Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930.

godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.

Bibliografija 1. Uvrijedjeni covjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947. 2. Prva ceta. Zora. Zagreb, 1950. 3. Tudja zemlja. Radnik. Beograd, 1957; - 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; - 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965. 4. Noc i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958. 5. Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; - Prosveta. Beograd, 1965; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971. 6. Magla i mjesecina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; - 1967; - Magla in mesecina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970. 7. Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966. 8. Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1969; 1972; - Odeon. Praha, 1969; - Znanje. Zagreb, 1970; - Matica srpska. Novi Sad, 1972; - Školska knjiga. Zagreb, 1974; Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derviš i smrt. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1976; Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; - Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; - Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; - Nolit. Beograd, 1981; 1982; - Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; - Rad. Beograd, 1982; 1985; - Zavod za izdavanje udzbenika SR Srbije. Beograd, 1982; - Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; - Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988. 9. Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; Sloboda. Beograd, 1979; 1981. 10. Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981. 11. Tvrdjava. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; - Maribor, 1972; Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; - Sloboda. Beograd, 1980; - Kultura. Beograd, 1980; - Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983. 12. Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.

13. Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; - Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988. 14. Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; - Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80. 15. Sjecanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1976. 16. Ketten a szigeten. Budapest, 1976. 17. Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; - Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988.

MIRENJE SA ODBJEGLIM PRECIMA

Mehmed, Meša Selimović, sav svoj život je proveo rastrzan između Sarajeva i Beograda. I on je bio uz komuniste, pristupio je pokretu u Beogradu, gdje je i studirao. Kad su Nijemci aprila 1941. bombardirali Beograd vratio se u rodnu Tuzlu, a kasnije je, da bi izbjegao hapšenje od strane ustaškog režima, pošao zajedno sa dvojicom braće u Titovu vojsku. U godine u prvim danima nakon oslobodjenja, "drugovi" su strijeljali njegovog mlađeg brata. On se ogriješio o zakone revolucije, time što iz jednog magacina je uzeo sto i dvije tri stolice. Očekivao je da mu stigne vjerenica, bilo je zakazano i vjenčanje, a njegova podstanarska soba je bila je prazna. U svom uzbudjenju oko ženidbe zaboravio je da je prvo morao pitati nadležne za dozvolu. Zbog takve samovolje, prisvajanja društvenih dobara, kako se to tada govorilo, da bi pokazali kako su oni nemilosrdni prema svima, čak i prema svojima, kad oni posegnu za tuđim, prijeki sud mu je odmah izrekao smrtnu kaznu. Meša je saznao za to kad je mlađi brat, za kojeg se on uvijek osjećao odgovornim, već bio mrtav. Svuda je tražio objašnjenje, ali njega nije bilo, revolucija je pojela još jedno svoje dijete. Milione takve djece su Rusi već bili poslali na stratišta i u Sibir. Meša Selimović je, ne zaboravljajući svoju bol za bratom, počeo raditi na osnivanju viših i visokih škola u Sarajevu. Radio je kao profesor tek osnovane Pedagoške akademije (to je uostalom bila prva visokoškolska ustanova u Sarajevu) zatim Filozofskog fakulteta, pričalo se da su sale prilikom njegovih predavanja bile pune. Slušali su ga ne samo studenti nego i sva intelektualna elita grada. A onda, odjednom, kako se to kod nas često dešavalo, profesor i književnik Selimović je izbačen sa posla, izopćen iz društva, za sve one koji su ga poštovali i cijenili njegovo znanje, postao je nevidljiv, nisu ga primjećivali ni kad ih je pozdravljao na ulici. Njegova stručnost i kompetetnost, kao i literarni rad nisu bile dovoljne da mu stvore "moralno-političku podobnost". Porodične okolnosti su bile jače od svih njegovih profesionalnih vrijednosti. Njegovi grijesi, tražio je od režima da rehabilituje njegovog strijeljanog brata, zatim rastava od prve žene i ženidba jednom Beograđankom. Problem nije bio u tome što je to bila žena druge nacije, komunisti su podržavali takve "miješane brakove", nego u tome što je njegova supruga bila kćerka jednog visokog kraljevskog oficira, dakle buržujka. Buržuji i generali su bili najveći neprijatelji radničke klase, a on je takvom ženidbom prešao na njihovu stranu. Zbog toga nije mogao biti profesor, tj, učitelj novih

marksističkih generacija. Kad se sada govori o tome, sve izgleda smiješno i nevjerovatno ali u ono vrijeme, pedesetih i šezdesetih godina, režimski ljudi su gurali intelektualce na rub egzistencije i zbog daleko sitnijih stvari. Kad je prodat sav nakit, porodica Selimović je ostala bez ikakvih sredstava za život. Profesor je poput duha hodao do juče svojim gradom u kojem ga više niko nije poznavao i vraćao se u ledeni stan gdje ga su ga, gladne i promrzle, čekale supruga i dvije kćeri. A onda više nije mogao ni izlaziti, jer su mu se cipele potpuno raspale. Stizale su i prijetnje da će ih, zbog neplaćene kirije, izbaciti iz stana. Samo su se rijetki prijatelji usuđivali pozvati ga u kuću ili poslati neku pomoć. U to vrijeme se desilo preobražavanje njegovog književnog rada. Do tada je bio poznat kao autor lirske proze o borbi ljudi protiv fašističkog zla, neki su ga zbog toga zvali i "partizanski pisac". Nije više želio pisati o tome, pokušavao je literarno obraditi sudbinu svog strijeljanog brata i svoje osjećaje kad je čuo da su ga usmrtili drugovi sa kojima se do juče borio protiv fašizma. Kako god je okretao, nije mogao smjestiti svoju priču u moderna vremena, nego ju je odgurao nazad u istoriju, u osamnaesti vijek, kada su vlastodršci u Bosni bili Turci. Znalo se da je on, pišući o turskoj, objelodanjivao karakteristike vlasti u savremenim uslovima, neki su u njegovim kadijama, serdarima, muftijama prepoznavali tadašnje komunističke moćnike. Njegov roman "Derviš i smrt" je, u beogradskoj literarnoj sceni, odmah proglašen genijalnim djelom, što je prije doživaljavao samo Ivo Andrić. Tada se desio još jedan preokret u njegovom životu, politička igra u kojoj je Beograd pobijedio Sarajevo. Beogradski kulturni krugovi su iznenada pozvali Selimovića da se preseli u centar Jugoslavije, ponudili mu veliki stan sa radnom sobom i posao. Piščeva supruga je nedavno pričala kako je nakon tog poziva jedan razbješnjeli sarajevski političar poslao depešu tamošnjem ministru za kulturu sa upozorenjem da oni nipošto ne smiju prihvatiti prebjega iz Sarajeva. Naivne Sarajlije su mislile da se drugovi svuda čvrsto drže za proletersku doktrinu i ideologiju. Beogradski ministar je odgovorio: Ako se on odluči doći u Beograd, mi ćemo ga dočekati raširenih ruku, a vaše je da ga, ukoliko ste pametni, zadržite. Nisu ga ni pokušali zadržati, niti je kad došlo do pomirenja. Književnik nikad nije oprostio gradu u kojem je proživio nekoliko strašnih godina, niti su se novi moćnici u sarajevskoj kulturnoj sceni pokušali izviniti za ideološko sljepilo predhodnih. Ali su, protiv njegove želje, u Sarajevu obnavljali izdanja njegovih djela. Jer, šta bi bila bosanska ili bošnjačka književnost da nije Selimovićevog Derviša i Tvrđave? Samo još jedan detalj, kad je Selimović na tribini Radničkog univerziteta u Sarajevu, prvi put citao stranice iz svog kult romana, organizator i

moderator tog gostovanja je jedva izbjegao političku odgovornost. Rudi Kolak, tada veliki budža u BH politici, bjesnio je: "Ko ti je odobrio da pozoveš tog hodžicu!?" Ostaje nam pitanje, šta je on zapravo skrivio, što je bio srpski buržujski zet, ili zato što se njegovo bošnjačko porijeklo nije moglo sakriti?! (Safeta Obhođaš)

18.01.2005. Mehmed Mesa Selimovic

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise. Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi. Pozivam za svjedoka mjesec kad najedri i zoru kad zabijeli. Pozivam za svjedoka sudnji dan i dusu sto sama sebe kori. Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega DA JE SVAKI COVJEK UVIJEK NA GUBITKU!!!

Meša o Bosni i Bosancima

'' Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima .''

''Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer

nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi.''

"Primaju nerad sa Istoka, ugodan zivot sa Zapada... Ne lice na junake, a najteze ih je uplasiti prijetnjom, dugo se ne osvrcu ni na sta, svejedno im je sta se oko njih desava, a onda, odjednom, sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci... a lahko im dosadi jedan covjek, makar im cinio i dobro... zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedju toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve sto govorim, kao da o sebi govorim. "

"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Najgore je kada ljudi cute, kada se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na zivot. I moja i tvoja. (Magla i mjesecina) Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni u drugom covjeku u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali. (Ostrvo) Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji... (Ostrvo)

Zar niko ne moze da pobjegne od svoje proslosti? Zar ljudi moraju da se okrecu u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed odredena? I koliko je krvno i psiholosko naslijedje sreca ili nesreca, napredak ili zaustavljenje. (Krug) Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo paznje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju, i lakse bi ih usmjeravali: vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zastitu njihova povjerenja. Na zalost stariji nemaju ni volje ni vremena, i ispustaju sansu da lako uticu na mlade. (Sjecanje) Kud vojska prodje, trava ne nice ali nicu djeca. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze. Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije. (Dervis i smrt) — Zar smo svi zli? — Svi. Neko manje, neko više. Ali svi. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio...Sad o tome mislim drukcije...Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise... (Dervis i smrt)

Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis. Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama. Ljubav je valjda jadina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog. -Sta bi ti savjetovao covjeku kojem zelis dobro? Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini. -Drugi moj savjet covjeku kojem zelim dobro bio bi: Ne govori uvjek ono sto mislis. Nekad i sad to su dva covjeka. …sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun pretnji. Lijepo je osjecanje ponosa, brani nas od kajanja. Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece….. A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je Bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudno sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danjasni dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas a mi smo i na tome zahvalni. Ko oprosti on je najveci.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Proljece, sunce, vedrina, misao bez tezine. Vedra misao srce obasja, vedra ni zbog cega, misao niocemu... Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno? Cetrdeset mi je godina ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji , pa ni sebe. Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim ali me to ne buni jer covjek je promjena a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi. Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne. Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle. Od pamtivjeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo ali srecom sinovi postanu razumni cim postanu ocevi. Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne.

Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dzematu? Kakav sam, dobar ili rdjav, povrsan ili mucan, sta su mi ljudi i zivot, cemu tezim, sta ocekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim obican, zasto sam onda drukciji? Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju? (Dervis i smrt) Sve ce proci. Ali kakva je to utjeha? Proci ce radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise. (Dervis i smrt) Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga ljudi, zar me ne vidite?-kazem. Zar me ne cujete?-kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim? Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski. Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijesna pobuna sve tisa. (Dervis i smrt) Ono sto nije zapisano i ne postoji; Bilo pa umrlo. Nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas pa boli unaprijed. Boli i poslije ali je to lakse.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? Protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi. (Dervis i smrt) Covjek je nepopravljiv i najcesce laze sam sebi. Pokušao sam da citam Abul-Faradza, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da cujem i tudje misli a ne samo svoje. Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad. Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne mozemo uništiti sve što volimo; uvijek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi. Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze. Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam

udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi, a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, nista. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. (Dervis i smrt) Kad sam prosao taj mucni put, doznavsi i ono sto mi nije potrebno, moja naivnost je umrla, od stida. Vidis jos mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudis usred noci, i da dugo sjedis prekrstenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali , neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dusu, dali su ti je, ne pitajuci, dosao si na red kad drugih, boljih, nije vise bilo. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtjeva, moli i grdi. (Tvrdjava) Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista. (Dervis i smrt) O, muko moja! Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo. Kako neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nesto vazno desava. To vise nije razgovor. - Nego sta je? - Spremnost da se sve baci na lomacu... (Dervis i smrt) Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca. ...poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom, u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam

se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnome putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones. (Dervis i smrt) Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu. Uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tudje gnijezdo...Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine. Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju... (Dervis i smrt) San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje. Zivi nista ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se umire bez straha, ili bar bez uzasa. Jer smrt je besmisao, kao i zivot... Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima ,koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska,nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima. (Tvrdjava) Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom. Volim ljude, ali ne znam sta cu s njima. (Dervis i smrt)

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Svakome cu priznati pravo da me prevari osim prijatelju. Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha... Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

Aforizmi Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis. Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama. Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas? Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao. - Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro? - Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini. - Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis. ... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko jedok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji. Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha,

bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je ondacudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. ... kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. ... osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo.

To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv. ... tajna se duže pamti nego jasna istina. ... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Čovjek se navikne na svaki smrad. Ja uvek kažem: neka nije gore. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možes staviti, dva dobra teško možes sastaviti. Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Najmanje se govori kad te se najviše tiče. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze. Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene.

Sve više sam s njom, i kad sam sâm. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas? Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni. Ne treba sve gledati crno. Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne. — Zar smo svi zli? — Svi. Neko manje, neko više. Ali svi. Žena više voli nežnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba. — Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? — Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? — Lukavstvo je nepošteno. — Nije uvek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću. — Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želis dobro? — Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini. — Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

... vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja. ... oženi se! Rađaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer nameće obaveze... Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi. Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir. Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti? ... kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. Ali, avaj, ničemu neka se ne nada grbava djevojka! Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno... ... uvek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. ... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi. ... nije teško kad biju, teško je kad čekas. Gledaš i čekas, pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakše. ... nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi...

Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onoga koji udara. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim. Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu. San je ono što se želi, a život je buđenje. Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje. — Oprosti. Bila je to najljepsa riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. Smiješno i strašno mogu biti rod. Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro. Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi. Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me

ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski. Šta sve neće udariti na čovjeka| Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe. Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gibitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više. Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi. A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće. Vatra je besmislena i uništavajuca, kao i mrznja. Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga| — Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti? — Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo. — Onda, da ćutimo! — Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?

Samo čovjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam. Tjerao sam glupu šalu, a istjerao gadnu zbilju. Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš. Ženu ljubav podmlađuje. Muškarci su uobraženi i pokvareni, a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih. Zar muž uvijek posljednji sazna? Među živim ljudima se sve može desiti. Čarolija ljubavi vraća izgubljeno. Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga... Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako. Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se da mimo mene prođe ono što me se ne tiče. Laž može spriječiti zlo. Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života. ... hoće li uvijek biti hleba, to ne znam, ali djece će biti... Čovjek može povjerovati u šta god hoće. Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata. Obraz se gubi u nevolji. Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio. Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima. Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima. ... eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a živi u sirotinji, koji je više propatio zbog nade o bogatstvu nego zbog siromaštva. Ljudi se ustvari boje, zato su surovi. Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču

kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. ________________________________________ Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? A čovijek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje. Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije... Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost. Čovjekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspjeh. Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja,

zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi? ________________________________________ Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala. Ljudi se menjaju. Ali nagore. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute. To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili. Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti. Svako nosi ponešto na duši. Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža. ... ali se ne pamti razlog već čin. ... smešna priča o junaku koji je to postao zbog straha, i o poštenju rođenom iz stida.

Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije. ... A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je država. Tuđ život je jeftin. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Kad umrem svejedno je gde ću biti. Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško. Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupež, ubica, krvnik. Što je više straha, više je reda. Nijedan čovjek nije dovoljno pametan. Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život. Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin. Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno. Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo. Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće. Sve što kod nas vrijedi, to je ludo. Veći igraju, manji plaćaju. Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari. Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi. Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo... Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene. Nema prijateljstva među moćnima. ... radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Ako je vlast nevolja, pohlepa je čini snošljivom. Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog. Ludost je jača od čovjeka.

Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ. ... ružno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže. Ima ljudi, mada su retki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim. Čovjek želi moć. Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje. ... život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođes pod žrvanj. Ako nećes da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja. Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo. Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao. Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju. Što ne znam, ne mogu ni kazati nikome. Sirotinjska suza je teška. Strah je najgora izdajica. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša. Poručio je dvije čase rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije. Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega. Neko je rođen za sreću, neko za belaj. ... treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suviše što nisam budala, a ne mogu biti junak i da hoću, petlja mi slaba... A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja. Ako je ponekad tužan, to je zato što se sjeća sebe željenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim? Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ? Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?

Čast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad. ... čineći dobro, učiniš i zlo. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla? Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Ljudska milost je kratkotrajna. Lako je biti dobar čovjek. Teško je ostati živ. Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim s lažnom nadom nego sa sigurnim beznađem. Svi ugroženi činovnici pišu pisma, tražeći pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. Postao sam njegova potreba, a on moja navika. Da ne učiniš nepravdu tražeći pravdu! ... pitao sam se, da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve? Učinio sam malo, ali sam učinio svjesno. Zar da uprljam i to malo? Da li žene sve objašnjavaju ljubavlju? Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao. Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.

Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbiće se onaj ko ne poštuje tuđa gorka iskustva, to je istina. Ima bogataša, zato ima i sirotinje. Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. ... kako ljudi lako pristaju da se pusti tuđa krv. Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta. U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje. Ljubav je ipak jača od svega Meša Selimović: Derviš i smrt Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.

Smesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi. Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima. Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina. Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto zahvatis i to je more. Svako svoje zna. Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba. Vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga, siromasan i bogat, a pun znanja koje nikome nije trebalo osim njemu. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca. Rasuli smo se, samo nas nesrece okupljaju. Uvjek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju. Mi nismo nesto u necemu, vec nista u nicemu. Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi. Kad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne mozemo drukcije. Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini. Nikad nema onih koje trazis. - Sta je prava ljudska misao? - Koja se obicno nikome ne govori. ... nesreca je sto kod nas svako misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne

smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svet vise nije skucen ni pun prijetnji. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Ko oprosti, on je najveci. Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja. Nikad niko ne doceka, svako uvjek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo... Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama. Covjek je stvoren da bude uhvacen kad - tad. Nekad i sad to su dva covjeka. Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle. Teze je nesto braniti nego napadati, jer ono sto se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli. Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca. ... prica o Aleksandru Makedonskom... Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, ali je ipak sve polupao. -Zasto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Bas zato- odgovorio je on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo tesko da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala,

i ja bih zalio vise nego sad. Krijemo ljubav, tako je i ugusimo. Nema ljudi koji su uvek dobri. Covjek dobija kad daje. Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mesto, covjek prihvata sve uslove, i cak i nepovoljne i sam sebe plasi neizvjesnoscu koja ga ceka. Promjene mu lice na napustanje, na gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Tako je bolje, bez slatkih rijeci, bez praznog smijeska, bez varanja. Sve je lijepo dok nista ne trazimo, a prijatelje je opasno iskusavati. Covjek je vjeran samo sebi. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog. Postujem ljude koji i u nesreci ostanu plemeniti. Nista nije toliko naopako kao dobro ucinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao covjek koji nesto hoce po svom kalupu. Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi. Stecene navike gone na ponavljanje postupaka, osjecaj sigurnosti oduzima razbor, zelja za odmazdom ubrzava odluke.

Nista ne treba cekati, svemu treba ici u susret. Ljubav je sebicna. Sto je veca visina, veca je i pustos. Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Izgleda da je zaista teze onima koji ostanu. Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne! Covjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane. Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nije prosao.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful