Susan Sontag

7
Simone Weil
*
K
ulturni heroji naše liberlano-buržoaske civilizacije su anti-liberalni i anti-
buržoaski; to su pisci koji se ponavljaju, opsesivni, nepristojni, koji na
silu impresioniraju – ne prosto tonom njihova osobnog autoriteta i svojom
intelektualnom gorljivošću, nego osjećajem akutne personalne i intelektualne
ekstremnosti. Bigoti, histerici, autodestruktivci – to su pisci koji svjedoče o
zastrašujuće pristojnom vremenu u kojem živimo. Uglavnom je to stvar tona:
jedva da je moguće povjerovati idejama izraženim impersonalnim tonom
zdravoga razuma. Postoje vremena koja su previše kompleksna, previše
zaglušena kontradiktornim historijskim i intelektualnim iskustvima e da bi
čula glas zdravog razuma. Pribranost postaje kompromis, izgovor, laž. Naše
doba neprekidno trči za zdravljem, pa ipak jedino vjeruje u realnost bolesti.
Poštujemo samo istine rođene iz boli. Istinu mjerimo cijenom patnje koju
pisac plaća – prije nego standardom objektivne istine s kojom riječi autora
korespondiraju. Svaka od naših istina mora biti mučenička.
Ono što je zrelog Goethea nerviralo kod mladog Kleista koji je „preklinjućim
srcem” predao svoj rad ostarjelom državniku njemačkog pisma – morbidnost,
histerija, nezdrav osjećaj, veliko ugađanje patnji iz koje je Kleist iznjedrio svoje
drame i priče – upravo to mi danas cijenimo. Danas se u Kleistu uživa, a Goethe
je nekima samo dužnost. Na isti način nama vladaju pisci kao Kierkegaard,
*
Prenosimo iz The New York Review of Books koji je 2013. godine obilježio 50. obljetnicu postojanja.
Tim povodom, časopis je tokom godine reprintom podsjetio na niz značajnih radova objavljivanih tokom
proteklih desetljeća. Iz prošlogodišnjeg junskog broja prenosimo odlomak iz teksta Susan Sontag (1933-
2004) o knjizi odabranih eseja (Selected Essays) Simone Weil, koji je originalno objavljen 1963. godine, u
prvom broju The NY Review of Books; Prijevod: Venita Popović.
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
8
Nietzsche, Dostojevski, Kafka, Baudelaire, Rimbaud, Genet - i Simone Weil –
zbog nezdravosti koju zrače. Ta nezdravost predstavlja njihovo zdravlje, a to je
ono što je uvjerljivo.
Možda ima epoha koje ne trebaju istinu koliko produbljivanje osjećaja za
realnost, širenje imaginacije. Za razliku od nekih, je ne sumnjam da je zdrav
pogled na svijet onaj pravi. No da li je istina to što se uvijek traži? Potreba za
istinom nije konstantna: ne više no što je to potreba za smirajem. Kriva ideja
može zadobiti daleko veće intelektualno povjerenje nego istina; ona može bolje
poslužiti potrebama duha, a one variraju. Istina je ravnoteža, ali suprotnost istini,
neravnoteža, ne mora biti laž.
Ovime ne mislim proglasiti modu, nego naglasiti motiv iza modernog ukusa
za ekstremno u umjetnosti i mišljenju. Sve što je potrebno je ne biti licemjernim
i prepoznati zašto ih čitamo i zašto se divimo spisateljici kao što je Simone
Weil. Ne vjerujem da od desetina hiljada čitatelja koje je zadobila nakon što su
posthumno objavljenje njene knjige i tekstovi, više od šačice doista misli kao i
ona. A to nije ni potrebno – nije potrebno dijeliti njenu mučnu i nekonzumiranu
ljubav prema katoličkoj crkvi, ili prihvatiti njenu gnostičku teologiju božanske
odustnosti, ili slijediti njene ideale o nijekanju tijela, ili podleći njenoj snažnoj
i nepravednoj mržnji prema rimskoj civilizaciji i Jevrejima. Slično kao s
Kierkegaardom i Nietzscheom; većina njihovih suvremenih obožavatelja niti može
niti prihvaća njihove ideje. Pisce takve originalnosti čitamo zbog njihova osobnog
autoriteta, ozbiljnosti, manifestacije volje da se žrtvuju za svoju istinu i – samo
djelimice– zbog njihovih „gledišta”. Kao što je korumpirani Alkibijad pratio
Sokrata, nesposoban i ne želeći promijeniti vlastiti život, ali dirnut, obogaćen i
pun ljubavi; tako i osjećajni moderni čitatelj ukazuje poštovanje razini duhovne
stvarnosti koja nije, niti može biti, i njegova vlastita.
Neki su životi egzemplarni, ostali nisu; a od egzemplarnih života ima onih koji
nas pozivaju da ih imitiramo, a i onih koje gledamo s distance, s pomiješanim
osjećanjima odbojnosti, sažaljenja i naklonosti. Ugrubo, to je razlika između
heroja i sveca (ako se ovaj posljednji pojam može uzeti u estetskom a ne
religioznom smislu). Takav je život, apsurdan u svojim pretjerivanjima i stupnju
auto-osakaćenja – kao Kleistov, kao Kierkegaardov – imala i Simone Weil.
Razmišljam o fanatičnom asketizmu Simone Weil, njenom preziranju užitka i
Zeni~ke sveske
9
sreće, njenim otmjenim i smiješnim političkim gestama, njenim razrađenim
samo-nijekanjima, njenom neumornom udvaranju nesreći; a ne isklučujem i njenu
neuglednost, njenu fizičku nespretnost, njene migrene, njenu tuberkulozu. Niko
ko voli život ne bi želio imitirati njenu predanost mučeništvu niti bi to želio svojoj
djeci ili bilo kome koga voli. Ipak volimo ozbiljnost, kao i život, dirnuti smo njome,
hranimo se njome. U poštovanju koje ukazujemo takvim životima, mi priznajemo
prisustvo misterije u svijetu – a upravo misteriju negira sigurnost posjedovane
istine, objektivne istine. U tom smislu, svaka istina je površna; a neka (ali ne sva)
iskrivljenja istine, neka (ali ne sva) ludila, neka (ali ne svaka) nezdravost, neko (ali
ne svako) negiranje života jesu istinonosni, razumski, ozdravljujući i životni.
Ovaj novi tom prijevoda djela Simone Weil, Odabrani ogledi 1934-43.,
prikazuju je ponešto marginalno. Knjigu otvara jedan sjajan esej ovdje naslovljen
„Ljudska osobnost” koji je napisan 1943., u istoj godini kad je umrla u dobi od 34
godine. Najprisutniji argument knjige, koji se provlači u nekoliko ogleda, povlači
paralelu između Rima (i drevne hebrejske teokratije!) i nacističke Njemačke.
Prema Simone Weil, koja neprijatno šuti o nacističkom pomoru Jevreja, Hitler
nije gori od Napoleona, Richelieu-a, Cezara. Hitlerov rasizam, kaže ona, nije ništa
drugo nego „romantičnije ime za nacionalizam”. Njena fascinacija psihološkim
efektima vladajuće sile i podređivanja prinudi, u kombinaciji s njenim strogim
nijekanjem bilo kakve ideje povijesnog napretka, odvela ju je ka izjednačavanju
svih oblika državne vlasti kao manifestacije onoga što ona zove „velika zvijer”.
Ne mogu prihvatiti njeno gnostičko tumačenje kršćanstva kao historijski
čvrsto (druga stvar je njegova religijska istina); niti mogu ne uvrijediti se zbog
paralela koje povlači između nacizma, Rima i Izraela. Nepristranost, kao ni
smisao za humor, nisu vrlina pisca kao što je Simone Weil. Kao i Gibbon (čijem
stanovištu o Rimskom Carstvu ona potpuno proturječi), Simone Weil je kao
historičarka tendenciozna, isključiva i razbješnjeno nedvojbena. Kao historičarka,
ona se prosto ne predstavlja u najboljem svjetlu; niko ko tako fundamentalno ne
vjeruje u fenomen povijesne mijene i inovacije ne može biti potpuno zadovoljan
kao povjesničar. Ovim se ne niječe postojanje suptilnih povijesnih uvida u
datim esejima: kao na primjer, kad ističe da se hitlerizam sastoji u njemačkoj
primjeni kolonijalnih metoda porobljavanja i dominacije na evropskom kontinentu
i na bijeloj rasi općenito. (Odmah potom, naravno, ona kaže kako – i Hitlerove i
„normalne kolonijalne” – metode vuku korijen iz rimskog modela).
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
10
Glavna vrijednost ove zbirke u tome je što je sve što doalzi iz pera Simone
Weil vrijedno čitanja. Možda to nije knjiga s kojom treba otpočeti poznanstvo
s ovom spisateljicom – ^ekaju}i Boga, po meni je najbolja za to. Originalnost
njenog psihološkog uvida, strast i suptilnost njene teološke imaginacije,
plodnost njenih egzegetskih talenata ovdje su neujednačeno pokazani. Pa ipak
je osoba Simone Weil prisutna ovdje kao i u bilo kojoj od njenih knjiga –
osobe koja se bolno poistovjećuje sa svojim idejama, osobe koja se s pravom
smatra jednom od najbeskompromisnijih i najneugodnijih svejdokinja mučnog
rađanja modernog duha.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful