1

Hegelova ljevica i desnica
- Hegel umire 1831.
- Nedugo nakon njegove smrti njegovi se učenici dijele na dvije nepomirljive struje.
- Podjela se tiče nadasve politike i religije.
- David Strauss je ove dvije struje 1837. nazvao desnicom i ljevicom, preuzimajući termine iz uporabe u francuskom
parlamentu.
- Desnica: ortodoksno-teistička
- Ljevica: panteistička, naturalistička
Politika
- Desnica je zastupala ideju kako je Pruska država sa svojim institucijama, gospodarskim i društvenim ostvarenjima
konačni dijalektički doseg i ostvarenje racionalnosti duha.
- Ljevica je, naprotiv, zastupala tezu kako dijalektika zahtijeva da se ni jedno povijesno ostvarenje ne vidi kao doseg, nego
samo kao stadij kojeg opet valja nadići, dakle, nijekati ga kako bi se ostvarila viša racionalnost.
- Desnica je zastupala Hegelovu filozofiju kao opravdanje postojeće države,
- a ljevica je u ime dijalektike nijekala postojeću državu.
Religija
- No, više negoli o politici, spor se vodio o religiji.
- Hegel je zastupao kako filozofija i religija imaju isti objekt, isti sadržaj i da se razlikuju po tome što ga religija ima u
obliku predodžbe, a filozofija u obliku pojma.
- "Religija je mjesto u kojem jedan narod definira ono što smatra istinitim."
- Sadržaj religije preuzima filozofija i oblikuje ga pojmovno.
- Tako religijska istina nestaje a nastaje filozofska religija.
- Ovdje se događa spor desnice i ljevice.
Kršćanstvo
- Da li je kršćanstvo kompatibilno s Hegelovom filozofijom?
- Na ovom se pitanju raspaljuje rasprava i dijele duhovi.
- Desnica interpretira Hegela kao filozofiju koja je itekako spojiva s kršćanstvom. Štoviše, to je najbolji način da se
kršćanska vjera učini dostupnom umu, opravda pred modernim mišljenjem i razumom.
- Ljevica je religiju posvema zamijenila filozofijom i zastupala nespojivost Hegelove filozofije s kršćanstvom.
- Kršćanstvu se niječe bilo kakav element transcendencije i svodi ga se na ljudsku zbilju. U kršćanstvu se mogu spoznati
mnoge stvari o čovjeku i njegovoj povijesti, ali ne i o Bogu.








David Friedrich Strauss
1808. - 1874.
- Studij teologije u Tübingenu.
- 1835. objavljuje Život Isusov gdje zastupa kako evanđeoski izvještaji nisu povijest, nego mit.
- Evanđelja ne predstavljaju kroniku podataka koji bi bili znanstveno provjerljivi, nego predstavljaju Krista vjere.
- Riječ bi bila o pretvorbi činjenica.
- Riječ je o mitu, a ne o povijesti i ne o legendi.
- Legenda je također pretvorba koju predaja čini od kakve povijesne činjenice, ali u legendi nema nikakvog metafizičkog
značenja.
Mit dogme utjelovljenja
- Mit, naprotiv, ima metafizičko značenje.
- Kršćanski mit je u dogmi utjelovljenja, u Čovjeku-Bogu koji je Isus.
- Ideja jedinstva konačnog i beskonačnog je kršćanski mit koji treba pronaći svoj pravi izričaj u filozofiji.
- Kršćani su mislili da se to jedinstvo ostvarilo u jednom pojedincu, u Isusu, ali to je upravo mit: vjera da se to jedinstvo
ostvarilo u jednom povijesnom pojedincu.
- Istina je, prema njemu, naprotiv, u onome da je Isus onaj u kome se po prvi put pojavila svijest o jedinstvu božanskog i
ljudskog i to na vrlo snažan način koji Isusa čini neusporedivim u povijesti svijeta.
2

Čovječanstvo-utjelovljenje
- No, svijest koja se pojavila u njemu treba se podvrći daljnjim promjenama i proširenjima koje će rezultirati razvojem
ljudskog duha.
- Razvoj ljudskog duha, filozofska svijest koja se pojavila Hegelovom filozofijom pokazuje kako nije samo jedan
pojedinac jedinstvo božanskog i ljudskog, nego kako je čovječanstvo jedinstvo dviju naravi, Bog koji je postao
čovjekom.
- Riječ je o beskonačnom duhu koji se otuđio u konačnom duhu i riječ je o konačnom duhu koji se prisjeća svoje
beskonačnosti.
Čovječanstvo = Krist
- Čovječanstvo je dijete nevidljive majke i vidljivog oca, prirode i duha.
- Čovječanstvo je bez grijeha, bezgrešan je njegov razvoj, a samo je pojedinac grešan.
- Sadržaj Evanđelja i filozofije je isti, jedinstvo beskonačnog i konačnog, čovjeka i Boga, samo što je kršćanstvo ovo
jedinstvo izreklo oblikom predodžbe, mitom o Isusu Bogočovjeku, dok je filozofija u stanju ovu istinu prevesti u
racionalni oblik.
- Ključ cijele kristologije stoji u tom da se umjesto pojedinca uzdigne Ideja na razinu subjekta kojem valja pripisati
predikate koje Crkva inače pripisuje Kristu.







Max Stirner 1806. – 1856.
- Glavno djelo je Pojedinac i njegovo vlasništvo (1845.)
- Svojom filozofsko - društvenom teorijom okomljuje se na društvene institucije i tabue koji čovjeku sprječavaju prema
njemu samom i njegovomu spontanom djelovanju.
- Nauka o ja mu je sukus sve dotadašnje filozofije.
- Preokreće odnos pojmova bitak i ništa.
- Poistovjećivanjem ja i ništa događa se preokretanje svih vrednota.
- Ono što je iz perspektive usmjerene prema Bogu kao najvišem biću izgledalo kao rubno, prolazno, smrtno, nebitno,
preokreće se u opće, nužno, bitno, jer je vezano u jedincatoga pojedinca.
Pojedinac
- Brani tezu kako valja, da bi se bilo ateisti do kraja, nijekati i Boga i čovječanstvo i to u ime jedine zbilje i jedine
vrijednosti: pojedinca.
- Pojedinac, ja, jedini i neponovljivi je mjera svih stvari i ne može biti rob ni Boga ni čovječanstva ni ideala.
- Sve je podređeno pojedincu. Pojedinac je sloboda od svega i nema ništa što nadilazi čovjeka.
- Čovjek nije ideja, niti bit, niti vrsta. Vrijedi kao pojedinac i ne ovisi ni o kome.
- "Ja sam svoju stvar postavio u ništa".
Ja – ništa
- Moto: Vanitas! Vanitatum Vanitas!
- Ja sam svoju stvar postavio u ništa!
- Značenje: Ja sam svoju stvar postavi na sebe samoga!
- Nauk o ništa i nauk o ja su isti nauk.
- Sva istina dolazi iz mene i ja stojim zato iznad nje.
Apsolutni egoizam
- Posljedica ovih ideja je apsolutni egoizam.
- Važi samo pojedinac, a ne Bog, društvo, ideali.
- Religiozni, moralni, politički ideali se ne razlikuju od ludosti.
- Čovjeka ne smije tlačiti ni Crkva ni država ni društvo ni stranke.
- Pojedinac je jedini izvor prava.
- Pojedinac je neposredna datost i ne može ga se univerzalizirati u teoriju.
- Pojedinac ulazi u udruženje ljudima s jednim jedinim ciljem: da postane jači.
Drugi - u službi ega
- A drugi?
3

- I ja volim ljude, veli Stirner, ali ih volim sa sviješću egoista, volim ih jer me njihova ljubav čini sretnim, jer je ljubav
utjelovljena u mojoj naravi, jer mi se tako sviđa. Ne poznam nikakav zakon koji bi mi naredio ljubav.
- Drugi nisu osobe, nego objekti.
- "Nitko za mene nije osoba koja bi imala pravo na moj respekt, nego je svatko, kao i svako drugo biće, objekt prema
kojem osjećam ili ne osjećam simpatiju, zanimljiv ili nezanimljiv objekt, objekt kojim se mogu ili ne mogu poslužiti."
- Kršćanstvo poznaje zakon ljubavi, ali Stirner ne priznaje nikakvu naredbu ljubavi. Narod može očekivati pomoć samo od
egoizma.
Moć
- Pojedinac, koji još treba nastati, neće ovisiti ni o državi niti će biti rob rada, niti će biti objekt društva ili etike dužnosti.
Bit će svoja sloboda, svoja moć, svoja volja. To je njegovo vlasništvo.
- "Moje vlasništvo nije stablo, nego snaga da s njim raspolažem kako me je volja, to je moje vlasništvo."
- Moje je vlasništvo moja moć. Moja sloboda je potpuna samo kada postane moć. Moć čini da postajem pojedinac i
vlasnik.
- I dašak jednog živog Ja je dovoljan da se preokrenu narodi (Neron).
- Istina je da ti imaš pravo biti ono što ti tvoja moć dopušta da budeš.
- Moć je dobra stvar i u mnogo slučajeva korisna, jer "naprijed se ide samo ako imaš ruku punu moći, a ne vreću punu
prava."
Tko je čovjek?
- Ideal «čovjek» je ostvariv ako se kršćanski pogled preokrene u rečenicu: «Ja, ovaj pojedinac, sam čovjek.» Pojmovno
pitanje: «što je čovjek?» - tada se pretvara u osobno: «tko je čovjek?» Kod «što» se tražilo pojam kako bi ga se ostvarilo;
kod «tko» to više uopće nije pitanje, nego je odgovor sadržan u onom tko pita: pitanje se odgovara samo od sebe.
- O Bogu se veli: «Imena te ne imenuju». To važi o meni: nijedan pojam me ne izriče, ništa, što se navede kao moja bit, ne
iscrpljuje me; to su samo imena. Isto tako se o Bogu veli da je savršen i da nema zvanja po kojem bi težio k savršenosti. I
to vrijedi za mene.
Temelj samom sebi
- Vlasnik sam svoje snage i to sam kada se poznam kao pojedinac. U pojedincu se čak i sam vlasnik vraća u svoje
stvaralačko ništa iz kojega je rođen. Svako više biće iznad mene, bilo ono Bog, bilo ono čovjek, slabi moj osjećaj moje
jedincatosti i blijedi tek pred suncem ove svijesti. Postavim li na sebe, pojedinca, svoju stvar, tada stojim na prolaznom,
smrtnom stvoritelju sebe koji se hrani samim sobom i smijem reći:
- Ja sam svoju stvar postavio u ništa.
Utjecaj
- Djelo je najprije zabranjeno u Njemačkoj.
- Razlog: najava skorog sloma države.
- Ubrzo zatim je skinuta zabrana.
- Razlog: djelo je odveć apsurdno da bi moglo imati neki značajniji utjecaj.










Ludwig Feuerbach
1804. - 1872.

- Feuerbach je studirao teologiju u Heidelbergu, a potom prešao u Berlin gdje je izravno slušao Hegela.
- Iz Berlina piše ocu: "U četiri sam tjedna od Hegela naučio više nego u prethodne dvije godine."
- No, ubrzo će se pojaviti i dvojbe.
- 1830. staje nasuprot desnice ogledom Misli o smrti i besmrtnosti.
- Besmrtnost se niječe pojedincu i pripisuje samo čovječanstvu. Ovaj mu je spis blokirao akademsku karijeru.
Religija - središnja tema
- Za vrijeme 1848. studenti progresisti iz Heidelberga su ga pozvali i održao je predavanja pod naslovom Predavanja o biti
religije koja su objavljena 1851.
4

- Osim ovog kratkog javnog nastupa živio je na rubu, u bijedi i umro je zaboravljen 1872.
„Religija je odnos čovjeka prema svome vlastitome bitku - u tom leži njezina istina i ćudoredna snaga - ali prema svome bitku ne
kao svome vlastitom, nego kao prema nekom drugom, različitom, da čak suprotnom njegovom - u tom leži njezina neistina, njezino
ograničenje, njezino proturječje s razumom i moralom, u tom i izvor bremenit nesrećom religioznog fanatizma, u tom vrhovni,
metafizički princip krvavih ljudskih žrtava, ukratko, u tom je pratemelj svih užasa, svih jezovitih prizora u tužnoj igri povijesti
religije.“
Religija – antropologija
- 1841. objavljuje svoje najpoznatije djelo Bit kršćanstva u kojem on sam definira djelo kao svođenje teologije i religije
na antropologiju.
- Zanimanje za religiju kod Feuerbacha postoji od početka. Sam veli kako mu je prvo svjetlo došlo ne iz filozofije i ne iz
znanosti, nego iz religije.
- "Moja je prva misao bio Bog, moja druga misao religija, a moja treća i posljednja misao čovjek."
Antropocentričnost
- Hegel je udaljio Boga predaje i na njegovo mjesto doveo Duh, ljudsku zbilju u svojoj apstrakciji.
- Feuerbach se ne zanima za ideju čovjeka ili čovječanstva, nego za realnog čovjeka koji je nadasve priroda, tjelesnost,
osjetljivost, potreba.
- Istina je čovjek, a ne apstraktni um, život, a ne mišljenje koje ostaje na papiru.
- Valja dakle nijekati idealizam i valja nijekati teizam, jer ne stvara Bog čovjeka, nego čovjek stvara Boga.
Razumijevanje religije
- Nakon Hegela kritika religije i teologije više nije mogla biti nalik onoj prosvjetiteljskoj.
- Feurebach priznaje s Hegelom jedinstvo beskonačnog i konačnog. No, to se jedinstvo ne ozbiljuje u Bogu ili ideji, nego u
čovjeku, u cjelokupnom čovjeku.
- Religija je oduvijek igrala važnu ulogu i ne smije se izrugivati taj velebni ljudski čimbenik.
- Religiju valja razumjeti.
- Religiju se razumije prema Feurebachu kada shvatimo kako "svijest koju čovjek ima o Bogu je svijest koju čovjek ima o
sebi".
Religija je projekcija
- Drugim riječima, čovjek svoje želje, nastojanja, kvalitete postavlja izvan sebe, otuđuje se i stvara Božanstvo.
- Religija se sastoji u odnosu koji čovjek ima sa samim sobom, sa svojom biti i to je istina religije, ali on se prema svojoj
biti odnosi ne kao prema svojoj nego kao prema tuđoj, odvojenoj, oprečnoj sebi i u tom je laž religije.
- Religija je dakle projekcija ljudske biti: "Bog je ljudsko zrcalo".
- U molitvi čovjek se klanja svom vlastitom srcu. Čudo je ostvarena nadnaravna želja, a temeljne dogme kršćanstva su
ostvarene želje srca.
Religija je tajna čovjeka
- Religija je posve ljudski čimbenik.
- Ono što čovjek misli o svojim principima takav mu je bog.
- Koliko vrijedi čovjek toliko mu vrijedi bog.
- Čovjeka ćeš poznati poznajući njegovog Boga i obratno. Čovjek i Bog su istovjetni.
- Bog je objavljena intima, izrečena bit čovjeka, svečana objava čovjeka i javna ispovijest njegovih ljubavnih tajni.
Homo homini deus est
- Ovo je srž Feurebachove teze po kojoj je skrivena bit teologije antropologija. Otkriti kako je čovjek svoju bit projicirao
izvan sebe u Boga znači preokrenuti povijest u kojoj konačno homo homini deus est.
- Sva obilježja Boga, dosljednu su ljudska obilježja.
- Božji bitak je ljudski bitak oslobođen granica pojedinca, tijela, zbilje, objektiviziran kao biće različiti od njega samog.
Religija – utjeha
- No, zašto čovjek to čini, zašto se otuđuje od samog sebe stvara božanstvo i više se ne prepoznaje u njemu?
- Stoga što iznalazi narav koja je neosjetljiva na njegove patnje, stoga jer krije tajne koje ga pritišću i stoga što u religiji
nalazi olakšanje.
- Patnja mora izići vani.
- Umjetnik je premješta u liru i smješta u glazbu da bi olakšao svoju bol. Umanjuje svoju bol slušajući je, objektivizirajući
je, olakšava teret prebacujući ga u univerzalnu bol.
- No priroda ne sluša ljudsku bol. Gluha je za ljudske patnje.
Bog – utjeha
- Zato čovjek bježi iz vidljive prirode i utječe se svojoj nutrini, intimnosti srca kako bi tamo našao sluh za svoje patnje.
- Tu izriče tajne koje ga pritišću. To olakšanje srca, ta tajna koja se smjela objaviti, ta patnja koja se mogla izliti jest Bog.
- Bog je suza ljubavi prolivena u dubini tajne ljudske bijede.
5

Pretvorba ljubavi
- To je konačno otkrivena tajna religije.
- Na mjesto Boga u nebu Feuerbach stavlja čovjeka od mesa i kostiju.
- Moral koji se temeljio na ljubavi prema Bogu zamjenjuje moralom ljubavi čovjeka u ime čovjeka.
- To je Feuerbachov humanizma: pretvorba ljubavi prema Bogu u ljubav prema čovjeku, od Božjih prijatelja ljudi trebaju
postati prijatelji čovjeka.

Kršćanstvo na udaru ljevice
- Hegelova ljevica je na ovakav način ustala protiv kršćanstva u ime imanentne metafizike i protiv filozofskih Hegelovih
apstrakcija u ime konkretnosti.
- Dogmatski entuzijazam ljevice je pretjeran i povremeno i naivan. No, problemi koji su se pojavili su ozbiljni i duboki.
Stvorio se svijet ideja koji se još uvijek čuje.




















„Nitko ne može vidjeti iznad sebe. Time želim reći da svatko vidi na drugome onoliko koliko jest sam, jer svatko može drugoga
pojmiti i razumjeti u onoj mjeri u kojoj mu dopušta njegova
inteligencija.“ Pareneze i maksime
„Ljudi plemenitije vrste i viših sposobnosti pokazuju često, a naročito u mladosti, neobičnu oskudicu u poznavanju ljudi i života,
pa bivaju lako prevareni ili zavedeni, dok se niske naravi
umiju mnogo brže i bolje snaći u svijetu.“ Pareneze i maksime
Artur Schopenhauer
1788. - 1860.
- S 30 godina napisao svoje najvažnije djelo.
- Utjecaj počinje tek desetak godina pred smrt.
6

- Teško ga smjestiti u izravni dodir s nekom filozofskom strujom.
- Tvori duhovni svijet za sebe.
- U dodiru s Kantom i prosvjetiteljstvom,
- Hegelom i idealizmom.
- Kao tuđi element u kontekstu europskog stanja duha.
Neobičnost
- Karakter
- Prijateljstvo sa staroindijskom filozofijom
Djetinjstvo
- Sin trgovca
- S 5 godina nastanili se u Hamburgu
- Od 9. - 11. godine živi u Francuskoj, u obitelji očeva poslovnog prijatelja
- Naučio francuski, a zaboravio materinski
- Česta putovanja
- Fasciniran Alpama i morem
- Boravio pola godine u Engleskoj.
- Naučio jezik i upoznao englesku književnost.
- Do konca života čitao Times.
Izbor
- Sa 16 godina otac ga stavio pred izbor: studirati filozofiju ili ići s njim i majkom na jednogodišnje putovanje po Europi i
baviti se trgovinom.
- Arthur se nije mogao oprijeti pozivu na putovanje i pristao je na trgovačku karijeru. To je i počeo.
- No, tada je umro otac i na majčin poticaj Arthur je promijenio studij.
Majka
- Majka je bila 20 godina mlađa od oca.
- Poznata spisateljica Johanna Schopenhauer.
- Preselila se u Weimar, središte kulturnog događanja gdje je došla u blizinu s Goetheom, braćom Schlegel i drugim
poznatim imenima.
Studij
- U kratko vrijeme je svladao sve potrebno za upis studija (klasični jezici, matura).
- Studirao je 2 godine u Göttingenu i 2 u Berlinu.
- Osim filozofije slušao je kolegije iz kemije, fizike, botanike, anatomije, fiziologije, zemljopisa i astronomije.
- Rubovi studentskih bilježnica su puni podrugljivih opaski o profesorima, posebice o Fichteu.
Završetak studija
- 1813. promovira radom: O četverostrukom korijenu rečenice o dovoljnom razlogu.
- Nakon povratka u Weimar privukao ga je Goethe i došao je u dodir s orijentalistima i indijskom filozofijom.
- Slobodni način života njegove majke ga je neprestano ljutio i cijeloga su života bili u napetim odnosima.
- Nije stanovao s majkom, ali su se svađali i izmjenjivali zajedljive primjedbe.
Glavno djelo
- Napušta Weimar i odlazi u Dresden.
- Tamo je napisao najprije O gledanju i bojama, a potom i svoje glavno djelo: Svijet kao volja i predodžba, 1819.
- Odlazi na putovanja u Rim, Napulj, Veneciju.
Izvori za život
- Živio je od naslijeđena očeva imanja.
- Štedio je i spretno upravljao novcem tako da je od nasljedstva živio cijeli život.
- Ne samo da nije morao zarađivati, nego mu je to bila prigoda da zajedljivo napada profesore filozofije koji rade jer
moraju zaraditi.
Profesor
- Najprije je htio biti profesor.
- 1820. se habilitirao u Berlinu.
- Visoko samosvjestan odredio je vrijeme svojim predavanjima istodobno kada je to imao i Hegel.
- Nadao se da će privući više slušatelja.
- No, dogodilo se obratno.
- Nakon prvog semestra više nije najavljivao kolegije.
- Sljedećih deset godina je živio u Italiji, Dresdesnu i Berlinu.
- 1831. bježi pred kolerom koja će odnijeti Hegela i odlazi u Frankfurt na Majni. Tu je ostao do smrti.
7

Nepoznati filozof
- Dva desetljeća je živio gotovo nepoznat.
- 16 godina nakon izdanja izdavač mu je javio kako je cijelo izdanje prodao u stari papir.
- Unatoč tome Arthur se odlučio na novo izdanje koje će nadopuniti novim sveskom.
- Osim toga pisao je: O volji u prirodi, Dva glavna etička problema, dva sveska Parerga i paralipomena koje je ujedno i
najraširenije djelo u kojem su sabrane manje rasprave i poznati Aforizmi mudrosti življenja.
Roditeljsko nasljeđe
- Prema Schopenhaueru čovjek od oca baštini karakter, a od majke inteligenciju.
- Kod njega je to slučaj.
- Otac je bio strog, ponešto tvrdoglav, ponosan i nesavitljiv.
- Majka je bila puna duha, živahna, ponešto lakomislena, ne odveć duboka, nesretna u braku.
- Svađe s majkom su odredile i njegove kasnije odnose sa ženama.
Instinkti
- Arthur je obilježen snažnim instinktima, strastvenom voljom, budnim umom i dubokim pogledom za ljepotu prirode i
patnju stvorenja.
- Njegova je filozofija obilježena idejom svijeta kao volje, slijepog instinkta te predodžbom i spoznajom.
- Cijeloga se života borio protiv svoje osjetilnosti, malo je cijenio zemaljska dobra i bio je vrlo pesimističan.
Priznanje
- Bio je genijalan.
- To je znao i to je izricao neugodno jasno. Nije bio niti malo ponizan.
- Cijeloga je života strastveno žudio za priznanjem i čašću, ali to je jedva dočekao tek pred kraj života.
- Nakon 1850. Europom je zapuhao duh pesimizma i učinio je prijemljivom za Schopenhauera. Hegelova je škola došla na
kraj. No Schopenhauer nije najprije našao prijem na sveučilištima, nego kod umjetnika, pojedinaca. Wagner u svom
prvom dijelu je obilježen njegovim pesimizmom.
Konac života
- Ostario, gutao je požudno sve što se pisalo o njemu.
- Umro je neočekivano od srčanog udara 1860.
- Sav posjed je u ostavštini razdijelio dobrotvornim ustanovama.
- Na grobu je tražio i dobio samo crnu ploču sa svojim imenom: Arthur Schopenhauer
Svijet kao volja i predodžba
- Glavno djelo je jedinstveni i jedincati plod mladog Schopenhauera u kojem je on iznio svu svoju filozofiju.
- Sve što je kasnije napisao bilo je samo komentar ili daljnji razvoj pojedinosti.
- Djelo je u svojoj srži jedna jedina misao. Ta misao sadrži ono što je cjelokupna dotadašnja filozofija uzaludno tražila.
- Ovisno iz kojeg kuta promatramo djelo je metafizika (1. i 2. knjiga), etika (3. knjiga) estetika (4. knjiga). No, sve je
organska cjelina. Naslov posve odgovara sadržaju.
A priori
- "Svijet je moja predodžba" – tako počinje djelo.
- Ova se istina može izreći a priori.
- Schopenhauer je u Kantovoj blizini i Kanta smatra predvorjem svoga mišljenja. Kant je Schopenhaueru bio liječnik koji
mu je otvorio oči i naučio ga gledati.
- Najveća mu je zasluga razlikovanje stvari u sebi i pojavnosti stvari, fenomena. Riječ je o istoj istini na koju je ukazao
Platon kada je govorio kako bića dostupna osjetilima ne predstavljaju istinski bitak.
- To izriče i mit o pećini. To je ista istina o kojoj govore indijske vede kada vidljivi svijet poistovjećuju s iluzijom,
prividom, velom, maja.


Kritika Kanta
- Prema Kantu Schopenhauer je i jako kritičan.
- Prvi svezak završava Kritikom Kantove filozofije.
- Kant je iz volje za sustavnom izgradnjom misli često puta pristao na gradnju slijepih prozora.
- Glavni se prigovor tiče razlikovanja stvari u sebi i njezine pojavnosti.
- Do takve razlike Kant dolazi kauzalnim zaključkom.
- No, kauzalitet sam vrijedi samo unutar pojavnosti i ne vodi nikako izvan nje do stvari u sebi.
- Svijet je moja predodžba i to je nepobitno, ali je jednostrano vidjeti svijet samo tako.
Zagonetka svijeta
- Prema Kantu metafizika nije moguća.
8

- Kant smatra metafizikom znanost o onome što leži izvan mogućeg iskustva.
- No, nije li krivo reći kako izvor metafizike ni u kom slučaju ne smije biti empirijski, da temeljne postavke metafizike ne
smiju doći ni iz vanjskog ni iz nutarnjeg iskustva? Zašto se rješenje zagonetke svijeta ne bi trebalo tražiti u samom
svijetu? Zašto bismo morali ići izvan onoga što nam je dano a priori? Valja samo postaviti ispravno vanjsko i nutarnje
iskustvo. To je Schopenhauerov put.
- Koja je to točka na kojoj se ova dva iskustva dodiruju?
Tijelo - pristup tajni svijeta
- Biti stvari ne možemo pristupiti izvana.
- Koliko god mi istraživali uvijek dobivamo samo slike i imena.
- Naličimo čovjeku koji obilazi oko kuće i nikako ne pronalazi ulaza.
- Jedino mjesto na kojem otkrivamo pristup u nutrinu svijeta leži u nama samima, u pojedincu.
- Pojedincu je njegovo tijelo dano na dva načina: najprije kao predodžba, objekt među objektima u uzročnom odnosu
pojavnosti, ali i na sasvim drugi način kao ono što je neposredno poznato svakome, kao volja.
Volja – tijelo
- Voljni čin i djelovanje tijela nisu dvije stvari spojene kauzalno. One su jedna stvar.
- Tjelesno djelovanje je samo objektivirani čin volje koji je ušao u pojavnost, u predodžbu. Tijelo je objektivirana volja u
vremenu i prostoru.
- Ova je spoznaja najneposrednija moguća. Nju se ne može izvesti iz neke druge, ona je istinska filozofska istina.
Nastanak sudova
- Ona najprije vrijedi za čovjeka. Bit čovjeka ne leži u mišljenju, svijesti, umu. To su stare pogreške, nadasve filozofske,
koje valja ukloniti.
- Svijest je samo površina našeg bića. Mi je samo bolje poznajemo onako kako od svoga tijela najbolje poznajemo
površinu. Naše svjesne misli su samo površina duboke vode.
- Nastanak naših sudova ne događa se u pravilu povezivanjem jasnih misli po logičkim zakonima, premda mi to samima
sebi rado umišljamo.
- On se događa u mračnoj dubini, to se događa gotovo nesvjesno onako kako se nesvjesno događa probava. Sami se
čudimo kako se u nama rađaju odluke. I upravo naše najdublje misli nismo u stanju opravdati.
Volja
- U našoj dubini postoji volja koja potiče svoga slugu: um.
- Volja je kao jaki slijepac koja na svojim leđima nosi doduše onoga koji vidi, ali koji je oduzet.
- Ljudi su samo prividno povučeni naprijed, u zbilji ih se gura s leđa. Gurani su nesvjesnom voljom za životom.
- Ova je volja nepromjenjiva i leži u podnožju svih naših predodžbi.
- I sjećanje je samo sluškinja naše volje.
Neumornost volje
- Karakter je određen voljom. Volja izgrađuje karakter kao tijelo. Stoga sve religije obećaju nagradu u drugom životu za
djela srca, za djela volje a ne za djela glave, uma.
- Sve svjesne funkcije čovjeka se umore i trebaju spavanje.
- Samo je volja neumorna.
- Ono što se događa nesvjesno: disanje, rad srca.. ne umara se. San je dio smrti.
Univerzalnost volje
- Nije samo čovjek volja. Sva bića u prostoru i vremenu moramo vidjeti analogno čovjeku kao objektivizaciju volje.
- Najprije u organskom životu. No, volja se krije i iza pojavnosti anorganskog svijeta. Sila koja drži na okupu planete, koja
spaja kemijske elemente isto je nesvjesna volja svijeta.
- U području života najsnažniji izričaj volje za životom jest nagon za razmnožavanjem.
- Taj nagon nadjačava čak i pojedinačnu smrt. Dočim je osigurano preživljavanje živo biće se počinje brinuti za
razmnožavanje, za održanjem vrste.
- Ovdje se volja pokazuje neovisno o spoznaji.
Žarište volje
- Ako je spoznaja smještena u mozgu, genitalije su mjesto spolnog nagona, to je žarište volje i suprotni pol mozgu.
Metafizika spolne ljubavi
- Schopenhauerovi stavovi iz metafizike spolne ljubavi spadaju u najpoznatije iz njegova djela.
- To je vrlo važni dio, kao ljubav kod pjesnika. Ono što dvije jedinke iste vrste tako snažno privlači to je volja vrste za
životom.
- Ljubav je sredstvo obmane kojom se služi priroda da bi očuvala vrstu.
- Schopenhauer to pokazuje na detaljima prema kojima pojedinci izabiru svoj objekt ljubavi.
Stupnjevi muškosti/ženskosti
9

- Uvijek je u podnožju prisutna volja za održanjem određenog tipa u vrsti. Svatko ljubi ono što mu nedostaje.
- Uvijek se izborom partnera traži korekcija određenog tipa u vrsti izborom ispravnog partnera.
- Svaka je spolnost jednostranost. Postoje stupnjevi muškosti i ženskosti.
- Najbolji su parovi kada stupanj muškosti odgovora stupnju ženskosti. Najmuževniji će muškarac tražiti najženstveniju
ženu i obratno.
- Pojedinac tu djeluje bez znanja, po nalogu višega, vrste.
Strast - varka vrste
- Budući da strast počiva na varci koju vrsta pojedincu prikazuje tako da mu ono što je za vrstu važno prikaže kao važno
njemu samom, onda će ovaj privid nestati dočim je ispunjena svrha vrste.
- Tako se dogodi da nestane ženske ljepote dočim je žena ispunila svoju svrhu razmnožavanja.
- Pojedinac opaža da ga je volja vrste prevarila.
- Da se Petrarkina strast zadovoljila njegov bi pjev zamukao kao što zamukne pjev ptica kada polože jaja.
- Ovo se otriježnjenje dogodi posebice u brakovima koji su sklopljeni iz ljubavi.
Volja - temelj i bit svega
- Kao što je u spolnoj ljubavi pojedinac samo sredstvo vrste tako je svako pojedinačno biće, svaka pojavnost u vremenu i
prostoru samo objektivizacija bezvremenske i neprostorne volje.
- Pojedinac je samo izmjena materije pod ostajanjem forme.
- Stvar u sebi je volja.
- Ovaj se uvid može primijeniti i na povijest.
- Iza svih plemena, naroda, epoha, običaja stoji posvuda isto čovječanstvo. Uvijek isto, samo drukčije – tako glasi moto
povijesti.
- Ne postoji napredak. Simbol događanja je posvuda krug.
- U svim vremenima mudri su ljudi uvijek govorili isto a luđaci uvijek činili suprotno.
Ne/sloboda volje
- Je li volja slobodna?
- Volja je slobodna kao cjelina, jer izvan volje nema ništa što bi je ograničilo. Neslobodna je volja pojedinca, jer je on
određen voljom koja ga nadilazi.
- Volja nije logična niti je nelogična, nego je alogična.
- Razum je samo sredstvo nerazumne volje.
- Schopenhauer ovdje prelazi iz harmonije svega u kojoj se nalazi zapadno mišljenje od renesanse i prelazi u pesimizam.
Patnja i oslobođenje
- Poput Bude mladi je Arthur, kako sam svjedoči, bio duboko obuzet bijedom i patnjom svega što živi.
- Volja je beskonačna, ispunjenje ograničeno.
- Predani instinktima i željama ne nalazimo sreću i smirenje.
- Iz svake zadovoljene požude izrasta nova.
- Na svaku bol, dočim je otklonjena i kad povjerujemo da možemo odahnuti dolazi novo zlo. Bol je prava zbilja života.
- Užitak i sreća su negativni, to jest, samo odsutnost patnje.
- Ono što posjedujemo ne znamo cijeniti. Cijenimo tek kada izgubimo.

Potreba – osamljenost
- Potreba je neprestana briga najvećeg dijela ljudi.
- Mali broj onih koji ne pate zbog potrebe potpadaju pod drugu muku: dosadu.
- Uvijek isti ishod tjedna sa svojim mukama.
- Nadalje, neizbježna sudbina ljudi je osamljenost.
- Svatko ostaje sam sa sobom.
Posvudašnjost patnje
- Rat, borbe, užasna uništenja, žderanje jednih drugih – to je život i to podjednako u životinjskom i ljudskom svijetu.
- Čak ni dramatičari ne znaju to drukčije prikazati. Nakon što su učinili da predstava završi sretno, happy-end, odmah
spuštaju zastor.
- Optimizam je gorka poruga bezimene ljudske patnje.
- Schopenhauer nas vodi kroz bolnice, lazarete, kirurške sobe, zatvore, sobe za mučenja, robovske štale, bojna polja,
sudnice, kroz sve mračne nastambe ljudske bijede.
- "Odakle je Dante posudio materijal za opis svoga pakla ako ne iz našeg realnog svijeta? Pa ipak je ispao pravi pakao.
Oskudnost radosti
- Kada se našao pred zadatkom da opiše raj i njegove radosti, našao se pred nepremostivom poteškoćom, jer naš mu svijet
više nije nudio materijala.
10

- "Život nije dostojan življenja. To je posao koji ne pokriva troškove.”
- Uz to još i činjenica da naš život nezaustavljivo i sve brže ide prema smrti. To u mladosti ne vidimo. Još smo u usponu
na brdo s čije druge strane vreba smrt. Dočim smo prošli sredinu života već smo kao umirovljenici koji više ne žive od
kamata, nego moraju načeti glavnicu.
- Kao što je naše hodanje neprestano sprječavanje pada tako je i naš život neprestano umiranje.
Izlaz iz doline suza
- Postoji li ikakav izlaz iz ove suzne doline?
- Spoznaja nije izlaz. Upravo suprotno. Što je pojavni oblik života viši to je veća i jasnija patnja. Od biljke i crva pa preko
kompleksnijih bića sve više raste osjetljivost na patnju. Među ljudima pati više onaj koji jasnije spoznaje. Najviše pati
genij.
- Prije negoli spoznaja izlaz iz patnje je ludilo. Ludilo je izlaz kojim se služi priroda kada patnja prijeđe granicu
izdržljivog.
Ponovno rađanje
- Izlaz nije ni u samoubojstvu.
- Ono ništi individualnu pojavnost volje, ali ne i volju samu. Ovakva indijska procjena života vodi izravno u misao o
ponovnom rađanju, misao koju ovdje Schopenhauer ne izriče izravno, ali je implicitno prisutna.
- Samoubojstvo je besmisleno jer volja sebi odmah traži novo utjelovljenje.
Dva izlaza iz patnje
- Pa ipak postoji izlaz. Schopenhauer poznaje čak dva izlaza iz patnje.
- Prvi je estetski, a drugi etički.
- Prvi rješava patnju privremeno, drugi je rješava trajno.
- Taj naliči Budinu putu.
Ljudski izlaz iz ropstva volji
- Iza pojavnosti stoji nešto što je Kant nazvao stvar u sebi, a što ostaje u mraku nespoznatljivosti.
- I Platon sluti kako iza vidljivog svijeta stoji drugi pravi, nevidljivi, neprolazni.
- Schopenhauer preuzima obje slike. Stvar u sebi je volja.
- U Platonovim idejama prepoznaje forme u kojima se pojavljuje beskonačna volja. Možemo li se uzdići do spoznaje onog
što stoji iza pojavnosti? Ne možemo sve dotle dok je um u službi intelekta.
- Moramo se osloboditi ropstva volje a time i povezanosti s individuom koji želi i hoće. Je li to moguće? Životinji ne.
Čovjeku je to moguće, premda samo u izuzetnim slučajevima.
- Na to upućuje već i konstrukcija njegova tijela. Glava izrasta iz trupla, raste iz njega, truplo je nosi, ali glava mu nije
podložna.
Genij
- Čovjek može postati čisti subjekt spoznaje bez volje.
- Način spoznaje u kojoj mu se to pokazuje jest umjetnost, djelo genija.
- Umjetnost je promatranje stvari, neovisno o kauzalitetu i neovisno o volji. Ideje možemo shvatiti samo u čistoj
kontemplaciji. Umjetnik je sposoban za takvo promatranje.
- Genijalnost je savršena objektivnost, sposobnost ponašati se čisto zorno, biti čisto oko svijeta i to ne samo trenutačno,
nego dovoljno dugo da se viđeno može ponovno oblikovati.
Genij i obični čovjek
- Obični, svakodnevni čovjek "industrijski produkt prirode" to nije u stanju. Već i u izrazu lica običnog čovjeka prevladava
sfera volje, požude dok je lice genija ispunjeno spoznajom.
- Naravno, genij odveć često zaboravlja ono najbliže jer se odveć okreće općenitom. Dok gleda u zvijezde, zapinje o
kamenje. No njemu predanje poslu i samozaboravni entuzijazam obilno nadoknađuju sve ostalo.
- Schopenhauer govori o bliskom susjedstvu genija i luđaka.
- Odvojeni su samo tankim zidom.
- Ova će se ideja sve više nametati u Europi.
Estetika - kratki izlaz
- Sposobnost uzdignuća do promatranja ideja pripada geniju, a nama drugima ostaje sposobnost da se trenutačnu u
promatranju umjetničkih djela oslobodimo robovskog služenja volji, da se nađemo u onom bezbolnom, nadzemaljskom
stanju osjećanja kojega je Epikur hvalio kao stanje bogova.
- U tim smo trenucima za kratko vrijeme istrgnuti iz dominacije volje, slavimo robovsku subotu, kotač odjednom na kratko
zastaje.
Glazba
- Schopenhauer raspravlja potom o različitim vrstama umjetnosti pri čemu se osjeća njegova duboka osjetljivost za
umjetnost.
11

- Među umjetnostima posebno mjesto zauzima glazba. U njoj ne prepoznajemo presliku neke ideje kao što je to slučaj kod
drugih umjetnosti.
- Odakle tolika snaga glazbi da djeluje na našu nutrinu?
- Glazba je neposredna preslika same volje a time biti svijeta. U njoj dolazi do izričaja najdublja bit čovjeka i svih stvari.
- Naša volja teži, zadovolji se i ide dalje. Tako je i melodija stalni povratak na temeljni ton, odlazak od njega, povratak u
suglasje i zadovoljenje.
Glazba - kratkotrajna utjeha
- Možemo promatrati prirodu i glazbu kao dva pojavna oblika iste stvari, beskonačne volje.
- U glazbi nas dodiruju svi tajni podražaji našeg bića kao poznati, a ipak daleki raj.
- No, to se događa samo na trenutak. Glazba nije oslobođenje i otkupljenje iz života, nego samo lijepa utjeha u životu.
- Kako bismo pronašli konačno oslobođenje moramo izići iz igre i ući u ozbiljnost.
Konačni izlaz
- Drugi, konačni put oslobođenja je isti na koji su naišli indijski mislioci. Schopenhauer to zna. Njegova filozofija hoće
samo pretvoriti u jasno, apstraktno znanje ono što mnogi ljudi znaju intuitivno, a što stoji otvoreno pred svim očima u
svim velikim religijama i njihovim svecima.
- Najbliže nam je kršćanstvo. Kršćanstvo je, tamo gdje je ono istinsko kršćanstvo, prožeto duhom nijekanja svijeta.
- Uzmi na sebe svoj križ! Odreci se! Njemački mistici najbolje izriču takav duh.
- No, u staroindijskim je tekstovima još snažnije razvije ovaj duh nijekanja volje za životom. Stoga je besmisleno htjeti
uvoditi kršćanstvo u Indiju. Naprotiv. Indijsko će mišljenje sve više i više dolaziti u Europu i tu proizvesti temeljnu
preobrazbu.
Askeza
- Sredstvo lomljenja volje je askeza.
- Cilj je stanje kojega su sveci koji su dospjeli do potpunog ugasnuća volje nazvali ekstazom, sjedinjenjem s Bogom.
- No, taj se cilj može opisati samo negativno kako to čini budizam riječju nirvana.
Preobrazba lica
- Pogledajmo na one koji su nadvladali svijet i vidjet ćemo umjesto neprestane žurbe i trke, umjesto nikada zadovoljenih
nada od kojih se sastoji životni san ljudi onaj mir koji je viši od svakog uma, onu posvemašnju morsku tišinu osjećaja,
onaj duboki mir, nepoljuljano povjerenje i radost čiji je i samo odsjaj, onako kako su ga prikazali Rafaelo i Correggio,
već čitavo i sigurno evanđelje...
Indijska mistika
- Put kojim Schopenhauer prodire u srce svijeta, u njegovu nutrinu je mistika, indijska mistika.
- Braman, duša svijeta, volja svijeta i atman, ljudska duša, ljudska volja su jedno. Maja, veo, svijet predodžbi nam ne
dopušta da spoznamo to jedinstvo jest.
- Oslobađa nas odriješenje od privezanosti na zemaljsko, oslobođenje od žeđi i ulazak u braman, u nirvanu.
Zasluge
- Schopenhauerova je zasluga u tome što je otvorio oči filozofiji za mračne dubine koje leže u čovjeku ispod površine
njegove svijesti.
- Veliki pjesnici svih vremena su to slutili, a Schopenhauer je u Europi otvorio prostor za filozofiju i psihologiju kako bi
mogli ući u nepoznate dubine podsvjesnog i nesvjesnog.
Život i mišljenje
- Njegove misli su usko vezane uz njegov život, karakter, osebujnost.
- Sve što je govorio o ženi, djeci, braku obilježeno je njegovo poviješću, sudbinom čovjeka koji nikad nije upoznao
sklonost majčinske žene, obiteljski dom, sreću roditeljstva ili čak sreću urednog i uređenog života, zaposlenja, odnosa s
kolegama.
- Mnogo je toga što je on formulirao s velikom jasnoćom i sigurnošću. Pa ipak na mnogo mjesta se pojavljuju pitanja.
Vezana su uz shvaćanje sreće i nesreće, patnje i izlaza iz je, društva i odgovornosti.
- Kako to da u svijetu u kojem vlada slijepa volja razum ipak pobjeđuje volju?
- Kako to da je moguće pobijediti nagone i volju?
- Ne postoji li onda uz volju i neka druga sila?




Pozitivizam

- Pozitivizam prevladava životom duha u Europi od 1840. do početka 19. stoljeća.
12

- Vrijeme mira, kolonijalne ekspanzije, industrijalizacije, znanstvenih otkrića, prometnih
mreža, lom starog ravnovjesja grada i sela, produkcija, bogatstvo, medicina i zarazne bolesti -
promjena korijena života
- Nezaustavljivi proces ljudskog i društvenog napretka
P r e d s t a v n i c i
Auguste Comte (1798.-1857.) Herbert Spencer (1820. - 1903.)
John Sturat Mill (1806. - 1873.)

Ideje
- Prvenstvo znanosti. Jedini način spoznaje su prirodne znanosti
- Metoda prirodnih znanosti ne vrijedi samo za studij prirode, nego i za studij društva
- Sociologija je studij prirodnih datosti, ljudskih i društvenih odnosa
- Znanost je jedini spoznajni istrument koji je u stanju riješiti sve ljudske i društvene probleme
- Epoha općeg optimizma, sigurnsoti nezaustvaljivoga napretka prema općem blagostanju, vremenu mira i ljudske
solidarnosti
- Pozitivizam kao romantički mentalitet
- vjera u znanstvenu racionalnost i posve laičko
- shvaćanje kulture bez ikakavih teoloških pretpostavki
- Nekritičko povjerenje u rast znanosti
- Borba protiv idealističkih i spiritualističkih shvaćanja zbilje. Naziva ih se metafizičkima i dogmatskima.
Auguste Comte
- Rođen u skromnoj, katoličkoj i monarhističkoj obitelji.
- Službeni otac sociologije.
- Predstavnik pozitivizma.
Tri stadija
- Čovječanstvo, kao i pojedinac, prolazi kroz tri stadija:
teološki, metafizički, pozitivni.
- Kurs pozitivne filozofije (1830. - 1842.) otkriće temeljnog zakona: svako temeljno razumijevanje prolazi nužno kroz tri
teoretski različita stadija:
teološki ili umišljeni,
metafizički ili apstraktni i
pozitivni ili znanstveni.
Iz ovoga postoje tri opća pojmovna sustava o cjelini fenomena koji se međusobno isključuju. Prvi je nužna polazišna
točka ljudske inteligencije, a treći je njegov čvrsti i konačni stadij. Drugi služi kao prijelazni stadij.
Stadiji
- U teološkom stadiju fenomeni se promatraju kao rezultat izravnog i trajnog djelovanja nadnaravnih djelatnika koji su
više manje brojni.
- U metafizičkom stadiju se pojašanjavaju kao djela apstraktnih biti, snaga ili ideja.
- Tek se u pozitivnom stadiju ljudski duh, spoznajući nemogućnost postizanja apsolutnih spoznaja, odriče pitanja nastanka
i sudbine kozmopsa, traženja intimnih uzroka fenomena i tražeći dobrom mješavinom razmišljanja i promatranja samo
spoznaju učinkovitih zakona, to jest njihove nepromjenjive odnose nasljedstva i sličnosti.
Pozitivni stadij
- Teološkim i metafizičkim se metodama više nitko ne služi, osim u području društvenih fenomena.
- Pozitivna filozofija mora podvrći društvo strogom znanstvenom istraživanju jer samo znansatvena sociologija može dati
solidan temelj društvnoj reorganizaciji i tako izići iz krize u koju su zapale najciviliziraniji narodi.
- Valja stvoriti društvenu fiziku, znanstvenu sociologiju.
- Valja istražiti zakone: znanost iz koje dolazi predviđanje, predviđanje iz kojega počinje djelovanje.
Sociologija
- Društvena statika i društvena dinamika
- Društvena statika studira uvjete egzistencije koji su zajednički svim društvima u svim vremenima. (temeljna društvenost i
obiteljska jezgra, podjela posla.
- Temeljni zakon društvene statike je spoj različitih vidova društvenoga života
- Društvena dinamika studira zakone razvoja društva.
Tri stadija i razvoj
- Društveni razvoj slijedi zakon tri stadija.
- Teološkom stadiju odgovara vojna premoć (feudalizam).
13

- Metafizičkom stadiju odgovara revolucija (počinje protestantskom reformom a završava Francuskom revolucijom).
- Pozitivnom stadiju odgovora industrijsko društvo.




Klasifikacija znanosti
- Pozitivne znanosti se ravnaju prema silaznom stupnju općenitosti i uzlaznom složenosti:
matematika (temeljna znanost)
astronomija teologija (nije pozitivna znanost)
fizika metafizika (nije pozitivna znanost)
kemija moral (smješta se u sociologiju)
biologija psihologija (dijelom u biologiju)
sociologija , a dijelom u sociologiju)
Engleski utilitarizam
- Utilitarizam je prva manifestacija pozitivizma u Engleskoj.
P r e d s t a v n i c i
Jeremiah Bentham, John Stuart Mill
James Mill
- Važnost je više politička, nego filozofska.
Jeremiah Bentham (1748. - 1832.)
- Utemeljitelj utilitarizma.
- Temeljni princip: najveća moguća sreća za najveći mogući broj osoba.
- U moralu su uistinu važni samo: užitak i bol: postići užitak i izbjeći bol.
- Priroda je čovjeka postavila pod vladavinu užitka i boli: užitak i bol su izvori naših ideja, naših sudova i naših određenja
- Dobro je užitak, zlo je bol. To je utilitaristički moral.
Hedonistički moral
- Svatko slijedi ono što smatra svojim srećom, stanje stvari u kojima nalazi najviše sreće i najmanje boli.
- Moral je sračunati hedonizam koji pozorno vrednuje obilježja užitka: trajanje, intenzivnost, sigurnost, blizinu, sposobnost
da proizvede druge užitke, nedostatak bolnih posljedica.
- Moralna aritmetika
Zakon i utilitarizam
- Svatko slijedi svoju sreću.
- Zakonodavac ima zadatak uskladiti privatne i javne interese.
- Civilni zakoni trebaju imati četiri cilja: trajnost, blagostanje, sigurnost i jednakost.
John Stuart Mill 1806. - 1873.
- Pod utjecajem Jeremiaha Benthama i svoga oca Jamesa Milla.
- Zamišljao se kao reformator svijeta.
- Kriza i pitanje: “Pretpostavi da svi ciljevi tvoga života i sve promjene u institucijama i mišljenjima do kojih ti je stalo
budu ostvareni u trenu: da li bi to za tebe bila velika radost i sreća?
- Tada je osjetio da mu nedostaje srce. Srušio se temelj života i nastala je kriza.
- Nije trajala dugo i izišao je s uvjerenjem da “su sretni samo oni koji postave ciljeve drukčije od osobne sreće”.

O slobodi (1859.)
- Knjiga je rezultat rada sa ženom.
- Bistra obrana individualne slobode.
- Jezgra: važnost i za čovjeka i za društvo vrlo širokog spektra karaktera i potpune slobode ljudske naravi koja se treba
moći razvijati u bezbrojnim, među sobom proturječnim pravcima.
- Sloboda treba biti zaštićena od despotizma vlade, protiv diktature dominantnih mišljenja i osjećaja, protiv nagnuća
društva da nametne svoje ideje i navike kao pravila ponašanja onima koji se s njima ne slažu.
Pojedinac
- Pojedinac ima pravo živjeti kako mu se sviđa.
- Svatko je potpuni čuvar svoga zdravlja, kako tjelesnoga, tako duševnoga i duhovnoga.
- Društveni je razvoj posljedica vrlo različitih pojedinačnih inicijativa.
- Da bi se ljudska narav mogla pokazati na plodan način potrebno je da se različiti pojedinci mogu razvijati u načinima
života koji su među sobom vrlo različiti.
14

Sloboda
- Sloboda jednoga ima granice u slobodi drugoga.
- Građanska sloboda uključuje:
slobodu mišljenja, vjerovanja i izricanja
slobodu ukusa i organiziranja vlastitog života prema svom karakteru
slobodu udruživanja
- Što veća sloboda za svakoga na dobrobit svih.
Sloboda i država
- Država koja naginje slabljenju vrijednosti pojedinca kako bi ih učinila povodljivim sredstvima svojih planova (čak i kada
želi postići dobre ciljeve) brzo će opaziti kako se velike stvari ne mogu ostvariti s malim ljudima.

















„Propovjednik ne treba biti govornik, nego svjedok, to jest, vjera, ta nemirna stvar, treba biti prepoznatljiva u njegovu životu.“
„Vrsta znanstvenosti koja u konačnosti nije utješna, samim tim nije ni kršćanska. Sve kršćansko mora u prikazivanju biti slično
liječničkom govoru na bolesničkom krevetu... Ovaj odnos kršćanstva prema životu je utješno...“
Søren Kierkegaard
Kopenhagen,
5. 5. 1813. - 18. 11. 1855.
- Sedmo dijete dobrostojećeg trgovca.
- Sa 17 godina upisuje teološki fakultet.
- Nakon 10 godina položio završni ispit.
- Magister artium na temelju rasprave O pojmu ironije sa stalnim osvrtom na Sokrata.
Otac
- dominantan u njegovu životu
- majka i petero braće i sestara umrli u kratkom vremenskom razdoblju jedno za drugim.
- otac u dubokom religioznom očajanju
- melankolija obilježila Kierkegaardov život
- otac shvatio kao Božju kaznu zbog jedne hule protiv Boga.
Život od baštine
- Otac umire 1838. i ostavlja veliko imanje.
- Kierkegaard je živio od njega, u očevoj kući i nije se ni trudio održati imutak koji je dobio.
- Živio je naoko životom dobrostojećega besposličara.
- Večer za večer izlazio bi u šetnje, odlazio u kazalište, vodio rasprave u kafićima i s vremena na vrijeme napisao poneku
knjigu stoga što mu to čini zadovoljstvo.
Oluja
- 1840. se zaručio s Reginom Olsen, deset godina mlađom djevojkom.
- Zaljubio se u nju na prvi pogled prije tri godine.
- Mnogi su filozofi izgubili glavu zbog žene, mnoge je žena izbacila s filozofskog puta, ali Kierkegaard je tek preko žene
dospio na svoj put.
- Bez nje ne bi bio ono što jest.
- ljubav na prvi pogled,
15

- No, ubrzo nakon zaruka, naoko bez nekog razloga i nekog povoda, raskidao je zaruke i otišao u Berlin. Zašto?
Regine Olsen, 1822. - 1904.
- Znala je da ju je Kierkegaard uzeo sa sobom u povijest. I zbog toga je trpjela.
Nemogućnost braka
- Iz Dnevnika saznajemo kako je u jednom trenutku spoznao da za njega nije brak. Po njegovo shvaćanju u brak se može
ući samo s apsolutnom otvorenošću prema partneru, a on to nije mogao. On Regini nije mogao sve ispričati.
- Osim toga, postalo mu je jasno kako je njegova uloga u svijetu nespojiva s brakom. On mora ispuniti posebno poslanje
među milijunima drugih.
- On je izuzetak u svojoj generaciji i on mora kroz užasne patnje otkriti što je dobro za druge.
Kako preživjeti prekid?
- Kako bi Regini učinio lakšim prekid zaruka počeo se ponašati što je mogao gore tako da bi Regina zaključila kako je
bolje da nije s njim.
- U Dnevnik je bilježio sve. Pa i ovu scenu:
- "Pitala me zar se ne mislim nikako ženiti. Odgovorio sam: dakako, ali za desetak godina kada se iživim, a tada će mi biti
potrebna mlada krv da se pomladim."
Prekid bez prekida
- Da se Regini pri tom moralo kidati srce, nije nikakvo čudo.
- Kierkegaard i nakon toga brižno bilježi kada ju je susreo, da li ga je pogledala, da li se nasmiješila, da li je zastala, što je
mogla misliti pri ovoj ili onoj gesti.
- No, više nije s njom razgovarao. Iz novina je saznao da se zaručila s drugim.
- I Kierkegaard upada u očaj. U Dnevniku joj predbacuje nevjeru. Pa ipak, ne prestaje se nadati.
- Do konca života kako u Dnevniku tako i u svojim djelima neprestano aludira na Reginu, neprestano se bori sa sobom i
odnosom prema Regini.
Prerani konac života
- Imutak je potrošio na tiskanje djela.
- 1855. na vrhuncu svoje duhovne borbe, još uvijek bez ikakvoga zaposlenja, slomio se na ulici i kratko nakon toga umro u
bolnici.
- Pred njim se nalazilo siromaštvo koje mu je prijetilo jer je uglavnom potrošio sve što je imao. Ipak ga nije zahvatilo. No,
naoko mirni život bez nekih vanjskih događaja bio je samo maska za nutarnje borbe, dramatiku i ozbiljnost.
- Izvanjski okvir svoga života koristio je kao masku i zaštitu iza kojih se događalo ono važno, ono autentično. Nakon
prekida s Reginom kojoj je usprkos prekidu ostao cijelog života vjeran, trudio se oko vanjskog izgleda lakomislenog,
beskorisnog čovjeka.
- Trud samo da bi Regina lakše podjela raskid zaruka?
Djela
- Ili - ili (Victor Eremita)
- Strah i drhtanje (Johanes de Silentio)
- Ponavljanje
- Filozofijsko trunje
- Pojam tjeskobe (Vigilius Haufniensis)
- Stadiji na životnome putu (Hilarius Buchbinder)
- Završni neznanstveni zaglavak (Johanes Climacus)
- Djelo ljubavi
- Bolest na smrt (Anti Climacus) (“Anti” ne znači protiv, nego prije; Climacus je na nižoj razini, Anti-Climacus je kršćanin
u posebnom smislu riječi)
- Poučni govori
- Vježbanje u kršćanstvu (Anti Climacus)


Autori
- Pseudonimi
- Vlastito ime uz religiozne tekstove, propovijedi
- Najčešće istovremeno s knjigom tiska i religiozni tekst
- Igra skrivača (umjetničko skrivanje? romantizam? dijalektika? način izricanja? volja da dođe do čovjeka i dovede ga do
religioznoga? pozornost na predrasude čitatelja?)
- Ipak, u Kopenhagenu su svi znali tko je autor iza pseudonima.
Osobnost
16

- Težak autor, ironičan, patetičan, mnogo lica, mnogo autora - svaki je njegov izbor, forma usklađena sa sadržajem,
skriven iza pseudonima, anoniman
- načitan, obrazovan
- jezik spekulativan, suptilan, oštrouman
- stil osebujan
Razlozi
- Etičke i religiozne istine se ne mogu izreći izravno
- ne mogu doći izvana
- trebaju se ostvariti u egzistenciji
- moraju biti izabrane
- autor zato mora nestati
- Kierkegaard iza mnogih maski, čak i u dnevnicima, nije mogao jednostavno biti što jest
- cijena genijalnosti?
Pozadina
- Živio 42 godine - uglavnom u Kopenhagenu
- nekoliko puta kraće vrijeme bio u Berlinu
- Otac bio siromašan i uspio steći imanje
- otac bio dominantan, mučen osjećajem krivnje.
- Otkud krivnja?
- prokleo Boga? kako je uspio obogatiti se? drugi brak, nakon smrti žene, s kućnom pomoćnicom mlađom 12 godina?
seksualnost - bordel - sifilis?
- Kierkegaard pridonio nejasnoći
Majka
- Kierkegaard nikada ne govori o njoj
- imala mnogo djece
- Søren sedmo dijete (otac 56, a majka 45 godina)
- braća i sestre umrli mladi (osim brata Peter Christiana)
- dvije sestre umrle u 33. godini
- Søren bio uvjeren da neće nadživjeti 33. godinu
Čovjek i društvo
- Nije htio napraviti sustav
- htio razumjeti tko je on sam
- bio svjestan da je iznimka
- bio genijalan i nedostajali mu uvjeti za normalan život
- Zadatak: razumjeti samog sebe i tako pomoći drugima da razumiju pretpostavke svojih života
- Potreba iznimke da se vidi ono što nije iznimka, ono redovito
Čovjek
- Pojedinac, određen, nezamjenjiv, neusporediv, jedincat, svaki svijet za sebe, nikada ranije nije postoja i nikada kasnije
neće biti, nerazumljiv
- Zadatak čovjeka: biti to što jest
- Životinje i biljke nisu individui, nego primjerci vrste
- Čovjek je zamjenjiv u svojoj funkciji, ali ne i u svom biti – čovjek
- Čovjek je on sam i istovremeno cijela vrsta
- Kultura se ne nasljeđuje (vrsta ovce je nasljedna)
- Kršćanski narod - ne rađaju se kršćani - pojedinac počinje ispočetka
- Čovjek počinje u određenoj situaciji (društvo, strukture)
Stadiji
- malograđanin
I. estetski stadij
II. etički stadij
III. reigiozni stadij
Malograđanin
- malograđanin ne zna da je malograđanin
- život mu je samoobmana
- Što se dogodi kada otkrije samoobmanu?
- Očaj
17

- Otkrio da je cijelo vrijeme bio u očaju.
- Što se treba dogoditi da to otkrije?
- Mnoge stvari, ali i ništa.
- Odjednom, iznenada, sve izgubi smisao.
- Može prijeći preko otkrića, ali i zaustaviti se.
- Produbljenje života: čovjek je mogućnost
- Ključ: jesi li spreman upustiti se u proces realizacije?
- Tjeskoba pred ničim, mogućnost autentične slobode
- Sve o čemu je ovisio njegovo dosadašnji život je ništa i njegova je egzistencija prazna.
- Ako se zaustavi na ovom, otkrije drukčiju mogućnost:
Estetski stadij
- aiesthesis - opažanje zbilje osjetilima
- 18. st. - estetičar u smjeru lijepoga
- estetičar je netko tko se razumije u umjetnost, komu je lijepo najvažnija stvar
- Kant: estetski užitak, užitak pred umjetničkim lijepim i pred ljepotom prirode: užitak bez interesa
- Kierkegaard: estetski užitak je bez interesa stoga što je lijepo već uređeno pa ne traži nikakvo zalaganje
- bez interesa - ne znači bez zanimanja, nego bez potrebe napora (tragedija = užitak jer ne traži nikakvu intervenciju)

Estetičar
- Aut - aut, Stadiji na životnome putu
- likovi: Giovanni - zavodnik, “A”, Constantin Constantinus
- Dobrostojeći, bivši malograđani, život je u temelju ništavan, prazan, bilo bi smiješno zauzimati se za nešto
- U životu su kao promatrači u kazalištu, promatraju život, ali ništa ne uzimaju ozbiljno
- U ovoj situaciji nemoguće donositi odluke
Dokidanje izbora
- Malograđanin je umišljao da donosi odluke.
- Ravnao se anonimnim silama (se)
- Estetičar: sve je ravnodušno - kako izabrati?
- Svaki izbor je bez smisla
- “Oženit ćeš se? Pokajat ćeš se! Ako se ne oženiš, pokajat ćeš se! Oženiš li se ili ne oženiš li se, pokajat ćeš se!”
- “Vjeruješ li djevojci, pokajat ćeš se! Ne vjeruješ li djevojci, pokajat ćeš se!”
Aut – aut
- Izbor, nema trećega
- Estetičar: nema razlike, sve je isto, posljedice su uvijek iste
- Izbor je iluzija, praznina
- Što činiti?
- Način života: ironija, Grci, Sokrat, privid da ne znam što znam, način života, pedagogija,
- Ironija je odmak, odmak od života
Odmak bez oslonca
- Odmak od jedne stvari zbog druge
- Ne za estetičara
- Estetičar pliva u ničemu, nema perspektivu, točku gledišta
- Odvojio se od malograđanina, ali ostao povezan s njime na čudan način: Ima potrebu za malograđaninom kako bi se
odvajao od njega.
- Estetičar kruži oko života kao satelit oko planete. Kruži oko života, ali ne sudjeluje u njemu.
Život kao igra
- Što čini estetičar?
- Inteligentan, pun života, poleta...
- Kazalište, igra, preobrazbe života, maske, promjene uloga, bijeg od ozbiljnosti
- Igra različite uloge na savršen način
- lako se oslobađa uloga
- Uloga ni na koji način ne smije imati neke ozbiljne
Posljedice
- Dnevnik jednog zavodnika
- Zavodnik – Cordelia
- Opis zavođenja
18

- kad mu se Cordelia preda bezuvjetno, on je napušta
- završila igra, bježi od obveze
Dnevnik jednog zavodnika
„Johannes!
Ne kažem: moj Johannes! Vidim jasno, da nisi to nikada bio, i sada se gorko kajem, što je jednom ta misao za me značila radost i
sreću. Pa ipak Te nazivam »mojim« — mojim zavodnikom, mojim neprijateljem, mojim ubicom, mojom nesrećom, rakom moje
sreće, bezdanom moga jada. Zovem Tebe mojim, a sebe Tvojom; i kao što Ti je ta riječ nekada zvučala prijatno, dok si se ponovo
priklanjao meni, tako neka Ti sada bude kletva, koja će važiti dovijeka. Ne veseli se! Nemoj misliti, da ću Te progoniti s bodežom
u ruci, pa da služim Tvojoj poruzi. Bježi, kud god hoćeš, ipak ću biti Tvoja, pa makar bježao na kraj svijeta; ljubi stotine drugih, u
samrtnom času bit ću ipak Tvoja. Vidiš li, kako s Tobom govorim? Kako bih se mogla usuditi, da s Tobom tako govorim, da nisam
Tvoja? Ti si me tako obmanuo, da si mi postao sve. Najveće bi mi veselje bilo, da Tebi služim. Sada sam Tvoja, Tvoja — Tvoje
prokletstvo. Tvoja Cordelia „
„Johannes!
Ne kažem: moj Johannes! Vidim jasno, da nisi to nikada bio, i sada se gorko kajem, što je jednom ta misao za me značila radost i
sreću. Pa ipak Te nazivam »mojim« — mojim zavodnikom, mojim neprijateljem, mojim ubicom, mojom nesrećom, rakom moje
sreće, bezdanom moga jada. Zovem Tebe mojim, a sebe Tvojom; i kao što Ti je ta riječ nekada zvučala prijatno, dok si se ponovo
priklanjao meni, tako neka Ti sada bude kletva, koja će važiti dovijeka. Ne veseli se! Nemoj misliti, da ću Te progoniti s bodežom
u ruci, pa da služim Tvojoj poruzi. Bježi, kud god hoćeš, ipak ću biti Tvoja, pa makar bježao na kraj svijeta; ljubi stotine drugih, u
samrtnom času bit ću ipak Tvoja. Vidiš li, kako s Tobom govorim? Kako bih se mogla usuditi, da s Tobom tako govorim, da nisam
Tvoja? Ti si me tako obmanuo, da si mi postao sve. Najveće bi mi veselje bilo, da Tebi služim. Sada sam Tvoja, Tvoja — Tvoje
prokletstvo. Tvoja Cordelia“
„Johannes!
Bijaše jednom neki bogati čovjek, koji je imao mnogo ovaca i goveda, a bila jednom i neka sirota mala djevojka, koja je
posjedovala samo jedno jedincato janje, ali to je janje jelo iz djevojčine ruke i pilo iz njezina pehara. Ti si bio taj bogati čovjek,
sve, što svijet može pružiti od bogatstva, bilo je Tvoje; a ja sam bila ta sirota, i imala sam samo svoju ljubav. Ti si je uzeo, Ti si je
uživao; kada Ti se pružila mogućnost naslade, žrtvovao si sve, što bijaše moje, no ništa Tvoje. Bijaše jednom neki bogati čovjek,
koji je imao mnogo ovaca i goveda, i neka sirota mala djevojčica, koja nije imala ništa drugo no ljubav. Tvoja Cordelia“
Dnevnik jednog zavodnika
„Sada je sve prošlo; ne želim više da je vidim. Kada je neka djevojka dala sve, izgubila je sve. Nevinost je kod muškarca
negativan pojam, kod žene znači sve biće. Ljubav prestaje, kada je otpor jednom slomljen, jer je bit ljubavi: slomiti otpor; nakon
toga ljubav nije drugo do slabost i navika. Neću se više na to podsjećati. Prošla su vremena, kad su se djevojke pretvarale u
Heliotrope iz bola prema nekom nevjernom ljubavniku. Neću se od nje ni oprostiti. Ženske suze i molbe su odvratne. Unakazuju
prošlo, a ne postižu ništa.“
- Ljubio sam Cordeliu. Ali od ovoga časa više me ne zanima. Da sam Bog, učinio bih za nju, što je Neptun od svojih
nimfa: pretvarao ih je u muškarce.
- Bilo bi važno znati, da li se čovjek može riješiti neke djevojke na taj način, da je učini ponosnom: konačno bi sebi
utvarala, da je ona sama sita te veze. To bi pružilo vrlo zanimljiv epilog, koji bi psihološki mogao biti vrijedan pažnje a
znao bi pospješiti i raznovrsne erotske doživljaje.
Uloge
- Estetičar uloge bira proizvoljno:
- pred djevojkom – zavodnik
- pred svećenikom - pobožan čovjek
- pred poduzetnikom - s razumijevanjem za poslove
- pred političarom - s razumijevanjem političkih odnosa
- Život mu vezan uz trenutak, bez kontinuiteta
- Estetičar uživa život, traži užitak, radost, bježi od poteškoća, ali u temelju mu je
- dosadno, očajan je
Strast
- Pobjegao je od malograđanskog načina života, ali nije izbjegao očaju, samo ga je na kratko potisnuo.
- Ključni pojam estetičara: strast
- Estetičar se prepušta strastima, ali nije u stanju upravljati njima.
- Strast kod estetičara je nalik na:
- vulkan, prirodnu katastrofu, pogansku silu
- strast je temeljna
- prethodi razumu
- Strast treba imati objekt i razum koji je hoće
19

- Prednost seksualnoj strasti
- Mozart - Don Giovanni – zavodnik
- Don Giovanni - želi svaku ženu
- Strast je već tu, upaljena bez nekog posebnog objekta, ima pred sobom apstraktnu figuru/ženu kao takvu/ženskost
- Kad se pojavi konkretna žena, postaje objekt već postojećoj strasti, ne zato što je takva i takva, nego jer je primjer ideje
žene
- Strast je kreativna
- Strukturira svijet, daje mu smisao, značenje, sadržaj
- Oduzmemo li strast, sve je bezlično, bez značenja, smiješno, dosadni svijet malograđanštine.
- Ovdje se naslućuje nada za estetičara.
- Nada u mogućnost autentičnoga života
Promjena
- Estetičar ne može izići sam
- U njmeu je strast divlja
- Ne zna u što bi je upotrijebio
- Ne vidi što bi za čovjeka moglo biti važnio
- Ne poznaje svrhu života
- Jedina svrha koju je upoznao je ona malograđanina, ali ona je smiješna.
Druga strana očaja
- Slijep je za globalnu svrhu.
- U sljepoći se krije očaj
- Ne razumije da očaj posjeduje skriveni smisao
- Negativno postoji samo u odnosu na pozitivno
- Noć - u odnosu prema svjetlu
- Estetičar je ironičan na negativan način
- Pozitivna ironija - slutnja etičkoga stadija
- Kada estetičar ovo shvati, postaje etičarom.
Etički stadij
- U Kierkegaardovim djelima ima mnogo etičara. Nekima znamo i imena. Sudac Wilhelm iz II. dijela Aut – aut. Postao je
etičarom. Prije je bio malograđanin, pa estetičar. Kao etičar piše pisma prijatelju estetičaru.
- Prijatelj estetičar je očajan. Sudac mu savjetuje: odluči se za očaj!
- Zašto ovakav savjet? Stoga što izabrati očaj istodobno znači i izabrati suprotni pojam, instancu koja je u svemu pozitivna,
istinita, vječna, izabrati Boga.
- Ovdje se počinje govoriti o Bogu.
Bog
- Bog nije točka od koje se polazi.
- Boga se susreće na putu.
- Samo kada čovjek nastoji pronaći autentični temelj svoga života, kada ga traži strastveno, otvara se pojam Boga.
- Egzistencija se može ostvariti samo u odnosu s Bogom.
- U egzistencijalnim krizama postaje jasno kako se čovjeka ne može razumjeti polazeći od njega samoga. Čovjek stoji u
odnosu s Bogom.
Izbor
- Izabrati očaj znači, osim izbora očaja, izbor samog sebe kao očajnoga.
- Čovjek izabire samog sebe onakvim kakav jest.
- Takav ga izbor odmah stavlja pred Boga.
- Ključ svega je IZBOR.
- Malograđanin nije birao. Živio je po diktatu viših sila, u prividu i samozavaravanju izbora.
- Estetičar je uništio samu mogućnost izbora, jer su sve posljedice bilo kakvog izbora uvijek iste. Njegova se mudrost
sastoji u neizboru.
- Tek etičar ima realnu mogućnost izbora. Izabrati, ali ne nešto, ne neku stvar između drugih, ne jednu od dvije.
- Bira se ono što čovjek jest. Govori se “da” sebi kakav jesam. Ne bira se ono što bih htio biti. Biram ono što jesam.
- Izabirem samog sebe.
Značenje izbora
- Izabrati = htjeti ono što jest.
- Izbor nije bez posljedica. Bira se bezuvjetno, bez skraćivanja, bira se sve što jest, želi se sebe samog.
20

- Primjer pijanca. Jedino izborom sebe kao pijanca pijanac postaje identičan sa samim sobom. Sve dok bira sebe kao
nepijanca nije identičan sa samim sobom i bori se protiv sebe. Tako postaje očajnim. Hoće se nepijancem, a pijanac je.
- Ako izabere sebe onakvim kakav jest, nije više očajan, čak ako i nastavlja piti. Pomirio se samim sobom kao pijancem.
Alkohol više nije pitanje života i smrti. Život mu je postao mirnijim.
Hrabrost izbora sebe
- Izbor samog sebe znači preuzimanje na sebe odgovornosti za samog sebe.
- Odgovornost je apsolutna, bez granica. Čovjek se prihvaća sa svim posljedicama, kao da je stvorio samog sebe.
- Ako izabere samog sebe i preuzme odgovornost za sebe preuzima na sebe i krivnju. Bira se kao da sam nosi krivnju za
svoju vlastitu opstojnost.
- Čovjek mora sam izabrati koji će stadij birati i preuzeti.
- Ne može se unaprijed odrediti što je čovjek.
Vrijeme izbora
- Etički stadij je i religiozni, ali on se još nije pretvorio u religioznu egzistenciju.
- Izbor se ne čini, a da prije toga nismo dospjeli u krajnju situaciju, u krajnu životnu prazninu, u očaj, ako prije toga nismo
bili estetičari. Kao da vrijedi pravilo za estetičara: što gore to bolje.
- Očaj se bira samo ako smo upali u očaj, a ne izvan njega. (Frankl - mogućnost paradoksalnog izbora).
Izbor i Bog
- Za Kierkegaarda izbor sebe u očaju znači izbor Boga.
- To znači da temeljni smisao mog života od tog trenutka više nije moj izbor, nego Božje djelo.
- Božje djelo – to je razlika.
- Sudac Wilhelm piše:
- "U krajnjem trenutku života čovjek vidi kako se otvara nebo i kako iz ruku Uzvišenog prima svoje Sebstvo."
- Kad čovjek bira sebe, Bog bira čovjeka.
- Izabrati samog sebe stoga znači prihvatiti samog sebe iz Božjih ruku.
- Izabrati sebe, jer je to Božja volja. Preuzimam odgovornost za sebe samoga stoga što sam odgovoran pred Bogom.
- Bog je odlučujuća instanca.
Autentičnost i Bog
- Bog za čovjeka postoji samo pod određenim uvjetima.
- Za malograđanina i estetičara Bog ne postoji, čak i onda kada odlaze u crkvu i vrše vjerske obrede.
- Bog postoji za čovjeka samo ako ga susretne u naporu da se živi autentičnim životom.
- Autentični život bez Boga ne postoji. Bez Boga su pojmovi kao odgovornost, sloboda, izbor, posve prazni.
- Za etički stadij ovdje je rečeno sve o Bogu. Bog je izvan povijesti, vječan, instanca koja postoji u čovjeku.
Izbor
- Ključna promjena za etičara je izbor. Izborom biram sebe i Boga i život odjednom postaje ozbiljan.
- Izabrati sebe znači ujedno izabrati društvo i predodžbu koju to društvo ima o dobru i zlu. Prije izbora dobro i zlo su bili
povijesni, promjenjivi, bez stabilnosti, a sada, budući da je izbor ujedno i izbor Boga, postaju obveza, nose teret obaveze.
- Čovjek najprije treba izabrati razliku dobra i zla da bi poslije mogao napraviti izbor unutar tog proturječja. Sadržaj se
dobra i zla mijenja tijekom povijesti, ali pojmovi ostaju.
- U konkretnim povijesnim sadržajima se nazire vječno svjetlo. Stoga je potrebno posredništvo između povijesnog i
vječnog.
- Posredništvo: izbor.
Sadržaj izbora
- Kada izaberem društvo, sadržaj dobra i zla počinje vrijediti i život postaje ozbiljan. Čovjek se treba tako vratiti u realni
život i realno društvo.
- Čovjek se izborom sebe
- odlučuje se za Boga,
- odijeva svoje društveno sebstvo,
- ulazi u jedinstvo estetike i etike.
Dužnost
- Kierkegaard će pisati pohvale životu kojega sam nije mogao živjeti, pohvale o:
- braku, obitelji, obiteljskoj sreći života udvoje,
- o blagoslovu svakodnevnog rada, o nijemoj radosti života na svijetu zajedno s obitelji i prijateljima.
- Najviši cilj univerzalnoga života je normalni obiteljski život.
- No, ove pohvale životu su vezane uz pojam: DUŽNOST
- Dužnost je ovdje ono što čini životnu radost.
- Čovjek dužan vršiti ono što ga raduje: brak, obitelj, posao, prijatelji.
21

- To sve naliči na život malograđanina.
- I uistinu tako jest s jednom razlikom.
- Sada je to život koji je postao dužnost.
Primjer ljubavi
- Estetičar u ljubavi traži ugodu, strast, zaljubljenost, ljubavni čin.
- No, estetičar nije u stanju reći zašto to čini, zašto je s ovom ženom ili s ovim čovjekom.
- Ljubav mu je bitno strast, a strast je nestabilna, bez temelja, dođe i nestane. Osjećaji nisu stabilni, ne može im se
vjerovati.
- Za estetičara je ljubav uvijek egoistična.
- Ljubav je najprije ljubav samog sebe. Drugoga se bira zbog razloga užitka.
- Ne ljubi se drugoga, ljubi se užitak koji mi on pruža.
Dužnost ljubavi
- Za etičara postaje dužnost vjenčati se.
- Brak se razlikuje od ljubavnog užitka. Razlika braka za etičara i užitka za estetičara je u obećanju.
- Obećavam ti da ću te ljubiti cijeloga svoga života, u zdravlju i bolesti, do kraja života.
- Ljubi se drugoga onakvim kakav jest, a ne zbog užitka kojega mi pruža.
- Ne pitam se više kako ću doći do užitka, nego što mogu dati drugome.
- Ljubav je postala dužnost. Dužan sam ljubiti svoju ženu.
Ljubav - životni stav
- Za etičara je važno kako ništa od ljepote koju poznaje estetičar nije izgubljeno.
- Ljubav, međutim, nije više osjećaj, nego životni stav.
- Dužnost tvori razliku između estetičara i etičara u svim životnim dimenzijama.
- Estetičar se igra, nestabilan je, etičaru je ljubav dužnost.
Od strasti do krivnje
- Iza svega stoji estetičarovo otkriće strasti.
- No, za estetičara strast je još divlja, neukroćena, nepripitomljena.
- Za estetičara, međutim, strast ima svoju skrivenu svrhu: dovesti ga u egzistenciju. Dovesti ga da hoće sebe samog i
društveni život. Život pomiruje estetičara i etičara.
- No, ovdje tek počinju poteškoće. Postoji pojam kojega sudac ne razumije premda se njime neprestano služi: KRIVNJA
Religiozni stadij
- Da bi mogao postojati etički način života kako ga opisuje sudac, mora postojati, ponavljanje. Ova riječ, premda zvuči
poznato i svakidašnje, kod K. ima duboko značenje.
- To je za njega temeljni filozofski pojam. Osim toga, to je višesmisleni pojam.
- Knjigu Ponavljanje piše estetičar Constatin Constatinus.
- Iznenađuje da o problemu ponavljanja piše estetičar, jer za estetičara nema ponavljanja, kontinuiteta.
- Njega zanima užitak, ono pikantno, iznenađujuće, napeto.
Estetičar i ponavljanje
- No, ništa od toga se ne može ponoviti.
- Pikantno je sljedeći put dosadno. Iznenađenje može postojati samo jednom, vic je smiješan samo kad ga čujem prvi put,
djevojku se može zavesti samo jednom.
- Estetičar, dakle nikako ne može željeti ponavljanje.
- Tako se čini da knjigu o ponavljanju piše netko tko ponavljanje ne može razumjeti.
- To za Kierkegaarda nije novost. On uvijek iznova izmišlja autore koji pišu knjige o temi o kojoj nemaju pojma i kojoj se
približavaju na eksperimentalan način.
Etičar i ponavljanje
- Ponavljanje je pojam bliz etičkom načinu življenja.
- U etičkom stadiju kontinuitet igra važnu ulogu. Kontinuitet znači držati vjernost, biti vjeran. Za razliku od etstičara koji
jednu djevojku može zavesti samo jednom, etičar može ostati vjeran cijeli život jednoj ženi, može dakle voditi život
ponavljanja.
- Kierkegaard ne protestira protiv ponavljanja kao romantičari, nije protiv toga da jedan dan izgleda sasvim isto kao
prethodni, nego u tom vidi vrhunac življenja.
- Stoga se ne služi riječima dosada, isto, točak, mlin, nego riječju ponavljanje.
Etičar poznaje ponavljanje
- Etičar postaje etičarom upravo time što je izabrao konkretni život koji živi. On ga je izabrao i želi ga bez drugih primisli.
- U pozadini stoji vječna moć i njegov izbor s tom pozadinom dobiva obrise vječnosti.
- Stoga je trenutak ponavljanja za etičara trenutak mira.
22


Estetičar - posebni trenuci
- No to je i trenutak najvećeg sukoba s estetičarom kojemu je također važan trenutak.
- Za estetičara nisu svi trenuci isti. Za njega vrijedi samo jedinstveni, neusporedivi, snažni, očaravajući, čudesni, opojni,
bajni trenutak. Svi ostali su monotoni, trivijalni, nepodnosivi.
- Stoga on i traži posebne trenutke od kojih živi.
- No, oni su kratkotrajni, bježe, nestaju te estetičar uvijek iznova upada u očaj.
Etičar - i trenutak i ponavljanje
- Etičar, naprotiv, želi trenutak i to svaki trenutak. Ono čudesno na trenutku za njega nije ništa posebno, nego dolazi samo
iz toga što ga on želi, što ga bira.
- Čovjek je, kao vremenito biće, osuđen živjeti u prolaznom vremenu. Ako biram trenutak, on postaje odsjaj vječnosti
samo stoga jer ga ja hoću.
- Tako etičar može birati i trenutak i ponavljanje i imati kontinuitet u životu.
Eksperiment s ponavljanjem
- Ponavljanje je dakle moguće.
- Kierkegaard u knjizi o ponavljanju priča i neku vrst novele o svojim nesretnim zarukama. Mladić mora prekinuti odnos
sa zaručnicom koja je u njemu probudila silnu poetsku snagu.
- On ljubi tu ženu. Ona će mu ostati muza ali neće mu moći postati ženom. Može pjevati o njoj, ali ne i živjeti s njom u
svakodnevici. Kierkegaard eksperimentira psihološki s idejom da se ipak vrati zaručnici i osnuje brak.
- Može li se odnos koji je jednom bio sretan ponoviti po drugi put?
- Naravno, kod Kierkegaarda eksperiment ne može uspjeti i zaključak je kako nema ponavljanja.
Ponavljanje
- Problem ponavljanja ide od malograđanina kojemu je ponavljanje postalo nepodnošljivim jer njega nije bilo, jer je sve
odlučivala masa,
- preko estetičara kojemu je ponavljanje nemoguće
- do etičara koji živi ponavljanje.
- No, ono nas dovodi do problema o kojem etičar doduše govori, ali kojega on ne razumije (religiozni).
- Riječ je o problemu krivnje.
Krivnja
- Krivnja je temeljni ljudski problem i pitanje je može li se krivnja isprati kajanjem. To pitanje sudac ne postavlja.
- Taj nas problem vodi do uvida kako je ljudski bitak utopljenu krivnju od početka.
- Sili nas na pitanje da li je Bog mogao stvoriti izgubljeno biće.
- Problem krivnje je iznimno složen i težak. Što se događa s čovjekom kada ustvrdi da je izgubio ono što život čini
vrijednim življenja. Postoji li i tu ponavljanje?
- O ovom je pitanju Kierkegaard napisao knjigu Strah i drhtanje.
- Autor je Johanes de Silentio.
- Knjiga je izišla istog dana kada i Ponavljanje.
- Johanes de Silentio međutim nije estetičar, nego etičar.
- No, za razliku od suca, ovaj etičar se zaustavlja na problemu krivnje.
Agamemnon
- I etičar zna da se u životu događaju stvari koje uzburkaju sređeni život etičara, događaji kojima se ne može ovladati.
- Kierkegaard navodi primjer Agamemnona. (Euripidova tragedija: Ifigenija u Aulisu)
- Grci su se sabrali kako bi pošli preko mora protiv Troje. Vojskovođa je Agamemnon. Božica Artemida je bijesna jer joj
je ubijen jedan od svetih jelena i ona je podigla oluju tako da vojna flota ne može napustiti luku. Spremna je na
pomirenje pod uvjetom da joj Agamemnon žrtvuje svoju kćer Ifigeniju
Etički konflikt
- Konflikt kojeg Kierkegaard predstavlja je pitanje kako će se ponašati Agamemnon u ovoj situaciji. Može žrtvovati kćer i
time omogućiti vojnu pobjedu ili može spasiti kćer i odreći se Troje.
- Iz etičke perspektive: koja je odluka etički ispravna, koja je dužnost Agamemnona?
- Izvan osjećaja, poteškoća leži u sukobu različitih dužnosti.
- Kao otac Agamemnon je dužan ljubiti svoju kćer, a tu dužnost ne može ispuniti ako je ubije.
- Kao vojskovođa dužan je povesti vojsku u vojnu pobjedu, a to ne može ako ne žrtvuje kćer.
Etička prednost
- Agamemnon je postavljen pred užasnu odluku.
23

- Etički, pak, ona nije odveć složena. Etički valja ispuniti onu dužnost koja je važnija, a u ovoj je situaciji vojska i pobjeda
Grka važnija, jer to je dužnost prema cijelom društvu kojemu Agamemnon stoji na čelu, a dužnost prema kćeri se tiče
samo jednog pojedinca.
- Prva je dužnost općenitija od druge i zato se Agamemnon mora odlučiti za nju protiv druge, za Grčku, protiv kćeri.
Ponavljanje
- Želi li Agamemnon biti etičar, mora se odreći kćeri. Mora je se odreći beskonačno, jer nema nikakve nade da bi se
sudbina nekako mogla preokrenuti i spasiti Ifigeniju. U odricanju za njega je njegova kćer praktično mrtva već i prije
same smrti. U odnosu prema Ifigeniji nema nikakva ponavljanja.
- Izbor je žrtva kćeri, ali istodobno i izbor života u kojem postoji ponavljanje, etičkog života u koji se Agamemnon vraća.
Tragični junak
- Agamemnon se može izreći. Može govoriti i svi ga razumiju.
- Može mu se izreći sućut,
- može ga se žaliti što se našao u tako teškoj situaciji,
- može ga razumjeti čak i njegova kći i može čak i pristati na njegovu odluku bez obzira što to bilo teško.
- Kierkegaard želi reći: u etičkom stadiju može doći do složenih situacija, ali ono etičko kao takvo važi i nadalje.
- Agamemnonova je situacija dobra slika sukoba etičkih obveza.
Teleološka suspenzija
- Priča o Agamemnonu pokazuje kako je moguća teleološka suspenzija etičke zapovijedi.
- Etička je zapovijed ljubiti svoju kćer, ali Agamemnonova situacija zahtijeva suspenziju te zapovijedi, privremeno
stavljanje izvan snage. Agamemnon i dalje ljubi svoju kćer, ali se mora ponašati kao da je mrzi, mora je ubiti.
- Suspenzija je teleološke naravi, to jest služi određenoj svrsi, ona je nametnuta višom dužnošću.
- To pak znači da i u suspenziji ono etičko ostaje važiti.
Johanes de Silentio
- No, sve ovo služi uvodu za drugu situaciju, za Abrahamov slučaj. To je tema knjige Strah i drhtanje.
- Kao što Constantin, autor Ponavljanja ne može razumjeti ono o čemu piše, tako i Johanes de Silentio ne može razumjeti
ono o čemu piše.
- Autor veli: ja mogu razumjeti Agamemnona, ali Abrahama ne mogu.
Usporedba
- Na prvi se pogled čini kako su Agamemnonova i Abrahamova situacija slične.
- Obojici Bog naređuje da ubiju svoje dijete i obojica su poslušna. No, upravo ova sličnost pokazuje i razlike.
- Prva razlika je u tome da Abraham nema ni jednog razumnog razloga zašto bi žrtvovao Izaka. Bog niti govori razlog niti
tumači svoju zapovijed.
- Agamemnona se može razumjeti, ali Abrahamov čin djeluje besmisleno.
Abrahamova situacija
- Abraham se, nadalje, nalazi u lomu s onim općim, s etičkim. Ne samo da Abraham ubija sina, nego ubija i svaki smisao,
jer Izaka ubija bez razloga.
- Nema svrhe zbog koje to čini.-
- Time se ne ubija samo Izak, nego i ono etičko kao takvo.
- Abrahama se može spasiti da ne postane sinoubojica samo postoji teleološka suspenzija etičkoga.
Etičko – religiozno
- Kod Agamemnona je postojala, ali kod Abrahama ne postoji neka viša dužnost zbog koje bi smio suspendirati ljubav
prema Izaku i ubiti ga. Iza suspenzije etičkog ne može kod Abrahama stajati druga etička dužnost. Ako postoji nešto,
onda to nije etičke naravi.
- Priča daje odgovor. Svrha ubojstva Izaka nije etičke, nego religiozne naravi.
- Bog zapovijeda žrtvu a da ne govori zašto. Jednostavno zapovijeda i to Abrahama u etičkom smislu čini sinoubojicom.
- Može li to biti obilježje religioznog? Smije li se iz religioznih razloga postati ubojicom? Smije li se iz religioznih razloga
ubiti sve etičko?
Teleološka suspenzija
- Kierkegaard ovaj slučaj ne uzima samo kao povijesno religiozno zanimljiv slučaj.
- On zna kako je u povijesti bilo bezbroj slučajeva teleološke suspenzije etičkoga. Zločini u ime vjere.
- Osim ovoga, poznati su mnogi slučajevi gdje pojedinac ostavlja sve, obitelj, kuću i odlazi u osamu, u samostane.
Srž problema
- Kierkegaard dodiruje živac problema. Autentični se život može, po njemu voditi samo u etički uređenom društvu.
- S druge strane, religiozni zahtjev dolazi od Boga i ima apsolutno obilježje.
- Kako se može spojiti ova dva svijeta: nužnost etički uređenog društva i odgovoriti apsolutnim Božjim zahtjevima koji
idu izvan etike?
24

- Kako je moguće živjeti religiozno?
- Johanes de Silentio ne zna odgovor na ovo pitanje. On može teoretski shvatiti što Abraham čini, ali on ne može razumjeti
Abrahama.
Abrahamova vjera
- Ključni pojam je vjera. Abraham je praotac vjere.
- Što znači da je Abraham vjerovao?
- Kad Bog traži Izaka, on spremno sluša. To znači da se odriče Izaka, da ga se odriče beskonačno, da je Izak izgubljen, da
je s odricanjem nestalo nade da bi se nešto neočekivano moglo dogoditi. Izak je izgubljen i to je konac.
- Odricanje, međutim, nije vjera. I Agamemnon se odrekao. Tek je sljedeći korak ono što Johanes de Silentio ne shvaća.
- Nakon što se beskonačno odrekao, Abraham vjeruje.
- Što Abraham to vjeruje? Da će vidjeti Izaka u drugom svijetu? Da će ga Bog zbog žrtvovanja Izaka nagraditi vječnom
nagradom?
Vjera – ponavljanje
- Johanes de Silentio to odbacuje.
- Abraham ne misli tako, jer to nije vjera, a on je praotac vjere.
- Vjera ima uvijek značenje za ovaj život.
- Vjera nije bijeg od života. Bježati od ovog života znači rezignirati, no to nije vjera.
- Vjerovati: to znači dobiti natrag ono čega sam se odrekao, ono što sam izgubio.
- Vjera je istinsko ponavljanje.
- Abraham dobiva natrag i Izaka i cijeli svoj bitak.
Vjerovati Bogu
- Abraham se beskonačno odrekao i ničem se nije nadao. Nije bilo moguće nešto "usprkos tome". Pa ipak baš se to događa.
Abraham je usprkos tome vjerovao i to za ovaj život. Vjerovao je u ponavljanje.
- Johanes de Silentio to ne može razumjeti, ali razumski shvaća u čemu se sastoji vjera. Vjera znači vjerovati snagom
apsurdnog. Vjera je s one strane razuma i shvaćanja. Vjera nastupa kada razum dođe do svojih granica.
- Koji je objekt takve vjere?
- Vjernik vjeruje Bogu.
- Što ovdje znači riječ Bog?
Bog u okvirima etičkoga
- Sudac je vjerovao u Boga.
- No, to je banalno, jer sudac uopće nije vjerovao. Sudac je vjerovao snagom razuma. Njegova se vjera mogla oblikovati
racionalno. Njemu Bog nije instanca koja postavlja beskonačne zahtjeve, nego instanca koja čovjeku poklanja autentični
život i koja čini da naša razlikovanja dobra i zla vrijede.
- Za suca je Bog ono etičko. Takav Bog ne može tražiti suspenziju etičkoga. Sudac ne bi shvatio Abrahama.
- Stoga je Johanes de Silentio sudac koji je opazio svoj problem, ali ga nije u stanju razumjeti.
Bog – mogućnost
- Bog Abrahama stoji izvan etičkog, izvan razuma. Boga se ne može razumski shvatiti. Za Kierkegaarda Bog obuhvaća
neshvatljivo, nepojmljivo. Stoga od Boga možemo svašta očekivati, možemo očekivati neočekivano.
- Kierkegaard to izriče riječju mogućnost.
- Vjera vjeruje da je Bogu sve moguće. Bog je da je sve moguće.
Bog je mogućnost.
- Bog je apsurdno. Vjerovati znači vjerovati neshvatljivo, očekivati neočekivano, jer Bog je mogućnost.
- Bog se kao mogućnost pojavljuje tamo gdje više nema nikakve mogućnosti. Kršćanska nada živi tamo gdje je prestala
svaka nada.
Abraham - praotac vjere
- Kierkegaard ne misli da religiozno treba doći na mjesto etičkog. On misli kako religiozno služi da bismo mogli imati
obični svakodnevni život iz dana u dan i to unutar etički uređenog društva.
- Čemu služi cijela igra koju Bog igra s Abrahamom?
- Za kušnju Abrahamu?
- Što se to nas tiče?
- Abraham je praotac vjere.
- Da bismo razumjeli o čemu se radi valja nam razumjeti pojam krivnje.
Krivnja
- Krivnja je složen pojam i nalazi se u središtu religija knjige. Za Kierkegaarda on na odlučujući način utemeljuje
religioznost. Krivnja se nalazi na različiti razinama i moguće ju je krivo razumjeti.
25

- Za malograđanina pojam krivnje gotovo da i ne postoji. Ako ga rabi, to čini u banalnom smislu. (prekršaj neke norme ili
zakona; nadoknadu štete, zatvorska kazna, brisanje krivnje). No, ovo je iluzorno kao i sami način života malograđanina.
- Kad on to uvidi i postane estetičarom, onda i s pojmom krivnje izlazi na kraj po kratkom postupku. Krivnja nije drugo do
li čista tlapnja.
- Za etičara sve ima svoju težinu pa tako i krivnja. No, ni on ne razumije do kraja krivnju, jer je shvaća kao nešto
pojedinačno i konkretno.
- U etičkom načinu postojanja uistinu smo krivi i možemo postati krivi na nečemu.
- Biramo li zlo, postajemo krivi.
Odnos prema krivnji
- Kako se ponašati prema krivnji?
- Možemo nadoknaditi štetu, a ako to nije moguće, možemo se barem kajati za počinjeno. Tko bi još odbio oprost
raskajanom grešniku?
- U svemu ovom glavna stvar leži u tome da čovjek nije kriv od početka. Nije kriv u svojoj biti. Onako kako je tijelo u
principu zdravo dok ga ne zahvati neka bolest od koje se može izliječiti i biti opet zdrav, tako je i čovjek u principu etički
zdrav, to jest bez krivnje, dok na sebe ne svali neku krivnju.
- To može nekim činom, ali dočim se susretne sa sobom, pokaje i dočim mu se oprosti, on je opet bez krivnje.
Krivnja i spoznaja
- Sve ovo zvuči normalno, svakidašnje normalno i svi mi izlazimo na kraj s ovakvim pojmom krivnje.
- Možemo i odbacivati krivnju koja nam se nameće.
- Od Sokrata smo naučili kako čovjek ne bira zlo zbog zla, nego stoga jer ne zna što je dobro.
- Možemo uistinu učiniti nešto zlo, ali i odbaciti krivnju, jer nam namjera nije bila zla. Stoga se ispričavamo kada učinimo
nešto što smatramo dobrim, a pokaže se zlim.
- Problem nije dakle bila zla volja, nego je u podnožju ležala kriva spoznaja.
Otkriće krivnje
- Kada se Kierkegaard okrene situaciji u kojoj se netko otkrije krivim, a da uopće ne može razumjeti kako je do toga došlo,
otvara mu se nova perspektiva.
- Korak po korak, činio je ono što je smatrao ispravnim, a ipak je u nekoj točki postao krivim.
- Kako je to moguće?
- To su situacije iz Ponavljanja u kojem je riječ o pjesniku i Kriv – prav? iz Stadija na životnome putu u kojem je riječ o
Quidamu.
Krivnja - prozor u religiozno
- U oba je slučaja riječ o zaručivanju. Quidam je usmjeren religiozno, a pjesnik je estetičar. Oba su ozbiljni ljudi, no ni
jedan ne može olako pristati na to da je kriv. Pjesnik je razjaren. U pismima Kierkegaard ga pušta da se razbjesni protiv
prigovora da je kriv. Pjesnik se osjeća stisnut prijevarom u stanje krivnje i odbija preuzeti je.
- Problem krivnje leži u tom što se krivnju hoće uzeti samo etički, što je na prvi pogled i razumljivo jer krivnja jest etički
pojam.
- No, ako je razumijemo samo etički, iskrivljujemo je. Krivnja je za Kierkegaarda etička riječ, ali je istodobno prozor koji
je otvoren u religiozno.
- Krivnju se može razumjeti samo ako je vidimo u svjetlu religioznog.
Ljubav i krivnja
- Kako bi pojasnio pojam krivnje, Kierkegaard izmišlja novi lik, župnika, starog sučeva prijatelja sa studija koji sucu šalje
propovijed koju će održati tek za godinu dana, ali koju je već napisao.
- Tema propovijedi glasi: "Utješnost misli da smo pred Bogom uvijek u krivu" (Aut aut)
- Što je to utješnoga u tom što smo pred Bogom u krivu? Mislimo kako stvari stoje obratno.
- Što je to utješno? Ljubav. Beskonačna ljubav prema Bogu čini da želimo uvijek biti u krivu u odnosu s njim. Ovdje leži
kršćanska radost. Pomireni smo sa sobom i svojim životom. Što god da se dogodi protiv Boga ne možemo ići na sud, jer
ćemo uvijek izgubiti, uvijek smo u krivu pred njim.


Krivnja i Bog
- Biti u krivu pred Bogom je opis krivnje. Stoga župnik pogađa u živac krivnje: krivnja je uvijek, svaka krivnja, krivnja
protiv Boga.
- Do sada smo iz pojma krivnje isključivali Boga. Krivnja se odigravala između dvoje ljudi. U odnosu prema drugome,
međutim, nikada nisam apsolutno kriv, bez obzira kolika moja krivnja bila. Stoga je za Kierkegaarda pojam krivnje u
etičkom nemoguć pojam.
- Tek kada ga se stavi u odnos u troje, kada u odnos uđe i Bog, možemo govoriti o krivnji.
26

- No, to je sada krivnja protiv Boga, dakle ne etički, nego religiozno shvaćena krivnja.
Jedinstvo ljubavi
- U odnosu prema Bogu uvijek sam u apsolutnoj krivnji te se stoga valja odreći samoopravdanja i izložiti se vlastitoj
krivnji i pred ljudima.
- Uz ljubav prema Bogu postoji i ljubav prema bližnjemu.
- No, to nisu dvije ljubavi, nego jedna.
Vječno blaženstvo
- No, ovim problem krivnje nije riješen. Autor koji je više filozofski nastrojen od župnika, Johanes Climacus piše
Filozofijsko trunje i Završni neznanstveni zaglavak.
- Tu se uvodi pojam vječnog blaženstva. Kierkegaard ovaj pojam primjenjuje na svoj način. Kada ga treba pojasniti,
priznaje da ne zna što on znači. No, to ne ovisi o autoru koji ne bi bio nadaren, nego nitko ne sluti što ovaj pojam znači.
- U vječno blaženstvo spada da nitko ne zna što je ono. Vječno je blaženstvo religiozni pojam, a posebnost religioznih
pojmova je da su neshvatljivi.
- Kao što je Bog Neshvatljivi, kao što je nada tamo gdje nema nade, mogućnost koja se pojavljuje tamo gdje nema
mogućnosti i kao što je vjera vjera snagom apsurda.
- No, ako sadržajno ne možemo pojasniti vječno blaženstvo, onda možemo reći barem kako se ono postiže. Tako da se
čovjek bezuvjetno žrtvuje.
- Vječno se blaženstvo postiže samo tako da se za njega plati najviša cijena. Ono je apsolutni životni cilj i njega se postiže
samo dajući sve. Kao u prispodobi o dragocjenom biseru.
- Vječno blaženstvo spada u strast. Krštena strast je ljubav prema Bogu. Boga se može ljubiti samo beskonačno. Ljubimo
li ga konačno, pretvaramo ga u idola, kumira.
Strast
- Beskonačna ljubav prema Bogu. To je strast.
- Najprije se pojavljuje kao neobuzdana strast kod don Juana,
- potom kao etički utemeljena ljubav suca prema svojoj ženi,
- a sada kao strast koja je pronašla svoje konačno usmjerenje: ljubav prema Bogu.
- Bog je osoba koju se može ljubiti. On je neshvatljivi, vječni.
- Ljubav prema Bogu je izričaj za beskonačnost strasti, za vječnost.
Krivnja i vječnost
- Krivnja, kada je iz estetske i etičke dimenzije prenesemo u religioznu, postaje odmah religioznom krivnjom i time dobiva
beskonačne obrise.
- Tako od manje ili veće krivnje nastaje apsolutna. Za ono što sam bio malo ili više kriv, sada sam apsolutno kriv. I
najmanja krivnja dobiva beskonačne razmjere i to stoga što mi i najmanja krivnja oduzima mogućnost postizanja
najvišeg cilja strasti: vječnog blaženstva.
Tjeskoba
- O krivnji govori i treći autor Vigilius Haufniensis (Kopenhaški noćni stražar) u knjizi Pojam tjeskobe.
- Ovdje Kierkegaard pokušava dodirnuti dogmu o istočnom grijehu i to dubinsko-psihološkom analizom.
- Krivnja se stiče činom. Stoga valja istražiti koji su preduvjeti za takav čin.
- Riječ je o problemu izbora. Kada se Kierkegaard problemu izbora približi svojim misaonim povećalom, odjednom
postanu vidljive užasne stvari.
- Pojavljuje se tjeskoba pred ničim, pred mogućnošću koja još nije, ali koja nije ništa, tjeskoba pred moći kao takvom. Ova
tjeskoba ovija svako djelovanje. Mojom odlukom i činom koji proizlazi iz moje odluke nastaje zbilja i ništi se mogućnost
i ja koji sam birao postajem krivcem.
Istočni grijeh
- Užasno nije na tjeskobi. Tjeskoba u konačnici ima pozitivnu ulogu jer pomoću vjere me vodi prema Bogu. Užasno leži u
pojmu krivnje, u proturječju u pojmu.
- Kako je uopće moguće govorit o istočnom grijehu?
- Istočni grijeh baštinimo.
- Ako ga baštinim, ne mogu ja biti kriv. Ne mogu biti odgovoran za ono što sam baštinio, bez obzira o kakvoj se baštini
radi.
- Ako je istočni grijeh grijeh, onda nije moj grijeh, nego samo zli usud koji stoji na meni bez moje krivnje.
- I obratno: ako je grijeh moja krivnja, onda nije baštinjen, jer ja sam ga osobno morao počiniti.
- No, u tom slučaju grijeh i krvnja ne bi pripadali čovjeku kao nešto bitnoga.
- Krivnja bi bila samo nešto pojedinačno, slučajno, bez apsolutnog obilježja. Bio bih u biti bez krivnje, a pojedinačna
krivnja bi se dala izbrisati.
- Grijeh je ili zli usud za koji ja nisam odgovoran
27

- ili je krivnja nešto nebitnoga od čega se uvijek mogu distancirati.
Dogma
- No, dogma o istočnom grijehu želi spojiti obje strane. Krivnja je nešto sudbonosnoga u smislu da mi bitno pripada, da
sam zarobljenu krivnju, a ipak je riječ o kojoj krivnji, na način da sam ja odgovoran za nju. Krivnja nije usud, nego
krivnja.
- Kada Vigilius želi pokazati kako ove dvije strane stoje zajedno, dolazi do poznatog mehanizma: s pojmom krivnje stvari
stoje kao i sa svim drugim religioznim pojmovima. S njima se ne može početi. Do njih se može doći, naići na njih na
nekom dijelu svoga religioznog rasta.
- No, religiozni se pojmovi ne mogu razumjeti iz situacija. Oni se temelje u samima sebi, imaju a-povijesno obilježje.
Istočni grijeh
- Krivnja postaje zbiljom kada otkrijem da moram početi s krivnjom, kada spoznam da je krivnja već bila tu prije negoli
sam započeo, da je oduvijek tamo gdje sam ja. O tom su mehanizmu mislili oci kada su govorili o istočnom grijehu.
Religiozni pojmovi
- "Tko svoju krivnju spoznaje samo kroz konačnost, izgubljen je u konačnosti i konačno se ne može odlučiti pitanje da li je
čovjek kriv, osim na izvanjski, pravni, nadasve nesavršen način. Tko dakle svoju krivnju spoznaje samo kroz analogije
suda nekog policijskog ili vrhovnog suda, zapravo nikada ne shvaća da je kriv; jer ako je čovjek kriv, kriv je
beskonačno."
- Beskonačno, vječno – to su obilježja svih religioznih pojmova.
- Njih se ne može razumjeti razumski. No, oni su pretpostavka razumijevanju svega ostalog.
Vjera
- Što za Kierkegaarda znači živjeti religiozno?
- Abraham se našao u situaciji kada više nije bilo nikakve mogućnosti i nikakve nade. Bog je tražio Izaka i Izak je bio
izgubljen. Abraham se beskonačno odrekao sina. No, tada se dogodilo čudesno. Vjerovao je snagom apsurdnoga.
Vjerovao je premda nije bilo nade i mogućnosti. Vjerovao je da je Bog mogućnost.
- No, Bog, mogućnost, nada – sve je to apsurdno. U vjeri u apsurdno puca racionalni svijet i ulazi se u odnos s religioznim.
Ovakva vjera nije vjera u iracionalno. Kierkegaard uopće ne vjeruje u nešto.
- Vjera nije spoznaja, nije pretpostavka. Ne vjeruje se u apsurdno, nego snagom apsurdnog.
- Vjera nema objekt.
- Vjeruje se u Boga, ali Bog je neshvatljiv te stoga nije objekt.
- Vjera je stav, način postojanja, odnos, forma egzistencije.
Religiozni život
- Abraham nije vjerovao u nešto.
- Vjera je ponavljanje. Abraham je, nakon što je izgubio sina, odmah ga dobio natrag. Odmah. Dok su išli na brdo
Abraham je bio miran. Na koncu, kada je Bog zahvatio u događaj, pokazalo se da je vjera mir, povjerenje.
- Religiozni život ima stvarni život kao svoj sadržaj.
- Sve što mi redovito nazivamo religioznim po Kierkegaardu je promašeno ukoliko rezultat religioznog života nije stvarni
život.
- Religiozno nije sadržaj religioznog života, nego snaga kojom se živi obični život s običnim sadržajima.
Krivnja
- No, koji je smisao da Bog Abrahamu zapovijeda da žrtvuje sina?
- Pojam krivnje ne može se pojasniti čisto etički.
- Postoji krivnja koja se ne može olako skinuti, užasna krivnja koje se čovjek ne može osloboditi.
- Kierkegaard u Strahu i drhtanju priča priču o Agneti i morskom vilenjaku (str. 123, slj.).
- Agneta je nevina djevojka, a Vilenjak je zavodnik. Dogodi se da Vilenjak razvije istinski osjećaj ljubavi za Agnetu, a ne
samo požudu. Ne želi je samo zavesti, nego i vjenčati.
- Kako je to moguće s obzirom njegove prošlost zavodnika i krivnju?
Dilema s krivnjom
- Problem Vilenjaka se sastoji u tome da je njegova krivnja tolika da se on ne može vjenčati s Agnetom a da je
istovremeno i ne ponizi.
- On se može kajati, ali tada ne može oženiti Agnetu.
- Vilenjak je stjeran u izbor: mora se odreći svoje želje ili mora postati religiozan.
- Postane li religiozan, onda se može odlučiti i za Agnetu i za kajanje.
- I ovdje je isti konflikt. Netko je na sebe navukao užasnu krivnju toliko da ne može voditi etički život kojega želi. Za
njega je moguća samo očajna budućnost. Pitanje je da li će moći povjerovati snagom apsurdnog.
Beskonačnost krivnje
28

- Krivnja, dočim uđe u religiozno područje, postaje beskonačna. Krivnja se ne mjeri po svom sadržaju, jer svaka je krivnja
beskonačna. To dolazi iz odnosa religiozne strasti prema vječnom blaženstvu. Već pri maloj krivnji promašio sam svoj
cilj.
- Vjerovati za Kierkegaarda znači stajati u dva odnosa: u odnosu prema Bogu i prema svijetu.
- Bog i svijet nisu na istoj razini. Inače bi stajali u suparništvu. Morali bismo dati dio Bogu, a dio svijetu. To bi vodilo u
nemoguću situaciju. Koliko bismo odmjerili Bogu, a koliko caru?
Svijet – Bog
- Ako je religioznost velika, onda bismo postali askete, išli u samostan, htjeli Bogu dati sve i na koncu otkrili da to ipak ne
možemo.
- Gdje je granica religioznog i svjetskog?
- Odnos s Bogom nije uopće u području dohvatljivog, svjetskog. To je čista nutrina. No, nutrina nije psihologizacija niti
sentimentalizacija vjere. Religioznost nije vezana uz oblik. Odnos s Bogom nije dio svijeta niti je u suparništvu sa
svijetom. Ali odnos sa svijetom nalazi svoje utemeljenje u odnosu s Bogom.
Stvarni život
- Religiozni se život odvija između beskonačne krivnje, vječnog blaženstva i Boga kao čiste mogućnosti.
- Vječno je blaženstvo najviši cilj kojeg strast poznaje.
- Strastvena žudnja za vječnim blaženstvom za Kierkegaarda nije drugo doli žudnja za tim da čovjek postane stvaran,
prisutan, ispunjen, savršen, posve prisutan u sadašnjosti.
Univerzalnost krivnje
- Beskonačnom krivnjom čovjek je definitivno ispao iz vječnog blaženstva. Tim što je krivnja beskonačna, pretvorila se u
grijeh, to jest postala je preduvjet života. Čovjek je promijenjen i život mu teče u izgubljenosti. Živi u očaju. Izgubljeni
smo u postojanju koje ne pozna ni smisla ni cilja, u životu u kojem se svojim nastojanjem ne možemo osloboditi
nesigurnosti, patnje, žalosti, smrt. Život je prazan, bez ičeg vječnoga.
- Grijeh nije samo teološki problem, nego zagonetna ljudska izgubljenost života.
- To je Abrahamova situacija, redovita ljudska situacija, a nikako iznimka.
- Opća je ljudska sudbina isključenost iz vječnog blaženstva, beznađe.


Vjera – odnos
- Vjera je za Kierkegaarda snaga apsurdnog koja probija kroz ovakav stav i vjeruje da je Bog mogućnost. Snagom vjere
čovjek dobiva svoj izgubljeni bitak natrag.
- Grijeh je nestao, dogodilo se oproštenje grijeha.
- Sadržaj života se nije niti malo promijenio. Ostao je isti. Promijenio se samo odnos.
- Vjera se sastoji u promjeni odnosa.
Vječno – vremensko
- Obilježje religioznog života je vječna svijest, spoj vječnosti i vremena. Vječnost je stalna sadašnjost, stalni trenutak.
Vremenski trenutak dobiva obilježje vječnosti kada ga uzmem u strastvenosti vjere kao ono što mi neočekivano dolazi od
Boga. To je kao stvaranje koje se nije dogodilo jednom ni iz čega, nego kao stvaranje koje traje, koje se događa u
svakom trenutku. Svaki trenutak nije nešto samorazumljivo, nego iznenađujuće.
- Čovjek može postati prisutan u trenutku i nadvladati prokletstvo trke, rastresenosti, brige, očaja, straha, tjeskobe, težine
krivnje.
Radost
- Drugo obilježje religioznog života jest radost. Radost je biti prisutan samom sebi u istini, uistinu biti sada. Radost je
sadašnje vrijeme. Stoga je Bog blažen jer je uvijek sada.
- Religiozni život ne oslobađa muka i tereta života. On daje mogućnost da se prema njima drukčije odnosim. Sve ostaje
isto, ali sve sada ima i drugu stranu. Sve je ono što nam Bog daje. Sve što nam se u životu događa, bilo dobro ili loše u
našim svakodnevnim kategorijama, u religioznom životu je dobro jer dolazi odozgo.
- Religiozni život za Kierkegaarda znači dobiti život na dar i prihvatiti ga zahvalno, bez briga i mirno. Prihvatiti sebe kao
Božji dar i živjeti radosno.
- Religiozni se život na vani ne razlikuje od malograđanskog.
Vrijeme
- Na pojmu vremena, razlikujući grčko, židovsko i kršćansko shvaćanje, Kierkegaard pokazuje što je to novo u kršćanstvu.
- Grci se bitno odnose prema prošlosti. Platon, nauka o sjećanju, anamneza. Istina je iza njih. Ne ide se prema istini. Ona
stoji uza nas, oduvijek. Stoga za Grke vrijeme nije bitna kategorija, jer istina je vječna, ne-vremenska, ne-povijesna.
Stoga Grci ni ne očekuju ništa od povijesti koja bi trebala donijeti nešto novog, važnog, oslobađajućeg, otkupljujućeg.
29

- Židovstvo se ponaša obratno. Za Židove je vrijeme sve, a vrijeme je bitno dolazeće vrijeme, budućnost. Židov živi
izrazito u očekivanju. Istina nije iza, nego ispred nas. Ona tek treba doći. Eshatologija, apokaliptika.
- Kršćanstvo kombinira ova dva svijeta. Poput židovstva kršćanstvo očekuje oslobođenje, spasenje, Kristov ponovni
dolazak, ali to je moguće samo stoga što se na zemlji već dogodio Isusov život, što leži iza nas.
- Stoga je istina iza nas, ali ne kao kod Grka gdje je bila vječna pretpostavka, nego kao povijesni događaj. No taj događaj
nije jednostavno povijesni, jer ga prošlost ne može progutati. Prošlost je nezanimljiva.
- Kršćanstvo nije prošlost nego istovremenost. To znači da u prošli događaj valja ući kao suvremenik. To je događaj koji
se davno dogodio, ali je još uvijek suvremen, postoji u sadašnjosti.
Paradoks
- Temeljno obilježje kršćanstva jest paradoks.
- Paradoks je da je život čudo koje nitko ne bi očekivao, a koje se ipak događa.
- Kršćanstvo naviješta kako je Bog učinio ono za što čovjek nije u stanju, kako je postao ono što čovjek nije mogao
postati: čovjekom. To je događaj koji je sve izmijenio.
- Paradoks je da je Bog postao čovjekom.
Kršćanstvo – egzistencija
- Sve druge religije nastoje tumačiti ljudsku egzistenciju. Kršćanstvo ne tumači.
- Ono je događaj nakon kojega je sve postalo drukčije i ljudska je egzistencija dobila nove preduvjete.
- Stoga kršćanstvo nije nauk, nego posredništvo egzistencije.
- To se odnosi na nutrinu, na sposobnost da znanje, spoznaju, sadržaj duha prenesem u nutrinu i dopustim da postane
osobnom istinom.
Krist – novost
- Sokrat posreduje istinu koja nije osobna, nego potiče svakoga da se sjeti onog što je vječno, onog što mi svi već oduvijek
znamo. Ništa nova, samo podsjećanje.
- Krist, donosi novo, ono što mi ne znamo i ne posjedujemo, stvara novi preduvjet života. Ono što donosi je istina, ali
njezino obilježje nije objektivno. No, on ne donosi samo istinu, nego i preduvjet, vjeru. Istina se mora ozbiljiti osobno,
postati subjektivnom istinom, ući u nutrinu, u vjeru.
- Ljudska izgubljenost je neprihvaćanje samog sebe, netransparentnost, zatvorenost, izgubljenost u anonimnim silama.
Takva je izgubljenost posljedica grijeha.


Friedrich Nietzsche
15. 10. 1844. - 25. 8. 1900.

Sudbonosni lik
- Nietzsche je veliki sudbonosni lik zapadne povijesti duha, čovjek usuda, mislilac koji sili na posljednje i krajnje odluke,
upitnost i sumnja da je zapadni čovjekov put bio stranputica, da su baština antike i 2000 godina kršćanstva znak gubitka i
izgubljenosti i da je potrebno obraćenje, otkaz svemu što se do sada nazivalo borim, svetim, istinitim.
- Nietzsche je krajnja kritika religije, filozofije, znanosti i morala.
- Ako je Hegel poduzeo korak razumijevanja cjelokupne zapadne povijesti duha, svakog i najmanjeg koraka kao nužnog
elementa u to povijesti, onda je Nietzsche bespoštedni, reski i oštri “ne” prošlosti, veliko dobacivanje sve tradicije, krik
za korjenitim preokretom.


Heraklitovac
- S Nietzscheom europski je čovjek stigao do raskrižja.
- I Hegel i Nietzsche imaju zajedničku povijesnu svijest koje okreće unatrag prema svoj prošlosti, ispituje je i odvaguje.
Oba stoje u velikom vrtlogu ranih grčkim mislitelja. Oba su Heraklitovci.
- No, jedan je sve-razumijevajući da a drugi je sve-niječući ne.
- U svom poslu Nietzsche se služi svim oružjima koja posjeduje: suptilna psihologija, oštar vic, žar i strast, stil, nadasve
stil.
- Nietzsche se bori svim sredstvima protiv zapadne metafizike, ali se ne bori njezini sredstvima, pojmovima,
racionalizmom.
Protivnik-kritičar-prorok
- No, njegova je borba sveobuhvatna: protiv religije, filozofije, morala, sveobuhvatna kulturna kritika.
- Nietzsche nije samo kritičar.
- On preokreće sve zapadne vrednote i pokazuje volju za budućnošću, volju za programom, idealom.
30

- No, on nije utopist, ne želi popraviti svijet, ne vjeruje u napredak.
- On je prorok budućnosti, ali u njegovu proročanstvu Europu ne čeka ružičasto vrijeme. On je prorok nihilizma.
Čovjek s maskama
- Čini se da je nihilizam u međuvremenu i došao. Nietzsche je naviještao nihilizam za sljedeća dva stoljeća.
- Nietzsche se često vulgariziralo, rabilo za dnevnu politiku, zlorabilo. No, on sam je kriv, jer mu je stil takav da ga se
daleko lakše krivo interpretira nego što je slučaj s drugim velikim umovima.
- Nietzsche je prepun maski. On nije Zaratustra, nije nadčovjek. Njegova se psihologija primjenjuje i na njega.
- Nietzsche je patnik, utučeni, uskraćeni. Njegova mržnja prema svemu kršćanskom dolazi po svoj prilici iz njegove
nemoći da se odvoji i udalji od kršćanstva.
Osjetljivi skrivač
- Nietzsche ima oči za podvojenosti, za množenje temelja, za skrivene smislove, za dvo- i višesmislenost. Ima oči za
znakove nadolazećeg. Osjetljiv je poput mimoze i silne je rječitosti, bujne mašte i siline slika. Nietzsche je pjesnik.
- "Ja sam najskriveniji od svih skrivača".
- Filozofa Nietzschea je najteže pronaći i doseći. Možda stoga što je on nadasve filozof, ali ni jedan filozof nije se skrio iza
toliko maski kao on.
Labirintski duh
- Odakle taj užitak za maskom?
- On čovjeka smatra labirintom iz kojeg još nitko nije izišao. Njegova je duša također labirint.
- Mnogi interpreti Nietzschea pokušavaju pristup njegovu djelu preko njegova života, njegove autobiografije.
- No, život mu je, čini se, još zamršeniji od djela.


Stil
- Nietzsche je pun patosa, njegovi nastupi nabijeni ulogom mesijanstva, N. užasava, zbunjuje, očarava, zavodi.
- Svoje knjige piše u obliku ispovijesti. Ne ostaje u pozadini kao autor. Naprotiv. Govori o sebi gotovo na nepodnošljiv
način. Ispovijeda svoju bolest, svoj ukus, svoja duhovna iskustva.
- Privlači čitatelje tako da ih odbija. Posjeduje instinkt za djelovanje.
- Ovladava jezikom s osjećajem za sve njegove nijanse, za ritam, uspon, stakato, piše sa željom da ima učinka. Njegovo se
mišljenje i njegov stil kreće po rubu, na granici s pjesništvom
Stil i jezik
- Njegove knjige nisu djela kakav inače poznajemo. Njegove su knjige uglavnom zbirke aforizama.
- Nietzsche je zbog bolesti očiju bio prisiljen na drukčiji stil. Nije mogao sjediti za stolom i raditi. Stoga je razvio do
umjetnosti aforistički stil. No, aforizam je istodobno i srodan njegovu načinu mišljenja.
- On misli u bljeskovima, ne u mukotrpnom, dugom razvijanju misli. On je intuitivan, slikovit, nabijen snagom osjetila.
Aforizmi su izbrušeni, poput izbrušena kamena. Pa ipak, nisu samo poredani jedan uz drugoga. Stoje u sustavnom
rasporedu knjige.
- Nietzsche je istodobno i majstor kompozicije. Nijedan mu knjiga ne naliči drugoj.
Na kraju ili na početku?
- Nietzsche je opasnost, opasnost zbog čudne mješavine izvorne misli i sofistike, izvornog mišljenja i dubokog
nepovjerenja u mišljenje.
- Nakon 25 stoljeća zapadne metafizike Nietzsche ustaje protiv nje. Preokreće je i u tom preokretanju ostaje vezan uza nju.
- Je li Nietzsche samo borac protiv metafizike ili on nazire novi početak?
- To će ovisiti o interpretaciji, o razumijevanju njegova djela.
Usud
- Nietzsche je Heraklitovac. Započinje bitku s eleaćanima, bitku protiv Platona i metafizičke tradicije. Nastupa s
nevjerojatnom ambicijom da krene od Heraklita i preokrene, ako ne i zbriše cijeli kasniji razvoj filozofije.
- "Poznam svoj usud. Uz moje će se ime jednom vezati sjećanje na nešto nečuveno, na krizu kakve nije bilo na zemlji, na
najdublji sukob savjesti, na odluku, zakletvu protiv svega što se do tada vjerovalo, tražilo, nazivalo svetim. Ja nisam
čovjek, ja sam dinamit."
Žene
- Spomene li se Nietzsche često ga se odmah stavi u dodir s navodom iz Zaratrustra: "Odlaziš li k ženama? Ne zaboravi
bič."
- Ove riječi Nietzsche stavlja u usta jedne stare žene i one daju krivu sliku o Nietzscheu. Nietzsche sam je iznimno
bojažljiv premda je cijeli život okružen ženama: baka, mama dvije neudane tetke, sestra.
- Zbog toga se kod njega razvila silna bojažljivost prema svemu što je ženstveno. Nietzsche se usuđuje približiti ovoj ili
onoj ženi, ali sve završava prije negoli započne.
31

- Ipak, jednom se zaljubljuje preko ušiju i to u vrlo poznatu ženu, Lou Salome, kada je imala 21 godinu.
Lou Salome
- Otkrivao joj je svoje najskrovitije misli i smatrao je svojom jedinom učenicom, ali nije se usuđivao zamoliti je za ruku.
- Poslao je svog prijatelja da je zamoli za vjenčanje. No, nije slutio da je taj isti prijatelj zaljubljen u istu ženu, štoviše da ju
je već zamolio za vjenčanje.
- Naravno, prijatelj mu je morao donijeti odbijenicu. Uskoro će se i ti odnosi raspasti.
- Konačno Nietzsche može reći: "Oženjen filozof spada u komediju."
Svijest veličine
- No, Nietzscheova samosvijest je velika.
- "Nemoguće je da ja ne budem prvi filozof ovog vremena, čak i više, nešto odlučujuće i sudbonosno što stoji između
tisućljeća."
- Osjeća se pozvanim natjerati čovječanstvo na odluke koje će određivati budućnost.
Djetinjstvo
- Rođen je 1844. u protestantskoj župnoj kući. Kao dijete je upio mnogo iz atmosfere. Znao je recitirati Bibliju i religiozne
pjesme tako da se moralo plakati. Zvali su ga malim pastorom.
- No, Nietzsche je briljirao i na drugim područjima. Bavio se komponiranjem i pisanjem pjesama.
- S četrnaest godina je već pisao svoju autobiografiju.
- Kada je pošao u školu, pokazao se kao sjajan učenik, posebice u njemačkom i glazbi.
Studij
- Nakon mature studira, umjesto očekivanog studija teologije, klasičnu filologiju u Bonnu i Leipzigu.
- Uz studij se bavi obilno Schopenhauerom koji će ga neodoljivo privući svojim pesimizmom. "Tu sam vidio bolesti
iscjeljenje, izgon i sklonište, pakao i raj. Snažno me obuzela potreba samospoznaje, samoprikivanja."
- Prijateljima je savjetovao da kušaju miris Schopenhauerove kuhinje.
- No, Nietzsche se sjajno razvija u akademskoj znanosti. Njegov učitelje Ritschl ga naziva idolom cijele mlade generacije
filologa.
Profesor filologije
- S 25 godina je pozvan, još i prije promocije, kao profesor u Basel, na prijedlog svog učitelja. Tamo će razviti predavanja
o kojima će se čuti i izvan zidova sveučilišta.
- U to vrijeme razvija vrlo intenzivno prijateljstvo s Richardom Wagnerom.
- No, usprkos nadarenostima počinje dvojiti da li će ikada postati dobar filolog, tim više što je njegovo prvo djelo Rođenje
tragedije iz duha glazbe u stručnim krugovima naišlo ili na ravnodušnost ili na potpuno ignoriranje.
- Nakon deset godina predavanja, pritisnut silnim glavoboljama i bolešću očiju odrekao se predavanja. No, uz te poteškoće
mučila su ga pitanja smisla rada na sveučilištu, poteškoće u ophođenju s ljudima i napadaji melankolije.
Ubrzani život
- Nakon toga živi kao lutajući bjegunac između Švicarske, Njemačke, Italije, boraveći uglavnom u jeftinim hotelskim
sobama.
- U strahovito brzom tempu izdaje svoja djela. No, ona su uglavnom bez odjeka. Nietzsche je duboko razočaran. Sve teže
podnosi samoću.
- "Posljednjeg filozofa nazivam sebe, jer ja sam posljednji čovjek. Nitko ne razgovara sa mnom kao sa mnom samim i moj
glas zvuči kao glas umirućeg."
- Kad i Zaratrustra ostaje bez odjeka Nietzsche piše: " Nakon takvog poziva iz dubine duše ne čuti ni glasa kao odgovor to
je užasno iskustvo; to me izbacilo iz svih veza sa živim ljudima."
- No, on ipak zna da mu je ići svojim putom znajući kako je uvijek nad ponorom.
Ponor
- Ponor će se i otvoriti i 1889. sa 45 godina Nietzsche se prelama. Dogodilo se u Torinu. Jecajući je zagrlio konja kojega je
udarao kočijaš i dok je nesuvislo govorio odveli su ga u hotel.
- Dijagnoza: paraliza koju je Nietzsche zaradio zlo preboljenog sifilisa u ranim godinama.
- Nakon tog je živio još 11 godina pod obiteljski krovom pod brigom majke i sestre. Teolog Overbeck, njegov najbolji
prijatelj o tom razdoblju veli:
Ostaci duha
- "Događalo se da je glasnim pjevanjem i uzbuđenošću udarao po klaviru izgovarao komadiće iz svijeta mišljenja u kojem
je prije boravio da bi potom neopisivo zagušenim tonom govorio iznimno jasne i neizrecivo užasne stvari o sebi kao
nasljedovatelju mrtvog boga, a to je sve istodobno pratio na klaviru nakon čega bi opet slijedio grč i napadi neizrecive
patnje.
32

- No, to se događalo samo u kratkim trenucima. U svemu su prevladavali izričaji iz poziva koje je pripisivao samom sebi,
pripisujući sebi predstavništvo nove vječnosti i on, neusporediv majstor izričaja nije bio u stanju izreći niti banalne
radosti drukčijim rječnikom osim onog trivijalnog ili to izreći mračnim plesom i skokovima."
Wagner i rođenje tragedije
- Nietzsche prvo djelo je Rođenje tragedije iz duha glazbe.
- Ovo je najprije pohvala Richardu Wagneru, tumačenje njegove glazbene drame koja stoji na razini grčkih tragedija.
- Nietzsche pojam tragedije stoji na novom shvaćanju grčkog duha.
- Nietzsche će kasnije biti oštar oprema ovom spisu i smatrat će ga pokvarenim jer je služio na korist wagnerijanstva.
Zbilja u estetskim kategorijama
- Glavni problem leži u Nietzscheovu određenju tragedije. U tom se prvi put pojavljuje glavni motiv njegove filozofije. On
ga formulira u estetskim kategorijama.
- U tragediji vidi istinsku narav zbilje. Umjetnost, estetika za Nietzschea postaje ključ razumijevanja svijeta. Umjetnost
postaje najdubljim organonom filozofije, izvornim shvaćanjem. Ljepota je način shvaćanja bitka.
- N. svoje uvide u ontologiju formulira kategorija estetike. U umjetnosti se događa ključno osvjetljenje svega postojećeg.
Riječ je nadasve o tragičnoj umjetnosti, o antičkoj tragediji koju obilježava duboki pogled u zbilju. Bit umjetnosti je
tragedija. Tragično je za N. prvo iskustvo bitka i njegova temeljna formulacija. Ovaj tragični patos već ga u početku
stavlja u suprotnost kršćanstvu.


Tragičnost umjesto oslobođenja
- Kršćanski temeljni nauk o oslobođenosti stoji u suprotnosti s Nietzscheovim shvaćanjem instinkta, temeljnog osjećanja,
temeljne usklađenosti života, iskustva zbilje.
- U tragičnom svijetu nema oslobođenja. Ne postoji spasenja konačnog bića u njegovo konačnosti, nego samo neumitni
zakon propasti svega što je izišlo iz temelja bitka u pojedinačnu opstojnost.
- Tragični patos nije pasivni pesimizam – to otkriće Nietzscheu zaustavlja dah i oslobađa ga od Schopenhauera. Tragični
život je da životu, usklik suglasja onome čak i onom što je i užasno, smrti i propasti. No, to nije herojski stav.
- Tragični se pristanak uz propast vlastitog postojanja temelji u uvidu da su svi konačni likovi samo trenutačni valovi
velike poplave života, da nestanak konačnih bića nije jednostavno uništenje, nego povratak u temelj života iz čega je
izišlo sve što živi. Tragični patos živi od znanja da je sve jedno.
Apolonski i dionizijski principi
- Život i smrt su dubinski zbratimljeni u tajanstvenom krugu. Gdje jedno ustaje drugo mora pasti, likovi se tvore tako da
već postojeći nestaju, gdje je bilo svjetlo dolazi tama, no sve je samo dio jednog istog hoda kako to zvuči kod Heraklita.
- Tragični patos zna da su Hades i Dionizije isti, da postoji igra peras-a i apeirona, konačnog bića i beskonačnog temelja.
- Ta dva principa Nietzsche naziva dionizijskim i apolonskim. U Rođenju tragedije N. s ova dva termina operira kao s
prvim suprotnostima, kao da ova dva lika stoje na suprotnim stranama. Kasnije će se taj stav radikalizirati tako da će
apolonski princip nestati u dionizijskom.
Bitak = vrijednota
- Već u početku Nietzsche povlači znak jednakosti između bitka i vrednote. To je ono specifično njegove filozofije.
- Tijekom vremena, posebice na koncu u Ecce homo, Nietzsche kao suprotnost dionizijevskom principu koji je u
međuvremenu već obavio i apolonski sada suprotstavlja sokratizam, vladavinu logike, racionalnosti koja više nema očiju
za pozadinska događanja u životu, za život koji teče i razara.
- Sokratizam, moral, dijalektika, samodostatnost, veselje to su znakovi propadanja, zamora, bolesti instikata koji se počinju
gasiti. Sokratizam je ljudski stav prema bićima koja takvim koji se naziva znanošću.
- Nietzsche misli u optici života. Pojam života je prvenstveno orijentiran na tragičnom iskustvu, na shvaćanju tragedije.
Pojam života kod Nietzschea se ne razumije bez pojma tragedije.
Prvo razdoblje
- Na početku Nietzsche je mišljenje obilježeno estetskopsihološkim problemom. Kako je okrenut protiv mišljenja koje se
bavi bitkom, odriče se i sredstava klasične filozofije te svoje mišljenje skriva u estetici i psihologiji. N. vizija svijeta je
tragična i tragično postaje kozmičkim principom. N. se prepoznaje u vremenu grčke tragedije.
- N. svoju misao iznosi, od početka, u obliku prosvjetljenja. U prvi dio Nietzsche stvaranja spadaju djela:
- Rođenje tragedije,
- O istini i laži u izvanmoralnom smislu,
- Nesuvremena razmatranja.
Drugo razdoblje
- Drugo razdoblje počinje spisom
- Ljudsko odviše ljudsko,
33

- Svitanje i Radosna znanost.
- Drugo je razdoblje obilježeno nutarnjim lomom, odvajanjem od Wagnera i Schopenhauera, njegovih junaka iz mladih
dana.
- Nietzsche ulazi u hladniji zrak, dobiva na odmaku od svojih dotadašnjih idola.
Razdoblje prosvjetiteljstva
- Ljudsko odviše ljudsko će Nietzsche u Ecce homo nazvati "spomenikom krize". To je vrijeme kada Nietzsche ulazi u
period prosvjetiteljstva.
- Do sada su grčki način mišljenja, Schopenhauer i Wagner predstavljali trojstvo razumijevanja na predlošku religije,
metafizike i umjetnosti.
- Sada se sve okreće i vodstvo preuzima znanost, kritika, metodičko nepovjerenje.
- Religija, metafizika i umjetnost se pojavljuju kao iluzije koje valja razbiti. :
- Sada Nietzsche postaje prosvjetitelj i u središte dolazi čovjek. Nietzsche naviješta znanost, a znanost za njega sada znači
nadasve kritiku.
- Ne, dakle, toliko istraživanje nekog područja koliko pokazivanje iluzionarnosti ljudskog ponašanje koje mu se ranije
činilo izvorno istinitim načinom pristupa biti svijeta. Nietzsche smatra kako je iluziju moguće otkriti psihologijom.
Odveć ljudsko
- Kritički i s nepovjerenjem Nietzsche secira ljudske osjećaje, pokazuje ih kao vrtoglavicu, idealizam i otkazuje oštro bilo
kakvom idealizmu.
- "Gdje vi vidite ideale, ja vidim ljudsko, odviše ljudsko.” Ono što ljudi smatraju nadljudskim za Nietzsche je odviše
ljudsko. Metafizika je za Nietzschea "znanost koja se bavi temeljnim ljudskim varkama, ali tako da ih promatra kao
temeljne istine."
- Nietzsche pokušava iza svakog metafizičkog pojma otkriti ljudske čežnje i potrebe. Psihološkim prosvjetiteljstvom
religije, umjetnosti i morala metafizika će u budućnosti postati nezanimljivom.
- Metafizika je tako shvaćena kao ventil duše i ništa više. Metafizika i religija mogu postojati samo dotle dok je čovjek
tuđinac samom sebi.
Zaratustra
- Zaratustra spada u treću, konačnu fazu Nietzscheova mišljenja. To je podne njegova mišljenja, zenit misaone snage.
- Nietzsche predstavlja odlučujuće misli, ali one su već najavljene u dopodnevnoj misli. No, do sada su te misli bile
obučene ili u metafizički ili u znanstveni jezik.
- U Zaratustri Nietzsche pronalazi svoj jezik. Zaratustra je velika promjena u Nietzscheovu životu.
- Već je i vanjski oblik djela upitan. O čemu je riječ? O filozofiji u pjesničkom obliku, o pjesništvu koje filozofira, o
religioznom proročanstvu, o pseudoreligioznom govoru? Je li riječ o dubokom smislu ili suludim idejama, o novom mitu
ili samoidealiziranju Nietzschea?
- Nietzsche sam sebe naziva pjesnikom Zaratustre, a djelo kao dio svoje filozofije kojoj govori da.
- Zaratustra se nadasve ističe svojim usporedbama, parodijama Biblije, poplavom slika, bezbrojnim usporedbama. Iz
uzvišenog stila upada se naglo u ponor. Misli se pretvaraju u slike. Nietzsche misli pjesnički, ali spoj filozofije i
pjesništva nije usklađen.
- Zaratustra je lik koji je obuzeo N. Riječ je o napadu, o bljesku, o nekoj vrsti objave. U Ecce homo N. piše: "
- Ima li netko na koncu 19. stoljeća jasan pojam o tome što su pjesnici u jakim vremenima nazivali inspiracijom? Ako ne,
ja ću opisati. ...Pojam objave u smislu da odjednom s neizrecivom sigurnošću i finoćom nešto postane vidljivo, čujno,
nešto što vas u najdubljoj dubini potrese i baci, opisuje jednostavno stanje stvari. Čuje se, ne traži se; uzima se, ne pita se
tok daje; kao bljesak svijetli misao, s nužnošću u obliku bez oklijevanja – nikada nisam imao izbora, ... sve se događa u
najvišem stupnju neslobodno, ali kao u oluju osjećaja slobode, bezuvjetnog, moći božanstva.
- Nesloboda slike, usporedbe je najčudnija; više nemate pojma o tome što je slika, što usporedba, sve se nudi kao najbliži,
kao najispravniji, kao najjednostavniji izričaj.
- Čini se uistinu, da se podsjetimo jedne Zaratustrine riječi, kao da same stvari dolaze bliže i kao da se nude za usporedbu.
To je moje iskustvo inspiracije; ja ne dvojim kako je potrebno ići tisućama godina unatrag da bi se pronašlo nekoga tko
bi mi mogao reći: takvo je i moje iskustvo."
- Nietzsche ovdje opisuje iskustvo u kojem neki vide ontološko iskustvo novog shvaćanja svijeta, drugi izvorno mistično
iskustvo.
- Misaona struktura Zaratustra nije jednostavna.
- Djelo ima 4 dijela. Svaki je dio nastao u olujnom naletu duha – desetodnevno djelo, veli Nietzsche. No, između pojedinih
dijelova je proteklo više vremena.
- Za cjelokupno djelo mu je trebalo manje od godine dana. No inkubacija je trajala duže. Inkubacija od mističnog iskustva
"6000 stopa s one strane ljudi i vremena".
- Promatrano izvanjski djelo je slaba priča koja drži na okupu govore u usporedbama.
34

- Svaki dio ima sržnu misao oko koje se nižu govori.
- Djelo raste dramatski.
- Prva dva dijela su usmjerena prema trećem, a četvrti je nagli pad.
- Naslov i ime Zaratustre Nitzsche služi za nagovještaj okretanja povijesti. U Ecce homo veli:
- " Nije me se pitalo, a trebalo me se pitati, što u mojim ustima, u ustima prvom amoraliste znači ime Zaratustra: jer ono
što je u povijesti jedincato uz ovu osobu, upravo je njegova suprotnost. Zaratustra je prvi vidio u borbi dobra i zla istinski
kotač u kretanju stvari, - prijevod morala u metafiziku kao sile, uzroka, svrhe u sebi je njegovo djelo. No ovo bi pitanje u
biti već bilo i odgovor. Z je stvorio ovu sudbonosnu varku, moral: dakle, on mora biti prvi koji će je prepoznati. Ne samo
da on ovdje ima duže i više iskustva od bilo kojeg drugog mislioca, ... važnije je Z. je istinskiji od drugih. Njegov nauk, i
samo on, ima istinitost kao vrhunsku krepost... Samonadvladavanje morala iz iskrenosti, samonadvladavanje moraliste u
svoju suprotnost – u mene – to u mojim ustima znači ime Z."
- Okvirna radnja Zaratustra je u svojoj srži kratka priča.
- Mislilac se u svojoj 30-oj godini (veliki Nietzscheov protulik Isus) se povlači još 10 godina u brda, u osamu, u bitnu
blizinu stvarima i počinje svoje spuštanje, silazak ljudima kako bi im donio nauk kojega najprije naviješta na trgu, a
potom pojedincima.
- No, uši još nisu otvorene za Zaratustra poruku i on se vraća natrag te svojim učenicima drži drugi niz govora pri čemu se
susteže od izricanja svoje glavne misli, misli o vječnom povratku istoga.
- Tako se vraća po treći put, pronalazi samog sebe i bitno središte svog mišljenja.
- Zadnji dio pokazuje životni pokušaj "viših ljudi", onih koji predstavljaju "Božji ostatak", idealista kojima se slomilo
idealno nebo i koji su iskusili užasnu prazninu: ljudi velike čežnje, velike odvratnosti i velike zasićenosti, nihilisti.
- No, mislilac nadvladava i ove više ljude s kojima parodira proslavu posljednje večere. Kad mu stižu njegovi znakovi, lav
i golub, alegorije jakosti i blagosti, on ustaje i napušta svoju pećinu, užaren i jak kao jutarnje sunce koje dolazi iz
mračnih brda.
- S ovim odlaskom u nepoznato završava knjiga.
Smrt boga
- Silazak Zaratustre s brda. Susret s čovjekom iz šume koji se povukao tražiti boga, jer ne voli ljude. Povukao se i nije čuo
da je bog mrtav.
- Nakon smrti boga više ljudski govor nije usmjeren prema bogovima, nego je autentični ljudski govor ona čovjeka s
čovjekom. Pokazivanje najviše ljudske mogućnosti jest nauk o nadčovjeku.
- Tako je smrt boga utemeljenje sveg što dolazi nakon toga, temelj Zaratustrina nauka. Z. vidi sebe kao sunce. Od sada je
učitelj nadčovjeka "svjetlo svijeta".
Nadčovjek
- Sa smrću boga, tj. sa smrću ideala, onostranog svijeta, transcendencije, svijetlog neba postoji opasnost užasnog
osiromašenja čovjeka, groznog trivijaliziranja u površnoj bezbožnosti i nemoralnosti.
- Postoji i druga mogućnost: stvaranje vlastitog stvaralačkog bića, ljudskih ideala. Nakon smrti boga Zaratustra uči dva
čovjeka: zadnjeg čovjeka i nadčovjeka.
- Nadčovjeka je smisao zemlje. Čovjek je biće koje nadilazi samo sebe. Do sada se uvijek transcendirao prema Bogu.
- Čovjek je rabio i zlorabio zemlju kako bi ukrašavao sliku onostranosti. Odricao se zemlje i tako je zlorabio.
- Nadčovjek koji zna za smrt boga prepoznaje u utopijskoj onostranosti zrcaljenje zemlje, uzima ono što mu je ukradeno i
oduzeto, odriče se svih onostranih snova i okreće se zemlji s istom strašću s kojom je prije gledao u onostrano.
- Najviši vrh ljudske slobode okreće se zemlji. Sloboda za zemlju, za veliku majku. Za ono za što je otuđenom čovjeku
stajao bog, sada stoji zemlja. (s. 10).
- Čovjek je nešto što valja nadići. Samonadvladavanje čovjeka, sve dok bog nije bio mrtav, značilo je nevjernost zemlji,
askezu, mržnju prema tijelu, nadvladavanje zemaljskog, osjetilnog. Značilo je napetost između onostranog i ovostranog,
duhovnog i osjetilnog, tijela i duše.
- Idealizam je stvorio dvojako biće, nesretno biće koje mrzi svoje tijelo. Preokretanje idealizma u nauci o nadčovjeku liječi
rez koji dijeli čovjeka, pomiruje ga tako da nestaje razlike tijela i duše. (ostanite vjerni zemlji, 10).
- Slika nadčovjeka najprije je nejasna. Na čovjeku je veliko to da je most, prijelaz.
- Životinje koje Zaratustra bira za prijatelje su orao i zmija, ponos i lukavost, namjerno izabrane suprotnosti poniznosti i
siromaštvu u duhu, antikršćanska obilježja.
- Središnja tema prvog dijela jest smrt boga te stoga sve govore iz ovog dijela valja shvatiti iz tog središta.
Tri preobrazbe
- Prvi govor: O tri preobrazbe. Riječ je o pretvorbi čovjeka nakon smrti boga, preobrazba iz samootuđenja u stvaralačku
slobodu koja zna sebe samu. str. 23.
- deva: veličina, čovjeka velikog strahopoštovanja koji se klanja pred Božjom veličinom, uzvišenošću moralnog zakona,
koji se klanja i nosi veliki teret.
35

- Čovjek pod teretom transcendencije. Želi zadatke, obveze, poslušnost. U poslušnosti i podložnosti njegova je veličina.
Stoji pod znakom ti trebaš.
Deva u lava
- U pustinji deva se pretvara u lava. Idealizam propada na samom sebi, iz iskrenosti prema sebi dolazi do samoukidanja
morala, obrat od idealizma, duh postaje lavom, odbacuje teret koji ga pritišće izvana, bori se sa svojim posljednjim
bogom, objektivnim moralom, poznaje svoje prošlo otuđenje i bori se protiv tisuću zmajeva, protiv prividno postojećih
vrednota.
- U toj borbi stvara samom sebi slobodu, pretvara je u stvaralaštvo, nadvladava neslobodu uređivanja svog života izvana.
- Ova lavlja sloboda koja veli ne, koja niječe boga, objektivni moral, metafizičku stvar u sebi, nije posljednja. Ona je samo
negativna sloboda, sloboda od, ali ne i sloboda za.
- Lav je "ja hoću".
Lav u dijete
- Treća preobrazba: lav u dijete.
- N. preuzima igru i tako ponovo interpretira svoj pojam dionizijskog.
- Nakon ovih preobrazbi sve dosadašnje shvaćanje kreposti je spavanje. (O govornicima kreposti, 25.)
Volja za moći
- Drugi dio Zaratustra nosi misao o volji za moći. Čovjek koji je postao dijete jest stvaralački, onaj koji se igra i postavlja
nove vrednote. Za njega ne postoji gotovi svijet. On se prema svemu odnosi stavljajući nova mjerila i novu težinu. Bit
stvaranja je nadvladavanje konačnih ciljeva i razina, razbijanje onog što je bilo i traženje onog što jopš nije. Stvaralac je
uvijek na putu, između zapada i novog početka. Volja oslobađa.
- Slijede govori protiv samilosnih, svećenika, kreposnih... U O tarantulama Nietzsche pronalazi usporedbu za duh osvete.
Antikršćanstvo, volja prikraćenih, iza jednakosti skrivena volja za moći, u pravednosti skrivena osveta paukova koji nište
uzvišeni život. Moral robova.
- O volji za moć govore i tri pjesme: Noćna pjesma, Pjesma za ples i Pogrebna pjesma. Noćna pjesma je ljubavna.
- O samoprevladavanju, središnji govor.
- Gdje je živo postoji volja za moć. Život ima tendenciju uspinjanja. Život je bitno nemir, pokret, on je uspon, toranj koji
raste. Volja za moć nije volja održati postignuto, nego uvijek volja za više, volja za nadmoći.
- Volja za moći i vrijeme. Teški problem. Može li volja za moći ići u beskonačno?
- O izbavljenju. Protiv kršćanske ideje oslobođenja i otkupljenja, ali nadasve odnos prema budućnosti, prema sada i prema
prošlome.
- Može se htjeti samo unaprijed. Unazad volja ne može htjeti. Na nepromjenjivosti prošlog volji završava moć. Ostaje li
volji da se pomiri s vremenom kao višom silom? U O izbavljenju se najavljuje problem. Nietzsche vidi rješenje u odnosu
volje i vremena.
- Zaratustra sluti novi način odnosa prema vremenu. Najtiši trenutak – znanje o vremenu. Najava trećeg dijela, središnje
misli trećeg dijela i cijelog djela.
Vječni povratak jednakoga
- Treći dio, povratak u brda, nije više poučavanje, govor u zagonetkama, ne govori drugima, nego je samorazgovor.
- O nadčovjeku govori svima, o smrti boga i volji za moći malom broju, a o vječnom povratku istoga samo sebi. To je
ujedno i hijerarhijski poredak misli.
- Vječni povratak jednakoga: volja i vrijeme. Volja ne može htjeti unatrag. Može samo ono što još nije gotovo, buduće.
- Povratak jednakoga iz perspektive prošlog. Ako je sve događanje ponavljanje već prošlog, onda je sve već odlučeno,
onda je sve uzalud, besmisleno. Nema ništa nova, budućnost je već određena.
- Ali, može biti i obratno: sve još valja odlučiti, kako se sada odlučimo tako ćemo se odlučivati cijelu vječnost. Uvijek
ćemo ponavljati ono što sada učinimo. Naglasak na trenutku. Svaki trenutak od važnosti, težine vječnosti, određuje što će
se sve događati.
- Tako misao o vječnom povratku jednakoga ukida razliku prošlog i budućeg. Mogu htjeti i unatrag. Daje prošlosti
obilježje otvorenosti i budućnosti obilježje čvrstoće. Vrijeme je određeno i otvoreno, odlučeno i ono što tek treba
odlučiti. Vrijeme gubi jednoznačnu usmjerenost.

Karl Marx
5. 5. 1818. - 14. 3. 1883
Studij
- Rođen 1818. kao sin pravnika u Trieru, pripadnika židovske zajednice koji je još za Karlova djetinjstva prešao na
protestantizam.
- Karl je najprije studirao u Bonu, a potom u Berlinu pravo.
36

- Istodobno je upao u vrtlog Hegelove filozofije. Njegova doktorska disertacija se bavi postaristotelovskom filozofijom, ali
u povijesnom ruhu, aktualnom temom, jer je stanje duha u Njemačkoj nakon Hegelove smrti naličilo stanju duha u
Grčkoj nakon Aristotelove smrti.
- Već se i ovdje nazire zrno kasnije filozofije.


Novinar i emigrant
- No, Marx se najprije nije mogao na miru posvetiti mišljenju. Zbog njegova lijevohegelovskog usmjerenja akademska mu
je karijera bila zatvorena.
- Nakon 1840. u ministarstvu kulture je vladalo protuhegelovsko ozračje.
- Marx je postao novinar, a potom i glavni urednik Kölnskog Reinischer Zeitung. Česte zabrane tiska prisilile su ga da
dade otkaz.
- Odlučio se na emigraciju nakon što se zaručio s kćerkom jedne plemićke pruske obitelji.
Prijateljstvo
- Najprije živi u Parizu gdje izdaje njemačko-francuske godišnjake. U prvom i posljednjem broju izišla je i njegova studija
o kritici Hegelove pravne filozofije. U Parizu se upoznaje s Friedrichom Engelsom. Postali su životni prijatelji.
- Iz Pariza odlazi u Brüssel zbog pritiska pruske vlasti. Ovdje je u suradnji s Engelsom napisao Njemačku ideologiju.
- U ovom spisu se nalaze i teze o Feuerbachovovu nauku čiju kritiku religije obojica preuzimaju.
- Podjednako se sučeljavaju s Maxom Stirnerom i njegovom knjigom Pojedinac i njegovo vlasništvo.
Manifest
- Marx i Engels se ovdje bave pojačano internacionalnom politikom. Priključili su se Savezu komunista. Po nalogu saveza
sastavili su Komunistički manifest što je postalo neke vrste evanđelja za marksistički socijalizam.
- Njemačka revolucija 1848. je potakla Marxa i Engelsa na selidbu u Köln. Godinu dana su izdavali Neue Rheinische
Zeitung.
- Nakon sloma revolucije Marx je doveden pred sud, oslobođen, ali ponovo protjeran.
- Otišao je u Pariz, ali nakon ponovnog protjerivanja u London. Tamo je ostao do smrti.
Ekonomija
- Novinarski posao i praktična politika doveli su ga do neposredne društvene zbilje. Počeo je ozbiljno studirati nacionalnu
ekonomiju. Plod tog studija je Kritika političke ekonomije.
- Naravno i Kapital
- 1864. osnovana je prva internacionala kojoj je Marx bio na čelu. Organizacijski poslovi i napor nisu mu dopustili da
dovrši druga dva dijela Kapitala.
- Umro je 1883. u Londonu.
- Drugi i treći dio Kapitala izdao je Engels.
Dijalektički materijalizam
- Polazišnu točku Marxove filozofije čini Hegelov sustav. Utjecaj imaju i Feuerbachova filozofija, revolucionarne
francuske teorije, posebice francuski utopijski socijalisti i klasična engleska nacionalna ekonomija.
- No, najvažnije je pojasniti odnos s Hegelom. Od ključne važnosti je Marxov spis Nacionalna ekonomija i filozofija.
Dijalektika i revolucija
- Marx zadržava Hegelovu dijalektiku kao metodu, ali je puni sadržajem koji je posve suprotan Hegelu pri čemu Marx
misli da je tek s njim filozofija okrenuta na noge.
- Marx u dijalektici vidi revolucionarni princip. Ključna misao je da svijet nije zbir gotovih stvari, nego zbir procesa.
Svijet nije ništa konačnoga im apsolutnog.
- On je proces koji prolazi faze, ponovo ih prolazi na višoj razini poput spirale, skokoviti revolucionarni razvoj povezan s
katastrofama, prekid polaganosti, preokretanje kvantiteta u kvalitetu...
Duh i materija
- Marx od Hegela preuzima dijalektički razvoj, ali ga za razliko od Hegelove idealističke vizije svijeta, puni
materijalističkom.
- Za Hegela je uistinu postojala samo ideja a materija je bila pojavni oblik ideje. Marx u ovom odnosu bitka i mišljenja
vidi ključni problem na kojem se razilaze duhovi u modernoj filozofiji.
- Što je izvornije? Da li je materija produkt duha (idealizam) ili je duh produkt materije (materijalizam)?
- Marx veli: Za Hegela je proces mišljenja kojega on pretvara u samostalni subjekt pod imenom ideje, demiurg zbilje...
Dijalektički materijalizam
- Kod mene je obrnuto: idealno nije drugo doli materijalno prevedeno i preneseno u ljudsku glavu.
- Marx se priključuje Feuerbachu i francuskim materijalistima. No, on ide korak naprijed u dvije stvari:
37

• Stari je materijalizam bio nedijalektičan, statičan, a time i nepovijestan. Nije postojao s dijalektičkim principom te nije
mogao odgovoriti zahtjevima fenomena razvoja i
• bio je odveć apstraktan. Promatrao je ljudsko biće odvojeno od društvenih odnosa čiji je on produkt dok je za Marxa
upravo to važno:
- primijeniti dijalektički materijalizam na društveni život i to ne samo teoretski kako bismo spoznali ili interpretirali život,
nego praktično, kako bismo ga promijenili.
Samootuđenje i samoostvarenje
- Čovjeka trebamo promatrati konkretno, a ne kao apstraktno biće.
- Konkretno znači: čovjeka u njegovo društvenom okružju, a to nadasve znači čovjeka kao radnika. Čovjek je "životinja
koja proizvodi samog sebe".
- Marx priznaje da je već Hegel spoznao čovjeka kao radnika. No, Hegel je i radnika shvatio kao ideju, a ne u osjetilno-
predmetnom smislu.
- Rad je, međutim, upravo ono što čovjeka otuđuje od njega samoga. Čovjek radom stvara izvanjsko, ali ono počinje
prevladavati njime i prijetiti mu u ostvarenju samog sebe.
- Ljudsko određenje je sloboda.
Dijalektičke stube
- U podnožju stoje tri dijalektičke stube:
1. Spoznaja prave ideje ljudske društvene biti, spoznaja sve dosadašnje povijesti kao povijesti napredujućeg
samootuđenja čovjeka
2. Kritika, odmjeravanje društvene zbilje na idealu društvenog bića i na pravom određenju čovjeka. zadatak je kritike
pokazati proturječja u zbilji te tražiti njihovo nadvladavanje.
3. Djelovati. Ideja i zbilja se moraju pomiriti. Ideju valja prevesti u zbilju. To Marx naziva dokinućem filozofije njezinim
ostvarenjem.
- Kod Hegela se ideja, nakon izlaska iz sebe vraćala natrag. Ostajala je opet zbilja koju je napustila ideja.. Za Marxa
dokinuće samootuđenja se treba dogoditi u zbilji a ne u ideji. Kad se to dogodi, filozofija će postati suvišnom.
Zakon povijesti
1. Marx vidi u cijeloj povijesti jedinstveni zakon koji ide prema svom konačnom cilju.
2. U tom je procesu ono što se ostvarilo ujedno i razumsko, ali je isto i samo stadij na putu ostvarenja cjelokupnog
procesa.
3. Iza realistične i materijalističke spoznaje zbilje stoji vjera u u potpuno sjedinjenje ideje i zbilje, uma i zbilje.
Materija i nadgradnja
- Što znači primijeniti dijalektički materijalizma na društveni život?
- Za materijalizma je materija zbilja. Svijest je samo zrcalo te zbilje.
- Na isti način u društvenom životu mora društveni život biti jedina zbilja. Društvena svijest: ideje, teorije, nazori – sve je
to samo zrcalo zbilje.
- Da bismo spoznali društvene sile trebamo tražiti temelj društvenog života, a ne gledati u ideje i teorije. One su samo
ideološka nadogradnja.
- U istinsku zbilju jednog društva spada naravno, zemljopisni položaj, rast, gustoća, ali temeljni element je produktivnost
materijalnih dobara.
Proizvodnja
- U proizvodnji dobara djeluju produktivne sile: sirovine, sredstva proizvodnje kao što su strojevi, radna sposobnost i
iskustvo.
- Riječ je o odnosu čovjeka i prirodnih temelja njegove proizvodnje. Čovjek ne djeluje na prirodu kao izolirano biće, nego
u zajednici s drugima. Tako ulaze u međusobne odnose.
- Proizvodni odnosi – vlasnički odnosi.
- Način proizvodnje nikada ne stoji mirno. Stalno su u razvoju. Ulaze u krize i nadvladavaju ih. Tako postoji napredak od
prastare plemenske zajednice, antičkog robovlasničkog društva, feudalizma, kapitalizma.
- Svi su ti stupnjevi bili nužni u razvoju. Svaki je značio napredak u odnosu na prethodni.
Proizvodni odnosi
- Svima je bilo zajedničko da su proizvodni odnosi bili u posjedu pojedinačnih grupa društva. Robovlasnik je odlučivao o
životu i smrti robova. Iskorištavao ih je.
- U feudalizmu je zemljoposjednik ima jedini pravo na zemlju.
- U kapitalizmu vlasnik ima jedini pravo nad sredstvima proizvodnje.
- Radnik je slobodan u dva smisla: osobno je neovisan, ali je slobodan i od bilo kakvog posjeda. Tj. nema ništa osim radne
snage koju mora prodavati kao robu da bi mogao preživjeti.

38




Klasna borba
- U svim je stadijima prisutno izrabljivanje i svi su stadiji povijest klasne borbe.
- Sve što u društvu postoji izvan ovih proizvodnih odnosa: pravo, politika, red, nazori, teorije, umjetnost, filozofija, religija
sve je to ideološka nadgradnja koja će se s promjenama u gospodarskim i proizvodnim odnosima srušiti.
- Svaka klasa ima svoju ideologiju. Borba ideologija je samo slika borbe klasa.
- Reakcionarne ideologije vladajuće klase se bore s naprednim ideologijama podčinjenih klasa.
Kapitalizam i proleterijat
- Marx je morao studirati zakone rasta i napretka društvenih uređenja, kapitalistički način proizvodnje, koja je vidio oko
sebe. To čini u Kapitalu.
- Slika klasne borbe je pojednostavljeno rečeno borba između kapitalista koji posjeduju sredstva proizvodnje i proletarijata
koji ima samo radnu snagu i koje kapitalisti iskorištavaju.
- Iskorištavanje se događa putem dodatne vrijednosti. Radnik svojim radom stvara dodatnu vrijednost do onoga što dobiva
plaćom. On dobiva tek onoliko koliko je potrebno da bi ga kapitalist održao kao radnu snagu.
- Budući da je radnik ovisan o poslu, mora pristati na te uvjete. Višak vrijednosti koju proizvodi odlazi u posjed kapitalista.
Socijalizam
- U kapitalističkom načinu proizvodnje već postoje pretpostavke koje nužno vode u nadvladavanje i u novo društveno
uređenje: u socijalističko društvo.
- Znakovi proturječja proizvodnih snaga i vlasničkih odnosa su učestale krize kapitalističkog gospodarstva. Time što
kapitalisti sabiru mase radnika u velika poduzetništva daju produkcijskim procesima društveno obilježje.
- Tim sami potkopavaju temelje na kojima stoje jer društveno obilježje proizvodnog procesa zahtijeva društveno vlasništvo
nad proizvodnim sredstvima. Stoga je nužno uspostaviti nove odnose.
Besklasno društvo
- Valja podruštveniti sredstva proizvodnje.
- Proletarijat ima povijesnu zadaću provođenja revolucije i prenošenja proizvodnih sredstava u društveno vlasništvo. No,
proletarijat više neće ući u novu klasnu borbu.
- Socijalističko će društvo biti slobodno od klasnih borbi jer će sva sredstva proizvodnje pripadati društvu. Društvo
budućnosti će biti besklasno društvo.
- Proletarijat ima zadatak sprovesti proletersku revoluciju.
- Doljedno će biti onda da Marx preuzme vodeću ulogu u organiziranju i poticanju revolucije, u spremanju i podučavanju
proletarijata za ovu revoluciju.
Utjecaj
- Golemi povijesni utjecaj Marxovih misli je vidljiv. Istaknimo da je razvoj marksizma išao u dva pravca:
- revizionistički socijalizam socijaldemokratskih stranaka koji je htio sprovesti socijalističku revoluciju malim postupnim
reformama i
- revolucionarni komunizam koji je 1917. U Sovjetskom savezu došao na vlast.
- Tamo se dalje razvija u lenjinizmu i staljinizmu.
Razvoj u Rusiji
- Lenjinizam je marskizam s dodacima Lenjina:
primjena marksizma na ruske uvjete i razvoj teorije i taktike proleterske revolucije koji su bili potrebni nakon što je
marksizam došao na vlast.
- Staljinizam je oblik kojega je preuzeo komunizam u i vrijeme utvrđivanja boljševičke vlasti u Sovjetskom savezu.
- Staljinovom smrću počeo je novi način mišljenja i došlo je do općeg popuštanja u odnosu na Staljinovu diktaturu.


Egzistencijalizam


Pojam
- Pojam egzistencijalizam pripada intelektualnoj povijesti ideja.
- Najprije ga je Sartre upotrebljavao za opis samoga sebe i svoje filozofije.
- Postao je pojam za kulturna kretanja u Europi između 1940. i 1950.
Egzistencijalisti
Jean Paul Sartre Martin Heidegger
39

odbijao pripadnost
Albert Camus
odbijao pripadnost
Karl Jaspers

Martin Buber
Gabriel Marcel
José Ortega y Gasset
Miguel de Unamuno
Nikolai Berdjajev
Lev Šestov
Prethodnici
Søren Kierkegaard i Friedrich Nietzsche
Egzistencijalizam u književnosti i kinematografiji
Dostojevski
Ibsen
Kafka
Jean Genet
André Gide
André Malraux
Eugene Ionesco
Jean-Luc Godard
Ingmar Bergman
Egzistencijalizam u teologiji i psihologiji
Rudolf Bultmann
Paul Tillich
Karl Barth







Ludwig Binswanger
Medard Boss
Otto Rank
R. D. Laing
Viktor Frankl
40

Nastanak filozofskog problema ezgistencije
- Sartre je neposrdno nadahnut Heideggerovim Bitkom i vremenom (1927.)
- Dasein - tubitak - biće koje smo mi sami – egzistencija
- Teme već oblikovane:
- napetost osobnog i javnog; situacijski karakter ljudskog mišljenja i razuma; zagledanost u granične situacije: strah, smrt,
borba, ništa, bol, patnja; odbacivanje uzročnog načina mišljenja i znanosti kao zadnje riječi o ljudskoj egzistenciji;
autentičnost kao samorazumijevanje; samodefiniranje preko slobode, odluke, zalaganja ...
- Husserl i fenomenologija.
- Egzistencijalizam se doimao kao fenomenlogija egzistencije (Jaspers, Marcel)
- Intencionalnost svijesti
- Fenomenologija svijesti ne istražuje metafizičko ustrojstvo i nastanak stvari, nego njihovo značenje.
- Metoda pojašnjenja iskustva svijeta
- Biti-u-svijetu, životni svijet
Kierkegaard – pojedinac
- Kierkegaardova pozadina: radikalni pristup kršćanskoj vjeri
- Sukob između etičkog i religioznog stadija
- Abraham - otac vjere
- Sukob s etikom
Abraham: Strah i drhtanje
- Žrtvovanje Izaka
- Usporedba s Agamemnonom i Ifigenijom
- Agamemnona se može razumjeti
- ima dva etička zahtjeva; bira ono što je važnije; tragični je junak, ali je shvatljiv.
- Abrahama se ne može razumjeti
- Smisao njegova života: vršiti Božju volju; Bog naređuje žrtvovanje sina jedinca; sukob etike i religije; postoji li
teleološka suspenzija etičkoga?
- Kierkegard: Abrahamova vjera je paradoks
- Pojedinac je iznad univerzalnoga
- univerzalno: etički imperativ; pojedinac iz posluha iznad etičkog zahtjeva; pojedinac je istina (praideja moderne
autentičnosti); Abraham nema nikakava razloga milsiti da zahtjev za žrtvovanje Izaka dolazi od Boga; trebao bi, prema
Kantovoj Religiji unutar granica razuma, odbaciti takvu pomisao.
- Abrahamu opravdanje dolazi iz strasti vjere.
- Ona je apsurd.
- Ipak vjera kao osbni i subjetivni čin traži skok u apsurd.
Subjektivnost je istina
- znači naglasiti način života, a ne način spoznaje
- istina mjeri strast, stav koji usvajam, objektivnu nesigurnost (Božji glas) unutar procesa najviše svijesti vlastitog života.


Subjektivnost – masa
- Masa je neistina.
- Masa je javno mijenje, opće prihvaćeni način življenja i mišljenja, ugodna i neupitna usklađenost s društvenim načinom
života.
- Masa skida teret zahtjeva za osobnim odlukama.
- Ako smo svi kršćani, ja ne moram postati kršćaninom.
- Objektive i znanstvene istine su indiferentne.
- Pripadaju masi.
Egzistencijalna istina
- Istina nema značenje kada je objektivno dokazana.
- Ona dobiva značenje kada je strastveno prihvaćena.
- Egzistencija je uvijek suočena s pitanjem značenja.
- Životna istina ne može čekati objektivnu potvrdu znanosti.
- Treba biti prihvaćena strastveno u svojoj nesigurnosti.
Nietzsche i nihilizam
- Neitzscheova pozadina: smrt boga.
- Izazov nihilizma.
41

- Nieztsche vidi i najavljuje dolazak i vrijeme nihilizma
Kulturna pozadina
- Propitivanja načina čitanja i razumijevanja Biblije.
- Porast važnosti prirodnih znanosti, posebice utjecaj Darwina.
- Istraživanja psihologije.
- Povijest moralnih pojmova.
- Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno. (F.Dostojevski)
- Nietzsche traži put kako mjeriti ljudski život u suvremenom, modernom svijetu.
Nietzsche i moral
- Čisto ljudsko mjerilo morala.
- Iza moralnih propisa ne stoji ništa drugo do li “volja za moć”.
- U Genealogiji morala postulira kako je židovskokršćanski moral izričaj ozlojeđenosti (ressentiment) slabih kako bi se
osvetili jakima.
- “Bolesna” životinja koja je u ratu s vlastitim instinktima.
- Masa je neistina. Anonimni život je život u stadu.
Übermensch
- Zaratrustra nije nadčovjek. On ga najavljuje.
- Vjernost zemlji, način postojanja, različiti od “zadnjeg čovjeka”.
- Razumio da je nihilizam zadnje značenje moralnoga gledišta.
- Moj način života: ne podliježe neposrednim nagnućima niti univerzalnom zakonu.
Egzistencija prethodi esenciji
- Slogan egzistencijalizma.
- Egzistencijalizam je samo-oblikovanje u situaciji.
- Tko postajem? Što činim od sebe i svoga života?
- Identitet ne čini ni priroda ni kultura.
- Egzistirati znači stvarati identitet.
- Klasična je filozofija čovjeka definirala kao animal rationale ili kao imago Dei.
- Tubitak je biće čija bit je u njegovoj egzistenciji. (Heidegger)
- Tko sam? Ovisi o tom što činim od svojih obilježja (nadarenosti, sklonosti, snage, vremena...)
- Dok druga bića postoje u sebi (en soi) i ono su što jesu, ljudska je zbilja i za sebe (pour soi) i to se ne iscrpljuje ni u
jednom određenju.
- Čovjek je ono što nije i nije ono što jest. (Sartre)
Ljudska egzistencija
- ... ne može biti mišljena kategorijama za stvari: supstanca, događaj, proces...
- Što sam? To se ne može odvojiti od onog što ja smatram da ja jesam.
- Čovjek je samo-interpretirajuća životinja. (Taylor)
- Interpretacija je konstitutivni dio interpretatora.
Fakticitet
- Naravne osobine
- težina, visina, boja
- Društvene činjenice
- rasa, nacionalnost, društveni stalež
- Psihološka obilježja
- mreža vjerovanja, žudnje, karakter
- Povijesne činjenice
- prošla događanja, obiteljska pozadina, povijesna situacija
1. i 3. Lice
- Ne mogu biti u 3. licu kada sam ja u pitanju.
- Ne mogu se definirati terminima fakticiteta i 3. lica.
- Sve što mi pripada iz vida 3. lica već interpretiram na neki svoj način.
- Što sam? Ovisi i o tome kako se odnosim prema elementima fakticiteta.
- Taj odnos egzistencijalizam naziva transcendencijom.
Transcendencija
- ... se odnosi na obilježja mog praktičnog zalaganja u svijetu.
- Stvari nam se nikada ne daju na ravnodušan način.
- Uvijek nešto znače: privlače, odbijaju, pomažu, smetaju...
42

Nabačaj
- Egzistencija = fakticitet + transcendencija
- Subjekt nije Descartesov ego.
- Čovjek je biće-u-svijetu, biće koje stvara samoga sebe u situaciji.
- Transcendecija je nabačaj (projekt).
- Nabačaj otkriva svijet i njegovo značenje.
- Nabačaj je ono što ja jesam. Događa se u svijetu.
- Svijet mi tako otkriva tko sam.
Odluka
- Značenja mojih odluka nisu mi uvijek razvidna.
- Mogu ih otkriti egzistencijalnom psihoanalizom. (Sartre)
- Mogu otkriti temeljni nabačaj, temeljni izbor koji me obilježava kao pojedinca na jedinstven način.
- Sartre spaja pogled 1. i 3. lica. Izvana i iznutra.
Otuđenje
- Čovjek je otuđen od svijeta i od sebe samoga.
- Svijet ima značenje kroz moje projekte, ali svijet nije nastao mojim projektima. Svijet je drugi i u njmeru se mogu
osjećati nelagodno, u tuđem (unheimlich).
- Unhemlich: ne-biti-kod-kuće razlikuje se od kosmosa (uređenog svijeta) i zrcali moderno iskustvo besmislenosti
kozmosa (hladni i nijemi red nezainteresiran za čovjeka, Hans Blumenberg).
Drugi
- Drugi ljudi u svijetu čine da ja nisam samo otkrivač nego i otkriveni u projektima drugih.
- Čovjek je biće-za-druge.
- Pogled, izloženost pogledu drugoga, otkriće sebe, što radim, kako sam viđen, sram...
- Tko sam u objektivnom smislu mogu iskusiti samo preko drugih.
Samoshvaćanje
- Man, Se, osrednjost, prosječnost, općevladajuće norme, praktično zalaganje u svijetu, odnos s predmetima i
instrumentima u svijetu i odnos s drugima, javnost, anonimnost ... tko smo najvećim se dijeom ne razlikuje od onog što
su drugi
- Singularnsot se postiže odvajajući se od otuđenja i izgubljenosti u masi.
Autentičnost
- Ako ne postoji esencija prije egzistencije, ako se ne pretpostavlja da bi čovjek trebao biti netko i na neki način, može li
uopće biti ikakav smisla ljudske egzistencije?
- Eigentlichkeit - navlastito, stav kojim se zauzima za ono što smatram svojim projektom.
- Razvidnost vlastite situacije.
- Narativnost kao mjera integriteta (Ricoeur).
- Neautentičnost - život po mjeri svijeta.
- Autonomija, posvećenje samoga sebe određenom djelovanju.
- Način kako sam zauzet u svojim projektima.
- Sloboda.
Tjeskoba, ništavnost, apusrd
- Intencionalnost temeljnog emotivnog stanja otkriva temeljne vidove sebstva.
- Tjeskoba: područje svijeta kao prijeteće; elementi koji izazivaju tjeskobu; ranjivost subjekta.
- Strah ima objekt.
- Tjeskoba bez objekta.
- Raspad praktičnog zalaganja u projektima.
- Gubitak temeljnog osjećaj tko sam.
Tjeskoba
- Otkriće u tjeskobi: ne poistovjećujem se ni sa jednim projektom.
- Iskustvo egzistencijalnog solipsizma
- Gubitak orijetacije
- Gubitak gospodstva nad sobom


Apsurd
- Stvari redovito imaju značenje.
- Tjeskoba učini da značenje stvari blijedi.
43

- Ostanu stvari, a značenje nestaje.
- Apsurdnost postojanja: stvari nisu nestale.
- Ostalo samo priznanje njihove brutalne opstojnosti bez značenja.
Ništavnost
- Javlja se u tjeskobi koja se pojavljuje kao samoshvaćanje i shvaćanje svijeta.
- Konačnost.
- Smrtnost.
Politika, povijest, zalaganje
- Zalaganje je izvor smisla i vrijednosti.
- Birajući sebe, biram i stvaram svijet.
- Moje je djelovanje uvijek u odnosu s drugima, društveno i povijesno.
- Politički vid egzistencije.
- Različita usmjerenja auteničnog političkog zalaganja (Sartre, Heidegger, Camus, Levinas...)

Martin Heidegger
26. rujna 1889. - 26. svibnja 1976.
Biografija
- Rođen je u Messkirchu.
- 1909. dva tjedna kod isusovaca. Studira teologiju.
- 1911. mijenja studij i studira filozofiju.
- 1915. predavanja u Freiburgu
- 1917. vjenčanje s Elfride Petri (dva sina: Jörg i Hermann)
Rani utjecaj
- Brentano, Aristotel, Kant, Kierkegaard, Nietzsche, Dilthey
- Husserl - 1919. njegov asistent u Freiburgu
- 1923. - 1928. predaje u Marburgu (tajni kralj filozofa)
- 1928. zamjenjuje Husserla na katedri u Freiburgu
- 1933. pridružuje se nacionalsocijalističkoj stranci i postaje rektor sveučilišta
- 1934. ostavka na rektorat
- 1945. zabrana predavanja do 1949.
- 1950. odlazak u mirovinu (profesor emeritus)
Djela Wege, nicht Werke
1927. Bitak i vrijeme
1929. Što je metafizika?
1929. Bit temelja
1936. Hölderlin i bit pjesništva
1942. Platonov nauk o istini
1947. Pismo o humanizmu
1950. Šumski putovi
1953. Uvođenje u metafiziku
1954. Ogledi i govori
1959. Na putu prema jeziku
1961. Nietzsche
1967. Znakovi
1975. Vittorio Klostermann počinje objavljivanje
Gesmtausgabe
44

Bitak i vrijeme: pozadina
- U uništenjima I. svjetskoga rata uništeno je i jedno vrijeme.
- Ideologije velikih gradova: nacionalsocijalizam i komunizam, gospodarske krize, nezaposlenost, ubojstva.
- Iskustva koja se zrcale u Bitku i vremenu su: briga, strah, tjeskoba, krivnja smrt... ne ljubav, nada, rođenje...
Bitak i vrijeme
- Umjesto mišljenja usmjerena na metodu: biti-usvijetu (volja za novim početkom filozofiranja)
- Napušta parove pojmova: subjekt/objekt, tijelo/ duša, razum/osjećaj
- Svi su u drugom planu u odnosu na biti-u-svijetu
Tubitak
- Dasein, tubitak: novokovanica.
- Odnosi se na ljudsku egzistenciju
- Novovjeka je filozofija stvorila nepristupačni pojam subjekta: ja, duh, osoba,
- Pravi ljudski problem: konačnost bitka-u-svijetu nedovoljno ili uopće nije zahvatila.
- Descartes i Kant čovjeka shvaćaju iz solipsističke percepcije, kao samosvijest.
- Čovjek po njima najprije jest pa onda stvara mostove prema drugima. U zbilji zapravo je on oduvijek upućen na druge.
Čak i kada drugih faktično nema uz njega.
- Tu-bitak je biti-s-drugima, supostojati, subiti
- Su-tu-bitak pripada biti tubitka.
Bitak i vrijeme
- “Jer vama je očito ipak već dugo dobro poznato, što zapravo mislite kada upotrebljavate izraz ‘bivstvujući’, mi smo pak
nekoć doduše vjerovali da to razumijemo, ali sada smo u neprilici” (Platon, Sofist, 244 a) Imamo li danas neki odgovor
na pitanje o tome, što zapravo mislimo riječju “bivstvujući”? Nipošto. I tako, eto, valja ponovo postaviti pitanje o smislu
bitka. Jesmo li, također, danas bar u neprilici što ne razumijemo izraz “bitak”? Nipošto. I tako, eto, valja najprije, prije
svega, ponovo pobuditi razumijevanje za smisao tog pitanja. Konkretna obrada pitanja o smislu “bitka” namjera je
rasprave što sijedi. Interpretacija vremena kao mogućeg horizonta svakog razumijevanja bitka uopće, njezin je prethodni
cilj.”
- Bitak i vrijeme je djelo s pretenzijom novoga početka.
- U njemu se vrijeme pojavljuje kao istina bitka. Vrijeme, a ne duh. To znači da se biće ne stavlja više u tijesak pojma. Sve
što jest, tubitak nadasve, ne misli se više polazeći od ideje (platonistički ili kršćanski) nego od vremena, to jest ništenja,
prolaznosti.
- Heidegger je mislio kako ne postoje vječne forme, nego kako sve mišljenje, jezik, logika, znanost izviru iz iskustva bitka.
- Iskustvo bitka međutim ima korijen u iskustvu ničega, prolaznosti, tjeskobi, smrti.
Bitak i vrijeme: temeljni pojmovi
- Analiza ljudske egzistencije (egzistencijalna anlitika) je pretpostavka temeljne ontologije.
- Čovjek je jedino biće koje postavlja pitanje o bitku.
- Egzistencija je način ljudskog postojanja: tubitak.
- Tubitak može imati odnos s bitkom i razumijevati ga.
- Tubitak nije gotovo biće nego nastaje svojim odlukama.

Tubitak: bačeni nabačaj
- Način postojanja tubitka: egzistencija
- Način postojanja stvari: obična prisutnost
- Tubitak je: transcendencija, nabačaj, bačen u situaciju (tu-bitak Da-sein)
Kategorije i egzistencijali
- Konkretni način egzistencije: ontički, egzistencijski
- Filozofski način egzistencije: ontološki, egzistencijalan
- Kategorije: najopćenitija obilježja stvari (Aristotelova supstanca i akcidenti)
- Egzistencijali: temeljne strukture tubitka
Fenomenologija – metoda
- Fenomenološka metoda od Husserla
povratak samim stvarima
puštanje da se same stvari pokažu onakvima kakve jesu
- Istina fenomenološkog diskursa: istinito = neskriveno (α-λεθεια)
- Tubitak u svojoj svakodnevici i osrednjosti
Biti-u-svijetu
- Tubitak je biti-u-svijetu (suodnos, protiv Descartesa)
45

- Čovjek konstruira zbilju prema cjelini značenja kojima je na čelu on sam
- Čovjek projektira zbilju kao cjelinu upotrebljivih pribora (stvari kao priručnost)
Briga
- Predviđajući pogled na okolni svijet
- Stvari se međusobno uvjetuju i odnose nizom uputa i znakova
- Svijet je cjelina uputa i značenja kojima je na čelu čovjek
- Odnos prema stvarima je briga za stvari
Su-bitak
- Tubitak je bitak-s-drugima
- Dva načina biti s drugima:
• brinuti se za druge kao način “biti zajedno” (preuzeti na sebe druge i njihove brige)
• brinuti za druge kao supostojati (pomoći drugome da na sebe preuzme svoje brige)
Razumijevanje svijeta i emotivnost
- Razumijevanje i emotivno stanje (čuvstvovanje) su isprepleteni
- Emotivno stanje spada u egzistencijalnu (onotološku) strukturu tubitka
- Razumijevanje je nabačaj
- Čuvstvovanje je iskustvo bačenosti
Razumljenje
- Egzistencijalni bitak vlastitoga moći-biti
- Samorazumljenje kao bitka-u-svijetu
- Izlaganje je razumljenje koje sebi prisvaja razumljeno (nešto kao nešto)
- Iskaz kao:
pokazivanje (dati da se biće vidi samo od sebe - λογος)
predikatizacija (o nekom subjektu iskazati neki predikat i odrediti subjekt)
saopćenje (dati vidjeti i drugima što je pokazano)


(Ne) autentičnost
- Čovjek se može razumjeti:
polazeći od samoga sebe (autentična egzistencija: eigen = vlastito, vlastite odluke)
polazeći od svijeta (drugih ljudi) neautentičnim načinom postojanja (živjeti po tuđim odlukama)
anonimnim načinom (živjeti pod vladavinom “Se”, javnog mnijenja)
na propali način (život lišen osobnosti i izvornosti)
Neautentičnost
- Naklapanje
najvažnije je nešto govoriti, ponavljati rečeno, prošireno, tako da se sve čini očiglednim
stvari su takve zato jer “se kaže” da su takve
- Znatiželja
nesposobnost zaustaviti se i razumjeti nešto
nemirno i neprestani traženje razbibrige i novosti
- Dvosmislenost
- sve se čini razumljivim, pokazanim, dostupnim, ali zapravo nije i sve može biti sasvim drukčije
- Tubitak, za razliku od bilo kojeg drugog bića, ima jedincatu mogućnost: ne biti ono samo.
- Samosvijest je utemeljena u tubitku. Tubitak može biti i bez samosvijesti.
- Očitost ja mislim nije nosivi temelj biti-u-svijetu.
- Tubitak najprije i najčešće nije on sam.
Man – Se
- Tko je zapravo svakodnevni tubitak?
sebstvo? ja? subjekt? res cogitans?
Sebstvo
- Sebstvo svakodnevnog tubitka je Se-sebstvo.
- Ono se razlikuje od autentičnoga sebstva.
- Se-sebstvo je izgubljeno i tek se mora naći.
Man – Se
- Se je svatko i nitko.
- Se je način ponašanja i stava.
46

- Se određuje što se radi, misli, jede, oblači, vjeruje ...
- Se se nalazi u novinama, na portalima, u službama, na rivi, u kafićima ... u svakoj vrsti javnosti.
- Se je način svakodnevnog bitka tubitka.
- Površnost, prosječnost...
- Olakšanje tubitka ... Ne treba ništa sam...
- Ujedno i učvršćenje diktature Se
- Tubitak je najprije, najčešće i uglavnom pod vladavinom Se.



Bitak-na-smrt
- Tubitak je bitak-na-smrt
oduvijek je u odnosu na svoj konac
- Tjeskoba pred smrću
smrt se tiče drugih
i moja mogućnost, ali ne još i ne sada
- Potiskivanje smrti u paloj egzistenciji (neautentičnost)
Briga
- Briga je temeljna struktura egzistencije koja u sebi sabire sve egzistencijale. Čovjek je briga:
- nije predodređen
- on je moći-biti koji projektira svoje mogućnosti
- preuzima brigu za stvari i za druge ljude
- razumije i interpretira svijet
- pozvan je birati između propalog načina života i autentičnosti
- strukturno je u odnosu prema svojoj krajnjoj mogućnosti (smrti)
Vremenost egzistencije
- Budućnost (projekt, nabačaj)
čovjek projektira svoju budućnost (ispred sebe je)
- Prošlost (bačenost)
čovjek se već nalazi u nekoj danoj situaciji (već je u)
- Sadašnjost (pad)
čovjek je izgubljen u svijetu (živi pri)
Tubitak je vremenost
- vrijeme ne dolazi čovjeku izvana, ne dodaje se postojećoj egzistenciji
Anticipacija smrti
- Anticipacija smrti
trenutak: iz pada i izgubljenosti u autentičnost
- najvlastitija mogućnost
u trenutku smrti nitko me ne može zamijeniti
- najnednosnija mogućnost
u trenutku smrti ostajem sam, bez odnosa
- nenadmašiva mogućnost
krajnja mogućnost
Smrt
- je najsigurnija mogućnost: mors certa
- je vremenski najneodredivija: hora incerta
47



Martin Heidegger
Glas savjesti
- Tubitak je u svojoj svakodnevnici izgubljen u svijetu i u Se.
- Živi neautentično.
- Kako može postati autentičan?
- Mora biti doveden u situaciju da bira.
- Birati izbor.
- Fenomen koji svjedoči o realnoj mogućnosti autentičnog života.
Glas savjesti
- Nije riječ o “lošoj savjesti” ili grižnji savjesti.
- Nije riječ o nekoj novoj teoriji savjesti.
- Riječ je o fenomenu tubitka:
- U tubitku ima nešto što ga poziva da bude on sam.
- Isključene interpretacije savjesti:
antropološka
biološka
psihološka
teološka
- Analiza savjesti se uvodi kao fenomen koji pokazuje mogućnost cjelovitosti i autentičnosti tubitka.
- Savjest je glas koji nas iz izgubljenosti poziva da postanemo mi sami.
- Tko je pozvan? Tubitak.
- Na što je pozvan? Na vlastito sebstvo.
- Tubitak mora biti u stanju izgubljenosti da bi bio pozvan na autentičnost.
- Što kaže savjest? Strogo govoreći - ništa.
- Savjest govori šutnjom.
- Tko zove?
- Savjest je fenomen tubitka.
- Tubitak zove samoga sebe.
- Zov dolazi iz nas a ipak iznad nas.
- Tiče nas se osobno.
- Savjest je fenomen, a ne samo pojavnost iza koje se krije nešto drugo. (Božji glas, glas društva ili prirode)
- Tko zove - nije odredivo.
- Ipak, pogađa samo nas.
- Tko zove i pozvani su isti.
- Onaj tko zove zvuči “tuđe” samo zato jer smo izgubljeni u svijetu (pad).
- Tubitak sam zove jer je u tjeskobi za svoj mogući bitak.
- Savjest je glas brige.
48

- Postoji jer postoji struktura brige.
- Savjest je svjedočanstvo kako u tubitku samom leži njegovo moći-biti.
- Opće suglasje različitih interpretacija savjesti: savjest daje do znanja da je riječ o nekoj krivnji.
- Savjest nam ne pokazuje neki naš idealni bitak na kojem bismo se trebali mjeriti.
- Schuld je krivnja i dug.
- Biti kriv = biti temelj ništavnosti. Biti razlogom što je vlastiti tubitak obilježen nedostatkom, ništavnošću.
- Tubitak je odgovoran jer je, egzistirajući, izabrao određeni put.
- Tubitak je bačen (Geworfenheit) u svijet.
- Nije bacio samoga sebe u svijet.
- Postojanjem tubitak na sebe preuzima dug postojanja i postaje temeljem ništavnosti.
- Tubitak ne može ne biti kriv/dužan/ odgovoran.
- Težina i teret egzistencije dolazi iz krivnje.
- Tubitak je temelj svoga načina postojanja, ali ne i fakticiteta.
- Nismo sami sebe unijeli u svijet, ali svejedno mi odlučujemo da li ćemo i kako nositi svoj tubitak.
- Izbjegnemo li glas savjesti, zov u autentičnost, postojanje postaje lako i neautentično.
- Odlučimo li se za preuzimanje vlastitoga postojanja, postajemo krivi/dužni/ odgovorni, jer postajemo temeljem i
razlogom što smo takvi, a ne drukčiji.
- Svaka odluka je ujedno i odluka protiv drugih mogućnosti.
- Svaki je egzistencijalni plan ništavan, obilježen konačnošću. Mogao je biti i drukčiji.
- Nije nevrijedan, ali je konačan.
- Na što poziva savjest?
- Na krivnju, a ne na nevinost.
- Tubitak bira svoj ništavni, konačni način postojanja isključujući neautentične mogućnosti.
- Posluša li tubitak svoju savjest, bira samog sebe.
- Bira: htjeti imati savjest.
- Birati sebe = htjeti-imati-savjest
- Spremnost preuzimanja krivnje/duga/ odgovornosti.
- Jedino tako je moguće da tubitak postane dobar.
„Govor savjesti nikada ne dospijeva do objavljivanja. Savjest zove samo šuteći, to jest, zov dolazi iz nečujnosti neugodnosti i zove
pozvani tubitak, kao onoga kojemu valja postati tihim, natrag u tišinu samoga sebe. Otuda htijenje-imatisavjest razumje
primjereno taj šuteći govor jedino u šutljivosti. Ono oduzima riječ zdravorazumskom naklapanju Se.“
Bitak i vrijeme, 337.

Ludwig Wittgenstein
26. travnja 1889., Beč – 29. travnja 1951., Cambridge
- Riječi su djela.
- Nemoguće nam je o sebi samima pisati istinitije nego što jesmo. To je razlika između pisanja o sebi i o izvanjskim predmetima.
O sebi pišemo koliko smo visoki. Tu ne stojimo na štakama ili ljestvama, nego na golim nogama.
- Ne može se iskazati istina ako se još nije svladalo sebe sama.
Vermischte Bemerkungen
- Još uvijek snažna čarolija Wittgensteinova djela, pa i nimbus koji okružuju njegov lik, vezani su uz nenadani povratak
monaškoga momenta u moralno središte građanske kulture. Kao malotko svjedoči o moralnoj secesiji intelektualne elite
od totaliteta prosječnih prilika.
Peter Sloterdijk, Filozofski temperamenti, str. 125
- Filozofija je došla k njemu, a ne on k filozofiji.
Ray Monk, Ludwig Wittgenstein, The Duty of Genius
Biografske mrvice
- Rođen 26. travnja 1889. u dobrostojećoj industrijskoj obitelji.
- 1908. studij aeronautike u Manchesteru
- Interes za filozofiju čiste matematike - vodi ga Fregeu
- 1911. na Fregeov poticaj odlazi u Cambridge Bertrandu Russellu (“Trebam ga ohrabriti. Možda će učiniti velike stvari... Volim
ga i osjećam da će riješiti probleme za koje sam ja već prestar.” - B. Russell)
- 1911. - 1013. studij, intenzivni odnosi i razgovori, odlazak na nekoliko mjeseci u izolaciju u Norvešku
- 1913. povratak u Austriju
- 1914. I. svjetski rat - Wittgenstein je u austrijskoj vojsci
- 1917. zarobljeništvo
49

- Za vrijeme rata piše bilješke iz kojih će kasnije nastati Tractatus Logico - Philosophicus
- 1920. ostavlja filozofiju (uvjeren da je Tractatusom riješio sve filozofske probleme), odriče se svega posjeda i imanja, radi više
različitih poslova (vrtlar, učitelj, arhitekt)
- 1929. povratak u Cambridge nakon rasprava o filozofiji, matematici i znanosti s članovima Bečkog kruga
- 1930. - 1040. seminari u Cambridgu i rad na Filozofijskim istraživanjima.
- Povratak od formalne logike prema običnom svakodnevnom jeziku (ordinary language).
- 1945. gotovi rukopis Filozofijskih istraživanja u zadnji čas povlači iz tiska.
- Nastavlja raditi...
- Putovanja u SAD i Irsku
- Otkriven mu je rak po povratku u Cambridge
- Umire 1951.
- Zadnje riječi, prema legendi, bile su mu:
- “Tell them I’ve had a wonderful life.”
Wittgenstein I i II
- Tractatus logico-philosophicus (1921.)
- Philosophische Untersuchungen (1953.)

Put
- Od filozofije “idealnog jezika” prema filozofiji “normalnoga jezika”
Nedostatak normalnoga jezika:
- nije prikladan za izricanje istinite i sigurne spoznaje
Prvo rješenje:
- Tractatus: poboljšati jezik kako bi nedostaci jezika činili što manje štete.
- Tako poboljšati jezik da ipak postane idealnim jezikom kojim bismo bili u stanju spoznati svijet u istini i sa sigurnošću.
Drugo rješenje:
- Pokazati kako se ne radi o nedostacima jezika nego o krivom shvaćanju spoznaje.
- Ispraviti kriva shvaćanja.
- Put: uvid u zbiljsko funkcioniranje jezika.
Tractatus logico-philosophicus (1921.)
- Izvanjski tekst: zbunjuje
- Numeracija rečenica (zamišljena kao pomoć, 7 glavnih rečenica)
- Kako čitati tekst? (niz dogmatskih rečenica? uređena cjelina? šala? ritam naglasaka?...)
- Cilj sličan Kantovu: pokazati granice razuma, otkriti što razum može a što ne. (kritika=odrediti granice)
- Wittgenstein: pokazati granice smisla, smislenoga govora.
- “Čitav smisao knjige mogao bi se možda izraziti riječima: Ono što se uopće može reći, može se reći jasno: a o čemu se
ne može govoriti, o tome se mora šutjeti. Knjiga će, dakle, povući granicu mišljenja, ili točnije - ne mišljenju, nego
izražavnju misli:”
L. Wittgenstein, Tractatus, str. 25.
Smisao jezika
- Jezik ima zadatak formulirati istinske rečenice o svijetu.
- Mora moći razlikovati istinite od lažnih izričaja.
- To nije u stanju poetski, književni i svakodnevni jezik. (Želimo postići nešto od ljudi, a ne izreći nešto istinito o svijetu.)
- Kriterij traženog jezika: sposobnost istinitog iskaza (sposobnost razlikovanja istinitih od lažnih rečenica).
Jezik - svijet: jezik kao preslika svijeta
- Jezik može predstaviti svijet i u svojoj strukturi biti suglasan s onim što predstavlja.
- Jezik ima logičku strukturu. Ona odgovara logičkoj strukturi činjenica u svijetu.
- Kako se rečenice mogu odnositi na svijet? Kako mogu biti istinite ili lažne?
- Rečenice u svojoj logičnoj formi moraju biti onakve kakav je svijet.

50


- Svijet je sve što je slučaj.
Tractatus, 1.
- Lapidarno. Pregnantno. Svijet je onakav kakav jest. I svijet može biti shvaćen. Onako kakav jest. Sve što doživljavam,
sve što se može dogoditi, može biti. S druge strane, sve što jest kao da je fiksirano.
- Svijet - slučaj - sve. Ništa što jest ne niječe se. Svijet je ono što jest.
1. Svijet je cjelokupnost činjenica, a ne stvari.
Tractatus, 1.1
- Filozofske posljedice: u prvom planu nisu stvari. Ni pojedinačne stvari niti njihov zbir. Ne polazi se od metafizike stvari.
Stvari su drugotne. One su tu. Dio su, ali ne počinje se s njima.
- Činjenice. Stanje stvari. Stvari nisu najprije nepovezane pred nama. Ne cjelokupnost stvari, nego činjenica.
- No, što je činjenica?
Ono što je slučaj, činjenica, jest postojanje stanja stvari.
Tractatus, 2
- Welt-Fall-Tatsachen-Sachverhalten
- Činjenica je već neka kombinacija stvari, stanja stvari. Već je neki specifični odnos. Ne najprije stvari, nego odnosi među
stvarima. Odnosi su temelj.
- U jeziku onda nisu na prvom mjestu pojmovi, nego sud, rečenica, stav. Subjekt, predikat, imena u nekoj određenoj
kombinaciji. Svijet je takav da već ima određenu konfiguraciju. Ne metafizika stvari. Ne svijet koji se gradi od stvari ili
jezik koji se gradi od imena stvari.
- Početak otvara mnogo pitanja
- Tvrdnje. Definicije. Bez pojašnjenja.
- Svijet sastavljen od stvari - to je apstrakcija. Neka vrsta svakodnevne metafizike.
Tri načina upotrebe jezika, tri vrste rečenica. I.
- Svakodnevne rečenice. Nastava je počela pred 30 min. Bijeli auto je parkiran ispred zgrade. Martin nije na nastavi.
- Služimo se njima da bismo opisali stvari, predstavili svijet, izrekli što je slučaj a što nije slučaj... U principu je lako
pokazati da li je rečenica istinita ili lažna. Usporedimo je sa zbiljom i zovemo je “istinitom” ako ona korektno pokazuje
što je slučaj. Zovemo je lažnom ako se ne slaže sa stvarima. Znanstvene rečenice su nalik ovim rečenicama. One teže
korektnom predočavanju zbilje, fizičkog i društvenoga svijeta.
- Ove rečenice pokazuju jezik u njegovoj najboljoj ulozi. Oslanjaju se na simetriju svijeta i jezika. Deskriptivne su
rečenice ili istinite ili lažne, slažu se ili se ne slažu s onim što je slučaj ili nije slučaj. Njihov se smisao može mjeriti
uvjetima istine. Ove rečenice imaju smisla. Kada se služimo njima, jezik nešto čini (pomaže nam odrediti što je slučaj, a
što nije). Ove rečenice učinkovito komuniciraju (možemo ih razumjeti i možemo se složiti oko njihova smisla, istine ili
laži).
Logika se mora sama brinuti za sebe. Tractatus, 5.473 II.
- Druga vrsta rečenica. Npr. zakon neproturječja. Stav i njegova suprotnost ne mogu u isto vrijeme biti istiniti. Martin
Buber je autor knjige Ja i ti. Nemoguće je da u isto vrijeme bude istinita i suprotna rečenica. Martin Buber nije napisao
knjigu Ja i ti.
- No, da bismo razumjeli zakon neproturječa, mi ga ne trebamo izreći. Ova nam rečenica govori nešto što je očito.
Formalizira nešto samorazumljivo. Jesu li takve rečenice logičke? Jesu li matematičke?
- Što je s tautologijama, analitičkim rečenicama, aksiomima, pravilima u formalnim sustavima, definicijama?
- Čemu služe ovakve rečenice? One nisu ni krive ni problematične. Razumijemo ih, gramatičke su u najboljem smislu
riječi i nisu besmislene.
- No, one ne kažu što jest a što nije slučaj u svijetu, ne komuniciraju nam nikakav sadržaj. One ne spadaju pod uvjete
istine, nema u svijetu ni jedne situacije koja bi ih mogla učiniti istinitima ili lažnima. Ne mogu biti istinite ili lažne
(tautologije su već istinite, a proturječje je već lažno).
51

III.
- Treća vrsta rečenica su nalik na sljedeće: Istina je najviša vrednota. Život ima apsolutnu vrijednost. Dotakla me ljepota
fotografija Marije Braut. Moja mi savjest kaže što je istinito. Mogu osjetiti tvoju bol. Bog postoji. Ne ubij! Volim te!
- Za ove rečenice Wittgenstein kaže da one samo pretendiraju biti rečenice, ali da tu uopće nisu. One su besmislene.
- Wittgensteinov zaključak: postoje deskriptivne rečenice. Uključivo znanstvene. Postoji logika, ali ona se mora brinut
sama za sebe. I to je sve. Ostalo je šutnja.
- O čemu se ne može govorit, o tome se mora šutjeti.
Tractatus, 7
- Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne reći ništa, nego ono što se može reći, dakle rečenice prirodne znanosti
– dakle nešto što nema nikakve veze s filozofijom – i zatim uvijek kada bi netko drugi htio reći nešto metafizičko,
pokazati mu da nije dao nikakvo značenje izvjesnim znakovima u svojim rečenicama. Ova bi metoda bila
nezadovoljavajuća za drugoga – on ne bi imao osjećaj da ga učimo filozofiju – ali ona bi bila jedina strogo ispravna.
Tractatus, 6. 53
Životni problemi
- Gore navedene rečenice i njima slične prevladavaju u našem jeziku. Njih izričemo kada govorimo o sebi, odnosima,
drugima, našem odnosu prema svijetu, o onom iza toga.
- Zašto ih osuditi na šutnju?
- Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.
Naravno, tada više ne ostaje nikakvo pitanje; i upravo to je odgovor.
Tractatus, 6. 52
Etika
- Etika ne treba biti napisana u rečenicama trebanja (imperativi, sollen).
- Etika se ne ravna posljedicama djelovanja.
- Etika je transcendetalna. (Tractatus, 6.421)
- Etičko nema ništa zajedničkoga sa svijetom kako ga shvaća prirodna znanost.


Tractatus
- 6.41 Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta. U svijetu je sve onako kako jest i sve se događa onako kako se događa; u
njemu nema nikakve vrijednosti – a kad bi je bilo, onda ona ne bi imala vrijednosti.
- Ako postoji neka vrijednost koja ima vrijednost, ona mora ležati izvan svega događanja i takobivstvovanja. Jer sve
događanje i takobivstvovanje je slučajno.
- Ono što ga čini ne-slučajnim ne može ležati u svijetu, jer bi to inače bilo opet slučajno.
- To mora ležati izvan svijeta.
- 6.42 Zato ne mogu postojati nikakave rečenice etike.
- Rečenice ne mogu izraziti ništa Više.
- 6.421 Jasno je da se etika ne da izreći.
- Etika je transcendentalna.
Samokritika
- Jezik ima javno obilježje.
- Nemoguće je preko izravnog, preslikavajućeg odnosa jezika prema svijetu spoznati nešto o samom svijetu.
- Nemoguće je do svijeta doći preko nutarnjih, duševnih stanja.
- Istina nikada ne vrijedi samo za pojedinca.
- Značenja u jeziku postoje samo u društvenim odnosima jedne životne forme, slike svijeta i intersubjektivnih zajedničkih
sudova o svijetu.
Novi smisao jezika
- 4.003 U filozofiji nisu prvenstveno krivi odgovori.
- Većina rečenica i pitanja koje su bili napisane o filozofskim stvarima nisu lažne, nego besmislene. Zato na pitanja ove
vrste uopće ne možemo odgovoriti, nego možemo samo utvrditi njihovu besmislenost. Većna pitanja i rečenica filozofa
počiva na tome što mi ne razumijemo logiku našega jezika.
- (Ona su, poput pitanja, je li dobro više ili manje identično nego lijepo.) I zato nije čudnovato što najdublji problemi
zapravo nisu nikakavi problemi.
- Rečenica se može usporediti samo s drugom rečenicom. Nemoguća je usporedba rečenice i zbilje. Neka se rečenica može
verificirati samo nekim opisom.
- Pri verifikaciji ne izlazimo iz jezika. Ostajemo u jeziku i uspoređujemo rečenice.
- Smisao se dobiva samo unutar jezika.
52

- “Da li je obilježje slike neko suglasje? U Logičko-filozofskoj raspravi ja sam rekao nešto kao: ona je suglasje forme. Ali
to je zabluda.”
Philosophische Grammatik, Bd 4, str. 212.
- Slika je slika i ne sadrži ništa što bi nas vodilo izvan nje.
- Ako mislimo da modelom, projekcijom slike stvaramo most prema svijetu, onda on nije stvoren sve dok nismo otpočeli
primijenu.
- Rečenice mogu imati smisla i kada ne upućuju na zbilju.
- Tražeći smisao u jeziku ne izlazimo iz jezika u zbilju neovisnu o jeziku. Možemo dospjeti samo u zbilju koju jezično
izričemo.
- Uporaba ‘istinito ili neistinito’ ima stoga nešto zavodljivo, jer je to kao da netko kaže ‘to se podudara s činjenicama ili
ne’, a ipak se upravo pita što je ovdje ‘podudaranje’.
O izvjesnosti, br. 199.
Podudaranje u životnoj formi
- “Tako kažeš dakle npr. da suglasnost ljudi odluči što je ispravno a što pogrešno?” – Ispravno je i pogrešno ono što ljudi
kažu; a ljudi se u jeziku slažu. To nije suglasnost mišljenja, nego forme života.
Filozofijska istraživanja, br. 241
- Ovo ne znači da je istinito sve što ljudi kažu. Rečenica mora ispuniti neke uvjete da bi uopće mogla biti istinita ili lažna.
(Jezično ispravno oblikovana, da je razumljiva).
- Rečenica je smislena ako je oblikovana u jeziku u kojem se ljudi mogu usuglasiti.
- Nije smislena: po tome što bi se mogla usuglasiti sa zbiljom ni po nečem što se nalazi u nečijoj nutrini.
- Životna forma
Svakodnevni jezik
- Kad filozofi upotrebljavaju neku riječ – “znanje”, “bitak”, “predmet”, “ja”, “iskaz”, “ime” – i nastoje zahvatiti bit stvari,
uvijek se mora pitati: Da li se ta riječ u jeziku u kojem ima svoj zavičaj ikada doista tako upotrebljava? –
- Mi svodimo riječi s njihove metafizičke natrag na njihovu svakodnevnu primjenu.
Filozofijska istraživanja, br. 116.
- Otkaz svoj dosadašnjoj filozofiji. Predmnijeva razumjeti bit stvari i zahvatiti dublje od svakidašnjeg mišljenja i jezika.
Golemi izazov. Filozofija kao gradnja kula u zraku.
- “Rezultati filozofije su otkriće neke jednostavne besmislice i čvoruga koje je razum dobio nasrćući na granicu jezika.
One, čvoruge, omogućuju nam da spoznamo vrijednost tog otkrića.”
Filozofijska istraživanja, br. 119
- Svakodnevna primjena jezika – postaje kriterij razlikovanja smisla i besmisla.
- “Logičko-filozofijska rasprava (4.5): ‘Opća forma iskaza je: Tome je tako i tako”. – To je iskaz one vrste koja se
nebrojeno puta ponavlja. Vjeruje se da se stalno slijedi priroda, a ide se samo uzduž forme kroz koju je promatramo.”
Filozofijska istraživanja, br. 114
- nije kraljevski put rješenja svih filozofskih problema
- novi je pogled i način kako jezik stvara značenje
- ne želi se obnoviti ili reformirarti svakodnevni jezik
- “Filozofija se ne smije ni na koji način doticati činjenične upotrebe jezika, ona je na koncu dakle može samo opisivati.
Jer ona je ne može niti obrazložiti. Ona ostavlja sve kako jest.”
Filozofijska istraživanja, br. 124
- Na koji način riječi i iskazi dobivaju značenje?
Značenje iz primjene
- Klasično shvaćanje: ..”svaka riječ ima neko značenje. To značenje pripada riječi. Ono je predmet za koji stoji riječ.”
Filozofijska istraživanja, br. 1
- U čemu je zabluda? U tom što se misli da značenje nastaje tako što znakovi stoje za nešto različito od njih, da oni
zastupaju, a da je u govoru mišljeno ono za što znakovi stoje.
- Kako se služimo jezikom i što s njim činimo?
- Jezik ne funcionira tako da riječima imenujemo stvari.
- Rečenice razumijemo iz teksta, radnje iz konteksta situacije.
- Zadnji metajezik u kojem možemo govorit o jeziku i značenjima je svakodnevni jezik.
Kako razumijemo jezik?
- Pragmatično, a ne semantički.
- Iz primjene i suodnosa u upotrebi, a ne iz značenja u smislu odnosa riječi prema predmetu bilo da mislimo na izvanjski
bilo na unutarpsihički odnos ili na neki svijet idealnih predmeta kao što su ideje ili biti.
- “Što označavaju riječi tog jezika? – Što one označavaju, kako da to pokažem osim na način njihove upotrebe?”
53

Filozofijska israživanja, br. 10.
- Iz konteksta njezine primjene.
- “Povezujući šipku s polugom sastavljam kočnicu.” – Naravno, ukoliko je dan cijeli preostali mehanizam. Samo s njim
ona je poluga kočnice.; a lišena njegove potpore, ona nije čak ni poluga, nego može biti sve moguće, ili ništa.
Filozofijska israživanja, br. 6
Kako se razumijemo?
- Samo unutar društvenih odnosa.
- Jezik se upotrebljava smisleno jer ljudi stoje u određenim međusobnim odnosima koji im omogućuju da se jezikom ne
služe proizvoljno, premda riječi ne dobivaju značenje odnosom prema predmetima.
Jezične igre i značenje
- “Pitanje ‘što je zapravo riječ?’ analogno je pitanju ‘Što je šahovska figura?’”
Filozofijska istraživanja, br. 108
Jezična igra
- Neka riječ ima smisla jer je smještena u neku jezičnu igru koja je istovremeno smještena u društvene odnose.
- “Za veliku skupinu slučajeva korištenja riječi ‘značenje’ – iako ne i za sve slučajeve njezina korištenja – ta se riječ može
objasniti ovako: Značenje neke riječi je njezina upotreba u jeziku.”
Filozofijska istraživanja, br. 43
- Igre nisu čvrsta bića. Proizvoljne su. Mogu se mijenjati.
- “Riječ ‘jezična igra’ ovdje treba istaknuti to da je govorenje jezika jedan dio neke djelatnosti, ili neke forme života.”
Filozofijska istraživanja, br. 23
- Nije moguće utemeljiti i obrazložiti jezične igre.
- “Moraš promisliti da je jezična igra tako reći nešto nepredvidivo. Mislim: ona nije utemeljena. Nije razumna (ili
nerazumna). Ona je tu – kao i naš život.”
O izvjesnosti, br. 559
- “Može se reći da je pojam ‘igra’ pojam s nejasnim rubovima. – ‘Ali, je li jedan nejasni pojam uopće pojam?’ Je li mutna
fotografija uopće slika nekog čovjeka? Zaista je li baš uvjek prednost mutnu sliku zamijeniti oštrom? Nije li ona mutna
često upravo ono što trebamo?”
Filozofijska istraživanja, br. 71
- Ne poznamo pravo značenje pojmova “igra”, “jezik”, “životna forma” ne stoga što ne mislimo dovoljno oštroumno, nego
stoga što jezik ne radi niti funkcionira preko “istinitih” pojmova.
Srodnost
- Ovdje smo suočeni s velikim pitanjem koje stoji iza svih ovih razmatranja. – Jer moglo bi mi se prigovoriti: “Ti sebi stvar
olakšavaš! Govoriš o svim mogućim jezičnim igrama, ali nigdje nisi rekao što je ono bitno jezične igre, pa dakle i jezika.
Što je svim ovim procesima zajedničko, te ih čini jezikom ili dijelovima jezika. Zanemaruješ, dakle, upravo onaj dio
istraživanja koji je tebi samom svojedobno zadao najviše glavobolje, naime onaj koji se tiče opće forme iskaza i jezika.”
- I to je istina. – Umjesto da navedem nešto što je svemu što nazivamo jezikom zajedničko, kažem da ovim pojavama
uopće nije zajedničko jedno, zbog kojega za sve njih primjenjujemo jednaku riječ, - već su one na mnogo različitih
načina međusobno srodne. A zbog te srodnosti ili tih srodnosti sve ih nazivamo “jezicima”. Pokušat ću to objasniti.
Filozofijska istraživanja, br. 65
Zajedničko
- Razmotri npr. Jednom procese koje nazivamo “igrama”. Mislim na igre na ploči, igre kartama, igre loptom, borilačke
igre, itd. Što je svima njima zajedničko? – Nemoj reći: “Mora im nešto biti zajedničko jer se inače ne bi zvale ‘igrama’”
– nego pogledaj je li svima njima nešto zajedničko. – Jer kad ih pogledaš, nećeš, doduše, vidjeti nešto što bi bilo
zajedničko svima, ali vidjet ćeš sličnosti, srodnosti, i to čitav niz. Kao što je rečeno: ne misli, nego gledaj!
- A ishod tih razmatranja sada glasi: vidimo kompliciranu mrežu sličnosti koje se međusobno prelamaju i križaju. Sličnosti
u velikom i malom.
Filozofijska istraživanja, br. 66
Obiteljske sličnosti
- Ne mogu ove sličnosti bolje karakterizirati nego riječju “obiteljske sličnosti”; jer tako se prelamaju i križaju različite
sličnosti koje postoje među članovima jedne obitelji: rast, crte lica, boja očiju, hod, temperament, etc. etc. – I reći ću:
‘igre’ tvore jednu obitelj.
Filozofijska istraživanja, br. 67

Privatni osjeti
- U kojoj su to mjeri moji osjeti privatni? – No, samo ja mogu znati da li doista imam bolove; netko drugi to može samo
slutiti. – To je na jedan način pogrešno, a na jedan drugi besmisleno. Ako upotrebljavamo riječ “znati” onako kako se
54

ona normalno upotrebljava (a kako bismo je i upotrebljavali!), onda drugi vrlo često znaju kada imam bolove. – Da, ali
ipak ne sa sigurnošću s kojom ja sam to znam! – Za mene se uopće ne može reći (osim možda u šali) da znam da imam
bolove. Što bi to trebalo značiti – osim možda da imam bolove.
- Ne može se reći da drugi uče moje osjete samo kroz moje ponašanje – jer za mene se ne može reći da sam ih učio. Ja ih
imam.
- Ovo je ispravno: ima smisla za druge reći da su u dvojbi oko toga imam li bolove; ali nema smisla reći to i za mene
samog.
Filozofijska istraživanja, br. 246
Literatura
- Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, preveo Gajo Petrović, Moderna vremena, Zagreb 2003.
- Filozofijska istraživanja, preveo Ivan Macan, Globus, Zagreb 1998.
- O izvjesnosti, preveo Ante Periša, Globus, Zagreb 2007.
- Ray Monk, Wittgenstein. Das Handwerk des Genies, Klett-Cotta, Stuttgart 1992.
- Georg Römpp, Ludwig Wittgenstein, UTB, Köln 2010.
- John M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza, Jesenski i Turk, Zagreb 2001.

John L. Austin
26. 3. 1911. – 8. 2. 1960.

- Najutjecajniji autorov tekst How to do things with words
Što se događa kada govorimo?
- Pozitivist, ali svejedno misli kako je najmanji dio rečenica obilježen vrijednošću istinitosti.
- Mnogo rečenica koje nisu ni istinite ni lažne.
Svakodnevni jezik
- Filozofija normalnoga jezika
- Jezik nije samo pasivni opis zbilje. Može mijenjati svijet i odnose.
- Značenje jezičnih izričaja sastoji se u njihovoj upotrebi.
- Značenje je upotreba.
Performativna strana jezika
- ne opisuje zbilju
- nije istinita
- nije lažna
- nema namjeru reći nešto o zbilji
- nakana izvesti (to perform) nešto
Dolazim ujutro.
- Kako se upotrebljava ova rečenica?
- Što njom čini onaj koji je kaže?
- Napisana je hrvatskim jezikom.
- Razumljiva je.
- Čak i kada ne znamo tko, kada, s kojom namjerom i na koji način je izriče.
Rečenica može biti:
- lokucionarni čin - obavijest da dolazim ujutro
1. informacija
- ilokucionarni čin (najzanimljiviji Austinu)
2. obećanje
3. opomena
4. prijetnja
Rečenica o rečenici:
- kada izvješćujemo o lokucionarnom činu:
“Ivan je rekao Petru da će ujutro doći do njega.”
- kada izvješćujemo o ilokucionarnom činu:
“Ivan je obećao/ zaprijetio/ opomenuo Petra da će doći ujutro.”
Perlokucionarni čin:
- Što je Ivan učinio svojom rečenicom?
- Uvjerio
- probudio očekivanja
55

- ponukao Petra da učini nešto
- zastrašio ga
- posramio ga
- Perlokucionarni se čin dogodio kada se ispunilo ono o čemu je riječ. (Ivan se uvjerio.)
A: obavijest
Ivan i Petar razgovaraju.
Petar: I što ima još novoga?
Ivan: Dolazim u Split.
Petar: A kada?
Ivan: Dolazim ujutro.
B: obećanje
Petar pita Ivana:
Možeš li doći sutra jer žurno trebam nekoga tko bi mi pomogao pri selidbi?
Ivan: Dolazim ujutro.
C: opomena
Ivan kaže Petru na telefon:
Čujem da si opet ostavio smeće pred mojom kućom. Ako je to točno, prijavit ću te!
Dolazim ujutro!
D: prijetnja
Ivan kaže Petru:
Ne platiš li mi 10 000 kn, uzet ću ti auto.
Petar: Misliš da te se bojim?
Ivan: Dolazim ujutro.
Rečenice koje nisu istinite/lažne:
Obaviještavam te da dolazim ujutro.
Obećajem ti da ću doći ujutro.
Opominjem te da dolazim ujutro.
Performativna rečenica
Oštar pas.
Opomena: opominjem vas da je pas oštar!
Implicitno performativna rečenica
Opomena se može izreći i na takav način da bude jasno kako je riječ o opomeni. To je slučaj kada su okolnosti takve.
Performativne rečenice
- ne izriču nešto (zato ne mogu biti istinite ili lažne)
- nešto čine (vjenčanje, krštenje, otvaranje igara)
- Neke rečenice samo izgledaju kao tvrdnje, ali to nisu. (Npr: “Otvaram sjednicu.”)

Deskriptivni krivi zaključak
- neke izričaje koji nisu tvrdnje shvatiti kao tvrdnje. Primjeri: rečenice iz etike i estetike. Npr: Dobro je pomoći Mariji kod
selidbe. (Ova rečenica nije tvrdnja, nego zahtjev da se Mariji pomogne.)
Ova je slika lijepa. (Nije tvrdnja, nego preporuka da se slika stavi u muzej.)
Neuspjeh jezičnih čina
- Jezični čin ne uspijeva ukoliko se ne ispune određeni preduvjeti.
- krivi priziv na uobičajeni postupak.
(Rastavljam se od tebe! To nije uobičajeni postupak rastave. Ne postoji ovakav
konvencionalni postupak rastave.)
- kriva primjena (Igra vjenčanja, bez matičara ili bez religioznog predstavnika.)
- zloporaba (Prijevara kod vjenčanja. Lažno obećanje.)
Kritika
- Teoriji jezičnih čina je govornik u središtu.
- Austin, Greece, Strawson: performativni čin je nakana govornika.
- Slušatelj je podređen i pretpostavlja se da mehanički odgovara. Nije vrijednovan kao govornik!
Linearni vid komunikacije
- Govornik (nakana) → običaj (kodiranje) → čin (dekodiranje) → slušatelj → učinak (neuobičajen)
- Učinak može biti drukčiji od očekivanoga!
- Perlokucionarni čin nije pod kontrolom govornika!
56

Krivi smisao
Ivan izlazi s Marijom na ples. Mariji se sviđa Ivan. Ivan to ne zna. Za vrijeme plesa Ivan gleda Paulu i kaže Mariji: “Tko
li je ona djevojka?” (lokucinarni čin: informacija o tom da ne poznaje Paulu.)
Marija misli kako se Ivanu sviđa Paula. Osjeća se povrijeđeno, ali ne želi pokazati svoje osjećaje i odgovara: “Nikad je
nisam vidjela!” (ilokucionarni čin – želi skriti emocije i perlokucionarani čin: želi postići da
Ivanu ne otkrije što se u njoj događa.)


Neočekivani učinak
Bračni par Ivan i Marija izlaze na večeru. Dolazi jelo i Ivan opazi da nema viljušku. Kaže Mariji: “Ah, nisu mi donijeli
viljušku!” (Lokucionarni čin: informacija.) Marija ustaje sa stola i odlazi po viljušku. Marija Ivanovu rečenicu shvaća
kao molbu/zahtjev/želju da mu donese viljušku: (ilokucionarni čin i perlokucionarni jer ju je Ivanova rečenica potakla da
donese viljušku.)
Marijina je reakcija je sasvim naravna premda Ivan nije računao s njom.
Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo. Ps 62, 12
- Ljudi su bića interpretacije. Uvijek mogu dati svoju interpretaciju onome što čuju.
- Moguća različita shvaćanja.
- Naravno je da govornik i slušatelj različito shvaćaju neku riječ, ton, situaciju...
- Zašto bi smisao govornika imao prednost pred smislom slušatelja?
Integrirati teoriju jezičnih čina u dijalog
- Običaj – ne samo što govornik misli pod onim što je uobičajeno.
- Istu vrijednost ima i stav slušatelja.
Dijaloška struktura


Činiti i “ras-činiti” (poništiti čin)
- Jezik čini, ali jezik može i poništiti čin. (poništiti brak, povući obećanje, proglasiti ugovor nevažećim)
- Perlokucionarni čin može oslabiti uvjerenje, smanjiti očekivanje, otkloniti stid...)
- Odakle snaga jezika: od sposobnosti da stvara ili rastvara?
In every serious philosophical question uncertainty extends to the very roots of the problem. We must always be prepared to learn
something totally new.
Wittgenstein, Remarks on Colour
Literatura:
- John L. Austin, How to do things with Words, Oxford, 1975.
- Albert Newen/Markus A. Schrenk, Einführung in die Sprachphilosophie, WGB, Darmstadt, 2008.
- Yoshoitake Masaki, Critique of J. L. Austin’s Speech Act Theory,
- Kyushu Communication Studies, 2004.
- José Medina, How to Undo Things with Words: Infelicitous
- Practices and Infelicitous Agents, Essays in Philosophy, Vol. 8, No. 1, January 2007.



Simone Weil
1909. - 1943.
Kronologija
- 3. veljače 1909. rođena u Parizu
- 1925. – 1928. studij filozofije kod Alaina
- 1928. – 1931. Ecole Normale Superieure
- 1931. – 1934. predaje u djevojačkoj gimnaziji
57

- 1934. – 1936. iskustvo rada u tvornici
- 1936. Sudjeluje u španjolskom građanskom ratu. Ozljeda nakon nekoliko tjedana i povratak
- 1937. Asiz - mistično iskustvo
- 1938. Veliki tjedan u benediktinskoj opatiji Solesmes
- 1939. početak II. svjetskog rata. Prvi put čita Bhagvad – Gitu
- 1940. Uključuje se u časopis Cahiers du Sud. Traži radno mjesto. Ne dobiva jer je Židovka, a zbog Vichyeve suradnje s
Njemcima.
- 1941. Počinje studirati sanskrt. Susreće dominikanca J. – M. Perrina. On će je povezati s Gustavom Thibonom.
- 1942. Ostavlja svoje bilježnice Thibonu i odlazi u New York. Potom brzo u London. Prudružuje se pokretu otpora.
- 1943. piše za organizaciju Slobodna Francuska u Londonu.
Ukorijenjenost. Bolnica. Tuberkuloza. Odbija hranu.
- 24. kolovoza 1943. umire.
- Pokopana u Ashfordu, Kent
Profil
- Za života jedva poznata
- Nakon smrti iznimno privlačna
- Albert Camus tiskao njezine bilježnice
- Mješavina: svetica, Antigona, Ivana Orleanska,
- Roza Luxemburg
- Angažirana
- racionalna filozofkinja
- mističarka
Djela na hrvatskom
- Iščekivanje Boga
- Težina i milost
- Nadnaravan spoznaja
- Ukorijenjenost
Duhovna autobiografija
- Pismo oko 15. svibnja ocu Perrinu, Iščekivanje Boga
- s. 42 nije tražila Boga
- s. 44 mladenački očaj
- s. 46 Portugal
- s. 48 Asiz i Solesmes
- s. 52 Oče naš na grčkom
- s. 56 zašto se nije odlučila krstiti
- s. 59 anathema sit
- s. 61 dva jezika: jezik javnosti i jezik bračne sobe

„... kad god mislim na Kristovo razapinjanje na križ, ja počinjam grijeh zavisti...“
Iluzije
- „Znanost koja nas ne približava Bogu posve je bezvrijedna. Ali ako nas približava na pogrešan način, tj, izmišljenom
Bogu, to je još gore...“
Težina i milost, 91
Istina
- „Nije dobro misliti da sam ja tvorac onoga što priroda u meni stvara spontano. Ali je još gore vjerovati da je tvorac toga
Duh Sveti. To je još dalje od istine.“
Težina i milost, 91
- „Da bi se istina izrazila, nužan je rad. I da bi se prihvatila, također. Bez napora izričemo i prihvaćamo laž, ili barem
površnost.“
Težina i milost, 92

Svjetlost
- „Sve što je bezvrjedno bježi od svjetlosti. Ovdje, na zemlji, možemo se skriti u tijelu. Kad umremo, više ne možemo.
Goli smo izručeni svjetlosti. Ondje je, ovisno o slučaju, pakao, čistilište ili raj.“
Težina i milost, 93
Praznina
58

- „Od nutarnje praznine bježimo upravo stoga što bi se u nju mogao ušuljati Bog.“
Težina i milost, 93
Izlika
- „Kao što su izlike potrebne za nepravedne ratove, tako su za grijeh potrebna lažna dobra, jer ne možemo izdržati pomisao
da idemo prema zlu.“
Težina i milost, 94
Pozornost
- „Pogrješke treba pokušati ispraviti pozornošću, a ne voljom.“
Težina i milost, 153
Molitva
- „Najviši stupanj pozornosti isto je što i molitva, koja pretpostavlja vjeru i ljubav. Molitva je pozornost bez ikakvih
primjesa.“
Težina i milost, 154
Spoznaja zla
- „Dobro možemo spoznati samo čineći dobro. Zlo možemo spoznati samo tako da sebi zabranio činiti zlo, ili, ako ga
učinimo, tako da se pokajemo. Zlo ne možemo spoznati čineći ga jer zlo bježi od svjetla.“
Težina i milost, 107
Zlo
- „Čim učinimo zlo, ono nam se čini kao kakva dužnost. Većina ljudi ima osjećaj dužnosti u nečemu lošem i nečemu
dobrom. Isti čovjek osjeća kao dužnost da proda što skuplje može i da ne krade, itd. Dobro je u takvih ljudi na razini zla,
dobro bez svjetlosti.“
Težina i milost, 107

Idol
- „Lažni bog patnju pretvara u nasilje. Pravi Bog nasilje pretvara u patnju.“
Težina i milost, 108
Prijenos zla
- „Bijedno je na drugoga prenosti poniženje koje nosimo u sebi. Skloni smo to činiti kao nešto što nas oslobađa.“
Težina i milost, 108
- „Svako je zlodjelo prenošenje zla onoga koji djeluje na onoga koji trpi. To jednako vrijedi za nezakonitu ljubav kao i za
ubojstvo.“
Težina i milost, 109
- „Prijenosom na drugoga, zlo se u onoga od koga potječe ne smanjuje, nego se još povećava. Fenomen umnožavanja. Isto
je s prenošenjem zla na predmete. A gdje da onda smjestimo zlo? Moramo ga prenijeti iz nečistog dijela sebe u čisti dio
pretvarajući ga tako u čistu patnju. Grijehom koji nosimo u sebi moramo mučiti sebe. Međutim, onaj prostor unutarnje
čistoće brzo bismo oskvrnuli kad ga ne bismo obnavljali dodirom s nepokvarljivom i nedostižnom čistoćom.“
Težina i milost, 109
... bilo što iz pera Simone Weil vrijedno je čitanja.
Susan Sontag


Hans - Georg
Gadamer
11. veljače 1900. - 13. ožujka 2001.

„Ne može se vjerovati da se, kao što se uči pjevati, govoriti, pisati, te se naposljetku i uspijeva, tako uči i živjeti.“
Gadamer – hermeneutika
- Hermeneutika je izvršila utjecaj izvan granica filozofije:
- estetika, književna kritika, teologija, pravo, sociologija, psihijatrija...
- gotovo da nema humanističkoga područja koje ne bi bilo prožeto hermeneutikom
Utjecaj
- Gadamerov je utjecaj golem
- Glavno djelo: Istina i metoda, 1968.
- Prevedeno na 13 jezika
- Bio filozof u vrijeme uzmicanja filozofije
- Filozofija: kritička budnost, bezuvjetna sloboda ispitivanja i samoispitivanja
Glavno djelo
- Istina i metoda je bacila u sjenu sve ostalo što je Gadamer napisao
59

- Ipak, najviše se bavio Platonom
- Glavno mu je djelo o Platonu, ali njega nije napisao.
- Važni sugovornici: Hegel i Heidegger
Pisanje
- Mukotrpni odnos s pisanjem (sokratovska netrpeljivost prema pisanju koju je nadmudrivao predavanjima, raspravama,
konferencijama)
- Najveći dio napisanoga je rezultat usmenoga dijaloga.
- Njegovi tekstovi su kao nedovršeni
- To dolazi iznutra: iz sokratovskog nadahnuća filozofske hermeneutike
Filozofiranje
- Heidegger: filozofira u osami
- Gadamer: ide na agoru, ima potrebu za susretom s drugim i iznenađenjima drugim
- Mogao je reflektirati u dijalektici pitanja i odgovora
- Filozofija uvijek upućuje preko
- Filozofsko je traganje uvijek otvoreno
- Filozofija za njega nije bila profesija, nego spoj logosa i ergona, riječi i čina.
Školovanje
- 1918. upisuje se na sveučilište u Breslau
- 1919. seli u Marburg
- George-Kreis (Stefan George)
- 1922. bolest - teži oblik poliomelitisa
- 1922. odlazi u Freiburg: susret s Heideggerom
- oduševljenje Heideggerom i razočaranje Husserlom
Heideggerova predavanja i seminari
- Ontologija, hermenutika faktičnosti, VI. Knjiga Nikomahove etike (phronesis)
- 1923. 4 tjedna s Heideggerom u njegovoj kolibi u Schwarzwaldu
- uči čitati Aristotela fenomenološki
- filozofska pitanja postavljati svome vremenu
- praktično uvođenje u univerzalnost hermenutike
Odnos s Heideggerom
- Heidegger u pismu Gadameru 1924. “ako ne budete dovoljno oštri prema samom sebi, od Vas neće biti ništa”
- Gadamer: ogorčenost, nedostatak povjerenja genijalnog učitelja, nakon očeva nepovjerenja još više razočaran.
- Gadamer traži siguran teren: “Postao sam klasični filolog, jer sam osjećao da će me njegova intelektualna nadmoć
pregaziti ako ne budem pronašao svoj teren, na kojem ću se osjećati udobno kako se on osjeća, i više od njega.”
- “Nikad nismo imali uspješne razgovore.”
Teren
- Prelazi sa skliskog terena suvremen filozofije na čvrst i siguran teren “klasika”.
- Strast prema književnosti.
- Platon i otkriće dijaloga kao motiva koji nosi Platonovu filozofiju.
- Rađa se ideja o dijaloškoj etici koja će postati tema rada za docenturu.
- 1927. položio je državni ispit iz filologije. Nije briljirao.
- Heidegger ga pismo poziva da kod njega habilitira. Pristaje. Ne zna reći “ne”.
Biografske mrvice
- Radi na Platonovoj dijalektičkoj etici.
- 23. 2. 1929. naslovna docentura.
- U vrijeme nacizma ostaje u Njemačkoj. Nije uključen u politiku.
- 1947. - 1950. u Frankfurtu. Teško vrijeme. Brak u raspadu.
- Heidelberg. Na katedru Karla Jaspersa od 1950.
- 1953. drugi brak.
- Osniva časopis Philosophische Rundschau


Istina i metoda
- “...pisanje je za mene dugo ostalo živa muka. Uvijek sam imao prokleti utisak da me Heidegger špijunira.”
- hermeneutička filozofija: različita od metafizičke filozofije, jer se odriče nekog posljednjeg temelja.
- Ako postoji neki prius, onda je to hermeneutika.
Posljednje godine
- Postao poznat i glasovit.
- Uspjeh narastao
- prati ga osamljenost
- osjećaj otuđenosti
- 13. 3. 2002. umire u klinici u Heidelbergu.
60

Događaj istine
- Istina i metoda
- “i”
- Metoda put u istinu?
- Istina ili metoda
- Istina protiv metode
- Istina izvan metode
- iskustva istine izvan metode
Metoda i iskustva istine
- Husserl: protiv matematizacije jedinog iskustveno i iskusivog svijeta, “životnog svijeta” (Lebenswelt)
- Gadamer nastavlja: Metoda je valjan i opravdan spoznajni postupak.
- Metoda je, međutim, sekundarna u odnosu na iskustva istine koja joj prethode.
- Izvan = prije.
Hermeneutička istina
- Filozofijska heremeneutika više ne misli istinu u smislu znanstvene gnoseologije.
- U heremeneutici nije riječ o spoznavanju nego o razumijevanju.
- Što se događa kada se razumijeva?
- Pitanje se odnosi na događaj istine.
- Hermeneutika hoće razumjeti razumijevanje.
Razumijevanje
- Što je razumijevanje?
- Sposobnost.
- Ne aktivnost, nego podnošenje.
- Iskustvo razumijevanja: razumijevanje je poput disanja. (Ne možemo odlučiti više ne disati!)
- Nije riječ o znanju, nego o bivstvovanju.
- Hermeneutika je anamnestična (platonovski).
Istina – događaj
- Opisati događaj istine.
- Suzdržanost u definiranju istine.
- Istina mišljena kao događaj.
- Učiniti da se ponovo pomole iskustva istine čijem je zakrivanju doprinijela metodološka pomama:
- Umjetnost
- Povijest
- jezik
Humanistička tradicija
- Bildung - odgoj, obrazovanje, kultura
- formatio i Bild – proces
- Obrazovati znači obrazovati se.
- Uzdizanje u općenitost
- Sposobnost apstrakcije i odvajanja od sebe
Učenost
- Po čemu se razlikuje učen od neučena?
- Tko se prepušta posebnosti, taj nije učen.
- Neučen je tko se ne zna odreći sebe, distancirati od vlastite neposrednosti, uzdići do univerzalnog gledišta iz kojega na
nov i drukčiji način promatra svoju posebnost.
- Moći ograničiti se.
- Prepoznati sebe u drugom - to je kultura.
Motrište drugoga
- Učen je tko na sokratovski način poznaje granice svoga znanja, svoju konačnost.
- Kultura znači: moći gledati stvari s motrišta drugoga.
- Učen ima osjećaj za zajednicu.
Kantova alternativa
- Humanističke znanosti od Kanta pred radikalnom alternativom: ili metoda ili estetika.
- Ili se mjeriti prema modelu prirodnih znanosti (rizik nestanka) ili se podvrgnuti estetizaciji (neznanstvenost).
- Kant uočava potrebu redefiniranja metafizike. Želi je spasiti. Rezultat suprotan: odmjerena prema strogoj znanosti
(prirodnoj znanosti) metafizika je zauvijek diskreditirana.
- Osuda pada i na sve vrste znanja koje se ne podvrgavaju kriterijima i metodama egzaktnih znanosti.
Humanističke znanosti
- Humanističke znanosti se počinju definirati na negativan način. Boluju od nedostatka.
- Kako utemeljiti i opravdati zdrav razum, sud, ukus?
- Ako ukus nije znanost, što je onda?
- Estetika
- Humanističke su znanosti prisiljene odmjeriti se prema kriteriju istine koji dolazi iz drugog područja (prirodnih znanosti).
61

Rubni položaj
- U vremenu u kojem prevladava “znanost”, koja je zaposjela oblast razuma, humanističke znanosti, u mučnoj potrazi za
nekom posljednjom danosti koja bi ih mogla legitimirati, na kraju neizbježno prelaze u iracionalizam koji potvrđuje
njihovu marginalnost.
Umjetnost
- Ima li umjetnost ikakve veze sa spoznajom?
- Estetika apstrahira od zbiljskoga svijeta i smješta se u sferu lijepog privida.
- Autentični bitak posvojila znanost.
- Apstrakcija estetske svijesti je proizvod okultnog carstva znanosti.
- Umjetnost je samostalna, ali je imaginarna.
- Odstranjena je iz stvarnosti.
- Stvarnošću vlada ekonomija i znanost.
- Mjesto umjetnosti - muzej.
- Derealizacija umjetnosti ima učinke na umjetnika.
- On je outsider. Dopušta mu se da živi kao boheme.
- Svijet znanosti, desakraliziran i sekulariziran, u potrazi za novim mitovima, od umjetnika čini neku vrstu zemaljskog
otkupitelja, ali on je samo partikularni otkupitelj (negacija otkupljenja).
- Umjetnost, međutim, nije derealizirana stvarnost, nego porast, povećanje bitka.
- Umjetnost je iskustvo istine.
- Ključna uloga u hermeneutici.
- Iz umjetnosti se iznova može naučiti što je istina.
- Susret sa umjetnošću je susret s događajem koji nije zaključen, te je susret s njom dio događaja.
Igra
- Igru treba uzeti zaozbiljno
- Subjekt u igri nije igrač, nego igra
- Igrati = dopustiti da nas igra obuzme, podložiti se igri, popustiti stvarnosti koja nas transcendira
- tko igra, on je igran
- Fenomenologija igre prožima: umjetnost, slavlje, ritual, govor
- Pjesništvo nas interpelira, poziva, slika nas gleda
- Umjetnost neka vrsta naloga koji upućuje na sakralnu stranu umjetnosti.
Porast bitka
- Umjetnost je stvarnija od stvarnosti
- povećanje bitka
- iskaz
- Odgovor umjetnosti je suigra
- Umjetničko se djelo dovršava u suigri, odgovoru na igru.

Aktualnost lijepoga
- Umjetnost kao:
- Igra
- Simbol
- svetkovina
Simbol
- tessera hospitalis
- iskustvo simboličnoga
- obećanje dopunjenja, cjelovitosti, iscjeljenja
- pohranjivanje smisla u nešto čvrsto
- simboličko reprezentira
Svetkovina
- zajedništvo
- običaji
- forme govora
- vrijeme slavlja
Povijest hermeneutike
- Kritička rekonstrukcija povijesti hermeneutike:
- antička hemeneia: umijeće kazivanja, obznanjivanja, objašnjavanja, prevođenja (raštrkana i disparatna pravila
tumačenja)
- Luther (1483. - 1546.) sola scritpura, egzegeza oslobođena autoriteta.
- Schleiermacher (1768. - 1834.) ujedinio hermeneutiku s univerzalnim umijećem razumijevanja.
- Dilthey: hermenutika kao metodologija duhovnih znanosti
- Heidegger: oslobađa hermeneutiku metode i osniva je na tlu ljudske faktičnosti. Tumačiti je način ljudske opstojnosti.
- Gadamer: utemeljenje filozofijske heremenutike. Filozofija = hermeneutika.
Ustrojstvo razumijevanja
62

- Naglasak na raskidu više nego li na kontinuitetu
- U temelju stoji Heideggerovo otkriće predrazumijevanja
Pred-razumijevanje
- Romantička hermeneutika polazi od ne-razumijevanja kao početka.
- Počinjemo pogrešnim shvaćanjem.
- Schleiermacher: razumijevanje je nadilaženje nerazumijevanja ili pogrešnog shvaćanja.
Prvotnost razumijevanja
- Gadamer preokreće premise
- U Bitku i vremenu Heidegger polazi od razumijevanja kao izvornog fenomena. Nerazumijevanje i pogrešno shvaćanje su
izvedeni, drugotni fenomeni.
- Razumijevanje je već uvijek dano.
- Razumijevanje - lik kruga: od dijelova k cjelini i od cjeline k dijelovima
Egzistencijal
- Krug zamijeniti likom spirale
- Tubitak je bačen u svijet. Projektira sebe na temelju vlastitih anticipirajućih predrazumijevanja. (Heidegger)
- Krug nije samo razumijevanje teksta.
- Ima egzistencijalnu vrijednost.
- Razumijevanje je način bitka tubitka.
Razumijevanje
- Krug - circulus vitiosus?
- Heidegger: ne izlaziti iz kruga, nego biti u njemu na ispravan način.
- Heidegger: tumačenje egzistencije
- Gadamer: tumačenje teksta
- Heidegger: naglašen smisao budućnosti
- Gadamer: svako razumijevanje je uvijek razumijevanje sebe.
Razumijevanje sebe
- Razumijevanje sebe za Gadamera nije samorazumijevanje
- Samorazumijevanje = samosvijest izvjesna sebe (himera za hermeneutiku)
- Razumijevanje je razumijevanje sebe i drugoga u isto vrijeme.
- Razumijevanje sebe se može oblikovati samo preko razumijevanja drugoga. Ne razlikuje se sebe i drugoga u procesu
razumijevanja, nego se razlikuje razumljeno i još ne-razumljeno.
Praksa razumijevanja
- Tumačenje se treba okrenuti pravoj stvari (Sache)
- Stvar je Streitsache kontroverza, parnica, argument o kojem se raspravlja, pretresana stvar
- Tumač treba legitimirati vlastite pretpostavke
- Ne traži se zaborav sebe ni nemoguća neutralnost
- Traži se otvorenost drugosti teksta, sposobnost da se pusti tekstu da progovori
Tumač
- je svjestan svoji pretpostavki
- i predrasuda
- pušta da tekst učini važećom svoju istinu
- Pretpostavka savršenstva - dana unaprijed nekom tekstu.
- Pretpostavlja se da je tekst jedinstven, koherentan
- Kada se pokaže da tekst nije savršen, kada se ne uspijeva pokazati koherentna istina teksta, tumačenje se premješta s
teksta na autora
Predrasuda
- Kritika prosvjetiteljstva - ozloglasilo predrasudu kao neutemeljeni sud.
- Tako sâmo upalo u predrasudu protiv predrasuda
- Povijesna znanost pod zahtjevom da vrednuje bez predrasuda pred sudištem uma i tako umišlja da svijet prošlosti
spoznaje objektivno.
- Vjera da postoji tumač koji se može uzdići iznad svoje pripadnosti koja ga veže uz tumačeno, iznad predrasuda, povijesti,
tradicije.
- Ljudski um nije apsolutan.
- On je konačan i povijestan.
- “Subjektivnost je tek jedno fragmentarno ogledalo. Samorefleksija individue tek je jedan tračak u kompaktnom
protjecanju povijesnog života. Zbog toga su predrasude individue konstitutivnije za njegovu povijesnu stvarnost nego što
su njezini sudovi.” Wahrheit und Methode, 324-325.
Rehabilitacija predrasuda
- Rehabilitirati predrasude ne znači izricati im pohvalu.
- Ne možemo razlikovati prave i lažne predrasude, jer bi to značilo da možemo raspolagati s njima.
- Vremenski odmak je neka vrsta filtera za predrasude, ali nije dovoljan. (precijenjen je, veli Gadamer kasnije)
Tradicija
- Što je tradicija i kakvu ulogu igra u razumijevanju?
- Mnogo nesporazuma: Gadamer o tradiciji govori u kontekstu pojmova “autoriteta” i “klasičan”
63

- Rehabilitacija tradicije nije njezino veličanje
- Tradicija: ono čega se u njoj nije moguće sjetiti pri razumijevanju.
- Tko razumijeva nema na raspolaganju ono nedokučivo u sjećanju (nataložena predrazumijevanja)
- Odsutnost posljednjeg utemeljenja
- Tradicija = vrijediti bez utemeljenja
- Sve što važi kao tradicija ne može se svesti na neko posljednje utemeljenje
- (Tradicionalistička pozicija: što je tradicionalno to je utemeljujuće)
- Tradicija se nameće a da nije pretresena razumom
- Ljudski razum je već unutar tradicije.
- Povijestan je i konačan
- U tradiciji samoj kola razum
- Razum ne djeluje samo tako da obnavlja ili ruši
- Razum i čuva (tradicija)
- Tradicija je prenošenje (Überlieferung)
- Povijesna svijet preplavljena mnogostrukim glasovima u kojima odjekuje prošlost.
- Svijest je povijesna, to jest nikada nije intimna, bliska, nego oduvijek tuđa.
- Prošlost postoji jedino u mnogostrukosti glasova
Klasično
- Način posredovanja između prošloga i sadašnjega: pojam klasičnog.
- Klasično - normativna i povijesna vrijednost
- Klasično = ono što je postiglo savršenstvo
- postalo model oponašanja
Wirkungsgeschichte
- Teorijski stožerni pojam Istine i metode
- Pojam uzet iz književne kritike i označava recepciju i sudbinu nekog djela
- Za proučavanje nekog djela ili događaj dobro je imati u vidu njegove učinke u povijesti
- Povijest učinaka/ djelovanje (rad) povijesti
- povijest piše i upisuje tragove
- po njima je čitljiva i nepopravljivo odsutna
Djelovanje povijesti
- Povijest nastavlja djelovati i povrh svijesti koju možemo imati o njoj
- povijest nas podvrgava svojim učincima
- svijest je povijesna
- svijest je proizvedena, razrađena i mučena prošlošću
- svijest nikada ne može dosegnuti neku onostranost povijesti
- više nego izrađena, povijest je pretrpljena
Svijest rada povijesti
- Prvi smisao: svijest zna za vlastitu povijesnost
- zna da je smještena u heremeneutičku situaciju
- zna da pripada obzoru neke epohe
- situaciju ne možemo ni nadići ni objektivno spoznati
- možemo je osvijetliti (erhellen - Jaspers)
- “povijesni bitak znači nikada se ne moći u potpunosti razriješiti u samorazvidnost” (WM, 352)
- Drugi smisao: povijest ima svijest o sebi
- zvuči hegelovski - kao da je povijest neki svjesni subjekt
- Gadamer misli na zajedničku svijest koju proizvodi rad svijesti i koja nadilazi subjektivnu svijest
Budnost
- Budnost: termin kojim filozofijska heremenutika izriče “biti svjestan”
- svijest koja zna za djelovanje povijesti zna da ona djeluje i u unutrašnjosti i zna da treba biti budna i bdjeti nad stapanjem
obzora
Stapanje obzora
- Horizontverschmelzung
- biti smješten u nekoj situaciji
- horizont = pokretni krug / zacrtava našu granic / kreće se s nama
- razumijevanje je susret dvaju obzora
- granice nisu jasne
- i vodoravno i okomito stapanje
- uzdizanje do univerzalnosti
- modifikacija obaju obzora
Razumjeti = primijeniti
- Schleiermacher: primjena je sastavni dio interpretativnog procesa
- subtilitas intelligendi + (razumijevanje)
- subtilitas explicandi + (pojašnjenje)
64

- subtilitas applicandi (primjena)
- primjena nije naknadna
- primjena je osovina razumijevanja
- subtilitas = konačnost duha
- razumijevanje nije procedura, nego sposobnost, istančanost, oštroumnost
Primjena
- Primjerenost pravne prakse
- smisao zakona = nije univerzalni apstraktni smisao, nego smisao koji je zakon poprimao u različitim konkretnim
slučajevima
- razumijevanje je konkretizacija zakona
- primjena je povijesno odgađanje
- kreativna je jer je reproduktivno prevladavanje
Kerigma
- teološka hermenutika
- navještaj spasenja (čitanje mjerodavnog teksta)
- pojašnjenje (ovlašteno tumačenje teksta)
- primjena (konkretizacija u vremenu prosotur i s konkretnom zajednicom)
Prigovori
- Hermeneutika je na sebe navukla dvije optužbe:
- Relativizam
- Samoprotuslovlje
- obje prikazuju filozofiju refleksije
- obje uzeti bezbrižno
Relativizam
- Ako se svijest nikada ne može odvojiti od vlastite povijesnosti, kako može ne biti relativna?
- Sve je relativno?
- Sve je oprostivo?
- Napuštanje apsoluta?
- Znači li da je sve relativno ako se napusti apsoulutna točka motrišta?

Fundamentum inconcussum
- U pitanju je ideja o nekom posljednjem temelju
- Tko se ne odriče ovog temelja negira konačnost
- Hermeneutika: granica ne zatvara.
- Granica otvara obzor nove istine
- Temeljno iskustvo povijesti nije relativizam
- Hermeneutika se odmiče od metafizičkog idola apsolutne istine
Samoprotuslovlje
- Doživljeno kao “prepad” na hermeneutiku
- verzija klasičnoga argumenta protiv skeptika
- Gadamer: prazni sofizam
- Krajnji cilj tog prigovora: sačuvati neku istinu izvan vremena, izvan prostora, apsolutnu istinu, razriješenu svakog uvjeta
- Hermeneutika se smješta unutar ljudskog iskustva istine, unutar conditio humana
Iskustvo – Erfahrung
- pathei mathos - naučiti kroz patnju
- Što znači iskustvo?
- Što je hermeneutičko iskustvo?
Iskustvo
- Iskustvo nije eksperiment
- Eksperiment spada u laboratorij, pod kontrolu metode, provjere, potvrde ili odbacivanja
- Iskustvo se ne smije reducirati na eksperiment empeiria

empeiria
- empeiria - Aristotel - slika vojske u bijegu koja se malo po malo zaustavlja pokoravajući se iznova arche (početak /
zapovijed)
- prelazak s percepcija na univerzalnu istinu pojma
- Iskustvo je između percepcije i pojma
- Iskustvo zadržava percepcije na temelju onog što im je zajedničko
- empeiria –
- mneme –
- logos
Iskustvo
- Iskustvo je negacija naših očekivanja
65

- Iskustvo - putovanje (Erfahrung)
- Iskustvo = biti otvoren drugim iskustvima
- umjesto zatvaranja u vlastiti obzor - izložiti se iskustvu
- vidjeti vlastite granice
- iskustvo ljudske konačnosti
- Tko vidi svoje granice zna da nije gospodar vremena
- zna da nije svaki trenutak onaj pravi
- zna da se sve ne rješava
- zna da ne postoji lijek za sve
- zna da se ne može sve predvidjeti
- zna da se ne može sve isplanirati
- Iskustvo je poznavanje granica
- Zatvorenost iskustvo je neobrazovanost
- apsolutiziranje svoga motrišta
- zadovoljenje skučenim obzorima
- ne priznavanje drugoga
- ne priznavanje potrebe za drugim
Dijalog
- Veliki dio Istine i metode posvećen pitanju:
- Što je bilo s govorom unutar povijesti filozofije?
- Govor je bio zaboravljen. Odstranjen.
- Za Heideggera tradicija obilježena zaboravom bitka.
- Za Gadamera zaboravom govora.
- Krivac u oba slučaja - Platon.
Govor
- Govor izgubio vezu s mišljenjem.
- Degradiran na puku instrument mišljenja. Shvaćen instrumentalistički.
- Gadamer analizira Kratila.
- U Kratilu dvije teorije:
1. između imena i stvari postoji prirodna sličnost
2. riječi su tek konvencionalne etikete
Teorije jezika
- Platon pokazuje neodrživost ove dvije teorije,
- ali ih ne nadvladava.
- Zabluda Platona: “presumtivna ispravnost riječi” nije jamstvo neke “objektivne istine”.
- Potrebno spoznavati stvari bez riječi.
- Riječ je prepreka da se dođe do istine bića.
- Razvijen nauk o idejama razvijen da bi se suprotstavilo zloporabi govora u sofistici.
Druga strana kritike Platona
- Platonovo otkriće ideja još temeljnije skriva bit govora nego što su to učinili sofisti.
- Metafizički ideal sličnosti ideje i preslike skriva bit govora.
- Ipak, Gadamerova kritika Platona se mijenja.
- Čitava Platonova misao je utemeljena jezično, na logoi.
Verbum interior
- Augustinov verbum interior je jedina zapadna iznimka iz općeg zaborava na govor.
- Kršćanska ideja utjelovljenja baca svjetlo na čudo govora.
- unutarnji logos (unutarnji prostor misli) i vanjski logos (čista izvanjskost)
- Augustinova zasluga: premjestio problem govora u unutrašnjost misli (verbum in corde)
Glas drugoga
- Hermeneutika počinje ondje gdje započinje izgovorena riječ, gdje postaje čujnim glas drugoga.
Glas drugoga i pismo
- Obrat ka govoru u Istini i metodi događa se preko modela pisma, do univerzalnosti govora polazeći od tumačenja teksta.
- Koju vrijednost poprima glas?
- Koju ulogu vrši tekst?
- Tekst je neki sugovornik s kim se stupa u dijalog.
Glas
- Hermeneutika daje prednost glasu
- Glas otkriva našu nesavršenost i konačnost
- Glas drugoga ima prednost pred vlastitim glasom
- Hermeneutika kao filozofija osluškivanja
- Sluhu se, za razliku od cijele tradicije, daje prednost pred vidom.
- Umijeće razumijevanja je umijeće pomnog slušanja.
Prednost pitanja
66

- Tajna pitanja je divljenje mišljenja.
- Teže je postavljati pitanja nego odgovarati.
- Prvenstvo pitanja je prvenstvo drugoga.
- Zadaća hermeneutike: ono što je rečeno uvijek se razumijeva kao odgovor na neko pitanje. Koje je bilo pitanje?
Univerzalnost hermeneutike
- Bitak, koji može biti razumljen, jest govor.
- Bitak, u granicama u kojima se može razumjeti, jest govor.
- Granice jezika:
predjezično
parajezično
ultrajezično
Dijalog
- Sprache ist Gespräch. Govor (jezik) je razgovor.
- Govor je govorenje za drugoga, s drugim.
- Nijedna riječ nije posljednja. Svaka riječ rastvara mogućnost drugih riječi.
- Dijalog je i beskonačan i konačan.
- Može biti prekinut, isprekidan, ne-neprekinut... raspoloživost za dijalog.
- Suglasje nikada nije zajamčeno, razumijevanje nikada potpuno.
- Kada je dijalog uspio?
- kada u drugome nailazimo na nešto što nam se u dodsadašnjem iskustvu svijeta još nije dogodilo da smo sureli.
- Dijalog posjeduje preoblikovateljsku snagu
- Dijalog je susret s drugim (ti) u kojem se obojica preobražavaju.
Prijateljstvo
- Riječ liječi mnogo više od bilo okega lijeka - poglavito riječ prijatelja.
- filia - povećanje bitka, doživljaj sebe i životnosg bogatstva
- epoha obilježena nesposobnošću za dijalog
- monološko vrijeme
„Sve dok hvataš ono što si sam bacio, sve je
spretnost i mala dobit-;
tek kada odjednom postaneš hvatač lopte,
koju je neka vječna suigračica
dobacila u tvoju sredinu, u točnom
umješnom skoku, u jednom od onih lukova
iz Božje velike mostogradnje:
tek tada je spretnost hvatanja umijeće, -
ne tvoje, nego svijeta.“
R. M. Rilke, (moto Istine i metode)
Literatura
- Hans - Georg Gadamer, Wahrheit und Methode. Grundzüge einer philosophischen Hermenutik, J. C. B. Mohr (Paul
Siebeck) Tübingen 1986.
- Hans - Georg Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb 2003.
- Donatella di Cesare, Gadamer, Demetra, Zagreb 2011.




Emmanuel Levinas
1906. - 1995.

Kada je Derrida objavio tekst o filozofiji Emmanuela Levinasa Nasilje i metafizika, u prvom susretu Levinas mu je rekao: “U biti,
prigovarate mi da sam uzeo grčki logos onako kako se uzima autobus. Da bih sišao.”
Biografske mrvice
- Rođen u Kaunasu (Litva), carska Rusija
- Otac – knjižar
- Odrastao u ozračju židovskih običaja i obreda
- Učio Bibliju i talmudsko znanje
- Rano se susreće s književnošću: Puškin, Lermontov, Gogol, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj, Shakespeare...
- Ovo ga priprema za filozofiju: sržno pitanje o smislu ljudskoga
- Nemir I. svjetskog rata
- Ruska revolucija
67

- Emigracija u Ukrajinu – ruska gimnazija
- 1920. povratak u Litvu
- Matura
- 1923. prijava za upis studija filozofije u Königsbergu, Berlinu i Rheinlandu
- Odbijen: ne priznaju mu razinu gimnazije
- Odlazi u Strassburg
- Susret s Mauricom Blanchotom
- 1928. Freiburg: Husserl i Heidegger
- 1930. prevodi Husserlove Cartesianische Meditationen zajedno s Gabrielle Pfeiffer
- 1930. postaje francuskim građaninom
- 1932. vjenčanje s Raissom Levy koju poznaje iz djetinjstva
- 1935. dobiva kći Simone
- 1949. sina Michaela
- 1939. pozvan u rat
- 1940. pada u njemačko zarobljeništvo i ostaje do 1945.
- kći i supruga preživjele skrivene u jednom ženskom samostanu
- u Litvi pobijena sva rodbina
- Odluka: nikada više stupiti na njemačko tlo
- Nom d’un chien (“U ovom kutu Njemačke, dok smo prolazili mjestom, mještani su nas gledali kao Židove, a ovaj pas nas
je smatrao ljudima.”)
- 1946. preuzima vodstvo Ecole Normale Israelite Orientale
- Vodi je do 1973.
- 1994. umire supruga Raissa
- 25. 12. 1995. Umire
“Sloboda se sastoji u tome da znam kako je sloboda u opasnosti.”
Totalitet i beskonačno

Levinas i etika u filozofiji
- Levinas etiku misli polazeći od Drugoga
- Zapadna filozofija polazi od identiteta, mišljenja Istoga
- Dolazi iz zapadne filozofije, ali se prema njoj odnosi kritički
- Opasnost: totalitet mišljenja, svođenje pojedinog bića na opće
- Tako se gubi drugost i istinska transcendencija
Kritika ontologije
- Ontologija: primat duha koji spoznaje temelje bitka
- Bitak i spoznaja bitka u njihovom identitetu: događanje duha
- Ontologija polazi iz jednog izvora i k njemu se vraća kao svome cilju
- Slika: Odisej (za razliku od Abrahama)
- Ovo mišljenje postavljeno u pitanje
- Kako biti pravedan prema mnoštvu pojedinačnih fenomena?
- Kako početi ne od prvih principa nego od singularnosti pojedinačnih bića, bogatstva različitosti, istinske pluralnosti?
Odnos - ne spoznaja
- Nije riječ o spoznaji i razumijevanju Drugoga, nego o susretu i odnosu s Drugim.
Nedostatak transcendencije
- Levinas kritizira klasično shvaćanje transcendencije (transcendere = prijeći preko), mišljenje iznad granica osjetilnih,
konkretnih fenomena, okrenuto prema izvoru izvan vlastite svijesti.
- Mnoge kritike o ovako shvaćenoj transcendenciji. (Kant, Marx, Feuerbach, Nietzsche, Heidegger...)
Zapad – totalitet
- Zapadna tradicija je povijest totaliteta.
- Imanencija + nedostatak transcendencije = totalitet.
- Pokušaj univerzalne sinteze izvan koje ne ostaje ništa.
- Apsolutno mišljenje = mišljenje o sebi = mišljenje cjeline.
Protest
- Želi etiku koja ne počinje prvim i općim principima.
- Počinje od drugosti pojedinačnog bića.
- Kritika Heideggera: odnosi među ljudima Heideggeru nezanimljivi. Zainteresiran samo za bitak.
68

- Levinas: “Prvi odnos čovjeka s bitkom ide preko njegova odnosa s drugim čovjekom.”
- Otkaz monologu istoga
- Tradicija tražila odnos s Drugim preko:
- spoznaje općeg, onog što obvezuje sve.
- Pri tom mislila samo na značenje vlastite svijesti, ali ne i svijesti ljudskog bivstvovanja s drugim.
- Odnos ne nastaje spoznajom, nego susretom licem u lice.
- Čovjeka se može promatrati i kao objekt spoznaje, ali isključivi pogled spoznaje obezvrijeđuje i ne spoznaje čovjeka.


Dijaloška filozofija
- Franz Rosenzweig (veliki utjecaj: Der Stern der Erlösung)
- Martin Buber (Ja i ti) (U početku je bio odnos.)
Etika je prva filozofija
- Etika se ne može izvesti iz ontologije.
- Etika je red sui generis.
- U ontologiju vodi svijest.
- U etiku uvodi osjetilnost.
- Etika je prva filozofija.
- Ontologija se ne može izvesti iz etike.
- Etika nije logika.
- Etika je optika.
Etika kao optika
- Uvriježeno: etici kao ispravnom djelovanju prethodi teoretska spoznaja čovjeka.
- Levinas obrnuto: etici ne prethodi odnos s univerzalnim i istim. Etika je odnos sa singularnim i drugim.
- Etika je optika jer je obavezna “ne praviti sebi sliku drugoga” i svjesno se odriče mogućnosti objektiviranja drugoga.
- Etika mora pustiti da se pokaže drugost drugoga.
- Etika treba susresti drugoga u njegovoj nesvodivoj drugosti. Opaziti ga.
- Susresti ga, a ne spoznati ga.
Etika – čovjek – ontologija
- Etika nije praktična primjena nadređene i prethodne ontologije.
- Etika je susret u kojem međuljudsko i ljudsko prethodi spoznaji.
- Čovjek je probuđen za jedincatost odgovornošću za drugoga.
- Odgovornost za drugoga je izbor.
Osjetilnost
- Osjetilnost je put u etiku.
- Mi smo ljudi prije nego što počnemo misliti i spoznavati.
- Ostajemo ljudi i nakon što mnogo toga zaboravimo i izgubimo sposobnosti spoznavanja.
- Dijete treba ljudski odnos: blizinu, jezik, dodir kože kako bi preživjelo i postalo sposobno spoznavati.
- Staračka demencija ne propušta spoznaju, ali propušta blizinu i dodir.
Drugi
- Ne postavlja se pitanje o ovom biću, nego se ovom biću upućuje pitanje.
Totalitet i beskonačno
Metafizika na drukčiji način
- Metafizika je izlaz “iz kuće” u tuđu “izvanjskost”.
- Metafizika je žudnja i žudi za sasvim Drugim, za apsolutno Drugim, za Beskonačno drugim.
- Metafizika žudi za drugim s one strane zadovoljenja. Tijelo ne pozna ni jedan gest koji bi mogao ublažiti ovu žudnju za
Drugim.
- Transcendencija je ono što ne može biti obuhvaćeno.
Beskonačnost drugoga
- Iskustvo metafizike nije spoznaja i svijest, nego etika.
- Drugost nije prijetnja i ne izaziva strah.
- Drugost je poziv na odnos s Beskonačnim.
- Susret s drugim zove na odgovornost za drugoga.
- U susretu s drugim Isti je postavljen u pitanje,pozvan na dobrotu i gostoprimstvo, pozvan na odricanje ovladavanja
drugim, pozvan da dopusti i ono što mu nije poznato, nego leži s druge strane vlastitoga bitka.
Odvojenost
69

- Radikalna odvojenost Istoga i Drugoga, bitka i bića.
- Klasična je metafizika neprestano tražila kako nadići ovu odvojenost i stvoriti jedinstvo.
- Levinas kritizira jedinstvo koje odvojenost vidi samo kao jednu svoju fazu.
- Ideja Beskonačnoga i žudnje za Beskonačnim je radikalna i ne može je se nadići.
- Odvojeni ja ne živi u rajskom stanju niti se poistovjećuje s bitkom ni s drugim.
- Odvojenost omogućuje nutarnjost.
- Prvi identitet se ne događa u susretu s drugim, nego u užitku.
- Užitak je odvojenost od drugih, bez usporedbe, bez zajedničkoga.
- U užitku odvojeno biće doživljava svoju neovisnost koja ništa ne duguje drugome.
- Da bi se susreo s drugim pojedinac se najprije mora konstituirati kao JA. Prije susreta s drugim mora biti oblikovan u
svojoj nutrini kao JA.
Izvanjskost
- Totalitet i Beskonačno ima podnaslov: Ogled o izvanjskosti.
- Odnos s izvanjskim je događaj, kretanje prema drugome.
- Transcendencija je kretanje izvan samoga sebe k drugome.
Vitalni ja
- Smještenost u svijet vitalnoga JA je užitak, ekonomska egzistencija stanovanja, rada i posjeda.
Užitak
- Tjelesna egzistencija je osjetilno iskustvo vezanosti za život.
- Iskustvo potreba koje osjećam i želja da ih zadovoljim stvaraju mi osjećaj vitalnosti.
- Ne treba iza zadovoljenja potreba tražiti neki drugi red. Valja zadovoljenje čiji je smisao u užitku vidjeti kao zadnju
stanicu.
- Sreća nije u nestanku potreba na čiju se tiraniju i prisilu žalimo, nego u zadovoljenju svih potreba.
- Sreća je ispunjenje. Ona je u zadovoljenoj duši, a ne u duši koja je ugasila svoje potrebe, u osakaćenoj duši.
- Čovjek je sa svijetom povezan osjetilno. On svoje potrebe ne treba nadvladati, sublimirati. On smije osjećati
zadovoljenje potreba. Tako kuša svoju jedincatost.
- Druga strana osjetilne egzistencije je: ranjivost.
- Ranjivost je temeljna za etičku egzistenciju.
- U užitku čovjek živi neposredno kao pojedinac.
- Užitak je uvijek moj: komad čokolade, gutljaj vina – pripadaju uvijek pojedincu. U užitku ne kušamo sebe u zajedništvu
s drugima, nego sebe kao odvojene subjekte.
- “U užitku sam apsolutno za samoga sebe. Egoističan, bez odnosa s drugima – sam sam a nisam osamljen, bezgrešno
egoističan i sam. Nisam ‘protiv drugih’, nisam ‘što se mene tiče’, nego sasvim gluh za drugoga, izvan svake
komunikacije i svakog odbijanja komunikacije – bez ušiju, poput hladnoga trbuha.”
Totalitet i Beskonačno
- Ovaj je egoizam bezgrešan, nevin, ali može izgubiti svoju nevinost ako u susretu s drugim ostane gluh na njegov poziv.
- Užitak ne treba spoznaju, znanje i svijest. Njemu je dovoljna neposrednost.
- U užitku stvari se vraćaju u svoje elementarne kvalitete.
- Kada jedem, ne reflektiram o činu jedenja.
- Ovo je trajna istina hedonističkih moralnih teorija.
- No, užitak i sreća nisu cilj, nego tek polazna točka.
Ekonomska egzistencija
- Čovjek je odvojeno biće i u svojim potrebama osjeća odmak od svijeta. On može urediti odnos sa svijetom tako da stvari
podredi sebi.
- Kruh je odvojen od mene. Kada ga jedem, pretvaram njegovu energiju u svoju.
Ovisnost o svijetu
- Hladnoća
- Glad
- Žeđ
- Golotinja
- Potreba za skloništem
Elementalno
- Vjetar
- Zemlja
- More
- Nebo
70

- Zrak
Elementalno i ekonomija
- Elementima ne možemo ovladati kao stvarima.
- Elementalno je prijetnja i prisiljava na predostrožnost i zaštitu.
- Iskustvo granica, opasnost ugroženosti užitka prisiljava čovjeka na skrb: ekonomsku egzistenciju (oikos – kuća):
- Stanovati
- Raditi
- Posjedovati
Stanovanje
- Odvojenost nije rajsko stanje.
- Prijetnja elementalnog
- Elementalno je bez gospodara, ne pripada nikome
- Kuća – ključni smještaj između subjekta i svijeta – zaštita od elementalnog
- Kuća je početak.
- Omogućuje povratak iz kupanja u elementalnom. Skrovitost od izloženosti i prijetnji prirodnih sila.
- Kuća omogućuje nutrinu.
- Kuća je temelj etičke egzistencije.
- Kuća je temelj gostoljubivosti.
- Tko je okućen, tko ima nutrinu može pozvati druge k sebi, može svoj boravak otvoriti drugome.
Rad i posjed
- Kuća omogućuje izlazak i povratak.
- Radom čovjek stvara pristup elementalnom i može ga podrediti svojim ciljevima.
- Radom čovjek zahvaća drugo, objekt.
- Zaposjeda ga. Čini ga svojim posjedom.
- Organ zaposjedanja – ruka
- Stvari gube svoju samostalnost.
- Posjed neutralizira bitak. Stvar kao imanje (posjed) je biće koje je izgubilo svoj bitak.
- Rad svejedno nije nasilje.
Tijelo
- Tijelo je osjetilnost.
- Osjetilnost je: moći uživati i biti izložen.
- Užitak je uvijek pod prijetnjom da neće trajati.
- Čovjek može izgladnjeti, ožednjeti. Ranjiv je i smrtan.
- Biti tijelo: znači držati se, biti svoj gospodar,
- ali i: biti u drugome, biti opterećen svojim tijelom.
Dvosmislenost tijela
- Tijelo omogućuje radom osloboditi se bitka.
- Tijelo je najčvršća veza s bitkom.
- Levinas se ne želi osloboditi tjelesnih potreba kako bi se mogao baviti djelatnostima svijesti.
- Želi tijelo kao posjed samoga sebe, način kušanja osjetilnosti.
- Svijet nije samo ono što mi stoji nasuprot.
- Svijet koji konstituiram okružuje me i hrani me.
- Užitak – prijetnja užitku
- Tjelesne moći – prijetnje tijelu
- Posjed samoga sebe – prijetnja propadanja
- Sloboda – ovisnost
- Aktivnost – pasivnost
- “Tijelo nije ni prepreka koja stoji nasuprot duši, ni grob koji je drži zarobljenom. Ono je radije ono čime je Sebstvo samo
primanje.”
Ranjivi JA
- Osjetilnost je užitak i ranjivost.
- Ranjivost je ulaz etike.
- Samo ranjivo biće može biti otvoreno za drugoga.
- Ranjivost se najprije kuša:
 kao prijetnja anonimnoga bitka • osamljenost
 patnja • susret sa smrću
71


Il y a
- Anonimni bitak, Es gibt (Heidegger)
- Bitak bez bića, prisutnost usprkos odsutnosti svih stvari, atmosferska gustoća, punina praznoga, mrmljanje tišine, nemoć
umaći nesanici.
- “Nesanica je svijest da ona nikada neće završiti, da ne postoji sredstvo kojim bih se povukao iz budnosti na koju sam
prisiljen.”
- Prisiljen sam preuzeti bitak i biti svjestan njegove dvoznačnosti. No, to ne vodi u očaj, nego premiješta naglasak:
Mjesto pojavka drugoga
- Aktivnost – pasivnost
- Vladavina – ugroženost
- Postavljanje – izloženost
Osamljenost
- Osamljenost nije tragična zbog odsutosti drugoga, nego zbog zarobljenosti identiteta u materiju.
- Razum ne može prevladati osamljenost.
- Klasična filozofija: odmak od vlastite materijalnosti.
- Susret s anonimnim bitkom, s osamljenošću izaziva užas. Izručenost šutnji beskonačnih prostora...
- Bitak možemo doživjeti kao teret
- Strpljivost starenja – umor – pasivna izloženost bitku – izloženost posvuda prisutnoj smrti.
Patnja
- Patnja subjektu oduzima vladavinu nad samim sobom.
- Pasivnost
- Patnja blokira život, uskraćuje smisao.
- U patnji nema skloništa i zavjetrine.
- Bol ovladava suverenitetom subjekta.
- JA je izručen, izložen, a ne zna kome.
- Patnja, bol, propadanje je i nagrizanje ljudskog identiteta.
- Moguće je nekada patnju vidjeti kao sredstvo za neki cilj i dati joj smisao, shvatiti je pedagoški kao jačanje karaktera.
- Ne-smisao boli prodire svaku racionalizaciju i korisnost.
Smrt
- Nepoznanica koja izaziva strah.
- Čime prijeti smrt? Ničim ili novim početkom? Ne znam.
- Nemoguće je vrhunac smrti obuhvatiti misaono.
- Odnos prema smrti obilježen je strahom pred njom, a ne znanjem o njoj.
- Smrt prijeti jer nemamo nikakve predodžbe o njoj.
- Smrt se približava i od nekog trenutka više ne možemo moći. Gubimo vladavinu nad sobom.
- Vitalni ja je izložen, izručen.
- Smrt nije neka jača moć ili sila.
- Smrt je kraj naše moći, pasivnost.
- Smrt nam krade sposobnost moći, ne dopušta više nikakvu inicijativu.
- Apsolutna pasivnost: smrt možemo samo podnijeti.
- Smrt je nemoć imati neki projekt.
- Smrt je susret s nečim apsolutno drugim.
- Smrt je izvanjskost koja ne dopušta nikakav osobni odnos.
- Ona je istovremeno i prijetnja i odgoda. Pravi pritisak i ostavlja vremena.
- U tom je prostoru moguć susret s drugim. Susret s drugim omogućuje sabranost koja ide izvan vlastitoga života i smrti.
- Smrt čini besmislenom svaku brigu koju bi JA htio imati za svoju egzistenciju i svoju sudbinu. Pothvat bez uspjeha i
uvijek smiješan: ništa nije komičnije od brige kojom se za samoga sebe skrbi netko već predan smrti. Ali izvorna
odgovornost za drugoga se ne mjeri na bitku, ne ravna se nikakvom prethodnom odlukom i smrt je ne može voditi ad
absurdum.”
Etičko značenje osjetilnosti
- Odgovornost za drugoga svoje najdublje korijene nema u svijesti, nego u osjetilnosti.
Subjekt
- Osjetilni subjekt: nutrina i izvanjskost
- Vitalni subjekt: užitak i zadovoljenje potreba
- Etički subjekt: susret s drugim
72

Probuđenost za odgovornost
- Odgovornost se ne može preuzeti.
- Subjekt jest odgovornost.
- Subjekt nije najprije svjesni i autonomni subjekt.
- Osjetilnom subjektu treba susret s drugim, zahtjev/poziv drugoga da bi bio etički subjekt.
- “Od lica drugoga koje se nezamjenjivo tiče mene i ja sam dobivam lice i ime.”
Akuzativ
- Poziv ne može subjekt uputiti samome sebi.
- Potreba za drugim nije prijetnja subjektu, nego ga utemeljuje kao moralnoga subjekta.
- Duboka ljudska potreba: biti potreban i važan nekome.
- Autentično se sebstvo konstituira u akuzativu.
Sloboda
- “Moral počinje tamo gdje se sloboda, umjesto da se opravda sobom samom, osjeti samovoljnom i nasilnom.” (Totalitet i
Beskonačno)
- Dvije forme slobode:
totalitet slobode (ontološki red svijesti i spoznaje; proizvoljna i nasilna; zainteresirana samo za sebe samu)
sloboda beskonačnog (moralna sloboda; sposobna osjetiti stid zbog sebe same; zna za svoje neopravdane zahtjeve i
nijekanje zahtjeva drugoga)
- “Nismo samo osuđeni na slobodu, nego i postavljeni kao sloboda. Filozofirati znači ići iza slobode, otkriti postavljenost
kojom je sloboda oslobođena samovolje.” (Totalitet i Beskonačno)
- Odgovornost prethodi slobodi.
- Puno prije nego možemo preuzeti slobodu, živimo od odgovornosti koju je za nas preuzeo netko drugi: dijete.
Odgovornost
- Odgovornost počiva u pasivnosti subjekta bez intencionalnosti.
- Odgovornost kao izloženost drugome ne ovisi ni o kakvom iskustvu ili znanju. Ona je temeljna struktura subjekta.
- Subjektivnost nije za-sebe, ona je izvorno za drugoga.
- Odgovornost za drugoga počinje u trenutku kada me drugi pogleda. Ne moram je prethodno svjesno preuzeti.
- ne događa se nakanom svijesti
- ni spoznajom
- ni aktivnim prihvaćanjem
- Događa se u blizini drugoga, u pogledu drugoga.
- Odakle dolazi nelagoda kada prođemo pored pogleda prosjaka i ignoriramo ga?
- To je nelagoda osjetilnog subjekta koji je pozvan, nalazi se u akuzativu i spriječen mu je povratak u nominativ.
- Subjektu je potreban poziv izvana da bi bio etički subjekt.
- Subjekt nije slobodan preuzeti odgovornost. On je zahvaćen. Dobrotom.
- Zahvaćenost dobrotom znači biti isključen iz mogućnosti biranja.
- Poziv na odgovornost je izbor dobrotom. Ovaj izbor prethodi slobodi.
- Zlo je opiranje pristanka na izabranost.
- U izboru i odgovornosti za drugoga subjekt je jedincat i nezamjenjiv.
- Odgovornost prethodi slobodi. Sloboda se nameće postojećem subjektu. Odgovornost konstituira subjekt.
Asimetrija
- Dokle seže odgovornost za drugoga?
- Intersubjektivni odnos je ne-simetričan.
- Odgovoran sam za drugoga ne očekujući uzajamnost.
- Odgovornost je: pasivnost, pogođenost drugim.
- Ono što mogu tražiti od sebe ne može se usporediti s onim što mogu i smijem tražiti nešto od drugoga.
Metafizička asimetrija
- Radikalna nemogućnost: vidjeti se izvana.
- Vidjeti sebe i drugoga na isti način.
- Primjer: roditelji – dijete
- Ono što smijem očekivati od svoga djeteta može biti sasvim zanemareno jer ja se kao roditelj oduvijek osjećam
egzistencijalnu odgovornost za svoje dijete.
- Ovu asimetriju Levinas prenosi na odnos: Isti – Drugi.
Asimetrija – JA
- JA ima uvijek više odgovornosti od svih drugih.
Lice
73

- Susret licem u lice je ljudski susret.
- Lice znači: otvorenost i ranjivost, izloženost, nezaštićenost, smrtnost, pasivnost, golost
- RANJIVOST I GOLOTINJA
- Lice dolazi izvana
- Dolazi kao poziv
- Pozivi nije upućen svjesnom subjektu pa se subjekt ne može zatvoriti.
- Svijest nije na prvom mjestu. Postavljena je u pitanje.
Etički otpor
- Lice nije realni, nego etički otpor nasilju.
- Na licu drugoga prestaje moja moć.
- To je pretpostavka za susret. Otvorenost transcendenciji.
- Postavljenost u pitanje moje spontanosti i moga imperijalističkog ega prisutnošću drugoga naziva se etikom.
- Drugoga se ne može pojasniti. Drugi poziva na susret.
Zbrka
- Drugi je drugi red. Zbrka nastaje kada u jedan red uđe drugi red. Jedan se red ne podnosi s drugim. Zbrka isključuje
mogućnost paralelnog opstanka dvaju redova. Zbrka živi od spremnosti subjekta da dopusti ometanje vlastitoga reda.
Zagonetka
- Enigma – fenomen.
- Fenomen: otvoreno, prisutno, istovremeno, nudi se spoznaji svjesnog subjekta
- Enigma: nosi svoje značenje sa sobom, ne smije ju se pretvoriti u fenomen, pojavljuje se iza granice svijesti, svoje
značenje donosi iz prošlosti u koju subjekt ne može zahvatiti
- Enigmu ne otvaraju spoznaja i razumijevanje, nego etički odnos s drugim.
Lice - trag drugoga
- Lice je kao vrata: otvoreno i zatvoreno
- Poziv u transcendenciju
- Trag – kao pismo (trag odsutnosti)
Žudnja
- Beskonačno nije objekt kontemplacije.
- Ideja Beskonačnoga je mišljenje koje misli više nego što može misliti.
- Mišljenje koje misli više nego može je ŽUDNJA.
- nije naklonost ljubavi
- nije nedostatak i potreba
- Ona je izlazak iz sebe bez povratka natrag
- Ne može dospjeti na cilj
- Ona je nezasitna
Žudnja – metafizička
- Glad i žeđ možemo utažiti. Žudnju ne.
- Ona je čežnja za prevladavanjem imanencije, čežnja za transcendencijom.
- Nastaju u subjektu koji je utažio svoje potrebe i konstituirao svoju nutrinu.
Eros
- Eros i plodnost: dva izvorna načina susreta s drugim.
- U njima se pokazuju granice moći i mogućnost izlaska izvan samoga sebe.
- Eros nije posjed i nije moć
- Nije borba i nije stapanje
- Nije spoznaja
- Eros je odnos s drugosti, tajnom, s budućnošću.
Eros – dvosmislenost
- mogućnost i opasnost upotrebe drugoga za svoje potrebe i njihovo zadovoljenje
- mogućnost susreta s transcendentnim i iskustva beskonačnoga
- Eros kao užitak tjelesnosti, upućenost na drugoga uvijek je i povratak samome sebi.
- Eros kao milovanje: osjetilnost kao blizina i primanje, a ne kao potreba.
Milovanje
- Milovanje je na tragu.
- Nema intencionalnosti otkrića, nego je traženje.
- Hod prema nevidljivom.
- Izraz ljubavi, ali izraz koji pati od nemoći da se izrekne.
74

- Gladuje za izrazom, a glad neprestano raste.
- Milovanje je bitak bez svrhe.
- traži, ali ne zna što
- Nježnost je krajnja lomljivost
- Pojavljuje se na granici između biti i ne biti
- Kao blaga toplina
Ljubav
- Poziv na transcendenciju
- Susret s izvanjskim
- Ne hvata ništa
- Ne vodi ničemu
- Nije projekt
- Nije spoznaja svjesnog subjekta
- Nema razloga
- Zahvaća nas, ranjava, a JA ipak preživljava
Plodnost
- omogućuje odnos s budućnošću koja se ne temelji na svjesnom subjektu
- je budućnost drugoga
- Odnos s djetetom ne gradi se moću, nego osjetilnošću, primanjem, pasivnošću
- Roditeljstvo je obdarenost izvana, pasivnost koja se ne može prevesti u aktivnost.
Očinstvo
- Kako ja može postati drugi za sebe samoga?
- Očinstvom.
- Nemam svoje dijete. Na neki način ja jesam svoje dijete.
- Sin nije moje djelo kao pjesma (moć).
- Nije moje vlasništvo (posjed).
- Ja sam svoje dijete svojim bitkom, a ne simpatijom.
- je autentična transcendencija.
- Dijete ne nastaje u predodžbi, nego u susretu.
Ženskost
- Ženskost nije suprotnost prema muškosti.
- Ono je drugost.
- Tajna drugoga.
- Ženskost je: nespoznatljivo, ono što se pokazuje kao već izmaklo, skrivajući, bijeg od svjetla, stid
Dijete
- Vrijeme drugoga
- Rođenost, generacije, ne-dovršenost, uvijek iznova nova drugost, INFINITION obeskonačenje
- Vrijeme nije kontinuitet
- Vrijeme je dijahrono
- Sinhrono vrijeme – ontologija
- Dijahrono vrijeme - etika
75

Michel Foucault

Tri vrste tekstova
- tekstovi koje je sam napisao i spremio za objavljivanje
- predavanja koja su uredili drugi
- velika gomila kraćih tekstova, prigodnih napisa, razgovora
Transformacija
- Transformacija je ključna riječ.
- Preobrazba, preoblikovanje okvira mišljenja, promjena uvriježenih i ustaljenih vrednota, drukčije misliti, raditi, postati
drukčijim.
- Filozofija je puno manje otkrivanje istine, kako one u subjektu tako i one u društvu, a puno više promjena čovjeka i
društvenih odnosa.
- Kamo treba ići promjena? Ostaje otvoreno. Kao kod Nietzschea.
Protiv istoga
- Zlo za Foucaulta leži u istome, u trudu sebe i stvari držati istima. Protiv ustrajavanja u identičnome.
- Pronaći novi ton, put, pogled. Tko to uspije, više ne kuka da je svijet pogreška i da je povijest puna nevažnih stvari.
Dvije teze
- Ophođenje s onim što neko društvo obezvrijeđuje (ludilo, kriminal, seksualnost) govori nešto važno o samom društvu
- Društvene prakse (zatvorska kazna, seksualnost), koje smatramo naravnima i samorazumljivima, zapravo su posljedica
specifičnog povijesnog razvoja i prakse koji se mogu mijenjati
Tri razdoblja
Prvo:
- strukturalistički ili arheološki period
- Djela: Ludilo i društvo, Rođenje klinike, Riječi i stvari, Red diskursa, Arheologija znanja.
- U ovoj fazi riječ je o analizi onoga što se u nekoj epohi govori i čini kako bi se moglo spoznati. Koja su pravila reda
određujuća.
Drugo:
- Izvori povijesnih diskursa i pomaka problema.
- Riječ je o analizi moći ili o genealoškom periodu, potom o analizi disciplinskih moći koje djeluju na tijelo. Moć zatvora,
moć normaliziranja, moć psihijatrije.
- Djela: Nadzor i kazna, Dispozitivi moći, Mikrofizika moći
Treće:
- Estetika egzistencije ili etika samobrige, skrbi za sebe.
- Djela: Volja za znanjem, Uporaba užitaka, Briga za sebe, Diskurs i istina.
- Riječ je o povijesti čovjeka i njegove žudnje s pitanjem kojim je diskursima i tehnikama zapadni pojedinac stvorio i
spoznao sebe kao subjekta.



Tri problema
- “Pokušao sam se baviti s tri velike vrste problema:
- problemom istine
- problemom moći i
- problemom pojedinačnog načina ponašanja.”
Biografske mrvice
- Rodio se 15. VIII. 1926.
- 2. od 3 djece (sestra Francine i brat Denys)
- Otac je bio kirurg, a majka liječnica.
- 1936. - 1940. išao je u srednju školu
- 1940. - 1945. je išao u srednju školu kod isusovaca u koledžu sv. Stanislava.
- Tu je 1943. maturirao.
- Odrastao je u provincijalnoj katoličkoj sredini.
- Kao dijete je trebao biti za stolom pri razgovorima. To ga je mučilo toliko da će se kasnije odlučiti za kulturu šutnje.
Užas II. svj. rata dotakao ga je samo rubno, ali je rat glavni razlog zašto se bavio povijesnim temama.
- Nije se uspio upisati na Ecole Normale Superiere. Upisao je licej na kojem je predavao stručnjak za Hegela Jean
Hyppolite.
76

- Hyppolite je prevodio i komentirao Hegelovu Fenomenologiju duha.
- Foucault je kritizirao Hegelovu dijalektiku, jer nije priznavala iracionalno nego ga je pokušavala integrirati u širu
racionalnost. Budući da je povijest razvoj smisla i slobode, na duge staze ona isključuje neracionalno. Usprkos kritici,
cijeli je život osjećao dug Hegelu i Hyppolitu.
- Iz drugoga puta se upisao na Sorbonu.
- Upisao je filozofiju i psihologiju.
- Privlačili su ga Hegel, Marx i Heidegger.
- Osim Hyppolita učitelji su mu bili i marxist Louis Althusser te fenomenolog Maurice Merleau- Ponty
- Godine 1949. završava licencijat iz filozofije radom o Hegelovoj Fenomenologiji duha.
- Iste godine - pokušaj samoubojstva.
- 1950. po drugi put.
- Razlozi: homoseksualnost i život u internatu.
- Patio je od napadaja straha, bježao u rad i kratkotrajno u alkohol. U sobi je držao slike mučenja. Početkom 50- ih htio je
ići na liječenje na psihijatriju. Upada u svađu s ocem. Na nagovor Althussera odustaje i posvećuje se studiju filozofije i
psihologije.
- Tih godina kao student odlazi u bolnicu Sant Anne i susreće se s bolesnicima. Čini se da se tada više poistovjećivao s
bolesnicima negoli s osobljem. Kao praktikant psihijatrije upoznaje stanje u francuskim zatvorima.
- Odlazi na seminare Jacques Lacana i čita Claude Levi-Straussa.
- 1950. - 1953. član je komunističke partije Francuske.
- Napušta je zbog laži oko Gulaga i stava prema homoseksualcima.
- 1952. polaže i državni ispit iz filozofije.
- 1952. - 1955. asistent je na filozofskom fakultetu u Ille.
- Poučava i na Ecole Normale.
- Među studentima je i Jacques Derrida
- 1954. prvi objavljeni tekstovi, uvod u Binswangerov tekst San i egzistencija i Duševna bolest i osobnost.
San i egzistencija
- San i egzistencija. Teza: san nije nevini drug spavanja, nego vodi u najdublju dimenziju ljudskoga bitka i egzistencije.
- Odbacuje Freudovo shvaćanje sna kao potisnute seksualne želje.
- Freud prebrzo san prevodi u jezik. Valja uzeti slike i simbole ozbiljno.
San
- San je glasnik mašte jer probija kroz uigrano.
- Proizvodi višak zbilje
- poučava da sve može biti i drukčije
- upućuje na temeljnu izvornu egzistencijalnu slobodu u nama.
- San i spavanje ne pripadaju istom redu.
- Spavanje služi obnovi, san pripada smrti.
- U najdubljem dijelu sna čovjek susreće smrt.
- San se ne tiče spavanja.
- On se odnosi prema egzistenciji i tamo u najjasnijem svjetlu vidi smrt kao sudbinu slobode.
Ljudske mogućnosti
- U ovom tekstu već leži jedna od važnih teza:
- u čovjeku leži puno više mogućnosti nego on sam u to vjeruje.
- Čovjek je slobodniji negoli što sam vjeruje.
Duševna bolest
- Drugi tekst - duševna bolest - govori nešto važno o kulturi.
- Zatvaranjem duševno bolesnih društvo stvara odnos prema samome sebi, prema onome što u pojedincima priznaje ili ne
priznaje.
Otkriće Nietzschea
- U 1953. prvi put se susreće s Nietzscheom. Otkriće i otkrivenje. Strast u čitanju i prekid s prijašnjim načinom života.
Nietzsche je u filozofiju uveo danas. Do njega je filozofija poznavala samo vrijeme i vječnost. Nietzsche je bio opsjednut
aktualnošću.
- Napušta mjesto u bolnici i 1955. odlazi kao lektor u Upsalu. Voditelj je Francuskog instituta. U Švedskoj se sprijateljuje
s francuskim povjesničarom religija Georges Dumezilom.
- On će ga kasnije preporučiti za College de France.
- Utjecao je na Foucaulta svojim strukturalističkim pogledom na religije i mitove.
- Prijateljevali su gotovo 30 godina.
77

Povijest ludila
- Odlazi u Varšavu, ali je brzo napušta.
- Afera s nekim mladićem koji je radio poljskoj službi sigurnosti.
- Odlazi u Hamburg.
- Od 1955. do 1960. radi na tezi Povijest ludila u doba klasicizma (razuma).
- U vremenu od 1650 - 1800. duševno bolesni su spadali u kategoriju s beskućnicima, siromašnima, bolesnima,
kriminalcima i bili su zajedno s njima i smještani. U 19. stoljeću humanistička ideja ih oslobađa od izvanjih okova,
smješta ih u psihijatrijske ustanove i iznutra veže terapijama.
Prijateljstvo i uzori
- Upoznaje 1951. Jeana Barraquea, dirigenta i skladatelja te glazbenika 12-tonske ljestvice Pierra Bouleza.
- Preko ove glazbe se riješio veze s fenomenologijom i egzistencijalizmom koji su u središtu svoga truda imali pitanje o
smislu života.
- Ova vrsta glazbe u prvi plan stavlja formu. Za Foucaulta pojmovi smisla i spašenoga života (marxsizam i frankfurtska
škola) su mesijanski pojmovi.
- Umjesto njih u prvi plan dolaze drugi autori i uzori: Nietzsche, Heidegger, Russel, Wittgenstein, Lewi-Strauss.
Prijateljstva
- 1960. upoznaje Daniela Deferta. Postat će životni parteri.
- Do 1966. radi kao privatni docent i prof. psihologije i filozofije.
- Prijateljstvo s Gilles Deleuzeom.
- Kasnije će se razići zbog političkih i filzofskih razlika.
Subjekt
- Izlaze 1963. Rođenje klinike i Raymond Russel.
- Istoga dana obje knjige.
- Subjekt i čovjek nisu realne supstance.
- Subjekt nije čvrsta supstanca.
- Nastaje pod medicinskim praksama, u trenutku kada počinje seciranje tijela.
Stvari i riječi
- Poznat postaje 1966. djelom Stvari i riječi.
- Razumjeti sadašnjost možemo ako poput arheologa otkrijemo kako današnje znanje funkcionira i kako se oblikovalo.
- Ono što nam se čini samorazumljivim samo je naslaga prijašnjega znanja.
- Oblici znanja su se mijenjali ne zbog utjecaja veliki filozofa, nego zbog zajedničke prakse mišljenja koja se pokazuje
kroz raštrkane tekstove, sudske odluke, popularno znanstvene knjige, enciklopedije.
- Foucault analizira episteme renesanse, prosvjetiteljstva i moderne. Teza o skorom nestanku čovjeka je postala poznatom.
- Uzalud je definirati čovjeka. Aristotel - animal rationale. Sartre - osuđen na slobodu.
Čovjek
- Neutralni subjekt prema kojem teže spoznajni teoretičari je sam rezultat povijesnog procesa.
- Čovjek je izum kasnog vremena. To pokazuje arheologija znanja.
- I on će vjerojatno brzo nestati.
Arheologija znanja
- Odlazi 1965. u Brazil.
- Nakon toga u Tunis. Tamo predaje. Oduševljen je studentima.
- Nastaje djelo Arheologija znanja. U Tunisu otkriva da su studenti zatvarani zbog političkih razloga.
- Vraća se u Pariz. 68-aš je. Na ulici, s megafonom u ruci.
- Godine 1970. dobiva katedru Povijesti sustava mišljenja, stvorenu za njega na Colege de France.
Red stvari
- Nastupni govor: Red stvari.
- Govori o isključenju i zabrani određenih govornih praksi.
- Društvo ima svoje instance koje stražare da diskurs ne bi zastranio: tabui, strategije sažimanja diskursa, institucionalni
potezi da opasni govor uopće ne bi došao na red.
- Radi u bibliotekama i arhivima. Istražuje odnos jezičnog ponašanja, društvenih institucija i odnosa prema normama.
Politika
- Pojačava političku zauzetost.
- Osniva s nekim liječnicima, odvjetnicima i novinarima Informacijsku grupu o zatvorima. Žele raspravu, a ne prijedloge
reforme. Žele proširiti znanje o zbilji. Posljedica je dopuštanje novina i radija u zatvor.
- Borio se protiv smrtne kazne. Zbog toga je išao protestirati i u Španjolsku.
78

- Politički je zauzet na različiti područjima: anti-psihijatrijski pokret, anti-zatvorski pokret, zauzeo se za Solidarnost u
Poljskoj, za disidente iz istočnih zemalja, za spašavanje boat people
- odlazi 1978. u Teheran kao novinar Corriere dela sera, (zadnja faza Šahova režima, ubrzo protestira i protiv Ayatolaha
Khomeinia).
Nadzor i kazna
- 1975. Nadzor i kazna, Rođenje zatvora.
- Opisuje kako se u 19. stoljeću promijenio sustav kazne. Discipliniranje. Ne postoji znanje koje nije istodobno odnos moć
Volja za znanjem
- Izlazi Volja za znanjem 1976.
- Zapadna kultura seksualnosti nije shvatljiva samo tezom represije. Razlikuje ars erotica od scientia sexualis. Zapad ne
posjeduje ars, nego samo scientia.
- Nakon toga nekoliko godina ne objavljuje ništa.
- Tek pred smrt 1984. Uporaba užitaka i Skrb oko sebe samoga. Time se oblikuje estetika egzistencije
- Zadnje djelo koje je bilo pri kraju Priznanja mesa, nije dao da se objavi. Japan
- Odlazio je 1978. u Japan kako bi ušao u praksu zen-meditacije
- kasnije u Kaliforniju gdje je predavao i odlazio u homoseksualnu scenu u San Franciscu.
SIDA
- Umro je 25. VI. 1984. s 57 godina od posljedica zaraze virusom SIDE.
- Zabranio je objavljivanje neobjavljenih spisa i spalio veliki broj bilješki, fragmenata...
Ludilo i društvo
- U 50im godinama Foucault prekida s fenomenologijom i marksizmom. On su polazili od smisla i napretka. Njemu je II.
svjetski rat politička katastrofa, a ne napredak.
- Na mjesto slike svijeta sa smislom i napretkom dolazi Nietscheova slika svijeta nastanka i prolaznosti. Na povijesnoj se
pozornici pojavljuju i odlaze istine u različitim diskursima.
- Tko govori? Jezik i riječi same.
- Kroz povijest se mijenjaju oblici znanja i diskursi. Rečenice koje su posjedovale puni smisao gube ga brzo.
- Diskurs se ne ogleda prvenstveno u nekom mislitelju ili njegovim iskustvima.
- Nastaje nadasve unutar društvenih oblika i praksa moći. Discurrere - razbježati se, bježati tamo i onamo, nemir,
opasnost,
- Diskurs nosi sa sobom opasnost.
- Društvo kroz institucije, procedure i postupke kanalizira diskurse.
- Postoje nutarnja i vanjska kontrola.
- Vanjska: tabu, isključenje ludilom.
- Nutarnja: komentar, skraćenje diskursa, potvrda prihvaćenih stavova njihovim ponavljanjem.
- Ako neki govor želi biti istinit, on mora odgovarati određenim nutarnjim pravilima i očekivanjima. Njihova povreda
unaprijed diskvalificira govor.
- Istina i znanje se ne mogu odvojiti od društvene prakse. Misli koje odskaču od društveno priznatih dobivaju obilježje
ludih, apsurdnih, nerazumnih.
- Ludilo. Pjesnici Antonin Artaud, Raymond Russel. Apsurdni teatra Samuela Becketa, Eugene Ionescosa.
- Ne leži li u ludilu neka vrsta istine?
Isključeno
- Europski um isključuje:
- Istok
- San
- Seksualnost
- ludilo
Ludilo i društvo
- Ludilo ne postoji u nekoj sirovoj, naravnoj inačici, nego samo unutar društvenih odnosa, unutar formi koje ga izoliraju i
isključuju.
- Ludilo se svodi na nedostatak rada. Lud je onaj koji govori, radi, živi bez svrhe i smisla.
- Nema ničega korisnoga. Tek na pozadini ovakvog stava prema ludilu može se etablirati što je važno djelo, dobra priča,
učinkoviti rad.
- Foucault tvrdi da je u Europi bilo vrijeme kada nije postojao strah od ludih.
- Nekada se njihov govor shvaćao kao poruka neke više istine.
- U kazalištu je luda uvijek bila kao zrcalo u kojem se mogla vidjeti neka dublja istina.
- U umjetnosti je postojala začuđenost nad ludima.
79

- Renesansa i srednji vijek su dopuštali ludima da žive u njihovoj sredini, u krilu društva.
- Kritika: Foucault romantizira sliku o ludima i vijeku koje se prema njima ponašao otvoreno. Nije postojalo zlatno doba
prije i bez psihijatrije. Lude se uglavnom zlostavljalo i proganjalo iz nastanjenih mjesta.
- Odvajanje od društva.
- Najprije smještanje u zgrade koje su prije bile namijenjene gubavcima. Sada se pune neizlječivima, siromašnima,
lutalicama i ludima.
- Policijske su mjere trebale ušutkati ludilo.
- Bolnice nisu bila mjesta terapije, nego samo zatvori.
- Descartes svojim oštrim rezom odstranjuje lude iz svojim meditacija.
- Kuga je nestala, oboljeli od kuge gotovo zaboravljeni, ali strukture su ostale.
- Nekoliko stoljeća kasnije na gotovo istim mjestima gotovo isto isključenje. Ovaj put su to siromašni, lutalice, kažnjeni,
ljudi zbrkane glave.
- Oni sada igraju igru koju su nekada igrali zaraženi od kuge.
- To veliko zatvaranje nosilo je sa sobom i veliki nered. Moglo je postati opasnim za društvo.
- Zbog toga, a ne iz humanitarnih razloga, misli F, pokušava se dobiti ove ljude za produktivne procese.
- Nakon francuske revolucije liječnik Philipe Pinel zastupao je mišljenje kako ludilo nije sudbina nego je izlječivo.
Liječenje je usmjereno u postizanje kontrole nad ludilom.
- Pacijente se zatvaralo, tuširalo hladnom vodom, vezalo sve dok ne bi preuzeli svoju krivnju i tako mogli biti proglašeni
zdravima.
- Znanstveno je bavljenje ludilom dovelo dotle da se nekog sada moglo proglasiti duševno bolesnim, smjestiti ga u neku
bolnicu i izložiti pogledima liječnika.
- Skinuti su mu izvanjski okovi, ali su mu stavljeni nutarnji.
- Množe se kategorije koje su se do sada odnosile na luđake (otuđenje, duhovna slabost, bijes ili mahnitost).
- Znanost je klasificirala ludilo, ali time se i nadalje razum odvajao od ludila. Najveća se udaljenost dogodila upravo
zahvaljujući znanstvenom istraživanju.
- No, ludilo nije lako pobijediti.
- Još je i moderni čovjek vezan uz njega.
- Alkohol ili droga su neka vrsta umjetnog ludila.
Derrida: kritika
- Derrida je izrekao vjerojatno najoštriju kritiku na Ludilo i društvo.
1. Odvajanje nerazuma od razuma uopće nije ništa specifičnoga za 17. stoljeće. To je daleko temeljitije. Jezik sam je lom
s iracionalnim. Stoga je već Platon odbacio iracionalno.
2. Promotrimo li iz bližega Descartesa, onda on nije ignorirao ludilo, nego mu se izložio. Njegov cogito, ergo sum nije
rez i odvajanje s iracionalnim, nego je trenutačni akt mišljenja koji vrijedi i još za najluđega.
- Foucaulte je Descartesa odveć stisnuo u svoje sociološkostrukturalističke okvire.
- Vrhunac kritike je u tom da Derrida kaže kako je to prema Descartesu čin koji je nalik prisilnom zatvaranju luđaka u 17. st.
Odgovor na kritiku
- Foucault odgovara: Derrida nema smisao za povijest kada Platona i Descartesa stavlja u isto vrijeme i na istu razinu.
- Derrida u događajima 17. st. vidi samo neki “kod”, a izmiče mu singularnost događaja.
- Uz to, on se osvrće samo na tri stranice od 650 stranica rada pa mu izmiče cijeli kontekst.
- Derrida se previše oslanja na egzegezu teksta pa ne vidi kako je Descartes djelovao u svojim konkretnim odnosima.
- Na koncu Foucault kaže kako povijesnost ne nastaje na modelu jezika i znakova, nego je rat i borba. Povijest koja nas
obuzima je ratna. Ona nije jezične naravi. Riječ je o odnosima moći, a ne o odnosima smisla.
- Psihijatri su uputili kritiku da Foucault odveć romantizira sliku ludila i dovodi ga preblizu bljeskovima duha i poetskom
geniju, a u zbilji je riječ o teškoj bolesti.
Rođenje klinike
- Objavljena je 1963. i ovaj tekst je Foucaultovo odvajanje od hermenutike.
- Hermeneutika iza rečenica traži sveobuhvatni smisao ili “prave” motive djelovanja. To je način kako se o ljudima i
vremenima govori kao da ih se može bolje razumjeti od njih samih.
- Foucaultu je to sumnjivo.
- Povijesni se razvoj, misli Foucault, može bolje razumjeti ako se pitamo na kojoj pozadini i protiv kojih drugih
mogućnosti se razvila ova konkretna i u kojim se to suodnosima dogodilo.
Kontekst
- Smisao se jedne rečenice ne definira bogatstvom nakana koje se u njoj kriju, nego razlikom koju ona donosi u odnosu
prema drugim mogućim, istovremenim ili vremenski udaljenim rečenicama.
Leš – individuum
80

- U ovom tekstu Foucault želi pokazati kako individuum nije postajao oduvijek nego je ušao u pogled tek u 19. stoljeću i to
preko suvremene medicine a ne preko filozofije.
- Praksa pojedinačnih pokapanja prije je opstojala samo u iznimnim slučajevima.
- Razlog za to nije neki filozofski, nego medicinski.
- Liječnički način ophođenja sa smrću i leševima provocira novi pogled usmjeren na pojedinca.
- Medicina je prva započela diskurs o individuumu.
Smrt
- u 19. st. smrt dobiva sasvim drukčije značenje.
- U renesansi je bila tragični događaj i sve je činila istima. Smrtni plesovi su bili neka vrsta egalitarizma. Smrt je svakoga
pogađala na isti način.
- U 19. st. se to mijenja. Smrt pokazuje jedincatost individuuma upravo analizom uzroka smrti.
- Pojedinačne bolesti i njihov razvoj.
- Smrt je jedinstvena. U njoj individuum dolazi k sebi.
- Smrt je napustila staro tragično nebo i postala lirska jezgra čovjeka.
- Smrt dolazi u pogled na lešu i stoji na početku moderne medicine koja će izumiti individuuma.
- Na radikalnoj manifestaciji konačnosti, na lešu, počinje znanost o individuumu.
- Na mrtvom tijelu je moguće dijagnosticirati individualnu jedincatu bolest i razlog smrti.
- Liječnici su ranije bili zainteresirani više za bit neke bolesti, negoli za njezinu konkretnu manifestaciju u pojedincu.
- Na temelju obdukcije moguće je da nastanu individualizacija bolesti i čovjeka.
- Prvi diskurs o pojedincu za Foucault nastaje na smrti i to je za našu kulturu od velike važnosti.
Riječi i stvari
- Vjerojatno najelegantnije djelo
- Foucault u njemu pokušava razbiti mit o stalno rastućem napretku znanja u suvremenim znanostima.
- Modeli znanja su se mijenjali, ali to ne znači da je riječ o napretku.
- To samo znači da se pogled na stvari temeljito mijenjao.
- Jorge Luis Borges: izmišljeni red stvari. Kineska enciklopedija (RS, 9). Pitanje: kako stoje stvari s trajanjem modela
znanja?
- Foucault analizira modele znanja (episteme):
renesanse (XVI.)
klasicizma (XVII. XVIII.) i
moderne (nakon Francuske revolucije).
Renesansa
- Renesansa: na pozadini slike kozmosa spoznaja se organizira oko sličnosti.
- Do konca XVI. st . sličnost je igrala temeljnu ulogu u znanju zapadne kulture. (RS, 35).
- Četiri oblika sličnosti:
convenientia (sličnost na temelju prostorne blizine)
aemulatio (sličnost bez dodira koja djeluje na daljinu)
analogia (kombinira proporcionalno prve dvije sličnosti s neba na zemlji)
simpatia (povezanost svega među sobom).
Riječi i stvari
- Model znanja sličnosti se pokazao nedostatnim. Morao se promijeniti.
- Kako dolazi do promjene? Kako se događa da se mišljenje odvoji od obale unutar koje se osjećalo sigurno i sve
dosadašnje znanje promatra kao iluzorno i prijevarno?
- Promjene unutar episteme se ne događaju kao svjesni plan, nego kao posljedica složenih odnosa unutar velikih suodnosa.
- F. se zanima za velike povijesne diskontinuitete i promjene diskursa. Kolektivna djelovanja dovode do novih slika svijeta
i novih znanstvenih rezultata.
Klasicizam
- od modela sličnosti u model reprezentacije.
- Ne više sličnost stvari i znakova među sobom, nego red jezika koji se odnosi na činjenice.
- Opasnost sličnosti: Miguel de Cervantes u Don Quichotte, gdje vjetrenjača sliči divu, a stada vojsci...
- Mišljenje se discipliniralo. Oblik tabela, skica, pregleda pokušava unijeti red u svijet.
- Klasicizam voli pregled, sustav.
- Središte znanja u XVII. i XVIII. st. je tabela.

Riječi i stvari
- Naglašavanje mathesis nije oslanjanje na matematiku, nego na značenje sustavnosti znakova.
81

- Više od matematike temelj klasičnoga mišljenja je tvorio diskurs kao uređeni slijed znakova.
- Sustavnost mišljenja je došla na svoje granice.
- Hume i njegova radikalna kritika kauzaliteta. Episteme se opet promijenila.
- Na mjestu reprezentacije dolazi povijest.
- Promjena od reda u povijest. Klasično mišljenje odjednom se čini vrlo površnim.
Čovjek - kasni izum
- Nastaje novi a priori, novi model reda, nova episteme.
- Tvorac sinteza i smisla nije više Bog niti je to čisti um, nego konačni i smrtni čovjek.
- Naravno, i ranije je čovjek bio predmet istraživanja, ali ni jedna ga epoha ranije nije poznavala kao ova moderna.
- Čovjek je sada i subjekt i objekt istraživanja.
- No, ako je čovjek rezultat određene slučajne formacije znanja, onda sve govori da će i ova episteme jednom nestati.
- Čovjek je prema Foucaultu izum kasnoga datuma i nestati će dočim naše znanje pronađe novi oblik.
Riječi i stvari
- U XIX. st. u znanostima se pojavila prevladavajuća ideja da je čovjek sam temelj svih objektivnih vrednota.
- To Foucault pokazuje na modelu ekonomije, biologije i lingvistike.
- U 17. st. vrijednost nekog predmeta se mjerila njegovom mogućom primjenom.
- To se mijenja u 19. st. kada se polazi od rada kao tvorca vrijednosti.
- U predmetima uistinu leži vrijednost, ali ona dolazi od uloženoga rada.
- Vrijednost ne leži u stvarima niti u njihovoj primjeni, nego u ljudskom radu koji je u nje uložen.
- Rad stavlja čovjeka u središte.
- Klasični nauk o prirodi ravnao se klasifikacijama, razlikama među biljkama i životinjama.
- Prirodni su se fenomeni klasificirali, nabrajala se obilježja i međusobno uspoređivala.
- 19. st. počinje secirati tijela kako bi se prodrlo u njihovu nutrinu.
- Iza svih fenomena stoji skriven princip života, na temelju kojega valja promatrati svaki organ.
- Način funkcioniranja organa, njihovo zajedničko djelovanje, organizacija nekog živog bića postaje puno važnije od
običnih usporedbi izvanjskih obilježja.
- U lingvistici se događa slična promjena.
- Klasika je probitak kojim se jezikom mogu najbolje opisati i klasificirati svari.
- Leibnitz se trudi oko stvaranja strogo logičkog jezika. Jezik sam nije stvarao nikakvo značenje.
- 19 st. mijenja stav i zastupa tezu kako jezik ima duboke korijene, obilježava kulturu, pun je subjektivnoga smisla i
povijesnog značenja.
- Jezik je narodni jezik koji nastaje iz djelovanja. Jezik izriče duh jednog naroda.
- Stoga u promatranje jezika u prvi plan dolazi rad i život. Narod djeluje preko svoga jezika i njime izriče svoju
subjektivnost. Ovo mišljenje ima svoje opasne elemente.
- Episteme se od 18. u 19. st. mijenja iz paradigme reda u paradigmu dubine.
- U dubini se više ne govori o obilježjima po kojima se razlikuju identiteti, nego o velikim i skrivenim silama, u
uzročnostima i o povijesti.
- Nije više riječ o registriranju fenomena, nego o otkrivanju procesa (rad, život, jezik) koji obilježavaju čovjeka.
- Rad, život i jezik se pojavljuju kao transcendentali koji omogućuju objektivno iskustvo živih bića, zakona proizvodnje i
jezičnih oblika.
- Sve što se ne uklapa u ovaj model smatra se nazadnim i teretom kojega valja prevladati.
- Ova antropološka promjena otvara prostor za nastanak humanističkih znanosti, psihologije, sociologije, pedagogije.
- Cilj humanističkih znanosti je izreći jedincatost samoodređujućeg bića čovjeka za razliku od drugih bića.
- No, ove su znanosti iznijele upravo suprotno od onoga što su željele utemeljiti.
- Umjesto da su iznašle slobodu i autonomiju subjekta naišli su na nesvjesne strukture koje vladaju čovjekom.
Čovjek
- “Kada se počelo istraživati čovjeka kao mogući objekt znanosti, pronašlo se doduše dosta važnih stvari, ali ono biće
obavijeno mitovima, čovjeka, ono navlastito čovjeka, njegovu narav ili bit nije se našlo. Kada se primjerice istraživalo
fenomene ludila ili nervoze, naišlo se na nesvjesno koje je bilo posve pod vlašću instinkata i nagona; nesvjesno koje
funkcionira na način jezika, kako se to odnedavna kaže. Što se dublje prodiralo u čovjeka to je on više nestajao. Što se
dalje išlo to ga se manje nalazilo. Od početka 19. st. istraživalo se jezik kako bi se pronašlo neke velike konstante
ljudskoga duha. Nadalo se, kada se istraživao život riječi, razvoj gramatike i kada se uspoređivalo različite jezike, da će
čovjek sam od sebe izići na vidjelo, bilo u jedinstvu svoga lica ili u mnoštvu različitih profila. Ali što se našlo kada se u
jeziku tragalo za čovjekom? Našlo se strukture, odnose, neki kvazi-logički sustav. Ali čovjeka u svojoj slobodi i u
njegovom tubitku tamo se nije našlo.” (DE IV, 847).
Nestanak čovjeka
82

- U modernoj etnologiji (Levi-Strauss), u lingvistici i Lacanovoj psihoanalizi nije više riječ o čovjeku, nego o strukturama.
Na toj pozadini valja razumjeti završne riječi iz Riječi i stvari, 412 - 413.
- O nestanku čovjeka Foucault je kasnije rekao:
“Nisam mislio da će s lica zemlje nestati čovjek kao živo ili kao društveno biće. Društveno funkcioniranje je bilo i ostaje
funkcioniranje pojedinaca u odnosima jednoga prema drugima.”





POSTMODERNA I DEKONSTRUKCIJA

Postmoderna
- Pojam dolazi iz francuske filozofske scene
- Nakon 60.godina Pariz je postao najkreativnije filozofsko mjesto
- Termin “postmoderna” - medijski udarni termin, ali ne i filozofski ključni pojam
- Postmoderna (drugo ime: post-strukturalizam)
Predstavnici
Jaques Derrida i Jean-François Lyotard
Postmoderna
- Termin s mnogo nesporazuma.
- Postmoderno znanje - Lyotardov tekst po narudžbi vlade iz Quebeca.
- Izvješće o znanju u visokorazvijenim društvima.
- U pitanju narav društvenih veza.
- Dvije alternativne postavke: funkcionalizam i marksizam.
- Obje neupotrebljive za Lyotarda.
Jezične igre
- Umjesto ova dva stava Lyotard uvodi teoriju jezičnih igara (Wittgenstein).
- Ona mu služi za pojašnjenje društvenih odnosa, ali i za razlikovanje moderne i postmoderne.
- Razlika se vidi u različitim jezičnim igrama legitimiranja.
Velike priče
- Postindustrijsko društvo i posmoderna kultura ne vjeruju više u velike priče.
- Velike priče: priča o emancipaciji, metafizika
- Raspršenost priča (jezičnih igara).
- Društvena veza je jezične naravi, ali ona nije sastavljena od jedne niti.
Obilježja postmoderne
- Porast otuđenja
- nazaustavljivo obezvrijeđivanje humanosti
- smanjivanje političko-emancipacijske zauzetosti
Post-moderna
- “Post” - nije mišljeno vremenski, epohalno, nego samo kao znak odmaka, pokušaj držanja podalje od interpretacije
onoga što mislimo da znamo.
- Trud stvaranja prostora u kojem bi opstala drukčija mišljenja, odvojena i udaljena od vladajuće matrice kritičke teorije.
- Pokušaj stvaranja prostora za razmišljanje, da se stvore preduvjeti za mišljenje koje se tek treba razviti.
- Sadržajno postmoderna znači ponovno obraćanje temeljnim idejama moderne.
- Ponovno vraćanje na: princip slobode pojedinca i trud oko društva u kojem će to biti moguće.
- Marxizam (neo-marksizam) i kritička teorija nameće zbilji vrednote prema kojima se zbilja mora ravnati. To za
pojedinačni život ima užasne posljedice.
- Lyotard polazi od priznanja individualnosti i heterogenosti.
- Društvo valja uspostaviti, ali ne realizirati neki već postojeći apstraktni model.
- Metoda jezičnih igara omogućuje da se ciljevi iznova misle i da im se možda dođe bliže.
- To bi trebao biti put prevladavanja dehumanizacije životnih odnosa.
Postmoderna i filozofija
- U novom vijeku na mjesto Boga kao zadnje instance dolazi subjekt.
- Svijet je mnoštvo raznovrsnih fenomena.
- U kršćanskom pogledu na svijet Bog stoji u središtu kao jamac istine iskaza.
83

- U modernoj to mjesto zauzima čovjek i od sada on stoji nasuprot svijetu kojega spoznaje.
- Subjekt-objekt: paradigma novovjeke znanosti i slike svijeta.
- Descartes reducira čovjeka na mišljenje (res cogitans) a svijet na protežnost (res extensa).
- Hegel nastavlja s istom strukturom s tim da na mjesto kartezijanskog subjekta stavlja objektivni duh, objektiviziranog
subjekta.
- Descartes: racionalnost kojoj je u središtu subjekt (znanost i tehnika).
- Hegel: racionalnost novovjeke vladavine čovjeka nad prirodom i samim sobom (duhovne i društvene znanosti).
- 1. Prirodno-znanstvena racionalnost (Descartes) prijeti uništenjem uvjeta života na zemlji.
- 2. Sveobuhvatna društvena racionalnost (Hegel iMarx) se pokazala temeljem za totalitarne sustave vladanja.
- Postmoderna je pokušaj spašavanja moderne i racionalnosti nakon što se pokazala granica dvaju novovjekovnih tipova
racionalnosti.
Dekonstrukcija
- Dekonstrukcija u USA shvaćena kao continental philosophy.
- Budući da je u USA analitička filozofija dominantna, dekonstrukcija se našla izvan prostora filozofskih instituta.
- Derrida u Americi predavao na humanističkim odsjecima pa se dekonstrukcija uglavnom shvatila kao tema književnosti.
- Mišljenje: dekonstrukcija je književno-znanstvena metoda.
Jaques Derrida
- O čemu je riječ u dekonstrukciji?
- Totalizirajuća praksa: čitanje, govor, pisanje...
- Identificirati i boriti se protiv totalitarne opasnosti u spomenutim oblicima.
- Opasnost da dekonstrukcija postane sama totalizirajuća.
Dekonstrukcijski diskurs
- Jezik u sebi ima totalitarizirajuće obilježje.
- Služimo se tim istim jezikom kako bi kritizirali njegovo totalitarizirajuće obilježje.
Primjer
- Derrida traži način kako uz totalitarizirajući jezik staviti druge oblike jezika.
- Ne kaže “suprotstaviti”, nego “staviti uz”.
- Suprotstavljanje je nastavak održanja suprotstavljenih, a ne alternativa vladajućem jeziku i logici.
- Imamo samo jedan jezik.
- Moramo poći od vladajućeg jezika koji nastavlja vladati i u onom koji mu stoji nasuprot.
Dekonstrukcija u filozofiji
- Dekonstrukcija: postupak čitanja filozofskih tekstova.
- Tradicionalni način postupanja: sve svesti na zajednički nazivnik.
- Derrida sve shvaća i promatra kao tekst.
- Derrida ne pretpostavlja identitet (to čini metafizika, nego interpretira tekst vremenski (promjene kroz vrijeme),
- ne pretpostavlja jedinstvo teksta, nego proturječje autorove nakane i onoga što test kaže.
- Uzima tvrdnju i odmah je propituje pitanjima što ona sve ne tvrdi, što ispušta i što ne kaže.
- Početak valja tražiti u 1. meditaciji Descartesovih Metafizičkih meditacija.
- Trud Descartesa da se oslobodi lažnih mnijenja koja je primio od drugih i da prodre do čvrstog i nepoljuljanog temelja.
- Slično Heidegger u Bitku i vremenu: zadatak destrukcije povijesti ontologije.
Dekonstrukcija
- 1. Kritika Platona (platonizma) shvaćenog kao vjeru da je zbilja strukturirana oprečnostima i da su one poredane
hijerarhijski i da je jedna strana više vrednovana od druge:
Oprečnosti
- nevidljivo (inteligibilno) - vidljivo (osjetilno)
- bit – pojavak
- duša – tijelo
- živo pamćenje - pisano pamćenje
- glas – pismo
- dobro – zlo
- život – smrt
Strategija
- Strategija postavljanja u pitanje europske metafizike, dominacije pojma i opojmljivanja.
Dekonstrukcijska praksa
- Identifikacija pojmovne konstrukcije. Otkriće oprečnih pojmova i suprotnosti.
84

- Istraživanje oprečnosti prema hijerarhijskoj konstrukciji (Koji pojam ima prednost, koji se javlja češće, a koji rjeđe? Koji
se ne javlja? Koje elemente tekst vrednuje više, a koje manje?).
- Preokretanje odnosa i slabljenje para oprečnih pojmova kroz uvođenje nerečenoga.
- Uvođenje trećeg (dodatnog) termina.
- Preokretanje i lom hijerarhijskih odnosa, novo uređenje tekstualnih elementa i pokazivanje kako je riječ o povijesno
uvjetovanoj konstrukciji te smještanje oprečnosti u plivajuće stanje. Pokazati kako se oprečnosti povijesno množe.
- Pronaći novi način ophođenja s dekonstruiranim oprečnostima.


Primjer
- Život - smrt (treći termin: sablast).
- Život i smrt nisu jednom zauvijek odvojeni i oprečni termini postajanja.
- Uvjeti života i smrti se stalno mijenjaju: medicinske, genetske, medijalne, društvene, ekonomske, epistemološke, pravne
tehnike mijenjaju uvjete života, rađanja, umiranja i smrti. (Marx je bio mrtav kao i marxizam pa je opet oživio kao
sablast...)
- Sablasnost kao novi način opstojnosti svijeta...
Dekonstrukcijska praksa
- Ništa nije konačno, trajno, nepromjenjivo. Ni mrtvi nisu konačno mrtvi. Mogu se pojaviti kao utvare.
- Spriječiti učvršćivanje suprotnosti daljnjim strategijama dekonstrukcije.
- Stvarati nove termine: npr: cirkumfesion (cirkumcision i confession).
- Obezvrijeđeni element uzdići, dati mu veću vrijednost, poopćiti ga.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful