Branko Copic BASTA SLJEZOVE BOJE

Mukarci obino slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznaja u bojama kakav je bio moj djed, e,
takvog je bilo teko nadi. Njegov spektar svodio se na svega etiri osnovne boje, a ono ostalo
to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je ia dobre volje!), na neki vrlo
neodreen opis: uto je, a kao i nije uto, nego neto onako i jest i nije.
Kako je na ovome naem arenom svijetu vedina stvorenja i predmeta obojena i jest i nije
bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko nodi, rascvetao bi se u batici kraj nae kude
crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunana jutra zraio
tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmadi ak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno
gunao majudi se po dvoritu:
- Pazider ga, sva se bata modri kao ivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao
da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed
rekne za tu istu batu da se crveni, i onda za tu godinu tako i vai: sljez mora ostati crven.
Djedov roak Sava Damjanovid, negdanji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispiutura i
prialica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed pria, on ti ga istom
zaueno prekine:
- Otkud lisica crvena, kad je uta!
- Hm, uta? bei se djed. ut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ruiasti baburast nos i vrei:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihada znaju da je uta, a ti
Savin svijet prostire se do Bihada, jer je ia nekoliko puta tamo leao u apsu, ali ak ni ti
prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihada! I drugi su ljudi leali u bihadkoj Kuli pa ne vele da je lisica uta. Bolje ti je pij tu
moju rakiju i duti, ne kvari mi unuadi.
A unuad, nas troje, nabili se u doak blizu staraca i ekamo kad de Sava zapoeti sa svojim
lopovskim doivljajima. Prepirka o bojama ba nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma
kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, ved na prvom koraku od kude, upao u
nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne kole.
Negdje sredinom godine uiteljica nam je priala o vuku, te ivi ovako, te hrani se onako, dok de
ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko de nam kazati.
- Vuk je zelen! okidoh ja ponosito.
Uiteljica se tre i zaueno nadie obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to uo?
- Kae moj djed odvalih ja samouvereno.
- Nije tano, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! neoekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk estitog djeda Rade.
Uiteljica mi prie sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povue me za uvo.
- Kai ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plaudi otklipsao sam toga dana kudi i mrcajudi ispriao djedu sve to se u koli dogodilo.
Ni slutio nisam kakva de se bura oko toga podidi.
ta! Pred itavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za ui, a uvaenu starinu posprdno
nazvati mudrim, bolje reeno budalom! Dotle li smo doli? I jo redi da vuk nije zelen ved
nekakav hm! E, to ne moe tek tako prodi.
Sjutradan, puudi poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u kolsko dvorite i pred
svom djeurlijom razgalamio se na uiteljicu:
- A je li ti, ikavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene zna kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti
nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, itavog vijeka s njima muku muim, a ona ti tu Po turu bi
tebe trebalo ovim tapom pa da se jednom naui pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uiteljica, a i mi, aci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana
nije bilo nastave.
Ved sljededeg jutra djeda otjerae andari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj buvari, a kad
se vrati, ublijedio i mualjiv, on mi navee poprijeti prstom.
- A ta, jeziko, nek te ja jo jednom ujem da bleji kakav je ko pa du ti ja pokazati. Vuk je zelen,
heh! ta te se tie kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da duti pa kvit.
Sljededeg proljeda, bujnog i kiovitog, sljez u naoj bati rascvjeta se kao nikada dotad, ali
starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog roaka Save, djed
je bio slijep i za boje i za sve cvijede ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana ved skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja
jo ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljede iza nae
potamnjele batenske ograde prosine neto ljupko, prozrano i svijetlo pa ti se prosto plae,
iako ne zna ni ta te boli ni ta si izgubio.