Anne i Serge Golon

ANELIKA
12.
ANELIKA NA PUTU NADE
PRVI DIO
VJETICE IZ SALEMA
1.
SVJEDOANSTVO STRANOG MASAKRA
Anelika je suosjeajno promatrala mladia kojeg je straar s bradom nalik na elinu icu i s
engleskom kacigom na glavi grubo uveo u dvoranu Vijea, gurajui ga kundakom helebarde. Dobro je
shvaala uzbuenost mladog graniara kojeg su otrgnuli od njegovog posla i njegovih ovaca te ga
bacili pred skup smrknutih doktora u crnim haljama s bijelim ovratnicima, zasjelih oko masivnog
stola koji je dominirao dvoranom mranijom ak i od njihove odjee. Morao im je govoriti o jezivom
pokolju u kojem je izgubio cijelu svoju obitelj.
Zmirkavim oima vidio je samo posve blijeda i stroga lica koja su ga netremice gledala, a zatim je
prilijepio pogled na jedino ensko lice, koje je odavalo izraz dobrote.
Primijetio je da ta velika dama prelijepe pojave unato naborima svoga tekog kaputa pokazuje
znakove uznapredovale trudnoe i grlo mu se stisnulo, gruda gorine popela mu se u grudi, jer ga je
podsjetila na njegovu jadnu majku koja je gotovo svake godine donosila po jedno dijete na svijet. Ali,
to sjeanje ohrabrilo ga je da zapone svoju pripovijest i da odgovori na pitanja koja mu je poeo
postavljati duboki glas, hotimice svean i polagan, hotei ga se dojmiti. Mladi je bio spreman sve
ispriati.
- Kako se zove?
- Richard Harper.
- Odakle si?
- Iz Eden's Fallsa, na rijeci Annonnosuc.
Bio je svjestan ozbiljnih pogleda koje su izmijenila gospoda iz Salema. Promatrali su ga od glave do
pete: njegovu kosu boje slame, lice opaljeno suncem, bosa stopala izranjena otrim kamenjem i
trnjem, obuvena u papue koje su mu dali za tu priliku.
On se opet uplai da e zajecati. Blijede oi mladoga Engleza patetino su traile pogled velike dame,
jedine prisutne ene, koja ga je podsjeala na majku, i njegova muka odjednom splasnu. Kao da je
zraka svjetlosti zasvijetlila u njezinim oima i imao je dojam da mu je uputila osmijeh. Bio je
spreman svjedoiti.
To se dogaalo ujutro.
Dan prije toga su Anelika i Joffrey de Peyrac, dovrivi gotovo dvomjesenu plovidbu du obala
Nove Engleske, koja ih je dovela sve do New Yorka, bacili sidro u malenoj luci Salem.
Doli su posjetiti susjede i obaviti poslove. No, maleni glavni grad engleske kolonije Massachusetts
bio je u groznici te ih je na molu doekala sumorna druina.
Rekoe im da su se obnovili napadi kanadskih Francuza i njihovih indijanskih saveznika na sjeverna
naselja Nove Engleske.
Zato dravni slubenici zahtijevaju od svojih gostiju, iji dolazak smatraju znakom Boje pomoi, da
pomognu izvanrednom Vijeu koje e se sastati da bi procijenilo stanje.
Obratili su se grofu de Peyracu kao svom francuskom susjedu i vlasniku posjeda u dravi Maine, koju
su smatrali pridruenom Massachusettsu, i zatraili od njega da podsjeti vlasti u Quebecu na obeanja
koja su dali; sjeali su se i Anelikine moi da zaustavi indijanske poglavice, jer je kolala legenda da
su je sluali i najdivljiji meu njima.
- Ako mislite na Piksaretta, poglavicu Patsuiketta, znajte da o njemu nita ne znam ve cijelu godinu
dana - branila se ona.
- Je li bilo Francuza na elu hordi koje su napadale engleska sela? - upitao je Joffrey.
- Jeste li primijetili isusovca koji ih vodi u bitku?
Trebalo je sasluati svjedoke.
Na poetku sjednice u salemskoj Vijenici sasluali su ljude koji su izbjegli pokoljima i koje su
spasili farmeri, ranjene ili na rubu smrti, i doveli ih u okrilje sigurnosti.
Prvi meu njima bio je smeteni i mucavi farmer koji se jo nije bio oporavio od stranog udarca koji
ga je pogodio. Nije vidio nita, ni Francuze, ni isusovca, ni divljake, jer je tog dana bio na putu.
Vrativi se, naao je svoje selo i svoj dom spaljene, u pougljenim ruevinama, svoje roditelje
probodene strijelama i skalpirane; ena i djeca su mu nestali, nedvojbeno su odvedeni u ropstvo,
negdje na daleke i nedostupne obale Rijeke svetog Lawrencea, gdje ih dre Indijanci koje su pokrstili
Francuzi, dodavi tako njihovoj poganskoj idolatriji urese papistikih krieva i kapelica. Nikad ih vie
nee vidjeti.
Suze su tekle preplanulim radnikovim licem, koji kao da je donekle razdraio puritanske predstavnike
Salema jer su njegovo ponaanje smatrali znakom podlijeganja kunjama koje alje Boanska
Providnost. tovie, svi su oni bili iz Gornjeg Connecticuta, nasljednici disidenata iz Massachusettsa
koji su se suprotstavili prvotnim zakonima kolonije i osnovali svoju vlastitu crkvu na zemlji koja se
prostire prema zavodljivim prerijama i velikoj rijeci na zapadu. Ali, otkad su ih ugroavali Indijanci
Narragansetti i Abenakiji koji dolaze sa sjevera, ti slobodnjaci kojima je regentska stega bila preteka
okretali su se prema Massachusettsu.
Stanovnici Bostona i Salema pokrenuli su kaznene ekspedicije na pleme Pequot koje je ubijalo
naseljenike u Connecticutu; poslije su napali i Narragansette.
Richard Harper progovorio je hrapavim glasom, gledajui Aneliku u oi, jer ga je njezina prisutnost
napajala snagom da izdri do kraja.
Pripovijedao je uobiajenu priu, toliko puta utu, o svom snu o obitelji, a jednog jutra, koje je bilo
mirno poput ostalih, neprijateljska skupina izronila je niotkud, opustoila njegovu udaljenu kolibu,
pokrala njegova dobra: oruje, orue, ivad i zarobila lanove kuanstva koji su im dopali aka; odveli
su ih u nonim kouljama, bose.
- Bila su to etiri domoroca i dvojica Francuza - ustvrdi on.
Zarobljenici - on sam, njegovi roditelji, estero brae i sestara te jedan sluga satima su hodali poput
kanjenika. Najmlaa braa, blizanci stari tek nekoliko mjeseci, othranjena su na loniu, naime na
dudi, jer majka nije imala mlijeka za njih.
Kad su prvi put zastali na jednoj istini, Indijanci su im odsjekli glave, iz samilosti, rekoe, iz
milosra, jer ih majka nije mogla dojiti tijekom putovanja kroz ume i planine prema Kanadi. Iz
samilosti, jedan francuski gospodin pokuao je to na loem engleskom objasniti majci koja je urlala
od boli... Ali ona nije htjela nita uti i sve je vie urlala. Nakraju joj je jedan Abenaki razbio
tomahawkom glavu, jer su njezini krici mogli privui engleske farmere iz Springwaya, koji nisu
oklijevali kad su otkrili otmicu.
Nastavili su put vodei ostalu djecu, skrhanog oca i prestraenu djevojicu.
On sam, Richard, najstariji sin, iskoristio je nered i pometnju koju je izazvala ta trostruka smrt i
pobjegao u oblinji umarak.
Gledajui kako povorka nestaje na drugom kraju istine, a da nisu primijetili njegov nestanak,
zadihano je trao i uspio se udaljiti od otmiara. Nekoliko dana je hodao prije no to je dospio do
naseljenih podruja. Danas govori da, tjeran strahom, nije mislio ni na to drugo nego da pobjegne to
dalje. Predbacuje si to je tako bez kranskog pogreba ostavio svoju jadnu majku kao hranu
leinarima, svoju majku koju i dalje vidi u snovima, nepominu, raskoljene glave, uz dvoje ubijene
djece.
Tad je Anelika shvatila da vie ne moe izdrati i da e se onesvijestiti. Lica su se pred njom
rasplinula u bijele i crne sjene: bijele sjene bile su lica i ovratnici, a crne -
odjea i namjetaj u tmini kroz koju su se jedva probijale zrake rasprene svjetlosti s prozora
ostakljenih obojenim staklom u obliku krieva. Izranjajui iz te chiaro-scuro freske, isticala se brada i
dijamant na lijevom uhu sir Thomasa Cranmera, predstavnika guvernera Nove Engleske, iji je strog
ali prijateljski osmijeh vrebao na njezinu nesvjesticu; zatim, profil karipskoga gusara, panjolskog
hidalga, velikog akvitanskog plemia, naime, njezinog supruga, grofa de Peyraca, iza kojeg se snani
crni sluga Kouassi-Ba razaznavao samo po bjelini svojih oiju i po perjanici koja je krasila njegov
turban; Anelika je u njemu vidjela nadu da stvari mogu biti vrste i sigurne. Skupivi svoj bujni
plat, ona se dignu i povue, u sebi zahvaljujui diskretnim engleskim obiajima koji su svakome
doputali da napusti skup a da to ne mora objasniti; nitko joj nee zamjeriti, jer bi istraivanje razloga
njezine odsutnosti moglo isto tako uvrijediti i ispitivaa.
im je izila na ulicu, skinula je eir i kapicu. Kosa bi joj se povremeno slijepila od znoja koji ju je
oblio. to je bre mogla, hodala je prema kui gospoe Cranmer u kojoj su stanovali. Njezina bolest
rasprila se. No kad je poeljela ispruiti se na krevetu u velikoj sobi koju su im dali na raspolaganje,
zaboljela su je lea i opet je osjetila kao da se gui. Zato se pridignula i pola prema prozoru.
Razmiljala je o novom materinstvu koje je tako eljela.
2.
OSVRT NA PROZORU O ELJENOJ TRUDNOI
- Zato sam to tako eljela? - pitala se Anelika, lijepa grofica de Peyrac, francuska ljepotica na
amerikim obalama, stojei uz otvoren prozor na prvom katu kue gospoe Ann-Mary Cranmer, u
gorljivo puritanskom gradu Salemu u dravi Massachusetts u Novoj Engleskoj.
Nije bila doista zabrinuta, nego samo blago potitena.
Njezin pogled lutao je zagasitim obzorom boje bisera na kojem su se nazirali nizovi surih hridi koje je
izloila oseka; more je treperilo poput mirijada siunih zrcala utkanih u tapiseriju od morske
mahovine i koljaka koju su oplakivali valovi.
Bilo je vrue doba dana, blizu podneva, krajem iscrpljujueg ljeta. Buka koja je dopirala iz luke i iz
brodogradilita na drugoj strani bivala je sve tiom.
Ali, obuzeta iznenadnom slabou, Anelika nije zapaala to se dogaa oko nje, ili nije marila, ona,
koja je uvijek voljela promatrati ocean koji daje pomalo uznemirujui dojam beskrajnih prostora.
Uza svu tugu i bol koju joj je zadalo sluanje o onim stranim dogaajima, i jedna osobna briga
optereuje stanje mira i sree u kojem je navikla ivjeti ve godinu dana. Svjesna da bi odreene
opasnosti mogle ugroziti ravnoteu te sree i da je odgovorna za odluku koju je donijela prije nekoliko
mjeseci, osjetila je potrebu upitati se to ju je navelo da se upusti u tu avanturu koja je - bojala se da je
to napokon shvatila - bila ista ludost!
- Zato sam to tako eljela?
Nije li jo jednom dopustila da njome ovladaju porivi njezine naravi koja bi uvijek zagrizla u ivot
kao u jabuku, ne pitajui se za budunost?
- Luda Anelika! - mrmljala je sebi u bradu. Nije li to samo njezin inat?
Sve je bilo tako dobro. Sve je bilo savreno i sigurno, napokon!
Zato je imala potrebu potvrditi tu sreu bez oblaka, taj uspjeh koji nije trebalo potvrivati? U dobru
zdravlju i bez straha za najblie, mogla je bezbrino uivati u svim blagodatima ivota.
Zar nije, nakon dugotrajne borbe, primila sve to je eljela i to su joj dugovali?
Zar nije u svom ivotu dobila sve to ena uope moe poeljeti? Supruga kojeg oboava i koji je
strasno voli, dva lijepa sina u cvijetu mladosti koji krase francuski dvor, na kojem blista njihov polet i
rjeitost! Tako kae posljednje pismo starijeg, Florimonda, koje je donio prvi brod prispio iz
Francuske. S njom je u Americi ostalo najmlae dijete, malena Honorina, miljenica svih. Voljela ju je
gledati kako raste, zaboravljajui njihova iskuenja i borbe, bol i samou na koju je negda i preesto
mislila, a sad se to ini tako dalekim.
Nije li uz svog supruga, Joffreya de Peyraca, doivjela sve to je eljela, nije li vidjela kako su se
tijekom tri godine ostvarila sva uda koja je prieljkivala?
Uz ostala, to su napredovanje njihovih posjeda u Sjevernoj Americi, Gouldsboro na obali Atlantika i
Wapassou u srcu uma u Maineu, utemeljeni u tekim patnjama, danas se brzo razvijaju zahvaljujui
savezu s Novom Engleskom. U onom unutranjem moru koje se naziva Francuskim zaljevom vlada
mir, ondje bujaju razliiti narodi kojima je grof de Peyrac postao voa, ako ne i neosporni gospodar;
njegov djelatni i mirotvorni utjecaj rasprostro se prema unutranjosti sve do izvora Kennebeca,
krajnjih granica njegovih posjeda.
Ali, to je najudesnije i najvanije, nisu li dobili oprost - gotovo predaju, budui da se radi o kralju -
od najveeg monarha koji je ikad postojao, od Luja XIV, francuskog kralja, i to nakon duge borbe u
kojoj su svih troje - Joffrey, poraeni vazal, ona, pobunjena podanica, i kralj, neumoljivi suveren -
primili teke udarce. Nitko se nije tome nadao. Vijest ih je zatekla u Quebecu kao goste gospodina de
Frontenaca, guvernera Nove Francuske, koji je podupirao njihove interese i s njima oekivao kraljevu
presudu. Nije nita skrivao. Francuski kralj, ija se mo prostire po svim kontinentima, priklonio im
se, njima, osuenima, izgnanima, zaboravivi sve uvrede, vratio im je titule i posjede, iznova im je
otvorio luke kraljevstva, pristao je na njihov povratak, ostavivi njima da odrede okolnosti i trenutak
njihova osloboenja.
Anelika - zadovoljna, presretna, gospodarica svoje sudbine, koju e odsad imati u svojim rukama,
zatiena i sigurna, slobodna ivjeti sretno i bez muka, gdje hoe i s kime hoe - zato je imala
potrebu zatraiti od neba jo jedan dar, jo jedno dobroinstvo, jo jedno malo udo? Dijete.
Ona uzdahnu i odmahnu glavom. - Uvijek e ostati ista!
Stavila je ruku na oi. Zrcaljenje morske vode, poput zlatnika baenih u zaljev, zaslijepilo ju je. Jak
miris morske trave uzrokovao joj je blagu muninu. U daljini su se vidjele bijele koprene oko surih
hridi u zlatastoj izmaglici.
Ispred kunog praga crvenjela se pranjava zemlja; na to mjesto dolazili su, ak i ovo doba pasje
vruine, mnogi gorljivi stanovnici Salema, uglavnom odjeveni u crno, s visokim crnim eirima sa
srebrnom ili elinom kopom: tu odjeu nosili su engleski puritanci od revolucije 1649. koju je
proveo strogi Oliver Cromwell.
ene, uglavnom odjevene u plavo platno, s kapicama i velikim bijelim ovratnicima, tom uniformom
odavale su svoj status obvezanih, to jest osoba koje jo nisu platile svoj put u Novi svijet godinama
slube onima koji su u njih uloili novac. To ih nije spreavalo da imaju izgled slobodnih i sigurnih
ena koje su, barem na poetku, pristavi prijei ocean, odabrale kome e sluiti.
Svi ti ljudi briljivo su se pomicali, kao svi dobri graani Massachusettsa, obuzeti svojim ciljem i
zadaom koju treba obaviti, ali ipak nisu proputali u prolazu baciti znatieljan pogled prema kui sir
Thomasa Cranmera, jer su znali da su se u njoj smjestili gosti iz Gouldsboroa i eljeli su na njezinim
prozorima vidjeti enu koju su na obalama i u graninim naseljima zvali lijepom Francuskinjom.
I u Salemu, kao u svim lukama svijeta u koje vas nanese more, eljeli to ili ne, ima ljudi koji se boje
za svoju duu, a ima i onih koji su skloni prodati je, ima svakojakih primjeraka ljudske rase, kadto
zavodljivih, uvijek uznemirujuih, kojima se treba prilagoditi eli li se trgovati s njima.
Visokorodna francuska dama nije bila nepoznata stanovnicima Salema. Znali su mnogota o njoj;
izmeu ostalog, znali su da je spasila od indijanskog noa skupinu engleskih radnika iz Androscoggina
u Maineu.
Znali su i da je udana za pustolovnog plemia koji, premda je Francuz i stoga katolik, odrava odline
veze s Massachusettsom, veze koje seu dotle da je izgradio mnoge svoje brodove u brodogradilitima
na obali.
Njihov dolazak zato je pojaao djelatnosti u gradu. Pod izlikom da se radi o poslovima, ljudi su jasno
iskazivali zadovoljstvo time to mogu promatrati njihovu opremu, njihovu odjeu i obiaje, dakako,
odvie neobvezne i sumnjive do razvrata, ali Francuzima se oprata, upravo zato to su Francuzi.
Dakle, toga dana mnogo je ljudi, bacivi pogled prema lijepoj strankinji koja je stajala na svom
prozoru, naglo okrenulo oi i hinilo da grize usne od negodovanja.
Ne pristoji se, mislili su - i ispriali to su vidjeli svojim enama da bi ih pouili te Vijeu da bi ga
upozorili - da se ena ija je trudnoa ve vidljiva i, tovie, ena koja je odjevena u odjeu odve
raskonu za stanje koje zahtijeva povuenost, pa ak i zbunjenost, tako pokazuje na prozoru naoigled
cijeloga grada.
Doista, treba biti bestidan papist koji nije primio nikakvu pouku o pristojnosti i stidu, da bi si netko to
dopustio i jo se ponaao kao da se time ne izlae nikakvoj bruci!
Promatrajui poglede uperene u nju, Anelika je primijetila osudu koju su joj upuivali neki od njih.
Znajui da su puritanci vrlo osjetljivi na tjelesnost, ona se uvijek trudila sprijeiti njihovu zagriljivu
stidljivost, ali neke malene pojedinosti esto bi joj promaknule.
Shvativi da je okirala prolaznike pokazavi se tako kao spektakl, Anelika se malo povue u
unutranjost sobe.
Obuzeta iznenadnom slabou, gotovo da se guila, pa je opet prila prozoru da udahne svjeeg zraka.
Odmah joj je bilo bolje. Mnogo bolje. Uznemirila se, jer je do tog dana bila dobra zdravlja i nije
trpjela neugodnosti svog stanja, kao to kau stidljivi ljudi. A ve je u sedmom mjesecu trudnoe.
Poaena neobinim pozivom da pomogne salemskom gradskom Vijeu - ta ast inila joj se prilino
deplasiranom - nije oklijevala izloiti se neugodnostima i odjenuti teki plat kako bi prikrila znakove
skorog materinstva tim strogim i srameljivim kalvinistima, koji bi, valjda, trebali sluiti Kristu, a on
je zapovjedio svojim uenicima: Plodite i mnoite se! Ali, strogi sljedbenici prezbiterijanske vjere
smatrali su da to valja initi u najveoj moguoj diskreciji, a bilo bi jo bolje kad bi se to moglo
obaviti posredovanjem Duha Svetoga. Prisjeajui se kako je Sveti Pavle, iz farizejske poslunosti,
odbacio ensku kosu kao instrument tjelesnog iskuenja i da se puritanci slau s njim u tom pogledu,
Anelika se pokrila rupcem i eirom iroka oboda koji joj je pritiskao tjeme i uzrokovao joj
glavobolju.
Na putovanju nije osjetila nikakav umor. No poela ju je tititi velika vruina i vlanost na kopnu i
bila je spremna uti sve to joj je Vijee htjelo priopiti.
- Mislila sam da u se onesvijestiti.
Mislila je na onu jadnu englesku majku, mrtvu, raskoljene glave, pokraj svojih malenih blizanaca koji
lee u travi odrubljene glave, poput poderanih lutaka...
Trebala je odmah odagnati tu viziju da ne bi osjetila slabost. No ipak, htjela se prepustiti tom jadnom
mladiu koji je uao nosei na glavi okrugli eir i koji ju je gledao kao da moe oivjeti njegove
najmilije.
Zlo je bilo u tome to su pokolji koji su grevito potresali Novi svijet sa svih strana imali snagu
neukrotive sile, jer krv priziva krv.
Nije bilo vrijeme za snove.
Anelika pogleda malenu kutijicu koju je nosila o svom pojasu, protrese je i potom je siunim
kljuem privrsti na isto mjesto.
Jo nije bilo tako kasno kao to je mislila. Bila je sama u kui, ili je to barem pretpostavljala, jer je
vladala potpuna tiina, kao da su lakaji i sluge odjednom nestali. Gdje su? Na trnici? U uredu?
Obdarenu instinktom, koji je ivot pun zamki i opasnosti jo jae izotrio, da hitro opaa nezamjetne
znakove koje drugi ne vide i dobro skrivene ljudske reakcije, Aneliku je zanimalo ponaanje njihove
domaice u Salemu, gospoe Mary-Ann Cranmer.
Zapravo, ona sama je svojim namrtenim licem dala razumjeti da ne shvaa zato se smatra
normalnim da upravo ona treba primiti svakog stranca koji doe u Salem, kao da su ostale kue odvie
iste da bi prepustile strance preko svog pravovjernog praga. Sumnjive vjere mogle bi prouzroiti
ubitanu kugu grijeha...
Zato je Anelika cijenila stav dame koja ih je dostojno primila i prkosila zbog njih.
Joffrey joj je dao objanjenje koje joj se inilo savrenim.
Roena Wexter, ki Samuela, jednog od najpobonijih i najtvrdokornijih osnivaa grada, ona se iz
ljubavi udala za poznatog anglikanca, armantnog aristokrata sir Thomasa Cranmera. Dakako, potom
bi bila morala manje-vie zauvijek napustiti podruje Salema te zaboraviti svoju rodbinu i stanovnike
Massachusettsa, osuena da ga pamti samo kao uspomenu.
Pokazalo se da je teko provesti to radikalno rjeenje.
Ponajprije zato to je reeni anglikanac bio na visokom poloaju u kraljevskoj administraciji. Nadalje,
znalo se da je njegov predak bio onaj Thomas Cranmer, canterburyjski nadbiskup, savjetnik Henrika
VIII, koji je u poetno, teko doba reformacije titio velikog kotskog propovjednika Johna Knoxa
koji je, kao to svi znaju, uspostavio radikalni protestantizam u Engleskoj, a odatle je proistekao i
puritanizam; tovie, pogubljen je pod vladavinom Marije Tudor, katolikinje, nazvane Krvava Mary.
Vladalo je miljenje da ne valja biti odve netolerantan prema njegovom prapraneaku. Napokon je
preasni Samuel Wexter morao prihvatiti gubitak svoje jedine i upravo savrene keri.
Tako je mladi par prihvaen u Salemu. Ljudi su se navikli na sir Thomasa Cranmera, na njegove ipke
i bisernu naunicu.
Kako ju je esto ostavljao samu, jer je neprestano plovio izmeu Bostona, Jamajke i Londona, ki
Samuela Wextera ukrutila je svoje stavove i, da bi joj oprostili ludost koja joj je donijela izopenje iz
drutva koje je eljela graditi, postala je vrlo rigorozna u provedbi svojih vjerskih djela. Njezina
najgora kazna bila je lakoa s kojom su joj, kad je ugostila mogue Sotonine podanike, rekli: Vi, vi
ih moete primiti!
Anelika privue fotelju s podstavljenim naslonom i sjedne nedaleko od prozora, dovoljno blizu da
moe udisati morski lahor. Salem, to na hebrejskom znai mir, bio je maleni, osebujan i ljubak
gradi, pun kua s drvenim krovovima i otrim zabatima, ulice su bile posipane sivim tucanikom, ili
pak poploane crvenim ciglama, na raun bogatih i uglednih trgovaca.
Zakonodavstvo koje je tu bilo na snazi temeljilo se na strogoj teokraciji te su institucije bile izravno
izvedene iz Svetog pisma.
Ali, tu su cvjetali najljepi jorgovani na svijetu. Usred ljeta njihovi bijeli i ljubiasti grozdovi doticali
su zagasite rubove kua, boje orahovae. U vrtovima punim ljekovitih biljaka i povra, koje se
uzgajalo uz svaku kuu po tradiciji koju su uspostavili prvi doseljenici s Mayflowera, blistale su se
grimizne i svjetlozelene bundeve, izdane biljke koje su prodirale ak i na ulice, poput dlakavih zmija,
a oko vrijea njihovih strukova s velikim utim cvjetovima oblijetale su pele.
Oporavivi se, Anelika pomisli kako je nerazumna. Sad je uzaludno postavljati sebi to pitanje:
Zato sam eljela dijete? Zar ikad znamo razloge koji se kriju ili se otkrivaju u enskom srcu, zar
emo ikad upoznati tu ivotnu potrebu za materinstvom? Ti razlozi su jedinstveni i mnogostruki, svi
su oiti, a moda nijedan nije istinit, jer o tome se ne moe raspravljati.
Anelika se prisjeti da je o tome sanjala jo u Quebecu, kad je vidjela kako malena Ermeline de
Mercouville tri njoj u susret i prua joj ruke. Ne bi li bilo dobro iskusiti zadovoljstva novog
materinstva, jer nije mogla dovoljno cijeniti ona prethodna?
Valja li obnoviti uniteno gnijezdo koje su potresle tolike oluje?
No postupno, kako se sve oko njih obnavljalo, u njoj je prevladala elja da ima dijete s njim, svojom
ljubavi, svojim suprugom, ljubavnikom, svojim utoitem i svojim muiteljem, s njim, jedinstvenim,
ovjekom njezina ivota, Joffreyom de Peyracom, s kojim se vjenala prije gotovo dvadeset godina.
Pretrpjevi teka iskuenja, proavi tegobne i nepregledne staze s postojanou koja se jednaila s
tvrdoglavou i s voljom koja je esto bila kriva u oima razuma, jer ju je izlagala opasnostima u koja
se ona bezglavo bacala, teei samo prema svom cilju, ostvarenju svih svojih snova: ljubavi, srei,
miru uz onoga kojeg je toliko revno traila, vjerovala da je mrtav, jer su ga intrige i nesporazumi
odvojili od nje, kao da ljubomorni nisu htjeli da postoji njihova vjena i nesavladiva ljubav. Htjela je
dovriti to tegobno ponovno osvajanje sree i oznaiti ga neizbrisivim peatom.
Sanjala je o djetetu s njim, kao da je on novi ljubavnik s kojim eli uvrstiti vezu koja utjelovljuje
njihov izniman odnos.
Ono bi bilo dokaz da je njihova ljubav obnovljena.
Valja priznati da joj takva luda zamisao ne bi pala na pamet na poetku njihova ponovnog susreta, od
kojeg je prolo ve tri godine.
Sjeanja na nj bila su joj vrlo daleka i nestvarna; prisjeala ih se s bolom. Nisu bili samilosni jedno
prema drugom, predbacujui si udarce koje im je ivot nanio, zaboravljajui da su bili zajednike
rtve i da ih ak ni sudbina nije mogla sprijeiti da se opet ujedine. Valjalo je to nauiti; ona se danas
udi zato su to morali pretrpjeti.
Kao da su bili stranci, spremni na zaziranje, gotovo i na mrnju, a ipak tako bliski i oarani jedno
drugim! udo o kojem je sanjala! Da nije bilo tog nesavladivog privlaenja njihovih tijela, koje bi ih
obuzimalo pri svakom pogledu i vezivalo ih arima, snovima i neutoljivom glau, potiskujui sva
ostala razmiljanja, bi li uspjeli nadvladati silne prepreke i nepoznanice u svom zajednikom ivotu,
silne zablude i gorinu roenu u tolikoj nesrei?
Blagoslov tajanstva osjetila koje ih je preplavljivalo unato svemu bacao ih je u zagrljaje, u utapanje u
zaboravu, u slastima, preputao ih je bezglavoj rijeci koja brie svijet.
Premda je bacio u bitku sve svoje snage, Sotona nije mogao pobijediti struju strasti koja ih je vitlala u
orkanu uitaka i bezimenih iznenaenja.
Jer, Ljubav je najjai neprijatelj Velikog Unititelja.
Tek nakon boravka u Quebecu, francuskom gradu na sjeveru Amerike, mogli su s francuskim kraljem
i svojim zemljacima pregovarati o pomirenju. Ondje su zajedno proveli udnovatu zimu punu burnih
drutvenih dogaaja i ona se osjetila drukije, zahvatila ju je iznenadna elja: imati jo jedno dijete s
njim, novo dijete za novi ivot!
Ona se prisjeti povratka.
Otili su iz malenoga glavnog grada Nove Francuske koji se napokon oslobodio ledenog omotaa.
Njihova flota otplovila je nizvodno Rijekom svetog Lawrencea i preplovila istoimeni zaljev. Anelika
je iz kabine admiralskog broda Gouldsboro s Honorinom promatrala jata bijelih pliskavica kako se
igraju meu valovima: bili su to trenuci slavljenja, trenuci sigurnosti koju nije mutila nijedna sjena,
nikakav nemir.
Problemi su bili rijeeni, bitke su bile dobijene, ako ne sve bitke, onda barem one meu njima.
Tijekom te zime u Quebecu shvatili su da ih veu nevidljivi, suptilni lanci koje nita ne moe
raskinuti. Otkrili su da, koliko god da su oboje surovo nezavisni, ne mogu doista ivjeti, disati ni
misliti jedno bez drugoga. Dakako, Joffrey je tajanstven ovjek, nepredvidljiv, neotuiv, poput nje,
premda je ona sebe smatrala, kao i veina ena, providnom u svom ponaanju i nakanama. No, ne bi se
tako voljeli da su jednostavniji i da su podloniji opim zakonima.
Nakraju, laka srca i svijetla duha, poela je sanjati o novom djetetu kojem se htjela rtvovati,
nerazumno, ali za sreu! Novo dijete za novi ivot.
Osjetila se mlaom i veselijom no to je ikad bila. Hrabrila ju je zatita ovjeka koji je voli, brani i
oslobaa svih odgovornosti i tekih odluka. Dobila je bitku s kraljevim progonstvom i to ju je
oslobodilo svih briga koje je imala na poetku svog dvorskog ivota. Shvatila je da je dosad ivjela
odve ozbiljno. Jer, izuzevi nekoliko mjeseci proivljenih snova u Toulouseu, koji su poput orguljske
glazbe usred njezine burne sudbine, to je bio njezin ivot tijekom tih dvadeset godina otkad je baena
u srce bijede i samoe?
ivot pun borbe, udaranja, grebanja, obrane, opravdavanja - za svoju djecu, svoj kruh, svoju ast.
Dakako, nisu sve uspomene loe. U tim godinama borbe nije manjkalo ni zabave, esto proete
humorom, a ona se znala smijati u prilikama kad bi ivot pokazao svoju aljivu stranu, kao to se
znala radovati pobjedama koje su joj omoguavale da uiva u ugodnim trenucima ukradenim u toj
kavalkadi preivljavanja. Bez obzira na sve!
Na tom brodu, njihovom brodu, koji ih je nosio u budunost koju je napokon zamiljala mirnom i
sretnom, uinilo joj se da je doao trenutak da poloi oruje i promijeni sve. Da postane druga ena.
Onakva kakvom si nije mogla dopustiti da postane.
Da iznova pone sve, kao da joj je dvadeset godina. A to moe biti novije od novog djeteta?
Odluila je: Da, bit e tako.
No, budui da je mogla, zahvaljujui svojim tajnama ratnice, upravljati tajnovitim sluajnostima
oplodnje, i dalje je ekala.
Nije ekala dugo. ivot ju je nauio da raspolae vremenom, da ublai naglost svojih poriva. Vie se
nije radilo o ratnikoj strategiji u kojoj je blistala u doba svoje pobune protiv kralja i koja zahtijeva
hitro djelovanje, nego o utemeljenju mira, to je zadaa koju narodi najee obavljaju s manje talenta
i briga no to ih ulau u rat.
eljela je uvrstiti se u toj novoj sretnoj eri koju su joj najavili auguri, uvjeriti se da to nije varka,
naviknuti se na stanje primirja i na svakodnevni ivot uz njega, njegovu vjenu ljubav, njezina
gospodara i ljubavnika. Jo uvijek je eljela kuati sigurnost tog ljubavnog saveza koji je osjeala kao
arki plamen to gori meu njima, plamen svijetao i vedar, plamen koji nita nee moi zatitrati.
ekala je Wapassou.
U naravi Joffreya de Peyraca bilo je da ga zaljubljenost ini jo luim, jo
pronicljivijim i jo rasipnijim, pa je on sam poeo govoriti o novom djetetu znajui da ona o njemu
sanja i da bi ono bilo peat njihove ljubavi.
Je li i on imao dojam da njihova sudbina, koja je dotad bila tako rastrgana, ne kree prema svom kraju,
ve prema poetku?
Dok je snijeg bijelio Wapassou, u ono zimsko doba, u dubini uma, usred irokih amerikih prostora,
gdje se zaboravlja da na zemlji ima i drugih ljudskih bia, oni su zaeli dijete ljubavi.
Osjetivi da je zanijela, Anelika je bila zapanjena, zadivljena, premda je mogla znati da razne
ljekovite smjese koje je znala dobro dozirati prema tajnama koje je nauila u djetinjstvu od
arobnice Meluzine, moraju dati eljene posljedice. Jedva je povjerovala!
U travnju se dijete pokrenulo i ona je opet iskusila udesno, zanosno iznenaenje.
Bilo je tako jednostavno dobiti od neba ono to se eli: dijete. Dijete sree...
Osjeala se tako sretnom, bila je u stanju tako prirodne euforije da bi ponekad pomislila da i nije
trudna da nije bilo onih trzaja kojima je on odavao svoje postojanje. Bila je poteena svih
neugodnosti koje prate poetak trudnoe. Dugo je ostala vitka. Nije osjeala nikakav umor, a ak joj se
inilo da se osjea jaom i ivotnijom nego u uobiajeno vrijeme, pa nije nita mijenjala u svom vrlo
djelatnom ivotu, kao ni u planovima za putovanja koja su ih u proljee trebala odvesti u predjele gdje
je valjalo obnoviti veze ne samo sa stanovnicima Gouldsboroa nego i s ostatkom svijeta. Brodovi su
dovezli glasnike iz Francuske, a u Francuskom zaljevu znalo se da Joffrey de Peyrac rijetko proputa
planirati plovidbu. Ljeto je razdoblje jake plovidbene djelatnosti.
Te godine grof se trebao uputiti u New York. To putovanje omoguilo bi mu i da na povratku posjeti
najvanija naselja Nove Engleske, poredana du obale: od New Yorka, preko Bostona, Salema i
Portsmoutha do Portlanda. Tu su imali prijatelje i suradnike koji tite njihove interese.
Anelika je eljela poi s njim. Slijedei svoje tajno obeanje da vie nikad nee pustiti Joffreya da
nekamo ode bez nje, potrudila se uvjeriti svog mua da po svaku cijenu mora posjetiti engleskog
lijenika Georgea Shapleigha, kojemu mora postaviti mnoga pitanja i od kojeg mora dobiti lijekove,
naime, korijen mandragore, potreban za pripravu uspavljujue spuve, ije su zalihe iscrpljene.
Tvrdila je da svakako mora vidjeti Shapleigha prije trudova, jer on, u svom skrovitu u Pointe
Maquoitu, posjeduje medicinske knjige koje su najstrunije na svijetu, pa ih ona eli proitati.
Kad je Duga, silan brod od vie od tristo tona, nedavno porinut u salemskom brodogradilitu, zaplovio
prema jugu, usmjerivi pramac ravno prema uu rijeke Hudson, Shapleighu su poslane poruke koje su
mu navijestile sastanak u Salemu poetkom rujna. Roenje je bilo predvieno za kraj listopada, a
Duga i malena Peyracova flota imale su vremena vratiti se u Gouldsboro, gdje je eljela roditi.
Nadalje, od godinjeg doba i pravovremenog ili preranog dolaska zime ovisilo je hoe li novoroene
- mali princ ili malena princeza - moi poduzeti svoje prvo putovanje na ovom svijetu, putovanje
prema izvorima Kennebeca, prema udaljenom posjedu Wapassou, kako bi ondje provelo zimu, emu
se Anelika svim srcem nadala.
Usprkos zadovoljstvu koje bi osjeala pri svakom susretu s prijateljima u Gouldsborou, vie je voljela
njihov povueni ivot u unutranjosti od onoga na obali.
A danas joj vie no ikad prije nedostaje ist i okrepljujui zrak Mainea.
Vlana vruina obale, to zaguljivija to bi se vie udaljila od mora, titila ju je.
Gdjekad bi jedva hvatala dah. Obuzela ju je neugodna bojazan. Pojavilo se iznenada, pomolivi se iz
oblaka u trenutku kad su sadanjost i budunost blistale u sjajnim bojama, naglo prisjeanje strahova
koje je pretrpjela preobrazilo je njezin optimizam poput prevrnuta amca. Strah se pretvorio u paniku.
Anelika se u tom trenutku osjetila slabom i obuzetom jakom tjeskobom koju proivljavaju majke,
ije je tijelo povezano s tijelom krhkog bia. Njezina odgovornost za to dijete prostirala se i na
nesreu koja ga moda oekuje i koju mu je moda ve natovarila na nejaka plea, te si je
predbacivala svoju nemo da je ukloni. Jer, djetetova srea je ugroena. Nije li ona bol koju je osjetila
duboko u sebi najava opasnosti koja prijeti da e ga jo nejakog istrgnuti iz majine utrobe? Jo je
prerano za porod. Treba proi jo barem mjesec dana...
No, Anelika je imala jo jedan ozbiljan razlog da se boji da bi prerani porod mogao ugroziti ivot tog
tako eljenog djeteta, tako sanjanog i unaprijed voljenog, jer je ve nekoliko dana gotovo sigurna da ih
ima dvoje.
3.
PREDOSJEAJ: DA LI SU BLIZANCI?
Kako drukije protumaiti onaj osjeaj nemira koji joj se poeo initi pretjeranim?
Kako drukije protumaiti dva izboenja, jasno zamjetljiva pod rukom, gotovo vidljiva i na koi, koja
ine dvije okrugle glavice?
Nebo te eli preneraziti. - ree ona samoj sebi, ljuta, napola ne vjerujui, napola zbunjena. Kad se
ve zamalo poela smijati, uistinu oarana, uozbiljila se i pomislila da se moda nema emu radovati;
nije znala to da zapravo misli.
Zar e tijek njihovog ivota, vrsto usmjeren prema razumnim perspektivama, iznenada poprimiti
udnovate razmjere? Blizanci! Odluila je priekati prije no to to ikome kae, pa ak i svom suprugu.
Flota Joffreya de Peyraca bacila je sidro u Salemu, koji nije daleko od Gouldsboroa. Neke osobe iz
naselja dole su poslom i pozdravile ih. Bio je tu gospodin Manigault, vaan brodovlasnik koji posluje
sve do Antila, gospodin Mercelot, trgovac papirom iz La Rochellea, zaduen za osnivanje papirnica u
engleskim kolonijama, te njegova ki Bertille koja mu zamjenjuje tajnicu.
Poeli su izmjenjivati vijesti o obiteljima. Bertille Mercelot, samoiva trgoveva ki jedinica,
promatrala je Aneliku ironinim i zadovoljnim osmijehom. Ona ne bi sebi dopustila, inilo se kao da
kae, da se njezino lijepo tijelo izoblii zbog trudnoe.
Potom su pristupili salemski uglednici, smrknuti - poslije je saznala zato - i pozvali ih na sjednicu
svog znamenitog Vijea idueg jutra. Anelika se razoarala to u mnotvu nije opazila Georgea
Shapleigha; neprestano je mislila da je on jedina osoba koju doista eli sresti po svom dolasku. On bi
uklonio njezine sumnje o moguem roenju blizanaca i ohrabrio bi je. Imala je povjerenja ne samo u
njegovo lijeniko znanje nego i u njegovo poznavanje drevnih, tajnih magijskih vjetina. No nije ga
bilo i ona se morala smijeiti svima, nastaniti se kod engleske dame stisnutih usnica, otrpjeti nesanicu
zaguljive, tople noi i idueg jutra otii na sastanak Vijea.
Prikupivi svu svoju snagu da ne bi otkazala dolazak, Anelika je nije nala dovoljno da bi se i dalje
pitala o zagonetki blaga koje nosi u sebi - jedno ili dvoje djece? - a niti da o tome razgovara s
Joffreyem, iako se s njim savjetovala o svemu. Nije li on ponekad upuivao potajne poglede pune
vatre koji su se u njoj preobraavali u sjenu zabrinutosti?
Anelika je smatrala pitanjem asti ne uplitati svoje tegobe i slabosti svoga stanja u tijek njihova
putovanja i u nunosti pristajanja u lukama. Po naravi je bila takva da nije patila zbog trudnoe.
tovie, pripadala je stoljeu u kojem se ene nisu obazirale na trudnike tegobe, jer se smatralo
prirodnijim stalno biti u drugom stanju nego uope ne biti trudna. Svjetske ene, a jo manje
provincijalke, nisu se alile zbog takvih okolnosti, a ak i u Versaillesu se esto dogaalo da se
kraljeve ljubavnice pojave u dvorskoj odjei manje od jedan sat poto bi u kakvoj pokrajnjoj sobici,
iza paravana, donijele na svijet maleno kraljevsko kopile.
Zato je Anelika smatrala da njezina jutarnja nesvjestica nije jasna sama po sebi.
Dignula se i pola prema stolu na kojem je bio njezin putni koveg sa eljevima, etkama,
ogledalom, nakitom i potrebnim sitnicama, boicama rumenila i mirisnih masti. Uzela je jednu
staklenku i au te se uputila prema odmoritu na katu, gdje se nalazila slavina s tekuom vodom i
lavaboom od plave i bijele fajanse, ukraene vjerojatno u Delftu. Natoila je vodu iz kositrene slavine
u au, pomislivi jo
jednom da se puritanci, koji kao da preziru ivotne ari, okruuju lijepim namjetajem i vjeto
nainjenim predmetima koji obilno nadoknauju strogost obiaja i rijei koje ih propisuju. Anelika,
koja je cijenila ozraje svake kue, ovu je zavoljela, jer su njezine polusjene bile ispunjene sjajem
dobro iscizeliranog drveta, lijepo utavljene koe te finog porculana i keramike. Pokriva na krevetu
bio je ipkan.
Anelika proguta lijek. Bila je to mjeavina biljaka koju je sama sastavila i iju je djelotvornost
poznavala. Odmah se osjetila bolje i teak miris plime koji je proimao zrak mijeajui se s vonjem
rastopljenog katrana koji je dopirao iz brodogradilita i s mirisom peenih rakova to se pojaavao
kako se bliilo vrijeme ruka, prestao joj je smetati.
- Guspo! Guspo!
Izvana ju je dozivao znani joj glas.
Ona se nasmijei i poe prema prozoru. Pred kuom je stajao Kouassi-Ba i dizao prema njoj pogled
svojih crnih oiju.
- alje me gospodar. Zabrinut je!
- Reci mu da se umiri. Dobro sam.
Kouassi-Ba bio je utjelovljena Jofreveva briga za nju. Pouzdani i vjerni uvar, vie prijatelj nego
sluga, svih tih godina koje je proveo uz grofa, pazei na i najneznatniji znak promjene njegova
raspoloenja, uzrokovane poslom, putovanjima, nesreama, opasnostima, on je za Aneliku bio
inkarnacija brinosti koja je nikad nee izdati.
esto bi se pojavio pred njom i prenio joj poruku ili se obavijestio o njezinim eljama; ekao bi je na
kunom pragu da bi je otpratio ili bi joj pak donio srebrni tanjuri na kojem bi se puila alica turske
kave upravo u trenutku kad bi za nju dala bogatstvo ili ivot, jer - i u tome je bilo magije koja
povezuje njih troje, nju, Joffreya i Kouassi-Ba - on je uvijek dobro znao kad se valja pojaviti.
I ovaj put su Joffrey i njegov sluga izmijenili samo jedan pogled i veliki je crnac poput sjene pohitao
iz Vijenice.
Njegova prisna prisutnost, dobrohotna i njoj posveena duom i tijelom, pomijeana s bezgraninim
divljenjem prema svemu to ona kae ili uini, utjeila je Aneliku i zato se zaudila kad ga je ula:
- Treba li gospodar otpustiti regente i doi k tebi? - upita on.
- Ne, Kouassi-Ba, pitanja o kojima gospoda moraju raspravljati odvie su ozbiljna.
Strpljivo u ekati. Prenesi im moje isprike. Reci im, to su zacijelo dobro shvatili, da su me te tune
vijesti duboko uznemirile pa sam se povukla da bolje razmislim kako bih im pomogla.
- Dobro! Dobro! - ree Kouassi-Ba uz gestu pozdrava i dobrih elja.
Udaljio se na visokim potpeticama svojih cipela s kopom, korakom nalik na plesni.
Ozbiljni Kouassi-Ba, kojeg se smatralo ovjekom u godinama, iskazivao je novu ivost otkad je
saznao za skori dolazak malog princa ili male princeze. Kako bi se tek ponaao kad bi znao da e
ih moda biti dvoje!... Izljevi radosti ne bi pristajali njegovoj sijedoj kosi.
Unato svim eljama Kouassi-Ba - pomisli ona smjestivi se opet u naslonjau -
ne mogu se oteti strahu od te neoekivane mogunosti.
Pokuala je zamisliti dva djeaia crnih oiju i guste kose nalik na Florimondovu. No ne bi li bile
ljupkije dvije isto tako smee djevojice iva i blistava pogleda? Nije razmiljala o tome da e
naslijediti njezinu plavu kosu, jer je sanjala o Joffreyevom djetetu i vidjela ga je kao njegovu sliku i
priliku.
Ali, dvoje djece!
Njezina zbunjenost pojaala se kad se prisjetila proroanstva vraarice Mauvoisin, koju nikad nije
uzimala ozbiljno i koju je gotovo zaboravila tijekom mnogih godina.
To se dogodilo u Parizu, u doba kad je bila sama i u opasnoj situaciji, kad se borila za svoj kruh
svagdanji i za kruh svojih sinova Florimonda i Cantora. S dvjema prijateljicama, koje su poput nje
bile u tekoama i htjele su saznati hoe li im budunost biti milostivija od sadanjosti, otila je po
savjet Catherine Mauvoisin, koju su zvali i Voisinka, u njezinu jazbinu u Faubororg du Temple, gdje
se okupljao cijeli Pariz.
Vraarica je tog dana bila pijana kao zemlja. Odjevena u pelerinu s uivenim zlatnim pelicama,
teturajui je sila sa svog prijestolja i krenula prema trima lijepim mladim enama koje su stajale pred
njom. Svakoj je pogledala u dlan i rekla: Kralj e vas voljeti. Najskromnijoj i najsiromanijoj je
dodala: A s vama e se vjenati! To je razbjesnilo treu sudionicu, koja je oekivala da e upravo
njezina sudbina biti najslavnija.
Anelika se smijala prisjeajui se te scene. Uznemirilo ju je kad se pijana ena obratila njoj, uperila
prst u nju i objavila: Vi ete imati estoro djece. To proroanstvo, izreeno nejasnim glasom, tad joj
se uinilo krajnje smijenim i nevjerojatnim te ga je nedugo potom zaboravila.
No nije li se tijekom godina pribliila ostvarenju proroanstva pripite ene?
Tri prelijepe mlade ene, tri Poitouovke povezane prijateljstvom i podrijetlom, tog su dana krenule u
Pariz u posjet arobnici Mauvoisin: Athenais de Montespan, roena Rochechouart, Anelika, grofica
de Peyrac, roena Sance de Monteloup i Francoise Scarron, roena d'Aubigne.
Danas, dvadesetak godina kasnije, lijepa markiza de Montespan vlada Versaillesom kao najomiljenija
ljubavnica kralja Luja XIV, skromna Francoise Scarron, ije su iznoene haljine davna prolost, dobila
je od kralja titulu markize de Maintenon, a Anelika, koja je odbila kralja, nee li upravo donijeti na
svijet dvoje djece koja e poveati broj njezine djece na est.
- estoro! I to moda uskoro? Ne - pomisli ona, opet uznemirena tom milju. -
Nikako ne! To bi bilo razorno za njihove male ivote! Kako god bilo, nikako se ne smije poroditi u
Salemu. Mora otii u Gouldsboro.
Nizato na svijetu ne eli donijeti na svijet svoje dijete - ili djecu - u novoengleskoj koloniji, jer
salemski jorgovani i lijepi brijestovi ne ublauju kruto ozraje koje vlada u gradu tih strano ednih
ljudi, u gradu u kojem trudna ena ne smije udahnuti svje zrak na prozoru a da ne upru prstom u nju.
Gledala je prema obzorju i sanjala da stavi krila i otklizi prema Portlandu u kojem se moda nalazi
Shapleigh, prema Gouldsborou, gdje je njezina prijateljica Abigael okruena panjom. Ondje bi bila
kod kue.
Iznenadna sjena rasprostre se preko sunca i poput mranog vala prodre u sobu, obavivi tamom
namjetaj i zastore.
Zrakom prasnu koncert otrih krikova. Bilo je to jato ptica koje se prostiralo nad cijelim gradom,
dospjevi na obale ovog, jo gotovo netaknutog kontinenta. Bilo je jasno da ljudska bia tu jo nisu
tako vana u usporedbi s obiljem ivotinja i da ovi gradovi i sela jo nee zavladati premonim
umskim prostorima.
Anelika je htjela zaviknuti. Odjek glasa punog mrnje umio joj je u uima:
Nauila sam mrziti more zato to ga vi volite, a i ptice, zato to vi smatrate da su lijepe i udesna
njihova jata dok u mirijadama prekrivaju oblake i zatamnjuju nebo!... Demonka! Samo bi demonsko
bie moglo izgovoriti te rijei koje tako dobro pamti.
Anelika se katkad uzalud branila, ali obuzimao ju je mraan predosjeaj da demonka - premda je
mrtva i pokopana - jo nije rekla svoju zadnju rije. Kad se mrzi tolikom snagom, kae se da je
mogue i iz onostranosti provoditi svoje osvetnike nakane? A ona je bila tako vjeta, ta ena koju je
isusovac poslao da ih uniti.
Svjetlo se naglo vratilo. Ptice su sletjele poput snjenih nanosa i prekrile obalno stijenje. Njihovi krici
utihnuli su i uli su se odjeci tuljana pokraj kojih su ptice prole.
Nadolazila je plima.
Anelika poali to je rekla Kouassi-Bau da je sve u redu i da e biti strpljiva.
Ne naavi domaicu gospoe Cranmer, ona se zapita gdje su otili njihovi... I gdje li je mlada
Severine Berne, koju je vodila sa sobom da joj pokae kako izgleda svijet koji je manje sirov i blii
europskoj civilizaciji no to je to njihovo pionirsko naselje u Gouldsborou. Njena esnaestogodinja
Severine jako je eljela proetati se velikim i ivahnim gradom kao to je New York, eljela je vidjeti
Boston i Salem nakon trogodinjeg odvanog rada na divljoj zemlji u kojoj je, kad se ona s obitelji
iskrcala doavi iz La Rochellea, postojala samo jedna drvena utvrda i nekoliko ruevina.
Tijekom dugog putovanja obalama Nove Engleske, Severine je Aneliki bila ugodna i zabavna
suputnica. Osvjeile su poznanstvo, obnovile gotovo obiteljske veze koje su ih ujedinjavale kad je
Anelika ivjela kod Berneovih u La Rochelleu.
Na brodu i u lukama mnogo je vremena posveivala Honorini. Oklijevala je povesti svoju malu
djevojicu pitajui se ne bi li za nju bilo bolje da ostane na kopnu, okruena panjom u Wapassouu ili
u Gouldsborou, kao to je ve nekoliko puta uinila tijekom nekih kraih ljetnih putovanja.
Ali ovaj put Honorina je pokazala nekakav nemir shvativi da e se Anelika udaljiti
zajedno s buduim malim bratom ili sestricom. Tako je barem Joffrey de Peyrac protumaio njezine
rijei koje je vie puta nejasno izgovorila. Honorina bi ponekad izrekla sve svoje misli o neemu, ali
ovaj put nije rekla sve. Valjalo je biti oprezan.
Prihvatila je Severinino prijateljstvo i radovala se putovanju. Tog jutra otile su se zajedno proetati
jer je u luci i gradu bilo tisuu stvari koje je valjalo vidjeti; u skladitima i trgovinama bujalo je obilje
robe.
Anelika zau njihove glasove, nagnu se kroz prozor i ugleda djevojku kako zalazi za ugao ulice
drei dijete za ruku. Bile su u pratnji visoka mladia odjevenog u crno, poput pravovjernog puritanca,
ali bio je obuen u posuvraene izme a na glavi je nosio eir iroka oboda ureen perom kojem nije
manjkalo elegancije. Severine je ivo avrljala s njim, i to, kako se Aneliki inilo, na francuskom. A
to se u Salemu doista ne dogaa esto.
4.
NATANAEL DE RAMBOURG
RUAK NA DUGI
IZVJEE JOHN KNOX MATTHERA
"KOCKA JE BAENA"
Donja vrata kljocnue i Severine poviknu:
- Gospo Aneliko! Upozorili su me da se kanite vratiti gospoi Cranmer. Dovodim vam Francuza koji
kae da je iz vae pokrajine i da vas poznaje.
Zauena, Anelika ode na odmorite. Predvorje je bilo mrano i ona nije mogla dobro uoiti crte
pridolog mladia. Skinuo je eir i prema njoj okrenuo svoje dugako i blijedo lice kojem nije mogla
pridruiti nikakvo ime, ali ju je ipak nejasno podsjealo na nekoga. Kad ju je ugledao, uskliknuo je:
- Oh! Gospoo du Plessis Beliere, to ste doista vi! Nisam se usudio u to povjerovati unato svim
obavijestima koje sam prikupio i svim provjerama koje su mi potvrdile da ste doli u Ameriku.
U dva koraka se uspeo stubama, kleknuo pred njom i gorljivo joj poljubio ruku.
Anelika je ostala zbunjena. Tko bi mogao biti taj mladi koji je pozdravlja imenom koje je nosila u
Versaillesu dok se druila s velikim dvorskim damama?
On se uspravi. Visok, mrav i klimav, nadvisivao ju je za glavu.
- Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nathanael de Rambourg.
Ona je i dalje oklijevala.
- Nai posjedi granie s posjedima Plessis u Poitouu. U djetinjstvu sam se igrao s vaim sinom
Florimondom, zajedno smo poinili tisue nestaluka, kao i ludost da doemo u Ameriku.
- Oh! Sjeam se! - uzviknu ona. - Kakvo iznenaenje, jadno moje dijete!
Imena i rijei izranjali su u svjetlu davnih slika i prizivali odjek dvostrukoga galopa koji jezdi preko
opalog lia parka Plessis, galopa koji je ula jedne uasne noi.
Zamalo je posrnula, ali odmah se pribrala.
- Nathanael! Dakako! Prepoznala sam te! Doi i sjedni.
Odmah je preuzela tikanje kojim se negda obraala blijedom mladiu, ve tada
dugom poput gladne godine, zvanom Brada, kojeg je uvijek viala uz svoja dva nestaka,
Florimonda i Cantora, dok su ivjeli u Plessisu. Stalno ih je pratio, a oni su ponekad glumili da im je
dodijao, lovili su ga, odbacivali ga, tjerali ga da podnosi tisue ponienja, da bi ga poslije opet
poastili svojom milou kad je trebalo poi na vojne pohode ili smisliti urote protiv vanih osoba.
Posjed Rambourgovih graniio je sa zemljom Plessis. Pripadali su lozi vrlo starog plemstva koje je
pristalo uz reformaciju jo za prvih Calvinovih propovijedi. Ve tri narataja hugenoti, siromani,
plodni - Nathanael je bio najstariji od osmoro ili desetoro djece - gorljivi vjernici, imali su sve to
privlai nesreu, progone i tragediju.
Onog posljednjeg ljeta koje su proveli u Plessisu Florimond i Nathanael esto su se sretali i kovali
urote vie no ikad.
- Florimond je bio tako brbljav - ree mladi smijui se - tako domiljat i tako uvjeren da u ga
slijediti!
Anelika je sjela na naslonja s visokim naslonom. Trebao joj je trenutak odmora da prihvati novost.
- Draga moja - ree ona obrativi se Severini koja se uznemirila to je vidi takvu - bi li mi pripremila
jednu alicu vrueg aja od pasiflore? Evo, uzmi vreicu iz mog koveia s lijekovima.
Posjetitelj je sjedio na kocki obloenoj tapiserijom, nekoj vrsti stolice bez naslona koja se esto
nalazila u salemskim kuama. Anelika nije ni sanjala da e ga tu vidjeti. To je duh! tovie, to je
preivjeli.
Florimond nije nikad govorio o njemu, a Anelika bi ponekad pomislila na njega i obeala sebi da e
jednom pitati svog sina za njegovog sudruga na putovanju. Poslije je zaboravila na to, nejasno
zakljuivi da su se mladi pustolovi razdvojili i prije no to su se ukrcali.
Dakle, on je u Americi.
to mu se dogodilo tijekom tih posljednjih godina, osim to je prekomjerno narastao?
Promotrivi ga, Anelika pomisli da je jo ljepi od svog oca, sirotog Isaaca de Rambourga, koji je
takoer bio mrav i visok, ali obdaren izvanrednim duhom, a umro je oajniki puui u rog na vrhu
svoje kule, uzaludno dozivajui pomo, on, naputeni hugenot u srcu svoje pokrajine, ostavljen na
milost i nemilost kraljevim dragunima, misionarima u izmama.
Uvijek bi ula tune dozive lovakog roga koji su se nadnosili nad umu, sve dok prvi plamenovi koji
su zapalili Rambourg nisu prokuhali kroz prozore dvorca.
Ona uzbueno primijeti da mladi zacijelo nije uo to se dogodilo njegovim najmilijima. O njima je
govorio u sadanjem vremenu.
Anelika shvati da nije kadra tako naglo mu objaviti da je izgubio cijelu obitelj u pokolju koji se
odvio na Starom kontinentu, pogotovo ne nakon prie koju je tog jutra ula na sastanku
prezbiterijanskih sveenika.
A tada, kao da je njima potaknuta, lecnula ju je teka i rasprena bol za koju je vjerovala da potjee od
bubrega ili kria. Njezine misli se usmjerie prema salemskim obalama ibanim jakim vjetrom,
morskom pjenom, obalama koje odjekuju ptijim kricima, tako daleko od zbijenih i gustih umaraka u
Poitouu, odvojenih ravnicama iskrianim stazama; ondje, u Francuskoj, i dalje se odvijaju skrivene
tragedije progonstva. Cijeli ocean ih razdvaja.
- Istina je da smo se Florimond i ja tog ljeta jako dosaivali u Plessisu - ree Nathanael de Rambourg.
- Prisjetite se, gospoo. Svugdje su bili vojnici, ak i kod vas, koji niste bili pristalica reformacije. A
onaj... kako li se zvao, Montadour, koji im je zapovijedao i doputao sebi da zapovijeda svima u
pokrajini, katolicima i protestantima, plemiima i seljacima, odurne li osobe! Groznog li vremena!
Severine se vrati nosei na srebrnom pladnju alicu koja se puila. Bacila je sumnjiavi pogled na
uljeza; njegova nazonost postala joj je neugodna, jer se ini da je zamorio Aneliku, ije lice je
promijenilo izraz.
Bila je oarana to je on prati ulicama Salema. Francuz plemenita roda i hugenot poput nje - to se
rijetko sree. No kad je vidjela Anelikino umorno lice, njezina profinjena osjetljivost upozorila ju je
da ta posjeta nije blagotvorna i mislila je samo na to da posjetitelja dovede do vrata.
- Popijte ovo, gospoo - ree ona odlunim glasom. - Ovaj napitak init e vam dobro na ovoj vruini.
Uvijek ste govorili da vrui napitak utauje e vie od hladnoga.
Sad morate malo prilei i odmoriti se.
- Mislim da ima pravo, Severine. Dragi Nathanael, uskoro e vrijeme objeda.
Napustite nas bez ceremonije i vratite nam se popodne. Tad emo due razgovarati.
- Ne znam - ree on oklijevajui - ne znam kamo da odem objedovati.
- Otrite u luku i kupite jednu funtu peenih rakova - odvue ga Severine prema vratima - ili, jo
bolje, otiite u tavernu Plavo sidro, nju vodi jedan Francuz.
Bez formalnog opratanja, mladi Rambourg uze svoj eir, poljubi ruku Aneliki i gotovo radosno se
povue izrekavi rijei koje je pogodie poput udarca maem:
- Prenijet ete mi vijesti o mojoj obitelji. Zacijelo ste saznali neto o njima tijekom svih ovih godina?
Ja sam im poslao jednu ili dvije poruke, ali nisam dobio nikakav odgovor.
- Jamano je uo kako razgovaram s Honorinom na francuskom - objasni Severine -
i, poto nas je dugo slijedio, predstavio nam se i postavio nam svakojaka pitanja, kao to ve inimo
mi Francuzi, pitanja koja se svakom postavljaju: Odakle ste? - Iz La Rochellea. - Ja sam iz okolice
Mellea, u Poitouu. - Kada ste doli u Ameriku? itd.
Gospo Aneliko, to se dogaa? Vidim da ne izgledate dobro.
Anelika prizna da je vruina iscrpljuje. No mirno je pila aj i brzo se osjetila bolje.
- Severine, uini mi uslugu. Dovoljno dugo sam ekala u ovoj pustoj kui, nemona ikoga ita pitati.
Svi su otrali u luku zbog dolaska tko zna kojeg broda. Potrai vijesti! Obavijesti se je li Vijee kojem
prisustvuje gospodin de Peyrac okonalo rad.
Isto tako, saznaj govori li se o starom lijeniku po imenu George Shapleigh. Njegova odsutnost je
neobjanjiva, a ja sam nestrpljiva i zabrinuta.
Severine se spusti stubama i izie, odluna okupiti sve stanovnike kue de Peyrac i dozvati sve
ukoene Engleze koji bi joj mogli dati obavijesti o tom Shapleighu, spremna zaviriti u sve gostionice
u gradu. Ali prije toga e potraiti grofa de Peyraca u Vijenici, ne marei to e time prekinuti tako
sveani skup, i to s onim svojim prezirom prema ozbiljnim mukim problemima koji joj njezin otac,
majstor Gabriel Berne tako esto predbacuje; ona smatra da enski problemi nisu manje ozbiljni. Na
ulici se nije ustruavala obratiti se lanovima domainstva gospoe Cranmer i podsjetiti ih na njihove
dunosti, jer je smatrala da svi ti ljudi odjeveni u plavo i crno, slubenici i sluge, koji neprekidno
govore o svetosti svoje zadae velianja slave Boje i otplate svog prelaska preko oceana koji duguju
svojim gospodarima, provode vrijeme u dangubljenju.
Anelika ju je s prozora promatrala kako hita i smijeila se. Uz mladu Severinu koja je oboava ne
mora se niega bojati.
Osvrnuvi se, ona u sjeni zida opazi crvenilo nalik na odsjaj plamena i shvati da je to Honorina, koja
je takoer morala skinuti kapicu tijekom etnje, pa joj je vjetar s mora zamrsio lijepu rusu kosu.
Honorina je bila poput tintilinia. Anelika ju je tek razaznala, a ona je ve opet nestala. Zaula je
buku na stubitu i krenula prema njoj, mislei: Ne, jo nisam spremna roditi, jer bih se inae osjeala
ivahnijom i hitrijom. Nije li poznato da ene, kad se blii vrijeme za poroaj, obuzme nova snaga
koja ih tjera da dovedu kuu u red i tako se oslobode svih kunih poslova. Naprotiv, Anelika je
osjeala veliki umor.
Nala je Honorinu kako stoji na koveiu koji je postavila ispod zidne slavine i pokuava napuniti
vodom kositreni pehari.
Anelika je pristigla u trenutku kad su malene ruke pokuavale zaustaviti mlaz vode i istodobno drati
posudicu uspravno. Ona pridri pehari i zatvori slavinu.
- edna si, zlato moje? Trebala si me pozvati.
- To je za tebe - ree Honorina i objema rukama joj prui pehari. - Ti treba piti vode kako bi se
aneli spustili na tebe. To je rekao Mopountook!
- Mopountook?
- Mopountook, poglavica Metallaka. Zna! On te je nauio piti na onoj etnji na koju me nisi povela.
Bila je to davna i ve mutna uspomena iz prvih dana u Wapassouu, ali Honorina, koja je tada bila
gotovo jo dojene, sve je vidjela i nita nije zaboravila. Za nju vrijeme ne postoji... Moe se
odjednom prenijeti u situaciju koja je potaknula njezinu matu, ponitavajui protekle mjesece i
godine, kao da se sve to dogodilo istog jutra.
- Rekao je da je voda teka i da pomae anelima da se spuste k nama.
Je li to doista rekao? Anelika je prizivala uspomene. Mopountook bi prije govorio o duhovima no o
anelima. Njega quebeki misionari nisu pokrstili.
Honorina je ustrajala.
- Voda pomae anelima da se spuste k nama, a vatra nama pomae da se popnemo k njima. On je to
rekao. Zato oni spaljuju ljude da bi se popeli na nebo.
Kako je samo prihvatila indijanski govor!
- Vjerujem ti - ree Anelika smijeei se.
Honorina je mnogo vie znala o Wapassouu nego ona i nije bilo udno to je njezina djeja intuicija
proniknula u indijanski govor jasnije no odrasli, optereeni svojim vjerovanjima i nakanama.
- Jednog dana u to probati - ustvrdi Honorina odluno.
- to to?
- Vatru, da se popnem!
Prinijevi peheri usnama, Anelika se zaustavila usred kretnje.
- Ne, molim te! Vatra je opasnija od vode.
- Onda pij!
Anelika je pila i ispod vjea pomno promatrala svoju kerkicu. Prisjeala se pobonosti koju je
Mopountook iskazivao prema izvorima. Pripisivao im je veliku vanost i naveo ju je da cijeli dan
pjeai i vie puta pije s izvora razasutih na raznim mjestima, ponavljajui da moraju prizvati duhove
da je tite u Wapassouu.
Voda! Snaga iste vode! Nikad nije razmiljala o drevnom porivu koji je vodio seljake iz njezina
rodnog Poitoua do odreenih izvora u umi.
Ali voda iz slavine gospoe Cranmer zacijelo nije imala istu kakvou i snagu; u svakom sluaju, bila
je odurna. Sluge nisu esto istili unutranjost spremnika.
Anelika zgri lice, to nije promaklo Honorininu sumnjiavom pogledu.
- Idem ti potraiti izvorske vode - odlui ona i brzo se skotrlja s kovega.
Anelika ju je uspjela zaustaviti tek na stubama. Ve ju je vidjela nagnutu nad zdenac kako pokuava
podignuti vjedro svjee vode. Obasula ju je prosvjedima i uvjeravanjima da joj nita ne treba i da
moe odustati od svoje nakane.
- Vidjela si da sam pila. I sad osjeam da e aneli sii i zatititi me.
Raznjeeno je dlanovima obuhvatila kutravu djetinju glavu.
- Drago moje malo - mrmljala je. - Kako si mi dobra i kako te volim.
Netko ue; lupa izama odjekivala je poploanim predvorjem. Ovaj put Honorina joj pobjee.
Prepoznala je svog oca, grofa de Peyraca. Zagrlila ga je i aptala mu na uho.
- Mama mi je tuna, a ne mogu je utjeiti.
- Ja u to srediti - obea joj Joffrey de Peyrac jednakim, urotnikim glasom.
- Nikad nisam proivjela tako dugako jutro - uzdahnu Anelika pridruivi mu se.
- Ni ja. Razumijem vas i estitam vam to ste se povukli. Bilo je to doista iscrpljujue zasjedanje. U
iskuenju sam ustvrditi da ljudski mujak, tako siguran i pun samopouzdanja, uope ne sumnja u
izvrsnost svojih ina. Kako se ne diviti pravednikom osjeaju s kojim su najbolji predstavnici one
nadmone rase kojoj, zahvaljujui milosti Stvoriteljevoj, imam ast i sam pripadati, odluili pozvati
na svoje Vijee enu ije poglede cijene; kako su samo znali odabrati predmet o kojem e raspravljati
s njom!
Po svom obiaju, kad god bi je htio zabaviti i rijeiti je briga, nasmijavao bi je.
Njegova prisutnost ve ju je rasteretila i rasprila njezinu napetost.
- Ne budite odvie strogi prema tim patrijarsima i puritanskim doktorima - ree ona.
- Nisu krili razloge zbog kojih su eljeli da budem na njihovom sastanku. Nisam to eljela, ali im
opratam. Voljela bih da ih uvjerite kako sam primila na znanje da je dolo do obnove rata s
Indijancima na granici njihovih kolonija. Razmiljala sam o tome to bismo mogli postii kod
Piksaretta.
- Ah, ostavimo ratove i pokolje - ree on blagim glasom. - To je igra koja, naalost, nee uskoro
zavriti, a razum nam zapovijeda da se, imajui to na umu, brinemo za svoj vlastiti mir. Zato,
priajmo o onome to vas zaokuplja, najdraa moja. Vidim vae umorno lice i sjenu koja vas ini jo
dirljivijom i ljepom, ali...
- Shapleigh nije doao - poali se ona.
- Poslao sam glasnike u svim smjerovima. Pronai e ga. Nai emo ga u Portlandu ako ne uzmogne
doi ovamo prije naeg odlaska.
On je privi uza se i poloi svoje meke prste na njezine kapke.
- Neto vas plai, ljubavi moja. Recite mi. Povjerite mi se. Ovdje sam, odsad u uvijek biti uz vas i
braniti vas, otklanjati od vas svaku opasnost.
- Avaj! Nije u naoj moi da uklonimo ovo iskuenje, jer ga je nametnula sama priroda.
Moda je to samo lana uzbuna, nastavila je, ali njezina jutarnja slabost navela ju je da se uplai nee
li dijete prerano doi na svijet. Istina je da se sad osjea sasvim dobro i uvjerena je da do poroda, koji
joj se juer jo inio tako dalekim, nee doi ba odmah. No ne bi se zaudila da se porodi prije no to
je predviala.
Joffrey je mudro napomenuo da nema nikakva oitog razloga za to, jer je njezino zdravlje sve dosad
bilo savreno. Ali, odsada valja raunati i na to da e, u sluaju da novoroene doe na svijet na obali
Atlantika, vruina koja vlada biti saveznik koji e pomoi nejakom djetecu da preivi tri ili etiri
tjedna koje je trebalo provesti u maternici.
Ona ga je sluala i cijenila njegovu dirljivu dobrotu s kojom je, briljivo kao i uvijek, traio jasne
argumente na tom podruju koje poznaju ene i koje bi trebalo biti strano pustolovu kojeg neki
smatraju i gusarem, ili barem surovim ratnikom bez slabosti. Ali kad valja nju utjeiti ili ohrabriti, on
je njean i delikatan.
Ona se udalji od njega da bi mu se nasmijeila. No njezine velike zelene oi ostale su rairene i
usredotoene.
- Ima jo neto - promrmlja ona kao da osjea krivicu.
I ona mu oda to je udvostruavalo njezinu uznemirenost. Udvostruavati je doista bila prava rije.
Dvoje djece moglo bi znaiti dvostruku sreu, ali to bi moglo i ugroziti njihov ivot, jer ona nee moi
donijeti tako eljeno dijete na vrijeme.
Vidio je da je doista uplaena, tjeskobna i puna strepnje.
Svojom preplaenou i krhkou kojom je zraila, Anelika ga podsjeti na dijete-vilu iz poitouovskih
uma, osebujnu prikazu koja je iskrsnula pred njim u sunevu svjetlu na putu za Toulouse i koja ga je
navela da poloi svoj ivot pred njezine noge, on, veliki slobodni gospodar koji je mislio da je
upoznao sve ivotne uitke, sve vrtloge, rascjepe i neizrecive zanose istinske ljubavi.
A ona je uvijek bila tu, uvijek je bila u njemu, znala je ouvati tajanstvene izvore svojih ari, koje
mnogim enama tako brzo uniti osrednjost svakodnevice.
Istodobno je doivio otkrovenje i zanosnu, divnu i pomalo neobinu slutnju da e mu darovati dvoje
djece te se ne bez bojazni zapitao nee li upoznati najveu radost svog mukog ivota. Suze su mu
navrle u oi. Da bi ih skrio, on je zagrli.
Drei je u naruju, mrsei njezinu kosu, milujui joj tijelo, poeo joj je govoriti posve tiho, govoriti
joj da e sve biti dobro, da se niega ne treba bojati, da je on najsretniji mukarac, da e se djeca, koju
najavljuju predznaci sree, roditi lijepa i snana, jer ivot nikad ne ini onoliko zla koliko bi mogao,
pogotovo onima koji ga vole i to dokazuju bez krtarenja; ponavljao joj je da nije sama, da je on uz
nju, da su bogovi s njima te da ne treba zaboraviti da postoji posljednje utoite od svih iskuenja:
nebo.
Nasmijeio se smjekom koji kao da se istodobno ali s tim nevjerojatnim i bezdunim svijetom i
prkosi mu. Dodao je da bi bilo dobro kad bi mogao poslati glasnike da zatrae pomo i od
Svemogueg.
elei joj pomoi da se oporavi, uvidjevi da vie pati od umora nego od potitenosti, grof de Peyrac
nadoao je na sretnu pomisao da joj predloi popodnevni odmor na Dugi, njihovu usidrenom brodu.
Brodsku palubu osvjeava lagani morski povjetarac, a usto se na brodu lake die nego na kopnu.
Severine i Honorina su u pratnji Kouassi-Ba otile ruati u gostionicu koja je bila na dobru glasu.
Htio je da budu sami i da se ona odmori, daleko od gradskog metea. Da bi se razmiljalo o
budunosti i njezinim nepoznanicama, najbolje je malo se udaljiti.
Ta promjena e osnaiti i ohrabriti Aneliku.
Na palubi Duge, velikom tendom zatieni od sunca koje je blistalo poput elika uarenog do bjelila,
posluio ih je gospodin Tissot, njihov majordom koji se poto su pristali bavio uglavnom
nabavljanjem svjeih namirnica i robe koja se mogla priskrbiti u luci: vina, ruma, kave, aja i suenog
bakalara, kojeg je u Salemu bilo u golemim koliinama. Kakvoa proizvoda najstarije suionice na
obali, koju su utemeljili prvi doseljenici, bila je znamenita. No, majordom se ustruavao ponuditi ga
gospoi de Peyrac, znajui da danas nee cijeniti to mjesno jelo koje u tim krajevima zovu zeleno
zlato. Ali moglo bi joj se svidjeti ako ga pripremi sluei se svojim delikatnim kulinarskim
umijeem.
Unato njihovoj neoekivanoj posjeti, nisu ga zatekli nespremna. Ponudio ih je svjeim povrem,
salatama i mesom na aru.
Bdijui nad svim, on je uvijek u pripremi imao obilje svjeih pia ohlaenih u ledu, a i slatkih vonih
sokova.
Anelika shvati da je tog jutra otila na tu nesretnu sjednicu Vijea nakon odve laganog obroka:
zdjelica zobene kae, takozvanog porridgea, nije joj bila privlana, premda su je ohrabrili da joj doda
vrhnja i melase.
Ali im je bila progutala prve zalogaje, oivjela je. Prije no to su izali, Joffrey de Peyrac podsjetio
ju je da ponese lepezu. Uistinu bi bila vrlo lakoumna i izgledalo bi da je zaboravila obiaje
francuskoga dvora da se nije sjetila toga skromnog i armantnog predmeta koji pomae velikim
damama da podnesu pritisak u salonima ili kraljevim predsobljima, te vruinu koja je vladala ispod
ume svijea koje su svjetlucale u kristalnim lusterima.
Osvjeena, blago se hladila lepezom, radujui se tom trenutku odmora uz svoga supruga, uz au
svjee vode nadohvat ruke.
Njihovom pogledu nudio se grad iji su obrisi bili zamueni omaglicom vruine to se prostirala do
zaobljenih vrhova Apalakog gorja nalik na ipku protkanu cvjetnim uzorcima: nizovi otrih kosih
krovova, zvanih grambell-roof ili lintroof - ta imena oznaavala su nejednake krovne povrine - s
jedne strane sputali su se gotovo do zemlje. Sve je bilo naikano visokim dimnjacima od cigle, u
elizabetinskom stilu koji je oznaavao pionirski grad osebujne elegancije koji kao da je pristigao iz
Starog svijeta.
Promatrajui ga iz daljine, tako mirnog i dirljivog u njegovoj vrlini i odvanosti postojanja, Anelika
osjeti zaetke kajanja.
- Vi me razumijete, zar ne? - ree ona Joffreyu. - Kad sam rekla da ne elim da se naa djeca rode u
Novoj Engleskoj, to nije znailo da osjeam neprijateljstvo prema naim engleskim susjedima s
kojima ste ve godinama povezani interesima i zajednikim pothvatima; dijelim vae potovanje za
njih. Ali, pomislila sam da ne bi bilo dobro da nae dijete ugleda svijet meu ljudima koji tako strogo
shvaaju vrline, u zemlji u kojoj se moe osuditi ovjeka na dva sata na stupu sramote zato to je na
dan sabata javno zagrlio svoju enu nakon tromjesene odsutnosti. Sjeam se da se to dogodilo
kapetanu Kembleu. Istina, to je bilo u Bostonu. Ali ini mi se da se ta dva grada, Boston i Salem,
natjeu u neumoljivoj primjeni boanskog zakona s istom gorljivou i estinom s kojom se natjeu u
savrenstvu gradnje brodova i lovu na bakalar.
Joffrey se smijao i nije osporavao ispravnost njezinih primjedbi.
Priznao je da rad sa stanovnicima Nove Engleske, kad je rije o gradnji novog broda, kad se zlatnim ili
srebrnim novcem kupuje sporne teritorije ili utemeljuje poslovne saveze koji seu sve do Kine i
Indije, pokazuje samo svoje dobre i ugodne strane.
Jer, u tom podruju bolje je imati posla s ljudima koji potuju svoju rije i koji rad i uspjeh smatraju
dunou, a to jami njihovu ustrajnost i dobro voenje poslova koje su poduzeli, uz potivanje
rokova.
Ali vie no jedanput osjetio se blaenim to ne mora ivjeti pod njihovom vladavinom, jer motivi koji
su njih doveli u Novi svijet nisu imali nita zajednikog s njegovima.
Na to su svi pristali jo u poetku njihovih poslovnih odnosa, jer inae nikakav odnos ne bi bio mogu
meu ljudima koji su krstarili obalama Atlantika ili su se na njima nastanili.
Anelika primijeti da ona nije tako ravnoduna prema osobama koje je sudbina navela na njihov put i
da osjea potrebu razgovarati s njima i razumjeti ih.
Nisu li u tim malenim, a ponekad i uzavrelim, ivahnim gradiima u kojima se govori mnotvo jezika,
kao to je New York ili Rhode Island, naili i na nain ivota i miljenja koji se u dobroj mjeri slagao
s njihovim vlastitim i koji nije upuivao na vjerske skrajnosti njihovih susjeda u Bostonu i Salemu niti
na one koje je zapazila kod prvih utemeljitelja, Pilgrim Fathers, upoznavi starca po imenu Joshua,
pisara kod nizozemskog trgovca na rijeci Kennebec.
Stoga Salem nije nasljednik, objasni joj Joffrey, onih oeva hodoasnika s Mayflowera koje nitko nije
smatrao ljubaznima ni prosvijetljenima i koje su optuili da su se grekom iskrcali na Cape Codu, ve
one zbijene skupine puritanskih kongregacionalista koji su devet godina kasnije pristigli na isto
mjesto. Vodio ih je neki Endicott koji se nije igrao kompasom i koji je u svojim kovezima nosio
zemljovid Sheffielda i ovlastio ih da osnuju naselje na rtu Nord Massachusettskog zaljeva.
Odabrao je Naumbeag, mjesto koje je ocijenio, kao to kau njegovi spisi, ugodnim i plodnim, te
utemeljio Salem, namijenivi mu ulogu sjedita Drutva iz Massachusettskog zaljeva koje je
autoritativno osnovao.
U nj je bez oklijevanja ulanio i stare zemljovlasnike, od kojih su neki zauzimali visok poloaj pod
njegovim ezlom. No posljednji doseljenici bili su kalvinisti koji su u Engleskoj zahtijevali
proienje engleskoga vjerskoga ivota, zapalog u papistika zastranjenja.
Tako je jaanje njihove vjerske stege postalo zadaom civilnih vlasti, a pravo glasa bilo je, dakako,
ogranieno na lanove Crkve. Izgradnja zakonodavstva koje je utemeljilo kreposno drutvo nije se
mogla povjeriti neodgovornima, neznalicama ni siromasima kao to su zadueni, koji duguju cijenu
svog prelaska preko oceana.
Graani koji su napustili lagodan ivot u Engleskoj da ne bi morali odustati od istoe svoje vjerske
doktrine nisu bili spremni tolerirati nikakvo olakavanje obiajne stege.
Anelika ga je sluala i opet se udila kako dobro poznaje stvari i kako zna razlikovati nijanse tih
skupina koje su se naselile du tog puta koji joj se na poetku nije inio tako zanimljivim i
raznolikim. Otii e Englezima, bila je mislila, i to je sve.
Ali radi se o neemu posve drukijem.
I tako je otkrila ne samo burnu povijest pustolova Novoga svijeta, nego i razinu Joffreyeva ivota o
kojoj nije nita znala i zbog koje je jo vie cijenila ovjeka kojeg je ljubila: tog ovjeka s tisuu lica,
obdarenog poznavanjem ljudi koje se u njemu stapa s mnogim drugim talentima i znanjima, koje
privlai prijatelje i saveznike; uvijek je znao razgovarati s njima, sluati ih i ispitivati.
Joffrey joj predloi da ostane na palubi i malo odspava, ali ona odbi ponudu. Trebalo je pripremiti
brod za isplovljavanje, zbog ega je posada radila jo od zore; s druge strane, nije htjela odbijanjem
gostoprimstva uvrijediti domaine koji su im otvorili vrata svoje kue.
Sunce vie nije grijalo tako arko; bilo je oko etiri sata popodne kad su stupili na kopno u pratnji
uobiajenog voda panjolskih vojnika koji su tvorili osobnu grofovu gardu to je intrigirala i
obuzdavala sve ljude koje su sretali. Njihov status plaenika u slubi velikoga francuskoga gospodina
ve na prvi pogled govorio je o njegovoj nezavisnosti i o tome da svoje bogatstvo duguje samo svojoj
nadarenosti i da se nije zavjetovao nijednom vladaru na svijetu. To se svialo Novoenglezima, koji su
u nekim kolonijama koje su im pripadale uinili sve da budu slobodni od metropole, osobito poto je
kralj Charles II objavio Novi zakon o navigaciji, takozvani Staple Act.
Kakva nepravda! - rogoborili su i puritanci iz Massachusettsa i katolici iz Marylanda.
Bilo je lijepo.
Osjeala je da cijelog dana nije micao pogled s nje. Da nije toliko uivala u panji koji joj posveuje,
zamjerila bi samoj sebi to je s njim podijelila svoju bezrazlonu uznemirenost.
Usprkos svemu, radovala se to je posljedica njezine slabosti njihova odluka da to prije napuste obale
Nove Engleske i otplove u Gouldsboro bez meupristajanja.
Jo dok je o tome govorio, bila je sigurna da je odaslao pravi pohod glasnika da bi pronaao
Shapleigha i da se obavijestio o medicinskim injenicama, za svaki sluaj.
Ali Anelika nije imala povjerenja u lijenike, zato to su, iako vjeti, vrlo prljavi.
Tvrdi ljudi Nove Engleske morali su se suoiti s boleu kao s vragom. Oi u oi.
im stupie na tlo, sluajno ili proraunatom nakanom sretoe preasnog Johna Knoxa Matthera koji
im je pristupio pokuavi svom strogom licu dati to blai izraz.
Na Vijeu su primijetili da je hitno stigao iz Bostona da bi pomogao. Anelika ga je dobro poznavala,
jer ga je prije dvije godine primila u Gouldsborou, na dojmljivoj gozbi na pjeanoj obali, na kojoj su
nazdravljali, okupljeni oko dugakog stola ispod bijelog platna razapetog na drvenim nogarima,
obuzeti onom tako francuskom blaenou koju su dugovali najboljim vinima iz te zemlje, svi, ilavi
izaslanici iz Massachusettsa, skromni franjevci u sivim haljama, francuski hugenoti i bretonski
upnici, karipski gusari, asnici britanske kraljevske mornarice, kao i gospoda i naseljenici iz Akadije,
koti, pa ak i Indijanci.
Ta radosna uspomena zacijelo se krije iza hladnokrvnog lica preasnog Matthera, jer je odgovorio na
osmijeh prepoznavanja koji mu je uputila Anelika. Njegova gesta gotovo da je nalikovala na
namigivanje, a to je znailo da nije zaboravio one iznimne trenutke. Ali, on se sad nalazi na svom
propovjednikom i pastoralnom podruju te si ne moe dopustiti prisjeanje tih izljeva koji mogu biti
prihvatljivi samo ako su se zbili pod francuskom egidom, na neutralnom teritoriju koji izmie svakoj
kontroli, koji je takorei izvan vremena, poput sna.
Predstavio im je svog unuka koji ga je pratio, petnaestogodinjeg djeaka, krutog i hladnog, ali
njegove oi blistale su tajanstvenom vatrom, kao to se i pristoji nasljedniku porodice iji su lanovi
uvijek sjedili u Vijeu drevnih svoje zajednice te iji je djed nosio ime kotskog reformatora Johna
Knoxa, Calvinovog prijatelja, koji je uobliio prezbiterijanizam, srodnika puritanizma i
kongregacionalizma.
Tko god bi vidio tog mladia, nije mogao dvojiti da on s lakoom govori i ita grki, latinski i poneto
hebrejski, kao to je i nuno za sve studente Sveuilita u Cambridgeu (Massachusetts) koje su ve
poeli od milja zvati Harvard, prema imenu mecene koji je posvetio dio svog bogatstva da bi podigao,
jo prije trideset godina, hram duha u toj pustoj zemlji ibanoj oceanskim vjetrovima i stranim
pokoljima, u kojoj drvene kue otrih krovova ipak niu kao gljive poslije kie.
John Knox Matther podsjeti ih da je na jutronjem Vijeu povoljno ocijenio nazonost gospodina de
Peyraca.
- Samo Francuz moe vladati drugim Francuzima - rekao je. - Podmuklost urota koje Nova Francuska
kuje protiv nas nadilazi nae poimanje.
On od svog unuka zatrai da mu doda vreicu u kojoj su se nalazili mnogi spisi, od kojih su neki bili u
svicima, zapeaeni voskom.
- Mogu samo s vama govoriti - ree on osvrnuvi se oko sebe i izvadi list koji je drao kao da bi se
mogao rasprsnuti, poput barutnog naboja. - Vi ste prvi govorili o isusovcima. Ja nisam htio ustrajati
na toj temi da ne bih pojaao uzbuenost duhova, ali ovdje imam tajni spis koji potvruje vae
sumnje. Prije nekoliko godina sloio sam sve njegove dijelove. Duhovnik o kojem govorimo, otac... -
on pogleda na papir da bi bio siguran u ime koje je izgovorio s nemoguim naglaskom - ...Orgeval,
isusovac, hrabro je i neuveno drsko slao svoje glasnike u naa naselja, pijune pod krinkom vjere.
Tako je bre komunicirao s Europom, Francuskom i sjeditem svoga reda, papistikim feudom naih
ljutih neprijatelja. Uspjeli smo zarobiti neke od njih i presresti neke poruke. Najeili smo se od
njihovog sadraja. To je apel onih koji izravno izraavaju miljenje vaega kralja i njegovih ministara
da se povede rat protiv nas i istrijebi nas, ak i onda, a to je podvueno, kad su nae zemlje u miru.
Evo, gledajte, ovdje i ovdje!
On im predoi listove koji su zacijelo bili od fine brezine kore, osnovnog papira kojim su se sluili
izolirani francuski misionari, listove na kojima se moglo proitati, napisano nemirnim perom,
reenice poput ovih:
Nai Abenakiji opinjeni su saznanjem da njihov spas ovisi o broju skalpova koje oderu s nevjernikih
glava. To se bolje slae s njihovim obiajima od odricanja.
Smatraju da e im due dospjeti u nebo budu li oslabili neprijatelja ija mrnja na Boga i naega
kralja nikad nee ugasnuti...
U drugom svitku, koji je stigao iz Francuske s potpisom ministra Colberta, naslovljenom na
isusovakog predstojnika u Parizu, navodile su se reenice kojima se otac d'Orgeval i njegova djela u
Novoj Francuskoj ovako preporuuju kralju: Sveenik velike vrijednosti, savreno podoban za
potpaljivanje rata protiv Engleza s kojima smo potpisali mir koji spreava otvoreniju akciju, ali on e
nai izlike...
Njegova odanost Bojem djelu i kralju uvruje nas u naim nakanama. Ako ovako nastavi, Njegovo
Velianstvo e cijeniti njegove pothvate i obilno e poduprijeti misije koje on odrava. On (otac
d'Orgeval) treba sprijeiti svako poputanje prema Englezima.
Anelika zapazi da Joffrey krajikom oka nadzire njezine reakcije. Neprimjetnim znakom ona mu
dade do znanja neka se ne brine.
Suprotno onome to je iskusila tog jutra, otkria zamjenika guvernera Massachusettsa bila su daleko
od toga da bi je mogla impresionirati: gotovo da je dobila elju da se nasmije. Jer, on je bio toliko
iznad makijavelizma i njegovo ponaanje inilo joj se tako nerazumljivim da ju je nadahnjivao
saaljenjem. Za njih to nije bilo nita novo: oni su to morali znati. Isusovac im je pokazao svoju
ratnu zastavu im su stupili u Novi svijet.
Govorei, John Knox Matther pomalo ih je odveo drugim smjerom. Savio je svoje svitke i vratio ih u
vreu rekavi da o tim pitanjima valja raspravljati drugdje, a ne na tom molu, na danjem svjetlu. On se
ispria Aneliki i ree da ali to ih je tako zadrao, ali da ga je muila nestiljiva jeza i najzloslutnija
briga kad je shvatio, proitavi te dokumente, da se predstavnik odurne rimske vjere krije u umama
meu crvenokoim poganima, obuzet samo jednom milju: unititi miroljubive doseljenike pristigle u
Ameriku s jedinom nakanom i jedinim ciljem da ive, rade i mole se u miru. Ti mukarci i ene
morali su napustiti svoju vlastitu domovinu i pobjei na divlji kontinent kako bi izbjegli progone
razliitih engleskih vlada, kraljevske i republikanske; prvi su vraji sluge, a drugi su preslabi da bi
odravali istu i nepobjedivu vjeru.
Avaj! Koliko god pokuavao pobjei, ispravan ovjek nailazi na iskuenja koja ga tjeraju da obnavlja
svoju posveenost. U Americi, to iskuenje bio je isusovac.
Turobnim glasom itao je: Strasniji od vuka, od divljeg Indijanca, od okrutne ume, neprijatelj
ljudskoga roda kojeg nita ne moe sprijeiti: divlji Indijanac kojeg je pouio isusovac!
Kako bi promijenio smjer razgovora i odmamio ga od njegovih gorkih razmiljanja, Joffrey de Peyrac
upita za studij njegovog unuka. Glas Johna Knoxa Matthera, kao i svih djedova, poprimio je svjetlije
tonove govorei kako ga mladi Cotton ispunja potpunim zadovoljstvom, jer je ve na harvardskom
sveuilitu postigao stupanj magistra i ravan je onima koji mogu prevoditi s latinskoga originalni
tekst Staroga i Novoga zavjeta; usto je postao magistar koji moe predavati o logici, filozofiji,
aritmetici, geometriji i astronomiji.
Prisjetivi se da su Florimond i Cantor dvije godine studirali na Harvardu pod puritanskom stegom,
Anelika osjeti naknadno stvarno divljenje prema svojim sinovima.
Preasni John Knox Matther i dalje ih je neprimjetno vodio prema gostionici Kod plavog sidra, koju je
vodio jedan Francuz.
Odjednom shvativi da ih vodi prema mjestu na loem glasu, on im objasni da eli pouiti svog unuka
kako se dobro drati na takvim mjestima i kako se ponaati prema pijancima koje ondje sretne.
Sreom su ondje sreli Severinu i Honorinu u pratnji njihovih tjelohranitelja Kouassi-Ba i Yanna Le
Couenneca. Oni su bili u sreditu prijateljskog drutva koje se uglavnom sastojalo od Francuza; bio je
tu i mladi Nathanael de Rambourg.
Pred srdanim doekom koji im je prireen, isprika Johna Knoxa Matthera bila je posve neumjesna.
Valjalo je odgoditi lekciju protiv pijanstva. Tu su svi sretno pili umbirovo pivo u odmjerenim
koliinama, sve dok se nisu rastali.
Vrativi se u kuu gospoe Cranmer, Aneliki se inilo da je prokrstarila cijeli grad, pozdravila sve
stanovnike i nauila pedeset godina povijesti pionira, pa joj je dan bio ispunjen u potpunosti.
Mnogo je ljudi u tom stanju zamora, rekoe joj u gostionici. Zahvaljujui nesnosnoj vruini ili pak
punom mjesecu, tom otvorenom oku usred noi koje ometa ljudske snove.
Sunce se sputalo tamnozelenim nebom iza Gallows Hills, lijui naranastu boju oko obzorja.
Osvjeavajui morski lahor poeo je rasprivati teku vruinu. More je bilo modro i umjelo je.
Indijanci su se neprimjetno vukli po ulicama, poput nepoeljnih stranaca, a ne kao cijenjeni gosti, kao
to su u Quebecu i Montrealu. Ljudi ih nisu vidjeli, a to je i bilo bolje za njih u to vrijeme kad su
izbjeglice iz Gornjeg Connecticuta pristizale u gomilama, krvavih stopala i s jo krvavijim prizorima
u svjeem pamenju.
Na rubu trga jedna je skupina ljudi gledala prema moru i ivo raspravljala.
Kad su Anelika i Joffrey doli do njih, objasnili su im da ih je uzbudilo glasanje tuljana koje je
dopiralo iz daljine: golemo stado tih znatieljnih ivotinja, koje Francuzi zovu morski vukovi, a
Englezi seal, sea-calf ili sea-bear, pribliavalo se obalom, to se ve dugo nije vidjelo ni ulo.
Ovaj put je kua gospoe Cranmer bila krcata, valjda da bi ona zaboravila jutronju pusto. Cijela
obitelj i posluga bili su na okupu i svi su govorom potvrivali da su tu.
Za njih je bio spremljen stol na kojem su bili tanjuri od finog porculana, kristalne ae, posude s
bombonima i srebrne zdjele za kompote.
Jamano je prisutnosti uglaenog lorda Thomasa Cranmera, ovjeka mirne naravi, koji svojim
ipkanim ovratnicima izaziva anglikance, trebalo zahvaliti tu vrevu u ast papistikih stranaca.
Njegova supruga, lady Cranmer, slala mu je smetene poglede i bilo je jasno da je spremna podnijeti i
gore jer je u toj prilici uz svog lijepog plavorieg supruga sa iljastom bradicom, kojeg rijetko via,
nedvojbeno zato to ga ne privlai ni ona ni njihova kua u Salemu, gdje ga vlastita djeca zovu sir
ili
asni oe i gledaju ga sa skruenou pomijeanom sa strahom.
Gospoa Cranmer imala je lijepo i skladno lice koje bi bilo zavodniko da nije drala usne vrsto
stisnutima. Na njezinu licu, ve obiljeenom finim borama, oitavala se stalna napetost uzrokovana
skrupulama i brigama oko upravljanja gospodarstvom.
Vrpca od ipkanog muslina ovijala je njezinu kestenjastu kosu, ali - nedvojbeno, nakon mnogo
oklijevanja - oblikovala ju je tako da se vidi sjaj lijepih naunica koje joj je darovao suprug i na koje
je bila ponosna. Tu crtu koketerije i tatine nadoknaivala je runoom svoje haljine nalik na okove,
iji je steznik davao dojam kao da hoda u zvonu.
Njezin otac, Samuel Wexter, takoer je bio tu, visoki starac u crnom ogrtau, s crnom kapicom na
sijedoj kosi koja se u ravnini krutog ovratnika stapala s dugom sijedom bradom.
Anelika je prihvatila nekoliko pralina i alicu napitka od onih ajnih listova koji se tu pije u tako
velikim koliinama.
udila se to se ne pale svijee, jer je u blagovaonici postajalo vrlo tamno. Je li to zbog tednje? No
jo nije bila pala. Posljednje zrake sunca iznenada prodrijee kroz prozore rasprujui zlatne odsjaje,
plamtei i projicirajui se na zidove, slike i zrcala, otkrivajui dobro navotene oplate namjetaja,
ogledajui se u mramornim zidovima predvorja.
Anelika se povue to je diskretnije mogla i popnu se u sobu. Kao i tog jutra, ondje osjeti potrebu za
stajanjem kraj otvorena prozora. A kad je poeljela prepustiti se apoteozi sna, pojavila se bol, ali ovaj
put nije bila otra i estoka, ve tupa i nejasna, neprijateljska bol koju je svim snagama htjela
potisnuti.
Ali bijes ne slui niemu.
Ostala je nepomina, doputajui da se taj odurni predznak razvije, da bi poslije ugasnuo. Znala je da
se s tom boli moe suoiti samo tako da joj se pokori, da joj se preda radi onoga to dolazi i mora se
obaviti, da je tako uini svojom saveznicom.
Anelika je bila nepomina. Nije se ni pomaknula.
Zeleno nebo ulazilo je u njezine oi, nebo zelenije od prorokovog barjaka, a u njima nije ispisivalo
sliku polumjeseca, ve sliku mlijenog mjeseca, okruglog poput srebrnjaka.
Zatim je sklopila kapke.
- Kocka je baena! - ree ona.
Oh! Boe dragi! Kocka je baena.
5.
DVA ANELA ZA ANELIKU
Doli su na svijet nou. Sranim krikom pozdravili su taj svijet koji su doli osvojiti i koji kao da se
zaudio zauvi tako slabana stvorenja koja jedva da su bila vea od dlana muke ruke.
Anelika je za njih uinila sve to je mogla i sve to je ovisilo o njoj. Donijela ih je na svjetlo dana s
najveom vjetinom i brzinom, ne izlaui njihovu slabost pretjeranom naporu. Zatajila je svoju
tjeskobu i uznemirenost, hotei to bolje ispuniti svoju ensku zadau. No tjeskoba i uznemirenost
opet su se pojavile, jer sad njihovo preivljavanje ovisi samo o njihovim vlastitim snagama.
Irska primalja - papistica koju su uspjeli pronai i uvjeriti je da doe i pomogne -
pregledala ju je i nije joj preutjela da je oito da se radi o dvostrukoj trudnoi.
Vedro je prihvatila posljedice te presude. Borba je bila teka. No valjalo je posvetiti joj se bez
krzmanja, kao i svakoj borbi, valjalo je baciti u borbu ono najbolje u sebi.
Kroz omaglicu zaula je njihov prvi pla. Iscrpljena, pomalo izgubljena. Otklonila je uase trenutka
prizvavi Joffreya kojeg je razaznavala kraj uzglavlja i koji je prolazio prstima kroz svoju bujnu,
zagasitu kosu Akvitanca, razaznavala je njegovu bijelu koulju od finog platna koju je odjenuo za tu
priliku. Rairio ju je svojim njenim rukama, a ona je u njih blago poloila dva mala drhtava tijela. On
ih je s beskrajnim oprezom omotao platnom ugrijanim na temperaturu tijela i privio ih uza se, vrsto
ih drei uz svoje tamno i snano tijelo, kao to je to uinio prije dvadesetak godina sa svojim prvim
sinom, Florimondom.
To je bio stari akvitanski obiaj koji je Anelika ve zaboravila: oeva koulja.
Kad dijete naputa sigurnost maternice, tu je oeva koulja, simbol njegove topline, prihvaanja i
zatite.
To je bilo posljednje to je vidjela dok je bila pri svijesti.
Dugo se nije oporavila od nesvjestice uzrokovane poroajnim bolovima koji su iscrpili svu snagu koju
je uloila. ivjela je u svojevrsnoj snovitosti, ula je neke rijei, neke reenice, zapaala je neke
osobe, a druge su se razlijevale i nestajale.
Gdje je Joffrey? Nije ga vie vidjela, traila ga je pogledom, prisjeajui se njega kao utoita koje je
nestalo. Pomislila bi da ga vidi, a on bi opet nestao. Glava joj je bila prazna i nije mogla povezati
dvije misli, ali dobro je znala to se dogaa.
Slabaan pla koji je zaparao tiinu sobe pobudio je golemu tjeskobu u srcu njezina bia. Pogled joj se
zaustavi na nejasnim obrisima zipke.
Gospoa Cranmer, nesretna domaica, spustila se iz tavana s viseom zipkom, svojevrsnom pletenom
koaricom podstavljenom jastukom, koja je prela ocean na Mayfloweru i koja je porodino blago.
Stavila ju je na stol i u nju poloila dvoje novoroenadi koji su u njoj prestali plakati.
Ve dva dana oko to dvoje nejakih bia vrti se cijela kua gospoe Cranmer, a s njima su i misli
cijeloga grada i luke.
Roenje blizanaca nosi mnogostruke predznake... koje su tumaili s oklijevanjem.
Povrh toga, radi se o blizancima tih udnih osobnosti, katolika i Francuza.
Zaspali u kolijevci koja je prihvatila prve puritanske narataje u Sjevernoj Americi, novoroenad je
bila u sreditu svijeta koji nije bio njihov. Njihova iznimna nejakost ih je odvajala i izbacivala ih iz
njega. Nitko se nije usudio govoriti o njima, a u toj tiini Anelika je shvatila svoju nevoljkost da
prihvati proroanstvo o konanom broju svoje djece.
Zar se mogla zavaravati o mogunostima preivljavanja tako slabe djece roene mnogo prije
vremena? Traei i najmanji povoljan znak, govorila je sebi da bi zaguljiva vruina koja vlada nad
Zaljevom mogla biti njihov spas.
Premda je znala da je ta prvotna snaga prerano roene novoroenadi varljiva i prolazna, ipak je u
poetku bila puna nade dok ih je gledala kako krepko siu. No potom je njihova snaga poela venuti.
Tiina koja je dopirala iz kolijevke ispunjavala joj je srce tjeskobom bolnijom od njihova plaa.
Sputenih oiju donijeli su ih joj da ih podoji. Znala je da san koji ih je utiao nakon dojenja nije bio
san sitosti, nego slabosti. Tonuli su u san i naputali je, naputali svijet, udaljavali se...
Govorilo se o tome da im se pribavi dojilja. Ali tko bi htio dojiti katoliku djecu u ovom gradu? Osim
toga, nije se radilo o tome: njihova majka imala je mlijeka.
Mnogo mlijeka: vie no to je potrebno njihovim slabim snagama. Govorilo se o tome da ih se hrani
na boicu magariinim mlijekom, ali nije ga bilo u to doba godine.
Zadovoljili su se ovjim mlijekom, ali oni su povratili sve to su popili i potom su ga odbijali i putali
da im tee niz vrat.
Anelika nije znala kojeg su spola njih dvoje i nije uope mislila na to. Dobro je ula da se oko nje
sretno i zadovoljno usklikuje: Kraljevski izbor! Kraljevski izbor!, to je znailo da je rodila djeaka
i djevojicu. Dakle, znala je, ali to joj nije odmah dolo do svijesti, a i malo joj je znailo. Za nju su to
bila samo dva siuna tijela, dva malena bia koja su jednom nogom u grobu. Drali su ih u rukama
poput vode na dlanu. Htjela je da im odveu pelene i ustrajala da se to uini. eljela ih je uzeti i priviti
uza sebe, gole, kao da su jo u njoj.
Ujedinjavala ih je svojevrsna struja koja ih je proimala poput maginog svjetla. Ali, sjaj je gasnuo;
Anelika je osjeala kako blijedi iznad nje i crpi njezinu snagu. Na kraju drugog dana pomislila je da
e djeai umrijeti.
Bila je veer. Poeli su paliti svijee na lijepim svijenjacima crvenima kao krv, a vani se sa
sputanjem noi rascvjetao raznobojni sjaj. Sumrak se polagano prostirao poput tamnog zlata dok
purpurna no nije zavladala morem.
Anelika je sjedila na postelji koja to nije bila; bila je izvan prostora i vremena.
Drala je golo djetece u krilu, u naborima plahte; gledala je kako ivot nestaje s mekanih crta
njegova lica koje je grubjelo i poprimalo votanu boju. Glavica mu je bila okrugla, bez kose, poput
slonovae.
Tama je prodirala kroz prozor, koji je bio otvoren da bi se moglo bolje disati; zrak je donosio i buni
ritam valova i dozive morskih vukova.
Kad je iziao mjesec, lave tuljana se udvostruio, slavei njegovu pojavu. A kad iz mora izroni
dnevna zvijezda i razlije obzorjem sjaj blistavog metala, djeak e biti mrtav.
Jo nije dobio ni ime. Moda je bolje da umre bez njega?
Gdje je Joffrey? Pokuavala se prisjetiti. Njegovo ime odjekivalo je njome poput urlika, ali njezin oaj
nadjaao je sve, utopivi njezin doziv u uzburkanim valovima.
Rijei jednog biblijskog verseta koji je davno ula u pjesmi hugenota na ravnicama Vendeje ili Gatina,
u noima mranim poput ove, odjekivale su joj u sljepooicama poput mrtvakog zvona.
ovjek roen od ene, kratkih dana...
Ponavljala je poput alobnice: kratkih dana... kratkih dana...
Koliko malo dana e ivjeti taj mali ovjek kojeg je ona rodila, dragocjeniji od sveg blaga.
Tako siuan, ve je uspio zahvatiti ivot sve do nestajanja, brisanja, unitenja, jer on je unitavao nju
time to joj je uskraivao svoj novi ivot.
- Nemoj umrijeti! Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi!
Pokuala je dozvati pomo, ali soba je bila prazna, svijet je bio pust.
Bili su sami, majka i dijete, plutajui u jari zlokobne noi, nadomak neobinog amca, u krilu
polutmine pune svjetlucanja, zrcala i drvenih stupica, baldahinske svile i nabora brokatnih zastora.
- Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Preklinjem te! Nemoj umrijeti! Ako ti umre, i ja u umrijeti!
Djeai odjednom zabaci glavicu, poput ptice slomljena vrata. Ruke mu se opustie i skliznue.
Anelika podignu oi u posljednjoj i ludoj molbi nebu i opazi dva anela. Jasno ih je razabirala na
pragu sobe.
Bili su nejednake visine, ali jednake nestvarne ljepote, blijedih svijetlih lica, osmijeha punog blagosti,
koji je zraio njihovom vjenom mladou. Njihova duga kosa, svjetloplava kod jednoga, a zlatna kod
drugoga, u uvojcima im je padala na ramena.
No bili su odjeveni u crno.
I ona shvati. Nije se zaudila kad je na njihovim grudima umjesto srca ugledala crvenu mrlju, mrlju
krvi, krvi iz majina srca prepuklog od boli.
Bili su to aneli smrti.
Doli su potraiti dijete.
Ona ga privi na grudi, pridravajui malenu, teku glavicu. Zastao joj je dah.
Gledala je kako aneli napreduju, a blagost njihovih osmijeha i vedrina njihove pojave sprijeila je da
krik koji je navirao iz nje ne prijee preko njezinih usnica.
Bez opiranja je dopustila da joj uzmu predrago dijete.
Poraena, iscrpljena, promatrala je kako ga polau pred njom na pokriva koji su razastrli. To je
jamano njegov pokrov... Mlai aneo poloi obje ruke na nepomino tijelo, pomiluje ga i obuhvati ga
dlanovima. Drugi se takoer nagnu, a iz njegovih prozirnih, plavih oiju zraila je svjetlost moi.
Njihova bujna kosa nalikovala je na zlatne zastore oko djeteta u agoniji.
Ono naglo zadrhta i potom se opusti, zacijelo u smrtnom gru, maui svojim malenim udovima u
svim smjerovima. Njegovo uspavano lice se nabora, kao da eli postati jedna velika usta iz kojih se
ote prodoran krik. Istodobno, iz njegovog siunog uda trcnu mlaz iste vode, izvora ivota, nevin,
velianstven u svojoj istoi.
- He is saved! - uzviknu jedan od anela. A drugi se okrenu prema Aneliki:
- Gladan je. Sestro, ima li mlijeka za njega?
O, dakako, ima ga.
Snano sisanje siunih djeaievih usta blailo je bol njezinih punih dojki, patnju koja je samo
pojaavala bol njezinog izmuenog tijela tijekom dugih sati duevne agonije u kojoj je izgubila svijest
o stvarnosti.
Soba se iznenada ispuni obrisima ljudi, pokretnim obrisima, ponajvie enskim, licima prekrivenim
golemim rupiima, licima koja su jecala - ili se smijala, nije mogla razluiti - ledenim mukim
licima obiljeenim svojevrsnim bolom i naporom, pa opet haljinama ena koje su dolazile i odlazile.
I napokon, u toj guvi, ona ga ugleda. Njega! Visokog, ozbiljnog; nije se mogla sjetiti njegova imena,
ali bio je tu, vratio se i sve je bilo dobro. Ohrabrena, ona poeli zaspati, ali naglo poskoi, uplaivi se
da je sanjala.
Gdje su aneli?
- Odmaknite se - ree njegov zapovjedni glas.
Jedna ruka ju je pridravala. I ona ih opet ugleda, nagnute nad kolijevku; promatrala ih je, inilo joj
se, beskonano dugo, sve dok se gomila haljina, ije joj je pravilno kretanje nalik na balet izazivalo
muninu a da nije znala zato, nije razdvojila sveano i neumoljivo, poput Crvenog mora koje se
otvorilo da bi propustilo Hebreje.
U meuprostoru ostali su samo aneli i kolijevka. Anelika shrvati da potovanje - ili strah - koji je
sledio ta lica pokazuje da nije samo ona ugledala te nebeske izaslanike.
Vedri i blagi, odjeveni u halje boje alosti, s mrljom krvi umjesto srca, poli su prema Anelikinoj
postelji. Vei je s velikom njenou i oprezom nosio neto to nije uope zauzimalo prostor, nije se
doimalo ni glomaznim ni tekim.
- Uvijek se zaboravlja na djevojice - ree mlai aneo smijui se. - Ali i nju emo izlijeiti.
Djevojica se probudila i isputala je kratke alosne krike. Kako je bila krepkija od svoga brata, malo
se odupirala, premda ne bi oklijevala slijediti ga u grob.
Duge i prozrane ruke anela milovale su je i ona se razvedri poput cvijeta koji se otvara, rairi svoje
velike tamnoplave, izmuene oi, kao da se smijei i draesno zahvaljuje. Njeno je prihvatila dojku i
sisala odluno, strpljivo, umjereno, ustrajna u elji da ivi. Njezin brat, jo u rukama anela, spavao je
vedrim snom. Obnovljeno rumenilo njegova lica nije bilo tek odraz svijea na crvenom lusteru.
- They live! They suck! - ulo se mrmljanje. Bilo je to poput radosnog Zagora, izraz veselja,
zapanjenosti i uasa koji je titrao oko postelje.
Jesam li to popila? - upita se Anelika.
Ona osjeti neutoljivu e. Lica su joj se mutila, zvukovi su nestajali i vraali se s otrinom praska.
Bila je pijana, da, pijana od novopronaene sree, iznenada osvojene, pijana od pobjede ivota nad
smru.
Zahvaala ju je groznica. Ona se prisjeti posljedica one groznice koja bi je ponekad spopadala nakon
njezinih mediteranskih avantura. Uvijek bi se razdoblja vruice smjenjivala s ledenim marcima. No,
ta vrtoglavica, pomijeana s neizmjernom radou, uope nije bila neugodna.
Vidjela je kako se dva anela naginju nad nju i zapazila da crvena mrlja na grudima nije crvena od
krvi: to je tkanina nezgrapno izrezana u obliku slova A i tek na nekoliko mjesta priivena na crnu
tkaninu njihovih halja.
Od najobinijeg sera - procijeni ona i upita ih:
- Jesam li to popila?
No prelijepa lica serafinskih bia ostala su zbunjena. ula je glas koji kao da je dolazio iz tame, muki
glas, njegov glas kako prevodi njezino pitanje na engleski.
Dvije svjetlokose glave odluno su zanijekale. Ne, nita joj nisu dali da popije.
- Ali i tebe je trebalo izlijeiti, draga, jadna sestro - ree stariji aneo s tako njenim suosjeanjem da
je Anelika opet osjetila slabost.
On joj pod ramena postavi jastuk ispunjen perjem i omotan svjeom navlakom od fine tkanine. Ona se
osloni na nj, doputajui da je preplavi ocean mira i blaenstva.
Htjela je otii i napokon sresti glasnike svog djetinjstva koji su joj neko obeali
najljepi ivot na svijetu.
No u posljednjem trenutku postala je svjesna onoga to predstavlja na ovom svijetu, to znai biima
koja je vole i poeljela je obeati svima onima, znanima i neznanima koji su je poznavali:
- Vratit u se...
Ljudi u sobi pomislie da je mrtva i usplahirie se, ali se potom razvedrie osjetivi njezin isprekidani
dah koji je ipak bio znak ivota, koji je nadimao njezine grudi, kao i uarene mrlje na njezinim
jabuicama. Izali su jedan po jedan, kao da ale.
U dubini noi, mjesec se nadnosio nad Massachusettski zaljev i obasjavao obzorje srebrnastom crtom
koja je razdvajala nebo od zemlje, a Dijana, zvijezda veernjica, boica starih svjetova koja daje
plodnost i rodnost, sijala je pregrti titravih krijesnica na valove koji su oplakivali obalu.
Tuljani su doli i bacakali se u vodi - cijelo krdo morskih vukova okupanih u bronanoj mjeseini
igralo se izmeu otrih hridi, ne plaei se ljudi ni one crne ljuljajue mree jarbolja koje je strmilo
uvis s brodova usidrenih u luci.
Njihovo hrapavo tuljenje pojaalo se kad su iznenada zajedno podignuli svoje okrugle njuke i glatke
glave, bez uiju, te zaurlali na crne oblake koji su plovili nebom i zastirali mjeseinu.
Salemljani su sluali.
Mnogi od njih mislili su, ali se nisu usuivali izrei, da su morski vukovi, koji su ve nekoliko
desetljea plaljivi i bjee od ljudi, izili na obalu te noi samo zato da bi slavili otajstveni dogaaj
koji se i taj put dogodio u kui gospoe Cranmer - ona se stalno bavi tim stvarima! - dogaaj ije
nedokuive i moda razorne kozmike rezonance imaju veliku vanost; bilo je posve prirodno, iako
neugodno, to se boje onoga to predstavlja roenje papistikih, francuskih blizanaca u njihovu
novoengleskom gradu izabranom od Gospoda.
O, Boe! Zatiti neiste duhove onih ije je roenje obiljeeno krvlju janjeta!
6.
DELIRIJ IZMEU IVOTA I SMRTI
KVEKERKE RUTH I NAOMI
Svjetlost se pojaavala.
Rumenilo zore, poput daha prvih sunevih zraka, privlailo ju je svojom sve sjajnijom i bjeljom
svjetlou, sve prostranijom, nalik na put bez kraja. I ona se rastapala, isparavala poput rumenila zore,
osjeala je bit i kvintesenciju, nalik na miris koji nestaje i drhti, istodobno vidljiv i nevidjiv.
Uzbuena, htjela je poi. Onamo gdje nema ni bola ni straha.
Ali, vrati je ujed obeanja i prekinu vjeni put, upitavi je:
- Hoe li on poi sa mnom?
Ona ostade nepomina, ispruena, razdirana neizmjernom nostalgijom koja ju je muila gore od svih
zemaljskih muka.
- Ne. Jo ne! Valja ostati na ovom svijetu.
Njezina savjest borila se protiv njezine elje.
- Neu... Ne mogu! Ne mogu... ostaviti ga samog.
Svjetlost ugasnu. Obuze je tromost i pritisnu je do guenja, a vrela krv utjera joj u vene vatru
razbuktale groznice od koje je poela drhtati i cvokotati zubima.
Malteki vitez u crvenoj ratnoj tunici umirao je pod kiom baenoga kamenja. Jedan kamen pogodio
ga je u grudi i oborio ga na zemlju i doskora je iz gomile kamenja virila samo njegova ruka zgrenih
prstiju.
Zato joj je doviknuo u trenutku kad je bio izruen bijesu muslimanske rulje:
Darovao sam vam va prvi poljubac!?
Bilo je to ludilo, smuenost. Njome je vladala okrutna zabluda. Tad je bila u Aliru i u njoj je ivio
samo san da pronae onoga koga je traila, svoju izgubljenu ljubav: Joffreya!
Uzalud je bila prela pustinje i mora. Opet je bila zarobljenica. Zarobljenica Osmana Feraija, ija je
crna ruka drala njezinu dok je groznica u njoj plamtjela poput ognja. ula je svoj vlastiti dah,
isprekidan i sipljiv, kako iti izmeu njezinih sasuenih usana. Bila je blizu smrti. Ne. Ne. Boriti se i
pobijediti. Moram mu to uiniti. Jer, ak i ako ga nisam nala, ne mogu... ne mogu ga ostaviti samog!
Potrebna sam mu. On trai da preivim. On, najjai i najslobodniji mukarac. Vidio me je i ja sam
usaena u njegovo srce. Rekao mi je to. Ne mogu mu nanijeti taj udarac. Drugi su mu ih zadali i
previe. I zato ne elim otii onamo gdje su sve groznice utihnule. Ne valja umrijeti. Valja izbjei
harem...
Colin e doi. On e ukloniti Osmana Feraija. To se ve dogodilo. Odvest e me na putove slobode,
u Ceutu, gdje e me u kraljevo ime doekati gospodin de Breteuil.
Coline, Coline, oprosti mi.
Dakle, on se ne rauna. Jer bi to iznosilo sedam, a ne est. A Voisinka, arobnica, rekla je: est. On se
ne rauna u mojoj sudbini. Nimalo! Daak! uti, to je tajna.
Jer, ree stroga ena nadnosei se nad uzglavlje, svi ti uvojci koji stre ispod njezina eiria...
draga moja damo, vjerujte mi, ne treba ni za im aliti... Djeca samo kompliciraju ivot. Ako ih ne
volite, smetaju vam. Ako ih volite, ine vas slabim...
Coline, Coline, oprosti mi! Povedi me. Pohitajmo! eljela bih se oviti koprenom, da povjeruju da
sam pobjegla odavde.
Gdje je on?
Unato njezinu pozivu, nije doao. udnovate spodobe nagnute nad njom pokuavale su ovladati
njome, paralizirati je. Borila se da im pobjegne i otri.
Otar djeji krik zario joj se u elo usred iscrpljujueg metea fantoma oko nje, glas malene uplaene
djevojice koja zove majku, glas koji je prepoznala: Honorina.
Honorina koju je zaboravila, koju je napustila, Honorina koju su kraljevi zmajevi htjeli baciti u vatru i
nabosti na koplja.
Vidjela je kako je bacaju, vidjela je njezinu kosu crvenu poput kose grozovitog Montadoura, crvenu
poput njihovih zlokobnih crvenih kapica kraljevih draguna, iji su se repii poput isplaenih jezika
vitlali oko odurnih gubica obuzetih okrutnim uitkom klanja jednog djeteta baenog kroz prozor
dvorca u plamenu.
Ispustila je straan krik, krik agonije.
Iznenada nastupi tiina i ona se nae u sobi, u kui gospoe Cranmer.
Ona je u Salemu, malenom amerikom gradu ije ime znai mir, a iji stanovnici mira nikada ne
nalaze.
Vrlo je dobro prepoznavala sobu i udila se to je vidi iz neobinog i doista zabavnog kuta. Jer, vidjela
je sve, kao da poznaje sastav balkona na gornjem katu.
Leaj u kutu, krinja, komoda, stoli, naslonja, zrcalo, tapiserija, vreva ljudi koji ulaze, nasru jedni
na druge, uvijaju jedni drugima ruke, dozivaju se i viu. No taj nezgrapni balet u ugodnoj tiini nije joj
smetao jer je otkrivala smisao u njemu, sve dok nije primijetila da se ini da se ustrojava u spiralu
koja se vrti oko dviju toaka: leaja na kojem se nazirala ispruena ena i sredinjeg stola na kojem je
bila svojevrsna zdjela iz koje su virile dvije glavice.
Dvije rue u vazi.
Osjetila je kako je osjeaj odgovornosti spaja s tim siunim izdancima, tim crvenim krhkim
glavicama, tako slatkim, usamljenim i dalekim.
Siroti maliani, pomisli ona, ne mogu vas ostaviti.
Pokrenuvi se da bi im se pribliila, ona prekinu tiinu i nae se u kakofoniji glasnih i praskavih
zvukova, munja i gromova koji su probijali tamu ispunjenu zastorima kie koja je padala poput
sjekira.
Srce joj je drhtalo od radosti. Ugledala ga je kako velikim koracima kroi kroz koprenu kie koja je
natapala njegov ogrta. Dakle, nije sanjala! Dobro je znala da e ga opet pronai i da e zajedno
otputovati u Wapassou, ibani kinim vodopadima.
Dozivala ga je u oluji.
Ovdje sam! Ovdje sam!
On je i dalje koraao; inilo se da je ne uje. Vidjela je njegovo ispaeno lice kojemu kao da je kia
podarila suze. Bila je to halucinantna scena, jer kao da je u svjetlu zublji koje su zbog kie davale vie
dima nego svjetlosti razaznavala cijeli predio: Indijance u sjeni s tobolcima za strijele, Joffreyeve
panjolce ljeskavih oklopa, a spodoba sa iljastim eirom i s kremenjaom na leima bio je
Shapleigh kojeg je toliko oekivala. Ali tko je taj Shapleigh? Zacijelo sam bolesna, ili pak sanjam.
Bilo joj je neugodno. Tako duboka tama nije bila prirodna. No to nije bio san, jer je sve dobro ula.
ula je kiu koja je udarala po krovu. Kiu, umove, brujanje... Bijela debela noga tustog bedra s
okruglom izboinom koljena i jakom potkoljenicom koja je zavravala malenim zdepastim stopalom
postavi se pred nju poput groznog blijedog crva...
Ovaj put sam u paklu, pomisli ona. Grevite kretnje nejasnih stvorenja koja su se borila u tmini
nalikovale su joj na kopulacije demona i prokletih koje joj je majka Saint-Hubert u samostanu u
Poitiersu pokazala u velikoj knjizi pod naslovom Boanska komedija pjesnika Dantea Alighierija, ije
su gravure, koje su prikazivale
krugove pakla, stvarale none more velikim ljudima koje je htjela opomenuti.
No u ovom paklu demoni i aneli govore engleski. Jer, kad su se umirili drhtaji te bijele noge, zauo
je glas koji ree na engleskom:
- Izgubljena sam! A i vi, Harry Boyd.
Tako se inilo da pakao obuhvaa samo taj preplaeni par, a ostali oblici koje je nazirala mogli su biti
tek krave to se odmaraju u tali ili ovce u toru. Izmorena ludostima, Anelika pomisli da, ako eli
okonati tu zlokobnu apsurdnost koja ju je preplavljivala tolikim udnim prikazama, mora otvoriti
oi, svladati kapke koji su se dizali s bolom, pa posveti svu snagu toj tekoj vjebi, jer su joj kapci bili
olovni, zalijepljeni, zauvijek zatvoreni. No napokon procuri malo svjetlosti. Ona polagano otvori oi,
prepozna pokrov iznad kreveta, ptice od proivene svile koje su pohodile njezine patnje i njezin
delirij.
Krevet osvijetli svjetlo blago poput meda u obojenoj staklenci.
Glazbene note... To je bila kia koja je zvuno odzvanjala.
Ona beskrajnim naporom okrenu glavu da ne mora gledati ptice koje je ve poinjala vidjeti kako
mau krilima i spremaju se za uzlet, te uz uzglavlje ugleda anele, ovaj put same, kako bdiju nad
njom. Nije se zaudila. Poslije pakla - raj. Ali raj nije nebo, javi se njezin omagljeni um koji nikad
nije bio trom i uvijek je zahtijevao svoja prava.
Raj je uvijek zemaljski. Kao i pakao, uostalom. Raj je srea na zemlji koja se postie tajnim
prijenosom beskrajne sree. Gledajui ta dva lijepa stvorenja kako se dre jedno za drugo i stapaju
svoju plavu kosu u gru prijanjanja koji je pribliavao njihove umorne glavice, ona shvati da je
primila poruku, beskrajno malen djeli onoga to je vjerovala da je nazrijela uspinjui se prema
beskrajnom svjetlu.
U tom trenutku nebeski izaslanici se pogledae. Jasnoa koja je zraila iz njihovih svijetlih oiju
stapala se u uzbuen izraz zanesenog priznanja i ona je po njihovim licima osvijetljenima zlatilom
svjetiljke, tako blizu jedno drugom, znala da njihove usne ne priznaju prokletstvo tijela i esto se
sjedinjuju.
Slovo A na njihovim grudima, zrailo je jarkim grimizom i poprimilo je goleme razmjere; crvenim
fosforom ispisa se rije LJUBAV.
Tako, dakle, pomisli ona. To je ta nova zapovijed. Nisam bila razumjela: ljubav.
Ispisana bljetavim slovima, uzdizala se blistava i zanosna istina koju su dosad poricali, izopaavali,
krivo shvaali.
Iznad tijela
Ali tijelom samim
Boji osmijeh.
- Probudila se!
- Osvijestila se.
Aneli su aputali, i dalje na engleskom.
- Voljena sestro, prepoznaje li nas?
Zaudila se tom tikanju kojim su joj se obratili, jer se na engleskom govori samo Bogu.
Nagnuli su se nad nju i njezina ruka dotaknu njihovu dugu kosu.
Dakle, doista postoje. I uinili su je skrovitem velike tajne.
One izmijenie poglede pune pobjednike radosti.
- Oivjela je!
- Valja pozvati crnog ovjeka.
Opet - crni ovjek! Hoe li se vratiti u ponore mranih ludosti? Bilo joj je dosta delirija i prelazaka iz
jednog transa u drugi.
Ona se izmaknu i utonu u san kao u majino krilo.
Ovaj put je znala da je to zdrav san, pravi, ljudski san, dubok i okrepljujui.
Buka kola probijala joj je glavu.
Valjalo je zaustaviti prolaske tih konja koji udaraju tekim kopitima.
Spavala je tako dobro i tako dugo.
- Treba je probuditi.
- Ljubavi moja, treba se probuditi...
- Probudi se, malena! Pustinja je daleko. Mi smo u Salemu.
Glasovi se stopie i ponavljahu: Salem, Salem, Salem. Mi smo u Salemu, u Novoj Engleskoj.
Probudite se!
Nije im htjela proturjeiti niti razoarati ih. Otvorila je oi i zadrhtala, jer je njezin pogled, naviknut
na blistavilo jarkoga sunca, pao na crnca u turbanu i na bradato lice diva: Colin Paturel, kralj robova u
Miquenezu u kraljevini Maroko.
Colin! Colin Paturel!
Gledala ga je s toliko straha, obamrla od pomisli da je opet postala rtvom halucinacija, da je Joffrey
de Peyrac blago rekao:
- Najdraa, zar se ne sjeate da nam se Colin pridruio u Americi i da je sad guverner Gouldsboroa?
Bio je na drugoj strani postelje; ona prepozna njegovo drago lice i napokon se umiri.
Potom bez razmiljanja podignu ruku i uredi mu loe svezanu ipku na koulji.
On se nasmijei.
Nakraju joj je bilo drago to je u Salemu. Mir na zemlji ljudima dobre volje. A soba ih je puna. Na
jarkom sunevu svjetlu - tog dana bilo je vrlo lijepo vrijeme -
razaznavala je crnia, dva puritanska iljata eira, Indijanca dugih perina, prelijepu malu Indijanku,
francuskog vojnika u plavom redengotu, Adhemara, pa mnogo ena u plavim, crnim i smeim
suknjama s bijelim ovratnicima i kapicama.
Meu njima bile su tri ili etiri mlade djevojke koje su sjedile pred prozorom s naborima tkanina i
ile, ile, kao da njihovo sudjelovanje na balu princa na bijelome konju ovisi o njihovoj marljivosti.
- A... Honorina? Honorina!
- Ovdje sam - poviknu otri i tanki glasi. Honorinina glava pomoli se u podnoju kreveta, poput
vraika, raupane kose, iziavi iz sobe u kojoj je morala provesti mnogo sati.
- A...
Njezino premoreno srce zadrhta od tjeskobnog prisjeanja... dviju rua u vazi.
- A... A blizanci?
- Dobro su.
Majinske brige probudie se i obuzee njezinu svijest. Nahraniti ih? Ima li mlijeka?
Od groznice je moglo presahnuti ili postati loe za njih.
Naslutivi njezinu tjeskobu, svi joj poee objanjavati, objanjavati joj i uvjeravati je, a tad svi
odjednom zautjee, ne hotei je zagluiti bukom svojih zdruenih glasova.
Nakraju su svi doli do rijei i oprezno je obavijestili o stanju. Da, mlijeko joj je presahnulo, a i dobro
je to je tako, jer je groznica mlijekom mogla prijei na one koji su ga sisali... O, sveta Djevice!
Ne, djeca nisu zbog toga patila. Nali su im dobre dojilje. Jedna od njih je Adhemarova ena, krepka
Yolande koja ima dojene od est mjeseci. Druga je Shapleighova snaha.
Shapleighova snaha?
Polako su joj sve objasnili. Nisu je htjeli umarati; htjeli su da se samo odmara i prikuplja snage.
Dogaaji su se postavljali na svoja mjesta. eljela je znati kako je Shapleigh... I odakle crni?
No bila je odvie umorna.
- Htjela bih vidjeti sunce - ree ona.
Dvije snane ruke - Joffreyeva s jedne strane, a Colinova s druge - pomogle su joj da se uspravi i
osloni na jastuke. Svi se odmaknue da bi mogla vidjeti sunevu svjetlost koja je tekla kroz veliki
otvoren prozor. A ono zlatno zrcaljenje u daljini - to je more.
uvala je uspomenu na uzvieno iskuenje koje je pretrpjela na putu prema beskrajnoj svjetlosti.
Uspomena na taj doivljaj gasnula je... Bila je u dubini due poput zrna nostalgije.
Zauzvrat je dobila ivot meu biima koja voli i koja se okupljaju oko nje, obasipaju je svojom
toplom privrenou, svojom ljubavlju i njenou, svojom radou to je vide ivu i nasmijeenu.
Znala je da je najsretnija ena na svijetu.
Teka vruina ustupila je mjesto zagluujuoj buri. One noi kad je Anelika zamalo umrla, vjetrovi,
munje, gromovi i kia koja je ibala vladali su nebom i zemljom. Kad je dola k sebi, postojala je
samo kia to je arala vodu u sidritu, preplavljivala otoke, pretvarala ulice u crvene bujice, tekla
preko kosih krovova.
I kad se nevrijeme smirilo, taj koncert tisua kaskada jo je dugo trajao, ispunjavajui tiinu okolice
zajedno s ptijim pjevom sve dok se nije pretvorio u sinkopirani ritam padajuih kapljica koji je
polako bivao sve tii. I pomolio se grad, svje, gizdav, blistav, pun sunevih odsjaja kojima je blistalo
voe na stablima, stakleni prozori i keramiki ukrasi na proeljima kua.
To je trajalo tri dana. Pravi potop za koji se vjerovalo da je bio predodreen da prati pogreb lijepe
strankinje i njezine djeice, koji su oivjeli, kako se napominjalo, u trenutku kad je sunce obnovilo
svoju vladavinu nad danom. Vruina se odmah vratila, ali lake se disalo.
Anelika je teko uspijevala izbjei nesvjesticu i slabost u koju je utonula na poetku one movarne
groznice ijim klicama se zarazila na Sredozemlju i koje su oivjele, potaknute poroajnim tegobama.
I dalje je plutala na valovima, tonula u san nalik na smrt, budila se u uvjerenju da je proteklo
beskrajno mnogo vremena i da nikad, nikad nee otii iz Salema niti stii u Wapassou.
Joffrey de Peyrac ohrabrivao ju je, govorio joj da jo nije ni kraj ljeta te da e biti na nogama za manje
od deset dana; u svakom sluaju, bit e spremna za putovanje na Dugi, gdje e se moi dokraja
oporaviti. Uvjeravao ju je da e mnogo prije dolaska zime stii u Wapassou sa svojim malim princem
i princezom, a da zbog toga nee morati preskoiti boravak u Gouldsborou.
Ali Anelika je izgubila pojam o vremenu. Za nju su minute bile sati, sati su bili dani, a dani tjedni.
Elie Kempton za nju je vodio jedan od svojih almanaha koje je prodavao uzdu rijeka i obala, da bi joj
dokazao da su prola tek dva dana otkad joj se vratila svijest. Ali ona se odmah zbunila plesom listova
ija su joj se slova i slike mutile pred oima i stvarale joj vrtoglavicu.
to radi pokuarac iz Connecticuta? Dakako, ovdje je! A zato ne bi bio? Jo davno je predvidio da e
se nai u Salemu u isto vrijeme kao i flota gospodina de Peyraca. A crni kojeg je opazila u magli
nije nitko drugi no njegov mali pomonik Timothy. A mister Willoaghby? Of course, mister
Willoaghby takoer je u Salemu. U dobrom zdravlju i raspoloenju. Ali, dovesti ga u kuu lady
Cranmer bilo bi preveliko iskuenje za ljubaznu domaicu.
U prvim trenucima svijesti shvatila je da pridaje pretjeranu vanost i najmanjim potankostima odjee
onih koji su se naginjali nad nju. Prepoznavala ih je, ali njezina misao nije mogla nadii povrne
dojmove koje bi stvarala odvezana vrpca, bijeli ovratnik, sjajne orukvice ili pak tekstura i boja neke
tkanine. Kao kod djece, njezin pogled je gledao izravno, pokuavajui razumjeti, pokuavajui duhom
zamijeniti nered mnogostrukosti i raznolikosti materijalnih stvari.
Kao to ju je privukla crvena mrlja na odjei anela i kao to ju je ono slovo A
potaknulo da u deliriju zapjeva ljubav, ljubav, tako joj se i najmanji predmet, rubac ili vrpca, inio
proetim vlastitim ivotom i osjeala je potrebu da ga dotakne i postavi na njegovo mjesto, kao da ga
umiruje i povlauje njegovom tromom znaaju.
Zato je, kad se Joffrey de Peyrac nagnuo nad nju, nesvjesno pruila svoje prozrane ruke i popravila
vor ipke na koulji, izravnala ovratnik redengota, to je bila gesta njene supruge koja se brine za
izgled svoga supruga, ali to ne bi nikad uinila da je bila svjesna. On bi uvijek zadovoljio mjerila
svoje okoline i poput svakog vojskovoe koji pazi da se na zapovjednikom mjestu pojavi savrena
dranja i pojave, on se uz pomo sobara odijevao bez greke, a od svojih ljudi traio je isto.
No ipak nije bilo udno to se tijekom ove bitke prepustio stanovitoj neurednosti; Anelikina gesta
izmamila mu je osmijeh, jer premda ga nije mogla urediti, bila je arobna i njena i znaila je da se
vraa iz mrtvih.
Osjeajui naboranost ipke pod prstima, pomaknula je ruku i pomilovala njegovo rame: bilo joj je
kao da je dotaknula zemlju i spustila se iz etera napuenog prikazama.
Taj osmijeh bio je njegov osmijeh. Tijekom cijelog tog putovanja bojala se da vie nikad nee
vidjeti taj osmijeh i ta zabrinutost bila je siuni crni zametak u grudima rajske svjetlosti; al za tim
osmijehom i osjetljivim, pomalo maurskim usnama naveo ju je da se upita hoe li poi s njom.
Podlegla je snazi njegova arma koji ju je vratio, zbog kojeg je napustila put svjetlosti i pridruila se
osobama iz svoga ivota.
A sada, kad je stupila u zemaljski svijet, valja joj pronai svjetionik, kao i moreplovcima.
Zakoraila je u stvarnost. Uinila je to vrlo brzo, ali na nain koji joj se inio smuenim i polaganim.
Bila je zabrinuta i neprestano se bojala da e pretraivati polje. Morala je povezati dogaaje i vizije
koje je doivjela u maglama i nesvjesticama groznice kad je njezin duh bio iscrpljen blizinom smrti;
morala je postaviti ljude i stvari na njihova mjesta.
To nije bilo lako, jer cijeli svijet zapravo je bio okrenut naopako zbog alobnih dana, kao da je potres
pogodio grad. Osjeala je turobno raspoloenje; kao da su se svi u tim dramatinim trenucima
okrenuli sami sebi i oporavljali se daleko od tuih pogleda, ne elei izai na svjetlo dana.
Je li ona tome kriva? to je govorila u deliriju?
Dvije uspravne ene sa strogim bijelim kapicama, koje je vidjela kako ulaze i izlaze, ali nije dobro
razlikovala jednu od druge - jedna je nosila nekakav tap - bile su joj izvor smuenosti.
Netko joj je ispriao kako su im su ule u sobu objavile da kolijevka nije na dobru mjestu, a ni
postelja bolesnice, jer na tim mjestima na njih djeluju tetni valovi koje emitiraju podzemne ile.
- Pazite na maka!
im su pomaknuli kolijevku, maak je sjeo na isto mjesto gdje je dotad bila kolijevka, to je bio
dokaz onoga to su najavile, jer se govorilo da make, nasuprot ljudima, upravo trae nevidljive
pukotine zemaljske kore da bi se napajale telurskim silama.
- A kua?
- Ni sama kua nije na dobru mjestu. Spalite je! - rekoe one. Gospodin Maak je potom sjedio na
razliitim mjestima, a oni su urno pomicali namjetaj, prvo krevete, potom stolove, pa ormare;
odatle i buka koju je Anelika ula u svom drijemeu i koja joj je bubnjala u glavi.
- Ni sama kua nije na dobru mjestu - kategorino je ponavljala jedna od ena u bijelim kapicama,
slijedei onu koja je drala arobnjaki tap; nju je pak slijedio maak.
- Spalite je, spalite je!
- To su kvekerske arobnice - proapta gospoa Cranmer nagnuvi se nad Aneliku.
- Samo nam zadaju brige.
Anelika je gledala ravno u nju, zauena njezinim izgledom. Teko ju je prepoznavala, a ponekad je
uope nije prepoznavala, pa se pitala tko je ta ena koja krivi lice, nemirnih usana, siva lica,
razrogaenih oiju, rairenih zjenica, ena koja se neuredne kose naginjala nad nju.
- Ne razumijem - ree ona - zato ih konzistorij nije jo prognao iz grada! Ali zato me tako gledate?
- Gospoo, je li u Londonu u modi da dame nose samo jednu naunicu?
Gospoa Cranmer naglo podignu ruku prema usnoj resici.
- Oh! Boe! Zaboravila sam staviti drugu. Ne znam vie gdje mi je glava. Smetaju me stoput na dan,
ak i kad sam u toaletu. Kako ne bih bila smuena!
I ona ode, uzdiui.
Anelika ju je htjela zbuniti. Predbacivala si je to je ne zanimaju rijei koje joj upuuju kao da je
nekakav odjevni predmet. No to joj je pomoglo da sudjeluje u ivotu, iako je gotovo odmah
zaboravljala sve to su joj govorili. Imala je pitanja koja se nije usuivala postaviti, bojala se da e je
opet svladati groznica. Pitala se kamo su nestali aneli duge plave kose: njihova odsutnost rastuivala
ju je. O tome nije ni sanjala! Ipak, jedno je sigurno: oni su doli i djeca su ostala iva.
Prepoznala je crveno slovo A uiveno u njihovu odjeu upravo kad su se dvije ene u bijelim
kapicama, kojih se gospoa Cranmer tako bojala, nagnule nad nju sa svojim serafinskim osmijesima,
elei je izlijeiti i premjestiti njezinu postelju.
- Ali gdje vam je kosa? - uzviknu ona.
- Ispod kapice - odgovorie one smijui se. - Bilo je vremena. Gospoa Cranmer napravila je cijelu
dramu, ali mi smo ve bile u postelji kad je doao po nas da spasimo dijete. Imale smo tek toliko
vremena da se odjenemo i poemo s njom, rasputene kose. Dva dana nismo se mogle odvojiti od
vaega uzglavlja i vae djece.
- Tko je doao po vas?
- Crni ovjek.
Anelikin duh opet zadrhta. Crni ovjek! Isusovac! Opet ta mitska slika propovjednika! Ona se prisjeti
da su u Novoj Engleskoj; premda u Novoj Francuskoj preobraeni Indijanci esto nazivaju duhovnike
Drube Isusove crnim odorama, malo je vjerojatno da ih ima u okolici Salema, gdje ih smatraju
zlim poput Sotone.
Osim toga, puritanci katkad samog Sotonu nazivaju Crni ovjek. Shapleigh je to nagovijestio kad ga
je prvi put srela s njegovom kremenjaom u umi. Moglo se pitati nije li to vjerovanje, koje je vrsto
ukorijenjeno u duhovima i koje teolozi podupiru mnogim navodima, roeno u strahu koji je u prvim
naseljenicima, baenim na neprijateljsku i nepoznatu obalu, izazivala golema, beskrajna prauma
napuena divljim zvijerima i poganima. I moglo ih se razumjeti.
Jer, i vie nego zlokobno more koje su uspjeno prebrodili, uma je bila njihov neprijatelj, uma se
suprotstavljala njihovu pionirskom napretku, njihovoj elji da pripitome zemlju hraniteljicu; zid
stabala uzdizao se nad ono malo obradive zemlje koju su s mukom iskrili. Ona se irila na raun
ume, nedvojbeno, ali uma, puna demona, bila je beskrajna. I tako se utvrdilo da Crni ovjek nastava
praumu, okupljajui pod svojim ezlom poganska stvorenja koja su mu podreena. Ako bi ga ikada
sreo usamljen putnik pristigao iz Staroga svijeta, ta crna prikaza bi mu pruila debelu i teku knjigu sa
zahralom bravom i metalnim vrkom iz kojega je virilo pero.
- Napii svoje ime - rekao bi Sotona.
- Kojom tintom?
- Svojom krvlju.
- A ako odbijem?
avao bi urlikao, udarao sugovornika u prsa i utisnuo mu magini crveni znak. Potom bi naredio:
- Odmah potpii! Jer, ve si obiljeen paklom.
Tako su stotine i tisue zakanjelih putnika, posveenih vjerskom jaanju svoje zajednice, bili
obiljeeni Sotoninim znakom, pogotovo u prvo vrijeme, jer se sada iskusni vjernici ponaaju mnogo
opreznije. Da bi stalno imali na umu zdrav strah od Sotone, jer Sotona uvijek vreba na nedisciplinu ili
tvrdoglavost, kreposni puritanci uobiajili su da krivci nose sjajna slova u sluaju osobito odurnih
skandala koji ipak ne zahtijevaju smrtnu kaznu; ona se izvravala samo nad ubojicama i poiniteljima
zloina na podruju arobnjatva.
- I to kaete, tko je doao potraiti vas da spasite dijete? - upita ona jo jednom nakon duge,
zamiljene stanke koju su dvije kvekerice spretno iskoristile da bi joj skinule koulju, okupale je od
glave do pete u mirisnoj vodi, obrisale je, odjenule je u svjee rublje, promijenile plahte na postelji i
jastunice.
Dok ih je tako izbliza gledala, uoavala je glatkou i svjeinu njihove koe, ljepotu njihovih mladih
lica, shvatila je zato ih nije prepoznala kao one dvije ene kojih se bojala gospoa Cranmer i koje je
ona vidjela kao anele. Bile su tako mlade: prva, visoka i vitka, imala je dvadeset pet godina, a druga
jedva da je bila odrasla.
Na njezino pitanje one izmijenie nestane poglede zloestih djevojica, a potom starija progovori:
- Oprostite nam, sestro, to smo se usudile nazvati ga Crnim ovjekom. Znamo da on u sebi nema
nita avoljega. No tako smo ga nazvale prvih godina kad je dolazio u Salem. Nosio je tamnu odjeu,
a imao je crne oi i kosu, pa smo ga se pomalo bojale. No poslije smo ga upoznale, pa kad nas je
potraio, pole smo za njim.
- Ali tko je to? - ustrajala je Anelika, uznemirena pomilju da jo ne shvaa dobro, da joj je duh jo
smeten ili da je izgubila pamenje.
- Pa on, francuski gusar iz Gouldsboroa.
Zar govore o Joffreyu?
Zar je Joffrey i dalje francuski gusar u oima stanovnika Massachusettsa? I zar je on otiao potraiti...
anele?
Zaspala je tako naglo i tako duboko da, probudivi se, nije mogla vjerovati da je jo
isti dan i da nije spavala ni pun sat.
Gospoa Cranmer opet je bila tu, naavi svoju drugu naunicu, a Anelika ne samo da ju je
prepoznala nego se i obradovala to je vidi, jer su joj u meuvremenu postali jasni dogaaji koji su se
odvili tijekom dana njezine nesvijesti, a to moe zahvaliti gospoi Cranmer. Pojavljivala se i
nestajala, ali Anelika je imala dojam da je neprestano uz njezino uzglavlje ili u prostoru izmeu zida
i kreveta, a donekle je tako i bilo, jer je sirota gospoa Cranmer, uznemirena onim to se dogaalo u
njezinoj kui, svjesna da ne moe nita uiniti i da je se ne slua, traila utoite kod Anelike,
osjeajui da je ona slua, usprkos svojoj slabosti. Engleskinja se nadala da e se grofica de Peyrac
zaloiti za nju kad se upozna s nekim stvarima. Uz njezinu pomo Aneliki je postalo jasnije tko su
ene koje je i dalje zvala anelima. Tri puta su razgovarale o njima, ali njihova pria bila je tako
dugaka i tako udna da se Aneliki inilo da ju je sluala danima i noima, poput beskrajne
orijentalne skaske.
Gospoa Cranmer vratila se daleko u prolost i govorila joj o malenoj skupini
kvekera koji su prije deset godina doli traiti utoite u Salemu jer je veina njih u Bostonu
pretrpjela osude na tamnicu i bievanje.
Prihvatili su ih da bi se suprotstavili bostonskom guverneru Wintropu, a ne zbog tolerancije prema
lanovima jedne nepoznate sekte koju teolozi iz Massachusettsa smatraju opasnom. No bili su
malobrojni i obeavali su da e se drati postrani i kloniti se svakog propovijedanja svojih
nepristojnih doktrina. Meu njima nalazila se i vrlo mlada udovica po imenu Ruth Summers. Ona je
odmah zatraila da je prime meu salemske puritance, alei se da su je njezini kvekerski uitelji
pouavali ne znajui putove istine. Istina je jedna i jedinstvena i dokazano je da je opet ista,
obnovljena reformacijom, vjerskim pokretom koji je zaeo nadahnuti njemaki sveenik Martin
Luther, a ozakonio francuski prelat Jean Calvin; nakon popravljanja poetnih zabluda, kao to je bio
anglikanizam, zahvaljujui borbi velikoga kotskog filozofa Johna Knoxa, zaetnika puritanizma, taj
pokret naao je svoj savreni izraz meu proganjanim nekonformistima. Poslije stotinjak godina,
otklonivi se od oklijevajueg prezbiterijanizma, u obliku kongregacionalizma dostignuta je
purissima religio, sveta vjera bez mrlje, koju su navijetali izraelski proroci, Jakovljeva poslanica i
cijeli Novi zavjet. Kongregacionalizam je bio temelj povelje Massachusettsa koja je bila zakon u
Salemu.
Ruth Summers morala je poloiti teke ispite. Valjalo je priznati da je znala s kim ima posla i da je
temeljito prouila pitanja; nije uvrijedila stroge uvare dravnog zakona time to bi ih izjednaila s
mnogim mlakim ili zabludjelim vjernicima koje se zbog iste komocije naziva opim imenom
puritanci.
Bila je inteligentna i pokazala se razboritom, pa su je prihvatili. Njezina integracija bila je pospjeena
vjenanjem s Brianom Newlinom, stanovnikom Salema koji ju je zapazio na procesu i poelio oeniti
se njome.
Dobili su koncesiju na jednu farmu u okolici. Bili su vie no uzoran par u glavnom gradu
Massachusettsa sve do dana kad...
Doavi dotle, gospoa Cranmer prekinu svoju priu, pogleda okolo i jo vie se priblii Aneliki.
Glas joj prijee u apat.
- ...sve do dana kad je Ruth Summers, udana Newlin, supruga asnog Briana Nevvlina - glas gospoe
Cranmer utia se do jedva ujnog apata, a oi su joj se irom otvorile - ...ugledala Naomi Shiperhall
na jezeru...
Izrekavi tu tajanstvenu reenicu, gospoa Cranmer se uspravi, a potom uuti kao da je satrvena tim
otkriem.
- to je Naomi Shiperhall radila na jezeru? - upita Anelika nakon krae utnje.
Gospoa napui usne i izboi bradu. Dugo je tako ostala, kao da nije sigurna, ali nastavila je glasom
koji je dokazivao da se dobro sjea svega.
- U svakom sluaju - ree ona odmahujui glavom - roditelji Naomi Shiperhall nisu zasluili takvu
ker.
No tad ju je prekinuo dolazak slukinje i tu je morala stati.
Kad je gospoa Cranmer nastavila priu - je li to bilo sat vremena potom ili tek idueg dana? -
Anelika je bila zaboravila pola prie i pitala se zato se gospoa Cranmer trudi da bi joj je ispriala.
Sva ta engleska imena mijeala su joj se u glavi...
Tad je ve saznala imena svoje vlastite djece: djevojica se zove Gloriandre, a djeak Raimond-Roger.
Zato upravo ta imena? Tko im ih je nadjenuo? Kad je ve rije o tome, jesu li krteni? Muila ju je
misao na krtenje na koje je zaboravila dok je dijete bilo u smrtnoj opasnosti. Zar je doista postala
nevjernica?
Moda i jest, ali nije se odvojila od Boga, pomislila je odmah. Izbavio sam te i uzveliao, govorio
je glas kao odjek Psalma punog njenosti i utjehe.
inilo se da je gospoa Cranmer nestrpljiva da nastavi svoju priu.
Od roenja Naomi Shiperhall znalo se da je ona vjetica. Ali u to vie nije bilo nikakve dvojbe kad se
umijeala u ivot Ruth Summers, udane Newlin. Jer, vidjevi je na jezeru, ona je smjesta sila sa svoje
dvokolice, uhvatila je za ruke, poljubila je u usta i odvela je u kolibu u dubini ume koju je imala prije
udaje. Od toga dana nisu se razdvajale. To je bio dokaz da je Naomi Shiperhall vjetica, ali takoer i
dokaz da je Ruth Summers-Newlin, za koju su posve zaboravili da je roena kao kvekerka, jer je
strogo pohaala propovijedi i dugo nije imala veze sa svojim starim suvjernicima, da je i preobraena
Ruth pod svojom krinkom strogosti, vie nego sumnjiva preobraenica. Jer, zar je normalno da uz
farmu, tale, tagljeve i ovje torove, a da se i ne govori o skladitima i barci u luci, ona u tajnosti
uva kolibu u kojoj se esto osamljuje pod izlikom da ide prodavati svinjetinu ili sir? to moe raditi
u toj kolibi, osim sretati se s avlom?
Otad su ivjele ondje, prezrene od svih, dodavi bruci svog sramotnog ina i novu bruku time to su
posvojile jedno cigansko dijete, djevojicu koju je pod grmom rujevine ostavilo cigansko pleme koje
je neki brod grekom iskrcao na kopno. Te divlje i mrane individue mislile su da su stigle u Rio de
Janeiro u Brazilu; valjalo je potjerati prema jugu njih i njihove majmune, konje i erge, u nadi da e ih
gradovi u desetak engleskih kolonija propustiti da otputuju u panjolsku Floridu.
Zato se nije trebalo uditi to je grof de Peyrac okupio jaku pratnju da bi se uputio prema njihovoj
kolibi i doveo ih odatle. ak je dao da straari uperenim helebardama uvaju vrata kue Cranmerovih
da bi odravali udaljenost od gomile koja se okupila i promatrala ih ne mogavi suspregnuti gunanje
kad ih je ugledala, tako drske, kose rasputene na ramenima. Dobro su se pretvarale da nisu imale
vremena povezati kosu.
- Ali... O kome vi zapravo govorite? - upita Anelika.
- Pa o besramnim stvorenjima koja kaljaju moju kuu! - uzviknu gospoa Cranmer, razoarana to
Anelika ne pokazuje vie indignacije nakon ovako mrane i skandalozne prie. - Ah! Evo ih!
Ona se sa strahom povue iza zastora.
Besramna stvorenja uoe u sobu, nasmijeena; svaka je nosila jedno dojene, a slijedila ih je
Romkinja, djevojica od petnaest godina, bosa, oiju crnih poput ugljena, s cvjetnom krunom u kosi,
nosei zdjelu svjeeg voa - kruaka, jabuka i ljiva - koju je stavila na'stol, te koaru punu latica koje
je poela posipati po podu da bi osvjeila i namirisala sobu. Starija poloi djecu u kolijevku i ree da
je, budui da je vedro i da je vjetar prestao, odnijela dojenad u vrt i prvi put ih pronijela pod Bojim
nebom.
Anelika da znak gospoi Cranmer da se priblii i poluglasno joj ree:
- Mnogo ste govorili. Sad se izjasnite. Tko su one?
- Ali, upravo sam vam rekla!
- Vi buncate. Ove ene ne mogu biti osobe o kojima ste mi govorili. One su premlade!
Engleskinja se nasmijei s razumijevanjem i pobjedniki.
- Ah! Vidite! I vi!
- to - i ja!
- I vi ste zapazili uinke njihove magije.
Ona proapta:
- Govori se da... im je Sotona odao tajnu vjene mladosti!
Nebeskom milou, netko je tada pozvao gospou Cranmer i Anelika je odahnula s olakanjem kad je
izila. Bila je iscrpljena.
Kad je opet otvorila oi, dvije ene sa serafinskim osmijesima naginjale su se nad nju s bijelim
rubljem i lavorom vrue vode.
Zacijelo je njezin pogled izraavao zbunjenost.
- Sestro draga, umiri se - ree starija od njih dvije i vie puta proe svojom njenom rukom ispred
Anelikinih oiju kao da odagnava snomoricu.
- Kako se zovete? - upita ona.
- Naomi Shiperhall - odgovori mlaa.
- Ruth Summers - ree starija.
Imena Naomi i Ruth izgovorile su na hebrejski nain.
Valja povjerovati!
One poznaju tajnu vjene mladosti - rekla je gospoa Cranmer. Anelika je promatrala lica svojih
anela i bilo joj je drago to iza ozbiljnog i zrelog izraza usana vidi mogunost da su doista proivjele
mnoge davne dogaaje i da iza privida dvadesetgodinjeg proljea kriju trideset ili tridesetpet godina
ivota.
Osobito Ruth, udova Summers, vrla gospodarica... Ta pria nije odriva.
- to je Naomi Shiperhall radila na jezeru? - upita Anelika. Pripremajui se da je podignu i izmijene
plahte, one izmijenie blage osmijehe.
- Ah! Ispriala vam je to - ree Ruth.
Ona obavi ruke oko ramena svoje prijateljice i one se gledahu u tiini, oiju punih svjetlosti.
- Nije to bila njezina krivnja - odgovori ona blago. - Roena je takva. Vidjela je boju dua raznih bia
oko njihove glave i mogla je lijeiti polaganjem ruke. Bojala se svojih udesnih moi. To je bila
nesrea njezina ivota, osobito zato to je postala vrlo lijepa. Mladii su joj udvarali, ali nisu se
usuivali zaprositi je i bjeali su od nje, govorei da donosi nesreu. Bila je utjelovljena Ljepota i
Dobrota.
I dalje su se gledale. A potom, kao da nevoljko silaze s nebeskih sfera, one se marljivo posvetie
Aneliki i, njegujui je na uobiajeni nain, poee joj priati svoj ivot.
Pria o Ruth Summers
Po moralnim nemirima koje je proivjela u djetinjstvu, po progonima kojima su bili izloeni njezini
roditelji kvekeri, ivotna pria Ruth, roene MacMahl, udove Summers, preudane Newlin, zaudno je
nalikovala ivotu Guillemette de Montsarrat, gospodarice s Orleanskog otoka kraj Quebeca u Novoj
Francuskoj, ije je djetinjstvo obiljeeno time to su je u dobi od sedam godina prisilili da prisustvuje
muenitvu svoje majke koju su spalili kao vjeticu na nekom trgu u Lorrainei.
Kao to je Guillemette prolazila kroz ivot s oiljkom u dui zbog pretrpljene neobjanjive i
neshvatljive nepravde - Gledaj, mala vjetice! Gledaj kako tvoja majka gori! - i s vrelom mrnjom
prema svim crkvenjacima te je nala mir tek kad se udaljila, ako ne ba od svih ivih, onda barem od
onog pitomog ljudskog stada, zadovoljnog zakonima i institucijama, koje tvori drutvo obinih
ljudi, tako se i Ruth, koja je trebala biti vesela trkljava djevojica, u ranoj dobi pobunila protiv
progona ija je rtva bila njezina njena i blaga majka. Njezino svijetlo lice koje se uvijek smijeilo
nije se mrailo kad bi ula uvrede, a na udarce i pljuvanja uzvraala bi nepojmljivom uljudnou. Kad
je kao dvanaestogodinja djevojica stigla u Ameriku, bila je svjesna da je na zemlji u kojoj se stari
obiaji kmetstva i plemstva nee odrati, pa nije shvaala zato ih mrze ljudi koji su poput nje doli iz
Engleske, koji su takoer teko radili i bogatili se svojim trudom, koji su vjerovali u istoga Boga i
tovali istoga Krista. Njezini roditelji, nadareni i marljivi, brzo su napredovali u svemu ega bi se
prihvatili, ali teko bi patili kad bi poele padati teke rijei i kad bi im predbacili svako njihovo
izraeno miljenje, pa ak i svaki izlazak u selo.
Ruth je zavidjela malenim puritancima koji su, sigurni u svoja prava na tlu Massachusettsa, u
skupinama prilazili njezinoj kui, pokazivali joj rogove i dovikivali joj: Drhti, vjetice! eljela je
pomijeati se s njima i takoer pokazivati rogove nekom katoliku, kvekeru, evangelistu ili baptistu. Pa
ipak, zar se uope moglo zamisliti ugodnije i vedrije ozraje od onog koje je vladalo u obiteljima koje
su pripadale njihovoj sekti, pod slamnatim krovom usred nekog seoceta ili zaseoka, koji bi esto
trebalo naputati jo nedovrenog kad bi ga rulja puna mrnje dola spaliti kao da u njemu vrebaju
strahote kuge?
Iskljuivanje iz drutva bilo je za mladu Ruth jo tee podnoljivo od opasnosti koje su im prijetile.
Na njezinu nesreu, uope nije bila obdarena unutarnjim svjetlom koje je nastavalo veinu njezinih
drugova u vjeri i koje im je pomagalo da izdre tolika ponienja.
Njezin napor da pred njima pokae hladnokrvnost i vrstou duha iscrpljivao ju je.
Zapravo ih je smatrala glupima to se ponose svojim nadimkom kvekeri, drhtai, kojim su se okitili
zato to je jedan mistini izmar iz Leicestershirea, George Fox, jednog dana ustao sa svoje klupice i
poeo propovijedati kako pred Bogom valja drhtati - to quake i baviti se samo Svetim Duhom.
Taj izmar nije bio u krivu to je propovijedao o dobroti i milosru u opustoenoj Engleskoj, u kojoj
su se katolici i protestanti, puritanci i anglikanci ve desetljeima sukobljavali u ime Boga ljubavi.
No, Ruth bi vie voljela da je George Fox ostao sjediti na svojoj postolarskoj klupici, jer su se
privrenici Drutva prijatelja u tisuama okupili oko njega da bi ga slijedili, a posljedica toga bilo je
samo stvaranje novih rtava za vjeala i novih bjegunaca preko oceana.
Kad je navrila esnaest godina, Ruth, malena kvekerka putnica, udala se za Johna Summersa, tek
neto starijeg od nje, ali visokog i lijepog, glatkog i istog poput anela, snanog mladia koji je
prtao od ivota, ustrajnog radnika, pobonog, hrabrog i uvijek nasmijeenog. Volio ju je, sav sretan,
nesvjestan naprasitosti i gorine koja se zainjala u njoj. Obogaena novom snagom, odluila je
oduprijeti se zadirkivanju njihovih zemljaka i zatraiti za kvekere ono to su doli traiti tako daleko:
slobodu i pravo da se mole na svoj nain.
I tako je osveta zadesila njezinog supruga; osudili su ga na stup sramote, a njegov grijeh bio je taj to
je drhtao pred svojom enom i nije je znao uutkati. Jesu li ga namjerno osudili na sramotni stup u
noi jakog mraza? Umro je.
Zapomaganje Ruth Summers stvorilo je veliki skandal, ali - zar je u njoj bilo neto ega su se suci
plaili i to nisu mogli zanemariti? - kaznili su je tako to su uhitili njezine roditelje. Okrutno iibana
na trgu, majka joj je preminula nakon nekoliko dana. Na njezinim izranjenim leima stvorili su se
gnojni irevi i groznica ju je svladala.
Njezinog oca osudili su na kaznu odsijecanja uha, to je bila uobiajena zakonska kazna za prvi
prekraj. Za drugi prekraj odsjekli bi drugo uho. Nije dolo do izvrenja. Tog jutra obavijestili su
Ruth da je njezin otac u zatvoru razbio glavu i tako osujetio nakane svojih muitelja.
Valjalo je otii. Iznenadna snaga proela je Ruth Summers.
Uvjerila je veinu lanova Drutva prijatelja da krenu na sjever i sama je spalila kue koje su
napustili. U Salemu se znalo da se odvojila od svoje zajednice, sve do hladnog zimskog dana kad je...
ugledala Naomi Shiperhall.
Evo i prie o Naomi Shiperhall
- Kad sam je prvi put vidjela, bila je do vrata uronjena u jezero i blijedo joj se lice pomaljalo iza
velikog lopoeva cvijeta - pripovijedala je. - Oni su ekali pred umom i pjevali psalme kako bi
vrag iziao iz njezinih usta. Da, usta su joj bila napola otvorena jer je morala disati. Jadna mala... to
sam mogla drugo nego skoiti sa svojih kola i trkom je oteti iz njezina crnoga groba? Led se ve bio
skrutio oko njezina vrata i im sam je izvukla na obalu zaledila se koulja koju je imala na sebi, a
njezina duga kosa bila je nalik na staklo. Poljubila sam je u usta - kazivala je Ruth Summers -
poljubila sam njezine pomodrjele, ledene usne. Tako sam joj eljela prenijeti svoj dah, toplinu svog
ivota!
Kako je i sama bila ukoena od studeni, nije imala vremena odrijeiti vorove debelog ueta koje je
visjelo s jedne grane na koloturu i koje je bilo privezano pod pazuha mlade djevojke, omoguavajui
tako da je povremeno izvuku iz vode i ustanove je li zlo izilo iz nje i mogu li je smatrati definitivno
izlijeenom.
Otravi prema svojoj dvokolici kako bi donijela no, mlada gospodarica prerezala je ue i ponijela
Naomi Shiperhall na leima. Odvezla ju je u svoju kolibu.
- A kakva je to bila koliba! - nasmije se ona, odmahujui glavom. - Prije svega, nije bila u umi, kako
se stalno ponavlja, nego na umskom proplanku... Moj suprug, kojeg su glasine upozorile na skandal,
pojavio se ondje. Zabranila sam mu da prijee prag toga svetog utoita, otada samo mojega. Shvatio
je i povukao se. I tako sam oko kue povukla krug od kamenja koji nitko nije smio prekoraiti. To ih
je sve zastrailo, ne znam zato. Kao da nitko ne shvaa da se svatko mora tititi i obraniti od
neizdrivih okolnosti, ovisno o duhu vremena.
- Osjeala sam da mi sluba Boja zapovijeda da volim Naomi Shiperhall, da je branim od zlih, da joj
pomognem da razvije svoje talente za ope dobro: njezin dar lijeenja; svojevrsna odvratnost prema
srei, odvratnost to je ljudima dana kako bi lake preivjeli i koja ini ljude turobnima i pakosnima,
ini ljude eljnima da ga unite zajedno s njom, a ako to ne uspiju, onda ga ele barem unititi u njoj.
- Dakle, posjedovala je mo dobrotvorstva u svojim iscjeliteljskim rukama. Oni koji su je znali poeli
su joj dolaziti potajice. Kleknuli bi na rubu kamenoga kruga i preklinjali nas. Zato sam malo podalje
izgradila nekakav tagalj i poele smo lijeiti one koji su nam dolazili.
Sve je to ispriala u predasima, brinui se za Anelikin dobar san ili za djecu.
Anelika je poudno sluala, kao da je ona hrani kruhom nakon iscrpljujueg putovanja ili kao da joj
daje svjeu vodu nakon to je prela pustinju. Da, njezin glas bio je poput hrane, a njezine rijei bile
su okrepljujue i pune ivih mirisa koje imaju samo istinite pripovijesti. Dva ivota puna istinske boli
i istinskih radosti, istinskih pobjeda i poraza!
Onaj epski poljubac odveo je ta ponizna stvorenja daleko od obinosti bijelih kapica, ili pak crnih
kvekerskih, i bacio ih u osjeajni ivot ozloglaenog para, zatoenog u malenoj kuici na umskom
proplanku. Anelika ih je shvatila i osjeala im se bliskom, doivjevi poznanstvo s njima kao novo
samopouzdanje.
Daleko od toga da je zamaraju, te prie su je oivljavale. Brzo se oporavljala, potaknuta
osvjeavajuom promjenom, jer je u tim dvjema enama nala bia koja govore njezinim jezikom.
Iscrpljena i zaokupljena sadanjou, nije se tako zanimala zapletima neke pripovijesti niti je bila tako
nestrpljiva da uje nastavak jo od davnog vremena kad je nauljenih uiju sluala prie dojilje
Fantine u starom dvorcu Monteloup.
Jedan od darova djetinjstva jest voljeti sve to je na poetku. Taj osjeaj zapoinjanja, koji je poslije
oslabio, Anelika je opet pronala sluajui kvekerske arobnice iz Salema; bio je duboko u njoj,
jedar, iskren, pohlepan.
Pomalo se udila to tako dobro razumije njihov engleski, jer su ipak brzo izgovarale komplicirane
rijei i tamonje izraze koje nije znala. Govorile su dotjeranim jezikom: obje su se bavile raznolikim
prouavanjima. Naobrazba djevojaka uvijek se smatrala vanom u okruju reformacijskih vjerskih
sekti; vrijedilo je naelo da ene isto kao i mukarci mogu propovijedati novu vjeru i dati svoj prilog
jaanju kulta.
To naelo bilo je teko neprekidno braniti.
Sveti Pavao i njegovi apostoli koji su pokazivali svoje biblijsko enomrzatvo - zar on prije svog
preobraenja nije bio pripadnik sekte farizeja? - uzrokovali su mnogo patnje meu prezbiterijancima i
kongregacionalistima koji su proizili iz kalvinizma.
I danas je jedna od najteih optubi protiv kvekera upravo to to kod njih i ene mogu obavljati svetu
slubu preobrazbe kruha i vina.
Anelika je dakle imala posla s dvjema inteligentnim i naobraenim enama, osobitog naina govora,
spretnima i odlunima, ugodnima, veselima i milostivima, ali i spremnima na brzu obranu. Njihov
zanos - ili ono to je u njima smatrala zanosom na poetku njihova poznanstva - bio je njihova zatita.
Kako bi mogle ivjeti ondje gdje ive, kao predmet zgraanja, ali sigurne u svoje pravo na ivot,
morale su ga uvrstiti ili barem esto podsjeati na nj u svakoj prilici, pogotovo onda kad narod, koji
je u jednom asu ukroen, umiren i kao zaveden njihovim udima, biva pogoen nekom novom
krizom i poeli ih skrenuti s njihova puta; no ne eli ih dovesti na put zajednike vrline, jer je za to
prekasno, nego ih eli baciti u sramnu kloaku arobnjatva i razvrata kako bi ih osudio i kaznio.
I tako su se oblikovale povorke. Suci i regenti su se okupljali kako bi razastrli nacrte i skrojili sudake
kape za proces, a tada bi povorka krenula prema kui u umi. Neki bi se razjarili i pripremili ue,
drugi bi nosili snopove granja i baklje, obeavajui da e oni prvi zapaliti tu avolsku kolibu. I svi bi
naglo zastali pred kamenim krugom kad bi ih vidjeli kako stoje na pragu, tako lijepe, i mole ih da se
vrate kuama. A jo bi se vie uplaili kad se one ne bi pojavile, jer bi pretpostavili da su nestale na
magian nain kako bi izbjegle kaznu.
- Uspjeli su nas osuditi da na grudima nosimo slovo A koje predstavlja rije adultery (preljub).
Od crvenih sramotnih Sotoninih znakova u Massachusettsu su se propisivala slova A za preljubnice,
dok se slova B za one koji su osueni zbog blasfemije i slova T za lopove (thief) nisu vie propisivala.
- Prihvatila sam tu osudu - ree Ruth - ali to nije bilo poteno prema Naomi, koja nije prevarila
nijednog mukarca, jer nije bila udana.
Brian Newlin, prevareni suprug, nije se alio. Traili su da izjavi da mu je njegova supruga,
preobraenica iz zloglasne sekte koja se bila podmuklo pritajila u njedrima dobro uvane zajednice,
svezala uzicu i obasula ga svakojakim nesreama.
Ali on se dobro drao pa su ga napokon ostavili na miru. Nastavio je ivjeti kao da nita nije bilo,
obraivao je polja, muzao krave, pravio maslac, posjeivao meeting-house, jedva neto tmurniji i
utljiviji no prije.
- Ne bojim se za Briana Newlina - ponekad bi govorila Ruth i promatrala zelene breuljke iza kojih se
nalazilo gospodarstvo kojim je bila upravljala. Ljudi su polagani i nisu skloni otkrivati druga svjetla
osim onih koja su pasivno primili i nemarno uvali, ali nisu zato manje spremni traiti ih i prihvaati.
Ona je nasluivala preobraenje ovjeka koji ju je tijekom njihova zajednikog ivota iznenadio time
to je potajice itao malenu knjigu od koje se nikad nije odvajao i za koju je vjerovala da je knjiga
molitava, soneta i pisama engleskog pjesnika Gabriela Harveya, princa rime i inovatora heksametra u
engleskoj renesansnoj poeziji, kojeg su smatrali, kao i svakoga tko se usudio razarati prihvaene
teorije i zamijeniti ih novima, sumnjivim za pobunu protiv ustanovljenog poretka!
- Kakvih li uzaludnih sukoba! - uzviknu Anelika - ne shvaam to! Sjeam se da sam na etnji u
zaljevu Casco, kad smo pristali na otok Longue, prvi put srela kvekere.
Nisu mi se inili opasnima, naprotiv. No je bila hladna i jedna ena mi je ponudila svoj ogrta.
- to moemo protiv straha? - poali se Ruth. - Dobro uzrokuje strah. Dobro se uvijek ini
neshvatljivijim od zla. A ljudi se jo vie boje onoga to remeti uobiajene navike. Uvjerena sam da su
Georgea Foxa osudili ne toliko zbog toga to je ukinuo sve sakramente koliko zbog toga to je
propovijedao da su svi ljudi jednaki i da ne trebaju skidati eir pred kraljem. Ja sam sa svoje strane
manje sablaznila ljude time to sam se zauzela za jednu vjeticu nego time to sam otila i ne marei
ostavila robu koju sam trebala prodati u gradu.
7.
POVRATAK U IVOT
Od prvih trenutaka njezina povratka u ivot, dvije mlade ene koje su njegovale Aneliku svim
snagama su se trudile dati joj trenutke mira, osim kad bi se pojavio njezin suprug, otac blizanaca,
francuski gusar iz Gouldsboroa, kojeg su duboko tovale. Zahvaljujui njima, povorka posjetitelja je
presahnula i Anelika se mogla prepustiti trenucima obiteljske intimnosti kojih su kraljice rodilje
inae liene; samo Joffrey de Peyrac bio je uz nju.
Taj trenutak bio je nezaboravan poput onoga kad su se prvi put zagrlili, opijeni sreom, mislei na
novoroene blizance. Te ene, za koje ona tada nije znala da se zovu Ruth i Naomi, donijele su ih na
velikom ipkanom jastuku. Poloile su jastuk u Anelikino krilo, uvjerivi se da je to nee odvie
zamoriti - bili su tako lagani! - a potom su se povukle i straarile pred vratima, jer je njihov vjetiji
ugled jae zastraivao radoznalce i nestrpljive posjetitelje no panjolski straari u podnoju stuba.
- Dakle, odluili ste ostati s nama, maleni prinevi? - rekao je on blago. - Koje su vae nakane?
Dva siuna bia su ga s jastuka promatrala svojim plaviastim pogledom u kojem se nazirala dubina
beskrajnih prostora.
- Predivni su - rekao je Peyrac.
U njegovu glasu bilo je ponosa i uitka. Anelika je bila zadivljena i gotovo da jo
nije vjerovala, ali tad se uvjerila da su ivi. To je dovelo do trenutne promjene. etiri osobe nale su
se na poetku zajednikoga ivota koji je obeavao da e biti dug, njean i blistav, nakon to je
zapoeo u oluji, i to s mukom.
Joffreyevi prsti vrsto su stisnuli njezina ramena.
- Kako sam se uplaio - rekao je priguenim glasom. - Kakav strah ste mi zadali!
Nikad nije ula da je izgovorio rije strah, nikad nije ula njegov drhtav glas, ak ni prije brodoloma,
niti u najveim opasnostima.
Pogledala ga je u oi. Na njegovu voljenom licu vidjela je odsjaje istih muka i tjeskoba, kao u runom
snu ispresijecanom munjama i gromovima, ali tako stvarnih da je poeljela poloiti svoje usne na
njegov izbrazdani obraz natopljen kiom. Bio je bri od oluje... Bio je tu i Shapleigh, poput duha. - to
mu se dogodilo? - upitala je ona.
- Zamislite, nije bio daleko, samo dvije milje odavde. Uhitili su ga i zatvorili im se pribliio Salemu.
Ljudi koje sam poslao da ga trae oslobodili su ga jednim dobro izvedenim udarom, ali doveli su se u
opasnost jer ih je bilo malo. Poao sam im u susret.
- Ah! Zato su ga okruivali naoruani ljudi s bakljama... I zato ste tako brzo kroili kroz nevrijeme.
Joffrey de Peyrac gledao ju je sa zagonetnim osmijehom, ali nije komentirao tu udnovatu opasku.
- Da, stigao sam navrijeme. Opet se radilo o presudnoj utrci o kojoj je ovisio na
ivot. Ostavio sam vas na samrti, ali mlade ene su vas oivjele.
Je li, dakle, on bio prikaza koju je spazila u noi i htjela je dotaknuti i poljubiti?
Dvoje novoroenadi zatvorilo je oi. Bila su to dva ljupka bia koja su odisala vedrinom i sreom to
su iva.
Sagnula je glavu i poloila usne na Joffreyevu ruku. Toplina te tamne ruke koja ju je drala i snani
prsti koji su je obuhvaali s toliko gorljive utjehe pojaavali su njezinu elju da se nasloni na njegovo
rame.
Nije se vie osjeala krivom zbog svoje slabosti. Sad moe biti slaba jer je on tu.
Sjeo je na njezinu postelju i zagrlio ju je silinom koja joj se jo nikad nije inila tako postojanom,
ivotnou koju su iskovala iskuenja, rane i napori ivota punog bitaka.
Obnovio je svoju snagu i ona se vie ne mora boriti.
Bio je to aroban trenutak, trenutak kojim je ponovno zapoinjalo ono to nije ni smjelo biti izbrisano,
poput onoga trenutka kad su zajedno promatrali svoje prvoroeno dijete u malenom dvorcu Bearn u
podnoju Pireneja, u dalekoj Francuskoj.
Tada nije znala to e se postaviti izmeu njih i kakvi e ih putovi sudbine razdvojiti.
A tu sudbinu najavio je Osman Ferai sa strahopotovanjem i divljenjem: Ponovno ete se sastati... U
zvijezdama sam proitao najneobiniju pripovijest na svijetu o tom ovjeku i tebi... o ovjeku
budunosti.
Neki glas rekao je i ovo: Ne, jo ne, valja ostati na zemlji...
Ne znamo nita - pomisli ona. Samo mislimo da smo gospodari. Mislimo da ureujemo sve. Svaki
udarac gonga sudbine ima tajanstveno znaenje.
- Sad znam da sam zamalo umrla - rekla mu je za njegova idueg posjeta. - Jer, pred oima mi je
proao cijeli ivot, a kae se da se to dogaa u trenutku smrti.
Nala sam se u Aliru. A najstranije mi je bilo shvatiti da sam zarobljenica Mula Ismaela i da vas jo
nisam nala. Osjetila sam strano razoaranje.
On ju je pomilovao i preao prstom po rubu njezina lica. Odsjaj ironije bljesnuo je s njegovih onih
kapaka.
- Sad shvaam zato ste u deliriju govorili na arapskom. I neprekidno ste zvali Colina Paturela, kralja
robova.
- Ali on me je trebao osloboditi iz harema kako bih mogla potraiti vas!
- Zahtijevali ste da ga dovedem u Salem.
- Iz Gouldsboroa? Kako je uspio stii tako brzo? - upitala je ona, uznemirena svojim gubitkom
osjeaja za vrijeme.
On se nasmijao, a ona je shvatila da je zadirkuje. To je putovanje zapravo bilo unaprijed predvieno:
Colin im se trebao pridruiti u Salemu, gdje se odravao sastanak trgovaca iz Gouldsboroa, Mercelota
i Manigaulta, s njihovim poslovnim suradnicima u Novoj Engleskoj. Tu su se nali i Adhemar i
Yolande sa svojim dojenetom od pet mjeseci.
Aneliki je glava jo bila odvie prazna da bi traila druga objanjenja za spoj tih sretnih okolnosti.
Da, umalo je umrla. I to barem dva puta, ili ak tri, bez pretjerivanja. Svi su se sloili da je tako.
Raspravljali su samo o tome koji je trenutak bio najdramatiniji i kad su povjerovali da je gotovo.
Neki su govorili da je to bilo onda kad se uspravila uz straan urlik koji je ula i malena Honorina u
susjednoj sobi, a zatim se bacila na lea, zabacila glavu unazad i ukoila se. Za druge je to bilo u oluji,
u najcrnjoj noi, kad ju je arila groznica, disanje joj je bilo tako isprekidano da je bilo gotovo
nezamjetno, a srce joj je bilo na pragu potpunog zaustavljanja, ne mogavi odrati prejaki ritam koji je
nametala groznica. No najtea kriza, kad im je zamalo procurila izmeu prstiju, bila je ona prva,
kad su na njezinim usnama ugledali rajski osmijeh. Vjerovali su da je zaspala.
Zato se pozornost prebacila na malo udo. Njezin suprug i arobnice nagnuli su se nad nju i
utjeli nekoliko stranih minuta dok su se sudarale neujne zapovijedi i borile nedohvatljive sile.
Dah joj se vratio tek kad joj je s lica nestao taj osmijeh s drugoga svijeta koji ju je inio tako
lijepom... za vjenost.
Vidjeli su kako je groznica davala njezinom votano blijedom licu odsjaj jarkoga ara, ali i to je bilo
bolje od onoga osmijeha. Sljedei dan proao je bez poboljanja. A naveer, kad se nevrijeme utialo,
nastupile su dvije nove krize i svi su povjerovali da je izgubljena.
Severine joj je ispriala da se te noi Honorina, koju su drali postrani, iznenada bacila s licem prema
zemlji i zaurlala kao opsjednuta, grizui ruke golim zubima. Ne bi dola k sebi da jedna od dugokosih
ena nije napokon dola i smirila je.
Ta vijest utjeila je Severinu, koju je muio nemir. Iscjeliteljica joj je rekla da su djeca spaena, ali da
je njihova majka, koja se rtvovala za njihov ivot, na rubu ivota. Nee izdahuti samo ako je njihove
ujedinjene snage, uz ljubav njezina supruga, uspiju dovesti meu ive i zadrati je ondje. Nitko nije
mogao nita predvidjeti, jer je ona bila rtva movarne groznice koju su Rimljani pripisivali loem
movarnom zraku - mala aria - a znalo se da za nju nema lijeka. Sve je ovisilo o otporu koji bolesnik
prui napadu groznice. Mlada ena, kojoj se Severine osjeala bliskom usprkos njezinu udnom
izgledu, potvrdila joj je da ona i njezina sestra ine sve to mogu kako bi joj pomogle u toj borbi;
umor je ve obiljeio njihova lica. Hoe li imati dovoljno snage da odre umiruu s ove strane groba?
Severine je ostala sama i ljuljala Honorinu u rukama: Molila sam, gospo, oslukujui nejasne
zvukove iz sobe, koji se nisu mogli razabrati u praskanju gromova.
Napokon, izronivi iz mrkle noi, poput tritona koji izranja iz podmorske spilje, stari medecine man
Shapleigh pojavio se na pragu; odveli su ga do postelje gospoe de Peyrac i on joj je dao lijek -
napitak od kora i korijenja - koji je jedini mogao svladati neizljeivu movarnu groznicu drevnog i
zlokobnog ugleda.
Anelika je sluala i prikupljala vlastite uspomene na dogaaje u svom deliriju.
- Oni su mi otvorili mozak kako bi saznali moju tajnu! - podsmjehivao se George Shapleigh. - Ali
oni satiru sve groznice. Nemam lijekova za njih.
Ovaj put je malo nedostajalo da prokletnik iz amerikih uma bude objeen.
Zlostavljali su njegovo maleno pleme Maktara, Indijance Pequot s kojima ivi ve etrdeset godina,
njegova indijanskog tragaa kojeg je posinio te tragaevu enu Wapanoag.
A najvie ga je ozlovoljilo to e morati propustiti dogovoreni sastanak s gospoom de Peyrac.
Ipak je krenuo u pogodno vrijeme, napustivi svoje skrovite na rtu Maquoit u okolici Sheepscotta u
pratnji svoje indijanske supruge, svog posinka i njegove ene koja je na leima nosila, umotanu u
platno i raznobojne vrpce obrubljene perlama, malenu mjeanku staru nekoliko mjeseci.
Usprkos svim lukavtinama i okolinim putevima, prepoznali su ga i zaustavili u okolici Naumbeaga,
kod prvih skladita suenog bakalara koja su pripadala Drutvu Massachusettskog zaljeva. Ondje nisu
bili sretni to ga vide zato to ivi s Indijankom i to je dva puta potvrdio svoj ugovor s vragom.
Njegov spor s Massachusettsom bio je jo ozbiljniji. Nasljednici njegova negdanjeg gospodara,
salemskog apotekara povremeno bi potraivali, uraunavajui i promjene teaja funte sterlinga, cijenu
njegovog prelaska preko oceana, jer ga je preplovio kao osamnaestogodinjak, a cijenu nije nikad
platio.
- Svoje tajne odat u samo vama milady. Vama i mladim druidicama.
Tako je nazivao svoje kolegice u magiji, Ruth i Naomi, koje su zajedno s njim pokuavale, za dobrobit
ivih, odrati na ovom svijetu Aneliku, groficu de Peyrac, i njezine udesne blizance: Raimond-
Rogera i Gloriandre.
- Ali zato upravo ta imena? - upitala je napokon.
Koliko se mogla prisjetiti, jo nikad nisu bili raspravljali o izboru imena za budue dojene. Roenje
im se inilo jo vrlo dalekim. Anelika je predmnijevala da Joffrey eli djevojicu i spominjalo se
ime Eleonore. Ali nita nisu predloili za djeaka.
Njezin suprug dao joj je kratak pregled razmiljanja koja su prethodila njihovu imenovanju u prvim
trenucima njihova dolaska na svijet.
Gloria je bilo ime irske katolike primalje koja je pomogla koliko je najvie mogla, jadna ena.
Smatrala je da su blizanci osueni na skoru smrt i odluila je krstiti ih odmah. Znajui da su papisti
poput nje, krstila je djevojicu imenom Gloria i prepustila gospodinu de Peyracu da imenuje djeaka
po svojoj elji.
- I tako, zlatni odsjaj na glavi sirotog malca podsjetio me je na Raimon-Rogera iz Castillona, velikog
protivnika sjevernih barbara u vrijeme istrebljenja Albigenza.
inilo mi se da taj ratnik kojeg su zvali rusi grof moe prizvati mone junake iz moje zemlje da
zatite to krhko stvorenje, pa sam odluio nazvati ga Raimon-Roger.
Ime Gloriandre takoer je preobraeno na akvitanski nain, a on e joj jednog dana, kad bude
spremnija na duge prie, ispripovijedati pripovijest koja prati to ime. Irska primalja, Gloria Hillery,
udana u New Yorku, uglavnom je obavljala svoju praksu kod Nizozemaca; prihvatila je njihove
obiaje u vezi s roenjem, koji su bili mnogobrojni i draesni, jer su potjecali od ljudi koji vole djecu
do te mjere da ih esto razmaze i uine ih nesamostalnima. Kako nisu mogli popiti obiajnu juhu
zainjenu dugim svenjem cimeta, ona je poslala svoje keri u svim smjerovima da objave roenje
susjedima i rodbini, pa su hrabre Irkinje-Nizozemke potrale u luku upozoriti posade francuskih
brodova.
Potom ih je majka poslala da lijepo napiu ploice koje je valjalo izvjesiti na kunim vratima,
nainjene od daske prekrivene crvenom svilom obrubljenom ipkom.
Sredite ploe za djevojicu bilo je prekriveno pravokutnikom od bijela satena. Kad su vidjeli da se
smrt primie, vrijedne ruke su pourile nainiti ploicu od crne svile koja je trebala zamijeniti ostale.
A kad je oluja bila na vrhuncu, postavile su ploicu od najjednostavnijeg platna koja je zatitila od
kie svilu i saten.
Kad je opasnost minula i sunce se vratilo, primaljine keri ile su raskone haljinice za krtenje i za
javno predstavljanje blizanaca.
I tako je Anelika promatrala mlade djevojke, vezilje koje su cijele dane provodile nagnute nad
svojim tkaninama i ivale kraj prozora. Ruth i Naomi ponekad bi ih otjerale kao da tjeraju jato kokoi;
ispraznile bi Anelikinu sobu i ostavile sve da ekaju pred vratima.
Soba je i dalje bila poprite tisua ivotnih odsjeaka koje su proivljavali svi koji su imali pristup u
nju. Trenuci zanosa, osjeajnosti, lirskih dasaka, strahopotovanja i mirnoe pomijeane s vatrenou,
trenuci koji su se mogli doivjeti samo ondje i stoga su privlaili pola grada i mnogobrojne delegacije
s brodova usidrenih u gradskoj luci. Primjerice, valjalo je primiti mornare s Duge, Mont Deserta i
Rochelaisa, od kojih su neki pratili grofa de Peyraca kad je iao traiti kuu u kojoj ive kvekerice
kako bi ih zamolio da pomognu njegovom umiruem siniu. Ti grubi i neotesani mornari bili su
dirnuti tako neobinom odisejom i poeljeli su vidjeti
oivljenoga i diviti se malenom stvorenju: Raimon-Roger de Peyrac de Morrens d'Irristru. Bilo je i
onih koje je nuda dovodila, ponajprije dvije nezamjenjive dojilje, Shapleighova snaha za Gloriandre i
Akadijka Yolande za Raimon-Rogera, obje u pratnji, prvu je pratio njezin suprug Indijanac, a drugu
njezino krepko djetece Melanie; zatim sluinad, potrebna zbog neprekidnog odravanja kue, pa
Agar koja je plela ili bacala svoje mirisne latice, potom malena Honorina koju se nije moglo udaljiti,
pa Severine, njezin aneo-uvar, te napokon gospoa Cranmer. Svim tim posjetama valjalo je
pribrojiti i dolaske i odlaske roaka koji su procijenili da i oni imaju neopozivo pravo prisustvovanja,
bilo zbog dugogodinjeg prijateljstva, bilo zbog vanosti slube koju su bili navikli obavljati za
gospou de Peyrac i koju su odluili odrati usprkos svim tim dogaajima. Bio je tu i Kouassi-Ba, koji
je vrhom turbana gotovo doticao strop. Naao bi se kraj njezine postelje s kavom i s malenim
porculanskim alicama na drvenom pladnju ureenom srebrom. Pomagao mu je Timothy i jo jedan
djeak crnih ivahnih oiju. U kutu bi se zadesio i Elie Kempton, pokuavajui prodati mukatne
oraie irskoj primalji; tvrdio joj je da to nisu pupoljci koje neki njegovi kolege iz Connecticuta
prijevarom prodaju kao mukatne oraie. Adhemar se osjeao pobjedniki poto je u uniformi
francuskog vojnika proao kroz grad kako bi u gostionici Plavo sidro naruio tripice na kanski nain,
pa Shapleigh sa svojom kremenjaom i knjigama, a i drugi...
Severine je revno grdila sluge, donosila je jastuke umotane u svjee jastunice, pa se Anelika
osjeala kao kraljica koju posjeuju podanici. Kao prava hugenotkinja iz La Rochellea, Severine je
voljela lijepu posteljinu i neprekidno je prekapala po ormarima gospoe Cranmer, koja je ve odustala
od prosvjeda. Da bi izlijeila tajne uvrede koje su svakodnevno ozlovoljavale njezinu domaicu,
Anelika je esto razgovarala s njom i umirivala je.
Vidjela ju je kako plae kad su najavili njezinu smrt i zbog sjeanja na to bila je vrlo blaga prema
sirotoj gospi.
Svi su je voljeli, svi, bila je sretna to ih vidi, ali u prvim danima bila je posebno zahvalna svojim
dvama anelima, premda nije nikoga htjela razoarati.
Aneliki nikad nije bilo dosta gledanja siunih lica, lica tako predivnih da su je bacala u zanos. Tko
ste vi, mali prinevi? Oni e dati novi smjer njezinu ivotu.
Gledajui njihova malena ponosita lica bilo joj je jasno da e povijest govoriti o njima, a nju e
spominjati samo kao majku udesnih blizanaca de Peyrac.
No, nije li to bilo preuranjeno pripisivanje njihovih ivotnih nakana? Moda je ta gordost koja zrai iz
njih tek posljedica tegoba koje su pretrpjele njihove malene nejake glave?
Smijeila se: Zlata moja malena! Djeai okrugle glave obrasle blijedom kosicom bio joj je
bliskiji zato to je bila mislila da e umrijeti i da e ona svisnuti od bola.
Bila je u zanosu kad je Joffrey sjeo kraj nje.
- Strano je biti majka - mrmljala je, a velike jasne oi zbunjeno se rairie. -
Oprostite mi, dragi moj gospodaru: mislim da sam vas zaboravila u onim jezivim satima kad je
umirao u mom naruju.
- A ja se pitam nije li jo stranije biti otac - Odvratio je on oputenim glasom koji je prikrivao
nedavno pretrpljen ok. - Tad je zaborav pohodio vas, a mene nije. Neke patnje ponitavaju sva
sjeanja, sav razum. Vi ste bili rtva takvih patnji. A ja sam iskusio patnju svog netaknutog, ali
nemonog tijela, nesposobnog pred vaom prijeteom slabou. Dakako, i za mene je svijet postao
pust i mraan, ali nisam mogao zaboraviti da ste vi i dalje u njemu, a samo to je bilo vano. Valjalo je
spasiti va ivot i ivot ovih dvaju malenih bia koja su bila vezana uz vas, a i Honorinin ivot, jer ona
ne bi preivjela vau smrt. Nisam imao pravo prihvatiti takav poraz, pa ak ni razmiljati o njemu. Bio
sam odgovoran za vae zdravlje i... bio sam bespomoan.
- Pa nas je doao potraiti - rekoe Ruth i Naomi.
- Tko?
- Crni ovjek! Francuski gusar iz Gouldsboroa.
I one prasnue u smijeh. Bila je to samo ala. Nije on ni gusar ni Crni ovjek. Mi ga volimo.
Saznavi njihovu ivotnu priu, mogla je zamisliti kako Joffrey de Peyrac hita prema zloglasnoj kolibi
na umskom proplanku, a u sjeni golemih salemskih brijestova slijedi ga njegova malena eta. Dolazi
do kamenoga kruga i zaustavlja se.
I tada poklekne jednim koljenom - on, koji je odbio pokleknuti i pred samim kraljem
- prua ruke prema kui arobnica i uzvikuje:
- Doite! Doite! Prizivam vas, sestre moje voljene! Doite i spasite moga sina na samrti!
Anelika se nasmijei i pogleda Raimon-Rogera. To tjelece, tek poroeno, koje nije imalo ni imena,
to je ve za njega bio: moj sin na samrti.
- Kako ste znali da postoje? Jeste li uli da se govori o njihovim moima? Zar ste ih poznavali?
- Ah! Pomalo poznajem sve tajne Amerike - ree on uz osmijeh. - To mi je posao!
elim li izdrati i spasiti svoje najdrae u ovoj divljoj zemlji, moram upoznati njezine tajne... Njezine
istinske tajne.
No premda nisu razmijenili sve svoje tajne, postali su bliskiji jer ih je zajedniki proivljena drama
navela da jedno drugom odaju neke svoje tajne misli.
Osjeali su se povezanima iznenadnim uzbuenjem koje proiuje duh i oslobaa gr srca poput
opojnog pia koje je u njihovim oima promijenilo sve ivotne boje.
Ne rekavi nita, Anelika se uznemirila.
Uznemirila se saznavi to je sve govorila dok je bila u nesvijesti, a jo se vie uznemirila kad je
shvatila smisao onoga to je pretrpjela.
Kad nekom pred oima prolazi cijeli ivot, mislila je ona, znai da on umire ili da treba shvatiti da
ivot nema toliku vanost kolika mu se pridaje. Mjehuri na povrini oceana. Opet je proivjela Alir,
dvorac u plamenu i enu kraj njezina uzglavlja, koja kae: Vjerujte mi, moja mala damo, a smetala
joj je samo Joffreyeva odsutnost i strah da e ga zauvijek izgubiti. Sve ostalo bilo je izbrisano.
Jer, brie se ono to nas vie ne mui. Treba li shvatiti da je slijedila beskorisne tragove?
- Poznajem takva putovanja - rekao je on. - I meni su se dogodila u bolesti, kad sam bio preplavljen
bolima na muiteljskim spravama i kad me pouavao neki posveenik na Orijentu, to je bilo poneto
zanimljivije.
Nije htjela govoriti o svojim vizijama fantoma, pa ak ni njemu. No, esto ih je ponovno
proivljavala, a to iskustvo nije blijedilo. esto joj se dogaalo da gleda u kut na stropu i udi se to
ondje vidi samo potpornu gredu, a ne galeriju s koje je bila vidjela cijelu sobu, pokustvo, usplahirene
ljude, dojenad u kolijevci i enu u postelji. I ona pomisli da je ta nepokretna ena zapravo bila ona.
Jedna od slukinjica u kui bila je i punana djevojka, prilino nespretna, ali prije svega drska i
neugodna. Nedvojbeno zato da bi ugodila svojoj gospodarici, gospoi Cranmer, nije prestajala
rogoboriti protiv papista i stranaca; glumila je da s odvratnou ulazi u sobu koja je zagaena
prisutnou tolikih neistih osoba iji je miris grijeha bilo tee podnijeti od mirisa njihovih tijela, a
zna se kako pokvareni Francuzi provode no. Bogu se ne bi svidjelo kad bi ona ikada i pomislila
oponaati njihov razvrat!
- Vi ipak imate bijela, obla i gipka bedra - rekla joj je jednom Anelika oporavljajui se.
Sreom po nesretnu djevojku, bile su prisutne samo Severine i dvije kvekerice. Zato je Anelika
nastavila: - I ne liavate se toga da za olujnih noi njima usreite Harryja Boyda.
Djevojka se prestravila, zamalo je sjela, rairila je oi, ispustila zdjelu koju je drala i poela mucati.
- Tko? Tko vam je rekao?
- Nitko! Vidjela sam vas!
Djevojka je otvorila usta poput ribe na suhom. Uspjela je izustiti samo smeteno poricanje.
- To nije mogue! Niste nas mogli vidjeti...
- A zato ne bih mogla?
- To se dogodilo samo jedanput! A tad ste vi, milady, bili u postelji i jednom nogom u grobu!
Poela se histerino smijati i govoriti da se ta prokleta stvar dogodila upravo zato to su se svi
usplahirili, govorei da francuska grofica umire. Harry Boyd, zaposlen kod oblinjeg trgovca,
pripadao je krugu gospoe Cranmer; udio je za njom i to joj davao do znanja na tisuu naina, a ona
je zbog toga okretala glavu od njega kad bi ga vidjela, shvativi sve prednosti koje bi mogao izvui iz
tako nepriline veze.
Susjedi su budno nadgledali ljubavi sa slugama, ali njihov oprez je popustio, pa je on tijekom oluje
preskoio ogradu i u taglju naletio na nju. I tako su...
- Umirite je - zamolila je Anelika - umara me.
Ali ona je sve jae plakala. Znala je to je eka: stup sramote, bievanje, zatvor, prokletstvo, ljaga i
podvostruavanje cijene otkupa prelaska oceana.
Severine se poela smijati onako kako to samo Francuzi znaju, pa bili oni i hugenoti.
Razbijena zdjela posluila je kao izgovor za buku. Nije dolo do daljeg zapleta.
Anelika nije drala do glasina o tome da leti zrakom na metli.
Ali, zato ba metla? Zbog ega su ljudi zamiljali da vjetice jau na metli? Dosta je zabave! Tome se
ne valja smijati. Iako su Englezi posebno opsjednuti vragom, jer nemaju svece u raju da ih brane,
Anelika nije mogla zaboraviti da je u Francuskoj bila rtvom gotovo jednakog fanatizma. Njoj i
Joffreyu bilo je potrebno mnogo vjetine i vrstih prijateljstava da bi uspjeli ponititi optube
isusovca d'Orgevala koji je elio omesti pothvate grofa de Peyraca u Maineu, pa ju je optuio da
posjeduje zle sile.
A ona nije nita znala o njima.
Gotovo da se nadala da ne postoje. A kad su, doavi u Quebec, saznali da je otac d'Orgeval prognan u
irokeke misije, znala je da su pobijedili u prvoj bitki. A konana pobjeda? Onog jutra na Vijeu opet
je posumnjala da ljuta mrnja na koju se zakleo nije izblijedjela. Osim toga, esto ju je obuzimala
bojazan da ni Ambroisine, demonska isusoveva suuesnica, nije izrekla svoju posljednju rije.
- Ne brinite se, srce moje malo - ree Joffrey gledajui je kako se budi - na brod navrijeme se sklonio
od oluje. Vjetar pue u naa jedra.
Htjela je znati ima li jo izbjeglica iz Gornjeg Connecticuta, a on je otklanjao pitanja o onome to ih
se nije izravno ticalo.
Salem je pojaavao svoje opkope. Farmeri iz okolice okupili su se na nedjeljnoj misi.
Okupili su se i redarstvenici kako bi poduzeli pohod u svrhu pojaanja obrane naseljenika na
granicama, iako je drava Maine bila zatiena mirovnim ugovorom koji je Joffrey de Peyrac potpisao
s barunom de Saint-Castineom.
Ona brzo ustade i sie u vrt, gdje bi Ruth i Naomi odnijele kolijevku kad bi imala odvie posjetitelja.
Od toga trenutka snaga joj se sve bre vraala i uskoro su mogli zajedriti u Gouldsboro.
8.
ITANJE TAROTA
VELEASNI WEITER
Ruth i Naomi stajale su kraj tune Agar, okrunjene liem divlje loze i zauzimale se za sirotu
Ciganku.
- Milady, odvedite je u Gouldsboro. Znamo da ondje ive najrazliitije osobe bez sukoba i da su
mnoge ene nale zatitu, pa ak i miraz i mueve. ini se da se ak i jedna Maurkinja udala za
francuskog asnika. Preklinjemo vas, povedite ovo jadno dijete jer se ovdje bojimo za nju. Neki na nju
bacaju kamenje, drugi je optuuju da ih dovodi u takvu napast da pomiljaju na to da je siluju, a
moda bi je potom i ubili, izgovarajui se da je Sotona odgovoran za njihovu pohotu. A ondje bi
mogla voditi sretniji ivot...
Anelika im odmah ree da Maurkinja koju su spomenule, koju su odgojile dame iz Saint-Maura i
koju je bogato podarila tajanstvena zatitinica, vie nije u Gouldsborou, nego u Quebecu, i jo nije
nala mua. U tom sluaju radilo se o tome da je djevojura imala prevelike zahtjeve o kvalitetama
svog budueg supruga, a ne o diskriminaciji koju bi mladi Kanaani provodili zbog boje njezine koe.
Rekavi to, morala je priznati da bi se vesela i nevina djevojka poput Agar, ija je senzualnost zraila
poput ljetnog sunca, bolje snala i bila u manjoj opasnosti u Gouldsborou no u krutom i licemjernom
Salemu. Jer, u naselju koje je utemeljio pustolovni plemi kakav je grof de Peyrac mogla se nai
mjeavina ljudi kojoj pripisuju vie nego slobodnjatvo. Nitko se ondje nije sablanjavao nad drugim i
svi su se pokoravali guverneru Colinu Paturelu i vrstim institucijama koje su ustanovili kako bi
odravali red, pristojnost i disciplinu nune za francusku luku u kojoj svatko moe obavljati svoje
poslove bez ometanja.
Stanovnici Gouldsboroa nauili su potovati intimnu slobodu drugoga. Hugenotska zajednica iz La
Rochellea, skupina preobraenih gusara, Kraljeve djevojke koje je poslao ministar Colbert da napue
Kanadu i mladi Francuzi akadijskog podrijetla morali su priguiti vjerske i nacionalne zahtjeve. Bilo
je tu i Engleza s granice koji su pobjegli francusko-indijanskim pokoljima, kota koje je ostavila
ekspedicija Sir Alexandera, Akadijaca iz Francuskog zaljeva i drugih. Dakako, Agar ne bi prola
nezamijeena, ali u Gouldsborou se ne bi izlagala onim osjeajima odvratnosti, straha i proklinjanja
koje je njezina pojava budila u Novoj Engleskoj i koja bi nakraju mogla navesti neke fanatike da joj
naude.
Ali romska djevojka, shvativi o emu govore, ispusti glasan krik. Nije htjela ostaviti svoje dvije
pomajke, ni Salem, niti bilo to od onoga to je inilo njezin svijet. Tko je uo taj krik, povjerovao je
da je u drutvu arobnica, pod slamnatim krovom drvene kolibe upoznala samo oaranja, a da su je
lica gomile puna mrnje prije zabavljala nego plaila.
Tko je razumio njezin jezik? S kim bi moglo razgovarati to dijete bez korijena, dijete druge rase,
naputeno u grmu rujevine, dijete kojemu je nebo dovelo jedina dva bia koja su bila spremna
prihvatiti je i voljeti, jer su roena pod istom zvijezdom, zvijezdom prokazanih.
Svjesna da joj uskrauju svoju svjetlost, da je bacaju u svijet koji je tamniji i hladniji od oceanskih
dubina, ona se baci na koljena pred Ruth i Naomi preklinjui ih da je ne napuste.
- Vi je morate uvati - procijeni Anelika kad su iscrpile sve argumente kako bi je uvjerili. - Vjerujte
da bismo je rado primili, ali jasno je da ne moe ivjeti bez vas.
Uvenula bi i umrla.
U tom trenutku iza zastora se pojavi gospoa Cranmer.
- Dakle, ako je uvate, trebale biste joj avlom pribiti uho na vrata - ree ona glasom koji nije
doputao proturjeenje. - To je obiaj. Ako sluga ili otplaenik odbije slobodu koju je zasluio, treba
ga prikovati usnom koljkom za vrata njegova gospodara kako bi svi vidjeli da otada pripada
gospodaru i mora ga sluiti do kraja ivota. Ne moete si uskratiti tu ceremoniju. Nadam se da ete
ovaj put potovati zakon - ustrajala je ona obraajui se Ruth, koja nije obraala pozornost na njezin
upad i bavila se kolijevkom s blizancima.
Gospoa Cranmer isprui se u naslonjau za goste koji je bio postavljen kod postelje; glava joj je bila
povijena prema dolje, kao da je unaprijed maloduna zbog toga to se nitko nee udostojiti da joj
odgovori. Anelika odmah zau lagano hrkanje i shvati da je utonula u dubok san.
- Naomi, to si to uinila? - upita Ruth ne okrenuvi se.
- Uspavala sam je. Stvarno me je poela ivcirati tim svojim glupostima.
Ruth se vrati nosei u naruju djevojicu koja se probudila.
- Naomi, tvoja e nas zloestoa skupo kotati!
Naomi se smijala.
- Ah! Vrlo vano! Mi smo sretne.
Ona skoi na noge i poe radosno plesati s Agar koja je u svojoj crvenoj haljini s vjeniima bila
poput leptira. Ruth Summers nasmijeeno je i suosjeajno promatrala uspavanu damu.
- Govore da smo lude, ali to je to u usporedbi s njezinom ludou? Nema li ludila u tim pravilima
kojih se valja pridravati da bi se susjedima dokazalo da je netko dobar kranin? Prikovati je za uho!
Oh! Kakva mahnitost! Zar Krist nije doao ukinuti barbarstvo u srcima? Ali oni su to zaboravili.
Hodala je po sobi, ljuljala djetece u naruju i govorila.
- Mi lijeimo bolesti, mi se volimo, plaamo desetinu zajednici, a oni neprekidno ponavljaju da smo
se odrekle Boga.
Odmahivala je glavom.
- Odrekle Boga? Ne, nismo, mi ga potvrujemo! Ali mi smo se odrekle ludila koje se uspostavilo u
sjeni Njegova Imena, da, to jesmo uinile! Neka je milost Njegova! On nas je uzeo k sebi i obilno
nagradio.
Naomi je prestala plesati. epala je okrugli stoli i postavila ga usred sobe. - Izvadi karte, Ruth,
prijateljice moja! Moramo raditi i razastrti tarot pred Junakinjom kako bi saznala koji je smisao
njezina ivota.
Agar je bacala jastuke na pod.
Ruth je predstavi Aneliki.
- Nije li predivna? Zaoblila se, a oi su joj postale boje neba.
Ona je posjednu na postelju; malena je pozorno gledala oko sebe.
- A sad se uspravite - tiho ree Ruth Aneliki - i sjednite u veliki naslonja. Tajne se moraju
protumaiti pri punoj svijesti.
Uz njihovu pomo, Anelika to uini pitajui se to imaju na umu.
Poto je postavila stoli pred nju, Naomi donese veliku velurnu vreu s obrubom.
Ruth sjede pred Aneliku, otvori je i izvue snop onih velikih arenih karata koje se u igri tarot
nazivaju arkanama.
Ona objasni da su te karte poivale dva dana i da ih nitko nije dotaknuo. Unaprijed se pobrinula da
budu okrenute licem, a ne nalijem, jer bi to davalo osrednje ili negativno tumaenje ivota, umjesto
pozitivnog usmjerenja koje bi stvorilo nadu i bodrost.
Aneliku su u djetinjstvu nauili da su karte okuene jakim mirisom sumpora, ali potom ju je boravak
na Dvoru uda pribliio vjetini starih Egipana ija ih je uznemirujua nauka stavljala u red
najplemenitijih naroda.
Otkad je ula za talente Ruth Summers, kanila je zamoliti je da ih pokae. No pribojavala se da e jo
biti odvie slaba za tu ceremoniju.
Ruth je skinula svoju bijelu kapicu i rekla da nema posebno dobrih ni posebno loih trenutaka za
savjetovanje s tarotom. Dovoljno je da Junak ili Junakinja, to jest pitalac, osjeti potrebu za njim.
Napomenula je da se slui snopom od dvadeset i dvije ploe - dvadeset jedna plus jedna koja se odlae
- koji su izdali Naibi, nevinim kartama koje se koriste od XIV.
stoljea. Na njima su dvadeset i dva lika koja se u igrama za razonodu nazivaju adutima, a u igrama
proricanja smatraju se arkanama.
Karte koje je poloila na stol darovao joj je mornar rodom iz Venecije koji je doao na gusarskom
brodu iz Kariba to je pristao u luci.
Nakon jednog napornog dana na trnici Ruth je u pratnji svog supruga Briana Newlina sjela u tavernu
Bijeli kit kako bi ugasila e pivom. Mornar odjeven u prsluk
po indijansku, sa zlatnim naunicama i s crnim povezom preko oka, iznenada je ustao, uperio prst u
nju i jakim glasom na poluengleskom-polutalijanskom izjavio da mu ne trebaju oba oka da bi vidio:
ako na svijetu postoji osoba koja posjeduje dar proricanja, onda je to ona, ta ena tu. I on je spreman
nauiti je da ita iz tarot-karata kako bi okonao rasipanje njezinog talenta uzalud. Nakon toga
udnoga govora, Ruth Summers, roena kao kvekerka, kongregacionalistica po branoj poslunosti,
zaneseno je ustala i sjela za stol jednookoga gusara. Seansa inicijacije trajala je dva ili tri sata u magli
dima iz lula, dok je Brian Newlin strpljivo ekao pred svojim kolima. Bio je to prvi incident koji je
ostao u pamenju sve do afere s Naomi Shiperhall.
Odlazei iz Salema, karipski znalac karata ostavio joj je snop oslikanih ploa -
rumeno za put, plavo za duu ili duh - od kojeg se nikada nije odvajala i koji je sad predstavila
Aneliki. Zamolila ju je da ga podijeli na tri dijela, a zatim da iz jednog od njih uzme jednu kartu,
koju je stavila nastranu. Potom je sve karte opet promijeala, rairila ih i od pitalice zatraila da
odabere sedam karata.
Tu prvu sedmorku poslagala je u obliku Davidove zvijezde - dva ukrtena trokuta -
pri emu je sedmu kartu stavila u sredinu. itanje je izvodila tako to je okretala likove naopako, prvo
onaj koji bi bio najvie, potom onaj koji bi mu bio suprotan; tako bi postupila sa svakim krakom
zvijezde, sve do sedmog u sredini, najvanijeg, jer je utjecao na opi zakljuak koji su ostali parovi
ve najavili.
Prva igra pokazala se jednom od najdojmljivijih.
Prva arkana bila je sunce nasuprot carici: njoj, Aneliki.
- Sunce te kupa i prosvjetljuje. Ono ti najavljuje uspjeh i sjaj, procvat na svim poljima: sreu i
dobitak. Ono te je uvijek pratilo. Znalo je uzeti oblik jednog mukarca.
Slijedili su zaljubljeni i car, potvrujui da je ljubav ispunja i titi. Ljubav te titi putem monih
mukaraca... Barem ih je dvojica, a tu je i mnoenje, mnogo mukaraca. Znak da te je ljubav uvijek
titila i ak spaavala...
Potom, mjesec i kota.
- Majka: obnavljanje je u blizini. Novo dijete. Ali to znamo. Braa i sestre mogu se ponovno pojaviti...
Anelika je iznenaeno pogledala svoju proroicu s bijelom kapicom. Ruth Summers nije mogla znati
da su vidjeli Molinesa u New Yorku i da je on pronaao tragove Josselina de Sancea, njezina starijeg
brata. Stari Wallon sa Staten Islanda primio ga je kad je doao u Ameriku. To je bilo davno, ali
Molines je slijedio trag.
Sedma arkana u sredini glasila je: sud. Ta karta ovdje je znaila: neoekivano.
Ruth nije mogla rei odnosi li se to na brani ivot ili na odnose s drugima.
- Neoekivano - ree ona i spretno sloi sve ostale karte oko te arkane - to je zain tvoga ivota.
Druga sedmorka koju je takoer sloila po Davidovoj zvijezdi, poela je konjunkcijom pape i
objeenog.
Vidovnjakinja postade ozbiljna i zamisli se.
- Ovo je ovjek Dobra - ree ona s gotovo njenom blagou - ovjek koji je optuen da je prenosio
ezoterine istine, religiozan ovjek, a objeeni je suprotnost mudracu, velikom mudracu.
Potom je otkrila idui par suprotnih karata: smrt i pustinjaka. Oklijevala je i inilo se da odbija ita
rei. Napokon je tuno izustila:
- Ozbiljan sukob opsjeo je duu tog sjajnog ovjeka.
Potom je izvukla avla i smrt; zadrhtala je.
- Magija, sotonska magija je ovladala njime!
Naglo, kao da trai nadnaravni spas od katastrofe koju sluti, ona okrenu posljednju kartu, onu u
sredini.
- Sveenica! - uzviknu ona i uperi prst u kobnu sliku ene koja sjedi a na glavi joj je pontifikalna
tijara.
- To je ena koja je uzrokovala pad i unitenje ovjeka Dobra - ree ona i pogleda u Aneliku. A tad
izjavi ledenim glasom:
- Oboje su opsjednuti i ele ti propast.
U tiini koja je uslijedila Anelika je pokuavala sakriti svoje osjeaje.
Sveenica? Sjajni ovjek?
Jamano se radi o demonki Ambroisini i njezinu pomoniku i gospodaru istodobno, isusovcu
Sebastienu d'Orgevalu, ije ime nije htjela izgovoriti na Vijeu.
Naivna kvekerska arobnica nedvojbeno bi se uasnula kad bi mogla vidjeti osobe koje su njezine
rijei izvukle iz limba prolosti, jer za nju, roenu u sekti proiziloj iz reformacije, katoliki sveenik,
osobito isusovac, zauvijek e ostati inkarnacija Zla.
Ali Anelika joj htjede napomenuti da je zla ena, sveenica, mrtva i pokopana.
A on, sjajni ovjek, takoer je danas bez moi, jer je nestao negdje u zemlji Irokeza.
No zaula je Naomi kako mrmlja:
- I on je takoer u grobu.
- Ne govori dok slaem dvostruki Davidov peat - naloi joj Ruth.
Anelika je ipak ula Naominu misao koja je slijedila njezinu vlastitu i svu njezinu zbunjenost. Znala
je i da joj tim izgovorenim rijeima nije dala odgovor, nego samo naznaku: I on je takoer u grobu.
Trea sedmorka, trea zvijezda, potvruje ve dobivene podatke. Ona ponekad moe odrediti
tonalitet cijelog ivota, dati njegov opiran aspekt i viziju onoga to e se dogoditi u mnogim
godinama koje dolaze. Rekle su joj da e trea igra biti najzanimljivija zbog znaenja preostalih
sedam arkana: Slobodni sudac, Koije, Pravda, Sila, Umjerenost, Zvijezde, Svijet.
Kojim redom e se pojaviti?
Na koji nain e se povezati parovi?
Jedna od tih simbolinih arkana bila je uklonjena jer su je na poetku izvadili iz snopa. Stoga je valja
zamijeniti Ludom, Slobodnjakom, u dnu talona, najzagonetnijim od svih znakova, koji mijenja smisao
svih kombinacija.
I tako je prva karta koju je Ruth izvukla bila koije, a na suprotnoj strani iziao je luda, odjeven u
plavo ureeno zlatnim nitima, bosih peta koje grize crni pas.
Naomi ispusti kratak, priguen krik.
- to to znai? - upita Anelika, a srce joj je lupalo.
- Bijeg! Uzmak! Ili barem neeljeno putovanje na koje ete morati poi, natjerani ugrizima psa koji
moe predstavljati pritisak nepomirljivog neprijatelja ili pak Boju volju da vas silom usmjeri na put.
- I to tamo gdje ne elim ii, valjda! - uzviknu Anelika. - Stanite, Ruth - ree ona odluno - ne elim
vie nita uti. Ni o kolima, ni o putovanju, ni o bijegu ni o uzmaku. elim ivjeti i biti sretna.
- Ali ja mislim da ovaj sloaj ohrabruje. Vrlo je dobar - ustvrdi Ruth.
- Ne! Ne elim nita znati. elim sanjati, sanjati da nemam neprijatelja. Kad iskuenje doe, imat u
vremena suoiti se s njim.
- Ti si Strijelac - prizna Ruth, kao da to objanjava pobunu njezine Junakinje, koja je odbila odve
jasnu sliku budunosti; nju ne brine budunost i vie voli otkrivati ivotne sluajnosti. Strijelci su
duboko usidreni u sadanjosti, a njihov bujno matovit znak nestrpljivo podie strijelu prema nebu, pa
je Aneliku demoralizirala naznaka budunosti na koju nije eljela pristati.
Napokon je poela ivjeti svoj san: miran ivot pun svakodnevne sree unutar zidina Wapassoua.
Dosta je bilo bjegova i uzmaka. Ruth je vidjela da se uznemirila i njeno ju je uhvatila za ruku.
- Ne mui samu sebe, sestro moja. Trea sedmorka daje nam samo smisao tvoje sudbine i ja u njoj ne
vidim nikakvu stranu nesreu. Naprotiv, ti pobjeuje i uvijek e pobjeivati, mogu to potvrditi.
Nije poricala vrlo jak demonski utjecaj, ali tog dana, kad su karte izvuene prvi put, taj utjecaj je bio
obuzdan. A to god da se dogodi, stoji joj pobjeda, nadmona, vedra i konana.
- Moda. Ali vie ne elim ni uti o toj koiji.
Blago hrkanje prekinulo je njihovu raspravu i podsjetilo ih na prisutnost gospoe Cranmer.
- Probudi je, Naomi.
- Ne. Dok ona spava kua je mirna.
Promatrale su svoju domaicu koja je spavala poput dojeneta. Povremeno bi lagano hrkanje odavalo
dubinu njezina sna.
- To je odmara - ree Ruth Summers. - Ta ena nije zla, ali puna je proturjeja.
Progone je mnogi neutemeljeni strahovi koje svladava tako to ih pritee tako jako da ni sama vie ne
moe disati. To ludilo mui stanovnike ovog domainstva, osim nekih nestanih sluavki; to bolje po
njih, a i...
Ona zastade i zamisli se.
- Moda stari gospodin? Mukarci su drukiji od ena kad se primiu starosti. Dok se u enama pod
prijetnjom gubljenja svojih drai raa elja da se osvete zbog ivota provedenog u sluenju i
podreenosti te zato esto postaju autoritativne, osorne, angrizave i zle, mukarci, protivno tome,
odlau oruje i oklope, ne osjeaju vie teku odgovornost bitaka i obrane ivota onih koji su slabiji
od njih te se posveuju razumijevanju i mudrosti, blagosti ivota koji prije nisu mogli doivjeti niti
osjetiti njegove ugodnosti. Vraaju se poslovinim mudrostima. Vjerujem da je i on takav, on,
patrijarh koji je bio krui zakonodavac i od Wintropa, osnivaa, kojeg je protjerao iz grada, kako se
pria.
Dok je govorila, onaj o kojem je bila rije pojavio se na pragu; njegova visoka i dostojanstvena prilika
ispunila je gotovo cijela vrata. Zastavi nepomino na pragu, sliio je svom vlastitom portretu.
Njegove blijede zjenice ispitivale su prisutne osobe udaljenim, zagonetnim i blagonaklonim pogledom
koji slikar upuuje svom modelu traei da ostane u eljenom poloaju: malo smjeka, malo strogosti.
Kako su u sobi bile etiri ene - Anelika, okruena aurom svoje zlatne kose, sjedei u visokom
naslonjau, Ruth i Naomi nagnute nad tarot-kartama, pri emu je Naomi oslonila glavu na rame svoje
prijateljice, potom Agar koja je stajala sa svojim cvijeem - bilo ih je pet ako se ubroji Honorinu, ija
je crvena kosa blistala u kutu, pa ak i est, ako se prihvati da malena Gloriandre, ije je ime bilo due
od nje same, takoer predstavlja naelo vjene enskosti - preasni Samuel Wexter, mukarac, i sam
se osjetio kao meta zagonetnih i pozornih pogleda, pri emu mu se pogled dojeneta nije uinio
najmanje nedokuivim.
Svi ti enski pogledi okrenuti prema njemu, mukarcu gospodaru, uvaru, sucu...
A to je tako malo, pomisli ona osjeajui koliko je slab usred toliko konvergentnih sila. Njegov
smijeak se proiri.
Pribliio se kolijevci i promatrao Raimon-Rogera jer je on za njega predstavljao muki princip;
mukari je spavao, nesvjestan te svoje privilegije, a preasni Samuel Wexter je deklamirao:
ovjek roen od ene
kratka je vijeka i pun nemira.
Kao cvijet nie i odsijeca se,
i bjei kao sjen, i ne ostaje.
I na takvoga otvara oi svoje,
i mene vodi na sud sa sobom?
- Knjiga o Jobu, poglavlje XIV. - potvrdie Ruth i Naomi jednim glasom vraajui istodobno karte u
vreicu.
Anelika je bila zauena time to je ula da starac ponavlja rijei koje su proganjale njezin duh dok
je novoroene bilo na rubu smrti.
Zamolila je sveenika da joj oprosti to ga je primila tako razodjevena, u salonu, kako se govorilo u
Parizu.
Naomi mu privue naslonja i on sjede; kao da nije bio zauen to u drugom naslonjau vidi svoju
ker, gospou Cranmer, kako spava. Visoka dob doputala mu je da prodre u intimnost enskih odaja,
a njegova nesklonost traevima i propovijedanju oslobaala ga je dunosti osuivanja neobinih osoba
koje je posjetio, jer je znao da ene imaju svoj nain provoenja vremena i ureivanja svoje
intimnosti.
Govorio je o dobroti Isusa Krista koji je tijekom svojih posljednjih dana na zemlji otkupio ljudske
grijehe te im darovao milost i sreu.
Anelika nije bila navikla sluati kako te bradate, stroge, netolerantne osobe, uglavnom zlovoljne i
namrgoene, govore o Isusu Kristu kao o osobnom prijatelju, o Isusu, kojeg Evanelja prikazuju kao
ljubaznoga mladia punog oprosta za grijehe svijeta, punog blagosti i njenosti prema enama i djeci.
Taj gospodar komentirao je njegove rijei kao da je satima s njim prijateljski raspravljao u
jeruzalemskom hramu, ili pak u prostorijama Vijea; no Anelika se mogla okladiti da on nikad u
ivotu nije pretrpio Njegove patnje i da nikad nije vidio stup srama, osim kad bi doao njegov red da
uzme bi. Ona se osmjeli i ree mu to.
Samuel Wexter se nasmijei i ne poree nita. Rekao je da ga osoba Isusa Krista zapravo ne zanima u
svojem utjelovljenju u kojem je, nedvojbeno namjerno, bio stvoren od tako obine i beznaajne tvari
da su povijesni tragovi Sina ovjejeg nejasni i malobrojni, a njegova ljudska osobnost tako
neodreena da se svia svakojakim ljudima, pa i enama i djeci.
Ali on se s oboavanjem klanja pojavi utjelovljenja, otajstvu koje je dovelo meu ljude samu misao
svemogueg Boga.
Njega ne brine, ponovio je, kakvo je bilo ruho tog utjelovljenja. Udivljenje sljedbenika i uda koja je
izveo taj tesarov sin samo su potvrivala boanski utjecaj na jedno obino bie.
- Ali - odvrati Anelika - nije li elja da se svidi enama i djeci dokazala da je Bog u svom
utjelovljenju odluio okrenuti svoje nove objave prema osjeajnosti, to jest prema Ljubavi?
- Ne mijeajmo osjeajnost i Ljubav - pobuni se preasni Wexter.
- Zato ne? - uzvrati Anelika. - U emu je razlika? Osim u tome to je osjeajnost tek siuni djeli,
tek korjeni onog transcendentnog osjeaja koji predstavlja Ljubav u svojoj biti i koji oivljava sve,
jer Bog je Ljubav. Ja mislim da Isus nije bio ni tako slab ni tako obian kao to vi kaete, nego da je
bio osoba puna arma i zavodljivosti. Bio je takav ne samo zato da bi nas podsjetio da je Bog ljubav
nego i da bi nas podsjetio da je Bog ljubazan i da bi uinio pristupanim to tajanstvo osjeaja ljubavi
kojemu su ljudi njegova doba posveivali tako malo pozornosti. A danas, preasni, smatrate li da je
nova zapovijed dobro prihvaena? Kao osjeaj, a ne samo kao zakon?
Preasni Samuel Wexter nabra svoje sijede obrve i zamisli se.
- ao mi je to ste ena - promrmlja on - i drago mi je to ste papistica.
- A zato?
- Zato to se tako ne moram brinuti to vidim va enski duh na putovima koje sveenici, pa i oni vae
vjere, koji su uronili u movare mranjatva, smatraju opasnima i nepodobnima za osobu vaega
spola.
Ona potvrdi.
- U tome ste u pravu, sir. Kad se radi o slabosti enskoga duha u odnosu na muki, jedinstveni su svi
sveenici svih kultova i sekti. To je blisko gledite koje bi valjalo njegovati na Vijeima koja crkveni
muevi, zaokupljeni pomirbom meu kranima, ponekad odre bez veih rezultata. Ali ipak, zato
alite to sam ena?
- Mukarci, kao to ste rekli, nakon studija na sveuilitima gdje samo mukarci imaju pristup, postaju
vrijedni sugovornici u teolokim raspravama.
- Tako smo opet na poetku nae rasprave. Zato se samo mukarcima dodjeljuje pravo spoznaje
Boga? Tjelesna slabost ena koja je u primitivnim vremenima dala mo mukom spolu ne bi se trebala
uzimati u obzir kad se radi o duhovnim pitanjima. Napokon, Adam i Eva bili su goli, roeni iz Bojeg
daha u rajskom vrtu u punoj jednakosti.
- Adam je bio stvoren prvi - usprotivi se preasni Wexter i uperi prst u zrak.
- Trebamo li onda priznati nadmo biljkama i pticama zato to su stvorene prije ljudi?
Patrijarh je ostao bez rijei. Nakon duge utnje, osmijeh uresi njegovu gustu bradu.
- Mogao bih vam odgovoriti da je Eva stvorena od Adamova rebra, to bi ukazivalo na odreenu
ensku ovisnost, ali vi biste mogli tvrditi da ju je Stvoritelj htio oblikovati od tvari koja je manje
prosta od gline.
- To je doista dobra dosjetka!
- Usto, pouivi me ovim udesnim blizancima izilim iz vaega krila i sjemena vaega supruga,
potvrdili ste mi njihovu vrijednost kao ljudskih bia koja su jedinstvena i ovise o sebi samima i o
Bojoj volji, a nisu manje vrijedna zbog toga to su proizila iz drugog bia.
- Vi mi priteujete napor iznalaenja argumenata.
- Koje biste zacijelo pronali i sami. Ali... zapravo, inim to i zato to u vaim oima vidim da ste
samo slaba ena - pridoda on zlobno, ali njeno - a previe ste razgovarali i raspravljali za nekoga
koga smo jedva zadrali na ovom svijetu.
Odmorite se.
On se uspravi i ustade kao da je blagoslivlje svojom dugom i kao prozranom rukom.
- Jo vam samo elim rei, milady, da smatram kako je moja kua poaena vaom prisutnou i
veliajnim dogaajima koji su se ovdje odvili. Sa sobom ste donijeli draest i ono misaono vrenje koje
daje ar Starom svijetu. Kad sam bio dijete u Leydeu, u Nizozemskoj, uivao sam u dahu prolosti
koji bi zapuhnuo svakoga tko bi hodao ulicom. Nama ovdje nedostaju korijeni. Mi smo poput kolca
zabijenog u zemlju. Htio bih vas obavijestiti i o onome to sam rekao gospodinu de Peyracu. Ako se
poremeti osjetljiva ravnotea koju odravate u Francuskom zaljevu i koja doputa ljudima na ovom
podruju da rade u miru i ako pobjesnjeli Francuzi, vai prijatelji i sunarodnjaci kojima je gospodin de
Peyrac pruio ruku, opet pokau da su pod njegovim utjecajem, znajte da e guverner Massachusettsa,
a posebno lanovi konzistorija iz Salema, uvijek rado i velikoduno primiti vas i sve vae prijatelje i
roake. Vai sinovi naobraeni su na naem sveuilitu Harvard. Naa povelja ini nas neovisnima u
izboru naih prijateljstava i saveza. Ni francuski ni engleski kralj ne mogu nam zapovijedati kako da
se ponaamo i mi se smatramo slobodnom dravom pod Bojim pogledom.
Sluinad se ve nekoliko puta zaustavila pred vratima ne usuujui se prekinuti stranoga starca. Bilo
je vrijeme za veeru.
Anelika mu zahvali i potvrdi mu da je utjeno znati da imaju prijatelje u Novoj Engleskoj usprkos
svojim francuskim imenima i katolikoj vjeri, to dokazuje da ljudi dobre volje uvijek mogu biti u
dobrim odnosima.
On ode.
- Ne dajte da vas Boston zavede - rekao je na kraju.
Kad je otiao, Ruth i Naomi pomogle su Aneliki da se vrati u postelju. Bila je umorna i one su je
udobno namjestile na jastuke. Istog trenutka je sklopila oi.
Razgovor s patrijarhom naveo ju je da zaboravi na kola i ludu te nije mislila na neugodan osjeaj koji
ju je muio dok je Ruth itala karte.
Naprotiv, s pouzdanjem se prisjeala da joj je trea sedmorka dala ohrabrujue znakove, da e
zlokobne sile biti nadvladane, a njezina pobjeda nadmona, vedra i konana.
To je pojaalo osjeaj dubokog mira koji ju je proimao od ozdravljenja njezinih blizanaca. Dogodilo
se neto to joj je donijelo pobjedu. Ruth, kojom su prolazile struje prorotva i vidovitosti, pribliila
se istini vie no to se Anelika pribojavala.
Govorei o sveenici i o sjajnom ovjeku, rekla je:
- Oni ele vau propast!
A to je istina! Premda je to sad samo prolost.
Sveenica i sjajni ovjek doista su bili teko breme novog ivota koji su Anelika i Joffrey de Peyrac
poduzeli u Novom svijetu nakon dugotrajne borbe koju su vodili da bi se opet sastali.
Zle sile i podmukle zavjere ispreplele su se poput otrovnih lijana oko stabla njihovog tako nestalnog
ivota. To je dokazivalo da se duevne borbe vode stalno i svugdje te da ponekad postavljaju gotovo
nesavladive izazove preivljavanja u divljoj zemlji napuenoj razliitim rasama.
Naomi je promrmljala: On je u grobu...
Izgnanstvo njihova neprijatelja, Sebastiena d'Orgevala, i tiina koja vlada oko njega mogu se smatrati
moralnim grobom koji ga spreava da djeluje i iskazuje se.
Oduvijek su ga oboavali i on je uivao u svojoj legendi, u svojoj zavodljivosti kojom je privlaio
slabija bia, u svojoj slavi, ljepoti, svjetovnim uspjesima, svom ureenom ratnom barjaku, u
suosjeanju koje su nadahnjivali njegovi prsti osakaeni muenjem, u svojim oima koje su blistale
kao safir...
U svojoj slubi imao je dounike, fanatine sljedbenike koji su nosili njegova pisma kralju. A sad je
sve drukije. Strasti su se utiale. Njegovo ime pada u zaborav.
Zlokobna napetost udaljila se poput olujnih oblaka koji odmiu prema obzorju. I dalje je valjalo biti
oprezan, ali ona je osjeala da nebo titi sve koje ona voli.
To je opojna sigurnost. Veliko bijelo krilo nadvilo se nad njih poput atora u pustinji.
Ne znajui do koje mjere je njezin predosjeaj potvren, Anelika pomisli da se dogodilo neto to je
otupilo opasnost. A to se moralo dogoditi prije ili u trenutku roenja blizanaca i zato je njihova
sudbina obiljeena takvim predznakom.
Gospoa Cranmer zbunjeno otvori oi. Osjeala se rtvom zlobe; okrenula se prema prozoru i
sumnjiavo promatrala svjelost suneva zalaza.
Duboko je uzdahnula.
Za nekoliko dana ovo buno drutvo ponitilo je njezino gospodstvo nad njezinim domom do te mjere
da je izgubila dostojanstvo i poela lijevati suze; s dolazeom zimom opet e se nai meu pravim
vjernicima. Molitve i djela vrline opet e ispunjavati dane. Sjeanje na iskuenja ljeta ublait e se.
Jadna gospoa Cranmer, koja je iz poniznosti dala da je zovu mistress, a ne milady, nije znala da e,
prije no to povrati mir savjesti i mir u svom domu, morati pretrpjeti posljednje iskuenje, tee od
svih i posve nepojmljivo.
DRUGI DIO
CRNA ODORA U NOVOJ ENGLESKOJ
9.
ISUSOVAC U SALEMU
VIJESTI O OCU D'ORGEVALU
Buka se pojaavala. Nije to bila ni buka oluje ni um mora. Nebo koje se vidjelo kroz okvir prozora i
dalje je bilo vedro. More je bilo mirno i inilo se da se duboka tutnjava koja se valjala iz daljine
iznenada pribliila; jata ptica koja su prekrivala nanose algi uzletjela su uz glasan lepet krila i
prodorno kretanje.
To kretanje odjekivalo je i mijealo se s povicima i pogrdama koje su tvorile buku koju je Anelika
ula. Bijesna rulja pojavila se iza ugla ulice. Jesu li otri i dugi povici ena bili krici boli ili histerije?
Jesu li mukarci vikali od bijesa ili straha?
Ruth i Naomi doskoie do prozora.
- Oh, Boe! - poviknu Ruth povlaei se od prozora s rukom preko usta, kao da eli potisnuti druge,
uplaenije uzvike. - Sanjam! Mislim da sam vidjela jednog od onih stranih crnih papistikih
sveenika koje nazivate isusovcima. Ali, ovdje... u Salemu!
Anelika se nije mogla suzdrati. Bilo je to prvi put da je pokuala sama se dignuti, ali snaga
radoznalosti drala ju je i ona se pridrui Ruth i Naomi na jednom prozoru, dok su se Severine,
Ciganka i Honorina naginjale kroz drugi. Zbijena i gnjevna gomila ila je prema njihovoj kui. Poput
stada predvoenog ljudima u crnim eirima ili su mornari, ene u bijelim kapicama i radnici. U
sredini, ljuljajui se poput orahove ljuske na moru, jer su ih gurali sa svih strana, nalazila se najmanje
drska skupina; ona prepozna irokeku perjanicu u obliku lepeze. Ta perjanica nadnosila se nad ostale
glave i mogla je pripadati samo divovskom domorocu. Iz perjanice su mu se uzdizala pera i
nadvisivala ak i helebarde trojice straara Vijea koji su nastojali oblikovati krug kako bi zadrali
najgnjevnije.
Mukarac jaka stasa, odjeven u putniki ogrta od bivolje koe, bez rukava, akama i vikom
pokuavao se probiti kroz gomilu.
Ona potom ugleda isusovca. Gomila se pomaknula i otkrila ga u sredini, meu vojnicima, kad se
skupina pribliila na nekoliko koraka od ulaznih vrata. To je doista bio isusovac, odjeven u crno, crne
brade, s raspelom na grudima i bijelim panjolskim ovratnikom. Budui da je ta sutana bila u
dronjcima, da mu je lice bilo ispijeno, a brada upava i pranjava, njegov gospodstven i blistav pogled
bio je dovoljan da ga oda. U tom pogledu otkrivala se sva magina mo - a ponekad i demonska - koju
lanovi tog vjerskog reda, koji velia samo ime Isusovo i stavlja se u bezuvjetnu i potpunu slubu
rimskom papi, postiu vjebom okultne prakse kako bi bespovratno zarobili neznalake due ili one
koje su preslabe da bi im se oduprle.
I tako se pod sjajnim pogledom tog isusovca koji se iznenada pojavio usred Salema veina napadaa
poela osjeati omamljenim kao u vrtlogu; potisnuli su svoje prijetee pokrete dok su drugi, koji su
se manje dali dojmiti ili koji su bili primitivniji, mahali akama i traili da ih puste da ga prebiju.
Vojnici kojima je zapovjednik naredio da ga otprate do kue gospoe Cranmer, dali su se dojmiti
vikom gomile i bili su kao oduzeti, nisu znali to bi, pa su predvodnici gomile, luki radnici, vidjevi
njihovu neodlunost, odluili prijei u napad.
Plavokosi mladi koji je stajao uz sveenika, nedvojbeno njegov podreeni, bacio se pred njega
kako bi ga obranio, pa su napadai, koji se jo nisu usudili taknuti isusovca, kiom udaraca obasuli
svog mladog francuskog neprijatelja - mukarci su udarali akama, a ene su greble noktima - sve dok
nije posrnuo, a glava mu je nestala u mrei ruku nalik na crna krila bijesnih gavrana.
- Linovat e ga! - uzviknu Anelika. - Brzo! Otvorite donja vrata i pustite ga da ue.
Na te rijei isusovac, i dalje miran usred metea, podignu oi prema prozorima kroz koje su se
naginjale ene.
- Brzo, otvorite ta vrata! Severine, izii kroz zadnja vrata i pozovi nae ljude. Zar nema nijednog
sobara da otvori vrata?
Kako se nitko nije pomaknuo, ni u sobi ni u cijeloj kui, jer su svi bili poput kipova od soli, ona se
sama spusti, pridravajui se za ogradu stubita. Nije jo bila dovoljno snana za to, ali razbila je
tromost sluinadi koja je bila u predsoblju, ukoena pred vratima na koja su izvana lupali akama.
Oni podignue zasune i otkljuae brave.
ovjek u konom ogrtau srnu unutra, obilno psujui i pridravajui mladia, a za njim je uletio
visoki domorodac s perjanicom. Sluge su htjele zatvoriti vrata pred njim, ali Indijanac se izvio poput
zmije, odgurnuo ih, a za njim uoe i vojnici pognutih glava, ne elei se suoiti sa svojim
sugraanima koji su se vjerojatno osjeali prevarenima vidjevi kako im je izmaknuo ve svladani
plijen.
Vrata su sreom bila vrsta, a zasuni brojni. Bijes gomile se utiao.
Jak pritisak nagurao je one koji su bili najblie kui pa je veliki prozor u prizemlju prsnuo u komadie
koji su se rasuli po poploanom podu uz kristalnu buku.
Ali to je bila sva poinjena teta.
Shvativi da su nagrdili jednu od najljepih kua koja pripada jednoj od najbogatijih, najpobonijih i
najvanijih obitelji u gradu, hukai se zbunie; to je smirilo gomilu bre no to bi to uspjeli udarci
helebardama i vojnike zapovijedi.
Nakon posljednjeg krika zaprepatenja zavlada tiina. Kad je pristigao lord Cranmer u pratnji grofa de
Peyraca i njegove garde te grofa d'Urvillea na elu povorke mornara, ljudi su bili mirni iako se nisu
razili. Okupili su se u skupine i gledali prema kui.
U doba kad je Massachusetts bio razdraen nedavnim napadima Indijanaca iz Nove Francuske,
dolazak jednog od francuskih sveenika koje su smatrali udovitima i blagosloviteljima svojih
ubojica morao je uzbuditi puanstvo. A pobudio je i radoznalost, jer malo je bilo ljudi koji su ikada
vidjeli isusovca.
Je li to on? - upitala se Anelika nagnuvi se kroz prozor.
Jo jedno udo u Salemu! Bila je spremna na to.
Ali pojava pridolice nije odgovarala tako esto ponavljanom opisu: plave oi, kestenjava kosa,
raspelo ukraeno rubinom...
Predsoblje je bilo krcato kad su pristigli lord Cranmer i Joffrey de Peyrac.
Ljudi su doli iz svih kutaka kue. Stari Samuel Wexter pojavio se bez ogrtaa, a bijela mu je brada
bila briljivo poloena na utirkani rubac. ovjek u putnom ogrtau obrati mu se na svojem jeziku, za
koji se pokazalo da je nizozemski, a potom na engleskom, i ree mu da nije spreman sluiti blinjima
ako to pretpostavlja da se mora baviti razjarenim krdima. Zar gospoda iz salemskoga konzistorija
nemaju nikakav autoritet nad svojim stadom? On, Van Laan, rodom iz Orangea na rijeci Hudson,
nedaleko od doline Irokeza koja pripada narodu Mohikanaca, ljudima po prirodi ratobornima.
Jednoga dana, zapoe on svoju pripovijest, kad je iao na rijeku podignuti mree za losose, vidio je
kako se pred njim pojavljuje skupina tetoviranih, prividno nezainteresiranih i neprijaznih susjeda.
No ipak su mu se vie sviali od Abenakija koji su ga smatrali Englezom i stoga su mu bili jo
opasniji. A ovi su se zadovoljili time to su ga odveli do svog naselja dugih kua i tamo mu dali do
znanja da e izbjei stranoj poasti koju su Irokezi iskazivali svojim zarobljenicima, eravici,
samo ako se obvee da e otpratiti dva bijela zarobljenika - francuskog isusovakog misionara i
njegova pratioca, mladog kanadskog Francuza - i predati ih Ticonderogi.
On je po uvenju znao za Ticonderogu, Gromovnika; bio je to nadimak koji je nosio francuski plemi
koji je vladao utvrdama i koji je otvorio mnoge male rudnike srebra u niijoj zemlji Maine. Ljeti se
Gromovnik nije nalazio u svojoj utvrdi Wapassou.
Znalo se da je otputovao u podruje New Yorka. On, bijelac, morao je posredovati kod Yennglija.
Jedan od glaveina Pet naroda morao ga je pratiti da bi posvjedoio o ostvarenju njegove misije.
Dali su mu ime Tahontaghete. Krenuli su na put u pratnji dvojice mladih ratnika za koje je to
putovanje znailo inicijaciju u svijet bijelaca. Dugo putovanje! Na putu su saznali da se Ticonderoga
nalazi u okolici Bostona ili Salema.
Valjalo je skrenuti prema planinama. Govorilo se o kanadskim odredima koji su napadali farme na
granici; zato Van Laan, odgovoran za francuskog isusovca, nije htio pasti u njihove ruke.
Anelika je sjela na stube. Naomi i Ruth uinie kao i ona. Sluga privue stolac gospoi Cranmer, koja
je drhtala.
- Zato kod mene? Zato u moju kuu? - mrmljala je. Predsoblje je bilo puno ljudi koji gledaju u
isusovca.
- To nije on - u sebi je ponavljala Anelika i dalje mislei na oca d'Orgevala.
Njegovo raspelo od koe i crnog drveta nije imalo nikakav umetak od dragog kamena. Ali kanadski
podreeni nije joj bio nepoznat, a ni irokeki ratnik. Bio je visok, jak i miiav, a velika mu je glava
bila obiljeena dubokim oiljcima malih boginja.
Nije se znalo tko privlai vie pozornosti i kosih pogleda - isusovac ili pak visoki domorodac s
perjanicom koji je odisao otrim mirisom, teko podnoljivim u zatvorenu prostoru predsoblja.
Joffrey de Peyrac prvo se obrati Irokezu na njegovom jeziku.
- Pozdravljam te, Tahontaghete, poglavico Cayuga, Swanisitov prijatelju, koji si mi donio mnoge
dobre vijesti od njega prije no to je otiao u zemlju vjenih lovita.
On iz depa izvue predmet i preda ga sugovorniku.
- Evo tapa koji sam ti darovao da nam slui kao vjeni znak prepoznavanja, a ti si mi dao da ga nosim
kako bih saznao za tvoj dolazak i tvoju prisutnost u naem kraju.
Zato me nisi priekao iza potoka na sjevernom breuljku? Htio sam doi pred tebe da bih te otpratio
u grad Yennglija.
Irokez zapoe govor ukraen izraajnim gestama koje su u vie navrata pokazivale na isusovca, pa je
ak i onima koji nisu razumjeli njegov barbarski dijalekt bilo jasno kako ga optuuje da ga je prisilio
da ne ekaju nego da odmah uu u grad. Obojica su glumili dobro poznatu drsku francusku
ravnodunost pred ratnicima, pa su Yenngliji koje su sretali na putu u njima odmah prepoznali
neprijatelje koje dvostruko mrze.
- I kako sam ga mogao zadrati - zakljui on svoj govor uz Nizozemeva odobravanja
- osim da sam mu razbijem glavu, a to bi okonalo moju misiju i morao bih pretrpjeti Outtakeovo
nezadovoljstvo. Ovaj Corlar i ja morali smo ga slijediti, a dvojica naih pratilaca, Onondage, mudriji
od nas, produili su u sjeni ume.
Isusovac je bio srednje visine, gotovo nizak, suh i mrav, ali drao se uspravno, kao da je u sreditu
neprijateljskih pogleda. Usprkos svojoj odrpanoj sutani, bradi i upavoj, prljavoj kosi, to mu je
davalo izgled divljaka, usprkos bosim nogama u prevelikim iznoenim mokasinama, iz njega je
zrailo visokorodno dostojanstvo koje se polako nametnulo i okamenilo prisutne.
Njegov bijeli ovratnik bio je ist, to je otkrivalo koliko se borio protiv tjelesnog propadanja, usprkos
iscrpljenosti i udarcima koje Irokezi nisu tedjeli, ne proputajui svaki dan oprati ovratnik u struji
nekog potoka.
- Zato ste tako tvrdoglavo uli u ovaj engleski grad? - upita ga ivo grof i okrene se prema njemu. -
Mogli ste posumnjati da su duhovi pobunjeni protiv Francuza, a takoer i protiv katolike vjere, jer su
nedavne pokolje nad graniarima New Hampshirea i Gornjeg Connecticutta poinili vai krteni
Algonkini i Huroni!
Isusovac je u tiini razmiljao o tome, poluzatvorenih oiju, a potom je istaknuo izraz oholosti,
glumio zauenost i upitao svisoka:
- Tko ste vi, gospodine, koji tako dobro znate na jezik?
Joffrey de Peyrac nije se mogao suzdrati da kratkim pokretom ne poprati proraunatu drskost
isusovca.
- Vi to dobro znate - odvrati on. - Ja sam onaj kojemu su vas trebali dovesti.
- Ah! Vidim... Ticonderoga, Gromovnik, prijatelj Engleza i Irokeza, ukratko, gospodin de Peyrac,
francuski plemi. Dobro, gospodine, kad je tako, dopustite mi da izrazim zapanjenost vaim
stajalitem i da iskaem aljenje to niste bili toliko uljudni da mi se odmah predstavite, kao to se
pristoji kod sunarodnjaka i plemia. No vi ste vie voljeli prvo se obratiti, i to s kakvim tovanjem,
ovom bijednom poganinu za kojega znate da je jedan od naih najnepomirljivijih neprijatelja. Time
ste htjeli iskazati prezir prema francuskoj brai pred ovim poganinom i ovim hereticima, prezir prema
Francuzima i sveeniku vae vjere. Da nisam osjetio tu nakanu u vaem ponaanju, ne bih to ni
napomenuo, jer ja sam samo ponizan misionar u najponiznijoj slubi Spasitelja koji je roen kao tesar
i koji je poginuo na sramnom stratitu, ali znajte da moja porodica nije nita manje visokorodna od
vae.
On se pokloni na dvorski nain.
- Preasni otac Jean de Marvile, iz Drube Isusove - predstavi se on. - A ovo je Emmanuel Labour,
mladi sjemenitarac iz Quebeca.
Grof uzvrati pozdrav nimalo se ne zbunivi.
- Oe, ao mi je ako sam vas uvrijedio na bilo koji nain. Ali to se tie vaeg ukora glede tovanja
koje iskazujem svojim posjetiteljima, udim se to vi, koji odavno posjeujete indijanske narode, a
posebno Irokeze, predbacujete meni to sam se prvo obratio velikom poglavici Onondaga koji vas
prati. Osim to ga poznajem ve dugo, on je takoer vrlo visoka roda, pa mu dugujem tovanje, a i vi
znate da su indijanski narodi osjetljivi na to kako se prema njima ponaamo i da je tu oprez pitanje
temeljne ivotne mudrosti. Nakraju, ne moram vam istaknuti da sam bio daleko od svake pomisli da
vas zanemarim; vodio sam rauna o tome da je on voa vaega pohoda i da je va ivot i ivot ovog
mladia bio u njegovim rukama. Vi znate i da se on u svakom trenutku mogao razbjesniti i razbiti vam
glavu kad god je htio, a da ni ja ni gospoda iz Salema ne bismo mogli nita uiniti da osujetimo
njegovu nakanu.
- Vrlo vano! asno je umrijeti od ruke Kristovih neprijatelja i u njihovoj zemlji. Krv muenika
oplouje jalovu zemlju.
Kao da potvruje Joffreyevo objanjenje, divovski Tahontaghete zakljuio je da je isusovac u svom
govoru bio drzak prema njemu i postavio se u sredite prizora.
Zapoeo je harangu na irokekom koju je mogao pratiti samo malen broj osoba: Peyrac, Nizozemac,
dvojica Francuza, a u osnovnim crtama i Anelika, koja je sluajui Irokeza i dalje imala dojam da
sanja, dok se njegova upadljiva perjanica, ureena vraninim perjem i jazavevim repovima, tresla i
gotovo doticala kristalne svijenjake koji su visjeli sa stropa u predvorju.
- Oh, onesvijestit u se od tog zadaha - potiho je uzdisala gospoa Cranmer hladei se lepezom.
Jak vonj medvjee masti kojom su se domoroci mazali da bi se zatitili od uboda komaraca i stjenica
ubrzo je nadjaao miris pelinjeg voska, pomijean s tamjanom, koji je proimao pokustvo i stubite.
im je ula njegovo ime, Anelika je prepoznala mladog kanadskog podreenog, Emmanuela
Laboura, kojeg je srela u Quebecu. Bio je to njean mladi od petnaest ili esnaest godina koji je htio
postati sveenikom i brinuo se za djecu u sjemenitu.
Bio je doao u kuu Ville d'Avraya, traei mladog Marcellina de l'Aubignieresa ili Nealsa Abbiala
koji su cijelo vrijeme bjeali, a ona ga je pozvala na kolae jer joj je bilo zadovoljstvo askati s njim.
Inae ga ne bi prepoznala. Ponajprije, znatno je narastao, to se i oekuje u njegovoj dobi. Ali postao
je ispijen, blijed i kao da je bio na izmaku snaga; nije vidjela ni traga njegovu radosnom izrazu na licu
obiljeenom oajem.
Sveudilj govorei, Tahontaghete otvori svojevrsnu torbu koju je nosio preko ramena i, kao da se i sam
pita to e iz nje izvaditi, on izvue dvije kone uzice na koje su bile privezane plave i bijele perle, te
jo veu i duu vrpcu sa slinim nizovima perli koje su tvorile crte. On ih prui starom Samuelu
Wexteru, pokuavajui mimikom pokazati da je to sitnica, ali da predstavnici Pet naroda moraju dati
Yennglijima barem dvije grane porculana, kako su ih zvali, kako bi obznanili svoje nakane.
Peyrac prevede:
- Vama, Yennglijima iz Salema, veliki poglavica Mohikanaca Outtekawatha alje ove dvije grane
porculana. Prva sadri njegovu rije da emo i dalje biti u miru s
poglavicama Salema.
Tahontaghete prui preostalu vrpcu Peyracu. Te ogrlice ili grane wampuma i za pojedince i za
plemena bile su pravo blago, ratno blago, jer su imale vrijednost ugovora ili jamca sporazuma. No
esto su bile i obine poruke koje onima koji ih znaju itati objavljuju dogaaje, tajne i upozorenja.
Tahontaghete ree da e prevesti sadraj ogrlice za Ticonderogu tek kad Crna Odora, kojeg je sve
dotad vodio, preda Ticonderogi svoju poruku, cilj njihova tekog i opasnog putovanja, to e dovriti
misiju za koju je zaduen. Gorak osmijeh tad je iskrivio suhe sveenikove usne.
- Dakle - ree grof i okrenu se prema sveeniku - kakva je ta poruka, oe?
- Ne radi se o poruci, ve o priopenju... o ozbiljnom priopenju.
- Sluam vas.
Otac de Marville uspravi se u cjelokupnoj svojoj visini, zatvori oi, kao da oklijeva pred ozbiljnou
ili teinom zadae koju mora obaviti, a potom pogleda sugovornika u oi i drhtavim, dubokim glasom
objavi:
- Dakle, vama prvome, gospodine de Peyrac, moram najaviti stranu vijest. Na brat u Isusu Kristu,
preasni otac Sebastien d'Orgeval, isusovac, umro je muenikom smru kod Irokeza.
Prisutni poee ponavljati i aptom prevoditi vijest; oni koji nisu nita razumjeli bili su glasniji od
ostalih.
- Da, mrtav je - ponovi on grozniavo - vidio sam ga kako izdie nakon dugog muenitva kojem sam
morao biti nemoan svjedok, kao i ovaj mladi; ta tortura bila je jo stranija za nas, koji nismo mogli
podijeliti patnje s njim.
On poe potanko opisivati muke koje su krvnici nanosili ocu d'Orgevalu brinui se da ne umre
prebrzo: uarenim iglama boli su mu otvorene ivce, krstili su ga vrelim pijeskom po skalpiranoj
glavi, gorui ugljen gurnuli su mu u one duplje iz kojih su prije iskopali oi...
- Katolika apostolska rimska crkva ima novoga muenika, jo jednog sveca koji e pridonijeti
njezinoj pobjedi i koji e svojim relikvijama iriti vijest o udima Boje dobrote prema svojim
vjernicima. Uspio sam skupiti neke ostatke...
Svi su odskoili unazad kad je otvorio konu torbicu koju je nosio oko vrata.
Zau se mukli udar: usred iznenada proirenog kruga, mladi Kanaanin onesvijestio se i pao pred noge
isusovcu.
Shvativi da e se svi sukobi amerikih naroda upravo osloboditi u njezinu predsoblju, gospoa
Cranmer uznemireno potrai lady Wexter, svoju majku, jaku enu, punu poleta, koju buka nije
uznemirila jer je bila poprilino gluha.
Ona je pristigla iznenada, smijeei se to vidi tako mnogobrojan skup.
Sluge su dotle prenijele onesvijetenog Emmanuela u kuhinju i polili ga vjedrom vode. Preasni otac
de Marville hladnim je pogledom gledao na onesvijetenog mladia. Njemu je trebalo vie da bi se
uzbudio. Potom je sveano, u govoru koji je u njemu dugo sazrijevao, objavio svoju nakanu da iba
neprijatelje Boga i Crkve.
- Da, moete se radovati, vi krivovjernici i otpadnici koji ste se naselili u djevianskoj zemlji u kojoj
ste, avaj, poeli iriti klice zabluda i lai. On je mrtav, on koji se suprotstavljao vaim zlokobnim
uenjima svojom naobrazbom i pravom istinom.
Mrtav je, on, koji je branio jadne divljake na svojim zemljama, koje ste vi htjeli istrijebiti, ohrabrivao
ih da brane zemlju koju ste im vi ukrali!
Stari Samuel Wexter iskorai i jednim zapovjednikim pokretom, kao da ree mreu, prekinu
propovjednikovu prodiku. Izgledao je mono u crnom ogrtau na kojem se isticala bijela brada koja je
drhtala od gnjeva; ocijenio je da je trenutak da zapone borbu.
Govorio je na francuskom s jakim naglaskom, ali glasom koji se nije libio dignuti se na visinu glasa
svog protivnika, odsjeno izgovarajui rijei; izraavao se gorljivo, ali s hvalevrijednom umjerenou.
- Dovoljno razumijem va jezik, oe, da bih shvatio da biste uskoro pod mojim krovom izjavili protiv
nas, Engleza, koji smo vas primili da vam nije pala dlaka s glave, besramne klevete koje moram
porei. Zavelo vas je neznanje o razlozima koji su nas naveli da se naselimo na amerikoj zemlji. Na
ovu djeviansku zemlju doli smo kako bismo se mogli moliti u miru, a ne iz krvolonih ni trgovakih
razloga.
Znajte da nas u doba kad sam se ovdje iskrcao kao dijete nita nije razlikovalo od stanovnika ovih
zemalja, koji su nam se inili prirodno ljubaznima i blagima. Daleko od toga da ih izbjegavamo,
uspostavili smo najiskrenije odnose i vrlo korisno prijateljstvo s Indijancem Squantoom koji nas je
nauio saditi kukuruz i stavio se u zatitu naega oruja, to mu je omoguilo da lake ulovi divlja za
svoje pleme. To prijateljstvo bilo je zapeaeno velianstvenom gozbom od divljih purana i bundeva,
koja se proslavljala svake godine kao dan blagoslovljen od Gospoda.
- A pleme Peksuasack, koje nazivate Pequot i koje ste istrijebili u jednom danu, a preivjele prodali u
roblje na trnici u Bostonu? A pobuna Narragansetta koju ste uguili u krvi?
- Ti su Indijanci bez ikakva povoda s nae strane masakrirali mnoge nae naseljenike i ugrozili
opstanak naih naselja...
- Bez ikakva povoda s vae strane? - podrugnu se isusovac. - Moete li objasniti takvo ponaanje
naroda za koji ste rekli da je blag i ljubazan?
- Vi, Francuzi i babilonski idolopoklonici okrenuli ste ih protiv nas - nestrpljivo odvrati starac - jer
smo Englezi i sinovi reformirane vjere. Od poetka ste ih podjarivali protiv nas, prodavali im oruje i
rakiju, obeavali spasenje svojim krtenim Indijancima ako nas pokolju i odbace nas u more. Navest
u samo jednog odgovornog za obnovu indijanskoga rata, onoga ije ste nam preminue objavili,
onoga koji se usudio postaviti na elo crvenih ratnika u pohodu na naa sela, onoga koji se pokazao
kao zloglasni zloinac, jer takvi ini nadilaze zadau sveenika.
- U tome se slaem s vama - prihvati isusovac glasom koji je naznaio da je spreman na ustupke - ali
poriem da je otac d'Orgeval ikada sudjelovao u indijanskim pohodima i vodio divljake u napad na
vaa sela, kao to ste mu pripisali.
- Poriete! - uzviknu Samuel Wexter pocrvenjevi od gnjeva - iako imamo uvjerljive dokaze o
njegovim ratnim djelima.
- Rado bih vidio te dokaze!
- Pa... svjedoenja preivjelih.
- Pih! Preplaene budale koje bjee im vide prvo indijansko pero. Vama, duhovnim pastirima, lako je
uvjeriti ih da su vidjeli i obris nekog isusovca, vojnika Rima, onog Rima kojeg ste se odrekli i koji
elite unititi kako biste mogli iriti svijetom svoje sramne doktrine.
- Imamo i druge neoborive dokaze, oe - izusti starac drui od indignacije - poruke naene kod
pijuna koje je taj d'Orgeval imao drskosti slati k nama, ne samo zato da bi bre otpremio svoje
otrovne rijei u Francusku jo dok je Sveti Lawrence okovan ledom, nego i zato da promatraju i
biljee sve to bi moglo pomoi vaim vojnicima da nas to sigurnije napadnu i to lake poraze:
stanje nae vojne obrane, broj mukaraca sposobnih da nose oruje, koja se plemena mogu pridobiti
darovima te ima li meu nama izdajica, jer i u Bojem stadu ima crnih ovaca.
Zar poriete da je otac d'Orgeval slao pijune u nau dravu, u ove kolonije koje pripadaju engleskoj
kruni, a ona, koliko znam, trenutno nije u ratu s Francuskom?
Zar poriete te neasne postupke koje je vie puta ponovio?
- Dakako da poriem.
- Posjedujem mnogo tih spisa koje smo nali kod zarobljenih dounika koje smo potom dobrohotno
pustili jer su Francuzi.
- To su lai!
enski glas ga prekinu.
- Ne, oe! Nisu to lai.
Bila je to Anelika. Bila je obeala samoj sebi da e utjeti, ali nije se mogla suzdrati kad je vidjela
kako na starca djeluju isusoveve provokacije.
- Nisu to lai - potvrdi ona. - Barem jednom bila sam svjedokom toga o emu govori sir Samuel.
Putovala sam barkom iji je zapovjednik bio jedan od pijuna koje je otac d'Orgeval poslao u Novu
Englesku. Bilo je to u okolici Pophama.
Njezin glas isto je odjekivao u tiini i isusovac se polako okrenu prema njoj.
Anelika se zamalo zbunila jer je zbog svog bolesnikog stanja bila u neglieu i sjedila je na
stubama. No njezina spavaica od svile i ipke nije nita otkrivala te su je u Americi smatrali
raskonom haljinom. Sjedila je na stubitu na pola puta do kata i zauzimala je povieni poloaj, poput
kraljice na prijestolju. Osjeala je da je spremna ukrstiti maeve bez oklijevanja.
Joffrey de Peyrac iskorai i obrati se sveeniku, tako osjetljivom na pravila pristojnosti.
- Grofica de Peyrac, moja supruga - predstavi je on. Isusovac kao da ga nije uo: pogled koji je
poloio na visokorodnu damu istodobno je nalikovao na led i vatru; samo je ona mogla pravilno
protumaiti njegov izraz. Vidjevi da nije rekao ni rijei, ona nastavi mirno i sigurno:
- Neu vam tajiti ime tog pijuna, jer ni on sam, vrativi se na obale Nove Francuske, nije krio svoju
ulogu ni upute koje je dobio od svoga nadreenoga, oca d'Orgevala, da pod lanim imenom doe u
Novu Englesku. Bio je to lan vaega reda, preasni otac Louis-Paul Maraicher de Vernon, a budui da
sam uvjerena da vam nije nepoznat, spremna sam predati obavijesti od vaega brata po vjeri koje e
vas uvjeriti u istinitost mojih rijei. Na putovanju koje je trajalo nekoliko dana imala sam prilike
dobro ga upoznati.
- Dvojim u to! - primijeti on uz uvredljiv osmijeh.
Kao da se vie ne zanima za nju, on se okrenu prema starom Wexteru koji je upravo potiho davao
upute sluzi neka u njegovu radnom kabinetu potrai kutiju sa sramnim dokumentima papistikih
dounika.
- Ne, gospodine, to je beskorisno! - doviknu mu on. - Poznajem vae krivovjerne podvale. Ne bi bilo
prvi put da se reformacijska gospoda uputaju u krivotvorenje kako bi osramotili i unitili katoliku
vjeru, apostolsku i rimsku, jedinu istinsku.
- God's blood! - prasnu starac.
On u bijesu uini pokret kao da e se baciti na drznika. Ali Joffrey de Peyrac i lord Cranmer ga
zadrae.
Otac de Marville tako je uzvratio svojim neprijateljima onim to po njegovu miljenju zasluuju. Ali
to jo nije bila njegova posljednja rije.
On se okrenu prema Aneliki, uperi prst u tu enu ije je ime bilo u njegovoj dui optereeno
prokletstvom i koja je povjerovala da mu moe govoriti nekanjeno i ista srca.
- A vi... vi ste Dama sa Srebrnog jezera - uzviknu on snanim glasom. - Neete me prevariti. Jer,
znajte da vas je prije smrti krikom optuio: To je ona! Ona! Zbog nje umirem.
Priekao je da se utia odjek njegovih rijei, a potom nastavio ozbiljnim glasom:
- Ali bit ete kanjeni za svoje grijehe. A i vi takoer - doda on okrenuvi se prema grofu de Peyracu -
vi koji ste rob jedne Mesaline i koji, ne marei za dobrobit ljudi, donosite najozbiljnije odluke voeni
trenutnim, tatim hirovima jedne besavjesne ene!
Ovaj put u predsoblju gospoe Cranmer zavlada panika i neodlunost. Englezi nisu razumjeli anateme
koje je bacio taj gnjevnik ija je dijabolina poslunost tada ispunila njihove rairene oi strahom.
Iznenaen izrazom lica svog saveznika kojega je zvao Gromovnikom, Irokez Tahontaghete zakljui da
je njegov saveznik uvrijeen, poloi ruku na svoj tomahawk i poe pogledom prouavati zapanjene
bijelce, traei znak koji bi mu dopustio da razbije nekoliko glava.
Zavladala je tiina puna mrnje i straha.
Prekinu je zvuk trube koji je zaparao zrak, zvuk istodobno nalik na kotski rog i skvianje praia.
Sukobljeni protivnici prekinue svoju svau pokuavajui odrediti odakle dolazi zvuk; glave su se
okretale poput jedara broda koji trai povoljan vjetar dok se nisu sve okrenule u istom smjeru i
shvatile da taj gromki koncert dolazi od dvoje uplakane dojenadi.
Nakon trenutka nesigurnosti, ene se osjetie pozvanima na svoju dunost i popee se na kat.
U velikoj opustjeloj sobi, stojei pokraj stolia koji je dovukla sve do kolijevke, Honorina je
zagonetna izraza lica promatrala vriskavu pobunu Raimon-Rogera i Gloriandre. Kojim tajnovitim
nagonom su postali svjesni da vie nisu predmet opeg zanimanja?
Stisnutih aica, bijesno su vritali tako da se nije moglo odrediti je li glasniji djeak ili djevojica.
Ruth i Naomi, nagnute nad crvena vritava lia pokuavale su umiriti djeaka i djevojicu. Potom su
ih uzele u naruje i etale s njima pokuavajui ih tako umiriti.
Kako god bilo, taj incident bio je dokaz da je Raimon-Roger nadoknadio zaostatak u rastu i snazi.
Severine skoi prema Honorini, kojoj je htjela odrati lekciju o poslunosti. Ali mlada osoba joj se
suprotstavi neumoljivom utnjom, pomaui pobunu blizanaca s oitim zadovoljstvom.
Shvativi da nee nita postii, mlada djevojka odvede je na etnju; Honorina je time bila posve
zadovoljna.
10.
"VA SAM ROB, ANELIKA"
Ruth je molila Aneliku da se vrati u postelju. S uitkom je opet osjetila mekou svile i ispruila se
pod pokrivaima.
Udobnost kue u kojoj je ivjela nadomjetavala je krutost pravila koja je Anelika morala potovati u
Salemu, a upad isusovca i Irokeza iz umske divljine prekinuo je njezin oporavak u kojem su cvijee,
voe i srdani posjeti igrali vanu ulogu.
To zapravo i nije bilo iznenaenje! I emu pokazati toliko osjeaja? Zato to su tarot-karte Ruth
Summers najavile oca de Marvillea.
Vidjevi prijateljice vesele i uzbuene kraj svog uzglavlja, Anelika im pripomenu:
- Ne biste li mogle posluiti se svojim moima i potisnuti uvrede tog bjesomunika prije no to zavadi
cijeli svijet?
Tako prozvane, krhke arobnice priznae da su tijekom sukoba bile samo dvije radoznale ene.
tovie, usprkos jazu koji postoji izmeu suprotstavljenih sekti kvekerizma i puritanizma, one su ipak
bile keri reformacije, koja ve gotovo cijelo stoljee paklenom aurom okruuje pontifikalnu tijaru i
sve papine sluge.
Isusovci su im bili nepoznati i stoga jo vie zastraujui.
- to je objavio?
- Sjajni ovjek je pao - ree ona. I zatvori oi.
Dvoje dojenadi je iscrpljeno spavalo poto su se nahranili na grudima svojih dojilja, koje u bijesu
nisu htjeli odmah prihvatiti.
Pele su zujale.
Ruth navue indijanski zastor na prozor kako bi priguila iskriavo svjetlo Zaljeva.
Zavlada blaga tiina, blaga poput mirne vode koja je upila odjeke prokletstava.
Anelika poali to ne moe posve zaboraviti prethodnu scenu. Izgovorene rijei odjekivale su joj u
glavi. Bila je donekle okrutno vezana sa svojim francuskim prijateljima, svojim prijateljima odozgo
i gledala je na sjever gdje su se nalazila tri uzavrela gradia - Quebec, Trois-Rivieres i Montreal, na
obali divovske Rijeke svetog Lawrencea, gledala je s istom bojazni kao i engleski puritanci koji su na
svojoj atlantskoj obali nalikovali na ptice ija jaja ugroava uporna paklenska grabljivica.
Njezin francuski rod nije je potedio toga.
Uglavnom se je dobro slagala s crkvenjacima. Jedan od njezine starije brae, Raymond de Sance,
takoer je bio isusovac, a nema nieg boljeg od obiteljskih veza da bi se ublailo potovanje i obveze
koje se duguju nositeljima sutane te nevoljkost s kojom pak oni prihvaaju ono svakodnevno.
Napokon, nakon nekoliko trzavica, biskup Nove Francuske, monsinjor de Montmorency-Laval sa
zadovoljstvom je razgovarao s njom. Preasni otac de Maubeuge, nadstojnik isusovaca, pristao je biti
njezinim ispovjednikom. Otac Masserat, kojem je spasila ivot, uvjerio ju je u svoje prijateljstvo jo
dok je grad bio podijeljen na njihove protivnike i saveznike.
Preostali su pristae oca d'Orgevala. Isusovac Guerande, koji je u predsoblju doma Majke quebeke
izronio iz sjene i promrmljao:
- Umrijet e vaom krivnjom!
A sad joj je drugi otac, otac de Marville, zaparao ui:
- Zbog vas je umro!
Moda e sutra biti kadra razmiljati o promjenama koje je donio taj dogaaj, o nestanku njihova
najopasnijeg neprijatelja na amerikom tlu; nedvojbeno bi si mogli estitati, ako ve ne i radovati se.
To zasad ne moe.
Jedva je shvatila tu vijest, smrt toga sveenika koji se iz sjene neprekidno borio protiv njih, ne
razotkrivi se. Ve dugo se nije pokazao, izgnan na obale Slatkih mora, ali znalo se da je iv i da
spremno eka svoj trenutak. Pomislila je da je sila njegove mrnje privukla tako dijabolinu prijetnju
ivotu njezinih blizanaca i njezinom vlastitom da su svi troje zamalo umrli.
Ali, on je umirao u najgroznijim mukama, daleko odavde, dok nije izdahnuo. I oni su bili spaeni.
No kad je razmislila, shvatila je da to ipak nije bilo u isto vrijeme i da suprotne sile koje ih povezuju
doputaju samo okrutan izbor: pobjeda ili poraz, ivot ili smrt.
Pa ipak, imala je dojam da sve nee tako zavriti.
Bilo joj je ao to je nestao a da se nisu pogledali oi u oi: On se skrivao do kraja...
Ona osjeti ledene marce, a njezine dvije prijateljice to primijetie i donesoe joj keramiki vr s
vrelom vodom, umotan u platno; u njemu je bio spravljen Shapleighov lijek vrlo gorka okusa.
Nedugo potom doe njezin suprug i povrati joj osmijeh na lice.
- Od sada u znati kakvu komediju moram igrati dok vas nema, dragi moj gospodaru. Ali, nita se ne
bojte. Danas nije bila rije o movarnoj groznici.
On joj dodirnu elo, a potom joj poljubi ruku.
- Primanje koje ete prirediti povodom svog ulaska u crkvu nakon poroaja bit e opravdanje za
barem jo jednu malu groznicu.
On sjede, skinu rukavice i uputi joj osmijeh iz dubine svojih tamnih oiju. I sve se odmah uinilo
lakim.
Rekao joj je da mu je bilo neugodno to ju je ostavio samu u guvi ne obavijestivi se o njezinu
zdravlju ni o zdravlju blizanaca koji su tako prikladno prekinuli onaj draesni skup naroda.
Englezi, posve smeteni, nisu znali bi li trebalo baciti isusovca u tamnicu, kazniti ga ili osloboditi, jo
jednom oprostiti, jer tu je i on, Francuz iz Gouldsboroa koji eli umanjiti napetosti i pronai mjesto
odmora za neeljene putnike.
Francuski sveenik i njegov pratilac odvedeni su u kuu od cigala u kojoj su Salemljani najradije
smjetali strance. Susjedi su im bili engleski katolici iz Marylanda koji se nisu mogli ljutiti zbog toga
to e ivjeti u blizini jednog isusovca.
Peyrac je predloio Tahontagheteu i njegovim ratnicima da se smjeste u lukom skladitu na koje je
on imao koncesiju. Visoki domorodac odbio je ponudu. Irokezi nisu bili pravi prijatelji Engleza.
Prezirali su ih i nisu im vjerovali.
Koliko na snijegu ima vatre, toliko ima i istine kod Yennglija, govorili su rugajui se.
Prema njima su bili neutralni, kao neprijatelji njihovih neprijatelja, te su neizravno pomagali
Englezima u proganjanju i unitavanju takozvanih neprijatelja, Francuza i njihovih indijanskih
saveznika: Hurona, Abenakija i Algonkina.
No htjeli su biti svoji vlastiti gospodari i voditi vlastite osvetnike pohode.
Englezi su brino pazili da ne povrijede osjetljivu neutralnost Irokeza. Sluili su se posrednitvom
mohikanskih tumaa: Mohikanci su bili irokeko pleme koje je Sjeverni savez smatrao izrodima, pa
su oni bili jedini Indijanci koji su se borili uz Engleze i pokazali su se njihovim najpouzdanijim
saveznicima.
Grof iz depa izvue ogrlicu wampum koju mu je dao Tahontaghete; ona nije imala vrijednost
ugovora ni veliajnost one koju je poglavica Outtake dao Aneliki u zimi velike gladi.
Bila je to tek jednostavna vrpca duga deset palaca a iroka dva palca. Na tamnoplavoj pozadini,
uokviren etirima crtama, ocrtavao se obris leeeg ovjeka odsjeenih udova, to je znailo nasilnu
smrt. Ispod njega bila su etiri kolca. Tom slikom Outtake je objavljivao da je njihov neprijatelj mrtav
i vie im ne moe nauditi.
A da ne bi dolo do zabune o identitetu mrtvaca, wampum je bio proiven onako kako je zahtijevala
tradicija za najvanije dokumente: na mjestu srca bio je uiven komadi crvenoga kamena: rubin
njegova raspela.
- To je doista on.
Anelika bi ponekad pomislila da on uope ne postoji. Okruavao se naprasitim osobama koje je
zaduivao da prenose njegove nepopustljive odluke, uvajui sebi zadovoljstvo da se ne mora baviti
slabim i sentimentalnim duama.
- Prisjetite se kako se Guerande ponaao prema nama kad je doao u na logor kod Kennebeca. A
juer, taj Marville! - ree ona.
Nejasno se prisjeajui scene, Anelika shvati da se ne moe rei da glasnogovornik oca d'Orgevala
nije bio hrabar.
Nije bilo lako napasti Joffreya de Peyraca; u rijetkim prilikama kad je bila svjedokom takvih scena, to
bi bio in pojedinaca koji su izgubili glavu.
Ponekad bi se upitala nisu li patnje koje je otac de Marville zacijelo pretrpio kod Irokeza pomalo i
pomutile njegov um. To bi objasnilo njegov pravedniki bijes prema njoj.
Njezinu pozornost privlailo je neto u njegovoj aroganciji, ali nije znala to. Iza njegova govora krila
se la, ali kakva? U kojim trenucima je posumnjala u nju? Kad je opazila pukotinu koja je prijetila da
e ga unititi?
U pozadini klevetnikih objeda krila se istinska bol, a iza isusovevih uvreda krila se nit osjeajnosti.
Kao da slijedi tijek njezinih misli, Joffrey de Peyrac promrmlja:
- To nita ne mijenja na stvari, ali se ipak pitam to se strano dogodilo tako oelienoj osobi kao to
je taj Marville da se tako uzbudio?
- Dogodila se d'Orgevalova smrt, Joffrey. Vjerujte mi, tog ovjeka su doista voljeli.
To je nedvojbeno bilo proraunato zavoenje kojim je irio svoju mo; to sam shvatila u Quebecu.
Voljeli su ga ak i oni koji su mu okrenuli lea i stali na nau stranu. To ga moda ini opasnijim sad
kad je mrtav nego kad je bio iv.
- Priznajem da nije lako postupati s tom gospodom iz Drube Isusove. Oni su proli strogu pouku kako
vladati ljudskom savjeu, godinama su uili intelektualna i ezoterika znanja. Tajnovitost, mo,
pravila koja upravljaju vjebanjem iznimnih kvaliteta i razvijanjem stanovitih okultnih sklonosti, sve
to ini besprijekoran oklop.
Oni su vojska, a njihov nadstojnik je general. Vojska koju vodi papa, a ona ga titi i zauzvrat dobiva
izvanredne privilegije: ako netko napadne red, bit e kanjen ekskomunikacijom. ak i biskup...
- Juer, kad vam se otac de Marville onako drsko obratio, imala sam snaan dojam da otac d'Orgeval
govori kroz njegova usta. Nije li se njegov duh moda preselio u njega?
Joffrey se nasmijei i odgovori da se predomislio kad je ve bio odluio ne ostati duan i vratiti sve
duhovnikove uvrede. Otac de Marville bio je poznat po svojim verbalnim napadima i fanatizmu. Otac
de Maubeuge namjerno ga je drao daleko od Quebeca, u blizini irokekih misija, gdje je uvijek bilo
opasno i gdje je njegova zlovolja pridobivala vie domorodaca no dobrota njegovih prethodnika.
Krteni i pogani nakraju bi odbili njegova zaklinjanja kao i njegove prijetnje paklom i smatrali ga
opsjednutim duhom prodrljivca, ivotinje koje su se klonili zbog njezine dijabolinosti, njezinih
suptilnih i upornih osveta.
- Bit u zadovoljan budem li ga zatitio i naao mu mjesto na brodu za Francusku.
- Sa sobom nosi poruke koje nas kleveu i koje bi nas mogle unititi.
- Vrlo vano! Ne moe se zadrati sve lie smrti koje nosi avolji vjetar. Njegove objede moda e
unititi njega samoga! No ako elim biti pravedan, draga moja, moram priznati da je njegova
posljednja optuba protiv mene istinita, a iako su njegove rijei dale netonu i pogrdnu sliku o onoj za
koju me optuuje da je oboavam, moram odati priznanje njegovoj vidovitosti. Jer, gospo, istina je da
ste vi za mene sve, da slijedim vae naredbe, da sam va rob.
- Ne govorite to tako glasno - predbaci mu ona - jer e vas jo nakraju spaliti kao arobnjaka.
11.
EMANUEL LABOUR I "AVOLJI VJETAR"
Burna posjeta kui Cranmerovih koristila je Aneliki utoliko to se podigla iz postelje: preskoivi
najtei dio oporavka tako to je spontano ustala i spustila se stubama, bila je svjesna da ozdravlja.
Sutradan je ponovila taj pothvat, osjetila se snanom i izila u vrt. Ondje su je posjeli u naslonja.
Uivala je u suncu koje je jo uvijek zrailo ljetnom toplinom.
Ugodan, svje miris umskih jagoda milovao joj je nosnice, mijeajui se s mirisom zrelog voa i
onim jo prodornijim mirisom koji je dopirao od gredice s ljekovitim i aromatinim biljem koju je
svaka engleska domaica odravala u nekom kutu svog vrta. Miris umskih jagoda bio je prolazan
poput sna. Donio bi ga neprimjetan daak povjetarca koji bi osjetila na obrazu. No ona se otrgnu tom
slasnom utonuu; eljela je hodati alejama. Ustala je iz naslonjaa u sjeni lipinog stabla i jo uvijek
oprezno pola traiti jagode. Nala ih je skrivene osuenim biljem koje se utjelo u dnu aleje.
Bilo joj je kao u mati. Ponovo je otkrila okus ivota, njegov diskretan i delikatan miris.
Jo nije bilo dolo vrijeme kad bi se svi naseljenici u Novom svijetu, Francuzi i Englezi, mukarci,
ene i djeca uputili u potragu za bobicama svih vrsta, plavim, crnim, ljubiastim, crvenim, ruiastim,
utim, za trnjinama, kupinama, borovnicama, malinama, crnim ribizom, a ponajprije za onim to
Francuzi zovu razlikom, malenim umskim plodovima punim slada i sunca, koji su, osueni, uvali
naseljenike, koji su tijekom dugih zimskih mjeseci lieni svjeeg voa, od poasti koja je muila
pionire i mornare - skorbuta.
Valja se pripremiti za berbu u Wapassouu. Moda emo stii na vrijeme da uberemo posljednje
crvene borovnice, pomisli ona.
Vrtna ograda zakripi: netko je uao i pribliavao se malenom stazom obrubljenom bujnim biljem.
- Gospoo de Peyrac!
Glas mu je bio tuan i priguen.
Ona se okrenu i iza sebe ugleda kanadskog podreenog. Na svjetlu koje se odraavalo od lia jasno
se vidjela bljedoa njegove gotovo prozirne koe. Bio je poput prikaze.
- Juer vas nisam dospio posjetiti, gospoo de Peyrac.
- Emmanuel! Vi ste Emmanuel Labour, zar ne? Prepoznala sam vas. U Quebecu smo bili dobri
prijatelji. Vi ste se bavili djecom u sjemenitu i esto ste dolazili k meni po naeg tienika Nealsa
Abbiala i po Marcellina, neaka gospodina de L'Aubignierea, koji su se cijelo vrijeme skrivali. Znam i
da ste htjeli dvije godine svog ivota posvetiti isusovakoj slubi na Velikim jezerima.
On sumorno potvrdi.
- Za irokekog pohoda na Quebec zavjetovao sam se da u sluiti kao podreeni
uspijem li spasiti djecu iz Cap Tourmentea...
- Molba vam je bila usliana i odrali ste obeanje.
- Naalost - promrmlja on.
Bila je zauena njegovom potitenou. Ma kako bila strana iskuenja kroz koja je proao, ona ne bi
trebala tako utjecati na djeaka kojeg je poznavala kao veselog i punog zanosa, sina zemlje,
izdrljivog po naravi, jer je tu izdrljivost iskovao u ranom djetinjstvu kad je tri godine proveo u
irokekom zarobljenitvu nakon to je vidio kako su skalpirali cijelu njegovu obitelj. U Quebecu se
udila to je nala toliko blagosti, vjere i profinjenosti u mladiu kojeg su odgojili divljaci. A sada ga
vie ne prepoznaje. Nije vie isti, neto je u njemu izbrisano. Vjerovala je da e otkriti kako je doao k
njoj poput ranjene ivotinje koja je poloila posljednju nadu u jedino bie za koje je znao da e u
njemu nai neto drugo osim sveope ravnodunosti i okrutnosti. Je li ga smrt oca d'Orgevala tako
kosnula? Pognuo je glavu; htio je neto rei, gledao je u svoje ruke i ona primijeti da mu je jedan
palac skraen i nagrizen loe zaraslom, runom opeklinom. Iz njega je strila pougljena kost.
- Jadno moje dijete! Zar ste i vi bili baeni na muke?
- Ah, to nije nita! - ree on. - Gurnuli su mi palac u lulu. Ali nije to nita. Rado sam trpio za slavu
Kristovu i bio bih patio jo deset puta toliko da se ono dalo izbjei...
- to to?
On uuti.
- Razumijem vas - ree ona. - Prisustvovali ste smrti ovjeka kojemu ste sluili i to vjerojatno
predbacujete sebi...
On odskoi kao da ga je obuzela nepodnoljivija bol od one koju je njegovo tijelo hrabro podnijelo.
- Ne! Ne!
Odmahivao je glavom u oaju.
- Ah, gospoo - izusti napokon - kad biste vi znali! Ne, nita sebi ne predbacujem.
Umrijeti kao muenik sudbina je onih koji prenose jadnim barbarima rije Evanelja.
Ne bih alio zbog toga. Ali drugo me titi. Ah, ne mogu vie! Ta tajna me gui.
Nju preplavi val tuge.
- Povjerite mi se - ree ona, puna dobrote. - Mi smo vai sunarodnjaci, vi to znate, i spremni smo
podrati vas i pomoi vam ako se osjeate usamljeni u ovoj stranoj, vama neprijateljskoj zemlji.
On ju je netremice gledao, a usne su mu drhtale.
- Ali... ne bih elio izdati...
- Moda mislite da bi to bilo u naem interesu? - upita ga ona zaokupljena iznenadnom milju. -
Shvaam! Zar ste saznali za zavjeru koja bi nas trebala unititi?
- Ne, ne radi se o tome... Prisegnuo sam. Pa ipak, da! Kakva nepravda! Vidim otvoren bezdan sramote
i lai. Sve to je inilo moj ivot sruilo se.
- Dajte mi ruku - ree ona. - Slabi ste, a i ja sam takoer, jer sam nedavno bila teko bolesna. Sjest
emo pod ovo drvo i vi ete pokuati srediti svoje misli.
Oni uinie nekoliko koraka; mladi se pokazao slabijim od nje i ona ga je morala pridravati.
- Izgledamo kao dvoje staria - ree ona i primijeti da ga je uspjela nasmijati.
Oni se opet zaustavie.
- Gospoo, nije li Bog dao da budete u ovom gradu? Sjeam se kad ste nam doli u pomo nakon
irokekog pohoda. S tolikom dobrotom ste me umirili i utjeili u mojoj boli to vidim moje dobre
uitelje mrtve i skalpirane.
I on uuti.
- A jata ptica vraala su se na Cap Tourmente...
- Ah! Hou li ikad opet vidjeti velika bijela jata s Cap Tourmentea?
- Ali ega se bojite? im povratite snagu!
On je pogleda, osjeajui se bodrijim. Uz nju mu se Quebec inio blizu.
- Nisam poznavao majku. Irokezi su skalpirali sve moje jo kad sam bio posve malen. Ne sjeam je se.
Vidjevi vas, pomislio sam na nju i doao sam k vama. O
njoj sam mislio samo kad sam molio Boga da joj da vjeni poinak, a sad mi se uinilo kao da mi
ape u uho: Idi, idi, Emmanuele, sine moj. Sad ti je potrebna majka... I naao sam dovoljno snage
da vas potraim.
- Dobro ste uinili. Majina uloga nikad ne prestaje, ak ni kad dijete postane ovjek, a nje vie nema
na ovom svijetu. Ako mi je dano da zamijenim vau majku, rado u to uiniti.
Ona uhvati za ruku visokoga mladia koji nikad nije upoznao njenost i on se nasmijei.
- Povjerite mi se. Zato ste doli, zar ne?
Opet je oklijevao, muen dvojbama.
- To je strana tajna. I nisam siguran da neu otii u pakao ako je otkrijem.
- Vrlo vano za vae dvojbe! Govorite! Poslije emo vidjeti. Niste u stanju da sami odluujete. Tko
zna? Moda sluba Boja od vas zahtijeva napor svladavanja vlastitih strahova.
Govorila je bez osobitog promiljaja, poznavajui jezik na kakav je naviknuo mladi sjemenitarac.
Kad je zadrhtao, shvatila je da je pronala prave rijei i razbila ogradu iza koje je njegova savjest
danima izgarala u smutnji.
- Da, imate pravo - ree on, iznenada razvedren. - Sad jasno vidim. Moja zadaa u slubi Bojoj je da
vama otkrijem istinu... kako god mi to bilo bolno. Govorit u.
On naglo zauti, kao munjom pogoen, a sva krv se povue iz njegovih obraza, ve otprije blijedih i
prozirnih. I ona odmah osjeti neiju nazonost, ne mogavi suspregnuti trzaj kad je ugledala isusovca
jedva korak iza njih: gotovo ih je mogao dotaknuti. I on je kod Indijanaca nauio beumno hodati.
Reklo bi se da je izronio iz zemlje. Blago se naklonio, ali usprkos tom prividu ljubaznosti iz njegova
iscrpljenog lica zraio je hladan bijes. Pogled koji je uputio mladiu bio je tako jasan i krut da je i
Anelika u njemu jednostavno proitala zapovijed da uti.
- to ti radi ovdje?
- Posjetio je mene - umijea se Anelika - kao to je esto posjeivao nae domjenke u Quebecu.
Francuzi koji su usamljeni u stranoj zemlji vole se druiti. tovie, sretna sam to se sjetio obratiti se
meni kao sunarodnjakinji i eni i zatraiti pomo. Vidim da je u loem stanju. Rane njegova
muenitva loe su zarasle i mui ga groznica.
Govorila je teno kako mu ne bi dala vremena da se umijea.
- Zato vas molim, oe, da ga ostavite kod mene dok se ne izlijei i povrati snagu.
Jer, ponavljam da mu je potrebna njega, a vi ne uzimate u obzir njegovu mladost i iscrpljenost, to bi
se moglo pokazati kobnim ako se ne oporavi uz obazrivost i pogodnu ishranu.
Ovaj put ju je isusovev pogled uvjerio u jalovost njezinih rijei. Bio je bezizraajan.
Nije ju gledao, nije htio znati nita osim krute slike koju je imao o njoj.
No ipak ju je uo, jer je promrmljao:
- Svakako, ne dvojim da ste kadri oivjeti i utjeiti mladie.
Zapitavi se je li dobro ula, Anelika odlui zanemariti otrovni alac. Odjednom je postala svjesna da
valja spaavati od sigurne opasnosti sirotog Emmanuela koji je drhturio, kojeg perfidna aluzija nije
pogodila, pa je odluila boriti se da ostane kod nje kao to se borila protiv zmije, spremna gristi, a
zmijski hladan i okrutan pogled ne treba uzimati u obzir ako eli sauvati dostojanstvo potrebno da
izdri do kraja.
- Vaa primjedba, oe, bila bi neuljudna i prosta kad ne bi bila smijena. Smijena, jer se odnosi na
osobu koja se i sama oporavlja od bolesti i koja se jedva kree.
- Niste mi se inili tako slabanom, gospoo, juer kad ste se suprotstavili mojim tvrdnjama, i to pred
neprijateljima svoje zemlje i svoje vjere, hotei me utjerati u la
i obeastiti odoru koju nosim.
- Zato to vae tvrdnje i jesu bile lane, a vi to dobro znate. Vaom tvrdoglavou bi ast vaeg reda
bila jo vie okaljana. Ne nastavljajmo tu svau.
- Naprotiv! Ulog je prevelik. Radi se o ugledu jednog sveca.
- Ako je tako, recite sve!
Ona se iznenadi vidjevi da se zbunio i zastao kao da mu je zadala udarac u grudi nakon kojeg je ostao
bez daha.
- to elite rei?
- Ono to sam rekla. Dokaza je mnogo i poricati ih znailo bi ohrabrivati Engleze da ih razglase,
premda je izbjegavanje sukoba izmeu Engleske i Francuske hvalevrijedan cilj vaih neumjesnih
prosvjeda.
- Dakle, opratate mi, gospoo, to sam ih izgovorio?
Smijeio se udno, kao da joj neto podmee.
- Opratam li? Jo jedna smijena rije koju ste mi uputili. No ja doista mogu nai izlike za zlu vjeru
koju ste juer pokazali pred strancima.
- Izlike? Kakve? - upita on ironino.
marci ogorenosti prostrujae njezinom kraljenicom.
- Umor i gorina to vas je brat po vjeri bacio izvan sebe. Ali dodajem da ne bih dopustila da poriete,
kako biste na nas prebacili odgovornost za smrt oca d'Orgevala, da on nikad nije izazivao - on sam
nedvojbeno bi se ponosio tim dokazima. Ne samo da je slao dounike u Novu Englesku, nego je i sam
poveo Francuze i Indijance na ratnu stazu protiv krivovjernika, u koje je raunao i nas.
Jednog dana sam u umi ula njegov glas kako ohrabruje i odrjeuje one koji su sutradan trebali ii
ginuti i ubijati krivovjernike u slavu Krista. Drugom prilikom sam ga vidjela vlastitim oima, Crnu
Odoru koja vodi napad na englesko selo Brunswick Falls, predvodei vojsku krtenih Abenakija i
Hurona koji su poklali sve stanovnike.
- Prepoznali ste ga?
- Ne, ta i sami znate da se nikad nije pojavio meu nama, ali prepoznala sam njegov stijeg. Bijel, u
kutovima proiven srcima probodenim bodeima. Indijanac pokraj njega nosio je njegovu muketu,
onu muketu koju sam vidjela na oltaru kapelice u njegovoj misiji u Norridgewoeku, u Kennebecu.
Je li otac de Marville sluao? inilo se da sanjari; nejasan osmijeh titrao mu je na usnama.
- Upozoravam vas bez okolianja - zakljui ona. - Neu oklijevati rei istinu kad god to bude potrebno.
Ne moram ni napomenuti da vau obranu njegova ugleda smatram nespretnom; ona bi mogla samo
iskriviti njegovo pravo lice.
Isusovac se sabra kao da ga je netko utipnuo i uzviknu:
- Vaa neizreciva drskost vas odaje, gospoo. Kako se usuujete tim tonom obraati sveeniku svoje
crkve?
- Nema tu nikakve drskosti, oe. Raspravljamo o ratu, a rekla bih i o politici.
- Zaboravljate tko ste i s kim govorite. Politika i rat nisu enski poslovi, a jo manje su to opasne
discipline miljenja i razuma. Tvrdim da ste onakvi kakvim ste se i pokazali, opasni i perfidni, daleko
od najosnovnije poslunosti prema katolikoj crkvi u kojoj ste roeni i krteni. A crkva je Boje oko.
Onaj tko se izmie njezinu nadzoru i koji prezire i vrijea njezine sveenike poinja najvei zloin, a
vi ste ga poinili sedamdeset puta sedam puta!
- A ja tvrdim da je va nadreeni fanatik uspio na vas prenijeti svoju neobjanjivu mrnju prema meni.
Nije me nikad vidio, to u njemu otkriva onaj bijes koji se toliko puta okrenuo prema meni, a njegov
najblai oblik bile su klevete koje su se poele iriti im sam kroila na ameriko tlo.
- Njegov dar proricanja je velik i odmah je prepoznao opasnost koju predstavlja vaa pojava, gospoo.
Znao je, shvatite, i poduzeo je sve kako bi se suprotstavio tom zlu; emu se uditi? Zar je njegov
predosjeaj bio pogrean? Danas je mrtav, poraen, a to je i najavio i prokleo vas im ste stupili na
nae obale. Zar nije tako bilo? Liena svog pastira, velika podruja Akadije postala su utoite
krivovjernika. Zaavi tamo, jedan od naih kolega naao je smrt. Jesu li ikad razjanjeni uzroci
nestanka oca de Vernona, kojeg ste se usudili prizvati kao svjedoka? Zapravo je ubijen. Ubio ga je
netko od vaih iz Gouldsboroa, vaeg feuda, ije se bezbono stanovnitvo moe otjerati samo silom
oruja, kao to je i predvidio na brat d'Orgeval, danas muenik.
Uzalud ga pokuavi prekinuti, Anelika je dopustila da dovri svoju harangu. Mirno ga je promatrala,
opazivi unutranje drhtanje za koje je vjerovao da ga je prikrio, drhtanje nalik na neprekidno
brujanje.
Iako se drao kruto i vrlo uspravno, poput stabla u drvoredu, njoj se inilo da u njemu bjesni suludi
vrtlog kojim on vie ne vlada.
Bio je to onaj vrtlog koji je juer osjetio Joffrey, bila je to slika koju je esto osjeala kao opipljivu
stvarnost: avolji vjetar. Vrtlog nevidljiv poput pijavice koja izluuje onoga koji je ima.
Ona ne smije dopustiti da Emmanuel napusti vrt. Zagrlila je drhturavog mladia oko ramena i privukla
ga sebi zatitnikom i obrambenom kretnjom.
- uvajte se, oe - ree ona kad je napokon zavrio. - uvajte se te rijei koju ste izgovorili: nasilje.
avolji vjetar je snaan i monog je daha i u Novom svijetu, pa mu se moramo oduprijeti, ne izgubiti
glavu u ogorenim strastima i u neumjerenim strahovima. asni starac koji vam je juer uputio
prijekore svjestan je toga. Nije na sveenicima, koji propovijedaju Boju rije, da se uputaju u nasilje
koje vlada divljim zemljama, ali ini se da mu nitko nije umaknuo, pa ni vi, sveenici, koji kaete da
ste najbolje naoruani za borbu protiv Sotone. To iskuenje je suptilno jer se obraa vaoj ei za
osvajanjem kako biste spaavali neznaboake due. Ali ishod biva isti. Aludirali ste na nestanak oca
de Vernona i naveli da je ubijen. Znajte da je otac de Vernon, ma kako bio osobit, postao - a da toga
vjerojatno nije ni bio svjestan - nasilan drzovit ovjek, a i poginuo je od tog nasilja. Do smrti se
potukao s engleskim protestantskim sveenikom koji je bio lud od mrnje prema onom kojeg je
nazivao rimskim podlonikom! Dva Boja ovjeka! Shvaate li vi to? Dohvatili su se i ubili su
jedan drugoga!
Prisjeajui se prizora dvaju tijela, jednog pokraj drugog na obali Gouldsboroa, ona ree:
- Pokopali smo ih u isti grob.
Lice oca de Marvillea, koji ju je pozorno sluao, problijedi, a oi mu se iskolaie.
Ustuknuo je, nijem od uasa.
- To ste uinili? - napokon je zaprepateno uzviknuo. - Heretika ste sahranili pokraj Kristova vojnika!
Bijednici! Usudili ste se poiniti takvo beae! Svetogre!
Oi mu se ispunie stranom vatrom koja je blistala poput sumpornog plamena, unitavajui sve to se
nalazi u dometu njezina zraenja.
No skrenuo je pogled s blijeda lica ene koja mu se oduprla i prenio ga na mladoga Kanaanina. Istim
muklim glasom koji je odjekivao kao da dolazi iz duboke spilje, on mu ree samo jednu rije:
- Doi!
Anelika osjeti kako mravo mladievo rame izmie iz njezinih ruku. U njezinim prstima nije bilo
dovoljno snage da ga zadri. A kad se izmaknuo, njezina ruka je pala kao da je olovna i oduzeta.
Gledala je dva obrisa pred sobom, jedan crn i nepomian, a drugi blijed i drhtav, a potom se oba
zamutie i razlie u udnoj svjetlosti. Ruth i Naomi su je pronale onesvijetenu na sljezovu grmu,
meu ubranim divljim jagodama.
Nejasno im je pokuavala objasniti to se dogodilo.
Ruth Summers se uzbudi i ozlovolji, ali njezin bijes poao je smjerom koji Anelika nije oekivala.
- Niste smjeli popustiti, milady. Koliko god bili slabi, vaa snaga nadmauje njegovu.
Vi papisti doista se odvie dajete zastraiti od svojih sveenika!
12.
NEOBJANJIVA SMRT
- On ga je ubio! Isusovac ga je ubio!
Severine Berne je poput lude upala u sobu, napola raspletene kose, i bacila se prema postelji na kojoj
je Anelika, oslonjena na jastuke, sa srebrnim pladnjem na koljenima, kuala omiljeno jelo Bostonaca
i ostalih puritanaca iz Massachusettsa na sabatni dan: peene krike crnoga kruha u javorovoj mlijei i
vrhnju.
Mlada djevojka iz La Rochellea tako se naglo bacila njoj u naruje i zaplakala da je sruila pladanj sa
srebrnim zdjelicama.
- On ga je ubio! On ga je ubio!
- Tko? to se dogodilo? Podigni taj pladanj.
Severine poslua, i dalje plaui i tresui se od jecaja. Potom opet sjede uz Aneliku poput djevojice
zgrene od boli.
- On ga je ubio! Oh! To je strano! On ga je umorio.
- Tko? Ta govori! - nestrpljivo e Anelika. Pomislila je da se radi o Nathanaelu de Rambourgu,
mladom hugenotu iz Poitoua. Znala je da ga je Severine vie puta srela i sumnjala je da se zaljubila u
njega.
- Onaj isusovac! Onaj Sotonin sveenik! Svi su vidjeli! Ubio ga je! Oh! Jadni mladi!
- Ali tko? Govori!
Anelika je protrese i pokuaje izvui iz gra u koji je pobjegla poput djeteta koje se eli vratiti u
majino krilo.
Djevojka napokon podigne svoje crveno lice puno suza i Anelika joj prui rupi.
Sirota Severine povrati dah i napokon izusti promuklim glasom.
- Mladi Francuz iz Kanade! Sluga onoga prokletnika!
- Emmanuel Labour?
Severine se useknu i ispria da su u zoru iz luke izvadili tijelo mladog podreenog.
- Isusovac ga je ubio! Vidjeli su ga. Oh! Gospo Aneliko, vratit u se u La Rochelle.
To je bio moj grad. To su isusovci, udovita koja su nas proganjala. Ne elim ostati u ovoj divljoj
zemlji. I ja dolje imam oevinu, kuu svojih predaka. A na otoku Re je naa lijepa bijela kua. Dali su
je naoj tetki Demuris jer se ona preobratila i postala papistica, a to je nepravedno. Da smo ostali
ondje, da smo svi ondje ostali, svi mi francuski hugenoti, ne bi nas mogli porobiti ti papski podlonici,
lopovi i ubojice. Na kraju bismo ih otjerali iz naega kraja...
- Severine, prestani okoliati. Objasni to se dogodilo? Koga su vidjeli?
Ki majstora Bernea napokon jasno izree vijest. Izvukli su mladoga Kanaanina iz luke. Beivotnog.
To je sve.
Je li nepanjom pao, je li se onesvijestio od slabosti? - upitala se Anelika uzbueno.
Je li se svojevoljno bacio u vodu, to joj se inilo najvjerojatnijim s obzirom na oaj koji ga je juer
titio kad ga je posljednji put vidjela u vrtu?
- Zato optuuje isusovca?
- Zato to svi vjeruju da ga je ohrabrio da se ubije.
- Jesu li ga vidjeli da ga je udario? Ili gurnuo?
- Ne. Ali svi znaju da njihova okultna snaga slabi volju onih iju propast ele.
Napetost je rasla u malenoj sobi u kojoj su se iznova uznemirile enske kape i haljine. Visoka
Akadijka Yolande, koja je glavom doticala poprene grede, ila je tamo-amo drei po jedno dijete u
svakoj ruci, a svoje vlastito ostavila je u kolijevci na mjestu gdje je spavao Raimon-Roger. Nije se
mogla suzdrati:
- Ta krivovjerka nema to govoriti o naim sveenicima! Dakako, mi Akadijci iz Francuskog zaljeva
vie volimo franjevce, rekolete ili kapucine, ali isusovci su dobri, sveti i poboni, vrijedni misionari.
Mnoge moje sestre i brau krstio je otac Jeanrousse, koji esto posjeuje nae krajeve i dri nam lijepe
propovijedi, pune pouka o naoj lijepoj vjeri.
- Prevario vas je njihov himbeni govor, jadna ludo! - uskliknu Severine. - Vi ste za njih samo pijuni
koje uvaju za svoje igre. Jednim pogledom vas mogu umiriti i uspavati. Jasno je da vas ne ele
unititi i izbrisati s lica zemlje, kao to to ele nama, sljedbenicima reformirane vjere. Da bi to
postigli, slue se svim sredstvima, pa je i magija njihovo oruje. Svi znaju da su umorili kralja
Henrika IV koji je bio sklon hugenotima, tako to su izdaleka vodili Ravaillacovu ruku... da, draga
moja izdaleka!
- Severine, uuti i prestani brbljati gluposti. I svi vi, sa svojim glupim i pogrenim zamislima o ovome
ili onome!
- Zato bi ga ubio? - razljutila se ki Lijepe Marcelline. - Svog podreenog? Mladog i pobonog
sjemenitarca iz Nove Francuske? Vi ste ludi, kumo moja.
- Manje nego vi to mu vjerujete! Kako prezreti onoga koji vam se stalno mota po glavi zato to u njoj
trai vraga? A to nije ni najvei zloin tih rimskih arobnjaka!
- Tiina! Ne elim vie uti ni rijei! Pobrinite se za Honorinu da ne bi opet poela gristi nokte -
odsjee Anelika vidjevi svoju ker kako stoji, kose ve posve raupane u crveni grmi.
- Draga moja Severine, ne plai. Gledaj me! Ja u ga ubiti - ree Honorina.
Zadovoljno time to je Shapleighova snaha ostala mirna u svom kutu, dok joj je vrpca s perlama
krasila mladoliko elo, dvoje dojenadi neometano je sisalo.
Vrijeme koje je Anelika mogla provesti u oporavku i kuati uitke Salema bilo je vrlo kratko. Uzalud
se nadala da e se vratiti u stanje milosti ili ponovnog roenja u kojem otkriva okuse svijeta - sunce,
mirnoa, sigurnost u sreu, okus voa, vrhnja i svjeeg morskog povjetarca, miris zlatnog aja koji
isparava tajnovitosti Kine - i njenost i prijateljstvo oko sebe, koji joj se velikoduno daju.
Stigle su vijesti i proirile se cijelim gradom, posijavi strah.
Ljudi su krenuli prema kui Cranmerovih traei savjet i utjehu od velikog i monog Samuela
Wextera. Bio je poznat po svojoj velikoj mudrosti koju moe izraavati neoptereen zahtjevima
politike i teoloke moi.
No starac je bio pogoen onim to se dogodilo prethodnog dana i pao je u postelju; njegovo votano
bljedilo izazivalo je strah za njegov ivot. U kui za strance, gdje se smjestio isusovac, od njega su
bjeali ak i katolici iz Marylanda. Smatrali su ga biem koje je opsjednuto zlom.
Naizgled nesvjestan metea i uzrujanosti, otac de Marville, koji nije objedovao, iziao je van. Naao
se usred gomile, okruen, pritisnut ljudima koji su podigli galamu im su ga vidjeli. Procijenivi
situaciju, hitro se vratio i zakljuao vrata.
Kao i prethodnih dana, vijenici su se okretali prema grofu de Peyracu, koji je u njihovim oima bio
jedini kadar upravljati situacijom koju nije bilo mogue dugo trpjeti, a nisu je mogli razrijeiti.
Gledali su ga kako ide prema kui od crvene cigle koju je sunce izblijedilo preljevima svjetlocrvene i
zagasito ruiaste, kao to su Izraeliti iz Biblije negda puni strahopotovanja gledali Velikog
sveenika koji je jedini bio kadar razgovarati s Vjenim i ui u svetite nad svetitima. Malo-pomalo
dali bi mu i avao, kao Velikom sveeniku, tu vezu koja je onima koji ekaju vani doputala da ga
povuku iz svetita ako bi ga omamile onostrane sile.
Porazgovaravi s ocem de Marvilleom, Joffrey je s njim iziao iz kue i iz grada; otpratio ga je do
udaljenog zatona gdje je zlatom kupio usluge nekog bezbonog gusara s Jamajke, koji nije bio ni za
Boga, ni za vraga, ni za koga, a koji se obvezao da e svog skupocjenog i neeljenog putnika odvesti
na otok Martinique, a moda, zato ne, i u Honfleur u Francuskoj. Budui da se jo nije moglo
isploviti na puinu, priekao je plimu skriven iza otoia u zatonu; moglo se smatrati da je isusovac
na palubi izvan dohvata.
To nije bilo lako urediti i zahtijevalo je vremena za pregovore.
Kad se Joffrey de Peyrac vratio u kuu Cranmerovih i popeo u Anelikinu sobu, ona je ve bila na
rubu strpljenja.
- Dakle? to je? Je li ga isusovac ubio?
On je zamiljeno pogleda i prasnu u zvonak smijeh. Potom se nagnu nad nju i obuhvati rukama
njezinu bradu.
- Ne pravite takvo lice, mala praznovjerna poitouovko.
No njeni su ivci bili blizu sloma i ona bez osmijeha skloni njegovu ruku, blago ali odluno.
- O emu mislite, Joffrey? elim to znati.
Promatrao ju je: kose poput mjeseine, tanahna i pomalo nestvarna vila, a u oima joj blista tako
rijetka boja smaragda ili pak ledenjakog plavetnila, taj ozbiljni i tragini izraz koji ga je pogodio u
srce na putu za Toulouse.
Nije se promijenila.
Iza krhke pojavnosti, njezino istinsko bie, vrsto i iskriavo poput dijamanta, ostalo je isto. Dugovao
joj je istinu.
- Shvatite me - ustrajala je. - Ve satima okruena sam enama svih vjera, svih narodnosti, koje
uporno ponavljaju da je nesretnog mladia ubio njegov duhovni gospodar. to je doista bilo? Recite
mi istinu. Od vas u je smireno prihvatiti, ali nemojte mi nita preutjeti.
Kao i obino, Ruth i Naomi stvorile su prazan prostor oko njih. Bili su sami.
On se jo jae sagnu i hitro poljubi lijepe poluotvorene usne.
- Da, istina je, ubio ga je!
- Magijom?
- A to rei? Kakva stvarnost se skriva iza rijei? Magijom? Recimo... hipnotikom snagom.
On sjede na rub kreveta.
- Djeak je bio vrlo slab, na izmaku snaga, a srce mu je bilo slomljeno. Nije se mogao obraniti od jake
volje koja mu je zapovjedila da uniti sebe. Mornari s Duge vidjeli su ga kako prelazi preko mola kao
da je automat i uli su pljusak njegova pada u more. U tom trenutku opazili su oca de Marvillea,
nepominog, u sjeni nekog skladita. Ne samo da se nije umijeao, nego ga je poslije odbio
blagosloviti, rekavi da je mladi poinio samoubojstvo, to je najvei grijeh. Rekli su mi sve. To su
Malteani. Ti dobri mediteranski katolici shvatili su to se dogodilo. A sad se umirite, anelu moj. Vi
niste ni za to krivi.
Ona se spusti na jastuke, blijeda i oajna.
- Jadni djeak! To je sve zbog moje pogreke.
On je zagrli i privi uza se ponavljajui joj da njezino veliko srce ne moe spasiti svijet, iskorijeniti
njegove stare mrnje, oistiti ga od uvrijeenih ludosti koje su ponekad i potrebne.
On, Joffrey, nije se uznemiravao, iako bi se ona zaprepastila vidjevi ga kako se smije u traginim
okolnostima, znajui da je to smijeh onoga koji s vrha planine gleda smrtnu kloaku kojoj je umaknuo,
a u kojoj se dave toliki pravednici.
Toliko puta vidio je smrt i ubijanje, a i sam je sijao smrt! Znao je da je to jednostavno onome tko se
brani, ne samo svoj ivot nego i svoja naela, a ponekad i misli koje su vanije od ivota. On,
mukarac, znao je i da je to neodoljiv in za one koji se nau u tjesnacu i nemaju drugog izbora, pa ga
je manje nego nju uznemirila sumnja da je otac de Marville, koji je ratnik, poinio ubojstvo.
- Ne uzbuuje me toliko to to ga je isusovac ubio koliko me zanima zato ga je ubio.
TREI DIO
POVRATAK NA DUGI
13.
POSLJEDNJI DOGAAJ U SALEMU
Salem i obale Massachusettsa udaljavale su se. Duga je s vjetrom u krmu jedrila prema puini.
Domalo su veliki brod i brodovi u njegovoj pratnji bili sami izmeu neba i mora.
No pusto na obzorju bila je samo privremena. Skrenuli su prema sjeveroistoku i velika krivulja koju
su ocrtavale obale Nove Engleske tvorei Francuski zaljev preobrazila se u nazubljene obrise
planinskih lanaca poluotoka Akadije ili Nove kotske.
Nailazili su na usamljene otoke i malene arhipelage.
Ali nekoliko dana bili bi sami, izvan svijeta i njegovih zahtjeva, odvojeni od svih.
Kad su podignuli sidro, Anelika je osjetila da je Joffrey naslutio njezinu elju da produlji dokolicu na
blagim valovima.
Uvjerio ju je da e njihovu putovanju koristiti ako mu pridaju obiljeja obalne plovidbe, to e im
omoguiti da dobro podnesu vrijeme izmeu uzbuenja u Salemu i ponovnih susreta u Gouldsborou te
da posjete razna mjesta na obali gdje ih oekuju prijatelji i poslovni susreti.
Pristali su u Cascou, Pophamu i Pemaquidu a potom su zajedrili istono, prema Francuskom zaljevu i
ondje bacili sidro nekoliko puta u vodama otoka iji su stanovnici ekali njihov prolazak kako bi u
Gouldsboro poslali proizvode svog obrta ili kulture.
Afera s isusovcem pourila je njihov odlazak. Omrznuta osoba nestala je iza obzorja, ali velika
razdraenost i dalje je vladala gradom. Anelika je odustala od posjete Salemu i kupovine u njegovim
trgovinama kao to je prije namjeravala.
alila je i to nije mogla posjetiti kuu arobnica na rubu umskog proplanka. No uspjela je nagovoriti
dvije iscjeliteljice da dou u Gouldsboro sa svojom pomonicom, obeavi im da e ih vratiti
brodom prije zime. Blizanci su bili jo tako krhki... Strepjela je zbog njih i nije bila mirna bez
njihovih zatitnica. Jo nije povratila svu svoju tjelesnu i duhovnu snagu.
Procijenila je trenutak kad bi mogla vrsto stajati na nogama i odmah se osjetila spremnom napustiti
kuu gospoe Cranmer. Odlazak u luku bila je njezina prva etnja izvan kunih zidova.
Do posljednjeg trenutka vjerovalo se da e neto prasnuti, Boji gnjev na Sodomu i Gomoru, kao
kazna za toliko skandala i udnovatosti.
Zadrhtala je na pragu vidjevi gomilu koja se okupila. Mukarci i djeca pristizali su na trg sa svih
strana. Primijetila je vrsti palir koji je tvorilo nekoliko vodova mornara s njihovih brodova; svi su
bili u plavo-bijelim odorama, naoruani.
Oklijevala je pri prvom koraku i zato je sa zadovoljstvom opazila da se pokraj nje pojavio lord
Cranmer i ponudio potporu svoje ruke. Joffrey de Peyrac je sa svojom panjolskom gardom stao na
elo povorke.
Izvukao je ma iz korica i drao ga ispruenim rukama, uperivi ga prema suncu.
Ta gesta, koju su njegovi asnici ponovili, bila je svojevrstan pozdrav pun tovanja, uljudan oprotaj
od stanovnitva, a usto je znaila i spremnost francuske gospode da se suoe sa svakom neoekivanom
prijetnjom jer su znali da su ipak papisti i stranci na puritanskoj zemlji.
Ojaana potporom svoga kavalira, Anelika se s njim uputila prema luci, pitajui se nije li
proplamsaje neprijateljstva kojima je zraila gomila zapravo izazvao sam njezin pratilac, lord
Cranmer, anglikanac, sljedbenik zabludjeloga kralja, pokvarenog Stuarta, Charlesa II, engleskoga
suverena ijeg su se jarma salemski pravednici oslobodili; s naunicom i crvenom bradom, lord
Cranmer je bio slika i prilika svoga gospodara.
Ili je to moda zbog toga to iza njih hodaju arobnice iz ume i nose blizance u naruju? Ruth i
Naomi su za tu priliku odjenule teke crne ogrtae koji su na staronjemaki nain zavravali visokim
iljastim pokrivalom za glavu to se produavalo uvis i unazad. Jesu li bile prisiljene tako se odjenuti
u gradu kako bi upozorile na svoju neistu nazonost, kao to su negda morali initi gubavci?
Anelika nije bila svjedokom pobune koja je izbila one noi kad ih je grof de Peyrac doveo u kuu
Cranmerovih kako bi je spasile od smrti.
Slutila je da su strah i odbojnost pomijeani u toj vrstoj tiini za koju se inilo da e iz nje svaki as
prasnuti glasni krici. No i dalje je bilo tiho. Suprotnost izmeu nevinosti bijelih ipkanih zamotuljaka
i alobno crne i uznemirujue odjee pokornica zbunjivala je gomilu i suzbijala njezinu spremnost da
poini neto nerazborito.
Ta povorka na neki je nain podsjeala Aneliku na njihov dolazak u Quebec.
Premda je nije doekao zov trube ni bubnja i premda paevi nisu nosili njezin veo, nala se pod istim
pogledom nijemoga grada, odbojnog, zbunjenog, ali grada koji se ne eli liiti spektakla.
- Da smo gospodin de Peyrac i ja zamiljali - rekao je lord Cranmer - da e va
odlazak privui vie pozornosti nego dolazak guvernera Nove Engleske ili engleskoga poslanika,
ustupio bih vam koije, milady, iako nas ova kratka udaljenost nee iscrpsti.
- Ne, dobro je ovako. Barem u imati zadovoljstvo proetati Salemom. ele li mi njegovi stanovnici
spoitnuti sve poremeaje i neugode koje im je uzrokovalo nae pristajanje kod njih?
- Ne mislim da je tako - odvratio je lord Cranmer bacivi nekoliko opreznih pogleda. -
Nauio sam itati ta drvena lica i mogu tvrditi da e vam stanovnici Salema priznati kako ste im
omoguili da se zabave bolje nego da su gledali komedije u kazalitu, to ne smiju, i to bez prijekora
svojih pastira i svoje savjesti.
Kad je dolo vrijeme da se ukrcaju na brod, draest blizanaca koji su izgledali poput dvostruke slike u
ipki razblaila je i najtvra srca. Na licima su se rascvjetali osmijesi, a kad su se pribliili molu,
zaulo se hura! Blizanci, koji su ulazili u trei tjedan ivota i nisu jo bili dosegnuli vrijeme kad su
se trebali roditi, poloeni su u pletene koare koje su dva mornara na glavama prenijela na brod na
kojem e zapoeti svoje prvo putovanje na valovima.
S ograde susjednoga broda, koji se upravo bio usidrio, mornari s okruglim naunicama i pistolama za
pasom promatrali su nemirnu i arenu povorku i slijegali ramenima. U lukama svijeta vidjeli su ve
svata, ali objava da se radi o novoroenim blizancima, djeci princa-gusara visoka ugleda pobudila je
simpatiju i radoznalost. A kad su im pokazali enu koja je imala ast da im bude majka, koja im se,
praena helebardama i barjacima, inila poput prelijepe prikaze, oni je pozdravie ovacijama.
Nastala je guva. Svi su se stiskali oko Anelike. Svatko joj je htio estitati i dotaknuti je. Neki su
vjerovali da bi to bio njihov spas. Vidjela je i neke stanovnike Gouldsboroa, brodovlasnika Manigaulta
i trgovca papirom Mercelota kojeg je pratila njegova ki Bertille koja mu je pomagala na poslovnom
putu. Ta dvojica ljubazno su se rukovala s njom zbunjeno objanjavajui zato je nisu posjetili tijekom
njezina oporavka: bili su u Bostonu, pa u Providenceu, na poslovnim sastancima s trgovcima.
Hugenoti su se pokazali vrlo marljivima i Aneliki je bilo drago to rade kao u La Rochelleu, odakle
ih je grubo otjerao francuski kralj. Neko su pripadali uglednom graanstvu, a nakon kraljeva pohoda
protiv hugenota postali su siromaniji od ljudi koji su prije radili za njih. No nije prolo dugo, a oni su
u Novom svijetu pokazali da se snalaze u poslovnim pothvatima - Mercelot je osnovao radionicu
papira u Massachusettsu, a Manigault je gradio trgovake brodove koji su povezivali francuske otoke
u Karipskom moru s La Rochelleom. Shvatila je da im je bilo vanije dovriti poslove prije no to se
vrati loe vrijeme nego da posvete dragocjene ljetne dane posjetu jednoj bolesnici. Njihovo
prijateljstvo bilo je dugotrajno i postojano i ona im nije zamjerila, a ionako joj je bilo dovoljno
posjeta i drutva.
No ipak nisu mogli napustiti Salem bez velikog metea koji ih je podsjeao na onaj vjetar koji ondje
esto pue, avolov vjetar.
Dogodio se nepredvieni incident.
Meu svjedocima toga trijumfalnog odlaska bila je i ki trgovca papirom Mercelota koja je teko
podnosila sve to se zbivalo. Ta mlada djevojka iz La Rochellea, prilino razmaena, jer je bila lijepa
izgleda i stasa, kao da nikad nije prestala aliti to nije roena kao francuska kraljica. Usto ju je
pogodilo to to vie nije sredite zadivljenih pogleda na salemskom molu, jer su svi - ona je bila u to
uvjerena - zamijetili drugu lijepu enu i ona se smjesta osjetila zaboravljenom, izbrisanom uspjehom
ene koju je smatrala suparnicom i kojoj su bili upueni uzdasi puni divljenja: The nice French
woman! The nice French woman of Gouldsboro. Osjetila je gorinu i usprotivila se tolikom glupom
oduevljenju koje nije smatrala opravdanim. Pokuala je pomutiti osjeaj zadovoljstva koji je zacijelo
outjela ta nepodnoljiva grofica de Peyrac vidjevi koliko je oboavaju, koliko joj se dive i vole je.
Progurala se do Anelike i uspjela privui njezinu pozornost bacivi joj se oko vrata i etiri puta je
poljubivi. A potom joj je poluglasno rekla: - Vie niste tako lijepi, gospo Aneliko, s tim
novoroenim blizancima i pramenovima sijede kose! Nije li smijeno i neprikladno? U
vaim godinama! Ja ne bih dopustila da mi stas propadne zbog materinstva!
Anelika je u buci ula samo nekoliko rijei toga govora koji je na francuskom izgovorila mlada ena
koju nije prepoznala i koju je smatrala Engleskinjom te se iznenadila to ju je etiri puta poljubila u
oba obraza - to je francuski provincijski obiaj koji je deplasiran u Novoj Engleskoj, gdje se
izbjegava ak i pozdravljati dodirom prstiju. Nita nije shvatila, ni aluziju, ni nakanu, sve dok
Severine Berne, koja je ula svaku rije omrznute Bertille, nije prasnula:
- Kako moete biti tako zlobni, Bertille Mercelot! - uzviknula je ona gnjevno. - Iz vaega srca curi
zavist kao to ulje curi iz napukle bave! Sve to se drugima svia izaziva vau zlobu!
- to to blebeete, spletkarice? Zar mravi crni mrav poput vas smije ocjenjivati ljepotu pravih ena?
Vi ste tek cura dobra samo za to da bude sobaricom.
- Roena sam u istoj ulici u La Rochelleu kao i vi. Samo ste tri godine stariji od mene. U mojoj dobi
draili ste sve koji su nosili hlae, a zbog vaeg glupog ponaanja objesili su crnca s Gouldsboroa. Ja
se ne bih hvalila da sam prava ena kad bih imala toliko grijeha na savjesti.
Bertille se povue s ironinim i prezirnim osmijehom, glumei ravnodunost.
- Sluajte me dakle, vi koja ste doista spletkarica! - uzviknula je Severine i uhvatila je za ipkani
ovratnik - vi nikad neete nai mua, pa ak i da ste lijepi kao to mislite!
- Ali vi zaboravljate... vi zaboravljate - prosvjedovala je Bertille dok ju je Severine drala kao vreu -
vi, glupao, zaboravljate da ve imam... jednog mua.
- Pravo mu bilo, jadnom nesretniku! Ne uka vas dovoljno. Ispriajte se zbog svojih zlobnih rijei.
Osim toga, gospa Anelika nema sijedu kosu. Ona je poput zlata i svi joj zavide na njoj. A vaa kosa,
kad je ne biste prali kamilicom... Gledajte, to je kao obina pirika!
Zahvatila je pramen Bertilline kose, a ona je urliknula od boli i bijesa i takoer povukla dugu crnu
Severininu kosu koja joj se rasula po ramenima.
Salemske dangube povukle su se nekoliko koraka mudro se pobrinuvi da izbjegnu udarce, oblikovali
su krug i sluali tu izmjenu reenica, govorei kako je taj francuski jezik ba lijep; nisu osjeali
vulgarnost izgovorenoga. Smatrali su da ti pjevni i skladni tonaliteti prenose kazalini lirizam u
spektakl koji su im priredile dvije lijepe
papistice uhvativi se za kosu i borei se poput piljarica na trnici njihova grada.
Odluno prekinut jakim rukama rochellskih hugenota Mercelota i Manigaulta, taj incident mogao se
smatrati posljednjim dogaajem koji je popratio boravak
stranaca u Massachusettsu te godine.
14.
PUTOVANJE MOREM
- Ta Bertille ima kameno srce - plakala je Severine kad su se popele na palubu, a Anelika joj je dala
da ogrebotine opere u vodi s javanskim tamjanom. Zraila je tugom i nesreom. - Zbog nje je crnac
gospodina de Peyraca objeen na veliki jarbol kad smo prelazili preko Atlantika. Sjeate li se, gospo
Aneliko, budila sam se nou i razmiljala. Bilo mi je ao toga crnca, ali i gospodina de Peyraca koji
je morao objesiti svoga slugu zbog te odurne male glupae. Sreom, Kouassi-Ba nije bio na tom
putovanju. Inae bi gospodin de Peyrac morao njega objesiti, a to bi bilo jo
stranije.
- Kouassi-Ba ne bi se dao zavesti od nje.
- Pih! Kod Bertille Mercelot sve je mogue! Oni su izazvali ljudsku zlou i vie nisu mogli obuzdati
njihove konje - citirala je Severine.
- Prestani se brinuti o Bertille Mercelot! Ona nije na naoj palubi i mora nastaviti svoje putovanje s
ocem u Novoj Engleskoj.
- Pravo budi Englezima! Kad pomislim da se usudila nazvati me crnim mravim mravom. I to pred...
pred...
Anelika je znala da ona misli na mladoga i visokog Nathanaela de Rambourga ije lice je Severine
vjerovala da je vidjela u gomili glava i eira u trenutku polaska.
- Reci mi, Severine - upitala je Anelika - jesi li prije naeg odlaska vidjela onog mladog Poitouovca,
Florimondova prijatelja koji mi se u onako nezgodan as predstavio onoga dana kad sam osjetila
nadolaenje trudova?
- Doista! - priznala je Severine s vragolastim osmijehom. - Dva ili tri puta. Ali on je jako stidljiv i
nisam ga pozvala u va stan koji je uvijek bio krcat posjetiteljima.
- Kako nezgodno! Htjela sam mu prenijeti vijesti o njegovoj obitelji.
Vrlo zadovoljna sobom, Severine je priznala Aneliki da je ohrabrila mladia da se pridrui skupini
francuskih hugenota koje je gospodin Manigault okupio u Salemu i kanio s njima poi u Gouldsboro.
Meu njima nalazio se i onaj milosrdni Charentais, tapetar kod kojeg je Nathanael stanovao prije no
to je stigao u glavni grad Massachusettsa ne znajui to da ini sa svojim velikim, nespretnim
tijelom. Sad se nalazi na palubi Marijina srca, jednog od brodova koji prate Dugu.
Anelika joj je estitala na tome to je pokazala takvu inicijativu. Obveza koju je morala ispuniti
prema tom mladiu bila je bolna: objaviti mu pogibiju cijele njegove obitelji koja se dogodila prije
est godina, a o kojoj on jo nita nije znao. No sad je saznala da je s njima, pa te tune vijesti mogu
priekati. Jednog dana pozvat e ga na Dugu i s njim obzirno razgovarati.
Isplovljavali su iz luke i Anelika je htjela popeti se na krmnicu da baci posljednji pogled.
Vjetar je bio povoljan i brzo su se udaljavali. Gradi na obali pretvorio se u nazubljeni lanac kosih
krovova i dimnjaka od rumene cigle, a sunce na zalasku caklilo se na prozorima kua i na izbruenim
kamenim portalima, odavajui dojam rasprene dijamantne praine.
Postao je modrikast dragulj u sedefnoj auri zalazeeg sunca. U kuama su zasvjetlucale tokaste
svijee, ali su ugasnule, skrivene sjenom otoka kraj kojih su brodovi prolazili. Nije se mogla ni
zamisliti blaa veer, veer posveenija molitvama i marljivim poslovima u slubi Gospoda...
Ve prve veeri ivot se uredio na palubi Duge. U sobi za kartanje, koju su nazivali i vijenicom, a
koja je sluila i kao salon i asnika soba za objedovanje, priredili su ugodnu veeru uz svijee.
Bilo je vrlo vrue unato svjeem zraku puine pa su prozori prema galeriji iznad krme bili otvoreni.
Na gornjoj palubi bile su odaje grofa de Peyraca i njegove obitelji; njihov balkon nadnosio se nad
balkon asnike galerije. Veliki orijentalni divani pozivali su na noni san i na dnevni odmor kad bi
jak vjetar uinio boravak na mostu neugodnim.
Anelika se oprostila od gospoe Cranmer traei prikladne rijei kako bi ublaila njezinu odbojnost i
gorinu zbog tolikih neugodnosti koje je podnijela pod svojim krovom te kako bi izrazila zahvalnost
zbog velikodune njege koja joj je pruena.
- Draga domaice, bili ste naa providnost i nikada vas neu zaboraviti.
Ali ki Samuela Wextera tim je izjavama suprotstavila krutu masku gorine i ispratila je bez rijei, uz
hladno dostojanstvo koje su oponaala i njezina djeca, okupljena oko nje.
Upoznavi tu hladnou, Anelika je bolje razumjela lorda Cranmera, koji ih je pratio na putu, kad je
za njihovim stolom radosno dizao pehar francuskoga vina u njihovo zdravije, izvan domaaja svoje
supruge, svojih duobrinika i Biblije.
Sirota gospoa Cranmer! Anelika je ostala sama pokraj Joffreya na balkonu iznad krme i
blagoslovila nebo koje je sa sputanjem noi obavilo njihovu ljubav.
Proela ih je tiina i odvojenost od svih. Izmjenjivali su kratke reenice, a ona je poluglasno rekla,
prisjeajui se stranih trenutaka u Salemu:
- Bojala sam se da e me Bog kazniti...
- Kazniti vas! Zar ste zgrijeili, gospo?
Ona se nasmijala i poloila elo na njegovo rame prepustivi se toplini njegova tijela dok su je
njegove ruke grlile, a morski vjetar milovao im je lica svjeim dahom mora.
Brod je blago kripao ukazujui na naprezanje trupa; titranje uadi odgovaralo je na napetost preaka,
a sinkopirani mrmor vjetra davao je snagu znalaki rasporeenim bijelim jedrima koja su umjela i
treperila slijedei hirove eolskog orkestra. Sav taj drhtavi ivot broda Anelika je upijala kao eliksir
koji joj vraa snagu za koju se bojala da ju je izgubila.
- ini mi se da vie ne znam itati ni pisati...
- Kojeta! Gouldsboro e nam iz Francuske dovesti kovege pune biranih knjiga za nae zimske veeri
u Wapassouu. Dakle, sutra ponite itati Kemptonove zbornike.
Ondje ete nai tisuu stvari koje e vam se svidjeti i nee vas zamarati.
U umu mora, u zapljuskivanju valova o oplatu, u svoj buci koja dopire iz dubine broda, u pjesmama i
povicima sa snasti, razaznavao se i krhki pisak plaa dojenadi.
Odgovarao mu je enski glas koji ih je uspavljivao: My Bonnie is over the ocean,
My Bonnie is over the sea,
My Bonnie is over the ocean,
O, bring back my Bonnie to me...
- Ovdje ak i uspavanke govore o oceanu i ljubavi - ree Peyrac.
- Maleni mnogo plau otkad smo na moru - primijeti Anelika. - Moda im se ne svia plovidba?
Joffrey se alio s njezinom majinskom zabrinutou. Ta dva malena ivota preobrazila su tu plovidbu
i dala joj novi okus: ovaj put, to je pustolovina koja poinje.
Gledali su se sjajnim oima punim radosti i gordosti.
Bring back, bring back
Bring back my Bonnie to me, to me...
Bring back, bring back
Bring back my Bonnie to me.
- to smo uinili da zasluimo toliku sreu? Joffrey, vjerujete li da e se borba okonati sad kad vie
nema naega glavnog neprijatelja na ovom kontinentu?
Oklijevao je odgovoriti. A potom je uzdignuo glavu i nasmijeio joj se, pun ohrabrenja i njenosti.
- Znam samo jedno, ljubavi moja, iako se to suzdravam oholo objaviti. Premda je sve uinio da bi vas
razdvojio od mene, danas nas vie ne moe unititi, a ja vas drim u rukama i privijam vas uza se i u
vaim oima vidim ljubav koja tvori moj ivot i koju se on zakleo otuiti od mene. Svaki strateg bi
priznao da su to znaci nae potpune pobjede i njegovog poraza. Bilo bi beskorisno razmiljati je li to
samo jedna bitka ili kraj rata. Nikad nisam potcjenjivao moi naeg tajanstvenog i nevidljivog
protivnika koji nas je vrebao iza stabala. Priredio je zamke koje su nas ekale na naem putu. Ne znam
znai li njegova smrt konac bitke, ali usudio bih se rei: da, ljubavi moja, bitka je zasad zavrena i mi
smo pobijedili.
Na zapovjednikom mostu postavio joj je veliku pamunu viseu mreu privrenu na sva etiri
kraja, s jastucima na koje je mogla poloiti svoju djecu ili jednog ili dva posjetitelja. Oko nje bilo je i
sklopivih i podstavljenih stolaca za posjetitelje; kad bi njezina svita postala brojna, okupivi se na
zakuskama s medovinom i uivajui u sjeni, zaklonila bi vjetar i ak bi se osjetila vruina, pogotovo
kad bi brod bio na sidritu.
No tako lijepo vrijeme ipak je bilo bolje od oluja. Putovanje je bilo upravo onakvo kakvo je eljela:
meuigra u kojoj e se pripremiti za iskrcaj na drugu zemlju i za druge zadae. U Gouldsborou e
pripreme za zimu ispuniti jesenske dane grozniavom djelatnou.
Ali jo je bilo ljeto, doba pothvata i projekata, kad se sije sjeme koje e preobraziti zemlju i darovati
obilan rod.
To ljeto nije bilo ni uzaludno ni zlokobno. Moglo ga se ocijeniti plodnim i punim obeanja.
Dvije kolijevke u obliku broda bile su prizor koji je zraio ohrabrenjem. Jo se nije naviknula na
pojavu tih dvaju siunih bia ija su lica koja su virila iz ipke privlaila poglede asnika, ali i
najprostijih mornara.
Odnijeli su ih u odaje kad je vjetar postao prejak, a sunce prevrue.
- Mislim da mnogo plau otkad smo zaplovili - ustrajala je Anelika. - Moda im se ne svia to smo
otili iz Salema?
Dernjava novoroenih donekle je pokvarila prvi dan putovanja. Ni eerni tapii irske primalje, ni
uspavanke njezinih keri ni Naomini napori nisu urodili plodom. -
Mogla sam uspavati pijance, ivotinje i luake - uznemirila se Naomi - a ovi mi se opiru!
Promatrajui uplakane blizance zajedno s njihovim oajnim njegovateljicama i dojiljama, Anelika i
kvekerice su te veeri naslutile istinu.
- Moda ale za kolijevkom Cranmerovih? - rekla je Anelika.
Bilo je to prosvjetljenje.
Uurbane pripreme za putovanje bacile su u pozadinu potankosti koje su se inile nevanima;
pripremala se prtljaga, kovezi i vree pune stvari koje su se morale ukrcati na brodove.
Nisu zaboravili ponijeti kone grijalice koje su se mogle nai samo u Novoj Engleskoj i koje je
Anelika eljela imati u Wapassouu, mnogo vrea bostonskoga graha, pokrivae od obojenog
limburkog platna, ali blizance su zanemarili u kaosu i uurbanosti. To nije bilo prvi put, ali je bilo
osobito nepravedno i uzrokovano nerazboritou odraslih bia koja gube razum kad se okreu prema
drugim zemljama i tee snabdjeti se svim dobrima svijeta u svom izgnanstvu.
Bez razmiljanja su izvukli blizance iz koarice malenih puritanskih pionira s Mayflowera te ih
poloili u odvojene kolijevke.
- Ruth! Naomi! - uzviknula je Anelika - osjeam da ele biti bliski jedno drugome kao to su bili u
meni. Valja ih staviti zajedno...
Raspravljale su i o savjetu da se odveu povoji koji su im sputavali ruke, noge i glavu.
Sloile su se o srednjem rjeenju. Bilo bi dobro da su im po danu ruice slobodne, ali nou bi vrsti
povoji morali osiguravati njihova krhka tjeleca i pripremiti ih za spavanje.
inilo se da blizancima odgovaraju odluke donijete u njihovo ime.
Mornari koji su prolazili umijeali su se u raspravu. Ti ljudi, koji nikad nisu mogli promatrati kako
rastu njihova vlastita djeca, ako bi ih i imali, pokazivali su da im je dugotrajna osamljenost omoguila
da razmiljaju o djetinjstvu.
- Djeak voli vjetar - grubim glasom i duhanskim dahom progovorio je jedan od njih.
- A malena voli buku i mete oko sebe. Vidjet ete, uivat e kad bude oluja.
Aneliki se svialo to mjesto usred broda pod velikom platnenom nadstrenicom, odakle je mogla
vidjeti sve to se dogaa. Divila se spretnosti mornara pri upravljanju velikim i malim jedrima. Bili bi
sposobni to initi i na olujnom moru, kad bi valovi bili veliki poput kua, ali more je bilo mirno, pa su
pjevali i smijali se penjui se po uadi i prekama.
Na svojoj lealjci Anelika je primala posjete kao u salonu. Posjetitelji koji su je eljeli vidjeti
dolazili su odasvud.
Adhemar joj je sveano donio jela koja je potajno spremao za nju. Gospodin Tissot i brodski kuhar
pripustili su vojnika dezertera u svoje podruje zato to je pokazivao neporeciv kulinarski talent, a i
zato to je bilo teko rijeiti ga se. A budui da se radilo o jelu za gospou de Peyrac, taj bojaljivi
vojnik kojeg je regrutirao beskrupulozni unovaitelj, taj nevoljni vojnik koji je izbjegao indijansko
skalpiranje samo da bi ga Francuzi osudili na muenje a Englezi na vjeanje, nije znao za strah kad bi
se naao u kuhinji, hotei prirediti remek-djelo za Aneliku. Posluio se dvama receptima koje je
najvie volio: jastogom u vrhnju i ribom s jugoistoka, ve tradicionalnim jelima meu Francuzima i
kotima s otoka i s obale Mainea i Francuskog zaljeva, te usoljenim bakalarom s malo slanine,
krastavcima i dvjema vrstama povra koje se moe nai samo na nekim otocima: grakom, koji je
gospoa Mac Gregor uzgajala na otoku Monegan kao spomen na svoju majku koja je na svom prvom
putovanju donijela njegovo sjeme iz Francuske, i jednim plodom koji su gusari June Amerike nalazili
na rijetkim mjestima - rajicom. Obje vrste su se posluivale francuskom kralju jer su se jo smatrale
rijetkima.
Aneliki je pomalo postala jasna prisutnost Adhemara i Yolande s njihovim dojenetom u Salemu. Ni
njihov ukrcaj na Marijino srce nije bio sluajan. Ve dvije godine eljeli su nastaniti se u Novoj
Engleskoj.
Kad su Bostonci zatvorili francuskog vojnika Adhemara i Engleza Phipsa, bostonski sud nije znao to
bi s njima, pa ih je prebacio u Salem i na njih skrenuo pozornost francuskog vlasnika krme Plavo
sidro. Adhemar je pristao vratiti se Englezima, ovaj put ne kao ratni zarobljenik nego s obeanjem
slube u skladu s njegovim prirodnim sklonostima, slube probitanije od one francuskog vojnika u
slubi kralja. U
meuvremenu se oenio krepkom Akadijkom Yolande, kerju Lijepe Marcelline.
- Ali vi ste zbog nas promijenili nakane i ponitili svoje obveze - ree Anelika napokon uvi tu
pripovijest. Vlasnik Plavog sidra treba pristati na to! Gospodin de Peyrac bi se sporazumio s njim jer
ga odavno poznaje...
- Vidjet emo poslije - uvjeravao ju je Adhemar koji se uvijek najsigurnije osjeao pod zatitom
gospoe de Peyrac. to se tie Yolande, ona nije bila tako sigurna da bi bila sretna kod Engleza, jer su
njihovi odnosi s Akadijcima uvijek bili vrlo napeti i vladao je obiaj: kad bi stanovnici nekog
francuskog naselja ugledali englesko jedro, najbolje su uinili kad su pobjegli u umu kod Indijanaca
Mic-Maca ili Etchemina i ekali da Bostonci dovre pljaku njihovih jadnih baraka. Bili bi sretni kad
ih ne bi spalili.
Danas mir vlada na gordim obalama burnog Francuskog zaljeva gdje su najvie plime na svijetu. No
neka sjeanja zauvijek ostaju u krvi i Akadijka Yolande nije bila previe razoarana to ide prema
svojoj rodnoj zemlji.
Anelika e u Gouldsborou morati donijeti odluke koje se tiu dviju dojilja o kojima je ovisilo
zdravlje krhkih blizanaca. Yolande je bila luda za svojim dojenetom Raimon-Rogerom, a njezin
djeai, krepak poput nje, a s naivnim pogledom svoga oca, nije bio ljubomoran na malenu ljudsku
ahuricu koja je s njim dijelila mlijeko s dareljivih grudi njegove majke.
No kani li akadijski par pratiti karavanu sve do Wapassoua i ondje prezimiti? To jo
nije bilo odlueno.
to se tie male Indijanke koja je dojila Gloriandre i obitelji starog lijenika Shapleigha, i za njih je
vrijedilo isto pitanje.
No svi su se slagali u tome da je putovanje ugodan predah, jer kad ne bi bilo tih mirnih dana na moru,
lienih obveza koje se nameu na kopnu, kad ne bi bilo tih trenutaka preputanja osjeaju slobode i
neodgovornosti, ne bi bilo sigurno da bi uope doli.
Mnogi su htjeli nauiti recept za jastoga u vrhnju. Prvih dana govorilo se da e im Nova Engleska
ostati u mislima samo u svojim najljepim vidovima: svojim brojnim jelima, ugodnosti domova
ispunjenih lijepim predmetima, bogatoj trgovini najboljim proizvodima svijeta koju im omoguava
Staple Act.
Slobodni od teokratskog jarma, stranci su se sjeali samo njezinih ari, mnogih sitnih uitaka koje
njihovi domaini nisu htjeli prokazati kao takve i bili bi uvrijeeni da su uli kako o njima govore
njihovi francuski gosti.
No ipak, najvei uitak bio je baciti sidro u uvali kakva otoka i prirediti izlet na pjeanu plau. Tad bi
se pomijeale skupine s razliitih brodova. Na prvom izletu Severine je potraila francuske protestante
i sljedbenike Jeana Valdoa koji su bili putnici na Marijinu srcu. Vratila se u pratnji Nathanaela de
Rambourga i njegovih prijatelja. Svi su razgovarali oekujui jela, a oni koji su svirali na nekom
glazbalu bili su toplo pozdravljeni.
Poslije gozbe, prstiju masnih od maslaca koji se jeo prstima, pjevali su i plesali. Nitko se nije elio
vratiti na brod; svi su eljeli spavati na pjeanoj obali, pod nebom obasjanim mjeseinom.
Anelika je ispriala Ruth i Naomi kako joj je na jednom od tih otoka neka kvekerica dala svoj ogrta.
Bilo je to one godine kad su Abenakiji opustoili obalu pa su otoci bili puni izbjeglica.
No mir se vratio. Spaljena sela ponovno su izgraena. Gledajui prema obali, vidjeli su treptanje
svjetala uljanica koje je dopiralo iz obalnih naselja. Luke su se otkrivale po vatrama drvenoga ugljena
u eljeznim eravnicima koje su upozoravale na opasne hridi.
Elie Kempton, pokuarac iz Connecticuta, takoer je otiao na put. U Salemu ga nisu voljeli, kao ni
njegova medvjeda. Gospodin Willoaghby zasmetao je njegovim starijim stanovnicima kad su se
prisjetili da se jedan vrlo dostojanstven i potovan sveenik iz prvih godina kolonije zvao Willoaghby
te su se uvrijedili to njegovo ime nosi medvjed, pa bio on i najinteligentniji medvjed na svijetu.
Usto, Kempton je na sjeveru trebao predati mnogo cipela po mjeri, i to ne samo u Gouldsborou i
raznim akadijskim naseljima nego i u glavnom gradu Nove Francuske, Quebecu, gdje su ga oekivale
sve tamonje dame. Kao Englez, nije mogao sam tamo otii jer nije imao zatitu grofa de Peyraca kao
prvi put, pa je morao pronai ljude koji bi dostavili njegovu robu, bilo kopnom, bilo Rijekom svetog
Lawrencea.
Vrijednom trgovakom putniku bilo je teko podnositi prepreke koje mu je nametnula ljudska glupost,
iako svi narodi posve jednako postupaju kad se radi o zadovoljstvu kupovanja. I papistika
Francuskinja i kalvinistika Engleskinja jednako su sretne kad mogu kupiti elegantne kone cipelice.
Vjerojatno zanesen idejom da u Francuzima pobudi elju za trgovakom slogom izmeu
neprijateljskih naroda, a i zbog ponosa to je trgovina nakon nekoliko desetljea tako procvjetala u
engleskim kolonijama, on je zadovoljno i sveano proitao popis robe koju je pronaao u Salemu i
Bostonu. Taj popis obuhvaao je vie od stotinu vrsta razliite robe, ukljuujui pokrivae od
manesterskog platna, flandrijsku ipku, svilu, batist, bisere, slonovau, koralje, koe, obojeno staklo,
boje za tkanine, parike arape i rublje, duhan iz Brazila, St. Cristophea, Virdinije i Barbadosa,
zaine, kotske, kineske, perzijske i venecijanske sagove, francuske stolno posue, limunov sok u
boci, papir, sapun, masline, razne alate i tota drugo.
- Mi smo sve to imali u La Rochelleu - rekla je mlada Severine veselo. - Nemate se zato epuriti.
inilo se da su posljednji dogaaji u Salemu utjecali na njezin karakter, a to je moda dijelom bilo i
zbog toga to je bila nezadovoljna anelima uvarima za Honorinu koje su joj postavili zato jer se
vie nisu mogli toliko baviti njome zbog sve te uurbanosti oko blizanaca, a to bi na brodu moglo biti
opasno za Honorinu. Ve je jednom pala u more na poetku puta.
Joffrey je predstavio Aneliki tri osobe koje je odabrao. Bio je tu brodski mali, jedan sijedi mornar
koji je zbog povrede noge morao nekoliko dana mirovati, to ga nije spreavalo da hoda epajui, i
lijepi Malteanin s kojim se Honorina sprijateljila i koji joj je ve vie puta ispriao, osim drugih
pria, i pripovijest o Ruth i Naomi koju je uo kad je bio u pratnji grofa de Peyraca.
Oi su mu bile pune obeanja uda dok je s orijentalnim zanosom opisivao kolibu.
Rekao je da ga je ta koliba na rubu proplanka, iza kruga bijelih kamenova, obrasla cvijeem sve do
slamnatoga krova, zrcalei se prozorima od raznobojnog stakla ureena izbruenim drvenim okvirima,
na neki nain podsjetila na hobotnicu, fantastinu ivotinju, kako uva ulaz u svoje stanite
razmjestivi oko njega kamenje, koljke, koralje i sve sjajno to je uspjela prikupiti.
Honorina ga je satima sluala, ali njezino njeno srce bilo je uz maloga jer je znala da brodski mali
vode teak ivot na brodovima, a nije htjela ni da sijedi ranjenik pomisli da ga zanemaruje zato to je
ranjen; znao je vrlo vjeto noiem izraivati svakojake drvene figurice.
Odluili su je nadzirati na smjene pa Honorini nije bilo dosadno s njezina tri prijatelja te joj je zbog
toga ostajalo manje vremena za razmiljanje koje bi moglo dovesti do nepredvienih i neoekivanih
nakana.
15.
DUHOVITOST LORDA CRANMERA
Kad ga je vidjela na mostu kako kroi svojim odmjerenim i sigurnim korakom -
Rescatorovim korakom - dok mu pogled istrauje svaku toku na obzorju, to ga nije spreavalo da
slua i lorda Cranmera koji ga je pratio, Anelika je osjetila kako joj je srce zadrhtalo od radosti i
ispunilo se toplim i njenim divljenjem i osjeajem punoe.
Prepustila se intimnom zadovoljstvu to joj ne moe pobjei iz tog malog prostora na brodu: ako
nestane iza neke galerije, ubrzo e se pojaviti iza druge.
I to su takoer bile pogodnosti putovanja za zaljubljenu enu.
Bio je samo njezin.
Svaki put kad bi im bili darovani trenuci mira ona bi u njemu pronala neku novu crtu koja bi joj
postala bliska, neku misao, neku rije, neko stajalite koje bi se iskazalo kao novi preljev njegova
bogatog karaktera koji se nikad nee razotkriti u potpunosti. Na tom ljetnom putovanju otkrila je da je
jo daleko od toga da poznaje ovjeka kojeg ljubi. Sve dotad ga je naivno procjenjivala. Moda zbog
straha, moda zbog ara borbe, bijesna pred preprekama koje su razdvajale njihova srca, nije vidjela
nita od sama njegova prisua: On! On, koji me ljubi! Neu ga izgubiti, neu izgubiti njegovu
ljubav!
Putovanje na Dugi omoguilo joj je da odmjeri simboliku udaljenost i prostor koji su preli.
Postala je svjesna omiljenosti Joffreya de Peyraca u tim stranim zemljama; nestrpljivo su ga oekivali
svuda.
Imao je veze u mnogim lukama i u svim smjerovima razvio je raznolike djelatnosti.
Vjerni prijatelji, suradnici, brodograditelji i trgovci, gusari i utemeljitelji gradova: vidjela je kako mu
svi oni dolaze zbog nekih poslovnih interesa ili pak duhovnih veza; sa svima je imao vrste i plodne
odnose.
Kao Rescator na Sredozemlju imao je posla s maltekim vitezovima, sitnim trgovcima, gusarima,
velikim vezirom turskoga sultana, s alirskim paama, sa sultanom Maroka, sa vercerima sa
panjolskih otoka ili s provansalske obale; dijelio ih je na prijatelje i neprijatelje: s prvima je
suraivao, a druge je potovao. I na Atlantskom oceanu, koji je postao novo svjetsko more, osigurao je
sebi kljuno mjesto.
Veselila se to u svakom pristanitu vidi dostojanstvene ili poletne skupine ljudi kako mu prireuju
doek.
Bila je uvjerena da se i u srcu Kariba, gdje je obnovio svoje bogatstvo vadei s maltekim roniocima
zlato s potopljenih panjolskih galija, njegovo ime izgovara s potovanjem. Ne bi se zaudila da sazna
kako je prokrstario sve panjolske i portugalske posjede, da je dopro sve do Perua, preko opasnih
puteva panamske prevlake, odakle je doveo karavane mula koje su nosile zlato iz tajnih rudnika Inka
na planinama tako visokim da su im vrhunci doticali nebo.
Drei u rukama plodove trgovine s dalekim zemljama, znala je cijeniti organizacijski duh svoga
supruga, njegovu otroumnost, okretnost i ingenioznu diplomaciju, njegovu uenost i naobraenost,
odvanost i gospodstvo, njegovu matu i sposobnost predvianja i proraunavanja, vjeru u ljude i
odmjeren prkos.
Joffreyeva mo bila je u biranju privrenih prijatelja. Svi koji su se okupljali pod njegovim vodstvom
ili koji su ga predstavljali na raznim stranama svijeta imali su zajedniku osobinu: sluili su mu, a
time su ujedno ostvarivali i nezavisnost vlastita ivota. Bili su dovoljno zainteresirani za njegove
poslove jer su znali da njihov rad u njegovoj slubi nee biti uzaludan i da ih nee iskoristiti, a
dovoljno slobodni da bi neometano vodili svoje poslove znajui da ne mogu ni poeljeti bolju sudbinu
od one koju im je ponudio grof de Peyrac.
Porgani u Wapassouu, Colin u Gouldsborou, Urville, Barrsempuy i Erikson na brodovima i drugi: sve
njih smatrao je pustolovnim plemiima i nije im obeavao nita osim sudbine koja prati one koji su
prigrlili ivot kakav pustolovni plemii i vode: pun pothvata, opasnosti, posla i trgovine, koji su mogli
zavriti sa zavidnim bogatstvom ili pak smru koja ih svakodnevno vreba na putovanjima na kojima
putuju pod njegovim barjakom.
Na brodovima flote grofa de Peyraca uvijek su i vou palube i navigatora pozivali za asniki stol.
Smatrao je da vanost njihova posla, o kojemu ovisi uspjeh putovanja, zasluuje tu ast, koja bi im
prema starom mornarskom zakonu bila uskraena na svim drugim brodovima.
Joffreyeva nezavisnost u Wapassouu omoguila mu je da uvede svoje vlastite zakone, kao to je inio
i na Sredozemlju i na Karibima, kao i u svojoj Akvitaniji dok je bio podanik mladog omraenog
francuskog kralja koji mu se osvetio.
Lord Cranmer i Joffrey de Peyrac hodali su amo-tamo po mostu. Njihov naizgled kurtoazan razgovor
imao je posebnu vanost jer mu je lordova engleska nacionalnost davala vid slubenih pregovora. Na
brodu je bio zatieniji nego na kopnu, pod okom pijuna.
- to se tie pijuna - ree lord Cranmer, a Anelika osjeti kako je podilaze marci -
vi ne znate sve. Posjedujem dokument vaeg isusovca koji bi mogao obnoviti rat izmeu naih dvaju
naroda. No mi smo u miru ve gotovo deset godina, to se rijetko dogaa kad se radi o naim
zemljama. Obavijestimo gospou de Peyrac.
Nakon anatema koje su baene na nju, ne smijemo joj uskraivati poznavanje diplomatskih tajni.
- Ti isusovci zadali su nam muka.
- I vie no to mislite. Samuel Wexter, iscrpljen sukobom koji je imao s ocem de Marvilleom, nije
mogao ozbiljnije razgovarati s vama: jedno pismo koje je otac d'Orgeval poslao francuskom plemiu
koji se nalazi u okolici jezera Illinois palo je u ruke Mohikanaca.
- Kada i odakle je poslano to pismo? - upita Anelika.
- Ne znam tono. Prije vie mjeseci. Danas je jasno da se vodila podla i nesmiljena borba i da naa
obrana nije bila plod nae loe vjere niti nae mate. Poruku je prenosio jedan pripadnik
Narragansetta, pobunjenog plemena. Znao je daje u vezi s Francuzima sa sjevera. Poruke je nosio
ispisane na malenim zapeaenim listovima, ponekad sve do New Yorka i Virdinije. U sluaju
opasnosti progutao bi je. Mohikanci su je pronali u njegovoj utrobi. Odnijeli su je u Boston, a poslije
u Salem. Glasila je: Kralj Luj XIV zaduio me je da odravam ratno stanje s Engleskom pomou
indijanskih napada...
Sebastien d'Orgeval
Samuel Wexter nije imao snage itati tako straan dokument.
Obnova francusko-indijanskih napada pobudila je uznemirenost i strah od beskonanog rata koji
razara trgovinu. Vie no ikad polagali su nade u diplomaciju francuskog plemia i u njegov utjecaj na
Quebeane jer nikakva napetost izmeu francuskog i engleskog kraljevstva ne moe opravdati te
krvave ine koji e gurnuti suverene dvaju naroda u teke sukobe.
Sreom su dva kralja, Charles II i Luj XIV bratii: sestra Luja XIII udala se za Charlesa I, kralja
kojem su odrubili glavu. Odnosi izmeu dvaju dvorova bili su dobri, gotovo roaki prisni.
Colin Paturel ponekad bi sudjelovao u njihovim razgovorima.
Lord Cranmer duhovito je govorio o vjerskim pitanjima za koja se u tim vremenima prolijevalo
mnogo krvi, a prolit e se jo vie; zbog njih je guverner engleskih kolonija u Americi morao imati
sjedite na Jamajci jer upravitelji kontinentalnih zemalja nisu mogli trpjeti - svatko je imao svoje
razloge: puritanizam, luteranstvo, katolicizam i kojeta drugo - predstavnike anglikanske crkve,
slubene vjere u Engleskoj, njihovoj domovini.
- Moj praujak, nadbiskup iz Canterburyja, ije ime nosim, moe se smatrati prvim anglikanskim
biskupom jer je u prvim godinama reformacije utemeljio za svog vladara Henrika VIII katoliku
crkvu bez pape koju je kralj zahtijevao. No kalvinistiko i puritansko protivljenje natjeralo ga je da
se odrekne Njemice kojom se oenio. Potom, za vladavine Marije Tudor, katolkinje, utamniili su ga i
odrubili mu glavu.
Suprug gospoe Cranmer priznavao je da su engleski koloni, iako su ga odbijali kad se pojavio kod
njih, najvredniji podanici Njegova Velianstva, ali im zbog njihove vjerske poslunosti nedostaje
odreena prirodna spremnost da se prilagode Novom svijetu. U usporedbi sa kotskim, irskim,
nizozemskim, a ponajprije s francuskim naseljenicima, engleski i puritanski naseljenici nisu se znali
prilagoditi domorocima.
Prezirali su ih i progonili. Bio je to duboki poriv; strah od ljenarenja, neznanja, senzualnosti,
nekulture i poganstva podizao je nepremostivi zid izmeu njih i
crvenih zmija koje potiho plaze po svojim besputnim umama. Nisu se slagali s njima, nikad se
nee ni slagati i to e bivati sve gore.
Na nekoliko otaca hodoasnika, punih blagosti i iluzija, koji su s Indijancima sudjelovali u
sveanostima zahvalnosti, na Johna Eliota, anglikanca koji je pokrstio Indijance Wapanoag, na
velikodunog Rogera Williamsa, stanovnika Salema kojeg su njegova netoleratna braa po vjeri
protjerala zbog novih i opasnih misli pa je morao poi u snjenu oluju i potraiti utoite kod nekog
Indijanca kod kojeg je prezimio, a potom je krenuo na jug i u Rhode Islandu u zaljevu Narragansett
utemeljio naselje Providence u kojemu su bila doputena sva religijska vjerovanja, na one ljude koji
su eljeli doista primijeniti milosrdna naela kranske vjere i ivjeti slobodne savjesti koju su doli
potraiti u Novom svijetu, na svakog od tih ljudi iste due dolazilo je na tisue slijepih vjernika
kojima su se Indijanci gadili i koji na njih nisu obraali pozornost, osim kad se radilo o krvavim
obraunima. Jer, ti Englezi bili su pravi pacifisti. Doli su bez namjere da ubijaju Indijance i da ih
pljakaju. Traili su samo da nikad ne vide te pogane koji tumaraju zemljom koju je Gospod dao
njima i da se mogu u miru moliti prema svojim zakonima.
Joffrey de Peyrac bio je Francuz. Ta razlika tvorila je njegovu snagu i postavljala ga kao suca izmeu
dvaju svjetova s oprenim shvaanjima i vjerovanjima.
Englezima se kod njega sviala doseljenika pustolovnost koja je nalikovala njihovoj.
Veina onih koji su osnovali engleske drave, od Virdinije do Maine, nisu bili ni siromasi ni dravni
slubenici kao u Novoj Francuskoj. Bili su to graani, imuni ljudi, plemii. Doli su sa svojim
obiteljima, slugama, a esto i s kraljevskom poveljom koja im je jamila gotovo suverensku
nezavisnost.
Francuski plemi koji je razvijao prijeporna, slabo naseljena podruja osigurao je saveznitvo i s
jednima i s drugima kako bi odrao mir, ponaajui se poput njihova brata i zalaui se za stanje koje
su ti razliiti naseljenici, pionirskoga duha gotovo nevoljko odravali s obzirom na London:
nezavisnost.
Anelika je po svojoj enskoj intuiciji jasno osjeala neku pozadinsku struju. Raala se nada. Pitala se
u kakvom e svijetu ivjeti sa svojim blizancima. Zasad je njihova budunost sliila na brod izvan
luke na kojem se nalaze pripadnici izmuenih naroda koji su bacili sidro na obalama Novoga svijeta.
A s njima je i uzbueno mnotvo indijanskih plemena.
Dok su mukarci hodali po mostu, ona se prisjeala luka u kojima su pristali.
Pokraj Bostona su samo proli, promatrajui grad koji je izgledao poput velikoga gljivita, a u daljini
se uzdizao vrh Massaposset kojem je cijela drava dugovala svoje iskrivljeno ime, Massachusetts.
Boston, sin Salema, proet tenjom da bude jo
tvrdokorniji od njega, jo vredniji i jo voljeniji od Gospoda...
Joffrey de Peyrac odloio je posjet njemu za drugo putovanje. I ondje je poznavao odvie ljudi pa bi se
osjeao obveznim posjetiti ih.
Pristali su u malenoj dravici Rhode Island and Providence Plantations, takoer proiziloj iz Salema,
ali u posve drukijem duhu, uzme li se u obzir da je Roger Williams, mladi pastor pun ideala koji je
elio potovati slobodu savjesti, morao pobjei i u sjeni uvala zaljeva Narragansett utemeljiti
velikoduan grad, otvoren svim vjerama: Providence.
Na uu rijeke Hudson brodii Yatcho i VlieBooten plesali su ivahan ples prevozei naseljenike s
rijene obale sve do Orangea na sjeveru, do ulaza u Dolinu Irokeza, ili pak prema otocima u oceanu
odakle su se mogli uputiti i na Stari kontinent. Nosivosti od ezdeset do stotinu tona, ti su brodii bili
nainjeni za plitke vode nizozemskih zaljeva i kanala.
Nizozemska je i dalje dominirala ivou New Yorka, malenoga ivahnog i slobodnoga grada, manje
vanog od Bostona, ali vrlo kozmopolitskog, grada koji nije zaboravio da je prije no to je dobio novo
ime po bratu engleskog kralja, vojvodi od Yorka i Albanyja, nosio nizozemsko ime Nieuwe
Amsterdam.
Vidjeli su kako se krovovi od delftskog crijepa blistaju crvenilom pod plavim nebom.
U New Yorku i na obalama Hudsona sve do Orange-Albanyja, govorilo se dvanaestak jezika:
nizozemski, flamanski, valonski, danski, norveki, vedski, engleski, irski, kotski, njemaki, pa ak i
panjolski i portugalski, koji su govorile idovske zajednice koje su pobjegle iz Brazila pred
lomaama panjolske inkvizicije.
Ti idovi raselili su se po Connecticutu i Rhode Islandu te sa sobom donijeli draguljarstvo, zlatarstvo
i novarstvo.
Dok su na drugoj strani rijenog ua stanovnici New Jerseya u zdepastim kuama od smeega
kamena, koje su sagradili drevni vedski naseljenici, ispovijedali tako strog puritanizam da je
esnaestogodinji mladi koji bi opsovao pred svojim roditeljima mogao biti osuen na smrt, ovdje,
na ulicama New Yorka, ponekad su se vidjeli parovi kako se slobodno grle.
Molines je tu izgradio kuu od cigle koja je nalikovala na onu u kojoj je ivio u Poitouu kad je
upravljao dobrima Plessis-Bellieres, u susjedstvu zemalja Sance de Monteloup i Rambourg.
Doveo je i svoju ker i zeta te svoje unuke koji su ve navikli ivjeti na ulicama, na kojima su prema
nizozemskim obiajima bili slobodni poput ptica i tako nisu naruavali mir kue s lijepim navotenim
parketima. Intendant Molines naao je dom u New Yorku. Govorio je da je njegov djed bio drug Petera
Minuita, Valonca koji je za nizozemski raun za ezdeset florina kupio od Indijanaca Manhatta
poluotok istog imena, Man-Hat-Ta, to znai nebeska zemlja. Tako je naao srodnike i suradnike.
Spisi koje je donio, zapeaeni peatom francuskoga kralja, osiguravali su mu punomo u svim
okolnostima i omoguili mu da dovede iz Francuske mnoge svoje ugroene prijatelje hugenote.
Bio je savrena zdravlja i aktivniji no ikad.
Nagovarao ih je da se nastane u New Yorku. Govorio je da je njihovo mjesto tu i da bi uspjeli pobuditi
Francuze koji uglavnom ivotare.
Ali zato? - pitala se Anelika. Putovanja su joj doputala, usprkos iskuenjima blaeg i sigurnijeg
ivota od onoga koji su odabrali, duh nezavisnosti, potrebu za odravanjem njihova izvanjskog
poloaja koji su smatrali nunou. Svijet, ljudi, ljudsko drutvo, nepravedni zakoni, preivjela naela,
sve ljudske zamisli odvajale su ih od drutva. Prema njemu se drala prkosno, a ponekad i uplaeno,
kad bi ljudski mete i spletke ugrozili njezinu jedva spaenu ljubav, udesno povraenu, iznova
roenu, za koju je drhtala, svjesna da je moda jedina ena koja posjeduje takvo blago.
Usprkos svim arima, zima provedena u Quebecu, u zavodljivoj groznici francuske mondenosti bila
joj je dobra lekcija.
Takoer, svaki put kad bi, obuzeta arima putovanja, posjetima, susretima, zadovoljila svoju
drutvenu narav koja voli slaviti, smijati se, plesati - tu spontanost kralj je visoko cijenio - eljela je
povui se u usamljenost s njim, na more ili u ume, kao u utoite gdje moe obnoviti snagu i
suoiti se s opasnou koja vreba iza osmijeha i uslunosti, a koju esto nije uspjela uoiti na vrijeme.
Taj drugi vid njezine naravi savjetovao joj je da se povue, kao to ju je u djetinjstvu tjerao da
pobjegne u neprohodne ume, da pobjegne od ljudskoga glasa i pogleda te potrai drutvo arobnice
Meluzine koja joj je otkrivala tajne drugih.
Obale Mainea i Francuskog zaljeva, a pogotovo niija zemlja u unutranjosti koja e tek postati ulog u
borbi Engleske i Francuske, ta zemlja planina i jezera u ijem sreditu je Wapassou bila je njihovo
utoite gdje su se odvojili od svih, barem tijekom jednoga godinjeg doba: zime.
Zatieni vrstom ogradom i orujem, skladita punih namirnica i drva za ogrjev, u Wapassouu su za
zimskih mjeseci bili izvan svijeta i njegovih sukoba, a to je ih je blailo i jaalo njihovu ljubav.
Joffrey je u dugim razgovorima koje je vodio s njom priznao da ima iste tenje i elje, da eli biti s
njom, da eli pobjei ljudskim pritiscima, iako je s vie hladnokrvnosti umirivao ljudsko uplitanje u
njihovu sudbinu. Njegova unutranja vrstoa bila je kao od bronce. Gotovo da mu je zavidjela na njoj
i bojala se da e joj postati nedostupan i izmaknuti joj. A on se alio da je ona njegova jedina slabost
koja moe slomiti vrstou bronce, a to dokazuje da je ona mnogo jaa od njega jer dodirom prsta
moe poruiti stupove njegova unutranjeg hrama. Ona bi odgovarala da uope ne vjeruje u to i da je
on dokazao da se moe oduprijeti svemu.
- Ne, ne svemu - mrmljao bi on grlei je svojim snanim rukama ljubomorno i strasno, prekrivajui je
poudnim poljupcima, grozniavo je privijajui, a ona bi u njemu osjeala odjek vlastite tjeskobe:
bojao se da e je izgubiti, bila mu je potrebna i bilo je divno vidjeti da je ona uz njega.
Ovila je ruke oko vrstog i toplog vrata koji je bez savijanja podnio mnoge napade i urote, a tolikim
ljudima je osigurao ivot i opstanak.
Razmiljajui o svemu to je znala o Joffreyevu ivotu, Anelika se zamislila. esto bi bila zapanjena
onim to bi otkrila o njemu i pomislila bi: Uope ga ne poznajem!
Prevelik je, preirok! Skrio mi je velik dio sebe.
Ah, kakva tenja za potpunim poznavanjem nekog bia! To nije mogue. Uvijek neto ostaje
nespoznato. Njegova njenost i divljenje prerastaju u tajanstvo. A i njegova bojazan.
Bio je to isti ovjek koji joj je aptao lude rijei ljubavi, koji ju je nou uzimao kao da je
najskupocjenije blago na svijetu, jedino blago za koje se boji da e ga izgubiti.
Jednog dana u Quebecu gospoa de Castel-Morgeat napomenula joj je s mjeavinom zavisti i
nostalgije: On vas neprekidno gleda. Taj ovjek, odgovoran za cijelo carstvo, jednog dana rekao je
njoj, eni: Kamo budete ili i ja u ii; gdje budete ivjeli i ja u ivjeti, stavljajui joj pred noge to
carstvo, spreman napustiti ga kad bi se to njoj prohtjelo, jer ga je ionako stvorio samo za nju.
To ga nije spreavalo da u nj ulae sav svoj talent, strast i osjeaj za uspjeh. Brinuo se za svaki
pothvat i svaku svoju ulogu igrao je kao vrli mu. Kao zapovjednik broda nije pretjerivao sa strogom
stegom koja omoguava da posada izdri iskuenja plovidbe. Ponekad ju je uznemiravao, plaio.
Osjeala se nemonom pred tim biem od elika. No to je onaj isti ovjek, posjednik iz Akvitanije,
koji je mijenjao modu u Quebecu, koji je briljivo birao poklone za quebeke dame, koji je rekao
Honorini:
Ja sam va otac, ali takoer i onaj koji je slijedio Pont-Brianda preko ledene pustinje da bi ga ubio u
dvoboju, a to mu jo nije oprostila, ne zbog Pont-Brianda, nego zbog straha koji ju je mnogo dana
razdirao na pomisao da ga vie nee vidjeti.
Bio je to isti ovjek koji je spalio svoju utvrdu Katarunk kao cijenu krvi za umorene irokeke
poglavice i koji u Salemu nije oklijevao krenuti prema kui kvekerskih arobnica i preklinjati ih da
spase njegovu enu i voljenu djecu.
udan ovjek, udan zbog svojih mnogih lica koja e joj zauvijek ostati nepredvidljiva.
Ali, ona moda vie nije za njega? Moda?
Jednoga dana kad se odmarala na balkonu prve krmene palube, jer je bilo vjetrovito, ula je glasove iz
salona. U zbrci grlenih onomatopeja prepoznala je glas Joffreya de Peyraca i Colina Paturela, koji su
ispitivali afrike crnce koje je grof kupio na dobro opskrbljenoj trnici u Rhode Islandu.
Anelika se zaudila to je njezin suprug otiao na trgove u Newportu, luci te dravice iji se glavni
grad zvao Providence, i ispitivao poiljke robova.
Radoznalo je virila kroz poluotvorena vrata i promatrala tunu djecu Afrike koja su sjedila uz noge
Joffreya de Peyraca i Colina Paturela.
Bio je tu ovjeuljak koji je zacijelo bio domorodac iz djevianskih uma jer je bio zdepast s vrlo
istaknutim crtama lica. Kraj njega je bila trudna ena koja mu je mogla biti supruga: vrlo visoka
crnkinja, vrlo lijepa, a uz nju je bio sin star desetak godina. Napokon, bio je tu i mukarac lijepa stasa
koji je, sudei po naglasku njegova francuskog, dolazio s Malih Antila, kamo su prije nekoliko
desetljea poeli dovoditi crne robove kao zamjenu za istrijebljene indijanske robove.
Colin je razgovarao s visokom enom iji je dijalekt izgleda razumio i prevodio Joffreyu, koji je bio
suzdran.
U igri sjena koju je stvaralo ljuljanje broda promatrala je lica dvojice tako razliitih mukaraca: grub
Joffreyev profil s lukom obrva koji je nadsvodio njegov pozoran i prodoran pogled koji je prozirao
misli sugovornika koje su se skrivale iza mimike, pokreta i rijei, a pokraj njega plava Colinova griva,
upava brada i masivna ramena.
Kad je bio na moru, nestalo je one teine koju je imao na kopnu u ulozi guvernera; od vremena kad je
jo bio brodski mali, nije prestao krstariti morima, kao i mnogi drugi Normani.
Promatrala je svoga mua koji nije znao da ga gleda; bila je neizmjerno radoznala i zadivljena.
Voljela je njegov otri profil, kretnje njegovih usana kad je govorio i kretnje njegovih ruku.
U njegovu razgovoru s jadnim crncima sa dna svijeta zapazila je tenju da njihov uniten ivot
usmjeri u prihvatljivom smjeru.
Da, i ona njega eli neprekidno gledati.
16.
ISTINA NATANAELA RAMBOURGA
- Vjerujete li da e se Kouassi-Ba vjenati s onom visokom crnkinjom Peuhl? - upita Severine jednog
vrueg dana dok su u sjeni nadstrenice kuale medovinu s voem koja se udom stvorila u kuhinji
gospodina Tissota.
Anelika zastade, proguta zalogaj, a potom razmisli i odgovori:
- Nisu li s tom nakanom otili na trnicu u Newportu?
- ini mi se tako. A vama?
Anelika prozranom kretnjom odloi licu na tanjuri, od kineskog porculana kakav se mogao nai
samo u Novoj Engleskoj.
- Joffrey mi nikada nita ne govori! Nikad mi nita ne objanjava! Misli da sam se toliko iscrpila u
bolesti da sam postala preglupom za razmrsivanje vorova njegovih trgovakih i ostalih transakcija!
Mlada gospoica Berne nasmija se kao da nikad nije ula nita smjenije od toga Anelikog izljeva.
- Ponajprije, niste bili bolesni onog dana kad ih je kupio. Bili ste samo trudni i to se jedva vidjelo, a
jo nismo bili stigli u New York. Osim toga, i sami kaete da su niti i potke nakana gospodina de
Peyraca tako sloene, makijaveline i vjeto spletene da vie volite ne znati ih u potpunosti. Napokon,
draga gospo Aneliko, zar vi tako lako odajete sve misli koje vam padnu na pamet? ula sam i
gospodina de Peyraca kako se ali istim rijeima kao vi.
- Predajem se - prizna Anelika. - Ti si suta mudrost, mala moja Severino. Umjesto da se udim
njegovim inima, bolje bi bilo da o njima razmislim i shvatim njegove nakane ili pak da zatraim
objanjenje ako mi se prui prilika.
Doista je bila uznemirena, ako ne i okirana, slijedei izdaleka Joffreyeve dolaske i odlaske u pratnji
Kouassi-Baa i dvojice naoruanih panjolaca; na molu krcatom crnom robom doekao ih je
nizozemski kapetan broda za prijevoz roblja te dvije osobe iz Providencea.
S grofom d'Urvilleom i nekim prijateljima ekala je da im poslue jelo na terasi pod znakom golema
viseeg ananasa iji je opojni miris navodio na misli o bijelim pjeanim plaama pod istim plavim
nebom, s kokosovim palmama koje se njiu na vjetru, a leptiri poput prozranoga dragog kamenja
lepraju oko crvenih cvjetova hibiskusa.
Ne bez nelagode, Anelika je pogledom slijedila Joffreyev hod; on se zaustavljao, ispitivao i podizao
pokojeg roba da bi ga pregledao. Osjeala je kako je marci podilaze jer ju je to podsjealo na batistan
Candie u Aliru. U Sredozemlju su za galije traili Turke, erkeze, Ruse i sve vrste krana. Ali bilo
je poznato da ni najjai crnci ne izdre vie od dva tjedna u veslarnici. Zbog toga se na istonim
trnicama kupovalo samo crnkinje za hareme ili pak djecu koju bi uinili eunusima ili bi ih
predvidjeli za uitak paa ili prineva.
No bilo je jasno da se sve vie crnih robova prevozi na karipske otoke. Ta rabota poela je prije pola
stoljea da bi se zamijenilo nestale indijanske robove na berbi eerne trske; ona je ve vidjela njezine
tragove u La Rochelleu.
Ali ovdje, u luci najmanje engleske kolonije u Sjevernoj Americi, u gradu Newportu izgraenom na
rtu otoka Aquidneck, koji je njegov otkriva Verrazano godine 1523.
krstio imenom otoka Rodosa u poast vitezovima svetog Ivana Jeruzalemskog koji su te iste godine,
poraeni od Turaka na Sredozemlju, morali napustiti svoje feude na Rodosu i pobjei na Maltu, na
ovom otoku koji poput epa zatvara prostrani zaljev Narragansett pun otoka i poluotoka, na ijem se
dnu smjestio Providence, Anelika se nemalo zaudila to na tom jedinstvenom komadiu zemlje na
kojem je Roger Williams uveo obiaj slobode misli i izraza, koji je postao zakon, cvjeta trgovina
robljem.
No u toj injenici nije bilo neloginosti.
Duhovni genij Providencea i Rhode Islanda uspostavio je slobodu misli.
A njegov trgovaki duh shvatio je da na pola puta izmeu siromanih zemalja na sjeveru i bogatih
junih zemalja, gdje se i najmanji krajiak zemlje preobraava u polje duhana i gdje nedostaje radne
snage, najunosnija trgovina postaje upravo trgovina radnom snagom.
Stanovnici Massachusettsa zavidjeli su im to su doli na tako genijalnu zamisao, ali Rhode Island bio
je bolje smjeten za takav promet. Svojim brodovima izgraenim u vlastitim brodogradilitima ili su
u Afriku traiti robove ili su pak s karipskih otoka prevozili ve izuene robove u Virdiniju. Robove
su prodavali ili su u zamjenu dobivali melasu, eer, duhan i rum, a te proizvode prevozili su u
Massachusetts.
Dovozili su i francuska vina i sitnice iz Pariza, a sueni bakalar prodavali su u Portugalu prije nego to
bi se opet uputili prema afrikim obalama.
Newport je po vanosti nadmaio Boston i New York.
Grad je bio tako bogat da su nametnuli porez od tri talera koji je bio namijenjen poploavanju ulica.
Jelo se ananas i plodove s otoka te obilje koljaka koje su kuali na sve naine: sirove, kuhane, kao
ragu, kao pitu izmeu dviju lepinja, to su Francuzi zvali torta.
Ti domjenci nisu joj bili dovoljni da bi se pomirila s tim i nije mogla shvatiti razlog toga; nije eljela
upoznati Providence, grad u kojemu se moglo bez opasnosti raspravljati o svim teologijama i koji se
gotovo smatralo svetim gradom Novoga kontinenta.
Razgovor sa Severinom podsjetio ju je da mora primiti i sirotog Nathanaela de Rambourga, jer je
sluaj na njihov put naveo tog dvadesetogodinjeg mladia kojeg je poznavala kad je bio sasvim mlad,
gotovo dijete koje se igralo u dvorcu s Florimondom i Cantorom.
U jednom pristanitu Severine ga je pozvala na palubu Duge. Nespretno se popeo ljestvicama od
uadi; korak mu nije bio mornarski.
Primijetila je da je promijenio odjeu i navukao redengot boje duhana sa zlatno proivenim
depovima i bijelim ovratnikom obrubljenim ipkom; obukao je kone cipele sa elinim kopama.
Zacijelo je pozajmio novac od svojih prijatelja na otoku James.
Je li se prisjetio svog ranijeg ivota sitnog francuskog plemia koji istrauje mogunosti elegancije?
- Ili da bi se svidio mojim lijepim oima? - rekla je Severine uz hvalisavi smijeh. -
Malo je bedast, ali lijep je mladi. Ne, nije lijep, ali mi se svia.
eljna uivati u ivotu, gledala je kako prelazi preko dobro uglaana parketa na mostu, klanja se na
francuski nain, ljubi ruku Aneliki i uljudno i jasno odgovara na Anelikina pitanja o njegovu
zdravlju i stanju. Ukratko, dobro je. Nije uzvratio pitanjima o njezinu zdravlju i ona pomisli da je on
jedina osoba koja nije ula da je rodila blizance i da je zamalo umrla, te se ne brine za njihov krhki
ivot. Mladi hugenot ostao je stajati usprkos prijedlozima da sjedne. Nedvojbeno je unaprijed
pripremio to eli rei gospoi de Peyrac kad je vidi, jer je nakon nekoliko trenutaka poeo svoj govor
ne ekajui priliku.
Nathanael je doista bio mlad, a njegov visoki stas davao je varljiv dojam o njegovoj zrelosti. inilo se
da ni ne sumnja u nestanak svoje obitelji. Mislio je samo na ono to se dogodilo izmeu njega i
Florimonda i to ga oito nije prestalo muiti kao da i dalje ima etrnaest godina. Nathanael de
Rambourg i dalje je vjerovao da su tegobe pustolovnog ivota koje su ga izmorile uzrokovane onim
to je zvao
beskrupuloznom Florimondovom nemoralnou.
- Taj Florimond bio je malo lud - izjavio je - a to sam utvrdio tijekom naega putovanja. Poboan i
zadrt kao i svi katolici, dakako! A opet, kakva neobveznost i nemoralnost u ljubavnim pitanjima!
Anelika je bila donekle iznenaena uvi od mladoga Rambourga takve prijekore usmjerene njegovu
prijatelju iz djetinjstva i suuesniku u bijegu, Florimondu de Peyracu.
Istinu govorei, za njegova prvog posjeta nejasno je osjetila sjenu hladnoe, ali onog jutra kad se siroti
Nathanael pojavio kao preivjeli iz Poitoua, iz prolosti koju je eljela zaboraviti, imala je drugih
briga i nije bila sklona razmiljati o neslozi dvojice nedoraslih mladia koji su se uputili u tu ludu
pustolovinu ije su posljedice mogle ugroziti njihovu mladost i ispuniti ih razoaranjem i gorinom.
Dakako, Florimond koji je s trinaest godina proao mnoge opasnosti i sluio kao pa
u Versaillesu postigao je gipkost karaktera i ivost prilagodbe koju njegov drug nije posjedovao. Pa
ipak, Anelika je teko mogla zamisliti kako se netko tko je bio Florimondov prijatelj i tko je barem
jednom popustio njegovu armu mogao odvojiti od njega zbog ma kojeg razloga i prekinuti divno
prijateljstvo za koje su se zavjetovali da e biti vjeno.
Sluajui govor mladog poitouovskog plemia, njezin Florimond izranjao je iz ivota koji joj se inio
posve stranim. Zar je doista s njim proivjela one dane pune straha?
Taj mladi Florimond bio je hrabar! Usprkos opasnostima koje su im prijetile, njegov crni pogled ostao
je ivahan i inilo se da mu je odbojna svaka tuga. A jednog jutra joj je rekao: Majko, valja poi!
elim se pridruiti ocu.
Ne mogavi spasiti nju, pobjegao je s tim istim Nathanaelom koji je sad pred njom i ogovara ga.
- Taj mladi kojega sam smatrao svojim prijateljem obuzet je stranim cinizmom -
objanjavao je Nathanael de Rambourg zabacujui svoju dugu kosu koja je davala draest njegovu
kotunjavom licu. - Tvrdio je da je na Dvoru upoznao izopaenost ivota kao meu razbojnicima, da je
kod sveenika spoznao tamu duha i due kao kod najprostijih mornara. I usudio se tvrditi da ste vi,
gospoo, da ste ga vi svojim ivotom pouili kako odrati vrlinu i junatvo, da nee nikada zaboraviti
tu lekciju i da je sretan to je primjenjuje, jer to je lekcija koju nijedan profesor na sveuilitima ne
moe odrati, jer nijedna pisana teoloka ni filozofska knjiga nije dostojna knjige ivota koju je
prouio i iz nje nauio mnogo o ljudima. Po njemu, sve knjige, a pogotovo vjerske, napisane su da bi
navele ljude u stranu zamku u kojoj se gubi dua i tjelesni ivot jer se duh truje i uspavljuje otrovom
lanih doktrina i deset zapovijedi dolih od Boga. Kako ne bih zadrhtao iznosei te rijei? On jo
kae da ta uenja vode tijelo ravno u sakaenja, istrebljenja i smrt, bilo noem, maem, vatrom ili
uzetom. Zemlje se razaraju, a ljudi zaboravljaju. Po filozofiji vaeg sina Florimonda primjena deset
zapovijedi i potovanje vrline kojoj nas predaja pouava nuno donosi ratove, zloine, prokletstva,
zlobu i mrnju! Ah, to sve nije govorio! -
jadikovao je siroti Nathanael kao da sve te godine nije prestajao misliti o Florimondovim rijeima. -
Tvrdio je da je moja nevinost moj strogi uvar od svih grijehova koje bismo mogli poiniti u susretu s
opasnostima ovoga svijeta koje bude uspavana zloinca u svakome od nas. Govorio je da ga je
iskustvo i predosjeanje nauilo otkrivati dobro u ovjeku i da nije toliko vano izbjegavati zlo koliko
je vano birati.
- Birati?
- Da. Tvrdio je da iza pojave zla nema zlih nakana ni otvorene zloe. Uistinu je uvijek znao snai se i
izvui nas iz neprilika. titio me je i branio. Zabranjivao mi je da se mijeam u bilo to, govorei da
bih udvostruio tekoe im bih otvorio usta i preporuujui mi da ih prepustim njemu i ostanem
miran u kutu. To su bile njegove rijei. Ne znam je li se s ljudima slagao rijeima ili djelima, ali
moram priznati da smo uglavnom putovali s valjanim osobama koje su se zadovoljavale time da kao
plau za svoje usluge prime samo nae drutvo. Valja priznati da je od mene otklonio boli i
nezadovoljstvo.
- I na to se onda alite? - upita Anelika divei se samoj sebi to ga moe sluati s toliko strpljenja.
- Pa... na njegove uvredljive rijei i na njegove preslobodne ine! - uzviknu Nathanael sa zgraanjem
propovjednika na misi. - Beskrupulozni slobodnjak i ateist, eto to je taj mladi kojega sam smatrao
svojim prijateljem koji ima ista shvaanja o potenim ljudima iako ne pripada reformiranoj vjeri kao
ja. Neprekidno je ugroavao moju vjeru i pritom se ak smijao! Bilo je to strano! Shvaate li,
gospoo, to sam morao propatiti? Bio sam vezan za njega i nisam mogao pobjei, a moja vjera
podrhtavala je pod udarcima njegove prividno istinite logike; moja dua bila je na rubu odricanja od
spasenja i pada u oganj pakleni! Ah, esto sam poalio to sam poao za njim! Bez njega...
- Bez njega biste zavrili prerezana grla one iste noi kad ste otili! I izgorjeli biste u plamenu mnogo
stvarnijem od hipotetinog paklenoga ognja - prekinu ga Anelika i gotovo odmah poali svoju
nepromiljenost.
Nathanael ju je gledao otvorenih usta; sav zanos ispario je iz njega.
- to elite rei? - promucao je napokon.
Anelika je eljela imati vie obzira prema njemu. No sad je valjalo ii do kraja.
- elim rei... Avaj! Jadni moj djeae, oprostite mi. Imam za vas okrutne vijesti...
Iste noi kad ste pobjegli iz obiteljskog dvorca, nekoliko sati nakon vaeg odlaska, kraljevi draguni
krenuli su na Rambourg i Plessis. Napali su va dvorac i spalili ga...
poto su poubijali sve vae... Vidite da vas je vodio dobar instinkt i da ste dobro uinili to ste slijedili
Florimonda, jer ste zato jo ivi.
Severine tiho napusti svoje mjesto i odvede mladia prema stolici. Potom mu donese au vode koju
on nesvjesno popi. Na licu mu je bio ukoen izraz kao da ne moe shvatiti smisao rijei koje je uo.
Vladala je tiina, a potom on duboko uzdahnu; inilo se da je doao k sebi.
- Kaete da je Rambourg izgorio?
- Djelomice.
- A zemlja?
- Zemlja nije, oito! Da ste sreli gospodina Molinesa u New Yorku, mogao vam je ispriati potankosti,
jer je nakon otimaine protestantskih dobara poinjene u Poitouu bio zaduen brinuti se o posjedima
izbjeglih protestanata.
I dalje je utio, zamiljen ili omamljen.
- Ali onda - ree kao da je napokon shvatio - moram se vratiti i preuzeti u posjed svoje nasljedstvo!
- Ne znam od kakve su tvari nainjeni ti hugenoti - primijetila je Anelika kad se zabrinuto, ali ne
pokazujui odvie osjeaja, vratio na palubu Marijina srca. -
Francuski kralj moda ima pravo kad smatra da je Reformacija promijenila drevni karakter Francuza,
koji su senzibilni i spontani, i da ona znai opasnost stvaranja drave u dravi.
Ali Severine je neoekivano prihvatila stajalite svog druga u vjeri. Manje je sluala to je Nathanael
zamjerao Florimondu, kojeg je slabo poznavala, a vie o mukama o kojima je govorio sa svetakim i
vatrenim gnjevom.
Cijenila je tragediju i propovijedi koje izrastaju iz lamentacija, alovanja i revindikacija.
- Treba ga razumjeti. Ve godinama ivi bez svoje obitelji. Moda je ponekad pomislio: Vidjet u ih
jednoga dana... Ali kada? Pa su mu prestali nedostajati. Ako je danas shvatio da ih vie nikad nee
vidjeti, to nije promijenilo njegovu sadanju situaciju.
- Ima pravo. Napokon, istina je da mladost ima grubo srce. Mladi rijetko pate zbog prekinutih veza
ako to ujedno nije i gubitak bogatstva. I ja sam takoer u dobi od desetak ili dvanaestak godina pola u
Ameriku ne mislei ni na brata ni na majku, koji su bili jako dobri i njeno su nas voljeli. Ne znam
zato, ali ve neko vrijeme javlja mi se sjeanje koje me toliko ne navodi na uenje zbog udaljenosti
izmeu duha i srca djeteta i odraslog koliko me nadahnjuje strahom od promjena, ak bih rekla od
izopaenja koja nam ivot namee. Kamo je otila? - esto se pitam. Kamo je otila, kamo je nestala
ta djevojica Anelika koja nije imala srca, ali koja je patila zbog toliko toga nepoznatog i
neizrazivog, o emu nitko oko nje nije imao pojma?
- Zar mislite da on nema srca i da nije volio svoju obitelj? - upita Severine podignutih obrva, uvi
suprotno od onoga u to je vjerovala prije pet sekundi.
Ona ustade da bi promatrala kako se udaljuje alupa s mladim posjetiteljem, a potom se vrati i sjede
pokraj Anelike.
- to traite, gospo Aneliko? - upita je vidjevi da pregledava velurnu torbicu koju je uvijek nosila na
most.
- Jedno pismo. Sluaj, Severino, to je pismo koje uvam zato to ga volim uvijek iznova itati. Ono
govori s mnogo mudrosti o ljubavnom osjeaju, a u njegovoj istini uvijek nalazim nove nijanse i novi
smisao. Tolika je zbrka u naim ljudskim vezama, prisilnim i spontanim, toliko obveza kojima se
moramo podrediti protiv tenji naega srca, a ovo pismo nam pomae da donekle uredimo svoje
poslove i da bolje shvatimo znaenje rijei ljubav, koju upotrebljavamo pomalo iskrivljeno. Sluajte.
itala je ravan i pravilan rukopis koji je prekrivao list izblijedio od este upotrebe.
...Morala sam priznati da su nai ivoti, naizgled tako razliiti i tako suprotnih ciljeva, proeti istim
plamenom koji sve pojaava, koji bukti u svakom biu i u svetom Bojem velianstvu: Ljubavlju.
Ima vie vrsta ljubavi na svijetu: ljubav za strance, ljubav za prolaznike, ljubav za siromane, ljubav
za suradnike, ljubav prijatelja, ljubav prema roditeljima... i ljubav ljubavnika. Dirnuti smo
suosjeanjem za strance kad saznamo da se njihova zemlja tlai i pustoi. Volimo prolaznike kad nam
donesu neku korist, volimo siromane jer im moemo darovati svoj viak, volimo suradnike zato to bi
njihov gubitak pogodio i nas, volimo prijatelje zato to uivamo u razgovoru s njima, volimo roditelje
zato to nam daju mnogo dobra i zato to se bojimo njihove kazne... Ali samo ljubav ljubavnika
prodire u Boje srce i njoj nita nije nedostupno. Uistinu, takva ljubav rijetko se nalazi. Ali samo to je
istinska ljubav. Jer ona ne zna za interese pa ak ni za potrebe. Nisu joj vani bolest i zdravlje,
napredak i propast, utjeha ni osornost: njoj je svejedno. I ona rado daje ivot za onoga koga voli.
Severine je sluala, ne bez odbojnosti. Nasluivala je da je to pismo neke predane
papistice, neke redovnice.
- Ja nisam tako hladna prema osobama koje me okruuju. Ja ih volim - izjavi ona odluno. - A ta ena
ivi samo za jedan plamen... - Za ljubav ljubavnika?
- Da. I nedvojbeno je vrlo sretna, jer to nije dano svima.
Honorina nasloni glavicu na majino rame.
- to to ita? Je li to smrt supruga princeze od Clevesa?
- Ne. To je pismo koje mi je poslala gospoica Bourgeoys iz Montreala. Ona je redovnica - potvrdi
ona Severini, - papistika opatica kao to si naslutila. Osnovala je Ville-Marie s podmlatkom
gospodina de Maisonneuvea i ondje otvorila kolu za djecu naseljenika i obrtnika.
- Sjeam se nje - ree Honorina - srele smo je u Tadoussacu. Na rukama joj je bilo maleno bolesno
dijete koje je spasila da ga mornari ne bace u more.
Anelika se opet zadivi iznenaujue dobrom pamenju svoje malene keri.
17.
EMOCIJE SEVERINE BERNE
Nathanaelova razmiljanja o oevini odgovarala su i Severininim preokupacijama te je malo poslije
nastavila tu raspravu.
- Oh, gospo Aneliko, uistinu se elim vratiti u La Rochelle. Zato smo otili? I ja ondje imam
oevinu. Imala sam kuu i lijepo pokustvo. Imali smo i polja to su se prostirala iza dvorinih zidova
i jo jednu veliku zgradu na otoku Re, koju su
papisti dali naoj tetki Demuris zato to se preobratila. To je nepravedno i nepoteno i nismo trebali
napustiti svoja dobra.
- Severine, zar nismo zajedno na lijepom putovanju?
- Da, ali dosta mi je svih tih Engleza.
- Ta oni pripadaju reformiranoj vjeri kao i ti.
- Nije to isto. Mi smo ipak Francuzi. Ljudi u Salemu smatrali su me papisticom
zbog mojih obiaja. Pravo im budi! Vie volim svoje obiaje nego njihove. Kruti su poput kolaca. U
La Rochelleu mogla sam pronai drutvo koje mi odgovara, ali ovdje mogu birati samo izmeu
odurnih katolika i stranaca. Mladi ljudi u Gouldsborou nemaju ni vjere ni kulture, a usto ih ima tako
malo.
Honorina je zagrli svojim ruicama.
- Ne plai, mila moja Severino, ja te jako volim! to bih ja bez tebe kod Engleza?
Severine je proivljavala krizu i Anelika je eljela da se umiri kad u Gouldsborou nae svoju obitelj,
svog oca Gabriela Bernea, brau, Martiala i Lauriera, svoju maehu, lijepu Abigael i svoje dvije
polusestre roene na amerikom tlu.
- Pitamo se zato su francuski hugenoti propali u svojim pothvatima u Americi? To je zbog njihove
vezanosti za kralja i zemlju. Zapravo, da bi se uspjelo, valja slijediti put Champlaina, hugenota koji se
preobratio. Otkad je postao katolik, znao je samo za uspjeh i slavu. Sve je jasno: preobrati se ili
nestani. To je naa sudbina. Bili ovdje ili ondje, gue nas. Ne moemo preivjeti izvan svoje zemlje,
odsjeeni od svoga kraljevstva. Odavno sam shvatila da smo trebali ostati na naem tlu i orujem
braniti La Rochelle.
- Ali, jadno moje dijete, tvoji djedovi su to htjeli prije tebe. Zar nikad nisi ula za opsadu La
Rochellea u doba Luja XIII i kardinala Richelieua, njegova ministra?
Prisjeti se kako ti je stara Rebecca, jedina preivjela iz toga vremena, pripovijedala kako je kao mlada
ena morala nositi troje djece koja su umirala od gladi kroz grad u kojem vie nije bilo ni koe koja bi
se mogla skuhati. Suprug joj je ve bio umro od gladi u ruevinama. Kad su protestanti iz La
Rochellea kapitulirali, rijetki preivjeli bili su poput kostura. Bilo je to prije pedeset godina - ne tako
davno...
Ali za Severinu to jest bilo davno i inilo se da ne moe zamisliti staru Rebeccu, mravu i smeuranu,
kao mladu enu s djecom. Nje se prolost ne tie. Mui je sadanjost.
- Dobro smo ivjeli u La Rochelleu. Imali smo dovoljno snage, novca i strpljivosti da odbijemo
njihove napade. Na kraju bismo pobijedili. Zato ste nas prisilili da pobjegnemo? Ja nisam mogla
ponijeti, ne znam, ni rupi, ni nakit koji mi je majka ostavila. Nita. Moj otac dao se nagovoriti.
Vidio je samo vas.
Bila je uzbuena; preuzela je djeje izraze odbojnosti iz vremena kad ju je Anelika upoznala u dobi
od trinaest godina. Taj susret nije uvijek bio bez sukoba jer je Severine izazivala odrasle, skrivajui
iza svojih optuaba nemir i elju da shvati nesree u kojima se nala na pragu svoga mladog ivota.
Anelika ju je dobro poznavala i znala je da Severine ima oajniku potrebu za sigurnou i eli da je
netko uvjeri kako e se svijet na koncu smiriti. No ona joj to ne moe obeati. Moe se samo nadati,
ali ljudska glupost je nepredvidiva i neizmjerna, a osjetljiva ravnotea koju svatko postie svojim
snagama uvijek je na rubu pada. Promatrala je Honorinu koja se igrala s Malteaninom, bacajui loptu
koju joj je nainio od napuhanog mjehura obavijenog koom. Honorina je prtala od veselog smijeha.
Honorina je bila dojene u njezinim rukama u doba kad ju je traila sva kraljevska policija. A danas,
gledajui malene prineve, dar neba, sanja samo o tome da im prui udesno djetinjstvo iz kojeg e
ponijeti samo lijepe uspomene iz cvjetnjaka u Wapassouu i s plaa u Gouldsborou, s dugih putovanja
rijenim obalama i lijepim brodovima. Nije sebi opratala prolost; nisu je njezine patnje ispunjavale
gorinom, nego to to ju je ljudska zloa prisilila da ih nanese tako malenom djetetu, Honorini.
- Nezahvalna si, Severino, i govori lakomisleno. Lako je aliti se kad si okruena roditeljima i
prijateljima koji su te spremni braniti od nepravednih i opasnih pritisaka, i to svim sredstvima, i
orujem ako ustreba, kad zna da se uvijek moe vratiti svojima, koji su svi na ivotu i svi te ekaju
nestrpljivo i s ljubavlju, nudei ti juhu od ostriga ili lonac kupusa - ti nikad nee biti gladna - krov
nad glavom, kako god siromaan bio, koji e te zatititi od nevremena, vatru koja e te ugrijati kad
bude hladno, pa bila ona u bijednom ognjitu od kamena u tom izgubljenom kutku Amerike. Da,
moe se aliti to su te orobili i to si morala ostaviti stvari za koje si bila vezana a nisi ih mogla
ponijeti. Da, moe prezreti sva blaga koja ovdje posjeduje, od kojih je najvrednije to to si na
sigurnom, meu lanovima zajednice koja e te gorljivo braniti.
Ti ne zna to znai biti naputen od svih, odbaen od svih. Brzo si zaboravila ili nisi nikad ni shvatila
to ti je prijetilo kad smo pobjegli dok je to jo bilo mogue, kao to su Izraelci pobjegli u noi Pashe
da se faraon ne bi predomislio.
Vjeruj mi. Ni izgnanstvo ni tegobe prelaska preko oceana ni potekoe koje su nas ovdje ekale nisu
nita u usporedbi s uasom i nesreom koja bi se nekoliko sati poslije obruila na tebe i zauvijek te
odvojila od najmilijih. Tvoj otac i Martial bili bi poslani na galije. Laurier bi bio vraen isusovcima
koje toliko mrzi. A ti bi bila izvrgnuta ponienjima, ti koja si tako ponosna i gorda, a najmanje od
njih bilo bi to to bi te jednog dana naveli da se preobrati...
- Nikada!
- Pusti me da govorim! Pristala bi na preobraenje da bi se spasila najgorega. Ne moe se znati do
kojih bi krajnosti ili ludi suci ili soldateska koja ima dozvolu, ma to to govorim, koja ima zapovijed
da zlostavlja svoje blinje koji su bez obrane.
Posljednjih tjedana u La Rochelleu progonila me misao da e se to dogoditi. A danas, kad si spaena i
sigurna, ti ali za svojim dobrima, svojim kuama i dobrim drutvom iz La Rochellea!
Severine ju je sluala pognute glave. Napokon je gorko rekla:
- Oprostite mi, gospo Aneliko. Imate pravo. Zloesta sam. Ali pojava onog isusovca izbrisala je svu
moju sreu i radost ovoga putovanja. Oni e nas progoniti do kraja svijeta i ja bih se eljela vratiti u
La Rochelle, u sjenu naih zidina. Oprostite mi.
Nisam nezahvalna. Ali on je probudio moj strah. Tako bih eljela zaboraviti da oni postoje.
18.
PRIZNANJE COLINA PATURELA
Kako bi utjeila Severine Berne, malu izgnanu hugenotkinju, Anelika joj je posvetila jo nekoliko
trenutaka i uvjeravala je u prednosti njezine situacije, dokazujui joj da ih, zahvaljujui Joffreyu, ve
nekoliko godina nitko ne moe istjerati. Podsjetila ju je da nakon Quebeca francuski kralj vie nije
neprijateljski raspoloen prema njima, da ih Englezi smatraju suradnicima, a ne neprijateljima te da
imaju prijatelja meu indijanskim poglavicama. A to se tie isusovaca, ne treba preuveliavati njihov
utjecaj na tlu Novoga svijeta; eljeti da vie ne postoje jalov je nagon koji ne vodi niemu. ivjeti
znai prihvatiti sudbinu koju nam je sluaj odredio u ovom svijetu, sudbinu koja je tek jedna od
mnogih, razliitih i suprotnih. Valja se radovati to je svijet raznolik. To ivotno vrenje potie
stvaralatvo i promjene u ljudima.
- Ali ne valja se mijenjati kad ivimo u istini - pobunila se Severine, koja nije odobravala tako labav
moral.
No ipak je razmiljanje o jakoj floti koju posjeduje grof de Peyrac i njegovi suradnici, o napretku
njihovih naselja, o zidinama koje brane Gouldsboro umirilo njezinu tjeskobu i uspjelo je razvedriti.
Isusovci se ipak mogu urazumiti.
Ako to budu eljeli.
Najopasniji od njih vie se ne pojavljuje. A, tko zna, moda ne bude sve prema oekivanjima, moda
se ak i stia ta buka oko opoziva Edikta iz Nantesa.
Poto je to rekla i njeno zagrlila Severinu kako bi joj prenijela svoje samopouzdanje, Anelika se
osjeti iscrpljenom zbog toga to je morala govoriti o Crnim Odorama.
Nije poeljela da ne postoje, ali eljela ih je zaboraviti barem na trenutak.
Da, htjela je samoj sebi rei, dok su se udaljavali od feuda puritanskih vrlina koje se strogo i kruto
opiru silama srca - tjelesni strah od iskuenja i grijeha, strah od vjene kazne, strah od onih koji su
drukiji - promatrajui te krajolike tako pune dostojanstva i blagosti, napuene mladenakom
ljupkou prirode, jatima ptica iji let podsjea na balet, nevinim nestalucima morskih vukova i
dupina koji radoznalo plivaju oko njihovih brodova, tako je eljela rei da je svijet kristalna kocka
vedrine.
Smrt mladoga Emmanuela titila joj je srce. Pokuala je sakriti od Joffreya osjeaj krivnje koji je
nosila u sebi.
Mogla sam spasiti to siroto dijete, znam da jesam. Doao je da bi se stavio pod moju zatitu. Ali
nisam bila spremna. Vjerovala sam da mogu normalno raspravljati s ovjekom njegova kova koji je
proivio toliko izopaenih iskustava. Krivo sam procijenila njegovu snagu... i svoju slabost. To je
neoprostivo!
Da se ne bi vrtjela u krugu tih tunih misli, prestala je govoriti. Ljudi uvijek previe govore. Mogla se
ugristi za jezik prije nego to je odala ocu de Marvilleu da je otac de Vernon, isusovac, sahranjen u
istom grobu kao i njegov neprijatelj, preasni Patridge, kongregacionalistiki pastor, to znai da je
bio ultra-puritanac, disident, krivovjerac najgore vrste.
Usprkos biblijskom peatu takva suda, dostojna kralja Salomona, bila je sigurna da ni druga strana,
protestanska, ne bi bila manje indignirana kad bi ula da je uvaeni kalvinistiki sveenik, duhovnik
purissima religio sahranjen za vjenost uz tog stranog podlonika Sotone i Rima, uz jednog isusovca.
U stoljeu u kojem ive te se stvari ne razglaavaju. Ona se pitala bi li sektaki duhovi izvukli pouku
kad bi bili obavijeteni.
Kao da nikad nije shvatila da je takozvani normalni svijet koji ih okruuje mnogo jae zaraen
ludilom od onih u koje upire prstom i kae da su ludi!
Zamjerila je sebi i to je nerazborito odala ime svoga brata isusovca onom osvetoljubivom sveeniku
koji je na putu za Francusku.
Zadala mu je ve dovoljno muka. Ponajprije za vrijeme procesa njezinom suprugu optuenom za
arobnjatvo, a potom kad se pobunila protiv kralja. Ne raunajui nevolje koje mu je stvorio njihov
brat Gontran, slikar koji je naveo radnike u Versailesu da se pobune i koji je objeen.
Njezin jadni brat isusovac! Morao ih je sve prokleti. Da je pronala njihova najstarijeg brata Josselina,
pokuala bi ga sprijeiti u tome.
U okolici Cascoa sipila je kiica. Pribliavali su se divljim krajevima.
Navukavi na ramena ogrta od tuljanove koe koji ju je titio od vlage, Anelika je hodala mostom i
promatrala magliasto obzorje na kojem su se nazirale sjene obale.
Hodom je eljela obnoviti snage i tako prekinuti sa ivotom odaliske koji se sastojao od leanja na
lealjci, primanja posjetitelja i grickanja slatkia.
Premda nije eljela misliti na isusovce, bilo je teko ne prisjetiti se ludog ispada koji je doivjela prije
dvije godine.
Bilo je to kod rta Maquoit, gdje je Shapleigh imao kolibu koju je Colin Paturel izdao Bojem pijunu,
isusovcu Louis-Paulu de Vernonu koji je pod krinkom engleskog mornara po imenu Jack Merwin
upravljao barkom Bijela ptica i htio ju je zarobiti po d'Orgevalovoj zapovijedi.
Po glavi joj se motala misao da je taj isusovaki pijun primio od svog nadreenog i
neizreenu zapovijed da ubije gospou de Peyrac u sluaju da se njezino dovoenje u Novu
Francusku pokae pretekim.
Kako inae protumaiti njegovo ponaanje u Moneganu kad se utapala u divovskim valovima, a on,
Jack Merwin, stajao je na stijeni, nepomian, hladnokrvan, prekrienih ruku i gledao je kako se bori s
podivljalim morem.
No nakraju je skoio, kao da ga neto tjera. Zamalo prekasno. Mogli su se oboje utopiti.
To se moglo smatrati njegovom slabou prema njoj, opasnoj eni, kao gesta suosjeanja, kao
neposlunost prema svom duhovnom zapovjedniku i kao neprihvaanje Bojeg suda.
Prije no to joj je pomogao da sie u barku Bijela ptica, Colin joj je promrmljao:
uvaj se, janje moje... ele ti zlo.
Joffrey je priznavao da isusovci posjeduju okultne sile i da primjenjuju sva sredstva da bi postigli
svoje ciljeve.
Otac de Vernon napisao je ocu d'Orgevalu, kao da se opravdava, ono pismo koje Anelika jo ima kod
sebe i koje poinje rijeima: Da, oe, imali ste pravo.
Demonka je u Gouldsborou, ali to nije ona ena koju ste mi naznaili...
Ako mukarci, vrsti i staloeni, ogranieni svojom naravi i nunou da gledaju stvarnosti u oi,
odbijaju iluzije i sve ono to se krije u nevidljivom izmeu raja i pakla, ona nee sebi zamjerati to je
jedina koja ih moe vidjeti, kao krhka i matovita ena.
Nije ni sanjala sve to se dogodilo tog ljeta kao posljedica zloe njihova skrivenog neprijatelja,
njegove vjetine i potajnih lukavtina.
Naselja na obalama Nove Engleske gorjela su, krv je tekla, gusari su pljakali, brodovi su se
nasukavali na hridi, a mornari su batinama ubijali preivjele... dok je demonka koju je najavila
vidovnjakinja iz Quebeca koraala svojim noicama u finim konim cipelicama po pijesku
Gouldsboroa.
Ta mjesta, ta obzorja, te draice iz kojih dopire miris prene ribe i katrana kojim se popravljaju
brodski trupovi, ti krici morskih lastavica podsjeali su je na to koliko je njihova ljubav bila ugroena
te godine.
Kako su se Joffrey de Peyrac i ona vrijeali, kako su bili na rubu mrnje, u vrtlogu uzajamnih sumnja,
kako su prokrvarile stare rane odvojenosti, kako je vladalo uzajamno nerazumijevanje i strah te su
povjerovali da su postali stranci zauvijek: neprijatelji. Jo smo slabi. Nismo bili spremni podnijeti
takav napad.
Iskuenje ih je pogodilo poput udarca bia, poput bure u kojoj je njihova barka gotovo potonula.
Ali iskuenja su takva! Njihova svrha je upoznavanje vlastite snage, nadmaivanje sama sebe, tenja
da se ide dalje, uvijek dalje, sve do mirnog mora sree na kojem danas plove.
Pitala se kako je taj duhovnik, iji ponos nije mogao podnijeti da bude skinut s pijedestala, mogao
predosjetiti da ih moe pogoditi samo tako da napadne njihovu ljubav. I kojom vidovnjakom milju
je uspijevao biti sveprisutan i prenositi svoje zapovijedi preko prostranih zemalja?
Poruke su uvijek stizale na vrijeme.
Aneliki su rekli da je otkrio tko se krije iza krinke gusara Zlatobradog i da ga je kupio kako bi ga
poslao da opkoli Gouldsboro. Nije to mogao znati, to je nemogue!
Ili je ipak sve mogue?
Nije oklijevao ni pred ime kako bi postigao to eli njegova prokleta dua, njegova pomonica,
njegova nesvjesna pokora, izopaenost koju je stekao u djetinjstvu druei se s dobrotvorkom
Ambroisine de Maudribourg.
Kad bi ga pitali, mogao se praviti da nita ne zna ili pak da sve zna i djeluje za spas dua.
Kojem sudu izloiti te injenice? Od kojih sudaca traiti odtetu? Nijedno uho ne bi moglo uti tu
priu niti prihvatiti tumaenje, a oni koji su bili prisiljeni umijeati se radije bi sve zaboravili i pravili
se da nita ne razumiju.
Zaboravimo!, rekao je mali markiz de Ville d'Avray. Inae emo se nai na inkvizicijskim
muilima.
Bila je to tajnovita afera. Vrlo malo ljudi je moglo razumjeti to se zbilo.
im bi netko otvorio usta, izloio bi se opasnosti da je rekao previe.
Umirite se, srce moje, govorio joj je Joffrey.
Bio je manje osjetljiv na izdaju nego ona. Objasnio joj je: Isusovaka snaga, a to je i jedna crta
njihove politike, sastoji se u tome da pristaju i na dobro i na zlo pripadnika Drube - onih odvratnih,
poput tog Marvillea, kojeg su se uplaili i Irokezi, i samog osnivaa, onoga Ignacija. Ima ih
svakakvih.
I sad se pojavio kraj nje i obuhvatio je oko struka. Svjestan njezine uzrujanosti i tamne boje njezinih
razmiljanja, rekao joj je: Umirite se, srce moje.
Tih dviju godina obale su cvjetale, a godinja doba povratila su ive boje.
Samo gusari su i dalje pustoili. Gusari su esto krstarilli tim vodama bogatim ribom koje su
posjeivali ribari i lovci na kitove.
Svi moreplovci morali su biti oprezni. Gusari sa crnim zastavama, flibustijeri s otoka vrebali su na
brodove koji dolaze iz Europe s tovarima robe iz Francuske, Engleske, Nizozemske, Venecije ili
enove. Bilo ih je i iz istone Indije ili Afrike, koji su plovili za Plymouth, Boston, Salem, Newport
ili New Haven s tovarima svile, aja, zaina ili robova.
Oni su bili privlaan plijen, nimalo lagan, ali bogat, pa su grof i njegov kapetan d'Urville vie puta
dnevno, u pratnji lorda Cranmera i guvernera Colina Paturela dalekozorom pomno promatrali obzorja.
im bi opazili i prepoznali zastavu kojeg broda, brodovi i brodii iz pratnje obavili bi manevar kojim
bi oblikovali obrambeni krug oko Duge, spremni na borbu ako sumnjivi brod odbije predstaviti se, a
potom bi ispalili upozoravajui hitac ako bi se i dalje pribliavao. No tih nekoliko dana koliko je
trajala plovidba nije bilo potrebe za tim.
Toga dana bacili su sidro kraj arhipelaga Mountjoy kako bi ukrcali bale vune od znamenitih ovaca
koje su se tu uzgajale.
Anelika je sa svog uobiajenog mjesta promatrala maleni i rustikalni brod Colina Paturela, Marijino
srce, karaku portugalskog stila, vrlo arhaina izgleda, ali brzu i okretnu, koja je bordiala oko njihova
velikog broda kao dobar pas uvar. Prisjetila se da je i Colin bio jedan od tih beskrupuloznih gusara
koji su sijali strah Francuskim zaljevom i pljakali obalna engleska, nizozemska, kotska i francuska
naselja.
Na Marijinu srcu napao je Gouldsboro i bio odbijen.
Uspravan, jak, stajao je na pramcu svoga broda, plave kose i brade, on, strani Zlatobradi, a u hladnoj
elinoplavoj vodi oceana zrcalile su se ive boje velike slike oslikane na oplati pramca. Ta slika
prikazivala je Djevicu Mariju lijepa lica, okruenu anelima, bezbono plave kose i pogleda boje
oceana, nalik na enu koju je Colin volio u zarobljenitvu u Maroku, s kojom je pobjegao i iju je
sliku uvao u svom lutajuem ivotu na morima. Nije ni sanjao da e je jednoga dana pronai na
obalama Amerike i da e ga zarobiti njezin suprug.
Colin, gusar, pao je u ruke gospodara Gouldsboroa i suoio se s vjealima, ali Joffrey ga je nainio
guvernerom Gouldsboroa.
- to mu je mogao obeati da bi ga pridobio? Jer, on mu se priklonio, njemu, svom suparniku koji ga
je zarobio i koji je imao enu koju on voli... Ah, to mogu kad me Colin ne moe zaboraviti? -
uzdahnu ona.
Anelika je vidjela tu dvojicu s prozora tvrave; Colin je bio u lancima, a Joffrey je kruio oko njega
poput vuka, a na stolu su blistali smaragdi iz Caracasa koje je gusar s Marijina srca opljakao prije
svog poraza. Taj sukob zbio se davno i pripadao je prolosti koju je svatko od njih proivio na svojoj
strani Sredozemlja, ne znajui gdje je drugi, prolosti koja se zavrila igrom sluaja koji ih je sve troje
spojio na obalama Amerike nakon mnogo godina.
Borba srdaca proetih strau, gnjevom, ljubomorom, odvijala se poput ratnih bubnjeva; teki udarci
Colinova srca kucali su ljubavlju prema njoj, i negda i tada, uvijek. Potom je buka borbe oslabila,
utiala se kao nakon iscrpljujue oluje, a na mirnom moru, uz ostatke potopljenih brodova i njihovih
opustoenih ivota, oblikovali su se temelji novoga saveza, novoga prijateljstva.
to mu je mogao obeati da bi osigurao njegovu podlonost i njegov pristanak...
njegovu odanost?
Zatvorila je oi i pustila da joj toplo sunce i vjetri miluju lice. Osmijeh joj je ozario lice.
Colin e mi jednoga dana morati rei to mu je Joffrey obeao.
Omamljena, gotovo je zaspala, a u njoj je poivao osjeaj sklada i mira, poput akorda nebeskih orgulja
koji odjekuju otonim hridima. Trenutak iste sree, stanje milosti... Pod kapcima su joj se prelijevale
jarke boje nalik na kineski porculan iz kojeg je kod gospoe Cranmer pila onaj zlatni kineski aj koji
je tako osvjeavao.
Sjene su igrale.
Napola je otvorila oi i zadrhtala ugledavi visoki obris Colina Paturela koji ju je promatrao. Kako ga
se maloprije prisjeala kao Zlatobradog, trenutak je bila neodluna, a potom se nasmijeila.
- Sjednite kraj mene, gospodine guverneru. Vi ste valjda jedini kojega jo nisam primila.
On privue drveni stolac, rekavi da e ta sjedalica najbolje izdrati njegovu teinu nego elegantni
podstavljeni stolci. Odloio je svoju jurinu sablju koju je nosio kad je bio na moru.
- O emu ste sanjarili, gospoo, kad vam se lice rascvjetalo u tako slatkom osmijehu? O kome, ah, o
kome ste sanjali?
Ona mu otkri svoju vragoliju.
- Ako vam odgovorim: o vama, gospodine guverneru, hoete li me optuiti da sam koketna ili pak
licemjerna? Pa ipak, to nije istina. Coline, mislila sam o Zlatobradom, koji me je zarobio nedaleko
odavde na svom brodu Marijino srce i koji me predao jednom izaslaniku oca d'Orgevala, zaduenom
da me kao zarobljenicu odvede u Quebec.
- Preasnom ocu de Vernonu? Dakako, sjeam se - odgovori Colin.
- Niste bili prisutni kod lorda Cranmera kad nam je otac de Marville objavio smrt oca Sebastiena
d'Orgevala, ali ta vijest vam je poznata. Dakle, gotovo je s njegovim progonima i urotama. Hoete li
mi zamjeriti ako vam priznam da mi je drago zbog toga?
- Ne, gospoo. To je posve normalan osjeaj, tek zdrava procjena situacije. Srdba zbog toga to vas je
nepravedno kinjio i izlagao opasnostima kojima ste umaknuli daje vam pravo da se radujete to ete
odsad biti slobodni od njegovih urota.
- Pa ipak, ne - ree Anelika odmahujui glavom. - Zapravo se ne radujem.
Uvjeravam vas da moj strah nije nestao, on je samo promijenio smjer. Znala sam tko je neprijatelj i
odakle dolaze udarci. Nadala sam se da u ga jednoga dana sresti i u njemu pobuditi ljudskost koju je
posjedovao i tako razoruati njegovo neprijateljstvo. A sad je prekasno. Iza sebe je ostavio one koje je
odgojio, indoktrinirao i oblikovao tako da ga brane, a oni e moda nastaviti djelovati protiv nas
podvrgavajui se posljednjoj volji sveca.
Colin je pozorno sluao.
Odmahnuo je glavom i rekao da s gospodinom de Peyracom dijeli osjeaj da nita ne daje naslutiti
promjene koje e uslijediti tom dogaaju za koji se jo nije saznalo u Novoj Francuskoj, a moda ni
nee prije zime, jer je Outtake poslao glasnike na jug, u Novu Englesku.
Nakon boravka gospodina i gospoe de Peyrac u Quebecu i kraljevog priznavanja, taj povoljni vjetar
promijenio je smjer.
Od tih dogaaja protekle su dvije godine; iako su tad bili ludo hrabri i zamalo su izgubili glavu, to je
sada prolost. Nita ih nije podsjealo na onoga koji je bio izgnan meu Irokeze, kojeg su ve vie
puta smatrali mrtvim, a napokon su o tome dobili i siguran glas.
Dogaaji su blijedjeli. Ljudi su zaboravljali; valjalo je baviti se drugim poslovima.
Pohodi mornarike policije povremeno su proiavali Francuski zaljev te se trgovina razvijala u
mirnom ozraju dobre volje. Gouldsboro je bubrio od poduzetnitva.
Postavila mu je jo nekoliko pitanja. Jedva je drala oi otvorenima, ali nije joj bilo neugodno pred
Colinom. Ako ponekad poeli onu ljubavnu enju, mora biti strpljiva, jer ne smije zaboraviti da je u
Salemu bila teko bolesna, da je uzbunila cijeli grad te da s obzirom na sve to moe sebi priutiti jo
nekoliko dana poinka.
Sluajui ga, promatrala ga je izmeu poluotvorenih kapaka.
Nije vie imao upavo i gnjevno lice koje je iza pojave Zlatobradog skrivalo njegov oaj, ali nije vie
sliio ni na Colina iz Maroka, miiavoga kralja robova, mladolikog diva kojem su pripisivali
etrdesetak godina.
Bio je tei, premda kao da je opet izgubio sve suvino salo, jo krupniji i udaljeniji.
Usamljeni div. Razmiljala je o njegovu ivotu u Gouldsborou, ivotu guvernera odgovornog za
stanovnitvo i luku. Uvijek je sam. No na brodu je drukije. Uvijek ima pristanita. Ali kakav moe
biti njegov privatni ivot u Gouldsborou, pod pogledom protestantske zajednice? O njemu nije izbio
nikakav skandal. Colin je oduvijek bio krepostan. Razmetao se da je bludnik, ali to nije istina. No
posjedovao je veliku ljubavnu enju i golemu, ah, kako golemu snagu zagrljaja!
Anelika zatvori oi i pokua misliti o neemu drugom. Uvijek je odluno otklanjala sjeanje na
Colinove zagrljaje.
Bila je svjesna da je poslije Joffreya on mukarac koji u njoj pobuuje najvie udnje.
Joffrey je to znao i tim je bila vea njegova ludost kad je svom suparniku predloio -
umjesto da ga pogubi zbog gusarstva, to je taj i zasluio i to je bilo njegovo ratno pravo kao
pobjednika - da bude u njegovoj slubi, da mu postane suradnik, i to najblii i najupueniji u pothvate
grofa i grofice de Peyrac, vlasnika i gospodara Gouldsboroa, prihvativi naslov i slubu guvernera.
Colin, okovani Norman, pognut poput zarobljena lava, vie je volio smrt na vjealima nego da se
podvrgne argumentima i prijetnjama koje mu je upuivao Gaskonjac vatrenih oiju, Rescator koji je
vladao Sredozemljem, a sad vlada arhipelagom koji je Zlatobradi elio pokoriti, grof de Peyrac koji je
osvojio srce princeze iz legende koju je zavolio on, jadni mornar.
Colin napokon ustade i pokloni se.
- Reci mi, Coline - proapta Anelika - to ti je taj vrag mogao obeati da nakraju pristane na njegove
zahtjeve i preuzme Gouldsboro u svoju odgovornost? Reci mi.
Paturel je promotri plavim pogledom i uputi joj osmijeh koji nije odavao nita.
Poznavala je Colinovu tvrdoglavost i znala je da bi bilo uzaludno nadati se i najmanjem priznanju.
- Dobro - ree ona i udobnije se namjesti na svojim jastucima. - Neu vie nita pitati.
I ona mu uputi zagonetan izraz lica, veseo i bez ljutnje.
Dobro su se poznavali. Pred njim su poputali svi njezini obrambeni zidovi. Nije se bojala da e
izgubiti njegovu ljubav, za razliku od Joffreyeve, jer Joffrey u njoj pobuuje toliko osjeaja i toliko je
vaan za njezin ivot da jo uvijek nije nestao strah da e ga izgubiti, da e ga biti liena.
A s Colinom bi ponekad iskusila blagotvoran osjeaj bratske povjerljivosti. Njemu je mogla sve rei.
On joj je sve opratao. Nikad je ne bi prestajao oboavati. Pred njim je mogla biti posve oputena.
Kapci joj se opet sklopie. Brod se blago ljuljao u sidritu. Most je u taj sat bio pust jer je mnogo ljudi
bilo na kopnu zbog poslova s vunom, vinom i sirevima koji su se takoer tu proizvodili.
Njegovateljice i dojilje odnijele su djeicu u sobe na krmi kako bi bili zatieni od vruine. Anelika
bi na trenutak otvorila oi i neprimjetno bacila sanjalaki pogled prema Colinu.
Misli su joj lutale u tiini. Roenje blizanaca u Salemu podsjetilo ju je na zaboravljeno sjeanje:
jednom je u sebi nosila Colinovo dijete. A on to nije znao.
Vrativi se iz Maroka u Francusku, u sebi je imala taj nezamjetni dar pustinje. Potom je izgubila taj
plod grekom one nakaze, markiza de Breteuila, kojeg je kralj zaduio da mu pod strogom straom
dovede buntovnicu. U strahu da mu ne pobjegne, vozio ju je paklenim stazama i kola su se nakraju
prevrnula u neki jarak. Nakon te nesree pobacila je. Vjerujte mi, draga gospoo, ne treba aliti,
rekla joj je gospodarica onog dvorca u kojoj su je prenijeli u krvi, djeca samo kompliciraju ivot. A
ako vas mori tuga, uvijek moete imati jo jedno dijete!
Ona otvori oi i pogleda Colina. On nita nije saznao. Bojala se da je neto odala u deliriju, a potom se
umirila. Kao i uvijek, usne su joj uvale tajnu, koja bi pobudila dublje osjeaje no to zasluuje. Bila
je to mala nezgoda u enskom ivotu. Ona sama morala je to pretrpjeti. Uvijek sam imala sree...
Jer, stara gospoa otkrila joj je da se radi o istom jajetu, naime o niemu, o praznoj ovojnici. To je
umirilo njezinu bol i izbrisalo slike koje je poput svih ena poela tkati oko pomisli o Colinovoj
ljubavi koju je nosio u sebi i iji ar je i dalje osjeala kad bi joj se pribliio.
Ne, ta sjeanja nisu je brinula. On je prijatelj, brat. No uz njega je ubrzo osjetila nemir. Pitanje
koe, rekla je Poljakinja, poznavateljica tajni ljubavnih privlaenja i odbijanja. Koa je sve. Ona nas
mami, a ne znamo zato. Vano je znati to i priznati tu slabost.
Nije li ona egoistina zbog toga to smatra posve normalnim Colinovu usamljenost i to to se
zadovoljava kavalirskom ljubavlju prema udaljenoj dami koja ga je zaboravila? Ne bi li ga trebala
ohrabriti da se oeni? Jedna Kraljeva djevojka, Delphine du Rosoy, zaljubila se u njega. Kad je to
saznala, Anelika je tu zamisao smatrala udnovatom i bila je zadovoljna kad je Delphine u Quebecu
nala pogodnog supruga, mladog i ljubaznog asnika. Razmiljajui o tome, nije mogla zamisliti da se
oeni Colin Paturel, njezin Colin.
- Koji je uzrok vaeg drugog radosnog osmijeha koji vam je ozario lice kad ste zadrijemali? - zau se
Colinov glas.
- Opet vaa osoba, gospodine guverneru. Razmiljala sam o vaim odgovornostima i pitala se nisu li
ponekad preteke i nezahvalne za jednu samu osobu?
- Nikada nisam sam - ree on.
Spontanom kretnjom ona mu njeno pomiluje kosu.
- U vaoj kosi sjaje bijeli preljevi koje jo nisam vidjela.
- Ti odsjaji pojavili su se iznenada. Moete li zamisliti, gospoo, da je bol koju sam osjetio uz vae
uzglavlje u Salemu uinila ono to nije moglo uiniti deset godina ratovanja u slubi Velikog
Mongola. Posijedio sam za nekoliko dana. Doista udno.
- Coline, kakva ludost!
Njegove rijei su je ganule i priinile joj neskriveno zadovoljstvo.
- Tad sam vidjela samu sebe - ree mu ona - u tom trenutku vlastite smrti. Ne znam tono gdje sam
bila, ali bila sam svjesna. Vidjela sam beivotnu enu na krevetu.
Pomalo sam shvaala da sam ja ta ena i - Coline, ovo se usuujem otkriti samo tebi
- smatrala sam da sam lijepa.
On prasnu u smijeh koji je otkrio njegove vrste zube.
- Ne alim se, Coline. Bila sam posve drukija od slike koju vidim u zrcalu. Sviam se samoj sebi,
dakako, ne uznemirujem se zbog nesavrenstava koja sve ene prenaglaavaju, nezahvalne zbog drai
koje im je priroda podarila, u kojima bi trebale uivati. Uvijek sam zahvaljivala nebu to me je
obdarilo tom milou koju nazivaju ljepotom i nikad nisam ni pomiljala da sam liena nje. Ali te
veeri radilo se o neemu drugom. Vidjela sam sebe, kako da ti kaem, kao strankinju, kao nekoga
nepoznatog, ali i kao udesnu osobu, ureenu arima koja pobuuju elju za ljubavlju. Gotovo sam
zaboravila na to, ali otkad sam se prisjetila, tako sam uzbuena da se elim uzdignuti sve do samog
sunca.
Nagnut nad nju, Colin ju je sluao s ganutim osmijehom. Njezino priznanje dirnulo ga je. U njegovim
oima itala je bezgraninu odanost.
- Vidjela si sebe kakvu te mi vidimo, mi koji te volimo - ree on - mi ija si srca zarobila. U tom si
trenutku zacijelo nauila ne samo kakvu vrijednost ima u Bojim oima, nego si saznala i kakvo
blago si za nas i kakvom oaranou proima na
ivot. Nikada to ne zaboravi, malena. Ne zaboravi tu istinu. Samo ti je nisi znala. Nisi je bila dovoljno
svjesna. To je grijeh. Ne sumnjaj u to to nam donosi na zemlju, u to to zrai iz tebe i u ono
neiskazivo to nam udjeljuje. Oni koji te mrze ele da u to posumnja, da se smuti i da potone u
ponienje obine ljudske svakodnevice.
Oni te se boje, ti crni aneli unitenja i groba. Oni znaju da prosvijetliti ljudsko srce znai isto to i
zapaliti vatru u mranoj i ledenoj kui. I znaju kakvim porazom im prijeti. Jer sva radost na ovom
svijetu slui spasu svijeta.
19.
PONOVNI SUSRET S FRANCUZIMA
Pribliili su se cilju i iznad Wiscasetta flota se usmjeri prema istoku.
Lord Cranmer procijenio je da je ispunio misiju za koju ga je ovlastio guverner Nove Engleske kod
grofa de Peyraca.
Naviknut na klimu Jamajke, trljao je ruke jednu uz drugu i govorio da je hladno.
Sumnjiavo je promatrao podruja koja su se smatrala nenastanjivima, opasnima, a ponajprije
prokletima; ta reputacija bila je pojaana indijanskim legendama o divu Gludskapu koji se kupa u dnu
zaljeva, to objanjava jake plime. No i bez njega bilo je tu sukoba, gusarstva, ratova koji su svaki
kutak, svaku obalu i svako ue uinili popritem krvave prie.
Sva naselja na istoku Wellsa smatrala su se niijom zemljom na koju se nije prenosila vlast drave
Massachusetts.
Govorilo se da je tragedija tih krajeva od poetka bila u tome to je pravo jednih ograniavalo interese
drugih. Za Engleze bilo je od ivotne vanosti da se odre, jer tu je njihov rog izobilja, zlatni rudnik u
kojem je poivalo spasenje; sinovi zemlje esto su sveano objavljivali: Biblija i bakalar spasili su
Novu Englesku.
Bila je to zemlja bogata svim: najvea jata bakalara lovila su se na jugu poluotoka Nove kotske koju
su Francuzi nazivali Akadijom, a Maine su zvali kontinentalnom Akadijom iako su priznavali da je to
engleski posjed.
Na tim sjevernim i junim obalama Francuskog zaljeva nalazile su se i najbolje krznarije. Dok su
Englezi jo davno procijenili da je krznarstvo nevano za trgovinu, pouda Nove Francuske za
krznom, na kojem je poivalo gotovo cijelo njezino gospodarstvo, poticala je Francuze da brane ta
podruja od engleskih upada, to je pak ometalo englesku trgovinu ribom.
Za njihova krstarenja oko Nove kotske jedan susret dobro je oslikao injenice i situaciju koju je
izloio izaslanik engleskoga kralja i predstavnik engleskih kolonija u Sjevernoj Americi, lord
Cranmer.
Ugledali su jedra malena brza brodia od sto pedeset tona i jednog jo skromnijeg sloopa; prije no to
su razaznali francusku zastavu, prepoznali su Neustraivog dunkerquekog gusara Vanereickea koji je
prema ve ustanovljenom obiaju svakog ljeta posjeivao svog starog prijatelja s Kariba, grofa de
Peyraca.
Spustili su jedra i pozvali goste na most Duge.
Meu osobama koje su se popele na palubu nalazio se i gospodin de la Roche-Posay, guverner
francuske akadijske naseobine Port-Royal, s kojom su ljudi iz Gouldsboroa imali najbolje
dobrosusjedske odnose.
Proteklog dana Vanereicke je pristao otpratiti sloop gospodina de la Roche-Posaya koji je bio u
opasnosti od engleskih gusara. Potom bi francuski plemi otiao u susret brodu koji je njegovo
trgovako drutvo poslalo iz Honfleura. Svake druge godine brod iz Honfleura, pun prijeko potrebnog
alata i robe, ne bi doao jer bi ga presreli flibustijeri s Jamajke. Gospodin de la Roche-Posay osjetio se
primoranim opskrbiti se u Bostonu prije zime, to bi uvijek izazvalo sumnje francuske administracije
u Quebecu.
Razveselio se kad je na brodu ugledao gospodina Paturela jer je prije povratka kanio navratiti u
Gouldsboro i zamoliti ga da svojim djelovanjem okona nepodnoljivo stanje: ne samo da tri stotine
engleskih ribarskih brodova krstari Francuskim zaljevom, nego su se te godine Bostonci bez ikakva
srama usudili osnovati suionicu bakalara na akadijskim obalama koje obiajno pripadaju ribarima iz
Saint-Maloa, a to je stvorilo incidente koji nisu prolazili bez nasilja.
uvi rijei ohrabrenja i obeanja, s Duge je na svoj brod prenio potreptine te vie nije morao ii u
Boston; bilo je tu i darova za njegovu draesnu enu i brojnu djecu koju je u velikoj drvenoj utvrdi u
Port-Royalu odgajala guvernanta, gospoica Radegonde de Ferjac.
Lord Cranmer mogao je ustvrditi da potekoe i neimatina u kojima se nalaze stanovnici rijetkih
francuskih naselja u tom podruju ne ugroavaju ribarstvo Nove Engleske.
No skeptino je odmahnuo glavom.
- Francuzi su bijesni, i Akadijci i Kanaani.
Sukob se ipak mogao rijeiti bez bitke. Njegovo putovanje pribliavalo se kraju. Brod engleske
kraljevske mornarice na kojem se nalazio admiral Sherrylman pojavio se je iza otoka iza kojega se
skrivao ve dva dana oekujui Dugu. Bio je pun nade u budunost zbog Peyracova dolaska kojemu je
dao punomo: Samo Francuzi mogu vladati Francuzima, priznao je u smijehu, opratajui se od
svojih domaina.
Uputivi Aneliki izraze tovanja i zahvalnosti, nagnuo se nad dvije kolijevke i nasmijeio se.
U tom trenutku poela je blijedjeti otra slika Salema i njegovih uda.
Ruth i Naomi jo su bile tu, ali one su na obali ostavile svoje njemake ogrtae sa iljastim kapama
koje su morale nositi u Salemu te su, odjevene u haljine francuskog kroja i draesne eirie koji su
doputali da im plava kosa poput aure krasi lijepa lica, gotovo postale ene poput ostalih.
Kao i drugi stranci koji su navraali k njima i uivali u ljepoti mora i slobodi koja tu vlada, mogle su
biti engleski putnici koji se vraaju u skriveno seoce u kojem ivi malena otona zajednica
zaokupljena tkanjem i obradom zemlje.
20.
DOLAZAK U MAINE
Idueg dana ugledali su obale Mainea. Ime toj francuskoj pokrajini nadjenuli su Englezi u poast
svoje kraljice, supruge Charlesa I Stuarta i keri Henrika IV
Francuskog, vojvotkinje toga anuvinskog feuda.
Koji istraiva ne bi bio oaran divljom ljepotom toga kraja, njegovim razvedenim obalama,
bogatstvom ua rijeka Piscatoga, Saco, Kennebec, Sheepscot, Damariscota, Penobscot, Saint-Croix i
Saint-Jean, koja su proarana mnogim umovitim otoiima i mirnim draicama u tom idilinom
labirintu u kojem su se izmjenjivale visoke crvene stijene, plave udubine opasnih fjordova i duge
pjeane obale. U daljini su se uzdizale planine i oblikovale visoravan izdubenu tisuama jezera od
kojih su neka i petnaest liga dugaka (64 km), a druga su tek aurno ili smaragdnozeleno oko u
umskoj tami.
im su ugledali planinu Camden iza Pentagouela, brod je oivio. Svi su nagrnuli na pramac. Ali
pramenovi magle se ovise oko broda, kao da su ih ekali. Bilo je to uobiajeno u Francuskom zaljevu,
poznatom po maglutinama kao i po plimama.
Bilo je i uzvika razoaranja. Neki putnici otili su po ogrtae, rupce i pokrivae.
Umotali su dojenad koju su mukarci trebali nositi u tom dirljivom trenutku njihova dolaska u novu
zemlju. No nitko nije htio spustiti se i skloniti od magle koja je postala tako gusta da se nisu vidjeli ni
vrhovi jarbola te je brod plovio naslijepo.
Svjetlo se borilo s mutnim vlanim zrakom koji je razlagao preljeve spektra te su se vidjele vrpce
plave, zelene, naranaste i zlatne boje: duga.
Ulazili su u zemlju duga u koju je Florimond bio elio poi u potrazi za svojim ocem.
A tad zapuha vjetar i razli se opi uzvik oduevljenja. Anelika se nasmijei vidjevi kako Severine i
Honorina skau od radosti i zanosno kliu. Iz magle se pomolie dva uzvienja otoka Mont-Desert.
Njihova pojava u purpurnoj auri sunevih zraka rasprenih u vlanom zraku, koje su sijale srebro po
njihovim obroncima, najavila je pribliavanje Gouldsborou. Za nekoliko sati otvorit e se prolaz koji
je plovan samo za visoke plime i oni e ugledati kue na obali i stanovnike koji ih oekuju.
Severine i Honorina plesale su smijui se, a mornari su bacali kape u zrak.
Anelika poeli uzeti jedno dojene u ruke. Obino ih nije nosila dok su jo maleni i krhki. Uvijek bi
imala dojam da je dre za ruke i da ih ne valja odvajati iz krila njihovih bijelih ponjava.
Kako su maleni dok tako spavaju! ivotni dah koji ih oivljava gotovo je nezamjetan.
Vedri su i treperavi. Spavaju.
Oko nje su ljudi razgovarali. Pokazivali su dvije oble planine koje su se nadnosile nad more poput
roaka i prijatelja koji ih radosno i nestrpljivo ekaju.
Oita Severinina radost pojaala je Anelikino zadovoljstvo. Za malu izgnanicu taj divlji kutak
Amerike postao je domovina, dom, drago mjesto na kojem je sigurna da je meu prijateljima i sa
svojom obitelji, kod kue.
I ve mnogo znai - mislila je Anelika - stvoriti za izgnanike osuene na smrt ili tamnicu mjesto na
kojem mogu uivati u slastima ivota i trenucima sree i ljubavi pod Bojim suncem, trenucima
danim samo slobodnim biima.
ETVRTI DIO
BORAVAK U GOULDSBOROU
21.
DAME IZ GOULDSBOROA
U SOBI DEMONKE
Vrijeme je bilo lijepo kad je Duga bacila sidro pred Gouldsboroom.
Priekavi da se obave radnje koje su se sastojale u premjetaju prtljage po mostu, sputanju alupe u
more, ukrcavanju putnika u alupe - i to kakvih putnika u osobi Raimon-Rogera i Gloriandre de
Peyrac! - prvi izaslanici iz Gouldsboroa pojavie se na brodu popevi se ljestvicama od uadi.
Meu njima bio je i poduzetni Martial Berne, stariji Severinin brat sa skupinom mladih mornara iz
zaljeva, u pratnji vjernog kota Georgea Crowleya koji se ponosio to je bio prvi naseljenik na tim
prostorima i starog poglavice Massasswe s njegovom flotilom Indijanaca koji se uope nisu
pojavljivali u drugo doba godine ali su kao nekim udom iskrsnuli im se stijeg grofa de Peyraca
pomolio na obzorju.
Svi su se odmah okupili oko malenih bijelih zamotuljaka koje su nosile njihove brine dojilje.
Napokon su uspjeli raspriti okupljeno drutvo i Anelika je doznala neke vijesti i dobila odgovore na
neka pitanja.
Svi su se slagali: jesen e biti dugaka. Sunce indijanskog ljeta, uvijek posebno sjajno i
nepromjenljivo, obeavalo je da e sijati barem do posljednjih dana listopada, ako ne i do sredine
studenog. To bi omoguilo da provedu barem jedan ili dva tjedna na obali ne izloui se opasnosti da
ih prvi mrazovi zateknu na putovanju u Wapassou.
No isprijeila se nezgoda. Brod Gouldsboro koji je u lipnju otplovio prema Starom kontinentu, kao i
svake godine, jo se nije vratio, kao ni manji brod Le Rochelais koji je trebao obaviti tajnu misiju u
Sredozemlju. To zakanjenje jo se nije moralo smatrati uznemirujuim, ali Gouldsboro i njegov
zapovjednik Erikson naviknuli su ih na tako pouzdano prelaenje oceana da su ponekad zaboravljali
da, poput ostalih, i oni mogu naii na oluje, bezvjetrice i gusare. Nitko nije ni pomiljao na mogunost
da je brod potonuo i svi su bili ohrabreni porukom koju je donio neki nizozemski gusar, prijatelj koji
je plovio tim morima i vidio Rochelais u jednom fjordu otoka Ile Royale.
Moglo se samo eljeti da pristignu prije polaska prema Gornjem Kennebecu, jer su oba broda dovozila
mnogo alata i zalihe za zimu, bez kojih ne bi valjalo poi u Wapassou.
Martial Berne trebao je otii na studije u Harvard. Njegov otac nije elio da mu sin postane gusar u
Francuskom zaljevu. Potom bi otiao u Newport i New York radi trgovine.
- Sve sam to vidjela prije tebe - cvrkutala je Severine i upirala prstom u njega. -
Nita ti neu priati!
Prava Francuskinja iz La Rochellea, bezbrina i uvijek puna peckavih primjedbi koje je ne naputaju!
Anelika e je morati pripremiti za susret s Gouldsboroom i njegovim damama.
Veze koje su ujedinjavale Aneliku s najveim dijelom stanovnitva, francuskim hugenotima iz La
Rochellea, bile su duboke i neraskidive, ali vieznane. Zamjerali su joj to ih je navela da se ukrcaju
na brod Joffreya de Peyraca koji je u njihovim oima bio gusar. Na koljenima je molila njihovu milost
kad su se pobunili protiv njega tijekom prelaska oceana, ime su zapravo zasluili vjeala.
U okolnostima u kojima bi se svaka potena ena morala uvati objeda, jer su je optuili da je poinila
preljub sa Zlatobradim, ona je hodala uzdignute glave i neusiljeno, gotovo nehajno.
Znala je da e u njihovim oima biti prijestupnica ma to inila.
Kad je Duga bacila sidro, Anelika ih je ugledala u zbijenoj skupini, prepoznatljive po tamnoj odjei i
svijetlim kapama: dame iz La Rochellea postale su dame iz Gouldsboroa.
Anelika ih je voljela zbog svega to su zajedno proivjele i eljela je svidjeti im se i zadobiti njihovo
potovanje, ali bila je svjesna da svakim svojim inom u njima pobuuje osudu. To to im se u La
Rochelleu predstavila kao skromna sluavka, a poslije se otkrilo da je visokorodna dama, ne mijenja
nita, gorljivo je objanjavala gospoa Manigault. Jer i kad je bila sluavka Gabriela Bernea i kad je
postala ena gusara kojem duguju svoj spas, uvijek ih je drala u rukama istim osobnim autoritetom i
vladala njima gotovo nehajno, kao da nije bila svjesna da su oni ozbiljni ljudi i gospodari njezine
sudbine.
Znala je i da su nakon nekoliko dana, kad su raspravili o njoj, zakljuili da je se ne moe promijeniti
niti popraviti. Po tko zna koji put priznali su da je njezin mentalitet posve drukiji i da je ne razumiju,
da je ona udljiva, ako ne i lakomislena, u svakom sluaju vrlo nezavisna, pa su napokon odluili da je
vole, nju, gospu Aneliku iz La Rochellea i iz Gouldsboroa, takvu kakva jest i da ne ele da bude
drukija. Ali ponovni susreti bili su neugodni. Ona se uvijek trudila da ugodi svima i da nikoga ne
povrijedi, a ubrzo je osjetila da je njezin dolazak poremetio ravnoteu njihova ureenog ivota.
Shvatila je da bi se to dogodilo bez obzira na to to ona uini.
to sam ja nebu skrivila, pitala se Anelika ponekad, da moja privlanost izaziva toliko neugoda i
opasnosti? Mukarci se bore radi mene, a ene su uvrijeene ako im ne posvetim svu svoju
pozornost.
Osim estite i njene Abigael, na ostale nije mogla raunati; usne su im bile stisnute u neizraenom
prijekoru, a nije se moglo odrediti zbog ega; a bila je sigurna da im je ovaj put dala mnoge razloge za
nezadovoljstvo.
Njezina predvianja pokazae se tonima.
Dame su od poetka omrznule Ruth i Naomi, ne zato to su Engleskinje, nego zbog toga to su zauzele
povlateno mjesto u Anelikinu srcu. Stoga su se upoznale s irskom babicom i njezinim kerima, a
mlade ene su sustavno drale na udaljenosti.
U meteu iskrcaja Anelika se ponajprije bavila odreivanjem mjesta gdje e stanovati dvoje junaka
dana koji su na glavama dvojice mornara bili preneseni na mol u gotovo pobonoj tiini, a potom su
prasnuli radosni usklici dok su ih njihovi nosai ponosno nosili prema plai.
Otkad su zajedno doli na taj dio obale Mainea, Anelika i Joffrey nikad nisu imali prilike tu dugo
boraviti. Uglavnom su ivjeli u svojoj utvrdi u umi, drvenoj, ali vrstoj, koja se uzdizala sa
stjenovitog vrha i zatvarala draicu u kojoj su poslije izgradili luku. Podignuta na ruevinama starih
utvrda prvih istraivaa, moda Champlaina ili engleskih ribara koje je iznenadila zima, okruena
ogradom od kolaca, ta je utvrda dugo bila jedino nastanjivo zdanje dostojno toga imena. Joffrey de
Peyrac, doavi s Kariba, gdje je zgrnuo bogatstvo izronivi blaga potonulih panjolskih galija,
utaborio se tu sa svojom pratnjom i plaenicima; odatle je krenuo u dvije ekspedicije u unutranjost
poto su mu vlasti u Massachusettsu priznale pravo na nastanjivanje i istraivanje rudnika srebra.
U prizemlju utvrde bila je velika zajednika dvorana koja je sluila i kao ured za sve poslove, kao
skladite namirnica i oruja. Na katu je bila jedna prostrana soba i dvije manje pa se Anelika tu
smjestila sa svojim kovezima. Pokustvo se sastojalo od velikog kreveta, stola i naslonjaa te jedne
klupice; tapiserije na zidovima titile su od hladnoe i vlage. Bio je tu i ormar, to je rijetko u tim
krajevima. U njemu su se nalazile higijenske potreptine, nakit i razne sitnice.
Bilo je posve prirodno da se nosai kolijevki Raimon-Rogera i Gloriandre upute prema utvrdi. Ali, kad
su se trebali popeti u veliku sobu, Anelika se prisjetila da je tu stanovala gospoa de Maudribourg,
demonska prijateljica oca d'Orgevala. I uhvatila ju je panika.
Htjela je odagnati zle utjecaje od svojih dragih nevinaaca koje je dovela iz Salema.
U toj sobi je jedne noi, probudivi se, u kutu razaznala neko zlokobno bie. Oko tog kreveta su sirote
Kraljeve djevojke oparano promatrale uspee demonske ene. Na tome mjestu zaele su se lai i
smrtonosne zapovijedi, sjeme zloina. Zaustavila je pratnju u prizemnoj dvorani, to im je omoguilo
da se dive djeici u kolijevkama koje su poloili na drveni stol; blizanci su bili mirni i jo nisu bili
shvatili da su ih opet razdvojili. Davi znak Ruth i Naomi da je slijede, ona se popela s njima.
Ukratko im je prepriala to se tu dogodilo i zamolila ih da istrae loe utjecaje i da ih izbriu ako
mogu.
Agar je ve bila izvadila ralje i mrmljala formule. Potom je sjela na dovratak i svojim velikim oima
prestraeno i radoznalo promatrala sobu. Anelika je takoer ostala na pragu i promatrala kako mlade
ene iz Salema oprezno hodaju po sobi: Ruth je drala ralje, a Naomi ju je slijedila uz kretnje ruku
koje kao da su hvatale tko zna kakve nevidljive sile; njezin drhtavi maleni obris skakako je oko Ruth.
Ponekad bi izraz boli prostrujao njezinim licem i zastala bi. Potom su obje zakoraale sveanim
hodom i tihim glasom izmijenile nekoliko rijei.
Sunce je zalo i vladala je polutama; danje svijetlo stapalo se s odsjajem nebeske svjetlosti na moru. U
toj blagoj i prozranoj svjetlosti dvije arobnice bile su poput prikaza naviklih da ih ljudsko oko ne
opaa.
Potom su se vratile Aneliki; Ruth je odmjerenim kretnjama vratila ralje u vreu koju joj je pruila
Ciganica.
- Dakle? - upita Anelika.
- Dakle, nita! - ree Ruth i odmahnu glavom.
- Nita! - ponovi Anelika. - Pa ipak, ona je ovdje ivjela. Kako to objanjavate?
Ruth se okrenu prema Naomi.
- Maak je sve odnio - objavi Naomi i rairi ruke u kretnji koja je znaila: to je tako.
- Maak?
- Zar tu nije bio neki maak?
- Zapravo jest...
Upravo tog dana bio se pojavio Gospodin Maak, koji se danas eta putovima Gouldsboroa,
dostojanstven i bogata krzna. A tad je bio samo obian brodski maak, ne vei od ruke brodskog
malog koji ga je bacio na obalu. Anelika ga je iznenada vidjela uz Ambroisinino uzglavlje, tako slaba
da nije imao snage ni mijaukati. Gledao ju je rairenih oima, pun nade i povjerenja.
Gospodin Maak! Mali duh Dobra. Poslan da bi otklonio Zlo...
- Zato nas tako gleda? - upita Ruth. - Tako malo znamo o tajanstvima koja prate ljude. Mnoga bia u
koja ti ne vjeruje ive i uvaju svoje tajne koje bi valjalo saznati. Ima toliko sila i toliko blaga koje
nismo smjeli izgubiti u svojim danima. Ali Sotonin cilj je oduzeti ovjeku te mistine darove i udaljiti
ga od boanske pomoi.
22.
HUGENOTI I BERTILLE MERCELOT
im je pomislila na mladog Lauriera Bernea, drugog Severininog brata kojeg je u La Rochelleu
smatrala svojim usvojenim djetetom, vidjela ga je kako pristie.
- Maak je prvo doao k nama! - uzviknu on. - Gospo Aneliko, doite brzo, ekamo vas na uini.
Kod Berneovih je osim diplomatskog uzvanika, Gospodina Maka, nala Abigael, Berneovu suprugu i
njihove draesne kerkice: Elisabeth je imala dvije godina, a Appoline est mjeseci. Vidjevi jo jednu
plavokosu glavicu, Anelika upita za ime malenog susjeda.
- To je mali Charles-Henri, vi to dobro znate... U odsutnosti njegove pomajke Bertille koja prati svog
oca, gospodina Mercelota u Novoj Engleskoj i pie za njega, mi smo ga uzeli k sebi.
- Ah, da, Charles-Henri! - ree ona rastueno. - Njegov djed i baka Manigaultovi ne mogu se njime
baviti, kao ni njihove keri Sarah i Deborah koje su mu tetke, pa su ga dali vama, Abigael, koja ste im
tek susjeda!
Abigael je milovala glavu djeaka koji je bio lijep i dobro razvijen za svoje tri godine, ali esto su mu
oi bile rairene kao da eli da mu netko objasni neke udne stvari koje ne razumije. Ona blago
odgovori:
- Znate to taj mali sirotan njima znai. Valja im oprostiti.
Sjena tuge prola je licima okupljenih oko stola. Majstor Gabriel Berne natoio je vino u peharie
koje je donijela Severine, hotei odagnati brigu koja mori zajednicu u Gouldsborou od nestanka prave
majke Charles-Henrija. Nije bilo drugih nevolja: nije bilo gusara, ni neprijateljskih stranih ribara, ni
Engleza u tenji za osvetom, ni irokekih pohoda, ni svetog rata Abenakija protiv heretika. Mir vlada
Francuskim zaljevom.
- Tako je - potvrdi Severine hitro i vatreno; vrativi se kui, eljela je priati mnoge prie.
Jednom rukom je zagrlila oca, a drugom majku i nastavila:
- Tako je! Tvrdim da je klima u Gouldsborou jedna od najugodnijih pa se lako raa i prijateljstvo
meu susjedima.
Ali, po njezinu miljenju, te godine ozraje je bilo oputeno i puno dobrote ne samo zbog plodnog
ljeta - dobre etve, dobrih vijesti iz Europe, dobrog ribolova, uspjene trgovine i sretnog roenja
blizanaca de Peyrac koje je sve to okrunilo, nego i zbog toga to su se rijeili Bertille Mercelot.
Ne usuujui se to glasno rei zbog straha od stroge gospoe Manigault, svi su ustvrdili da se u
Gouldsborou bolje osjeaju bez Bertille Mercelot. Severine je ispriala kako je u Salemu bila drska
prema gospoi de Peyrac.
Govorilo se da je gotovo od roenja Bertille Mercelot jabuka razdora. Stanovnici La Rochellea koji su
je gledali kako raste tvrdili su da je kao posve malena sijala neslogu u etvrti Remparts gdje je uila
itati Bibliju kod dviju vrlih gospoica koje su naposljetku odustale od pouavanja. Kako je bila
lijepa, ak zanosna, jedina ki i nasljednica dojmljiva bogatstva steenog proizvodnjom i trgovinom
papira, Bertille Mercelot je uvijek zamiljala da je neodoljiva.
Budui da je bila inteligentna i uila bre od drugih, bilo je teko porei tu nadmonost koju je
potvrivala samom svojom neusporedivom prisutnou pa su njezini prijatelji iz djetinjstva priznavali
da je Bertille Mercelot roena da bi bila na prvom mjestu i drugima davala tek ostatke, a kad je dolo
vrijeme prvih mukih pogleda, ona se nala pred tekim izborom a nije sustajala u tenji da ih osvoji
to vie, a da ne ostavi ni druge.
Bilo je teko na prvi pogled otkriti strasti skrivene ispod krinke vode stajaice.
Navlaila bi je kad bi trebalo otkloniti od sebe odgovornost u nekoj svai, jer, kad bi se usudili
upotrijebiti papistiki jezik, dali su joj dar dobrog Boga bez vjere. I stoga su bili strpljivi s njom,
uglavnom zbog njezinih roditelja, najvrlijih ljudi na svijetu, koji nikad nisu vidjeli da je njihova
oboavana ki obina djevojura.
Ali sad, kad je njezin otac doao na dobru zamisao da je povede sa sobom na obilazak tvornica papira
u Novoj Engleskoj, osjealo se olakanje u cijeloj zajednici.
S Bertille su se uvijek pitali koji dom e poremetiti sljedei put. Kako je tu bilo i pokajanih gusara,
nepristojno Bertillino nametanje nije im bilo nita strano. Zapravo, bila je smjerna samo pred
guvernerom Colinom i Abigael Berne, pa ipak se ne bi moglo rei da se i oni nisu dali smotati
njezinim igrama, istodobno slatkim i gorkim.
Gabriel Berne velikoduno je toio bijelo vina iz Garonne i Anelika je nakon Salema osjeala
olakanje to moe mirno piti s prijateljima i raspravljati o pitanjima susjedstva, istodobno tako
vanim i nevanim. Laurier je donio pliticu s rakovima i svjeim ostrigama. Stigle su i tetka Anna i
stara Rebecca. Napravili su mjesta za njih i poeli nadugo i nairoko govoriti o Bertille Mercelot dok
je Gabriel Berne sveano otvarao ostrige.
Tetka Anna, koja je bila malo rastresena, izrekla je miljenje da bi trebalo udati tu raspusnu Bertille.
Nastala je graja.
- Ali ona je ve udana, vi to dobro znate!
- Za onu budalu Josepha Garreta koji krstari umama umjesto da nadzire svoju enu!
- E, da Indijanci nisu oteli Jenny Manigault!
- Nemojte o tome govoriti pred djetetom!
- Tako je! Mogao bi shvatiti.
- Ne, jo je premalen.
Zbunili su jadnoga Charles-Henrija i zato su opet poeli govoriti o Bertille Mercelot kako bi nali
neko rjeenje.
Ve je postalo uobiajeno predloiti da joj valja nai dobra supruga, kao to je to upravo uinila tetka
Anna; tad bi svi napomenuli da ga ve ima jer se prije dvije godine udala za Josepha Garreta, zeta
Manigaultovih. Uvijek je sanjala da postane dijelom obitelji Manigault, velike brodovlasnike
obitelji, jedne od najvanijih u La Rochelleu. Kako su ti bogati graani dobili sinia Jeremiea tek
nakon etiri keri koje su ve bile Bertilline dobi, bila je ljubomorna na najstariju, Jenny, vidjevi da
se udala za spomenutog Garreta, lijepa mladia dobra roda, asnika u regimenti Saintonge.
A danas je Bertille supruga reenoga Garreta. Kakvim je zavijucima i traginim sluajnostima dolo
do toga?
Zar je ljupka Jenny Manigault mogla u svojoj sretnoj mladosti u La Rochelleu predvidjeti da e je
jednog dana izgnati sa cijelom njezinom obitelji i da e joj to donijeti dvije dramatine poasti: da
rodi prvo dijete u Gouldsborou, koje je dolo na svijet u prvim danima njihova iskrcaja i koje su
nazvali Charles-Henri, te da bude prva rtva okrutnoj Americi: nekoliko dana nakon krtenja, dok se
sa svojima odmarala u taboru Champlain, oteli su je neki lutajui Indijanci, Irokezi ili Algonkini, nije
se moglo znati, te je nestala zauvijek.
Morali su ponuditi rtve divljim bogovima Sjeverne Amerike da bi preivjeli i zapoeli novi ivot.
Iako su Manigaultovi dugo bili gnjevni i tuni, njihove duboke rane poele su zarastati. I ostale
njihove keri bile su lijepe i dobre. Jeremie je rastao; kanili su ga odgojiti kao brodovlasnika u Novom
svijetu pa su ga za poetak poslali na studije na Harvard, u Novoj Engleskoj. Sve se preobratilo. Vie
nisu govorili o Jenny; smatrali su je mrtvom i oalili je. Bertille je prve zime zavela mladog udovca,
pokazavi pritom vie urbe no pameti. To je uope nije pribliilo Manigaultovima, a mogla je
razmiljati i o tome da biti rod Manigaultovima u La Rochelleu nije isto to i biti rod tim
poluutopljenicima koji ive pod slamnatim krovom, poput ostalih amerikih pionira, novih bogataa i
siromaha. Stoga novi Garretov brak od poetka nije bio dobar. Bertille nije voljela malenog Charles-
Henrija. Ostavljala ga je kod svoje susjede Abigael jer se djed i baka Manigaultovi takoer nisu
zanimali za tog djeaia koji ih je podsjeao na okrutan gubitak i zapravo ga nisu mogli ni vidjeti.
Bertille je uglavnom ivjela kod roditelja i svi su je i dalje zvali Bertille Mercelot. No ponekad bi se
vratila i uzela maloga uz velike izljeve njenosti kako bi se govorilo da je ona savrena, osjeajna i
odana. Bilo je vidljivo da se njezini posjeti zbivaju istodobno s dolascima brodova iz Europe i
najavama zanimljivih gostiju iz Francuskog zaljeva, a kadto i s povratkom Josepha, njezina supruga
koji se za raun nekog englesko-nizozemskog drutva pridruio traperima koje su nazivali bosslopers
ili bushrangers, a koji su kupovali krzna od Indijanaca.
Ukratko, svi u Gouldsborou odahnuli su to Bertille nije s njima. U buduim kronikama e se ozraje
koje je vladalo u srcima tog ljeta opisivati kao idilino i esto e se o njemu govoriti. A ponajprije o
tom povratku na Dugi koji je na sidritu bio pozdravljen kao kraljevski brod, brod grofa i grofice de
Peyrac, tih dviju osoba koje nisu poput drugih, za koje su ponekad mislili da ih mrze i odbacuju, ali
oni bi ih uvijek osvojili svojim ozrajem sveanosti i radosti ivota; a ovaj put su doli s dvoje
udesne djeice, odjevene u velur, lijepe poput same ljubavi. ivot u Gouldsborou bio je odvie teak
da bi dopustili da im loe djevojke poput Bertille pokvare trenutke zadovoljstva. Usto su se vratili
Gouldsboro i Rochelais s korisnim tovarima te se stanovnitvo okupilo u gradu, trgujui, posjeujui
se i sklapajui saveze.
No od svega toga je bila bolja odsutnost te Bertille Mercelot. Svi su shvatili da se nisu prevarili kad su
je smatrali istinskim otrovom.
Abigael, uvijek brina, takoer je bila zadovoljna.
- Ali, to e biti s djeakom kad ima tako lou pomajku?
Anelika se nadala da je rije samo o nezrelim ispadima i da e se mlada ena popraviti. Premda je
bila metom zlih Bertillinih rijei, smatrala ju je samo zloestim djetetom.
Ponajprije valja urediti da joj se mu vrati iz uma. Zar ne bi bio korisniji ovdje kao kraljev asnik
koji bi mogao ustrojiti odred redarstvenika nego da i dalje slijedi engleske bushrangers i trguje
krznima?
- Naprotiv - ree Anelika - ako jednog dana taj krivovjernik koji se drui s naim suparnicima
Englezima padne u ruke kanadskim Francuzima, koji smatraju da su sva krzna Sjeverne Amerike
njihovo vlasnitvo, njegov skalp nee vrijediti ni groa.
Abigael se trgnu i uzdahnu: Jadni mladi! a potom i: Jadni mali! gledajui Charles-Henrija kojeg
je smatrala lienim oinske i materinske brige. Gabriel Berne odobravao je Anelikino stajalite.
Prihvativi nepovoljna predvianja, sve troje odluie da e se, prije no to pokuaju uvjeriti
Manigaultove da se pozabave svojim unukom, okomiti na Garreta kad se vrati i podsjetiti ga na
obveze i odgovornosti koje bi ga trebale navesti da se nastani u Gouldsborou sa svojom mladom
enom i sinom.
Otili su na razgovor s guvernerom Paturelom.
23.
AKADIJSKI ODNOSI
Gouldsboro je postao tako napuen da se ljudi vie nisu poznavali pa je velik dio stanovnitva pod
jurisdikcijom Colina Paturela bio Aneliki stran. Nije se mogla svima predstaviti pa je tijekom tog
kratkog boravka posjetila prijatelje i poznanike koji su doli u Gouldsboro da bi je sreli.
- Gospoo de Peyrac! Gospoo de Peyrac!
Anelika je prelazila trg i odluila je ogluiti se na takve pozive koji su joj se upuivali dvadeset puta
dnevno kad god bi izila.
Po glasovima koji su dopirali s kanua i alupa koji su dovozili na obalu putnike s brodova moglo se
odrediti s kojeg dijela obale ili s kojih otoka dolaze, engleskih ili francuskih, ili pak srdano
pomijeanih kao na udaljenom otoku Monegan ili u naseljima kod ua Kennebeca, gdje se viju
mnoge zastave, pa i ona nizozemskog trgovca Petera Boggena.
Ovo su bili Akadijci iz Port-Royala. Anelika je opet kasnila Berneovima i pokuala je neprimjetno
proi pokraj drutva. Htjela je i pogledati blizance jer je predbacivala samoj sebi da ih zanemaruje,
moda i zbog mnogih osoba koje se brinu za njih.
Jedan stari mornar, porijeklom erkez, upozorio ju je na zlokobnu poslovicu proetu mudrou i
narodnim iskustvom:
Mnogo dojilja - kilavo dijete!
Zato je koraala brzo i pravila se da ne uje mladoliki glas koji ju je dozivao:
Gospoo de Peyrac! Gospoo de Peyrac!
Pogledavi ustranu vidjela je da se radi o mladoj eni, oito trudnoj, koja brza po pijesku da bi je
dostigla.
- Oh! Gospoo de Peyrac, sretna sam to vas vidim - ree mlada ena zadihano. -
Htjela bih da mi kaete vijesti o mojoj sestri.
Dotrala je do Anelike i spontano joj se bacila u naruje, pa ju je ona morala zagrliti.
- Tko ste vi, drago dijete?
- Zar me se ne sjeate?
Imala je pomalo grub naglasak, gotovo engleski. Anelika pomisli na mladu Esther Holby koja je
putovala s njom u barci Jacquesa Merwina poto je pobjegla pokolju Abenakija u kojem je izgubila
cijelu obitelj te ju je primio njezin ujak na otoku Martinicus. No Esther je via i razvijenija od ove
slatke i ivahne djevojke koja bi bez okrugla trbuha izgledala kao da ima dvanaest godina. Nosila je
lijep eiri od ipke i prsluk od bijela platna.
- Stvarno me ne prepoznajete? Ja vas nikad ne bih zaboravila, izvukli ste me iz vode i nosili poput
dojeneta onoga dana kad se zbio brodolom. A sad se ini da i sami imate dvoje dojenadi. A i ja u
uskoro imati jedno! Nije li sve to lijepo?
Njezina rjeitost nije u sebi imala nita britanskoga, a rije brodolom dala je Aneliki klju.
- Niste li vi jedna od Kraljevih djevojaka iji se brod razbio na stijenama ispred Gouldsboroa prije
dvije godine?
- Ma jesam! To sam ja, mala Germaine, zar se ne sjeate? Germaine Maillotin. Istina je da sam bila
tako malena da me nikad nisu zvali po imenu; zvali su me mala, to nije nita udno. Imate li vijesti o
mojoj sestri i gospoi de Maudribourg, naoj dobroiniteljki?
Anelika osjeti kako joj srsi prolaze kraljenicom. Od tih dogaaja protekle su dvije godine, ali i dalje
joj je neugodno govoriti o njima. Ona uhvati mladu enu za ruku.
- Doite, drago dijete, otpratite me do utvrde. Vjerujem da ste u Port-Royalu napustili svoje drutvo i
dobrotvorku gospou de Maudribourg te da otad nemate vijesti?
- Da, sakrila sam se kad ih je onaj Englez prenio kao zarobljenice na svoj brod.
Bojala sam se, bilo mi je dosta svega toga, a poslije sam u Gouldsborou upoznala mornara koji mi se
svidio i za kojeg sam se htjela udati, kao to nam je predloio gospodin guverner Paturel.
Govorila je u hodu i u svojoj uzbuenosti poela je otkrivati drugi naglasak, neizbrisivi naglasak
parikih siromaha.
- Odgojena sam u bijedi. Kad sam imala etiri godine dali su me mojoj starijoj sestri jer je moja
majka pristupila kerima pokajnicama. Bila sam dobro odgojena, gospoo, jer inae nas gospodin
Colbert ne bi odabrao za naseljavanje Kanade. Ali ja sam bila suvina. Gospoa de Maudribourg htjela
je samo moju stariju sestru, ali ja sam morala poi za njom jer je ona bila sve to sam imala i nije me
htjela ostaviti.
Sad sam tako sretna da sam zaboravila svu bijedu... ali ipak bih htjela uti vijesti o svojoj jadnoj
sestri.
Stigle su do tvrave. Prije no to joj je pokazala djecu, Anelika ju je posjela u dvoranu u prizemlju da
joj poslue osvjeavajue pie. Sirota brodolomnica!
Doivjela je brodolom Jednoroga i ivotni brodolom. Akadija ju je spasila.
Imala je sitno lukavo i draesno lice ali je u povorci mladih naseljenika nitko ne bi mogao razlikovati
od ostalih u skupini oko gospoe de Maudribourg pod strogom palicom Petronille Damourt. Bilo je
barem tucet takvih Kraljevih djevojaka u vojvotkinjinoj pratnji, pokornih i prestraenih, koje se nisu
izdvajale iz anonimnosti.
Anelika se jedva uspjela pribliiti nekima od njih i zadobiti njihovo povjerenje.
Delphine du Rosoy, Marie-la-Douce, koja je ubijena zato to je govorila s njom, Jullienne, djevojura
koja se pridruila Aristideu Beaumarchandu, gusaru koji je zasluio vjeala i koji ju je moda jedini
uspio ukrotiti.
- Dakle, ne znate da je gospoa de Maudribourg mrtva? - upita Anelika.
Sitna djevojka koja je pobjegla od toliko nesretnih godina trznu se i odskoi. Ali - od radosti.
- Mrtva! Mislit ete da nisam nimalo samilosna, gospoo, ali radujem se i... nadala sam se tome.
Nedavno je netko tko je s istone obale doao prodavati ugljen u Port-Royal govorio o tome, ali nisam
se usudila povjerovati. A sad kad ste mi vi to rekli, gospoo, mogu biti sigurna u to i mirno spavati.
Iako to nije dobar osjeaj - ona se prekrii - ali bolje je to tako zla ena nije vie na zemlji. Mene,
koja nisam bila ni za to, kako je ona govorila, stalno je kinjila, a ponekad bi me na brodu pekla
uarenim ugljenom.
- Jadna djeca! - ree Anelika stisnuta srca, kao i svaki put kad bi se prisjeala tih sirotih mladih
djevojaka i mladih ena preputenih tako demonskom biu uz blagoslov svih onih duhovnika, vjerskih
poglavara i dobrotvora koji su dali da ih prevare lijepe oi i pobonost izaslanice oca d'Orgevala.
Suze joj navrijee u oi i ona pomisli da ju je trudnoa uinila preosjetljivom. Mala Germaine bila je
dirnuta njezinom ganutou.
- Oh, gospoo, kako ste dobri! Za nas ste uvijek bili aneo. Unato strahu od utapljanja, kako je bilo
lijepo dospjeti u Gouldsboro i vidjeti vas na plai kako trite prema nama i bacate se u vodu kako
biste me spasili.
S ozbiljnou prerano sazrelog siroeta, ona doda:
- Dobrota jedne ene nadoknadila je zlou druge.
Anelika se sjeala da se u tom brodolomu namuila ponajprije s golemom Petronille Damourt. A ova
mala se sjea da ju je ona spasila.
- ovjek s istone obale rekao je da ste vi i gospodin de Peyrac odveli moje drubenice u Quebec, koji
je bio cilj naega putovanja. Zato sam mislila da bi moja sestra mogla pokuati prenijeti mi vijesti i
saznati to sam postala. Bojei se da u sresti nau dobrotvorku, dola sam danas. To je prvi put da
sam se usudila napustiti na dragi Port-Royal.
- Kako se zove vaa sestra?
- Henriette.
- Radujte se, mogu vam prenijeti dobre vijesti o njoj.
- Je li se udala?
- Ne, jo nije. Ali uskoro hoe jer ima mnogo udvaraa. No eli birati. ekajui, smjestila se kao
sobarica kod gospoe de Baumont koja je zadovoljna njezinom slubom i njezinom veselom i
spontanom naravi.
Germaine ju je zaueno gledala.
- elite li rei da je vesela, sretna, ivahna?
- Naravno! Ima mnogo uspjeha, pomae damama u poslovima i cijeli joj Quebec zavidi na vrlinama.
- Ah, kako sam zadovoljna! Toliko je bila vezana za gospou de Maudribourg da sam se, uvi za
njezinu smrt, uplaila da e to biti i kraj moje sestre, koja kao da je postala njezin rob. Sluila joj je
kao sjena. Bila je to istinska bolest pa se pri kraju inilo da me vie i ne vidi. Uzalud sam je
preklinjala: Ostani sa mnom u Port-Royalu!
Bila je spremna slijediti je i u pakao.
- Ah! Znate da se ivot obnavlja kad prestanu loi utjecaji - ree Anelika.
Odjednom je zazebe u srcu. Vizija lude Ambroisine prola joj je kroz misli i ona zadrhta i problijedi.
Rijei male Parianke potvrdile su ono to su zakljuili o Ambroisininoj osobi.
Ponekad se bojala da su pomalo pretjerali ili da su neto izmislili. No ta ena doista je bila poput
vampirice - iscrpljivala je svoje rtve i prodirala njihovu duu. Kad bi se udaljile od nje, opet bi
postale normalne. Ova mlada ena prostoduna je i jednostavna. Govori spontano i njezin sud je
potvrda da nisu nimalo pretjerali u onome to su pripisali vojvotkinji de Maudribourg. Da bi
promijenila temu, Anelika napomenu da se ini kako se Germaine ne bi udala za svog mornara iz
Gouldsboroa da je ostala u Port-Royalu. Mlada ena se nasmija i ree da zapravo nije bilo prilike
vratiti se na drugu obalu zaljeva, pa se udala za kota, potomka vojnika Sir Alexandera, a odatle i
njezin grub naglasak.
Mlada Akadijka divila se dojenadi koja su spavala u svojoj sobi na prvom katu.
Dobro su ih uvale keri irske babice koje su plele i vezle uz njihovu kolijevku.
- Kako su draesni! - divila se mala Germaine Maillotin. - Djevojica je posve okrugla, a djeak je
izduen. I ja bih eljela dobiti blizance. Djeca donose ivost u kuu. Ne bojim se trudova. Nauila sam
tkati platno za koulje. Kad se rodi nae dijete, otii emo s jo nekoliko mladih parova i nastaniti se u
onom naselju kod Grandprea.
Naselje o kojem je bila rije bilo je utemeljeno prije tri ili etiri godine. Doseljenik iz Port-Royala
doao je onamo osuiti bare, kao to su esto inili. Akadijci su poput Nizozemaca preobraavali
movare u plodno tlo.
Gospodin de Peyrac pruio im je svoju pomo, ponajprije tako to je opskrbio pionire potrebnim
alatom i proizvodima iz Starog svijeta, jer Francuzima je toga nedostajalo; hrabrosti, upornosti i
ljubavi prema zemlji imali su dovoljno.
- Doite nas posjetiti u Port-Royal - ustrajala je gospoa de La Roche-Posay prije no stoje otplovila sa
svojom pratnjom.
Bila je doputovala s djecom i njihovom guvernantom, gospoicom Radegonde de Ferjac. Gospodin de
La Roche-Posay ostao je jer se bojao upada engleskih brodova i valjalo je odravati garnizon
spremnim.
Katelan Port-Royala bio je zahvalan na darovima koje su mu poslali uz prijeko potrebne proizvode:
vino, ulje, olovo, eljeznariju i tkaninu koji su im nedostajali jer brodovi drutva nisu pristigli. Nitko
ne zna kolike su tekoe guvernera amerikih pokrajima pri odravanju svog ugleda i statusa. No
sreom su se nedaleko od Port-Royala naselili simpatini i poduzetni susjedi te se promijenio ivot
sirotih francuskih plemia. Kerima su donijeli lutke iz Salema koje su neobino razveselile te malene
plemkinje u stranoj zemlji.
Ali njihova majka govorila je da bi starije valjalo poslati u kakav samostan u Francuskoj kako bi se
usavrila njihova naobrazba, jer unato brinosti Radegonde de Ferjac i vjerouitelja koji ih je
pouavao latinskom i pristojnom ponaanju, ta je mlade bila pod utjecajem divlje okoline, sanjala je
samo o tranju umom ili plovidbi, lovu pastrva i bakalara, krznarenju, posjeivanju velikih
indijanskih sveanosti nakon lova; djevojke tu ne mogu nai dobre mueve.
- Zato ne poaljete keri urulinkama u Quebecu ili u kolu Marguerite Bourgeoys u Montreal? -
upita Anelika.
Gospoa de La Roche-Posay se naduri.
- Mi Akadijci nismo u dobrim odnosima s onima gore - ree ona i pokaza rukom prema sjeveru gdje
bi se trebao nalaziti Quebec, glavni grad Nove Francuske.
Kraljevi slubenici sjete nas se samo kad valja platiti poreze i sumnjaju da zgremo bogatstvo na
nepoten nain u trgovini s Englezima, iako nas ti bestidni neprijatelji povremeno napadaju, a
sunarodnjaci nas naputaju. Velike kanadske obitelji gledaju nas svisoka jer su toboe prije nas
utemeljile naselja u Sjevernoj Americi, to je posve pogreno jer su Samuel Champlain i gospodin de
Monts utemeljili Port-Royal mnogo prije osnivanja Quebeca. Uvjeravam vas da bih voljela vidjeti da
se moje keri odgajaju rafinirano, uz visokorodne princeze na Dvoru.
Preporuljivije je poslati keri u kakav glasoviti pariki samostan no u neki u naim jadnim
kolonijama koje tako prezire umiljeno drutvo koje crpi svoju vrijednost samo iz toga to oblijee
oko kralja. Ali to uiniti? To se ne moe promijeniti i zato to valja obaviti ako se eli ui u
Versailles. Zar vai sinovi i mladi Castel-Morgeat nisu po dolasku iz Nove Francuske poveli svoje
dvorske bitke? Imate li vijesti od njih?
Imala ih je, a i Gouldsboro e zacijelo donijeti nove.
- Posjetite nas, draga gospoo de Peyrac - molila je gospoa de La Roche-Posay. -
Svi se rado sjeamo vaeg boravka onog ljeta kad ste doli s onom velikom damom dobrotvorkom
koja je bila pomalo udna, ali vrlo lijepa i mudra, gospoom de Maudribourg, zar ne? Bez ustezanja
mi je prepustila svoje Kraljeve djevojke.
Nemojmo se aliti! Dobili smo tri udavae za svoje neenje, poput one mlade Germaine koja vas je
pitala za vijesti o svojoj sestri. Bile su to vrle mlade ene.
Zato nisu otile u Quebec s ostalima? Bilo je to nezavisno od moje volje. Sakrile su se da ne bi otile.
A danas su sretne kod nas i mi ih volimo. Nadam se da neemo imati tekoa s administracijom, s
onima gore. Sve je tako zamreno, a glasnici su tako spori. Potekoe vam se popnu na glavu kad
ste ve zaboravili to ih je uzrokovalo. - Ona uzdahnu, a potom prizna da ipak vie voli Novi svijet, da
voli taj grad i da je sretna sa suprugom u toj drvenoj utvrdi koja dominira nad vodenim prostranstvima
koja u zoru poprimaju blijedoljubiastu boju sljezova cvijeta... ako nisu zastrta maglom.
- Obeajte mi da ete se jednoga dana vratiti u nae krajeve - ustrajala je ona - sa svojom djecom,
pratnjom i orunicima. I sa svojim suprugom ako bude mogao.
Vidimo ga samo kad nam pomae da se dogovorimo s Englezima, nizozenskim gusarima i drugima,
uvijek povodom rata, nikad u miru. Ali ne oajavam. Obeajte mi da ete doi.
Anelika je sveano obeavala, pitajui se hoe li se pojaviti prilika za preplovljavanje zaljeva zbog
istog zadovoljstva.
No bila je iskrena uvjeravajui je da bi voljela opet vidjeti Port-Royal, draesno mjesto s drvenim
kuama slamnatih ili daanih krovova, s dvjema crkvama, vodenicom i prostranim poljima na kojima
je odjekivalo mukanje stada.
Nikad ne bi nevinom akadijskom gradiu poeljela strahove koje je proivjela.
24.
NADE ROBA SIRIKIJA
OVCE MEU VUKOVIMA
Colin Paturel poslao joj je poruku preko svog pisara Martiala Bernea.
Mladi mu je sluio kao tajnik kad nije lutao morem. Guverner je od njega traio savjet o sudbini
novih pridolica. Stari gusar sjedio je iza golema pisaeg stola prekrivena listovima papira, u visokom
naslonjau nalik na biskupov, koji je trebao impresionirati alitelje koje je primao u odreene sate, i
briljivo prouavao neki popis imena.
Pozvavi je da sjedne, on je zamoli da mu oprosti to ju je uznemirio. S obzirom na odsutnost
gospodina de Peyraca koji je posjetio brodogradilita, pomislio je da e mu njezino ensko miljenje
pomoi donijeti pravednu odluku o osobama iji mentalitet i postupci nisu uvijek jednostavni i nije ih
lako predvidjeti.
Radilo se o skupini Valonaca i valdenga kojima je pripadao i Nathanael de Rambourg, a koji su od
hugenota iz La Rochellea koje su sreli u Salemu zatraili da im dopuste nastaniti se meu svojim
sunarodnjacima, Francuzima.
No stigavi u Gouldsboro rasrdili su se kad su ondje nali katolike, njihove crkve i krieve; odravali
su mise, sretali su njihove duhovnike, od franjevaca do isusovaca.
Gabriel Berne, koji ih je primio u odsutnosti Manigaulta i Mercelota, zaboravivi da je i sam bio jedan
od onih koji su se pobunili protiv toga, primio ih je svisoka.
- U Gouldsborou je tako! Mi ostali hugenoti iz La Rochellea, koji vas cijenimo zbog toga to tujete
vjeru, prilagodili smo se. Uinite kao i mi ili se vratite odakle ste doli!
I tako su se poalili guverneru. Zar e zaista morati sluati njihova zvona i gledati njihove procesije?
Plave oi Colina Paturela zbunjeno su ih gledale. Bili su udna smjesa. On, koji je uo za sve vrste
Kristove djece, nije znao kamo da ih svrsta.
Moda e Anelika znati odakle dolaze i to ele? Anelika mu je rekla da, osim Nathanaela koji je
bio prijatelj njezina starijeg sina i koji pripada slubenoj reformiranoj vjeri, dakle onoj nastaloj nakon
Edikta iz Nantesa, ni ona ne zna mnogo vie od njega.
Kao to je bio objasnio lord Cranmer, Valonci su potomci prvih reformiranih kalvinista sa sjevera
Francuske i iz Lillea, Roubaixa, Arrasa, koji su pobjegli od panjolske inkvizicije kad se ta uvrstila u
Flandriji nakon odvajanja od panjolske krune. Stoga su pobjegli u valonsku pokrajinu u Nizozemskoj,
potom u Ujedinjene pokrajine, u Leyde meu ostalima, u Delft i Amsterdam, te se pomijeali s
engleskim disidentima poput onih s Mayflowera. Valonac Peter Minuit kupio je za Nizozemsku tlo na
kojem je podignut Novi Amsterdam, danas New York.
to se tie valdenga, potomaka siromaha iz Lyona, kranske sekte koju je u XII.
stoljeu utemeljio neki Jean Valdo, buntovnik protiv crkve kojoj je zamjerao bogatstvo, njih je tada
prvi put vidjela. Bilo je to ak i prije katara iz Languedoca.
Dugo se smatralo da su istrijebljeni jer ih se nesmiljeno progonilo sve do XVI.
stoljea. Zapravo, kad se pojavila reformacija, oni su joj se pridruili i napustili svoja alpska
pribjeita u kojima su se skrivali posljednji preivjeli. Otada su dijelili kob francuskih kalvinista,
trpjeli njihove muke, progone i izgnanstvo.
Njihova znaajka bila je ta da su vie nego ostali bili zatvoreni sami u sebe, svoju tradiciju i svoj
francuski jezik, jer su bili navikli ivjeti meu strancima.
Razmislivi, Anelika predloi da ih se nastani u taboru Champlain, u kojem se nalazila cijela
engleska kolonija, meu kojima je bilo i izbjeglica iz Nove Engleske.
Kako su bili navikli da se oko njih govori engleski, bit e im lake u poetku, a bit e daleko od
papistikih zvona.
Colin se nasmijei. Upravo to je i oekivao od nje. Da za pridolice pronae modus vivendi koji e im
pomoi da ouvaju strpljivost u tegobama svojih lutanja.
Kad je ula u dvoranu, Anelika je zamijetila novu pojedinost.
Soba koja je sluila kao vijenica grofa de Peyraca, a ponekad i kao dvorana za bankete u doba
njegova dolaska u te krajeve, ta ista soba u kojoj su se suoila ta dva ovjeka postala je istodobno dom
i gradski ured, sudnica i guvernerov ured. A kad je ugledala kako je Colin Paturel umoio pero u
tintarnicu i bacio pogled na popis imena koji je prepisivao, shvatila je to joj je bilo neobino od
samog dolaska, a nije joj bilo dolo do svijesti.
- Oh! Coline... Ti zna itati?... I pisati?...
- Nauio sam - ree on podignuvi oi sa svog posla, a u njegovu pogledu bilo je naivnog ponosa time
to ju je tako iznenadio. - Bilo bi loe da guverner ne moe proitati i sam prosuditi sve papire,
brodske dnevnike, molbe, ugovore koji mu dolaze pred oi i koje mora potpisati. Pastor Beaucaire
imao je strpljivosti pouavati me i pokazalo se da mi glava nije pretvrda da bi to nauila. Na
brodovima kojima sam gospodario uvijek se neki sveenik ili lijenik bavio spisima. A ovdje moram
ja.
Kada sam imao priliku to nauiti, ja, koji sam u dobi od etrnaest godina napustio Le Havre-de-Grace:
zar u ropstvu kod Mula Ismaela? Krstarei Kineskim morem i svim meridijanima? U poetku mi je
pomagao mladi Martial Berne, ali njegova zaduenja su se poveala i sad mi slui kao tajnik i
razvrstava dokumente. Otii e u kole i morat u pronai drugog mladia kadrog da ga zamijeni.
Anelika pomisli na Nathanaela de Rambourga. Ta uloga odgovarala bi mu. Ona objasni Colinu da
ima neto izmeu tog mladog izgnanog plemia i male Severine Berne. Ona ga je ohrabrila da
ostane i to im je omoguilo da se bolje upoznaju.
Visok i vitak obris pojavio se na pragu i uao. Nije to bio Nathanael nego stari crnac Siriki, sluga
Manigaultovih.
Na grudima je vrsto drao zamotuljak. inilo se da je to komad grimiznocrvene tkanine, boje
krasuljka, koji mu je Anelika dala na putovanju kako bi mogao dati iskrojiti novu livreju. Ona koju je
imao na sebi otkad su pobjegli iz La Rochellea i koju je svakodnevno odijevao kad je posluivao svoje
gospodare za stolom ve se gotovo poela derati.
Uz dar bila je priivena i zlatna vrpca za oivke na ovratniku i orukvicama te lenta od batista
obrubljena ipkom na krajevima. Anelika mu je savjetovala da zatrai pomo od keri irske primalje,
koje su bile strune u krojakim poslovima.
Bilo je jasno da nije doao gospodinu Paturelu samo da bi izrazio svoje potovanje.
Sjeo je na rub stolca drei zamotuljak na koljenima. Pogled mu je tjeskobno prelazio od jedne do
druge osobe, ali drao se uspravno i s mnogo dostojanstva.
- Govorite, dragi moj Siriki - ohrabri ga Anelika. - Vi znate da emo vas vrlo rado sasluati.
Siriki odmahnu glavom. Nije sumnjao u njihovu dobrotu, ali morao je nekoliko puta progutati slinu i
popraviti svoj ipkani ovratnik prije no to je odluio govoriti.
Anelika je znala da e poeti izdaleka, s dogaajima koji se ba i ne tiu onoga to mu lei na srcu.
I tako je sprva govorio o svom mladom gospodaru, Jeremieu Manigaultu, kojemu je uskoro jedanaest
godina i njegovi roditelji kane ga poslati na studije u Novu Englesku, u koled Harvard. Potom je
podsjetio na tunu injenicu, koja i njemu zadaje beskrajnu bol, da je iz kue Manigaultovih udaljen
trogodinji Charles-Henri kojeg on, Siriki, smatra usvojenim unukom, jer je odgojio njegovu majku,
malu Jenny, kao i ostalu djecu Manigaultovih.
Takav razvoj dogaaja u njemu je nadahnuo elju - on zatvori kapke kako bi prikupio hrabrost i
izrekao takvo priznanje - da priskrbi sebi potomstvo, sebi, jadnom robu, a taj san ga mui otkad je
meu putnicima koji su se iskrcali s Duge zapazio visoku crnkinju koju je gospodin de Peyrac kupio u
Rhode Islandu.
Neto teko i strano u njemu je kriknulo: Ona je tvoje rase. Ona je iz tvoje rodne zemlje.
Otvorio je oi i pogledao Colina Paturela:
- Primijetio sam da si razgovarao s njom i da zna dijalekt njezina plemena.
- Doista. To je jezik velike sultanije Leile, prve ene Mula Ismaela, sultana marokanskog carstva, a iz
te zemlje bio je i veliki eunuh Osman Ferai. Oboje su potjecali iz podruja Sahela, Sudana, Somalije,
iz srca Afrike, s granice junih uma i sjeverne pustinje. Tamonji narodi su nomadi, uzgajaju divlja
goveda i vrlo su visoka stasa.
- Tako je. Nisam bio siguran - mrmljao je Siriki. - Nauo sam vae rijei, ali one u meni nisu pobudile
nikakva sjeanja. Bio sam posve mlad kad su me zarobili arapski trgovci pristigli s Nila. S trnice na
trnicu, dospio sam u La Rochelle i ondje me je kupio gospodin Manigault. Bio sam namijenjen za put
u istonu Indiju, ali smatrali su da sam premrav i previsok za svoju dob te da nisam ni za to. Bio
sam bolestan.
Amos Manigault se saalio nada mnom. Bog ga blagoslovio!
Anelika se nije zaudila uvi kako stari Siriki govori o sebi kao o mladom robu kojeg je kupio
trgovac koji s pedeset godina izgleda mlai od njega. No ve je primijetila da crnci kad prou pubertet
brzo postaju nalik tridesetogodinjacima i posijede prije etrdesete.
Kao i Kouassi-Ba, kojeg ve odavno smatraju starim, Siriki zacijelo nije premaio tu dob.
- Raspitao sam se - nastavi Siriki. - Mlada odbjegla crnkinja koju ste takoer kupili uskoro e na
svijet donijeti dijete iji otac je afriki bantu iz ume koji je prati.
Ona je roena na Martiniqueu. Ne znam njezinu ivotnu priu jer uti, a onaj bantu crnac iz ume
poznaje samo jezik velikih majmuna.
Colin Paturel ga prekinu.
- Vara se, Siriki. On govori svahili, jedan od posrednikih jezika u Africi, od Atlantskog do
Indijaskog oceana.
- Oprostite mi, nisam htio uvrijediti brata po nesrei. to mi vrijede afriki jezici kad ih ne
razumijem. No razumio sam da e se njihovo dijete roditi u Gouldsborou. I tako je moj san postao
blii ostvarenju. Iskazao sam vam svoju tugu to odlazi moj gospodar Jeremie. Kua bez djece stvara
sumornost. Sirota Sarah nee joj odoljeti, poznajem je.
Uvijek bi sa zatitnikom popustljivou govorio o Sarah Manigault, majci koju su smatrali
autoritativnom enom, a koju je samo on mogao umiriti kad bi se razbjesnila na svoje susjede i utjeiti
kad bi pala u melankolinu krizu mislei na svoju lijepu kuu u La Rochelleu koju je jednog jutra
morala naglo napustiti, na svoju porculansku vazu Bernarda Palissyja koju su konji kraljevih draguna
razbili traei njih.
Sve te obiteljske brige koje je preuzeo uvjeravale su ga u ostvarenje njegova sna.
- Shvatio sam - objasni on - da u Gouldsborou nita ne spreava da plaom zajedno tre naa bijela
djeca, boje bijelog mjeseca, naa indijanska djeca boje zlata i naa crna djeca boje noi, kakva bi
mogla biti i moja.
Iskazavi svoj veliki san, on zauti.
Potom, ponovivi svoju molbu, skromno je od Colina Paturela zatraio da kae koju lijepu rije za
njega plemenitoj dami iz Sahela ako je slobodna odluivati o svojoj sudbini. Jer, on ne zna s kojom
je nakanom gospodin de Peyrac obavio kupovinu. S
puno nade pogledao je prema Aneliki. Ali ni ona to nije znala. Ono to je Severine rekla u vezi s
Kouassi-Baom bila je samo pretpostavka, a ako Colin zna neto vie, nije joj dao nita naslutiti.
Siriki je shvatio da je njegov san u prijateljskim rukama i radosno se povukao.
Kad je otiao, Colin prizna da niju upuen u tu kupnju robova. Ni Anelika zbog raznih razloga nije
imala vremena ispitati svog supruga.
Anelika je obeala odnijeti pismo Gabrielu Berneu u njegov dom. To e joj dati priliku da se pridrui
mirnoj sjedeljci s prijateljima.
Obilan ulov ribe izlio se na police lukih ribarnica; valjalo je pripremiti zalihe za zimu kad oluje i led
onemogue izlazak brodova na more.
Abigael i Severine stavljale su nareske bakalara i haringa u vreve s vodom i octom te dodavale i
zaine, kojih u Gouldsborou nije nedostajalo kao u ostalim francuskim naseljima. Poto bi ih lagano
kuhali nekoliko minuta, dodali bi malo soli i konzervirali ih na hladnom, u peinama gdje su uvali i
gomolje i korijenje kao to je mrkva, krumpir i repa.
Ispriavi im o valoncima, valdenzima i Nathanaelu de Rambourgu, to je bacilo Severinu u
sanjarenje, Anelika se oprostila od njih jer je htjela posjetiti jo neke znance.
- Idem upozoriti Martiala da su pronali nasljednika za njegovu slubu pisara gospodina Paturela -
ree Abigael otprativi je do praga.
Malo prebrzo je zavrila reenicu, kao da joj je pogled koji je bacila prema osunanim vratima otkrio
neto ili nekoga.
Pogledavi i sama u tom smjeru, Anelika opazi dvije crne siluete, Ruth i Naomi, a pratila ih je Agar;
uspinjale su se prema kui Berneovih. Ona se zapita zato su odjenule svoje njemake ogrtae.
Ostala je na pragu i priekala ih. Oneraspoloila se, iako se i nije iznenadila, osjetivi kako se Abigael
utke povukla kad ih je ugledala.
Pa ipak je u njezinim oima postojala sestrinska slinost izmeu Abigael i dviju kvekerskih arobnica
iz Salema: skromno dostojanstvo i estitost, isti draestan i odmjeren nain neprimjetnog povlaenja,
uspravno dranje, skromno ali ne bez dostojanstva, onakvo kakvo kalvinistika vjera propisuje svojim
sljedbenicama, ali pojaano draima njihove plave kose koja im je davala neto djeviansko.
Poput Abigael, Francuskinje iz La Rochellea, i Ruth i Naomi, Engleskinje iz Massachusettsa,
posjedovale su osmijeh pun skromnosti i susretljive dobrote.
No Aneliki nije promaknulo nepovjerenje na koje su nailazile i, gledajui ih kako dolaze, ona se
pitala zato je tako, ne nalazei objanjenje tog odbijanja, ak i od najboljih, u njima dvjema, nego u
onom kobnom porivu propadanja koji u ljepoti, u prosvjetljenju srca i u odvie savrenoj slici vedrine
i sree vidi odraz izgubljenog raja i porie je to vie to joj vie zavidi.
A to stvara misaonu tromost i strah od protjerivanja iz stada, pa se mrnja usmjerava prema onima
koji se svojim rijeima ili ponaanjem razlikuju od opega zakona u sjeni kojega ive svi ostali.
to bi im se drugo moglo zamjeriti, njima, koje rairenih ruku i ista pogleda dijele samo milost?
Iza sebe zau korake Severine koja se spremala izii iz kue kroz stranja vrata. Ni ona ih nije voljela.
Ali Abigael, uvijek estita, ipak je ostala uz nju i s uobiajenom ljupkou odgovorila na njihov
pozdrav. Zamolila ih je da uu i sjednu, ponudila im pia na stolu, ali mlade ene su odbile. I
Anelika je ostala stajati, kao i Abigael.
Agar je sjela na prag i zagledala se prema obzorju, a potom i prema unutranjosti kue, elei uhvatiti
pogled make koja je sjedila u kutu kraj ormara i kiljila prema njoj. Bez rijei, Ruth Summers preda
Aneliki svitak pergamenta iji je votani peat bio slomljen.
Engleske rijei te poruke uinile su joj se nerazumljivima pa je morala nekoliko puta traiti da joj
objasne jer se radilo o pismu salemskog suda u kojemu je vrvjelo od juridikih izraza u slubenom
dokumentu; bio je to poziv na Visoki sud koji se okupio da bi odluio o sudbini osoba koje su esto
jedva znale itati, ako ne i jedva govoriti... Ali to nije sluaj s Ruth i Naomi. Shvatile su da te zbrkane
rijei znae prijetnju: ako se u roku od osam dana ne vrate i ne pojave pred gradskim sudom u
glavnom gradu Massachusettsa, njihova kua i dobra bit e spaljena, a desetak njihovih sugraana
za koje se zna da su im prijatelji ili kvekerska braa po vjeri, bit e pozvano na sud i osudit e ih da
umjesto njih budu izgnani... ili objeeni.
- Ali to ih je spopalo? - uzviknu Anelika. - Za to vas mogu optuiti, za koji prekraj vas mogu
osuditi?
Ruth bezizraajno odmahnu glavom.
- Znam to se iza toga krije. Mornar s ribarskoga broda koji mi je donio taj svitak povjerio mi je da je
starom gospodinu Samuelu Wexteru vrlo loe. Gospoa Cranmer uspjela je ishoditi od sudaca ovaj
dokument kako bismo se to prije vratile i spasile ga.
Tako dolaze i prolaze ljudski osjeaji. U nesrei, suoen sa strahom od smrti, Salem priziva svoje
kvekerske arobnice. Ne moe bez njih.
Aneliku je spopala tjeskoba, ne samo na pomisao da e ta dva udesna bia nestati iz njezina
vidokruga, nego i na pomisao o sudbini kojoj e se uskoro izloiti. Dolje, u Salemu, u toj Novoj
Engleskoj ija je dua ledena poput njezinih obala, ije je srce pusto kao i zemlja, u zemlji
paraliziranoj strahom od pakla i svemogueg i nesmiljenog Boga, u zemlji izgraenoj na temelju
kranstva, muenitva, kongregacionalizma, vjere roene u Kristu, ali vjere koja je svakoga dana sve
vie zaboravljala poruku ljubavi prvotne kranske doktrine i proganjala sljedbenike vizijama
plamenova i tajanstvima Rijei, iji mudraci i pastori koji rade na proienju Crkve imaju
neograniene ovlasti i bdiju nad boanskim interesima s istom sitniavom savjeu kao i nad
novanim interesima - u toj zemlji i meu tim
neumoljivo potenim ljudima one su izgubljene.
Ako im je ve izblijedjelo sjeanje na puritansku nesnoljivost, danas su se podsjetile na nju, kao to
ju je ona snano osjeala kad su joj pripovijedale svoje ivotne prie.
U Salemu ne bi mogle izii iz kolibe u srcu ume a da se ne izloe najgorim pogrdama i zlostavljanju,
uvredama, pljuvanju, utamnienju ili privezivanju za stup srama. Nagomilane optube jednog e ih
dana dovesti do ruba vjeala ili e ih pak uranjati u vodu do smrti kako bi dokazale da nisu ni krive ni
opsjednute.
Optuit e ih da provaljuju u kue i pretvaraju meso u slaninu, sir u surutku, da sue bundeve u vrtu,
zacrnjuju platna, potamnjuju zrcala...
A ako ih ne vide po danu, to e biti zato to su se priuljale nou na metli.
Te prijetnje nedvojbeno su bile stvarne. Nije se radilo o alama. U Salemu su svakoga dana
preivljavale samo udom.
Lude opsjednute vragom u njima svakog su se dana mogle baciti na njih i silovati ih, ljubomorne
ene su ih u ime morala mogle kamenovati na trgu i razderati im lice noktima ili ga unakaziti vrelim
octom.
Bilo je i razdoblja mira, kad bi drugi dogaaji odvratili duhove od manijakalnog nadziranja, ali jedno
takvo razdoblje upravo je zavrilo, a dolazila je zima, kad nema poljskih radova ni trgovine na moru,
pa se ljudi okreu sebi i svojim svecima, razmiljanjima koja usmjeravaju svakodnevne propovijedi,
hujanje oluja nad Atlantikom i zapusi snijega te se u ljudima budi sveti strah.
- Ruth - ree ona povienim glasom - preklinjem vas, ne vraajte se u Salem. To pismo je zamka. U
trenutku kad ste se popele na palubu Duge vidjela sam izraze lica u gomili koja nas je okruivala i
prestraila sam se. Nije mi promaknula mimika visokih slubenika koji su bili doli u luku i naredili
orunicima u pratnji da vas uhite.
Sreom, vojnici se nisu usudili djelovati jer bi time izazvali sukob s plaenicima u naoj pratnji. To
to smo stranci koje su iz vie razloga cijenili sprijeilo ih je da vas silom zadre na kopnu. Usto su
vas okruivale helebarde naih panjolaca.
Ako se vratite, nikad vie neete moi pobjei odatle, a progoni nikad nee prestati.
Iscjeljenja koja izvedete nee biti dovoljna da ih savjest zapee due od jednog dana. Nee vas ostaviti
na miru. Vae dobrotvorne moi dosad su vas titile, ali one se mogu okrenuti protiv vas ako proglase
da dolaze od Lucifera. Dobro koje inite omoguava im da budu strpljivi, jer dok ste u Salemu, ne
moete izbjei kazni. Zato ele da se vratite. Nepodnoljivo im je to vas ruka njihove pravde ne moe
dohvatiti, to im njihova savjest predbacuje da su dopustili da avolja stvorenja
pobjegnu ne plativi za svoje grijehe. Bilo bi ludo povjerovati da ta savjest prihvaa razumske razloge,
jer ona vjeruje da je razum duboko ukorijenjen samo u njoj.
Stari Samuel Wexter danas se moe diiti filozofskom mudrou, ali on je u godinama svoje
vladavine nad gradom poslao na vjeala mnoge koji su poinili
grijehe koji nemaju veze sa zloinima opeg prava: kraama, ubojstvima ili drugim vrstama nasilja
prema drutvu. Bili su to prekraji kao to je neispunjavanje dunosti, izraavanje miljenja i
bezbonih stajalita, ili pak onih koji su se protivili njegovoj moi: to je bilo dovoljno da se izrekne
smrtna kazna.
Zato bi Roger William, koji je utemeljio Rhode Island, pobjegao usred zime u ume ako mu ivot
nije bio ugroen? A bio je jedan od najpobonijih pastora u Salemu, na ijim su se propovijedima
okupljale mase? Ali traio je vie slobode savjesti, manje stroge vjerske zakone, vie kranskog
milosra za siromahe i zato je trebao nastradati. Recite mi ako se varam! Nije li John Wintrop
napustio Salem i osnovao Boston samo da bi proglasio jo nesnoljivije i jo krae zakone? Recite mi:
jesam li krivo procijenila duh Nove Engleske, osobito Bostona i Salema? Varam li se?
One odmahnue glavom.
- Vjerujte mi, uvijek e u vaem ponaanju biti neega to e nekoga navesti da u strahu pomisli kako
se zapovijedi ne potuju dovoljno strogo te e se, u mrnji koja u slabim duama nastaje kad pomisle
da zakoni doputaju da im se pusti na volju, kao tijekom naeg boravka u Salemu, razbjesniti i pozvati
da se uini to zahtijeva Boja volja, tvrdei da su sve nevolje koje zadese pravednike, kao to su
pokolji nevinih na granicama, posljedica prezira vrijednog nemara i da valja umilostiviti Gospodina
time da se rtvuju one od kojih neist dolazi. Uvijek e se nai netko tko eli biti pravovjerniji od
ostalih. Tako ih dobro poznajem! Istina je da posjeduju dragocjene vrline inteligencije, vjere i
odvanosti. Iskazujui im tovanje zbog toga, uspijevala sam uspavati njihovo nepovjerenje, premda
sam ena. Ali, bude se i tim je vei njihov gnjev prema vama. Preklinjem vas, ne odlazite.
Ona zadihano zastade i pomisli da takav govor, omiljen kod puritanskih Engleza i pristalica
reformacije openito, ima utjecaja na njih.
Ruth i Naomi sluale su nepomino poput vjernica na propovijedi. Svi, ak i kerkica u kolijevci,
sluali su je s pozornou koju izaziva tako uvjerljiv i zanosan glas. Ali na usnama svojih dviju
sugovornica vidjela je zbunjeni osmijeh i izraz dvojbe te ih je opet poeljela ohrabriti da ostanu i
spase ivot.
- Preklinjem vas, ne odlazite. Bojim se za vas. Ostanite ovdje, u Gouldsborou. Mislite i na malenu
Agar, za koju ste smatrale da e ovdje biti sigurnija. I imale ste pravo.
Osobe razliite po nacionalnosti i vjeri ovdje su razumno uredile svoj ivot. Nita nije savreno, ali
pod vladavinom gospodina Paturela svi stanovnici su zatieni. Nitko vam ne moe prijetiti smru ni
zlostavljanjem, a jo manje svojevoljnim uhienjem, a kad se loi ljudi, nasilnici, kradljivci i
sjecikese kazne ili protjeraju, to uvijek biva pravedno i u svrhu mirnog ivota stanovnitva. Tu ima
vaih sunarodnjaka i brae u vjeri, uglavnom onih koji su pobjegli od indijanskih napada a nisu se
mogli vratiti u svoja sela. Okupili su se u mirnom mjestu koje zovemo tabor Champlain. Ondje je i
kola i dom za molitve. Nai ete i stan, a moi ete bdjeti nad sudbinom male Agar, neoptereene
opasnostima.
Govorila je puna nade da e ih uvjeriti, ali primijetila je isti strpljivi smijeak na njihovim usnama i
shvatila da odbijaju. Ruth ju je njeno gledala.
- Kako da vam zahvalimo, sestro draga. Zahvaljujui vama i vaoj velikodunosti koja nema granica
nekoliko smo tjedana ivjele zaboravivi svoje prokletstvo, vjerujui da smo slobodne i voljene meu
svojima, meu ljudskim biima koja su nam braa. Ali, koliko god da je vae srce veliko, koliko god
da je velikoduna zatita vaega supruga, koliko god velika bila vaa mo da umirite zvijeri samom
svojom pojavom, da jednim pogledom utiate njihove ratnike strasti i osvetnike sektake tenje,
istina je to ste rekli: jednog dana e se probuditi, a vi nas neete moi uvijek ovdje drati.
Anelika zausti da kae: Pa doite onda sa mnom u Wapassou!, ali Ruth je preduhitri i ree: - Ne, to
ne bi nita promijenilo i vi to znate.
Nakon trenutka tiine, ona doda:
- Vi ste jedinstvena ena... i to je vaa slabost. Jer, jo nisu dola vremena kad e na zemlji biti jo
ena poput vas. Sami ste. Poput zvijezde. I zato svi gledaju u vas. Ali oni se mogu i uplaiti smjera
koji im zvijezda pokazuje. No Ljubav vas titi. Ostati ovdje, kaete, u ovom naselju koje ste utemeljili
vi i va suprug? Uklopiti se u neku od zajednica koje nastoje ivjeti u savezu? Agar bi to doista mogla.
Gospodin Paturel znao bi kome je valja povjeriti. Ne sumnjam da u Gouldsborou nema obitelji ili
osoba velika srca i kranskog duha koje bi je bile spremne prihvatiti, pa makar ona bila i sirota
Egipanka. Ali mi ne moemo ostati.
Dakle, osjetile su da oko njih raste neprijateljstvo.
- Ruth, barem iskoristite priliku to ste na moru i potraite pribjeite u dragim kolonijama, gdje su
vlade liberalnije. Ako se vratite u Salem, nee vam se vie pruiti takva prilika i moi ete pobjei
samo u umu i pokuati dospjeti do Providencea u Rhode Islandu ili do New Havena u Connecticutu,
gradova koji su osnovani kao pobuna protiv strogosti u Massachusettsu.
- Koja vlada bi nas primila bez vaeg maginog utjecaja? - upita Ruth Summers s njenim ironinim
osmijehom.
- Ruth i Naomi, sluajte me. Ima jo nade ako budete strpljive. Tijekom naega putovanja sreli smo, u
Providenceu, ini mi se, ili pak u New Yorku, mladoga kvekera na visokom poloaju, sina admirala
Penna. ini se da admiral koji je za englesku krunu osvojio Jamajku smatra traginim to mu je sin
poinio ludost i postao kveker.
Ali sinu mu ne manjka odvanosti i on eli utemeljiti koloniju kao pribjeite za kvekere. Otac
podrava njegove nakane, a kralj je, prisjeajui se slube njegova oca, odobrio Williamu Pennu
povelju na temelju koje mu daje teritorij na kojemu svi kvekeri mogu biti na miru i ne izlagati se
opasnostima. Pokuajte se pridruiti toj skupini.
- I oni bi nas proganjali. Zato to se volimo i to se lijeimo moima za koje se moe posumnjati da
dolaze od Sotone. Recite mi, koja vlada bi danas mogla oprostiti takve grijehe? A radi se samo o
Ljubavi i Milosru.
Ruth zagrli Naomi oko ramena.
- Ponekad, kad pomislim na to drago stvorenje koje nam je povjereno, kad pomislim na sudbinu nae
Agar, na to siroto naputeno dijete prirode koju tite samo dvije ozloglaene ene koje su i same u
stalnoj opasnosti, spopadne me strah od opasnosti koje joj prijete. Nemojte pomisliti, sestro moja, da
sam neosjetljiva na vae pozive na oprez i da poriem utemeljenost vaih uvjeravanja. Svakog dana,
svake noi progone me iste bojazni i dobijam stranu elju da nas zatitim, da postanemo kao drugi,
da ponovno odjenemo zajednike halje, da stavimo vrat u okove zakona koji
oni nameu, ne bi li to umirilo njihov strani pravedniki gnjev i glupi strah stada koja su
indoktrinirali i koja su na jedan mig svojih pastira spremna jurnuti na nas i sve tri nas rastrgati. To je
uvijek bilo moje najgore iskuenje i moj jedini istinski grijeh, koji bih trebala ispatati. Iz dana u dan
odbijam sueni put. Bojim ga se.
Njezin pogled spusti se na mladu enu pokraj nje.
- Naomi je uvijek bez gunanja podnosila sudbinu koju joj je Nebo dosudilo. Njezinim rukama je dalo
dar iscjeljivanja i ona ga je dijelila. U dobi od sedam godina bila je izbievana na javnom mjestu.
Poniavali su je, udarali, zatvarali, ismijavali i podvrgavali svakojakim mukama. Ali ona nije vidjela
zla ni u tome to ona ini ni u tome to ine oni. A ja sam bila bijesna. Strah od izgnanstva iz stada je
ivotinjski, primitivni strah koji je u svima nama od drevnih vremena.
Ruth Summers sklopi oi i nastavi glasom punim boli.
- Mogla sam izlijeiti svoju majku, znam da jesam. Osjeala sam snagu u sebi. Mogla sam spasiti
svoju majku kad su je donijeli u krvi nakon bievanja. Mogla sam joj pomoi u borbi protiv groznice,
pomoi da njezina vlastita narav pobijedi trule koja je napadala njezine rane. Ali bojala sam se da ne
bih svojoj nesrei to sam kvekerka dodala i nesreu da me proglase vjeticom. Strah me je
paralizirao. Dopustila sam da umre. Tim grijehom ponitila sam sve to sam nauila. S uivanjem sam
odjenula zajednike halje i uvjeravala samu sebe da u postati poput drugih, da e se unutarnja vatra
mog ivota u dodiru s njima malo-pomalo pretvoriti u pepeo. Sve dok me jednog dana nije obuzelo na
jo straniji nain. Obuzela me je Ljubav.
Koprena se rastrgala, nasip je popustio. I tako sam otrala izvui Naomi iz ledenog jezerca i prihvatila
sam Put. Kako je slatko odrei se svega i biti baen preko ograde pravednih u takvu svjetlost!.
Vjerujete li da je sveti Pavao, kojeg je na putu u Damask pogodilo otkrie Boje ljubavi, potraio
staroga Amaniju da bi od njega zahtijevao samo da mu pokae put?
Ne. On, farizej, uvar zakona, potraio ga je ponajprije da bi ga uo kako govori o tom nepoznatom
osjeaju ljubavi koji mu je proeo srce u toj viziji.
Prihvatila sam Naomi i voljela je. Nikad nisam poalila tu ljubav koju rijei ne mogu prikazati. Ona je
postojala i kod onih koje su u Bibliji nosile naa imena. Kako god gorki ponekad bili njezini plodovi,
znamo da nam je Nebo otvoreno. Ne znam kamo nas Put vodi, ali tvrdim samo jedno: onamo gdje je
zabranjeno zaboraviti ekstazu.
On nas vodi i nae je svjetlo u mraku. Draga gospo, moramo se vratiti u Salem. Stari gospodin je
bolestan i nije mu tijelo bolesno nego njegovo srce ponieno, a gospoa Cranmer, njegova ki, lomi
ruke kraj njegova uzglavlja; oni nas ekaju. To su naa djeca, naa jadna djeca koja nas trebaju.
- Ali oni e vas ubiti. Kamenovat e vas. Objesit e vas.
- Moda, jednog dana - odgovori Ruth smijeei se. - No kao to ste i sami napomenuli, dok znaju da
smo blizu njih i sigurni su da nas uvijek mogu kazniti, mogu sebi dopustiti da budu strpljivi. I tako
nam dan za danom doputaju da ivimo, daju nam neprocjenjivi dar. Jer svaki sat sree koju ovjek
proivi gradi nebeski Jeruzalem.
Valjalo je obaviti pripreme. Gospodin de Peyrac i gospodin Paturel razgovarali su s kapetanom broda
koji je odlazio s dolaskom plime; primio ih je na svom brodu. Kao to je bilo predvieno, vratile su se
s prtljagom i popele se na palubu; dolo je vrijeme za oprotaj.
Dopustila je da se udalje. Zamalo ih je zamolila da skinu svoje visoke kape kako bi opet vidjela
njihovu dugu kosu na ramenima i uvjerila se da su to doista bili aneli; valja ih pamtiti da se ne bi
jednog dana zapitala nije li sanjala. No nije se usudila zbog prisutnosti Abigael, za koju nije znala to
misli o njima.
Gledala ih je kao silaze putem, nalik na dvije krhke prikaze u crnom. Krivovjerke meu
krivovjercima, moda lude, razoruane...
Iscrpljena, Anelika se svali na klupu pokraj stola.
- Oh, Abigael, molim vas, recite mi to mislite o njima?
Kao odgovor zau jecaj. Podignu oi i ugleda svoju prijateljicu kako je prekrila lice rukama i plae.
Mladoj kalvinistici iz La Rochellea dugo je trebalo da potisne suze.
Napokon je podignula glavu.
- Neka mi Bog oprosti. Neka mi Bog oprosti to sam ih osudila. Mislim... Vjerujem da je za njih
pisano: Odvest u vas kao ovce meu vukove.
25.
ODLAZAK ZA SALEM
OTKRIVENJE SEVERINE BERNE
Brod koji ih je odvozio bio je engleski jedrenjak koji se vraao u London pa se Anelika htjela uvjeriti
da e pristati u Massachusettsu.
- Dakako, milady - uvjerio ju je kapetan - prelazak preko Atlantika uvijek poinje pristankom u
Bostonu da bismo ukrcali jabuke. Bostonske jabuke su najljepe, najvee i najotpornije na trule. Ali i
salemske su dobre i ukrcat emo ih poto dovezemo dame ive i zdrave u luku.
amac koji ih je prevozio do usidrenog broda udaljio se, pleui na klijetama valova.
Tri ene skromno su sjedile meu asnicima u crvenim kaputima.
Premda toliko razliite od njih, upravo meu grubim mornarima su se sirote puritanke osjeale
najsigurnijima. Nikad se nije ulo da bi gusari i flibustijeri zlostavljali kreposne ene iz prvih
religijskih naselja na obalama Sjeverne Amerike kad bi se iskrcali na kopno radi obnove zaliha svjee
vode i namirnica. Bili smo najjadniji od jadnih, kazala joj je gospoa William, Rose-Annina baka,
a ti okrutni morski razbojnici, svi tetovirani, gledali bi nas izdaleka, nae bijele ovratnike i taninu
odjeu. Ali nikad nisu ni pomislili da nam uine neko zlo te su nam ak nudili sitan nakit jer su se
saalili nad naom oskudicom.
Vremena su se promijenila, ali i dalje je postojao ugovor asti o flibustijerskoj zatiti pobonih
isposnika u tim krajevima; to se odnosilo i na putnike koje bi zapovjednik primio na svoj brod: morao
ih je uvati s nesmiljenom strogou.
amac se smanjivao dok nije nestao iza rta.
Doveli su djeicu na obalu da se pozdrave, ali odmah su ih odnijeli natrag jer je zapuhao jak vjetar.
A odrasli su u skupinama polaganim korakom krenuli kuama smjetenim oko trga.
Anelika je mislila na Samuela Wextera. Ruth je imala pravo prosudivi da mu je dua bolesnija od
tijela. Svaa s isusovcem iscrpila ga je i pao je u krevet ve idueg dana.
Anelika ga je bila posjetila prije odlaska i nala ga kako u groznici ponavlja optube svog naprasitog
sugovornika koje mu je bacio u lice, a i one kojima mu je mogao uzvratiti da je bio hladnokrvniji.
- Mi ipak imamo jedan zajedniki jezik kojim vladamo bolje no jezikom onoga drugog: latinski jezik.
Kako nisam pomislio na to!
- Nemojte se zavaravati, sir Samuel. S latinskim ili bez njega, vidjela sam da rasprave izmeu
reformacijskih i katolikih teologa uvijek zavravaju loe, vrlo loe.
Ustupci nisu mogui.
Starca je najvie pogodilo to to je u gnjevu izrekao svetogre. Nekom jadniku odsjekli su jezik za
manji grijeh od toga. - Ti isusovci vjeti su kad nas ele pomesti i razbjesniti. Guverner Orangea
dobro nam se osvetio poslavi ga meu nae zidove.
Upozorit u Androsa. Nizozemci ne proputaju priliku da nam priine neugodnosti.
- Englezi su im oduzeli New Amsterdam i teritorije Nove Nizozemske.
- Nisu ostvarili razvoj koji smo im mi donijeli.
No rasprava ga je ipak donekle umirila.
ekali su da brod nestane s obzorja i tek potom su otili s obale. Anelika je mislila o vrlo vanim
rijeima koje joj je Ruth kazala i o kojima valja razmisliti. Ali ne sada: poslije, kad bude u
Wapassouu.
Ruth joj je rekla: Ti si jedinstvena ena. Govorila je o moima, o skrivenim snagama koje Anelika
posjeduje i koje je arobnica Meluzina u njoj prepoznala u njezinu djetinjstvu. Ali djetinjstvo je puno
blaga. ivot nas prisiljava da ih zanemarimo, napustimo, zaboravimo. Moj put bio je drukiji...
Moda je bol s kojom je Ruth izrekla mogla sam spasiti svoju jadnu majku zatitrala i njezino
grizoduje s kojim se prisjeala mladog Emmanuela: Mogla sam ga spasiti... morala sam
suprotstaviti svoju snagu snazi onoga koji se pojavio preda mnom... dogaa se previe toga za to jo
nismo spremni, koje ne elimo jasno vidjeti, jer se koprena jo nije razderala. Radije vjerujemo
onome to je ustanovljeno.
Odlazila je s obale u gomili koja se razilazila, a skupine su se dakako usmjerile prema krmi pod
utvrdom koju su drali gospoa Carrere i njezina djeca.
Jato ptica ih nadleti, traei u visokoj plimi hridi na koje bi se mogle spustiti. esto su dolazile poput
oluje, zamraivi sunce, a potom bi odletjele daleko. Aneliki se inilo kao da istiu vane dogaaje u
Gouldsborou: dolaske, odlaske, roenja, bitke.
Ali to je bila samo njezina pomisao. Drugi tu nisu vidjeli nikakvu povezanost. Bili su naviknuli na te
oblake ptica, kao i na udesni ulov ribe, na krzna koja donose Indijanci, na oluje...
Anelika je promatrala ptice i mislila na Ambroisininu kletvu: Nauila sam mrziti more i ptice u letu
zato to ih vi volite. Moe li se jae izraziti zavist, ljubomora i mrnja prema nekom biu?
Misli joj se vratie dvjema dobroiniteljicama koje su otile sa svojom tajnom ljubavi i njenosti. One
su koraale po ovom istom pijesku. More se povlailo, ostavljajui pustinju proaranu smeim
algama, a potom bi se vratilo uz drhtavo huanje nalik na galop. I to se nastavljalo poput polagana
plesa, kao to e tim pijeskom i dalje koraati i trati ljudi koji se vole i oni koji se mrze.
Kao ovce meu vukove!...
to e im dogoditi u Salemu?
- Ah, ne bih mogla ivjeti u Novoj Engleskoj - uzdahnu ona.
- O, i te kako biste mogli - veselo ree Joffreyev glas sa strane. - Postoji li mjesto ije drai ne biste
otkrili za nekoliko sati? Nije li tako, gospodine Paturel?
- Dakako - odgovori istim tonom ljubazne poalice visoki Norman koji se takoer pojavio iz sjene. -
Dakako, za nekoliko sati zaboravili ste neugodnosti puritanske stege i vidjeli ste samo ljepotu cvijea
i vrtova...
- ... I divili se profinjenosti kineskog aja.
- Zaboravili ste i zlu volju gospoe Cranmer i zanimali se za njezine ljubavne muke s lordom
Cranmerom.
- Ne bi li se gospoa de Peyrac snala i u samom paklu nakon prvog oka i uredila stvari tako da ih
uini manje... vruima? - nastavi Peyrac. - Pokuala bi se sprijateljiti s vraikom koji bi bio malo
manje zloest od ostalih, to bi ona razaznala ve na prvi pogled. Dala bi mu naslutiti oprost od patnje,
jer se on tu nalazi samo zabunom svetog Petra...
- Svi ste vi protiv mene! - ree ona smijui se.
- Priaj! Priaj to e raditi kad bude u paklu - traio je Honorinin glasi.
Joffrey je zagrli oko struka. Osjeala je kako se iza poalica krije njegova vatrena ljubav prema njoj.
Zadirkuje je, ali zapravo voli njezinu ivotnu radost, njezinu sklonost svim stvorenjima, njezin ukus
za stvari, za lijepu i neprolaznu prirodu.
Engleski brod bio je tek obris na obzorju.
Proveli su neko vrijeme u krmi. Carrereova djeca upalila su stropne svijenjake i lanterne. Dani su
bivali sve krai. Cvranje skakavaca i cvraka utiavalo se. Dolazak Gouldsboroa predviao se za
prekosutra i pripreme za karavanu bile su dovrene.
- I dalje mi je potreban pisar - napomenu guverner Paturel.
- to elite time rei? - upita Anelika.
Tad je saznala da je Nathanael de Rambourg otplovio na engleskom brodu. Odluio je otii u New
York kako bi mogao razgovarati s intendantom Molinesom o mogunostima da preuzme u posjed
svoje nasljedstvo, zemlje i dobra u pokrajini Poitou u Francuskoj.
Upoznao je guvernera i gospodina de Peyraca sa svojim nakanama i zamolio ih da mu posude odreeni
iznos novca i potpiu neke mjenice koje bi mu omoguile da dostojno ivi u New Yorku i da plati put
brodom ili potanskim koijama koje su redovno prometale izmeu Bostona i obala rijeke Hudson.
Anelika je nazrijela jednu ili dvije puritanske kapice na amcu, ali pomislila je da se radi o
Valoncima ili valdenzima koji putuju u istija mjesta.
- Trebao je oprostiti se sa mnom! Kakav je neotesanac taj Nathanael!
Berneovi su lutali gradom i traili Severine. Saznavi za odlazak mladog Rambourga, uznemirili su se
to je nema. Moda se sakrila da ne bi pokazala svoju tugu.
- A moda je otila s njim?
Ili su od kue do kue i ispitivali susjede i prolaznike, isprva bezbrinim glasom, ali postajali su sve
uzbueniji uvi mnoge nijene odgovore.
Gabriel Berne iznenada je bijesnom kretnjom zamalo razbio svjetiljku. Jedva se suzdrao da je ne
tresne o pod.
Ustao je i objavio da e otii u luku, pronai kakvu barku koja plovi na jugozapad, ondje provesti zimu
ako bude potrebno i slijediti tu malu nevaljalicu sve do Virdinije, Brazila ili Ognjene Zemlje. Uvijek
je bila tvrdoglava i neposluna. Htjela je biti djeak. Govorio joj je da ena mora biti suzdrana i znati
gdje joj je mjesto. Ali imala je loe uzore.
Anelika je otpratila kui Abigael koja je drhtala.
- Osupnuta sam. Bojim se za Severinu. Gabriel je suta dobrota, ali u njemu drijema nasilje i ne
poznaje svoju snagu. Moglo bi biti strano ako dopusti da mu se gnjev razmae.
- I ja znam neto o tome. Ne bojte se. Razgovarat u s njim i neemo dopustiti da ode u bijesu. Netko
e ga pratiti bude li nuno.
Kroz otvorena vrata osvijetljene kue zau se Severinin glas kako pjeva 129. psalm Saepe
expugnaverunt me koji je uglazbio Claude Goudimel: U mladosti zadae mi tisuu udaraca
Njezin ist glas predvodio je zbor na nedjeljnoj misi.
U mladosti zadae mi tisuu udaraca
Ali ne uspjee me pobijediti ni unititi.
Salon je bio osvijetljen. Severine je hranila malenu Elisabeth i strpljivo joj nudila kriku kruha.
Laurier je postavljao pribor za veeru na stol.
Pjevajui, Severine je i dalje pripremala veeru, baratajui kutlaom kao dirigentskom palicom,
ulijevajui juhu i posluujui odreske bakalara i slea u vrevima s octom.
- Gdje si bila?
- Tu...
- Posvuda smo te traili.
- Zato?
Poslali su Lauriera da obavijesti gospodina Bernea.
Anelika je otila, umirena.
Namjeravala je presresti Gabriela Bernea na povratku i zamoliti ga da ne bude rimski pater familias
prema svojoj keri. Jer, pod utjecajem bijesa i straha koji je iskusio bio bi kadar istui je iako joj
nema to predbaciti. Umirila ga je i upitala ga to je htio rei govorei o loim uzorima za svoju
ker. Odnosi li se ta aluzija na nju, Aneliku, koja je povela mladu djevojku na put da bi je
razvedrila?
Neiji lagan korak pridrui im se na putu. Severine je uhvati za ruku i pogleda je u lice. Tanki
polumjesec i nebesko zvjezdano polje sijali su blagu svjetlost koja se odraavala u crnim oima mlade
djevojke.
Ona gorljivo ree:
- Hvala.
- Na emu, draga moja?
- Na onom pismu o ljubavi koje ste mi proitali. Razmislila sam o njemu, a posebno o odlomku o
ljubavi ljubavnika. Istinskoj ljubavi. To mi je pomoglo da ocijenim vrijednost svojih osjeaja... Da ne
pomijeam interes, zabavu i osjeaje. Da se ne smutim i da ne dopustim da me uplae straila.
Ona joj poljubi ruku.
- Hvala... Tako je dobro to postojite!
26.
CRNE JASLICE
RAZLOZI JOFFREYA DE PEYRACA
Boi je jo bio daleko i premda su magle obavijale zemlju i preobraavale ljude i prikaze, premda je
priroda postajala sve sivlja i bezbojnija, nitko nije zaboravio da je jo jesen. Mnogi su jo bili na putu,
ali poeli su osjeati zov da se okupe u svojim domovima, poput prisjeanja Roenja i Sveta tri kralja
oko kolijevke.
Ali mali Isus bio je crn. Neprimjetno, poput tog roenja u noi u kui od balvana gdje su ivjeli robovi
kupljeni u Rhode Islandu, vijest je potekla u zoru i stigla u tabor Champlain; pastor Baucaire je
zvonei zvonima svoje kapelice upozoravao svoje upljane. Unato magli, obitelji krenue na put,
pjeke, na konju ili u kolima.
Veina stanovnika Gouldsboroa bili su ljudi s mora, mornari, trgovci ili luani; oni nisu pridavali
vanost boji koe. U Francuskoj je bilo mnogo crnaca u domainstvima velike gospode, pa ak i u
Versaillesu. Dolazak crnaca proao je gotovo nezamijeeno.
No roenje crnog djeteta, prvoga u Gouldsborou, pobudilo je njihov zanos.
Vatrene udi, uvijek su bili spremni skoiti i na najmanji povod za neko dogaanje i uivanje.
Djeca su treperila od radoznalosti da vide kako izgleda crno novoroene, jer su smatrala da su odrasli
crnci koje su imali prilike vidjeti bili obojeni tom bojom tek naknadno.
Bili su malo razoarani time to je novoroene koje su im pokazali bilo prilino tamnocrvenkasto.
- Iste je boje kao palmini orasi od kojih prave crveno ulje u umi - napomenuo je stari flibustijer koji
je bio na nekoliko ekspedicija u srcu Afrike, vjerojatno u slubi nekog trgovca robljem.
Prisutni Indijanci smatrali su da ima njihovu boju, to im je istodobno laskalo i uznemirivalo ih. No
veina je primijetila da je spolovilo novoroeneta vrlo tamne, zagasitoljubiaste boje, to znai da e
mali gospodin uskoro poprimiti boju antracita, poput svoje majke i oca koji su bili posve crni, bez
traga mijeane krvi.
Mlada crnkinja odmarala se leei na leaju od lagana platna i smijeila se onim osmijehom
zadovoljstva i oputenosti koji imaju samo ene za koje je poroaj moda i jedina prilika u cijelom
ivotu da se opuste i odmore te da prime javne estitke i komplimente.
Svjesna svoje vanosti i uloge, rado je prihvaala radoznalce koji su se stiskali pred vratima.
Otac se drao u pozadini; sjedio je naslonjen na zid, a rukama je obavio koljena.
Njegovo lice neke je podsjetilo na majmunsko i zaulo se mrmljanje. Putnik iz Afrike poeo je
pripovijedati prie o ljudima iz uma koji su zapravo veliki crni majmuni, vrlo opasni, koji skau
izmeu grana i teko ih je ubiti, a jo tee uhvatiti. On ih je vidio, ali ne izbliza. Visoka ena iz
Sudana i njezin desetogodinji sin nadahnjivali su nepovjerenje iz drugih razloga. Sjedei uz
porodiljino uzglavlje, svojim gordim dranjem dala je naslutiti da ako je i pomogla svojoj sestri u
nesrei, to nije bilo bez neugode, jer ona pripada drugoj rasi, plemenitijoj od bantu-crnaca iz uma.
inilo se da je samo mlada porodilja oputena i bez straha. Drala je maloga u naruju i rado ga
pokazivala svakom posjetitelju da bi mu se divio, jer tog dana on je bio kralj.
- Ne bi li trebala pokriti dijete? - pitale su domaice. Odgovorili su im da majka zacijelo ima razloga
to ga je izloila gologa. Ne valja se mijeati u obiaje, a to im je barem omoguilo da se bez neugode
izravno uvjere u spol djeteta.
Osim toga, nije bilo hladno, unato maglama. Vrijeme je bilo toplo i vlano. Dijete nije bilo u
opasnosti da se razboli.
Mrmor oko kue bio je glasan kad je Anelika stigla u drutvu Honorine i nekolicine pratiteljica.
Joffrey de Peyrac i Colin Paturel pristigli su u istom trenutku i izrazili tovanje novom stanovniku
Gouldsboroa; slijedio ih je Siriki u svojoj grimiznoj livreji, nosei kovei, uzbueno kolutajui
oima, vidno uzbuen mogunou da se pod izlikom da predaje poklon u ime Manigaultovih priblii
dami svojih misli, lijepoj Akashi.
Trojica posjetitelja bili su visoka stasa i doticali su strop.
Gospoa Manigault poslala je Sirikija s nekoliko sitnica. Smatrala je smijenim osobno dolaziti zbog
roenja nekog crnia - ta njezin je suprug upravljao trgovinom
ebanovinom u La Rochelleu - ali kako su svi doli i donijeli neki dar, zakljuila je da i ona mora
neto uiniti. Naunice, narukvice i slian nakit trebao bi razveseliti mladu enu barem kao maleni
smaragd iz Caracasa koji joj je darovao Colin Paturel i preporuio joj da ga dijete stalno nosi uza se da
bi odagnalo zlu kob.
Siriki je priao Aneliki da bi od nje zatraio savjet. Smatra li ona da je s njegove strane primjereno
da daruje lijepoj Akashi svoj vlastiti poklon? I on joj pokaza malenu masku od bjelokosti na svom
dlanu, feti koji nosi sa sobom od roenja.
Colin joj dade znak da jo nije pregovarao s njom. Pogledavi oko sebe, nisu vidjeli visoku crnkinju ni
njezina sina; izgubili su se tako hitro kao da su proli kroz zidove.
- Hoete li mi sada napokon objasniti zato ste kupili te robove? - upita Anelika poslije, kad je s
rukom pod ruku sa svojim muem ila prema utvrdi.
Magla je tad postala tako gusta da se nije vidio, kako se uobiajilo govoriti, ni prst pred nosom.
Ve na nekoliko koraka od kolibe buka se priguila. Kao da su bili u pustinji ili u nekakvom snu.
Samo ribarska dozivanja kroz maglu - da bi se izbjegli sudari - prekidala su tiinu.
Joffrey iznenaeno podignu obrvu.
- Zato napokon?
- Zato to mi jo niste rekli zato ste ih kupili kad smo bili u Rhode Islandu prije no to smo posjetili
New York. A to je bilo prije tri mjeseca, ako ne i prije.
Iako je vrlo paljiv suprug, mnogi njegovi poslovi joj izmiu. Ne bi li bilo prirodno da bude upoznata
s njegovim brigama i nakanama? Zar misli da ne bi mogla shvatiti njegove ciljeve i nacrte za bliu ili
dalju budunost? Smatra li da joj je svejedno to on poduzima?
Ona se privi uz njega i pusti da joj se glava osloni na njegovo rame u kretnji mazne skruenosti.
- Oh, dragi moj gospodaru, kako sam luckasta! Kad pomislim na tisue zadataka koje rjeavate i na
tisue planova o kojima razmiljate, uhvati me vrtoglavica. Ja uope ne bih eljela o tome razmiljati
jer bih se odmah izgubila. Meni je samo stalo do toga da me maze i miluju. Vi mi donosite sreu na
zlatnim i srebrnim pladnjevima i ja se ne moram brinuti ni za to!
Joffrey se smijeio.
- Ljudi sporo postiu stvarnu sreu - ree on. - A ene jo sporije. Bore se da bi ostvarili san, a kad
ostvare taj cilj, i dalje su oprezni umjesto da uivaju. Sjeate li se kako nam je bilo kad smo doli
ovamo? Oko nas su bile samo ruevine i nita nismo imali. Sve je trebalo izgraditi. Zlato i oruje nisu
bili dovoljni za pobjedu. Ponajprije je trebalo hrabrosti da bi se pretrpjele tegobe preivljavanja.
Rekao sam vam:
Trebat e nam godina dana... Vidio sam kako nosite naramke na ramenima, kako trpite glad,
suoavate se s irokekim bijesom bez krzmanja, njegujete bolesne. Vidio sam kako se izlaete
opasnostima, izbjegavate zamke, trpite rane i umor bez aljenja, odravate dobro raspoloenje i vjeru
u na uspjeh. Izdrali smo tu godinu i pobijedili smo. I zato danas ostvarujem svoj san koji se sastojao
u tome da vam ugodim, da vam ponudim ugodan i slobodan ivot u kojem tako dobro znate uivati jer
imate dara za sreu. Nita ne krijem od vas. Preostaje nam samo da budemo sretni. A to se tie te
kupnje robova u Newportu, ako vas je moj postupak zaudio, zato me odmah niste pitali?
- Vjere mi, bila sam uznemirena, gotovo razoarana vidjevi vas kako se s lakoom kreete meu
trgovcima i kupcima na toj vrsti trnice. Uplaila sam se...
- ega?
- Da u shvatiti...
- to shvatiti, srce moje?
- Zar znam? Da mi je jedan dio vas bio nepoznat i da ete se to se toga tie pokazati jednaki ostalima.
A to bi stvorilo jaz izmeu nas. Ako ste uposlili robove, ako ste kupili lijepu Somalijku... moda... za
sebe?
Joffrey de Peyrac okrenuo je glavu i poeo se smijati tako da je izgubio dah.
- to je tu tako smijeno? - upita Anelika pravei se da je uvrijeena. - Nije to nita novo... Na
Sredozemlju ste posjedovali robove. Nije li Rescator iao u batistan Candie po odaliske?
- I ondje se upropastio kupivi najljepu enu na svijetu, zelenooku ljepoticu koja mu je pobjegla!
I dalje se smijao. Odjeci njegove veselosti razlijegali su se kroz maglu.
- Na Sredozemlju? Ne smatrate li da je to bilo tako davno, gospo draga? - ree on uviavnim glasom. -
Tako davno da se udim to sam proivio mnoge dogaaje sam, bez vas. Oh, drago moje zlato, mnoga
naa skrivena i razliita lica tvore povijest nae ljubavi. Ili smo svojim putem od onoga dana kad je
munja udarila u moje srce, u mene, languedokog trubadura koji je smatrao da zna sve o umjetnosti
ljubavi...
Jesmo li i dalje na dobrom putu?
- Nadam se - ree ona ivahno.
- Ma ne, mislim na put po kojem hodamo.
Oboje prasnue u smijeh.
- Slijedimo stazu, ali ne elim da to prije stignemo do utvrde.
On je upita je li joj hladno i prekri joj ramena naborom svoga ogrtaa.
Ona napomenu da joj jo nije rekao zato je kupio one ljude u Rhode Islandu.
- A ako vam odgovorim, najdraa, da... da ne znam? Filozof Descartes htio je uiniti Francuze
svjesnima razloga svojih ina. Bojim se da nije uspio jer nisam siguran da se ta metoda miljenja i
suda moe primijeniti na sve nae zanose, udnje, nae skrivene i nedokuive strahove. Zato i
zato mute nae nagone koji su dragocjena sila u nama, ali sila koja nije razumska. Zato sam otiao
na trnicu u Newportu? Zato mi je bilo nepodnoljivo vidjeti visoku Peuhl koja je sliila na sultaniju
Leilu, a bila je tako poniena i bespomona, zauvijek osuena na ropstvo, daleko od svoga kraljevstva,
liena svog naroda?
- Jeste li traili suprugu za Kouassi-Baa?
- I to mi je palo na pamet... Ali vie ne. Kouassi-Ba je sudjelovao ne samo u svim mojim iskuenjima
nego i u svim mojim poslovima. On je strunjak za rudnike i povjerio sam mu upravljanje vaenjem i
preradom minerala prema mojim kemijskim procedurama. On je dobar poznavatelj... Istina je da
lijepa Akashi potjee iz zemlje ispiraa zlata u rijeci Niger.
- to rade od tog zlata?
- Nakit i rtve bogovima... A ako me pitate zato, odat u vam da sam je kupio zato to je
nizozemski kapetan rekao da je se ne moe prodati. Dva zemljoposjednika koji su je kupili, jedan s
otoka Saint-Eustache, a drugi sa Saint-Dominguea, umrli su u roku od nekoliko dana. Kapetanu je
zadavala samo strah i uas, ona i njezin sin arobnjak.
- Djeak?
- Dobro ga pogledajte kad ga idui put vidite i shvatit ete... Ukratko, vjerujem da ste dobro uinili to
me niste nita pitali toga dana. Jer ne bih vam mogao dati pravi razlog zato sam iao traiti nekoga na
toj trnici, zapravo, neku enu, ali ne takvu.
No mogu pokuati zadovoljiti vae nemirne oi i dati vam objanjenje koje bi se svidjelo i gospodinu
Descartesu: uplaio sam se za dijete koje smo oekivali. Htio sam osigurati dojilju za njega, jer smo u
Americi, a ne u Francuskoj, gdje se dojilje mogu lako nai. Zapazio sam tu mladu odbjeglu crnkinju iz
Saint-Dominguea i inilo mi se da zadovoljava sve uvjete. ivot bijelaca joj je blizak i ve je dojila
dijete svoje gospodarice. Ali prodali su njezino vlastito dijete pa je pobjegla u planine s nekim
afrikim robom. Uhvatili su ih nakon tri mjeseca i prodali ih kao i ujaka ili brata mlade ene koji im
je dao utoite. Tako ih je sluaj doveo u Rhode Island, a potom i u na dom. Opasna roba, kako mi
je rekao Nizozemac koji nije znao to bi s njima.
Htio sam s njima sklopiti ugovor koji bi zadovoljio obje strane. No ustanovili smo da se sudbina opet
poigrala s naim planovima. Sluate li me? - upita on vidjevi da uti.
- Cijelom svojom duom.
Oboavam vas, govorile su oi koje su ga gledale, za mene samo vi postojite.
Oboavam vas. Imam samo jednu elju.
Oni prekinue svoju polaganu etnju. Magla je njihovim usnama dala okus soli.
- Ah! - ree on napokon. - Vi me izluujete! Zato, zato poljubac ne moe trajati vjeno?
27.
VIJESTI IZ QUEBECA
Glasnik iz Quebeca doplovio je na malenu brodu. Valjalo je urno napisati odgovore kako bi ih poslali
istim brodom u Quebec prije no to se zaledi Rijeka svetog Lawrencea.
Shvativi da je Anelika, usprkos zadovoljstvu s kojim je primila vijesti od svojih prijatelja, jo
uvijek preslaba za veliki misaoni napor pisanja mnogih pisama, Joffrey de Peyrac joj se pridruio u
utvrdi i sjeo kraj nje da bi joj pomogao prebrati slubena pisma gospodina guvernera de Frontenaca i
intendanta Carlona u kojima su se alili na novane potekoe kolonije, nerazumijevanje kralja i
gospodina Colberta za njihov rad na odravanju civilizacije, na rasprave s biskupom koji i dalje
izopuje
putnike koji prodaju domorocima rakiju, a ne brine se za tetu koju to ini trgovini krznima u Novoj
Francuskoj; napokon, alili su se i na nepodnoljivo jak utjecaj isusovaca na dravne poslove.
Bila je tu i poruka od gospodina Caveliera de La Sallea, onog istraivaa u potrazi za Kineskim
morem kojeg je Joffrey de Peyrac novano podrao u ekspediciji prema jezeru Illinois. No ekspedicija
je pola drugim smjerom te se Florimond de Peyrac, koji je poao s njom i za kojeg se smatralo da je
na jugu, pojavio na sjeveru, donijevi im dragocjene podatke o obalama zaljeva James i zaljeva
Hudson, koje Englezi i Francuzi jo nisu podijelili izmeu sebe.
Gospodin Cavelier u svom pismu ih je obavijestio da putuje u Francusku kako bi naao sredstva za
novo putovanje u Illinois. Uvijek e se sjeati svoga velikodunog suradnika, gospodina de Peyraca,
kojeg zovu gospodarom Wapassoua, Gouldsboroa i drugih mjesta.
Ostala pisma adresirana na Aneliku bila su prijateljske naravi: njezini poznanici iz Quebeca prenosili
su joj vijesti i traili vijesti od nje, i to to podrobnije, da bi se mogli njima hraniti za vrijeme dugih
est ili osam zimskih mjeseci kad je Nova Francuska ledom odsjeena od ostatka svijeta.
Vrlo kratko i ljupko pismo poslao je gospodin de Lomenie-Chambord, onaj Malteki vitez koji je bio
meu prvima koji su se pridruili gospodinu de Maissonneuve u doba utemeljenja Ville-Marriea od
Mont-Reala, a danas je pomonik gospodina de Frontenaca u Velikom vijeu Quebeca. Redovnik-
ratnik, vjet oruju jer to zahtijeva njegov red, esto je sudjelovao u vojnim pohodima.
- Nije li on bio pomalo zaljubljen u vas? - upita Joffrey.
- Mislim da voli nas oboje. Zahvaljujui njemu i osjeaju simpatije koji smo pobudili u njemu pri
naem prvom susretu, nije izvrio misiju za koju je bio zaduen, a koja se sastojala u tome da spali
Katarunk, a nas barem uini zarobljenicima.
Presavila je pismo.
- Dragi Claude - promrmljala je. - Za nas je rtvovao svoj duboki savez sa Sebastienom d'Orgevalom,
svojim najdraim prijateljem iz djetinjstva. Zacijelo jo ne zna za njegovu smrt. to e rei kad sazna?
Pretpostavljam da e njegova bol biti golema jer njegovo srce zna voljeti.
Gospoa Le Bachoys u svom je pismu dala kroniku Donjega grada i galantnih zimskih avantura.
Njezina ki udala se za gospodina de Chambly-Montaubana, nadzornika cesta Nove Francuske, i
oekivala je dijete. Gospoa Le Bachoys radovala se to e postati baka.
Kako god se to njoj inilo glupim i neprimjerenim, njezin zet nadzornik cesta zaduio ju je da joj
poalje rjeenje o globi od est livra po lanku 37 Redarstvenih pravila utemeljenih od Velikog
vijea, a koja zabranjuju voenje po ulicama domaih ivotinja iji smrad kodi stanovnitvu.
Tijekom zime neka je ivotinja prouzroila mnoge tete u Quebecu, a vladalo je ope miljenje da je
to neka ivotinja iz njihove pratnje. Nadzornik je nakraju naveo dug popis teta.
Razmislivi, zakljuili su da se zacijelo radi o prodrljivcu kojeg je Cantor pripitomio, o
Wolverinesu. Dali su mu ime kojim Englezi oznauju tu veliku vidru, ponekad veliine ovce, koju
Francuzi zovu prodrljivac, a Indijanci kar-ka-fu.
Nisu se mijeali u odluke koje je njihov mlai sin, Cantor, donio u vezi sa svojim ljubimcem. Prije
svog polaska u Francusku, kamo ga dakako nije mogao povesti, morao ga je pustiti u umu.
- Gotovo je podivljao ve za naeg boravka u Quebecu - prisjeti se Anelika. - No moda je ipak rije
o nekom drugom prodrljivcu. Gospodin de Chambly-Montauban ne voli Wolverinesa zato to je ubio
njegovu okrutnu dogu, a njezinu glavu ostavio na grani drveta, kao da je kaznio drumskog razbojnika.
I gospoica d'Hourredanne pisala je o prodrljivcu. U dugakom pismu koje je priloila poiljci dviju
knjiga, Princezi od Clevesa i Pravilima isusovakoga reda, pripovijedala je kako je njezina engleska
sluavka Jessy, koja je stanovala u staroj kui na Gornjem gradu, dva ili tri puta tijekom zime opazila
ivotinju oko kue gospodina de Ville d'Avraya. Jednog dana preao je preko ograde vrta gospoice
d'Hourredanne i doskoio na prozorski okvir i radoznalo promatrao kananskog psa koji zaudo nije
zalajao.
Drugom prilikom bilo je oito da je ivotinja u noima bez mjeseine poinila mnoge tete u gradu.
No nijedan prijatelj gospodina de Peyraca nije se alio. Indijanci su se bojali karkafuove inteligencije
i zloe. Govorili su da je u njemu vrag, da je on poput preruena ovjeka. Od proljea nisu ga vie
vidjeli.
Potom je u pismu bilo rijei o markizu de Ville d'Avrayu koji im je svima nedostajao.
Poslao im je jedan stol za bilijar. Kako neprilino! No to je postala moda u Versaillesu i kralj se svake
veeri pojavljuje na partiji bilijara u apartmanu gospoe de Maintenon.
Gospoica d'Hourredanne nadugo je objanjavala zato je poslala Aneliki Pravila isusovakoga reda.
inilo joj se korisnim upoznati se sa njihovim zakonima. Time bi se izbjegle neugodne pogreke koje
je poinio gospodin de Frontenac u borbi protiv tih duhovnika, odavi kralju i njegovu ministru
njihovu besramnu elju za dobitkom koja, po njemu, ne pristoji sveenicima koji su doli brinuti se za
due, a ne zgrtati blago na raun blinjih. Otkrio je da su u svoju korist skrenuli jednu poiljku krzna s
Velikih jezera. Njihove utvrde bile su izgraene na tokama koje okruuju sutjesku koja povezuje
jezero Tracy s jezerom Huron: utvrda Sainte-Marie, koja je prikupljala krzno koje je dolazilo sa
sjevera, i utvrda Missilimakinac, u kojoj se skupljalo krzno s juga.
Kao da su ga polili hladnom vodom kad su mu pokazali tekst jednog papskog prerogativa po kojem
isusovci imaju pravo baviti se trgovinom i bankarstvom.
Samo gospodin Talon, pisala je ona, radi za dobrobit kolonije i njezina stanovnitva. inim to je
u mojoj moi da bih mu pomogla. Imali ste pravo, draga Aneliko. Nita na svijetu nije bolje od
ljubavi za neko bie i posveivanja njemu.
Gospoa Mercouville, ena suca iz Gornjega grada i predsjednica Bratovtine svete obitelji, poela je
svoje pismo govorei o svojoj najmlaoj keri, malenoj Ermeline, znajui da gospoa de Peyrac za nju
osjea osobitu njenost. Ermeline je uvijek bila vesela i smijala se svemu te je i dalje izmicala poput
jegulje, ili bolje, poput leptira, ali ne kanjavaju je zbog bjegova, prisjeajui se da je jedan takav
njezin bijeg spasio cijelu obitelj od Irokeza kad su krenuli na Quebec.
Ermeline je nedvojbeno bila obdarena neuobiajenom inteligencijom. Kod urulinki je u dobi od etiri
godine nauila pisati. Nije mogla itati jer jo nije ni progovorila, ali nitko se nije zabrinjavao zbog
toga.
Ermeline je od roenja bila osobita. Ako za godinu dana ne progovori, poslat e je u svetite svete Ane
od Beauprea.
Gospoa de Mercouville zamolila je gospodina de Peyraca da joj, prolazei kroz svoja naselja u
Zaljevu svetog Lawrencea, poalje tovar sadre, koje ima mnogo u ugljenokopima.
Potom je govorila o poslovima Eloija Macolleta, koji su prerasli u skandal. Taj stari skalpirani traper
koji je vodio nesreen lutalaki ivot oenio je svoju snahu Sidonie.
Crkvenjaci su taj brak proglasili incestom - samo franjevci bi ga mogli blagosloviti, jer oni neznanje
smatraju vrlinom, dodala je gospoa de Mercouville koja je sva bila
za isusovce - ali on je okrunjen roenjem dvoje blizanaca - kao i kod nje! Zacijelo je bila sretna ta
sirota Sidonie koja je toliko patila to je bila jalova u braku s Macolletovim sinom koji je poginuo u
borbi s Irokezima.
Nisu je voljeli u njezinoj upi. Nitko s njom ne govori, a djeci predviaju tunu sudbinu.
- Htjela bih znati kako je na Eloi odgovorio na takvo izopenje - upita se Anelika.
Gospoa de Mercouville nije joj nita krila. Dvostruko izopen, kao traper koji nosi rakiju
Indijancima i kao rodoskrvni otac, nije nita primjeivao; inilo se da je to bila njegova ivotna
mudrost. Volio je tu mladu enu koja je voljela njega i koja ga moda vie nee spreavati da se uputi
prema Velikim jezerima, jer e imati dovoljno posla s djecom!
Pisma gospoe de Mercouville uvijek su bila zanimljiva mjeavina ogovaranja, popisa eljenih
sitnica, poslovnih planova i branih ugovora. Tako se Anelika upoznala sa stanjem tienica gospoe
de Maudribourg i saznala da se veina njih udala.
Ovaj put je predsjednica Bratovtine svete obitelji govorila i o braku koji e je najvie dirnuti, o braku
njezine sestre po mlijeku, crne robinje Perrine-Adele koja se nikad nije odvajala od nje, koja ju je
slijedila u tu okrutnu kanadsku klimu, tako razliitu od klime njezina rodnog Martiniquea.
Tijekom boravka grofa i grofice de Peyrac u Quebecu, Perrine-Adele bila je obuzeta njenim
osjeajima za Kouassi-Baa. Ti osjeaji preobrazili su je gotovo u sjenu nje same i nakraju ih je morala
priznati svojoj gospodarici.
- Evo kako e se moda rijeiti spor izmeu Sirikija i Kouassi-Baa o visokoj Peuhl -
napomenu grof.
Otiao je razgovarati s Kouassi-Baom o odgovoru na pismo gospoe de Mercouville, koji je valjalo
dobro odmjeriti.
Anelika pridoda kratku ceduljicu kojom joj je poslala mnogo poljubaca, a osobito Ermelini.
Odgovorila je samo gospoici d'Hourredanne. Zahvalila joj je na pismu i poklonima. S
uitkom ponovno ita divnu pripovijest o princezi od Clevesa, ali nita ne moe biti ravno sluanju
njezina itanja boanskim glasom - tu izreku koja je tada bila u modi Anelika nije oklijevala
upotrijebiti, znajui da je gospoica d'Hourredanne posjeivala precioze iz parike etvrti Marais -
boanskim glasom kraljiine itateljice koja vie nije tako bolesna i ne provodi sve dane u postelji te
se ne moe posveivati itanju svojim prijateljima kao nekad. Premda oni time mnogo gube, Aneliki
je bilo drago to je ona tako sretna, zacijelo i zaslugom gospodina Carlona koji je duboko potuje.
Zahvalila joj je i na knjizi o isusovakim pravilima i ustroju njihova reda. Gospoica d'Hourredanne
dobro je predvidjela da bi eljela to vie saznati o onima koji su joj nanijeli tolike patnje, a ije
nakane je tako teko naslutiti.
Ukratko je saela vijesti koje su se ticale nje jer joj je morala pisati o njezinoj engleskoj sluavci
Jessy; to e zahtijevati barem jednu, ako ne i dvije stranice, a ona je ve pomalo umorna od pera.
Zapoela je izdaleka, dajui naslutiti da bi mogla posredovati. Pismu je priloila poruku Jessyna
roaka, Salemljanina koji bi je htio otkupiti.
Zapravo, kad su se ukrcavali na Dugu, pribliila im se skupina mukaraca i ena koja im je ponizno
htjela uputiti vanu molbu.
Bilo je to izaslanstvo obitelji iji su neki lanovi bili oteti u pohodima pokrtenih Indijanaca iz Nove
Francuske. Bilo ih je iz svih krajeva Nove Engleske i uli su da su gospodari Wapassoua i
Gduldsboroa u dobrim odnosima s vladom u Quebecu i Montrealu te su polagali posljednju nadu u
njih kako bi saznali to se dogodilo nestalima. Neki su uspjeli od trgovaca krznima saznati gdje se
nalaze njihovi najdrai pa su eljeli da njihovi francuski gosti prenesu ponude za otkup. Sluaj je htio
da meu njima bude i Jessyn polubrat koji ih je zamolio da prenesu poruku: bila je to zapravo jedna
brana ponuda.
Znalo se da je udovica jer je le njezina supruga naen na pragu farme s koje su je oteli zajedno s
ostalim lanovima domainstva, djecom, slugama...
Njezin prosac takoer je bio udovac koji se obogatio potenom trgovinom te je nakanio otkupiti
polusestru svoga prijatelja i oeniti se njome.
I ostali su nudili vreice pune zlatnika. Tvrdili su:
- Moj sin je iv. Bushloppers su mi rekli da su ga kupili Francuzi s Montrealskog otoka na Rijeci
svetog Lawrencea. Sad ve ima petnaest godina.
- ena moga brata, dobra ena, poznajem je. U snovima sam vidio svoga mrtvog brata kako me
zaklinje da je spasim.
- Obitelj William, obitelj mog starijeg brata; ako je preivio, spremni smo ga otkupiti.
Grof i grofica de Peyrac otili su nosei vree pune svijenih papira. Odbili su zlato i obeali da e
uiniti to budu mogli da zapodjenu pregovore sa svojim susjedima u Novoj Francuskoj.
Anelika je mogla odmah uiniti neto za Jessy pa je zapeatila pismo za gospoicu d'Hourredanne s
osjeajem obavljenog posla.
Sudbina ostalih zarobljenika bila je neizvjesna. I dalje su bili u rukama svojih indijanskih gospodara, a
potraga meu desecima rasprenih plemena bila bi preteka, poput potrage za iglom u stogu sijena. No
govorilo se da u blizini Montreala poboni i milosrdni Francuzi otkupljuju Engleze kako bi ih
pokrstili.
Anelika pomisli na gospou de Mercouville, koja je voljela sve znati i biti upuena u sve. Zato joj
napisa pisamce u kojem ju je zamolila da razmisli kome bi se mogla obratiti - misionarima,
putnicima, pripadnicima milosrdnih bratovtina - za obavijesti o engleskim zarobljenicima za koje su
njihovi roaci spremni platiti otkupninu.
Gospodinu de Lomenie-Chambordu nije odgovorila jer se osjeala iscrpljenom i jer bi mu morala
pisati o smrti oca d'Orgevala.
28.
PISMO OD FLORIMONDA
Barun de Saint-Castine, njihov susjed iz utvrde Pentagouet, donio im je Florimondovo pismo.
Gouldsboro i Rochelais morali su skrenuti oko Nove kotske. Vjetrovi su ih zanijeli, a magle usporile.
Saznavi da su se vratili, Saint-Castine ih je doao pozdraviti. Nije ih naao u srpnju, kad se vratio iz
Francuske, gdje se dugo borio za nasljedstvo u Bearnu, odakle je rodom. Jer, taj sjajni ratnik na ijoj
je utvrdi nad uem Penobscota vijorio barjak s ljiljanovim cvijetom, takoer je bio Gaskonjac.
Pentagouet je poetkom stoljea bila malena trgovaka postaja koju je izgradio francuski pustolov
Sieur Claude de La Tour. Osvojili su je Englezi, a Francuzi su je povratili i izgradili oko nje etiri
vrsta zida od balvana; potom su je zauzeli Nizozemci, pa opet Englezi, a naposljetku ju je u ime
kralja osvojio barun de Saint-Castine te se sad smatra glavnim gradom Akadije.
Iz te francuske enklave barun de Saint-Castine vladao je Abenakijima i ostalim indijanskim
plemenima iz tog podruja, ne samo kao otac, nego i kao poglavica kojeg su sami izabrali.
Oenio se lijepom indijanskom princezom Mathildom i naslijedio njezina djeda Massaswu kad je taj
preminuo. Usamljen u svom djelu, on je prvi zatraio pomo od Peyraca da bi od svojih Indijanaca
otklonio sveti rat na koji je hukao fanatini isusovac d'Orgeval, nazvan Hatskon-Ontsi, to znai crni
ovjek ili crni vrag.
Ponajprije mu je bilo stalo da se obogati krznom, da sretno ivi sa svojom indijanskom obitelji i
svojim bogatstvom pomae plemenima da izbjegnu rat i glad, epidemije i alkohol. U svojoj odsutnosti
preputao je vladavinu svojoj eni Mathilde, prelijepoj i inteligentnoj princezi, iji je autoritet bio
velik.
I ona je bila tu. Drala se pomalo drsko, odjevena u kratku suknju i proivene kone izme - nonju
keri uglednih Indijanaca.
Saint-Castine joj je iz Francuske donio dugi ogrta od tamnoplavog velura u kojem se voljela okretati
dok su joj halje vijorile poput jedara.
Prije no to se ukrcao u Honfleuru, gospodin de Saint-Castine posljednji put je posjetio Versailles i
vidio starije sinove de Peyrac, Florimonda i Cantora. Bili su savrena zdravlja.
Iz prsluka je izvukao Florimondovo pismo i pruio ga Aneliki znajui da majke iekuju svaku rije
koju im piu dragi sinovi i da bi Anelika zacijelo eljela prva, i ako je mogue sama, proitati drage
joj retke.
- Barune, dobro poznajete ene - ree mu Anelika. - Zato vas vole.
- Ja sam Akvitanac, kao i gospodin de Peyrac, a mi jo nismo zaboravili pouke umijea ljubavi.
Zadovoljiti dame i dalje je nae geslo. Proitajte pismo i ne brinite se za nas. Gospodin de Peyrac nee
se osjeati izdanim jer u mu ispriati druge potankosti o mladiima koje ete vi uti tek poslije.
Slomila je votane peate i razmotala listove prekrivene sitnim i hitrim rukopisom njezina starijeg
sina. inei to, iskusila je pomijeane osjeaje nestrpljenja, radosti i melankolije.
Hoe li ikada prestati patiti zbog njih? Hoe li se i dalje brinuti i aliti to ih je tako brzo opet
izgubila?
Saint-Castine doista je imao pravo to je dao pismo Aneliki, jer se mladi obraao njoj i priopavao
joj novosti sa Dvora:
Kralj mi udovoljava u svemu otkad sam zaplesao s damama i nasmijao njegove dvorjanike. Prije mog
dolaska Dvor je bio ozbiljan i dosadan. Ako me kralj poalje u vojsku, svi e ovdje zijevati. Zato me
uva kraj sebe, pa me je ak imenovao asnikom kraljeva doma.
Pisao je o svemu i svakomu, pabirei ono za to je znao da e je najvie zanimati.
Njih dvoje meusobno su se dobro razumjeli.
Gospodin de Vivonne me izbjegava i nasmijava. Dao mi je shvatiti da ne eli da govorimo o njegovu
izgnanstvu, koje eli skriti, a ja sam mu dao naslutiti da je moje pamenje nijemo. I dalje je admiral
flote i propisao je asnicima gotovo bijele perike, to vrlo loe pristaje mladim licima. Laskavci su
time oduevljeni, ali to zasad ostaje privilegij kraljevskih mornarikih asnika... Gospodin le Dauphin
sjea me se. Malo se udebljao, ali i dalje je paljiv prema princu za kojeg se brinuo. Recite gospodinu
Tissotu da jo uvijek ima svoje malene srebrne vojnike...
Florimond je sklopio prijateljstvo s vojvodom d'Antinom. Taj ljupki mladi bio je zakoniti sin
gospoe de Montespan i njezina supruga Louisa Pardaillana de Grondina, markiza de Montespana koji
je izgubio pravnu bitku protiv kralja koji mu je oteo enu. Suveren je odahnuo s olakanjem i obeao
da e ozakoniti svoju kopilad i dati im prinevske titule.
Anelika se nasmijei saznavi da je za manje od godinu dana gospoa de Montespan donijela na
svijet jo dva mala Bourbona. Drugi se rodio ba kad je Florimond povjerio svoje pismo Saint-
Castineu.
Uglavnom, dva 'zamalo' blizanca, pomisli Anelika, koju je ta sluajnost zabavljala.
Dva kraljevska kopileta odmah su povjerena dobrim rukama koje su odgojile i njihovu stariju brau,
rukama Francoise d'Aubigne, udovice Scarron koja je postala markiza de Maintenon i koju su smatrali
ljubimicom u usponu.
Florimond je vjeto brodio kroz te intrige. Bio je svjestan da je na Dvoru najvanija kraljeva dob, a
kako je kralj tek dosegnuo etrdesetu, nedostajale su mu sveanosti i dojam sjajnoga dvora.
Nedostajali su mu mladi ljudi koji se ne bi bavili novanim poslovima i napredovanjem, to je bolest
starijih, nego bi odravali ivu krv Dvora, pa i odvano i drsko ako ustreba. To je shvatilo malo tih
mladia eljnih karijere.
Daleko od svake laske, Florimond je potresao cijeli njegov svijet.
- Ah, evo malog drskog paa - rekla je gospoa de Montespan uperivi prst u njega.
Bacila je na nj otar pogled koji je upuivala svima u paninom strahu da e izgubiti kraljevu ljubav.
Imala je potrebu da prebroji svoje prijatelje i neprijatelje kako bi zapoela bitku koja bi joj trebala
omoguiti da ostane kraljica Versaillesa.
Procjenjujui kakav vjetar pue, Florimond je smatrao da su mnogi nepristojno isticali da je ona pala u
nemilost kod kralja i da se kralj vie ne zanima za nju, to se inilo pogrenim u svjetlu roenja nove
kraljeve djece.
Jesam li vam rekao, majko, da nas je princ Conde posjetio meu prvima kad smo se vratili u
Versailles? Govorio mi je o sretnoj zadai koja me je zapala kao
Metra kraljevih zadovoljstava, ali prestao se baviti mnome im sam mu predstavio svog mlaega
brata Cantora.
Bio je zanesen, ganut i mislio je na tko zna to traei teme za razgovor s njim.
Uzalud sam ga pokuavao uvjeriti da su mu napori jalovi jer je poznato da sam ja brbljaviji od nas
dvojice. Princ je bio u svojim uspomenama, a mi smo dobro znali da mu Cantorov glas ne znai toliko
kao pogled njegovih zelenih oiju. Brzo smo shvatili da po takvom zanosu moemo odrediti koje su
osobe imale sreu poznavati Vas, gospoo majko, kad ste bili, kako mi esto ponavlja gospodin
Bontemps, kraljev sobar, ures Dvora. Oni mijenjaju boju lica, crvene, blijede, nekima poteku i suze,
a drugi pak pobjegnu. Cantor se zabavlja i vjeto namiguje.
Osobito se zabavlja kad se radi o kralju, a poeli smo i oprezno dozirati njegovu prisutnost u blizini
Njegova Velianstva.
Ha! Mladi dvorjanici ne snalaze se loe. Njihova majka se nije trebala brinuti.
ini nam se da je princ, pisao je dalje Florimond o Louisu de Condeu , uvjerljiv primjer kraljeve
velikodunosti pri opratanju i zaboravljanju uvreda.
Gospoica de Montpensier pripovijedala mi je kako je prije petnaest godina princ bio gotov, starac
koji je pobuivao samilost. Na Dvoru su jedva trpjeli toga velikog ratnika koji je nesreom upotrijebio
svoj talent protiv mladoga suverena tijekom Fronde. Povjerivi mu zapovjednitvo u nasljednom ratu,
kralj ga je oivio, a pobjeda koju je izvojevao nad Nizozemskom povratila mu je mladost.
Prireuje velianstvene sveanosti u dvorcu Chantilly. Otpratili smo Njegovo Velianstvo onamo.
Moj brat Cantor esto posjeuje gospodina Lullija, koji mu je dopustio da svira na orguljama u
kraljevoj kapeli. Mogao bi zauzeti svoje negdanje mjesto u zboru, ali to nije dostojno njegove
plemike krvi.
Moj brat i ja igramo uloge koje nitko drugi ne bi mogao, a Anne-Francois de Castel-Morgeat od
velike nam je pomoi. Naloio sam mu da bude uz gospou de Montespan i pazi da ne utone u
melankoliju zbog svoje sumnje u kraljevu ljubav, jer bi se melankolija te velianstvene boice mogla
odraziti na vrlo opasan nain.
Valjalo je priekati proljee i novo Florimondovo pismo da bi saznala to znai sibilska reenica
kojom je zavrio pismo:
Ponovno sam naao zlatnu odoru.
Bila je iznenaujua opreka nakon tog izleta u Versailles nai se u svjeini sobe u utvrdi i sluati teki
mrmor valova koji su oplakivali stijenje na kojem je izgraena.
Magla se rasprila. Uslijedit e vjetrovit dan.
Sama kraj kolijevke u kojoj su spavala novoroenad, Anelika se prisjeala svojih starijih sinova koji
su joj bili supatnici u godinama tuge. Je li u njima bilo neto emu se nije mogla radovati, bez obzira
na optube mladoga Rambourga protiv razuzdanog Florimonda? Nije on toliko razuzdan koliko je
filozof koji misli to treba u trenutku kad treba i koji ne sumnja u neizbrisivi peat koji ostavlja u
duama koje je sreo.
Njezino potovanje prema svojim starijim sinovima povealo se otkad je u Novoj Engleskoj. Sad je
izbliza upoznala puritanski duh i pitala se to je mladi Florimond, taj mladi slobodoumni ateist,
kako ga je nazvao Nathanael, mogao misliti kad se sa svojim bratom naao na sveuilitu u
Cambridgeu kraj Bostona, koje je utemeljio John Harvard, kamo ih je poslao njihov otac kad je
izvadio zlato s potonulih panjolskih galija u Karibima.
Naviknuvi krstariti morima, uronili su u ozraje Harvarda kao u ledenu vodu stroge teologije. Uili
su hebrejski, usavravali latinski i grki, upijali umjetnosti i znanosti: logiku, fiziku, gramatiku,
prozodiju, aritmetiku, geometriju, astronomiju, politiku, englesku knjievnost od Beowulfa preko
Bacona i Shakespearea do Miltona te mnogoto drugo. A tad su krenuli indijanskim stazama.
Florimond je poao s Cavelierom de La Salleom u Illinois i upoznao ga s tim podrujem u kojem ima
mnogo zmija i biljaka s manje ili vie bezopasnim bodljama.
Istraio je obale Hudsonova zaljeva i vratio se rijekom Saguenay s obiljem biljeaka i zemljovida.
Noem je ubio sivog medvjeda, a danas hodi dvorem francuskog kralja i ondje organizira najsjajnije
sveanosti.
Ona zau tihi zvuk, plahi priziv pozornosti, i krenu prema kolijevci.
Djeai je imao otvorene oi i ona prvi put primijeti da su mu zjenice postale tamne.
Imat e crne oi Joffreya de Peyraca. Gledao ju je i ona na trenutak povjerova da je na siunim
usnama razaznala smijeak. Nije htjela povjerovati:
- Jo je premalen.
Oprezno ga je uzela i pridignula prema sebi, pridravajui jednom rukom drhtavu glavicu, iako se on i
vlastitim snagama trudio drati je uspravno. Gotovo prestraena njegovim oima kao od crnog jantara
koje su se inile golemima na mravom i blijedom, izduenom licu, ona mu se nasmijei njeno
odmahujui glavom:
- Vidi me, mali ovjee? Vidi me?
I on se opet nasmijei. Ovaj put je bila sigurna. Vidio ju je, nju, svoju majku!
- Vidio si me! Prepoznao si me!
Ve je prestao biti emanacija bogova, tajanstveno bie koje se nekim sluajem spustilo iz nebeskih
prostora. Postao je dijete.
- ivjet e, mladi ovjee. Postat e velik, Raimondeau de Peyrac. Moj trei sin! -
Ona se ispravi: - Na trei sin.
I ona ga drhtavo i strasno privi uz srce. Njeno je objema rukama obavila njegovu krhkost, prinijela
lice njegovoj svilenkastoj glavici i udisala bistar miris njegove tople koe.
- Ti si moj, maleni ovjee, ti si na!
Potom ga poloi natrag u kolijevku. Jo nije bilo vrijeme za dojenje i nije pokazivao nestrpljivost.
Njegove oi, tako sjajne i upitne, zamaglie se snom.
Uz novoprobuenu radoznalost, Anelika promotri njegovu sestru. Spavala je. Dvije malene ruiaste
ake bile su stisnute ispod bradice a veliki crni pramen razlio se po jastuku. Usprkos elji da je uzme u
naruje, Anelika je nije htjela probuditi. Prstom je pomilovala njezin okrugli, zlatasti obraz. Jo
jedna djevojica!
Gloriandre de Peyrac.
PETI DIO
WAPASSOU, SREA
29.
UMSKI PUT
TRI DOJILJE
S vrha litice, kroz grane sikomora koje su opet odjenule halje od sjajna topaza, i dalje se vidjelo more.
U plavetnilu se naziralo otoje koje je nalikovalo zelenim krokodilima ili tuljanima, ovisno o dobu.
Iz dubine fjorda uli su se krici morskih lastavica i kormorana, a slani miris mora i koljaka dopirao je
visoko.
Potom je vjetar izbrisao oceanska isparenja. Uronili su u umu, njezinu tiinu, njezine mirise suhe
mahovine, zrelih bobica i gljiva. Naili su na prvo smaragdno jezero, poput leda u toplini zlatnih
odsjaja brezove ume.
Boje jeseni stidljivo su se pokazivale. Tek nekoliko bakarnih ili zagasitosmeih preljeva na zelenilu i
utilu breza, koje prve gube lie.
Putnici su slijedili put koji su proteklih godina prokrili cestari iz Gouldsboroa. Prvi dio puta morao
se prevaliti na konju ili muli. Taj put vodio je od Gouldsboroa do prvog rudnika srebra, a potom do
drugog, jo vieg, i dalje prema sjeveroistoku, pa je tako Joffrey de Peyrac putujui u Wapassou sa
svojom obitelji mogao pregledati malene rudnike s po pet ili est rudara u svakom od njih. Rudari koji
su radili za njega bili su neenje. No neka od tih naselja e narasti i tu e se nastaniti i parovi s obale.
Joffrey de Peyrac nije elio razvoj koji bi naveo rudare da svoje skromne kolibe zamijene kuama za
trampu i trgovinu, jer bi se time izloili opasnosti da privuku pozornost uvijek sumnjiavih Francuza
na svoju prisutnost i rad.
Podsjeajui ih na avanturu njihove prve karavane, konji su dali putovanju dio istraivake napetosti.
Rijeke i njihovi mnogi pritoci bili su prirodni putovi kroz tu teko prohodnu zemlju punu uzbrdica i
nizbrdica, stjenovitih visoravni koje su se prostirale sve do dalekih planina nalik na oceanske valove,
koje je valjalo slijediti da se ne bi izgubili u dubini stjenovitih tjesnaca.
Mule su bile novost. Erikson ih je dovezao iz vicarske preko enove. Navikle na planinsku zemlju,
te su ivotinje kroile sigurno i nisu se plaile kamenia koji bi se osipali pod njihovim kopitima ni
uma vode u planinskom vrelu.
Djeica su poivala u kolijevkama postavljenim na bokovima jedne mirne mule. Za uzde ju je vodio
jedan vicarac iz ete pukovnika Antinea. ene su se izmjenjivale u sedlu iza njih i nadgledale ih.
Za nekoliko dana karavana je stigla do Kennebeca i pregazila ga kod postaje Nizozemca Petera
Boggana i dospjela u blizinu naputene misije Norridgewook koja je vie godina sluila ocu
d'Orgevalu.
Jesen dolazi na sjever poput vatre koja se najavljuje tek blagim crvenkastim i smeastim preljevima
na obroncima planina. A tad naglo izbije poput poara. Tako su se odjednom nali u umi boje krvi
kroz ije je grane prosijavala purpurna i ruiasta svjetlost nalik na vitrae katedrala.
Anelika se prisjeala svake pojedinosti puta. Zaustavili su se kraj jezera u kojem se neko okupala,
iscrpljena vruinom, a netko ju je skriven iza drvea vidio kako gola izranja iz vode.
Na toj istoj plai Honorine je zaboravila svoje cipelice i s poglavicom Metallaka, Mopountookom,
zamijenila dijamant koji joj je darovao otac za kou kune. Djevojica se toga neobino ivo sjeala.
Proli su nedaleko od Katarunka, stare spaljene postaje i na drugoj strani rijeke prepoznali mjesto koje
je postalo svetilite jer ondje poivaju ostaci petorice ubijenih velikih irokekih poglavica.
Sreli su Irca O'Connella, zaduenog za oblinji rudnik.
Bio je to odan i marljiv radnik, ali nikad se nije pomirio s tim to su njegove koe morale biti spaljene
i otad je postao ogoren. Pomonici bi ga brzo naputali ili bi s njim ostali tek jednu sezonu. Nizale su
se dobre i manje dobre godine, ali rudnik je napredovao i bio je meu unosnijima.
Potom su stigli do zatona u kojem su ekale barke, kanui, amci i alupe u koje su se mogli ukrcati
putnici, prtljaga, roba i dio ivotinja.
Putovanje su nastavili jedrima, veslima ili motkama. Usprkos rijenoj struji, otad su ili bre i s manje
napora.
U postaji Mexilak valjalo je opet uzjahati konje, ali cilj vie nije bio daleko.
Ljudi iz Wapassoua izili su im u susret.
U povijesti istraivanja novih zemalja pioniri su esto davali imena mjestima prema dogaajima koje
su eljeli ovjekovjeiti.
Da su imenovali zaton u kojem se te jeseni karavana gospodina de Peyraca ukrcala i zaplovila prema
Gornjem Kennebecu, zacijelo bi dobio ime Zaton tri dojilje.
Stari medecin's man otvorio je raspravu.
Kad su se ve pripremali za noenje u namjeri da krenu u zoru, George Shapleigh, koji je dotad iao s
njima, potraio je grofa i groficu de Peyrac da bi ih upozorio da e ih napustiti i vratiti se u svoj
zaviaj kraj Casca.
Obrazloio je to time to jo nikad nije otiao toliko na sjever i da ne eli da mu ti prokleti Francuzi i
njihovi divljaci urede kosu.
- No nije li vam opasnije da se vratite svojim puritanskim sunarodnjacima? - upitala je Anelika.
Bila je razoarana jer se nadala da e taj dragocjeni lijenik cijelu zimu biti uz nju. S
njim bi proitala sve knjige koje je donio, a on bi joj pomogao da izlijei stanovnitvo Wapassoua
koje se stalno poveavalo i u kojem je bilo sve vie djece.
- S nama se ne morate bojati Francuza, a prisjetite se kako su se Englezi ponaali prema vama kad ste
doli u Salem! Bacili su vas u tamnicu i zamalo su ubili vau suprugu!
- Ona mi nije supruga - rekao je Shapleigh mrano - nego prilenica.
- Ona je vaa supruga po ljubavi koju nosite u srcu i po vaem zajednikom ivotu.
Ipak ste ostali preveliki puritanac, George Shapleigh. Doite s nama, daleko od muitelja koji vas
optuuju da se sreete sa Sotonom.
Ali stari Shapleigh navukao je svoj izgled zlovoljne sove i morala se pomiriti s tim da e malena
Gloriandre izgubiti dojilju i da e je zamijeniti mlada crnkinja.
I Yolande i Adhemar stalno su razmiljali o prekidu svog puta prema Kennebecu. To bi ih odve
udaljilo od Nove Engleske. Pomalo su se poeli kajati to su odbili plan koji bi im trebao donijeti
bogatstvo.
- ... Ili ue - uzdisao je Adhemar. - Zna se to se dogaa Francuzima u Novoj Engleskoj!
Yolande je zapravo eljela ivjeti sa svojom majkom Lijepom Marcellinom u Chignectouu, u
Francuskom zaljevu. Ili pak - u tome su se oboje slagali - pod zatitom gospoe de Peyrac. I to ih je
poticalo da nastave put prema Kennebecu.
Dvoje Afrikanaca sa novoroenetom i mukarac koji ih je pratio, a on nije bio ujak nego stariji brat
mlade ene koji im je pruio utoite i stoga su ga odvojili od njegove ene i djece i prodali, takoer
su rado sudjelovali u putovanju. Ugovor je i dalje vrijedio.
Mlada odbjegla crnkinja zvala se Eve Grenadine, po tome to se brod koji je prevozio njezine roditelje
kao robove nasukao na jedan od otoia u arhipelagu Grenadini.
Usvojili su prezime Grenadine kao zajedniko prezime svih robova koji su preivjeli, a meu njima su
bili i Evini roditelji, koje je kupio francuski hugenotski plantaer s otoka Saint-Eustache. Zato su ona i
njezin brat nosili biblijska imena, a u Gouldsborou se primijetilo da ona dobro pjeva psalme.
Jeroboam Grenadine, njezin brat, nije se htio odvojiti od njih jer su su mu oni ostali jedini rod i
pristao je postati pomonik Kouassi-Baa na poslovima mineralne kemije koji su mu svakodnevno
oduzimali nekoliko sati u Wapassouu.
Kouassi-Ba je rado odustao od branih izgleda s lijepom Akashi u korist svog suparnika Sirikija.
Priznao je grofu de Peyracu da je ostavio neizbrisivu uspomenu u srcu Perrine-Adele, crne slukinje
gospoe de Mercouville u Quebecu. No oklijevao je jer nije znao valja li odgovoriti na Perrinin plam:
esto se pitao je li on uope ovjek za brak, ali umiljata Perrine svakako mu se vie sviala od
plemenite Peuhl ija neporeciva ljepota nije mogla nadoknaditi udaljenost koju je stvarao osjeaj da
ne pripadaju istoj civilizaciji.
Na odlasku iz Gouldsboroa, kad se Anelika uspinjala u sedlo, Siriki je drao uzde njezina konja i
uzgred je zamolio da se zaloi za njega kod gospoe Manigault i uvjeri je da blagoslovi njegov brak,
ali Anelika ga je odbila.
- Sami to razrijeite s vaom Sarah Manigault, Siriki. Dobro znate da ste jedini koga ona slua i da je
moete nagovoriti da uini to god elite. Plakat e, ali e vam dati blagoslov, a i ogrlicu za vau
zarunicu.
Uzjahavi, ugledala je Peuhl, dostojanstvenu, odjevenu u tamni ogrta. Uz nju je bio njezin pogrbljen
sin kojeg su zvali mali arobnjak.
Ona je ostajala u Gouldsborou i to je dalo naslutiti da e se slagati s robom Manigaultovih, no
Anelika je ivo osjeala dojam naputenosti tih dvaju udnovatih bia.
Ona poloi ruku na rame starog Sirikija.
- Budite dobri prema njoj, Siriki! Vi ste njezine rase. Vi ste sve to ima na ovom svijetu. Samo vi je
moete zatititi i dati joj mali dio njezina izgubljenog kraljevstva.
Volite je. Volite ih oboje.
30.
ANELI U SNIJEGU
Wapassou, u srcu Mainea, bio je za nju i njezina supruga poprite prvih iskuenja koja su pretrpjeli
zajedno. Bilo je to one strane zime kad su grof, njegova pratnja i radnici zamalo umrli od gladi,
hladnoe i skorbuta, naputeni, bez oruja, ugroeni od Indijanaca i kanadskih Francuza, odvojeni od
svojih prijatelja mnogim miljama ledene pustinje.
To mjesto otada se preobrazilo.
Vojnici, tesari i obrtnici svih vrsta koje je grof zaposlio i doveo iz Europe i raznih amerikih kolonija,
dobro su radili. Napustivi prvu utvrdu koju su snjene lavine gotovo potpuno sruile, a u kojoj su
preivjeli prvu zimu poput ivotinja, pedesetak mukaraca i ena s poneto djece dugim su mjesecima
odolijevali svim tegobama zime: hladnoi, gladi, dosadi, promiskuitetu, bolestima...
Nedaleko odatle, nadnosei se nad Srebrnim jezerom, uzdizala se udobna dvokatnica s drvenim
tornjem, koja je istodobno imala sve prednosti utvrde i obiteljske kue s nekoliko stanova. Bilo je tu i
zajednikih prostorija, kuhinja i ostava.
Unutar ograenog prostora nalazili su se zahodi, sue i tale s deset konja i est krava s teladi.
Na sva etiri kuta ograenog prostora uzdizao se toranj, zapravo tvravica koja bi mogla nekoliko
tjedana izdravati opsadu.
Prostrana skladita bila su na raspolaganju indijanskim posjetiteljima ili pak bolesnicima i
ranjenicima.
Dvije malene zgrade sluile su za preznojavanje. Indijanci su preuzeli od bijelaca taj obiaj:
zatvorili bi se u kolibu punu posuda s vrelom vodom koja se isparavala, preznojili bi se, a potom bi
istrali van i goli se valjali po snijegu ili skoili u ledenu jezersku vodu.
Vrtovi to su se rascvjetali nedaleko od utvrde bili su konani znak mira u kojemu se ivjelo.
Svaka obitelj brinula se za jednu kravu i jednu svinju.
Stanovnici su se mnoili te, kao i u Gouldsborou, Anelika nije vie mogla osobno poznavati sve koji
su nastanjivali Wapassou i okupljali se pod plavom zastavom sa srebrnim titom grofa de Peyraca.
Zato se prvo pozdravila sa starim prijateljima: obiteljima Jonas i Malaprade, s vitezom Porguanijem...
Dugotrajna odsutnost vlasnika posjeda mogla je dovesti do nevolja i svaa meu onima koji su ondje
ivjeli. No Wapassou je bio jedno od onih mjesta na kojima se sve dobro odvijalo voljom tko zna
kojih dobrotvornih utjecaja.
Ljudi su bili strpljivi, dobre volje i takva karaktera da su uvijek pokazivali ono najbolje u sebi.
Dakako, svi su se brinuli da bude tako i da imaju posla s vrlim ljudima. Nikakva Bertille Mercelot nije
se umijeala svojom kapljom ui.
Pri kraju zime, u doba koje je puno iskuenja to mogu dovesti do netrpeljivosti, ne samo da su svi
uvijek bili ivi i zdravi, nego su u to doba uvrstili prijateljstva i meusobno potovanje. Wapassou je
bio slobodna zemlja. Sva miljenja su se potovala i to nikome nije smetalo. U brizi da ne naudi
blinjemu i ne povrijedi njegova uvjerenja, svi su ispovijedali svoju vjeru nenametljivo i taktino.
Jedan oratorijanac starije dobi odravao je slubu Boju za katolike. Prije no to su pristupili gradnji
kapelice, raspravili su s protestantima o mjestu gdje e im najmanje smetati odjek katolikih molitava
i pjesama.
No to ne znai da protestanti iz Wapassoua nisu bili navikli na to. Prve zime su u utvrdici ivjeli s
isusovcem, ocem Masseratom, koji je svakog jutra sluio misu!
Elvire, neakinja Jonasovih, hugenota iz La Rochellea, udala se za Hectora Malapradea, katolika.
Njihove razliite vjere prije su bile posljedica njihova roenja nego uvjerenja due te im se nisu inile
preprekom koja bi mogla prezreti i izbrisati njihovu ljubav. Vjenali su se pred Bogom i pred ljudima;
upisali su svoja imena u slubeni registar Wapassoua. Gospodin Jonas dao je blagoslov Elviri, a otac
Masserat Hectoru.
Takav je bio mentalitet u Wapassouu.
Ljudi su ivjeli iste i nepomuene savjesti. Nisu li dovoljno uinili za Boga time to su dan za danom
obraivali dio poganske zemlje i izgradili za Boju nevinu djecu mjesto na kojemu nee biti
osuivani, zatvarani ni proganjani?
Odluili su da po jedno krilo velike sredinje zgrade bude posveeno sluenju mise, a drugo
okupljanjima protestanata na kojima mogu pjevati svoje psalme pod ravnanjem gospodina Jonasa
kojega su smatrali svojim savjetnikom i duhovnim voom.
Daleko od toga da razdvaja predstavnike dvaju vjera, pobonost vjernika ih je uzajamno povezivala.
Veina njih odve su prepatili od sektakih nesnoljivosti i nisu eljeli da se tu odrava vjerska
krutost.
Daleko od pogleda drugih, koji bi moda uinili njihovo stajalite tvrim, vodili su ivot pun njenosti
i dobrote.
Kad bi u velikoj dvorani u kojoj su se okupljali zimi nakon rada gospodin Jonas zasjeo pred ognjite i
otvorio Bibliju, esto bi se tu naao i Porguani, Talijan, revni i skrupulozni katolik, te ga zamolio da
proita neke stihove koje bi on sluao sa zadovoljstvom i puio svoju dugu lulu.
Te godine u Wapassou je doao sveenik u osobi neaka pastora Beaucairea, udovac u dobi od
tridesetak godina, s djeakom starim est godina. Podrijetlom iz neke zapadne francuske pokrajine,
Aunisa ili Vendeje, opustoene kampanjom preobraenja, taj mladi pastor izgubio je svoju suprugu
koju su kraljevi draguni,
misionari u izmama, silovali i potom bacili u jamu. S djetetom je pobjegao u La Rochelle i potom
u Ameriku sa svojim ujakom, pastorom Beaucaireom i njegovom kerkom te s Abigael, njegovom
roakom udanom za Gabriela Bernea, njegova susjeda.
Poto je u Gouldsborou dugo pomagao ujaku u parohijskim poslovima, oenio je jednu od umiljatih
keri gospoe de Carrere i mladi par odluio je zapoeti nov ivot kao pioniri.
Tu je jesen stigla prije.
Jata labudova i pataka u obliku kria prekrivala su nebo. Pele su izgradile konice visoko na
granama, to je znailo da e zima biti otra.
Gospoa Jonas pokazala je Aneliki zalihe za zimu: drva, divlje trenje, kruke, orasi, ljenjaci,
bukvice i razne gljive ispunjavale su police do stropa. Pripremali su i tone njemakog kiselog kupusa.
ekali su dolazak zaliha soli da bi ih mogli dovriti i pohraniti u pilje. Smatralo se da ta namirnica
koja potjee iz zemlje hladne klime spreava skorbut.
U potkrovlju su uvali velike zalihe drva koje su sputali u prizemlje u koaricama koje su visjele na
konopcima.
Zemljoradnja je jo bila skromna: malo rai i zobi za konje. Osim uzgajanja kupusa, bundeva i mrkve,
ratari iz Wapassoua trudili su se prirediti obradive povrine, osuiti zemlju uz jezera kako bi imali
dovoljno ita za prehranu domaih ivotinja. Valjalo je teko raditi kako bi vr mlijeka svakog jutra
bio na stolu svake obitelji.
Je li bilo ugodnijeg zvuka od udaranja dviju kutlaa koje su preobraavale mlijeko u blijedouti
maslac, mirisan poput cvijea u Wapassouu?
Mukarci i mladii vratili su se iz posljednjeg lova u koji su poli s Indijancima Metallakima.
Posljednji put su prionuli na guljenje koe, suenje i dimljenje; nakon te posljednje gozbe Indijanci su
se u malenim skupinama povukli u svoja zimska prebivalita.
Njihov poglavica bio je Mopountook, koji je Aneliku nauio voljeti izvorsku vodu.
Ware! Ware! Voda! Voda! - ponavljao je Algonkin, vodei je sve dalje. Hrana je za tijelo. Voda je za
duu!
Gozba se odrala na obronku kraj visokih stabala. Krike velikih bundeva vrtjele su se na ranju.
Barthelemy, Thomas i Honorina, kao i sva ostala djeca, veselili su se to mogu gledati Indijance kako
jedu. Nije li njihovo ponaanje pri jelu toliko runije od njihova, premda odrasli tako esto predbacuju
njima da se runo ponaaju za stolom? Tako su im veselo preporuivali da ne jedu prstima, da se ne
briu rukama, da ne govore punih usta i da se ne podriguju!
Pa neka je tako! Indijanci su prljavi, ali tako veseli, tako vole ivot da nikoga ne smeta to vidi da
briu prste u mokasine niti to vam nude dobar komad mesa nakon to su ga prvi zagrizli kako bi vam
dokazali kako je ukusan.
Tog dana bijelci su odreivali tko e se ogledati s Indijancima u njihovu nainu jela.
Kocka je pala na Joffreya de Peyraca.
Ne odriui se dostojanstva visokorodnoga gospodina, on je sjeo uz Indijanca i pogledao ga pomno,
bratski i obzirno.
Prstima je zagrabio u drvenu zdjelu s istom religioznom sabranou kao i njegovi gosti, bacajui kosti
iza lea s takvim nehajem kao da je to radio cijelog ivota.
Bez oklijevanja je povukao iz lule koja je ila od usta do usta.
Ti rituali su za njega bili vani jer su uvrivali veze i razumijevanje izmeu dviju stranih ljudskih
rasa, pa ako je trebalo jesti prstima i sliniti u istu lulu, on tu nije vidio nikakve prepreke.
Takav njegov stav ohrabrivao je Europljane da se osjeaju sigurnima: mjeavina opratanja i brinosti.
Djeca su stigla prva. Postojao je duh zajdnitva djece i Indijanaca. Elvire je govorila da bi je njezina
djeca mogla jednoga dana napustiti i otii Indijancima u wigwame; znalo se za mnoge kanadske,
francuske i engleske maliane koje su Indijanci oteli i koji su se privikli na ivot kod svojih otmiara,
prirodivi se plemenima koja su ih usvojila.
Pred kraj sveanosti jedan novopridolica koji je loe poznavao mentalitet Indijanaca iz unutranjosti
predloio je da se sveanost zavri time da svi popiju kapljicu
alkohola.
Bila je to pogreka. Mopountook se uvrijedio.
Bjelaka vatrena voda bila je za Indijance izvor svetog delirija. Popiti samo
kapljicu ne bi prouzroilo nikakav zanos. Potroiti tako malenu koliinu poglavica Metallaka
smatrao je rasipanjem i uvredom bogova. A bogove valja slaviti bez krtarenja!
Zabranio je svojim ratnicima da prihvate smijenu ponudu. No neki su u potaji dodali
kapljicu svojim zalihama od nekoliko litara koje su strpljivo skupljali tijekom ljeta.
Kako bi zakljuili incident, Metallaki su se najeli tako da su posjedali okolo i zapoeli dugu siestu
okrunjenu puenjem virdinijskog duhana. Mopountook i ostali poglavice posjeli su Honorinu i drugu
djecu na ramena te trali s njima po poljima.
Povici i smijeh odjekivali su prostranstvom.
Jasnoa dana poela je tamnjeti.
Kad je Anelika pogledala oko sebe, blago je zadrhtala, ne samo zbog hladnoe.
Pod trnuim zrakama sunca, izdani i aroliki krajolik posljednjih dana ljeta poprimio je svoje
ogoljenije lice.
Sunce je izblijedjelo i indijanski lovci se oprostie.
Mahali su im s obronka dok su se posljednji put te godine udaljavali od obale jezera sve dok nisu
nestali iza sivih stabala. Odsjaj njihovih obrisa u vodi u kojoj su ve plutali komadii leda inio se
sumornim.
Cijelog ljeta i poetkom jeseni straari su s tornjeva neumorno motrili, a patrole plaenika kojima je
zapovijedao Marcel Antine svakog su dana pretraivale okolinu.
Taj nadzor popustio bi s prvim snijegom. Zato bi snijeg, osim rajske ljepote koju je donio krajoliku
svojom bjelinom to je svjetlucala tisuama siunih iskri, donio i tiinu i poinak koji nije bio tek
zamiljen.
Snijeg i hladnoa jamili su mir ljudima. Godinje doba okrutno prema ivotinjama i onima koji se
nisu pobrinuli za hranu i grijanje blaenstvo je jer udaljuje ratna pustoenja.
Budui da Boje zapovijedi nisu dovoljne, za spreavanje ljudskih nasilnih djela preostaju samo
slijepe odluke prirode, koja je obzirna uvarica. Hirovita i zajedljiva, ona se smije moima ljudi, a
ponekad se i ljuti kad je pokuaju zanemariti. Kad bismo znali itati njezine znakove, morali bismo joj
zahvaliti na nehajnosti i samovolji s kojom se mijea u ljudske nakane. Primjerice, oluja koja je
godine 1588. potopila nepobjedivu panjolsku Armadu pred engleskim obalama ponitila je godine
paljivih priprema i promijenila tijek povijesti.
To je bio jedan od razloga zato je Anelika voljela snijeg. Nema niega ljepeg od buenja u toplini
doma dok iza prozora okovanih ledom i injem bljeti jasnoa snijega palog preko noi.
Svi su otili potraiti blizance da bi im pokazali prvi snijeg. ene su uzele kolijevku i iznijele ih van.
Umotani u krzna, mirkali su krhkim kapcima na sjajnom suncu dok se snijeg zrcalio poput ogledala.
Kao da su eljele rei:
Gledajte! Gledajte, mali prinevi, kako je lijep svijet na koji ste doli!
Lucas M'bote, bantu-crnac, bez straha je promatrao svoj prvi snijeg. Krenuo je u taj nepoznati element
s nestrpljivou ratnika za kojeg je svijet iza ograde njegova sela beskrajni izvor zamki i maginih
iznenaenja koje valja otkrivati i suoavati se s njima bez straha i djetinjastog uenja.
Nasuprot njemu, Eve Grenadine, koja je takoer prvi put vidjela snijeg, pokazala je toliko vatrenoga
zanosa da se valjala po toj sipkoj bjelini.
Anelika se sjeala da je oduvijek voljela snijeg. Prebirui svoje ljekovito bilje dok joj je Honorina
sjedila uz noge na stoliu, prisjeala se djetinjstva u dvorcu Monteloup, starom poitouovskom dvorcu
koji je tako dobro izgledao sa svoja tri okrugla tornja sa iljastim krovovima.
Monteloup je bio donekle nalik na Wapassou, objasnila je djetetu. Zimi su se svi okupljali u velikoj
kuhinji. Bojali su se upada vojnikih razbojnikih bandi. Seljaci su dolazili traiti utoite u dvorcu i
za njih su dizali pokretni most.
Zauli bi se njihovi koraci na mostu, a potom bi se svi okupili pred velikim vratima i ekali.
- Priaj! Opet priaj o crnim magariima - molila je Honorina koja je voljela prie iz Anelikina
djetinjstva.
Prole godine, kad se vratila iz Quebeca, Anelika je poklonila Jonasu psa kojeg je na Honorinina
preklinjanja spasila od oluje i njegovog muitelja.
- titit e vas od poara!
Govorilo se da ta vrsta pasa titi od svakog zaetka zla u bilo kojem kutu kue.
Upozoreni valovima koje samo oni mogu hvatati, bacali bi se na prozore, bez lajanja, jer oni ne laju.
Osim toga nije bio dobar ni za to. A kako u Wapassouu jo nije bio zabiljeen nijedan poar, njegova
vrsnoa u tom smislu nije se mogla ocijeniti.
Naprotiv, ak se nekoliko puta izgubio i jedva se spasio od vukova. No to je ipak postao sretan pas.
Elvire i djeca vrlo su ga voljeli, a on je volio svu djecu. Bio je od koristi. Zimi bi spavao na njihovim
arapicama i tako ih brzo suio. Ljeti bi ga vezali uzicom da bi ga zatitili od kakva zla, to ga je
rastuivalo. Da bi mu dali osjeaj vlastite vrijednosti, uprezali su ga u kolica u kojima su se vozila
djeca koja jo nisu prohodala.
S padom snijega zaklali su dvije svinje pa su poslovi oko kolinja poveali popis sveanosti i gozbi.
Doao je Advent i razni obiaji koji su ga pratili, potom Boi, pun pobonosti, pa Sveta tri kralja kad
se nudilo darove i podsjealo na kraljeve arobnjake.
ivot se odvijao u unutranjosti kue. Anelika je imala vremena svake veeri dugo eljati
Honorininu lijepu kosu, etati se s njom, gledati je kako spava i kako rastu njezini blizanci.
Gloriandre, zlatne puti i crne kose koja se poela kovrati, otvorila je svoje dubokoplave i jasne oi,
poput razlika. Oi moje sestre Marie-Agnes
pomisila je Anelika prisjeajui se nje, predivne djevojke kraljevska dranja koja je potom otila u
opatice.
- Joffreyeva ki!
Uzela ju je u naruje i etala s njom. Govorila joj je:
- Kako si lijepa! Kako si slatka!
Ali Gloriandre je posve nezainteresirano primala te komplimente. Njezine plave oi i dalje su vidjele
neku unutarnju sliku, kao da je izbjeglica na ovom svijetu. Od poetka je ila svojim osobnim putem,
pa je tako privukla manje pozornosti nego njezin brat pri svom dolasku na svijet.
Ni Joffrey, koji je bio oaran njezinom ljepotom, nije imao vie uspjeha. Ponekad bi gledala oko sebe,
ali ljudi, njihovi glasovi i kretnje zanimali su je manje nego odsjaji sunca i svjetlucanje stvari. Kao da
nije prestala oslukivati zborove anela u sebi.
Rijetko je plakala. No kad bi njezin brat briznuo u pla, ona bi ga slijedila s uvjerenjem i krepkou
koji sreom nisu imali nita nebeskoga u sebi.
Zajedno bi podigli glavice i bacili pogled preko ruba kolijevke, zajedno bi ruicom uhvatili rub, a
potom se uspravili.
Kad bi mali Raimondeau zasjeo, drao se uspravno i nije se dao opet uspavati. Na njegovu izduenu
licu iznenaivao je carski pogled tamnih zjenica, ni crnih ni kestenjastih, ve boje kave pune smeeg
taloga, kako je govorila Honorina. Mala lijepo oblikovana usta takoer su davala dojam carske snage.
No u drugim trenucima izgledao bi ispaeno i runo; nos bi smijeno strao iz okrugline njegove
glatke glave, a lice mu je bilo jo bezizraajno i sivo. Bio je ruan.
Ali za est mjeseci ukrasit e se ljepotom: obrazi e mu se popuniti.
U hladnim noima uli bi zavijanje vukova i Honorina je ostajala budna.
Otkad ju je Cantor upozorio na pjesmu vukova bila je preplavljena suosjeanjem za jadne vukove koji
trae hranu te je esto sjedila u postelji i eljela im odnijeti lijepi komad mesa.
Dok je leala u postelji bez sna i sluala dozivanja vukova u daljini, iznenada se kraj njezina uzglavlja
pojavio njezin otac. Rekao joj je:
- Ne budi nemirna. Vukovi nisu nesretni. Vuja je sudbina da ne jedu po cijele dane i da trae hranu
kako bi preivjeli zimu. Kad bi uvijek imali hrane, postali bi podloni.
A oni ne ele toliko biti siti koliko ele biti slobodni. Za vukove, za ivotinje, lov je igra. Progoniti i
biti progonjen je igra, a ako u njoj izgube i poginu, i to je dio igre. A oni i ne znaju kad izgube. Znaju
samo kad su dobro vodili svoj vuji ivot. I ti bi vie voljela biti gladna nego biti u zatvoru, zar ne?
Vukovi nisu manje hrabri nego ljudi.
Znao je da nee tako utjeiti djevojicu koju je titila patnja nevinih bia. Ona je bila uti instinkt.
Njezina razmiljanja su se neumoljivom logikom suprotstavljala objanjenjima odraslih ljudi.
No svojom pojavom kraj njezina uzglavlja poloio je melem na njezine rane. Njegova panja utjeila
ju je i htjela mu je ugoditi pa se pravila da mu vjeruje, da mu barem malo vjeruje. Vukovi nisu
nesretni. To je rekao. Pa valjda zna, on koji zna sve.
Pustila je da je tjei taj veliki zapovjednik na moru i kod Irokeza, koji moe umiriti gromove. I koji je
njezin otac.
Zatvorila je oi s izrazom mudrosti i sabranosti na licu, to je za nju bilo tako neobino da se on
raznjeeno nasmijeio.
Smjenjivali su se dani oluja i snjenih nanosa sa sunanim danima za kojih su otvarali vrata i prozore
te prtili prolaze izmeu kua. A potom su doli dani mraza koji je prodirao do kostiju im bi netko
promolio nos, to bi najavilo nove oluje.
Za dugih veeri itali su knjige.
Brodovi iz Europe svake su godine dovozili mnoge knjige na francuskom, engleskom, panjolskom i
nizozemskom jeziku.
Tajanstvene poiljke ekale su Eriksonov brod u Cadizu. Bile su to knjige tiskane u Londonu ili
Parizu, a esto su pristizale preko Amsterdama, gdje je bilo sredite potajnog izdavatva knjiga
zabranjenih zbog vjerskih ili politikih razloga u zemljama odakle su potjecale.
Florimond im je poeo otvoreno slati takve broure, romane u prozi i u stihovima koji su se prodavali
kao halva i poticali matu, snivanje i razmiljanje hotei probuditi drutvo koje je zahirilo u
stogodinjem vjerskom ratu.
U Francuskoj su nakladnici i knjiari imali pune ruke posla. Graani, malograani i obrtnici eljeli su
matom pobjei od surovosti svakodnevnog ivota, isto tako i siromasi. Na Dvoru udesa Anelika je
vidjela stare pisare i profesore sa Sorbonne propale zbog pia ili neke druge nesree kako
visokoparnim glasom itaju romane koje su jadnici i bijednici sluali i plakali.
Honorina je esto traila od gospodina Jonasa da iz svoje Biblije ita priu o Agar.
Zanimala ju je sudbina male Romkinje koju je srela u Salemu, koja je bacala latice cvijea, a takoer
se zvala Agar.
Podlost, mlitavost i osrednjost velikih biblijskih likova, kao to je bio Abraham koji je otjerao u
pustinju svoju slukinju Agar i njezina malog sina zato to je njegova stara supruga bila ljubomorna
na malog Ismaela, nije je pretjerano sablaznila.
Gospodin Jonas je sveanim i posveenim glasom pokuavao preobraziti ga u junaka vrijednog
divljenja, ali malena Honorina nije se dala nasamariti.
Ta to se drugo moe oekivati od odraslih?
No voljela je prizor u pustinji, istinitost prie u kojoj je sudjelovala rije po rije, tegobe ei, umor
majke i djeteta, kratku sjenu palme koja nije mogla biti spas te ljudskost osjeaja sirote Agar,
poludjele od najjae boli koju moe doivjeti ena: smrti djeteta, nepravedno osuenog.
Intervencija anela uinila ju je sjetnom.
- Taj aneo mogao je prije doi - rekla je.
- To nije uloga anela - objasnio je gospodin Jonas.
- Uvijek dolaze prekasno.
- In extremis. Tako biva jasnija intervencija Najvieg.
In extremis. Honorine je zapamtila taj izraz.
Promatrala je blizance u kolijevci i pomislila da su i oni imali anele koji su ih spasili in extremis.
Prisjetila se da je u domu gospoe Cranmer ula kako se ponavlja: In extremis! In extremis!
- A ja, jesam li i ja imala anela koji je doao kad sam se rodila? - upitala je Aneliku jednog dana.
Oekivala je da ju je sudbina taj put izdala i iznenadila se kad joj je majka odgovorila:
- Jesi.
- Kakav je bio?
- Imao je lijepe smee oi, poput koute. Bio je lijep i mlad. I u ruci je drao ma.
- Kao arhaneo Mihael?
- Da.
- Kako je bio odjeven?
- Ne sjeam se dobro... ini mi se da je bio odjeven u crno.
Honorine je bila zadovoljna. Aneli blizanaca takoer su bili odjeveni u crno.
31.
DRAMA JENNY MANIGAULT
S vrha tornja Anelika i Joffrey promatrali su blijed, valoviti krajolik iz kojeg kao da su nestale ume.
Nebo se sedefno sjajilo. U daljini su se nazirali oblaci i krijesta neke planine, bijela poput hostije.
Samo su se pramenovi dima uzdizali u kristalno isti zrak iz indijanskih tipija ili koliba.
Jata crnih ptica prethodila su dolasku snjenih vjetrova koji mogu trajati danima.
Na drugu najavu oluje oni koji su izgradili domove izvan ograde ocijenili su da je mudro prihvatiti
gostoljubivost u utvrdi: Elvire, njezin suprug i djeca. Malo su se stisnuli. Honorina je to doivjela kao
povrat one bliskosti sa svojim drugovima u igri, Barthelemyjem i Thomasom, u kojoj je uivala prve
zime u Wapassouu.
Samo nijemi Englez, Lemon White, kojem su puritanci odsjekli jezik zbog bogohuljenja, odbio je
napustiti svoje prebivalite. Sudbina Lemona Whitea nije nikoga zabrinjavala jer je bio opskrbljen
obilnim zalihama. ivio je u staroj utvrdi Wapassou, onoj u kojoj su preivjeli prvu zimu. Bio je sam,
a ponekad bi mu zimi pravila drutvo neka Indijanka koja bi odlazila u proljee kad bi se vratio njezin
narod. uvao je materijal i alate iz rudnika: bilo je tu i srebrnih i zlatnih ipki. Lemon White pretvorio
je utvrdu u radionicu za popravak i odravanje alata i oruja. Radio je od jutra do veeri i svi su mu
donosili mukete i pitolje. Dolazili su mu i po barut, samu i tanad. Izraivao ih je u kalupima. Kod
njega je uvijek bilo dobro oiena i podmazana oruja, a takoer i baruta iju mu je formulu dao grof.
Anelika je voljela posjeivati nijemoga u njegovu stanu. Unutar tih zadimljenih zidova, okupljeni
oko velikoga stola, preivjeli su prvu zimu, vidjeli su dolazak Irokeza koji su im u paklenoj snjenoj
oluji donijeli grah koji ih je spasio.
alila je za krevetom koji je Joffrey dijelom izrezbario u korijenju i drvetu, poput Odisejeva, zbog
ega ga se nije moglo iznijeti iz utvrdice.
Primijetila je da ga Englez taktino ne upotrebljava. Soba u kojoj su spavali ona i Joffrey ostala je
zatvorena, ali uvijek je bila ista.
Englez se zadovoljio velikom zajednikom dvoranom i sobom koja se produivala i pretvorila u
galerije rudnika koje sad zatvaraju daske.
Nakon najotrijih oluja poeli su dolaziti Indijanci. Abenakiji su bili nomadi, a osobito zimi bi se
rasprili u obitelji koje su ivjele u nekoliko taborita, a kad bi postalo neizdrivo potraili bi druga,
manje bijedna sela. U oujku poeli bi loviti dabrove i krznate ivotinje te skupljati njihova krzna za
trgovinu.
Neki put bi zatitu od zime i gladi potraili u misiji Norridgewook. Ovaj put su krenuli prema
Wapassouu.
Donosili su krzna jazavaca, kuna, risova, velikih crvenih lisica, a ponekad i bijelih dabrova i crne
lisice, koja su bila neprocjenjiva. Nadali su se u zamjenu dobiti hrane, jer su u utvrdu dolazili napola
mrtvi od gladi.
Davali su im duhana, pripremali su im velike kotlove sloenca od kukuruza s komadima mesa ili
suene ribe i kisele repe, a gospoa Jonas nije oklijevala baciti tri ili etiri lojanice u kotao, jer oni su
voljeli vrlo masnu hranu.
Neki su samo proli i nastavili svojim putem. Ali veinom su ostajali.
Svake godine bilo ih je sve vie i dolazili su sve ranije. To je uznemiravalo, jer je znailo da sve vie
nomada iscrpljuje svoje zimske zalihe prije no to dolazak proljea oznai kraj tegoba i najavi obnovu
lova.
Zato je Saint-Castine zatraio pomo od Peyraca kako akadijski Indijanci ne bi bili dvostruko
ugroeni nunou trgovine krznima i svetih ratnih pohoda. Tenja da pribave to vie krzna nije im
davala vremena da osue meso i ribu za zimske zalihe.
Tipiji, atori koji su se sastojali od tri motke spojene na vrhu oko kojih je bio ovijen stoac od suhih
koa, i okrugli wigwami od kore drveta, nicali su oko utvrde poput gljiva. A tada, umireni time to su
nakon iscrpljujueg pohoda kroz snijeg i meave, na kojem su izgubili starce, Indijanci su bili sigurni
da u skladitima bljedolikih ima dovoljno namirnica.
Gotovo svakog jutra Anelika bi se nala u jednoj od soba u kojima su je pojavljivale ene s djecom,
istodobno radoznale i eljne da im se malo pomogne.
Mnogo je radila na tome da ih se primi, njeguje i nadzire raspodjelu namirnica kako bi se to prije
vratili u svoje wigwame.
Jednog jutra su joj Kanibasi, koje je viala svake zime, rekli da je meu njima jedna Indijanka
strankinja koja se pridruila njihovoj karavani u okolici jezera Umbago i koja je bila tako utljiva
da im je rekla samo da eli otii u Wapassou i sresti Gospu sa Srebrnog Jezera. Po njezinu dijalektu
procijenili su da pripada plemenu Pemacook, algonkinskim nomadima s jugozapada koji ive
raspreno; poraz onoga kojeg su zvali kraljem Filipom i kojeg su Yenngliji iz Bostona rastrgali na
komade potjerao ih je daleko na sjever.
Anelika je prihvatila njihova objanjenja i pristala primiti strankinju pod uvjetom da joj pribave
prevoditelja. Odmahnuli su glavom, rekavi da im nije poznat njezin jezik, a ona zna samo nekoliko
rijei njihovoga. No stari poglavica koji je proveo vei dio zime u Wapassouu uspio je razgovarati s
njom i napomenuo je da se s njom najbolje sporazumio na francuskom. inilo se da ima prilino bogat
rjenik, to zauuje, jer juna plemena sklonija su natucanju engleskoga.
Razgovarao je s njom i uvjerio je da se ne mora bojati bijelaca. Njezini suputnici primijetili su da je
dva dana oklijevala pribliiti se utvrdi pa su poli s njom da bi je ohrabrili. Anelika je otila u veliku
dvoranu za primanje. Mlada Indijanka koja je sjedila u kutu ustala je kad ju je ugledala i pola joj
ususret, gledajui je netremice pa je imala dojam da je taj pogled probada.
ena je zastala usred sobe i skinula s lea dijete od tri ili etiri godine.
elo joj je krasila proivena vrpca. Bila je to sva njezina koketerija. Njezina odjea od medvjee koe
bila je bez ornamenata i polako se razaivala.
Malena engleska zarobljenica koju su moda poslali kao zamjenu za namirnice.
Pogled sjajnih Indijankinih oiju bio je gotovo neugodan. No njezine usne se nasmijeie.
Anelika se usudi progovoriti na francuskom:
- Pozdravljam te. Kako se zove?
inilo se da je njezina sugovornica iznenaena. Usta joj se rairie u uenju i ona ga izrazi na pomalo
piskavom, ali razgovjetnom francuskom.
- Gospo Aneliko! Zar me se ne sjeate?
Prisjeajui se svih Indijanki koje je srela od Quebeca do Salema, Anelika je promatrala lijepo lice
pod proivenom vrpcom.
Kako nije nita rekla, izraz nevjerice i straha iskrivio je posjetiteljiino lice.
- Zar je to mogue? Ni vi me ne prepoznajete? Oh, gospo Aneliko, ja sam Jenny Manigault!
Tiina je naglasila to neoekivano otkrie.
- Jenny! Jadna moja Jenny!
Preneraena, Anelika je spontano rairila ruke i mlada Indijanka strankinja baci se u njen zagrljaj.
Anelika je pod tankim koama osjetila drhturavo, mravo tijelo.
- Oh, gospo Aneliko, barem vi ste mi pruili ruke!
Bila strana ili blagotvorna, uskrsnua su uvijek ganutljiva.
- Ne plaimo! - ree Jenny Manigault odvajajui se.
Stajala je pred Anelikom i pokuavala se opet nasmijeiti. inilo se da nije shvatila kakve je
promjene u njezinu vanjskom izgledu uzrokovalo gladovanje i ivot s nepoznatim Indijancima u
dubini uma u kojima je nestao njezin trag.
- Kako sam sretna to vas vidim, gospo Aneliko. To ste doista vi! Tako sam mislila na vas i molila da
vas Nebo zatiti od zala na ovoj prokletoj zemlji kako bih vas mogla vidjeti jednog sretnog dana.
Njezin francuski brzo se vratio i govorila je brzim i pomalo pjevnim francuskim jezikom ena iz La
Rochellea.
Sjena neugode prela je njenim licem kad je vidjela da je Anelika pogledala dijete koje ju je pratilo.
- Pitate se ije je to dijete? Pa dobro! Ono je... moje!
- Dakako, ali...
Jenny je prasnula u smijeh kao da se dobro zabavlja. U njoj se pojavila mlada djevojka iz La
Rochellea, spremna na alu.
- Ve vie godina ste na amerikom tlu i zacijelo takoer dobro znate da za Indijance nevoljna ena,
bila ona zarobljenica, slukinja ili supruga, donosi nesreu u wigwam.
Ako kaem da je ovo moj sin, to je zato to on to i jest i zato to drugoga nemam. Vi sami ste mi
pomogli da ga donesem na svijet i dali ste mu ime. To je Charles-Henri, moj mali Charles-Henri.
- Charles-Henri!
Pogledavi ga izbliza, vidjela je da je to doista siroti Charles-Henri, ija je krznena kapuljaa prikrila
njegov nemirni pogled.
- Vie nita ne razumijem! Odakle dolazite, Jenny?
- Iz zemlje Pemacooka, odakle sam pobjegla, a potom iz Gouldsboroa.
Obje su sjedile na kamenu ognjita jer je Jenny odbila ponueno mjesto u naslonjau, a izmeu njih
plamtjela je vatra. Starija ki Manigaultovih zapoela je pripovijest o svojim stradanjima.
Zarobio ju je poglavica Pemacooka koji je bio na elu jednog lutajueg plemena.
Grana Wonolancett, kojoj su pripadali, bila je rasprena u mnotvu plemena nakon raspada
konfederacije Narragansetta. Mnogo izbjeglica je u planinama trailo nomadsku egzistenciju. Drali
su se daleko od naselja, ne elei trgovati krznima ni voditi rat; bili su zadovoljni ivei od lova i
ribolova.
U srcu zelenih planina gdje je pleme nalo utoite, Jenny Manigault je proivjela godine bez ikakve
mogunosti da prenese vijesti svojima. Povjerili su je majci sagamora Passaconawaya, to znai
vuje dijete. Svake veeri bi poglavica Passaconaway dolazio na prag njezine kolibe u kojoj je
mlada ena bila slukinja.
Kleknuo bi i darovao joj zdjelu punu zrnja suhih bundeva. Bio je to simbol velike strasti koju je ona u
njemu pobuivala i njegove ive elje. Da je primila ijedno zrno njegova dara, znailo bi da pristaje
biti njegova.
- Ako sam isprva i bila uvjerena da ne mogu izbjei stranoj sudbini, ubrzo sam shvatila da sve ovisi o
meni. Nitko nije bio nasilan prema meni. Nisu me kanjavali zbog mojih odbijanja. Iznenaujue je
otkriti da je kod Indijanaca dar mukarca eni bez ikakve vrijednosti ako ga ona ne eli. U tom smislu
ena je kraljica i gospodarica i ne ustruava se primijeniti svoju mo. Kad sam se tako ohrabrila,
posvetila sam se misli koja me stalno proganjala: pobjei i pronai moju obitelj, mog malenog
Charles-Henrija. Jo sam imala mlijeka i ene su me njegovale da mi presui. Ubrzo sam shvatila da
nee biti lako pobjei. Planinski vijenac oko nas izgledao je pust kao kad se svijet raao. Nitko nije
dolazio k nama. No dva puta su se ipak pojavili posjetitelji.
Prvi put bili su to ratnici Algonkina, Abenakija i Hurona na ratnom pohodu kojim su zapovijedala
gospoda iz Kanade, vrlo uljudna i vesela. uvi da se govori francuski zamalo sam se bacila prema
njima i zatraila pomo. Ali sjetila sam se da je u Novoj Francuskoj papistika nesnoljivost jo stroa
nego u samoj Francuskoj, a ako su to isto takvi fanatici kao oni koji su protjerali moju obitelj u
izgnanstvo, im otkriju da sam hugenotkinja ponaat e se prema meni kao prema engleskim
zarobljenicima ili e me odvesti u Montreal da bi me prekrstili, ili e me pak prepustiti Abenakijima
pa bi moja sudbina bila jo gora.
Ne samo da nisam htjela da me prepoznaju, nego sam se ak i sakrila.
Passaconaway je primijetio da sam uinila sve da izbjegnem svoje sunarodnjake pa je, ne shvaajui
moje razloge, poeo gajiti nove nade vjerujui da u mom ponaanju vidi znakove da poinjem
usliavati njegove molbe. Svakog dana sam pothranjivala planove za bijeg. Nisam gubila nijednu
priliku da osvjeim znanje o putovima koji bi me vratili kui. Nae selo moralo se preseliti jer je
pobuna velikog sagamora Narragansetta kojeg su zvali kralj Filip obvezala nae maleno selo da
sudjeluje u njoj ili da se udalji od poprita borbe.
Shvatila sam da smo krenuli prema istoku, to jest da smo se pribliavali krajevima iz kojih sam bila
oteta.
Passaconaway je ponovno izgradio selo na mjestu gdje je bila stara utvrda njegova naroda koja je
neko okupljala dva ili tri nomadska plemena Wonolancetta. Ratnici Abenakija poli su u pomo
kralju Filipu kojeg su Englezi rastrgali na komadie, a taj put Passaconaway je poao s njima. Za
njegove odsutnosti sam pobjegla.
Anelika joj je donijela svjee vode jer je Jenny odbila sva druga pia i bilo kakvu hranu.
- Hodala sam, o, kako sam hodala! - nastavila je nakon utnje. - Ne mogu se prisjetiti svih svojih
putova tih dana koji su bili samo niz napora koje sam inila gonjena samo jednim nagonom: preivjeti
i stii... stii u Gouldsboro, kod svojih.
Kad sam sretala Indijance drugih plemena, ispitivala sam ih, a neki bi me prevezli kanuom dio puta
dok me nakraju neki brodi nije prevezao sve do ua Kennebeca i iskrcao me kod Mont-Deserta te
sam napokon bila na tako eljenom cilju.
Dola sam u Gouldsboro. Ula sam u naselje, ila od jedne do druge kue i pitala koja pripada Reneu
Garretu, mom suprugu.
Zamislite moj bijes, moj uas, moje smrtno razoaranje kad sam, uavi u kuu koju su mi pokazali
kao njegovu, ondje nala onu Bertille kao gospodaricu. Odmah sam znala da je dijete uz nju moj sin,
Charles-Henri. Ali ona, ona je bila ondje! Pravila se da me ne prepoznaje. Bile su prisutne jo neke
osobe. Smijale su se kad sam poela plakati i shvatila sam da mijeam francuski s indijanskim
dijalektom i da me smatraju ludom ili pijanom Indijankom. Bertille ih je poslala da potrae pomo.
Kad smo ostale same, pribliila mi se. Oi su joj zraile okrutnou i bijesom, ali svladala se.
Pomislila sam da je postala vrlo lijepa. Prila mi je posve blizu i rekla mi tihim, piskavim glasom:
Otii ete, Jenny Manigault! Sad sam ja ena Renea Garreta. Ja! I samo ja. Udala sam se za njega. A
vi ste mrtvi! Shvatite to, prljava Indijanko!
Jenny je opet zastala, fatalistiki odmahujui glavom.
- Uvijek je bila takva, uvjeravam vas. Govorila mi je besramnosti u lice kad bi odrasli okrenuli lea.
Vjerujete li da sam je tog dana mogla podnositi manje no ikad prije?
Povukla sam je za kosu i rastrgala njezin lijepi eiri na komadie.
Ljudi iz Gouldsboroa dotrali su i vidjeli dvije harpije kako se grebu i krie poput bijesnih maaka.
Trebalo im je neko vrijeme da shvate da se radi o Bertille Mercelot i raupanoj Indijanki poderane
kone odjee, koja se uspravila i uputila im pogled koji im se nije uinio nepoznatim.
Uzevi malog Charles-Henrija, doviknula im je:
- Ja sam Jenny Manigault, a vi ste mi sve uzeli. Mog mua i moje dijete. A sad idem!
Ali neu ostaviti sina toj djevojuri... toj kurvi!
Otila je s djetetom u rukama a da nitko nije ni pomislio da je sprijei ni da potri za njima.
Anelika je rekla da je teta to Rene Garret, njezin suprug, nije tog dana bio u Gouldsborou.
- Ali on je bio ondje - potvrdi Jenny. Vidjela ga je, zgroenog i preplaenog poput ostalih; pomagao je
Bertille da se pribere. Glupan!
Razoarano je slegnula ramenima. Prepoznala je svog supruga. Bio je to on, ali to vie nije bio on!
Postao je stranac!
Suprug, dom, obitelj o kojima je godinama sanjala - sve to vie ne postoji. To su postale prikaze u
njezinim oima, kao to je ona zacijelo postala prikaza u njihovim oima.
Iza sebe zau glas:
- Mala Jenny, mala Jenny?
I ona ugleda starog Sirikija, gotovo nevidljivog u polusjeni, osim oiju i sijede kose.
U tom trenutku prvi put je osjetila da otra bol u njezinu srcu poputa i pustila je da joj poteku suze.
- Sjetila sam se svog djetinjstva, onih sretnih dana kad smo se smijali i plesali. Isti onaj dubok i
ozbiljan glas koji nas je umirivao i ohrabrivao sad me je doekao u Wapassouu.
Ustala je i uzela dijete u naruje.
- Ti poznaje gospu Aneliku, zar ne, Charles-Henri? Bit e zadovoljan ako te ostavim kod nje kao
to sam ti obeala na naem putovanju? Poznaje je, zar ne?
Milovala mu je lice i gledala ga s divljenjem i oajem.
Djeai je pogledao Aneliku i nasmijeio se jer ju je doista prepoznao.
- Oh, on vas voli! - uskliknula je sirota majka. - Sad sam prvi put vidjela da se nasmijeio. Kakva
srea! Znala sam da vam ga mogu povjeriti. Evo! Dajem vam ga.
Znam da e mu biti najbolje ako bude ivio pod vaom zatitom.
Prvo to je pomislila Anelika, zbunjena tom odlukom, bilo je da se valja razjasniti s gospodinom
Manigaultom, koji se ne eli brinuti za svog unuka, ali nikad ne bi dopustio da ga odgajaju papisti.
- Jenny... ne mislite to ozbiljno... Va sin roen je u reformiranoj vjeri. On je protestant, a mi smo
katolici.
- Vrlo vano! Ja traim samo da on bude va sin.
I ona poe plakati i kriti ruke.
- Zaboga, ne odbijajte mi svoju pomo zbog tih vjerskih gluposti! Preklinjem vas!
Uzmite ga! Odgojite ga! Odgojite ga kako hoete, ali neka izbjegne prokletsvo hugenota. Reformirana
vjera donijela nam je ve dovoljno nesree. Progoni koji su zatrovali nau mladost, izgnanstvo, a
sada... vidite to sam postala na ovom amerikom tlu. Nisam htjela otii iz La Rochellea...
Zarila je lice u ruke.
- La Rochelle! La Rochelle! - mrmljala je glasom djetinjastog jadikovanja.
- Dobro je - rekla je Anelika ne elei uveati tugu sirotog stvorenja, neemo napustiti malog
Charles-Henrija, obeajem vam. Ali vi, Jenny, to ete vi? Kakve su vam nakane?
Mlada ena pogledala ju je zaueno.
- Ja se vraam dolje! U svoje pleme.
- Kod Wonolancetta?
- Da, svom gospodaru.
- Jenny, to je ludost. Pobjegli ste i tko zna nee li vas gospodar kazniti tako to e vam odrubiti glavu.
- Pa neka me ubije! Rado u umrijeti od njegove ruke. - Ona se nasmijei. - Ali nee me ubiti. Znam
da nee.
- Ali, Jenny, to je nemogue! Kako moete zamisliti, vi, roeni u plemenitoj obitelji u francuskom
kraljevstvu, da proivite ivot u nekom wigwamu kao supruga indijanskog sagamora!
- Zato ne?
- Ali, Jenny - ponavljala je Anelika u nedostatku argumenata - oni su strano prljavi!
Jenny Manigault bacila je ravnoduan pogled na svoju konu haljinu, ruke i mokasine iz kojih je
isparavao otar vonj.
- Ah, to je samo medvjea mast - ree ona. - Ona dobro titi od gamadi i komaraca ljeti, a zimi od
hladnoe.
Zatvorila je svoje lijepe oi Francuskinje s juga i pokazali su se njezini bijeli kapci ispod masnog sloja
koji je prekrivao njezino lijepo lice. Nasmijeila se blagim osmijehom koji ju je razvedrio.
- Danas je novi san zamijenio onaj koji je cijelo ovo vrijeme bio u meni poput bolne gvalje, spreavao
me da sudjelujem u ivotu, inio me nesvjesnom protoka dana i godina te mi skrivao veliinu tihe,
stalne ljubavi koja je plamtjela u meni, a nisam je prepoznala. Dok sam hodala, elei posvetiti svoje
zadnje snage svom sinu, moj stari ivot se odvojio od mene. Vidjela sam Passaconawaya, shvatila sam
stalnost s kojom mi je svakoga dana darivao zrnje koje je izraavalo plam njegove udnje, ne
vrijeajui se mojim odbijanjem i primajui to s humorom. Usporedila sam to s onim
armantnim Garretom na kojemu mi je zavidjelo drutvo u La Rochelleu i udila sam se to su me
uvjerili da sam se udala za najboljega enika u gradu. Lijep vojnik ija me pojava zavela i suprug koji
je danju bio pun panje i uljudnosti, nou se pretvarao u zvijer koja zadovoljava svoju poudu ne
brinui se za to to mi zadaje patnju. A sad je sve to izbrisano. Nije nikad ni postojalo. A ja sanjam.
Sanjam o veeri kad e moja ruka segnuti za ponuenim zrnjem i tom kretnjom nagraditi dugotrajnu
panju mog gospodara Passaconawaya. Sanjam o trenutku kad u, gola pod krznima, rairiti ruke i
priviti njegovo zlatno tijelo ustreptalo od dugo suzdravane strasti, a na njegovu licu e treperiti
osjeaji.
Otvorila je oi i uputila Aneliki pogled pun izazova, ali iskren i odluan.
- Znam to mislite, gospo Aneliko, i shvaam vae nepristajanje. Ali u jedno sam sigurna. Zagrljaji
tog divljaka nikad nee biti tako ivotinjski kao silovanja one zvijeri Garreta!
U tom trenutku Honorina je utrala u dvoranu, odmah prepoznala Charles-Henrija i zazvala ga u
radosnom iznenaenju. Djeai je ivahno podignuo glavu i bacio joj se u susret.
Jenny je izdaleka gledala kao se pozdravljaju, mau rukama i skau, upuujui jedno drugom izazovne
i radosne grimase.
Njezine velike tune oi pogledae opet Aneliku.
- Zbogom, gospo Aneliko! Nebu hvala to mi je dopustilo da posljednje lice koje vidim prije svog
odlaska iz ovih krajeva bude vae!
Ona se okrenu i ode iz sobe, bez tranja, ali brzo i elegantno, poput Indijanke.
Anelika, i dalje zapanjena, pola je za njom hotei je zaustaviti, ali kad je stigla do ulaza u utvrdu,
vidjela je samo nekoliko indijanskih obitelji koje su se udaljavale prema umi.
Jenny Manigault bila je meu njima, ali nije ju se moglo razaznati meu enama koje su na leima
nosile djecu i slijedile ratnike.
32.
O HONORININIM NAMJERAMA
Da je Anelika uspjela dostii sirotu Jenny, pokuala bi je uvjeriti da je potrebna svom siniu kojega
je sudbina ve dovoljno izmuila.
Polaganim koracima vratila se u dvoranu i ondje zatekla gospou Jonas i njezinu neakinju Elvire koje
su izile iza zastora kao da su se skrivale. Pogledale su je oima punim krivnje.
- Bile ste ovdje? Zato se niste pokazale? Jeste li vidjele s kim sam razgovarala?
Potvrdno su kimnule glavom.
- Bila je to sirota Jenny. Vi, koje ste joj bile prijateljice u La Rochelleu, vi ste je mogle bolje nego ja
uvjeriti da ostane s nama.
No na njihovim licima vidjela je da su se prestravile kad su vidjele pridolicu.
- Runo smo se ponijele, zar ne? - ree gospoa Jonas hrabro.
- Da.
Anelika je sjela na klupicu.
- Gospoo Jonas, zar vi, tako dobra! Ne shvaam.
- To je bilo jae od mene.
- Nisam se usudila susresti se s njom - promrmljala je Elvire.
- S vaom sestrom u vjeri!
- Postala je plijen pogana - procijedila je gospoa Jonas.
- Jo nije - usprotivila se Anelika.
Nisu je sluale i nije im htjela objanjavati. Nakon gorkog razoaranja u Gouldsborou, za jadnu Jenny
je i bolje to ih nije vidjela.
Gospoa Jonas plakala je u svoj rupi.
- Poznajem Manigaultove. Sarah joj nikad nee oprostiti, a otac e je ubiti.
- Ona je to shvatila. Nikad se nee vratiti ocu.
Gospoa Jonas i dalje je plakala.
- I bolje je tako - rekla je napokon mrcajui.
- Da. Imate pravo.
Mislila je na Jenny Manigault, mladu protestanticu iz La Rochellea i preobrazbe koje joj je nametnula
ta okrutna tragedija koja prijeti svim enama: otmica.
Bila je roena u zatienoj okolini, a postala je rtvom vjerskih progona. ivot joj se poremetio.
Morala je s obitelji pobjei u Ameriku. Rodila je sina, a potom su je oteli Indijanci koji su je smatrali
Engleskinjom. Mogli su je oteti i Irokezi koji bi je smatrali Francuskinjom. Oteli su je zato to je ena
i to se svidjela njihovom poglavici.
Okrutno istrgnuta iz ivota koji je smatrala savrenim i baena u ivot u kojem ju je sve uasavalo,
pomalo je poela voljeti dubinu uma, divljake koji se smiju i lijepo se ponaaju prema njoj, naslutila
je ljubavnu strast, udnju i tjelesnu sreu; prepustila se tome, to ju je utjeilo i zaboravila je sve
ostalo.
Indijanac ne bi mogao biti okrutniji od njezina civiliziranog supruga, a svakako manje trai.
Indijanci, potaknuti stalnim lovom i ratovima, voljeli su ljubav, ali su je vodili s odmjerenou.
Potovali su zabrane, obiaje koji su krotili njihovu udnju.
Neobuzdana i razuzdana pohota bijelaca bila je za njih izvor uenja i prezira.
Charles-Henri, okruen brojnim lanovima obitelji, bio je ohrabren njihovom brigom.
Nije bilo jednostavno oprati ga. Od jeseni iao je s Jenny od wigwama do wigwama i cjelokupna njega
koju su mu iskazivali sastojala se u tome to su ga mazali medvjeom mau kako bi ga zatitili od
uboda kukaca i hladnoe. Njegovo rublje i odjea bili su tek neoperivi dronjci. Da bi ga odjenula,
Elvire je uzela odjeu svojih djeaia.
Anelika ga je poloila u krevet i on je mirno legao. Je li se sjeao Indijanke koja ga je dovela, koja ga
je hranila kuhanim korijenjem, koja ga je drala u naruju i plakala? Je li alio za njom? Je li se pitao
kamo je otila, on koji je prole noi spavao u indijanskoj izbi, a sad je opet u bijelim ponjavama?
- Uvjerena sam da osjea da je ona njegova majka - rekla je Anelika Yolandi koja je dojila. - Djeca se
ne varaju u tim stvarima. Sigurna sam da je tuan. Ali navikao je da mu se tota dogaa kad ide s
jednog mjesta na drugo.
Namjestila mu je pokriva i dobro ga uukala.
- Uvijek si bio hrabar. S nama si preao Atlantik u trbuhu svoje majke. Bio si prvo dijete u
Gouldsborou, a ja sam ti dala ime. titit emo te, maleni, nee ti manjkati potpore. Imat e svoje
ivotne prilike, obeajem ti. Nee moi rei da ali to si doao na svijet.
Honorina se dobro razumjela sa Charles-Henrijem. On je bio mlai od nje, ali rado su se zajedno
igrali. Unato tome, inilo se da je njegovo uvoenje u obitelj na tako neopoziv nain u njoj pobudilo
uznemirenost koju je potaknulo ve i roenje blizanaca, ali na njih se ve bila naviknula.
- Zar ti ja nisam bila dovoljna? - upitala je Aneliku - Zar si se doista morala okruiti svom tom
djecom?
- Mila moja, zar smo mogli ostaviti Charles-Henrija? Ona Indijanka vodila ga je Indijancima.
- Ba je imao sree. Htjela sam biti na njegovu mjestu. A sad je on, sad su oni zauzeli moje mjesto.
Anelika se nasmijala i pomilovala joj elo, mrmljajui: Mila moja! Mila moja!, a malena
mrgodljivica se naslonila na njezino rame uivajui u milovanju njezine njene ruke.
- Mila moja, pa ti si starija od njih.
- Da, ali sad se bavi samo njima. Govori s njima i ljulja ih, uspavljuje ih.
- Ali govorim i s tobom i uspavljujem i tebe.
I one se zajedno nasmijae.
Ali Honorina je ipak izgubila ivahnost.
Provodila je sate kod kolijevke, sluajui Gloriandrino gugutanje, koja je poput sretne ptiice slavila
ivot, radovala se to postoji i to joj je dobro.
- Mala glupaa nita drugo ni ne zna!
Zauena bojom toga glasa koji je postao opor, djetece se zagledalo u nju svojim jasnim oima koje
su u dobi od est mjeseci poprimile svoju konanu svjetloplavu boju, a u trenucima uznemirenosti
proeo bi ih blijedoljubiasti odsjaj.
- Ne gledaj me tako - zatraila je Honorina.
Svjesna njezina nezadovoljstva, djevojica se okrenula prema svom bratu kao da ga priziva kao
svjedoka ili kao da trai njegovu pomo.
- Urotili su se protiv mene - jadikovala je Honorina. Traila je razloge protiv svoje sestrice aneoskih
oiju.
- Njezino ime znai slava - poalila se tunim glasom.
- A tvoje ime znai ast!
Honorina je procijenila da ast daje vie obveza i manje sjaja nego slava.
- A zove se jo i Eleonore. Dakle, uzela mi je i ime.
Iznenada su se njezine noi ispunile komarima. Viala je ensko lice koje ju je gledalo tako zlim
pogledom da bi se ukoila. Ta ena davala joj je strana obeanja:
Ovaj put u zgrabiti tebe! Tako u se najbolje osvetiti njoj! Ovaj put mi nee
pobjei!
Otar jezik virio joj je izmeu usana. Oi su joj bile zlataste, ali ne poput vujih. Bile su iste boje, ali
ravne, zagasite, nalik na hladan kamen.
Gospa Lombarde! Gospa Lombarde, trovaica!
Honorina je vikala u snu.
- Vidjela sam je! Vidjela sam je! Zapalit e Wapassou! Moja kua e izgorjeti, moje lutke, moje soba
i sve!...
- Ali tko, tko? - uzalud su je ispitivali Anelika, Joffrey, dojilje i Don Alvarez iji je stan bio na istom
katu, a dotrali su i straari i okupili se oko njezine postelje.
- ena utih oiju... Ima crnu kosu poput zmija.
Anelika se stresla i uplaila uvi taj opis. Ona kao da opisuje Ambroisinu, vojvotkinju de
Maudribourg, demonku. A nikad je nije vidjela! Strah joj se uvlaio u srce. Je li mogue da joj to
strano bie dolazi u snove i da mui moje dijete da bi se osvetila?
Honorina je tvrdila da je iza ene utih oiju Crni ovjek. - On nita ne radi i nalik je na prikazu, ali
ona ga slua... To je isusovac!
- Evo to se dogaa kad se svata govori pred djecom - rekao je netko.
Doista, koliko puta su govorili o quebekoj vidovnjakinji i demonki iz Akadije a da nisu pazili na
dijete koje je slualo!
Demonka iz Akadije i Crni ovjek iza nje za neke su bili Anelika i Joffrey de Peyrac kao bia iz
pakla, a za druge, koji su bili upueniji, Ambroisine de Maudribourg i njezin voa i ispovjednik, otac
d'Orgeval, kojega Irokezi zovu Hatskon-Ontsi: Crni ovjek.
Zar opet treba ponavljati tu priu? Vidovnjakinja, sestra Magdalena, utvrdila je da Anelika nije
demonka iz Akadije.
Ambroisine je mrtva i pokopana. A i otac d'Orgeval.
Valja li vjerovati da je to njihov povratak i da nije sve rijeeno, zakljueno i okonano?
Jesu li oni igraka varave opsjene, jo jedne opasne prikaze koja se pojavila u Wapassouu i pomutila
kristalno iste zimske dane?
Grudi su im bile pune hladnog, okrepljujueg zraka koji su udisali u prirodi kojom vlada indijanski
dobrostivi i nevidljivi duh Oranda, veliki duh koji oivljuje bia.
Dah ivota. Je li laan njihov dojam da su pobijedili neprijatelje i svladali najtee prepreke?
Ne.
Sa sigurnou je znala da zle sile ivih ili mrtvih vie nemaju utjecaja na njih, da ih nee moi unititi
ni zadati im smrtne udarce, a ni one od kojih se valja dugo oporavljati.
Zar se vara? Ne! Nemogue!
Poeljela je da Joffrey prasne u smijeh i kae da je njezina zabrinutost smijena.
- Odgovorite mi - rekla mu je jednog dana drei ga objema rukama kako bi ga mogla gledati u lice. -
Jesu li oni izili iz groba?
Poloio je ruke na njezine sljepoonice i poljubio je u one kapke.
Odgovorio je samo da nije prorok. Sudbina mu je dala da poe mnogim putevima, ali ne i tim.
Ona je imala vie dara za to nego on. Zato nije bio gluh na njezine predosjeaje ni na Honorinine
snove. No nije zaboravio ni da su preivjeli vrlo teku zimu: duh i tijelo su umorni.
Zavijanje vjetra iscrpljivalo je otpornost i strpljivost, kao neprestano podsjeanje na ljudsku krhkost i
mo prirodnih elemenata.
Indijanci su bili svuda i mijeali se u sve. Svi su bili krteni i htjeli su sudjelovati u slubi Bojoj,
ispovijedati se i krizmati. Neki su loe primili otkrie da ive pod istim krovom s Englezima, tim
krivovjernicima koji su razapeli naega Gospoda. No brzo su ih priveli razumu. Neki su se upustili s
njima u raspravu o posljednjim svrhama.
Bilo je to vrlo korisno, ali je iscrpljivalo zalihe duhana, a i namirnica.
Anelika je dala keri da popije aj od smjese ljekovitog bilja koje umiruje.
Nije se slagala sa shvaanjem da su Honorinine snomorice uzrokovane prisutnou Charles-Henrija
koji je u njoj pobudio ljubomoru prema blizancima. Moda je to dio uzroka, ali ne vie od toga.
Bila je uvjerena da se Ambroisine doista pojavila Honorini u snu. Iskoristila je slabost djeje
ljubomore i nastanila se u njezinoj keri kako bi ih sve muila i traila osvetu.
To je njezin nain. Vratila se poput vampira.
Je li i Joffrey sumnjao na to? Je li zato utio kad se pred njim govorilo o Honorininim snomoricama?
Kako god bilo, Anelika je znala da dijeli njezino miljenje da Honorinine more nisu samo izraz
duboke djetinje ljubomore.
Na nesreu po dijete, Anelika nije mogla sprijeiti da svi govore: Ona je ljubomorna! Na svog
malog brata i sestricu! Nisu nita loe mislili kad su joj govorili da mora imati dobro srce. Honorina
je postala tmurna, ali se ipak umirila i s vremenom povratila svoju ivotnu radost.
Bila je posluna. Nije je nigdje bilo, ali pojavljivala bi se u vrijeme obroka, oprala bi ruke i lice i jela
bez komedije. Pojavila bi se i kad bi dolo vrijeme spavanja; nisu je morali traiti. Ukratko, bila je
dobra i pametna, pa vie nisu govorili o njoj.
No uz malo dosjetljivosti i pameti moglo se zakljuiti da se krije u nekom tajnom kutku i bavi se
nekim vanim i tajanstvenim poslovima.
Jednog jutra Anelika je ula otar enski krik. Uslijedio je jo jedan, a potom i trei.
Ti krici dopirali su iz razliitih usta i podsjeali su na mjeavinu zapanjenosti i uasa kad je Elvire
tijekom prve zime u Wapassouu vidjela Honorinu kako se uz pomo malenog Thomasa ia na
irokeki nain.
Krici su dolazili iz sobe u kojoj su bili blizanci. Ostavivi ih na trenutak bez nadzora, uvarice su s
praga ugledale prizor zbog kojeg e skupo platiti svoj nemar.
Honorina je opet odrezala kosu, ali ovaj put samo s jedne strane. Drei u jednoj ruci svoje svilene
kovrave pramenove, a u drugoj etku od kunine dlake koja je sluila za razna lienja, popela se na
klupicu kako bi dosegnula kolijevku u kojoj su Gloriandre i Raimon-Roger ve uznemireno sjedili.
Na podu je bila posuda s ljepilom. etkom umoenom u to ljepilo Honorina je mazala glavicu
malenog Raimon-Rogera i tom smjesom lijepila svoju crvenu odrezanu kosu na njegovu glavu.
Htjela je da njezin rad ne privue radoznalce. Njezin pothvat namuio ju je, ali dosad je uspjela
neometano raditi. Sama je sebi odrezala kosu. Sama je napravila ljepilo.
Gdje? Kada? Kako?
To je njezina tajna, a to e i ostati. Uspjela je i podignuti posudu a da je ne prevrne.
Bilo je to dobro riblje ljepilo koje dobro dri, ali bez ikakve opasnosti za sirotog Raimon-Rogera. Ni
Gloriandre nije bila poteena kapljica ljepila.
Nakon to je taj prizor isprva izazvao zapanjenost, svi su prasnuli u smijeh, to je bilo bolje nego da se
pretvori u dramu. Svi su osjetili da Honorinine namjere, premda nejasne, nisu bile zle. No smijeh ju je
uvrijedio vie od prijekora, jer je naporno radila kako bi dobro izvela tu udesnu i velikodunu
zamisao.
Viknula je:
- Hou tatu! Gdje je moj tata?
Joffrey de Peyrac bio je na obilasku, izvan utvrde. Nije se trebao vratiti prije veeri.
Honorina se morala sama snai sa svim tim enama. Znala je da e njihovo prvo pitanje biti: Zato si
to uinila?
Htjela ih je predusresti.
- Zato se smijete? Raimon-Roger je zadovoljan. Rei e mi hvala kad naraste. (Bila je to jedna od
Severininih omiljenih izreka: Rei e mi hvala kad naraste!) Kako se usuujete ostaviti ga s
elavom glavom kad znate da Irokezi ne vole elave i da im sijeku glave kad ih vide. Mislila sam da
mu treba moja kosa jer je on crveni grof.
Moj tata je to rekao. Pa onda mora imati crvenu kosu kao ja.
Odrasli nisu odmah shvatili oito. Umjesto da joj estitaju, htjeli su joj objasniti da e Raimon-Roger
vjerojatno i imati crvenu kosu. A kosa se ne moe prilijepiti. Ona mora pripadati samoj osobi.
- Nije istina. Dobro sam vidjela da gospodin de Ville d'Avray nosi kosu koju die i preko noi ostavlja
na vjealici, a isto i gospodin de Frontenac, pa ak i guverner Paturel kad je primio engleskog
admirala!
- Ali to su perike!
- Pa ja sam mu i napravila periku. Zato da ekam da mu Outtake razbije glavu?
Pred tiinom i priguenim smijehom koji je popratio njezine rijei Honorina se obeshrabrila, a potom
razljutila. Skoila je sa svoje klupice i viknula:
- Vi mi nameete nepodnoljivo pokroviteljstvo.
Bio je to citat iz nekog vitekog romana.
Anelika ju je uzela u naruje, a Honorina je zaplakala.
- Uinila sam to da bih ti dokazala... da ih volim... a to ti se ne svia... nije uspjelo...
Anelika je uinila sve da bi umirila njezin oaj. Honorina je imala dobre namjere.
Napravila je sasvim dobro riblje ljepilo. Bilo je teta za njezinu kosu, ali izrast e.
Kad naraste, Raimondeau e biti zahvalan svojoj sestri na tome to je uinila za njega. Zahvaljujui
Honorininoj zamisli, Anelika je dola na pomisao da napravi mast kojom e namazati
Raimondeauovu glavicu da mu kosa bre naraste.
A u oekivanju toga e od Honorinine odrezane kose nainiti malenu periku.
Dakle, ipak su nakraju oni uinili to je ona htjela! Pa zato su onda gunali? Zato su joj se rugali?
Kad su oistile djecu, mlade ene i djevojke - Yolande, Elvire, Eve, dojilje, i keri irske primalje -
pune grizoduja otile su je potraiti i izvesti na etnju.
Kad su se vratile, Honorina je bila vedra. Dani su opet tekli bez rana.
Braa su je zvala Honn' - Florimond ponekad a Cantor uvijek, izgovarajui ga dugo. Tvrdili su da se
odaziva samo kad je tako zovu.
- Ali to nije pravo ime, nije ime iz Biblije - prosvjedovala je Elvire, koja je bila privrena Honorini.
Bilo je to prve zime u Wapassouu. Ona ju je trebala nadzirati, a Honorina nikad nije bila na svom
mjestu; nije bila ni daleko, ali nije je se moglo pronai.
esto bi sirota Elvire pozivala Cantora koji nije volio traiti svoju polusestru, ali je znao gdje se
nalazi.
- Honorina! Honorina! - dozivala je mlada pekarica iz La Rochellea uplaenim i promuklim glasom.
Tiina.
Zatim bi dozivala Cantora.
Cantor bi se pojavio vrlo brzo, gunajui.
- Nisam ja nikakva dojilja.
- Rije je o vaoj sestri. Uvijek tri po ovoj stranoj zemlji gdje se iza svakog drveta moe skrivati
Indijanac koji vas eli skalpirati.
- Bla-bla-bla. Indijanci nisu zli ako ih se ne bojite. Zapravo ih ona plai, Honn-plamen, s kosom poput
vatre. Nikad ne bi ni dotaknuli njezinu kosu. Boje se da bi se opekli. Imate tako glupe zamisli!
- Kad bi se radilo samo o Indijancima, ali ima medvjeda, tigrova...
- Pih! - rekao je Cantor - to su obini risovi. Oni love nou, a mi hodamo danju.
- Tako se bojim - priznala je Elvire. - Gospa Anelika preporuuje mi da iziem iz stana i uhvatim
malo sunca i zraka. Ali im se udaljim iz kue, osjeam da mi se kosa die kao da e je skalpirati.
- Ako nastavite s tim glupostima, to e vam se i dogoditi. Misli mogu izazvati djela, pa e se Indijanci
koji na to ne bi ni pomislili osjeati obvezanim da vas skalpiraju.
Elvire je oajno kriknula. - Nee vam odgovoriti - rugao se Cantor pravei se da misli da ona doziva
Honorinu. - Niste dobro rekli. Treba rei Honn', a ne Ouu-ouu-ouu
kao pijani vuk...
(Honorine je u meuvremenu izila iz skrovita.)
- Honn' - nastavio je on - nije krik, to je slog, razumijete li? Slog koji ne treba vikati, jer i sam daleko
dopire.
Ona je tad ugledala njegovu ruku na kojoj je bio neki kukac.
- Gospodine! korpion!
- Ne viite - rekao je Cantor i uhvatio kukca. - Kukci sreom ne uju ljudski glas, ali mogli ste ga
uplaiti svojim strahom i navesti ga da me ubode iako to nije htio. ini mi se da su vas u La Rochelleu
svi psi htjeli ugristi, a neki vas i jesu ugrizli, draga Elviro!
- Kako to znate? - zaudila se naivna mlada ena. - Istina je da je va otac arobnjak! Zacijelo ste ga
naslijedili.
- Pokuavam. Ali moram jo mnogo uiti. No znam da vam moj otac preporuuje da se ne uzrujevate
na polju, jer bi vas mogli ugristi ak i indijanski psi, koji su vrlo miroljubivi.
- Pokuat u, ali gdje da traim Honorinu?
- Umjesto svih tih pria o svom strahu trebali ste se umiriti i tad biste znali, kao to ja znam, da je iza
onog trulog debla. eli uloviti vjevericu u zamku. To radi ve satima i ne izlae se nikakvoj opasnosti.
- Ah - rekla je Elvire ne vjerujui i ne videi nita osim utog lia i zlata babljeg ljeta. - Kako ste to
mogli znati kad ste upravo doli s druge strane ume.
- Moj duh bio je uz nju dok sam se bavio drugim stvarima. Znao sam a da nisam ni znao da znam.
- Ali ona moda nije ondje. Honn'! - pokuala ju je dozvati kao to joj je rekao Cantor.
- Ne tako.
Djeak je rukama oblikovao rog i bez napora pustio glas:
- Hhhonn'...
Honorine je izronila iza debla kao da su je povukli.
- Smeta mi da ulovim vjevericu, Cantore! to je?
- Doi! Pokazat u ti korpiona i moi e ga milovati!
- Ne inite to - preklinjala je Elvire.
(Honorina je prevukla plahtu preko glave kako bi se mogla smijati prisjeajui se ugodnih uspomena.)
33.
"SAD MOGU IZII ZA OZBILJNO"
Otila je!
Anelika brzo ustade, gotovo prevrnuvi tintarnicu.
Sjedei za pisaim stolom, dovravala je pismo svojim sinovima koje je pisala u trenucima mira.
Taj mir iznenada je prekinut istodobno neumjesnom i stranom milju:
Otila je!
Tog jutra se dignula oluja. Valjalo je dobro zatvoriti prozore da ne bi proputali vjetar, a to je
priguivalo i zvukove izvana.
Pripremili su se za jedan ili dva dana boravka u zajednikoj prostoriji.
Kakav joj je to hir proletio glavom? Bila je uvjerena da je zaula Honorinin glas kako je doziva izvana
kroz snjene zapuhe.
- Mama! Mama!
Anelika se poslije s nemirom prisjeala svoje slijepe impulzivnosti i naina kako je sletjela niza
stube i prola kroz dvoranu ne vidjevi nikoga. Obula je izme, nabacila ogrta na ramena, zaboravivi
rukavice. Izila je u srce oluje, jedva je dola do malenih vrata u ogradi, vidjela da su napola otvorena
i uvjerila se da je opravdan njezin strah za Honorinu.
- Prola je ovuda! Ne smijem izgubiti ni sekundu!
Ila je naprijed. Snage su joj se udesetorostruile. Ila je dalje usprkos nemogunosti da je pronae u
snjenom vrtlogu. Haljina ju je usporavala.
Spotaknula se i pala. Ruke su joj obamrle od hladnoe. Smeteno je zastala:
- to to radim? Ali ne, Honorina nije izila! Nije imala nikakvog razloga!
Dakla, kakva ludost ju je spopala dok je mirno pisala za stolom? to ju je moglo nagnati na takvu
ludost?
Uhvati je strah, vie mentalni no tjelesni. Nije se jo uplaila da se nee moi vratiti ni da e se
smrznuti poput ptica koje padaju s grana.
Misli! Saberi se!
A tad je ula isti doziv, ali ovaj put mnogo stvarniji: Mama! Mama! Glas je plaui dozivao kroz
zapuhe snjene oluje. Anelika potri prema njemu. Honn', Honn'!
Nije mogla do kraja izgovoriti ime. Smrznute usne nisu se htjele micati.
Kad ju je pronala, dijete je ve bilo napola prekriveno nanosima snijega.
Ukoenim prstima uklonila je snijeg s nje i s njezine kovrave kose - nije imala kapicu. Odjenula se
kao djeak, po uzoru na Thomasa Malapradea.
Izmuena vjetrom i hladnoom, Anelika je prikupila svu snagu i privila je na grudi.
A Honorinin glas je rekao:
- U zamci sam nala samo jednog zeca!
Glas joj je treperio.
Suze su joj se smrznule na licu. Anelika je na svom licu osjeala njezinu zaleenu kou. Doista je
izila, doavi na nepromiljenu zamisao da pogleda zamke po tom vremenu.
A sad se valja vratiti prije no to se smrznu. Ovaj put uhvatio ju je istinski strah.
Nije znala kamo da krene. Tragovi su joj ve bili izbrisani. Oko njih gomilao se snijeg.
Drala je Honorinu u zagrljaju dok ih je vjetar smrzavao do kosti, izgubljene u noi.
A tad se prisjetila Honorininog anela-uvara.
- Vrijeme je da se pokaete, oe! Lesdiguieres! Lesdiguieres! Ovamo!
Krenula je nasumce i nakon nekoliko koraka spotaknula se o korijen drveta. Znai da je na rubu
umice... Korijenje stabla oblikovalo je udubljenje u koje se ona uvukla.
Bilo je to olakanje.
Koliko e trajati meava? U utvrdi e primijetiti da ih nema. Ali ak ni iskusni mukarci nee se
usuditi izii. A ako to uine, zalutat e. Bit e odgovorna za Joffreyevu smrt!
Je li to trajalo dvije minute ili jedan sat? Anelika nije sklopila oi ni na tren.
Pogledavi prema ulazu kroz korijenje, vidjela je nebo od crnog srebra, ali isto.
Honorina uzdahnu: - Vjetar je stao - ree ona zauenim glasom.
Anelika izae van. Snijeg s korijenja padao joj je za vrat, ali to joj nije smetalo.
Nije vjerovala oima: sjajni srebrni polumjesec naginjao se nad njih poput pijanca na istom nebu.
Anelika i njezina ki izioe na snijeg.
U srcu blijede ravnice vidjele su vrstu etvrtastu ogradu utvrde Wapassou s priguenim svjetlima.
Sad je znala kamo krenuti. Dok je hodala, osjeala je kako joj se topi led u kosi i curi joj niz lice.
Komadi leda padali su joj s ramena.
Otapala ih je toplina njezina tijela. Bilo joj je vrue; ruka kojom je drala Honorinu bila je uarena.
- Kako si znala da sam izila? - upita Honorina.
- Znala sam, to je sve... Nije vano. Znala sam. Zato to sam tako vezana uz tebe.
Ali ne smije mi vie nikad zadati takav strah! Runo je to si to uinila, Honorina!
Djevojica je pokunjeno pognula glavu. Poela je shvaati svoj postupak.
- Tko je gospodin kojeg si dozivala u meavi?
- Opat de Lesdiguieres. Aneo koji je doao kad si se rodila.
- Znai, aneli postoje?
- Da, aneli postoje - potvrdi Anelika na rubu snaga.
Nale su udubinu staze koja ih je odvela do poluotvorenih vrata kroz koja je izila.
Ule su u dvorite koje je bilo puno ljudi jer su svi eljeli iskoristiti to nenadano zatije za
dovravanje poslova koje je prekinula oluja. Anelika nije eljela odgovarati na pitanja i dala im je
znak da ih ne postavljaju.
Vidjeli su je kako prolazi vodei sa sobom Honorinu, odjevenu poput djeaka, koja je drala bijelog
zeca za ui.
Sat u sobi pokazao je da izlazak nije trajao due od pola sata. Zasjela je u visoki naslonja, a Honorina
joj je sjedila na koljenima. Bila je tako umorna da se ne bi mogla odmoriti ni snom ni poinkom.
Valjalo je ekati.
Neto se dogodilo, ali nije znala to. Znala je samo da se uda dogaaju samo kad se oslobaaju
jednako jake sile unitenja.
Poinje li opet nevidljiva bitka?
Taj osjeaj iscrpljenosti se rasplinuo i obuzela ju radost to dri Honorinu ivu u rukama.
- to si htjela raditi s tim zecom?
Honorina je oklijevala. Je li to uope znala? Od mnogih objanjenja odabrala je ono koje je
prevagnulo.
- Htjela sam ga odnijeti Gloriandri ili Raimon-Rogeru. Ali nala sam samo jednoga...
A njima uvijek trebaju dvije stvari. Druga zamka je daleko i nisam vidjela put do nje.
Kako Anelika nije nita rekla, ona se pubuni.
- Radim sve to mogu kako bih ti dokazala da ih volim, ali ti mi ne vjeruje!
- I ja radim sve to mogu kako bih te uvjerila da ja tebe volim - ree Anelika - ali ni ti meni ne
vjeruje.
Honorina obuhvati rukama koljena. Uzbudila ju je tuga koju je ula u Anelikinu glasu. Ona uhvati
Aneliku za obje ruke.
- Da! Vjerujem ti, draga moja majko - ree ona - sada ti vjerujem. Dola si me potraiti u meavi kao
to si otila spasiti onoga psa. Da nisi dola... ne bih mogla nai put do kue.
Taj izljev ju je iscrpio.
Poloila je glavu na Anelikina koljena i dugo ostala u tom poloaju. Prisjeala se svoje elje da nae
zeca. Ali kako se prestraila kad je shvatila da e je snijeg progutati i da je ovaj put doista - doista -
poinila stranu glupost borei se sa razularenim silama snijega i vjetra.
Pomislila je: Ah, kako je dobro kod kue. Tako je toplo, majka me uva, a ja...
nikad vie neu otvarati zamke... mrzim ih.
Iskusila je izdaju prirode koju je smatrala svojim saveznikom. Snijeg je bio varljiv, vrlo varljiv.
Kakve li utjehe, kakve sree kad je ula doziv: Honn'..., kad je vidjela majku kako dolazi kroz
meavu.
To oputanje i sanjarenje dugo je trajalo.
Ona iznenada podie glavu i nasmijei se.
- Zadovoljna sam - ree ona - jer sad znam da mogu izii van za ozbiljno. Prije se to ne bih usudila.
- to nam jo sprema? - rekla je Anelika svome muu te veeri.
Govorila mu je o Honorininoj avanturi dostojnoj pravoga trapera; otila je nabaviti krzno za
Raimondeaua i Gloriandre.
- Odredila je mjeru svoje hrabrosti - ree on - a i svojih snaga.
A tad je njenim glasom rekao:
- I majine ljubavi.
Ovaj put ju je on zagrlio oko koljena, svoju voljenu, svoju tajanstvenu i nezamjenjivu enu.
Osjeao se vrlo sebinim to tako voli tu slabost koja mu je ini jo bliskijom i pristupanijom.
Htio ju je ohrabriti iako je znao da to ne ovisi samo o njemu.
Anelika mu je rekla da je Honorina sveano obeala da se vie nee dati spaavati.
A potom je odapela strijelu:
- Sad mogu izii za ozbiljno.
Joffrey je privio Aneliku uza se i pokuavao joj zagrljajem prenijeti malo one muke snage koja mu
omoguava da se suoi s bitkama licem u lice, to je prije iskuenje vrline nego bol.
- Sudbina, sudbina - ree on. - Svatko je mora podnijeti... To dijete preuzelo je odgovornost za svoju
sudbinu. Mi to ne moemo umjesto nje. Moemo joj samo pomoi.
Ali znao je da su rijei nedostatne za Honorinu, da je ne mogu utjeiti.
Te ene! Kako ih dostii? Kamo bjee? Trubaduri nisu sve rekli ni sve saznali...
Vie dana su odreivali Honorinine namjere i napokon je ono to se dogaa u njezinoj glavici postalo
manje vano od drugih briga i dogaaja u ivotu utvrde.
Jedne veeri Yann Le Couennec, titonoa, doao im je najaviti da Honorina trai audijenciju kod
njih.
- to nam je sad spremila? - ponovila je Anelika puna oekivanja i brige.
Oboje su je promatrali kako ozbiljno ulazi. Zatraila je da joj dopuste da odjene sveanu odjeu. -
elim otii - objavila je. - Moram drugdje obaviti vane stvari i moram se pripremiti. Moram otii u
Montreal kod gospoice Bourgeoys, elim nauiti itati i pjevati, a ovdje to nikako ne bih mogla.
ESTI DIO
PUTOVANJE U MONTREAL
34.
POVRATAK U GOULDSBORO
VIJESTI O JOSSELINU DE SANCEU
OTROV BERTILLE MERCELOT
DEMONKIN GROB
Tog proljea karavana je krenula im je to bilo mogue. Valjalo je stii na vrijeme da bi na ljeto mogli
zaploviti prema Svetom Lawrenceu, a ovaj put i dalje, prema Ville-Marie na otoku Montreal, gdje e
ostaviti Honorinu na brizi u koli koju vodi Marguerite Bourgeoys.
U Gouldsboro je prispjelo Molinesovo pismo koje ih je obavijestilo o njegovoj potrazi za njezinim
bratom, Josselinom de Sanceom; bio je siguran da se ve godinama nalazi u Novoj Francuskoj, kamo
je stigao rijekom Hudson i jezerom Champlain.
Vratio se pod vlast svoje domovine Francuske i njezine vjere, katolianstva, ali pod lanim imenom.
Neki Valonac na Long Islandu dao je Molinesu dragocjene obavijesti koje su mu omoguile da slijedi
Josa de Loupa sve do Sorela, a poslije i do njegova pravog prebivalita gdje je ivio sa svojom
brojnom obitelji pod donekle tajanstvenim patronimom: gospodar de Loup.
Dakle, majka Bourgeoys dobro je vidjela. Njezina uenica zelenih oiju, Marie-Ange du Loup, imala
je dobre razloge da nalikuje na groficu de Peyrac, jer ona nije nita drugo nego njezina neakinja. Ta
vijest duboko je ganula Aneliku i ublaila melankoliju koja ju je proimala kad bi mislila na to da e
se odvojiti od Honorine.
- Raduj se, mala moja - rekla joj je - imat e obitelj u Montrealu koja e te okruivati i donositi ti
slatkie u praznine dane; ujak, tetka, bratii i sestrine!
Pronala sam svog starijeg brata, tvog ujaka Josselina de Sancea.
Honorina se namrtila i nije pokazala radost. Novopronaeni roaci suprotstavljali su se njezinoj
zamisli o nezavisnosti. Tek to se oslobodila jedne obitelji - svoje vlastite, i to ne bez rtve i muke za
njezino osjetljivo srce - a ve e pasti u ropstvo druge.
Zamiljala je da e biti poput drugih i da se nee moi osloniti ni na koga, jer nikoga nee ni biti.
Oni koji vas dobro poznaju doputaju si uiniti vam ivot neizdrljivim, ispituju vas o svim mislima i
nakanama, poput malenih indijanskih pasa koji prodiru dublje od terijera pri progonu jadnih zeeva.
Zar e je odrasli roaci uiniti rtvom svoga kanibalizma?
Molines je pismu priloio maleni paket za Honorinu s kojom je govorio u New Yorku.
U njemu je nala malen no sa arenom navlakom, vie kao noi za dame, engleske izrade.
- Majstor Molines doista je kao tvoj pravi djed. Pitam se hoe li uzeti u ruke i tvoje kolovanje kao to
je uzeo moje i mojih sestara.
Djevojici je srce tuklo od radosti. To jo nije bio no za skalpiranje iz njezinih snova, ali i ovaj
obeava mnogo tekih i zanimljivih radova. Odmah je zaboravila svoje brige i nemire.
Sa sobom je ponijela i svoje dvije kutije s blagom, svoj luk i strijele. Predstojalo joj je putovanje s
roditeljima i nije mu nazirala kraj. Pripremala se za nj i bila je u sedmom nebu.
Poli su prerano da bi dobili vijesti iz Francuske od njezine starije brae.
Anelika je alila to svake godine proputa lijepo godinje doba u Wapassouu, a nije eljela ni
napustiti blizance zadugo. Bili su dobra zdravlja i u dobrim rukama, ali mijenjali su se tako brzo da je
svaki dan donosio divna udesa pa je alila to nee moi slijediti sve njihove preobrazbe.
Svi su se sloili da i Charles-Henrija ostave u Wapassouu; inilo se da je sretan, a poeo se ponekad i
smijati. Anelika je ula kako mu je Honorina rekla: Povjeravam ti svog brata i sestru.
Iz opreza su odbili od sise blizance koji su ve navrili prvih est mjeseci ivota.
Anelika je obeala sama sebi da e se vratiti do njihova prvog, sveanog roendana.
Severine se proljepala. Postala je i previe lijepa, mislila je Anelika, za onog bedaka Nathanaela de
Rambourga koji se nije javljao. Molines nije govorio o njemu u svom pismu. Obuzeta otkriima o
svom najstarijem bratu, Anelika nije obratila pozornost na osjeaje mlade djevojke. Zar Severine
samo zbog Nathanaela ima taj sjaj u oima? Anelika je vidjela kako se njezina prijateljica Abigael
uvjerila da Severine skriva neku brigu. Tijekom posjeta Berneovima Abigael je zamalo progovorila,
ali tad je uao Gabriel Berne. I on je bio hladan i udaljen, ali on je esto bio takav.
Grof i grofica de Peyrac ostali su u Gouldsborou samo onoliko koliko je bilo potrebno da se njihova
prtljaga prenese na Dugu, ve opremljenu i spremnu da zajedri.
Prije no to je otila iz Gouldsboroa, Anelika je nakratko posjetila gospodina i gospou Manigault,
djeda i baku malenog Charles-Henrija. to je krae mogla i bez uvoda u koje se nije eljela uputati
upoznala ih je s posjetom njihove najstarije keri Jenny utvrdi Wapassou, o njezinoj odluci da ode
ivjeti meu Indijance koji su je oteli i o njezinoj elji da njoj, Aneliki, povjeri svoga sina Charles-
Henrija kojeg nije htjela povesti sa sobom u takav ivot; njezin suprug i ona rado su prihvatili tu
zadau po elji sirote ene. Zatraila je samo da razmisle o promjeni slubenih dokumenata koji bi
sudbeno potvrdili da je on njihovo dijete, to bi mu dalo ista prava kao i ostalim nasljednicima, jer ne
bi valjalo zaboraviti da je on roen u braku asnih hugenota iz La Rochellea pa nema nikakva razloga
da bude lien svoga nasljedstva.
Rekla im je da e gospodin de Peyrac i ona na povratku razgovarati s njima. Zasad e Charles-Henri
ostati u Wapassou tijekom njihove odsutnosti, a za njega e se brinuti Jonasovi i Malapradeovi, koji se
brinu i za blizance.
Ostavila ih je da se bore sa svojom savjeu i tugom, sa svojim dubokim uasom nad sudbinom svoje
keri te s ravnodunou prema svom unuku kojega su izbrisali iz pamenja. Nisu ak ni pitali u kojoj
vjeri e ga odgojiti.
Nije eljela sudjelovati u njihovim raspravama koje bi joj zacijelo bile neugodne: Manigaultovi su
imali neusporedivu trgovaku sposobnost i otpornost prema tjelesnim i moralnim kunjama. Nita nije
moglo zaustaviti njihov rad.
Manigaultovi su bili na putu da obnove svoje bogatstvo, kao i veina njihovih sunarodnjaka i drugova
u vjeri. U Novoj Engleskoj i na nekim karipskim otocima francuski hugenotski plantaeri postali su
vrlo moni, bavei se osobito trgovinom
ebanovinom, naime crnim robljem.
Zato je branila pravo njihova unuka na to bogatstvo.
Siriki je oenio lijepu Akashi i bio je vrlo sretan. Anelika ga je uspjela vidjeti prije susreta s
Manigaultovima i ispriati mu o sudbini Jenny i njezina sina.
Colin Paturel bio je odsutan. im se povukao prvi led, otiao je u obilazak akadijskih i engleskih
postaja. Gospodin de Barssempu<, koji je bio njegov zamjenik u doba kad su bili flibustijeri, preuzeo
je nadzor luke, trnice i brodogradilita.
Colin je bio odsutan, ali ne i Bertille Mercelot.
Anelika nije eljela razgovarati s njom: Manigaultovi su joj bili dovoljni. Ne mogavi izbjei
Bertille, oekivala je od nje objanjenja, jer joj se nije obratila bez zadnjih misli. Ali ako je zamiljala
da ki papirniara Mercelota eli razgovarati o izljevu jadne Jenny i o nestanku Charles-Henrija,
morala je ustanoviti da je bila odve naivna.
Mlada ena, koja je bivala sve ljepom, brbljala je samo o kii i lijepom vremenu i raspitivala se o
draesnim blizancima. Priopila je vijesti o svojim roditeljima i njihovim poslovima, govorila o
putovanjima planiranima za ljeto, dotaknula razne smrti, vjenanja, roenja i popustljivo govorila o
sukobima koji su okonani Bojom milou i guvernerovom mudrou. Uvjeravala ju je da joj je
drago to je vidi i to tako dobro izgleda usprkos svim iskuenjima i u dobru je zdravlju. Zavidim
vam, gospo Aneliko. Anelika je konano shvatila da je svrha tih iskaza pristojnosti samo da
omogue Bertille da joj izmeu ostalih vijesti kae i onu o estim guvernerovim odsustvima i
posjetima indijanskoj princezi Tarrentine koja vlada nekim otokom u uu Penobscota, sestri Saint-
Castineove supruge. Oh! To nije od juer! Ah! Zar vi to ne znate?
Dodala je i da je s branim namjerama posjeivao jednu od keri markiza de La Roche-Posaya u Port-
Royalu. Anelika je slegnula ramenima, prisjeajui se vremena kad su to jo bile djevojice, i nije
pala u zamku. Bertille vie nije znala to da uini kako bi prolila svoju u.
- Bertile, hvala vam na svim zanimljivim vijestima koje ste mi priopili. Ali vie bih vas cijenila da
ste me, umjesto to ste mi priali o guverneru, upitali za svog posinka, Charles-Henrija Garreta.
Bijes je porunio lice Bertille Mercelot.
- Na to se alite? Sad je va. Zar to niste oduvijek eljeli?
Aneliki je preostalo da razmilja o izjavama i izboru rijei nekih bia, osobito enskih.
Dok netko poput Ambroisine Maudribourg, pametne, izopaene, luciferovske, ubija otrovom,
plaenim ubojicama, unitava vam i duu i tijelo, drutva i carstva rue se upravo unutranjim
nagrizanjima poput ovih Bertille Mercelot.
Bertille je i u jakim osobama koje su bile stupovi Gouldsboroa nadahnjivala strah i navodila ih na
pesimistinu doktrinu da je Zlo na zemlji jae od Dobra.
Iako se mogla boriti protiv Ambroisine, Anelika je bila nemona protiv Bertillinog podrivakog
ogovaranja. Pomirivi se s tim, zaboravila je na Bertille Mercelot i Manigaultove te se pozabavila
putovanjem u Quebec i Montreal.
Htjela je nagovoriti Severinu da je prati na tom putovanju na francusko tlo. Vidjela je da je mlada
djevojka razoarana to Molines nije priopio nikakve vijesti o Nathanaelu de Rambourgu. Taj kao da
je ispario. Severine je postala vrlo lijepa, ali na njezinu licu ocrtavala se melankolija.
- Ne, gospo Aneliko. Ja pripadam reformiranoj vjeri, a vi znate kako nai sunarodnjaci u Novoj
Francuskoj zabranjuju ulazak hugenotima.
- Ne moramo objaviti da si hugenotkinja. Bit e dio moje pratnje. Pristajat emo samo nakratko, a ti
se nee izlagati nikakvoj opasnosti bude li izlazila u naem drutvu.
Ali Severine se nije dala uvjeriti.
- Nemam povjerenja. Govori se da su vrlo strogi i da trae hugenote kao lovaki psi divlja. Protjeruju
sve za koje makar posumnjaju da pripadaju reformiranoj vjeri. Ne bih se osjeala sigurnom.
Anelika nije ustrajala. Znala je da djevojka ne pretjeruje. U Quebecu je vidjela kako Garreau
d'Entremont, policijski porunik i njegovi biri sumnjiavo i gorljivo trae protestante. Njezina
prijateljica gospoa Gonfarel, zvana Poljakinja, esto je pomagala progonjenima i skrivala ih da ne bi
bili utamnieni i podvrgnuti svakojakim muenjima kako bi se preobratili.
Kad bi otkrili nekog protestanta meu mornarima, zabranili bi mu da kroi na kopno, a zapovjednik bi
morao platiti teku globu ako se zabrana ne bi potovala.
- Htjela bih te povesti, mala moja Severine. Mislim da bi ti to inilo dobro.
- Ne bojte se za mene - odgovori Severine i poloi ruku na srce. - Moja ljubavna tajna pomae mi da
ivim.
Duga je jedrila u pratnji triju brodova od po dvjestotinjak tona, jedne malene jahte i sloopa s dva
jedra.
Bez neprilika su oplovili veliki poluotok, proli kroz tjesnac Canso i uplovili u Zaljev svetog
Lawrencea, golemo proirenje ua velike rijeke. Pristajanje u Tidamgoucheu na istonoj obali trajalo
je samo dva dana. Ti krajevi pod jurisdikcijom grofa de Peyraca vrvjeli su od bretonskih i maloanskih
ribara. Zrak je bio zasien mirisom bakalara koji se sui.
Nedaleko odatle, na rubu ume bio je grob Ambroisine de Maudribourg.
Mrtvi su svih troje proklete djece: posljednji je poginuo Sebastien d'Orgeval, Sjajni ovjek, sveenik
safirna pogleda.
Zacijelo se u Novoj Francuskoj ulo za njegovu smrt. Joffrey de Peyrac smatrao je da e to na trenutak
utjecati na njihove dobre odnose s Quebecom. Rekao je na trenutak jer je znao da se najvie postie
zahvaljujui nestalnosti ljudskih miljenja i prevrtljivosti strasti. Ljudi iz Wapassoua nisu odgovorni
za tu smrt, ali mir i neutralnost koju odravaju s Irokezima uvijek su smetali Francuzima, a sad su
Irokezi ubili jednog od najveih misionara. Zato e to putovanje pridonijeti poputanju moguih
napetosti.
Kako je Honorina, koja je viala demonku u snovima, doivjela dolazak u Tidmagouche? Ona sama je
to rekla: - Otkad smo otili iz Wapassoua, vie je ne vidim u snovima.
- Koga?
- enu utih oiju.
Anelika je vre uhvatila Honorininu ruku.
- Kakva je bila?
- Imala je oi poput zle zvijeri i kosu kao crni plamenovi.
- Je li bila lijepa?
Djevojica je oklijevala.
- Da, bila je lijepa, ali... Stas joj je bio sav izoblien, sav izgreban.
Anelika je zadrhtala. Znai, ipak se radi o zavrenoj prii koja se okonala u njihovu korist.
35.
NOVE PRIJETNJE IROKEKIM NAPADOM RAZDVAJAJU
ANELIKU I NJENOG MUA
U Tadoussacu ih je doekalo svjee i oblano vrijeme.
Pribliavajui se utvrdi na uu rijeke Saguenay koja je bila prva francuska krznarska postaja, opazili
su poznati lik Nicolasa Perrota, vjernog prijatelja koji je nauio grofa de Peyraca govoriti jezike
sjevernoamerikih Indijanaca.
Unato radosti to ga vidi, Anelika je dobila lo dojam. Veselila se pristajanju u Tadoussacu i
obeala je Honorini da e vidjeti malog Isusa u isusovakoj kapelici, odjevenog u halje koje je istkala
kraljica Ana Austrijska.
- Gospodin de Frontenac me je poslao da vas presretnem - rekao im je slavni istraiva Velikih jezera.
- Kao i svake godine priprema se otii iz Montreala u Fort Frontenac na jezeru Ontario, gdje e se
susresti s poglavicom irokekih naroda. Htio bi vas vidjeti na povratku jer zna da vodite svoju
kerkicu u Ville-Marie u kolu nae Gospe. Trebao sam poi s njim kao prevoditelj, ali iznenada je
dobio uznemirujue vijesti koje e nam, budu li potvrene, visjeti nad glavom kao Damoklov ma.
Poslao me je da od vas zatraim pomo.
- Pomo?
- Da, jer se to ne moe povjeriti bilo kome, a on ne moe odustati od svoga plana da ode na Velika
jezera. Znajui za va skori dolazak, zakljuio je da ste vi osoba od povjerenja. itajte!
Otkad je gospodin de Frontenac s flotom od etiri stotine kanua doplovio uzvodno Rijekom svetog
Lawrencea sve do otoka Montreal i ondje utemeljio utvrdu Cataracoui na jezeru koje je nazvao jezero
Frontenac, poetkom ljeta svake godine iao je u obilazak sa skromnijim snagama, ali ipak
dojmljivim. S predstavnicima Pet naroda raspravljao je o krhkom francusko-irokekom miru.
Irokezi su voljeli pregovarati isto kao to su voljeli voditi rat, a gospodin de Frontenac volio je ii u
podruje Velikih jezera i puiti s njima njihov duhan u luli od crvenoga ili bijeloga kamena.
U trenutku kad je htio napustiti Montreal s darovima, vojnicima, prevoditeljima i barjacima s
ljiljanovim cvijetom, upozorili su ga da se sumnja da jedan dio Irokeza, najdivljije pleme Mohikanaca
kree u ratni pohod. Postojala je opasnost da e ponoviti irokeko iznenaenje prije dvije godine kad
su doli rijekom Saguenay i uputili se prema Quebecu, a Frontenac je ostavio Quebec bez obrane.
Malen broj Irokeza mogao bi poiniti pokolj i spaliti grad do temelja.
Znajui da grof de Peyrac plovi uzvodno s namjerom da doputuje u Montreal, Frontenac ga je zamolio
da sa svojim dobro naoruanim brodovima ostane na uu Saguenaya barem dok se on, Frontenac, ne
vrati u Montreal i potom u Quebec.
Brzina s kojom su se kretali Irokezi i gotovo svi Indijanci stvarala je vrtoglavicu.
Jednog dana su ovdje, a nekoliko dana poslije u Akadiji ili na rijeci Hudson. Potom su se vratili u
svoju dolinu, ali ubrzo su ih opet vidjeli kod jezera Nemiskan. U zemlji s tako mnogo rijeka i jezera
kanu je bio najbre prijevozno sredstvo pa su njihove flotile bile neusporedivo pokretna ratna sila.
Raunajui puteve od jedne do druge rijeke, prevaljivali su trideset do etrdeset liga dnevno.
Grof de Peyrac nije mogao odbiti tako vanu uslugu guverneru Nove Francuske koji nije bio samo
njihov prijatelj nego je preporuio kralju Luju XIV da ih pomiluje, a usto je bio i zemljak,
Gaskonjac.
Dolazak de Peyracove flote bilo je pravo udo u situaciji u kojoj se nala Nova Francuska. Mogao je
stvarati njezinu povijest.
Anelikino razoaranje bilo je veliko.
- to e rei Honorina na to to je neete pratiti do Montreala?
- Govorit u s njom. I ja sam razoaran, ali ona e shvatiti. Budem li uvao ue Saguenaya, nita se
nee dogoditi. Inae emo svi biti u opasnosti.
Situacija se nije mogla bolje opisati.
Kad vide grofa de Peyraca i Nicolasa Perrota, nadmoni Irokezi e se zaustaviti bez prolijevanja krvi.
Kad se susretnu, nekoliko e dana puiti lulu mira, izmjenjivati porculanske grane i neke
zarobljenike, ako bude onih koji nisu zavrili na prenju. Iza njih ostale su posljedice ratnog pohoda
u koji nisu poli radi osvajanja i pljake nego radi zastraivanja i istrebljivanja.
Odluili su da se Peyrac i Perrot upute u unutranjost, a da dva broda ostanu u Tadoussacu kako bi
preprijeili put indijanskim flotilama.
Za to vrijeme su Duga i Rochelais produili prema Quebecu i Montrealu. Pod Barssempuyevim i
Vanneauovim zapovjednitvom, Kouassi-Ba i Yann Le Couennec ostali su uz gospou de Peyrac i
njezinu kerkicu, kao i gospodin Tissot.
Kad Frontenac obavi svoju misiju i vrati se u glavni grad, straa de Peyracovih brodova okonat e se.
U tom trenutku Joffrey e prosuditi valja li produiti prema Quebecu ili priekati da mu se pridrui
Anelika na povratku iz Montreala gdje e dati Honorinu u dobre ruke Marguerite Bourgeoys, a
moda e pronai i svog brata Josselina de Sancea.
36.
BORAVAK U QUEBECU
Joffreyeva odsutnost promijenila je boju stvari za Aneliku i njezinu kerkicu. Njihov dolazak u
Quebec popratilo je nevrijeme. Grad je bio zastrt kiom. Valjalo je priekati sunce kako bi se mogli
iskrcati.
Grad je ljeti izgledao posve drukije nego zimi. Tijekom tri ili etiri ljetna mjeseca vruine i kie
ispraznile su grad. Obitelji su otile na svoje posjede pa je Quebec nalikovao na veliku kuu otvorenih
prozora.
Prve veeri Anelika je shvatila da bi bilo najbolje nastaviti putovanje prema Montrealu.
Gornji grad izgubio je svoju draest pod koprenama kie. Nikoga nije nala. Svi su bili izvan grada.
- Gradovi, kao i ljudi, imaju svoja sretna razdoblja - primijetila je gospoica d'Hourredanne koju je
sreom pronala u zgradi intendanture. - Ah, draga Aneliko, najsretnije doba za Quebec je ono kad
ste vi meu nama.
Monsinjor de Laval bio je na pastoralnom obilasku.
Aneliku je primio koadjutor koji je nije poznavao pa je bio vrlo hladan prema njoj.
Njegovo ponaanje podsjetilo ju je na vrijeme kad su svi govorili o njima i kad nije bila sigurna tko je
od njih sljedbenik oca d'Orgevala. On je umro, ali opet nitko s njom ne govori.
Bila je zadovoljnija kad se spustila u Donji grad gdje ju je primila Janine Gonfarel, zvana Poljakinja,
vlasnica krme Francuski brod, i ublaila njezino razoarenje to nije nala poznata lica.
- Ostani kod mene - rekla joj je ivahna prijateljica. - to e u Gornjem gradu?
Prazan je i tuan. U dvorcu Saint-Louis samo su neki vojnici koji nemaju to raditi pa kartaju. A u
Donjem gradu uvijek ima ljudi, kao i kod mene. Sauvala sam najljepu sobu za tebe, onu u kojoj je
bio gospodin de Ville d'Avray kad je uganuo lanak, sjea li se? A imam sobe i za tvoje lijepe
asnike. Za vojnike iz tvoje garde ima mjesta u sui. I najboljega vina za sve.
Anelika je bila zadovoljna, a Honorina oarana. Voljela se igrati s djeacima iz luke koji su pravili
malene brodie i putali ih u vodu.
Poljakinja joj je napomenula da su za njezine odsutnosti biskupovi ljudi - ja ih zovem obinim
angrizavim piskaralima - doli u luku te ispitali mornare i zapovjednike.
- Ali mi imamo propusnice koje su potpisali gospoda de Frontenac i Carlon.
Gradonaelnikov predstavnik me je pozdravio i prenio mi tovanje gospodina d'Avrenssona koji je
otiao s guvernerom, ali je ostavio upute koje se tiu nas.
- Ne brini se, sve je u redu, ele samo provjeriti ima li meu vama pripadnika reformirane vjere.
Ovdje ih mrze vie nego epidemiju kuge. Svi trgovci se u ugovorima obvezuju da nee dovoditi
Calvinove i Lutherove sljedbenike u Novu Francusku.
- Nova Francuska je jedina francuska pokrajina koja je oiena od te bijede - rekao joj je slubenik
kad ga je posjetila. - Znam da ste vi dragi gosti, ali zakon je isti za sve. Moramo odravati stalan
nadzor.
Nastavio je priati o povijesti hugenotskog krivovjerja, ali Anelika ga vie nije sluala. Uivala je u
ponuenom bijelom vinu i u njegovim pokuajima da se pokae razumnim i prijateljskim.
Razgovori s Poljakinjom uvijek su za Aneliku bili izvor rijetkog uitka.
- Je li istina da krznarstvo slabi? - upitala je Anelika.
- Jo ne. Ali nizozemski trgovci kupuju sve manje, a lovci moraju ii sve dalje kako bi uope ulovili
ivotinje. Gospodin Carlon kriv je za mnogota. Proizvodimo dobro brano, ali nema brodova da ga
otpremimo u Francusku.
Takav nemar bio je u suprotnosti s vrijednim radom naseljenika u Novoj Engleskoj.
Ondje se proizvode svakojaka dobra.
Da je Joffrey bio ovdje, sve bi bilo drukije. Njega bi svi sluali i slijedili.
Bez njega je bila osjetljivija na promjene toga ljeta. Kad je bila u Salemu, osjeala se Francuskinjom,
a u Quebecu se osjeala kao da to nije.
Doznavi da je Anelika u gradu, gospoa de Campvert otila ju je posjetiti. Ta ena morala je
napustiti Dvor jer je bila okorjela varalica na kartama. Cijenila je Aneliku jer je ona izlijeila njezina
majmunia kojeg nije htio pogledati nijedan lijenik.
Majmun je jo uvijek bio u dobru zdravlju.
- Dobro se brinem za njega tijekom otrih mrazeva, kao to ste mi preporuili. Ah, kad e zavriti ovo
moje izgnanstvo? Kad e mi kralj oprostiti? Vama je oprostio.
Govorit ete za mene kad doete u Versailles, zar ne?
inila se uvjerenom da e se oni uskoro vratiti u Francusku. Imala je vijesti o vojvodi de Vivonneu. -
Moda se on protivi mom povratku. Znam mnogo toga o njemu. Kad se vratite na Dvor, zaloite se za
mene.
- Ali, ja... - poela je Anelika, elei joj napomenuti da povratak o kojemu govori uope nije siguran,
unato kraljevu doputenju. No gospoa de Campvert nije htjela sluati njezina poricanja pa je sve
ostalo na tome.
Anelika je saznala i vijesti o svojim tienicama. Henriette se vie nije morala udati za Kanaanina.
Gospoa de Baumont, u ijoj je slubi bila, povela ju je sa sobom na put u Francusku na koji je morala
poi kako bi rijeila pitanje svog nasljedstva. Vratit e se sljedee godine kad Henriette nae mua u
Francuskoj.
Rekli su joj i da je Delphine du Rosoy u gradu i da je pomalo osamljena jer je njezin mu u pratnji
gospodina de Frontenaca, na jezeru Ontario.
Taj par, vrlo omiljen, bio je meu najgorljivijim lanovima Bratovtine svete obitelji.
Bili su tuni to jo nemaju djece.
Kad je ve rije o Svetoj obitelji, Anelika je proitala pismo predsjednice, gospoe de Mercouville.
U njemu je pisala o branim planovima Kouassi-Ba i njezine crne robinje Perrine.
Na poetku joj je usluno dala neka imena i podatke koji bi joj mogli biti korisni u potrazi za
engleskim zarobljenicima u Novoj Francuskoj, za to ju je Anelika zamolila u pismu prole jeseni.
No prijateljski ju je upozorila da je pitanje engleskih zarobljenika vrlo osjetljivo.
Vrativi se na mogui brak Kouassi-Baa i Perrine, valja priekati na njezin povratak iz Montreala.
Ako do njega doe poetkom kolovoza, gospoa de Peyrac nai e mnogo vie ljudi u Quebecu te e
moi poeti pripreme za sveanost. Gospoa de Mercouville pripremila je brani ugovor koji je sluio
u takvim sluajevima. Zamolila je da ga gospodin i gospoa de Peyrac proue kako bi mogli raspraviti
o njemu kad se vrate, to e, na njezinu veliku alost, biti samo nakratko.
Anelika je bez oduevljenja itala predloeni ugovor: Grof de Peyrac, gospodar imanja de Peyrac i
drugih mjesta, ovlauje Armand-Cesara, svog crnca, da oeni Perrine Adele, crnkinju gospoe
barunice Morne-Ankou, nasljednice istoimenog imanja na Martiniqueu, roene d'Ambert, udane
Mercouville.
Navedeno je zahvala za trideset godina slube reenoga Armand-Cesara i izraz baruniina
zadovoljstva slubom reene crnkinje.
Dolje potpisani upnik Jeammot potvruje da je primio na znanje ovu izjavu i daje blagoslov koji su
traili.
Brani par e sluiti jo tri godine, nakon ega e biti proglaeni slobodnima.
Potpisani: Jeanne de Mercouville, roena... itd.
- Ali ovo ne valja nita! - uzviknula je Anelika. Ponajprije, bila je zapanjena to se Kouassi-Baa
spominje pod imenom Armand-Cesar, kao da je obian rob. Usto, on je odavno slobodan. Kakva teta
to Joffrey nije ovdje! On bi se pozabavio mnogo veim brojem pitanja s manje snage nego to treba
njoj. Njoj se doista ne svia taj Quebec sa svojim frivolnim ogovaranjima na jednoj strani i krutom
diplomacijom na drugoj. Tu se uistinu die francuski zrak, ali usred ljeta on je pun neugodna vonja.
Poljakinja ju je ohrabrila.
- O tome ete razgovarati kad se vrati.
Anelika nije htjela Kouassi-Bau pokazati predloeni ugovor. Moda je bio razoaran to se nije
susreo s Perrine, ali nije nita rekao i osjeala je da se predano brine za nju i Honorinu. Anelika nije
sumnjala da bi se ubio istog asa kad bi se njima to dogodilo. Ve mu je bilo dovoljno teko to
Honorina odlazi u ruke stranaca. Ozraje Nove Francuske u njemu je nadahnjivalo duboku sumnju. Za
njihova prvog boravka u Quebecu bio je vrlo tmuran. Hodao je quebekim ulicama s vie opreza nego
kad je hodao parikim ulicama nou, prije no to je gospodin de La Reynie uveo nonu rasvjetu. Oi
su mu stalno letjele lijevo-desno.
U Quebecu su proveli samo tri dana. Nije se eljela due zadrati.
37.
UZVODNO RIJEKOM SVETOG LAWRENCEA
Kad su proli quebeke rtove, putovanje je poprimilo ar nepoznatoga. Tuda su proli prvi istraivai:
Cartier, Champlain, Dupont-Grave. Rijeka-more jo je bila prostrana, to je negda tim istraivaima
davalo nadu da e njome stii do Kineskoga mora.
Napokon su stigli do neprelaznih brzaca. Tu, na najveem otoku od onih koji su oznaavali kraj
plovnog puta, na vrhu brijega Cartier je postavio veliki kri i imenovao obronak: Mont-Royal.
Bilo je to u srcu amerike ume - tko bi se ovamo usudio vratiti? Stoljee kasnije, hrabri plemi de
Maisonneuve i njegova druina Bojih pustolova u kojoj su bile i dvije ene, Jeanne Mance i
Marguerite Bourgeoys, na istom su otoku postavili drugi kri i utemeljili Ville-Marie, koloniju
namijenjenu irenju svete rijei Evanelja nesretnim Indijancima roenim u neznanju i neznabotvu.
Samo nakratko su pristali u Trois-Rivieres. Taj gradi ponekad je bio pun ivosti, a esto je bio
naputen. Oni koji bi se ondje zatekli uvijek su bili na rubu seljenja i odlaska u jednom ili drugom
smjeru.
Da je Joffrey bio s njom i da se nije morala odvojiti od Honorine, Anelika bi nedvojbeno uivala u
maglovitom obzorju, vie sivom nego plavom, kojem su draest davali kratki proplamsaji suneva
sjaja.
Nije joj bilo drago to je stigla.
Honorina je skakutala na mostu. eljela je pokazati gospoici de Bourgeoys da moe pjevati zajedno s
ostalim djevojicama.
Anelika je govorila Honorini o svom djetinjstvu. Objasnila joj je da nije otila u samostan tako
mlada zato to je njihova obitelj bila plemenita ali siromana.
Honorina je postavljala pitanja: kako se to moe biti plemenit iako siromaan?
Anelika joj je opisivala kako je spavala u istom krevetu sa sestrama kako bi se ugrijale, iako su vie
drhtale od straha od prikaza nego od hladnoe. Starija sestra zove se Hortense.
- Gdje je ona sad?
- U Francuskoj.
- Gdje u Francuskoj?
- Zacijelo u Parizu. Druga, malena, zvala se Madelon. Madelon je mrtva.
- Je li umrla zbog siromatva? Ili od straha?
Anelika je osjetila ubod u srcu kao i uvijek kad bi pomislila na Madelon. Imala je dojam da je
Madelon umrla zato to je nije dobro uvala.
- Ne budi tuna! - rekla je Honorina i poloila ruicu na njezinu aku - nisi ti kriva.
Kakav je bio njezin otac? to je radila majka? Je li se bavila biljkama za ajeve?
- Ne, uzgajala je povre u vrtu. Zahvaljujui njoj, barunici de Sance, jeli smo dobra jela.
- Je li i ona imala oi poput tvojih?
Anelika se sjeala da su joj i otac i majka imali jasne oi o ijoj su boji neka djeca govorila da je
plava, a druga da je zelena.
Pitat e Josselina, svoga starijeg brata.
Malo poslije Trois-Rivieres rijeka se proirila i oblikovala jezero Saint-Pierre, esto vrlo vjetrovito.
No lagani vjetar nije ometao plovidbu. S mosta Rochelaisa opazili su indijanske kanue kako se ljuljaju
na valovima. Barssempuy je rekao da je na jednom od njih razabrao obris nekog sveenika.
Spustili su alupu u vodu i malo zatim na palubu su se popela dva Indijanca i jedna
crna odora, isusovac koji se predstavio kao asni otac Abdaniel.
Anelika je bacila pogled na pismo gospoe de Mercouville i provjerila da u njemu stoji ime upravo
ovoga isusovca; gospoa de Mercouville preporuila ga je kao ovjeka koji bi mogao pomoi pri
otkupu engleskih zarobljenika. Gost je odbio ponueno pie u brodskom salonu i pozorno je sluao
dok mu je navodila neka imena. Poela je s obitelji William.
Nakon nekoliko trenutaka razmiljanja objavio je da mu to ime nije nepoznato.
Dobro se sjea njihova dolaska u utvrdu Saint-Francois-du-Lac. Neko pleme Etchemina dovelo ih je iz
Nove Engleske prije dvije godine. Sjea se jednog Williama koji je imao teku ranu na nozi od koje je
potom i umro. Naalost, usprkos svim naporima nije ga uspio uvjeriti da se prije smrti odrekne svog
krivovjerja i ist se pojavi pred Stvoriteljem.
Sjeao se i ene koja je ostala udovica s dvoje djece: djeakom starim pet godina i malenom
djevojicom roenom u umi za vrijeme puta u Novu Francusku. inilo mu se da su djevojicu
otkupili plemeniti ljudi iz Montreala koji su je krstili i usvojili.
Djeaka je pak nakon krtenja usvojio neki poglavica Abenakija, iz plemena Kannisebinoaks ili
Canibas, te ga odveo u podruje Velikih jezera, njihovu domovinu po kojoj nose i ime: Oni koji ive
kod jezera.
Dakle, u Saint-Francois-du-Lac ostala je samo udovica William, a nju je kupio neki Indijanac iz
plemena Canibas i odveo prema jugu. No isusovac je tvrdio da e je lako pronai jer su Canibasi dobri
krani i okupljaju se oko misije. Anelika mu zahvali i zamoli ga da prenese da je rodbina
Williamovih spremna otkupiti svoje zarobljene roake.
Nije znala koliko dugo e ostati na otoku Montreal. Dogovorili su se da e poslati glasnika ocu
Abdanielu da ga obavijesti o tome. On e je ekati sa zarobljenicom na uu rijeke Saint-Francois koja
se zvala i rijeka Abenakija jer je bila prirodni put prema njihovoj domovini na jugoistoku, Zemlji
zore.
Pilot koji ih je vodio kroz ua i tjesnace kod Trois Rivieres pozvao ih je da posjete uglednike toga
gradia, gospodina i gospou de Verrieres. Gospodin de Verrieres doao je u regimenti Carignan-
Salierea zajedno sa svojim ujakom, kapetanom Crevecoeurom te su obojica odluili nastaniti se u
Kanadi. Ve su imali petoro ili estoro djece, a tog dana slavilo se krtenje najmlaeg djeteta.
Pilot je ustrajao. Pioniri u okolici Montreala bili su meusobno vezani mnogo jae nego gospoda iz
Quebeca koja su odravala versaillesku etiketu. Dolazak stranih posjetitelja izazvao je opu radost.
Gospoa de Verrieres nije skrivala veselje.
Krstitke njezina djeteta obiljeene su sretnim znamenom u nenadanoj pojavi visokorodne dame koja je
ula u legendu i zbog koje su Montrealci bili nezadovoljni to je jo nisu vidjeli u svom gradiu.
Gospoa de Verrieres uvela je Aneliku u salon u kojem su se parovi odmarali od plesa na dvoritu.
Sve su oi bile uperene u Aneliku, sva su se usta radosno smijeila. Gospodarica kue sjela je uz
gou i razgovarala s njom.
- Gospoo, oprostite nam nau zauenost i ushit koji vam se moda ne ini uljudnim. Ali vaa pojava
ostat e jedan od najganutljivijih dogaaja u naem ivotu.
A jo vam neto elim rei, neto to nas sve uzbuuje. Sad, kad sam vas vidjela, rado priznajem da
smo u rodu ili barem u srodstvu. Prije nekoliko godina govorilo se da ste sestra gospodara de Loupa,
iji su posjedi zapadno od Montreala, i to zbog velike slinosti izmeu vas i jedne njegove keri. Sad
je to sigurno, jer nije mogue da takva slinost bude sluajna.
- Gospoo, potvrdili ste mi vijest u koju jo nisam bila posve sigurna. Ne udim se to ste upueni u
injenice. Premda ga nisam vidjela niti ga upozorila na svoj dolazak, sigurna sam da je gospodin o
kojem govorite moj stariji brat, Josselin de Sance de Monteloup, koji je otiao u Novi svijet kad je
imao esnaest godina i o kojem sve dosad nismo imali vijesti.
Gospoa de Verrieres je srdano zagrli sa suzama u oima.
- Dakle, mi smo roakinje! Moja sestra je njegova ena.
Sveenik koji je trebao krstiti dijete kasnio je zbog magle. Bio je to sveenik iz Quebeca koji je ljeti
obilazio udaljene upe. Zato se vjerska ceremonija morala obaviti nakon sveanosti, ali se ipak nije
odvijala uz manje pobonosti.
Gospodin i gospoa de Verrieres i dalje su u neoekivanoj nazonosti gospoe de Peyrac vidjeli dobar
znamen. Dugom popisu svetaca zatitinika novoroene kerkice
- Marie-Magdaleine, Louise, Jeanne, Helene - dodali su i ime svoje znamenite i lijepe posjetiteljice:
Anelika.
38.
DOLAZAK U MONTREAL
POSJETA MAJCI MARGUERITI BOURGEOYS
Evo napokon i Ville-Marie s planinom Mont-Royal u pozadini. U luci su ih ekali gospodin i gospoa
Le Moyne, barun de Longueil i njegov polubrat Le Ber.
Ta ugledna montrealska imena ve dugo su imala poslovne veze s grofom de Peyracom. Primili su ih
prijateljski i s panjom. alili su to nema gospodina de Peyraca, ali znali su da usluga koju ini
guverneru i njih oslobaa vojnog pohoda protiv tih nepredvidljivih neprijatelja.
Aneliki i njezinoj keri dali su na raspolaganje vrlo udobnu kuu u blizini vlastitih prebivalita, a
dame i njihove keri bile su spremne pomoi joj pri smjetaju.
Uvjeravali su je da se moe osjeati kao kod svoje kue i traiti svo to joj zatreba: sluge, sobarice,
kuhare. No shvatile su da je posljednji prijedlog neumjestan kad su vidjele gospodina Tissota s
opremom. Njegovo dostojanstvo i znanje zadivili su ih.
Zatraio je samo pomo dvojice sobara koji bi mu mogli pokazati gdje se u gradu mogu nai najbolje
namirnice.
im se smjestila, Anelika je u pratnji Kouassi-Baa i gospodina de Barssempuya krenula prema
zgradi zapadno od grada, gdje se nalazila kongregacija Nae gospe i njezine mlade tienice.
Lagane koije odvezle su ih do ulaza u zgradu, ograenu drvenom ogradom. U dnu drvoreda ugledali
su dugaku kamenu kuu s tri prozora sa svake strane sredinjih vrata.
U usporedbi s velikim gospodskim kuama u gradu bila je skromna, ali ugodna poput obiteljske kue.
U dvoritu su djeca pjevala, plesala, pljeskala rukama i skakutala.
U jednom kutu dvorita bilo je skladite povra. Tu su nali majku Margueritu Bourgeoys. Opazivi
posjetiteljice, pola je prema njima, zagrlila ih, pitala ih za zdravlje i zamolila da se malo strpe jer
mora dovriti pregledavanje zaliha.
Danas je velik dan, rekla je, kao i uvijek kad primaju novu tienicu. Ponudila im je svjeu vodu iz
bunara. To se smatralo prvim znakom gostoprimstva, jer je e bila bolest te zemlje. Pokazala im je
prostorije u zgradi. Tijekom cijelog posjeta majka Bourgeoys nije putala Honorininu ruku, ukazujui
joj mnogo vie panje nego Aneliki.
Kakva divna uiteljica!
Na katu su bile spavaonice s obinim drvenim krevetima sa slamnatim madracima i pokrivaima od
kariranog platna.
- Zimi stavljamo pokrivae od sera kako bismo ih zatitili od hladnoe i vjetra.
Ljeti su se ponajprije bavili izbjegavanjem uboda komaraca. Uz krevete su visjele loptice ispunjene
mukatnim oraiima i mnogim drugim sastojcima jaka mirisa. Te loptice, koje su zvali smjesa
tjerale su kukce.
- Zna li praviti smjesu? - upitala je majka Bourgeovs Honorinu.
Honorina je odmahnula glavom.
- to zna raditi, drago moje dijete? Reci mi - zamolila je redovnica njeno.
- Ne znam nita raditi - rekla je Honorina tuno. - Jako sam nespretna.
- Dobro, mi emo ti pomoi da bude manje nespretna i nauit emo te mnogoemu.
Cijelu kuu proimao je ugodan miris dunja i drugog voa. Klima je bila blaa nego u Quebecu pa je
uspijevalo vie kruaka i jabuka.
Sestre su odravale samodostatno gospodarstvo i radile mnoge poslove, poput svih ostalih stanovnika
Nove Francuske.
Na kraju tog prvog posjeta gospoica Bourgeoys predloila je Aneliki neto to bi moglo ublaiti bol
zbog razdvajanja majke i keri. Savjetovala joj je da predstavi Honorinu svojoj rodbini, a da je tek
potom preda kongregaciji. Tako e gospoa de Peyrac jo nekoliko dana biti sa svojom kerkicom, a
kad bude odlazila, bit e uvjerena da je Honorinina sudbina u dobrim rukama.
39.
JOSSELIN, NAJSTARIJI BRAT
Uspevi se kamenim stubama, Anelika i Honorina stajale su pred bronanim zvoncem, oklijevajui
prekinuti tiinu dugu trideset godina.
Na vrhu tog stubita od pet stuba razaznala je izblijedjeli dijamantni motiv iz stare domovine. Kua je
nalikovala na dvorce iz zapadne Francuske - Poitoua, Vendeje i Bretanje, a ne na normandijske kue
kakve su bile u Quebecu.
Zvono je zazvonilo. Malo zatim otvorie se vrata i na njima se pojavi plavokosa djevojka ije su je
bistre oi promatrale.
Ako mi je to neakinja, ba mi i nije toliko nalik - pomisli Anelika.
- Jeste li vi Marie-Ange du Loup? - upita je ona.
- Da, jesam.
Mlada djevojka se nasmije.
- A vi ste vila Meluzina. Ona koja se subotnjih noi preobraava u koutu? Vila koja bdije nad etvom,
gradi dvorce i titi djecu od bolesti. Je li tako?
Anelika potvrdi ozbiljnim kimanjem glave. Marie-Ange joj razdragano prui ruku.
- Otac mi je rekao da dolazite.
Povela ih je hodnikom na ijim su zidovima visjele slike i lovaki trofeji. Veliko kameno stubite
vodilo je na kat.
Anelika je bila sretna to je njezin brat sagradio takvu kuu. Zacijelo je vrlo bogat.
Ule su u salon i tu ugledale mukarca koji ita; sjedio je u visokom drvenom naslonjau starog stila.
Kad ih je ugledao, ustao je. Bio je visok i jak, ali ne i krupan. Mogla bi proi kraj njega ulicom a da ne
pomisli da bi joj mogao biti brat. Gledali su se s oklijevanjem, a potom se zagrlie. Josselin ju je
pozvao da sjedne, potom je i sam sjeo, prekriio noge i odloio knjigu, kao da ali.
Nije sliio njihovom ocu, ali njegove usne koje su se teko smijeile bile su usne mukaraca iz
porodice Sance. Cantor donekle ima takva usta. Imao je smee oi i smeu kosu srednje duljine.
Osjeao se neugodno, premda je bio stariji.
Mlada djevojka je izila kako bi objavila njezin dolazak ostalim lanovima obitelji.
- Reci mi, Josseline...
Spontano mu je rekla ti.
- Reci mi, Josseline, tko je od naih roditelja imao svijetle oi?
- Naa majka - odgovori on.
Ustao je, otiao do komode, izvadio dvije drvene ploe i pokazao ih Aneliki. Bili su to portreti
baruna i barunice de Sance.
- Naslikao ih je Gontran. Ponio sam ih sa sobom.
Stavio ih je na stol pokraj vaze s cvijeem. Slinost je bila dojmljiva. Iz hodnika se zaue koraci i
glasovi.
Josselinova ena sliila je na svoju sestru, gospou de Verrieres. Poput svih Kanaanki druge
generacije, naviknula je s muem dijeliti opasnosti i uspjeh.
Anelika je odmah shvatila da ona dri konce u svojim rukama. Nedvojbeno nije imala drugog izbora,
jer se njezin suprug nije zanimao za trgovaka pitanja. Brigitte-Luce gledala ga je s oboavanjem i
kao da ga je smatrala svojim djetetom.
- Mogao si nam barem pisati! - rekla mu je Anelika kad su ostali sami u salonu.
Majka obitelji udaljila se kako bi im pripremila sobu, jer je kanila zadrati Aneliku i Honorinu
barem na veeri i preko noi.
- Pisati? Kome? - ree Josselin. - Nisam elio priznati svoje poraze. Zaboravio sam da znam pisati, a
gotovo da sam zaboravio i da znam govoriti. Da bih se odrao u Virdiniji i Marylandu morao sam
zaboraviti da sam Francuz, a u svim engleskim zemljama valja biti doista protestant. A ja to nisam
bio. Bio sam samo sa protestantima, uz njih, mladi koji eli vidjeti svijeta. Ali nisam bio dobar ni za
to.
Moj studij? elja da postanem pisac? Bio sam stranac. Osjeao sam da sam meu strancima, a pomalo
i meu neprijateljima. Nauio sam engleski, ali sam se uzrujavao to se smiju kad uju moj naglasak.
Na izlasku iz neke krme jedan Francuz mi je rekao: Ali ti nisi hugenot, idi i ivi u Novoj Francuskoj
kad moe.
Stigao sam do Albany-Orangea, stare nizozemske utvrde. Nisam bio ni dobar pustolov ni dobar traper.
Indijanci su mi se rugali.
- Mukarci iz nae porodice uvijek su bili vrlo osjetljivi.
- Iz istog razloga. Nismo bili ni seljaci ni plemii, bili smo siromani a smatrali smo se bogatima, pa
smo teko odravali svoj rang. Djevojke su moda imale bolji karakter jer su imale bolje izglede.
- Ne, Josseline. Sjeam se tvojih posljednjih rijei. Rekao si da ne prihvatim sudbinu koja me je
ekala: biti prodana nekom bogatom starcu ili nekom debeljku iz susjedstva.
Doao je do jezera George, gdje su se povremeno susretali engleski i francuski traperi. U tim
krajevima, gdje je granica izmeu Nove Engleske i Nove Francuske nejasna i ne postoji ni za jedne ni
za druge, mogao je neprimjetno napustiti svoje engleske protestantske drugove i prijei k svojim
katolikim sunarodnjacima.
U utvrdi Sainte-Anne uzeo je drugo ime, Jos du Loup. Popio je posljednju pintu piva s prijateljem.
Nakon toga je zautio.
- U tom trenutku postao sam posve nijem.
Prezimio je u utvrdi Sainte-Anne, pomaui pri raznim poslovima. U proljee je otiao na Rijeku
svetog Lawrencea i dospio do Montreala. Tu je sreo Brigitte-Luce i oenio je.
- A kako si se obogatio?
- Nisam se obogatio. to sam mogao raditi? Loviti? Ovdje se lovi, ovdje se kupuju krzna od
Indijanaca. A to sam mogao sa svojim rogom u ovoj zemlji gdje te pucketanje granice moe stajati
skalpa!
Oboje se nasmijae, sretni to ih je ivot podvrgavao istim tegobama i to ih je odgoj naveo da vide
stvari na isti nain. Brigitte-Luce se pojavi na vratima i zapanji se.
- Pa to vie nije isti ovjek! - uzviknu ona. Josselin uze enu za ruku.
- Ona me je spasila.
Anelika i njezin brat tako su se slabo poznavali. Starija djeca bila su u koli pa su ih mlaa vidjela
samo za vrijeme praznika. Nikad se nisu zajedno igrali. Pa odakle onda ta tajanstvena veza koju su
osjetili? Od istoga imena? Moda. Od iste krvi? Ne.
Bratska povezanost je neto drugo. Ne ovisi o istoj krvi, jer ista krv ponekad ak i razdvaja.
- Sjeam se da mi se nije svialo to je moja majka, koja me je oboavala dok sam bio malen, takoer
i vaa majka.
Sloili su se da ih je povezao zajedniki ivot koji ih je okupio oko istoga stola, pod istim krovom koji
je bio utoite u okrutnom svijetu, mjesto na kojemu su mogli ivjeti u svojoj djetinjoj slabosti nakon
izgona iz raja.
- U koji se elimo vratiti...
- Ne - ree Josselin - nikad se nisam elio vratiti u stari dvorac i uvijek mi je bilo drago to sam
otiao. Moda nas upravo to povezuje, Aneliko?
- U vezi s tim imam neke papire koje treba potpisati.
Potraila je omotnicu s dokumentima koje joj je dao Molines i zamolio da ih Josselin potpie kako bi
stari intendant uredio poslove oko nasljedstva mlaih lanova loze Sance de Monteloup.
Brigitte-Luce podignula je ruku. Bila je svjesna potpune ravnodunosti koju je njezin suprug
pokazivao u tim pitanjima. Uzela je listove i poela ih itati. Potom je rekla Aneliki da on nije
preminuo, nego je najstariji sin i valjalo bi da preuzme titulu nasljednika od svog brata Denisa koji je
zauzeo imanje i ondje ivio sa svojom brojnom obitelju.
- Denis? On ga uope nije spominjao. - Brigitte-Luce odmahnula je glavom elei rei da se on ne
snalazi u nekim stvarima. - Tek prije nekoliko dana rekao mi je da e nas posjetiti jedna njegova
sestra. Prije toga nisam znala nita o njegovoj prolosti, pa ak ni odakle je. Bili smo oduevljeni kad
smo saznali da ima toliko brae i sestara.
- Nije govorio, nije nita priao - ree Anelika. - Pitam se kako ste se uope uspjeli vjenati!
Bilo je oito da se radilo o pripovijesti bez rijei, o tihoj ljubavi.
- Iz njega zrai takav arm! - tiho ree Brigitte-Luce. Anelika ga nikad nije tako vidjela. No iako
dijete moe imati dar zapaanja, ono nita ne zna i ne moe usporeivati. Sudi po nagonu i trenutno. A
oni su bili djeca kad su se vidjeli posljednji put.
- Vjerujte mi - ree Brigitte-Luce - danas sam prvi put ula da se tako smije.
Zahvaljujui vama, sestro moja, dogodilo se to udo.
- A to sam ja bila u tvojim oima? - upita ga Anelika.
- Ti si bila Anelika. Nije se znalo jesi li razuzdana ili fina. Dojilja Fantine upozorila nas je,
Raymonda, Hortense i mene, kad si se rodila. Sjeam se njezina ozbiljnog, gotovo zlokobnog izraza
lica: Ona je drukija! Ona je vila! Roena je pod sretnom zvijezdom!... Sad si preda mnom i ja
mislim: Pozor, oprez, ovo je vila. Ona je drukija, roena je pod sretnom zvijezdom. to te vie
gledam, to se vie bude moje stare misli.
Odmahnuo je glavom i zgrio usne oko svoje lule kako bi suspregnuo osmijeh.
- Dojilja je imala pravo.
- Razumijem vas - rekla je kasnije Anelika njegovoj eni. - Je li uope mogao biti armantniji prema
sestri pronaenoj nakon trideset godina, o kojoj je ouvao laskave uspomene i nakon trideset godina
vidi je onako kako ona eli? Nisam smatrala da je sposoban za takvu profinjenost. No to sam uope
znala o svom bratu starom petnaest godina?
Zajedno su se smijale, sretne to su uspostavile sestrinski savez kao da se oduvijek poznaju. Izmeu
njih poele su se stvarati veze koje e biti vie od roakih obveza i koje e moda prerasti u duevno
srodstvo.
Valjalo je toliko toga rei, ne samo ispripovijedati prie, nego i izmijeniti mnoge misli.
Vrijeme je brzo prolo. Anelika i Honorina samo su jednu no prespavale kod njih.
Morali su se oprostiti.
- Ja u vam pisati - obeala je Brigitte-Luce.
40.
OPROTAJ SA HONORINOM
- Netko bi rekao da je ta Marie-Ange tvoja ki - ree Honorine nezadovoljno. - Ali ja sam tvoja ki.
- Dakako, mila moja, o tome nema rasprave. Marie-Ange mi je samo neakinja. Slii na mene jer smo
u rodu. Tako Florimond slii na tvog oca, dok je Cantor vie nalik na svog ujaka Josselina.
- A ja, na koga sam ja nalik? - upita Honorina.
- Donekle slii mojoj sestri Hortense.
- Je li bila lijepa?
- Ne znam. Djeca to ne mogu dobro procijeniti. Sjeam se da su govorili da je vrlo plemenita, gotovo
kraljica. To znai da je lijepo hodala, lijepo se drala, a i ti si uvijek bila takva, ak i kad si bila posve
malena.
Honorina je time bila zadovoljna.
- Zato si rekla majci Bourgeoys da ne zna nita raditi? - upita Anelika. - Zna
lijepo pjevati.
- Ali jednom si rekla da su mi pjesme... uznemirujue.
- To je samo ona pjesma o trovaici.
Anelika je usporila korak kao da eli zadrati taj trenutak u kojem je vodila ker u novi ivot. Dugo
nee moi razgovarati s Honorinom, a moda vie nikad nee moi uivati u povlastici njezine prve
mladosti: iskrenom i naivnom izraavanju svojih djetinjih i svjeih misli i vizija.
Kad je idui put vidi, ona e ve preuzeti uobiajeni nain razmiljanja. Zato je i daje u ruke
uiteljica. Nauit e to valja initi, misliti i govoriti, a ponajprije to se ne smije rei, a to je teta.
Anelika se zaustavi i unu kraj nje.
- Zna li da si neko bila sama sa mnom? Imala sam samo tebe. Sreom si bila uz mene. Da me ti nisi
tjeila, to bi bilo sa mnom?
- Gdje je bio moj otac?
- Vrlo daleko. Bili smo razdvojeni?
- Tko vas je razdvojio?
- Rat.
Vidjela je da Honorina razmilja o tome. Ve je znala da rat razdvaja ljude. Ponekad se vie i ne vide.
- Bilo je teko pronai ga i ja sam ga dugo traila s tobom. Jednog dana smo ga pronale i rekao je: Ja
sam va otac.
- Sjeam se.
- Vidi da se dogaaju i lijepe stvari.
Honorina je uzdignula glavu. Bila je uvjerena u to.
- Zato si tuna? - upita Honorina kad su ve bile blizu kue.
- Zato to mislim da neu biti ovdje ako me bude trebala.
- Ako te budem trebala, dozvat u te. Kao onog olujnog dana kad sam se zamalo smrznula u snijegu.
Pozvat u te i ti e doi.
41.
ODLAZAK IZ MONTREALA
Tijekom idua dva dana Anelika je htjela sastati se s vitezom de Lomenie-Chambordom.
Kad se pojavila u bolnici Jeanne Mance, u kojoj je vitez lijeio ranu zadobivenu u nesretnom
incidentu s Indijancima Ottawa, rekoe joj da se preselio u sulpicijanski samostan. Poslala mu je
poruku, ali Yann Le Couennec vratio se bez odgovora i ona je shvatila.
Izbjegava me!...
A uzrok te hladnoe bio je:
Zacijelo je primio vijesti o smrti oca d'Orgevala, svoga najboljeg prijatelja. Mene dri odgovornom.
Gospoica Bourgeoys poslala joj je poruku da odredi datum svog odlaska iz Montreala kako bi
odredili dan kad e posljednji put zagrliti kerkicu. Malena se nije bunila i bila je zadovoljna.
Porunik Barssempuy objavio je da su spremni za isplovljavanje. Prije polaska posjetila je redovnice.
Honorina je dotrala u dvorite.
- Oprostite se s majkom - ree joj gospoica Bourgeovs. - Ve sam joj rekla da moe vaem ocu
prenijeti nae miljenje da ste vrlo dobro dijete.
Anelika uhvati malenu za ruke.
- Stalno emo misliti na tebe.
Honorina se pripremila za taj trenutak. Koraknula je unatrag i poloila ruku na srce, oponaajui
Severinu.
- Ne boj se nita - ree ona. - Ovdje imam tajnu ljubavi koja e mi pomoi da ivim i preivim.
Honorina se vratila u dvorite okupano suncem te je Anelika, zadravajui suze, uvala sliku svoje
kerkice u radosti njezine sedme godine, kako pjeva sa svojim druicama.
Prvih dana svibnja,
to u darovati majci?
Prvih dana svibnja poi u na put da te vidim, mala moja ljubavi - obea ona samoj sebi.
Majka Bourgeoys vie joj je puta vrsto stisnula ruku ne rekavi nita. Iza ograde ekala ju je cijela
obitelj njezina brata. To veselo drutvo otjeralo je njezine tune misli.
Plovila je na Rochelaisu niz rijeku, nosei na srcu nekoliko rubaca koji su je podsjeali na draga bia.
Nije se mogla susresti s gospodinom de Lomenie-Chambordom ni posjetiti gospou d'Arreboust u
samostanu kao to je obeala barunu, no jedno dobro djelo ipak je mogla obaviti. Poslala je Le
Moyneovog Indijanca da najavi ocu Abdanielu njezin povratak.
Sipila je kiica kad su stigli na ue rijeke Richelieu, mjesto sastanka. Ispred stare utvrde ekala ih je
skupina osoba: isusovac, dva Indijanca i jedna ena.
Rochelais je bacio sidro i Anelika je sila na kopno. To je doista bila gospoa William, ali posve
izobliena i iscrpljena i nije pokazala nikakva znaka zanimanja za nju. Bila je odjevena poput
Indijanke, ali s francuskim cipelama na nogama.
Andelika joj se obrati na engleskom. Govorila joj je o njezinim roacima iz Portlanda i Bostona koje
je vidjela u Salemu i koji je ele otkupiti.
- Sumnjam da e to njezin gospodar prihvatiti - ree isusovac.
Andelika ju je pokuala izvui iz utuenosti ponavljajui joj da je ele otkupiti i da je njezina ki
Rose-Ann dobro, ali inilo se da Engleskinja ne razumije.
- Zar je zaboravila svoj materinski jezik? Zar u logoru Abenakija nema Engleza s kojima bi mogla
razgovarati?
- Ima - odvrati upravitelj misije - imamo jednog Daughertyja koji trai dozvolu da posjeuje
zarobljenicu. Vidimo ga kako razgovara s njom i kako zajedno plau.
Andelika se donekle razvedrila da nesretnica ipak ima nekoga iz svoje zemlje tko je ohrabruje u
ropstvu. Ostavila je ocu imena i adrese rodbine gospoe William za sluaj da se ona ipak zainteresira
za njihov prijedlog i da njezin gospodar pristane.
vrsto je stisnula tromu i mravu ruku sirote puritanke i otila, bez elje da se osvrne.
42.
NOVO ISPITIVANJE PORUNIKA D'ENTREMONTA
SUDBINA KRALJEVIH DJEVOJAKA
Odjevena u laganu bijelu svilenu haljinu i ogrta s ovratnikom, Andelika je izila iz stana gospoe de
Campvert koja ju je pozvala na partiju karata i zakusku s hladnim mesom i salatom. Prije toga je bila
u biskupiji, to ju je podsjetilo na davne dane u Quebecu.
Priao joj je neki narednik u dolami strijelaca i uruio joj poruku policijskog porunika Garreau
d'Entremonta. Trebala je slijediti narednika u prefekturu; stvar je hitna.
Andelika je pristala, to je narednik popratio izrazima uljudnosti, ali takvima koji nisu doputali
odlaganje.
Garreau d'Entremont je u svom mranom kabinetu vie nego ikad podsjeao na zgrena vepra.
Imala je dojam da je njezina bijela haljina doslovno unijela svjetlo u tu sjenu i polumrak kabineta.
- Savreno sam sretan to vas vidim, gospoo.
Koliko je mogla vidjeti, uope se nije promijenio.
- Znam da e va boravak meu nama biti kratak, pa nisam oklijevao...
- Dobro ste uinili.
Nedvojbeno mu je bilo neugodno zbog svega to joj je kanio rei. Zavrio je istragu o brodolomu
Jednoroga kod Gouldsboroa. Dobio je izvjetaj da je na brodu bilo dvadeset sedam Kraljevih
djevojaka. Dobro se sjea da se govorilo kako su sve spaene, ali nekim udom u Quebec je stiglo
samo petnaest ili esnaest djevojaka.
- Gdje su ostale?
- Neke su se nastanile u naim naseljima u Francuskom zaljevu.
Garrea je kimanjem glave iskazivao svoje zadovoljstvo. Rekao je da je bio siguran da e ona razrijeiti
tu zbrku. No s najvieg mjesta dobio je nalog da sazna sve potankosti o djevojkama.
- Evo, iz Pariza je stigao ovaj popis svih dvadeset sedam mladih ena: imena, prezimena, starost,
rodno mjesto i tako dalje. Molim vas da za svaku napiete to je bilo s njom.
Andelika se pobuni.
- Nisam ja nikakav sudski slubenik i nemam nikakvu elju posvetiti se tom inovnikom poslu. Nije
li dovoljno to smo ih spasili, pobrinuli se za njih i doveli ih ovamo, barem veinu?
- Tako je. U Quebecu ima djevojaka koje ste doveli kako bi se udale. Morate traiti da vam se povrati
novac koji ste dali kao miraz.
- To uope nije vano. Grof de Peyrac i ja stoput radije emo prihvatiti troak nego se opet mijeati u
tu priu.
- To je nemogue.
- Zato bi to bilo nemogue?
- Bilo bi sumnjivo da ne traite novac koji vam francuska administracija nudi.
- U kojem smislu sumnjivo?
- Pitat e za razloge zbog kojih ne elite ispostaviti raun i trait e potankosti. Osim toga, nije samo
jedan brod izgubljen u toj ekspediciji, ve tri.
- Tri? To je neto novo. Mogu vam samo potvrditi da se samo Jednorog razbio na naoj obali.
- To nitko ne porie. Ali oni tvrde da ste ih vi konfiscirali i da je to bio gusarski in.
Nisu li to dva borda koja je gospodin de Ville d'Avray prisvojio kao ratni plijen?
Anelika je pocrvenjela. To su dva gusarska broda Ambroisininih suuesnika.
- Dobro znate da se radi o brodovima izvan zakona koji su pustoili Francuskim zaljevom. Intendant
Carlon bio je svjedokom borbe koju smo vodili kako bismo ih spasili od unitenja.
- Znam! Znam! Naalost, gospodin Carlon je u osjetljivom poloaju koji mu ne doputa da se izjasni
ako ne eli pasti u nemilost.
- To ne baca sjenu na sve to je uinio prethodnih godina kao jedan od najboljih intendanata Nove
Francuske. Posluajte moj savjet i ispitajte ga. On e vam bolje odgovoriti nego ja.
- Dvojim u to.
- Ne razumijem vas. Gospodine policijski porunie, to elite od mene?
- Da razjasnite nejasnoe. Kad god dobijem neke obavijesti, u njima se spominje vae ime. Nedavno
sam saznao da se vojvotkinja de Maudribourg nije utopila u brodolomu... i da je kasnije ubijena u
Gouldsborou... to vas ini odgovornom za njezinu smrt!
- Smijala bih se da stvar nije tako alosna - ree Anelika nakon kratke stanke. -
Moete li mi rei tko vam je prenio tu klevetu?
- To su glasine...
- Ah, vi i vae glasine! Koji je va znak? Astroloki znak - objasni ona, vidjevi da je podignuo obrve.
- Kentaur, Strijelac - promrmlja on nevoljko.
- Sad bolje shvaam zato mi se sviate usprkos svom loem ponaanju, jer to je i moj znak.
inilo se da se nasmijeio.
- Strijelac je ustrajan. Mi stojimo svim kopitima na zemlji.
- I gledamo prema nebu kad nas rastui teina ljudske gluposti.
Gospodin Garreau d'Entremont uzeo je neko pismo i zamiljeno rekao:
- Bio je to asni otac d'Orgeval, veliki isusovac koji je umro kao muenik. On vas je optuio,
ponajprije vas. Uvijek je pridavao manju vanost teritorijalnim posezanjima grofa de Peyraca nego
vaem utjecaju u naim krajevima.
- Ali to je ludo! Kako je mogao znati za brodolom? Mi smo donijeli tu vijest, a kad smo stigli u
Quebec, ve je bio otiao kod Irokeza.
- Poslao je poruke u Francusku koje je primio asni otac Duval u Parizu, opi isusovaki koadjutor, i
asni otac Marquez, nadstojnik isusovaca u Francuskoj.
- Zato se on umijeao?
- Mislim da je u nekom rodu s vojvotkinjom de Maudribourg.
Znam - zamalo je odgovorila Anelika. Njegova sestra po mlijeku. Ambroisine je rekla: Bilo
nas je troje proklete djece, on, Zalili ja.
Anelika se uplai da joj se osjeaji vide na licu. Napola se okrenu prema prozoru odakle je dopiralo
mutno svjetlo kroz gusto granje ljeta.
- Ponovit u pitanje, gospodine d'Entremont. Kako je to mogao tako brzo saznati kad je bio tako
daleko, kod Velikih jezera? Nemogue! Zar ima dar vidovitosti?
- Premda nije nemogue da je to saznao dok je bio kod Velikih jezera, dodat u i ovo: Sebastien
d'Orgeval bio je uzviena duha i bio je obdaren moima koje su uglavnom nedostupne ljudima:
levitacijom, vidovitou, a moda i sveprisutnou.
Jedno je sigurno. Uvijek je sve znao.
Anelika mu se naruga:
- Nemojte mi rei da vi, za kojeg sam vjerovala da ste upoznati s Descartesovom filozofijom koja
poziva na razum i oslanja se samo na materijalne dokaze, da se vi sluite metodama naih djedova!
Sjeam se kako ste me optuili da sam ubila grofa de Varangea, Sotoninog sljedbenika, jer vam je to
doapnuo arobnjak iz Donjega grada Crveni Vrag i onaj drugi Sotonin sljedbenik, Varangeov prijatelj
grof de Saint-Edme.
- Koji je takoer nestao bez traga - doda Garreau d'Entremont. - To je jo jedan otvoreni sluaj. Trebao
bih utvrditi okolnosti njegove smrti.
- Za koju sam moda opet ja odgovorna? - upita ona, ne bez sarkazma.
- Doista. Otac d'Orgeval drao vas je odgovornom za to u svojoj posljednjoj poruci koju je povjerio
ocu de Marvilleu nekoliko sati prije svoga muenitva.
- On! Opet on!
Predvidio je njezin bijes. No nije joj vidio lice jer je bila okrenuta prema prozoru.
Razaznavao je samo njezin profil i trepavice koje su treptale.
- Optuivao me je do smrti - promrmlja ona. - Ne nalazite li da u takvoj udnji za progonom i osudom
nekoga koga nikad nije vidio ima neto neobjanjivo?
- Ili pak neto posve jasno! Ako je otac d'Orgeval iz pouzdanih izvora znao sva vaa djela i procijenio
da je moja dunost da ih kaznim.
- A taj pouzdani izvor je njegova vidovitost, gospodine policijski porunie?
- Dakako, nije!
Stavio je neku kutijicu na stol, pokazao je Aneliki izdaleka i zakljuao je u ladicu.
- Ovo su pisma koja mi je dao preasni Duval i ona nisu takva da bi se razmatrala na svjetovnom sudu.
- Ali ipak na njima temeljite svoja uvjerenja?
- Da.
Ona je i dalje gledala kroz prozor.
Znao je da lae. A to je drugo mogla? Zar ga moe okriviti to je vrstan policajac?
A oni nisu neprijatelji. Zlo nije ni u njemu ni u njoj. Oboje ele pobjedu pravde, pobjedu dobra,
vladavinu Bojega mira, ili barem Kristovoga, a ona ipak u njegovim oima predstavlja tko zna kakvu
opasnost.
- Kakva teta! - promrmlja ona.
- to elite time rei?
- Veselila sam se to u vidjeti moje prijatelje u Quebecu. Znala sam da e mi kratkoa putovanja
dopustiti samo kratke susrete, ali nisam ni sanjala da me elite vidjeti samo da biste me optuili.
Zacijelo znate kakvu pomo moj suprug prua gospodinu de Frontenacu na rijeci Saguenay. Morala
sam se rastati od njega i sama nastaviti prema Montrealu. Sama sam, tuna, nemirna i moje
prijateljstvo prema vama je iznevjereno.
Primijetila je da su mu ake stisnute i da drhti od nemona gnjeva.
- Kad sam bila u prolazu prema Montrealu, rekli su mi da ste na poljima.
- Pa i bio sam! Bio sam na svom gospodarstvu. Vratio sam se jer me je sluga upozorio da je brod
donio vane vijesti iz Francuske.
- A odakle su zapravo dole te vijesti?
On je oajno premetao papire i sveske koji su mu zakrivali stol.
- Iz ureda gospodina Colberta, kao i uvijek.
- Jedno je sigurno, gospodine d'Entremont. Kralj je opet na prijatelj. Ako se gospodin Colbert krije
iza tih neuvenih kleveta, on je to uinio bez kraljeva znanja.
Garreau d'Entremont je nastavio:
- Zamiljate da vas Nova Francuska jo voli. Ali ona se mogla i predomisliti. Ljudi su moda
zaboravili vau velikodunost, darove i usluge. A ja nikad nisam vjerovao da ste neduni!
I on se iznenada tako blago i prijateljski nasmijeio da ju je uspio zbuniti.
- Sluajte, ja sam u nemoguoj situaciji. Preklinjem vas, gospoo, dajte mi popis svega to znate o tim
mladim enama. To je formalnost. Nee vam biti teko, a meni e dati vremena da otkrijem zato su
tako uporni u elji da vas obetete.
- Dobro - ree ona rezignirano - kad me tako molite, uinit u to mogu. Mislim da zna kome u se
obratiti kako bih popunila praznine u vaem upitniku. Ali nita vam vie ne mogu obeati.
Dok je izlazila, na licu mu je lebdio onaj isti smijeak pun opratanja i poputanja.
Nije htjela odlagati posjet Delphini du Rosoy, udanoj za simpatinoga Gildasa de Majeresa.
Sretan osmijeh mlade ene kad ju je ugledala izbrisao se kad je ula razlog njezina dolaska.
- Zato ste tako problijedjeli? - upita Anelika elei umanjiti vanost pitanja.
- Opet govoriti o tim stranim stvarima? Nikad! - prosvjedovala je sirota Delphine i zamalo joj
zalupila vratima pred nosom.
Anelika ju je umirivala.
- Meni to nije nita drae no vama, ali Garreau d'Entremont je bijesan. ini se da je dobio neke
prijetnje iz Francuske. Treba samo napisati sve podatke o svim djevojkama koje su se iskrcale s
Jednoroga, a ja to ne mogu bez vas. Hrabro, Delphine.
- Na posao - ree Anelika. - Gospodin d'Entremont nije lo ovjek, ali ne bi bio na tom poslu da nema
prirodnu sklonost dovoditi blinjega u nepriliku. To je njegov nain sluenja Bogu i kralju.
- Ali odakle to obnovljeno zanimanje za nau sudbinu?
- Drutva odgovorna za va put u Novu Francusku ele znati to se dogodilo s vama i s plodovima
njihove velikodunosti.
- Ne razumijem zato bi si bilo koje drutvo uzimalo pravo istraivati to se dogodilo.
Ekspediciju je gotovo u potpunosti financirala vojvotkinja de Maudribourg, a neka drutva dala su
samo neke dozvole koje se ne izdaju pojedincima.
- Dakle, to su njezini nasljednici?
- Nije ih imala. Osim toga, miraz smo dobile od vas i gospodina de Peyraca, a ne od kralja, pa se
udim to sad trae pojedinosti kako bi vam vratili novac.
- To je doista udno. Prenijet u vae miljenje gospodinu d'Entremontu koji smatra da naa odluka da
ne traimo nikakav povrat novca moe biti sumnjiva. A sad, molim vas, pogledajte ovaj popis. Je li
potpun i je li vas doista bilo tono dvadeset sedam?
- Doista nas se toliko ukrcalo u Dieppeu - potvrdi Delphine koja je uzela pero i poela ga iljiti - ali
samo nas esnaest dolo je u Quebec pod vaom zatitom.
Delphine je uzela list papira i poela pisati imena, dodajui uz svako ime nekoliko rijei koje su
opisivale to se dogodilo djevojkama koje su stigle u Quebec.
Anelika je zadovoljno promatrala, jer su djevojke uglavnom doivjele sretnu sudbinu.
Jeanne Michaud udala se za nekog mukarca iz Beauporta i ve je poklonila brata i sestru svom
siroetu Pierreu. Henriette je otila u Francusku s gospoom de Baumont, to ini njezinu budunost
svijetlom. Catherine de la Motthe ivi u Trois Rivieres; pozdravila ih je kad su putovali u Montreal.
- Tko je ova Lucile d'Ivry? - zaudi se Anelika.
- To je crnkinja. Uporno je htjela udati se za nekog vojvodu ili princa. Govori se da se napokon
zaruila za nekog policajca. Ne znam to e biti s tim.
Delphine je potom s mukom napisala imena jedanaest odsutnih. Gotovo je drhtala.
- Marie-Jeanne Delille je mrtva - rekla je zaustavivi se kod njezina imena. Vidjevi Anelikin upitan
izraz lica, dodala je:
- To je ona koju su zvali Marie-la-Douce.
- Velika Barssempuyeva ljubav.
- Trebala se udati za njega. Bila je siroe poput mene, ali iz dobre graanske obitelji.
Moda ima rodbinu koja eli znati to joj se dogodilo. to da napiem?
- Smrt nesretnim sluajem za vrijeme jednog pristajanja. Ne mislim da e se zanimati za nju. Ali
moemo naznaiti da je njezin grob u Tidmagoucheu. Vidim i ime Julienne Denis, supruge Aristidea
Beaumarchanda.
Obje su se popustljivo nasmijeile.
- Upiimo ga kao pomonog apotekara ope bolnice u Quebecu, to e biti dovoljno ugledno zanimanje.
Ali sad sam se prisjetila da su se u Port-Royalu tri nae drugarice sakrile kod gospoe de la Roche-
Posay kad su nas Englezi zarobili. Gospoa de Maudribourg bila je u rukama Engleza i nije ih mogla
potraiti. Bila je bijesna.
- One su konano ostale u Port-Royalu - objasni Anelika. - Germaine Maillotin, Louise Perrier i
Antoinette Trouchu. Mogu vam dati imena njihovih mueva. Jo tri su ostale u Gouldsborou. - Doi
emo i do njih.
Delphine ustade i upali svijeu. elo joj je bilo znojno.
- Jo jedna je umrla tijekom toga putovanja u Boston: Aline Charmette. Groznica ili morska bolest, ne
znam. Ili je to bilo u Heveu, gdje nas je iskrcao zapovjednik Phips.
Ne, ipak je bilo na brodu. Sad se sjeam. Taj grozni Englez bacio je njezino tijelo u more.
- Sedam.
- Gospodin de Peyrac spasio nas je u Heveu i odveo nas u Tidmagouche. Ondje je pala odluka da se tri
nae drugarice vrate u Gouldsboro.
- Priznajem da se toga ne sjeam.
Boravak u Tidmagoucheu ostao joj je u zbrkanom sjeanju.
- alile su to se nisu sakrile kod gospoe de la Roche-Posay - ree Delphine. -
Gospodin de Peyrac dopustio im je da se vrate na Neustraivom pod zatitom gospodina i gospoe
Malaprade, koji su vodili Honorinu. Dao im je pismo za gospodina Paturela o tome. Znam da im je
htio dati miraz, jer su bile bez iega.
Ona uzdahnu.
- Kako alim za Gouldsboroom. Pomalo je zastraujue zbog svih onih heretika i gusara, ali ubrzo vas
zavede srdanost koja ondje vlada. Gospodin guverner Paturel tako je dobar. Bio nam je kao otac.
- Da, da - ree Anelika prisjeajui se da je Delphine neko gajila njene osjeaje prema guverneru. -
Dakle, i te tri smo udali.
A ova, Marie-Paule Navarin, nije li ona ostala na istonoj obali i udala se za nekog Akadijca?
Pribliile su se kraju; policijski ravnatelj zacijelo e biti zadovoljan.
- Jeste li uraunali Petronille Damourt, vau uvaricu, u tih dvadeset sedam ena?
- Ne. Rije je samo o naoj skupini mladih ena i djevojaka, koje je gospodin Colbert poslao za
neenje u Kanadi.
- Onda se ini da je to samo deset, a ne jedanaest ena koje nisu dole u Quebec.
Nedostaje nam jedna.
- Da! Nedostaje Henriette Maillotin - dosjeti se Delphine.
- No nije li se ona vratila u Francusku s gospoom de Baumont?
- Ne, ono je bila Henriette Goubay, a ne Henriette Maillotin, Germainena sestra. A ona... Ne znam to
se dogodilo s njom.
43.
DVIJE HENRIETTE
Dakle, bile su dvije Henriette.
Anelika shvati da je zavela u bludnju malenu Germaine u Port-Royalu.
- Ali to se onda dogodilo sestri Germaine Maillotin?
U Delphininom pogledu iskrila je panika.
- Rekla sam vam da ne znam. Znam samo da je bila s nama u Tidmagoucheu.
Svaale smo se. Bila je vezana za gospou de Maudribourg i nije mogla podnijeti da je osuuju niti
prihvatiti da je naa dobroiniteljka priznala svoje zloine na mrtvom tijelu svog brata Zalila. Rekla je
da je vojvotkinja rtva zavjere, da su je namjerno izludili. I sama je bila kao luda i morala sam je
silom odvui u zaklon kad su stigli Indijanci.
- A poslije?
- Primijetila sam da nije vie s nama koje smo trebale ii u Quebec kad smo ve bili na moru i plovili
preko Zaljeva svetog Lawrencea.
- Zato me niste tada upozorili?
Delphine prijee rukom preko ela.
- Ne znam vie. Bile smo tako potresene... Valjda sam mislila da se vraa u Gouldsboro s
Malapradeovima. A poslije, vjere mi, nije bilo prilike. U Quebecu su nas primili kao esnaest
Kraljevih djevojaka i tad je taj broj bio vaan. A ja sam se trudila to bre zaboraviti te uase.
- to mislite, kad ste je posljednji put vidjeli?
- Kako da se prisjetim nakon toliko godina? - uzdahnu Delphine. - Sigurna sam da je bila s nama u
utvrdi u kojoj nas je gospodin Nicolas Parys okupio kad smo pobjegle od Indijanaca. Bunila se i htjela
pritei u pomo gospoi de Maudribourg. Silom smo je odvukle u zaklon. Sjeam se da se gospodin
Parys zainteresirao za njezino stanje.
Izvana su dopirali strani krici jer su Indijanci skalpirali sve koji nisu uspjeli pobjei.
Drhtale smo i mislile da nam je stigao posljednji as. Pa ipak, mogu tvrditi da nisam naputala njezino
uzglavlje jer sam bila zabrinuta za nju pa tako znam da je bila s nama kad je opasnost prola i kad smo
mogle izii. Ti sati urezali su mi se u sjeanje.
Tijekom tog pokolja Anelika je bila s Yolandom i Lijepom Marcellinom pred vratima kue u kojoj je
poivala ranjena demonka, a Piksarett je, nosei krvave skalpove, zastao pred njom, nadmoan u
svojoj ironiji.
Znam to je iza ovih vrata, ali ostavljam ti ivot jer je tvoje pravo da tako odlui!
- objavio je. Prije no to se udaljio, dobacio joj je:
Bila je tvoja neprijateljica! Njezin skalp pripada tebi.
Tijekom noi vojvotkinja je uspjela pobjei, ali, ranjena, nije dospjela daleko. Idueg jutra nali su
njezino tijelo, napola poderano od divljih ivotinja.
Zar su u uzbuenju zaboravili mladu Henriette Maillotin?
- Jesu li je oteli Indijanci? - upita Delphine.
- Ne. To bi se doznalo. No neto mi je palo napamet. Rekli ste da se stari Nicolas Parys zanimao za
nju. Moda ju je naveo da ode s njim u Europu.
- Pih!
- To bi se moglo oekivati od njega.
- Ali ne i od Henriette. Osim ako ne bi bila pijana ili drogirana. Nije bila pretjerano inteligentna,
premda je bila armantna. Lako se na nju moglo utjecati, bila je poput gline u rukama vojvotkinje de
Maudribourg.
- A zato ne bi dala da stari Parys utjee na nju? Htjela bih da to bude objanjenje i da je iva, a ne da
nam ostane ta tajna njezina nestanka.
- To gore - promrmlja Delphine mrtei se. Anelika ju je promatrala i opazila njezin prazan pogled.
- Ne dajte da vas mata svlada. Zaas emo je pronai u Gouldsborou. Kad se vratim, ispitat u
gospodina Paturela. Moda e mi rei da se udala za nekoga gusara s Neustraivoga i da plovi plavim
morima Kariba.
Delphine se blago nasmijei.
- Iz vaih usta u Boje ui.
- Ne muite se vie. Pomalo emo se uvjeriti da je sve u redu.
Ali kad je Anelika htjela uzeti papire, Delphine je uhvati za ruku.
- Oh, gospoo, moram vam rei cijelu istinu... Ne mogu vam preutjeti jednu potankost, premda nije
jasna, a moda ni stvarna. Radi se o snomorici koja me stalno proganja. Obuzeta vojvotkinjinom
trginom smru, vidjela sam je kako tri kroz umu, zapazila sam plavetnilo njezina ogrtaa, njezin
uti prsluk i crvenu suknju. Osjeala sam da joj slijedi smrt i nisam je dozivala. No nakraju nisam
mogla izdrati i kriknula sam. Ona se okrenula i vidjela sam je... ali to nije bila ona. Bio je to netko
drugi! Nisam mogla razabrati tko je ta ena koja je trala kroz umu, ali sigurno znam da to nije bila
ona. Bila je to neka druga ena koja se odjenula u njezinu odjeu... i koja je htjela umrijeti... umjesto
nje!
Delphine kliznu u naslonja, iscrpljena.
- To je kao san, ruan san. Moda ete me smatrati ludom, ali kad god zaboravim na ivotnu bijedu i
srea se stidljivo zane u meni, taj san me budi. Moj suprug uzalud je pokuavao ohrabriti me da
objasnim prirodu toga sna ija stalnost dokazuje da on ima u meni vrsto korijenje koje valja iupati.
Ali nisam mogla nita rei i plakala sam mu na ramenu. Nisam o tome razgovarala s djevojkama jer
sam znala da se nijedna ne eli prisjeati prolosti. A sad znam da sam se bojala ispitivati ih. Mislim
da moj san upozorava na istinu.
Anelika se prisiljavala da govori mirno.
- Nita udno, nakon vaih iskustava s tom enom. Ali zato tu moru tako tumaite?
- Zato jer je to jedino logino objanjenje nestanka Maillotinove.
- Ne dajte da vam se san pomijea s uspomenama. Je li ona toga dana doista nosila tu odjeu?
- Jest! Sama sam joj pomogla da se odjene.
Anelika nije vie htjela uranjati u te lude prie.
Delphine je priznala da je esto razmiljala o djevojkama gospoe de Maudribourg i da je svaki put
zastala na imenu Henriette Maillotin, o kojoj nitko vie nije govorio, koje se, inilo se, samo ona
sjeala.
- Oduvijek sam znala.
- to to?
- Da je Henriettin nestanak u vezi s nestankom gospoe de Maudribourg. Ona joj je pomogla da
pobjegne iz kolibe u kojoj ju je uvala Marcelline.
- Uz pretpostavku da su tako pobjegle i dospjele do ume, gdje bi se mogle skriti?
- Kod suuesnika, ili pak u divljini, kod Indijanaca... ene poput njih uvijek nau suuesnike.
- Nali su vojvotkinjino tijelo.
- Izoblieno. Prepoznali su samo odjeu.
Delphinin glas bio je teak i uvjerljiv. Tvrdila je:
- Tako je bilo. Ubili su Henriettu, izobliili je do neprepoznatljivosti i ostavili je divljim umskim
ivotinjama, odjenuvi je u vojvotkinjinu odjeu kako bismo vjerovali da je to njezina smrt.
Ako je grob u Tidmagoucheu grob sirote ubijene djevojke, to znai da je Ambroisine moda iva
negdje na kugli zemaljskoj.
- A to je onda bilo s njom?
- Pobjegla je. Otila je iz Amerike.
- Kojim brodom?
- Onim Nicolasa Parysa.
Anelika osjeti kako joj srsi prolaze cijelim tijelom i kako joj se kosa die na glavi.
Sve se slagalo.
Prisjetila se staroga Nicolasa Parysa na ukrcaju, nestrpljivog i svadljivog. Brod je ekao na sidritu da
se magla digne kako bi mogli isploviti. U njegovoj unutranjosti skrivala se Ambroisine za koju su
smatrali da je mrtva i pokopana.
- Ali, ako je iva, zar se ne bi prije pojavila?
- Ne mislim da bi. Naprotiv, drim da su ove godine bile prekratke da bi povratila, tko zna, moda mir
i zdravlje, ili svoju unitenu ljepotu. Moda je izgradila novi lik, smislila nove zamke i poela
povlaiti konce svoje osvete.
- Umirite se! Nepotrebno se uzbuujete.
- Ne! Poznajem je. Dobro je poznajem.
- Sumnjam da je iva. Vratila bi se.
- Jo se moe vratiti.
Delphine je govorila o vojvotkinji u sadanjem vremenu, kao i sestra Magdalena, vidovnjakinja koja
je upotrebljavala i futur: Arhaneo e se uzdignuti jednoga dana i zapovjediti gnjusnoj zvijeri da
uniti demonku... Anelika je bila napomenula:
Izraavate se kao da i dalje hara ovom zemljom, kao da jo nije zavrila svoju paklenu misiju. Mala
redovnica pogledala ju je uplaenim pogledom iza svojih okruglih naoala.
- Obnova afere s Jednorogom moda je njezin novi udarac - predloi Delphine.
- To bi me udilo. Nita u rijeima gospodina d'Entremonta nije dalo naslutiti da se iza te istrage krije
neka osoba te vrste. To je samo dovrenje dugog i dosadnog administrativnog posla. Ti inovnici
smijali bi se do suza da znaju kakve drame su izazvali svojim cjepidlaenjem.
44.
NOVO UDO MALENE ERMELINE
ZBOGOM QUEBEC
Anelika je izila iz Delphininog doma. ekale su da prestane kia i izbjegavale neugodnu temu.
Donijele su odluku. Vie nee govoriti o tome.
- Ako vas budu ispitivali, poaljite radoznalce intendantu Carlonu. On mora braniti karijeru i znat e
sauvati glavu. A vi se bavite svojom sreom i svojim zdravljem.
Kako to da jo niste majka? Zar ne elite djecu?
Delphine je gotovo kriknula: dijete!
Bio je to njezin najdrai san, san koji je uljepavao njezin ivot siroeta. Ali jo je progoni nesrea.
No ona i Gildas se vole.
Anelika joj je dala imena nekih biljaka koje se mogu kupiti u ljekarni i upute kako da ih smijea i
pripremi.
Zatim je Delphine eljela sluati o blizancima.
Anelika se upustila u opisivanje Gloriandre i Raimon Rogera, njihova napretka i pothvata: tema je
bila neiscrpna.
- Ne mislite na prolost - ustrajala je Anelika kad su se rastajale. - Tako biste samo sebe kaznili. Ona
je tako mrzila sreu! Pijte ajeve koje sam vam preporuila. Zaet ete i bit ete sretni.
Mlada ena se napokon nasmijeila.
- Vi iscjelitelji imate u svojim rukama ivot i smrt, zdravlje i bolest, ljubavnu sreu i patnju, zaee i
jalovost. Shvaam zato vas mrze oni koji ele da sva mo bude u rukama mukaraca i njihove
savjesti.
Sunce se probilo kroz oblake i lie je blistalo poput porculana.
Velika rijeka bila je nalik na zlatno jezero. Sve je bilo mirno. No Anelika se pitala je li njezino srce
osueno na to da se nikada ne smiri.
Iza sebe zaula je sitne korake.
Ermeline! Malena debeljukasta djevojica!
Vie nije bila tako malena. Narasla je i bila je velika djevojica.
- Oh, malo moje dijete, nemoj nikad izgubiti svoju svjetlost - ree Anelika i zagrli je
- nemoj nikad izgubiti svoju tajnu! Jede li jo uvijek onako dobro?
Dijete se smijalo i gledalo je bez rijei. Istina je. Njezina majka pisala mi je da nikad ne govori.
Nijema, ali arobna, inila se da je u dobru zdravlju. Bila je sretna poput leptira i inilo se da uiva u
svemu to vidi. Vragolast plamen sjajio se u oima punima radosnih iskrica kojima se nije mogla
tono odrediti boja: jezerska voda ili sunce.
- Nisi se promijenila. Kakva srea! Ermeline, oajna sam jer nemam bombona. Ali tako sam sretna to
te vidim. - Njezine rijei tako su zabavljale Ermelinu da se smijala poput zvonia.
Tako sam joj htjela donijeti bombona - predbacivala si je Anelika. Pomislila je na misao viteza de
Lomenie-Chamborda koju je izrekao kad je darovao Honorini luk i strijele. Volimo nevinost. A samo
nevinost to i zasluuje.
To nije prvi put da je Ermeline potrala u njezin zagrljaj. Dogodilo se to i onog burnog dana kad kao
da je htjela poletjeti.
A evo i dojilje Perrine, uzbuene kao i tada.
- Vratili su se svi - ree joj crna dojilja.
- Ja odlazim sutra, ali poslat u vam Kouassi-Baa kako biste mogli malo razgovarati s njim, Perrine.
Zbogom, Ermeline, draga moja! - ree Anelika nevoljko se opratajui. Bila je sretnija to je vidjela
Ermelinu nego da ju je cijeli grad sveano doekao.
Malena djeca su udna - pomislila je udaljujui se - ali su i udesna. Dugo ostaju tajnovita i
obuzeta nepoznatim. Zato ih volim i zato me oaravaju.
Glas nalik na flautu uzvikivao je iza nje:
- Dovienja! Dovienja, sunce!
Ermeline joj je objema rukama slala poljupce.
to su svi d'Entremonti i Ambroisine i njihova mrana kola mrnje i straha u usporedbi s ovim? Imaju
li oni mo usporedivu s ovom sreom?
- Oh! Draga prijateljice, mislila sam na vas i sad vas vidim kao prikazu...
Bila je to gospoa Le Bachoys.
- Prekinula sam vas u slanju poljubaca nebu...
- Ne. Samo sam se opratala s malom Ermelinom.
Te veeri Kouassi-Ba otiao je vidjeti Perrine-Adele. Morao je brzo odluiti. No za njega nije bilo
dvojbe. Gospodin de Peyrac eka i on mora ostati uz gospou de Peyrac dok se ne pridrui suprugu. A
to bi bilo s Ermeline i ostalom djecom kad bi tako brzo izgubili Perrine-Adele?
Bilo je teta tako brzo odluivati o pitanjima ljubavi, ali nisu imali vremena.
Gospoa de Mercouville rekla je kako je oito da se sve dogodilo kao i prvi put. Kad je Anelika prvi
put dola u Quebec, Ermeline je prohodala. Ovaj put je progovorila!
Ni ovaj put nee manje zahvaljivati Svetoj Ani. Ako nekakva irokeka flota ne doe iz Tadoussaca.
- Upravo to elim doznati - ree Anelika. - Moj suprug je na rijeci Saguenay, to me je liilo njegova
drutva. Razumjet ete da sam nestrpljiva da mu se pridruim i saznam kako je to svrilo.
Molovi su bili puni ljudi kao i onoga dana kad je prvi put dola u Quebec.
- Vratite nam se! Vratite nam se!
Ljudi su zaneseno mahali rupcima i kapama.
- Vratite nam se! Vratite nam se!
Anelika opazi okruglo lice gospoe Le Bachoys, uvijek tako veselo, koje je ovaj put bilo proeto
tugom. Mahala je velikom lepezom od perja kao konani pozdrav, kao da je vidi posljednji put.
Zato? Zato?
Brodovi se polako otisnue i usmjerie prema sjeveru. Kliznuli su pokraj Orleanskog otoka nalik na
zaspaloga kita, otoka na kojem vlada arobnica Guillemette. Potom su opet ugledali Quebec i njegovu
srebrnu krunu, rt Tourmente u daljini, a posve blizu bila je kapelica Svete Ane.
SEDMI DIO
NA RIJECI
45.
JO MNOGO SRETNIH DANA
Kako su plovili nizvodno, rijeka se irila sve dok se nisu izgubili u prostranstvu mora.
Anelika je najradije bila na pramcu i promatrala obzorje na kojem e se za koji dan sresti sa svojim
suprugom.
Morski vjetar nanosio joj je rasprene slane kapljice na usne.
Pustila je da joj misli lutaju. Pokuala je sjetiti se koja je bila posljednja arkana, kad je Ruth Summers
izvukla ludu. Uzalud je naprezala pamenje.
Zato je bila tako nerazumna da nije eljela saznati kraj seanse, koji bi joj moda otkrio to je eka,
to joj spremaju sjajni ovjek i sveenica, koji su zasad
pobijeeni. Dvije prve zvijezde otkrile su joj neke sitnice: ljubav koja pobjeuje, uvijek ljubav koja
pobjeuje! Mnogo mukaraca: ljubav te titi. I sunce: kralj te i dalje titi.
Ruka Ruth Summers otkrivala je ploe sa simbolinim bojama: crveno za tijelo, bijelo za duh.
Otkad se vratila u Wapassou, eljela je zaboraviti Salem i njegova uda.
Ne zaborav nego dojam nestvarnosti prianjao je uz obrise tih dviju plavokosih vila koji su bili
pomijeani s ekstatinim slikama iz njezine smrti. Vidjela ih je u deliriju.
S naporom ih je izvela na povrinu ivota.
- Ja nisam vaa vjerna prijateljica, sirote moje arobnice. Ja sam nezahvalna francuska papistica koja,
zbunjena vaom jedinstvenou, pokuava to manje se sjeati koliko duguje tako bizarnim i ukora
vrijednim biima. Ali vi niste bile san. Moji blizanci oivjeli su u vaim rukama!
Ne! Dogaaji u Novoj Engleskoj koji su joj omoguili da bolje razumije to je pretrpio njezin brat
Josselin nisu bili zrak. Bile su to osobe od krvi i mesa koje su izgradile svijet pun mistine groznice. I
Ruth i Naomi imaju svoje mjesto u njemu. One se ne bune. O progonima, zlostavljanjima i uvredama
govore kao o nunom zlu, kao o ivotnoj boli na amerikim obalama.
Izlijeile su toliko ljudi, a umrle su na vjealima, proklete, osramoene.
A nitko se ne boji Ambroisine, pobone dobrotvorke.
Ljudi nisu slijepi. Oni su samo mlitavi, kukavice koje nemaju istinsku udnju za pravdom i ljubavlju.
Dok su joj misli tako kruile, u njoj je rasla nestrpljivost da vidi Joffreya.
On je nalik njoj. Njemu moe sve rei. Povjerila mu je svoje sumnje o Ambroisini.
Uvijek je nasmijeen i uvijek je ohrabruje.
Ako je vojvotkinja de Maudribourg iva, raspolae li moima da ih uniti? Je li okonana njezina
misija s isusovcem, njezinim prijateljem iz djetinjstva?
No danas vie nitko ne moe ugroziti njihovu ljubav. ak je i zemlja poprimila drukiji izgled. Stranci
iz Gouldsboroa izgradili su naselja i pokrenuli gospodarstvo u Francuskom zaljevu te promijenili
odnose snaga.
Tijekom nekoliko godina Joffrey de Peyrac postao je sudac u sukobima sjevernoamerikih naroda:
Francuza, Engleza i indijanskih naroda irokekog i algonkinskog podrijetla.
Tako je eljela vidjeti ga, uti, dotaknuti, znati da je iv i zdrav.
Kad je jednog jutra Tadoussac bio na vidiku, obuzela ju je panika.
to ako nije tu? Ako mu se neto dogodilo kod Irokeza? Ako ga je Outtake ubio?
Je li ondje?
Anelika nije uspijevala mirno drati dalekozor na oima.
Slika se napokon uotrila.
To je on.
- To je on! Ne, nije on!
- A to biste htjeli? - ree gospodin d'Urville i uze joj instrument. - Savreno jasno vidim gospodina de
Peyraca, a malo dalje je i gospodin Perrot. Vojnici i mornari su na kopnu i na brodovima. Svi su mirni.
Vie nema dvojbe. To je on, njezin kralj, domovina i utoite. Tijekom cijelog putovanja u Montreal
muili su je neopravdani strahovi. Zato? Zato to bez njega die tek napola.
im je amac s Duge pristao, potrala je prema njemu i zagrlila ga ne marei za ljude oko njih.
Nije vano to se ne ponaa suzdrano poput velike francuske dame. Tadoussac, stara krznarska
postaja, vjerojatno je posljednje mjesto na kojem bi trebalo paziti na lijepo ponaanje.
Njihova ljubav moda je za ostale izvor uenja ili pak zavisti, ali ona uglavnom drugima predstavlja
jamstvo sigurnosti, vjenosti i uspjeha.
- to je s Irokezima?
- Bili su ondje, dolazili su s jezera Mistassini. Outtake im je bio na elu. Doekao me je i rekao:
Ticonderoga, izmeu nas postoji nevidljiva nit koja se nikad nee prekinuti i koja see preko rijeka,
pustinja i planina.
Mnogo su govorili i popuili mnogo lula, a Outtake je predao grofu de Peyracu wampum koji je
kazivao:
Ova ogrlica dri moje rijei: neu voditi rat s Francuzima. Dok god budu vjerni bijelom ovjeku iz
Wapassoua, onom-koji-sipa-gromove, Ticonderogi, mom prijatelju.
Pokazalo se da nada s kojom je Anelika dola u Novi svijet, nada da e zapoeti novi ivot i izbrisati
stari, nije bila tek iluzija.
Ptice nesree sve su dalje od njih.
Prestali su samo mrani duhovi dvaju bia koje je pohodila smrt.
Ili barem tako misle ivi...
A Anelika se nikad nije prestala bojati da e ti mrtvaci nastaviti borbu protiv nje s vie moi no to
su je imali dok su bili ivi.
Nije li u tome bilo poitouovskog praznovjerja, kao to je govorio Joffrey, koji se smijeio kad mu je
govorila o svom strahu da demonka nije poginula u Tidmagoucheu. Ptice mraka ipak lete oko
svjetlosne aure njihova ivota. Crna krila zamrauju sjaj svjetlosti sunca koje se raa.
Samo ona ih vidi. One potvruju njezine slutnje da jo nije sve rijeeno, da e jo biti iskuenja koja
e morati pretrpjeti, ali to dvoje neslomljivih neprijatelja, bili ivi ili mrtvi, nikad ih nee pobijediti.
Ona i Joffrey dosegnuli su obale unutarnje vedrine i vjere da ih nitko ne moe otjerati odatle. Pred
njima je jo mnogo sretnih dana.