Rodoljub - Dujo Radunovi: VUKAIN RADUNOVI, OD

BUDIMLjE DO BELITE

~ Doktorant istorijskih nauka sa Sorbone, Vukain Radunovi, roen 1911.
godine u Budimlji kod Berana, svojom krvlju ispisao je najljepe stranice u
istoriji panskog naroda, poginuvi u panskom graanskom ratu 1937. godine
kod grada Belite


Startovao sa limskih kaskada

Vukain Radunovi je roen 1911. godine u selu Budumlja. U prvi razred
osnovne kole poao je od est godina u selu Dapsie kod poznatog uitelja
Radivoja Popovia. Bio je pun snage i nemirna duha, uvijek je traio neto
novo. Njegovo se djetinjstvo nije razlikovalo od djetinjstva ostale djece. Prilo
ga je sunce, kvasile kie a uvee ekala dosta oskudna veera. No, dok bi se
suio kraj ognjita sluao je gusle koje su veliale snagu Marka Kraljevia,
junatvo Miloa Obilia i ostalih "zatoenika mrijet naviknutih".
Vukain je bio odlian ak i isticao se solidnim znanjem iz svih predmeta a
posebno istorije. Njegova ljubav prema istoriji i znanje iz svih predmeta, jo u
osnovnoj koli bili su za njegove uitelje neshvatljivi.
Maturirao je juna mjeseca 1929. godine i zajedno sa Brankom Zogoviem, koji
je kasnije postao poznati hirurg jugoslovenskih, pa i svjetskih razmjera,
pjesnikom Radovanom Zogoviem, agronomom Jolem Baboviem i ranom
umrlim drugom Labudom Labudoviem, ija mu je smrt teko pala, pa mu
posveuju nauni rad "Boka Kotorska u francusko- ruskom ratu 1806/7
godina".
Bio je omiljen od najranijeg djetinjstva. Druio se sa kumom i komijom
Miom Popoviem. Kako su ih ivotne staze povele na razliite strane, rastali
su se za uvijek bez i jedne "gorke rijei". Beranska Gimnazija bila je tada ne
samo hram nauke nego i slobodarskih misli u ovom kraju.
Juna 1925. godine upisuje studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i sa
sobom nosi slike djetiljstva, Lima, tajnovitih mjesta i njihovih nikad
nedovrenih pria. Aktivan je uesnik omladinskog pokreta od samog dolaska
na fakultet. Prvo je stanovao u Domu studenata a zatim po privatnim
stanovima.
U tom tekom periodu diktature na udaru zakona se nalo sve ono to je
progresivno.Tih dana 1931. godine uestvuje u zboru u auli univerziteta koji se
pretvara u demonstracije sa povicima "Dolje krvava vlada Petra ivkovia",
"Dolje Diktatura". On aktivno tampa i rastura letke kojima se apeluje da narod
ne glasa "poslanike policije i tirane" ve na nasilje odgovori istom mjerom.
Kasnije uestvuje u pokuaju da se sprijei zasijedanje Narodne skuptine. Tom
prilikom biva i povrijeen, ali ne i uplaen, a brojni studenti su uhvaeni. Tada
je tampan i Proglas Ujedinjene revolucionarne omladine iji je bio lan i
Vukain. U tom se proglasu kae: "Mi smo 8. novembra objavili u ime cijelog
naroda rat diktaturi. Mi novu Skuptinu nikad neemo priznati, pa makar za
svoje ideale morali zagaziti u krv i staviti na kocku svoje ivote.
Vukain uestvuje u estim antireimskim akcijama studenata Beogradskog
univerziteta. Tako, povodom suenja Georgiju Dimitovu u Lajpcikom
procesu, zbog paljenja Rajhstoga 23. decembra 1933. godine. On uestvuje sa
grupom studenata u napadu na njemako poslanstvo u Beogradu, zbog ega je
uslijedilo masovno hapelje studenata. Tom prilikom je njemako poslanstvo
bilo potpuno demolirano.
I cijela 1934. godina bila je ispunjena njegovim uestvovanjem. O toj njegovoj
aktivnost u svojoj memoarskoj grai, njegov kolski drug od rane mladosti
ininjer Jovan Babovi, prvoborac NOR-a kae:
Na studijama Vukain se posebno isticao preko radova na seminarima kao
samostalno pisanim radovima i drugim formama. Neophodno je istai da do
tada oblast istorije nije prouavana materijalistikoj osnovi, marksistikom
metodom.
Poeo je naunu djelatnost za vrijeme studija i ve na kraju studija tampa
nauni rad "Boka Kotorska 1807. godine". Godine 1933. kada je diplomirao
nalazi se u kombinaciji da se preko Carigrada prebaci za Sovjetski Savez.
Lino mi je u najveoj diskreciji to povjerio, dajui mi zadatak da, prilikom
mog odlaska za Berane, tih julskih dana, prenesem najdiskretnije njegovom ocu
Miru da mu spremi novac za put. No nije dolo do ostvarenja plana" - zapisao
je Jovan Babovi.

Od Pariza do panije

Radunovi je diplomirao u junu 1933. godine a za njegov diplomski rad
profesor Vuli je rekao:
"To je jedini rad koji je obilovao podacima koji su i meni bili nepoznati".
Ostao je i dalje u Beogradu, na univerzitetu do poetka oktobra 1934. godine
kada je kao stipendista bio odreen od katedre istorijskih nauka da poe za
Pariz. U to vrijeme je obraivao grau za studiju iz Gorskog vijenca. Bila je to
njegova doktorska disertacija.
Krajem septembra 1934. godine uspio je da kod nadlenih foruma dobije
odobrenje da otputuje kao stipendista u Pariz i Sorbonu, a poetkom oktobra
iste godine izvren je atentat na kralja Aleksandra u Francuskoj, pa je i
Vukain, pored mnogih drugih, sproveden za Beograd. U Juniku, na Kosovu i
Metohiji, doao je kod sestre Zorke, koja je tu radila kao uiteljica, krajem
oktobra i kod nje ostao desetak dana. Ona mu je dala 3.000 dinara za put do
Pariza. To je bio i njegov posljednji odlazak iz nae zemlje.
Na Sorboni studiozno pristupa nauno-istraivakom radu i aktivno se
ukljuuje u revolucionarni pokret Pariza a u KPJ bio je primljen kao student u
Beogradu. Kao aktivista 1936. godine biva izabran za partijskog sekletara elije
"Iseljenika sekcija Jugoslovena" koja je bila poznata po uglednom nivou
znanja i bila na visokoj cijeni.
Na ovoj se dunosti nije dugo zadrao. Uporedo sa posdiplomskim studijama
oko sebe okuplja drugove za odlazak u paniju. U to vrijeme, kada je bio u
Parizu, na strunom usavravanju bio je i njegov prijatelj, brat njegove snahe
Mileve, supruge Vukainovog brata Aleksandra. Saznavi za Vukainov
odlazak u paniju, pokuao je da ga odvrati od toga. Zakazao mu je susret u
hotelu. Dugo su razgovarali, a onda mu je doktor urii predloio da ne ide u
paniju, to je on odbio. Vidjevi njegovu odlunost, predloio mu je da idu u
Berane i da e im Miro "Ubiti" pelu. Ovo ga je raznjeilo i ganulo do suza, ali
ne i pokolebalo, pa mu je rekao: "Ne! Moram ii u paniju, pa da se vratiti
neu". Tako je i bilo. Sa ovim je zavren njihov razgovor i rastali su se za
uvijek.
U vrijeme kada je Vukain Radunovi bez predaha radio da svoju doktorsku
tezu privede kraju, dolo je do panskog graanskog rata. Pohrlili su
dobrovoljci sa svih kontinenata da brane republikansku paniju od nasrtaja
meunarodnog faizma.
"Borba panskog naroda - to je naa borba. To je borba naroda za pravo da
bude gospodar svoje sudbine, to je borba za odbranu slobode, hljeba i mira, to
je borba protiv faizma i rata. Pomozimo je brzo, svesrdno i s onim istim
oduevljenjem s kojim panski borci daju svoje ivote za stvar demokratije i
slobode", stoji u lanku "U pomo panskom narodu" objavljenom u
"Proleteru".
Na tu pobunu panski narod je odgovorio herojskim otporom, koji je ubrzo
prerastao u graanski rat za slobodu i demokratiju. Nasuprot mnogo
nadmonijim i vojniki bolje opremljenim pobunjenicima, koji su pritekli u
pomo regularne jedinice faistike Italije i nacistike Njemake, naao se
panski narod, koji je uivao simpatije itavog progresivnog svijeta.
Uprkos mnogobrojnim tekoama, ometanjima, zabranama i zatvorima.
Progresivni ljudi iz 53 zemlje svijeta, kao predstavnici tenji svojih naroda,
pohrlili su 1936. goidine u pomo panskom narodu i njihovoj demokratski
izabranoj vladi, duboko uvjereni da se mora zadati udarac.
Pod vrlo nepovoljnim uslovima, ilegalno i na razne druge naine iz Jugoslavije
je polo u paniju oko 1.700 dobrovoljaca od kojih je bio i veliki broj iz Crne
Gore. Partija je organizovala ove prelaske u grupama, s tim to su se one
dijelile, radi lakeg prebacivanja, u jo manje grupice. Jedan od lanova te
grupe bio je profesor Kiro Kamilov, koji e kasnije postati Vukainov najbolji
prijatelj u paniji. Govorei o tom putovanju on kae:
"Vukaina sam poznavao po njegovom revolucionarnom radu za sve vrijeme
dok je bio u Francuskoj. Znao sam ga kao dobrog komunistu, zvali su ga i
"fanatik". Bio je strog, privlaan. Kada je trebalo da se poe za paniju, sreli
smo se i to vrlo udnovato. Polazak je bio obavijen takvom revolucionarnom
romantikom, takvom konspiracijom, da smo se jedva u vozu upoznali sa
ostalim putnicima. Tako je bilo, utalo se po starom obiaju i gdje je to bilo
potrebno i gdje nije..."
Poslije dolaska u paniju, Vukain je za kratko vrijeme zavrio najnuniju
vojnu obuku, a zatim je uestvovao u uvenim borbama voenim od februara
do aprila 1937. godine kod Harame, Gvadalahare, Madrida i Bruiste.

Na Harami vatreno krtenje

O prvom Vukainovom "vatrenom krtenju", kada je osjetio miris baruta i
pokazao vjetine zabiljeio je Boo Asanovi u "Slobodnoj rijei", koja je
izlazila u Parizu.
"Kada su faisti sa 30.000 svojih najboljih udarnih odreda pokuali presjei put
Madrid-Valensija poao sam sa Vukainom da ispitam gdje se neprijatelj
nalazi. Pored nas su fijukali meci a da nijesmo znali od kuda dolaze. Vukain je
spazio Marokance koji gaaju sa drvea. Bezazleno je podigao glavu i poeo da
ih strijelja, pukom po drveu, te je kao "razjareni lav" brzo oistio sive
maslinove kronje od crnih Marokanaca ne traei zaklon. Tog momenta u se
dugo sjeati", kae Asanovi.
Narodni heroj , Mirko Kovaevi, koji je poginuo 1941. godine uestvovao je
sa Vukainom u mnogim bitkama, te pie Bou Asanoviu, radniku u Parizu,
sljedee:
"Na Haramskom frontu, u februaru 1937. godine, kada su faisti sa 30.000
vojnika, svojih najboljih udarnih odreda - Njemaca, Marokanaca i Italijana -
pokuali presjei put Madrid-Valensija naao sam se zajedno sa Vukainom u
jednoj maloj izvidnici. Imali smo da utvrdimo gdje je neprijatelj, a kada to
uradimo da pratimo njegovo kretanje i u sluaju da faisti pou naprijed, da
javimo naim drugovima koji su kopali rovove. Zaklonjeni iza nekog kamena
vrili smo ovaj zadatak. Pored nas su meci patali a da nijesmo znali od kuda
dolaze. Kamenje je prskalo i zasipalo nas. Kurumi su padali nekako
udnovato. Naposletku smo utvrdili da su se to Marokanci, popeli na drvee i
da nas otud biju. Jednog Amerikanca pored nas teko ranie u glavu. Vidjevi
to Vukain mi ree: "Moramo ih skinuti Mirko". Nije ni saekao da od mene
dobije odgovor, a ve je podigao bezazleno glavu i poeo da strijelja redom po
maslinama. Oko nas sada poinju da padaju kurumi iz pukomitraljza, ali
Vukain ne prestaje sa svojim poslim. Strijelja on i dalje, i zbilja, poslije
njegovih nekoliko ispaljenih metaka Marokanci poskakae sa drvea i nasta
tiina. Toga momenta u se uvijek sjeati, jer mi duboko stoji urezana slika
kada je poskidao crne marokanske aveti, sa maglom pokrivenih maslina...
U jednoj nonoj navali, nastavlja Kovaevi, faisti su nam se pribliili na
svega 80 metara. Iz naih zaklona bijasmo prokopali rovove naprijed za mrtvu
strau. Momenat po nas je bio veoma kritian, granate nas zasipaju, a
mitraljeska paljba iz tenkova tako je jaka da najmanje izdizanje glave van rova
kota ivota. Faistiki reflektori biju nas pravo u oi, te nam jak blijesak
svjetla ne dozvoljava da vidimo ta se pred nama dogaa. U toj situaciji
Vukain odmah nalazi izlaz. On ide do kraja rova mrtve strae, naoruan
desetinom runih granata i snanim zamasima, baca granate po nastupajuim
odjeljenjima faista. Oni bjee nazad i faistiki zadatak propada...
Kako mi u dubini srca , pie narodni heroj Kovaevi, uvijek odjekuje kada u
mjeseinastoj noi pone na bataljon pjevati revolucionarne pjesme, a drug
Vukain, je uvijek bio dirnut divnim melodijama od kojih je odjekivao
Haramski front. Faistiki oficiri bi obino tada, kao i za vrijeme megafonske
propagande nareivali, da se otvori vatra. Ona je nekad znala biti i vrlo jaka, ali
mi zbog toga nikada nijesmo prekidali, nego redovno bi otpjevali sav program,
koji se zavravao "Internacionalom".
Onda bi pokuali govoriti, sa faistima, pomou velikih truba ili bi "predavali
arije" megafonu. Taj bi sa svoje strane zavravao program jednim apelom za
sve zavedene, koji su u slubi neprijatelja. Rezultat rada bilo bi redovno
pojavljivanje na naim linijama - i ako u to vrijeme ne ba mnogobrojnoih -
prebjeglica.
Teak je bio na ivot i rad na Harami. On nije bio bez lijepih momenata,
vrijednih da ih mi zauvijek pamtimo, a drugi da o njima znaju. Nae borbe na
Harami bile su teke i krvave. One su istrgle iz naih redova mnoge rtve, ali su
to bile slavne i uspjene borbe, u kojima ni jedna rtva nije bila data uzalud",
pisao je Kovaevi.

Vukainova pisma iz panije

Iz panije se Vukain javio dva puta. Prvo je pismo upueno drugovima, koje
je ostavio u Parizu, a drugo ocu, Miru. U pismu drugovima kae:
"Dragi drugovi!
Ve je devet mjeseci kako nai drugovi, panski studenti stoje pod
orujem na mrtvoj strai na frontu slobode, mira i sree itavog
naprednog ovjeanstva. Oni se herojski bore na ivot i smrt za slobodu i
srenu paniju, protiv delata radnika i seljaka, faista, krvavih
neprijatelja kulture, napretka i civilizacije.
Nijedan poten demokrata prvi prijatelj mira ne moe ostati ravnoduan
prema oslobodilakoj borbi panskog naroda, koji je u isto vrijeme i
borba za slobodu, sreu i mir itavog svijeta. Jer, kada bi faisti izali
kao pobjednici u paniji, oni bi pojaali opasnu igru ratnih provokacija i
nasrtaja na susjedne drave a to neizostavno vodi novojstratekoj
svjetskoj klanici gdje bi omladina, sasvim prirodno, prva stradala.
Zato su od poetka same borbe u paniji hiljade omladinaca pole da se
bore s pukom u ruci na strani panske Republikanske armije, vlade
Narodnog fronta, za slobodu panskog naroda, za odbranu kulture od
savremenih vandala, za mir, sreu i napredak cijelog ovjeanstva.
Ni mi, koji se nalazimo na studijama u Parizu, ne moemo i ne smijemo
ostati ravnoduni prema borbi za odbranu kulture, za mir i napredak
ovjeanstva, koja se danas odigrava u paniji i da ne podrimo
najsvetlije tradicije omladine Jugoslavije, svijetle tradicije iskrenih
boraca za slobodu, u Jugoslaviji, za mir, sreu i napredak u svijetu.
Naa omladina je bila uvijek u prvim redovima antifaistike borbe i pod
najteim uslovima. Mi, studenti, na studijama u Parizu, imamo iroke
mogunosti da uestvujemo u borbi za odbranu panskog naroda, to
znai istovremeno se boriti i za slobodu nae brae u zemlji. Nekoliko
nas je otilo da sa pukom u ruci na frontu slobode svojim grudima
potpomognemo tu borbu. Svjesni smo da svi ne moemo biti u
rovovima, ali vi, koji ste ostali da svrite svoje studije, morate intenzivno
raditi za materijalnu i moralnu podrku panskom narodu i za mir. Kroz
iroki antifaistiki blok, preko raznih antifaistikih udruenja,
ukljuujui se za borbu za bolju budunost radnih masa - to vam je
poruka vaih dojueranjih kolskih drugova, poruka boraca sa fronta
slobode, koji su u svakom trenutku spremni proliti svoju krv za
plemenite ideale mira, slobode, sree i napretka.
Va drug Vukain".

Po mnogo emu je neobino i karakteristino Vukainovo pismo ocu, koje
datira od 26. maja 1937. godine. To je, ujedno, i njegovo posljednje pismo.
Poznato je da je Vukain izuzetno volio oca, i da se Miro plaio da ne izgubi
svoju uzdanicu pa je sa njim o svemu komunicirao. Njegovo pismo poinje:
"Kada sam sredinom januara 1937. godine poao za paniju, poslao sam
vam jednu kartu, i javio da idem za paniju, da se borim na frontu mira i
ovjeanskih prava. Sada, poslije tri i po mjeseca borbe, mnogo sam
zagrijaniji za stvar koju sam sebi postavio kao rukovodei ideal ivota,
nego kada sam ti razlagao razloge koje me tjeraju da idem, kako ti
nekada ree trnovitim putem. Mogu ti rei da se ovdje nalaze
najvatrenije pristalice napretka i sree na frontu mira, spremni da poloe
ivote na oltar slobode. Svi su se oni zbrali ovdje da raiste sa
neprijateljima naroda, kulture i napretka. Da dodam da sam u svim
dosadanjim borbama ostao nepovrijeen.
Ovih dana sam saznao da sam proglaen za vojnog bjegunca. Zato? To
e najbolje znati oni koji su to uradili. Oni e svakako poi jo i dalje.
Nemojte da vas te stvari uznemiravaju. Meni je lino ao to sam mislio
da doem to pre tamo. Bio sam i uelio, ali to ne mogu!
O meni ni najmanje ne mislite. Ja znam da e se tamo raznositi razne
vijesti, da e me oni oglasiti za mrtvog, ali vi, nemojte vjerovati. Oni to
ine s podlom namjerom, da preplae svijet, da bi ga jahali bez ulara i
samara. Ako bi mi se ta desilo, naravno da se moe desiti, jer je ovo rat,
vi biste bili pismeno obavijeteni.
Meni bi bilo mnogo ao kada ovo pismo ne biste razumjeli u pravom
smislu, kao to je davno trebalo da razumijete mene. Moda ete pitati:
kada u doi i da li mislim da se vratim. Moete biti sigurni da u doi
prvom prilikom kada se bude moglo. Poslije nae borbe u paniji, ja
mislim da e ta mogunost brzo doi. U svakom sluaju u se vratiti
poslije nae pobjede u Pariz, da nastavim dalje svoj nauni rad"
- stoji u Vukainovom pismu upuenom ocu Miru.

Vukainova junaka pogibija

Doavi u paniju poetkom januara 1937. godine Vukain je dodijeljen
bataljonu "Dimitrov" koji je bio stekao glas "eljezni bataljon". U bataljonu,
kako kae Veljko Vlahovi, brzo se snaao.Svi su ga voljeli. Skromnost,
sposobnost i tenja da uini to vie moe bile su najvidljivije crte njegovog
karaktera. Kada bi trebalo uraditi koji tei posao, Vukain bi se uvijek javljao
prvi, odbijajui ostale rijeima:
"Vi ste izvrili svoje, pustite nas mlade i odmornije da to svrimo"! On je stalno
alio to nije doao ranije i proao zajedno s bataljonom slavne prve bojeve. Sa
Harame Vukain je poslat u oficirsku kolu. Kao i svi dobrovoljci morao se
prijaviti u Albaseti u kojoj je radio tromjeseni kurs za sticanje osnovnih vojnih
znanja. On je bio nestrpljiv da do kraja zavri neophodnu obuku, pa je sa
jednim brojem drugova otiao na front i prikljuio se Balkanskoj eti, koja se
nalazila u sastavu bataljona "Dimitrov" 15. nacionalne brigade.
Krajem proljea 1937. godine Vukain zavrava oficirski kurs a zatim ga
rasporeuju u Istorijsku sekciju bez internacionalnih brigada da pie istoriju,
to je on i odbio obrazlaui da nije doao u paniju da pie istoriju, ve da se
bori rame uz rame sa panskim proleterima protiv Frankovih tlaitelja i
ugnjetaa.
Veljko Vlahovi kae da sa takvim "mirnodobskim" radom, u ratno vrijeme
Vukain nije bio zadovoljan, te naputa istorijsku sekciju i odlazi u bataljon
"Dimitrov". Rukovodiocu ove sekcije, Veljku Ribaru, Vukain ostavlja sljedee
pismo:
"Dragi Anger! (To je bio njegov pseudonim u paniji). Veeras iznenada
polazim. Sve moje knjige zadri kod sebe. Ako se vie ne vidimo, onda izvini
ako sam te nekad uvrijedio. Jedno moe biti siguran: da u u borbi dati sve to
bude u mojoj mogunosti. Tvoj Vukain".
Jo se nije bio ni slegao dim na zgaritima Brunete kada su interbrigade
prebaene sa madritskog fronta na aragonski. Borcima je jo stajao u uima
tutanj brunetske ofanzive. Krajem avgusta 1937. godine Republikanska armija
izvodi ofanzivne operacije na aragonskom frontu. Dolazi do tekih borbi kod
Knita i Beite. Oba ova grada zauzimaju internacionalne brigade, ali uz velike
gubitke. Prilikom oslobaanja Belite, 10 septembra 1937. godine poginuo je
Vukain Radunovi. Tom prilikom ranjen je u glavu i Peko Dapevi.
"Posledlja borba druga Vukaina bila je za Belite, kae Mirko Kovaevi. Ja
sam bio istono od Saragose sa protivtenkovskom baterijom.
Kada je bataljon "Dimitrov" ulazio u Belite i kada je uzimao kuu po kuu,
koje su bile pretvorene u mitraljeska gnijezda, drug Vukain je bio uvijek meu
prvima u napadu i zauzimanju tih utvrenja. Svaki put je prolazio sreno, sve
dok nije doao u centar grada. Iz kue u kojoj je bio vod "Dimitrov", i u njemu
Vukain, trebalo je zauzeti jednu kuu koja je bila puna faista sa mitraljezima.
Na suprotnoj strani od kue, gdje se nalazio Vukain, bila je druga kua iz koje
se moglo mnogo zgodnije strijeljati po zgradi koju je trebalo zauzeti".
No, do te se kue nije moglo lako doi, jer su faisti bili namjestili nekoliko
mitraljeza i zasipali onaj dio ulice preko kojeg je trebalo prei. Sa jednim
porunikom, Slovencem, Vukain je, ipak, rijeio da pree. U pretravanju
Slovenac je pao smrtno pogoen, a Vukain, elei da ga izvue i spase, kroz
nekoliko sekundi daje junaki svoj mladi ivot.
"Nestankom druga Vukaina iz nae sredine osjetili smo i te kakvu prazninu, ali
uspomene na njega ostae uvijek svjee i sluie kao primjer iskrenog i
predanog borca za sretni i slobodni ivot ovjeanstva. Krivce njegove smrti
moramo unititi, te Vukainovo djelo nastaviti. To e nam dati jo jaeg
zamaha za borbu i nova pregnua u izgradnji novog svijeta", pisali su njegovi
drugovi.
"Slava slavnom borcu i drugu Vukainu, primjeru junaka i ponosa Partije kojoj
je pripadao", kae Mirko Kovaevi.

elio da pogine

O Vukainovoj pogibiji Miroslav ukuli kae:
Po zauzimanju jednog utvrenja Knita, na red je doao gradi Belite, veliko
faistiko uporite, koje e pasti poslije petnaest dana uz velike rtve. Belita je
opkoljena, "gvozdeni obru" oko nje se stee. Faisti nastoje da taj obru
raskinu bombama i mitraljezima, ali uzalud. Obru se stee sve jae. Sada je
ve pritisnuo i prve kue. Ima da uslijedi poslednji juri. Moe li on protei bez
uea naih studenata? Naravno - ne moe. Trojica njih: Peko Dapevi,
Ratko Vukievi i Vukain Radunovi trae da ih puste sa brigadne strae u
prvu liniju. Stalo ih je ne malo muke dok su dobili dozvolu. Kad im to polazi za
rukom, oni kreu radosni i zakieni bombama...
etvrti dan zbor. Prebrojavamo se. Gdje su nai studenti? Vukievi Ratko? -
Ovdje! Ratko nosi zavoj na licu. Obod na ljemu probijen. - Ti si ranjen? -
Malo me kresnulo.
Prozivka ide dalje. - Dapevi Peko? Mjesto njega odgovara Ratko. - U bolnici.
Ranjen. - Teko? Gdje? - U glavu, tee nego ja, no ne opasno.
- Radunovi Vukain? Opet odgovara Ratko, ali tie. - Mrtav. -Znam jo tie.
asak tiine prekide neiji glas:
- Slava drugu Vukainu!
- Slava mu! - pisao je Miroslav ukuli.
Po zauzimanju jakog utvrenja Knit, na red je doao gradi Belite, veliko
faistiko uporite, koje e pasti poslije 20 dana uz velike rtve 112 poginulih i
281 ranjenih. rtve neprijatelja su bile desetostruko vee.
Govorei o Vukainovoj pogibiji Peko Dapevi je rekao:
"Tu me je ujela zmija za srce. Tu mi je poginuo moj najbolji drug, Vukain
Radunovi, iz Berana u Crnoj Gori, doktorant filozofije. Kugla iz mitraljeza
pogodila ga ravno u elo. Kad pomislim na njega sam bi se borio protiv
faista".
Tih dana kao da se neto udno deavalo u paniji. Dolaskom pojedinih ljudi iz
Jugoslavije mijenja se raspoloenje meu interbrigadistima. Neraspoloenje
obuzima i Vukaina. Da je "neto nezdravo nagrizlo njegovo bie" moe nam
potvrditi i njegovo pismo Angeru (pseudonim za Veljka Ribara). Ovo nam
potvruje i izjava Peka Dapevia kada je doslovice rekao:
" Oigledno je da je Vukain doao iz Albasete sa eljom da pogine u Beliti,
jer je doivio neke nedopustive stavove prema sebi od izvjesnih drugova iz
Komiterne na tlu panije, koje njegova preosjetljivost nije mogla da podnese,
pa je u svojoj smrti traio to razrjeenje. Ta se njegova odluka vidjela i po
njegovom stavu i ponaanju, jer je, pored svojstvene veselosti, provijavala i
tuga to e da pogine" - rekao je Peko Dapevi.
I drugi "nai panci" ovo su potvrdili da je Vukain "morao da pogine" jer je
njegov autoritet "nekome" smetao. Ovo je istakao i narodni heroj Danilo Leki,
prilikom posjete Vukainovoj rodnoj kui.
Iako je poginuo 10. septembra 1937. godine za Vukainovu se pogibiju nije
dugo znalo. Prola su skoro etiri mjeseca od njegove smrti da bi se to doznalo
u Budimlji. Neto zbog udaljenosti panije, a vie zbog strogosti reima, sporo
su pristizale vijesti o sudbini naih dobrovoljaca u ovom graanskom ratu.
Vijest o njegovoj pogibiji prvo je stigla u Podgoricu pa je bolno odjeknula i u
Budimlji i njegovim Beranama, pa i ire, jer je to kako ree narodni heroj,
Mirko Kovaevi, "ovaj dini sin Crne Gore i zasluio". Njegovom su
pogibijom, pored porodice i prijatelja, pogoene i progresivne snage KPJ
kojima je pripadao i iji je bio ideal. Vijest o njegovoj pogibiji u Beranama je
stigla na Boi, 7. januara 1938. godine, kada je odran pomen i komemoracija.
Uprkos zabrani okupilo se 3.500 ljudi to do tada nije zapameno na ovim
prostorima. alba se pretvorila u politiku manifestaciju i sve je raeno u
organizaciji KPJ. Prije toga su umnoene njegove fotografije i dijeljene narodu
a na dan albe bilo je nedaleko od kue pedesetak andarma koji su sve ovo
pomno pratili.
Smjenjivali su se govornici a svi su bili lanovi KPJ: Boo Milai, Vuksan
Cemovi, Savo Joksimovi, Radonja Golubovi, dok je u ime mladih
Budimljanima govorio Jovan Deleti.
Za svo ovo vrijeme njegov otac Miro drao se dostojanstveno, bez suze u oku,
iako mu je Vukain bio oslonac u ivotu. Kau, niko ga nije vidio da zaplae, u
emu je spreavao i ostale ukuane, iako je Vukaina volio iznad svega.

Borba u paniji bila je borba za Beograd

Polovinom novembra, povodom tridesetogodinjice panske revolucije 1996.
godine otkrivena je Vukainova bista, ispred kole koja nosi njegovo ime u
Beranama. Istu je otkrio njegov prijatelj i saborac sa panskih bojita, narodni
heroj i general, Peko Dapevi. Njegovom otkrivanju prisustvovao je veliki
broj uenika i nastavnika kole. Proslavljeni ratni general, tadanji poslanik
Savezne skuptine i narodni heroj Peko Dapevi, pored ostalog je rekao:
" Danas, 15. novembra oduismo dio duga prema velikom sinu ovoga kraja,
velikom sinu nae zemlje, velikom humanisti i graaninu svijeta Vukainu
Radunoviu, borcu interbrigada palom u paniji negdje u ovo doba 1937.
godine. Neka mu je vjena slava. Meni, kao njegovom ratnom drugu, ostaje
dug da ga slavim i da se uim na njegovom primjeru" - rekao je Dapevi. On
je tom prilikom posjetio Vukainovu rodnu kuu gdje su ga ugostili i gdje je
dobio poklone od lanova njegove porodice.
Tom prilikom priao je Vukainovom bratu i sestrama o panskom ratu,
njihovom druenju, njegovoj pogibiji i najteim momentima u paniji.
Vukainova porodica pokazala je veliko interesovanje o svemu to su doivjeli
u graanskom ratu on se trudio da ispuni njihovu znatielju.
Uesnicima sveanosti u koli "Vukain Radunovi" telegram je uputio tadanji
predsjednik CK Crne Gore, oko Pajkovi, u kome se kae:
"Otkrivanjem spomen-biste drugu Vukainu Radunoviu vi na dostojan nain
dajete jo jedan doprinos njegovanju naih revolucionarnih tradicija i
obogaujete proslavu 25-godinjice uea internacionalnih brigada u borbama
za slobodu i ouvanje panske republike.
"Pridruujui se vaoj sveanosti ovom prilikom elim da odam svoje priznanje
i zahvalnost revolucionarnom liku druga Vukaina Radunovia, koji je kao
revolucionar poloio svoj ivot na bojitu panije. elim da vam
revolucionarni lik druga Vukaina Radunovia bude vjeiti primjer kako treba
vaspitavati mladu generaciju i formirati slobodnu socijalistiku linost" - stoji u
telegramu narodnog heroja, oka Pajkovia.
Vukainovi savremenici i borci su sa posebnim pijetetom govorili o njemu.
Tako narodni heroj Danilo Leki, govorei o ueu naih dobrovoljaca u
internacionalnim brigadama a u vezi sa knjigom koja je tampana u Barseloni
1938. godine "Krv i ivot za slobodu", uredniku beranske "Slobode" pored
ostalog ree:
" Dunost mi je kad o ovom pitanju razgovaram da podsjetim da je u paniji
ostao jedan na ovjek, da njegov spomen vjeno govori o vrijednostima u
panskom graanskom ratu. Taj ovjek je Vukain Radunovi. Po mom
miljenju, on je jedan od najbriljantnijih mladih kadrova KPJ, koji su se nali
na tlu panije. Vie puta je ranjen na frontu, pa je radi toga vraen u pozadini i
zaduen da pie istoriju internacionalnih brigada.
Meutim, sticajem raznih nesrenih okolnosti, a prije svega prisustvom
frakcionakih borbi nekih naih ljudi, koji su kao nai kadrovi dolazili iz
Moskve, Vukain Radunovi, sa svojom ljudskom osjeajnou i svojim
dostojanstvom nije mogao ostati na toj dunosti, ve se odrekao i ponovo vratio
na front. U operacijama za Knito i Belite junaki je poginuo 1937. godine",
rekao je narodni heroj Danilo Leki.
Jedini ivi svjedok panske krvave epopeje je doskoranji predsjednik Saveza
boraca panskog graanskog rata Lazar Latinovi, koji nam je prije godinu
dana u svom stanu u Beogradu, govorei o Vukainu rekao:
"Sa ove vremenske distance teko je govoriti o tom divnom ovjeku -
Vukainu. Sreli smo se na Harami, gdje su se vodile stravine borbe. Tu su bili
Ratko-iko Pavlovi, Veljko Vlahovi, Peko Dapevi, Vukain i ja. Bataljon
"Dimitrov" tada je brojao 680 boraca a poslije borbi na Harami ostalo je njih
140, to najbolje govori o strahotama borbi.
Vukain je bio veliki entuzijasta i svima je elio da pomogne. Sjeam se jednog
borca, koji je bio nepismen, kae Latinovi, a kojeg je Vukain opismenio i
"pripremio" za ivot. Uvijek je elio da zamijeni starije i umornije, ali smo ga i
upozoravali na opasnosti. Neprijatelji su postavljali "niane" i na taj nain
ubijali interbrigadiste. Bio je on vrhunski intelektualac i pravi komunista.
Poslije Ratka-ika Pavlovia, intelektualno je bio najjai "na panac".
Bio sam u Saragosi kad sam uo o stravinim borbama u Beliti i Vukainovoj
pogibiji. Rekli su mi da je junaki poginuo prilikom osvajanja grada, u
pretravanju ulice sa jednim Slovencem. Slovenac je bio smrtno ranjen i
Vukain je elio da ga izvue. Inae, govorio je francuski jezik. Borba koju
smo vodili u paniji bila je borba za Beograd. U 1.800 dobrovoljaca iz nae
zemlje bilo je i 15 izdajnika koji su ubaeni da rovare"

Poznanstvo sa Hemingvejem

~ Doktorant istorijskih nauka sa Sorbone, Vukain Radunovi, roen 1911.
godine

Istoriar, Vukain Radunovi, sreo se sa Hemingvejem. Amerikanac ga
zamolio da mu Radunovi na dvije tri stranice napie sukus istorije Crne Gore
u emu ga je sprijeila pogibija.
U Istorisku sekciju Interbrigada u Albaseti gdje je bio naelnik major, Veljko
Ribar - Anger i njegov pomonik porunik, Vukain Radunovi, doktorant
istorije sa Sorbone, kako pie publicista Ivan Matovi, sreli su se sa dobitnikom
Nobelove nagrade Hemingvejem. Sa njim je bilo vie "naih panaca".
Domain je bio komandant kole Danilo Leki, diplomirani filozof iz Kralja,
kod Andrijevice, i komesar i vatreni tuma marksistike nauke Ratomir - Ratko
Pavlovi poznatiji kao iko, unuk slavnog vojvode Peka Pavlovia, a rodom
iz Berilja - Toplice, kako je zabiljeio Matovi.
Govorilo se o zdravlju, borbama, velikim gubicima u tek zavrenoj Brunetskoj
ofanzivi, perspektivi zavretka rata i pisanju njegove istorije, to e rei, rekao
je doktorant Radunovi, biti moguno tek kada se otvore svi arhivi i posla se
dohvate kvalifikovani istoriari, to podrazumijeva ne samo obrazovanje, ve i
estitost i mudrost, nepristrasnost u tumaenju dogoaja, kako je otac istorijske
nauke "Tacit" obavezao svoju buduu sabrau.
Hemingveju se taj "pladoaje" svidio, emu je dodao kako e buduim
istoriarima, pogotovu ako su i akteri, jedna od velikih tekoa biti okolnosti
to se snage Republike bore "protiv ubreta od ljudi", pa prijeti opasnost da iz
rata "svi izaemo prljavi". U tim rijeima doktorant je prepoznao misao
filozofa Lucija Aneja Senehe: "Kad god se borimo protiv ubreta, uvijek sam
morao da se perem - bio pobjednik ili pobijeeni", rekao je Vukain a notirao
Ivan Matovi.
Reagujui na Vukainovo naputanje Istorijske sekcije Interbrigada i njegovo
"sjedinjavanje puke i pera" i na njegovu izjavu "nijesam doao da piem
istoriju interbrigada ve da se borim, ostavio sam i doktorsku disertaciju ne
zavrenu u Sorboni, major Anger je to prokomentarisao na ovaj nain:
" Da istinu o ovom ratu treba da tumae kvalifikovani istoriari, kakav je
upravo porunik Radunovi, kako svetina ne bi preuzela tu ulogu, a on je, drue
Hemingvej, dao ostavku na rad u Istorijskoj sekciji i zahtijeva da odmah ide u
bataljon "Dimitrov", na front". ita njegovu ostavku. "Na to e "prozvani": "da
je odbranu doktorske teze, kao rezultat trogodinjeg istraivanja na Sorboni,
odloio da bi se u paniji sa pukom u ruci, a ne perom, borio protiv faizna.
Takav sam Vasojevi", navodi Vukainove rijei Ivan Matovi.
" Kako je svrha Hemingvejevog dolaska bila da upozna grupu intelektualaca iz
Crne Gore i sa njome porazgovara o njenoj istoriji i tradiciji, okrenue se tome.
Istoriar Radunovi govori o Crnoj Gori kao staroj evropskoj dravi (1878), sa
bogatom istorijom, sa irokim izlaskom na Sredozemlje, diplomatskim
odnosima sa SAD od 1881. godine zemlji sa brojnom elitom intelektualaca,
vojskovoa i moreplovaca, sa zemljom ljudi osobitog mentaliteta.Sluajui
paljivo i beljeei pomno, Amerikanac je zamolio da mu Radunovi na dvije
tri stranice napie sukus istorije Crne Gore, pa, to prije nego poe na front i
ostavi kod majora Angera. Jo e mu, na paretu kartona iscrtati njen poloaj i
granice", kae publicista Matovi".
Naalost, Vukain to nije uradio, jer je poao na front i poginuo. Kada je
mnogo kasnije za njegovu pogibiju saznao Hemingvej bilo mu je neobino ao
i konstatovao uzdiui - teta.
To nije bio poslednji kontakt Jugoslovena, u ovom sluaju Crnogoraca, sa
ratnim drugom iz panije, Ernestoim Hemingvejem. Naime, oktobra 1957.
godine sa njim je na proputovanju na dunost ambasadora u Brazilu ruao u
Havani Danilo Leki u drutvu diplomate Laza Udovikog.
Tom prilikom sjetio se onog razgovora sa grupom intelektualaca iz Crne Gore u
Posorubiju i raspitivao se za istoriara Vukaina Radunovia i marksistikog
propovjednika ika Pavlovia. Duboko je uzdahnuo nad njihovom pogibijom
a pozdravio prijatelje Veljka Vlahovia i Mirka Markovia...

KRAJ

Dan, 11. 18. januar 2008.