HAJNRIH ŠTIGLIC: POSJETA CRNOJ GORI

Uz odobrenje izdavača, podgoričkog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Hajnriha
Štiglica „Posjeta Crnoj Gori”

Suri bedemi i zbijene kuće

Ugledna izdavačka kuća CID iz Podgorice je u svoj biblioteci „Svjedočanstva”, kroz veli-
ki broj naslova, dosad objavila preo 25.000 nepoznatih stranica o Crnoj Gori. Među tim
naslovima značajno mjesto zauzima i knjiga „Posjeta Crnoj Gori”, autora Hajnriha Štigli-
ca, sa kojim započinje „srazmjerno bogata i po vrijednosti raznolika originalna njemačka
putopisna literatura o Crnoj Gori”. Na značaj ove knjige i na njenu neospornu vrijednost,
kao i na dragocjeno svjedočanstvo o Petru Petroviću Njegošu, ukazao je i veliki istoričar
Vladimir Ćorović, i to dok ona još nije bila prevedena na srpski jeziik. Ali, kod domaćih
čitalaca svoj pravi život ova knjiga je počela da živi tek kada ju je u prevodu Tomislava
Bekića objavio podgorički CID, čiji nam je direktor, prema „Danu” uvijek ljubazni go-
spodin Žarko Radonjić dao saglasnost da iz nje objavimo najinteresantnije djelove.


Kotorska riva

Parobrod koji nas je duž obale Dalmacije gotovo u letu prebacio ovamo već je, sa starim i
novim putnicima i novim tovarom robe, uobičajenim putem preko Dubrovnika, Splita,
Zadra, krenuo natrag za Trst. Prijatno šetalište ispred vrata Kotora nije bilo, kao prethod-
nog dana, ispunjeno radoznalim domaćim žiteljima, koji se tu, u šarolikom mnoštvu, uvi-
jek nađu kad god bi prispio neki parobrod, kako bi novim utiscima razbili čamotinju i
osvježili jednoličnost svog svakodnevnog života. Ali, brodari su se već u rano jutro u za-
mašnom broju bavili na prijatnim obalama, koje sa stablima pomorandži i limunova i na-
stambama naokolo rasutih naseobina, kao i sa zasadima vinove loze i maslina, ljupko iz-
miješanim crkvenim tornjevima i čempresima ustremljenim u nebo, više djeluju kao ka-
kvo brdima omeđeno more ovjenčano ljetnjikovcima, nego kao rukavac mora koji je po-
vezan sa svim djelovima svijeta. Sreski grad Kotor, najisturenija tačka duboko u brdo
usječenog zaliva, koji je već u doba Mlečana u cijelom svom opsegu dobio ime Bocche di
Cattaro, naprosto je sabijen u suru Crnu Goru, dijelom čak i nabijen u njegove pepeljasto-
sive stijene. Zaštićen tvrđavom koja se uzdiže do sredine brda, pri čemu se njene zidine
poput munje zrakasto spuštaju nadolje, prema obali, ovjenačan dvoredom vitkih platana,
Kotor sa svojim surim bedemima i kulama, kao i nagusto, jedne uz drugu, zbijenim kuća-
ma, putniku koji mu prilazi s morske strane predočava mikroskopski uvećan prizor jedne
od božićnih kolijevki koje se kod nas kod kuće spremaju za božićno darivanje. Što je jed-
nostavniji i mirniji život brodara i moreplovca, koji se poslije duge plovidbe smirio u lu-
ci, utoliko mu je raznovrsniji život koji mu se predočava u raznolikim prizorima iz sjeća-
nja. Šta sve ove ljude, okupljene pod tim platanima, za nekoliko trenutaka ne objedinja-
va! – Priča se tu o srećno prebrođenim pustolovinama i preturenim opasnostima u Ju-
žnom okeanu, o najnovijim zbivanjima u svijetu, o još uvijek nerazmršenim događajima
na Levantu i o njihovom uticaju na evropski Zapad. Od dalekog Kantona, gdje su imali
dosta toga da zamjere ponašanju engleskih trgovaca, do Alžira, koji je bio pravi povod da
odaju priznanje hrabrosti Francuza, ali i da im stave mnoge zamjerke na njihov kolonijal-
ni sistem, ništa nije bilo pošteđeno odmjerene kritike, pri čemu među kritičarima nije bilo
nikoga ko se ne bi prsio da bi on, samo da mu se pruži prilika, sve to daleko bolje uredio i
uradio. Mlađi, koji još nijesu odlazili na daleka putovanja, pažljivo su i ćuteći slušali ka-
zivanja onih koji su proputovali svijet, nadajući se da će ih jednog dana doseći iskustvom
i doživljajima, dok su se stari, kojima snage više nijesu dozvoljavale da krenu na veliko
more, razdragano prisjećali onoga što su kao mladi ljudi doživjeli na tim putovanjima.
Sasvim drugačiji prizor ukazuje se pred kapijom s druge strane Kotora. Uskim, vijugavim
sokacima gradića dolazi se do Porta di Fiumera, gdje, pored Markovog lava, jedan dobro
sačuvani mletački natpis podsjeća na tristogodišnjicu pobjede stare pomorske vladarke
nad tada još strašnim neprijateljima hrišćanstva, koje je predvodio smjeli Hajrudin Barba-
rosa; a odmah tu u neposrednoj blizini nalazi se trg koji je od prije izvjesnog vremena pa-
zarište na koje Crnogorci tri puta nedjeljno donose svoju robu. Tu su im strogo određene
granice. S desne i lijeve strane se proteže kameni zid kod kojeg iz stijene izviru dvije rje-
čice, da samo za nekoliko minuta nestanu sa vidika, hitajući prema zalivu koji se ne vidi.
U sam grad ne smije da uđe nijedan Crnogorac bez posebne dozvole i izvađene propusni-
ce; ženama je ulaz svuda dozvoljen; propusnice se uvijek izdaju u ograničenom broju. Iz-
gleda da ovakvim postupkom Crnogorcu želi da se stavi do znanja da je njegova domovi-
na tamo iza brda i da san o širenju na zapad sve do obale mora, koji se, oslonjen na stare
tradicije, održava i njeguje u narodu, ne može da se ostvari ni u nekoliko utješnih trenuta-
ka. Prostor između gradskih bedema i uzvisina sa kojih se spuštaju nadolje ispunjen je,
usled ove skučenosti, utoliko dinamičnijim i živahnijim životom. Tu sam prvi put vidio
one mnogo opisane brdske snove, o kojima nam je predočavano toliko toga, koliko fanta-
stičnog, toliko i istinitog, te i jedno i drugo onome ko živi daleko odavde zvuči kao bajka.
Već je nekoliko njih posijedalo uokolo i mirno pućkajući širilo naokolo kolutove dima iz
svojih dugačkih čibuka. Jedni su, pak, mirno hodali gore-dolje, drugi su se upustili u
cjenkanje sa nekim Kotoraninom, a treći su se sakupili u jednu družinu i nešto živo ras-
pravljali.
Crnogorski proizvodi na kotorskom pazaru


Pazar u Kotoru

Kad čovjek te brdske sinove vidi ovako u bijelom, na košulju nalik vunenom kaputu koji
nemarno pada preko nabora plavih širokih čakšira, pri čemu su vrat i suncem oprljene
grudi razgolićeni, sa strukom od kostrijeti prebačenom preko desnog ramena, koja čas
služi kao kaput, čas, kada je podastrta, kao mekši ležaj, sa opancima na nogama pričvr-
šćenim ukrštenim vezama, te naliče na sandale, sa crno opervaženim crvenim fesom na
glavi, ponekada obmotanim nekom maramom, onda mu se načas učini da se nalazi ne-
gdje na Istoku. Većina se odlikuje naočitim stasom; ovdje bi svaka glava mogla da poslu-
ži slikaru kao motiv za izrazite karakterne crte lica za sliku nekog sveca, nekog hajduka
ili nekog junaka. Žene i djevojke su uglavnom manje upečatljive od muškaraca; kod njih
se često već u srednjim godinama vide tragovi starenja, što je uslovljeno njegovim tegob-
nim životom punim napora; međutim, kada se bolje pogleda, onda neke od njih djeluju
veoma privlačno, posebno svojim živim očima i crtama lica karakterističnim za južnjački
rasni tip; one su većinom zaokupljene dovlačenjem i slaganjem donesene robe, velikim
dijelom je to još i danas ona ista roba koju je prije više od dvije stotine godina opisao po-
šteni Bolica. Jedan od glavnih predmeta trgovine predstavlja žuto drvo za bojenje – Rhus
Cotinus – na domaćem jeziku rujevina, a kod Italijana scotano – koje bogato uspijeva na
istočnim uzvisinama Crne Gore; tu rujevinu donose ovamo dolje u malim svežnjevima,
pa se onda preko primorskih pazara u većim tovarima brodovima isporučuje u Trst i Ve-
neciju, a odande potom dalje, prije svega za Marsej. Ova biljka je nešto kao visok grm ili
žbun, zapravo je napola grm napola drvo, sa svijetlozelenim, ovalnim listovima; kada
prođe vrijeme cvata, onda plodovi čine jedno klupko tankih, duguljastih, crvenkastih niti,
izdaleka se doimajući kako kakva zbijena, crvenkasta maglena zavjesa; to je možda i raz-
log zbog čega je u Njemačkoj, u kojoj se tu i tamo može vidjeti po parkovima, ovom ra-
stinju nadjenuto ime Peruckenbaum (smrdljika, ruj ili doslovno prevedeno – stablo peri-
ka). Crnogorci odmah na licu mjesta ili kada ga donesu kući sa ovog drveta skidaju koru
koja se koristi samo za ogrev, dok se lišće, koje se upotrebljava za pripremanje korduana
(safijana), takođe u znatnim količinama iznosi na pazar. Iz Crne Gore se ovamo na pazar
donosi i jedna biljka koja se zove zanovijet, o kojoj u botaničkom pogledu, nijesam, na-
žalost, uspio da saznam nešto više; ona se još više donosi iz austrijskog Orahovca, smje-
štenog u sjveroistočnom zatonu Boke – to mjesto dobilo je svoje ime po orasima koji ta-
mo obilato uspijevaju. Tu zanovijet prije svega rado koriste pekari u svojim pekarskim
pećima pošto prilikom sagorijevanja naokolo širi veoma prijatan miris; lišće zanovijeti,
koje se koristi kao stočna hrana, daje, navodno, mlijeku i maslacu poseban ukus. Drugi
važan trgovački artikal predstavlja dimljena bravetina, takozvana kastradina, u čijem se
pripremanju prije svega ističu žitelji Njeguša i Cetinja; ova dva bratstva su nadaleko na
glasu da niko kao oni ne umije tako dobro i ukusno da pripremi kastradinu i da je sačuva
sa tako malo soli; uz to bratstvo Njeguša, pogotovo tu zbrinuta stada Vladikina, isporuču-
je Primorju najbolji i najtraženiji sir. Često se dešava da je stoka koja se dotjeruje na pro-
daju iz svih dijelova Crne Gore zapravo oteta od turskih susjeda u Hercegovini i Albaniji
i tada ta stoka predstavlja najbolju robu na pazaru; među robama koje nakupci u velikim
tovarima otpremaju u Apuliju i ostale dijelove Italije, posebno se ističu bijela riba iz Ri-
ječke nahije skoranca, po prirodnjacima jedna vrsta Cyprinus L., voće i povrće, kao i med
i kukuruzno brašno iz Crmnice. Na prodaju iznesena vuna najvećim dijelom dolazi iz tur-
ske Albanije. Među proizvodima Crne Gore koji ne nedostaju ni na jednom primorskom
pazaru nalazi se i jedan proizvod kojeg u Bolicino vrijeme uopšte nije bilo, a danas spada
među najtraženije – to je krompir, sa čijim je uzgajanjem Crnogorce tek odskora upoznao
nedavno preminuli Vladika poslije svog prvog puta u Peterburg, u osamdesetim godina-
ma prošlog stoljeća; otada se krompir puno uzgaja u Crnoj Gori i on tu dobro uspijeva,
dok u Primorju ni približno tako ne uspijeva. I od svog bijelog i crnog luka, koje rado uz-
gaja, Crnogorac, iako ih sam puno troši, iznosi veće količine na pazar. Da obilato uzgaja-
ni duvan ne dospijeva uobičajenim putem na pazar, to se samo po sebi razumije; on se u
Primorju može isto tako često naći kao i na drugim mjestima mađarski duvan koji ovamo
dospijeva preko Rijeke; pošto je ovaj duvan neobično jeftin, to pušači ne obraćaju pažnju
na njegovu neugodnu oporost. I izvjesna količina omiljenog turskog duvana dospijeva
ovamo sličnim putem. Svoje kupovine – većinom soli, ulja, rakije, pirinča, odjevnih pred-
meta i municije – Crnogorac većinom obavlja pošto je prodao svoju robu koju je iznio na
pazar. Na isti način se obavlja trgovina i na pazarima u Budvi i kod Kaštel Lastve; dakle,
ne radi se, kao što neki tvrde, o pukoj trampi roba. Plaćanje se s obje strane obavlja u
austrijskom novcu, najprometnijem platežnom sredstvu u Crnoj Gori; na istočnim pazari-
ma je u prometu i turski novac, pa se u tim krajevima često može čuti kako se pominju
para i pijaster, iako se i tamo stvari najviše obračunavaju u cvanciku i taliru – jedan talir
za šest cvancika. Pazar u Kotoru, koji je uopšte najznačajniji pazar, posebno se u odnosu
na ostale primorske pazare, poslednjih godina ističe sve većom prodajom pušaka.

Živopisna raznovrsnost Boke Kotorske

„Vaš vodič sa mazgom već je stigao”, saopštio mi je moj ljubazni i pažljivi domaćin, ula-
zeći u rano jutro u moju sobu, „i čeka vas napolju pred kapijom; ili bolje rečeno: čeka vas
vaša voditeljka. Naime, njen muž je sebi na pravi crnogorski način udesio stvar i prvu, te-
žu polovinu puta prepustio svojoj ženi, a on vas čeka u svojoj kući na Njegušima, pa će
vas on onda odande lično voditi do Cetinja. Drago je iz porodice Petrovića, najuglednije
porodice u zemlji, i rođak sadašnjeg vladike, a žena mu je kćerka među njegovim saple-
menicima visoko uvažavanog Jakova, kneza Grahova, prva glava u okolini; za vrijeme
borbi 1836. godine bio je glava i predvodnik Grahovljana u njihovoj borbi protiv turskih
vlasti. Glas o nepovredivosti žene, uostalom, nije kod toga naroda prazna priča ili bajka;
ja vam to samo onako uzgred kažem da se ne biste suviše duboko zagledali u crne oči
svoje lijepe voditeljke; to bi, pored sve gostoljubivosti, moglo da ima za posledicu da vas
pogodi dobro naciljano zrno”.


Pogled na Boku kotorsku sa lovćenskih strana

Porta di Gurdiccio, pred kojom sam uzjahao na mazgu, jedina je od tri kapije Kotora koja
utrvenim putem vodi dalje u unutrašnjost zemlje, dok ostale dvije odmah izlaze ili na mo-
re ili u strma brda. A odavde put u pravcu juga vodi preko Budve do granice austrijske
Albanije i dalje prema Baru u Tursku. Kod tvrđave Trojica odvaja se jedan džombavi,
mada ne toliko strmi stjenoviti put kao onaj pred kapijom Porta di Fiumera od seoskog
druma i skrećući ulijevo na istok, odmah vodi direktno na područje Crne Gore. Krenuli
smo tim putem; naprijed je išla moja voditeljka, a ja sa mazgom, ili bolje rečeno mazga
sa mnom, iza nje. Za žitelje iz ravnice gotovo je nevjerovatno sa kakvom sigurnošću ove
životinje idu i najužim stazama ovih strmih obronaka; one veoma spretno i na vrijeme
umiju da izbjegnu svaku opasnost i da zaobilaznim putem potraže neki bolji prolaz, pri
čemu čak i na strmom glatkom kamenju gaze sigurnim korakom. Čovjek može i na naj-
strmijim uzvisinama da im preko vrata prebaci povodac, one će same pronaći najbolji put
i to bolje nego što bi to umio i najbolji jahač; samo kada se ide nizbrda preporučljivo je
da čovjek čvrsto sjedi na samaru i da se čvrsto drži za njega, jer bi lako mogao da se nađe
ispod svoje tovarne životinje. – Što se više uspinjemo, staza postaje sve strmija, staza vi-
juga gore-dolje preko visokih litica, iznad kojih tu i tamo kruži neki kraguj, remeteći
grobnu tišinu svojim prodornim kričanjem. Iz sivih pukotina između stijena izbija slaba-
šna trava ili nisko žbunje; po ovim brdima je jedino obilato raširena žalfija, čija se pepe-
ljastosiva boja sa malom nijansom zelene boje samo malo razlikuje od osnovnog tona
ovog stijenja. Kod takvih mjesta su se tu i tamo, motale poneke koze i ovce; na nešto ve-
ćim površinama obraslim travom i raznim biljem mogla su se vidjeti i mala stada, čiji su
čobani, poigravajući se svojim sjajnim oružjem i uz to pjevajući svoje pjesme u jednolič-
nom molu, sjedjeli na nekoj od litica. Nigdje ljubazan pozdrav nije ostao bez odgovora;
često je pozdrav dolazio prvo s njihove strane. Prolaznici su se, mimoilazeći se na uskom
puteljku, pozdravljali sa „Pomaga bog”, dok bi oni drugi s upitnim pogledom svojih očiju
i klimanjem glave odgovarali sa „Vazda ti pomogao.
Žene bi u takvim slučajevima, udovoljavajući običaju, ali i svom pravu, muškarce polju-
bile u ruku, što su činile veoma vještim pokretom, pa bi odmah nastavile svojim putem.
Tako smo postepeno stigli do tačke sa koje se, preko isturenih brda, mogu vidjeti tamni
talasi mora koje se neprekidno valja sve do Apulije. Nijedan predmet se ne može razliko-
vati u tom nedogledu i beskraju; samo bi se tu i tamo poput kakvih svijetlih tačaka u tam-
noj masi ukazala bijela jedra. Utoliko prijatnije djeluje, kada se sa tog beskraja pogled
skrene nadolje, na živopisnu raznovrsnost Boke Kotorske, koja se, iako smo u međuvre-
menu prevalili toliki put, čini tako bliskom. Kao kakav pozdrav sjajila se tamo dolje vo-
dena površina omeđena ljudskim staništima i raznovrsnim biljem, pozdrav upućen ovamo
gore u jedan sasvim drugačiji svijet omeđen strmim i surim kamenim liticama. Iz ove
ptičje perspektive se naročito živopisno doima Dobrota sa svojim ljupkim rastinjem iz-
među kuća omeđenih bedemima kao kakva utvrđenja. Ovaj neobični kontrast živo me
podsjetio na poneki zamak Arapa u Španiji, koji, nasuprot svojoj braći u Hindustanu, bu-
dući da su okruženi ratobornim protivnicima, uobičavaju da i svoje najsjajnije palate iz-
građuju kao prave tvrđave. A lako bi miroljubivi žitelji tamo dolje mogli da se nađu u si-
tuaciji da moraju da se brane od susjeda koji se baš ne odlikuju hrišćanskom blagošću i
trpeljivošću! – Žitelj ovih brda, pogotovo naoružani i oružju vični nomad, djeluje u pore-
đenju sa žitiljem doline sa njegovim građanski lagodnim načinom života kao ptica gra-
bljivica prema stoci na ispaši; tu uvijek postoji sklonost da se krene dolje, i – to u dovolj-
noj mjeri može da potvrdi niz upečatljivih primjera; ovdje je još uvijek živo sjećanje na
rusko-crnogorske pohare iz 1806. godine i mnogima su još u sjećanju požari i zgarišta
Dubrovnika sve dolje do Budve. Teško miroljubivom stadu u dolini, ako neka olujina sa
istoka potjera kraguje i sokole da se spuste u dolinu! – „Videant Consules, ne quid detri-
menti capital Respublica!” (Neka se konzuli postaraju da država ne pretrpi kakvu štetu) –
bila je znamenita rimska formula, kada bi zaprijetila nevolja po cijelu zajednicu. U odno-
su na formulu zaklinjanja, koju treba ozbiljno shvatiti i stalno imati na umu, naše natmu-
reno vrijeme, bremenito opasnim snovima o velikom slovenskom carstvu, ne bi trebalo
baš da se ponaša nemarno.

Prostodušno crnogorsko gostoprimstvo

Kada smo stigli pred Dragovu kuću, zatekli smo domaćina napolju spremnog da dočeka
gosta. On je lijep čovjek od najviše dvadeset i pet godina. U bujnom mladalačkom licu
svijetljela su dva prodorna pametna oka; odlučnost i blagost provijavale su iz prijatnih, a
ipak ozbiljnih crta lica. Njegova odjeća nije bila samo čista nego i, za ovu zemlju, neobič-
no uredna; sva njegova odjeća bila je, kao i odjeća ovdašnjih uglednika, mjesnih kneževa
i Vladikinih rođaka, od kvalitetnog materijala, a posebno se izdvajao zlatom izvezen pr-
sluk od finog štofa. Uz crveni prsluk je lijepo pristajao ljubičasti pojas, a blistava oružja
sa ukrašenim rukohvatima djelovala su više svečano i doborćudno nego prijeteći i opa-
sno.


Crnogorsko domaćinstvo

Lakim, odmjerenim korakom približio se prispjelom gostu, prihvatio povodac mazge dok
je silazio s nje i onda ga pozvao u svoju kuću. Na pragu kuće stajala je stara majka, po-
zdravljajući me s poštovanjem i prostodušno istovremeno. Ubrzo je klupa nasuprot ognji-
štu bila prekrivena mekim ćebadima, a vatra je u veselim plamenovima zaigrala oko ko-
tlića. A mlada žena se odmah, kao da nijesmo satima prevaljivali težak put preko strmih
litica, pošto je odsedlala mazge, prihvatila posla – da potpali vatru i prinese drva, dok je
stara majka donijela kafu i u žar ognjišta zapretala tuce jaja. Za to vrijeme me Drago, koji
je očevidno bio veoma zadovoljan kada sam ga upitao za njegovo oružje, poveo u susjed-
nu odaju, koja ovdje predstavlja rijedak izuzetak, pošto se u većini crnogorskih kuća u
jednoj prostoriji u koju se direktno ulazi izvana nalaze kuhinja, trpezarija, spavaća soba i
oružnica, a često je tu smještena i stoka, pa se otuda u njoj nalazi i sav inventar cijelog
domaćinstva. Na zidu iznad kreveta, u zadnjem dijelu odaje, visile su blistave i lijepo
ukrašene puške, pištolji i handžari, dijelom naslijeđeni od njegovog oca, dijelom zaplije-
njeni u nedavnim pohodima na istočne susjede. Poveo me natrag u prednji dio odaje i po-
nudio mi počasno mjesto kraj ognjišta, zatim mi je lično pružio prvu šolju kafe i istovre-
meno dva jajeta izvađena iz pepela; potom su izneseni hljeb i kastradina. Po prirodnoj
aromi pršuta od ovčetine koji mi je bio ponuđen moglo se zaključiti da je životinja bila
hranjena prirodnom hranom; ali previše bijelog luka mi je smetalo da pojedem više od te
izvrsne pršute; utoliko više mi je prijala dobra čaša crnog vina iz Crmničke nahije,
Asmanshauzena Crne Gore; na kraju su posluženi sir i ponovo kafa. Sam Drago sio je is-
pred mene na jedan dokotrljani kamen, dok je jedna ovalna daska, na sanduku postavlje-
nom između nas, poslužila kao sto, pa smo se onda svi poslužili od prirode datom peto-
krakom viljuškom da se prihvatimo već isječenih i pripremljenih zalogaja; meni je kao
gostu iz počasti ponuđena neka vrsta nabadaljke u obliku viljuške, izdeljana od parčeta
drveta; svi smo se poslužili jednim jedinim nožem tek kada bi to zaista bilo potrebno. Po-
što je sa mnom podijelo svoj hljeb i sa mnom popio vino, srdačno mi je pružio svoju ru-
ku; od sada je na mene mogla da krene cijela četa meni neprijateljski nastrojenih protivni-
ka. Drago bi me branio svojom krvlju i svojim životom. Krajnje su pretjerane predstave
onih koji tvrde da „čak ni najveći rang ne bi bio u stanju da putnika-namjernika zaštiti od
surovog, osvetoljubivog i krvožednog karaktera jednog naroda, koji mrzi sve što je strano
i tuđinsko i svakog stranca smatra špijunom”. – Nigdje čovjek neće naići na ljubazniji i
prostodušniji prijem nego u gostoljubivoj kolibi Crnogoraca; svaki domaćin se tu osjeća
počastvovanim posjetom nekog stranca, osim ako ovaj svojim nepriličnim ponašanjem ne
izaziva sumnju i podozrenje; i najmanji znak zadovoljstva zbog ukazanog gostoprimstva
izaziva veliku radost kod ovih prirodnih stvorenja, pa nastoje da ispune svaku iole ostvar-
ljivu želju gosta-namjernika. Crnogorac sebi nikada neće dozvoliti da nastupi netrpeljivo
ili neprijateljski prema nekome za koga zna da je pod zaštitom nekog od njegovih saple-
menika. Svuda u Crnoj Gori, čak i među žiteljima viših brdskih predjela, gdje još uvijek
preovlađuje surovost i divljačnost, dovoljno je da čovjek bude u pratnji nekoga od doma-
ćih žitelja, pa makar to bilo i dijete – još veće jemstvo predstavlja pratnja jedne žene, ta-
mo gdje je to moguće – da bude sasvim bezbjedan i da mu se ni u primisli ne može ništa
loše dogoditi. Čim je neko dobio takvu zaštitu, Crnogorac više ne pita da li je namjernik
istovjernik ili Latin – tako oni nazivaju sve negrčke hrišćane, koje mrze iz dna duše – on
je gost u zemlji, i to je dovoljno i tu više ništa nije potrebno. Dojenče na grudima majke
ne može biti bezbjednije od onoga ko se nalazi pod takvom pratnjom i kreće se po ovoj
zemlji koja je inače nadaleko na tako lošem glasu. Ja bih prije po noći, po magli i tmini,
išao po Crnoj Gori nego usred bijela dana u nekim dijelovima crkvene države.
Među onima koji su se radoznalo odmah okupili u Dragovoj kući bio je i onaj Lazo Pro-
roković, koji je svojim odvažnim izgledom i izražajnim i izbrazdanim crtama lica ostavio
onako upečatljiv utisak. I pored svih ljubaznih riječi koje je izgovorio, u cijelom njego-
vom biću, posebno u njegovom pogledu, bilo je nečega, kao kod kraguja koji je ugledao
svoj plijen; među četvoronošcima mu je po svoj prilici najsrodnija hijena. O Lazovim
mladalačkim podvizima bilo je već ranije prilikom mojih vožnji po Boki, dosta riječi, ta-
ko da sam o njemu već dosta toga znao; svaki brodar imao je nešto posebno da ispriča o
njemu; u tim kazivanjima nije bilo prestupa za koji nije bio optužen, ali nijedan nije mo-
gao da bude dokazan.

Pustoš od stijenja i kamenja

Nijesam želio da napustim Njeguše, a da nijesam vidio rodonačelničku kuću iz koje su
potekli sadašnji vladika i njegovi preci od prije stoljeća i po. Moj novi domaćin me lično
odveo onamo u pratnji cijele čete djece, koja su nam se radoznalo pridružila. Kuća je jed-
nospratnica i nešto je prostranija od kuća ostalih Njegušana, ali se po načinu gradnje i
uređenju ne razlikuje mnogo od kuće i posjeda nekog dobro stojećeg seljaka u susjedstvu.


Kuća braće Petrovića na Njegušima

Navodno je otprilike ovako izgledala i kuća nekadašnjeg svjetovnog gubernatora, ali od
nje se sada više ništa nije moglo vidjeti. Drago je, smiješeći se, u prolazu primijetio kako
se, eto, svijet stalno pretumbava, pa ono što je nekada stajalo na nogama dospijeva nagla-
vačke, i obrnuto; ali na kraju, dodade on, ipak sve dolazi na svoje mjesto, što i najnemir-
nijima na kraju donosi mir i spokojstvo, a to je dobar recept protiv svake vrste nezado-
voljstva i nadmenosti. Po vedrom, skromnom licu mog sagovornika jasno se vidjelo da je
bio duboko ubijeđen u djelotvornost ovog načela. Pošto je za ognjištem poslužio još jed-
no piće za opraštaj, napunio je kožne torbe obješene o pojas patronama, a nekoliko je na-
bio i u svileni omotač oko svog crvenog fesa, pa ga je obmotao još jednom musliman-
skom marom; zatim je prebacio dugu pušku preko leđa, još jednom provjerio oružje za
pojasom i onda krenuo ispred mazge koja je već čekala iza mene. I tako smo onda, pošto
smo još dobili blagoslov majke i domaćice, krenuli gore prema stijenama ka Cetinju.
Put nas je naizmjenično vido gore-dolje; čas smo prolazili blagom udolinom pored poje-
dinih koliba, kod kojih se iza ograda ponavljalo divlje lajanje pasa, čas preko oštrog stije-
nja kroz uske tjesnace, čas preko obronaka na kojima su staze prije bile namijenjene di-
vokozama nego ljudima. Ovaj kraj kojim smo prolazili bio je više prekriven biljnim po-
krivačem nego predjeli na zapadu, ali su u suštini svojstva tla bila ista; gdje god je to bilo
moguće ljudi su od kamenja otimali parče zemlje za obrađivanje, a naokolo je vidik bio
omeđen, bolje rečeno zatvoren, visokim stijenama. Na jednom prostranijem mjestu koje
je, zbog svoje sočne zelene trave usred ove pustoši od stijena i kamenja, ostavljalo utisak
jedne oaze, zatekli smo grupu veselih čobana okupljenih oko jednog pažljivo obzidanog
izvora, dok su naokolo mirno pasla njihova stada. Ugledavši ih, Drago je u znak pozdrava
ispalio iz svoje puške, na što mu je uzvraćeno višestrukom paljbom iz oružja koje su čo-
bani imali; istovremeno su se sa suprotnih stijena začuli novi pucnji, što je bio svojevr-
stan odgovor na ovdje uobičajenom jeziku. Drago je među okupljenima ugledao ponekog
prijatelja, pa smo rado kod njih načinili mali predah; pošto smo se prihvatili dobro zači-
njene kaštradine i masnog sira koji su nam odmah ponudili, morali smo da gasimo veliku
žeđ, pri čemu su se okupljeni čobani isprva čudili mom putničkom peharu od kože, da bi
zatim, uz opšte veselje, počeo da kruži naokolo poput kakvog svečanog pehara. S naredne
prilično strme uzvisine pružao se u daljinu lijep pogled na tamni vijenac albanskih plani-
na, između kojih je, poput kakvog blistavog oka, izvirivalo ravno ogledalo Skadarskog
jezera okupanog suncem koje se već priklanjalo smiraju. Pošto smo se popeli na stjenovi-
tu uzvisinu s njene druge strane začula se odjednom sa susjedne uzvisine tužna kuknjava i
plač. Odmah smo, koliko je to sumrak još dopuštao, na jednoj stjenovitoj kupi prekrive-
noj žbunjem ugledali grupu žena, koje su, čučeći uokrug, izvodile žive kretnje rukama.
One su tužile za jednim rođakom koji je poginuo u poslednjoj borbi oko Jezera. Upravo
su bile napravile predah i za to vrijeme su žene rukama pokrile svoja lica. A onda je izno-
va započelo tuženje, a ono je, odjekujući između pustih stijena, djelovalo kao tuženje iz
grobova. Bilo je u tome nečeg jezivo upozoravajućeg. Kao da se sama smrt, siva davitelj-
ka, uključila u to horsko tuženje; uvijek nanovo bi se čuo isti ton u jednoličnom otezanju,
gotovo bez modulacije, pa je to djelovalo kao kakva siva zemaljska utvara, koja se čas
pojavljuje, čas ponovo nestaje. Ta kuknjava se sa uzvisina spuštala poput hladne noćne
rose, dodirujući sve što postoji naokolo na neki čudesan, tajanstven način; samo stado,
koje se polako kretalo nizbrdo, nemirno se tiskalo naprijed kao da bi što prije da pobjegne
od nekog neugodnog susreta ili dodira. Još se zadugo, isprekidano kratkim pauzama, čulo
otegnuto zapjevanje, koje kao da je slijedilo putnike na njihovom putu.(...)
Sunce je već bilo zašlo i već je bio izronio polumjesec, kada se sa uzvisine koju smo
upravo dosegli, pred našim očima ukazala prostrana ravnica, koja se svojom širinom i
prostranošću između okolnih brda doimala još većom od njeguške ravnice. Džinovske
pojave držale su stražu oko sivih kamenih šanaca; one su se sa svih strana, u većim i ma-
njim grupama, poneka i pojedinačno, kretale prema jednom zamašnom utvrđenju, koje
se, obasjano mjesečevom svjetlošću, ukazalo kao središte naokolo raspoređenih stražara.
Odande je do nas dopiralo nešto poput vesele ratničke pjesme, a pauze su bile isprekidane
pucnjima, pa se sve to ponavljalo bez nekog pravila i reda, višestruko odjekujući sa okol-
nih litica.
Gdje smo to? – upitao sam mog vodiča, kada je, brzo se okrenuvši prema meni, pokazao
na kulu koja je tamo gore djelovala nekako bajkovito.
„Pred Cetinjem”.
„A kakva je to kula tamo gore na onoj uzvisini?”
„To je stražarska kula na staroj manastirskoj tvrđavi.”

Večera iz francuske kuhinje

Kada smo stigli pred mjesto ili bolje rečeno špilju, iz koje su odjekivale pjesme, ugledao
sam skupinu naočitih muškaraca sa lijepim oružjem, okupljene oko plamena ognjišta; čas
su, pjevajući, jedan drugom nazdravljali, čas su jedan za drugim izlazili napolje i pucali
iz svoje puške. U sredini je sjedio jedan čovjek sa krivovratim guslama, a pored njega je-
dan sa brundavim gajdama; dvije žene su kraj ognjišta bile zaokupljene sječenjem hljeba,
mesa i pripremanjem drugih jela. U ovoj kući se juče rodio dječak, rekao mi je Drago, pa
se sada rođaci i dobri prijatelji tokom cijele nedjelje okupljaju svake večeri i provode noć
uz pjesmu, piće i pucnjavu, kako zli dusi ne bi mogli da priđu malome, budući da su se
oni odvajkada maloj djeci približavali u obličju crnih mačaka. Nijesam mogao da odolim
da se tu nakratko ne zadržim. Odmah smo bili okruženi grupom radoznalaca i pozvani da
uđemo unutra. Upravo je od kukuruznog brašna ispečen hljeb, nešto malo čvršći od pa-
lente, bio izvađen iz pepela, pa je u bukvalnom smislu riječi morao najprije da bude
„ohlađen” rakijom koja je kružila naokolo u jednom velikom vrču. Zdravicu koju sam uz
rakiju izgovorio u čast upravo rođenog dječačića, poželevši mu snagu, zdravlje i sreću u
budućim borbama sa Turcima, svi su razdragano i bučno pozdravili, a u znak svoje potvr-
de, ispalili su svoje puške. Čim je bila ispijena poslednja kap rakije, jedan od gostiju u
koga su po svoj prilici bile pare uputio se u susjednu krčmu, čiji je vlasnik, jedno duhov-
no lice, odmah napunio prazan vrč i bez daljnjeg primio ponuđeni novac – ta procedura
se za kratko vrijeme više puta ponavljala: za to vrijeme su i s druge strane gosti navraćali
u krčmu, tako da je duhovnik, s pištoljem i handžarom za pojasom, stalno bio uposlen
kod svog velikog bureta, pri čemu se moglo vidjeti da je i u ovom svom drugom pozivu
vješt i spretan.
Nijesam htio da bude suviše kasno za moju večernju posjetu u rezidenciji. Vladika je u
manastiru, odgovorilo mi je jedno tamnoputo italijansko lice na pitanje da li je gospodar
tu, istovremeno se ponudivši da me otprati onamo. Drago, koji mi je već ranije rekao da
se on i njegovi nerado pojavljuju pred svojim rođakom otkako je postao vladika, bio je
zadovoljan što ne mora da pođe sa mnom; pošto je još iste večeri htio da pođe kući, to
smo se prijateljski pozdravili, pri čemu je, snebivajući se da prihvati ponuđeni dar kao na-
gradu za njegovu izanrednu pratnju, izrazio želju da ovo nikako ne bude poslednji put da
sam mu prekoračio prag kuće. Iz sveg srca sam ga uvjeravao da će mi, ako ponovo bu-
dem navratio u Njeguše, njegova kuća biti draga gostinska kuća.
Ispred manastirskih zidina koračali su gore-dolje naoružani stražari, ostali su se nalazili
iza zidina. Jedan od dežurnih perjanika iz vladikine tjelesne garde poveo me preko dvori-
šta manastira do stepeništa kojim se dospijeva u otvoreni hodnik s lukovima, na čijem
kraju me jedan sluga uveo u malo predsoblje, gdje sam uručio pismo Njegovom presvije-
tlom visočanstvu, knjazu Crne Gore i Brda, Petru Petroviću Njegošu. Poslije izvjesnog
vremena pojavio se iz susjedne odaje vladikin sekretar i poželio mi u ime svog Gospoda-
ra dobrodošlicu; ujedno mi prenosi izvinjenje Gospodara što ne može odmah lično da me
primi, ali će to svakako biti još iste večeri, a do tada zacijelo neću imati ništa protiv da se
malo odmorim i smjestim na najljepši mogući način. Potom sam iz starinskih manastir-
skih odaja odveden u jedno bijelo, po svoj prilici, upravo završeno zdanje. Dok sam pro-
lazio uskim hodnikom, svuda sam susretao naoružane momke, a kroz otvorena vrata jed-
ne oveće odaje vidio sam više senatora u kratkim krznenim ogrtačima prebačenim preko
ramena kako igraju bilijara. Oči onih koji su stajali naokolo i pratili igru pomjerale su se
čas lijevo, čas desno – brže od bilijarskih kugli na stolu, a svojim žustrim pokretima pra-
tili su i komentarisali hitre poteze jednog ili drugog igrača, tako da se u pravom smislu
odvijao jedan a la guerre (rat). U sobi koja mi je bila određena zatekao sam sve udobnosti
koje jedan pažljivi domaćin može da ponudi svom gostu. Nedugo zatim donesena mi je
bogata večera, pripremljena po pravilima francuske kuhinje, a uz nju najodabranije dal-
matinsko vino. Kuvar, jedan Padovljanin, koji je bio veoma ponosan na to da potiče iz
grada koji odvajkada uživa glas najučenijeg među svim gradovima ponosne Republike,
pridružio mi se dok sam ja objedovao, pa se onda raspričao i odabranim citatima objasnio
kako je i zbog čega Padova od Mlečana dobila počasni epitet la dotta (učen), a uz to mi je
neumorno navodio na stotine primjera, da bi dokazao koliko su ovi ljudi ovdje gore stra-
šno zaostali. Iz njegovih kazivanja ubrzo sam shvatio da spada među one koji su da bi iz-
bjegli neku zasluženu kaznu umakli na područje Crne Gore, gdje onda, ali suviše kasno,
čeznu za svojim zavičajem. On je bio austrijski dezerter. To njegovo raspredanje i kazi-
vanje svodilo se na to da sem vladike, koji se doduše razumije u vladanje, a uz to i dobro
plaća, ali je i previše zatrpan državnim poslovima da bi imao vremena za neke druge
stvari, te njegovog sekretara, koji opet ima mnogo toga da piše da bi imao vremena za ne-
poslovne razgovore, i njega, majstora u svojoj umjetnosti, a uz to oduvijek veoma zainte-
resovanog za zadovoljstva koja pruža obrazovanje, u zemlji nema više nijednog obrazo-
vanog čovjeka, pa otuda mora da iskoristi priliku za ovakve razgovore, kada se ona jed-
nom slučajno ukaže.
Poziv vladike da poslije večere, ukoliko radije ne bih da ostanem sam, dođem u njegove
odaje spasio me od ovog napasnika i ujedno mi ispunio želju da se što prije nađem s vla-
dikom.

Lijepi i pametni Vladika Rade

Dnevna soba Vladike ostavlja više utisak s ukusom uređenog ratničkog šatora nego sjedi-
šte jednog duhovnog knjaza. Ukrasi po zidovima sastoje se od mnoštva blistavog oružja,
većinom zaplijenjenog od Turaka, pri čemu se vidi da su to odranije i u novije vrijeme
zaplijenjena oružja, koja su se, u skladu sa tradicionalnim običajem, poslije svakog poho-
da, donosila i još i danas donose Gospodaru; nekoliko primjeraka oružja, manje ukrašenih
od turskih, podsjećalo je na poslednje zapadne pogranične sukobe. Ostali kućevni pred-
meti, od udobnog divana i primjerno podešenog pulta za pisanje, iznad kojeg visi dobro
pogođeni portret Nikole, carskog patrijarha na Istoku, do zgodne male stoličice, izrađeni
su u skladu sa najnovijim ukusom i tek su nedavno doneseni iz Trsta. Kada sam ušao, sa
divana je ustala jedna visoka pojava u dugačkom kaftanu, kakvu do sada još nijesam vi-
dio; glava te pojave bila je obmotana tamnom prugastom svilenom maramom nalik na
turban. Prišla je i ljubazno me pozdravila, pruživši mi ruku uz laki naklon glavom, dok
me dobro akcentovano (Soyez le bien venu, Monsieur le docteur (Dobro mi došli, gospo-
dine doktore) za trenutak ostavilo u nedoumici da li ja to zaista stojim pred poglavarom
Crnogoraca ili se nalazim na pragu nekog modernog salona. I pitanja koja su uslijedila
poslije mog s poštovanjem izrečenog otpozdrava na istom jeziku uvjerili su me da su Ko-
torani bili u pravu, kada su tvrdili da bi sadašnji Vladika bez daljnjega mogao da nastupi
u svakom pariskom salonu. Pošto je rukom mahnuo jednom slugi, koji je ubrzo zatim na
srebrnom servisu unio osvježenje, pozvao me da sjednem, a sam je zauzeo svoje pređa-
šnje mjesto na divanu. Za njegovu glavu, koja bi prije mogla da bude izazovan motiv za
umjetnika koji radi u antičkom stilu nego za nekog modernog dvorskog minijaturnog sli-
kara, stvarno se može reći da je lijepa; njegove crte lica, u pravoj srazmjeri sa njegovim
neobično visokim stasom, zrače izvjesnim samosvjesnim dostojanstvom i prijatnom lju-
baznošću istovremeno, i kao da su spremne i za rat i za mir, doimajući se kao glava Zev-
sa, koji, držeći u ruci munju, sa visina Olimpa dijeli blago povjerenoj mu zemlji. Pamet-
ne, prodorne oči, koje bi nenaklonjeni kritičar po svoj prilici označio kao prepredene,
svojom izuzetnom pokretljivošću daju ovim po prirodi mirnim crtama izvjesnu toplinu i
živahnost; kao da su se već rano navikle da viđene predmete prinesu unutrašnjem oku i
da se poslije određenog odmjeravanja ponovo udalje od njih; i tako se poslije svakog spu-
štanja pogleda te oči ponovo podižu da bi što odlučnije osmotrile određene predmete. Da
li je Vladikina noga zaista tako izuzetno velika, kako je to kasnije zapazio jedan usputni
posjetilac Cetinja, ne bih, iskreno rečeno, mogao ni da potvrdim ni da opovrgnem, pošto
za vrijeme ovog kratkog susreta sa ovim zanimljivim čovjekom nijesam posvetio pažnju
njegovim nogama. Uostalom, kod ovakvih prosuđivanja sve zavisi od toga da li se pojave
ili stvari odmjeravaju kineskim ili antičkim, odnosno prirodnim mjerilima, i da li su ljup-
ke patuljaste ručice i nožice, kakve možemo naći u bečkim ili pariskim modnim žurnali-
ma, smatraju ljudskim ljupkim ili pak lutkarski izvještačenim. Dok hoda, može se zapazi-
ti blago zanošenje gornjeg dijela tijela, od čega za vrijeme sjedenja nema ni traga. Mirno,
sigurno držanje na prijatan način kontrastira sa bujnom svježinom kolorita i uliva veće
poštovanje nego što bi se smatralo obaveznim prema jednom dvadesetosmogodišnjem čo-
vjeku.
„Crnogorci vole Pruse”, rekao je biranim izrazima, kada je čuo da sam više godina živio
u Berlinu, „jer Crnogorci vole i cijene hrabre ljude”.
Koliko god da odajem dužno poštovanje Pruskoj i svemu onome što je dala dobroga i va-
ljanoga, ipak je to izdvajanje, sa kojim se, nažalost, suviše često susrećemo u svim djelo-
vima naše otadžbine, malo zasmetalo mome srcu, koje nedjeljivom ljubavlju obuhvata ci-
jelu Njemačku, pa sam stoga odlučnim tonom uzvratio: „Pa, onda neka se ta blagonaklo-
nost protegne na cijelu Njemačku, jer su svi Njemci odista časni i hrabri ljudi”.
Učinilo mi se da mu se taj odgovor dopao; od tog trenutka me nazivao svojim njemačkim
gostom i blagotvorno ljubazna predusretljivost s njegove strane ubrzo je urodila obostra-
nom neusiljenošću u ophođenju, što nipošto nije išlo na uštrb poštovanja koje ide uz nje-
gov položaj. Moje povjerenje je bilo utoliko veće, što mi je bilo poznato da se rado bavi
poezijom i da je rano ispjevao više pjesničkih djela koja odišu istinskim osjećanjem. Uz
to je, po svoj prilici s namjerom da ukloni sve što bi moglo da ometa naš razgovor, nepri-
mijetno i veoma spretno razgovor skrenuo na opšte socijalne prilike modernog salonskog
života, koji je, zahvaljujući svom oštrom pogledu i izoštrenoj moći zapažanja, dobro upo-
znao u Beču, Trstu i Peterburgu. Ništa mu nije bilo tegobnije i mučnije, uvjeravao me, od
puke spoljne formalnosti i ceremonijalnosti, koje kao da su smišljene da ubiju svaku ve-
drinu i priguše svaku otvorenu društvenost. Naravno da razumije da bi one, koje su no-
vac, rođenje i titula, ili pak neke druge slučajnosti, preselili u takozvane više krugove,
snašlo dosta nevolja i neprilika, kada utvrđene forme i ceremonije ne bi poslužile kao za-
štitni bedem da se prikrije ispraznost i besadržajnost; nevolja je samo u tome što i zdrav i
razuman čovjek mora da trpi pod tim nezdravim pojavama te nesrećne pošasti, a ipak nije
potrebno više od otvorenog pogleda i čvrste volje, pa da se svako na prirodan način kreće
i ponaša u svom krugu, što smatra i dobrim i ispravnim.
„Zacijelo i izvjesna mjera od onoga što se obično u životu naziva srećom”, dozvolio sam
sebi da primijetim.





Mudri i hrabri Petar Prvi



Predio Cetinjske ravnice, najrasprostranije u ovoj stjenovitoj zemlji, odlikuje se istim
svojstvima i ostavlja isti utisak kao i sve ostale ravnice kroz koje sam do sada prošao. Ka-
menjem posijane oranice, mukotrpno otete od stijena, obrađuju do zuba naoružani ljudi;
tu i tamo po neki hrast ili brijest, često lišeni svojih razbokorenih grana, tako da izdaleka
liče na neku vrstu platana; s vremena na vrijeme nađe se poneko stablo voćke slaboga ro-
da; svuda naokolo prirodni bedem sivog planinskog vijenca, rijetka trava i slabo hranjivo
bilje za stada na ispaši, ponegdje nisko žbunje i tu i tamo poveći ili omanji ostaci starih
šuma. Na izvorima s južne strane, koji snabdijevaju vodom siromašne dijelove široke
stjenovite kotline, može se naći izvrsna, veoma bistra voda. Pojedine naseobine – rasute
kamene kuće, na nekim mjestima zbijene u nešto gušće a negdje labavije skupine, od ko-
jih se uvijek povlači jedna još labavija nit prema susjednom selu – najvećim dijelom se
oslanjaju na sjeverne uzvisine; najznačajnije među njima – selo Bajice – broji otprilike
dvije stotine kuća. Nigdje, niti ovdje, niti drugdje u Crnoj Gori ne može se vidjeti toliko
kamenih kvadrata zbijenih jedni uz druge kao ovdje na Njeguškoj visoravni, na kojoj je
od davnina, sve donedavna, prebivala porodica Radonjića od Radičevića; ta porodica je
od vremena Požarevačkog mira uživala nasledno pravo na dostojanstvo svjetovnog gu-
bernatora, a odavde već stoljeće i po potiču i vladike Crne Gore. Tu se rodio i za unutra-
šnje prilike Crne Gore i po njen politički položaj tako značajan mitropolit Danilo Petro-
vić, koji je pokoljem svih muslimana u zemlji na Badnje veče 1705. godine – jedna prava
crnogorska Vartolomejska noć – zemlju oslobodio svih nehrišćanskih elemenata i turske
vrhovne vlasti; uz to je tada za svoju porodicu uveo i zaveo neprekinuto nasledno pravo
na položaj duhovnog poglavara, s pravom i ovlašćenjem da vladajući vladika među svo-
jim rođacima sebi odredi naslednika. Ali i pored ovih bitnih momenata, Njeguši se po
svom značaju nikada nijesu mogli mjeriti sa Cetinjem. Na ovom mjestu, pravom središtu
zemlje, gdje je od starina stajala mitropolitska crkva, i nadalje su se, iako se više puta mi-
jenjalo sjedište mitropolitove rezidencije, održavali narodni skupovi, te je ono uvijek i ne-
izmijenjeno bilo i ostalo ujediniteljska tačka zemlje; a otkako je stric i prethodnik sada-
šnjeg vladike, zabrinut zbog susjedstva sa Francuzima, na početku našeg stoljeća, svoje,
pogotovo u ljetnjim mjesecima prijatnije boravište na morskoj obali, u manastirima Sta-
njevići i Pod Mainama, zamijenio boravištem na visoravni, okruženoj prirodnim bede-
mom planinskih vijenaca, Cetinje je na neki način postalo zvanična rezidencija vladika,
koje su, uz zadržane demokratske forme, sve neograničenije vladale. Odavde je stari Pe-
trović svojom neobično lukavom politikom, koju je, uz smotreno korišćenje i drugih
okolnosti, pored svojstvene mu hrabrosti, ispoljio već prilikom pada Mletačke republike,
uspio i u vrijeme najtežih prilika da očuva sa svih strana ugroženu i teško stečenu samo-
stalnost Crnogoraca. On je svojim bezuslovnim pristajanjem na stranu Rusa, čime je
Francuzima u Dalamciji zadao dosta težak udarac, doveo do toga da je znatno oslabio do
tada snažan uticaj crnogorskih vladika na duhovne stvari pravoslavnog stanovništva u
Primorju. Ali, Francuzima za sve vrijeme svoje vladavine u ovim krajevima nikada nije
uspjelo, ni primjenom sile tj. oružja, ni ljubaznim pregovorima, da ostvare svoj uticaj na
Crnu Goru, niti pak da privole Crnogorce da se vežu za njih, iako bi im to možda donijelo
neke koristi. Ono što je u pogledu prihoda izgubio gubitkom episkopalnih prava nad Du-
brovnikom i Kotorom, mudri Petrović, koji je već od cara Pavla dobijao zamašnu novča-
nu pomoć, obeštećen je ne samo ordenjem i znamenjima dodijeljenim mu od njegovih is-
točnih saveznika nego i drugim, realnijim i opipljivijim darovima. To mu je omogućavalo
da, vodeći krajnje jednostavan život, sakupi dovoljno blaga za određene hitne potrebe, a
da pri tome i nadalje bez ograničenja udovolji svojoj sklonosti ka dobrotvorstvu i dobro-
činstvu. U narodu je uživao bezuslovno povjerenje i gotovo da mu je bio beskrajno odan.
On je faktički bio suvereni gospodar i u duhovnim i u svjetovnim stvarima, bez obzira što
je pored njega postojao zvanični svjetovni gubernator; i ovaj, kao i sreski načelnici i mje-
sne starješine, knezovi, serdari i vojvode ostalih nahija i plemena, pored najuglednijih
glavara porodica, ubrzo su bili samo obznanjivači i izvršioci njegovih naloga i zapovije-
sti, koje su svi smatrali nepogrešivim. Njegove godine, njegova respektabilna pojava,
urođeno dostojanstvo njegovog bića, duhovna bodrost i čvrstina njegove volje, uz prijat-
nu ljubaznost u ophođenju, sjajan, Crnogorcima inače svojstven govornički dar, kao i či-
njenica da se već u prošlom stoljeću istako i hrabrošću i mudrim rukovođenjem u borba-
ma sa neprijateljima, iz kojih je izlazio kao pobjednik, pa je ukinuo harač koji se morao
isplaćivati susjednim pašama i Crnu Goru oslobodio od turskog uticaja i uveo je u red ne-
zavisnih država, sve to skupa uslovilo je da su njegove zapovijesti beuslovno izvršavane,
a da pritom nikada nije morao – sem u veoma rijetkim, i to ne posve dokazanim slučaje-
vima – da pribjegne nasilnim sredstvima.



Njegoševo pozivanje na stričevu oporuku

Bilo je dovoljno da stari Petrović samo da jedan znak, da tiho izgovori neku želju, smje-
sta bi se razriješili i najzapetljaniji sporovi, tako da se pod njegovom vladavinom daleko
manje upražnjavala i krvna osveta, a opao je i broj sporova i kavgi koje su se prenosile s
naraštaja na naraštaj, kao i broj sporova između raznih naseobina i pojedinih porodica.
Njegov patrijarhalni ugled doprinio je i tome da je u zemlji znatno opao i broj ranije toli-
ko čestih razbojništava. No, budući da je dobro znao da sa njime povezani počeci i zame-
ci jednog boljeg i urednijeg državnog ustrojstva poslije njegove smrti lako mogu ponovo
da se izgube, ukoliko ne bi bili obezbijeđeni i utvrđeni neopozivim zakonskim propisima,
to se u poslednjim danima svog neumornog života, kada je imao više od osamdeset godi-
na, posvetio dovršenju uredbe o ustanovljenju i uobličenju građanskog poretka; na njoj je
radio već dugi niz godina i dosta toga je i sproveo, ali je sve to što je bio zamislio htio da
oživotvori kao cjelovitu temeljnu reformu. Smrt ga je spriječila da dovrši i ostvari te svo-
je planove. Nikada nije bolovao; kraj mu je zapravo bio jedno blago bezbolno uranjanje u
vječni san i sve do poslednjeg daha bio je pri sasvim čistoj svijesti i u punoj duhovnoj
snazi. Na samrtnoj postelji je okupljenim glavarima različitih plemena na dušu stavio –
slogu, red i uzajumnu trpeljivost, na dobrobit cijelog naroda. Pošto im je u nekoliko na-
vrata za svog naslednika izričito preporučio svog sinovca Radoja, koji je u svom duhov-
nom zvanju uzeo ime svog prethodnika, preminuo je 18/30. oktobra 1830. godine.


Cetinje iz 1839, crtež

Novoizabrani vladika, koji tada jedva da je imao punih osamnaest godina, prihvatio se, za
svoje godine neobičnom smotrenošću, zadatka da oživotvori naloge i zamisli svoga stica,
pa je odmah iskoristio okolnost da su se svi strogo pridržavali šestomjesečnog primirja,
što je bila poslednja želja pokojnog vladike, te je nastojao da uredi unnutrašnje prilike u
zemlji. Svjestan da je njegov položaj mnogo teži od položaja njegovog prethodnika, koji
je mogao da se osloni na duboko ukorijenjeno povjerenje stečeno tokom poluvjekovne
vladavine, kao i činjenice da će mnogi svaki njegov korak pratiti s nepovjerenjem, pri če-
mu mu nije bilo nepoznato da mu je prijetila zavjera od ne baš beznačajne protivničke
strane, shvatio je odmah na samom početku da su mu potrebna određena sredstva moći,
ukoliko želi da ispuni svoj zadatak, ali je pri tome djelovao veoma smotreno i mudro. Pa-
žljivo izbjegavajući svaki privid samovolje, nastojao je da svakom svom koraku i svakoj
svojoj preduzetoj mjeri pribavi važnost na taj način što se pri tome predstavljao samo kao
izvršitelj oporuke svog prethodnika tj. da želi samo da dovrši ono što je ovaj bio započeo.
Pri tome nije propuštao priliku da se u vezi sa svakom novinom posavjetuje sa najstarijim
i najuglednijim plemenskim predstavnicima; na tim savjetovanjima se rijetko dešavalo da
njegov govornički dar, uz pozivanje na volju pokojnika, ne urodi željenim uspjehom. Tek
kada je primijetio da su se ljudi donekle navikli na ispunjavanje njegovih naloga i zapovi-
jesti, kao i da im više nije smetala njegova mladost, počeo je postepeno da nastupa s ve-
ćom odlučnošću. Već 1831. godine je na mjesto ranijih partijarhalno-sudskih institucija i
kuluka, uvedenog od Petrovića u cilju obezbjeđenja javne sigurnosti, ustanovio senat i
gvardiju: prvu instituciju je uveo kao najvišu zakonodavnu i izvršnu ustanovu, a ovu dru-
gu kao izvršnu vlast sastavljenu od sto ljudi; uz to je utvrđen izvjestan broj perjanika kao
njegova tjelesna garda, za koju bi se moglo reći da su bili pravi pretorijanci. U svojoj ne-
posrednoj okolini stvorio je jednu stranku na koju je u svako doba mogao da se osloni; ta-
ko je sada mogao da počne sa kažnjavanjem počinjenih nedjela i ubistava, bez obzira na
tradicionalnu krvnu osvetu, pa je po kraktom postupku mogao da izrekne i smrtnu kaznu.
Način na koji je obavljano pogubljenje pokazuje da se još uvijek vodilo računa o naslije-
đenim predstavama i shvatanjima. Da se ne bi moglo reći da je pojedinac ubio člana neke
crnogorske porodice, koji bi onda potpao pod zakon osvete nekog rođaka ili saplemenika,
u strijeljanju je uvijek sudjelovalo više stotina naoružanih ljudi koji su pucali u osuđeni-
ka, a ovom se u trenutku ispaljivanja pušaka dovikivalo da se da u bjekstvo. Poslije prvog
izvršenja smrtne kazne na ovaj način, navodno je porodica pogubljenog na Cetinju posta-
vila formalno pitanje ko je ubio člana njihove porodice, na što je odgovor senata glasio:
„Zemlja!”, pa je time bila onemogućena svaka dalja rasprava. (...)
Naredne godine (1832), prije puta u Peterburg, uslijedio je smjeli korak koji je mladi re-
formator smatrao neumitnim za utemeljenje samostalne vladavine; naime, tada je gotovo
šezdesetogodišnji gubernator, čiji je značaj uslijed velikog ugleda preminulog Petra Pe-
trovića dakako bio veoma opao, te je gotovo bio potpuno beznačajan, optužen da teži za
samovlašćem, a po nekima i za povezivanjem sa stranim silama, štetnim po interese ze-
mlje; zbog toga je bio uvučen u težak sudski proces, u kojem se radilo o životu i smrti, pa
je uhapšen i odveden na Cetinje. Poslije nekog vremena je, doduše, oslobođen, ali mu je
kuća na Njegušima spaljena, preostala imovina konfiskovana, dok je sa svojom mnočla-
nom porodicom protjeran iz zemlje. Od tog trenutka se smatralo da je time ukinut položaj
svjetovnog gubernatora u Crnoj Gori.

Vjerenici odsjekao ruku

Uz odobrenje njenog izdavača, podgoričkog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Hajnriha
Štiglica „Posjeta Crnoj Gori” U jugozapdanom dijelu Hercegovine, više prema Dalmatin-
skom primorju, a u neposrednom susjedstvu sa neobuzdano smjelim Krivošijanima, po
svoj prilici najneobuzdanijim podanicima carske države, i varošice Risan, proteže se, iz-
među Austrije, Turske i Crne Gore, područje Grahova; to je jedan ne baš beznačajan pre-
dio, stjenovit ali i bogat lijepim udolinama i pašnjacima, koji su hrabri doseljenici prije
otprilike pedeset godina oteli od Turaka.


Grahovo

Po jednoj priči, raširenoj u narodu, tu su se prije puno godina odigrale krvave borbe. Ta
priča je onda pretočena u jednu pjesmu u kojoj se dolina Grahova u vrijeme turskog nadi-
ranja na sjeverozapadne zemlje nekadašnjega Vizantijskog carstva opisuje kao bogat i li-
jepo obrađen predio. Tu sam priču, koja izgleda spada u omiljena predanja Crne Gore i
okolnih Slovena, prvi put čuo iz usta mog starca na pazaru u Kotoru, i to u ovom obliku:
U vrijeme prvih turskih napada bio je u Grahovu knez po imenu Nikolica; ovaj je imao
kćerku nadaleko čuvenu po svojoj ljepoti; ona je bila obećana hrabrom Sekuli, sestriću
silnog Janka (Jovana Hunjadija). Paša koji je čuo za njenu izuzetnu ljepotu, ali je pri to-
me znao da je već vjerena, krenuo je sa silnom vojskom na Grahovo da ljupku Dragoma-
nu – tako se zvala ova nova lijepa Jelena, vjerovatno zbog navodnog znanja jezika –
osvoji za sebe. Knez Nikola nikako nije mogao sebi da objasni zbog čega su tolike silne
čete krenule na malo Grahovo. U to se dogodi da je jedne večeri jedan od zapovjednika
pašine vojske navratio kod kneza Nikole; tom prilikom je ugledao lijepu Dragomanu i
smjesta se u nju strasno zaljubio; niti može da jede, niti da spava, samo stalno od majke
traži čašu vode. Majka ga ne razumije, ali ga Dragomana razumije i pruža mu čašu vode;
ali Turčin ne može da pije i moli majku da mu, da bi ugasio svoju žeđ, da ruku svoje kće-
ri. Majka mu kaže da je ona vjerenica hrabrog Sekule, od kojeg je već primila vjereničke
darove. Očajan i smeten, ljubavlju i osvetoljubljem opijeni Turčin napušta Nikolinu kuću
i odlazi sledećeg jutra u pašin šator; ništa ne sluteći o pašinim namjerama, on mu priča o
ljepoti kćerke grahovskog kneza i kaže mu da je po svaku cijenu želi za sebe. Paša, u ko-
ga se uslijed ovog opisa još više rasplamsala žudnja, poruči knezu i njegovoj ženi da mu
dođu u šator i tu on od njih zatraži ruku lijepe Dragomane. I njemu kazuju za već obavlje-
nu vjeridbu; međutim, on ostaje pri svom zahtjevu, s tim da lijepa Dragomana sama oda-
bere između njega i vjerenika. Sekula, koji je ubrzo potom pozvan kod paše, dolazi u
pratnji tri stotine hrabrih Mađara, koji ostaju napolju u ravnici Grahova, dok on, pošto je
sjahao sa svog konja, s oružjem ulazi u pašin šator. Tu je onda lijepa Dragomana, pošto je
poslušala riječi koje joj je majka šapnula na uvo, uvjerena da će na taj način obezbijediti
mir u zemlji, rekla: radije će sa pašom da jede travu i korijenje, no sa Sekulom hodati na-
okolo u zlatu i svili i kadifi. Sekula ju je, u najvećoj mjeri iznenađen, podsjetio da je hri-
šćanka, da je s njime vjerena u Hristu i da ne može nevjerniku da da prednost nad njim i
da njega uzme za muža. Uzalud. Na to duboko povrijeđeni Sekula, prigušujući u sebi
gnjev, zatraži od nje da mu barem vrati vjerenički prsten. Dragomana mu na to pruži ruku
da sam skine prsten s njene ruke. On prihvati njenu ruku, ali u isti mah izvlači svoju sa-
blju i odsiječe nevjernici ruku, pokazujući je onda paši s riječima: „Svakome njegov dio!
Meni ruka obećana, a tebi, pašo, ostalo!” Povrijeđena Dragomana se zanese i padne na
zemlju i za nekoliko trenutaka je iskrvarila. Na to je raspomamljeni paša Jankovog sestri-
ća izazvao na dvoboj. Sekula mu mirno odgovori: „Stojim ti na raspolaganju, pašo!”, uz-
jaše svog konja, tri puta njime objaše Grahovsko ravno polje; isto učini i paša, a onda
obojica krenuše u napad jedan na drugoga. Prvim udarcem je Sekula pašu pogodio u gla-
vu i protivnika po sredini presjekao na dvije polovine koje su se sa sedla sručile na dvije
strane; pri tome je Sekulin mač prošao još i kroz krvlju poprskano sedlo i zabio se u leđa
konja. Turci, pometeni smrću svoga zapovjednika, nadadoše se u bjekstvo, dok je Sekula
sa svojima odjahao svojim dvorima. Pošto je saslušao izvještaj o tome što se zbilo, Janko
strogo ukori svog sestrića, koji nije mogao da shvati svog inače ratobornog ujaka, pa ga
začuđeno upita, što je to toliko važno što je posjekao turskog pašu? – „Šta ima u tome?”,
uzviknu Janko, „ti nijesi moj meni dostojni sestrić; da sam ja izveo onaj udarac, moj mač
ne bi samo za šaku dospio ispod sedla onog krvavog psa, nego bi posjekao cijelog konja i
uz to bi u zemlji načinio toliku rupu, da bih svom svojom veličinom stao u nju!” – A Jan-
ko, dodaje stari pripovjedač, bješe prava ljudina i to tolika da je njegov grob bio koliko
četiri obična groba.
Sa tim vedro-naivnim obrtom završava se ova tamnim bojama ispjevana i krvlju natoplje-
na pjesma. – Poslije toga, pričaju današnji Crnogorci, Grahovsko ravno polje je opustjelo
i u njemu nije bilo ni žive duše, tako da je svojom bujnom travom i raznolikim biljem i
rastinjem samo služilo kao ispaša za stoku, sve dok se tamo, prije sedam ili osam deceni-
ja, nije naselio izvjestan broj Crnogoraca, kojima su se ubrzo pridružile hrišćanske izbje-
glice iz Turske.

Razbijeno oružje kao upozorenje

Ispraćen najboljim željama i blagoslovom, krenuo sam, poslije okrepljujućeg objeda, u
pratnji dvojice vodiča koje mi je vladika dodijelio – jedan je bio iz grupe njegovih prati-
laca, prava atletska pojava, a drugi, po imenu Teodoro, jedan mladi Grk, koji već više
mjeseci boravi na Cetinju kao arhitekta – u obilazak istočnih dijelova Crne Gore.
Poslije dobra tri sata hoda stiže se iz Cetinja u mjesto u Riječkoj nahiji, kod kojeg rječica
(Rijeka), po kojoj je ova nahija i dobila svoje ime, postaje plovna. Predio kroz koji put
vodi onamo odlikuje se raznovrsnijom, bogatijom vegetacijom nego krajevi kroz koje
sam do sada prošao. Samo što smo sat jedan odmakli od Cetinja, a ono su se na sve strane
ukazala stabla oraha i smokve, masline i vinova loza, i to ne samo oko kuća nego čak i na
blagim uzvisinama. Pravo iznenađenje bilo je za mene, kada sam negdje na polovini puta
naišao i na neku vrstu građenog druma, na čijoj je gradnji neprestano radilo oko stotinu
Crnogoraca, a sa gradnjom su već toliko bili odmakli da se ovim drumom lagodno može
preći iz Katunske u Riječku nahiju. Teodoro, oduševljen vladikinim reformama, govorio
je o ovoj gradnji kao o kakvom čudu, ustvrdivši da nigdje za tako kratko vrijeme nije uči-
njeno toliko puno kao u Crnoj Gori za poslednjih sedam godina. Dok je tako ushićeno go-
vorio o kulturnom napretku ovog naroda i ove zemlje, dokotrljala se pred nas jedna na
motku nasađena turska lobanja, o koju je jedan gladni gavran upravo oštrio svoj kljun, pa
ga je to u jedan mah prekinulo u njegovim razmatranjima.


Rijeka Crnojevića

Poštovanje koje Crnogorac njeguje prema svojim pokojnicima, čiji se zemni ostaci odista
respektuju na antički način, u dubokoj je, moglo bi se reći, i nesamjerljivoj suprotnosti sa
načinom na koji se ophodi prema glavama svojih poginulih neprijatelja. Doduše, ni Turci,
kod kojih je nabijanje na kolac i naticanje glava na kolac kao ukras na bedemima starin-
ski običaj, ne postupaju ništa bolje sa Crnogorcima kada im padnu u ruke; oni se na isti
način odnose i prema drugim neprijateljima. Tako su 1806. godine, kada im je za vrijeme
jednog ispada iz tvrđave nedaleko od Dubrovnika, u ruke pao general Delgornjes, ovome
odsjekli glavu, a njegov krvnik je još dugo potom naokolo paradirao u generalskoj unifor-
mi; slična stvar se dogodila Gajeti, Marmonovom generalu-ađutantu, kada je ranjen pao u
njihove ruke; takođe je tačno i to da su Crnogorci, podsjećajući time na ratnički narod
Kelta koji su ovdje prebivali u rimsko doba, gurali ispred sebe glave Francuza poginulih
kod Novog Kaštela, i pri tome su se smijali i jedan drugom dovikivali: „Kako li se samo
lako kotrljaju glave ovih Francuza!” – Kada sam Teodoru saopštio ove istorijske činjeni-
ce, samo je suvo uzvratio: „To su bili neprijatelji slobode i prave vjere; za njih nema za-
kona i za njih nema poštede!”, da bi sasvim mirno nastavio sa svojim razmatranjima o
ogromnom kulturnom napretku u Crnoj Gori. – Uostalom, vladika je ozbiljno naumio da
ukine ovaj varvarski običaj, kako bi i na taj način svoj narod približio evropskoj kulturi.
(...)
Mjesto do kojeg se spuštamo sastoji se od malobrojnih kuća koje se prema sjeveru nasla-
njaju na strma, u podnožju lijepo obrađena stjenovita brda, dok ih s druge strane zaplju-
skuje rječica na kojoj se ljuljuškaju čamci. Slobodan prostor na ulazu u mjesto čini pazar,
na koji svake subote na nedjeljni pazar dolaze Crnogorci iz svih dijelova zemlje, a u mir-
na vremena i njihovi pogranični susjedi, Turci iz Albanije i Hercegovine. Na jednom kra-
ju ovog pazara nalazi se neka vrsta prodavnice i krčme sa grubim drvenim arkadama. Na-
sred trga se nalaze dva u zemlji nabijena stuba sa poprečnim deblom na vrhu – tako nešto
mi kod nas obično nazivamo vješalima. Na poprečnom deblu je o jedan konopac bio
obješen cio arsenal razbijenog oružja, među kojima je bilo i vrijednih primjeraka. To su
ostaci od kavgi na pazaru; naime, kad god bi dolazilo do kavgi, intervenisala bi gvardija
koja je po kratkom postupku oduzimala i razbijala oružja i onda ga naočigled svih prisut-
nih tu objesila kao upozoravajući primjer. Ovakva naprava se već neke tri godine nalazila
na svakom pazarištu u zemlji, a po potrebi mogu da uslijede i strožije kazne od razbijanja
oružja. Pričali su mi da je prije nekoliko mjeseci jedan Crnogorac, koji je zbog počinje-
nog umorstva u bijesu bio osuđen na smrt i strijeljan, četrnaest dana bio tu obješen naoči-
gled svih ljudi, a da se niko nije usudio da ga dotakne.
Shodno tome, reklo bi se da se sada stvari razvijaju u onom pravcu za koji se u prošlom
stoljeću, za vrijeme svoje višegodišnje vladavine u Crnoj Gori zalagao lažni car Petar III,
odnosno Šćepan Mali, čija je fantastična pojava uznemirila i polarnog medvjeda koji je
već počeo svoje šape da pruža prema Zapadu, kao i da u svojoj tromoj neutralnosti usnulu
Mletačku Republiku za trenutak trgne iz njenog sna. On je sproveo pravu strahovladu, pa
je narodu utjerao toliki strah da je zlato i srebro nedjeljama moglo da leži na drumu, a da
ga niko ne takne. Da li su ovi neznatni počeci jednog sređenog zakonskog stanja uhvatili
dubljeg korijena ili će, prije nego što im uđe u krv i cijelo njihovo biće nadvladati staro
običajno pravo, zasnovano na snazi i pravu na plijen, to sva je prilika samo zavisi od toga
da li će sadašnji vladika duže poživjeti. Njegova mladost, njegovo dobro zdravlje, kao i
njegov jednostavan život koji vodi na usamljenom Cetinju, dozvoljavaju nam da, po ne-
koj razmnoj ljudskoj računici, pretpostavimo da će poduže poživjeti.

Više krvi nego vode

Kada smo od ušća Crmnice u istoimenoj nahiji zaplovili uzvodno, morao sam naprosto
samog sebe da uvjeravam da se odista nalazim na području Crne Gore, svuda na glasu
kao pusta i kamenita zemlja. Pred nama se na sve strane prostirala široka, bogata dolina
za koju bi u svakoj zemlji rekli da je izuzetno lijepa. Bujne njive, brižljivo obrađena polja
oslanjala su se na vinogorja, između kojih su se vidjela stabla badema i narandži,
smokava i maslina; poveća stada kretala su se na obje obale u visokoj travi tik do same
rječice koja je ljupko vijugala kroz ovu blagodet. U pozadini se, poput neke zaštite ovog
raja, put neba uzdizao vijenac tamnih brda prekrivenih šumama, u čijim su se nižim
predjelima između vingorja i voćnjaka, nalazila ljudska staništa, kuće građene od
prirodnog kamena, ali su po svom položaju, gledajući od gore na rijeku i jezero, svaka od
njih mogla da bude dostojan takmac vila jednog Lukula ili Grasa.

Pazar na
Virpazaru

Zaista, pomislio sam u sebi, da sam vladika Crne Gore, ne bih nigdje drugdje uredio
svoje sjedište nego u ovoj Arkadiji – i pred mojom dušom se ukazao san o opštem miru
koji će usrećiti sve narode. Ali prije nego što sam dosanjao do kraja, moji pratioci su
pokazivali na jedno brdsko uzvišenje preko kojeg bi trebalo da krene sledeći pohod, jer
tamo prijeko, u području Sutormana, nalazi se jedno bogato tursko selo, koje prvo treba
da bude poharano i spaljeno.
Ubrzo mi je palo na um da on i ne smije da se ponaša kao Apolon među pastirima; jer
njegov zadatak je da na visinama stoluje kao Zeus fulgurans et tonans i da svima samo
zadaje strah.
Čamac je pristao pred jednom za ovu zemlju neobično visokom i prostranom kućom od
kamena. Tu se, rečeno mi je, na Viru nalazi pazar Crmničke nahije; i samo je dovde
rječica plovna. U znak nasilno utemeljenog primirja i tu je stajala jedna drvena skela,
slična onoj u Riječkoj nahiji; i tu su se mogla vidjeti razbijena oružja obješena o užad,
kao kazna za ranije upozorenje za buduće prekršioce mira. Više radnika unosilo je tursku
žitaricu (Zea Mais) u unutrašnjost zgrade, čija su skladišta već obilato bila popunjena
zalihama.
Ove zalihe, rekao je kapetan, ne može da gleda, a da se, s gnjevom i radošću u srcu, ne
sjeti dana kada je Crna Gora počela da se oslobađa turskog jarma; naime, upravo je tu na
ovom mjestu, kod Vira, načinjen početak, a povod je upravo bio kukuruz. Naravno da je
to plaćeno krvlju, ali zato je i zauvijek urodilo plodom, a muškarci Crmnice mogu da se
hvale da su bili prvi koji su krenuli tim putem. Njegov djed, koji je lično sudjelovao u
tome, ispričao mu je kako se sve to zbilo; upravo je bio pazarni dan, kada su Turci došli
da pokupe harač; tada je jedan od pašinih ljudi, jedan neobuzdan pas, digao ruku na
jednog Crmničanina, ustvrdivši da je mjera Crnogoraca premala; na to je ovaj koji je
mjerio podigao mjeru zajedno sa kukuruzom i tresnuo je o glavu Turčina i pri tome
uzviknuo: „Ovo je mjera Crnogoraca!” – Na to su se Turci strahovito pomamili, u jedan
mah su potegli oružje i nastalo je obostrano klanje, tako da je rijeka toga dana u Jezero
ponijela više krvi nego vode. Samo su trojica od pašinih ljudi uspjela da pobjegnu i da
svome gospodaru umjesto očekivanog harača prenesu vijest koliko je turskih glava na
obalama Crmnice izmjereno mjerom Crnogoraca. – ‹›Otada nije prestala borba koja je
započela tu na ovom mjestu i kojoj cijela Crna Gora zahvaljuje svoju slobodu!”,
uzviknuo je sav ushićen i usplamtjelih očiju kapetan na kraju svoje priče, „i neće prestati
sve dok ne budemo stajali kao pobjednici nad grobovima svih naših neprijatelja!”
Tako se u predstavi Crnogoraca sve na prvom mjestu vezuje za borbu s Turcima, kao
ishodištu i polaznoj tački svih daljnih planova; njegovo klasično tlo je tamo gdje su Turci
poginuli, za njega je junak onaj koji je pobio najviše Turaka. U cijeloj zemlji nema, sem
zanemarljivih razvalina nekoliko starih dvora, nikakvih drugih spomenika osim iz
događaja izraslih, fantastično nadograđivanih predanja i sjećanja na borbe sa omraženim
susjedom i nekadašnje gospodare na istoku, s tim što se ova onda pretvaraju u pohvalnu
pjesmu i san o budućnosti sa još većim trijumfima. Da je Turčin njegov vjekovni
neprijatelj, a Rus njegov prirodni saveznik sa kojim je dvostruko povezan: i vjerom i
plemenskim srodstvom, kao i da je Primorje njegovo uskraćeno mu vlasništvo – to su za
Crnogorca od davnina osveštane predstave. Prema Istoku se i u današnje vrijeme vode
borbe, a prema Zapadu je upućen pohotljiv pogled koji teži za posjedovanjem; primorski
pojas je za Crnogorca ono što je za Francuza lijeva obala Rajne, za istočnog Slovena
cjelokupan slovenski zapad sa Dunavom, uključujući po mogućstvu što više germanskih
marki (oblasti), - zemlja budućnosti i zemlja obećanja. Tu se u malome ponavlja ono što
se tamo dešava u velikom, i simpatije se privlače magnetnom snagom. Zbog toga budite
na oprezu, vi čuvari!


(KRAJ)


PRIREDIO ILIJA JOVIĆEVIĆ

Feljton u listu „Dan“, od 10. do 21. februara 2014.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful