You are on page 1of 6

BILJEŠKE O PISCU

Ernest Miller Hemingway je rođen 21. jula 1899 godine u Oak Parku, predgrađu Čikaga. Bio je
jedan od šestoro djece. Njegov otac, doktor Clarance Edmonds Hemingway bio je član crkvene
zajednice, a njegova majka, Grace Hall, je pjevala u crkvenom zboru. On je 1. oktobra kršten u
Prvoj crkvenoj zajednici kao Ernest Miller Hemingway. Njegovi su roditelji bili veoma obrazovani
i vrlo ugledni članovi zajednice, za koju je Frank Lloyd Wright rekao: “Mnogo crkvi, za mnogo
dobrih ljudi da idu u njih”. Kratak period u njihovom braku oni su živjeli sa ocem njegove majke,
po kome je on i dobio ime. Kasnije Hemingway je govori da ne voli svoje ime, jer ga je asocirao
sa naivnim, pomalo budalastim herojem iz predstave Oscara Wilda. Porodica se kasnije preselila
u kudu sa sedam soba, koja se nalazila u veoma uglednom dijelu grada. Ernestova majka je
često održavala male koncerete u gradu. Kao odrasla osoba, Ernest je priznao da ne voli svoju
majku, iako je imao njenu energiju i entuzijazam. Njeno insistiranje da nauči svirati čelo postali
su izvor sukoba, ali je kasnije priznao da su satovi čela bili veoma korisni u daljnjem pisanju. Od
1913. do 1917. pohađao je Oak Park and River Forest srednju školu, gdje je bio aktivan član
mnogih van nastavnih aktivnosti. Još u toku srednje škole počeo je pisati, a njegovo prvo djelo
je članak objavljen za školske novine. Samim treba redi da je Hemingway prije svega pio navinar,
a tek poslije pisac, kredudi se tako koracima mnogih njegovih kolega.
Nakon što je napunio 18 godina Hemingway je pokušao stupiti u vojsku. Međutim, nije primljen
zbog problema s vidom - slabije je vidio na lijevo oko (što je vjerojatno naslijedio od majke koja
je imala isti problem). No, nakon što je čuo da Crveni križ traži dobrovoljce koji žele biti vozači
ambulantnih vozila odmah se prijavio. U decembru 1917. godine Crveni križ ga je primio, a svoje
radno mjesto je napustio u aprilu 1918. godine. U Europu je stigao u maju 1918. godine. Dana 8.
juna 1918. godine ranila ga je austrijska granata koja je pala nedaleko njega u trenutku kada je
talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijetila Hemingwaya, ubila
jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Unatoč svojim ranama, Ernest je odnio
talijanskog vojnika na sigurno, zbog čega je dobio talijansku Srebrenu medalju za hrabrost.
Nakon povratka kudi 1919. godine, sa nepunih 20 godina stekao je veliku zrelost, za koju
možemo redi da je uvelike oblikovalo njegovo učešde u ratu. Hemingway nije mogao razgovarati
sa svojim roditeljima o tome kako se osjedao kada je vidio svoje krvavo koljeno, o tome da se
nalazi u zemlji gdje mu lječnici nisu mogli njegovim jezikom redi da li de zadržati nogu ili ne.
Ernest Hemingway oženio se sa Hadley Richardson 1922. godine. Mladi bračini par preselio se u
Pariz gdje je Hemingway našao posao u dopisništvu kanadskog lista. Za dvije godine objavio je
preko osamdeste članaka za “Toronto Star”. Hemingway se zatim sa porodicom preselio u
Toronto 1923. godine. Te iste godine rođen je njegov prvi sin John Hadley Nicanor. Brzo mu je
dosadio Toronto te se sa porodicom vrada u Pariz. Postao je aktivan član takozvane Izgubljene
Generacije. Zajednica je bila sačinjena od mnogo pisaca koji su počeli istraživati moderan način
pisanja. Tu je upoznao mnoge pisce kao što su Gertrude Stein, James Joyce i Ezra Pound. Sa F.
Scottom Fitzgeraldom uspostavio je veoma blisko prijateljstvo. Fitzgeraldov roman “Veliki
Gatsby” nadhnuo je Hemigwaya da piše velika djela. Njegov prvi roman “Sunce se ponovo rađa”
objavljen je 1926. godine.
U decembru 1927. godine Hemingway se razveo od svoje prve supruge i oženio s Pauline
Pfeiffer, povremenom reporterkom listova poput “Vanity Fair” i “Vogue”. Zajedno su napustili
Pariz i odselili se u Key West na Floridi kako bi započeli novi život. Tamo de živjeti skoro 12
godina. Iste godine Hemingwayev otac izvršio je samoubistvo (pucao si je u glavu) što je bila
posljedica sve vidnije očeve mentalne nesposobnosti. Hemingway je smjesta otputovao u Oak
Park kako bi organizirao očevu sahranu. Naredne godine (1928.) , 28. juna, Pauline je rodila sina
Patricka. U januaru 1929. Hemingway dovršava djelo “Zbogom oružje”, a objavljuje ga 27.
septembra iste godine. Godine 1931. Pauline rađa još jednog sina - Gregorya. Bilo je to njihovo
drugo dijete i posljednje Hemingwayevo. U ljeto 1933. Hemingway s prijateljem Charlesom
Thompsonom putuje po Africi. Još otkako je čitao Roosveltove zapise o tome kako je kao dječak
lovio u Africi, Hemingway je želio iskusiti svoje lovačke sposobnosti protiv najvedih i najopasnijih
životinja na zemlji.
U martu 1937. godine Hemingway je putovao u Španiju kako bi izvještavao, za “North American
Newspaper Alliance”, o građanskom ratu koji je tamo buktio. Građanski rat doveo je do sukoba
u Hemingwayevu domu. Naime, Hemingway tada susrede mladu spisateljicu Marthu Gellhorn
(upoznali su se u Key Westu u Sloppy Joe baru) s kojom je održavao ljubavnu vezu skoro četiri
godine prije nego što se razveo od Pauline. Osim toga, Pauline se svrstala na stranu fašističkog
režima Franca jer je zastupala izrazita prokatolička stajališta. Istovremeno Hemingway je
podržavao komunističke lojaliste koji su podržavali demokratski izabranu vladu. Nakon što se
vjenčao s Marthom preselio se na Kubu u veliku kudu nedaleko Havane. Godine 1940. objavio je
svoju knjigu “Kome zvono zvoni” koja je pobrala sve najbolje kritike, te je stoga odlučeno da
Hemingwayu bude dodijeljenja Pulitzerova nagrada. U proljede 1944. Hemingway je odlučio
otidi u Evropu kako bi izvještavao s ratišta. Stoga se uputio u London. Ali uskoro je doživo
automobilsku nezgodu u kojoj je "zaradio" preko 50 šavova. U bolnici ga je posjetila Martha
koja je verbalno umanjivala njegove ozljede i tvrdila kako je za nezgodu kriv on zbog vožnje u
pijanom stanju. Bio je to kraj njihovog braka. No, Hemingway je ved u rezervi imao drugu damu
imenom Mary. U augustu 1944. godine Hemingway ulazi u Pariz, navodno među prvima.
U Sjedinjene Države vratio se u martu 1946. godine. Dosta kasnije, 28. novembra 1954. godine,
Hemingwayu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Ali Hemingway nije mogao
prisustvovati ceremoniji u Švedskoj. Umjesto toga napisao je govor koji je pročitao John Cabot,
američki ambasador u Švedskoj. Naime, u januaru te godine Hemingway i Mary letjeli su u
maloj Cessni iznad Afrike. Pilot Roy u zraku je pokušao izbjedi jato ptica ali je zakačio o
telefonsku žicu. Avion je tada ozbiljno ošteden. Hemingway i pilot nisu imali teže ozljede, a
Mary je slomila nekoliko rebara. Potom su se vratili i uzletili s novim avionom i novim pilotom -
Reginaldom Cartwrightom. Letedi iznad Ugande opet su doživjeli nesredu - avion se zapalio.
Mary i Reginald uspjeli su se izvudi iz aviona. No, Hemingway je otvorio izlaz iz aviona udarajudi
glavom u vrata. Pritom je zaradio ozbilnje ozljede. Uskoro su Hemingwaya počele opsjedati
ideje o samoubistvu. Hemingway je krenuo na terapiju, ali se kao posljedica terapije javilo
gubljenje pamdenja. Dana 2. jula 1961. Hemingway se ustao veoma rano, otišao u podrum kako
bi iz ormara izvadio pušku. Potom se popeo stepenicama i smjestio se pored ulaznih vrata gdje
si je pucao u glavu.

ROMAN
Roman je književna vrsta, katkad ironično nazvan pripoviješdu s više od 60.000 riječi. Roman je
najopsežniji i najsloženiji prozni oblik. Pisac pripovjedač niže brojne događaje, likove, opise,
prikazuje društvo kao cjelinu. Danas je to najpopularnija književna forma. Ime "roman"
označavalo je prvobitno svaki spis pisan na romanskom jeziku. Porijeklo romana nije dovoljno
objašnjeno. Neki ga teoretičari izvode iz helenističkih proznih književnih djela, neki iz
srednjovjekovnog, tzv. viteškog romana i iz pikarskog romana, dok neki ukazuju na vezu između
romana i filozofije, te ved Platonovu priču o Atlantidi smatraju prvim romanom u europskoj
književnosti. Bez obzira na ta neslaganja, koja su rezultat različitog shvadanja romana kao
književne vrste, preovladava mišljenje da je roman tvorevina novog vijeka i da se u njemu javlja
nov odnos prema svijetu, takav odnos kakav se u historiji ljudskog duha pojavljuje sa
renesansom. Klasifikacija romana omoguduje s jedne strane lakše razumijevanje cjelokupnog
sastava umjetničke proze, sastava u kojem se pojedine vrste romana javljaju kao relativno
čvrsto određene zasebne književne vrste, a s druge strane omogudavaju načelnu analizu
romana kao književne vrste. Tematska klasifikacija romana je najstarija i najpoznatija
klasifikacija. Prema toj klasifikaciji kao vrste romana najčešde se spominju društveni, porodični,
psihološki, historijski, pustolovni, ljubavni, viteški, pikarski i kriminalistički roman.
HISTORIJSKA POZADINA DJELA
Pisana 1951. godine, a objavljena 1952.godine. Roman “Staraci i more” Hemigwayev završni
rad objavljen za njegova života. Knjiga posvedena njegovom književnom uredniku Maxwell
Perkinsu, objavljena je 1. septembra 1952. u časopisu “Life”, a časopis je prodan u pet milijuma
primjeraka za dva dana. Knjiga “Starac i more” je također postala knjiga mjeseca, i samim tim
proslavila Hemingwaya. Prvo izdanje knjige prodano je u 50.000 primjeraka. ilustrovan verzija
ove knjige sadržala je crno bijela djela Charles Tunnicliffe i Raymond Sheppard. Roman je
osvojio Pulitzerovu u maju 1952. godine, a posebno je naglašen kada je 1954. godine osvojio
Nobelovu nagradu. Zbog romana “Starac i more” Hemingway je stekao internacionalnu slavu.
Hemingway je želio iskoristiti priču o starcu, Santijagu, da bi prikazao čast u borbi i kako bi
povukao biblijske paralele na život u modernom svijetu. Možda zasnovano na liku Gregoria
Fuentesa, Hemingway je na početku planirao iskoristiti Santijagovu priču, koja je kasnije postala
“Starac i more”, kao dio odnosa između majke i sina, kao i činjenicu da se odnos koji pokriva
večinu knjige zasniva na Bibliji. Bibliju je često nazivao i “Knjigom mora”, kao i “Morem znanja”.
Određeni aspekti toga pojavljuju se u posmrtno objavljenom djelu “Otoci u struji”. Hemingway
pominje stvarno životno iskustvo starog ribara, gotovo identična Santijagu i njegovom marlinu,
u jednom od svojih pisama.
TEMA: Borba starca sa marlinom
IDEJA: U životu uvijek trebamo biti ponosni I boriti se za sebe, jer bez obzira na ishod naše bitke nije
važno koliko puta izgubimo, ved koliko puta ustanemo I nastavimo dalje.

ANALIZA STARCA SANITIJAGA
Možemo redi da on mnogo pati unutar ovog djela, te da nam pisac prikazuje pravu težinu njegovog
života. Na početku knjige saznajemo da su prošla osamdeset I četiri dana od njegovog posljednjeg ulova.
Zbog toga su mnogi stanovnici njegovog malog sela počeli govoriti kako ga je napustila ribarska sreda.
Iako jeoš uvijek uživa bar malo poštovanja , ako stari ribar, kod svojih kolega jedini koji je doista uvijek uz
njega je dječak Manolin. Nakon duga osamdeset I četiri dana suše njegova sreda se mijenja , kada
njegovu udicu zagriza veliki marlin. Tada počinje njegova veoma duga I naporna borbasa marlinom,
borba u kojoj njegov mukotrpno ulovljen trofej završio kao hrana ajkulama. Ipak taj poraz omogudava
starcu da prođe kroz nevjerovatnu transformaciju, on ipak izvlači trijumf I obnovljeni život, iz njegovog
naizglednog poraza.ali unatč svemu Santijago je stari čovjek čije je fizičko postojanje skoro pa gotovo, ali
možemo redi da de dio njega uvijek postojati I biti tu kroz Manolina. Znanje I volja koju je on prenio na
dječaka živjet de još dugo I poslije njegove smrti. Možda je to najveda nagrada od svih, jer Santijago
pronalazi način da nastavi svoj živpt I poslije svoje smrti.
Njegovo ime Sntijago spominje se svega četiri puta u ovome romanu. Od čega tri puta od strane dječaka
I jednom u veoma interesantnom sjedanju koje ima Santijago na meč hrvanja rukom. To da ga dječak
zove Sntijago ima smisla I veoma je prikladno. Ali drugi put njegovo ima čujemo od strane samog
naratora I to samo jednom. Prilikom tog spominjanja vradeni smo u vrijeme kada on nije bio starac ved
Sntijago “El Campeon”. Nakon toga možemo redi kako je Sntijaga oblikovalo vrijeme I njegove godine.
On možda u svojoj borbi sam marlinom pokušava postati ponovo “El Campeon” umjesto starca.
Međutim, svoje ime starac ipak nije izgubio do kraja romana.
Santijagova predanost da isplovi dalje nego I jedan ribar prije, tamo gdje postoji obedanje za velike ribe,
pokazuje dubinu I veličinu njegovog ponosa. Ali nam također pokazuje I njegovu odlučnosta da
promijeni svoju sredu. Poslije kada su ajkule uništile njegovog marlina. Santijago krivi sebe I svoj veliki
ponos, tvrdedi da je time uništio I marlina I sebe. Koliko to možda I jeste istina to je samo pola slike, taj
njegov ponos mu je omogudio da ponovo spozna samog sebe. Čak I dalje pomaže mu da stekne dublje
poštovanje ribara iz mjesta I osigurava mu veoma cijenjeno društvo dječaka. Ali je na kraju ipak svjestan
da nikada vise on nede modi izdržati još jednu tako veliku borbu.
Santijagov ponos mu omogudava da izdrži I možda je izdržljivost najbitnija u tom Hemingwayevom
svijetu, svijetu u kojem smrt I uništenje, kao dio prirodnog toka stvari su neizbježni. Hemingway smatra
da postoje samo dvije opcije.: poraz ili izdržljivost do samouništenja, Santijago je očito izabrao drugu
opciju. Njegova odlučnost ide do skoro mitskih proporcija. Tri dana drži kanap koji ga spaja sa ribom,
iako se on usjeca duboko u njegove dlanove, uzrokuje paralizirajudi grč u njegovoj ruci I uništava njegova
leđa. Ta fizička bol omogučava Santijagu da prevaziđe svoju povezanost sa marlinom, koje prelazi sve
granice, ta bol je dokaz da su njih dvoje ravnopravni, da je marlin njegov dostojan protivnik I da je on
sam zbog mogudnosti da mu se odupre dostojan toga što je ribar. Ova povezanost sa svijetom oko njega
uzdiže Santijaga iznad onoga što bi se u nekoj drugoj situaciji smatralo porazom. Kao Krist, sa kojim je
Sntijago bezstidno uspoređen na kraju knjige, njegova fizička patnja vodi do mnogo značajnijeg
duhovnog trijumfa.
ANALIZA DJEČAKA MANOLINA
Sa Manolinom se susredemo na početku I na kraju romana ”Starac I More”, ali njegovo prisustvo je
važno zbog njegove odanost Santijagu I to nam pokazuje istinsku vrijednost Santijaga kao osobe I kao
ribara. Mandolin svoju ljubav prema starcu pokazuje otvoreno. On se brine da starac ima hranu, deke I
ne može a da se ne brine za njega. Unatoč Hemingawayevom insistiranju da su likovi stvarini I da se radi
o pravom starcu I dječaku, Manolinova čistoda I jednostavnost čine ga idealnim likom. U njegovim
postupcimanema zbunjenosti , neodlučnosti ili tvrdoglavosti koji su karakteristični za adolescenciju.
Umjesto toga on je saputnik koji ne osjeda ništa osim ljubavi I odanosti.
Hemingway je u jednom djelu romana dao naslutiti dječakov prezir prema njegovom ocu, koji želi da mu
se Manolin pokori I napusti starca nakon što je prošlo četrdeset dana ,a da nije ulovo ribu. Ova činjenica
pomaže da na dječaka gledamo kao neapravu osobu, osobu koja je u knfliktu sa samim sobom kome da
bude odana. Do kraja knjige, dječak napušta svoje odgovornosti prema svom occu, odlučujudi tako da
plovi sa starcem bez obzira na posljedice. On na kraju romana predstavlja symbol ljubavi I vijernosti. Kao
Santijagov šegrt, on također predstavlja život koji de se nastaviti nakon smrti. Njegova odlučnost da uči
od njega uvjerava Santijaga da de on ipak preživjeti.
ANALIZA JOE DIMAGGIO
Iako se Dimadžo nikad ne pojavljuje u ovom djelu, on igra jednu vemoa važnu ulogu. Za Santijaga
predstavljajudi uzor snage I predanosti, jer se njegove misli uvijek okredu ka Dimadžu kad god bi mu
trebao dokaz istinske snage. Unatoč bolnom napuknudu kosti koja bi možda završila karijeru drugog
igrača, DImadžo je sebi osigurao uspješnu karijeru. Bio je centralni igrač za New York Yankeese od 1936.
do 1951. godine I često je smatran najboljim igračem koji je ikada igrao tu poziciju.
SIMBOLIKA
Glavno pitanje koje se proteže kroz Santijagovu glavu u ovm djelu je “Zašto su samo lavovi ostali?”.
Santijago vise ne sanja ljude, samo mjesta, a najčešde od svega lavove. Prvobitno lavovi predstavljaju
uspomenu na njegovu mladost. Njegova borba sa marlinom pokazuje nam da je ona dijelom I dalje u
njemu. On dokazuje da je I dalje snažan, da stoji u čamcu I da to nisu samo uspomene iz njegove daleke
mldaosti. Glavno pitanje koje se ipak namede je zašto lavovi? Zašto ne nešto drugo? Lavovi predstavljaju
snažna stvorenja, predatore I lovce, baš kao što Santijago lovi marlina. Ali iako su na vrhu lavovi ipak
moraju izlaziti I loviti, ne samo zbog hrane, ved zbog dokaza modi. Starac ovdje na neki način mora
dokazati svoju snagu, mod I sposobnosti.
Marlin u ovom djelu predstavlja Santijagovog dostojnog protivnika. Borba sa takvim protivnikom izvlači
ono najbolje u ljudima hrabrost, izdržljivost I ljubav. U isto vrijeme on marlina oslovljava u muškom rodu
I zamišlja da je riba u zrelim godinama, taj marlin zapravo na neki način predstavlja Santijaga. Možemo
redi da je njegova borba sa marlinom zapravo njegova borba sa samim sobom. To nije borba snage ved
borba izdržljivosti I dobijanje da prihvati poarz. Santijagova borba sa marlinom je borba da se suoči sa
svojim strahovima I da prevaziđe svoje slabosti, ali utoliko je I borba da savlada veliku ribu. U tom
procesu, on odbijajudi da poklekne pred ribom ili svojim slabostima, prevazilazi sve to.
Ajkule u ovm djelu možemo posmatrati kao contrast u odnosu na marlina. Za razliku od njega one nisu
dostojni protivnici. One mogu biti simbol prirodne modi uništenja. Na nekim mjestima se pominje kako
ajkule ustavri predstavljaju Hemingwayeve kritičare. Sugerišudi time da se gozbe kreacijama pravih
umjetnika, a da oni pritom zapravo ništa ne stvore.