BOJ NA GRAHOVU

Feljton je rađen po knjizi Momira M. Markovića "Crnogorski rat"



Pogibija Jakova Dakovića

Crnogorsko-turski rat 1852-1853. godine je, iako kratkotrajan, taktički i
operativno nedovršen... U očekivanju koncentrisanog turskog napada na Crnu
Goru, crnogorske snage su prve otpočele dejstva upadima pojedinačnih četa u
Hercegovinu i oko Žabraka u Zeti. I dok su turski komandanti vršili
koncentraciju trupa, oko Žabljaka Crnojevića je već bjesnila prava bitka.
Crnogorci su zauzeli utvrđenje i bili su u stanju da ga zadrže da nije došlo do
diplomatske intervencije, i na zahtjev Rusije Crnogorci su napustili Žabljak.
Turska armija, u jačini od 33.400 vojnika i oficira, napala je Crnu Goru u četiri
kolone. Prvi odred od 17.400 vojnika i oficira, pod neposrednom komandom
Omer-paše Latasa i skadarskog vezira Osman-paše, kretao se od Spuža ka
Martinićima i Ostrogu. Drugi odred, u jačini od 7.000 vojnika, pod komandom
Selim-bega barskog i Mustafa-paše, kretao se od Bara ka Crmnici. Treći odred,
pod komandom Ismail-paše, u jačini od 5.000 vojnika i oficira, imao je zadatak
da od Nikšića prodre niz Ostroški klanac i što prije uspostavi vezu sa
glavninom turske vojske. Četvrti odred, od 4.000 vojnika i oficira, pod
komandom Derviš-paše, divizijskog generala, kretao se ka Grahovu s ciljem da
po ovladavanju Grahovom pokuša prodor ka Trešnjevu i dalje ka središtu Crne
Gore. Omer-paša komandovao je operacijama iz Podgorice.
Crnogorske snage u odbrani činili su borački sastavi četiri crnogorske nahije u
jačini od oko 10.000 boraca. Glavnina, pod neposrednom komandom knjaza
Danila, bila je koncentrisana prema Spužu i Podgorici. Na sektorima prema
Crmnici na sporednom pravcu, snagama je komandovao Đorđije Petrović. A na
sektoru prema Nikšiću, sa malim odredom Crnogoraca, uputio se vojvoda
Mirko Petrović, dok su prema Grahovu ostajale samo snage vojvode Jakova
Dakovića, oslonjene na pomoć koju su im nesebično pružali manji odredi iz
Cuca.
Pomoćne crnogorske snage u jačini od oko 10.000 ratnika činili su sastavi iz
Bjelopavlića, Pipera, Kuča, Rovaca i Morače i imale su zadatak da dejstvuju u
sastavu odreda na sporednim pravcima, a djelimično kao djelovi ubačeni u
neprijateljsku pozadinu.
Operacije su otpočele 29.12-9.1.1852-53. godine jednovremenim napadom
turskih snaga na Crmnicu, Grahovo, Brda i Moraču. Prvog dana ratovanja
žestoke borbe vođene su u Župi nikšićkoj, gdje se nalazio vojvoda Mirko
Petrović sa odredom od oko 150 boraca, sastavljenom uglavnom iz Katunske
nahije i Župe. Žestoke borbe vođene su i u Crmnici, gdje su u početku turske
jedinice imale za protivnika samo nekoliko stotina Crmničana. Pružali su
očajnički otpor. Čak su žene i djeca učestvovali u okršajima. Ubrzo im stižu
pojačanja iz Katunske i Riječke nahije i ovaj dio fronta je stabilizovan, a Turci
primorani da iz napada pređu u odbranu.
Žestoke borbe vođene su i u Martinićima. Tu su, takođe, turske snage
zaustavljene, dok je na sektoru prema Grahovu došla do punog izražaja turska
brojčana i materijalna nadmoć. Komandant odbrane Grahova Jakov Daković je
zarobljen i ubijen. Do ovakvog razvoja događaja došlo je pošto Daković nije
uvažio uputstva knjaza Danila o elastičnoj odbrani, već se sa svojim snagama
ostao u utvrđenom položaju...
Najznačajnija ratna dejstva izvođena su na liniji Podgorica-Spuž–Ostroški
klanac–Nikšić, gdje je, po zamisli turskog glavnokomandujućeg, po spajanju
dviju turskih grupacija trebalo ovladati lijevom obalom Zete. Ovaj pravac
trebalo je da posluži kao operativna osnovica za izvođenje glavnog udara po
strategijskom pravcu Podgorica–Kokoti–Carev Laz-Rijeka Crnojevića.
Dok su u dolini Zete vođeni žestoki bojevi, a naročito na Visočici 16.1. 1853,
dotle su snage Ismail-paše iz Nikšića krenule jednim dijelom ka Planinici, a
drugom ka Župskom manastiru. Tu su se sukobili sa županskim ustanicima i
vojvodom Mirkom Petrovićem. Snage koje su se kretale ka Poviji zaustavljene
su, dok se vojvoda Mirko Petrović poslije žestokog okršaja kod Župskog
manastira, koji su Turci uspjeli da zapale, povukao sa svojim odjeljenjem u
Ostroški klanac. Najzad su snage Ismail-paše uspjele da neutrališu i crnogorski
otpor na liniji Kunak-Povija-Ostrog, zauzmu Donji manastir i primoraju
vojvodu Mirka da se brani iz utvrde u Gornjem manastiru.
U međuvremenu, turske snage koje su nadirale iz pravca Spuža uspostavile su
kontakt sa snagama Ismail-paše.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90160&datum=2007-03-05

Odbrana manastira Ostrog



Zaposijedanjem čitave lijeve obale Zete, Turci su odsjekli sjeverna crnogorska
plemena od glavnine. Time je i položaj branilaca Ostroga (52 Crnogorca, pod
komandom vojvode Mirka Petrovića) postao gotovo beznadežan. Hrabro
držanje branilaca, ući će u legendu kao primjer najvećih pregnuća u ovom ratu.
Dok su Turci palili sela u dolini Zete, i stalnim bombardovanjem i jurišima
pokušavali da slome otpor branilaca Ostroškog manastira, u Cerovu, na desnoj
obali Zete prikupila se glavnina crnogorskih snaga. Desnim krilom oslanjale su
se one crnogorske snage koje su držale položaje na najosjetljivijem dijelu
fronta, na liniji Zagreda – Zagarač – Sađavac – Kokoti. Dvojici zatočnika iz
Manastira pošlo je za rukom da se noću provuku kroz turski raspored snaga i
obavijeste knjaza Danila u Cerovu. Knjaz je izdvojio odred od 300 probranih
ratnika, pod komandom Pera Tomova Petrovića, koji je tokom noći 8- 20
januara neopaženo prišao turskim položajima, sa južne strane Ostroškog
manastira i litice, i izvršio iznenadni juriš na turski borbeni raspored nanoseći
im teške gubitke (oko 150 poginulih Turaka i deset Crnogoraca). Istovremeno,
branioci manastira su izvršili proboj i spojili se sa odredom pera Petrovića, a
zatim se svi zajedno brzo povukli.
Poslije ostroške operacije nastupilo je zatišje na čitavom ratištu. Omer-paša je
oklijevao da otpočne opšti napad na glavninu crnogorskih snaga i prodiranje u
dubinu crnogorske slobodne teritorije. Sa viševjekovnim iskustvom iz
crnogorsko-turskih ratova to oklijevanje se čini potpuno razumnim...
Knjaz Danilo je očekivao da će Pariski mir povoljno riješiti crnogorske odnose
sa Turskom. Evropska diplomatija, međutim, razočarala je i ogorčila knjaza
Danila i Crnogorce. Neposrednim angažovanjem u Beču i Parizu knjaz Danilo
je uspio da skrene pažnju evropske diplomatije na Crnu Goru i postavi je kao
problem u spletu istočne politike. Ali, po povratku sa evropske turneje sa još
većom energijom sređuje prilike u zemlji, i potpaljuje fitilje nacionalno-
oslobodilačkog bunta u susjednim krajevima, naročito u Hercegovini.
Ustaničke snage u sjeverozapadnoj Crnoj Gori i Hercegovini, koje još od
Omer-pašine 1852. godine ne odlažu oružje, sada dobijaju i njegovu javnu
potporu. Niko više ne skriva da je centar takozvanog hercegovačkog ustanka na
Cetinju...
Neposredni povod za sukob bio je dugotrajni spor oko teritorije Grahova, oko
kojeg su Crnogorci dugo krvarili, i na kojemu su jedanput doživjeli, iako ne
velikih razmjera, gorak poraz.
Porta je naredila napad i turska vojska je krenula iz Trebinja 17. aprila 1858.
godine prema crnogorskoj granici i bez otpora zauzela Banjane. Iz Banjana su
turske jedinice izbile na Grahovo 26. aprila. Knjaz Danilo naredio je da se
Grahovo brani.
D. Vuksan ("Grahovac", Zapisi, knjiga III. 1928. godine) piše: "Snage su bile
nejednake. Turci su imali 6.000 redovne vojske, 2.000 bašibozuka i 500
konjanika, u svemu 8.500. Sva crnogorska vojska imala je 5.500 boraca. Turci
su imali 10 topova, a Crnogorci jedan. Turci su imali moderne puške kapsulače,
a Crnogorci kremenjače. Turci su bili na padinama brda, a Crnogorci usred
polja. Sprema crnogorske vojske bila je nikakvaČ sav tain sastojao se u
komadu hleba u torbici, a za pojasom jedan ili dva fišeka, dok su Turci imali
ogroman tain, velike rezerve municije, mnogobrojne šatore i svu drugu spremu,
pa čak i vojničku kasu sa novcem. Vojskovođe su bile podjednake: s jedne
strane vojvoda Mirko, krvavi junak, vješt i oproban ratnik, a s druge strane
Husein-paša, Kadri-paša i Feriz-paša, takođe junaci i vješti vojskovođe".
Bitka je vođena tri dana 11., 12. i 13. maja, po novom kalendaru. Crnogorci su
odnijeli sjajnu pobjedu koja će u istoriji postati sinonim crnogorskog junaštva.
D. Vuksan piše: "Na samom Grahovu ostali su 4.392 lješa Turaka, a od
Grahovca do Klobuka na prostoru od šest kilometara palo je 1.900 Turaka. Sam
Kadri-paša poginuo je. Jadne ostatke Crnogorci nijesu progonili dalje od
Klobuka, ali su ih odatle do Trebinja presretali ustaši i ako je vjerovati
arhimandritu Janikiju Pamučini od silne turske vojske, koja je u početku brojala
8.500 ljudi, jedva ih je, kako on kaže, nekoliko stotina stiglo u Trebinje. Plijen
je bio ogroman. Zarobljeno je osam topova, 20 barjaka, 6.000 pušaka, 200
šatora, 2.000 konja, 1.000 sanduka municije, 20 skupocjenih sabalja, mnoštvo
handžara i ledenica... i crnogorski gubici bili su strašni, palo je što mrtvih što
ranjenih 2.000 boraca".

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90340&datum=2007-03-06

Odgovor na turski zulum

Iz dva izvještaja koje je vrhovni zapovjednik crnogorskog oružja na Grahovcu
uputio knjazu Danilu mogu se vidjeti žestina bitke, hrabrost crnogorskih boraca
i starješina, osnovni manevri crnogorskih odreda. Ali, kako su rađeni na brzinu,
ne daju potpunu panoramu i pregled bitke. Više ističu detalje kao "garda Vašeg
Visočanstva napala je nožem konjicu", ili: da se među ranjenima nalazi "i
hrabri zapovjednik garde Vašeg Visočanstva senator Đuro Kusovac, u čije
ozdravljenje nema nade"... Najpotpuniji i najsažetiji prikaz bitke na Grahovcu
dao je Delari, sekretar knjaza Danila, koji je "po njegovom naređenju", uputio
francuskom konzulu Ekaru u Skadar:
"Turci su 4. maja stupili na moju teritoriju u okolini Grahova. Tu su ostali četiri
dana a da ih, po mom naređenju, nije smio niko napasti. Od Babljaka do Špila,
od Špila do Vilusa, oni su se ulogorili i popalili kuće. Crnogorcima sam bio
naredio da strpljivo podnose ove patnje, u nadi da će se Turci povući. Da ne bi
došlo do sukoba, odlučio sam da ne šaljem odmah nikakvu vojsku u Grahovo.
Jedan od mojih senatora, Petar Filipov, držao je sa odredom od 400 vojnika
tvrđavu Humac i prolaze iz Grahovskog polja na crnogorsku teritoriju kod
Cuca. Vjerovatno ova naša neaktivnost i potpuno defanzivno držanje, koje su
mi bile savjetovane sa toliko naklonosti, ohrabrile su Turke. Oni su podigli svoj
logor na Grahovu i tu se utvrdili".
Toliki obzir do tada bio je nezamisliv za Crnogorce. Turski komandant nije čak
Petra Filipova udostojio odgovora, kad ga je ovaj upozorio da je povrijedio
crnogorsku teritoriju. Tada je knjaz Danilo izdao zapovijest za pokret
crnogorskih jedinica.
Na Grahovo je 8. maja stigao odred od 4.000 boraca iz Katunske nahije pod
komandom vojvode Krca Petrovića i vojvode Petra Stevanova Vukotića i
vojvode Iva Rakova Radonjića. Katunski bataljoni su odmah zauzeli položaje
prema Turcima. Dva dana kasnije, 10. maja, na Grahovo je prispio i glavni
komandant crnogorskih snaga Mirko Petrović sa preko 1.000 ratnika iz Riječke
nahije.
Komandant turske vojske na Grahovu, Husein-paša, jedan od najistaknutijih
komandanata u turskoj vojsci toga doba, stigao je na crnogorsko vojište
ovjenčan slavom kao heroj odbrane Karsa od Rusa u Krimskom ratu (od 15.
jula do 28. novembra 1855(. Turski glavnokomandujući zaposio je Grahovac,
koji dominira Grahovskim poljem, i utvrdio položaje. Međutim, unaprijed
siguran u svoju pobjedu napravio je početničku i neoprostivu grešku. Propustio
je da osigura odstupnicu prema Klobuku za slučaj neuspjeha, ili snabdijevanja,
ako bitka potraje duže.
Crnogorska komanda je uočila, prvog dana bitke, propust Husein-paše i sa
jednim jakim odredom odsjekla tursku vojsku od zaleđa i presjekla im put za
povlačenje prema Hercegovini.
Crnogorska vojska podijeljena u tri odreda, formirala je potkovicu oko turskog
borbenog rasporeda. Desno krilo, pod komandom Petra Vukotića sačinjavao je
odred od Čevljana, Zagarčana i Pješivaca. Na lijevom krilu, pod komandom Iva
Radonjića, bili su Njeguši, Cuce, Bjelice i Donjokrajci. Centralnim odredom
komandovao je Vojvoda Mirko, a u sastavu su bili Ćeklići, Ljubotinjani,
Dobrljani i knjaževa garda.
Prvi dan bitke odigrao se u širem rejonu Grahova. "Petar Stevanov bio je
namjestio svoj odred pored jedne rječice, koja ga je jedino dijelila od Turaka. U
jutru 11. maja borba je otpočela oko tog potočića, koji je bio potreban i jednoj i
drugoj vojsci. Dok su Turci napali Petra Stevanova sprijeda, poslali su dva
bataljona da ga opkole.
Mirko je bio još na Grahovu kad je čuo pucanje topova i pušaka. Odmah je
podigao svoju vojsku i stigao je oko devet sati na dogled turskog logora, ali još
dosta udaljen, i to na suprotnoj strani od mjesta započete bitke, onđe gdje je
prije toga bio vojvoda Ivo Radonjić, koji se na pucanj topa primaka
neprijatelju.
Videći da je Mirko stigao, Ivo Radonjić mu je podnio raport i obavijestio ga o
borbi, iznoseći mu kako ga je Petar Stevanov izvijestio da se on može držati,
samo da mu se pošalje pomoć ili da se učini diverzija, kako sva turska vojska
ne bi pala na njega. Gotovo u taj trenutak stiže jedan Crnogorac javljajući da je
sve dobro, da su turski bataljoni odbijeni sa gubitkom od preko 300 ljudi. Ovaj
uspjeh elektrizovao je vojsku, koja jednodušno zatraži nastupanje prema
neprijatelju.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90496&datum=2007-03-07

Najkrvavije razbojište

U izvještaju crnogorskog komandanta se kaže: "U utorak 29. aprila (11. maja) u
sedam sati ujutro po oblačnom vremenu, otomanska pješadija napala je kolone
našeg lijevog krila. U početku naše su se kolone lagano pomakle, zatim su
otvorile živu puščanu vatru na Turke sve dok se nijesu latili svijih handžara i na
njih jurišali... Videći to, desno krilo, isto tako jurnu handžarom u ruci. To isto
uradi i centar, kojim je komandovao Đuro Kusovac. Ova kolona koju je
sačinjavala garda Vašeg Visočanstva, napala je nožem konjicu. Malo zatim
nastao je opšti metež, a dim od turske artiljerije i pušaka pade na bojno polje
kao gusti sloj magle".
Bitka je trajala čitav dan. Juruši i protivjuriši su se smjenjivali, a tutanj bitke,
prema nekim svjedocima, čuo se do Kotora.
A. Lainović u "Pobjedi na Grahovcu", između ostalog piše:
"Primičući se noć, obje su neprijateljske vojske vatrenije jurišale i pozicije
zauzimale bliže jedna drugoj... Boj je trajao cio dan, kiša je jako pljuštala, a
vojnici vas dan niti su što jeli niti pili! Strašan je bio taj dan! Tek je mrkla noć
boj prekinula ostavivši obje vojske u svojim pozicijama". Sjutradan je
uspostavljeno primirje od četiri sata. Crnogorski komandant je izvršio "revi
trupa", precizirao položaje i zadatke svojim jurišnicima, još čvršće zatvarajući
put za Klobuk. Iz njegovog izvještaja se vidi da je na kraju prvog dana bitke bio
siguran u pobjedu.
I turskoj komandi bilo je jasno da će o konačnom ishodu bitke odlučivati
isključivo junaštvo i nadmoć u borbi prsa u prsa. Stoga je Husein-paša pokušao
sa povlačenjem raspoloživih snaga linijom za snabdijevanje – pravac Klobuk...
Petar Stevanov sa svojim odredom nalazio se najbliže turskim položajima i
kada su ga, u toku noći dovikivanjem, obavijestili Turci: "Da će knjažev
sekretar" Delari, koji se našao u Husein-pašinom štabu kao parlamentarac, "uz
pratnju vojske otputovati za Klobuk", Petar odgovori vičući da su ga obje
vojske čule: "Neka se niko ne usudi poći za Klobuk". Isto tako je postupio i
vojvoda Mirko. Stavio je u džep Delarijevu pismenu poruku i ne pogledavši je,
sa komentarom da ne razumije francuski.
Turska komanda bila je svjesna da joj pri povlačenju predstoje oštre borbe, ali
je računala na pomoć u opremi i na dva bataljona koji su im bili upućeni iz
Klobuka, radi sigurnijeg povlačenja. U zoru 1-13. maja Husein-paša naredio je
pokret ka Klobuku, do kojega sa Grahovca ima oko četiri sata marša. Pola sata
kasnije, uslijedio je opšti juriš crnogorskih kolona. Turski bataljoni nijesu ni
stigli da se razviju za borbu. A kada se u Mirotinjskim dolovima iz pravca
Klobuka pojavio crnogorski odred koji je već bio razbio tursko pojačanje – u
Turskoj vojsci nastao je haos. U izvještaju francuskog konzula u Skadru Ekara
stoji: "Husein-paša lično se isticao, ali mu je bilo nemoguće da se probije i
odbije grupe Crnogoraca koji su dotrčavali sa svih strana"... Nije pomogla ni
lična Husein-pašina hrabrost, ni požrtvovanje njegovih oficira. "Ranjenom
Kadri-paši neprijatelj je odrubio glavu. Tri od pet komandanata bataljona i
tridesetak oficira doživjeli su istu sudbinu". Proslavljeni turski komandant bio
je primoran da spašava goli život. "Protivniku je prepustio bojno polje,
razbijenu vojsku, cjelokupnu opremu i naoružanje sa topovima i najviše
obilježje časti – zastavu okićenu dekoracijom "Kras", visokim odlikovanjem
uspostavljenim u njegovu čast povodom herojske odbrane Karsa od Rusa".
Svi izvori se slažu da je Turski poraz na Grahovcu bio potpun, i da su na
bojištu ostavili preko šest hiljada vojnika. Ali su i crnogorski gubici bili veliki.
Od 5.500 hiljada učesnika bitke izbačeno je iz stroja dvije hiljade. Nikada u
jednoj bici, u dva dana, nijesu Crnogorci prolili toliko krvi kao na Grahovcu.
Razlog je taj što su se Crnogorci sudarili armijom naoružanom topovima i
modernim puškama kapsulačama, koje su imale veću vatrenu moć, brže se
punile i imale veći domet od crnogorskih kremenjača. Turska puška imala je
bajonet sa kojim su se Crnogorci sreli u otvorenom okršaju: "nagrdila ih je
bajuneta militarska"...
Međutim, knjaz Danilo nije dozvolio da, poslije sjajne bobjede, Crnogorci
upadnu u Hercegovinu. ... "Vojska je htjela da produži osvajanje do Klobuka,
Gacka, bogate i nezaštićene zemlje... Moje trupe, one sa istoka i od Drobnjaka,
htjeli su isto i mogle umarširati u hrišćansku zemlju i bez metka osvojiti pola
Hercegovine. Svoje nade polažem u carsku vladu i njenu blagonaklonu pažnju:
poslije svega onoga što je ona uradila za mene i moju zemlju, moja je dužnost
da se povinujem njenim željama i da ispunim njene savjete".

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=90691&datum=2007-03-08

(Kraj)

Priredio Veselin LAZAREVIĆ

Feljton u listu “Dan”, od 5. – 8. marta 2007.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful