STANLEY KUBRICK Stanley Kubrick (26. srpnja 1928. - 7. ožujka 1999.), američki filmski redatelj, scenarist i producent.

Režirao je niz hvaljenih i ponekad kontroverznih filmova. Kubrick je bio poznat po pomnom biranju teme svojih filmova, sporoj metodi rada, raznolikim žanrovima u kojima je radio, tehničkoj perfekciji i povučenosti kad je bila riječ o njegovim filmovima i obitelji. Svojim filmovima često je osvjetljavao mračnu stranu ljudske psihe. Perfekcionist, kreativac, ali i udareni ekscentrik koji je iz svojih glumaca izvlačio maksimum. Znana je njegova opsesija šahom i fotografijom, a malo je poznato da je, iako nikada nije studirao ni fotografiju ni režiju, imao zavidno znanje o tehničkoj strani snimanja. Kubrick je rođen u Bronxu, a kao dijete bio je sklon izbjegavanju nastave, no u obližnjem kinu bio je svakodnevni gost – nije propuštao niti jedan film. Kako bi potaknuo Stanleyev interes za bilo kakav hobiji, otac mu je kupio Garflex fotoaparat. Stanley ga više nije ispuštao iz ruku. Nakon smrti Franklina Roosevelta, fotografirao je jednog vidno potresenog prodavača novina uz veliki naslov 'FDR Dead'. U časopisu Look smatrali su da te fotografije dobro ocrtavaju stanje tuge i žalosti u SAD-u, z a otkup mu uplatili 25 dolara i nastavili suradnju sa sedamnaestogodišnjakom. Uskoro upoznaje svoju prvu suprugu, Tobu Metz, i ženi je u svojoj devetnaestoj godini. Nije mu dugo trebalo da shvati da želi raditi filmove. U 22. godini ostavlja se fotografije i snima 'Day of the Fight' – kratki dokumentarac o boksaču i jednom njegovom meču. Godinu dana kasnije nastaje i njegov drugi dokumentarac, 'Flying Padre', o životu meksičkog svećenika. Ubrzo snima i prvi film u boji, a ujedno i posljednji dokumentarac, 'The Seafarers', industrijski film za promociju The Seafarers Uniona. Scenarij za prvi cjelovečernji film, 'Fear and Desire' (1953), piše sam, a produkcijski budžet popunjava igrajući šah u Washington Square Parku za 20-30 dolara tjedno. Za snimanja filma upoznaje svoju drugu suprugu, Ruth Sobotku. 'Killer's Kiss' (1955) snima na pretrpanim ulicama New Yorka, a kako ne bi stvarali probleme jer nisu imali dozvolu, svakodnevno je podmićivao policajce NYPD-a. Svaki sljedeći film adaptiran je po nekom više ili manje poznatom romanu. Nakon 'The Killing' sa Sterlingom Hydenom (kasnije ludi general Ripper u 'Dr. Strangeloveu'), usljedio je 'Paths of Glory' (1957) s Kirkom Douglasom. Na snimanju upoznaje i svoju posljednju suprugu, Katherine Christiane Harlan, s kojom je imao dvije kćeri, Anyu i Vivian. 1960. snima 'Spartaka', ponovno s Kirkom Douglasom. Slijedi 'Lolita' (1962), adaptirana po svjetski poznatom Nabokovljevom romanu o ljubavi djevojčice i odraslog muškarca. Film je na blagajnama zaradio preko 4,5 milijuna dolara, a ujedno je bio i prva suradnja Kubricka i genijealnog Petera Sellersa. Ono što slijedi, lansiralo je Stana u filmske besmrtnike. Politička satira 'Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb' (1964) sa Sellersom u trostrukoj ulozi, potom 'SF 2001: Odiseja u Svemiru' (1968) i 'Paklena naranča' (1971) tri su njegova najkontroverznija i vjerojatno najbolja filma. Tematski su i danas vrlo aktualni, dok su u svoje vrijeme bili poprilično izviždani. Gotovo nijedan Kubrickov film nije dobio više pozitivnih nego negativnih kritika (i od publike i od kritičara), no, u pravilu, desetak godina kasnije gotovo svaki bi postao klasikom. Odiseja će svakako biti pamćena i po odličnoj uporabi glazbe koja konačno ima važnu ulogu u filmu i postaje jednim od likova. Slijede 'Barry Lyndon' (1975), 'Isijavanje' (1980) s Jackom Nicholsonom, 'Full Metal Jacket' (1987) (ujedno i prvi Kubrickov film koji je dobio pretežno pozitivne ocjene) te posljednji, 'Oči širom zatvorene' (1999) s Nicole Kidman i Tomom Cruiseom u glavnim ulogama. Kubricku se pred kraj karijere prigovaralo da radi sporo, no jedan je od rijetkih redatelja koji su mogli nesputano raditi. Naime, Warner Bros. dao mu je vremena i novaca koliko je htio, pa je tako 'Oči širom zatvorene' radio pune dvije godine. U

pedesetak godina filmske karijere snimio je tek trinaest cjelovečernjih filmova, a osobno dobio samo jednog Oscara, za specijalne efekte u Odiseji. Takozvani The Glare, specifični pogled 'ispod oka' dok se liku po glavi motaju kojekakve zločeste misli, postao je Kubrickov trademark. The Glare se pojavljuje u 'Isijavanju', 'Full Metal Jacketu', 'Očima širom zatvorenim' i u 'Paklenoj naranči', a mnogi smatraju i da je HAL-ov pogled u Odiseji neka vrsta Glarea. Planirao je snimiti filmove o Napoleonu i rušenju Berlinskog zida, no Waterloo i Schindlerova lista pretekli su ga. Ideju o snimanju Umjetne inteligencije (A.I.) prvo je odložio želeći da tehnologija uznapreduje, a potom ju je proslijedio Spielbergu, smatrajući da će obaviti bolji posao. Njegovi filmovi (osim 'Full Metal Jacketa') nikada nisu bili blockbusteri, jednom završene, nikada ih nije gledao, a nerado je o njima i govorio. Živio je povučeno u zabačenom dijelu Engleske, gdje je i umro mjesec dana prije prikazivanja 'Očiju širom zatvorenih' (07.03.1999). Oko tog filma nastali su mnogi sporovi. Naime, dosta kritičara smatralo je da film na kraju nije onakav kakvim ga je Kubrick zamišljao, jer je umro u vrijeme postprodukcije filma. Slobodno se može reći da je Kubrick bio neshvaćen u svoje doba (za Isijavanje je primio i Razzie nominaciju za najgoreg redatelja), no njegova ostavština svjetskoj filmskoj industriji od neprocjenjive je vrijednosti. Stanley Kubrick rođen je 26. srpnja 1928. u židovskoj obitelji u bolnici Lying-In na Manhattanu, kao prvo od dvoje djece u obitelji Jacquesa Kubricka (1901.-1985.) i njegove žene Gertrude (djevojački Perveler, 1903.-1985.). Njegova sestra, Barbara, rođena je 1934. Jacques Kubrick, čiji su roditelji bili židovski imigranti austrijskog i poljskog] podrijetla, bio je liječnik. Otac ga je naučio igrati šah kad mu je bilo dvanaest godina; igra mu je ostala životna opsesija. Kad je Stanleyju bilo trinaest godina, Jacques Kubrick kupio mu je Graflex fotoaparat, što je potaklo Kubrickovu fascinaciju fotografijom. Osim toga, bio je zainteresiran za jazz te je nakratko bio i bubnjar. Kubrick je od 1941. do 1945. pohađao srednju školu William Howard Taft. Bio je loš učenik. Na maturi, 1945., kad su se vojnici vraćali iz 2. svjetskog rata i počeli popunjavati fakultete, njegove slabe ocjene odnijele su nadu za više obrazovanje. Kubrick je u kasnijem životu prezirno govorio o svojem obrazovanju i obrazovanju općenito, naglasujući kako ga ništa u školi nije zanimalo. Roditelji su ga na godinu poslali rođacima u Los Angeles u nadi da će to pomoći njegovim akademskim vještinama. U srednjoj školi je jednu godinu bio izabran za službenog školskog fotografa. 1946. je kratko pohađao City College of New York (CCNY), a zatim odustao. Nakon škole počeo je raditi te prodao seriju fotografija časopisu Look u New Yorku. Svoj dohodak je nadomještao igrajući šah za male iznose u Washington Square Parku i po raznim šahovskim klubovima na Manhattanu. 1946. je postao fotografski šegrt u Looku, a kasnije je postao njihov stalni fotograf. Mnoge njegove fotografije snimljene između 1945. i 1950. objavljene su u knjizi "Drama and Shadows" (2005., Phaidon Press), a pojavljuju se i na specijalnom DVD izdanju Odiseje iz 2007. Dok je radio u časopisu Look, Kubrick se 29. svibnja 1948. vjenčao s Tobom Metz (rođena 1930.). Živjeli su u Greenwich Villageu, a razveli su se 1951. Tada je počeo odlaziti na filmska prikazivanja u Muzej moderne umjetnosti i kina New Yorka. Zadivili su ga kompleksni, ali tečni pokreti kamerom Maxa Ophülsa, čiji će filmovi utjecati na Kubrickov stil

1951. ga je prijatelj Alex Singer nagovorio da snime kratke dokumentarce za March of Time, dobavljača žurnala koji se distribuiraju u kinima. Kubrick je pristao i nezavisno financirao Day of the Fight (1951.). Iako je distributer te godine bankrotirao, Kubrick je prodao film studiju RKO Pictures za sto dolara. Inspiriran svojim ranim uspjehom, dao je otkaz u časopisu Look i počeo snimati svoj drugi kratki dokumentarac, Flying Padre (1951.), kojeg je financirao RKO. Treći film, The Seafarers (1953.), prvi Kubrickov film u boji, bio je 30-minutni promotivni film za Seafarers' International Union. Ova tri filma su jedini preostali dokumentarci koje je Kubrick snimio. Vjerovalo se kako je snimio još nekoliko kratkih filmova koji su izgubljeni, od kojih je najpoznatiji World Assembly of Youth iz 1952.[5] Bio je i pomoćni redatelj na snimanju epizode televizijske serije Omnibus o životu Abrahama Lincolna. Nijedan od ovih filmova nije službeno objavljen, iako se većina epizoda našla u neslužbenoj prodaji, a isječci iz njih korišteni su u dokumentarcu Stanley Kubrick: A Life In Pictures. Osim toga, Day of the Fight i Flying Padre prikazani su na TCM-u kao dio festivala kratkih filmova. Kubrick je u svojem životu snimio samo trinaest filmova. Njegov opus je malen u odnosu na doprinose njegovih suvremenika kao što su John Ford i Federico Fellini, čemu je djelomično razlog bila njegova metodična predanost svakom aspektu filmske produkcije. Veliki broj njegovih filmova priznati su kao klasici unutar njihova žanra. 2001: Odiseja u svemiru osvojio je brojne tehničke nagrade, uključujući BAFTA nagradu za fotografiju Geoffreyja Unswortha i Oscar za vizualne efekte, koji je primio Kubrick kao redatelj specijalnih efekata filma. Pet njegovih filmova nominirani su za Oscare u raznim kategorijama, uključujući najbolji film za Dr. Strangelovea, Paklenu naranču, Barryja Lyndona i najboljeg redatelja za 2001: Odiseja u svemiru, Dr. Strangelovea, Paklenu naranču i Barryja Lyndona. Za Kubricka, pisani dijalog je jedan od elemenata koji se mora dovesti u ravnotežu s pozadinom (setovi, gluma i osvjetljenje), glazbom i pogotovo montažom. Inspiriran raspravom o filmskoj glumi Vsevoloda Pudovkina, Kubrick je shvatio da montažer može stvoriti izvedbu u sobi za montažu i često ponovno režirati film. Kako je objasnio novinaru, "Sve na filmu potječe od nečeg drugog. Pisanje je, naravno, pisanje, gluma dolazi iz kazališta, a snimanje potječe od fotografije. Montaža je jedinstvena za film. Nešto možete vidjeti iz raznih kuteva gledanja gotovo u isto vrijeme što stvara novo iskustvo." Prema tome, Kubrickova metoda djelovanja postala je potraga za zamišljenom vizijom u montažnom studiju kako bi svi elementi filma postali dostupni za konačno oblikovanje. Cijena te metode, počevši sa Spartakom, bilo je beskrajno presnimavanje scena što je bilo iscrpna istraga svih varijacija snimljenog. To mu je omogućilo da u montažnu sobu dođe s više opcija određene scene. Jonathan Baxter je napisao: Umjesto traženja intelektualne kralježnice filma u scenariju prije početka rada, Kubrick je smatrao kako je njegov način kretanja prema konačnoj verziji filma snimanje svake scene iz različitih kuteva i zahtjevanje ponavljanja svake rečenice. Tada je u nekoliko mjeseci aranžirao i reaaranžirao tisuće djelića filma kako bi udovoljili viziji koja se zapravo tek tijekom montaže počela javljati. Suvremeni redatelji kao što su Martin Scorsese, Steven Spielberg i Ridley Scott naveli su Kubricka kao izvor inspiracije, a u slučaju Spielberga, i suradnje. Kubrickovo inventivno i jedinstveno

kretanje kamere i kadriranje često su ponavljali drugi filmski redatelji, a primjer Jonathan Glazer, čiji film Rođenje sadrži mnoge vizualne reference na Kubricka. Dva autora primijetila su kako crtana serija Simpsoni vrvi raznim referencama na Kubrickove filmove, posebno na Odiseju i Paklenu naranču, ali i na Spartaka, Dr. Strangelovea i Isijavanje. Gary Westfall u The Greenwood Encyclopedia of Science Fiction and Fantasy piše da, iako su reference na "fantastičnu fikciju" u Simpsonimaobilne, "dva su majstora žanra čiji utjecaj na Simpsone nadmašuje sve ostale: Stanley Kubrick i Edgar Allan Poe". John Alberti u Leaving Springfield: The Simpsons and the Possibility of Oppositional Culture piše o gotovo opsesivnim referencama na filmove Stanleyja Kubricka. Čini se kako je primanje ovih filmova u panteon intertekstualnih aluzija serije konačno označilo njihov ulaz na najdublju podsvjesnu razinu globalnog uma popularne kulture.

Kubrick često nije bio spreman govoriti o osobnim stvarima u javnosti, ili uopće javno nastupati. Njegov imidž u medijima varirao je od povučenog genija do megalomanskog luđaka koji se otuđio od svijeta. Od njegove smrti, Kubrickovi prijatelji i obitelj su to poricali. Kubrick je očito iza sebe ostavio čvrstu obitelj i mnogo bliskih prijatelja. Mnogi koji su radili s njim za njega su imali samo riječi hvale. Glasine o njegovoj povučenosti su većim dijelom mit, a vjerojatno je nastao zbog njegove nesklonosti da putuje igdje iz St. Albansa. Kubrick se bojao letenja] pa je rijetko napuštao Englesku u zadnjih četrdeset godina svog života. Klonio se i holivudske medijske mašinerije, što je rezultiralo time da su ga mediji rijetko i spominjali. Nakon kupnje imanja Childwickbury Manor u Hertfordshireu u Engleskoj, Kubrick je organizirao život tako da ne pati ni obitelj ni posao. Kupio je najmoderniju opremu za montažu te je posjedovao sve kamere kojima je snimao. Djeca i životinje ulazili bi i izlazili iz sobe dok je radio na scenariju ili se sastajao s glumcem. Njegov izgled zadnjih godina nije bio dobro poznat, a Britanac po imenu Alan Conway uspješno ga je oponašao što mu je omogućilo da se upozna s raznim slavnim glumcima i uđe u otmjene klubove. Conway je predmet filma Colour Me Kubrick (2005.), kojeg je napisao Kubrickov pomoćnik Anthony Frewin, a režirao Brian Cook, koji je 25 godina bio Kubrickov pomoćni redatelj. Kubrick je neprestano bio u kontaktu s članovima obitelji i poslovnim partnerima, često preko telefona, a suradnike je često zvao u svaka doba za razgovore koji bi trajali od manje od minute do nekoliko sati. Mnogi Kubrickovi štovatelji i prijatelji govorili su poslije njegove smrti o ovim razgovorima uz veliko uzbuđenje i nostalgiju, posebno Michael Herr i Steven Spielberg. U svojim memoarima o Kubricku, Herr je rekao kako deseci ljudi tvrde da su razgovarali s Kubrickom na dan kad je umro te je dodao, "Svima im vjerujem." Kubrick je često u svoju kuću pozivao razne ljude, od glumaca i dobrih prijatelja do redatelja štovatelja, pisaca i intelektualaca. Malo je poznato da je Kubrick volio životinje. Imao je mnogo pasa i mačaka te im je posvećivao mnogo vremena. Christiane, Kubrickova udovica, napisala je u svojoj verziji knjige Stanley Kubrick: A Life In Pictures da je dovodio mačke u sobu za montažu kako bi proveo s njima vrijeme koje je izgubio na snimanju. Matthew Modine se prisjetio kako je Kubrick bio veoma uzrujan kad je obitelj zečeva slučajno ubijena tijekom snimanja Full Metal Jacketa. Bio je tako uzrujan da je otkazao snimanje do kraja dana. Philip Kaplan, jedan od Kubrickovih odvjetnika i prijatelja, izjavio je kako je Kubrick jednom odgodio sastanak s njim i još jednim odvjetnikom koji je došao u London iz SAD-a kako bi se sastao s njim u zadnji trenutak jer je proveo cijelu noć s umirućom mačkom te nije bio u stanju doći.

Govorilo se da je Kubrick netaktičan i bezobrazan prema mnogim ljudima s kojima je radio. Neki od Kubrickovih suradnika zamjerili su mu hladnoću ili manjak suosjećanja za druge. Iako je tijekom snimanja postao dobar prijatelj sa zvijezdom Paklene naranče, Malcolmom McDowellom, naglo je prekinuo prijateljstvo nakon završetka produkcije. McDowell je bio jako pogođen zbog ovoga, a raskol između dvojice potrajao je do Kubrickove smrti. Kubrick je otpustio SF pisca Briana Aldissa s nedovršenog projekta Umjetna inteligencija jer je ljetovao sa svojom obitelji, što je bilo kršenje ugovora, iako je projekt tada bio na čekanju. James Earl Jones, unatoč tome što se divio Kubricku na umjetničkom planu, govorio je o negativno o iskustvima sa snimanja Dr. Strangelovea, rekavši kako Kubrick nije poštovao glumce, a koristio se njima kao instrumentima u svojoj službi, ne dopuštavši im samostalnost. George C. Scott, koji se u prisjećanju divio Kubricku jer je navodno bio jedan od nekoliko ljudi koji su ga mogli rutinski potući u šahu, zamjerio mu je što je za konačnu verziju Dr. Strangelovea iskoristio njegove sugestivne izvedbe iako mu je rekao kako su to samo scene zagrijavanja koje se neće ni vidjeti. Kubrickova ekipa govorila je kako je bio na zlu glasu zato što nikome nije davao komplimente te zato što je rijetko pokazivao štovanje za svoje suradnike u strahu da će postati samozadovoljni. Kubrick bi ih pohvalio tek nakon što bi film bio završen. Jedini glumci koje je Kubrick nazvao "genijalcima" bili su Peter Sellers, James Mason i Malcolm McDowell. Michael Herr je, u inače pozitivnim memoarima o svojem prijateljstvu s Kubrickom, prigovorio kako je bio iznimno škrt i pohlepan kad je u pitanju novac. Naglasio je kako je Kubrick bio "užasna osoba za poslovanje" te da je do svoje smrti bio uzrujan kako je Jack Nicholson od Isijavanja zaradio više novca nego on. Kirk Douglas je često govorio kako Kubrick nikad nije bio spreman na kompromise te da film mora biti njegovo remek-djelo, a ne rezultat timskog rada. Međutim, Douglas je dao na znanje kako se nije slagao s Kubrickom zbog njegovih negativnih izjava o Spartaku. Iako mnogi suradnici nisu podnosili Kubricka, mnogi su o njemu govorili u pozitivnom svjetlu, uključujući suradnike i prijatelje kao što su Jack Nicholson, Diane Johnson, Tom Cruise, Joe Turkel, Con Pederson, Sterling Hayden, Scatman Crothers, Carl Solomon, Ryan O'Neal, Anthony Frewin, Ian Watson, John Milius, Jocelyn Pook, Sydney Pollack, R. Lee Ermey i drugi. Memoari Michaela Herra i knjiga Matthewa Modinea, Full Metal Jacket Diary, prikazali su Kubricka u drugom svjetlu: ljubaznijeg, razboritijeg i toplijeg nego od uobičajenog pogleda na njega, kao hladnog, zahtjevnog i bezličnog. Kad su Shelley Winters upitali što je mislila o njemu, odgovorila je: "Dar." Duvall, koja je u Isijavanju glumila Wendy, imala je neugodan odnos s Kubrickom, ali je u prisjećanju rekla kako je bilo sjajno iskustvo to što ju je učinio pametnijom - iako to nikad ne bi ponovila. Malcolm McDowell kasnije je rekao kako su neke njegove izjave o Kubricku bile "nepoštene" te ujedno "povik" Kubricku da obnove odnos. U svojim memoarima o Kubricku, Michael Herr, njegov dobar prijatelj i ko-scenarist Full Metal Jacketa, napisao je: Stanley je imao mišljenje o svemu, ali ne bih ih baš nazvao političkima... Njegovi pogledi na demokraciju bili su kao i u mnogih ljudi koje znam, ni lijevo ni desno, ne baš ispunjena vjerom, temeljeni na instinktima, novcu, sebičnim interesima i gluposti... Mislio je da bi najbolji sustav mogao biti pod dobroćudnim despotom, iako nije vjerovao da takav čovjek postoji. Nije bio cinik, ali bi lako mogao proći kao jedan. Definitivno je bio kapitalist. Vjerovao je da je realist. Herr se prisjeća kako je Kubrick ponekad bio blizak liberalnom humanizmu 19. stoljeća, da je smatrao definiciju neokonzervativizma Irvinga Kirstola da je "liberala obuzela realnost" povijesno smiješnom, da je bio nepovjerljiv prema gotovo svim autoritetima i da je bio socijalni darvinist.

2. 2001.ODISEJA U SVEMIRU (1968.) 2001: Odiseja u svemiru (eng. 2001: A Space Odyssey) je slavni britanski ZF film iz 1968. kojeg je režirao Stanley Kubrick po istoimenoj knjizi Arthura C. Clarkea. To je jedan od najslavnijih i najutjecajnijih ZF filmova u kinematografiji koji obrađuje teme umjetne inteligencije, ljudske evolucije i vanzemaljskog utjecaja na život na zemlji. Film je znan po svojem znanstvenom realizmu, revolucionarnim specijalnim efektima i simboličnoj priči. "2001: Odiseja u svemiru" se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na siteu IMDb.com. Kubrick je proveo pet godina pripremajući svoj sljedeći film, 2001: Odiseja u svemiru (1968.). Film je zamišljen kao Cinerama spektakl, a snimljen je Super Panavisionom 70. Kubrick je napisao scenarij sa SF piscem sir Arthurom C. Clarkeom, proširivši Clarkeovu kratku priču "The Sentinel". Film počinje prije četiri milijuna godina sa susretom između skupine majmuna i misterioznog crnog monolita, za koji se čini kako u njima budi sposobnost da koriste kost kao oruđe i oružje. Potonje im omogućuje da oduzmu izvor vode drugom čoporu koji se još nije naučio rabiti oruđe. Majmun u zanosu baci kost u zrak nakon čega se film prebacuje u svemirsku orbitu oko 2000. godine. U tom vremenu skupina Amerikanaca na bazina Mjesecu otkriva sličan monolit koji šalje signal na Jupiter. Osamnaest mjeseci kasnije, Amerikanci šalju grupu astronauta u svemirskom brodu Discovery na misiju prema Jupiteru, čija je svrha istražiti signal monolita iako se to krije od same posade. Tijekom leta, brodsko računalo HAL 9000 se nakon kvara odupire svom isključenju vjerujući kako je njegova uloga ključna za uspjeh misije. Računalo skida većinu posade s aparata za održavanje života prije nego što biva konačno isključeno. Preživjeli astronaut David Bowman (Keir Dullea) u maloj svemirskoj kapsuli susreće drugi monolit u orbiti oko Jupitera gdje biva

usisan u svemirski portal pri velikoj brzini svjedočeći tako mnogim astronomskim fenomenima. Njegovo međuzvjezdano putovanje završava u misterioznom novom biću koje podsjeća na fetus zatvorenom u svjetlosnom nebeskom tijelu, a koje u posljednjem kadru zuri prema Zemlji. Film je u svoje vrijeme bio masivna produkcija. Specijalni efekti, koje je nadzirao Kubrick, a uredio pionir specijalnih efekata Douglas Trumbull (Silent Running, Blade Runner), bili su izvor inspiracije za mnoge filmove iz tog žanra. Izvanredna fotografija filma bila je djelo legendarnog britanskog snimatelja Geoffreyja Unswortha, koji će kasnije snimiti klasične filmove kao što su Cabaret i Superman. Producenti su se konzultirali s mnogim proizvođačima o tome kako će razni uređaji iz svakodnevne upotrebe izgledati u budućnosti. 2001 je poznata kao jedan od filmova koji realistično prikazuju putovanje u svemir, scene u svemiru su tihe; bestežinsko stanje je konstantno, likovi su pričvršćeni na mjestu; kad likovi nose svemirska odijela, jedino što se čuje je njihov dah. Film je poznat i po korištenju klasične glazbe, kao što je Also Sprach Zarathustra Richarda Straussa i valcer Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa. Obje kompozicije kasnije su obično povezivane s filmom, pogotovo potonja jer valcer nije bio toliko poznat među javnošću. Kubrick je koristio i glazbu modernog avangardnog mađarskog skladatelja Györgyja Ligetija, iako su neki brojevi izmijenjeni bez njegova odobrenja. Pojavljivanje skladbi Atmospheres, Lux Aeterna i Requiem na soundtracku filma bilo je prvo veliko komercijalno izlaganje Ligetijeve glazbe. Kubrick je angažirao skladatelja Alexa Northa da sklada glazbu za film, ali mu se toliko svidio moderni soundtrack kojeg je složio tijekom montaže da je u potpunosti odustao od ideje originalne glazbe. Remek djelo i jedan od najistaknutijih filmova ZF žanra svih vremena. Naslov koji nedvojbeno spada u 'must see' kategoriju. Četiri milijuna godina prije Krista, majmuni na Zemlji pronalaze neobični crni monolit. Uskoro jedan od majmuna uzima kost mrtve životinje i rabi ga kao alat, ali i oružje. Evolucija čovjeka može započeti. Dvije tisuće godina nakon Krista, znanstvenici pronalaze još jedan monolit u krateru Clavius, američkom teritoriju na Mjesecu. Monolit odašilje neobične radiovalove prema Jupiteru. Osamnaest mjeseci kasnije, svemirski brod Discovery poslan je na Jupiter da prati signal i otkrije mu uzrok. U 2000. godini, putovanje svemirom već je normalna stvar i vrše ga obične avio kompanije (npr. Pan American). Glavni problem pri ovakvim putovanjima je nedostatak gravitacije. Zbog toga su odjeća, obuća, hrana, pa čak i toalet prilagođeni novim uvjetima. Znanstvenici pronalaze monolit na Mjesecu, no ne znaju mu svrhu niti tko ga je postavio, a kamoli zašto šalje radio signal prema Jupiteru. 2001. godine letjelica Discovery sa pet, tj. šest članova posade, poslana je prema Jupiteru kako bi otkrila uzrok i svrhu signala s Mjeseca. Posadu čine dr. Frank Poolman (Gary Lockwood) i dr. Dave Bowman (Kier Dullea) a tri člana posade u stanju su hibernacije kako bi se uštedjelo na hrani i njihovoj energiji. Rad njihovih organa nadgleda H.A.L. 9000 (ili jednostavno Hal), šesti član posade. Hal (glas daje Douglas Rain) je ultraračunalo koje je u stanju reproducirati i obavljati većinu funkcija ljudskog mozga, no puno brže i sofisticiranije. Nepogrešiv je i ujedno najvažniji faktor cijele misije. Za vrijeme razgovora s dr. Bowmanom, Hal uočava grešku na vanjskom dijelu letjelice. Nakon inspekcije, Bowman i Poole otkriju da je Hal u krivu i posumnjaju u njegove namjere. Za jednog od njih ovo putovanje biti će posljednje...

Ideju za film Kubrick je preuzeo iz kratke priče 'The Sentinel', Arthura C. Clarkea. Clarke i Kubrick paralelno su radili na Odiseji – Clarke je pisao knjigu, a Kubrick scenarij. Cijelo vrijeme usko su surađivali i jedan drugome sugerirali izmjene u radnji. Clarke je kasnije napisao i nekoliko nastavaka priče. Zbog kompleksnosti filma, Kubricka se često ispitivalo o Odiseji. Uvijek je odbijao govoriti o njenu značenju, govoreći da je ispravno ono što sami shvatimo. Tematika filma je beskrajna, govori o utjecaju tehnologije na čovjeka, o tome kako čovjek postaje rob vlastitim pomagalima i napose o tome kako čovjek mora evoluirati kako bi mogao upoznati, istražiti i osvojiti svemir. Čovjek je dosegao maksimum evolucije na Zemlji, a da bi stupio u svemir, mora ponovno naučiti hodati, jesti i pa čak i vršiti nuždu. Hal je pak oličenje stroja kojem ljudi postaju robovi. Time prelazi granice ljudskog morala i glavna ideja kojom Hal nastaje automatski pada u vodu. Izostanak dijaloga (40 minuta dijaloga u 140 minuta filma) dodatno ističe izvrstan vizualni ugođaj filma. Kubrick također čini prekretnicu u uporabi glazbe u filmu i podiže je na novi nivo. Umjesto da glazbom popunjava tišinu, glazbom stvara ambijent i koristi je za pričanje priče.

Iako je s vremenom doživio veliki uspjeh, film nije bio trenutni hit. Prvotne kritičarske reakcije bile su žestoke, ponajviše zbog nedostatka dijaloga, sporog ritma i naizgled nedokučive priče. Publika je zavoljela film, pogotovo pripadnici kontrakulture šezdesetih. Posebno im se svidjela "Star Gate" sekvenca, koja se činila kao psihodelično putovanje u beskonačna prostranstva svemira. Unatoč nominacijama za režiju, scenarij i u raznim producentskim kategorijama, jedini Oscar koji je Kubrick ikad dobio bio je onaj za specijalne efekte za ovaj film. Umjetnički, 2001: Odiseja u svemiru bio je radikalan odmak od prethodnog Kubrickova filmskog opusa. Ima samo 45 minuta dijaloga, koji se čini suvišan za priču, slike i glazbu. Najupečatljiviji dijalozi pripadaju računalu HAL 9000 i njegovim razgovorima s Daveom Bowmanom. Neki tvrde kako Kubrick prikazuje ljudsku budućnost s velikim odmakom ljudi od svog okruženja. Dvoznačni, zbunjujući završetak filma nastavlja fascinirati suvremenu publiku i kritičare. Nakon ovog filma, Kubrick nikad neće tako radikalno eksperimentirati sa specijalnim efektima ili narativnim formom, no njegovi kasniji filmovi ostat će do neke razine dvoznačni. Brojne su interpretacije Odiseje i uglavnom se razlikuju. Iako je objavljen 1968., film i danas izaziva rasprave. Kad je kritičar Joseph Gelmis upitao Kubricka o značenju filma, redatelj je odgovorio: O nekim područjima ne želim razgovarati jer su jako subjektivne i razlikuju se od gledatelja do gledatelja. U tom smislu, postaje bilo što od onoga što gledatelj u njemu vidi. Ako film izaziva emocije i prodire u podsvijest gledatelja, ako stimulira, doduše nepotpuno, njegove mitološke i religiozne čežnje, tada je uspio. Snimanje "2001" počelo je 29. prosinca 1965. u Shepperton Studio u Engleskoj. Studio je izabran zbog svoje veličine pa je tako u njemu izgrađen set za scenu u kojoj astrounauti istražuju mjesečev krater Tycho. To je bila prva scena koja je snimljena. Od 1966. snimanje se nastavilo kod MGM britanskog studia, također smještenog u Engleskoj. Uvodne scene u Africi doista su snimljene na tom kontinentu, ali su ljudi u kostimima majmuna nastupili u britanskom studiju - kako bi se dočaralo afričko okruženje, upotrijebljena je posebna projekcija snimljenih krajolika kroz srebrno staklo, postavljeno dijagonalno ispred kamere, u pozadini glumaca. Film je snimljen u

Super Panavision 70 sa 65 mm filmskim negativom. Do ožujka 1968. Kubrick je počeo montirati film te je dovršio završnu verziju samo par dana prije svjetske premijere 6. travnja 1968. Budžet filma popeo se sa prvotnih 6 milijuna na 10.5 milijuna $. Kubrick je snimio i nekoliko scena koje nisu ušle u originalnu verziju filma. Među njima je i scena u školi na mjesečevoj stanici Clavius u kojoj nastupa i Kubrickova vlastitia kćerka, kupnja Galagija u futurističkoj trgovini. Tu je još i poduži materijal u "hodanja po svemiru", poput kada Bowman uzima rezervni dio za antenu iz jednog koridora, te značajna uvodna sekvenca u kojoj znanstvenici raspravljaju o mogučnosti vanzemaljskog života. 1984. snimljen je i "nastavak" filma, "2010: Godina u kojoj stupimo u kontat", koji je također snimljen po knjizi Arthura C. Clarkea. Stanley Kubrick, čiji su filmovi poznati po vrhunskoj glazbi, zatražio je najprije Alexa Northa (koji je napisao filmsku glazbu za Spartaka), da napravi glazbu za Odiseju, koja je trebala biti temeljena na klasičnim djelima. Kubrick je na kraju ipak upotrijebio klasične i avangardističke uratke. Sam film počinje s Atmosphèresom Györgyja Ligetija uz crnu sliku, dalje se sva pojavljivanja monolita prate Kyrieom iz Ligetisovog Reqiuema i ostatak soundtracka s Lux Aeterna i Aventures. Prva scena nakon pojavljivanja logotipa filmskog studija prikazuje Sunce, Mjesec i Zemlju u konjunkciji. Sunce izlazi, te se čuje uvod iz Tako je govorio Zarathustra Richarda Straussa. U tom djelu je Richard Strauss uglazbio izlazak Sunca (nije poznat upečatljiviji izlazak Sunca u povijesti glazbe) koji je opisan na početku knjige. U tom kontekstu, početku nečeg novoga, cezuri, mora se razumijeti i glazba tog djela u cijelom filmu. Legendarnu scenu u kojoj svemirski brod obilazi svemirsku postaju, pratila je glazba Johanna Straussa Na lijepom plavom Dunavu. Polazak prema Jupiteru praćen je adagiom za solo čelo i gudače iz Gayaneh suite Arama Chatschaturjana. Glazba se u 2001: Odiseji u svemiru, prvi puta primijenila kao samostalni narativni element. Prethistorijska Afrika. Čovjekoliki majmuni jednog dana su našli ogromni, crni monolit i postali fascinirani njime. Po prvi put su vidjeli nešto savršeno, glatko i umjetno te su inspirirani njime po prvi put upotrijebili kosti kao oružje i oruđe. U budućnosti, u 2001. godini, astronauti su otkrili isti monolit na mjesecu te saznali da emitira signale prema Jupiteru. Ubrzo je poslan svemirski brod Discovery One predvođen s astronautima Bowmanom i Lockwoodom na misiju za Jupiter kako bi otkirili i navodno zadnji monolit. No na njihovom putovanju računalo HAL 9000, ultimativno oruđe, poludi i ubije sve astronaute osim Bowmana, koji ga uspije deaktivirati i nastaviti prema Jupiteru. Tamo dođe u kontakt sa monolitom koji ga odvede na put po prostranstvima svemira i sna. Bowman se ubrzo nađe u jednoj prostoriji. U njoj ostari te ga onda monolit transformira u više biće, "dijete zvijezda", koje se vrati u orbitu Zemlje. Priča nema prave radnje i većinom u njoj nema dijaloga - a kada i ima oni su trivijalni - što je Kubrick namjerno napravio kako bi svaki gledatelj izvukao svoj zaključak oko toga što se dogodilo. U toj priči čovjek pokušava doseći i otkriti svoj smisao i bit postojanja. Monolit je simbol za najviši ljudski ideal čije su granice uvijek izvan dosega ali koji uvijek inspirira čovjeka da se razvija i da sve od sebe da bi ga dosegnuo; on predstavlja monumentalnu tranziciju u ljudskoj evoluciji, od

pračovjeka do nadčovjeka u završnici. Prva pojava monolita javlja u prethistorijskoj Africi, kada pračovjek nije znao inteligenciju nego je bio obična životinja. No pojavom monolita pračovjek otkriva da se kost može upotrijebiti kao oruđe - po prvi put je otkrivena inteligencija i pleme koje ju je otkrilo zagospodarilo je svijetom. Zanimljivo, dominacija plemena je popračena nasiljem i ubojstvom članova nerazvijenog plemena, što odražava Kubrickovu stalnu mračnu viziju čovječanstva koje se ne može riješiti nagona. Druga pojava monolita javlja se u budućnosti, u 2001. godini. Iako se čovjek do tada jako razvio, još uvijek ne može ničim objasniti tajnoviti monolit i njegovu svrhu. Čovjek je u međuvremenu otkrio najsavršenije oruđe, inteligentni kompjuter HAL, koji je toliko sposoban da prijeti zasijeniti i samog čovjeka. Čovjek je postao rob vlastitog oruđa. No kada astronaut Bowman isključi HAL-a i stigne do monolita, postane nadčovjek, savršeno biće. Kao i na početku filma, čovjeka se stavlja na višu evolucijsku razinu. Neki film vide i kao odu "ateističkoj religiji". Leonard F. Wheat je u svojoj knjizi "Kubrick's 2001: A Triple Allegory" zaključio kako je cijela priča jedna ogromna, trostruka alegorija. Tri alegorije su: 1. Parafraza Nietzscheove knjige "Tako je govorio Zaratustra". Najočitija referenca je upotreba glazbe; više puta se čuje "Also sprach Zarathustra" Richarda Straussa. Nietzsche u toj knjizi raspravlja o tome kako je čovjek nešto između majmuna i nadčovjeka. Nadčovjek je biće koje je "iznad morala", stanje koje čovjek doseže vlastitim kultiviranjem i kontroliranjem, vladanjem nad sobom i svojom okolinom. • 2. Homerova "Odiseja", vidljiva i po naslovu. • 3. Clakova vlastita teorija da će se čovjek i stroj jednog dana spojiti u jedno, vidjivo i po ponašanju HAL-a koji razvije emocije straha.

Kubrick je jednom izjavio da je priča o potrazi za monolitom zapravo alegorija o potrazi za Bogom. U originalnom scenariju svemirski brod je trebao putovati do Saturna, ali je Kubrick odustao od te ideje jer specijalni efekti nisu mogli dovoljno uvjerljivo dočarati prstene oko planeta. U ranijoj verziji scenarija, priča je imala naratora. Originalni film je pri premijeri trajao 160 minuta, ali je Kubrick kasnije izrezao 20 minuta kako bi udovoljio kritičarima koji su prigovorali zbog predugog trajanja. U knjizi, HAL je star 4, a u filmu 9 godina. Prvi dijalog u filmu javlja se tek nakon 25 minuta. "2001: Odiseja u svemiru" pri premijeri nije doživjela osobite pohvale kritičara, no u međuvremenu je njena reputacija prerasla u jedan u najhvaljenjijih filmova 20. stoljeća. Kritičari danas osobito hvale moderan dizajn "prošle" budućnosti i kompleksnu priču. Kritčar David Elliott u svojoj je recenziji filma napisao: "Ako se možete predati k njoj, "2001: Odiseja u svemiru" će vam proširiti razum" dok je Dan Jardine zaključio: "Kako drugačije nazvati ovaj film nego čista umjetnost?". Damir Radić, kritičar Nacionala, ga je čak stavio na 1. mjesto svojih najdražih filmova svih vremena (Nacional broj 526); "Veličanstvena poema o kozmičkim proporcijama čovjekove potrage za nespoznatljivim smislom, monumentalna meditativno-metafizička slika iracionalne čežnje za nedosezivim beskrajem". Ipak, još uvijek ima kritičara koji filmu zamijeraju da je predugačak, ukočen, dosadan i da su mu svi likovi jednodimenzionalni jer je Kubrickova vizija bila usredotočena previše na ljudski rod, a premalo na pojedinca. Tako je Renata Adler napisala: "Priča se nalazi negdje između hipnotičnog i dosadnog".

U svojoj listi velikih filmova, Roger Ebert je napisao: "Genijalnost filma "2001: Odiseja u svemiru" ne leži toliko u tome što Stanley Kubrick čini, nego kako malo. Ovo je djelo umjetnika toliko uvjerenog u svoju viziju da nije uključio nijedan kadar samo da bi zadržao našu pažnju. On smanjuje svaku scenu do njene biti i ostavlja ju na ekranu dovoljno dugo da kontempliramo o njoj, da da se nastani u našoj mašti. Među ZF filmovima, "2001" se ne brine toliko o tome da nas intrigira, nego da inspirira naš um...Većina filmova je o likovima sa ciljem na umu, koji ga zadrže i ostvare nakon komičnih ili dramatičnih avantura. "2001" nije o cilju nego o izazovu, potrebi. Ne intrigira svoje efekte na specifične dijelove priče, niti traži da se identificiramo sa Daveom Bowmanom ili nekim drugim likom. Ona nama kaže; postali smo ljudska bića kada smo počeli razmišljati. Naš um nam je dao oruđe da razumijemo gdje živimo i tko smo. Sada je vrijeme da idemo dalje u idući korak, da znamo da nismo na planetu nego među zvijezdama, i da nismo meso nego inteligencija". Stanley Kubrick jedan je od ljudi koji su imali viziju ponuditi svima toliko željene odgovore... Morat ću na trenutak napraviti malu digresiju da bih mogao nastaviti s onim što želim reći. Živimo u svijetu iz kojeg polagano nestaju osnovni arhetipi i simboli, a to se najbolje očituje kroz oči umjetnosti koja je ili benigna ili izrazito maligna. S obzirom da je umjetnost vječna težnja za jedinstvenom harmonijom koja nas u potpunosti okružuje, niti jedna od ovih opcija ne zadovoljava ni u kojem pogledu. Dolazimo do krajnjih granica simuliranih agresija te potpune ravnodušnosti i malo se ljudi pita: “Kuda bismo zapravo trebali poći?”. Izgleda da je prastaro pitanje “Kuda idemo?”, očigledno samo po sebi. Na sreću kroz povijest smo ostavili dovoljno stabilne harmonije, kroz umjetnost i “umne” znanosti, pa je jedino što nas može spasiti od ove bezizlazne analize, povratak prema sintezi sveg poznatog. To su nam nedavno otkrivanjem matematičkog apsurda dokazali i “kaosolozi”. Oni su, naime, shvatili, da ako želimo razumjeti svijet, moramo uzeti sve što znamo, i promijeniti to, jer ova cesta više ne zadovoljava standarde humanosti. No da ne duljim, ono o čemu želim ovdje govoriti jest primjer jedne takve sinteze znanosti i religije koji je stvoren upravo u formi najnaprednijeg oblika umjetnosti - filmske umjetnosti. Zašto najnaprednije? Zato što film objedinjuje sve pravce umjetnosti, a prije svega nam omogućuje da, upravo zbog njegove univerzalnosti, komuniciramo s nečim što je najbliže našem stvarnom svijetu. Film, na žalost, već duže vrijeme tako ne izgleda. Sretni smo jer su se u posljednje vrijeme pojavile neke mlade nade i ponovo vratile filmu smisao, simbol i metaforu, i to u velikom stilu. Ali o njima jednom drugom zgodom. Film “2001: A Space Odyssey” (ili kako je kod nas preveden “2001: Odiseja u svemiru”), snimljen je danas davne 1968. godine, dok je samo nastajanje filma trajalo pune četiri godine. Režiju, dizajn i izbor glazbe potpisao je Stanley Kubrick, a scenarij je napisao uz pomoć Arthura C. Clarkea. Razlog zbog kojeg želim govoriti baš o ovom filmu skriven je u činjenici što (bez obzira na formu) on u stvari ne spada u filmsku umjetnost. Ovaj je film u filmskoj umjetnosti ono što je Biblija u književnom i filozofskom smislu za pisanu riječ – početak i kraj. Zbog toga nije čudo da sam film mnogo simbola i arhetipa vuče upravo iz Biblije. Ako mislite da pretjerujem, pročitajte ovo što vam imam za reći i prosudite sami. A kao i uvijek krenut ćemo od početka. Od početka filma, a samim tim od početka početaka. 3. PAKLENA NARANČA (1971.) Paklena naranča (eng. A Clockwork Orange) ZF je film snimljen prema istoimenom romanu Anthonyja Burgessa i to prema američkom izdanju, koje je bilo bez posljednjeg poglavlja. Režirao ga je Stanley Kubrick 1971. godine. U glavnoj ulozi karizmatičnog delinkventa nastupio je Malcolm McDowell, a za soundtrack je zaslužna Wendy Carlos. Film je izazvao burne reakcije i uveo izraz "ultranasilje" u

svakodnevnu uporabu. U hrvatskim kinima nije bio nikada prikazan, ali je svejedno postao kultni fenomen. U Velikoj Britaniji film je nakon premijere povučen iz distribucije zbog želje redatelja Kubricka zgroženog medijskom hajkom koja je pratila film. Nakon Odiseje, Kubrick je pokušao snimiti film o životu Napoleona Bonapartea. Kad je propala financijska konstrukcija projekta, Kubrick je počeo tražiti projekt kojeg bi mogao realizirati na brzinu s malim budžetom. Odlučio se za Paklenu naranču (1971.). Njegova filmska verzija romana Anthonyja Burgessa bio je mračni, šokantni prikaz nasilja u ljudskom društvu. Film je u Americi prvo zabranjen, ali mu je rejting izmijenjen u onaj "samo za odrasle", a u Sjedinjenim Državama je izazvao mnoge kontroverze. Priča se odvija u futurističkoj verziji Velike Britanije koja je ujedno autoritarna i kaotična. Film govori o tinejdžeru huliganu, Alexu DeLargeu (Malcolm McDowell), koji bez grižnje savjesti i žaljenja muči, tuče, pljačka, krade i siluje. Njegovo brutalno premlaćivanje i ubojstvo starije žene konačno ga odvodi u zatvor. Ondje se podvrgava psihijatrijskom tretmanu kako bi se riješio svojeg instiktivnog refleksnog nasilja iako ne posjeduje stvarni slobodni moralni izbor. Nakon što je oslobođen, odlazi u kuću političkog pisca koji prezire "moderno doba" i isprva se smiluje zbog Alexova stanja sve dok ne shvati da je Alex brutalno silovao njegovu ženu nekoliko godina prije. Alex zatim postaje pijun u političkoj igri. Društvo se ponekad doživljavalo socijalističkim zbog manjih veza s ruskom kulturom. Tinejdžerski sleng je pod utjecajem ruskog vokabulara, što se može pripisati Burgessu, a u romanu ulice su iscrtane radnika u stilu ruskog socijalizma. I dok su kritičari Pauline Kael i Vincent Canby društvo doživljavali na taj način, Kubrick nije dijelio njihovo mišljenje. Držao je da film koketira i s lijevim i desnim krajem političkog spektra. Izjavio je, "Ministar, kojeg glumi Anthony Sharp, očito je desničarska figura. Pisac, Patrick Magee, je luđak s ljevice... Razlikuju se samo po dogmi. Njihova sredstva i krajevi jedva se razlikuju." Kubrick je snimio Paklenu naranču brzo i skoro u potpunosti na lokacijama u ili oko Londona. Iako nije bila korištena visoka tehnologija, u usporedbi s Odisejom, Kubrick je bio jako inovativan, npr. bacanje Arriflex kamere s krova kako bi se dočarala željena gledateljeva dezorijentacija. Redatelj je za glazbu izabrao skladateljicu elektronske glazbe Wendy Carlos - tada poznate kao Walter Carlos - kako bi adaptirala klasična djela kao što je Beethovenova Deveta simfonija za Moog sintesajzer. Film je izazvao kontroverze zbog eksplicitnog prikazivanja grupnog silovanja i nasilja. Izdan iste godine kad i filmovi Sama Peckinpaha, Psi od slame, i Dona Siegela, Prljavi Harry. Tri filma su izazvala rasprave u medijima o društvenim efektima filmskog nasilja. Kontroverze su se još više povećale kad su slično nasilje u Engleskoj počinili kriminalci obučeni u iste kostime kao likovi u Paklenoj naranči. Kad su Kubricku i njegovoj obitelji zaprijetili smrću, povukao je neobičan potez kako bi povukao film s britanskog tržišta. Film nije ponovno izdan sve do 2000., godinu dana poslije njegove smrti, iako se mogao vidjeti u susjednoj Francuskoj. Kino Scala na londonskom KIng Crossu prikazivalo je film početkom devedesetih, a Kubrick ga je tužio i zatvorio, ostavivši London bez jednog od samo nekoliko neovisnih kina. Danas je poznat kao noćni klub Scala. U Engleskoj je sredinom devedesetih objavljen dokumentarac o cenzorskim kontroverzama nazvan "Zabranjeno voće". Kubrick nije uspio spriječiti producente da u svoj film ubace isječke iz Paklene naranče.

Paklena naranča svrtava se u red najboljih filmskih satira sa temom neposredno vezanom za suvremeno društvo u kojem bande vladaju, haraju i provode svoje pravila igre. Film je baziran na eksperimentalnom romanu Anthony Burgessa, krajnje intrigantnoj priči o pokušaju prevaspitanja Alexa, vođe jedne bande ogrezle u sve oblike psihičke i fizičke torture i ubistava.

Priča počinje izdajom jednog člana bande nakon čega policija hapsi Alexa. Odlazi u zatvor gdje pristaje da bude uključen u eksperimentalni program prevaspitanja koji se provodi s ciljem smanjenja kriminala. Bizarna ideja dobiva surove konture: kao rezultat prevaspitanja korištenjem psihotičkih sredstava, Alex je preinačen u svoju izvornu suprotnost. Postaje do te mjere pacifista da kada god krene počiniti kriminalno djelo zapadne u psihički napad pračen muzikom Ludwiga Von Bethovena koja ga spriječava na akciju. Narcisoidni nasilnik i ljubitelj Beethovena Alex zorno opisuje svoj put od silovatelja i ubojice do građanina integriranog u totalitarni sustav koji, prazneći zatvore za smještaj »političkih zatvorenika«, kriminalce podvrgava biheviorističkim metodama liječenja agresivnosti psiho-fizičkim kondicioniranjem. Početna sekvenca vožnje unatrag, od krupnog plana Alexova lica do totala unutrašnjosti Korova Milkbara, istodobno uvodi dominantan postupak širenja vidnog polja od pojedinosti na kontekst te presudno određenje viđenoga subjektivnom točkom gledišta autodijegetičkog pripovjedača. Širokim rasponom postupaka – od usporenih i ubrzanih snimaka, preko naglašenog oblikovanja prizora svjetlosnim efektima, ekstremnim rakursima, izborom objektiva i zumom, do tehnika filma istine, brze montaže kratkih kadrova, simetričnih kompozicija, kombinacije panorama i vožnji te snimanja iz ruke – film predočuje Alexovu stilizaciju vlastitog i institucionalnog nasilja u čin estetizirane izvedbe. Opetovana uporaba dubinskih kompozicija i širokokutnog objektiva predočuje ulazak u vizualizaciju Alexove imaginacije, oblikujući neočekivanim, ironičnim i/ili metaforičkim supostavljanjima dinamike kretanja kamere, stiliziranih kostima i simboličke scenografije, glazbe, komentara te ekspresionističke glume ekshibicionistički spektakl seksa i nasilja, u kojemu on naizmjenično igra uloge silovatelja i žrtve. Ističući visok stupanj kodiranosti Alexove izvedbe cirkularnom strukturom, brojnim inverzijama i udvajanjima, citatima, ponavljanjima i parodiranjima vizualnih i glazb. motiva, te prikazom oblika društv. ponašanja kao samosvjesne predstave, film. Slika predstavlja se gledateljima kao zanimljivija i uvjerljivija stvarnost: »Čudno kako se boje stvarnog svijeta doimaju stvarno stvarnima tek kad ih vidiš na ekranu. « Alexove riječi, kao i njegovi komentari na ekskluzivnom idiolektu, te naglašena autoreferencijalnost filma, u prvi plan ističu ovisnost tumačenja predočenoga o kodovima predstavljanja i percepcije, neprestano suočavajući gledatelje s nužnošću preuzimanja odgovornosti za vjerovanje u viđeno, simbolički predočenom suprotstavljanjem Alexova oka s umjetnim trepavicama onom drugom. Nakon napada u tisku zbog promicanja nasilja, Kubrick je povukao film iz distribucije u Vel. Britaniji, gdje je ponovno prikazan tek 1999. Film je nominiran za 4 Oscara (najbolji film, režija, scenarij prema predlošku i montaža).

Film implicira nekoliko moralnih pitanja: da li je društvo činom prevaspitanja učinilo Alexu uslugu, ima li država pravo da se miješa u lični stav pojedinca i ima li Alexovo „upristojeno“ ponašanje smisla ako nije rezultat unutarnjeg poriva za promjenom ili stvarne promjene na bolje. Ovo je svakako film koji je ostavio traga na suvremena socijalna kretanja od vremena kada je nastao. Mada koncepcijski kontraverzan, Paklena naranča je pored Ponoćnog kauboja jedini film svojedobno označen sa X (zbog scena ekstremnog nasilja) koji je kandidiran za Oskara. S druge strane, film je saglasnošću samog Kubricka odmah nakon premijere povućen iz distribucije u Velikoj Britaniji sa mogućnošću da se vrati u kino dvorane nakon Kubrickove smrti. Prema jednoj verziji, Kubrick se složio sa obustavom distribucije zbog nekoliko prijetnja smrću upućenom njegovoj porodici.

Inkriminiran od strane britanskog tiska, film se u britanske kino dvorane vratio 27 godina nakon premijere, po Kubrickovoj želji, poslije njegove smrti. Film je inače nastao nakon Kubrickovog propalog projekta Waterloo. Saga o Napeolenu trebala je biti snimljena na prostoru bivše Jugoslavije, no financijski težak projekat je odbijen te se Kubrick vraća u SAD gdje započinje snimanje Dr.Strangelovea te naposlijetku Paklenu naranču. Glavnu ulogu tumači Britanac Malcolm McDowell, jedan od predstavnika Britanske filmske scene 70-tih godina prošlog stoljeća. Uloga je nadrealna.

Film je karakterističan i po nekoliko scena sa namjerno napravljenim koncepcijskim „greškama“ što je Kubrickova ideja kako bi izrazio efekat dezorijentiranosti kadra. Jezik korišten u filmu do danas je ostao etimološki gotovo neobjašnjiv. Bazirano na izvornom književnom djelu, Alex i njegova banda u filmu govore slengom kombiniranim od engleskih i ruskih riječi čime se pisac htio ograditi od vremena kada je nastalo djelo te time doprinijeti vremenskoj univerzalnosti. „Clocwork orange“ je zapravo inačica za nekoga ko mehanički, robotički obavlja neku radnju a nepoznanica je ko je prvi upotrijebio prijevod na južnoslavenske jezike kao „paklena naranča“. Kritika je većinom hvalila film, makar su i neki prigovarali da je nasilje previše ekscesivno. James Brundage je hvalio film: "Poruka, za sve one koji nisu u stanju analizirati "Paklenu naranču" u bilo čemu osim u nasilju, je ista ona u Hinduizmu koja govori o karmi; svatko na kraju dobije ono što zaslužuje. Ovaj film je gorko slatka ironična priča o sociopatu Alexu Delargeu...On završi u eksperimentalnom programu kondicioniranja stvorenog kako bi od njega stvorili "programiranu naranču", nekoga tko je nesposoban ozljediti bilo koga. Kada biva otpušten iz zatvora, karma počinje djelovati. Beskućnik kojeg je prije istukao sada istuče njega. Spase ga dvojica policajaca, dvojica njegovih bivših kolega koje je prevario, pa sada i oni istuku njega..."Paklena naranča" je film koji, od početka do kraja, pršti ironijom. To je briljantno, crno poetično djelo koje istodobno fascinira i izaziva gađenje". Michael Atkinson je napisao: "...Kubrick je stvorio prvu punk tragikomediju koreografiranu poput crtića, meditaciju o pojmovima dobra, zla i slobodne volje koja je u jednakoj mjeri zavodnička koliko i neukusna. Da je Kubrick krivo procijenio udaljenost između komedije i okrutnosti je neosporno; no danas nije lako odgovoriti zašto ovaj film ostaje duboko u sjećanju..."Paklena naranča" je uokvirena poput satire, no nije jasno čemu se rugao Kubrick - tinejdžerima, silovateljima, kriminalnom postupku, liberalnoj birokraciji, bogate britanske klase; vi odlučite. Poput većine Kubrickovih filmova, i ovaj je originalan, hermetičan, jezovit spektakl kojemu se moramo diviti jer je jedinstven".

S druge strane, Roger Ebert je jednostavno otvoreno priznao da mu se film nije svidio: "Kubrickova "Paklena naranča" je ideološki kaos, paranoidna desničarska fantazija koja se maskirala kao Orwellovo upozorenje. Pravi se da se protivi policijskoj državi i nametnutoj kontroli uma, no sve što radi je samo slavljenje zlobe glavnog protagonista, Alexa". Kubrickova satira suvremenog društva iz perspektive maloljetnog delikventa kultno je ostvarenje snimljeno prema eksperimentalnom romanu Anthonyja Burgessa. Ova neobična, pomalo bizarna priča smještena u Velikoj Britaniji u ne tako dalekoj budućnosti vrti se oko tinejdžera Alexa, vođe nasilne ulične bande. Kao rezultat izdaje Alex završava iza rešetaka što će označiti prektetnicu u njegovom životu. Kako bi isposlovao smanjenje kazne dobrovoljno ulazi u eksperimentalni policijski program koji za cilj ima smanjenje kriminala te tako postaje njihov pokusni kunić. Pod utjecajem znanih i neznanih sredstava Alex postaje sušta suprotnost sebe samog. Kada god pomisli na kriminalnu aktivnost doživljava psihičke napadaje (dok u pozadini svira Beethoven). Alex i pripadnici njegove bande u filmu govore slengom koji je najsretnije definirati kako kombinaciju ruskog i engleskog čime je Kubrick želio pridonijeti univerzalnosti filma. Njegova satira bavi se moralnim pitanjima opravdanosti zadiranja vlasti u život pojedinaca na način na koji je to prikazano u filmu - ima li sustav pravo isprati mozak pojedincu kako bi ga prilagodilo općim normama i ponovno uključio društvo protiv njegove volje? To su samo neke od zanimljivosti ovog Kubrickovog ostvarenja, a jedna od njih vezana je ne odveć logičan prijevod koji se ustalio još od kino premijere na ovim prostorima prije više od tri desetljeća. 'Clockwork Orange' je, naime, izraz koji govori o automatskom, mehaničkom obavljanju neke radnje što, složit ćete se, prijevod 'Paklena naranča' ne prenosi baš najbolje. Ovo je zasigurno jedan od onih filmova koji izaziva totalnu antipatiju i mučninu kod gledatelja naviknutih na današnje Hollywoodske blockbustere, ali je i omiljen i hvaljen, ponajprije od kruga ljudi koji u Kubricku vide umjetnika i svojevrsnog genija, ali i od jednog dijela kritike. Film je zasigurno bizaran i pun nekakve sirovosti i dijaboličnosti, ali upravo su to osobine koje trebaju 'krasiti' film koji je rađen po predlošku eksperimentalnog romana koji alegorijski prikazuje nasilje. Mislim da bilo koji drugi redatelj ne bi mogao uzdići ovakav scenarij na razinu kultnog i jedinstvenog kao što je slučaj kod SK-a. McDowellova gluma je izvanredna, potvrda da Kubrick izvlači iz glumaca ono najbolje. Hrvatski prijevod filma možda isprve nije bio na razini, ali danas (posebno za one koji film nisu gledali) djeluje pomalo neobično i zagonetno što također pridonosi jedinstvenosti. I kad svemu tome dodamo svevremenskog Beethovena... 'Paklena naranča' Stanleya Kubricka, izazvala je burne reakcije i postala fenomen koji sad već desetljećima fascinira publiku. Da, kultni film koji ostavlja jak dojam na gledatelje i nerijetko zauzima posebno mjesto na listama 'onih posebnih uradaka'. - Ovaj Kubrickov klasik od početka do kraja pršti ironijom. To je briljantno, crno poetično djelo koje istodobno fascinira i izaziva gađenje; napisao je o filmu James Brundage, filmski kritičar.

Upravo 'istodobna fascinacija i gađenje' koju spominje Brundage razlog su da i danas, nakon više od 30 godina 'Paklena naranča' živi izvan platna kao inspiracija mnogima. Originalne kostime, šminku ili jezik kojim govore protagonisti kopiraju mnogi, a pogotovo glazbenici. Trend nikako ne jenjava. Neki spominju termin 'ultra-violence' u svojim stihovima, šminkaju se kao Alex, ili pak priču filma implementiraju u svoje 'live' nastupe, kao primjerice jedna vrlo znana pop diva.

4.1. ISIJAVANJE (1980.) Isijavanje (eng. The Shining) je horor Stanleyja Kubricka iz 1980. snimljen prema istoimenom romanu Stephena Kinga. U glavnim ulogama se pojavljuju Jack Nicholson kao poremećeni pisac Jack Torrance, Shelley Duvall kao njegova žena Wendy i Danny Lloyd kao njihov sin Danny. Kubrickov radni elan oslabio je nakon Barryja Lyndona; nije snimio film sve do Isijavanja. Objavljen je 1980., kao slobodna adaptacija horor romana Stephena Kinga. U glavnoj ulozi propalog pisca Jacka Torrancea koji preuzima posao nadzornika Overlook Hotela izvan sezone pojavio se Jack Nicholson, dok je njegovu suprugu Wendy igrala Shelley Duvall, a sina Dannyja obdarenog oblikom telepatije - "isijavanja" - Danny Lloyd

Kako nastupa zima, pojačava se obiteljska izolacija, a u isto se vrijeme bude demoni i duhovi iz mračne prošlosti Overlook Hotela. Dannyju se po hotelu počinju ukazivati strašne fantastične slike. U međuvremenu, Jacka izluđuje ukleto okružje sve dok ne obuzme ubojita psihoza. Film je većim dijelom sniman u londonskim tonskim studijima, uz iznimku eksterijernog materijala snimljenog u Coloradu, Montani i Oregonu. Kako bi dočarao klaustrofobičnu opsjednutost ukletog hotela, Kubrick je najviše koristio tek proizvedena Steadicam postolja za kamere što je omogućavalo glatke pokrete kamerom u zatvorenim prostorima. Više od bilo kojeg drugog njegova filma, Isijavanje je pridonijelo legendi o Kubricku kao megalomanskom perfekcionistu. Navodno je zahtijevao stotine ponavljanja nekih scena što je posebno iritiralo glumicu Shelley Duvall, naviknutu na na brži, improvizacijski stil Roberta Altmana. Stephen King nije bio zadovoljan filmom, nazvavši Kubricka "čovjekom koji previše misli, a premalo osjeća". King je 1997. surađivao s Mickom Garrisom na stvaranju mini-serije po romanu. Film je zaradio većinom negativne kritike, ali je zato prošao vrlo dobro komercijalno. Kao i u slučaju mnogih drugih Kubrickovih filmova, kritičari su poslije mijenjali svoja stajališta nakon što su ponovno pogledali film. Među obožavateljima horor filmova, Isijavanje je kultni film te se često pojavljuje sa Psihom Egzorcistom (1974.) i Noći vještica (1978.) na vrhu liste najboljih horor filmova. Neke od scena iz filma, kao ona u kojoj se iz antiknog dizala izlije rijeka krvi jedne su od najpoznatijih iz Kubrickovih filmova. Komercijalni uspjeh obnovio je povjerenje Warner Brothersa u Kubrickovu sposobnost stvaranja umjetnički zadovoljavajućih i komercijalno profitabilnih filmova nakon financijskog fijaska Barryja Lyndona u Sjedinjenim Državama. Psihološki horor film "Isijavanje" (Shining) snimljen pod redateljskom palicom genijalnog Stanleyja Kubricka našao se na samom vrhu liste najstrašnijih filmova svih vremena. Film je snimljen 1980. godine po predlošku istoimene novele Stephena Kinga, a u glavnim ulogama su se našli Jack Nicholson kao Jack Torrance, Shelley Duvall kao njegova žena Wendy i Danny Lloyd koji je glumio njihovog sina Dannyja. "Gotovo trideset godina nakon prvog prikazivanja, 'Isijavanje' ostaje nepobjediv po pitanju izolacije, ludosti i paranoje kod samih likova filma. Nadrealne slike i neponovljiv nastup genijalnog Jacka Nicholsona dobitna je kombinacija koja je gledateljima ovog filma priuštila neprospavane noći", izjavio je Matt McAllister, urednik stranice na kojoj je provedena ova anketa. Bivši nastavnik i liječeni alkoholičar Jack Torrance (Nicholson) zatraži posao kućepazitelja u Overlook Hotelu u nadi da će ponovno izgraditi svoj život nakon što je zbog promjenjive naravi izgubio posao nastavnika. Direktor hotela, g. Ullman, upozori Jacka da će on i njegova obitelj biti zameteni snijegom tokom većeg dijela zime te da će možda početi patiti od klaustrofobije. To potkrepljuje pričom kako je jedan kućepazitelj, Charles Grady, poludio i brutalno ubio svoju ženu i dvije djevojčice (u dobi od osam i deset godina), te konačno sebe. Ponukan vlastitim očajanjem i prilikom da se bavi svojom pravom strašću, pisanjem, Jack primi na znanje upozorenje, ali prihvaća posao. U međuvremenu, Jackova sina Dannyja spopada napadaj dok je razgovarao sa svojim imaginarnim prijateljem Tonyjem o Overlook Hotelu. Dobiva viziju kako se otvara dizalo iz kojeg se prosipa val krvi (u usporenoj snimci), slika koja se ponavlja nekoliko puta kroz film. Po Dannyjevu dolasku u hotel, upravitelj Dick Hallorann (Scatman Crothers) shvaća da je Danny obdaren vještinama telepatije pa mu se mentalno obraća pitajući ga želi li sladoled. Objašnjava da su

i on i njegova baka imali taj dar; budući da slike poslane telepatski sijevaju, ona je nazivala ovu komunikaciju "isijavanjem". Osim toga, kaže Dannyju da se nešto strašno dogodilo u hotelu te da je ostavilo traga, "kao da je netko ispekao tost", a da jedino ljudi koji imaju dar to mogu osjetiti. Danny upita Dicka što se dogodilo u hotelu, a posebno o sobi 237 budući da je Danny osjetio da se Dick osobito boji te sobe. Dick ne odgovori, ali ozbiljno upozori Dannyja da se kloni te sobe. Nakon što obitelj ostaje sama u hotelu, Jackovo se zdravlje osjetno pogoršava. Pati od nedostatka inspiracije, premalo spava te je jako razdražljiv. Danny ima vizije s dvije ubijene djevojčice, ali nikome ne govori o tome. Nastavlja razmišljati o sobi 237. Jednog dana, lopta se dokotrlja prema Dannyju dok se igrao s igračkama. Izgleda da je došla iz sobe 237, u koju Danny ulazi. U tom trenutku, Wendy (Shelley Duvall) dolazi trčeći iz podruma na zvuk Jackovih krikova. Ona ga počinje tješiti nakon što joj on kaže kako je imao noćnu moru u kojoj je koristio sjekiru kako bi sasjekao Dannyja i nju na komadiće. Prije nego što ona uspijeva reagirati, Danny se pojavljuje na drugom kraju sobe, gledajući dezorijentirano i cuclajući palac. Njegov đemper je potrgan, a na vratu su mu ožiljci. Ne odgovara na njezino pitanje što se dogodilo. Ona bijesno okrivi Jacka i odnese dijete natrag u njihov apartman. Jack je bijesan zbog optužbi. Počinje bjesniti po hotelu i odlazi u plesnu dvoranu. Naslonivši se na šank, s glavom u rukama, izjavljuje kako bi prodao dušu za jedno piće. Nakon što podiže pogled, ugleda barmena koji mu posluži piće. Jack nije iznenađen iznenadnom pojavom te mu se čak obraća po imenu, Lloyd. Razgovor koji je uslijedio otkriva da je Jack slučajno ozlijedio Dannyja godinama prije. Ulazi bijesna Wendy; Danny tvrdi da je susreo "ludu ženu" u hotelu s njima u sobi 237. Jack odlazi tamo kako bi istražio. Jackovo pretraživanje sobe 237 je vrhunac za tri lika: Dannyja, Jacka i Wendy. Dok je Jack u sobi, Danny dobiva napadaj u svojoj sobi, dok Dick, na odmoru na Floridi, pokupi signal koji je Danny poslao. Jack oprezno uđe u sobu 237 i začuje zvukove iz kupaonice. Počne pohotno gledati kako mlada prelijepa žena (Lia Beldam) povlači tuš-zavjesu i polako izlazi iz kade. Prilaze jedno drugome, zagrle se i strastveno se poljube. Jack ugleda njihov odraz u zrcalu i shvaća da je žena zapravo raspadajući leš. Vrisne od užasa, vidjevši kako se mlada dama pretvara u stariju ženu (Billie Gibson); hodajuće truplo s raspadajućom, ovješenom kožom. Ona počne cvokotati dok poseže rukama za njim. Jack uspaničeno istetura iz sobe, zaključavši je za sobom. Nakon što se vratio k Wendy, Jack joj kaže kako je sve u redu sa sobom 237. Wendy predloži da odvedu Dannyja k liječniku. Jack se rasrdi, opominjujući je zbog njene nepromišljenosti i okrivljujući je za sve što je pošlo krivo u njegovom životu. Inzistirajući da ne mogu napustiti hotel zbog njegovih obveza prema poslodavcima, izlazi, vrativši se u plesnu dvoranu, koja je sada poprište ekstravagantne zabave s gostima odjevenima u modu dvadesetih godina. Lloyd mu poslužuje piće, a Jack odlazi družiti se. Na njega nalijeće batler noseći pladanj i prolije mu koktel na jaknu. Batler mu kaže da pođe s njim u kupaonicu kako bi je očistili. Batler se predstavlja kao Delbert Grady. Jack se sjeti priče koju mu je ispričao g. Ullman o čovjeku po imenu Grady, što kaže i samom Gradyju. Grady uvjeri Jacka da se ništa od toga nije dogodilo, te da je Jack uvijek bio pazikuća, a ne Grady. Jack je zbunjen, ali se čini da prihvaća Gradyjevu priču. Grady kaže Jacku da Danny ima "veliki talent" te da ga koristi kako bi uvukao "stranu izvana u ovu situaciju". Grady savjetuje Jacka kako će ispraviti Dannyja, ali i Wendy ako se umiješa.

U međuvremenu, na Floridi, Dick ne uspijeva kontaktirati Torranceove u Overlook Hotelu. Rezervira sljedeći let za Colorado. U Overlooku, Wendy se naoružava bejzbolskom palicom i odlazi potražiti Jacka, u namjeri da ode iz hotela s Dannyjem, s Jackom ili bez njega. Tijekom potrage, ona opazi njegov rukopis pokraj pisaćeg stroja. Počne čitati što je Jack pisao: stotine stranica na kojima je ponavljao jednu te istu rečenicu, "All work and no play makes Jack a dull boy". Shvaća da je Jack poludio. Jack joj prilazi iz pozadine i upita, "Sviđa li ti se?" Wendy vrisne i okrene se. Počne svađa jer Jack zahtijeva da mu kaže misli li napustiti hotel s Dannyjem. Wendy moli Jacka da je ne ozlijedi, a on se zakune da neće; umjesto toga, on je namjerava ubiti. Wendy udari Jacka palicom u glavu na stubama, onesvijestivši ga. Jack se stropošta niz stubište, ozlijedivši gležanj. Wendy odvuče Jackovo opušteno tijelo u smočnicu i zaključa ga unutra, taman kad se vraćao svijesti. Jack joj kaže kako je onesposobio radio, kao i ralicu, ostavivši ih u škripcu s njim. Ona odlazi vani kako bi provjerila ralicu i potvrđuje ono što joj je rekao. Nekoliko sati poslije Jack se budi iz sna na zvuk glasa Delberta Gradyja. Grady kaže da je razočaran te da gubi povjerenje u Jacka, ali ga ovaj uvjerava da će obaviti posao ako mu da još jednu šansu. Vrata smočnice se iznenada otključaju. Wendy je zaspala u svojoj sobi. Danny je u zanosu i neprestano ponavlja "redrum" (obrnuto od murder - ubojstvo). Uzima Wendyn ruž za usne i na vratima kupaonice napiše "REDRUM". Počinje vikati "REDRUM", što probudi Wendy. Ona ga stisne uza se, a nakon toga primjećuje odraz vrata kupaonice u zrcalu. Obrnuto, piše "MURDER". U tom trenutku, začuju se zvuci lupanja na vratima.Taj zvuk je Jack koji lupa sjekirom po zaključanim vratima. Wendy zgrabi Dannyja i zaključa ih u kupaonicu. Ona otvara mali prozor prekriven snijegom i izgura Dannyja vani; on se otkliže na tlo. Wendy pokuša izaći kroz isti prozor, ali ne može proći. Kaže Dannyju da trči i skrije se. U međuvremenu, Jack je rasjekao ulazna vrata, nakon čega pristojno pokuca na vrata kupaonice. Wenndy drži nož i pokušava se smiriti dok Jack počinje sjeći vrata kupaonice. Nakon što je rasjekao jedan dio vrata, progura glavu unutra (nešto što će postati kultni trenutak u povijesti horor filmova) i zadere se, "Heeeere's JOHNNY!", referencu na Johnnyja Carsona. Gurne ruku kroz vrata kako bi ih otključao. Wendy ga poreže nožem, a on se povlači vrišteći. Oboje začuju grmljavinu nadolazeće ralice. On se išulja vani. Vozač ralice je Dick. U hotelu, on zazove obitelj, ali nitko mu ne odvraća. Jack, krijući se iza stupa, iznenada zamahne sjekirom u njegova prsa, ubivši ga. Danny, krijući se u kuhinjskom elementu, zavrišti dok Dick vikne u agoniji, otkrivši svoju lokaciju. Izlazi iz metalnog elementa i otrči van, a Jack ga počinje progoniti. U međuvremenu, Wendy se sabrala te traži Dannyja. Na putu susreće nekoliko duhova, ali se ne da smesti. U isto vrijeme, Jack sa sjekirom slijedi Dannyja u labirint od živice. Danny shvaća kako ostavlja otiske po kojima ga Jack može pratiti. Pažljivo zamete tragove, a zatim se skrije iza živice. Nakon što dolazi Jack, ugleda da su otisci nestali, ali ne shvaća da se Danny skriva. Odabire put i nastavlja loviti Dannyja. Danny izlazi iz svog skrovišta i počne slijediti vlastite tragove kako bi pronašao ulaz u labirint.

Wendy izlazi iz hotela točno u trenutku kad Danny izlazi iz labirinta. Kad joj je pao kamen sa srca, ispušta nož i zagrli ga. Jack ispušta bijesni krik iz labirinta. Danny i Wendy bježe u ralici. Jack se, beznadno izgubljen u labirintu, smrzava do smrti. Točno prije odjavne špice, publika vidi fotografiju raskošnog bala koja je visjela u hotelu cijelo to vrijeme. U središtu fotografije je mladi Jack. Na opisu slike piše, "Overlook Hotel", bal na 4. srpnja 1921.". Tijekom predprodukcije, oko tri sata ujutro, Stanley Kubrick je nazvao Stephena Kinga da ga pita "Jesu li priče o duhovima samo potvrda zagrobnog života?" King se nije složio. Tijekom razgovora, Kubrick je odlučno upitao, "Vjeruješ li u Boga?". King se zamislio na trenutak i odvratio, "Da, mislim da jesam." Kubrick je odgovorio, "Ne, mislim da Bog ne postoji", i poklopio. Snimanje je obavljeno u studijima Pinewood i Elstree u Engleskoj. Set Overlook Hotela bio je najveći ikad sagrađen. To je uključivalo cijeli eskterijer i interijere hotela. Nekoliko vanjskih scena je snimljeno u Timberline Lodge na Mount Hoodu u Oregonu. Interijeri su temeljeni na hotelu Ahwahnee u nacionalnom parku Yosemite. Timberline Lodge tražio je od Kubricka da promijeni zloglasnu sobu 217 iz Kingova romana na 237, kako bi mušterije odsjedali bez straha u sobi 217. Vrata koja Jack sasjeće sjekirom na kraju filma bila su prava vrata. Kubrick je prvo koristio lažna vrata, izrađena od slabijeg drveta, ali ih je Jack Nicholson, koji je radio kao dobrovoljni vatrogasac, prebrzo uništio. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, Isijavanje drži rekord među filmovima u kojima se najviše puta ponavljala jedna jedina scena (uključujući dijalog) s 127 ponavljanja. U njima je sudjelovala Shelley Duvall. Jackova najslavnija rečenica, "Heeeeere's Johnny!", preuzeta je iz slavnog uvoda za Johnny Carson Show domaćina Johnnyja Carsona, koju je izgovarao Ed McMahon. Na vlastitu inicijativu ju je dodao Nicholson. Film koji Danny i Wendy gledaju na televiziji na početku "Ponedjeljka" je segment iz Summer of '42, navodno jednog od Kubrickovih najdražih filmova. Uvodne scene panorame (koje je iskoristio Ridley Scott pri kraju Blade Runnera) i sve scene Volkswagen Beetlea na cesti prema hotelu su snimljene u nacionalnom parku Glacier u Montani. Ove scene snimljene su iz helikoptera. Stanley Kubrick dopustio je tada 17-godišnjoj kćeri Vivian da snimi dokumentarac o produkciji Isijavanja. Originalno snimljen za emisiju britanske televizije BBC Arena, ovaj dokumentarac nudi rijedak uvid u proces snimanja Kubrickova filma. Dokumenatarac, zajedno s komenatrom Vivian Kubrick, dostupan je na DVD izdanju Isijavanja. Film je isprva zaradio podijeljene kritike, ali je komercijalno bio jako uspješan te je studio Warner Bros. uspio ostvariti profit. Časopis Variety kritizirao je Kubricka zbog uništenja svega što je bilo zastrašujuće u Kingovu romanu. Kao što je to slučaj s mnogim drugim Kubrickovim filmovima, kritike su se popravljale s vremenom.

Filmski site Rotten Tomatoes, koji skuplja recenzije raznih kritičara, objavio je da je 85 posto recenzija bilo pozitivno. Stephen King jednom je prilikom rekao kako je Kubrick snimio solidan film s prikazom vrijednim pamćenja, ali da to nije dobra adaptacija njegova romana. Smatrao je kako su važne teme njegova romana, kao što su dezintegracija obitelji i opasnosti alkoholizma, ignorirane. King je posebno smatrao kako je izbor Jacka Nicholsona bio pogreška i podilaženje publici (zbog identifikacije Nicholsona s likom McMurphyja iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda) budući da lik Jacka poludi. Roger Ebert je napisao: "Ako se Jack uistinu smrznuo u labirintu, naravno da je njegovo tijelo pronađeno - budući da je Dick Halloran alarmirao šumske rendžere u vezi velikih problema u hotelu. Ako Jackovo tijelo nije pronađeno, što se dogodilo s njim? Je li uopće bilo tamo? Je li ga progutala prošlost, i je li to objašnjava Jackovo pojavljivanje na slici sa zabave iz 1921.? Je li Jackova nasilna potjera njegove žene i djeteta samo plod Wendyne mašte, ili Dannyjeve, ili njihove? ... Kubrick je bio mudar kad je izbacio epilog. Za nas je važno da mislimo da su članovi obitelji Torrance bili stanovnici hotela tijekom te zime, što god se dogodilo ili što god oni misle da se dogodilo." Osim toga, Ebert u svojoj recenziji naglašava da je, kad kod Jack ugleda ili komunicira s duhovima, tu prisutno zrcalo što, uz date teme ludila i izolacije, sugerira da možda razgovara sa samim sobom. King je na kraju nadgledao televizijski remake Isijavanja iz 1997., koji je zaradio mlake recenzije. "Isijavanje", klasik Stanleyja Kubricka iz 1980. godine, proglašen je najstrašnijim filmom svih vremena. Prema velikom istraživanju provedenom na portalu scifionline.com, film o piscu kojeg progone duhovi (maestralna uloga Jacka Nicholsona) iza sebe je ostavio "Rosemarynu bebu", "Čovjeka od pruća" i predratnu "Frankesteinovu nevjestu". Očekivano, prva petorka nije mogla proći bez barem jednog Hitchcocka pa se na petom mjestu najstrašnijih smjestio legendarni "Psiho". Istraživanje je otkrilo i potpunu "dominaciju" stare horor škole pošto u prvih 20 filmova nema niti jednog snimljenog iza 1984. godine. Tek na 24. mjestu nalazi se "Kad jaganjci utihnu". Za kraj jedna zanimljivost o pobjedniku - iako Kubrickov film uživa status remek-djela, Stephen King (po čijem je romanu nastao) smatrao ga je smećem. Stoga je prije petnaestak godina napravio vlastitu verziju u obliku mini-serije koja je prošla gotovo nezapaženo.

Film je snimljen prema istoimenom romanu Stephana Kinga, a naslovnu ulogu tumači neponovljivi Jack Nicholson. Horor je prvi put prikazan davne 1980., a njegova je popularnost rasla iz godine u godinu učinivši ga kultnim ostvarenjem. Među brojnim prizorima straha u toj jedinstvenoj studiji paranoje i ludila posebno se izdvaja scena u kojoj glavni lik sjekirom rasječe vrata, progura glavu kroz njih te vikne Heeeere's Johnny.

Na listi 10 najboljih horora našli su se i Rosemary's Baby Romana Polanskog te britansko kultno ostvarenje The Wicker Man, zatim Psycho, Jaws i Texas Chainsaw Massacre.

5.FULL METAL JACKET (1987.) Full Metal Jacket je ratna drama Stanleyja Kubricka iz 1987. temeljena na romanu Gustava Hasforda, The Short-Timers. Naslov se odnosi na vrstu naoružanja koje koriste strijelci iz pješadije. Film prikazuje grupu američkih marinaca koji vode urbane bitke u Vijetnamskom ratu. Egzistencijalna konfuzija i tjeskoba počinje kampu za obučavanje, s krvavim ishodom prije odlaska u Vijetnam. Prošlo je sedam godina do novog Kubrickova filma, Full Metal Jacket (1987.), ekranizacije romana Gustava Hasforda o Vijetnamskom ratu, The Short-Timers. U glavnim ulogama pojavili su se Matthew Modine kao Joker, Adam Baldwin kao Animal Mother, R. Lee Ermey u ulozi narednika Hartmana i Vincent D'Onofrio kao vojnik Leonard "Gomer Pyle" Lawrence. Kubrick je rekao filmskom kritičaru Geneu Siskelu da ga knjiga Gustava Hasforda privukla jer nije bila "ni antiratna ni pro-ratna", nije držala "moralnu ili političku poziciju", a bavila se sa "stanjem stvari". Film počinje u centru za novačenje marinaca u Parris Islandu u Južnoj Karolini, gdje narednik Hartman bezosjećajno obučava grupu muškaraca kako bi izvukao iz njih potisnuti ubilački nagon i pretvorio ih iz "crva" u marince. Vojnik Lawrence, debeli i spori novak, kojem Hartman daje nadimak "Gomer Pyle", nesposoban je pratiti program obuke i polako podliježe pritisku. Prije kraja obuke, Pyle doživi živčani slom, ubija narednika Hartmana prije nego što je ubio i sebe, ponavljajući marinsku mantru: "Ovo je moja puška. Ima još takvih, ali ova je moja..." Drugi dio filma prati Jokera, sada promaknutog u narednika, koji pokušava zadržati zdrav razum u Vijetnamu. Kao izvjestitelj za američke vojne novine, Stars and Stripes, Joker koristi dosjetke i sarkazam kako bi se "iskopčao" iz ratnih zbivanja. Iako Amerikanac i marinac, on je i novinar koji mora slijediti etičke norme profesije. Film nakon toga slijedi pješačku postrojbu kroz Hue City, desetkovanu Tet ofenzivom. Bitka doživljava vrhunac u obračunu Jokerova voda i snajperistice skrivene među ruševinama; ona umalo ubija Jokera sve dok je novinarev kolega ne pogađa i ozbiljno ranjava. Joker je ubija kako bi je poštedio muka. Snimanje filma o Vijetnamskom ratu u Engleskoj bio je izazov za Kubricka i ekipu. Dobar dio filma snimljen je u Docklandsu, dijelu Londona u kojem je scenograf Anton Furst kreirao set uništenog grada. To je pomoglo kako film ne bi sličio drugim filmovima o Vijetnamskom ratu, kao što su Vod smrti i Hamburger Hill, od kojih je većina snimljena na Dalekom Istoku. Umjesto tropske, jugozapadne azijske prašume, drugi dio priče odvija se u gradu, otkrivajući urbani aspekt rata koji se obično poistovjećuje s prašumom.

Full Metal Jacket naišao je na podijeljena kritička mišljenja, ali je i privukao veliki broj publike, iako su ga zasjenili Vod smrti Olivera Stonea i Vojničina Clinta Eastwooda. Protagonist filma je J.T. Davis, zvan "Joker" (Matthew Modine), član voda 3092, koji počinje obuku za marince na Paris Islandu, Južna Karolina. Brutalni instruktor, narednik Hartman (R. Lee Ermey, koji je i u pravom životu bio instruktor za obuku), počinje oštru indoktrinaciju novaka marinaca. Vijetnamski rat je u punom zamahu, a njegov posao je stvoriti istrenirane ubojice koji neće oklijevati kad stigne trenutak odluke. Prvi dio filma govori o fizičkom i psihološkom zlostavljanju novaka Leonarda Lawrencea (Vincent D'Onofrio), kojem instruktor daje nadimak Gomer Pyle. Pyle se otpočetka smatra nedoraslim zadatku. Društveno je neprijatan, predebeo i izvan forme. Ima problema s fizičkim zahtjevima obuke te često ne slijedi naredbe i procedure. Nije jasno je li to zbog toga što mu nije stalo, zbog tjeskobe ili neinteligencije. Čini se da njegovi nedostaci osobno vrijeđaju Hartmana koji ga kažnjava kako bi dao primjer ostalima. Hartman na kraju zaduži Jokera kao njegova mentora, nadajući se da će on srediti Pylea. Tijekom inspekcije, Hartman otkriva nedopušteni uštipak u Pyleovu sanduku te odlučuje kazniti cijeli vod. Nakon nekoliko kolektivnih kazni, vod iskaljuje bijes na Pyleu izdudarajući ga, a u isto vrijeme ostvaruju timsku koheziju. Iako se Joker nevoljko pridružuje, očito je da je dirnut Pyleovim jecajima. Sljedećeg jutra, Jokeru postaje jasno da je Pyle mrzovoljan i odbačen. Počinje se odvajati od voda, kao i iz stvarnosti. Njegova streljačka vještina impresionira Hartmana, ali zabrine Jokera, jer Pyle se obraća svojoj puški "Charlene". Pri kraju obuke, cijeli vod je pridružen pješadiji. Zadnju noć na Paris Islandu, Joker je zadužen za stražu, tijekom čega otkriva Pylea u zahodu kako stavlja prave metke u pušku. Uplašen, Joker pokuša smiriti Pylea; ne uspijeva, a Pyleova vika privuče Hartmana. On naređuje Pyleu da odloži pušku i odmakne se od nje; pogrešno protumačivši naredbu, Pyle ubija Hartmana; zatim ubija sebe dok ga Joker gleda. Drugi dio priče odvija se u Vijetnamu, 1968.; Joker je podčasnik koji pazi na red i dopisnik lista Stars and Stripes zadužen za odnose s javnošću marinaca, dok se njegov partner, ratni fotograf zvan Rafterman, spetlja s vijetnamskom prostitutkom. Nakon što Vijetkongovci napadaju bazu marinaca, Joker prvi put iskušava bitku. Joker je sljedećeg dana poslan na prvu liniju zbog ironičnog smisla za humor, a Rafterman polazi s njim nadajući se da će "štogod uslikati". Joker se povezuje s "Kaubojem", svojim prijateljem iz baze za obuku, koji je zamjenik zapovjednika voda poznatog kao postrojba Lusthog, te im se pridružuje na patroli kroz grad Hue. Počinje žestoka bitka te pogiba zapovjednik Kaubojeva voda, nakon čega zapovijedanje preuzima marinac poznat po nadimku Ludi Earl. Earl predvodi Lusthog postrojbu kroz uništeni dio grada. Jedna od najistaknutijih sekvenci u filmu je ona u kojoj cijeli vod pojedinačno ispituje televizijska ekipa, a oni izražavaju svoje misli o ratu. Postrojba ponovno odlazi u patrolu, ovaj put sjeverno od rijeke Perfume (koja dijeli grad Hue), gdje se, vjeruje se, skrivaju neprijateljske snage. Ludi Earl nailazi na nadjevenu životinju i podiže je. Igračka je zamka koja eksplodira i ubija Earla, nakon čega Kauboj postaje zapovjednik postrojbe. Postrojba ubrzo ostaje izgubljena u razrušenom gradu, a snajper ranjava dvojicu vojnika, Doca Jaya i Eightballa, uz mogućnost da bude još ozlijeđenih. Kako postrojba odlazi potražiti snajperista, ovaj ubija i Kauboja. Uz marince oko sebe, Kauboj umire u Jokerovim rukama.

Koristeći dim da prikriju svoja kretanja, postrojba opkoljava snajperista, a Animal Mother preuzima zapovjedništvo nad preostalim marincima. Dok se raširuju oko razrušene zgrade, Joker pronalazi snajperista. U ključnom trenutku mu se puška zaglavi, a mlada Vijetnamka otvori vatru, prikovavši Jokera iza stupa što ga onemogućava da pobjegne ili uzvrati. Stiže Rafterman i pogađa snajperisticu, spasivši Jokera. Dok se Joker, Rafterman, Animal Mother i ostatak marinaca okupljaju oko djevojke, ona se počinje moliti, a zatim zamoli marince da je ubiju. Joker i Animal Mother počnu se svađati treba li je ostaviti da pati i umre polako. Na kraju, dopušta ubojstvo iz milosti, ali samo ako to učini Joker, koji je dokrajči nakon duge pauze. Film završava s marincima koji ironično izvode pjesmu Mickey Mouse Club marširajući u noć. Matthew Modine kao Vojnik/Podoficir James T. "Joker" Davis, protagonist-pripovjedač koji tvrdi da se pridružio marincima kako vidio borbu i da bude prvi u svojoj ulici koji je ubio nekoga. Svjedoči Pyleovu ludilu koje se manifestira u kampu za obuku, ali tobože postaje otuđen od marinaca. Poslije postaje slobodoumni ratni dopisnik koji se pridružuje postrojbi Lusthog kako bi izvještavao o borbi s terena. Adam Baldwin kao "Animal Mother". Nihilistički mitraljezac postrojbe Lusthog, Animal Mother prezire svaki autoritet osim svojeg, a služi se zastrašivanjem. Prvo prezire i omalovažava Jokera. Animal Mother vjeruje kako bi pobjeda trebala biti jedini cilj rata. U knjizi The Short Timers, on je Njujorčanin koji je otišao u rat umjesto u zatvor. Dorian Harewood kao "Eightball". Crnac iz Lusthog postrojbe, neosjetljiv na svoje podrijetlo ("Put a nigger behind the trigger") i prijatelj Animal Mothera. Ubija ga snajperistica. Kevyn Major Howard kao "Rafterman". Ratni fotograf za Stars and Stripes. Traži dopuštenje da se pridruži Jokeru u Hue Cityju. Arliss Howard kao teksaški Vojnik/Narednik "Kauboj" Evans koji prolazi kroz trening-kamp s Jokerom. Postaje strijelac, a poslije nalijeće na Jokera u Vijetnamu, kad je već postao zapovjednik postrojbe. Umire od rane prsnog koša na Jokerovimn rukama. Ed O'Ross kao Poručnik Walter J. "Polaganje" Schinowski. Zapovjednik voda u kojem se nalazi i postrojba Lusthog. Na Sveučilištu Notre Dame, Indiana, je igrao američki nogomet. John Terry kao Poručnik Lockhart. Jokerov urednik. Ima iskustva u ratnom izvještavanju, ali koristi svoj časnički rang kako bi izbjegao povratak u opasnost, računajući kako će ga novinarske dužnosti držati podalje od opasnosti ("In the rear with the gear"). Kieron Jecchinis kao "Ludi Earl". Zapovjednik postrojbe koji preuzima vodstvo nakon smrti zapovjednika voda, poručnika Touchdowna. Ubija ga bomba skrivena u igrački. John Stafford kao Doc Jay. Mornarički medicinar dodijeljen Lusthog postrojbi; ubija ga snajperistica dok je pokušavao izvući Eightballa. Kirk Taylor kao Payback. Dopisnik veteran iz marinskog dopisništva koji se hvali kako je bio u borbi, rekavši Jokeru i Raftermanu kako je psihički "izgorio". Bruce Boa kao The Pogue Colonel. Pukovnik koji dovodi Jokera na rub masovne grobnice s civilima, prigovarajući mu što nosi simbol mira. Sugerira Jokeru da mora biti više entuzijastičan u vezi pobjede

u ratu ili će ga poslati na vojni sud. "Pogue" u vojnom slengu znači uvredu za vojnike i marince koji se ne nalaze u borbi. Sal Lopez kao T.H.E. Rock: Meksički marinac. Marcus D'Amico kao Ručni rad: nadimak je dobio jer je masturbirao u psihijatrijskom uredu kako bi ga otpustili iz vojske. Ubija ga mitraljez malo poslije smrti poručnika g. Polaganja. Vincent D'Onofrio kao Leonard "Gomer Pyle" Lawrence: Debeli, nezgrapni, zaostali novak koji dolazi u fokus Hartmanova zlostavljanja zato što je nesposoban i debeo. Nakon što su ga ostali članovi voda izudarali zato što gotovo ni u čemu nije uspio i zaradio kolektivne kazne, postaje psihotičan i počinje razgovarati s puškom, "Charlene", ali isto tako postaje najdiscipliraniji marinac. U knjizi The Short Timers, Leonard Pratt je mršavi, nespretni dečko iz Alabame koji ubija Gerheima, zatim sebe, ispred svih u brakama. U Full Metal Jacketu, ubija Hartmana u zahodu, a tada sebe ispred Jokera. Uvredljivi nadimak, Gomer Pyle, potječe od simpatičnog, ali priglupog lika iz američke serije Andy Griffith Show koji se na kraju prijavljuje u marince. R. Lee Ermey kao Narednik Hartman: stereotipni vođa obuke s Paris Islanda koji zlostavlja svoje regrute kako bi ih pretvorio u marince. U The Short Timers, ime lika je "Gerheim"; on je veteran Drugog svjetskog rata s Iwo Jime. Peter Edmund kao Vojnik "Snowball" Brown: Novak crnac kojem je nadimak dao Hartman, a kratko je bio zapovjednik Jokerove postrojbe. Gary Landon Mills kao Vojnik Donion: Crni radijsko-telefonski operater. Stanley Kubrick kao Murphy: Artiljerijski časnik koji pruža potporu Kaubojevoj postrojbi. Lik Murphyja se ne može vidjeti. Tom Colceri kao The Doorgunner, stručnjak za prijevoz tereta i mitraljezac u helikopteru koji prevozi Jokera i Raftermana na neprijateljsku frontu. U letu, puca po civilima, dok oduševljeno ponavlja Evo vam!, hvaleći se "157 žutih ubijeno". Nakon što ga je Joker upitao uključuje li to žene i djecu, priznaje i našali se, "Zar rat nije pakao?!". Ova scena je adaptirana je iz knjige Michaela Herra iz 1977., Dispatches. Papillon Soo Soo kao Kurva iz Da Nanga: Prostituira se dok joj je svodnik narednik marinaca. Iako manji lik, poznata je po frazama: Ja tako uspaljena i Ja te dugo voliti, u zamjenu za 15 dolara, od svakog marinca, naravno. Ngoc Le kao Snajperistica Film je zaradio najviše kritika na račun lokacija na kojima je film sniman; mnogi kritičari su smatrali kako su engleske lokacije bile neadekvatne za film. Roger Ebert napisao je 1987.: "Film se dijeli u nekoliko autonomnih dijelova, od kojih nijedan nije baš zadovoljavajući. Scena u press sobi, na primjer, s lekcijom iz propagande, se čini kao da reflektira nešto od istog duha Dr. Strangelovea. Ali kako je povezana s neobičnom scenom s vijetnamskom prostitutkom - scenom s čvrstim početkom, ali bez sredine i kraja? I, kako ijedna vodi do konačnog obračuna sa snajperisticom?"

Vivian Kubrick, redateljeva kćer, pojavljuje se kao novinarka kamerman kod masovne grobnice; osim toga, skladala je neke glazbene brojeve za film. Vincent D'Onofrio se zdebljao tridesetak kilograma za ulogu vojnika Pylea. Bivši američki instruktor obuke R. Lee Ermey originalno je angažiran kao trener glumca Tima Colcerija. Nakon što je Kubricku prikazao kazetu sa sobom u ulozi trenera, ovaj mu je dao ulogu i dopustio mu da improvizira dijalog, što je umjetnički raritet u Kubrickovim filmovima. Film je sniman u Engleskoj, u vojnoj bazi Bassingbourn Barracks, Cambridgeshire i Bectonu, u Newhamu, Istočni London. Kako bi prikazali Pyleovo samoubojstvo, ekipa za specijalne efekte je htjela zapaliti petardu ispod glumčeve majice, ali kako je rana trebala biti na glavi, ideja je odbačena. Tada je na njegovu glavu pričvršćena metalna pločica, a onda petarda na pločicu, što je također propalo nakon nekoliko pokušaja. Tada je Matthew Modine predložio Kubricku da pogleda film Živjeti i umrijeti u Los Angelesu, gdje je policajac upucan u lice iz neposredne blizine. Kubrick je proučio scenu i razmišljao kako postići efekt rane: kad se Pyle puškom upuca u usta, lažna krv i ostaci lubanje se rasprskavaju po kameri. Na vrhuncu filma, kad se snajperistica okreće kako bi upucala Jokera, njegov kratki pogled na nju kako se okreće da ga upuca snimljen je modificiranom kamerom, čija je blenda bila asinkrona. Vijetnam je zabranio Full Metal Jacket zbog negativnog prikaza Vijetnamaca. Filmska studija ljudske prirode, ali i prirode vojske, rata i ubijanja. Potresno, pamtljivo, kubrickovski neodoljivo. Skupina mladića nalazi se u kampu za obuku vojnika, kako bi ih se pripremilo za rat u Vijetnamu. U tom ih procesu obučava hladnokrvni i bezdušni instruktor koji novake tretira kao crve. Između ostaloga, pridaje im razna pogrdna imena, prisiljava ih da spavaju sa svojim puškama za koju se moraju i pomoliti svaku večer... Vojnik Pyle najdeblji je, ali i emocionalno najslabiji među članovima postrojbe, koji ga jedne večeri odluči isprebijati jer ih stalno dovodi u nevolje. Iste večeri Pyle se promijeni i postane najbolji među vojnicima, no uskoro ubije instruktora i sebe. Vojnike se uskoro šalje u Vijetnam, a vojnik Joker (Matthew Modine) postaje vojni novinar... Kubrick je htio snimiti film što je moguće vjerniji stvarnosti. Nastojao je prikazati rat onakvim kakav jest, umjesto da izaziva žaljenje kod publike. 'Full Metal Jacket' često je karakteriziran kao prvi ratni film koji prikazuje što vojniku prolazi glavom dok je u ratu. Tek nekoliko mjeseci prije izlaska 'Full Metal Jacketa', film 'Platoon' osvojio je tri Oscara, uključujći i onaj za najbolji film. 'Full Metal Jacket' neprestano je uspoređivan s 'Platoonom', ali i s 'Apokalipsom danas', kojima danas stoji uz bok. 'Platoon' i 'Apokalipsa' govore o Vijetnamskom ratu, dok je 'Full Metal Jacket' primjenjiv na rat općenito. Od glazbe u filmu upotrijebio je, između ostaloga, 'Paint it Black' The Rolling Stonesa i 'These Boots are Made for Walking' Nancy Sinatre, dok je Abigail Mead, pravim imenom Vivian Kubrick, skladala originalni dio glazbe za film. Vivian je radila pod pseudonimom, ne želeći biti prozivana kao kćer redatelja.

'Full Metal Jacket' prvi je Kubrickov film koji je dobio uglavnom pozitivne kritike i danas je smatran jednim od najboljih ratnih filmova ikada. U jednome je intervjuu Kubrick izjavio da ga je predlošku Gustava Hasforda privukla činjenica da roman nije govorio ni za ni protiv rata, niti je promovirao određenu moralnu ili političku poziciju. 'Jednostavno se koncentrirao na stvari kakve jesu'. Za razliku od sličnih aktualnih osvarenja (npr. 'Platoon' Olivera Stonea), Kubrick je u drugome dijelu filma prikazivao rat u urbanom, gradskom području (umjesto džungle iz većine ostalih). No, 'Full Metal Jacket' ostat će najpoznatiji po genijalno režiranom prvome dijelu u kojem se prikazuje zahtijevna, zastrašujuća i dehumanizirajuća obuka koju marinci moraju proći prije odlaska u rat.

6.1. OČI ŠIROM ZATVORENE Posljednji film Stanleyja Kubrica bio je Oči širom zatvorene, sa zvijezdama Tomom Cruiseom i Nicole Kidman (koji su tada bili u braku) u ulogama para iz visokog društva Manhattana koji se upušta u seksualnu odiseju. Priča filma temeljila se na freudovskoj noveli Arthura Schnitzlera Traumnovelle (eng. Dream Story), a prati put dr. Williama Harforda kroz seksualno podzemlje New Yorka nakon što mu je supruga Alice razbila povjerenje u svoju vjernost kad mu je priznala da se umalo odrekla njega i njihove kćeri radi noći s drugim muškarcem. Harford je do tada vjerovao kako su žene po prirodi vjernije od muškaraca. Otkriće u njemu budi sumnju i očaj pa počne lutati ulicama New Yorka ponašajući se kako nije ljubomoran. Nakon ogrješenja u ritualima mračnog misterioznog seksualnog kulta, dr. Harford se predomišlja oko seksualne osvete svojoj ženi. Po povratku kući, otkriva kako je njegova žena maštala o vođenju ljubavi s nekoliko muškaraca odjednom. Nakon svojih opasnih eskapada, dr. Harford gubi moralnu prednost koju je imao nad njom. Par počinje krpati svoju vezu. Produkcija filma trajala je više od dvije godine, a dvoje glavnih glumaca, Harvey Keitel i Jennifer Jason Leigh, zamijenjeni su tijekom snimanja. Iako je radnjom smješten u New York, film je većinom sniman u londonskim tonskim studijima, uz malo lokacijskog snimanja. Kadrove Manhattana snimila je pomoćna ekipa u New Yorku. Kako je Kubrick držao film u tajnosti, širile su se većinom netočne glasine o radnji i sadržaju. Posebno je seksualni sadržaj izazvao razne špekulacije; neki novinari pisali su kako će to biti "najseksualniji film ikad snimljen". Pojavljivanje slavnog glumačkog para Cruise-Kidman samo je potencirao te glasine. Oči širom zatvorene, Lolita i Paklena naranča prije njega suočili su se sa cenzurom prije premijere. U Sjedinjenim Državama i Kanadi su strateški postavljene digitalne siluete kako bi prikrile eksplicitne scene seksualnih odnosa. U Europi i ostatku svijeta film je prikazivan u originalnoj verziji. DVD izdanje objavljeno u listopadu 2007. sadrži nedirnutu verziju, čime je ona po prvi put postala dostupna sjevernoameričkoj publici. Kubrick nije imao previše milosti prema publici s ovih prostora. Prvo godinama nije dopuštao distribuciju svojih filmova u istočne zemlje zato jer mu nije bilo zakonom dopuštenu ubirati postotak dobiti. Potom je zabranio prodaju svojih filmova zaraćenim Balkancima. Uzme li se u obzir da je između "Eyes Wide Shut" i posljednjeg filma "Full Metal Jacket prošlo desetljeće i pol, ispada da cijele generacija filmofila Kubricka nisu vidjele. "Eyes Wide Shut" dočekan je s golemim publicitetom, dijelom zbog glavnih glumaca (Nicole Kidman, Tom Cruise), dijelom zbog rigorozne redateljeve pedanterije i mukotrpnog nastajanja, a točku na i medijskoj znatiželji stavila je redateljeva nagla smrt tijekom miksanja tona. Kubrickov posljednji film pokazao je da se nimalo nije smekšao 'pod stare dane' i da je imao što pokazati i u svojim sedamdesetima. Bill Harford (Tom Cruise) liječnik je, oženjen kustosicom Alice (Nicole Kidman). Alice svom suprugu jedne večeri prizna jednu od svojih seksualnih maštarija, nakon čega Bill postaje iznimno ljubomoran, a potom i opsjednut njezinom fantazijom. Iako se radi samo o maštariji, Bill ne može iz glave izbiti pomisao da netko dira njegovu suprugu.

Takvo ga razmišljanje dovodi u razne seksualne situacije, od kojih je svaka na neki način povezana sa smrću... Film se temelji na romanu Arthura Schnitzlera. Posljednji Kubrickov film izazvao je pažnju što zbog glavnih glumaca, što zbog vrućih scena Cruisea i Kidmanove, a ponešto i zbog iznenadne redateljeve smrti. Film, opet, nije bio naročito dobro prihvaćen, no brojni kritičari vjeruju da Kubrick nije film u potpunosti zamišljao takvim kakav je ispao, jer je umro mjesec dana prije puštanja u kino, a sam je sudjelovao u postprodukciji svakog svog filma. Oči širom zatvorene radio je gotovo dvije godine, Warner Bros mu je dao raširene ruke i dubok džep da pusti mašti na volju, a on je scene ponavljao koliko je puta htio. Postigao je san svakog redatelja – vremensku neograničenost. Film je svakako intrigantan, posebice u glatkim prijelazima iz stvarnosti u nadnaravno. Artistički je nabijen, a seksualne scene pojačavaju napetost, preispituju i pokazuju važnost intimnosti u braku. Za kraj velike karijere Stanley Kubrick nam daje još jedan odličan film. Okupivši tada najpoznatiji par, Kidman-Cruise, Kubrick kreće u realizaciju Schnitzlerova romana. Sam film je sniman 400 dana, pošto je Kubrick oduvijek bio perfekcionist, a 4 dana nakon predstavljanja filma šefovima studija veliki redatelj je umro. Rezultat je film s briljantnom režijom, dobrom glumom i zanimljivom pričom od koje će nam oči biti širom otvorene. Posebno impresivna je glazba, s onim jezivim klavirom, što je briljantna ideja. Od glumaca Kidmanica zasjenjuje Cruisea, iako je u duplo manje scena od njega. Po meni Cruise nije bio dovoljno dobar, iako mislim da je dobar glumac (cijelo vrijeme sam zamišljao Deppa i na kraju pročitao da je on bio zamjena u slučaju Cruiseva odustanka).

Također mislim da je u ulozi Zieglera bio potreban neki bolji glumac od redatelja/glumca Pollacka jer scena u njegovoj kući pred kraj je mogla biti puno bolje odglumljena. Sporedni glumci, na čelu s Šerbedžijom su perfektni. Sam Rade je maestralan i uloga u Kubrickovom filmu dokazuje kako je on velik glumac. Neću o radnji filma govoriti jer mislim da će ju svatko protumačiti na svoj način. Ali reći ću da zadnje remek-djelo Kubricka morate pogledati ako ste ljubitelj ozbiljnog filma. Odvažan posljednji film Stanleya Kubricka je nepredvidivo psiho-seksualno putovanje, grčevito napeta priča i značajno postignuće u glumačkim karijerama zvijezda Toma Cruisea i Nicole Kidman. Cruise glumi liječnika koji se, nakon što njegova žena (Kidman) prizna svoje seksualne žudnje, upušta u erotičnu avanturu koja zaprijeti njihovom braku ? i koja bi ga mogla ostaviti upletenog u neriješeno ubojstvo. Dok se priča kreće od sumnje i straha prema samo-otkrivenju i pomirenju, Kubrick ju vodi majstorskim dodirom. Skladni kadrovi likova, bogate boje, zaprepašćujući prizori: razmetni stil koji čini Kubricka jednim od najvećih redatelja ikada garantirano će držati oči svih gledatelja širom otvorene. Film je nastajao nekoliko godina u velikoj tajnovitosti, svojstvenoj pokojnom Kubricku njegovom stilu rada i odnosa prema publicitetu. Intrigantnost, tajnovitost i »fama« pratili su film sve do američke premijere ovoga ljeta, a bila je popraćena uvjerljivim teorijama kako je riječ o jednom od najerotskijih filmova svih vremena, dok mu je venecijanska glamouroznost dala dodatni sjaj i uzbuđenje željno očekivanog djela.

Riječ je o »psihološkom thrilleru« koji se bavi seksualnom opsesijom – stizale su šture vijesti iz Warner Bros.-a, uoči američke premijere filma, koja je bila obavijena znatiželjom i tajnovitošću kao rijetko koji film posljednjih godina. Ipak, kratki isječak iz filma u trajanju od 90 sekundi obišao je svijet i pružio gledaocima šansu da se uvjere u istinitost erotske tenzije, koju je Kubrick uspio potencirati i postići između bračnog i glumačkog para Nicole Kidman i Toma Cruisea, snimajući jednu od udarnih ljubavnih scena pred ogledalom. Nezaboravna suradnja s Kubrickom. Tom Cruise igra liječnika Manhattana, a Nicole Kidman njegovu suprugu, bivšu kustosicu galerije koja provodi vrijeme kod kuće s kćeri. Scenarij je napisao sam Kubrick zajedno s Fredericom Raphaelom, a prema knjizi »Traumnovelle ili Dream Story« iz 1926., austrijskog pisca Arthura Schnitzlera, koja govori o Fridolinu i njegovoj ženi Albertini koji prolaze kroz intenzivne seksualne fantazije opasnih namjera između ljubavi i strasti, vjere i istine... Kubrick je još 1960. u jednom intervjuu istaknuo svoje oduševljenje Schnitzlerovom prozom, tvrdeći kako su njegovi kazališni komadi prava remek djela dramske riječi. »Teško je naći pisca koji bolje razumije čovjekovu dušu i koji savršenije umije balansirati između onoga što je gluma, a što realnost u svemu tome«, istaknuo je Kubrick. Nicole Kidman također nije krila svoje oduševljenje Schnitzlerom, pa je tako odmah poslije završetka snimanja filma zaigrala u kazališnom komadu »Plava soba«, u New Yorku, koji je također inspiriran Schnitzlerovom dramom »Reigen« iz 1900., a koja je također nabijena erotikom uklještenom između mašte i stvarnosti. Premda su radili naporno i teško i po deset sati dnevno, gotovo tri godine, Cruise i Kidman ne mogu zaboraviti svoja druženja s iskusnim redateljem, perfekcionistom svog posla koji im je bio poput oca, ali u poslu nije prepuštao slučaju niti jednu sekundu filmske radnje, niti dosadnim ponavljanjem dok nije upoznao Kubricka i počeo raditi s njim. – Tada je moj posao ponovno dobio smisao, izvor radosti i znatiželje. Postao sam željan svakoga dana novih i novih iskustava, postao sam početnik koji se veseli i strepi od mišljenja svog strogo i savršenog učitelja. Svatko tko je bio u prilici kontaktirati s Kubrickom, mogao se uvjeriti da je riječ o stvarnom geniju, briljantnom umjetniku sa savršenim osjećajem za kadar, s nepogrešivim okom za kameru – govori Sydney Pollack , poznati filmski redatelj i producent koji je također surađivao s Kubrickom na ovom filmu, ali kao glumac u ulozi jednog od pacijenata liječnika Cruisea. Sve u svemu venecijanska festivalska publika dočekala je Kubrickov film širom otvorenih očiju ne samo zbog ugleda redatelja i intrigantnosti teme, nego i zbog novog direktora Alberta Barbere, koji je sa svojom ekipom donio jedan sasvim novi stil i program Mostre, koji se osniva primarno na umjetničkim dostignućima, a tek onda na slavnim imenima. U slučaju filma »Oči širom zatvorene« postigao je idealni cilj, jer za otvorenje je dobio, ne samo zvijezde nego i kvalitetan film legendarnog redatelja, koji je svojom intrigantnom pojavom uvijek izazivao okolinu, čak i iznenadnom smrću neposredno nakon završetka ovog filma. Sve to izazvalo je veliko zanimanje publike i festivalskih gostiju koji su napokon dobili jednu savršeno glamouroznu svečanost otvaranja. Svi su širom otvorenih očiju hrlili put dvorane Grande, u kojoj se događala svečanost filma na najbolji mogući način. milimetar filmske trake. Pun pogodak novog direktora – Bilo je nezaboravno i fantastično. To nije bilo samo profesionalno radno iskustvo s genijalnim redateljem, to je bilo življenje s neobičnim čovjekom, koje nam je promijenilo živote, navike,

inspiracije, očekivanja, bilo je savršeno i dragocjeno – govore s podjednakom strašću Tom Cruise i Nicole Kidman. Cruise čak priznaje da je pomalo bio umoran od glume, da mu se sve činilo dosadnim ponavljanjem dok nije upoznao Kubricka i počeo raditi s njim. – Tada je moj posao ponovno dobio smisao, izvor radosti i znatiželje.

Postao sam željan svakoga dana novih i novih iskustava, postao sam početnik koji se veseli i strepi od mišljenja svog strogo i savršenog učitelja. Svatko tko je bio u prilici kontaktirati s Kubrickom, mogao se uvjeriti da je riječ o stvarnom geniju, briljantnom umjetniku sa savršenim osjećajem za kadar, s nepogrešivim okom za kameru – govori Sydney Pollack , poznati filmski redatelj i producent koji je također surađivao s Kubrickom na ovom filmu, ali kao glumac u ulozi jednog od pacijenata liječnika Cruisea. Sve u svemu venecijanska festivalska publika dočekala je Kubrickov film širom otvorenih očiju ne samo zbog ugleda redatelja i intrigantnosti teme, nego i zbog novog direktora Alberta Barbere, koji je sa svojom ekipom donio jedan sasvim novi stil i program Mostre, koji se osniva primarno na umjetničkim dostignućima, a tek onda na slavnim imenima. U slučaju filma »Oči širom zatvorene« postigao je idealni cilj, jer za otvorenje je dobio, ne samo zvijezde nego i kvalitetan film legendarnog redatelja, koji je svojom intrigantnom pojavom uvijek izazivao okolinu, čak i iznenadnom smrću neposredno nakon završetka ovog filma. Sve to izazvalo je veliko zanimanje publike. Od trenutka kada je odbacio partituru Alexa Northa za film 2001. Odiseja u svemiru, Stanley Kubrick stekao je status redatelja koji se gotovo isključivo koristi biranom (većinom klasičnom) glazbom. Na taj je način postao apsolutni autor — ne samo filmske slike i svega što stoji iza nje nego i filmske glazbe, kojom je majstorski manipulirao stvarajući dojam da je birana glazba skladana upravo za njegove filmove. To je slučaj i s drugim stavkom Musica Ricercata Györgya Ligetija, koju je redatelj upotrijebio u svom posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Ligetijev ricercar nema nikakve veze s ricercarom iz 16. stoljeća (osim što znači posvetu skladatelju Girolamu Frescobaldiju), a njegova igra tonskim visinama, koje se iz stavka u stavak dodaju početnom a dok se ne dobije cijeli dvanaesttonski niz, u Kubrickovu filmu doživljava se (za razliku do koncertnoga podija) planiranom (!). Soundtrack Oči širom zatvorene započinje i završava tim uznemirujućim djelom za glasovir, otkrivajući brojne slojeve koji prate ne samo film nego i njegovu glazbu. Kubrickovo izvrsno poznavanje djela klasične glazbe i njihova podteksta izvire iz svakog odabranog klasičnog broja — drugog valcera štrausovskog tipa iz Jazz suite No 2 Dmitrija Šostakoviča i staračke ogoljelosti Sivih oblaka Franza Liszta — a oni se na čudnovat način uklapaju u ugođaj romantičnih evergrina poput When I Fall in Love, Strangers in the Night i If I Had You. Zapravo bi se soundtrack filma Oči širom zatvorene na prvi pogled mogao činiti eklektičnim, jer objadnjuje instrumentale starih poznatih pjesama, suvremeni popularnopjevani komentar Chrisa Isaaka Baby Did A Bad Bad Thing, navedene klasične glazbene brojeve i za film skladanu glazbu Jocelyn Pook. Međutim, svim tim raznorodnim glazbenim brojevima zajednički je opći meditativnosmireni ugođaj, koji samo povremeno (napose na početku i na kraju, zahvaljujući Ligetiju) sugerira snažno unutarnje gibanje koje iz nelagode vodi u strah, paniku i užas. Kubrick je točno znao što čini kada je birao glazbu i skladateljicu originalne glazbe (što je za njegove kasnije filmove rijetkost).

Jocelyn Pook je, naime, napose u hipnotički zastrašujućim brojevima The Dream, Masked Ball i Migrations, odlično odrazila unutarnju hladnoću filma i lutanje između sna i realnoga svijeta glavnog lika. Soundtrack filma Oči širom zatvorene, kao što smo uostalom od Kubricka već odavno navikli, pokazao se iznimnim i neizbježnim pratiteljem iznimnoga filmskog ostvarenja. Šteta što stari lisac nije poživio da vidi i čuje njegove odjeke... No on je sve tako dobro isplanirao, da je lako moguće kako ih je već unaprijed vrlo dobro znao.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful