Rodoljub - Dujo Radunović: VUKAŠIN RADUNOVIĆ, OD

BUDIMLjE DO BELČITE

~ Doktorant istorijskih nauka sa Sorbone, Vukašin Radunović, rođen 1911.
godine u Budimlji kod Berana, svojom krvlju ispisao je najljepše stranice u
istoriji španskog naroda, poginuvši u Španskom građanskom ratu 1937. godine
kod grada Belčite


Startovao sa limskih kaskada

Vukašin Radunović je rođen 1911. godine u selu Budumlja. U prvi razred
osnovne škole pošao je od šest godina u selu Dapsiće kod poznatog učitelja
Radivoja Popovića. Bio je pun snage i nemirna duha, uvijek je tražio nešto
novo. Njegovo se djetinjstvo nije razlikovalo od djetinjstva ostale djece. Pržilo
ga je sunce, kvasile kiše a uveče čekala dosta oskudna večera. No, dok bi se
sušio kraj ognjišta slušao je gusle koje su veličale snagu Marka Kraljevića,
junaštvo Miloša Obilića i ostalih "zatočenika mrijet naviknutih".
Vukašin je bio odličan đak i isticao se solidnim znanjem iz svih predmeta a
posebno istorije. Njegova ljubav prema istoriji i znanje iz svih predmeta, još u
osnovnoj školi bili su za njegove učitelje neshvatljivi.
Maturirao je juna mjeseca 1929. godine i zajedno sa Brankom Zogovićem, koji
je kasnije postao poznati hirurg jugoslovenskih, pa i svjetskih razmjera,
pjesnikom Radovanom Zogovićem, agronomom Jolem Babovićem i ranom
umrlim drugom Labudom Labudovićem, čija mu je smrt teško pala, pa mu
posvećuju naučni rad "Boka Kotorska u francusko- ruskom ratu 1806/7
godina".
Bio je omiljen od najranijeg djetinjstva. Družio se sa kumom i komšijom
Mišom Popovićem. Kako su ih životne staze povele na različite strane, rastali
su se za uvijek bez i jedne "gorke riječi". Beranska Gimnazija bila je tada ne
samo hram nauke nego i slobodarskih misli u ovom kraju.
Juna 1925. godine upisuje studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i sa
sobom nosi slike djetiljstva, Lima, tajnovitih mjesta i njihovih nikad
nedovršenih priča. Aktivan je učesnik omladinskog pokreta od samog dolaska
na fakultet. Prvo je stanovao u Domu studenata a zatim po privatnim
stanovima.
U tom teškom periodu diktature na udaru zakona se našlo sve ono što je
progresivno.Tih dana 1931. godine učestvuje u zboru u auli univerziteta koji se
pretvara u demonstracije sa povicima "Dolje krvava vlada Petra Živkovića",
"Dolje Diktatura". On aktivno štampa i rastura letke kojima se apeluje da narod
ne glasa "poslanike policije i tirane" već na nasilje odgovori istom mjerom.
Kasnije učestvuje u pokušaju da se spriječi zasijedanje Narodne skupštine. Tom
prilikom biva i povrijeđen, ali ne i uplašen, a brojni studenti su uhvaćeni. Tada
je štampan i Proglas Ujedinjene revolucionarne omladine čiji je bio član i
Vukašin. U tom se proglasu kaže: "Mi smo 8. novembra objavili u ime cijelog
naroda rat diktaturi. Mi novu Skupštinu nikad nećemo priznati, pa makar za
svoje ideale morali zagaziti u krv i staviti na kocku svoje živote.
Vukašin učestvuje u čestim antirežimskim akcijama studenata Beogradskog
univerziteta. Tako, povodom suđenja Georgiju Dimitovu u Lajpciškom
procesu, zbog paljenja Rajhstoga 23. decembra 1933. godine. On učestvuje sa
grupom studenata u napadu na njemačko poslanstvo u Beogradu, zbog čega je
uslijedilo masovno hapšelje studenata. Tom prilikom je njemačko poslanstvo
bilo potpuno demolirano.
I cijela 1934. godina bila je ispunjena njegovim učestvovanjem. O toj njegovoj
aktivnost u svojoj memoarskoj građi, njegov školski drug od rane mladosti
inžinjer Jovan Babović, prvoborac NOR-a kaže:
Na studijama Vukašin se posebno isticao preko radova na seminarima kao
samostalno pisanim radovima i drugim formama. Neophodno je istaći da do
tada oblast istorije nije proučavana materijalističkoj osnovi, marksističkom
metodom.
Počeo je naučnu djelatnost za vrijeme studija i već na kraju studija štampa
naučni rad "Boka Kotorska 1807. godine". Godine 1933. kada je diplomirao
nalazi se u kombinaciji da se preko Carigrada prebaci za Sovjetski Savez.
Lično mi je u najvećoj diskreciji to povjerio, dajući mi zadatak da, prilikom
mog odlaska za Berane, tih julskih dana, prenesem najdiskretnije njegovom ocu
Miru da mu spremi novac za put. No nije došlo do ostvarenja plana" - zapisao
je Jovan Babović.

Od Pariza do Španije

Radunović je diplomirao u junu 1933. godine a za njegov diplomski rad
profesor Vulić je rekao:
"To je jedini rad koji je obilovao podacima koji su i meni bili nepoznati".
Ostao je i dalje u Beogradu, na univerzitetu do početka oktobra 1934. godine
kada je kao stipendista bio određen od katedre istorijskih nauka da pođe za
Pariz. U to vrijeme je obrađivao građu za studiju iz Gorskog vijenca. Bila je to
njegova doktorska disertacija.
Krajem septembra 1934. godine uspio je da kod nadležnih foruma dobije
odobrenje da otputuje kao stipendista u Pariz i Sorbonu, a početkom oktobra
iste godine izvršen je atentat na kralja Aleksandra u Francuskoj, pa je i
Vukašin, pored mnogih drugih, sproveden za Beograd. U Juniku, na Kosovu i
Metohiji, došao je kod sestre Zorke, koja je tu radila kao učiteljica, krajem
oktobra i kod nje ostao desetak dana. Ona mu je dala 3.000 dinara za put do
Pariza. To je bio i njegov posljednji odlazak iz naše zemlje.
Na Sorboni studiozno pristupa naučno-istraživačkom radu i aktivno se
uključuje u revolucionarni pokret Pariza a u KPJ bio je primljen kao student u
Beogradu. Kao aktivista 1936. godine biva izabran za partijskog sekletara ćelije
"Iseljenička sekcija Jugoslovena" koja je bila poznata po uglednom nivou
znanja i bila na visokoj cijeni.
Na ovoj se dužnosti nije dugo zadržao. Uporedo sa posdiplomskim studijama
oko sebe okuplja drugove za odlazak u Španiju. U to vrijeme, kada je bio u
Parizu, na stručnom usavršavanju bio je i njegov prijatelj, brat njegove snahe
Mileve, supruge Vukašinovog brata Aleksandra. Saznavši za Vukašinov
odlazak u Španiju, pokušao je da ga odvrati od toga. Zakazao mu je susret u
hotelu. Dugo su razgovarali, a onda mu je doktor Đurišić predložio da ne ide u
Španiju, što je on odbio. Vidjevši njegovu odlučnost, predložio mu je da idu u
Berane i da đe im Miro "Ubiti" pčelu. Ovo ga je raznježilo i ganulo do suza, ali
ne i pokolebalo, pa mu je rekao: "Ne! Moram ići u Španiju, pa da se vratiti
neću". Tako je i bilo. Sa ovim je završen njihov razgovor i rastali su se za
uvijek.
U vrijeme kada je Vukašin Radunović bez predaha radio da svoju doktorsku
tezu privede kraju, došlo je do španskog građanskog rata. Pohrlili su
dobrovoljci sa svih kontinenata da brane republikansku Španiju od nasrtaja
međunarodnog fažizma.
"Borba španskog naroda - to je naša borba. To je borba naroda za pravo da
bude gospodar svoje sudbine, to je borba za odbranu slobode, hljeba i mira, to
je borba protiv fašizma i rata. Pomozimo je brzo, svesrdno i s onim istim
oduševljenjem s kojim španski borci daju svoje živote za stvar demokratije i
slobode", stoji u članku "U pomoć španskom narodu" objavljenom u
"Proleteru".
Na tu pobunu španski narod je odgovorio herojskim otporom, koji je ubrzo
prerastao u građanski rat za slobodu i demokratiju. Nasuprot mnogo
nadmoćnijim i vojnički bolje opremljenim pobunjenicima, koji su pritekli u
pomoć regularne jedinice fašističke Italije i nacističke Njemačke, našao se
španski narod, koji je uživao simpatije čitavog progresivnog svijeta.
Uprkos mnogobrojnim teškoćama, ometanjima, zabranama i zatvorima.
Progresivni ljudi iz 53 zemlje svijeta, kao predstavnici težnji svojih naroda,
pohrlili su 1936. goidine u pomoć španskom narodu i njihovoj demokratski
izabranoj vladi, duboko uvjereni da se mora zadati udarac.
Pod vrlo nepovoljnim uslovima, ilegalno i na razne druge načine iz Jugoslavije
je pošlo u Španiju oko 1.700 dobrovoljaca od kojih je bio i veliki broj iz Crne
Gore. Partija je organizovala ove prelaske u grupama, s tim što su se one
dijelile, radi lakšeg prebacivanja, u još manje grupice. Jedan od članova te
grupe bio je profesor Kiro Kamilov, koji će kasnije postati Vukašinov najbolji
prijatelj u Španiji. Govoreći o tom putovanju on kaže:
"Vukašina sam poznavao po njegovom revolucionarnom radu za sve vrijeme
dok je bio u Francuskoj. Znao sam ga kao dobrog komunistu, zvali su ga i
"fanatik". Bio je strog, privlačan. Kada je trebalo da se pođe za Španiju, sreli
smo se i to vrlo čudnovato. Polazak je bio obavijen takvom revolucionarnom
romantikom, takvom konspiracijom, da smo se jedva u vozu upoznali sa
ostalim putnicima. Tako je bilo, ćutalo se po starom običaju i gdje je to bilo
potrebno i gdje nije..."
Poslije dolaska u Španiju, Vukašin je za kratko vrijeme završio najnužniju
vojnu obuku, a zatim je učestvovao u čuvenim borbama vođenim od februara
do aprila 1937. godine kod Harame, Gvadalahare, Madrida i Bruiste.

Na Harami vatreno krštenje

O prvom Vukašinovom "vatrenom krštenju", kada je osjetio miris baruta i
pokazao vještine zabilježio je Božo Asanović u "Slobodnoj riječi", koja je
izlazila u Parizu.
"Kada su fašisti sa 30.000 svojih najboljih udarnih odreda pokušali presjeći put
Madrid-Valensija pošao sam sa Vukašinom da ispitam gdje se neprijatelj
nalazi. Pored nas su fijukali meci a da nijesmo znali od kuda dolaze. Vukašin je
spazio Marokance koji gađaju sa drveća. Bezazleno je podigao glavu i počeo da
ih strijelja, puškom po drveću, te je kao "razjareni lav" brzo očistio sive
maslinove krošnje od crnih Marokanaca ne tražeći zaklon. Tog momenta ću se
dugo sjećati", kaže Asanović.
Narodni heroj , Mirko Kovačević, koji je poginuo 1941. godine učestvovao je
sa Vukašinom u mnogim bitkama, te piše Božu Asanoviću, radniku u Parizu,
sljedeće:
"Na Haramskom frontu, u februaru 1937. godine, kada su fašisti sa 30.000
vojnika, svojih najboljih udarnih odreda - Njemaca, Marokanaca i Italijana -
pokušali presjeći put Madrid-Valensija našao sam se zajedno sa Vukašinom u
jednoj maloj izvidnici. Imali smo da utvrdimo gdje je neprijatelj, a kada to
uradimo da pratimo njegovo kretanje i u slučaju da fašisti pođu naprijed, da
javimo našim drugovima koji su kopali rovove. Zaklonjeni iza nekog kamena
vršili smo ovaj zadatak. Pored nas su meci paštali a da nijesmo znali od kuda
dolaze. Kamenje je prskalo i zasipalo nas. Kuršumi su padali nekako
čudnovato. Naposletku smo utvrdili da su se to Marokanci, popeli na drveće i
da nas otud biju. Jednog Amerikanca pored nas teško raniše u glavu. Vidjevši
to Vukašin mi reče: "Moramo ih skinuti Mirko". Nije ni sačekao da od mene
dobije odgovor, a već je podigao bezazleno glavu i počeo da strijelja redom po
maslinama. Oko nas sada počinju da padaju kuršumi iz puškomitraljza, ali
Vukašin ne prestaje sa svojim poslim. Strijelja on i dalje, i zbilja, poslije
njegovih nekoliko ispaljenih metaka Marokanci poskakaše sa drveća i nasta
tišina. Toga momenta ću se uvijek sjećati, jer mi duboko stoji urezana slika
kada je poskidao crne marokanske aveti, sa maglom pokrivenih maslina...
U jednoj noćnoj navali, nastavlja Kovačević, fašisti su nam se približili na
svega 80 metara. Iz naših zaklona bijasmo prokopali rovove naprijed za mrtvu
stražu. Momenat po nas je bio veoma kritičan, granate nas zasipaju, a
mitraljeska paljba iz tenkova tako je jaka da najmanje izdizanje glave van rova
košta života. Fašistički reflektori biju nas pravo u oči, te nam jak blijesak
svjetla ne dozvoljava da vidimo šta se pred nama događa. U toj situaciji
Vukašin odmah nalazi izlaz. On ide do kraja rova mrtve straže, naoružan
desetinom ručnih granata i snažnim zamasima, baca granate po nastupajućim
odjeljenjima fašista. Oni bježe nazad i fašistički zadatak propada...
Kako mi u dubini srca , piše narodni heroj Kovačević, uvijek odjekuje kada u
mjesečinastoj noći počne naš bataljon pjevati revolucionarne pjesme, a drug
Vukašin, je uvijek bio dirnut divnim melodijama od kojih je odjekivao
Haramski front. Fašistički oficiri bi obično tada, kao i za vrijeme megafonske
propagande naređivali, da se otvori vatra. Ona je nekad znala biti i vrlo jaka, ali
mi zbog toga nikada nijesmo prekidali, nego redovno bi otpjevali sav program,
koji se završavao "Internacionalom".
Onda bi pokušali govoriti, sa fašistima, pomoću velikih truba ili bi "predavali
arije" megafonu. Taj bi sa svoje strane završavao program jednim apelom za
sve zavedene, koji su u službi neprijatelja. Rezultat rada bilo bi redovno
pojavljivanje na našim linijama - i ako u to vrijeme ne baš mnogobrojnoih -
prebjeglica.
Težak je bio naš život i rad na Harami. On nije bio bez lijepih momenata,
vrijednih da ih mi zauvijek pamtimo, a drugi da o njima znaju. Naše borbe na
Harami bile su teške i krvave. One su istrgle iz naših redova mnoge žrtve, ali su
to bile slavne i uspješne borbe, u kojima ni jedna žrtva nije bila data uzalud",
pisao je Kovačević.

Vukašinova pisma iz Španije

Iz Španije se Vukašin javio dva puta. Prvo je pismo upućeno drugovima, koje
je ostavio u Parizu, a drugo ocu, Miru. U pismu drugovima kaže:
"Dragi drugovi!
Već je devet mjeseci kako naši drugovi, španski studenti stoje pod
oružjem na mrtvoj straži na frontu slobode, mira i sreće čitavog
naprednog čovječanstva. Oni se herojski bore na život i smrt za slobodu i
srećnu Španiju, protiv dželata radnika i seljaka, fašista, krvavih
neprijatelja kulture, napretka i civilizacije.
Nijedan pošten demokrata prvi prijatelj mira ne može ostati ravnodušan
prema oslobodilačkoj borbi španskog naroda, koji je u isto vrijeme i
borba za slobodu, sreću i mir čitavog svijeta. Jer, kada bi fašisti izašli
kao pobjednici u Španiji, oni bi pojačali opasnu igru ratnih provokacija i
nasrtaja na susjedne države a to neizostavno vodi novojstrateškoj
svjetskoj klanici gdje bi omladina, sasvim prirodno, prva stradala.
Zato su od početka same borbe u Španiji hiljade omladinaca pošle da se
bore s puškom u ruci na strani španske Republikanske armije, vlade
Narodnog fronta, za slobodu španskog naroda, za odbranu kulture od
savremenih vandala, za mir, sreću i napredak cijelog čovječanstva.
Ni mi, koji se nalazimo na studijama u Parizu, ne možemo i ne smijemo
ostati ravnodušni prema borbi za odbranu kulture, za mir i napredak
čovječanstva, koja se danas odigrava u Španiji i da ne podržimo
najsvetlije tradicije omladine Jugoslavije, svijetle tradicije iskrenih
boraca za slobodu, u Jugoslaviji, za mir, sreću i napredak u svijetu.
Naša omladina je bila uvijek u prvim redovima antifašističke borbe i pod
najtežim uslovima. Mi, studenti, na studijama u Parizu, imamo široke
mogućnosti da učestvujemo u borbi za odbranu španskog naroda, što
znači istovremeno se boriti i za slobodu naše braće u zemlji. Nekoliko
nas je otišlo da sa puškom u ruci na frontu slobode svojim grudima
potpomognemo tu borbu. Svjesni smo da svi ne možemo biti u
rovovima, ali vi, koji ste ostali da svršite svoje studije, morate intenzivno
raditi za materijalnu i moralnu podršku španskom narodu i za mir. Kroz
široki antifašistički blok, preko raznih antifašističkih udruženja,
uključujući se za borbu za bolju budućnost radnih masa - to vam je
poruka vaših dojučerašnjih školskih drugova, poruka boraca sa fronta
slobode, koji su u svakom trenutku spremni proliti svoju krv za
plemenite ideale mira, slobode, sreće i napretka.
Vaš drug Vukašin".

Po mnogo čemu je neobično i karakteristično Vukašinovo pismo ocu, koje
datira od 26. maja 1937. godine. To je, ujedno, i njegovo posljednje pismo.
Poznato je da je Vukašin izuzetno volio oca, i da se Miro plašio da ne izgubi
svoju uzdanicu pa je sa njim o svemu komunicirao. Njegovo pismo počinje:
"Kada sam sredinom januara 1937. godine pošao za Španiju, poslao sam
vam jednu kartu, i javio da idem za Španiju, da se borim na frontu mira i
čovječanskih prava. Sada, poslije tri i po mjeseca borbe, mnogo sam
zagrijaniji za stvar koju sam sebi postavio kao rukovodeći ideal života,
nego kada sam ti razlagao razloge koje me tjeraju da idem, kako ti
nekada reče trnovitim putem. Mogu ti reći da se ovdje nalaze
najvatrenije pristalice napretka i sreće na frontu mira, spremni da polože
živote na oltar slobode. Svi su se oni zbrali ovdje da raščiste sa
neprijateljima naroda, kulture i napretka. Da dodam da sam u svim
dosadašnjim borbama ostao nepovrijeđen.
Ovih dana sam saznao da sam proglašen za vojnog bjegunca. Zašto? To
će najbolje znati oni koji su to uradili. Oni će svakako poći još i dalje.
Nemojte da vas te stvari uznemiravaju. Meni je lično žao što sam mislio
da dođem što pre tamo. Bio sam i uželio, ali to ne mogu!
O meni ni najmanje ne mislite. Ja znam da će se tamo raznositi razne
vijesti, da će me oni oglasiti za mrtvog, ali vi, nemojte vjerovati. Oni to
čine s podlom namjerom, da preplaše svijet, da bi ga jahali bez ulara i
samara. Ako bi mi se šta desilo, naravno da se može desiti, jer je ovo rat,
vi biste bili pismeno obaviješteni.
Meni bi bilo mnogo žao kada ovo pismo ne biste razumjeli u pravom
smislu, kao što je davno trebalo da razumijete mene. Možda ćete pitati:
kada ću doći i da li mislim da se vratim. Možete biti sigurni da ću doći
prvom prilikom kada se bude moglo. Poslije naše borbe u Španiji, ja
mislim da će ta mogućnost brzo doći. U svakom slučaju ću se vratiti
poslije naše pobjede u Pariz, da nastavim dalje svoj naučni rad"
- stoji u Vukašinovom pismu upućenom ocu Miru.

Vukašinova junačka pogibija

Došavši u Španiju početkom januara 1937. godine Vukašin je dodijeljen
bataljonu "Dimitrov" koji je bio stekao glas "željezni bataljon". U bataljonu,
kako kaže Veljko Vlahović, brzo se snašao.Svi su ga voljeli. Skromnost,
sposobnost i težnja da učini što više može bile su najvidljivije crte njegovog
karaktera. Kada bi trebalo uraditi koji teži posao, Vukašin bi se uvijek javljao
prvi, odbijajući ostale riječima:
"Vi ste izvršili svoje, pustite nas mlade i odmornije da to svršimo"! On je stalno
žalio što nije došao ranije i prošao zajedno s bataljonom slavne prve bojeve. Sa
Harame Vukašin je poslat u oficirsku školu. Kao i svi dobrovoljci morao se
prijaviti u Albaseti u kojoj je radio tromjesečni kurs za sticanje osnovnih vojnih
znanja. On je bio nestrpljiv da do kraja završi neophodnu obuku, pa je sa
jednim brojem drugova otišao na front i priključio se Balkanskoj četi, koja se
nalazila u sastavu bataljona "Dimitrov" 15. nacionalne brigade.
Krajem proljeća 1937. godine Vukašin završava oficirski kurs a zatim ga
raspoređuju u Istorijsku sekciju bez internacionalnih brigada da piše istoriju,
što je on i odbio obrazlažući da nije došao u Španiju da piše istoriju, već da se
bori rame uz rame sa španskim proleterima protiv Frankovih tlačitelja i
ugnjetača.
Veljko Vlahović kaže da sa takvim "mirnodobskim" radom, u ratno vrijeme
Vukašin nije bio zadovoljan, te napušta istorijsku sekciju i odlazi u bataljon
"Dimitrov". Rukovodiocu ove sekcije, Veljku Ribaru, Vukašin ostavlja sljedeće
pismo:
"Dragi Anger! (To je bio njegov pseudonim u Španiji). Večeras iznenada
polazim. Sve moje knjige zadrži kod sebe. Ako se više ne vidimo, onda izvini
ako sam te nekad uvrijedio. Jedno možeš biti siguran: da ću u borbi dati sve što
bude u mojoj mogućnosti. Tvoj Vukašin".
Još se nije bio ni slegao dim na zgarištima Brunete kada su interbrigade
prebačene sa madritskog fronta na aragonski. Borcima je još stajao u ušima
tutanj brunetske ofanzive. Krajem avgusta 1937. godine Republikanska armija
izvodi ofanzivne operacije na aragonskom frontu. Dolazi do teških borbi kod
Knita i Bečite. Oba ova grada zauzimaju internacionalne brigade, ali uz velike
gubitke. Prilikom oslobađanja Belčite, 10 septembra 1937. godine poginuo je
Vukašin Radunović. Tom prilikom ranjen je u glavu i Peko Dapčević.
"Posledlja borba druga Vukašina bila je za Belčite, kaže Mirko Kovačević. Ja
sam bio istočno od Saragose sa protivtenkovskom baterijom.
Kada je bataljon "Dimitrov" ulazio u Belčite i kada je uzimao kuću po kuću,
koje su bile pretvorene u mitraljeska gnijezda, drug Vukašin je bio uvijek među
prvima u napadu i zauzimanju tih utvrđenja. Svaki put je prolazio srećno, sve
dok nije došao u centar grada. Iz kuće u kojoj je bio vod "Dimitrov", i u njemu
Vukašin, trebalo je zauzeti jednu kuću koja je bila puna fašista sa mitraljezima.
Na suprotnoj strani od kuće, gdje se nalazio Vukašin, bila je druga kuća iz koje
se moglo mnogo zgodnije strijeljati po zgradi koju je trebalo zauzeti".
No, do te se kuće nije moglo lako doći, jer su fašisti bili namjestili nekoliko
mitraljeza i zasipali onaj dio ulice preko kojeg je trebalo preći. Sa jednim
poručnikom, Slovencem, Vukašin je, ipak, riješio da pređe. U pretrčavanju
Slovenac je pao smrtno pogođen, a Vukašin, želeći da ga izvuče i spase, kroz
nekoliko sekundi daje junački svoj mladi život.
"Nestankom druga Vukašina iz naše sredine osjetili smo i te kakvu prazninu, ali
uspomene na njega ostaće uvijek svježe i služiće kao primjer iskrenog i
predanog borca za sretni i slobodni život čovječanstva. Krivce njegove smrti
moramo uništiti, te Vukašinovo djelo nastaviti. To će nam dati još jačeg
zamaha za borbu i nova pregnuća u izgradnji novog svijeta", pisali su njegovi
drugovi.
"Slava slavnom borcu i drugu Vukašinu, primjeru junaka i ponosa Partije kojoj
je pripadao", kaže Mirko Kovačević.

Želio da pogine

O Vukašinovoj pogibiji Miroslav Čukulić kaže:
Po zauzimanju jednog utvrđenja Knita, na red je došao gradić Belčite, veliko
fašističko uporište, koje će pasti poslije petnaest dana uz velike žrtve. Belčita je
opkoljena, "gvozdeni obruč" oko nje se steže. Fašisti nastoje da taj obruč
raskinu bombama i mitraljezima, ali uzalud. Obruč se steže sve jače. Sada je
već pritisnuo i prve kuće. Ima da uslijedi poslednji juriš. Može li on proteći bez
učešća naših studenata? Naravno - ne može. Trojica njih: Peko Dapčević,
Ratko Vukićević i Vukašin Radunović traže da ih puste sa brigadne straže u
prvu liniju. Stalo ih je ne malo muke dok su dobili dozvolu. Kad im to polazi za
rukom, oni kreću radosni i zakićeni bombama...
Četvrti dan zbor. Prebrojavamo se. Gdje su naši studenti? Vukićević Ratko? -
Ovdje! Ratko nosi zavoj na licu. Obod na šljemu probijen. - Ti si ranjen? -
Malo me kresnulo.
Prozivka ide dalje. - Dapčević Peko? Mjesto njega odgovara Ratko. - U bolnici.
Ranjen. - Teško? Gdje? - U glavu, teže nego ja, no ne opasno.
- Radunović Vukašin? Opet odgovara Ratko, ali tiše. - Mrtav. -Znam još tiše.
Časak tišine prekide nečiji glas:
- Slava drugu Vukašinu!
- Slava mu! - pisao je Miroslav Čukulić.
Po zauzimanju jakog utvrđenja Knit, na red je došao gradić Belčite, veliko
fašističko uporište, koje će pasti poslije 20 dana uz velike žrtve 112 poginulih i
281 ranjenih. Žrtve neprijatelja su bile desetostruko veće.
Govoreći o Vukašinovoj pogibiji Peko Dapčević je rekao:
"Tu me je ujela zmija za srce. Tu mi je poginuo moj najbolji drug, Vukašin
Radunović, iz Berana u Crnoj Gori, doktorant filozofije. Kugla iz mitraljeza
pogodila ga ravno u čelo. Kad pomislim na njega sam bi se borio protiv
fašista".
Tih dana kao da se nešto čudno dešavalo u Španiji. Dolaskom pojedinih ljudi iz
Jugoslavije mijenja se raspoloženje među interbrigadistima. Neraspoloženje
obuzima i Vukašina. Da je "nešto nezdravo nagrizlo njegovo biće" može nam
potvrditi i njegovo pismo Angeru (pseudonim za Veljka Ribara). Ovo nam
potvrđuje i izjava Peka Dapčevića kada je doslovice rekao:
" Očigledno je da je Vukašin došao iz Albasete sa željom da pogine u Belčiti,
jer je doživio neke nedopustive stavove prema sebi od izvjesnih drugova iz
Komiterne na tlu Španije, koje njegova preosjetljivost nije mogla da podnese,
pa je u svojoj smrti tražio to razrješenje. Ta se njegova odluka vidjela i po
njegovom stavu i ponašanju, jer je, pored svojstvene veselosti, provijavala i
tuga što će da pogine" - rekao je Peko Dapčević.
I drugi "naši Španci" ovo su potvrdili da je Vukašin "morao da pogine" jer je
njegov autoritet "nekome" smetao. Ovo je istakao i narodni heroj Danilo Lekić,
prilikom posjete Vukašinovoj rodnoj kući.
Iako je poginuo 10. septembra 1937. godine za Vukašinovu se pogibiju nije
dugo znalo. Prošla su skoro četiri mjeseca od njegove smrti da bi se to doznalo
u Budimlji. Nešto zbog udaljenosti Španije, a više zbog strogosti režima, sporo
su pristizale vijesti o sudbini naših dobrovoljaca u ovom građanskom ratu.
Vijest o njegovoj pogibiji prvo je stigla u Podgoricu pa je bolno odjeknula i u
Budimlji i njegovim Beranama, pa i šire, jer je to kako reče narodni heroj,
Mirko Kovačević, "ovaj dični sin Crne Gore i zaslužio". Njegovom su
pogibijom, pored porodice i prijatelja, pogođene i progresivne snage KPJ
kojima je pripadao i čiji je bio ideal. Vijest o njegovoj pogibiji u Beranama je
stigla na Božić, 7. januara 1938. godine, kada je održan pomen i komemoracija.
Uprkos zabrani okupilo se 3.500 ljudi što do tada nije zapamćeno na ovim
prostorima. Žalba se pretvorila u političku manifestaciju i sve je rađeno u
organizaciji KPJ. Prije toga su umnožene njegove fotografije i dijeljene narodu
a na dan žalbe bilo je nedaleko od kuće pedesetak žandarma koji su sve ovo
pomno pratili.
Smjenjivali su se govornici a svi su bili članovi KPJ: Božo Milačić, Vuksan
Cemović, Savo Joksimović, Radonja Golubović, dok je u ime mladih
Budimljanima govorio Jovan Deletić.
Za svo ovo vrijeme njegov otac Miro držao se dostojanstveno, bez suze u oku,
iako mu je Vukašin bio oslonac u životu. Kažu, niko ga nije vidio da zaplače, u
čemu je sprečavao i ostale ukućane, iako je Vukašina volio iznad svega.

Borba u Španiji bila je borba za Beograd

Polovinom novembra, povodom tridesetogodišnjice španske revolucije 1996.
godine otkrivena je Vukašinova bista, ispred škole koja nosi njegovo ime u
Beranama. Istu je otkrio njegov prijatelj i saborac sa Španskih bojišta, narodni
heroj i general, Peko Dapčević. Njegovom otkrivanju prisustvovao je veliki
broj učenika i nastavnika škole. Proslavljeni ratni general, tadašnji poslanik
Savezne skupštine i narodni heroj Peko Dapčević, pored ostalog je rekao:
" Danas, 15. novembra odužismo dio duga prema velikom sinu ovoga kraja,
velikom sinu naše zemlje, velikom humanisti i građaninu svijeta Vukašinu
Radunoviću, borcu interbrigada palom u Španiji negdje u ovo doba 1937.
godine. Neka mu je vječna slava. Meni, kao njegovom ratnom drugu, ostaje
dug da ga slavim i da se učim na njegovom primjeru" - rekao je Dapčević. On
je tom prilikom posjetio Vukašinovu rodnu kuću gdje su ga ugostili i gdje je
dobio poklone od članova njegove porodice.
Tom prilikom pričao je Vukašinovom bratu i sestrama o španskom ratu,
njihovom druženju, njegovoj pogibiji i najtežim momentima u Španiji.
Vukašinova porodica pokazala je veliko interesovanje o svemu što su doživjeli
u građanskom ratu on se trudio da ispuni njihovu znatiželju.
Učesnicima svečanosti u školi "Vukašin Radunović" telegram je uputio tadašnji
predsjednik CK Crne Gore, Đoko Pajković, u kome se kaže:
"Otkrivanjem spomen-biste drugu Vukašinu Radunoviću vi na dostojan način
dajete još jedan doprinos njegovanju naših revolucionarnih tradicija i
obogaćujete proslavu 25-godišnjice učešća internacionalnih brigada u borbama
za slobodu i očuvanje španske republike.
"Pridružujući se vašoj svečanosti ovom prilikom želim da odam svoje priznanje
i zahvalnost revolucionarnom liku druga Vukašina Radunovića, koji je kao
revolucionar položio svoj život na bojištu Španije. Želim da vam
revolucionarni lik druga Vukašina Radunovića bude vječiti primjer kako treba
vaspitavati mladu generaciju i formirati slobodnu socijalističku ličnost" - stoji u
telegramu narodnog heroja, Đoka Pajkovića.
Vukašinovi savremenici i borci su sa posebnim pijetetom govorili o njemu.
Tako narodni heroj Danilo Lekić, govoreći o učešću naših dobrovoljaca u
internacionalnim brigadama a u vezi sa knjigom koja je štampana u Barseloni
1938. godine "Krv i život za slobodu", uredniku beranske "Slobode" pored
ostalog reče:
" Dužnost mi je kad o ovom pitanju razgovaram da podsjetim da je u Španiji
ostao jedan naš čovjek, da njegov spomen vječno govori o vrijednostima u
španskom građanskom ratu. Taj čovjek je Vukašin Radunović. Po mom
mišljenju, on je jedan od najbriljantnijih mladih kadrova KPJ, koji su se našli
na tlu Španije. Više puta je ranjen na frontu, pa je radi toga vraćen u pozadini i
zadužen da piše istoriju internacionalnih brigada.
Međutim, sticajem raznih nesrećnih okolnosti, a prije svega prisustvom
frakcionaških borbi nekih naših ljudi, koji su kao naši kadrovi dolazili iz
Moskve, Vukašin Radunović, sa svojom ljudskom osjećajnošću i svojim
dostojanstvom nije mogao ostati na toj dužnosti, već se odrekao i ponovo vratio
na front. U operacijama za Knito i Belčite junački je poginuo 1937. godine",
rekao je narodni heroj Danilo Lekić.
Jedini živi svjedok španske krvave epopeje je doskorašnji predsjednik Saveza
boraca španskog građanskog rata Lazar Latinović, koji nam je prije godinu
dana u svom stanu u Beogradu, govoreći o Vukašinu rekao:
"Sa ove vremenske distance teško je govoriti o tom divnom čovjeku -
Vukašinu. Sreli smo se na Harami, gdje su se vodile stravične borbe. Tu su bili
Ratko-Ćićko Pavlović, Veljko Vlahović, Peko Dapčević, Vukašin i ja. Bataljon
"Dimitrov" tada je brojao 680 boraca a poslije borbi na Harami ostalo je njih
140, što najbolje govori o strahotama borbi.
Vukašin je bio veliki entuzijasta i svima je želio da pomogne. Sjećam se jednog
borca, koji je bio nepismen, kaže Latinović, a kojeg je Vukašin opismenio i
"pripremio" za život. Uvijek je želio da zamijeni starije i umornije, ali smo ga i
upozoravali na opasnosti. Neprijatelji su postavljali "nišane" i na taj način
ubijali interbrigadiste. Bio je on vrhunski intelektualac i pravi komunista.
Poslije Ratka-Ćićka Pavlovića, intelektualno je bio najjači "naš Španac".
Bio sam u Saragosi kad sam čuo o stravičnim borbama u Belčiti i Vukašinovoj
pogibiji. Rekli su mi da je junački poginuo prilikom osvajanja grada, u
pretrčavanju ulice sa jednim Slovencem. Slovenac je bio smrtno ranjen i
Vukašin je želio da ga izvuče. Inače, govorio je francuski jezik. Borba koju
smo vodili u Španiji bila je borba za Beograd. U 1.800 dobrovoljaca iz naše
zemlje bilo je i 15 izdajnika koji su ubačeni da rovare"

Poznanstvo sa Hemingvejem

~ Doktorant istorijskih nauka sa Sorbone, Vukašin Radunović, rođen 1911.
godine

Istoričar, Vukašin Radunović, sreo se sa Hemingvejem. Amerikanac ga
zamolio da mu Radunović na dvije tri stranice napiše sukus istorije Crne Gore
u čemu ga je spriječila pogibija.
U Istorisku sekciju Interbrigada u Albaseti gdje je bio načelnik major, Veljko
Ribar - Anger i njegov pomoćnik poručnik, Vukašin Radunović, doktorant
istorije sa Sorbone, kako piše publicista Ivan Matović, sreli su se sa dobitnikom
Nobelove nagrade Hemingvejem. Sa njim je bilo više "naših Španaca".
Domaćin je bio komandant škole Danilo Lekić, diplomirani filozof iz Kralja,
kod Andrijevice, i komesar i vatreni tumač marksističke nauke Ratomir - Ratko
Pavlović poznatiji kao Ćićko, unuk slavnog vojvode Peka Pavlovića, a rodom
iz Berilja - Toplice, kako je zabilježio Matović.
Govorilo se o zdravlju, borbama, velikim gubicima u tek završenoj Brunetskoj
ofanzivi, perspektivi završetka rata i pisanju njegove istorije, što će reći, rekao
je doktorant Radunović, biti mogućno tek kada se otvore svi arhivi i posla se
dohvate kvalifikovani istoričari, što podrazumijeva ne samo obrazovanje, već i
čestitost i mudrost, nepristrasnost u tumačenju dogođaja, kako je otac istorijske
nauke "Tacit" obavezao svoju buduću sabraću.
Hemingveju se taj "pladoaje" svidio, čemu je dodao kako će budućim
istoričarima, pogotovu ako su i akteri, jedna od velikih teškoća biti okolnosti
što se snage Republike bore "protiv đubreta od ljudi", pa prijeti opasnost da iz
rata "svi izađemo prljavi". U tim riječima doktorant je prepoznao misao
filozofa Lucija Aneja Senehe: "Kad god se borimo protiv đubreta, uvijek sam
morao da se perem - bio pobjednik ili pobijeđeni", rekao je Vukašin a notirao
Ivan Matović.
Reagujući na Vukašinovo napuštanje Istorijske sekcije Interbrigada i njegovo
"sjedinjavanje puške i pera" i na njegovu izjavu "nijesam došao da pišem
istoriju interbrigada već da se borim, ostavio sam i doktorsku disertaciju ne
završenu u Sorboni, major Anger je to prokomentarisao na ovaj način:
" Da istinu o ovom ratu treba da tumače kvalifikovani istoričari, kakav je
upravo poručnik Radunović, kako svetina ne bi preuzela tu ulogu, a on je, druže
Hemingvej, dao ostavku na rad u Istorijskoj sekciji i zahtijeva da odmah ide u
bataljon "Dimitrov", na front". Čita njegovu ostavku. "Na to će "prozvani": "da
je odbranu doktorske teze, kao rezultat trogodišnjeg istraživanja na Sorboni,
odložio da bi se u Španiji sa puškom u ruci, a ne perom, borio protiv fašizna.
Takav sam Vasojević", navodi Vukašinove riječi Ivan Matović.
" Kako je svrha Hemingvejevog dolaska bila da upozna grupu intelektualaca iz
Crne Gore i sa njome porazgovara o njenoj istoriji i tradiciji, okrenuše se tome.
Istoričar Radunović govori o Crnoj Gori kao staroj evropskoj državi (1878), sa
bogatom istorijom, sa širokim izlaskom na Sredozemlje, diplomatskim
odnosima sa SAD od 1881. godine zemlji sa brojnom elitom intelektualaca,
vojskovođa i moreplovaca, sa zemljom ljudi osobitog mentaliteta.Slušajući
pažljivo i belježeći pomno, Amerikanac je zamolio da mu Radunović na dvije
tri stranice napiše sukus istorije Crne Gore, pa, to prije nego pođe na front i
ostavi kod majora Angera. Još će mu, na parčetu kartona iscrtati njen položaj i
granice", kaže publicista Matović".
Nažalost, Vukašin to nije uradio, jer je pošao na front i poginuo. Kada je
mnogo kasnije za njegovu pogibiju saznao Hemingvej bilo mu je neobično žao
i konstatovao uzdišući - šteta.
To nije bio poslednji kontakt Jugoslovena, u ovom slučaju Crnogoraca, sa
ratnim drugom iz Španije, Ernestoim Hemingvejem. Naime, oktobra 1957.
godine sa njim je na proputovanju na dužnost ambasadora u Brazilu ručao u
Havani Danilo Lekić u društvu diplomate Laza Udovičkog.
Tom prilikom sjetio se onog razgovora sa grupom intelektualaca iz Crne Gore u
Posorubiju i raspitivao se za istoričara Vukašina Radunovića i marksističkog
propovjednika Ćićka Pavlovića. Duboko je uzdahnuo nad njihovom pogibijom
a pozdravio prijatelje Veljka Vlahovića i Mirka Markovića...

KRAJ

„Dan“, 11. – 18. januar 2008.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful