, nadasmo
se. Ademova odlučnost je bila naglašenija stalnim prisustvom misli da ne osramoti brata za koga je čuo
da ovdje kao borac ne poznaje strah i ne vidi nerješive situacije. Teško je bilo to opravdati u ovako
dramatičnim borbama kakva je bila danas. Adem i njegov saborac ostadoše sa nama, a Fadil Karaman
izvijesti da nije u mogudnosti prikupiti cijelu jedinicu, odnosno, da ima samo borce na Vrhovima,
dominantnom objektu oko dvjesto metara iznad nas. Odlučih da ih ne povlači jer je to najznačajnija
pozicija za novu liniju odbrane a o daljim dejstvima du odlučiti nodas, nakon što izvijestim komandanta
IBOG-a. U prvi sumrak, upravo kada sam razmišljao da sa svojom ekipom krenem ka Medjedji, nakon što
sam izdao zadatke o formiranju nove linije odbrane i njenom posjedanju, iznenadi me i trenutno malo
zastraši doktor Benko, koji panično protrča pored mene govoredi "Tenk! Bježi, Sejdidu, bježimo. Evo ga
tu, ispred nas!"
Vidjevši Benka kako panično trči i znajudi da nemamo ništa od protivoklopnih sredstava, okrenuh se, a
za mnom i ostali, i strčah nizbrdo, stotinjak metara, i zastadoh iza jedne vede bukve. Benko je tražio da
trčimo još do potoka jer smo na zaustavljenoj poziciji u slučaju izlaska tenka u velikoj opasnosti. Ono što
me je natjeralo da stanem bilo je čudjenje, kako to da tenk ne čujem na sto metara od mene, a ne puca
niko okolo niti se granatira. "Čuje li neko od vas tenk?" upitah. Svi se pretvoriše u uho i pokušaše da čuju
neki zvuk motora tenka, ali niko ne potvrdi da čuje. Neko od prisutnih boraca prokomentarisa: "Možda
su ga ugasili da pješadijom izadju na Bukvicu, da ne rizikuju tenk." Prihvatih tu mogudnost i okrenuh se
da nastavim, ali ugledah u Dere Jasmina RPG i dvije granate. „Pa što nisi iznio na Bukvicu maloprije, daj
to ovamo odmah!" ljutito zagalamih na njega, a on se spetlja u frci, pa umalo ne pade, posrnuvši na žile
debele bukve. Granata je ved bila u cijevi RPG-a. "lzvolite," zamuca i dodade: "Ja sam vas tražio da kažem
da je RPG u ovoj kudi ispod nas." Nastupi tajac da ponovo osluhnemo čuje li se taj famozni tenk, sada
sam ga priželjkivao mnogo više nego maloprije. Podjoh uz brdo ka tenku. Juso i Abaz su išli uz mene i
govorili: "Nemoj ti sam, nemoj prvi komandante, ne možeš i puškom i RPG-om". A ja kratko odgovorih:
"Zašto ste vi tu." Vradali smo se, mic po mic, ka Bukvici, doktor Benko se lagano vrado i nije mogao
vjerovati da tenk još nije izronio na Bukvicu. Izadjosmo vrlo disciplinovano na Bukvicu, a ja odoh na
poziciju sa koje je doktor Benko vidio tenk.
Ta pozicija je bila usjek puta Počivala-Orahovci na prevoju Bukvica, a pedesetak metara niže je jedna
jaka krivina u pravcu HE Višegrad. Iz tog pravca, sa krivine, bljesnuše svjetla direktno u moje oči kroz
usjek puta. Podigoh RPG, a u istom trenutku uočih još neka svjetla okolo: dva velika fara koja su
obasjavala područje odbrane do Holijaka i Bukvice. Shvatih da se doktor prepao svjetala sa brane HE
Višegrad. Pozvah doktora, a on laganim, nečujnim korakom dodje do mene. "Eno ti tenka, pucaj!"
našalim se. On se nasmija i reče: “Isto ko farovi vozila." E moj doktore", bijaše moj komentar. Na ovaj
previd, doktor je prozivan mnogo puta kasnije. Fadil Karaman je ostao sa jedinicom uredjivati našu liniju
odbrane, a mi smo otišli u Medjedju da primimo izvještaje o današnjem gubljenju pozicija na Počivalima.
Medjutlm, Enka i Podžida nismo našli, niti su svradali u Komandu brigade.To mi je bilo vrlo čudno, jer
sam ocijenio da se radi o jako odgovornim starješinama, a borci koje su vodili, su uglavnom produžili za
Goražde. Ovo danas je njima bilo previše da izdrže. Odluke su donijeli sami, jer nisu od Holijaka vidjeli
svoje pretpostavljene. Mene i moje naredbe su uvažavali dok sam uz njih a čim smo se razišli hvatali su
krivinu. Puno je bilo različitih, nesigurnih i neprovjerenih informacija da su Enko i Podžid prošli kroz
Medjedju, a ja sam u zadatak dao Fadilu da se pročešlja teren u širem rejonu Orahovaca i da me večeras,
do 24.00 sata izvijesti o rezultatu. U današnjoj bici je poginuo borac koji me impresionirao žustrošdu i
stilom kretanja u borbi, rahmetli Taib Derviševid, koji je u Sarajevu ved postigao velike rezultate kao
borac.
On je brat, u Sarajevu mnogo poznatijeg, Azema Derviševida Zenge. Otac Azemov i Taibov, Nurko
Derviševid je bio u logoru Uzamnica, prijavijen za razmjenu do koje nije došlo jer su četnici htjeli civile
poput Nurke razmijeniti za njihove vojvode. Sinovi ovog iscrpljenog starca su se borili kao istinski heroji
za Bosnu u kojoj nede biti logora za civile, a u toj borbi za neprijatelja su imali one kojima smeta sve što
nije u duhu velikosrpstva. U ponod mi stiže izvještaj da su Fadilovi borci pretresli teren do pred sama
Počivala, ali da Enka ni Podžida nisu pronašli. Ujutro su ved stigle poznate priče "vidjeni u Goraždu,"
"prošli kroz Ustipraču," "ved su u Zorovicima, i spremaju se preko Grepka" i slično, što je davalo nadu da
su još živi. Bio sam uvjeren da bi se bar javili radio-vezom da napuštaju i objasnili zašto, jer su na mene
ostavili izuzetno pozitivan i snažan utisak visokomoralnih osoba te nikako nije bilo spojivo to što su neki
pričali da su se tiho izvukli. I do sada je bilo pojedinaca koji su tražili svoje mjesto po osnovu ispričanih
laži, u kojima su smišljene gadosti žestoke sadržine. Kada bi to ispričao neki anonimni gradjanin, borci su
pitali ko mu je to pričao. Odgovor je često bio: neko iz Opdinskog štaba : Avdija, Trte, Dine, Ešef ili
Nedžad.
Ovu situaciju Avdija Šabanovid je iskoristio da lansira zanimljivu priču i uputio je ka Goraždu i Sarajevu,
prema običnim gradjanima, ali i prema civilnoj i vojnoj bezbjednosti (posredno). Suština njegove
prljavštine je bila u tome da sam ja žrtvovao, ili čak sumnje da sam ja ubio Erika i Podžida, jer su mi oni
bili konkurenti kao borci i starješine, sve u cilju da što bolje prosperiram pa makar i preko njihovih tijela.
Te i takve laži brzo su odbacili svi oni koji su Avdiju upoznali bolje, a borci su ga ignorisali u svim
situacijama. Avdija i ostali iz Štaba su takvim pričama zatvarali sebi i ono malo otvorenih vrata na koja su
mogli udi, naročito po Goraždu. Imali su vrlo rijetke pojedince, istomišljenike, a Štab su forsirali kao
pokride svog angažovanja. Takav Opdinski štab nije imao pravu funkciju u vodjenju otpora agresoru pa je
te funkcije odavno preuzela IBOG, ali štapski oficiri se nisu mirili s tim da su preko poznatih u Sarajevu
pokušali iznuditi papir kojim de oni, ipak, komandovati. Ti pokušaji nisu sredom donijeli uspjeh, jer je
teško vjerovati da poslije svega što su do sada učinili imaju povjerenje boraca i starješina, pa i od naroda
koji sve pamti. Ova bljuvotina Avdije Šabanovida je stigla do Zenge, Azema Derviševida, i on je insistirao
da se čujemo radiovezom. To nije bilo mogude istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u
izvidjanju, pa smo se čuli narednog dana, odmah poslije Nove '93.godine, nakon što su pronadjena tijela
Podžida i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u našoj teritoriji iza novoformirane linije
odbrane Vrhovi- Bukovica - Pržnica 01.01.1993.god.
Poginuli su od granate kredudi se ka Medjedji, jednom prečicom pored džamije u Orahovcima. Ovaj put
im je nedostajalo malo srede jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala
je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko
nije čuo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo
izdahnuli. Ovako sam objasnio Zengi njihovu smrt, a za smrt svoga brata je ved saznao od saboraca koji
su stigli u Sarajevo. Zenga je upozorio da de on sa mnom raščistiti. Prihvatio sam da dodje, ako može,
rekavši da se ja istine ne plašim. Rekao sam mu još da oni koji su mu lansirali takvu priču nisu moji, a
vjerovatno ni njegovi prijatelji te da ih ne sluša ved da sve sam provjeri. Eto, Avdija je našao svoju ulogu i
pokušao njemu svojstvenim načinom, podlošdu, napraviti još vedi gubitak i pomodi neprijatelju da nas
manje ostane u odbrani Bosne. Nije uspio. Saznavši istinu, Zenga mi se izvinio. Veliki borci, istinski heroji,
rahmetli Enko i Podžid, nisu ispunill svoju poslednju želju da udju u Višegrad pobjedonosno. Ukopani su u
goraždanskom groblju 03.01.1993.godine.

Fahro je poginuo

Crni Vrh je u decembru mjesecu '92.godine bio meta stalnih napada četnika i mjesto pravog herojstva
naših šezdesetak boraca koji su ga branili iz jednog uskog okruženja, naizgled bezizlazne situacije, ali za
borce bataljona "Čole" koje je predvodio Fahro Račid, onaj isti Fahro, koji je prve metke ispucao za
Bajram 11.06.92. iz Plistina gadjajudi četnike na Kosi pored mog rodnog sela Drokana.
Fahro je napredovao jako brzo i u oktobru ved je vodio četu iz Kostida koja je bila problematična u
pogledu discipline. Ustrojio je tu jedincu, izvodio sa njom i odbrambena i napadačka dejstva da bi, želedi
da bude u svom kraju, tražio odlazak za Crni Vrh što sam mu i udovoljio. Sjedam se njegove radosti kada
je zarobio prvu osamdesetčetvorku "sijač smrti," 16.10.92. na Meremišlju, kao i dana kada smo pred
agresiju često igrali fudbal u istoj ekipi, pa igre bilijara po cijelu nod kod njegovog rodjaka Smaje. Prvih
dana početka agresije u Višegradu, bijaše moj kurir i brzo mu dosadi. Od mene je skoro tražio da
pokušam pronadi naočare jer je one koje je imao uništio potpuno. Nekoliko puta ih je lijepio pa ih više ne
može koristiti. U Goraždu je bilo obedanja i na kraju je rečeno da de naručiti da se donesu iz Sarajeva.
Kada sam Fahri saopdio da treba da stignu iz Sarajeva, on se nasmijao i rekao: ipak ja moram tražiti
četnika sa mojom dioptrijom, ostali me ne zanimaju." Imao je smisla za šalu i bio je vrlo duhovit kada je
raspoložen, a rijetko kada nije bio dobro raspoložen. 12.12.1992. godine od granate, u jednom žestokom
udaru četnika na Crnom Vrhu je poginuo izlazedi prema četnicima. Njegovom pogibijom izgubili smo
velikog borca, starješinu, komandira i bududeg komandanta, borca koji je brže napredovao od svlh.
Autoritetom i hrabrošdu bio je nenadmašan.
lznešen je kroz četnicke linije preko Kopita i ukopan u Medjedji. Nije dobio čak ni naočale koje je toliko
želio. Poslednje brilijantne rezultate i izvještaj je posalo sa D.Lijeske, bio je nezadrživ, ali nas uspjeh nije
bio potpun zbog pogibije Hede, Bekte, Bezdroba i ostalih. Ovaj gubitak mi je teško pao, ali sam skupio
snage gledajudi gorčinu lica njegovih i mojih saboraca u toku njegove dženaze. U njihovim licima vidjeh
sve misli tako jasno, da se upitah, da li je to san i odakle ta mod? Svi su željeli osvetu. Te želje sam se
pribojavao, jer i ta osveta je morala idi po razumu i komandi, viteški, a radi spasa naroda Bosne, a ne radi
zadovoljavanja ličnog osjedaja.Upravo u ovom kontekstu govorih na dženazi, mada mi bi jako teško. Ne
zaplakah.





Stigli Fikret Cocalić i Nijaz Nuhanović

U decembru '92. iz Sarajeva je stigao major Nijaz Nuhanovid, profesionalni starješina bivše JNA sa
izraženom željom da doprinese oslobadjanju Višegrada i učestvuje u radu Komande Prve višegradske
brigade. Odmah se uključio i pomagao koliko je mogao. Imalo se šta naučiti od Nijaza. Veoma bitna i
dugo iščekivana ličnost bio je predsjednik Ratnog predsjedništva Opdine Višegrad u Sarajevu i
predsjednik Opdine pred agresiju, Fikret Cocalid. U valu izbjeglica napustio je Višegrad i zadržao se u
Sarajevu odakle je, nakon nekoliko slušanja radio-vezom, eto, odlučio dodi u Medjedju da pomogne
svom narodu u organizaciji života i prvenstveno radu civilne vlasti koju je ovdje predstavljao opet
Mehmed Tvrtkovid Trte. On je kontaktirao glavnog, kako je on zvao vjerovatno predsjednika
Izetbegovida i paralelno u Crnom Vrhu vodedi Opdinski štab TO Višegrad, vodio i Ratno predsjedništvo i
Stranku demokratske akcije. To mu je omogudavalo suvereno vladanje situacijom, uz malo učešde u
odbrani od neprijatelja i pripremi dejstava.
Fikreta sam poznavao kratko pred rat kroz druženje naših supruga u toku njihovog zajedničkog
anagažovanja u preduzedu "Panos" u Višegradu. Naši kontakti su bili vrlo rijetki, a katkad bi on odvezao
moju suprugu i dijete iz obdaništa, ili ja njegove. Djelovao mi je vrlo ozbiljan, slabo komunikativan i
povučen u sebe, a nije bilo elemenata po kojim bismo se mogli značajnije približiti. Ozbiljnost ratne
situacije nas je približila i ja sam se njemu prijavio da učestvujem u organizovanju otpora neprijatelju.
Fikretovim odlaskom za Sarajevo, što su mu mnogi pa i ja, zamjerali, civilna vlast nije adekvatno
ozbiljnosti situacije formirana, a narod i borci Višegrada su to dobro osjetili u dosadašnjem toku agresije.
O Fikretu i njegovim kvalitetama te o nestanku problema iz oblasti koju organizuju civilne vlasti, govorio
mi je puno Zaim Hodža. Ponekad je u tome i pretjerivao, ali sam se iskreno nadao i mnogo očekivao od
Fikreta. Svega dobrog nam je falilo, a pogotovo ljudi od iskustva, pametnih i sposobnih. Fikret je počeo
vrlo dobro saradjivati sa mnom i sa članovima Komande, ali što je duže boravio u Štabu sve se više
osjedao uticaj štapskih "longosa." Štapski oficiri su u dobroj mjeri Fikreta filovali i podlim pričama. Jedna
od tih je da sam ja rekao da demo ga strijeljati ili objesiti u toku nekog informisanja postrojene jedinice,
što je samo jedna u nizu prljavih laži. Fikret je, vjerovatno, istu prihvatio kao istinu a o tome mene pitao
tek mnogo kasnije. Nakon mog odgovora i dalje je sumnjao, a ja se nisam trudio puno da ga uvjerim.
Brzo se Komandi brigade Ratno predsjedništvo obratilo aktima provokativne i vrlo nekorektne sadržine.
Pošto sam ja potpisivao odgovore na te akte i zastupao interese boraca i starješina brigade, došao sam
pod stalni udar gospode iz Štaba i Ratnog predsjedništva. Kada bi brigada postigla značajan rezultat, tada
su to bili drugi nastupi, drugi ljudi, sa puno obedanja i želja za pomodi: Komandi, borcima, meni " šta
nam god zatreba". Hodža je brzo pokazao razočarenje Fikretovim uticajem na članove Štaba, odnosno,
njihovim uticajem na Fikreta. U svemu što sam zamjerao onima koji su pobjegli najviše me pogadjalo to
što ne pomišljaju da se vrate pa mi je Fikretov povratak bio odlučujudi da o njemu razmišljam kao
odlučnom i hrabrom predsjedniku Ratnog predsjedništva. Ipak, on me je brzo razočarao. U mojoj
odsutnosti bio sam izabran za člana Ratnog predsjedništva Opdine Višegrad u Sarajevu, što sam saznao
Fikretovim dolaskom, a što je članovima Štaba malo teže palo ali ni to nije dugo trajalo, jer sam
smijenjen opet u mojoj odsutnosti od strane štapskih oficira, longosa.
Gospodin Hadžo Efendid, predsjednik Ratnog predsjedništva Opdine Goražde, nakon boravka u Sarajevu
me pozva na razgovor kako bi saznao stvarno stanje na višegradskom bojištu i pomogao u eventualnom
rješavanju problema, prvenstveno logističke podrške. Mene je Hadžo upoznao u početku agresije, pa je
sa rezervom primio "uvale" koje su ispričali neki štapski oficiri o meni u njegovom odsustvu, pa me upita:
„Šta oni to rade?" Što su se okrenuli protiv tebe?" Mislim da znaš koliko je potrebno da zaključiš,"
odgovorih mu.
Hadžo mi reče da bi iz Beograda moglo uskoro da se uputi dvije hiljade tona hrane za narod i borce
goraždanskog regiona i to preko Višegrada, što nisam vjerovao, ali sam se potajno nadao. „Iz Srbije za
nas samo šalju pladenike," rekoh Hadži a on klimnu glavom i reče:" Svijet ih tjera da pošalju hranu, oni
sami to sigurno ne bi." Ipak, u rokovnik, pored ovoga upisah "apsurd" što se ubrzo potvrdi. Ova riječ mi
je puno govorila i sve pojašnjavala.



Foča je još daleko

Uz puno kvalitetnih priprema, angažovanjem svih raspoloživih jedinica, izvršen je pokušaj oslobadanja
područja do Foče, sa lijeve i desne obale Drine. Osim značajnog početnog dobrog rezultata nekih jedinica
i mnogo izuzetno dobro osmišljenih elemenata, nije postignut ukupan uspjeh ni blizu očekivanog, a
gubici naših jedinica su bili značajni, što je u analizi potvrdjeno kao rezultat nepoštivanja komande i
neizvršavanja naredjenja. Nisam bio pristalica odlaska u borbu dobrovaljaca, ved boraca i jedinica koje
dobiju zadatak. Jedinica iz Prve višegradske brigade je na takav način formirana i uz neophodne
pripreme upudena na izvršavanje zadatka. Ja sam, zbog intenzivnih napada neprijatelja u zoni odbrane
brigade,da se ne desi veliko iznenadjenje, ostao sa oko sedamsto boraca i sto pedeset pušaka da
odbranimo slobodnu teritoriju.
U drugoj fazi ovih dejstava učestvovao sam i zajedno sa borcima ušao u neprijateljska utvrdjenja ispod
Stoca, izuzetno značajnog vrha kojeg su četnici čvrsto držali. Sa jedinicom iz naše brigade napadali su i
borci Prve drinske brigade. Bego Mršo, odvažni komandir dete iz Ilovače koji je svojom hrabrošdu
razbijao strah kod saboraca i Hasan Turčalo, iskusni komandant 5.bataljona Prve drinske brigade,koji je
poznavao svaku stopu ovog terena i provodio neumorno mnoge konvoje do Grepka, su vodili svoje
jedinice koji su poznavale ove terene puno bolje od boraca iz naše jedinice. Bego Mršo je pošao sa
pedeset boraca, a pri kraju bitke sa njim je ostalo pet boraca. Kada sam ga upitao: "Gdje su ostali borci?"
zacrveni se i ljutito reče: "Ne znam, jebem im mater, sve du ih pobiti." Teško je podnio da ga ostave
njegovi borci i to ispred svojih kuda, a da Višegradjani i Rudjani iz višegradske brigade vode borbu do
kraja, bez povlačenja, izuzev po mojoj komandi. To što smo mi probili neprijateljsku liniju nije iskorišteno
jer jedinice, koje su napadale Zebinu šumu, nisu zadržale početni uspjeh i kada je komandant Buljubašid
javio da se povučemo, bilo mi je teško prenijeti to starješinama jedinica. Moje lice je bilo svo izgrebano,
nešto od provlačenja kroz smreke a još više od dejstva osom iz tih smreka i kovitlanja iglica nakon
dejstva. Prije ovog oslobadjanja i posjedanja linija na dijelu Nekopi-Stolac, u pokušaju zauzimanja Stoca,
dominantne kote na ovom prostoru, poginuo je Nere, vrstan borac iz Zakirove jedinice i brat još
poznatijeg hrabrog borca Čimbura, Kabaklije Ibrahima. U istom pokušaju lakše je ranjen Zakir Jamak i
odvezen u bolnicu, a dejstva su nastavljena. Ipak, sve je završeno bez ukupnog vedeg uspjeha. Ostali smo
na istim pozicijama, neprijatelj je imao vede gubitke, ali to nam nije bio cilj, ved oslobadjanje teritorija
oko Foče, pa možda i Foče.

Džankići padaju ako ...

Upravo kada smo pripremali organizovani brojniji odlazak boraca na Grebak po hranu za brigadu i za
porodice boraca, neprijateij je kao i svakog mjeseca i ovog zadnjeg vikenda pokušao napadom na naše
linije ugroziti naše pozicije na najvažnijim mjestima, Zaglavak i Džankidi. Četnici su uspjli zauzeti Zaglavak
bez značajnijeg otpora naših boraca koji su samo dnevnim patrolama kontrolisali ovaj široki i značajni
plato, a zatim su, uz žestoku artiljerijsku podršku, napali Džankide 30.12.'92. Oko 10 sati ujutro mi je
javljeno da je napad počeo i da učestvuje mnogo četnika, da su četnici na Zaglavku i da tenkom dejstvuju
po školi na Džankidima i našoj l/o, a oko 12.00 sati da je kritično i da de, ako pomod ne stigne hitno,
Džankidi pasti brzo. Krenuo sam sa pet-šest boraca i naredio da nas stigne interventna jedinica iz kasarne
u Medjedji. Znao sam da de biti kritično i da de izvlačenjem ranjenih i poginulih brzo biti oslabljena,
inače, naša najtvrdja linija. Naš dolazak mora ohrabriti borce i bitno je da stignemo na vrijeme prije nego
četnici izadju nad Džankide. Istrčali smo do Džankida vrlo brzo, a uz put sam vratio nekoliko boraca koji
su "nosili ranjene," a nisu bili neophodni. Vidio sam u njima prisutan strah i paniku, ali su išli za nama.
Bilo je i onih koji su izvrdavali neprimijetno fuknuli ka Medjedji. Izašavši na stjenoviti plato ispod
prodavnice, čusmo da neko puca iz tih stijena. Rekoše mi da su Zakir i njegova ekipa tamo: "A šta je sa
ostalim ?“ upitah borce koji su bili na ovoj liniji i ne čuh odgovor. PAM, koji je Šemso Džanko, komandir
jedinice sa Džankida, poslao na opravku u Medjedju sam vratio da pogledam može li se popraviti. Upravo
to mi se učinilo najbitnijim kako bismo mogli upotrijebiti ovo efikasno i zastrašujude orudje i spriječiti
pad Dzankica. Pokusao sam, ali je bilo ocigledno da municija nije odgovarala pa sam trazio drugu. U
iščekivanju odgovarajude municije, pokušao sam pripremiti MG-ovku za dejstvo.Oko mene je bilo
desetak boraca. Iznenada nas je pokosio rafal sa naše pozicije, oko sto metara udaljene u borovini iznad
prodavnice. Pao je jedan borac, Hasib Omerovid, a ostali su se panično bacili u stjenčice koje nisu mogle
biti dobar zaklon, ali borci su se priljubili, utopili u njih. PAM je ostao na totalnoj čistini kao i MG-ovka , a
ja sam ostao bez oružja izuzimajudi pistolj "Valter", koji sam nosio uvijek. Esedu Džanki, Šemsinom bratu
koji je bio najbliže MG-ovki, šapnuh tiho: "Ja du pucati iz pištolja dok se ti ne prebaciš i zgrabiš MG-
ovku." Nisam imao blizu mene nikoga sa puškom u tom momentu. Nalo Munir, jedan energičan borac,
čuvši šta sam naredio Džanki Esedu, prebaci se do mene i zatraži da on puca papovkom da štiti Eseda, a
Esed sav premro, inače vrlo plašljlv borac za razliku od brata Šemse, kroz zube u stranu procijedi: "ubi
me komadante, ne smijem." "Kako ne smiješ? Vidiš da smo im ko na dlanu, da se ne možemo nigdje
pomadi, sve de nas pobiti", dodadoh pun ogorčenja. "Džaba, ne smijem ubi, me, drhtavim glasom reče
Esed. Vidjevši da su Halčo Halil Gegid i Juso Kesmer moji pratioci i lično obezbjedjenje u borbi, dalje od
mene, šapnuh Muniru Nali da puca dok ja pretrčim do MG-ovke i vratim se, da me pokuša zaštiti.
Razdaljinu od desetak metara čistine pretrčao sam brže nego ikad, čini mi se uz prethodnu pripremu i
dejstvo iz pištolja, a kasnije podrškom Munira i papovke. U toku mog pretrčavanja čuo sam jedan duži
četnički rafal ali hvala Bogu, nisam osjetio udar po tijelu. Oko mene su zviždale kugle i samo sudbina,
ogromna sreda i malo spretnosti su mi pomogli. Ponovo sam se prilijepio uz stjenčice iz kojih sam virio
makar polovinom tijela, ali sada imam u rukama MG-ovku. Mogu uzvratiti efikasno, a saborci su dobili
dodatnu snagu nakon što sam ja uspio dodi do MG-ovke. Odmah sam dejstvovao i prebacio cilj koji je bio
dobro maskiran i borovima zaštiden od direktnog efikasnog dejstva, tako da sam morao gadjati pod
velikim uglom kako bi granata pala, kao iz neba, izmedju borova u naše zaklone koje su četnici preuzeli.
Pošto je daljina oko sto metara vrlo mala, ovo ubacivanje granate je bilo teško postidi, pogotovu sa samo
šest granata na raspolaganju. Ipak, druga a zatim i treda granata su pogodile cilj. Četnici su pobjegli sa
pozicije o kojoj su sanjali da je preuzmu i sa koje su Džankidi vec pod punom kontrolom, bez šansi da se
brane. Vidjevši da su četnici nestali, moji saborci su oprezno krenuli ka borovima, a iz velikih stijena, niže
od nas, pojavio se Zakir sa svojom ekipom. Zakir me kratko izvijestio šta se ovdje dešavalo od jutros, a
zatim se pridružio pretresu terena. Onaj famozni PAM još uvijek nije proradio a meni je bila želja da njim
podsprajcamo četnike u njihovom izvlačenju ne bi li ostavili MTS-a ili ranjene i mrtve. Ponovo sam prišao
sa Jusom Kesmerom tom PAM-u da provjeri donesenu municiju. Ponovo je to municija vedeg kalibra, a
druge nemamo na Džankidima. Tek što smo riješili da ostavimo PAM, četnici nas zasuše granatama oko
nas. Napravili smo veliku grešku zadržavanjem na istom mjestu ved petnaestak minuta.
Jedna granata MB 82 mm pala je jedan-dva metra od mene i Juse. Detonacija nas je zdrmala žestoko,
zasula nas je kamena prašina, ali nijedne ogrebotina nije ostala na našim tijelima. Nismo mogli vjerovati
da smo živi a kamoli da nismo ranjeni. Saborci su, u pretresu koje je vodio Zakir, ostali bez daha. Nisu
mogli vjerovati da nismo gotovi, panično su zavikali: „Pogibe komandant," a zatim, nakon što se prašina
od granate oko mene i Juse rastjerala, sa čudjenjem upitaše: "Jeste li živi?" i "Treba li pomod“. Vidjevši
da se kredemo prema njima, nisu mogu prikriti čudjenje i radost što se to tako sretno završilo. Imao sam
osjedaj da sam danas zaštiden od neprijatelja, da mi ništa niko ne može kao i mojim borcima pa sam,
vidjevsi da su četnici u paničnom bijegu, odlučio da krenemo za njima. Neki od boraca, poslije ovog
prethodno preživljenog, nisu mogu prikriti strah koji ih je tek sada uhvatio i teško im pade ova moja
odluka, ali kako smo išli dalje ka Zaglavku tako su i oni bili jači voljom i samopouzdanjem. Ovom gonjenju
četnika priključio se i Šemso Džanko sa ostatkom svoje jedinice. Vedi dio njegove jedinice je, nosedi
ranjene, otišao ka Medjedji. Četnici se nisu zaustavili do Kočarima, a mi smo odustali od gonjenja ispod
Zaglavka jer je dalje bilo jako neizvjesno, sa puno mogudnosti iznenadjenja, zasjeda i sl. od strane
četnika. U odbrani Džankida danas su poginuli Meho Čakar, Dževad Kahriman i Hasib Omerovid. A meni i
mojim saborcima, naročito Jusi, 30.12.92. je bio dan srede i pomodi Allaha dž.š. Najznačajnija linija za
našu odbranu danas je bila pred padom i ponovo je velikom hrabrošdu spasena i odbranjena u
nevjerovatnim okolnostima.
Danas se potvrdilo da su borci ove brigade najači kada to najviše treba, a ja sam još sigurniji da ovi borci
mogu pobijediti mnogo jačeg neprijatelja boredi se za odbranu Bosne i svih naroda koji tu Bosnu istinski
vole i žele. Nodas, 30/31.12.'92. moj umor je bio ogroman, ali mi san nije mogao na oči. Da li sam ja
odabran da ostanem živ? Ako jesam, onda, zašto baš ja? Ako sam to nečim zaslužio onda time što sam
stao u odbranu nevinih i nejakih ulažudi život za taj cilj, a takvlh je ved puno poginulo i njihove pogibije
su me boljele. Zašto i oni nisu sačuvani da neprijatelja pobijedimo brže i lakše, bez puno žrtava, da i oni
osjete ljepotu sutrašnje slobode? Da li du i ja ostati živ i dočekati tu slobodu nastavim li izazivati sudbinu
u borbama rizikujudi tako često život? Imam li pravo da se zaustavim i promijenim, da budem samo
komandant? Da li ja uopde i znam kako du se osjedati kada ne budem kao borac mogao pomodi borcima
da oslobode ili odbrane nove kote naselja ili gradove? Ove, i slične misli su me proganjale cijelu nod, a u
sabah dva-tri sahata dobrog sna bila su dovoljna da se naspavam i odmorim. Novu godinu '93. smo
obilježili kao svaku drugu nod: ko je od boraca imao cigaru da zapali u toj nodi, je bio pun zadovoljstva.
Ovim borcima je bilo zadovoljstvo da su oslobodjeni boravka na l/o u toj nodi, a vrlo mali broj boraca je
stigao do svojih porodica. U Goraždu se Nova godina dočekivala mnogo bolje, a ja sam se u to uvjerio
nakratko uz obilazak po pozivima.
Na feštama u Goraždu vidio sam još mnogo toga što je mogao samo biti san u Medjedji, a ni moje
raspoloženje nije bilo na potrebnom nivou, jer mi savjest nije dozvoljavala opuštanje a opteredenost
situacijom na bojištu i činjenicom da moji saborci nisu u mogudnosti da odahnu, a kamoli otfeštaju, nisu
mi dozvolili da kvalitetno osjetim ljepotu užitka. To sam mogao samo u Medjedji, medju svojim borcima i
svojim saradnicima. Za mene je bilo značajno da obidjem jedinice na l/o 01.01.`93. i čestitam Novu
godinu borcima, ali i da provjerim stanje, posebno budnost boraca i popunjenost jedinica.Česti sastanci
Ratnog predsjedništva Opdine Višegrad bili su šansa da se pronadju kvalitetnija rješenja u saradnji za
prevazilaženje i savladavanje ukupno ogromnih problema. Medjutim, i dalje su se pravile gluposti koje su
najdirektnije utjecale na slabljenje volje za saradnjom. Na jednom od sastanaka Ratnog predsjedništva i
Štaba TO u Komisiju za boračko-invalidska pitanja uvrštena je i Bakira Hasečid, osoba koju su
bezbjednjaci provjeravali i koja je imala puno ruznih komentara kada je u pitanju Komanda brigade zbog
čega smo Hodža, Benko i ja bili protiv, ali to nije pilo vode. E, kad je spalo predstavljanje boraca i invalida
na Bakiru i više uvažavanje Bakire nego tri ključna oficira iz Komande brigade, onda je jasno da neko želi
da potcijeni borce i invalide, pa onda i one koji ih vode. Mi smo odustali do daljnjeg od učešda u radu
Ratnog predsjedništva. Brzo nas je razriješila štapska gospoda koja na to, vjerovatno, nije imala pravo, a
nas to više i nije plaho boljelo znajudi u kojim okolnostima i od koga je.

Dobijaju se nove bitke

Smještaj jedinica u kasarske uslove je bio jedan od zadataka koji smo dobili od pretpostavljene komande
što smo odmah, u skladu sa mogudnostima, izvršili i tako imali, medju prvima u Oružanim snagama R
BIH, u jednoj brigadi objedinjene prostorne jedinice i manevarske koje su bile u kasarskim uslovima. Svi
borci su prolazili uloge odbrane prostora, interventnosti i napada, tako da su svakim danom postajali
jači, spremniji i kompletniji. Rezerve i dalje nismo imali, a umjesto da se povedava, broj boraca se svakim
danom smanjivao što je predstavljalo vrlo težak problem. Bilo je previše dezerterstva preko Grepka pa je
iz IBOG-a naredjeno da se pojača kontrola na Grepku i Bjelašnici, a radi izlaska u susret borcima koji žele
obidi porodice po Bosni i inostranstvu, odobreno je da deset do petnaest boraca dobije odsustvo od
petnaest do trideset dana, a po njihovom povratku isti broj novih boraca. Ovim je malo smanjeno
dezerterstvo i bježanija, ali su se pojedinci snalazili raznim putevima i načinima. Medju prvih petnaest
boraca koji su dobili moje odobrenje i dozvolu komandanta Ferida Buljubašida bio je i Jamak Zakir, kako
u mom rokovniku zapisah, "Migoje", novi nadimak po nekom njegovom daljem komšiji koji je bio
"veseliji". Zakir je svojim rezultatima zaslužio mnogo više od tog odlaska porodici u Sloveniju, ali se nije
mogla obezbijediti ni sigurnost do Sarajeva, a kamoli papiri i bezbijedan put do Slovenije.
Privremeno ostajemo bez vrlo vrijednog saradnika, odgovornog komandanta bataljona i borca za sve
zadatke, često i previše slobodnog. Ipak, nadamo se da de se vratiti brzo. Do tada demo ojačati i
napredovati, ako bog da. Sve izvidjačko-diverzantske jedinice Prve višegradske brigade su na izvidjačkim
zadacima u cilju prikupljanja što više kvalitetnih podataka o neprijatelju. Podatke o neprijatelju smo
svakodnevno ažurirali a izvidjačko- diverzantske jedinice su ubacivanjem u privremeno okupiranu
teritoriju donosile nove, izuzetno značajne podatke. Pošto su izvidjanja vršena u više pravaca, starješine i
borci nisu mogli pretpostaviti sa sigurnošdu u kom pravcu de uslijediti naši napadi, a sa raspoloživim
snagama mogli smo napasti manje prostore i manje jedinice, maksimalno bataljon četnika. Za veda
dejstva bi nam se pridruživale jedinice iz ostalih brigada sa goraždanske regije. Poslije samo početnog
uspjeha u dejstvima prema Foči, radi jačanja kolektivnog morala i podsticaja u narednim dejstvima, bila
je potrebna jedna briljantna pobjeda nad neprijeteljem. Vrlo značajnu bitku dobili smo u vrijeme
intenzivnih priprema nekoliko različitih dejstava, a ona je izvojevana u odbrani. Neprijateljska sredstva
informisanja, tačnije Radio -Višegrad, objavila su da je Višegrad napadnut sa svih strana od strane
muslimanskih fundamentalista i da mu je potrebna pomod rodoljuba iz svih krajeva Jugoslavije. Meni i
starješinama Komande je to bio dodatak da shvatimo da žele napasti jače pa smo pojačali odbranu i
pripremili iznenadjenja. 12/13.01.1993. godine četnici su upotrijebili specijalne jedinice koje su se
koristile samo ruskim jezikom opremljene uredjajima za nodna borbena dejstva, ali su i nakon početnog
uspjeha i one doživjele krah, a naše jedinice su još više ojačale poslije ovog iskustva. Drugu, vrlo bitnu
pobjedu, ostvarili su borci Prve višegradske, tačnije entuzijasti, okupljeni oko pomodnika za moral u
brigadi gdje Sabahete, koja je puno truda uložila zajedno sa mojim bratom Ademom, Nijazom
Memiševidem i još nekim borcima i uz pomod umjetnika iz Goražda napravila priredbu koja de se dugo
pamtiti. Goraždani su govorili da sala Doma kulture nikada, otkad pamte, nije bila punija a temperatura
u sali je bila oko pet stepeni. Danas, 15.01.`93.godine, vidjelo se da još imamo izuzetno mnogo duha i da
nismo zaboravili pjevati, recitovati, šaliti se i takmiciti.

Strmica i Strgačina

Komandant Buljubašid je pred odlazak za Sarajevo odobrio izvodjenje borbenih dejstava u pravcu
Rudog, ako se za isto steknu povoljni uslovi. U mojim razmišljanjima, a po prijedlogu Hajra Lagumdžije,
komandanta bataljona "Lim" i Redža Mutapčida, operativca, da se izvidi područje po dubini od Brodara
do Setihova i po širini od Drinska do Dubca radi ispitivanja mogudnosti napada i oslobadjanja tog
prostora. Čim mi je Hajro predložio, krajem novembra mjeseca '92. godine, odmah sam mu dao zadatak
da njegova jedinica starta sa izvidjanjem, obzirom da najbolje poznaje navedeno područje. Dosta boraca
su mještani sa tog terena. Medjutim, Komanda bataljona "Lim” je, uz puno uticaja Abdela Brajanca,
predsjednika Ratnog predsjedništva Opdine Rudo, po sopstvenoj odluci dislocirana u područje Duha i
povremeno držala stražu, a ne odbranu iznad tog sela, a zahtijevali su neku samostalnost zbog navodne
zapostavljenosti ove jedinice u nekim logističkim opskrbama. Ustvari, ova jedinica je dobijala od brigade
kao i ostale jedinice logističku podršku, vrlo skromnu, ali je preko Ratnog predsjedništva Opdine Rudo
dodatno povremeno primala nešto pomodi, što je uglavnom Abdel završavao u Goraždu.
Na moj poziv jedno vrijeme se nisu odazivali iz Komande bataljona "Lim," a na zakazan sastanak u IBOG-
u su stigli i sve dileme su riješene: bataljon "Lim" djeluje u sastavu 1. višegradske brigade. Po mojoj
naredbi, Hajro Lagumdžija, inače vrlo hrabar borac akademski obrazovan, starješina koji je neobično
brzo napredovao, pokušao je organizovati izvidjanje u nekoliko navrata. Na jednom izvidjanju je izgubio
jednog od boljih boraca i to je stalo da bi ponovo bilo aktivirano oko Nove '93. godine. U tri navrata se
izvršilo i komandantsko izvidjanje sa pozicija Sokolovih stijena. U jednom od izvidjanja imali smo susret
sa neprijateljskom izvidjačkom jedinicom koji smo riješili uspješno. U ovom komandantsko-
komandirskom izvidjanju sa starješinama moje brigade bili su i starješine 1. drinske i 31. drinske brigade
koje de učestvovati u dejstvima na čelu sa ved legendamim Zaimom Imamovidem, čovjekom koji je imao
puno osjedaja za velike bitke i puno znanja da ih kreira, pripremi i izvede. U pripremi za ova dejstva
pokušali smo sjediniti naša iskustva i zajednčki dodi do najboljeg rješenja. Borci i starješine su vjerovali
da de to, što smo planirali, biti sigurno dobro i izvršeno, uvidjevši da se radi o jednoj manje složenoj
"šahovskoj partiji". U pripremu je uloženo puno truda a moj prijedlog odluke Zaim je u,cjelosti prihvatio.
Ono o čemu smo najviše radili u razradi su mogude situacije i rješenja. Pronašli smo dosta potencijalnih
rješenja, ali za komandno mjesto smo izabrali Sokolove stijene.
Pozicija neposredno iznad glava četnika, bočno u dubini neprijateljske prve linije odbrane nad strmičkim
tunelom. Pomodno komandno mjesto je bilo oko pola kilometra nazad, prema brdu Bujak, na vrlo dobroj
poziciji. Na oba komandna mjesta su postavljeni PAM-ovi, tako da se uz komandovanje može aktivno
učestvovati na cijelom području koje napadamo i efikasnom paljbom postidi, možda, i odlučujudi
rezultat. Komandovanje bez PAM-a na toj poziciji nisam mogao zamisliti. Svakoj od jedinica su dodijeljeni
vodiči od tri do pet boraca koji su izuzetno dobro poznavali teren, što je puno značilo, pogotovu za
jedinice iz Goražda koje je Zaim angažovao. Zaim je u ovom periodu bio u dvostrukoj ulozi: komandant 1.
drinske brigade i zamjenik komandanta IBOG-a. Jedan značajni dio jedinice 1. višegradske brigade je
planiran na pomodnom pravcu napada prema Drinsku, što je takodje pripremano do najsitnijeg detalja
uz puno izvidjanja. Donesena je odluka koja je nadopunjavala odluku na glavnom pravcu.Za
komandovanje na ovom pravcu zadužen je načelnik Štaba, 1. višegradske brigade, Rašid Sobo. Pošto sam
smatrao jednostavnijim ovaj dio zadatka, nisam imao puno vremena na raspolaganju. Odlučio sam
detaljno razraditi glavni pravac napada, a pomodni pravac samo u dijelu donošenja odluke i preciziranja
zadataka jedinicama. Ostalo u pripremi i izvodjenju borbenih djelovanuja je vodio Rašid Sobo, a puno su
mu pomogli Čimbur, Poljo, Beda, Balid i ostali koji su komandovali jedinicama koje su dobile zadatke na
pomodnom pravcu. Ovo područje su poznavali neki od boraca pa je bilo daleko lakše organizovati napad.
U prvoj fazi na pomodnom pravcu (bliži zadatak) trebalo je da se ovalada područjem naselja Cacice i
Stražbenice, a u drugoj fazi (naredni zadatak) ovladavanje širim rejonom naselja Drinsko i stvaranjem
pretpostavki za oslobadjanje HE Višegrad i grada Višegrada.
Na glavnom pravcu napada bliži zadatak, prva faza, je oslobadjanje kanjona Lima do Setihovskog tunela,
a naredni, druga faza, energično produžiti dejstva prema Rudom i ne dozvoliti četnicima da pripreme
odbranu. U izvršenju zadataka učestvovalo bi oko hiljadu boraca sa pozadinskim jedinicama, ukupno, što
je za napad na front širine deset-petnaest kilometara, vrlo malo, ali Zaim i ja smo bili prezadovoljni što
smo uspjeli pripremiti i usmjeriti toliko boraca. U mnogo prethodnih dejstava, naročito kada su izlazile
jedinice iz Goražda, znalo se gdje idu, čiji je koji dio zadatka, ko komanduje, gdje je komandno mjesto.
Ovaj put su iz Goražda borci koji su dolazili znali vrlo malo. Nagadjali su da idu prema Višegradu, a sa
koje strane Drine, nisu bili sigurni. Tajnost je bila na zadovoljavajudem nivou što je bio bitan preduslov za
izvodjenje dejstava. Preko Grepka je doneseno nešto municije i oružja što je pomoglo da svi borci imaju
borbeni komplet za oružje. Prvi put se to doživjelo i na višegradskom bojištu. Za više od borbenog
kompleta niko se nije puno trudio da dobije, jer se znalo da nemamo razerve. Uz suhe obroke, sendvič,
paštetu, ribu ili narezak, borci su dobijali i čokolade. Svaki učesnik je dobio čokoladu što je bilo izuzetno
prijatno iznenadjenje i to je prvi put u dosadašnjim dejstvima. Moralne pripreme su izvršene na svim
nivoima vrlo kvalitetno, a dovodjenje jedinica do polazne linije, a kasnije i do jurišnih položaja je proteklo
vrlo disciplinovano.
Ovo su prva zajednička dejstva u kojima komandujemo Zaim i ja. Neprijateljsku artiljeriju smo isključili u
odluci približavajudi naše jedinice što bliže četničkim, a naša artiljerija je bila spremna usprkos
skromnom broju granata koje smo čuvali za teške situacije. Sistem veze je razradjen do nivoa vodova sa
puno mogudnosti, a naša pozicija isturenog centra veze je bila takva da je omogudavala poklapanje,
odnosno, paralisanje četničke veze preko UKT uredjaja. Nakon potvrde spremnosti po svim elementima,
pristupilo se uvodjenju jedinica u nodi 20/21.01.'93. godine. Prvo su upudene jedinice za napad na
pomodnom pravcu koje su sačinjavali borci 1.višegradske brigade. U proračunu vremena ostavljeno je
dodatnih dva sata za rezervu u slučaju nastanka nepredvidjenih poteškoda. Jedinice iz Goražda, na čelu
sa Zaimom Imamovidem, su stigle sa dva sata zakašnjenja što je predstavljalo malu poteškodu jer su time
izgubljene rezerve vremena, a nod je vrlo tamna i otežano je kretanje po terenu u ovakvim uslovima. U
formiranju marševskih kolona prema zadacima, podjeli intendantskog obezbjedjenja i dopunskim
naredjenjima, ubrzali smo koliko je to bilo mogude.
Posljednji sa Brodara smo krenuli Zaim, ja i nekoliko starješina i vojnika koji de biti na komandnom
mjestu. I u ovakvom sveobuhvatnom i detaljnom planiranju naprave se previdi. Tako smo mi, u
nedostatku pozadinskih jedinica, sami iznijeli dva PAM-a sa postoljima, dva akumulatora za napajanje
uredjaja veze i još puno sitnih uredjaja i pomagala medju kojima je bio namjenski planiran megafon koji
nam je poklonio Bekto rahmetli.
Ovaj megafon treba da unese pravu pometnju medju četnicima kada nas čuju sa Sokolovih stijena.
Dobro izmoreni i mokri od znoja, kao da nas je kiša lila cijelu nod, stigosmo oko šest sati ujutro na
Sokolove stijene. Po prijavi jedinica utvrdih da neke još nisu stigle na pozicije za početak napada. To su,
uglavnom, bile jurišne pozicije što je odlukom definisano prvenstveno radi očekivanog efekta
iznenadjenja, ali i svježine jedinica u prvom udaru i u daljem toku dejstava. Nešto nije bilo u redu na
pomodnom pravcu pa se i kasnilo sa početkom napada. Po izvještajima koji su stizali vezom, magla je bila
startna prepreka zbog nejasne situacije i nemogudnosti pradenja jedinica, otkrivanja pozicija neprijatelja
i pradenja njegovih reakcija. Ispod našeg glavnog komandnog mjesta magla je bila izuzetno gusta i kroz
nju se nije vidjelo baš ništa, tako da smo Zaim i ja odlučili da jedinice napadnu kada se magla podigne, a
do tada da se ne čuju i ne vide. Ubrzo je počeo napad na pomodnom pravcu jer se magla razbistrila.
Žestoka paljba je bila na početku, a kasnije se samo povremeno čuo neki rafal. Rašid Sobo je prijavio da
su naši izvršili prvi dio bližeg zadatka i onda su nastupile odredjene poteškode oko rješavanja nekih
četničkih utvrdjenja. Kada je to riješeno, onda je artiljerija neprijatelja natjerala naše jedinice da se
povuku. U toj situaciji je, vjerovatno, bilo bolje idi naprijed sa malo neizvjesnosti i rizika ali s puno vedim
šansama da se neprijatelj ne zaustavi, ved da bezglavo pobjegne. To je nešto što nam je falilo u
dobijenim borbama prije ovog današnjeg pokušaja.
Veza sa Rašidom se u jednom periodu nije mogla uspostaviti, a on je odlučio da jedinice izvuče potpuno
iz borbe, nakon što je artiljerija neprijatelja ugrožavala izvlačenje jedinica na pogodnije pozicije. Po
izvještaju, naše jedinice su postigle na pomodnom pravcu dobar početni rezultat: desetak četnika je
ubijeno i nekoliko ranjeno, ali taj rezultat nije eksploatisan. Nisam bio zadovoljan što su se jedinice
povukle do Medjedje, što je iskazana hrabrost, a ne i upornost i što nama, na glavnom pravcu, nede
obezbijediti da istovremenim dejstvom naš napad bude ukupno puno jači. Zaim je bio nešto zadovoljniji i
jedino je pokazivao zabrinutost zbog magle. U jednom momentu me upita: "Da li de se ova magluština
podidi iz kanjona danas uopde?" Mislim da hode," odgovorih mu, mada nisam bio siguran niti uvjeren da
de se nešto promijeniti. Ono što je postojalo je nada da de bar popodne dodi do promjene. Puno me je
brinulo to što su borci ved nekoliko sati na mjestima koja su sasvim blizu četničkim pozicijama, što se
mrznu i što postoji velika mogudnost da u tom iščekivanju budu otkriveni, ili primorani da počnu dejstvo
iz magle i bez dovoljno preglednosti. Na komandnom mjestu je bilo jako dosadno, i da nije bilo nekih
šala Muje Pesteka, ubili bismo se od dosade. U mojoj ekipi na komandnom mjestu su bili Juso Kesmer,
Sabaheta i Halil Gegid Halčo, novi član ekipe,neustrašiv i ponekad prebrzi momak iz Medjedje, a sa
Zaimom je došao i Edin Vranj htijudi da kamerom snima što više detalja iz dejstava koja treba da uslijede.
Medjutim, nije mogao snimiti ništa sem komandnog mjesta i bliže okoline do sto metara, jer to magla
nije dozvoljavala.
U jednom momentu začula se nešto slabija detonacija, a zatim dva tri rafala ispod komandnog mjesta u
rejonu Dolova. Vezom se javio Hajro Lagumdžija i prijavio mi da je jedan njegov borac aktivirao
protivpješadijsku minu. Po glasu shvatih da ga je uhvatila panika i pokušah ga malo smiriti. Sljededa
šifrovana poruka je bila da je jedinica otkrivena i pitanje šta da radi. Naredio sam da iznesu ranjenika i
malo više da se izvuku, a ako ih četnici stvarno budu otkrili, oni de dejstvovati po njima duže, možda i
granatirati ubrzo. Hajro je postupio po naredjenju i potvrdio je da su četnici pucali nasumice, da ih nisu
primijetili, što je velika sreda. Tek negdje u 13,50 magla se pokrenula i dejstva su počela na svim
pozicijama. Reakcija četnika je bila panika. Pola posla je završeno samom pojavom naših jedinica na
jurišnim pozicijama, a naročito u stijenama iznad asfaltnog puta Rudo - Strmica odakle su četnici mogli
očekivati pomod i kuda su možda mogli bježati. To ih je demoralisalo tako da su pružali vrlo malo otpora,
više u cilju spasa glava nego bilo koje linije ili kote. Samo je bilo pitanje kada de vezom biti javljeno da su
se predali i u kom broju, i da li ima upornih koji to ne žele učiniti a nalaze se u utvrdjenim
pozicijama.Veoma bitno je bilo da u napadu i čišdenju terena ne gubimo borce, ved da uvjerimo četnike
da su u bezizlaznoj situaciji u okruženju jezera Lima i našeg obruča. Upravo to smo pokušavali Zaim i ja
postidi megafonom sa komandnog mjesta, što je dalo značajan rezultat. Medjutim, juriši naših jedinica
su bili odlučujudi i efikasnost u tim jurišima. Podrška PAM-a sa Sokolove stijene je bila izuzetno značajna
jer je u toku dejstva cio kanjon hučao od eha rafala a efikasnost u dejstvu, preciznost, je bila
zadovoljavajuda.
Ukupno, četnici su doživjeli da se osjedaju kao u košnici i da imaju utisak da ih bije neka supermodna
sila, a mi smo artiljeriju samo u početku vrlo kratko, sa desetak granata, uključili. Jedino kritično mjesto
je bilo novo naselje Strgačina. Tu smo, po dojavi komandira jedinice, imali ved jednog poginulog. Edo
Zeba, komandir jedinice koja je napadala četnike u Strgačini, je vrlo panično izvještavao pa sam ga
morao prekoriti. Oko 15,30 je nastupilo čišdenje terena, a mi smo sa komandnog mjesta sišli da
čestitamo borcima i damo dalja naredjenja. Kada sidjosmo u Strmicu, pade prvi mrak i situacija u
čišdenju terena posta jako nejasna. Postojala je mogudnost medjusobnog pucanja naših jedinica i
nesreda. Tek što smo uspjeli sagledati dio plijena i čestitati Dragolj Mirsadu Meni, komandantu jedinice
iz Vitkovida, uslijedi poziv za mene u kome Ramga Ramiz Nuhanovid,komandir diverzantskog voda i jedan
vrlo hrabar borac, izvještava da ima problema sa neka dva ili tri četnika koji su se zavukli pod most iza
Dolova i da im ništa ne mogu. Pita me:“Šta da radim? Borci hode da idu ka Strmici a naročito gosti iz
Goražda." "Sačekaj i ne radi ništa dok ja ne dodjem," rekoh mu a zatim upitah Zaima: "Hodemo li zajedno
do tog nekog mosta?" a on bez sekunde razmišljanja odgovori: "Hodemo, ako ima kakvo ispravno vozilo
da brze stignemo." Pronadjoše vozilo veze zarobljeno ispravno, a Zaim i ja izdasmo naredjenje oko
formiranja linije odbrane dok mi ne stignemo i prihvata naših jedinica sa Bojsca ili Vrziglava kako su
četnici zvali ovaj lokalitet na koji su napadali borci Bega Mrša i uz malo problema ovladali ovim sedlom.
Vožnja vozilom veze kroz neprečišden teren od Strmice preko Dolova od mosta je trajala oko sest-sedam
minuta, a kada smo stigli, na mostu je bilo oko sto naših boraca i svi su nešto prijavljivali, predlagali,
medjusobno, a komandiri jedinica pokušavali da dodju u vezu sa nama da dobiju dalja naredjenja. Pustili
su borce da odmore u tako neizvjesnoj situaciji!
Vidjevši da smo stigli Zaim i ja, borci se utišaše, a ja sam tražio Ramgu da mi pojasni šta se zbiva i gdje su
četnici. Kada mi je to pojasnio, upitah ga prvo:”Znaš li ima li četnika okolo?" "Ne bi trebalo da ima, do
sad bi se javili valjda, možda i ne smiju," odgovori on dosta nesigurno. "Koliko je četnika ispod mosta.
"Čime su naoružani i kako su utvrdjeni?” upitah “Ima ih dva ili tri, a imaju puške i bombe, ali su izgleda
dobro utvrdjeni. Ništa im ne možemo!” odgovori Ramga i upita: “Šta da radimo?" Ništa bez komande
rekoh i pokušah prozvati četnike da se jave kako bih dobio odredjene podatke. Nisam imao uspjeha, ni
Zaim takojde, pa pokušah prijetnjom, ali ni to nije prošlo. Sjetih se megafona koji je ostao u Strmici,
naredih i megafon stiže brzo vozilom. Imao sam utisak da demo lako ako četnici bolje čuju, biti uvjerljiviji
te da de njihov strah biti vedi. Nakon pet minuta se javio Rajo Bogdanovid Graničar, onaj isti Rajo koji je
učestvovao na razmjenama u ime Vinka Pandurevida i koji je prije deset dana navodio artiljerijsku vatru
na džamiju u Orahovcima, a nakon mog upozorenja da sam ga prepoznao on je prekinuo sa navodjenjem
i zadužio nekog drugog četnika da nastavi.
"Kapetane Sejdidu, ovdje je Graničar. Dajte nam još malo vremena da razmislimo i garanciju da nas
nedete pobiti ako se predamo," i nastavi sa hvalospjevom :"Mi znamo da ste vi komandant koji uvažava
zarobljenike i da ste čestit čovjek, pa vas molimo da nam date vašu garanciju - vašu riječ!"
Ja sam potvrdio i dao im novih pet minuta, a Zaim se predstavio i on obedao da de se sa njima postupati
korektno. U iščekivanju prihvatanja predaje, desilo se nešto što smo i ranije očekivali. Dva četnika su
pokušala iz bajte ispod mosta da pobjegnu do šumarka udaljenog pedesetak metara niže, uz samo jezero
rijeke Lim. Neko od boraca je primijetio, a onda su, ne čekajudi komandu, neki borci sa ograde mosta
počeli pucati. "Prekini paljbu," dreknuh preko megafona vidjevši da je jedan od dvojice četnika pao, a ni
to ne bi bilo mogude vidjeti da nije bilo baterija kod nekoliko boraca sa mosta koje su osvjetljavale teren
oko mosta. Dva sretna četnika su se predala, i uz prethodni pretres, su privedeni do mene i Zaima. Nešto
jače od mene samog i mog razuma pokrenulo je moju ruku i ona je završila pod bradom krupnijeg
četnika, a isto je uradio i Zaim. Komentar je bio sličan: "Hodete da zbog vas stradaju i ostali koji se žele
predati?" Nismo dozvolili borcima da udaraju ove četnike, mada je Halco bio kao zapeta puška i
prilijepljena oka pratio svaki, pa i najmanji pokret, i u jednom malom pokretu ruke četnika udario ga
nogom u ruku misledi da ovaj trazi nož ili bombu. Dok smo rješavali problem onih koji su pobjegli ispod
mosta iz Strmice, stiglo je vozilo sa zarobljenim četnikom Stjepovid Vladimirom, čiji je otac bio ispod
mosta. Stjepovid Zoran, profesor u Rudom je izuzetno dobro poznavao ovaj teren jer se dugo godina
bavio planinarenjem. Zorana dadosmo šansu da ga pozove da se preda, a onu dvojicu novozarobljenih
ispitasmo koliko ukupno ima četnika ispod, i da li ima mrtvih. Dobili smo odgovor da ih je još šesnaest
živih i da ima dva mrtva.
Vladimir je u toku dejstva danas ranjen u nogu i treba ga prebaciti do bolnice u Goraždu i kada je pozvao
oca i ostale četnike da se predaju, objasnio je to ovako: "Tata, predajte se, ja sam ranjen, svi naši su se
razbježali ili izginuli, nemate šanse, ovdje ima puno vojske, ne možete se boriti niti izvudi," i Vladimir je
počeo plakati. Nekoliko trenutaka kasnije upitah koliko je sati, rekoše pola osam, isticalo je vrijeme za
predaju. Rajo Bogdanovid je prijavio da se predaju i pitao kako de izlaziti. Dao sam jasan odgovor: bez
oružja sa visoko podignutim rukama i to kada ja kažem da krene prvi, a kad prvi bude stigao na most
onda drugi može krenuti. Za svaki slučaj mnogo ranije sam naredio Ramgi da pipremi osu i usmjeri je ka
bajti pod mostom, ako bude neka podvala ili potreba. Naredjenje je izvršeno, a osu je pripremio njegov
borac Fadil Fajko Jelačid, vrlo pouzdan i spretan. Upravo onako kako smo i precizirali, izvršena je predaja
šesnasnaet četnika, a zatim se pretresla bajta u kojoj su zatečeni četnici.
Materijalni plijen iz bajte bio je beznačajan u odnosu na zarobljeno u Dolovima, prva haubica, prvi MB
120 mm, a tek u Strmici: praga, tenk i ostalo, ali smo zbog zarobljavanja četnika bili uporni da dovedemo
do kraja ovaj postupak i sada smo uspjeli. U Strmici smo izvršili dodatna ispitivanja zarobljenika: gdje bi
jos moglo biti četnika, otkud očekuju pomod i koliko. Svi odgovori su bili nedovoljno precizni, osim
jednog, da četnika ima, vjerovatno, u dugom strmičkom tunelu i na Gradini, brdu nad Strmicom, koje
nije prečišdeno. Pokušali smo pozivima preko megafona da iniciramo na predaju preostale prikrivene
četnike kojih ima, rekoše, bar još dvadeset na i oko Gradine, i u tunelu.
Sa Zaimom sam razgovarao o nastavku dejstava prema Rudom, ili bar o čišdenju Gradine. Borci su bili
jako umorni, hladnoda je bila sve veda i teško je bilo očekivati punu spremnost, a motivacija je bila na
visokom nivou. Ipak, trebalo je svježih snaga, a mi ih nismo imali. Za nastavak dejstava i za izvlačenje
MTS-a bilo je potrebno pročistiti tunel od četnika i od mina, što je uradjeno uz pune mjere sigurnosti i uz
dosta neizvjesnosti. Na izlazu iz tunela čekali su nas Hodža, Rašid Sobo i ostali, ali sa jednom neprijatnom
viješdu: pomažudi u čišdenju minskog polja u nasipu, na ulazu u tunel, Nusret Hurem je, u pokušaju
razminiravanja zemljanog nasipa i izrade prolaza, teško ranjen. Nisam mogao sakriti ljutnju zbog toga što
sam naredio da me čekaju ispred tunela, a da de nam četnici sami pomodi da pronadjemo šemu minskog
polja. Nisu je pronašli, ali su znali koliko ima mina i razminirali smo pažljivo ovo minsko polje, a onda su
prvo ranjenici naši i njihovi, odveženi ka bolnici, a zatim su gosti iz Goražda otišli u svoje baze. Teški MTS
se u nodi prevezao u Medjedju. Ni u ovoj bici nismo eksploatisali početni rezultat, a imali smo ispred
sebe četnike koji su protrčali kroz Rudo ka Priboju. I Rudo je iseljeno, saznali smo vrlo brzo. Komandujudi
u današnjoj borbi zajedno sa Zaimom, vidio sam istinsku vrijednost i dio kvaliteta ovog vrhunskog
komandanta, a meni je iskazao puno uvažavanje. Postigli smo, ipak, veliki uspjeh uz pomod boraca i
starješina koji su učestvovali u pripremi i uzvodjenju doista briljantne šahovske partije. Mi smo imali
jednog poginulog i jednog nestalog te dva teže ranjena i dva-tri lakše ranjena kojima nije bila potrebna
intervencija u bolnici. Četnici su imali petnaestak poginulih, ranjenih je nepoznat broj i dvadeset četiri
zarobljena, a MTS koji smo zarobili je do sada najvedi u jednoj bici:
- pušaka i mitraljeza oko 40
- municije i granata - previše da se broji za sva orudja i oružja
- PAMOVA - 4 kom
- MB 82 mm - 3 kom a 120 mm takodje 3 kom
- praga, jedna - bilo je mogude još jedna ali je uništena bez potrebe
- samohotka, tenk - jedan
- haubice, dvije -jedna 152 mm jedna 105 mm
i još puno opreme i sitnog MTS-a.
Dio MTS-a su borci iz Goražda ponijeli kao trofejni, a vedi dio je, pod kontrolom Hajre Lagumdžije, Hodže
i Seje Osmanagida, novog pomodnika komandanta za logistiku, smješten u toku nodi i ujutro u magacin
Brigade. Dio četnika sa Gradine se uspio izvudi u toku nodi jer su Hajrini borci iz bataljona “Lim” bili jako
umorni i nisu pokrili cijeli teren, što je omogudilo da se neki četnici izvuku iz okruženja, čime je umanjen
još vedi trijumf. Ono što je posebno značajno, a što sam saznao od Raje Bogdanovida, koji je zajedno sa
još tri ranjena četnika liječen i izliječen u goraždanskoj bolnici, a koje je operisao doktor Cibo Safet, je
bilo to da su četnici spremali ofanzivu za 23/24.01.`93. upravo sa ovih pozicija i da smo ih preduhitrili.
Onaj susret izvidjačkih jedinica na Bujaku je bio u toku njihovih izvidjanja Meremišlja i Medjedje. Eto, bili
smo brži.
Kada sam razgovarao sa zarobljenim četnicima, rekoše istinu teška srca: “Moramo, jer su nam rekli da vi
to još žešde izvršavate, te da se nikada vama ne smijemo predati, a eto živi smo i zadovoljni. Ipak su nas
zatrovali mržnjom. To moramo redi svima kada budemo slobodni." Ne znam da li de redi, kada i ako budu
razmijenjeni.
Dan poslije bitke 22.01. `93. godine poslat je izvještaj Štabu vrhovne komande u Sarajevu, nakon čega su
tražili da se putem Radija BiH, posredovanjem radio-amatera, čujemo i obrazložimo kratko postignuti
rezultat. Pored ostalog, ja sam rekao i to da je prekršen embargo na oružje za Bosnu i OS Bosne i
Hercegovine, a da su ga prekršili, niko drugi nego četnici, ostavljajudi nam haubice i ostalo.
To se kasnije ponavljalo u više navrata na Radiju BIH, a nakon vedih uspjeha naših boraca ponavljali su
to i drugi komandanti. To je bila prilično prijatna izjava.



Čajniče kao i Foča

„Glas slobodnog Goražda“ je novina koja se počela štampati u Goraždu kao sedmični list, ali je izašao
samo prvi broj lista i od toga se odustalo. Bio je to kvalitetan pokušaj bez dovoljno upornosti da se,
doduše, pod izuzetno teškim uslovima nastavi sa izdavanjem istog. U ekipi koja je razradila ideju i
definisala okvire za ove novine bio sam i ja. Poslije puno dilema oko naziva novina prihvaden je moj
prijedlog „Glas slobodnog Goražda“.
Veljan Sadija, supruga brata na ove prostore pristiglog, aktivnog oficira, Višegradjanina po rodjenju,
Veljan Ekrema, je svratila u Komandu brigade i bila uporna da ponese nešto tonskog materijala kao
poruku gradjanima Višegrada i istočne Bosne u Austriji. Pripremljena je i poslata poruka, poziv za
povratak i očekivao sam dobre rezultate, ali to se nije dogodilo. Mislio sam da de onih, koji de se vratiti
biti dosta, ali vratilo se svega nekoliko patriota. Iz Austrije su mi mnogi poslali selame a saznao sam i
jedan komičan i tragičan odgovor na poziv da se krene za Bosnu. Dao ga je, niko drugi nego moj vrli
prijatelj, muž moje kume, Nijaz Poljo zvani Žica. Iskreno i naivno je odgovorio: “Slušaj jarane, da imam
dva života posao bih. Ovako ne smijem, pošteno da ti kažem!”
I dok su po “bijelom” i “crnom” svijetu padale razne izjave i puno praznih obedanja ozbiljnih tijela do
nivoa svjetskih sila (sedam najrazvijenijih), mnogo zasjedanja Ujedinjenih nacija, prepunih briga za
pomod u okončanju agresije, dotle u Bosni vri od zločina, ali se radja, jača i prkosi duh bosanskog otpora.
U regionu Goražda se pokušava izadi na stabilne granice BiH prema Srbiji i Crnoj Gori. Komandant Ferid
Buljubašid , po povratku iz Sarajeva i na temelju dogovorenog u Štabu vrhovne komande, priprema
naredjenje za nova borbena dejstva oslobodilačkog karaktera. Pozvani su svi komandanti brigada da
predlože šta bi bilo najviše značajno da se oslobodi, odnosno, da izanaliziramo šta bi se postiglo
oslobadjanjem nekog od okolnih okupiranih gradova. U izboru je bilo puno dilema, paušalnih,
nepreciznih i neargumentovanih konstatacija, pa čak i isključivosti. Zaključak je vrlo precizno definisao i
kroz naredjenje uputio komandantima brigade, komandant IBOG-a. A to je, u suštini, bio zadatak da se
kvalitetno izvide svi potencijalni pravci napada jedinica. Nakon što su doneseni podaci i različitog
stepena kvaliteta i detaljisanja, 19.02.93 donesena je odluka da de objekat našeg napada biti širi rejon
Čajniča, što jedino ja od komandanata brigada nisam cijenio najpovoljnijim rješenjem i najboljim u ovom
momentu.
Cijenio sam da je važnost Višegrada taktički, pa i strateški, daleko veda i da, pored niza materijalnih
prednosti, ostvarujemo vezu sa Žepom i Srebrenicom i tako vedim dijelom granice BiH uz Drinu potpuno
ovladamo. Važno uporište u mom insistiranju na ovoj odluci bila je i HE Višegrad koja je rješavala sve
probleme sa energijom cijele slobodne teritorije, što je bio izuzetno važan preduslov za dalju aktivnost i
stvaranje minimalnih preduslova za pružanje otpora neprijatelju. Izvidjanje prema Višegradu je izvršeno
kvatitetno iz tri pravca, a po podacima koji su doneseni bile su realne šanse za ulazak u Višegrad, ali za
odbranu u dužem periodu nisu. Nisu stvorene ni minimalne pretpostavke za odbranu sadašnjih
slobodnih prostora, ali oni su još uvijek slobodni. Jedna od mojih tvrdnji je uvijek bila prisutna: da su
gubici neprijatelja naša snaga a ne naše potencijalne i stvarne mogudnosti izvan bitaka i prije bitaka.
Kako prema Foči tako i prema Čajniču, bilo je nešto početnih uspjeha ali su se dejstva završila našim
povlačenjem sa oslobodjenih pozicija, s tim da su naši gubici bili značajno manji nego prema Foči. Borci
moje brigade su imali prije početka borbi iznenadno medjusobno pucanje. Dvije diverzantske grupe su
trebale riješiti najteži dio našeg zadatka, utvrdjeni PAT na koti Vučinica brdo koji je bio preduslov za brzo
rješenje okolnih utvrdjenja i veliku zbrku u redovima neprijatelja. Ramgina diverzantsko-izvidjačka grupa
je sa vodičima pokušala pridi neopaženo na Vučinida brdo putem kojim dolaze četnici, jer on nije sigurno
bio miniran, ali nisu uspjeli jer je bilo nesigurnosti vodiča; nedostajalo malo upornosti i samoinicijative
boraca iz grupe.
Kada su odustali, to mi nisu prijavili, a radi što bržeg izvlačenja, jer je svitalo, krenuše prečicom ka
Dobroš-vodi i udariše pravo na Bedinu diverzantsko- izvidjačku grupu. Rezultat tog iznenadnog susreta
bio je pet ranjenih boraca i nemogučnost kvalitetnog nastavka dejstva. lpak, ostali smo u dejstvima na
drugim pravcima i pokušali sa ostatkom jedinica, ali nismo uspjeli. Propala je još jedna šansa da
angažovanjem svih jedinica postignemo rezultat kojem smo se nadali i dugo ga očekivali, mada je realno
teško dodi do toga. Izgubljeno je, pored nekoliko boraca, i puno vremena i MTS-a koji je kritičan od
početka agresije i koji smo ovim dejstvima trebali pojačati. Analiza bitke je potvrdila da nismo riješili
neke bitne slabosti.
Hrana je ponovo ovih dana februara'92. izuzetno žestok neprijatelj kao i zima, čak vedi od četnika.
Putem "smrti i života" dolazi se do Grepka, ko uspije vrati se sa vredicom brašna i, zavisno od snage,
ponese što više brašna da spasi porodicu i sebe. Najčešde se prvi put naš izgladnjeli nejaki starac ili
starica zaprti sa više nego što može donijeti putem straha i patnje i onda se teško rastaje uz put sa
kilogramom brašna, ponekad izdahne pod teretom. U želji za spasom pronadje smrt. Jedinice iz Goražda,
Trideset prva, Četerdeset treda i 1. drinska brigada su upusivale organizovano borce u konvoj po hranu, i
ved su postojala naša obezbjedjenja puta na nekoliko mjesta. Zbog stalnih borbi na višegradskom bojištu
mi nismo bili u mogudnosti slati organizovati jedinice na Grebak u vedem broju, pa smo odlučili da
pokušamo riješiti privremeno problem hrane na drugi način, bitkom za hranu. Kao cilj napada odabran je
Zaborak kod Čajniča, a pripreme su vršene tri dana izvidjanja pod izuzetno teškim uslovima: dubok
snijeg, daleki put i puno mogudnosti neprijateljskih iznenadjenja. Povlačenje sa tog prostora se moralo
planirati zbog nemogudnosti formiranja linije odbrane koju bismo mogli sa malo ljudstva održati, a koja
bi nam značila dobru pretpostavku za dalja borbena dejstva.
Četnici su bili uporni da UNPROFOR-ova pomod ne prodje do Goražda, a često su tu pomod i sami
prisvajali. Svijet je to "oštro" osudjivao, a prešutno dozvoljavao. Jer, šta smo mi tom svijetu koji odlučuje
o sudbini, što je sedamdeset hiljada ljudi koji mogu umrijeti od gladi. U Kini se vjerovatno rodi toliko
svaki dan. Bide dovoljno ljudi, kao da su bitni ti u Goraždu! Dobili smo još jednu bitku za hranu 20.02.'93.
i istu oteli od neprijatelja uz puno napora i bez suvišnih poteza. Četnici su pobjegli kao i stanovništvo iz
dijela Zaborka koji smo preuzeli. I poslije puno patnje, vidjelo se zadovoljstvo medju borcima koji su
donijeli "zolje" na ledjima. “Zolje " je bio šifrovani naziv za ruksake pune hrane, o njima su porodice
boraca u iščekivanju rješenja, maštale. Utrošeno je nešto MTS-a, ubijeno pet-šest četnika i doneseno
dosta hrane. Mi nismo imali gubitaka.

Goražde-Grebak-Sarajevo i nazad

Sa komandantom Buljubašidem sam razgovarao o prisutnim problemima i mogudim rješenjima.
Značajan problem za rješenje ukupno teške situacije u zoni odgovornosti IBOG-a, od početka rata, je
nedostatak MTS-a i boraca. Ponajviše zbog tog problema koje je on počeo rješavati u Sarajevu, zatražih
dozvolu za odlazak u Sarajevo kako bih pokušao pokrenuti sa područja Sarajeva jedinicu jačine jedne
brigade. “Pokušaj Sejdidu, ali ja nisam optimista iako su mi obedali u SVK-u da de uputiti za mnom jednu
vedu grupu, do hiljadu boraca", reče komandant. "Mislim da je to nedovoljno da se rješi istočna Bosna i
da treba 4000 do 5000 boraca da napravimo spoj od Foče do Zvornika, a tada je Bosna od četnika
slobodna jer su odsječeni od Srbije", rekoh uz uzdah sa velikom težinom i gorčinom, ali i nadom da de to
biti uskoro. Dugo smo pripremali šta je to potrebno uraditi u Sarajevu, kome se obratiti, za koji problem,
kako nastupiti u Sarajevu. Ono što nas je najviše mučilo je sigurnost u zoni moje brigade u vremenu mog
odsustva - da se ne desi da neke od linija padnu ili neki vedi belaj. Ja sam dobio zadatak da pripremim
Komandu i jedinicu da mogu izvršiti sve zadatke kao da sam ja sa njima i da se pripremim za odlazak. Ova
priprema je trajala tri dana. Starješine iz Komande su prihvatile sva uputstva i zadatke, trudili se da
pokažu spremnost za najsloženije zadatke i najvede napore, a u meni je, ipak, postojao strah da nešto
nede izvršiti. Oni su naučili da izvršavaju, a vrlo malo da osmisle samostalno, čega sam se puno
pribojavao. Autoritet načelnika Štaba Sobo Rašida u ovom momentu nije bio ni blizu onog koji sam ja
posjedovao, ali to smo sa starješinama jedinica riješili prije polaska.
Svi de mu pomodi gdje bude potrebno.
lzdao sam zadatke u kojima su dominirali izvidjački i diverzantski kako bismo opteretili neprijatelja da ne
može organizovati ofanzivu u mom odsustvu i zabranio odsustva iz jedinice do mog dolaska. Puno
zahtjeva je bilo za odlazak u Sarajevo. U mojoj ekipi odobreno je za petnaest boraca i starješina, uz
obavezu svih da se vrate kada i ja budem dolazio. Bio sam u punoj fizičkoj snazi i kondiciji tako da sam
zajedno sa ekipom lagano savladao put od Zorovica do Grepka,vidjevši scene koje su u mnogome
asocirale na surovu borbu za opstanak ljudskih bida na kraju dvadesetog stoljeda na jugu
najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope. Ostadoše duboko urezane reakcije djece, staraca i starica u
njihovoj nemodi da nose teret brašna i prate kolonu, suze, jecaji i dozivanje zaostalih i grčevita borba za
pristizanje kolone, jer pravi put znaju samo vodiči. Oni su sada spas, karta i kompas. U ovoj velikoj
nodnoj koloni vidio sam i veličinu Hasana Turcala, čovjeka koji je vodio konvoj mnogo puta i koji je
odredjivao maršute kretanja, koji je otvorio ovu mogudnost spasa od gladi upornošdu i entuzijazmom
bez odmora i bez ličnog interesa. Koliki je njegov sevap za to što je učinio? Koliko su mu zahvalni ovi iz
kolona i ostali koji čekaju da stigne njihov hranilac? Mnogo sličnih pitanja prolazilo mi je kroz glavu tako
da mi je putovanje proteklo prebrzo, a moje razočaranje je znatno povedano organizacijom logorskog
života na Podgrepku. Možda sam ja očekivao uredjenije stanje, vojničku disciplinu, organizaciju prihvata i
otpreme konvoja, u kojoj onaj koji je stigao iz Goražda nede morati da se gura, traži poznanstvo i slično
da bi dobio ono što ga sljeduje. To je muka, vrela kao vulkanska lava, a istovremeno i santa leda. Tu i
takvu muku moraju četrdeset kilometara u ledenoj zimskoj nodi nositi oni kojima je preostalo da sa njom
prežive.
Mene i moju ekipu prihvatiše drugačije kada saznaše o kome se radi. Stigoše sokovi, bombone, hurme i
još puno toga, ali to nije zadovoljilo gorčinu vidjenog. Čekajudi prevoz za Trnovo pregledao sam nešto
knjiga koje su vodjene i stekao uvid da ima propusta, a zatim sugerisao promijeni sporni dio u
organizaciji što je promijenjeno odmah. Ved sutradan, vjerovatno nije. U svom ovom jadu sigurno je da
je bilo sitnog i krupnog šverca i to su radili oni kojima to dolikuje, oni koji de zbog te navike na kraju
švercovati sa sobom i svojim životima. Premalo vremena je bilo da uočim i ono što je izuzetno dobro, ali i
u to malo vremena sam uočio odlučnost i napore čestitih ljudi da pomognu svima koji su stigli po hranu,
a ta čestitost i poštenje, nažalost, prestaju tamo gdje neki "naredbodavci" u ime ličnih ili sličnih interesa
traže izvršenje kako to oni kažu. Okrepljenje i odmor na Grepku su trajali do kasno popodne, a onda
prevoz kamionom po teškom putu do Trnova i kratak razgovor sa komandantom brigade sa ovog
područja, Fehimom Bibidem. U Hotelu "Smuk " na Bjelašnici razgovorao sam sa Azemom Derviševidem
Zengom o svemu, a najviše o pogibiji Enka Kulovca, Fikreta Podžida i njegovog brata Taiba. I prije našeg
susreta, Azem je saznao istinu, tako da priče Avdije Šabanovida i sličnih nisu našle plodno tlo kod njega.
Cijela ekipa je prihvadena i ugošdena izuzetno dobro, a radost članova moje ekipe je bilo nemogude
prikriti. Posebno su bili oduševljeni raznovrsnošdu hrane, kvalitetom iste koja ih je podsjedala na
mirnodopsku. Imali su mnogo prijedloga, ali vedina ih se svodila na to da i mi trebamo dobiti ove uslove i
onda nas niko ne može zaustaviti. Bojao sam se stomačnih tegoba od prevelikog konzumiranja hrane pa
sam saopdio članovima ekipe da se malo kontrolišu u količini hrane.
lpak, peglane cigarete su bile najvede zadovoljstvo za pušače. Čini mi se da uopše nisu gasili uz mnogo
komentara u stilu: "Eh da smo imali i da li demo imati ovo mi, i kada?" U ekipi su bile dvije žene-borci,
Dijana i Sabaheta, po vlastitoj želji i uz obedanje da de napore puta preko Grepka izdržati, što su lagano i
izvršile. Ostali članovi ekipe su imali privatne posjete, uglavnom izvan Sarajeva, a Zenga, Dijana,
Sabaheta i ja smo trebali 26.02.1993.godine krenuti u Sarajevo. Do polaska sam imao vremena da se
vidim sa borcima koji su obavili posjete porodicama i vradaju se za Medjedju, kao i Zenginom jedinicom u
Nastavno-operativnom centru IBOG-a u pripremi. Vedinu boraca, koji su bili u Zenginoj ekipi, sam
poznavao a izuzetno dobro njegovog zamjenika Sulju Fejzida. Suljo je, nakon ranjavanja na višegradskom
bojištu, pokušao zaliječiti osjetljivu ranu na oku. To je samo djelimično uspio i vratio se da kao oficir-
biledanac (završio školu rezervnih oficira pješadije u Biledi) i veliki patriota pokušao odmah da, u
vremenu svog oporvka, prenosi znanje kroz pripremu boraca i njihovu obuku na borce i starješine koji su
se spremali za upudivanje u Goražde. Vrude i teško goraždansko bojište nije bilo nimalo primamljivo za
one koji su mogli birati, a za patriote odane Drini i narodu Drine ono je bilo sveto i jedino. Istina, bilo je i
onih koji su se otimali da nigdje ne idu ved da ostanu u hladovini Bjelašnice, ali i njih su Zenga i Suljo
dobro opteredivali i pripremali za odlazak, kad za to bude trenutak na Drini sazrio. Suljo se trudio da
mene i moju ekipu što bolje ugosti a ja da što više novog čujem od mog borca i starješine visokog profila.
Dugi nodni razgovor je otkrio puno detalja, a Suljo je gutao moje odgovore na njegova rafalna pitanja.
Iako premoren od dugog putovanja, prepuna stomaka sa puno novih utisaka, ne zaspah duže u nodi
25/26.02.93.
Mnogo razmišljanja i na kraju snovi na Drini, uz puno ljepote, a budjenje uz smrad Zengine nagorjele
čizme koja je ostala blizu uključenog rešoa. Nije mu je bilo žao, bilo je veselo, ovaj susret mu je, reče
izuzetno drag pa može da preboli ovu čizmu, gojzericu - adidasku, ili kako moji borci za sličnu na mojoj
nozi kažu "samohotku."
Za ulazak u Sarajevo trebalo je puno živaca i pomodi nekolicine posrednika, a bogami, i uporno
pretrčavanje piste koju od nas i četnika čuva UNPROFOR. Kako? Svakako. Fikret Pljevljak je bio
komandant 4. motorizovane brigade u Hrasnici i nakon našeg upoznavanja preko Zenge, Fikro je uradio
što je mogao da nam pomogne do aerodroma. Ono što posebno karakteriše ovog stasitog i srdačnog
komandanta bilo je da je imao previše snage, posebno u rukama, tako da od njegovog srdačnog
normalnog pozdrava mnogi zaigraju oko njega na prstima da im pusti ruku. Prvu nod nismo prošli a
drugu je uspješan bio prvi pravi pokušaj, iako smo u ekipi imali pridodate još dvije djevojke sa teškim
torbama. U prvoj nodi, nakon niza pokušaja, pred sabah sam dugo razmišIjao o ovom sarajevskom
problemu. Ono što sam zaključio bilo je da je ovo sarajevski Grebak, a zatim povlačio paralele i kada sam
sve sabrao, u poredjenju sa putem smrti, strave, spasa i užasa Goražde-Grebak, potvdio sam i prenio
članovima ekipe da je ovo mnogo lakše. Upornost u nastojanju da se savlada prostor piste je morala
postojati, brzina, i svakako, puno srede. Pored dejstava četnika po prostoru oko piste, a ponekad i po
pisti, postojala je mogudnost da, nakon što UNPROFOR otkrije pokušaj pretrčavanja, pokupi te u vozilo i
odveze, umjesto na mjesto tvog polaska u pretrčavanje, direktno četnicima. Eto, mi smo imali srede.
Sarajevo je bilo po mnogo čemu drugačije i ličilo mi je na Goražde u početku agresije prema pozicijama i
situaciji u kojoj su se nalazili borci i narod koji su branili Bosnu u njenom srcu. U Sarajevu je obavezno
pretrčavanje brisanog prostora izmedju zgrada, reli-vožnja preko nekih raskrsnica i vidnih mjesta. Puno
vojske i naroda, eto, nekuda žuri sa rizikom da bude nesreda ubistva ili ranjavanja. Voda,hrana i drva su
ono što je najvedi problem i, ako je nešto bilo izuzetno veliki problem koji je u Goraždu bio daleko lakše
rješiv, to su drva, odnosno, ogrijev. Četnicima su najznačajniji obavještajni podaci: gdje se vrši dodjela
energenata ili gdje se toči voda? To su za njih bila opasna mjesta koja su "ugrožavala" egzistenciju
srpskog naroda oko Sarajeva kao da su to mjesta sa kojih de se lansirati nuklearno oružje" na srpski,
četnicki orijentisani narod. Ustvari, ta mjesta su i bila bitna jer su davala dodatnu energiju braniocima
Bosne i omogudavala pružanje otpora za druga dva neprijatelja, žedj i hladnodu.
Zenga je po Sarajevu znao sve prečice, mjesta komandi i komandante jedinica pa nije bilo problema niti
gubljenja vremena. Mustafu Hajrulahovida-Talijana upoznasmo 28.02.'93.godine u Komandi 1.korpusa.
On je komandant 1.korpusa. Prvi korpus, to je nešto mnogo veliko. Deset brigada sa, po u prosjeku tri
hiljade boraca, i izuzetno važnim zadatkom odbrane Sarajeva u kojem su četnici ved u početku agresije
osvojili nekoliko gradskih kvartova. Talijan je djelovao vedro i domadinski nas pritivatio sa puno
uvažavanja. Zenga je u Korpusu bio kao u svojoi kudi. Nije bilo poznatih starješina, a želio je da nas
upozna samo sa po njemu bitnim, a ja se nisam trudio da mi imena ostanu u sjedanju jer sam znao da du
u Sarajevu upoznati puno novih ljudi. Razgovor sa Talijanom je obavljen uz puno pitanja i njegovog
interesovanja za stanje oko Goražda, što smo mi ponosno razlagali naglašavajudi naše fenomene a,
bogami, i slabosti. Ovo drugo je djelovalo iznenadjujude za našeg sagovornika. Uz objektivne i istinite
priče sa goraždanskog bojišta, u Sarajevo su stizale i one druge, "bombaške," pa je , Talijan postavljao
pitanja “da li je mogude” a naši odgovori su bili u duhu istine. Prezentirali smo naše namjere i osnovni
razlog dolaska, a to je da dobijemo pomod, prvenstveno u ljudstvu i MTS-u. Moj zahtjev je prihvaden od
strane Talijana, ali ga mora odobriti načelnik štaba vrhovne komande, gospodin Sefer Halilovid. Ja sam
tražio da se prekomanduju za Goražde svi borci sa područja istočne Bosne - gornjodrinski region.
Kada je iz personalnog organa 1.korpusa stigla informacija da je tih boraca preko pet hiljada, Zenga,
Sabaheta, Dijana i ja smo bili presretni, jer sa pet hiljada novih boraca bismo napravili veliki zahvat,
vjerovatno prema Višegradu. Talijanu je bilo nevjerovatno da 1.višegradska brigada posjeda liniju
odbrane vedu od linije odbrane 1.korpusa i to sa trista pušaka, sa karabinima i M48 tandžarama. Kada
smo pojasnili postavku odbrane i način ratovanja, onda je prihvatio i to kao realnost, doduše, vjerovatno
je smatrao da malo pretjerujemo, ali to nije želio pokazati iz poštovanja. Zenga je uvjerljivo, uz puno
pohvala, govorio o našim "šahovskim partijama" i o ubacivanju jedinica kroz medjuprostore u veliku
dubinu, o autoritetu pojedinaca - starješina a pomenuo je i veliki udio žena boraca u našoj brigadi, što bi
prošlo bez nekog velikog interesovanja da nije spomenuo Dijanu i Sabahetu, žene-borce koje gadjaju iz
svih oružja i iz nekih orudja, a ja sam naveo neke od situacija u kojima su se nalazile. Talijan nije bio u
isto potpuno uvjeren, ali to nas nije iznenadilo jer to je ved vidjena reakcija i u našem Goraždu, a borci
koji bi bili u bitkama sa njima su vrlo često bivali zastidjeni odvažnošdu ovih žena- boraca i svojim
strahom, istovremeno. Impresije su bile kratkotrajne. Mi smo isto veče bili gosti Televizije BiH i iznijeli
puno značajnih detalja o stanju u Goraždu, o našim mukama i posebno uspjesima. Emisiju je vodio Senad
Hadžifejzovid, a eho emisije je bio vrlo pozitivan, bar koliko se u komentarima moglo čuti.
Hadžifejzovid je na kraju pitao mene da li imam neki prijedlog za rješenje sarajevske situacije za
deblokadu. To pitanje je bilo preteško za detaljan odgovor pa sam rekao da imam svoje vidjenje situacije
i mišljenje. Talijan i starješine iz Komande Prvog korpusa su čekali da čuju taj prijedlog vrlo znatiželjno,
ali sa malo uvjerenja da to može biti nešto izuzetno, što se vidjelo iz reakcija i komentara. Prijedlog da se
iskoriste naše dominantne pozicije na Igmanu i izvrši presjecanje puta Sarajevo-Hadžidi, a zatim i puta
Sarajevo-Ilijaš ubacivanjem glavnih snaga sa Igmana uz pogodne vremenske uslove. Dio snaga bi izvršio
proboj četničke linije u rejonu Rajlovca i spajanje sa glavnim snagama, čime bi se četničke jedinice u i
oko Hadžida i Ilijaša, našle u jednom dosta teškom okruženju uz napad naših jedinica iz Hrasnice,
Visokog, sa Igmana i Pazarida, sve ovo bi bio glavni pravac napada a pomodni pravac bi bio Jevrejsko
groblje-Vrace sa ciljem uskog odsijecanja okruženja Grbavice. Zadatak na pomodnom pravcu nije bio
prioritetan u prvoj fazi i bitno je bilo da se vežu što vede snage na tom pravcu. To je bila suština, a u
pojašnjavanju odluke dao sam detalje u čemu mi je svestrano pomogao Zenga. Nakon našeg
prezentiranja prijedloga bilo je puno pitanja logičnih, a poneko i suvišno. U ušima mi je jače zaparalo
pitanje Talijana: "Kako misliš ubaciti snage preko komunikacije Sarajevo-Hadžidi i koje to snage mogu
izvršiti?" Mislio sam da u drugom dijelu pitanja Talijan pita za jačinu pa sam rekao. "Nodu, kroz
medjuprostore, u linije odbrane neprijatelja a onda nečujno, maskirno lagano šumom, mic po mic,
potrebne su snage jačine dvije čete za početak, a kada putevi budu deblokirani onda još dvije čete uvesti
u borbu". Kada je Talijan rekao da ne vidi te dvije čete u Korpusu koje bi smjele blokirati komunikaciju,
ubaciti se u dubinu, pogledao me oštro i upitao: "Bi li to vaši smjeli?" a moj je odgovor bio da su ved
imali nekoliko težih ubacivanja pa i forsiranja rijeke Drine uz sve to. Vidio sam malo neprijatnosti u licu
Talijana, ali bio je vrlo objektivan i vrlo iskren što me oduševilo. Ovaj moj prijedlog je prihvaden kao
jedno od potencijalnih dobrih rješenja, ali je vjerovatno da de zbog svoje težine brzo biti odbačen. Kada
sam razmišljao o prijedlogu vodio sam se vizijom da:
Plan treba biti taktički neobičan i jednostavan, sa puno iznenadjenja, brzo rješivih uz angažovanje samo
postojedih jedinica iz Korpusa, eliminacijom ili svodjenjem na najmanji nivo uticaj neprijateljske
artiljerije, da obezbijedi dobar početni rezultat koji de se u daljem toku samo eksploatisati i posebno da
stvori pravu zbrku u neprijateljskim redovima koji de proizvesti neizbježnu paniku. Još mnogo elemenata
me upudivalo na ovakav prijedlog. "Da li biste ti i Zenga učestvovali?" upita Talijan. "Kako ne", odgovori
Zenga a ja sa uzdahom rekoh: "Eh, da mi je onih mojih bar stotinu." I da predjete komunikaciju za
Hadžide," reče Talijan sa malo osmijeha. "Upravo to da pokušamo", rekoh ja. Poslije ovog razgovora i
analize prijedloga, dugo se u mojoj glavi vrtila ova varijanta i tražedi nedostatke, uvidio sam da je najvedi
rizik u uvodjenju jedinica, odnosno, otežana mogudnost njihovog izvlačenja u slučaju neuspjeha, ali to su
ved doživljene situacije boraca sa Drine pa sam to smatrao samo jednom vedom, na više načina rješivom
preprekom.
Načelnik štaba vrhovne komande Oružanih snaga BiH, gospodin Sefer Halilovid nas je primio na
polusatni razgovor i ono što je meni vrlo bitno, prihvatio da se prema Goraždu uputi što više boraca
rodom sa Drine koji su rasporedjeni u jedinicama 1.korpusa. Odobrio je prekomandu i izdao po istom
naredbu uputivši je komandantu 1.korpusa Mustafi Hajrulahovidu Talijanu. Sefer Halilovid je sa
zadovoljstvom slušao kratko pojašnjenje naših posljednjih uspjeha i čestitajudi nam dodijelio dvadeset
Zlatnih ljiljana, rekavši da dodijelim najuspješnijim u brigadi kada ocijenim da je to najbolje, a za
poginule, posthumno, što prije. Shvatio sam da je dvadeset "Ljiljana" velika nagrada i da de to biti
ogroman podstrek borcima 1. višegradke brigade. Na moje pitanje:“Šta demo za ostale brigade?"
načelnik Halilovid je odgovorio da de njihovi komandanti dobiti kada budu navratili u Sarajevo i referisali
o sličnim uspjesima, akobogda. Sefer Halilovid nam je saopdio šta se može očekivati u narednom periodu
i šta treba poduzeti da se postigne još vedi uspjeh. Potencirao je potrebu stalnog pritiska na neprijatelja
diverzantskim akcijama kako četnici ne bi došli u priliku da mogu organizovati ofanzive vedih razmjera i
kako bi neprekidno trpijeli gubitke. Sefer Halilovid je imao želju upriličiti nam susret sa predsjednikom
države BiH, gospodinom Alijom Izetbegovidem, ali zbog zauzetosti predsjednika i našeg kratkog boravka
u Sarajevu, nismo ga mogli vidjeti i poselamiti. To smo potajno priželjkivali i željno očekivali, ali šta se
može.
Po pozivu nekih jedinica i našoj iskazanoj želji, Zenga i ja smo obišli nekoliko komandi brigada iz sastava
1.korpusa. Upoznao sam Safeta Zajku, komandanta Druge motorizovane brigade, i njegove saradnike,
zatim Nedžada Ajnadžida, komandanta 101.brigade, i još nekoliko komandanata iz brigada 1.korpusa.
Poseban utisak na mene ostavio je Safet Zajko. Prepoznao sam brzo borca, plemenitog čovjeka, a kasnije
komandanta narodnog kova koga borci poštuju, vole i cijene. Imao je sigurno nešto više od znanja,
možda osjedaj ili genetsku sklonost da vodi ljude u borbi kakva je bila ova. Spomenuh mu svog
"Badžana" Senada Spahida, i upitah: "Kakav ti je on komandir?" "Odličan i pouzdan." reče kratko. Kod
mog Badžana, Senada ,koji je oženjen bližom rodjakom moje supruge pa smo tom relacijom bili zbliženi i
badžama se zvali, svratismo uveče, pokasno, jer nismo mogli dahnuti od našeg naroda koji nas je želio
vidjeti, bar na minutu. Senad je bio obradovan kao dijete i svi njegovi su istinsku radost pokazivali, što
nam je imponovalo. Moja radost nije bila sigurno ništa manja i nisam je mogao ni pokazati potpuno, jer
smo trebali da se vratimo zbog jutarnjih obaveza i auta iz Korpusa koje smo morali vratiti nodas. Senad
nije prlhvatio nikakvu varijantu, osim da ja nodim, a ostali mogu idi, ako moraju. Upravo tako je i bilo.
Ostao sam sa Senadom da besjedimo cijelu nod, a naša besjeda je bila uvijek puna sege, u nekom nama
svojstvenom stilu. Senad je imao dosta zajedničkih i sličnih osobina sa mnom od našeg poznanstva
1985.godine, a kako se vrijeme odmicalo, bili smo sve bliži, lično i porodično. Ono u čemu smo se
razlikovali nismo forsirali, eskivirali što je više mogude, uz veliko obostrano poštovanje.
Bio je vrlo snalažljiv, spretan, promuduran i pun ideja, izuzetno pošten i čovjek širokih pogleda. Badžo od
akcije. Često smo se porodično obilazili, a mnogo češde sam ja navradao dolazedi u Sarajevo, uglavnom
da završim neke poslove. Pred agresiju u 91/92. sam sa Senadom poslovno suradjivao u nekim sitnim
poslovima a on je tražio moje mišljenje oko vedine svojih dilema, ili čak i namjera. Obostrano smo bili
zadovoljni saradnjom a kada bismo htjeli sjesti, ili se malo opustiti i rekreirati, najčešde bismo odlazili na
bilijar gdje bi se često u ekipi nalazili Fadil Dosibegovid, zvani Enes, i Abaz Dosibegovid, rodjak i brat
Senadove supruge Azre. To je bila ekipa za pravi štimung. Često smo ostajali dugo u nod. Moje radosti, a
posebno sitne originalne provokacije, su Senadu ponekad išle na živce pa je to shvatao kao više od šale a
ja sam to pokušavao stišati, što sam najčešde i uspijevao. Sjedam se jedne prilike: nas dvojica htjedosmo
vidjeti ko je bolji u bilijaru, u ponod, u Starom studenskom domu u Nedžaridima na fajrontu. Oko stola se
okupilo desetak studenata i pet-šest naših jarana, a mi igramo kao početnici. lpak, ja pobijedih uz nešto
više srede. Uslijedio je Senadov uzdah i ono njemu svojstveno: Imao si više srede, ovo je bila moja
partija". Možda i jeste trebala biti, ali ja sam razmišljao šta mu redi da to bude provokacija kojom du ga
malo više iritirati. Pogladih ga po kosi i rekoh: “Ti si, Senade, mlad, naučideš pa možda i ti mene da
pobijediš nekad." I dodah: "Kad ti pustim."
Ovo je njega zapalilo, ne toliko zbog izrečenih provokacija ved zbog prisustva posmatrača i njihovog
smijeha. Senad je opsovao nekoliko zbudkurisanih psovki, zacrvenio se i rekao da nede više sa mnom
nikad poigrati, ali nije dugo izdržao. Kad sam sljededi put došao u Sarajevo, ponovo smo igrali. Imao je
Senad uvjerenje da de ved u januaru '92. u BiH biti agresije i njegov otac i brada su se za to pripremali,
kupovali puške da ne ostanu goloruki. U odbranu se uključio kao pravi borac i do marta '93. dogurao do
komandira voda, pokazujudi hrabrost i umijede u borbi, a posebno smisao za vodjenje jedinice. Eto,
nodas je bio u prilici prenijeti svoje uspjehe svom badžanu, ali nije, ved je samo pitao šta i kako to mi
uspijevamo u Goraždu i okolo. "Ponosan sam na tebe, badžane, svaka ti čast, znao sam ja da ti moraš biti
veliki borac, mi smo sličnog temperamenta", reče mi. Kad smo ostali sami, zatraži od mene da mu
ispričam najvažnije uspjehe jedinice koju vodim i moje lično, i na kraju da obavezno odem do linije
odbrane koju brani njegov vod, sutra ujutro, što sam prihvatio. Teško smo se rastali jer smo znali da ima
puno šansi da se više ne vidimo.
Uspjeli smo obidi rodbinu u Sarajevu, nakratko, a radost i emocije u susretu sa sestrom Timom su teško
opisive. Mnogo prije ovog susreta shvatio sam da je najčešde ljubav sestre prema bratu daleko jača od
bratove prema sestri. Tek kada sam izgubio sestru Fahru, sa vrlo malo nade da je živa, onda sam shvatio
da me je, kao i ostalu bradu, pazila i voljela mnogo više nego što sam joj uzvradao. Sestra Tima je
osjetljiva na sve što se oko nje dogadja, a Fahrin nestanak je doživjela kao ogroman udarac i taj utisak je
kod nje još svjež, bez obzira što je prošlo ved sedam mjeseci. Pitala me kroz plač o svemu, a ja je jedva
vradao u stanje da me razumno može pratiti. Posebno je željela znati istinu kako su majka i babo
podnijeli taj gubitak i zamolila me da joj to prenesem najiskrenije. Zet Husein i njegova rodbina su
takodje željeli da čuju mnogo toga o stanju u Goraždu. Prilikom odlaska odglumio sam radost na licu i
brzo otišao od sestre, kako ne bih morao slušati jecaje i gledati suze iz nepresušnih izvora, iz njenih od
plača nateklih očiju. Susret i cjelovečernje druženje sa Drokančadima, kako smo se ponekad zvali mi, iz
mog rodnog sela, ali samo mi, drugima to nismo odobravali, bio je mnogo vedriji od svih prethodnih. Bila
je to prilika da ja pokažem svoj smisao za humor i kada izričem velike istine. Moje Drokance sam dovodio
do suza u smijehu prenosedi im najvažnije informacije i dajudi odgovore na mnoga njihova pitanja. U kudi
Redže i Huse Karčida ostali smo dugo u nod, a kada sam ja pošao, bili su vrlo uporni da mi ne dozvole.
Ipak, na kraju su popustili.
Nešto značajnog MTS-a, prvenstveno optičkih instrumenata, dobili smo na poklon što je stvorilo malo
zadovoljstva a daleko više smo očekivali od naredbe o prekomandi boraca na goraždansku slobodnu
teritoriju. Ipak, prava efikasnost je pokazana u pripremi jedinice PVO koja de najkasnije 15.03.93. krenuti
za Goražde po naredbi štaba vrhovne komande.
Moja ekipa je sa sličnim ciljem boravila i u Zenici, u jedinicama 3. korpusa, upoznavši mnogo novih
starješina i komandanata brigada. Utisak je da su u 3. korpusu jedinice opremljene daleko bolje od
sarajevskih jedinica, a da je ogromna razlika izmedju goraždanskih jedinica IBOG-a i jedinica 3.korpusa. U
logističkoj bazi u Visokom smo upoznali Halida Čengida Hadžiju o kojem su u Goraždu pričane vrlo
različite priče. Uvjeravao nas je da se za Goražde šalje ogromni MTS, a koliko je stizalo stvarno u Goražde
znali smo samo mi. Vedi dio nije stizao, a zbog koga i zbog čega, nisam znao odgovore. Rasima Delida,
aktivnog visokog oficira bivše JNA, upoznao sam po preporuci Zenge i nakratko smo razgovarali o
situaciji na bojištima u BiH, sa posebnim osvrtom na goraždansko bojište. Delid je zadužen za ovo
istureno komandno mjesto štaba vrhovne komande sa koga su kreirane mnoge aktivnosti, a posebno
logistička podrška jedinicama OS BiH. Bojadžid Nihad, čovjek od kojeg po preporuci Zaima Imamovida
treba da, ako budem u prilici, zatražim odgovor za dio novca koji su donirali Višegradjani iz inozemstva, a
koji je Zaimu predao Poljo Seho, u iznosu od 21.500 DM. Zaim je, tražedi najbolje rješenje da nešto od
značajnog MTS-a kupi, ostavio Nihadu taj novac. Dogovor Zaima i Nihada nisam u potpunosti poznavao,
a pridržavao sam se Zaimovih uputa. Medjutim, Nihad je ispričao nešto drugačiju priču u kojoj je puno
novaca otišlo za granate za MG-ovku, a za ovu pušku vanrednih mogudnosti je dato samo 5.000 DM.
Cijena puške nije bila sporna, ali novac za granate jeste, jer ga Zaim uopde nije spominjao računajudi da
uz oružje dolazi i borbeni komplet granata - municije.
Cijela Nihadova priča mi je bila neuvjerljiva pa čak i to da je pladao granate po 70 DM, odnosno 50 DM i
po toj njegovoj računici ostalo je da nam kupi još jednu MG-ovku sa 20 granata ili vrati 6040 DM. Nije
imao novac da nam ponudi da ponesemo za Goražde, a obedao je da de tu pušku dostaviti odmah za
nama. Do nas nikad nije stigla, niti novac koji je dugovao. U mojim rasudjivanjima mnogo toga nije bilo
čisto, ali nisam imao vremena da se time bavim, niti uslova da isto provjerim, a lično i sam nisam želio
nikakav novac primati bez potpuno čistih papira. Za ovaj problem čula je kasnije gospoda iz štaba TO
Višegrad i Ratno predsjedništvo, pa su pokušali konstruisati zanimljivu priču i mene staviti u ulogu
profitera, ili još goru. Usta su im začepljena predatim papirima od Zaima Imamovida na kojim se vidi da
je on novac preuzeo i da ja sa tim novcem nemam nikakve veze. Eto, ni ova podlost nije upalila, ali oni
nede odustati.
Svakodnevnim konataktima sa komandantom Buljubašidem izvještavao sam ga o našim poduzetim
aktivnostima u Sarajevu i šire, a dobijao informacije o stanju na goraždanskom bojištu, a posebno u zoni
moje jedinice, Prve višegradske brigade, jedinice za koju sam ja obilaskom dijela jedinica Prvog i Tredeg
korpusa, stekao uvjerenje da uz sve poteškode i neimaštine, ima vedu snagu i da je jača od vidjenih.
Sigurno je da u ovoj ocjeni ima subjektivnog, ali i to da za nju nema nerješivog zadatka i bezizlaznih
situacija u dejstvima. "Eh, kada bismo imali hranu, oružje i municiju, cigarete i uniforme, gdje bi nam bio
kraj?," rekoh Zengi, a on, uz veliki uzdah procijedi: "Nigdje," i ponovo uzdahnu.
Komandant Buljubašid je tražio da požurim jer četnici spremaju ofanzivu na prostor Medjedje, a ved su
izvodili napadna dejstva na pravcu Strmica - Brodar, ali nisu imali značajni uspjeh. Zengi sam dao puno
zaduženja i sa mojom ekipom pregazio put do Goražda znatno teže nego u dolasku. Ved sam ja ovih
desetak dana malo izgubio kondiciju kao i moji saborci iz ekipe. Bilo ih je osjetno debljih, što de u
Goraždu lahko biti riješeno.


I Rusi su poraženi

U Medjedju smo stigli 13.03.'93. Ponovni susret sa starješinama u Komandi, sa borcima, sa narodom i
ovom sredinom, budio je u meni puno dječije radosti ali surovost, stvarnosti me odmah uozbilji i zabrinu.
Nisam mogao niti želio ispričati borcima šta je sve to bolje u Sarajevu ili pogotovu u Zenici, Konjicu,
Jablanici. Iskreno, bojao sam se njihovog nastojanja da dodju do tog stanja ili da odu sa ovog prostora
kada ih zdrma ko zna koja po redu kriza izdržljivosti i ove patnje u ponosu gorkih ratnih sudbina. Ipak,
kada sam pominjao te bolje uslove, najavljivao sam ih kao realnost za moje borce i to veoma brzo
računajudi na realizaciju "prekomande" i pomodi iz Sarajeva, deblokadi Goražda. Nadao sam se i
slobodnom Višegradu. Ono što se pretpostavljalo, četnici su pokušali ved 19.03`93. napadom na cijelu
zonu odgovornosti Prve višegradske brigade. Ofanziva je trajala šest dana. Sem početnog uspjeha,
četnici nisu ostvarili ništa, a pretrpjeli su velike gubitke i izgubili sve značajne pozicije u našim
kontraudarima. Propala je još jedna redovna mjesečna ofanziva četnika. Sada ih treba napasti jer su
elitne jedinice otišle, ostale su one domade gnjide, uglavnom, strašive i nesposobne.
Narednih dana, do kraja mjeseca marta, četnici su popunili linije sa pladenicima koji su zaposjedali
medjuprostore i uporno ih držali. To je bilo nešto novo od njih, a navodilo je na razmišljanje šta bi mogao
biti cilj te upornosti. Smatrao sam da de uskoro pokušati još žešde napade. U prethodnoj ofanzivi su
uključili avione sa varkom u natpisu "UN", što je onemogudilo izdavanje naredbe o dejstvu sa naše
strane, a efekti od zastrašujudeg bombardovanja neprijateljskih aviona nisu bili značajni, hvala Bogu.
Konsultirajudi najbliže saradnike u Komandi brigade, napisao sam prijedlog aktiviranja svih jedinica sa
područja Okruga Goražde i pod komandom IBOG-a. Ovaj prijedlog je sačinjen uz vrlo dobru procjenu
neprijatelja i njegovih namjera i dostavljen IBOG-u. Prijedlog je primljen sa puno sumnji i rezervi od
civilnih organa vlasti, a u IBOG-u je dobio punu podršku, što nije bilo dovoljno u bliskoj bududnosti.
Na poziv Radio-Goražda dao sam 04.04.'93. nakoliko odgovora na pripremljena pitanja. Ovo obradanje
je imalo jake pozitivne efekte, ali ne i za one rijetke pojedince koji nisu poštovali nikoga. Pratedi
neprijateljsku aktivnost, zaključili smo, a posebno na osnovu rezultata izvidjanja, da neprijatelj priprema
veoma brzo još žešdu ofanzivu na višegradsko- rogatičkom pravcu od prethodne, i po odobrenju
komandanta Buljubašida, pripremili se da preduhitrimo četnike. Pripreme su bile u tako brzom ritmu da,
i pored predupale pluda koju je dobila moja kderka Amila, nisam mogao više od dva sata da se zadržim u
Goraždu kod porodice.
Rastajudi se od roditelja mojih i Dževadinih, od Dževade i moje Amilice, koji su ved od Nove godine
zajedno smješteni u jednom stanu goraždanskog naselja Prvi maj, razmišljao sam kako te rastanke oni
podnose. Svaki moj odlazak je bio potencijalno posljednje pozdravljanje i vječni selam. "Da li su bili
opteredeni time?", pitao sam se često i koliko su se stvarno plašili vijesti o mojoj pogibiji ? Ne do Bog.
Amila mi je djelovala iscrpljeno, a njen pogled mi je kidao utrobu. Tumačio sam ga kao da želi pitati, zar
ti babo mene ne voliš i ne želiš biti sa mnom dok sam bolesna, pa je li ti svejedno da li du ja biti živa ili ne,
zar mi nedeš pomodi da ozdravim, ti znaš one doktore možeš im redi da mi daju sirupe da što prije
ozdravim da mogu sama bježati u podrum kad četnici granatiraju i da me mama ne nosi, može biti kasno
za nas obje, i puno drugih vrlo sličnih pitanja izviralo je iz njenog pogleda. Bila je vrlo promudurna pa je
gledajudi kako odrasli igraju igre, sama ulazila u suštinu tih igara. Veliko iznenadjenje za mene je bilo
kada je sa četiri i pol godine počela igrati "remi" kartašku igru komplikovanu i za djecu od sedam-osam
godina. Najlakše mi je bilo otidi i rastati se kada je ona bila vesela, što ovaj put nije bilo. Sličan osjedaj je
bio u rastancima sa suprugom Dževadom, majkom, babom i ostalima. Iako sam povremeno razgovarao
radio-vezom sa bradom Enesom i Halilom u inostranstvu, sestrom Timom i nekim prijateljima u Sarajevu,
ipak pismo koje sam dobio od brata Halila je bilo nešto posebno, ukupno mi je olakšalo razmišljanja o
njemu i njegovoj porodici, a dobio sam i dio odgovora na teška pitanja koja su me mučila vrlo često u
mojim dubokim razmišljanjima, najčešdce kasno u nod.
Kako Halil preživljava ovo što nam se dogadja u Bosni? Kako se osjeda kao čovjek i kao vojnik koji je
trebao braniti Bosnu? Kako razmišlja njegovo okruženje i da li istinski žele da se vrate? Koliko su spremni
dati od sebe za Bosnu? Da li su organizovani u namjeri povratka i na kraju kako preživljavaju ofanzive na
Goražde, Medjedju i slično? Da li su zabrinuti samo za svoje najbliže rodjake ili za Drinu u Bosni i Bosnu
na Drini? Iz pisma sam shvatio da su ljudi Bosanci izvan Bosne vrlo loše informisani o tome šta se
dogadja u Bosni, a još lošije organizovani u pripremi za povratak i da su naše slabosti u Bosni često njihov
alibi za prolongiranje odluke o povratku i uključivanju u odbranu domovine. Kako su mogli pomodi Bosni,
to nisu ni približno mogli realno cijeniti, a to se najbolje osjetilo na višegradskom području, gdje je svaki
borac bio dragocjen, a pamet je imala ogromno plodno tlo u iznalaženju rješenja za priručna sredstva i
improvizacije u nedostatku svega neophodnog za život, a pogotovu odbranu tog golog života u raljama
razjarenih modnih zvijeri u liku četnika, koji, zatrovani nacionalizmom, vide jedinu slast u ubijanju,
paljenju, klanju i silovanju na ovom području. Ovo nam se ponavlja u vrlo sličnom izdanju iz II svjetskog
rata, s tim da je ovaj put direktnije nego ikada. Iz mnogo zla nismo izvukli pouke. Kao narod, Bošnjaci su
zaboravili da je četnicka taktika raseliti u izbjeglištvo što više vojno sposobnih kako bi manje ostalo onih
spremnih da pruže otpor u Bosni.
U ovome su u punoj mjeri uspjeli na Drini, nešto svojom profesionalnoin pripremom, ali i našom
nespremnošdu za otpor agresiji ovog obima i žestine. Brzom pripremom jedinica, sveobuhvatnim i
detaljnim izvidjanjem i odlukom koja de sigurno iznenaditi neprijatelja, stvorili smo uslove za napad na
novouspostavljene četnicke linije. Radi stalnih napada na linije odbrane 1.višegradske brigade kao
pomod su stigle jedinice iz ostalih brigada, a iz 1.rogatičke su napadali neprijatelja ispred svoje linije
odbrane. Posebnosti ovog našeg udara su bile u brzoj intervenciji, napadom sa fronta i bokova, preciznoj
i vrlo rizičnoj artiljerijskoj podršci, sinhronizaciji i silini udara, odlučnosti boraca i starješina da zadatak
izvrše do kraja, kao da je bitka za biti ili ne biti. Osnovno i najznačajnije četničko uporište ponovno je
plato Zaglavak, koji je vrlo teško osloboditi i još teže zadržati bez neophodnog MTS-a. lpak smo morali
uzimati u nekoliko navrata ovaj plato, isključivo radi četnickog granatiranja i uništavanja Medjedje sa
ovih izuzetnih pozicija i taktičkih pogodnosti neprijatelja za nastavak borbenih djelovanja. Oslobadjanje
Zaglavka nam nije donosilo značajnu pretpostavku u daljim napadima, ali u odbrani smo ga zadržavali
samo da ga četnici ne bi koristili. Odluka koju sam predložio komandantu IBOG-a je prihvadena kao
dobra, pretočena u zapovijest, ali 14.04.'93. ipak nije dovela neprijatelja u mat-poziciju i iznenadjenje
nije bilo odlučujude, jer su neke jedinice na pomodnom pravcu otkrivene prerano.
Veliko iznenadjenje koje je ipak donijelo uspjeh je bilo na glavnom pravcu Stolac-Dugi Čair, gdje su
četnici uvezali jednu jaku bedem liniju i bili uvjereni da ona nede pasti. Upravo na ovom pravcu se bitka
odlučivala. Ovo uporište su napadali najbolji borci i jedinice te diverzanti prekaljeni u žestokim
dejstvima. Na pozicijama koje smo napadali pružen je žešdi otpor od očekivanog, jer su četnici na
najvažniji dio ove linije rasporedili Ruse a sa kojom i kakvom pričom, da ne kažem prevarom, su ih
uvjerili da ostanu na tim pozicijama, valjda očekujudi da de oni pravi profesionalci-ubice zaustaviti naše
borce i naše jedinice. I Rusi to nisu mogli, a medju ubijenima je bilo i ruskih oficira koji su, eto, učeni da
napadaju i civile, djecu, žene sve za novac vjerovatno ili za spas "ugroženog srpstva". Velika težina ove
bitke bila je samo na glavnom pravcu i kada je izgledalo da je Dugi Čair čist, jedan, uporniji Rus četnik je
vradao vatru. Kabaklija Ibrahim je u svom stiu pokušao da tu bitku okonča, dajudi mogudnost da se četnik
preda ili da ga on dokusuri svojom preciznošdu i hrabrošdu. Ovog puta metak je bio brži od njega i
sudbina je htjela da ratni put i život ovozemaljski bude okončan u momentu kada dobijamo još jednu
veliku bitku. lbro ih je dobio mnogo i sigurno je najvedu bitku dobio kada je odlučio da brani Bosnu svom
svojom snagom i svojim bidem.
Po hrabrosti je bio primjer svim borcima u brigadi, a po vještini rukovanja oružjem i vodjenju jedinice je
stigao do heroja-komandanta. lpak, smjelost je bila naglašenija osobina od stručnosti koju je sticao kroz
borbe. Nije htio niti posebno insistirati da vodi jedinice, ali svojim ličnim uspjesima i uspjesima jedinice
koje je vodio, meni je preostalo da mu povjerim sve vede jedinice. U vremenu kada je bio moje lično
obezbjedjenje u borbenim dejstvima, imao je puno prebrzih reakcija, a sve u cilju da ja ne dodjem u
poziciju da budem ranjen ili ubijen. Kada mu je brat poginuo prije četiri mjeseca, nije htio suzu pustiti
dok smo razgovarali. Meni je rekao da su mu sada briga bratova žena i djeca, a gubitak brata je ostao u
njemu da ga guši. Plakat de kada za to dobije vrijeme, vjerovatno säm u svojoj tišini. Djevojku koju je
zavolio, koja je bila njegov saborac, je obedao ženiti, a to je želio i ozvaničiti prve povoljne prilike. Istinski
je volio i to dokazivao neposredno. Fizički je djelovao grubo što je suprotnost nježnosti koju je ispoljavao
prema djevojci Senadi, a ona je vidjela sve u njemu, ali eto, izgubi ga. Posebno teško pade ovaj gubitak
Ibrahimovim roditeljima. Pogibe im drugi sin, isto kao i Hedinim. Oba su mi prirasli previše uz srce da ne
bi i dio mene otkinuli svojom pogibijom. Ostajem kao čovjek dužan puno onima kojim ne mogu vratiti.
On i Hedo su bili spremni učiniti sve za mene. Da li sam i ja za njih? Pred svima i pred Bogom dragim,
tvrdim da jesam i oni su to znali, iako sam ponekad bio strog i prema njima, ali sve u cilju boljih rješenja.
U ime Bosne a za njen opstanak, za slobodan život u njoj svih koji je takvu žele, ostajem dužan svima
koje vodim u ovim borbama, a da li i kriv sutra ako te Bosne ne bude ili ako bude ona u kojoj borci koji je
brane nede dobiti svoje mjesto u duhu svete uloge. Ove misli su poslije svakog, a posebno velikog
gubitka, umarale i razbijale mi i ono malo sna u rijetkim prilikama kada legnem u ponod sa željom da bar
slatko zaspim. U ovoj borbi pun doprinos su dale pridodate jedinice iz ostalih brigada i njihovi rezultati su
bili odlični u prvoj fazi, u izvršavanju bližeg zadatka, a za drugu fazu je nedostajalo upornosti i
samoinicijative komandira nižih jedinica. Šansi za postizanje mnogo vedih rezultata je bilo na drugom
sporednom pravcu prema Pešuridima u rejonu Klisure, ali nejasnost situacije je uzrokovala povlačenje
1.drinske i 1.višegradske brigade koje je predvodio komandir Džanko Šemso, koji je odlično poznavao
ovo područje u kom je rodjen i gdje je živio do početka agresije. Ova dejstva de ostati zapamdena i po
izuzetnoj preciznosti naše artiljerije topa B1 i haubica 105 mm, M120 i 82 mm. Artiljerijsku vatru je
pripremao Nijaz Memiševid i neposredno komandovao vatrom topa B1 koji je zarobljen na Meremišlju
16.10.`92. i čiji je učinak u današnjoj podršci bio izuzetno veliki. Bez minimuma sigurnosti za sopstvene
jedinice gadjale su posade brdskog topa i haubice preko glava naših jedinica na nepunih sedam hiljada
metara. Ispred artiljerijskih položaja ovih naših orudja koji su bili petsto, odnosno, sedamsto metara po
visini niže od naših i četničkih pozicija u istoj liniji, odnosno, u pravcu gadjanja, sa razmakom od oko
trista metara izmedju cilja (četničkih utvrdjenja) i naših jedinica u napadu.
Moje komandno mjesto je bilo, iznad Čubara (zaselak sela Džankidi), blize Dugom Čairu sa kog se mogla
odlično pratiti situacija na Zaglavku i ujedno efikasno djelovati PAM-om, PAT-om i BST-om kojim je
trebalo pogoditi tenk što je predstavljao veliku prepreku za oslobadjanje Zaglavka. Naša artiljerijska
vatra se sa komandnog mjesta odlično pratila i korigovala, a bila je koncentrisana samo na Zaglavak i to
na prostor 100 x 100 metara. Svaki pogodak u navedeni prostor je puno značio, a bilo ih je desetak.
Jedan je pogodio direktno zaklon sa četnicima i obližnji šator. Uslijedila je čestitka nišandžijama što je sa
moje strane bila prava rijetkost, posebno za Nijaza Memiševida, koga sam stalno zatrpavao novim
zadacima i često kritikama, tražedi da probna mina bude pogodak. Nijaz je bio smirene naravi, školovan
rezervni oficir pješadije koji je u dosadašnjem dijelu agresije naučio mnogo o artiljeriji i u nedostatku
adekvatnog rješenja, angažovan na mjesto načelnika artiljerije. Njegova porodica se nalazila u Austriji
puno je patio za njom. Česte tegobe u stomaku su mu predstavljale velike probleme i bio je u stalnoj
potrazi za sodom bikarbonom ili nekim travama, kako bi smanjio bolove. Higijenu je rješavao sam, a kako
je, kao i vedina boraca imao malo vremena da opere odjedu, dešavalo se da od znoja struhne i počne se
raspadati. Na Nijazov račun pale su mnoge šale:
"Znaš kako Nijaz pere noge?", upita jedan starješina
"Nikako", odgovori drugi.
"Ma jok, pere brzo i pod pritiskom", grohotom de prvi.
"Kako to misliš?" upita drugi.
„Fino, stavi noge u WC šolju i pusti vodu", odgovori prvi, a onda nastade smijeh do suza u Komandi.
Smrdile su u ovom belaju noge mnogih boraca i starješina, ali što su njegove, to je bilo neuporedivo, pa
se Beri, vezista u Komandi, dosjetio da mu predloži da umjesto što gadja artiljerijom četnike sa pet
kilometara, pridje na kilometar i skine čizme i četnici de pobjedi bez metka. A neki su išli i dalje pa su u
nadimku pogrdno ga prozvali "Smrad" ili još ružnije „Štakor“. On se nije ljutio, istinski je bio dobrodušan i
vrlo skroman, a danas je briljirao. Pridodate jedinice iz drugih brigada su vodili istinski borci i ved iskusne
i stručne starješine Dizdarevid Ferid, Prljača Mersed i Prljača Edin, tako da u komandovanju nije bilo
puno problema i dobijeni zadaci su izvršavani do druge faze izuzetno dobro, a do kraja su bitku doveli
samo borci 1.višegradske i 31.drinske brigade. Komandno mjesto je u toku dejstava granatirano najviše,
jer je PAM-om, PAT-om, a kasnije BST-om,vrlo kvalitetno ugrožavano najvede uporište četnika na
Zaglavku. Razdaljina izmedju orudja na komandnom mjestu je bila oko pedeset metara, a ja sam odlazio
u dva-tri navrata, pretrčavajudi makadamski put koji su četnici mogli pratiti, da bih pripremio elemente
za gadjanje bestrzajnim topom (BST) kako bismo uništili tenk koji zastrašujude dejstvuje i po nama.
Maskiranost komandnog mjesta je ipak bila vrlo visoka, tako da je tek pred kraj bitke neprijatelj,
vjerovatno, svojim BST-om pogodio drvo u neposrednoj blizini komandnog mjesta i ranio teže mog
saborca, lično obezbedenje u borbi, Jusu Kesmera, dok je on pucao iz PAM-a. Juso je ostao da dejstvuje
dva-tri minuta, dok ja sa Enverom Kusturom Penom pokušam skinuti tenk. Tek što sam stigao do Pene i
položaja BST-a, neprijateljska granata je pogodila komandno mjesto, možda petstota koja je pala na širi
rejon komandnog mjesta. Istrčao sam do komandnog mjesta i vidio puno krvi i rana na Jusi koji je u'92.
godini imao jedno ranjavanje u nogu i nije sačekao da se oporavi do kraja, ved se pridružio nedovoljno
oporavljen. Sada je ranjen u obje ruke, i u nogu, a po cijetom tijelu ima sitnih gelera. Bio je pri svijesti i
zamolio da ga hitno nose do bolnice. Nosači su se sklanjali u zaklone od granata, koje su četnici nasumice
slali u ovaj rejon, a ja sam zagrmio na njih da čim sanitet završi previjanje, trčedi snesu Jusu u Medjedju,
da ne iskrvari do bolnice, što su vrlo nespretno i panično odmah izvršili. Jedan od gelera je odsjekao
Jusina dva prsta i okidač na PAM-u. Nastavili smo dejstvovati mijenjajudi mjesto PAM-a, pratedi situaciju
na bojištu, komandujudi i pripremajudi izvještaje preko sredstava veze. Vezista Beri je bio uz mene i
prenosio naredjenja ekspresno. Bio je pravi velemajstor u prenošenju poruka sa i bez šifre i dobro su ga,
uglavnom, pratili komandiri jedinica koji su najčešde nosili motorole, a rijetko imali veziste uz sebe.
Bitku smo doveli do kraja. Četnici su ponovo morali bježati sa Zaglavka i naletjeli vozilom na još jednu,
ved pripremljenu PT minu i zasjedu. Ukupno, pretrpjeli su velike gubitke (preko petnaest poginulih), a mi
smo imali tri poginula i pet-šest teže ili lakše ranjenih. Medju tim ranjenim sam trebao biti i ja, ali
sudbina i velika sreda po mene pa sam samo minut prije otišao sa te pozicije i PAM prepustio Jusi, koji je
u želji da postigne što bolji rezultat, malo produžio rafal, što je omogudilo četnicima da bliže odrede
poziciju komandnog mjesta. Poginuli Ibrahim Kabaklija, Muharemovid Hamdo i Harbaš Omer su ukopani
u Medjedji, a veliku gorčinu ove pobjede smo osjetili ispradajudi ih uz nadu da im Alah da Dženet. TV
ekipa iz Sarajeva je obišla ovo bojište i snimila Zaglavak dan poslije bitke. Bili su oduševljeni moralom
boraca i uspjehom koji su postigli. Jedinica LARV PVO iz Sarajeva koja je stigla na goraždansko bojište,
odmah poslije mog dolaska iz Sarajeva, je nakon provedenih mjesec dana uz puno intervencija prema
komandantu 1.korpusa, dobila naredbu - iznudila da ode sa ovih prostora. Pokušavali smo ih privoljeti da
ostanu još bar na višegradskom bojištu u zoni 1.višegradske brigade, ali nije bilo sekunde razmišljanja od
strane ovih boraca, oni su željeli što prije u Sarajevo. Nisu bili spremni da podnesu ovako teške uslove,
slabu ili ponekad nikakvu hranu, smještaj za njih neizdrživ, bez cigareta, slabo zaštidenih pozicija i kako
rekoše, blizinu četnika i stalna granatiranja.





Prva višegradska brigada posta "Slavna"

Upravo u vrijeme boravka jedinice LARV PVO iz Sarajeva, intenzitet dejstava je bio znatno slabiji i nisu
došli u poziciju da napuštaju orudja ili posjedaju neprijateljska, kako smo to mi htjeli. Izuzetno značajno
je da su oni u toku svog boravka obučili odredjeni broj boraca da rukuju orudjima, tako da je po
njihovom dolasku početno riješen taj problem, ali ne i najkvalitetnije. Njihove reakcije u toku boravka su
bile pune kritike prema onim u Sarajevu koji su ih uputili u Goražde, komandantu Korpusa i svom
komandantu, neki su im psovali sve što stignu, jer su im navodno lažno predstavljali stanje kod nas, a
prema meni i mojim saradnicima su bili izuzetno korektni. Ako su nešto značajno dobili, onda je to jedno
vrijedno iskustvo sa ovog bojišta i uniforme koje su na Igmanu svi zadužili, a koje su bile namijenjene
borcima naših jedinica. Eto, oni to "nisu" mogli u Sarajevu obezbijediti. Ovih dana se puno forsirao put
prema Grepku i konvoji su svaku nod prolazili donosedi puno hrane i nešto MTS-a. Koliko god se
komandant Ferid Buljubašid trudio da stigne što više MTS-a i hrane za vojsku, u tom poslu se nikada do
kraja nisu ispoštovale njegove naredbe. Osnovni razlozi su bili lične prirode, a svodili su se na to da svako
sebi bar nešto hrane donese, a oni koji imaju konje su često pokušavali prošvercati ne izdvajajudi dio
tovara za vojsku i sutra prodajudi to brašno na pijaci, pored ostalih, i onima koji ne mogu predi pet
stepenica a kamoli do Grepka i nazad. Tome mi nismo mogli stati u kraj, prvenstveno iz razloga što smo
se morali braniti od neprijatelja i voditi jedinice.
U mojim zahtjevima prema pretpostavljenoj komandi i na sastancima komandanta brigada kod
komandanta IBOG-a (na referisanjima) tražio sam da se pripremaju dejstva prema Višegradu i Žepi.
Spajanje naših jedinica sa jedinicama Žepe i Srebrenice je bio strateški cilj. Za ostvarivanje istog je bilo
potrebno obezbijediti puno preduslova, boraca tri do pet hiljada hiljada, mnogo MTS-a i pratedih
potreba. Sastanci kod komandanta IBOG-a su bili česti gotovo svake sedmice redovno, ponekad i dva-tri
puta sedmično. Komandant je pokušavao da zajednički dodjemo do rješenja vedine problema, što mu je
u najvedem broju težih situacija pomoglo da donese dobru, ako ne i najbolju,odluku, ali ponekad i
otežavalo donošenje takve odluke, jer neko od komandanata insistira bez kvalitetnih argumenata na
svome prijedlogu. Komandanti brigada su bili po profilu stručnosti i iskustvu vrlo različitog nivoa, a
komandant Buljubašid je uvažavao sve i svima davao šansu da i njihov prijedlog prodje. Rezultati su bili u
napadnim dejstvima najčešde samo početni uspjeh, a oni što su insistirali na svom prijedlogu odluke i oni
čije jedinice nisu kvalitetno izvršavale zadatke, nisu bili ni dovoljno podvrgnuti kritici, a kamoli da se
poduzmu neke druge mjere. Shvatio sam da to komandant ne želi iz dva razloga: prvo, radi mira u kudi, a
drugo, koga de postaviti na smijenjeno mjesto komandanta brigade. Malo je bilo kvalitetnih zamjena.
Prihvadena je moja inicijativa za dejstva ka Žepi, ali tek kada su ona bila neophodna kao sadejstvo
jedinicama u Srebrenici koja je pred padom, koju četnici razaraju i ved se nalaze pred ulazom u sami
grad. Nije bilo vremena da se pripremaju dejstva vedih razmjera, ved se moralo dejstvovati što prije.
Preostalo je da sa diverzantskim jedinicama 1.višegradske i 1.rogatičke brigade pokušamo napasti
četnike na više mjesta u pravcu Sjemeča. Pokušaj nije imao dovoljan uspjeh, ali nismo imali ni guibitke. U
ponovnom pokušaju četnici su reagirali paklenim granatiranjem cijele linije odbrane 1.Višegradske
brigade i 1.rogatičke brigade, a rezultat ponovo nije na planiranom nivou. Medjutim, bar smo vezali dio
četnickih interventnih snaga za nas i tako rasteretili jedinice iz Žepe i Srebrenice.
16.aprila sam obaviješten da je na komandantov prijedlog 1.višegradska brigada proglašena od strane
Štaba vrhovne komande OSR BIH, "Slavnom", kao najbolja jedinica iz IBOG-a, što je jako obradovalo
borce i starješine brigade. Meni je to bio znak da u našim Oružanim snagama počinju primjenjivati
stimulativne mjere po odredjenim kriterijima. Kada sam saznao da u Bosni ved ima nekoliko Viteških, a
to je vedi stepen priznanja za jedinice Oružanih snaga Armije BiH, onda je ta moja radost malo splahala
jer sam ved posjetio neke od tih jedinica i osjetio uslove u kojima ratuju, upoznao se sa rezultatima koje
postižu i nisam bio uvjeren da su ti rezultati jači od onih koji postižu jedinice na ovom prostoru. Smatrao
sam da bar još jedna naša jedinica, 1.drinska brigada, ako ne i sve, zaslužuje epitet Slavne a za
višegradsku da je morala ponijeti epitet Viteške.
Možda nisam dovoljno objektivno sagledavao sve elemente za dodjelu ovih priznanja, ali po stvarnim
argumentima, rezultatima u sigurno najtežim uslovima ratovanja, jedino je taj zaključak logičan i realan.
Ako te zasluge i postignuti rezultati do aprila'93.godine nisu bili dovoljni, bit de još bitaka i šansi da se
dobiju i veda priznanja.

Hrana ponovo "neprijatelj broj jedan"

17.04.1993.godine od komandanta Buljubašida sam obaviješten da je Kacelj, dominantna kota na putu
Zorovidi-Grebak, pao, što je novi veliki belaj, jer sada četnici kontrolišu sve mogude puteve ka Grepku,
puteve spasa, nade i opstanka. Kacelj se mora raditi odmah, bila je komanda- komandanta Buljubašida.
Uslijedile su pripreme izvidjanja i tri pokušaja, ali nismo uspjeli, uglavnom zbog toga što su četnici brzo
izgradili jaka utvrdjenja i tešku poziciju Kacelja još više otežali za naše oslobajanje. U jednom od pokušaja
uspjeli su naši borci izadi djelimično na Kaceij, ali su se zbog izvlačenja nekoliko ranjenih i jake artiljerijske
vatre morali povudi sa tih značajnih pozicija. Poznajudi psihologiju četnika iz dosadašnjih iskustava,
prokomentarisao sam nakon izvještaja o ovom pokušaju da je trebalo makar deset boraca provesti nod
na bližoj udaljenosti, pucajudi povremeno i držati četnike pod pritiskom da ne zaspe i dati im priliku da
pobjegnu kao što su često u sličnim situacijama radili. U ostalim pokušajima smo išli znatno šire od
napada na Kacelj i ispoljili dosta naših slabosti i dosta neodlučnosti, a na Kacelju su i dalje ostali četnici. I
dok je bio otvoren put za Grebak, zbog stalnih napada na liniju odbrane 1.Slavne višegradske brigade,
borci ove jedinice su bili vrlo rijetko u mogudnosti da organizovano ili pojedinačno odu na, za njih,
nagradni put.
Veliki broj boraca nije imao nikoga iz porodice na području Goražda, pa je cijeli period bio u jedinici, bez
odmora, uz hranu koja ga je teško održavala u životu, ali je jedino preostalo rješenje. Na višegradskom
bojištu su vodjena intenzivna borbena djelovanja a mogudnosti angažovanja neke rezerve nije bilo, jer
cijela jedinica nije ni blizu bila dovoljna da pokrije liniju odbrane od pedesetak kilometara, i zato je svako
oslobadjanje desetak, a kamoli sto boraca, za odlazak po hranu bilo ogroman rizik, iako su se oni vradali
u jedinicu za dva dana redovno. Pored izuzetno velikih problema koje su imale porodice boraca, ponovo
su nastali ogromni problemi za ishranu boraca na linijama odbrane. Tražedi rješenja, naredio sam uz
odobrenje komandanta Buljubašida, da logističari iz brigade pokušaju prikupiti nešto hrane preko MZ.
Rezultat je bio u početku dobar, a kasnije sve slabiji, jer nije ni narod imao rezerve. Mene je gotovo
svakog jutra na ulazu u Komandu čekao red djece i starijih osoba da im odobrim da jedu ili dobiju nešto
hrane, a ved se nekoliko dana dešava da Komanda ne jede, jer nema šta. Teško mi je dati bilo kakav
odgovor, a pogotovu negativan, kada me dijete od četiri-pet godina pita:
"Komandante, što ti ne daš mojoj seki i mami da jedu, pa mi mama hode da umre".
Tom djetetu smo morali, moji saborci i ja, ustupiti naše zalogaje, iako ono nije borac. Brigu o njemu nisu
mogli, a ponekad ni htjeli, voditi predstavnici civilne vlasti. Nekada su na takva pitanja odgovori Avdije
Šabanovida i Meše Tvrtkovida i sličnih bili: „Idite nek vam Sejdid da, on je vaš komandant, njega vi volite,
nek vam on i pomogne", i još vede gadosti dodate uz ove „iskrene savjete". Od njih sam to i očekivao.
Bilo je umiranja od gladi i to onih kojima nije imao ko donijeti: stariji koji nisu sami mogli da se kredu i
novorodjena djeca, čije majke nisu imale šta jesti pa nisu mogle ishraniti ni svoju djecu.
Ismet Forto iz Hubijera, vrstan proizvodjač hrane, patriota i jedan od organizatora otpora u svom mjestu
prije početka agresije, sada ved sa borbenim iskustvom, se angažovao uz izvršavanje obaveza u jedinici i
na plasteničkoj proizvodnji hrane-povrda. Čuo je za stanje u pogledu nedostatka hrane u našoj jedinici i
odlučio da doveze svojim autom luka i salate za brigadu, što je bio izuzetno pozitivan human i dirljiv gest.
Brigada je bez mobilisanja, a kasnije i sa mobilisanjem, dobijala ponešto od hrane ali je i to iscrpljeno.
Narod sve manje ima. Sa Fortom smo dogovorili da nam doveze još svojih proizvoda, a mi demo mu se
revanširati i poslati sijena za stoku što je prihvatio rekavši: "Ja du to radije vama dati nego bilo kojoj
jedinici, jer vidim da se istinski borite i da nemate šta jesti a drugi su u boljoj situaciji, svakako."
Veliki rezultat su postigli u svim tim mukama koje su nas slamale: Emir Avdid, Dževad Fazlid, Samir
Hasanbegovid, moj brat Adem i još neki borci aktiviranjem na mlinu-vodenici prve mini-centrale i
proizvodnjom struje koja može osvjetljavati desetak objekata, prvenstveno Komandu. Ovaj poduhvat,
kao i neki prethodni, zabilježen je kamerom i arhiviran u dokumentaciji brigade i IBOG-a. Entuzijazam i
upornost ove ekipe dala je kasnije puno značajnijih rezultata, zbirnih i pojedinačnih.

Heroji i dalje ginu ali ostaju da žive

Po uhodanom sistemu četnici su i na kraju ovog mjeseca aprila '93. izveli žestoku ofanzivu na cijelu liniju
odbrane 1. Slavne višegradske brigade, imali početni uspjeh prvog dana a kasnije, drugog i tredeg,
vradeni na početne pozicije uz vede gubitke. Kod nas je poginuo jedan borac, Fadil Užičanin, i dva
komandira su teže ranjena : Emir Šabanija i Kasim Džavkusid. Ponovo su napadali pladenici za vikend
angažovani, neki koji prvi put dolaze na ovo bojište da osjete snagu boraca koji brane Bosnu i oni su je
žestoko osjetili. Poslije pogibije Ibrahima Kabaklije, bataljon "Čole" je preuzeo Emir Šabanija, borac koji
je brzo napredovao i veoma mlad uživao izuzetno visok autoritet medju borcima, a njegov prvi susret sa
četnicima u Vidovoj gori, u toku napada četnika na Crnču i Hamzide, ga je prekalio. Nije imao ni puške, ali
uspio ih je prevariti. Poslije težeg ranjavanja odvežen je u bolnicu i operisan a isti dan je umro poslije
operacije. Kasim Džavkušid je upravo na posljednjim dejstvima briljirao. Od dolaska u jedinicu borio se
izuzetno hrabro i odlučno. Mogao je ostati u Turskoj gdje se zatekao u početku agresije, ali želja za
odbranom Bosne i svog naroda u njoj ga je vukla u Bosnu, kojoj je kao pravi heroj dao sve. Poginuo je
kao komandir voda koji je mogao biti samo samo prvi i to sa puškomitraljezom u rukama od kojeg se nije
odvajao. Imao je dugu, gustu, crnu bradu pa je često četnicima bilo nejasno da li je naš ili četnik, što je
on vješto koristio. Upravo sa dijelom svoje jedinice snimljen je nakon uspjeha na Zaglavku prije
petnaestak dana.
Kada su iz bataljona "Lim" odustali od pretresa terena i traženja tijela Oglečevac Envera, koji je ubijen u
jednom izvidjanju prije petnaestak dana kod iznenadnog susreta sa četnicima u širem rejonu Sokolovih
stijena i računali da su tijelo možda odvukli četnici, naredio sam još jedno, ali detaljno, pretresanje tog
terena. Tijelo je pronadjeno uz zaključak da prethodne grupe nisu do kraja izvršavale zadatak. I
Ogledevac je bio izuzetno hrabar komandir voda u bataijonu "Lim" i nišandžija PM- 53, izuzetan borac i
starješina. Teško se bilo snadi i reagovati u iznenadnom susretu na bližoj distanci sa četnicima. Do ove
situacije Enver je uvijek brže reagovao od četnika, ali sudbina je htjela da i njega izgubimo. Ovo su teško
podnijeli posebno borci bataljona "Lim," kojih je sve manje u jedinici, a gubedi one koji ih vode, gube
puno sigurnosti u dejstvima. Kasim je ukopan 03.05.'93., a Enver 04.05.93. godine u Goraždu, a istog
dana u bolnici je umro Emir Šabanija koji je ukopan 05.05.93.godine. Tri gubitka u kratkom vremenu
teško sam podnio.

A svijet nam hoće-neće pomoći?!

I dok sam učio Fatihu na njihovim mezarjima i zatražio da im Alah da dženet, pitao sam se dokle demo
gubiti istinske heroje, ima li kraja ovoj agresiji i kada de neprijatelj biti potpuno kažnjen? Ta famozna
svjetska zajednica je morala znati do sada kakva se to borba vodi u Bosni, a Bosna je zemlja
najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope, kojoj treba pravda i demokratija a ne nasilje i genocid, pljačke i
pokolji, progoni naroda i zatiranje njegovih postojanja.
Šta drugo nego interesi pojedinih zemalja i to vrlo različiti su mogli omoguditi, da ne kažem odobriti ili
podstadi agresiju protiv nespremnog i miroljubljivog merhametli naroda. Šta je to moglo razoriti
sarajevsko i slična jaranstva - prijateljstva-drugarstva, medjusobno srodjena u bezbroj mješovitih
brakova, dušu sjedinjenu u Bosni. Ako je igdje to bratstvo i jedinstvo živjelo u prethodnom sistemu, onda
je to istinski bilo u Bosni. Stalne osude agresije od strane nekih zemalja i neke mjere koje su poduzimane
kao kazne agresorima na Bosnu, nisu bile dovoljne da je zaustave. To je, nažalost, trebala odlučiti
svjetska zajednica, ali nije, jer je uvijek blokirano rješenje od strane nečijih interesa u Bosni, a Bosna je
krvarila sa sve manje živih, bez nasludivanja vojničkog kraja agresije. Narod koji brani Bosnu ima snage,
volje i ponosa da je brani do kraja. Taj kraj je mogao biti mnogo ranije, ili možda sada uz majske
praznike, ali svjetska zajednica je omogudila Karadžidu i Miloševidu da o tome odluče, nudedi im dio
Bosne i podjelu uz puno garancija, oni su izgleda htjeli još mnogo više. A ja i ostali gradjani sa
goraždanskog okruga smo mogli samo izuzetno čuti vijesti preko radija priključenog na akumulator ili
slično i biti ponekad informisani da de možda biti potpisan mir. Da li de to biti sloboda?, pitao sam se.
Nijedan drugi odgovor, osim ne, nije mi mogao biti blizu jer sam smatrao da Bosna mora biti oslobodjena
i da oni, koji su je napadali, nemaju mjesta u njoj i dok je njih, prave slobode de teško biti u Bosni.
Potpisano je još jedno primirje, kako kažu, "zaradenih strana" i počelo važiti 09.05.93. u 12,00 sati, ali ni
ovo, kao ni mnoga prethodna, četnici nisu poštovali i ono je moglo biti samo predah i priprema za nove
velike napade.
Olakšanje, bar privremeno, je bilo u saznanju da je Žepa proglašena demilitarizovanom zonom, kao i
Srebrenica. Četnici su postigli ono što su željeli i kada to budu htjeli, uništit de te zone sa ili bez
odobrenja svjetske zajednice. Ipak, dobijeno vrijeme je šansa da se pripremi stvarna pomod Žepi i
Srebrenici, a bogami, i Goraždu. Naredbu o poštivanju primirja smo potpuno uvažavali, ali četnici su kršili
ved prvog dana, a i narednih, provokacijama iz oružja, i ponekom granatom. Vrlo čestim sasatancima
predstavnika civilne vlasti iz opdina a ponekad i Okruga sa komandama jednica, pokušalo se dodi do
rješenja drugog, a ponekad po težini, i prvog problema: snadbijavanje gradjana i jedinica hranom,
prihvatom hrane iz vazduha i odlascima na Grebak. Dostavom hrane iz vazduha pored velikog humanog
efekta dobili smo i veliki nered u kome je ved do 10.05.93. poginulo deset osoba a šest teže ranjeno. Vrlo
teško je bilo dovesti u red ovu aktivnost i vršiti kontrolisan prihvat pomodi, a ponekad je izgledalo da se
želi taj nered i haos namjernim bacanjem humanitarne pomodi izvan prijavljenih zona. Izgladnjeli narod
je u toj želji da dodje do hrane gubio svoj ponos otimajudi se za bačeni zalogaj, a predstavnici raznih
humanih organizacija su često sa zadovoljstvom gledali. Nisu dozvoljavali da vojska tu pomod prihvata.
Izgleda, nisu znali da je ovdje narod - vojska i da taj narod hrani vojsku i vojska narod. Neke od
dogovorenih aktivnosti na prihvatu hrane iz vazduha su imale, uglavnom, samo u početku jače pozitivne
efekte, a problemi su i dalje bili jako veliki jer nije bilo mogude u nodi kontrolisati ponekad i više od
trideset hiljada ljudi na širem otovrenom prostoru na koji de, možda, biti bačena paletirana pomod.
Dešavalo se da se padobran za paletu ne otovri i paleta pri padu pukne kao granata. Jedna takva je
usmrtila tri lica pogodivši ih direktno, ali to nije bila dovoljna opomena. I dalje su mnogi na otvorenom
čekali palete, nisu se sklanjali ni pod kakvo vede drvo, kojih je bilo uvijek na mjestu bacanja, a kamoli u
vedi i sigurniji zaklon. Na Grebak se išlo i dalje, vrlo tiho, zaobilazedi Kacelj uz obezbjedjenje kritičnih
mjesta od strane jedinica IBOG-a, i uglavnom tako dopunjavala hrana za jedinice i narod. Vede količine
municije, oružja i opreme su prenesene sa Grepka za Goražde, što je imalo veliki značaj. Veliku ulogu su
odigrali vodiči za Grebak, najvedu, naravno, Hasan Turčalo zvani Brzi, koji je neprestano putovao tom
relacijom izvršavajudi sve izuzetno teške zadatke. Nakon više intervencija u i izvan Goražda, bačena je
pomod iz vazduha i na područje Medjedje, u rejonu Kaostida. Efekti u prikupljanju te pomodi su bili
veoma visoki preko 60 % bačenog paketa je prikupljeno, što je potpuno izmijenilo poziciju sa hranom za
narod i borce na slobodnoj višegradskoj teritoriji. U Goraždu je 12.05.'93.godine nakon puno priprema
otovrena kasarna Šišeta i formiran moto-bataljon 31.drinske brigade uz sve pretpostavke za kasarski
život. Planirano je da to bude jedinica manevarskog tipa za izvršavanje složenih i težih borbenih
zadataka. Za komandanta bataljona imenovan je Mersed Prljača što sam smatrao jako dobrim, odnosno,
pravim rješenjem. Povodom otvaranja priredjen je prijem za goste, a ja sam iskoristio priliku da sa
Mešom, mojim vozačem, odigram tri partije bilijara, nakon godinu dana i to u kutiju cigara. Meša je
izgubio, a cigare nije nikada nadoknadio. Užitak je bio ponovo igrati uz puno posmatrača oko stola.

Primirje - priprema ofanzive

Od potpisivanja primirja moja razmišljanja su bila vezana, gotovo 100 % za pripremu oslobadjanja
Višegrada. Uz odobrenje komandanta, poslao sam, uz do sada najkvalitetnije pripreme, ekipe u
izvidjanje pozicija oko Višegrada. Prethodnim detaljnim izvidjanjima dobijen je vedi broj podataka koji su
ovim izvidjanjima potvrdjeni, a izvidjačke grupe su ponovo bile u Crnom Vrhu i Dobrunu, potpuno
uspješno izvršile zadatke u velikoj neprijateljskoj dubini. Izvidjanja su vršena i sa Butkovih stijena, iznad
samog Višegrada, a i sa linije odbrane. Pratio se svaki korak neprijatelja. Borci su vrlo sretno i spretno
ulazili u neprijateljsku dubinu i vrlo rijetko imali probleme u izvršavanju tih složenih zadataka. Ipak, u
prikupljanju ovih podatka u povratku na slobodnu teritoriju, ranjen je vrstan izvidjač, izuzetno dobar
inženjerac i komandir u bataljonu, "Džemo", Mustafa Šetkid, ali se izvukao uz pomod saoboraca iz
jedinice i donio značajne podatke iz uže gradske zone Višegrada. Mustafa je operisan u bolnici i noga mu
je spasena. Ostale pripreme su išle ubrzano i prekidane su samo u svečanostima obilježavanja godišnjica
formiranja bataljona "16.maj" i bataljona „Lim" 16.i 25.05.'93.godine. Ove godišnjice su obilježene vrlo
skromno, a za 29.05.93 se pripremalo nešto bogatije obilježavanje godišnjice brigade, a zatim, ako ne
bude vedih prepreka i zabrana dejstava, izvest,demo po mojim nadanjima i najvedu bitku do sada: udi u
Višegrad i osloboditi ga, spojiti se sa žepskom brigadom i barem ne dozvoliti neprijatelju prelazak sa
desne obale Drine na lijevu. Koliko je mogude, iskoristiti Drinu kao prirodnu prepreku.
Oslobadjanjem Višegrada riješili bismo i problem struje, a četnicima onemogudili korištenje iste sa HE
Višegrad. Sve se odvijalo po mojim pretpostavkama, a ova zamisao se držala u strogoj tajnosti. Priprema
i razrada odluke komandanta IBOG-a je trajala desetak dana uz stalne dopune kako su pristizali novi
obavještajni podaci, a po toj odluci, oko dvije hiljade boraca je iz svih jedinica IBOG-a i iz žepske brigade
trebalo učestvovati, planirana su dva forsiranja Drine u Slapu i ispod Hamzida, puno kvalitetnih i novijih
iznenadjenja, a najvede efekte su trebale imati zasjede. Na prostoru Medjedje su stigli Zenga sa ekipom,
Zakir sa ekipom, Sobo Rašid sa odsustva, zatim Esad Ohranovid i Ismet Šepo uticajni politicari i gradjani,
vratili se iz Slovenije, Austrije a Mirsad Sendo iz Visokog. Svi oni su došli u pravo vrijeme, kada najviše
trebaju. Medju onima koji su donijeli tu tešku "mušku", patriotsku odluku bio je Šepo Ismet, ugledan
gradjanin iz Višegrada, čovjek koji je obavljao teške razgovore sa Ojdanidem, komandantom Užičkog
korpusa, po ulasku ovog Korpusa u Višegrad. Nakon tih razgovora uslijedio je sporni povratak gradjana u
Višegrad u organizaciji još spornijeg Foruma gradjana, a sve u ime poslušnosti i povjerenja prema
dokazanom neprijatelju.
Svaki borac, svaka puška de puno značiti uskoro, razmišljao sam pod opteredenjem da li de primirje koje
četnici krše biti razlog da nam se ne odobre dejstva iz SVK iz Sarajeva. Kao prva pojedinačna stimulativna
mjera a višeg nivoa za dan brigade trebalo je da se dodijeli odredjeni broj "Zlatnih liljana" koje je
načelnik WK uručio meni da podijelim borcima brigade po svojoj odluci, ali u medjuvremenu, u
razgovorima sa komandantom Buljubašidem, shvatio sam da to može imati i loše refleksije na borce
drugih jedinica koji su u znatno manjem broju zaslužili do tada ta velika priznanja.
Oko dodjele "Zlatnih ljiljana" smo trebali da preciziramo zajedničko rješenje na sastanku komandanata
brigada i Komande IBOG-a. U jednom pokušaju, znatno ranije, nije bilo uspjeha jer su svi tražili previše,
što je pokazalo koliko se neobjektivno cijene i uvažavaju rezultati jedinica i pojedinaca u tim jedinicama,
a što je ved veliki problem. Svu takvu dobru atmosferu iznenada je 26.05. a posebno 27.05.93. prekinulo
žestoko granatiranje i napadi četnika na liniju odbrane 1.rogatičeke brigade i 1.Svbr. Odluku četnika da
prekinu primirje smo očekivali, ali ne ovako brzo i ne odmah pakleno granatiranje, ved podmuklo, da se
ne zna ko je prekršio primirje. Ovih dana komandant IBOG-a, na zahtjev za otpočinjanje ofanzivnih
dejstava od Štaba vrhovne komande, dobija odgovor da moramo poštovati primirje, a da budemo
spremni da uzvratimo ako četnici napadnu. Očekivali smo da de za dva-tri dana biti drugačije stanje i da
de uslijediti pozitivan odgovor po upitu za aktivna borbena dejstva, za napade, jer su četnici svuda ved
počeli naglašenije kršiti primirje. Godišnjica formiranja brigade je bio datum do kog su pripreme za nas
pohod trebale biti završene, a sami početak napada je trebao uslijediti najkasnije 02.06.'93.godine, na
godišnjicu bitke u Rohcima. Stvarno stanje ipak nije bilo alarmantno 26.05.'93. ali ved 27.05.93. u
izvještajima iz 1.rogatičke brigade, prijavljeno je povlačenje nekih jedinica sa dobro uredjenih linija na
Pokreveniku i šire na rezervne koje po poziciji a pogotovu uredjenosti, nisu ni blizu davale sigurnost kao
prethodne. To je, u stvari, bila priprema izvještaja da su linije odbrane pukle, ali da to ne bude
odjednom. Pripremao se teren za postepenu pripremu novog izvještaja o padu linija odbrane.

VIŠEGRADE

O tebi mislim o tebi još sanjam
za tebe živim
još tebi se nadam
ko ždralovi kad te napustiše
moja duša od tad kuca tiše
Višegrade, Višegrade
ti si biser istok Bosne
na tebe de kad sve prodje
biti majke sve ponosne
Tako sam blizu da nodu te gledam
dušom te volim i nikom te ne dam
nodu često plačem kao dijete
sve moje misli, grade, tebi lete
Višegrade, Višegrade
ti si biser istok Bosne
na tebe de kad sve prodje
biti majke sve ponosne
Samo da mogu do tebe da dodjem
dupriju staru još jednom da prodjem
o tebi, grade, pjevade se pjesme
al`što je bilo, zaboravit se ne smije
Autor pjesme:
Adžem Dževad Oskar
(Ova pjesma je trabala biti uz muzičku obradu otpjevana za dan 1.Svbr. 29.05.93., a zamišljeno je da ona
bude pjevana i pred polazak u bitku za Višegrad )







Najveća četnicka ofanziva do sada

Drljevid Midho koji komanduje Prvom rogatičkom brigadom, pokušava sve učiniti da je potpuno objedini
i pripremi za odbranu prvenstveno zbog panike koja je nastupila nakon pakla artiljerijske vatre, zatim
zbog realnog odnosa snaga ali u dobroj mjeri i nediscipline i subjektivnih slabosti u jedinici. Odnos snaga
na ovim prostorima nikada nije bio u našu korist i na to smo se navikli, to smo pokušavali izjednačiti
hrabrošdu, spretnošdu i vrlo često mudrošdu boraca i starješina. Midho mi danas, 27.05.`93. na Ustiprači
reče da je gusto, da su četnici fanatici u nekim bijelim odijelima, da su zaštideni maksimalno pancir-
opremom, drogirani i još mnogo toga, a ja sam samo dio toga prihvatao a ostatak smatrao pričom
pokrida koju su neki borci ili starješine montirali da bi opravdali neuspjehe. Midho pokuša pojasniti da
sada nema snaga da spoji liniju sa mojom brigadom i da je brdo Vlahnja,dugo brdo koje pada od
Pokrivenika prema Medjedji, ved prazno. 28.05.93. granatiranje je bilo od sabaha žestoko, kao što sam i
pretpostavljao. Prema dobijenim zadacima, sve jedinice su upudene na izvršenje, sve linije brigade su
ojačane. Po dojavi da četnika ima na Vlahnji, upudena je manja jedinica da izvidi i utvrdi se, izvijesti,
ostane na Vlahnji i čeka dalji zadatak ili pojačanje, ukoliko neprijatelj bude napao. Iz sastava 31.drinske
brigade stigao je, kao i obično, na ovaj prostor Mersed Prljača sa svojim borcima, uglavnom Bačanima,
ovaj put da pomogne uspostavijanju nove linije u pravcu Pokrevenika u rejonu Kulinove kose.
Na taj pravac uputio sam jedinicu u interventnosti po ukazanoj potrebi, jedinicu iz bataljona "Vatra" sa
Hodžom, kojeg više nose, nego što sam ide, ali hode on da bude bar blizu svoje jedinice i nisam ga mogao
spriječiti. Hodža je preživio drugo teško ranjavanje u četnickoj zasjedi, na putu Crni Vrh - Medjedja
krajem'92. godine.
On je sada iz sela Crijep pokušavao objediniti dejstva u odbrani na tom pravcu i ubrzati neke pripremne
radnje. Sa Zengom su, uz njegovih desetak boraca, došli kao dobrovoljci i jedan veliki penzionisani
general egipatske Armije, gospodin Gamal Abdel, i jedan Alžirac koji nije bio vojno lice. Htjeli su snimiti
situaciju na ovom bojištu i pomodi po svom osjedaju, a ne po naredbi. Došli su da spase bar jednog
Bošnjaka i odbrane bar čeperak Bosne. Odmah po njihovom dolasku, razgovarao sam sa generalom
Gamalom a zatim smo izašli na teren. Imao je puno izuzetno dobrih prijedloga, ali nisu mogli biti
ostvarivi, jer šta je god tražio nedostajalo je. Njemu nije bilo jasno da se neki borci bore bez predaha, a
neki odmaraju, a tek da se neposjednuti medjuprostori po kilometar i više ne mogu pokriti. Bio je vrlo
hrabar i često nesmotren pa sam se plašio da ne pogine u toku osmatranja neprijatelja sa naših pozicija.
Pratio je moj rad na komandnom mjestu 27. a danas, 28.05. je htio otidi na Džankide sa Zengom jer nije
mogao da izdrži u Medjedji, htio je da bar puškom proba jače uticati. Nije imao ili bar nije iskazao velike
primjedbe, a ja sam uvažavao sve njegove prijedloge u toku komandovanja. I dok su dolazili izvještaji,
uglavnom povoljni, od komandanta i komandira sa linije odbrane 1.Svbr i moja nada da demo sutra
proslaviti dan brigade je rasla, a raspoloženje se poboljšavalo, sve dok nisu iznenada dvije, rekao bih,
lutalice granate, koje su otprilike tražile najprije Komandu, pale nekih dvjesto metara od Komande. Nisu
me uopde trznule i ostao sam u potkrovlju kude, gdje je bila smještena Komanda, ali čim sam čuo krik
neke žene i panično traženje da pošalju kola odmah, znao sam da je neko teže ranjen.
Pogledah kroz prozor, ali nisam mogao od maske drveda vidjeti ništa. Dežurni posla kurira da iz saniteta
odmah uputi auto na mjesto ranjavanja i da se ranjenik vozi u bolnicu, ako treba. U kratkom vremenu
sam imao nekoliko uzastopnih poziva sa terena, dojava o novim snagama koje četnici uvode, ali i dobrih
rezultata, naročito na Trbosilju gdje su bile naše diverzantske jedinice a vodio ih je Rašid Sobo, načelnik
Štaba. Auto sa ranjenim je velikom brzinom prošao pored Komande kao da se htjelo sakriti od mene.
Bilo mi je malo čudno, ali sam mislio da vjerovatno pokušava što prije dodi do naše bolnice u blizini
Komande i da ranjenik puno krvari. Beri, vezista, stalno prenosi stanje sa terena kratkim izvještajima,
pogleda kroz prozor i njemu se učini sumnjivim ovaj "reli" prolazak sanitetskog vozila pored zgrade
Komande. Osjedao sam u tijelu neka velika vrenja, preznojavao se, mada i nije bilo vrude, a prozor u
centru veze stoji široko otvoren. Nešto se kidalo u meni, u mom organizmu je nestajao dah i kao da me
stezao veliki teret u pludima. Razmišljah šta se to dešava u meni, nisam umoran, a i stanje na bojištu je
stabilni dobro. Mada se intenziviraju napadi četnika, sve je više učesnika na vezi neprijatelja, što govori
da uvode nove snage i da de pojačati napade, ali to nije prvi put, mnogo su pokušaja imali i, uglavnom,
zbog gubitaka u prvoj fazi povlačili su se sa puno nereda, psovki i medjusobnih optuživanja. Mi smo za
domace četnike, višegradske, rogatičke, rudjanske, goraždanske i ostale bliže, bili strah i trepet.
Oni su pokazivali respekt i bojali se svojih napada, a posebno naših, i nikada nisu bili sigurni da nedemo
izroniti iz zemlje, a nisu mogli pronadi rješenje da se suprotstave našoj taktici. Sa lokaliteta Trbosilja stiže
dojava da je neprijatelj zauzeo neke pozicije i da postoji mogudnost da de nastaviti napad u pravcu sela
Kaoštice, ali me to nije puno brinulo jer sam znao da de angažovanjem diverzanata to biti brzo vradeno.
Izdao sam zadatak da se pripreme diverzanti iz DIG, Ramge i Bede, oni koji su bili spremni da naprave
preokret kada je najteže. Najvažnija pozicija za odbranu prostora slobodne teritorije Medjedje bila je na
području Džankida sa koje su stizali izvještaji da je stabilna odbrana u kojoj su bili borci jedinice "Vatre",
"Čola", "16 maja" i Zengini momci iz Sarajeva, a komandni tim je bio izuzetno jak te su od mene tražili da
pratim ostale pozicije, a da oni mogu bez problema komandovati odbranom Džankida. Zakir, Pena i
Zenga su ved mnogo teških bitaka imali iza sebe i svaki od njih bi sam mogao komandovati odbranom
ovog prostora oko Džankida, a šta tek zajedno mogu napraviti?! Pozicija Orahovaca je bila vrlo teška i
komplikovana jer su četnici bili na Zaglavku, iznad Orahovaca, i Pržnici, brdu izmedu Orahovaca i
Holijaka, a jačim snagama pokušavali uporno napadati u pravcu Medjedje. Borci bataljona "Džemo" su
branili Orahovce i pozicije uz Drinu. Imao sam utisak da de oni izdržati koliko bude potrebno, a četnici su
ipak na tom pravcu napadali opreznije jer su u vedini dosadašnjih napada imali puno gubitaka i puno
iznenadjenja, za njih kobnih, a za nas presudnih. Pozicija Meremišlja je bila vrlo značajna za odbranu
Medjedje i nju su branili borci batatjona "16.maj" uz puno problema i velikih poteškoda u nodnom
periodu. Tražio sam od komandanta bataljona prisustvo na toj poziciji i njegove izvještaje, kako bih
donosio odluke.
Munir Muharemovid, komandant bataljona "16.maj", se trudio ali bez diverzanata iz Bedine DIG nije
mogao imati sigurnosti u stabilnu odbranu tog prostora pa je sam morao ulivati sigurnost borcima,
svojim prisustvom na liniji odbrane, zajedno sa njima. Pozicija Strmice i Stragačine je ugrožena ved danas
i tamo se pruža nedovoljan otpor, jer je objektivno isti nemogude organizovati na tako širokom prostoru
sa pedesetak pušaka u jedinici, a oko četrdesetak na liniji odbrane (desetak je bilo odsutno iz raznih
razloga na Grepku, u Goraždu, Sarajevu ili drugim mjestima u potrazi za hranom i za svojima). Tih
četrdesetak boraca je trebalo braniti front od oko dvadeset kilometara širine, što se do sada uspijevalo
samo hrabrošdu i ničim drugim. Četnici nisu mogli vjerovati da se mi branimo sa tako malo oružja i
boraca i da, istovremeno, napadamo na više pozicija. Uvijek su govorili "hiljade muslimanskih fanatika
napada na tom pravcu" a u stvari napadala je četa ili dvije, rijetko kada više. Nevjerovatno je to bilo i
borcima, i narodu, i odgovornim ljudima u Goraždu, ali su se mnogi uvjerili dolaskom na ovaj prostor u
interventnim jedinicama ili nekim drugim povodom. Oni koji su u sklopu interventnih jedinica dolazili
radi izvodjenja borbenih dejstava su to pamtili kao teži zadatak i češde uspješan, zanimljiv, i poslije
izvršenja takvog zadatka su bili mnogo jači.
Nabrojane pozicije i medjuprostori oko istih su bili manja briga za mene od boka na lijevoj strani koji su
branili Rogatičani (1.rogatička brigada) a koji je ved počeo popustati. Na desni bok, 43.drinsku brigadu,
nisam obradao pažnju jer stvarni dodir naših jedinica na terenu nije ni postojao, ved se medjuprostor od
pet-šest kilometara pokrivao povremenim patroliranjem, a četnici na tom pravcu nisu nikada napadali
zbog naglašenog reljefa i teškog terena. Ipak, taj medjuprostor je bio u zoni odgovornosti 43.drinske
brigade i po otpočinjanju ove ofanzive komandant IBOG-a je po mom zahtjevu naredio komandantu
43.drinske brigade da ovaj prostor pokrije i organizuje stabilnu odbranu istog. Ja sam to smatrao
riješenim, i ako ništa drugo, onda imam sigurnu vezu sa dviju strana Drine do Goražda za pomod i
podršku u slučaju potrebe. Sa komandantom Feridom sam se čuo jutros i prjavio stanje u zoni 1.Svbr. Bio
je nezadovoljan ukupnim stanjem, što se moglo primijetiti iz njegovog glasa i rekao mi je da se pazim
lijevog boka koji je ved ugrožen, što sam ved doznao od komandanta rogatičke brigade, Midhata
Drljevida, koji mi se žalio da trpi žestoke napade i da se povukao na neuredjenu rezervnu liniju, a ima
problema i sa svojm borcima koji su ved iscrpljeni u iščekivanju pojačanja. Za neprijatelje mi je kazao da
su drogirani, ginu, ali napadaju bezglavo i da ih ima mnogo "Ko pljeve ih ima", reče držedi cigaru u
ustima, kao i uvijek.





Komandante, ON je poginuo!

Pred ulazom u Komandu čulo se neko sašaptavanje koje prekinu detonacije granata preko Drine u
Kaošticama a zatim u centru Medjedje, jedan kilometar od zgrade Komande.
Mene više ne steže onaj teret u grudima, disanje mi posta normalno a ja se čudom čudim šta mi to bi da
me najednom pusti. I kada sam sebi rekao: „Pusti sad to, prati situaciju na terenu", i uzeo dvogled da
pogledam Zaglavak koji se vidio na četiri-pet kilometara daljine, na njemu su se vidjele siluete četnika u
pravcu horizonta, čuh kucanje na vratima centra veze koji se nalazio u potkrovlju Komande, gdje i moja
kancelarija. Po odobrenju, u kancelariju centra veze, sav preblijedio, izgubljen i uplakan udje Samir
Hasanbegovid, načelnik veze u brigadi, koji je jutros otišao po sopstvenom prijedlogu uz moje odobrenje
ka Crijepu, gdje je trebao nadi lokaciju da prati, sluša na uredjajima veze, i po mom odobrenju ometa
četnike u komunikaciji. Bilo je veoma bitno znati šta četnici spremaju, a njihova naredjenja u napadu su
prenošena uglavnom UKT-vezom (motorolama). Samir i ostali vezisti su do sada vrlo dobro izvršavali ove
zadatke i usavršili se u slušanju i ometanju veze četnika, a često su unosili toliku zabunu da su četnici
zbog nejasnih pozicija pravili kobne greške i optuživali jedni druge. Nakon dojave šifrovanih podataka od
vezista, moje starješine i ja smo brzo tumačili namjere neprijatelja i povlačili poteze koji bi četnike
iznenadili i uništili njihove dalje mogudnosti nastavka dejstava. Samir i Adem, moj brat, otišli su da danas
pokušaju uraditi što više posla i pomodi da se u odbrani postigne što bolji rezultat, a neprijatelj dovede u
poziciju za povlačenje.
Samira sam mnogo puta do sada vidio i nervoznog i raspoloženog, imao je puno snage i pobjegao je
četnicima sa strijeljanja, izvukavši mladjeg brata, a sada je nestajao na nogama i zanijemio. Vidjeh da
nešto nije u redu, nije se javio sa terena a došao u Komandu. Možda mu neki uredjaj nije u redu ili
akumulator za punjenje uredjaja, samo na tren pomislih, ali na licu je pisalo nešto znatno teže. Iz očiju
mu potekoše suze mnogo brže od riječi: "Komandante, on je poginuo", mucajudi je vrlo teško izgovorio,
a onda nastavi plakati prilazedi mi u zagrljaj. Još mi ne bi jasno ko je poginuo. Sjetih se, vjerovatno je
onaj ranjenik u pitanju "A ko je on Samire?", upitah bojedi se istinski odgovara. „Vaš brat Adi", projeca
Samir, i dlanovima sakri lice. Odmah mi bijaše jasno što me stezalo u grudima i šta se otkidalo od mene.
Gubio se, nestajao još jedan dio mene. Još jedno iskušenje od Boga za mene, prihvatih razborito a onda
se moradoh sakriti u kancelariju. "Od koga i čega se sakrivati"?, upitah se i izadjoh odmah. Samir mi reče
da je tijelo brata u gasulhani kod džamije, a ja sam sada morao vidjeti brata i njegove rane od kojih
podliježe. Svi u Komandi su plakali, a mene su pokušali utješiti. Riječi utjehe, koje su teško izgovarali,
jedva sam čuo. U ušima mi je odzvanjala granata koja ga je ubila dvijesta metara od Komande i jasno mi
je bilo zašto se od mene prikrivalo da je ranjen prije nepunih sat vremena. Dežurnom u Komandi
prenesoh da preuzme Komandu dok ja ne stignem, a generalu Gamalu da bude tu dok ja ne dodjem iz
gasulhane. General me čudno gledao, jer njemu nisu teško padale smrti boraca i sam je želio postati
šehid, ali prije toga uništiti što više neprijatelja.
Zato je pitao zašto plaču starješine u Komandl i što sam ja tako tužan ako sam izgubio brata.
"Alah ga je uzeo i on de u Dženet, akobogda", reče na engleskom jeziku koji sam sasvim malo mogao
razumjeti. E moj generale, meni je to jasno, ali brat se kod nas puno voli a Adi i ja smo imali previše
zajedničkog da bi moje, naizgled tvrdo srce, izdržalo da ne reaguje i sada udara jače od onih prokletih
granata. U gasulhani sam ostao sam sa tijelom brata, gledajudi ga u oči koje su još uvijek vedre, pune
radosti a na usnama je ostao osmijeh kojim je, izgleda, htio pokazati snagu ličnosti i pravde za koju se
borio. Vidjevši da je jedan vedi geler ispod srca napravio oko dva centimetra široku ranu na koju je
navirala utroba, pokrih tijelo mog Adema debetom i ostadoh razmišljati kredudi se u krug oko njegovog
tijela. Pred očima se redjaše slike svih značajnih zajedničkih doživljaja iz našeg djetinjstva. Sve naše
preživljene muke su prelistavane brzinom najbržeg vjetra, a oči su ih vidjele kristalno jasno. Koliko sam
pogriješio prema bratu? Jesam li mu mogao biti bolji brat? Da li sam kriv što je poginuo, šta sam sve
trebao učiniti da ga spasim i na kraju kako majci, babi, sestri Timi i bradi Halilu i Enesu redi da je poginuo?
To su pitanja, koja su težinu moje glave povedala toliko da je više ne mogoh nositi, a moje oči zaslijepila i
kao da ne vidjeh više ništa. U ušima mi odzvanja ona granata i ništa više ne čujem.
Mene polako nestaje, idem kroz neka stanja nejasne tvorevine. Da li umirem ili se onesvješdujem, pitao
se posljedjni trzaj razuma u meni. Upravo taj trzaj me natjera da se udarim šakom po licu i provjerim
jesam li živ. Živ, ošamuden susretom sa gorčinom istine u sudbini moga brata. Gledajudi njegov smiješak
na usnama, dobih odjednom neku novu snagu i počeh razumno redati obaveze koje su na mojim
ledjima, u mojoj glavi. Ovu bitku sa sobom i još jedan test sudbine sam prošao živ, u velikoj kušnji, i
moram dalje. Ispred mene su velika iskušenja u nastavku bitke za odbranu slobodnog prostora oko
Medjedje. Sada predati komandu nekome od mojih prvih saradnika, bilo bi vrlo riskantno, a od mene
možda kukavički. Svi u Komandi su me ved dobro upoznali i nisu nikada do sada vidjeli da sam pao,
klonuo duhom ili se prepao situacije, i očekuju odlučujude poteze komandanta, ako zatreba i kao borca.
Moje saborce i narod ovog kraja ne smijem zabrinuti, a kamoli ostaviti da se bore bez mene. Bosna mi,
možda, ne bi oprostila, bar ne u mojoj glavi, mada su mnogi Bosanci i Bošnjaci tu moju i našu Bosnu
prevarili, pa joj se dodvoravaju na razne načine, a onima koji je napadaju Bosna smeta i žele je uništiti.
Odgovara im da nestanem. Slavili bi i taj dan, vjerovatno. Ovom mom razmišljanju suprotstavi se jedan
porodični grješnik u mom licu koji se bori protiv mene, snažnog patriote, borca i komandanta, dok
slobodu ne doživi u cijeloj Bosni. I taj moj drugi lik de me osuditi na najvede muke,ukoliko brata ne
ispratim, u nadam se, zasluženi Dženet a porodici ne poklonim vrijeme, bar u podnošenju bola i utjehe.
Najbolje da prijavim komandantu da nisam sposoban komandovati više, da sam žestoko pogodjen
bratovom smrdu i da se bojim da nedu napraviti pogrešan potez koji bi mogao biti koban i imati teških
posljedica po nas. Komandant de to prihvatiti bez trunke zamjerke, jer mi vjeruje i razumije situaciju, i po
mom prijedlogu potvrditi mog zamjenika svojom naredbom. Ja du otidi u Goražde i sa porodicom
pripremati dženazu i slušati šta pričaju oni koji mi dolaze iskazati žaljenje zbog pogibije brata. Slušati,
kako tiho šapudu medjusobno, da je stanje kritično, da je poginulo i ranjeno toliko i toliko boraca i slično,
a ja du to, pogodjen tragedijom, pokušati ne čuti i ne razumjeti. Porodici du obezbijediti doktora i
tablete, svoje prisustvo u svakom jecaju, svoju utjehu, a oni istinski zaslužuju jer su prema meni uvijek
bili toliko dobri da nikada nedu modi u toj mjeri uzvratiti. Od početka agresije mojim roditeljima, Ibri i
Zemki, supruzi Dževadi i kderci Amili, nisam posvetio ukupno 5 % vremena, a ja sam ta glava porodice i
sada kad im je nejteže, nedu valjda i sad prijaviti bratovu pogibiju i vratiti se na bojište. Pa imam li ikakav
osjedaj ljubavi prema porodici, ili bar razumijevanja? U mojoj situaciji velika vedina bi napustila borbu, ili
bar ovu bitku, i odmorila bar desetak dana, to su obavezno dobijali kao preporuku ili naredbu od mene
moji saborci koji izgube svoje najbliže. U gasulhani, pored tijela brata (mejta) u meni su se kosila dva lika,
koja su me raskidala na dvije strane pravde i morala. Pogledah na sahat i uvidjeh da sam ved cijeli sahat
u gasulhani. Vedrinu smiješka na bratovom licu umanjih zaklapanjem njegovih očnih kapaka, a osta
smiješak na usnama koji mi pomože da donesem odluku koji lik u meni da oživim i poslušam, kao da mi
sigurnim i gromkim glasom reče:
"Bori se, brate, jer to je jedini pravi put!”
Moja odluka je sada postala kristalno jasna, a bratova poruka kao da mi odobri da napravim još jednu
nepravdu prema porodici, a za ideale i slobodu Bosne.
Izadjoh iz gasulhane i požurih u Komandu, pun snage, odlučnosti i nevjerovatno smiren, kao da se ništa
nije dogodilo. U Komandi sam primio izvještaje sa terena i izdao nove zadatke. Četnici trpe žešde
gubitke, ali ne odustaju, ved uvode nove jedinice i idu u nove pokušaje. Danas su ostali bez dva tenka i
nepoznata, ali vjerovatno dvocifrena, broja izgubljene pješadije. Na moj zahtjev, komandant Buljubašid
mi odobrava nastavak komandovanja za dalja dejstva, ali njegova naredba o upudivanju pomodi iz drugih
jedinica IBOG-a a na ovaj prostor se ne izvršava, izuzev jedinica iz Bačanskog bataljona, Čete vojne
policije i MUP-a. Moral boraca 1.Svbr je jako visok, a ono što mene brine je pozicija susjeda i upornost u
odbrani te pozicije. Majci I ocu sam rekao tek naveče, oko 20,00 sati, da je njihov najmladji sin, koji je
stigao iz Sarajeva da brani njih i Bosnu gdje je najteže, poginuo. Bilo je teško vidjeti reakciju oca koji nede
da pusti suzu, a ne može da prikrije bol i želi svojoj supruzi, mojoj majci, prikriti da je nešto teško saznao
u razgovoru koji smo nas dvojica vodili u sobi.
Smogli smo snage da joj saopdimo, a ona se izgubila u bolu. Kroz glave mojih roditelja je prolazilo,
vjerovatno, mnogo više slika od rodjenja brata rahmetli, pa do danas, i sve su one kod majke sa jecajima
komentarisane, a otac je tražio da prekine s tim, da mene ne sekira, a opet ja sam tješio njih da bih
približio realnost sudbine. Sa mnom su došli da pomognu doktor Benko i moj rodjak Esad Karčid. Pomod,
koju su pružili, bila je vrlo značajna. U stanu sa mojim roditeljima, sa mojom suprugom i kderkom, bili su i
roditelji moje supruge. Svi su plakali, a svi pokušavali tješiti uglavnom moju majku. Amila nije još mogla
shvatiti da je njen amidža Adi poginuo i da nede sutra ili narednih dana dodi da se sa njom poigra neke
od dječijih igara. Goražde je saznalo da je poginuo moj brat prije mojih roditelja, a bilo je i
dezinformacija i zamjena, pa su neki ved tvrdili da sam ja poginuo. Nakon dva sata boravka kod roditelja,
morao sam ka Medjedji, a prethodno smo babo i ja dogovorili da dženaza bude sutra, 29.05.93. u 17,00,
sati u Medjedji. Ispratili su me babo i majka sa zebnjom i onim :"Sine, čuvaj se bar ti, ti si nam još ovdje
ostao!" Supruga Dževada je pitala što idem, da li moram i što se igram sa životom, a na kraju je ipak
zamolila da se čuvam. Znao sam da se svi u porodici plaše za mene. Sada se boje i moje osvete brata i
srljanja u borbi. Nisam im imao mogudnosti ispričati moje borbe u meni samom. 29.05.93. je
"proslavijena" prva godišnjica brigade u paklenoj odbrani svih pozicija oko Medjedje. Ono što je dodatno
otežavalo našu poziciju je slom linije odbrane 1. rogatičke brigade i povlačenje boraca do Ustiprače,
umjesto postepenog povlačenja i iscrpljivanja neprijatelja.
Mogli su, koristedi se pogodnošdu reljefa i poznavanjem terena, zadržati četnike još dva-tri dana, po
mojoj procjeni. Ovako, ostalo je da mi pokrivamo nastali medjuprostor i pregrupišemo jedinice na novih
petnaestak kilometara linije, da iste uredimo odmah a da se to ne osjeti na odbrani naše zone
odgovornosti, koju smo jedva pokrivali vizualno, a kamoli i odbranom. Četnici su i danas pretrpjeli
gubitaka, aktivirali su stara i nova minska polja i ostali bez nekoliko motornih vozila, ali oni nastavljaju sa
napadima. Borcima i starješinama sam čestitao preko komandira i komandanta jedinica dan brigade i
zaželio da idudi dočekamo u Višegradu, u slobodi i sredi. Zbog izuzetno velike koncentracije snaga
neprijatelja oko Strgačine, naša jedinica (četerdeset boraca) se izvukla na Kaostide po odobrenju i
pravovremeno. Taj gubitak prostora Strgačine je uticao na borce sa tog područja iz bataljona "Lim" koji
je, kao i ostali bataljoni u našoj brigadi, po broju boraca i naoružanju, mogao biti jedva četa.
Demoralisalo je borce i komandire pa su, razočarani, odbili izvršiti zadatke, pomodi u odbrani kaostičkog
područja i uveče, 29.05.93.godine napustili višegradsko bojište i dezertirali u Goražde. Zuko Šerif, koji je
komandovao jedinicom, je od mene dobio izričito naredjenje da izvrši zadatak i da ostane u Kaostidama,
čak i ako svi borci krenu za Goražde. Ja sam znao da oni nede krenuti bez njega i da nede prihvatiti teret
dezerterstva. Zuku sam upozorio da de odgovarati za neizvršenje naredjenja i za posljedice istog. Bratova
dženaza, koja je trebala biti u Medjedji, je odgodjena zbog nemogudnosti prolaska autobusa i drugih
vozila od Goražda prema Medjedji sa onima koji su htjeli dodi na dženazu. Četnici su danas izbili na
pozicije iznad Ustiprače, sa kojih PAT-ovima i PAM-ovima mogu jako dobro kontrolisati put na ulazu iz
Goražda u Ustipraču.
Borci rogatičke brigade su po Ustiprači kao u košnici, a samo mali broj ih je bio na stijenama iznad
naselja iščekujudi povlačenje za Goražde. Komandant rogatičke brigade, Midho Drljevid, je tražio
sastanak komandanata brigada, tražio je pomod drugih jedinica, tražio neko rješenje, ali njegova jedinica
je moralno pala i zrela za zamjenu, medjutim, mi nemamo jedinica u rezervi koje bi bile uvedene. Na
sastanku komandanata brigada na Ustiprači kasno uveče, uvjerio sam se u stvarno kritično stanje na liniji
odbrane rogatičke jedinice, vidio sam iscrpljenog Drljevida bez ideja u stanju velikog razočarenja.
Komandant Ferid je pokušao motivisati Midhu i njegove saradnike, izdao je naredjenja da se obezbijedi
pomod, ali je prethodno pitao koliko ko od komandanata može dati boraca da interventno pomognu
rogatičkoj brigadi. Taj stil naredbi sa pitanjima mi se nije nikada činio dobrim, ali realno, to je jedino
preostalo rješenje. Kada je preciziran zadatak rogatičkoj jedinici, a on je u suštini bio: ne dozvoliti
četnicima da dodju u poziciju da kontrolišu put Goražde-Ustiprača-Medjedja i vratiti izgubljene pozicije u
sadejstvu sa 1.Svbr. 43.drinska brigada je dobila sličan zadatak, samo sa druge strane Drine (desna
obala), iako je taj prostor bio manje bitan i manje pokriven. U ovoj situaciji, prostor od Gostuna do
Mazurice je postao izuzetno značajan na desnoj obali Drine. Imao sam utisak da nije dovoljno ozbiljno
shvadena pozicija 1.Svbr. zbog mogudnosti stavljanja u usko okruženje, presijecanjem puteva sa obju
strana Drine na Ustiprači.
Meni je obedana za sutra, 30.05.93.godine pomod od sto do dvijesta boraca iz 1.drinske i 31.drinske
brigade. Kvalitetnim sadejstvom u razbijanju neprijateljske novoformirane linije u širem rejonu
Pokrevnik-Kulinova kosa, napali bismo u pravcu prethodnih pozicija 1.rogatičke brigade. Ovim bi
mogudnost neprijatelja da napreduje bila minimalna i vjerovatno bi odustao od ofanzive nakon našeg
kontraudara. Bio sam zabrinut za ukupno stanje, iznerviran pucanjem na ljude koji su krenuli na dženazu
moga rahmetli brata i činjenicom da četnici ved mogu dejstvovati po asfaltnom putu i kontrolisati ga
vatrom. Bojao sam se i panike medju narodom Medjedje i šire, kada čuju da četnici silaze ka Ustiprači i
kontrolišu put. Pošto je ovom neprijateljskom ofanzivom napadnuta samo zona 1.rogatičke brigade,
1.Slavne višegradske brigade i samo mali dio zone 43.drinske brigade, očekivao sam da de značajna
pomod biti usmjerena od jedinica koje nisu napadnute u ovoj ofanzivi, 1.drinske i 31.drinske brigade.
Sastanak komandanta IBOG-a i komandanata brigada na Ustiprači je bio dosta mučan, a oko prostorije u
kojoj je održavan, vrtio se veliki broj boraca koji su, imao sam utisak, čekali da se kaže da idemo za
Goražde i pribojavali se naredbe o kontranapadu. Jedan značajan broj boraca 1.rogatičke brigade je sa
porodicama produžio ka Goraždu, da bi ih smjestio. Porodice krenuše sa zavežljajima u rukama. Za njih
je slobodni prostor ostao manje bitan kada je palo njihovo selo, kao i borcima bataljona "Lim", kada su
morali da se povuku iz Strgačine i, ipak, dezertirali ka Goraždu.
Trideseti maj je otpočeo neprijateljskim granatiranjem, čija je žestina pojačavana, što je govorilo da vrše
klasičnu artiljerijsku pripremu napada i uvode jedinice što bliže našim pozicijama. Danas je pristiglo
trinaest boraca iz 1.drinske brigade, koji su usmjereni ka Džankidima, a obrazloženje za ostale je bilo
uobičajeno: nisu mogli da ih skupe, jer su kasno dobili naredjenje, što je za neke mogao biti objektivan
razlog, za one koji su dvadeset kilometara od Goražda, ali za vedinu nije tako. Bio sam razočaran i ljut, ali
nije bilo izbora, i nada u uspjeh je još postojala. Uspjesi su potvrdjivani u odbijanju napada četnika na
svim pozicijama, ali nije bilo pretpostavki za kontranapad u pravcu Pokrevenika, jer nisu stigli ni
Rogatičani. Zbog toga, moja najveda briga je bila za Ustipraču i mogude četničko presijecanje
komunikacije sa Goraždem, odnosno, stavljanje moje brigade u usko okruženje u kanjonu Drine. To bi
bila vrlo teška pozicija, a to je bilo sve više realno. U vrijeme ove ofanzive, kao i prethodnih, postojali su
u narodu, ponekad i medju borcima oni tzv. paničari koji su zbog sopstvenog straha a često i pravdanja
"fuka", lagali da su četnici svuda. Tako su danas prijavili da su četnici na Brodaru i da se pripremaju da
udju u Medjedju. Pošto je i komandant bataljona "16.maj", Munir Muharemovid prijavio isto, pozvah ga
da to provjerimo odmah, jer nisam vjerovao da je istina. Asfaltom smo stigli direktno do Brodara i uvjerili
se da je Brodar čist, da četnika okolo nema i da je ova panika bila bez razloga. I ovaj put moja sigurnost
je bila uvjerljiva. Išao sam bez puno opreza sa tri-četiri borca, iako je postojala mogudnost iznenadjenja.
Nisam bar morao u provjeri idi prvi ali, razljuden i pun gorčine, nisam mogao čekati.
To je u velikoj mjeri hrabrost, ali više inat i rezultat duševnog neraspoloženja, ono čega sam se puno
plašio. General Gamal je htio puno toga sugerisati, a moja muka je bila što sam ga samo ponešto mogao
razumjeti. Razumio sam da traži od mene da insistiram u zahtjevu za pomod iz Goražda. Nije mogao da
shvati da sada, kada se odlučuje o velikom rezultatu u sudbonosnoj bici za ove prostore, pomod iz
Goražda ne stiže. Dan je sporo puzio prema večeri, a sa terena su stizali izvještaji o sve težoj situaciji.
Ipak, gubici na našoj strani su bili ranjenih pet-šest boraca, što je u odnosu na pakao napada mali broj i
za sada još uvijek dobro. Pozicije su očuvane, sem Meremišlja koje ne možemo braniti zbog
pregrupisavanja snaga ka Pokreveniku, kao prioritetnog zadatka.
U poslijepodnevnim satima prijavljeno mi je da su neki članovi Štaba ved napustili Medjedju, spakovali
se i otišli rješavati utočište u Goraždu. Imali su puno vremena da se spakuju i „logistički obezbijede", dok
su Nezir Mesid, koji je nedavno ušao u tu ekipu, i Nusret Hurem čekali da pomognu i ono što im se da u
zadatak, izvrše, i dožive zajedničku sudbinu. Komandant Štaba Mehmed Tvrtkovid i njegovi najbliži
štapski saradnici Dine Jamak, Avdija Šabanovid, pa i Hasib Džafo, su osjetili da bi moglo biti gusto pa su
udarili "fuk". Oni su najbitniji da ne poginu, slučajno. Ko bi onda stvarao probleme u nadležnosti
komandovanja jedinicama, a bogami, i predstavljao narod i civilnu vlast?
Presjednik Ratnog presjedništva Opdine Višegrad, Fikret Cocalid, je došao oko 15,00 sati u Komandu da
bi dobio informaciju o stanju na bojištu, ali postavio je vrlo čudno pitanje. „Šta misliš, komandante, hode
li Medjedja pasti i možemo li se odbraniti danas?" U izrazu lica vidio sam zabrinutost, ali izgledalo mi je
da se puno brine za sebe lično, jer je pitao i ovo: „Može li se prodi kroz Ustipraču? Da li pucaju četnici na
vozila, da li mi je sigurno da odem do Goražda?" Nisam ga htio pitati zašto ide, jer sam to shvatio i znao
odgovor. Na sva njegova pitanja odgovorio sam da je stanje na terenu teško, ali da naše jedinice drže i
dalje sve bitnije pozicije, sem Meremišlja. Za prolaz preko Ustiprače odgovorih da ne znam koliko je
sigurno ali da du i ja idi na dženazu rahmetli Ademu za koju sam iz bezbjedonosnih razloga za ljude koji
dolaze iz Goražda, uz saglasnost oca, odlučio da bude danas u 18,00 sati u Goraždu. Čudilo me što Fikret
ne htjede da zajedno idemo ka Goraždu, a još više što, ne ponudi da pomogne u rješavanju nekih
zadataka u podršci vojsci, ali shvatih. Žurilo mu se. I ovaj dan se izdržalo, četnici nisu uspjeli, ali ne
odustaju, sutra de pokušati još žešde, ali mi sutra imamo obedanu pomod i bide puno lakše. Zanesen
situacijom na terenu, zaboravih na vrijeme, i tek kada mi javiše da ne idem na dženazu, jer su četnici
vezom javili da pucaju na sva vozila, a posebno ako naidje plavi mercedes, on ne smije prodi nepogodjen,
to je bila naredba četnika koja je imala prijetedi sadržaj, a cilj je bio i psihološki opteretiti mene i moje
saborce.
Uvidjeh da kasnim na dženazu i saopdih vezistima da što bolje šifruju i jave u Goražde u IBOG da dolazim
i da se sačeka sa dženazom. Starješine iz Komande su me upozoravale da je opasno, da me četnici čekaju
i da sačekam bar mrak, a ja sam rezonovao da je u predvečerje bolje nego u nodi i da je boja mercedesa i
asfalta približna te da je to dobra pretpostavka da me bar kasno primijete. Meša Ahmetspahid, moj
vozač, profesionalac, nije iskazao strah kao i u mnogo situacija ranije. U stilu reli-vozača je prošao kroz
kritičnu dionicu bez posljedica, pucali su nas ali nisu ni blizu auta, jer smo kasno primijedeni na kritičnoj
dionici od oko sto metara. Na dženazi sam vidio puno prijatelja koji su iskazali istinsko razumijevanje,
žaljenje i dali iskrenu podršku da izdržimo meni, babi i rodbini, a brojno je to bila velika dženaza, iako su
mnogi koji su željeli dodi, morali ostati na bojištu u Medjedji. Ja sam im rekao da znam da bi željeli, ali da
je sada neophodno da ostanu na liniji odbrane. Sa porodicom sam ponovo kratko razgovarao, kao i sa
komandantom Feridom. Moju ljutinu i neraspoloženje zbog neizvršavanja njegovog naredjenja i
nedolaska pomodi u Medjedju, je shvatio kao normalnu reakciju i pokušao me uvjeriti da de to sutra
sigurno biti i to do četiri sata ujutro sve jedinice de, po dogovoru, biti u Medjedji. Njegovo uvjerenje sam
prihvatio kao njegovu odlučnost da se to izvrši, ali sam morao pitati: "Je li dolaze dobrovoljno ili
naredbom", kako bih znao mogudi rezultat, a on mi je rekao, “Pa ti znaš kako je u kojoj jedinici." Znao
sam kako se odlučuje u kojoj jedinici i mogao pretpostaviti koliko de boraca krenuti iz koje jedinice,
ponekad i koja niža jedinica iz brigade de stidi u pomod. Ipak, nada u sutra postoji. Sutra je pokušaj
popravke velike današnje greške - za one koji nisu izvršili zadatak i stigli u Medjedju.

Pada i Medjedja

Nisam osjedao umor, a brata sam ukopao kritikujudi sebe sumnjom koja me pritiskala: da li sam učinio
dovoljno dobrog u životu prema njemu i šta sam mogao jos učiniti, jesam li kriv za njegovu sudbinu? Kroz
Ustipraču smo, u povratku, profurali bez problema, a Midho je kao objašnjenje stanja oko Ustiprače
izrekao nekoliko psovki u njegovom stilu; "Jebem im majku, nisu mi pomod poslali, pa ti nisam posl'o
jedinicu za sadejstvo, a nede ni moji, bježe za Goražde, nema ni pola jedinice, ovdje su svi sa Pokrevenika
otišli" i nastavi psovati a ja shvatih da je Midho "puko" i da je rastrojen, pa ga pokušam utješiti i dati mu
malo nove snage objasnivši mu stanje u liniji odbrane 1.Svbr. Za sutra je ostalo da zajedno pokušamo
kontra-ofanzivu sa jedinicama koje dodju u pomod našim jedinicama. To je još preostalo, inače demo
ostati bez velike slobodne teritorije, jer neprijateij samo što nije sišao na Ustipraču, a kada de to uraditi,
može se naslutiti. Vjerovatno sjutra, ako ga ne spriječe veliki gubici ili velika iznenadjenja. U Komandi su
me čekali moji komandanti i komandiri jedinica koje sam pozvao na prijem zadataka i koji se odmah po
prijemu zadataka vradaju na svoja komandna mjesta. Izvijestili su me o stanju na liniji odbrane u zonama
jedinica kojim komanduju i njihovim očekivanjima. Primijetio sam umor na njihovim licima, ali i
odlučnost da izdrže u odbrani. Naglasili su problem nedostatka municije i protivoklopnih sredstava, a
posebno ljudstva, boraca za smjenu kako bi se oni, koji ved tri dana i nodi neprekidno pružaju otpor
neprijatelju, odmorili. Bojao sam se puno toga, jer borci su ved počeli halucinirati od umora.
Komandire i komandante jedinica je najviše zanimala pomod u MTS-u i nove svježe jedinice, ako ne kao
smjene, onda bar kao nadopune u pokrivanju medjuprostora i jačanju kritičnih linija odbrane. Bili su
nezadovoljni. Očekivali su da de danas imati tu pomod i kada sam rekao da je ista obedana za sutra,
rekoše: "Dabogda", uglas. Svi su potvrdili po prijemu zadataka da de učiniti sve da sutra neprijatelja
rezultatom odvrate od nastavka ofanzive. Kada su izašli, razmišljao sam, oni su istinski heroji, prave
starješine visokog morala, ali kako, ved ne kažu da ne mogu izdržati te pljuskove granata, taj pakao
razaranja koji ni u nodi ne prestaje. Naredbe koje dobijaju su prevelik zalogaj za majore i pukovnike
profesionalce i ponekad su one samo odluke, a ni blizu potpune zapovijesti, jer iste je nemogude
pripremiti kao reakciju na nove poteze neprijatelja koji uvodi nove jedinice svakih dvadeset četiri sata,
često i prije. Da li de pomod stidi ? Gledam u sat koji nemilosrdno grabi naprijed, ved je prošao prvi sat
31.05.93.godine, umor postoji, a san ne odlazi. Nisam siguran da de pojačanje dodi i sve me više intuicija
uvodi u sabah bez obedane pomodi i kao da mi govori: "Uzdaj se u Boga i svoje borce, od pomodi nede
biti ništa". Borcima i starješinama su teško padala obedanja koja se ne izvršavaju, a ja dobro znam, kao i
oni, da su u dosadašnjem toku agresije baš oni najopteredeniji i najgladniji, a ipak postižu i najbolje
rezultate. Jesu li kažnjeni da budu najbolji?
Jesu, a veliki dio kazne je i od mene i mog patriotizma i uvjerenosti u uspjeh i odlučnost u odbrani
naroda Bosne i Hercegovine. Ovu bolest, poput epidemije primili su borci i starješine u brigadi. Gamal
Abdul je tražio da ode na Džankide i juče, 30.05.'93. Dozvolio sam, a Zengi rekao da pripazi na njega da
ne reaguje previše hrabro jer je, čini mi se, želio poginuti. Moja nod je trajala dva sata i to u prekidima.
Više sam spavao na nogama u iščekivanju prijave dolaska pomodi, nego u krevetu. Starješine u Komandi
su bile neprekidno dežurne i nisam morao mnogo naredjivati, čitali su sa očiju šta želim redi, svi su silno
željeli da uspijemo. Od mene su tražili da se odmorim, a znali su da to i, kada bih htio, teško bih mogao,
ako ima igdje poteškoda na linijama odbrane. Svanulo je, a pomod nije stigla. Pakao se nastavio, ključne
pozicije se drže, a ved je podne. Komandant Buljubašid je bijesan od izvještaja komandanata brigada da
ne mogu i da nisu izvršili njegovo naredjenje da upute pomod 1.Svbr. Pokušava mi pomodi, hode da
dodje odmah, ali to je ved puno riskantnije. Četnici s obiju strana Drine uveliko kontrolišu put Medjedja-
Ustiprača-Goražde na dijelu Ustiprače. Djuha, selo na desnoj obali Drine, su prazna. Četnici ulaze u selo
kao i u Hladila. Prijeti nam potpuno okruženje u kanjonu Drine, ali time za sada nisu opteredeni borci, jer
ne znaju. Nodas ce saznati. Izvještaj sa Džankida glasi: "Stanje naših linija je još uvijek dobro, mada vri od
granata, a samo u pješadijskim napadima neprijatelja granatiranje se obustavlja”.
Pješadijski napadi traju obično po sat vremena i to je odmor za borce, tada su u mogudnosti da uzvrate,
što ih oduševljava, ali ne ni blizu onako intenzivno kao neprijatelj, jer je metaka kod svakog borca poznat
broj u komad. O borbenom kompletu se danas samo moglo sanjati. Iz IBOG-a se slalo što se imalo i nije
bilo rezerve ni tamo, mada su pojedinci u Goraždu, uglavnom slabi borci, još čuvali za sebe i svoju
situaciju. Nisu imali dovoljno razuma da shvate da de ih odbraniti daleko više meci koje budu poslali na
linije koje se napadaju daleko od Goražda. Bilo je još gorih, ali istina, mali broj koji su pucali samo kad se
napiju ili šenluče nekim sličnim povodom, vidjevši u tome zadovoljstvo. Eto, takve ja uporedjujem sa
ovima koji danas u Medjedji, juče na Osanici, Jabučkom sedlu, Trebeskom brdu, Orahovcima i drugim
perifernim bitnim pozicijama, biju,bitku za spas i slobodu naroda u, i oko Goražda. I za istu Bosnu se bore
svi kada ih pitaš, a nisi u mogudnosti da ih promijeniš, a pogotovu kazniš. To i nije tvoja nadležnost. To
rade civilne vlasti. A kako? Često nikako, ili i zaštite "ugrožene" nišandžije sa fešti čiji su zakloni i jurišne
pozicije balkoni ili češde podrumi. "Bosno moja, i oni te brane", procijedih gorko u sebi mnogo puta. Ali,
idemo dalje, bide pravde u slobodi jer mi se borimo za oboje.
Neprijatelj angažuje danas mnogo više artiljerijskih orudja i koncentriše vatru najviše po Džankidima, a
po ostalim pozicijama naše odbrane, znatno manje. Jasno je da je pozicija Džankida ključna u odbrani
Medjedje, pogotovu poslije pada Meremišlja, sa koga sada topovi i tenkovi sa ledja biju Džankide. Dio
centra veze je nezaštiden od neprijateijskih artiljerijskih projektila u mojoj kancelariji, smještenoj u
potkrovlju novije kude rahmetli Pajo Ismeta, koga su četnici ubili medju prvima, ved 16. maja '92. godine.
Tada im je pružen i prvi otpor u Medjedji. lzlazio sam često na balkon i osmatrao Džankide na kojima kao
da sijevaju munje; bljesne, zadimi, a tek dva-tri sekunda kasnije prolomi se zastrašujudi zvuk i kao da me
svaka ta granata reže po tijelu i otkida dio po dio mene. Sinod sam sa starješinama analizirao namjere
neprijatelja. Jasno je da de Džankide pokušati po svaku cijenu uzeti, jer tada im je Medjedja kao na dlanu.
Još važniji cilj neprijatelja je zatvaranje naše jedinice u usko i vrlo malo okruženje u kanjonu Drine, što su
ved uveliko uspjeli. Vrlo profesionalno i detaljno su razradili ovu ofanzivu, što se vidi i na vezi kojom su
nas poklapali, pokrivali i obmanjivali, što je bio do sada često naš adut i to vrlo bitan. Informacije o nama
kojim su raspolagali su bile veoma blizu potpunih, kao da su sa nama. Naša bezbjednosna" kultura" je
bila samo jedan od izvora informacija. Naš gradjanin, ponekad i borac, se hvalio time što ide u bitku pa je
pričao svugdje i svakome dajudi puno detalja a ja nisam nikada bio siguran da neprijatelj ne posjeduje
doušnike u ovom krugu slobodne goraždanske teritorije.
Ako mi je nodas vrijeme nemilosrdno brzo prolazilo, onda je danas iscrpljujude sporo sekund otkucavao,
samo zato što sam prižeijkivao da padne akšam što prije i da mi odbranimo pozicije Džankida, Kulinove
kose, Trbosilja i druge. Posebno me brinula mogudnost da četnici sidju sa brda iznad Ustiprače. Nadao
sam se da nede smjeti, jer bi tada uzavrelo a oni su dobro znali snagu 1.Svbr, ali i snagu ostalih naših
jedinica i nije slučajno da su se uklinili na Ustiprači s obiju strana u zonama 43.drinske brigade i
1.rogatičke brigade. Veoma lukavo su to izveli. Sa kaostičko-trbosiljskog područja stiže izvještaj koji
ohrabruje: Sobo sa diverzantima Ramgom, Bedom, Bidom, komadirom kostičke čete i njihovim borcima,
zadržava napade i postiže dobar rezultat, ali sa pokreveničkog dijela Hodža javlja da ima puno problema i
da ima pomijeranja naših linija, ali izdržat de. Na toj liniji su dio "16.maja" i Vojna policija iz Goražda, tu
su na ispomodi prije dva dana bili i Mersini Bačani iz 31.DUB, ali su pukli i tražili brže smjenu nego što je
to bilo mogude. Moj odgovor je bio ružan i možda uvredljiv, ali u ovoj situaciji nisam prihvatao
povlačenja i odustajanja bez naredbi. Sa komandantom Buljubašidem sam se ponovo čuo i obedao je da
de stidi čim bude mogao, ali po mraku, jer je izviješten da "ptica ne može prodi" Ustipraču po danu i da
naših Rogatičana ved nema na Ustiprači. Komandant je činio vjerovatno što je mogao, ali "s kim i kako
izvršiti naredenja?"
Pitanje je šta bi bilo da je Zaja sa nama u Goraždu, ali nije. Moramo bez njega pokušati. Zaim Imamovid
Zaja nije slutio šta de se desiti, otišao je u aprilu da pokuša još jednom, uvjeriti one koji odlučuju, da se
na Drini najkrvavije brani Bosna i da je za odbranu potrebna pomod iz Bosne. Treba svega a najviše
boraca i MTS-a. Izgleda, još ih nije ubijedio ili oni ne mogu da to što im je definitivno jasno realizuju.
Uvjeren sam da je Zaja bio sa mnom u Medjedji u ovom paklu da bi bar sto boraca doveo da interveniše.
Uostalom, samo su njegovih petnaestak izašli na Džankide u ovoj ofanzivi od boraca iz drugih jedinica.
Bilo bi mnogo lakše, ali što se može, pokušat demo sami. Pena Enver Kustura mi pokušava nešto dojaviti,
ali ne ide, poklapaju četnici i prozivaju me istom šifrom lažno, pokušavajudi da nas dekoncentrišu, a Pena
vrlo pristojan, kulturan oficir pokuša da ih prekori i reče. "Kako ste tako bezobrazni, pustite da bar jednu
rečenicu kažemo, sram vas bilo, našto sam samo u sebi prokomentarisao:
"E moj Pena, kome ti to govoriš”.
Uslijedile su reakcije četnika prljavog i bljutavog sadržaja, a neki od naših učesnika se nisu uzdržali:
uzvratili su im prijetedim sadržajem. Iz Peninog, a kasnije Zenginog i Zakirovog glasa, sam shvatio da je
na Džankidima gusto i da se bitka lomi. Pogledah na sat. 18,00 sati, ali dan je još puna dva sata. Da li de
izdržati? Da li da krenem gore i pokušam nešto promijeniti sa dvadesetak vojnika i starješina, koje bih
mogao skupiti?
I kada sam odlučio "idem", sa drugog jakog žarišta Kulinova kosa-Crijep, javi Hodža da imamo puno
problema, da smo u povlačenju, da neprijatelj napreduje nezadrživo, a da su rezervne pozicije naših
neutvrdjene pod bukvama i upita šta da radi. Tražio sam na karti rješenje. Prave pozicije za odbranu
nema, a i da postoji ne mogu obezbijediti spoj sa Džankidima sa desnog boka, a lijevi bok je potpuno
prazan do Ustiprače, pa je ta nova odbrana vrlo rizična. Odlučih da pokriju nekoliko bitnih, dominantnih
objekata u medjuprostoru, a posebno put od Pokrevenika ka Crijepu, te da sadejstvuju sa Munirovom
jedinicom (dvadeset boraca), koja je pokrivala podnožje brda Vlahnja i sprečavala silazak četnika
direktno u Medjedju. Situacija je ved mnogo složenija i pravih rješenja ne vidim bez novih snaga i
sigurnosti komunikacije Medjedja-Ustiprača-Goražde, a to je sada nerješivo. Komandant poziva i traži
izvještaj o stanju, ali po ko zna koji put danas ne mogu mu ništa dobro javiti. On je priželjkivao radosnu
vijest, jer je od ove jedinice najčešde takve i dobijao, ali iz njegovog glasa sam jasno osjedao njegovo
preživljavanje naših poteškoda. Pitanja su bila blaga kao utjeha, a ne vojnički upiti, isto tako i naredjenja,
kao da se pribojavao trenutka u kome du ja eksplodirati i prestati komandovati ili istrčati na liniju i
poginuti u pokušaju osvete brata i odbrane Medjedje, a sve je to bila realnost. Medjutim, razum je
nadvladao emocije, nisam podlegao, hvala Bogu, i komandant je sugerisao da ostanem u bazi i pokušam
komandovati u ovom paklu. Granate padaju sve žešde po Medjedji, što znači da neprijatelj priprema
završni pješadijski napad, a panikom i snažnim artiljerijskim djelovanjem želi ubrzati pokretanje odlučnog
naroda, koji je ved dobrim dijelom u Tunelima, uglavnom po sopstvenoj odluci a ne civilnih organa vlasti,
čiji su predstavnici ved u Goraždu i pripremaju kritiku odbrane Medjedje sa više aspekata, ali najviše da
opravdaju svoj "fuk".
Rašid Sobo ved nekoliko puta šifrovano pita šta je sa Džankidima i traži od mene upute šta on da radi. Da
li da napada ili da čeka u odbrani, šta su dalji zadaci za njegovu ekipu? "Ostani na tej poziciji i prati
ukupnu situaciju". "Bide uskoro mogude da ti dam sijededu naredbu". Sve je ovo išlo šifrovano još uvijek,
ali vrlo nervozno, jer su vezisti iserpljeni do kraja, ubi ih ometanje od strane četničkih "gnjida"-vezista.
Tajson i ekipa iz Komande su shvatili težinu situacije i pitaju da mi olakšaju stanje, da li nešto treba
pripremiti, da li sam gladan ili slična pitanja, a ja, optereden situacijom, oštro, kratko, i nabusito
odgovaram: "Ne treba ništa, što ste dosadni, pustite me da pratim stanje na terenu". Znam, da griješim
prema Tajsonu puno, ali on to ne uzima za zlo, on me do sada potpuno poštuje, sa svim mojim
osobinama, lošim i dobrim, kao i ostali u ekipi. U pitanjima koja su postavljali starješine u Komandi se
naziralo i pitanje koje izgleda niko nije smio postaviti, a to je, trebamo li se pakovati. Dževad Kos,
profesionalac koji je poštovao komandu, imao uvijek dosta poštovanja prema meni i nije zaboravio
njegovo ranjavanje na Bjeljevinarna i moju upornost da ga prenesem što prije preko potoka, to je često
pominjao a ja sam to zaboravio za dva-tri dana, poslije bitke, prosto zbog toga što sam morao idi u
sljedede bitke i teške situacije, udje u moju kancelariju.
Upravo Dževad je ponekad znao “istrčati pred rudu" i pitati ono što ne bi smio. To se i sada desi. "Mogu
li ja, komandante, pripremati arhivu za ne do Bog da budemo morali dislocirati se sa ovog komandnog
mjesta, upita Dževki ili Orbe kako su ga zvali u Komandi i drmnu malo glavom u stranu, vidjevši da sam ja
procijedio odgovor očima. “Ne-mo-žeš" potvrdih izrazom lica i upitah:
“Ima li nešto pametnije?"
"Nema", reče i upita da mu dozvolim da ode. Na njegovom, češde veselom licu, uvidjeh da nešto
prikriva, jer je počeo šarati očima. Bilo je lahko pročitati, on je ved spakovao arhivu, ali to ne smije redi.
"Jesi li ved spakovao?", upitah.
“Jesam, gospodine komandante" uzvrati, "Ali du sad odmah raspakovati."
"Nedeš dok ti ja ne naredim, neka stoji spakovana". Slobodan si možeš idi!" Čim je Dževad izašao,
shvatio sam da u slučaju pada Medjedje, treba izvudi ogroman MTS i dadoh zadatak dežurnom da budu
obezbijedjene ekipe u logistici da nodas mogu utovarati i izvudi sve iz magacina i sa terena, ali samo po
mojoj naredbi, a ne prije. Pokušah objektivno sklopiti mozaik, šta to može da se učini da ostanemo u
Medjedji, odbranimo pozicije koje još uvijek kontrolišemo. Nisam siguran da demo izbjedi okruženje u
kanjonu, jer de četnici iskoristiti nepostojanje odbrane u predjelu Ustiprače i zatvoriti nas. Shvatih da je
Medjedja pala padom linije odbrane rogatičke brigade i ulaskom četnika nad Ustipraču.
Jaka vatra iz pješadijskog naoružanja zapara mi uši. Izadjoh na balkon zgrade Komande, uvjerivši se da
dopire sa područja oko Džankida. Potvrdi se moja pretpostavka da de četnici pokušati bar još jednom do
mraka pješadijski napasti ovu najznačajniju poziciju. Istresali su četnici municiju kao da se takmiče ko de
prije isprazniti sve što ima kod sebe. Izgledalo je kao da su Džankidi vulkansko grotlo. Pitao sam se može
li neko ostati živ? Znao sam da su gore prekaljeni borci, veliki heroji i da su preživljeli teške bitke, da su u
komandnom dijelu sve bolji od boljeg i da de znati parirati neprijatelju. Nakon sat vremena pakla, osjetilo
se stišavanje vatre. Pozvao sam sve jedinice da daju izvještaje i iste odmah dobio. Komandantu sam
prijavio stanje i tražio informaciju za Ustipraču, ima li bar neko od naših još u naselju? Nije mi mogao
potvrditi, bilo mi je sve jasno kao i njemu. Prijavio je da krede prema meni i da ce dodi znatno pojačanje.
"Kasno-harolah", pomislih da makar mogu osigurati Ustipraču kao zaledjinu i potrebni prolaz kako bi sve
bilo drugačije, ali nema šanse jer su mnogi koji su potrebni za organizovanje te odbrane ved pukli i nalaze
se u Goraždu. U 20,30 sati sa Džankida javise da se moraju povudi niže, da je linija ved pukla, te da je
situacija potpuno nejasna. Ne zna se ko je gdje, traže odobrenje za isto. Nisam imao bolje rješenje u tom
momentu, odobrih s nadom da du nodas modi povudi bolje poteze, nakon razgovora sa starješinama iz
jedinica i komandantom Buljubašidem.
"Tiho", je bila riječ koju nisam šifrovao namjerno da četnike opteretim, ja sam je izrekao, a ne vezista, a
četnici su znali moj glas i mogli su očekivati iznenadjenje, a za to vrijeme naši borci su mogli stišati
paniku i povudi se na sigurniju poziciju ka Medjedji i sačekati dalja naredjenja. Ostalim jedinicama sam
naredio da budu na vedoj distanci od neprijatelja i ne otpočinju ništa bez komande. Nod ved polahko
pada a četnici počinju slavljenički pir u paljenju Džankida. Uspjeli su. Sa kojim žrtvama, još ne znam, a
uvjereni su da naših ima preko sto poginulih na Džankidima. Meni nisu prijavljeni naši gubici. Hodža se u
jednom trenutku pobojao da ga četnici ne iznenade na Crijepu, medjutim, nisu oni tako hrabri,
precijenio ih je, ali obzirom na njegovu paralisanost u jednoj nozi i dosta nejasnu situaciju na tom dijelu
odbrane, te prelazak u nodnu neizvjesnost, to je bila potpuno razumna reakcija. Ponovo se granatira
Medjedja u koju pristiže nekoliko kamiona i autobusa iz Goražda. Stiže pomod! Utrča dežurni oficir Kos
Dževad, on je ved tri-četiri dana dežurni neprekidno, sav sretan i zadihan. "Dobro, neka se sklone u
tunele ili kude, grantira se da ne bude belaja", rekoh Dževadu. On je očekivao nešto bolju reakciju od
mene, ne bi mu logičan odgovor, izgleda da je očekivao da du ih odmah usmjeriti na Džankide ili na neku
od teških pozicija odbrane ka Pokreveniku. Nije ništa upitao, a htio je mnogo. Nije shvatio da više ni
pomod nije pomod.
Starješine, komandanti i komadiri jedinica su stizali u Komandu puni razočarenja, ali ne toliko u stanje
na liniji odbrane sa kojih dolaze, ved zbog nesigurnosti zaledjine i mogudeg uskog okruženja u kanjonu
Drine. Psovali su Rogatičane, Goraždake, onakvu vojsku i neke komandante, dok nam se pogledi ne bi
susreli. Onda nastaje tajac i prestaju psovke i počinje razmišljanje, šta dalje? Koliko su se medjusobno
cijenili starješine 1.Svbr, vidjelo se u ovim najtežim situacijama. Svi su pitali šta je sa ostalim i
pojedinačno nabrajali one koji nisu tu, a nisu bili sa njima danas i ovih dana, ima li ranjenih ili pogiliulih?
Svi su mi prišli i iskazali žaljenje zbog pogibije brata i zamolili da se čuvam i da izdržim. Znam da je Zenga
rekao: "Ti si jak, izdržat deš, ja sam to isto prebolio, znaš i sam". "Znam", odgovorih i potapšah ga po
ramenu. Nisam očekivao da de stidi ni večeras neka značajnija pomod u ljudstvu i MTS-u iz Goražda, ali
kada sam izašao iz Komande uvjerili se da okolo vri od vojske i nekih kamiona. Po pozivu za pomod IBOG-
a i iz civilnih organa vlasti Goražda, stigla su vozila s namjerom da posluže u prevozu naroda, vojske,
hrane i MTS-a, ako bude potrebno. Javljaju mi se komandanti i komandiri novopridoslih jedinica i
prijavljuju spremnost za pomod, ali uz primijetan strah i nesigurnost da je mogude više pomodi i izvudi se
iz ove situacije. Izmedju ostalih tu su Peda Nedim Alagid, Prle Merso Prljača, čiji sam dolazak očekivao
prije ostalih, pogotovu Mersin. On je obično dovodio jedinicu na ispomod u našu zonu odbrane, gotovo
se odomadio u Medjedji sa svojim Badjanima i drugim borcima Moto- bataljona 31.DUB.
Ono što je bila primijetna razlika izmedju boraca 1.Svbr i boraca 31.DUB i gotovo svih naših brigada na
ovom prostoru, je princip dobrovoljnosti učešda u bitkama interventnog i napadačkog karaktera. Ja sam
pokušavao i u velikoj mjeri zajedno sa mojim potčinjenim starješinama uspijevao izgraditi rad jedinica,
time i pojedinaca u istim po naredbi u svakoj borbenoj situaciji, a dobrovoljnost smatrao lošim
principom i pokušao ga udaljiti iz rukovodjenja i komandovanja. Ovaj princip je i u ovoj prilici doveo
mnoge borce u Medjedju nespremne za neki teški napor. Nisam želio da bez jasnog uvjerenja u
spremnost jedinice odlučim upotrijebiti istu, a pogotovu interventne jedinice koje se nodu uvode u
nepoznate, nejasne i složene pozicije. Prevelik bi to bio rizik, a svaki ljudski život ovdje, na Drini, je
beskonačno vrijedan u ovom vremenu i kada pogine jedan borac sa njim gine ili umire jedan dio Bosne i
Drine. Sa starješinama sam pokušavao nadi rješenja za upotrebu jedinica, ali izlaza je bilo vrlo malo i u
idejama. Sva rješenja su bila uslovljena Ustipračom. Najboljom mi se učinila odluka da napadnemo u dva
pravca, rano ujutro, oko tri-četiri sata, glavnim snagama iz Crijepa preko Kulinove kose ka Hrušnju iznad
Ustiprače, a pomodnim snagama da napadnemo Džankide i Zaglavak, uvodjenjem jedinica iza ledja
neprijatelja i koristedi faktor iznenadjenja, energičnim i brzim napadom ovladamo starom linijom
odbrane na ovom području.
Za pravac prema Hrušnju tražio bih pomod u uvodjenju jedinica iza ledja neprijatelja od poznavalaca
terena, boraca iz 1.rogatičke brigade. Bilo je puno dilema, puno pitanja komandira jedinica, a najteže je
ipak bilo, koliko smo spremni idi u vrlo teške situacije iscrpljeni, a krug oko nas samo što nije zatvoren sa
pojačanjem koje kasni četrdeset osam sati i čija je snaga i spremnost trenutno neuvjerljiva za postizanje
uspjeha. Upravo zbog snage jedinica koje su stigle da nam pomognu, odlučih da izadjem i porazgovaram
sa borcima kako bih stekao bolji uvid u njihovu spremnost i provjerio koliko je jak princip dobrovoljnosti
sada. Nisam uspio izadi iz Komande jer je ulazio komandant Buljubašid, sav zadihan, kao da je dugo trčao,
a ne kratko hodao. Naš razgovor je bio ubrzan s ciljem da zajedno provjerimo ono što sam ja htio prije
njegovog dolaska. Izvijestio sam ga o stanju u jedinici i na linijama odbrane. Bio je iscrpljen i jako pažljivo
reagovao, nije htio niti jednu tvrdu konstataciju dati, a kamoli kritiku meni ili jedinici, da bi na kraju
rekao da su ga obmanuli komandanti drugih brigada: 31.DUB, 43.drinske brigade i 1.DUB, a za rogatičku
je konstatovao da je pukla i da Midho nema nikakve mogudnosti da ih sabere. To što je mogude je Peda
skupio i pokrenuo ka Medjedji (pedesetak boraca). Izašli smo iz Komande i Ferid je tražio da komandiri
jedinica koje su stigle iz Goražda postroje jedinice što brže ispod jedne nedovršene, do pola izidane
velike kude u blizini Komande. Oko 22.30 sati, stalo je granatiranje desetak minuta i to nam je dobro
došlo da komandant i ja kratko čujemo borce i procijenimo moral i snagu naših jedinica.
Mjesečina je obezbjedjivala da se neki likovi u stroju mogu prepoznati, a četnici su predaleko da bi mogli
vidjeti da se okupljamo i ugroziti artiljeriskom vatrom, a za pješadijsku vatru smo predaleko. Oni još nisu
uspjeli ni granatom, osim one tri od kojih je jedna ubila brata Adema rahmetli, pogoditi ili blizu zgrade
Komande. Ferid je naznačio ozbiljnost situacije prihvativši kao najbolje rješenje navedenu varijantu
upotreba jedinica po mojoj zamisli, ali naglašavajudi ozbiljnu mogudnost zatvaranja izlaza na Ustiprači.
Nije bio uvjeren da su jedinice spremne da izvrše ovaj vrlo težak zadatak. Borce moje brigade nije htio
provjeravati, vjerovao mi je i pitao me imam li nešto redi postrojenim borcima. Obratio sam se vrlo
kratko sa pitanjem:
"Ko je od vas spreman da napadnemo četnike na Džankidima, nodas, odnosno, da ide preko Kulinove
kose prema Hrušnju, neka podigne ruku?!" Umjesto podignutih ruku, vidjeh da glave padaju ka zemlji od
stida, da ih ne prepoznamo. Sve nam je bilo jasno. “Idemo gore u Komandu", reče Ferid.
"A vi, komandiri, povedite borce na sigurno, u zaklonjene prostorije, da ne bude belaja.
Čuo sam kako Ferid othukuje nekoliko puta, kao da svu srdžbu pokušava ispustiti iz sebe bez komentara,
dok smo se približavali zgradi Komande. Ipak, nije izdržao, procijedio je:
"Gotovo je Ahmo, nema od ovih ništa, ne možemo napraviti mnogo nodas." Ja sam, šutio i razmišljao šta
je mogude uraditi da se stanje popravi i da li ima nade za to.
U mojoj kancelariji vezista nam saopdava da četnici ved slave, provociraju, prijete, traže bezuslovnu
predaju. Sa Feridom sam ostao nasamo i pola sata pokušavao da predvidim rezultate "ako" i "ako", ali ni
jedan nije bio impresivan, a o realnosti sam sada znatno drugačije razmišljao.
"Nema rješenja, Ahmo", reče Ferid, zapali cigaretu podigavši glavu prema plafonu, pusti dim u širokom
mlazu prema gore i nastavi:“Možeš li orgnizovati da se evakuiše sve bitno nodas iz Medjedje, ljudi,
hrana, MTS i ostalo."
"Dio MTS-a je spreman, i dio hrane, a za ljudstvo imaju vozila. To se može do sabaha završiti i prodi
Ustiprača, ali uz osiguranje kolone na Ustiprači od napada četnika". U izgovoru ove rečenice vidio sam
težinu budude odluke. Nisam mogao sebi oprostiti. Pa ja du odlučiti da se Medjedja napusti, tutnjalo mi
je kroz glavu. Šta ja to radim? Ko sam to ja? Šta misle svi borci? Šta narod misli? Da li u ime njih
potvrdjujem da trebamo napustiti Medjedju ili njima namedem nešto što ne žele, redala su se pitanja
sve teža i teža. Najvedi dio naroda je ved na putu ka Goraždu, nekim saborcima iz ovog kraja koji
napustaju svoje kude ovo izuzetno teško pada, a tek rodbini ovdje ukopanih šehida, ali i oni kao i ja
računaju, vratit demo se mi, bidemo mnogo jači, spremniji, brojniji, ukupno snažniji.
"Hodemo li?" upita Ferid i pogledom pokuša pročitati sve moje misli.
"Moramo, komandante", rekoh teška srca. Znao sam da moje emocije ne smiju nadvladati razum, da ne
smijem uložiti u veliki rizik ovako iscrpljene borce 1.Svbr, kao i to da pojačanje nije moralno spremno za
nejasne i teške nodne borbene zavrzlame i velika iskušenja u realno uskom okruženju.
Naredio sam da se jedinice i pojačanja angažuju u pripremi transporta ljudi, opreme, MTS-a i hrane. Na
terenu, daleko od Medjedje, osta onesposobljen PAT i Bl, sakriven i onesposobljen. Ostali, vrlo značajni
MTS, je prevezen kao i sva hrana iz magacina. Prijavljeno je da je sav narod evakisan i da su kude
pregledane sve. Od MTS-a najteže je bilo transportovati samohotku i oklopnjak, ali uspjelo se pokrenuti i
napraviti vučni voz.
Prage su bile spremne za dejstvo i rasporedjene na prednji, srednji i zadnji dio kolone. Na pripremi
transporta se radilo izvaredno dobro i svi borci su pružali maksimum, naročito pojačanje koje je stiglo iz
Goražda. U 03,00 sata, 01.06.1993.godine na Hadžilajski bajram, naša transportna kolona vozila je ved
bila ispod Ustiprače, a na izlazu iz Medjedje ostalo je nas desetak i sa nama komandant Ferid. Zakir i ja
smo tražili neki zaboravljeni agregat kod saniteta, a kasnije je iz pekare moja ekipa donijela zaboravljeno
ispečeno meso, koje smo u tunelu jeli ne znajudi ni šta jedemo, da bismo na kraju masne tepsije još pune
mesa, strpali u auto. To meso je trebalo borcima za Bajram biti pojačana ishrana. Ovo demo meso
pokušati podijeliti danas u Kopačima na postrojavanju, rekoh Tajsonu da to proprati. Kurban-bajrami '92.
i '93. trebali su biti veliko klanje Muslimana oko Višegrada, to je precizno odabrano vrijeme i cilj četnika,
mi bismo im bili ovnovi, ali ne samo za klanje, ved i iživljavanje.

Nismo im ni ovaj put dozvolili takvu krvoločnu strast, ali ostali smo privremeno bez Medjedje. Trebamo
podi kao da ved u 03.15 svanjava, noge su mi olovne, gojzerice-samohotke zalijepljene za asfalt na ulazu
u tunel u kojem su vozila upaljena il čekaju da udjemo Sabaheta, Hodža, Zakir, Ferid, Rašid Sobo, Tajson i
ja. Kroz tunel gledam Medjedju po dubini na kraju ravnine, džamiju koja de ved danas biti, vjerovatno,
srušena. Osjedam tugu Medjedje kao ranjenika na izdisaju koji traži da ga neko od saboraca ubije, da mu
pomogne u njegovoj muci. Ne čujem ni Drinu da huči, a od ptica nema ni glasa ni leta. Od džamije se
pogledom penjem uz strme strane prema Džipima u kojim se "odmor- voda" pila sladje od bilo kog
specijaliteta i slatkiša, a pitka tako da zagasi svaku poru u obično iscrpljenom tijelu borca i putnika koji je
tek stigao na pola puta do Džankida, i to lahkim putem, a teži ga tek čeka. Džankidi još gore, a u vatri
zapaljenih kuda vidim muku onih ljudi koji nas tako bojažljivo, ali ipak domadinski, prihvatiše 07.06.'92. i
dadoše sve što imaše, ostaviše samo svoje gole živote i njih de dati za Bosnu sa nama, rekoše kasnije.
Gore, u toj vatri su i četnici koji napadaše mnogo puta Džankide i padoše suludo za osvajačko-
nacionalističke ideale. I taman kad mi se pogled zaustavi na vrhu horizonta, na uvijek ponosnom, a jutros
sumornom Zaglavku za koji me vežu duboko urezane gorke i sjajne uspomene, za rame me povuče
krupna i teška ruka Zakirova. "Hajde, Ahmo, vidiš da svanjiva", prigrli me i doda: "Dobro je, učinili smo
što smo mogli."
Ušao sam u auto, napravivši jedva tih nekoliko koraka olovnih nogu, koljena su klecala, a pogled je ostao
na Zaglavku. Suludo je bilo moje priželjkivanje da se sretnemo sa, četnicima, da svu srdžbu i sav bijes
iskalim na njima, ali viteški, jer mi drugačije i ne znamo. Hodža je tuko jednu na drugu cigaru ispraznivši
brzo Feridovu (komandantovu), zalihu. Prebacio se na Zakirovu kutiju i sa svojom mukom obilazio oko
auta, vukudi lijevu nogu po asfaltu kao da de najposlije pudi od srdžbe, a cigara ga je kao droga trenutno
smirivala. Sjeli smo u auta a Meša, pravi saburli vozač je sa bisimilahom upalio auto i krenuo. Bez
problema stigosmo do Goražda gdje su se ved naširoko pričale razne priče o padu Medjedje, olahko
proglasavali krivcima jedne, herojima druge, a da nisu ni čuli priču bar jednog borca sa bojišta oko
Medjedje. Tako je to obično bilo. Lično i porodično težak Bajram, najteži u dosadašnjem dijelu života ali
živjeti se mora i nadati boljem, to smo medjusobno rekli, ja roditeljima i oni meni. lpak, njima je lahnulo
kad sam bar ja došao živ i nadaju se da du se čuvati ubudude.









Prva Slavna višegradska brigada se nastavlja boriti

Prvog juna u 15,00 sati, po mojoj naredbi ispred vojnog objekta Soca u Kopačima, postrojena je 1.Svbr,
kako bi se kratko izvršila analiza borbenog dejstva, ali više radi uputstava o daljem radu jedinice koja je
trebao saopditi komandant Buljubašid Ferid i zadataka koje du saopditi ja komadantima bataljona. Ako je
gotovo sve ovih dana bilo poražavajude, onda je veliki stroj boraca 1.Svbr bio još jedan dokaz njihove
snage i nepobjedivosti, odlučnosti ali i discipline u izvršavanju naredjenja i kad je očekivano rasulo
jedinice zbog ukupnog i ličnih razočarenja svakog borca.
Ostavili su svoje porodice sa zavežljajima na ulicama Goražda, ali i ispoštovali moje naredjenje. Borci su
bili razočarani, ponajviše padom linija susjeda i nepravovremenom, ili potpuno zakašnjelom reakcijom u
dolasku pomodi iz Goražda. Ferid i ja smo to kroz objektivni nastup stišali i pojasnili da se moramo boriti i
dalje te da demo se vratiti u Medjedju uskoro. I sada sam bio ponosan na borce i starješine ove jedinice
iako ogorčen na mnogo toga što se dešavalo ovih dana na prostoru goraždanske slobodne teritorije. Ovi
borci imaju u sebi duh nepobjedivosti, nevjerovatnu snagu, nevidjeni patriotizam i veliko poštovanje
prema komandantu i ostalim starješinama. Upravo zato ja ne mogu nit imam pravo da budem iza njih ili
da ih iznevjerim. Idem sa njima i nadam se slobodi.
Vratio sam se u Goražde nakon obilaska objekata za smještaj boraca u budude kasarske uslove, nakon
susreta sa mnogima koji su službeno ili privatno tražili pojašnjenja o tome kako smo izgubili Medjedju.
Oko ponodi sam prošetao, pored Drine ispod zgrade gdje su stanovali moji roditelji, supruga, kderka,
punac i punica. Šaptao sam mojoj Drini: "Drino, vodo, ti sve pamtiš. Znaš ko te krvlju čijom zamutio.
Nosiš mnogo bola, a žuboriš radosno. Nosiš sredu, a hučiš sumorno. Pomozi mi da budem kao ti. Preuzmi
dio mog bola, a daj mi da na tvom žuboru stigne moja sreda. Daj da vidim Višegrad u svjetlu, da
prohodam po kaldrmi Duprije i presredne da ugledam ljude. Daj da to vidim, daj mi, Drino, da to bude."
Nisam se uspio odmoriti, kao ni dobar dio boraca i starješina koji su radili na smještaju u kasarske uslove
adaptiranjem školskih objekata u MZ Berid i Bogušidi. Tako su učionice postale spavaone, pa čak i
fiskulturna sala je prilagodjena toj svrsi. Puno improvizacija je bilo potrebno da se u nedostatku svega
stvore kasarski uslovi. lpak, uspjelo se uz mnogo problema. Hodža, Sejo, Pena, Avdo Ahmetspahid i svi
komandiri jedinica su puno radili da nadju rješenja za ogromne probleme koji se javljaju u smještaju
boraca u kasarne. Naši domadini u Beridu i Bogušidima su uglavnom sa respektom prihvatili borce i
pomogli da se smjeste, mada je bilo i omalovažavanja od strane pejedinaca i provokacija u smislu one:
"Što nisi branio svoje, pa bi imao." Neki sitni lopovi, kojih je bilo u svim sredinama, su koristili priliku da
iskoriste borce Višegradjane, dežurne krivce za pokride svojih malih ili vedih kradja po baštama i kudama
u okolnim selima. I medju borcima je bilo nekoliko neodgovornih, nedisciplinovanih. Medju njima je bilo
onih koji su krali zbog toga što im porodice gladuju, ali i onih koji su ukradeno prodavali za rakiju ili
slično. Zanimljiv je bio slučaj kradje iz bašte Muja Pesteka Tite, koji je pohvatao lopove u jednom
pokušaju. Borci iz 1.Svbr, koji su pritvoreni, dobro su osjetili gorčinu kazne i težinu pokušaja kradje.
Posljedica te i sličnih kradja bilo je "zvono" na Višegradjane, pa je u tom kraju za sve što se ukrade ili loše
desi prva bila sumnja na nas. Doduše, meni se nije niko i lično požalio za neku kradju izvršenu od strane
mojih boraca, ali jeste mojim starješinama iz Komande brigade.
Predstavnici civilne vlasti Opdine Višegrad su insistirali na hitnom sastanku sa komandantom IBOG-a na
kojem bi se analizirala odbrana Medjedje u posljednjej neprijateljskoj ofanzivi sa posebnim osvrtom na
učešde i pomod jedinica iz Goražda u toj odbrani. Htjelo se Feridu skresati da je za sve jedini krivac
upravo on te da treba da odgovara za to.
Sastanak je organizovan, a na isti sam pozvan ja sa pomodnicima iz Komande. Znao sam da de to biti
mučan sastanak sa prljavim optužbama i podmetanjima, jer sastav ekipe: Cocalid Fikret, Trtkovid
Mehmed, Avdija Šabanovid, nije mogao dati jednu objektivnu i realnu analizu. Htjeli su i meni prilijepiti
mnogo toga, ali Ferid je bio na tapetu, a ako ih ja podržim, dizade me u zvijezde, a ako budem objektivan
i ne podržim neku od njihovih teških optužbi prema Feridu, okomide se i na mene kao i do sada. Ferid je
u uvodu iznio osnovne razloge pada Medjedje i pohvalno se izrazio prema našoj jedinici i borcima u istoj,
ali je isto tako rekao da nije primijetio nikoga iz civilnih struktura u posljednjoj nodi u Medjedji, poslije
čega su zapljuštale optužbe na njega. Bio je: kriv, nesposoban, nedovoljno stručan, kukavica i
zaprijedeno mu je da de se protiv njega povesti postupak preko viših instanci vlasti. Ostao je vrlo staložen
rekavši: „Povedite, baš bih to volio pa da vidimo ko je za što kriv." Onda je postavio nekoliko pitanja u
smislu doprinosa civilnih organa Opdine Višegrad, podršci 1.Svbr, radu Opdinskog štaba, švercu
pojedinaca i sličnom. Sastanak se pretvorio u dreku punu optužbi. Uključio sam se i rekao svoje mišljenje
kojim je Ferid bio branjen po mišljenju Coclica, a u stvari sam samo činjenicama obrazložio šta je on
poduzeo i šta je mogao.
Njegove naredhe nisu mogli provesti komandanti brigada (31.DUB, 143.dr.Br, 1.dbr i 1.rogatička br.)
Možda se oni nisu dovoljno angažovali, a možda je trebalo više vremena da se obezbijede jedinice
spremne za ovako teške zadatke. Stanje u komandovanju jedinica nije ni približno isto kao u višegradskoj
jedinici, jer princip dobrovoljnosti ne garantuje izvršenje nijednog zadatka. Moja procjena je bila da su
komandanti brigada znatno više krivi od komadanta Ferida, a za moju krivicu sam tražio da se utvrdi, ako
postoji, u kojoj mjeri i zašto? Sastanak se završio u uvjeravanju Fikreta, Meše i sličnih, kako su oni
posljednji napustili Medjedju" a ja dobro znam da je jedino Nezir Mesid ostao do kraja od predstavnika
civilne vlasti sa nama u Medjedji. Na mene i Hodžu su pokušali svaliti sve krivice, a kad im je Hodža rekao
da su se izvukli dan prije pada Medjedje, a neki i dva dana prije kako bi spasili svoje guzice, a jebe im se
za narod a pogotovu za vojsku, to ih je rasrdilo umjesto da ih zastidi.






Načelnik Štaba IBOG-a

Predstavnici civilne vlasti, Abdel Brajanc, predsjednik Okruga, i njegovi saradnici, pozvaše me da mi
saopde da me žele rasporediti na dužnost načelnika Štaba IBOG-a, ili čak komandanta, i da od mene
zavisi da li smatram da to mogu raditi, a da de oni obezbijediti punu podršku za isto. Sastanku je
prisustvovao i presjednik Opdine, gospodin Ismet Briga. Za Ferida su rekli da on nema snage i čvrstine, da
je mehak i ne može ove teške situacije savladati. Pitali su me šta ja mislim o njemu. Rekao sam da je
njegova krivica samo djelimična, a da on ima visoku stručnost, širinu u organizaciji, sposobnost jako
dobrog rukovodjenja i komandovanja jedinicama, ali da nam nedostaje pravih nižih starješina. Izrekao
sam i stav da treba čvršde komandovati i nastupati, a: "Za sve to mu je potrebna vaša puna podrška, a ja
mislim da mora biti veda", rekoh.
Složiše se i tražiše od mene izjašnjenje šta du prihvatiti. „Bidu i dalje komandant 1.Svbr, jer tamo sam
istinski komandant i mogu riješiti sve probleme u jedinici vrlo lahko, a ako moram, onda prihvatam
mjesto načelnika Štaba IBOG-a, a Ferid da ostane komandant IBOG-a, a dalje da se sagleda stanje i izvrše
obavezno kadrovske promjene u brigadama", izrekoh svoj stav bez dilema. Ovakav prijedlog presjednik
Okruga je uputio u Sarajevo na razmatranje, a ja sam vrlo brzo dobio nove probleme, mada ih nisam
zaslužio. Komadant Ferid je, saznavši da se to bez njegovog mišljenja odlučuje, promijenio odnos prema
meni, valjda pogrešno informisan, ili je sam pogrešno protumačio prijedlog mog novog angažmana.
Možda je pomislio da mu radim iza ledja te kadrovske kombinacije. Nisam se imao kada baviti mnogo
čim bitnim u ovom vremenu, a o mogudim kadrovskim promjenama u IBOG-u, razgovarao sam službeno
prvo s njim, a ponekad s mojim starjesinama iz Komande brigade. Veljan Ekrem i Dervo Harbinja,
pomodnici komadanta IBOG-a za logistiku, odnosno za moral, starješine koje su dale puni doprinos u
ustrojavanju jedinica u novu organizaciju u okviru IBOG-a, i u velikoj mjeri pomogli da se stvore uslovi za
ukupno komandovanje jedinicama, doduše sa još ponekim prisutnim problemom, aktivni oficiri bivše
JNA, su otišli dalje, pa su mi u razgovoru rekli da me Hasa Kuljuh postavlja za komandanta IBOG-a i da
sam ja njen igrač, te da sam ih neprijatno iznenadio, ali oni su to primijetili malo ranije, čim je pala
Medjedja.
Na kraju mi Ekrem reče:
"Nisi fer prema Feridu, on tebe strašno cijeni i uvažava, a ti mu podmedeš i skidaš ga preko nekih Hasa.
Trebao si nam redi, Ferid bi se sam povukao".
Jedva iščekah da Ekrem završi misao, a Dervo se pristavi:
"Tebe su oni vrbovali, ja to znam, nisi ti nikad bio loš, znam iz koje si familije."
E, tada ja ved pukoh: "Stanite malo, gospodo. Je li vi mislite da sam ja stvamo nešto radio, mučki i
podmuklo? Pa vi niste normalni. Ni na kraj pameti mi nije tako nešto, i ja znam ko je Ferid, bar toliko da
mu to ne mogu raditi, a isto tako vas dvojica znate koliko ja cijenim i Hasu i ostale koji su oko Hase.
Uostalom, vi možete misliti što god želite, ja znam da sam sa Feridom razgovarao i rekao mu da du
prihvatiti mjesto načelnika Štaba IBOG-a, koje do sada, inače, nije popunjeno od formiranja Operativne
grupe. Ubudude bi bilo bolje da mene pitate o tome što ja radim, pa čak i namjeravam, a ne da sabirate
informacije na ulici po sistemu zdravo za gotovo."
Vidjeh da ih nisam potpuno uvjerio, ali nedu se ni truditi, neka se oni potrude da provjere, pa de se bar
pristojno izviniti. Sa Feridom sam po pitanju kadrovskih promjena sjedio više puta do kasno uveče. Za
komandante brigada smo nalazili neka rješenja, ali komanda IBOG-a bez Zaima se trebala ojačati što
prije. Bilo je kombinacija da se angažuju u Komandu Pelam i Hrapo Husnija, ali se tražilo potpuno
rješenje za sva mjesta, a sam Ferid je često govorio da mu treba odmor, u Sarajevu, pogotovo kada ga
opterete neke nepotrebne gluposti u odnosima sa civilnim strukturama.
Tada sam osjetio da ima tu naglašenu distancu prema meni i da nije uvjeren da ja nikakve igre ne igram,
ved samo da pokušavam ukupno povedati naš rezultat. Ali kako je vrijeme prolazilo, Ferid se uvjeravao u
to, mojim potezima i rezultatima.

Četnici i dalje napadaju

Četnici se nisu zaustavili na ofanzivi u dijelu Medjedja-Ustiprača, ved su sa Čajničko-Fočanskog pravca
dosta Iahko uzeli dominantne pozicije na desnoj obali Drine u zoni 1.drinske brigade, Carevo guvno, i
Paljiku i sa istih mogu u drugoj fazi sidi do Drine, jer su preostale pozicije za našu odbranu vrlo slabe i
gotovo da je nemogude postaviti dobru liniju odbrane. Kako su četnici zauzeli te pozicije tako brzo?
Odgovor za pokride bio je iznenadan i vrlo energičan napad, a vjerovatno da su postojale i naše slabosti,
a naročito opuštenost na linijama odbrane. Komandant Ferid me pozvao da mi saopdi taj naš gubitak, a
kod njega u kancelariji je ved sjedio Nihad Klinac, zamjenik komandanta 1.drinske brigade. Nihad je
mijenjao Zaima u njegovoj odsutnosti, i izgledao je vrlo zabrinut. Linija odbrane koju je držala vitkovidka
jedinica na Carevom guvnu je bila nedovoljno utvrdjena i slabije popunjena ljudstvom i naoružanjem.
„Šta je bilo sad više nije puno važno, nego šta činiti"?, upita Ferid i pogleda u mene a zatim u Nihada.
Pogledah u kartu. Nisam poznavao teren pa sam baš sve pokušao skinuti sa karte. Nemamo vremena za
detaljna izvidjanja a ni pozicije sa koje se ona mogu izvršiti jasno. lpak, izvidjet demo danas popodne,
07.06.93, Nihad i ja, ali ko de napasti, čija jedinica?
Ferid je, znajudi da su borci 1.Svbr imali prije nekoliko dana teške borbe i doživjeli poraz i što je još
bitnije bili razočarani što su pukle linije susjeda kao prvo, i što pomod najavljivana i obedavana nije
pravovremeno, ved potpuno kasno stigla, teška srca upitao: "Može li se iz tvoje brigade skupiti ekipa da
pomogne Nihadovim da ovo vratimo?" Gledao me tako, da mu je pogled govorio da razumije u kakvoj
sam situaciji, ali izgleda da nema izbora. "Nema ništa više od ovih iz rogatičke, 31. i 43, imaju neke sitne
napade, rekoše, a ti znaš i sam ko je kakav i ko šta može", reče i zapali cigaru, a ja uzdahnuh i odgovorih
teška srca; “Pokušat du nesto napraviti, mada su trebali bar da se smjeste i malo smire i odmore poslije
onog belaja". Pripreme jedinica i izvidjanje su trajali dvadeset četiri sata od momenta komandantovog
saopdenja zadatka. Borci, kojima je bio poznat teren, su bili ujedno i vodiči, a odluku da napad počne u
16,00 sati, donijeli smo Nihad i ja, po mom iskustvu sa nekoliko zadnjih borbenih djelovanja, u kojima
smo neprijatelja uvodili u neizvjesnu nod i on je dizao sidro. Inače najvedi broj napadnih borbenih
djelovanja u kojima smo do sada mi pokušali napraviti iznenadjenje, otpočinjao je u sabah, pa su četnici
sve oprezniji u tom periodu. Jedinice su predvodili najboji komandiri i najspremniji borci, ali je bilo i
kašnjenja diverzantskih jedinica i nediscipline kod istih. Energičnim napadom sa puno iznenadjenja,
napadnuti su četnici u rejonu Potrkuše I Carevog guvna. Zatajile su jedinice koje su trebale da napadnu
na prostoru od Medene glavice do Carevog guvna. Kao i obično, komandiri jedinica koje odustanu od
dejstava krive vodiče ili minska polja i nemogudnost razminiravanja zbog gustog šiblja, trave ili grmlja.
U tim jedinicama nije bilo dovoljno upornosti da se postigne dobar rezultat i odlučnosti za to. Carevo
guvno, najveda kota na vijencu od Paljike preko Medene glavice do Potrkuše, je uzeto i oslobodjeno
veoma brzo, kao i Potrkuša. Zarobijeni MTS je bio vrlo značajan, uglavnom lahko naoružanje,
protivoklopna sredstva i MB. Moje komandno mjesto, na Popovači je obezbjedjivalo samo djelimično
vizuelno pradenje borbenih djelovanja, ali zbog maske, šume koja je bila jako visoka i gusta, nisam imao
jasnu situaciju, pa sam otišao do Potrkuše da bih sagledao situaciju i dopunio odluku na osnovu
vizuelnog uvida u konfiguraciju terena i mogudnost daljeg napredovanja. Medjutim, četnici su nakon
gubljenja pozicija zasuli granatama pozicije Carevog guvna i Potrkuše. Komandiri jedinica Adem Fehrid,
Zakir Jamak i Poljo Mustafa, su mi javili da ne mogu ostati jer su ih pronašli granatama, a nikakvih
stabilnih zaklona, skloništa, nema. Četnici nisu imali potrebe za skloništima, jer mi nismo imali
artiljerijska orudja, osim onih koja od njih zarobimno i granata uz njih, tako da su mogli u početku brojati
koliko ispalimo i znati koliko još imamo. Eto, to je naša stvarnost i jedna od bitnih razlika koja je
neprijatelju omogudava da se poigrava i iživljava. Svijet je držao embargo na uvoz oružja u Bosnu i
Hercegovinu, što je opet bilo samo prema našim borcima, jer četnici su dobijali što požele preko Srbije i
Crne Gore. Htjeli su da pomognu Bosni, volio bih da ovako više ne pomažu ili da kažu da žele da ovaj rat
bude završen što prije i pomognu napadačima, a ne kako se deklarišu, braniocima Bosne.
Pošto nismo mogli da prodjemo do Careva guvna, a nismo bili sigurni ni na Potrkuši, Nihad, moja ekipa i
ja smo se prebacivali ponovo prema Popovači do komandnog mjesta. Kao rješenje koje de spasiti borce
od pogibije ili ranjavanja, od masakra, a da zadržimo oslobodjene pozicije, naredih da neprijatelja koji sa
distance iz šume puca i pokušava ubrzati fuk naših boraca, napadnu i približe mu se na što manju
distancu. To nam omoguduje šuma kao maska, a čim to urade, granatiranje de biti bezopasno a četnici u
tom slučaju ne smiju nastaviti granatirati ni po našim, jer vrlo lahko mogu svoje pobiti, a naši borci de biti
u ravnopravnoj poziciji, puška na pušku uz popunu municijom iz zarobljenih zaliha, otjerade bezglavo
četnike. Uradili su tako i doveli bitku do kraja. DIG-a, Ramge i Bede (Nuhanovid Ramiza i Omerovid
Omera) su proparadirale bojištem i napustile isto zbog nesigurnosti i nejasne situacije i zaslužile
kažnjavanje, ali to je bilo bar prijavljeno meni i oni nisu bili neophodni, jer je ved postignut rezultat za
koji su bili angažovani, bila je potrebna jedinica iz vitkovidkog bataljona da preuzme čuvanje vradenih
pozicija linije odbrane. Jedinice za odbranu vradenih pozicija su sa puno problema povedene, ali naredne
nodi su pobjegle, napustile pozicije Carevog guvna, koju smo oslobodili uz puno hrabrosti i rizika. Ovo je
ukazivalo na prisutne slabosti u odbrani naših pozicija i neuvezanost linija i slabu utvrdjenost zaklona i
skloništa, popunjenost linija odbrane, nedostatak MTS-a, a ovdje i nedostatak hrabrosti, odnosno
prisustvo velikog straha.
Ponovo smo narednih dana pokušavali povratiti olahko izgubljene pozicije, ali nije išlo, što zbog
četničkog ojačanja tih pozicija, što zbog naših sve vedih slabosti a naročito jedinica koje su se
dobrovoljno prijavljivale, ali dobrovoljno i napustale bojište. U tim pokušajima vidio sam veliku razliku u
poštovanju komande i izvršavanju naredjenja. lpak sam bio zadovoljan sa svojim jedinicama. U svakom
momentu sam znao šta su uradili, gdje se nalaze, šta mogu šta ne mogu uraditi, i nisu me lažno
izvještavali, što mi je bilo najbitnije. Ukupnom snagom, hrabrošdu, disciplinom i poštovanjem su bolji od
ostalih, ali sam to zadržavao u sebi da to ne čuju, jer mogude je da se promijene, u stilu one "kako ostali
tako demo i mi." Te pozicije koje smo vrlo efikasno, energično i bez gubitaka startno oslobodili, olahko
smo izgubili, predajudi tako vrude ponovo jedinicama koje su ih ved jednom izgubile dosta lahko. Bila je
to jedna od pogreški, ali nije bilo puno izbora, nije bilo rezervnih jedinica, sve jedinice su imale prevelike
zone odgovornosti u odnosu na broj boraca, a tek broj pušaka i ostalog oružja. O orudjima smo maštali
da ih zarobimo i uvijek je to bio poseban užitak.

Ranjenici, smještaj, hrana...

Ranjenici iz 1.Svbr, koji su se oporavljali u improvizovanom stacionaru u Biserni, prizemlju stambene
zgrade, su mi se u današnjem obilasku 15.06.93. požalili na uslove, a posebno na hranu i njegu.
Pretumbani iz Medjedje, izmoreni i iscrpljeni teškim uslovima, gladju ponajviše, ali i nedostatkom
lijekova, ponovo su na sličnim iskušenjima i ovdje u Goraždu, gdje su uslovi znatno bolji i gdje ne bi
smjelo biti razlika. Razgovarao, sam sa komandantom ratne bolnice Alijom Begovidem i on obeda da de
uraditi sve što bude mogude da oni dobiju što bolje uslove za boravak i liječenje u ovom
improvizovanom stacionaru.
Neki ranjenici su tražili da budu uz borce u kasarni, što sam prihvatio nakon razgovora sa načelnikom
saniteta u 1.Svb, doktorom Benkom Dizdarevidem, koga sam uvažavao kao borca, doktora i čovjeka, čije
prijedloge sam puno respektovao. Odlučili smo formirati mini-stacionar u kasarni Bogušidi, koja je ved
oformljena i funkcioniše. Alija Begovid je tražio rješenje kako da dodje do novih mjesta za ranjenike kojih
je ved sada previše u bolnici, kako bi obezbijedio krevete za ranjene koji dolaze. Ovo mu je bilo pravo
rješenje. U isto vrijeme, Kemo Korjenid je u jako dobrom stanju i značajno povoljnijim uslovima vodio
stacionar u Bačcima. Tu je bilo boraca iz 1.Svbr, i njih sam stizao obilaziti. Ranjenici su pokazivali istinsku
radost iz težine muka i bolova koji su ih opteredavali kada sam sa mojim saborcima i starješinama dolazio
u obilazak. Ipak, najveda radost je bila kada im ponudim cigaretu ili dvije, tada su cvjetali od srede. Pratio
sam njihove poglede koji su se zaustavljali na bočnim džepovima mojih maskirnih pantalona, znali su
često u prvom pogledu da li ima išta u njima. Ova njihova sreda me tjerala da često tražim na sve načine
cigarete, i da ih njima donesem, radujudi se kao dijete ponekad kada dobijem te proklete cigarete.
Kažem proklete jer su mi uvijek trebale, a sam ih nisam konzumirao, ali kao svojevrsna droga su borce
učinile ovisnim. U nedostatku cigareta, borci su pušili sve što ih je imalo podsjedalo na duhan.
Neprijatelj je utihnuo, potpisano je još jedno obedano primirje, a moj komentar na isto je bio na
sastanku sa predstavnicima Okruga 16.06.'93. da je ovo još jedno lažno obedanje kojim se dobija vrijeme
da četnici pregrupišu snage i novom ofanzivom naprave završni udarac ka Goraždu.
Isto se desilo kada su posljedjnom ofanzivom uzeli Medjedju i Ustipraču. Predložio sam da pripremamo
aktivnu odbranu i uštimamo orkestar u red, dovedemo prikupljanje hrane, koja "pada iz vazduha" i oko
koje se vode velike otimačine gradjana, pa bogami i boraca. Borac koji izvršava sva naredjenja i ne
"holta", (ilegaino prikuplja hranu od humanitarne pomodi koja se baca padobran - paletama iz vazduha),
ne može očekivati na drugi način hranu za porodicu, a na linijama odbrane dok boravi ima vrlo slabu
hranu, tako da mu ne preostaje ništa ved da u pauzi dok nije na liniji odbrane, pokuša obezbijediti za
porodicu bar brašna. Oni tvz. podrumaši, longosi i slično, su svako veče prisutni na holtanju i stvorili su
sebi zalihu hrane da mogu prkositi ili prodavati i borcu. Ovaj paradoks je tjerao borce da sa linije
odbrane dezertiraju, odlaze po trideset kilometara do mjesta na koje se izbacivala humanitarna pomod,
ugrabe ili ne nešto za porodicu i što prije nazad na liniju odbrane prije sabaha, a onda kada ih umor
savlada, oni su za neprijatelja lahak plijen. Eto, to što nema hrane u kudi, neke borce je koštalo i života.
Kopneni konvoji humanitarne pomodi su bili vrlo rijetki, četnicl su ih zaustavljali kao hajduci karavane što
mi je bilo čudno, ponekad smiješno a često žalosno. Pa zar svijet ne može pokazati snagu da provede
svoju namjeru? Može, ako hode, i modi de ako to uistinu bude htio. Uvjeren sam da još nede i da se
četnici malo vise kofrče, jer im svijet to omogudava, a možda i odobrava ili čak dogovara. Četnici su
manipulisali sa ženama i djecom kada im zatreba da zaustave konvoje. Sve to u srcu stare kulturne
gospodje Evrope, koja se kune u demokratiju, ujedinjuje u svakom pogledu u ovo moderno doba na
kraju dvadesetog vijeka.
Da li se Evropa ujedinila da uniŠti Bosnu ili je to samo kvalitetan podsticaj Jugoslaviji- Srboslaviji da
postane Čista drŽava. Do sada je, moŽda, bila nečista, krvlju ili vjerom. O tome sam puno razmišljao, ali
zbog vrlo malo informacija nisam mogao, daleko stidi. Nada mi je bila da, ipak, svi u Evropi ne žele
pokolje, jer ih mogu očekivati i na svojim pragovima, i da pravde ima, nanijede je vjetrovi i u Bosnu,
akobogda.
Radio-Goražde je u ponekad nemogudim uslovima emitovao gotovo cijelo vrijeme svoj program i uz
ogromne probleme, uglavnom tehničke prirode, uspijevao kvalitetno informisati stanovništvo o svim
bitnim dešavanjima, obavještenjima, a program je obuhvatao sve značajnije sadržaje na kulturnom,
sportskom, zabavnom i drugim poljima. Kao gost Radio Goražda dao sam osvrt na osnovne karakteristike
neprijateljskog djelovanja u posljednjoj ofanzivi, obrazložio naše pozicije, i opde razloge pada Medjedje,
zadržavajudi tajne podatke, zbog toga što je neprijatelj ovo sve slušao. Gostovao sam više puta na radiju,
a sada mi je cilj prvenstveno bio da osvijestim opuštene gradjane da neprijatelj nije završio svoje
namjere i da de uskoro nastaviti dalje dok "ne očisti" Drinu.
Durakovid Ramiz, komandant 43.drinske brigade je prijavio da je Gradina, ključni objekat u zoni njegove
jedinice, pala, mada se nije čula neka značajnija vatra. Izgleda da je to neprijatelj izveo
mudro,izbjegavajudi frontalni napad.
Sigurno je da je pratio sve što se dešava na našim linijama, pa i odlaske u holtanje s linija, slabu
popunjenost i budnost. Zato je neprijatelju odgovaralo da se nama baca "muka" iz zraka i da se
otimamo, a on da planira borbena dejstva i izvodi ih još lakše. Ramiz je "puko", kako mi to kažemo, ali
mu komandant Ferid nije dao saglasnost niti prihvatio njegov zahtjev ostavku. Da je Gradina, najbitnija
kota na desnoj obali Drine od Paljike do Gostuna, odnosno, na goraždanskom dijelu desne obale,
izgubljena, i da su četnici vec na njoj, uvjerio sam se zajedno sa Zengom, Feridom Dizdarevidem
Dizdarom i Trgo Feridom, uzornim oficirom i bližim saradnikom Dizdara u 43. dbr. Nažalost, često su
komandanti jedinica morali provjeriti da li su četnici zauzeli pozicije koje su naši borci napustili, jer je bilo
situacija kada su te pozicije ostajale prazne i više od dvadeset četiri sata. Primijedeni smo u
popodnevnim satima 17.06.93.godine , jer smo prišli na manje od sto metara četnicima i pokazali malo
neopreznosti. Posljedica toga je jedno lakše ranjavanje pratioca iz Zengine ekipe, a četnici su se uzrujali i
cijelo popodne pucali, vjerovatno iz straha. Komandant je prihvatio naš prijedlog da novu liniju ispred
Gradine primaknemo što bliže četnicima i da ona bude u obliku otpornih tačaka, jer konfiguracija terena
ne dozvoljava uvezivanje linija. Tim taktičkim potezom četnici su dovedeni u još vedu nesigurnost, jer
obraslost šumom Gradine, nemogudnost zaštite bokova i naša blizina su ih natjerali da se povuku. „Ipak
nas se puno boje", rekoh kad javiše da smo bez metka uzeli Gradinu. Meni je bilo jasno kako i zašto.
Ramiz je ostao da komanduje, a stanje u jedinici se poboljšalo, vradene su sigurnost i snaga potrebne za
nova iskušenja. Inače, Ramiz je imao, kao i vedina profesionalaca, visok stepen vojno-stručnog znanja za
vježbu, obuku, školovanje, uvježbavanje i organizaciju vojničkog života, ustrojavanje jedinice i pripremu
do otpočinjanja borbenih dejstava. Tada su nastajali odredjeni problemi, zato što su ovdje borci navikli
vidjeti komadanta brigade rame uz rame sa njima u najvedim vatrama. Profesionalni oficiri tako nisu niti
učili, a često ni shvatali svoju ulogu. Oni nisu borci. Oni su komandanti i to je apsurd za njih da se
upusaju u bitku kao borci. Pa, ko de onda komandovati, ili kako de se pratiti situacija kad je glava u vatri?
To je jedino logično racionalno razmišljanje i stvarno prava uloga komandanta u svim armijama je da
vodi bitku, komanduie, prati situaciju, izdaje dodatna naredjenja, osmišlja nove zapovijesti, dakle, ne
puškom nego glavom. Ova uloga je u '92. godini u našim jedinicama pala, srušili su je borci, a prihvatili
komandanti, pa su te komandante prozvali "narodski" komandanti. U ovom otporu neprijatelju, našim
jedinicama je bila potrebna sredina izmedju ova dva komandanta, komandant koji može u odsudnom
momentu dodi na poziciju u kojoj njegov dolazak i prisustvo bez dejstva osigurava dobar rezultat.
Nažalost, ved smo izgubili puno komandanata u iskazivanju njihove hrabrosti, ali pitanje je da li bismo
imali šta braniti i koga braniti da oni nisu iskazali svoju hrabrost do kraja.
Da četnici ne poštuju primirje, a ni znak snaga UN, pokazalo se danas, 19.06.93.godine. kada su ranili na
Osanici jednog od "posmatrača", koji su stigli da prate poštivanje dogovora, dolazak humanitarne
pomodi konvojima i iz vazduha.

Jedni će proizvoditi oružje, drugi izvidjati, a treći švercati po pijacama

U nedostatku oružja i orudja pokušavalo se improvizacijama dodi do nečega, čime demo se modi
suprotstaviti neprijatelju. U tim nastojanjima u "Pobjedi" su napravljena vrlo značajna sredstva, od
bombi do granata, ali uvijek je bila mogudnost da zataji nešto u tehničkom pogledu, jer brzina usvajanja
ili osvajanja oružja, odnosno municije, je bila strahovita, samo iz razloga što nam je to života i odbrane
vrijedno. Stručnjaci u "Pobjedi" su činili sve da eliminišu i najmanje nedostatke, ali u kojim uslovima su
radili i od čega su stvarali, ove rezultate smo respektovali kao fenomene, a ljudi koji su ih ostvarivali
ostajali su uvijek u sjeni i nisu se trudili da se eksponiraju. To su njihove bitke i njihova herojstva.
Danas,- 21.06.93.godine, sam oduŠevljen, pucao sam probno iz PGL-ovke. Ovo je naš minobacač, svaka
vam čast, rekoh "čestitajudi" predstavnicima "Pobjede: Dodah: "Dajte mi dvadeset komada odmah"
Nasmijaše se i obedaše da de to biti brzo.
Gostun, izuzetno značajna i teško pristupačna kota je ovih dana prazna. Povremeno iz 43.drinske
brigade ide ekipa koja neki PAM sakriva kada ode i ispuca po koji metak, ali je sada neispravan, rekoše.
Po zahtjevu Durakovida, 1.Svbr dobi zadatak da zaposjedne liniju Gostun-Borova-Drina.
Krajem juna sa Ramginom DIG, Hrapo Husnijom, komandantom Opdinskog staba Oružanih snaga
Goražde, ja i dva vodiča sa područja ispod Gostuna, tačnije iz sela Hladila, izvidjački, mic po mic,
prodjosmo dalje od Gostuna jedan kilometar prema četnicima i stigosmo na stijene koje se zovu Pračista
sa kojih se odlično vidi desna obala Drine do Kaostida, a na lijevoj obali predio iznad Ustiprače, pa do
Radidke gradine.
Osmatrali smo vrlo dugo pozicije neprijatelja konstatujudi da ima puno lošeg u postavci njihove odbrane
te da je ista jako šuplja, ali vjerovatno ne žale mine pa su minska polja nadopuna njihove odbrane. Naš
cilj nije bio samo prikupljanje podataka radi naših napadnih ili diverzantskih dejstava, ved više
postavljanje naše linije odbrane i pronalaženje medjuprostora za ubacivanje jedinica, radi snimanja
dubine neprijateljske odbrane na POT. Da se borci ne mogu zadovoljiti samo gledanjem i uočavanjem
neprijatelja, uvidio sam gledajuci Ramgine diverzante kako nišane u četnike koji ljegkare na Piskiru,
uzvišenju na vrh Hladila, kao da prkose nama za izgubljenu Medjedju i pobijene borce i narod. Četnici su
se dozivali derudi se tako da ih i mi čujemo na nekih osamsto-devetsto metara vazdušne razdaljine.
Gledali smo kuda donose ručak na pojedine pozicije, kako bismo znali puteve koji nisu minirani, takodje
smo pratili kuda se uopde ne kredu. To su potencijalna minska polja. Na kraju, nismo mogli izdržati,
morali smo im pokvariti šepurenje, opržiti ih tako da neki više nikada nisu imali priliku da se pojave na
vidjelo. Nisu ostali dužni, bar što se municije i granata, tiče, sasuli su sa svih pozicija i tek tada smo vidjeli
da ih ima puno više, naročito na pozicijama koje nije mogude vidjeti sa Pračišta. Razlika u našem i
njihovom dejstvu je u potrošnji municije oko 1: 100, a u rezultatu koji postignemo još uvijek je u našu
korist. lpak, kada smo mislili da smo se izvukli sa vrudih pozicija u dubokoj bukovini, jedan lutajudi metak
je pogodio u nogu vodiča Kadrid Edin iz Hladila. Imali smo malo problema u nošenju, ali smo brzo bili u
Goraždu. Major Hrapo, komandant Štaba Oružanih snaga Opdine Goražde je pokazao izuzetnu hrabrost i
vitalnost za svoje godine, ovaj zadatak kao borac potpuno odradio, a diverzanti, kao i najčešde, na svom
nivou.
U obilasku ranjenih 25.06.'93.godine u stacionaru Biserna, odmah uz pijacu, u jednom trenutku osjetih
jaku gorčinu u želucu i pritisak u grudima kad me jedan od ranjenika upita:
"Komandante, ima li koja danas”?, mislio je na cigaretu, i dodao sa puno stida.“ Imaju ovi šverceri-
podrumaši, ali je 5 DM cigara i to Marlboro". E moj komandante, ja mojoj porodici nemam marku da sto
grama brašna kupim, a kamoli pet maraka za cigare. Je li ovo ona Bosna za koju ja nogu dadoh i za koju vi
rekoste, da de biti naša Ponosna", plačnim glasom završi.
Vidjeh u dubini upalih očiju, iscrpljena i blijeda lica, suze i tugu i eto, to me poče gušiti. Jesam li ja slijep
ili se sve ovo dešava kao normalno, a ja idiealiziram tražedi Bosni svjetlije mjesto i ideale vede od onih
koji mogu da se stvore kod ovakvih ljudi, koji agresiju vide kao šansu da se osiguraju i obogate. Nimalo
mudro niti razborito,vrlo energično eksplodirah:
“ Koji su to i gdje su"? Pa zar ih nije sramota", zagalamih da stacionar odjekuje, kao, da de se prolomiti, a
neki od ranjenih se trznuše kao da je granata iznenada pala.
"Neka ih, komandante, neka se bogate na našoj muci, ali meni dajte pušku da skratim muku, da ih ne
gledam, ja više ne mogu ovo izdržati", reče onaj isti ranjenik i udari štakom od pod, kao da htjede da je
slomi.
Istrčao sam iz stacionara, pogledao po stolovima pijace kojih je bilo dvadesetak i vidio na dva stola
nekoliko kutija cigara. Pritrčao sam prvom stolu, uzeo dvije kutije "Marlbora", a momak koji je prodavao
ostao je bez riječi, sve mu je bilo jasno. Kada sam pošao prema drugom stolu, vidjeh poznatu facu,
momka iz Goražda iz centra, koji je na početku agresije odglumio diverzanta dok se vršio pretres
prodavnica, a onda otišao u hladovinu i prodajudi pokradeno, uvedao svoj kapital.
“Moje nedeš, majmune jedan"!, promrmlja, zgrabi torbu i pobježe. Nisam imao kada mistiti, vidio sam
njega kao cilj koji rukama moram dohvatiti. Potrčah za njim, a iza stola čuh poznati glas Zaima Žuge,
načelnika veze u IBOG-u koji me iznenadi: "Seljačino, idi u Višegrad pa glumi šerifa." Zastadoh kao da me
nožem ubode i okrenuh se prema njemu. Ispred mene se stvori tolika gužva da u srdžbi nisam mogao
korak naprijed napraviti prema Žugi. "Vidjedemo se poslije u IBOG-u", rekoh. "Obajsnit deš mi to".
Momak koga sam potjerao stade da vidi rasplet, a ja potrčah ponovo za njim, a pratiocu koji je cijelo
vrijeme hodao iza mene i pokušavao me zaustaviti, rekoh: "Ostani tu i čekaj me". Momak sa torbom nije
uspio pobjedi ni sto metara, uletio je u zgradu u kojoj sam ga stigao zapuhanog na drugom spratu. Molio
je da ga ne udarim, pravdajudi rečeno kako to nikada više nede i kako on mene uvažava i cijeni puno.
Nisam ga uopde udario što ga je iznenadilo. "Hodeš li sam podijeliti cigarete ili sa mnom?" upitah ga.
"Zajedno demo", reče drhtavim glasom. Podijelio je cigarete i nije želio ništa da mu plati niko.
Kaže da i sam želi pomodi ranjenicima i izvinjava se po ko zna koji put. Ranjenici, koji su ostali na ulazu, u
stacionaru mi rekoše da je Žuga spominjao mene u kontekstu mog postavljanja na mjesto nadelnika
Štaba IBOG-a, kao moju podvalu Zaimu Imamovidu, mada od toga nije bilo trunke moje podvale, ni loše
namjere. Zaim Imamovid, koji trenutno nije bio u Goraždu, je neko za koga me u ovom vremenu agresije
vezuju samo dobre uspomene na dobre rezultate i od koga očekujem puno u bududem angažovanju.
Moj respekt prema veličini čovjeka je kroz veličinu njegovog ukupnog djela u ovoj agresiji zbilji i muci, a
Zaimovo djelo se teško može potpuno sagledati, tako da Žuga pravi veliku grešku u svojoj zabludi, ali
valjda de se promijeniti.

Kadrovske i druge promjene

Intezivno se održavaju radni sastanci sa predstavnicima civilnih vlasti na kojima se razmatraju,vitalna
pitanja, a ponekad padnu i neosnovane optužbe iz puno sitnih ili krupnih razloga, a sve ponajviše što se
svako ne bavi svojim poslom i u njemu ne pokušava dostidi maksimum.
Ferida prozivaju predstavnici Okruga za sve loše, što je ponekad i izvan njegove nadležnosti.
Predstavnici Opdine Višegrad ne zaostaju za njima, ali oni optužuju i mene, jer sam ih istinom o njihovom
"fuku" iz Medjedje pogodio, a inače su imali u svom stilu namjere omalovažavanja rezultata brigade, što
nije bilo čudno, i pojedinaca koji su vodili brigadu. lpak, ti sastanci su imali dobar rezultat, na njima su se
ved tada pripremala rješenja o logističkoj podršci, kao i neka bitna pitanja poboljšanja, organizacije i
ustrojavanja vojske, informisanja u vojsci i informisanja naroda, kako se ne bi glasinama diktirao puls
naroda. Na sastanku 26.06.'93.godine, potpuno su prihvadeni, ali ne i u praksi podržani, moji prijedlozi
od kojih su najbitniji da:
1. Odmah, odnosno što hitnije povedamo borbenu gotovost jedinica,
2. Pripremimo i izvedemo bar jedno značajnije borbeno dejstvo i vratimo samopouzdanje jedinicama, a
moral boraca i naroda podignemo na vedi nivo.
3. Formiramo interventnu jedinicu jačine brigade sa zadatkom izvodjenja svih bitnih borbenih dejstava u
odbrani i napada, jezgro te jedinice je trebalo biti iz 1.Svbr u koje bi ušli borci iz svih brigada.
4. Postignemo približno identično opteredenje jedinica u odbrani, kao i boraca u svim jedinicama.
Dosada je bilo vrlo velikih razlika, što se pokazalo velikim problemom.
5. Pronadjemo takva kadrovska rješenja u IBOG-u i brigadama koja de obezbijediti provodjenje ovih i
ostalih značajnih aktivnosti što prije.
lpak, na ovim prijedlozima se nije istrajalo, doduše znatno više iz objektivnih razloga, nego zbog nečije
volje i htijenja. U dane zatišja u kasarskim objektima su stvoreni minimalni uslovi za boravak, a starješine
iz Štaba 1.Svbr su pripremile plan obuke komandnog kadra, prvenstveno radi sticanja dopunskog znanja
iz RiK /rukvodenja i komandovanja/, a bogami, i taktičke obuke i još nekih bitnih oblasti. Operativac u
1.Svbr, Pena Enver Kustura, se puno trudio da teoretske postavke za isto budu što sadržanije i uspio je.
Svako slobodno vrijeme se koristilo za obuku u kojoj su mnoge starješine upotpunile znanja, a veliki broj
starješina je tek stekao osnovna vojno-stručna znanja, jer prethodno nisu bili ni rezervni oficiri. Bilo je i
onih koji bivšu JNA nisu ni odslužili iz raznih razloga. Komandant Buljubašid je omogudio svim
komandantima brigada da daju svoje prijedloge za komandni kadar IBOG-a i brigada, i sagledavši sve,
pokušao nadi rješenja. Evo njegovih razmišljanja za komandu IBOG-a u tri varijante.
I

1. Komandant IBOG-a Husnija Hrapo
2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerčid Pelam
3. Načelnik Štaba IBOG-a Ahmet Sejdid

Ova varijanta bi bila do dolaska Zaima Imamovida, ili



II

1. Komandant IBOG-a Ahmet Sejdid
2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerčid Pelam
3. Načelnik Štaba IBOG-a Husnija Hrapo

Po dolasku Zaima Imamovida na prostore Goraždanskog okruga najbolja bi bila sljededa varijanta:

III

1. Komandant IBOG-a Zaim Imamovid
2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerčid Pelam
3. Načelnik Štaba Ahmet Sejdid

Zaim Imamovid je bio još izvan ovih prostora, ali se očekivao njegov dolazak, odnosno povratak. Ferid je,
optereden različitim problemima, želio otidi ali i sa vrlo bitnim razlogom kvalitetnog prezentiranja stanja
na goraždanskoj slobodnoj teritoriji. Česti su bili sastanci Komande 1.Svbr, na kojima su analizirani
postignuti rezultati, a posebno nova uloga naše brigade, nova zona odgovomosti i mogudnost
prerastanja u manevarsku jedinicu. Poslije nekoliko intervencija naše jedinice na linijama svih brigada,
moji najbliži saradnici su na sastanku Komande brigade i komandanta jedinica 10.07.'93. zatražili da
malo sagledamo ulogu naše jedinice i razloge tako intezivnog angažovanja. Rašid Sobo, Zakir Jamak,
Zaim Kustura, Enver Kustura, Nijaz Nuhanovid, Dževad Kos, Nijaz Memiševid, Sabaheta Demir
Mujkanovid, Adem Fehrid, Fadil Karaman, Munir Muharemovid i drugi su se pitali:
"Zašto mi, koji smo i u Medjedji bili daleko opteredeniji sa obavezama od drugih jedinica, bar sada ne
budemo približno isto tretirani i dokle de naša jedinica, gdje god zagusti, morati intervenisati." Govorili
su i mislili svi isto.
Neka se vidi šta de se dogoditi ako mi zakažemo jednom, i neka i naši borci dahnu, tako bi se mogla
formulisati njihova završna konstatacija u zahtjevu. Bili su potpuno u pravu, osim što su zanemarili da mi
poštujemo komandu, a da su ostale jedinice malo uljuljkane te da de se, nadamo se, brzo trgnuti. Uvažio
sam suštinu zahtjeva, a oni su tražili i od mene da odmorim malo, računajudi valjda, da zbog mog
opteredenja nisam u mogudnosti zaštiti jedinicu. Bili su i tu u pravu, ali nismo imali kvalitetne alternative.
Ferid i ja smo često tražili rješenja od nekih komandanata brigada, dobijali smo obedanja, a izgubili
vrijeme, ili još gore, ponekad upudivali jedinice koje nisu bile spremne za izvršenje zadataka, pa ih
vradali, ili su se same vradale prije početka izvršenja dobijenih zadataka. Ipak, ovaj sastanak Komande
1.Svbr, nam je poslužio da malo detaljnije analiziramo ukupnu situaciju na slobodnoj goraždanskoj
teritoriji, a meni lično ubrzao potrebu za pisanjem jedne informacije, u kojoj bi se alarmirale institucije
da poduzmu mjere u hitnom poboljšanju bezbjednosnog stanja u ovom okruženju. 11.07.93. godine
napisao sam je i dosatavio na značajnije adrese u sljededem obliku. Sa kadrovskim promjenama se
moralo idi što prije, jer su one bile preduslov za promjene načina rada u pojedinim jedinicama, tako je na
mjesto komandanta 1.drinske brigade rasporedjen Sobo Rašid, načelnik Staba 1.Svbr, a za njegovog
zamjenika Derviševid Azem Zenga, kako bi se ojačala komanda 1.drinske brigade.
Izvršena je i popuna Štaba IBOG-a u minimumu. U Štab IBOG-a su angažovani i rezervni oficiri, članovi
Opdinskog štaba TO Goražde, Hamed Rišljanin i Edin Fejzid sa namjerom da daju vedi doprinos od onoga
koji kroz rad u Štabu TO Goražde pružaju. Inače, pozicija opdinskih štabova, njihova uloga i značaj su ved
marginalizirani, jer je vitalni dio njihovih funkcija dodijeljen Komandi IBOG-a, pa se i zbog toga
angažovao kadar iz tih štabova. U Štab IBOG-a su ušli kao novi članovi Nijaz Nuhanovid i Trgo Ferid, u
obavještajni organ, kao i Nusret Hurem na inžinjerijske poslove. Tako je, ipak, stvorena jedna ekipa koja
može da poboljša rad Štaba i rezultat. Nisam imao utisak da je ovo najbolji tim za Štab, ali tome se
prioritetno nije ni težilo, jer bismo za najbolji tim morali izvudi najbolje starješine u brigadama i time
kadrovski osiromašili brigade, što bi bilo katastrofalno u postojedim okolnostima. Nedim Alagid Peda je
imenovan za komandanta 1.rogatičke brigade, što je bila želja starješina iz brigade i sve osim stanja u
alkoholu je bilo pohvalno o njemu, ali kako sam reče da de pokušati svesti to na najmanju mjeru, tako se
svi ponadasmo. Da je, bogdo, uspio potpuno prestati piti, ali nije. Kadrovske promjene su u ovom
periodu vršene i u drugim brigadama i na nižim nivoima. Efekti promjena su uglavnom bili pozitivni, što
se manifestovalo kroz vedi rad i disciplinu u jedinicama, ali i posjednutost, odnosno, uredjenje linije
odbrane. Ipak, poslije kadrovske problematike u vojsci kojom su se u velikoj mjeri bavile i sve civilne
institucije, puno pažnje i interesovanja je bilo za hranu, konvoje, akciju padobran i mogudnost izlaska,
odnosno, ulaska u ovaj krug..
Bilo je puno onih koji sebe više nisu vidjeli na ovim prostorima, koji su zažalili što nisu dezertirali ili
izvukli bar porodice, pa se vratili.
Sasvim drugi motivi su vodili neke i doveli ih čak u Crnu Goru ili do Sarajeva, i sa tim rizikom dugog
neizvjesnog puta su za sebe tražili dobru korist u švercu, doduše, vrlo mali broj ljudi se u to upuštao, neki
su u takvom poslu i završili život, preračunali se u povjerenju prema četnicima.
U razmjeni zarobljenih sa četnicima dobili smo Menzilovid Mehmeda, koji je, rekoše mi borci, u nodi
31.05./01.06.93. ostao u kasarni da spava, i svo spremanje, pozivi za polazak i pakovanja ga nisu
osvijestili da krene sa saborcima. Sutradan je bio prijatno iznenadjenje četnicima. Obavio sam razgovor s
njim, ali taj razgovor je u smislu dobijanja nekih uvjerljivih odgovora, a naročito kvalitetnih obavještajnih
podataka, bio beskoristan u prvom dijelu, a kada sam utvrdio da pored njegovog mentalnog stresa malo
ima i njegovih hirova i glume, oštro sam ga upozorio da mi odgovori na neka pitanja. Dao je neke bitne
podatke o svom boravku u zatvoru u Višegradu.
U kasarnama Berid i Bogušidi odradjen je bio program obuke u cilju otklanjanja nedostataka koji su bili
prisutni u toku borbenih dejstava i pripreme za rješavanje složenih i teških situacija u bududim
dejstvima. Pokazalo se da ima puno toga što je još uvijek slabo i da se u skorije vrijeme mora izvršiti
potpuna vojno-stručna obuka. Na brzoj i skradenoj obuci sam insistirao prvenstveno zbog izvidjačkih
zadataka koje odmah treba nastaviti u svim jedinicama.
Upravo te radnje i postupci boraca i jedinica u izvidjanju, uvezane sa diverzantskim dejstvima su najviše
uvježbavane. Na trenutak sam bio zadovoljan kada borci pokažu spretnost, stručnost, upornost, ali
ponajviše kada otkriju postavljene zamke koje sam lično pokušao približiti stvamo mogudim u dubini
PZT. Medjutim, i u ovoj oblasti su pokazane odredjene slabosti, ali i napredak za nekoliko dana obuke.
Jedan od manje bitnih ciljeva je bio da borci shvate da im je obuka potrebna i značaj dobre uvježbanosti.
Ja sam to povezivao sa njihovim životima a dalje sa posljedicama za druge. Tako sam postizao ozbiljnost.
Oni koji su se malo kofrčili kao pravi diverzanti, iza kojih stoje uspješno izvedene briljantne bitke, padali
su na sitnicama, pa su se malo prizemljili, što je jako dobro bar dok uče i vježbaju.
Izvidjanja radi prikupljanja obavještajnih podataka su intenzivno vršena u zonama svih brigada, a ja sam
koordinirao preko načelnika štabova brigada tu aktivnost. Uglavnom su rezultati tih izvidjanja bili vrlo
kvalitetni obavještajni podaci. Često su borci sami tražili da odlaze u dubinu PZT, nakon što prethodno
pronadju prolaz kroz neprijateljsku liniju odbrane, da tamo poslije prikupljanja značajnih podataka izvrše
diverzije, a zatim se vrate u bazu. Za takve zadatke pripremane su diverzantske jedinice. Pripreme su bile
sve bolje i obuhvatnije, a sreda da do sada nije bilo neke vede nesrede u izvršavanju ovakvih zadataka.
Svako značajnije diverzantsko dejstvo jedinica iz sastava 1.Svbr sam odobravao, a najčešde i morao
osmisliti, naročito u '92.godini. Sada ved ima inicijativa i ideja ostalih starješina.
Obavljanje poslova komandanta brigade i načelnika Štaba IBOG-a, me u velikoj mjeri iscrpljivalo a
naročito kada sam još morao rješavati odredjene probleme u ostalim brigadama, tražiti kadrovska
rješenja, presudjivati i dijeliti pravdu bez instrumenata za istu. A kada poslije svega stigne iz duboke
hladovine, osmišljani akt Ratnog presjedništva Opdine Višegrad u kome se kritikuje moj rad i rad mojih
saradnika, ponekad povrijedi i cijela brigada, onda mi baš prekipi, ali šta du, mora se trpjeti. Oni su
civilna vlast. Kakva-takva, naša je, i poslije takvog akta uslijedi odgovor iz brigade, od Komande. Onda
počinju prljavije igre bolesnih ljudi, i to ne svih ved samo kreatora i jednog do dva slijepa izvršioca. Ta
pisma su oduzimala puno vremena, a pogotovu "silni" sastanci, još "silnijeg" Presjedništva u kome sam ja
član dok ne progovorim sa srca, a onda eto nisam član, ali opet me zovu, ohlade i razvedre. U ovom
periodu juli - avgust '93. nisam imao vremena ni da vidim porodicu, često zbog gluposti na maratonskim
sastancima, ispravljao krivu Drinu sa ljudima koji i dalje voze uzanim kolosijekom, a uz to su samo dobri
kočničari ili češde skretničari, tako da ih ne mozeš privoljeti da djeluju u pravcu potrebnih rješenja.
Koliko daleko su odlutali pokazuju akti usmjereni prema Komandi 1.Svbr i komandantu 1.Svbr.
















SIGO '93 - Fenomen nepokrivenog duha

Snagu i nadu u uspjehe su mi vradali entuzijasti poput Emira Avdida Ministra i slični, koji ne mogu klonuti
duhom, ved uvijek žele i čine više od očekivanog.
Goraždanin Junuz Vlajčid Junga je svoj entuzijazam iskazao na afirmaciji sportskih takmičenja u ovakvim
uslovima i zajedno sa ekipom istomišljenika, počeo pripremati SIGO igre /Sportske igre Goraždanskog
okruga/, od mene je dobio čestitke za ideju, a svakako, i potrebnu podršku.U različitim disciplinama bi se
takmičile ekipe svih opdina Okruga Goražde, što je bila jako dobra zamisao.
Šlag na sve bi bila prva nogometna egzibiciona utakmica na velikom stadionu: Goraždanski (bivši
Radnički) i ekipa IBOG-a. „Šta mislite vi o tome?" upita Junga i doda: Možda biste vi mogli biti selektor
ekipe IBOG-a ili čak i igrati". Malo me je nasmijao jer ja nisam nikada igrao veliki fudbal pa ne bih da to
bude na takvoj utakmici, ali sam prihvatio da odaberem i pripremim ekipu za tu utakmicu.
Jedan od bitnih problema koji je nama oduzimao puno vremena i stvarao dodatne poteškode je bio i
korištenje KT - radio uredjaja za ostvarivanje veze izvan Goražda bez ikakvog reda i sa naglašenom
slobodom razgovora o svemu i svačemu. Tako su oticali vrlo značajni podaci o našim jedinicama, stanju u
njima, ukupnom stanju čak i pojedincima. Moralo se uraditi odmah nešto da se isto spriječi, ali neki od
uredjaja van institucija su bili kod teško dodirljivih pojedinaca pa je bilo velikih problema tako da se
planiralo i prisilno oduzimanje KT uredaja. Kada su se u zaštitu pojedinaca stavili odredjeni predstavnici
ključnih institucija onda se od toga odustajalo sa altemativom da se izda naredba o zabrani rada preko
tih uredjaja. Kada se bura stiša opet se pojave ti koji su obedali da de postivati naredbu, ali se sada bar
više vodio račun o tajnim podacima i bezbjednosnoj kulturl. Neki, kao ved smijenjeni načelnik veze u
IBOG-u Zaim Žuga, su u svom amaterizmu pretjerivali i vršili odredjene službene poslove preko uredjaja
u svom stanu, čak i u toku dejstava, koristeči i motorole, odnosno, UKT uredjaje vede snage, pokušavali
dati doprinos prisluškivanjem i dojavama o neprijatelju ili ometanjem istog. U ovim radnjama bilo je i
njegovih provokacija pojedinih vezista iz 1.Svbr pa i prema meni, doduše, nikada direktno ali ukupno u
tom njegovom radu korisnog je bilo više. Žuga se vjerovatno malo liječio tim provokacijama u običnim
lahkim situacijama, a u težim pokušavao pomodi. Bilo je medju vlasnicima uredjaja i onih koji su mudro,
slušali i vrlo rijetko se javljali, a htjeli prvenstveno imati što više informacija o tome šta se priča u
Goraždu i to samo o njima lično, a ne da bi ih koristila bilo koja od institucija u Goraždu. Rad tih osoba je
bio vrlo profesionalan a kontakti sa značajnim ljudima, prijateljima i rodbinom, vrlo rijetki i najčešde
specifično šifrovani. Kada smo napravili rezultat na zaštiti tajnih vojnih podataka, komandant i ja smo
analizirali šta mi poduzimamo da dodjemo do značajnih podataka o neprijatelju. Najviše podataka smo
do sada dobijali na osnovu izvršenih izvidjanja neprijateljske 1/o i dubine PZT. To je jedan od najtežih
načina a podaci su bili vrlo uvjerljivi i obično su potpuno potvrdjivani u pripremi ili izvršenju b/d. Moj
prijedlog da formiramo što prije "prislušni centar" sa osnovnim zadatkom prikupljanja podataka o
komunikaciji neprijatelja sredstvima veze i obrade istih u obavještajnom organu, a kasnije i u
operativnom, pretočen je u zadatak meni sa rokom odmah. Četnici su, valjda misledi da ih mi ne
možemo ili ne znamo pratiti, ponekad i otvoreno komunicirali što je nama donosilo bitne podatke i čime
smo se koristili maksimalno. Bilo je puno gnjavaža oko tehničkog opremanja centra, ali se uspjelo,
uglavnom, povlačenjem uredjaja iz brigada. Nažalost, to je bilo najlakše izvodivo jer onim, koji su čuvali
privatne uredjaje a vjerovatno ih nisu kupili ved zalapili, bi čovjek lakše oko izvadio nego uredjaj oduzeo,
a tek da sami daju, nema šanse. Ipak, prislušni centar je počeo funkcionisati a podaci koje smo dobijali su
bili vrlo značajni. To je bila ujedno i kontrola naše komunikacije sredstvima veze a rezultat je bolje
poštivanje naredjenja u vezi s komunikacijom sredstvima veze i maksimalna disciplina na istim, bar kada
su u pitanju uredaji jedinica, brigada.
Predstavnici Ratnog predsjedništva Opdine Višegrad su ubijedili Esada Ohranovida čije su sposobnosti u
ekonomsko-komercijalnoj oblasti vrlo velike, da se pridruži ekipi koja iz hladovine kritikuje rad i kritikom
pokušava dodi do potrebnih poena, a ne nekim značajnijim konkretnim radom. Od konkretnog rada i
djelovanja prema borcima i narodu imali su samo podjele odredjenih paketa hrane i opreme, koji su vrlo
rijetko stizali u Goražde. I u tom radu su pokazivali svoje slabosti, posebno gdje su imall mogudnost da
odaberu svoje miljenike, doušnike, glasače i telale koji de pričati ono što oni kažu, uglavnom, protiv
drugih čestitih ljudi koji su im kao takvi smetali. Ponekad se dešavalo da kategorije ljudi za koje je
namjenski izdvojena pomod ne dobiju, a dobiju prethodno nabrojane, mada su najčešde dobijali u
raspodjeli kao opdina nesto vedi broj paketa. Eto, to Avdiji, Trtetu, Dinetu i ostalima nije bilo dovoljno.
Imali su svi ponekog svog da pripaze. Sve to nije bilo dovoljno podlo pa su neki kao Avdija Šabanovid
onima koji se pobune tražedi svoju pomod (paket i slično) davali odgovore pune ironije i osvetničkog hira
kao što su :
"Neka ti Sejdid da, ti si njegov, eno ti ga, idi njemu, on ima sve, ali ne da. I Hodža, oni su te doveli do
toga, s njima ti je sin i poginuo." Razljudeni i povrijedjeni ljudi su svakako reagovali a neki pribraniji su
davall i ovakve odgovore
"Jeste, oni se bar bore. S tobom je mogao poginuti samo u lopovluku, lopove jedan…” i onda je paket
ostao Avdiji. Tek kada bi neko značajniji intervenisao, Avdija bi se povukao. Prema meni nije ispoljavao
neku hrabrost, a ja se nisam upuštao puno u prepirku. Kratko sam ga u eventualnim situacijama
"šutnuo" od sebe jednom riječju i ozbiljnim stavom.
Eto, u takvu ekipu je ušao Fikret Cocalid a sada i Esad Ohranovid. Hajde, valjda de se korigovati.
10.09.`93. obradovan sam viješdu da je Muaz Hadzid, Goraždanin koga se sjedam po vožnji oklopnjaka u
početku agresije, sa još jedanaest momaka - boraca, stigao bez problema iz Sarajeva, preko Igmana, za
šest dana u Goražde. To je bila još jedna potvrda mogudnosti dolaska manjih pa i vedih jedinica na ove
prostore, ali i odlaska sa istih organizovano ili samovoljno, čega sam se pribojavao. Iz razgovora sa
pristiglim borcima dobijene su značajne informacije o četnicima koje su govorile da oni ne očekuju više
prolaze naših jedinica kroz tako veliku PZT jer to vjerovatno smatraju vedim rizikom ili neizvodivim
zadatkom. Ucrtana je maršuta kretanja. Nijaz Nuhanovid, načelnik obavještajnog organa u IBOG-u je
posebno puno radio na prikupljanju podataka što sam ja shvatio kao želju da pronadje neka rješenja za
ubacivanje jedinica na ovaj prostor i predloži ih meni. U početku je to i bio njegov jedini cilj, ali kako je
više ulazio u maršutu mogudeg puta, tako je sve više razmišljao o svom odlazku. U dva-tri navrata me
pitao kakve su šanse za njegov odlazak do Sarajeva i dobijao odgovore da sada nema objektivno nikakvih
mogudnosti bez velikog rizika da se prodje do Sarajeva, a da ja ne mogu odobriti takav odlazak bez
minimuma sigurnosti. Ustvari, ja sam mogao samo predložiti komandantu Buljubašidu, a on da odobri.
Nijaz Nuhanovid major, aktivno vojno lice, je ponajviše po svojoj želji stigao, krajem '92. u Medjedju sa
izraženom željom da pomogne borcima 1.Svbr da udju u njegov i naš Višegrad. Po dolasku je iskazao
svoje divljenje borcima ali i razočarenje u uslove ratovanja.
Ostavio je porodicu na milost i nemilost sarajevskim okrutnim uslovima života računajudi da de porodici
pomodi i vojne i civilne institucije, bar da preživljava ako ne da žive kao porodice onih koji ratuju tu, u
Sarajevu. Bio sam prisutan više puta kada se razočaran u toku razgovora hvatao za glavu i čudio govoredi
svojoj supruzi:
"Pa je li to mogude Seno?", i na kraju joj poručivao "lzdrži, molim te, ja du odavde probati da se čujem,
završit du to ja. Nemoj mi se sikirati pazi na djecu i čuvaj mi se".
A onda je sa mnom komentarisao kako ništa nisu pomogli oni koji su obedali kako njegova Sena drhti na
pragovima pojedinih njegovih kolega, a oni je i ne prime. On to nije mogao shvatiti. Ovdje gdje je sada, u
jedinici toga nema, ali ne i van jedinice jer ima u svakom žitu kukolja i brzo se zaboravlja dobro mnogih.
Odlazili smo zajedno do komandanta Buljubašida da pokušamo odmah reagovati da se Nijazovoj porodici
i porodicama ostalih starješina koji su ovdje, a čije porodice su u Sarajevu, pomogne bar da ne gladuju.
Uvijek su obedanja bila ogromna, a realizacija mala i to poslije novih intervencija, obično. Nijaz mi je u
Komandi 1.Svbr bio od velike koristi i pomodi. Puno odluka koje sam donosio i sam je pripremao do
nekog stepena, a konačne odluke kritički mudro sagledavao. Često je imao i drugačije mišijenje, što me
tjeralo da preispitam odluku sagledavajudi još jednom sve elemente, odnosno, argumente za i protiv
odluke, što je najčešde poboljšalo istu.
Ostale starješine su se obično brzo složile sa mojom odlukom i zato mi je Nijaz bio posebno značajan.
Sada, kad je na novim obavezama u IBOG-u, ponovo pokušava da dä puni doprinos u radu ali i u
prijedlogu svojih rješenja i kritičkom osvrtu na neka moja bitna rješenja i odluke.” Bolan majci", često je
tako počinjao svoje rečenice uvjeravajudi sagovornika u ono što želi redi, a posebno simpatične su mu
bile gestikulacije rukama dok govori. Nervoza u rukama kada iščekuje cigaretu je takva da čovjek pomisli
da mu ruke trepere, a da prsti poigravaju ritmom koji ni oko ne može pratiti. Svaka moja cigareta koju
sam često ostavljao za njega je bila naša obostrana radost: njegova da je zapali a moja da sagledam taj
ceremonijal oduševljenja. Nije kao ni mnogi drugi imao uslove u Goraždu, a pogotovu u Medjedji, za
život dostojan jednog starješine ni po jednom elementu, od smještaja koji je rješavao kako se snadje do
ishrane. Svaki odlazak na pitu po pozivu mještana za mene on je prihvatao kao dijete obradovan. Nisu ti
odlasci i ručkovi bili česti. Poziva je bilo jako puno, a ja sa svojom ekipom sam prihvatao samo one za
koje sam smatrao da su do kraja iskreni i bez interesa. I takvi su često otkazivani zbog obaveza. Nijazov
brat Rasim Nuhanovid je po pričama svjedoka koji su boravili u Višegradu maja i juna'92. godine ubijen
na dupriji i bačen u Drinu, a Nijaz se još nada da je živ, kao i ja za svoju gluhonijemu sestru Fahriju. Nijaz
se snalazio na razne načine za pranje garderobe sa kojom je oskudjevao i muku mučio da to uvijek bude
čisto, a on čist i uredan. To nisu bile samo njegove muke, ved velikog broja boraca i starješina u brigadi i
IBOG-u. Ovo su samo one značajnije muke koje su Nijaza tjerale da razmišlja, da svjesno rizikuje život i
pokuša otidi do porodice u Sarajevo. Ljudski me jedne prilike upita:
“Možeš li ti zažmiriti dok ja odem, ali du se pozdraviti svakako s tobom", reče i zatrepta očima.
Svaki drugi odgovor osim "mogu" bio je za mene predalek, mada sa vojničkog aspekta griješim, ljudski
aspekt mi je u ovoj situaciji bliži, to je moja slabost. Ali kad ved griješim, upitah ga:
"Mogu li ti šta pomodi" da bar prodje sa manje rizika i manje problema ovo njegovo prijavljeno
dezerterstvo.
"Možeš. Prvo nemoj ovo prijaviti Feridu dok se ja ne javim, akobogda, živ i zdrav, drugo, evo maršute
ako imaš šta predložiti i trede, ako mi šta zatreba hrane i pomagala, eto nisam baš skroman” reče i
nasmija se a onda upita: "Može ili ne može?"
"Ma može, znaš da može, ali daj mi reci ekipu s kim deš idi” upitam ga da se uvjerim koliko je grupa
ozbiljna i spremna za ovakva iskušenja. "E to ni ja još ne znam, radim na tome", - zahvali se, pruži ruku i
reče:
“Ovo je samo za nas, mada znam da je suvišno što to naglašavam" nasmiješi se i slatko zapali pola
cigarete koju je ugasio: nekad prije.
U ovom haosu agresije uništavano je mnogo toga, ne samo surovošdu rata nego i neodržavanjem i
vremenskim nepogodama. Ali, nešto što mi je kao inženjeru šumarstva, profesionalcu, jako teško padalo
je bilo višestruko brutalno i totalno uništavanje ekosistema u šumama direktno, a indirektno i šire. To
što su četnici palili, granatama sjekli, sravnavali motorkama, ranjavali gelerima u cilju uništavanja svega
što nam može pomodi. To sam prihvatao kao njihov zločin u sklopu ukupnog zločina koji čine u bezumlju
istrošenih ideja odbrane ugroženog srpstva i Srba. Naš pojedinačni i organizovani kriminal, pokolj šume
bez reda i poštivanja zakona prirode i zakona ovog društva nisam mogao prihvatiti kao naš, pitajudi se
često jesmo li mi sebi ponekad oni? Je li nas priroda hrani, a evo i brani?
Medjutim, oni kojima su vidici pomudeni kažu:
"Hajde bogati, komandante, svaki dan se gine, ko zna dokle demo preživjeti", bio je najčešdi odgovor, a
ja sam obično odgovarao:
"Ti i ja možda nedemo, ali neko hode, ako Bog da, a bez prirode, bez šume nema života". Tako sam
tjerao ljude da malo razmišljaju prije nego što počnu redom šišati brda obrasla šumom. Na razmišljanja
nekih: Ima šume, ne može je nestati" ja sam uzvradao: “Ima i onakvih kakvi su oni još nažalost puno, i
brzo de joj dohakati." Moja sreda je što ipak posjedujem neki autoritet u ovom narodu pa me svi bar
čestito saslušaju. Lugara, šumara, koji ved obavlja u radnoj obavezi svojih dužnosti, pored ostalih,
čuvanje i zaštitu šume, mnogi i ne saslušaju. Jedinice, brigade i bataljoni, u svojoj logistici imaju često
monopol i sijeku po svom izboru. Kakvi šumari i kakva doznaka u agresiji i belaju, to je zabluda i nekih
komandanata jedinica. Logističar u 1.Svbr im kaže da mu šumar ne dozvoljava da sječe u nekom gore
rejonu drva za brigadu i pita šta da radi. "Uradi ono što oni traže, ispoštuj do kraja proceduru, ne samo
sada ved i ubudude, i nemoj da bude slučajno nekih drugačijih radnji." Bilo mu je potpuno jasno i oko
toga nije više bilo priče. Razmišljajudi o efektima agresije, vrlo često sam dolazio do jednog opdeg
zaključka da se razara sve dobro, ali se u tom razaranju filtriraju i izuzetne vrijednosti ljudi i ujedno gube
ved stečene kod nekih drugih, a kao nikada prije veličaju ideali. Medjutim, mi koji se borimo za spas
golog života ovog naroda i grama ove Bosne ponosne, taj ideal uvažavamo kao najsvetiji, jer nam bez
njega nema ni opstanka. Ideali neprijatelja su prolazni i brzo de izblijediti zato što agresija duže traje.
Našminkani sjaj četničkih ideala blijedi, vremenom ga spira stvarna i surova istina.
SIGO - igre su protekle u pravoj sportskoj atmosferi koja me podsjetila na onu mirnodopsku, u
sportskom centru Ušde u Višegradu, na kome su igrane medjurepubličke omladinske sportske igre, i
kada je prostrani kompleks sportskih terena Ušde bio prepun sporta, druženja i rezultata, a sada se tamo
igraju igre nekih preostalih sportaša, ali sigurno bez duha koji je krasio te mirnodopske igre. Taj duh je
ranjen i teško de preživjeti, a i kad preživi nede potpuno zaživjeti dok budu živjeli oni koji ga raniše. Ekipa
Goražda, kao što se i očekivalo, je bila najuspješnija. Sve drugo sem pobjede u svim ekipnim sportovima
bi doživjeli kao pravi neuspjeh. Imali su naske ekipe gotovo potpunog mirnodopskog sastava, a ostale
opdine su krpile ekipe od onih koji su uglavnom rekreativno igrali neke od sportova. U pojedinačnim
disciplinama je bilo nešto drugačije i malo interesantnije. SIGO igre su tempirane u dane kada se
obilježavala godišnjica oslobodjenja Goražda pa su propratne svečanosti održane u pauzama sportskih
aktivnosti. Program je ukupno bio pretrpan, a kao jedna vidno ispoljena slabost u protokolu
obilježavanja godišnjice, bila je uskradivanje nagrada najzaslužnijim borcima i starješinama, gradjanima i
funkcionerima, kao i institucijama i jedinicama. Razlog je što nisu mogli da se dogovore akteri rezultata i
sadašnji aktualni gradski prvaci. Ono što se iščekivalo kao šlag na sportska takmičenja je bila utakmica
Goraždanski - ostali (IBOG),od početka agresije prva fudbalska utakmica na terenu Radničkog odnosno,
Goraždanskog.
Kao selektor ekipe imao sam i učešda u pripremi iste, posebno u izboru igrača i taktike. Bilo je samo
pitanje koliko demo izgubiti razlike. U ekipi koju sam odabrao, bili su uglavnom bivši fudbaleri klubova sa
Drine iz okolnih gradova, sada uglavnom dobri borci koji nisu navikli da gube. Taktika nije bila ništa
posebno. U početku defanzivna, a kasnije de se mijenjati po potrebi. Eto, tako je sastavljena ekipa, od po
tri-četiri borca fudbalera iz svake brigade, uletjela u vatru u tu utakmicu, kao oni koje de napuniti
golovima i igrom nadigrati ekipa Goraždanskog. Kada je u poluvremenu bio rezultat 0:0 onda se malo
raspoloženje igrača i rukovodstva Goraždanskog promijenilo tako da su u drugom poluvremenu pokušali
što prije postidi gol i eto, to se iskoristilo kao naša šansa. Njihova nervoza im je razrušila koncepciju igre.
To su iskoristili moji igrači i dobili smo utakmicu rezultatom 1:0. Neuporedivo je bilo razočarenje i
gorčina poraza u odnosu na radost i slast pobjede kod igrača dviju ekipa, a meni je to bila dobra osnova
da kasnije sa igračima Goraždanskog, a posebno sa rukovodstvom, imam adut više u sitnim šalama. Da
se sve ovo pokvari 19.09.93. pobrinuli su se četnici artiljerijom ispalivši desetak granata koje su pale u
blizini stadiona na kome su postrojavane jedinice IBOG-a, dodjeljivane odredjene nagrade i nagrade za
najbolje ekipe na SIGO-takmičenju. Eto, četnici su se potrudili da pokažu kako mi još nismo slobodni,
kako nas mogu ometati kada to oni žele i kako znaju gdje se i u koliko sati postrojavamo pa da nas
"pozdrave." A o tome su čuli od nas, jer mi to javno saopdavamo na sva zvona. Bilo je malo panike i
ljutnje odvažnih boraca, želje da se četnicima uzvrati, ali nije, jer to nije naš stil borbe, a i da jeste, ne
možemo se rasipati granatama koje na prste brojimo. Četničko iživljavanje je proteklo bez posljedica, a
nama je to bila još jedna opomena da ponešto ostane samo za nas.
Nijaz Nuhanovid mi u akšam navrati da se pozdravimo, jer on nodas ide na put neizvjesnosti po
sopstvenoj odluci, ide da pokuša pomodi porodici i sebi, ali ne bježi da pomogne Bosni.
Zaželio sam mu sredu a prethodno, ono što se moglo odvojio za puta i sagledao odabranu maršutu
dajudi mu sugestije samo na osnovu kartografskih podataka. Pozdrav je bio muški, bez puno emocija, a
kako se udaljavao niz ulicu i okretao, ja sam prelistavao naše dosadašnje prilike i neprilike i nadao se da
de on ponovo dodi sa oslobodiocima iz Sarajeva, ili mi u Sarajevo. Obedao se javiti čim stigne u Sarajevo.
Javio se 27.09.,93 iz Konjica. Imao je problema u putu i susrete sa četnicima, ali je uspio prodi, što je
najbitnije. Lahnulo mi je i puno me obradovalo.

S pjesmom do slobode

Ono što su četnici činili iznenadnim granatiranjima često je bilo vrlo tragično, a tragedija je bila veda što
su osobe, koje ginu ili ostaju invalidi bile mladje. Njih posmatrači UN-a nisu puno opteredivali. Oni su sva
primirja kršili kada požele, čak su gadjali strogi centar i objekte u kojima su posmatrači UN-a smješteni.
Možda su željeli da ih zaplaše i istjeraju. Naši diverzanti su ponekad morali pokazati da prljavi podmukli
artiljerijski napadi treba da stanu, odlazivši u dubinu POT (privremeno okupirane teritorije), vojnički
izvršivši diverzije i to isključivo na vojne ciljeve. Tada su četnici razmišljali kako i koliko de granatirati.
Ponekad su u gnijevu zbog poraza istresali i više granata, ali znatno češde reakcije u nastavku agresije su
bile strah da im se ne ponovi i ne uzvrati diverzantskim napadom. Mnogo je bilo pravih diverzanata po
hrabrosti, ali vrlo malo školovanih oficira koji su mogli osmisliti i voditi diverzantska dejstva. Medju
najboljim oficirima tog profila bio je Ferid Dizdarevid Dizdar sa kojim sam često razgovarao o tim
dejstvima i našim mogudnostima. Ovih dana me izvijestio da je takvih aktivnosti bilo i da su rezultati
desetak poginulih neprijateljskih vojnika i nešto zarobljenog MTS-a, a da su naši svi živi i zdravi da je
aktivnost izvršena u njegovom kraju u okolini Čajniča. Dizdar je, inače, ulivao svojim stilom rada,
ponašanjem pa i fizičkom pojavom, puno povjerenja borcima a meni je djelovao hladan i tih u običnom
nastupu, ali u borbi je bio brz energičan i razborit. Vrlo stručan rezervni oficir iz okoline Čajniča,
poznavao je izvrsno teren, valjda, kao lovac i zaljubljenik prirode. Vitka stasa, suha lica, djelovao je
iscrpljeno, uvijek više nego što je doista iscrpljen, a mogao je savladati sve fizičke napore samo da
zadatak izvrši. Njegova snaga je nicala iz njegove volje i bitno je da on to odluči uraditi i to je uradjeno.
Po ovom posljednjem je bio prepoznatijiv i cijenjen. Uvijek je imao više dara za napade, a specijalnost su
ipak bili diverzantsko izvidjački zadaci, dok je odbranu kao i veliki broj odvažnih boraca, sa manje volje
prihvatao. Vjerovatno je tražio šansu za sličnu poziciju u borbi sa bliže distance, mada nikada do sada
nije mogao imati niti municiju, niti naoružanje i opremu kao četnici, i što je najbitnije previše je volio
Bosnu i njen narod da bi dozvolio da nestane jednog ili drugog. Durakovid Ramiz, komandant 43.drinske
brigade je uz njega imao sigurnost i svoju korekciju u mnogim elementima, a naročito u prilagodjavanju
suhe vojne teorije ovdašnjoj praksi. U svim težim situacijama Durakovid se oslanjao na Ferida Dizdara što
mu je, u mnogome, olakšalo vodjenje jedinice i to je, čini mi se, znao cijeniti uzvradajudi visoki nivo
poštovanja Dizdaru. Njih dvojica su bili odlična kombinacija za uspješan rad u ovim teškim uslovima.
Potpuno su se dopunjavali. lpak, neke razlike su postojale, ali su bile po strani i ispoljavane su vrlo
rijetko.
Dizdar je kao borac i komandant dolazio u vrlo kritične situacije, ali je iz istih izlazio ponekad uz lakša
ranjavanja. Sada ponovo pokušava da pripremi nova dejstva u svom stilu, ali da ih ukomponuje zajedno
sa dejstvima ostalih jedinica shodno zadacima dobijenim na sastanku načelnika štabova brigada, a po
naredjenju komandanta IBOG-a. Bilo je medju oficirima starješinama koji su zauzimali i mjesta
komandanata brigada, onih koji su još kao da je'92. i početak agresije govorili:
"Nemojte da diramo četnike, oni de nas napasti ako ih diramo, a ako ne, onda možda i nede."
Dizdar, Klinac, Zenga, Zaim, Ferid Buljubašid, Zakir, Hodža Zaim Kustura, Drljevid, velika vedina starješina
i ja smo bili razočaraiii takvim razmišljanjima i takve komentare smatrali neozbiljnim. Pa zar smo ih dirali
napadali i ubijali prije nego što su počeli sa agresijom.
Često sam u obilasku ranjenika doživljavao da propratim operacije. Ponekad nisam znao ni ime borcu,
ali sam sa njim preživljavao svu njegovu muku ostajudi dugo u nodi da bih pomogao svojim prisustvom
da preživi. 25.09.`93. sam slučajno svratio Kemi Korjenidu i poslije takvih operativnih zahvata vidio
njegov veliki premor i premor kolega ljekara. Želio sam ih iznenaditi i počastiti, ali nisam imao ni kahve, a
ni cigareta. Doktor Korjenid je čovjek sa kojim sam mnogo puta do sada razgovarao, koji me uvijek tako
srdačno i toplo primao i ponekad pozivao da čuje šta ja mislim o situaciji obično kada je bilo kritično ali i
da ispričam o uspjesima u bitkama koje smo vodili a ja komandovao. Znao je insistirati da dodjemo kod
njega obično Prle i ja i u miru o svemu porazgovaramo, uz dobar ručak. Sada, taj moj doktor sav
iscrpljen, reče dječački:
“Za kahvu i pravu cigaru bih dao sve sada, vratila bi me u život." Rekao sam mu da žurim kudi i da demo
se vidjeti sutra, odnosno danas popodile jer je ved bilo oko 1 poslije ponodi. Otišao sam do Kema
Kuljuha, uglednog Goraždanina, i rekao da mi za obraz treba, a on me je pogledao i prokomentarisao:
"Za tvoj obraz Kemo ima kutiju Marllbora i kesicu kahve" bijaše brzi odgovor.
"Kako da se zahvalim?" upitah.
"Ti si se ved zahvalio" odgovori i pozva me da sjednemo, a znao je da žurim.
"Hvala, žurim, vidimo se", rekoh i pravo u bolnicu a doktor Kemo se iznenadi i komično upita:
"Šta si zaboravio?" "Da nisi doš'o zbog neke od ovih sestara?"
"A znaš ti dobro doktore da ja nisam od tog posla," odgovorih mu što sam ozbiljnije mogao, a on se
nasmija i dodade:
„Vi komandanti nijedan niste, samo su doktor Kemo i ostali doktori. Obradovao sam ga, a i njegovu
ekipu, tako da su bili kao djeca radosni. Uspijeli su savladati umor i ostali da gustiraju svoju iznenadnu
pravu kahvu i pravi Marllboro.
Ono što je 26.09.93. pobudilo moju nešto vedu pažnju, a i mnogih gradjana Okruga Goražde, to je bio uz
pomod UNPROFOR-a organizovan odlazak poslanika na sjednicu Skupštine u Sarajevo. Otišao je i Cocalid
Fikret, vjerovatno po zadatku i dogovoru, a Nijaz Nuhanovid je morao nogom i to sa glavom u torbi.
Bitnije od svega ostalog je bilo to da de ljudi, poslanici iz Goražda, konačno imati priliku da kažu šta se
dešava u goraždanskom paklu a to de, nadam se, uozbiljiti svjetske sile da Goražde u okruženju ne bude
klaonica po njihovom odobrenju ili pred njihovim očima. Narod je to ovako komentarisao: Što ode onaj i
oni i šta de on pričati i koga de predstavljati." Kao da su htjeli odabrati nekoga ko de govoriti po tabijatu
tog naroda, ali to ne pije vode i nede još piti, bar dok je ovo okruženje.
Povratak ekipe je uslijedio za nekoliko dana, ali Cocalic Fikret se nije vratio, što je uzburkalo Ratno
predsjedništvo Opdine Višegrad, a malo i narod, pa je bilo različitih komentara. Sepo, Abdel i Esad
Ohranovid su tražili da razgovaramo o novijim momentima nakon dolaska ekipe iz Sarajeva, što sam
zajedno sa Hodžom prihvatio i dobio puno vrlo značajnih informacija, a pitao sam samo: "Da li ima
namjera da se u Goražde upute značajnije jedinice i MTS ili deblokira Goražde i kako"? Odgovor je bio:
“Ima, ali ne znamo kada i kako." Jebaji ga, ko da mi ništa niste rekli", reče Hodža Zaim Kustura i nastavi
rondati u svom stilu. Ja sam ovo još jedno obedanje i najavu prihvatio s puno rezerve. Sa predstavnicima
MUP-a Goražde smo povremeno održavali sastanke Ferid Buljubašid i ja, a povremeno i ostali članovi
Komande IBOG-a i razmatrali mogudnosti zajedničkog djelovanja u savladavanju nekih bitnih problema.
Jedan od jako naglašenih problema koji su pravili borci iz svih brigada, a ponajviše iz 1.Svbr bio je upad u
stanove, prazne, poluprazne ili napuštene kude bez ikakvih papira, rješenja. Predstavnicima MUP-a su
pristizale žalbe, uglavnom na Višegradjane. Kada bi intervenisali ili izvršili uvidjaj službena lica su na
pitanje, što ste uselili ili što ste provalili, dobijala odgovor gotovo identičan od svih a to je: "Reko Sejdid
da provalimo ili da uselimo", i onda se tu priča završavala.
Sada se predstavnici MUP-a pitaju jesam li ja to stvamo rekao svima i zašto, ako jesam, i njih nisam
službeno obavijestio o tome. Bilo je slobodnijih, pitanja zašto podržavam nered i to bi odguralo do
optužbi vedeg stepena da nisam prekinuo i rekao da su se ljudi snašli, zloupotrijebili moje ime, ali da ih
ipak ne treba šutnuti na ulicu ved nadi rješenje, kao i to da sam svima koji su me pitali rekao da probaju
potpuno legalnim putem i da du im pomodi u takvom postupku, a ako bude problema da, izvjeste,
Komandu ili svog pretpostavljenog. Dugo su ova pitanja rješavana a Višegradjani nosili zvono provalnika
u stanove pa i ja u ime Višegradjana, odgovoran ili neodgovoran. Rješenje ovog i sličnih problema
dogovoreno je zajedničkim angažmanom MUP-a i Komande IBOG-a, ali ja sam ostao onaj koji sugeriše, ili
čak i omoguduje provalu, štitedi one koji provaljuju u stanove i kude, najčešde prazne i najčešde čuvane
za one koji su, eto, otišli pa de se vratiti i dobro zahvaliti svojim čuvarima. Njihove kude i stanovi bi
trebali biti skuplji, do sada je to bilo tako, od spasa života. Složili smo se da te kude i stanovi budu legalno
useljeni što prije, uz potpunu proceduru i poštivanje propisa, a naročito prava na ličnu imovinu. U Beridu
je, u organizaciji 1.Svbr i nekolicine entuzijasta, Sabahete, Berija, Bahre, Ministra i ostalih, pripremljen
muzički koncert pod nazivom: "S PJESMOM DO SLOBODE". Koncert je protekao u dobrom raspoloženju,
a trajao je puno više od predvidjenog vremena. Svaki skup muzičara, svaka fešta je za mene bila još
jedno sjedanje na rahmetli Adema-Adija. Vedina muzičara su bili njegovi prijatelji i neizbježna tema su
bila sjedanja na predratna druženja, a kada se priča završi ostajao sam u svojim razmišljanjima i svom
bolu. Šta bi bilo da nisam ostao u Goraždu? Šta bi bilo da sam rekao Adiju da ne dolazi ovamo? Bio bi živ.
Na kraju, riječju sudbina, samo malo ublažim krivicu ali ne i tugu.

Zaja se vratio

Puno radosti je donijela informacija da je ovih dana na prostore goraždanske slobodne teritorije stigao
Zaim Imamovid. Osjetilo se u narodu da je vedriji, veseliji pa čak i živahniji, i svuda se pričalo o dolasku,
ponegdje pridodajudi kako je došao sa jednom jakom jedinicom i kako ima namjeru deblokirati Goražde
odmah i još mnogo vrlo nerealnih želja je pretočeno u Zaimovu namjeru. Lično sam se jako obradovao
znajudi snagu autoriteta, sposobnosti i mogudnosti Zaje. Evo šanse da se malo trgnemo iz ove uspavanke
koju su nam četnici napakovali poslije ofanzive na Medjedju. Pitao sam se: "Gdje je Zaja, što ne dolazi u
Goražde?", zvao Komandu 1.drinske brigade, a odgovor mi bi malo nonšalantan: "Dodi de dok se odmori
dva-tri dana". Poznajudi Zaju, nisam mogao povjerovati da nede, koliko god bio umoran, prvo dodi u
Goražde i u Komandu IBOG-a. jer on je pravi profesionalac. Medjutim, eto nešto sam previdio. Neki ljudi
su se potrudili da ga napumpaju sa puno loših informacija o tome kako je on odbačen i kako se tamo
neki komandanti šepure po Goraždu uz još puno bljuvotina lične prirode. Sa Zaimom je došao i Emin
Imamovid koji je bio bezbjednjak u IBOG-u do odlaska, aprila '93. godine. Dobar dio dezinformacija je
kolao o njemu, tako da se stvorila atmosfera da zvanične vojne, a naročito civilne strukture, ne žele
prihvatiti Zaima. Oni koji su pričali ovakve bljutave priče, koji su potrčali na "muštuluk" su ostali vrlo blizu
Zaima u narednom periodu kao vjerni fasifikatori i najvedih istina. Bilo je u toj ekipi i čestitih ljudi koji, ili
su dutali ili su bili neuvjerljivi, bar u početku: Mujo Pestek, Nihad Klinac, Dževad Adžem Oskar, Edo Fejzid,
i ostali. Ipak, Zaja je došao nakon dva-tri dana na sastanak u Komandu IBOG-a i vidno rezervisan dao
neke svoje prijedloge i mišljenja, dosta tvrdo, gotovo naredbodavno. Taj stil se nimalo nije dopao
komandantu Feridu, a ni meni, ali računali smo da je to prolazno kao i odredjena, ved primjetna, distanca
prema Feridu naročito ali i prema meni Dervi Harbinji, Ekremu Veljanu, Himzi Selimovidu i ostalima iz
Komande IBOG-a. Na sijelima koja su organizovana u užem sastavu bistrila su se ved bitna pitanja, a Zaji
dodvoravali mnogi sa ciljem da, eto, oni pomognu da se neko promijeni i da Zaju zastite. Pa od koga,
kada njega svi borci, starješine i cio narod, vole i cijene dovoljno da niko ne pomisli ništa ružno, a kamoli
učini?! Ovih dana, dok su ta sijela održavana, pokušavao sam biti više uposlen u brigadi što mi je
omogudilo da ne slušam razne uglavnom "šuplje" priče, o tome kako Zaja želi ovo ili ono i slično. Nadam
se da demo mi sjesti i dobro razbistriti sve ozbiljno što se želi promijeniti na ovom prostoru, a duboko
sam uvjeren da Zaim želi najbolje ovom kraju i ovom narodu. Puno je volio Drinu i po povratku je iskazao
je oduševljenje ljepotom svog rodnog kraja. Znao se družiti i biti neprimjetan, a katkad i oduševljavati
društvo. Ipak, sport je, čini se, najviše volio i bio je, pravi sportski tip i na Akademiji, a kasnije u službi u
bivšoj JNA u Vipavi, Sloveniji puno puta pokazao da je bez premca u nekim vojničkim sportskim
disciplinama. Svojom brzinom, a bogami i tehnikom, lomio je protivnike i u fudbalu koji je vrlo često
igrao. Često smo razgovarali i o njegovoj porodici, o problemima da se konačno smjeste i dobiju status
izbjeglica. Volio je puno svoju suprugu Sutku, sinove Ernesta i Denisa. Ponekad smo zajedno sjedili u
centru veze IBOG-a. Kada bih sa njim razgovarao, iskazivao je puno jednostavne topline i ljubavi prema
svojoj porodici. Volio je i pjesmu, ali ne tako puno da pjeva koliko da sluša i uživa. Eto, sada takvog Zaima
neko želi preusmjeriti i naznačiti da on ima onih koji mu podvaljuju, ili možda još i teže. Doduše, neki
ljudi iz civilnih struktura Okruga i Opdine nisu oduševljeni ni Zaimom. To mogu biti oni koji ničiji dobar
rezultat, a pogotovo autoritet, ne vole. Njih je, sredom, jako malo.
O kadrovskoj problematici se ponajviše razgovaralo na puno narednih sastanaka Komande IBOG-a.
Iznošeni su razni prijedlozi koji su bili vrlo približni jedan drugom. Ferid Buljubašid je predlagao da on,
Veljan i Dervo odu, a da ostale starješine budu rasporedjene kako se dogovorimo, respektujudi svaki od
elemenata. Čini se da je Zaimovo insistiranje na prejedlogu da Emin Imamovid bude bezbjednjak u IBOG-
u bilo nešto naglašenija kočnica za naš ukupni dogovor i usaglašeni prijedlog, ali tu nije tačka. Prijedlog
mora biti potpuno podržan i od civilnih struktura. E, tu su stvoreni odredeni principi koje je bilo poteško
riješiti. O mišljenju predstavnika civilnih organa bilo je puno polemike i pitalo se ko tu sve daje mišljenje.
Konstatovano je da tu nisu mišljenja samo predsjednika Opdine i Okruga Goražde.
Pod vatrenim goraždanskim nebom svoje mjesto je tražila i vrlo rijetka preostala divljač koja rat nije
razumjela i kojoj je on donio mnogo novih neprijatelja. Pored granata mina, požara i vremenskih
nepogoda sada je svaka puška postala potencijalni neprijatelj zečeva, srna, lisica, divljih svinja, medvjeda
i ostalih divljih životinja koje nisu uspjele pobjedi sa ove, za njih užarene plate. Lovci koji su istinski
zaljubljenici lova bili prije agresije su pokušali uticati na sve koji se iživljavaju prema divljači, ali su imali
malo uspjeha. Jednostavno, odgovor lovokradica je bio: "Nemamo šta jesti." "Imaš ti da nam daš?""Mi
mesa nismo vidjeli godinu dana" i slični. Delegacija Lovačkog društva Goražde u sastavu: Ramiz
Drakovac, Rizo Dacid i Rasim Mirvid je od mene tražila da učinim što mogu da se vojska ne bavi
krivolovom, mada znaju da je to vrlo teško regulisati, a tek kontrolisati i suzbijati krivolov. Ono što sam
obedao bilo je da demo informisati u sklopu informisanja boraca o štetnim posljedicama krivolova, a
oružje smjestiti u oružanje jedinica i da tako očekujemo mnogo manje problema oko upotrebe oružja
izvan boračkih zadataka.
25.10.’93. je ispradena grupa starješina koja je dala veliki doprinos u odbrani naroda i slobodne teritorije
u kojoj su bile vrlo sposobne starješine od kojih se, iz različitih razloga, opraštamo, nadam se, ne na
dugo. Teško sam prihvatio da toliko starješina u ovim teškim i složenim okolnostima napušta Goražde, ali
nisam mogao spriječiti nikoga, jer svi oni su imali vrlo značajne razloge. Ono o čemu sam razmišljao i što
je ukupno uzrokovalo nestrpljenje ovih starješina i ubrzalo odlazak, je neuredjivanje kadrovske strukture
u IBOG-u i brigadama, kao prvo, a drugo i uticaj pada prostora Medjedje i Ustiprače.
Odlazi general Gamal, čovjek koji je iskazivao ogromnu želju da pomogne Bosni, a svoj život stavljao na
kocku odmah po dolasku u Medjedju, izlazedi sa mnom u izvidjanja u medjuprostore sa željom da
učestvuje u pripremi dejstava ka Višegradu krajem maja '93. ali četnici nas preduhitriše. Trebalo je vidjeti
njegova razočarenja što pomod iz Goražda ne stiže u Medjedju. Nisam ga mogao puno razumjeti, a
govorio je odlično engleski, ali ja prevodioca nisam imao. Ono malo što sam uspio razumjeti bilo je
izrečeno energično pitao se zašto komandant Ferid ne pošalje pomod, šta on misli, zna li on šta se ovdje
dešava, i sl. Znao je Ferid šta se dešava, ali nije general znao naše slabosti. Ferid je često morao moliti da
se nešto završi ili naredjivati više puta isto jednoj jedinici, a onda, kada to ista ne izvrši, drugoj koja hode.
Ta druga je vrlo često bila 1.SVbr. General Gamal je sebi pojasnio situaciju u toku svog boravka i
vjerovatno ima namjeru da istu prezentira u Sarajevu.
Zahvalio sam se u ime boraca, i u svoje ime, prvo njemu a onda i ostalim starješinama koje nas
napuštaju. Zenga je, takode, došao da ide u Višegrad, da udjemo zajedno. On i general su bili zadovoljni
pripremom odluke kao i idejom koju sam im prezentirao. Zenga je sebe ved vidio u gradu dok je
razgledao odluku na karti, ali eto, sada se vrada. Malo je nezadovoljan ukupnim stanjem. On ima i neke
lične planove sa svojom bududom izabranicom, nekom Amerikankom koju nisam imao priliku upoznati,
ali kažu da je jako zgodna. Zenga je izgubio brata u Holijacima, a babo mu je u zatvoru kod četnika u
Višegradu. Očekuje razmjenu i ima snage, hrabrosti, znanja i iskustva. Vrlo je hladan, a kad plane sijevne
i ne zaustavi se. Uvijek je držao metak u cijevi i ukočen pištolj. Bio je u sebe puno siguran. Želio sam da
zajedno dejstvujemo, ali eto, on odlazi. Još jedan vrstan oficir na koga bar ubrzo ne mogu računati da
preuzme dio moje odgovornosti, ili neku od brigada, Rašid Sobo, koji nije planirao idi, ali situacija poslije
Zaimovog dolaska se promijenila i to je ubrzalo njegov odlazak. On je iz grupe koja odlazi, najviše boravio
sa mnom u jedinici, mijenjao me, preuzimao dobar dio obaveza i izvršavao dosta dobro i vrlo korektno.
Izgledao je kao dječak vrlo velikih sposobnosti. Imao je i porodičnih problema, poput Nijaza Nuhanovida,
i to je ubrzalo odlazak. Za njega sam se nadao da ce najbrže dodi ponovo u Goražde. Veljan Ekrem,
potencijal u oblasti logistike, nenadmašan u IBOG-u, vjerovatno i šire, visok, vitka stasa, malo sporih
pokreta i ekavskog prihvadenog u toku službovanja u bivšoj JNA. Čovjek odličnih ideja i zamisli, ali slabe
upornosti i nešto manje odgovoran nego što treba da sačuva svoj profil i potencijal. Višegradjanin po
rodjenju i on je čekao priliku da udje u Višegrad. Sam se ponudio da lijepo nacrta kartu odluke za b/d
prema Višegradu, i nacrtao je, ali džaba. Dervo Harbinja, kao i prethodni, izuzev Zenge, oficir-
profesionalac, moj dalji rodjak koga sam upoznao u toku agresije, dobrih karakternih osobina i vrlo
odgovoran. Brzo pukne, ali se brzo i vrati. Vrlo je temperamentan. Ide, jer je osjetio da je vrijeme, a ima i
privatnih razloga. Sada smo puno, slabiji ali se nadam da de nastup ovih starješina u Sarajevu biti uvjerljiv
u prezentiranju situacije u zoni IBOG-a te da de se na ovaj prostor uputiti značajnija pomod u ljudstvu i
naoružanju, a naravno, i dodatni starješinski kadar. Pitao sam u nekoliko navrata Ferida Buljubašida:
"Zašto dozvoljavate da idu sve ove starješine i zar baš svi moraju?"
Slegnuo je ramenima, otpuhnuo ljutnju iz sebe, i rekao:
"Izgleda moraju" i nastavi: "Priča svakog od njih je prejaka i uvjerljiva da bih ih ja zaustavio, a ovo što
ovdje imaju je prekipilo kod svih i svi su neupotrebljivi. Na silu ne ide, a njihove odluke su čvrste. Želiš li
ih ti zadržati?" upita me s kritičkim pogledom.
"Hodeš li da pokušaš? Izvoli", rafalno je izrekao sve.
"Znaš da nedu, ako se ne dogovorimo, a znaš i da sam oštar i principijelan ako nešto želim, i na kraju
znaš da ovo smatram velikim gubitkom, ali idemo dalje", malo ljutito sam uzvratio. U sebi sam mislio da
još mnogo toga kažem Feridu od toga da je popustljiv, preblag, da komanduje vrlo emotivno i da ima
slabosti prema tim ljudima kao i to da de nam se sve brzo obiti o glavu. Želio sam uputiti i jaču kritiku,
otvoriti se potpuno, ali uvidio sam da je on jako potresen tim odlaskom i da ne bi bilo dobro da se sada
uzrujava jer je potpisao dozvole. Ljudi odlaze, nema popravke, ostaju kajanje i samokritika. Primijetio
sam, mada to nije htio redi, da bi on vrlo rado sa ekipom i da mu je teško što ostaje bez onih njemu
bližih, a poželio je i porodicu ali....
Na godišnjici formiranja 2/31 DUB (vitkovidkog bataljona), učestvovao sam u sportskom dijelu programa
kao član fudbalskog tima 1.Svbr. Turnir je jako dobro organizovan, a nastupile su ekipe svih brigada i
ekipa 2.bataljona 31 .drinske udarne brigade. Ovaj naziv "udarna" me uvijek podsjedao na radne akcije i
radne brigade koje su rezultatom dobijale taj epitet i to priznanje. Igralo se na travnatom terenu FK Azot
u Vitkovidima, što je bilo prava atrakcija poslije mnogo igranja na betonu. Ekipa 1.Svbr je osvojila prvo
mjesto, dobila nagrade i pehare, a meni je ostao u sjedanju jedan volej-udarac, silovit i neodbranjiv, sa
nekih dvadeset pet-trideset metara kojim je Ramga oduševio gledaoce, a mi poveli sa 2:1 u finalu protiv
ekipe 31 .DUB koja je očekivala da de lagano dobiti ovo finale. Konačan rezultat je bio 3:1, a ja sam igrao
jedno poluvrijeme. Na zajedničkoj večeri,povodom godišnjice Drugog bataljona 31.DUB, smo
obaviješteni da je Zaimov šurak poginuo. Zaja je otišao, mi smo ostali, ali drugačijeg raspoloženja. Momci
iz moje ekipe su se, ipak, dobro provodili i znali da proslave pobjedu.

Kraj prvog dijela (Prva knjiga)

SKRADENICE

b/d borbena dejstva
CSB centar službi bezbjednosti
DIG diverzantsko-izvidjačka grupa
DIJ diverzantsko-izviđačka jedinica
IC infracrveni uredaji za nodno osmatranje
IDC izvidjačko-diverzantska četa
LARV PVO laki artiljerijski vod protiv vazdušne odbrane
l/o linija odbrane
M/48 model puške
MB minobacač
MG-ovka puška za izbacivanje granata manjeg dometa
MTS materijalno tehnička sredstva
MOB Muslimanska oslobodilačka brigada
MUP Ministarstvo unutrašnjih poslova
NRC Nastavno-regrutni centar
NS načelnik Štaba
OB oslobodilačka brigada
OČ Oslobodilačka četa
PAM protivavionski mitraljez
PASP 7/9 poluautomatska snajperska puška mm
PAT Protivavionski top
PM M/53 puškomitraljez. model 53
PM M/72 puškomitraljez, model 72
PT-mina protivtenkovska mina
PP-mina protivpješadijska mina
POT privremeno okupiranih teritorij
RB ručni bacač
RIK rukovodenje i komandovanje
RPG ručni bacač raketa
SUP Sekreterijat unutrašnjih poslova
TO Teritorijalna odbrana
VBR Višecjevni bacač raketa
VES vojno-evidenciona sposobnost