You are on page 1of 17

"Crnogorski knjievni list", broj 68.

Kako je voena hajka na Sava Brkovia





O LINOSTI SAVA BRKOVIA

SAVO KRSTOV BRKOVI je ostao zapamen kao jedan od
najpostenijih, najdosljednijih i najprincipijelnijih crnogorskih komunista.
Jedan je od onih rijetkih u KPCG koji nijednog trenutka nije prestao da
rjeenje crnogorskog nacionalnog pitanja smatra velikom obavezom
jugoslovenskih i crnogorskih komunista. Brkovic je energicno i
dokumentovano vodio borbu i protiv onih u Partiji koji su, i kao
komunisti, ostajali emotivno vezani za bjelaski pokret i zloglasnu
Podgoricku skupstinu. Poznate su njegove polemike s generalom
Milijom Stanisicem i Batricem Jovanovicem, komunistima koji se nijesu
mogli osloboditi velikosrpske ideologije.
Kada je vidio kuda ide Savez komunista Crne Gore, i Crna Gora,
pobjedom tzv. AB revolucije, Savo Brkovic je Momiru Bulatovicu vratio
partijsku knjizicu sa 64 godine upisanog partiskog staza! Brkovic je bio
prvi ministar unutrasnjih poslova Socijalisticke Crne Gore, ministar
gradjevina, predsjednik Kontrolne komisije a zatim Planske komisije, vd
predsjednika Skupstine Crne Gore, predsjednik Saveza boraca Crne
Gore.
Jedini je medju starim crnogorskim komunistima koji se bavio
proucavanjem crnogorskog nacionalnog pitanja: objavio je dvije
znacajne knjige - O postanku i razvoju crnogorske nacije i
Etnogenezofobija - kao i nekoliko polemickih rasprava i analiza
velikosrpskih udzbenika istorije u crnogorskim skolama
Krajem devedesetih godina i pocetkom desete decenije dvadesetog
vijeka na Sava Brkovica je, zbog istorijskog tumacenja crnogorske
nacije, vodjena prava hajka. U predsmrtnom pismu je ostavio zavjet da
ne smije biti sahranjen uz vojne pocasti, koje mu kao prvoborcu i
narodnom heroju pripadaju!
Naravno, da je njegova porodica ispostovala takvu elju: vod vojske i
topovski lafet vraceni su ispred stana Sava Brkovica Karaoreva 6.
Titograd

CKL



POBJEDA subota, 7. april 1990.

DVANAESTOGODINjICA ISTUPANjA IZ SAVEZA KOMUNISTA
SAVA BRKOVIA

I KAPETANI NAPUTAJU BRODOVE

Jedan od najistaknutijih komunista napustio redove SKJ u znak
neslaganja sa politikom koju vodi partijski vrh Crne Gore

Poslije duih razmiljanja, rijeih da vam napiem ovo pismo i ukazem
na niz gresaka koje ste pocinili i danas cinite. Vi znate, a znaju i mnogi
drugi, kako ste nestatutarno dosli na celo Centralnog komiteta SK Crne
Gore, a samim tim i na vlast u SR Crnoj Gori. Vas su doveli na vlast
ranije formirane militantne grupe po preduzecima, ciji je organizator bio
sa strane van Crne Gore. Izabrani ste na ulici iz tih grupa i onih
lakovjernika koji su ih slijedili. U to vrijeme mnogo ste pricali o
demokratiji i poboljsanju ekonomskog polozaja naroda u Crnoj Gori, ali
pokazalo se da je to vjesta obmana. Pricali ste, takodje, da imate
program daljeg privrednog razvoja Crne Gore, ali sva dosadasnja
zbivanja pokazala su da ga nijeste imali. Isto tako, vrijeme je pokazalo
da vam je jedini cilj bio osvajanje vlasti i da napravite od SR Crne Gore,
kako mnogi kau, treu pokrajinu SR Srbije, o emu svjedoi va
cjelokupni rad i politika.

Otrov mrnje

Ovako poinje pismo jednog od najstarijih crnogorskih i jugoslovenskih
zivih komunista Sava Brkovica, narodnog heroja i junaka socijalistickog
rada, a koje je 26. marta 1990. godine uputio Centralnom komitetu SK
Crne Gore, a na koje jos nije dobio odgovor, niti o tome bilo ko sto zna u
javnosti. Samo za Oslobodjenje, Brkovic je prilozio kopiju tog pisma u
kojem, pored ostalog, stoji:
Vasa prica o tzv. antibirokratskoj revoluciji nije nista drugo do
staljinisticko-populisticko jednoumlje. Sirili ste i sirite otrov mrznje ne
samo protiv onih koje ste naslijedili (a koji su vam, zapravo, to i
omogucili svojim kolebljivim i nerazumnim radom), vec i medju
clanovima SK i naroda Crne Gore. Vi ste, takodje, zatrovali mrznjom dio
Crnogoraca protiv nekih drugih jugoslovenskih naroda.
Savo Brkovic u pismu dalje navodi da partijsko rukovodstvo Republike u
Crnu Goru priziva Dobricu osia, Matiju Bekovia, Milovana ilasa i
druge da vaspitavaju mase.
U tom duhu, pod vasim patronatom, i stampa u Crnoj Gori propagira
velikosrpstvo, jasnije receno, cetnistvo. Ona, uglavnom, nipodastava
sve sto je nastalo u oslobodilackom ratu i narodnoj revoluciji i mnogo
toga sto je izgradjeno poslije oslobodjenja. Zalaze se za promjenu
imena gradova i ulica koji nose imena istaknutih revolucionara. Ta
stampa trazi rusenje spomenika, kao onaj Njegosu na Lovcenu, da bi
ispunila zelje Srpske pravoslavne crkve.
Siri se teorija da u Jugoslaviji nije bilo rata i revolucije, vec da su se
dva tabora borila oko vlasti, a vi pritom cutite. Pothranjujete profesiju
mitingasa, pod vasim blagoslovom stvaraju se militantni odredi koji
treba da idu na Kosovo da brane Srbe i Crnogorce od albanskih
separatista, iako vam je dobro poznato da postoji JNA koja je potpuno
spremna, ako se ocijeni potrebnim, da zastiti svaki dio zemlje, pa i red i
mir na Kosovu. Ne bez vaseg znanja, vasi ljudi vrse popis Crnogoraca
za ponovnu kolonizaciju Kosova, ionako prenaseljenog sa blizu 150
hiljada nezaposlenih. Vi ste svojim radom orijentisali SK Crne Gore da
brani okostalu teoriju populizma i tzv. antibirokratske revolucije koje je
vrijeme osudilo na propast.

Razbijaka politika

Na kraju svog pisma CK SK Crne Gore, Savo Brkovic pie:

Zbog svega izlozenog, poslije punih 66 godina neprekidnog partijskog
staza, savjest mi ne dozvoljava da i dalje, kao clan SKJ, snosim
odgovornost za vasu razbijacku i antiavnojsku politiku, pa vam vracam
partijsku knjizicu.
Savo Brkovic primljen je u Komunisticku partiju Jugoslavije daleke 1924.
godine u februaru, zajedno sa pokojnim Blazom Jovanovicem i drugim
poznatim preminulim rukovodiocima. Obavljao je duznost predsjednika
Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandzak 1939.
godine, ucesnik je NOB-a od prvog dana ustanka u Crnoj Gori. Poslije
rata obavljao je niz veoma znacajnih politickih funkcija, bio je clan
Savjeta Federacije. Bavio se, i bavi se naucno-istorijskim i literarnim
radom i izdao je niz znacajnih publikacija.

Narodni heroj Savo Brkovi 9. maja puni 84 godine.

S. Rackovi

OBJANjENjE

Povodom objavljivanja pisma Sava Brkovica kojim obrazlaze o
napustanju Saveza komunista, duzni smo citaocima jedno objasnjenje.
Napominjemo da su prije dva dana pojedina sredstva informisanja
obavijestila javnost o Brkovicevoj odluci. On, medjutim, taj svoj dopis
nije uputio Redakciji Pobjede. U cilju objektivnog i cjelovitog
informisanja javnosti obratili smo se naknadno drugu Brkovicu i zamolili
ga da svoje pismo, iako sa odredjenim zakasnjenjem, uputi i nasoj
Redakciji radi publikovanja. Savo Brkovic nam nije objasnio zbog cega i
nama nije uputio saopstenje o napustanju SK. Rekao nam je, doduse,
da kod sebe nema kopiju pisma, vec nas je uputio na pisanje
sarajevskog Oslobodjenja. Imajuci u vidu odredjenu politicku tezinu
odluke istaknutog revolucionara i dugogodisnjeg komuniste, mi cinimo
presedan pa Brkovicevo pismo prenosimo iz druge ruke. Za ovakav
postupak motivisao nas je iskljucivo interes citalaca Pobjede.

***


POBJEDA, nedjelja, 15. april 1990.

REAGOVANJE SAVA BRKOVIA NA TEKST OKLEVETANA
ISTINA

NE PLASIM SE OTVARANJA ARHIVA

Moje pismo nije bilo uslovljeno samo za Osloboenje. Konatarovom
listu Pobjedi nijesam ga poslao, jer ona to nije zasluila

U POBJEDI od 8. aprila ove godine na strani 5. Vidoje Konatar objavio
je tekst pod naslovom Povodom pisma Sava Brkovica Centralnom
komitetu SK Crne Gore i naslovom Oklevetana istina, kojim se vrlo
zlobno i veoma uvredljivo komentarise moje obrazlozenje vracanja
knjizice SK - predsjedniku Predsjednistva CK SK Crne Gore. Nemam
namjeru da polemisem sa Vidojem Konatarom i njegovim
advokatisanjem forumu kojem sam se obratio, ali, istine radi, moram
ukazati na Konatareve izmiljotine.
1.
Nije istina da sam utao ni prije oktobra 1989. godine, ni poslije oktobra
te godine. Moje miljenje bilo je i te kako poznato predsjedniku i
sekretaru Predsjednitva CK SK Crne Gore.
2.
Moje pismo nije bilo uslovljeno samo za Osloboenje. Konatarovom
listu Pobjedi nijesam ga poslao, jer ona nije to zasluila, kako u
odnosu prema meni, tako i po svojoj orijentaciji prema zbivanjima u
Crnoj Gori.
3.
Moje ocjene o militantnim grupama nijesu izandjale. To je,
svojevremeno istaknuto u Saveznoj i Crnogorskoj Skupstini. Drugo je
pitanje sto je kasnijem zasjedanju crnogorske Skupstine to zamagljeno.
Odavno je poznato da nema samoorganizovanja naroda, to je
izmisljotina. Ono sto se desilo u Crnoj Gori u oktobru 1988. godine i 10.
i 11. januara 1989. godine, zaista je bilo staljinisticko-populisticko
jednoumlje. U istoriji SKJ nije poznato da mase na ulici biraju i smjenjuju
partijska rukovodstva.
4.
Onima koji to mogu znati, poznato je da ja nikada nijesam bio ni u Partiji
niti u partijskom radu njen slijepi poslusnik. Otvoreno sam iznosio svoje
miljenje o raznim problemima, jer je to, po mome misljenju, i najbolja
usluga Partiji.
5.
Da li sam ja i u raskoraku sa svojim ratnim drugovima, i sa kojima, to
Konatar nije kvalifikovan da ocjenjuje. Ali, treba reci da su se neki moji
ratni drugovi privoljeli zemaljskom carstvu i zaboravili ono za sta smo
se borili prije Drugog svjetskog rata, u toku njega i jedno vrijeme poslije
rata. Kriticki sam se bavio naukom i ono sto sam do sada objavio niko
nije uspio da argumentovano pobije. Pojedinci su falsifikovali moje
tekstove i tako pokusavali da se sa nima obracunaju, ali, u lazi su kratke
noge. Izmisljotina je da su moji naucni tekstovi isli na: ...razdiranje i
potiranje svih vjekovnih veza Crnogoraca i Srba. Pozivam Konatara da
navede takav tekst iz bilo kojeg mog rada. Drugo je pitanje sto Konatar i
njegovi drugovi poistovjecuju velikosrbe sa srpskim narodom. Moja
naucna teorija nije ni u osnovi nacionalisticko-separatisticka teorija;
ona je to samo za one koji su svoju dusu prodali velikosrpskim
porobljivacima. Izmisljotina je da ja sijem mrznju na ovim prostorima.
Moje pismo predsjedniku Predsjednistva CK SK Crne Gore je iskreno i
otvoreno saopstavanje svoga misljenja, koje nije usamljeno.
6.
Moje miljenje o oktobru i januaru, sa kojima se vi hvalite, moe biti
samo negativno. U to me uvjerava i sve ono sto se zbiva po Crnoj Gori.
Dobro bi bilo da Konatar razmisli da sam nije zapao u politiki
mamurluk ili neki iracionalni rejting.
7.
Za nacelnika OZNE za Crnu Goru postavljen sam u februaru 1945.
godine. Za ministra unutranjih poslova izabran sam u aprilu 1946.
godine i na toj dunosti ostao sam do 31. decembra iste godine kada
sam izabran za ministra pravosua Vlade NRCG. Na toj dunosti sam
ostao do 4. februara 1947. godine kada sam bio izabran za ministra
graevina. U avgustu 1948. godine izabran sam za predsjednika
Komisije dravne kontrole vlade NR CG. Ovo je dovoljan dokaz kako se
Vidoje Konatar bavi izmiljanjem moje veze sa ondasnjim radom OZNE
u 1948. godini i Golim otokom. Istina je da sam, po zadatku Izvrsnog
komiteta PK-a, a poslije I (Osnivackog kongresa) KP Crne Gore, i po
zadatku CK KP CG isao na pojedine sastanke partijskih komiteta da
ubjedjujem ljude da ne srljaju u izdaju. Unutrasnji poslovi, odnosno DB
bila je autonomna oblast i dobijala je direktive od Saveznog ministarstva
unutrasnjih poslova kojemu je stajao na celu Aleksandar Rankovic. Za
Goli otok smo culi kasnije, ali ne i sve o zlocinackom postupku prema
logorasima.
8.
Nijesam jos cuo da je predsjednik Predsjednistva neko bozanstvo, pa
da moje pismo o kojemu je rijec, lici na huljenje Boga. Preporucujem
Konataru da strpljivo i savjesno razmisli da li njegove idejne haljine kriju
ne drukcije, vec lice koje covjecnost dijeli, a ne mnozi.
9.
Za one koji crnogorsku nacionalnu bitnost, punu avnojevsku
ravnopravnost, prodaju za vlast i karijeru drugima, ja sam, po njima,
izasao iz voza buducnosti. Jer oni ne zele da vide da voze u rikverc.
Sljedeci dani ce pokazati ko i danas vise priziva popa nego ljekara.
10.
Nije istina da ja prigovaram sadasnjem crnogorskom partijskom
rukovodstvu: ... da nije nista napravilo na ekonomskom planu. U
mome pismu ja sam doslovno napisao: Pricali ste, takodje, da imate
program daljeg privrednog razvoja Crne Gore, ali sva dosadasnja
zbivanja pokazala su da ga nijeste imali. A sto se tice cinjenja
sadasnjeg crnogorskog rukovodstva na ekonomskom razvoju Crne
Gore, ono je posmatrac bankrotstva crnogorske privrede.
11.
Mi koji smo nastavili djelo oslobodilackog rata i revolucije u Crnoj Gori
nijesmo je mogli unazaditi, kako to tvrdi Konatar, ako nas ne okrivljuje i
za to sto je u toku rata ucinio fasisticki okupator i njegove sluge - cetnici.
Naprotiv, pod rukovodstvom Partije i Tita, crnogorski narod i drugi koji
su z ivjeli u Crnoj Gori, ratom opustosenu zemlju su obnovili, pa smo i
mi, kao crnogorsko politicko rukovodstvo u tome ucestvovali i dalje je
razvijali, uz pomoc jugoslovenske zajednice. To sto je u Crnoj Gori
danas, uglavnom je postignuto za nase vrijeme. Da li je bilo moguce
vise, Konataru? Dobro bi bilo da to izracunas. Ali novo, tzv. mlado
crnogorsko rukovodstvo obecavalo je da ucini vise a ne da priprema
kolaps crnogorske privrede.
12.
Spreman sam da odgovaram za sve sto sam radio dok sam bio u
crnogorskom rukovodstvu i pozivam Konatara da objavi sve sto ima
protiv mene, a ne da apstraktno prica o krutorukastvu i sl.
13.
Laz je da ja imam ma kakve veze sa Golim otokom i ljudima tamo,
odnosno patnjama koje su prezivjeli. Takodje je laz da ja sirim mrznju ili
srbofobiju, kako to kaze Konatar. Istina je da ja jos od mladih dana ne
volim velikosrbe, jer su oni nanijeli mnogo zla Crnoj Gori i drugima. Oni
jos od Garasanina rade da pomrace svijest crnogorskog naroda o svojoj
samobitnosti, a to i danas cine uz pomoc izvjesnih Crnogoraca.
14.
Slazem se sa otvaranjem arhiva o Golom otoku. Predlazem da se objavi
i sve ono sto govori kako je tzv. mlado rukovodstvo doslo na celo SK
Crne Gore i vlast.

Savo Brkovi


***



POBJEDA, cetvrtak, 3. maj 1990.

ODGOVOR SAVA BRKOVIA NA REAGOVANJA

TROJICA KA NIJEDAN

Borci iz NOB-a nemaju cega da se stide. Oni su nesebicno ratovali za
oslobodjenje svoje zemlje i donijeli slobodu i ravnopravnost svim
narodima i narodnostima u zemlji

U Pobjedi od 15. aprila 1990. godine objavili su tri pamfleta koja su
sracunata da pomognu tzv. mladom crnogorskom rukovodstvu.
Clankopisci nijesu svjesni da, pisuci lazi o meni, prave medvedju uslugu
svojim gospodarima. Jer, u lazi su kratke noge. Eto, nekakav Jovan
Colakovic, u clanku Skini zelenu mantiju, pise: Nije ovo jedina
Brkoviceva pisanija koja je puna pakosti i neistina na racun Crne Gore i
Srbije. Zasto, bez velike nuzde, Colakovicu, pises lazi? Jer, inace, ti bi
za tu tvoju tvrdnju ponudio bar jedan dokaz. No razumijem te gdje da
ga nadjes kad ga nema! Lako je prisipetljama reci da je moje pismo: ...
puno pakosti, neistina i uvreda na racun mladog crnogorskog
rukovodstva i radnicke klase Crne Gore pogotovu kad im za to niko
ne trazi dokaz. To ti Colakovicu ne sluzi na cast, ako je imas. No,
mnogim mangupima su usta puna radnicke klase i naroda, pa s njima
manipulisu kao da je to njihova raja.
Colakovic dalje veli: ... jer je tesko izbrisati tragove raznih devijacija i
drugih necasnih radnji koje su ranije napravljene, a tu je bio i Savo
Brkovic. Zasto Jovane (ako je to tvoje pravo ime) nijesi naveo za mene
(Sava Brkovica) bar jedan dokaz koji bi potvrdjivao tvoju pricu?
Naravno, nijesi mogao.
Colakovic, takodje kaze: Vrijeme je da Savo Brkovic i oni koji dijele
njegovo misljenje skinu zelenu mantiju. Nijesam nikada nosio ni zelenu
ni bijelu mantiju. Jos od 1924. godine poceo sam da nosim samo crvenu
zastavu KPJ. I to sto Colakovic pise o zelenoj mantiji jeste laz. Ni za to
on ne nudi nijedan dokaz. Inace, slazem se s njim ... da se otvore
dosijei ko je sto radio u Crnoj Gori, pa i oni iz 1989. i ovi na dalje.

Navodi bez imena i prezimena

Ja sam uvijek kritikovao sve sto sam smatrao da je u suprotnosti sa
Statutom i Programom Komunisticke partije Jugoslavije i prilikama u
Crnoj Gori. A sto radi Tudjman, Djodan, sto rade Slovenci, sto radi
alternativa na Kosovu, vjerujem, nije nista vise moj nego Colakovicev
problem. On dalje veli: pitao bih ga da li su Titovo Uzice, Kadinjaca,
Valjevo, Kragujevac i mnoge druge grobnice sirom Srbije u Srbiji ili su u
Hrvatskoj i Sloveniji? One su u Srbiji, to znaju i osnovci, ali Colakovic
zaboravlja da slicnih grobnica ima i u Hrvatskoj i Sloveniji, pa i u Crnoj
Gori. Zasto to previdja, zna samo on.
U pismu predsjedniku Predsjednistva CK SK Crne Gore napisao sam
jasno zasto sam napustio Savez komunista Crne Gore, a to sto u vezi
sa tim izmislja Colakovic neka mu je na obraz.
Takodje, Colakovic istice: U pismu se navodi kako crnogorsko
rukovodstvo siri otrov mrznje sto nije istina. Ja sam u pismu naveo
konkretne dokaze, a Colakovic nije nijedan negirao, vec potrze drugu
pricu, ali ni za nju ne nudi nijedan dokaz. Zatim Colakovic pise: on
(odnosi se na Brkovica) nastoji da zavadi crnogorsko i srpsko
rukovodstvo, crnogorski i srpski narod. Neka se Colakovic i njemu slicni
ne boji toga, jer sto se tice rukovodstava, njih za sada ne moze niko
zavaditi, jer su nastala iz jednog, velikosrpskog korijena, a pritom ovo
nase zna i dobro da slusa. A sto se tice srpskog i crnogorskog naroda
njih ne moze niko zavaditi.
Colakovic tvrdi: Sadasnje rukovodstvo ima i te kakvu podrsku naroda,
jer je pokrenulo pitanje odgovornosti za razne promasaje od ranije. Bili
zivi, pa vidjeli kolika je ta podrska! Nije tesko, kad imaju vlast, proglasiti
sve ranije za promasaje. No sigurno je u visegodisnjem radu bilo i
pojedinih promasaja. Ali te promasaje posteno je cijeniti mjerom u
vremenu u kome su nastajali.
Mihailo Krunic iz Beograda, u tekstu Zalosno i ruzno, veli: Savo
Brkovic pita sto je novo rukovodstvo uradilo za 15 mjeseci, a ne pita sta
je on uradio za 45 godina. Nije istina da sam ja takvo pitanje postavio u
svom pismu. Procitaj ga ponovo Krunicu, pa ces se uvjeriti da si
napisao neistinu. Sto se tice mog rada, on je poznat znatnom dijelu
Crnogoraca i ne plasim se njihove ocjene. Naprotiv! Ali, zaista me
zanima sta je tebi nekad neko govorio.
U Krunicevom tekstu se nalazi i sljedece da: je, jedan crnogorski borac
bio (je) jako iznenadjen kada su mu saopstili da je proglasen za
narodnog heroja. Ali mu Krunic ne pominje ime, valjda zbog toga da
mu se vise vjeruje. Krunic pise i: Zalosno je i ruzno da poslije toliko
godina, dolazimo do saznanja da su mnoga odlicja davana po principu
ti meni, ja tebi. Ali, opet ne navodi konkretan primjer. A te uopstene
tvrdnje ne vrijede ni zrno boba.

Optuzbe na osnovu glasina

Dalje, Krunic nastavlja: mislim da je junak Savo Brkovic jos davno
trebao napustiti brod, a ne sada kada ga je natjerao na hridine, i kada
mu nema spasa sem potapanja i to sa nama svim putnicima
Jugoslavije. Ja jesam proglasen za junaka, odnosno narodnog heroja
od onih koji su za to bili ovlasceni na celu sa Josipom Brozom Titom. To
sto ti i slicni tebi pokusavate da ignorisete sve iz proslosti zna se po
cijem nalogu cinite. Ipak, uvjeren sam da ce doci dan kada cete se
stidjeti toga sto danas radite.
Vecina boraca iz NOB-a ne stide se ni onoga, zbog cega bi itekako
trebalo pise dalje Krunic. Borci iz NOB-a nemaju cega da se stide.
Oni su nesebicno ratovali za oslobodjenje svoje zemlje i donijeli slobodu
i ravnopravnost svim narodima i narodnostima u zemlji. Ako ti, Krunicu,
places za starom Jugoslavijom ja ti necu brisati suze.
Evo jos jednog bisera iz Kruniceve pisanije: Licno ne mislim da su svi
borci poput Brkovica, Tintora, Matica i njihovog saborca Tudjmana.
Nemam nista protiv sto me uporedjuje sa Tintorom i Maticem. To su
casni borci i savjesni gradjani. To sto se s njima ne slaze to je njegova
briga. A sto prigovara za Tudjmana, njemu se ne moze poreci da je bio
borac u Drugom svjetskom ratu protiv okupatora i domacih izdajnika i
poslije rata jedno vrijeme koristan vojni rukovodilac. Kasnije je iznevjerio
avnojevske principe i po svojim preokupacijama postao susta slika
jednog savremenog srpskog Tudjmana.
Posto je gospodin Krunic dao i svoju adresu to cu mu rado odgovoriti na
tri postavljena pitanja:
1. Koliko je ljudi sa drugacijim misljenjem posredno poslao na Goli
otok? Nijednog, gospodine Krunicu, ni posredno ni neposredno. A ti
dokazi suprotno.
2. pitanje: Gdje je ili pod kakvim uslovima provodio svoje godisnje
odmore? Nekad u manjim hotelima, kasnije i u djackim domovima, kao
u Baru, a sve za svoj novac. Ima vec skoro petnaest godina u svom
stanu u Titogradu. Izvoli, Krunicu, dokazi da je drugacije.
I 3. pitanje: Na koji je nacin rjesavao svoje stambene potrebe?
Legalnim putem, preko nadleznih ustanova. Stan u kome sada zivim
dobio sam prije vise od 23 godine. A ti, gospodine Krunicu, dokazi
suprotno. Za sve sto si naveo, nadji makar jedan dokaz da bar neko
povjeruje u tvoju pricu.
A sto da se kaze o tekstu gospodina pjesnika Momira Vojvodica? Po
svemu sudeci, on je napisan po ugledu na tekstove koje je 1942. godine
objavljivala cetnicka revija Pakao i komunizam koja je izlazila u Crnoj
Gori. Dje ce kruska no pod krusku.

Savo Brkovi


***


Pismo Slobodana Rackovia CKL-u

Sa velikim zadovoljstvom, ali i ogorcenjem, procitao sam u vasem listu
od 1. oktobra svjedoanstvo o nezapamcenoj hajci koja je poetkom 90-
ih godina proslog stoljeca vodjena protiv jedne od najvelicanstvenijih
crnogorskih licnosti naseg doba, narodnom heroju, publicisti i dobrom
covjeku Savu Brkovicu. U sjecanju na te mucne i zlosrecne dane
crnogorske istorije, kada su ljudski zivoti i sudbine bili jeftiniji od bilo
cega, kao schlagwort (slagvort) za temu, iskoristen je i moj tekst pod
naslovom I kapetani napustaju brodove, koji sam objavio u
sarajevskom Oslobodjenju 6. aprila 1990. godine, povodom izlaska
meni vrlo dragog Cika Sava iz KPJ/SKJ, nakon 66 godina predanog i
herojskog partijskog rada. Bio je to svojevrsni medijski ekskluzivitet na
tada jos jedinstvenom jugoslovenskom informativnom nebu, koji je Cika
Savo rezervisao za mene licno i tada najjugoslovenskiji list
Oslobodjenje. Steta je samo sto je CKL objavio okrnjeni tekst koji je,
nakon rigorozne upotrebe konatarovskih makaza, objavila Pobjeda, a
koji ne sadrzi opaske autora clanka izmedju pojedinih pasusa pisma
koje je pokojni Savo Brkovic 26. marta 1990. godine uputio Centralnom
komitetu SK CG, a u kojem objavljuje napustanje partijskih redova.
Preturajuci po licnoj arhivi, pronasao sam jos jedan tekst koji bi mogao
biti dragocjen prilog svjedocanstvu o hajci na narodnog heroja Sava
Brkovica. Rijec je o sahrani Cika Sava 10. oktobra 1991. godine, kojoj
sam prisustvovao, u drustvu malog broja hrabrih i casnih Crnogoraca, a
potom za Oslobodjenje napisao sljedeci nekrolog:

HEROJI UMIRU INKOGNITO!

- Do juce najstariji clan KPJ u Jugoslaviji, narodni heroj i publicista,
najpoznatiji crnogorski politicki disident Savo Brkovic sahranjen, tako
reci, ilegalno -

Selo Grbe (izmedju Titograda i Danilovgrada), 10 oktobra 1991. g.
Ispratiti narodnog heroja Sava Brkovia, do juce najstarijeg lana
KPJ/SKJ (od 1924 g.), junaka sa Jelinog Duba, Sutjeske, Neretve i
brojnih drugih ratista sirom zemlje u NOB-u, sekretara Pokrajinskog
komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandzak, Kosovo i Metohiju u
predratnom periodu. U miru clan Savjeta Federacije, uvazeni publicista i
istoricar. Do posljednjeg prebivalista na malom seoskom groblju u selu
Grbe ispratiti Sava Brkovica granicilo se sa licnom hrabroscu! Medju
stotinjak, ili dvjesta, njegovih ukucana, rodjaka, prijatelja, postovalaca,
publicista i novinara, nije bilo sluzbenih lica, naravno ako ne racunamo
spijune koji su prebrojavali prisutne, pomno registrovali svaku njihovu
rijec i grimasu.
Uocavamo samo proslavljene narodne heroje i casne osobe Vukicu
Micunovic i Vlada Bozovica, a u pokojnikovoj kuci u Karadjordjevicevoj
ulici sjenima svog ratnog druga poklonilo se nekoliko nosilaca
Partizanske spomenice 1941 i predsjednik SUBNOR-a Crne Gore u
ostavci Vlado Kapidzic (i Cika Savo je bio na toj funkciji, prim. S.R). Na
malom seoskom groblju bio je i nekadasnji predsjednik Veselin
Djuranovic. Svojevremeno je i sam ratovao sa Cika Savom zbog
pokojnikovih tvrdih crnogorskih stavova, ali su postovanje prema
kolosalnom zivotnom djelu i saosjecanje sa Brkovicevom porodicom
izbrisali sve tragove tih nesporazuma.
A, kao da je juce bilo kada je Savo Brkovic, pisac famozne
Etnogenezofobije priloga kritici velikosrpske politike, polemicke
knjige u kojoj se obracunava sa velikosrpskim pamfletima Batrica
Jovanovica Crnogorci o sebi licno pozvao titogradsko Dopisnistvo
Oslobodjenja i obecao ovom listu zbog njegove jugoslovenske i
nepristrasne orijentacije, ekskluzivnu informaciju i intervju. Bilo je to
prije godinu i po dana, kada je Oslobodjenje na drugoj strani objavilo
tekst pod naslovom I kapetani napustaju brodove, u kojem Savo
Brkovic obznanjuje da zbog pucisticke i velikosrpske politike aktuelnog
crnogorskog ryukovodstva, koje u sunovrat vodi Crnu Goru, poslije 66
godina clanstva, napusta KPJ/SKJ.
Nakon toga Pobjeda i beogradski listovi prosto se utrkuju u blacenju
ovog casnog covjeka i zasluznog ratnika, a Momir Bulatovic i ostali AB
revolucionari, zlurado izjavljuju da bi bilo dobro da, poput Sava, i ostali
njemu slicni, izadju iz Saveza komunista. A nedavno su ga i sami
napustili (promijenili su ime partiji prim S.R)!
Savo Brkovic nije, poput nekih crnogorskih junaka i heroja, koji su se po
Titogradu i Beogradu zavukli u misje rupe u vrijeme kada bi morali dici
svoj glas protiv nacionalistickog zla koje Jugoslaviju vodi u propast,
razmisljao o sahrani na lafetima, uz prisustvo hiljada i hiljada
obozavalaca, pateticne govore i slavljenje u javnim glasilima. Istorija ce,
mozda ne u tako dalekoj buducnosti, zabiljeziti da je ovakva, gotovo
ilegalna, sahrana bila casnija od pompeznih ceremonija koje prizeljkuju
slavoljubci.
Od ovog hronicara jos i ovo: narodni heroj Savo Brkovic preminuo je u
84-oj godini, pri zdravoj pameti i relativno dobrom zdravlju, od srcanog
udara. Nema sumnje da je bezdusno komadanje i razaranje Jugoslavije,
koju je gradio u najtezim danima svog casnog zivota, srusilo ovu ljudsku
i istorijsku gromadu od covjeka.
Savo Brkovic je, ipak, umro sa Jugoslavijom!

(neposredno nakon povratka sa sahrane Sava Brkovia)

Slobodan Rackovi, novinar, Podgorica 13. oktobra 2003.


PRIMJEDBA CKL-a

Gospodine Rackoviu, rado bismo objavili Vas integralni tekst da smo
mogli doi do njega.
Zahvaljujemo Vam i na ovom pojasnjenju smrti o sahrane Sava
Brkovica.



Slavko Perovi 4. avgusta 2011. na svom blogu o Savu Brkoviu

U izdanju Grafikog zavoda iz ondanjeg Titograda, dananje Podgorice,
1974-te godine pojavila se knjiga Sava Brkovia pod naslovom O postanku
i razvoju crnogorske nacije. Za ono, ali na alost, i za dananje vrijeme, ta
knjiga je bila revolucionarna ne samo zbog toga to je prezentirala
objektivan pogled na stvaranje crnogorske nacije, nego je demistifikovala i
raskrinkala najkrupnije bezone i oigledne lai kako su Crnogorci zapravo
Srbi, ili, u neto blaem, a jo pokvarenijem obliku, lagala kako su
Crnogorci narod srpskog porijekla. Vano je napomenuti da je Brkovi
pomenuo i raskrinkao nekoliko najkrupnijih crnogorskih nositelja
velikosprske istorije, ali i politike, pri emu mislim na Milovana ilasa,
komunistikog nastavljaa paklene lai o srpskom porijeklu Crnogoraca, ali
i jednog Rista Kovijania, Slavka Mujukovia, Novicu Rakoevia, Nikolu
kerovia, Jovana onovia, oka Pejovia i jo neke druge, ali manje
poznate.
Sadrajno, knjiga nije samo bomba, nego je temelj ruenja velikosrpskih
lai, a takoe je i in ogromnog ljudskog potenja i ljudske hrabrosti Sava
Brkovia i njegovog crnogorskog patriotizma. Podsjeam na godinu
pojavljivanja knjige, dakle 1974-u, to svjedoi da se pojavila samo tri
godine nakon Titovog bjesomunog i zloinakog obrauna sa Savkom
Dapevi Kuar (Hrvatsko proljee) i Latinkom Perovi te Markom
Nikeziem (srpski anarholiberali). Mjesto je da se u ovom trenutku kae
da je taj Titov obraun zapravo bio obraun za bilo kakvom reformom trulog
jugoslovernskog komunizma, taj in je bio faktiko ubijanje Jugoslavije.
Devet godina kasnije Tito e umrijeti, a Jugoslavija e odmah poeti da se
raspada u paramparad, sve pod uticajem zapadnih obavjetajnih slubi, u
prvom redu CIA, koje su irile i otvarale vrata pojavi podivljalih
nacinalizama koji nijesu bili nita drugo nego njihovi crni pioni u mranoj
igri postizanja cilja: ruenje Jugoslavije i njenog brisanja sa geopolitike
karte Svijeta. Tako je i bilo.
Sve navedeno je reeno kako bi se podvukla Brkovieva hrabrost i njegov
crnogorski patriotizam koji, u onim godinama, osim kod rijetkih pojedinaca,
nije ni postojao. Kad se patriotizma tie, ista je stvar i danas, osim ako
patriotama ne smatramo pripadnike mafije koja je Crnu Goru porobila, a
stanovnice i stanovnici Crne Gore dobrovoljno su, i sa oduevljem,
prihvatile novo-staro ropstvo smatrajui ga vrhunskim oblikom ivljenja i
zadovoljavanja svojih potreba!
Inae, Savo Brkovi roen je 1906-e, a umro je 1991-e. Jedan je od osnivaa
komunistike partije u Crnoj Gori, politiar i narodni heroj. Godinu dana,
1945-46, bio je ef OZNE (udbe) u Crnoj Gori, a docnije visoki funkcioner i
ministar u crnogorskoj vladi.
Knjiga Sava Brkovia poinje poglavljem Stanovnitvo Duklje, odnosno
Zete, to je ondanjoj javnosti predstavljalo eksplozivnu novinu. Naime,
sve do pojave LSCG Crnogorci, a ni crnogorski Srbi, o ostalima da i ne
govorimo, masovno i redovno pojma s pojmom nijesu imali ni o dravi
Duklji, ni o dravi Zeti, a ni o svojim dinastijama: Vojislavljeviima,
Baliima i Crnojeviima. Od Petrovia znali su povrno samo o kralju
Nikoli, kojeg je bilo opasno pominjati, s obzirom da je od strane Beograda,
proglaen izdajnikom srpstva i separatistom, to je ista la, te minimalno
znali o Svetom Petru Cetinjskom i Njegou. Sve ostalo je, odmah poslije
srpske okupacije Crne Gore osamnaeste, stavljeno u veliki trezor zaborava,
kako bi istrulilo samom injenicom da se o sadraju trezora, istinitoj
crnogorskoj istoriji, ne smije ni razgovarati, a kamo li to drugo.
Nastalo je vrijeme okupacionog pakla i robovanja Beogradu. Objanjavajui
istinu da su se preci Crnogoraca u Crnu Goru doselili u skupinama razliitih
slovenskih plemena, Brkovi definitivno raskrinkava najveu velikosrpksu
la da su se nai preci u Crnu Goru doselili bjeei ispred turske vojske
nakon kosovskog poraza, i to, ada kako drugaije, nego kao Srbi! Za razliku
od bjeanja Arsenija arnojevia sa Kosova sa trideset pet h i lj a d a srpskih
porodica, o kojem postoje pisani dokumenti, o ovom lairanom naseljavanju
Crne Gore Srbima nema ni jednog jedinog dokumenta, a to je nezamislivo,
osim u smislu da se radi samo o jednoj stvari oiglednoj istorijskoj lai.
Ova la je utkana u temelj konstituisanja Srba kao naroda u Crnoj Gori,
njihovog posrbljavanja. Crnogorce nijesu izmislili komunisti, kako tvrdi
velkosrpska la, ali crnogorske Srbe jeste izmislila velikosrpska propaganda
velikosrpskih istorijskih lai i lana istorija koju su velikosrbi akom i
kapom darovali Crnoj Gori.
Naravno, ovakav trend proistekao je i iz dranja Crnogorske pravoslavne
crkve koja je, vojnom Nemanjinom okupacijom i razaranjem, i unitenjem
katolike Duklje, proistekla iz Srpske pravoslavne crkve, a ova druga je
odravala i njegovala sve lai o kosovskom boju farbajui jedan oigledni,
kobni, politiki, vojni i istorijski srpski poraz, u lane boje nepostojee
pobjede, ( ko je taj ko pobjedom ulazi u petstogodinje ropstvo, kao to je
sluaj sa Srbima? Nema ga nie osim u srpskoj istoriji!) smjetajui
Lazara u carstvo nebesko, a ne nikako na zemlju raku- srpsku, kojoj
pripada. Rezultati ovog naopakog, pogrenog, suludnog crkvenog, a kasnije i
politikog zahvata, vidljivi su i danas na svakom koraku, jer su i oni, ti
rezultati dananji suludni! to je bio Slobodan Miloevi sa svojim
crnogorskim slugama? Amfilohije bez mantije, i nita drugo!
Snani pojedinci iz bratstava koji su se isticali, u svrhu nadgornjavanja sa
konkurencijom, prepravljali su i dopunjavali lai crkve o kosovskoj tradiciji,
kitili se tuim lanim perjem, gradei la o njihovom porijeku od srpskih
kosovskih junaka, od kojih ogroman broj, istorijski i bioloki, nije ni
postojao. Mora se odmah dodati da Crnogorska crkva nije smatrala
Crnogorce Srbima, za nju je, kao i za narod crnogorski, pojam Srbin bio
sinonim koji oznaava pravoslavca, samo to i nita drugo. Tako je bilo i u
narodu. Ovaj vjerski osjeaj Crnogoraca e poeti, zbog svojih nerealnih
politikih ambicija da on postane obnovitelj Duanovog carstva, nevieno
bezono da zloupotrebljava Nikola Petrovi kreirajui la kako su Crnogorci
najbolji Srbi i tako e, nesvjesno, Nikola postati idealnim zastupnikom
uasnog tajnog programa Ilije Garaanina koji e, na kraju, i ubiti Crnu Goru
Podgorikom skuptinom okotobra osamnaeste! Nikola, kao ni Srbi, o
Garaaninovom tajnom planu (1844) nije mogao nita znati sve do 1907-me
kad je plan prvi put prezentiran srpskoj javnosti! Ali, ta injenica objave
plana, nije uticala na promjenu naopake Nikoline politike. Nije uticala ni na
promjenu miljenja crnogorskih Srba i velikosrba kojima je, tek samo jedan
pogled na Garaaninov plan mogao otvoriti oi da sagledaju kako su
izigrani, nasamareni, zloinaki i krvavo zloupotrebljeni, navedeni na izdaju
naroda svog crnogorskog! I jo mnogo ega drugog. Nita od toga, jer je
velikosrpstvo bilo dobro plaano sredstvima pristizalim tajno iz Beograda!
e su pare, tu su i crnogrski Srbi i Crnogorci. To dokazuje i dananje stanje
Crne Gore, sve drugo su bajke!
U narednim poglavljima Brkovi, koji u navedenom poglavlju ne kae ni
rije o naim polabskim precima, jer se to jo nije znalo, razvija i otkriva
hod nastanka crnogorske nacije. Dolazi Brkovi i do Prvog svjetskog rata,
oprezno, ali istinito odslikava lik srpskog pukovnika Petra Peia,
glavnokomandujueg crnogorske vojske, sramne osobe jedinstvene u istoiji
evropskih ratova, komandanta crnogorske vojske koji je planirano, planski, s
predumiljajem, a po nareenju Nikole Paia i regenta Aleksandra, doveo
sopstvenom izdajom do unitenja crnogorske vojske. Vrh izdaje bila je vojno
i politiki besmislena Mojkovaka bitka, jer se srpska vojska ve bila
povukla, tanije reeno, utekla glavom bez obzira preko rtava crnogorskih
junaka koji su joj pruili odstupnicu. Utekla je srpska vojska ostavljajui
srpski narod na milost i nemilost okupatoru! Brkovi ne pominje ni
sramotnu izdajniku ulogu serdara Janka Vukotia koji je bio oigledni
Peiev saradnik, kao i mnogi drugi, ali je krupna istina reena.
Takoe, reena je, makar u naznakama, i istina o crnogorskim komitima,
nedohvatnim crnogorskim patriotama , reena je istina o jednom velikom
eneralu Radomiru Veoviu, makar povrinski je naeta i uloga Sekule
Drljevia. Na kraju mnogo toga je reno u ovoj Brkovievoj knjizi i
preporuujem je za itanje.
Niko, ama ni jedan jedini od uvenih izdajnika LSCG ni rijeju ne
pominje Sava Brkovia ni njegove knjige. ute sramotnici, po ko zna koji
put dokazjui da u njima nema ni trunke ljudskog materijala, samo
nesojskog i izdajnikog!
Sava Brkovia sam imao ast da upoznam lino, na mene je ostavio
velianstven utisak, znao je ogromno. Sve to je uticalo da sam mu, kroz
Knjievnu optinu Cetinje, izdao brilijantnu analizu velikosrpstva
Etnogenezofobija, prilog kritici velikosrpstva. Zbog pojave te knjige i ja i
Savo Brkovi, kao crnogorski nacionalisti i separatisti, izbaeni smo iz
komunistke partije Crne Gore, to nam je sluilo i slui na ast, bez obzira
to je dananja Crna Gora mafijaka tvorevina koja zloupotrebljava
nacionalno da zadovolji svoje zloinake, mafijake interese
Sve to otvoreno podravaju i Crnogorci i crnogorski Srbi!
http://slavkoperovic.wordpress.com/2011/08/04/4-08-2011-g/