You are on page 1of 8

BOJ NA GRAHOVU

Feljton je raen po knjizi Momira M. Markovia "Crnogorski rat"





Pogibija Jakova Dakovia

Crnogorsko-turski rat 1852-1853. godine je, iako kratkotrajan, taktiki i
operativno nedovren... U oekivanju koncentrisanog turskog napada na Crnu
Goru, crnogorske snage su prve otpoele dejstva upadima pojedinanih eta u
Hercegovinu i oko abraka u Zeti. I dok su turski komandanti vrili
koncentraciju trupa, oko abljaka Crnojevia je ve bjesnila prava bitka.
Crnogorci su zauzeli utvrenje i bili su u stanju da ga zadre da nije dolo do
diplomatske intervencije, i na zahtjev Rusije Crnogorci su napustili abljak.
Turska armija, u jaini od 33.400 vojnika i oficira, napala je Crnu Goru u etiri
kolone. Prvi odred od 17.400 vojnika i oficira, pod neposrednom komandom
Omer-pae Latasa i skadarskog vezira Osman-pae, kretao se od Spua ka
Martiniima i Ostrogu. Drugi odred, u jaini od 7.000 vojnika, pod komandom
Selim-bega barskog i Mustafa-pae, kretao se od Bara ka Crmnici. Trei odred,
pod komandom Ismail-pae, u jaini od 5.000 vojnika i oficira, imao je zadatak
da od Nikia prodre niz Ostroki klanac i to prije uspostavi vezu sa
glavninom turske vojske. etvrti odred, od 4.000 vojnika i oficira, pod
komandom Dervi-pae, divizijskog generala, kretao se ka Grahovu s ciljem da
po ovladavanju Grahovom pokua prodor ka Trenjevu i dalje ka sreditu Crne
Gore. Omer-paa komandovao je operacijama iz Podgorice.
Crnogorske snage u odbrani inili su boraki sastavi etiri crnogorske nahije u
jaini od oko 10.000 boraca. Glavnina, pod neposrednom komandom knjaza
Danila, bila je koncentrisana prema Spuu i Podgorici. Na sektorima prema
Crmnici na sporednom pravcu, snagama je komandovao orije Petrovi. A na
sektoru prema Nikiu, sa malim odredom Crnogoraca, uputio se vojvoda
Mirko Petrovi, dok su prema Grahovu ostajale samo snage vojvode Jakova
Dakovia, oslonjene na pomo koju su im nesebino pruali manji odredi iz
Cuca.
Pomone crnogorske snage u jaini od oko 10.000 ratnika inili su sastavi iz
Bjelopavlia, Pipera, Kua, Rovaca i Morae i imale su zadatak da dejstvuju u
sastavu odreda na sporednim pravcima, a djelimino kao djelovi ubaeni u
neprijateljsku pozadinu.
Operacije su otpoele 29.12-9.1.1852-53. godine jednovremenim napadom
turskih snaga na Crmnicu, Grahovo, Brda i Morau. Prvog dana ratovanja
estoke borbe voene su u upi nikikoj, gdje se nalazio vojvoda Mirko
Petrovi sa odredom od oko 150 boraca, sastavljenom uglavnom iz Katunske
nahije i upe. estoke borbe voene su i u Crmnici, gdje su u poetku turske
jedinice imale za protivnika samo nekoliko stotina Crmniana. Pruali su
oajniki otpor. ak su ene i djeca uestvovali u okrajima. Ubrzo im stiu
pojaanja iz Katunske i Rijeke nahije i ovaj dio fronta je stabilizovan, a Turci
primorani da iz napada preu u odbranu.
estoke borbe voene su i u Martiniima. Tu su, takoe, turske snage
zaustavljene, dok je na sektoru prema Grahovu dola do punog izraaja turska
brojana i materijalna nadmo. Komandant odbrane Grahova Jakov Dakovi je
zarobljen i ubijen. Do ovakvog razvoja dogaaja dolo je poto Dakovi nije
uvaio uputstva knjaza Danila o elastinoj odbrani, ve se sa svojim snagama
ostao u utvrenom poloaju...
Najznaajnija ratna dejstva izvoena su na liniji Podgorica-SpuOstroki
klanacNiki, gdje je, po zamisli turskog glavnokomandujueg, po spajanju
dviju turskih grupacija trebalo ovladati lijevom obalom Zete. Ovaj pravac
trebalo je da poslui kao operativna osnovica za izvoenje glavnog udara po
strategijskom pravcu PodgoricaKokotiCarev Laz-Rijeka Crnojevia.
Dok su u dolini Zete voeni estoki bojevi, a naroito na Visoici 16.1. 1853,
dotle su snage Ismail-pae iz Nikia krenule jednim dijelom ka Planinici, a
drugom ka upskom manastiru. Tu su se sukobili sa upanskim ustanicima i
vojvodom Mirkom Petroviem. Snage koje su se kretale ka Poviji zaustavljene
su, dok se vojvoda Mirko Petrovi poslije estokog okraja kod upskog
manastira, koji su Turci uspjeli da zapale, povukao sa svojim odjeljenjem u
Ostroki klanac. Najzad su snage Ismail-pae uspjele da neutraliu i crnogorski
otpor na liniji Kunak-Povija-Ostrog, zauzmu Donji manastir i primoraju
vojvodu Mirka da se brani iz utvrde u Gornjem manastiru.
U meuvremenu, turske snage koje su nadirale iz pravca Spua uspostavile su
kontakt sa snagama Ismail-pae.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90160&datum=2007-03-05

Odbrana manastira Ostrog



Zaposijedanjem itave lijeve obale Zete, Turci su odsjekli sjeverna crnogorska
plemena od glavnine. Time je i poloaj branilaca Ostroga (52 Crnogorca, pod
komandom vojvode Mirka Petrovia) postao gotovo beznadean. Hrabro
dranje branilaca, ui e u legendu kao primjer najveih pregnua u ovom ratu.
Dok su Turci palili sela u dolini Zete, i stalnim bombardovanjem i juriima
pokuavali da slome otpor branilaca Ostrokog manastira, u Cerovu, na desnoj
obali Zete prikupila se glavnina crnogorskih snaga. Desnim krilom oslanjale su
se one crnogorske snage koje su drale poloaje na najosjetljivijem dijelu
fronta, na liniji Zagreda Zagara Saavac Kokoti. Dvojici zatonika iz
Manastira polo je za rukom da se nou provuku kroz turski raspored snaga i
obavijeste knjaza Danila u Cerovu. Knjaz je izdvojio odred od 300 probranih
ratnika, pod komandom Pera Tomova Petrovia, koji je tokom noi 8- 20
januara neopaeno priao turskim poloajima, sa june strane Ostrokog
manastira i litice, i izvrio iznenadni juri na turski borbeni raspored nanosei
im teke gubitke (oko 150 poginulih Turaka i deset Crnogoraca). Istovremeno,
branioci manastira su izvrili proboj i spojili se sa odredom pera Petrovia, a
zatim se svi zajedno brzo povukli.
Poslije ostroke operacije nastupilo je zatije na itavom ratitu. Omer-paa je
oklijevao da otpone opti napad na glavninu crnogorskih snaga i prodiranje u
dubinu crnogorske slobodne teritorije. Sa vievjekovnim iskustvom iz
crnogorsko-turskih ratova to oklijevanje se ini potpuno razumnim...
Knjaz Danilo je oekivao da e Pariski mir povoljno rijeiti crnogorske odnose
sa Turskom. Evropska diplomatija, meutim, razoarala je i ogorila knjaza
Danila i Crnogorce. Neposrednim angaovanjem u Beu i Parizu knjaz Danilo
je uspio da skrene panju evropske diplomatije na Crnu Goru i postavi je kao
problem u spletu istone politike. Ali, po povratku sa evropske turneje sa jo
veom energijom sreuje prilike u zemlji, i potpaljuje fitilje nacionalno-
oslobodilakog bunta u susjednim krajevima, naroito u Hercegovini.
Ustanike snage u sjeverozapadnoj Crnoj Gori i Hercegovini, koje jo od
Omer-paine 1852. godine ne odlau oruje, sada dobijaju i njegovu javnu
potporu. Niko vie ne skriva da je centar takozvanog hercegovakog ustanka na
Cetinju...
Neposredni povod za sukob bio je dugotrajni spor oko teritorije Grahova, oko
kojeg su Crnogorci dugo krvarili, i na kojemu su jedanput doivjeli, iako ne
velikih razmjera, gorak poraz.
Porta je naredila napad i turska vojska je krenula iz Trebinja 17. aprila 1858.
godine prema crnogorskoj granici i bez otpora zauzela Banjane. Iz Banjana su
turske jedinice izbile na Grahovo 26. aprila. Knjaz Danilo naredio je da se
Grahovo brani.
D. Vuksan ("Grahovac", Zapisi, knjiga III. 1928. godine) pie: "Snage su bile
nejednake. Turci su imali 6.000 redovne vojske, 2.000 baibozuka i 500
konjanika, u svemu 8.500. Sva crnogorska vojska imala je 5.500 boraca. Turci
su imali 10 topova, a Crnogorci jedan. Turci su imali moderne puke kapsulae,
a Crnogorci kremenjae. Turci su bili na padinama brda, a Crnogorci usred
polja. Sprema crnogorske vojske bila je nikakva sav tain sastojao se u
komadu hleba u torbici, a za pojasom jedan ili dva fieka, dok su Turci imali
ogroman tain, velike rezerve municije, mnogobrojne atore i svu drugu spremu,
pa ak i vojniku kasu sa novcem. Vojskovoe su bile podjednake: s jedne
strane vojvoda Mirko, krvavi junak, vjet i oproban ratnik, a s druge strane
Husein-paa, Kadri-paa i Feriz-paa, takoe junaci i vjeti vojskovoe".
Bitka je voena tri dana 11., 12. i 13. maja, po novom kalendaru. Crnogorci su
odnijeli sjajnu pobjedu koja e u istoriji postati sinonim crnogorskog junatva.
D. Vuksan pie: "Na samom Grahovu ostali su 4.392 ljea Turaka, a od
Grahovca do Klobuka na prostoru od est kilometara palo je 1.900 Turaka. Sam
Kadri-paa poginuo je. Jadne ostatke Crnogorci nijesu progonili dalje od
Klobuka, ali su ih odatle do Trebinja presretali ustai i ako je vjerovati
arhimandritu Janikiju Pamuini od silne turske vojske, koja je u poetku brojala
8.500 ljudi, jedva ih je, kako on kae, nekoliko stotina stiglo u Trebinje. Plijen
je bio ogroman. Zarobljeno je osam topova, 20 barjaka, 6.000 puaka, 200
atora, 2.000 konja, 1.000 sanduka municije, 20 skupocjenih sabalja, mnotvo
handara i ledenica... i crnogorski gubici bili su strani, palo je to mrtvih to
ranjenih 2.000 boraca".

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90340&datum=2007-03-06

Odgovor na turski zulum

Iz dva izvjetaja koje je vrhovni zapovjednik crnogorskog oruja na Grahovcu
uputio knjazu Danilu mogu se vidjeti estina bitke, hrabrost crnogorskih boraca
i starjeina, osnovni manevri crnogorskih odreda. Ali, kako su raeni na brzinu,
ne daju potpunu panoramu i pregled bitke. Vie istiu detalje kao "garda Vaeg
Visoanstva napala je noem konjicu", ili: da se meu ranjenima nalazi "i
hrabri zapovjednik garde Vaeg Visoanstva senator uro Kusovac, u ije
ozdravljenje nema nade"... Najpotpuniji i najsaetiji prikaz bitke na Grahovcu
dao je Delari, sekretar knjaza Danila, koji je "po njegovom nareenju", uputio
francuskom konzulu Ekaru u Skadar:
"Turci su 4. maja stupili na moju teritoriju u okolini Grahova. Tu su ostali etiri
dana a da ih, po mom nareenju, nije smio niko napasti. Od Babljaka do pila,
od pila do Vilusa, oni su se ulogorili i popalili kue. Crnogorcima sam bio
naredio da strpljivo podnose ove patnje, u nadi da e se Turci povui. Da ne bi
dolo do sukoba, odluio sam da ne aljem odmah nikakvu vojsku u Grahovo.
Jedan od mojih senatora, Petar Filipov, drao je sa odredom od 400 vojnika
tvravu Humac i prolaze iz Grahovskog polja na crnogorsku teritoriju kod
Cuca. Vjerovatno ova naa neaktivnost i potpuno defanzivno dranje, koje su
mi bile savjetovane sa toliko naklonosti, ohrabrile su Turke. Oni su podigli svoj
logor na Grahovu i tu se utvrdili".
Toliki obzir do tada bio je nezamisliv za Crnogorce. Turski komandant nije ak
Petra Filipova udostojio odgovora, kad ga je ovaj upozorio da je povrijedio
crnogorsku teritoriju. Tada je knjaz Danilo izdao zapovijest za pokret
crnogorskih jedinica.
Na Grahovo je 8. maja stigao odred od 4.000 boraca iz Katunske nahije pod
komandom vojvode Krca Petrovia i vojvode Petra Stevanova Vukotia i
vojvode Iva Rakova Radonjia. Katunski bataljoni su odmah zauzeli poloaje
prema Turcima. Dva dana kasnije, 10. maja, na Grahovo je prispio i glavni
komandant crnogorskih snaga Mirko Petrovi sa preko 1.000 ratnika iz Rijeke
nahije.
Komandant turske vojske na Grahovu, Husein-paa, jedan od najistaknutijih
komandanata u turskoj vojsci toga doba, stigao je na crnogorsko vojite
ovjenan slavom kao heroj odbrane Karsa od Rusa u Krimskom ratu (od 15.
jula do 28. novembra 1855(. Turski glavnokomandujui zaposio je Grahovac,
koji dominira Grahovskim poljem, i utvrdio poloaje. Meutim, unaprijed
siguran u svoju pobjedu napravio je poetniku i neoprostivu greku. Propustio
je da osigura odstupnicu prema Klobuku za sluaj neuspjeha, ili snabdijevanja,
ako bitka potraje due.
Crnogorska komanda je uoila, prvog dana bitke, propust Husein-pae i sa
jednim jakim odredom odsjekla tursku vojsku od zalea i presjekla im put za
povlaenje prema Hercegovini.
Crnogorska vojska podijeljena u tri odreda, formirala je potkovicu oko turskog
borbenog rasporeda. Desno krilo, pod komandom Petra Vukotia sainjavao je
odred od evljana, Zagarana i Pjeivaca. Na lijevom krilu, pod komandom Iva
Radonjia, bili su Njegui, Cuce, Bjelice i Donjokrajci. Centralnim odredom
komandovao je Vojvoda Mirko, a u sastavu su bili eklii, Ljubotinjani,
Dobrljani i knjaeva garda.
Prvi dan bitke odigrao se u irem rejonu Grahova. "Petar Stevanov bio je
namjestio svoj odred pored jedne rjeice, koja ga je jedino dijelila od Turaka. U
jutru 11. maja borba je otpoela oko tog potoia, koji je bio potreban i jednoj i
drugoj vojsci. Dok su Turci napali Petra Stevanova sprijeda, poslali su dva
bataljona da ga opkole.
Mirko je bio jo na Grahovu kad je uo pucanje topova i puaka. Odmah je
podigao svoju vojsku i stigao je oko devet sati na dogled turskog logora, ali jo
dosta udaljen, i to na suprotnoj strani od mjesta zapoete bitke, one gdje je
prije toga bio vojvoda Ivo Radonji, koji se na pucanj topa primaka
neprijatelju.
Videi da je Mirko stigao, Ivo Radonji mu je podnio raport i obavijestio ga o
borbi, iznosei mu kako ga je Petar Stevanov izvijestio da se on moe drati,
samo da mu se poalje pomo ili da se uini diverzija, kako sva turska vojska
ne bi pala na njega. Gotovo u taj trenutak stie jedan Crnogorac javljajui da je
sve dobro, da su turski bataljoni odbijeni sa gubitkom od preko 300 ljudi. Ovaj
uspjeh elektrizovao je vojsku, koja jednoduno zatrai nastupanje prema
neprijatelju.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90496&datum=2007-03-07

Najkrvavije razbojite

U izvjetaju crnogorskog komandanta se kae: "U utorak 29. aprila (11. maja) u
sedam sati ujutro po oblanom vremenu, otomanska pjeadija napala je kolone
naeg lijevog krila. U poetku nae su se kolone lagano pomakle, zatim su
otvorile ivu puanu vatru na Turke sve dok se nijesu latili svijih handara i na
njih juriali... Videi to, desno krilo, isto tako jurnu handarom u ruci. To isto
uradi i centar, kojim je komandovao uro Kusovac. Ova kolona koju je
sainjavala garda Vaeg Visoanstva, napala je noem konjicu. Malo zatim
nastao je opti mete, a dim od turske artiljerije i puaka pade na bojno polje
kao gusti sloj magle".
Bitka je trajala itav dan. Jurui i protivjurii su se smjenjivali, a tutanj bitke,
prema nekim svjedocima, uo se do Kotora.
A. Lainovi u "Pobjedi na Grahovcu", izmeu ostalog pie:
"Primiui se no, obje su neprijateljske vojske vatrenije juriale i pozicije
zauzimale blie jedna drugoj... Boj je trajao cio dan, kia je jako pljutala, a
vojnici vas dan niti su to jeli niti pili! Straan je bio taj dan! Tek je mrkla no
boj prekinula ostavivi obje vojske u svojim pozicijama". Sjutradan je
uspostavljeno primirje od etiri sata. Crnogorski komandant je izvrio "revi
trupa", precizirao poloaje i zadatke svojim jurinicima, jo vre zatvarajui
put za Klobuk. Iz njegovog izvjetaja se vidi da je na kraju prvog dana bitke bio
siguran u pobjedu.
I turskoj komandi bilo je jasno da e o konanom ishodu bitke odluivati
iskljuivo junatvo i nadmo u borbi prsa u prsa. Stoga je Husein-paa pokuao
sa povlaenjem raspoloivih snaga linijom za snabdijevanje pravac Klobuk...
Petar Stevanov sa svojim odredom nalazio se najblie turskim poloajima i
kada su ga, u toku noi dovikivanjem, obavijestili Turci: "Da e knjaev
sekretar" Delari, koji se naao u Husein-painom tabu kao parlamentarac, "uz
pratnju vojske otputovati za Klobuk", Petar odgovori viui da su ga obje
vojske ule: "Neka se niko ne usudi poi za Klobuk". Isto tako je postupio i
vojvoda Mirko. Stavio je u dep Delarijevu pismenu poruku i ne pogledavi je,
sa komentarom da ne razumije francuski.
Turska komanda bila je svjesna da joj pri povlaenju predstoje otre borbe, ali
je raunala na pomo u opremi i na dva bataljona koji su im bili upueni iz
Klobuka, radi sigurnijeg povlaenja. U zoru 1-13. maja Husein-paa naredio je
pokret ka Klobuku, do kojega sa Grahovca ima oko etiri sata mara. Pola sata
kasnije, uslijedio je opti juri crnogorskih kolona. Turski bataljoni nijesu ni
stigli da se razviju za borbu. A kada se u Mirotinjskim dolovima iz pravca
Klobuka pojavio crnogorski odred koji je ve bio razbio tursko pojaanje u
Turskoj vojsci nastao je haos. U izvjetaju francuskog konzula u Skadru Ekara
stoji: "Husein-paa lino se isticao, ali mu je bilo nemogue da se probije i
odbije grupe Crnogoraca koji su dotravali sa svih strana"... Nije pomogla ni
lina Husein-paina hrabrost, ni portvovanje njegovih oficira. "Ranjenom
Kadri-pai neprijatelj je odrubio glavu. Tri od pet komandanata bataljona i
tridesetak oficira doivjeli su istu sudbinu". Proslavljeni turski komandant bio
je primoran da spaava goli ivot. "Protivniku je prepustio bojno polje,
razbijenu vojsku, cjelokupnu opremu i naoruanje sa topovima i najvie
obiljeje asti zastavu okienu dekoracijom "Kras", visokim odlikovanjem
uspostavljenim u njegovu ast povodom herojske odbrane Karsa od Rusa".
Svi izvori se slau da je Turski poraz na Grahovcu bio potpun, i da su na
bojitu ostavili preko est hiljada vojnika. Ali su i crnogorski gubici bili veliki.
Od 5.500 hiljada uesnika bitke izbaeno je iz stroja dvije hiljade. Nikada u
jednoj bici, u dva dana, nijesu Crnogorci prolili toliko krvi kao na Grahovcu.
Razlog je taj to su se Crnogorci sudarili armijom naoruanom topovima i
modernim pukama kapsulaama, koje su imale veu vatrenu mo, bre se
punile i imale vei domet od crnogorskih kremenjaa. Turska puka imala je
bajonet sa kojim su se Crnogorci sreli u otvorenom okraju: "nagrdila ih je
bajuneta militarska"...
Meutim, knjaz Danilo nije dozvolio da, poslije sjajne bobjede, Crnogorci
upadnu u Hercegovinu. ... "Vojska je htjela da produi osvajanje do Klobuka,
Gacka, bogate i nezatiene zemlje... Moje trupe, one sa istoka i od Drobnjaka,
htjeli su isto i mogle umarirati u hriansku zemlju i bez metka osvojiti pola
Hercegovine. Svoje nade polaem u carsku vladu i njenu blagonaklonu panju:
poslije svega onoga to je ona uradila za mene i moju zemlju, moja je dunost
da se povinujem njenim eljama i da ispunim njene savjete".

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90691&datum=2007-03-08

(Kraj)

Priredio Veselin LAZAREVI

Feljton u listu Dan, od 5. 8. marta 2007.