You are on page 1of 7

Univerzitet u Bihau

Pedagoki fakultet
Odsjek za bosanski jezik i knjievnost







Starotokavtina i novotokavtina
Esej







Profesor: Studentica:
Dr.sc. uro Blaeka Maja Hairlahovi

Biha, mart 2014.
2

Na podruju srednjovjekovne Bosne i Huma bila su zastupljena ak tri od pet
dijalekata srednjojuoslavenskoga prostora. Zapadnotokavsko narjeje preovladavalo je na
terenu Bosne i Huma, za dolinu Drine i teren istono od Neretve bilo je karakteristino
istonotokavsko, a akavsko narjeje se protezalo dolinom Une i zapadno od nje. Neki autori
navode da je akavtina dopirala ak do rijeka Drine, Bosne i Neretve, meutim veina se
slae da Bosna nikad nije bila akavska, ali ni tipino tokavskih osobina (istona
tokavtina). Njena dijalekatska slika razvijala se u sredini, na meuprostoru kojim je kao
prvobitna starodijalekatska osnova dominirala zapadna tokavtina. O specifinosti toga
prostora, kao i njegovom uticaju na jezik i njegove karakteristine crte najbolje govori
Devad Jahi u predgovoru svoga kolskog rjenika:
Naime, zapadni tokavski dijalekt nalazio se na govornim vjetrometinama;
zapljuskivali su ga talasi sa zapada i sa istoka (pa i sa sjevera i juga). On je sadravao velike
potencijale organski formiranog dijalekta koji se geografsko-etniki na svim moguim (i
nemoguim) civilizacijskim, religioznim pa i isto jezikim odnosno govornim
pogranijima i karaulama. A upravo takva ira dijalekatska pogranija u sebi razvijaju
slojevitu leksiku, jer su postojano na dohvat uticajima sa strane.
1

Dananja dijalekatska slika se, s druge strane, dosta razlikuje od one u prolosti.
Do dolaska junoslavenske jezike grupe na Balkan ve se polako formira njena podjela na
istoni i zapadni dio, pa se moe govoriti o nekoj vrsti istonojunoslavenskog i
zapadnojunoslavenskog jezika. Naunici se veinom slau da se vjerovatno iz
zapadnojunoslavenskoga jezika neto kasnije razvijaju kajkavtina, akavtina i tokavtina.
Oko XV stoljea, unutar ove dominirajue zapadnotokavske fizionomije na prostoru Bosne i
Hercegovine razvijaju se etiri dijalekta: zapadnobosanski, istonobosanski,
zapadnohercegovaki i istonohercegovaki.
Zapadna tokavtina najveim je dijelom zapravo bila akavtina, pa su u narodnom
govoru bili prisutni oblici poput ap, ognjie pui i slino, a nakon zamjene jata
preovladala je ikavica. Akcent joj je bio starotokavski, dakle sa dva silazna akcenta koji su se
mogli nai na bilo kojem mjestu u rijei. U toj tokavtini nije bilo izvreno novo jotovanje,
pa su se mogli uti oblici poput snopje, grebje, dojde, pojde, a bili su prisutni i oblici bez
metateze kao to su oblici zamjenica vas, vsi, kto ili tko, te neki arhaizmi poput vavijek i

1
Devad Jahid, kolski rjenik bosanskog jezika, str. 17
3

vazda. Glas j je esto zamjenjivao u primjerima poput meja, meja, a glas l se uvao na
kraju sloga i rijei (znal, imal, bil), a ponekad se javljao u ulozi vokala kao u
staroslavenskome jeziku (vlk, vlna, Vlkosav). Sve to pridavalo je arhainosti ovoga dijalekta.
U vrijeme formiranja pomenutih dijalekata, deavaju se brojne znaajne promjene u jeziku, pa
se period od XIV do XVII stoljea smatra periodom diferenciranja tokavskih govora. Oni,
naime, vremenom iz starotokavtine prelaze u novotokavtinu koja kree od prostora
jugoistone Hercegovine. Ovaj prijelaz najbolje karakteriu dvije jezike crte: promjena glasa
jat u e, i ili ije/je, te formiranje novih akcenata. Govori u kojima su se desile ove promjene
nazvaju se novotokavskim, a arite u kojem se se poele razvijati ove osobine je
hercegovaki takavski teren. Naime, juniji bosanskohercegovai govori prvi su razvili neke
novije jezike osobine. Ovakvo irenje jugoistone novotokavtine naunici uglavnom
objanjavaju time to su juniji bosanskohercegovaki govori u razvoju bili dosta dinaminiji,
dok su sjeverni uvali neke starije, arhainije govorne crte i samim time se mijenjali sporije.
Takva dinaminost se ogledala i u vanjezikom smislu: stanovnitvo je bilo znatno
pokretljivije i veoma podlono migracijama, za razliku od stanovnitva na sjeveru Bosne.
Upravo se na taj nain juno govorno jezgro sa svim svojim karakteristikama irilo na sjever i
sjeverozapad Bosne. Devad Jahi o irenju novotokavtine kae:
Od druge polovine XV v. i vremena turskih osvajanja, iz hercegovakog takavskog
arita oinju zraiti dva procesa. Jedan unutarjeziki, to se ogleda u novotokavskim
inovacijama, drugi vanjeziki, u vidu velikih migracionih pomjeranja, kojima se mehaniki
prenose, u govornim sistemima ve formirane, novotokavske iradijacije. U rezultatima
trajnijeg djelovanja tih procesa, kroz narednih nekoliko vijekova, juno novotokavsko jezgro
iri se ka sjeveru i sjeverozapadu, tako da na bh. terenu poinju prevladavati novotokavski
ili novotokavizirani govori.
2

Pomou pomenutih migracija novotokavske govorne crte irile su se na prostor ekavskih i
ikavskotokavskih govora. Iste migracije potpomogle su i irenje Vukove ijekavice tipine za
istonohercegovaki dijalekt. Ona e vremenom potisnuti ikavicu koja je nesumnjivo
predstavljala stari bosanski manir.
U XIX stoljeu bosanskohercegovaki teren je sav izbrazdan migracijama, s ispreturanom
govornom slikom, a samo ponegdje se jo ouvalo starije predmigraciono stanje. Takva
jezika slika rezultirala je podjelom tokavskih govora na starotokavske i novotokavske. Od

2
Devad Jahid, Jezik bosanskih muslimana, str. 10
4

toga etiri su novotokavska: istonohercegovaki, zapadnohercegovaki, zapadnobosanski i
umadijsko-vojvoanski, a u starotokavske spadaju: slavonski, istonobosanski, sandaki i
kosovsko-resavski.
Iz navedene podjele vidimo da su dva dijalekta koja su pripadala bosanskom paaluku
sauvala starotokavtinu i djelomino se oduprijela prodoru novotokavskih osobina. To su
istonobosanski i sandaki dijalekt.
Istonobosanski dijalekt prostire se izmeu rijeka Bosne i Drine, te Fojnice i Usore. To je
ijekavskoakavski dijalekt koji poznaje mnoge arhaine bosanske crte kao to su: ostaci
starih tvrdih deklinacija, stara akcentuacija, akavizam i mnoge druge.
Upravo ovaj dijalekt sauvao je najvie od starijih, zapadnijih crta i predstavlja najtipiniji
ostatak nekadanje zapadne tokavtine.
Sandaki dijalekt, a ponajvie dijelove junosandakog poddijalekta odlikuju arhaine
govorne osobine koje je istonohercegovaki novotokavski razvoj slabo doticao. On zahvata
sjeveroistone dijelove Crne Gore i krajnje jugozapadne dijelove Srbije, tj. junije dijelove
Sandaka. U govoru Sandaka moemo prepoznati sljedee osobine: ijekavsko/ekavski govor
(mlijeko-vetar), neprenesena starotokavska akcentuacija, stariji oblici akcentuacija i slino.
Jugoistoni i zapadni dijelovi Sandaka su se nali pod uticajem istonohercegovakih
govornih izmjena, pa prihvataju osobine novotokavskih govora.
Kada je o akcentuaciji rije starotokavski dijalekti su dijalekti sa dva ili tri naglaska, a
novotokavski su oni s etiri naglaska i potpunim prenoenjem naglaska sa zavrnih i
sredinjih slogova. Starotokavski akcenatni sistem poznavao je samo silazne naglaske
(kratkosilazni, dugosilazni). Meutim, prije nekoliko stoljea preko dvonaglasnog sistema
razvili su se i mladi - uzlazni naglasci. Tako danas novotokavska akcentuacija, koja je ula u
standard, ima etiri naglaska: kratkosilazni, kratkouzlazni, dugosilazni i dugouzlazni.
Smatra se da su uzlazni akcenti nastali pomicanjem silaznih akcenata. Ako su se povukli na
dugi slog onda je nastao dugouzlazni, a ukoliko su se povukli na kratki nastao je
kratkouzlazni akcent.
3


3
Samo pomicanje naglaska s jednoga sloga na drugi naziva se metataksa, a promjena tona naglaenoga sloga
metatonija.
5

U starotokavskoj akcentuaciji naglasak moe biti i na zadnjem slogu, a, budui da nema
uzlaznih naglasaka, silazni naglasci mogu biti i u sredini i na kraju rijei.
to se tie novotokavske akcentuacije, pored uzlaznih naglasaka, znaajno je spomenuti i
pomicanje naglaska na prijedlog ili proklitiku to predstavlja tipinu novotokavsku crtu.
Kako izgleda starotokavska akcentuacija, moemo vidjeti na primjeru preuzetom iz knjige
Hrvatska dijalektologija autora Josipa Lisca.
4

Ako se radi o prostoru Bosne i Hercegovine, jedino u sjeverozapadnoj Bosni nije dolo do
dosljednog pomicanja na prijedlog i na prve slogove rijei , dok je u svim ostalim krajevima
dolo do pojave hiperpomicanja.
Kada je rije o knjievnom jeziku, on se razvijao unutar veoma bogate narodne
knjievnosti. Naime, u okvirima ove knjievnosti razvila se vrsta specijaliziranog
novotokavskog interdijalekta koji je predstavljao neku vrstu preuene norme.
Bonjaka narodna poezija nastaje i razvija se kao dio ireg epskolirskog
novotokavskoga prostora na kojem se vremenom uspostavlja neka vrsta poetskog
interdijalekta, u nauci definiranoga kao novotokavska folklorna koine.
5


4
Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1, tokavsko i torlako narjeje, str. 93
5
Devad Jahid, Bonjaki narod i njegov jezik, str. 17
6

Taj interdijalekt kombiniran je od osobina koje su u novotokavskim govorima najrairenije,
ali vjerovatno nikad nisu kao cjelina egzistirale ni u jednom konkretnom mjesnom govoru.
Ovaj interdijalekt proet je leksikim i gramatikim arhaizmima slabo zastupljenim u
novotokavskim govorima, te markiran pojedinim lokalnim osobinama. Novotokavska
folklorna koine unutar knjievnog stvaranja najvie je uticala na sevdalinke i alhamijado-
knjievnost.


















7

LITERATURA
Jahi, Devad, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Sarajevo 1999.
Jahi, Devad, Bonjaki narod i njegov jezik, Sarajevo 1999.
Jahi, Devad, Jezik bosanskih muslimana, Sarajevo 1991.
Jahi, Devad, kolski rjenik bosanskog jezika, Sarajevo 1999.
Lisac, Josip, Hrvatska dijalektologija 1, Zagreb 2003.