O pjesničkom umijeću

Daljnja rasprava o tragediji
Na početku 18. glave Aristotel iznosi činjenicu da u svakoj tragediji postoje zaplet (desis) i
rasplet (lysis).
1
Mora se naglasiti da naši termini zaplet i rasplet ne odgovaraju u potpunosti
terminima koje Aristotel koristi; »Rasplet u nas znači klimaks onoga što Aristotel označava
kao lysis«.
2
Aristotel nadalje piše da se vanjski dogaĎaji, i u mnogo slučajeva neki od
unutarnjih, čine zaplet, a ostalo je rasplet. Ovako taj dio prevodi Else, i iz tog prijevoda
proizlazi mogućnost da se drama sastoji samo od lysis, to jest od raspleta, dok mu desis
prethodi.
3
Dobar primjer toga je tragedija Kralj Edip. MeĎutim, treba uzeti u obzir i probleme
nastala usred prevoĎenja; mogući prijevod je i da često neki dogaĎaji van i neki unutar radnje
čine desis (zaplet), što bi onda podrazumijevalo da desis može biti potpuno izvan ili potpuno
unutar radnje. Vanjski dogaĎaji su ono što se dogaĎa izmeĎu početka priče i početka radnje
drame, prethodni dogaĎaji za koje se u 14. glavi kaže da su izvan drame. Zaplet, to jest desis,
je dio koji seže od početka priče pa sve do posljednjeg prizora prije nego počinje obrat.
Negdje desis prestaje pred početak drame, negdje pred sam prolog, ili u njegovu toku. Mora
se napomenuti da je u antičkoj drami jako nejasno razlikovanje izmeĎu zapleta i raspleta, iz
razloga što su priče fabula bile poznate, pa nisu trebale mnogo ekspozicije.
4
Rasplet je dio od
početka obrata do kraja drame. TakoĎer se treba napomenuti da se ova podjela na desis i lysis
nije održala i nije utjecala na kasnije autore. Umjesto raspleta u upotrebi je ostao termin
»katastrofa«.

1
Usp. Aristotel, O pjesničkom umijeću, preveo i priredio Zdeslav Dukat (Zagreb: Školska knjiga, 2005), str. 35.
2
Zdeslav Dukat, »Bilješke«, u: Aristotel, O pjesničkom umijeću, preveo i priredio Zdeslav Dukat (Zagreb: Školska
knjiga, 2005), str. 300.
3
Isto, str.300.
4
Isto, str.300.
Aristotel poznaje četiri vrste tragedije koje dovodi u vezu sa četiri dijela, »jer toliko je
dijelova bilo spomenuto«.
5
MeĎutim, do sada nije naĎeno zadovoljavajuće objašnjenje te
podjele, pošto se četiri vrste tragedije ne podudaraju ni s kakvom podjelom; niti sa sastavnim
(fabula, karakter, dianoia) niti sa sadržajnim (prepoznavanje, obrat, tragični dogaĎaj)
dijelovima. Tumači Vahlen i Else smatraju da se ta podjela ne temelji ni na kakva četiri dijela,
dok Else još drži da je Aristotel taj dio naknadno ubacio u djelo na nezgodno mjesto.
6

Te četiri vrste tragedije su isprepletena tragedija, tragedija patnji, tragedija karaktera i
jednostavna tragedija. Isprepletena se u cjelovitosti sastoji od obrata i prepoznavanja.
Tragedija patnji se često shvaća i kao »kobna, sudbonosna«
7
ili »puna strasti«.
8
Ona ima obrat
iz sreće u nesreću i sadrži strašan dogaĎaj na pozornici. Tragedija karaktera se bavi
izražavanjem karaktera, ali postoji i etičko shvaćanje da je to moralna tragedija koja ima
povoljan ishod za dobre, a loš za zle, to jest da ima sretan završetak. Na mjestu gdje se
spominje četvrta vrsta teks je iskvaren. Prevoditelji pretpostavljaju da je četvrta vrsta
jednostavna tragedija, pošto je podjela tragedije analogna podjeli epa
9
, o čemu će biti više
govora u nastavku seminara.
Kao primjer četvrte vrste tragedije Aristotel navodi one koje se odvijaju u Hadu, ali tumačima
nije u potpunosti jasno zbog čega. Moguće je da su one težile jednostavnosti, ali za to nema
dokaza. Jedno od objašnjenja nudi Schrader, nazivajući četvrtu vrstu »tragedija čudesa«
10
,
dok neki drugi tumači nude »spektakularnu tragediju«.
11
Else predlaže »epizodičnu«
12
, to jest
jednostavnu tragediju, koja je na zadnjem mjestu zato što je najlošija. Još jedan od primjera te

5
Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 36.
6
Usp. Dukat, »Bilješke«, str. 304-307.
7
Isto, str. 306.
8
Isto, str. 306.
9
Isto, str. 304.
10
Isto, str. 305.
11
Isto, str. 305.
12
Isto, str. 305.
četvrte vrste tragedije je Prometej, za kojeg se može reći da je jednostavan i epizodičan, ali se
teško može nazvati lošim.
Jedno od mogućih objašnjenja je da podjela tragedije na četiri vrste nije jednokriterijska.
Etičku tragediju odreĎuje predominacija karaktera, koji je strukturalni element iz 6. glave, dok
»patetičku« odreĎuje pathos, dio fabule iz 11. glave. No, ako je četvrta jednostavna, koji dio i
iz koje podjele njoj odgovara? Zaključak bi mogao biti da »kakva god bila ta klasifikacija,
ona je sasvim neupotrebljiva jer se u njoj miješaju kriteriji diobe a kategorije se preklapaju«.
13

Pjesnik je obvezan pokazati majstorstvo u svim dijelovima, to jest strukturalnim sastavnicama
iz 6. glave, ali najvažnije su fabula, karakteri i dianoia. Ti dijelovi treba da budu što vještije
izvedeni, jer jedino će tako pjesnik zadovoljiti kritičare, publiku.
Aristotel nadalje upozorava da je jedino pravično, ispravno uzeti fabulu kao osnovicu za
kritiku.
14
Smatra da nije korektno usporeĎivati tragedije koje pripadaju različitim vrstama,
nego treba usporeĎivati tragedije istih vrsta meĎusobno. Njegov savjet pjesnicima je da
moraju svladati i zaplet i rasplet. Te dvije stvari treba uskladiti jednu s drugom, obje moraju
biti podjednako vješto izvedene.






13
Isto, str. 309.
14
Usp. Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 36.
O opsežnosti tragedije
Upozorenje pjesnicima je da ne izražuju tragedije na epski način, a epski je ono što ima
mnogo fabula. Dobar primjer nepoštivanja ovog pravila je ukoliko bi netko pokušao sastaviti
dramu na osnovi epa Ilijade u njenoj cijelini. Takva drama ne bi bila primjerene veličine,
imala bi mnogo kratkih epizoda i doživjela bi neuspjeh na pozornici.
15

Ipak, Aristotel hvali pjesnike da na zadivljujuć način postižu, u obratima i jednostavnim
radnjama, svoj cilj, a to je osjećaj tragičnog i osjećaj čovjekoljublja, to jest onoga što dira naše
ljudsko suosjećanje. Interpretator Else ovaj dio prevodi »... ali u svojim obratima i
jednostavnim fabulama oni postižu efekte koje žele, one iznenaĎenja«
16
. Odbacuje dio o
čovjekoljublju jer ga smatra platoničkim i kršćanskim, i kao takvim u neskladu s
aristotelovom koncepcijom. Te osjećaje tragičnog i čovjekoljublja pobuĎuju obrati poput
onoga »...kada bude prevaren mudar ali zao čovjek poput Sizifa ili kad bude pobiječen hrabar
ali nepravedan«.
17

Nakon ovoga dijela Aristotel naglo prelazi na temu uloge kora u drami. Vrlo je vjerojatno da
taj nagao prijelaz nastau uslijed nabacanosti nepovezanih fragmenata, »Zbog nekoherentnosti
teksta Lucas naslućuje da ovdje imamo nabacane nepovezane fragmente«.
18
Aristotel
objašnjava da se i kor uzima kao jedan od glumaca, kao integralan dio cjeline drama, te da
treba sudjelovati u radnji. U ono vrijeme je postojala praksa da pjesnici koriste kor za
opjevavanje pjesama koje nisu imale veze s radnjom, i Aristotel se tome protivi.



15
Isto, str. 36.
16
Dukat, »Bilješke«, str. 315.
17
Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 37.
18
Dukat, »Bilješke«, str. 316.

O mislima i dikciji
U 19. glavi objašnjeni su ostali konstitutivni elementi iz 6. glave, a to su misli i dikcija (leksis,
stil i način izražavanja). Govoreći o mislima, Aristotel se poziva na prve dvije knjige
Retorike, iako postoji mišljenje da Aristotel govori o govorništvu općenito.
19
»O mislima
neka vrijedi ono što je napisano u spisima o govorništvu«.
20

Misli se tiču onoga što u tragediji treba biti prikazano govorom, za raliku od pjevanja.
Dijelovi misli su dokazivanje i pobijanje, te izazivanje osjećaja. Ti osjećaji, pathe, su
nabrojani u Nikomahovoj etici, a to su požuda, srdža, strah, smionost, zavist, ljubav, mržnja,
ćežnja, zanos i suosjećanje. Lik u drami takoĎer može uz pomoć misli uvećati ili umanjiti
važnost nečega. Else smatra da je dio o uvećanju ili umanjivanju važnosti nećega umetnut,
interpoliran.
I radnja sama može izražavati emocije, a da bi se to postiglo, potrebno je da su te organizirane
mislima, kao što se u 14. glavi spominje da sažaljenje i strah trebaju biti ugraĎeni u dramsko
zbivanje. Osnovna razlika je u tome što izazivanje tih osjećaja putem radnje treba da bude bez
verbalnog obrazlaganja. Aristotel ovdje koristi termin didaskalia, ali to nema nikakve veze s
režijskim uputama. Postoje dva moguća objašnjenja. Ili se osjećaji u radnji postižu kompletno
bez upotrebe riječi za izražavanje misli, ili, kako smatra Lucas, bez složenih, cjelovitih govora
u kojima misli osobito dolaze do izražaja.
21
U govoru, naravno, ti osjećaji nastaju govorom.
U nastavku Aristotel počinje s razmatranjem dikcije, posljednjem od elemenata tragedije iz 6.
glave. MeĎutim, taj dio je usko tehničke prirode, i više pripada filologiji ili gramatici.
Nadalje, vrijednost tog dijela je samo povijesna, jer je glavni procvat grčke lingvistike nastao
tek poslije Aristotela. Uzevši još u obzir loše stanje originalnog teksta, sumnje u autentičnost,

19
Isto, str. 320.
20
Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 37.
21
Usp. Dukat, »Bilješke«, str. 322.

te činjenicu da su i sami tumači i prevoditelji ove dijelove šturo ili nikako prevodili, sljedeće
tri glave su u ovom seminaru preskočene.
Rasprava o epu
U 23. glavi Aristotel nastavlja raspravu o onom »što se tiče pripovjednog oponašanja u stihu«,
22
to jest o epu. Ono što vrijedi za tragediju uvelike vrijedi i za ep, što može objasniti kratkoću
dijela posvećenog toj književnoj vrsti. Uzor i domel savršenstva Aristotel nalazi u Homeru,
kojeg nadalje u tekstu označava zamjenicom »on«.
Ep je pripovjedna vrsta u metru, i ima samos tih dok tragedija ima i glazbu. Fabula se u epu,
kao i u tragediji, sastavlja dramatski, što podrazumjeva dvije stvari: da ima obrata,
prepoznavanja i tragičnih dogaĎaja, te da likovi govore umjesto da autor pripovjeda. Fabula
treba biti sastavljena oko jedne radnje, potpune i cjelovite. Ovdje Aristotel ponovno ističe
važnost jedinstva radnje, o čemu je već bilo govora u 7. i 8. glavi. Nadalje, fabula mora imati
početak, sredinu i kraj, mora biti »kao potpuno živo biće«.
23
Živo biće se u 7. glavi naziva
lijepim, tako da je i dobro sastavljena fabula lijepa, to jest, izaziva užitak. MeĎutim, u
dijelovima o epu se ne spominje kakve osjećaje ep pobuĎuje. Moguće je da je Aristotel smatra
kako tragedija i ep imaju istu svrhu, isti telos, kao što smatraju Gudeman i Lucas, ali, za
razliku od njih, Else smatra da se radi o Aristotelovoj posebnoj teoriji epa.
24

Aristotel upozorava da ep ne smije biti sličan povijesnim djelima, kao što je u 9. glavi govorio
o odnosu pjesništva i povjesništva. Naime, razlika je u tome što tema povijesnih djela nisu
»radnje«, nego slijed nepovezanih dogaĎaja, a to ne čini telos, to jest, povjesna djela nemaju
jedinstvenu svrhu i ne čine iznutra logički povezanu cjelinu. Pjesnik govori o univerzalnom
dok povjesničar govori o partikularnom, pjesnik oponaša radnju dok povjesničar izvještava o

22
Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 47.
23
Isto, str. 47.
24
Usp. Dukat, »Bilješke«, str. 347.
jednom vremenu.
25
Protuargument je ne odvijaju li se sve radnje u nekom vremenu, ali
Aristotelov odgovor, po Elseu, je da je ono univerzalno, o čemu govori pjesnik,
bezvremensko. Stoga je jedinstvo vremena u tragediji lažan princip; ono nije toliko bitno kao
što je radnja, fabula. Fabula je najbitnija, ona je logičan slijed dogaĎaja koji imaju telos.
Upravo iz tog razloga Aristotel veliča Homera kao najvećeg epskog pjesnika. »Homer nije
pokušao opisati čitav rat, iako je ovaj imao svoj početak i kraj«.
26
Fabula bi bila veoma
opsežna i zamršena, zbog raznovrsnosti dogaĎaja. Homer je obradio samo jedan dio rata.
Osnova fabule je bila Ahilova srdžba, dok su mnoge druge epizode bile dodaneradi
šarolikosti. Aristotel takoĎer hvali Homera na način da veli da je on jedini koji »dobro zna što
treba da čini«.
27
Ovdje se riječ činiti podrazumjeva u doslovnom smislu; sam pjesnik treba da
govori što manje, jer se oponašanje ne sastoji iz toga. Mnogi pjesnici previše govore, dok
Homer, nasuprot njih, odmah uvodi likove u fabulu.
U 24. glavi Aristotel radi podjelu epa, i navodi da je ta podjela identična podjeli tragedije:
jednostavan, složen, karakteran ep i ep pun patnji. Tu se takoĎer javlja problem u prijevodu.
Dva su moguća tumačenja, »treba li da ima iako nema uvijek« i »mora imati«. Ake se ovaj
dio tumači na način što bi svaki ep trebao imati, a nema kod svih ostalih epskih pjesnika osim
Homera, ispada dosta radikalno mišljenje da su svi pjesnici, osim Homera, toliko loši da im se
epovi uopće ne mogu klasificirati. Zato većina prevoditelja ovaj dio tumači kao »mora imati«,
jer je to posljedica njegove prirode.
28

Strukturalni dijelovi epa isti su kao i strukturalni dijelovi tragedije, izuzevši skladanje glazbe i
vizualni dio predstave. MeĎutim, Aristotel tu takoĎer navodi i obrat, prepoznavanje i tragične
činove, koji su u 11. glavi definirani kao dijelovi fabule, te misili i dikciju. Ovdje dolazi do

25
Usp. Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 47.
26
Isto, str. 47.
27
Isto, str. 47.
28
Usp. Dukat, »Bilješke«, str. 357.

nelogičnosti iz razloga što Aristotel miješa dvije podjele, strukturalne dijelove i dijelove
fabule.
Razlika epa i tragedije
Ep se od tragedije razlikuje dužinom sastava (spjeva, strukture i fabule) i stihom, to jest
metrom. Kada govori o dužini epa, Aristotel se poziva na 7. glavu, gdje navodi da epu mora
biti moguće pogledom obuhvatiti početak i kraj. Ovaj dio je u kontradikciji sa 5. glavom, u
kojoj Aristotel izrečito navodi da je ep neograničen. Smjernicu za duljinu epa je dana u duljini
»onog broja tragedija koje se odreĎuju za jedno slušanje«.
29
U Aristotelovo vrijeme izvodile
bi se tri tragedije jednog pjesnika, a to bi otprilike bilo 4000 do 5000 stihova. Zanimljivo je da
Homerova Ilijada i Odiseja, koje Aristotel toliko hvali, imaju mnogo veći broj stihova od
ponuĎenog. Taj se »propust« može objasniti činjenicom da je Aristotel vjerojatno mislio na
središnju fabulu, koja, po proračunima, u oba epa ima oko 4000 stihova, dok su sve ostale
epizode proširenja.
30
Daljnja razlika izmeĎu tragedije i epa je ta što je tragedija ograničena na
onaj dio kojeg glumci trenutno oponašaju, dok se u epu mogu prikazivati više dijelova koji se
dogaĎaju istovremeno. To je donekle točno, pošto se i u tragediji često spominje više
dogaĎaja od jednom, na primjer, u glasničkim izvještajima. No, ni ep a ni bilo koji drugi
književni oblik ne može simultane dogaĎaje uistinu prikazivati simultano, nego se uvijek
prikazuju sukcesivno. Else tumači ovaj dio na način da je Aristotel mislio kako u epu pjesnik
može skakati naprijed i natrag u vremenu, dok to u drami nije moguće. Ta posebnost epa
omogućuje njegovu pozamašnost, te pribavlja slušatelju užitak promjene, to jest mijenja se
raspoloženje zbog šarolikosti epizoda.


29
Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 48.
30
Usp. Dukat, »Bilješke«, str. 364.
Kada Aristotel govori o stihu primjerenom za epsko pjesništvo, Lucas opaža kružnu
definiciju; naime, kako Aristotel piše, budući da je epsko pjesništvo dostojanstveno i otmjeno,
jedini primjeren stih mu je heksametar, koji je »masivan«, to jest dostojanstven. Nema neke
stvarne poveznice izmeĎu epa i heksametra, pošto heksametar često može biti i »razigran«.
31

Dalja razlika izmeĎu epa i tragedije leži u prikazivanju iracionalnog i čudesnog. Ono je u epu
dopušteno u mnogo većoj mjeri nego u tragediji, iz razloga što slušatelji epa ne vide izvedbu,
to jest, nema glumaca na pozornici. Za primjer jedne epske scene koja nikako ne može biti
stavljena u tragediju je prizor kada Ahilej lovi Hektora, koji bi na pozornici izgledao veoma
smješno.
32

Čudesno i uzbudljivo stvaraju užitak u smislu da nas iznenaĎuju. Homer je bio velik upravo iz
razloga što je naučio druge pejsnike kako da govore neistine- uporabom krivog zaključivanja.
Ovdje se jasno vidi razlika u stavovima izmeĎu Aristotela i Platona; dok prvi hvali Homerov
način govorenja nesitine, drugi ga osuĎuje, govoreći da Homer ''nelijepo laže''. Postupak
kojim se Homer služi pri laganju sliedji ovako: ako je prva stvar (A) neistinita, ali je takva da
iz nje, ako je istinita, slijedi druga stvar (B), te, iako druga stvar B može nastati i iz drugih
uzroka, pjesnik treba da doda stvar B svojoj neistinitoj tvrdnji a, i tada će publika, videći da je
B neistinito, pogrešno zaključiti na istinitost stvari A, iz razloga što je stvar b njena prirodna,
ali ne i nužna posljedica. Znajući da je drugo istina, naša duša, kao organ razuma, pogrešno
zaključuje u istinitost prvog. Problem u Aristotelovom opisu krivog zaključivanja je u tome
što on nigdje ne navodi dovoljno dobar ni jasan primjer, te postoji sumnja o interpoliranosti
teksta.
Načelo koje aristotel zagovara jeste da radije treba birati prikazivanje nemogućeg a
vjerojatnog, nego mogućeg a nevjerojatnog. Unatoč tome, Aristotel smatra da će u većini

31
Isto, str. 369.
32
Usp. Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 49.
slučajeva pjesnik prikazati moguće i vjerojatno. Nemoguće se u djelu dalje ne spominje, nego
slijede primjeri iracionalnog, nelogičnog. Aristotel drži da fabulu ne treba sastavljati od
iracionalnih dijelova, a ako ih i ima, oni treba da budu van fabule, to jest, da joj prethode, kao
što je već ranije rečeno u 15. glavi. Od početka treba izbjegavati konstruiranje fabule koja u
sebi sadrži iracionalne elemente; bolje je uvesti nemoguće vjerojatnosti nego neuvjerljive
mogućnosti. Ipak, vješt pjesnik ima mogućnost da uvrsti iracionalne elemente tako da oni
budu podnošljivi, na način da ostalim kvalitetama zasladi apsurd. Aristotelov zaključak je da
je ep, zbog elementa laganja, inferioran tragediji, ali i da pjesnici, koji posežu za ovim
sredstvom, trebaju znati kako lagati.
Pri kraju poglavlja Aristotel još upozorava na upotrebu dikcije. Smatra da jako razraĎenu
dikciju treba koristiti samo u dijelovima lišenim radnje, jer »odviše briljantna dikcija skriva
karakter i misli«.
33

Aristotelova književna kritika
U glavi 25. Aristotel se bavi pogreškama koje se nalaze u književnim djelima, te se ovo
poglavlje može smatrati kao svojevrsna književna kritika. U pjesništvu se, isto kao i u
sliakrstvu, razlikuju tri načina oponašanje: oponašanje stvari kakvima su bile ili jesu,
oponašanje stvari kakvim ih ljudi drže ili kažu da jesu (mnijenje), te te oponašanje stvari
kakvima bi trebale biti. Aristotel dopušta odreĎenu pjesničku slobodu, pošto smatra da
ispravnost pjesničkog i nekoh drugih umijeća, na primjer politike, nije istovrsna.
Aristotel poznaje dvije vrste pogrešaka, a to su one koje su u pjesničkom umijeću, i one koje
su van njega. Ako je pjesnik izabrao oponašati nešto, ali oponaša pogrešno zbog svoje
nesposobnosti, onda je to pogreška u samom pjesničkom umijeću. Ali, ako pjesnik izabere loš
predmet oponašanja te, na primjer, prikaže konja u trku sa prednjim nogama ispruženim, što

33
Aristotel, O pjesničkom umijeću, str. 51.
je Aristotel držao da je nemoguće, onda to nije pogreška samog pjesničkog umijeća, nego je
to pogreška koja nastaje usred pjesnikova nepoznavanja ostalih umijeća, te takva pogreška za
Aristotela nije bitna.
34
Time Aristotel ponovo protuslovi Platonu, smatrajući da pjesnik ne
treba imati precizno znanje o stvarima koje oponaša.
Većinu objašnjenja pogrešaka na koja nailazi u djelima Aristotel izvlači iz prethodno
navedene tri vrste oponašanja. Tome za primjer, Sofoklo, kada griješi u svoji tragedijama, čini
to iz razloga što prikazuje ljude onakvima kakvi bi trebali biti, dok Euripid griješi iz razloga
što pokušava prikazati ljude kakvima jesu. Treći način pobijanja pogrešaka jest da se kaže da
je to općeprihvaćeno mnijenje, da tako kažu ljudi.
Sljedeći način objašnenja pogrešaka Aristotel pronalazi u dikciji. Na primjer, kada Homer u
Ilijadi uhodu Dolona naziva nakaznim ali brzonogim, čini se da dolazi do proturječja, ali
aristotel to objašnjava na način da je grčko shvaćanje nakaznog fizička deformiranost, dok je
kretsko shvaćanje nakaznosti ružnoća lica. Nadalje, neki se pogreške mogu objasniti
upotrebom metafore; kada Agamemnog baca pogled na bojno polje, homer piše da svi
spavaju, ali se čuju frule. Homer pod »svi« vjerojatno metaforički misli na »mnoge«.
Objašnjenje nekih pogrešaka Aristotel nalazi u rastavljanju; tu je najpoznatiji primjer odgovor
delfijskog proročišta »Ići ćeš, vratiti ćeš se(,) nikada (,) poginut ćeš u ratu«.
35
Nadalje, kada se
raspravlja o moralnim problemima u djelima, o moralnosti likova, ne smije se gledati samo
ono što je uraĎeno, nego se treba uzimati u obzir i onoga koji radi ili govori, kome to čini,
kada, za koga ili zbog čega. Zaključno, pronalazeći protuslovlja u odreĎenim djelima,
Aristotel upozorava da treba gledati je li pjesnik stvarno protuslovio sebi u pogledu onoga što
sam kaže, ili je samo protuslovio nečemu što bi razumna osoba mogla pretpostaviti.

34
Isto, str. 51-52.
35
Zarezi u zagradama su moji, pošto sam pokušao što jasnije prikazati dvoznačnost ovog proročanstva koje
ovisi o rastavljanju.
Na temelju svih gore navedenih primjera, prevoditelji su sastavili shemu od 11 riješenja
mogućih pogrešaka u pjesničkim djelima, koja su grupirali u 5 kategorija.
36
Prve su
nemogućnosti, koje mogu biti u skladu s umijećem ili slučajne nemogućnosti. Druge su
nelogičnosti, koje se mogu objasniti da pjesnik oponaša na način kako jest ili kako je bilo,
kako treba biti, te onako kako ljudi kažu. Zatim slijede štetnosti u vidu morala, za koje
Aristotel smatra da se trebaju prosuĎivati prema relativnim gledištima. Nadalje, protuslovnost
treba razmatrati kao u dijalektičkim problemima, te, na poslijetku, pogreške protiv ispravnosti
umijeća dikcije se trebaju objašnjavati uz pomoć neobičnih riječi, intonacije, rastavljanja,
dvosmislenosti i govornoj navici.
Zaključak
Na kraju djela Aristotelm razmatra kakvo je oponašanje bolje, tragično ili epsko. Ako se uzme
u obzir da je ono što je manje vulgarno, to ejst nezgrapno, grubo, ljepše, onda je ono
oponašanje koje se obraća svoj publici, oponašajući sve, najvulgarnije. Iz toga proizlazi da je
najbolje oponašanje ono koje je namjenjeno slušateljstvu koje bolje opaža razlike. Aristotel
ovdje razlikuje dvije vrste gledatelja; jedni su slobodni, odgojeni i obrazovani, dok su drugi
vulgarni. Ovdje se Aristotel ponovno sukobljava s Platonom, pošto palton smatra da je ep
bolji od tragedije iz razloga što se ep obraća profinjenijoj, starjoj publici koju kretnje, to jest
gluma, ne zanimaju. Platon je vjerojatno smatrao da je tragedija za ''sve'', i zbog toga je loša,
jer je često gledaju neobrazovani ljudi koje više zanima pokret i vizualni dijelovi nego sama
pisana riječ. Aristotel na to odgovara da ta kritika ne pogaĎa samo pjesničkom umijeće, nego
glumačko umijeće i glumce, pošto oni često znaju pretjerati. Nadalje, Aristotel govori da
tragedija, i bez glume, samim čitanjem, ispunjava svoju funkciju, svoj telos, te nije inferiorna
epu; čak štoviše, postojanje pokreta čini tragediju superiornijom. Tragedija takoĎer sadrži
glazbu, putem koje užitak postaje još očitiji, te se u tragediji cilj oponašanja brže postiže, iz

36
Usp. Dukat, »Bilješke«, str. 429.
razloga što je tragedija manjeg opsega od epa. Sve to navodi Aristotela do zaključka da je
tragedija superiornija epu; ona u većoj mjeri postiže svoj cilj. Jedina nejasnoća koja bi se
ovdje mogla zamjeriti Aristotelu jest to što nije točno naznačio koji je to cilj; misli li na
katarzu putem osjećaja straha i sažaljenja iz 14. glave, ili pod svrhom ovdje smatra užitak u
jedinstvu i savršenosti fabule iz 23. glave.
Dragan Hardi

Related Interests