You are on page 1of 23

HAJNRIH TIGLIC: POSJETA CRNOJ GORI

Uz odobrenje izdavaa, podgorikog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Hajnriha


tiglica Posjeta Crnoj Gori

Suri bedemi i zbijene kue

Ugledna izdavaka kua CID iz Podgorice je u svoj biblioteci Svjedoanstva, kroz veli-
ki broj naslova, dosad objavila preo 25.000 nepoznatih stranica o Crnoj Gori. Meu tim
naslovima znaajno mjesto zauzima i knjiga Posjeta Crnoj Gori, autora Hajnriha tigli-
ca, sa kojim zapoinje srazmjerno bogata i po vrijednosti raznolika originalna njemaka
putopisna literatura o Crnoj Gori. Na znaaj ove knjige i na njenu neospornu vrijednost,
kao i na dragocjeno svjedoanstvo o Petru Petroviu Njegou, ukazao je i veliki istoriar
Vladimir orovi, i to dok ona jo nije bila prevedena na srpski jeziik. Ali, kod domaih
italaca svoj pravi ivot ova knjiga je poela da ivi tek kada ju je u prevodu Tomislava
Bekia objavio podgoriki CID, iji nam je direktor, prema Danu uvijek ljubazni go-
spodin arko Radonji dao saglasnost da iz nje objavimo najinteresantnije djelove.


Kotorska riva

Parobrod koji nas je du obale Dalmacije gotovo u letu prebacio ovamo ve je, sa starim i
novim putnicima i novim tovarom robe, uobiajenim putem preko Dubrovnika, Splita,
Zadra, krenuo natrag za Trst. Prijatno etalite ispred vrata Kotora nije bilo, kao prethod-
nog dana, ispunjeno radoznalim domaim iteljima, koji se tu, u arolikom mnotvu, uvi-
jek nau kad god bi prispio neki parobrod, kako bi novim utiscima razbili amotinju i
osvjeili jednolinost svog svakodnevnog ivota. Ali, brodari su se ve u rano jutro u za-
manom broju bavili na prijatnim obalama, koje sa stablima pomorandi i limunova i na-
stambama naokolo rasutih naseobina, kao i sa zasadima vinove loze i maslina, ljupko iz-
mijeanim crkvenim tornjevima i empresima ustremljenim u nebo, vie djeluju kao ka-
kvo brdima omeeno more ovjenano ljetnjikovcima, nego kao rukavac mora koji je po-
vezan sa svim djelovima svijeta. Sreski grad Kotor, najisturenija taka duboko u brdo
usjeenog zaliva, koji je ve u doba Mleana u cijelom svom opsegu dobio ime Bocche di
Cattaro, naprosto je sabijen u suru Crnu Goru, dijelom ak i nabijen u njegove pepeljasto-
sive stijene. Zatien tvravom koja se uzdie do sredine brda, pri emu se njene zidine
poput munje zrakasto sputaju nadolje, prema obali, ovjenaan dvoredom vitkih platana,
Kotor sa svojim surim bedemima i kulama, kao i nagusto, jedne uz drugu, zbijenim kua-
ma, putniku koji mu prilazi s morske strane predoava mikroskopski uvean prizor jedne
od boinih kolijevki koje se kod nas kod kue spremaju za boino darivanje. to je jed-
nostavniji i mirniji ivot brodara i moreplovca, koji se poslije duge plovidbe smirio u lu-
ci, utoliko mu je raznovrsniji ivot koji mu se predoava u raznolikim prizorima iz sjea-
nja. ta sve ove ljude, okupljene pod tim platanima, za nekoliko trenutaka ne objedinja-
va! Pria se tu o sreno prebroenim pustolovinama i preturenim opasnostima u Ju-
nom okeanu, o najnovijim zbivanjima u svijetu, o jo uvijek nerazmrenim dogaajima
na Levantu i o njihovom uticaju na evropski Zapad. Od dalekog Kantona, gdje su imali
dosta toga da zamjere ponaanju engleskih trgovaca, do Alira, koji je bio pravi povod da
odaju priznanje hrabrosti Francuza, ali i da im stave mnoge zamjerke na njihov kolonijal-
ni sistem, nita nije bilo poteeno odmjerene kritike, pri emu meu kritiarima nije bilo
nikoga ko se ne bi prsio da bi on, samo da mu se prui prilika, sve to daleko bolje uredio i
uradio. Mlai, koji jo nijesu odlazili na daleka putovanja, paljivo su i utei sluali ka-
zivanja onih koji su proputovali svijet, nadajui se da e ih jednog dana dosei iskustvom
i doivljajima, dok su se stari, kojima snage vie nijesu dozvoljavale da krenu na veliko
more, razdragano prisjeali onoga to su kao mladi ljudi doivjeli na tim putovanjima.
Sasvim drugaiji prizor ukazuje se pred kapijom s druge strane Kotora. Uskim, vijugavim
sokacima gradia dolazi se do Porta di Fiumera, gdje, pored Markovog lava, jedan dobro
sauvani mletaki natpis podsjea na tristogodinjicu pobjede stare pomorske vladarke
nad tada jo stranim neprijateljima hrianstva, koje je predvodio smjeli Hajrudin Barba-
rosa; a odmah tu u neposrednoj blizini nalazi se trg koji je od prije izvjesnog vremena pa-
zarite na koje Crnogorci tri puta nedjeljno donose svoju robu. Tu su im strogo odreene
granice. S desne i lijeve strane se protee kameni zid kod kojeg iz stijene izviru dvije rje-
ice, da samo za nekoliko minuta nestanu sa vidika, hitajui prema zalivu koji se ne vidi.
U sam grad ne smije da ue nijedan Crnogorac bez posebne dozvole i izvaene propusni-
ce; enama je ulaz svuda dozvoljen; propusnice se uvijek izdaju u ogranienom broju. Iz-
gleda da ovakvim postupkom Crnogorcu eli da se stavi do znanja da je njegova domovi-
na tamo iza brda i da san o irenju na zapad sve do obale mora, koji se, oslonjen na stare
tradicije, odrava i njeguje u narodu, ne moe da se ostvari ni u nekoliko utjenih trenuta-
ka. Prostor izmeu gradskih bedema i uzvisina sa kojih se sputaju nadolje ispunjen je,
usled ove skuenosti, utoliko dinaminijim i ivahnijim ivotom. Tu sam prvi put vidio
one mnogo opisane brdske snove, o kojima nam je predoavano toliko toga, koliko fanta-
stinog, toliko i istinitog, te i jedno i drugo onome ko ivi daleko odavde zvui kao bajka.
Ve je nekoliko njih posijedalo uokolo i mirno pukajui irilo naokolo kolutove dima iz
svojih dugakih ibuka. Jedni su, pak, mirno hodali gore-dolje, drugi su se upustili u
cjenkanje sa nekim Kotoraninom, a trei su se sakupili u jednu druinu i neto ivo ras-
pravljali.
Crnogorski proizvodi na kotorskom pazaru


Pazar u Kotoru

Kad ovjek te brdske sinove vidi ovako u bijelom, na koulju nalik vunenom kaputu koji
nemarno pada preko nabora plavih irokih akira, pri emu su vrat i suncem oprljene
grudi razgolieni, sa strukom od kostrijeti prebaenom preko desnog ramena, koja as
slui kao kaput, as, kada je podastrta, kao meki leaj, sa opancima na nogama privr-
enim ukrtenim vezama, te nalie na sandale, sa crno opervaenim crvenim fesom na
glavi, ponekada obmotanim nekom maramom, onda mu se naas uini da se nalazi ne-
gdje na Istoku. Veina se odlikuje naoitim stasom; ovdje bi svaka glava mogla da poslu-
i slikaru kao motiv za izrazite karakterne crte lica za sliku nekog sveca, nekog hajduka
ili nekog junaka. ene i djevojke su uglavnom manje upeatljive od mukaraca; kod njih
se esto ve u srednjim godinama vide tragovi starenja, to je uslovljeno njegovim tegob-
nim ivotom punim napora; meutim, kada se bolje pogleda, onda neke od njih djeluju
veoma privlano, posebno svojim ivim oima i crtama lica karakteristinim za junjaki
rasni tip; one su veinom zaokupljene dovlaenjem i slaganjem donesene robe, velikim
dijelom je to jo i danas ona ista roba koju je prije vie od dvije stotine godina opisao po-
teni Bolica. Jedan od glavnih predmeta trgovine predstavlja uto drvo za bojenje Rhus
Cotinus na domaem jeziku rujevina, a kod Italijana scotano koje bogato uspijeva na
istonim uzvisinama Crne Gore; tu rujevinu donose ovamo dolje u malim svenjevima,
pa se onda preko primorskih pazara u veim tovarima brodovima isporuuje u Trst i Ve-
neciju, a odande potom dalje, prije svega za Marsej. Ova biljka je neto kao visok grm ili
bun, zapravo je napola grm napola drvo, sa svijetlozelenim, ovalnim listovima; kada
proe vrijeme cvata, onda plodovi ine jedno klupko tankih, duguljastih, crvenkastih niti,
izdaleka se doimajui kako kakva zbijena, crvenkasta maglena zavjesa; to je moda i raz-
log zbog ega je u Njemakoj, u kojoj se tu i tamo moe vidjeti po parkovima, ovom ra-
stinju nadjenuto ime Peruckenbaum (smrdljika, ruj ili doslovno prevedeno stablo peri-
ka). Crnogorci odmah na licu mjesta ili kada ga donesu kui sa ovog drveta skidaju koru
koja se koristi samo za ogrev, dok se lie, koje se upotrebljava za pripremanje korduana
(safijana), takoe u znatnim koliinama iznosi na pazar. Iz Crne Gore se ovamo na pazar
donosi i jedna biljka koja se zove zanovijet, o kojoj u botanikom pogledu, nijesam, na-
alost, uspio da saznam neto vie; ona se jo vie donosi iz austrijskog Orahovca, smje-
tenog u sjveroistonom zatonu Boke to mjesto dobilo je svoje ime po orasima koji ta-
mo obilato uspijevaju. Tu zanovijet prije svega rado koriste pekari u svojim pekarskim
peima poto prilikom sagorijevanja naokolo iri veoma prijatan miris; lie zanovijeti,
koje se koristi kao stona hrana, daje, navodno, mlijeku i maslacu poseban ukus. Drugi
vaan trgovaki artikal predstavlja dimljena bravetina, takozvana kastradina, u ijem se
pripremanju prije svega istiu itelji Njegua i Cetinja; ova dva bratstva su nadaleko na
glasu da niko kao oni ne umije tako dobro i ukusno da pripremi kastradinu i da je sauva
sa tako malo soli; uz to bratstvo Njegua, pogotovo tu zbrinuta stada Vladikina, isporuu-
je Primorju najbolji i najtraeniji sir. esto se deava da je stoka koja se dotjeruje na pro-
daju iz svih dijelova Crne Gore zapravo oteta od turskih susjeda u Hercegovini i Albaniji
i tada ta stoka predstavlja najbolju robu na pazaru; meu robama koje nakupci u velikim
tovarima otpremaju u Apuliju i ostale dijelove Italije, posebno se istiu bijela riba iz Ri-
jeke nahije skoranca, po prirodnjacima jedna vrsta Cyprinus L., voe i povre, kao i med
i kukuruzno brano iz Crmnice. Na prodaju iznesena vuna najveim dijelom dolazi iz tur-
ske Albanije. Meu proizvodima Crne Gore koji ne nedostaju ni na jednom primorskom
pazaru nalazi se i jedan proizvod kojeg u Bolicino vrijeme uopte nije bilo, a danas spada
meu najtraenije to je krompir, sa ijim je uzgajanjem Crnogorce tek odskora upoznao
nedavno preminuli Vladika poslije svog prvog puta u Peterburg, u osamdesetim godina-
ma prolog stoljea; otada se krompir puno uzgaja u Crnoj Gori i on tu dobro uspijeva,
dok u Primorju ni priblino tako ne uspijeva. I od svog bijelog i crnog luka, koje rado uz-
gaja, Crnogorac, iako ih sam puno troi, iznosi vee koliine na pazar. Da obilato uzgaja-
ni duvan ne dospijeva uobiajenim putem na pazar, to se samo po sebi razumije; on se u
Primorju moe isto tako esto nai kao i na drugim mjestima maarski duvan koji ovamo
dospijeva preko Rijeke; poto je ovaj duvan neobino jeftin, to puai ne obraaju panju
na njegovu neugodnu oporost. I izvjesna koliina omiljenog turskog duvana dospijeva
ovamo slinim putem. Svoje kupovine veinom soli, ulja, rakije, pirina, odjevnih pred-
meta i municije Crnogorac veinom obavlja poto je prodao svoju robu koju je iznio na
pazar. Na isti nain se obavlja trgovina i na pazarima u Budvi i kod Katel Lastve; dakle,
ne radi se, kao to neki tvrde, o pukoj trampi roba. Plaanje se s obje strane obavlja u
austrijskom novcu, najprometnijem platenom sredstvu u Crnoj Gori; na istonim pazari-
ma je u prometu i turski novac, pa se u tim krajevima esto moe uti kako se pominju
para i pijaster, iako se i tamo stvari najvie obraunavaju u cvanciku i taliru jedan talir
za est cvancika. Pazar u Kotoru, koji je uopte najznaajniji pazar, posebno se u odnosu
na ostale primorske pazare, poslednjih godina istie sve veom prodajom puaka.

ivopisna raznovrsnost Boke Kotorske

Va vodi sa mazgom ve je stigao, saoptio mi je moj ljubazni i paljivi domain, ula-
zei u rano jutro u moju sobu, i eka vas napolju pred kapijom; ili bolje reeno: eka vas
vaa voditeljka. Naime, njen mu je sebi na pravi crnogorski nain udesio stvar i prvu, te-
u polovinu puta prepustio svojoj eni, a on vas eka u svojoj kui na Njeguima, pa e
vas on onda odande lino voditi do Cetinja. Drago je iz porodice Petrovia, najuglednije
porodice u zemlji, i roak sadanjeg vladike, a ena mu je kerka meu njegovim saple-
menicima visoko uvaavanog Jakova, kneza Grahova, prva glava u okolini; za vrijeme
borbi 1836. godine bio je glava i predvodnik Grahovljana u njihovoj borbi protiv turskih
vlasti. Glas o nepovredivosti ene, uostalom, nije kod toga naroda prazna pria ili bajka;
ja vam to samo onako uzgred kaem da se ne biste suvie duboko zagledali u crne oi
svoje lijepe voditeljke; to bi, pored sve gostoljubivosti, moglo da ima za posledicu da vas
pogodi dobro naciljano zrno.


Pogled na Boku kotorsku sa lovenskih strana

Porta di Gurdiccio, pred kojom sam uzjahao na mazgu, jedina je od tri kapije Kotora koja
utrvenim putem vodi dalje u unutranjost zemlje, dok ostale dvije odmah izlaze ili na mo-
re ili u strma brda. A odavde put u pravcu juga vodi preko Budve do granice austrijske
Albanije i dalje prema Baru u Tursku. Kod tvrave Trojica odvaja se jedan dombavi,
mada ne toliko strmi stjenoviti put kao onaj pred kapijom Porta di Fiumera od seoskog
druma i skreui ulijevo na istok, odmah vodi direktno na podruje Crne Gore. Krenuli
smo tim putem; naprijed je ila moja voditeljka, a ja sa mazgom, ili bolje reeno mazga
sa mnom, iza nje. Za itelje iz ravnice gotovo je nevjerovatno sa kakvom sigurnou ove
ivotinje idu i najuim stazama ovih strmih obronaka; one veoma spretno i na vrijeme
umiju da izbjegnu svaku opasnost i da zaobilaznim putem potrae neki bolji prolaz, pri
emu ak i na strmom glatkom kamenju gaze sigurnim korakom. ovjek moe i na naj-
strmijim uzvisinama da im preko vrata prebaci povodac, one e same pronai najbolji put
i to bolje nego to bi to umio i najbolji jaha; samo kada se ide nizbrda preporuljivo je
da ovjek vrsto sjedi na samaru i da se vrsto dri za njega, jer bi lako mogao da se nae
ispod svoje tovarne ivotinje. to se vie uspinjemo, staza postaje sve strmija, staza vi-
juga gore-dolje preko visokih litica, iznad kojih tu i tamo krui neki kraguj, remetei
grobnu tiinu svojim prodornim krianjem. Iz sivih pukotina izmeu stijena izbija slaba-
na trava ili nisko bunje; po ovim brdima je jedino obilato rairena alfija, ija se pepe-
ljastosiva boja sa malom nijansom zelene boje samo malo razlikuje od osnovnog tona
ovog stijenja. Kod takvih mjesta su se tu i tamo, motale poneke koze i ovce; na neto ve-
im povrinama obraslim travom i raznim biljem mogla su se vidjeti i mala stada, iji su
obani, poigravajui se svojim sjajnim orujem i uz to pjevajui svoje pjesme u jednoli-
nom molu, sjedjeli na nekoj od litica. Nigdje ljubazan pozdrav nije ostao bez odgovora;
esto je pozdrav dolazio prvo s njihove strane. Prolaznici su se, mimoilazei se na uskom
puteljku, pozdravljali sa Pomaga bog, dok bi oni drugi s upitnim pogledom svojih oiju
i klimanjem glave odgovarali sa Vazda ti pomogao.
ene bi u takvim sluajevima, udovoljavajui obiaju, ali i svom pravu, mukarce polju-
bile u ruku, to su inile veoma vjetim pokretom, pa bi odmah nastavile svojim putem.
Tako smo postepeno stigli do take sa koje se, preko isturenih brda, mogu vidjeti tamni
talasi mora koje se neprekidno valja sve do Apulije. Nijedan predmet se ne moe razliko-
vati u tom nedogledu i beskraju; samo bi se tu i tamo poput kakvih svijetlih taaka u tam-
noj masi ukazala bijela jedra. Utoliko prijatnije djeluje, kada se sa tog beskraja pogled
skrene nadolje, na ivopisnu raznovrsnost Boke Kotorske, koja se, iako smo u meuvre-
menu prevalili toliki put, ini tako bliskom. Kao kakav pozdrav sjajila se tamo dolje vo-
dena povrina omeena ljudskim stanitima i raznovrsnim biljem, pozdrav upuen ovamo
gore u jedan sasvim drugaiji svijet omeen strmim i surim kamenim liticama. Iz ove
ptije perspektive se naroito ivopisno doima Dobrota sa svojim ljupkim rastinjem iz-
meu kua omeenih bedemima kao kakva utvrenja. Ovaj neobini kontrast ivo me
podsjetio na poneki zamak Arapa u paniji, koji, nasuprot svojoj brai u Hindustanu, bu-
dui da su okrueni ratobornim protivnicima, uobiavaju da i svoje najsjajnije palate iz-
grauju kao prave tvrave. A lako bi miroljubivi itelji tamo dolje mogli da se nau u si-
tuaciji da moraju da se brane od susjeda koji se ba ne odlikuju hrianskom blagou i
trpeljivou! itelj ovih brda, pogotovo naoruani i oruju vini nomad, djeluje u pore-
enju sa itiljem doline sa njegovim graanski lagodnim nainom ivota kao ptica gra-
bljivica prema stoci na ispai; tu uvijek postoji sklonost da se krene dolje, i to u dovolj-
noj mjeri moe da potvrdi niz upeatljivih primjera; ovdje je jo uvijek ivo sjeanje na
rusko-crnogorske pohare iz 1806. godine i mnogima su jo u sjeanju poari i zgarita
Dubrovnika sve dolje do Budve. Teko miroljubivom stadu u dolini, ako neka olujina sa
istoka potjera kraguje i sokole da se spuste u dolinu! Videant Consules, ne quid detri-
menti capital Respublica! (Neka se konzuli postaraju da drava ne pretrpi kakvu tetu)
bila je znamenita rimska formula, kada bi zaprijetila nevolja po cijelu zajednicu. U odno-
su na formulu zaklinjanja, koju treba ozbiljno shvatiti i stalno imati na umu, nae natmu-
reno vrijeme, bremenito opasnim snovima o velikom slovenskom carstvu, ne bi trebalo
ba da se ponaa nemarno.

Prostoduno crnogorsko gostoprimstvo

Kada smo stigli pred Dragovu kuu, zatekli smo domaina napolju spremnog da doeka
gosta. On je lijep ovjek od najvie dvadeset i pet godina. U bujnom mladalakom licu
svijetljela su dva prodorna pametna oka; odlunost i blagost provijavale su iz prijatnih, a
ipak ozbiljnih crta lica. Njegova odjea nije bila samo ista nego i, za ovu zemlju, neobi-
no uredna; sva njegova odjea bila je, kao i odjea ovdanjih uglednika, mjesnih kneeva
i Vladikinih roaka, od kvalitetnog materijala, a posebno se izdvajao zlatom izvezen pr-
sluk od finog tofa. Uz crveni prsluk je lijepo pristajao ljubiasti pojas, a blistava oruja
sa ukraenim rukohvatima djelovala su vie sveano i doborudno nego prijetei i opa-
sno.


Crnogorsko domainstvo

Lakim, odmjerenim korakom pribliio se prispjelom gostu, prihvatio povodac mazge dok
je silazio s nje i onda ga pozvao u svoju kuu. Na pragu kue stajala je stara majka, po-
zdravljajui me s potovanjem i prostoduno istovremeno. Ubrzo je klupa nasuprot ognji-
tu bila prekrivena mekim ebadima, a vatra je u veselim plamenovima zaigrala oko ko-
tlia. A mlada ena se odmah, kao da nijesmo satima prevaljivali teak put preko strmih
litica, poto je odsedlala mazge, prihvatila posla da potpali vatru i prinese drva, dok je
stara majka donijela kafu i u ar ognjita zapretala tuce jaja. Za to vrijeme me Drago, koji
je oevidno bio veoma zadovoljan kada sam ga upitao za njegovo oruje, poveo u susjed-
nu odaju, koja ovdje predstavlja rijedak izuzetak, poto se u veini crnogorskih kua u
jednoj prostoriji u koju se direktno ulazi izvana nalaze kuhinja, trpezarija, spavaa soba i
orunica, a esto je tu smjetena i stoka, pa se otuda u njoj nalazi i sav inventar cijelog
domainstva. Na zidu iznad kreveta, u zadnjem dijelu odaje, visile su blistave i lijepo
ukraene puke, pitolji i handari, dijelom naslijeeni od njegovog oca, dijelom zaplije-
njeni u nedavnim pohodima na istone susjede. Poveo me natrag u prednji dio odaje i po-
nudio mi poasno mjesto kraj ognjita, zatim mi je lino pruio prvu olju kafe i istovre-
meno dva jajeta izvaena iz pepela; potom su izneseni hljeb i kastradina. Po prirodnoj
aromi pruta od ovetine koji mi je bio ponuen moglo se zakljuiti da je ivotinja bila
hranjena prirodnom hranom; ali previe bijelog luka mi je smetalo da pojedem vie od te
izvrsne prute; utoliko vie mi je prijala dobra aa crnog vina iz Crmnike nahije,
Asmanshauzena Crne Gore; na kraju su poslueni sir i ponovo kafa. Sam Drago sio je is-
pred mene na jedan dokotrljani kamen, dok je jedna ovalna daska, na sanduku postavlje-
nom izmeu nas, posluila kao sto, pa smo se onda svi posluili od prirode datom peto-
krakom viljukom da se prihvatimo ve isjeenih i pripremljenih zalogaja; meni je kao
gostu iz poasti ponuena neka vrsta nabadaljke u obliku viljuke, izdeljana od pareta
drveta; svi smo se posluili jednim jedinim noem tek kada bi to zaista bilo potrebno. Po-
to je sa mnom podijelo svoj hljeb i sa mnom popio vino, srdano mi je pruio svoju ru-
ku; od sada je na mene mogla da krene cijela eta meni neprijateljski nastrojenih protivni-
ka. Drago bi me branio svojom krvlju i svojim ivotom. Krajnje su pretjerane predstave
onih koji tvrde da ak ni najvei rang ne bi bio u stanju da putnika-namjernika zatiti od
surovog, osvetoljubivog i krvoednog karaktera jednog naroda, koji mrzi sve to je strano
i tuinsko i svakog stranca smatra pijunom. Nigdje ovjek nee naii na ljubazniji i
prostoduniji prijem nego u gostoljubivoj kolibi Crnogoraca; svaki domain se tu osjea
poastvovanim posjetom nekog stranca, osim ako ovaj svojim neprilinim ponaanjem ne
izaziva sumnju i podozrenje; i najmanji znak zadovoljstva zbog ukazanog gostoprimstva
izaziva veliku radost kod ovih prirodnih stvorenja, pa nastoje da ispune svaku iole ostvar-
ljivu elju gosta-namjernika. Crnogorac sebi nikada nee dozvoliti da nastupi netrpeljivo
ili neprijateljski prema nekome za koga zna da je pod zatitom nekog od njegovih saple-
menika. Svuda u Crnoj Gori, ak i meu iteljima viih brdskih predjela, gdje jo uvijek
preovlauje surovost i divljanost, dovoljno je da ovjek bude u pratnji nekoga od doma-
ih itelja, pa makar to bilo i dijete jo vee jemstvo predstavlja pratnja jedne ene, ta-
mo gdje je to mogue da bude sasvim bezbjedan i da mu se ni u primisli ne moe nita
loe dogoditi. im je neko dobio takvu zatitu, Crnogorac vie ne pita da li je namjernik
istovjernik ili Latin tako oni nazivaju sve negrke hriane, koje mrze iz dna due on
je gost u zemlji, i to je dovoljno i tu vie nita nije potrebno. Dojene na grudima majke
ne moe biti bezbjednije od onoga ko se nalazi pod takvom pratnjom i kree se po ovoj
zemlji koja je inae nadaleko na tako loem glasu. Ja bih prije po noi, po magli i tmini,
iao po Crnoj Gori nego usred bijela dana u nekim dijelovima crkvene drave.
Meu onima koji su se radoznalo odmah okupili u Dragovoj kui bio je i onaj Lazo Pro-
rokovi, koji je svojim odvanim izgledom i izraajnim i izbrazdanim crtama lica ostavio
onako upeatljiv utisak. I pored svih ljubaznih rijei koje je izgovorio, u cijelom njego-
vom biu, posebno u njegovom pogledu, bilo je neega, kao kod kraguja koji je ugledao
svoj plijen; meu etvoronocima mu je po svoj prilici najsrodnija hijena. O Lazovim
mladalakim podvizima bilo je ve ranije prilikom mojih vonji po Boki, dosta rijei, ta-
ko da sam o njemu ve dosta toga znao; svaki brodar imao je neto posebno da ispria o
njemu; u tim kazivanjima nije bilo prestupa za koji nije bio optuen, ali nijedan nije mo-
gao da bude dokazan.

Pusto od stijenja i kamenja

Nijesam elio da napustim Njegue, a da nijesam vidio rodonaelniku kuu iz koje su
potekli sadanji vladika i njegovi preci od prije stoljea i po. Moj novi domain me lino
odveo onamo u pratnji cijele ete djece, koja su nam se radoznalo pridruila. Kua je jed-
nospratnica i neto je prostranija od kua ostalih Njeguana, ali se po nainu gradnje i
ureenju ne razlikuje mnogo od kue i posjeda nekog dobro stojeeg seljaka u susjedstvu.


Kua brae Petrovia na Njeguima

Navodno je otprilike ovako izgledala i kua nekadanjeg svjetovnog gubernatora, ali od
nje se sada vie nita nije moglo vidjeti. Drago je, smijeei se, u prolazu primijetio kako
se, eto, svijet stalno pretumbava, pa ono to je nekada stajalo na nogama dospijeva nagla-
vake, i obrnuto; ali na kraju, dodade on, ipak sve dolazi na svoje mjesto, to i najnemir-
nijima na kraju donosi mir i spokojstvo, a to je dobar recept protiv svake vrste nezado-
voljstva i nadmenosti. Po vedrom, skromnom licu mog sagovornika jasno se vidjelo da je
bio duboko ubijeen u djelotvornost ovog naela. Poto je za ognjitem posluio jo jed-
no pie za oprataj, napunio je kone torbe objeene o pojas patronama, a nekoliko je na-
bio i u svileni omota oko svog crvenog fesa, pa ga je obmotao jo jednom musliman-
skom marom; zatim je prebacio dugu puku preko lea, jo jednom provjerio oruje za
pojasom i onda krenuo ispred mazge koja je ve ekala iza mene. I tako smo onda, poto
smo jo dobili blagoslov majke i domaice, krenuli gore prema stijenama ka Cetinju.
Put nas je naizmjenino vido gore-dolje; as smo prolazili blagom udolinom pored poje-
dinih koliba, kod kojih se iza ograda ponavljalo divlje lajanje pasa, as preko otrog stije-
nja kroz uske tjesnace, as preko obronaka na kojima su staze prije bile namijenjene di-
vokozama nego ljudima. Ovaj kraj kojim smo prolazili bio je vie prekriven biljnim po-
krivaem nego predjeli na zapadu, ali su u sutini svojstva tla bila ista; gdje god je to bilo
mogue ljudi su od kamenja otimali pare zemlje za obraivanje, a naokolo je vidik bio
omeen, bolje reeno zatvoren, visokim stijenama. Na jednom prostranijem mjestu koje
je, zbog svoje sone zelene trave usred ove pustoi od stijena i kamenja, ostavljalo utisak
jedne oaze, zatekli smo grupu veselih obana okupljenih oko jednog paljivo obzidanog
izvora, dok su naokolo mirno pasla njihova stada. Ugledavi ih, Drago je u znak pozdrava
ispalio iz svoje puke, na to mu je uzvraeno viestrukom paljbom iz oruja koje su o-
bani imali; istovremeno su se sa suprotnih stijena zauli novi pucnji, to je bio svojevr-
stan odgovor na ovdje uobiajenom jeziku. Drago je meu okupljenima ugledao ponekog
prijatelja, pa smo rado kod njih nainili mali predah; poto smo se prihvatili dobro zai-
njene katradine i masnog sira koji su nam odmah ponudili, morali smo da gasimo veliku
e, pri emu su se okupljeni obani isprva udili mom putnikom peharu od koe, da bi
zatim, uz opte veselje, poeo da krui naokolo poput kakvog sveanog pehara. S naredne
prilino strme uzvisine pruao se u daljinu lijep pogled na tamni vijenac albanskih plani-
na, izmeu kojih je, poput kakvog blistavog oka, izvirivalo ravno ogledalo Skadarskog
jezera okupanog suncem koje se ve priklanjalo smiraju. Poto smo se popeli na stjenovi-
tu uzvisinu s njene druge strane zaula se odjednom sa susjedne uzvisine tuna kuknjava i
pla. Odmah smo, koliko je to sumrak jo doputao, na jednoj stjenovitoj kupi prekrive-
noj bunjem ugledali grupu ena, koje su, uei uokrug, izvodile ive kretnje rukama.
One su tuile za jednim roakom koji je poginuo u poslednjoj borbi oko Jezera. Upravo
su bile napravile predah i za to vrijeme su ene rukama pokrile svoja lica. A onda je izno-
va zapoelo tuenje, a ono je, odjekujui izmeu pustih stijena, djelovalo kao tuenje iz
grobova. Bilo je u tome neeg jezivo upozoravajueg. Kao da se sama smrt, siva davitelj-
ka, ukljuila u to horsko tuenje; uvijek nanovo bi se uo isti ton u jednolinom otezanju,
gotovo bez modulacije, pa je to djelovalo kao kakva siva zemaljska utvara, koja se as
pojavljuje, as ponovo nestaje. Ta kuknjava se sa uzvisina sputala poput hladne none
rose, dodirujui sve to postoji naokolo na neki udesan, tajanstven nain; samo stado,
koje se polako kretalo nizbrdo, nemirno se tiskalo naprijed kao da bi to prije da pobjegne
od nekog neugodnog susreta ili dodira. Jo se zadugo, isprekidano kratkim pauzama, ulo
otegnuto zapjevanje, koje kao da je slijedilo putnike na njihovom putu.(...)
Sunce je ve bilo zalo i ve je bio izronio polumjesec, kada se sa uzvisine koju smo
upravo dosegli, pred naim oima ukazala prostrana ravnica, koja se svojom irinom i
prostranou izmeu okolnih brda doimala jo veom od njeguke ravnice. Dinovske
pojave drale su strau oko sivih kamenih anaca; one su se sa svih strana, u veim i ma-
njim grupama, poneka i pojedinano, kretale prema jednom zamanom utvrenju, koje
se, obasjano mjeseevom svjetlou, ukazalo kao sredite naokolo rasporeenih straara.
Odande je do nas dopiralo neto poput vesele ratnike pjesme, a pauze su bile isprekidane
pucnjima, pa se sve to ponavljalo bez nekog pravila i reda, viestruko odjekujui sa okol-
nih litica.
Gdje smo to? upitao sam mog vodia, kada je, brzo se okrenuvi prema meni, pokazao
na kulu koja je tamo gore djelovala nekako bajkovito.
Pred Cetinjem.
A kakva je to kula tamo gore na onoj uzvisini?
To je straarska kula na staroj manastirskoj tvravi.

Veera iz francuske kuhinje

Kada smo stigli pred mjesto ili bolje reeno pilju, iz koje su odjekivale pjesme, ugledao
sam skupinu naoitih mukaraca sa lijepim orujem, okupljene oko plamena ognjita; as
su, pjevajui, jedan drugom nazdravljali, as su jedan za drugim izlazili napolje i pucali
iz svoje puke. U sredini je sjedio jedan ovjek sa krivovratim guslama, a pored njega je-
dan sa brundavim gajdama; dvije ene su kraj ognjita bile zaokupljene sjeenjem hljeba,
mesa i pripremanjem drugih jela. U ovoj kui se jue rodio djeak, rekao mi je Drago, pa
se sada roaci i dobri prijatelji tokom cijele nedjelje okupljaju svake veeri i provode no
uz pjesmu, pie i pucnjavu, kako zli dusi ne bi mogli da priu malome, budui da su se
oni odvajkada maloj djeci pribliavali u obliju crnih maaka. Nijesam mogao da odolim
da se tu nakratko ne zadrim. Odmah smo bili okrueni grupom radoznalaca i pozvani da
uemo unutra. Upravo je od kukuruznog brana ispeen hljeb, neto malo vri od pa-
lente, bio izvaen iz pepela, pa je u bukvalnom smislu rijei morao najprije da bude
ohlaen rakijom koja je kruila naokolo u jednom velikom vru. Zdravicu koju sam uz
rakiju izgovorio u ast upravo roenog djeaia, poelevi mu snagu, zdravlje i sreu u
buduim borbama sa Turcima, svi su razdragano i buno pozdravili, a u znak svoje potvr-
de, ispalili su svoje puke. im je bila ispijena poslednja kap rakije, jedan od gostiju u
koga su po svoj prilici bile pare uputio se u susjednu krmu, iji je vlasnik, jedno duhov-
no lice, odmah napunio prazan vr i bez daljnjeg primio ponueni novac ta procedura
se za kratko vrijeme vie puta ponavljala: za to vrijeme su i s druge strane gosti navraali
u krmu, tako da je duhovnik, s pitoljem i handarom za pojasom, stalno bio uposlen
kod svog velikog bureta, pri emu se moglo vidjeti da je i u ovom svom drugom pozivu
vjet i spretan.
Nijesam htio da bude suvie kasno za moju veernju posjetu u rezidenciji. Vladika je u
manastiru, odgovorilo mi je jedno tamnoputo italijansko lice na pitanje da li je gospodar
tu, istovremeno se ponudivi da me otprati onamo. Drago, koji mi je ve ranije rekao da
se on i njegovi nerado pojavljuju pred svojim roakom otkako je postao vladika, bio je
zadovoljan to ne mora da poe sa mnom; poto je jo iste veeri htio da poe kui, to
smo se prijateljski pozdravili, pri emu je, snebivajui se da prihvati ponueni dar kao na-
gradu za njegovu izanrednu pratnju, izrazio elju da ovo nikako ne bude poslednji put da
sam mu prekoraio prag kue. Iz sveg srca sam ga uvjeravao da e mi, ako ponovo bu-
dem navratio u Njegue, njegova kua biti draga gostinska kua.
Ispred manastirskih zidina koraali su gore-dolje naoruani straari, ostali su se nalazili
iza zidina. Jedan od deurnih perjanika iz vladikine tjelesne garde poveo me preko dvori-
ta manastira do stepenita kojim se dospijeva u otvoreni hodnik s lukovima, na ijem
kraju me jedan sluga uveo u malo predsoblje, gdje sam uruio pismo Njegovom presvije-
tlom visoanstvu, knjazu Crne Gore i Brda, Petru Petroviu Njegou. Poslije izvjesnog
vremena pojavio se iz susjedne odaje vladikin sekretar i poelio mi u ime svog Gospoda-
ra dobrodolicu; ujedno mi prenosi izvinjenje Gospodara to ne moe odmah lino da me
primi, ali e to svakako biti jo iste veeri, a do tada zacijelo neu imati nita protiv da se
malo odmorim i smjestim na najljepi mogui nain. Potom sam iz starinskih manastir-
skih odaja odveden u jedno bijelo, po svoj prilici, upravo zavreno zdanje. Dok sam pro-
lazio uskim hodnikom, svuda sam susretao naoruane momke, a kroz otvorena vrata jed-
ne ovee odaje vidio sam vie senatora u kratkim krznenim ogrtaima prebaenim preko
ramena kako igraju bilijara. Oi onih koji su stajali naokolo i pratili igru pomjerale su se
as lijevo, as desno bre od bilijarskih kugli na stolu, a svojim ustrim pokretima pra-
tili su i komentarisali hitre poteze jednog ili drugog igraa, tako da se u pravom smislu
odvijao jedan a la guerre (rat). U sobi koja mi je bila odreena zatekao sam sve udobnosti
koje jedan paljivi domain moe da ponudi svom gostu. Nedugo zatim donesena mi je
bogata veera, pripremljena po pravilima francuske kuhinje, a uz nju najodabranije dal-
matinsko vino. Kuvar, jedan Padovljanin, koji je bio veoma ponosan na to da potie iz
grada koji odvajkada uiva glas najuenijeg meu svim gradovima ponosne Republike,
pridruio mi se dok sam ja objedovao, pa se onda raspriao i odabranim citatima objasnio
kako je i zbog ega Padova od Mleana dobila poasni epitet la dotta (uen), a uz to mi je
neumorno navodio na stotine primjera, da bi dokazao koliko su ovi ljudi ovdje gore stra-
no zaostali. Iz njegovih kazivanja ubrzo sam shvatio da spada meu one koji su da bi iz-
bjegli neku zasluenu kaznu umakli na podruje Crne Gore, gdje onda, ali suvie kasno,
eznu za svojim zaviajem. On je bio austrijski dezerter. To njegovo raspredanje i kazi-
vanje svodilo se na to da sem vladike, koji se dodue razumije u vladanje, a uz to i dobro
plaa, ali je i previe zatrpan dravnim poslovima da bi imao vremena za neke druge
stvari, te njegovog sekretara, koji opet ima mnogo toga da pie da bi imao vremena za ne-
poslovne razgovore, i njega, majstora u svojoj umjetnosti, a uz to oduvijek veoma zainte-
resovanog za zadovoljstva koja prua obrazovanje, u zemlji nema vie nijednog obrazo-
vanog ovjeka, pa otuda mora da iskoristi priliku za ovakve razgovore, kada se ona jed-
nom sluajno ukae.
Poziv vladike da poslije veere, ukoliko radije ne bih da ostanem sam, doem u njegove
odaje spasio me od ovog napasnika i ujedno mi ispunio elju da se to prije naem s vla-
dikom.

Lijepi i pametni Vladika Rade

Dnevna soba Vladike ostavlja vie utisak s ukusom ureenog ratnikog atora nego sjedi-
te jednog duhovnog knjaza. Ukrasi po zidovima sastoje se od mnotva blistavog oruja,
veinom zaplijenjenog od Turaka, pri emu se vidi da su to odranije i u novije vrijeme
zaplijenjena oruja, koja su se, u skladu sa tradicionalnim obiajem, poslije svakog poho-
da, donosila i jo i danas donose Gospodaru; nekoliko primjeraka oruja, manje ukraenih
od turskih, podsjealo je na poslednje zapadne pogranine sukobe. Ostali kuevni pred-
meti, od udobnog divana i primjerno podeenog pulta za pisanje, iznad kojeg visi dobro
pogoeni portret Nikole, carskog patrijarha na Istoku, do zgodne male stoliice, izraeni
su u skladu sa najnovijim ukusom i tek su nedavno doneseni iz Trsta. Kada sam uao, sa
divana je ustala jedna visoka pojava u dugakom kaftanu, kakvu do sada jo nijesam vi-
dio; glava te pojave bila je obmotana tamnom prugastom svilenom maramom nalik na
turban. Prila je i ljubazno me pozdravila, pruivi mi ruku uz laki naklon glavom, dok
me dobro akcentovano (Soyez le bien venu, Monsieur le docteur (Dobro mi doli, gospo-
dine doktore) za trenutak ostavilo u nedoumici da li ja to zaista stojim pred poglavarom
Crnogoraca ili se nalazim na pragu nekog modernog salona. I pitanja koja su uslijedila
poslije mog s potovanjem izreenog otpozdrava na istom jeziku uvjerili su me da su Ko-
torani bili u pravu, kada su tvrdili da bi sadanji Vladika bez daljnjega mogao da nastupi
u svakom pariskom salonu. Poto je rukom mahnuo jednom slugi, koji je ubrzo zatim na
srebrnom servisu unio osvjeenje, pozvao me da sjednem, a sam je zauzeo svoje prea-
nje mjesto na divanu. Za njegovu glavu, koja bi prije mogla da bude izazovan motiv za
umjetnika koji radi u antikom stilu nego za nekog modernog dvorskog minijaturnog sli-
kara, stvarno se moe rei da je lijepa; njegove crte lica, u pravoj srazmjeri sa njegovim
neobino visokim stasom, zrae izvjesnim samosvjesnim dostojanstvom i prijatnom lju-
baznou istovremeno, i kao da su spremne i za rat i za mir, doimajui se kao glava Zev-
sa, koji, drei u ruci munju, sa visina Olimpa dijeli blago povjerenoj mu zemlji. Pamet-
ne, prodorne oi, koje bi nenaklonjeni kritiar po svoj prilici oznaio kao prepredene,
svojom izuzetnom pokretljivou daju ovim po prirodi mirnim crtama izvjesnu toplinu i
ivahnost; kao da su se ve rano navikle da viene predmete prinesu unutranjem oku i
da se poslije odreenog odmjeravanja ponovo udalje od njih; i tako se poslije svakog spu-
tanja pogleda te oi ponovo podiu da bi to odlunije osmotrile odreene predmete. Da
li je Vladikina noga zaista tako izuzetno velika, kako je to kasnije zapazio jedan usputni
posjetilac Cetinja, ne bih, iskreno reeno, mogao ni da potvrdim ni da opovrgnem, poto
za vrijeme ovog kratkog susreta sa ovim zanimljivim ovjekom nijesam posvetio panju
njegovim nogama. Uostalom, kod ovakvih prosuivanja sve zavisi od toga da li se pojave
ili stvari odmjeravaju kineskim ili antikim, odnosno prirodnim mjerilima, i da li su ljup-
ke patuljaste ruice i noice, kakve moemo nai u bekim ili pariskim modnim urnali-
ma, smatraju ljudskim ljupkim ili pak lutkarski izvjetaenim. Dok hoda, moe se zapazi-
ti blago zanoenje gornjeg dijela tijela, od ega za vrijeme sjedenja nema ni traga. Mirno,
sigurno dranje na prijatan nain kontrastira sa bujnom svjeinom kolorita i uliva vee
potovanje nego to bi se smatralo obaveznim prema jednom dvadesetosmogodinjem o-
vjeku.
Crnogorci vole Pruse, rekao je biranim izrazima, kada je uo da sam vie godina ivio
u Berlinu, jer Crnogorci vole i cijene hrabre ljude.
Koliko god da odajem duno potovanje Pruskoj i svemu onome to je dala dobroga i va-
ljanoga, ipak je to izdvajanje, sa kojim se, naalost, suvie esto susreemo u svim djelo-
vima nae otadbine, malo zasmetalo mome srcu, koje nedjeljivom ljubavlju obuhvata ci-
jelu Njemaku, pa sam stoga odlunim tonom uzvratio: Pa, onda neka se ta blagonaklo-
nost protegne na cijelu Njemaku, jer su svi Njemci odista asni i hrabri ljudi.
Uinilo mi se da mu se taj odgovor dopao; od tog trenutka me nazivao svojim njemakim
gostom i blagotvorno ljubazna predusretljivost s njegove strane ubrzo je urodila obostra-
nom neusiljenou u ophoenju, to nipoto nije ilo na utrb potovanja koje ide uz nje-
gov poloaj. Moje povjerenje je bilo utoliko vee, to mi je bilo poznato da se rado bavi
poezijom i da je rano ispjevao vie pjesnikih djela koja odiu istinskim osjeanjem. Uz
to je, po svoj prilici s namjerom da ukloni sve to bi moglo da ometa na razgovor, nepri-
mijetno i veoma spretno razgovor skrenuo na opte socijalne prilike modernog salonskog
ivota, koji je, zahvaljujui svom otrom pogledu i izotrenoj moi zapaanja, dobro upo-
znao u Beu, Trstu i Peterburgu. Nita mu nije bilo tegobnije i munije, uvjeravao me, od
puke spoljne formalnosti i ceremonijalnosti, koje kao da su smiljene da ubiju svaku ve-
drinu i prigue svaku otvorenu drutvenost. Naravno da razumije da bi one, koje su no-
vac, roenje i titula, ili pak neke druge sluajnosti, preselili u takozvane vie krugove,
snalo dosta nevolja i neprilika, kada utvrene forme i ceremonije ne bi posluile kao za-
titni bedem da se prikrije ispraznost i besadrajnost; nevolja je samo u tome to i zdrav i
razuman ovjek mora da trpi pod tim nezdravim pojavama te nesrene poasti, a ipak nije
potrebno vie od otvorenog pogleda i vrste volje, pa da se svako na prirodan nain kree
i ponaa u svom krugu, to smatra i dobrim i ispravnim.
Zacijelo i izvjesna mjera od onoga to se obino u ivotu naziva sreom, dozvolio sam
sebi da primijetim.





Mudri i hrabri Petar Prvi



Predio Cetinjske ravnice, najrasprostranije u ovoj stjenovitoj zemlji, odlikuje se istim
svojstvima i ostavlja isti utisak kao i sve ostale ravnice kroz koje sam do sada proao. Ka-
menjem posijane oranice, mukotrpno otete od stijena, obrauju do zuba naoruani ljudi;
tu i tamo po neki hrast ili brijest, esto lieni svojih razbokorenih grana, tako da izdaleka
lie na neku vrstu platana; s vremena na vrijeme nae se poneko stablo voke slaboga ro-
da; svuda naokolo prirodni bedem sivog planinskog vijenca, rijetka trava i slabo hranjivo
bilje za stada na ispai, ponegdje nisko bunje i tu i tamo povei ili omanji ostaci starih
uma. Na izvorima s june strane, koji snabdijevaju vodom siromane dijelove iroke
stjenovite kotline, moe se nai izvrsna, veoma bistra voda. Pojedine naseobine rasute
kamene kue, na nekim mjestima zbijene u neto gue a negdje labavije skupine, od ko-
jih se uvijek povlai jedna jo labavija nit prema susjednom selu najveim dijelom se
oslanjaju na sjeverne uzvisine; najznaajnije meu njima selo Bajice broji otprilike
dvije stotine kua. Nigdje, niti ovdje, niti drugdje u Crnoj Gori ne moe se vidjeti toliko
kamenih kvadrata zbijenih jedni uz druge kao ovdje na Njegukoj visoravni, na kojoj je
od davnina, sve donedavna, prebivala porodica Radonjia od Radievia; ta porodica je
od vremena Poarevakog mira uivala nasledno pravo na dostojanstvo svjetovnog gu-
bernatora, a odavde ve stoljee i po potiu i vladike Crne Gore. Tu se rodio i za unutra-
nje prilike Crne Gore i po njen politiki poloaj tako znaajan mitropolit Danilo Petro-
vi, koji je pokoljem svih muslimana u zemlji na Badnje vee 1705. godine jedna prava
crnogorska Vartolomejska no zemlju oslobodio svih nehrianskih elemenata i turske
vrhovne vlasti; uz to je tada za svoju porodicu uveo i zaveo neprekinuto nasledno pravo
na poloaj duhovnog poglavara, s pravom i ovlaenjem da vladajui vladika meu svo-
jim roacima sebi odredi naslednika. Ali i pored ovih bitnih momenata, Njegui se po
svom znaaju nikada nijesu mogli mjeriti sa Cetinjem. Na ovom mjestu, pravom sreditu
zemlje, gdje je od starina stajala mitropolitska crkva, i nadalje su se, iako se vie puta mi-
jenjalo sjedite mitropolitove rezidencije, odravali narodni skupovi, te je ono uvijek i ne-
izmijenjeno bilo i ostalo ujediniteljska taka zemlje; a otkako je stric i prethodnik sada-
njeg vladike, zabrinut zbog susjedstva sa Francuzima, na poetku naeg stoljea, svoje,
pogotovo u ljetnjim mjesecima prijatnije boravite na morskoj obali, u manastirima Sta-
njevii i Pod Mainama, zamijenio boravitem na visoravni, okruenoj prirodnim bede-
mom planinskih vijenaca, Cetinje je na neki nain postalo zvanina rezidencija vladika,
koje su, uz zadrane demokratske forme, sve neogranienije vladale. Odavde je stari Pe-
trovi svojom neobino lukavom politikom, koju je, uz smotreno korienje i drugih
okolnosti, pored svojstvene mu hrabrosti, ispoljio ve prilikom pada Mletake republike,
uspio i u vrijeme najteih prilika da ouva sa svih strana ugroenu i teko steenu samo-
stalnost Crnogoraca. On je svojim bezuslovnim pristajanjem na stranu Rusa, ime je
Francuzima u Dalamciji zadao dosta teak udarac, doveo do toga da je znatno oslabio do
tada snaan uticaj crnogorskih vladika na duhovne stvari pravoslavnog stanovnitva u
Primorju. Ali, Francuzima za sve vrijeme svoje vladavine u ovim krajevima nikada nije
uspjelo, ni primjenom sile tj. oruja, ni ljubaznim pregovorima, da ostvare svoj uticaj na
Crnu Goru, niti pak da privole Crnogorce da se veu za njih, iako bi im to moda donijelo
neke koristi. Ono to je u pogledu prihoda izgubio gubitkom episkopalnih prava nad Du-
brovnikom i Kotorom, mudri Petrovi, koji je ve od cara Pavla dobijao zamanu nova-
nu pomo, obeteen je ne samo ordenjem i znamenjima dodijeljenim mu od njegovih is-
tonih saveznika nego i drugim, realnijim i opipljivijim darovima. To mu je omoguavalo
da, vodei krajnje jednostavan ivot, sakupi dovoljno blaga za odreene hitne potrebe, a
da pri tome i nadalje bez ogranienja udovolji svojoj sklonosti ka dobrotvorstvu i dobro-
instvu. U narodu je uivao bezuslovno povjerenje i gotovo da mu je bio beskrajno odan.
On je faktiki bio suvereni gospodar i u duhovnim i u svjetovnim stvarima, bez obzira to
je pored njega postojao zvanini svjetovni gubernator; i ovaj, kao i sreski naelnici i mje-
sne starjeine, knezovi, serdari i vojvode ostalih nahija i plemena, pored najuglednijih
glavara porodica, ubrzo su bili samo obznanjivai i izvrioci njegovih naloga i zapovije-
sti, koje su svi smatrali nepogreivim. Njegove godine, njegova respektabilna pojava,
uroeno dostojanstvo njegovog bia, duhovna bodrost i vrstina njegove volje, uz prijat-
nu ljubaznost u ophoenju, sjajan, Crnogorcima inae svojstven govorniki dar, kao i i-
njenica da se ve u prolom stoljeu istako i hrabrou i mudrim rukovoenjem u borba-
ma sa neprijateljima, iz kojih je izlazio kao pobjednik, pa je ukinuo hara koji se morao
isplaivati susjednim paama i Crnu Goru oslobodio od turskog uticaja i uveo je u red ne-
zavisnih drava, sve to skupa uslovilo je da su njegove zapovijesti beuslovno izvravane,
a da pritom nikada nije morao sem u veoma rijetkim, i to ne posve dokazanim sluaje-
vima da pribjegne nasilnim sredstvima.



Njegoevo pozivanje na strievu oporuku

Bilo je dovoljno da stari Petrovi samo da jedan znak, da tiho izgovori neku elju, smje-
sta bi se razrijeili i najzapetljaniji sporovi, tako da se pod njegovom vladavinom daleko
manje upranjavala i krvna osveta, a opao je i broj sporova i kavgi koje su se prenosile s
narataja na narataj, kao i broj sporova izmeu raznih naseobina i pojedinih porodica.
Njegov patrijarhalni ugled doprinio je i tome da je u zemlji znatno opao i broj ranije toli-
ko estih razbojnitava. No, budui da je dobro znao da sa njime povezani poeci i zame-
ci jednog boljeg i urednijeg dravnog ustrojstva poslije njegove smrti lako mogu ponovo
da se izgube, ukoliko ne bi bili obezbijeeni i utvreni neopozivim zakonskim propisima,
to se u poslednjim danima svog neumornog ivota, kada je imao vie od osamdeset godi-
na, posvetio dovrenju uredbe o ustanovljenju i uoblienju graanskog poretka; na njoj je
radio ve dugi niz godina i dosta toga je i sproveo, ali je sve to to je bio zamislio htio da
oivotvori kao cjelovitu temeljnu reformu. Smrt ga je sprijeila da dovri i ostvari te svo-
je planove. Nikada nije bolovao; kraj mu je zapravo bio jedno blago bezbolno uranjanje u
vjeni san i sve do poslednjeg daha bio je pri sasvim istoj svijesti i u punoj duhovnoj
snazi. Na samrtnoj postelji je okupljenim glavarima razliitih plemena na duu stavio
slogu, red i uzajumnu trpeljivost, na dobrobit cijelog naroda. Poto im je u nekoliko na-
vrata za svog naslednika izriito preporuio svog sinovca Radoja, koji je u svom duhov-
nom zvanju uzeo ime svog prethodnika, preminuo je 18/30. oktobra 1830. godine.


Cetinje iz 1839, crte

Novoizabrani vladika, koji tada jedva da je imao punih osamnaest godina, prihvatio se, za
svoje godine neobinom smotrenou, zadatka da oivotvori naloge i zamisli svoga stica,
pa je odmah iskoristio okolnost da su se svi strogo pridravali estomjesenog primirja,
to je bila poslednja elja pokojnog vladike, te je nastojao da uredi unnutranje prilike u
zemlji. Svjestan da je njegov poloaj mnogo tei od poloaja njegovog prethodnika, koji
je mogao da se osloni na duboko ukorijenjeno povjerenje steeno tokom poluvjekovne
vladavine, kao i injenice da e mnogi svaki njegov korak pratiti s nepovjerenjem, pri e-
mu mu nije bilo nepoznato da mu je prijetila zavjera od ne ba beznaajne protivnike
strane, shvatio je odmah na samom poetku da su mu potrebna odreena sredstva moi,
ukoliko eli da ispuni svoj zadatak, ali je pri tome djelovao veoma smotreno i mudro. Pa-
ljivo izbjegavajui svaki privid samovolje, nastojao je da svakom svom koraku i svakoj
svojoj preduzetoj mjeri pribavi vanost na taj nain to se pri tome predstavljao samo kao
izvritelj oporuke svog prethodnika tj. da eli samo da dovri ono to je ovaj bio zapoeo.
Pri tome nije proputao priliku da se u vezi sa svakom novinom posavjetuje sa najstarijim
i najuglednijim plemenskim predstavnicima; na tim savjetovanjima se rijetko deavalo da
njegov govorniki dar, uz pozivanje na volju pokojnika, ne urodi eljenim uspjehom. Tek
kada je primijetio da su se ljudi donekle navikli na ispunjavanje njegovih naloga i zapovi-
jesti, kao i da im vie nije smetala njegova mladost, poeo je postepeno da nastupa s ve-
om odlunou. Ve 1831. godine je na mjesto ranijih partijarhalno-sudskih institucija i
kuluka, uvedenog od Petrovia u cilju obezbjeenja javne sigurnosti, ustanovio senat i
gvardiju: prvu instituciju je uveo kao najviu zakonodavnu i izvrnu ustanovu, a ovu dru-
gu kao izvrnu vlast sastavljenu od sto ljudi; uz to je utvren izvjestan broj perjanika kao
njegova tjelesna garda, za koju bi se moglo rei da su bili pravi pretorijanci. U svojoj ne-
posrednoj okolini stvorio je jednu stranku na koju je u svako doba mogao da se osloni; ta-
ko je sada mogao da pone sa kanjavanjem poinjenih nedjela i ubistava, bez obzira na
tradicionalnu krvnu osvetu, pa je po kraktom postupku mogao da izrekne i smrtnu kaznu.
Nain na koji je obavljano pogubljenje pokazuje da se jo uvijek vodilo rauna o naslije-
enim predstavama i shvatanjima. Da se ne bi moglo rei da je pojedinac ubio lana neke
crnogorske porodice, koji bi onda potpao pod zakon osvete nekog roaka ili saplemenika,
u strijeljanju je uvijek sudjelovalo vie stotina naoruanih ljudi koji su pucali u osueni-
ka, a ovom se u trenutku ispaljivanja puaka dovikivalo da se da u bjekstvo. Poslije prvog
izvrenja smrtne kazne na ovaj nain, navodno je porodica pogubljenog na Cetinju posta-
vila formalno pitanje ko je ubio lana njihove porodice, na to je odgovor senata glasio:
Zemlja!, pa je time bila onemoguena svaka dalja rasprava. (...)
Naredne godine (1832), prije puta u Peterburg, uslijedio je smjeli korak koji je mladi re-
formator smatrao neumitnim za utemeljenje samostalne vladavine; naime, tada je gotovo
ezdesetogodinji gubernator, iji je znaaj uslijed velikog ugleda preminulog Petra Pe-
trovia dakako bio veoma opao, te je gotovo bio potpuno beznaajan, optuen da tei za
samovlaem, a po nekima i za povezivanjem sa stranim silama, tetnim po interese ze-
mlje; zbog toga je bio uvuen u teak sudski proces, u kojem se radilo o ivotu i smrti, pa
je uhapen i odveden na Cetinje. Poslije nekog vremena je, dodue, osloboen, ali mu je
kua na Njeguima spaljena, preostala imovina konfiskovana, dok je sa svojom mnola-
nom porodicom protjeran iz zemlje. Od tog trenutka se smatralo da je time ukinut poloaj
svjetovnog gubernatora u Crnoj Gori.

Vjerenici odsjekao ruku

Uz odobrenje njenog izdavaa, podgorikog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Hajnriha
tiglica Posjeta Crnoj Gori U jugozapdanom dijelu Hercegovine, vie prema Dalmatin-
skom primorju, a u neposrednom susjedstvu sa neobuzdano smjelim Krivoijanima, po
svoj prilici najneobuzdanijim podanicima carske drave, i varoice Risan, protee se, iz-
meu Austrije, Turske i Crne Gore, podruje Grahova; to je jedan ne ba beznaajan pre-
dio, stjenovit ali i bogat lijepim udolinama i panjacima, koji su hrabri doseljenici prije
otprilike pedeset godina oteli od Turaka.


Grahovo

Po jednoj prii, rairenoj u narodu, tu su se prije puno godina odigrale krvave borbe. Ta
pria je onda pretoena u jednu pjesmu u kojoj se dolina Grahova u vrijeme turskog nadi-
ranja na sjeverozapadne zemlje nekadanjega Vizantijskog carstva opisuje kao bogat i li-
jepo obraen predio. Tu sam priu, koja izgleda spada u omiljena predanja Crne Gore i
okolnih Slovena, prvi put uo iz usta mog starca na pazaru u Kotoru, i to u ovom obliku:
U vrijeme prvih turskih napada bio je u Grahovu knez po imenu Nikolica; ovaj je imao
kerku nadaleko uvenu po svojoj ljepoti; ona je bila obeana hrabrom Sekuli, sestriu
silnog Janka (Jovana Hunjadija). Paa koji je uo za njenu izuzetnu ljepotu, ali je pri to-
me znao da je ve vjerena, krenuo je sa silnom vojskom na Grahovo da ljupku Dragoma-
nu tako se zvala ova nova lijepa Jelena, vjerovatno zbog navodnog znanja jezika
osvoji za sebe. Knez Nikola nikako nije mogao sebi da objasni zbog ega su tolike silne
ete krenule na malo Grahovo. U to se dogodi da je jedne veeri jedan od zapovjednika
paine vojske navratio kod kneza Nikole; tom prilikom je ugledao lijepu Dragomanu i
smjesta se u nju strasno zaljubio; niti moe da jede, niti da spava, samo stalno od majke
trai au vode. Majka ga ne razumije, ali ga Dragomana razumije i prua mu au vode;
ali Turin ne moe da pije i moli majku da mu, da bi ugasio svoju e, da ruku svoje ke-
ri. Majka mu kae da je ona vjerenica hrabrog Sekule, od kojeg je ve primila vjerenike
darove. Oajan i smeten, ljubavlju i osvetoljubljem opijeni Turin naputa Nikolinu kuu
i odlazi sledeeg jutra u pain ator; nita ne slutei o painim namjerama, on mu pria o
ljepoti kerke grahovskog kneza i kae mu da je po svaku cijenu eli za sebe. Paa, u ko-
ga se uslijed ovog opisa jo vie rasplamsala udnja, porui knezu i njegovoj eni da mu
dou u ator i tu on od njih zatrai ruku lijepe Dragomane. I njemu kazuju za ve obavlje-
nu vjeridbu; meutim, on ostaje pri svom zahtjevu, s tim da lijepa Dragomana sama oda-
bere izmeu njega i vjerenika. Sekula, koji je ubrzo potom pozvan kod pae, dolazi u
pratnji tri stotine hrabrih Maara, koji ostaju napolju u ravnici Grahova, dok on, poto je
sjahao sa svog konja, s orujem ulazi u pain ator. Tu je onda lijepa Dragomana, poto je
posluala rijei koje joj je majka apnula na uvo, uvjerena da e na taj nain obezbijediti
mir u zemlji, rekla: radije e sa paom da jede travu i korijenje, no sa Sekulom hodati na-
okolo u zlatu i svili i kadifi. Sekula ju je, u najveoj mjeri iznenaen, podsjetio da je hri-
anka, da je s njime vjerena u Hristu i da ne moe nevjerniku da da prednost nad njim i
da njega uzme za mua. Uzalud. Na to duboko povrijeeni Sekula, priguujui u sebi
gnjev, zatrai od nje da mu barem vrati vjereniki prsten. Dragomana mu na to prui ruku
da sam skine prsten s njene ruke. On prihvati njenu ruku, ali u isti mah izvlai svoju sa-
blju i odsijee nevjernici ruku, pokazujui je onda pai s rijeima: Svakome njegov dio!
Meni ruka obeana, a tebi, pao, ostalo! Povrijeena Dragomana se zanese i padne na
zemlju i za nekoliko trenutaka je iskrvarila. Na to je raspomamljeni paa Jankovog sestri-
a izazvao na dvoboj. Sekula mu mirno odgovori: Stojim ti na raspolaganju, pao!, uz-
jae svog konja, tri puta njime objae Grahovsko ravno polje; isto uini i paa, a onda
obojica krenue u napad jedan na drugoga. Prvim udarcem je Sekula pau pogodio u gla-
vu i protivnika po sredini presjekao na dvije polovine koje su se sa sedla sruile na dvije
strane; pri tome je Sekulin ma proao jo i kroz krvlju poprskano sedlo i zabio se u lea
konja. Turci, pometeni smru svoga zapovjednika, nadadoe se u bjekstvo, dok je Sekula
sa svojima odjahao svojim dvorima. Poto je sasluao izvjetaj o tome to se zbilo, Janko
strogo ukori svog sestria, koji nije mogao da shvati svog inae ratobornog ujaka, pa ga
zaueno upita, to je to toliko vano to je posjekao turskog pau? ta ima u tome?,
uzviknu Janko, ti nijesi moj meni dostojni sestri; da sam ja izveo onaj udarac, moj ma
ne bi samo za aku dospio ispod sedla onog krvavog psa, nego bi posjekao cijelog konja i
uz to bi u zemlji nainio toliku rupu, da bih svom svojom veliinom stao u nju! A Jan-
ko, dodaje stari pripovjeda, bjee prava ljudina i to tolika da je njegov grob bio koliko
etiri obina groba.
Sa tim vedro-naivnim obrtom zavrava se ova tamnim bojama ispjevana i krvlju natoplje-
na pjesma. Poslije toga, priaju dananji Crnogorci, Grahovsko ravno polje je opustjelo
i u njemu nije bilo ni ive due, tako da je svojom bujnom travom i raznolikim biljem i
rastinjem samo sluilo kao ispaa za stoku, sve dok se tamo, prije sedam ili osam deceni-
ja, nije naselio izvjestan broj Crnogoraca, kojima su se ubrzo pridruile hrianske izbje-
glice iz Turske.

Razbijeno oruje kao upozorenje

Ispraen najboljim eljama i blagoslovom, krenuo sam, poslije okrepljujueg objeda, u
pratnji dvojice vodia koje mi je vladika dodijelio jedan je bio iz grupe njegovih prati-
laca, prava atletska pojava, a drugi, po imenu Teodoro, jedan mladi Grk, koji ve vie
mjeseci boravi na Cetinju kao arhitekta u obilazak istonih dijelova Crne Gore.
Poslije dobra tri sata hoda stie se iz Cetinja u mjesto u Rijekoj nahiji, kod kojeg rjeica
(Rijeka), po kojoj je ova nahija i dobila svoje ime, postaje plovna. Predio kroz koji put
vodi onamo odlikuje se raznovrsnijom, bogatijom vegetacijom nego krajevi kroz koje
sam do sada proao. Samo to smo sat jedan odmakli od Cetinja, a ono su se na sve strane
ukazala stabla oraha i smokve, masline i vinova loza, i to ne samo oko kua nego ak i na
blagim uzvisinama. Pravo iznenaenje bilo je za mene, kada sam negdje na polovini puta
naiao i na neku vrstu graenog druma, na ijoj je gradnji neprestano radilo oko stotinu
Crnogoraca, a sa gradnjom su ve toliko bili odmakli da se ovim drumom lagodno moe
prei iz Katunske u Rijeku nahiju. Teodoro, oduevljen vladikinim reformama, govorio
je o ovoj gradnji kao o kakvom udu, ustvrdivi da nigdje za tako kratko vrijeme nije ui-
njeno toliko puno kao u Crnoj Gori za poslednjih sedam godina. Dok je tako ushieno go-
vorio o kulturnom napretku ovog naroda i ove zemlje, dokotrljala se pred nas jedna na
motku nasaena turska lobanja, o koju je jedan gladni gavran upravo otrio svoj kljun, pa
ga je to u jedan mah prekinulo u njegovim razmatranjima.


Rijeka Crnojevia

Potovanje koje Crnogorac njeguje prema svojim pokojnicima, iji se zemni ostaci odista
respektuju na antiki nain, u dubokoj je, moglo bi se rei, i nesamjerljivoj suprotnosti sa
nainom na koji se ophodi prema glavama svojih poginulih neprijatelja. Dodue, ni Turci,
kod kojih je nabijanje na kolac i naticanje glava na kolac kao ukras na bedemima starin-
ski obiaj, ne postupaju nita bolje sa Crnogorcima kada im padnu u ruke; oni se na isti
nain odnose i prema drugim neprijateljima. Tako su 1806. godine, kada im je za vrijeme
jednog ispada iz tvrave nedaleko od Dubrovnika, u ruke pao general Delgornjes, ovome
odsjekli glavu, a njegov krvnik je jo dugo potom naokolo paradirao u generalskoj unifor-
mi; slina stvar se dogodila Gajeti, Marmonovom generalu-autantu, kada je ranjen pao u
njihove ruke; takoe je tano i to da su Crnogorci, podsjeajui time na ratniki narod
Kelta koji su ovdje prebivali u rimsko doba, gurali ispred sebe glave Francuza poginulih
kod Novog Katela, i pri tome su se smijali i jedan drugom dovikivali: Kako li se samo
lako kotrljaju glave ovih Francuza! Kada sam Teodoru saoptio ove istorijske injeni-
ce, samo je suvo uzvratio: To su bili neprijatelji slobode i prave vjere; za njih nema za-
kona i za njih nema potede!, da bi sasvim mirno nastavio sa svojim razmatranjima o
ogromnom kulturnom napretku u Crnoj Gori. Uostalom, vladika je ozbiljno naumio da
ukine ovaj varvarski obiaj, kako bi i na taj nain svoj narod pribliio evropskoj kulturi.
(...)
Mjesto do kojeg se sputamo sastoji se od malobrojnih kua koje se prema sjeveru nasla-
njaju na strma, u podnoju lijepo obraena stjenovita brda, dok ih s druge strane zaplju-
skuje rjeica na kojoj se ljuljukaju amci. Slobodan prostor na ulazu u mjesto ini pazar,
na koji svake subote na nedjeljni pazar dolaze Crnogorci iz svih dijelova zemlje, a u mir-
na vremena i njihovi pogranini susjedi, Turci iz Albanije i Hercegovine. Na jednom kra-
ju ovog pazara nalazi se neka vrsta prodavnice i krme sa grubim drvenim arkadama. Na-
sred trga se nalaze dva u zemlji nabijena stuba sa poprenim deblom na vrhu tako neto
mi kod nas obino nazivamo vjealima. Na poprenom deblu je o jedan konopac bio
objeen cio arsenal razbijenog oruja, meu kojima je bilo i vrijednih primjeraka. To su
ostaci od kavgi na pazaru; naime, kad god bi dolazilo do kavgi, intervenisala bi gvardija
koja je po kratkom postupku oduzimala i razbijala oruja i onda ga naoigled svih prisut-
nih tu objesila kao upozoravajui primjer. Ovakva naprava se ve neke tri godine nalazila
na svakom pazaritu u zemlji, a po potrebi mogu da uslijede i stroije kazne od razbijanja
oruja. Priali su mi da je prije nekoliko mjeseci jedan Crnogorac, koji je zbog poinje-
nog umorstva u bijesu bio osuen na smrt i strijeljan, etrnaest dana bio tu objeen naoi-
gled svih ljudi, a da se niko nije usudio da ga dotakne.
Shodno tome, reklo bi se da se sada stvari razvijaju u onom pravcu za koji se u prolom
stoljeu, za vrijeme svoje viegodinje vladavine u Crnoj Gori zalagao lani car Petar III,
odnosno epan Mali, ija je fantastina pojava uznemirila i polarnog medvjeda koji je
ve poeo svoje ape da prua prema Zapadu, kao i da u svojoj tromoj neutralnosti usnulu
Mletaku Republiku za trenutak trgne iz njenog sna. On je sproveo pravu strahovladu, pa
je narodu utjerao toliki strah da je zlato i srebro nedjeljama moglo da lei na drumu, a da
ga niko ne takne. Da li su ovi neznatni poeci jednog sreenog zakonskog stanja uhvatili
dubljeg korijena ili e, prije nego to im ue u krv i cijelo njihovo bie nadvladati staro
obiajno pravo, zasnovano na snazi i pravu na plijen, to sva je prilika samo zavisi od toga
da li e sadanji vladika due poivjeti. Njegova mladost, njegovo dobro zdravlje, kao i
njegov jednostavan ivot koji vodi na usamljenom Cetinju, dozvoljavaju nam da, po ne-
koj razmnoj ljudskoj raunici, pretpostavimo da e podue poivjeti.

Vie krvi nego vode

Kada smo od ua Crmnice u istoimenoj nahiji zaplovili uzvodno, morao sam naprosto
samog sebe da uvjeravam da se odista nalazim na podruju Crne Gore, svuda na glasu
kao pusta i kamenita zemlja. Pred nama se na sve strane prostirala iroka, bogata dolina
za koju bi u svakoj zemlji rekli da je izuzetno lijepa. Bujne njive, briljivo obraena polja
oslanjala su se na vinogorja, izmeu kojih su se vidjela stabla badema i narandi,
smokava i maslina; povea stada kretala su se na obje obale u visokoj travi tik do same
rjeice koja je ljupko vijugala kroz ovu blagodet. U pozadini se, poput neke zatite ovog
raja, put neba uzdizao vijenac tamnih brda prekrivenih umama, u ijim su se niim
predjelima izmeu vingorja i vonjaka, nalazila ljudska stanita, kue graene od
prirodnog kamena, ali su po svom poloaju, gledajui od gore na rijeku i jezero, svaka od
njih mogla da bude dostojan takmac vila jednog Lukula ili Grasa.

Pazar na
Virpazaru

Zaista, pomislio sam u sebi, da sam vladika Crne Gore, ne bih nigdje drugdje uredio
svoje sjedite nego u ovoj Arkadiji i pred mojom duom se ukazao san o optem miru
koji e usreiti sve narode. Ali prije nego to sam dosanjao do kraja, moji pratioci su
pokazivali na jedno brdsko uzvienje preko kojeg bi trebalo da krene sledei pohod, jer
tamo prijeko, u podruju Sutormana, nalazi se jedno bogato tursko selo, koje prvo treba
da bude poharano i spaljeno.
Ubrzo mi je palo na um da on i ne smije da se ponaa kao Apolon meu pastirima; jer
njegov zadatak je da na visinama stoluje kao Zeus fulgurans et tonans i da svima samo
zadaje strah.
amac je pristao pred jednom za ovu zemlju neobino visokom i prostranom kuom od
kamena. Tu se, reeno mi je, na Viru nalazi pazar Crmnike nahije; i samo je dovde
rjeica plovna. U znak nasilno utemeljenog primirja i tu je stajala jedna drvena skela,
slina onoj u Rijekoj nahiji; i tu su se mogla vidjeti razbijena oruja objeena o uad,
kao kazna za ranije upozorenje za budue prekrioce mira. Vie radnika unosilo je tursku
itaricu (Zea Mais) u unutranjost zgrade, ija su skladita ve obilato bila popunjena
zalihama.
Ove zalihe, rekao je kapetan, ne moe da gleda, a da se, s gnjevom i radou u srcu, ne
sjeti dana kada je Crna Gora poela da se oslobaa turskog jarma; naime, upravo je tu na
ovom mjestu, kod Vira, nainjen poetak, a povod je upravo bio kukuruz. Naravno da je
to plaeno krvlju, ali zato je i zauvijek urodilo plodom, a mukarci Crmnice mogu da se
hvale da su bili prvi koji su krenuli tim putem. Njegov djed, koji je lino sudjelovao u
tome, ispriao mu je kako se sve to zbilo; upravo je bio pazarni dan, kada su Turci doli
da pokupe hara; tada je jedan od painih ljudi, jedan neobuzdan pas, digao ruku na
jednog Crmnianina, ustvrdivi da je mjera Crnogoraca premala; na to je ovaj koji je
mjerio podigao mjeru zajedno sa kukuruzom i tresnuo je o glavu Turina i pri tome
uzviknuo: Ovo je mjera Crnogoraca! Na to su se Turci strahovito pomamili, u jedan
mah su potegli oruje i nastalo je obostrano klanje, tako da je rijeka toga dana u Jezero
ponijela vie krvi nego vode. Samo su trojica od painih ljudi uspjela da pobjegnu i da
svome gospodaru umjesto oekivanog haraa prenesu vijest koliko je turskih glava na
obalama Crmnice izmjereno mjerom Crnogoraca. Otada nije prestala borba koja je
zapoela tu na ovom mjestu i kojoj cijela Crna Gora zahvaljuje svoju slobodu!,
uzviknuo je sav ushien i usplamtjelih oiju kapetan na kraju svoje prie, i nee prestati
sve dok ne budemo stajali kao pobjednici nad grobovima svih naih neprijatelja!
Tako se u predstavi Crnogoraca sve na prvom mjestu vezuje za borbu s Turcima, kao
ishoditu i polaznoj taki svih daljnih planova; njegovo klasino tlo je tamo gdje su Turci
poginuli, za njega je junak onaj koji je pobio najvie Turaka. U cijeloj zemlji nema, sem
zanemarljivih razvalina nekoliko starih dvora, nikakvih drugih spomenika osim iz
dogaaja izraslih, fantastino nadograivanih predanja i sjeanja na borbe sa omraenim
susjedom i nekadanje gospodare na istoku, s tim to se ova onda pretvaraju u pohvalnu
pjesmu i san o budunosti sa jo veim trijumfima. Da je Turin njegov vjekovni
neprijatelj, a Rus njegov prirodni saveznik sa kojim je dvostruko povezan: i vjerom i
plemenskim srodstvom, kao i da je Primorje njegovo uskraeno mu vlasnitvo to su za
Crnogorca od davnina osvetane predstave. Prema Istoku se i u dananje vrijeme vode
borbe, a prema Zapadu je upuen pohotljiv pogled koji tei za posjedovanjem; primorski
pojas je za Crnogorca ono to je za Francuza lijeva obala Rajne, za istonog Slovena
cjelokupan slovenski zapad sa Dunavom, ukljuujui po mogustvu to vie germanskih
marki (oblasti), - zemlja budunosti i zemlja obeanja. Tu se u malome ponavlja ono to
se tamo deava u velikom, i simpatije se privlae magnetnom snagom. Zbog toga budite
na oprezu, vi uvari!


(KRAJ)


PRIREDIO ILIJA JOVIEVI

Feljton u listu Dan, od 10. do 21. februara 2014.