You are on page 1of 465

1

POKOJNI MATTIA PASCAL
(Roman)

Naslov izvornika
IL FU MATTIA PASCAL
(u: Luigi Pirandello, Tuni i
romunzi)

I. UVODNA NAPOMENA


Jedna od malobrojnih stvari
koje sam pouzdano znao, dapače
možda i jedina, bila je ova: zovem
se Mattia Pascal. Njome sam se
obilato koristio. Kad god bi se koji
od mojih prijatelja ili znanaca
pokazao toliko maloumnim te
došao k meni po neki savjet ili
prijedlog, slegnuo bih ramenima,
zažmirio i odgovorio mu:
- Zovem se Mattia Pascal.
- Hvala, dragi. To znam.
- I čini ti se malo?
Ni meni se, istini za volju, nije
činilo mnogo. Ali tada još nisam
znao kako je ne znati čak ni to; ne
moči više, ustreba li, odgovoriti kao
prije:
2

- Zovem se Mattia Pascal.
Netko će me (jer to je
najlakše) izvoljeti sažalijevati, kad
zamisli ljutu bol nesretnika kojemu
se dogodi da iznenada otkrije ...
ukratko, ništa: ni oca, ni majke, ni
što je bilo, ni što nije bilo, a izvoljet
će se također (što je još lakše)
sablazniti nad pokvarenim običa-
jima, nad porocima i tužnim
vremenima koja nedužnom
nesretniku mogu prouzročiti toliko
nevolja.
Dobro, samo neka izvoli! Ali
dužnost mi je upozoriti ga da se
zapravo ne radi o tome. Mogao bih
ovdje, odista, u rodoslovnoj tablici
izložiti podrijetlo i potomstvo svoje
obitelji i dokazati ne samo da sam
poznavao svoga oca i majku nego,
daleko unatrag, svoje pretke i
njihova ne baš uvijek hvalevrijedna
djela.
¶Pa što onda?
Evo: moj je slučaj mnogo
čudniji i drukčiji, toliko drukčiji i
čudniji da ga se spremam
ispripovjediti.
3

Otprilike dvije godine bio
sam ne znam da li više lovac miševa
ili čuvar knjiga u biblioteci koju je
neki monsignor Boccamazza
godine 1803. ostavio na samrti
našoj općini. Taj je monsignore
očigledno vrlo slabo poznavao ćud
i navike svojih sugrađana; a možda
se i nadao da će njegova zadužbina
s vremenom i blizinom u njihovim
dušama užeći ljubav prema učenju.
Dosad je, mogu posvjedočiti, nije
užegla: kažem to u hvalu svojih
sugrađana. Za taj se poklon općina,
dapače, pokazala Boccamazzi tako
malo zahvalnom da mu nije htjela
podignuti ni poprsje, a knjige je
godinama ostavila nabacane u
nekom golemom vlažnom skla-
dištu odakle ih je poslije, možete
zamisliti u kakvom stanju, izvukla i
smjestila u zabačenu crkvu Majke
Božje od Milosti, koja je, ne znam
zašto, bila obesvećena. Tu ih,
posve nerazborito, za nadarbinu i
kao neku sinekuru, povjeravaše
pokojem besposličaru s dobrim
vezama koji će, za dvije lire
dnevno, gledajući ih, ili ih uopće ne
4

gledajući, po nekoliko sati
podnositi zadah plijesni i stareža.
Takva sudbina zadesi i mene.
Već prvoga dana počeh toliko malo
cijeniti knjige, bile one tiskane ili u
rukopisu (kao neke vrlo stare
knjige u našoj knjižnici), te ne bih
nikada i nipošto počeo pisati kad
ne bih, kao što rekoh, svoj slučaj
držao odista čudnim i dostojnim da
posluži kao pouka kakvom
radoznalom čitaocu, koji bi
slučajno, da se konačno ispuni
stara nada one dobre duše,
monsignora Boccamazze, dospio u
knjižnicu kojoj ja ostavljam ovaj
svoj rukopis, ali uz obvezu da ga
nitko ne smije otvoriti prije nego
što proteče pedeset godina nakon
moje treće, posljednje i konačne
smrti.
Jer zasada sam (a sam Bog
sveti zna kako me to boli) već
umro, jest, dva puta, no prvi put
zabludom, a drugi put ... čut ćete.


II. DRUGA NAPOMENA (PREMISA)
5

UMJESTO ISPRIKE


Ideja ili, točnije, savjet da
pišem došao mi je od mojega vele-
časnoga prijatelja don Eligija
Pellegrinotta koji sada čuva knjige
Boccamazzine knjižnice. Njemu ću
povjeriti rukopis čim bude dovršen,
ako uopće ikada bude dovršen.
Pišem ga ovdje, u
obesvećenoj crkvici, pri svjetlosti
što mi dolazi od svjetiljke na kupoli,
ovdje u apsidi koja je namijenjena
knjižničaru i odijeljena niskom
ogradom od drvenih stupica, dok
don Eligio stenje od muke pod
zadaćom, što ju je junački uzeo na
se - da unese malo reda u ovu
pravu zbrku knjiga. Bojim se da
posao neće nikada privesti kraju.
Nitko se prije njega nije pobrinuo
doznati, bar okvirno, pregledavši
letimično hrbate knjiga, kakve je to
knjige onaj monsignore poklonio
općini; držalo se vjerojatnim da se
sve, ili gotovo sve, bave vjerskim
pitanjima. Pellegrinotto je na svoje
veliko zadovoljstvo otkrio vrlo
6

veliku raznolikost u sadržajima
monsignorove knjižnice; a kako su
knjige uzimane tu i tamo u
skladištu i slagane onako kako su
kome dolazile pod ruku, zbrka je
bila neopisiva. Među tim su
knjigama, uslijed susjedstva,
nastala nadasve čudna
prijateljstva. Don Eligio
Pellegrinotto reče mi, na primjer,
da se nemalo namučio kako bi od
neke vrlo raspojasane rasprave O
umijeću vođenja ljubavi u tri knjige,
Antuna Muzija Porra iz godine
1571., rastavio Život i smrt
¶Faustina Materuccija,
benediktinca iz. Polirana kojega
neki zovu blaženim, životopis izdan
u Mantovi 1625. godine. U vlazi su
se uvezi dviju knjiga bili bratski
zalijepili. Valja naglasiti da se u
drugoj knjizi one raspojasane
rasprave naširoko govori o životu i
pustolovinama brade redovnika.
Mnogo je čudnih i vrlo
zabavnih knjiga don Eligio Pellegri-
notto, provodeći cijele dane na
dimnjačarskim ljestvama, otkrio po
policama knjižnice. Kad god bi
7

našao neku, otmjeno bi je s visine
bacio na veliki stol koji je stajao na
sredini; crkvica bi odjeknula, digao
bi se oblak prašine od kojega bi
prestrašeno pobjegla dva-tri
pauka; ja bih dotrčao iz apside i
prekoračio ogradu; najprije bih
onom istom knjigom potjerao
pauke s prašnjavog stola, zatim bih
otvorio knjigu i uzeo je listati.
Tako sam, malo-pomalo,
zavolio slična štiva. A don Eligio mi
kaže da bi mojoj knjizi kao uzor
morale poslužiti ove koje on
pronalazi u knjižnici, da bi ona,
naime, morala imati njihov naročiti
okus. Ja sliježem ramenima i
odgovaram mu da to nije posao za
me. A priječe me i drugi razlozi.
Sav oznojen i zaprašen, don
Eligio silazi s ljestava i odlazi
udahnuti malo zraka u vrtiću što ga
je nekako uzgojio ovdje iza apside i
uokolo ga ogradio granjem i
koljem.
- E, moj velečasni prijatelju -
kažem mu ja, sjedeći na zidiću,
oslonivši bradu na dršku štapa, dok
se on bavi svojom salatom -
8

današnje mi se vrijeme ni u snu ne
čini više pogodnim za pisanje
knjiga. U vezi s književnošću, kao i
u vezi sa svim ostalim, moram
ponoviti svoj uobičajeni pripjev:
Proklet bio Kopernik!
- O, o, o, kakve veze s time
ima Kopernik?! - uzvikuje don Eli-
gio, uspravljajući se, zažarena lica
pod velikim slamnatim šeširom.
- Ima, don Eligio. Jer kad se
Zemlja nije vrtjela...
- Zaboga! Ona se uvijek
vrtjela!
- Nije istina. Čovjek to nije
znao, pa je bilo kao da se i ne vrti.
Za mnoge se ljude ni danas ne vrti.
Rekao sam to nedavno nekom
starom seljaku, a znate li što mi je
odgovorio? Da je to dobar izgovor
za pijance. Uostalom, ni vi,
oprostite, ne možete dovesti u
sumnju da je Jošua zaustavio
Sunce. No pustimo to! Kažem, kad
se Zemlja nije vrtjela, a čovjek je,
odjeven kao Grk ili Rimljanin, bio s
njom u takvom skladu, sebe tako
uzvišeno doživljavao i toliko uživao
u vlastitom dostojanstvu, e onda
9

se, držim, moglo doista svidjeti
potanko pripovijedanje, puno
dodatnih pojedinosti. Ne čitamo li
u Kvintilijanu, kako ste me vi učili,
da povijest ima pripovijedati, a ne
dokazivati?
- Ne poričem - odgovara don
Eligio - ali istina je i to da nikad nisu
pisane knjige tako potanke, dapače
sitničave, sa svim najskrovitijim
pojedinostima, kao od onog
vremena otkako se, po vašim
riječima, Zemlja počela vrtjeti.
- Pa dobro! Gospodin grof
ustade rano, točno u pola devet...
Gospođa grofica odjenu ljubičastu
haljinu s bogatim ukrasom od čipke
oko vrata... Mala je Tereza umirala
od gladi... Lukrecija je ginula od
ljubavi... O Bože sveti! Što se to
mene tiče? Ne nalazimo li se na
nevidljivom malom zvrku kojemu
je tračak sunca velika žega, na
zrncu pijeska koje je poludjelo pa
se okreće ne znajući zašto, ne
dolazeći nikad k cilju, kao da uživa
u tom okretanju kako bi nama bilo
sad malo toplije, sad malo hladnije
i kako bismo, često svjesni da smo
10

počinili niz malih gluposti, umrli
nakon pedeset-šezdeset okretaja?
Kopernik, moj don Eligio, Kopernik
je nepopravljivo upropastio
čovječanstvo. Mi smo se već svi
malo-pomalo prilagodili novome
shvaćanju o svojoj beskrajnoj
sićušnosti u svemiru, prilagodili se
tomu da se, štoviše, smatramo
posve ništavnima usprkos svim
našim lijepim otkrićima i izumima,
pa kakvu da onda vrijednost
pridajemo vijestima, neću reći o
našim zasebnim nevoljama, nego i
o općim nesrećama? Naša je
povijest postala povijest sitnih
crvića. Jeste li čitali o onoj
katastrofi na Antilima? Ništa.
Zemlja, sirotica, umorna od okre-
tanja, kako kaže taj poljski kanonik,
bez ikakve svrhe, nestrpljivo se
trgnula i izbacila nešto vatre na
jedna od tolikih svojih usta. Tko zna
što je u njoj pokrenulo toliku žuč!
Možda glupost ljudi koji nisu nikad
bili tako dosadni kao danas. To je
sve. Nekoliko isprženih crvića. I
guramo dalje! Tko još o tome
govori?
11

¶Ipak, koliko god se
naprezali u svojoj okrutnoj nakani
da rastrgnemo, da uništimo
opsjene koje nam je brižna priroda
stvorila za naše dobro, podsjeća
me don Eligio Pellegrinotto, u tome
ne uspijevamo. Čovjeka je, srećom,
lako rastresti.
To je istina. Za nekih noći,
označenih u kalendaru, naša
općina ne dopušta paliti svjetiljke
te nas često, ako je oblačno,
ostavlja u mraku.
A to znači, na kraju krajeva,
da mi i danas mislimo kako je
Mjesec samo zato na nebu da nam
po noći svijetli kao Sunce po danu,
a zvijezde zato da možemo gledati
prekrasnu nebesku sliku. Kako da
ne! A često i rado zaboravljamo da
smo samo beskrajno sitni atomi, pa
se uzajamno poštujemo i jedan
drugomu divimo. Kadri smo se
počupati za komadić zemlje i
žalostiti zbog nekih stvari koje bi
nam se, da smo istinski prožeti
onim što jesmo, morale činiti
tricama o kojima nije vrijedno
voditi brigu.
12

Dakle, zahvaljujući toj
bogomdanoj rastresenosti, a ne
samo zbog osobitosti svojeg
slučaja, govorit ću o sebi, no koliko
mi god bude moguće kraće,
iznoseći, naime, samo one podatke
koje držim potrebnima.
Neki mi od tih podataka
zacijelo neće poslužiti na čast; no ja
se sada nalazim u tako
izvanrednom položaju da se već
mogu smatrati izašlim iz života,
dakle bez ikakvih obveza i obzira.
Počnimo.


III. KUĆA I KRTICA


Prebrzo sam na početku
rekao da sam poznavao svoga oca.
Nisam ga poznavao. Bile su mi
četiri i pol godine kad je umro.
Otišao je svojim trabakulom na
Korziku zbog nekih tamošnjih
poslova i nije se više vratio. U
trideset i osmoj godini u tri ga dana
ubi malarijska groznica. Ipak ostavi
u blagostanju ženu i dva sina:
13

Mattiju (to bih bio ja i bio sam ja) i
Roberta, dvije godine starijega od
mene.
Gdjekoji starac iz moga
mjesta još i danas voli pričati da je
bogatstvo mojega oca (koje mu ne
bi smjelo smetati jer je već
poodavno prešlo u druge ruke)
imalo - da tako kažemo -
tajanstveni izvor.
Kažu da ga je stekao kartajući
u Marseillesu s kapetanom nekoga
engleskoga trgovačkog parobroda
koji je, izgubivši sav novac što ga je
imao uza se, a mora da ga nije bilo
malo, bio zaigrao i veliki tovar
sumpora, ukrcan na dalekoj Siciliji
za račun nekog trgovca iz
Liverpoola (i to znaju... a ime?),
nekog trgovca iz Liverpoola koji je
bio uzeo parobrod u najam; stoga
se - kažu - otplovivši, od očaja
utopio na pučini. Parobrod tako
pristade u Liverpoolu, olakšan i za
težinu kapetanova tijela. Sva sreća
da mu je kao pritega poslužila zloba
mojih sumještana.
Imali smo zemlje i kuća. Kako
je bio oštrouman i pustolovan, moj
14

otac nije nikad imao stalna sjedišta
za svoju trgovinu. Uvijek je išao
unaokolo s onim svojim
trabakulom i kupovao svakovrsnu
¶robu, gdje ju je nalazio
bolju i uz povoljnije uvjete, te je
odmah prodavao; kako ga ne bi
zaveli preveliki i preopasni
pothvati, dobitke je, malo-pomalo,
ulagao u zemljišta i kuće, ovdje, u
svom mjestu, gdje je možda
računao da će se uskoro, miran i
zadovoljan, odmarati u teško
stečenoj udobnosti sa ženom i
sinovima.
Tako najprije kupi zemljište
Dvije obale, bogato maslinama i
dudom, zatim imanje Kokošinjak,
koje je također bilo bogato
uređeno, a imalo je lijepu izvorsku
vodu koja će poslije služiti za mlin;
zatim čitav brežuljak Ostrugu,
najbolji vinograd u našem kraju, te
konačno Malog svetog Roka, gdje
je sagradio prekrasan ljetnikovac.
U mjestu je, osim kuće u kojoj smo
stanovali, kupio još dvije kuće i
cijeli onaj blok koji je sada uređen
kao arsenal.
15

Njegova je gotovo naprasna
smrt bila naša propast. Moja
majka, nesposobna za upravljanje
nasljedstvom, morade ga povjeriti
nekom čovjeku koji je od mojega
oca bio primio toliko dobročinstava
da mu se sasvim promijenilo
imovno stanje, pa je majka držala
da bi on za sve to morao osjećati
bar malo zahvalnosti, koja ga,
izuzevši revnosti i poštenja, neće
stajati nikakvih žrtava, jer je
primao sjajnu naknadu.
Sveta je žena bila moja
majka! Po prirodi skromna i tiha,
vrlo je malo iskustva imala o životu
i ljudima! Kad bi je čovjek čuo kako
govori, pomislio bi da je djevojčica.
Govorila je malo kroz nos, pa se
kroz nos i smijala, jer bi svaki put
stisnula usne kao da se stidi svog
smijeha. Vrlo nježne građe, ona je
nakon smrti moga oca uvijek bila
krhka zdravlja, ali na svoje se boli
nije nikad žalila, a mislim da im nije
ni pridavala preveliku važnost, već
ih je smireno primala kao prirodnu
posljedicu svoje nesreće. Možda je
očekivala da će i sama umrijeti od
16

tuge, pa je vjerojatno zahvaljivala
Bogu što je drži na životu, makar i
tako jadnu i nevoljnu, za dobrobit
djece.
Prema nama je gajila upravo
bolesnu nježnost; uvijek je drhtala
i strahovala za nas; htjela ja da
uvijek budemo uz nju, kao da se
bojala da će nas izgubiti, pa je često
slala služavke da obiđu cijelu kuću
čim bi se jedan od nas malo udaljio.
Bila se prepustila vodstvu
svoga muža kao sljepica; ostavši
bez njega, osjetila se izgubljenom u
svijetu. Nije više izlazila iz kuće,
osim nedjeljom, rano ujutro, na
misu u obližnju crkvu, u pratnji
dviju starih služavki s kojima je
postupala kao da su joj u rodu. Čak
se i u samoj kući bila stisnula, pa je
živjela u tri sobe prepustivši one
ostale slaboj brizi sluškinja i našim
vragolijama.
U tim je sobama iz
izblijedjelih zavjesa i iz starinskog
namještaja izbijao onaj naročiti
zadah starih predmeta, kao dah
nekog drugog vremena; sjećam se
da sam se više nego jednom
17

ogledavao unaokolo, neobjašnjivo
zaprepašten šutljivom
nepomičnošću onih starih
predmeta, koji su već toliko godina
izvan uporabe, izvan života.
Među onima što su najčešće
dolazili majci u pohode bila je
sestra moga oca, goropadna
usidjelica, s dva oka kao u lasice,
crnomanjasta i ponosita. Zvala se
Skolastika. No svaki bi se put
zadržavala vrlo kratko, jer bi se
odjednom u razgovoru razbjesnila i
pobjegla ne pozdravivši nikoga. Ja
sam je se strašno bojao. Gledao
sam u nju razrogačenih očiju,
naročito kad bih vidio gdje bijesno
ustaje i kad bih je čuo gdje viče,
obraćajući se mojoj majci i srdito
udarajući nogom o pod:
- Osjećaš li pukotine? Krtica!
Krtica!
Ciljala je na Malagnu,
upravitelja koji nam je u potaji
kopao jamu pod nogama.
Poslije sam doznao da je
strina Skolastika pošto-poto htjela
da mi se majka preuda. Obično
zaove nemaju takvih ideja niti daju
18

takve savjete. No ona je gajila opor
i prkosit osjećaj za pravdu, pa
jamačno više zbog toga, nego iz
ljubavi prema nama, nije mogla
trpjeti da nas upravitelj nekažnjeno
tako potkrada. A s obzirom na
potpunu nesposobnost i sljepoću
moje majke, nije tomu vidjela
drugog lijeka nego u novom mužu.
I već ga je označila u osobi jadnika
koji se zvao Gerolamo Pomino.
On je bio udovac, imao je
sina koji je i danas živ, a zove se
Gerolamo kao i otac; moj je vrlo
dobar prijatelj, dapače i više nego
prijatelj, kako ću kasnije objasniti.
Još je kao dječak dolazio s ocem u
našu kuću i nagonio mene i brata
mi Berta u očaj.
Pomino je kao mladić dugo
čeznuo dobiti ruku strine Skolas-
tike, koja nije htjela ni čuti za njega,
kao što, uostalom, nije htjela čuti ni
za koga drugoga; ali ne zato što se
ne bi bila osjećala sklonom da ljubi,
već zato što bi je i najmanja sumnja
da je ljubljeni čovjek, makar i
mišlju, može prevariti, bila - kako je
govorila - natjerala na zločin. Svi su
19

joj muškarci bili prijetvorice, hulje i
izdajnici. I Pomino? To ne, Pomino
ne. Ali to je prekasno shvatila. U
svih muškaraca koji su je nekada
prosili, a poslije se oženili, bila je
uspjela otkriti pokoje
vjerolomstvo, pa je u tome okrutno
uživala. Samo u Pomina ništa;
štoviše, taj je jadni čovjek bio
mučenik svoje žene.
Pa zašto se, dakle, nije poslije
udala za njega? O, Bože! Zato što je
bio udovac i što je već pripadao
drugoj ženi na koju bi, možda,
kojiput mogao pomisliti. A osim
toga, zato što je..., no pa to se
vidjelo na sto milja usprkos
njegovoj plašljivosti, bio zaljubljen,
bio je zaljubljen... zna se u koga,
jadni gospodin Pomino!
Kao da bi moja majka na to
ikada pristala! Činilo bi joj se to
pravim pravcatim svetogrđem. A
možda nije, sirota, ni vjerovala da
strina Skolastika govori ozbiljno, pa
se na onaj svoj naročiti način
smijala bijesnim zaovinim ispadima
i poklicima jadnoga gospodina
Pomina, koji je tim raspravama
20

prisustvovao i kojega je usidjelica
obasipala upravo neumjerenim
hvalama.
Mogu zamisliti koliko je puta
uskliknuo vrpoljeći se na stolici kao
na kakvoj spravi za mučenje:
- O, za ime Isusovo!
Mislim da se taj čisti, uredni
čovječuljak pitomih modrih očiju
pudrao i da nije mogao odoljeti a
da na obraze ne stavi bar malo
rumenila, a svakako je uživao što je
do svojih godina sačuvao kosu,
koju je vrlo brižljivo češljao, s
razdjeljkom po sredini, i ne-
prestano je popravljao rukama.
Ne znam kako bi nam poslovi
bili krenuli da je moja majka,
nipošto ne zbog sebe nego radi
budućnosti svoje djece, poslušala
savjet strine Skolastike i pošla za
gospodina Pomina. Ali, izvan svake
sumnje, nisu mogli krenuti gore
nego što su krenuli pod brigom
Malagne (Krtice!).
Kad Berto i ja odrastosmo,
velik je dio našeg imetka, istina, bio
ishlapio, ali bar smo mogli iz
pandža tog lupeža izbaviti ostatak
21

koji bi nas jamačno spasio od
oskudice, ako nam već ne bi
omogućio udoban život. No mi smo
bili dvije lijenčine; nismo htjeli
misliti ni na što, nego smo, iako već
odrasli, i dalje živjeli onako kako
nas je naša majka od malih nogu
bila navikla.
Nije nas čak htjela slati ni u
školu. Učitelj i odgojitelj bio nam je
neki Pinzone, što će reći Bockalo.
Pravo mu je ime bilo Francesco, ili
Giovanni Del Cinque, ali svi su ga
zvali Pinzone, a on se na to bio već
toliko navikao da je i sama sebe
zvao Pinzone.
Bio je odvratno mršav, vrlo
visoka stasa, a bio bi, Bože moj, i
viši da mu se gornji dio tijela
odjednom, kao zamoren rastom,
nije ispod zatiljka bio savio u
priličnu grbu iz koje se činilo da vrat
s mukom izlazi, kao vrat operušane
kokoši, s velikim ispupčenim
grkljanom koji mu se dizao i
spuštao. Pinzone se često
naprezao da drži usne među
zubima, kao da ih želi pregristi i
sakriti sebi svojstven reski
22

smiješak. Taj mu je trud bio u
velikoj mjeri uzaludan, jer mu je
smiješak, ne mogavši na tako
uhićena usta, bježao na oči, još
oštriji i podrugljiviji.
Mora da je tim svojim
očicama u našoj kući vidio mnogo
toga što ni majka ni mi nismo
vidjeli. Nije govorio, možda zato
što je mislio da mu nije dužnost
govoriti, ili zato što je - držim da je
to vjerojatnije - u tome potajice
otrovno uživao.
Mi smo s njim radili što god
smo htjeli; on nas je puštao, ali bi
nas onda, kao da hoće smiriti
vlastitu savjest, izdao kad bismo to
najmanje očekivali.
Jednog mu dana, na primjer,
majka naredi da nas povede u crk-
vu; priližavao se Uskrs, pa smo se
morali ispovjediti. Nakon ispovijedi
kratak posjet Malagninoj bolesnoj
ženi i odmah kući. Koje li zabave!
No čim se nađosmo na ulici, nas
dvojica predložismo Pinzoneu
jednu vragoliju: platit ćemo mu
litru vina ako nas, umjesto u crkvu
i k Malagni, pusti da odemo na
23

Kokošinjak tražiti gnijezda. Pinzone
veselo pristade trljajući ruke, a oči
mu se zaiskriše. On popi, pa
odosmo na imanje; nekih tri sata
ludovao je s nama pomažući nam
da se penjemo na stabla, verući se
i sam. No navečer, kad se vratismo
kući, čim ga je majka upitala jesmo
li se ispovjedili i bili u posjetu
Malagni, odgovori što je bezočnije
mogao:
- Evo, reći ću vam... - I
potanko joj ispripovjedi što smo ra-
dili.
Ništa nisu koristile osvete
kojima smo mu se svetili zbog tih
njegovih izdaja. A sjećam se da nisu
bile za šalu. Jedne večeri, na
primjer, ja i Berto, znajući da on
ima običaj spavati sjedeći na škrinji
u maloj dvorani kod ulaza, čekajući
na večeru, kriomice skočismo iz
postelje, kamo su nas bili ranije no
obično potjerali za kaznu. Pode
nam za rukom odnekuda izvući
nekakvu kositrenu štrcaljku, dugu
dva pedlja, te je napunismo
sapunicom u vjedru za rublje; tako
oboružani, oprezno mu priđosmo,
24

približismo mu cijev nosnicama i -
puf! Skočio je do stropa.
Koliko smo s takvim
učiteljem mogli napredovati u
učenju, neće biti teško zamisliti.
Krivnja nije ipak bila samo
Pinzoneova, jer on, štoviše, samo
da nas nečemu nauči, nije pazio na
metodu ni na disciplinu, nego se
utjecao svim mogućim sredstvima
ne bi li nekako zadržao našu
pozornost. Sa mnom, koji sam po
prirodi bio sklon utjecajima, to mu
je često polazilo za rukom. No
njegova je učenost bila posve
osobita, čudnovata i mušičava. Bio
je, na primjer, vrlo učen u igrama
riječi - poznavao je fidecijansko i
makaronsko, barkijelsko i
leporeambijsko pjesništvo, pa je
citirao aliteracije i anominacije,
suodnosne i ulančane i unatražne
rime svih besposlenih pjesnika, a
nemalo je bizarnih srokova i sam
složio.
Sjećam se da nam je u
Malom svetom Roku, na
suprotnom brežuljku, dao da ne
25

znam koliko puta ponavljamo ovu
njegovu Jeku:

Koliko u srcu ženskom traje
čuvstvo slatko
- Kratko!
A da li me ljubljaše ona ko što
je ljubljah kadikad?
- Nikad!
A tko si ti što zvučiš kao
grdnja neka?
- Jeka!

A rješavao je i sve zagonetke
Giulija Cesarea Crocea u
srokovanim oktavama i druge,
Monetijeve, u sonetima te neke,
također u sonetima, što ih napisa
neki drugi besposličar koji je imao
odvažnosti da se krije pod imenom
Katon Utički. Bio ih je prepisao tin-
tom u staru bilježnicu požutjelih
listova.
- Čujte, čujte ovu
Stiglianijevu. Lijepa je! Što znači?
Čujte:

U isti mah i jedna sam i dvije,
26

I pravim dvojnom onu što bje
jedna,
Jedna se mnome služi sa
svojih pet
Protiv bezbrojnih što na glavi
nosi ih svijet.
Od pojasa nagore imam
samo usta
I grizem jače krezuba no
zubom.
Dva ratoborna položaja
imam,
Oči na nozi, a često na
očima... prstima pipam.

Čini mi se da ga još gledam
kako recitira, a cijelo mu lice odaje
užitak; oči su mu poluzatvorene, a
palac i kažiprst svinuti.
Moja je majka bila uvjerena
da je za naše potrebe dovoljno ono
što nas uči Pinzone; a možda je,
čuvši nas recitirati Croceove ili
Stiglijanijeve zagonetke, mislila da
znanja već imamo na pretek. Ali
nije tako mislila strina Skolastika,
koja - kad joj nije pošlo za rukom
mojoj majci nametnuti svoga
ljubimca Pomina - poče progoniti
27

Berta i mene. No mi se, oslanjajući
se na majčinu zaštitu, nismo na nju
osvrtali, pa se ona tako strašno
ljutila da bi nas jamačno namrtvo
prebila, samo da je to mogla učiniti
a da je nitko ne vidi i ne čuje.
Sjećam se da je jednom, pobjegavši
bijesna kao obično, naišla na me u
jednoj od zapuštenih soba;
pograbila me za bradu, stisnula je
prstima što je jače mogla, govoreći
mi: - Lijepi moj, lijepi moj! - no
približavajući sve više svoje lice
mojemu, gledajući me očima u oči,
odjednom zagrokta i pusti me
promrsivši kroza zube:
- Pasja njuško!
Imala je zub naročito na
mene jer sam Pinzoneove
nepovezane pouke prihvaćao
mnogo spremnije nego Berto. No
valjda je to bilo zbog moga mirnoga
i ljutitoga lica i onih velikih okruglih
naočala što su mi ih bili stavili da mi
isprave jedno oko, koje je, ne znam
zašto, bilo sklono po svojoj volji
gledati u drugom smjeru.
Za mene su te naočale bile
pravo mučenje. Jednog sam ih
28

dana bacio i oku dao slobodu, neka
gleda kamo ga je volja. Ionako me
to oko, i da je bilo kako valja, ne bi
poljepšalo. Pucao sam od zdravlja i
to mi je bilo dovoljno.
U osamnaestoj mi godini lice
obraste nekom crvenkastom i
kovrčastom bradurinom, na štetu
prilično malenog nosa, koji kao da
se izgubio između nje i široka,
ozbiljna čela.
Možda, kad bi čovjeku bilo
dano da sebi odabere nos prema
svojem licu, ili kad bismo, videći
nekog jadnika pritisnuta nosom
prevelikim za njegovo ispijeno lice,
mogli reći: Ovaj mi nos dobro
pristaje, pa ću ga uzeti - možda bih
ja, eto, bio rado svoj promijenio, pa
i oči, i toliko drugih dijelova svoga
tijela. No znajući dobro da se to ne
može, pomirih se sa svojim
obličjem i nisam mu pridavao
osobitu pozornost.
Lijep u licu i tijelu (bar u
usporedbi sa mnom), Berto se,
naprotiv, nije mogao odvojiti od
zrcala, pa se gladio i milovao bez
kraja i konca, bacao novac na
29

najnovije kravate, na najfinije
mirise, na rublje i odijelo. Jednoga
dana, da mu napakostim, uzeh iz
njegove garderobe nov novcat
frak, vrlo elegantan prsluk od crna
baršuna i cilindar, te tako uređen
odoh u lov.
U međuvremenu je Batta
Malagna dolazio k mojoj majci i
kukao zbog loših ljetina koje su ga
silile da se teško zadužuje kako bi
podmirio naše pretjerane troškove
i brojne popravke koje su imanja
neprestano iziskivala.
- Opet smo dobili po glavi! -
govorio bi svaki put kad bi ulazio.
Magla je u zametku uništila
masline na Dvjema obalama, ili
filoksera vinograde na Ostruzi.
Treba posaditi američku lozu, koja
je otporna na bolesti. Dakle, novi
dugovi. Onda dođe savjet da se
proda Ostruga, kako bi se
oslobodili lihvara koji ga opsjedaju.
Tako je najprije prodana Ostruga,
pa Dvije obale, pa Mali sveti Roko.
Ostadoše kuće i imanje Kokošinjak
s mlinom. Moja je majka očekivala
30

da će on jednoga dana doći i reći da
je i potok presahnuo.
Mi smo, istina, bili
besposličari i neumjereno smo
trošili; ali istina je i to da se veći
lopov od Batte Malagne nikada
više neće roditi na kugli zemaljskoj.
To je najmanje što mogu reći s
obzirom na rodbinske veze što ih s
njime moradoh sklopiti.
Posjedovao je vještinu da sve
tako uredi da nam ničega ne
ponestane dok je majka živa. No ta
udobnost, ta hirovita sloboda koju
nam je dopustio, služila je samo
tome da sakrije provaliju koja će
kasnije, nakon smrti moje majke,
progutati samo mene, jer je brat
imao sreću te se navrijeme bogato
oženio.
Dočim moj brak...
- Trebat će ipak da govorim o
svom braku, je li, don Eligio!?
Popevši se na svoje dimnjačarske
ljestve, don Eligio Pellegrinotto mi
odgovori:
- Kako da ne? Svakako.
Lijepo, uglađeno...
31

- Dakako, uglađeno! Vi
dobro znate da...
Don Eligio se smije, a cijela
obesvećena crkvica s njim. Zatim
mi savjetuje:
- Da sam ja na vašemu
mjestu, gospodine Pascal, pročitao
bih prije koju Boccacciovu ili
Bandellovu novelu. Zbog tona,
zbog tona...
Don Eligiju na pameti je ton.
Uh! Ja ću istresti kako mi dođe.
Dakle, hrabro naprijed!




IV. OVAKO JE BILO


Jednoga se dana, u lovu,
obuzet čudnovatim dojmom,
zaustavih pred patuljastim i
trbušastim stogom kojem je na
vrhu stajao nekakav lončić.
- Poznajem te - rekoh mu -
poznajem te... A zatim, najednom,
kliknuh:
- Gle! Batta Malagna!
32

Uzeh nekakve vile koje su
ondje ležale na zemlji i zabih mu ih
u trbušinu s tolikim užitkom da
lončić umalo što nije pao sa
stožine. To vam je, eto, Batta
Malagna kad oznojen i zadihan
naheri šešir.
Sve je na njemu klizilo; na
dugačkom licu na obje su mu stra-
ne klizile obrve i oči; nos mu je
klizio na blesave brkove i bradu; s
vrata su mu klizila ramena;
mlohava, golema trbušina sliznula
mu je gotovo do tla, jer, budući da
je bila preblizu zdepastim no-
žicama, krojač mu je, kako bi mu te
nožice odjenuo, bio prisiljen
skrojiti što udobnije hlače, tako da
bi čovjek izdaleka rekao da ima na
sebi nekakvu dugačku haljinu i da
mu trbuh seže do zemlje.
Uistinu ne znam kako je
Malagna, s takvim licem i takvim ti-
jelom, mogao biti toliki lopov. I
lopovi, mislim, moraju imati sta-
novito držanje, a on ga nije imao.
Hodao je polako, s onim svojim
obješenim trbuhom, s rukama
33

uvijek iza leđa, a s velikim je tru-
dom iz sebe istiskivao onaj svoj
mekani, mijaukavi glas. Volio bih
znati kako je on sa svojom savješću
umovao o krađama koje
¶je neprestano činio na našu
štetu. Budući da, kako rekoh, nije
imao potrebe za njima, morao je
ipak sam sebi navesti neki razlog,
neko opravdanje. Mislim da je
sirotan možda krao da se nekako
razonodi.
Mora da se u nutrini ipak
strašno mučio zbog svoje žene, jed-
ne od onih žena što ulijevaju
poštovanje.
Bio je pogriješio izabravši
ženu iz sloja odličnijega od svoga,
koji je bio vrlo nizak. Da je pošla za
čovjeka svojeg položaja, možda ta
žena ne bi bilo tako dosadna kakva
je bila prema njemu, kojemu je,
prirodno, morala svakom i
najmanjom prilikom pokazati da je
odlična roda i da se u njezinoj kući
radi tako i tako. A Malagna je
poslušno radio tako i tako da bi se,
kako je ona govorila, i on pokazao
34

gospodinom. Ali to ga je skupo
stajalo! Znojio se, uvijek se znojio.
K tomu se gospođa
Guendalina odmah nakon
vjenčanja razboljela od bolesti od
koje više nije mogla ozdraviti. Jer,
ako je htjela ozdraviti, morala je
podnijeti žrtvu koja je nadilazila
njezine snage: odreći se ništa
manje nego pašteta s gljivama koje
je toliko voljela i drugih sličnih
slasnih zalogaja, a naročito vina.
Nije ga baš pila mnogo; ta, molim
vas, bila je odlična roda; ali nije
smjela popiti ni prst vina, u tomu je
bio problem.
Ja i Berto bili smo kao dječaci
katkada pozivani na ručak k
Malagni. Smiješno je bilo slušati ga
kako s dužnim obzirima čita ženi
bukvicu o suzdržljivosti, dok je sam
sa silnom nasladom jeo, upravo
žderao najslasnija jela.
- Ne dopuštam - govorio bi -
da čovjek zbog časovita užitka što
ga grlo osjeća dok kroza nj prolazi
zalogaj, na primjer poput ovoga (i
proguta zalogaj), - bude cijeli dan
bolestan. Kakva to smisla ima?
35

Siguran sam da bih se kasnije
osjećao vrlo potišteno. Rosina!
(zovnuo bi služavku) - daj mi još
malo. Izvrstan je ovaj vinski umak!
- Svinjski umak! - planula bi
žena kao guja. - Dostaje toga! Pazi,
trebalo bi da ti Gospodin pokaže
što znači patiti od želuca. Naučio bi
imati obzira prema svojoj ženi.
- Kako, Guendalina!? Zar ga
nemam? - kliknuo bi Malagna,
lijevaući u čašu malo vina.
Žena bi, umjesto odgovora,
ustala, uzela mu čašu iz ruke i
prolila vino kroz prozor.
- A zašto? - zastenjao bi on,
ostajući na mjestu. A žena:
- Zato što je to za mene
otrov! Ako ja sebi ulijem i prst vina
u čašu, uzmi mi ga i prolij kroz
prozor, kao što sam ja učinila,
razumiješ li?
Malagna bi, poražen i
nasmiješen, pogledavao čas Berta,
čas mene, čas prozor, čas čašu, pa
rekao:
- O, Bože, pa zar si dijete!?
Zar da ja to radim silom? Ne, draga
36

moja, ti bi se sama, svojim
razumom, morala obuzdavati...
- A kako? - vikala bi žena. - S
napašću pred očima, gledajući tebe
koliko ga piješ, sladiš se i promatraš
mu boju da bi mene naljutio? Idi,
molim te! Da si drugi muž, ne bi me
mučio, nego bi...
Tako je Malagna naposljetku
prestao piti vino kako bi ženi dao
primjer izdržljivosti i kako je ne bi
mučio.
Onda je - krao... Kako i ne
bi!? Nešto je ipak morao raditi.
No poslije sazna da gospođa
Guendalina potajice pije. Kao da
joj, ako muž ne sazna, neće
naškoditi. Onda i on, Malagna,
poče ponovo piti, ali izvan kuće, da
ne muči ženu.
Ali je i dalje krao, to je istina.
No znam da je svim srcem želio od
žene neku naknadu za beskrajne
jade koje mu je zadavala: želio je da
se jednoga lijepoga dana odluči i
donese mu na svijet sinčića. Eto!
Krađa bi tada imala neku svrhu,
neko opravdanje. Što čovjek ne bi
učinio za dobro svoje djece?
37

No žena je iz dana u dan
propadala, pa se Malagna nije
usuđivao ni izraziti joj svoju žarku
želju. Možda je ona bila i po prirodi
nerotkinja. Valja imati mnogo
obzira prema njezinoj bolesti. A da,
ne daj Bože, umre pri porodu?
Postoji još i opasnost da ne bi
dokraja iznijela dijete.
I tako se mirio sa sudbinom.
Je li bio iskren? To nije
dovoljno dokazao prigodom smrti
gospode Guendaline. Plakao je za
njom, o, plakao je mnogo, i uvijek
je se sjećao s takvim poštovanjem i
odanošću da na njezino mjesto više
nije htio dovoditi drugu damu -
dakako! - a mogao je vrlo lako, jer
se već bio obogatio; stoga je uzeo
za ženu kćer seoskog upravitelja,
zdravu, bujnu, krepku i veselu, i to
samo zato da ne bude sumnje da će
s njom imati željena poroda. Ako se
malo odviše i žurio, molim vas...
treba uzeti u obzir da više nije bio
mladić i da nije smio gubiti vrijeme.
38

Olivu, kćer Pietra Salvonija,
našeg upravitelja na Dvjema obala-
ma, dobro sam poznavao još kao
djevojku.
Koliko sam li samo nada u
majci probudio zbog nje! Nadala se
da ću se opametiti i zavoljeti selo.
Od zadovoljstva je sirota već bila
sva izvan sebe! No jednoga joj dana
strahovita strina Skolastika otvori
oči:
- Pa zar ne vidiš, luda ženo,
da on uvijek ide na Dvije obale?
- Da, u berbu maslina.
Jedne masline, jedne olive,
samo jedne Olive, budalo! Majka
mi tada očita propisnu bukvicu:
neka se dobro pazim da ne počinim
smrtni grijeh, ne dovedem u
napast i zauvijek upropastim sirotu
djevojku, itd., itd.
Ali te opasnosti nije bilo.
Oliva je bila poštena,
nepokolebljivo poštena, jer je bila
duboko svjesna zla koje bi sebi
nanijela ako popusti. Baš joj je ta
svijest oduzimala sav onaj bljutavi
strah hinjenja stida i davala joj
odvažnost i otvorenost.
39

Kako se smijala! Usne - dvije
trešnje. A zubi!
No od tih usana nijednoga
poljupca; od zuba da, pokoji ujed,
za kaznu, kad bih je uhvatio za ruku
i ne bih je htio pustiti dok joj ne bih
priljepio poljubac bar na kosu.
Nikad ništa više od toga.
I sad, tako lijepa, tako mlada
i svježa, pa žena strašnoga Batte
Malagne... No, tko ima odvažnosti
da okrene leđa bogatstvu? Oliva je
ipak dobro znala kako se Malagna
obogatio! Toliko mi je lošega
jednoga dana govorila o njemu, a
kasnije je, baš zbog toga bogatstva,
pošla za nj.
Međutim, prođe godina
dana nakon vjenčanja; prođoše i
dvije, a od djece ništa.
Malagni, koji je već odavna
bio uvjeren da ih s prvom ženom
nije imao samo zbog njezine
neplodnosti ili neprestane bolesti,
nije sad ni izdaleka padala na um
sumnja da je tomu možda on sam
kriv. Pa se poče duriti na Olivu.
- Ništa?
- Ništa.
40

Pričeka još godinu dana,
treću - uzalud. Nato je poče
otvoreno prekoravati; konačno,
nakon još godine dana, izgubivši
svaku nadu, sasvim ogorčen, poče
je zlostavljati bez ikakva ustezanja,
vičući joj u lice da ga je svojom
prividnom krepkošću prevarila,
prevarila, prevarila, da ju je
uzdigao do položaja što ga je
nekada zauzimala jedna dama,
samo da dobije s njom dijete, a da
toga nije bilo, nikad on ne bi nanio
takvu uvredu uspomeni one dame.
Sirota Oliva nije odgovarala,
nije znala što da kaže; često je
dolazila k nama da se izjada mojoj
majci koja ju je tješila lijepim
riječima, govoreći joj neka se još
nada, jer je, konačno, mlada, tako
mlada.
- Dvadeset godina?
- Dvadeset i dvije...
No, dakle! Bilo je slučajeva
da su ljudi dobili djecu deset, pa i
petnaest godina nakon vjenčanja...
Petnaest? Da, ali on? On je već star,
pa ako...
41

Oliva je već nakon prve
godine posumnjala da je greška,
kako da kažem, više njegova nego
njezina, premda je on tvrdio
suprotno. Ali zar se to moglo
provjeriti? Oliva se pri vjenčanju
bila zaklela sama sebi da će biti
poštena, pa nije htjela prekršiti
zakletvu, čak ni kako bi opet stekla
svoj mir. Odakle ja sve to znam?...
O, Bože! Pa rekao sam da je
dolazila našoj kući da se izjada;
rekao sam da sam je poznavao kao
djevojku, a sada sam je viđao gdje
plače zbog nedostojna postupka i
glupe i izazovne preuzetnosti
onoga gadnog strakelje, i... moram
li baš sve reći? Uostalom, nije bilo
ništa, dakle dosta. Brzo sam se
utješio. Toliko mi se toga tada
motalo po glavi, ili sam bar tako
mislio, a to je svejedno. Imao sam
novca, koji - uz ostalo - također
daje neke ideje koje čovjek ne bi
imao da nema novaca. No u
trošenju tog novca đavolski mi je
pomagao Gerolamo II. Pomino, koji
ga zbog razborite očeve štednje
nikada nije imao dovoljno.
42

Mino bijaše poput naše
sjene, naizmjence moje i Bertove, a
mijenjao se divnom majmunskom
sposobnošću ovisno o tome je li
drugovao s Bertom ili sa mnom.
Kad bi se prilijepio uz Berta, odmah
bi postao gizdelin, te bi tada otac,
koji je također imao prohtjeve za
elegancijom, malko razriješio kesu.
No s Bertom bi kratko izdržao. Kad
bi vidio kako ga oponaša čak i u
hodu, moj bi brat odmah izgubio
strpljenje, možda od straha da ne
postane smiješan, pa bi ga
zlostavljao dok ga se ne bi otresao.
Mino bi se tada prilijepio uza me, a
otac bi odmah svezao kesu.
Ja sam imao više strpljenja,
jer sam se rado šalio na njegov ra-
čun. Kasnije bih se kajao. Uvidio bih
da sam zbog njega pretjerao u
nekom pothvatu, ili pak postupio
suprotno svojoj prirodi, ili se
prenaglio u iskazivanju čuvstava da
bih ga doveo u zabunu ili ga uvalio
u kakvu nepriliku kojoj bih
posljedice, naravno, i sam snosio.
Tako Mino jednog dana u
lovu, govoreći o Malagni, o čijim
43

sam mu problemima sa ženom bio
pripovijedao, reče da mu je zapela
za oko neka djevojka, kći neke
Malagnine rođakinje, zbog koje bi
rado počinio kakvu glupost.
Sposoban je za to, to više što se čini
da djevojka nije tvrdoglava, ali on
dotada nije imao prilike ni govoriti
s njom.
- Nisi imao odvažnosti, to je!
- rekoh mu smijući se. Mino
poreče, ali se pritom odviše
zacrveni.
- Ali sam govorio sa
služavkom - doda žurno. - A lijepih
sam stvari doznao, znaš! Rekla mi
je da im se onaj tvoj Maltretaža
stalno vrzma po kući te joj se po
svemu čini da nešto opasno
sprema, u sporazumu s rođakinjom
koja je stara vještica.
- A što to?
- Pa... kaže, da tamo dolazi i
kuka zbog svoje nesreće što nema
djece. Stara mu tvrdo i osorno
govori da mu tako i treba. Čini se da
je ona nakon smrti prve Malagnine
žene bila sebi zabila u glavu da mu
da svoju kćer za ženu i da je
44

pokušala sve moguće kako bi joj to
pošlo za rukom te da je kasnije,
razočarana, izgovorila svega i
svačega na adresu te životinje,
neprijatelja rodbine, izdajice svoje
krvi itd., itd., da se pograbila s kćeri
koja nije umjela privući ujaka. A
sad, na kraju, stari se ponaša tako
pokajnički što nije usrećio
nećakinju, pa bogzna kakvu je
drugu podlost smislila stara
vještica.
Začepih uši rukama i viknuh
Minu:
- Šuti!
Ja sam zapravo u to vrijeme
bio još vrlo naivan. Ipak, dočuvši za
scene koje su se odigrale u
Malagninoj kući, pomislih da bi
sumnja te sluškinje mogla biti
utemeljena, pa htjedoh pokušati,
zbog Olive, neće li mi poći za rukom
da što izvidim. Zato uzeh od Mina
adresu te vještice. Mino mi se
preporuči u vezi s djevojkom.
- Ne sumnjaj - odgovorih mu.
- Pustit ću ti je, dođavola!
Sutradan, uzevši kao izliku mjenicu
za koju sam slučajno tog jutra
45

doznao od majke da dospijeva tog
dana, podoh potražiti Malagnu u
kuću udovice Pescatore.
Namjerno sam trčao, pa
dojurih unutra sav zagrijan i
oznojen:
- Malagna, mjenica!
Da već nisam znao kako mu
savjest nije čista, bio bih to bez
sumnje opazio toga dana, vidjevši
ga kako je skočio na noge blijed,
skamenjen, te promucao:
- Ka... kakva m... mjenica?
- Mjenica koja danas
dospijeva... Poslala me majka, vrlo
je zabrinuta!
Batta Malagna pade u
stolicu, pa u jednom beskrajnom
„ah" ispuha sav strah koji ga je
načas bio pritisnuo.
- Ma, uređeno je!... Sve je
uređeno!... Zaboga, kako si me
zaskočio... Produžio sam je, e! Na
tri mjeseca, plativši, razumije se,
kamate. Zar si se doista toliko
natrčao zbog takve sitnice?
I poče se smijati dok mu je
trbušina poskakivala; ponudi mi da
sjednem i predstavi me ženama.
46

- Mattia Pascal. Marianna
Dondi, udova Pescatore, moja
rođakinja. Romilda, moja
nećakinja.
Da se oporavim od jurnjave,
htjede da nešto popijem.
- Romilda, ako ti nije teško...
Kao da je kod svoje kuće.
Romilda ustade, pogleda majku, da
se pogledom s njom posavjetuje, te
se malo kasnije, usprkos mojim
prosvjedima, vrati s malim
poslužavnikom na kojemu je bila
čaša i boca vermuta. Čim to ugleda,
majka srdito usta i reče kćeri:
- Ne to! Ne to! Daj amo!
Uze joj poslužavnik iz ruku i
izađe, a malo kasnije vrati se s dru-
gim poslužavnikom od laka, novim
novcatim, na kojemu je stajala
prekrasna garnitura za rozolin:
posrebren slon sa staklenom
bačvom na grbači, a unaokolo
povješano mnogo čašica koje su
zveckale.
Bio bih radije popio vermut.
Popih rozolin. Napiše se i Malagna
i majka. Romilda se uzdrža.
47

Malo se zadržah taj prvi put
kako bih dobio izliku za ponovni
dolazak; rekoh da mi je stalo da
umirim majku glede mjenice i da ću
opet doći za koji dan da opuštenije
uživam u društvu gospođa.
Kako me je pozdravila, nije
mi se učinilo da je Marianna Dondi,
udova Pescatore, s osobitim
veseljem primila navještaj moga
drugog posjeta; jedva mi pruži
ruku, mrzlu, suhu, čvoravu,
žućkastu ruku, obori oči i stisnu
usne. Obešteti me kći, simpatičnim
smiješkom koji je obećavao
srdačan prijam i pogledom, u isti
mah ljupkim i žalosnim, onih očiju,
koje već od prvoga pogleda osta-
više na me snažan dojam, očiju
neke čudne zelene boje, mračnih,
dubokih, zasjenjenih dugačkim
trepavicama, očiju noćnih, uokvi-
renih valovitom kosom crnom
poput ebanovine, koja joj se spuš-
tala na čelo i sljepoočice kao da želi
istaknuti živu bjelinu kože.
Kuća je bila skromna, no
među starim pokućstvom
primjećivalo se i nekoliko novih
48

komada, preuzetnih i nespretnih u
svojoj odviše očiglednoj novini:
eto, na primjer, dvije svjetiljke od
fajanse čudna oblika s kuglama od
mutna stakla na bijednoj konzoli s
požutjelom mramornom pločom; a
nad njom potamnjelo zrcalo u
okruglu okviru s kojega je ovdje-
ondje otpala pokost, što je zijevalo
u sobu poput izgladnjela čovjeka.
Osim toga, bio je tu, pred malim
rasklimanim divanom, stolić s četiri
pozlaćene šapice i plohom od
porculana u vrlo živim šarama;
zatim zidni ormarić od japanskog
laka, itd., itd., a na tim se novim
predmetima Malagnine oči
zaustavljahu s vidnim užitkom, kao
čas prije na priboru za rozolin
štono ga je bila pobjedonosno
donijela njegova rođakinja udova
Pescatore.
Zidovi u sobi bili su gotovo
sasvim obloženi starim rezbarijama
koje nisu bile loše, a neke mi
Malagna posebno pokaza i reče da
ih je radio Francesco Antonio
Pescatore, njegov rođak, vrlo
vrijedan rezbar („umro lud u
49

Torinu", doda potiho) čiji je portret
pokazao.
- Izradio ga je svojom rukom,
sam, pred zrcalom.
Ja sam, gledajući Romildu, pa
majku, čas prije pomislio: „Bit će da
nalikuje ocu." - Sad, pred njegovom
slikom, nisam više znao što da
mislim.
Ne želim se upuštati u
uvredljiva nagađanja. Držim, istina,
Mariannu Dondi, udovu Pescatore,
sposobnom za sve; ali kako da
zamislim čovjeka, k tomu lijepa,
kadrim da se zaljubi u nju? Osim
ako je bio luđak, luđi od muža.
Izvijestili Mina o dojmovima
toga prvog posjeta. Govorio sam
mu o Romildi s takvom toplinom i
divljenjem da se odmah zapalio,
sretan što se i meni toliko svidjela i
što mu ja odobravam.
Ja ga tada upitah kakve su
mu namjere; majka je, istina, nalik
na pravu vješticu, no kći je, zakleo
bih se, poštena. Nema nimalo
sumnje o Malagninim podlim
nakanama; treba, dakle, pošto-
poto i što hitnije spasiti djevojku.
50

- A kako? - upita me Pomino
koji me očarano slušao.
- Kako? Vidjet ćemo. Treba
najprije biti nacistu s mnogo toga,
ući u bit stvari, dobro proučiti.
Razumjet ćeš da čovjek ne može
tako s neba pa u rebra donijeti
neko rješenje. Prepusti stvar meni,
pomoći ću ti. Sviđa mi se ova
pustolovina.
- E... ali - prigovori opet
Pomino plašljivo, počinjući se osje-
ćati kao na iglama kad vidje da sam
se tako zanio. - Ti ćeš možda reći...
da se s njom vjenčam?
- Ne kažem ništa, zasada. Zar
te je možda strah?
- Nije, zašto?
- Jer vidim da se odviše
zatrčavaš. Polako, polako i razmisli.
Ako se uvjerimo da je ona doista
onakva kakva bi morala biti: dobra,
razborita, kreposna, - lijepa jest, o
tomu nema sumnje, i sviđa ti se, je
li? - o! pa zamislimo da je zaista
zbog poganštine svoje majke i
onoga drugog nitkova izložena
ozbiljnoj opasnosti, zlostavljanju,
podloj trgovini, bi li se ti ustručavao
51

učiniti hvalevrijedno, sveto,
spasiteljsko djelo?
- Ne bih... ne! - reče Pomino.
- Ali... moj otac?
- Protivio bi se? Zbog kojeg
razloga? Zbog miraza, je li? Samo
zbog toga! Jer ona je, znaš, kći
umjetnika, vrlo valjana rezbara koji
je umro... da, lijepo umro, jednom
riječju, u Torinu... No tvoj je otac
bogat i ima samo tebe; može te,
dakle, zadovoljiti ne gledajući na
miraz! A ako ti ne pođe za rukom
pridobiti ga na lijep način, ne boj
se. Čovjek lijepo izleti iz gnijezda i
sve se sredi. Pomino, je li tebi srce
od kudjelje?
Pomino se nasmija, a ja mu
tada dokazah kako je bjelodano da
je on rođeni muž, kao što je netko
rođeni pjesnik. Živim, zavodljivim
bojama opisah mu sreću bračnoga
života s njegovom Romildom:
ljubav, pažnju, zahvalnost koje će
ona iskazivati njemu, svojem
spasitelju. I zaključih:
- Ti sad moraš naći puta i
načina da te ona primijeti i da s
njom govoriš ili joj pišeš. Gledaj,
52

ovog bi časa možda jedno tvoje
pismo moglo njoj, koju opsjeda
onaj pauk, biti sidro spasa. Ja ću
dotle zalaziti u kuću i promatrat ću;
nastojat ću ugrabiti priliku da te
predstavim. Jesmo li se razumjeli?
- Jesmo.
Zbog čega sam pokazivao
toliko nestrpljenja da udam
Romildu? Ni zbog čega. Ponavljam,
zato što sam uživao dovoditi
Pomina u zabunu. Govorio sam i
govorio, a sve su teškoće
iščezavale. Bio sam nagao i sve sam
primao olako. Možda su me tada
žene upravo zbog toga voljele,
usprkos onom malko zabačenom
oku i tijelu poput klade. No ovoga
je puta, moram priznati, moja
žestina dolazila i od želje da
raskinem himbenu zamku koju je
spleo onaj gadni starkelja, i da ga
ostavim pokunjena, kao i od
pomisli na jadnu Olivu, pa - zašto
ne? - i zbog nade da ću učiniti
dobro djelo onoj djevojci koja je
bila ostavila na mene doista dubok
dojam.
53

Što sam ja kriv što je Pomino
odveć plašljivo provodio u djelo
moje upute? Što sam ja kriv što se
Romilda, umjesto u Pomina,
zaljubila u mene, koji sam joj uvijek
govorio o njemu? Što sam, na kraju
krajeva, kriv što me Marianna
Dondi, udova Pescatore, navela da
pomislim kako sam svojom
vještinom za kratko vrijeme uspio
savladati njezino nepovjerenje, pa i
učiniti čudo da je više nego
jedanput nasmijem svojim
nestašnim primjedbama? Vidio
sam kako malo-pomalo polaže
oružje; vidio sam da me lijepo
prima; mislio sam da je uz mladića
mještanina i bogata (bijah, naime,
uvjeren da sam još bogat), koji
odaje nesumnjivih znakova
zaljubljenosti u kćer, konačno
odbacila svoju poganu zamisao,
ako joj je uopće ikada pala na
pamet. Eto, bio sam na kraju i u to
posumnjao!
Mogao sam, istina, obratiti
pozornost na činjenicu da Malagnu
više nisam susretao u njezinoj kući
te da me ona nije bez razloga
54

primala samo izjutra. No tko bi se
na to osvrtao? Bilo je to, uostalom,
prirodno, jer sam ja svaki put, radi
veće slobode, predlagao izlete na
ladanje, koji se uglavnom
poduzimaju izjutra. Onda sam se i
ja zaljubio u Romildu, ali sam joj
svejedno i dalje govorio o
Pominovoj ljubavi; zaljubio se do
ludila u one lijepe oči, u onaj nosić,
u ona usta, u sve, pa čak i u malu
brazgotinu na ruci koju sam joj (...u
Pominovo ime) ljubio, ljubio,
izbezumljeno ljubio.
Ipak se možda ne bi dogodilo
ništa ozbiljno da Romilda jednog
jutra (bili smo na Kokošinjaku, a
majku smo bili ostavili da se divi
mlinu), odjednom, ostavivši se i
odveć dugo ponavljane šale o
njezinu dalekom plašljivom
ljubavniku, nije briznula u
iznenadan, grčevit plač i ovila mi
ruke oko vrata, dršćući, zaklinjući
me da joj se smilujem, da je
odvedem kamo bilo, samo daleko
odande, daleko od njezine kuće,
daleko od njezine matere, od svih,
odmah, odmah, odmah...
55

Daleko? Kako sam je tako
odmah mogao povesti „daleko
odande"?
Ja sam kasnije, još opijen
njome, danima doista tražio
načina, iskreno spreman na sve.
Već sam počinjao pripravljati
majku na vijest o skoroj ženidbi,
koja je već neizbježna, jer mi je
savjest nalaže, kad mi, ne znam
zašto, stiže vrlo službeno pismo od
Romilde, koje mi je poručivalo
neka se više uopće ne brinem za
nju, neka više nikada ne uđem u
njenu kuću, te neka naš odnos
držim zauvijek prekinutim.
Tako? A kako to? Što se
dogodilo?
Istog dana Oliva plačući
dotrči k nama i objavi mojoj majci
da je ona najnesretnija žena na
svijetu i da je mir njezine kuće
zauvijek razoren. Njezinomu je
mužu uspjelo dokazati da nije
njegova krivnja što nema djece, pa
je pobjedonosno došao da joj to
javi.
Prisustvovao sam toj sceni.
Kako sam se u taj mah obuzdao, ne
56

znam. Zadržalo me poštovanje
prema majci. Gušeći se od bijesa i
gađenja, pobjegoh u sobu i
zaključah se, pa se, čupajući kosu
objema rukama, stadoh pitati kako
se Romilda, nakon onoga što je bilo
među nama, mogla dati iskoristiti
za tako sramotno djelo! Ah, kćeri
dostojna majke! Nisu njih dvije
podlo prevarile samo starca, već i
mene, i mene! Dakle, i ona se, kao
njezina majka, poslužila mnome,
sramotno, u svoju podlu svrhu, za
svoju lupešku pohlepu! A u
međuvremenu ta jadna Oliva!
Upropaštena, upropaštena...
Izađoh iz kuće predvečer, još
sav dršćući, i pođoh Olivinoj kući.
Imao sam pri sebi, u džepu,
Romildino pismo.
Oliva je, u suzama, kupila
svoje stvari; htjela se vratiti svome
ocu, kojemu do toga časa, opreza
radi, nije bila ni natuknula što je
sve morala podnijeti.
- No što sad da još ovdje
radim? - reče mi. - Svršeno je! Da
se bar upustio s nekom drugom,
možda...
57

- A ti dakle znaš - upitah je - s
kojom se upustio?
Ona, jecajući, kimnu
nekoliko puta glavom i sakri lice
rukama.
- Djevojka! - zavapi nato,
dignuvši ruke u vis. - A majka!
majka! majka! Dogovoreno,
razumiješ li? Rođena majka!
- Zar to meni kažeš? - rekoh.
- Evo, čitaj.
I pružih joj pismo. Oliva ga
zaprepašteno pogleda, uzme ga i
upita me:
- Što kaže?
Ona je jedva umjela čitati.
Upita me pogledom je li baš
potrebno da u tom trenutku
poduzima taj napor.
- Čitaj! - navalih ja.
Ona tada obrisa oči, razvi list
i poče odgonetati pismo, polagano,
sričući. Nakon prvih riječi oči joj
polete k potpisu, pa me pogleda,
raskolačivši oči:
-Ti?
- Daj amo - rekoh joj - ja ću ti
ga pročitati od početka do kraja.
58

No ona pritisnu papir na
grudi.
- Ne! - povika. - Ne dam ti ga
više! Sad mi treba!
- A zašto ti može trebati? -
upitah je gorko se smiješeći.
- Hoćeš li mu ga pokazati? Pa
u cijelom tom pismu nema nijedne
riječi zbog koje tvoj muž ne bi
vjerovao u ono u što sav sretan
vjeruje. Lijepo su ga ulovile, eto!
- Ah, istina je, istina! - zajeca
Oliva. - Zario mije ruke u lice vičući
mi neka se ne usudim posumnjati u
čast njegove nećakinje!
- No, dakle? - rekoh ja trpko
se smijući. - Vidiš li? Poricanjem ne
možeš više ništa postići. Moraš se
toga dobro čuvati! Moraš mu,
dapače, reći da je istina, živa istina,
da on može imati djece... razumiješ
li?
Zašto je pak mjesec dana
nakon toga Malagna bijesno
istukao ženu i još s pjenom na
ustima uletio u moju kuću, vičući
da zahtijeva zadovoljštinu što sam
mu obeščastio, upropastio
nećakinju, jadnu sirotu? Nadoda
59

da je htio šutjeti da ne pFavi
skandala. Štoviše, od samilosti
prema jadnici, a kako sam nema
djece, bio je odlučio da to dijete
zadrži kao svoje. Ali sada, pošto ga
je konačno milostivi Bog uslišao i
dao mu zakonita poroda od
njegove vlastite žene, ne može
više, po savjesti, biti otac onome
drugom, koje će roditi njegova
nećakinja.
- Mattia neka se pobrine!
Mattia neka to popravi! - zaključi
sav crven od bijesa. - I to odmah!
Da me posluša smjesta! I nemojte
me siliti da još nešto kažem ili da
učinim neku ludost!
Razmislimo malo. Ja sam
svašta proživio. Da me netko drži i
za budalu ili za... nešto gore, ne bi,
uostalom, bila velika nesreća za
mene. Ionako sam već - ponavljam
- kao izvan života, i nije mi više ni
do čega stalo. Ako, dakle, sada
želim umovati, to je samo za volju
logike.
Čini mi se očitim da Romilda
nije učinila ništa da prevari ujaka.
Zašto bi inače Malagna odmah, uz
60

zvučne batine, bio spočitnuo ženi
da ga je prevarila, a mene pred
majkom okrivio da sam mu
osramotio nećakinju?
Romilda doista tvrdi da je
njezina majka malo nakon onoga
našega izleta na Kokošinjak, čuvši
njezino priznanje o ljubavi koja je
nerazdvojno veže sa mnom,
pobješnjela i doviknula joj u lice
kako joj nikada neće ni u snu
dopustiti da pode za besposličara
koji je već na rubu propasti. A
budući da je sama sebi nanijela
najgore zlo koje djevojku može
zadesiti, njoj, opreznoj majci,
preostaje samo da iz toga zla izvuče
što veću korist. Kakvu, lako je
razumjeti. Kad je, u uobičajeno
doba, došao Malagna, ona ode
van, s nekakvom isprikom, a nju
ostavi nasamo s ujakom. I tako se
ona, Romilda, lijući - veli - vrele
suze, baci na koljena preda nj, kaza
mu za svoju nesreću i ispriča što
majka zahtijeva od nje; zamoli ga
da se zauzme, da navede majku na
pravedniju odluku, jer ona već
61

pripada drugomu kojemu želi
ostati vjerna.
Malagna se raznježi, ali samo
donekle. Reče joj da je ona još
maloljetna i stoga pod vlašću svoje
majke koja, ako hoće, može i
sudbeno postupiti protiv mene; da
ni on, po savjesti, ne može odobriti
brak s rasipnim i praznoglavim
vjetrogonjom kakav sam ja te da
zato ne može savjetovati majci da
pristane na taj brak; reče joj da
opravdanoj i prirodnoj srdžbi
majčinoj i ona mora nešto
žrtvovati, što će opet. uostalom,
biti njezina sreća; pa zaključi da on
na kraju ne može učiniti ništa
drugo nego se, ali uz uvjet da se sve
to zadrži u najvećoj tajnosti,
pobrinuti za dijete, da mu bude kao
otac, kad već eto on nema djece, a
jako i odavno želi dijete.
Može li čovjek, pitam ja, biti
pošteniji?
Dakle, sve što je pokrao ocu,
vratit će djetetu. Što je on kriv što
sam mu ja, nezahvalan i
neuviđavan čovjek, pokvario
račune?
62

Dva djeteta ne! Nikako ne!
Činilo mu se previše, jer
pošto se Roberto, kako rekoh, bio
bogato oženio, mislio je možda da
ga nije toliko oštetio da bi morao
vraćati i za njega.
Da zaključim. Očito je da
sam, došavši među tako pošten
svijet, sve zlo učinio ja. Morao sam
ga, dakle, ja i okajati.
Najprije prezirno odbih.
Kasnije, na molbe svoje majke, koja
je već vidjela propast naše kuće i
nadala se da ću se moći nekako
spasiti ako uzmem nećakinju toga
njezina dušmanina, popustih i
vjenčah se.
Nad glavom mi je visjela
strahovita srdžba Marianne Dondi,
udove Pescatore.


V. DOZRIJEVANJE


Vještica se nije dala umiriti.
- Što si učinio? - pitala me
ona. - Reci, zar ti nije bilo dosta, što
si mi se uvukao u kuću kao lupež,
63

napastovao mi kćer i upropastio je.
Zar ti nije bilo dosta?
- Nije, ne, draga punice! -
odgovarao sam joj. - Jer da sam se
tu zaustavio, bio bih vam napravio
zadovoljstvo, iskazao uslugu. „
- Čuješ li ga? - kreštala bi
stara kćeri. - Hvali se, usuđuje se
još hvaliti lijepim junaštvom što ga
je počinio s onom... - i pritom bi
izgovorila čitav niz rječetina na
Olivinu adresu, zatim bi se
podbočila, izbacila laktove i
zapitala: - Što si to učinio? Zar nisi
ovako upropastio i svoje dijete? No
da, što se to njega tiče? Njegovo je
i ono, njegovo je...
Nikad ne bi propustila
nakraju briznuti taj otrov, znajući
kakav učinak ima na duh Romilde,
koja je bila ljubomorna na dijete
što se imalo roditi Olivi u slasti i
lasti, dok se njezino rađalo u
oskudici, u neizvjesnosti zbog
sutrašnjega dana i u svim tim sva-
đama. Tu su joj ljubomoru
povećavale i vijesti koje bi joj neka
dobra žena, praveći se da ništa ne
zna, donosila od ujne Malagne,
64

koja je bila tako zadovoljna, tako
sretna zbog milosti koju joj je Bog
konačno udijelio. Ah, da,
rascvjetala se, nikad nije bila tako
lijepa i sretna!
¶A ona, izvaljena u
naslonjač, neprestano mučena
potrebom za povraćanjem, blijeda,
slomljena, poružnjela, bez ijednog
ugodnoga trenutka, bez volje da i
progovori ili da oči otvori.
Je li i to bila moja krivnja?
Činilo se da jest. Nije me mogla više
živog vidjeti ni čuti. Nastade i gore
kad se moradoše prodati kuće da
se spasi imanje Kokošinjak s
mlinom, te kad je sirota majka bila
prisiljena ući u pakao moje kuće
No ta prodaja nije donijela
nikakve koristi. Malagna, s onim
svojim djetetom koje mu se imalo
roditi, a sada ga je ovlašćivalo da
bude bez obzira i ograda, napravi
posljednje što je mogao - složi se s
lihvarima, te sam, skrivajući se iza
drugih, kupi kuće u bescjenje.
Dugovi koji su teretili Kokošinjak
ostadoše tako većim dijelom
nepokriveni, pa vjerovnici staviše
65

imanje zajedno s mlinom pod
sudsku upravu. I mi bismo
likvidirani.
Sto sad? Gotovo bez ikakve
nade, počeh tražiti bilo kakvo zapo-
slenje da pokrijem najnužnije
potrebe obitelji. Nisam bio ni za
što, a glas na koji sam bio došao
zbog svojih mladenačkih podviga i
besposličarenja jamačno nikomu
nije ulijevao povjerenje. Scene pak,
kojima sam kod svoje kuće morao
svaki dan prisustvovati i u njima
sudjelovati, oduzimahu mi onaj mir
koji bi mi bio potreban da se malo
priberem i razmislim što bih mogao
i znao raditi.
Hvatala me groza kad bih
vidio svoju majku s udovom Pesca-
tore. Moja sveta staričica, sad već
svjesna, ali u mojim očima
oslobođena krivnje zato što nije
bila kadra spoznati ljudsku opa-
činu, bila se sasvim povukla u se, s
rukama u krilu, oborenih očiju,
sjedeći u uglu, no kao da nije posve
sigurna smije li ostati na tome
mjestu; kao da uvijek očekuje da
ode, uskoro - ako bude Božja volja.
66

Ni zraku nije smetala. Svaki se čas
samilosno smiješila Romildi; nije joj
se više usuđivala približiti, jer kad
je jedanput, nekoliko dana nakon
svog dolaska u našu kuću bila
priskočila da joj pomogne, ona ju je
vještica surovo otjerala.
- Ja ću, ja ću, znam ja što
treba.
Budući da je Romildi u taj
mah zbilja trebalo pomoći,
razborito sam šutio, ali sam pazio
da majci nitko ne uskrati
poštovanje.
Međutim, primijetih da to
moje stražarenje nad majkom
potmulo draži vješticu, pa i moju
ženu, te se pobojah da je ne bi
zlostavljale kad mene ne bude kod
kuće, da iskale ljutinu i izliju žuč iz
srca. Znao sam pouzdano da mi
majka ne bi nikad ništa rekla. Ta me
je misao mučila. Koliko sam je puta
pogledao u oči da vidim nije li
plakala! Ona bi mi se smiješila,
milovala me pogledom, pa bi me
upitala:
- Zašto me tako gledaš?
- Je li ti dobro, mama?
67

Jedva primjetno odmahnula
bi rukom i odgovorila:
- Jest, zar ne vidiš? Idi k svojoj
ženi, idi, pati sirotica. Dosjetih se
pisati Robertu u Onegliju neka on
uzme majku u svoju kuću; ne zato
da sa sebe skinem teret koji bih
vrlo rado nosio i u oskudici u kojoj
sam se nalazio, već samo zato da bi
njoj bilo bolje.
Berto mi odgovori da ne
može; ne može, jer je njegov
položaj prema ženinoj obitelji i ženi
nakon naše propasti vrlo mučan;
on sad živi od ženina miraza pa joj
stoga ne može natovariti još i
svekrvu. Uostalom - reče - možda
bi majci i u njegovoj kući bilo isto
tako zlo, jer i on živi s majkom svoje
žene, dobrom ženom, istina, ali bi
mogla postati zla zbog neizbježne
ljubomore i napetosti koja nastaje
između punice i svekrve. Bolje je,
dakle, da majka ostane u mojoj
kući; ako ništa, bar se tako neće za
svojih posljednjih godina udaljavati
iz svoga zavičaja i neće biti
prisiljena mijenjati život i navike.
Izjavi, konačno, da mu je vrlo žao
68

što mi zbog navedenih razloga ne
može dati ni najmanju novčanu
pomoć, kao što bi od svega srca
želio.
To sam pismo sakrio od
majke. Možda se, da mi ogorčenost
nije u taj mah tako pomračila
razum, ne bih zbog njega bio toliko
rasrdio; bio bih, na primjer,
pomislio, prema urođenoj
sklonosti svoga duha, da slavuj, ako
izgubi perje s repa, može reći da
mu ostaje dar pjevanja, ali ako
paunu oduzmete perje s repa, što
mu ostaje? Pokvariti, ma i malo,
ravnotežu koja mu je dopuštala da
živi pristojno, pa možda i prividno
dostojanstveno na ženin račun za
Berta bi bila golema žrtva,
nepopravljiv gubitak. Osim lijepe
pojave, uglađenih manira, onoga
svoga elegantnoga gospodskoga
držanja, nije imao što dati ženi; ni
mrvičak srca koje bi je možda
obeštetilo za neugodnosti što joj ih
je mogla prouzročiti moja sirota
majka. Ali što! Bog ga je takvog
stvorio, dao mu je tek vrlo, vrlo
69

malo srca. Što je tu mogao siromah
Berto?
U međuvremenu je oskudica
rasla, a ja nisam nalazio načina da
joj doskočim. Prodali smo majčin
nakit, milu uspomenu. Udova
Pescatore, bojeći se da ćemo ja i
majka uskoro početi živjeti od
njezina sitnog udovičkog prihoda
koji je iznosio četrdeset i dvije lire
na mjesec, postajala je iz dana u
dan mrgodnija, a njezini postupci
sve neljubazniji. Predviđao sam da
njezin bijes može provaliti svakog
časa, jer ga je već dugo gušila,
možda zbog majčine prisutnosti i
njezina držanja. Videći me kako se
motam po kući kao muha bez
glave, ta bi mi spodoba dobacivala
poglede, munje što prethode oluji.
Izašao bih iz kuće da iskopčam
struju i spriječim udarac. No onda
bih se pobojao za majku i vratio se
kući.
Jednog dana ipak ne dođoh
navrijeme. Oluja je konačno izbila,
pod sićušnom izlikom: majku su
posjetile dvije stare služavke.
70

Jedna od njih, ne mogavši
ništa staviti na stranu, jer je morala
uzdržavati obudovjelu kćer s dvoje
djece, bila je odmah pošla
drugamo u službu; no druga,
Margherita, sama na svijetu,
sretnija, mogla se sad u starosti
odmarati s uštedom koju je bila
skupila kroz toliko godina službe u
našoj kući. Čini se, pak, da se majka
tim dvjema dobrim ženama,
dugogodišnjim vjernim dražicama,
potiho potužila na svoje bijedno i
pregorko stanje. I odmah joj
Margherita, dobra starica, koja je
to već bila naslutila, ali se nije
usuđivala reći, predloži da dođe s
njom u njezinu kuću; ima dvije čiste
sobe s malom terasom što gleda na
more, punom cvijeća; bit će
zajedno, mirne; o, ona će biti
sretna da je može još dvoriti, da joj
može iskazivati ljubav i odanost
koju osjeća prema njoj.
No, je li majka mogla
prihvatiti ponudu te sirote starice?
Otuda srdžba udove Pescatore.
Vrativši se kući, ja je zatekoh
gdje je upravo ispružila šake prema
71

Margheriti, koja je pak junački
odolijevala, dok se majka,
uplašena, sa suzama u očima i
dršćući, bila uhvatila objema ruka-
ma za dragu staricu kao da se želi
zakloniti iza nje.
Kad vidjeh majku u tom
položaju, smrknu mi se pred očima.
Pograbih za ruku udovu Pescatore i
odgurnuh je tako da je pala. Ona se
začas podignu i pođe prema meni
da me zaskoči, ali se preda mnom
zaustavi.
- Van! - viknu mi. - Odlazite i
ti i tvoja majka! Van iz moje kuće!
- Slušaj - rekoh joj ja nato, a
glas mi podrhtavaše od žestoka
napora kojim sam se susprezao -
slušaj: odlazi ti, odmah, idi sama
dok možeš i nemoj me više
izazivati. Odlazi, za svoje dobro!
Odlazi!
Romilda, plačući i vičući, usta
s naslonjača i baci se majci u
naručje;
Ne! Ostani sa mnom, majko!
Ne ostavljaj me, ne ostavljaj me
ovdje samu!
72

No ta je divna majka bijesno
odgurnu:
- Htjela si ga, pa sad drži tog
razbojnika i tata! Ja idem sama!
No, razumije se, nije otišla.
Dva dana poslije dođe,
pretpostavljam da ju je poslala
Margherita, strina Skolastika u
velikoj hitnji, kao obično, da
povede majku sa sobom.
Bijaše to prizor što ga vrijedi
ispričati.
Udova Pescatore mijesila je
toga jutra kruh, golih ruku, s podig-
nutom suknjom omotanom oko
struka, da je ne uprlja. Jedva se
okrenula, kad ugleda strinu gdje
dolazi, ali je dalje sijala brašno, kao
da se nije ništa dogodilo. Strina se
na to nije obazirala; uostalom, bila
je ušla ne pozdravivši te pošla
prema mojoj majci, kao da u kući
nema nikoga osim nje.
- Hajd' odmah, oblači se! Poći
ćeš sa mnom. Zazvonilo mi je ne
znam već koje zvono. I evo me tu.
Hajd', brzo! Kupi prnje!
Govorila je na mahove.
Kukasti joj je, ponosni nos na
73

crnomanjastom žućkastom licu
podrhtavao, pa se svako malo
mrgodila, a oči su joj sijevale.
Udova Pescatore samo je
šutjela.
Postoje prosijala brašno,
namočila ga i zamijesila tijesto,
sada je njime s visine zamahivala i
namjerno snažno udarala o naćve;
tako je odgovarala na ono što je
strina govorila. Stoga strina po-
dignu glas. A ona, mijeseći sve jače
i jače, kao da je govorila:
Pa da! - Naravno! - Kako ne?
- Sigurno! - onda, kao da joj to nije
dosta, pođe i uze valjak te ga stavi
pokraj sebe na naćve, kao da želi
kazati: imam i ovo.
Da to bar nije učinila! Strina
Skolastika skoči na noge, bijesno
skide rubac kojim se ogrnula i baci
ga mojoj majci:
- Evo ti! Ostavi sve. Hajdemo
odmah!
I stade pred udovu
Pescatore. Ona se, da joj ne bude
tako prsimice, povuče korak
natrag, puna prijetnje, kao da hoće
zamahnuti valjkom; strina
74

Skolastika nato objema rukama
zahvati iz naćava veliki komad
tijesta, prilijepi joj ga na glavu,
navuče joj ga na lice i nabije
stisnutim šakama na nos, na oči, u
usta, kamo god je stigla. Zatim
pograbi za ruku moju majku i
odvuče je.
Ono što je zatim došlo,
snašlo je samo mene. Udova
Pescatore, urličući od srdžbe,
strgnu tijesto s lica, s ulijepljene
kose, pa ga baci u lice meni, koji
sam se iscerio od grčevita smijeha;
pograbi me za bradu, svega me
izgrebe, a zatim se, kao da je
poludjela, baci na tlo i poče sa sebe
trgati odjeću valjajući se mahnito
po podu. Moja je žena u
međuvremenu (sit venia verbo),
bljuvala malo dalje, piskutavo
vičući, dok sam ja dovikivao udovi
Pescatore, koja se valjala po podu:
- Noge! Noge! Nemojte mi
pokazivati noge, za Boga miloga!
Moram reći da sam se od
tada počeo smijati svakoj svojoj ne-
sreći i muci. U taj sam mah sebe
vidio kao glumca tragedije od koje
75

se nije moglo zamisliti smješnije:
majka mi onako pobježe s onom
ludom; žena mi tamo ... no
ostavimo je na miru, Marianna
Pescatore na tlu, a ja, koji više
nisam imao kruha, onoga što se
zove kruh, za sutrašnji dan, ja s
razbarušenom bradom, izgrebenog
lica s kojega je tekla ne znam da li
krv ili suze od prevelika smijeha.
Pođoh se pogledati u zrcalo. Bile su
to suze, ali sam bio i dobro
izgreben. Ah, kako mi je, u taj čas,
izgledalo ono moje oko! Ma koliko
bilo očajno, počeo sam njime
gledati nekamo drugamo,
drugamo, na njegovu stranu.
Pobjegoh, odlučivši da se ne
vraćam kući ako prije ne nađem
načina da, makar i bijedno,
uzdržavam svoju ženu i sebe.
U bijesnoj srdžbi koju sam u
taj čas osjećao prema mnogim
godinama svoje lakoumnosti ipak
mi je bilo jasno da moja nesreća ne
može ni u kome izazvati nikakav
obzir, a kamoli sućut. A to sam i
zaslužio. Samo je jedan čovjek
mogao imati smilovanja - onaj koji
76

je bio uništio sav naš imetak, ali tko
može i zamisliti da bi Malagna još
mogao osjećati dužnost priteći mi
u pomoć nakon svega što se
dogodilo između nas dvojice.
A pomoć mi dođe od onoga
od koga sam je najmanje mogao
očekivati.
Ostavši cijeloga toga dana
izvan kuće, podvečer se slučajno
namjerih na Pomina koji, praveći se
da me nije opazio, htjede produžiti.
- Pomino!
Okrenu se, natmurena lica, i
zaustavi se oborenih očiju:
- Što hoćeš?
- Pomino! - ponovih glasnije,
prodrmavši ga za rame i nasmijavši
se njegovu namrgođenom licu. -
Govoriš li to ozbiljno?
O, nezahvalnosti ljudska!
Ljutio se još na me što sam ga, pre-
ma njegovu mišljenju, prevario.
Nije mi pošlo za rukom dokazati
mu daje, naprotiv, on prevario
mene, te da bi mi morao ne samo
zahvaliti nego i baciti se ničice i
ljubiti mi noge.
77

Još sam bio kao pijan od one
zle veselosti koja me je bila obuzela
otkako se pogledah u zrcalu.
- Vidiš li ove ogrebotine? -
zapitah ga konačno. - Ona me je
izgrebla!
- Ro ... to jest, tvoja žena?
- Njezina majka!
I ispripovjedih mu kako i
zašto. On se nasmiješi, ali vrlo
suzdržano. Možda je pomislio da
udova Pescatore njega ne bi bila
ogrebla: bio je u posve različitom
položaju od mene, a imao je i
različitu ćud i različito srce.
Tada padoh u napast da ga
upitam zašto onda nije on, kad je
zbilja tako tužan, navrijeme uzeo
Romildu za ženu, pa makar
pobjegao s njom, kako sam mu
savjetovao, prije nego što je mene,
zbog njegove smiješne plašljivosti
ili neodlučnosti, zadesila nesreća
da se zaljubim u nju, a htio sam mu,
onako razdražen, još mnogo toga
reći, ali se svladah. Upitah ga,
naprotiv, pruživši mu ruku, s kim se
sada provodi.
78

- Ni sa kim! - uzdahnu on na
to. - Ni sa kim! Dosađujem se,
smrtno se dosađujem.
Kako je te riječi izgovorio
ozlojeđeno, meni se učini da sam
učas shvatio pravi razlog tolike
Pominove žalosti. Možda i nije
toliko žalio za Romildom koliko za
društvom koje je izgubio - Berta
više nije bilo; sa mnom se više nije
mogao družiti jer je među nama
bila Romilda. Što je preostajalo
siromahu Pominu?
- Oženi se, dragi moj! - rekoh
mu. - Vidjet ćeš kako je to veselo!
Ali on odmahnu glavom,
ozbiljno, sklopljenih očiju; jednu
ruku dignu uvis:
- Nikad! Nikad više!
- Bravo, Pomino, samo ustraj
u tome! Ako želiš društva, stojim ti
na raspolaganju, pa i čitavu noć ako
hoćeš.
I kazah mu što sam odlučio
polazeći od kuće, pa mu izložih i
očajno stanje u kojemu sam se
nalazio. Pomino se ganu kao pravi
prijatelj i ponudi mi ono malo
79

novca što ga je imao pri sebi. Zah-
valili mu od srca i rekoh da mi ta
pomoć neće nimalo koristiti: sutra
ću opet biti gdje sam i danas.
Potrebno mi je stalno namještenje.
- Čekaj! - kliknu nato
Pomino. - Znaš li da je moj otac
sada u općini?
- Ne. Ali mogu misliti.
- Općinski tajnik za
prosvjetu.
- To nisam mislio.
- Sinoć, za večerom... Čekaj!
Poznaješ li ti Romitellija? - Ne.
- Kako ne? Onoga što je tamo
dolje, u Boccamazzinoj knjižnici.
Gluh je, gotovo slijep, pobenavio,
jedva stoji na nogama. Sinoć je za
večerom moj otac govorio da je
knjižnica u bijednom stanju i da
najhitnije treba naći lijeka. Eto
mjesta za te!
- Knjižničar? - kliknuh. - Pa
ja...
- Zašto ne? - reče Pomino. -
Ako je mogao Romitelli... Taj me
razlog uvjeri.
80

Pomino mi dade savjet da
pošaljem strinu Skolastiku neka go-
vori s njegovim ocem. Bit će bolje.
Sutradan posjetih majku i
rekoh to njoj, jer se strina
Skolastika preda mnom nije htjela
pojaviti. I tako, četiri dana poslije,
postadoh knjižničar. Šezdeset lira
na mjesec. Bogatiji sam od udove
Pescatore! Mogao sam likovati.
Prvih mi je mjeseci bilo
gotovo zabavno s Romitellijem,
kojemu se nije nikako moglo
dokazati da ga je općina umirovila i
da zato više ne mora dolaziti u
knjižnicu. Svakoga jutra, u isti sat,
ni minutu kasnije, pojavio bi se
preda mnom četvoronoške (raču-
najući ona dva štapa, po jedan u
svakoj ruci, koji su ga služili bolje
nego noge). Čim bi stigao, izvadio
bi iz džepa prsluka golemu staru
bakrenu uru i objesio je na zid
zajedno sa strahovitim lancem;
sjeo bi, s oba štapa među nogama,
izvukao iz džepa kapicu, tabakeru i
nekakav rubac s crvenim i crnim
kockama, šmrknuo bi obilat
prstohvat duhana, obrisao se, a
81

zatim bi otvorio ladicu stolića i
izvukao nekakvu knjižurinu koja je
pripadala knjižnici: Povijesni rječnik
glazbenika, umjetnika i amatera,
mrtvih i živih, tiskan u Veneciji
1758.
- Gospodine Romitelli! -
viknuo bih mu videći kako sve te
radnje izvodi mirno, ne pokazujući
ni najmanjeg znaka da me je
primijetio.
No komu sam govorio? Ne bi
čuo ni pucanj topa. Prodrmao bih
ga za ruku, i tada bi se okrenuo,
zažmirio, iskrivio cijelo lice, da me
pogleda, a onda mi pokazao žute
zube, možda s nakanom da mi se
nasmiješi; zatim bi spustio glavu
nad knjigu kao da želi od nje
napraviti jastuk. Ali da! Tako je on
čitao, na dva centimetra
udaljenosti, samo jednim okom, a
čitao bi glasno:
- Biernbaum, Johan
Abraham... Biernbaum, Johan
Abraham, dao je tiskati...
Biernbaum, Johan Abraham, dao je
tiskati u Leipzigu 1738... u Leipzigu
1738... knjižicu u osmini... u
82

osmini: nepristrane primjedbe o
osjetljivom pasusu glazbenika-
kritika. Mitzler... Mitzler je unio...
Mitzler je unio ovaj spis u prvi sve-
zak svoje Glazbene Biblioteke.
Godine 1739...
I tako bi nastavljao,
ponavljajući dva-tri puta imena i
datume, kao da ih želi naučiti
napamet. Zašto je tako glasno
čitao, ne znam. Ponavljam, ne bi
čuo ni topovski pucanj.
Ja sam ga u čudu gledao. Što
je moglo biti stalo tomu oronulom
čovjeku s jednom nogom u grobu
(umro je odista četiri mjeseca
nakon moga imenovanja
knjižničarom), što mu je moglo,
velim, biti stalo, da je Biernbaum
Johan Abraham dao tiskati u
Leipzigu godine 1738. knjižicu u
osmini? Da ga bar čitanje nije
stajalo toliko napora. Možda se
stvarno moralo priznati da ne
može bez svih onih datuma i onih
glazbenika (on, onako gluh!), i
umjetnika, i amatera, pokojnih, i
živih do 1738? Ili je možda mislio
da je knjižničar, jer je knjižnica
83

namijenjena čitanju, dužan sam
čitati kad nema nikad žive duše
koja bi ušla ovamo, pa je, eto, uzeo
tu knjigu, kao što je mogao uzeti i
neku drugu? Bio je toliko
pobenavio da je i ta pretpostavka
moguća, dapače, mnogo
vjerojatnija od prve.
U međuvremenu je na
velikom stolu, po sredini, bila
nastala naslaga prašine visoka bar
jedan prst, tolika da sam ja - ne bih
li na neki način popravio crnu
nezahvalnost svojih sugrađana -
mogao velikim pismenima ubilježiti
u nju ovaj natpis:

Monsignoru BOCCAMAZZI
Dobrotvoru i darovatelju
U ZNAK VJEČNE ZAHALNOSTI
Sugrađani postaviše ovu ploču.

Srušile bi se katkad s polica
dvije-tri knjige, a za njima bi istrčali
nekakvi miševi, veliki kao kunići.
Bili su za mene kao Newtonova
jabuka.
- Našao sam! - uskliknuh, sav
zadovoljan. - Eto zanimanja za
84

mene, dok Romitelli čita svoga
Biernbauma.
Pa, za početak, napisah vrlo
razrađen službeni podnesak pošto-
vanom vitezu Gerolamu Pominu,
općinskom tajniku za prosvjetu, te
ga zamolih da se knjižnica
Boccamazzina ili Majke Božje od
Milosti što hitnije opskrbi bar
jednim parom mačaka čije uzdrža-
vanje neće od općine iziskivati
nikakva troška jer će spomenute
životinje imati u izobilju hrane od
svojega lova. Nadodah kako ne bi
bilo loše opskrbiti knjižnicu i s
nekoliko mišolovki te potrebnom
mekom, da ne kažem „sirom",
vulgarnu riječ, koju, kao pod-
ređeni, nisam smatrao zgodnim
iznijeti pred oči jednoga općinskog
tajnika za prosvjetu.
Najprije mi poslaše dvije tako
bijedne mačkice da su se onih
golemih miševa odmah poplašile,
pa su se, da ne umru od gladi, same
zavlačile u mišolovke i jele sir.
Svakoga bih jutra našao mačke
utamničene, mršave, ružne i tako
85

turobne te se činilo da više nemaju
snage ni volje ni za mijaukanje.
Ponovno zatražih mačke, pa
tada dođu dvije lijepe, okretne,
ozbiljne mačketine koje počeše
obavljati svoju dužnost ne gubeći
vremena. I mišolovke su služile
svrsi, ali one su mi davale žive
miševe. Tako jedne večeri, ljutit što
Romitelli ne želi obratiti ni
najmanju pozornost na ta moja
nastojanja i pobjede, kao da je
njemu jedina dužnost čitati, a
miševima jesti knjige u knjižnici,
prije odlaska utjerah dva živa miša
u ladicu njegova stola. Nadao sam
se da ću, bar za iduće jutro, omesti
njegovo uobičajeno dosadno štivo.
Ma kakvi! Čim je otvorio ladicu i
osjetio kako mu te dvije životinje
pred nosom izmakoše, okrenu se k
meni, koji se više nisam mogao
suzdržati, nego prasnuh u smijeh,
pa me upita:
- Što je to bilo?
- Dva miša, gospodine
Romitelli!
- A-a, miševi? - mirno izusti
on.
86

Bili su domaći, a on je bio
navikao na njih, pa poče, kao da se
ništa nije dogodilo, čitati svoju
knjižurinu.
U nekoj Raspravi o drveću
Giovan Vittorija Soderinija čita se
da voće dozrijeva „dijelom
utjecajem topline, a dijelom
utjecajem hladnoće; jer toplina,
kako je svakomu poznato, daje
snagu probavi, a to je osnovni
razlog dozrijevanja". Giovan
Vittorio Soderini nije, dakle, znao
da su prodavači voća, osim topline,
prokušali još jedan „razlog
dozrijevanja". Kako bi mogli
ponijeti na tržište prvo voće i
skuplje ga prodati, brali su voće
(jabuke, breskve, kruške) prije
nego što dozrije, tako da bude
zdravo i slasno, pa su ga sami
gnječenjem „sazrijevali".
Tako dozri i moja duša, koja
je još bila trpka.
Za kratko vrijeme postadoh
drugi čovjek. Kad umrije Romitelli,
nađoh se sam, izjedan dosadom, u
toj zabačenoj crkvici, među svim
tim knjigama; užasno sam, a opet
87

bez volje za društvom. Mogao sam
se tu zadržati tek nekoliko sati na
dan, ali u takvoj me se bijedi bilo
stid pokazivati na gradskim
ulicama; iz kuće sam bježao kao iz
tamnice; bolje je ovdje, govorio
sam sam sebi. No što da radim? Da
lovim miševe, da, no je li mi to
moglo biti dovoljno?
Prvi put kad mi se dogodilo
da se nađem s knjigom u rukama,
uzevši je onako slučajno i
nenamjerno s jedne police,
podiđoše me srsi groze. Zar sam
spao na te grane, kao Romitelli, da
ja, knjižničar, osjećam dužnost
čitati za sve one koji u knjižnicu ne
dolaze? Pa tresnuh knjigom o pod.
Ali poslije je ponovno uzeh; pa - da,
počeh i ja čitati, i ja samo jednim
okom, jer ono drugo nije htjelo ni
čuti za to.
Tako sam čitao koješta, bez
ikakva reda, ali najčešće filozofske
knjige. Vrlo su teške, a ipak, tko se
njima hrani i unosi ih u tijelo, živi u
oblacima. Još mi gore izvjetriše
mozak koji je već po sebi bio
vjetrenjast. Kad bi mi se počelo
88

pušiti u glavi, zatvorio bih knjižnicu
i otišao nekom vrletnom stazom na
komad samotne obale.
Od pogleda na more hvatao
me čudesan strah koji bi se malo-
pomalo prometnuo u nesnosnu
potištenost. Sjeo bih na obalu pa
bih, prignuvši glavu, zabranjivao
sebi gledati u more, ali posvuda bih
čuo njegov šum dok bih, posve
polako, kroz prste sijao gusti i teški
pijesak, mrmljajući:
- Ovako ću uvijek, do smrti,
bez ikakve promjene...
Nepomičnost toga mog života
navodila me tada na nenadane,
čudne misli, kao neke bljeske
ludila. Skočio bih na noge, kao da
ga želim zbaciti sa sebe, i počeo
šetati obalom; no tada bih vidio
kako mlitavo i sanjivo more bez
prestanka šalje k obali svoje va-
love; vidio bih pustu pješčanu
obalu, pa bih, mašući rukama, sr-
dito po vikao:
- Ali zašto? Zašto?
Pa bi mi se smočile noge.
89

More bi možda i malko jače
zapljusnulo pokojim valom, da me
opomene:
- Gledaj, dragi moj, što
dobiva čovjek ako pita za neke
razloge. Smoči noge. Vrati se u
svoju knjižnicu. Slana voda izjeda
cipele, a novca za bacanje nemaš.
Vrati se u knjižnicu i ostavi se
filozofskih knjiga; idi, idi radije pa i
ti čitaj da je Biernbaum Johan Ab-
raham dao tiskati u Leipzigu 1738.
knjižicu u osmini, od toga ćeš
sigurno imati više koristi.
No jednoga mi dana konačno
dođoše i rekoše da su mi ženu
uhvatili trudovi te da odmah
pođem kući. Otrčah kao jelen, no
više zato da umaknem sam od
sebe, da ne ostanem nijedne minu-
te nasamo sa sobom i da ne mislim
kako ću uskoro dobiti dijete - ja, u
ovom stanju, dijete!
Jedva dođoh na kućna vrata,
a punica me pograbi za pleća i
okrenu me:
- Po liječnika! Trči! Romilda
umire!
90

Na takvu vijest iznebuha, zar
ne, čovjeku dođe da stane kao
skamenjen. Umjesto toga - „trči!".
Nisam više osjećao noge pod
sobom; nisam znao kamo da se
okrenem, a dok sam jurio, ne znam
ni sam kako, govorio sam „po
liječnika! po liječnika!". A ljudi se
putem zaustavljahu i hotijahu da se
i ja zaustavim i objasnim što mi se
dogodilo; osjećao sam kako me
vuku za rukav, vidio sam pred
sobom blijeda, zaprepaštena lica;
gurao sam svakoga s puta: „Po
liječnika, po liječnika!"
Liječnik je, međutim, već bio
u mojoj kući. Kad se vratih, onako
zadihan i u bijednu stanju, pošto
obiđoh sve ljekarnice, očajan i
bijesan, prva se djevojčica već bila
rodila. Mučili su se da izvuku i
drugu.
- Dvije!
Čini mi se da ih još vidim, tu,
u kolijevci, jednu do druge; grebu
jedna drugu onim svojim nježnim
ručicama koje su već oboružane
čaporcima, grebu od nekog
divljačkog nagona koji pobuđuje
91

grozu i samilost; jadne, jadnije od
ono dvoje mačića što sam ih
svakoga jutra nalazio u mišolovci;
ni one nemaju snage cviljeti, kao ni
one mačkice mijaukati; a u
međuvremenu se, eto, grebu!
Rastavih ih, a na prvi dodir
onih nježnih i hladnih tjelešaca,
opet me prođoše srsi, neki
neizrecivi drhtaj nježnosti - bile su
moje!
Jedna mi umrije nakon
nekoliko dana dok mi je druga dala
vremena da je zavolim svim
očinskim žarom čovjeka koji više
ništa nema, pa od svoga djeteta
stvara sebi jedinu svrhu života;
imala je okrutnosti da mi umre kad
joj je već bila gotovo godina dana i
kad se bila jako proljepšala, s onim
zlatnim viticama što sam ih ovijao
oko prstiju i nezasitno ljubio. Zvala
me je „tata", a ja sam joj odmah
odgovarao „kćeri!", a ona opet
„tata"... onako, bez ikakva razloga,
kao što se ptice međusobno
dozivaju.
Umrije mi u isto vrijeme kad
i moja mama, istoga dana i gotovo
92

istoga sata. Tih posljednjih dana
nisam više znao kako da podijelim
svoju brigu i muku. Ostavljao bih
malu koja je počivala, pa bih
pojurio k majci koja se nije brinula
za se, za svoju smrt, već me pitala
za nju, unučicu, tugujući što je ne
može više vidjeti ni posljednji put
poljubiti. Ta muka potraja devet
dana! A nakon devet dana i devet
noći neprekidna bdijenja, tijekom
kojih nisam ni minutu oka stisnuo...
moram li reći? - mnogi bi se možda
susprezali priznati, ali to je ipak
posve ljudski - nisam osjetio boli,
ne toga trena; ostadoh neko
vrijeme zapanjen i strašno
sumoran, da bih odmah zatim
zaspao. Jasno. Moradoh najprije
spavati. Kasnije, da, kad sam se
probudio, spopade me srdita,
grozna bol za kćerkicom i za
majkom, kojih više nije bilo...
Umalo te ne siđoh s uma. Cijelu
sam noć tumarao gradom i
poljima; ne znam kakve su mi se
sve misli vrzmale po glavi, znam
samo da sam se, na kraju, našao na
imanju Kokošinjak, blizu mlinskoga
93

korita, te da me je neki Filippo,
stari mlinar koji je ondje radio kao
čuvar, poveo sa sobom, posjeo me
malo dalje ispod stabala i dugo mi,
dugo govorio o mami, pa i o ocu, i
o lijepim davnim vremenima; reče
mi također da ne smijem plakati i
tako očajavati jer je baka, dobra
bakica, požurila na onaj svijet da
preuzme brigu oko moje kćerkice,
pa će je ona držati na koljenima, i
uvijek joj govoriti o meni, i nikad je
neće ostaviti samu, nikada.
Tri dana nakon toga Roberto,
kao da mi je htio platiti suze, posla
mi pet stotina lira. Htio je, reče, da
dostojno sahranim majku, no za to
se već bila pobrinula strina
Skolastika.
Tih pet stotina lira ostade
neko vrijeme među listovima neke
knjižurine u knjižnici.
Poslije poslužiše meni i
postadoše - kako da kažem -
razlogom moje prve smrti.



94

VI. TAK, TAK, TAK.


Činilo se kao da igra samo
ona, ta kuglica od bjelokosti, dok
dražesno juri u ruletu, u smjeru
suprotnom od ploče: „Tak, tak,
tak..."
Samo ona; svakako ne i oni
što je gledaju bez daha i u mukama
koje im zadaje njezina hirovitost; a
njoj su, eto, na žutim četve-
rokutima igraćega stola tolike ruke,
kao zavjetni poklon, prinijele zlata,
zlata i zlata - tolike ruke što sada
dršću u tjeskobnu iščekivanju
opipavajući nesvjesno novo zlato,
određeno za idući ulog, dok oči,
pune molbe, kao da govore: Kamo
ti izvoliš, kamo ti izvoliš pasti,
dražesna kuglice od bjelokosti,
okrutna božice naša!?
Tu, u Monte Carlu, bio sam
se našao pukim slučajem.
Nakon jedne od uobičajenih
scena s punicom i ženom, koje sad
u meni, onako potištenome i
slomljenom nedavnom
dvostrukom nesrećom,
95

pobuđivahu nesnosno gađenje,
nisam više znao kako trpjeti muku,
dapače odvratnost takva života;
bijedan, bez vjere i nade u bolje,
bez utjehe koju mi je dotad pružala
moja slatka djevojčica, bez
najmanje naknade za gorčinu, za
sjetu, za strašan očaj koji me
obuzeo, gotovo iznenadnom
odlukom pobjegoh iz grada,
pješice, s Bertovih pet stotina lira u
džepu.
Putem sam razmišljao da li
da sa željezničke stanice obližnjega
mjesta prema kojemu sam se bio
uputio pođem u Marseilles, a kad
stignem, ukrcat ću se, makar i s
kartom trećega razreda, za
Ameriku, onako na sreću.
Što mi se, uostalom, moglo
gore dogoditi od onoga što sam
podnio i podnosio kod kuće? Istina,
poći ću u susret drugim lancima, ali
oni mi se neće činiti težima od onih
koje sam trgao s nogu. A onda ću
vidjeti druge zemlje, drugi svijet,
drugi život, pa ću se bar osloboditi
potištenosti koja me pritišće i guši.
96

Ali stigavši u Nizzu, osjetih
kako mi ponestaje odvažnosti.
Moja je mladenačka žestina bila
već poodavna slomljena; dosada
me već previše rastočila, a bol me
oslabila. Još više klonuh duhom
zbog premalene svote s kojom sam
se htio odvažiti u mračni udes, poći
onako daleko ususret posve
nepoznatu životu, a bez ikakve
pripreme.
Sišavši, dakle, s vlaka u Nizzi,
a ne odlučivši se još posve na
povratak kući, lutajući gradom,
slučajno se zaustavih pred nekom
velikom trgovinom na Avenue de la
Gare, nad kojom je stajao natpis od
velikih zlatnih pismena:

DEPOT DE ROULETTES DE
PRECISION

Bilo je tu ruleta u svim
veličinama, s drugim igraćim
priborom i raznim knjižicama
kojima je na koricama opet bio
nacrtan rulet.
97

Poznato je da nesretnici lako
postaju praznovjerni, ma koliko is-
mijavali tuđu lakovjernost i nade
koje u njima samima praznovjerje
katkada iznenada pobudi, a koje
se, dakako, nikad ne ostvaruju.
Sjećam se da sam se,
pročitavši naslov jedne od
tih'knjiga - Methode pour gagner a
la roulette, udaljio od trgovine s
ljutitim i sažalnim smiješkom. Ali se
nakon nekoliko koraka vratih te (iz
radoznalosti, molim, ni zbog čega
drugoga!), s istim ljutitim i
sažalnim smiješkom na usnama,
uđoh u trgovinu i kupih knjižicu.
Nisam uopće znao o čemu je
riječ, u čemu se sastoji igra i kako je
zamišljena. Počeh čitati, ali
razumio sam vrlo malo.
„Možda zato", pomislih, „što
ne znam dobro francuski."
Nitko me tom jeziku nije
podučavao; sam sam bio nešto
naučio, onako, čitajući pomalo u
knjižnici. Stoga nisam bio nimalo
siguran glede izgovora i bojao sam
se da će mi se ljudi smijati kad
progovorim.
98

Baš me taj strah isprva učini
neodlučnim, no onda pomislih ka-
ko sam krenuo s nakanom da se
otputim sve do Amerike, bez ičega,
bez ikakvog znanja engleskoga ili
španjolskoga, pa sam se, dakle, s
ono malo francuskoga jezika što
sam ga znao, i vođen tom
knjižicom, mogao odvažiti do
Monte Carla, na dva koraka
odande.
Ni moja punica ni žena,
rekoh sam sebi u vlaku, ne znaju za
ovo malo novca što mi je preostalo
u lisnici. Idem, pa ću ga tamo baciti,
da se riješim svake napasti. Nadam
se da ću moći spasiti toliko da
platim povratak kući. A ne bude li
tako...
Čuo sam da u perivoju oko
igračnice ima u izobilju stabala, i to
čvrstih! Na koncu konca, bar ću se
štedljivo objesiti o jedno od njih, za
pojas hlača, pa ću ostaviti i dobar
dojam. Ljudi će reći: „Tko zna
koliko je izgubio taj jadnik!"
Istini za volju, nadao sam se
nečemu boljem. Ulaz, doduše, nije
loš; onih osam mramornih stupova
99

svjedoče o nakani da se Fortuni
podigne hram. Veliki glavni ulaz i
dvoja bočna vrata. Na njima je
pisalo Tirez; dotle je sezalo moje
znanje. Dovinuh se i značenju
onoga Poussez na ulaznim vratima,
što je očito moralo značiti
suprotno; gurnuh vrata i uđoh.
Strašna li neukusa! To
čovjeka ljuti. Mogli su bar svima
koji onamo dolaze i ostavljaju toliki
novac pružiti zadovoljstvo da ih
oderu na manje raskošnom, a
ljepšemu mjestu. Svi veliki gradovi
nastoje imati lijepu klaonicu za
jadne životinje, ali one, nemajući
nikakva odgoja, ne mogu u njoj
uživati. Ipak je istina da najveći broj
posjetilaca ima posve drukčiju
želju, pa slabo pazi na ukus kojim je
uređeno onih pet dvorana, kao što
ni oni koji sjede uokolo po
divanima često nisu kadri
primijetiti sumnjivu eleganciju
presvlaka.
Tu obično sjede nesretnici
kojima je strast za igrom na
najnevjerojatniji način smutila
pamet; sjede tu, proučavaju
100

takozvanu ravnotežu vjerojatnosti i
ozbiljno razmišljaju što bi se dalo
pokušati, prave cijelu arhitekturu
igre, zagledavajući u bilješke o sud-
bini pojedinih brojeva; jednom
riječju, žele iz slučaja izvući logiku,
reklo bi se: krv iz kamena, a posve
su uvjereni da će im to danas-sutra
poći za rukom. Ali ne treba se
ničemu čuditi!
- Ah! 12! 12! - govorio mi je
neki gospodin iz Lugana, ljudina
koja me navodila na utješnu
pomisao o izdržljivosti ljudske rase.
- Dvanaest je kralj svih brojeva, to
je i moj broj! Nikad me ne iznevjeri!
Istina, veseli ga da me ljuti, štoviše,
često; ali me onda, na kraju, uvijek
nagradi za moju vjernost.
Ta je eto ljudina bila
zaljubljena u broj 12 i ni o čemu
drugome nije znala govoriti. Ispriča
mi da dan prije taj njegov broj nije
htio izaći ni jedan jedini put; ali on
nije polagao oružja - svaki put je
uporno stavljao svoj ulog na 12;
ostao je na njemu do posljednjega
trenutka, do časa kad krupjei
najavljuju:
101

- Messieurs, aux trois
derniers!
Pa opet na prvi pokušaj od ta
tri puta - ništa; ništa ni drugi; na
treći i posljednji, paf: 12.
- Obratio mi se! - zaključi, a
oči mu zasjaše od radosti. - Obratio
mi se!
Istina je da je cio dan gubio,
da mu je za posljednji ulog bilo
ostalo svega nekoliko franaka, tako
da na kraju nije mogao nadoknaditi
gubitak. No što to mari? Obratio
mu se broj 12!
Slušajući taj razgovor, dođu
mi na um četiri stiha jadnoga
Pinzonea, čija se bilježnica s igrama
riječi i vrtoglavim srokovima, koja
se našla prilikom seobe iz stana,
sada nalazila u knjižnici, pa ih
izdeklamirah tome gospodinu:

Već umorih se čekajuć
Fortunu,
No božica hirovita je ipak
Morala jednom proći mojim
putem.
I prođe, eto, al' škrta bijaše.

102

A gospodin se na to uhvati
objema rukama za glavu, a cijelo
mu se lice bolno zgrči i dugo tako
ostade. Pogledah ga, najprije
začuđeno, a onda zaprepašteno.
- Što vam je?
- Ništa. Smijem se - odgovori
mi on.
On se tako smijao! Toliko ga
je žestoko boljela glava da nije
mogao podnijeti potres smijeha. I
sad se zaljubite u broj 12!
Prije negoli ću okušati sreću -
iako bez ikakvih iluzija - htio sam
neko vrijeme gledati, da vidim kako
se igra.
Igra mi se nije učinila onako
zamršenom kao što mi je to bila
nagovijestila moja knjižica.
Posred stola, na zelenom
numeriranom pustu, bio je
ugrađen rulet. Svuda unaokolo
igrači, muškarci i žene, staro i
mlado, iz svih zemalja i svih staleža,
neki sjedeći, neki na nogama,
nervozno su se žurili rasporediti
hrpe i hrpice lujdora, škuda i
novčanica po žutim brojevima u
četverokutima. Oni koji se nisu
103

željeli ili uspijevali približiti, govorili
su krupjeu brojeve i boje na koje su
htjeli igrati, a krupje je odmah
nevjerojatno spretno grabljicama
prema uputi raspoređivao njihove
uloge; nastajala je tišina, neka
čudna, tjeskobna tišina, kao
drhtava od zauzdane žestine,
prekidana s vremena na vrijeme
jednoličnim i pospanim glasom
krupjea.
- Messieurs, faites vos jeux!
Dotle su tamo, kod drugih
stolova, drugi, jednako tako jedno-
lični glasovi, govorili:
- Le jeu est fait! Rien ne va
plus!
Na kraju bi krupje bacio
kuglicu na rulet:
- Tak, tak, tak...
I sve se oči okretahu k njoj s
različitim izražajima: nemira, iza-
zova, tjeskobe, straha. Poneki od
onih što ostadoše na nogama, iza
onih što imadoše sreću da nadu
stolicu, provuče se da još jedanput
pogleda svoj ulog, prije nego se
krupjeove grabljice pruže da ga
zahvate.
104

Kuglica bi na kraju pala na
četverokut, a krupje bi svojim uobi-
čajenim glasom ponovio ustaljenu
formulu i najavio izašli broj i boju.
Odvažih se prvi put postaviti
nekoliko škuda na lijevi stol u prvoj
dvorani, onako, na sreću, na
dvadeset i pet; pa stadoh i ja
gledati zločestu kuglicu, ali sa
smiješkom, jer me je nešto čudno
škakljalo u trbuhu.
Kuglica pade na četverokut,
a krupje najavi:
- Vingt-cing. Rouge, impair et
passe!
Dobio sam! Pružih ruku
prema svojoj narasloj hrpici, kad
me neki gospodin, vrlo visoka
stasa, snažnih, odveć uzdignutih
ramena, na kojima je stajala
malena glava sa zlatnim naočalama
na plosnatu nosu, kosa čela koje se
spuštalo prema tjemenu, kose du-
ge i glatke na zatiljku, plave i
prosijede, kao što su mu bili i bra-
dica i brkovi, prilično neuglađeno
odgurnu i sam uze moj novac.
Svojom siromašnom i
plašljivom francuštinom htjedoh
105

ga upozoriti da je pogriješio - o,
sigurno nehotice!
Bio je Nijemac i francuski je
govorio gore od mene, ali odvažno
kao lav; navali na me tvrdeći da
sam ja pogriješio, a ne on, te da je
novac njegov.
Pogledah oko sebe u čudu;
nitko ni da pisne, čak ni moj susjed
koji me ipak vidio kako polažem
ono nekoliko škuda na dvadeset i
pet. Pogledah krupjee - nepomični,
bešćutni kao kipovi. „Tako?" rekoh
u sebi i mirno pokupih ostale škude
koje sam bio stavio na stol preda
se, te odoh.
„Evo metode pour gagner a
la roulette", pomislih, „koje moja
knjižica ne spominje. A tko zna nije
li, na koncu konca, i jedina!"
Ali sreća me, ne znam zbog
kakvih svojih skrovitih namjera,
ushtjednu svečano i slavno
natjerati u laž.
Približivši se drugomu stolu,
za kojim se igralo na veliko, najprije
sam prilično dugo promatrao
čeljad koja se skupila oko njega.
Bila su to većinom gospoda u fraku;
106

bilo je tu i nekoliko gospođa; više
mi se no jedna učini sumnjivom;
pogled na nekoga vrlo plavoga
čovječuljka velikih modrih očiju,
išaranih krvavim žilicama i
obrubljenih dugim, gotovo bijelim
trepavicama, ne uli mi mnogo
povjerenaja. Kao prvo, i on je bio u
fraku, ali se vidjelo da na tu odjeću
nije navikao. Htjedoh ga vidjeti na
djelu. Stavi veliki ulog, izgubi, osta
hladnokrvan. U sljedećoj igri
ponovno stavi veliki ulog - no! taj
neće posegnuti za mojim sitnim
novcem! Iako sam se odmah u
početku onako opekao, postidjeh
se svoje sumnje. Bilo je ondje
toliko svijeta koji je na pregršti
bacao zlato i srebro, kao pijesak,
bez imalo straha, a ja se bojim za
svoju siromaštinu.
Među ostalima primijetih
nekakvoga mladića, blijeda kao vo-
sak, s velikim monoklom na lijevom
oku, koji se pravio pospano
nehajan; sjedio je nemarno; iz
džepova hlača vadio je svoje
lujdore i stavljao ih odoka na bilo
koji broj, pa je, cupkajući dlake
107

brkova koji su tek nicali, čekao da
kuglica padne; nato bi upitao svoga
susjeda je li izgubio.
Vidio sam da uvijek gubi.
Taj je njegov susjed bio
mršav, vrlo elegantan čovjek od
četrdesetak godina, ali mu je vrat
bio odveć dug i tanak, bradice
gotovo nije ni imao; imao je par
crnih, živahnih očica i lijepu vranu
kosu, bujnu, počešljanu uvis. Očito
je uživao da mladiću odgovara po-
tvrdno. On je pak katkada dobivao.
Postavih se do nekoga
debelog gospodina tako tamne
puti da su mu podočnjaci i vjeđe
bili kao načađeni; kosa mu je bila
sijeda, boje hrđe, a bradica još
gotovo posve crna i kovrčava;
odisao je snagom i zdravljem; ipak,
kao da je skakanje kuglice od
bjelokosti u njemu izazivao astmu,
svaki bi put glasno, neodoljivo
zaječao. Ljudi su se okretali da ga
vide, no on je to malokad
primjećivao; tada bi načas prestao,
pogledao oko sebe s nervoznim
smiješkom i opet zaječao, ne
108

mogavši se suzdržati, sve dok
kuglica ne bi pala na četverokut.
Malo-pomalo, dok sam
gledao, i mene obuze groznica igre.
Prvi mi pokušaji ne pođoše za
rukom. Onda me, međutim,
zahvati neka poletna, čudnovata
opijenost; sve sam radio tako reći
automatski, pod iznenadnim,
nesvjesnim nadahnućem; stavljao
sam uvijek nakon ostalih, na
posljednje mjesto, i odmah bih
stekao svijest, uvjerenje da ću
dobiti. I dobivao sam. Isprva sam
stavljao malo, a onda malo-pomalo
sve više i više, ne brojeći. Ona je
opijenost u meni sve više rasla i nije
splašnjavala zbog pokojeg
neuspjelog pokušaja, jer mi se
činilo kao da sam ga predvidio;
katkada sam, štoviše, govorio u
sebi: „Evo, ovaj ću put izgubiti,
moram izgubiti." Bio sam sav na
iglama. Odjednom me obuze na-
dahnuće da stavim na kocku sve,
pa zbogom - i dobih. Uši su mi
šumjele, bio sam sav u ledenom
znoju. Učini mi se da me jedan od
krupjea, kao začuđen tom mojom
109

ustrajnom srećom, promatra. U
napetosti u kojoj sam se nalazio, u
pogledu toga čovjeka osjetih kao
neki izazov, pa ponovno stavih na
kocku sve, i ono što je bilo moje i
ono što dobih, bez razmišljanja:
ruka mi ode na isti broj kao i čas
prije, na 35; htjedoh je povući, ali
nisam, već ostadoh na istom
mjestu, kao da mi je tko
zapovjedio.
Zatvorih oči, mora da sam
bio sasvim blijed. Nastade potpuna
tišina, a meni se učini da je nastala
samo zbog mene, kao da su svi
obuzeti mojom strahovitom
tjeskobom. Kuglica se okretala,
okretala cijelu vječnost, tako
polako da je svakim okretajem
samo povećavala neizdrživu muku.
Nakraju pade.
Očekivao sam da će krupje
svojim uobičajenim glasom (taj mi
se glas učinio vrlo dalekim) morati
najaviti:
- Trent-cinq, noir, impair et
passe!
Uzeh novac i udaljih se kao
pijan. Iznemoglo se spustih na
110

divan i moradoh nasloniti glavu na
naslon, osjetivši iznenadnu i
neodoljivu potrebu da se oporavim
kratkim snom. Gotovo joj popustili,
ali osjetih na sebi neku težinu koja
mi odmah odagna san. Koliko sam
dobio? Otvorih oči, ali ih odmah
moradoh opet zatvoriti: vrtjelo mi
se u glavi. Vrućina je ondje bila
neizdrživa. Što? Već je večer? Vidio
sam upaljene svjetiljke. Koliko sam
to vremena igrao? Polako ustadoh
i izađoh.
Vani je u predvorju već bio
dan. Svježi me zrak okrijepi.
Ondje je šetalo nekoliko
ljudi: neki zamišljeni, sami; drugi
udvoje, u troje, brbljajući i pušeći.
Ja sam ih sve promatrao.
Novajlija u gradu, još se posve ne
snašavši, htio sam i ja u očima
drugih biti malo kao domaći, pa
sam proučavao one koji su mi se
činili slobodnijima; ali kad bih se
najmanje nadao, pokoji bi od njih
problijedio, upro očima u daljinu,
zanijemio, a zatim odbacio cigaretu
i pobjegao praćen smijehom
drugova; vratio bi se u dvoranu.
111

Čemu su se to drugovi smijali?
Smješkao bih se i ja, instinktivno,
kao kakva budala.
- A toi, mon cheri! - reče mi
potiho neki ženski, malo promukli
glas.
Okrenuh se i ugledah jednu
od onih žena koje su čas prije sje-
dile sa mnom oko stola kako mi sa
smiješkom pruža ružu. Drugu je
držala za se; baš ih je bila kupila
kod cvjećara u predvorju.
Imao sam, dakle, tako
nespretno držanje?
Obuze me žestoka ljutnja;
odbih ne zahvalivši; htjedoh se od
nje udaljiti, ali ona me, smiješeći
se, uhvati za mišicu, te mi, praveći
se pred drugima da je sa mnom u
povjerljivu razgovoru, poče nešto
tiho i žustro govoriti. Učini mi se da
sam razumio kako mi predlaže da
igram s njom, jer je čas prije
prisustvovala mojim uspješnim
potezima; ona će, prema mojim
uputama, stavljati uloge za me i za
se.
Sav se stresoh od ljutnje i
ostavih je.
112

Malo poslije, vraćajući se u
igračnicu, vidjeh je kako razgovara
s nekim oniskim, crnomanjastim,
bradatim gospodinom, malo
razrokim, Španjolcem po izgledu.
Bila mu je dala ružu koju je čas prije
meni nudila. Po jednoj njihovoj
kretnji shvatih da govore o meni,
pa postadoh oprezan.
Uđoh u drugu dvoranu;
približih se prvom stolu, no bez
nakane da igram, kadli se domalo
onaj gospodin, ali bez žene, približi
stolu, praveći se da me ne vidi.
Nato ga počeh odlučno
gledati kako bih mu dao na znanje
da sam sve dobro vidio te stoga sa
mnom neće imati uspjeha.
Ali on nije nimalo nalikovao
na varalicu. Vidio sam ga kako igra
na veliko, izgubio je tri poteza
zaredom, neprestano je treptao
očima, možda zbog napora koji mu
je zadavala želja da sakrije uznemi-
renost. Kod trećega promašenog
poteza pogleda me i nasmiješi se.
Ostavih ga i vratih se u drugu
dvoranu, k stolu za kojim sam prije
dobivao.
113

Krupjei su se zamijenili. Ona
je žena ostala na svom prijašnjem
mjestu. Zadržah se otraga da me
ne opazi i vidjeh da igra skromno,
propuštajući poneki krug. Stupih
naprijed; ona me opazi; upravo je
htjela zaigrati, ali se zadrža
čekajući, očevidno, da ja zaigram
pa da i ona stavi svoj ulog na isti
broj. Ali uzalud je čekala. Kad
krupje reče: „Le jeu est fait! Rien ne
va plus!" pogledah je, a ona
podignu prst i zaprijeti mi u šali.
Nekoliko krugova nisam igrao; a
onda se ponovno uzbudih,
gledajući ostale igrače te, osjetivši
kako se u meni budi prijašnji polet,
prestadoh obraćati pozornost na
nju, već počeh igrati.
S kakvim sam to
tajanstvenim nadahnućem tako
neprogrešivo pratio nepredvidivu
mijenu brojeva i boja? Je li to bilo
samo čudesno, nesvjesno
proricanje? A kako onda objasniti
luđačku, baš luđačku tvrdoglavost
od koje me, kad je se sjetim, još
podilaze srsi, s obzirom na to da
sam na kocku stavljao sve, ama baš
114

sve, možda i sam život, u potezima
koji su bili pravi pravcati izazovi
sudbini? Ne, ne; ispunjavao me u
tim časovima osjećaj neke gotovo
đavolske snage kojom sam krotio,
opčinjavao sreću, vezao njezine
hirove za svoje. Nije to bilo samo
moje uvjerenje; ubrzo se proširilo i
na druge, pa su sada gotovo svi
pratili moju presmionu igru. Ne
znam koliko je puta prošlo crveno,
na koje sam uporno ulagao; ulagao
bih na ništicu, i izlazila bi ništica.
Čak se i onaj mladić koji je vadio
lujdore iz džepa hlača bio prenuo i
raspalio; debeli je, crnomanjasti
gospodin ječao više no ikad.
Uzbuđenje oko stola od časa je do
časa raslo; bili su to drhtaji
nestrpljenja, brze, kratke,
nervozne kretnje, jedva zadržavani
bijes, tjeskoban i strašan. I sami su
krupjei izgubili svoju ukočenu
neumoljivost.
Odjednom me, pred jednim
strahovitim ulogom, obuze kao
neka vrtoglavica. Osjetih na sebi
pritisak nekakve strašne od-
govornosti. Bio sam gotovo natašte
115

od jutra, sav sam drhtao od
dugotrajnoga, žestokog
uzbuđenja. Nisam više mogao
izdržati, pa se nakon toga poteza
teturajući povukoh. Osjetih kako
me je netko pograbio za ruku. Sav
uzbuđen, sipajući plamen iz očiju,
onaj me bradati i bucmasti
Španjolčić htjede pošto-poto
zadržati. - Evo, već je jedanaest i
četvrt, krupjei zovu na tri
posljednje igre; nas ćemo dvojica
raznijeti banku!
Obraćao mi se nekim
iskvarenim, smiješnim talijanskim;
ja sam mu, već potpuno izvan sebe,
tvrdoglavo odgovarao na svom
jeziku.
- Ne, ne, dostaje! Ne mogu
više! Pustite me da odem, dragi
gospodine.
Pustio me je, ali pode za
mnom. Pope se sa mnom na vlak
koji se vraćao u Nizzu, pa je
svakako htio da večeram s njim i
odsjednem u njegovu hotelu.
Isprva mi baš nije bilo
odvratno gotovo plašljivo divljenje
koje mi je, čini se, taj čovjek
116

iskazivao, kao kakvom čudotvorcu.
Ljudskoj taštini katkada nije mrsko
učiniti sebe predmetom čak i onak-
va poštovanja kakvo zapravo
vrijeđa; nije joj mrsko primiti opori
i kužni tamjan nekih nedostojnih i
nevoljnih kadionica. Bio sam kao
general koji je dobio žestoku i
očajnu bitku, ali slučajno, ne
znajući ni sam kako. Polako samo
dolazio k sebi, a odvratnost koju je
u meni pobuđivalo društvo tog
čovjeka je rasla.
Ipak, sišavši u Nizzi, koliko
god pokušavao, nije mi pošlo za
rukom da ga se otresem; moradoh
poći s njim na večeru. Tada mi
priznade da mi je on bio poslao u
predvorje kasina onu veselu ženicu
kojoj on već tri dana lijepi krila ne
bi li bar malo poletjela, krila od
banknota, to jest daje joj stotinjak
lira da okuša sreću. Ženica mora da
je te večeri imala lijep dobitak
prateći moju igru jer je nakon
izlaska nestala.
- Što ja tu mogu? Jadnisa je
baljda nasla nekog voljeg. Ja sam
117

star. I sahvaljujem Vogu, da sam je
se riješio.
Reče mi da je u Nizzi već
tjedan dana i da svakoga jutra ide u
Monte Carlo, gdje je uvijek, do
večeras, imao nevjerojatnu nesre-
ću. Želi znati kako ja uspijevam
dobivati. Mora da sam shvatio igru,
ili imam neko nepogrešivo pravilo.
Prasnuh u smijeh i odgovorih
mu da do jutros nisam vidio rulet ni
na slici, te ne samo što uopće ne
znam kako se igra, već nisam ni
slutio da ću na taj način igrati i
dobiti.
To me je smutilo i zadivilo
više no njega samoga.
Nije se dao uvjeriti. Vješto je
skrenuo razgovor (mislio je, bez
sumnje, da ima posla s
prepredenim nevaljalcem) i
govoreći začudno slobodno onim
svojim polušpanjolskim a polu
bogtepitaj kojim jezikom, uputi mi
isti prijedlog na koji me je pokušao
navući ujutro uz pomoć one vesele
ženice.
- Ali ne, oprostite! - kliknuh
ja, nastojeći ipak zlovolju ublažiti
118

smiješkom. - Zar vi ozbiljno možete
tako tvrdokorno vjerovati da za tu
igru može biti pravila ili da čovjek
može imati neku tajnu? Za to treba
sreće! Danas sam je imao, sutra je
mogu ne imati, ili je mogu opet
imati; nadam se da ću je imati!
- A sasto bi danas niste tjeli
iskoristiti svoju sresu?
- Ja, isko...?
- Da, kako da kasem?
Okoristiti se, voila!
- Ali prema svojim
mogućostima, dragi gospodine!
- Bien! - reče on. - Mogu ja sa
bas. Bi dajte sresu, ja su dati nobac.
- Onda ćemo možda izgubiti!
- zaključih ja, smiješeći se. - Ne, ne..
.Vidite. Ako me zaista držite tako
sretnim - bit će da sam sretan u igri,
u svemu ostalome sigurno nisam -
učinimo ovako: bez pogodbe među
nama i bez ikakve obveze s moje
strane, jer je ne želim; vi ulazite
svoje velike svote gdje ja ulažem
svoje male, kao što ste radili danas,
pa bude li dobro išlo...
119

Ne dade mi završiti; prasnu u
neki smijeh, koji je trebao biti
zloban, te reče:
- A ne, gospodine moj, ne!
Danas sam to radio, da, ali sutra
sigurno nesu! Ako bi vudete
stabljali belike uloge s mojima, do-
bro! Ako ne, onda to sigurno nesu
usiniti. Vala lijepa!
Pogledah ga naprežući se da
shvatim što je htio reći. U onom
njegovu smijehu i njegovim
riječima bilo je neke sumnje koja
me je vrijeđala. Uznemirih se i
zatražih objašnjenje.
On se prestade smijati, ali
mu na licu ostade kao neki
ishlapjeli trag toga smijeha.
- Kasem da nesu, da to nesu
usiniti - ponovi. - Ništa bise ne
kasem.
Žestoko udarih rukom po
stolu i povikah srditim glasom.
- Ni slučajno! Izvolite
objasniti što ste kanili reći svojim
riječima i svojim kretenskim
smijehom! Ja vas ne razumijem!
Dok sam govorio, vidio sam
kako on sve više blijedi i kao da se
120

smanjuje; očito me je htio moliti za
oproštenje. Srdito ustadoh i
slegnuh ramenima.
- A! Prezirem vas i vašu
sumnju koju ne mogu ni zamisliti!
Platih svoj račun i izađoh.
Poznavao sam nekoga
časnog čovjeka, zbog jedinstvene
inteligencije kojom je bio obdaren
dostojna da mu se ljudi uvelike
dive; a nisu mu se uopće divili, sve
zbog nekih hlača, svijetlih, čini mi
se kockastih, odveć priljubljenih o
bijedne noge, koje je uporno nosio.
Zbog odjeće koju nosimo, zbog
njezina kroja, njezine boje, ljudi
mogu o nama stvoriti najčudnije
mišljenje.
Noja sam sad osjećao to veću
ljutnju, jer mi se činilo da nisam
loše odjeven. Istina, nisam bio u
fraku, ali sam imao crno odijelo kao
da sam u koroti; sasvim pristojno
odijelo, pa ako me je u ovoj istoj
odjeći onaj gadni Švabo mogao
smatrati tolikim blesanom da
prigrabi moj novac, kako me sad
ovaj mogao smatrati varalicom?
121

„Možda zbog ove
bradurine?", pomislih odlazeći, „ili
zbog ove prekratke kose..."
U međuvremenu sam tražio
bilo kakav hotel, da se zatvorim i
pogledam koliko sam dobio. Činilo
mi se da sam pun novca; imao sam
ga svugdje pomalo, po džepovima
kaputa, i hlača, i prsluka: zlata,
srebra, banknota - mora da ih je
bilo mnogo, mnogo!
Čuh gdje izbijaju dva sata.
Ulice su bile puste. Prođoše prazna
kola; popeh se na njih.
Gotovo bez ikakva uloga
dobio sam oko jedanaest tisuća
lira! Odavno ih već nisam vidio, pa
mi se u prvi mah učiniše velikom
svotom. No kasnije, kad sam
pomislio na svoj negdašnji život,
osjetih sam pred sobom veliko
poniženje. Što!? Zar su mi dvije
godine u knjižnici, s dodatkom svih
ostalih nedaća, toliko osiromašile
srce?
Počeh se trovati novim
otrovom gledajući novac na
krevetu: - Idi, kreposni čovječe,
pitomi knjižničaru, idi, vrati se
122

svojoj kući i umilostivi tim blagom
udovu Pescatore. Ona će pomisliti
da si ga ukrao i odmah će se u njoj
roditi veliko poštovanje prema
tebi. Ako ti se to pak ne čini
nagradom dostojnom tvoga ve-
likog truda, onda pođi u Ameriku,
kao što si prije bio odlučio. Sad bi
mogao, ovako opskrbljen novcem.
Jedanaest tisuća lira! To je imetak!
Skupih novac; bacih ga u ladicu
noćnog ormarića i legoh. Ali nisam
mogao zaspati. Što mi je, dakle,
činiti? Da se vratim u Monte Carlo i
ponovim taj izvanredni dobitak? Ili
da se njime zadovoljim i skromno
živim? Ali kako? Imam li možda još
volje i prilike uživati, s onakvom
obitelji kakvu sam zasnovao?
Odjenut ću malo manje siromašno
ženu koja ne samo što mi se više ne
nastoji svidjeti, nego kao da baš
radi što god može ne bi li mi
omrznula, ostajući cijeli dan
nepočešljana, bez steznika, u
papučama i odjeći koja joj sa svih
strana visi. Misli li možda da se za
muža kakav sam ja ne isplati više
uljepšavati? Osim toga, nakon
123

velike opasnosti u kojoj je lebdjela
pri porodu nije se više posve
oporavila. Što se pak tiče ćudi, iz
dana je u dan postajala sve
osornija, ne samo prema meni,
nego prema svakome. A ta mr-
zovolja i taj nedostatak žive i prave
ljubavi počeše u njoj poticati neku
tromu lijenost. Nije bila zavoljela ni
djevojčicu, čije je rođenje zajedno s
onom drugom koja je umrla nakon
nekoliko dana bilo za nju poraz u
usporedbi s Olivinim lijepim
muškim djetetom koje se rodilo
mjesec dana poslije, zdravo i bez
muke, nakon sretne trudnoće.
Osim toga, sve one neugodnosti i
trvenja što nastaju kad oskudica,
poput čupave crne mačketine,
legne na pepeo ugašena ognjišta,
bila su nam oboma učinila
odvratnim zajednički život. Mogu li
s jedanaest tisuća lira vratiti mir u
kuću i uskrisiti ljubav koju je udova
Pescatore već u začetku ubila svo-
jom opačinom? Ludo je to i
pomisliti! Što, dakle? Da odem u
Ameriku? A zašto da idem tražiti
sreću tako daleko, kad se čini da
124

me je ona baš htjela zaustaviti
ovdje, u Nizzi, dok ja na to pred
onom trgovinom igraćeg pribora
nisam ni mislio? Sada valja da se
pokažem dostojan nje, njezine
naklonosti, ako mi je, kako se čini,
odista želi udijeliti. No, dakle! Ili
sve ili ništa. Uostalom, bit ću opet
gdje sam bio i prije. Ta što je
jedanaest tisuća lira!?
Tako se sutradan vratih u
Monte Carlo. Vraćao sam se
dvanaest dana zaredom. Nisam
više imao ni prilike ni vremena
čuditi se naklonosti sreće, ne samo
neobičnoj, već odista
nevjerojatnoj, bio sam izvan sebe,
posve lud; ne čudim se ni sad, kad,
nažalost, znam što mi je spremala
kad mi je toliko išla na ruku. Za
devet mi dana očajničke borbe
pođe za rukom nakupiti uistinu
golemu svotu. Nakon devetog
dana počeh strmoglavo gubiti. Kao
da onaj čudesni polet nije više
nalazio hrane u mojoj već
iscrpljenoj živčanoj energiji, poče
mi ga ponestajati. Ne znadoh ili,
bolje, ne mogoh se navrijeme
125

zaustaviti. Zaustavih se, otrijeznih
se, ne svojom zaslugom, već pod
žestokim dojmom strašna prizora,
čini se ne baš rijetka na onome
mjestu.
Ulazio sam u igračnicu ujutro
dvanaestog dana, kad me, izbe-
zumljen i zadihan, sustignu onaj
gospodin iz Lugana koji je bio
zaljubljen u broj 12, pa mi, više
kretnjom nego riječima, objavi da
se netko čas prije ubio tamo u
perivoju. Odmah pomislih nije li to
onaj moj Španjolac i osjetih grižnju
savjesti. Bio sam uvjeren da mi je
on pomogao u dobitku. Prvoga
dana nakon one naše svađe nije
htio ulagati gdje sam ulagao ja, pa
je svaki put gubio; idućih dana,
videći da onako postojano
dobivam, pokuša igrati kao ja, ali
onda to više ja nisam htio; kao da
me je sama Sreća, prisutna i
nevidljiva, vodila za ruku, počeh
obilaziti od stola do stola. Već ga
dva dana nisam viđao, baš otkako
sam bio počeo gubiti, a možda i
zato što me on više nije pratio.
126

Kad sam pritrčao na
označeno mjesto, bio sam uvjeren
da ću ga naći ispružena na zemlji,
mrtva. No umjesto njega, nađoh
onoga blijedog mladića koji se
pravio pospano nehajnim i izvlačio
lujdore iz džepa hlača, da ih uloži i
ne gledajući kamo.
Tamo nasred drvoreda
izgledao je nekako manji; ležao je
pristojno, skupljenih nogu, kao da
je prije samoubojstva legao da se
pri padu ne ozlijedi; jedna mu je
ruka ležala uz tijelo, druga mu je
bila malo uzdignuta, zgrčene šake i
kažiprsta zaustavljenog u pokretu
pucanja. Blizu te ruke ležao je
revolver, a malo dalje šešir. Isprva
mi se učini da mu je tane izišlo na
lijevo oko, s kojega mu je onoliko
krvi, sad zgrušane, bilo isteklo na
obraz. Ali nije - ta je krv bila
štrcnula odatle, kao i iz nosnica i
ušiju; još je mnogo krvi bilo iscurilo
kroz rupicu kroz desnu sljepoočicu
na žuti pijesak staze i zgrušalo se.
Desetak osa zujalo je unaokolo;
pokoja bi, proždrljiva, i sjela na ono
127

oko. Od tolikih koji su gledali niko-
mu nije padalo na pamet da ih
otjera. Ja izvukoh iz džepa rupčić i
njime pokrih ono jadno, strahovito
izobličeno lice. Nitko mi zbog toga
ne zahvali - oduzeh ljudima
najljepši dio cijeloga prizora.
Pobjegoh odande i vratih se
u Nizzu, sa željom da istoga dana
otputujem.
U džepu sam imao oko
osamdeset i dvije tisuće lira. Sve
sam mogao zamisliti, ali nikako da
bi se i meni, navečer istoga dana,
moglo dogoditi nešto slično.


VII. MIJENJAM VLAK


Mislio sam: otkupit ću
Kokošinjak, pa ću se povući onamo,
na ladanje, i postati mlinar. Bolje je
čovjeku kad je blizu zemlji, a pod
njom možda još i najbolje.
Svaki posao, uostalom, ima
neku lijepu stranu. Ima je čak i
grobarski posao. Mlinar se može
128

radovati buci žrvnja i prašini koja
leti zrakom i prekriva ga brašnom.
Uvjeren sam da tamo u
mlinu sad ne otvaraju ni jednu
vreću. No čim ga ja dobijem, eto ti:
„Gospodine Mattia, a zasun od
motke! Gospodine Mattia, puklo je
ležište! Gospodine Mattia, zupci na
kotaču!"
Kao kad je tu još bila ona
dobra duša, moja majka, a
Malagna upravljao... A dok seja
budem bavio oko mlina, upravitelj
će mi krasti rod s polja; ako pak
budem pazio na nj, mlinar će mi
krasti prihod od mlina. Amo mlinar,
tamo upravitelj - bit će kao neka
ljuljačka, a ja ću po sredini uživati.
Bilo bi možda bolje da
izvučem iz poštovane škrinje svoje
punice jedno od starih odijela
Francesca Antonija Pescatorea
štono ih udovica čuva pod
kamforom i paprom kao svete
moći pa da u nj obučem Mariannu
Dondi i pošaljem nju neka bude
mlinar i nadzire upravitelja.
129

Ladanjski će zrak zacijelo
koristiti mojoj ženi. Možda će koje-
mu stablu otpasti lišće kad je vidi,
ptičice će zanijemiti, nadajmo se da
potok neće presahnuti. A ja ću
ostati knjižničar, sam samcat kod
Majke Božje od Milosti.
Tako sam razmišljao, a vlak je
dotle jurio. Nisam mogao oka
sklopiti jer bi mi se odmah
strahovito jasno pojavio leš onoga
mladića na stazi, malena i
skupljena pod velikim nepomičnim
stablima u svježem jutru... Zato
sam se morao ovako tješiti, dru-
gom morom koja nije bila tako
krvava, bar u doslovnom smislu -
morom svoje punice i žene. Uživao
sam zamišljajući prizor svog
povratka trinaest dana nakon
tajanstvenoga iščeznuća.
Bio sam uvjeren (činilo mi se
da ih vidim!) da će mi obje, kad
uđem, pokazati najprezirniji nehaj.
Tek će me pogledati, kao da kažu:
- O, opet si tu! Zar nisi slomio
vrat? Šute one, šutim ja.
No malo kasnije, bez sumnje,
udova Pescatore počet će biju vati
130

žuč koja će se nakupiti kad se sjeti
službe što sam je možda izgubio.
Bio sam odista ponio sa
sobom ključ knjižnice; na vijest o
mome iščeznuću mora da su
svakako obili vrata po naređenju
policije; pa, kad me ne nađoše
unutra mrtva, i kad mi niotkud
drugo nije bilo ni traga ni glasa, u
općini su možda čekali moj
povratak tri, četiri, pet dana,
tjedan dana; a nato su moje mjesto
dali kojem drugomu besposličaru.
Zašto ja, dakle, tu sjedim?
Opet sam, eto, sam sebe izbacio na
ulicu. Pa mogu tu i ostati! Dvije
sirote žene ne mogu biti obvezne
uzdržavati lijenčinu, gotovo
kriminalca, koji je samo tako
umaknuo, bogzna zbog kakvih
drugih podviga itd., itd.
Ja samo šutim.
Malo-pomalo bijes Marianne
Dondi raste, potaknut tom mojom
prkosnom šutnjom, raste, vrije,
pršti - a ja još uvijek šutim!
Najednom ću izvaditi iz
džepa lisnicu i uzeti brojiti na
131

stoliću svoje hiljadarke: jedna,
dvije, tri, četiri...
Marianna Dondi, pa i moja
žena, razrogačit će oči i zinuti.
A onda će:
- Gdje si ih ukrao?
- ... sedamdeset i sedam,
sedamdeset i osam, sedamdeset i
devet, osamdeset, osamdeset
ijedan; pet stotina, šest stotina,
sedam stotina; deset, dvadeset,
dvadeset i pet; osamdeset i jedna
tisuća sedam stotina dvadeset i pet
lira i četrdeset centezima u džepu.
Mirno ću pokupiti novčanice,
vratiti ih u lisnicu i ustati.
- Ne želite me više u kući?
Dobro, hvala lijepo! Idem, i da ste
mi zdravo!
Smijao sam se misleći na to.
Moji me suputnici
promatrahu, pa se i oni, ispod brka,
smješkahu.
Nato, kako bih poprimio
ozbiljnije držanje, počeh misliti na
svoje vjerovnike kojima ću morati
razdijeliti one novčanice. Sakriti ih
ne mogu. Osim toga, ako ih
sakrijem, što će mi?
132

Da u njima uživam, to mi ti
psi jamačno neće dopustiti. Tko
zna koliko bi godina još morali
čekati da se naplate iz mlina na
Kokošinjaku i prihoda od imanja, uz
točak uprave koja opet sve
proždire kao da melje na dva žrvnja
(na dva žrvnja je bio i mlin). Sad ću
ih možda, ponudom u gotovu, moći
jeftino skinuti s vrata. Pa počeh
računati:
- Ovoliko Recchioniju, onoj
psećoj njuški; ovoliko Filipu Brisigu,
a volio bih da tim novcem plati svoj
sprovod: ne bi više sisao krv
sirotama! - Ovoliko Cichinu Lunaru
iz Torina; ovoliko udovici Lippani...
Koliko ih još ima? Ih! Koliko hoćeš!
Delia Piana, Bossi i Morgottini... Pa
to je onda sve što sam dobio u igri!
Dobio sam, dakle, u Monte
Carlu za njih! Baš sam se ljutio na
ona dva dana kad sam gubio! Opet
bih bio bogat... bogat!
Otimahu mi se duboki uzdasi
koji kod mojih suputnika pobu-
đivahu veći podsmijeh no čas prije.
Ali nisam se mogao smiriti. Noć je
bila na domaku; zrak kao da je bio
133

od pepela, a dosada puta bila je
nesnosna.
Na prvoj talijanskoj stanici
kupih nekakve novine u nadi da će
me uljuljati u san. Otvorih ih i
počeh čitati pri svjetlu električne
žarulje. Imao sam zadovoljstvo
saznati da je dvorac Valencay, po
drugi put stavljen na dražbu, bio
dodijeljen gospodinu grofu de
Castellaneu za svotu od dva
milijuna i tristo tisuća franaka. Pos-
jed oko dvorca iznosio je dvije
tisuće i osam stotina hektara i bio
najveći u Francuskoj.
- Gotovo kao Kokošinjak.
Pročitah da je njemački car u
Potsdamu u podne primio
marokansko veleposlanstvo i da je
prijamu prisustvovao državni tajnik
barun Richthofen. Misija, koja je
poslije predstavljena carici,
zadržala se na doručku, a bogzna
koliko je toga proždrla!
I ruski car i carica bili su
primili u Peterhofu posebno
tibetansko izaslanstvo, koja je
Njihovim Veličanstvima predala
poklone Dalaj-lame.
134

- Pokloni Dalaj-lame? -
upitah sam sebe i zatvorih oči
zamišljeno. - Kakvi mora da su ti
pokloni?
Mak - jer zaspah. Ali mak
slabe snage, jer se uskoro probudih
na trzaj vlaka što se zaustavljao na
nekoj postaji.
Pogledah na sat: bilo je osam
i četvrt. Za jedan sat, otprilike, bit
ću dakle kod kuće.
Novine su mi još bile u
rukama, te ih okrenuli, da na
drugoj stranici potražim kakav
poklon bolji od Dalaj-lamina.
Pogled mi pade na neko:

SAMOUBOJSTVO
ovako, masnim slovima.
Smjesta pomislih da bi to
moglo biti ono u Monte Carlu, pa
se požurih pročitati. Ali se
zaustavih na prvom retku,
otisnutom vrlo sitnim slovima:
Brzojavljaju nam iz Miragna.
- Iz Miragna? Tko se to
mogao ubiti u mome mjestu?
Pročitah: Jučer, u subotu, 28.,
135

nađen je u koritu jednoga mlina leš
u raspadanju...
Odjednom mi se oči zamagle
jer mi se učini da sam u sljedećem
retku opazio ime svojega imanja, a
kako sam jednim okom teško čitao
onaj sitni tisak, ustadoh da se
približim svjetlosti.
... raspadanju. Mlin se nalazi
na nekom imanju zvanu Koko-
šinjak, oko dva kilometra
udaljenome od našega grada. Kad
su na lice mjesta, u pratnji ostalih,
stigli predstavnici sudstva, leš je
izvučen iz korita radi zakonskoga
očevida i pregleda. Poslije je u
njemu prepoznat naš..."
Srce mi skoči u grlo i ja
užasnuto pogledah svoje
suputnike, koji su svi spavali.
„Kad na lice mjesta stiže...
izvučena iz korita... i pogleda...
prepoznat naš knjižničar."
-Ja?...
„Kad na lice mjesta stiže...
poslije... naš knjižničar Mattia
Pascal, koji je prije nekoliko dana
iščeznuo. Uzrok samoubojstvu:
novčane neprilike."
136

- Ja?... Iščeznuo...
prepoznat... Mattia Pascal...
Uznemirena srca, ali odlučno,
pročitao sam ne znam koliko puta
tih nekoliko redaka. U prvoj se
žestini sva moja životna energija
snažno usmjeri na prosvjed; kao da
je ta vijest, toliko uznemirujuća u
svojoj bešćutnoj lakonskoj
kratkoći, mogla i za me biti istinita.
Ali, ako i nije bila istinita za me, bila
je za druge; a izvjesnost koju su ti
drugi od jučer imali o mojoj smrti
lebdjela je nada mnom kao
nesnosno, stalno nasilje koje me
satiralo... Pogledah opet svoje
suputnike, pa kao da i oni tu, pred
mojim očima, počivaju u toj
izvjesnosti. Obuze me napast da ih
prodrmam iz onih njihovih
neudobnih i mučnih položaja, da ih
prodrmam i probudim i da im
viknem da to nije istina.
- Je li moguće?
I još jedanput pročitah tu
zaprepašćujuću vijest.
Nisam više imao mira. Htio
sam da se vlak zaustavi, ili pak da
pojuri vratolomnom brzinom; od
137

onoga njegova monotonog
kretanja što je podsjećalo na neki
tvrdi, gluhi i teški automat u meni
je neprestano rasla razdraženost.
Stiskao sam šake i zarivao nokte u
dlanove; gužvao sam novine i opet
ih popravljao da još jedanput
pročitam vijest koju sam već znao
napamet, riječ po riječ.
- Prepoznat! Je li moguće da
su me prepoznali?... U stanju
uznapredovala raspadanja... fuj!...
Načas vidjeh sama sebe kako
plutam u onoj zelenkastoj vodi u
koritu, sagnjila, napuhana,
strašna... U nagonskoj grozi skrstih
ruke na grudima i opipah se,
stisnuh sam sebe rukama.
- Nisam ja, nisam ja... Tko je
to mogao biti?... Bio je, bez sum-
nje, nalik na mene... Imao je možda
i on bradu kao i ja... stas kao i ja... I
prepoznaše me!... Iščeznuo prije
nekoliko dana... Dakako! No ja bih
htio znati tko se tako požurio da
me prepozna. Je li moguće da je
nesretnik bio toliko nalik na mene?
Odjeven kao i ja? Sasvim isti? Ta bit
će da me je „prepoznala" ona,
138

Marianna Dondi, udova Pescatore.
O, odmah me je ulovila, odmah me
je prepoznala! Nije mogla
vjerovati, mogu misliti! On je! On
je! Moj zet! Ah, jadni Mattia! Ah,
jadni moj sinko! Možda je i
zaplakala; možda je i klekla pokraj
leša onoga jadnika koji je nije
mogao odalamiti nogom i viknuti
joj: „Miči se odatle; ne poznajem
te."
Drhtao sam. Konačno se vlak
zaustavi na novoj stanici. Otvorili
vrata i izjurih s nejasnom nakanom
da odmah nešto učinim: hitan
telegram, da opovrgnem tu vijest.
Skok pri silasku s vagona
bijaše moj spas; kao da mi je izbio
iz glave tu glupu misao. Sijevnu mi
pred očima i ja ugledah... da tako
kažem... svoje oslobođenje,
slobodu, nov život!
Imam uza se osamdeset i
dvije tisuće lira, a ne moram ih više
nikomu dati! Mrtav sam, da, mrtav
- nemam više dugova, nemam više
žene, nemam više punice, nikoga!
Slobodan sam, slobodan,
139

slobodan! Što bih više mogao
tražiti?
Dok sam tako mislio, mora
da sam bio ostao u nekom čudnom
položaju na onom peronu. Bio sam
ostavio otvorena vagonska vrata.
Vidjeh oko sebe nekoliko ljudi kako
mi nešto viču, ne znam što; jedan
me, na kraju, prodrma i gurnu,
vičući mi glasnije:
- Vlak polazi!
- Pa pustite ga, pustite ga da
pođe, dragi gospodine! - viknuh ja
njemu. - Mijenjam vlak!
Tada me spopade neka
sumnja: sumnja da ta vijest nije već
opovrgnuta; da u Miragnu nisu
možda već prepoznali zabludu; da
se nisu javili rođaci pravoga
mrtvaca i ispravili pogrešku.
Prije nego što se razveselim
treba da se pouzdano osvjedočim,
da pribavim točne i potanke vijesti.
Ali kako da ih nabavim?
Potražih po džepovima
novine. Bio sam ih ostavio u vlaku.
Okrenuh se i vidjeh prazni kolosijek
koji se pružao i blistao u tihoj noći,
pa se osjetih izgubljenim u praznini
140

na toj bijednoj prolaznoj staničici.
Tada me spopade još jača sumnja:
da nisam sanjao?
Nisam: „Javljaju nam iz
Miragna: Jučer, u subotu, 28..."
Mogu, eto, ponoviti brzojav
napamet, riječ po riječ. Nema sum-
nje! Ipak, premalo je. Dokaza ipak
nema dovoljno.
Pogledah stanicu; pročitah
naziv ALENGA.
Hoću li u tome mjestu naći
drugih novina? Sjetih se da je
nedjelja. U Miragnu je, dakle, toga
jutra izašao „Foglietto", jedine
novine koje se ondje tiskaju.
Moram pošto-poto nabaviti jedan
primjerak. U njemu ću naći sve
potanje vijesti koje su mi potrebne.
No kako se mogu nadati da ću u
Alengi naći „Foglietto"? Ništa,
brzojavit ću pod lažnim imenom
uredništvu lista. Poznavao sam
upravitelja, Mira Colzija zvanog
Lodoletta, što će reći Ševica. Svi su
ga u Miragnu tako zvali otkako je -
kao mladić - pod tim dražesnim
pseudonimom bio objavio svoju
prvu i posljednju knjigu stihova.
141

Ali zar za Sevicu neće biti
događaj što netko iz Alenge traži
njegov list? Bez sumnje,
„najzanimljivija" vijest toga tjedna,
i zato „udarni članak" toga broja,
mora da je bilo moje
samoubojstvo. Zar se, dakle, neću
izložiti opasnosti da taj neobični
zahtjev pobudi u njemu neku
sumnju!?
„Koješta!" pomislih nato.
„Sevici ne može ni na um pasti da
se ja nisam zaista utopio. Razlog
zahtjevu potražit će u kakvoj
drugoj senzaciji svoga današnjeg
broja. Odavno se hrabro bori s
općinom radi vodovoda i uvođenja
plina. Prije će pomisliti da je to
zbog te njegove ,kampanje'."
Uđoh u stanicu.
Srećom se kočijaš jedine
kočijice, koja je pripadala pošti, još
bio zadržao i čavrljao sa
željezničkim činovnicima;
mjestance je bilo otprilike tri četvrt
sata udaljeno kolima od stanice, a
cijeli je put vodio uzbrdo.
142

Popeh se na tu staru
rasklimanu kočiju, bez svjetiljke, i
uputih se u mrak.
Imao sam toliko toga za
razmišljanje, a ipak se žestoki
dojam što ga je bila na me ostavila
ona vijest koja me se toliko ticala
svako malo ponovno budio u onoj
crnoj, nepoznatoj samoći. Tada bih
na čas osjetio prazninu, kao malo
prije toga, kad sam vidio prazne
tračnice; osjetio bih se strašno
odvojenim od života, izgubljenim,
osjetio bih kao da sam nadživio
sama sebe, da sam u očekivanju
nekog života nakon smrti, a uopće
ne znam kakav će on biti.
Da se rastresem, upitah
kočijaša ima li u Alengi kakva
novinska agencija.
- Kako rekoste? Nema,
gospodine!
- Zar se u Alengi ne prodaju
novine?
- A, da. Prodaje ih ljekarnik
Grottanelli.
- Ima li kakvo svratiste?
- Ima, Palmentinovo
konačište.
143

Sišao je sa sjedala kako bi
malko olakšao teret starom
kljusetu, koje je dahtalo vukući
nozdrve po zemlji. Jedva sam ga
razaznavao. Uto upali lulu, pa ga
razaznah kao na mahove. Pomislih:
„Kad bi znao koga vozi..."
Ali odmah sam sebi postavih
to pitanje:
„ Koga vozi? Ne znam više ni
ja sam. Tko sam ja sad? Moram
razmisliti. Nekakvo ime, moram
sebi odmah nadjenuti nekakvo
ime. Bar da mogu potpisati
telegram i da se ne moram naći u
neprilici ako me u konačištu upitaju
za ime. Zasada je dovoljno da se
pobrinem za ime. Da vidimo! Kako
se zovem?"
Nikad ne bih pomislio da će
me stajati toliko muke i da će me
toliko uznemiriti izbor nekog
imena i prezimena. Osobito pre-
zimena! Slagao sam slogove,
onako, bez razmišljanja; izlazila su
neka prezimena kao: Strozzani,
Parbetta, Martoni, Bartusi... koja
su mi još gore dražila živce. U njima
nisam nalazio nimalo pristalosti,
144

nimalo smisla. Kao da prezime
uopće mora imati smisla! No,
dobro je bilo koje!... Martoni, na
primjer, zašto ne? Carlo Martoni...
Uh, svršeno je! No malo bih kasnije
slegnuo ramenima: „Jest! Karlo
Martel..." I nemir bi se iznova
rađao.
Stigoh do sela ne odlučivši se
ni za jedno prezime. Srećom, kod
ljekarnika, koji je ujedno bio i
poštansko-brzojavni činovnik, pip-
ničar, prodavač novina, mješovite
robe, životinja i ne znam čega još,
nije mi trebalo. Kupih po jedan
primjerak od ono nekoliko
genovskih novina koje dolažahu: „Il
Caffaro" i „Il Secolo XIX"; nato ga
upitah mogu li dobiti miranjski
„Listić".
Taj je Grottanelli imao lice
ćuka, nekakve okrugle oči kao od
stakla, na koje je svako malo s
mukom spuštao hrskavičaste
vjeđe.
- „Foglietto"? Nije mi poznat.
- To su nekakve male
provincijske novine, tjednik -
145

objasnih mu. - Htio bih ih imati.
Današnji broj, razumije se.
- „Foglietto"? Nije mi poznat.
- Ne mari. Ne smeta ništa ako
vama nije poznat, ja ću vam platiti
trošak brzojava uredništvu. Htio
bih imati deset, dvadeset
primjeraka, sutra ili što prije. Može
li se?
Nije odgovarao: očima
uprtim u prazno još je ponavljao:
„Foglietto"? Nije mi poznat. Na
kraju odluči napisati brzojav prema
mom diktatu, označivši kao adresu
svoju ljekarnu.
Sutradan, nakon besane noći
prekidane burnim morem misli, u
Palmentinovu konačištu dobih
petnaest primjeraka „Listića".
U onim novinama iz Genove,
koje sam se, čim ostadoh sam,
požurio pročitati, ne nađoh ni
spomena. Ruke mi drhtahu dok
sam razvijao „Foglietto". Na prvoj
stranici ništa. Potražih na dvjema
unutarnjim stranicama i odmah mi
udari u oči znak korote na vrhu
treće stranice, a ispod njega
debelim slovima moje ime. Ovako:
146


MATTIA PASCAL
O njemu nije bilo vijesti već
nekoliko dana, dana strahovite
zaprepaštenosti i neizrecive boli za
ucviljenu obitelj, zaprepaštenosti i
boli što ih je s njima dijelio najveći
dio našega građanstva koje ga je
voljelo i poštovalo zbog dobra srca,
vesela značaja i one prirodne
skromnosti koja mu je, zajedno s
drugim njegovim vrlinama,
omogućivala da hrabro i smireno
podnosi nesretni udes koji ga je iz
bezbrižne udobnosti u ovo
posljednje vrijeme bio doveo na
niske grane.
Kad je zabrinuta obitelj,
nakon prvoga dana neobjašnjive
odsutnosti, otišla u Boccamazzinu
knjižnicu u kojoj se on, revan u
svojoj službi, zadržavao gotovo po
cijeli dan i učenim štivom
obogaćivao svoju živahnu
inteligenciju, nade vrata
zatvorena; odmah se pred tim
zatvorenim vratima rodi crna i
strašna sumnja koju ipak na
nekoliko dana rasprši nada, no sve
147

slabija i slabija - da se, naime,
udaljio iz mjesta zbog nekoga svog
tajnog razloga.
Ali jao! Ono najgore,
nažalost, bilo je istina!!
Nedavni gubitak obožavane
majke te, u isto vrijeme, jedinice
kćeri, bio je duboko potresao duh
našega jadnog prijatelja, tako da je
prije otprilike tri mjeseca već
jedanput noću pokušao dokrajčiti
svoje nevoljne dane, baš u koritu
onoga mlina koji ga je podsjećao
na minuli sjaj njegova doma i na
sretna vremena.
... Veće boli ne imade
već sjećati se svojih sretnih
dana
u nevolji...
To nam je, suznih očiju,
jecajući pred izobličenim lesom s
kojega je kapala voda, ispričao
stari mlinar, vjeran i odan obitelji
negdašnjih gospodara. Bila se
spustila žalosna noć; crvena je
svjetiljka bila položena na zemlju,
do leša koji su čuvala dva
kraljevska karabinjera, a stari je
Filippo Brina (spominjemo ga da
148

mu se dive dobri ljudi) govorio i
plakao s nama. One mu je tužne
noći pošlo za rukom spriječiti da
nesretnik provede u djelo nasilni
naum; ali se Filippo Brina ne nade
tu, da ga ovoga drugog puta zadrži.
A Mattia Pascal ležaše, možda
cijelu jednu noć i pola sljedećega
dana, u koritu onoga mlina.
Nećemo ni pokušavati
opisati žalosni prizor koji nastade
kad se prekjučer, u predvečerje,
neutješna udovica nade pred
jadnim, unakaženim ostacima
ljubljenoga druga koji je otišao
potražiti svoju kćer...
Cijelo mjesto suosjeća u
njezinoj tuzi, pa je to i pokazalo,
otprativši do posljednjega
boravišta mrtvo tijelo, nad kojim je
kratko i ganutljivo oproštajno slovo
održao naš općinski tajnik Vitez
Pomino.
Nesretnoj obitelji, utonutoj u
toliku žalost, bratu Robertu, koji je
daleko od Miragna, izražavamo
najdublju sućut, a našem dobrom
Mattiji slomljena srca, posljednji
149

put kažemo: „Zbogom, mili
prijatelju, zbogom!"
M.C.

I bez tih inicijala bio bih u
piscu nekrologa prepoznao Ševicu.
Ali moram prije svega
priznati da me pogled na vlastito
ime, otisnuto ispod te crne crte,
koliko god to očekivao, nije nipošto
razveselilo, dapače, otkucaji srca
toliko mi se ubrzaše da sam nakon
nekoliko redaka morao prekinuti
čitanje. „Strahovita
zaprepaštenost i neizreciva bol"
moje obitelji ne natjeraše me u
smijeh, pa ni ljubav i poštovanje
mojih sugrađana prema mojim
lijepim vrlinama, ni moja revnost u
službi. Uspomena na onu žalosnu
noć na Kokošinjaku, nakon smrti
majke i kćerkice, koja je bila kao
neki dokaz, najveći dokaz mojeg
samoubojstva, najprije me začudi,
kao neko nepredviđeno i čudno
uplitanje slučaja; kasnije probudi u
meni grizodušje i potištenost.
- Ne, nisam seja ubio zbog
smrti majčine i kćerine, koliko god
150

one noći na to mislio! Istina, u
očaju sam bio pobjegao; no sada
sam se eto vraćao iz igračnice u
kojoj mi se Sreća na najčudnovatiji
način bila nasmiješila, pa mi se i
dalje smijSšila; netko se drugi ubio
za me, netko drugi, jamačno neki
stranac kojemu sam ukrao žalost
rodbine i prijatelja, te ga osudio - o,
porugo nad porugama - na ono što
mu ne pripada, lažnu žalost i čak
nagrobni govor napudranog viteza
Pomina!
To je bio moj prvi dojam kad
sam pročitao svoj nekrolog u
„Listiću".
No kasnije pomislih da taj
jadnik jamačno nije umro zbog
mene i da, oglasim li se, neću time
i njega oživjeti. Ako se okoristim
njegovom smrću, ja zapravo ne
činim nikakvu prijevaru na štetu
njegove rodbine, već im, štoviše,
iskazujem uslugu; za njih sam,
zaista, mrtvac ja, a ne on, pa oni
mogu misliti da je on iščezao i još
se nadati, nadati se da će ga danas
ili sutra opet vidjeti.
151

Preostaju još moja žena i
punica. Moram li baš vjerovati u
njihovu tugu zbog moje smrti, u
svu onu „neizrecivu bol", u onu
„neizmjernu žalost" Ševičina
posmrtnog „udarnog članka"? Za-
boga, bilo je dovoljno polako
otvoriti jedno oko onomu jadnomu
mrtvacu i vidjeti da to nisam ja; ali
ako čak pretpostavimo da su oči
ostale na dnu korita, molim vas,
žena koja to baš ne želi ne može
tako lako zamijeniti nekoga drugog
čovjeka s vlastitim mužem.
Požurile su se prepoznati me
u onome mrtvacu? Nada li se sada
udova Pescatore da će Malagna,
ganut i možda malčice mučen
grizodušjem zbog tog mojeg
okrutnog samoubojstva, priteći u
pomoć sirotoj udovici? Dobro, ako
su one zadovoljne, ja sam još
zadovoljniji!
- Umro? Utopio se?
Pokopajmo ga i ne trošimo više
riječi! Ustadoh, protegnuh ruke i
odahnuh zbog istinskog olakšanja.


152

VIII. ADRIANO MEIS


Ne toliko kako bih prevario
druge, koji su se sami htjeli pre-
variti, pokazavši pritom
lakoumnost koja u mojem slučaju
nije možda žaljenja vrijedna, ali
sigurno ni dostojna pohvale, koliko
da poslušam sreću i udovoljim
svojoj vlastitoj potrebi, odmah se
dadoh na posao da učinim od sebe
drugog čovjeka.
Malo sam se ili nimalo
mogao ponositi onim nesretnikom
za kojega su silom htjeli da bijedno
zaglavi u koritu mlina. Nakon
tolikih gluposti što ih je počinio
možda i nije zaslužio bolju sudbinu.
Sada bih bio volio da ne
samo u vanjštini, već ni u nutrini,
od njega više ne ostane ni traga.
Bio sam sam, osamljeniji
nisam mogao biti na ovome svijetu,
razriješen svake veze i obveze,
slobodan, novi i apsolutni gospo-
dar sebe samoga, bez tereta
vlastite prošlosti, a s budućnošću
153

koju mogu izgraditi prema vlastitoj
volji.
Ah, krila! Kako sam se
laganim osjećao!
Doživljaj života koji mi je
donio tijek moje prošlosti nije smio
više imati u meni razloga za
opstanak. Morao sam steći nov
doživljaj života, ne koristeći se ni
najmanje nesretnim iskustvom po-
kojnoga Mattije Pascala.
Sve je ovisilo o meni. Mogao
sam i morao biti kovač svoje nove
sudbine, onoliko koliko mi je to
Fortuna dopustila.
- A prije svega ću - govorah
sam sebi - voditi brigu o ovoj svojoj
slobodi. Vodit ću je na šetnju po
ravnim i uvijek novim putovima, a
nikada je neću zaodijevati teškim
ruhom. Zažmirit ću i zaobići svaki
životni prizor koji mi se u nekom
trenutku učini neugodnim.
Nastojat ću svoj život što skorije
izgraditi od stvari koje obično zovu
neživima, pa ću tražiti lijepe vidike,
ljupka, mirna mjesta. Malo-pomalo
iznova ću sam sebe odgojiti; strplji-
vo ću se i brižno izmijeniti, tako da
154

ću moći reći ne samo da sam
proživio dva života, nego da sam
bio i dva čovjeka.
Za početak, već u Alengi,
nekoliko sati prije odlaska, pođoh
brijaču da mi skrati bradu. Rado bih
je bio odmah sasvim obrijao,
zajedno s brkovima, ali me zadrža
strah da u mjestancu ne pobudim
sumnju.
Brijač je istodobno bio i
krojač; star, bokova gotovo
sastavljenih od pognutog sjedenja,
uvijek u istom položaju, a naočale
je nosio na vrhu nosa. Mora da je
ipak bio više krojač nego brijač. Kao
bič Božji stušti se na onu bradurinu,
koja više nije pripadala meni,
naoružan nekakvim vunarskim
škaretinama, koje je na vrhu
trebalo podržavati drugom rukom.
Nisam se usuđivao disati; zatvorili
oči i otvorih ih tek kad sam osjetio
da me lagano stresao.
Sav oznojen, dobričina mi
pruži zrcalo kako bih mu mogao
reći jesam li zadovoljan.
Još i to!
155

- Ne, hvala - ogradih se. -
Odložite ga. Ne bih ga htio pre-
strašiti.
On razrogači oči i upita me:
- Koga?
- Pa to zrcalo. Zgodno je!
Mora da je starinsko...
Bilo je okruglo, s koštanim,
izrezuckanim drškom, tko zna što
je sve prošlo i kako je dospjelo
ovamo, u ovu krojačnicu-
brijačnicu. Ali, konačno, da ne
ozlovoljim vlasnika, koji me je i
dalje začuđeno gledao, stavih ga
pred oči.
Jesam li zadovoljan?
Iz tog prvog nagrđivanja
naslutjeh kakva će se nakaza
pojaviti za kratko vrijeme, nakon
potrebne i korjenite izmjene
izgleda
Mattije Pascala. Eto novog
razloga da ga zamrzim! Vrlo
malena, šiljata i uvučena bradica,
koju je Pascal toliko godina skrivao
pod onom bradurinom, učini mi se
pravom izdajom. Sad ću tu
smiješnu stvar morati nositi sasvim
156

ogoljenu! A kakav sam tek nos
baštinio! Pa to oko!
„Ah, ovo oko", pomislih,
„ono će uvijek ostati njegovo na
mojem novom licu! Mogu ga samo
sakriti koliko se bude dalo na-
očalama u boji, koje će možda
pridonijeti da se moje obličje učini
prihvatljivijim. Pustit ću kosu, pa ću
s ovim lijepim širokim čelom, s
naočalama, posve golobrad,
nalikovati nekom njemačkom
filozofu. K tome redengot i šešir
širokog oboda".
Nisam imao drugog izlaza; s
takvim izgledom morao sam,
hoćeš-nećeš, biti filozof. Pa, hvala
Bogu; oboružat ću se nekom
veselom filozofijom, s pomoću koje
ću se nekako snaći među svim tim
jadnim ljudima što će mi se
najvjerojatnije, koliko god se ja
imao namjeru truditi, i dalje činiti
pomalo smiješnima i bijednima.
Ime mi samo dođe kao na
poklon u vlaku, nekoliko sati nakon
odlaska iz Alegne u Torino.
Putovao sam s dva
gospodina koji su živahno
157

razgovarali o kršćanskoj
ikonografiji u kojoj se neznalici
kakva sam ja obojica odmah
učiniše vrlo učenima.
Činilo se da jedan od njih,
mlađi, blijeda lica, obrasla gustom i
čupavom crnom bradom, osjeća
neko veliko i osobito zadovoljstvo
pri iskazivanju mišljenja za koje je
on tvrdio da je vrlo staro i da ga
brane Justin Mučenik, Tertulijan i
ne znam tko još, a prema kojemu je
Krist bio vrlo ružan.
Govorio je nekom glasinom
kao iz pećine, koja je bila u čudnoj
opreci s njegovim nadahnutim
izgledom.
- Dakako, dakako, ružan! Vrlo
ružan! Pa i Ćiril Aleksandrijski!
Svakako, Ćiril Aleksandrijski tvrdi
čak da je Krist bio najružniji od svih
ljudi.
Drugi, vrlo mršav starčić,
miran u svom asketskom bljedilu,
no ipak s borom u kutovima usana
koje su odavale finu ironiju, sjedeći
gotovo na leđima, vrata duga i
ispružena kao pod jarmom, tvrdio
je, naprotiv, da se čovjek ne može
158

osloniti na najstarija svje-
dočanstva.
- Jer Crkva je u prvim
stoljećima, posve obuzeta
nastojanjem da upije nauk i duh
onoga koji joj je pružio nadahnuće,
malo, da, vrlo malo, mislila na
njegov vanjski izgled.
U neko doba počeše govoriti
o Veroniki i o dva kipa u gradu
Paneasu, za koje se drži da
predstavljaju Krista.
- Kako ne!? - planu bradati
mladić. - Nema više nikakve
sumnje! Ta dva kipa predstavljaju
cara Hadrijana s gradom pod
nogama.
Starac je i dalje mirno branio
svoje mišljenje, koje je sigurno bilo
suprotno mladićevu, jer se onaj
drugi nije dao već je, gledajući
mene, uporno tvrdio:
- Hadrijan!
- ...Beronike, grčki. A od
Beronike - Veronika...
- Hadrijan! - Pritom je gledao
prema meni.
- Ili Veronica, vera icon: vrlo
vjerojatno izopačenje riječi...
159

- Hadrijan!
Ponavljao je to Hadrijanl ne
znam koliko puta svraćajući uvijek
pogled na me.
Kad obojica siđoše s vlaka na
nekoj stanici i ostaviše me sama u
mojem odjeljku, naslonih se na
prozor da ih ispratim pogledom;
još su, udaljujući se, raspravljali.
Ali starčić u neko doba izgubi
strpljivost i potrča.
- Tko to kaže? - upita ga
glasno mladić držeći se izazovno.
Onda se starčić okrenu i do viknu
mu:
- Camillo de Meis!
Učini mi se da je i meni
doviknuo to ime, meni, koji sam u
međuvremenu mehanički
ponavljao: „Hadrijan...". Odbacih
odmah onaj ,,de" i zadržah „Meis".
- Hadrijan Meis! Da...
Adriano Meis. Lijepo zvuči... Učini
mi se također da to ime dobro
pristaje obrijanom licu s
naočalima, dugoj kosi, širokom
obodu i dugačkome salonskom
kaputu koji ću morati nositi.
160

- Adriano Meis. Vrlo dobro!
Krstili su me.
Oštro u sebi presjekavši
svaku uspomenu na prijašnji život i
uredotočivši se na odluku da odsad
počnem novi život, bio sam
ushićen, obuzet nekom svježom
dječjom radošću; osjećao sam kao
da mi je svijest opet postala
djevičanski čista i prozračna, a duh
budan i spreman da iskoristi sve za
dobrobit mojega novog „ja". U
međuvremenu mi dušu obuze
iznimna radost zbog te nove slo-
bode. Nikad nisam tako gledao na
ljude i na stvari; u zraku između
njih i mene kao da je odjednom
nestalo magle, pa mi se novi odnosi
koji će među nama nastati
pričinjahu lakima, jer ću sada za
svoj unutarnji užitak morati vrlo
malo iskati od njih. Oh, divne li
lakoće duha; vedre li, neizrecive
opijenosti!
Sreća me iznenada
oslobodila svake spletke, odvojila
me od zajedničkoga života, učinila
me promatračem nevolja u kojima
161

se drugi još trzaju, pa me unutra
opominjala:
„Vidjet ćeš, vidjet ćeš sad
kako će ti se učiniti čudnim, kad ga
budeš gledao izvana! Eto jednoga
koji se muči i srdi jadnog starca
tvrdeći da je Krist bio najružniji od
svih ljudi..."
Smješkao sam se. Imao sam
potrebu smješkati se tako svemu i
svačemu: poljskom drveću, na
primjer, koje mije u čudnim polo-
žajima trčalo u susret u svom
varljivom bijegu; raštrkanim kući-
cama u kojima sam uživao
zamišljati seljake kako zaobljenih
obraza pušu na maglu,
neprijateljicu maslina ili kako dižu
ruke šaka stisnutih prema nebu što
ne šalje kišu; smješkao sam se i
ptičicama koje su bježale na sve
strane preplašene onim nečim
crnim što uz lomljavu juri preko
polja; lelujanju brzojavnih žica
preko kojih novinama idu vijesti,
poput one iz Miragna o mom
samoubojstvu u mlinu na
Kokošinjaku; sirotim ženama
čuvara pruge koje su, trudne i s
162

muževim šeširom na glavi, mahale
smotanom zastavicom.
Ali pogled mi pade na
vjenčani prsten koji mi je još
stiskao prstenjak na lijevoj ruci. To
me žestoko potrese; stisnuh oči i
stegnuh ljevicu desnom rukom,
nastojeći potajno strgnuti s nje taj
mali zlatni obruč da ga više ne
vidim. Pomislih da se otvara i da su
mu iznutra urezana dva imena:
„Mattia - Romilda" i dan vjenčanja.
Što da radim s njim?
Otvorih oči te sam neko
vrijeme namrgođeno promatrao
prsten na dlanu.
Sve je oko mene bilo opet
pocrnjelo.
Eto još jednoga ostatka lanca
koji me veže s prošlošću! Prsten,
sam po sebi malen, a ipak tako
težak! No lanac je već pokidan, pa
neka ide i ta posljednja karika!
Već ga htjedoh baciti kroz
prozor, ali se suzdržah. Iako mi je
slučaj tako neobično išao na ruku,
nisam se više mogao pouzdavati u
nj; morao sam sve držati mogućim,
pa čak i to da prstenčić bačen na
163

otvoreno polje slučajno nađe neki
seljak, pa da on, kako bude prelazio
iz ruke u ruku, s onim dvama
imenima i danom urezanim
iznutra, otkrije istinu: da, naime,
utopljenik s Kokošinjaka nije
knjižničar Mattia Pascal.
- „Ne, ne", pomislih, „na
neko sigurnije mjesto ..." Ali kamo?
Uto se vlak zaustavi na drugoj
stanici. Pogledah i odmah mi pade
na um misao koju sam se isprva
donekle ustručavao ostvariti. Neka
mi to bude isprika kod onih koji
vole lijepu gestu, kod ljudi koji
malo razmišljaju, koji se nerado
prisjećaju da čovječanstvo pritišću
neke potrebe kojima se, nažalost,
mora pokoriti i onaj koga je
obuzela duboka žalost, Cezar,
Napoleon i, ma koliko se to činilo
nedostojnim, najljepša žena...
Dosta. S jedne je strane pisalo
„Muškarci", a s druge „Žene"; i tu
ja pokopah svoj vjenčani prsten...
A nato, ne toliko da se
rastresem, koliko da dam neki
sadržaj svom životu koji je visio u
praznini, počeh razmišljati o
164

Adrianu Meisu, zamišljati njegovu
prošlost, pitati se tko mi je otac,
gdje sam se rodio itd. - mirno,
naprežući se da sve dobro vidim i
utvrdim do najsitnijih pojedinosti.
Jedinac sam; činilo mi se da se o
tome nema što raspravljati.
- Ne samo jedinac, nego i
jedinstven slučaj... Ali ne! Tko zna
koliko ih ima poput mene, u istom
položaju, moje braće. Čovjek ostavi
šešir i kaput, s pismom u džepu, na
prsobranu kakvoga mosta, na
rijeci; a onda, umjesto da se baci u
vodu, ode mirno u Ameriku ili
drugamo. Nekoliko dana kasnije
izvuku nekakav leš koji se ne može
prepoznati; „bit će to onaj koji je
ostavio pismo na prsobranu
mosta". I o njemu više nitko ne
govori! Istina je da ja u sve ovo
nisam uložio svoju volju: ni pismo,
ni kaput, ni šešir... Ali sam ipak kao
i oni, a osim toga, svoju slobodu
mogu uživati bez ikakve grižnje
savjesti. Htjeli su mi je pokloniti,
dakle...
Dakle, recimo, jedinac.
Rođen... bilo bi razborito ne
165

označivati točno mjesto rođenja.
Kako ću, dakle? Pa čovjek se ne
može roditi na oblacima, s
Mjesecom kao primaljom, premda
sam u knjižnici čitao da su Mjesecu
nekoć, uz brojne druge moći, pri-
pisivali i tu, te su ga trudne žene
zvale u pomoć pod imenom Lucina.
Na oblacima se čovjek ne
može roditi, ali na parobrodu, na
primjer, može. Vrlo dobro! Rodio
sam se na putu. Moji su roditelji
putovali... kako bih se ja mogao
roditi na parobrodu. No, no,
ozbiljno! Da nađem dovoljno jak
razlog koji bi bio poveo na put
trudnu ženu, baš pred porodom...
Ili da su moji roditelji otišli u
Ameriku? Zašto ne? Idu toliki... I
siromah Mattia Pascal htio je poći.
A onda, recimo, da je ove
osamdeset i dvije tisuće lira što ih
imam u džepu zaradio moj otac u
Americi? Koješta! Da je imao
osamdeset i dvije tisuće lira u
džepu, bio bi prije pričekao da žena
rodi dijete, udobno, na kopnu.
Trice! Osamdeset i dvije tisuće lira
iseljenik više ne zarađuje tako lako
166

u Americi. Moj otac... da, zbilja,
kako se on zvao? Paolo. Da, Paolo
Meis. Moj otac, Paolo Meis,
prevario se kao i toliki drugi.
Zlopatio se tri-četiri godine, a zatim
je, potišten, pisao iz Buenos Airesa
pismo djedu...
Ah, djeda, djeda sam baš htio
znati, miloga starca poput onoga,
na primjer, što je malo prije bio
sišao s vlaka, onoga poznavaoca
ikonografije.
Tajanstveni li su hirovi
mašte! Otkuda mi je, iz kakve
neobjašnjive potrebe dolazilo da u
taj čas zamislim svoga oca, toga
Paola Meisa, kao nekakvog
pustolova? Pa jest, toliko je
neugodnosti zadao djedu: bio se
vjenčao protiv njegove volje i
pobjegao u Ameriku. Možda je i on
morao tvrditi da je Krist bio ružan.
I zaista ga je tamo u Americi vidio
ružna i srdita kad je otišao sa
ženom koja je bila pred porodom
čim je primio pomoć od djeda.
No zašto sam se ja baš morao
roditi na putu? Zar ne bi onda bilo
bolje da sam se rodio u Americi, u
167

Argentini, nekoliko mjeseci prije
povratka mojih roditelja u
domovinu? Dakako! Djed se,
dapače, bio raznježio zbog
nevinoga unučica; radi mene,
samo radi mene, oprostio je sinu.
Tako sam ja vrlo malen prešao
Ocean, možda u trećem brodskom
razredu, pa sam na putu dobio
bronhitis i samo se čudu ima
pripisati što nisam umro. Vrlo
dobro! Djed mi je to uvijek govorio.
No ja nisam žalio, kako se obično
radi, što nisam umro tada, kad mi
je bilo nekoliko mjeseci. Ne: jer, ko-
načno, kakve sam jade iskusio u
svom životu? Istina, samo jedan:
smrt jadnoga djeda s kojim sam
odrastao. Moj otac Paolo Meis,
lakouman i ne mogavši nositi
jaram, bio je nakon nekoliko
mjeseci opet pobjegao u Ameriku
ostavivši majku i mene kod djeda;
tamo je umro od žute groznice. Kad
su mi bile tri godine, ostadoh
siroče, bez majke, pa stoga ne
pamtim roditelje; o njima
posjedujem samo oskudne
podatke. No nevolja je još i veća!
168

Ne znam točno ni svoje rodno
mjesto. Dobro, rođen sam u
Argentini! Ali gdje? Djed nije znao
jer mu moj otac nije nikad rekao, ili
je bio zaboravio, a ja ga se jamačno
nisam mogao sjećati.
Ukratko:
a) jedinac sin Paola Meisa; b)
rođen u Americi, u Argentini, bez
daljnje oznake; c) došao sam u
Italiju kad mi je bilo nekoliko
mjeseci (bronhitis); d) ne pamtim
roditelje, a nemam gotovo ni
podataka o njima; e) odrastao sam
s djedom.
Gdje? Svagdje pomalo.
Najprije u Nizzi. Nejasne
uspomene: Place Massena,
Promenade, Avenue de la Gare...
Zatim u Torinu.
Sad sam onamo odlazio, pa
sam bio koješta odlučio; odlučio
sam izabrati neku ulicu i kuću u
kojoj me je djed bio ostavio do
moje desete godine povjerivši me
brizi neke obitelji koju ću zamisliti
na licu mjesta kako bi imala sve
karakteristike toga mjesta; odlučio
sam tu proživjeti ili, bolje, maštom
169

slijediti, prema stvarnosti, život
dječaka Adriana Meisa.
Ta potraga, ta fantastična
izgradnja života koji nisam stvarno
proživio već ga malo-pomalo
pokupio od drugih i po raznim
mjestima, pa ga učinio i osjećao
svojim, uli mi u prvo vrijeme moga
potucanja čudnu i novu radost što
ne bješe lišena neke tuge. Od toga
sam života sam sebi napravio
zanimanje. Živio sam ne samo u
sadašnjosti već i za svoju prošlost,
to jest za one godine koje Adriano
Meis nije bio proživio.
Od svega što sam prije bio
zamislio u mašti nisam zadržao
ništa, ili tek vrlo malo. Istina, sve
što izmišljamo ima više ili manje
dubokog korijena u stvarnosti. I
najčudnovatije stvari mogu biti is-
tinite, dapače, ničija mašta ne
može zamisliti neke ludosti, neke
nevjerojatne događaje koji
proiziđu i prasnu iz bučnog krila
života; ipak, koliko li se živa
stvarnost, koja diše, čini različitom
od izmišljotina koje mi možemo
izvući iz nje! Koliko lije bitnih,
170

potankih, nepojmljivih pojedinosti
potrebno našem izmišljaju, pa da
opet postane dijelom one iste
stvarnosti iz koje je izdvojen, koliko
li niti da ga povezu u zamršeni splet
života, niti koje smo mi odrezali da
ga učinimo nečim zasebnim!
A što sam drugo bio ja ako ne
izmišljeni čovjek? Putujući izmišljaj
koji želi i, uostalom, mora silom
ostati sam za sebe, premda
uronjen u stvarnost.
Prisustvujući životu drugih i
potanko ga promatrajući, vidio
sam sve one svoje prekinute niti.
Jesam li ja sad mogao te niti pove-
zati sa stvarnošću? Tko zna kamo bi
me bile odvukle! Možda bi se
odmah pretvorile u uzde odbjeglih
konja koji bi povukli u provaliju
jadna kola mojega nužnog
izmišljaja. Ne. Smio sam te niti
povezati samo maštom.
I pratio sam po ulicama i
perivojima dječake od pet do deset
godina, proučavajući njihove
kretnje, njihove igre, te prikupljao
njihove izraze, da malo-pomalo od
svega toga izgradim djetinjstvo
171

Adriana Meisa. To mije tako dobro
uspjelo da je to djetinjstvo u mojoj
svijesti poprimilo gotovo stvaran
sadržaj.
Nisam htio zamisliti neku
novu majku. Učinilo bi mi se da
skrnavim živu i bolnu uspomenu na
svoju pravu majku. Ali djeda, da,
djeda iz mojega prvoga maštanja,
njega sam htio stvoriti.
Oh, od koliko se pravih
djedova, od koliko starčića,
praćenih i izučavanih što u Torinu,
što u Milanu, što u Veneciji, što u
Firenci, sastojao taj moj djed! Od
jednoga uzeh koštanu duhansku
kutiju i rubac s crvenim i crnim
kockama, od drugoga štap, od
trećega naočale i bradu koja ga je
ovijala poput ogrlice, od četvrtoga
hod i brisanje nosa, od petoga
način govora i smijeh; iz svega toga
izađe fin starčić, malo napržit,
ljubitelj umjetnosti, djed bez pred-
rasuda, koji mi nije dao ni učiti po
nekomu redovitomu planu, već me
je radije podučavao sam živim
razgovorom i vodeći me sa sobom
172

iz jednoga grada u drugi, po
muzejima i galerijama.
Kad sam posjećivao Milano,
Padovu, Veneciju, Ravennu, Fi-
rencu, Perugiu, uvijek je bio uza
me, kao neka sjena, taj moj
izmaštani djed koji mi je više nego
jedanput govorio na usta nekoga
starog turističkog vodiča.
Ali htio sam živjeti i za se, u
sadašnjosti. S vremena na vrijeme
spopadala me misao o toj mojoj
neograničenoj, sasvim izvanrednoj
slobodi, pa bih osjetio neku
iznenadnu sreću, tako jaku da bih
se gotovo izgubio u nekoj blaženoj
otupjelosti; osjetio bih je kako mi
ulazi u grudi dugačak i širok uzdah
koji mi je uzdizao sav duh. Sam,
sam, sam! Svoj vlastiti gospodar!
Nemam nikomu ni za što polagati
račune! Eto, mogu otići kamo mi se
prohtije: u Veneciju? U Veneciju! U
Firencu? U Firencu! Ta bi me moja
sreća svakamo pratila. Ah, sjećam
se jednoga zalaza sunca u Torinu,
za prvih mjeseci toga mojega
novog života, na Padskom šetalištu
blizu mosta što branom zadržava
173

žestinu vode koja ondje bijesno
brekće: zrak je bio čudesno
proziran; sve su stvari u sjeni
izgledale kao prevučene ocaklinom
u toj bistrini; a ja se, gledajući,
osjetih tako opijen svojom
slobodom da se gotovo pobojah da
ću poludjeti, da je neću moći još
dugo podnositi.
Već sam bio od glave do pete
završio svoj izvanjski preobražaj;
izbrijan, sa svijetlomodrim
naočalima i dugom, umjetnički
razbarušenom kosom, bio sam baš
drugi čovjek! Katkad bih se
zaustavio, razgovarao sam sa
sobom pred zrcalom i prasnuo u
smijeh.
- Adriano Meis! Sretnice!
Grehota što si tako nagrđen... No,
molim te, što te briga? Dobro je!
Da nema toga oka one budale, ne
bi, uostalom, bio tako ružan, s tom
čudnom, ponešto drskom
pojavom. Žene ti se malo smiju, to
je sve. Ali ti zapravo nisi ništa kriv.
Da onaj drugi nije nosio onako
kratku kosu, ne bi ti sad morao
nositi ovako dugu; i ne bi se,
174

jamačno, tako obrijao kao pop. Što
ćemo! Kad se žene smiju... smij se i
ti, to je najbolje što možeš učiniti.
Živio sam, uostalom sam sa
sobom i po sebi, gotovo isključivo.
Jedva sam izmjenjivao koju riječ s
hotelijerima, s konobarima, sa
susjedima za stolom, ali nikad iz
želje da zapodjenem razgovor. Po
suzdržljivosti koju sam osjećao
primijetih da nemam nimalo
sklonosti za laž. Uostalom, i drugi
su pokazivali malo volje da govore
sa mnom: možda su me, zbog
mojega izgleda, držali strancem.
Sjećam se, kad sam posjetio
Veneciju, nikako nisam mogao
uvjeriti nekog starog gondolijera
da nisam Nijemac, Austrijanac.
Istina, rodio sam se u Argentini, ali
od talijanskih roditelja. Moje
pravo, da tako kažemo,
„tuđinstvo" bilo je posve drukčije
vrste i poznavao sam ga samo ja: ja
više nisam bio ništa; nijedan me
matični ured nije imao u svojim
knjigama, osim onoga u Miragnu,
ali taj me je vodio kao mrtvaca, pod
drugim imenom.
175

To me nije žalostilo, ali
Austrijancem ne, nisam želio da me
drže Austrijancem. Nisam nikad
imao prilike zaustaviti misli na riječi
„domovina". Imao sam, nekada,
posve drukčijih misli! Sad se, u
dokolici, počeh navikavati na
razmišljanje o tolikim stvarima za
koje nisam nikad mislio da bi me
mogle imalo zanimati. No nečim
sam se ipak morao baviti kad bih se
osjetio umornim od obilaženja, od
gledanja. Da se otmem dosadnim i
suvišnim razmišljanjima, katkad
bih ispunjavao cijele arke papira
svojim novim rukopisom,
pokušavajući pisati na nov način,
držeći pero drukčije nego što sam
ga dotad držao. Katkada bih ipak
poderao papir i bacio pero. Mogu
glatko biti i nepismen! Komu imam
pisati? Nisam primao niti sam više
mogao primati pisma ni od koga.
Ta bi me misao, kao
uostalom i tolike druge, grubo
vraćala u prošlost. Tada bih vidio
kuću, obitelj, ulicu u Miragnu,
obalu; pa bih se zapitao: „Je li
Romilda još u crnini? Možda jest,
176

radi svijeta. Što li radi?" I zamišljao
bih je onakvu kakvu sam je toliko
puta viđao po kući; zamišljao bih i
udovu Pescatore, koja zacijelo
proklinje uspomenu na mene.
„Bit će da nijedna od njih
dviju", razmišljao sam, „nije nije-
danput pohodila na groblju onoga
jadnoga čovjeka koji je ipak
skončao na onako okrutan način.
Bog zna gdje su me pokopali!
Možda strina Skolastika nije htjela
za me potrošiti onoliko koliko je
potrošila za majku; Roberto još
manje; bit će rekao: Tko ga je
tjerao na to? Mogao je, na kraju
krajeva, živjeti s dvije lire dnevno
kao knjižničar. Bit će da počivam
kao pas u dijelu groblja za
sirotinju... No, no, ne mislimo na
to! Žao mi je toga jadnoga čovjeka,
koji je možda imao ljudskiju
rodbinu od moje, koja bi možda s
njim bolje postupala. Uostalom,
što je njemu sada stalo do toga?
Riješio se briga!"
Još sam neko vrijeme odlazio
na putovanja. Htjedoh poći i izvan
Italije, pa sam posjetio lijepe
177

krajeve oko Rajne, do Kolna, uz
rijeku, parobrodom; zadržah se u
glavnim gradovima, Mannheimu,
Wormsu, Mainzu, Bingenu,
Koblenzu... Htio sam poći i dalje od
Kolna, dalje od Njemačke, bar u
Norvešku; ali onda pomislih da
moram donekle obuzdati svoju
slobodu. Novac što sam ga imao
morao mi je trajati cijeli život, a
mnogo ga nije bilo. Mogao sam
poživjeti još tridesetak godina, a
ovako izvan svakoga zakona, bez
ikakve isprave u rukama koja bi
mogla dokazati bar to da sam
doista živ, nije mi bilo moguće
dobiti nikakvu službu; ako, dakle,
nisam htio spasti na prosjački štap,
morao sam se stisnuti i živjeti
skromno. Kad sam sve sračunao,
nisam smio trošiti više od dvjesto
lira na mjesec. Malo, ali već sam
dobre dvije godine živio i s manjim,
i to ne sam. Prilagodit ću se, dakle.
Uostalom, bio sam već i
umoran od toga vječitog
potucanja, sam i nijem. Nagonski
počeh osjećati potrebu za nekim
društvom. To primijetih jednoga
178

tužnoga dana u studenome, u
Milanu, ubrzo nakon povratka s
kratkoga puta po Njemačkoj.
Bilo je hladno, kiša tek što
nije počela, a večer samo što nije
pala. Pod nekom svjetiljkom opazih
starog prodavača šibica kojemu
kutija što ju je držao pred sobom
obješenu oko vrata nije dopuštala
da se dobro umota u otrcani ogrtač
kojim se bio ogrnuo. Sa šaka,
stisnutih na bradi, visjela mu je
nekakva uzica, sve do nogu.
Sagnuh se da vidim i među
njegovim poderanim cipelama
otkrih nekakvo sitno štene od
nekoliko dana koje je drhtalo od
zime i neprestano cviljelo stiskajući
se uza nj. Sirota životinjica! Upitah
starca prodaje li je. Odgovori da
prodaje i da će mi je dati jeftino,
premda mnogo vrijedi; ah, ta će
životinjica biti lijep pas, velik pas.
- Dvadeset i pet lira...
Siroto je štene i dalje drhtalo,
ne uzoholivši se nimalo zbog te
cijene; pouzdano je znalo da
gospodar tom cijenom nipošto nije
ocijenio njegove buduće vrline, već
179

glupost koju je mislio da mi čita s
lica.
Ja sam, međutim, imao
vremena pomisliti kako ću, kupim li
tog psa, istina, dobiti vjerna i
pouzdana prijatelja koji me, budući
da će me voljeti i cijeniti, nikada
neće pitati tko sam, odakle dolazim
te imam li uredne dokumente, ali
ću morati plaćati i neki porez, ja,
koji za sebe više nisam plaćao
nijedan! Učini mi se da bi time
moja sloboda bila prvi put
izvrgnuta opasnosti.
- Dvadeset i pet lira? Da si mi
zdravo! - rekoh starom prodavaču
šibica.
Nataknuh šešir na oči i
udaljih se pod sitnom kišicom koja
se već počinjala spuštati s neba, no
prvi put razmišljajući, daje, istina,
ta moja bezgranična sloboda
nesumnjivo lijepa, ali i pomalo
tiranski raspoložena kad mi ne
dopušta čak ni kupiti psića.


IX. NEŠTO MAGLE

180


Prvu zimu (oštru? kišovitu?
maglovitu?) nisam gotovo ni opa-
zio u razonodama putovanja,
opijen novom slobodom. No druga
me zateče već pomalo umorna,
kako rekoh, od skitnje i odlučna da
se obuzdam. I opazih, da... jest, da
ima nešto magle i da je hladno;
opazih, ma koliko se moj duh
protivio poprimiti boju vremena,
da ipak od nje pati.
„Gle, gle!" korio sam sama
sebe „sad se ne bi više smjelo ni na-
oblačiti, sve kako bi ti mogao
nepomućeno uživati svoju
slobodu!"
Bio sam se dovoljno zabavio
jureći tamo-amo. Adriano Meis
imao je te godine svoju bezbrižnu
mladost; sad je trebalo da postane
čovjek, da se pribere, da stvori neki
miran i skroman način života. O, bit
će mu lako kad je slobodan i bez
ikakvih obveza!
Tako mi se činilo i ja počeh
promišljati u kojem bi mi se gradu
bilo zgodno stalno nastaniti. Jer,
želim li započeti uredan život, ne
181

mogu više biti kao ptica bez
gnijezda. Ali gdje? U veliku ili u
malenu gradu? Nisam se mogao
odlučiti.
Zaklopio bih oči i letio mišlju
u gradove koje sam već vidio, od
jednoga do drugoga, zadržavajući
se u svakomu dok ne bih točno
vidio onu određenu ulicu, onaj
određeni trg, jednom riječju, ono
mjesto kojega sam se najživlje
sjećao. I tada bih govorio:
- Eto, tu sam bio! A koliki mi
život sad izmiče, a drugdje se
raznoliko odvija! A ipak, u koliko li
sam mjesta rekao: „Ovdje bih htio
imati kuću! Rado bih ovdje živio!" I
zavidio sam mještanima koji su tu
mogli boraviti mirno, sa svojim
navikama i običnim zanimanjima, i
ne znati za onaj mučni osjećaj
prolaznosti koji drži u napetosti
duh vječnoga putnika.
Taj me mučni osjećaj
prolaznosti još držao i nije mi dao
da zavolim krevet u koji bih lijegao,
ni razne predmete koji bi se našli
oko mene.
182

Svaki se predmet u nama
obično preoblikuje prema slikama
koje izaziva i okuplja, da tako
kažem, oko sebe. Jamačno, neki se
predmet može svidjeti sam po sebi,
po raznolikosti ugodnih osjeta što
ih nekim skladnim opažajem u
nama pobuđuje; no mnogo se
češće užitak koji nam neki predmet
daje ne nalazi u tom predmetu kao
takvom. Mašta ga uljepšava
ovijajući ga i obasjavajući milim
slikama. I mi ga više ne opažamo
onakvim kakav jest, već kao
oživljena slikama koje u nama
pobuđuje ili koje mu naše navike
pridaju. Mi, jednom riječju, u
nekom predmetu volimo ono svoje
što unosimo u nj: sklad koji
stvaramo između njega i nas, dušu
koju on dobiva samo za nas i koja
se sastoji od naših uspomena.
A kako sam ja sve to mogao
imati u hotelskoj sobi?
No jesam li još mogao imati
svoju kuću, posve svoju? Novca
sam imao vrlo malo... Ali skromnu
kućicu, s tek nekoliko soba?
Polako. Valja najprije vidjeti,
183

promotriti toliko toga. Sigurno,
slobodan, posve slobodan mogao
sam biti samo ovako, s kovčegom u
ruci: danas ovdje, sutra ondje. Čim
se zaustavim na jednome mjestu i
postanem vlasnik kuće, eto ti onda
odmah gruntovnice i takse! A neće
li me unijeti u popis pučanstva?
Dakako! A kako? Pod pogrešnim
imenom? A onda, tko zna? Eto
možda tajnih policijskih istraga...
Jednom riječju, nelagodnosti,
neprilike!... Ne, predviđao sam da
više ne mogu imati svoje kuće ni
svojih stvari. Ali ću uzeti stan i
hranu kod neke obitelji, u
iznajmljenoj sobi. Zar da se
žalostim zbog takvih malenkosti?
Zima, zima je u meni
pobuđivala te turobne misli;
skorašnji Božić koji budi želju za
toplinom u dragom kutiću, mirom,
prisnošću doma.
Nisam jamačno imao što
žaliti za prisnošću svoga doma. Ona
druga, starija, prisnost roditeljskog
doma, jedina koje sam se mogao
sjećati sa žaljenjem, bila je već
poodavno razorena, mnogo prije
184

ovoga mojega novoga stanja. Stoga
sam se, dakle, morao zadovoljiti
pomišlju da nikako ne bih bio
veseliji da sam ovaj Božić proveo u
Miragnu, uz ženu i punicu. Prođoše
me srsi!
No da se nasmijem, da se
rastresem, zamišljao sam sebe s
priličnim hljebom kruha pod
pazuhom pred vratima svoje kuće.
- Slobodno? Stanuju li ovdje
još gospođe Romilda Pescatore,
udova Pascal, i Marianna Dondi,
udova Pescatore?
- Stanuju. Ali tko ste vi?
- Ja bih bio pokojni muž
gospođe Pascal, onaj jadni
poštenjaković koji je umro prošle
godine, koji se ono utopio. Dolazim
evo žurno, žurno s drugoga svijeta
da provedem blagdane u krugu
obitelji, s dopuštenjem
pretpostavljenih. Zatim se odmah
vraćam!
Bi li udova Pescatore umrla
od straha da me tako iznenada
ugleda? Koješta! Ona? Taman
posla! Postigla bi da umrem i drugi
put, nakon dva dana.
185

Moja je sreća - morao sam se
o tome osvjedočiti - baš to što sam
se riješio žene, punice, dugova,
uvredljivih poniženja svojega prvog
života. Sad sam slobodan od svega
toga. Zar mi nije dosta? Molim vas,
pa imam još cijeli život pred
sobom. Zasada ... Tko zna koliki su
sami kao i ja!
„ Jest, ali oni", navodilo me
da mislim loše vrijeme, ona pro-
kleta magla, „ili su tuđinci ili imaju
drugdje kuću kojoj će se danas-
sutra moći vratiti, ili, ako nemaju
kuću poput tebe, moći će je imati
sutra, a dotle će imati gostoljubivu
kuću nekoga prijatelja. A ti ćeš
zapravo uvijek i svugdje biti
tuđinac, to je razlika. Tuđinac
života. Adriano Meis."
Stresao bih se mrzovoljno i
uskliknuo:
- Pa što? Manje neprilika!
Nemam prijatelja? Moći ću ih
imati... Već je u gostionici u koju
sam tih dana zalazio neki gospodin,
moj susjed za stolom, bio pokazao
želju da se sprijatelji sa mnom.
Moglo mu je biti oko četrdeset
186

godina: bio je i nije bio ćelav,
crnomanjast, sa zlatnim naočalama
koje mu nisu dobro stajale na nosu,
možda zbog teškog lančića,
također zlatnoga. Ah, ali zato vrlo
mio čovječuljak! Zamislite, kad bi
ustao sa stolice i stavio šešir na
glavu, bio je odmah drugi, kao neki
dječačić. Pogreška je bila u
nogama, tako malenima da mu
nisu sezale do poda kad je sjedio:
on i nije ustajao sa stolice, već se s
nje spuštao. Pokušavao je doskočiti
tomu nedostatku noseći visoke
pete. Što je zlo u tome? Istina, te su
pete pravile veliku buku, ali su
njegovim jarebičjim koracima
davale neku zapovjedničku draž.
Bio je, osim toga, vrlo valjan,
pametan - možda malko nastran i
prevrtljiv - ali je imao svoje
originalne poglede, a bio je i vitez.
Dao mi je svoju posjetnicu: -
Vitez Tito Lenzi!
Zbog te posjetnice umalo se
nisam osjetio nesretnim jer se, po
mome mišljenju, osramotih ne
mogavši mu jednako uzvratiti.
Nisam još imao posjetnice - nekako
187

sam se ustručavao da ih dam tiskati
s novim imenom. Glupost! Zar
čovjek ne može biti bez posjetnica?
Izrekne svoje ime i to je dovoljno.
Tako sam i učinio; ali, istini za
volju, moje pravo ime... no, dosta!
Lijepe li je govore znao držati
vitez Tito Lenzi! I latinski je znao,
citirao je Cicerona kao ništa.
- Savjest? Savjest nije
potrebna, dragi gospodine! Savjest
kao vođa ne može biti dovoljna.
Bila bi možda dovoljna, ali kad bi
bila tvrđava a ne trg, da tako
kažem, kad bi, naime, nama
uspjelo da sebe zamislimo
osamljenima, i kad ona po svojoj
prirodi ne bi bila otvorena
drugima. U savjesti, po mome
mišljenju, postoji, jednom riječju,
neki bitan odnos između mene,
koji mislim, i drugih bića koja
zamišljam. Ona, dakle, nije nešto
apsolutno što bi bilo dovoljno
samo sebi, razumijete? Kad se
osjećaji, sklonosti, ukusi tih drugih,
koje ja zamišljam ili koje vi
zamišljate, ne odrazuju u meni ili u
vama, mi ne možemo biti ni
188

zadovoljni, ni mirni, ni veseli;
uostalom, svi se borimo da naši
osjećaji, naše misli, naše sklonosti,
naši ukusi nađu odraza u svijesti
drugih ljudi. A ako se to ne dogodi,
jer..., da tako kažemo, zrak toga
časa nije pogodan da prenese i
rascvjeta, dragi gospodine, klice...
klice vaše zamisli u tuđoj pameti, vi
ne možete reći da vam je vaša
savjest dovoljna. Čemu je
dovoljna? Je li vam dovoljno da
živite sami? Da kržljavite u sjeni?
Ta, molim vas! Molim vas! Slušajte,
ja mrzim retoriku, staru lažljivu
hvalisavku, namigušu s naočalama.
Retorika je, jamačno, skovala ovu
lijepu oholu frazu: „Imam svoju
savjest i to mi je dovoljno."
Dakako! Ciceron je još davno
rekao: „Mea mihi conscientia pluris
est quam hominum sermo." No Ci-
ceron je, istini za volju, rječit, rječit,
ali... Bog nas sačuvao, dragi
gospodine! Dosadniji je nego
početnik na violini!
Bio bih ga poljubio. Ali taj
moj dragi čovječuljak nije se htio
zadržavati na dubokoumnim i
189

misaonim razgovorima kojih sam
htio dati primjer. Poče mi se
povjeravati, našto ja, koji sam naše
prijateljstvo već držao lakim i na
dobru putu, odmah osjetih neku
nelagodu, oćutjeh u sebi kao neku
silu koja me je gonila da se
odmaknem, da se povučem. Dok je
on govorio i razgovor se kretao oko
neodređenih predmeta, sve je bilo
dobro; no sad vitez Tito Lenzi
htjede da progovorim ja.
- Vi niste iz Milana, zar ne?
- Ne...
- U prolazu?
- Da...
- Lijep je grad Milano, a?
- Lijep, dakako...
Nalikovao sam dresiranoj
papigi. I što su me njegova pitanja
više gonila u škripac, ja sam se
svojim odgovorima sve više udalja-
vao. Tako uskoro stigoh do
Amerike. No čim je moj čovječuljak
čuo da sam rođen u Argentini,
skoči sa stolice, dođe k meni i toplo
mi stisne ruku.
190

- Ah, čestitam vam, dragi
gospodine! Zavidim vam! Ah, Ame-
rika... Bio sam tamo.
Bio je tamo? Bjež'mo!
- U tom slučaju - žurno dodah
- moram prije ja čestitati vama, jer
bih ja gotovo rekao da tamo nisam
ni bio, premda sam odande rodom.
Otišao sam kad mi je bilo nekoliko
mjeseci, tako da moje noge nisu ni
takle američko tlo, vidite!
- Grehota! - žalosno će Tito
Lenzi. - Ali imat ćete tamo rođaka,
mislim!
- Ne, nikoga...
- Ah, dakle, došli ste u Italiju
s cijelom obitelji i ovdje se
nastanili? Gdje ste uzeli sobu?
Ja slegnuh ramenima.
- Pa - uzdahnuh, utjeran u
škripac - malo amo, malo tamo...
Nemam obitelji i... i obilazim
naokolo!
- Divota! Blago vama!
Obilazite... Nemate baš nikoga?
- Nikoga...
- Divota! Blago vama! Ja vam
zavidim!
191

- Vi, dakle, imate obitelj? -
upitah sad ja njega, da svratim
razgovor sa sebe.
- Ne, nažalost! - uzdahnu on
na to namrgodivši se. - Sam sam i
uvijek sam bio sam!
- Dakle, kao i ja!...
- Ali ja se dosađujem, dragi
gospodine! Dosađujem se! - planu
čovječuljak. - Za mene samoća... pa
da, konačno, umorio sam se. Imam
toliko prijatelja; ali, vjerujte mi, nije
ugodno, u nekim godinama, doći
kući i ne naći nikoga. No! Netko
razumije, a netko ne razumije,
dragi gospodine. Mnogo je gore
onome koji razumije, je se na kraju
nađe bez energije i bez volje. Onaj
koji razumije, doista, kaže: „Ne
smijem učiniti ovo, ne smijem
učiniti ono, da ne napravim ovu ili
onu glupost." Vrlo dobro! No
napokon vidi da je sav život
glupost, pa mi onda recite što znači
ne počiniti nikakvu glupost: znači, u
najmanju ruku, da čovjek nije živio,
dragi gospodine.
- No vi - pokušah ga utješiti -
vi, srećom, još stignete...
192

- Činiti gluposti? Ta počinio
sam ih toliko, vjerujte mi! -
odgovori on svisoka, odmahnuvši i
nasmiješivši se. - Putovao sam,
obilazio sam naokolo poput vas, a
doživio sam i ... pustolovina,
pustolovina... no da... i vrlo
čudnovatih i pikantnih. Vidite, na
primjer, u Beču, jedne večeri...
Padoh s neba. Što, on i
ljubavne pustolovine? Tri, četiri,
pet u Austriji, Francuskoj, Italiji...
pa i u Rusiji? I kakve pustolovine!
Jedna smionija od druge... Evo, da
dam samo jedan primjer, odlomak
jednoga razgovora između njega i
neke udane žene:
On: - He, kad promislimo,
znam, draga gospođo... Prevariti
muža, Bože moj! Vjernost,
poštenje, dostojanstvo... tri velike,
svete riječi s jakim naglaskom na
,,o". A onda čast! Još jedna velika
riječ... No u praksi je, vjerujte, to
nešto drugo, draga gospođo: stvar
od nekoliko časaka! Upitajte vaše
prijateljice koje su se na to
odvažile.
193

Udana žena: - Da, i sve su one
kasnije osjetile grdno razočaranje.
On: - Kako ne!? Razumije se!
Budući da su ih sprečavale one
frazetine, trebalo im je godinu
dana, šest mjeseci, previše vreme-
na da se odluče. A razočaranje
dolazi upravo od nesrazmjera iz-
među biti samog čina i njihova
prevelikog razmišljanja. Treba se
odlučiti odmah, draga gospođo!
Smišljeno... učinjeno. To je vrlo
jednostavno!
Dosta je bilo pogledati ga,
promotriti malo onu njegovu sitnu,
komičnu pojavu, pa vidjeti da laže,
i nikakav drugi dokaz nije bio
potreban.
Čuđenje u meni odmijeni
neka duboka potištenost i stid zbog
njega, jer nije primjećivao bijedni
učinak što su ga prirodno morale
proizvesti te njegove izmišljotine, a
i zbog mene sama jer sam vidio
kako on slobodno i s velikim
užitkom laže, on, kojemu to nije
bilo nimalo potrebno; dok sam se
ja, koji nisam mogao biti bez toga,
mučio i patio toliko da sam svaki
194

put osjećao kako se duša u meni
grči.
Bio sam potišten i ljut.
Spopadala me želja da ga uhvatim
za rame i da mu viknem:
- Ali oprostite, viteže, zašto?
Zašto?
No ako je ta potištenost i
ljutina kod mene bila shvatljiva i
prirodna, vidjeh, kad dobro
promislih, da bi to pitanje bilo u
najmanju ruku glupo. Doista,
razlog što se taj mili čovječuljak
toliko pomamio te je htio da
povjerujem u njegove pustolovine
bio je baš u tome što mu nije bilo
nimalo potrebno da laže; dok ja...
mene je nužda na to silila. Jednom
riječju, ono što je za nj moglo biti
zabava, na koju je imao pravo, za
me je, naprotiv, bila žalosna
dužnost, kazna.
I što je bila posljedica toga
razmišljanja? Jao, da ja, svojim
položajem neizbježno osuđen na
laž, neću nikad više moći imati
prijatelja, pravoga prijatelja. Dakle,
ni kuće, ni prijatelja... Prijateljstvo
znači povjerenje; a kako ću ja moći
195

nekomu povjeriti tajnu svoga
života bez imena i bez prošlosti,
života koji je kao gljiva izrastao iz
samoubojstva Mattije Pascala?
Mogu imati samo površnih veza,
dopustiti sebi kratku izmjenu
tuđinskih riječi samo sa sebi
sličnima.
No to su bile loše strane
moje sreće. Što ćemo? Zar da zbog
toga klonem duhom?
- Živjet ću sam sa sobom i od
sebe, kao što sam dosada živio!
Jest, ali evo što je: istinu da
kažem, bojao sam se da sam sa
svojim društvom neću biti ni
zadovoljan ni miran. A onda, kad
bih taknuo svoje lice i ustanovio da
je izbrijano, kad bih prešao rukom
preko one duge kose ili poravnao
naočale na nosu, osjetio bih se
čudno: gotovo mi se činilo da to
nisam više ja i da ne dodirujem
sama sebe.
Budimo pravedni: ja sam se
bio tako udesio zbog drugih, a ne
zbog sebe. Hoću li sad, tako
zakrabuljen, morati ostati sam sa
sobom? A ako sve ono što sam bio
196

ishitrio o Adrianu Meisu i sve što
sam hinio, ne bude poslužilo
drugima, kome će onda poslužiti?
Meni? No ja sam, u svakom slučaju,
mogao vjerovati u to samo uz
preduvjet da drugi vjeruju.
Ako pak ovaj Adriano Meis
ne bude imao odvažnosti da laže,
da se baci u život, već se bude
odvajao i vraćao u hotel, umoran
od samoće tih žalosnih zimskih
dana po milanskim ulicama, pa se
bude zatvarao u društvu
pokojnoga Mattije Pascala,
predviđao sam da će mi sve krenuti
naopako; da mi se, jednom riječju,
ne sprema zabava, i da onda moja
lijepa sreća...
No istina je možda bila ovo:
da mi je u mojoj bezgraničnoj
slobodi bilo teško početi neki
određeni život. U trenutku neke
odluke osjećao sam kao da me
nešto zadržava; činilo mi se da
vidim bezbroj zapreka, sumnji i
prepona.
I tada bih opet izašao na
ulicu; sve bih promatrao,
zaustavljao se pred svakom
197

sitnicom, razmišljao dugo o
najneznatnijim stvarima; umoran
bih ušao u neku kavanu, pročitao
kakve novine, gledao svijet što
ulazi i izlazi; na kraju bih i ja izašao.
Život mi se, dok sam ga tako izvana
promatrao, činjaše besmislenim i
bez svrhe; u toj vrevi ljudi osjećao
sam se izgubljenim. Istodobno,
zaglušivala me buka, neprestano
vrenje u gradu.
- Zašto se ljudi - pitao sam
razdraženo sam sebe - zašto se
toliko trude da stroj svojega života
što više zamrse? Čemu sva ta buka
strojeva? A što će raditi čovjek kad
sve budu radili strojevi? Hoće li
tada primijetiti da takozvani
napredak nema nikakve veze sa
srećom? Kakvu radost na kraju
osjećamo zbog svih tih izuma
kojima znanost pošteno misli da je
obogatila čovječanstvo (a
osiromašuje ga, jer su vrlo skupi)
čak i ako im se divimo?
Dan prije bio sam u
električnom tramvaju naišao na
nekoga jadnika, jednoga od onih
198

koji ne mogu a da ne priopće
drugima sve što im sjevne glavom.
- Divna li izuma! - reče mi. -
Za deset centezima, u nekoliko
časaka, obiđem pola Milana.
Vidio je siromah čovjek samo
tih deset centezima što ga stoji
vožnja, a nije mislio na to da cijela
njegova plaćica nestaje i da mu nije
dovoljna da živi zaglušen tim
bučnim životom, električnim
tramvajem, električnim svjetlom
itd.
Ipak znanost, mislio sam, živi
u obmani da je život učinila lakšim
i udobnijim! Ali ako i priznamo da
ga čini zbilja lakšim, sa svim onim
svojim teškim i zamršenim
strojevima, pitam ja: „Ima li gore
usluge onome koji je osuđen na
neku ispraznu brigu nego učiniti
mu je lakom i gotovo
mehaničkom?"
Vratih se u hotel.
¶Tu se, u hotelu, obješen u
prozorskoj udubini, nalazio kavez s
kanarincem. Kako nisam mogao s
drugima, a ne znajući što da radim,
razgovarao bih s njim, kanarincem:
199

ponavljao sam njegovu pjesmu
usnama, a on bi stvarno vjerovao
da netko s njim razgovara, pa bi
slušao i možda iz toga moga
piskanja hvatao mile vijesti o
gnijezdima, lišću, slobodi... Kretao
bi se nemirno po kavezu, okretao
se, skakutao, gledao poprijeko,
tresao glavicom, a onda bi mi
odgovarao, zahtijevao, pa opet
slušao. Jadna ptičica! Ona me je
razumjela, da, dok ja nisam ni znao
što sam joj rekao...
A zar se nama ljudima, ako
dobro promislimo, ne događa
nešto slično? Zar i mi ne mislimo da
nam priroda govori? Zar nam se ne
čini da smo uhvatili neki smisao u
njezinim tajanstvenim glasovima,
neki odgovor, prema našoj želji, na
tjeskobna pitanja koja joj
upućujemo? A priroda međutim, u
svojoj beskrajnoj veličini, nema
možda ni najmanjega pojma o
nama i našoj ispraznoj obmani.
Pogledajte samo do kakvih
zaključaka šala stoje nameće doko-
lica može dovesti čovjeka osuđena
da bude sam sa sobom! Gotovo mi
200

je dolazilo da sam sebe išćuškam.
Jesam li dakle već bio na pragu da
ozbiljno postanem filozof?
Ne, ne, moje ponašanje nije
bilo logično. Tako nisam mogao
dulje izdržati. Trebalo je svladati
svako sustezanje i odlučiti se na
nešto, pošto-poto.
Jednom riječju, morao sam
živjeti, živjeti, živjeti.


X. ŠKROPIONICA I PEPELJARA


Nekoliko dana nakon toga
odoh u Rim da se ondje nastanim.
Zašto u Rim, a ne drugamo?
Pravi razlog vidim sada, nakon
svega što mi se zbilo, ali neću ga
reći, da ne kvarim svoju pripovijest
razmatranjima koja bi sada bila
neumjesna. Tada sam izabrao Rim
prije svega zato što mi se svidio
više no ikoji drugi grad, a i zato što
mi se činio najprikladnijim da
ravnodušno pruži utočište, među
tolikim drugima, tuđincu kakav
sam ja.
201

Izbor kuće, to jest pristojne
sobice u nekoj mirnoj ulici, kod
dolične obitelji, zadade mi mnogo
truda. Konačno je nađoh u Via
Ripetta, s pogledom na rijeku.
Istina, prvi dojam što ga je na me
učinila obitelj koja me trebala
primiti nije bio najpovoljniji, tako
da sam nakon povratka u hotel
dugo bio neodlučan ne bi li bilo
zgodnije da nastavim traženje.
Na vratima na četvrtom katu
bile su dvije pločice: s jedne strane
Paleari, s druge Papiano; ispod te
bila je posjetnica, pričvršćena
dvama bakrenim čavlićima, na
kojoj je pisalo: Silvia Caporale.
Otvorio mi je neki star čovjek
od šezdesetak godina (Paleari?
Papiano?), u platnenim gaćicama,
bosonog, u prljavim papučama, s
golim, ružičastim, mesnatim
trupom, bez ijedne dlake,
nasapunanih ruku i s pjenušavim
turbanom pjene na glavi.
- O, oprostite! - uskliknu. -
Mislio sam da je služavka... strpite
se; zatekli ste me ovako... Adriana!
Terenzio! Odmah, hej!
202

Vidiš da je ovdje neki
gospodin... Strpite se samo časak,
izvolite... Što želite?
- Iznajmljuje li se ovdje jedna
namještena soba?
- Jest. Evo moje kćeri,
govorite s njom. Hajd', Adriana,
pokaži sobu!
Pojavi se, sva zbunjena, neka
mala, sićušna gospođica plave
kose, blijeda, očiju modrih, blagih i
turobnih, kao i cijelo joj lice.
Adriana, kao i ja! „O, gle, gle!"
pomislih „baš kao naumice!"
- Ali gdje je Terenzio? - zapita
čovjek s turbanom pjene.
- Bože moj, tata, znaš dobro
da je od jučer u Napulju. Skloni se!
Da se samo vidiš! - odgovori mu
mala gospođica žalosno, nježnim
glasićem koji je, iako u neznatnoj
razdraženosti, ipak izražavao
blagost njezine ćudi.
On se skloni ponavljajući:
„Jest! jest!" Vukao je za sobom
papuče i dalje sapunao ćelavu
glavu i sijedu bradurinu.
Nisam mogao a da se ne
nasmiješim, ali dobrohotno, da
203

djevojčicu još jače ne ražalostim.
Ona sklopi oči, kao da ne bi htjela
vidjeti moj osmijeh.
Isprva mi se učini djetetom,
no kad sam joj dobro promotrio
izražaj lica, opazio sam da je već
žena, te stoga mora nositi kućnu
haljinu, koja ju je činila malo
nezgrapnom, jer nikako nije prista-
jala njezinu malenom tijelu. Nosila
je polucrninu.
Govoreći vrlo tiho i
izbjegavajući pogled na me (tko
zna kakav sam dojam ostavio na
nju u prvi mah!), uvede me kroz
mračan hodnik u sobu koju sam
imao unajmiti. Kad se vrata
otvoriše, osjetih kako mi se grudi
šire od zraka i svjetlosti što ulažahu
na dva velika prozora koji su gledali
na rijeku. Sasvim daleko u pozadini
vidjeli su se Monte Mario,
Margheritin most i cijela nova
četvrt Prati, do Anđeoske tvrđave;
odozgo se vidio stari most Ripetta i
novi koji se gradio pokraj njega;
podalje se vidio Umbertov most i
sve one stare kuće u Tordinoni koje
su se redale uza široki zavoj rijeke;
204

u pozadini, s ove strane, vidjeli su
se zeleni visovi Gianicola, s velikom
Fontanom svetoga Petra na
Montoriju i kipom Garibaldija na
konju.
Zbog toga širokog vidika
uzeh u najam sobu koja je bila na-
mještena dražesno i jednostavno,
sa svijetlim tapetama, bijelim i
jasnomodrim.
- I ova mala terasa u blizini -
reče mi djevojčica u kućnoj haljini -
pripada nama, bar zasad. Porušit
će je, kažu, jer pravi izbočinu.
- Pravi... što?
- Izbočinu. Zar se ne kaže
tako? No proći će mnogo vremena
dok bude gotov Lungotevere.
Slušajući je kako govori tiho i
ozbiljno, onako odjevena, nasmi-
ješili se i rekoh:
- Je li?
Ona se uvrijedi. Obori oči i
malko se ugrize za usnu. Nato joj se
i ja, da joj učinim zadovoljstvo,
obratih ozbiljno:
- Nego, oprostite, gospođice,
u kući, je li, nema male djece? Ona
strese glavom ne otvarajući usta.
205

Možda je u mom pitanju još
osjetila neki trag ironije koju ja
opet nisam želio u nj unijeti. Rekao
sam „male djece", a ne „malih
djevojčica". Požurih se još
jedanput popraviti stvar.
- A... molim vas, gospođice,
vi, je li, ne iznajmljujete druge
sobe?
- Ova je najbolja - odgovori
mi ona ne gledajući me. - Ako vam
se ne sviđa...
- Ne, ne... Upitao sam samo,
da znam je li...
- Iznajmljujemo još jednu -
reče nato ona, podigavši oči s
nekom usiljenom nehajnošću. -
Ondje, sprijeda ... gleda na ulicu. U
njoj stanuje neka gospođa koja je
kod nas već dvije godine: daje
satove klavira... ali ne u kući.
Govoreći to, nasmiješi se
malko, jedva primjetno, a tužno. I
doda:
- Tu smo ja, otac i moj svak...
- Paleari?
- Ne, Paleari je otac; moj se
svak zove Terenzio Papiano. Ali
mora otići, zajedno s bratom, koji
206

zasad također živi s nama. Moja je
sestra umrla prije šest mjeseci.
Da promijenim razgovor,
upitah je koliko traže za sobu;
pogodismo se odmah; upitah je
treba li da ostavim kaparu.
- Kako hoćete - odgovori mi.
- Možda da radije ostavite ime...
Nervozno se smješkajući, popipah
se po grudima i rekoh:
- Nemam... nemam ni
posjetnice... Zovem se Adriano;
čuo sam da se i vi, gospođice,
zovete Adriana. Možda će vam biti
neugodno...
- Ma ne! Zašto? - ona će,
očevidno primjećujući moju čudnu
zabunu i smijući se ovoga puta kao
pravo dijete.
Nasmijah se i ja i dodah:
- Onda, ako vam nije
neugodno, zovem se Adriano Meis,
eto! Bih li se mogao useliti još
večeras? Ili da se radije vratim
sutra ujutro...?
Ona mi odgovori:
- Kako želite.
Noja odoh s dojmom da bih
joj učinio veliko zadovoljstvo kad
207

se više ne bih vratio. Usudio sam se
ništa manje nego ne pokazati
dovoljno obzira prema onoj
njezinoj kućnoj haljini.
Ali nekoliko dana kasnije
mogao sam izravno osjetiti da je
sirota djevojčica morala nositi tu
kućnu haljinu, iako bi je se možda
vrlo rado odrekla. Sav je teret kuće
počivao na njezinim plećima i bilo
bi zlo da nije bilo nje!
U oca, Anselma Palearija,
onoga starca što je bio izašao
preda me s turbanom pjene na
glavi, i moždani su bili poput pjene.
Istoga dana kad uđoh u njegovu
kuću predstavi mi se, ne toliko -
reče - da mi se još jedanput ispriča
što mi se onako neprilično pokazao
prvi put, koliko zato što mu je milo
upoznati se sa mnom jer izgledam
kao neki učenjak ili umjetnik.
- Možda se varam? - zapita.
- Varate se. Umjetnik...
nikako! Učenjak... tako, tako...
Volim pročitati pokoju knjigu.
- O, imate dobrih knjiga! - on
će, gledajući poleđine one neko-
licine što ih već bijah poredao na
208

rubu pisaćeg stola. - Ja ću vam,
jednom kasnije, pokazati svoje, a?
Imam i ja dobrih. Hm!
Pa slegnu ramenima i osta na
mjestu, rastresen, sa zanosom u
očima, ne sjećajući se očevidno
više ničega, ni gdje je, ni s kim je.
Još dva puta ponovi: „Hm!... Hm!"
zgrčivši kutove usana nadolje,
okrenu mi leđa i ode bez pozdrava.
U prvi mah osjetih neko
čuđenje, ali kasnije, kad mi on u
svojoj sobi pokaza knjige, kako
bijaše obećao, ne samo što sam
razumio tu malu rastresenost, već i
mnogo drugih stvari. Te su knjige
imale ovakve naslove: La mort et
l'audeld; L'homme et ses corps; Les
sept principes de l'homme; Karma;
La clef de la Theosophie, ABC de la
Theosophie, La doctrine secrete; Le
Plan Astral itd., itd.
Gospodin Anselmo Paleari
pripadao je teozofskoj školi.
Prijevremeno su ga umirovili
kao šefa odsjeka ne znam kojega
ministarstva te ga upropastili ne
samo novčano, nego i zato što se,
slobodan i gospodar svojega
209

vremena, bio sav udubio u svoja
fantastična proučavanja i
maglovita razmišljanja, otuđivši se
više no ikada od stvarnog života.
Mora da je bar polovicu svoje
mirovine trošio na te knjige. Već je
bio od njih stvorio malu knjižnicu.
No teozofski ga nauk vjerojatno
nije posve zadovoljavao. Nesum-
njivo ga je grizao crv kritike jer je,
osim tih teozofskih knjiga, imao i
bogatu zbirku starinskih i
modernih filozofskih rasprava i
studija te znanstvenoistraživačkih
knjiga. U posljednje vrijeme bio se
predao i spiritističkim pokusima.
U gospođici Silviji Caporale,
učiteljici klavira, svojoj
podstanarki, bio je otkrio i
izvanredne spiritističke
sposobnosti, još nedovoljno
razvijene, istina, no koje će se
sigurno razviti, s vremenom i uz
vježbu, sve dok se ne pokažu
većima od sposobnosti svih
najslavnijih medija.
Što se mene tiče, mogu sa
svoje strane posvjedočiti da nikad
nisam, na licu prostački ružnom
210

poput pokladne maske, vidio dva
žalosnija oka od očiju gospođice
Silvije Caporale. Bile su posve crne,
duboke, duguljaste i ostavljale su
dojam da otraga imaju olovni uteg,
kao oči automatskih lutaka.
Gospođica Silvija Caporale imala je
više od četrdeset godina i par
brkova pod loptastim, uvijek
upaljenim nosom.
Poslije sam doznao da je ta
sirota žena pomahnitala od ljubavi
i da pije; znala je da je ružna i već
stara, pa je od očaja pila. Nekih bi
se večeri vratila kući u stanju odista
dostojnom žaljenja: s naherenim
šeširom, loptom od nosa crvenom
kao patlidžan i poluzatvorenih
očiju, žalosnijih no ikad.
Bacila bi se na postelju i
odmah bi iz nje sve ispijeno vino
izašlo pretvoreno u beskrajnu
bujicu suza. Trebalo je tada da
sirota mamica u kućnoj haljini bdije
uz nju i da je tješi do kasne noći;
gajila je prema njoj samilost koja je
nadvladavala gađenje; znala je da
je sama na svijetu i vrlo nesretna s
onim žarom u žilama zbog kojega je
211

mrzila svoj život na koji je već dva
puta podigla ruku; navela bi je,
malo-pomalo, da joj obeća da će
biti dobra, da to više neće učiniti; i
zbilja, sutradan bi izašla sva
nakinđurena, s nekakvim sitnim
majmunskim kretnjama i naglo
preobražena u nevinu i hirovitu
djevojčicu.
Ono malo lira što bi ih
zgodimice zaradila uvježbavajući
kakvu kafe-šantansku glumicu
početnicu, potrošila bi na piće i na
kindurenje jer nije plaćala ni najam
za sobu ni ono malo jela što su joj
ga u obitelji davali. Ali nisu je mogli
otjerati. Ta kako bi gospodin
Anselmo Paleari bez nje izvodio
svoje spiritističke pokuse?
No posrijedi je zapravo bio
drugi razlog. Gospođica Caporale je
dvije godine prije toga, nakon
majčine smrti, bila prestala voditi
kućanstvo, pa je, došavši živjeti kod
Palearijevih, bila povjerila oko šest
tisuća lira dobivenih od prodaje
pokućstva Terenziju Papianu za
neki trgovački posao, što joj ga je
on bio predložio kao posve siguran
212

i unosan - i tako je šest tisuća lira
iščezlo.
Kad mi je sama gospođica
Caporale plačući to priznala,
mogao sam nekako opravdati
gospodina Anselma Palearija
kojemu sam se isprva čudio što
ženu takvog soja drži u doticaju sa
svojom kćeri.
Istina, za malu Adrianu, koja
se pokazivala tako nagonski dob-
rom i čak odveć razboritom, nije
možda bilo bojazni; ona se doista,
više nego ičim drugim, osjećala
uvrijeđenom onim tajanstvenim
očevim postupcima, onim
izazivanjem duhova uz
posredovanje gospođice Caporale.
Mala je Adriana bila vjernica.
To sam primijetio već prvih dana
po nekakvoj škropionici od modrog
stakla, obješenoj o zid iznad
noćnoga ormarića pokraj moje
postelje. Bio sam legao s cigaretom
u ustima, još upaljenom, i uzeo
čitati jednu od onih Palearijevih
knjiga; u rastresenosti sam onda
stavio ugašeni opušak u tu
škropionicu. Sutradan je već nije
213

bilo. Namjesto nje, na noćnom je
ormariću stajala pepeljara. Upitah
Adrianu je li je ona skinula sa zida,
našto ona malko pocrvenje i
odgovori mi:
- Oprostite, činilo mi se da
vam je potrebnija pepeljara.
- A je li bilo blagoslovljene
vode u škropionici?
- Bilo je. Ovdje je preko puta
nas crkva svetoga Roka...
I ode. Je li, dakle, ta sićušna
mamica željela da postanem svet
kad je na izvoru svetoga Roka
nacrpla blagoslovljene vode i za
moju škropionicu? Za moju i za
svoju, sigurno. Otac je jamačno nije
rabio. A škropionici gospođice
Caporale, ako ju je uopće imala,
bolje bi pristajalo blagoslovljeno
vino.
Kako sam se već neko
vrijeme osjećao kao da lebdim u
nekoj čudnoj praznini, zbog svake
sam sitnice padao u duga
razmišljanja. Taj me događaj sa
škropionicom naveo da mislim
kako već kao dječak nisam
ispunjavao vjerske dužnosti niti
214

sam, nakon odlaska Pinzonea koji
me tamo vodio s Bertom prema
majčinoj naredbi, ikada ulazio u
crkvu da se pomolim Bogu. Nikad
nisam osjetio potrebe da se
zapitam gajim li uopće ikakvu
vjeru. Tako je Mattia Pascal umro
zlom smrću, bez utjehe vjere.
Odjednom ugledah sama
sebe u posve osobitom položaju.
Za sve one koji me poznavahu bio
sam skinuo s vrata, bez obzira na to
kako, najdosadniju i najturobniju
pomisao što je čovjek može imati
za života: pomisao na smrt. Tko zna
koliki su u Miragnu govorili:
- Blago njemu, nakraju! Bilo
kako bilo, riješio je to pitanje. A ja,
međutim, nisam bio riješio ništa.
Nalazio sam se sada s knjigama
Anselma Palearija u ruci, a one su
me učile da se mrtvi, oni pravi,
nalaze baš u mom položaju, u
„ljusci" Kamaloke, osobito
samoubojice, koje gospodin
Leadbeater, pisac knjige Plan
Astral (premier degre du monde
invisible, d'apres la theosophie),
prikazuje razdirane svakovrsnim
215

ljudskim pohotama koje ne mogu
zadovoljiti jer nemaju putenog
tijela, a ne znaju da su ga izgubili.
„Gle, gle!" mislio sam
„mogao bih gotovo povjerovati da
sam se utopio u mlinu na
Kokošinjaku i da se samo
obmanjujem da sam još živ."
Zna se da su neke vrste ludila
zarazne. Koliko god sam se
spočetka otimao, Palearijevo je
ludilo na kraju obuzelo i mene. Ne
zato što bih vjerovao da sam umro;
to ne bi bilo veliko zlo, jer glavno je
umrijeti, a kad jednom umremo,
sumnjam da je moguća kukavna
želja da se vratimo u život.
Primijetio sam odjednom da mi još
valja umrijeti: u tome je zlo! Tko bi
se toga još sjećao? Jasno da nakon
svojega samoubojstva na
Kokošinjaku pred sobom nisam
vidio ništa drugo nego život. A sad,
eto, gospodin Anselmo Paleari
neprestano preda me iznosi sjenu
smrti.
Taj blaženi čovjek nije znao
više ni o čemu drugom govoriti! No
o tomu je govorio tako
216

oduševljeno, a s vremena na
vrijeme, u žaru govora, izlažahu iz
njega neke tako čudne slike i izrazi
da me je, slušajući ga, odmah
salijetala želja da ga se otarasim i
nastanim se drugdje. Uostalom,
nauk i vjerovanje gospodina
Palearija, ma koliko mi se katkada
činili djetinjastima, zapravo bijahu
utješni; a kako mi se, nažalost, bila
pojavila pred očima misao da
danas-sutra ipak moram ozbiljno
umrijeti, nije mi bilo mrsko slušati
gdje o smrti onako govori.
- Je li logično? - upita me on
jednoga dana pročitavši mi jedan
odlomak iz neke Finotove knjige,
pun tako sentimentalno mrtvačke
filozofije da je nalikovao na san
kakvoga grobara morfinomana, o
životu crva koji nastaju pri
rastvaranju čovječjega tijela. Je li
logično? Materija, da, materija:
uzmimo da je sve materija. Ali ima
oblika i oblika, načina i načina,
kakvoće i kakvoće: ima kamena i
etera bez težine, tako mi Boga! U
mojem tijelu postoji nokat, zub,
dlaka, a postoji, bogme, i nadasve
217

fino tkivo oka. I tko nam sad, molim
vas, kaže da ono što mi zovemo
dušom nije također materija; ali
priznat ćete da to nije materija
poput nokta, zuba, dlakeTBirće da
je materija kao eter, ili što ja znam.
Eter, kao hipotezu, priznajete, a
dušu ne? Je li to logično? Materija,
jest. Pratite malko moje umovanje,
pa da vidite kamo ću dospjeti do-
puštajući sve. Prijeđimo na
Prirodu. Mi sad čovjeka smatramo
nasljednikom bezbrojnoga niza
pokoljenja, je li tako? Proizvodom
vrlo polagane razrade Prirode. Vi,
dragi gospodine Meis, držite da je i
on životinja, vrlo okrutna životinja,
i u cijelosti vrlo malo vrijedan?
Dopuštam i to, i kažem; dobro,
čovjek na ljestvici bića ne
predstavlja vrlo. visok stupanj;
između crva i čovjeka slavimo
osam, stavimo sedam, stavimo pet
stupnjeva. Ali, bogami! Priroda se
mučila tisuće, tisuće i tisuće
vjekova da se popne za tih pet
stupnjeva od crva do čovjeka; no ta
se materija morala razvijati (je li?)
da bi se, kao forma i kao bit,
218

dokopala toga petog stupnja, da
postane tom životinjom koja
krade, tom životinjom koja ubija,
tom lažljivom životinjom koja je
ipak sposobna napisati
Božanstvenu komediju, gospodine
Meis, i žrtvovati se kao što su se
žrtvovale vaša i moja majka; i onda
da se odjednom, paf! vraća na
ništicu? Je li to logično? Ali crvom
će postati moj nos, moja noga, a ne
moja duša, dakako! I ona je,
doduše, materija, priznajem, ali ne
poput mojega nosa ili poput moje
noge. Je li logično?
- Oprostite, gospodine
Paleari - prigovorih mu ja - neki se
veliki čovjek šeće, padne, udari se
u glavu i postane slabouman. Gdje
je duša?
Gospodin Anselmo gledaše
me neko vrijeme kao da mu je
iznenada pao pred noge golemi
kamen.
- Gdje je duša?
- Da, vi ili ja, ja koji nisam
velik čovjek, no koji ipak ... no,
razborito mislim, šećem, padnem,
219

udarim se u glavu, postanem
slabouman. Gdje je duša?
Paleari sklopi ruke i odgovori
mi s izrazom dobrohotna saža-
ljenja:
- Ali, sveti Bože, zašto želite
pasti i udariti se u glavu, dragi
gospodine Meis?
- Uzmimo, kao hipotezu...
- Ma ne, samo vi mirno
šećite. Uzmimo starce koji bez
potrebe da padnu i da se udare u
glavu mogu prirodnim načinom
postati slaboumni. Pa što to znači?
Biste li time htjeli dokazati da kad
omlitavi tijelo oslabi i duša, pa da
tako dokažete da nestanak
jednoga povlači za sobom i
nestanak drugoga? Ali oprostite!
Zamislite suprotan slučaj - do kraja
istrošena tjelesa u kojima ipak sja
svjetlost duše: Giacoma Leopardija
i tolike starce, na primjer Njegovu
Svetost Leona XIII! Dakle? Pa
zamislite glasovir i svirača: popuste
žice; jedna tipka više ne udara;
dvije, tri žice puknu; i tada - kako i
ne bi!? - s tako pokvarenim
glazbalom svirač će, iako je
220

izvrstan, nužno svirati loše. A ako
glasovir zamukne, zar svirač više ne
postoji?
- Mozak bi imao biti klavir, a
duša svirač?
- Stara usporedba,
gospodine Meis! Dakle, ako se
mozak pokvari, duša se, silom
prilika, pokazuje slaboumnom ili
ludom, ili kako bilo. Znači: ako
svirač, ne nesretnim slučajem, već
iz nehata ili hotimice razbije
glazbalo, platit će. Tko razbije,
plaća, plaća se sve, sve. No to je
druga stvar. Oprostite, zar za vas
ne znači ništa što je cijelo
čovječanstvo, cijelo, od
pamtivijeka, uvijek težilo za drugim
životom nakon ovoga? To je
činjenica, stvaran dokaz.
- Kažu: nagon za
samoodržanjem...
- Ali nije, jer fućkam ja,
znate, na ovu pišljivu kožetinu koja
me pokriva! Teška mi je, podnosim
je jer znam da je moram podnositi,
ali, bogami, ako mi dokažu, da -
pošto je budem podnosio još pet,
šest ili deset godina, da time neću
221

na neki način platiti račun nego će
se na tom sve svršiti, e onda ću je
odbaciti još danas, ovoga istoga
časa - gdje je onda nagon za
samoodržanjem? Održavam se
samo zato što osjećam da ovo ne
može biti kraj! No jedno je čovjek
pojedinac, kažu, a drugo
čovječanstvo. Pojedinac završava
dok vrsta nastavlja svoj razvoj.
Lijepo mi je to umovanje! Ma
nemojte! Kao da čovječanstvo
nisam ja, kao da niste vi i, jedan po
jedan, mi svi. A nemamo li svi taj
isti osjećaj da bi, naime, bio nešto
najapsurdnije i najgroznije kad bi
sve bilo ovdje, u ovom jednom
dašku koji se zove naš zemaljski
život: pedeset, šezdeset godina
dosade, bijede, napora - zašto? Ni
za što! Za čovječanstvo? Ali ako
čovječanstvo jednoga dana mora
prestati? Pomislite: čemu bi onda
služio sav ovaj život, sav ovaj na-
predak, sav ovaj razvoj? Ničemu? A
kažu da ništavilo, čisto ništavilo ne
postoji... Ozdravit će zvijezda, je li?
Kao što ste vi rekli neki dan. Dobro,
ozdravit će; ali treba vidjeti u
222

kojemu smislu. Sva je nesreća
znanosti, vidite, gospodine Meis, u
tome što se želi baviti samo
životom.
- He - uzdahnuh ja, smiješeći
se - budući da moramo živjeti...
- Ali moramo i umrijeti! -
odvrati Paleari.
- Razumijem, no zašto da se
na to toliko misli?
- Zašto? Zato što ne možemo
shvatiti život ako na neki način sebi
ne objasnimo smrt! Kriterij za
smjernice naših čina, nit koja će
nas povesti iz ovog labirinta,
svjetlost, jednom riječju, gospo-
dine Meis, svjetlost nam mora doći
odande, od smrti.
- Ali tamo je tako mračno!
- Mračno? Mračno je za vas!
Pokušajte u njoj upaliti svjetiljčicu
vjere čistim uljem duše. Ako te
male svjetiljke nema, mi u životu
lutamo kao slijepci, uza sve
električno svjetlo koje smo iznašli!
Električna svjetiljka sjajna je za
život, ali je nama, dragi gospodine
Meis, potrebna i ona druga, da
nam malo posvijetli za smrt.
223

Gledajte, ja nekih večeri
pokušavam također upaliti
nekakvu malu svjetiljku s crvenim
staklom; treba se na svaki način
pomučiti, nastojati da bismo
vidjeli. Zasad je moj zet Terenzio u
Napulju. Vratit će se za koji mjesec,
pa ću vas tada pozvati da pri-
sustvujete kojoj našoj skromnoj
seansici, bude li vam po volji. A tko
zna hoće li ta mala svjetiljka...
Dosta, ne želim vam ništa više reći.
Kako se vidi, društvo
Anselma Palearija nije bilo osobito
ugodno. Ali kad dobro promislim,
jesam li ja uopće mogao težiti
nekom drugom društvu, manje
udaljenom od života, a da se ne
izložim opasnosti ili, točnije, da ne
budem prisiljen lagati? Još uvijek
sam se sjećao viteza Tita Lenzija. A
gospodinu Paleariju nije bilo stalo
da o meni išta sazna, već se
zadovoljavao pozornošću koju sam
poklanjao njegovim govorima.
Gotovo svakoga jutra, nakon uobi-
čajenog ispiranja cijelog tijela,
pratio bi me na mojim šetnjama;
odlazili smo ili na Gianicolo, ili na
224

Aventino, ili na Monte Mario,
katkada do Numentanskoga
mosta, razgovarajući uvijek o
smrti.
„Silne li mi koristi od toga",
mislio sam, „što nisam uistinu
umro!
Pokušao sam ga katkad
navesti da govori o čemu drugome,
ali se činilo da gospodin Paleari
nema očiju za prizore života oko
sebe; gotovo je uvijek hodao držeći
u ruci šešir; katkada bi ga podigao
kao da pozdravlja neku sjenu i
kliknuo bi:
- Gluposti!
Samo mi jedanput, iznebuha,
uputi izravno pitanje:
- Zašto vi živite u Rimu,
gospodine Meis? Ja slegnuh
ramenima i odgovorih mu:
- Jer mi se tako sviđa...
- Ovo je turoban grad -
primijeti on, kimajući glavom. -
Mnogi se čude što u njemu ne
uspijeva nikakav pothvat, što se u
njemu ne ostvaruje nijedna živa
zamisao. No ti se čude jer ne žele
priznati da je Rim mrtav.
225

- Rim je mrtav? - uskliknuh ja
zaprepašteno.
- Odavno, gospodine Meis! I
uzaludan je, vjerujte, svaki napor
da ga ožive. Zatvorivši se u san o
svojoj veličanstvenoj prošlosti, ne
želi više znati za ovaj bijedni život
što po njemu silom vri. Kad je neki
grad imao život kakav je bio život
Rima, s tako istaknutim i naročitim
značajkama, on ne može postati
modernim gradom, to jest gradom
poput svih ostalih. Rim leži tu, sa
svojim velikim razmrvljenim srcem,
na plećima Campidoglija. Pripadaju
li možda Rimu ove nove kuće?
Vidite, gospodine Meis. Moja kći
Adriana govorila mi je o škropionici
koja je bila u vašoj sobi, sjećate li
se? Adriana vam je tu škropionicu
uklonila iz sobe; ali neki joj dan
ispade iz ruku i razbi se; ostala je od
nje samo školjka, i ta se sad nalazi
u mojoj sobi, na mom pisaćem
stolu, i služi za isto ono za što ste ga
vi prvi, u rastresenosti, bili rabili.
Eto, gospodine Meis, udes je Rima
sasvim jednak. Pape su od njega
bile napravile, na svoj način,
226

pepeljaru. Iz svih smo krajeva došli
amo, da tu stresemo pepeo sa
svoje cigare koja je simbol
neznatnosti ovoga našeg bijednog
života i gorkoga i otrovnoga užitka
što nam ga on daje.


XI. SVEČERI, GLEDAJUĆI RIJEKU


Kako je malo-pomalo, zbog
poštovanja i sklonosti koje mi je
domaćin iskazivao, rasla naša
prisnost, tako je za mene rasla i
nelagodnost našeg odnosa, neka
skrovita smetenost koju sam već
bio osjetio, a koja je sada često
postajala oštra poput grizodušja
kad bih pomislio kako sam se pod
lažnim imenom, s izmijenjenim
crtama lica, s nekim izmišljenim,
gotovo besadržajnim životom,
uvukao u tu obitelj. Pa bih
odlučivao da ću se držati postrance
koliko mi god bude moguće,
podsjećajući neprestano sam sebe
da se ne smijem odveć približiti
tuđem životu, da se moram
227

uklanjati svakoj intimnosti i
zadovoljiti se time da živim izvan
svega.
- Sloboda! - govorio sam još
uvijek, ali već sam počinjao nazirati
smisao te svoje slobode i mjeriti joj
domete.
Evo, ona je, na primjer,
značila da svečeri moram doći na
prozor i gledati crnu rijeku kako
bešumno teče među novim hrana-
ma i pod mostovima, ispod kojih su
svjetiljke u vodi odražavale svoju
svjetlost uzdrhtalu poput plamenih
jezičaca; u mašti slijediti tijek te
vode, od dalekog joj izvora u
Apeninima, preko tolikih polja, sad
kroz grad, sad opet preko polja, sve
do ušća; u glavi zamišljati mračno i
drhtavo more u kojemu se ta voda,
nakon tolikoga tečenja, gubila, te s
vremena na vrijeme zijevnuti.
- Sloboda... sloboda! - šaptao
sam. - Pa zar drugdje ne bi bilo
isto?
Vidio bih koje večeri na
susjednoj terasi malu mamicu u
kućnoj haljini kako zalijeva lonce s
cvijećem. „To je život!" pomislio
228

bih. I pratio bih pogledom milu
djevojku u toj njezinoj dražesnoj
brižljivosti, čekajući svakoga časa
da pogleda gore na moj prozor. No
uzalud. Znala je da sam ondje; ali
kad je bila sama činilo se da se toga
ne sjeća. Zašto? Je li ta suzdržljivost
bila samo posljedica plašljivosti ili
se mila mamica u tajnosti još srdila
na me zbog slabog poštovanja koje
sam joj, okrutno i uporno, i dalje
pokazivao?
I gle, ona bi sad odložila
kantu, naslonila se na ogradu
terase i počela sama gledati rijeku,
možda da mi pokaže kako joj nije
nimalo stalo do mene jer sama ima
vrlo ozbiljnih misli koje mora
razmatrati u tom položaju te joj
godi samoća.
Smješkao sam se u sebi dok
sam tako mislio; no kad bih je vidio
kako odlazi s terase, pomislio bih
da je taj moj sud možda pogrešan,
da je on posljedica nagonske
ljutnje koju svatko osjeća kad vidi
da za nj ne haju, pa bih se pitao:
„Zašto bi se, uostalom, ona trebala
brinuti za me i ulaziti sa mnom bez
229

potrebe u razgovor? Ja ovdje
predstavljam možda neko
poniženje za nju. Možda ona još
žali za onim vremenom kad joj je
otac bio u službi i kad mu nije bilo
od potrebe iznajmljivati sobe i
držati strance u kući. A onda još
tuđina poput mene! Ja možda
sirotu djevojku nagonim u strah
ovim okom i ovim naočalama..."
Buka kakvih kola na
obližnjem drvenom mostu trgla bi
me iz toga razmišljanja; otpuhnuo
bih i povukao se s prozora;
pogledao bih postelju, knjige,
ostao malko neodlučan između nje
i njih, slegnuo bih naposljetku
ramenima, pograbio šešir i izišao,
nadajući se da ću se izvan kuće
riješiti uzrujanosti i dosade.
Povodeći se za trenutačnim
nadahnućem, odlazio bih u
najnapučenije ulice ili pak na
samotna mjesta. Sjećam se, jedne
noći, na Trgu sv. Petra, bilo je kao
san, kao neki daleki san: tako sam
doživljavao taj vjekovni svijet,
zatvoren ondje u naručju
veličanstvenoga trijema, u tišini
230

koju kao da povećava neprestani
šum onih dviju fontana. Približih se
jednoj od njih, i tek mi se tada ta
voda učini živom, a sve ostalo
gotovo sablasnim i duboko
melankoličnim u svečanoj
nepomičnoj tišini.
Vraćajući se ulicom Borgo
Nuovo, naiđoh na nekog pijanca
koji je u prolazu očito opazio kako
sam zadubljen u misli, pa se nagnu,
pruži malko glavu, gledajući me u
lice odozdo, te mi reče, lagano me
potežući za rukav:
- Veselo!
Naglo se zaustavih,
iznenađen, te ga odmjerih od glave
do pete.
- Veselo! - ponovi pijanac,
prateći to sokoljenje kretnjom ruke
koja je značila: „Što radiš? Što
misliš? Ne brini se ni za što!"
I udalji se, teturajući,
pridržavajući se jednom rukom
zida.
U taj sat, u toj pustoj ulici, u
blizini velikoga hrama, još su mi se
po glavi vrzmale misli koje je on u
meni pobudio, pa me pojava toga
231

pijanca i njegov čudni ljubazni i
filozofsko-samilosni savjet
iznenadiše. Ne znam koliko sam
vremena stajao na mjestu i pratio
pogledom toga čovjeka, kad osjetih
kako se iz mojeg čuđenja prolama
neki ludi smijeh.
- Veselo! Jest, dragi moj. No
ja ne mogu ići u krčmu kao ti, i
tražiti veselje koje mi ti savjetuješ,
u čaši. Ne bih ga, nažalost, mogao
naći! A i ne znam gdje da ga inače
nađem! Ja, dragi moj, idem u
kavanu, među čestiti svijet koji puši
i brblja o politici. Svi bismo mogli
biti veseli, dapače sretni, samo uz
jedan uvjet, prema mišljenju
nekoga advokatića imperijalista
koji zalazi u moju kavanu: uz uvjet
da nama vlada dobar kralj
apsolutist. Ti te stvari ne znaš, jadni
pijani filozofe; ne padaju ti ni na
pamet. No znaš li koji je pravi
razlog svim našim nevoljama, svoj
ovoj našoj tuzi? Demokracija, dragi
moj, demokracija, to jest vladavina
većine. Jer kad je vlast- u rukama
samo jednoga, taj jedan zna da je
jedan i da mora zadovoljiti mnoge;
232

ali kad mnogi vladaju, misle samo
na to da zadovolje sebe, i tada
imamo najgluplju i najodvratniju
tiraniju: tiraniju prekrivenu
krabuljom slobode. Pa jasno! A
zašto misliš da ja patim? Patim baš
zbog te tiranije, prikrivene
krabuljom slobode... Vratimo se
kući.
No bila je to noć susreta.
Prolazeći malo kasnije
gotovo mračnom Tordinonom,
začuh u jednoj od uličica koje se
slijevaju u tu ulicu jedan glasan i
nekoliko prigušenih krikova.
Odjednom pred sobom ugledah
skupinu uličnih svadljivaca. Bila su
to četiri bijednika naoružana
čvoravim batinama; navaljivahu na
nekakvu uličarku.
Taj događaj ne spominjem
kako bih pohvalio svoje junaštvo
već naprotiv, da kažem kakav sam
strah osjetio zbog njegovih pos-
ljedica. Tih je propalica bilo četiri,
ali i ja sam imao dobar okovan
štap. Istina, dvojica od njih
nasrnuše na mene i noževima.
Branio sam se kako sam najbolje
233

znao, zamahujući oko sebe štapom
i skačući navrijeme amo-tamo da
mi ne dođu s leđa; na kraju mi
pođe za rukom najupornijem
zadati dobro odmjeren udarac
željeznim drškom po glavi. On
zatetura, a onda dade petama
vjetra, našto ostala trojica, bojeći
se možda da netko već ne prilazi u
pomoć na ženin krik, pođu
njegovim stopama. Ne znam kako,
ali primijetih da sam ranjen u čelo.
Viknuh ženi koja nije prestajala
zvati u pomoć neka šuti; no ona se,
vidjevši kako meni krv curi niz ob-
raz, ne mogne suspregnuti, pa mi,
plačući sva raščupana, htjede
priskočiti u pomoć i previti ranu
svilenim rupcem koji je nosila na
grudima i koji se u tuči poderao.
- Ne, ne, hvala! - rekoh joj,
braneći se s odvratnošću. - Dosta...
Nije ništa! Odlazi, odlazi odmah...
Da te ne vidim.
Odoh oprati čelo u maloj
fontani pod nasipom obližnjeg
mosta. No dok sam bio tamo, eto ti
dvaju zabrinutih stražara koji
htjedoše saznati što se dogodilo.
234

Žena, koja je bila iz Napulja, poče
odmah pričati o „nesreći iz koje se
izbavila" uz moju pomoć, ne
štedeći na moj račun najljubaznijih
riječi divljenja iz svojega
dijalektalnog rječnika. Imao sam
vraškoga okapanja dok sam se rije-
šio te dvojice revnih policajaca koji
su me svakako htjeli povesti sa
sobom, da podnesem prijavu.
Dakako! Samo bi mi to još trebalo!
Da još imam posla s kvesturom, da
se sutradan pojavim u novinskoj
kronici kao kakav umalo junak, ja,
koji sam morao šutjeti i držati se u
sjeni, svima neznan!...
Junakom, eto, junakom
zaista nisam više mogao biti. Osim
uz uvjet da pritom umrem... No već
sam umro!
- Oprostite, gospodine Meis,
jeste li vi udovac?
To me je iznebuha jedne
večeri zapitala gospođica Caporale
na terasi na kojoj je bila s Adrianom
i na koju su me bile pozvale da
provedem malo vremena u njihovu
društvu.
235

U prvi mah bi mi neugodno.
Odgovorih:
- Nisam, a zašto?
- Jer uvijek palcem trljate
prstenjak, kao da okrećete prsten
oko prsta. Ovako... Je li, Adriana?
Gle ti kamo se sve ne zavlače
oči žena ili, točnije, nekih žena, jer
Adriana izjavi da to nije nikad
primijetila.
- Sigurno nisi obratila
pozornost - dobaci gospođica
Caporale. Moradoh priznati kako je
moguće da imam tu naviku,
premda nikada nisam o tome
razmišljao.
- Nosio sam odista - vidjeh
da moram dodati - dugo vremena
ovdje malen prsten, koji mije
kasnije morao presjeći zlatar jer mi
je odviše stezao prst i tiskao me.
- Jadni prsten! - zastenja
nato i iskrevelji se
četrdesetogodišnjakinja koja je te
večeri bila raspoložena za
djetinjasta prenemaganja. - Tako
vam je bio uzak? Nije vam više htio
s prsta? Bit će da je bio uspomena
na neku...
236

- Silvia! - prekinu je mala
Adriana prijekornim glasom.
- Pa što je u tome zlo? -
odgovori ona. - Htjedoh reći, na
neku prvu ljubav... No, recite nam
nešto, gospodine Meis. Je li
moguće da vi nikad ne želite
govoriti?
- Mislio sam, eto - rekoh ja -
na zaključak koji ste vi izveli iz moje
navike da trljam prst. Samovoljan
zaključak, draga gospođice. Jer
udovci, koliko ja znam, ne
običavaju skidati prsten. Ako je tko
težak, teška je žena, a ne prsten
kad žene više nema. Dapače, kao
što se veterani vole kititi svojim
medaljama, tako i udovac, mislim,
voli nositi prsten.
- Dakako! - kliknu gospođica
Caporale. - Vi vješto skrećete
razgovor.
- Kako? Ta želim ga, štoviše,
produbiti!
- Kakvo produbljivanje! Ništa
ja ne produbljujem. Imala sam
dojam, i gotovo.
- Da sam udovac?
237

- Da. Zar se ne čini i tebi,
Adriana, da gospodin Meis nalikuje
na udovca?
Adriana pokuša dignuti
pogled k meni, ali ga odmah obori
ne mogavši, onako strašljiva,
izdržati tuđi pogled; nasmiješi se
svojim uobičajenim, blagim i
turobnim smiješkom, pa reče:
- Otkuda bih ja znala nalikuje
li netko na udovca? Baš si čudna.
Mora da joj je u taj čas sinula neka
misao, neka slika; smete se, okrenu
i uze gledati rijeku pod sobom.
Zacijelo je ona druga razumjela, jer
je uzdahnula, pa se i sama okrenula
i zagledala u rijeku.
Očito se netko četvrti, netko
nevidljiv, bio uvukao među nas. Na
kraju, gledajući Adrianinu
polukorotnu kućnu haljinu, shvatih
i ja da Terenzio Papiano, svak koji
je još bio u Napulju, jamačno ne
nalikuje na ucviljenoga udovca, i da
na takvog udovca, stoga, po
mišljenju gospođice Caporale,
nalikujem ja.
Priznajem da sam uživao što
se taj razgovor tako loše svršio. Bol
238

prouzročena Adriani sjećanjem na
pokojnu sestru i na udovca Papiana
bila je gospođici Caporale kazna za
njezinu bezobzirnost.
Ipak, budimo pravedni, nije li
ono što se meni činilo
bezobzirnošću zapravo bila sasvim
opravdana radoznalost koja se
morala roditi iz te čudne šutnje što
je obavijala moju osobu? A kako mi
je samoća bila postala neizdrživom
i kako nisam umio odoljeti napasti
da se približim drugim ljudima,
trebao sam pitanjima tih drugih
ljudi, koji su valjda imali pravo znati
s kim imaju posla, udovoljiti što
bolje, to jest lažući i izmišljajući, te
se pomiriti sa sudbinom: srednjega
puta nije bilo! Krivnja nije bila na
drugima, već na meni; sad ću je,
istina, otežati lažju; ali ako to ne
želim, ako zbog toga patim onda
moram otići, odati se opet svojemu
zatvorenom i samotnom
potucanju.
Primijetio sam da i sama
Adriana, koja mi nikad nije
postavljala doli obzirna pitanja,
napeto sluša što odgovaram na
239

pitanja gospođice Caporale, koja
su, istini za volju, ipak prelazila
granice prirodne i opravdane
radoznalosti.
Jedne večeri, na primjer, na
onoj terasi gdje smo se obično
sastajali kad bih seja vratio s
večere, ona me, smijući se i braneći
se od Adriane koja joj je vrlo
uzbuđeno vikala: „Ne, Silvia, za-
branjujem ti! Da se nisi usudila!" -
zapita:
- Oprostite, gospodine Meis,
Adriana želi znati zašto ne pustite
bar brkove...
- Nije istina! - viknu Adriana.
- Ne vjerujte joj, gospodine Meis!
Baš obratno, ona je htjela znati.
Ja...
Draga mamica iznenada
brižnu u plač. Gospođica Caporale
je odmah pokuša utješiti govoreći:
- Nemoj, draga, nemoj! Što
smeta! Što je u tome loše? Adriana
je odgurnu laktom:
- Loše je što si lagala, i ljutiš
me! Govorile smo o kazališnim
glumcima koji su svi... takvi, a ti si
nato rekla: „Kao gospodin Meis!
240

Tko zna zašto ne pusti bar
brkove?..." A ja sam ponovila:
„Jest, tko zna zašto..."
- Pa da - opet će gospođica
Caporale - tko kaže „Tko zna
zašto..." znači da želi znati!
- Ali ti si to prva rekla! -
prosvjedovala je Adriana
razdražena do krajnosti.
- Mogu li odgovoriti? -
zapitah ja da ih smirim.
- Ne, oprostite, gospodine
Meis. Laku noć! - reče Adriana i
diže se da ode.
Ali je Silvia Caporale zadrži
uhvativši je za ruku.
- Idi, molim te, kako si
budalasta! Činimo to za šalu...
Gospodin Adriano je tako dobar da
nam ne zamjera. Zar ne, gospodine
Adriano? Recite joj vi... zašto ne
pustite bar brkove?
Ovoga se puta Adriana
nasmija još suznih očiju.
- Jer je u tom neka tajna -
odgovorih ja nato, izmijenivši
šaljivo glas. - Ja sam urotnik.
- Ne vjerujemo! - kliknu
gospođica Caporale istim glasom,
241

no onda doda: - Ali slušajte: da ste
podmukao čovjek, o tome nema
sumnje. Zašto ste, na primjer,
danas popodne išli na poštu?
- Ja na poštu?
- Da, vi. Poričete? Vidjela
sam vas svojim očima. Oko četiri
sata... Prolazila sam Trgom sv.
Silvestra...
- Zabunili ste se, gospođice,
nisam to bio ja.
- Da, da! - prihvati ona, ne
vjerujući. - Tajno dopisivanje... Jer,
je li tako, Adriana, ovaj gospodin
nikad ne prima pisma kod kuće.
Rekla mi je služavka, pazite!
Adriana se uzvrpolji na
stolici.
- Ne obraćajte pozornost na
njezine riječi - reče mi uputivši mi
kratak, žalostan pogled kojim me
gotovo pomilovala.
- Ni kod kuće ni poste
restante! - odgovorih ja. - Istina je,
nažalost! Nitko mi ne piše,
gospođice, zbog jednostavnog
razloga: nemam više nikoga tko bi
mi mogao pisati.
242

- Ni prijatelja? Je li moguće?
Nikoga?
- Nikoga. Na Zemlji smo ja i
moja sjena. Vodio sam tu sjenu
neprestano u šetnju, amo-tamo, i
dosad se nikada nisam toliko za-
državao na jednome mjestu da bih
mogao sklopiti neko prijateljstvo.
- Blago vama - kliknu
gospođica Caporale, uzdahnuvši -
što ste mogli cijeli život putovati!
Pričajte nam bar o svojim puto-
vanjima, kad već ne želite govoriti
o drugome.
Malo-pomalo, svladavši
grebene prvih nepriličnih pitanja,
uklonivši neke veslima laži koja su
mi služila kao poluga i potporanj,
hvatajući se objema rukama za one
koji su mi bili najbliži ne bih li ih
potom oprezno obišao, konačno
sam lađicu svog izmišljaja uspio
izvesti na pučinu, a moja je mašta
zaplovila punim jedrima.
Tada, nakon godine i više
dana prisilne šutnje, osjetih velik
užitak pričajući svake večeri na toj
terasi o svemu što sam vidio, što
sam zamijetio, o nezgodama što
243

me zadesiše ovdje ili ondje. I sam
sam se čudio koliko sam putujući
bio nakupio dojmova što ih je
šutnja umalo bila zakopala u meni,
a sada su, dok sam govorio,
iskrsavali i odskakivali živi s mojih
usana. To je unutrašnje čuđenje
davalo mojim pripovijestima neku
izvanrednu boju; zbog užitka pak
koji obje žene pokazivahu slušajući,
u menije sve više raslo žaljenje za
nečim lijepim, u čemu onda nisam
uživao, a tim je žaljenjem sada bilo
začinjeno moje pripovijedanje.
Nakon nekoliko večeri
držanje i ponašanje gospođice
Caporale prema meni iz osnove se
promijeniše. Njezine žalosne oči
otežaše od neke tako jake čežnje
da su više no ikad prizivale u sje-
ćanje sliku unutarnjeg olovnog
utega, a opreka između njih i lica,
slična pokladnoj maski, postala je
smješnija no ikad. Nema sumnje,
gospođica Caporale bila se zaljubila
u mene!
To smiješno iznenađenje
probudi, međutim, u meni svijest
da svih tih večeri nisam ni najmanje
244

govorio za nju, već za onu koja je
uvijek bila šutljiva i samo slušala. A
očito je i ta druga osjetila da ja
govorim samo za nju, jer između
nas odmah nastade neki neizrečeni
sporazum da se zajedno zabavimo
na račun smiješnoga i
nepredviđenoga učinka mojih
pripovijesti na vrlo osjetljive osje-
ćajne žice četrdesetogodišnje
učiteljice klavira.
No s tim se otkrićem u meni,
osim najčistijih, ne začeše prema
Adriani nikakve druge misli; ona ih
njezina nevina dobrota, prožeta
sjetom, nije mogla izazvati; ali
osjetih veliku radost zbog toga
prvog povjerenja, kakvo joj je i
koliko joj ga je mogla dopustiti
njezina nježna bojažljivost. Bio je to
kratak pogled, kao bljesak nježne
dražesti; bio je to smiješak
sažaljenja prema smiješnoj obmani
te jadne žene; bila je to
dobrohotna opomena koju mi je
ona upućivala očima i laganom
kretnjom glave ako bih malo pre-
tjerao u našoj skrovitoj šali, u
davanju tračka nade letećem
245

zmaju one druge, koji je čas lebdio
na nebu od blaženstva, čas
smeteno lutao zbog kojega mog
iznenadnog i žestokog zamaha.
- Vi mora da nemate mnogo
srca - reče mi jednom gospođica
Caporale - ako je istina ono što
kažete, a u što ja ne vjerujem: da
ste dosad kroz život prošli
nepovrijeđeni.
- Kako nepovrijeđen?
- Da, mislim, ako vas nije
nikad obuzela ljubav.
- Ah, nikad, gospođice,
nikad!
- Ali nam niste htjeli reći
otkuda vam onaj prsten što vam ga
je zlatar prerezao jer vam je odviše
stezao prst...
- I tiskao me! Zar vam nisam
rekao? Pa jesam. Bio mi je uspo-
mena od djeda, gospođice.
- Laž.
- Kako izvolite; no gledajte,
ja vam čak mogu reći da mi je djed
poklonio taj prsten u Firenzi,
izlazeći iz Galerije Uffizi, a znate li
zašto? Jer sam ja, kojemu je tada
bilo dvanaest godina, zamijenio
246

jednoga Perugina s Rafaelom.
Upravo tako. Kao nagradu za tu
pogrešku dobio sam prsten,
kupljen u zlatarnici na Ponte
Vecchio. Djed je, naime, bio čvrsto
uvjeren, ne znam zašto, da se ona
Peruginova slika mora pripisati
Rafaelu. Eto, sad sam vam objasnio
tajnu! Razumjet ćete da između
ruke dječaka od dvanaest godina i
ove moje ručetine ima razlike.
Vidite li? Sada sam sav ovakav, kao
ova ručetina koja ne podnosi
dražesno prstenje. Srce možda još
imam, ali sam i pravedan,
gospođice. Pogledam se u zrcalo s
ovim lijepim naočalama, koje su
ipak donekle milosrdne, a
raspoloženje mi odmah splasne:
„Kako možeš zahtijevati, dragi moj
Adriano", kažem ja sebi, „da se
neka žena u tebe zaljubi?"
- Kakve su to ideje? - kliknu
gospođica Caporale. - I vi mislite da
ste pravedni kad tako govorite?
Upravo ste vrlo nepravedni prema
nama ženama. Jer je žena, dragi
gospodine Meis, znajte,
plemenitija od muškarca, i ne
247

gleda, poput njega, samo na iz-
vanjsku ljepotu.
- Onda recimo da je žena i
hrabrija od muškaraca, gospođice.
Jer, priznajem, osim plemenitosti,
treba i prilična doza hrabrosti pa da
se istinski zavoli čovjek kakav sam
ja.
- Idite, molim vas! Pa da, vi
se uživate proglašavati, a također i
činiti, ružnijim nego što jeste.
- To je istina. A znate li zašto?
Da ni u koga ne pobudim sućut.
Vidite, kad bih gledao da se nekako
uredim, rekli bi: „Gle onoga
jadnika, obmanjuje se da je s onim
brcima manje ružan!" A ovako, ne.
Jesam li ružan? Pa dobro, ružan
sam, istinski, bez sažaljenja. Što
kažete na to? -
Gospođica Caporale duboko
uzdahnu.
- Kažem da imate krivo -
odgovori ona. - Kad biste pokušali
malo pustiti bradu, na primjer,
odmah biste vidjeli da niste tako
ružni kako tvrdite.
- A ovo oko? - zapitah je.
248

- O, Bože, kad već o njemu
govorite tako bez ustezanja, htjela
sam vam reći prije nekoliko dana:
oprostite, zašto se ne podvrgnete
operaciji koja je danas posve laka?
Kad biste htjeli, mogli biste se za
kratko vrijeme riješiti i te neznatne
mane.
- Vidite li, gospođice? -
zaključili ja. - Bit će da je žena ple-
menitija od muškarca, ali skrećem
vašu pozornost na to da ste mi vi
malo-pomalo savjetovali da posve
preuredim svoj lik.
Zašto sam toliko produžavao
taj razgovor? Jesam li baš htio da
mi učiteljica Caporale izbrblja tu, u
Adrianinoj nazočnosti, da će me
voljeti, da me pače već voli i
ovakvoga, sasvim izbrijana i s ovim
škiljavim okom? Ne. Toliko sam
govorio i gospođici Caporale
upućivao toliko potankih pitanja
jer sam bio primijetio kako
Adriana, možda nesvjesno, uživa u
pobjedonosnim odgovorima koje
mi je ona davala.
Tako sam shvatio, da bi me
ona, bez obzira na onaj moj čudni
249

izgled, mogla voljeti. Ne rekoh to ni
samome sebi, ali mi se nakon te
večeri činila mekšom postelja na
kojoj sam ležao u toj kući,
prijaznijima svi predmeti koji su me
okruživali, lakšim zrak koji sam
udisao, nebo modrijim, sunce
sjajnijim. Mislio sam usto da je ta
promjena nastala zato što je
Mattia Pascal skončao u mlinu na
Kokošinjaku te sam ja, Adriano
Meis, nalutavši se neko vrijeme
izgubljen u novoj, neomeđenoj
slobodi, bio konačno ponovno
postigao ravnotežu, dosegao ideal
koji sam sebi bio postavio - da
stvorim od sebe drugoga čovjeka,
da živim drugim životom, koji sam
sad, eto, u svoj punini osjećao u
sebi.
Tako se moj duh izliječi od
otrova iskustva i opet postade ve-
seo kao u prvoj mladosti. Čak mi se
ni gospodin Anselmo Paleari nije
više činio dosadnim; sjena, magla,
dim njegove filozofije bijahu se
rasplinuli na suncu moje nove
radosti. Siromah gospodin
250

Anselmo! Nije uopće
primjećivao da od onih dviju stvari
na koje se, prema njegovim
riječima, moralo misliti na Zemlji,
on misli samo na jednu - no možda
je ipak mislio i kako doživjeti visoku
starost! Vrednija je sućuti bila
učiteljica Caporale, kojoj ni vino
nije moglo podariti veselost one
nezaboravne pijanice iz ulice Borgo
Nuovo; htjela je sirota živjeti, pa je
držala neplemenitima ljude koji
gledaju samo na izvanjsku ljepotu.
Je li se, dakle, ona, u dubini svoje
duše, osjećala lijepom? Oh, tko zna
za kakve bi i kolike žrtve bila doista
sposobna da je našla „plemenita"
čovjeka! Možda više ne bi ispila ni
gutljaj vina.
„Ako priznamo", mislio sam,
„daje griješiti ljudski, zar pravda
nije nadljudski okrutna?"
Odlučih da neću više biti
okrutan prema jadnoj gospođici
Caporale. Iako tako odlučih, ipak
sam, jao, nehotice bio okrutan,
dapače to okrutniji što sam to
manje želio. Moja je ljubaznost bila
nova hrana njezinoj laganoj vatri. A
251

u međuvremenu se događalo ovo:
jadna je žena na moje riječi
blijedjela, dok je Adriana crvenjela.
Nisam pravo znao što govorim, ali
sam osjećao da svaka riječ, njezin
zvuk, izražaj nikad ne dovodi u
zabunu onu kojoj je zapravo bila
upućena, pa da pokvari onaj tajni
sklad koji je - ne znam kako - bio
među nama već uspostavljen.
Duše imaju neki svoj osobit
način da se razumiju, da postanu
toliko prisne da jedna drugoj
govore „ti" dok su naše osobe još
uvijek zapetljane u razmjeni
običnih riječi, u ropstvu društvenih
zahtjeva. Duše imaju svoje potrebe
i vlastite težnje, a tijelo se pravi
nevjesto kad vidi nemogućnost da
ih zadovolji i ostvari. I kad god se
dvoje koji tako opće, samo
dušama, nađu negdje sami, osjete
neku tjeskobnu zabunu, gotovo
žestoku odvratnost i prema naj-
manjem tjelesnom dodiru, neku
patnju koja ih udaljuje i koje
odmah nestane čim se pojavi netko
treći. Tada, kad prođe tjeskoba,
dvije se utješene duše potraže i
252

opet se jedna drugoj izdaleka
smiješe.
Koliko sam puta to iskusio s
Adrianom! No, nelagoda koju je
ona osjećala, za mene je tada bila
posljedica prirodne suzdržljivosti i
plašljivosti, a za svoju sam mislio da
potječe od grizodušja što ga je u
meni pobuđivala himba na koju
sam bio prisiljen, neprestana
himba pred nevinošću i
prostodušnošću toga nježnoga i
blagoga stvorenja.
Sad sam je već gledao
drugim očima. No zar se ona za
ovih mjesec dana nije doista
promijenila? Zar njezine kratke
poglede sada nije obasjavala neka
življa unutarnja svjetlost? I zar se u
njenim osmijesima sada nije
opažao manje mučan napor što joj
ga je zadavalo to njezino držanje
pametne mamice, koje se meni
isprva učinilo kao prenemaganje?
Da, možda se i ona nagonski
pokoravala istoj potrebi, potrebi
da sebi stvori obmanu nekoga
novog života, ne želeći znati ni
kakvoga ni kako? Neka
253

neodređena želja, kao dašak duše,
bila je kod nje, kao i kod mene,
malo-pomalo odškrinula prozor u
budućnost, odakle je zraka opojne
topline dopirala k nama, koji se,
međutim, nismo umjeli približiti
tomu prozoru ni da ga zatvorimo,
ni da vidimo što je s druge strane.
Posljedice te naše čiste,
slatke opojnosti osjećala je jadna
gospođica Caporale.
- Znate, gospođice - rekoh joj
jedne večeri - da sam se gotovo
odlučio poslušati vaš savjet?
- Koji? - upita me ona.
- Da se dadem operirati kod
kakvoga okulista. Gospođica
Caporale pljesnu rukama, sva
blažena.
- Ah, vrlo dobro! Doktor
Ambrosini! Zovite Ambrosinija, on
je najbolji; operirao je mrenu na
očima mojoj pokojnoj majci. Vidiš
li? Vidiš li, Adriana, da je zrcalo
progovorilo? Što sam ti govorila?
Adriana se nasmiješi, a
nasmiješih se i ja.
254

- Nije zrcalo, gospođice -
rekoh ipak. - Progovorila je potre-
ba. Već neko vrijeme oko me boli;
nije me nikad dobro služilo, ali ga
ipak ne bih htio izgubiti.
Nije bilo tako; imala je pravo
gospođica Caporale. Zrcalo, zrcalo
je progovorilo i reklo mi: ako mi
razmjerno laka operacija može
ukloniti s lica i onaj ružni biljeg,
tako svojstven Mattiji Pascalu,
Adriano Meis mogao bi odbaciti
modre naočale, priuštiti sebi
brkove, te se time kako-tako
tjelesno prilagoditi izmijenjenom
stanju vlastitoga duha.
Nekoliko dana kasnije
iznebuha me u tome spriječio
noćni prizor kojemu sam
prisustvovao, skriven iza kapaka
svojega prozora.
Prizor se odigrao na
susjednoj terasi, gdje sam seja bio
zadržao do deset sati, u društvu
obiju žena. Povukavši se u sobu,
bio sam počeo rastreseno čitati
jednu od omiljenih knjiga
gospodina Anselma, o
reinkarnaciji. U neki mi se mah
255

učini da netko govori na terasi:
naćulih uši da se osvjedočim je li
ondje Adriana. Ne. Govorilo je
dvoje ljudi, potiho, uzbuđeno. Čuo
sam neki muški glas, ali nije bio
Palearijev. Ali drugih muškaraca u
kući nije bilo osim njega i mene.
Obuze me radoznalost, pa se
približih prozoru i pogledah kroz
daščice od kapaka. U mraku mi se
učini da sam raspoznao gospođicu
Caporale. No tko je bio onaj
muškarac s kojim je razgovarala?
Da nije iznenada iz Napulja stigao
Terenzio Papiano?
Po jednoj riječi koju je
gospođica izgovorila malo glasnije
razabrah da govore o meni. Još se
više približih kapcima i još jače
naćulih uši. Onaj je čovjek bio
razdražen zbog vijesti koje mu je
učiteljica klavira zacijelo davala o
meni; a ona je upravo nastojala
oslabiti dojam što su ga te vijesti
bile proizvele u njegovu duhu.
- Bogat? - zapita on. Ona
odgovori:
256

- Ne znam... Čini se!
Pouzdano je da živi od svojega, ne
radeći ništa...
- Je li uvijek u kući?
- Nije! No sutra ćeš ga
vidjeti...
Rekla je baš tako: vidjet ćeš.
Dakle, govorila mu je „ti"; Papiano
je dakle, o tomu više nije bilo
sumnje, bio ljubavnik gospođice
Caporale... Pa kako se onda svih
onih dana pravila onako prijaznom
prema meni?
Moja radoznalost postade
življa no ikad, ali oni kao da su hoti-
mice govorili sve tiše. Ne mogavši
se više pomoći ušima, pokušah se
pomoći očima. Vidjeh da je
gospođica učiteljica položila ruku
na rame Papianu. On ju je, malo
kasnije, grubo odgurnuo.
- Pa kako sam ga mogla
spriječiti? - reče ona, podigavši
malo glas, vidno ogorčena. - Tko
sam ja? Što ja predstavljam u ovoj
kući?
- Pozovi mi Adrianu! -
zapovjedi joj ovaj oštro.
257

Čuvši gdje se Adrianinio ime
izgovara takvim tonom, stisnuh
šake i osjetih kako mi se krv
uzburkala u žilama.
- Spava - reče gospođica.
Nato on prijetećim glasom
naredi:
- Probudi je! Odmah!
Ne znam kako sam se
uzdržao da bijesno ne otvorim
kapke.
Napor koji učinih da se
obuzdam vrati me načas k sebi. Iste
riječi što ih je s tolikom jarošću bila
malo prije izgovorila ona jadna
žena dođu sada meni na usta: „Tko
sam ja? Što ja predstavljam u ovoj
kući?"
Povukoh se s prozora. Ali
odmah mi padne na um isprika da
se radi o mojoj koži: ono dvoje ljudi
govorilo je o meni, a onaj je čovjek
još htio o meni govoriti s
Adrianom: morao sam doznati,
upoznati njegove osjećaje prema
meni.
Lakoća pak kojom sam
prihvatio taj izgovor, znajući da se,
vireći tako i prisluškujući skriven,
258

ne ponašam baš pristojno, otvori
mi oči i ja osjetih da postavljam u
prvi plan svoj vlastiti interes, kako
bih spriječio da postanem svjestan
mnogo življeg interesa koji u meni
toga časa pobuđuje ona druga
osoba.
Vratih se i opet počeh gledati
kroz daščice na kapcima.
Gospođice Caporale nije više
bilo na terasi. On se, ostavši sam,
okrenuo prema rijeci, naslonjen na
ogradu, s glavom među rukama.
Obuzet nekom bijesnom
tjeskobom, čekao sam, pognut,
žestoko stišćući koljena rukama, da
se Adriana pojavi na terasi. Dugo
me čekanje nimalo ne umori,
dapače, popravi mi raspoloženje,
pa osjetih neko živo i sve veće
zadovoljstvo. Pretpostavljao sam
da Adriana u svojoj sobi neće
pokleknuti pred drskošću toga
prostaka. Možda ju je gospođica
Caporale molila sklopljenih ruku. A
u međuvremenu se on, eto, na
terasi, ždere od ljutine. Ponadah se
u jedan mah da će učiteljica doći i
259

kazati da Adriana ne želi ustati. Ali
ne, evo je!
Papiano odmah pođe pred
nju.
- Vi idite i ležite! - naredi
gospođici Caporale. - Pustite me da
govorim sa svasti.
Ona posluša; nato Papiano
htjede zatvoriti kapke između bla-
govaonice i terase.
- Nećeš, ne! - reče Adriana,
pruživši ruku prema kapku.
- Ali ja moram s tobom
govoriti! - ljutito joj reče Papiano,
naprežući se da govori tiho.
- Govori ovako! Što mi želiš
reći? - odvrati Adriana. - Mogao si
počekati do sutra.
- Ne, sad - odgovori on,
pograbivši je za ruku i privukavši je
k sebi.
- Pusti me! - viknu Adriana,
ponosno mu se otevši. Nisam se
više mogao svladati i otvorih
kapak.
- Oh! Gospodine Meis! -
zovnu ona odmah. - Biste li htjeli
malo doći amo, ako vam nije
teško?
260

- Evo me, gospođice! -
odgovorih ja hitro.
Srce mi poskoči u grudima od
radosti i od zahvalnosti; jednim
skokom bio sam u hodniku; no tu,
blizu vrata moje sobe, nađoh
nekakvoga mršavoga, plavoga
mladića, vrlo duga, prozirna lica,
koji se bio malne skupio u klupko
na nekakvom sanduku, pa je jedva
otvorio modre, čeznutljive i
začuđene oči. Načas se iznenađeno
zaustavih i pogledah ga; pomislih
da je Papianov brat; jurnuli na
terasu.
- Predstavljam vam,
gospodine Meis - reče Adriana -
svoga svaka Terenzija Papiana koji
je maloprije stigao iz Napulja.
- Vrlo mi je milo! Vrlo drago!
- kliknu on skidajući šešir,
naklonivši se i stisnuvši mi toplo
ruku. - Zao mi je da sam sve ovo
vrijeme bio odsutan iz Rima; ali
uvjeren sam da se moja mala svast
znala pobrinuti za sve, je li? Ako
vam čega nedostaje, recite, molim,
recite sve! Ako vam, na primjer,
treba veči pisaći stol... ili koja druga
261

stvar, recite bez sustezanja... Mi
rado udovoljavamo gostima koji
nam iskazuju čast.
- Hvala, hvala! - rekoh ja. - Ne
treba mi baš ništa. Hvala.
- Ali to mi je dužnost! I
slobodno se mnome poslužite u
svakoj prilici, ono malo što vam
mogu koristiti... Adriana, ti si
spavala; vrati se slobodno u
postelju ako hoćeš...
- E, da! - Adriana će, tužno se
smiješeći - sad, kad sam već
ustala... I približi se ogradi da
pogleda rijeku.
Osjetih da me ne želi ostaviti
nasamo s njim. Čega li se bojala?
Stajala je ondje zamišljeno, dok mi
je on, držeći još uvijek šešir u ruci,
govorio o Napulju, gdje se morao
zadržati dulje nego što je bio
predvidio, da prepiše velik broj
isprava iz privatnoga arhiva
preuzvišene vojvotkinje donne
Tereze Ravaschieri Fieschi, Voj-
votkinje majke, kako su je svi zvali,
a „Milosrdne majke", kako bi je on
želio nazvati; isprava od
izvanredne važnosti, koje će baciti
262

novu svjetlost na konac Kraljevstva
Dviju Sicilija, a osobito na lik
Gaetana Filangierija, kneza
Satriana, kojega je markiz Giglio,
don Ignazio Giglio d'Auletta, čiji je
on, Papiano, tajnik, kanio proslaviti
potankom i iskrenom
monografijom. Bar toliko iskrenom
koliko to gospodinu markizu
dopusti odanost i vjernost prema
Burboncima.
Govorio je bez predaha.
Zacijelo je uživao u vlastitoj
besjedi, glas je u govoru kitio
modulacijama poput iskusnog
deklamatora i umetao sad kratak
smijeh, sad kakvu izražajnu
kretnju. Ja sam se skamenio, pa
sam s vremena na vrijeme glavom
potvrđivao, a s vremena na vrijeme
pogledavao Adrianu koja je još
uvijek gledala rijeku.
- E, nažalost! - otpjeva
Papiano u baritonu, u znak
zaključka. - Burbonac je i klerikalac
taj markiz Giglio d'Auletta! A ja, ja
koji..., moram paziti i to reći vrlo
tiho i ovdje, u svojoj kući, ja, koji
svakoga jutra prije nego što ću izaći
263

mašem na pozdrav Garibaldijevu
kipu na Gianicolu, jeste li ga
primijetili, odavde se vrlo dobro
vidi, ja, koji bih svakoga trenutka
htio viknuti: „Živio 20. rujna!" ja
mu moram biti tajnikom! Vrlo je
čestit čovjek, mora se reći, ali
Burbonac i klerikalac. Da... Kruh!
Kunem vam se da mi toliko puta
dođe da pljunem na sve, oprostite!
Zastane mi ovdje u grlu, guši me...
No što da radim? Kruh, kruh!
Slegnu dva puta ramenima,
podignu ruke i udari se po boko-
vima.
- Hajde, Adrianice! - reče
nato, pritrčavši k njoj i lagano joj
obujmivši struk rukama. - U
postelju! Kasno je. Gospodin je
zacijelo pospan.
Pred vratima moje sobe
Adriana mi snažno stisnu ruku, kao
nikad dotad. Ostavši sam, držao
sam dugo šaku stegnutu, kao da
bih htio očuvati stisak njezine ruke.
Cijele sam te noći razmišljao,
boreći se neprestano s ludim
mislima. Licemjerna uljudnost, do-
dvoravanje, pretjerana, brbljava
264

uslužnost, zloća toga čovjeka bile bi
mi zacijelo učinile nesnosnim
daljnji boravak u toj kući, u kojoj je
on, nema sumnje, htio gospodariti
koristeći se tastovom
prostodušnošću. Tko zna kakvim će
se sve lukavstvima uteći! Jedan mi
je primjer već dao, kad se, na moj
dolazak, naglo izmijenio. Ali zašto
mu je bilo tako mrsko da ja
stanujem u toj kući? Zašto ja za nj
nisam bio stanar kao svaki drugi?
Što mu je o meni govorila
učiteljica? Je li doista mogao biti
ljubomoran na nju ili je bio
ljubomoran na neku drugu? Ono
njegovo drsko i sumnjičavo
ponašanje, tjeranje gospođice
Caporale kako bi mogao ostati na-
samo s Adrianom, s kojom je
govorio onako žestoko; Adrianino
protivljenje; to što nije dopustila
da zatvori kapke; zabuna koja ju je
obuzimala kad god bi se spomenuo
odsutni svak, sve je to, baš sve,
budilo u meni mrsku sumnju da on
s njom nešto smjera.
A zašto sam se ja toliko
goropadio? Zar, uostalom, nisam
265

mogao otići iz te kuće ako mi on
počne i najmanje dosađivati? Što
me zadržavalo? Ništa. Ali, s
najnježnijim sam se užitkom sjećao
da me je ona zvala s terase kao da
želi da je ja zaštitim, i da mi je na
kraju vrlo snažno stisnula ruku...
¶Bio sam ostavio otvorene
rebrenice, otvorene kapke. U neko
se doba Mjesec pri zalasku pokaže
na mojem prozoru, baš kao da me
želi uhoditi, da me iznenadi još
budna u postelji i da mi kaže:
„Shvatio sam, dragi moj, shvatio
sam! A ti nisi? Zaista?"


XII. OKO I PAPIANO


- Tragedija o Orestu u nekom
kazalištu marioneta! - dođe mi
najaviti gospodin Anselmo Paleari.
- Automatske marionete, nov izum.
Večeras u pola devet u ulici Prefetti
broj pedeset i četiri. Trebalo bi
poći, gospodine Meis.
- Orestova tragedija?
266

- Da! D'apres Sophocle, kaže
oglas. Vjerojatno je to Elektra. A
sad čujte kakva mi je nastranost
pala na um! Kad bi se u najkri-
tičnijem trenutku, baš kad
marioneta koja predstavlja Oresta
ima osvetiti očevu smrt na Egistu i
na majci, kad bi se poderalo papir-
nato nebo u kazalištu, što bi se
dogodilo? Recite vi.
- Ne znam - odgovorih
slegnuvši ramenima.
- Pa to je vrlo lako,
gospodine Meis! Oresta bi strašno
zbunila ta rupa na nebu.
- A zašto?
- Pustite me da kažem. Orest
bi još osjećao želju za osvetom,
htio bi poći za njima s divljom
strašću, ali bi mu pogled u taj mah
pao onamo, na onu pukotinu iz
koje bi svakovrsni zli utjecaji pro-
drli na pozornicu, a on bi se
obeshrabrio. Orest bi, jednom
riječju, postao Hamlet. Sva razlika,
gospodine Meis, između antičke i
moderne tragedije sastoji se u
tome, vjerujte: u jednoj rupi na pa-
pirnatom nebu.
267

I ode, vukući za sobom
papuče.
¶S maglovitih visova svojih
apstrakcija, gospodin je Anselmo
često tako puštao svoje misli i one
su se rušile kao lavina. Njihov
razlog, veza, svrha ostali bi tamo
gore, u oblacima, tako da je onome
tko bi ga slušao teško polazilo za
rukom iz svega toga nešto shvatiti.
Ali slika Oresta - marionete,
zbunjene rupom na nebu, ipak mi
je još dugo ostala u sjećanju. U
neko doba uzdahnuh: blago ma-
rionetama nad čijim se drvenim
glavama umjetno nebo može
uščuvati bez pukotina! Nema za
njih tjeskobne zbunjenosti, ni us-
tezanja, ni zapreka, ni sjena, ni
samilosti; ničega! One mogu ju-
nački čekati i uživati u svojoj
komediji i voljeti same sebe i uva-
žavati se i poštovati, ne pateći
nikad od vrtoglavice pri pogledu na
to nebo, jer je ono za njihov stas i
njihova djela srazmjeran krov.
,,A prototip tih marioneta,
dragi gospodine Aselmo", - produ-
žili ja u mislima „imate vi u kući, a
268

to je vaš nedostojni zet Papiano.
Tko je od njega zadovoljniji
papirnatim nebom, udobnim i mir-
nim boravištem onoga
poslovičnoga Boga širokih rukava
koji je spreman zatvoriti oči i podići
ruku u znak oproštaja, onoga Boga
koji na svaku lopovštinu pospano
odgovara: ,Pomozi si sam, pa ću ti i
ja pomoći'? A vaš si Papiano
pomaže na svaki način. Život je za
nj tako reći igra spretnosti. I kako
se samo voli uvlačiti u svaku
spletku, živahan, poduzetan,
brbljav!"
Papianu je bilo oko četrdeset
godina, a bio je visoka rasta i
čvrstih udova; proćelav, debelih
brkova, jedva malo prosijedih is-
pod nosa, s lijepom nosinom i
nosnicama koje su mu
podrhtavale; očiju surih, oštrih i
nemirnih kao što su mu bile i ruke.
Sve je gledao i sve dirao. Dok je, na
primjer, govorio sa mnom,
primijetio bi, ne znam kako, da se
Adriana nalazi iza njegovih leđa
zaokupljena čišćenjem i
269

spremanjem nekog predmeta u
sobi, pa bi se odmah uzjogunio:
- Pardon!
Pritrčao bi joj, uzeo joj
predmet iz ruke i rekao:
- Ne, dijete, gledaj: ovako se
to radi!
Očistio bi ga sam, stavio ga
na mjesto i vratio se k meni. Ili bi
primijetio da mu je brat, koji je
patio od padavičnih grčeva, „otplo-
vio", pa bi potrčao da ga lagano
išćuška, klepne po nosu:
- Scipione! Scipione!
Ili bi mu puhao u lice dok se
ne bi osvijestio. Možda bi me sve to
silno zabavljalo, samo da mi je
savjest bila čista!
On je to sigurno već prvih
dana primijetio, ili barem naslutio.
Otpoče me opsjedati sve samim
iskazima poštovanja koji nisu bili
drugo no udice, da me navede da
progovorim. Činilo mi se da svaka
njegova riječ, svako njegovo
pitanje, pa bilo i bez ikakva
značenja, skriva u sebi neku
klopku. Nisam htio pokazati nepo-
vjerenje da ne povećam njegovu
270

sumnju; ali mi razdraženost koju je
u meni izazivalo njegovo ponašanje
uslužnog tiranina nije dala da to
nepovjerenje dobro prikrijem.
Razdraženost mi je potjecala
i od još dvaju skrivenih, tajnih
razloga. Jedan je bio to što sam se
ja, iako nisam napravio ništa loše,
iako nisam nikomu učinio zlo,
morao tako ogledavati naprijed i
natrag, plašljivo i sumnjičavo, kao
da sam izgubio pravo da me ljudi
puste na miru. Drugi razlog nisam
htio ni sam sebi priznati, zbog čega
me još jače mučio. Uzalud sam
govorio:
- Glupane! Otiđi odavde,
makni se s puta tom gnjavatoru!
Nisam odlazio. Nisam više mogao
otići.
Borba koju sam vodio protiv
samoga sebe kako ne bih osvijestio
ono što osjećam prema Adriani
priječila me je, međutim, da mislim
kakve će posljedice moj posve
neprirodni žiotni položaj imati za
taj osjećaj. Ostadoh ondje, smeten,
bijesan, nezadovoljan samim
271

sobom, vječito razdražen, ali
nasmijana lica.
Još nisam bio posve načisto s
onim što sam slučajno otkrio one
večeri, skriven iza kapaka. Činilo se
da se loš dojam što ga je Papiano
bio stekao o meni iz izvještaja
gospođice Caporale izbrisao
odmah čim sam mu predstavljen.
Mučio me, istina, ali tako kao da se
tome ne može oduprijeti; zacijelo
ne u skrovitoj namjeri da me istjera
iz kuće nego upravo suprotno! Što
li je samo snovao?
Adriana je nakon njegova
povratka postala turobna i
mrzovoljna, kao prvih dana.
Gospođica Silvia Caporale govorila
je Papianu „vi", barem u
nazočnosti drugih, no on je,
hvališa, njoj otvoreno govorio „ti",
čak ju je nazivao Reom Silviom, a ja
nisam znao kako da objasnim
njegovo prisno i podrugljivo
ponašanje. Svojim neurednim
životom ta nesretnica zacijelo nije
zaslužila veliko poštovanje, ali nije
zasluživala ni to da s njom na takav
272

način postupa čovjek koji joj uopće
nije rod.
Jedne večeri (bio je pun
mjesec, kao da je dan), vidjeh je sa
svojega prozora, samu i žalosnu na
terasi na kojoj smo se sada sastajali
rijetko i bez negdašnjega užitka, jer
je dolazio i Papiano, koji je govorio
umjesto svih. Potaknut
radoznalošću, namislih je
iznenaditi u tom trenutku
zaborava.
Kao obično, u hodniku, blizu
vrata svoje sobe, zatekoh
Papianova brata savijenog u klupko
na sanduku, u istom položaju u
kojemu sam ga bio vidio prvi put. Je
li on to mjesto sam odabrao za
svoje boravište ili me je po bratovu
naređenju nadzirao?
Gospođica Caporale plakala
je na terasi. Isprva mi ne htjede
ništa reći; žalila se samo na žestoku
glavobolju. A onda, kao da je
odjednom nešto odlučila, okrenu
se, pogleda me u lice, pruži mi ruku
i upita:
- Jeste li mi vi prijatelj?
273

- Ako mi izvolite iskazati tu
čast... - odgovorih joj s naklonom.
- Hvala. Nemojte mi laskati,
molim vas! Da znate kako mi je u
ovom času potreban prijatelj, pravi
prijatelj! Vi biste to morali
razumjeti, vi, koji ste sami na
svijetu kao i ja... Ali vi ste muš-
karac! Da znate... da znate...
Ugrize rupčić što ga je držala
u ruci da ne mora zaplakati; kad joj
to nije pošlo za rukom, u nekoliko
ga pokreta srdito razdera.
- Žena... ružna... i stara -
uskliknu - tri nesreće kojima nema
lijeka! Zašto ja živim?
- Molim vas, umirite se -
zamolih je, rastužen. - Zašto tako
govorite, gospođice?
Bilo je to sve što sam uspio
reći.
- Jer... - provali joj iz grla, ali
se naglo zaustavi.
- Kažite - potaknuh je ja. -
Ako vam je potreban prijatelj...
Ona prinese k očima razderani
rupčić i zajeca tako jako i duboko
tužno da sam osjetio kako mi se od
tjeskobe steže grlo.
274

- Bilo bi bolje da umrem!
Nikad neću zaboraviti kako
su se žalosno iskrivila ona ne-
privlačna, uvela usta dok
izgovarahu te riječi, ni kako joj je
podrhtavala brada, na kojoj je bilo
uvijeno nekoliko crnih dlačica.
- Ali ni smrt me neće - otpoče
opet. - Ništa... oprostite, gos-
podine Meis! Što mi vi možete
pomoći? Ništa, najviše riječima...
da, s malko sućuti. Sirota sam i
moram biti ovdje, gdje sa mnom
postupaju kao... možda ste opazili.
A nemaju na to pravo, znate, jer ne
dijele mi milostinju...
I tada mi gospođica Caporale
ispriča o onih šest tisuća lira koje
joj je Papiano bio izmamio, a o
kojima sam već govorio.
Koliko me god zanimala bol
te nesretnice, to bez sumnje nije
bilo ono što sam od nje htio
saznati. Koristeći se, priznajem, uz-
buđenjem u kojemu se nalazila,
možda i zato što je popila koju
čašicu više, osmjelih se i upitah je:
- Ali oprostite, gospođice,
zašto ste mu dali taj novac?
275

- Zašto? - stisnu ona šake. -
Dvije podlosti, jedna gora od
druge! Dala sam mu ga da mu
pokažem kako sam dobro shvatila
što želi od mene. Razumijete li?
Dok mu je žena još bila živa, on...
- Razumijem.
- Zamislite - nastavi ona
naglo. - Sirota Rita...
- Žena?
- Da. Rita. Adrianina sestra...
Dvije godine bolesna, između
života i smrti... Zamislite, jesam li
onda... No, ovdje znaju kako sam
se ponijela; zna Adriana, i zato me
voli; ona me voli, sirotica. Ali gdje
sam sada? Vidite, zbog njega sam
morala prodati i glasovir koji je za
mene bio... sve, razumijete li? Ne
samo zbog mojega zanimanja, ja
sam sa svojim glasovirom
razgovarala! Kao djevojka, na
akademiji, komponirala sam;
komponirala sam i poslije, kad sam
dobila diplomu, onda sam se toga
ostavila. Ali kad sam imala glasovir,
još sam komponirala, za sebe
samu, improvizirajući; iskalila bih
se... tako bih se opila, u nekim
276

trenucima da bih, vjerujte, pala na
pod bez svijesti. Ne znam ni sama
što bi mi izlazilo iz duše; postajala
bih jedno sa svojim glazbalom,
moji prsti nisu više titrali na običnoj
klavijaturi; iz mene je plakala i
vikala moja duša. Mogu vam reći
samo to da se jedne večeri,
stanovale smo majka i ja negdje na
polukatu, skupio svijet na ulici i na
kraju mi dugo pljeskao. A mene je
toga bilo gotovo strah.
- Oprostite, gospođice -
predložih joj nato da je nekako
utješim. - A zar se glasovir ne bi
mogao uzeti u najam? Vrlo, vrlo bih
volio čuti vas gdje prebirete po
tipkama, pa ako vi...
- Ne - prekinu me ona. - Kako
biste htjeli da još sviram? Za mene
je sve svršeno. Lupam nekakve
nesklapne šansone. Dosta. Svršeno
je...
- A je li vam gospodin
Terenzio Papiano - osmjelih se ja
ponovno i zapitah - možda obećao
da će vam vratiti taj novac?
- On? - odgovori odmah
gospođica Caporale, zadrhtavši od
277

ljutnje. - A tko je tražio da ga vrati?
Ali da, sad mi obećava, ako mu
pomognem... Dakako! Hoće da mu
pomognem ja, baš ja; imao je
obraza da mi to predloži onako,
posve mirno...
- Da mu pomognrte? U
čemu?
- U jednoj novoj podlosti!
Razumijete li? Vidim da ste ra-
zumjeli.
- Adri... go... gospođica
Adriana? - promucah ja.
- Da, ona. Imala bih je
nagovoriti ja! Ja, razumijete li?
- Da pođe za nj?
- Razumije se. A znate zašto?
Ta jadna sirota ima, ili, točnije,
trebalo bi da ima četrnaest-
petnaest tisuća lira miraza: sestrin
miraz koji je on odmah morao
vratiti gospodinu Anselmu jer je
Rita umrla bez djece. Ne znam
kakve je smicalice izveo. Tražio je
godinu dana vremena da vrati taj
novac. Sada se nada, da... Tiho...
evo Adriane!
Zatvorena u se i mrzovoljnija
nego obično, Adriana nam se
278

približi, obujmi rukom oko pasa
gospođicu Caporale, a meni kimnu
glavom u znak pozdrava. Nakon tih
izjava osjetih žestoku srdžbu videći
je tako pokornu i kao neku ropkinju
odvratne tiranije onoga varalice.
Ubrzo se, međutim, na terasi
pojavi, kao sjena, Papianov brat.
- Evo ga - reče tiho gospđica
Caporale Adriani.
Ova zaklopi oči, gorko se
nasmiješi, odmahnu glavom i
povuče se s terase, rekavši mi:
- Oprostite, gospodine Meis.
Laku noć!
- Uhodi je - šapnu mi
gospođica Caporale namigujući.
- Pa čega se boji gospođica
Adriana? - izmaknu se meni u sve
jačoj razdraženosti. - Zar ne shvaća
da mu ovako daje više povoda da
se zanese i da je još gore muči?
Slušajte, gospođice, priznajem da
silno zavidim svima koji umiju
zavoljeti život i zanimati se za
njega, te da im se divim. Između
onoga koji se miri s ulogom roba i
onoga koji uzima, bilo to i drskošću,
279

ulogu gospodara, moja je simpatija
na strani posljednjeg.
Gospođica Caporale primijeti
koliko sam to uzbuđeno kazao i
reče mi izazovno:
- A zašto se onda vi prvi ne
pokušate pobuniti? -Ja?
- Vi, vi! - potvrdi ona
gledajući mi u oči da me razdraži.
- Kakve to veze ima sa
mnom? - odgovorih ja. - Ja bih se
mogao pobuniti samo na jedan
način, da odem.
- Da - zaključi zlobno
gospođica Caporale - a možda
Adriana baš to ne želi.
- Da ja odem?
Ona zavrti u zraku iskidani
rupčić, pa ga ovije oko prsta uz-
dišući:
- Tko zna!
Ja slegnuh ramenima.
- Na večeru, na večeru! -
viknuh i ostavih je samu na terasi.
Iste večeri, prolazeći hodnikom,
zaustavih se pred sandukom na
kojemu se Scipione Papiano bio
opet šćućurio, i rekoh mu:
280

- Oprostite, ali zar vi ne biste
mogli naći drugo mjesto gdje biste
mogli udobnije sjediti? Ovdje mi
smetate.
On me blesavo pogleda
svojim izgubljenim pogledom i ne
zbuni se.
- Jeste li razumjeli? - navalih
ja, prodrmavši ga za ruku. Ali kao
da govorim zidu! Nato se otvore
vrata u dnu hodnika i pokaza se
Adriana.
- Molim vas, gospođice -
rekoh joj - gledajte vi objasniti
ovom jadniku da bi mogao negdje
drugdje sjediti.
- Bolestan je - pokuša ga
opravdati Adriana.
- Baš zato što je bolestan! -
odvratih ja. - Ovdje mu nije zgod-
no; nema zraka... a osim toga,
sjedeći na sanduku... Hoćete li da ja
kažem bratu?
- Ne, ne! - žurno odgovori
ona. - Reći ću mu ja, ne brinite se.
- Razumjet ćete - nadodah. -
Nisam još kralj da mi treba straža
na vratima.
281

Od te večeri izgubih vlast nad
samim sobom; počeh otvoreno
izazivati Adrianinu plašljivost;
zatvorih oči i prepustih se osje-
ćajima, više uopće ne misleći.
Sirota mila mamica! Isprva se
činilo kao da je rastrgana između
straha i nade. Na nadu se ipak nije
mogla osloniti jer je naslućivala da
me nagoni prkos, ali sam s druge
strane osjećao da je njezinu strahu
uzrok baš nada, tajanstvena i do
tog časa gotovo nesvjesna, da me
neće izgubiti. Stoga, kad sam toj
njezinoj nadi dao hrane svojim
novim i odlučnim ponašanjem, nije
se mogla ni posve predati strahu.
Ta njezina nježna
zbunjenost, ta čestita suzdržljivost
ne dadoše mi, međutim, da odmah
budem nacistu sam sa sobom, te
me gurahu sve više u borbu s
Papianom.
Očekivao sam da će se on već
prvoga dana sa mnom suočiti i da
će prestati s uobičajenim
laskanjem i prenemaganjem. Ali
ne! Maknuo je brata sa
stražarskoga mjesta na onom
282

sanduku, kako sam tražio, te je čak,
u mojoj nazočnosti, zbijao šale sa
smetenim i zbunjenim Adrianinim
držanjem.
- Nemojte joj zamjeriti,
gospodine Meis - moja je svast
stidljiva kao koludrica.
Ta neočekivana
popustljivost, tolika otvorenost,
nagnaše me u brigu. Kud on to sada
nišani?
Jedne mi večeri dođe u kuću
zajedno s nekim čovjekom, koji
uđe lupkajući jako štapom o pod,
kao da želi, kad već ima na nogama
nekakve suknene cipele koje ne
prave buke, na taj način pokazati
da hoda.
- Gdje je taj moj dragi rođak?
- zaviknu pravim torinskim na-
glaskom, ne skidajući s glave šeširić
uzdignuta oboda, nabijena sve do
žmirkavih očiju, zamagljenih od
vina, ne vadeći iz usta lulicu kojom
kao da je pekao nos, crveniji od
nosa gospođice Caporale. - Gdje je
taj moj dragi rođak?
- Evo ga - reče Papiano
pokazujući na mene; a onda će,
283

obraćajući mi se: - Gospodine
Adriano, ugodno iznenađenje!
Gospodin Francesco Meis iz Torina,
vaš rođak.
- Moj rođak? - kliknuh ja
skamenivši se od čuda.
Meis zatvori oči, dignu jednu
šapu kao medvjed i zadrža je neko
vrijeme u zraku čekajući da mu je
stisnem.
Ja ga ostavih u tom položaju
da ga malko promotrim, a onda
zapitah:
- Kakva je to lakrdija?
- Nije, molim, zašto? - reče
Terenzio Papiano. - Gospodin
Francesco Meis baš me uvjeravao
da je on vaš...
- Bratić - potvrdi Meis ne
otvarajući oči. - Svi su Meisi rođaci.
- Ali ja nemam čast
poznavati vas! - prosvjedovao sam
ja.
- E ta vam je dobra! - viknu
on. - Pa baš sam vas zato došao
posjetiti!
- Meis? Iz Torina? - zapitah ja
praveći se da prebirem po sjećanju.
- Pa ja nisam iz Torina!
284

- Kako to? Oprostite -
umiješa se Papiano. - Zar mi niste
rekli da ste do desete godine živjeli
u Torinu?
- Pa jest! - otpoče opet Meis,
ljut što se dovodi u sumnju nešto
stoje za nj sasvim pouzdano. -
Bratić, bratić! Ovaj ovdje gospodin
... kako se zovete?
- Terenzio Papiano, na
službu.
- Da, Terenziano, rekao mi je
da je tvoj otac bio pošao u Ame-
riku: što to znači? Znači da si ti sin
barbe Antonija, koji je otišao u
Ameriku. A mi smo bratići.
- Ali moj se otac zvao Paolo...
- Antonio!
- Paolo, Paolo, Paolo. Htjeli
biste znati bolje od mene? On
slegnu ramenima i rastegnu usne
prema gore:
- Meni se činilo Antonio -
reče češkajući se po čekinjavoj bra-
di, neobrijanoj bar četiri dana i
gotovo posve sijedoj. - Neću vam
proturječiti: bit će Paolo. Ne
sjećam se dobro, jer ga nisam po-
znavao.
285

Jadan čovjek! Mogao je
doista znati bolje od mene kako se
zvao onaj njegov stric koji je bio
otišao u Ameriku, ali je popustio jer
je pošto-poto htio biti moj rođak.
Reče mi da je njegov otac, koji se
zvao Francesco, kao i on, a bio brat
Antonija ... to jest Paola, mojega
oca, otišao iz Torina, kad je on još
bio dječak od sedam godina, i da je
kao siromah činovnik uvijek živio
daleko od obitelji, malo amo, malo
tamo. Malo je, dakle, što znao o
rodbini, bilo po ocu, bilo po majci;
ipak je siguran, posve siguran da je
moj bratić.
- A je li barem poznavao
djeda? - namjerno sam ga zapitao.
Jest, upoznao ga je, ne sjeća se
točno da li u Paviji ili u Piacenzi.
- Zbilja? Osobno ste ga
poznavali? A kakav je bio? Bio je...
on ga se ne sjeća, baš nimalo.
- Prošlo je već trideset
godina...
Nipošto se nije činilo da
govori zlonamjerno; nalikovao je
više na nesretnika koji je svoju
dušu utopio u vinu kako ne bi
286

previše osjećao težinu muke i
bijede. Kimao je glavom,
zatvorenih očiju, odobravajući sve
što sam ja govorio, da bi mi ugodio
- uvjeren sam da bi, da sam mu
rekao kako smo kao djeca zajedno
odrasli i da sam ga nekoliko puta
čupao za kosu, on i to potvrdio na
jednak način. Nisam smio dovesti u
sumnju samo jedno - da smo brati-
ći: o tome nije bilo nagađanja, to je
već utvrđeno, on je u to uvjeren, i
gotovo!
Ali u jednom času pogledah
Papiana i vidjeh kako se rastapa od
miline, pa me prođe volja za šalom.
Otpustih onoga jadnoga, polupija-
nog čovjeka, pozdravivši ga s „dragi
rođače!" i upitah Papiana, gle-
dajući ga ravno u oči, da ga uvjerim
kako sam za njega pretvrd orah:
- Sad mi recite gdje ste
pronašli ovu krasnu spodobu.
- Oprostite, gospodine
Adriano! - nato će varalica kojoj ne
mogu a da ne priznam genijalnost.
- Vidim da nisam bio sretne ruke...
- Pa vi ste uvijek sretne ruke!
- kliknuh ja.
287

- Ne, mislim da vam nisam
učinio zadovoljstvo. Ali vjerujte da
je to bio samo slučaj. Vidite, jutros
sam morao ići u porezni ured, za
markiza, svoga šefa. Dok sam se
ondje zadržavao, čujem kako netko
glasno zove: „Gospodine Meis!
Gospodine Meis!" Odmah se
okrenem misleći da ste i vi onamo
za nešto došli, da možda, rekoh,
trebate mene koji sam vam uvijek
spreman biti na usluzi. Ali da! Zvali
su onu krasnu spodobu, kako vi
pravo rekoste; a nato se ja onako...
iz znatiželje, približim i upitam ga
zove li se on doista Meis i iz kojega
je mjesta budući da ja imam čast i
zadovoljstvo da mi u kući stanuje
jedan gospodin Meis... Tako je, eto,
bilo! On me je uvjeravao da ste vi
sigurno njegov rođak, pa vas je
silom htio upoznati...
- U poreznom uredu?
- Da, ondje je on činovnik,
pomoćni poreznik.
Da mu povjerujem? Htjedoh
se osvjedočiti. I bila je istina, da, ali
je isto tako bila istina da mi je
Papiano, postavši sumnjičav, dok
288

sam se je s njim želio suočiti, da se
u sadašnjosti oprem njegovu
tajnom oružju, izmicao, izmicao, a
u međuvremenu je istraživao po
mojoj prošlosti i pokušavao me
tako napasti gotovo s leđa. Dobro
ga poznavajući, imao sam,
nažalost, razloga bojati se da je on,
s onim svojim njuhom, poput
lovačkog psa koji brzo pronalazi
trag. Teško meni ako mu pođe za
rukom nanjušiti i najmanji trag;
sigurno će ga slijediti sve do mlina
na Kokošinjaku.
Možete, dakle, zamisliti moj
strah kad nekoliko dana nakon to-
ga, dok sam u sobi čitao, dopre do
mene iz hodnika, kao s drugoga
svijeta, neki glas, neki glas koji mi je
još živ u sjećanju:
- Sahvaljujem Vogu, da sam
je se rjesio!
Španjolac? Onaj moj bradati i
bucmasti Španjolac iz Monte
Carla? Onaj što je htio igrati sa
mnom i s kojim sam se posvađao u
Nizzi? ... Bože moj! Eto traga!
Papianu je pošlo za rukom pronaći
ga.
289

Skočih na noge držeći se za
stol da ne padnem, tako me odjed-
nom obuze smetenost i tjeskoba;
zapanjen, gotovo zaprepašten,
napeh uši u nakani da pobjegnem
čim ta dvojica - Papiano i Španjolac
(bio je on, nema sumnje:
prepoznao sam ga po glasu) -
prođu kroz hodnik. Da pobjegnem?
A ako Papiano kad uđe zapita
služavku jesam li kod kuće? Što će
pomisliti o mome bijegu? No s
druge strane, ako već zna da ja
nisam Adriano Meis? Polako! Što o
meni može znati taj Španjolac?
Vidio me je u Monte Carlu. Jesam li
mu ja tada rekao da se zovem
Mattia Pascal? Možda! Ne sjećam
se.
Nađoh se, ne znam kako,
pred zrcalom, kao da me tko doveo
za ruku preda nj. Pogledah se. Ah,
to prokleto oko! Možda će me on
po njemu prepoznati. Ali kako je
samo Papiano došao do moje
pustolovine u Monte Carlu? Tomu
sam se čudio više nego ičemu. No
što da radim? Ništa. Da čekam, pa
što bude, bude.
290

Nije bilo ništa. Ali me strah
ipak ne ostavi, ni navečer toga
istoga dana, kad mi je Papiano
objasnio za me nerješivu i straho-
vitu tajnu ovog posjeta, te kad sam
vidio da on uopće nije na tragu
moje prošlosti i da mi je samo
slučaj (koji mi je od nekog vremena
blagonaklon) htio iskazati još jednu
uslugu izvodeći mi na put toga
Španjolca, koji se možda mene više
ni u snu nije sjećao.
Prema obavijestima koje mi
Papiano dade o njemu, kad bih
otišao u Monte Carlo, ne bih
mogao a da ga ne sretnem jer je po
zanimanju bio kockar. Čudno je
bilo što sam ga sreo sad u Rimu ili,
bolje, što sam, došavši u Rim,
nabasao na kuću u koju i on ima
pristup. Svakako, da nisam imao
razloga za strah, taj mi se slučaj ne
bi bio učinio toliko čudnim: koliko li
nam se puta zaista događa da
iznenada naiđemo na nekoga koga
smo slučajno drugdje upoznali?
Uostalom, on je imao, ili je bar tako
mislio, svojih razloga da dođe u
Rim i u Papianovu kuću. Krivnja je
291

bila na meni, ili na slučaju koji me
je naveo da obrijem bradu i promi-
jenim ime.
Otprilike dvadeset godina
prije markiz Giglio d'Auletta,
kojemu je Papiano bio tajnikom,
bio je udao jedinicu kćer za don
Antonija Pantogadu, savjetnika u
španjolskom veleposlanstvu pri
Svetoj Stolici. Ubrzo nakon
vjenčanja Pantogada, kojeg su
redarstvenici jedne noći pronašli u
nekoj igračnici zajedno s još
nekoliko rimskih aristokrata, bude
opozvan u Madrid. Tu je izveo
ostalo, a možda i nešto gore, zbog
čega je bio prisiljen napustiti
diplomaciju. Otada markiz
d'Auletta nije više imao mira jer je
neprestano morao slati novac za
podmirivanje igračkih dugova
nepopravljivoga zeta. Prije četiri
godine umrije Pantogadina žena,
ostavivši za sobom kćer od
šesnaestak godina, koju je markiz
htio uzeti k sebi znajući, nažalost, u
kakvim će rukama inače ostati.
Pantogada nije htio dopustiti da
mu djevojka izmakne, ali je kasnije,
292

prisiljen očajnom nestašicom
novca, popustio. Sada je bez
prestanka prijetio tastu da će mu
oduzeti kćer, pa je baš toga dana
bio došao u Rim s tom nakanom, to
jest da od jadnoga markiza izmami
još novca, znajući da on ni po koju
cijenu neće dati svoju milu unuku
Pepitu u njegove ruke.
On, Papiano, našao je
mnoštvo otrovnih riječi za tu
nedostojnu Pantogadinu ucjenu. I
taj njegov plemeniti gnjev bijaše
zaista iskren. A dok je govorio, ja
nisam mogao a da se ne divim
povlaštenom ustrojstvu njegove
savjesti koja mu je, iako se zna tako
istinski srditi na tuđa nedjela, ipak
dopuštala da sam počini slična ili
gotovo slična nedjela, posve mirno,
na štetu dobričine Palearija,
svojega tasta.
Ali markiz Giglio toga puta ne
htjede dati novac. Posljedica toga
bila je da će Pantogada ostati neko
vrijeme u Rimu i da će svakako u
njegovoj kući posjetiti Terenzija
Papiana s kojim se sigurno divno
slagao. Možda će, dakle, danas-
293

sutra, moj susret s tim Španjolcem
biti neizbježan. Što da radim?
Ne mogavši se savjetovati ni
s kim drugim, posavjetovah se opet
sa zrcalom. Iz toga mi stakla slika
pokojnoga Mattije Pascala,
isplivavši na površinu kao s dna
korita, s onim okom koje mi je
jedino bilo preostalo od njega,
progovori ovako:
- U gadnu li si nepriliku upao,
Adriano Meis! Strah te je Papiana,
priznaj, pa bi htio okriviti mene, još
uvijek mene, samo zato što sam se
u Nizzi posvađao sa Španjolcem. A
imao sam pravo, ti to znaš. Čini ti
se da bi zasada moglo dostajati da
izbrišeš s lica posljednji moj trag?
Dobro, poslušaj savjet gospođice
Caporale i zovni doktora
Ambrosinija neka ti sredi oko.
Poslije... vidjet ćeš!


XIII. SVJETILJKA


Četrdeset dana u mraku.
294

Operacija je uspjela, oh,
sjajno uspjela. Samo što će mi oko
ostati malčice veće od drugoga. Ali,
hvala Bogu! A u međuvremenu, da,
četrdeset dana u mraku, u mojoj
sobi.
Imao sam prilike ustanoviti
da čovjek, kad trpi bol, na poseban
način zamišlja dobro i zlo, to jest
dobro koje bi mu drugi imali učiniti
i koje on iziskuje, kao da mu od
njegovih patnji dolazi pravo na
neku naknadu, te zlo koje on može
učiniti drugima, kao da ga njegove
patnje na to također ovlašćuju. A
ako mu drugi ne čine dobro kao po
dužnosti, on ih optužuje, a sebe za
svako zlo lako opravdava, kao da je
to njegovo pravo.
Nakon nekoliko dana toga
slijepoga tamnovanja do očaja mi
poraste želja i potreba da me netko
na neki način utješi. Znao sam, is-
tina, da sam u tuđoj kući, i da stoga
moram zahvaliti svojim gosto-
primcima za brižljivu njegu koju mi
pružaju. Ali ta mi njega više nije bila
dovoljna; čak me je razdraživala,
kao da me njeguju za inat. Jasno!
295

Naslućivao sam od koga dolazi.
Adriana mi je njome pokazivala da
je mišlju cijeli dan sa mnom, u
mojoj sobi; a hvala na takvoj utjesi!
Što mi je vrijedila kad sam je ja
svojom mišlju po cijeli dan
bjesomučno progonio po kući?
Utješiti me je mogla samo ona,
morala je; ona, koja je više od
ostalih bila kadra shvatiti koliko mi
je teška dosada, da me izjeda želja
da je vidim ili bar čujem u svojoj
blizini.
A tu je bjesomučnost i
dosadu povećavao i bijes koji je u
meni bila izazvala vijest o
nenadanom Pantogadinu odlasku
iz Rima. Zar bih se bio zavukao u
mračnu rupu na četrdeset dana da
sam znao da on uskoro odlazi?
Da me utješi, gospodin
Anselmo Paleari htjede mi dugim
razlaganjem dokazati da je tmina
obmana.
- Obmana? Ovo? - viknuh na
nj.
- Strpite se, objasnit ću.
296

I razvi mi, možda i zato da
budem spreman na spiritističke po-
kuse što su se ovoga puta imali
izvesti u mojoj sobi, da me zabave,
razvi mi, velim, neko svoje
filozofsko shvaćanje, sasvim oso-
bito, koje bi se možda moglo
nazvati malom svjetiljkozofijom.
S vremena na vrijeme
dobričina se prekidao kako bi me
zapitao:
- Spavate li, gospodine Meis?
A ja sam dolazio u napast da
mu odgovorim:
- Da, hvala, spavam,
gospodine Anselmo.
Ali kako mu je namjera u biti
bila dobra, svojom me nazočnošću
htio zabaviti, odgovarao sam kako
se izvrsno zabavljam i molim ga
neka nastavi.
A gospodin Anselmo mi je,
nastavljajući, dokazivao kako mi
ljudi, na našu nesreću, nismo kao
stablo koje živi i ne osjeća, kojemu
se čini da zemlja, sunce, zrak, kiša,
vjetar nisu ništa drugo do ono
samo - stvari njemu naklonjene ili
štetne. Nas je ljude, naprotiv, kad
297

se rodismo, zapala žalosna
povlastica - osjećamo da smo živi, s
lijepom opsjenom koja iz toga
proizlazi; da taj naš unutarnji
osjećaj života, promjenljiv i različit,
prema vremenu, slučaju i sreći,
prihvatimo kao stvarnost koja
postoji izvan nas.
A taj je osjećaj života za
gospodina Anselma bio poput
svjetiljke koju svaki od nas u sebi
nosi, poput svjetiljke koja nam
pokazuje da smo na Zemlji
izgubljeni; koja nam pokazuje
dobro i zlo; svjetiljke koja posvuda
oko nas baca veći ili manji krug
svjetlosti onkraj kojega se nalazi
crna sjena, strašna sjena koje ne bi
bilo da u nama nema te upaljene
svjetiljke koju mi, nažalost,
moramo smatrati istinom sve dok
svjetiljka u nama živi. Kad je na
kraju jedan dašak ugasi, hoće li nas
dočekati vječna noć nakon
zadimljenoga dana naše obmane ili
je vjerojatnije da ćemo ostati na
milost i nemilost onoga Bića koje
će samo razbiti isprazne oblike
našeg razuma?
298

- Spavate li, gospodine Meis?
- Nastavite, samo nastavite,
gospodine Anselmo, ne spavam.
Gotovo mi se čini da vidim tu vašu
svjetiljku.
- Ah, dobro... Ali budući da
vam je ozlijeđeno oko, nemojmo
previše ulaziti u filozofiju, a?
Nastojmo radije pratiti izgubljene
krijesnice, naše svjetiljke, u tami
čovječje sudbe. Ja bih prije svega
rekao da su raznobojne, što vi
velite? Prema staklu koje nam daje
opsjena što naveliko trguje,
naveliko trguje šarenim
stakalcima! Meni se ipak čini,
gospodine Meis, da se u nekim
razdobljima povijesti, kao i
individualnoga života jasno vidi
prevlast stanovite boje, ha? Doista
se u svako doba među ljudima
obično ustaljuje neki sklad osjećaja
koji daje svjetlost i boju onim
velikim svjetiljkama, apstraktnim
pojmovima: Istini, Kreposti,
Ljepoti, Časti, i čemu sve ne. A zar
vam se ne čini da je velika svjetiljka
poganske Kreposti, na primjer,
crvena? A ljubičaste boje, boje koja
299

rastužuje, svjetiljka kreposti
kršćanske? Svjetlosti neke opće
ideje daje hranu zajednički osjećaj,
ali ako se osjećaj slomi, ostaje,
istina, svjetiljka apstraktnoga
pojma, ali plamen ideje u njoj puc-
keta, podrhtava i jeca, kao što se
obično događa u svim takozvanim
prijelaznim razdobljima. U povijesti
nisu pak malobrojni žestoki zamasi
vjetra koji odjednom ugase velike
svjetiljke. Krasota! Tada u
iznenadnoj tami nastaje neopisiva
pometnja među pojedinim malim
svjetiljakama. Jedna ide amo,
druga onamo, jedna se vraća,
druga se okreće; nijedna više ne
nalazi puta - guraju se, udružuje se
načas po deset, po dvadeset njih;
ali se ne mogu složiti, već se opet
rastrče u velikome metežu, u
tjeskobnom bijesu - kao mravi koji
više ne mogu naći ulaz u mravinjak
štono ga od šale začepi kakvo
okrutno dijete. Čini mi se,
gospodine Meis, da se mi sada
nalazimo u jednome od tih
trenutaka. Velika tmina i veliki
metež! Sve su se velike svjetiljke
300

ugasile. Kamo da se okrenemo?
Možda unatrag? Preostalim
svjetiljčicama, onima što ih veliki
mrtvaci ostaviše upaljene na
svojim grobovima? Pada mi na um
lijepa pjesma Niccoloa Tommasea:

Svjetiljka moja mala
sjaj poput sunca nema,
dimom gustim ne smeta,
ne troši, ne pucketa,
već vrhom teli prema
nebu kojeg je dar.

Stajat će kraj mog groba
živa, utrnut neće
ni kiša je, ni vjetar.
Tko lutajuć došeta
do nje, zgažene svijeće
uzeć uz njen će žar.

Ali kako, gospodine Meis,
kad u našoj svjetiljci nema onoga
svetoga ulja koje je davalo hranu
Pjesnikovoj svjetiljci? Mnogi još idu
u crkve da opskrbe svoje svjetiljčice
potrebnom hranom. To su
uglavnom jadni starci, sirote žene
koje je život prevario; stvorenja
301

koja koračaju u tami života s onim
svojim osjećajem upaljenim poput
zavjetne svjetiljke što je strašljivo i
brižno zaklanjaju od ledenoga daha
posljednjih razočaranja, ne bi li im
ostala upaljena bar do kobnoga
ruba kojemu se žurno primiču,
upirući pogled u plamen i misleći
neprestano: „Bog me vidi!" da ne
bi čuli kriku života oko sebe, koja
njihovim ušima zvuči kao huljenje.
„Bog me vidi..." - jer oni njega vide
ne samo u sebi, nego u svemu: i u
svojoj bijedi, i u svojim patnjama
koje će nakraju biti nagrađene.
Slabašni ali mirni plamen tih malih
svjetiljaka sigurno u mnogima od
nas pobuđuje tjeskobnu zavist. U
nekih drugih, naprotiv, koji misle
da su, poput samih Zeusa,
oboružani munjom što ju je
ukrotila znanost pa umjesto malih
svjetiljki slavodobitno nose
električne žarulje, on pobuđuje
prezirnu samilost. Ali pitam ja sad,
gospodine Meis: što ako sva ova
tama, ta golema tajna u kojoj su
negdašnji filozofi uzalud umovali, a
znanost je danas, premda je ne želi
302

istraživati, ne isključuje, zapravo
nije drugo doli neka varka našega
uma, fantazija koja ne prima boju?
Što ako se mi konačno uvjerimo da
tajna ne postoji izvan nas, već
samo u nama, i to upravo zbog te
famozne povlastice, naime našeg
osjećaja života, svjetiljke o kojoj
sam vam dosad govorio? Što ako,
jednom riječju, smrt, koje se toliko
plašimo, ne postoji, nego je samo
dašak koji u nama gasi tu svjetiljku,
a ne gasi život, nego onaj nesretni
osjećaj koji imamo o njemu,
mučan, strašljiv jer je ograničen,
definiran krugom prividne sjene
izvan kratkoga opsega slabe
svjetlosti koju mi, jadne, izgubljene
krijesnice bacamo oko sebe i u
kojoj je naš život utamničen, kao
da je na neko vrijeme isključen iz
sveopćega, vječnog života u koji se
- rekao bih - moramo jednoga dana
vratiti; a već smo u njemu i uvijek
ćemo ostati u njemu, ali onda bez
ovog osjećaja progonstva koji nas
ispunjava tjeskobom. Granica je
varava, ugođena prema našoj
maloj svjetlosti, našoj osobnosti - u
303

stvarnoj je prirodi nema. Mi - ne
znam može li vam to pružiti
zadovoljstvo - mi smo uvijek živjeli
i uvijek ćemo živjeti sa svemirom;
pa i sada, u ovom našem obliku,
sudjelujemo u svim svemirskim
pojavama, ali mi to ne znamo, ne
vidimo, jer, nažalost, s tom
nesretnom, cendravom svjećicom
vidimo samo ono malo prostora
dokle dopire njezina svjetlost, a da
nam bar to pokazuje onakvim kao
što uistinu jest! Ali ne; boji ga na
svoj način i pokazuje nam neke
stvari zbog kojih zaista moramo
jadikovati. Borami je šteta što
možda u nekom drugom obliku
života nećemo više imati usta da im
se možemo smijati kao ludi. Smijati
se, gospodine Meis, svim
ispraznim, glupim jadima koje nam
je ona zadala, svim sjenama, svim
častohlepnim i čudnim utvarama
što ih je izazvala pred nama i oko
nas: strahu što ga je pobudila u
nama!
A gospodin Anselmo Paleari
koji je o „svjetiljci" govorio tako
loše, i to s pravom, o svjetiljci koju
304

svaki od nas nosi upaljenu u sebi,
htio je upaliti još jednu s crvenim
staklom, i to u mojoj sobi, za svoje
spiritističke pokuse. Zar nije bila
previše i ta jedna?
To ga i zapitah.
- Korektiv! - odgovori mi. -
Jedna svjetiljka protiv druge!
Uostalom, ova se, znate, u neko
doba gasi.
- A čini li vam se da je ovo
najbolji način da se nešto vidi? -
osmjelih se primijetiti.
- Takozvana svjetlost, molim
vas - odvrati spremno gospodin
Anselmo - može služiti da varavo
vidimo ovdje, u takozvanom ži-
votu, a za gledanje s one strane tog
života ne koristi nimalo, vjerujte
mi; ona, štoviše, šteti. Glupi su to
prohtjevi nekih učenjaka slabih na
srcu i još slabijih na pameti, koji
radi vlastite udobnosti žele vje-
rovati da se tim pokusima nanosi
uvreda znanosti ili prirodi. Ni slu-
čajno! Želimo otkriti druge zakone,
drugi život u prirodi, uvijek u
prirodi, zaboga, povrh neznatnoga
305

običnog iskustva; mi želimo raski-
nuti usko shvaćanje koje nam
obično omogućuju naša
ograničena čula. A zar, molim vas,
znanstvenici prvi ne traže okolinu i
uvjete koji su povoljni za uspjeh
njihovih pokusa? Može li se u
fotografiji bez tamne komore? No,
dakle? A postoje i toliki načini
provjere!
Ali gospodin Anselmo, kako
sam mogao vidjeti nekoliko večeri
kasnije, nije se služio nijednim. Pa
to su bili pokusi u krugu obitelji! Zar
je mogao i posumnjati da bi se
gospođici Caporale i Papianu
prohtjelo da ga varaju? A zašto?
Kakav je to užitak? On je bio više
nego uvjeren, njemu ti pokusi nisu
bili nimalo potrebni da učvrsti
svoju vjeru. Kako je bio
poštenjačina, nije mogao ni
pretpostaviti da bi ga mogli varati s
nekim drugom ciljem. Što se tiče
žalosne i djetinjaste bezvrijednosti
rezultata, zadaća teozofije bila je
da im da uvjerljivo objašnjenje.
Viša bića Mentalnoga plana, ili još
višega, ne mogu silaziti i općiti s
306

nama preko medija; treba se,
dakle, zadovoljiti grubim
pojavljivanjima duša nižih
pokojnika iz Astralnoga plana, to
jest onoga koji je najbliži našemu, u
tomu je bit.
Je li mu itko mogao reći da to
nije istina?
1
Znao sam da Adriana uvijek
odbija prisustvovati tim pokusima.
Otkako sam bio zatvoren u sobi, u
mraku, malo je kad ulazila unutra,
nikad sama, da me zapita kako
sam. Svaki se put činilo, a i bilo je
tako, da me to pita iz pristojnosti.
Znala je, dobro je znala kako mije!
Čak mi se činilo da razabirem neki
prizvuk vragolaste ironije u njezinu
glasu jer joj nije bilo poznato zbog
čega sam se tako nasumce odlučio
podvrgnuti operaciji, pa je sigurno
držala da patim zbog taštine, da
želim postati ljepšim ili bar manje
ružnim kad popravim oko prema
savjetu gospođice Caporale.


1
„Vjera je" piše maestro Alberto Fiorentino
„supstancija žuđenih stvari, a razlog i dokaz ne-
pojavnosti" (Bilješka don Eligija Pellegrinotta)
307

- Posve sam dobro,
gospođice! - odgovorio bih joj. - Ne
vidim ništa...
- E, ali vidjet ćete, poslije
ćete bolje vidjeti - rekao bi tada
Papiano.
Koristeći se tamom,
podignuo bih šaku, kao da bih ga
njome htio udariti u obraz. To mi je
sigurno naumice radio ne bih li
izgubio i ono malo strpljenja što mi
je bilo preostalo. Nemoguće da nije
primijetio kako mi je dosadan; to
sam mu pokazivao na sve načine,
zijevajući, otpuhujući; a ipak,
dolazio je; ulazio je u moju sobu
gotovo svake večeri (ah, on je
ulazio, da!) i ostajao bi sate i sate,
brbljajući bez kraja i konca. U tom
mi je mraku od njegova glasa
ponestajalo daha; svijao sam se na
stolici kao na šilu, prsti su mi se
grčili; katkada bih ga bio rado
zadavio. Je li to naslućivao? Je li
osjećao? Eto, baš bi u tim
trenucima njegov glas postajao
mekši, gotovo umiljat.
Uvijek imamo potrebu da
zbog naših nezgoda i nevolja
308

nekoga krivimo. Papiano je,
zapravo, radio sve kako bi me
natjerao da odem iz te kuće; a na
tome bih mu bio od sveg srca i
zahvalio da je u meni tih dana
mogao progovoriti glas razuma. Ali
kako sam mogao poslušati taj
blaženi glas razuma, kad mi je
govorio baš na Papianova usta, a
on mi je bio kriv, očevidno i
bezobrazno kriv? Zar me nije htio
otjerati zato da prevari Palearija i
upropasti Adrianu? Samo sam to iz
svih onih njegovih govora mogao
razabrati. Je li moguće da je glas
razuma morao izabrati baš
Papianova usta da mi progovori;
već sam osjećao da me je život
sputao, a sada bjesnim ne zbog
same tmine, niti zbog dosade koju
mi Papiano svojim govorom
zadaje...
O čemu mi je govorio? O
Pepiti Pantogadi, iz večeri iz večer.
Premda sam živio vrlo
skromno, bio je sebi uvrtio u glavu
da sam vrlo bogat. Sada se, da
odvrati moju misao od Adriane,
možda bavio mišlju kako bi izveo
309

da se ja zaljubim u tu unuku
markiza Giglia d'Aulette, pa mi ju je
opisivao kao razboritu i ponosnu
djevojku, umnu i jake volje,
odlučnu u postupcima, otvorenu i
živahnu, a lijepu, uh! silno lijepu!
crnomanjastu, vitku i punanu u isti
mah; vatrenu, s dva oka kao munje
i ustima koja izazivaju na poljubac.
O mirazu nije govorio ništa:
„Znatan" - cijeli imetak markiza
d'Aulette, ništa manje. A on će, bez
sumnje, biti više nego sretan ako
joj skoro nađe muža, ne samo da se
riješi Pantogade koji ga mrcvari,
već i zato što se djed i unuka
osobito ne slažu; markiz je slabić,
sav se zatvorio u onaj svoj mrtvi
svijet; Pepita je, naprotiv, jaka,
kipti od života.
Zar nije shvaćao, što je više
hvalio Pepitu, u meni je sve jače
rasla odvratnost prema njoj, još
prije nego sam je upoznao? Upo-
znat ću je - reče mi - jedne večeri
jer će je on nagovoriti da sudjeluje
u skorim spiritističkim seansama.
Upoznat ću i markiza Giglia
d'Aulettu koji to jako želi zbog
310

svega onoga što mu je on, Papiano,
govorio o meni. Ali markiz više ne
izlazi iz kuće, a osim toga ne bi
nikad sudjelovao u spiritističkoj
seansi zbog svojih vjerskih nazora.
- Kako to? - upitah. - On neće,
a dopušta unuci da sudjeluje?
- Jer zna kakvim je rukama
povjerava! - kliknu Papiano po-
nosno.
Zašto Adriana nije htjela
prisustvovati tim pokusima? Zbog
svojih vjerskih obzira? Ako pak
unuka markiza Giglia bude sudje-
lovala u tim seansama, uz pristanak
djeda klerikalca, zar ne bi mogla i
ona sudjelovati? Oboružan tim
argumentima, pokušah je uoči prve
seanse na to nagovoriti.
Bila je ušla u moju sobu s
ocem koji, kad ču moj prijedlog,
uzdahnu:
- Uvijek isto, gospodine
Meis! Vjera, pred tim problemom,
diže uši kao magare i plaši se, kao i
znanost. A naši pokusi, toliko sam
puta rekao i objasnio svojoj kćeri,
nisu uopće u suprotnosti ni s
jednom, ni s drugom. Dapače, za
311

vjeru su uglavnom dokaz onih
istina koje ona propovijeda.
- A ako je mene strah? -
prigovori Adriana.
- Čega? - odvrati otac. -
Dokaza?
- Ili mraka? - nadodah ja. - Svi
smo tu s vama, gospođice! Zar ćete
vi jedini izostati?
- Ali ja... - odgovori Adriana u
neprilici - ja u to ne vjerujem, no...
ne mogu vjerovati i ... što ja znam!
Ne uzmogne dodati ništa
više. Po njezinu glasu, po
zbunjenosti, shvatih da nije samo
vjera ono što Adriani ne dopušta
prisustvovati tim pokusima. Strah
koji je iznijela kao izgovor mogao je
imati drugih razloga, koje gospodin
Anselmo nije ni slutio. Ili ju je
možda boljelo gledati kukavni
prizor kako se njezin otac daje dje-
tinjasto varati od Papiana i
gospođice Caporale?
Nisam imao srca da je dalje
silim.
Ali njoj, kao da mi je pročitala
u srcu koliko me žalosti njezino
odbijanje, izmače u mraku:
312

„Uostalom...", za što seja odmah
uhvatili:
- Tako valja! Dakle, pridružit
ćete nam se?
- Samo sutra navečer -
popusti ona, sa smiješkom.
Sutradan, u kasno doba, Papiano
dođe prirediti sobu: donese sasvim
običan pravokutan stolić od
jelovine, nelakiran, bez ladice;
isprazni jedan kut u sobi; objesi na
uže neku ponjavu; potom donese
gitaru, pseću ogrlicu s mnogo
zvončića i još neke stvari. Te je
pripreme izveo pri svjetlosti
glasovite svjetiljke s crvenim
staklom. Dok je spremao, nije -
razumije se! - ni časka prestao
govoriti.
- Ponjava, znate, služi... kako
da kažem, kao... akumulator,
recimo, ove tajanstvene moći:
vidjet ćete je, gospodine Meis,
kako dršće, kako se napuhuje
poput jedra, kako je na mahove
obasjava neka čudna, rekao bih
zvjezdana svjetlost. Jest! Nije nam
još uspjelo dobiti
„materijalizaciju", ali svjetlost jest -
313

vidjet ćete, ako gospođica Silvija
večeras bude u dobrom
raspoloženju. Ona opći s duhom
nekoga svojeg bivšeg kolege s
Akademije koji je umro - neka Bog
svakoga očuva! - od sušice, u
osamnaestoj godini. Bio je iz... ne
znam, čini mi se iz Basela: ali se od
nekoga doba bio s obitelji nastanio
u Rimu. Bio je, znate, glazbeni
genij, ali okrutna ga je smrt
pokosila prije nego što je mogao
donijeti plodove. Tako bar kaže
gospođica Caporale. I prije nego
što je znala da je medij, općila je s
Maksovim duhom. Da, tako se
zvao, Maks... čekajte, Maks Oliz,
ako se ne varam. Da! Kad bije
obuzeo taj duh, improvizirala bi na
glasoviru, dok ne bi u nekim
trenucima pala bez svijesti. Jedne
se večeri čak dolje na ulici bilo
skupilo svijeta koji joj je pljeskao...
- A gospođicu Caporale bilo
je gotovo strah - dodah ja krotko.
- A, znate to? - Papiano će
zabezeknuto.
- Ona mi je sama ispričala.
Tako su, dakle, pljeskali Maksovoj
314

glazbi koju su izvodile ruke
gospođice Caporale?
- Dakako, dakako! Šteta što u
kući nemamo glasovira. Moramo
se zadovoljiti kojim malim
motivom, kojim uvodom što se tek
dodirne na gitari. Maks se, znate,
umije katkada rasrditi toliko da
pokida žice... No večeras ćete čuti.
Čini mi se da je sad već sve u redu.
- A molim vas, gospodine
Terenzio, zadovoljite moju
znatiželju
- zapitah ga prije odlaska -
vjerujete li vi u to? Vjerujete li
zaista?
- Dakle - odgovori mi on
odmah, kao da je predvidio pitanje
- istini za volju, nije mi baš
jasno.
- Je li moguće?!
- Ali ne zato što se pokusi
izvode u mraku, eh! Pojave, mani-
festacije su stvarne, o tomu nema
zbora - nepobitne. Ta valjda ne
možemo ne vjerovati sami sebi...
- A zašto ne? Dapače!
- Kako? Ne razumijem!
315

- Mi tako lako varamo sami
sebe! A osobito kad u nešto rado
vjerujemo...
- Ali ja ne! - prosvjedovao je
Papiano. - Moj tast, koji se veoma
udubio u te studije, vjeruje. Ja, uza
sve ostalo, vidite, nemam ni
vremena na to misliti... premda bih
želio. Imam strašno mnogo posla s
onim prokletim markizovim
Burboncima koji su me potpuno
prikliještili! Ovdje izgubim pokoju
večer. Što se mene tiče, ja mislim,
dok smo milošču Božjom živi,
nećemo o smrti moći znati ništa;
dakle, zar vam se ne čini suvišnim
misliti o njoj? Gledajmo, radije, da
što bolje prozivimo, Bože dragi!
Tako, eto, ja mislim, gospodine
Meis. No, do viđenja! Sad trčim u
ulicu Pontefici da dovedem
gospođicu Pantogadu.
Vratio se za pola sata, vrlo
ozlovoljen; zajedno s
Pantogadovom i guvernatom dođe
nekakav španjolski slikar kojega su
mi stisnutih zuba predstavljali kao
prijatelja kuće Giglio. Zvao se Ma-
nuel Bernaldez i govorio je dobro
316

talijanski, ali nikako nije mogao
izgovoriti ,,s" u mom prezimenu:
činilo se da se svaki put kad bi ga
izgovorio boji da mu ne otpadne
jezik pa govori Mei
- Adriano Tui - došlo bi mi da
mu odgovorim.
Uđu žene: Pepita,
guvernanta, gospođica Caporale i
Adriana.
- I ti? Kakva je to novost? -
zapita je neuljudno Papiano. Tu
drugu podvalu nije očekivao. Ja
sam, međutim, po načinu kako je
primljen Bernaldez, razumio da
markiz Giglio ne zna ništa o
njegovu dolasku, već da je riječ o
nekoj maloj spletki s Pepitom.
Ali veliki Terenzio ne
odustade od svoje zamisli.
Raspoređujući oko stolića medijski
lanac, postavi do sebe Adrianu, a
pokraj mene smjesti malu
Pantogadu.
Zar nisam bio zadovoljan?
Ne. A ni Pepita. Govoreći posve
jednako kao i njezin otac, ona se
odmah usprotivi:
317

- Sahbaljujem, ali tako ne
mose! Ja selim sjediti ismesu
gospodina Palearija i sboje
gubernante, dragi gospodine
Terensio!
Crvenkasta je polutama
jedva omogućivala da se razaznaju
obrisi, tako da nisam mogao vidjeti
koliko odgovara istini slika koju mi
je o gospođici Pantogadi bio
ponudio Papiano; ali njezin se
način, glas i ono brzo protivljenje
posve slagahu s idejom koju sam
nakon tog opisa bio o njoj stvorio.
Bez sumnje, odbijajući s
tolikim prezirom mjesto pokraj
mene koje joj je Papiano odredio,
gospođica Pantogada me vrijeđala,
ali meni to ne samo da nije bilo
krivo, već mi je bilo upravo milo.
- Vrlo dobro! - kliknu
Papiano. - Onda se može izvesti
ovako: pokraj gospodina Meisa
neka sjedne gospođa Candida, a
onda sjednite vi, gospođice. Moj
tast neka ostane gdje jest, a i nas
troje svaki gdje jesmo. Je li dobro?
Ne! Nije bilo dobro ni tako, ni
za mene, ni za gospođicu Caporale,
318

ni za Adrianu, pa - kako se malo
kasnije vidjelo - ni za Pepitu, kojoj
je bilo mnogo bolje u novom lancu
što ga je rasporedio upravo
genijalni Maksov duh.
U tom sam trenutku pokraj
sebe vidio neko čudo od žene, s
nekakvim brežuljkom na glavi (je li
to bio šešir, kapica, vlasulja, koji li
vrag?). Ispod toga golemog tereta
izlažahu s vremena na vrijeme neki
uzdasi, koji završavahu kratkim
jecajem. Nikomu ne pade na um da
me predstavi gospođi Candidi.
Sada smo se morali držati za ruke
kako bismo napravili lanac, a ona je
uzdisala. Činilo joj se da nešto ne
valja, eto. Bože, hladne li ruke!
Drugom sam rukom držao
ljevicu gospođice Caporale, koja je
sjedila na čelu stolića, leđima
okrenuta prema ponjavi što je
visjela u kutu; Papiano ju je držao
za desnu ruku. Pokraj Adriane, s
druge strane, sjedio je slikar;
gospodin Anselmo bio je na
drugom kraju stola, gospođici
Caporale preko puta.
Papiano reče:
319

- Trebalo bi, prije svega,
objasniti gospodinu Meisu i
gospođici Pantogadi jezik... kako se
zove?
- Tiptološki - došapnu
gospodin Anselmo.
- Molim, i meni - revno će
gospođa Candida migoljeći se na
stolici.
- Tako je! I gospođi Candidi,
dakako! - reče Anselmo. - Dva
udarca znače da...
- Udarca? - prekinu Pepita. -
Kakvi udarci?
- Udarci - odgovori Papiano -
ili otkucaji na stolu, ili na stolicama,
ili drugdje, ili samo naznačeni
opipom.
- A, ne-ne-ne-ne-ne!! - viknu
ona naglo i skoči na noge. - Ja ne
volim opipe. A čije?
- Pa Maksova duha,
gospođice - objasni joj Papiano. -
To sam vam spomenuo putem. Oni
ne bole, budite mirni.
- Tiptološki - sažalno će,
nadmoćno, gospođa Candida.
320

- Dakle - nastavi gospodin
Anselmo - dva udarca, da; tri udar-
ca, ne; četiri, mrak; pet, govorite;
šest, svjetlost. Toliko će biti do-
voljno. A sada se priberimo, moja
gospodo.
Nastade muk. Pribrasmo se.


XIV. MAKSOVI PODVIZI


Strah? Ne. Ma ni traga. Ali
obuze me neka znatiželja, pa i
bojazan da će se Papiano obrukati.
To bi mi moralo biti drago, a ipak
mi nije bilo. Kome nije mučno, ili
točnije, tko ne osjeća neko hladno
poniženje kad prisustvuje komediji
koju loše glume neiskusni glumci?
„Postoje dvije mogućnosti",
mislio sam. „Ili je on vrlo spretan, ili
zbog tvrdokorne odlučnosti da
bude u Adrianinoj blizini ne vidi
dobro u što se upušta kad dopušta
da se Bernaldez i Pepita, Adriana i
ja razočaramo, te stoga budemo
kadri, bez ikakva užitka, bez ikakve
naknade, razotkriti njegovu varku.
321

Bolje će je od svih opaziti Adriana,
koja mu je najbliža; no ona već sluti
varku i pripravljena je na nju. Kad
već ne može biti pokraj mene,
možda se u ovaj čas pita zašto
prisustvuje toj lakrdiji, koja je za
nju ne samo neslana, već i
nedostojna i svetogrdna. A to se
isto zacijelo pitaju Bernaldez i
Pepita. Kako to Papiano ne shvaća,
kad je već vidio da mu je propao
pokušaj da me smjesti pokraj
Pantogade? Zar se toliko uzda u
vlastitu spretnost? Da vidimo!"
Razmišljajući o tome, nisam
ni pomislio na gospođicu Caporale.
Odjednom ona poče govoriti, kao u
laganom drijemežu:
- Lanac - reče - lanac treba
promijeniti.
- Je li Maks već tu? - brižno će
dobričina Anselmo.
Na odgovor gospođice
Caporale valjalo je dobrano
pričekati.
- Jest - reče napokon s
mukom, gotovo žalosno. - Ali
večeras nas je previše...
322

- Tako je! - prasnu Papiano. -
Ali meni se čini da nam je ovako
izvrsno.
- Šuti! - opomenu ga Paleari.
- Čujmo što kaže Maks.
- Lanac. - prihvati gospođica
Caporale - Ne čini mu se dobro
uravnotežen. Ovdje su, s ove
strane (i podignu moju ruku), dvije
žene jedna do druge. Gospodin
Anselmo bi dobro učinio da zauz-
me mjesto gospođice Pantogade i
obratno.
- Odmah! - kliknu gospodin
Anselmo i ustade. - Izvolite, gos-
pođice, smjestite se ovamo!
A Pepita se, ovoga puta, ne
usprotivi. Našla se pokraj slikara.
- Zatim - nadoda gospođica
Caporale - gospođa Candida...
Papiano je prekinu:
- Na Adrianino mjesto, je li?
Mislio sam. Vrlo dobro!
Čim sjede do mene, ja
snažno stisnuh Adrianinu ruku da
ju je zaboljela. U isto je vrijeme
gospođica Caporale meni stisnula
drugu ruku kao da me želi upitati:
„Jeste li sad zadovoljni?" „Dakako,
323

posve zadovoljan!" odgovorih joj
drugim stiskom, koji je također
značio: ,,A sad slobodno radite što
vas je volja!"
- Tišina! - naredi uto
gospodin Anselmo. A tko je
pisnuo? Tko? Stolić! Četiri udarca:
„Mrak"!
Kunem se da ih nisam čuo.
No čim se svjetiljka ugasila,
dogodi se nešto što je načas pore-
metilo sva moja nagađanja.
Gospođica Caporale vrisnu u sav
glas, da svi skočismo sa stolica.
- Svjetlo! Svjetlo!
Što se dogodilo? Gospođica
Caporale bila je dobila strašan
udarac šakom u usta. Iz desni joj je
tekla krv.
Pepita i gospođa Candida
preplašeno skočiše na noge. I
Papiano ustade da upali svjetiljku.
Adriana odmah povuče svoju ruku
iz moje. Bernaldez se, crvenih
obraza jer je prstima držao šibicu,
smješkao, pomalo u čudu, pomalo
u nevjerici, dok je zaprepašteni
gospodin Anselmo neprestano
ponavljao:
324

- Šaku! Kako se to ima
objasniti?
Isto sam se to i ja sav zbunjen
pitao. Šaku? Dakle, ta promjena
mjesta nije bila unaprijed
dogovorena između njih dvoje.
Šaku? Dakle, gospođica Caporale
se usprotivila Papianu. Što sad?
Odgurnuvši stolicu i
pritisnuvši rupčić na usta,
gospođica Caporale izjavi da ne želi
više ni čuti o tome da se seansa
nastavi. A Pepita Pantograda
vrištaše:
- Bala, gospodo, bala! Ovdje
se dijele cachetesl
- Ma ne! Ma ne! - vikao je
Paleari. - Gospodo moja, ovo je nov
događaj, vrlo čudan! Treba tražiti
objašnjenje.
- Od Maksa? - upitah ja.
- Dakako, od Maksa! Da vi,
draga Silvia, niste pogrešno objas-
nili njegove upute glede rasporeda
lanca?
- To je vjerojatno! To je
vjerojatno! - kliknu Bernaldez, smi-
jući se.
325

- Što vi o tome mislite,
gospodine Meis? - zapita me
Paleari, kojemu Bernaldez nije
osobito odgovarao.
- E, sigurno... čini se tako -
rekoh ja.
Ali gospođica Caporale
odlučno odmahnu glavom.
- Dakle? - nastavi gospodin
Anselmo. - Kako da se objasni?
Maks da je nasilan!? Otkada to?
Što ti kažeš, Terenzio?
Terenzio, zaštićen
polutamom, ne reče ništa; slegnu
ramenima, i to je bilo sve.
- No - rekoh ja nato
gospođici Caporale. - Hoćemo li
zadovoljiti gospodina Anselma,
gospođice? Zatražimo objašnjenje
od Maksa; ako se on opet pokaže
duhom... kojemu nedostaje duha,
odustat ćemo. Jesam li u pravu,
gospodine Papiano?
- Vrlo dobro! - odgovori on. -
Zatražimo, zatražimo slobodno. Ja
sam za to.
- Ali ja nisam, ne ovako! -
odvrati mu u brk gospođica Capo-
rale, obraćajući se upravo njemu.
326

- Kažete li to meni? - zapita je
Papiano. - Ali ako vi želite
odustati...
- Da, bilo bi bolje - osmjeli se
bojažljivo Adriana.
Ali gospodin Anselmo odmah
joj upade u riječ:
- Eto strašljivice! To su
djetinjarije, zaboga! Oprostite, ali
to i vama kažem, Silvia! Vi dobro
poznajete duha, s vama je u
dobrim odnosima, i znate da je ovo
prvi put što... Bila bi grehota, no!
Večeras se moglo naslutiti, usprkos
ovoj nezgodi, da će se određene
pojave očitovati neobičnom
snagom.
- Prevelikom! - kliknu
Bernaldez, grohotom se smijuči i
izazivajući i druge na smijeh.
- A ja - dodah - ne bih želio da
me odalami šakom po ovom oku...
- Ni ja! - doda Pepita.
- Sjednite! - naredi nato
Papiano odlučno. - Poslušajmo
savjet gospodina Meisa.
Pokušajmo zatražiti objašnjenje.
Ako se pojave opet očituju s
327

prevelikom žestinom, prekinut
ćemo. Sjednite!
Pa puhnu u svjetiljku.
Ja u mraku potražih
Adrianinu hladnu, drhtavu ruku.
Poštujući njezin strah, nisam joj je
isprva stisnuo, no malo-pomalo,
postupno, pritiskao sam je kao da
joj želim uliti topline, a s toplinom
povjerenje da će sad sve mirno
proći. Nije, odista, moglo biti sum-
nje da je Papiano, pokajavši se
možda zbog grubosti koju je sebi
dopustio, promijenio mišljenje.
Bilo kako bilo, zacijelo ćemo imati
časak primirja; kasnije ćemo
možda ja i Adriana, u tom mraku,
postati Maksov nišan. „Dobro",
rekoh u sebi, „postane li igra pre-
teška, skratit ćemo je. Neću
dopustiti da se Adriana muči."
U međuvremenu je gospodin
Anselmo uzeo govoriti s Maksom,
upravo onako kako se govori s
nekim tko zaista i stvarno postoji i
tko je prisutan.
- Jesi li tu?
Dva slaba udarca po stoliću. -
Tu je!
328

- A kako to, Maks - upita
Paleari, glasom ljubezna prijekora -
da si se ti, koji si tako dobar i tako
uljudan, onako ružno ponio prema
gospođici Silviji? Hoćeš li nam reći?
Ovoga se puta stolić najprije
malo uzvrpoljio, a zatim posred
njega odjeknuše tri suha i čvrsta
udarca, Tri udarca: dakle - ne. Ne
želi nam reći.
- Nećemo navaljivati! -
uzmaknu gospodin Anselmo. -
Možda si još malo uzrujan, Maks,
a? Osjećam, znam te... znam te... Bi
li nam bar htio reći jesi li zadovoljan
ovakvim rasporedom lanca?
Još Paleari ne doreče pitanje
kad ja osjetih kako mi nešto dva
puta brzo kucnu na čelo, kao
vrhom prsta.
- Da! - kliknuh odmah,
objavljujući pojavu i stisnuh
Adrianinu ruku.
Moram priznati da je taj
neočekivani „opip" ipak načas
ostavio na me čudan dojam. Bio
sam uvjeren, kad bih navrijeme
podigao ruku, da bih ščepao za
ruku Papiana, a ipak...
329

Nježnost lakoga dodira i
njegova preciznost bile su,
svakako, čudesne. Osim toga,
ponavljam, nisam mu se nadao. No
zašto je Papiano izabrao mene da
pokaže svoje popuštanje? Je li me
tim znakom htio primiriti ili je to,
naprotiv, bio izazov koji je značio:
„Vidjet ćeš sad jesam li
zadovoljan"?
- Bravo, Maks! - kliknu
gospodin Anselmo.
A ja rekoh u sebi: „Bravo, da!
Da mi te je dobro ispljuskati!"
- A bi li nam sad, ako ti nije
teško - nastavi domaćin - htio dati
znak svoje naklonosti prema
nama?
Pet udaraca po stolu značilo
je: „Govorite!"
- Što to znači? - zapita
prestrašena gospođa Candida.
- Da treba govoriti - objasni
mirno Papiano. A Pepita:
- S kim?
- Pa s kim vi hoćete,
gospođice! Govorite s vašim
susjedom, na primjer.
- Glasno?
330

- Da - reče gospodin
Anselmo. - To znači, gospodine
Meis, da nam Maks u
međuvremenu nešto lijepo
sprema. Možda kakvu svjetlost...
tko zna! Govorimo, govorimo...
A što ja da kažem? Ja sam već
neko vrijeme govorio s Adrianinom
rukom i nisam mislio, jao, nisam
mislio ni na što! Stežući, a ipak
milujući tu ručicu, ja sam joj držao
dug, usrdan govor, koji je ona
slušala drhtavo i predano; bio sam
je već prisilio da mi prepusti prste,
da ih ispreplete s mojima. Obuzela
me neka grozničava opijenost,
uživao sam u muci koju mi je
zadavao napor da prigušim svoj
luđački žar i da potražim, naprotiv,
izraze slatke nježnosti što ih
iziskivaše bezazlenost te bojažljive
i ljupke duše.
A dok su naše ruke vodile taj
sadržajni razgovor, počeh pri-
mjećivati kao neko češanje o
prečku, između dvije stražnje noge
stolice; uznemirih se. Papiano nije
mogao nogom doprijeti dotle; a i
da je mogao, ne bi mu bila dala
331

prečka među prednjim nogama
stolice. Da nije ustao od stolića i
došao iza moje stolice? No u tom bi
slučaju gospođa Candida, ako nije
baš glupa, to morala primijetiti.
Prije nego što drugima priopćim tu
pojavu, htio sam je sebi nekako
objasniti; no onda pomislih, pošto
sam postigao ono do čega mi je bilo
stalo, da mi je sad upravo dužnost
podržavati prijevaru, bez
oklijevanja, kako Papiana ne bih još
više razdražio. Pa počeh govoriti
što sam čuo.
- Zbilja? - kliknu Papiano sa
svojega mjesta, s čuđenjem koje mi
se učini iskrenim.
Jednako čuđenje pokaza
gospođica Caporale.
Osjetih kako mi se diže kosa
na glavi. Dakle, ta pojava nije
varka?
- Češanje? - zabrinuto će
gospodin Anselmo. - Kako to misli-
te? Kakvo češanje?
- Pa jest! - potvrdih ja,
gotovo ljutito. - I nastavlja se! Kao
da je tu iza mene nekakav psić...
eto!
332

Buran smijeh dočeka to moje
objašnjenje.
- Pa to je Minerva! Minerva!
- viknu Pepita Pantogada.
- Tko je Minerva? - zapitah ja
zbunjeno.
- Pa moja kujisa! - prihvati
ona svejednako se smijući. - Moja
stara, gospodine, koja se tako cese
pod svakom sjedalicom. S do-
puštenjem! S dopuštenjem!
Bernaldez upali drugu šibicu,
a Pepita ustade da uzme svoju
kujicu, koja se zvala Minerva, pa je
smjesti u krilo.
- Sad mi je jasno - zlovoljno
će gospodin Anselmo - sad
razumijem Maksovu razdraženost.
Večeras ovdje nedostaje ozbilj-
nosti, ozbiljnosti nedostaje!
Možda, za gospodina
Anselma; ali, istini za volju, nije
mnogo više ozbiljnosti nije za nas
bilo ni sljedećih večeri, glede
spiritizma, dakako.
Tko je više mogao obraćati
pozornost na Maksove podvige u
tami? Stolić je škripao, micao se,
govorio čvrstim ili lakim udarcima;
333

drugi su se udarci čuli na sjedištima
naših stolica te, sad tamo sad amo,
na pokućstvu po sobi, a uz udarce i
struganje, čulo se šuštanje i drugi
šumovi i štropoti; čudna fosforna
svjetlost, kao divlje iskre, bljesnula
bi načas u zraku, lutajući tamo-
amo; ponjava se rasvjetljivala i
napuhivala poput jedra, a jedan se
stolić nekoliko puta prošeta po
sobi, te jedanput čak skoči na stol
oko kojega smo mi sjedili u lancu.
Gitara, kao da je dobila krila, poleti
sa sanduka na kojemu je ležala i
zabrenča nad nama. No učini mi se
da Maks svoje divne glazbene
sposobnosti bolje iskazuje na
praporcima pasjega ovratnika, koji
se u jednom trenutku nađe o vratu
gospođice Caporale; to se
gospodinu Anselmu učini
ljubeznom i dražesnom Maksovom
šalom, ali se gospođici Caporale
nije baš dopalo.
Očito je na pozornicu, pod
zaštitom tmine, stupio Scipione,
Papianov brat, s osobitim
uputama. Bio je odista padavičar,
ali ne onakav idiot kakvim ga je htio
334

prikazati brat Terenzio, a kakvim se
prikazivao i on sam. Odavno
navikao na tminu, mora da je bio
izvježbao oko za gledanje u mraku.
Ne mogu zaista reći do koje se
mjere pokazao vještim u onim
varkama što ih je unaprijed
dogovarao s bratom i gospođicom
Caporale; što se tiče nas, to jest
mene, Adriane, Pepite i
Bernaldeza, mogao je raditi što je
htio i sve je dobro prolazilo, bilo što
učinio; valjalo je zadovoljiti samo
gospodina Anselma i gospođu
Candidu, a činilo se da mu to izvrs-
no polazi za rukom. S druge strane,
njih očigledno nije bilo teško
zadovoljiti. O, gospodin Anselmo
rastapao se od miline; gdjekad je
podsjećao na dječaka u kazalištu
lutaka. Ja sam pri nekim njegovim
djetinjastim poklicima patio, ne
samo zbog poniženja što mi ga je
zadavao pogled na čovjeka koji
nipošto nije glup, a ispada
nevjerojatno glup; pa i Adriana mi
je bila natuknula da osjeća grižnju
savjesti što se ovako predaje užitku
na račun očeve ozbiljnosti,
335

koristeći se njegovom smiješnom
prostodušnošću.
Samo je to s vremena na
vrijeme mutilo našu radost. No sad
vidim da sam, poznavajući Papiana,
odmah morao posumnjati da je on
sigurno nešto drugo naumio, kad
se već pomirio s tim da me ostavi
pokraj Adriane, a nikada nije dao,
kao što sam se ja bojao, da nas
Maksov duh uznemiruje; činilo se,
štoviše, da nam ide na ruku i uzima
nas u zaštitu. No u tim je časovima
radost koju mi je pružila nesme-
tana sloboda u tami bila tolika da
mi ta sumnja nije ni pala na pamet.
- Ne! - vrisnu odjednom
gospođica Pantogada. A nato će
odmah gospodin Anselmo:
- Recite, recite, gospođice!
Stoje bilo? Što ste osjetili? I
Bernaldez je uslužno ponuka da
kaže. Nato će Pepita:
- Tu, na oboj strani,
pomilobao me...
- Rukom? - upita Paleari. -
Nježno, je li? Kradomice, hladno,
nježno... O, Maks, kad hoće, zna
biti ljubazan prema ženama! No,
336

Maks, bi li mogao još jedanput
pomilovati gospođicu?
- Tu je! Tu! - viknu odmah
Pepita, smijući se.
- Što to znači? - upita
gospodin Anselmo.
- Ponablja, ponablja... miluje
me!
- A poljubac, Maks? -
predloži nato Paleari.
- Ne! - vrisnu ponovno
Pepita.
Ali joj se lijep, zvučan
poljubac prilijepi na obraz.
Gotovo nehotice prinesoh
tada k ustima Adrijaninu ruku; a za-
tim se, nezadovoljen, sagnuh i
potražih njezina usta, pa tako nas
dvoje izmijenismo prvi poljubac,
poljubac dug i nijem.
Što je bilo kasnije? Potrajalo
je dok sam se, zbunjen i posram-
ljen, snašao u tom iznenadnom
metežu. Jesu li primijetili onaj naš
poljubac? Vikali su. Upalila se
jedna, dvije šibice, zatim i svijeća,
ona ista koja se nalazila u svjetiljci
s crvenim staklom. Svi su bili ustali!
Zašto? Zašto? Jak udarac, strahovit
337

udarac, kao da ga je dala šaka
nevidljivoga diva, odjeknu na
stoliću, tako, pri punoj rasvjeti.
Problijedismo svi, a najviše od svih
Papiano i gospođica Caporale.
- Scipione! Scipione! - zovnu
Terenzio.
Padavičar je bio pao na
zemlju i stao čudno hroptati.
- Sjednite! - viknu gospodin
Anselmo. - I on je pao u trans! Eto,
eto stolić se miče, diže se, diže...
Levitacija! Bravo, Maks! Živio!
I stolić se doista, a da ga
nitko nije dirao, uzdignu od tla više
od pedlja, a nato svom težinom
pade natrag.
Gospođica Caporale, sva
modra u licu, uzdrhtala,
prestravljena, sakri lice na moje
grudi. Gospođica Pantogada i
guvernanta pobjegoše iz sobe, dok
je Paleari razdraženo vikao:
- Ne, ovamo zaboga! Ne
prekidajte lanac! Sad dolazi ono
najbolje! Maks! Maks!
- Ta kakav Maks!? - viknu
Papiano, oslobodivši se konačno
straha koji ga je držao prikovana na
338

mjestu, pa pritrči bratu da ga
protrese i vrati svijesti.
Uspomena na poljubac
priguši u meni načas čuđenje nad
uistinu neobjašnjivim otkrićem
kojemu sam prisustvovao. Ako je,
kao što je tvrdio Paleari,
tajanstvena sila koja je toga časa
pri svjetlu djelovala na moje oči
potjecala od nekoga nevidljivog
duha, očito je da taj nevidljivi duh
nije Maksov; dostaje bilo pogledati
Papiana i gospođicu Caporale, pa
da se čovjek uvjeri. Toga su Maksa
bili izmislili njih dvoje. Tko je, dakle,
djelovao? Tko je onako strahovito
udario šakom po stoliću?
Bezbroj stvari koje sam
pročitao u Palearijevim knjigama u
metežu mi prođoše glavom;
podidoše me srsi i ja pomislih na
onoga neznanca koji se bio udavio
u koritu mlina na Kokošinjaku,
kojemu sam bio oteo sućut
njegovih bližnjih i daljnjih.
,,A što ako je to on!?" - rekoh
u sebi. „Ako me je ovdje posjetio
da mi se osveti i sve otkrije..."
339

Međutim Paleariju, koji se
jedini nije ni začudio ni preplašio,
još nije polazilo za rukom da shvati
kako nas je tako jednostavna i
obična pojava kao što je levitacija
mogla toliko uplašiti nakon svih
onih čudesa kojima smo prije
prisustvovali.
Za nj je vrlo malo značilo to
što se pojava očitovala pri svjet-
losti. Teže mu je bilo shvatiti kako
to da se Scipione našao ovdje, u
mojoj sobi, dok je on mislio da
spava.
¶- Čudno mi je - reče - jer se
ovaj jadnik obično ni za što ne
brine. Ali se vidi da su ove naše
tajanstvene seanse pobudile u
njemu neku znatiželju; bit će došao
priviriti, bit će ušao krišom, i nato...
paf, uhvatilo ga! Jer ne da se
poreći, znate, gospodine Meis, da
izvanredne pojave medijalnosti
imaju dobrim dijelom korijen u
epileptičnoj, kataleptičnoj i
histeričnoj neurozi. Maks oduzima
svima, odnosi i nama, dobar dio
živčane energije, te se njome služi
za izvođenje tih pojava. To je
340

utvrđeno! Zar se i vi, zbilja, ne
osjećate kao da su vam nešto
oduzeli?
- Još ne, iskreno govoreći.
Gotovo sam se do zore
prevrtao u krevetu snatreći o
onom nesretniku pokopanom pod
mojim imenom na groblju u
Miragnu. Tko je on? Odakle je
došao? Zašto se ubio? Možda je
htio da se dozna za taj njegov
žalosni kraj: možda je to bila neka
odmazda, neko okajanje... A ja sam
se time okoristio! Više sam se nego
jedanput u mraku - priznajem -
sledio od straha. Onaj udarac ša-
kom po stolu tu, u mojoj sobi,
nisam čuo samo ja. Je li to on za-
mahnuo? Je li on još uvijek tu,
pokraj mene, u tišini, prisutan i
nevidljiv? Napeto sam slušao neće
li mi uspjeti čuti kakav šum u sobi.
Potom zaspah i usnih strašne
snove.
Sutradan otvorih prozore
svjetlosti.


341

XV. JA I MOJA SJENA


Nerijetko mi se, kad bih se
probudio usred noći, u srcu noći
(noć u ovom slučaju zaista ne
pokazuje da ima srca), događalo da
u mraku, u tišini, osjetim neko
neobično čuđenje, neku neobičnu
zabunu pri sjećanju na nešto što
sam učinio tijekom dana, na
svjetlosti, i ne obraćajući pozornost
na to, pa bih se pitao odlučuju li o
našim činima i boje, pogled na
stvari oko nas, raznolika buka
života. Dakako, bez sumnje; a tko
zna koliko još toga! Zar mi, prema
riječima gospodina Anselma, ne
živimo u vezi sa svemirom? A na
kolike nas samo gluposti navodi taj
prokleti svemir, gluposti za koje
krivimo našu kukavnu savjest što
su je povukle vanjske sile,
zabliještila svjetlost koja je izvan
nje. I obratno, koliko li se odluka,
koliko gotovih zamisli, koliko
smicalica, skovanih preko noći,
kasnije čini ništetnima, pa se sruše
i ishlape na dnevnoj svjetlosti? Kao
342

što je dan jedno, a noć drugo, tako
smo možda i mi preko dana jedno,
a po noći drugo... ah, nešto jadno i
prejadno, kako noću tako i danju.
Kad sam nakon četrdeset
dana otvorio prozore svoje sobe,
pri pogledu na svjetlost sasvim
sigurno nisam osjetio nikakvu
radost. Nju mi je zamaglilo sjećanje
na ono što sam učinio tih dana u
mraku. Čim sam rastvorio prozore,
svi razlozi, isprike i uvjeravanja koja
su u onoj tami imali težinu i
vrijednost više je uopće nisu imali
ili su imali drugu, posve suprotnu
vrijednost. I uzalud je ono
¶jadno ja, koje je toliko
vremena provelo za zatvorenim
prozorima i štošta poduzimalo da
sebi olakša luđačku dosadu
tamnovanja, sada, preplašeno
poput izgubljena psa, slijedilo ono
drugo ja, koje ga je pokušalo
odvratiti od tmurnih misli
nagovarajući ga neka radije pred
zrcalom uživa u uspjehu operacije i
porasloj bradi, pa i u bljedilu koje
mi je na neki način oplemenjivalo
343

vanjštinu. - Budalo, što si učinio?
Što si učinio?
Što sam učinio? Ništa,
budimo pravedni! Ljubovao sam. U
mraku - je li to moja krivnja? -
nisam više vidio zapreka, pa sam
izgubio suzdržljivost koju sam sebi
dotada nametao. Papiano mi je
htio oduzeti Adrianu; gospođica
Caporale dala mi ju je, posjela je do
mene i dobila udarac po ustima,
sirota; ja sam patio, pa sam,
prirodno, zbog te patnje mislio, kao
svaki drugi nesretnik (čitaj: čovjek),
da imam prava na neku naknadu.
Kako je naknada bila tik do mene,
uzeo sam je; tu su se izvodili pokusi
smrti, a Adriana pokraj mene bila je
život, život koji očekuje poljubac,
kako bi se otvorio prema sreći.
Manuel Bernaldez poljubio je u
mraku svoju Pepitu, našto sam se i
ja poveo za njim...
-Ah!
Bacih se u naslonjač i pokrih
lice rukama. Osjećao sam kako mi
podrhtavaju usne kad bih se sjetio
onoga poljupca. Adriana! Kolike li
sam joj nade u srcu užegao onim
344

poljupcem? Bit će mi žena, je li?
Čim se otvore prozori, slavit ćemo!
Ne znam koliko sam ostao u
naslonjaču razmišljajući, sad
razrogačenih očiju, sad povlačeći
se srdito u sebe, kao da se želim
obraniti od jakoga unutarnjeg grča.
Nakraju sam vidio - vidio sam svoju
obmanu u svoj njezinoj grubosti;
vidio sam što je zapravo ono što mi
se, u prvoj opijenosti oslobođenja,
bilo pričinilo kao najveća sreća.
Već sam imao prilike uvidjeti
da je moja sloboda, koja mi se u
početku učinila bezgraničnom,
nažalost ograničena nedovoljnom
količinom novca; zatim sam
shvatio da bi se ona mogla točnije
nazvati samoćom i dosadom i da
me je osudila na strahovitu kaznu:
na društvo samoga sebe... Nato
sam se približio drugim ljudima; no
čemu je koristila odluka da ću
dobro paziti da ni najlabavije ne
povezem raskinute niti? Eto,
povezale su se te niti same od se-
be, a život, ma koliko mu se ja, već
na oprezu, opirao, povukao me je
svojom neodoljivom žestinom -
345

život, koji više nije bio za mene. Ah,
sad sam to dobro vidio, sad kad
nisam mogao nekim velevažnim
prosvjedima, nekim djetinjastim
pretvaranjem dostojnim
sažaljenja, ili pak jadnim isprikama
spriječiti svijest o svojim
osjećajima prema Adriani, umanjiti
vrijednost svojih nakana, svojih
riječi, svojih čina. Previše sam joj
toga, ne govoreći, rekao stišćući joj
ruku, sklonivši je da svoje prste
ispreplete s mojima; a poljubac,
poljubac je na kraju zapečatio našu
ljubav. Kako da sada obećanje
provedem u djelo? Mogu li Adrianu
učiniti svojom? Pa one su dvije
dobre žene, Romilda i udova
Pescatore, u mlinsko korito na
Kokošinjaku bacile mene; nisu se
valjda one bacile u nj! Slobodna je
dakle ostala ona, moja žena, a ne
ja, koji sam pristao izigravati
mrtvaca obmanjujući se da mogu
postati drugim čovjekom, živjeti
drugim životom. Drugim čovjekom,
da, ali uz uvjet da ništa ne radim!
Kakvim, dakle, čovjekom? Sjenom
od čovjeka! A kakvim životom? Dok
346

sam se zadovoljavao time da se
povlačim u sebe i gledam druge
kako žive, mogao sam, istina,
donekle očuvati obmanu da živim
drugim životom; no kad sam mu se
približio dotle da uberem poljubac
s dviju milih usana, moram se, eto,
užasnuto povući, kao da sam
Adrianu poljubio mrtvačkim
ustima, ustima mrtvaca koji za nju
više ne može oživjeti! Kupljene
usne, da, njih mogu poljubiti, no
kakav je tek života na tim usnama?
Oh, kad bi Adriana doznala za moj
čudni slučaj i... Ona? Ne... ne... ni
slučajno! Ona, tako čista, tako
strašljiva... Ali kad bi ipak ljubav
kod nje bila jača od svega, jača od
svih društvenih obzira... Ah, jadna
Adriana! Kako bih je mogao
zatvoriti sa sobom u prazninu
svojega udesa, učiniti je družicom
čovjeka koji ne može ni na koji
način izjaviti ni dokazati da je živ?
Što ću? Što ću?
Na vratima netko dvaput
pokuca i ja skočih iz naslonjača. Bila
je ona, Adriana.
347

Ma koliko žestokim naporom
pokušavao u sebi zaustaviti metež
osjećaja, nisam mogao a da joj ne
pokažem bar zbunjenost. Zbunjena
je bila i ona, ali od stida koji joj nije
dopuštao da pokaže veselje, kako
bi željela, što me konačno vidi
zdrava, na svjetlosti i zadovoljna...
Ne? Zašto ne?... Jedva je podigla
oči da me pogleda; pocrvenjela je i
pružila mi nekakvu omotnicu.
- Evo nešto za vas...
- Pismo?
- Mislim da ne. Bit će da je
račun doktora Ambrosinija. Sluga
želi znati hoće li dobiti odgovor.
Glas joj je drhtao.
Nasmiješila se.
- Odmah - rekoh ja, ali me
iznenada obuze neka nježnost kad
sam shvatio da je Adriana, pod
izlikom tog računa, došla da čuje
od mene jednu riječ koja bi je
učvrstila u njezinoj nadi; svlada me
neka tjeskoba, duboka samilost,
samilost nad njom i nada mnom,
okrutna samilost koja me
neodoljivo vukla da je pogladim, da
u njoj pogladim svoju bol stoje
348

mogla naći utjehe samo u njoj, koja
joj je pak bila razlogom. I premda
sam znao da ću se još više obrukati,
nisam mogao odoljeti. Pružih joj
obje ruke. Puna povjerenja, ali
zažarenih obraza, ona polako
podignu svoje ruke i položi ih na
moje. Privukoh njezinu plavu
glavicu na grudi i pogladih je po
kosi.
- Sirota Adriana!
- Zašto? - začudi se ona pod
mojim milovanjem. - Zar nismo
sretni?
- Jesmo...
- Pa zašto sam onda sirota?
U taj me mah obuze neko
buntovno raspoloženje, dođoh u
napast da joj sve otkrijem, da joj
odgovorim: „Zašto? Slušaj: ja te
ljubim, a ne mogu, ne smijem te
ljubiti! Ali ako hoćeš..." Ali da! Što
je moglo htjeti to blago stvorenje?
Privinuh snažno na grudi njezinu
glavicu i osjetih da bih bio mnogo
okrutniji kad bih je iz najveće
radosti do koje je ona u svom
neznanju osjećala da je ljubav
349

uzdiže srušio u ponor očaja koji je
harao u meni.
- Jer - rekoh pustivši je - jer
znam toliko toga zbog čega vi ne
možete biti zadovoljni...
Nju obuze kao neka mučna
zbunjenost kad vidje kako je onako
najednom moje ruke pustiše. Je li
možda očekivala, nakon toga
milovanja, da ču joj reći „ti"?
Pogleda me pa, primijetivši moje
uzbuđenje, neodlučno zapita:
- Toliko toga... što vi znate...
o sebi ili ovdje... o mojoj kući?
Odgovorih joj kretnjom:
„Ovdje, ovdje", da se oslobodim
sve veće napasti koja me tjerala da
progovorim, da joj se otkrijem.
Da sam to bar učinio! Da sam
joj odmah zadao tu jedinu, jaku
bol, bio bih joj prištedio ostale i ne
bih se zapleo u nove i gore ne-
prilike. No moje bijedno otkriće
bilo je tada još odviše novo; morao
sam ga još dobro produbiti, a
ljubav i sućut oduzimahu mi od-
važnost da tako najednom slomim
njezine nade i svoj život, to jest onu
sjenku obmane koja mi je o njemu,
350

dok šutim, mogla ostati. Osjećao
sam, osim toga, kako bi strašno bilo
ono što bih joj morao priopćiti, da
mije žena još živa. Da, da! Kad bih
joj otkrio da nisam Adriano Meis,
postao bih opet Mattia Pascal,
pokojni, a još oženjen! Kako čovjek
može reći takve stvari? To je
vrhunac progona što ga žena može
vršiti protiv vlastitog muža: da ga
se ona riješi, prepoznavši ga kao
mrtvaca u lešu nekoga jadnog
utopljenika, a nakon smrti još ga
tako pritiskati, cijelom svojom
težinom Mogao sam, istina, ustati
protiv toga, izjaviti da sam živ, a
onda... No tko se na mome mjestu
ne bi ponio poput mene? Svatko bi,
svatko, poput mene, onoga časa, u
mojoj koži, bez sumnje držao
velikom srećom što se tako
neočekivano, tako nenadano, tako
posve nevjerojatno ima priliku
riješiti žene, punice, dugova, jadna
i kukavna života kakav je bio moj.
Jesam li tada mogao i pomisliti da
se ni mrtav neću riješiti žene? Da će
se ona riješiti mene, ali da se ja
neću riješiti nje? I da je savršeno
351

slobodan život koji sam vidio pred
sobom samo obmana koja se, osim
vrlo površno, ne može pretvoriti u
stvarnost, obmana koja robuje,
više no ikada robuje himbi, lažima
kojima sam se na svoje veliko
gađenje morao služiti, robuje
strahu da ne budem otkriven, iako
nisam počinio nikakav zločin?
Adriana priznade da, istina, u
kući nema čime biti zadovoljna, no
sad... Pa me očima i sjetnim
smiješkom upita može li za mene
biti ikakva zapreka ono što njoj
uzrokuje bol. „Je li da ne može?"
pitao je taj pogled i taj žalosni
smiješak.
- No, ali da isplatimo doktora
Ambrosinija! - kliknuh ja, praveći se
kao da sam se iznenada sjetio
računa i sluge koji je vani čekao.
Poderah omotnicu pa ne časeći
časa i naprežući se da poprimim
šaljiv glas, rekoh: „Šest stotina
lira!" Vidite, Adriana, priroda se,
kao i obično, ponaša krajnje
nastrano; osudila me je da tolike
godine nosim jedno, kako da
kažem, neposlušno oko; podnosim
352

bolove i tamnovanje da popravim
njezinu pogrešku, a sada, uza sve
to, moram i platiti. Čini li vam se to
pravednim?
Adriana se s mukom
osmjehnu.
- Možda - reče - doktor
Ambrosini ne bi bio zadovoljan kad
biste mu odgovorili neka se za
isplatu obrati Prirodi. Mislim da
očekuje da mu se zahvali, jer oko...
- Čini li vam se da je sada na
mjestu?
Ona se prisili da me pogleda
pa reče tiho, odmah oborivši oči:
- Da... Reklo bi se, netko
drugi...
- Ja ili oko?
- Vi.
- Možda s ovom brad
urinom...
- Ne... zašto? Dobro vam
pristaje...
To bih oko bio prstom
iskopao! Što mi je više bilo stalo da
ono bude na svojemu mjestu?
- A ipak je - rekoh - ono samo,
možda, prije bilo zadovoljnije. Sad
mi nekako smeta... Ništa! Proći će!
353

Pođoh k zidnom ormariću u
kojemu sam držao novac. Adriana
se pokrenu kao da misli otići; jaje,
glupan, zadržah; no kako sam
mogao predvidjeti? U svim mi je
mojim neprilikama, velikima i
sitnima, kako vidjesmo, uvijek
sreća pomagala. Evo kako mi je
ovoga puta pritekla u pomoć.
Otvarajući ormarić,
primijetih da se ključ u bravi ne
okreće: jedva malko gurnuh, a
vratašca odmah popustiše. Bila su
otvorena!
- Kako!? - kliknuh. - Je li
moguće da sam ih ovako ostavio?
Opazivši moju nenadanu
smetenost, Adriana je problijedila.
Pogledah je.
- Pa ovdje... pogledajte
gospođice, ovdje je netko zavlačio
svoje prste.
U ormariću je bio veliki
nered; novčanice su bile izvučene
iz kožnate lisnice u kojoj sam ih
čuvao te razbacane po polici. Adri-
ana, užasnuta, pokri lice rukama. Ja
grozničavo pokupih te novčanice i
počeh ih brojiti.
354

- Je li moguće? - kliknuh kad
sam prebrojio, dršćućim rukama
prelazeći po čelu ledenom od
znoja.
Adriana umalo što se nije
srušila, ali se nasloni na stolić
pokraj ormarića i zapita glasom koji
mi se više ne učini njezinim:
- Krađa?
- Čekajte... čekajte... Kako je
to moguće? - rekoh.
Pa počeh opet brojiti, srdito
upinjući prste i gnječeći papir, kao
da su, samim trljanjem, iz tih
novčanica mogle nastati one kojih
nije bilo.
- Koliko? - upita me ona čim
prestadoh brojiti, izobličena od
užasa, od odvratnosti.
- Dvanaest... dvanaest tisuća
lira - promucah. - Bilo ih je šezdeset
i pet... sad ih je pedeset i tri!
Prebrojite vi...
Daje nisam navrijeme
pridržao, jadna li Adriana bila pala
na tlo kao udarena toljagom. Ipak,
silnim naporom uzmogne još doći k
sebi pa se, jecajući, u grčevima,
pokuša osloboditi mene koji sam je
355

htio smjestiti na naslonjač, i uputi
se prema izlazu:
- Zvat ću oca! Zvat ću oca!
- Ne! - viknuh joj, zadržah je i
prisilih da sjedne. - Ne uzbuđujte se
toliko, za Boga miloga! Time mi
zadajete još veću bol... Ja to neću,
neću! Kakve vi s tim imate veze?
Zaboga, umirite se. Pustite najprije
da utvrdim, jer... jest, ormarić je
bio otvoren, ali ja još ne mogu, ne
želim vjerovati u ovakvu krađu...
Budite dobri, molim vas!
Kako bih se posve umirio,
počeh iznova brojiti novčanice;
premda sam sigurno znao da se sav
novac nalazio tu, u tom ormariću,
krenuh premetati cijelu sobu, pa i
ondje gdje nikako nisam mogao
ostaviti toliki iznos, osim da me je
načas obuzelo ludilo. Kako bih sebe
potaknuo na to traženje, koje mi se
činilo sve glupljim i uzaludnijim,
prisiljavao sam se da toliku
smionost lupeža držim nevje-
rojatnom. No Adriana je, kao u
bunilu, pokrivši lice rukama,
stenjala glasom isprekidanim od
jecaja:
356

- Uzalud je! Uzalud! Lupež...
lupež... i lupež je! Sve je unaprijed
pripremio... Osjetila sam, u
mraku... posumnjala sam... ali
nisam htjela vjerovati da može
tako nisko pasti...
Papiano, jasno. Lupež nije
mogao biti nitko drugi no on; on uz
bratovu pomoć, za onih
spiritističkih seansi...
- Ali, kako ste - zajeca ona
tjeskobno - kako ste mogli toliki
novac držati ovako, u kući?
Okrenuh se i tupo je
pogledah. Što da joj odgovorim?
Jesam li joj mogao reći da sam, s
obzirom na svoje okolnosti, novac
morao svakako držati uza se?
Jesam li joj mogao reći da mi je
zabranjeno nekako ga uložiti,
nekomu ga povjeriti? Da ga nisam
mogao ostaviti ni kao polog u
kakvoj banci jer kad bi poslije
možda nastala neka teškoća glede
dizanja pologa, ne bih više nikako
mogao dokazati svoje pravo na nj?
Kako ne bih ispao glup,
postadoh okrutan.
357

- Pa jesam li mogao slutiti? -
rekoh. Adriana opet pokri lice
rukama i zajeca u muci.
- Bože! Bože! Bože!
Strah koji je morao spopasti
lopova dok je počinjao krađu
obuze sada mene na pomisao što
bi se moglo dogoditi. Papiano
jamačno nije mogao pretpostaviti
da ću ja zbog te krađe okriviti
španjolskog slikara ili gospodina
Anselma, gospođicu Caporale,
služavku ili Maksov duh; mora da je
bio siguran da ću okriviti njega,
njega i njegova brata, pa ju je, eto,
ipak počinio, kao da me izaziva.
A ja? Što sam mogao učiniti?
Prijaviti ga? A kako? Ništa, baš
ništa! Ja nisam mogao učiniti ništa!
Osjetih se poniženim, uništenim.
To je bilo drugo otkriće toga dana!
Znao sam lupeža, a nisam ga
mogao prijaviti. Kakvo pravo imam
na zaštitu zakona? Ja sam izvan
svakog zakona. Tko sam ja? Nitko!
Ja za zakon ne postojim. I može me
okrasti tko hoće - ja moram šutjeti!
No sve to Papiano nije mogao
znati. Dakle?
358

- Kako je to mogao učiniti? -
rekoh gotovo za sebe. - Otkud mu
tolika smionost?
Adriana diže lice iz ruku i
pogleda me u čudu, kao da mi želi
reći: „Pa zar ne znaš?"
- Pa da! - rekoh ja, shvativši u
trenu.
- No vi ćete ga prijaviti! -
kliknu ona ustavši. - Pustite me,
molim vas, pustite me da zovnem
oca... Odmah ga morate prijaviti!
Još je jedanput navrijeme
zadržah. Samo je još nedostojalo
da me sad Adriana prisili da
prijavim krađu! Zar nije dosta što
su mi, kao od šale, ukrali dvanaest
tisuća lira? Moram se još i bojati da
se ne dozna za krađu! Moliti,
zaklinjali Adrianu da ne vikne na
sav glas, da o njoj nikome ne
govori, za Boga miloga! Dakako,
Adriana, to sad dobro shvaćam,
nije nikako mogla dopustiti da
šutim i da nju prisilim na šutnju,
nije nikako mogla primiti to što je
nalikovalo na neku moju
velikodušnost, zbog više razloga,
ponajprije zbog svoje ljubavi, zatim
359

zbog časti svoje kuće, pa i zbog
mene i mržnje koju je osjećala
prema svaku.
Ali meni se u toj neprilici
njezin pravedni gnjev učini pretje-
ranim, pa joj ozlojeđeno viknuh:
- Vi ćete šutjeti, naređujem
vam! Nikome nećete ništa reći,
jeste li razumjeli? Hoćete li
skandal!?
- Ne! Ne! - žurno
prosvjedova sirota Adriana,
plačući. - Želim svoju kuću
osloboditi te bruke od čovjeka!
- Pa on će poricati! - navalih
ja. - A onda ćete vi i svi iz kuće pred
suca... Zar ne shvaćate?
- I te kako! - odgovori
Adriana žarko, sva dršćući od
srdžbe. - Neka poriče, neka samo
poriče! Ali mi, vjerujte, imamo još
štošta reći protiv njega. Vi ga samo
prijavite, nemajte obzira, ne bojte
se za nas... Učinit ćete nam dobro,
vjerujte, veliko dobro! Osvetit ćete
moju jadnu sestru. Morate
razumjeti, gospodine Meis, da ćete
me uvrijediti ako to ne učinite. Ja
želim da ga prijavite. Ako nećete vi,
360

ja ću! Kako mislite da otac i ja
ostanemo ovako osramoćeni!? Ne!
Ne! Ne! A osim toga...
Stisnuh je u naručje;
gledajući je kako pati, kako
mahnita, očajava, nisam više mislio
na ukradeni novac, pa joj obećah
da ću joj učiniti po volji, samo neka
se umiri. Ne, kakva sramota? Nema
tu sramote za nju, ni za njezina oca;
ja znam na koga pada krivnja za tu
krađu; Papiano je ocijenio da moja
ljubav prema njoj vrijedi dvanaest
tisuća lira, a ja da mu dokažem da
nije tako? Da ga prijavim? Pa
dobro, hoću, ne radi sebe, već da
njezinu kuću oslobodim toga
nitkova: hoću, ali uz jedan uvjet: da
se ona prije svega umiri, da više
tako ne plače, no! no! a onda da mi
se zakune onim što joj je najmilije
na svijetu, da nikomu, apsolutno
nikomu neće govoriti o toj kradi
ako ja prije ne upitam kojega
odvjetnika o svim posljedicama
koje u ovoj uzrujanosti ni ja ni ona
ne možemo predvidjeti.
- Hoćete li se zakleti? Onim
što vam je najmilije?
361

Ona mi se zakune, pa mi
jednim pogledom, kroza suze,
dade na znanje čime mi se kune i
što joj je najmilije. Sirota Adriana!
Ostadoh sam, posred sobe,
zapanjen, prazan, skršen, kao da je
za me sav svijet izgubio sadržaj.
Koliko je vremena proteklo dok
sam se osvijestio? I kako sam se
osvijestio? Budala... budala!... Kao
budala počeo sam promatrati vrata
ormarića, nema li negdje tragova
provali. Ne, nigdje traga; bio je
otvoren pristojno, otpiračem, dok
sam ja tako brižljivo čuvao ključ u
džepu.
- A zar vi ne osjećate - upitao
me Paleari potkraj posljednje
seanse - zar vi ne osjećate kao da
su vam nešto oduzeli?
Dvanaest tisuća lira!
Opet me spopade i pritisnu
misao na moju posvemašnju
nemoć, na moju ništavnost. Slučaj
da bi me tko mogao okrasti i da ću
biti prisiljen na šutnju, čak
strahovati da krađa ne bude
otkrivena, kao da sam je počinio ja
a ne neki lupež na moju štetu, taj
362

mi slučaj zaista nikada nije pao na
pamet.
Dvanaest tisuća lira! Pa to je
malo! Malo! Mogu mi ukrasti sve,
skinuti me do gola, a ja moram
šutjeti! Kakvo pravo imam govori-
ti? Prvo što bi me upitali bilo bi: ,,A
tko ste vi? Odakle vam taj novac?"
Ali ako ga ne prijavim... da vidimo!
Ako ga večeras ščepam za vrat i
viknem mu: „Na sunce s novcem
što si mi ga odnio iz ormarića,
lopužino!" On će vrištati; poricati;
možda će mi reći: „Da, evo ga, uzeo
sam ga u zabuni..." Što onda? Ali
nije nemoguće da me i tuži za
klevetu. Šuti, dakle, šuti! Činilo mi
se da je sreća što me drže mrtvim.
Pa eto, uistinu sam mrtav. Mrtav?
Gore nego mrtav; na to me je
podsjetio gospodin Anselmo; mrtvi
ne moraju više umirati, a ja
moram; još sam živ za smrt, a
mrtav za život. Kakav, zaista, može
još biti moj život? Ona negdašnja
dosada, samoća, drugovanje sa
samim sobom?
Pokrih lice rukama i sruših se
u naslonjač.
363

Ah, da sam bar hulja, možda
bih se mogao pomiriti s mišlju da
ostanem na milost i nemilost
nestalnoj sudbini, prepušten slu-
čaju, izvrgnut neprestanoj
opasnosti, bez temelja, bez
sadržaja. Ali ja? Ja to nisam mogao.
Što mi je, dakle, bilo činiti?
Da odem? Kamo? A Adriana?
Pa što sam mogao učiniti za nju?
Ništa... ništa... A kako da odem bez
ikakva objašnjenja nakon svega što
se dogodilo? Ona bi tomu tražila
uzrok u ovoj kradi. Rekla bi: „Zašto
je htio spasiti krivca, a kazniti mene
nevinu?" Ah, ne, ne, jadna Adriana!
No s druge strane, kad ne mogu
ništa učiniti, kako se mogu nadati
da ću svoj postupak prema njoj
učiniti manje bijednim? U svakom
sam slučaju morao ispasti
nedosljedan i okrutan.
Nedosljednost i okrutnost bijahu
dio mojega udesa, a ja sam zbog
njih najviše trpio. Čak je Papiano,
lupež, počinjajući krađu, bio
dosljedniji i manje okrutan nego
što sam se, nažalost, morao
pokazati ja.
364

On je htio dobiti Adrianu, da
ne vraća tastu miraz prve žene, a ja
sam mu htio oteti Adrianu. Zato
sam, dakle, ja morao vratiti miraz
Paleariju.
Ma koliki lupež, bio je
dosljedan!
Lupež? Pa nije ni lupež; jer će
krađa, zapravo, biti više prividna
negoli stvarna; doista, poznavajući
Adrianino poštenje, nije mogao
misliti da ću je ja učiniti svojom
ljubovcom; jamačno sam je htio
učiniti svojom ženom, a onda ću
dobiti natrag svoj novac u obliku
Adrianina miraza, a k tomu ću
dobiti još razboritu i dobru ženicu.
Što bih više htio?
O, bio sam uvjeren da bismo,
kad bih ja mogao čekati i kad bi
Adriana imala snage čuvati tajnu,
vidjeli kako Papiano održava
obećanje i vraća, još prije roka,
miraz pokojne žene.
Taj novac, istina, nije više
mogao doći k meni, jer Adriana nije
mogla postati mojom; ali bi dopao
njoj da je umjela slušati moj savjet
i šutjeti, a da sam se ja još neko
365

vrijeme mogao ovdje zadržati.
Velikom bih se vještinom, velikom
vještinom bio morao poslužiti pa bi
tada Adriana, ako ništa drugo,
dobila bar to: povratak svog
miraza.
Te me misli malo smiriše, bar
glede nje. Ali ne i s obzirom na
mene! Za mene je ostajala
okrutnost otkrivene prijevare,
moje obmane prema kojoj je krađa
od dvanaest tisuća lira bila
ništavna, a koja bi bila čak i neko
dobro da se mogla obratiti u
Adrianinu korist.
Razabrah da sam zauvijek
isključen iz života, bez mogućnosti
da se vratim u nj. S tom tugom u
srcu, s tim stečenim iskustvom,
otići ću sada iz te kuće na koju sam
se već navikao, u kojoj sam bio
našao malo mira, u kojoj sam
umalo bio izgradio gnijezdo; opet
na ulicu, bez cilja, bez svrhe, u
prazninu. Strah da opet ne
zapadnem u zamku života držat će
me dalje no ikada od ljudi, sama,
potpuno sama, nepovjerljiva,
366

mračna; Tantalove će se muke za
me nastaviti.
Izađoh iz kuće kao lud. Malo
kasnije nađoh se u ulici Flaminia,
blizu mosta Molle. Što sam tu
tražio? Osvrnuh se uokolo; pogled
mi se zaustavi na sjeni vlastitog
tijela koju sam neko vrijeme pro-
matrao; konačno srdito dignuh
nogu na nju. Ali ne, svoju sjenu
nisam mogao pogaziti nogom.
Tko je od nas dvoje više
sjena? Ja ili ona?
Dvije sjene!
Tu, tu, na zemlji, svatko nas
može pregaziti, zgnječiti mi glavu,
zgnječiti mi srce, a ja - ni glasa;
sjena - ni glasa!
¶Mrtvačeva sjena - to je moj
život...
Prođoše nekakva kola;
namjerno se ne pomakoh; najprije
konj, sa sve četiri noge, pa kotači
kola.
- Tako, jako, preko vrata! O, i
ti, psiću? No junački, hajde digni
nogu! Digni!
Prasnuh u pakostan smijeh;
psić prestrašeno umaknu; vozar se
367

okrenu i pogleda me. Nato krenuh
dalje; a sjena sa mnom, preda
mnom. Ubrzah korak da je s
užitkom gurnem pod druga kola,
pod noge prolaznika. Bilo me
obuzelo neko strašno bjesnilo, kao
da me je ščepalo pandžama za
trbuh; na kraju više nisam mogao
pred sobom gledati tu svoju sjenu;
htio sam je se otresti. Okrenuh se,
ali gle; sad je bila iza mene.
,,A ako potrčim", pomislih,
„ona će za mnom!"
Snažno protrljah čelo bojeći
se da ću poludjeti, postati opsjed-
nut. Ali jest, tako je! Ta je sjena
simbol i sablast mojega života; ja
sam to, na tlu, izložen na milost i
nemilost tuđim nogama. Eto što je
preostalo od Mattije Pascala,
umrlog na Kokošinjaku - njegova
sjena na rimskim ulicama.
Ali ta sjena ima srce, a ne
smije ljubiti; sjena ima novca, ali ga
svatko smije ukrasti; ima glavu, ali
samo zato da bi razumjela kako je
glava sjene, a ne sjena glave.
Upravo tako!
368

Nato je osjetih kao nešto
živo, osjetih bol zbog nje, kao da je
onaj konj, kotači kola i noge
prolaznika stvarno zlostavljaju. Ni-
sam je više htio ostaviti ondje,
izloženu na zemlji. Prođe tramvaj,
a ja se popeh na nj.
Na povratku kući...


XVI. MINERVINA SLIKA


Još prije nego što mi otvoriše
vrata, naslutjeh da se u kući do-
godilo nešto ozbiljno: čuo sam
Papiana i Palearija kako viču. Preda
me izađe preneražena gospođica
Caporale.
- Je li zbilja istina? Dvanaest
tisuća lira?
Bez daha, zbunjen, ukočih se.
Scipione Papiano, padavičar, prođe
u taj čas kroz predsoblje, bos, sa
cipelama u ruci, blijed, bez kaputa,
dok mu je brat unutra vikao:
- A sada neka prijavi! Neka
samo prijavi!
369

Odmah me obuze žestoka
ljutnja na Adrianu koja je
progovorila usprkos zabrani,
usprkos zakletvi.
- Tko je to rekao? - viknuh
gospođici Caporale. - Nije istina,
našao sam novac!
Gospođica me pogleda u
čudu.
- Novac? Našli ste ga? Zbilja?
Ah, hvala Bogu! - kliknu i podiže
ruke uvis; odjuri, a ja za njom, da
radosno donese tu vijest u
blagovaonicu, gdje su Papiano i
Paleari vikali, a Adriana plakala: -
Našao ga je! Evo gospodina Meisa!
Našao je novac!
- Kako!
- Našao?
- Je li moguće?
Zapanjiše se svi troje,
Adriana i njezin otac još zažarena
lica, Papiano, naprotiv, skamenjen,
izobličen.
¶Oštro ga pogledah. Mora
da sam bio bljeđi od njega, a sav
sam drhtao. On obori oči, užasnut,
i ispusti iz ruku bratov kaput.
370

Pođoh prema njemu, gotovo do
njegovih grudi, i pružih mu ruku.
- Molim, oprostite, vi i svi...
oprostite mi - rekoh.
- Ne! - viknu Adriana
gnjevno, no odmah pritisnu rupčić
na usta.
Papiano je pogleda i ne usudi
se pružiti mi ruku, da ne osjetim
kako njegova dršće. Ruka mu je bila
kao u mrtvaca, a i oči, mutne i
gotovo ugasle, bile su slične očima
mrtvaca.
- Zaista, vrlo mi je žao -
dodah - što sam, nehotice,
prouzročio ovu zbrku i veliku
neugodnost!
- Ma ne... to jest, da... zaista
- promuca Paleari - to je, eto, nešto
čega... bogami, nije moglo biti! Vrlo
sam sretan, gospodine Meis,
uistinu sam vrlo sretan što ste našli
novac, jer...
Papiano otpuhnu, prijeđe
objema rukama po oznojenom čelu
i po glavi, pa nam okrenu leđa i
poče gledati na terasu.
- Učinio sam kao onaj -
nastavih nasilu se smješkajući - koji
371

je tražio magare, a jahao je na
njemu. Imao sam tih dvanaest
tisuća lira ovdje, u lisnici, uza se.
Ali Adriana ne mogašne više
izdržati.
- Pa vi ste - reče - u mojoj
prisutnosti tražili posvuda, i u
lisnici, i u ormariću...
- Da, gospođice - prekinuh je
hladno, strogo i odlučno. - Ali sam,
očevidno, loše tražio, jer sam ih sad
našao... Molim za oproštenje,
osobito vas koji ste zbog moje
smušenosti morali najviše
podnijeti. Ali se nadam da...
- Ne, ne, ne! - viknu Adriana
zajecavši, te izjuri iz sobe, a za njom
gospođica Caporale.
- Ne razumijem - nato će
Paleari, sav smeten. Papiano se
srdito okrenu:
- Ja ionako odlazim, danas...
Rekao bih da više nije potrebno,
da... da...
Prekinu se, kao da mu
ponestaje daha; htjede se obratiti
meni, ali nije imao odvažnosti da
mi pogleda u lice.
372

- Ja... ja nisam mogao,
vjerujte, ni reći „ne"... kad su me...
ovdje pograbili... Navalio sam na
brata, koji je... u svojoj neura-
čunljivosti kako je bolestan...
neodgovoran, to jest, mislim... tko
zna; mogao je doći na pomisao
da... Dovukao sam ga amo... Div-
ljački prizor! Bio sam prisiljen svući
ga... pretražiti... sve... odjeću, čak i
cipele... A on... ah!
Pri tim mu riječima plač
navali u grlo; oči mu se napuniše
suzama, pa doda, kao da će se od
muke ugušiti:
- Tako su vidjeli da... Pa jest,
kad ste vi... Nakon ovoga, ja
odlazim!
- Ali ne! Nipošto! - rekoh ja
nato. - Zbog mene? Vi morate
ostati ovdje! Otići ću radije ja!
- Što to govorite, gospodine
Meis!? - kliknu žalosno Paleari. A
Papiano, gušeći se u jecajima koje
je ipak želio prigušiti, odmahnu
rukom i reče:
- Trebalo je... trebalo je da
odem, štoviše, sve se ovo dogodilo
jer sam ja... onako, bezazleno...
373

najavio da želim otići, zbog brata,
koji više ne može ostati u kući...
Markiz mi je čak dao... evo ga
ovdje... pismo za upravitelja
jednog sanatorija u Napulju, kamo
moram poći i zbog ostalih
dokumenata koji su mu potrebni...
A nato je moja svast, koja vas...
zasluženo, toliko... toliko poštuje...
skočila i rekla da nitko ne smije iz
kuće, da svi moramo ostati ovdje...
jer ste vi... ne znam... otkrili...
Meni! Svojemu svaku! Rekla je baš
meni... možda zato što ja,
siromašan ali častan, moram još
vratiti svom tastu...
- Što ti sada pada na pamet!?
- kliknu, prekinuvši ga, Paleari.
- Ne! - odvrati ponosno
Papiano. - Ja mislim na to! Dobro
mislim, ne bojte se! A ako odem...
Jadni, jadni, jadni Scipione!
Ne mogavši se više obuzdati,
brižnu u gorak plač.
- No, dobro - nato će Paleari,
smeten i ganut - kakve to sad ima
veze?
- Jadni moj brate! - produži
Papiano u takvoj provali iskrenosti
374

da je gotovo i mene ganuo od
samilosti.
U toj sam provali razabrao
grizodušje što ga je on toga časa
morao osjećati prema bratu kojim
se poslužio i na kojega bi bio svalio
krivnju za krađu da sam ga prijavio,
a maloprije mu je bio nanio
sramotu onim pretresom.
Nitko nije bolje od njega
znao da ja nisam mogao naći novac
koji mi je on bio ukrao. Ta moja
neočekivana izjava, koja ga je
spasila upravo u času kad je, videći
da je izgubljen, optužio brata, ili je
bar nagovijestio - prema zamisli
koju je sigurno otprije bio spremio
- da samo on može biti počinitelj
krađe, bila ga je satrla. Sad je
plakao od neobuzdane potrebe da
olakša svoju potresenu dušu, a
možda i zato stoje osjećao da
preda mnom ne može stajati
drukčije nego tako, plačući. Tim je
plačem on padao ničice preda
mnom, klecao mi gotovo do nogu,
no uz uvjet da ja ustrajem u svojoj
tvrdnji da sam našao novac; da sam
se sad okoristio time što ga vidim
375

ponižena i povukao se, bio bi se
bijesno digao protiv mene. On - to
se podrazumijeva - o toj krađi ne
zna i ne smije znati ništa, a ja tom
svojom izjavom spašavam samo
njegova brata koji, uostalom, sve
da sam ga i tužio, s obzirom na
njegovu bolest, ne bi možda morao
podnijeti nikakvu kaznu; on se pak,
eto, sa svoje strane obvezuje, kao
što je već nagovijestio, da će vratiti
miraz Paleariju.
Sve sam to razabirao iz
onoga njegova plača. Na nagovor
gospodina Anselma, pa i na moj, on
se nakraju umiri i reče da će se brzo
vratiti iz Napulja, čim brata spremi
u sanatorij i likvidira svoj udio u
nekoj trgovini koju je nedavno bio
otvorio zajedno s nekim
prijateljem te potraži isprave
potrebne markizu.
- Da, zbilja - zaključi,
obraćajući se meni. - Tko bi još na
to mislio? Gospodin mi je markiz
rekao da danas, ako vam nije teško,
zajedno s mojim tastom i
Adrianom...
376

- A, vrlo dobro, hoćemo! -
kliknu gospodin Anselmo, ne dajući
mu da završi. - Poći ćemo svi... vrlo
dobro! Čini se da sad imamo
razloga za veselje, bogami! Što
velite na to, gospodine Adriano?
- Što se mene tiče... -
odvratih ja sliježući ramenima.
- Onda, oko četiri sata... Je li
u redu? - predloži Papiano,
obrisavši konačno oči.
Ja se povukoh u svoju sobu.
Misao mi odmah poleti Adriani,
koja je sva u jecajima pobjegla
nakon one moje izjave. Što ako pak
sada dođe od mene zatražiti
objašnjenje? Zacijelo ni ona nije
mogla vjerovati da sam uistinu
našao novac. Što, dakle, misli? Da
sam je ja, porekavši onako krađu,
htio kazniti zbog prekršene
zakletve. Ali zašto? Očito zato što
sam od odvjetnika, za kojega sam
joj rekao da ću mu se obratiti za
savjet prije no prijavim krađu
saznao da će i ona i svi ukućani biti
proglašeni odgovornima. Pa zar mi
ona nije rekla da će se rado
izvrgnuti skandalu? Jest, ali ja to,
377

jasno, nisam želio. Draže mi je bilo
ovako žrtvovati dvanaest tisuća
lira... Dakle, misli li onda ona da je
to velikodušnost s moje strane,
žrtva njoj za ljubav? Eto na kakvu
me još laž nagonilo moje stanje, na
odvratnu laž koja me ukrasila
otmjenim i nježnim dokazom
ljubavi, pridajući mi to veću
velikodušnost što ju je ona manje
zahtijevala i željela.
Ali ne! Ne! Ne! Što ja to
buncam? Logika moje nužne, neiz-
bježne laži vodila me prema posve
drugim zaključcima. Kakva
velikodušnost! Kakva žrtva! Kakav
dokaz ljubavi! Mogu li još
obmanjivati jadnu djevojku? Svoju
strast moram prigušiti, prigušiti; ne
smijem Adrianu više ni pogledati,
niti joj reći ijednu riječ o ljubavi. A
tada? Kako će ona moći uskladiti
moju prividnu velikodušnost s
držanjem koje sada moram sebi
nametnuti? Nevolja me je, dakle,
natjerala da se okoristim ovom
krađom, koju je ona otkrila protiv
moje volje i koju sam ja porekao,
kako bih s njom prekinuo svaki
378

odnos. No gdje je tu logika? Ili
jedno ili drugo; ili je krađa
počinjena na moju štetu, a onda s
kojega je razloga ja, iako znam
lupeža, ne želim prijaviti, već joj,
naprotiv, uskraćujem svoju ljubav,
kao da je i ona kriva za krađu? Ili
sam doista našao novac, a onda
zašto je i dalje ne ljubim?
Osjetih kako me guši
gađenje, srdžba, mržnja prema
samome sebi. Da joj bar mogu reći
kako ovo s moje strane nije
velikodušnost, da nikako ne mogu
prijaviti krađu... Ali ipak joj moram
navesti neki razlog... Da možda moj
novac ne potječe od krađe? Mogla
bi i to pretpostaviti... Moram li joj
možda reći da sam progonjeni,
osramoćeni bjegunac koji mora
živjeti u mraku i ne može vezati
sudbinu jedne žene uz svoju? Nove
laži jadnoj djevojci... No mogu li joj,
s druge strane, reći istinu, koja se
sad i meni samomu čini
nevjerojatnom, koja zvuči kao
apsurdna priča, besmisleni san?
Kako joj i sada ne bih slagao,
moram li joj priznati da sam
379

neprestano lagao? Eto do čega bi
me dovelo raskrinkavanje mojega
položaja. A u koju korist? Niti bi to
bilo opravdanje za me, niti neko
olakšanje za nju.
Ipak, kako sam bio ljut i
razdražen, u tom bih trenutku
Adriani možda sve priznao da mi
nije poslala gospođicu Caporale,
već da je osobno došla u moju sobu
s objašnjenjem zašto je prekršila
zakletvu.
Razlog mi je već bio poznat,
kazao mi ga je sam Papiano.
Gospođica Caporale doda da je
Adriana neutješna.
- A zašto? - upitah je, hineći
nehaj.
Jer ne vjeruje - odgovori mi
ona - da ste doista našli novac.
Načas se u meni zače misao, koja
se, uostalom, podudarala s mojim
duševnim stanjem, s gađenjem što
sam ga osjećao prema samome
sebi, misao da u Adriani uništim
svako poštovanje prema sebi kako
me više ne bi voljela, pa da se
pokažem neiskrenim, tvrda srca,
prevrtljivim, koristoljubivim... Tako
380

bih bio sam sebe kaznio za zlo koje
sam joj nanio. U prvi bih joj mah,
istina, zadao time drugo zlo, ali u
dobroj nakani da je izliječim.
- Ne vjeruje? Kako ne? -
rekoh gospođici Caporale lukavo se
smijući. - Dvanaest tisuća lira,
gospođice... zar je to pijesak?
Mislite li vi da bih zadržao ovakav
mir da su mi ih doista ukrali?
- Pa Adriana mi je rekla -
ojunači se ona.
- Gluposti! Gluposti! -
prekinuh je ja. - Istina je, gledajte...
načas sam posumnjao. Ali sam ipak
rekao gospođici Adriani da ne
vjerujem u mogućnost krade... I
zbilja! Kakva bih razloga, uostalom,
imao reći da sam našao novac da
ga nisam uistinu našao?
Gospođica Caporale slegnu
ramenima.
- Možda Adriana misli, da vi
imate neki razlog zbog...
- Nemam, nemam! - žurno je
prekinuh. - Ponavljam, riječ je o
dvanaest tisuća lira, gospođice. Da
je trideset, četrdeset lira, možda!...
Nisam toliko velikodušan,
381

vjerujte... Gluposti! Toliki junak
nisam!
Pošto je gospođica Caporale
pošla izvijestiti Adrianu o mojim
riječima, zalomih rukama i zarih
zube u njih. Jesam li se baš morao
ovako ponijeti? Okoristiti se ovom
krađom, kao da je onim ukradenim
novcem želim platiti, odštetiti je za
prevarene nade? Ah, podao je bio
taj moj postupak! Ona će sad
zacijelo, u svojoj sobi, vikati od
srdžbe i prezirati me... ne
shvaćajući da je njezina bol ujedno
i moja. Ali tako mora biti! Ona me
mora mrziti, prezirati, kao što ja
sam sebe mrzim i prezirem.
Dapače, da budem još okrutniji
prema sebi, da povećam njezin
prezir, pokazat ću se vrlo nježnim
prema Papianu, prema njezinu
neprijatelju, kao da ga hoću u
njezinim očima obeštetiti zbog
neopravdane sumnje. Da, da, a
tako ću kradljivca toliko smesti da
će svi pomisliti kako sam lud...
Uostalom, nemamo li doskora poći
k markizu Gigliu? Jest, počet ću se
382

još danas udvarati gospođici
Pantogadi.
- Tako ćeš me još više
prezreti, Adriana! - zajecah, bacivši
se na krevet. - Što drugo mogu
učiniti za te?
Malo iza četiri sata gospodin
Anselmo pokuca na vrata moje
sobe.
- Evo me - rekoh mu i obukoh
kaput. - Gotov sam.
- Idete ovako? - Paleari će,
gledajući me začuđeno.
- Zašto? - zapitah.
Ali odmah primijetili da mi je
još na glavi putna kapa koju sam
običavao nositi po kući. Gurnuh je
u džep i skinuh s vješalice šešir, dok
se gospodin Anselmo smijao kao
da ...
- Kamo ćete, gospodine
Anselmo?
- Pa vidite kako umalo i ja ne
odoh! - odgovori on u smijehu,
pokazujući mi papuče na svojim
nogama. - Pođite, pođite onamo:
Adriana je tu...
- Ide li i ona? - upitah
383

- Nije htjela - reče Paleari
pošavši k svojoj sobi. - Ali nagovo-
rio sam je. Hajdete, eno je u
blagovaonici, već je spremna.
Kakvim li me je oštrim,
prijekornim pogledom u toj sobi
dočekala gospođica Caporale! Ona,
koja je toliko podnijela zbog ljubavi
i koju je toliko puta tješila ova
slatka neiskusna djevojčica, sad
kad Adriana zna, sad kad je Adriana
ranjena, htjela je ona nju tješiti,
zahvalno, usrdno. Bunila se protiv
mene jer joj se činilo nepravednim
da ja tako dobrom i lijepom
stvorenju zadajem bol. Ona sama,
istina, nije bila lijepa, a ni dobra, pa
ako su ljudi prema njoj zli, mogu
imati kakvu-takvu ispriku. Ali zašto
tako mučiti Adrianu?
To mi reče njezin pogled i
pozva me da pogledam onu koju
mučim.
Kako je bila blijeda! Još joj se
na očima vidjelo da je plakala. Tko
zna kolikoga ju je napora u svoj toj
muci stajalo što se morala obući da
izađe sa mnom...
384

Usprkos duševnom stanju u
kojemu sam pošao u taj posjet, lik i
kuća markiza Giglia d'Aulette
pobudiše u meni znatiželju.
Znao sam da živi u Rimu jer
za obnovu Kraljevstva Dviju Sicilija
nije više vidio drugoga puta doli u
borbi za pobjedu svjetovne vlasti;
vrati li se Rim papi, jedinstvo Italije
će se raspasti, a onda... tko zna!
Markiz nije htio izricati
proročanstva. Njegova je
trenutačna zadaća jasna - borba
bez milosti u klerikalnim redovima.
A u njegovu kuću zalaze
najnepopustljiviji prelati Kurije,
najgorljiviji pobornici Crne stranke.
No toga dana nismo našli
nikoga u velikom, raskošno
uređenom salonu. Samo se na
njegovoj sredini nalazio slikarski
stalak, a na njemu poluskicirano
platno koje je imalo biti slika
Minerve, Pepitine crne kujice koja
je ležala na bijelom naslonjaču,
glave položene na prednje šapice.
- Djelo slikara Bernaldeza! -
svečano nam objavi Papiano kao
385

da predstavlja nekoga komu smo
se dužni duboko pokloniti.
Uđoše najprije Pepita
Pantogada i guvernanta, gospođa
Candida.
Obje sam već bio vidio u
polutami svoje sobe - sad mi se, na
svjetlu, gospođica Pantogada učini
posve drugom ženom; doduše, ne
po svemu nego po nosu... Je li
moguće da je i kod mene imala taj
nos? Bio sam je zamislio s prćastim,
smionim nosićem, a imala je jak,
orlovski nos. Ali i ovako je bila
lijepa; crnomanjasta, blistavih
očiju, sjajne, crne, valovite kose;
usana finih, oštrih, žarkih. Crna
haljina s bijelim točkama pristajala
joj je kao salivena na živahnom,
lijepo oblikovanom tijelu. Blaga,
plava Adrianina ljepota blijedjela je
pokraj njezine.
Najzad sam shvatio stoje ono
gospođa Candida imala na glavi!
Prekrasnu crvenu, kovrčavu
vlasulju, a na vlasulji velik rubac od
svijetlomodre svile, zapravo šal koji
je umjetnički svezala ispod brade.
Koliko je okvir bio živahan, toliko je
386

mršavo i mlohavo lišće bilo blijedo,
premda je bilo nabijeljeno,
narumenjeno, nalickano.
Minerva, stara kujica, svojim
nas je usiljenim, promuklim la-
janjem spriječila u razmjeni
pozdrava. No sirota životinjica nije
lajala na nas; lajala je na stalak,
lajala na bijeli naslonjač, koji je
jamačno za nju bio sprava za
mučenje; bio je to prosvjed i
odušak ojađene duše. Htjela je
istjerati iz salona onu prokletu
napravu s tri dugačke noge, ali
budući da je ta naprava ostajala na
mjestu nepomično i prijeteći,
povlačila se ona, lajući i skačući
prema njemu, keseći zube, a onda
se ponovno bijesno povlačila.
Malena, zdepasta, debela,
na odveć tankim šapicama,
Minerva je odista bila bez draži; oči
su joj već imale mrenu od starosti,
a dlaka joj je na glavi bila
posijedjela; na leđima pak, tamo
gdje joj je počinjao rep, bila se
posve olinjala od navade da se
bijesno češe ispod polica, o prečke
387

na stolcima i o što god bi stigla. I
sam sam o tome ponešto znao.
Pepita je najednom pograbi
za vrat i baci u naručje gospođi
Candidi, pa joj viknu:
- Pst!
Uto kao vjetar uleti don
Ignazio Giglio d'Auletta. Pognut,
kao prelomljen nadvoje, pojuri k
svome naslonjaču do prozora pa,
tek što sjede, stavi štap među
noge, duboko uzdahnu i nasmiješi
se svom samrtnom umoru.
Ispijeno, obrijano lice, sve izorano
okomitim borama, bilo je blijedo
kao u mrtvaca, ali su mu oči bile
vrlo živahne, vatrene, gotovo
mladenačke. Na obraze, na
sljepoočice, nekako su mu se
čudno spuštali nekakvi debeli
čuperci kose, poput jezičaka
mokrog pepela.
Primio nas je vrlo srdačno,
obrativši nam se s izrazitim
napuljskim naglaskom; zamoli
svojega tajnika neka mi pokaže
uspomene kojih je bio pun salon, a
svjedočile su o njegovoj
privrženosti burbonskoj dinastiji.
388

Kad dođosmo pred nekakvu sličicu
pokrivenu zelenom zavjesom na
kojoj je bila zlatom izvezena
legenda „Ne krijem; zaklanjam;
digni me i čitaj", zamoli Papiana da
skine sa zida sličicu i da mu je
donese. Zaštićeno staklom i
uokvireno, bilo je to pismo Pietra
Ulloje koji je rujna godine 1860., to
jest za posljednjih trzaja
kraljevstva, pozivao markiza Giglia
d'Aulettu da uđe u vladu koja se
kasnije nije mogla sastaviti; pokraj
toga bio je koncept markizova
pisma kojim prihvaća ponudu,
ponosnoga pisma koje optužuje
sve one koji su bili odbili preuzeti
odgovornost vlasti u času najveće
opasnosti i mučnoga meteža, u
strahu od neprijatelja, gusara
Garibaldija, koji je već bio pred
vratima Napulja.
Čitajući naglas taj dokument,
starac se toliko uzruja i uzbudi, da
je - ma kako ono što je čitao bilo
suprotno mojim osjećajima -
pobudio u meni divljenje. I on je na
svoj način bio junak.
389

O tome sam dobio još jedan
dokaz kad mi je on sam
ispripovjedio priču o nekakvomu
ljiljanu od pozlaćena drveta, koji se
također nalazio u salonu. Ujutro 5.
rujna 1860. kralj izađe iz napuljske
palače u otvorenoj kočiji zajedno s
kraljicom i dva dvoranina. Stigavši
u Ulicu di Chiaia, kola se moradoše
zaustaviti jer put bijahu zakrčila
teretna kola i kočije pred nekom
ljekarnom koja je na natpisu imala
zlatne ljiljane. Ljestve prislonjene
na natpis ometahu prolaz.
Nekoliko se radnika bilo popelo na
njih i skidalo ljiljane s natpisa. Kralj
to opazi i pokaza rukom kraljici taj
čin podle razboritosti ljekarnika,
koji je pak nekoć molio za čast da
svoju ljekarnu smije okititi tim
kraljevskim simbolom. On, markiz
d'Auletta, prolažaše toga časa
slučajno onuda; ojađen i bijesan,
utrči u ljekarnu, uhvati za ovratnik
kaputa onoga podlaca, pokaza mu
kralja, pijunu mu u lice te, mašući
jednim od skinutih ljiljana, poče u
onoj gužvi klicati: „Živio kralj"!
390

Taj ga je drveni ljiljan sada,
ovdje u salonu, podsjećao na to
tužno jutro i na jednu od
posljednjih šetnji njegova vladara
po napuljskim ulicama; dičio se
njime gotovo koliko i komorničkim
„zlatnim ključem" i značkom viteza
svetoga Januarija te tolikim drugim
znacima počasti koji se lijepo
isticahu u salonu, pod dvjema
velikim uljanim slikama Ferdinanda
i Franje II.
Nekoliko časaka nakon toga,
kako bih ostvario svoju odvratnu
nakanu, ostavih markiza s
Palearijem i Papianom, te se
približih Pepiti.
Odmah sam primijetio da je
vrlo nervozna i nestrpljiva. Naj-
važnije joj je bilo da od mene sazna
koliko je sati.
- Pola setiri? Dovro! Dovro!
Mora da joj baš nije bilo milo
što je pola četiri; to sam shvatio po
onome: Dovro! Dovro! što ga je
procijedila te po nepromišljenome
i gotovo nasrtljivom govoru što ga
odmah zatim zapodjenu protiv
Italije, a još više protiv Rima, koji je
391

umišljen zbog svoje prošlosti. Reče
mi, između ostaloga, da i oni, u
Španjolskoj, imaju Koloseum poput
našega, jednako star, ali ih zbog
njega ne boli glava.
- Mrtvi kamen!
Za njih neizmjerno više
vrijedi Plaza de toros. Da, a osobito
za nju, više nego sva remek-djela
starinske umjetnosti, onaj portret
Minerve slikara Manuela
Bernaldeza, koji nikako da dođe.
Pepitina nestrpljivost nije imala
drugog razloga i već je bila na
vrhuncu. Dok je govorila, drhtala
je; prolazila je, s vremena na
vrijeme, brzo prstom preko nosa,
grizla je usne i stiskala šake dok joj
je pogled neprestano letio prema
vratima.
Konačno sobar najavi
Bernaldeza i on se pojavi zagrijan,
oznojen, kao da je trčao. Pepita mu
odmah okrenu leđa i uznastoja
poprimiti hladno i nehajno držanje;
no kad se on, pozdravivši markiza,
približio nama, točnije njoj, te,
govoreći joj svojim jezikom,
zamolio za oproštenje što je
392

zakasnio, nije se više mogla
suzdržati, a da mu vrtoglavom
brzinom ne odgovori:
- Prije sbega, govorite
talijanski, jer smo ovdje u Rimu,
gdje se nalase oba gospoda koja ne
rasumiju španjolski, pa mislim da
nije pristojno da sa mnom govorite
španjolski. Osim toga, kasem bam
da mi nije nimalo stalo sto ste
sakasnili i da se niste morali
isprisati.
On se, ozlovoljen, nervozno
nasmiješi i nakloni; zatim je zapita
može li nastaviti sa slikanjem jer još
ima malko svjetlosti.
- Samo isvolite! - odgovori
mu ona ne izmijenivši ni držanje ni
glas. - Mosete slikati i ves mene, ili
se okaniti slikanja, kako selite.
Manuel Bernaldez još se
jedanput nakloni i obrati gospođi
Candidi koja je još držala kujicu u
naručju.
Nato za Minervu poče
mučenje. Ali njezin je krvnik bio
izložen mnogo okrutnijemu
mučenju; kako bi ga kaznila zbog
zakašnjenja, Pepita se poče prema
393

meni silno koketno ponašati, odveć
čak i za ono što sam ja smjerao.
Pogledavajući katkada kradomice
Adrianu, primjećivao sam koliko
trpi. Nisu se dakle, mučili samo
Bernaldez i Minerva, nego i ona i ja.
Osjećao sam da mi lice gori, kao da
me malo-pomalo opija ljutnja što
sam je pouzdano izazivao u onom
jadnom mladiću prema kojemu
ipak nisam gajio nikakvu samilost;
samilost mi je, u dubini duše,
pobuđuvala samo Adriana, pa kad
sam morao mučiti nju, nije mi bilo
stalo što i on prolazi kroz iste
muke: dapače, što se više on
mučio, činilo mi se da se manje
muči Adriana.
Nasilje što ga je svatko od
nas provodio nad samim sobom
toliko je naraslo da je na neki način
moralo prsnuti.
Poticaj za to dade Minerva.
Kako je toga dana nije držao u
podložnosti gospodaričin pogled,
ona bi, čim je slikar svrnuo oči na
platno, sasvim tiho ustala iz
namještenoga položaja, zarila
šapice i njuškicu u udubinu između
394

naslona i naslonjača, kao da se želi
ondje ugnijezditi i skriti, pa bi
slikaru pokazala zadak, otkriven,
kao kakvo ,,o", mašući podignutim
repom kao da se ruga. Već ju je
nekoliko puta gospođa Candida
bila vratila na mjesto. Čekajući,
Bernaldez je puhao, hvatao u letu
pokoju moju riječ upućenu Pepiti i
komentirao je potiho u sebi
mrmljajući. Primijetivši to, više sam
mu nego jedanput poželio reći:
„Govorite glasno!" Ali on nakraju
nije više mogao izdržati, pa viknu
Pepiti:
- Molim, učinite bar da ta
živina stoji mirno!
- Sibina, sibina, sibina? -
planu Pepita, mašući razdraženo
rukama po zraku. - Mosda i jest
sibina, ali joj se to ne kase!
- Tko zna što je sirota
razumjela - primijetih, kao u znak
isprike, obraćajući se Bernaldezu.
Izreka se mogla zaista
dvojako tumačiti; to sam primijetio
tek pošto sam je izustio. Ja sam
htio reći: „Tko zna što misli da se s
njom radi." Ali Bernaldez shvati
395

moje riječi u drugom smislu, pa mi
vrlo srdito odbrusi, upiljivši mi se
očima u oči:
- Ono što vi pokazujete da
niste razumjeli!
Pod njegovim mirnim i
izazovnim pogledom, u uzbuđenju
koje je i mene obuzelo, nisam
mogao a da mu ne odgovorim:
- Pa ja razumijem,
gospodine, da ste vi možda velik
slikar...
- Što? - upita markiz,
primijetivši naše nasrtljivo držanje.
Bernaldez izgubi svaku vlast nad
sobom, ustade i ustoboči se prema
meni:
- Velik slikar... Dovršite!
- Velik slikar, no... malčice
neuljudan, čini mi se; plašite kujice
- odvratih, odlučno i
prezirno.
- Dobro - on će. - Vidjet ćemo
da li samo kujice! I povuče se.
Pepita naglo brižnu u neki
čudan, grčevit plač te
onesviještena pade u naručje
gospode Candide i Papiana.
396

U zabuni koja je nastala, dok
sam s ostalima prišao i gledao
djevojku ispruženu na divanu,
osjetih da me netko ščepao za ruku
i spazih pred sobom Bernaldeza
koji se bio vratio. U prvi ga čas
uhvatih za ruku koju je bio podigao
na mene i snažno ga odgurnuh, no
on još jedanput pojuri prema meni
i lagano mi dirnu lice rukom. Ja
bijesno nasrnuh na nj, ali Papiano i
Paleari pritrčaše i zadržaše me, dok
se Bernaldez povuče dovikujući mi:
- Smatrajte se izazvanim!
Stojim vam na raspolaganju!... Ov-
dje znaju moju adresu!
Sav uzdrhtao, vičući na
napadača, markiz napola ustade iz
naslonjača; ja sam se istodobno
otimao između Palearija i Papiana
koji mi nisu dali da potrčim za njim.
I markiz me pokuša umiriti
govoreći mi da kao častan čovjek
moram poslati dva prijatelja i dati
dobru lekciju tom prostaku koji se
usudio pokazati tako malo
poštovanja prema njegovoj kući.
Dršćući cijelim tijelom, bez
daha, jedva ga zamolih za
397

oproštenje zbog neugodne
upadice i pobjegoh, a za mnom
Paleari i Papiano. Adriana ostade
pokraj onesviještene Pepite, koju
su bili odnijeli u drugu sobu.
Trebalo je sad zamoliti onoga
koji me je okrao da mi bude svje-
dokom, on i Paleari. Kome sam se
drugome mogao obratiti?
- Ja? - bezazlezno i u čudu
kliknu gospodin Anselmo. - Ma
kakvi! Ne, gospodine! Mislite li to
ozbiljno? - smiješio se. - Ne
razumijem seja u te stvari,
gospodine Meis... Idite, molim vas,
to su djetinjarije, ludorije,
oprostite...
- Učinit ćete to za mene -
uzviknuh energično, jer u tom tre-
nutku nisam s njima mogao
zapodijevati raspravu. - Poći ćete
sa svojim zetom potražiti onoga
gospodina i ...
- Ali ja ne idem! Što to
govorite!? - prekinu me. - Zatražite
od mene bilo kakvu drugu uslugu,
rado ću vam udovoljiti, ali to ne.
Prije svega, to nije za mene, a osim
toga, rekao sam, to su djetinjarije!
398

Ne valja tome pridavati važnost...
Kakve ima veze...
- A, to ne! - uključi se
Papiano videći me kako bjesnim. -
Ima i te kakve veze! Gospodin Meis
ima svako pravo tražiti zado-
voljštinu, rekao bih čak da mu je to
dužnost, svakako! Mora, mora...
- Poći ćete, dakle, vi s nekim
svojim prijateljem - rekoh ne
očekujući da će me i on odbiti.
Ali Papiano žalosno raširi
ruke.
- Vjerujte, rado bih to učinio!
- Ali nećete? - viknuh mu
glasno, nasred ceste.
- Polako, gospodine Meis! -
zamoli on ponizno. - Vidite...
Slušajte, pogledajte me... uzmite u
obzir moj nesretni položaj pod-
ređenoga... nevoljnog markizova
tajnika... sluge, sluge, sluge...
- Što to smeta? Sam je
markiz... jeste li čuli?
- Jesam! A sutra? Taj
klerikalac... prema stranci... s
tajnikom koji se upliće u viteška
pitanja... O, Bože sveti, ne znate vi
kakvi su to jadi! A onda ona luda,
399

jeste li je vidjeli? Kao tuka je zaljub-
ljena u slikara, u onoga
razbojnika... Sutra će se pomiriti, i
u kakvom ću se onda ja položaju
naći, molim vas? Krasno bih se pro-
veo! Imajte razumijevanja,
gospodine Meis, budite obzirni
prema meni. Upravo je tako.
- Ostavit ćete me, dakle,
sama u ovoj neprilici? - planuh još
jedanput, razdražen. - Ja ovdje u
Rimu ne poznajem nikoga!
-Ali ima spasa! Ima spasa! -
požuri se Papiano sa savjetima. -
Želio sam vam to odmah reći...
Jednako kao ja, i moj bi se tast,
vjerujte, našao u neprilici; nismo
prikladni... Vi imate pravo, vi
dršćete, vidim, krv nije voda. Pa
obratite se odmah dvojici časnika
kraljevske vojske; oni ne mogu
odbiti da u pitanju časti zastupaju
plemenita čovjeka kakav ste vi.
Predstavite se, izložite im slučaj...
Nije prvi put da iskazuju takvu
uslugu jednome strancu.
Bili smo stigli do kućnih
vrata; rekoh Papianu: „Dobro!" - i
ostavih ga sama s tastom te se
400

uputih sam, turoban, bez
određenog cilja.
Još mi jedanput pade na um
očajna misao o mojoj
posvemašnjoj nemoći. Mogu li se
boriti u dvoboju u ovakvom
položaju? Zar još ne shvaćam da
više ništa ne mogu? Dva časnika?
Da. Pa oni će najprije, s pravom,
željeti znati tko sam. Ah, mogu mi i
u lice pljunuti, ćuškati me, tući me;
moram moliti da dobro udaraju,
jest, koliko ih volja, ali bez vike, bez
velike galame... Kad bih im slučajno
i otkrio svoje pravo stanje,
ponajprije mi ne bi vjerovali, tko
zna što bi posumnjali. Osim toga,
bilo bi to besmisleno, kao i za
Adrianu; a kad bi mi i povjerovali,
savjetovali bi mi da najprije oživim,
jer mrtav čovjek nema propisan
položaj prema viteškomu
kodeksu...
Dakle, moram mirno otrpjeti
uvredu, kao prije toga krađu. Uvri-
jeđen, gotovo išćuškan, izazvan,
moram otići kao kukavica, izgubiti
se u mraku nesnosne sudbine koja
401

me očekuje, prezren, mrzak
samome sebi?
- Ne, ne! Kako uopće još
živjeti? Kako podnositi svoj život?
Ne, ne, dostaje! Dosta!... Zaustavih
se. Zavrti mi se pred očima; osjetih
kako me noge izdaju, kad u meni
iznenada iskrsnu neki nejasan
osjećaj od kojega me prođu srsi od
glave do pete.
„Ali, bar da najprije,
najprije...", - rekoh u sebi
bulazneći, „bar da najprije
pokušam... zašto ne? Ako mi
uspije... Bar da pokušam, da ne
ostanem sam pred sobom ovakva
kukavica... Zašto ne bih pokušao?"
Bio sam dva koraka od
kavane Aragno. Hrabro naprijed, u
pogibelj! Uznemiren do sljepila,
uđoh.
U prvoj je prostoriji oko
jednoga stola sjedilo pet-šest
topničkih časnika, pa kako se jedan
od njih, opazivši kako sam smeteno
i neodlučno stao pokraj njih,
okrenuo da me pogleda, pozdravih
ga i rekoh mu glasom slomljenim
od jada:
402

- Molim vas... oprostite!
Smijem li vam se obratiti?
Bio je to golobradi mladić,
koji je vjerojatno te godine izašao
iz akademije, poručnik. Odmah
ustade i vrlo mi uljudno pristupi.
- Izvolite, gospodine...
- Da se predstavim: Adriano
Meis. Stranac sam i ne poznajem
nikoga... Imao sam... da, jednu
svađu... Bila bi mi potrebna dva
sekundanta... Ne znam kome da se
obratim... Kad biste vi i neki vaš
drug htjeli...
Zatečen, iznenađen, on me
neko vrijeme promatrao, zatim se
okrenu k drugima i pozove:
- Grigliotti!
Grigliotti, stari poručnik
zasukanih brčina, s monoklom
silom utisnutim u jedno oko,
zalizan, napomađen, ustade,
razgovarajući i dalje s drugovima
(„r" je izgovarao na francuski
način) i približi nam se, lagano se i
odmjereno naklonivši. Videći ga
gdje ustaje, tek što ne rekoh
malomu poručniku: „Ne njega,
zaboga, ne njega!" No, pouzdano,
403

nitko drugi iz društva, kako sam
kasnije vidio, nije mogao biti
prikladniji za taj posao. Imao je u
malom prstu sve paragrafe
viteškoga kodeksa.
Ne mogu više ponoviti riječ
po riječ sve što mi je izvolio reći
glede mojega slučaja, sve što je
tražio od mene... Morao sam
brzojaviti ne znam kamo, ne znam
kome obrazložiti, odrediti, poći k
pukovniku..., qa vas sans dire...,
kao što je učinio on dok još nije bio
u vojsci, a u Paviji mu se bio
dogodio isti slučaj. Jer, u viteškim
stvarima... i udri s paragrafima, i
presedanima, i spornim
mišljenjima, i sudovima časti i što ti
ja sve znam.
Čim sam ga ugledao, obuze
me nestrpljenje; a zamislite tek kad
sam ga čuo kako lupeta! Napokon
više nisam mogao izdržati; sva mi
krv jurnu u glavu i planuh:
- Pa jest! Pa to ja znam!
Dobro je... točno kažete, ali kako
mislite da sad brzojavljujem? Sam
sam! Želim se tući, eto! Odmah se
želim tući, već sutra ako je
404

moguće... bez mnogo razgovora!
Što biste vi od mene? Obratio sam
se vama u nadi da neće biti
potrebne tolike formalnosti, tolike
trice i gluposti, oprostite!
Nakon te provale, razgovor
se gotovo pretvori u rječkanje, a
završi iznenada, kada svi časnici,
prasnuše u neobuzdan smijeh. Ja
pobjegoh, sav izvan sebe, a lice mi
je bridjelo kao da su me išibali.
Uhvatih se rukama za glavu, kao da
želim zaustaviti razum koji mi
izmiče; žurno se udaljih, progonjen
onim smijehom, da se nekamo
zavučem, da se sakrijem... Kamo?
Kući? Zgrozih se. I odoh, odoh
glavom bez obzira. Poslije malo-
pomalo usporih korak i nakraju se
srdit zaustavih, kao da više ne
mogu dalje vući dušu izbičevanu
onim ruglom, uzburkanu i punu
nekoga olovnog, tjeskobnog
čemera. Neko vrijeme ostadoh
tako zapanjen; nato krenuh dalje,
ne misleći više ni na što, odjednom
se čudno oslobodivši svake
potištenosti, kao da sam
pobenavio. Ne znam dokle sam
405

lutao, zaustavljajući se tu i tamo da
pogledam izloge trgovina koje su
se jedna za drugom zatvarale, te mi
se učini da se to za mene zauvijek
zatvaraju; da su ulice malo-pomalo
opustjele kako bih ja ostao sam, u
noći, kako bih se potucao među
tihim kućama zauvijek zatvorenih
prozora, zauvijek zabrtvljenih
vrata. Život se te noći zatvarao,
gasio, nijemio je; a ja sam ga već
vidio kao izdaleka, kao da za me
više nema smisla ni svrhe. I gle, na
kraju se, nehotice, kao da me vodio
onaj nejasan osjećaj koji me je,
sazrijevajući malo-pomalo u meni,
bilo svega prožeo, nađoh na
Margheritinu mostu, naslonjen na
prsobran. Razrogačenih očiju
gledao sam crnu rijeku u noći.
- Tu?
Prođoše me srsi straha koji
odjednom probudi sve moje
životne sokove, oboružane
osjećajem grozne mržnje protiv
onih koji su me izdaleka tjerali da
skončam, kao što su to već htjeli
tamo u mlinu na Kokošinjaku. One,
Romilda i njezina majka, bile su me
406

bacile u ove neprilike, ali nikad ne
bih ni pomislio da hinim samo-
ubojstvo kako bih ih se riješio. A
sad, pošto dvije godine lutam kao
sjena, lutam po onoj obmani od
života nakon smrti, eto me
prisiljena, natjerana, dovučena za
kosu, da provedem nad sobom
njihovu osudu. Bile su me doista
ubile! A one su me se, samo one,
riješile...
Krv se u meni uzburka. A zar
se ja ne mogu njima osvetiti um-
jesto da se ubijem? Koga želim
ubiti? Mrtva čovjeka... nikoga...
Prenuh se kao da me
iznenada zabljesnula neka čudna
svjetlost. Osvetit ću se! Da se
vratim u Miragno? Da izađem iz te
laži koja me guši, koja je već
postala neizdrživa; da oživim,
njima za kaznu, pod svojim pravim
imenom, u svom pravom položaju,
sa svojim vlastitim, istinitskim
nesrećama? A sadašnje? Mogu li ih
stresti sa sebe kao mrzak zavežljaj
koji se može baciti od sebe? Ne!
Ne! Ne! Osjećam da ne mogu. Tako
407

sam mahnitao na mostu, ne znajući
još kakav me udes čeka.
U međuvremenu sam u
džepu kaputa pipao, nemirnim
prstima stiskao nešto za što nisam
mogao razabrati što je. Nakraju, u
navali srdžbe, izvukoh to. Bila je to
moja putna kapa, ona koju sam,
izlazeći iz kuće u posjet markizu
Gigliu, bio nesvjesno stavio u džep.
Digoh ruku, da je bacim u rijeku, ali
mi u tom trenutku nešto sjevnu
pred očima; jasno mi se u sjećanje
vrati ono o čemu sam razmišljao za
vrijeme puta iz Alenge u Torino.
- Ovdje - rekoh u sebi, gotovo
nesvjesno - na ovom prsobranu...
šešir... štap... Da! Kao što su one, u
koritu mlina, Mattiju
Pascala, tako ću sad ja, ovdje,
Adriana Meisa... Svaki u svoje
vrijeme! Oživjet ću, osvetit ću se!
Duh mi se razvedri od
provale radosti, gotovo nastupa
ludila. Pa, da! Pa da! Ne smijem
ubiti sebe, mrtva čovjeka; moram
ubiti onu ludu, apsurdnu fikciju
koja me mučila, raspinjala dvije
godine, onoga Adriana Meisa,
408

osuđena da bude kukavica,
lažljivac, podlac; moram ubiti
Adriana Meisa koji je, jer je nosio
lažno ime, morao imati mozak od
kudjelje, srce od kartona, a od
gume žile u kojima je, umjesto krvi,
morala teći obojena voda. Dakle?
Dolje, jadna, mrska lutko!
Utopi se tu, kao Mattia Pascal!
Svaki u svoje vrijeme! Ta će se
sjena života, nastala iz mračne laži,
ovako dostojno zaključiti drugom
mračnom laži! I popravit ću se!
Kakvu drugu zadovoljštinu mogu
dati Adriani za zlo koje sam joj
nanio? A uvredu onoga lupeža
moram zadržati za se. Uhvatio me
na prijevaru, podlac! Oh, ne bojim
ga se. Uvreda nije nanesena meni,
već Adrianu Meisu. A sada se eto
Adriano Meis ubija.
Za me nema drugog izlaza!
Obuze me drhtavica, kao da
zbilja moram nekoga ubiti. Ali
mozak mi se odjednom rasvijetli,
srcu mi odlanu, duh mi se razbistri,
osjetih gotovo radost.
Ogledah se. Posumnjah da bi
se ondje, na šetalištu uz Tibar,
409

mogao naći netko, kakav stražar
koji se, gledajući me već neko
vrijeme na mostu, zaustavio da me
promatra. Htjedoh se osvjedočiti;
pođoh, pogledah najprije na Piazza
della Liberta, zatim uz Lungotevere
dei Mellini. Nikoga! Nato se vratih
natrag; ali prije negoli ću se opet
pojaviti na mostu, zaustavih se
među drvećem, pod jednom
svjetiljkom, istrgoh jedan list iz
bilježnice i napisah olovkom:
Adriano Meis. Što još? Adresu i
datum. To je dosta. Adriano Meis je
sav u tom šeširu, u tom štapu. Kod
kuće ću ostaviti sve, odijela,
knjige... Novac sam nakon krađe
uvijek držao pri sebi.
Vratih se na most, miran,
pognut. Noge su mi drhtale, a srce
u grudima burno udaralo... Izabrah
najslabije osvijetljeno mjesto, pa
odmah skinuh šešir, provukoh pod
vrpcu presavijenii list, položih ga na
prsobran, a štap do njega; na glavu
nataknuh bogomdanu putnu kapu
koja me spasila, pa odoh, držeći se
sjene, kao lupež, ne osvrnuvši se.

410


XVII. REINKARNACIJA


Stigoh na kolodvor na
vrijeme za pizanski vlak u dvanaest
i deset.
Kad sam nabavio kartu,
zavukoh se u kut vagona drugoga
razreda, a obod kape spustih do
nosa, ne toliko da bih se sakrio
koliko da ne bih ništa vidio. Ali u
mislima sam sve vidio; onaj šešir i
štap što sam ih ostavio na ogradi
mosta pritiskali su me poput more.
Možda ih je upravo ovoga trena
netko, prolazeći onuda,
primijetio...ili je možda već koji
noćni stražar otrčao u kvesturu da
dojavi vijest... A ja sam još u Rimu!
Što čeka taj vlak? Već mi je
ponestalo daha.
Konačno se vlak trgnu.
Srećom, u odjeljku sam bio sam.
Skočih na noge, digoh ruke, ote mi
se beskrajno dug uzdah olakšanja,
kao da mi se s grudi svalio golem
kamen.
411

Ah! Evo opet postajem živ,
postajem ja, ja, Mattia Pascal. Sad
ću svima viknuti: „Ja, ja, Mattia
Pascal! To sam ja! Nisam umro!
Evo me!" Neću više morati lagati,
neću se morati bojati da će me
raskrinkati! Ali to zapravo neće biti
tako sve dok ne stignem u
Miragno. Tu ću se najprije morati
prijaviti, proglasiti se živim,
nakalemiti se opet na svoje
zakopano korijenje... Lud li sam
bio! Kako sam se mogao
obmanjivati da je moguće živjeti
bez korijena, kao odsječen panj? A
svejedno sam se, svejedno sam se
sjećao onoga prvoga puta, puta iz
Alenge u Torino; tada sam sebe
smatrao jednako tako sretnim. Lud
li sam bio! Oslobođenje, govorio
sam... Ono mi je izgledalo kao
oslobođenje! Pa i bilo je, samo
zaodjeveno u olovnu kabanicu laži.
Sjena s olovnom kabanicom na
leđima! Istina, sad ću na leđima
opet imati ženu i punicu... Ali zar ih
nisam imao na leđima i dok sam bio
mrtav? Sad sam živ, a osim toga,
412

postao sam prekaljeni borac. Da ih
sada vidim!
Kad to pomislih, učini mi se
upravo nevjerojatnom lakoća ko-
jom sam se prije dvije godine bio
stavio izvan svakoga zakona,
prepustio na milost i nemilost
sreći. Pa ugledah sebe iz onih prvih
dana, blažena u svojoj
nesvjesnosti, ili bolje ludilu, u
Torinu, a kasnije redom u drugim
gradovima, na putovanju, nijema,
sama, zatvorena u se, u osjećaj
onoga što mi se tada činilo srećom;
evo me u Njemačkoj, plovim po
Rajni na parobrodu; je li to bio san?
Ne, bio sam doista ondje! Ah, da
sam samo mogao zauvijek onako!
Putovati životom kao stranac... Ali
poslije, u Milanu...onaj jadni psić
kojega sam htio kupiti od starog
prodavača šibica... Već sam bio
počeo primjećivati... A poslije... ah,
poslije!
U mislima se vratih u Rim;
uđoh kao sjena u napuštenu kuću.
Spavaju li? Adriana možda ne
spava... još me čeka, čeka da se
vratim kući; sigurno su joj rekli da
413

sam otišao potražiti dva
sekundanta kako bih se potukao s
Bernaldezom; ne čuje još da sam se
vratio, pa se boji i plače...
Zarih lice među dlanove dok
mi se srce stezalo od tjeskobe.
- Pa kad nisam mogao za te
živjeti, Adriana - prostenjah - bolje
je da sada misliš da sam mrtav! Da
su mrtve one usne koje ubraše
poljubac s tvojih usta, sirota
Adriana... Zaboravi! Zaboravi!
Ah, što će se dogoditi u toj
kući idućeg jutra, kad se pojavi
netko s kvesture i donese vijest?
Kojem li će uzroku, kad mine prvo
čuđenje, pripisati moje
samoubojstvo? Dvoboju koji me
čekao? Nikako! Bilo bi u najmanju
ruku vrlo čudno da se čovjek koji se
nikada nije pokazao kukavicom
ubije zato što se boji dvoboja...
Dakle, zašto? Zato što nisam
mogao naći sekundante?
Bijedne li izlike! Ilije možda...
tko zna! Možda je u onom mom
čudnom životu ležala neka tajna...
O, da, nema sumnje da će to
pomisliti! Ubijem se tako, bez
414

ikakva očigledna povoda, a da prije
nisam pokazao nikakve namjere.
Istina, onih posljednjih nekoliko
dana više sam se puta čudno
ponio; ona zbrka u vezi s krađom u
koju sam posumnjao, pa je kasnije
zanijekao... Ili možda onaj novac
nije bio moj? Da ga nisam morao
kome vratiti? Da nisam
neovlašteno prisvojio jedan dio tog
novca, pa se pokušao prikazati
žrtvom krađe, a kasnije se pokajao,
te konačno ubio! Tko zna! Sigurno
je da sam bio vrlo tajanstven čovjek
- nigdje prijatelja, niotkud pisma i
nikad...
Koliko bih bolje bio učinio da
sam na onom listiću, osim imena,
datuma i adrese, napisao još nešto,
bilo kakav razlog samoubojstvu. Ali
u tom trenutku... Osim toga, kakav
razlog?
„Tko zna kako će se i koliko",
pomislih u mukama, „novine sada
raspisati o tajanstvenom Adrianu
Meisu... Iskrsnut će bez sumnje
onaj moj slavni rođak, onaj
Francesco Meis iz Torina, pomoćni
poreznik, da kvesturi priopći što
415

zna; na tragu tih priopćenja
poduzet će se istraga i tko zna što
će se iz toga izleći. Da, ali novac?
Nasljedstvo? Adriana je vidjela sve
one moje novčanice... Zamislite
Papiana! Jurišat će na ormarić! Ali
naći će ga prazna... Dakle,
izgubljen? Na dnu rijeke? Grehota!
Grehota! Uh, što ga nije svega
navrijeme ukrao! Kvestura će
zaplijeniti moja odijela, moje
knjige... Kome će pripasti? Oh, da
je bar jadnoj Adriani ostala ijedna
uspomena! Kakvim li će ona očima
odsada gledati onu moju pustu
sobu?
Tako se u meni komešahu
pitanja, nagađanja, misli, osjećaji
dok je vlak tutnjao kroz noć. Ne
dadoše mi mira.
Držao sam razboritim
nekoliko se dana zadržati u Pisi,
kako ne bih uspostavio vezu
između pojavljivanja Mattije
Pascala u Miragnu i iščeznuća
Adriana Meisa u Rimu, vezu koja bi
mogla lako upasti u oči, osobito
ako rimske novine budu odviše
pisale o tom samoubojstvu. U Pisi
416

ću dočekati večernje i jutarnje
rimske novine; a onda, ne bude li
odveć galame, prije nego što se
vratim u Miragno, poći ću u
Onegliu, k bratu Robertu, da na
njemu iskušam dojam što će ga
proizvesti moje uskrsnuće. Nikako
mu ne smijem natuknuti ništa o
svojem boravku u Rimu, o svojim
zgodama i nezgodama, o svemu
što mi se dogodilo. O one dvije
godine i nekoliko mjeseci
odsutnosti pričat ću fantastične
priče s dugih putovanja... Ah, sada
kad opet oživim, moći ću se i ja
naslađivati pričanjem laži, toliko
mnogo, laži, pa i velikih poput laži
viteza Tita Lenzija, dapače, još
većih.
Bilo mi je ostalo još nešto
više od pedeset i dvije tisuće lira.
Uvjereni da sam prije dvije
godine umro, vjerovnici su se ne-
sumnjivo zadovoljili Kokošinjakom
i mlinom. Od prodaje jednoga i
drugoga vjerojatno su se kako-tako
poravnali; neće me više proganjati.
U svakom slučaju, već ću se
pobrinuti da me ne gnjave. S
417

pedeset i dvije tisuće lira moći ću,
u Miragnu, ako ne raskošno, a ono
bar pristojno živjeti.
Sišavši s vlaka u Pisi, najprije
odoh kupiti šešir, po obliku i veličini
sličan onima koje je Mattia Pascal
običavao nositi za života; odmah
zatim dadoh odrezati kosu one
budale Adriana Meisa.
- Kratko, posve kratko, hej! -
rekoh brijaču.
Već mi je malo bila porasla
brada, pa sam sada, s kratkom
kosom, počeo iznova poprimati
svoje prijašnje obličje, ali uvelike
popravljeno, finije ... da,
oplemenjeno. Oko mi više nije bilo
škiljavo, to nije više bilo ono
karakteristično oko Mattije
Pascala.
Bila je to ostavština Adriana
Meisa na mojemu licu. Sada sam
vrlo nalikovao na Roberta, više
nego što bih ikada mogao zamisliti.
Ali eto jada kad se riješih sve
one kosurine i stavih na glavu šešir
što sam ga čas prije kupio: on mi
pade na glavu sve do zatiljka! Tomu
sam morao doskočiti uz brijačevu
418

pomoć, tako da sam ispod
podstave stavio papirnu traku.
Kako u hotel ne bih ušao
onako praznih ruku, kupih putnu
torbu. U nju ću zasada staviti
odijelo koje je na meni i kaput.
Morao sam se opet svime opskrbiti
jer se nisam mogao nadati da mi je
žena u Miragnu, nakon toliko
vremena, sačuvala kakvo odijelo i
rublje. U nekoj trgovini kupih
odijelo i ostavih ga na sebi; s
novom putnom torbom smjestih se
u hotel Neptun.
Otkako sam Adriano Meis,
već sam bio u Pisi, a tada sam bio
odsjeo u hotelu London. Bio sam
već razgledao sva čuda umjetnosti
u gradu; sada su mi žestoka
uzbuđenja iscrpila snagu, nisam
jeo od prethodnog jutra, pa od
gladi i pospanosti nisam više
mogao stajati na nogama. Pojedoh
nešto i odspavah gotovo do večeri.
No čim se probudih, obuze
me neki mračan nemir koji je sve
više rastao. Tko zna kako je ovaj
dan, koji zapravo i nisam zamijetio
jer sam bio zaokupljen prvim
419

poslovima, a zatim skršen dubokim
snom, kako je ovaj dan prošao u
Palearijevoj kući! Gužva,
pomutnja, bolesna radoznalost
stranoga svijeta, hitne istrage,
sumnje, insinuacije, uzaludne
potrage; a moja odijela i knjige pro-
matraju s užasom kakav izazivaju
predmeti koji pripadaju nekome
tko je umro tragičnom smrću.
A ja sam spavao! A sada ću, u
ovom tjeskobnom nestrpljenju,
morati čekati do sutra ujutro kako
bih nešto saznao iz rimskih novina.
Međutim, kako nisam mogao
pohitati u Miragno, ili bar u
Onegliu, morao sam ostati ovdje u
tom krasnom položaju, kao u ne-
kom vremenskom procijepu od
dva-tri dana ili možda i više; mrtav
ondje u Miragnu kao Mattia Pascal;
mrtav ovdje u Rimu kao Adriano
Meis.
Ne znajući što da radim i
nadajući se da ću se malo rastresti
od tolikih užasa, povedoh ta dva
mrtvaca na šetnju po Pisi.
O, bila je to ugodna šetnja!
Adriano Meis, koji je ovdje već bio,
420

kao da je želio poslužiti kao vodič i
čičerone Mattiji Pascalu; no on,
potišten tolikim mislima koje mu se
vrzmahu po glavi, turobno se
otimao, mahao rukom, kao da želi
od sebe otjerati mrsku, kosmatu
sjenu u dugom kaputu, sa šeširom
široka oboda i s naočalama.
Odlazi, odlazi! Vrati se u
rijeku, utopljenice!
Ali se sjetih da je i Adrianu
Meisu, kad se prije dvije godine
šetao pizanskim ulicama, na jednak
način smetala i dosađivala isto tako
mrska sjena Mattije Pascala i da ju
je istom kretnjom htio otjerati od
sebe i gurnuti u mlinsko korito na
Kokošinjaku. Najbolje je ne stupati
u prijateljske odnose ni s jednim od
njih dvojice. O, bijeli zvoniče, ti si se
mogao nagnuti na jednu stranu, a
ja među ovom dvojicom ni tamo, ni
amo.
Bog je htio da nakraju
prebrodim još jednu takvu
beskrajnu i tjeskobnu noć te
dobijem u ruke rimske novine.
Neću reći da sam se čitajući
umirio - nisam mogao. Užas kojim
421

sam bio obuzet ipak se uskoro
ublažio kad sam vidio da su novine
vijestima o mom samoubojstvu
dale razmjere običnih dnevnih
događaja. Svi su manje-više
govorili isto: o šeširu, o štapu
pronađenom na Margheritinu
mostu s onim lakonskim listićem;
da sam bio iz Torina, malo
čudnovat čovjek, te da nisu poznati
razlozi koji me nagnaše na taj
žalosni korak. Jedne su novine ipak
izricale slutnju da je posrijedi neki
„intiman razlog", oslanjajući se na
„prepirku s nekim mladim
španjolskim slikarom u kući dobro
poznate ličnosti iz klerikalnoga
svijeta".
Neke su druge navele:
„vjerojatne novčane neprilike".
Jednom riječju, neodređene i
kratke vijesti. Samo je jedan
jutarnji list, koji je obično opširno
pisao o dnevnim događajima,
spomenuo „iznenađenje i bol
obitelji viteza Anselma Palearija,
umirovljenog šefa odsjeka u
Ministarstvu prosvjete kod kojega
je Meis stanovao i bio vrlo
422

poštovan zbog svoje skromnosti i
pristojnosti". - Hvala! - I taj je list,
pišući o izazovu španjolskoga
slikara M. B., izricao slutnju da se
razlog samoubojstvu ima tražiti u
tajnoj ljubavnoj strasti.
Ubio sam se, jednom riječju,
zbog Pepite Pantogade. Ali tako je
zapravo i bolje; Adrianino ime nije
izašlo u javnost, niti je bilo
spomena o mojim novčanicama.
Kvestura je, dakle, istragu vodila
diskretno. Ali po kojem tragu?
Mogu otputovati u Onegliu.
Roberta zatekoh u
ljetnikovcu, na berbi. Lako je
naslutiti što sam osjetio kad sam
opet ugledao svoj lijepi kraj u koji,
mišljah, neću nikada više stupiti
nogom. Radost mije mutila samo
čežnja da stignem, strah da me
putem prije rodbine ne prepozna
netko tuđi, sve jače i jače
uzbuđenje koje je u meni izazivala
misao na ono što će oni osjetiti kad
me odjednom ugledaju živa pred
sobom. Na samu tu pomisao
maglilo mi se pred očima, tamnilo
mi je nebo i more, krv mi se pjenila
423

u žilama, srce mi je bučno udaralo.
A činilo mi se da nikada neću stići!
Kad konačno dođe sluga i
otvori vrata na ogradi dražesnoga
ljetnikovca što ga je žena bila
donijela Bertu u miraz, učini mi se,
dok sam prelazio preko ceste, da se
odista vraćam s drugog svijeta.
- Izvolite! - reče mi sluga,
propuštajući me na ulazu u ljetni-
kovac. - Koga da najavim?
U grlu ne nađoh glasa za
odgovor. Skrivajući smiješkom
napor, promucah:
- Reci... recite.. .recite mu
da... jest, da je... neki njegov prija-
telj... prisan, koji... koji dolazi iz
daleka... Tako...
Taj me sluga u najmanju ruku
morao držati mutavcem. Odloži
moju putnu torbu pokraj vješalice i
ponudi mi da uđem u salon.
Drhtao sam u očekivanju,
smijao se, dahtao, ogledavao se
unaokolo po tom svijetlom, lijepo
uređenom salonu, s novim pokuć-
stvom od zelenkasta laka.
Odjednom na pragu vrata na koja
sam bio ušao ugledah lijepa
424

dječačića od koje četiri godine s
kanticom u jednoj ruci, a
grabljicama u drugoj. Gledao me
širom otvorenim očima.
Osjetih neku neizrecivu
nježnost. Mora da je to moj nećak,
Bertov stariji sin; prignuh se,
mahnuh mu rukom da priđe bliže,
ali on se preplaši i pobježe.
Uto čuh kako se otvaraju
druga vrata salona. Uspravih se, oči
mi se zamute od ganuća, u grlu mi
zaklokoće grčevit smijeh.
Preda mnom je stajao
Roberto, smeten, gotovo
zabezeknut.
- S kim... ? - zapita
- Berto! - viknuh mu i raširih
ruke. - Zar me ne prepoznaješ? Na
zvuk mojega glasa, on posve
problijedi, brzo prođe rukom preko
čela i očiju, posrnu i promuca:
- Kako... kako... kako?
No ja ga spremno prihvatih,
premda se on povlačio unatrag,
kao od straha.
- Ja sam! Mattia! Ne boj se!
Nisam mrtav... Vidiš li me? Pipni
425

me! Ja sam, Roberto. Nikada nisam
bio življi nego sad! No, no, no...
- Mattia, Mattia, Mattia! -
poče govoriti siromah Berto, ne
vjerujući još svojim očima. - Ali
kako? Ti? O, Bože... Kako to? Brate
moj! Dragi Mattia!
I zagrli me snažno, snažno,
snažno. Ja briznuh u plač kao
dijete.
- Kako to? - upita opet Berto,
koji je također plakao. - Kako?
Kako?
- Evo me ovdje.. .Vidiš li?
Vratio sam se... Ne s drugoga svije-
ta, ne... uvijek sam bio na ovom
gadnom svijetu... No... Sad ću ti
reći...
Držeći me čvrsto za ruke, lica
oblivena suzama, Roberto me još
uvijek zaprepašteno gledao:
- Ta kako...kad je ondje...?
- Nisam to bio ja... Reći ću ti.
Zamijenili su me... Bio sam daleko
od Miragna, pa sam iz novina, kao
možda i ti, doznao za svoje
samoubojstvo na Kokošinjaku.
- Dakle, to nisi bio ti? - kliknu
Berto. - Pa što si radio?
426

- Glumio sam mrtvaca. Šuti.
Sve ću ti ispričati. Sad još ne mogu.
Kažem ti samo to da sam išao amo-
tamo, isprva sebe smatrajući
sretnikom, znaš. No poslije...
Opazio sam u nekoliko zgoda da
sam pogriješio, da biti lažni mrtvac
nije lijepo zanimanje; i evo me
ovdje; oživio sam.
- Mattia, uvijek sam govorio,
ludi Mattia... Ludi! Ludi! Ludi! -
kliknu Berto. - Ah, kako si me
razveselio! Tko se tome mogao
nadati? Mattia živ, ovdje! No znaš,
još nikako ne mogu vjerovati. Daj
da te pogledam... Činiš mi se
drugim čovjekom!
- Vidiš li da sam i oko
operirao?
- Ah, da, jest... zato mi se
činilo... ne znam... gledao sam te,
gledao... Vrlo dobro! Da pođemo k
mojoj ženi... O! Ali čekaj... ti...
Iznenada se zaustavi i
smeteno me pogleda.
- Ti se želiš vratiti u Miragno?
- Naravno, još večeras.
- Dakle, ništa ne znaš? Pokri
lice rukama i zajeca;
427

- Nesretnice! Što si učinio...?
Što si učinio? Pa zar ne znaš da ti je
žena...
- Umrla?! - kliknuh ja
ustuknuvši.
- Ne! Gore! Po... pošla je za
drugoga! Skamenih se od čuda.
- Za drugoga?
- Da, za Pomina! Primio sam
obavijest. Bit će više od godine
dana.
- Pomina? Pomino je muž... -
promucah, no odmah mi navre u
grlo gorak smijeh, kao prekipjela
žuč, i ja se nasmijah, grohotom
nasmijah.
Roberto me zaprepašteno
gledao bojeći se možda da sam
šenuo pameću.
- Smiješ se?
- Pa da! Da! Da! - viknuh mu,
tresući ga za ruke. - To bolje! To je
vrhunac moje sreće.
- Što kažeš? - planu Berto,
gotovo srdito. - Sreće? Pa ti sad
ideš onamo...
- Jurim odmah, zamisli!
- A zar ne znaš da je moraš
uzeti natrag?
428

- Ja? Što?
- Naravno! - potvrdi Berto,
dok sam, međutim, sada ja zabe-
zeknuto gledao u njega. - Druga se
ženidba poništava, a ti je moraš
uzeti natrag.
U meni se sve prenu.
- Kako to!? Kakav je to
zakon? - viknuh. - Žena mi se pre-
udala, a ja... Gluposti! Šuti, molim
te! Nije moguće!
A ja ti kažem da je baš tako! -
tvrdio je Berto. - Čekaj, tu je moj
svak. To će ti on bolje objasniti jer
je doktor prava. Dođi... ili bolje
nemoj; počekaj malo ovdje; žena
mi je u drugom stanju; ne bih htio
da joj, premda te slabo poznaje,
naškodi prejaki dojam. .. Idem je
izvijestiti... Počekat ćeš, je li?
I zadrži mi ruku u svojoj još i
dok je bio na pragu, kao da se još
boji da bih, ako me na časak ostavi,
mogao opet iščeznuti.
Ostavši sam, počeh kao lav
obilaziti po onom salonu.
„Preudala se! Za Pomina! Pa
jasno... Čak istu ženu. On ju je, pa
da, i prije volio. Mora da mu se to
429

učinilo kao san! Pa i njoj... Mogu
zamisliti! Bogata, Pominova žena...
I dok se ona ovdje preudala, ja sam
tamo u Rimu... I sad je ja moram
uzeti natrag! Je li to moguće?"
Malo poslije Roberto me, sav
ushićen, dođe pozdraviti. No mene
je već ta neočekivana vijest bila
toliko obeznanila, da nisam mogao
uzvratiti radost kojom me
dočekaše svast, njezina majka i
brat. Berto to opazi, pa odmah
upita svaka ono do čega je meni
bilo najviše stalo.
- Pa kakav je to zakon? -
planuh ja opet. - Oprostite! To je
turski zakon!
Mladi se odvjetnik nasmiješi
i poravna naočale na nosu, s izra-
zom neke nadmoći.
- A ipak je tako - odgovori mi.
- Roberto ima pravo. Ne sjećam se
točno koji je paragraf, ali taj je
slučaj predviđen u zakoniku; druga
ženidba postaje ništetna čim se
pojavi prvi bračni drug.
- I ja moram uzeti natrag -
kliknuh bijesno - ženu koja je pred
430

cijelim svijetom punu godinu dana
bila žena drugog čovjeka, koji pak...
- Ali, oprostite, vašom
krivnjom, dragi gospodine Pascal! -
prekinu me odvjetničić,
svejednako se smješkajući.
- Mojom krivnjom? Kako to?
- zapitah ja. - Taje čestita žena, prije
svega, pogriješila i prepoznala me
u lešu nekog nesretnika koji se
utopio, zatim se požurila preudati,
a krivnja je moja? I moram je uzeti
natrag?
- Jasno - odvrati on - kad već
vi, gospodine Pascal, niste htjeli
stići navrijeme, to jest u roku što ga
zakon propisuje za sklapanje
drugoga braka, te popraviti grijeh
svoje žene, grijeh koji je također,
ne poričem, mogao biti počinjen u
zloj namjeri! Vi ste to lažno
prepoznavanje prihvatili i njime se
okoristili... Pazite; ja vam to
odobravam; što se mene tiče, vrlo
ste dobro učinili. Žao mi je, čak, što
se vraćate da se zapletete u
zamršeno klupko ovih naših glupih
društvenih zakona. Ja se, da sam na
431

vašemu mjestu, ne bih više pojavio
među živima.
Mirnoća i drsko mudrijašenje
toga mladića kojemu se na diplomi
nije ni tinta osušila razdražili su me.
- Zato što ne znate kako je to
- odgovorih mu i slegnuh rame-
nima.
- Što? - odvrati on. - Može li
biti veće sreće, većeg blaženstva?
- Jest, okusite ga! Okusite! -
kliknuh ja, okrenuh se k Bertu i
ostavih odvjetnika s njegovom
preuzetnošću.
Ali i tu naiđoh na trnje.
- Da, zbilja - upita me brat -
kako si se cijelo ovo vrijeme...? I
protrlja palac o kažiprst, pokazujući
tako da misli na novac.
- Kako? - odgovorih mu ja. -
Duga je to priča! Nisam sad u mo-
gućnosti da ti je pričam. Ali sam,
znaš, imao novca i još ih imam;
nemoj misliti da se sad vraćam u
Miragno zato što mi ga je
ponestalo!
- Ah, zar se baš silom želiš
vratiti? - nastavi Berto. - I nakon
svih ovih vijesti?
432

- Pa razumije se da se
vraćam! - kliknuh ja. - Misliš li da
nakon svega što sam iskusio i
pretrpio imam još volje i dalje
glumiti mrtvaca? Ne, dragi moj;
želim sve propisno, želim osjetiti
da sam živ, posve živ, pa i po cijenu
da uzmem k sebi ženu. Je li, a je li
još živa majka... udova Pescatore?
- E, ne znam - odvrati mi
Berto. - Razumjet ćeš da nakon
drugoga braka... Ali mislim da je
živa...
- Već mi je bolje! - kliknuh. -
Ali ne mari! Osvetit ću se! Nisam
više onaj negdašnji, znaš li? Jedino
mi je žao što će to biti sreća za
onoga blesavoga Pomina!
Svi se nasmijaše. Sluga,
međutim, dođe i javi da je stol
prostrt. Moradoh ostati na ručku;
ali toliko sam drhtao od
nestrpljenja da nisam ni primijetio
da jedem; na kraju osjetih da sam
upravo žderao. Zvijer se u meni bila
okrijepila da se spremi za skori na-
srtaj.
Berto mi predloži da
ostanem kod njega u ljetnikovcu
433

bar tu večer; sutra ćemo ujutro
poći zajedno u Miragno. Želio se
nauživati prizora kad se iznebuha
vratim u život, kad se poput jastre-
ba obrušim na Pominovo gnijezdo.
No ja više ne mogoh izdržati i ne
htjedoh o tome ni čuti; zamolih ga
da me pusti da odem sam, i to još
iste večeri, bez oklijevanja.
Otputovah vlakom u osam
sati; za pola sata bio sam u
Miragnu.


XVIII. POKOJNI MATTIA PASCAL


U svojoj nestrpljivosti i srdžbi
(nisam znao koja me od njih više
obuzima, no bile su možda obje
samo jedno; nestrpljiva srdžba,
srdita nestrpljivost), nisam se više
brinuo hode li me tko drugi
prepoznati prije nego što izađem ili
čim izađem u Miragnu.
Jedino na što me je oprez
nagnao bilo je da se zavučem u
vagon prvog razreda. Bila je večer;
uostalom, bio sam miran, zbog
434

pokusa koji sam učinio s Bertom;
kako se u svima bilo ukorijenilo
uvjerenje da sam onako jadno
umro prije pune dvije godine, nitko
više neće ni pomisliti da sam ja
Mattia Pascal.
Pokušah promoliti glavu kroz
prozor, nadajući se da će pogled na
poznata mjesta pobuditi u meni
neki manje žestok osjećaj; no to mi
samo poveća nestrpljenje i srdžbu.
Na mjesečini u daljini ugledah
glavicu Kokošinjaka.
- Ubojice! - protisnuh kroza
zube. - Tu... Ali sada...
Koliko sam toga, zatečen
neočekivanom viješću, bio
zaboravio pitati Roberta! Jesu li
imanje i mlin prodani? Ili se još
uvijek, prema zajedničkom
dogovoru vjerovnika, nalaze pod
privremenom upravom? Je li umro
Malagna? A strina Skolastika?
Nije mi se činilo da su
protekle samo dvije godine i
nekoliko mjeseci; činilo mi se da je
prošla cijela vječnost i - kako se
meni dogodilo mnogo izvanrednih
stvari, mislio sam da se jednako
435

toliko toga moralo dogoditi u
Miragnu. A možda se nije dogodilo
ništa, osim Romildinog vjenčanja s
Pominom, koje je sasvim normalna
stvar i tek će sad, kad se ja pojavim,
postati nešto izvanredno.
Kamo ću poći kad izađem u
Miragnu? Gdje je novi par savio
sebi gnijezdo?
Odveć je skromna bila za
Pomina, bogataša i jedinca, kuća u
kojoj sam ja siromašak stanovao.
Osim toga, Pomino, čovjek nježna
srca, bez sumnje bi se nelagodno
osjećao ondje gdje bi ga sve
podsjećalo na mene. Možda se
zajedno s ocem nastanio u Palači.
Zamislite udovu Pescatore kako se
sada drži kao matrona i onoga
jadnoga viteza Pomina, Gerolama
Prvog, čovjeka osjetljiva,
plemenita, pitoma, u pandžama
one vještice! Kakvog li prizora!
Zacijelo ni otac ni sin nisu imali
odvažnosti da je se riješe. A sad ću
ih eto, bijes me hvata, ja osloboditi.
Jest, moram se uputiti
Pominovoj kući, jer ako ih tamo i ne
436

nađem, moći ću od vratarice
doznati odakle da ih iskopam.
O, seoce moje pospano,
kakvog li će sutra biti komešanja
kad se čuje da sam uskrsnuo!
Te je večeri bila mjesečina,
pa su zato, kao i obično, bile uga-
šene sve svjetiljke po gotovo
pustim ulicama jer je bilo doba kad
je većina ljudi za večerom.
Od krajnje živčane napetosti
nisam više osjećao noge; hodao
sam kao da ne dodirujem tlo. Ne
bih sad mogao reći kakvo mi je bilo
raspoloženje; prisjećam se samo
nekoga silnog homerovskoga
smijeha koji mi je tresao cijelom
utrobom u žestokom uzbuđenju,
ne mogavši provaliti; da je
provalio, bile bi poput zuba iskočile
ploče s pločnika, a kuće bi se
zanjihale.
Začas stigoh do Pominove
kuće; no u onom ormaru u
predvorju na nađoh staru
vrataricu; dršćući, čekao sam
nekoliko minuta, kad na jednoj
vratnici na ulazu primijetih
nekakvu žalobnu vrpcu, iz-
437

blijedjelu i zaprašenu, koja je tu
očigledno stajala već nekoliko
mjeseci. Tko je to mogao umrijeti?
Udova Pescatore? Vitez Pomino?
Bez sumnje jedno od njih dvoje.
Možda vitez... U tom ću slučaju bez
daljnjega svoje golubiće svakako
naći gore, smještene u Palači.
Nisam mogao više čekati; jurnuh uz
stubište. Na drugom kraku stuba
naiđoh na vrataricu.
- Vitez Pomino?
Po čuđenju kojim me je
pogledala ta stara kornjača shvatih
kako mora da je umro baš siromah
vitez.
- Sin! Sin! - ispravih se odmah
i pođoh dalje.
Ne znam što je u sebi
mrmljala stara na stubištu. Na
posljednjem odmorištu moradoh
se zaustaviti; ponestalo mi je daha!
Pogledah na vrata i pomislih:
„Možda još svi troje za stolom
večeraju... ne sluteći ništa. Još
nekoliko časaka i, čim kucnem na
ta vrata, njihov će se život
stubokom promijeniti... Evo, još je
438

u mojoj ruci udes koji im visi nad
glavom."
Popeh se posljednjim
stubama. Držeći u ruci konopac
zvonca, naćulih uši, a srce mi se
pope u grlo. Nigdje ni glasa. I u toj
tišini poslušah polagani cin-cin
zvonca koje sam gotovo nečujno
povukao.
Sva mi krv jurnu u glavu, a u
ušima mi poče zujati kao da je ta
lagana zvonjava koja se bila ugasla
u tišini bijesno i zaglušno odjeknula
u mojoj nutrini.
Uskoro nakon toga razabrah
iza vrata glas udove Pescatore.
Trgnuh se.
- Tko je?
Toga časa nisam mogao
odgovoriti; pritisuh šake na grudi,
kao da želim zadržati srce da mi ne
iskoči. A onda muklim glasom,
gotovo sričući, rekoh:
- Mattia Pascal.
- Tko? - vrisnu glas iznutra.
Mattia Pascal! - odgovorih ja
spustivši još glas, kao da je iz
pećine. Cuh kako stara vještica
bježi, jamačno prestravljena, pa
439

odmah zamislih što se toga časa
ondje događa. Sad će doći
muškarac; Pomino, junak!
Ali najprije je trebalo da opet
pozvonim, kao i prije, posve tiho.
Čim me Pomino, rastvorivši vrata,
ugleda pred sobom uspravna,
ispršena, on preneraženo ustuknu.
Ja pođoh naprijed vičući:
- Mattia Pascal! S drugog
svijeta!
Raskolačenih očiju, s rukama
prema natrag, Pomino se uz tup
udarac sruši stražnjicom na pod:
- Mattia! Ti?
Udova Pescatore, pritrčavši
sa svjetiljkom u ruci, vrisnu u sav
glas, kao porodilja. Ja zatvorih
vrata nogom, priskočih i oduzeh joj
svjetiljku koja joj je već ispadala iz
ruke.
- Šuti! - viknuh joj u njušku. -
Zar me zbilja držite za sablast?
- Živ?! - ona će, poblijedivši i
uhvativši se rukama za kosu.
- Živ! Živ! Živ! - produžih ja s
okrutnim užitkom. - Prepoznali ste
me mrtva, je li? Utopljena?
440

- A odakle dolaziš? - upita me
ona užasnuto.
- Iz mlina, vještice! - urliknuh.
- Daj amo svijeću, pa me dobro
pogledaj. Jesam li to ja?
Prepoznaješ li me ili ti još sličim na
onoga nesretnika koji se utopio na
Kokošinjaku?
- Zar ono nisi bio ti?
- Crkni, ženturačo! Ja sam
ovdje, živ. Ustaj, ti junače! Gdje je
Romilda?
- Zaboga - zastenja Pomino,
žurno ustajući. - Mala... bojim se...
mlijeko...
Uhvatih ga za ruku jer sam se
ovoga puta ja zaprepastio:
- Kakva mala?
- Moja... moja kći - promuca
Pomino.
- Ah, kakva nesreća! - viknu
Pescatorica.
Pod dojmom te nove vijesti
ne mogoh joj odgovoriti.
- Tvoja kći?... - promucah -
Još i kći? Sada ova...
- Mama, k Romildi,
preklinjem vas... - zavapi Pomino.
441

Ali prekasno. S otkopčanim
steznikom i dojenčetom na grudi-
ma, sva neuredna, kao da se na
onu viku žurno digla iz kreveta,
Romilda koraknu naprijed i ugleda
me.
- Mattia! - i pade u zagrljaj
Pomina i majke, koji je odvukoše,
ostavljajući u toj zbrci malenu na
rukama meni, koji sam također
pritrčao.
Ostah u mraku u predsoblju,
a na rukama mi to nježno djetešce
koje je kmečalo glasićem
promuklim od mlijeka. Zbunjen i
uznemiren, još sam uvijek u ušima
čuo krik žene koja jednoć bješe
moja, a sada je majka ove
djevojčice koja nije moja, nije
moja! Onu moju, nekoć, uopće nije
voljela. Ja, dakle, sada ne smijem,
zaboga, imati milosti prema ovoj
djevojčici, niti prema njima.
Preudala se? A ja sada... Ali malena
je i dalje kmečala, kmečala; što mi
je, dakle, činiti kako bih je umirio?
Privinuh je na grudi i počeh je
jednom rukom lagano tapšati po
leđima i u hodu je ljuljuškati. Moja
442

je mržnja iskipjela, moj bijes
popustio. A djevojčica se pomalo
umiri. Iz mraka me plaho zovnu
Pomino:
- Mattia! Mala...
- Šuti! Tu je, kod mene -
odgovorih.
- Što ćeš s njom?
- Što ću!? Pojest ću je! Bacili
ste mi je u ruke... Sad mi je
ostavite! Smirila se. Gdje je
Romilda?
Polako mi se približavao
poput kuje čije se štene nalazi u
gospodarovim rukama:
- Romilda? Zašto? - upita
me.
- Zato što želim s njom
govoriti! - odvratih grubo.
- Onesvijestila se, znaš?
- Onesvijestila? Osvijestit
ćemo je. Pomino molećivo stupi
preda me:
- Preklinjem te... slušaj...
bojim se... kako to, ti... živ!... Gdje
si bio?... O, Bože... Slušaj... Ne bi li
mogao govoriti sa mnom?
443

- Ne! - viknuh. - Moram
govoriti s njom. Ti ovdje više ne
predstavljaš ništa.
- Kako! Ja?
- Tvoj se brak poništava.
- Kako... što kažeš? A
malena?
- Malena... malena... -
promrmljah. - Besramnici! U dvije
godine muž i žena, pa još kći! Tiho,
slatkice, tiho! Idemo mami...
Hajde, odvedi me! Kojim putem?
Tek što sam ušao u spavaću
sobu s djetetom na rukama, udova
Pescatore ustremi se na mene
poput hijene. Bijesno je odgurnuh
rukom:
- Vi, tamo! Ovdje vam je zet:
ako morate vrištati, vrištite na
njega. Ja vas ne poznajem!
Nagnuh se nad Romildu, koja
je očajno plakala, te joj pružih
kćerkicu:
- Evo, drži. Plačeš? Zašto
places? Places jer sam živ? Željela
bi da sam mrtav? Pogledaj me...
Daj, pogledaj me u oči! Živ ili
mrtav?
444

Ona u suzama pokuša
podignuti oči prema meni, pa
glasom isprekidanim od jecaja
promuca:
- Ali... kako...ti? Što si... što si
radio?
- Sto sam radio? - iscerih se.
- Ti to pitaš mene, što sam radio? Ti
si se udala za drugoga... onoga
tamo blesana!... Ti si donijela na
svijet kćerkicu, a imaš hrabrosti
mene pitati što sam radio!
- I što sad? - zajeca Pomino,
pokrivši lice rukama.
- A ti, ti.. .gdje si bio?
Pretvarao si se da si mrtav i...
pobjegao - poče se derati udova
Pescatore, kročivši naprijed s
podignutim rukama.
Uhvatih je za jednu ruku;
uvrnuh joj je i zaurlah:
- Šutite, ponavljam! Šutite vi,
jer ako zinete, proći će me samilost
koju mi ulijevaju ovaj vaš budalasti
zet i ovo djetešce, pa ću se poslužiti
zakonom! Znate li što zakon kaže?
Da ja sad moram uzeti k sebi
Romildu...
445

- Moju kćer? Ti? Ti si lud! -
spopadnu me ona bez imalo
straha.
Ali Pomino joj se, bojeći se
moje prijetnje, odmah približi i
poče je zaklinjati da šuti i da se
umiri, za ljubav Božju.
Babetina sada ostavi mene i
stade grditi njega, budalu, glupana,
ništariju koji ne zna ništa drugo doli
plakati i očajavati kao kakva baba.
Ja prasnuh u smijeh, da me
slabine zabolješe.
- Prekinite! - viknuh, kad mi
je uspjelo da se obuzdam.
- Ostavit ću mu je, ostavit ću
mu je drage volje! Zar me zbilja
držite tako ludim da bih opet htio
postati vaš zet? Ah, jadni Pomino!
Jadni moj prijatelju, oprosti mi što
sam te nazvao budalom; no jesi li
čuo? To ti je i ona rekla, tvoja
punica, a mogu ti se zakleti da te
smatra glupim, nesposobnim,
blesavim... i ne znam kakvim još. Je
li istina, Romilda, reci istinu...
Hajde, prestani plakati, draga;
umiri se, jer bi mogla inače
naškoditi svojoj curici... Ja sam
446

sada živ, vidiš li, želim se veseliti...
Veseliti! Kako reče neki pijanac,
moj prijatelj... Veselo, Pomino!
Misliš li da ću ostaviti kćer bez
majke? Nipošto! Imam već jednoga
sina bez oca... Vidiš li, Romilda?
Sad smo se namirili; ja imam
jednoga sina koji je sin Malagnin, a
ti sad imaš kćer koja je kći
Pominova. Ako bude Božja volja,
jednoga ćemo ih dana vjenčanjem
spojiti! Sad se više ne moraš ljutiti
na onoga dječaka... Govorimo o
veselim stvarima... Recite mi kako
ste me to ti i tvoja majka
prepoznale mrtva na Kokošinjaku...
- Pa i ja! - kliknu Pomino
ozlojeđeno. - Cijelo mjesto! Ne
samo one.
- E, hvala vam! Hvala! Dakle,
toliko mi je sličio.
- Isti stas kao u tebe... tvoja
brada, odjeven kao i ti, u crno... A
osim toga, ti si nekoliko dana prije
bio nestao...
- Dakako, bio sam pobjegao!
Kao da me nisu one nagnale da
pobjegnem...? Ova, ova... Ipak sam
se spremao vratiti, znaš? I to krcat
447

zlatom! Kadli sam, eto, odjednom
umro, utopio se, istrunuo, a, povrh
svega, još su me i prepoznale!
Hvala Bogu, ove sam se dvije
godine gospodio; a kod vas ovdje
zaruke, vjenčanje, medeni mjesec,
svečanosti, veselje, kći... Tko je
umro, mrtav leži, a tko živi, počiva
u miru, zar ne?
- A sad? Kako ćemo sad? -
ponovi Pomino, jecajući, sav u
mukama. - To ja pitam!
Romilda ustade da položi
dijete u kolijevku.
- Hajd'mo, hajd'mo onamo! -
rekoh ja. - Mala je zaspala. Tamo
ćemo razgovarati.
Pođosmo u blagovaonicu,
gdje su se na još neraspremljenu
stolu nalazili ostaci večere. Sav
dršćući, izobličen i blijed poput
mrtvaca, trepćući neprestano
očicama koje su bile izgubile boju,
a po sredini bile probodene dvjema
crnim točkama, zaoštrenima od
muke, Pomino se češaše po čelu i
govoraše kao u bunilu:
- Živ...živ...Što da se radi? Što
da se radi?
448

- Ne gnjavi me! - viknuh na
nj. - Sad ćemo vidjeti, kažem ti.
Romilda odjenu kućnu
haljinu i vrati se k nama. Ja sam je
zadivljeno promatrao na svjetlosti;
bila je.opet lijepa kao nekoć, još
ljepša i punašnija.
- Daj da te vidim! - rekoh joj.
- Dopuštaš li, Pomino? Nema u
tome nikakva zla, i ja sam joj muž,
dapače, prije i više nego ti. Nemoj
se stidjeti, Romilda! Gle, gle, kako
se Mino previja! Pa što ću ti ja, kad
nisam odista umro?
- Ovako nije moguće! -
otpuhnu Pomino, sav zelen u licu.
- Hvata ga nemir! - rekoh
Romildi, namigujući. - Ta nemoj,
Mino, umiri se... Rekao sam ti da ću
ti je ostaviti, i održat ću riječ. Samo
čekaj... s dopuštenjem!
Približih se Romildi i utisnuh
joj zvučan poljubac u obraz.
- Mattia! - viknu Pomino,
dršćući od jada. Ja opet prasnuh u
smijeh.
- Ljubomoran si? Na mene?
Idi, molim te! Imam prednost.
Uostalom, hajde Romilda,
449

slobodno se obrisi... Gle, kad sam
dolazio, mislio sam oprosti,
Romilda, mislio sam, dragi Mino,
da ću ti učiniti veliku uslugu ako ti
je skinem s vrata, a priznajem ti da
mi je ta misao mnogo jada
zadavala, jer sam se htio osvetiti, a
htio bih ti i sada oduzeti Romildu,
sad kad vidim da je voliš i kad mi se
ona... jest, čini mi se kao san, čini
mi se istom kao prije toliko godina,
sjećaš li se, Romilda, a?... Ne plači!
Opet plačeš? Ah, lijepa vremena...
da, ne vraćaju se više!... No vi sad
imate kćer, i o tomu nećemo više
govoriti! Ostavit ću vas na miru,
dođavola!
- A moj će se brak poništiti? -
viknu Pomino.
- Pa pusti neka se poništi -
rekoh mu ja. - Ako se i poništi,
poništit će se pro forma: ja se neću
poslužiti svojim pravima, neću čak
tražiti niti da me službeno priznaju
živim ako me baš ne prisile.
Dovoljno mi je da me svi vide i da
znaju da sam činjenično živ, da
izađem iz ove smrti koja je,
vjerujte, prava smrt. Eto vidiš;
450

Romilda ti je mogla postati
ženom... za drugo mi nije stalo! Ti
si se javno vjenčao. Svakome je
poznato da ti je ona već godinu
dana žena, pa će ti to i ostati. Tko
će se još brinuti o zakonskoj
valjanosti njezina prvog braka? To
je lanjski snijeg... Romilda je bila
moja žena, a sada je već godinu
dana tvoja, majka tvojega djeteta.
Za mjesec dana nitko više o tomu
neće ni govoriti. Govorim li dobro,
dvostruka punice?
Udova Pescatore, mrka,
oznojena, potvrdi glavom. No
Pomino, uzbuđujući se sve više,
upita:
- A hoćeš li ti ostati ovdje, u
Miragnu?
- Hoću. I doći ću katkada
navečer k tebi na šalicu kave ili na
čašu vina, da ga popijem u tvoje
zdravlje.
- To ne! - planu udovica i
skoči na noge.
- Ta, on se šali! - primijeti
Romilda, oborenih očiju. Ja udarih
u smijeh kao maločas.
451

- Vidiš li, Romilda? - rekoh joj.
- Boje se da ne počnemo opet
ljubovati... A bilo bi to zgodno! Ne,
ne, nemojmo mučiti Pomina...
Znači, ako me on više ne želi vidjeti
u svojoj kući, počet ću šetati
ulicom, pod tvojim prozorima. Je li
tako? I priredit ću ti mnogo lijepih
serenada.
Pomino je, blijed, šetao po
sobi i mrmljao.
- Nije moguće... nije
moguće... Odjednom se zaustavi i
reče:
- Činjenica je, da ona... kraj
tebe ovdje, živa, neće više biti moja
žena...
- A ti smatraj da sam umro! -
odgovorih mu mirno.
- To više ne mogu smatrati!
- A ti nemoj. Ta, molim te,
zar doista misliš da ću ti dosađivati,
ako Romilda neće? Treba ona
reći... Reci, Romilda, tko je ljepši?
Ja ili on?
- No ja kažem: pred
zakonom! Pred zakonom! - viknu
on i opet se zaustavi.
452

Romilda ga tjeskobno
gledaše u napetu iščekivanju.
- U tom slučaju - primijetili ja
- čini mi se, oprosti, da bih se više
nego itko morao ljutiti ja, koji ću
odsad gledati kako moja lijepa
negdašnja polovica živi s tobom
kao žena.
- Pa i ona - dobaci Pomino -
kad ne bude više moja žena...
- Jednom riječju - planuh ja -
htio sam se osvetiti, a ne svetim se.
Ostavljam ti ženu, puštam je na
miru, a ti nisi zadovoljan! Romilda,
ustaj! Hajdmo odavde nas dvoje!
Predlažem ti lijepo svadbeno
putovanje... Zabavit ćemo se!
Ostavi ovoga sitničava gnjavatora.
Vidiš li? Htio bi da ja stvarno
skočim u mlinsko korito...
- Neću ja to! - planu Pomino
razdražen do krajnosti. - Ali bar
odlazi! Odlazi, kad ti se prohtjelo
da te ljudi drže mrtvim! Odlazi,
odmah, daleko, dok te netko nije
vidio. Jer ja ovdje... pokraj tebe...
živa...
Ustadoh, potapšah ga po
ramenu da ga umirim i odgovorih
453

mu, prije svega, da sam već bio u
Onegli kod brata i da tamo sad već
svi znaju da sam živ i da će sutra
vijest neizbježno stići do Miragna,
te dodah:
- Da umrem još jedanput?
Da odem daleko od Miragna? Ti se
šališ, dragi moj! Idi, molim te;
predstavljaj muža i budi miran i bez
brige... Tvoje je vjenčanje
obavljeno, bilo kako bilo. Svi će
odobravati, s obzirom na dijete.
Obećajem ti i kunem se da ti neću
nikada dosađivati, ni zbog kukavne
šalice kave, ni da se nauživam
ljupkoga, veselog prizora koji pruža
vaša ljubav, vaša sloga, vaša sreća
izgrađena na mojoj smrti...
Nezahvalnici! Kladim se da nitko,
pa ni ti, vrli prijatelju, da nitko od
vas nije pošao položiti vijenac ili
staviti bar jedan cvijet na moj grob.
Je li tako? Odgovaraj !
- Tebi je do šale! - otrese se
Pomino.
- Do šale? Nipošto! Tamo
doista leži mrtvo tijelo jednoga
čovjeka, bez šale! Jesi li bio tamo?
454

- Ne... ne... nisam imao
odvažnosti - promrmlja Pomino.
- Ali si je imao da mi
preotmeš ženu, nevoljnice!
- A ti meni? - spremno će on
nato. - Zar je ti meni nisi prije, za
života, preoteo?
- Ja? - viknuh. - Opet ti! - Ona
te nije htjela! Tražiš li da ti ponovim
da te je držala glupanom? Reci mu
ti, Romilda, molim te; vidiš,
optužuje me da sam ga prevario...
Kakve to sada ima veze? On je tvoj
muž, i o tomu više nema spora; ali
nisam ja kriv... No, no. Poći ću sutra
k onom jadnom napuštenom
mrtvacu koji nema ni cvijetka, ni
ičije suze... Je li, a ima li bar kakva
ploča na grobu?
- Ima - žurno odgovori
Pomino. - Na trošak općine... Jadni
otac...
- Čitao mi je nadgrobno
slovo, znam! Da je to čuo onaj jad-
nik... Što piše na ploči?
- Ne znam... Sastavio ju je
Ševica.
- Mogu zamisliti! -
uzdahnuh. - Ali dosta o tome!
455

Pripovijedaj mi radije kako ste se
ovako brzo vjenčali... Ah, kratko si
vrijeme plakala za mnom, udovice
moja! Možda nimalo, ha? Slušaj, je
li moguće da ti ne smijem čuti glas?
Gledaj; gluho je doba noći... čim
svane dan, ja ću otići, i bit će kao da
se nismo nikad ni poznavali...
Iskoristimo ovo nekoliko sati.
Hajde, reci mi...
Romilda slegnu ramenima,
pogleda Pomina, nervozno se os-
mjehnu; nato obori oči i pogleda
svoje ruke.
- Što da kažem? Jasno da
sam plakala...
- A nisi zaslužio! - promrmlja
udova Pescatore.
- Hvala! Ali opet, makar...
malo, zar ne? - prihvatili ja. - Ove
lijepe oči, koje se ipak tako lako
varaju, mora da se nisu baš istrošile
od plača.
- Našle smo se u teškim
prilikama - reče, kao u obranu,
Romilda. - I da nije bilo njega...
- Bravo, Pomino! - kliknuh ja.
- A ona rugoba Malagna, ništa?
456

- Ništa - tvrdo i suho
odgovori udova Pescatore. - Sve je
učinio on...
I pokaza prstom na Pomina.
- To jest... to jest - ispravi je
on - pokojni otac... Znaš da je radio
u općini. Dakle, najprije je odredio
malu mirovinu s obzirom na
nesretni slučaj... a onda...
- Onda je pristao da se
uzmete?
- Bio je presretan! I htio je da
živimo svi ovdje kod njega. Ali prije
dva mjeseca...
I poče mi pripovijedati o
bolesti i smrti očevoj; o njegovoj
ljubavi prema Romildi i unučici; o
žalosti koju je njegova smrt izazvala
u cijelom mjestu. Ja ga potom
upitah za strinu Skolastiku, koja je
bila velika prijateljica viteza
Pomina. Udova Pescatore,
sjećajući se još grude tijesta koju
joj je ta strašna starica bila
prilijepila na obraz, uzvrpolji se na
stolici. Pomino mi odgovori da je
nije vidio više od dvije godine, ali
da je živa; nato on mene upita što
sam radio, gdje sam bio, itd. Rekoh
457

onoliko, koliko sam mogao, ne
spominjući imena, ni mjesta, ni
osobe, da mu dokažem da se u te
dvije godine nisam nimalo
zabavljao. I tako u razgovoru
dočekasmo zoru onoga dana kada
se imalo javno utvrditi moje
uskrsnuće.
Bili smo umorni od bdijenja i
jakih uzbuđenja, a bili smo i
prozebli. Da se malo ugrijemo,
Romilda osobno skuha kavu. Pru-
žajući mi šalicu, pogleda me,
lagano mi se, žalosno, pomalo
odsutno nasmiješi i reče:
- Ti ćeš, kao i obično, bez
šećera, je li?
Sto je toga časa pročitala u
mojim očima? Odmah obori
pogled.
Na blijedoj svjetlosti zore
osjetih da me u grlu poput čvora
steže iznenadni plač, pa s mržnjom
pogledah Pomina. Ali pod nosom
mi se pušila kava, opijala me svojim
mirisom i jaje počeh polako srkati.
Zatražih zatim od Pomina
dopuštenje da ostavim kod njega
458

putnu torbu dok ne nađem stan;
tada ću poslati nekoga po nju.
- Svakako! Svakako! -
odgovori mi on uslužno. - Ne brini
se za to; sam ću ti je poslati.
- O, - rekoh - ionako je
prazna. Da, zbilja, Romilda; imaš li
slučajno još što od mojih stvari...
odijela, rublja?
- Ne, ništa - odgovori mi ona
sa žaljenjem i raširi ruke. -
Razumjet ćeš... poslije one
nesreće...
- Tko je mogao i pomisliti? -
uzviknu Pomino.
Bio bih se zakleo da škrti
Pomino nosi o vratu moj stari
svileni rubac.
- No sada je dosta! Pa,
zbogom! Sretno! - rekoh ja
pozdravljajući i zaustavljajući
pogled na Romildi koja me nije
htjela pogledati. Ali ruka joj
zadrhta kad mi je uzvratila
pozdrav. - Zbogom! Zbogom!
Kad siđoh na ulicu, osjetih se
opet izgubljenim, čak i ovdje, u
svome rodnome mjestu; sam, bez
kuće i kućišta, bez cilja i svrhe.
459

- A sad? - upitah sam sebe. -
Kamo da krenem?
Uputih se gledajući ljude koji
su prolazili. Ma daj! Zar me baš
nitko ne prepoznaje? A ipak sam
ostao onaj isti. Kad me vide, svi bi
mogli bar pomisliti; „Vidi ovoga
stranca kako je sličan pokojnom
Mattiji Pascalu! Da je samo škiljav,
reklo bi se; on glavom." Ali, kakvi!
Nitko me nije prepoznavao jer
nitko više nije ni mislio na mene.
Nisam pobuđivao ni znatiželju, ni
najmanje iznenađenje... A ja sam
zamišljao eksploziju, strku, čim se
samo pojavim na ulici! U tom
velikom razočaranju osjetih neko
poniženje, neku gorčinu koju, ne
mogu iskazati. Srdžba i poniženje
sprečavali su me da izazovem
pozornost onih koje sam ja izvrsno
prepoznavao, jasno, nakon dvije
godine... Ah, što znači umrijeti!
Nitko me se, nitko više nije sjećao,
kao da me nikada nije ni bilo...
Dva puta prođoh mjesto s
kraja na kraj, a da me nitko nije
zaustavio. Razdražen do krajnosti,
namislih se vratiti k Pominu i izjaviti
460

mu da mi uvjeti ne odgovaraju, pa
da se njemu osvetim zbog uvrede
koju mi cijelo mjesto nanosi jer me
više ne prepoznaje. No niti bi me
Romilda htjela slijediti, niti sam ja
znao kamo bih je toga časa odveo.
Morao sam najprije potražiti kuću
za se. Pomislih da odem na općinu,
u matični ured, da me odmah
izbrišu iz knjige umrlih; no putem
se predomislih i umjesto toga
pođoh u knjižnicu Majke Božje od
Milosti, gdje na svom mjestu
nađoh velečasnog prijatelja don
Eligija Pellegrinotta koji me, na prvi
pogled, također nije prepoznao. Ali
on je tvrdio da me odmah
prepoznao i da je samo čekao da ja
izreknem svoje ime, pa da mi ovije
ruke oko vrata, jer mu se činilo
nemogućim da sam to ja i jer nije
mogao odmah zagrliti nekoga tko
mu je izgledao kao Mattia Pascal.
Neka mu bude! Prvi svečani doček,
vrlo topao, imao sam kod njega;
zatim me on silom povede u mjesto
da mi izbriše iz duše loš dojam što
ga je na mene ostavila zaboravnost
mojih sugrađana.
461

Ali sad pak ja za inat ne želim
opisivati što je bilo najprije u
Brisigovoj ljekarni, pa u kavani
Union, kad me je don Eligio, još sav
ushićen, predstavio kao uskrsloga
od mrtvih. Vijest se munjevitom
brzinom proširi, pa se svi sjatiše da
me vide i obaspu pitanjima. Htjeli
su od mene saznati tko je onda
čovjek koji se utopio na
Kokošinjaku, kao da me oni nisu bili
u njemu prepoznali, svi redom...
Dakle, to sam ja, baš ja? Odakle
dolazim? S drugog svijeta! Što sam
radio? Hinio mrtvaca! Odlučih da
se ne udaljujem od ta dva
odgovora i da ih sve ostavim u
ljutito radoznalom uzbuđenju, koje
je potrajalo punih nekoliko dana.
Više sreće od ostalih nije imao ni
prijatelj Ševica, koji me došao
intervjuirati za svoj „Listić". Uzalud
mi je, ne bi li me ganuo i sklonio da
govorim, donio jedan primjerak
svoga lista od prije dvije godine, s
mojim nekrologom. Rekoh mu da
ga znam naizust, jer se „Foglietto"
u Paklu mnogo čita.
462

- Dakako! Hvala ti, prijatlju! I
na ploči... Poći ću da je vidim, znaš?
Ne želim sad ovdje navoditi
njegov novi „udarni članak" iduće
nedjelje, kojemu je naslov bio
tiskan debelim pismenima i glasno:

MATTIA PASCAL JE ŽIV!

Među malobrojnima koji se
ne htjedoše pokazati bio je, uz
moje vjerovnike, Batta Malagna,
koji je ipak, rekoše mi, prije dvije
godine iskazao veliku žalost u
povodu moga groznog samouboj-
stva. Vjerujem. Toliku tugu onda,
kad je saznao da me je zauvijek
nestalo, koliko negodovanja sad,
kad je shvatio da sam oživio. Vidim
razlog i jednome i drugome.
A Oliva? Sreo sam je jedne
nedjelje na povratku s mise. Vodila
je za ruku svoga petogodišnjeg
dječaka, krepkog i lijepog, kakva je
i ona bila - mojega sina! Pogledala
me prijazno i nasmijala se očima,
očima koje su mi u trenutku rekle
toliko toga...
463

Dosta. Sad živim u miru,
zajedno sa starom strinom
Skolastikom koja mi je ponudila
sklonište u svojoj kući. Moj mi je
hiroviti doživljaj odjednom
podigao ugled u njezinim očima.
Spavam u istoj postelji u kojoj mi je
umrla pokojna majčica, a velik dio
dana provodim ovdje, u knjižnici, u
društvu don Eligija, koji još ni
izdaleka nije razmjestio ni uredio
prašnjave stare knjige.
Pišući ovu svoju čudnu
pripovijest uz njegovu pomoć,
utrošio sam oko šest mjeseci. On
će čuvati tajnu onoga što je ovdje
napisano, kao da ju je saznao pod
zavjetom ispovijesti.
Nadugo smo zajedno
raspravljali o mojim doživljajima, a
ja sam često izjavljivao da ne
uviđam kakva se korist iz njih može
izvući.
- Ako ne druga, ova - reče mi
on - da izvan zakona i onih
pojedinosti, bile one radosne ili
žalosne, po kojima smo ono što
jesmo, dragi gospodine Pascal, nije
moguće živjeti.
464

No ja ga upozoravam na
činjenicu da se nipošto nisam
vratio ni u zakon, ni u svoje
pojedinosti. Moja je žena
Pominova žena, ja ne bih znao
pravo reći tko sam.
Na groblju u Miragnu, nad
grobom onoga jadnog neznanca
koji se ubio u Kokošinjaku, još stoji
natpis što ga je sastavio Ševica:

Pogođen zlim udesom
MATTIA PASCAL
Knjižničar

plemenito srce, otvorena duša,
ovdje dobrovoljno počiva
Sućut sugrađana ovu ploču postavi

Položio sam na nju obećani
vijenac. Katkada dolazim vidjeti
sebe mrtva i pokopana. Gdjekoji
me znatiželjnik prati izdaleka; na
povratku mi se priključi, smiješi se,
pa me, razmatrajući moje stanje,
zapita;
- Molim vas, može li se znati
tko ste vi?
465

Ja slegnem ramenima,
žmirnem i odgovorim mu:
- Eh, dragi moj... Ja sam
pokojni Mattia Pascal!