Feljton u listu „Vijesti“ od 18. marta, do 20. marta 2012.

DR VLADIMIR JOVIĆEVIĆ: Sedam decenija od potapanja
neprijateljskog broda “Skender-beg” na Skadarskom jezeru
Objavljeno: 18.03.2012
Autor piše o slavnoj akciji crnogorskih partizana iz februara 1942. godine tokom koje je
kod Prevlake zarobljeno i potopljeno fašističko plovilo
Kako fašistički brod prinuditi na predaju

Zaborav je najveći neprijatelj istine i slobode. Život i istorija o tome najbolje
svjedoče. Ovaj tekst je prilog tome.
Vode Skadarskog jezera više puta su se snažno zatalasale: 1835, 1852. i
uvijek kada su hrabri i vješti Ceklinjani na lađama ugonili strah
osmanlijskim silnicima. Za neke od ovih događaja znala je i ondašnja
javnost Evrope. Sto godina kasnije, u hladu i mraku Evrope, koja je roptala
pod fašističkom čizmom, 12. 2. 1942. ponovo su se uzburkale mirne jezerske
vode.
Na vodenom putu Rijeka Crnojevića – Skadar prije rata je saobraćao
putnički parobrod „Skender–beg“ , vlasništvo „Zetske plovidbe“, a u
Drugom svjetskom ratu Italijani ga preuzimaju, naoružavaju i prevoze trupe
i namirnice na ovoj, za njih veoma važnoj liniji, koja gravitira prema
Cetinju.
Može li što sa obale puška i puškomitraljez ovom jezerskom gvozdenjaku?
Partizani su se rano počeli oglašavati sa akcijama na ovom prostoru.
Jedanaestog februara 1942. u osvit zore, koja je teško probijala maglu i kišu,
isplovio je „Skender – beg“ iz Skadra na putu za Rijeku Crnojevića. Brod
pokretan parom ostavlja iza sebe proključalu vodenu brazdu. Prevozi
osamnaest interniraca u lancima, devetnaest karabinjera, jednog majora i dva
niža oficira. Logoraši, dobro čuvani od neprijatelja su čudan teret, od čije
nemoći kao da brod dublje gazi. Sprovodnik je Albanac u službi Italije, koji
veoma tečno govori srpskohrvatski jezik. Kapetan broda je Pavle Jovićević,
a mašinista Ilija Ražnatović. Tu su još neke žene i dvoje djece. Poslije dva
sata ponovo zabrektaše motori, a predveče oko 17 časova brodski kanap
pade na virpazarski pristan.
Putničke brodove po jezerima i morima prati tiho iščekivanje, a nad ovim i
nad pristaništem nadvila se hladnoća i strah. U noći palubom odjekuje korak
stražara. Na brodu svi ne spavaju, a oni koji su se udobno smjestili imaju
nemiran san. Noć, jezero i neizvjestnost. Jedan drugi teret pritiska brod.
Uskoro oko Virpazara i u crmničkim stranama počela je borba. Na brodu su
svi uznemireni. Plovilo napušta pristanište i kreće prema pučini. Italijanski
major, u prisustvu sprovodnika, koji prevodi, ljutito razgovara sa kapetanom
broda:
- Prvo ste zaustavili brod zbog nekakve magle. Noćas ste bili uporni pa ste
me ubijedili da zanoćimo u Virpazaru. A sad? Šta je ovo. Ribeli, ribeli ...
Sada vas sve treba strijeljati. Ako se nama bilo šta desi, zna se šta vas čeka!
Čini mi se, kapetane, da bi u vašem interesu bilo da zdravo svi stignemo do
Rijeke Crnojevića, gdje se nalazi, kako sam obaviješten, vaša porodica.
- Gospodine majore, brod ću voditi kao da sam na redovnoj liniji, kao da se
ništa ne događa. Sudbina broda je i moja sudbina.
Prepirka slabi, a rad motora je sve brži i jači. Brod se ponovo vraća u
Virpazar. Ujutro, 12. 2. u 8,30 „Skender – beg“ je uzeo kurs prema Rijeci
Crnojevića. Istog jutra Blažo Janković, komandir druge čete bataljona
„Carev laz“, prevezao se na Rudine. Ovo poluostrvo na Skadarskom jezeru
zauzima središnji položaj u razuđenom i prekrasnom fjordu ispod Pavlove
strane. Na Rudinama se sastaje sa Krcunom K. Ražnatovićem, Mitrom Đ.
Ražnatovićem puškomitraljescem, Lukom B. Đuraškovićem, Veljkom B.
Stijepovićem, borcem sa Pljevalja, Milom M. Ražnatovićem, Vidom K.
Jovićevićem, Vladom Vukaševićem i Vasom Đ. Stijepovićem.
Uskoro će pristići Nikola L. Ražnatović, Špiro S. Jovićević, Dušan M.
Ražnatović, Đuro K. Ražnatović, Vlado Đ. Jovićević, Nikola Bl. Stijepović.
Na suprotnoj strani u rejonu Base zasjedu drže borci Drušićkog voda - Božo
M. Janković, Blažo J. Janković, Milo V. Kraljević, Vlado V. Kraljević, Jovo
B. Kraljević, Milo Lj. Ražnatović, Veljko T. Lopičić, Vasilije P. Vujanović i
Dušan T. Lopičić.
Blažo Janković okupi borce Dujevskog voda.
- Štab Lovćenskog partizanskog odreda stavio je u zadatak našem bataljonu
„Carev laz“ da napadne „Skender–bega“. Drugovi, svi znate svoje zadatke, a
svi imamo jedan zajednički, da ovaj fašistički brod prinudimo na predaju.
Neće nam biti lako, ali fašistima neka bude teže. Može li petokraka protiv
fašističke sjekire?! – obrati im se komandant akcije.
- Može! može! - proključa iz mladih nabreklih grla.
Mladići, lijepi kao svitanje, mladići očiju što gore, što maglu i neizvjesnost
strijeljaju – bili su spremni. Svima zvijezde u očima.

Fašističko pomilovanje kao podla prevara
Objavljeno: 19.03.2012

Poslije deset sati, istočnije od Ploče, poznatog ribolovišta na jezeru, pojavio
se brod: kao tačka koja raste, kao silueta koja je sve prepoznatljivija. Brod se
približava i već se razaznaju konture palube i uniformisane prilike.
Ubrzo je čitljiv natpis : „Skender–beg“. Partizani znaju da brod po kursnom
pravcu mora, zaobilazeći Rudine, da smanji brzinu. I, evo u 11 sati ulazi u
najuži dio vodenog puta.
Pucanj, rezak i ubojit, probi stravičnu tišinu, težu od neizvjesnosti, pocijepa
oblačinu i odzvoni po brodu. Za komandirom sliše se ostali pucnji u
ubitačnu vatru. Oglasi se puškomitraljez Mitra Ražnatovića. Zaglušujući
jeku dodavala su brda jedno drugom. Sa broda odgovoriše plotunima. Čulo
se do Virpazara i Rijeke Crnojevića. Grmljavina je sve jača, sve stravičnija.
Jauče gvožđe, proključala voda, pršte daske. Vatra sa broda umuknu, radost
među borcima. Brod uspori, stade, pa krenu … da izađe iz ugrožene linije
trebalo je još dvadeset – trideset metara. Borci s druge obale osuše vatrom.
Još jaču vatru naložiše borci s Rudine. Na brodu vrisak, jauci i molbe za
prekid vatre. Hitro se prope bijela zastava uvis. Vatra prestade. Parobrod
pristaje uz desnu obalu, uz same Rudine. Lako i odlučno, prvi se pope
komandir akcije, a iza njega 14 partizana. Ispred njih mnogo dignutih ruku
uvis. Čuli su: „Mama mia, mama mia“ – zapomaganje italijanskih vojnika.
Nekoliko bijelih vreća brašna obojene crvenom krvlju neke dvije poginule
žene. Polećeše u susret jedni drugima: nasta ljubljenje partizana sa posadom
(Jovićevićem i Ražnatovićem) i internircima. Sreća je bila na strani hrabrih i
odlučnih. Ljudi iz zasjede primijetiše da je sve po brodu ispreturano:
naokolo su ležali osam poginulih neprijateljskih vojnika i jedan Albanac u
službi okupatora. Četrnaest zarobljenih fašista šćućurili su se na palubi.
Naši internirci tužni su zbog smrti njihovog sapatnika iz lanaca – Mila
Jovanovića i pet ranjenih drugova. Vođa partizana daje zadatke i odmah
preduzima akcije. Da se utvrdi plijen i mobilišu seljaci za iskrcavanje i
prebacivanje. Uskoro ga izvještavaju da je zarobljeno 16 pušaka, 10
revolvera, 38 vreća brašna, 39 vreća pašte, 400 kutija duvana, 50 pari obuće
i 50 odijela, 30 pari skija i 19 flaša najpoznatijih svjetskih pića.
Dan je odmakao, a poslova mnogo. Galebovi kruže i gladnim kricima
probijaju sumorni dan. Grupa partizana je sašla sa broda i obalom sprovodila
zaroblene Italijane do Ploče, a odatle su ih čunom prebacili za Prevlaku.
Brod je sa Rudina doplovio do mjesta zvanog Ćeskota, kroz čiji tijesni
prolaz nije mogao dalje. Plijen su istovarili partizani i mobilisani seljaci, a
odatle je noću na konjima prebačen za Lovćenski partizanski odred u
Kunovu prisoju. Prazan brod je zaobišao poluostrvo Prevlaku i zaustavio se
u zalivu Karuča ispod Crne glavice. Borci su odozgo posmatrali prizor.
Otvoreni ventili, tužan pisak, i brod polako tone...
Jedan događaj nikad nije završen samim činom okončanja. On traje,
dejstvuje, rađa posljedice i ostaje da živi u ljudima i arhivima. Italijani su
odlučili da pomiluju učesnike akcije potapanja „Skende–bega“. Pokazaće se
da je to bila prevara...
Većina se vratila kućama. Rim je neumoljivo nalagao odgovor i akciju.
Tražili su i čekali sticaj povoljnih okolnosti da im neko od učesnika i posade
broda padne u ruke.
- Dobro mi došao kapetane – zlurado se obraća major Spitalijer preko
tumača.
- Za vas jesam, ali vi ste došli u zli čas za mene i moj narod – odgovara
kapetan Pavle.
- Da vas nije bilo, kapetane, brod bi i dalje plovio. Trebalo je još dvadeset-
trideset metara da izađete iz one vatre. „Skender–beg“ nije kora od jajeta.
Zašto ste stali? Kad vam je stavljen pištolj u čelo, pravdali ste se zajedno sa
mašinistom da je nastao kvar na mašini.
- Vatra je bila ubitačna, pa smo predočili ja i Ilija Ražnatović vašim ljudima
da im je bolje da se predaju, nego da izginu. Onda je brod pristao uz obalu.
- Niti su tih dvadeset–trideset metara duži nego što jesu, niti su vojnici Italije
kukavice da bi bacili oružje. To vam ja neću oprostiti – kaže major.
- Zanemarujete tehnička svojstva jednog ovakvog broda - uporan je Pavle.
- Ostavite vi to. Znamo i druge stvari o vama: prvo ste ubjeđivali našeg
majora da zanoćite u Virpazaru, pa ste se sjutradan, kada je brod zarobljen,
ljubili sa partizanima - pjenuši krvnik.
- Sve su to, gospodine majore, nagađanja i proizvoljnosti. Ja nikog od tih
ljudi ne poznajem – odgovara Pavle.
- A sad možete ići svojoj kući, ali svako jutro da se javljate ovdje u osam
sati.


Žrtvovali živote za slobodu Crne Gore
Objavljeno: 20.03.2012

Tri jutra kasnije dva crnokošuljaša pošla su za kapetana u Jovanov Brijeg
iznad Rijeke Crnojevića. Supruga Joke i snaha Ljubica bile su iznenađene,
skoro skamenjene, ali se odmah snađoše. Prva je otišla kod Pavla u sobu, a
druga je po čuvenom ceklinskom običaju, krvnike ponudila da sjednu i da ih
ugosti. Leđima okrenuta, podrhtavajući, požurila je da iz kredenca izvadi
čašice i šoljice koje su zvonile jedna o drugu. U trpezariji se nije mogao čuti
razgovor iz sobe. Pavle je po usplahirenoj supruzi shvatio da se nešto
ozbiljno dešava.
- Zaludnja nam muka, Pavle! Došli su Italijani da te vode.
- Nije nam bila zaludnja muka za ovo petoro djece. Ne plaši se – mirno
odgovori suprug.
- Pavle, skači i bježi kako znaš.
On se približi prozoru i jednim pogledom sve obuhvati: mostove i njihovu
mirnu sjenku u čistoj vodi, blago zelenilo prirode prošarano žutim
cvjetovima, a na Riječkom gradu uznio se zvonik crkve Sv. Nikole.
- Neću, Joke, neću nikako!
- Pavle, samo što nijesu ušli, bježi – moli ga.
- Gore bi moglo biti za ovu našu pilež – odgovara.
Uputio se prema ikoni svetog Nikole. Stade i zagleda se u zaštitnika
moreplovaca i putnika. Ćutanje. Magli se, tamni je sjaj ikone. Pođe prema
kolijevci u kojoj je spavao dvomjesečni sin. Otac se saže i poljubi ga. Dvije
suze srebrile su se na licu. Pozdravi se sa ostalom četvoro djece i reče im da
slušaju majku i strica. Vrata tresnuše. Uđoše fašistički vojnici.
Na putu za zatvor, među fašistima, plač djeteta ga je dugo pratio. Čekao je
daleko od kuće...
U cik zore 17. 4. 1942. ciknule su puške...
- Gdje su vam sada vaše gore i krševi? Šta može roj osica protiv silne
imperije? – likuje, punjajući se Spitalijer poput hijene.
Tumač prevodi riječi majora.
- I druge sile prije vas polomile su na njima zube – ne ostaje dužan Luka
Đurašković.
- Vidite, vaš narod je miran. Niste ništa postigli. Banditi ostaju banditi.
- Mi nijesmo banditi, mi smo sinovi naroda koji se nikada ne miri sa lancima
– uzvraća Veljko Stijepović.
- Vodite ih, vodite – zaurlika dušmanin.
- Na ovu zadnju uru nećemo vas moliti za milost, jer je ni naši preci nikada
nijesu tražili od dušmana. Pustite nas samo da se nagledamo ove ljepote i da
dišemo ove pitomine - reče Milo Ražnatović, učitelj.
Rudine, poluostrvo njihovog života, milovao je blago sunce. Jedan od
najljepših pogleda na svijetu ispuni njihovu dušu i tada ... fijuknu motka!
Stasiti momci, cvijet naših polja - posrnuše na koljena. Zveknu kundak!!
Zorni momci, list naših gora – ničice padoše na zemlju. Topotnu gvozdena
cokula! Dični momci, rosa naših jutara – okrvaviše bijelu džadu. Bol do
neba, jauk do vode, lelek do gora. Ostadoše u grču Špiro S. Jovićević, Luka
B. Đurašković, Milo M. Ražnatović, Krcun K. Ražnatović, Mitar Đ.
Ražnatović i Veljko B. Stijepović.
Tog 19. aprila 1942. ostadoše u zagrljaju kao kad su polazili na „Skender–
bega“. Preko vode čula ih je njihova rodna Dujeva, čule su ih njihove rođene
porodice.
Crvenilo krvi natopilo je i preplavilo cestu, slivalo se niz bijele ivičnjake.
Nemaju pravo na zaborav ljudi koji su živote žrtvovali za slobodu Crne Gore
i Jugoslavije zarobljavajući neprijateljski brod. „Skender–beg“ je sa mjesta
događaja 12. 02. 1942. direktno uplovio u istoriju.
Na osnovu naših ranijih istraživanja došli smo do saznanja da je crnogorska
javnost očekivala da će Pavle Jovićević, kapetan “Skender-bega”, za
pokazano slobodarstvo i heroizam biti odlikovan poslije 1945. godine
najvišim državnim znamenjem. Nije jasno zašto to visoko odličje nije
dobio?!
Na kraju pitamo Ljubinku Đurović, profesoricu književnosti: “Šta danas za
Vas, kao unuku kapetana “Skender-bega” znači zarobljavanje i potapanje
ovog broda?”
- Mnogo! Akcija je do savršenstva pripremana i munjevito izvedena. Kada je
fašistička čizma gazila porobljenom Evropom, napad partizana slobodara i
jurišnika ustalasao je vode Skadarskog jezera i razbio lažno samoljublje i
silu okupatora. Događaj je uplovio u vremeplov istorije, ali ne i u čitanke i
udžbenike. Zašto?! - ističe sa sjetom i ponosom naša sagovornica.
Bila je to mladost bez mane i straha koja je izvela podvig i dotakla zvijezde!
Nemoguće je učinila mogućim - u tami je upalila baklju oslobođenja!

(Kraj)


Sign up to vote on this title
UsefulNot useful