BRANISLAV BOROZAN: Gdje se nalazio labeatski Meteon

• Piše: Vijesti.me
• Objavljeno: 06.03.2013

Naš poznati istoričar umjetnosti i arheolog u svjetlu podataka koje nudi Tit Livije,
preispituje uvriježeno mišljenje da se antički Meteon nalazio na mjestu Meduna u
Kučima
Glasovna bliskost vodi u pogrešnom pravcu

Tokom duge istorije čovjekova djelovanja, na našim prostorima nastajali su i često
nestajali gradovi od kojih su mnogi ostali nepoznati, obavijeni tamom minulih vremena.
Meteon je imao drugačiju sudbinu. O njegovom postojanju kao ilirskom gradu
obavještava nas Tit Livije u svojoj Istoriji Rima. U ovom antičkom izvoru, grad Meteon
se pominje na dva mjesta.
Oba u okolnostima Trećeg ilirskog rata. U prvom slučaju pominje se u situaciji, kada
zbog sklapanja savezništva sa ilirskim kraljem Gencijem, makedonski kralj Persej šalje
jednog od svojih najodanijih prijatelja Pantauha, da tu stvar obavi. A izaslanik Pantauh
tom prilikom, ilirskog kralja je zatekao u Meteonu, gradu labeatskom (Titus Livius,
XLIV, 23).
Na drugom mjestu, nakon pobjede u bici protiv ilirskog kralja Gencija i ujedno dobijenog
rata, pretor Lucije Anicije je izaslaniku Perpeni na mjestu povjerio zadatak da osigura
kraljeve prijatelje i rođake. Perpena je krenuo na put do labeatskog grada Meteona i
doveo Gencijevu suprugu Etlevu sa dva sina, Skerdilaidom i Pleuratom i Gencijevog
brata Karavantia u logor u Skadru (Titus Livius, XLIV, 32).
U obadva slučaja, kako se vidi, Livije Meteon bliže atribuira prisvojnim pridjevom
„labeatski“ grad, čime nas sasvim jasno obavještava o njegovoj pripadnosti, što inače ne
praktikuje za veći broj gradova koje pominje u svojoj istoriji.
S obzirom na to da je predmet našeg interesovanja pokušaj da se bliže ubicira grad
Meteon, našu pažnju usredsredit ćemo, samo na one djelove teksta Tita Livija, koji nam
eventualno mogu poslužiti kao elementi za realizaciju naše namjere. Svakako najvažnija
informacija koju nam daje ovaj izvor, u ovom pogledu, jeste činjenica da grad Meteon
pripada ilirskom plemenu Labeati.
O preciznijim granicama prostora na kojem je živjelo ovo pleme, veoma malo znamo. Na
osnovu njihovog imena koje je u vezi sa imenom Skadarskog jezera (Lacus Labeatis),
možemo pretpostaviti da je njihov životni prostor, zapravo neki prostor oko Skadarskog
jezera, na kojem se, o čemu nas i Livije obavještava, nalazi takođe i grad Skadar, koji je
bio glavna ratna baza ne samo zato, što je Gencije učinio kao da je tvrđava cijele
kraljevine, već i zato, što je zaista daleko najčvršća tvrđava labeatskog plemena i ima
veoma težak pristup.
Na užem arealu oko Skadarskog jezera, koji je nekada bio životni prostor plemena
Labeata, na crnogorskoj strani do danas su uočljivi ostaci više ilirskih gradina, među
kojima dominiraju Samobor i ona u Starim Matagužima. Svaka od ovih gradina je, kao i
one sa albanske strane, zapravo potencijalni Meteon iz Livijevog djela.
U nauci se drži, međutim, da se ovaj labetski grad nalazio na lokaciji kučkog sela Medun,
te se ostaci ilirske gradine na njemu pripisuju ostacima ovog labeatskog grada. U prvi
mah takva hipoteza čini se dosta uvjerljivom, ne bez razloga, jer pored materijalnih
tragova iz ilirskih vremena koji su pronađeni na Medunu, postoje i lingvistički razlozi.
Naime, današnji naziv Medun, glasovno je blizak nazivu Meteon. Glasovna bliskost ova
dva naziva, zapravo je i bila presudna za dovođenje u vezu Livijevog Meteona sa
ostacima ilirske gradine na Medunu, a nikako arheološki razlozi.
U Istoriji Crne Gore tom I, ovakvo mišljenje na jednom mjestu je čak okvalifikovano kao
„nesumnjivo sigurna identifikacija“, da bi već u nastavku iste rečenice otkrilo probleme
koje sa sobom donosi, a to je problem razgraničenja plemenskih teritorija Labeata i
Dokleata („Nedovoljno jasno, međutim, ostaje pitanje preciznijeg razgraničenja Dokleata
i Labeata. S obzirom na nesumnjivo sigurnu identifikaciju Meteona – Meduna i Dokleje
Duklje, a i njihovo pripisivanje dvama raznim plemenima, morala bi se granica Dokleata
i Labeata postaviti baš u području između Duklje i Meduna, koji su, međutim, neznatno
međusobno udaljeni. S druge strane, nesumnjivo je da samo ime grada Dokleje ukazuje
sigurno na njegovu pripadnost dokleatskoj oblasti. Otuda se i mora postaviti pitanje da li
je podatak kod Livija o pripadnosti Meteona zemlji Labeata siguran ili bi možda granicu
ovoga plemena trebalo pomjeriti dalje prema istoku.“)

Zar nije logično da je Medun bio dokleatski
• Objavljeno: 07.03.2013


Svakako da je uočeni problem realan, jer ako se uzme da je rimski municipijum Doklea
sagrađen na teritoriji plemena Dokleata, po kojem je zapravo i dobio naziv, onda je
sasvim logično da se zbog bliskosti Meduna i Doklee da očekivati, da je i gradina na
Medunu pripadala životnom prostoru Dokleata a ne Labeata. Ovo tim prije što znamo da
su Dokleati bili poznato i moćno stočarsko pleme (Istorija Crne Gore 1, str. 96, Titograd
1967) sa 33 dekurije (Plinije, III, 142-144), te da bi ga pokorio, kao jedno od
„nepokorivih plemena“ (Apijan, Knjiga ilirska, 16), Avgust je morao „uložiti dodatne
napore“ (isto).
Uz navedeno, skloni smo zaključku kako bi, zbog ekspanzivnog karaktera stočarstva,
koje je uz ratarstvo bilo glavni način privređivanja plemena Dokleata sa jedne, i ribarstva
kao osnove privređivanja Labeata sa druge strane, ali i njihove maritimne orijentacije,
moguću granicu između ovih dvaju plemena trebalo sagledavati na nekoj od geografskih
razmeđnica, recimo rječištu Cijevne. Kako god bilo, bacanje sumnje u obaviještenost Tita
Livija o pripadnosti grada Meteona plemenu Labeata, kako to vidimo u Istoriji Crne
Gore, i to pri minimalnom stepenu arheološke istraženosti ne samo lokaliteta na Medunu,
već i cjelokupnog kulturno-istorijskog ilirskog sloja, samo zbog lingvističkih rezona, čini
se ipak neprihvatljivim.
Možda bi, pogotovo u nedostatku pouzdanijih arheoloških podataka, umjesto
lingvističkih elemenata za ubiciranje Meteona, mogli potražiti indikativne elemente
sadržaja u samom tekstu Livijevog djela.
Naime, po Liviju, nakon što je Gencije izgubio bitku pod bedemima grada Skadra, on je
odmah kao pregovarače kod pretora poslao Teutika i Bella, prvake svoga plemena, i
molio njihovim posredstvom za primirje, kako bi se mogao posavjetovati o svom
položaju. Za ovo su mu bila dozvoljena tri dana.
Zato što je rimski tabor bio otprilike petsto koraka od grada, ukrcao se na brod i plovio po
rijeci Barbani do Labeatskog jezera, kao da je za to savjetovanje traži neko udaljeno
mjesto. U stvari, na to putovanje ga je navela, kako se kasnije pokazalo, varljiva nada u
to, da je njegov brat Karavantije u onim krajevima, u koje ga je poslao, u međuvremenu
okupio mnogo hiljada oružanika i da je na putu ovamo. Čim se pokazalo da je ova vijest
netačna, nakon tri dana na istom brodu pustio se niz vodu do Skadra...
Gdje je to mjesto prema kojem je Gencije Bojanom a zatim Skadarskim jezerom plovio,
da bi se sreo sa svojim bratom Karavancijem, o tome nas nažalost Livije ne obavještava.
Međutim, Livije nam daje podatke o mjestu gdje se samo nekoliko dana nakon Gencijeve
plovidbe po Skadarskom jezeru, nalazio Karavancije zajedno sa Gencijevom ženom i
njegova dva sina, a to je, kako je već navedeno, labeatski grad Meteon, gdje ih je zapravo
našao i odakle ih je za Skadar odveo Anicijev izaslanik Perpena.
Ukoliko bismo pretpostavili da su Gencijev brat, žena i sinovi, tokom trajanja kratke
skadarske ratne kampanje boravili u Meteonu, s obzirom da je razlog Gencijevog
putovanja, kako kaže Livije, bio susret sa Karavancijem, onda bismo takođe mogli
predpostaviti da je cilj njegove plovidbe bio zapravo labeatski grad Meteon.
(Cijela ratna kampanja po Liviju je trajala 30 dana (XLIV, 32). Po Apijanu 20 dana
(Knjiga Ilirska, 9). Tokom cijele kampanje, Iliri su sa Rimljanima imali samo jednu bitku
i to pod bedeme grada Skadra, koja je zapravo bila samo jedan pokušaj izlaska ilirske
vojske iz grada da se van njega zametne bitka, koja je, kako nas obavještava Livije bila
presudna za poraz ilirske vojske.)
U svjetlu ove pretpostavke, važan je podatak o tome, koju trasu je odabrao, kao i
prevozno sredstvo koje je koristio na pretpostavljenom putu ka Meteonu, te eventualno i
vrijeme koje mu je bilo potrebno da ga savlada.
Livije nas obavještava da se Gencije uputio plovilom uz Bojanu a zatim Skadarskim
jezerom.
Idealna mogućnost je Samobor u Malesiji
• Objavljeno: 08.03.2013


Ukoliko je Gencije zaista putovao ka Meteonu, a da je Meteon bio na mjestu današnjeg
Meduna, imajući u obzir trasu puta, povoljnost terena, te dužinu vremena koje mu je dato
na raspolaganje, nužno nam se nameće logično pitanje, zašto je Gencije za svoje
putovanje koristio baš plovilo?
Za najbrže savlađivanje ove trase, svakako bi mu najbolje poslužio konjski transport. U
ovom smislu, ništa manje nije bitan Livijev podatak o Gencijevom povratku u Skadar. On
kaže, trećeg dana spustio se niz vodu i vratio u Skadar. Po Liviju, Gencije je za povratak
ostavio samo jedan, dakle taj treći dan, od tri koliko mu je dato do obavi svoju namjeru, a
za svoj povratak u Skadar, koristio je ponovo vodeni put.
Na osnovu iznesenog, čini se da su u pokušaju ubiciranja grada Meteona ovi podaci
korisni, čak bi se reklo, da su značajniji od onih koje nam u konkretnom slučaju može
dati lingvistika.
(Koliko god glasovna bliskost navodi na pomisao da je slovenskom adaptacijom ilirskog
naziva Meteon nastao današnji naziv Medun, isto toliko nas etimologija navodi na
pomisao da se možda radi o fitonimu nastalom na cijeloj paleti mogućih naziva u čijem
korijenu je ugrađen naziv pčelinjeg proizvoda – meda viz. ETIMOLOŠKI RJEČNIK
SRPSKOG ILI HRVATSKOG JEZIKA, knjiga druga, str. 396, JAZU, Zagreb. 1972
god.)
Pored ovih podataka, s obzirom da se sve o čemu nas obavještava Livije dešava u
okolnostima rata, za ubiciranje Meteona isto tako važno je sagledavanje i eventualnih
strateških elemenata o kojima nas obavještava njegov tekst. Sam izbor ovoga grada kao
boravišta Gencijeve porodice u trenutku kada po njih dolazi izaslanik Perpena i
eventualni njihov boravak u njemu tokom trajanja skadarske bitke, te mjesta gdje je
možda Gencije očekivao da ga čeka njegov brat Karavancije sa rezervnom vojskom, zbog
koje je uostalom i putovao, isključivo su strateški razlozi.
U svjetlu ovakvih pretpostavki, potrebno je dodati i činjenicu da su ilirske gradine kao po
pravilu nastajale na mjestima, u čijoj neposrednoj okolini, pored postojanja osnovnih
uslova za život, je bio presudan i strateški faktor. Naime, nastajale su na višim mjestima
zbog bolje preglednosti terena i lakše odbrane, na međusobnoj udaljenosti koja nije bila
veća od dosega pogleda. Ako apstrahujemo lingvističke razloge (koji su među brojnim
gradinama pobliže Skadarskog jezera ipak kandidovale udaljeni Medun za ubiciranje
Meteona) i damo prednost informacijama koje nam donosi djelo koje nas zapravo i prvo
obavještava o egzistenciji labeatskog grada Meteona, a uvažavajući okolnosti u kojima je
nastao pisani izvor i neizbježan strateški faktor, idealna lokacija za ubiciranje Meteona je
ilirska gradina na lokaciji Samobor u Malesiji.
Imajući u vidu geografske karakteristike terena, Samobor je, u slučaju pravca nadiranja
rimske vojske, strateški najznačajnija ilirska gradina za sve labeatske i dokleatske
aglomeracije koje su bile situirane u unutrašnjosti, sjeverno od Skadarskog jezera, na
rubnim uzvišenjima oko malesijske, zetske, lješanske i bjelopavlićke ravnice. Ona je
jedina ilirska gradina nad sjevernom obalom Skadarskog jezera koja zahvaljujući
konfiguraciji terena vizuelno komunicira sa gradom Skadrom, te je svakako bila
najpovoljnije mjesto za osmatranje i iščekivanje signala o eventualnim opasnostima i
ishodu bitke. Takođe, važno je konstatovati da je gradina na Samoboru, s obzirom da je
situirana uz samu obalu Skadarskog jezera, sasvim sigurno labeatski grad.
Zbog pozicije ove gradine u odnosu na Skadar, kao i konfiguracije obale Skadarskog
jezera, najprikladnije je korištenje plovnog puta, za jednodnevno putovanje između njih.
Grad možda živio do Ravenjaninovog doba
• Objavljeno: 09.03.2013


Postoji još jedan istorijski izvor koji pominje Meteon. Njegov autor je
ranosrednjovjekovni (cca.VIIst.) geograf tzv. Ravenski anonim, a pominje ga u svojoj
geografiji, doduše u donekle izmijenjenom nazivu, kao Medion (Ravennatis anonimy
cosmographia et gvidonis geographica, edit. M.Pinder i G.Parthey, Berlin 1860, str. 211,
8-10. Item iuxta Burzumon est civitas quae dicitur Medione, Anderba…)
Iako o geografiji ovdašnjeg prostora, u poređenju sa Livijem, Ravenski anonim nije ni
približno obaviješten, ipak u njegovom djelu postoji jedan detalj koji nam daje elemente
za precizniju ubikaciju Meteona, od onih koje smo sagledavali u djelu Tita Livija. Naime,
Ravenski geograf nas obavještava o tome da se: blizu Burzumona nalazi grad koji se
naziva Medion. Elementi koje nam daje anonimova geografija o položaju Mediona su
svakako korisni, naravno, pod uslovom da prihvatimo da je pod nazivom Medion,
anonim vidio Livijev Meteon a pod Burzumon, Bersumno iz Pojtingerove table, ili
Birziminio iz Antoninijevog itinerara.
Iako oba ova mjesta, Anonim pogrešno smješta na obali mora, ipak nema nikakvih
razloga da ne prihvatimo ovu identifikaciju, pogotovo što se Burzumon u dva slučaja, u
drugom pod nešto izmijenjenim oblikom - Burzumi, nalaze u nizu drugih prepoznatih
kontinentalnih mjesta sa naših prostora (Isto, str. 208, 3-9. Nabrajajući gradove duž obale
Dalmacije počinje sa gradovima sa naših prostora i na njima Ravenski anonim prepoznaje
i pominje po sljedećem redosljedu: Burzumi, Aleta, Saluntum, Butua, Decadaron,
Buccinium, Rucinium...), a koja navode stariji izvori, Pojtingerova tabla (Leusino,
Sallunto, Anderva, Varis, Sallunto, Halata, Bersumno, Cinna, Scodra...) i Itinerarium
Antonini (Leusinio, Anderba, Sallunto, Alata, Birziminio, Cinna, Scodra...)
Sasvim je moguće da je o postojanju Birziminijuma Anonim bio obaviješten iz nekog
starijeg, moguće iz jednog ili obadva navedena antička izvora. Međutim, o bliskosti dva
starovjekovna toposa, Birziminijuma i Meteona svakako nije iz pomenutih izvora, jer nas
o njihovoj blizini on prvi obavještava.
Iz ovoga se može zaključiti da je Meteon u vrijeme pisanja njegove geografije bio živ
grad, ako ne to, onda je svakako na njega u Anonimovo vrijeme ostalo živo sjećanje. To
je za nas, bar iz dva razloga, izuzetno važna činjenica. Prvi razlog je taj, što se na još
jednom mjestu potvrđuje spoznaja da je kultura ranoga srednjega vijeka na prostoru Crne
Gore, iako a priori ovu epohu karakteriše destruktivno djelovanja novoprispjelih
barbarskih populacija, ipak iznikla in situ iz antičke kulturne tradicije i tako održala
kulturni kontinuitet ovih dviju epoha, što je u ono vrijeme, na prostorima barbarima
zaposjednute Evrope, raritetna pojava.
Medijevalistici će ova činjenica svakako biti intrigantna, jer se otvara pitanje da li je
starovjekovni Meteon imao svoju projekciju (aglomeraciju koja je nastavila njegov život)
u rani srednji vijek, kao što je to slučaj sa kontinentalnom Docleom ili svim našim
primorskim gradovima. Čini se da jeste, ali to je tema za drugu priliku, jer nas sada
prvenstveno zanima kvalitetnije hipotetičko ubiciranje Meteona, što je drugi razlog naših
preokupacija.
Dakle, s obzirom da su jedan drugome blizu, ukoliko bismo znali gdje se nalazio
starovjekovni Birziminjum, mogli bismo i preciznije ubicirati Meteon, svakako preciznije
nego na osnovu podataka koje nam je ostavio Livije.
Traganjem za lokacijom gdje se nekada nalazio Birziminijum koji je bio stanica na putu
Narona-Skadar, bavilo se više istraživača. Njihova mišljenja o ubikaciji Birziminijuma su
podijeljena.



Na čemu se zasniva „nepobitno” mišljenje

Objavljeno: 10.03.2013



Jedni Birziminijum smještaju na prostor sela Vuksan-Lekić u Malesiji a drugi na prostoru
srednjovjekovnog utvrđenja Ribnica. Oni koji ga ubiciraju u Vuksan-Lekiće, koji su
inače u neposrednoj blizini Samobora, svoju pretpostavku oslanjaju na podacima koje
sadrži sam izvor, a to je međusobna udaljenost između pojedinih stanica data u miljama,
kao i pojavi i disperziji arheoloških nalaza na prostorima gdje je prolazila hipotetička
trasa puta (C. Praschniker – A. Schober, Arhaologische Forschungen in Dalmatien und
Montenegro, Wien 1919, str. 96. P. Mijović, Kulture Crne Gore, Titograd 1987, str. 121-
135).
Drugi su pak, kao primarnu okolnost uzimali onu „nepobitnu“ identifikaciju Meteona sa
ostacima gradine na Medunu, i na osnovu toga i pretpostavke da na mjestu tvrđave
Ribnica postoje neki tragovi rimske arhitekture i njihove uzajamne navodne bliskosti,
došli do zaključka da se Birziminijum nalazi na prostoru današnje Podgorice, tačnije na
ostacima srednjovjekovnog grada Ribnice (Istorija Crne Gore 1, str. 171. Ovdje je
naročito značajan podatak Ravenskog geografa koji izričito navodi da se Birziminijum
nalazi pored Meteona (211, 8-10: Iuxta Burzumon est civiitas Medione). Ovaj položaj
nesumnjivo stavlja Bersumnum (Birzuminijum) u područje današnjeg Titograda te se
njegova identifikacija sa Vuksan-Lekićem ne može primiti).
Ubiciranje Birziminijuma na osnovu „neospornog“ uvjerenja da se Meteon nalazio na
Medunu, čini se da je samo još jedna greška koja ima ishodište u starijoj, na koju nas je
navela lingvistika. Ipak treba znati, da samo spoznaje oslonjene na arheologiji imaju
presudnu ulogu u rješavanju ovog zadatka. Zato ćemo upravo posredstvom njih pokušati
ukazati na mnoge nelogičnosti koje donose mišljenja koja se u naučnoj literaturi
donesena nearheološkim metodama i sagledavana kao „nepobitna“ ili pak „nesumnjiva“,
a tiču se ubiciranja Birziminijuma i obližnjeg mu Meteona.
Anonimova geografija iz sedmog vijeka pamti da je Meteo pobliže Birziminijuma, no
ukoliko prihvatimo pretpostavku da je Meteon na Medunu a Birziminijum na Ribnici,
onda zapravo njihova bliskost i nije manja, nego li prosječna udaljenost između ostalih
stanica na tom putu.
Postavlja se logično pitanje, zašto Anonim ne pamti municipijum Docleu, koja je zaista u
neposrednoj blizini, naravno, pod uslovom da je Birziminijum na mjestu Ribnice?
Značaj koji je municipijum Doklea u antičkom vremenu imao, kao drugi najveći grad
velike provincije Dalmacije pamtio se i tokom srednjega vijeka. Po njenom izmijenjenom
imenu Doklea-Dioklija, prozvana je cijela oblast, kasnije i država. A isto ime i nakon
isčeznuća života u antičkom gradu, nosila je i slavna episkopija-arhijepiskopija ali
dislocirana na lokalitet današnje Gradine u Martinićima i to sve do pod kraj desetog
vijeka.
Kasnije, u jedanaestom stoljeću, ime Dioklitiske arhiepiskopije bilo je afirmisano i u
nazivu barske arhiepiskopije, njenog nastavljača. Ime ovoga grada, preneseno na državu,
koristilo se i kasnije tokom poznog srednjeg vijeka u vladarskim titulama. O ostacima
ovoga grada znao je i vizantiski Car Konstantin VII Porfirogenet polovinom desetog
vijeka. Konačno, trasa samog puta u ovim djelovima išla je ravnicom u kojoj se nalazi i
grad Dioklija, dok je Medun na relativno udaljenom brdu, pa se nameće logično pitanje:
da li bi za određivanje pozicije Birziminijuma, ukoliko je bio na poziciji Ribnice, zaista
bio reper udaljeni brdski Medun, ili pak obližnja Doclea-Dioklija?
Sve ovo su stvari za razmišljanje koje svakako moramo uzeti u obzir za identifikaciju
mjesta Birziminijuma sa ostacima nekadašnje Ribnice.

Meteon treba tražiti u jezerskom priobalju
• Objavljeno: 11.03.2013


Iako Medun nije arheološki istraživan, kao uostalom i ostali lokaliteti koji se na ovom
mjestu pominju, mimo Doclee, ipak na osnovu onoga što se sada može uočiti na toj
lokaciji koja je izložena spiranju, ne postoji ništa što bi ukazivalo na tragove života u
njemu tokom trajanja rimskog i ranovizantijskog perioda, a kamoli ranog srednjeg vijeka.
Ovo je razlog koji nameće još jedno principijelno pitanje: ukoliko je Meteon bio zaista na
Medunu, po čemu je on zapravo ostao u pamćenju sve do vremena u kojem ga je Anonim
unio u svoju geografiju?
U svjetlu arheoloških spoznaja za odgovor na ovo pitanje ne nalazimo baš nikakvih
elemenata. Međutim, takođe je i činjenica, da tu informaciju nije mogao uzeti iz nama
poznatih starijih izvora. Medun će zapravo tek kasnije, u suštinski izmijenjenim
društvenim okolnostima nakon ilirskog perioda, ponovo dobiti na značaju, ali tek pred
kraj srednjega i početkom novoga vijeka.
Pored ovih problema za ubiciranje Meteona na Medunu postoji i onaj koji je najvažniji, a
to je, kako je već rečeno, pripadnost tog grada labeatskom plemenu. Jer, sasvim je
razumljivo da je, s obzirom na to da je Medun u odnosu na položaj Labeatskog-
Skadarskog jezera, čije neposredno okruženje je zapravo životni areal istoimenog
plemena, smješten nešto sjevernije od samog grada Doclee, koja je, zbog imena koje
nosi, svakako pripadala životnom prostoru plemena Dokleata. Uvažavajući ovu činjenicu,
čini se prihvatljivijim da gradinu na Medunu treba možda sagledati kao mjesto postojanja
jedne od onih 33 dekurije plemena Dokleata, ovo svakako prije, nego li sumnjati u
obaviještenost autora izvora koji nas o postojanju Meteona prvi obavještava. Njegovo
poznavanje i na osnovu njega sačinjena deskripcija geografskog areala u kojem, kao
istoričar, smješta zbivanja iz Trećeg ilirskog rata, zaista su impresivni. Teško da je mogao
načiniti grešku, koja mu se u Istoriji Crne Gore pripisuje.
Zanemarimo li, možda varljive lingvističke razloge, i uzmemo u obzir prije svega
arheološki aspekt, kao i sve navedene elemente iz Livijeve istorije koji idu u prilog
ubiciranju Meteona, svakako ga moramo tražiti negdje u arealu pobliže sjeverne obale
Skadarskog jezera, gdje za sada znamo da postoje dva pomenuta ilirska grada.
U slučaju identifikacije Birziminijuma sa Vuksan-Lekićima, a koja je izvedena na osnovu
mjerenja udaljenosti između mjesta koja su tipovana kao potencijalne stanice na putu,
kao i disperziji arheoloških nalaza, ubiciranje Meteona na gradini Samobor, na ovom
nivou spoznaja čini se optimalnim rješenjem. Prisustvo materijalnih ostataka na njemu iz
ilirskog, rimskog, kao i ranosrednjovjekovnog perioda u njegovoj blizini, tome ide u
potpunosti u prilog.
U kontekstu ovih pretpostavki, potrebno je takođe pomenuti mišljenje P. Mijovića, koji
smatra da Birziminijum treba identifikovati sa gradinom Samobor (P. Milović, Kulture
Crne Gore, Titograd 1987, str. 132-133).
Ukoliko bi se Mijovićeva pretpostavka, koja se takođe čini dosta logičnom, jer se zapravo
radi o relativno malom prostoru (Samobor sa Vuksanlekićima i još nekim arheološkim
lokalitetima čine jedan arheološki areal prečnika do jednog kilometra), nekim budućim
arheološkim istraživanjima potvrdila kao istina, onda bi za ubiciranje Meteona sljedeći
kandidat bio lokalitet u Starim Matagužima.
Veliko ilirsko naselje u Starim Matagužima
• Objavljeno: 12.03.2013


Na osnovu ostataka ahitekture koji su uočeni na lokalitetu u Starim Matagužima (autor
ovoga teksta utvrdio ih je autopsijom u više navrata) kao i raznorodog arheološkog
materijala na širem prostoru koji mu gravitira, te specifičnom karakteru tla na kojem se
nalaze navedeni ostaci, na ovom mjestu treba očekivati arheološko nalazište koje bi
moglo biti od velikog značaja za proučavanje, ne samo kulture plemena Labeata, već i
cjelokupne kulture ilirske populacije naših prostora.
Sondažnim iskopavanjima u Starim Matagužima otkriven je u pravoj liniji dio
fortifikacionog sistema dužine više desetina metara sa dvije četvorougaone kule
približnih dimenzija 8 x 8 m. Ostaci ovog bedema suhozidani su u megalitskom opusu što
nedvosmisleno govori da se radi o ilirskom naselju. Izbor mjesta, posred ravnice, gdje su
situirani pronađeni ostaci bedema, sasvim je neuobičajeno. No, pored zidova koji se
mogu okarakterisati kao ilirska graditeljska tekovina, na više mjesta unaokolo mogu se
pronaći i cigle sa ostacima maltera što svjedoči o trajanju života na ovoj lokaciji i u
antičko vrijeme, pa možda i kasnije.
Navedenim razmatranjima, nije toliko cilj preciznije ubiciranje grada Meteona/Mediona –
jer su za takav poduhvat potrebni, ne samo znatno bogatiji fondovi relativno potpunijih
arheoloških izvora, već i novi metodski principi - koliko potreba da se uvriježenim
starijim, često problematičnim mišljenjima, koja se obično usvajaju i prenose kroz
naučnu literaturu kao „nepobitne činjenice“, potraže nova naučno utemeljenija i održiva
rješenja. Na ovakav pristup nas tim prije obavezuje spoznaja o tome, da se na ovom
prostoru održao kulturni kontinuitet od najstarijih vremena pa sve do danas, pa svaka
pogreška nužno ima svoje reperkusije na naučnom sagledavanju narednih istorijskih
epoha. U ovom smislu, neće nam izmaći činjenica da je Medion (Meteon) zapravo jedina
aglomeracija sjeverno od Skadarskog jezera, koja je u savremenom-
ranosrednjovjekovnom pisanom izvoru oslovljena kategorijalnom atribucijom civitas,
dakle, oslovljen zaista kao grad. Uz arheološki provjerenu egzistenciju municipijuma
Doclee, na osnovu svega iznesenog, mogli bismo sa dosta razloga iznijeti mišljenje da je
na prostoru Skadarskog basena, iznad sjeverne obale istoimenog jezera istovremeno
postojao i grad Meteon-Medion.
S obzirom da je u Velikim seobama život na lokaciji grada Doclee zamro, te da se, kako
se na osnovu dislokacije njene episkopije vidi, isti nastavio na obližnju lokaciju danas
zvanu Gradina u Martinićima, sasvim je moguće da je i grad Medion-Meteon zadesila
slična sudbina (Branislav Borozan, Martinićka gradina Civita Dioclitiana u
Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja, str. 79-108, Podgorica,1999).
U nauci postoje mišljenja da je „veliki naseljeni grad Lontodokla“, koji uz Gradac i
Novigrad, pominje Porfirogenit (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije: tom II,
str. 63-64) kao gradove dukljanskih Slovena, upravo onaj grad na Gradini u Martinićima
koji je zapravo nastavljač crkvenih institucija i života antičkog municipijuma Doclee.
Na ovom nivou spoznaja, sasvim opravdano se nameće pitanje, da li je i grad Medion
kojeg u ranom srednjem vijeku pominje Ravenski anonim, nastavio svoj život na istom
mjestu i nakon Velikih seoba, ili pak je kao Doclea dislociran i nastavio svoj život u
visoki srednji vijek pod drugim imenom, možda jednim od preostala dva koje u svom
djelu pominje njihov savremenik car Konstantin Porfirogenit.


(Kraj)

Feljton u listu “Vijesti”, izlazio od 6. do 12. marta 2013. godine

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful