,1

' ' 1

U jednoj siromanoj i ne ba potpuno

izmiljenoj zem lji June Amerike ivot
tee svojim uobiajenim tokom; siromani
seljaci muku mue s nezainteresirano ko
rumpiranom oligarhijom, bezrazlono bru
talnim vojnicima i zbunjenim kontradik
tornim gerilcima.
Kada jedna vojna ekspedicija protiv ge
rilaca zavri pokuajem silovanja lijepe
mjetanke, pokrenut e se lanac neelje
nih posljedica.

i
-

*...: ! I -.-

U selu gdje je engleski im igrant Don

Emmanuel, veleposjednik i duhovni guru
lokalnim kurvama, vojska e naii na ne
oekivano tajno puteno oruje: Slatkicu.
U dubokoj praumi Indijanac Aurelio sa
znat e bolnu istinu o nagaznim minama,
a vojnici e nauiti neto o vjetinama do
morodakog lova.
\
Gerilci e nakon preobrazbe otete Done
Constanze poeti gledati klasnog neprija
telja drugaijim, mnogo pohotnijim oima.

Louis de Bernieres
DON EM M AN U EL I
N JE G O V P U T E N I R A T

Louis de Bernieres
Don Emmanuel i njegov puteni rat
Naslov izvornika
The War of Don Emmanuels Nether Parts
Copyright 1990 by Louis de Bernieres
Ali rights reserved
Prevela s engleskoga
Martina Anii
Ilustracija
Svjetlan Junakovi
Urednik
Neven Antievi
Lektura
Marija piranovi

Louis e Bernieres
Don Emmanuel
i njegov puteni rat

/UGORIT/INV
Zagreb, 2003.
prvo izdanje

Dosad izalo:

M andolina kapetana Corellija

C rveni pas

U p riprem i:

D ionisio V ivo i kokainska pisma

G eneral G uzman i njegovi problematini

c / - e

- 5

potomci

Nepopravljivom i legendarnom
Don Benjaminu iz Popontea
ko ji m i je povjerio
nekoliko djece i tri konja.

Pieva bil je ka

Stvarajui izmiljenu latinskoameriku zemlju, izmijeao

sam i prilagodio dogaaje iz mnogo razliitih zemalja, koji
su se dogodili u raznim razdobljima njihove povijesti. Posu
dio sam rijei i izriaje iz portugalskog kakav se govori u
Brazilu, te iz njegovih regionalnih inaica, iz latinskoamerikog panjolskog i njegovih regionalnih inaica, kao i iz
mnogih indijanskih jezika i njihovih narjeja. Sto se neko
liko posljednjih tie, koliko je meni poznato, oni nemaju
standardizirani pravopis. Budui da u koritenju naglasaka
vlada opa anarhija, odluio sam ih posve izbaciti.
Zahvalan sam mnogim izvorima kojima sam se sluio p ri
likom istraivanja, no posebno bih elio naglasiti svoj dug
knjizi Richarda Gotta Ruralna gerila u Latinskoj Am erici (Pelican, 1973), te knjizi Johna Simpsona i Jane Bennet Nestali
(Robson Books, 1985). Politiki podaci iz tih djela bih su mi
od neprocjenjive vrijednosti.
Posebnu zahvalnost dugujem Helen W right, koja mi je
savjesnom provjerom rukopisa pomogla da uklonim mnoge
pogreke.

BLISTAVI TRENUTAK
KAPETANA RODRIGA
FIGUERASA

Za kapetana Rodriga Josea Figuerasa bio je to povoljan tje

dan. U ponedjeljak je, na cesti koja je od Chiriguane vodila
prema Valleduparu, sa svojim vodom zaustavio kamion pun
marihuane i natjerao seljaka da ga parkira pokraj mosta. U
skladu s uobiajenim postupkom, zaplijenio je vozau i ka
mion i teret, nakon ega je voza, prema dobrom obiaju,
ponudio da umjesto toga plati globu , stoje znailo da eli
natrag otkupiti poiljku. Pruio je kapetanu jedan od neko
liko smotaka koje je u tu svrhu nosio - po jedan za svaku
cestovnu prepreku. Potom je kapetan ustrijelio seljaka u
glavu, pa oslobodio cijeli kamion, njegov sadraj i mnogo ti
sua pezeta. Porunik je poeo pisati kratak izvjetaj o vo
zau - ubijen dok se opirao uhienju - pa ga zatvorio u
omotnicu zajedno s ovjekovom osobnom iskaznicom; u me
uvremenu, kapetan je odvezao kamion do farme s poljskim
aerodromom i za jo mnogo tisua prodao marihuanu gringu koji je imao avion, potom je praktiki za bagatelu prodao
kamion bijelom farmeru koji je mogao za njega srediti pa
pire, te se u dipu odvezao do logora svog voda uz rijeku.
irokogrudno je podijelio po nekoliko tisua pezeta svakom

ovjeku, a o vlastitu je troku poslao vodnika u selo da kupi

sanduk aguardientea i ron cane, zapovjedivi mu takoer da
se vrati s odabranim kurvama, starima od dvanaest do etr
deset godina, u vie oblika i veliina, kako bi svaiji ukus do
ao na svoje; posljedica toga je bila da su seoski mukarci
tjedan dana bili na suhom. Kapetan je imao trideset pet go
dina, te enu i petero djece koji su u njegovoj odsutnosti p ri
lino otmjeno ivjeli u Santa M arti. Koulja mu se irila oko
puceta na dlakavom trbuhu, imao je debele usne i sumnji
av pogled, a kosu mu je uz tjeme pritiskala teina njezine
vlastite masnoe. U Panami ga je, na svoj troak, uvjebala
vojska Sjedinjenih Drava, a na vrata dipa stavljao je malu
bijelu oznaku za svaku kurvu koju je ikad imao.
Misael se, kao i uvijek, probudio u zoru, pa bacio osue
ne stapke kukuruza na eravicu kako bi se ponovno mogla
razgorjeti, a on za doruak, uz svoje bocadillose, mogao
popiti jaku kavu prije nego to se s maetom u ruci zaputi
obaviti dananji posao. Bio je visok i prosijed, tamnook i
veseo, a itav ivot napornoga rada oblikovao mu je miie
tijela u grki ideal. Isto je bilo sa svim seljacima mesticima
i mulatima, jer tijela su im bila savrena oblika, snana i izdr
ljiva; no starost im nije bila duga vijeka, a muan je ivot
bio visoka cijena za ljepotu.
Provjerio je kako je njegov sini, koji je bio strahovito
unakaen kad je kao malo dijete sjeo u vatru, pa odluio da
ne budi ni njega ni svoju enu. Pukotine svjetla poele su se
pojavljivati kroz njegovu kuu od granja ikare, a on je pri
jateljski utnuo koko koja se smijeno uepirila kroz dovra
tak bez vrata. Uvrijeeno je kokodaknula, pa ga ignorirala,
bjesomuno i uzaludno kljucajui ohara, dok je Misael
provjeravao da mu se u cipelu nisu zavukli korpioni ili
pauci, te da u krovu od bunja nema koraljnih zmija. Kad se

uvjerio daje sve u redu, uzeo je maetu i poao dolje prema

rijeci kako b ije naotrio najednom od kamenova, prije nego
to njome odree banane, raisti polje kukuruza i ukopi
mulu. Sve je to trebalo obaviti prije nego to postane prevrue za rad.
Pljunuo je na zemlju i prokleo leinare koji su se pore
dali po stablima dok je on hodao prema hacijendi. Zatim se
prekriio i za svaki sluaj promrmljao i secreto protiv zla ko
jemu gaje nauila njegova majka na jeziku koji nije pozna
vao.
Profesor Luis pogledao je djecu na podu pred sobom.
Najstarijemu je bilo etrnaest, a najmlaemu etiri godine,
a on ih je nauio svemu to je znao, kao i mnogim stvarima
za koje nije ni znao da ih zna, dok nije njima poeo podu
avati djecu. Potjecao je iz Medellina, iz dobre obitelji koju
je iskreno m rzio i od koje je pobjegao kad mu je bilo sedam
naest godina. Sad je bio zaruen s Farides koja je, na njiho
voj estanciji, kuhala za francuski par, Frangoise i Antoinea
Le Moinga, a to se njegovih prihoda tie ono to mu nije
bilo plaeno pezetama, bilo mu je plaeno zahvalnou i
naklonou djece i njihovih obitelji koje su znale daje nao
brazba jedini put prema boljitku. Svaka se djevojka u okoli
ci eljela udati za njega i imati pametnu djecu. Kad god bi
se, otprilike svake druge godine, pojavio iscrpljeni sveenik
kako bi vjenao one koji su ve godinama ivjeli nevjena
no i odrao slubu na sprovodima onih koji su od njegova
posljednjeg posjeta ve istrunuli, posjetio bi i profesora
Luisa, pa bi n jih dvojica razgovarali o Camilu Torresu, Oscaru Romeru, Joseu M artiju i oligarhiji. Poslije toga, svee
nik bi na m uli krenuo prema sljedeoj postaji svoje goleme
upe, pravei se da ne vidi prezervative koji su se prodavali
u duanima s alkoholom i maetama, te ostajui pristojan

prema brujosima, arobnjacima koji su znali lijeiti stoku i

prizivati duhove.
Profesor Luis prom otrio je lcinare na stablima, pa po
slao najstarijeg djeaka da upuca jednoga od njih, kao i iguanu, zato stoje danas na redu bila biologija. Zauli su se gla
san prasak i strana kakofonija, poslije ega se djeak vratio,
jedva vukui ogavno stvorenje; potom je poao pronai iguanu. Profesor je pokazao nametnike na pcrju ptice, pa su raz
govarali o nametnicima openito. Otvorio je ptici utrobu i
paljivo im objasnio da su ovo jetra, ne smijete previe piti
ili e se i vaa napuhnuti, pa ete um rijeti. Ovo su bubrezi,
pijte istu vodu. Ovo su plua, nemojte puiti. Pokazao im
je kako se pande, ako ih pritisnete, automatski uvlae. Uzeo
je dva tapa, odrezao krila, iupao perje iz repa, a onda su
nainili jedrilicu, kako bi im on mogao objasniti naela le
tenja.
Tad se djeak vratio s velikim zelenim guterom, pa su uz
pomo starog automobilskog akumulatora i dvije bakrene
ice, prema trzanju ivotinje pratili njezin ivani sustav i
vani u pijesku nacrtali njegov veliki dijagram.
Na kraju dana, profesor Luis bacio je ostatke leinara lcinarima, a iguanu na ranju ispekao iznad eravice. Bila je
jeftina i bolja od piletine. Farides je stala na vrata njegove
kolibe i rekla: Ouerido, mora znati da ubiti leinara dono
si vrlo veliku nesreu.
Kurva Consuelo nije se veselila petku naveer. Bilo jo j je
pomalo muno od alkohola, a osjeala se kao da u utrobi
ima zdrobljeno staklo, zato stoje morala zadovoljiti sve mu
karce koji su inae posjeivali one kurve koje su otile u di
pu. Pomislila je na petak naveer i rekla: Mierda. U petak
nije mogla uzeti slobodnu veer je r je bila dobra kurva,

svjesna svojeg sluenja javnosti, a osim toga - s izuzetkom

dravnih blagdana - bila je to veer kad se najbolje zarai
valo. Razmiljala je kako e svi campesinosi dobiti plae od
farmera gringosa i doi na svojim mulama, kako e se na
piti, kako e biti uobiajenih borbi maetama i kako e netko
ostati bez ruke, kako e dva niza kupleraja na obje strane
jedne ulice biti ispunjena redovima mukaraca koji e, eka
jui, postajati sve pijaniji, te kako e se i sama morati napiti
kako jo j ne bi smetalo to to e je cijelo tijelo boljeti. Ah, pa
to; u cijelom selu, ako se izuzmu druge kurve i zaposlenici
Don Emmanuela, ona je bila jedina osoba koja je sebi mogla
priutiti betonski pod. Kurva u dvanaestoj, gomila djece, be
tonski pod u dvadesetoj. Dobar je to ivot i nijedan ti mu
karac ne govori to ti je initi, osim ako to nije dio potene
pogodbe.
Malom trogodinjaku koji je pripadao kurvi Dolores tre
balo je mlijeka. Podojila gaje, zato to u tom trenutku nije
bilo hrane, a malome se to svidjelo. Uostalom, sve su kurve
jedne drugima dojile djecu. Bila je to velika, zadovoljna obi
telj s tisuu dareljivih oeva, a Don Emmanuel bi ih svakog
etvrtka potrpao u Land Rover i odvezao u kliniku u Chiriguani na pregled krvi, kako nikad ne bi nikoga zarazile.
Consuelo je ravnoduno pogledala prema leinarima, pa
ula u kuu kako bi izravnala svoju kovravu kosu. N ekri
tiki je prihvaala tvrdnju da mukarci vie plaaju za enu
koja izgleda manje kao crnkinja, a vie kao panjolka.
Hectorova je majka bila Indijanka iz plemena Arahuacax, iz Sierra Nevade, no on je izgledao kao konkvistador i,
shodno tome, imao tri ene koje su ivjele u odvojenim ku
ama od blatnih cigli, smjetenima na razmaku od osam ki
lometara, na pravim kutovima istostraninog trokuta, kako

se, budui da su bile ljubomorne, nikad ne bi susrele i po

svaale.
Hectoro je bio inteligentan i nesnoljiv ovjek koji je na
ivot gledao vrlo jednostavno. Mukarcu su potrebne ene
- on ih je imao tri; potreban mu je krov nad glavom - on je
imao tri; potreban mu je novac - on je bio predradnik na
farmi jednog gringa; potreban mu je drutveni poloaj - on
je imao vlastitu mulu, revolver u futroli i. kone bombachose, nepogreivom je tonou mogao lasom uloviti junca, a
svojim je ilavim tijelom mogao upiti vie alkohola od svih
drugih ljudi. Lijenik mu je rekao kako e od tog pia um ri
je ti zbog zatajenja jetara i, zaista, koa mu je poutjela; no
bio je ponosan i estok na jeziku, pa je zaprijetio lijeniku
da e ga ustrijeliti, na to je lijenik promijenio svoju dija
gnozu u neto manje neugodno.
Hectoro je bio tako ponosan da se rijetko ikome obra
ao; zapravo je otvoreno prezirao sve ljude, a posebno gringose za koje je radio. Oni su ga potovali i zaduivali za sve
to je trebalo obaviti, a zamirili su na jedno oko kad je za
malo ubio kradljivca stoke, ustrijelivi ga u prepone. Tako
mi Boga, rekao je, pretvorio sam kurvina sina u ensku i
naao mu posao u kupleraju. Neka nitko ne kae da nisam
irokogrudan. ak i oni koji su ga mrzili smijali su se tome,
plaali mu pie i promatrali ga sa strahopotovanjem kakvo
uvamo za ljude koji se prikradaju smrti i kojima je svejed
no hoe li um rijeti, samo ako se radi o neem vanom kao
to je ena, mula ili uvreda. Na lijevoj ruci, onoj kojom je
drao uzde, nosio je crnu rukavicu; u ustima mu je uvijek
dogorijevao puro, lokalna minkerska cigara, a oi su mu
bile stisnute pred suncem, pred dimom, pred opasnou,
pred leinarima. Odjahao je naprijed tla vidi je li junac uginuo.
*
*
*

U pedesetoj godini ivota, lovac Pedro bio je neuobia

jeno star ovjek. ivio je sam u ikari, pokraj jezerca iste
vode, sa svojih deset pomno uvjebanih lovakih pasa mjeanaca. Bio je snaan i gibak, a mogao se danima prikradati
lovini, ne spavajui i ne gubei usredotoenost. Hodao je
tako brzo da mu je konj bio posve nepotreban, a svi ionako
znaju da konji samo jedu zdravu travu.
Nije bilo stvorenja koje Pedro nije mogao uloviti u
zamku. Mogao je omom uhvatiti kajmana, drati ga u je
zercu i hraniti otpacima sve dok ne bi narastao dovoljno da
proda njegovu kou za nekoliko pezeta, kako bi neka ena
u New Yorku mogla kupiti torbicu od aligatorove koe za
tisuu dolara. Mogao je raljastim tapom uhvatiti anakondu i uvati je sve dok nekome ne bi zatrebala za magini
obred. Znao je iz koraljne zmije izvui otrov koji se u malim
dozama koristio kao afrodizijak, a u veima za ubojstvo.
Znao je kako s fenjerom u ruci stajati u rijeci i kopljem ulo
viti ribu, ukusniju i dvostruko veu od pastrve, a znao je i
kako prom rm ljati secreto u uho kravi, da joj nestanu irevi.
Danas je istodobno i tugovao i slavio. Dva je tjedna sli
jedio trag tigrea, jaguara koji je podivljao i ubio dva magar
ca, ne pojevi ih. Gringo ga je za pet stotina pezeta unajmio
da mu donese kou, pa je Pedro krenuo sa svojim psima i
napetom panjolskom muketom. Psi su jaguara stjerali u
kut pod klisom, a Pedro gaje ustrijelio tono kroz oko, kako
bi koa ostala netaknuta. Oderao ga je i prodao gringu ko
u za pet stotina pezeta. Bila je to golema maka i hrabro se
borila. Pedro je slavio svoj uspjeh i tugovao za prelijepom,
rijetkom makom i dva lovaka psa koja je ubila.
Na hacijendi, gringo je strusio au Glenfiddicha i okre
nuo se prema svojoj utljivoj i nesretnoj eni.
Za ovo bih na crnoj burzi trebao dobiti cijelo bogatstvo.
Nisi to trebao uiniti , rekla je ona.

Bila jc rana veer kad su se u petak pojavili kapetan Rodrigo Jose Figueras i nekoliko dipova punih kurvi i vojnika
iz voda - mukarci su doli kako bi se hvalisali i zastraivali,
a kurve kako bi se bavile svojim zanatom. Nitko nije volio
vojnike i neki su mukarci govorili kako ne bi otili kurvi koja
je u sebi imala vojnika. Jo su gori od gringosa, zato to se
prave da su gringosi, a nisu. Pljujem ja na njih.
Dok se dan hladio, a alkohol zagrijavao, napetosti su se
smanjile i stotine su seljaka stigle na leima svojih mula kako
bi pobjegli od svojih ena, svog tekog rada, svog siroma
tva, kako bi pronali zaborav i malo se proveselili. Vojnici
su gotovo prestali biti vojnici, a ak je i Figueras zamalo za
boravio da je bio u Sjedinjenim Dravama i da nikad niko
ga nije iskreno volio.
A li, oko ponoi, kad jc Consuelo ve bila posve iscrplje
na, a njezin betonski pod prekriven opucima cigareta i plju
vakom, kapetanu Rodrigu Figuerasu postalo je dosadno,
pa je odluio vratiti se kui u svoj ator uz rijeku. Poslao je
porunika i vodnika da skupe ljude koji su psovali dok su ih
izvlaili iz kupleraja i odvajali od njihovih boca. Nepravilno
su se postrojili na pranoj ulici, a kapetan je provjerio jesu
li sva dvadeset petorica prisutna, pa im zapovjedio da udu u
svoje dipove.
Oslonjen o glavni dip, profesor Luis, star dvadeset dvije
godine i najpitomiji ovjek na svijetu, njeno je ljubio sedam
naestogodinju Farides koja je bila najljupkija djevojka u ci
jelom okrugu.
Figueras se ugurao izmeu njih dvoje pa se neobrijanim
licem unio u Luisovo.
Tako dakle , a pljuvaka je poprskala Luisovu koulju,
tako dakle, ti sine seljake kurve, ti misli da moe stiskati

svoju drolju na dravnom vlasnitvu. Pretpostavljam da mi

sli kako moe pijunirati moj dip.
Ne budite smijeni , ree Luis, trepui oima. Nisam
mislio nita loe, a ona nije drolja. Djevica je i moja zaru
nica.
Bi lije oenio... i tu se kapetan zakaljao, pljunuo i koraknuo natrag kako bi zadrao ravnoteu, da nije djevica i
da se kurvala s dvadeset pet mukaraca?
Vojnici su izmijenili poglede i nervozno se nasmijali, ne
znajui bi li trebali biti zgroeni ili oduevljeni.
Profesor Luis poelio je nestati, ali je rekao: Branio bih
je do smrti. Otii u na policiju.
Figueras se okrenuo prema vodniku: Pokai mu tko je
policija.
Profesor Luis zgrio se kad se kundak puke straga zario
u njegov vrat. Farides se bacila na sve etiri i poela jaukati.
Kapetan se nagnuo naprijed, zgrabio je za kosu i trzajem po
digao. Priznaj , ree on, da si kurva i neemo se osjetiti
obveznima da te u kurvu pretvorimo.
Kurva je kurva i ima kurvinsku ast. Farides je bila dje
vica i njezina je ast bila djevianska. I kurvinska i djevian
ska ast su asti, ali razliite, i ne treba ih mijeati. Iskolaila je oi i zakolutala njima kad je kapetan poeo kruiti
rukom po njezinoj dojci. Osjeala je silnu potrebu za povra
anjem i koljena su jo j se tresla, ali je rekla: Ja nisam kurva.
Ja sam zarunica Don Luisa, profesora.
Odvedite droljicu u kolu i priredite je , zapovjedio je
kapetan. Odvukli su je, dok je ona kriala i izvijala se, pa po
eli s nje trgati odjeu. Bacili su je na stol i drali pritisnutu
dok je ona preklinjala i plakala, a kapetan dovravao ciga
retu, razmiljajui o novoj obojenoj oznaci na svom dipu.

Upravo je kanio zgaziti opuak nogom, kad su se na dovratku ukazali Pedro sa svojom panjolskom muketom,
Hectoro sa svojim revolverom i kurva Consuelo s maetom.
Kapetane, ree Hectoro, naglaavajui svaku rije,
ako ne oslobodite djevojku i ne napustite smjesta ovo selo,
vae e tijelo biti hrana kajmanima u Pedrovu jezercu, a va
i e ljudi moi predati prijavak da je jedan smrdljivi sin bo
lesne krmae prestao sluiti sebi, jenkijim a i tobonjoj
vladi.
Znoj je curio niz sljepoonice kapetana Rodriga Josca Figuerasa, a tamne su se mrlje proirile ispod njegovih pazu
ha i na leima njegove vojnike koulje. Prkosno je zurio u
Hectora, no donja mu je usna drhtala. Vamos! ree on
svojim ljudima koji su, gotovo kao da se ispriavaju, u jednoredu izali. Farides se okrenula na bok i tiho plakala sve
dok joj nije prila kurva Consuelo, pokrila je dekom i proaptala rijei utjehe.
Dipovi su odgrmjeli u no, rastjerujui kokoi i podiui
oblak praine. Zaprepatena i ogorena grupa ljudi skupila
se na ulici, a Farides se pojavila drui, umotana u pokri
va. Srameljivo je poljubila Hectora i Pedra u obraze, pa
kleknula i obuhvatila dlanovima glavu profesora Luisa, dok
je netko drugi donio vode.
Kilom etar niz cestu, kapetan Rodrigo Figueras zapovje
dio je svom vozau da stane i izvadio neto iz kutije na stra
njem sjedalu dipa. Budui da su ga u Panami uvjebavali
gringosi, brzo se i tiho prikrao natrag. Kroz polje kukuruza
zaobiao je straare i izronio izmeu dva boravita odmah
pokraj grupe ljudi. Izvukao je iglu iz granate i u visokom je
luku zavrtio prema gomili, a onda zaronio natrag.
T ri dana poslije, dravni je radio objavio sljedeu vijest:

 Prije tri dana, jedinica vladinih trupa pokraj Asunciona

u Cesaru iznenadila je grupu komunistikih pobunjenika, te
ubila petoricu i u kratkom okraju ranila dvadesetoricu. Ni
jedan vojnik nije stradao, a kapetan Rodrigo Figueras pro
maknut je u majora i preporuen za odlikovanje. General
Carlo Maria Fuerte, vojni zapovjednik oblasti, jutros nam je
u razgovoru rekao kako su on sam i sve jedinice pod njego
vim zapovjednitvom duboko predani borbi protiv komunis
tike zavjere koja je voena s Kube i kojoj je namjera da se
zastrae slobodni ljudi ove zemlje i srue njihove slobode, te
da e tu borbu i dalje nastaviti.
Te je iste noi Federico, etrnaestogodinjak koji je za
profesora Luisa ustrijelio leinara, u dva ujutro ustao iz svoje
visaljke, ukrao oevu puku i dvije kutije metaka, pa nestao
negdje u podnoju planina koje nisu sasvim u jednoj zemlji,
a ni posve u susjednoj.

U KOJEM DONA CONSTANZA EVANS ODLU

UJE SPASITI BAZEN
OD SUE

Dona Constanza Evans izvukla se iz svilene posteljine u

deset sati, kad je klima-ureaj konano izgubio svoju dnev
nu bitku protiv vruine i vlage ekvatorijalnoga jutra, istuirala se hladnom vodom iz vlastitog postrojenja za proia
vanje, pa se pred zrcalom obrisala runikom. Posjedovala je
sposobnost svih razmaenih ena da istodobno slijedi neko
liko meusobno nepovezanih lanaca misli, u dubokom uvje
renju kako su svi oni od neprocjenjive vanosti. I tako je
pregledavala svoje etrdesetogodinje tijelo u skladu s navi
kom koje se drala jo od puberteta i razmiljala o nedav
nim podvizima vojske u selu, a u kojima je njezina konjuara
ubila krhotina granate. Razmiljala je takoer i o problemu
bazena iz kojega je nestala polovica vode i koji je pozelenio
od algi, a tijekom sunih godinjih doba bio pun zahvalnih
aba.
Zaista ne znam kako se od mene oekuje da se razgiba
vam u takvom bazenu , pomislila je ona dok je podizala
oblu, ali neprivlanu dojku kako bi se obrisala ispod nje. Ne
znam kad sam posljednji put vidjela svoj pupak, a da nije bio

skriven u tom stranom salu - to je cijena djece, a jaka mi

korist od njih, i prilikom poroda i poslije njega. Tapkajui
runikom lice, iznenada je zastala. Kad sljedei put budem
u Estados Unidos, raspitat u se za operaciju, da mogu biti
onoliko mlada koliko hou. Pojma nisam imala d a je Juanito bio komunist. Pitam se je li moje dvoje djece krivo to mi
se prolaz proirio - moda zato Hugh vie nou ne trai od
mene svoje pravo. Pa ipak, ako vojska kae da je bio komu
nist, onda je bio komunist i zasluio je da bude tako ubijen.
Nema sumnje da si je Hugh uzeo neku enu - najvjerojat
nije neku seljaku kurvu, sve su one drolje. Na kraju kraje
va, vojsku uvjebavaju jenkiji, pa nema sumnje da znaju svoj
posao. asna rije, koa na bedrima mi postaje hrapava.
Trebala bih si i ja uzeti nekog campesina za ljubavnika, po
mogunosti velikog, blistavog, miiavog crnca ili mestika,
pa da vidimo to e Hugh na to rei! Zaista, taj bazen je gnu
san, ovjek bi mogao umrijeti od kolere, kao ajkovski. Juanito bi bio dobar ljubavnik, s obzirom na to kako je mazio
ivotinje. Mukarac koji zna sa ivotinjama, zna i sa ena
ma, tako kau. A moda je to bio Beethoven. Rairila je
noge i obrisala se tamo, pomnije nego to je namjeravala.
Djevice mi, moram biti opreznija, inae u sagorjeti! M o
ram pronai novog konjuara. Zaista, ivot je jedna prepre
ka za drugom, jer ini se da nismo roeni da na ovom svije
tu budemo sretni. Pitam seje li to bio tifus. ujem da postoji
neto to se zove spontano samozapaljenje. Bilo bi korisno
da uz ovjeka u takvom trenutku budu mukarac ili sluki
nja s kantom vode. Kau da je krhotina probila Juanitovu
sljepoonicu i razorila mu mozak u lubanji. Podigla je dra
esnu nogu na stolac od mahagonija kako bi se obrisala iz
meu prstiju, pogledala kroz prozor (koji se zapravo sastojao
od fino satkane mree protiv komaraca, je r ak ni Evansovi
nisu bili tako glupi da u takvoj klim i ugrade staklene prozo-

re) i malo se divila krdu od stotinjak raznovrsnih konja s rodovnikom koji su pasli na livadi. Pokuavala je uoiti svog
omiljenog palomina kad jo j je palo na pamet da bi mogla
skrenuti tok Mule. Iskopat u kanal od rijeke prema po
strojenju za proiavanje, pa ugraditi nekakva vrataca tako
da voda tee u kanal kad ima za tim potrebe. Osim toga, ne
u rei Hughu, ili e on smisliti neki razlog da to sprijei.
Pravit u se da je to dar za njegov roendan i tako, kad odem
u New York, neu morati troiti svoj deparac na to da mu
neto kupim.
Dona Constanza zamamno je napuila usnice prema vlas
titom odrazu u zrcalu, pa iznenada pomislila na Juanita.
Ubod tuge i aljenja istodobno je proao iza njezinih oiju i
kroz njezino srce. No onda se sabrala, u sebi duboko udah
nula, a tragovi esnaestogodinjakinje kakva je nekad bila
nestali su s njezina lica dok se oko nje sputao ogrta hlad
nog dostojanstva. Kad se odjenula i pojavila na doruku, bila
je od glave do pete prava panjolska plemkinja.
U toj zemlji, kao i u svim tim nemirnim zemljama, posto
jala su samo etiri drutvena sloja vrijedna spomena. Na dnu
drutvene ljestvice nalazilo se etrnaest milijuna Crnaca koji
su izravno potjecali od tisuu tristo robova, koje su konkvistadori uvezli kako bi sagradili divovsku utvrdu Nueva Sevilla,
a nakon to su spoznali kako su Indijanci vrlo neodgovara
jue roblje. Odbijali su se odrei svojih bogova i radije su
sami sebe nasmrt izgladnjivali nego da pristanu na nedostojanstvo. S druge pak strane, Crnci su bili iz razliitih dijelo
va Zapadne A frike i nisu imali zajedniki jezik, pa ih je bilo
vrlo jednostavno zbuniti i surovo ih prosvijetliti kranstvom,
na kraju krajeva, u sadanjosti koja je pakao, utjeha je kad
ovjeku obeaju rajsku budunost. Uz to njihov stoicizam i
nesavladiv smisao za humor, kao i velianstvena tjelesna gra
da i dranje, omoguili su im da, igosani i bievani, izvan-

redno dobro rade. Kad je tvrava bila dovrena, a njezine

tamnice dobro opskrbljene engleskim piratima s plemikim
poveljama kraljice Elizabete, robovi su puteni da se pobri
nu sami za sebe. Nakon tih skromnih poetaka, s vremenom
su postali campesinosi, nezamjenjivi dobavljai hrane za cije
lu naciju. Iz toga je prirodno proizlazilo da su bili najsi
romaniji od svih i da su ih svi, ukljuujui i njih same,
prezirali. One koji su se zaputili u favele, na periferije i u si
rotinjske etvrti, siromatvo i bolesti otjerali su u krae, iz
nude, prostituciju, nasilje i pijanstvo, pa su ih prezirali jo i
vie nego njihovu brau seljake.
U svijetu gotovo posve odvojenom od ostalih drutvenih
slojeva ivjeli su Indijanci. Polovica njih, Inke, ivjeli su go
tovo iskljuivo na visinama veim od dvije tisue metara.
Pravilno su zakljuili kako se gotovo nitko nee potruditi po
peti tako visoko da ih potrai. I tako su mirno ivjeli u svo
jim pomno sagraenim kolibama od trave, brinuli se za svoje
terase, vakali lie koke, klanjali se Pachacamacu i silazili
u ravnice jedino da prodaju mochille (svoje vrlo praktine i
prekrasno ureene torbe s remenom koji se mogao preba
citi preko ramena) i krumpire. Ako biste sluajno ugledali
vrlo lijepu mulu, ona bi uza se uvijek imala posebno lijepog
Indijanca, odjevenog u bijelu tuniku, s kupolastim bijelim
eirom ravno navrh glave s blistavom crnom kosom. Nisu
toliko njihove mongolske crte lica ostavljale dojam na ljude
- iako su bile i lijepe i dojmljive - koliko njihove sandale na
injene od automobilskih guma i izvanredno miiavi listovi.
Veina je njih nosila mukete otete panjolcima prije mnogo
stotina godina, a koje su jo uvijek savreno dobro radile,
zbog ega ih - kao i zbog opeg uvjerenja da svi Indijanci
imaju sifilis - nitko nije dirao. Vlada je bila maglovito svjes
na da su oni svojevrstan nacionalni spomenik, pa je imeno
vala slubenike koji su trebali skrbiti za njihovu zatitu i ou-

vanje, a koji, na svu sreu, nisu poduzimali ba nita kako bi

zaradili svoju plau. I tako su ti plemeniti ljudi ivjeli neo
metano, ako se izuzmu ne ba rijetki padovi vojnih helikop
tera, te bezazleni i gotovo neprimjetni posjeti plahih antro
pologa s Oxforda i Cambridgea, te grupe planinara koji su
besciljno lutali, oguljenih noseva i s proljevom, a koji su
uglavnom, to je prilino udno, dolazili iz Britanije. N iko
ga ne treba iznenaditi to i nakon dvije tisue godina, na vi
sinama iznad dvije tisua metara u Sierra Nevadi de Santa
Margariti, jo uvijek postoje Acahuateci i Arahuacaxi koji
siu koku pomijeanu s puevim kuicama zdrobljenima u
tikvicama, jer to su ljudi koji su vlastitom krvlju spoznali u
desne nedostatke povijesti pune dogaaja.
Druga polovica indijanskog stanovnitva boravila je u
dunglom prekrivenim podrujima ispod podnoja planina
i, iako je jedan dio stanovnitva postupno prelazio u drugi,
bili su vrlo razliiti, i pojavnou i nainom ivota.
M alo iznad crnaca, ali ne ba u potpunosti, bio je sloj
mestica i mulata. Ljudi u kojima su se mijeale raznovrsne
rase bili su moda i najvee iznenaenje meu narodima te
zemlje, jer iako su imali iroke nosove i kovravu crnaku
kosu, ta je kosa katkad bila plava ili ria, a oi su im katkad
bile plave, zelene ili ute poput jantara. Koa im je bila blijedouta, a na veini se lica moglo vidjeti jedan ili dva tamnosmea umjetna madea. Neki od njih moda su blijedoutu kou imali i zahvaljujui mnogobrojnim preparatima za
izbjeljivanje koe koji su se mogli kupiti, budui da u zem
ljama u kojima mo nije u rukama veine, mase beziznimno
prihvaaju snobizam i predrasude vladajuih, kao da ele
rei: Gledajte, ja nisam jedan od potlaenih; i ja sam nad
moan. Iz sloja mestika raao se zametak malograanskog
drutva koje je ivjelo u predgraima veih gradova i koje je
kupovalo televizore to su prim ali samo zbunjene treptaje

predajnika iz glavnog grada. Signal, koji bi odskakivao s jed

nog planinskog vrha na drugi, prelazei stotine milja, tako
da su se valne duine ponitavale je r su jedna drugu ome
tale, stizao bi do televizora koji su bili pod naponom u ras
ponu od stotinu do tri stotine volti, ovisno o hirovima jav
nog naponskog sustava ili njihovih vlastitih generatora.
ovjek je nou mogao hodati ulicama Valledupara i kroz
prozore vidjeti obitelji mestika kako napeto zure u blistavi
etverokut na kojem su poskakivale i zujale crte i mrlje, kao
da pokuavaju prorci budunost iz runa ili iz leta ptica. Kad
bi se nekim hirom atmosferskih prilika pojavila slika ili dje
lomino uspio razabrati govor, uslijedila bi minuta ivahne
rasprave i primjedbi obitelji, a majka i najstarija sestra izale
bi iz kuhinje, te se potom vratile, ostavljajui obitelj da po
novno opinjeno pilji u neraspoznatljive tragove starih ves
terna, O bitelji Kremenko, uobiajenih gluposti iz Sjedinjenih
Drava i reklama za izbjeljivae koe.
Budui da su bile najpopularnije, bljedopute mulatkinje
bile su i najradinije prostitutke u zemlji, zato to su s bjelakog gledita bile dovoljno crne da bi bile egzotine, a op
enje s njima bilo zloesto, ali ne i pretjerano okantno. S
crnake su toke gledita bile dovoljno bijele da bi bile eg
zotine, a openje s njima bilo je svojevrsna ast. Mesticima
su mulatkinje, dakako, bile posve obine i oni su odlazili u
crnake bordele koji su bili i dovoljno egzotini i dovoljno
zloesti da bi posjet njima bio zadovoljavajui. Bijele prosti
tutke nisu postojale, ali da jesu, bile bi iznimno popularne,
umorne i bogate, a nema sumnje da bi mnogi crnci i mestici
bili nasmrt pregaeni u guvama svake subotnje veeri.
Kad bolje razmislim, tvrdnja da nije bilo bijelih kurvi po
malo zavodi na krivi put, je r tek moram doi do panjolskog
plemstva koje je inilo oligarhiju, a ije su keri eznule
samo za tim da se udaju za najbogatijeg mukarca kojega us-

piju pronai, kako bi mogle ivjeti to besposlenijim i glup

ljim ivotom. Dakako, te su vrle dame svojim muevima, koji
su ih oboavali, za njihov novac pruale to je bilo manje
mogue openja, tako ih tjerajui u naruja ena koje su bile
neto manje edne, vrle i nedodirljive. Bilo bi nemogue opi
sati kakve su sve raznovrsne i zastraujue bolesti bogate
gospoe bile u stanju odglumiti. Veinom su venule u izra
zito profinjenoj dosadi, koju bi oivljavalo samo pomno i po
novljeno iitavanjc kakljivih i ljubavnih romana koje su im,
za novanu naknadu, kupovale slukinje u knjiarama u ko
jim a su se debeli, znojni i elavi vlasnici pravili knjievno va
nima. I tako su te dame ivjele na korak od svega to ivot
ini zanimljivim i uzbudljivim, te su se, kao privuene silom
tee, druile jedne s drugima kako bi smiljale glasine i i
rile skandale koji bi gotovo uvijek nesretno zavrili, budui
da bi supruzi, koji nisu ni u to sumnjali, iznenada bili uvu
eni u obranu obiteljske asti zbog kleveta i izmiljotina na
kojima su se odvjetnici bogatili, a koje su ak mogle dovesti
i do ubojstava od strane iznimno dobro plaenih profesio
nalaca, znanih kao jaguneosi.
Oligarhija je bila golema mrea neizmjerno bogatih zem
ljoposjednika, potomaka konkvistadora koji su bili nepis
meni, barbarski pljakai i koji su razorili cijele civilizacije u
ime Isusa, Djevice, katolikih kraljeva i zlata. Na taj su na
in svojim neumrlim duama osigurali vjenu sinekuru u
raju, te zaradili neumrlo divljenje narataja kolske djece
koja su na satovima povijesti sluala o njihovim velianstve
nim i odvanim pothvatima protiv poganskih divljaka iji se
velianstveni gradovi i spomenici jo i danas mogu vidjeti (u
ruevinama).
Oligarhija je, dakako, bila meusobno povezana brako
vima i sebinim interesima, sad - poslije razdoblja znanog
kao La Violencia - vie nego ikad prije. Tijekom tog razdob-

Ija, koje je trajalo deset godina, dvije su oligarhijske frakcije

vodile jedna protiv druge dotad nevienu i krvolonu kam
panju nasilja u kojoj je moda i tri stotine tisua dua ne
stalo od ruke jaguncosa ili gerilaca, i u kojoj su obje nago
milale toliko novaca da bi se moglo govoriti o preraspodjeli
dobara, tako velikoj daje bila gotovo znaajna.
Oligarhija se dijelila na liberale i konzervativce, koji su
poslije uspjeha kubanske revolucije bili zdrueni u svom
strahu od komunizma, pogotovo s obzirom na to da su
mnogi od njih imali udjele u bordelima i kockarnicama Ha
vane; drugi su imali udjele u farmaceutskim tvrtkama koje
su proizvodile lijekove za lijeenje bolesti to su ih bordeli
irili, a neki u nabavi oruja to su ga rabile bande koje su
za nadzor nad kockarnicama. Pa ipak, liberali i konzFfv^wI imali su razliita miljenja o tome kako se boriti
A. ^ x j|
l^ tiv - ta ) groznih ideja kakve su bile jednakost , potejij e
$n okracija . Konzervativci su vjerovali da se na njih
.treb&irtutiti svim silama; to je ukljuivalo neljubazno opho
enje prema svojim seljacima koji su trebali ostati nepisme
ni i dobivati fiksnu nadnicu od sto pedeset pezeta tjedno. S
druge pak strane, liberali su vjerovali da se prema seljacima
treba ophoditi srdano, da ih treba nauiti kako s komadia
papira itati upute, te da trebaju dobivati fiksnu nadnicu od
sto pedeset pezeta tjedno. N adali su se da e seljaci na taj
nain postati previe zadovoljni, a da bi se potrudili postati
komunisti. itavu je situaciju dodatno zbunjujuom inila
navika konzervativaca da liberale nazivaju komunistima .
Na kraju je, zahvaljujui povijesnom kompromisu, de
mokracija obnovljena tako da su ukinuti izbori, a dvije su se
stranke sloile da naizmjence vladaju u etverogodinjim
razdobljima, na taj nain u beskraj odlaui novo razdoblje
nasilja.

I kako se m ir ponovno uspostavljao, oligarhija se vratila

svojim starim nastojanjima da najstarije sinove ubaci na viso
ki poloaj u dravnoj slubi, druge po redu sinove na visoki
poloaj u crkvi, a ostale sinove na visoke poloaje u orua
nim snagama. A u meuvremenu, neki su seljaci gotovo po
stali komunisti, a da nikad u ivotu nisu ni uli tu rije.
Dona Constanza Evans, s kojom je naa digresija poela
i s kojom e sad zavriti, bila je konzervativka, budui daje,
kao i svi plemii, izravno potjecala od iznimno brutalnog i
uspjenog barbarina. Njezin suprug, Don Hugh Evans, bio
je zapravo potomak velkog burzovnog pekulanta iz devet
naestog stoljea, a slubeno je jo uvijek imao britansko dr
avljanstvo. Dosljedno tome, njegova su dva sina pohaala
Harrow gdje su se pretvorili u iznimne anglofile prilino m i
iavih nogu, oito pod lanim dojmom da studenti Harrovva
predstavljaju sveukupnu Englesku. Prirodno je da su se
meu tako civiliziranim ljudima osjeali kao kod kue.
Dona Constanza poslala je po svog predradnika kako bi
mu dala upute za kopanje kanala, a profesoru Luisu poslala
poruku u kojoj je pisalo: Jesu li Cajkovski ili Beethoven
um rli od kolere ili tifusa?

U KOJEM FEDERICOV
ROMANTINI POTEZ
POPRIMA IRE
POSLJEDICE

Nc moe se rei da je Federico - kad se s pukom i dvije ku

tije metaka kriom udaljio od kue svog oca nainjene od
suene opeke - imao u svojoj glavi ikakvu jasnu ideju o tome
to e i kako uiniti. U njegovoj su se glavi, zapravo, nalazi
li samo svojevrsno gnjevno zaprepatenje i nepokolebljiva
odlunost da za osvetu izvede neto spektakularno. U svom
je kratkom ivotu esto svjedoio nasilju, ali ono to je upra
vo vidio u selu bilo je posve drugaije naravi od borbi maetama zbog ene ili uvrede, ili od gnusnih amputacija udova
zbog ugriza zmije. B ilo je drugaije ak i od neshvatljive ago
nije njegove majke kad je raala Francescu, to je on, s osje
ajem oajnog strahopotovanja, promatrao iz kuta kolibe.
Razlika je bila u tome to se inilo daje sve nasilje i bol koje
je dotad vidio imalo nekog smisla i, premda je bilo za alje
nje, bilo je nepatvoreno i, shodno tome, nije bilo okantno.
Pokolj koji je pratio mali podvig kapetana Rodriga Figuerasa, kao i histerija koja je potom uslijedila, bili su otponac
oivljavanju osjeaja moralnog bijesa kakav je Federico
dosad iskusio samo u naznakama, kad bi ga profesor Luis

optuio zbog neeg to nije uinio. Nadalje, campesino ima

vrlo nepopustljiv osjeaj asti, koji je ono najdragocjenije i
najvrednije to posjeduju ljudi koji nemaju gotovo nita, i
koji je jedini javni i osobni glas koji se u svakom trenutku
mora posluati bez pitanja, koji je ak iznad zdravog razu
ma i smrti. ast je ono to e ovjeka natjerati da zbog raz
mirice trideset godina ne razgovara sa svojim najdraim bra
tom ili sinom, ili da godinu dana gladuje kako bi otplatio dug
ili izvrio obeanje. ast je ono to potie ljude na najuzaludnije, junake i glupe krajnosti, sve zbog bravada i maizma - kao da nikad nisu uli da su dani tiranina lo Blanca i
Don Quijotea odavna proli. T a je vrsta asti gotovo isklju
ivo muko lovite, je r ene ovih zemalja imaju kanon asti
koji je neizmjerno ublaen dobrom voljom, suuti i pripros
tom mudrou, koje nemaju nita zajedniko s onom iracio
nalnom, dogmatskom iskljuivou mukarca koja ga izaziva
ili na zapanjujue plemenite i hrabre pothvate ili na najcr
nje pothvate nedokuiva ludila. Katkad je sve to nerazmrsi
vo zajedno povezano, i ovjek ne zna bi li plakao od oaja
ili od divljenja. Kapetan Figueras, na primjer, najvjerojatnije
je onu granatu bacio iz osjeaja povrijeene asti, jer je bio
posve obeaen i ponien od lovca s muketom, ovjeka
koji je izgledao kao konkvistador i imao pitolj, te od kurve
s maetom.
S druge pak strane, Federico je izgubio svog strica Juanita, vidio je kako njegova uitelja kundakom na zemlju
obara odbojni debeli asnik, vidio je kako njegovu roaki
nju Farides zamalo siluju, a njegov je pas bio tako strano
unakaen da ga je Federicov otac, Sergio, morao ustrijeliti
meu oi istom ovom pukom koju je on sad odnosio kao
oteto dijete. Zbog svega je toga Federico imao osoban raz
log da poeli smrt kapetanu koji je pripadao vojsci koja je
sluila dravi. Neosporna je istina kako svi seljaci, koji na
kraju postanu revolucionari, nisu prvenstveno motivirani

idealima ili ekonomskim teorijama, nego duboko proivlje

nim osjeajem povrijeena dostojanstva. A li ak i da to nije
openito bio sluaj, svakako je vrijedilo za Federica koji e
nauiti mrziti svu vojsku, dravu i Sjedinjene Drave koje su
je podupirale tek nakon mnogo vremena provedenog u br
dima, u koja je pobjegao kako bi ivio divljim ivotom i du
boko promiljao o svojim planovima za odmazdu i zadovolj
stvu koje e osjetiti izvravajui je.
A li u ovom je trenutku on jo uvijek bio samo revolucija
koja se sastojala od jednog djeaka uglavnom punog sladu
njavih, nevjerojatnih romantinih ideja. Nije mu palo na
pamet kako ne moe ubiti svakog vojnog asnika samo kako
Ih bio siguran da je sredio i Figuerasa, niti je pomislio da e
mu nedostajati vedro bezvlae siromanog seoskog ivota,
blistave Francescine oi ili skupljanje ceibu junaca u korale
na trne dane. Razmiljao je o sebi kao o junakom, osvet
nikom anelu smrti, a ne kao o lutajuem djeaku s pu
kom koja e mu ostaviti modricu na ramenu svaki put kad
bude iz nje pucao i koji nema nita osim mochille pune bocadillosa umotanih u palmine listove, tri avokada i dvije ku
tije metaka.
Do trenutka kad je zora brzo odaslala sunce iznad plani
na, Federico je bio neto poniznijeg duevnog raspoloenja
nego u dva ujutro. Istina, prehodao je ustro nekoliko milja,
proao hacijendu gringa koji je imao avion, te se ve bliio
dungli na obroncima Kordiljera na mjestu gdje je tlo napo
la prekriveno plohama raskonog zelenila, a napola kame
njarom iz kojega su strili stupovi termitskih nastamba nalik
na stupove s Mjeseca, no istina je bila i to da se trzao na
svaki uanj i um svakog stvorenja koje mu se nalo na putu.
Stao bi, oznojen od straha, svaki put kad bi se naao licem
u lice s golemim obrisom junca ili stijene, a priinjalo mu se
kako je svaki traak mjeseine na stazi pred njim koraljna
zmija koja se podie na napad. Osim toga, remen puke ve

mu jc uljao rame, a magazin mu je, dok je teturao kroz

tamu, neprekidno udarao o isto mjesto iznad bubrega. i
nilo mu se da puka Enfieldica postaje sve tea, no ipak ju
je tvrdoglavo stezao, a kad je bilo dovoljno svjetla, sjeo bi na
stijenu i milovao njezin kundak u gotovo istom njenom i
uzvienom raspoloenju kakvo e, sanjao je, osjetiti kad
bude prvi put milovao enu.
Odloio je puku u stranu i posegnuo u mochillu za bocadillosima ija su slatkoa i okus guava poput majine ruke
odagnali none strahove. Paljivo je umotao ostatak korice
u palmin list i osvrnuo se oko sebe u potrazi za mjestom na
koje sljedeih nekoliko sati nee pasti sunce. Zaspao je me
u kamenjem u sjeni stijene, gdje je sanjao o svom unakacnom psu i grubim dlakama koje su provirivale oko puce
ta koulje na trbuhu kapetana Figuerasa.
Kad se u podne probudio, bilo je to iz dva razloga; po
najprije zato to se sunce pomaknulo iznad stijene i tako
peklo da je sanjao kako se pretvara u pepeo, a potom i zato
to je mali jari vakao nogavicu njegovih hlaa. Kad je ot
vorio oi i pogledao ravno u jaree, prvo stoje pomislio bilo
je da je vrag doao po njega, zato to u utim arenicama i
etvrtastim prorezima zjenica kozjeg oka ima neeg zastra
ujue bezlinog i stranog. Jari jc odskakutao nekoliko me
tara dalje i Federico je nekoliko trenutaka zurio u njega, a
onda odluio ubiti ga zbog mesa. Drhtei od uzbuenja, ali
i zbog osjeaja krivnje, ustao je, potegnuo zatvara puke
natrag pa opet vrsto naprijed, te podigao puku na rame.
Prasak puke kalibra .303 natjerao ga je da natrake zatetura, s osjeajem takve boli daje pomislio kako je slomio klju
nu kost, zbog ega je trznuo pukom prema gore kako bi
zadrao ravnoteu. Kad se uspravio, osjetio je, zaudo, olak
anje kad je uvidio da je, usprkos kratkom dometu, posve
promaio jaria koji gaje, sa svojevrsnim kominim iznena
enjem, m otrio iza stabla citrusa. Pitao se bi li mu rame

moglo podnijeti jo jedan pokuaj i upravo je ponovno na

pinjao puku kad je glas iza njegovih leda ironino rekao:
Pucna dia, Senor.
Naglo se okrenuo i uperio puku s boka, u uspanienoj
parodiji tog poteza tako vjerno zabiljeenog u vesternima,
pa se suoio s vrlo visokim campesinom tamne p uti ko ji je
puio puro, a u ruci drao dugaak tap. Seljak je pljunuo,
hladno se osvrnuo uokolo i rekao: Pretpostavljam da voli
bez razloga pucati u tue koze.
Federico mu postieno uzvrati pogled i ree: Nisam
znao da je koza vaa, Senor.
Sve su koze neije.
Da, Senor, jako mi je ao, Senor.
Campesino je krajem svog tapa kucnuo o vrh puke.
Moda bi je trebao uperiti negdje drugdje. Ja sam vei od
koze i nije me tako lako prom aiti.
Federico spusti puku i pone hodati natrake, pitajui se
bi li to trebao u in iti dostojanstveno ili dati petama vjetra,
ali seljak ree: M islim da bi mi trebao dati puku. T o e b iti
naknada za pucanje na kozu.
Ne mogu vam dati puku je r nije m oja , odgovori dje
ak, zaprepaten i zbunjen. Oeva je, a kozu nisam pogo
dio.
A h , ree seljak. Sveenik kae da su zle namjere je
dnako loe kao i samo zlodjelo. Prema tome, trebao bi mi
dati puku.
A li pripada mom ocu!
Tvoj je otac odgovoran za tebe. Da si utedim odlazak
do njega, odmah u uzeti puku. V id im da je to zavidno
dobra puka i uzet u je . I tu je koraknuo naprijed kako bi
dohvatio cijev.

Fcderico je osjetio kako mu se panika iz eluca die pre

ma grlu, a bujica slanog znoja iznenada se izlila niz njegovo
elo prema oima i zaslijepila ga.
N e ! vikne on i povue puku prema sebi. Seljak ga je
dlanom udario postrance u glavu, pa iskoristio djeakovu po
m etnju kako bi svom silinom povukao svoj kraj cijevi.
Ono to nije znao i to mu, u njegovu arku nastojanju
da djeaku ukrade puku, nije ni na pamet palo, bila je i
njenica da je djeakov kaiprst ve jednim dijelom pritisnuo
otponac; uslijedio je jo jedan zvuan prasak dok je potezao
oruje prema sebi, a metak mu je proao ravno kroz prsnu
kost i, p riliko m izlaska kroz lea, raznio dva kraljeka. Izraz
uenja preao je ovjekovim licem dok je padao natrake i
poinjao um irati, a Federico se, paraliziran od oka, sruio
naprijed na koljena i silovito povratio prije nego to je po
eo plakati i zibati se naprijed-natrag, zaklonivi rukama lice
i cvilei kao to je cvilio njegov unakaeni pas.
Kad se Federico usudio podii uplakani pogled, vidio je
da se tamna m rlja rairila seljakovom kouljom, da su mu
oi zamagljene i staklene, te da mu iz kutova usana polako
tee krv. T ije lo je ve izgledalo kao da nikoga nema kod
kue, a puro je leao i dim io se na kamenju kao da se nije
dogodilo nita osobito. Federico nije morao ni pogledati
kako bi znao da je ovjek posve mrtav i da je on za to odgo
voran. Tupo je sjeo, oslonjen na stijenu, pa udnom ali p ri
kladnom gestom potovanja popuio ostatak ovjekove ci
gare sve do krnjatka, ba kao to bi i mrtvac uinio. Federico
se nije prestao tresti i povraati jo dva dana. Poslije toga,
samo se tresao; u dva je dana ovo bio njegov drugi susret s
besmislenom smru.
Federico je poeo gom ilati kamenje oko tijela, ali nije
mogao p odnijeti pogled na ovjekove izvrnute oi svaki put
kad bi mu se p rib liio , niti je mogao podnijeti da vidi muhe

koje su se ve skupile kako bi poloile jajaca, kao ni m no

tvo mrava koji su se pojavili niotkud i puzali u jednoglas
noj, crnoj struji prema mukarevim obrazima, u njegove oi
i otvorena usta.
Iza njega se zaulo grleno kretanje i on se, strahovito
prestraen, okrenuo i na tlu ugledao odbojnog strvinara ku
kasta kljuna i elave glave, izjedenog m oljcim a, kako pola
ko udara rairenim krilim a, gledajui Federica je d nim okom.
Federico se pognuo i podigao kamen kako bi ga zavitlao
prema ptici koja je jo jednom zakrijetala i nestrpljivo po
skoila unatrag. U slijedila je strka krila dok su jo dvije ptice
stizale kako bi provjerile je li le zaista mrtav. Jedna je od
njih oprezno kljucnula izvrnuto oko i iskopala ga, na to je
Federico dograbio puku i teturajui otrao, nesvjestan da
su ga Lovac Pcdro i Indijanac A u re lio m o trili tijekom po
sljednjih deset m inuta iz zaklona koji su potraili dok su sli
jedili malog jelena.
Posve se sluajno dogodilo da je Dona Constanza o bila
zila svoje krdo u talama u trenutku kad je vani Pedro po
vjeravao Sergiju da je njegov sin ubio ovjeka. Te je veeri,
puna ogorenog dom oljublja, kakvo svi konzervativci iska
zuju kad se radi o redu i zakonu, pisala najbliem efu p o li
cije koji je imao sjedite u dvije stotine kilom etara udaljenoj
Cucuti. Ne elei se uznem irivati obavljanjem svog posla, taj
je dravni slubenik proslijedio pismo u glavni grad, gdje je
poslije tri mjeseca bilo smjeteno u spis i zaboravljeno, kako
bi jo godinama zlokobno trunulo, kao zaboravljena protupjeaka mina.
I tako je Federicova osobna revolucija, kao i svi ratovi i
revolucije, poela smru neduna ovjeka koji je, u ovom slu
aju, prehranjivao etvero djece i koji je oduvijek elio im ati
puku.

U KOJEM
MUI

SE S E R G I O

S PROBLEMOM
KANALA

Posljednjih su se dana dogaaji u ro tili kako bi p rilino te

ko uzdrmali Sergiov ivot. N ajprije je njegova brata blizan
ca, Juanita, ubila vojska, no ve mu se sljedee noi ukazao
u snu i uvjerio ga kako je sve u redu. Takoer je potvrdio i
to da, kad mu tije lo dobro istrune, Sergio moe iskopati nje
govu glavu i za dobru je cijenu iznajm ljivati za magine obre
de, je r svi znaju kako je lubanja blizanca daleko najmoniji
kanal za kom unikaciju s anelima. Zbog toga je gubitak vo
ljenog brata bio alost koja se mogla podnijeti s izvjesnim
stupnjem smirenosti.
Potom je Federico nestao s pukom, Sergiovim najdra
gocjenijim vlasnitvom. tovie, prema onome to mu je re
kao lovac, Federico je tom pukom ubio ovjeka. U dui je
Sergio znao da je njegov sin otiao nekim neophodnim po
slom, povezanim s izrastanjem u mukarca, ba kao to je,
o tp rilik e u istoj dobi, uinio i on sam, poavi u planine ko
pati smaragde. No bio je lju t zbog svoje Enfieltlice, iako je
zapravo nikad nije koristio, nego uvijek uvao za dan kad e
na selu pouzdano doi do provale nasilja, u to ga je uvjera
vala njegova blizanaka intuicija. Takoer je bio zabrinut i

/bog mogunosti da rodbina mrtvog mukarca dozna tko ga

jc ubio, te jedne noi doe s plam teim bakljam a kako bi u
ime asti izvrila osvetu.
I napokon, bizarni plan Done Constanze stavio g a je uis
tinu u nezavidan poloaj, to je smjesta postalo jasno kad ga
je, u baru kupleraja, o tkrio svom drutvu. Svi su poeli uz
bueno brbljati u isti glas, no H ectoro je bio taj koji je naj
saetije izrazio problem.
injenica je , ree on, prelazei pogledom po licim a p ri
sutnih, da M ula vodom opskrbljuje sve nas i naa polja, a
takav bi kanal tijekom sunih sezona pretvorio nae usjeve
u prainu, a nas same u kosture. Tijekom sue u tom je ko
ritu ionako samo mlaka pialine, ak i bez toga da Dona
( ,'onstanza izvlai neto iz njega.
A li injenica jc i to , odgovorio je Sergio, da je Dona
Constanza vlasnica zemljita kojim tee Mula, da zapolja
va gotovo sve nas, da ima zakonsko pravo in iti to eli i da
emo mi biti ti koji e m orati iskopati kanal za njezin glupi
bazen.
Dona Constanza im a najbolju zemlju u o k o lic i, ree
Misael, pa ipak na njoj uzgaja konje koji nita ne rade.
Znam ja kamo si ona moe gurnuti svoja zakonska prava, a
lo je mjesto na koje Don Hugh rijetko zalazi, zato to se boji
za svoje zdravlje.
Misael se iroko nasmijeio, a b ije li su mu zubi bljesnuli
pod svjetlom svjetiljke. Pogledao jc ukri i nainio prostu
kretnju, uvijajui kaiprst prema gore, tako da se ak i H ec
toro nasmijao.
Svakako , ree Josef, stisnuvi oi kako bi ih zatitio od
plavog dima cigare koji se kovrao i uvijao po p ro sto riji prije
nego to e ubrzano p oletjeti uvis i izai kroz vrata, taj
kanal ne bi zadrao vodu, ne bi je zadrao ni jarak, zato to

je zemlja tako suha da e je u p iti bre nego to H ectoro pije

aguardiente.
Onda bismo trebali rei oni Constanzi da naini cje
vovod s crpkom koju pokree vjetrenjaa, onakvom kakvu
zna napraviti profesor Luis i stvar rijeena , odgovorio je
Hectoro. I ne vrijeaj mi ast, Josef, ili u tvojim mudima
nahraniti prasce.
Ve mi ih je odgrizla moja ena , usprotivio se Josef.
A li da se vratim o na ono stoje vanije od tvoje asti, ili ak
od m ojih muda - m islim da si u pravu, Hectoro. M islim da
bi Sergio trebao predloiti cijev; iako je to jo uvijek uzalud
no troenje vode, manje je glupo od kanala.
Dolores i Consuelo sluale su taj muki razgovor i aptale jedna drugoj na svom poloaju iza bara. Naposljetku se
Dolores dugo i grlcno zasmijuljila, pa rekla glasom boje ci
gara i ruma: A h, muka je s vama mukarcima u tome to
svakom problem u pristupate izravno.
A muka je s vama enama to biste trebale drati jezik
za zubima kad mukarci razgovaraju o ozbiljnim stvarima,
ali nikad to ne radite , otpovrne Hectoro.
Za tim nema ni potrebe , ree Consuelo. V i mukarci
trebali biste sluati Dolores koja ima vie pameti od svih vas
zajedno, pogotovo zato to je nauila itati i, prema tome,
zna neto o svijetu.
Znam , ree Dolores, ali to je samo stvar zdravog ra
zuma. Trebali biste znati.da M ula, kad proe pueblo, tee
kroz Don Emmanuelovu zemlju, a on treba vodu ba kao i
mi. Posjetite ga, a on e zaustaviti Donu Constanzu i zbog
sebe i zbog nas. T o je oito.
U slijedila je duga tiina tijekom koje je Hectoro dovrio
svoje pie, pa objavio: Companeros, silno me alosti kad su
ene u pravu.

 Dolores, ree Misael kojemu su oi vragolasto blistale,

Ia ti je ideja tako pametna da u ti ubudue dati da me evi besplatno.
To je ljubazno od tebe, odvrati Dolores, ali ti svejed
no mora p la titi pet pezeta!
Onda me upozori kad si bila s n jim , ree Josef, je r ne
bih htio da se neto moje pomijea s neim njegovim !
Don Emmanucl bio je iznimka. Njegov je otac bio uve
ni naprednjaki obrazovni reform ator koji je zakljuio kako
njegov sin mora pohaati njegovu kolu, to je za posljedi
cu imalo to d a je Emmanucl odrastao polugol i neuobiaje
no iskren. Takoer je, preko svog oca, upoznao i iznim no
misaonog i nesretnog filozofa Bertranda Russela, pa je iz
sentimentalnih razloga skupio sva Russelova djela. N ikad ih
nije itao, a da ste ikad o tvo rili neku od tih knjiga, vid je li
biste da su je u tisuu raznih smjerova uredno izbuili ter
m iti, tako da bi njezino itanje bilo dvostruko vei umni
napor nego to je taj vrlo razum ljivi filo z o f namjeravao; i
zaista, knjige su postale tako nejasne da bi se ovjeku moglo
uiniti da ita nadrealistiku poeziju, ili moda nekog ame
rikog sljedbenika Wittgensteina.
Don Emmanucl pohaao je Cambridge kako bi studirao
botaniku, a istodobno se pridruio Konzervativnoj, Laburis
tikoj, Liberalnoj i K om unistikoj p a rtiji kako bi dobio
uravnoteen pregled . Na drugoj je godini studija stigao u
trope s odabranim goljavim i prostodunim botaniarima,
lepiopterolozim a, antropolozim a i zoolozima koji su nosili
naoale i doli prouavati flo ru i faunu Sierra Nevade de
Santa M argaritc. B ilo kako bilo, u dogovoreno vrijem e od
laska nije bio na zbornom mjestu, na koje nikad nije ni sti
gao. Poslije duge, uzaludne i izbezumljujue potrage koja se
sastojala od uasnog pjeaenja kroz podruja koja nisu bila
ucrtana na zem ljovidim a i koja se odvijala i uz pomo voj-

nog helikoptera iji se pilo t, zapravo, tek divio pogledu,

neutjeno je drutvo otilo, uvjereno kako je Emmanuel stra
dao od ruke razbojnika.
A on je zapravo ivio s Acahuatecima, kod kojih je pro
veo godinu dana, poslije ega je otiao ivjeti s Arahuacaxima i time se osposobio da bude je d ini bijelac koji je mogao
ra d iti kao vodi kad bi iz B rita nije stigli planinari kako bi
d o b ili proljev i ogulili nosove.
Poslije toga spustio se u ravnicu i pronaao siuno seoce
u kojem je sad ivio, mjesto tako beznaajno da ga jo uvi
je k ne moete pronai na zemljovidu, iako sad ima beton
ske podove zahvaljujui trgovini marihuanom i kokainom,
koja je doista gotovo spasila zemlju od uvijek prijetee eko
nomske propasti.
Prvo to je uinio kad je stigao, odjeven kao Indijanac,
bilo je da ode u bordel u kojem ga ni njegova udna pojava,
ni njegov neobini indijanski dijalekt, kao ni nedostatak
sredstava nisu sprijeili da isproba sve kurve redom.
Nakon to je time potvrdio svoju vjerodostojnost, proveo
je n ekoliko dana tum arajui okolicom sve dok nije uoio
mjesto uz M u lu koje ga je nadahnulo vizijom estancije u
procvatu. Smjesta si je podigao kolibu od trave u indijan
skom stilu, pokrio je palm inim liem te, na uenje mje
tana, poeo ivjeti kao Diogen i rintati kao Sizif, samo s bo
ljim rezultatim a. U trenutku u kojem se poinju odigravati
dogaaji ove pripovijesti posjedovao je prohladnu bijelu hacijendu koju je sam sagradio, na M uli je napravio vodopad
ko ji je pokretao generator, imao je traktor, vie tisua hek
tara nego to ih je i izbrojiti mogao, te tisue junaca za ko
jim a bi plakao kad bi odlazili na stonu trnicu. Njegovi su
odnosi sa seljacima bili onoliko dobri koliko su njegovi od
nosi s ostalim bogatim bijelcim a bili loi. Razlog tomu bila
je injenica da je panjolski nauio u bordelima i na polji-

ma, zbog ega su njegovi razgovori b ili zainjeni zapanjuju

e bogatim i raznovrsnim rjenikom istinski ivopisnih psov
ki, a - osim toga - govorio je panjolski kao da nema pred
nje zube, iz jednostavnog razloga to ga je nauio od ljudi
koji u veini sluajeva prednje zube nisu im ali. Kad god bi
odlazio posjetiti glavni grad, svojevrstan bi kolektivni drhtaj
uasa proao kraljenicom profinjenog drutva zato to je on
postajao sve virtu o zniji enfant tenible, a jo vie zato to se
javno ponosio injenicom da je slubeno m rtav i da je uspio
zbrisati svojoj majci koja je bila tako posesivna da se odse
lila u Sjedinjene Drave kako bi bila blie njegovu m rtvu ti
jelu, potpuno nesvjesna injenice da je Juna A m e rika
mnogo udaljenija nego to je, ini se, ukazivao jednostavan
pogled na globus, kao i toga da je njezin sin iv i jebeljiv.
Don Emmanuel postao je mjesna legenda zbog svog ui
vanja u zdravom raspusnitvu, zbog toga to je za svoje p ri
rodne prijatelje odabrao seljake, kao i zbog svoje iznimne
drutvene svijesti. Podigao je seosku kolu i zaposlio pro fe
sora Luisa da kutravu djecu poduava ne samo znanju, nego
i mudrosti; plaao je nadnicu za etvrtinu veu od bilo kojeg
gazde u okolici, a usvojio je i metodu pravljenja graevin
skih blokova od drvenih reetki, kako bi mogao sagraditi
malu kuu svakom svojem zaposleniku. U njegovu su Land
Roveru kurve svaki etvrtak odlazile na pregled, on je pre
suivao u obiteljskim sporovima, nikad nije propustio raditi
zajedno sa svojim ljudim a, a mnogobrojne mjetanke mogle
su posvjedoiti da ni najistokrvniji crnac nije poh o tn iji n iti
bolje zadovoljava enu od njega.
Jedino to su na njemu smatrali neprihvatljivim bila je i
njenica da je uvijek odbijao puiti, to se smatralo nedru
tvenom nastranou u zem lji u kojoj su svi seljaci - mukar
ci, ene i djeca - vjeito im ali u zubima debelu cigaru, dok
su cigarete puili samo fem in izira n i pripadnici vladajue

klase, a lule samo francuski inenjeri i engleski alpinisti. Tim

cigarama, kao i njihovoj kavi, najvjerojatnije nema ravnih na
svijetu, no najbolje su i od jednoga i od drugoga uvali za
sebe, izvozei samo otpatke koje su potom hvalili svjetski
znalci. Popuiti naveer pred kuom jednu takvu cigaru, le
ei u visaljci i pijui politrenku guste crne kave, znai sebe
nesvjesno osuditi na doivotnu nostalgiju.
Kad su Sergio i njegovi p rija te lji doli obavijestiti Don
Emmanuela o zlosretnom planu Done Constanze, nali su
ga posve golog u M u li, kako pere odjeu i iz sveg glasa pjeva
prostu pjesmicu na m elodiju dravne himne, skladbu tako
pompoznu i tako nevrijednu spomena da bi je katkad i vla
dajui zaboravili prepoznati i stati mirno.
Kad je uoio etvoricu mukaraca koji su mu se priblia
vali, ustao je i zagacao prema njima, izvikujui pozdrave i
prijateljske uvrede. Sergio, koji ga nije dobro poznavao, za
prepastio se kad je Don Emmanuel stao, podigao nogu
poput psa, prdnuo i rekao mu: V ra ti eir gore, cabron, ili
u ti se popiati u njega. A ko postoji neto to ne podnosim,
onda je to potovanje.
Sergio uurbano vrati sombrero na glavu, a Misael p ri
m ijeti: D on Emmanuel, vaa je paloma svakim danom sve
vea i od bitaka ovrsnutija. Kau da je posuujete od svog
magarca.
N aprotiv, moj burro je posuuje od mene , odgovori
D on Emmanuel. Kunem se Djevicom, ove vae ene imaju
takve ue da usisavanjem produe ovjeka. Kad umrem,
trebat e mi dva lijesa.
Ostavite je meni u oporuci, ree Josef, a ja u je osu
iti na suncu, da postane bi za bikove.
Nee ti u in iti nita takvo, zato to sam siguran da e
ga u p o trije b iti na svojoj eni.

 Nema sumnje da bi ga njegova ena u p o trije b ila na

sebi , otpovrne Misael.
A onda e, uz milost Boju, mene ostaviti na m iru , ree
Josef.
Nakon itavog niza slinih dobroudnih poalica H ectoro, koji u njima nije sudjelovao zato to je bio previe pono
san i dostojanstven, obavijesti D on Emmanuela o projektu
Done Constanze, te dobije odgovor: Ja u to zaustaviti ih
u, tako mi Boga, do kraja ivota zadovoljavati samo svinje.
Prije nego to odete, morate vidjeti moju novu metodu kro
enja jaraca.
S lijedili su ga do stabla caracolee gdje je veliki utooki i
neprijateljski nastrojeni jarac odsutno ukrug brstio travu.
Don Emmanuel se spustio na koljena i zamahao glavom
prema ivotinji koja je spustila svoju i nainila fin tu rogovi
ma. V uuuba! zaurlao je Don Emmanuel i svom ga silinom
tresnuo medu oi. A onda ga je obujm io oko vrata i s lju
bavlju mu izljubio njuku. E to ! ree on ponosno.
On kao da uope nije gringo , p rim ije tio je Sergio dok
su hodah natrag prema pucblu.
To je zato to on i nije gringo , odgovori mu H ectoro.
On je Ingles.
Onda je Engleska sigurno krasna zemlja , ree Misael.
Otiao bih tamo, kad bi netko znao gdje se nalazi.
D on Emmanuel zna , ree Josef.
Vie ne zna , ree H ectoro tako zagonetno da ga se os
tali nisu usudili zapitati s to je tim e mislio.

REM EDIOS
I

PISTACOSI

In d ija n ci iz A na vjeruju u postojanje anela smrti koji

imaju bijelu kou i reu ljude na sitne komadie. N itko to
no ne zna zato vjeruju u te pistacose , no openito se pret
postavlja da je to naslijee civilizirajueg utjecaja panjol
skih konkvistadora i prosvjetiteljskih djelatnosti Inkvizicije.
Za bijelog je ovjeka jo uvijek opasno odlaziti u neke dije
love C orillera, ne samo zbog ladrona, pljakaa, nego i
zbog sluajeva sa zabunama oko identiteta, u kojim a dom o
lju b ni cholosi vjeruju kako hrabro unitavaju pistacose na
opu blagodat ovjeanstva.
Jo dok je bila mala djevojica s okruglim trbuiem zbog kojega je i zaradila nadimak Barrigona - s dvjema
kratkim crnim pletenicama i velikim okruglim oima, Remedios je bila empiristica. Nije vjerovala ni u Boga, ni u duho
ve, ni u pistacose. Kad je odrasla, i dalje nije vjerovala u
Boga i duhove, ali je pouzdano znala da su pistacosi stvarni
i da njihovo postojanje nije praznovjerje, je r ona ih je vidjela
vlastitim oima.
N ije vjerovala u duhove zemlje, kamenja, vode, uma i
dolina, kojim a bi ovjek ponudio komadi onoga to bi u

lom trenutku jeo, govorei: U zm i i jedi, tako da ne poje

de mene. N ije vjerovala ni u to da se, ako padne trei,
mora hitro um otati u svoju suknju kako te duh zemlje ne
lii ostavio trudnom , ili da mora staviti kom adi zemlje u
usta i tako pojesti duha p rije nego to on pojede tebe. N ije
vjerovala ni u to da te duhovi mogu rastaliti i napraviti od
lebe lojanicu. A li u pistacose je s vremenom povjerovala.
Remediosina majka bila je Indijanka iz plemena Bracamoros koju je njezin otac susreo kad je, kao putujui radnik,
radio na projektu hidroelektrane u M ontani i koja je, da bi
bila ljepa, bojila zube u crno. Prkosei svim zakonima na
slijea i vjerojatnosti, Remedios nije prihvatila ni majin animizam ni oevo predano katolianstvo, ve je vjerovala samo
u ono to je mogla vidjeti, uti, onjuiti, okusiti ili dodirnuti.
Neprekidna neslaganja njezinih roditelja oko Remediosina
metafizikog odgoja osigurala su to da je Remedios bila tek
humanistica koja je, kad god bi bila prisiljena poi u crkvu,
itala male djeje knjige skrivene u brevijaru.
Kad je poelo nasilje, Remedios je imala etiri godine i
uglavnom su je zanim ali kolai, igranje u blatu i ubadanje
tapova u psei izmet. Kad je nasilje stiglo do malog grada
La Cuence bilo jo j je sedam godina i jo su je zanim ali ko
lai, ali, ak i vie od toga, i penjanje po stablima.
Nasilje je b ilo prvi gr graanskog rata ko ji nikad nije
zaista zavrio, zato to nitko nikad nije shvatio zbog ega je
zapravo poeo. Mogue je, poput povjesniara, ui u trag
njegovim izvoritim a, ali nije mogue pri tom izbjei zbunje
nost.
Godine 1946., poslije tridesetogodinje vladavine liberala,
na vlast je dola vlada konzervativaca. Sljedee je godine karizmatini voa liberala, Ignacio Menendez, odrao slavni
govor u kojem je optuio vladu za pedeset est nasilnih zlo
djela u jedanaest pokrajina. G odinu poslije toga, odrao je

jo slavniji govor, znan kao O racion , u kojem je pozvao na

mir.
Teko je shvatiti zbog ega su liberali i konzervativci b ili
tako ogoreni suparnici i zbog ega su jedni na druge u tro
ili to lik o mrnje, budui da su obje stranke bile sastavljene
od pripadnika vladajue klase i vodile posve istovjetnu p o li
tiku. N o bilo kako bilo, strana iskra koja je zapalila bure
baruta planula je tijekom Panamerike konferencije, kad su
gospodin M arshall, gospodin H arrison i general Ridgcway
stigli kako bi objavili da su zabrinuti zbog revolucije, ali da
trenutano nemaju novaca, a u gradu je, na antiim perijalistikom studentskom kongresu, bio i Fidcl Castro. Senor M cnendez hodao je kroz gomilu, srdano se rukovao i prim ao
dobre elje svojih pristalica, kad je netko koraknuo naprijed
i u strijelio ga. Prodava sreki jedne od lu trija koje su u toj
zem lji prava poast i nacionalna institucija, pojurio je napri
jed i dograbio se s napadaem, a sreke su poletjele u vje
tar. D rugi je ovjek istrao iz restorana sa stolcem u ruka
ma, pa ga razbio na glavi ubojice kojega je onda gomila
dokrajila udarcim a nogu, od ega je tije lo ostalo tako unakaeno da nije bilo mogue saznati tko je taj ovjek bio. G o
tovo istodobno, ru lja je poela pustoiti grad. Z a p a lili su ve
leposlanstvo Sjedinjenih Drava, javne zgrade, C apitol (u
kojemu se odravala konferencija), te opljakali duane. D r
avni tajnik Marshall i britanski veleposlanik o k riv ili su ko
muniste, to ne objanjava zato su komunisti b ili jednako
iznenaeni i zbunjeni zbivanjima kao i svi ostali, te potpuno
nepriprem ljeni. Voa Kom unistike partije proveo je dva
dana, ko liko su neredi trajali, ispod pisaeg stola u uredni
tvu liberalnih novina i pokazao tradicionalno komunistiko
oklijevanje da se umijea u revoluciju, budui da oni u pra
vilu vie vole smiljati revolucije koje se nikad ne ostvaruju.
Pretpostavka dravnog tajnika M arshalla takoer ne obja-

mjava

ni zato su neredi prestali istog trenutka kad su kon

zervativni pristali u vladin kabinet imenovati nekoliko libe
rala.
A potom je krenuo val nasilja, a liberali su, iz razloga koji
ee zauvijek ostati mutni, odbili sudjelovati u sljedeim izbo
rima tako da su konzervativni izabrani bez opozicije.
Nasilje se irilo naoigled. G erilske bande lib e ra ln ih i
konzervativnih seljaka pretvorile su seoska podruja u prah
i pepeo, a kom unisti bi se, ne elei propustiti prigodu ili is
pasti neprilagoeni, tu i tamo upetljali u nasilje, kao da vje
baju za eventualnu revoluciju. T ijekom sljedeih izbora, ko
munisti su - iako znatno m alobrojniji, zahvaljujui porastu
menendezizma - ipak uspjeli p o d ije liti liberalnu stranku
time to su svojim lanovima rekli neka glasuju za desniar
skog liberalnog otpadnika koji je nekad bio komunist. Z a
hvaljujui raskolu, konzervativci su ponovno izabrani, s e
ti deset posto glasova. A onda su komunisti, koji su prvotno
optuili liberale za faizam, okrenuli plou i podrali ih.
A ko pokuamo pojednostaviti svoj put kroz iznim ne slo
enosti graanskog rata koji je uslijedio, stii emo do ne
eg nalik na sljedei prikaz.
Liberali i konzervativci m asakrirali su je d ni druge. K o
munisti su iznosili teorije, drali govore i tiskali pam flete, a
potom o dluili organizirati seljake, ukljuujui tu i ene i
djecu, u bataljune . K om unistiki seljaci proglasili su u
V io li neovisnu republiku koja je bila tako uspjena da je
procvala i obogatila se, nakon ega je se Kom unistika par
tija odrekla zbog burujstva . Liberali i konzervativci na
stavili su se uzajamno masakrirati. Liberali su se nadali da
e uspjeti silom progurati vojni udar, a konzervativci su se
nadali da e odrati predsjednika na vlasti. K om unisti su po
kuali ujediniti ljevicu, to je projekt koji se, u svim vreme
nima i u svim zemljama na svijetu, s jedinstvenim izuzetkom

Kube, pokazao kao posve nemogu. Pa ipak, na inae uza

ludnim sastancima, uspjeli su nekako istisnuti pismo namje
re o borbi pro tiv im perijalizm a i zemljoposjednitva.
Na sjeveru zemlje osnovana je nova neovisna republika,
Menendeziana. U nju su p o h rlili liberali, konzcrvativci, ka
tolici, protestanti, komunisti i Jchovini svjedoci, svi u potrazi
za malo mira. Svima je doputen ulazak i nitko ih nije dirao,
pod uvjetom da sebe nazivaju konzervativnim kom unisti
ma , katolikim kom unistim a , i tako dalje. Nova je repub
lika bila tako uspjena i tako je procvala da je njezin pred
sjednik jednom pisao pravom predsjedniku, prosvjedujui
zbog povreda graninih crta i zaprijetio mu prekidom diplo
matskih odnosa.
A onda je general Panela, poznat pod nadimkom Slatkica , vojnim udarom sruio konzervativce i objavio amnes
tiju za sve gerilce. Liberali i konzcrvativci poloili su oruje,
a kom unisti su se, hvatajui prigodu da konano dou pod
svjetlo reflektora, odluili ozbiljno umijeati u gerilsko rato
vanje, ali nisu poduzeli bogzna to.
No Panela ipak nije mogao sprijeiti nastavak opeg na
silja, zato to su se roaci ubijenih u nasilju poeli osvei
vati, pa se proirila poast krvne osvete. Osim toga, liberali
i konzervativci poeli su sum njiiti Panelu da je ljeviar, pa
su, uz potporu R im okatolike crkve, sastavili koaliciju kako
bi ga se rijeili. Negdanji smrtni neprijatelji objavili su do
govor o stalnoj koalicijskoj vladi u kojoj e se nt predsjed
nikom i svim drugim dunosnikim poloajima konzerva
tivci i liberali svake etiri godine izm jenjivati. Organizirali
su namjeteni referendum kako bi ra tificira li dogovor i po
bije dili s dva i pol m iliju na glasova. Na taj su nain vladajui
konano doli do savrene form ule za demokraciju unutar
oligarhije. Ujedinjena, nova se demokratska vlada okrenula
pro tiv komunista, negdanjih saveznika liberala, pa se gra-

danski rat nastavljao u beskraj, posebno se usredotoujui

na slamanje neovisnih republika kojih je dotad ve nastalo
devet. K om unisti su izveli taktiko povlaenje u planine,
kako bi na sigurnom nastavili svoju oruanu propagandu .
Kom unistika se partija zapravo odrekla revolucionarnog
nasilja, tvrdei da jo nisu sazreli povijesni u vje ti , pa se
vratila dranju angairanih govora, tiskanju pam fleta i smiIjanju revolucija koje se nikad nee dogoditi - a ako i hoe,
|o nikako nee b iti pod njihovim vodstvom, koje ionako po
stoji samo nom inalno. To znai da su kom unisti k o ji se i
dalje bore u planinama nekom unistiki kom unisti.
Sve je ovo povijest, no ne daje pravu ocjenu stvarnosti
loga razdoblja, u smislu demonskih vjetrova okrutnosti i neovjenosti koji su ju rili kroz tijela i due kako krivih, tako i
nedunih. B ilo je to kao da je neka poremeena m itoloka
sila pobjegla kroz vrata pakla kako bi istjerala i zadnji trag
dolinosti iz njegova posljednjeg skrovita. e tiri jahaa
Apokalipse ustupila su mjesto Z vije ri, Megaterionu, koji je
takvom pustoi poharao ivote lju d i da je La V iolencia, do
trenutka kad je zavrila, odnijela vie od dvije stotine tisua
njih. Gledajui unatrag, nije teko povjerovati d a je zarazna
bolest due oneistila cijelu naciju krvolonim lu d ilo m koje
je bilo neuvjerljivo prerueno u ideologiju i m oralni stav. Si
rila se bolest moralne izopaenosti koja je sa seoskih podru
ja otpuhala vjeiti m ir i sve prekrila ljepljivom sluzi pokvarenjatva, bestidnosti, barbarstva i besmislene kataklizme.
Prvo stoje gerilska b a n d a (n itko nije znao jesu li b ili libe
rali ili konzervativci) uinila kad je untarirala u La Cuencu
bilo je da masovno siluje djevojice u osnovnoj koli. To je
postalo uobiajeno, ali za Remedios je to bio prvi, a do da
nas i posljednji put d a je opila s mukarcem.
Razderana i krvava, mala je Remedios posrtala na putu
kui, grevito se hvatajui ograda i zidova, oiju punih suza

i um rljana lica, poderane odjee i uma u kojem se vrtloilo

neshvaanje. Kad je stigla kui, vrata su bila pritvorena, a iz
nutra je d opiralo strahovito vritanje. Stala je na praznu
kantu boje i kroz prozor prom atrala kako vjeto ubijaju nje
zine roditelje.
T ijekom razdoblja nasilja, ljudska je inteligencija doseg
nula nove vrhunce dom iljatosti i produhovljenosti. Na licu
mjesta smiljali su se posve novi naini skalpiranja, obezglav
ljivanja, vaenja utrobe i ereenja, te se usavravali em pi
rijskim pokusima i m arljivim vjebanjem. O ko ove nove zna
nosti razvio se sloen tehniki rjenik: corte de corbata ,
corte de mica , corte de franela , i tako dalje.
Remedios je katatonino prom atrala kako njezina tatu
podvrgavaju tehnici picar para tam al , koja je ukljuivala
sporu smr.t ovjeka ije tije lo reu na sitne komadie, na
takav nain i u takvom uzorku da ne bi um ro dok ne bi bio
savreno iskosan.
Njezina mama, koju su p ris ilili da sve to gleda i ije je
vritanje Remedios ula, bila je sljedea u redu za muenje.
G erilci su jo j iz utrobe iupali fetus koji je trebao postati
jo jedan Remcdiosin brat i na njegovo mjesto stavili pijetla.
Potom su se p rih v a tili sloene operacije zvane bocachiq uiar , svojevrsne pretjerane akupunkture, koja je u kljui
vala prekrivanje tijela tisuama sitnih rupica kako bi rtva
vrlo sporo nasmrt iskrvarila.
Remedios se pokuala brinuti za svog brata A lfrcd a i tako
su postali ulina siroad i ivjeli od kora banana, lizanja
om ota slatkia, vakanja odbaenih kosti koje bi ostavili psi,
te krade voa iz nekoliko ehingana i tiendi koje su jo radile
i koje su u posljednje vrijeme uglavnom prodavale samo naj
je ftin iji alkohol.

Remedios su odvele asne sestre iz misije M o n tfo rt, a A l11eda Braa od Boje volje i od toga ga je trenutka jedva v i
ala, je r su se dvije misije sporile oko bogate ostavtine po
bone udovice jednog latifundista.
Remedios je ostala u samostanu sve dok nije navrila es
naest godina. T ijekom boravka u njemu, njezin je prezir
prema vjeri dosegao takve vrhunce da su ga opatice nena
mjerno pogorale tim e to su je podvrgnule egzorcizmu.
Nakon to jo j je glavu tresao i stiskao sveenik ko ji se znojio i zapijevao, Remedios je zakljuila kako mora provesti
svoj ivot borei se u ime zdravog razuma. Napustila je sa
mostan, upivi od opatica samo njihov fanatizam i njihovu
bolesnu frigidnost.
Po odlasku je o tkrila da takoer mrzi i liberalno-konzervativnu koaliciju koja se sad nazivala N arodnom frontom .
Nije znala tko jo j je ubio roditelje ni za koga su oni glaso
vali, pa je nepristrano podijelila svoju mrnju izmeu obje
stranke i jednako ih okrivila. T o je bio razlog iz kojega je
odabrala jedinu preostalu mogunost, komuniste. Za Reme
dios, komunizam je bio privlaan iz dva razloga; prvi jc bio
utopistika vizija budunosti, a drugi vrlo jasna ideja o tome
Ikoje neprijatelj - svatko tko nije u P artiji i tko, prema tome,
mora biti dio sveope zavjere da se mase dre u potlaenosti.
Remedios je vrlo naporno radila kako bi uvjerila p otla
ene mase da postanu klasno svjesne i da se organiziraju, ali
je izgubila sve iluzije kad je shvatila da potlaene mase vie
vole biti neorganizirane, da se ne smatraju dijelom potlae
nih masa ( M o j djed je bio kapetan! ), te da i dalje glasuju
za liberale i konzervativce, ako uope glasuju, to nije in ilo
osamdeset posto stanovnitva.
Remedios je pokuala d op rijeti do tih osamdeset posto
nesvrstanih, no svaka nova organizacija stvorena kako bi se
oni imali kamo svrstati, na kraju bi se pretvorila u samostal-

nu stranku koja se nije htjela svrstati ni uz koga, posebice ne

uz komuniste koji su neskromno vjerovali da b iti nesvrstan
znai b iti svrstan uz njih.
Razmnoavanje prepirki i napuhane izjave tijela ljevice
p ris ilili su Remedios da shvati kako nikad i nije bilo nade da
e uspjeh b iti postignut demokratskim putem, zato stoje glas
za jednu fra kciju podijeljene ljevice bio glas izgubljen za
borbu protiv koalicije Narodne fronte. U svojoj je dvadeset
drugoj godini otputovala u Neovisnu R epubliku 26. rujna i
p rid ru ila se njezinim gerilskim oruanim snagama, te se s
jednom od njihovih frakcija izgubila u brdim a kad je nacio
nalna vojska napala podruje kako bi oslobodila republiku i
vratila je u o k rilje matice.
D otad se Remedios razvila u snanu osobu. Z raila je
vrstinom i odlunou, nepoljuljanom vizijom , moralnom i
fizikom hrabrou, te blagom tugom zbog koje su jc svi nje
zini drugovi voljeli. B ila je snano i dobro graena, crne kose
svezane u rep i posjedovala ljepotu koja je bila napola in d i
janska, a napola hispanska, iako jo j je otac bio crnac. N e
gdje je u tvojoj krvi kap konkvistadora , obiavala je govo
riti njezina majka. Nadam se da se nikad nee pokazati u
tvojoj naravi.
Usprkos svom irokogrudnom srcu i darovima prirode,
Remedios nikad nije bila zaljubljena i nitko nikad nije bio
zaljubljen u nju. N ije posjedovala spolnost, no svi su siro
mani ljudi na zem lji bili njezina obitelj, a vlastitim je d je ti
njim oima vidjela pistacose.

GENERAL
SVOJ

PLANIRA

DOPUST

Ime Carlo dobio je po svom talijanskom djedu i bio je naju

zorniji mogui vojnik; to znai da ga uope nije zanimalo
hvalisanje zastraivanjem ljudi, penjanje na drutvenoj ljes
tvici, dra hukanja na rat, ni pravi kotski viski. Upravo su
protno, bio je osjetljiv i inteligentan ovjek iroke naobraz
be i raznovrsnih interesa, sto je bio razlog zbog kojega su ga
vojne vlasti smatrale dovoljno sum njivim da ga poalju u
Cesar, kao i razlog zbog kojega su civilne vlasti, kad je tamo
stigao, odbijale suradnju. ovjek od integriteta na visoku po
loaju bio je rara avis koja je vrlo lako mogla p orem etiti
dobro podmazani pogon korupcije i nesposobnosti, ak i vie
od nekog proizvoljnog megalomana ili izrazitog nasilnika.
Ve je drugog dana svog slubovanja izazvao golem otp o r
time to je zbog silovanja m estikinje strpao u zatvor efa
policije te udvostruio kaznu kad mu je krivac diskretno i
udvorno, u skladu sa starostavnim obiajima i postupcima,
ponudio golemo mito. Svi su m islili da je lud ili, jo gore, ko
munist, kad je efa gradske policije javno raskrinkao. P oli
cijske su snage stupile u spontani trajk. N itko nije ni p rim i
je tio razliku, a trajk je, uostalom, na brzinu okonan kad je
lepidopteroloki general zaprijetio pom nim proeljavanjem
dosjea svakog pojedinog policajca u odjelu.

General C arlo M aria Fucrte mogao se p od iiti antolo

gijom pristo jnih stihova s dom oljubnom tem atikom , kao i
najpotpunijim ikad sastavljenim djelom o nacionalnim lep
tirim a. Budui d a je njegova zemlja bila vodei svjetski proiz
voa kartonskih knjiga sa slikama koje su se mogle pom i
cati povlaenjem uzice, njegova je knjiga ukljuivala i model
u p riro d no j veliini calicos leptira koji je izgledao kao sova.
M oglo se izvesti da mae krilim a i pokree ticala. injenica
da su njegovu knjigu kupile praktiki sve vanije knjinice
svijeta a da u dom ovini nije prodan ni jedan jedini prim je
rak bila mu je veliki izvor ponienja. Pripisivao je to nedo
statku dom oljublja, ne shvaajui da je itati znalo razmjer
no malo ljudi. Osim toga, i d a je veina znala itati, ne bi si
mogla p riu titi da kupi knjigu, a oni koji su i znali itati i
mogli ku piti knjigu bili su uglavnom od onih ljudi koji bi poz
vali sluge da spljeskaju svakog leptira koji bi im se naao u
b lizini. U pravo je sastavljao djelo o nacionalnim ko lib riima, pom no ilustrirano slikama u ulju naslikanim uz pomo
fotografija koje je sam snimio, a da uope nije bio svjestan
injenice da je o tkrio tri dosad nepoznate vrste. Kao i pro
je k t s leptirim a i Picaflores de la Cordillera y La Sietra Nevada b ilo je djelo potaknuto dom oljubljem .
Postoje dvije vrste dom oljublja, iako se one katkad izm i
jeaju u istim grudima. Prvu bismo mogli nazvati nacionaliz
mom; nacionalisti vjeruju kako su sve druge zemlje u sva
kom pogledu inferiorne njihovoj i da osvojiti ih znai uiniti
im uslugu. Druge su zemlje uvijek u krivu, manje su slobod
ne, manje civilizirane, manje proslavljene u bitkama, p erfid
ne su, sklonije pristajanju uz sumanute strane ideologije u
koje ne bi mogla povjerovati ni jedna duevno zdrava osoba,
nisu pobone i izopaene su. Takvi su dom oljubi najei, a
nita na svijetu nije vie prezira vrijedno od njihova dom o
ljublja.

Drugu emo vrstu dom oljuba najbolje opisati ako se vra

tim o na p rim je r generala Carla M a rije Fuertea. General
Fuerte nije vjerovao u onu moja domovina, bila prava ili
kriva ; upravo suprotno - on je volio svoju zemlju usprkos
manama koje je tako jasno mogao vidjeti i koje se tako tru
dio ispraviti. Cesto je izraavao m iljenje da su lju d i koji
podravaju svoju domovinu ak i kad je njezina p olitika oi
to pogrena, ili oni koji proputaju vidjeti njezine mane, naj
gora vrsta izdajica. I dok prva vrsta dom oljuba ne uiva u
vlastitoj zem lji nego u vlastitoj nerazumnosti, general Carlo
M aria Fuerte volio je svoju zemlju kao to sin voli majku, ili
brat sestru.
V o lio je amazonsku praumu i n jezine neprobojne vodo
pade najraskonijeg zelenila, njezina golema stabla, njezine
otrovne ute abe i divovske zmije; njezine jaguare, m ajm u
ne suludih njuki, njezine domoroce koji su jo uvijek hodali
goli i lovili puhaljkama i otrovnim strelicama. V o lio je Karipsko more i njegove vesele ribe, m iliju ne plavih nijansi
vode i blistav b ijeli i uti pijesak. V o lio je prastare panjol
ske gradove na njegovoj obali, goleme poludivlje svinje koje
bi sebi iskopale udubine i cijeli dan spavale pod palmama,
ene ribara koje bi u sumrak zurile prema moru, ekale po
vratak svojih mueva i bojale se za njih zbog m orskih pasa.
V o lio je pacifiku obalu koja se gotovo odmah uzdizala u
velianstvene planine i d ije lio sveopu nacionalnu alost
zbog svakog potresa ili plim nog vala koji bi na nju, u doba
punog Mjeseca, udarili strahom i oajem, ba kao s to je d i
je lio i nacionalni ponos zbog sposobnosti svojih sunarodnja
ka da se izbore za normalan ivot odmah poslije toga, kad
ak ni lopovi ne bi krali, a o korjeli silovatelji pomagali bi uz
nem irenim enama da pronau svoju djecu u kataklizm i
blata i ruevina.

Za razliku od veine svojih zemljaka general je volio ak

i savanu, ija bi vruina u sunim razdobljim a izbijelila kosti
ivih i crvene stijene raspucala na krhotine uz prasak nalik
na onaj iz haubice, te ija bi vlaga u kinim razdobljima na
tjerala ljude da kao japanski m ajm uni cije li dan sjede do
vrata u rijekama kako bi ohladili tije lo od znoja i izbjegli ko
marce iji su se neum orni otrovni ubodi tako lako pretvarali
u ireve. General bi hodao tim pustinjama punim gutera i
hrabre osuene trave i virkao prema deblima stabala koja je
proupljio grom kako bi vidio jata naglavake okrenutih im ia-vanipira koji bi nou slijetali na vratove konja i mula,
te irili bjesnilo djelotvornije nego psi. Svojim bi vojnikim
tapom udarao o rubove stabala i uz svjetlost ibice pogaao
ko lik o se tih cijukavih i cvrkutavih stvorenja vijo ri i vrtloi u
toj neprirodnoj tami, isputajui izmet koji je bio ista krv.
Takoer je vo lio i Mjesec, tako velik i blistav da su se i
bez pomoi instrumenata mogla vidjeti sva njegova mora i
koziava povrina. U E uropi je osjetio takav prezir prema
nedostatku raskoi njihova beznaajnog Mjeseca da g aje to,
vie od iega, natjeralo da pone eznuti za povratkom kui
gdje ovjek nou vidi jednako dobro kao i danju, ali mnogo
arobnije. U E uropi se saalio nad munjama i gromovima,
je r kod kue grom praska kao da ovjek u vlastitoj glavi ima
topovsku cijev, i odjekuje unutar lubanje sve dok njezine
kosti kao da ne poinju pucati po avovima. K od kue, mu
nja je blistavija od gorueg magnezija i zamrzne svijet u i
voj slici, poput nasumino namjetenog stroboskopa; ovje
ku pred oima obara stabla i d ije li se kako bi mogla zaplesati
po vrhovim a planina.
A ba je planine general Fucrte najvie volio, je r kako bi
ovjek napredovao prema veim visinama, klim a i ivot m i
je n ja li bi se kroz tri uoljiva stupnja. Na prvih je dvije tisu
e metara rajski vrt, obilje orhideja, kolibria i tanahnih po-

toia ukusne vode, koji kao nekim udom teku uz svaku

stazu. Iznad te visine, kroz sljedeih tisuu metara nalazi se
svijet stijena i vode, nalik na visee vrtove odjevene u man
tiju od udnih, mjeseevih biljaka u raznim nijansama sme
e, crvene i ute, tako neobinu i arobnu d a je se moe pro
nai samo u knjigam a legendi i romancama. Iznad toga,
venerijanski je svijet leda, iznenadnih vratolom nih izm agli
ca vode koju se moe d o d irn u ti, liajcva i izvora nalik na
curak, kriljevca koji se lom i i blistavih b ije lih vrhova, gdje
ljudska stvarnost postaje daleka i smijena, gdje je nebo za
pravo ispod vas i u vama, gdje je disanje samo po sebi p ot
hvat i gdje kondori, nezamislivo teki i golemi, lebde na zra
nim strujama kao gospodari jednog drugaijeg, nestvarnog
svemira. Tu je mjesto na kojem ih Inke hvataju u zamku;
znaju da kondoru treba vie prostora da bi poletio nego da
bi sletio, pa smjeste leinu u m ali koral i ekaju, njihovim
perjem ukraavaju odjeu, a od upljih nonih kosti prave
onu sablasnu fru lu , quenu. Inke s pravom ubijaju svakoga
tko ustrijeli kondora iz zabave, znatielje ili tatine, pa nje
govo tije lo ostave kondorim a i neznatnijim leinarima.
Za razliku od veine dom oljuba, general Fuerte volio je
i ljude. Osjetio bi se pun strahopotovanja kad bi vidio, kao
isklesana, tijela campcsinosa, s njihovim grkim miiima i
venama urezanima u re lje f ispod njihovih crnih koa, nalik
na zemljovide rijeka. Obuzimao bi ga tajanstven i mistian
ponos zbog nepristupanih Inka i njihove upropatene civi
lizacije i uvijek bi se prisjetio kako su se ipak, jednom davno,
njegovi zemljaci neumorno i nepokolebljivo b o rili uz Simona Bolivara za ujedinjenje Sjeverozapada, ukljuujui tu i
Panamu, kako bi zbacili panjolce zajedno s njihovim po
kvarenim, pretjeranim ponosom i neshvatljivom okrutnou. Ceznuo je, kao ovjek roen izvan svog vremena, da se

taj vatreni i velianstveni duh vrati ljudim a koji su sad bili

jednako beznaajni kao to su im preci b ili nepobjedivi.
General je takoer volio i vojsku kojom kao da je bio oe
njen; to znai da se s njom esto nije slagao i da ju je sma
trao napornom, a katkad i dosadnom. esto je bio prisiljen
bavit i se pojedinostim a koje je smatrao nevanima i esto je
padao u napast d a je napusti. Pa ipak, ona mu je davala osje
aj reda, sigurnosti, smjera i smisla; svialo mu se drati se
pravila zato to g a je to spaavalo od muke donoenja odlu
ka, a kao veina dobrih asnika, vojsku nije smatrao sred
stvom ratovanja, ve postizanja stabilnosti i mira. Nikad nije
razmiljao o mogunosti da sudjeluje u vojnom udaru, a b it
ku je vid io samo jednom , u uzaludnom i beznaajnom ratu
za kom adi te rito rija od kojega nitko nije imao koristi, pri
emu je, to je vie mogao, izbjegavao dovesti svoje ljude u
opasnost, a borbeno iskustvo nije poelio ponoviti. Kad je
razmiljao o vojsci, uistinu je o njoj m islio kao to mukarac
m isli o dobroj eni s kojom je vjenan godinama, bez strasti,
ali prepun ponosa i naklonosti koja grije srce i dokazuje
kako vie treba teiti smirenom zadovoljstvu nego srei.
T o lik o o tome to je general volio; ono to je prezirao bio
je kom unizam ko ji je za njega bio tako irok i maglovito de
fin ira n pojam da bi ga se moglo opisati kao besmislen. To
jest, za njega je kom unist bio svatko tko je poelio zaljuljati
amac tako jako da lju d i padnu iz njega ili se smoe. M iro
ljubivom i zadovoljnom ovjeku koji je volio svoju zemlju i
smatrao da ivot nikad nije nezanimljiv, gospodarske su se
sabotae i nasumina ubojstva in ili i okrutnim a i glupima.
Zato o n i , pitao bi, tvrde da se bore za narod, a onda d i
u u zrak pruge i mostove sagraene upravo na dobrobit na
roda? Zato ubijaju svoje gazde i putaju da fince propadnu
zbog loeg upravljanja? Zato ne pokuaju promjenu postii

iznutra, umjesto to je pokuavaju nam etnuti izvana, nasi

ljem?
Problem je, naravno, imao dva kraja. Prvi je bio taj to
general, kao uostalom i sami gerilci, pojma nije imao o teo
riji komunizma. Na prim jer, nije ga brin ulo to to se radilo
o ateistikoj ideologiji, zato to ni sam nije osjeao naklo
nost prema Crkvi, a to nije brinulo ni gerilce koji su se i dalje
prije bitke m o lili anelima i tra ili taktike savjete od duho
va. N ije ga brinulo ni to to su gerilci traili agrarnu re fo r
mu, zato to je smatrao da bi to bila dobra stvar. Ono to ga
je brin ulo i lju tilo bila je injenica da su na njegove vojnike
pucali lupei sa stranim orujem i grm olikim bradama ko ji
su se izraavali samo u sloganima.
Takoer je znao d a je komunizam suprotnost amerikom
sustavu, a upravo je ameriki sustav on elio svojoj zemlji:
dobre autoceste, kvalitetna prehrana, autom obil za svakoga,
nove bolnice, politika stabilnost. B io je u Sjedinjenim D r
avama i smatrao njihove stanovnike p ristojnim , asnim i
gostoljubivim ljudim a, pa bi kao irita n tno glupu propagan
du odbacivao sve prie koje je uo o bijesnim glistama koje
izvodi C1A, o tome kako se na svake dvije posuene pezete
vraaju tri pezete kamata, o tome kako amerike korpora
cije izvlae prirodna bogatstva iz zemlje. Nisu mu se inile
ni najmanje vjerodostojnima.
Pa ipak, ono u to jest vjerovao bilo je ono to bi p ro i
tao u novinama, to bi uo od asnika s visokim inovima,
vladinih ministara i svojih poznanika u am erikoj vojsci o
tome kakvo ropstvo ele kom unisti nam etnuti slobodnom
svijetu. A zato i ne bi u to vjerovao? N itko mu nikad nije
dao razloga da povjeruje u neto drugo, to nas vodi do d ru
gog kraja naeg dvostranog problema.
A na drugom je kraju bila injenica da ga je to to je bio
general prirodno udaljavalo od prvih crta; tonije reeno,

nije imao razloga da ne povjeruje u doslovnu istinitost iz

vjea koja su mu slali ljudi kakav je bio kapetan Rodrigo
Figueras. to se generala ticalo, nije bilo nikakvih dokaza da
ti ljudi nisu b ili posve asni i struni, a ak i da ih je bilo, on
bi uvijek morao razm otriti i mogunost da se radi o kom u
nistikoj propagandi. B ilo mu je reeno da komunisti esto
ubijaju seljake kako bi mogli svaliti krivnju na vojsku. Osim
toga, potjecao je iz ugledne obitelji iz Cucute, te je siroma
tvo i ponienje drugih ljudi vidio svojim oima, ali nikad svo
jim srcem, je r ih sam nikad nije iskusio. Iz svega toga proiz
lazi da nije imao jasnu predodbu o vrlo osobnim razlozima
koji su gerilce natjerali da uzmu oruje.
O tome, sluajno, nita nije znalo ni nekoliko kubanskih
agitatora i vojnih strunjaka koji su se ubacili u zemlju kako
bi se umijeali u radniki pokret i gerilske grupe. Stigli su s
punim rukama ideala i teorija o oruanoj propagandi, d ik
tatu ri proletarijata, taktikam a borbe u dungli i opijum u za
narod, samo da bi se zbunili, zaprepastili i zgadili nad g e ril
skim praznovjerjem , nejasnim ciljevim a, obiajem da se u
doba etvi i slavlja vrate kuama, nesposobnou (ili, prije,
odbijanjem ) da se organiziraju, nedostatkom zanimanja za
sve vrste teorija, kao i nad njihovim udnovatim razlozima
za sudjelovanje u borbi (patron mi nije htio posuditi pede
set pezeta, patron mi je ubio psa, u Venezueli su vee nad
nice, elim otii u Francusku a oni mi ne daju putovnicu zato
to nemam rodni list, to znai da se jo nisam rodio, a e
lim svoje pravo na roenje). Pa ipak, najee su se gerilci
b o rili zato to su neki b ili previe bogati, a svi drugi previe
siromani, kao i zato to su na ovaj ili onaj nain bili rtve
nasuminoga vojnikog razbojnitva. N jim a je bilo dovoljno
da znaju p ro tiv ega se bore; nisu im b ili potrebni savjeti o
tome za to se bore i kako to trebaju raditi.

General Carlo M aria Fuerte barem je znao za to se bori,

ali danas je planirao svoj dopust, to mu nije predstavljalo
nikakvu potekou zato to je on sam bio zaduen za sva raz
rjeenja u oblasti. Uzet e magaricu, svoju vojniku naprtnjau punu zaliha, svoj slubeni revolver kao zatitu, svoj
dvogled i fotografski aparat, pa poi traiti kolibrie u Sierri.
A kako bi samoga sebe doveo u odgovarajue raspoloenje,
u dep je stavio prim jerak knjige Ljenarenje u Patagoniji.

DON

EMMANUELOVA

NEDJELOTVORNA
DIPLO M ACIJA
NJEZINE

POSLJEDICE

Don Em m anuel moda je bio najoitiji i najloginiji izbor za

poslanika oni Constanzi, ali bio je daleko od toga da bude
i najbolji. T o je b ilo stoga to je - jo od trenutka kad mu je
netko u stari-m oj-sam o-da-te-upozorim stilu rekao kako
je njegov panjolski neprihvatljiv, posebno kad se radilo o
odabiru priloga, pridjeva i opih imenica - u razgovorima s
utjecajnim i pristojnim ljudim a koristio govorni stil koji se
dijelom sastojao od njegove uobiajene, bestidne iskrenosti,
a dijelom od pomno razraene udvornosti kakvu je mogue
pronai u srednjovjekovnim romancama. Takav je govor, ne
ba posve sluajno, ostavljao dojam snanog sarkazma i u
velikoj je mjeri pojaavao njegovu reputaciju iznimnog pro
staka, tim vie to se nikad nije potrudio rijeiti svog selja
kog naglaska ili ga barem ublaiti.
Njegovo uobiajeno prijevozno sredstvo bila je nesretna
ria kobila s bijelom lisom na elu, zbog koje je dobila posve
nerom antino ime Maska . ivina je bila nesretna ponaj
p rije zbog toga to je D on Em m anuel, iako je bio snaan
mukarac u dobroj kondiciji, imao golem trbuh napet poput

bubnja, ko ji je bremenu na konjskim leima dodavao nera

zumnu koliinu dodatnih kilogram a. Osim toga, ko bila je
bila uvjebana kao pasera, to u ovom sluaju ne znai laarica, nego opisuje kobilu koja je bila paljivo uvjebana da
ne kaska, nego da se kree ravnom jernim , zibavim dugim
koracima. Upravo je to bio korak kojim je Don Emmanuel
nikad nije jahao, tako da kobila nije imala samo uleknuta
lea, nego i potiteno, razdraeno i frustrirano dranje p ri
rodne um jetnice koju su financijske potekoe p ris ilile da
prihvati posao na alteru banke. K ob ila bi uvijek silovito
udahnula kad bi jo j njezin gospodar pritegnuo cinturon, a
onda bi usred rijeke stala i ispustila dah kako bi se opasa
olabavio, a Don Emmanuel poboke pao. Upravo se zbog
tog trika Don Emmanuel silno ponosio svojom kobilom i
uvijek ga navodio kao nepobitan dokaz da i konj moe imati
smisao za humor. No ipak mu je prelo u naviku da cin tu
ron pritee tek nakon to bi kobila ispustila dah, i tako je
Maska postala najvjerojatnije jedina kobila na svijetu koja
je sama od sebe o tk rila neke tehnike hatha yoge.
Don Emmanuel jahao je svoju potitenu pasem kroz je
dinu ulicu puebla, podiui oblake dima koje su hvatali i
dalje njim a, plcui, v ijo rili prani vraii, te kao i uvijek,
kroz nos upuivao razvueni Buna d ia ! svakome koga bi
sastao. Proao je pokraj tri bordela s betonskim podovima,
malog duana u kojemu su se prodavale maete, alkohol,
prezervativi i veliki avokadi koje su mali djeaci krali s vlas
titih stabala; proao je pokraj malog polja kukuruza, kripave vjetrenjae profesora Luisa koja je proizvodila struju, pa
okrenuo lijevo i poao stazom prema hacijendi Done Constanze, cijelim putem smiljajui to bi jo j sve mogao rei da
je razljuti.
Dona Constanza pogledala je kroz prozor uz koji je i
tala ve tri godine star prim jerak Voguea i tako svjedoila

njegovu dolasku sa zadivljujuom mjeavinom uasa i uzbu

enja. Prom atrala ga je kako, gol do pasa i s hlaama koje
su mu napola visjele niz stranjicu, vee konja uz stablo lim u
na, pa izazvala samu sebe da ostane m irna i dostojanstvena
pred licem ove muke koja je p rije tila njezinoj strpljivosti.
Njezina sobarica, neprivlana i nespretna m ulatkinja koja
je oponaala oligarhijsko ponaanje, uvela ga je u Constanzinu sobu i priekala da jo j bude doputeno otii.
Dona Constanza, ree Don Emmanuel, znak je izvan
rednih vremena u kojim a ivim o to to gospina slukinja
moe b iti jednako ljupka kao i njezina gospodarica!
Slukinja se zarumenjela od zadovoljstva, a njezina go
spodarica vid ljivo se trznula. Don Emmanuele, armantni
ste kao i uvijek. A sad, budui da sam, kao to vidite, u ve
likom poslu, moda biste mi rekli to je svrha vaeg posjeta?
Don Emmanuel napravio je cijelu predstavu od pomnog
prouavanja stupnja njezine m arljivosti, pa se naklonio, ski
nuvi sombrero s glave irokim elegantnim pokretom: M adame e mi oprostiti to ne primjeujem njezinu zaposlenost.
Sposobnost da gospoa radi dok istodobno neupuenu pro
matrau izgleda kao da ljenari, znak je izvrsnog odgoja.
Lisne su jo j se stisnule, a oi bljesnule prije nego to se
dospjela ponovno sm iriti. Senor je danas vrlo znakovit. Da
kle, to je svrha vaeg posjeta?
D o p rlo je do m o jih uiju, draga moja gospo, da uz
pomo kanala kanite skrenuti tok upravo one rijeke koja na
tapa moju zemlju i zemlju campesinosa, kako biste dopunili
svoju piscinu. M oram rei, budui da znam koliko cijenite
iskrenost, da emo mjetani i ja prije dopustiti da nas poeve u guzicu i urone u najbolji guano ekvadorskog podrijetla
p rije nego to emo dopustiti da se takvo to dogodi.

 Ja ne trebam doputenje, uzvratila je ona udarac, go

tovo smjesta se nekontrolirano razljutivi, ni vae, ni neko
ga drugoga. S vodom na svojoj zem lji uinit u ono to ja e
lim .
A pe liram , ree D on Emmanuel, na vau visokorazvi
jenu svijest o drutvenoj odgovornosti, kao i na vau brigu
za moje stidne dijelove.
Vae stidne dijelove? ponovila je ona zaprepateno.
Da, Senora. U sunim je razdobljim a M ula jedina voda
u kojoj mogu isprati mucice iz svojih stidnih dijelova.
M ucice! uzviknula je ona, sve ogorenija.
Mucice su , ree on, zauzimajui profesorsko dranje,
male pahuljaste kuglice koje se pojavljuju u ovjekovu do
njem rublju i katkad se upetljaju u njegove stidne dlaice.
V rlo su esto sive boje i vunenog sastava.
Dona Constanza kolebala se izmeu zaprepatenja i b i
jesa prije nego to je ledeno p rim ije tila : Zaista, trebala bih
im ati na umu vae, kako ste ih nazvali, stidne dijelove, bu
dui da ujem kako se oni esto nalaze na vrlo neukusnim
mjestima.*
Zaista, ree Don Em m anuel, vrlo je esto nezdravo
b iti meu neijim nogama, to je uobiajeno boravite stid
nih dijelova, a to dama iroka iskustva poput vas bez sum
nje zna i zato apeliram na vas...
A li Dona Constanza ve je odlazila, a D on Em m anuel
ve je bio svjestan kako je sebi dopustio da iz iste nastra
nosti upropasti svoju misiju. D o k je jahao kui, teina mu je
titala srce.
1 tako se dogodilo da su, pod tajnim nadzorom Don Em manuela i Hectora, Scrgio i njegovi ljudi poeli kopati kanal,
budui d a je Dona Constanza odluno odbila razm otriti ra-

zum nije i manje katastrofalne mogunosti, s obzirom na to

da jo j je sad jedina nakana bila ozlovoljiti Don Emmanucla.
Poeli su se praviti da iskopavaju vrlo plitak kanal, po
evi od bazena, s namjerom da ga poloe najduljim mogu
im putem. T ri je mjeseca Dona Constanza promatrala selja
ke iji su se miii blistali od znoja, kako golemim naporima
robovski rade i svojim lopatama i kram povim a ne postiu
gotovo nikakav napredak. Kad je p rim ije tila da je kanal
p re p lita k i da se kree u pogrenom smjeru, izdala im je
upute da ga iskopaju dublje i to najkraim moguim putem
do M ule. Sergio jo j je rekao d a je na tom mjestu M ula p lit
ka i da Ne moemo natjerati vodu da tee uzbrdo!
B udite ljubazni pa uinite to sam zatraila , bilo je sve
to je rekla.
1 tako su iznova zapoeli kopati kanal, ovaj put deset cen
tim etara dublji, p rito m napredujui izvanredno sporo. Kad
je bio napola dovren, poela je kina sezona, M ula se pre
lila iz svog uobiajenog korita, radovi su prestali, a kad se
voda povukla i kom ari nestali, kanal je bio pun mulja, ka
menia i panjeva. I ne samo to - M ula se, kao to se esto
dogaalo, prelila u svoje dvjestotinjak metara udaljeno dru
go ko rito . Izm eu dva ko rita nalazila se ila tvrdog ruias
tog kamena.
Dona Constanza nije se dala smesti, no campesinosi su
b ili oduevljeni injenicom da e im ona i dalje plaati vie
od uobiajene nadnice da nastave rad na projektu koji nije
imao nikakva izgleda da bude gotov prije sudnjeg dana. Kad
je prolo jo est mjeseci napornog rada, pokazalo se da je
Sergio, sreom, bio u pravu i da bi suho M u lin o k o rito uis
tinu b ilo prenisko, ak d a je u njemu i bilo vode. Dona Con
stanza dala je Sergiju uputu da nastavi kopati kanal dublje,
sm atrajui kako bi sljedee godine M u la mogla ponovno
p ro m ije n iti ko rito i v ra titi se u staro. Profesor Luis stigao je

sa tapovima i uzicama, te izraunao da bi kanal uz bazen

morao b iti dubok etiri i pol metra, a o tp rilike u isto v rije
me Sergio i njegovi ljudi o tk rili su da se metar i pol ispod
povrine nalaze goleme gromade istog onog neunitivog ru
iastog kamena ija je ila izbijala izmeu korita. Na to je
oni Constanzi sinula sjajna zamisao.
Buldoeru je trebalo mjesec dana da stigne iz dvije sto ti
ne kilom etara udaljenog Asunciona. N ije se radilo samo o
tome da se stroj sporo kretao, iako jest, ni o tome da su ceste
bile uasne, iako jesu; jednostavno, radilo se o tome da se
voza lako dao p o d m ititi da usput obavi cijeli niz unosnih
prigodnih poslia, posebno zato to je uivao u tome kako
su se lju d i d iv ili stranim zadacima koje je njegov voljeni
stroj mogao izvesti s maginom lakoom. Izvodio je besplat
ne demonstracije zainteresiranim grupama lju d i koji se nisu
mogli zasititi gledanja buldoera kako bez ikakve potrebe
upa stabla ili uz pomo konopca svezanog oko njihovih ro
gova povlai goleme, zastraujue bikove usprkos tome to
su naprezali sve miie i ukopavali kopita u zemlju. Na pola
puta prema pueblu, okrenuo se i vratio u Asuncion da uzme
jo dizela.
Kad je buldoer konano stigao, smjesta je kopanje ka
nala uinio pobjedonosno laganim, tako laganim da se Don
Emmanuel uznem irio i poeo svake veeri uz stroj ostavljati
boce aguardientea. Takoer je rekao Sergiju neka svima ka
e da budu vrlo dareljivi svaki put kad voza naveer doe
u selo. Voza se poeo drati iznureno i uljivo, poinjao
raditi sve kasnije i zavravati s poslom sve ranije, pa mu je
Dona Constanza zaprijetila zatvorom. To nikako nije bila
prazna prijetnja, budui da bi svi suci bez iznimke bili sprem
ni, za novanu naknadu, proglasiti nekoga krivim . Tako je
obavljanje svoje graanske dunosti istodobno b ilo i asno i
unosno breme, a dravna sluba bila je neto za im se usrd-

no eznulo i to se m arljivo trailo uz pomo novanica koje

su najee bile u obliku am erikih dolara.
Kad se voza vratio svojoj prvotnoj m arljivosti i kad su se
ruiaste gromadc poele gom ilati u rijeci kako bi je skrenule, H ectoro je zapoeo s junakim pothvatom tajne sabo
tae. D on Emmanuel je naruio gargantuovske koliine ron
cane i aguardientea iz malog duana, a H ectoro se pobrinuo
da se one nekako nau u spremniku za gorivo buldoera, za
jedno s malim koliinam a eera otopljenoga u vodi.
Prvoga je ju tra buldoer bez ikakvih potekoa upalio,
zahvaljujui jo neoneienom gorivu koje se zadralo u ci
jevim a. A li m inutu ili dvije poslije, stroj je ubrzao, potom
n ekoliko puta prasnuo, kroz ispuh ispustio oblaie istog
bijelog dima, a onda se poeo ponaati zadivljujue nepredvidivo. B ilo je tu razdoblja pretpaljenja, razdoblja spektaku
larnih eksplozija nalik na prasak oruja, te razdoblja potpu
nog mirovanja, zbog ega bi zbunjeni i izbezumljeni voza
satima p rtlja o po crpki za gorivo koja je, po njegovu milje
nju, bila krivac, isputao gorivo iz cijevi, mislei kako su pune
zraka i, dok su ga usta pekla od dizela, udarao nogom gole
me gusjenice i bijesno urlao sve dok, lica ukopana u dlanove,
ne bi sjeo, lea oslonjenih na stroj, pruajui sliku posvema
nje odbaenosti. N akon nekog vremena, zabacio bi glavu,
pogledao prema nebu kao da tamo trai pomo ili nadahnu
e, polako se podigao na noge i uspentrao u svoju kabinu
gdje bi sm rknuto sjedio prije nego to bi okrenuo klju. Stroj
bi upalio, kratko vrijem e radio, prasnuo, ubrzao i stao, po
slije ega bi cijela pantom ima poela iznova pred oima gle
dateljstva koje su inile pralje s koarama rublja na glavama
i cigarama u ustima, a koje bi poslije svakog praska tih o re
kle: V uu u b a ! i zajaukale: Ay, ay, ay! svaki put kad bi
stroj stao. Neko bi vrijem e promatrale vozaa kako prka po
stroju i psuje, a onda bi se u isti tren okrenule i u redu po-

le udarati svojim rubljem po najveim ravnim kamenim p lo

ama u rijeci i pjevati ritm ine pjesme zaboravljena znae
nja, koje se vjerojatno jo uvijek pjevaju u Zapadnoj A fric i.
Ne treba posebno napom injati da je posao napredovao
udesno sporo i beskrajno bolno. Kad se inilo da kanal na
prvi pogled ugrubo odgovara traenome, voza je dograbio
prvu p rilik u da se, uz trzaje i praskove, vrati u Asuncion u
kojem je njegov izmueni stroj polako povratio zdravlje za
hvaljujui transfuzijama istog dizela i gdje je voza polako
povratio svoje poetno dobro raspoloenje, ponovno se p ri
hvativi upanja stabala i povlaenja bikova. A li ipak - ba
kao i svaki mukarac ko ji je iskusio trenutak im potencije nikad nije do kraja povratio vjeru u sebe i svoje sposobnosti.
Ova je vesela ali neophodna sabotaa imala neoekivane
i strane posljedice. N ije se ra d ilo o tome da nije uspjela,
zato to jest - rijeka nije bila skrenuta, a kanal je jo uvijek
bio suh - ni o tome d a je voza bio poprilino psihiki uzdr
man.
Ne, dogodilo se to da se okolicom proirio glas kako iz
smjera puebla dopiru eksplozije koje zvue kao pucnjevi pu
aka, granata i raketa. Neto irom okolicom proirile su se
glasine da se zaista radi o pucnjevima puaka, granatama i
raketama, a u trenutku kad su te prie stigle do Valledupara, bile su razraene do u pojedinosti i sastojale se od gra
fikih opisa pukaranja, ak su bile i pojaane bitkam a iz
meu Kubanaca i seljaka pod opsadom, koji su upravo u
ovom trenutku trpjeli muenja, silovanja i nemilosrdne plja
ke. Budui da je general Fuerte bio na dopustu i traio kolibrie, brigadir Hernando Montes Sosa poslao je u obranu
zemlje i njezine demokracije kamion s etom lju d i koji su
b ili naoruani do zuba i ivano se tresli od straha.
I tako se dogodilo da se m ajor Rodrigo Jose Figueras jo
jednom zatekao na prizoritu svog ponienja, ali s trip u t vie

lju d i i novim varcima na epoletama. Prvi glas o tome poja

vio se kad je Dona Constanza otvorila vrata i ugledala neu
godnog i m rzovoljnog tipa pohotnog pogleda, s masnom
kosom, revolverom i ve likim brojem vojnika iza lea.
Gdje su kom unisti? otro je zapitao.

AURELIO

JE

RAZBATINJEN

D on Hernandez A lm agro Mendez, potomak konkvistadora

i vlasnik nezamislivo golem ih povrina zemlje iscrpljene i
oslabljene prekom jernom ispaom i obiteljskom neodgovornou, osjetio je nagnue da stekne jo malo zemlje. Jalova
ikara u kojoj je sad raslo svega nekoliko eukaliptusa, neko
je bila nedirnuta dungla koja je mirisala na zainsko bilje,
bila prekrivena orhidejama i lijanama, svjetlucala se od me
talnog sjaja leptira morpho, odjekivala od kalja jaguara, bila
preplavljena divovskim paucima mugale i poslije sumraka
jeala sablasnim kretanjem nonog jastreba.
A onda je stigla obitelj Mendez i porobila Indijance, na
tjeravi ih da, pod p rije tn jo m bia i maa, unite vatrom
svoje negdanje domove, sve dok cijelu umu nije progutao
pakao iji se naranasti sjaj poslije sumraka mogao vidjeti
na nebu ak i s udaljenih planina. N i zam isliti se ne moe
ko liko je stvorenja nestalo u plamenu; poslije poara, meu
pougljenjenim batrljcim a stabala leala su u pepeo pretvo
rena tijela tapira, pasanaca, capybara, jelena garapu, tri vrste
mravojeda, gutera leguana, m alih divljih svinja, ljenjivaca,
majmuna kapucina, rakuna coati i aba koje su se glasale
upravo poput djece koja plau.

G olem i se pokrov bijelog pepela jedva slegnuo na zem

lju, a Indijance su ve poeli tjerati da je obrauju. M nogi
su u m rli od bolesti, od pothranjenosti, od okrutnosti; ostali
su u m rli zato to su odbijali jesti, a neki su uspjeli pobjei
oporim a pasa i konjanicim a kako bi okuali svoju sreu
meu neprijateljskim plemenima lovaca na glave u onom d i
je lu dungle ko ji je jo ostao iza encomiende. Kako bi zami
je n ila Indijance, obitelj Mendez dovela je iz Zapadne A f r i
ke crnce ko ji su se lake m irili sa suanjstvom.
Na zem lji su uzgajali banane, duhan, pamuk i stoku, no
sve je u potpunosti propalo poslije nekoliko godina, zato to
su nabujale poplave u kinim sezonama otplavile sipko tlo u
rijeke. D uboke vododerine rastvarale su polja dok ih je voda
rezbarila zastraujuim naglim poplavama koje su odnosile
i stoku i kue, te s vremenom negdanji rajski vrt pretvorile
u goli kamen i neplodnu stijenjenu zem lju koja je mogla
p re hran iti samo grm lje i nekoliko stada.
Na nekim je mjestima zemlju ponovno osvojila dungla;
puzala je polako i nesigurno, je r bi jo j trebala stoljea da na
doknadi ono to je izgubila u samo nekoliko dana, no ispu
tajui vilice i pipke, stvarajui jezike zelenila na mjestima
na kojim a su nekad rasle brom elije, piassava palme i situlisi
sa svojim prekrasnim, grim iznim cvjetovima. Mcndczovi su
napustili farm u i poli za stalno ivjeti u glavni grad, ostavivi
je na upravu enganchadoresima koji bi unajm ljivali jornalerose i macheterose da naporno, premda ne i predano, rade
kako bi uzgojili ono malo to se moglo i prebrojavali stoku.
Enganchadoresi su usvojili uobiajenu metodu neplaa
nja radnicim a; prodavali bi im osnovne potreptine - hranu,
orue, kou, konje, lane lijekove nainjene od morske vode
i kokoje krvi - te se p ob rin u li da im campesinosi uvijek du
guju vie nego to zarade. Golemi dugovi koji nikad nee biti
otplaeni prenosili su se s oeva na sinove koji bi ih nam rli

svojoj djeci, a meu svim je latifundistim a postojao dogovor

da ne upoljavaju peone koji su jo duni novac svom p atro
nu. Na taj su nain narataji istih o bite lji proivljavali svoje
zatiene, ali sirotinjske ivote na hacijendi V ida Tranquilla.
Stoljeima poslije, Don Hernandez, ko ji je vrlo uspjeno
pekulirao dravnim obveznicama, zakljuio je kako je dolo
vrijem e da svoj novac uloi u minerale; posebno u zlato, s
neto uzgoja kave za podrku. Znao je da na visovima iznad
i iza V ida Tranquille moe uzgajati najfinija arapska zrna za
znalaka trita Europe i Sjeverne A m erike, a znao je i to
da iza i iznad tih visova postoje m nogobrojni rudnici Inka
koji bi, ako bi bili ponovno otvoreni, jo mogli dati isplativu
koliinu rudae. U najm io je francuskog inenjera da pregle
da ta stara postrojenja, a on se vratio s povoljnim izvjei
ma, rekavi, meutim , da su planine jo uvijek nastanjene
Indijancim a Aymara koji e se najvjerojatnije neprijateljski
odnositi prema svakoj industrijskoj djelatnosti.
D on Hernandez odluio je nastaviti bez obzira na to, i
njegova je radna snaga najprije poela raditi na podizanju
ograda sve do brda koja su potom poeli raiavati za
uzgoj kave. Taj je dio plana proao savreno glatko, no ogra
diti planine iznad brda nije bilo tako jednostavno; teko je
uredno ubadati kolce u tvrdu stijenu, preko vrhova i prova
lija, ak i ako ovjek ima vlasnike papire koje je potpisao
vladin slubenik. Na kraju je D on Hernandez bio prisiljen
p o m iriti se s injenicom da na rubu njegova zem ljita po
stoje u razmacima nagomilane hrpe kamenja, te da p u tn ici
ma mora om oguiti slobodan prolaz. N o b io je opsjednut
fiksnom idejom da se m ora rijeiti Indijanaca koje je sma
trao niima od ivotnja i daleko opasnijima.
U prepade je slao razbojnike bande koje su palile in d i
janska naselja i tjerale eholose sa zemlje, usprkos tome to
su b ili pod slubenom zatitom Ureda za zatitu Indijanaca

i usprkos tome to nije imao ni trunke zakonskog opravda

nja za njihovo protjerivanje. Nakon to su ve dva ili tri puta
preseljavali svoja sela, Aym are su se, prirodno, poeli bra
niti i ubrzo se cijelim tim dijelom planinskog masiva odvijao
paravojni rat ko ji je dokrajio nekoliko stoljea mira. inilo
se da lopovske bande Don Hernandeza gube na svim crta
ma, kad se on dosjetio da u tlo poloi protupjeake mine
koje je potajice kupio od intendanta vojnog skladita u Co-
razonu, te da na Aym are i njihove usjeve iz aviona za zapra
ivanje ispusti koncentrirane pesticide i herbicide.
Kad su se ljudi zatekli kako ne samo da ive u d ivljini bez
biljaka, nego i iskaljavaju krv, dobivaju mjehure po cijelom
tijelu, osljepljuju i lete u zrak zbog iznehadne-smrti-o-groma , konano su se odselili, a neki su od njih, meu kojim a
je bio i A urelio, zauvijek odlutali daleko od tog mjesta.
A u re lio je, iako je bio tek etrnaestogodinji djeak, kre
nuo na jug kroz gornje padine brda, boravei u mnogim
m alim selima, tu i tamo obavljajui poneki posli. esto se
smrzavao i gladovao, d ije lio peine s d ivljim bikovima i stav
ljao ivot na kocku slijedei kozje staze oko vrtoglavih bo
kova planina. N ije znao ni kamo ide ni to namjerava ui
n iti, sve dok se jednog dana nije uspeo visoko na istonu
padinu i bacio pogled na dunglu pred sobom.
O bzorjem se u svim smjerovima valjala pruena i nepre
kinuta zelena uma. Od svojeg je naroda uo kako tamo pre
bivaju samo Indijanci, je r drugi u njoj ne mogu opstati. uo
je da su Indijanci iz dungle zli ljudi koji ubijaju bez m ilosti,
ko ji skupljaju ljudske ake i glave i koji govore udnovatim
jezicim a. uo je o otrovnim zmijama i biljkama, o bijelim i
crnim rijekam a koje obiluju gadnim ribama, o strahovitim
poplavama u kinim razdobljima, zbog ega su se kue tre
bale graditi na uzvienjima, i o groznicama koje bi ovjeku

palile tijelo takvom silinom da bi njegova dua m orala po

bjei kako ne bi izgorjela zajedno s njim.
No s mjesta na kojem je on stajao, uma se doim ala p ri
m am ljivom i sigurnom. inila se mjestom neopisiva m ira,
bogatstva i bezimenosti u kojem smrt, kad i doe, ne dolazi
avionom ili s bombama skrivenima na stazama. A njemu nije
bilo vano hoe li se izgubiti, je r ionako nije znao kamo ide.
Slijedio je potok niz provalije, cjuebrade, klance, doline,
sve dok konano nije na vidiku ugledao i samu umu. Poi
njala je blago, ravnom jerno pojaavajui gustou raslinja,
prepuna zadivljujue ivahnih kolibria, tih sitnih stvorenja
koja Indijanci iz dungle nazivaju ivim sunanim zraka
ma . Ugledao je ja to kao draguljim a optoenih malih ptica
kako jurca meu plavim pasifloram a ispod velianstvene
aguache palme, kad se kruno spustio jastreb u potrazi za
plijenom . K o lib rii su pobjegli, svi osim jednoga, koji je is
pustio tanahan, otar cijuk i bacio se u napad. Da je bio u
stanju izai na kraj s ovako sitnim neprijateljem koji je u bilo
kojem smjeru mogao poletjeti brzinom munje, veliki bi ga
jastreb mogao na mjestu u biti je d nim kljucajem kljuna, je d
nim stiskom pandi, jednim udarcem krila. A li k o lib ri g a je
tako razdraio leprajui mu oko glave i kljucajui mu oi,
da je jastreb iznenada poletio uvis i nestao. Siuni se pobjed
nik smjestio na granicu i ispustio pobjedonosni, ratoborni
kri, poslije ega su mu se ponovno p rid ru ili p rija te lji koji
su napustili svoj zaklon. A u re lio je taj dogaaj zauvijek
upamtio i sjeanje na njega uvijek bi mu izm am ilo osmijeh.
A urelio je uskoro o tkrio kako kroz umu nema puta. Na
svakom bi mu se koraku isprijeile divovske lijane koje su se
ovijale visoko oko stabala, gusti pojasi mesnatih orhideja,
biljke iz kojih je curio bijeli otrov, b iljke iji je m iris izazivao
migrene, mravi insula od ijih je ugriza pet dana bio boles
tan, stonoge iji su ga ugrizi zamalo ubili i od kojih je bio

bolestan tjednima, grane od ijih bi mu dodira na dlanovi

ma iskakali plikovi, neprobojne movare tauampas, gusti bu
seni bambusa cana brava, sapoeira, palme fucum iji su lis
tovi b ili otri poput britve i rastvarali mu u mesu posjekotine
koje bi se upalile, rojevi muha mutuca koje su ga bole, ko
madi piassave, ukratko - cijela uma i sve u njoj. Tako je o t
k rio ono to svi stanovnici dungle znaju, a to je da je naj
bolje s lije d iti vodene putove uz koje su opasnosti gotovo
jednako strane, ali se bre napreduje.
D o trenutka kad je to o tkrio , ve je bio bolestan od groz
nica i gladi, zato to jo nije nauio da se prekrije anattom i
urucuom kako bi odbio kukce, zato to mu koa nije bila de
bela kao u Indijanaca iz dungle, a i zato to je na vlastitom
prim jeru razobliio m it da u umi hrana praktiki sama pada
ovjeku u usta. Jo nije znao da sve to jedu tukani, papige
i kapucinski m ajmuni moe jesti i ovjek, nije imao oruja
kojim bi mogao lo viti, vatru je palio samo uz goleme pote
koe, ali lovio je ribu i raie, onako kako je to inio njegov
narod u planinama, je r jo nije nauio kako se to radi u
dungli.
Nakon to je odustao od pokuaja da proree svoj put
kroz gusto zelenilo, putovao je uz potok, zaobilazei vodo
pade, brzace i slapove, gacajui uz ko rito kad nije b ilo m o
gue preskakati preko kamenja ili slijediti obalu. A onda je,
jednog dana, kad su se potoku pridruila jo dva i kad se
pretvorio u rijeku, na obalama p rim ije tio kajmane i stao na
arraiau. Ubod bodlje, tako dragocjene na vrhu strijele i tako
gadne u mesu, natjerao ga je da natrake padne u vodu i otpue na pjeanu obalu, gdje je sjedio, drei se za stopalo,
njiui se od boli i znojei se, te stoiki potiskujui strah dok
su ga kajmani gledali s rubova obale. Kad bi pogledao u oi
tih ivotinja, osobito kad bi sjale u tami, razumio bi zato su
umski Indijanci smatrali da od njih potjee vatra.

A u re lio je odluio napraviti sebi splav kako bi se sigurno

spustio niz vode. Dungla je sad rasla tako gusto da je na
nekim mjestima vladala duboka tama; na mjestima gdje se
sunce probijalo kroz zelenilo, svjetlost je bila tako blistava
da bi prolazak ispod nje bio bolan i ovjek bi mogao dobiti
mjehurie na koi, ak i ispod odjee.
Upravo je pri rezanju grana za splav i njihova poveziva
nja lijanama A u re lio uinio prvi pravi korak u dugotrajnom
postupku preobrazbe iz brdskog u umskog Indijanca. O t
krio je kako su neka stabla pretvrda za rezanje, a druga pre
teka da bi plutala. O tkrio je i kako su neke lijane dobre za
povezivanje, dok bi neke jednostavno pucale im bi ih svinuo. Plutajui strujom o tk rio je da mu treba m otka kako bi
sprijeio plovilo da se zaglavi medu m nogobrojnim obore
nim stablima koja su leala preko vode, kako bi se odgur
nuo od obale ili od pliaka na kojem se nasukao, te kako bi
odmaknuo visee lijane dok bi prolazio kroz njih. O tk rio je
i to kako je splav sklona tome da se okree na vodi dok
pluta, pa si je odrezao veslo da bi mogao bolje upravljati.
A u re lio je imao neprirodno mnogo sree. Brzaci koje je
morao prijei b ili su blagi, nije b ilo uobiajenih virova kakvi
sujednom , kad se kapetan napio, poto pili parobrod Ucayali
na Amazoni i nije bilo vodopada koje nije unaprijed ugle
dao i zaobiao kreui se kopnom. Kupao se u vodama pu
nima pirana koje nisu bile gladne zato to suno razdoblje
jo nije izazvalo prenapuenost, a kad je plivajui m okrio, ni
jedan bodljikavi som nije uao u njegov mokraovod; tako
nije pretrpio sudbinu mnogih europskih istraivaa kojim a
su m orali razrezati penis kako bi u klo n ili ribu. Im ao je sre
e i zato to nije bilo kia koje bi rijeke iznenada pretvorile
u slapove, a dunglu u lanac divovskih jezera, kao i zato to
nijedna zmija chushupi, blavor ili egrtua nisu pali s viseih

zavjesa od orhideja, a i zato to je anakonda koja ga je p ro

matrala kako prolazi upravo pojela malu divlju svinju.
U drugim stvarima A u re lio nije imao sree. Bio je iscr
pljen od gladi i groznica koje su se neprekidno vraale, t i
je lo mu je bilo prekriveno ranama od larvi pauka, meso mu
je b ilo prekriveno kvrgama u kojim a su m igoljile larve muha
i patio je od umskog ludila. Svladale su ga nemilosrdna sa
moa i sumnja u samoga sebe. Tu nije b ilo niega to bi se
njemu svidjelo i to bi mogao voljeti. Guila ga je vlaga od
koje se tako obilno znojio da bi zamah rukom odaslao u zrak
lu k znojnih kapljica. G uili su ga nepoznati oblici ivota, zasljepljujue boje koje kao da su pripadale nestvarnim no
nim morama, strahovita udnja za smru, okrutnost i prezir
svih tih grotesknih bia koja su se uzajamno izgladnjelo prodirala, bez razmiljanja i bez aljenja. T itilo ga je i uasa
valo nem ilosrdno zujanje komaraca, pozivi ptice-trubaice,
krikovi majmuna urlikavaca crnih lica i ogavnih, guavih vra
tova, zvuk vlaka koji bi tajanstveno proizvodile patke u letu,
prethistorijsko gunanje kajmana, udnovati pozdravi tapi
ra k o ji su zvuali upravo kao H e j! , razdraujue pucketanje p rstiju koje su p ro izvod ili le p tiri ageronia, zvonjava
zvona ije je izvorite bila neka tajanstvena riba ispod nje
gove splavi, bijesno i idiotsko kretanje stotina raznovrsnih
papiga, kaljanje umske lisice, brbljanje ptice anisovke, de
monski smijeh vidri, nezemaljski lijepa pjesma bjelouhih barbata, razdraujue nono veselje jastrebova smijeha, Koro!
K o ro ! kojim se glasao kajenski ibis, cvrkutanje guana, jaguarski zov heronske aplje, zveckanje aplje cocoi i, to je
b ilo najgore od svega, poremeeno struganje vojski divov
skih cvraka.
A u re lija je svladalo zastraujue obilje raskone i dionizijske prirode i nou su ga u visaljci uznemirivali muni snovi.
D anju je smueno m rm ljao samome sebi i mahao rukama

kao da se obraa gledateljima. Trzao se na svaki suanj, kao

ivani pas, i divlje eao mjesta ugriza sve dok se nisu pre
tvorila u ircve i zagnojila. Zaboravio je upravljati svojom
splavi i plutao, okreui se na struji, a njegov zdravi razum
i stoicizam Inke neum itno su istjecali iz njega dok mu se
mata punila prikazama, udovitima i enjom za hladnim
i istim planinama.
Iz svoje se zelenilom obavijene obam rlosti probudio kad
je jednog dana ugledao mukarca kako se bori s golemom
zmijom sucuri iji su navoji bili debeli poput ovjejeg bedra.
Vodena zmija s lea je prila Indijancu koji je pecao, zarila
mu onjake u rame i omotala ga nizom navoja kako bi mu
slomila rebra i utopila ga.
A u re lio nikad u svom ivotu nije vidio takvu zm iju i ispr
va je pom islio kako je to dio njegova tropskog sna. Ustao je
na svojoj splavi i motkom se odgurnuo do mjesta neravno
pravne borbe. Indijanac, sitan ali snaan poput Herkula, tru
dio se zarezati zm iju bambusovim noem, no bio je na rubu
da izgubi svi jest. A u re lio je skoio sa splavi koja je otplutala
nizvodno i bacio se na zmiju. Svojom je maetom u nju ure
zivao iroke rane, a njezin ga je rep, poput bia, vie nego
jednom bacio na zemlju. Iznenada, ivotinja je iz svojih ralja
ispustila Indijanca i krenula zgrabiti A u rc lija za vrat. On jo j
je odrezao glavu i stvorenje je smjesta uginulo u grevima
nasilne smrti, smrtonosnima kao i njegova taktika dok je jo
bilo ivo. A u re lio se pom uio da odm ota njezino drhtavo t i
je lo koje se grilo, i kad je gmaz, ko ji je jo uvijek udarao
oko sebe, otplutao da postane hrana ribama, A u re lio i rtva
napada s naporom su se uspeli na obalu i sruili jedan do
drugoga.
A u re lio e s Navantesima proivjeti deset godina, no prvi
dan s njim a proveo je u nesvijesti. Razlog zbog kojega ga
nisu smjesta u bili bio je u tome to je spasio ivot njihovu

niem poglavici, D ia n ariju , kao i u tome to su ljudi b ili zna

tieljni da saznaju tko je zapravo ova prikaza prekrivena irevima i kose spletene u pletenicu.
Paje tog plemena uzeo je ayahuascu i yague kako bi od
duhova saznao hoe li oni ili nee odustati od Aurelijeve due,
pa se dugo cjenkao i pogaao s njima, sve dok nisu pristali.
Potom je ispuhivao dim ponad A urelijcva tijela, istrljao na
m etnike iz njega zubima ribe traira i cijeloga ga istrljao lje
kovitim blatom , korom drveta i uljem copaibe.
U najveem broju sluajeva paje je lan plemena kojega
se ostali najvie boje pa zato i najkrae ivi, no ovoga su
neuobiajeno jako d o d irn u li duhovi suuti, tako da je je d
nom dva tjedna nepomino leao zato to su mu se u kosi
izlegli mievi. Kad se A u re lio oporavio, s vremenom je po
stao pajeov uenik.
A tamo daleko u planinama, Don Hernandez A lm agro
Mendez izgubio je polovicu svog bogatstva u odavno iscrp
ljenim rudnicima, a neuobiajen mu je mraz unitio planta
u kave.

FEDERICOVI

JADI

ivo t je tek puki niz nasuminih spletova okolnosti i igara

sluaja; nikad se ne odvija prema planovima ili predvianji
ma; vrlo esto ovjek ostvari sreu nakon to je bio prisiljen
slijediti put koji nije sam odabrao, ili bude nesretan zato to
je slijedio svoje elje. Kako se esto ovjek moe suzdrati
od toga da se ne zapita kakvi su se sve znaajni dogaaji
mogli i ne odigrati da nije b ilo neke beznaajne okolnosti
koja je na taj nain stekla znaenje koje ju daleko nadvisuje?
Bila je puka sluajnost to to je petnaestogodinji mladi,
koe tamno opaljene od sunca i oiju koje su blistale gorljivou roenom iz mrnje, uvao strau na najistonijoj pla
ninskoj litic i kad je sportski graeni sredovjeni mukarac
otmjena dranja, odjeven kao seljak, proao ispod njega s
magarcem. Nosio je dvogled, fotografski aparat i slubeni
pitolj koji mu je bio zataknut za pojas, i upravo je oruje
privuklo Federicovu pozornost, zato to gerilcima uvijek ne
dostaje oruja, pa su razvili naviku da ga skupljaju, onako
kako drugi skupljaju marke ili koljke.
Tijekom godine svoje odsutnosti, Federico se uvelike pro
mijenio. N ije se radilo samo o tome da je bio vii, arogantniji i da se bolje izraavao; radilo se o tome d a je proao kroz
neizmjerne potekoe i patnje, te u vlastitim oima kona
no postao mukarac.

U poetku je b ilo strano, nakon stoje pobjegao od mrtva

tijela, tresui se od straha, uasa i munine, ali ipak preponosan, a i previe postien, da bi se vratio kui. Najgore od
svega b ilo je to to nije znao to da jede, kako da dode do
toga, a ni kako da to skuha, je r nije imao ni ibice ni tavu.
U vije k bi pojeo ono to bi njegova majka kao nekim udom
p rire d ila , nikad se ne zapitavi kako je sirovinu uspijevala
p re tvo riti u dobru hranu. Sjetio se da je mogue jesti kuku
ruz, pa ga je dan ili dva krao s polja m inifundista koja su bila
razbacana medu brdima, te ga je jeo sirova. Potom se p ri
sjetio da moe jesti i korijenje juke, koja je na divlje rasla
posvuda; no ona nije bila tako ukusna sirova, pa je umjesto
toga jeo avokado, mango i guave, ko ji bi mu napunili elu
dac, no ne bi zadovoljili njegovu glad za mesom.
N ije bilo teko ukrasti i ubiti koko, a nije ju teko bilo
ni oerupati, ali nije imao noa kojim bi jo j oistio utrobu,
pa je s njom satima hodao medu stijenama sve dok nije p ro
naao komad kvarca dovoljno otra da probije meso na tr
buhu. A li nije imao ime zapaliti vatru. Nad m rtvim bi li
em i suhom travom kresao kamenje; jednom ili dvaput
dobio bi iskru, ali nikad i vatru. T rljao bi dvije granice jednu
o drugu, onako kako je to radio Pcdro, ali nije znao koje
drvo treba ko ristiti. Te je noi spavao, drei uza se m ochillu u kojoj je bila koko, a ujutro, mochilla se nalazila neko
liko metara dalje, dok kokoi nije bilo nigdje. Plakao je od
jada i bijesa, p ro klin ju i divlju zvijer koja je bila tako nemo
ralna i ukrala mu koko. Uz mnogo je muke sagradio branu
preko malog potoia i tapom udario po glavi debelog comelona; to je riba ukusnija i sonija od pastrve, ali ne ako
nije peena na vatri. Kad je poela smrdjeti, prepustio ju je
mravim a enciso. iv io je od voa sve dok nije ukrao ku tiju
navotenih ibica i maetu iz barake nekog nesretnog brd
skog seljaka, pa je o tk rio kako je je d ini nain kuhanja bez

kuhinjskih potreptina taj da se je lo ispee na ranju ili is

pri na eravici. Poslije je nauio zbog ega su, osim oruja,
najvredniji predm eti za gerilca povealo koje usmjerava
zrake sunca i tava za kuhanje.
Druga najgora stvar bila je samoa, je r on nije bio u go
dinama kad ovjek samou udno trai i pozdravlja. Istina
je da je bilo trenutaka kad je osjeao iznimnu e uforiju, kad
bi ga posve svladala radost slobode dok bi se praakao u je
zercima izmeu stijena i dok bi ga upkale one udne male
ribe koje vole jesti kraste od uboda komaraca. esto bi osje
tio d a je u posvemanjem skladu sam sa sobom i sa svijetom,
ivei divljim ivotom, gotovo bez cilja, u rajskom vrtu iste
vode, brzih kolibria, raskonog raslinja i zauujue uglatog neba. A li nakon to mu je jednog dana jecaj zastao u grlu
kad je ugledao velikog svisca prijateljske njuke i kad mu je
srce poletjelo prema tom stvorenju, znao je d a je ve napola
lud od enje za druenjem. Poput nekog tiranina, opsjela
ga je tuga.
Najbolje se plae u drutvu, i zato su njegove suze iskr
varile u nutrinu. Svim srcem eznuo je za ivotom i ljudim a
koje je napustio, i tako se dogodilo d a je njegovo ionako div
lje postojanje postupno postajalo sve neurednije. Prestao se
tru d iti oko toga da se svaki dan poteno opere, hranio bi se
neredovito i naglas razgovarao sam sa sobom kad god bi
radio neto to je zahtijevalo usredotoenost, kao da to ne
bi mogao obaviti bez objanjavanja. Potekoa je bila u tome
to je posve nepotrebno izbjegavao ljude, mislei kako e im
se uiniti sumnjivim, kao da su mu zloin i planovi ispisani
na licu i kao da bi nekome, da i jesu, b ilo do toga stalo.
Ova mijena njegova ivota naglo je dola svome kraju kad
je zaokrenuo zavojem puteljka i naao se licem u lice sa star
cem koji je potezao magarca natovarena bananama. B ilo je
prekasno da pobjegne u grmlje.

 Buena dia ! uzviknuo je starac, iroko se osmjehujui

bezubim ustima. Krasan dan za lov! ustro je kimao gla
vom prema E nfieldici, a glas mu je toplo i prijateljski puc
ketao, kao suho lie.
Federico je bez razmiljanja podigao desnu ruku i odgo
vorio: Saludes, senor , prolazei pokraj starca. O krenuo se
i prom atrao ga kako nestaje niz kamenu stazicu, jezikom
pucketajui magarcu i viui Ay, b u rro ! svaki put kad bi
magarac osjetio potrebu da stane. Federico je smjesta shva
tio kako odsad moe neprim ijceno i nesmetano prolaziti
kao lovac, pa se glasno nasmijao samome sebi zbog toga to
se dosad ponaao tako straljivo. Te je noi postavio zamku,
onako kako je to inio Pedro, a u ju tro je u njoj naao malu
antilopu. N ije pucao u nju, zato to je metaka bilo malo i bili
su dragocjeni, ali ju je onesvijestio kamenom i prerezao jo j
grlo ukradenom maetom.
Kasnije toga ju tra uao je u malo selo s antilopom preko
ramena i zamijenio je za dobar no, koko, kilogram suhe
ribe, ibice i par indijanskih sandala s potplatim a od auto
m obilske gume. Ostao je dovoljno dugo da pojede malo
svoje antilope koju su te veeri ispekli, te da malo njezinih
jetara, u kojim a je smjeten njezin duh, odnese u umu.
Tam o ih je umotao u suhi list banane i spalio uz deblo go
lemog stabla brazilskog oraha u ast anelima koji su bdjeli
nad njegovom sudbinom. Zahvalio im je, te prom rm ljao i
secreto koji e ih potpuno obvezati da uvaju njegove kora
ke, barem tijekom sljedeeg Mjeseeva ciklusa. V rativi se
u pueblito, znao je da su mu m olitve usliane kad su ga upo
z o rili da se, nedaleko odavde, u planinama, nalaze gerilci
ko ji e mu, najvjerojatnije, ukrasti puku.
Sreo ih je tri dana poslije, kad g aje usred noi grubo pro
budio otar udarac nogom u rebra. Iznenaeno je sjeo i vidio

da ga okruuju etiri orisa od ko jih je svaki imao oevidnu

sjenu puke.
A tko si ti, com panero? upitao je jedan oris, glasom
koji je zvuao kao da prolazi kroz slomljene zube.
Fcderico se poeo tresti od straha i od uzbuenja, ali vie
od onog prvog. Ja sam Federico , ree on o noliko jasno i
odvano koliko je mogao. A ako ste vi gerilci, doao sam
vam se p rid ru iti.
uo se kljocaj, a onda je, neoekivano, prema njegovu
licu bljesnula svjetiljka, tako da je podigao ruku kako bi za
klonio oi. Jedan od mukaraca koraknuo je naprijed, zgra
bio ga za ruku, iskrivio je vjetom nasilnikom kretnjom i
zavrnuo mu je iza lea. Federico je problijedio od boli i trepnuo pred stranim svjetlom svjetiljke. Shvatio je da mu je uz
vrat prislonjen no, pa mu padne na pamet da ovo moda
nisu gerilci, nego vojska.
A ako jesmo gerilci, companero, zato bi nam se ti e
lio p rid ru iti? pitao je isti glas, izrugujui mu se.
Nema potrebe da budemo o k ru tn i , ree drugi glas, bla
i od prvoga. Z a r ne vidi kako je mlad? A sad nam reci,
mali, zato nam se eli p rid ru iti.
Vojska , ree Federico, previe ustraen da bi izgovorio
cijelu reenicu.
Vojska? ree blai glas, zbunjeno. to s njom ?
V i ste ubili mog ujaka Juanita i vi ste pokuali silovati
Faries i vi ste mi ubili psa. Hoete li i mene u b iti? Fede
rico se borio da potisne suze straha i oaja.
O risi su prasnuli u smijeh. Pusti ga sad, Franco , ree
blai glas i on je naglo bio puten iz bolnog polunelsona.
M i nismo vojska , ree glas, i ao mi je zbog tvog ujaka
i psa. Premlad si da nam se pridrui, ali uzet emo tvoju

puku da nam pomogne u borbi. D at u ti potvrdu, pa e

poslije pobjede dobiti naknadu.
Svjetiljka je bljesnula prema bloku za pisanje, a ovjek je
neko vrijem e vrljao, p rije nego to je otrgnuo list papira.
K oraknuo je naprijed i ugurao ga u dep na prsima Federicove koulje. D ok je to inio, Federico je poskoio na noge,
maui akama i viui: Ne! Ne! N e! B ilo je to previe; nije
mogao dopustiti da ukradu puku njegova oca. Jedva da je
i osjetio udarac u stranju stranu vrata ko ji ga je onesvijes
tio na umsko tlo.
Kad se probudio, bio je dan, a uz njega je uao muka
rac i nudio mu kavu. Kako ti je vrat, probrecito?
B o li , ree Federico, pruajui ruku prema vratu kako
bi opipao m odricu zbog koje mu je micanje glavom bilo isuvie bolno.
Na Franco nije poznat po njenosti , ree mukarac.
A li, u svakom sluaju, odluili smo te neko vrijem e zadr
ati kod nas. M islim o da je ono to si uinio bilo hrabro i
tako smo te donijeli ovamo, da vidi naeg vodu ko ji e do
n ije ti konanu odluku. Popij kavu, b it e ti bolje.
G dje je moja puka? upita Federico.
Pokraj tebe! uzviknuo je ovjek odlazei, a Federico
spusti pogled i shvati d a je uistinu tako. Podigao je ulubljeni
lim eni loni prema usnama i zaprepastio se kako je kipua
bila tekuina. Pom islio je kako ju je bolje pustiti da se ohla
di, pa je spustio loni i osvrnuo se oko sebe.
B io je u malom selu koje se sastojalo od raspadnutih ko
liba nainjenih od prua koje su, oito, Indijanci davno na
pustili. B ile su posloene u grubi krug oko sredinjeg pod
ruja kojim su slobodno tumarale kokoi i koze, a Federico
je p rim ije tio da s obje strane puteljka ko ji je vodio u ovu
malu naseobinu i iz nje ima jo koliba. On sam leao je lica

okrenuta prema najveoj ko lib i koja je na vrhu im ala ud

novat splet grm olikih grana i tapova, rasporeenih poput
zraka sunca. Znao je, nekako sam od sebe, da je to nekad
bio hram.
Na dovratcima koliba i u sjeni stabala nalazile su se grupe
ljudi u vojnikim kaki hlaama. N ije to bila prava uniform a,
zato to je svaki gerilac dodao ili oduzeo neto kako bi iz
gledao vie po vlastitom ukusu. Jedan ili dvojica b ili su je d
nostavno odjeveni kao seljaci, a neki su, poput Indijanaca,
nosili pono. G otovo svi su im ali m ochillu, a ba svi su no
sili oruje. Neki su se m arljivo bavili rastavljanjem, ienjem
i ponovnim sastavljanjem svojih puaka, a neki su navukli
sombrero na oi i spavali. T ri mukarca i jedna ena kockali
su se, a dvojica mukaraca pokraj njih ustro su raspravljali
o pobjedama koje nisu bile vojnike prirode. Sve u svemu,
tu je moralo b iti tridesetak ljudi, od kojih su desetak, ako ste
paljivo pogledali, bile ene. Federica je to uznem irilo je r
nije oekivao nita slino.
Upravo je dovravao svoju kavu kad se vratio ovjek ko ji
mu ju je i donio. D oi, Senorito, ree on. V rije m e je da
posjeti naeg vou.
Federico je omamljeno ustao, a kad je koraknuo iz sjene,
sunce je palo na njega poput sruenog zida, od ega mu je
glava poela pulsirati. Preao je plohu zemlje koja se izda
vala za trg, a na mjesta na kojim a je podigao prainu odmah
potom uronile su kokoi, nadajui se novootkrivenim zalo
gajima. U veli su ga u kolibu-hram , gdje ga je iznenadna
hladna tama na trenutak oslijepila. D o k je on prilagoavao
vid, njegov je pratitelj nestao, a kad je ponovno mogao v i
djeti zatekao se kako stoji pred enom koja je sjedila iza
grubo istesanog drvenog stola. Izgledala je kao da je blie
tridesetoj nego dvadesetoj i od glave do pete bila odjevena
u kaki uniform u.

 V ale? ree ona? Onda?

Doao sam vidjeti vaeg vou , ree Federico. A li vi
dim da nije ovdje. Osvrnuo se oko sebe. Trebam li ga
ovdje priekati?
Nema potrebe , ree ena, dok su jo j se kutovi usana
ironino podigli. On je ve upravo u ovoj prostoriji. M o
da bi trebao paljivije pogledati.
Federico se ponovno osvrnuo, ne vidjevi nita, pa poeo
osjeati neku vrstu zbunjenog zaprepatenja. Zao mi je ,
ree on, a li...
Tvoj voa je ena , ree ona. A k o to vrijea tvoje maistike osjeaje, moe smjesta otii, ali bez svoje puke i s
m udim a u ustima.
Djeaka je preplavio duboki stid, pa je gorko pognuo gla
vu. Jako m i je ao, Senora, ree on, jednostavno nisam
oekivao...
Zaepi usta p rije nego to kae neto g lu po ! vikne
ona. Ja nisam gospoa, ja sam drugarica, a zovem se Remedios. A sad m i reci zato si ovdje.
Federico je, zamuckujui, ispriao svoju priu, a kad je
zavrio, Remedios je odmahnula glavom.
N ije dovoljno eljeti osvetu. Ja se ne elim b o riti uz bar
bare, je r barbari su oni pro tiv ko jih se borim o.
Pa zato bih se inae b orio? upita Federico, iskreno
zbunjen. e lim pravdu.
Pravda i osveta nisu isto! uzviknula je ona. elim da
se sjeti onoga to je rekao Guevara, da svakog pravog re
volucionara pokreu najdublji osjeaji ljubavi.
Ne razum ijem ! ree on uzrujano.
Pazi sad , odgovori ona. Rekla bih da si neiskusna ne
znalica, ali dovoljno si mlad da naui. Znam i to da si hra-

bar i uporan, to je dobro. Z ato emo te privrem eno prihva

titi i nauiti svemu to mora znati, i u te o riji i u praksi, a ja
te upozoravam da e biti izloen velikim naporima, i um nim
i tjelesnim. Katkad e to b iti pravo muenje. Zasad, do v i
enja. G arcia!
ovjek koji mu je donio kavu ponovno je uao i izveo ga
iz kolibe. Na putu natrag prema sjeni, ovjek ree: P retpo
stavljam da se pita zato nas vodi ena.
Federico ispusti grlen zvuk ko ji je trebao b iti neobvezujui.
V odi nas zato , ree Garcia, to se ne uputa u o k ru t
nosti. Izabrali smo je kad smo shvatili da ima vie mozga i
muda od svih nas zajedno.

MAJOR

FIGUERAS

PREKIDA

FIESTU

Na trenutak, Dona Constanza nala se izmeu svog hispanskog ponosa i prirodne sklonosti prema panici; nije jo j se
esto dogaalo da bude suoena s grupom uniform iranih
razbojnika znojna izgleda koji postavljaju udna pitanja. Z a
bacivi glavu i prezirno ih pogledavi, pronala je svoje do
stojanstvo i rekla: K akvi kom unisti?
Kakvi kom unisti? ponovio je Figueras. A ko ne znate
gdje su, onda ste sigurno jedna od n jih . Spustio je puku i
uperio je u trbuh Done Constanze.
Ona je frknula i svisoka mu odgovorila: Ja sam konzervativka i ponosim se time, a kad sljedei put budem vidjela
predsjednika Veracruza, osobno u ga obavijestiti o vaem
odvratnom ponaanju i nasilnom karakteru. Budite ljubazni
pa uperite tu puku u nekom drugom smjeru.
M a jo r je bio razapet izmeu straha i napasti da jo j se na
ruga. Nagon mu je govorio da je obori akom i ponizi, ali
mu je zdrav razum rekao kako netko tko je oito bogat i
dobro odgojen vjerojatno zaista poznaje predsjednika. Dona
Constanza baci pogled prema njegovu ramenu i ree: Va
broj je FN3530076. Ve sam ga upam tila.

Figucras i D ona Constanza pokuavali su je d no drugo

nadjaati pogledima, ona s posvemanjim prezirom , a on s
rastuim uvjerenjem kako je ve izgubio. A onda se jedan
od njegovih vojnika, tuni mukarac podlivenih oiju i sadis
tika lica oglasio s: Majore, a da mi ubijemo bogatu kuku?
Figueras se, duboko zahvalan na izgovoru da odvoji svoj
pogled od oiju Done Constanze, okrenuo na peti i zviznuo
zaprepatenog vojnika preko lica. Kako se usuuje pred
loiti neto tako odvratno? zagrmio je. Sramoti nacional
nu vojsku! A ko se smjesta ne ispria, ide na p rije ki sud!
Zarinuo je kundak svoje karabinke u ovjekovo stopalo, pa
se vo jn ik uhvatio za njega i poeo poskakivati gore-dolje.
Ispriavam se, m ajore , ree on ojaenim i nadurenim gla
som. A li obino ba to radim o.
Sramota! zaurlao je Figueras, s divljim pogledom u oi
ma u kojima se prim jeivalo i vie od traka oaja. O krenuo
se prema o n i Constanzi, naklonio se i kucnuo petama.
Duboko se ispriavam, Senora, ree on, a mala graka
znoja spustila mu se niz sljepoonicu i nestala u ovratniku.
Pa ipak, moram vas ponovno zapitati - gdje su kom unisti?
Nema ih , rekla je ona. Prije nekog vremena dola je
vojska i ubila mnogo ljudi, meu njim a i Juanita ko ji je bio
moj konjuar. Navodno su b ili kom unisti, ali ja u to sum
njam. Kako izgledaju kom unisti?
Figueras se na trenutak zapitao pokuava li ona b iti du
hovita, ili je istinski glupa. Senora, p rim ili smo izvjea o
pukaranjima i eksplozijama na ovom podruju.
Onda su vaa izvjea pogrena , ree ona. N ije b ilo ni
eg slinog.
Svejedno, imamo obvezu istraiti ih. Sm ijem o li se,
m olim vas, utaboriti na vaem posjedu? Uvjeravam vas da
nee b iti nikakve tete.

 N ikako nee , zajedljivo je odgovorila ona, ili e guver

ner uti za to - a poznajem takoer i generala Fuertea. M o
ete iskoristiti polje koje je najblie pueblu, a b it u vam vrlo
zahvalna ako ne budete uznemiravali konje. O ni su vrlo v ri
je d n i.
A moda je ona , ree porunik dok su odlazili, u dogo
voru s kom unistim a.
O na pripada vladajuima, a vladajui nisu kom unisti.
am ilo Torres je bio iz vladajue klase , ree porunik.
am ilo Torres bio je sveenik , odvrati Figueras.
Onda je moda zastraena?
Nekako sumnjam u to , ree Figueras s dubokim uvje
renjem. Porunice, uzmite etvoricu naoruanih ljudi i is
p itajte ljude u selu. M orate se vra titi do sumraka i smjesta
m i p odnijeti prijavak.
Porunik je salutirao svojim uobiajenim, lijenim zama
hom ruke i ubrzo zatim otiao s vodnikom i tri ivana no
vaka ko ji su svi nam jestili bajunete na puke, a prsti su im
se trzali na obaraima. Dvaput su ih prestraili leinari, je d
nom jelen, a jednom vrana u polju kukuruza, koja je drala
granu u obliku pitolja. I tako su, do trenutka kad su stigli u
selo u kojem se ba nita nije dogaalo, svi im ali oajniku
potrebu da se osvjee. Porunik im je naredio da pretrae
sve kue redom i obave ispitivanje; on sam otiao je u bar
na drugom kraju sela i popio dvije Inca-Cole i Aguilu. N je
govi su ljudi uglavnom pretraili bordele i uvjerili se kako
terorista nema nigdje, ak ni u tjelesnim otvorim a kurvi. Po
runiku su p rija v ili da su na svoje pitanje jesu li u okolici *
naoruani razbojnici beziznimno dobivali odgovor: Ustedes solo , odnosno, Samo vi. Takoer su prijavili i da ve
eras poinje dvodnevna fiesta, a to je neto emu ne moe
odoljeti ni jedan pravi domoljub. To ih je uvjerilo kako nema

nikakve mogunosti da se u okoliei nalaze gerilci, a uvjerilo

je i Figuerasa, kad su ga po povratku o tome izvijestili, pa je
smjesta zapovjedio sebi i svojim ljudim a da se upute tamo
kako bi poboljali odnose s javnou .
Fiestu su prije dvadeset godina izm islili seljani koji su e
ljeli obiljeiti dan osnivanja svoje zajednice. Budui da nitko
nije znao kad se to odigralo, posavjetovali su se s brujom koji
je, uz pomo C rnkinje vidjelice koja je iz trepanirane luba
nje ubojice ispila svete trave uronjene u ron canu, uspio usta
noviti toan datum, kao i injenicu da se to dogodilo poslije
podne. Selo je bilo staro tristo dvadeset jednu godinu.
O ko pet sati popodne zapoeli su ravnom jerno pristizati
campesinosi iz okolice, svi uz bok nosei maete u koom
ureenim koricama. To nikako nije bio znak neprijateljskih
namjera. Jednostavno, bilo bi neuveno da seljak svoju maetu ne nosi sa sobom u svakom trenutku. Seljaci koji jau
na konjim a ili mulama im aju krae maete od onih ko ji pjeae; krae maete esto su krom irane i nainjene od mek
eg elika (koji se takoer i lake otri) nego obine maete
pjeaka koje nikad nisu kromirane. Maete su nezamjenjivo
orue za sve prigode; m arljivo se otre na posebnim gromadama u rijekama, sve dok nisu dovoljno otre da se ovjek
njima moe i obrijati i o b o riti stablo. Koriste se za ubijanje
ivotinja odsijecanjem glave, to je vrlo brzo i humano, kao
i za raiavanje neeljenog raslinja kliznim pokretom iz
zgloba. Odline su za rad u eernoj trsci, kao i na planta
ama banana, gdje - kad voe dozrije - treba potpuno od
rezati snop sa stabljike, budui da banane ne rastu na drve
u, kako m isli veina gringosa, nego su zapravo vrsta
divovske trave. Kad se izliu, ostare i slome, maete se iz
bruse na kamenu i od njih se naine svakovrsni noevi.
Maete se uglavnom proizvode u K olum biji, a u posljed
nje se vrijeme, na alost, drci izrauju od bakelita. Kad o-

vjek bolje pogleda, vidi da su uoljivi, areni indijanski ukrasi

na koricama zapravo nainjeni od plastike priivene tankom
uzicom. Stranci se katkad iznenade kad o tk riju da maeta
koju su ku pili kao suvenir ima na sebi ig tvrtke C ollins .
Osim navedenoga, maeta se koristi i za ribolov. Fiesta
koja je upravo trebala poeti bila je uglavnom riblja fiesta,
zbog injenice da je u te m e ljite lj sela bio izvjesni Esteban
Ribar. I tako je te veeri slavlje poelo sveanom povorkom
koja je silazila prema rijeci M u li u kojoj, na svu sreu, jo
uvijek nije bilo brane. Na elu povorke od sto pedeset ljudi
bio je Pedro koji je nosio svoju panjolsku muketu, a pra
tili su ga njegovi psi. Pedro je bio p riro d ni voa, zbog svoje
starosti, vjetine arobnjatva i neustraivosti; veeras e u
pono ispiti ayahuascu pred cijelom gom ilom i u svom se
transu sastati s Estebanom Ribarom , koji e mu objaviti to
treba b iti uinjeno tijekom sljedee godine.
Iza Pedra ile su dvije djevice, koje je kao takve potvrdio
odbor ena. Nosile su slamnate lutke koje su predstavljale
Blaenu Djevicu, a koje e, prije poetka ribolova, baciti u
rijeku. Iza njih je bio Hectoro, s crnom rukavicom jo uvi
je k na ruci kojom je drao uzde, s revolverom na boku i u
konim hlaama koje su mu kripale na nogama dok je ko
raao. Danas se osjeao nespretno, je r je iao pjeke, a ina
e se s konja ili mule nije skidao, osim kad bi jeo, spavao i
bludniio. ak je uvjebao svoje ljude da prave beton i ce
ment kao pravi gaui, jaui na konjim a naprijed-natrag
preko mjeavine. Pa ipak, u ovoj povorci nije smio jahati
nitko, ak ni H ectoro, i tako je hodao, osjeajui se budala
sto i ranjivo.
\Jz H ectora je hodao Josef koji je, kao i uvijek, razmi
ljao o tome kakva je sramota kad ovjek nema poten spro
vod, a iza njih su b ili profesor Luis, Consuelo, Farides i svi
drugi stanovnici sela i okolice, ukljuujui i djecu koja su pje-

vala pjesmu to se ritm iki ponavljala, kako bi zaarala ribu.

Svi su ljudi i sva djeca starija od deset godina puili velike
puro cigare, kako bi zrak postao dovoljno mirisan da odbije
zle duhove, i dovoljno gust da se otjelotvore oni dobri.
Povorka je prola pokraj hacijende D on Emmanuela ko ji
je priprem ao alkoholni guarapo nainjen od kore ananasa,
kako bi poastio sudionike povorke kad se budu vraali kui.
Onda su presjekli kroz polje prema M u li koja je ove godi
ne, tijekom kine sezone, skrenula u svoje juno korito. Tu
se Pedro okrenuo i podigao ruke, a na gom ilu se spustila t i
ina. S njegove je desne strane sunce poelo svoj brzi sila
zak za brda, sve dok njegove sve crvenije zrake nisu udarile
u snijeg na planinama nasuprot. Nebo je blistalo i podrhta
valo u punom krugu sumraka, ko ji unosi vjeru ak i u srca
ivotinja i ptica koje uute, tako da tiinu prekida samo ubor vode.
Pedro je zabacio glavu i ruke i, kao da obgrljuje svetost
svemira, poeo zapijcvati dugu naricaljku. U tiini noi koja
se sputala, poganski je ar njegova glasa uznem irio gomilu
tako da su im se svima vatreni trnci poeli podizati od pre
pona uz kraljenicu i svatko jc osjetio kako mu nevidljivo
svjetlo plee ponad glave. M nogi su stajali kao paralizirani,
dok su im suze tiho tekle niz obraze, a drugi su s potova
njem pali na tlo kad ih je na koljena oborilo neshvatljivo i
natprirodno. U tami koja je sve bre padala, lik Pedra Lovca
poeo je rasti; isprva se inilo d a je narastao za irinu dlana,
no odmah potom inio se visokim poput konja. U brzo je bio
visok poput stabla i ljudi su znali d a je poprim io oblije boga.
Zazvan iz trbuha, sredita osjeaja, Pedrov se glas progurao
kroz grlo, odjekujui kao to odjekuje peina. N itk o nije ra
zumio rijei tog zaboravljenog jezika. Nisu ih razum jeli, ali
su ih shvaali; shvaali su jezik prastarih bogova A frike .

K ad je Pedro stao, posljednji trnac vatre proao je niz

kraljenice lju d i i vratio im se u prepone. U slijedila je tii
na, olakanje, osjeaj povlatenosti i poniznosti. Pedro je po
novno postao sjedokosi lovac ko ji se sad oslanjao o svoju
muketu i dobroudno se smjekao. Vamos, pescadores ,
rekao je.
Djevice od slame bile su baene u rijeku, lju d i su pripa
lili svoje svjetiljke i baklje, izvukli maete iz korica, pa oprez
no zagacali u rijeku je r, iako je bila duboka samo do ko lje
na, struja jo j je bila iznim no jaka. Zbunjene, bez osjeaja za
smjer i privuene svjetlou, ribe su doplivale do povrine i
slijepo m igoljile meu ribarim a. Svaki mukarac i svaka ena
u d a rili bi samo po jednu ribu, je r vie od toga nije bilo do
puteno, a onda bi odgacali na obalu kako bi priekali os
tale. N ije lako na taj nain uloviti ribu, je r ovjek mora uzeti
u obzir da se svjetlost u vodi iri, no jo vie injenicu da i
roka otrica maete, kad ree kroz vodu, lako skrene sa svog
smjera, zbog ega je uznemirujue jednostavno pogrekom
zarezati vlastito stopalo ili nogu. N ije to mala stvar kad je
udarac snaan, a otrica poput britve; mogue je sebi b rzi
nom m isli odrezati stopalo ili mii.
im bi ovjek svoju ribu donio na obalu, srea bi mu za
sljedeu godinu bila odluena, a njezina bi koliina ovisila o
tome je li ulovio gamitanu, zungara, chitarija ili comelona;
na taj je nain svatko dobio neto sree, no neki su je dobili
vie od ostalih, to je stav istodobno i realistian i o ptim isti
an. Kad su svi lju d i im ali svoje ribe, povorka se vratila u
selo, putem ispijajui guarapo Don Emmanuela, koji jo j se
i sam pridruio. Ria mu je brada blistala pod svjetlom bak
lji, a njegove su nepristojne prim jedbe izazivale oduevljeno
cianje starijih ena. O stali su b ili napeto raspoloeni, je r
dotad su ve svi saznali da je vojska ponovno u blizini i da
e na fiesti b iti i vojnika.

Kad su se stanovnici vra tili u selo, vojnici su ve b ili tamo.

M a jo r Figueras nabio je kapu na elo od brige da ga netko
ne prepozna, a kad su se lju d i poeli slijevati u je d inu ulicu,
zapovjedio je otro svojim ljudim a, postrojenim a u dva reda,
da stanu mirno. Povorka se zaustavila i njome se proirio a
m or nelagode. Figueras je koraknuo naprijed i salutirao go
m ili, to je potez koji bi im se inae svima uinio ludo smi
jenim, samo da nije bio tako neobian.
G raani! uzviknuo je on najsrdanijim glasom ko ji je
uspio prizvati. Ne budite uznemireni! M i smo na putu pre
ma drugom mjestu i prije odlaska pridruujem o se vaoj p ro
slavi, u nadi da emo sa sobom pon ije ti vae dobre elje!
O krenuo se, pucnuo petama i dreknuo: Puke na po
zdrav! L ju d i su podigli puke u jednom ne ba sasvim pra
vilnom pokretu, oslonili ih o ramena, jednom nogom koraknuli naprijed i uperili cijevi prema nebu. P ali! zaurlao je
on, a skupina leinara uurbano je napustila oblinje stablo.
P ali! zaurlao je jo dva puta, a m etalni se odjek pucnjeva
izgubio u noi. Figueras se ponovno okrenuo prema zapre
patenoj i zbunjenoj gom ili pa zazvao: Vam os! D on Emmanuel je samome sebi na engleskom prom rm ljao: Dvade
set jedna guzica salutira , a Josef je kucnuo H ectora po
ramenu: Noas e b iti guve.
Ba dobro , ree Hectoro.
Isprva se fiesta nastavila iznad oekivanja; profesor Luis
spojio je svoj mali generator koji je pogonila vjetrenjaa na
gramofon, tako da lju d i mogu plesati uz glazbu s ploa. Svaki
put kad bi se vjetri okrenuo, glazba bi usporila ili ubrzala,
ali nikome to nije smetalo zato to, na kraju krajeva, nije te
ko zaplesati bre ili sporije.
Plesni je podij bio ograen na u lici i plesai su vrlo brzo
podigli to liko praine d a je bilo nemogue ita vidjeti. U tim

danima, p rije nego s to je rock glazba dospjela do sela, svi su

ludovali za bambucom i vallenatom, dva oblika plesne glaz
be koju je oznaavalo zadivljujue sloeno sinkopiranje, kao
i koritenje tiplea, glazbala s deset ica koje izgleda kao mala
gitara, a svira se vie kao mandolina ili buzuki. U to je v ri
jem e popularan bio ples koji se zvao E1 Polio Del Vallenato , ija je namjera bila oponaati kokoi. L ju d i bi jednom
nogom strugali po praini kao da trae buhe, epirili bi se sa
smijenom ozbiljnou pijetla, brzo bi kim ali glavama kao da
kljucaju i mahali rukama. Na kraju ploe ispustili bi zapa
njujuu kakofoniju kokodakanja i krijetanja, a onda pras
nuli u oduevljen smijeh prije nego to e se odvui po novu
bocu Aguile.
Z ahvaljujui tome to je bila no i to su svi bili neobuz
dani od pia i razgaljeni od marihuane, nitko nije prepoznao
Figuerasa ko ji je ubrzo leao prostrt na trbuhu pred Consuelinim kuplerajem ije je malobrojno osoblje bilo pojaa
no punim autobusom vrlo mladih kurvi iz Chiriguane. Ljudi
su se iznim no ponosili ako su u o bite lji im ali mladu kurvu,
zato to je to donosilo izvanredan prihod, i tako su mnoge
djevojice poinjale ve u dvanaestoj godini; od djevojaka,
pak, koje nisu bile kurve, oekivalo se da ostanu djevice do
esnaeste, a onda se udaju. Svaki otkriveni prekraj ovih pra
vila rjeavao se mecima. N o svejedno, treba pripom enuti
kako je te veeri kurvanje bilo estoko i naporno, pa su
mnoge djevojke izale kako bi plesale, radije nego da potro
e i izribaju njenu kou.
B liila se pono i terevenka je dola do toke na kojoj
vie n itko nije tono znao to se dogaa, kad se zakasnjeli
vacjuero odluio na velianstven ulazak u stilu prastarih kaubojskih film ova koji su b ili glavni sadraj u svim gradskim
kinim a. U galopirao je u selo urliui i pucajui u zrak iz
pitolja.

Dojam koji je to ostavilo na vojnike koji su posrtali bio

je dramatian i trenutaan. Svi su oni u istom trenutku doli
do istog zakljuka; namamljeni su u kom unistiku zasjedu.
U slijedila je gungula. Popaali su na tlo ili se posakrivali iza
kua, divlje pucajui prema gom ili koja se, kao nekim u
dom, rasprila, ostavljajui iza sebe konja koji je, pogoen,
njitao od boli, dvoje mrtve djece, troje m rtvih odraslih i jo
nekoliko ranjenih koji su, stenjui i tresui se, leali u pra
ini, bez nade u spas.
Puana borba koja je uslijedila trajala je sve dok svaki
ovjek nije potroio sve svoje streljivo, za to je b ilo potreb
no o tp rilike sat i pol. Ne znajui gdje su tono kom unisti,
pucali su prema mjestima na kojim a su vidjeli bljesak hica,
to znai da su pucali jedni na druge. Strana se zavrnica
ove otune epizode odigrala kad je vojnik u visokom luku
bacio granatu iza pregrade, a onda je iza nje izaao vodnik,
teturajui i drei se za trbuh. Posrtao je do sredine ulice,
na trenutak m irno stao, a onda poeo zavijati, isputajui
dug i nezemaljski zvuk boli i preklinjanja. Podigao je ruke
prema nebu, a zbog tog mu je pokreta iznutrica ispala iz tr
bune upljine i groteskno kliznula na tlo. Cvilei i plaui,
vodnik se sruio ravno na nju.
V ojnici koje je ta strahota otrijeznila poeli su dozivati
jedni druge, a potom vrlo oprezno poeli naputati svoja
sklonita. Skupili su se oko tijela svog vodnika, gledali njega,
gledali jedni druge, odvraali pogled i slijegali ramenima kao
da kau Nisam ja kriv, nita od ovoga nema veze sa m nom ,
svaki put kad bi susreli pogled nekoga od svojih drugova.
Figueras se probudio iz svoje pijane obam rlosti pred
Consuelinim kuplerajem, pa om am ljeno sjeo, trlja ju i oi.
Nesigurno se podigao na noge i dugo m okrio uza zid zgra
de. Podrignuo se zvuno i zadovoljno, pa se okrenuo. Na tre
nutak nije mogao vjerovati vlastitim oima, dok je glupo i s

nerazumijevanjem b uljio u pokolj oko sebe. M ierda m aricon , bile su jedine rijei koje su mu pale na pamet.
Ljuljao se dok je prilazio svojim ljudima, pogledao le, pa
se prekriio. V ra tim o se u logor , rekao je, lica blijeda
poput pepela.
V o jn ic i su napustili selo, u nespretnom pokuaju da to iz
vedu kriomice, a seljani su polako poeli izlaziti iz kua. Sta
ja li su na ulici ba kao prije vojnici, zbunjeni i zaprepateni.
Profesor Luis iskljuio je gramofon ko ji je sve to vrijem e
neprekidno ponavljao vesele tonove pjesme E1 Polio Del
V allenato . Pedro je razgovijetno progovorio: Za ovo mo
raju p la titi! Hectoro je izvukao pitolj iz pojasa, pa otiao.
ulo se deset pucnjeva kojim a je na onaj svijet odaslao ra
njene vojnike.
Kad su sljedeeg dana, u dipu i kamionu, Figueras i nje
govi ljudi odlazili, proli su pokraj tije la nekih od vojnika
koja su visjela sa stabala i koja su leinari ve napola ogulili.
Ispod tijela, psi su se b orili za komadie ko ji su otpali. F i
gueras se nije zaustavio. N ije stao sve dok nije doao do V allcdupara, grada u kojem je poslije uo da e mu dodijeliti
jo jedno odlikovanje za junaki otpor daleko nadmonijim
gerilskim snagama. Takoer e dobiti zapovjednitvo nad ve
im brojem vojnika, kako bi, svim raspoloivim sredstvima,
jednom zasvagda unitili komuniste.

AURELIOVA
NAOBRAZBA

MEU

NAVANTESIM A

Navantesi su se ponosili time to ih se bijelci boje, a svoju

su rijeku nazivali R ijekom sm rti . M aglovito su davali do
znanja da su ba oni ubili pukovnika Fawcetta, njegova sina
i Raleigha Rim ella, a posjedovali su i puku za koju se go
vorilo d a je pripadala W intonu kojega su navodno otrovali
patvorenom chichom, pa ga stavili u kanu i pustili da otpluta.
B ili su gostoljubivi prema bijelcim a, pod uvjetom da nikad
ne pokuaju otii; ako bi ovi ipak pokuali, zatukli bi ih bordanama. No su nazivali couteau , to su nauili od fra n
cuskog istraivaa, izgovarajui to najboljim parikim naglas
kom, a znali su i pjesmu koja se zvala Stisni mi se malo
blie, mala i koju su nauili napamet od grupe jcn kija , B ra
zilaca i Portugalaca koji su tra ili zlato i dijamante i koji su
se s Navantesima sp rija te ljili darujui im sol i rakete za va
tromet, no koji su im uspjeli pobjei 1935. godine, u doba
kad je Maharon bio poglavica. Pjesma, malo izm ijenjena u
postupku ponaroivanja, jo se uvijek pjevala na inicijacija
ma niih poglavica i na vjenanjima.
Navantesi su, kao i svi Indijanci iz dungle openito, naj
vei svjetski putnici, iako nikad nisu napustili umu ili cer-

rado. Svoja kozm opolitska putovanja ostvaruju uz pomo

napitaka ayahuasce, koji im daju neogranienu mogunost
telepatije (zbog ega se taj napitak zove jo i telepatina ),
kao i sposobnost da napuste svoja tijela i dou na odredite,
a da ne m oraju prijei prostor koji im stoji na putu. Osobi
to su vo lje li odlaziti u New Y o rk, u kojem se m iliju ni kutija
samostalno kreu, a ljudi, poput mrava u velikim kolonija
ma, ive u golemim term itnjacim a. Upravo su ih ta putova
nja kroz noosferu uvjerila kako nikad ne ele napustiti dun
glu u kojoj je ivot vrlo jednostavan, budui da ne postoji
nikakva rutina i da ovjek nikad ne mora raditi nita, ako
nije za to raspoloen.
iv je li su u golemim ehozama od kojih je svaka mogla
p rim iti do trideset ljudi, kao i ivotinje koje bi naveer uzi
m ali k sebi u krevet kako bi ih grijale. V isaljke mueva na
lazile bi se iznad visaljki ena koje su, pak, bile iznad dje
jih , a poslije sumraka bi zaprijeili niske ulaze u kolibe i
odravali tihu vatru kako bi se stvorilo domae ozraje ne
probojnog dima. Postojala je takoer i zajednika koliba
koja se koristila za neke dijelove sveanosti, kao i za savje
tovanja. K olibe su uvijek bile graene u obliku mlaaka, za
ko ji su vjerovali da je nastao od perja oropendole. Kad bi
dolo vrijem e da, zbog iscrpljenog tla, napuste selo, katkad
bi za sobom ostavljali kuanske potreptine kako ih ne bi
m orali nositi; inae su ih nosile ene, budui da se smatralo
kako su one njihove vlasnice.
Navantesi nisu im ali poslova i nisu ra d ili nita osim to
su uzgajali banane, ito, kukuruz i k ik irik i. Ostatak vreme
na provodili bi zabavljajui se. M lade bi ene izraivale slo
ene visaljke, a starije bi pravile ehiehu tako to bi vakale
cassavu i pljuvale je u velike zdjele gdje bi ferm entirala.
M ukarci su veinu vremena provodili u lovu i ribolovu. T i
jekom vremena koje je proveo s njima, A u re lio je doao do

zakljuka da hrana u dungli, zapravo, ipak zamalo sama

pada ovjeku u usta. G otovo je svaka ivotinja bila jestiva,
ukljuujui i haruzam abe; postojalo je etrdeset sedam
vrsta jestivih oraia, medu kojim a i prekrasni kesteni, a
Navantesi su poznavali i nekoliko dosjetljivih naina rib o lo
va. Za jedan je od njih b ilo potrebno poput rode stajati u
vodi s lukom i strijelom (koja je bila duga dva metra). D rugi
je nain bio taj da se preko rijeke postavi pregrada nalik na
pleter od prua. Jedni bi u svojim pirogama ekali s jedne
strane pregrade, dok bi drugi pljuskali vodu i tako tjerali us
panienu ribu da preko pregrade skae ravno u kanue. Pe
cati se moglo i tako da se po vodi udara granama ushchachere, pa bi otrovanc ribe same isplivale na povrinu gdje ih
je trebalo samo pokupiti. Riblje su vrste bile neizm jerno raz
novrsne; pirane su bile vrlo ukusne, ali krcate kostima, to
bi ovjeku ilo na ivce. Bufeo se smatrao p rija telje m i u bi
jalo ga se samo kad je ovjeku za izradu afrodizijakog ta
lismana bila potrebna koa sa enkinih genitalija. Piraruca
je bila najvea slatkovodna riba na svijetu i ak bi i cijelom
selu bilo potrebno mnogo vremena da je pojede. Rau nisu
je li od straha da ne ostanu nepokretni, candiru je bila duga
gotovo dva metra i od nje se mogla napraviti dobra gozba,
characin je u gornjoj eljusti imao upljine u koje su se
smjetali onjaci iz donje eljusti, a njegovi zubi, kao i oni
traire, b ili su odlini za vaenje trnova i operacije openito.
O klopljeni som bio je vrlo ukusan ispeen na palm inom liu, no jegulju je trebalo paljivo izbjegavati; poslije dobra
ulova, ribar bi se vraao prema aldeiji podvriskujui od ve
selja, kako bi svi mogli istrati i d iviti se ribama. D a bi ostale
svjee, ukopavali bi ih u m okri pijesak.
Kad se radilo o lovu na toplokrvne ivotinje, Navantesi
su se rijetko sluili puhaljkom cerebetana i strelicama um o
enima u kurare. Umjesto toga, bili su vjeti strijelci. Raz-

ra d ili su nain dranja snopa strelica u lijevoj ruci kojom su

stezali luk, tako da su ih mogli brzo ispaljivati. Strijele je bilo
vrlo teko napraviti i to je vjerojatno bio je d in i razlog zbog
kojega su uloili to liko truda da postanu strunjaci. Dolazak
misionara uvijek su pozdravljali s oduevljenjem, zato to su
- nakon to bi ih ubili ili istjerali - mogli izvaditi avle iz n ji
hovih koliba i iskoristiti ih kao glave strijela, budui da su
b ili mnogo bolji od kosti. L o vili su iz etiri razloga: za hranu,
kako bi se oslobodili opasnih grabeljivaca, zbog orua i
zbog ukrasa. Od zuba capybare, neke vrste umno zaostalog
zamorca i najveeg glodavca na svijetu, izraivala su se sa
vrena dlijeta, a ptice su lovili tupim strijelama. To su inili
kako bi najljepa pera mogli iupati i nainiti perjanice
acangatara. Kad bi se oamuene ptice oporavile, putali bi
ih na slobodu ili drali u zatoenitvu gdje bi postale odba
eni proizvoai perja. Prije ili poslije, uginule bi od neshva
anja.
Navantesi su osobito voljeli jesti papige, ciapu (juhu od
banane), zmije jamarice, kornjaina jaja iskopana iz praia,
kokoi curassow koje su ivjele na stablima (kako one s kukm icom , tako i one koje su oko crnog kljuna imale b ije li
krug), d iv lji med, gnusnu masnu juhu koju su zvali piquia i
koju bi posluivali neeljenim posjetiteljim a, kao i sve m o
gue majmune koje su lo vili etverokrakim strijelama i koji
su, oguljene koe, uznem irujue podsjeali na djecu i b ili
puni crijevnih nametnika.
iv o tin je su smatrali sebi jednakima, ni niima ni viima,
i uvijek su drali velike koliine nevjerojatnih kunih lju b i
maca. Neke ivotinje uope nisu je li, kao na prim jer rodarice koje su se hranile uima, ili ptice urutau koje su bile po
sebne zatitnice djevica, ili vjeverice, koje su povezivali sa
spavanjem. Nisu pokazivali nikakvu odbojnost prema jede-

nju golemih koliina listojednih mrava, osinjih larvi i skaka

vaca koji su, ispeeni, im ali ukusan okus anisovca.
Lov na mrave bio je jedna od rije tkih prigoda u kojim a
bi ene skidale svoj uluri. B io je to malen tro ku t nainjen od
lika, ije su stranice bile iroke oko tri centim etra, a bio je
privren za ispletenu uzicu koja se nosila oko struka. Od
donjeg vrha trokuta jo je jedna uzica prolazila, udobno
smjetena, izmeu velikih usmina i opet zavravala vezana
uz pojas iznad stranjice. Svrha u lurija bila je da privue po
zornost na genitalije, budui da je tro ku t djelovao kao mali
putokaz prema njima. Smatrao se znakom ene koja je p ro
la pubertet, i ako ena nije imala uluri, bila je nedolino od
jevena. ene su uvijek imale i priuvni trokut, za svaki slu
aj. I mukarci i ene takoer su nosili ogrlice nainjene od
o tp rilike tisuu sitnih kruia, napravljenih od puevih kui
ca. enama bi za njihovu izradu trebalo oko est mjeseci
bruenja kuica na kamenovima, sve dok ne bi postale vrlo
sitne i tanke. Svaki bi krug u sredini probuile zubom ili ko
madiem tvrda drveta, a onda bi ga objesile na uzicu od div
ljeg pamuka. Djeaci su jednu takvu ogrlicu obino nosili
oko struka, a mukarci najee nisu nosili nita osim, mo
da, ogrlice od jaguarovih pandi ili vilica lika oko glenjeva.
Obiavali su provoditi sate trijebei hije ra rh ijskim redom
jedni drugima ui ili krpelje, ba kao srednjovjekovni provansalski katari, budui da su ui i krpelji bili je d in i nam et
nici ko ji su se opirali uklanjanju tijekom njihovih estih sva
kodnevnih kupanja. Zapravo su odjeveni bili tek u smislu da
su od glave do pete b ili prekriveni pigm entim a koje su upo
trebljavali za sveanosti. U lje piquije (koje se ko ris tilo za
ju h u) mijealo bi se s anattom kako bi se dobile uta i crve
na, bijelu su boju radili od pepela drveta, a genipapo je bio
odlian za plavu i crnu. Te su boje njihovu prirodno svijetlu
kou inile smeom poput duhana, a pomagale su im i da

podalje od sebe dre horde kukaca koji su ih ubadali, kakve

su bile crne muhe ili papatai koji prenose lehmaniozu, vrstu
gube. U svom nastojanju da budu to je mogue manje od
jeveni, lju d i bi savjesno, prstima uronjenima u pepeo drveta, d ep ilira li cijela tijela, osim glava, pridonosei time popu
larnom m itu da amazonski Indijanci imaju priroeno glatku
kou.
A u re lio se, usprkos svojoj pletenici, vrlo brzo uklopio u
ivot plemena. Od njih je nauio umjetnost ivljenja savre
no jednostavnim ivotom bez prevelika rada; nauio je kako
da bude zaposlen, a da istodobno ne bude suvie m arljiv, te
da djetinjasto uiva u jednostavnim stvarima, kakva je toketoke , to je bila njihova rije za spolnu pustopanost.
A u re lio je stekao vjetinu sree; Navantesi su ivot u raju
zam iljali jednakim ivotu na zemlji, osim to e se tamo sa
stati s onima koji su otili prije njih, kao i s plemenskim pretkom Mavutsininom . A u re lio je od pajea nauio sveukupnu
vjetinu lijeenja, kao i naine za stupanje u dodir i prego
varanje s duhovima. Nauio je sve njihove mitove i njihova
najmonija, ezoterina znaenja. Nauio je imena svih zvi
jezda i zvijea, kao i imena praznina meu njima, a njemu
je pripadao ta p ir koji lei odmah uz Juni kri. Nauio je
njihov je zik i tako svladao i nov nain razmiljanja. Navan
tesi nisu im ali rijei koje su opisivale srodne grupe pojm o
va, pa zato nisu b ili skloni uopavanju. N o nazive pojedina
nih stvari skupljali su do u nevjerojatne pojedinosti, to je
znailo da im se jezik bio sklon razvijati tako nevjerojatnom
brzinom da su m orali odlaziti i neko vrijem e boraviti u dru
gim selima svoga plemena, kako bi drali korak s razvojem.
Engleski antropolog jednom je njihov je zik opisao kao p ri
m itivan i jedva iskoristiv, ali to je bilo nakon to je razgova
rao s djevojkom koja je zbog duevne zaostalosti bila isklju
ena iz plemena. Istina je bila to da je njihov rjenik vrlo

vjerojatno bio opseniji od Shakespeareova i u svakom slu

aju opseniji od onoga nepromiljenog antropologa.
A u re lio je svladao sve one znaajke drutvenog ivota
koje ine ljude osebujnima i postao om iljen kod djece, zato
to im je na tradicionalan nain izraivao igrake. N jihove
su zveke, na prim jer, bile izraene od cvraka privrenih
o tap, koji bi uvrijeeno podrhtavali kad bi ih se protreslo.
Privrivao bi kuglice pamuka uz mutucana obade, a djeca
bi ih prom atrala kako prelijeu male udaljenosti i umaraju
se, poslije ega bi ih ponovno hvatala. Napravio bi im male
lukove i strijele, a posebno jednu vrstu strijela, onu koja na
vrhu ima uplju ljusku koja odzvanja u letu.
A u re lio je svladao i vjetinu hrvanja, koja je postala po
sebno tehniki sloena nakon to ih je zarobljeni je n ki nau
io jiu -jitsu koji je, ba kao i judo, zavravao kad bi jedan od
natjecatelja bio prikovan o tlo. Pokupio je i vjetinu tapa
nja po prsima koja je sluila kao pozdrav, a razlikovala se s
obzirom na opaanja drutvenog poloaja. O tk rio je kako
oponaanjem zova ivotinja moe s drugima kom unicirati u
umi, kao i to kako namamiti lovinu. Nauili su ga kako se
prave noevi i strijele od zuba, ljuture muula i rascijcpljenog bambusa. U kolibam a je svirao na panovim sviralama,
trubama od kore stabla i glazbalu zvanom goo. N ijednoj eni
nije bilo doputeno da vidi glazbenika kako svira, za sluaj
da ga ne bi smatrala enskastim, a.svaka ena koja bi ga ipak
vidjela bila je obvezna uvrijeenom glazbeniku p on u diti p ri
liku da dokae svoju muevnost. A ko se radilo o djevojici,
glazbenik bi na ponovno stjecanje ponosa morao priekati
dok ona nc doe u pubertet.
A urelio se dvaput vjenavao na sveanosti zdruivanja i
nauio to to znai im ati punicu koju mora hraniti i s kojom
ne smije razgovarati, osim preko svoje ene. Obje su njego
ve ene, prije nego to su umrle, rodile djecu, pa je nauio i

kako proi couvade. Prigodom svakog poroaja na etiri bi

se dana povlaio u svoju visaljku, stenjui od boli zbog tru
dova, a za njega bi se brinula zabrinuta supruga koja bi ro
dila unuvi iznad rupe u zemlji. Na taj su im nain mu
karci, preuzim ajui ih na sebe, olakavali poroajne boli.
Dvaput je izgovorio svadbeni zavjet:
Uzdravat u ovu enu kao i sebe samoga
B rin u t u se za nju kao to se i za sebe brinem
B it e jo j na korist moja mukost.

N ikad nije svoje ene, kako to zahtijeva zakon, morao

tui zbog nevjere, n iti su mu ene ikad bile silovane, pa nije
m orao pretui ni silovatelje, koji se u tim sluajevima nisu
smjeli opirati, n iti je zauzvrat na isti nain morao iskoristiti
njihove ene. Z lo in je zapravo bio nepoznat, osim zloina
pro tiv drugog plemena, p riliko m ega je bilo uobiajeno po
kuati oteti njihove ene, osobito one koje su bile dobre grnarice. ene su to prihvaale kao neto norm alno i sretno bi
se smjestile gdje god su ve bile. Neke od njih ivjele su, t i
jekom vremena, ak u nekoliko razliitih plemena.
ene su imale vlastite obrede u kojim a mukarci nisu
sm jeli sudjelovati. Kad bi jo j um ro mu, ena bi odrezala
kosu i nitko je ne bi smio zaprositi dok kosa ne bi ponovno
narasla. T o jo j je omoguavalo pristojno razdoblje alovanja, a budui d a je kosi za ponovno izrastanje bilo potrebno
oko devet mjeseci, to je, sluajno, spreavalo i moguu zbrku
oko oinstva. ene su takoer vjerovale i u to da je prijelaz
no razdoblje tijekom puberteta vrlo opasno i da u tom vre
menu ne sm iju doivjeti okove, iznenaenja, pretjerano
oduevljenje ili razoarenje. U skladu s tim , est bi mjeseci
sjedile na palm inim mladicama u kolibama, iza zaslona, lica

prekrivena kosom. Nisu ni s kim razgovarale, a izlazile bi

samo nou, u etnju sa svojim majkama. Iz tog bi razdoblja
zakukuljenosti izlazile kao odrasle ene koje su imale pravo
nositi uluri i udavati se. Djeaci su im ali manje povlastica i
za izrastanje u mukarce im ali su samo tri mjeseca. Takoer
im nikad nije bio doputen ulazak u poseban tabor za ene
koje su imale menstruaciju, a ko ji je njim a, kao bavljenje
glazbom mukarcima, bio svojevrsno drutveno udruenje.
Kako je i zato A u re lio izgubio svoje ene i djecu, te kako
je i zato morao napustiti Navantese, to je dio jedne druge
prie koja tek eka da bude ispripovijedana, ba kao i ona o
tome kako je u Chiriguani upoznao Carmcn i vjenao se s
njom; no u ovdje iznesenim pojedinostim a lee razlozi zbog
kojih jc A u re lio , planinski Indijanac iz plemena Aym ara,
postao takav strunjak za boravljenje u dungli - injenica
koja je uvijek zbunjivala Pcdra - i zbog kojih je, budui da
je to je d in i nain kretanja u dungli, do kraja svog ivota
hodao u jednoredu.

FEDERICO
BITI

KAKO

GERILAC,

GENERAL
JE

UCI

FUERTE

UHIEN

Garcia je dobio zadau da poduava Federica i posebno pazi

na njega; na Federicovo iznenaenje, pokazalo se d a je G ar
cia jedan od onih sveenika-revolucionara koji osporavaju
svako uenje i svaku zapovijed Crkve, pa ipak do sri osta
ju sveenici i katolici, premda su istodobno i marksisti i re
volucionari.
Garcia je potjecao iz o bite lji srednjeg sloja koja je ivjela
u M edellinu, ugodnom gradu uz padinu planine, iz kojega
je bio i profesor Luis. U devetnaestoj se godini zaljubio u
mladu enu iz bolje o b ite lji koju su ro d ite lji poslali roaci
ma u K ostariku, kako bi okonali tu drutveno neprihvatlji
vu vezu. U San Joseu ona se udala za bezgranino bogato
ga Urugvajca i Garcia je, slomljena srca, poao pod o krilje
Svete M atere Crkve. Kao sjemenitarac bio je usamljenik,
ozbiljan i m arljiv, no katkad bi uzbunjivao svoje nadreene,
izraavajui heterooksna miljenja. Zbog toga je bio poslan
u provinciju, u m ali grad gdje takve razlike u m iljenjim a
nisu bile bitne i gdje se ozbiljno prihvatio vrenja svojih du
nosti.

esto se dogaa da izvjesne malograanke razviju histe

rinu i iracionalnu strast prema svojim upnicima, odlazei
ak tako daleko da se bacaju pred njih, nudei im svoje dra
i. Kad se to prvi put dogodilo ocu G arciji, nastojao je biti
obziran i pun razumijevanja; eni je odluno, ali suutno,
rekao kako je takvo to nemogue. No ona mu je nastavila
dodijavati i tako g a je uporno proganjala da se uskoro cijeli
grad zgraao nad posve neutemeljenom glasinom da je sve
enik preljubnik. Jednog je dana, u nemonu bijesu, posve
jasnim rijeima rekao eni da ga ostavi na m iru. Ona je nje
gov p rije ko r shvatila manje kranski, a vie osobno, pa se u
svom ranjenom ponosu bahato zaklcla da e se osvetiti - na
pisala je pismo biskupu da ju je sveenik u vie navrata po
kuao silovati, posebice u ispovjcdaonici i na oltaru.
Biskupovi su istraitelji stigli potajice i ubrzo se zatekli
kako u barovim a i kuplerajim a sluaju svakovrsna putena
ogovaranja oca Garcije, zajedno s prostakim alama iji je
on bio glavni lik. Na suenju pred crkvenim sudom, otac
Garcia uzalud je prosvjedovao da je neduan. Biskup ga je
liio sveenikog zvanja zbog bludnienja.
Osuda je teko pala ocu G arciji, budui d a je bio itekako
svjestan injenice da je biskup, krivo osudivi nevina ovje
ka, poinio sm rtni grijeh. Noim a su ga m uili gnusni snovi
u kojim a se biskup strahovito svijao u plam enim mukama
pakla.
Jednoga je ju tra , poslije usrdne m olitve, otac Garcia od
luio izbaviti biskupovu duu tako da uniti vlastitu nedunost i poini upravo onaj zloin zbog kojega je i bio osuen.
U bordelu se djevojka, prije nego to je vodila ljubav s njim ,
prekriila, a Garcia jo j je poslije toga udijelio oprost. Ne bi
b ilo daleko od istine rei da je poslije toga Garcia razvio
sklonost prema bludnienju; sasvim je mogue da je vjero-

vao kako, grijeei to ee, dvostruko bolje osigurava spas

biskupove due.
Garcia je svoje sveenikovanje nastavio na vlastitu ruku,
bez odobrenja Crkve, tako to je postao redovnik-prosjak.
Lutao je od puebla do puebla, tjeio bolesne i umirue, prosjaio m ilostinju, propovijedao evanelje i blagoslivljao za
jednice koje su zamjenjivale brak. Iz dana u dan postajao je
sve ljui, zbunjeniji i potiteniji zbog siromatva, neznanja i
p atnji campesinosa, i kad su ga, na kraju, pod sumnjom da
je uhoda, oteli gerilci, konano se naao meu svojom pra
vom braom.
O dveli su ga kad je jedan od njih p rim ije tio kako otac
ulazi u tri bordela za redom. Zakljuivi iz toga da on nika
ko ne moe b iti sveenik, to znai da mora b iti preruen i,
shodno tome, uhoda, Franco gaje odveo, uperivi mu u lea
radni dio svog kalanjikova.
U to je vrijem e logor vodio drugi voa; prvi je voa o r
ganizirao kampanju iznude u okolici, kako bi skupio sred
stva za revoluciju. Kad se bila nagomilala pozamana svota,
on je s istom pobjegao u panjolsku. D rugi e voa, godinu
dana poslije, uiniti posve istu stvar, ali u trenutku o kojem
govorim o jo je uvijek bio neugodno nazoan, te je izudarao
oca G arciju izmama i kundakom puke, sve dok sveenik
nije poeo pljuvati krv i bio gotovo nesposoban p re kriiti se.
Vezali su ga uz drvo i ostavili preko noi, no ujutro je doka
zao da je sveenik tako to je izgovorio cijelu sprovodnu
slubu, poslije ega je drugog vou odrijeio svake odgovor
nosti za sinonje nasilje. T o je gerilce dovelo u dvojbu; ve
ina njih nije eljela u biti sveenika, ma kako bludnoga, a s
druge pak strane, nije se inilo m udrim pustiti ga da ode, je r
bi ih mogao otkucati. D rugi mu je .voa htio odrezati jezik
kako ne bi mogao progovoriti, odrezati ruke kako ne bi mo
gao pisati, iskopati mu oi kako ih vie ne bi mogao prepoz-

nati, a onda ga pustiti. Malen je to gubitak, ako ga daje za

dom ovinu , sveano je rekao ocu G arciji.
Nema potrebe za tim , odgovorio je Garcia. S vaim
doputenjem, ostat u i b o riti se uz vas.
U s trije lit emo te na prvi znak izdaje , ree drugi voa,
uvelike zateen.
Na prvi znak izdaje, u strije lit u samoga sebe , odgovo
rio je Garcia.
Tienc cojones! povikali su gerilci, smijuIjei se.
Garcia je bio onizak i vitak mukarac, brzih pokreta, s
licem potitenog kunia. V rlo je brzo bio obrastao bradom
i opaljen suncem kao i ostali, a oko oiju imao iste bore od
mirkanja prema osunanim daljinama. A li nikad nije odba
cio svoju poderanu crkvenu odoru, usprkos tome to mu je
prilino sputavala kretanje i to mu je u njoj uistinu b ilo vrlo
vrue. S vremenom je, zbog svoje obzirnosti, svojih junakih
pothvata, m udrih savjeta i djelatne brige za svoje drugove
postao drag cijeloj grupi. ak su ga i iskonski marksistiki
nevjernici meu njim a poeli potovati, posebno zato to je
znao navoditi dijelove evanelja koji su zvuali ba kao
Engels.
Garcia je bio taj koji je uzeo utokljunog Fcderica pod
svoje o krilje i nauio ga kako e se sluiti pukom, kako e
hvatati ivotinje u zamke, koje su bobice otrovne, koje b ilj
ke ljekovite. U vijek je bio uz njega u pukaranjima i uvijek
lijeio posjekotine o kojima je Fcderico govorio kao o ra
nama . On je bio i taj koji je sluao Federicove ispovijedi i
odrijeio ga grijeha zbog sm rti visokog campesina iju je
kozu pokuao ustrijeliti.
A bio je s Federicom i kad je on, s vrha litice, uoio ge
nerala Carla M a riju Fuertea.

 O tm im o mu oruje , proaptao je Federico. Garcia je

na trenutak prom iljao o tome, cupkajui bradu.
Ja m islim , ree Garcia, da on mora b iti neto drugo,
s obzirom na to da nema puku, nego revolver. N itko zdra
ve glave ne koristi revolver za lov. M islim d a je bolje da za
robim o i njega i njegovo oruje i pokaemo ih Remedios.
T a ko e r m islim da je sumnjivo i to to ima dalekozor prema mom iskustvu, nije ba uobiajeno za pcona da nosi
neto takvo.
Federico se suzdrao od toga da pokae koliko ga se d oj
m ila G arcijina razlonost; odgovorio mu je kao da su rav
nopravni i rekao: Osim toga, Garcia, njegov je burro pre
vie zdrav da bi on bio campesino. To je takoer sumnjivo.
Garcia se nasmijeio samome sebi, pa - probadajui p r
stom zrak - pokazao Federicu neka on krene prvi. Vjeto i
tih o k liz ili su i skakutali niz padinu, pa se smjestili u grmlje,
svaki s jedne strane strmog puteljka, odmah na mjestu ne
vid ljivom prije ulaska u zavoj.
General C arlo M a ria Fuerte zaao je za zavoj zvidei
sentimentalnu m elodiju iz Juareza, pa se zatekao oi u oi s
dvojicom teko naoruanih ljudi, od kojih je jedan oito bio
tek neto stariji djeak. Tako se iznenadio d a je priguenim
glasom uspio protisnuti samo: Bandios?
Djeak je podigao prilino dugaku cijev oruja koje se
doim alo starim, pa ponosno rekao: Ne, Senor, gerilci.
A h , ree general, jo vie zateen.
Smijem li zapitati tko ste vi? ree Garcia. I to radite
ovdje? V rhom cijevi svoje poluautomatske puke, Garcia
je pogurnuo dalekozor i fotoaparat, pa napeo otponac i do
dao: Mogu li takoer pitati emu slui ova sprava?
General je odluio rei djelom inu istinu, zato to mu je
nagon govorio kako bi zbog lai mogao platiti visoku cijenu.

 Ja sam istraiva kolibria i leptira. Trenutano istraujem

kolibrie, a zovem se Fuerte.
Ah, k o lib ri i , ree Garcia. Jeste li upoznati s prekras
nom Sagrerasovom skladbom koja se zove Im itacion a l Vuelo
del P icaflor?
Da znate da jesam , ree Fuerte. uo sam je jednom ,
u Buenos Airesu. Poznata mi je pod kraim nazivom E l Colib ri.
Pravi je uitak sresti produhovljena ovjeka , uzviknuo
je Garcia. Nastavit emo svoj razgovor dok vas vodim o da
vidite naeg vou. M o lim vas, nem ojte me prisiljavati da se
posluim nasiljem.
Federico je zabio cijev svoje Enfieldice u generalova kria,
pa su se zaputili stazicom, a je dino to se putem dogaalo
bila su esta zastajanja i hiro vite tvrdoglavosti generalova
burra kojega je na uzdi vodio Federico.
D o trenutka kad su stigli u naputeno indijansko selo
koje im je sluilo kao logor, Garcia i general uspjeli su po
razgovarati o venecuelanskim valcerima skladatelja A n to nija Laura, sloiti se kako je paragvajski gitarist Agustin Barrios zacijelo bio v rlo ekscentrian i blagoslovljen velikim
akama, prezreti glazbu Argentinca Ginastere, pohvaliti onu
Meksikanca Chaveza, kao i onu Brazilca V illa-Lobosa. Kad
su stigli, Garcia je generalu pjevao M is Dolencias kako bi mu
pokazao kako zvui pravi saudadc , a general g a je iznena
eno sluao, tek sad prim ijetivi d a je njegova prljava i iskr
zana odjea zapravo sveenika halja.
D o k su ulazili u logor, kao arolijom se skupila grupa ge
rilaca kako bi nazoila tom dogaaju, a neki od njih nisu p ri
tom prekidali svoj razgovor; general ih je uo kao kroz de
belu staklenu plou, pitajui se dogada li se ovo njemu zaista.

Trenutak poslije stajao je pred Remeios, koja je pozor

no sluala G arcijinu priu. Pretrai ga , zapovjedila je. Garcia se okrenuo prema generalu. S vaim doputenjem?
General je kinrnuo.
Na nesreu po njega, general nije imao dovoljno prisut
nosti duha da se pokua rijeiti svoje osobne iskaznice i voj
nike knjiice i tako ih je Garcia vrlo brzo naao u depu na
prsima generalove koulje.
M adre de D io s! uzviknula je Remeios. Ne samo da
im am o generala, imamo vojnog guvernera cijelog Cesara!
Ne mogu vjerovati! Smjesta moramo odrati vijeanje. Fed erico!
Federico je istrao na sunce, ravno meu gusto zbijene
ljude koji su pokuavali sluati. Vijeanje! Vijeanje! vikao
je, maui rukama, a prekaljeniji su ratnici izali iz svojih ko
liba, te pourili sjesti u krug pred Remediosinom kolibom ,
nestrpljivo ispitujui jedni druge to se dogaa.
U kolibi, Garcia je prekorio generala. Lagali ste. Rekli
ste da ste lepidopterolog i strunjak za kolibrie. Lagati je gri
jeh pred Bogom, i velika glupost pred naoruanim ljudim a.
General ga je pogledao, zabavljajui se. Nisam lagao.
A k o elite p ro vjeriti, u m ojoj se prtljazi nalazi i moja knjiga
o nacionalnim leptirim a. A k o vam je po volji, moete je i
p ro ita ti.
Hvala vam , ree Garcia. Smijem li takoer proitati i
Ljenarenje u Patagoniji?
N aravno , ree general. Samo nemojte da hrbat napukne.
Ova e vam klim a i kukci unititi knjigu prije nego ja ,
odgovorio je Garcia.
T o je posve tono , ree general. Im ao sam knjige kroz
koje su te rm iti izbuili rupe od prve do posljednje stranice,

a u kinim ih se razdobljima ne usuujem ni otvo riti, budui

da ih vlaga posve razlijepi.
Garcia se nasmijao: U m irn ijim vremenima, generale, vi
i ja smiljah bismo knjige koje se u tropim a ne bi unitile.
U m irnijim bismo vremenima takoer uili ljude kako
da ih itaju, ali bojim se da se previe novaca troi na vojsku
koja brani nas od vas.
Nemam osjeaj , ree Garcia, da bi - osloboeni od
djelatne slube - vai vojnici nuno postali u itelji. Kad u
pueblima naiu na uitelje, obiaj im je da ih ubiju, osim ako
se ne radi o uiteljicama, u kojem ih sluaju najprije siluju.
Garcia i general nekoliko su se sekundi utke odm jera
vali, sve dok general nije rekao: D a je to istina, p rijatelju,
ja bih te ljude poslao na p rije ki sud. No bilo kako bilo, ja u
to ne vjerujem .
Garcia se ironino nasmijao i pljesnuo komarca na svo
jo j ruci. Generale, m islim da ete neko vrijem e ostati s
nama - to jest, ako vas ne ubijem o - pa ete uskoro i sami
shvatiti to radi vojska. Budui da ste na elu oblasti Cesar,
vrlo sam iznenaen to to ve ne znate, tim vie to ste vi taj
koji vojnicim a izdaje zapovijedi.
Padre, ree Fuerte vrlo ozbiljno, nikad nisam zapovje
dio nasumina zloinstva. V rije ate me kad tvrd ite druga
ije.
Onda ljevica ne zna to radi desnica , ree Garcia.
I ja mislim da ljevica ne zna to radi , odvrati Fuerte.
A li, bez obzira na sve, Padre, mogu li vas neto za m o liti?
Garcia kimne.
Z a m o lit u vas da me, ako moram um rijeti, najprije is
povjedite, a poslije dolino pokopate.

 Sumnjam da e doi do toga, ree Garcia, ali svakako

u u tom sluaju postupiti prema vaim eljama.
Hvala vam, Padre. M ogu li vas sad upitati to vi radite
u borbi? V i, Boji ovjek?
e lim uiniti neto dobro na ovome svijetu. A zato ste,
zaboga, vi u vojsci? Produhovljen ovjek ko ji voli leptire i
Chavezovu glazbu?
U tom je tre nu tku uao uzrujani Federico. Izvedi ga,
Garcia. V ijee e mu suditi kao neprijatelju naroda i c iv ili
zacije.
General se zajedljivo nasmijao. Pa, idemo onda, Padre.
A odgovor na vae pitanje isti je kao i va odgovor na moje.
O rnitoloki je general iskoraio iz hladne tame stare trav
nate kolibe na sunce koje gaje opalilo poput signalne rakete.
Z a klo n io je oi pred vruinom i zatekao se kako stoji u
polukrugu na ijem je rubu sjedilo tridesetak ratnikih grubijana, od kojih su ga neki lijeno pregledavali pogledom, dok
su drugi z u rili u njega zlobno i s mrnjom koja se, inilo se,
silovito zalijetala u njega, zapanjujui ga i iznenaujui vie
od tropskog planinskog sunca. O krenuo se i uhvatio Garcijin pogled: A budite takoer dobri i prema mojoj magarici.
Zove se M a ria .

JEDINI

NAIN

OD S E L J A K A

D A SE
NAINI

REVOLVERA

Campesinosi nc postaju gerilci iz istih razloga iz kojih to po

staju graanski intelektualci iz srednjeg sloja. U sluaju ovih
potonjih, najprije dolazi teorijsko uvjerenje koje pothranjuju
dugi sati ustrih rasprava u kavanama i studentskim dom o
vima. Onda neki od intelektualaca nestanu u provincijama,
kao stoje uinio Hugo Blaneo u Peruu, gdje pokuavaju o r
ganizirati seljake i rudare u planinama ili, poput pjesnika Javiera Herauda ili Che Guevare, potrate svoje ivote u dun
gli, gdje podiu junake ustanke u kojim a nikad tra jn o ne
osvoje neko podruje i k o ji uvijek budu slom ljeni zato to
seljaci i prebjezi odaju njihove poloaje vojsci.
Campesinosi esto ne govore panjolski, nemaju nikakve
naobrazbe i ive na mjestima gdje su cijeloga ivota odsje
eni od ostatka svijeta. Ne zanimaju ih ideje predstavljene
dugakim rijeima i rije tko postaju gerilci, zato to prihva
aju stvari onakvima kakve jesu i ne mogu napustiti svoja
mala imanja od straha da ne izgube usjeve ili goveda.
Ipak, znatan broj njih radi u feudalnim uvjetim a na d i
vovskim encomiendama koje se katkad, s jednog kraja na
drugi, proteu na tjedan dana jahanja. U B oliviji i Peruu pro-

vedena je agrarna reform a, ali rije tko je prim jenjuju mjesne

vlasti dublje u unutranjosti, koje su uvijek utopljene u mo
vari birokracije i prevarantskih poslova.
Neke encomiende vode prosvijetljeni i blagonakloni pa
tro n i k o ji grade kue, otvaraju kole i klin ike , te plaaju
mjesne policajce; jedan takav bio je i D on Emmanuel.
N o braa C arillo bila su drugaije sorte. Carillosi tisua
ma svojih radnika nisu plaali ba nita, ve su ih obvezivali
da est dana u tjednu rade za njih u zamjenu za malo ima*
nje koje bi dobivala svaka o bitelj, a s kojega bi tri petine
proizvoda pripale Carillosima.
Kao da ti, nim alo neuobiajeni, ropski uvjeti nisu b ili do
vo ljn i, C arillosi su plaali stalnu bandu nasilnika, unajm lje
nih da dre peone u pokornosti i nisu b ili spremni tek tako
prip ustiti mjesne vlasti na svoju zemlju. Carillosi su slobod
no iskoritavali ju s prim ae noctis, te silovali i m uili kad god
i gdje god bi im se prohtjelo.
Jednoga su dana dvojica brae silovali mladu enu, su
prugu Pedra Arevala, poslije ega su je ubili i ostavili njezi
no tije lo na plantai koke. Kako bi p re d u h itrili Arevalovu
albu, optuili su ga pred policijom za krau, pa se vra tili s
policajcim a kako bi ga u h itili. Na putu su zastali da popiju
nekoliko pia, poslije ega su b ili tako izbaeni iz stroja, da
su poslali djeaka po imenu Pablo da dovede Arevala k
njima. On je stigao na svom magarcu, nakon ega je uslije
dila silovita prepirka u kojoj je Pedro A revalo optuio bra
u C a rillo za silovanje i ubojstvo svoje ene, a braa C arillo
njega za teku krau i lano svjedoenje.
Policajci koji ne samo da su b ili pijani, nego nisu ni osobi
to voljeli brau C arillo, vra tili su se u svoju postaju ne rijeiv
i ba nita, a Pedro i C arillosi vra tili su se svaki svojoj kui.

Pedro A revalo imao je dva mlaa brata, Gonzaga i Tomasa, ko ji su s n jim ra d ili na plantai banana i njegovu
malom imanju. O ni su u selu uli da se jaguncosi brae Carillo spremaju sljedee veeri doi po Pedra, i tako su uju
tro Tomas i Gonzago, s malom grupom campesinosa, otili
do policijske postaje kako bi objasnili da im treba oruje
kojim e zatititi Pedra od Carillosa. T rojica policajaca su
utno su ih sasluali, ali i rekli kako im ne mogu jednostav
no dati oruje. N arednik je upravo h tio predloiti da se on
i njegova dvojica lju d i vrate sa seljacima kako bi za titili
Pedra Arevala, kad je Tomas, nestrpljiv i usijane glave kao
i uvijek, izvukao revolver i zaprijetio da e zapucati ako im
oruje ne bude smjesta predano. Gonzago je skoio na svog
brata, a u naguravanju koje je uslijedilo, narednik je sluaj
no dobio metak u glavu. Campesinosi su potom b ili p risilje
ni svezati ostalu dvojicu policajaca, kako b i ih sprijeili da
uhite Tomasa zbog ubojstva iz nehaja. Uzeli su etiri puke
i neto streljiva iz oruarnice, pa se u grupi v ra tili do bara
ke Pedra Arevala, samo da bi o tk rili kako su stigli prekas
no. Pedro je visio sa stabla caracolee, a koliba mu je bila u
plamenu.
Izvan sebe od bijesa, grupa je otila do hacijende i zau
zela poloaje na stablima koja su je okruivala. Kad se A lberto C arillo pojavio na dovratku, njegova je tusta pojava
predstavljala metu koju nije bilo mogue prom aiti, pa g a je
salva hitaca sruila na koljena prije nego to je, pruen, pao
preko drvenih stuba. Na prozorim a su se smjesta pojavila
lica jaguncosa. V id je li su napad campesinosa, a kad su ovi
na njih zapucali, jaguncosi su se povukli.
Otpoela je dugotrajna opsada hacijende. Gonzago je
svojom maetom presjekao debelu crnu plastinu cijev koja
je dovodila u kuu vodu iz vodotornja, a isto je uinio i s
elektrinim kabelom generatora, zbog ega je pretrpio ozbi-

ljan elektrini udar k o ji ga je oborio s nogu, no ipak je po

stigao eljeni cilj - gaenje klima-ureaja.
K ako je dan odmicao, a sunce dosezalo zenit, vruina je
u betonskoj zgradi postajala sve nepodnoljivija i zaguljivija. ovjek ko ji je priao prozoru kako bi udahnuo malo
svjeeg zraka bio je ustrijeljen usred udaha. Campesinosi su
ekali, hvatajui kratke trenutke predaha u sjeni stabala, a
lju d i unutar hacijende postajali su sve oajniji. Popili su sve
pivo iz hladnjaka, raskopali puceta, brisali lica kouljama i
pokuali otresti iz oiju znoj koji ih je pekao. Nesposoban
da dalje podnosi vruinu i strah, jedan je ovjek kliznuo kroz
stranja vrata i pokuao se trkom spasiti. Seljaci su priekali
da p ro tri pokraj njih, a onda su ga nasmrt sasjekli maetama, kako bi se njegovi krici mogli jasno uti do hacijende.
Potom su razapeli le na stablo, kako bi bio dobro vidljiv.
Peoni su m o trili kuu cijele noi, pucajui na dvojicu jaguneosa ko ji su pokuavali otpuzati pod okriljem noi. Samo
je jedan bio ubijen; drugi je leao ispod prozora, nariui i
p rc k lin ju i Djevicu da mu pomogne sve dok, neto poslije
zore, nije um ro od metaka u trbuhu.
U doba tih dogaanja, Gonzago je imao devetnaest, a
Tomas osamnaest godina. N jihov brat Pedro imao je, kad je
bio ubijen, dvadeset dvije godine, a njegova ena sedamnaest.
T ro jica su brae izgubili majku kad su b ili sasvim mali; umrla
je raajui djevojicu koja bi bila njihova sestra. Poslije toga,
za djeake su se b rin u li njihov otac i cijela mrea tetki. N ije
b ilo kole koju bi mogli pohaati, ali itati ih je nauila tetka
koju su tome nauile opatice iz samostana koji su kupila
braa C a rillo kako bi ga prenam ijenila u skladita. Otac im
je um ro kad je Pedru bilo petnaest, u nesrei p rilikom sjee
stabala u junoj umi encomicnde, pa su od toga doba radili
za Carillose, kao i na vlastitom malom im anju, uzgajajui

manioku za proizvodnju chiche, kao i kukuruz, svinje, lim u

ne i kokoi.
Odjea im je uvijek bila poderana i grubo zakrpana, ali
mladii su bili na glasu po svojim psinama, svom dobrom iz
gledu i sposobnosti za kroenje konja. Smatralo se da svaki
Arevalo moe podjarm iti divljeg pastuha za upola krae v ri
jeme od bilo koga drugoga, tako da su mnogo vremena p ro
vodili krotei konje i mule ljudim a iz okolice ili Carillosim a,
za to bi najee b ili plaeni kokoima ili komadim a mesa.
Pedro je bio zdepast mukarac, snanih ramena i spretan
na rijeima. Znao je mnogo viceva, uglavnom o ivotinjam a,
i - iako je znao samo jednu m elodiju - bio je sposoban u
beskraj smiljati na nju nove stihove od kojih su mnogi bili
prostaki ili svetogrdni. R osalitino je srce osvojio uglavnom
time to ju je nasmijavao, ali i time to jo j je recitirao ljubav
ne pjesme koje jc smiljao na licu mjesta.
Gonzago i Tomas tako su nalikovali jedan na drugoga,
d a je Gonzago pustio brk kao onaj Zapatin, kako bi ih ljudi
mogli razlikovati. O bojica su b ili vitke grae, s d ojm ljivim
tamnim oima i spojenim obrvama. Obojica su razoruavala
svojim armantnim osmijesima kakve obino opisujemo kao
djeake , a obojica su imala i gustu crnu kosu koja je do
kazivala d a je meu njihovim precima bilo i onih indijanske
krvi. Gonzago se posebno ponosio je d nim svojim zlatnim
zubom koji bi bljesnuo kad bi se nasmijao i koji mu je, uz
znatnu bol, ugradio jedan putujui indijanski zubar. M om ci
su imali uoljivo meksikanski izgled ko ji se posve razlikovao
od mestike pojavnosti veine njihovih susjeda i zbog koje
ga su b ili m iljenici djevojaka iz okolice koje su ih, dok su jo
bili vrlo mladi, nauile vjetini pohotnih pogleda. Pa ipak,
naravi su im se poneto razlikovale, je r Tomas je bio nagao
i hirovit, dok je Gonzago bio bezbrian i izbjegavao sukobe.
Tomas je volio vakati koku, a Gonzagu je bilo drae puiti

m arihuanu koja je na divlje rasla u okolici i moda je upra

vo to ono to najtonije ukazuje na razlike u njihovim osob
nostima.
Nijedan od njih, ipak, nikad nije ni sanjao da e jednog
dana b iti dio grupe linovatelja koja e o kruiti hacijendu
najm onijih zemljoposjednika u okrugu. Sama se hacijenda
prostirala na nekoliko hektara zemljita. Bila je to duga, nis
ka prizemnica koja se zatvarala oko etverokutnog dvorita
u kojem je bilo vodoskoka, paunova i im itacija antikih k i
pova. U z nju su se nalazile i odvojene konjunice, a pokraj
njih i veliki bazen apstraktnog oblika, kakav je bio popula
ran u Sjedinjenim Dravama gdje su Carillosi svake godine
p rovodili najmanje tri mjeseca, veinom na F lo rid i i u K alifo rn iji. Na dugom p olju pokraj kue nalazio se hangar u
kojem su b ili smjeteni poslovni zrakoplov dvomotorac i go
lem i Cadillac, ko ji je bio p ra ktiki neupotrebljiv na teko
prohodnom okolnom terenu, posebno u kinim razdobljima.
K ad je pukla zora, preostali C arillo, Peralta, i desetorica
jaguneosa odluili su pokuati pucnjavom se probiti i pobjei
prema zrakoplovu. Obzor na istoku tek se poinjao prelamati
u ute i naranaste pramenove kad su se vrata s treskom
otvorila, a jedanaestorica p o ju rili prema hangaru.
Zateeni, campesinosi nisu b ili dovoljno brzi. Gonzago je
viknuo i poeo pucati na mukarce koji su trali, a uskoro su
svi pucali to su bre mogli. O b o rili su estoricu jaguneosa,
a Peralta C arillo, ija je utovljenost bila jednaka samo onoj
njegova brata, zaostajao je za drugima i bio pogoen u nogu,
nakon ega se pruio po zemlji. On je bio je d in i koji je znao
upravljati zrakoplovom, tako da su preostala etvorica ljudi
uskoili u Cadillac. Jedan od njih bio je voza brae C arillo,
pa je uspio iskopati kljueve i pokrenuti stroj. Dovezao je
autom obil, k o ji je divlje poskakivao na svojim oprugama,
preko polja na travnjak, pa na poetak kolnog prilaza. Jedan

od peona raznio je svojom samaricom prednje staklo, pa je

vozilo sletjelo s prilaza i s treskom se zaletjelo u stablo. Campesinosi su pojurili prema automobilu, izvukli iz njega omam
ljene razbojnike, pa ih zatukli kundacima, pri emu nisu ak
ni opsovali.
Kad je to bilo gotovo, na trenutak su stajali, poneto uas
nuti vlastitim djelom, a onda otili do hacijende. Prueni Peralta C arillo neoprezno je zacvilio. Da nije ispustio zvuk,
moda bi imao prigodu pobjei, no uskoro su ga, dok je naiz
mjence urlao prijetnje i m olio za m ilost, vukli preko travnja
ka prema stablima.
Campesinosi su skinuli jaguncosa kojega su objesili, pa
na njegovo mjesto zavitlali Peraltu. Debeli se i na propast
osueni feudalni gospodar, ije je lice poplavjelo a usta se
zapjenila, divlje borio i trzao na kraju ueta, kolutajui oi
ma i plazei jezik. Pokuao je posegnuti rukom ponad svoje
glave kako bi dohvatio konopac i malo popustio njegov sve
jai stisak, no jedan je od starijih seljaka spretno zarezao maetom preko njegova nabreklog trbuha, pa su razvuene iz
nutrice drhtavo poletjele prema tlu. Stajali su, dok su im se
tresle ruke i koljena, prom atrajui svog biveg gospodara
kako umire poput vola na kuki za meso.
O tili su u hacijendu i posve je ispraznili, ostavivi njezin
sadraj na travnjacima, da ga pokupi tko god eli. Jednu po
jednu pljakali su skupo namjetene sobe i razbijali sve to
su procijenili beskorisnim. Potom su p otpalili zgrade i sta
ja li vani, gledajui kako plamen lie zrak i alje iskre visoko
u nebo. Ostali su tamo do veeri, kad se uruio krov i kad
nije ostalo nita osim pougljenjenih greda i nagorjelih be
tonskih zidova. Ostavili su paunove da se pobrinu za sebe
kako znaju i um iju, pa se u tiin i rasprili svojim kuama,
preputajui tijela muhama i leinarima. Sljedeeg ju tra , sta-

novnici najblieg sela stigli su kako bi prekopali plijen i p lju

nuli na tije la brae C arillo.
Na nesreu, dvojica su policajaca tono znali tko su
Tomas i Gonzago, budui da je Tomas p rije godinu dana
jednom e od njih u k ro tio mulu. Kad im je sljedeeg dana
spone razvezao jedan campesino u prolazu, poli su ravno
do barake A revalovih i pronali je spaljenu, s Pedrovim t i
je lo m jo uvijek objeenim o stablo. Priekali su da se vrate
Tomas i Gonzago, a u meuvremenu su skinuli Pedrovo t i
je lo i poloili ga na tlo, kako bi mogli podalje od njega za
drati leinare i mrave.
D vojica su se brae spustili niz puteljak i stali kao uko
pani kad su ugledali policajce. O la , rekao je Gonzago
oprezno.
Salud , odvratio je stariji od dvojice policajaca, koji se
zvao Fulgencio Vichada. V id im da ste nam doli vra titi
nae oruje.
Tomas pokae rukom prema tije lu svog brata i spaljenoj
kolibi. Sad vidite zato nam je bilo potrebno i zato ste nam
ga trebali dati. G ledajte!
Fulgencio je uzdahnuo. V rlo mi je ao zbog svega ovo
ga , rekao je. Skinuo je kapu i poeao se po glavi. Sluajte,
moram vas u h ititi zbog ubojstva narednika, zbog otimanja
oruja i zbog toga to ste nas vezali bez naeg doputenja.
Takoer smo u b ili i Carillose, kao i njihove majmunske
lju b im ce , rekao je Gonzago. M oete nas u h ititi i zbog
toga.
Obojicu? Sve n jih ? pitao je Fulgencio. Sami?
N aravno , ree Tomas. Potpuno sami.
Jasno, moram vas u h ititi i zbog toga, kad moja istraga
dokae da ste vas dvojica odgovorni. Fulgencio se nasmije
io i rukovao se s njima. Zbogom, Tomasito, zbogom, Gon-

zago i mnogo sree. Za istragu e m i b iti potrebna tr i dana,

pa je bolje da nestanete im prije, dobro?
Hvala ti, Fulgencio, ree Gonzago, pokazujui svoj blis
tavi, iroki osmijeh. Pretpostavljam da hoe natrag i ovo
oruje, zar ne?
Zadrite ga , ree Fulgencio, uz pokret ruke ko ji je go
vorio da je to potpuno nevano. Kao to sam rekao, istra
ga e trajati tri dana, a oruja imamo dovoljno.
etvorica su mukaraca pokopali Pedrovo tije lo uz Rosalitino, poslije ega su policajci u dipu odbacili brau do
autoceste udaljene pedeset kilom etara. Z a g rlili su se, a bra
a su autostopom, u kamionima otputovala sve do privrem e
no neovisne R epublike 26. rujna, gdje su se p rid ru ili Remediosinoj fra k c iji Narodne avangarde i daleko od kue
nastavili borbu, postavi gerilci iz je d inih razloga iz ko jih se
ljaci ikad postanu gerilci: osobnih.
Seljaci s hacijende ari lio ra zdijelili su medu sobom go
lemu encomiendu, odnosno, da budemo precizniji, nastavili
su obraivati vlastita mala imanja, a prema encomiendi su
se odnosili kao prema zajednikom zemljitu, napunivi ba
zen ribama. Mjesecima poslije, stigla je paravojna p olicija
kako bi ih otjerala s nje, ali njima se fukalo, zato to vie
nisu m orali drugima davati svoje proizvode, pa su b ili boga
tiji, iako su manje radili, usprkos tome to nisu znali ba ni
ta o trinim odnosima. Nikad nita nisu posijali u pravo v ri
jeme, ali su bili sretni tako se izdravajui i trgujui u okolici.
N itk o nije htio kupiti ran C arillovih, iz straha da ne do
ivi istu sudbinu. Na kraju je otila i policija, ostavivi im a
nje da se ponovno pretvori u ikaru i dunglu, da bude ko
riteno kao zajednika zemlja i bude jedino mjesto u cijeloj
dravi na kojem je ivjela kolonija divljih paunova.

PARLANCHINA
NA SVOJE

ODLAZI

VJENANJE

A u re lio je imao stranu zubobolju, pa je zabio no u zemlju

i m o lio se anelima, znajui da e na taj nain b iti izlijeen
do zalaska sunca.
K ao i veina Indijanaca, bio je nizak i snaan. Lice mu je
b ilo plosnato, a brada pahuljasta i jo se uvijek odijevao
poput svojih predaka, nosei uoljivu trenzu, dugu pleteni
cu zbog koje Aym are izgledaju kao prognani Kinezi. U tik
vici bi samljeo listove koke izmijeane s puevim kuicama,
tako d a je veinu vremena bio pun snage i dobro raspoloen
zbog sisanja te mjeavine koja bi mu, poput lizalice, napuhnula obraz.
A u re lio je postao izniman uzgajiva pasa; jednom je uo
kako su meksiki Maya Indijanci im ali pse koji nisu lajali,
pa ga je opsjela misao da za sebe ponovno stvori tu vrstu.
Jezik Aym ara poznat je po tome to je najloginiji jezik na
svijetu, s gramatikom i sintaksom koji bi radou ispunili srce
i najsuhoparnijeg raunala. A li logika njegova jezika nije od
A u re lija nainila razborita ovjeka. Moda je elio uzgojiti
pse ko ji ne laju iz solidarnosti s tom davno nestalom c iv ili
zacijom, a moda i zato to je nekako znao da svi mukarci

trebaju neku opsesiju da bi im ivoti im ali svrhe i smisla, a

za to je jedna opsesija dobra kao i b ilo koja druga.
Svi su A urelijevi poznanici znali da e on, iako nije bio
bogat ovjek, p la titi velik novac za tihog psa, a neki su ljudi
bez naela ak uvjebali svoje pse da ne laju, kako bi ih A u relio kupio za uzgoj. Ta je varka, kad ju je konano o tkrio ,
prouzroila da A u re lio postane sumnjiav prema ovjean
stvu openito, i prema mogunosti da se u njega ima povje
renja. ak bi i svojoj eni govorio: Vie vjerujem svojim
psima nego tebi, iako tebe vie vo lim .
A urclijeva ena, Carmen, bila je sitna crnkinja s gustim
kovricama rie kose koje su naznaavale da su se negdje u
njezinoj krvi izmijeale rase. Buno se smijala i ncusiljeno
drala, a puila je goleme cigare puro ije je gnjecave krnjatke drala stisnute meu zubima. B ila je ona sretna ena koja
je ivjela na istini dungle s A u re lije m i njegovim psima,
skupljala kestene ispod golemih stabala, skupljala malo kau
uka sa stabala gumovca i uzgajala malo kukuruza na iscrp
ljenoj zemlji. Usprkos ushienim nastojanjima, nije uspjela
zanijeti A urelijevo dijete, pa su uzeli k sebi malo derite, dje
vojicu koju je A u re lio , na jednom od svojih izleta u kupo
vinu pasa, pronaao zgrenu na jednom kunom pragu u
Valladolidu.
Isprva djevojica nije progovarala ni rijei, pa su se njih
dvoje poeli p ita ti nije li moda nijema. Sve je naopako ,
rekao je A urelio. Svi m oji psi laju, a dijete mi uti. A li po
kazalo se kako je potekoa bila u tome to dijete, kojem su
bile oko etiri godine, jednostavno nikad nije nauilo govo
riti, zbog toga to nije imalo ni kad ni gdje. D o trenutka u
kojem je ve bila ivahna i neobina dvanaestogodinjakinja
koketnih oiju i propupalih grudi, govorila je u pravim b u ji
cama rijei, pa su jo j ro d itelji nadjenuli nadimak Parlanchina , to se ugrubo moe prevesti kao B rbljavica .

A li nije bilo lako izvuci Parlanchinu iz njezina ivo tin j

skog stanja. Isprva je kom unicirala samo grubim i neprija
teljskim gunanjem i esto bi ugrizla A u re lija za ruku kad
bi jo j se pokuao p rib liiti. Jo je gore b ilo to to se uglav
nom vie voljela kretati na sve etiri i radije se druila s psi
ma nego s parom koji ju je volio. O dbijala se prati ili pre
svlaiti odjeu, pa je strahovito smrdjela. Da je vrijem e za
radikalne mjere, A u re lio je shvatio kad je ugrizla jednog psa
za uho, natjeui se s njim oko kuhinjskih otpadaka i kad je,
istog dana, u njezinoj stolici o tkrio gibljivu masu nam etni
ka. V rije m e je , rekao je on svojoj eni, da budemo malo
o kru tn i, kako bismo je u inili ljudskim biem.
Carmen se sloila. O tila je u dunglu i skupila gorke
kore stabala i trave. N jih je namoila u aguardientc kako bi
napravila tin ktu ru koju su njih dvoje poslije duge i ogore
ne borbe uspjeli u liti djetetu u grlo, ali tek nakon to je Parlanchina bila sva u modricama i nastrojena neprijateljski vie
nego ikad, a brani par obilato izgreben i izgrizen. Pa ipak,
Carmen je bila zadovoljna kad je, pregledavi sljedei komad
djejeg izmeta, prim ije tila da su paraziti m rtvi i iskorijenjeni.
Potom je par odluio odgojiti dijete uz pomo naela na
grade i kazne. D io koji se ticao kazne bio je lagan, zato to
ni ivotinje ni ljudi openito ne vole bol. Tee je bilo smis
liti nagradu, zato to je Parlanchina imala isti ukus kao i psi,
a Carmen i A u re lio smatrali su kako nije pravo nagraivati
je kostima i kuhinjskim napojem, budui da su je upravo od
toga pokuavali oduiti. S vremenom su, na svoje oduevlje
nje, shvatili d a je Parlanchina luda za oraiima i guavama,
i tako su dio dana uvijek odvajali za skupljanje tih plodova.
Isprva je A u re lio bio uvjeren kako nema svrhe pokua
vati razgovarati s Parlanchinom, Zato to ona ne razumije
i ne odgovara , pa je nastojao s njom kom unicirati uz po
mo gunanja i pokazivanja rukom.

Jednog dana, Carmen je rekla: Ja m islim da m oram o

prestati s tim gunanjem. Mene to umara, a i dosadno je.
Moda trebamo nastaviti pokazivati i mahati rukama, ali
mislim da ona nee nauiti govoriti ako mi ne budemo go
vo rili njoj. M islim da moramo sve vrijem e govoriti bez pre
stanka.
I tako su Carmen i A u re lio neprekidno govorili. Pokazi
vali su predmete i imenovali ih, a Parlanchina je, s vrem e
nom, nauila p ra titi smjer u kojem pokazuju, umjesto da,
zbunjena liea, zuri u vrhove njihovih prstiju. Nakon toga, i
sama je nauila pokazivati. Carmen i A u re lio nisu prestajali
govoriti. G ovorili su o svemu, razgovarali ni o emu, priali
i o tome kako im je pun nos govorenja.
Jednog je dana Parlanchina prstom pokazala guavu na
stolu i prvi se put nasmijeila: Vava , rekla je, izraajno i
precizno. R o d itelji su oduevljeno poletjeli prema njoj i to
je bila toka s koje vie nije bilo povratka.
itav je tjedan djevojica iskuavala rije vava s ra zli
itim intonacijama i naglascima, sve dok jo j nije dosadila.
Brzina kojom je poslije toga gradila svoj rjenik bila je za
divljujua i ravnomjerna. Uskoro je pronala nain da sastavi
osnovne reenice kojim a su nedostajale nebitne rijei, te po
ela govoriti i o sebi: Ja hoe psa , Ja mora pi-pi .
Carmen i A urelio oduevljeno su nastavljali govoriti bez
prekida, a Parlanchina je, bavei se stvarima, poela govo
riti sama sa sobom. Razmilja naglas , izvijestila je Carmen.
To dokazuje d a je sposobna razm iljati , odvratio je A u re
lio. Nakon toga, poela je govoriti pretjerano pravilno, ne
pravei ustupke osobitostima i posebnostima jezika. O dla
zila sam i gledala ovace , rekla bi ona, a A u re lio bi rekao:
Jesi li? I ja sam otiao pogledati ovce , prim jerom je isprav
ljajui. Carmen i A urelio i dalje su bez prekida govorili, pa
je do svoje sedme godine Parlanchina povjerovala kako je

to norm alno i poela se pretvarati u okorjelu brbljavicu

kakva je ostala sve do dana svoje smrti.
I ostale je stvari svladavala s lakoom. Nauila je jesti slu
ei se noem, kao i v rlo pristojno jesti prstima, liui ih bez
mljackanja, kako se i pristoji civiliziranim ljudima. Prestala
je svoju hranu bacati na pod i zaranjati licem u nju. Prestala
je reati za vrijem e je la i nauila jesti polako, umjesto da
prodrljivo baca hranu u sebe, a nauila se i tem eljito podrignuti, kao prava Indijanka.
Carmen je nauila Parlanchinu da obavlja nudu u dun
gli, daleko od kue, a nauili su je i kako da se opere i obavi
sve potrebne ivotne zadae. Usto je postala zaigrana i p rivr
ena, pa bi sjedila A u re liju na koljenim a i pokuavala iz
njega izm am iti njegovo pravo ime. Ljubila bi ga u obraz, aptala mu u uho sitne besmislice i govorila: Papacito, daj, reci
m i svoje pravo ime.
Magarea njuka , rekao je A urelio.
Oh, Papacito, kako se zove? M eni moe rei , a onda
bi se ljupko nasmijala i jo malo mu laskala.
Zovem se Guzica-kao-Lubenica.
Oh, ne, Papacito, ne zove se tako. Reci mi, inae u se
rasplakati.
Ne, nee, a ja ti neu rei. A ko nekome kaem svoje
ime, taj netko e im ati mo nada mnom, a ti ionako nada
mnom ve ima dovoljno moi.
Oh, Papa, zar nisam dobra? Z a r ne radim sve to mi ka
e?
Ne uvijek , odgovorio je A urelio.
Oh, kakav si ti ve liki laljivac. Uostalom, a zato ima
pravo ime?
Rekao sam ti to tisuu puta, malena.

 Znam , ali elim uti. To je tako strano. Ispriaj mi

opet.
Pa , progovorio je A u re lio svojim pripovjedakim gla
som, na ulazu u drugi svijet eka udovite, veliko, runo i
strano udovite koje ima zube kao maete. A ko mu ne m o
e rei svoje pravo ime, nee te pustiti na drugi svijet. U m je
sto toga... I tu je A urelio ispustio zvukove kao da neto vae i guta, pa se potapao po trbuhu ... udovite e te
pojesti, a tvoj duh zauvijek ostaje u njegovu elucu gdje je
mrano i smrdi, a tvoj duh zauvijek zavija od uasa i oaja.
Parlanchina je zadrhtala i protresla svoju dugu crnu kosu.
Papacito, kad e meni rei moje pravo ime?
Rei u ti kad postane ena, malena. udovite puta
svu djecu da prou. Rei u ti kad ti tvoje male grudi propupaju i kad iz tebe, prema Mjeseevu krugu, potee krv.
Kad e to b iti, Papacito? Kad?
Dovoljno brzo, malena.
Parlanchina nikad nije posve prestala b iti mala ivljakua. Dunglom se kretala p riro d no poput tigrea i jednako
neustraivo. Od svojih je roditelja nauila imena svih ivo ti
nja, riba i biljaka, a nauila je i kako ih pravilno ko ristiti za
jelo i lijeenje.
Sama od sebe nauila je kako slijediti ivotinje, nauila
je njihove navike i o tkrila kako je to b iti ivotinja. Nauila
je oponaati njihovo glasanje i varkom ih natjerati da se
prestrae ili da jo j se priblie. Za ljubimca je uzela malog
maka ozelota, ko ji je narastao velik i snaan, pa je plaio
pse, iako je bio manji od njih. Maak je ljupko koraao za
svojom lijepom gospodaricom i spavao na njoj u njezinoj visaljci, zabijajui u nju pande im bi se pomaknula. On vje
ruje da se njegov madrac ne bi smio m icati , rekla jc Par
lanchina.

Parlanchina je izrasla via od svojih roditelja. U dobi od

dvanaest godina inilo se da jo j njezine duge glatke noge do
piru sve do pazuha. Svoju je crnu, ravnu kosu dijelila po sre
dini i putala je da jo j pada sve do struka, tako da je letjela
oko nje dok se ljupko, tiho i spretno kretala dunglom oko
svog doma. Pronala je nain da zabaci kosu trzajem glave i
onda iskosa pogleda ovjeka golemim smeim oima. Laga
no bi se nasmijeila, kao da zna neku vragolastu tajnu, a kad
bi se nasmijeila, vrak nosa sasvim bi jo j se lagano spustio.
Njezina je putena koa bila negdje izmeu maslinaste i sme
e, a ve je imala neto od mladenake mekoe i sjaja. Kao
i svaka mlada djevojka, imala je razdoblja sanjarenja kad bi,
brade oslonjene o ruku, gledala u daljinu kao da gleda u bu
dunost.
Ta je djevojica tako draesna da se bojim za nju , po
vje rio se A u re lio jednog dana svojoj eni. Podsjea me na
fauna.
Zato se boji? pitala je Carmen iznenaeno.
B ojim se da e se jedan od bogova zaljubiti u nju i od
vesti je od nas. Strano se b ojim .
Ja m islim da je vje ro ja tn ije , odvratila je Carmen, da
e nam je odvesti mladi mukarac, a tako i treba b iti.
A u re lio proe prstim a kroz rie kovrice svoje supruge.
M isli da bi ona mogla usreiti mukarca? Ovako divlja i li
jepa, kakva jest?
M is lim , rekla je Carmen nakon kratkog razmiljanja,
da e ona mukarca usreiti tako da e od te sree ili u m ri
je ti, ili p olud je ti.
Z e t i nekoliko m alenih jako bi me usreili , ree A u re
lio alosno. P rinijet u rtvu svetoj Barbari i bogovima kako
bi se to ipak dogodilo.

 A u re lio , ree Carmen, ljubei ga u obraz i majinski grlei. Sjeti se da strah uzrokuje upravo one stvari ko jih se
bojimo. I zato nikad ne bismo trebali poznavati strah.
A zapravo je Parlanchina o tkrila mukarce p rije nego to
su oni o tk rili nju. Remediosina je grupa pet kilom etara uda
ljenom stazom kroz dunglu prolazila prilino redovito na
svom putu od podnoja prema planini, a katkad bi prolazile
i vojne ophodnje. Parlanchina je bila opinjena i slijedila bi
ih tiho i djelotvorno, kao to bi slijedila i svaku drugu ivo
tinju. Promatrala je njihovo dranje, kako su se gerilci uvi
jek smijali, alili i buili, a vojnici se uvijek uljali, znojei se
i muei pod teinom svojih slijepljenih u nifo rm i i krcatih
naprtnjaa. P rim ijetila je kako nervozno iskolauju oi i kako
od straha zijevaju kao ribe na suhom. V id jela je kako se
prestrae svaki put kad nogom stanu na granicu, pa se po
ela poigravati s njima. Iz svog zaklona meu stablima, dok
bi ozelot uao uz nju, iznenada bi ispustila reei kaalj,
poput tigrea, zakriala kao papiga ili kriknula kao majmun
urlikavac. Sm ijuljei se oduevljeno, prenosila bi svojim ro
diteljim a kako su vojnici poskakivali od straha, padali na nos
i nasumce ispaljivali metke prema raslinju. Oni bi odm ahi
vali glavama i ko rili je, ali ona nije prestajala, zato to se uvi
jek nadala da e vidjeti Fcderica. Federico je bio tajni uz
ronik njezina sanjarenja i ona bi ga slijedila kad god bi
prolazio, kako bi mogla gledati njegovo lijepo, vitko tije lo i
njegovo naoito lice. Zatekla se kako razmilja o tome kako
bi bilo m ilovati njegov ravni trbuh i duge noge, a kad bi ga
ugledala, srce bi jo j poskoilo u grudim a i neto bi jo j zape
lo u grlu. Kad ne bi vidjela Federica, malo bi se utjeila m u
ei vojnike. No nitko je nikad nije vidio; vojnici nikad nisu
saznali da neke od svojih muka m oraju njoj zahvaliti, a Fe
derico nikad nije saznao d a je u njega zaljubljena najljepa
i najgovorljivija djevojka u cijelom Cesaru.

Jednog se dana.Parlanchina vratila kui i iznenaeno i

veselo rekla svom ocu: Papacito, vojnici skrivaju zdjele na
puteljku. to misli, zato to rade?
A u re lio izvue no iz zemlje, iznureno pomislivi kako e
sad m orati podnositi zubobolju. M o ra t e otii i pogledati o
emu to ona govori, a nije htio nikamo ii bez svog noa,
iako je prekidanje arolije donosilo nesreu. On i Parlanchina proli su izmeu stabala i priuljali se vojnicima na samo
nekoliko metara, pa ih prom atrali. Zaista su skrivali zdjele
koje su izgledale kao dva zajedno slijepljena tanjura i k o ji
ma su rukovali tako paljivo da je A u re lio isprva pomislio
kako se mora raditi o posveenim predmetima. No onda je
neto kljocnulo u njegovu sjeanju, neto to mu je ispriao
njegov otac jo tamo u B o liviji, kad je bio dijete, davno prije
nego to je pjeice i uz rijeku preao sav onaj put. Sjetio se
da su bijelci, kad su eljeli istjerati Indijance s njihove zem
lje, skrivali na puteljcim a stvari koje su strahovito buile i o t
kidale ljudim a udove, bacajui ih do vrhova stabala. Priekao
je dok se vojnici nisu oduljali natrag, pa rekao Parlanchini:
Malena, ove stvari zovu se Iznenadna-sm rt-od-grom a.
A k o stane na njih, razderu ti tije lo elikom i vatrom. ini
se da nas ele otjerati, kao to su otjerali i moj narod. M o
ramo unititi te stvari, ali ne smijemo ih ni d od irn u ti.
K ako emo ih unititi, Papacito?
Ja u se v ra titi da uzmem svoju puku. U n itit u elik
elikom i vatru vatrom , iz sigurnog zaklona medu stablima.
Malena, ti mora ostati ovdje i sprijeiti svakog ovjeka i i
vo tin ju da prou ovuda. Ne smije ni sama iskoraiti na
stazu, inae e u m rijeti stranom smru. Kad se vratim , o t
k rit u gdje su zdjele, pa u ih unititi izdaleka. Jesi li me ra
zumjela, malena?
Naravno da jesam, Papacito. V ra ti se brzo.

A urelio je kliznuo natrag, a Parlanchina je smjestila svoje

duge udove pod stablo, kako bi pazila na stazu. Nita se nije
ni pomaknulo. in ilo se da A u re liju dugo treba. B ilo je vrlo
dosadno. Poela je drijem ati pod tokicama sunca. Sanjala
je Federica. Kako je krasan bio!
A onda se naglo probudila. Neto nije bilo u redu. Potom
je shvatila i to. 1 njezinu je malom ozelotu postalo dosad
no, pa se iskrao i otiao. Ugledala je njegov pjegavi rep kako
se njie meu grm ljem dok je polako iao prema stazi. Ona
je, uasnuta, naglo poskoila. G ato ! zazvala ga je. Gato!
D o i ovamo, venga! Venga! Maak je vragolasto okrenuo
glavu i poeo kaskati. esto se tako igrao, b ilo je to vrlo za
bavno. G ato! kriknula je Parlanchina. Udaljen tristo me
tara, A urelio ju je uo i oajniki potrao, ubadajui se na
trnje i psujui dok se probijao kroz ikaru lomei je.
Parlanchina je na trenutak neodluno stajala, dok jo j se
u trbuhu podizao uasan strah, a onda je potrala za ma
kom.
A u re lio je uo prasak. Trao je onoliko brzo ko liko su
mu doputali uas i klonulo srce, pa se probio kroz zelenilo
i pao na koljena pokraj svog prelijepog djeteta. Oi mu nisu
bile spremne za ovaj prizor; nita ga u cijelom njegovu ivo
tu nije za ovo priprem ilo.
Leala je pokraj raskomadanog tijela svog voljenog ma
ka. Kroz oi zamagljene od tuge i srce brem enito uasom,
vidio ju je u krvavoj kaljui. V id io je njezine duge noge ras
komadane, iskrivljene, oguljene i pougljenjene, ak i u usirenoj krvi. V id io je njezin razderani, meki trbuh u kojem je
nutrina jo bila drhtava.
A li njezino lice, njezino prelijepo lice, lice zemaljskog an
ela! B ilo je nedirnuto, bilo je savreno. Jecajui, pognuo se
i lagano jo j poljubio usne. Osjetio je kako se iz njezinih usta

die slabaan dah, pa se uz trzaj podigao, dok mu je u slom

ljenom srcu uzaludno zasjala nada. O tvorila je oi, svoje go
leme, blistave oi i pogledala ga pogledom one koja se opra
ta sa starom ljubavi.
U d a t e se za boga, malena , rekao je A u re lio dok su
mu suze, usprkos njegovu odgoju, curile niz obraze. A li nije
htio treptati dok je ona jo uvijek gledala u njegove oi; trepnut e kad ona vie ne bude mogla gledati.
Usne su jo j zadrhtale i malo je pomaknula glavu kako bi
mogla bolje pogledati u oi svog oca. V elika suza o tko trljala
jo j se iz kuta oka i kliznula prema njezinu uhu. N akratko se
zadrala tamo, poput kine kapi, a onda pala na tlo. T ih o i
moleivo, kao da e ga pom ilovati, rekla je: Papacito.
A u re lio se prignuo i u uho jo j proaptao njezino pravo
ime. Kad se uspravio, Parlanchina je leala iroko otvorenih
oiju, zaprepatena vlastitom smru.
A u re lio je podigao njezino slomljeno tije lo na svoje stare
ruke i odnio je kui dok su se u njemu b o rili bijes i tuga, a
dua mu se bunila pro tiv takvih uzaludnosti kakvima se za
bavljaju bogovi. K rv mu je natapala odjeu. Poloio je tijelo
pred kuni prag i zazvao Carmen. Izala je, nosei zdjelu ba
nana, no kad je ugledala m rtvo tijelo, prignula se i paljivo
ih odloila. Ona i A u re lio stajali su u tiini i gledali se iznad
tije la svog prekrasnog djeteta. A u re lio je m litavo pokazao
prema Parlanchini: T o je naa mala Vava , rekao je.
A u re lio je iskopao dva groba, dva m etra duboka i isto to
liko udaljena jedan od drugoga, a onda ih je spojio podzem
nim prolazom. U prolaz je poloio leaj od granja, na njega
rasprostro Parlanchininu visaljku, a na nju spustio dijete kako
bi poinulo. U ruke jo j je poloio njezina voljenog maka.

Zatrpao je grob i od preostale zemlje nainio humak u

koji je utaknuo uspravne grane, a Carmen je meu njih
utkala moan znak.
Strano je um rijeti kao djevica , rekla je Carmen dok je
te noi leala u naruju svog supruga.
U m rla je zbog ljubavi koju je nosila u svom srcu , rekao
je A u rc lio . Netko e to p la titi ivotom . Zakleo sam se, a
bogovi, aneli i sveta Barbara drat e me za rije. G otovo
je s psima.
Carmen ga je privinula blie k sebi. Z a r eli da drugi
oevi plau? Budi oprezan , apnula mu je i pogladila ga po
kosi. Davno je nauila da mukarci posjeduju svojevrsnu op
sjednutu glupost koja ih istodobno ini slinima i bogovima
i ivotinjama. Protiv nekih se stvari ne moe b o riti. Moe
samo, kad sve bude gotovo, skupiti krhotine.
A u re lio je rekao: Sutra u otii i rei gerilcim a gdje su
vojnici sakrili iznenadnu-smrt-od-groma.

GENERALU
M ARIJI
SUDI

CARLU

FUERTEU
SE Z B O G

ZLOINA

PROTIV

CIVILIZACIJE

Usprkos p ritisku Franca i nekolicine ostalih da se generala

strije lja po kratkom postupku, Remedios je ustrajala na
tome da se odri pravilno voeno suenje. Imenovala je oca
G arciju za generalova branitelja, a Franca za tuitelja. Osu
da e b iti donesena glasovima svih u logoru, a Remedios e
odred iti kaznu, ako odlue da je kriv.
D oveli su generala, koji je jo uvijek bio odjeven kao se
ljak i izgledao staro i iznureno, na istinu. G erilci su se porazm jestili na travu. N eki su od njih bez ikakva srama d rije
m ali, a Remedios je dala da se iz njezine kolibe iznese stol.
Sjela je za njega, snano se nakaljala, pa drkom revolvera
zalupala po stolu. M ir u sudnici , rekla je. Sud poinje za
sjedanje. Franco, ti e prvi g ovo riti.
Franco je ustao, pljunuo i rekao: K urvin sin zapovijeda
vojnim snagama u ovoj oblasti, a svi mi znamo to to znai.
Ne trebam vam ja govoriti to se ovdje dogaa, a ini se da
je upravo zapovjednik taj koji se pravi da o tome nita ne

zna. Vojska je, na prim jer, poinila pokolj u Federicovu selu

samo zato to su ih seljani sprijeili da siluju mladu djevoj
ku, a kad smo ve kod silovanja... bijesno se okrenuo pre
ma generalu "... vai vojnici siluju ak i male djevojice i dje
ake! General se trznuo.
U ovoj oblasti, znam to pouzdano, nastavio je Franco,
vojska je opljakala petnaest sela, od kojih jedno dvaput.
U b ija li su uitelje, lijenike i sveenike. Takoer znam da
zarauju na reketarenju m arihuanom i kokainom , svi to
znamo. K radu kako im se i kad im se p rohtije, a redovita
zlodjela poinjaju tako esto i tako okrutno da obini seljaci
poput nas, intelektualci kao Remedios, pa ak i sveenici
kao otac Garcia, bivaju p risiljen i napustiti svoje domove i
uzeti oruje u ruke. Bijesno je upro prstom u generala. A
ovo je ovjek koji je za sve to odgovoran! N ije li oito da za
sluuje smrt?
General se vidljivo uzrujao. Garcia je progovorio: M i
slim da bi general elio neto rei.
M irno i dostojanstveno, general ree: Ja o svemu tome
nita ne znam. U vijek sam takve prie smatrao besposlenom
propagandom, a tako i dalje mislim. A li ipak bih h tio uti
vae prie. Budem li puten, prim am na sebe da te neprav
de, ako su istinite, asno ispravim i privedeni pravdi one koji
su ih poinili. Preustrojio sam policiju u Vallcduparu, a isto
u uiniti i sa svojim vojnicim a. Dopustite mi da kaem i to
kako sam uvijek djelovao na tem elju podataka koji su mi bili
dostupni. N ije moja krivnja ako su ti podaci b ili netoni, za
to me ne moete o k riviti. P uklo bi mi srce kad bih morao
poeti vjerovati da je vojska, koju volim i koja je sav moj i
vot, mogla poiniti takve stvari.
A li ne radi se tu samo o vojsci! prekinuo ga je jo uvi
jek bijesni Franco. V i ste guverner cijelog Cesara. e lite da
povjerujemo kako ste pristojan i astan ovjek, ali pogledaj-

te malo oko sebe! Ja u vam rei stvari koje zna svaki seljak!
Nema pravde za one koji nisu bogati, je r nita se pred zako
nom ne moe obaviti ako ne podm iti suce i slubenike, a
p rije n jih policajce, ako ih uspije pronai. U cijelom ovom
okrugu dravni slubenici ne ele ni prstom m aknuti bez
mita, a ak ako ih i podm iti, lije n i su i izbjegavaju raditi!
G dje god ovjek pogleda vidi siromatvo! Zato? Zato to
mjesne slube sva javna sredstva preusmjeravaju u svoje de
pove! Nacionalna je to sramota koja nas sve teko pritie
sramnim teretom. Nepotenje je ovdje nain ivota, a vi, ge
nerale, predsjedate njim e! K oliko vrijede vaa ast i pote
nje pred svim tim? K o liko moe vrije d iti va ivot?
M o j ivot ne vrijedi nita , odvratio je general. Cijeli
svoj ivot m ukotrpno radim za domovinu, i uz Boju pomo,
u m rijet u m ukotrpno radei za n ju !
U m rije t ete zato to za nju niste nita uinili. Sepirili
ste se u svojoj napirlitanoj uniform i, odlazili na veere, p i
sali knjige o leptirim a dok je va narod propadao! Gadite mi
se! Franco je govorio s takvim prezirom d a je , kad je zavr
io, uslijedila duga tiina.
Daj, daj, Franco, ree Garcia blago, zar ozbiljno oe
kuje da general ovog trenutka ispravi obiaje stare etiristo
godina? T i zna, Franco, kao to i ja znam, da su ovu zem
lju p o k o rili barbari, nepismeni pohlepnici koji su unitili
prastare civilizacije. Danas nama vladaju o b ite lji onih koji
su od njih potekli, a jedina je razlika tovie nisu nepismeni.
U ovoj je zem lji uvijek b ilo tako kako si ti opisao. Ovo je
kranska zemlja u kojoj Bog nikad ne pokazuje svoje lice,
zemlja u kojoj se On stidi koraati medu nama! Sve to nije
generalova krivnja. A tko si ti, Franco, da govori o pravdi?
Pravde nema ak ni pred ovim sudom! Svi vi elite vidjeti
generala strijeljanoga, i svi ete rei kriv je kad za to doe
vrijem e, iako u srcima znate da je on neduan ovjek zave-

den na krivi put! Z a r je to pravda? U civiliziranim zem lja

ma ovjeku sude njemu jednaki. A tko je od nas jednak ge
neralu? On je kulturan i astan ovjek, kao to svi moemo
vidjeti. Prema ustavu ove zemlje - iako moram priznati da
se tog ustava najmanje dri upravo vlada - generalu bi tre
bao suditi vojni sud. Je li ovo vojni sud? Trebali bi mu suditi
oni koji su njemu ravni. Jesmo Ii mi generali? Ne, nismo.
Remcdios je naa generalica, a svi smo mi vo jn ici , od
govorio je Franco. A ustav ne znai nita, kao to svi znamo.
Ja ne govorim o pravdi iz pravnikih knjiga koje n itko ne
ita, ja govorim o pravdi srca, koju svi znamo proitati.
Takoer elim rei jo neto sto je nama vano. Ovaj pas,
Fuerte, dio je vlade, imenovan je da bi vodio poslove u ovom
okrugu, a nije ak ni izabran! Naa je vlada marioneta stra
ne sile... na kraju krajeva, otkud dolazi novac? T ko uprav
lja trgovinom? Znam o mi tko sve to radi! Posluajte kako ja
razmiljam. Naa vlada radi za strance. Fuerte radi za vladu,
prema tome, Fuerte radi za strance. Ne radi on za nas ni za
svoju domovinu, nego za gringose. A kako se zove vojnik koji
radi za strance? Zove se izdajica. A kakva je kazna za iz
dajice? Kazna je sm rt!
M nogi su gerilci b ili zadovoljni ovim govorom. B ravo!
viknuo jc jedan od njih. Na sm rt , viknuo je drugi. Gene
ral Fuerte dao je znak Remedios da bi elio neto rei, a ona
je kimnula. U m orno je progovorio.
Grijeite. Ja nikad nisam radio za Am erikance. A m e ri
kanci rade za nas. Daju nam novac, vie novca nego to m o
ete i zamisliti, pomau nam izgraditi ceste, mostove i bol
nice koje inae ne bismo mogli podii. Bio sam u A m erici,
mnogo puta, i tamo sam zatekao ljude koji su bogati, dare
ljivi, srdani, gostoljubivi, p risto jni i poteni. A m e rika nci
nisu nai neprijatelji, oni su nai p rija telji. Bez njihove po
moi, ova zemlja uope ne bi funkcionirala.

Remedios je progovorila. I ja sam bila u A m erici, kad

sam bila studentica. U siromanim dijelovim a amerikih gra
dova vidjela sam stvari pokraj kojih nae sirotinjske etvrti
izgledaju civilizirano.
Sutkinja ne bi trebala svjedoiti ili iznositi svoje milje
nje , ree Garcia.
Remedios ga je oinula pogledom. Odreujem da je moj
iskaz neophodan i potreban.
Franco ree: A li koju mi cijenu plaamo za tu pomo?
R ije je izgovorio s posvemanjim sarkazmom i potom p lju
nuo. Svakako, gringosi ulau novac, mnogo novca, ali gdje
je dobit? Kam o ona odlazi? Odlazi li radnicima koje oni za
poljavaju? Ne, ne odlazi. Ostaje li u ovoj zemlji? Ne. Dakle,
to se dogada? U zim aju nam sve, a nita nam se ne vraa.
Gule nas do koe. Kako nam, osim toga, pomau? Ponov
no je pljunuo. Uvjebavaju nae vojnike da ubijaju one koji
ele da stvari budu potene. uo sam da gringosi imaju vojni
logor u kojem uvjebavaju nae vojnike da izdre muenje.
Zato to rade? Mue li gerilci vojnike? Ne. Dakle, to se do
gada? Nai vojnici zapravo od gringosa ue kako da posta
nu m uitelji, zato to im gringosi pokazuju mnogobrojne na
ine muenja. A zato nam oni pruaju svu tu bratsku
pom o? Z ato da postanemo ovisni o njoj, pa da nas onda
mogu nadzirati kao to otac nadzire malog djeaka. Naa
vlada i naa oligarhija ponaaju se prema gringosima kao to
sam se ja ponaao prema svojoj majci kad sam htio komad
panele! Namjestio je djeje lice, cendravo i slatko. Mamacita, mamacita, daj mi malo panele, m olim te, mamacita,
obeajem da u b iti dobar! G erilci su se nasmijali, a i ge
neral Fuerte se osmjehnuo. Ima neto istine u tvojim rije
im a, ree on, ali bolje je da gringosi plaaju sto pezeta na
dan stotini radnika u rudniku koji su otvo rili, nego da stoti-

nu lju d i dnevno ne zaradi nita od rudnika koji nije ni otvo

ren zato to ga se nitko nije sjetio p otra iti.
Naa vlada ne otvara rudnike zato to prodaje koncesije
u inozemstvu , odvrati Franco, kako bi dobila novac. A za
to jo j treba novac? Zato nemaju novaca da otvore ru d n i
ke? Z ato to sav novac odlazi u inozemstvo kako bi gringosi cijeli dan mogli sjediti u hladu i putati da im narastu de
bele guzice! L ju di su se nasmijali; gringosi su b ili poznati
po svojim debelim stranjicama.
e lim g ovo riti , ree jedan od njih. Remedios mu dade
doputenje kimnuvi glavom.
Im am roaka u B oliviji. Radi u rudnicim a i ne zarauje
gotovo nita, a umire od bolesti plua. Die kao stari pas, a
ima trideset godina. Siromaan je zato to e se, ako se po
digne cijena kositra, sve izraivati od plastike. Stranci nas
uhvate u takvu zamku i ostajemo zauvijek siromani.
Remedios je kucnula po stolu drkom revolvera. Ovaj
se sud daleko odmaknuo od bitne stvari, a to je pitanje je li
general kriv za zloine protiv civilizacije, ili nije. Postaje jako
vrue, a dugo smo govorili. M islim da je vrijem e da doemo
do zakljuka, prije nego to se rastopim o u mast. Franco,
ima li jo to rei?
Franco odmahne glavom. U m oran sam od govorenja.
Sve sam rekao.
A ti, Garcia, to ti kae?
D rugovi, ree Garcia, postoje dva pitanja. Jedno je p i
tanje je li general Fuerte odgovoran za ono to se dogaa u
njegovoj oblasti, a drugo je pitanje je li to njegova krivnja.
On je guverner, pa je, prema tome, odgovoran. A li ja m islim
da on nije za to kriv. A ko nije znao to se dogaalo, nije
mogao biti kriv i, prema tome, neduan je .

 K riv je zato to je trebao znati! ispali Franco bijesno.

Osim toga, kako mi znamo da nije znao? Imamo samo nje
govu rije, koja ne vrije d i nita, zato to se on boji sm rti!
G eneral Fuerte nije se mogao suzdrati. Ja? Ja da se
bojim smrti? Gospodo Remedios, s vaim doputenjem uzet
u va pitolj i prosvirat u si mozak, pa ete vid je ti da se
nisam bojao rei istinu zato to se plaim sm rti! D ajte mi
svoj p i to lj!
Remedios je polako ustala i s oklijevanjem mu pruila
oruje, drkom prema naprijed. General ga je uzeo i pogle
dao. Prebacivao ga je iz jedne ruke u drugu, kao da ga odvaguje.
Ovo je vo jniki p i to lj , ree on, gledajui Remedios.
Pretpostavljam da je njegov prvi vlasnik m rtav.
Remedios se nasmijeila. Ne, ostavio gaje za sobom kad
je bjeao.
General se blago nasmijeio i osvrnuo oko sebe, kao da
se oprata sa svijetom, svom njegovom boli i ljepotom. Bacio
je pogled prema suncu. L ije p dan za um iranje , ree on.
Drago mi je to ne pada kia.
Podigao je pitolj prema krovu Remediosine kolibe. Kao
jedan, svi su lju d i podigli svoje oruje i naciljali u njega, svi
uvjereni kako e se on nastojati pucnjavom p ro b iti i pobjei.
General se ponovno blago nasmijeio, zatvorio oi i prislo
nio pitolj uz svoju sljepoonicu. Stajao je tako nekoliko se
kundi, a ljudi su s opinjenim uasom prom atrali kako prs
tom polako poinje p ritiska ti otponac. A onda su mu se oi
naglo otvo rile i on je rekao: O prostite, zaboravio sam se is
povjediti. e lim se ispovjediti ocu G arciji. Ne mogu u m ri
je ti neposveenom smru.

Svi su istodobno osjetili i olakanje i razdraljivost. G ar

d a , ispali Remedios, ispovjedi ga, ali budi brz, inae e
nas sunce sve p ob iti.
Na koljenima, general je rekao: Oe, oprosti mi, je r sam
grijeio. Pomiljao sam i inio zle s tva ri...
S obzirom na okolnosti, mislim da moete preskoiti po
jedinosti , ree Garcia, pa prstom nain znak kria na gene
ralovu elu. Absolvo te. Idi, dijete moje, i ne grijei vie.
Prignuo se i proaptao generalu u uho: Ostanite ovdje.
O dluno je poao prema svojoj ko lib i, dok je general,
pognute glave, ostao kleati na suncu. Trenutak poslije, G ar
cia se ponovno pojavio s kukuruznom to rtillo m , lim enim
loniem i bocom. Kaiprstom i srednjakom nainio je znak
kria nad tortillom , prom rm ljao nekoliko rijei i odlom io ko
madi. Njeno ga je poloio na generalov jezik. T ije lo K ris
tovo, koje je dao za tebe. Pojedi ga u sjeanje na mene. Ge
neral je povukao jezik i s mukom progutao kruh. N eki su se
ljudi prekriili.
Garcia je ulio malo ruma od eerne trske u lim eni lon
i, pa ga blagoslovio znakom kria. Nagnuo je loni uz ge
neralove usne i rekao: K rv Kristova, koju je za tebe prolio.
Popij ovo u sjeanje na mene. I ponovno su se neki od lju d i
prekriili. Garcia poloi ruku malo iznad generalove glave,
a general je jasno osjetio svojevrsnu iscjeljujuu toplinu kako
struji iz nje. Garcia se na trenutak m olio, a onda spustio po-
gled prema generalu. U m ri u m iru , rekao je.
Hvala vam, oe. General se podigao 11a noge i stao u
vrst raskorak. Jo je jednom zatvorio oi i polako podigao
oruje do sljepoonice. vrsto je poeo p ritiska ti otponac,
dok je Garcia mahnito mahao Remedios da ga zaustavi. Ona
je odluno odmahnula glavom.

General Fuerte pritisnuo je otponac, prisjeajui se svoje

obuke p rije mnogo godina. Stisni, ne trzaj! Stisni, ne trza j!
Sjetio se oniskog vodnika koji ih je drilao na obuci. Ovo je
kokot, ovo je komora, ovo je udarna igla. A ko oruje ne bu
dete savjesno istili, zaglavit e vam se, ili e se cijev razlet
je ti i o dvaliti vam jaja. Svaki u dan pregledavati vae oru
je i ako nije isto kao opatiine gae, sam u vam odvaliti
ja ja !
Generalova je dua ve napola napustila njegovo tije lo
kad se ponovno, uz trzaj, vratila. Nita se nije dogodilo. uo
se samo kljocaj. Zbunjeno je pogledao pitolj, pa ponovno
povukao zapinja. D o k su ljudi dosadanju tiinu m ijenjali u
zaueni amor, on je otvorio pitolj i pogledao u spremi
te za metke.
P rijekorno je pogledao Remedios. Prazan je. N atjerali
ste me da proem kroz sve ovo ni za to. Zato ste to ui
n ili?
Ja nisam barbarka i nemam elju gledati kako si netko
raznosi mozak. Nasmijeila se. Osim toga, nisam id io tkinja. Nisam glupaa koja lupa po stolu punim revolverom ija
je cijev uperena ravno u mene, n iti bih pun revolver predala
zarobljeniku. Budite ljubazni pa im ajte malo povjerenja u
m oju inteligenciju.
General se ironino nasmijeio, a Remedios ponovno
uzme pitolj i lupi njim e po stolu. e lim da svi odete i sjed
nete negdje u sjenu, pa raspravite i donesete odluku je li
kriv, ili nije kriv. V ra tit ete se poslije sieste i rei sudu svoju
odluku. I nemojte zaboraviti imenovati predsjednika porote.
L ju d i su nagrnuli u sjenu golemog stabla caracolee i po
eli ustru raspravu. General Fuerte okrenuo se prema Garciji dok ga je sveenik vodio natrag u kolibu koja je sluila

kao krajnje neosiguran zatvor. Onaj eerni rum je imao

ogavan okus. Zamalo sam se zadavio.
Garcia se nasmijeio. N i okus krvi nije dobar, prijatelju.
Sjetite se da je to bila krv.
B ilo je slatko b iti spreman za sm rt , odgovorio je gene
ral. U vijek u se toga sjeati.
Kad je sud opet poeo zasjedanje, generala su ponovno
izveli. Kakva je vaa odluka? zapitala je Remedios pred
sjednika porote, biveg vozaa traktora iz Asunciona.
O dluili smo d a j e nekako kriv i da nekako nije k riv ,
ree on, iroko se i s nelagodom osmjehujui dok se eao
po glavi.
Remedios je podigla oi prema nebu i zakuckala prstima
po stolu. Od toga nema neke pom oi rekla je polako, na
glasivi rije nema.
Tako smo odluili , ree predsjednik neto hrabrije. On
jest nekako kriv, a takoer nekako nije kriv, prema tome,
m orali smo donijeti takvu odluku. A li ne elimo da ga s tri
jelja. Ima muda. Ne elimo da hrabar ovjek umre kao pas.
U tom sluaju , ree Remedios, donosim presudu.
O krenula se i pogledala generala koji je, s jednom uzdignu
tom obrvom, sluao predsjednika porote. Generale Fuerte, zakljueno je da ste nekako k riv i, ali i da nekako niste
k riv i. Za nekako nije k riv neu dopustiti smrtnu kaznu. Za
nekako je k riv odreujem da budete zadrani ovdje, dok
ne smislim to u s vama. Sud je zavrio zasjedanje. M o ra
mo se p rip re m iti za povratak G lo rije , Tomasa, Rafaela i
Gonzaga s novim zarobljenikom. General e dobiti drutvo.
Remedios pokae dvojici mukaraca da vrate njezin stol
i stolac u kolibu, a onda se okrene prema generalu i p rib lii
mu se. to mislite o presudi, generale? Takvu ne biste uli
u pravoj sudnici, zar ne?

General se nasmijeio i preao rukom iznad oiju. N e ,

ree on. A li moda su oni u pravu. Shvaam da nisam ui
nio nita loe. U vijek sam davao sve od sebe, u dobroj vjeri.
A ko sam kriv, onda je to zato to nisam uinio dovoljno.
U poznaj sebe sama , ree Remedios, poloivi mu ruku
na rame.
General se ironino nasmijao: Dodue, ionako m islim
da nikad neu im ati p rilike uiniti dovoljno.
M oda za vas zatraim o tkupninu , rekla je Remedios.

DONA

CONSTANZA

SE N E U G O D N O
IZNENAUJE

U isto vrijeme kad je generalu Fuerteu bilo sueno zbog zlo

ina protiv civilizacije i u isto vrijem e kad je m ajor, zapravo
pukovnik (jer to je sad postao) Figueras sa svojim batalju
nom kretao iz Valledupara, etvero gerilaca iz Remediosine grupe silazili su niz planinu, je r su b ili na posebnom za
datku, a Dona Constanza je iznova itala svoj tri godine star
prim jerak Voguea. Svim je tim ljudim a vruina strahovito
teko padala i njihov je razgovor bio ogranien na neprekid
no ponavljanje iste reenice: Ay, el ca lo r! etvero je ge
rilaca urilo od sjene jednog do sjene drugog stabla, od gut
ljaja vode iz jednog do gutljaja iz drugog potoka. V o jn ici su
poskakivali u stranjem dijelu kamiona, potiteno sputenih
glava, dok su im se niz ela slijevali vodopadi znoja. Z n oj im
je curio niz ruke ravno u mehanizme njihovih M - 16 puaka;
pekao ih je i bockao curei im od prepona u izme; na le i
ma im je oblikovao krieve koji su se pretvarali u promoe ne i vlane tamne m rlje na kouljama, koje bi se potom na
rubovima stvrnule u sol; slijevao im se iz kose u oi, tako
da su svi, do posljednjega, stiskali oi koje su ih pekle, tresli
glavama i m irkali. Kad bi kamion stao da se lju d i mogu po-

m o k riti, mokraa bi im bila tamnouta i zaudarala bi, a neki

su ak o tk rili kako u njima vie i nema tekuine koju bi mogli
istoiti.
Na svojoj hacijendi, Dona Constanza je naloila slukinji
da jo j donese ve liki vr limunade s ledom, zaslaen panelom. Potom ju je otpravila, pa skinula runik i legla, ispa
ena i gola, pod ventilator ko ji se sporo okretao. Odloila je
prim jerak Voguea, zato to jo j je od pogleda na svu tu usku
odjeu b ilo jo nepodnoljivije vrue i tako je i ona, kao i svi
njezini sunarodnjaci, b ili oligarsi ili seljaci, leala smlavljena
i puna beznaa, u stanju nune trom osti koje siestu ini je
dinim utoitem duevno zdravih.
A k o ostatku svijeta i nije uvijek potrebna siesta, novac
jest, i Remediosina grupa nije tu bila iznimka. I zaista, ono
to najee izjeda dobre komunistike gerilce jest to to mo
raju trgovati s kapitalistim a, te tako i sami postati kapitalisti
kako bi osigurali sredstva za revoluciju. U najveem broju
sluajeva, prisiljeni su plaati krijum arim a oruja u om ra
enim jenkijevskim dolarim a - suprotno opem uvjerenju,
Sovjetski Savez nije im poslao izravnu pomo od 1964. go
dine, a mnoge su grupe, koje se financiraju uz pomo trgo
vine drogom, prisiljene tra iti isplatu u dolarim a, kako bi
mogle k u p iti oruje. U tom sluaju revolucionari barem
im aju to zadovoljstvo da znaju kako kokain, plaen dolari
ma, odlazi izravno u mrske Sjedinjene Drave i razara ivo
te njihovih graana i njihovo drutveno tkivo. Na taj nain
S A D postaju rtvom snage vlastite monete i - kao to je
rekao Lenjin, a Remedios esto citirala, K apitalisti e nam
prodati oruje kojim emo ih unititi.
S ovom je iro n ijo m vrsto vezana jo jedna. Naime, da bi
osigurali m ir, pravdu i bolju raspodjelu dobara, revolucio
nari m oraju posezati za ratom , nepravdom i nemoralnos
tim a, te oduzim ati gotovinu i dobra od onih ljudi iji im in-

teresi lee na srcu - obinih lju d i ko ji si to ne mogu priu

titi. Kao i veina grupa, tako je i Remediosina izdavala po
tvrde za oduzetu im ovinu, kako bi lju d i poslije pobjede
mogli dobiti naknadu. Veina lju d i nije znala proitati te po
tvrde, a oni koji jesu, nisu znali to bi s njima poeli. U nekim
mjestima, u kojim a vie nije bilo pezeta, te su potvrde po
stale zamjenska monetarna jedinica, a vrijednost im je ovi
sila o broju rijei koje su na njima pisale, tako da su se mogle
uti primjedbe kao, na prim jer, Za ovu sam maetu platio
etrnaest rijei ili Jedna rije za e tiri manga . L ju d i koje
bi gerilci pljakali m o lili bi svoje pljakae da potvrde ispi
suju do u najsitnije pojedinosti, no to je izazvalo svojevrsnu
inflaciju rijei, a gerilci su s vremenom izgubili dobru volju
da piu potvrde. Pa ipak, potvrde raznovrsnih gerilskih gru
pa, ak i usprkos injenici da su se mogle m ijenjati po te
aju, nikad nisu dostigle status jednak onom zadivljujuem
majstorstvu Pancha V ille u Meksikoj revoluciji 1913. godi
ne - nikad nisu u potpunosti zam ijenile saveznu valutu.
I tako doe vrijem e kad revolucionarnu savjest pone
m uiti revolucionarna pravda, pa revolucionari pokuaju s
neim to za promjenu utjee na one protiv kojih se bore vladajuu klasu i oligarhiju.
Tako se i dogodilo da je etvero pripadnika Narodne
avangarde upalo kroz vrata hacijende Done Constanze koja
je, potpuno gola i obamrla, leala ispod ventilatora. Dona
Constanza naglo je sjela, isputajui kratke krikove, dok su
jo j ruke letjele s jednog dijela tijela na drugi, u pokuaju da
se pokrije.
etvero je gerilaca spustilo svoje oruje i za p iljilo se is
kolaenih oiju i razjapljenih usta u prizor pred sobom. Madre de D ios! uzviknuo jc Tomas. Rafael je nervozno zahihotao i poelio rei neto prosto, ali se nije mogao niem
dosjetiti, a Gonzago je slubenim glasom rekao: D o b ar

dan! , na s toj e Rafael ponovno zahihotao. G loria je veselo

frknula, prignula se, dodala oni Constanzi njezin runik i
otro rekla Rafaelu: Callate! Basta ya!
Perdonc, ree Rafael, jo se uvijek guei od smijeha,
ali meni je ovo jako smijeno.
M eni n ije ! uzviknula je Dona Constanza.
Jednog dana ete i vi uvidjeti smijenu stranu ovoga ,
pokuala ju je utjeiti G loria.
Sumnjam. A sad se gubite iz moje kue ili u pozvati po
lic iju .
K ako? zapita Tomas, doim ljui se iskreno zbunjenim.
Dvaput smo obili kuu u potrazi za telefonskom icom
kako bismo je prerezali. V i nemate telefon. Ovdje nitko
nema telefon.
M oda je u telepatskoj vezi sa efom policije u V alleduparu , p rim ije tio je Gonzago.
U njegovoj glavi nema ni jedne m isli koju bi netko m o
gao p ro ita ti , ree Rafael.
Zaepite svi! zapovjedila im je G loria, pa se okrenula
prema D ona Constanzi. M orate se odjenuti u neto vrlo
praktino. Uzim am o vas za taokinju i trait emo otkupninu
od pola m ilijuna dolara. Ponaajte se pristojno, pa emo se
i m i prema vama o ph o diti s potovanjem. Ne budete li se
ponaali pristojno, u s trije lit emo vas. Jednostavno.
A li , odgovorila je Dona Constanza, oiju razrogaenih
od zaprepatenja, on to nikad nee p la titi!
Z a r vas ne voli? pitao je Tomas, istinski zabrinut.
T iho, Tomas! ree G loria. M orat e p la titi, ako ne eli
da nekom drugom p riliko m ustrijelim o njega. Iz depa na
prsima svoje kaki koulje izvukla je blok s potvrdama. Svom
ete muu napisati pismo koje u vam ja izd ik tira ti.

Dona Constanza je, dok su joj se usne i ruke tresle a oi

punile suzama, napisala sljedeu poruku:
Oteli su me i trae otkupninu od pola m ilijuna do
lara pripadnici Narodne avangarde. A ko ne bude pla
tio, strijeljat e me, a tebe e strijeljati nekom drugom
prilikom , ili prije pobjede, ili poslije nje. Novac mora
biti isplaen u gotovini i mora b iti ostavljen ispod luko
va mosta kod Chiriguane u sedam naveer, u petak, 15.
oujka, to je za dva tjedna. Doi e sam, ili e strije
ljati i tebe i mene. Oslobodit e me nekoliko dana po
slije. Moe imati povjerenja u Narodnu avangardu ako
ona moe imati povjerenja u tebe. Naprijed u pobjedu.
Patria o muerte!
Constanza

Ispod toga, G loria je dopisala: tovani gospodine, ovo

me svjedoi G loria de Escobal i ovdje dodajem svoj potpis.
G loria de Escobal.
G loria je otpratila Donu Constanzu do njezine gardero
be i pobrinula se, usprkos Constanzinim prosvjedima, da se
ova odjene u najvru i najpraktiniju odjeu i obuu, te da
uzme samo dva para donjeg rublja i dvije koulje i nita vie.
Kad su se vratile u dnevnu sobu, Rafael, Tomas i G onzago pomno su prouavali tri godine star prim jerak Voguea.
Ovo su udne ene , rekao je Tomas.
Sve su mrave i nemaju dlaka na nogama i ispod pazu
ha! p rim ije tio je Gonzago.
Zato bi netko htio im ati knjigu sa slikama b ije lih ena
koje su oito bolesne? htio je znati Rafael.
eljela bih to ponijeti sa sobom , ree Dona Constan
za, pruajui ruku da uzme asopis.

 Sm ijete , ree G loria. D ajte jo j to.

Jeste li vi lijenica? pitao je Rafael, a Dona Constanza
u pu tila mu je preziran pogled.
Ne, ja sam ku ltivirana.
Kao polje? pitao je zbunjeni Tomas. Kako?
D ona Constanza dobila je uputu da pozove svoju sluki
nju koja je oito bila prestravljena i koja je jedva uspijevala
shvatiti to jo j se govori. G loria jo j je predala potvrdu, a slukin jin e su oi zasjale. A h , ree ona, nacionalizirali ste
gospodaricu i nadoknadit ete je poslije revolucije?
Ne ba , ree G loria. Mora ovo svakako dati Don
Hughu Evansu, inae emo strije ljati i njega i Donu Constanzu, a najvjerojatnije i tebe. Jesi li razumjela?
Jesam, gospoo , ree slukinja, pa se iz navike nakloni.
Rafael je zahihotao.
D o ite , ree G loria, moramo prehodati mnogo milja.
Sad je svjee, a moramo se vra titi do zore.
H o d a ti? ree Dona Constanza. Ja ne mogu hodati!
Zato ne? zapita G loria.
Ja nikad nisam hodala! U m rije t u nakon pet m inuta.
N ikad niste hodali? rekla je G loria zaprepateno. E,
pa, sad ete m orati. Pukom je podbola Donu Constanzu
u lea, pa je grupa u jednoredu izala kroz stranja vrata i
prola ispod bugenvilije koja je rasla iznad terase. Slukinja
ih je prom atrala kako prolaze pokraj bazena, jo uvijek pu
nog algi i zadovoljnih aba, pa ih vidjela kako u sumrak ne
staju u smjeru obronaka. Potom je potrala natrag u kuu.
D on H ugh Evans vra tio se kui poslije dvanaest dana
provedenih u glavnom gradu. B io je on vrlo visok, tamno
kos mukarac otm jena izgleda, krne i sportske grae, bu
dui da je svoje popriline koliine slobodnog vremena tro-

io igrajui ragbi u K lubu Velana i Iraca, te tenis u K lubu

Hojas. D o k je vozio kroz selo, rastjerujui kokoi, uinilo mu
se da ga ljudi udno gledaju i kad je zaustavio svoj japanski
dip pred hacijendom jo se uvijek pitao zato. U n u tra je za
tekao uplakanu slukinju koja je grizla usne i stezala suknju,
oekujui oluju.
D on Hugh koraao je iz sobe u sobu traei svoju supru
gu, pa se vratio u predvorje. Gdje ti je gospodarica? pitao
je. Je li izjahala?
Ne, gospodine, rekla je slukinja, gutajui jecaje. P ro
li tjedan je dola revolucija i odvela je, gospodine.
Revolucija? Zgrabio ju je za ramena, nadvio se nad nju
i protresao je. Za Boga miloga, hoe rei da su je o te li?
Da, gospodine. Proli tjedan, gospodine.
Don Hugh korakne natrag i prisloni dlan o elo. Obrisao
je traak znoja. Pa zato mi to, za ime Boje, nisi prije rekla,
ti, glupa eno?! Z a r si potpuna id io tkinja?
Slukinja se skupila u sebe pred njegovim gnjevom. Samo
je gospodarica znala gdje ste, gospodine. O tili smo s p otvr
dom u Chiriguanu da poaljemo brzojav, ali postaju je prije
nekoliko mjeseci razorila revolucija, gospodine.
Boe na nebesima! zaurlao je Don Hugh. S kakvom
potvrdom? Reci mi, s kakvom potvrdom ?
S onom koju je Dona Constanza napisala je r su je na
tjerali, gospodine; Slukinja je sad ve gorko jecala i jedva
bila u stanju govoriti.
Pa gdje je potvrda, eno, pokai mi je !
Oh, ali, gospodine, ne mogu. Potroili smo je .
Potroili ste je? Kako to misli, potroili ste je, ti odvrat
na mulatska kuko? Don Hugh oborio se na nju, oiju koje
su rigale vatru, pa podigao ruku da je udari.

 M o lim vas, gospodine, preklinjala je zgurena slukinja,

nismo vas mogli pronai, pa ionako nije bilo koristi. Nismo
mogli rei policiji, zato to je revolucija rekla da e u biti i
vas i gospodaricu ako im kaemo. Pa smo je potroili.
Za Boga miloga, kako, kako za ljubav Boju ovjek moe
potroiti potvrdu?
Im ala je
ga i tri dana
se prisjetila,
Hugha. Svi

sto jedanaest rijei, gospodine. K u p ili smo sve

im ali fiestu u selu, gospodine. Oi su jo j, kad
na trenutak zasjale, pa je plaho pogledala Don
su b ili jako sretni, gospodine.

Oh, jesu li? zaurlao je on. A kod koga je sad potvrda?

Reci mi, prije nego to ti otkinem glavu!
Oh, gospodine, sad je u duanu sa ivenim nam irnica
ma u C hiriguani. M o lim vas, nemojte me o zlije d iti.
D on Hugh spustio je golemu ruku na njezin vrat i odigao
je deset centim etara od zemlje, pa je prislonio uza zid. Kad
se vratim , ti glupa mjeanko, razderat u te na komadie i
baciti leinarim a!
Ispustio ju je i okrenuo se na peti. Ponovno u svom di
pu, krenuo je uz kripu guma i nije stao ni ovjeku, ni ko
koi, ni psu sve dok nije stigao do Pedrova velianstvenog
duana ivenim nam irnicam a u Chiriguani. Na putu pre
ma ulazu utirao je kokoi pa se sjurio prema vlasniku koji
je, osjetivi veliku opasnost, m udro kliznuo iza stola.
K ako vam mogu pomoi, gospodine? pitao je sladunja
vo. Ron cana? Aguardiente? Avokado? Prezervativi?
e lim potvrdu, i to smjesta. Daj potvrd u ! zahtijevao je
D on Hugh, pucketajui prstim a ovjeku pred nosom. Po
tvrdu, ili si mrtav ovjek!
Potvrdu? pitao je zbunjeni vlasnik duana. Kakvu po
tvrdu?

 Onu od sto jedanaest rije i , zaurlao je D on Hugh. Daj

mi je !
A li bila je utroena u mom duanu i sad je m oja , ree
trgovac. Dakle, ne moete je dobiti. Osim toga, i ja sam je
ve potroio. Izmaknuo se D on Hughovu pokuaju da ga
zgrabi za ovratnik. K up io sam od policajca neto pozamano.
Od policajca! zaprepateno je uzviknuo D on Hugh.
O krenuo se, pa u nemonom bijesu nogom sruio hrpu
guava, od ega su se zavrtjele po podu, te jo vie isprepa
dale kokoi. Pas koji je drijem ao uz vrata odvukao se, cvilei, s repom meu nogama.
A gdje je jebeni policajac?
Nema ga. Otiao je u V alledupar, ali je rekao da e se
vra titi za etiri dana.
Don Hugh vratio se na svoju hacijendu slijep od bijesa,
proklinjui zemlju u kojoj policajac moe uzeti etiri dana
dopusta bez ikakva razloga. Kad je stigao, o tk rio je da je
slukinja ve nestala zauvijek. Nemajui blagog pojm a kako
se kuha, zaprijetio je Sergiju otkazom ako mu do veeri ne
pronae kuharicu. Sergio se dobroduno prihvatio te zada
e pa se vratio s kurvom Consuelo. O moj Boe! b ilo je
sve to je mogao rei Don Hugh koji je uskoro o tk rio kako
je Consuelo iroke ruke s umakom od pimente. D o k su mu
usta i grlo plam tjeli, izbacio ju je s hacijende i sljedea e
tiri dana proveo naizmjence se opijajui i divljajui od b ije
sa i uvrijeenosti, a onda se zastraujuom brzinom odvezao
natrag u Chiriguanu.
Policajac, naduta svinja polivenih oiju koje su gledale
ukri i s oiljkom preko nosa, muzao je kozu u svojoj k u h i
nji kad je stigao D on Hugh. Pet minuta poslije, Don Hugh
je izaao, jo se uvijek tresui od bijesa, ali ovaj put i izvan

sebe od nevjerice. Za sto jedanaest rijei policajac si je kupio

usluge svih kurvi u kupleraju, koliko ih god puta poeli tije
kom sljedeih est mjeseci.
Kad je D on Hugh uao u bordel, koji je najvjerojatnije
bio najbolje ureena zgrada u cijelom pueblu, smjesta se na
njega s putenim prijedlozim a bacilo pet, est brbljavih dje
vojaka raznih veliina i oblika. Don Hugh je zaurlao i zba
cio ih sa sebe. Upravo kad je to uinio, pojavila se i Madame. B ila je to golema m ulatkinja, visoka kao Don Hugh, a
vjerojatno za polovicu tea od njega. Pogled na ovu zastra
ujuu damu um irujue je djelovao na oajnog supruga pa
ju je, glasom gotovo suzdranim, zapitao moe li d obiti
potvrdu od sto jedanaest rijei.
Ne, Senor , odgovorila je ona. Potvrda je moja, zato
bih vam je dala?
D ajte m i onda barem da je proitam . O njoj ovisi ivot
moje ene!
Pa dobro, gospodine, ali ako je pokuate ukrasti, Sre
ka e vas u s trije liti.
U kutu oka p rim ije tio je kurvu neduna izgleda, od pet
naestak godina, koja je vrlo struno uperila u njega revol
ver.
Neu je ukrasti, samo mi dajte da je proitam ! p re kli
njao je D on Hugh.
Divovska je m ulatkinja polako zadigla rub svoje suknje
od tafta i s vrha svog nabreklog bedra izvukla potvrdu. Don
Hugh ju je uzeo od nje i proitao. Polako je utonuo u stolac
i zakopao lice u ruke. Ve je bilo prekasno.
O tu p io od nevjerice, isteturao je natrag na sunce, sposo
ban m isliti samo o jednome. B ilo je to neto posve nevano,
ali nita mu drugo nije padalo na pamet. Ponovno je posje-

tio policajca. K oju je to pozamanu stvar od vas kupio tr

govac? Jednostavno bih volio znati.
Policajac podigne pogled s koze koju je muzao. K up io
je moju neakinju iz Valledupara. T ip je pedofil, zaista de
gutantno.
Na putu natrag prema svom dipu, D on Hugh je proao
pokraj duana. Tamo je mrava dvanaestogodinja djevoji
ca gulila cassavu i, dok je prolazio, uputila mu drzak, koketan pogled, a onda se okrenula.
M o j Boe, pomisli on, ova moja zemlja pravi je talog
opaina.
Ve je bio gotovo kod kue kad je zauo strahovit pra
sak. Zaustavio je dip i osvrnuo se, pa ugledao udovian
oblak praine i smea kako se podie prema nebu iznad Chiriguane. Ne mogavi odoljeti znatielji, okrenuo je dip i od
ju rio natrag.

PISMO

KUI

La Estancia
M a chere Maman,
piem ti teka srca, je r se ini da e sve to moe poi nao
pako zaista i poi naopako. Zapravo, sve ide tako loe da oz
b iljn o razmiljam o tome da stavim toku na svoje oito uza
ludne napore i vratim se kui, u Francusku, je r ako nita
drugo, znam da me tam o eka topla o bitelj koja me voli,
iako, tko zna kakav bih tamo posao mogao dobiti nakon pet
naest godina bavljenja poljoprivredom u tropima?
Za poetak, ma chere Maman, Frangoise je strano bo
lesna. N jezino zdravlje ni u najboljim trenucim a nije bilo
sjajno, ali vruina i vlaga ovoga mjesta to liko su je izmodile
i iscrpile njezine snage da se ini kako se na njoj svaki ugriz
komarca pretvara u sve veu i sve bolniju ranu. V je ru j mi,
sve sam pokuao. N ajprije sam pokuao s lim unovim sokom,
zato to je njegova kiselina dobar antiseptik; strahovito pee,
ali uvijek je bio djelotvoran na m ojim vlastitim porezotinama i tropskim irevima. Poslije toga, pokuao sam s ljubias
tom masti koju koristim na stoci; ona pee jo gore, ali je i
beskorisna. Na kraju sam, a to ti govori do koje sam mjere
oajan, doveo mjesnog lovca koji je brujo, neka vrsta vraa.
Zove se Pedro, vrlo je visok i sjedokos, a u okolici je na ve-

liku glasu zbog svojih moi. Kau da razgovara s anelima,

a zna i arolije koje zove secretos.
Eh, sad, Maman, znam to misli, znam da misli d a je to
isti sotonizam i da bih ga, kao dobar kranin i katolik, tre
bao svim srcem iskorjenjivati, ali iskreno govorei, ovo m je
sto moe ovjeka dovesti do tako krajnje bespomonosti i
oaja, da jednostavno vie nema izbora.
B ilo kako bilo, Pedro je doao, poloio ruke na Frangoisin vrat i vrsto jo j se zagledao u oi. Proaptao jo j je u uho
neto to nije razumjela, iako, kao to zna, p rilin o teno
govori panjolski, a onda me doao vid je ti nasamo. Rekao
m i je da nju mui mnogo vie od ireva. Kao da to i sam
nisam znao!
O tp rilik e u isto vrijem e u orm aru sam pronaao nekakav
a ntibiotik kojemu je rok trajanja istekao prije tri godine, pa
sam jo j ga posipao po ranama. O poravila se za tjedan dana!
Moda nikad neu saznati je li je izlijeio praak ili Pedrove tajne, ili moda oboje - u ovoj zem lji ba nita nije raz
lono.
A nije ni Frangoisc. Mora znati, Maman, da sam sad, jo
vie nego kad sam ti posljednji put pisao, uvjeren da ona ima
rak. G rudi su jo j, kao nikad prije, bezbojne, izobliene i gro
teskne. Ne mogu ti ni opisati kako je sad bestidno izoblie
no njezino nekad lijepo tijelo. Takoer vjerujem i da jo j se
rak proirio na bubrege, zato to je poela m o kriti krv i ne
prestano je iscrpljena. B lijeda je i krhka poput sablasti, u
ovoj zemlji u kojoj su svi drugi opaljeni suncem!
A li ja tu nita ne mogu u initi! Ona vjeruje je dino u p ri
rodne lijekove i u svog vjerskog iscjelitelja u Toulouseu, koji
ju je prije petnaest godina izlijeio od migrene. Svim sam je
silama nastojao nagovoriti da mi dopusti da je odvedem
lijeniku u glavni grad, ili barem njezinu iscjelitelju u Tou-

louse, ali ona to uporno odbija. Umjesto toga pisala mu je i

zatraila lijeenje na daljinu, zato to tvrdi d a je to savreno
izvedivo. ovjek mi je ve poslao raun na deset tisua fra
naka! Kao to zna, Maman, imanje mi donosi iznos od o t
p rilik e dvadeset franaka na dan, to me ini vrlo bogatim
ovjekom prema mjesnim m jerilim a, ali siromahom prema
m jerilim a Francuske. injenica je da ja tom ovjeku jedno
stavno ne mogu p la titi, ak i kad ne bi postojala potekoa
oko prelaenja stotina i stotina m ilja do najblieg grada iz
kojega zapravo mogu poslati meunarodnu novanu uplat
nicu.
Lovac mi je rekao kako je, prema njegovim saznanjima,
je d in i lijek protiv raka to da ovjek pojede netom ubijenu si
rovu koraljnu zmiju. Z am isli! A to treba uiniti svaki tje
dan! Te su zmije smrtonosno otrovne i lju d i ih ubijaju im
ih vide, tako da ih vie nema tako mnogo kao nekad. Sve
jedno, ponudio sam nagradu za ive koraljne zmije i sad u
velikom drvenom sanduku imam zaliha za nekoliko mjeseci.
U b ili smo prvu i Fran$oise ju je uspjela pojesti, usprkos i
njenici d a je to teko opteretilo njezinu savjest, budui d a je
ve dugi niz godina vegetarijanka. Rekla je da nije bilo tako
gadno kao to je oekivala i inilo se da se rak povukao. No
svejedno je odbila jesti jo zmija, je r tvrdi da se mora p rid r
avati svojih vegetarijanskih naela i da ti pravo kaem, M a
man, ja m islim da ona zapravo eli um rijeti.
Na kraju krajeva, ovamo je dola samo zato da bi bila sa
mnom i, takorekui, zaboravila svoj prijanji brak, ali nikad
nismo pronali sreu kakvu bi ovjek s pravom od braka oe
kivao. Nedostaje jo j to se ne moe baviti grnarstvom; ne
davno sam jo j sagradio lonariju, ali ne moemo nigdje pro
nai glinu, n iti imamo ime zapaliti pe. Ona takoer smatra
i da su seljaci neizrecivo grubi i prosti. Ja sam se na to davno
nauio i prilagodio se tome, a njoj ni to nije drago. Osim

toga, i vlaga kinih razdoblja dovodi je do stanja posvema

njog jada. Da bi sve bilo jo gore, meu nama je puklo na
tjelesnim stvarima. M eni je to tako odbojno, a ona je to liko
poniena i postiena svojim stanjem, d a je svako brano op
enje meu nama davno prestalo, o tp rilike u vrijem e kad je
posljednji put pobacila.
V o lio bih kad bih ovo pismo mogao zavriti nekim lje p
im novostima, ali bojim se da imam jo loih vijesti.
Posjetili su me gerilci iz N arodnooslobodilakih snaga.
Doli su u etvrtak naveer, kad smo svi sjedili vani poslije
veere. Nikad nisam vidio goru bandu grubijana. B ila su tro
jica u kaki uniformama, raskopanih koulja. Svi su im ali u
pave brade i divlju kosu, a svaki je od njih bio omotan s to
liko oruja i streljiva da se ovjek pita kako uope hodaju.
Pa ipak, b ili su iznenaujue pristojni, to njihove zahtjeve
ne ini nita razumnijima.
D ali su mi rok od tjedan dana da im predam etvrt m ili
juna dolara u gotovini! Ne mogu ti uope objasniti kako sam
se okirao i zaprepastio! T o liko sam se zaudio da sam, uspr
kos tome to sam se tresao od straha, jednostavno morao
prasnuti u smijeh; to je, pak, iznenadilo njih. Pokuao sam
im objasniti kako europsko p od rijetlo ne znai odmah da je
ovjek neizmjerno bogat, da zaraujem samo nekoliko pezeta na dan, te da mi je ena tako bolesna da je se ni na tre
nutak ne usuujem ostaviti samu. Kad su je vidjeli, barem
su mi to povjerovali. Na kraju su se sloili da u ih povrem e
no opskrbljivati hranom. Znam d a je to potpuno pogreno i
da bih trebao odbiti bilo kakav posao s njima, ali injenica
je da nemam izbora. Policijske snage, u pravom smislu te r i
jei, ovdje ne postoje; morao sam pod m ititi mirovnog suca
da uhiti ovjeka koji mi je ukrao magarca, a bila je ista sre
a to je ivotinja uspjela sama prijei pedeset kilom etara i

pronai put do kue. N c mogu se za zatitu obratiti ni vo j

nicim a; oni su strahovito nesposobni, a njihova prisutnost
znaila bi moju trenutnu smrt od gerilske ruke. Vojska se u
o kolici ve upustila u dva omanja pokolja i mjesno bi me sta
novnitvo zacijelo ubilo kad bih pozvao vojsku da nas titi.
A k o nita drugo, ne bi trgovali sa mnom, pa bih preko noi
izgubio petnaestogodinji trud oko graenja povjerenja i
dobre volje. Osim toga, vojske se bojim mnogo vie nego ge
rilaca, budui da ovi drugi barem imaju neke ideale, a i znat
no su vie disciplinirani. G erilci imaju sustav papirnatih po
tvrda za sve to odnesu i obeavaju da e to nadoknaditi
poslije pobjede. D o b ro je to to ovjek te potvrde ovdje
moe k o ris titi kao novac, tako da, opskrbljujui ih hranom,
zapravo mogu pristojno zaraditi, to ne bi bio sluaj da im
dajem novac.
Pa ipak, Frangoise i ja strahovito se bojim o da bi oni, sad
kad znaju gdje smo, mogli odluiti oteti djecu. Nedavno su
(ujem da se radi o drugoj grupi) oteli Constanzu Evans i
zatraili otkupninu od pola m ilijuna dolara, a njezini su zakupci tri dana slavili uz prizore upravo neopisive raskalaenosti i pretjeranog radovanja. Znam d aje bila loa gazdarica,
ali to ti samo pokazuje kako se ovjek ne moe automatski
osloniti na odanost svoje radne snage.
Zbog toga smo Frangoise i ja odluili poslati Jeana, Pierrea i M a rie da do daljnjega ostanu kod naih prijatelja u
glavnom gradu. Isprva su odluno odbili poi. Oni su prava
seoska djeca, pa je i sama pomisao na to da budu udaljeni
od svojih voljenih konja, pasa i maaka, te na to da nee
moi plivati u rijeci ili draiti aligatore (uvijek im govorim
da to ne ine) izazvala pravu provalu suza i prosvjeda. Dao
sam sve od sebe da im objasnim kako su u velikoj opasnosti,
ali kad su to uli, jo su manje eljeli ii, za sluaj da se ne
to dogodi Frangoise i meni. Na kraju se M arie ipak ponijela

kao najstarije dijete i sloila se s odlaskom, pa su i ostala

dvojica popustila, i tako sam ih proli tjedan odveo. Putova
nje vlakom trajalo je dva dana i bilo je upravo uasno. Tra
nice su poloene tako neravno da su m orali uvesti posebna
sjedala s oprugama kako bi putovanje bilo barem podnolji
vo. Posljedica toga jest da poskakuje gore-dolje kao kakav
poremeeni akrobat na tram polinu i ne moe se norm alno
ponaati. Isprva su djeca m islila d a je to ba sjajno; ponaali
su se kao id io ti i natjecali tko e vie poskoiti, a onda im je,
manje-vie istodobno, svima pozlilo. Nism o mogli pronai
nikoga tko bi to poistio, i tako je sve to lealo tam o i smr
djelo, dok nije doao neiji pas i sve pojeo, na to je pozlilo
meni. H ra n ili smo se samo arepama i nadam se da sad nisu
zaepljeni kao ja.
Maman, u vlaku se takoer dogodila uasna nesrea.
Zna kako ovdanje djevojke uvijek oponaaju am eriku
modu? Pa, u vlaku je bila i jedna m ulatkinja u visokim pe
tama i ja mislim da je popila previe piva - kao i svi mi, u
nastojanju da se malo rashladimo - pa je pala iz vlaka. ini
se da je vlak poskoio upravo u trenutku kad je ona prela
zila iz jednog vagona u drugi, pa se poboke spotaknuta na
tim potpeticama. Ovdje nema harm onika prolaza ko ji bi
sprijeili ispadanje i tako je ona ispala. V la k je stao i vratio
se unatrag, pa su je unijeli u na vagon.
Maman, nema rijei kojim a bih ti mogao opisati svu stra
hotu tog prizora. Budui da je odskakivala od kamenja na
sipa, ogulilo jo j se sve meso s lijeve strane tije la i m ogli smo
jo j jasno v id je ti kosti. Iz tije la jo j je curila krv, ali nismo
mogli nita uiniti za nju, zato to ovdje na stotine kilom e
tara nema bolnice, a nema ni hitne pomoi, kao ni telefona
kojim bi je ovjek mogao dozvati. N i u jednom trenutku nije
izgubila svijest, i samo je tamo leala i tiho plakala, sve dok,
dva sata poslije, nije umrla. Kad se to dogodilo, svi smo b ili

zahvalni Bogu zbog nje, ali potom su jo dva sata plakali i

histerino zavijali svi ostali u vagonu. ovjek bi pom islio da
smo je svi poznavali godinama, iako smo znali samo da se
zove M aria. Djecu je to gadno potreslo i kad smo se opra
tali vie nisu imala suza.
Farma sad nalikuje na mrtvanicu; kad sam se vratio, sve
je b ilo tiho i m irno i ja sam shvatio da je to zato to nema
djece da viu, zafrkavaju se i meusobno se svaaju. Otiao
sam u njihovu sobu, sjeo na Pierreov krevet i plakao od sve
te silne alosti.
M am an, osjeam se praznim poput peine i samotnim
poput pustinje. Kad sam tek bio stigao u ovu zemlju, pucao
sam od snage i optim izm a i bio odluan u nam jeri da stvo
rim sebi dobar ivot nakon one gungule koju sam izazvao u
Francuskoj. U to je doba, prije nasilja, u ovoj zemlji posto
ja lo neto barem nalik na dem okraciju i moglo se nai malo
ku lture koja je ovjeka podsjeala na dom. ovjek je mogao
o tii u glavni grad i posluati dobar orkestar ili vidjeti dobru
predstavu ili se proetati, a da ga ne spopadnu odmah sa svih
strana gubavi prosjaci. U to je vrijem e postojao izvjestan
napredak, ali sad je inflacija dvjesto posto i ini se da sav
novac odlazi za plaanje kamata na inozemna zaduenja.
O vih dana vlada jednostavno troi svoju aktivu i sve odlazi
u propast. Iskreno ti kaem, Maman, ti ne bi vjerovala kakav
je ovdje nered, mene srce boli. Ne mogu se kupiti ni najosnovnije potreptine, a ak su i m oji planovi da kupim meha
nizaciju za farm u m orali b iti odgoeni, je r iako se mehaniza
cija moe k u p iti u asa Inglesi za nerazumno visoke iznose,
jednostavno nigdje nije mogue nabaviti rezervne dijelove.
L ju d i su ovdje razvili nevjerojatnu sposobnost da im provizi
raju ni iz ega, a seljaci uspijevaju opstati jedino zahvaljujui
uzgoju koke i marihuane, to ih je sve uinilo nepotenima.

Prostitutke (oprosti to ih spom injem ) postaju sve mlae i

mlae, a svi ive u strahu od napada i pljake.
No ak i usprkos tome, ma chere M aman, ja osjeam
kako je velianstvena i romantina ova zemlja. ak je i m je
sec etiri puta vei od onoga u Francuskoj, a ptice i le ptiri
neopisivo su lijepi i ivahnih boja. I lju d i su takoer areni
skup i ini se da se uvijek ale i vesele. Z em lja je plodna,
imamo ak i naftu i smaragde, no ini se da od svega toga
nikad ne ispadne nita. L ju di si uzajamno pomau bez na
knade, a ipak ni jedan slubenik ne eli ni prstom m aknuti
ako ga ne podm iti - nije li to u meusobnoj suprotnosti?
Ovi ljudi vole cijelo ovjeanstvo, a ipak se uzajamno ubi
jaju bez razmiljanja!
Sve u svemu, m islim da e mi puknuti srce kad budem
morao otii, a to e se jednog dana zacijelo dogoditi. Ovdje
mi je tako prekrasno, a uloio sam i petnaest godina truda i
znoja u to da moj dio ove zemlje napreduje. ak sam uspio
i dalje voljeti Frangoise koja mi nikad nije oprostila to to
nisam Jean-Michel i koja me esto inila nesretnim. M rzim
i samu pomisao na to da u moda m orati ostaviti njezino
tije lo u ovom tlu. A k o ona umre, Maman, a ja u dui znam
da e to b iti vrlo brzo - ne, nemoj pucketati jezikom i k o riti
me zato to sam morbidan! - odluan sam da rasprodam svu
svoju imovinu - ali, tko bi kupio ovu zemlju u podruju koje
postaje ratna zona? - i vratim se u Francusku s lijesom. Ova
zemlja koju sam zavolio i, Bog dragi zna, ak nauio i poto
vati, poela me isuvie alostiti i neu moi jo dugo podno
siti njezinu okrutnost. Kad umrem, Maman, nadam se da e
- ako mi tije lo i bude poivalo u Francuskoj - moje srce b iti
pokopano ovdje.
Ne znam hoe li dobiti ovo pismo. Ovdje vie nije m o
gue kupiti marke, pa ovjek pismo i novac za marke mora

dati vlakovoi kad vlak prolazi kroz Chiriguanu. Nisam si

guran mogu li se, u ovim tegobnim vremenima, osloniti na
njegovo potenje.
aljem ti mnogo poljubaca i rado te se sjeam.
Tvoj sin,
A ntoine
P. S. U pravo sam uo eksploziju. Pitam se to je to bilo?

NARODNOOSLOBODILACKE
SNAGE

JED N IM

ZBUNJUJU
AVANGARDU

UDARCEM

NARODNU
I NACIONALNU

VOJSKU

U etvrtak, 14. oujka, jedan je vrlo um orni campesino, po

kriven bijelom prainom i dobrano oznojen, na svojoj m uli
stigao u tajni logor Narodnooslobodilakih snaga, smjeten
u maloj udolini do koje se moglo doi je dino kroz uzak p ro
laz koji je u svako doba bio dobro uvan.
Na obje su se strane udoline uzdizali pravi stjenoviti zi
dovi; gerilci su, prom atrajui divlje koze iz okolice, shvatili
na koji nain mogu sii i napustiti udolinu u sluaju potre
be, a istodobno b iti posve sigurni kako ili nitko od progoni
telja nee moi slijediti. U sluaju bilo kakvog upada vojske
u udolinu, gerilci su je kanili napasti odozgo, p rije toga d i
gavi u zrak prolaz meu stijenama, iz kojeg su razloga tamo
strateki smjestili dvije bave dinamita. Taj su din am it ku
p ili od vladina Ureda za rudnike, lano se predstavivi kao
tragai za zlatom. Pokazali su ispravu koja je dokazivala vlas
nitvo nad nalazitem , a koju je sastavio gerilac ko ji je ne
ko bio odvjetnik, te ponudili slubeniku doivotnu d ob it od

pet posto ako im dade obilatu koliinu dinam ita besplatno.

D in a m it su uglavnom ko ristili za buenje zidova banaka koje
su pljakali kako bi doli do novca kojim su slubeniku is
plaivali petpostotnu d o b it , ali ostatak su ko ristili u revo
luciji.
N arodnooslobodilake snage bile su preteito grupa za
unitavanje, za razliku od, na prim jer, Narodne avangarde
koja je uglavnom bila grupa za zasjede ili Oslobodilakog
fro nta koji se veinom bavio otmicama, dok se Front nacio
nalne akcije specijalizirao za ucjene i iznude, a Revolu
cionarni socijalisti za atentate na vane osobe. Narodnooslo
bodilake snage svoju su usku strunost najvjerojatnije
odabrale zato to je bila jedna od najsigurnijih; na kraju kra
jeva, nema velike opasnosti u tome da se postavi bomba i
poslije se povue na sigurnu udaljenost. O ito je da nikad
nisu p rim ije tili kako je nemogue olakati muke potlaenih
masa razaranjem in fra struktu re koja je bolno sporo i uz
pomo posljednjih ostataka nacionalnog bogatstva bila sa
graena upravo masama na dobrobit. No kako god paradok
salno b ilo njihovo ponaanje, ono to im se dogodilo jedno
stavno je bilo u skladu s opim pravilom koje je prim jenjivo
na cijelo ovjeanstvo. To je pravilo koje kae da ljudi uvi
je k misle kako je ono u emu su struni zacijelo neto od ve
like vanosti. Narodnooslobodilake snage bile su strune s
eksplozivima i upravo su iz tog razloga smatrale kako je ono
ime se bave od krucijalnog znaenja.
N jihova je mala udolina u planinama bila gusto poum
ljena i u njoj je bilo mnogo vode, pa su gerilci ivjeli ivo
tom arkadijske jednostavnosti i uivanja, izlazei tek kad bi
nekome od njih na um pala dobra ideja to je sljedee to bi
mogli raznijeti. Stari campcsino na m uli, koji je bio njihovo
o ko u Valleduparu, stigao je s izvrsnom idejom i zaputio

se ravno zapovjedniku grupe ko ji je, vrlo prikladno, bio znan

pod nadimkom E1 G olpe , Nesrea .
E1 Golpe je neko bio M ontonero gerilac u A rg en tin i, no
otiao je kad se kampanja zastraivanja koju je provodio ge
neral V idela otela ak i ispod generalova nadzora, a svi koji
su makar samo izgledali kao ljeviari nestali su. E1 G olpe
se vlastitim oima uvjerio u to kako je uzaludan pokuaj da
se gerilci suprotstave visoko discipliniranom , brojnom , be
zobzirnom i fanatinom neprijatelju, pa je stoga doao u ovu
zemlju kako bi vodio rat protiv ranjivijeg neprijatelja - ono
ga koji je bio brojan, bezobziran, fanatian, nediscipliniran
i nesposoban. E1 Golpe se ponosio injenicom da vrlo n a li
kuje na Erncsta Guevaru, sa svojim blagim oima i crnom
bradom koja nikad nee izrasti tako gusto kao Fidelova, a u
toj njegovoj slinosti s Che Guevarom postojalo je neto to
je njegove ljude nadahnjivalo na srdano potovanje i esto
ku odanost. Veina ih se tru d ila oponaati njegov talijanizirani argentinski naglasak i gibak hod.
Ono to je campesino rekao E1 G olpeu, b ilo je da je
netko u baru uo vojnika kako kae da on i njegov bataljun
odlaze u Chiriguanu kako bi uguili mjesnu pobunu, te da
se namjeravaju utaboriti u savani na sjevernoj strani rijeke
M ule. Kao to je seljak rekao: Chiriguana nije daleko odav
de i tamo sigurno mora postojati neto to moete dignuti u
zrak. E1 Golpe je smjesta shvatio to bi to neto moglo
biti, pa otiao pronai svoja dva najstrunija unitavatelja.
Pronaao ih je kako jedan do drugoga sjede na obali r i
jeke s nogama u vodi, duboko u estokoj raspravi o a fro d i
zijacima. Kaem ti, govorio je jedan od njih, mjesec dana
mi nije dala m ira.
U mom sluaju je trajalo dva mjeseca i zamalo sam
um ro.

 Vas dvojica , prekinuo ih je E1 Golpe, pribliivi im se

straga i smjetajui ruke na njihova ramena. Imam posli
za vas. A onda im je paljivo objasnio o emu se radi. Te
su veeri natovarili dinam it na magarca i zaputili se kroz ko t
linu.
Buena suerte! doviknuo im je straar.
Ne treba nam srea, odvratio je jedan od njih, ovo e
b iti jednostavno.
Pa, svejedno mnogo sree. A ko naletite na curu koja je
od volje, dajte jo j jednom i za mene.
A , ne, prijatelju. Ne bismo je eljeli zaraziti jednom od
tvojih boletina.
E, pa onda, dabogda zarazila ona vas jednom svojom!
O tp rilik e u isto vrijem e, Gonzago, Rafael i Tomas kre
tali su, s M arijom , magaricom generala Fuertea, kako bi po
ku p ili Don Hughovu otkupninu koja je trebala b iti poloe
na sljedeeg dana. B ilo je planirano da njih trojica lee u
zasjedi u oblinjoj gutari kako bi prom atrali svaki pokret
nekoliko sati prije i nekoliko sati poslije trenutka kad e Don
Hugh ostaviti novac. Na taj e se nain osigurati da ne ulete
u zasjedu i moi vidjeti D on Hugha kako dolazi i odlazi i biti
sigurni da je sam.
Stigli su malo prije zore i odabrali dobro mjesto na koje
e se sakriti, s otvorenim pogledom prema mostu i cesti koja
je njim e prolazila.
M ost je bio jednostavna graevina od armiranog betona,
najjeftin ije i najtrajnije vrste. Imao je lukove na oba kraja,
a podupirala su ga etiri betonska stupa, koja su bila postav
ljena na ravnom jernim razmacima i utaknuta u temeljce uro
njene u rijeno korito. M ost je sagradila ekipa U jedinjenih
naroda i isprva je bio dio davno zaboravljenog projekta po
moi u razvoju, a izvorna mu je namjena bila sprijeiti gubi-

tak vozila, nastao zbog toga to su pretjerano odvani vo

zai kamiona pokuavali forsirati rijeku tijekom poplava u
kinim razdobljima. Prije nego to je otvorena cesta od V alledupara prema glavnom gradu, most je bio glavna trgova
ka arterija iz smjera morskih luka, a tijekom poplava trgo
vanje bi gotovo uvijek stalo. N o sad vie nije imao prijanju
slavu i njime su se uglavnom ko ristili mjetani iz okolice koji
bi ga prelazili pjeice ili na konju; te stoga nije bio redovno
odravan. V ozila koja su prelazila most tijekom podnevne
vruine razlila su asfalt u stranu i on je bio strahovito raspu
can. Prvotni graditelji mosta nisu vo d ili rauna o strahovitoj
vlazi i vruini regije i tako je sad, dvadeset pet godina po
slije, most bio zanemaren, beton je bio promoen i ljutio
se, a golemi su se komadi o tkin u li od njega i pali u rijeku.
Tome treba dodati i injenicu d a je estoka struja M ule, koja
je u punoj snazi bila sposobna nositi sa sobom golemo ka
menje, u velikoj m jeri otetila lukove i potporne stupove.
Sva teka vozila koja bi se u posljednje vrijem e kretala tim
putem obiavala su radije forsirati rijeku kao nekad, nego se
izloiti opasnosti prelaska mosta i tako je, ba kao nekad, r i
jeka sad bila puna zahralih trupova djelom ino nasukanih
i opljakanih kamiona.
Usprkos svom ruevnom stanju, gledan iz srednje udalje
nosti, most se jo uvijek doimao dostojanstvenim i velian
stvenim graditeljskim djelom, a mjetani su se njim e vrlo po
nosili, zato to je to bio je d in i most u okolici i bio je njihov.
Na oba kraja mosta stajala je obavijest na kojoj je pisalo:
Prelazite most Chiriguana . Na obavijesti je bilo i grafita
ko ji su pomno iznosili duevna stanja ( Nema m i ivota bez
E rendire ), p olitikih slogana ( D o lje o ligarhija ), te nebit
nih obavijesti i poticaja ( Juanito jebe magarce , D o ite k
Consuelo ).

Tomas, Gonzago i Rafael razradili su sustav naizmjeni

nog m otrenja mosta po naelu - sat motrenja, dva sata od
mora. T ijekom slobodnog vremena mukarci bi puili, d rije
mali, gaali gutere kameniima i razgovarali. Do podneva
su ve sva trojica osjeala posljedice ejelononog hodanja.
B ilo je to takoer i doba kad cijela nacija, ak i u ratno vrije
me, stane zbog sieste. T o nije imalo nikakve veze s priroe
nom lijcnou koju ostatak svijeta pripisuje Latinoamerikancima; im alo je veze s nemogunou disanja, nemogunou
da se naini ijedan pokret bez obilnog znojenja, s nemogu
nou da se ita vidi od znoja koji se slijeva u oi i drhtavih
fatamorgana i vruih izmaglica, kao i s nemogunou da se
bilo to izvan kue dotakne zbog straha od opeklina. Cijela
bi nacija negdje u hladu zahvalno utonula u tromost, a mo
gunost da ovjeka tijekom sieste ulove u nedjelu bila je je d
naka onoj da ga ulove pod o kriljem mraka; ak bi i buno
voenje ljubavi za vrijem e sieste skandaliziralo susjede, ne
zato to se radilo o voenju ljubavi, nego zato to je bilo bu
no i, prema tome, antidrutveno u trenucima kad razdraeni
lju d i pokuavaju drijem ati.
Tomas i Rafael drem uckali su u hladu, a Gonzago je p i
ljio prema mostu dok mu oi konano vie nisu mogle pod
nositi zurenje u prizor k o ji je podrhtavao. Na trenutak bi za
tvorio oi i odmarao ih na nadlaktici sve dok ga nisu prestale
svrbjeti i pei, a potom bi ponovno m otrio. Z noj mu je na
top io n ajprije koulju, a onda i hlae; e mu je pekla grlo
kao da je progutao dikobraza. Razdoblja izmeu odmaranja
oiju i m otrenja postupno su postajala sve dua i dua, a
onda je i Gonzago pao u dubok san u kojem je neduno sa
njao kako jo uvijek m otri most.
Sva su trojica blaeno spavala puna dva sata kad ih je na
javu vra tilo neto to se in ilo kao kraj svijeta. N ajprije se
ula grm ljavina koja je potresla tlo i na sve strane rasprila

kamenie koji su se k o trlja li kao poremeeni ohari. Potom

je uslijedila rika nalik na glas Boji i navala zraka koja im je
izvukla dah iz plua i podigla im slamnate sombrere u zrak.
Z atim je stigao silan vjetar dok je zrak srljao natrag u zra
koprazni prostor, od ega su se prevalili na lea, a iz tog su
se poloaja, zbunjeni, napola p ridigli. M o gli su vid je ti golem
oblak praine i dima kako se die s mjesta na kojem je sta
jao most i ko ji se obruio prema njim a kao pjeana oluja u
pustinji. Uurbano su p re krili usta i nosove rubovim a kou
lja, samo da bi ih odmah na tlo oborio bijesan vih o r otpada
ka ko ji kao da se pojavio niotkud. Stijene, kamenje, komadi
eljeza i betona, voda i blato, sve se to obruilo na njih na
padnom brzinom i u golemim koliinam a sve dok, napola
zakopani, strahovito izubijani i posve oamueni, nisu omam
ljeno ustali iz otpada kako bi pregledali situaciju.
M ierda , rekao je Gonzago.
M adre de D ios , rekao je Rafael.
H ijo de puta , rekao je Tomas.
Z em lja oko njih bila je posve opustoena u toj maloj, ali
raskonoj apokalipsi; grm lje je b ilo iupano iz korijena i os
talo bez lia, tlo je bilo posuto sitnim kom adiim a mosta.
M eu kamenjem, riba je izgubljeno lupala repom, hvatajui
zrak; Gonzago ju je udario po glavi i strpao u svoju mochillu. Za poslije , rekao je.
Vama dvojici tee krv iz nosa , p rim ije tio je Tomas.
I tebi , odvratio je Rafael, a onda stisnuo oi da pogle
da kroz oblak praine koji se poeo slijegati na podruje oko
mosta. M oj Boe, pogledajte o no !
Nita nije ostalo na mjestu gdje je nekad stajao sredinji
dio mosta. eline ipke virile su iz slom ljenih greda, a stu
povi se krivudavo naginjali poboke, iskrivljeni i uleknuti. U
rijeci je, neto dalje od mosta, leao prevrnut vojni kamion;

b ilo je oito da ga je iz daljine prevrnula eksplozija. O dne

kud iz blizine kamiona dopiralo je alosno i neprekidno cvi
ljenje; bio je to vo jn ik ko ji je teturao iz vode, nosei svoju
am putiranu ruku.
T ro jica gerilaca, sa zaprepatenjem koje je graniilo s pa
nikom , prim ijetie da je cijelo podruje mosta preplavljeno
vojnicim a. B ili su potpuno zbrkani i u neredu, no jasno su
m ogli vid je ti i uti debeli lik pukovnika Figuerasa kako za
povijeda svojim ljudim a da se raire i pretrae podruje. U p
ravo u trenutku kad su se trojica okrenula, namjeravajui
dati petama vjetra, ugledali su dip kako ju ri cestom i u po
sljednji trenutak staje pred mostom. V id je li su visokog, tam
nokosog Europejca kako izlazi iz njega i prilazi rubu pono
ra, pa zaprepateno stoji tamo i m otri kaos.
T o je D on H ugh! uzviknuo je Rafael. Zacijelo je do
nio novac.
Pa, ne moemo o tii do njega i uzeti ga , rekao je
Tomas.
Idem o , ree Rafael.
D ajte da najprije ubijem vojnika , moljakao je Gonzago.
A k o uspije pronai puku u ovom smeu , odvrati mu
Rafael. Ne budi glup. Idemo, prije nego to nas se gadovi
doepaju. Bog zna gdje je magarac.
Nisu ba b ili u najboljem stanju za pjeaenje, jo uvijek
natueni od eksplozije, zbunjeni i smeteni, ali strah da e ih
uhvatiti vojnici potaknuo ih je da poure usprkos tome to
im noge i stopala nisu suraivali.
Kad su, est sati poslije, uteturali u logor, pruali su a
lostan prizor; uniform e su im od glave do pete bile u nijan
si sive boje, od mjeavine vode i praine koja je pala na njih.
Odjea je s n jih visjela u krpama, a sva su trojica epesali.
Samo su im oi bijelo blistale kroz prljavtinu i au, a na

svima se skorila tamna krv od porezotina koje su p re trpjeli.

Tomasovo je elo bilo udnovato iskrivljeno golemom m od
ricom na jednoj strani. D o tetu ra li su do sredita istine i pali
plotimice. Kad je Remedios izala kako bi ih ispitala, bili
su prueni na tlu i vrsto spavali od oka i umora.
U logoru je nastala gungula, svi su b ili eljni znati to se
dogodilo njihovoj tro jici drugova, no Remedios je zapovje
dila da se tro jicu mukaraca odnese u bolniku kolibu i
opere. Federico i Franco donijeli su vodu iz potoka, pa su
mukarce razodjenuli, oprali i ponovno obukli, a da se oni
nisu ni probudili ni zam rm ljali. Dona Constanza, svjesna da
njezina sudbina ovisi o tome to se dogodilo Tomasu, Rafaelu i Gonzagu, ula je u bolniku kolibu i savjesno se b ri
nula o njima, nepotrebno im esto briui ela m okrom
krpom i m rm ljajui kratke m olitve za njihovo zdravlje. Uz
otar je mali ubod p rim ije tila kako je zgodan Gonzago i
kako neduno izgleda dok poiva. Njem u je elo brisala e
e nego ostalima.
Kad su se, oko podneva sljedeeg dana, probudili, Reme
dios ih je tem eljito ispitala usprkos njihovim strahovitim gla
voboljama i injenici da su b ili tako puni m odrica da nisu
mogli ni ustati, ak ni podii ruku. Kad je Remedios bila go
tova, pozvala je D onu Constanzu. ini se da je va suprug
stigao s novcem, ali ga nije mogao predati zato to je m je
sto gdje ga je trebao odloiti dignuto u zrak. I tako vas jo
ne moemo strijeljati. Pomilovani ste.
Jo? pitala je Dona Constanza. Z a r ne moete je d no
stavno poslati poruku mom muu i dogovoriti drugo mjesto?
N e , odvratila je Remedios, ozbiljno odm ahujui gla
vom. ini se da imamo h itn iji i vaniji problem ko ji ima
prednost. Vojska je napala podruje. M oram o se pozabaviti
tim e.

Constanza se doim ala zbunjenom. Ne bih htjela b iti sit

niava, ali vojska ne moe napasti svoju vlastitu zem lju.
Remedios je frknula. Naa vojska moe. esto to in i.
O h , ree Dona Constanza. U tom sluaju, imam li
vae doputenje da se i dalje brinem za ranjenike?
Svakako , ree Remedios. Barem jednom u ivotu m o
ete u in iti neto korisno.
S veseljem u srcu, Dona Constanza vratila se u bolniku
ko lib u kako bi Gonzagu brisala elo ee nego ostalima.
B olno jo j se nasmijeio. Dona Constanza, u mojoj m ochilli
je krasna riba. V o lio bih da je vi uzmete, inae e istrunuti
uzalud.

U KOJEM

SE

PLANOVI,

A JOSEF

RAZM ILJA

KUJU
SMRTI

Jednog dana, kad je popuio previe pura i popio previe

ruma od eerne trske, veer je zatekla Josefa kako lei u
svojoj visaljci ispod bugenvilije, dok su cvrci zveckali i strugali u ekinjavoj ivici, a golemi se tropski mjesec dizao v i
soko iznad stabla caracolee na kojem su, s vremena na v ri
jeme, m ajm uni urlikavci vritali i poskakivali kao kolska
djeca na neoekivanim praznicima. U daljini je mogao ra
zabrati gunanje kajmana koji su pospano leali u zelenim
vodama izvora i ije bi oi crvenkasto zasjale kad god bi on
proao pokraj njih sa svjetiljkom . esto je pom iljao da ih
ulovi i proda njihovu kou kako bi, za njegove pojm ove ne
zamislivo bogate, ene u Parizu ili New Y orku mogle im ati
torbice, cipele i novanike od aligatorove koe ko ji bi ko
tali nekoliko stotina puta vie nego to bi njemu b ilo plae
no za sve koe svih kajmana na cijeloj farm i; ali Josef je bio
sentimentalan prema tim lijenim stvorovima, a do bogatih
mu je dama Pariza i New Y orka bilo stalo ko liko i do vo j
ske i guvernera, i tako ih je putao na m iru i umjesto toga
maetom plotimice drobio glave koraljnih i drugih zm ija bilo je pravilo da im se glave ne smiju odrezati, je r se govo-

rilo da i odrezane mogu ugristi, te da poskok i poslije moe

skoiti na tebe, oduprijevi se svojom eljusti o tlo. U selu
je ivio ovjek kojemu su ruku m orali am putirati sjekirom
zato to se ogluio o taj savjet, kao i zato to u prom jeru od
tristo pedeset kilom etara nije bilo lijenika koji bi mu dao
p ro tu o trov i obavio operaciju. Za razliku od veine drugih,
Josef se savjesno klonio ubijanja boa zato to su one jele ta
kore, a iguane je ubijao samo zbog mesa, nikad iz obijesti.
Ostatke bi bacio u rijeku kako bi se mogao veseliti gledaju
i vodu kako kip i od svih m alih riba koje se natjeu za ko
madie i mrvice. Katkad bi zadrhtao pri pom isli da bi se i
sam mogao p re tvo riti u takve mrvice i komadie, pa se za
kleo da e, kad umre, b iti pokopan duboko, na pravom m je
stu i zbog toga je ve, u obrocima, platio sveeniku cijenu
sprovoda i to u lijesu, a ne samo u ponjavi. Cesto bi govo
rio: Nee mene nikad jesti divlje svinje, mravi, jaguari ili
rib e ! i to se p retvorilo u alu meu njegovim prijateljim a
ko ji bi slijegali ramenima i govorili Koga briga? Kad si
mrtav, mrtav si ili Kao neija hrana barem e b iti koris
n iji m rtav nego to si bio iv!
Danas je Josef uistinu razmiljao o smrti, ali ne o svojoj.
Prvo je razmiljao o smrti kukaca koji bi itali i pijuckali na
plamenu svjetiljke, o oprljenim , dlakavim m alim stvorovima
koje bi svakog ju tra pomeo sa stola i s kamenih ploa ili, na
puenih usta, prljavim prstom ostrugao iz svjetiljke. Razmi
ljao je o tome kako je njihova smrt nalik na ljudsku, je r sa
svakom smru svakoga bia umire i cijeli svemir, a opet, ud
no je, ali ini se da ni jedna smrt ne znai nita. Svi smo mi
kukci, razmiljao bi on, ali zato to sam upravo ovaj kukac
ko ji jesam, ja sam sredite svega , pa bi u beskraj ko trlja o tu
pomisao svojom glavom sve dok mu se ne bi uinilo da je to
liko brem enita znaenjem da vie nije razumljiva.

A onda je pomislio, s nenadanom i zapanjujuom jasno

om: Moda bismo trebali u strije liti samo asnike. O d lu
io je da ujutro prenese svoju zamisao Hectoru, Pedru i osta
lima, koji su se p riprem ali za povratak vojske sad, kad su
lju d i koji su stizali iz Chiriguane izvjetavali o tome kako je
cijelo podruje preplavljeno vojnicim a. Svima je u selu bilo
jasno da se vojska vratila s namjerom da se osveti za svoja
prijanja ponienja i svi su b ili u stanju ivanog iekivanja,
pitajui se to da rade i traei vrsto vodstvo.
Zapravo, podjela vodstva p rilino se prirodno razmjestila
sama. Kurva Consuelo vrlo se brzo nametnula kao voa ena
i organizatorica djece, a kurva Dolores kao njezina pobo
nica. Nadgledale su skladitenje zaliha u strateki razmje
tenim skrovitima, parale staru odjeu predviajui potrebu
za zavojima, vjebale zaskakanje iza dovrataka s maetama
u rukama i kokale se s mukarcima zato to su b ili previe
ponosni i glupi da bi ih propisno naoruali pukama. ene
su uz bok mukarcima radile na podizanju bedema preko
ulice. Na vrhu bedema nalazila se bodljikava ica koju su
drsko ukrali s fince Don Hugha. Sasjekle su i spalile polja u
neposrednoj blizini sela kako se vojska ne bi imala gdje sa
k riti i prikrasti, pa svaku postojeu posudu napunile vodom,
kako za pie, tako i za gaenje poara.
Meu mukarcima stvari nisu tako jasno stajale. Misael,
Lovac Pedro, H ectoro i Josef tv o rili su tako rukovodeu
grupu. Josef je u osnovi bio ovjek zamisli; on bi predlagao
pametna rjeenja drugima koji bi najee o dluili provesti
ih u djelo. Misael je bio strunjak za razradu n ajsitnijih po
jedinosti onoga to se mora uiniti. H ectoro je bio izvrstan
kad je trebalo karizmatino izdati zapovijed i to tako da je
nitko ne bi mogao odbiti, a Pedro je bio taj ko ji je planirao
strategiju i ko ji bi se, takoer, kad bi poela neprijateljstva,
pojavljivao kao taktiar. Profesor Luis djelovao je kao opi

pobonik i glasonoa svima njima, budui da nije posjedo

vao onu vrstu odlune i lukave pameti kakva se zahtijeva od
ratnika. Takoer je bio od koristi p riliko m izvedbe nekih Josefovih zamisli; na prim jer, on je bio taj koji je smislio kako
bodljikavu icu staviti pod strujni napon uz pomo iste male
vjetrenjae koja je jednom napajala gramofon, a smislio je i
to kako na M u li sagraditi branu koja e oteati vojsci pre
lazak.
Iza svih tih ljudi, djelujui kao siva eminencija , bio je
D on Em m anuel osobno. On nije izdavao nikakve zapovije
di n iti se izravno ukljuio u pripreme, osim to je zamirio
na oba oka kad su posudili njegov tra kto r za gradnju bede
ma. Sve to je on inio bilo je da daje svoje miljenje.
Kad je Josef predloio ostalima da ciljaju samo u asnike,
svi su se smjesta sloili.
V o jn ic i su unovaeni zbog vojne obveze, rekao je Josef,
a ionako se ne ele b o riti.
O ni su campesinosi ba kao i m i , p rim ije tio je Misael.
O ni su naa braa i ne bismo ih trebali ubijati.
Slaem se , rekao je Pedro. N ije d n a se vojska ne moe
b o riti bez voa. Bez voa nee znati to da rade, pa e o tii.
Samo je H ectoro imao neke dvojbe. Moda ste u pravu,
ali b it e teko suzdrati se od paljbe dok ne ugledamo
nekog asnika. Osim toga, nita nevoljkog vojnika ne odvra
a od borbe tako silno kao p rizor njegovih drugova koji oko
njega padaju m rtvi. T o znam.
M is lim da bismo m orali p itati D on Emmanuela , ree
Josef.
D on Emmanuela su, gologa kao i uvijek, nali kako sjedi
u rijeci i hladi se poslije posla. O ni su stajali na obali i gledali
dolje prema njemu, pa stavili Josefovu zamisao na kunju.

D on Em m anucl zamiljeno ree: A h i pogladi svoju

nepreglednu riu bradu. A onda odmahne glavom. M islim
da bi to mogla b iti loa zamisao.
etvorica mukaraca b ili su zaprepateni. Zato? pitao
je Josef.
Z a to , odvrati Don Emmanuel, to asnici imaju naj
manja muda. A k o ste ve nakanili njima hraniti leinare, bu
dite m ilosrdni pa ciljajte u one s najveim ja jim a .
etvorica su se zgledala u jo veem zaprepatenju. M isael je, shvativi kako je D on Emmanuel zapoeo razgovor
svojim uobiajenim avrljanjem, odgovorio: Onda bismo
najprije m orali ubiti vas, je r su vaa muda najvea.
Don Emmanuel se napravio kao da zatitniki grabi svoje
genitalije. U tom sluaju, p rija te lji m oji, dat u vam jo ne
koliko razloga. A li najprije, zato m islite da moete razabra
ti koji su od njih asnici?
Pa to je o ito , rekao je Josef. Nose drugaije u n ifo r
me. Svjetlije su zelene boje, a imaju i male mekane kape sa
titnicima. Naoruani su samo pitoljim a u crnim futrolam a,
imaju prilino bijela lica i vrlo loe govore panjolski. Moe
se vidjeti da uvijek preuzimaju vodstvo i izdaju nareenja. I
uvijek vau.
Zvau? ree Don Emmanuel. Uvjeravam vas da su
asnike uniform e iste kao i vojnike, a panjolski govore
savreno. Ovi drugi ljudi nisu asnici.
Pa tko su onda? pitao je Pedro. Logorske kurve?
N e , odvrati Don Emmanuel. To su renderi.
Renderi? upitae istodobno Misael i Hectoro, zbunje
nih izraza lica.
Renderi su am eriki vojni savjetnici. uo sam da su
neki od njih iz C IA -e, ali o tome ne znam nita. Uglavnom

su to vijetnam ski veterani ko ji su strunjaci za ratovanje u

dungli i guenje pobuna. Dolaze ovamo kako bi rekli na
im asnicima to trebaju ra d iti i kako bi se b rin u li za ame
rike interese.
Pa to je jo bolje , uzviknuo je Misael oduevljeno. A ko
ubijem o Americanose, nai asnici nee znati to da rade i
o tii e kui s vojnicim a!
B ila bi pogreka u b iti A m erikance , ree D on Emmanuel.
A li ako ih ubijemo, A m erikanci e se vra titi kui! rekao
je Hectoro.
Ne znate vi Am erikance , odgovorio je Don Emmanuel.
Kao prvo, oni su najsretniji kad mogu rtvovati svoje ljude
u uzaludnim pothvatima. Kao drugo, vjeruju da su uvijek u
pravu i da se Bog osobno bori na njihovoj strani, pa nikad
ne odustaju. A k o ubijete jednog gringa, oni e umjesto njega
poslati dvojicu, a ako ubijete njih, poslat e eskadrilu heli
koptera. U svakom sluaju, bolje je za vas da ih ne ubijate,
je r od njih imate mnogo ko risti. Don Emmanuel se nasmi
jeio.
A zato? pitao je Hectoro.
T o je jednostavno , odvrati D on Emmanuel. Iako su
fanatici, uglavnom su poteni ljudi. Kad su prisutni, nai se
asnici stide in iti divljatva. Naravno, neki od njih uope
nisu poteni, ali mnogi jesu. Drugo, ne govore dobro pa
njolski, n e ... i tu je ispravio samoga sebe, govore malo
panjolskog panjolskog, ali ne znaju pravi kastiljski panjol
ski, kao vi i ja. N auili su ga na vojnim akademijama i zato
nikoga ne razumiju, a njihovi su savjeti uvijek pogreno shva
eni. D on Emmanuel se nasmijao. To pomae odravanju
kaosa u vojsci, a to je dobro za vas. Osim toga, mnogi voj
nici ih ne vole zato to su gringosi, zato to su bogati i zato

to misle da sve znaju. A li ne znaju oni nas, i ne razum iju

nas, i jedino to se dogodi kad borave ovdje jest da postanu
lju ti i nezadovoljni.
Dakle, ako ne budemo pucali u gringose, ree Josef,
moemo li svejedno pucati u asnike?
A k o znate prepoznati koji su , odvrati Don Em m anuel,
ali oni su na glasu po tome to vode napad iz pozadine. U
svakom sluaju, i to bi bila pogreka.
A ja pretpostavljam da ete nam rei i zato , ubacio se
H ectoro koji je poeo gubiti strpljenje.
Da, Hectoro, i to je takoer jednostavno. O ni su sinovi
oligarhije, eto zato. A ko ubijete samo njih, oligarhija e m o
b iliz ira ti sve do posljednjeg centava, sve vojnike, sve policaj
ce i posluit e se protiv vas n ajpo lijim mjerama. M o j vam
je savjet da ih jednostavno ranite, u kojem e sluaju m orati
otii kui gdje e b iti junaci, i svi sretni i zadovoljni. Mama
plae od sree nad povratkom svog sina. A ko ga ubijete,
glasno e zahtijevati osvetu i za p rije titi da e povui svoja
sredstva iz Konzervativne stranke ako se ne poduzmu dras
tine m jere. Don Emmanuel se nasmijao samome sebi. A
smijem Ii sad iznijeti nekoliko prijedloga?
Samo naprijed , ree Pedro. A li nemojte se vie aliti
s mudima. Ovo su ozbiljne stvari.
Ja m islim , ree Don Emmanuel, da morate smisliti na
ine da im zagorate ivot. O tru jte vodu na mjestima s kojih
oni piju. Imam mrtvog junca kojeg u vam rado posuditi ako
ga elite p o to p ili u M ulu. Takoer vam savjetujem da to
ee piate i seretc u M ulu, ispod sela, naravno. Prodajte
im meso i voe u koje ste stavili otrov za takore, tek to liko
da ponu jako povraati. M islim da biste ih takoer trebali
i prestraiti. Veina vojnika boji se mraka. Siguran sam da
moete neto sm isliti. Osim toga, i ja sam uinio neto za

vas. I moram priznati da ima veze s m udim a. Oi su mu ve

selo bljesnule. etvorica mukaraca su ekali.
T ie se lijepe male kurve iz C hiriguane, po im enu
Sreka.
V rlo dobra kurva , ree Hectoro.
Zaista jest. L ije nik u klin ici u C hiriguani o tkrio mi je
da je Sreka bila u B arranquilli, gdje je pokupila pristojnu
porciju trie, kao i lagani traak sifilisa. Dao sam jo j etiri
tisue pezeta da prieka dva tjedna p rije nego to ode na
injekcije, ali pod jednim uvjetom .
Pod kojim uvjetom, D on Emmanucl? Nadam se da se
ne igrate s nama! uzviknuo je H ectoro ko ji se, jo uvijek
nestrpljiv, s nelagodom premjetao s noge na nogu.
Pod uvjetom da ode u vojni logor puna oduevljenja za
junake osvajae i spava sa svim asnicima i gringosima s ko
jim a uspije. M islim da e za mjesec dana veina asnika i
gringosa im ati lijepe male ranice na svojim palomama, a
moda i u ustima, a iz njih e kapati gnoj. Kad za mjesec
dana budu m okrili, imat e osjeaj da piaju slomljeno staklo
i m islim da e se svi hitno povui prema Valleduparu i ja viti
u vojnu bolnicu.
etvorica mukaraca poela su se sm ijati, pa je i D on
Em m anuel veselo razvukao usne u irok osmijeh. I mislio
sam da ete b iti zadovoljni.
D o k su hodali natrag prema selu, Hectoro je rekao: Sve
jedno, teko e b iti oduprijeti se iskuenju da se ubije gringo.
Ja m islim da u u s trije liti samo jednoga, iz gusta , od
govorio je Misael.
A ja u u s trije liti samo jednog asnika u noge , ree
Pedro.

 A li , ree Josef, i dalje moramo mjesec dana trp je ti vo j

sku, ak i ako Don Emmanuelov plan upali. Jo uvijek im a
mo mjesec dana tijekom ko jih se m oram o b o riti, a to je
mnogo vremena. M islim da moramo prenijeti borbu k njima,
kako ne bi doli do sela i razorili nam kue i polja. M islim
da mi njih moramo prvi napasti.
To u ja , ree Pedro. Ja sam lovac. Znam mnogo na
ina na koje mogu ubiti, a da me n itko ne vidi, Boe, oprosti
mi zbog toga. Ja u otii u C hiriguanu.
Zamiljeno, H ectoro ree: I ja u otii u Chiriguanu. Io
nako moram posjetiti lijenika.
Misael se doim ao zabrinutim . Z a r si bolestan, H ec
toro?
Jo nisam, ali elim b iti siguran. Proli tjedan sam se
krasno proveo sa Srekom.

NEDUNI

A u re lio je ustao tik pred zoru i odjenuo se. Potaknuo je e

ravicu od sinonje vatre i dodao na nju malo suhe trave. Kad
se to razgorjelo, dodao je granice i koru stabla, pa je vrlo
brzo slastan m iris peene cassave poeo lebdjeti iz kolibe na
istinu, pa meu stabla. U umi, ivotinje su se mekoljile, a
njihovo ga je glasanje uz bolan ubod podsjetilo kako ga je
Parlanchina nekad uveseljavala oponaajui ih. Stao je na
dovratak kolibe i pogledao prema hum ku ispod kojega je
djevojka poivala u m iru; D obro ju tro , slatka m oja , ree
on. U to je zauo njezino brbljanje i ugledao je kako koraa
prema njemu. Buena ia, Papacito , rekla je Parlanchina
i p oljub ila ga u obraz p rije nego to je nestala, a duga jo j je
kosa lelujala. Prije nego to je ula meu stabla, okrenula se
i preko ramena mu dobacila umilan osmijeh.
A u re lio bi uvijek vidio Parlanchinu u ovo doba ju tra , a
najee bi izm ije n ili nekoliko rijei. Jednom mu je prila
kad je s kopljem u ruci stajao pokraj rijeke i ekao ribu; dodirnula mu je rame i apnula: Reci mi svoje pravo ime.
A u re lio se okrenuo i ugledao je kako mu se smije, pa je
pruio ruku prema njoj. Ona je podigla njegove prste prema
svom obrazu i poljubila ih, a onda se ponovno nasmijala i
rekla: Sad ionako znam tvoje pravo ime. A li za mene e

uvijek b iti Papacito i neu izgovarati tvoje ime da ga tko ne

bi uo.
Parlanchina... poeo je on govoriti, no ona je prstom
dodirnula njegove usne i izblijedjela. Kad god bi ga ona na
pustila, osjetio bi neizrecivu tugu. e lio ju je p itati je li ma
ak jo uvijek s njom.
Carmen se prom ekoljila u svojoj visaljci. Q uerido, za
to obavlja moj posao? Na meni je da priredim doruak. Ne
bi smio rem etiti redoslijed naeg ivota, to donosi nesreu.
A u re lio se okrenuo i priao njezinoj visaljci. Zagledao se
u njezine pospane oi i ironino se nasmijao. Redoslijed
naeg ivota ve je poremeen.
Jesi li razgovarao s Vavom ? pitala je Carmen.
Razgovarali smo.
Zato je ja ne vidim? Zato ne razgovara sa m nom ?
U vijek je tako , ree A ure lio . Sin se ukazuje majci, a
ki ocu. Da smo im ali sina, on bi dolazio k tebi, a ja ne bih
vidio nita. Osim toga, ja sam Indijanac. Nama se duhovi p ri
rodno ukazuju. Tvoj ih rod mora prizvati arolijama, a b i
jelci ih ionako odbijaju vid je ti.
Carmen je na trenutak porazm islila. alosti me to to je
ne vidim. A u re lio ?
Carmencita?
Kako u saznati svoje pravo ime ako ga nikad nisam
znala?
Tebi to nije potrebno , odgovorio je A u re lio . T i nisi
Indijanka. Tvoj drugi svijet razliit je od mojega.
A ako elim b iti s tobom?
Onda t i , ree A u re lio , netko mora rei tvoje pravo
ime. A li ja to ne mogu uiniti; ne znam ga.

 Vava nije bila In d ija n ka , rekla je Carmen, a ona je

imala pravo ime.
Im a t e i ti svoje, ako ga eli , ree A urelio.
Pod blagim su svjetlom zore unuli i u tiini pojeli cassavu. Onda je, bez rijei, A u re lio ustao i otiao pronai puteljak na kojem je Parlanchina susrela svoju okrutnu smrt.
Kad je stigao do puteljka, ona ga je ekala, visoka i p relije
pa, a u naruju je nosila maka. Nasmijeila se ocu i spustila
maka na tlo. Odetao je, dok mu se rep njihao meu grmljem. A u re lio g a je njeno prom atrao kako nestaje. Ide sa
m nom ? pitao je A urelio.
Ne, Papacito. Ostat u i paziti.
A u re lio je na trenutak stajao na puteljku, skupljajui
snagu i odlunost za dugi hod u planine, a potom je krenuo,
pom no pazei na to ima li novih mina i njihovih izdajnikih
trostrukih ticala. Veinom se nastojao drati uz rub staze.
e tiri sata poslije, dostojanstveno je uao u sredite lo
gora i sjeo. G erilci su se skupili oko njega, zaprepateni nje
govom drskou, opinjeni njegovom egzotinom pojavom i
znatieljni da saznaju to on to radi. A u re lio je bio zabav
ljen sputanjem lia koke i puevih kuica kroz grlo svoje
tikvice. V jetinom koju je stekao dugogodinjom navikom,
brzo ih je zdrobio i samljeo spretnim pokretim a tuka koji
je potom stavio u usta i pogledao mukarce i ene koji su ga
o kru ili, neki od njih i s uperenim orujem. elim razgo
varati sa enom koja je va voda.
R atnici su izm ijenili iznenaene poglede.
K ako ti zna d a je na voa ena? htio je znati Franco.
Jesi li ti uhoda?
Ne poznajem tu rije , odgovorio je A u re lio . Im am
oi.

 Kako si znao da smo ovdje? pitao je Federico ko ji je

uvijek vjerovao da logor cijelom svijetu predstavlja tajnu.
ivim u dungli ispod planine , ree A u re lio . O du vi
je k sam znao. M oram eni rei neto vano. Neto to svi vi
trebate znati, ako elite ostati ivi.
Federico je otrao i pozvao Remedios, koja je dola vie
iz znatielje, nego iz uvjerenja da se radi o neem hitnom .
Evo ene , ree A urelio, pa vano ustane i okrene se prema
njoj. Imam vijesti, ako eli spasiti svoj ivot.
Remedios je osjetila kako bi jo j dolikovalo da s potova
njem saslua ovog starca s paperjastom bradom u neobinoj
odjei stranog Indijanca. G ovo ri , ree ona i stavi ruke na
kukove sluajui ga.
V ojnici su sakrili iznenadnu-sm rt-od-grom a na stazu
kojom idete kroz dunglu prema savani. M orate ii drugim
putem.
Iznenadna-smrt-od-groma? pitala je Remedios. S toje
to?
To su zdjele , ree A urelio, koje su skrivene u tlu. Kad
stopalo stane na njih, noge i tije lo razderu se i slome. M o
rate ii drugim putem .
On govori o m inam a! ree okirani Garcia. Postavili
su m ine!
M in e , ponovi A u re lio polako. Je li to njihovo drugo
ime?
Remedios kimne glavom. Iznenadna-smrt-od-groma je
bolje ime. Hvala ti to si nas obavijestio. Zato si to uinio?
M o jo j keri ste b ili dragi , ree A urelio. Obiavala vas
je prom atrati. Nju je ubila iznenadna-smrt-od-groma. Nisam
htio da se i vama dogodi isto: osim to g a ... doda A u re lio ,

 smislio sam smrt vojnicim a na tom puteljku i vi morate ii

drugim putem .
Smislio si smrt? pitala je Remedios.
D a, ree A urelio, smislio sam sm rt.
R azum ijem , ree Remedios. A li ako se vrate, stat e
na vlastite mine. Nee se v ra titi.
V ra tit e se , rekao je A urelio, da vide koga su ubili.
Svaku zdjelu su oznaili tajnim znakom da ne bi oni stali na
njih. ivo tin je ne stradavaju zato to moja ki pazi na njih,
ali vi ete u m rijeti ako je ne moete vid je ti.
Tvoja ki? ree Garcia. M islio sam da si rekao da je
m rtva.
M rtva je , ree A u re lio strpljivo. Zato sve moram dva
put govoriti? Njezin duh pazi.
Gonzago i Tomas usrdno su se prekriili.
Stare, ree Remedios, hoe li nam se p rid ru iti, ako
mrzi vojnike?
Ja moram ivjeti svoj ivot, ree A urelio, odmahujui
glavom, ali gledat u da vas spazim i uvat u vas. M oja ki
i ja emo vas uvati.
Hvala ti, stare , ree Remedios.
Zovem se A u re lio , rekao je on, odlazei, jednako vrst
i d o jm ljiv u svom dostojanstvu kao to je bio i kad je stigao.
Ovo znai , ree Remedios, da vojska barem otp rilike
zna gdje smo.
Ja ne bih re kla , ree G loria de Escobal. To je ba
njim a slino, da postave mine bilo gdje i nadaju se da e
netko naletjeti.
Remedios ree: Sutra emo porazm isliti o premjetanju
logora. M islim da postoji opasnost.

 teta , ree Garcia. Svia m i se ovdje.

Nee ti se sviati kad stignu helikopteri i poravnaju nas
napalm om , ree Remedios. Sjeam se kako su p oginuli
moji drugovi u grupi u kojoj sam prije bila. Zadrhtala je.
C ijeli ivot u se sjeati njihovih vriskova dok su tra li u
plamenu. Napalm se zalijepi i ne moe ga se skinuti. A k o ga
pokua ugasiti dlanovima, i dlanovi se zapale. To je naj
straniji oblik smrti. Bog mi pomogao da, kad umrem, um
rem isto, od krvi, ne od vatre.
A ko bude Boja volja , ree G loria, um rijet e u svom
krevetu, potovana od naroda, dugo poslije pobjede.
Remedios se tuno nasmijeila. ovjeka boli kad pomisli
na ono to je odbacio. Polako je pola prema svojoj kolibi,
a Garcia ju je prom atrao kako odlazi; Blagoslovljena bila,
Remedios , rekao je.
A u re lio se vratio kui upravo pred sumrak, kao to je i
namjeravao. N ajprije je poao do ograenog prostora i i
rom otvorio vrata. Psi su se skupili oko njega, cvilei i lajui
u oekivanju hrane. P rija te lji m o ji, ree im on, dajem
vam slobodu da idete kamo elite i ivite u m iru, dostojan
stveno. A k o budete gladni ili bolesni, ili ako vam doe v ri
jeme da umrete, pozdravit u va dolazak i b rin u t u se za
vas. Oslukivat u vas u umi. uvajte se puteljka i sluajte
Parlanchinu kad vas upozori da se maknete.
O krenuo se i poao prema vratim a kolibe, ostavivi vrata
u ogradi otvorenima. Psi su se razm iljeli uokolo, zbunjeni
nedostatkom hrane, otvorenim vratim a i prom jenom o b i
aja. A onda je jedan od njih, ko ji e postati prvi voa n ji
hova opora, u zraku nanjuio m iris i potrao preko istine,
nosa pripijena uz tlo. Jedan po jedan, ostali su ga slijedili,
osim jedne stare iscrpljene kuje koja je otklipsala do svog
gospodara i poloila m okru gubicu na njegovu ruku. A h ,

ree on, prijateljice stara, ti moe ostati. Smjestila se na

tlo uz njegove noge i zaspala. Od toga dana nadalje, psi su
dolazili i odlazili kako im se prohtjelo, a A u rc lio im vie nije
bio i otac i majka, ve prije ujak.
Kad su psi otili, A u rc lio je uzeo svoju maetu, pa izaao
odrezati nekoliko ravnih kolaca, koje je podijelio u tri hrpe.
Od jedne je hrpe nainio dva okvira. Na drugoj su hrpi bili
krai kolci ije je vrhove izotrio i otvrdnuo na plamenu.
Potom je isto uinio i s duim kolcima. M anje je kolce
privrstio uz okvire. Nainio je opruge od izvijene netavljene koe i gipkog drveta, pa namjestio otponac. G urnuo je
napravu komadom drveta i ona je poskoila, ba kao to je
i htio. Z a tim je nainio jo jednu. Uzeo je lopatu i maetu,
a svezanu hrpu dugih kolaca uprtio na leda, a onda na puteljku iskopao dvije duboke jame. Kolce je zabio u tlo na n ji
hovu dnu, a onda maetom nasjekao granje i nabacao ga
preko vrha jama i jo ih pokrio liem koje je skupio sa um
skog tla. Uza svaku je jam u ostavio tajni znak, ba kao to
su vojnici uin ili s minama. Kad je zavrio, sjeo je i odm orio
se, siui koku iz svoje tikvice. A onda se, na poetku niza
zamki, m ina i jama, pom okrio preko puteljka: Svaki bi se
dan vratio s tikvicom svoje mokrae, prikupljene tijekom p ri
janjeg dana, pa je poprskao po istim mjestima. Na taj se na
in pobrinuo da sve ivotinje osjete m iris ovjeka i tako iz
bjegnu opasnosti tog dijela staze.
Rcmcdios i njezina grupa iselili su iz svojih koliba i poli
dvije doline dalje, do mjesta koje je bilo tee dostupno, ali
blie C hiriguani. Tam o su od granja sagradili vlastite kolibe
na stablima. P obrinuli su se da ne naine izdajnike istine
koje bi se mogle vid je ti iz zraka, te su se poeli profesional
nije odnositi prema prikrivan ju i prikradanju. Samo je A u relio znao kamo su otili - a moda je znala i Parlanchina.

Nakon njihova uurbanog odlaska, Indijanci ko ji nikad

nisu zapravo napustili svoje selo smjesta su se uselili natrag
i iznova zapoeli sa svojim prastarim, sporim i m irn im ivo
tom, daleko od civilizacije i lju d i kojih su se bojali i prezirali
ih. I ponovno su mala gola djeca trala istinom, a ene do
jile svoje bebe oslonjene o dovratke. I ponovno su starci vakali lie koke u sjeni, a mlai ljudi uzgajali banane i cassavu na zaravnima.
A onda je, zato to je tako m oralo biti, stigao dan koji je
prorekla Remedios. Zrane fotografije koje je snim io strani
pijunski zrakoplov iz gornje atmosfere jasno su pokazivale
aktivnost, a planinski su renderi sa susjednog vrha planine
kroz svoje snane dalekozore uoili Narodnu avangardu.
Dva tjedna nakon to se Narodna avangarda iselila, a In
dijanci ponovno uselili, Indijanci su zauli grm ljavinu i r it
miko lepetanje u daljini. Ve su b ili viali helikoptere - zal
ih nije vojska esto ruila u planinama? Z a r ti p ilo ti nisu bili
ljudske rtve koje su bijeli ljudi prinosili svojim bogovima?
Indijanci su izali iz svojih koliba i stali na istinu kako bi
prom atrali prolazak helikoptera.
Prvi borbeni helikopter koji se pojavio iznad vrhova sta
bala letio je tako nisko da su pom islili kako e se sruiti, pa
su poeli trati. Iz cijevi smjetenih pokraj spremnika za go
rivo izletjele su dvije rakete, a istodobno je s obje strane o t
vorenih vrata helikoptera poela paljba iz strojnica. Rakete
su se razletjele u kataklizm i rastaljenih krh o tin a metala,
strojnice su tektale i praskale, a prestravljeni i unakaeni
ljudi na tlu ili su leali iskrivljeni u smrtnom hropcu, ili su
oajno puzali, vukui za sobom slomljene udove iz ko jih je
tekla krv. N itk o se nije uspio spasiti. ene i djeca cviljcli su
i vritali u svojoj stranoj agoniji, a mukarci, ak i pred licem
apokalipse svjesni svoje ponosne i smirene tradicije, progu
tali su svoju muku i samo tiho stenjali. Jedan od njih prkos-

no je podigao lu k kako bi uzvratio na paljbu, no progutao

ga je plamen, kao i sve ostale, kad je napalm bomba iz d ru
gog borbenog helikoptera gladno zaronila meu njih. Usta
ja li su, padali i batrgali se, ti ljudi u plamenu ije su se oi
topile u svojim dupljama, ije su se kosti pretvarale u pepeo
dok im je krv kipjela izmeu odvratnih mjehura koji su se
napuhavali. N eki su se od n jih b o rili da skinu sa sebe ljep
ljivu paklenu kem ikaliju, bacakali se i izvijali, ili pijano tetu
rali, u gru delirija svoje plamene muke.
Ovaj p rizor kao iz najgnusnije Sotonine matarije goto
vo su ponitili pancirni meci iz treeg borbenog helikopte
ra. eline su strelice zvidukale i zujale meu oprljenim leevima i nekolicinom tijela koja su se jo pomicala. Posve su
nepotrebno prodirale u pougljenjene ostatke Indijanaca i
razdirale ih.
H e liko p te ri su jo jednom preletjeli, pa se v ra tili i sletjeli
na tlo povie doline. Iz njih su se razm iljeli vojnici, rairili se
i, kad je njihov kapetan puhnuo u zvidaljku, krenuli napri
jed u V -fo rm a c iji. Sa stijena i stabala nitko nije pucao na
njih, pa su se zrano-desantne snage poele oputati.
Kad su, stotinu metara pred selom, ju rn u li u napad, u r
la li su i pucali. N o neto ih je natjeralo na oklijevanje u po
sljednjim koracima napada u koji su srnuli. Oprezno su ko
raali izmeu pougljenjenih i izmuenih ostataka. Ogavan
smrad spaljena mesa mijeao se s laganim mirisom napalma. Sa stabala, tiinu su poeli naruavati krikovi papiga.
Mukarci su gledali leeve, videi i njuei prizor s dna pakla.
Jedan po jedan, o teturali su, presavili se u struku i povra
ali, a kad im vie nije ostalo ni sline koju bi mogli povratiti,
svejedno su se nastavljali griti.
Kapetan je ugledao leeve male djece, a u ugljenu ak ra
zabrao jedan ili dva obrisa enskih tijela. Poao je prema ko
libama i pogledao u njih, pronaavi sirotinjsku im ovinu In-

dijanaca, ali ne i oruje terorista. V an i je tupo koraao iz

meu tijela, nosa i usta prekrivenih rupiem, u uzaludnom
pokuaju da prigui isparavanja koja su izazivala muninu.
Otiao je i sjeo na jednu stijenu podalje od sela dok su nje
govi ljudi tum arali poput zombija, poremeeni od uasa.
Porunik je priao kapetanu i sjeo do njega pa, lica izob
liena i blijeda, izlanuo: M ierda, kapetane, to su b ili cholosi. Djeca i ene. ak i psi.
Kapetan nije odgovorio. Nagnuo se naprijed i povratio
meu svoje noge. Zakopao je lice u dlanove i poeo se silo
vito i nekontrolirano tresti.
M ierda , ree porunik.
Kapetan je poeo plakati, a suze su mu se slijevale izme
u prstiju.

KAKO

SE

CONSTANZA

DONA
PRVI

PUT

ZALJU BILA

I IZGUBILA

NEKOLIKO

KILO G RAM A

T ije ko m svog zarobljenitva, general Fuerte pao je u dubo

ku potitenost, ali nije ga muio gubitak slobode. Budui da
je bio vojnik, vezan pravilim a i dunostima, pravu slobodu
ionako nikad nije upoznao. D o izvjesne mjere titila ga je
dosada, i vrijem e mu je teko i sporo prolazilo. Bio je odije
ljen od svijeta u istoj ko lib i s Donom Constanzom, no prem
da su se poznavali i p rije dogaaja koji se ovdje prepria
vaju, zakljuili su da im aju malo toga zajednikoga i da ih
zarobljenitvo ne pogaa na isti nain.
O no to je m uilo generala Fuertea bila je injenica da
vie nije znao to mu je m isliti. Openito uzevi, inilo se da
je drag gerilcim a ko ji su mu donosili voe i oraie za jelo,
tapali ga po ramenu i govorili: Nemaj brige, cabron! Pro
tiv svoje volje i Fuerte je njih zavolio. Osobito se s njim zbli
io otac Garcia, pa bi njih dvojica provodila sate u ustroj
raspravi koja bi katkad postala usijana i estoka. Fuertea je
zarazila G arcijina velianstvena vizija budueg svijeta. Slu
ao je G arciju kako lirski opisuje svoja predvianja o A rkad iji u kojoj vie nee b iti zemalja, pa samim tim ni mogu-

nosti ratova; u kojoj e vladati bratstvo meu ljudim a koji

e sve ravnopravno d ije liti i u kojoj e sredstva za proizvod
nju b iti vlasnitvo ljudi, te kojim a e se proizvoditi ono to
je potrebno mnogima, a ne ono to sebi za zabavu eli ne
kolicina. Garcia je govorio o teologiji osloboenja, u kojoj
se dio ljubavi prema blinjem u sastojao i od toga da se bo
ri za njegovu slobodu.
Garcia je takoer govorio i o nepravdama koje narod
trpi, pa priao generalu duge i strane prie o sluajevima
okrutnosti, tlaenja i pohlepe za koje je znao.
Sluajui sve te stvari, general se u sebi trzao. Silovito se
svaao s Garcijom, tvrdei da sve utopije na kraju urode b i
jedom, da su ljudi koji pobjeuju u revolucijama najgori m o
gui lju d i koji bi poslije mogli b iti na elu zemlje, d a je samo
slobodno trite dovoljno fleksibilno da zadovolji p ro m je n ji
ve potrebe stanovnitva, da je bogohulno i bestidno ubijati
u ime Boje ( T o radi vaa strana , odvratio mu je Garcia.),
te da ne bi bilo potrebe za dravnom represijom kad ne bi
bilo ljeviarskog potkopavanja i terorizma. Ne bi za njom
bilo potrebe , odgovorio je Garcia, no i dalje bi je bilo. U v i
je k je tako.
Oba su se mukarca pozivala na iskustvo, na povijesne
pouke, na volju Boju, na razum, i nijedan od njih nije bio
voljan popustiti. No Fuertea je zarazila G arcijina vizija R a j
skog vrta koja je, kao i sve zaraze, pekla, smetala i svrbjela,
a to se on vie eao, to je ona bivala jaom. Fuerte je bio
ovjek u filozofskom ratu sa samim sobom, pa se zapleo i
zaglavio u to ako i a li , u odreenja i iznimke, u logi
ne zakljuke i definicije, u ono to bi se trebalo i ono to bi
se moralo, u mogunosti, u prava, u nepravde. Dvije su ideo
logije vodile u njegovoj dui bitku kositrenim vojnicim a u
prirodnoj veliini i on se sve vie i vie odmicao od jasne v i
zije koju je cijeloga ivota sa sobom nosio. Osvrnuo bi se

prema njoj s nostalgijom i aljenjem, ali je o njoj mislio i kao

0 nezreloj. Kao i svi inteligentni lju d i ko ji vie ne znaju to
bi m islili, utonuo je u depresiju tako paralizirajuu da se o tu
io sam od sebe.
Dona Constanza bila je drugaija. N joj se nikad prije nije
dogodilo nita uzbudljivo ili zanim ljivo i ona se na svoj do
tadanji ivot osvrtala s osjeajem uenja to je to liko vre
mena p otra tila u dosaivanju i uzrujavanju oko sitnica. Kao
rtva otm ice osjeala se kao glavna junakinja prekrasne me
lodram e koja se odvijala na golemoj pozornici.
Na poetku se silno bojala silovanja, muenja, izgladnji
vanja ili toga da e se prema njoj odnositi kao prema ivo
tin ji, pa je prvih nekoliko dana provela razrogaenih oiju,
u stanju smrtne prestravljenosti. No oni su je hranili, dopu
tali jo j da se pere i obavlja prirodne potrebe, a Remedios i
G lo ria ak su je pitale treba li jo j to i pokazale jo j kako e
sm otati i saviti komade tkanine za higijenske uloke. Poka
zalo se da su gerilci savjesnija sluinad od njezine m ulatkinje na hacijendi, no D onu Constanzu nadahnuli su energija
1 oduevljenje njezinih porobljivaa, pa se poela osvrtati
oko sebe u potrazi za neim to bi mogla raditi.
Z a klju ila je da su Fuerte i Garcia strahovito dosadni sa
svojim beskrajnim p o litikim raspravama, pa bi sjela pred
kolibu pokraj onoga tko bi tog dana bio zaduen d a je uva.
Prom atrala je ivot u logoru, koji jo j se ispoetka inio od
vratnim . Mukarci su obilato pljuvali i bestidno se u javnosti
olakavali pokraj stabala; katkad bi, kad bi zavrili, mahnuli
penisima prema njoj, pogledali ukri i prostaki se nacerili.
Ona bi prezirno odvratila pogled, no nije se mogla suzdrati
da iz kuta oka ponovno ne pogleda prema njima. Ljudi su
se bez ikakva stida goli prali u rijeci, a njoj je s vremenom
postalo neugodno to je jedina odjevena meu njima, i to
je jedina prljava i smrdljiva; skinula je svoju odjeu i srame-

ljivo postrance ula u vodu. Osjeaj je bio vrlo ugodan. Z a

kljuila je da je oarava raznovrsnost mukih tijela; nikad
prije nije vidjela to liko golih mukaraca budui d a je , zapra
vo, prije toga gologa vidjela samo svog glomaznog supruga.
I protiv svoje volje zatekla se kako usporeuje i razvrstava
njihove genitalije. B ilo je dugakih i tankih, s tekim glavi
ima, nalik na magaree. B ilo je kratkih i debelih k o ji su na
likovali na ir u aki. B ilo je onih ko ji su se prema vrhu
jedva prim jetno suavali. Neki su im ali objeenu koicu, a
neki je nisu im ali uope. Testisi su, zakljuila je, uglavnom
b ili slini, osim to oni vei nisu tako jako visjeli. Zatekla se
kako prom atra njihova vitka i miiava tijela i postala svjes
na kako neka od njih sadre i oi koje su kradomice uzvra
ale njezine poglede.
Isprva je osjeala prezir prema grubim mukim razgovo
rima i uasnula se kad je o tkrila da se gerilke, iako nisu odo
bravale muke prie, nasamo uputaju u posve iste vrste
razgovora. Sluala je pretjerane pripovijesti o podvizima, u r
nebesno smijene prie o ponienjima, alosne prie o izdaji,
i jednog se dana zaprepastila kad je shvatila da se smijei i
glasno smije. Neko je vrijem e prezirala samu sebe zato to
je dopustila pad svojih mjerila, no s vremenom se zaboravila
stidjeti.
Zdrava hrana, svje planinski zrak, pogled na gola tijela
i prosti razgovori, sve je to poelo pothranjivati matu Done
Constanze. Snovi su jo j se pretvorili u prizore isprepletenih
tijela i nesuzdranih bakanalija. U njim a su lju d i opili i ve
selo se praakali u nevjerojatnim poloajim a i s nadljudskim
uivanjem; katkad bi oko njezine mate iroko prelazilo
preko mnotva tijela koja su se podizala i sputala, a katkad
bi se pogled suzio i ona bi u zapanjujue ivopisnim p ojedi
nostima prouavala detalje spolnog uitka. Probudila bi se i

o tk rila da je znojna, da gori i da je vlana, pa bi dalje leala

opijena bjesomunom ekstazom pohote.
D ona Constanza poela je gubiti izobliavajui sloj sala
koji su na njezino tije lo nanijeli poroaji i lijenost. Sto se
vie kretala, to je bivala gipkija i vitkija kakva je bila kad je
bila mlaa. I ba kao kad je bila mlada, njezino je oko po
elo lutati medu mladim mukarcima koji su je okruivali.
Na kraju je Dona Constanza smravjela zato to je rekla
G lo riji da jo j je dosta toga da nita ne radi. eljela bih ne
to ra d iti , rekla je, a zapravo je m islila elim izai i kre
tati se meu mukarcima . G loria je to rekla Remedios, a
Remedios se sloila, upozorivi je da e je smjesta u strije liti
ako pokua pobjei.
Pobjei? ree Dona Constanza. A kamo? Ne znam
put do kue, i ne kanim sama sii u dunglu ili se penjati u
planine! e lim ostati ovdje!
Zaista? ree Remedios. Poinje d ije liti naa uvje
renja?
M a ne , ree Constanza.
Remedios je bila zbunjena, no ipak jo j je dopustila da
radi, nakon to je odredila nekoga tko e biti osobno odgo
voran za nju. Porazmislila je o svakom lanu skupine i doni
jela odluku. Mogunost da Dona Constanza dobije upravo
onog mukarca za kojim je najvie udjela bile su iznimno
malene, no Bog jo j se nasmijeio i ona je bila presretna zbog
toga to je, vie-manje neprekidno, bila u Gonzagovu dru
tvu.
N ikad u svom ivotu Dona Constanza nije bila tako ve
sela, jo od onog trenutka kad su njezina djeca otputovala u
Englesku kako bi pohaala privatnu kolu. Zvidukala je i
pjevala uz rad, smijala se i alila, obavljala svoj dio kuhanja
i pranja, a jednog je ju tra ak na gerilce ostavila dojam time

to im je dokazala da jo uvijek moe izvesti premet. Poeli

su je nazivati Pajara (ptica pjevica) i, premda je bila dese
tak godina starija od veine njih, mnogi su je gerilci poeli
smatrati poeljnom.
Gonzagu je bilo dvadeset pet godina. N ije bio visok, ali
je bio vitak i brz. Kad se smijao, inilo se da njegovi bijeli
zubi i onaj jedan zlatni svjetlucaju, a tamne bi mu oi po
stale posve crne. Imao je lice meksikanskog Romea, no kosa
mu je bila ravna, gusta i crna kao u Indijanca. Iz njega je zra
ilo neto emu se Dona Constanza, zakljuila je, nije mogla
oprijeti.
To je uskoro postalo vrlo jasno i Gonzagu, iako je to
Dona Constanza svim silama, ali neuspjeno pokuavala
p rik riti. A ko je na licu imao kakvu mrvicu, Dona Constan
za bi je koketno uklonila prstom. A ko se porezao, ona bi se
ustrala oko njega i njegovala mu ranu kao da je smrtonos
na, a ako je bilo vrlo vrue, brisala bi mu elo onako kako
je to inila kad se vratio bez otkupnine. Dona Constanza po
ela je ostavljati raskopana puceta na svojoj koulji, kako
bi Gonzago mogao uhvatiti p rim a m ljiv pogled na njezine
bucmaste male dojke i on je zaista katkad imao potekoa
da razgovara s njom i pritom je gleda u oi, zato to bi mu
pogled uvijek nekako kliznuo prema dolje. Kad se patentni
zatvara na njezinim kratkim hlaicama nepovratno pokva
rio, ona ih je jednostavno nastavila nositi. Ostali su gerilci
poeli namigivati Gonzagu i prstima izvoditi prostake po
krete kad bi on prolazio uz bok oni Constanzi, te mu po
stavljali pitanja kao, na prim jer: Kad e mala pajara snijeti
jaja? Jednoga je dana Gonzago p rim ije tio kako mu se ak
i Remcdios znalaki smijei, pa jo j je postieno uzvratio
osmijeh.
Gonzagu je sve to bilo drago, a draga mu je bila i Dona
Constanza. Za njega je bila velika stvar to to se smatralo da

ljubaka s velikom damom iz oligarhije, a, osim toga, i uivao

je u njezinu drutvu. B ila je vrlo vesela i enstvena, a ipak je
radila napornije od svakog mukarca, te bila i vrlo zavodlji
va. Gonzago se zatekao kako u svojoj kolibi u snovima vodi
ljubav s njom, dok je ona u svojoj sanjala o njemu.
Posebno su voljeli zajedno odlaziti u skupljanje, zato to
su onda b ili sami. O tili bi u potragu za guavama, papajama,
lim unim a, korijenjem juke, mangom i avokadom, radei za
jedno, no uvijek osjeajui kako iskra udnje leti izmeu
njih. Ona bi ga pogledala, a srce bi jo j ubrzano zakucalo; on
bi pogledao nju, a nju bi zapekle bradavice; ona bi se nasmi
jala, a njemu bi poskoio penis, tako da bi se morao okre
nuti da sakrije kvrgu u hlaama; on bi se nasmijao, a u nje
zinoj bi se utrobi prom ekoljio gr pohote.
A li Gonzago je bio vrlo srameljiv. N ije znao kako bi s
tim zapoeo. to ovjek radi s velikom damom iz oligarhije?
to su due ekali, to se vie njihova pouda pretvarala u
monu, grom ku vatru koja je samo ekala da raznese vrata
pei.
D ona Constanza je bila ta koja je pronala nain. Jedno
ga su dana, u doba sieste, b ili prisiljeni potraiti zaklon od
sunca u sjeni velikog stabla. Sjedili su jedno do drugoga, lea
oslonjenih o stablo, o tp ija li velike gutljaje vode iz svojih u
turica i je li mango. Oboje su uskoro b ili zaliveni ljepljivim
sokom i sm ijali se tome kako su se zasvinjili. Razbludno ga
gledajui ravno u oi, Dona Constanza je pohotno oblizala
prste, a vragolasti je penis poskoio i, p rilino samorazum
ljivo, ivnuo. Dona Constanza gledala je ravno u sve vee br
dace, pravei se da gleda neto drugo. Ja m islim , rekla je,
da m oram malo odspavati. Smijem li se nasloniti na tvoje
rame?
Svakako , ree Gonzago.

Poloila je glavu na njegovo rame i pravila se da spava.

Gonzagoje kradomice jo malo otvorio njezinu koulju kako
bi jo j vidio grudi. Dona Constanza pomaknula je svoju desnu
nogu preko lijeve, pa se okrenula, istodobno kliznuvi malo
nie, tako da je njezina desna noga sad bila poloena malo
preko njegove, a glavom je uronila u njegov vrat. Gonzago
se morao pom aknuti, zato to je njegov sve napetiji penis
bolno zaglavio u donjem rublju i glasno zahtijevao da ga se
oslobodi. Dona Constanza neduno je pom aknula desnu
ruku u udobniji poloaj koji se, za divno udo, nalazio u nje
govoj koulji, na lijevoj strani prsa. Dona Constanza osjetila
je kako mu se bradavica stvrdnula. Gonzago sad nije imao
samo penis ko ji je vapio za slobodom, nego mu je i utrnula
desna ruka na kojoj je leala Dona Constanza. Izvukao je
ruku ispod nje, razgibao prste kako bi krv opet poela tei,
pa jo j poeo kakljati vrat i desnu unu koljku. Dona Con
stanza estoko je disala u njegov vrat i liznula ga, pravei se
da vlai svoje usne. U istom je trenutku poela vrlo njeno
desnom rukom m ilovati njegova prsa, prstima se poigrava
jui s dlaicama. Ruka jo j je poela lutati sve dalje i lagano
se oeala o njegov trbuh. Njegov je penis sad bio u pakle
nim mukama zarobljenitva, a on jo j je milovao uho i vrat
estoko obnovljenom istananou. Uspavana je Constanza
posve namjerno pomicala ruku i licem jerno je spustila na
njegove hlae.
Kako je jaao njezin stisak oko njegova penisa, Gonzago
je zaviknuo i tad su se, kao da se radilo o nekom unaprijed
dogovorenom znaku, bacili jedno na drugo estinom dotad
nezabiljeenom u povijesti spolnog openja. Gonzago je gur
nuo njezinu dojku u usta i prodirao je jezikom . Constanza
je, jednim pokretom ruke, odaslala puceta njegovih hlaa u
let preko lia i pohlepno drhtavim prstima obuhvatila nje
an plod o kojem je sanjala. Gonzago je dahnuo, pa klek-

nuo iznad nje, gnjcei jo j dojke dok je ona jednom rukom

zgrabila njegov bolni penis koji je i dalje rastao, a drugom
mu m ilovala testise. D ona Constanza grubo je prevrnula
Gonzaga i priepila ga svojim tijelom . estoko g a je ljubila
u usta, u vrat, a njezin je m okri jezik ju rio izmeu usana koje
su pulsirale. Poela je trlja ti svoje mcunojc o njegovo
bedro, a budui da je bio dentlmen, Gonzago je malo po
digao svoje koljeno kako bi jo j to olakao. Dona Constanza
ciala je i isputala sitne krikove dok je vrtje la kukovima.
Gonzago je gurnuo ruku u njezine hlaice i omotao prste
oko njezine vulve iz koje je sad curilo to liko soka da bi se i
mango posramio. Salva njezinih krikova podigla se prema
novom crescendu i ona se tako brzo poela trlja ti o njegove
prste da su se svi ti krikovi p re to p ili u jedan dugaki krik, a
ona se tresla i drhtala kao da ima napadaj. Divljeg pogleda
i posve unereena, skoila je na noge i bacila se na Gonzagove hlae. Grabei ih za pojas, povlaila ih je takvom sili
nom da je Gonzago bio odvuen itav m etar po umskom
tlu prije nego to je Dona Constanza pobjedonosno odba
cila njegove hlae u stranu, pa se poskakujui najprije na je d
noj, a onda i na drugoj nozi, oslobodila svojih vlastitih. Jo
uvijek odjevena u svoju raskopanu koulju, opkoraila je
Gonzaga pa se, ispustivi radosni krik, m igoljenjem namjes
tila u pravi poloaj i uronila ga u sebe do krajnje mogue du
bine. O boje su prasnuli u istom trenutku. Gonzago i Con
stanza vriskali su i zavijali, zarivali se i kru ili sve dok se
Constanza nije iznenada sruila na njegova prsa. Ispustila je
dug jecaj ekstaze i poboke kliznula s njega, pritom bolno
iskrivivi njegov penis u korijenu.
Gonzago je bio postien. Nisam htio tako brzo svriti.
Nisam si mogao pomoi. Dugo me nitko nije dodirnuo.

 N ije vano... nije vano... nije vano , rekla je Constanza, pokuavajui doi do dovoljno daha da dovri reenicu,
ja sam ve trip u t svrila.
Zaspali su u sjeni stabla. D ona Constanza oslonila je
glavu o njegov trbuh, a ruka jo j je zatitniki stezala one d i
jelove za kojim a je tako dugo udjela.
Probudila se prije njega. O tvorila je oi i p rim ije tila da
ruiasti jednooki gospodin gleda prema njoj. Pospano se
poela igrati s njim . Njeno ga je milovala i on se malo p ro
mekoljio. K liznula je rukom pod njega i obuhvatila mu tes
tise, pa se penis jo malo prom ekoljio. Zaigrana tim novim
oblikom eksperimentiranja, kakljala je dlaice njegove me
dice. Penis je poeo rasti i uspravljati se. Pomaknula je desnu
ruku kako bi obuhvatila testise, a lijevu pokrenula kako bi
je mogla pom icati gore-dolje po penisu. D o dirnula je njegov
vrak i on je poskoio kao da odgovara na elektrini ok, pa
je to pokuala jo jednom ili dvaput. Penis je sad bio tvrd i
snaan, a njegov se blistavi vrh nalazio tik pred njezinim
nosom. Podigla je pogled da provjeri spava li Gonzago jo,
pa nije mogla o doljeti napasti da pokua neto o emu je
dotad ula samo kroz doaptavanje u koli. Nesigurno je je
zikom prela preko vrha. Nije bilo loe. Im a okus po m eni ,
pom islila je. Izravnala je jezik i kruno njim e prela preko
vrha penisa, kao da uiva u lizalici. Dola je do zakljuka da
je tkivo nekako ranjivo. Lickala g a je cijelom duinom p ali
ce, najprije s jedne, pa s druge strane, a onda po sredini.
Provjerila je spava li Gonzago i dalje, pa se ugnijezdila meu
njegovim nogama kako bi mu lizala testise, drakajui vrhom
jezika podruje iza njih. Kad je izotrila pogled, mogla je vid
je ti da penis vid ljivo pulsira u ritm u kucanja njegova srca.
Protiv svih prijanjih oekivanja i predrasuda, shvatila je da
se odlino zabavlja. Jednom gaje rukom milovala, a onda je
kleknula i potpuno mu obuhvatila penis ustima. Isprva je is-

kuavala ko liko duboko moe ui a da je ne ugui, a onda

je, pokreui glavu gore-dolje, poela slasno ko trlja ti jezik
oko njega.
Gonzago se probudio i o tkrio kako je san u kojem je sa
njao da doivljava najbolje puenje na svijetu zapravo java,
no do tog je trenutka Dona Constanza ve bila to liko ne
svjesna svega osim uitka da vie nije imala kad b rin u ti se
spava li on ili je budan. Jo su dvaput vrlo dugo vodili lju
bav, a onda se suoili s problem om pronalaenja svoje ras
parane odjee, kako ne bi pobudili sumnju kad se vrate s vo
em koje su skupili.
Gonzago i Constanza vo d ili su ljubav kad god i gdje god
bi se ukazala prilika, kao i na sve mogue naine. Katkad su
vo dili ljubav m ahnitom brzinom , hvatajui se iza stijene i tr
gajui jedno s drugog odjeu, a katkad polako i s uitkom,
pod suncem predveerja. Ve su se naviknuli na to da im
lea grizu mravi, a nou bi se Gonzago kriom uvukao u
C onstanzinu ko lib u. L jubav su v o d ili jo ee kad nisu
sm jeli p ro bu d iti generala kojega je njegova depresija, na svu
sreu, pretvorila u ovjeka tvrda sna.
N jihova se grozniava strast hranila sama sobom sve dok
oboje nisu omravjeli i problijedjeli, a pogledi im postali div
lji. Dona Constanza, koja je do tog trenutka ve stekla ivo
pisan rjenik, jednog je dana, dok su se pohotno prodirali
svojim gladnim spolovilim a, objavila: Gonzito, elim ostati
ovdje s tobom zauvijek i eviti te dok m i tabani ne pozelene
i glava ne otpadne!
M o ra t e nam se p rid ru iti , ree Gonzago izmeu
udaha i zabijanja.
Remedios je prihvatila prijavu Done Constanze, i tako je
ova druga postala jedina lanica grupe koja pojma nije imala
za to se bori. Koga briga za takve stvari, ako je ovjek sebi
naao svoje malo mjesto u svijetu?

U KOJEM

PUKOVNIK

RODRIGO

FIGUERAS

ZABORAVLJA
NAELA
UGROAVA

PRVA

DVA

RATOVANJA
SVOJE

IZGLEDE

H ectoro i Pedro ekali su da padne no. H ectoro je prom a

trao prasne vraie kako ibaju pijesak i divlje poskakuju sta
zom. B io je dobre volje zato to mu je lijenik rekao da mu
je krv ista. Sad se nije morao b rin u ti kako e to rei svojim
trim a enama, a nestalo je i straha da tri mjeseca nee moi
uivati u eni. Poeao je lice kroz svoju konkvistadorsku
bradu i spustio slamnati sombrero malo nie na elo. Odnedavno je poeo manje piti, zato to nije imao vremena, a nje
gova su zahvalna jetra dopustila njegovoj koi da se vrati u
neto manje utiavu boju.
Pedro je m o trio vojnike uvjebanim i sm irenim okom
profesionalnog lovca. N ikad p rije nije lovio ljude, ako se
izuzme praenje kradljivaca stoke za gringose. N o sadanja
je situacija bila drugaija, zato to se vojnici nisu kre tali i
zato to su svi bili skupljeni u jednom logoru. Pedro se na
smijeio na pomisao da se asnici moda ne ele povui,
kako bi ostali blie Sreki. Prom atrao ju je kako nou kra-

domice prelazi iz jednog atora u drugi i sluao njezino po

tajno aptanje i smijuljenje.
N o Pedro i H ectoro ipak su dali vojnicim a mnogo razlo
ga da poele otii. Seljani su bacili mrtvog junca u rijeku uz
vodno od logora, te su na istom mjestu m arljivo vrili veliku
i malu nudu. Veina stanovnika logora sad je imala o zbilj
ne napadaje eluanih greva i proljeva, a poela je i epide
m ija povraanja. Pokazalo se da seljaci ne mogu prodati voj
nicima otrovanu hranu je r su ovi ponijeli vlastite zalihe, no
Misael im je prodao aguardiente nainjen od m etilnog alko
hola, pa su dvojica vojnika ve oslijepjela.
Svoje su okupatore poeli m uiti prije dva tjedna, a prve
su noi H ectoro i Pedro iskopali jednog vojnika koji jc po
ginuo u prijanjem napadu, pa odjenuli kostur u kaki u ni
form u koju su skinuli s jednog lea prije nego to je bio po
kopan. P rib ili su tru li le uz im provizirani kri i ostavili ga
tono usred logora gdje su s njega tako odvratno cu rili sluz
i trule da ga ak ni leinari nisu dirali. Odlazei, ukrali su
nekoliko komada oruja. Nakon to su vidjeli prizor u logo
ru poslije buenja, dvojica su se mukaraca cijeli dan smijuljili, je r vojnici su m o trili le s uasom i zaprepatenjem, d r
ei zaepljene nosove, a razvila se i rasprava o tome kako
da ga se rijee. Jedan jc asnik, pod p rijetnjom oruja, na
tjerao dva mlada novaka da uklone tijelo.
D ruge su noi udvostruili strau, ali Pedro je nainio
lutku vojnika i nad njom izgovorio secreto dok je istodobno
ubadao avle u oi i prepone lutke. Ostavio ju je usred lo
gora i vratio se H ectoru. Priekali su da straar zaspi, a onda
ga je Pedro zadavio. Nemam volje za ovo , rekao je Pedro,
pa je tako H ectoro bio taj koji je iskopao vojniku oi i od
rezao mu genitalije, pa ih ugurao u mrtvaeva usta. U ju tro
je u logoru vladala panika, a mukarci su mahali rukama i
g ovorili asnicima: Ne moemo se b o riti protiv arobnja-

ka , a asnici su odgovarali: M agija ne postoji. Ne budite

praznovjerni. Im am o posla s teroristim a.
Te su noi Hectoro i Pedro prom atrali kako etvorica voj
nika kradomice dezertiraju. U lo v ili su jednoga od njih, a
Pedro g a je natjerao da proguta smjesu od koje e dva tjed
na biti umno poremeen. U sm jerili su ga natrag prema lo
goru i gledali ga kako tetura uokolo i bulazni neto o duho
vima i sablastima, padajui preko atora. Logor je oivio i
uslijedilo je mnogo trkaranja na sve strane i raspravljanja.
Sljedee dvije noi Pedro i H ectoro nisu poduzim ali n i
ta, ali su gledali kako dezertira jo est mukaraca. Pa ipak,
n itko u logoru nije znao jesu li vojnici dezertirali ili su ih odvukle sile tame, i nije bilo nikoga tko nije bio nervozan ili
grozniav.
este su noi Hectoro i Pedro otili do velike bare na Don
Emmanuelovu imanju i omom u lo vili kajmana. B ila je to
golema ivotinja koja se borila i divljaki ibala repom sve
dok mu Pedro nije uglavio tap meu eljusti i zavezao mu
oi. Oam utio ga je snanim udarcem meu oi, pa su ga
dvojica mukaraca odnijela natrag do logora. Priekali su da
dezertiraju dva vojnika iz istog atora te da straar zaspi, a
onda su u ator unijeli kajmana i m rtvog takora. M rtvog su
takora stavili u otvor jedne od praznih vrea za spavanje, a
kajmana utrpali u drugu, pa povukli patentni zatvara i za
vezali uzicu tako vrsto da nije mogao ispuzati iz vree. U ju t
ro, ator se tresao i nadimao od kajmanovih nastojanja da
pobjegne, a oni su uli vojnika koji je, blijeda lica, ju rio lo
gorom i vritao: Suarez se pretvorio u aligatora! Suarcz je
aligator! Figueras se zaustavio uz podnoje vree za spava
nje i naglo ustuknuo kad je o tkrio da se u njoj uistinu nala
zi bijesno udovite. U tom je trenutku zarobljena zvijer ras
kinula uzicu na povlaenje, te Iju tito i brzo otpuzala iz
logora. V ojnici su pobjegli na sigurno i gledali ga kako ne-

staje prema M u li. Figueras je zapovjedio mladom vojniku

da ue u ator i pretrai ga. M ladi ovjek, oito jo nije imao
ni dvadeset godina, prekriio se i oprezno rastvorio atorska
krila. Ne ugledavi nita, odvaio se i upuzao unutra. M u
njevitom se brzinom okrenuo i uspravno stao. Usna mu je
zadrhtala, pa je Figuerasu predao prijavak: Gospodine,
onaj drugi se pretvorio u takora. M rtav je, gospodine.
T ije ko m sljedeeg tjedna Flectoro i Pedro nisu poduzi
m ali ba nita. Preko dana su b ili vrlo zauzeti, radei s pro
fesorom Luisom i Sergiom, pretraujui mrane zakutke i
skupljajui. Z n ali su da se strah hrani neizvjesnou, a znali
su i to da su vojnici ve i bolesni i prestravljeni, te da nou
i dalje dezertiraju.
H ectoro i Pedro odnijeli su u logor tri vree. Flectoro je
m o trio prane vraie, ekao bradu i dobro se osjeao zato
to mu je krv ista. Spustila se no, a u logoru su pozaspali
svi osim straara ko ji su se solidarno stisnuli jedan uz
drugog, umjesto da se ravnom jerno raire po obodu logora.
Pedro je omamio sve ivotinje posebnim dimom i secretosima. Smucali su se meu atorima, a H ectoro je stavio veli
ke tarantule u izme koje su bile uredno poslagane pred ula
zima u atore. Pedro se, nevidljiv, kretao uokolo, paljivo
stavljajui koraljne zmije u svaki ator. K oraljne zmije, ako
se osjete ugroenima, napadaju brzo, a njihov otrov ubija
unutar jednog dana. Ove pospane zm ije nee se osjetiti
ugroenim a do ju tra , a u meuvremenu su se smotale u
klupko i sretno spavale medu usnulim mukarcima.
Pedro i H ectoro ispraznili su polovicu vree s poskocima
u zahodski ator, a polovicu u ator sa zalihama.
C ijelo se selo nemilice smijalo posljedicama ovog manev
ra, usprkos injenici da su se i Pedro i H ectoro presavili u
struku od veselja, tako da nisu b ili sposobni suvislo prepri
ati dogaaje. L ju d i bi pogledali jedni druge pa, bez ikakva

vidljiva razloga, pijuckajui prasnuli u pravi uragan smijeha.

A ko su u tom trenutku p ili kavu, poprskali bi njome jedni
druge, a ako su je li, komadii hrane letjeli su im iz usta. D olores se zamalo uguila komadiem banane, a bila je spae
na jedino zahvaljujui tome to ju je Josef svom snagom tres
nuo pod rebra, tako da jo j je hrana izletjela iz dunika.
Vojska se povukla tog istog dana, poraena od snaga koje
nikad nije ni vidjela ni shvatila. U ta b o rili su se pedesetak ki
lometara dalje, proveli m irnu no i ostali tamo, puni zahval
nosti, sve dok jednog ju tra Figueras nije om am ljeno izaao
iz svog atora i oteturao prema zahodu. Petljao je po pucetim a i izvukao penis. D o k mu se pogled izotravao na njemu
i dok se pokuavao opustiti dovoljno da se moe pom okriti,
p rim ije tio je da se blizu vrha penisa nalazi mala crvena udu
bina iz koje curi sjajkasta tekuina. Srce mu je potonulo, a
on je ponovno izotrio pogled kako bi bio siguran. M ie rda , rekao je. Pokuao je p ustiti vodu, ali je o tk rio da ne
moe. Stisnuo je svoj marni mii kako b ije nasilu istisnuo,
no izletio je samo m jehuri utog gnoja i raspljeskao se po
cinku. Figueras je uzdahnuo i uspravio se. Que puta , pro
m rm ljao je. Ponovno se pokuao opustiti i mokraa je po
ela kapati. Izraz na njegovu licu preao je od zaprepate
nog iznenaenja, preko agonije u oaj. M orao se popisati,
ali mokraovod mu je gorio. Peklo ga je ako je piao, peklo
gaje ako nije. O dluio je da ne pia, pa je jo pola sata trp io
bol, sve dok ga nije porazio pritisak bolnog mjehura. Tog
dana, a i sljedeih, on, njegovi asnici i savjetnik gringo o t
k rili su kakav je to osjeaj piati smrvljeno staklo.
Figueras je poslao vod vojnika da uhite Sreku.
Pod kojom optubom? pitao je vodnik.
Figueras se nije mogao dosjetiti nikakvog zloina. Poeao se po glavi i stisnuo oi pred suncem. Na kraju je izgo-

vo rio veu istinu nego to je i sam znao: U h itite je zbog sa

botae.
A li Sreku nije bilo mogue nai. U Chiriguani je dobila
svoje injekcije i otila D on Emmanuelu na odmor. Don Emmanuel dao jo j je drugu polovicu, dvije tisue pezeta.
Sad sam jako bogata , rekla je ona veselo.
Jako bogata? ponovio je Don Emmanuel.
D a , ree ona. Niste valjda m islili da sam im dala bes
platno?
T i, vraice m ala! uzviknuo je D on Emmanuel.
Uope nisam , rekla je ona i uvrijeeno napuila usta.
Ja sam to zaradila. Ja sam vrlo dobra kurva.
T o i H ectoro kae, odvratio je D on Emmanuel, ali ja
jo ne znam je li to istina.
Ona se nasmijala i p ro trlja la palac i kaiprst, naznaavaju i novac . Za tri mjeseca, kad m i se oisti krv, dat u
vam da okusite malo moje guave. U ro tn iki se nagnula na
prijed: A ako bude jako dobro, moda vam neu n ap latiti.
D on Em m anuel poljubio ju je u elo, pa poao van igosati junce.
Sreku su ugostili u svakoj seoskoj kui redom, iako nitko
nije tono znao kako je djelotvorna bila njezina sabotaa. I
prema Electoru i Pedru takoer su se odnosili kao prema ju
nacima; ni jedan od njih nije bio naviknut na takve provale
oduevljenja i teko su s tim izlazili na kraj. Na kraju kraje
va, Pedro je uvijek bio usamljeni lovac, a H ectoro uvijek po
nosan i suzdran; nastojali su se drati neupadljivo.
Figueras je bio loije sree. asniko je savjetovanje u ta
boru o tk rilo da postoje h itni razlozi vojnike naravi za po
vratak u Valledupar. Naveli su sveopu bolest ljudstva, iako
su se vojnici oporavili sad kad vie nisu p ili vodu iz M ule.

 U svakom sluaju, ja se moram posavjetovati sa svojim nad

reenima , rekao je Figueras uznosito, a to ne mogu ui
n iti odavde, je r su izvan dosega radijske veze.
O djel za spolno prenosive bolesti V ojne bolnice u V alleduparu bio je otvoren utorkom i etvrtkom , za asnike od
devet do jedanaest sati, a za ostale od petnaest do devet
naest sati, to je omoguavalo dovoljno vremena za siestu.
U utorak u jutro, asniko vijee koje je nalo hitne vojne
razloge za odlazak iz Chiriguane zateklo se ponovno na
okupu i u punom broju u ekaonici klinike. asnici su gle
dali jedni druge, grim izni od neugode. V ladala je duga tii
na, sve dok nije uao pukovnik Figueras. U p io je pogledom
skup nazonih, pa stao razm aknutih nogu i s rukama na ku
kovima. Sreka? pitao je. Svi do jednoga potiteno su kim nuli. Kuka mala uspaljena, a meni je rekla da sam je d in i ,
rekao je Figueras. I meni je to rekla , rekao je porunik
koji se doimao kao da e se svaki as rasplakati. Ostali su
kim nuli, pom ireni sa sudbinom. Onda se Figueras zasmijuljio: N ije vano, p rija telji. B ilo je to vrijedno ovoga i ja bih
i opet uinio isto. Da, tako mi Boga! Ostali su se mukarci
nasmijeili, a veina se sloila s njim . Figueras je pogledao
natpis na zidu koji je glasio: N itk o s inom niim od b ri
gadirskoga ne smije tv rd iti da je to pokupio sa zahodske
koljke.
B rigadir nije bio zadovoljan pukovnikom Figuerasom. F i
gueras je, pozvan na red, stajao pred svojim nadreenim dok
je ovaj listao stranice izvjea, meu kojim a je bilo i Figuerasovo.
Vae izvjee je analfabetsko , ree on, podiui prema
Figuerasu pogled iznad ruba svojih bifokalnih naoala.
Flvala vam, gospodine.

B rig a d ir je teko uzdahnuo. Pa ipak, svoja ste ubrzana

promaknua dosad mogli zahvaliti svojoj uoljivoj hrabrosti
i uspjesima na bojitu, a ne knjievnoj darovitosti.
B rigadir je nastavio prelistavati izvjea, mrtei se i cokui jezikom . Pukovnie , ree on, itam ovdje o razore
nom mostu, o kosturima, proljevu, povraanju, ludilu, crnoj
m agiji, zmijama, m rtvim takorima, paucima i aligatorima.
itam o tom e kako su dvojica vojnika neobjanjivo oslijepjela, a jedan straar unakaen. itam o nestanku oruja
i streljiva. itam o tome kako je va bataljun izgubio etrdesetoricu ljudi. etrdcsetoricu lju d i! B rig a dir je oajno
mahao rukama. A kako su izgubljeni? U bici? U izvianju?
Ne. Trinaestoricu ste izgubili zahvaljujui ugrizima zmija,
etvoricu u eksploziji mosta, a ostale ste popisali kao desaparecidos ! Pa, kako su nestali, pukovnie?
Figueras se obilno znojio, a oi su mu bile staklene. V je
rujem da ih je odveo neprijatelj.
Usred logora? N i jedan od nestalih nije bio na popisu
za straarsku dunost; mogao bih shvatiti da su b ili odvedeni
sa straarskih poloaja A li ne, vi ste napisali nestali za v ri
jem e spavanja ! B rigadir je ustao i okrenuo lea Figuerasu, gledajui namrteno kroz prozor, a onda se ponovno
okrenuo i lupio akom o stol. D ezertirali su, Figueras! A ja
za to imam jednostavno objanjenje! Kao prvo, vai straari
nisu obavljali svoju dunost. D ru g o ...
Svi su ljudi b ili prestravljeni , ree Figueras neuvjerlji
vo. B ili su uvjereni da se borim o p ro tiv zlih duhova.
Ne upadajte u rije nadreenom asniku! Drugo, b ili su
dem oralizirani i uplaeni. B rigadir je zastao i umorno re
kao: Jesu li vam u asnikoj koli govorili o devet naela
ratovanja?
Jesu, gospodine.

 Koja su prva dva?

Figueras je uzalud pretraivao svoju m em oriju, pa odlu
io nagaati: "B o ri se i Nemoj se povlaiti.
B rigadir je iznureno uzdahnuo. Prvo je, Figueras, oda
brati i zadrati cilj. A drugo je da u svakom trenutku treba
odravati moral ljudstva.
A h, da , ree Figueras. Sad se sjeam.
Prekasno ste se sjetili. A ko su vai ljudi dezertirali, onda
je to bilo zato to se moral uruio. Da vam neto kaem, pu
kovnie. N ajbolji nain da se odri moral jest da se ovjek
vrsto pridrava prvog naela i dade ljudim a pune ruke posla
da ga postignu. B rigadir je ponovno zastao i prelistao do
kumente. to je bio va cilj, pukovnie?
U n i titi komuniste, gospodine.
A jeste li ita poduzeli da unitite komuniste? Nema b i
ljeki o ophodnjama, ni sigurnosnima, ni izvidnikim a. N ije
zabiljeen ni jedan je d in i ispaljeni metak, ak ni sluajno.
Ovdje nije zabiljeeno, Figueras, ak ni da je itko vid io te
roriste. V i niste u inili ba nita, zar ne, osim to ste mjesec
dana logorovali na selu?
Figueras se zapiljio u vrhove svojih izama. Nism o znali
gdje su komunisti, gospodine.
B rigadir se namrtio. e lio bih istaknuti nekoliko stvari.
Jedna je da ste se na svim razinama p ropustili povezati s
U nutranjom sigurnou Z ra ko plovn ih snaga ili s V o jn im
zranim nadzorom, s izviaima u dungli, kao i s onim a u
planinama, pa nimalo ne iznenauje to se niste susreli s ko
munistima. Druga je stvar ta da sam, itajui o vaim pote
koama s crnom m agijom doao do zakljuka da vas nisu
terorizirali gerilci, nego seljaci; aligatori u vreama za spa
vanje nisu dio klasine taktike ruralne gerile, ba kao to
nisu ni koraljne zmije i poskoci. Tree, u vaim izvjeima

nema ni spomena o vaem inae uobiajenom odlunom ju

natvu u borbi pro tiv terorista. B ili ste prom aknuti dvaput i
dvaput vam je dodijeljeno odlije Andskog kondora za hra
brost, jednom srebrno, a jednom zlatno. Padam u napast da
izvuem zakljuak kako niste u izvjea mogli u klju iti po
datke o junatvu zato to ste znali da e izvjee predati i na
vojni savjetnik, m ajor Kandinski, te da se vae izvjee mora
poklapati s njegovim !
Figueras je i dalje jadno zurio u svoje izme i nastavljao
se obilato znojiti.
Pa ipak, nastavio je brigadir, iako mi zdrav razum na
lae suprotno, odluio sam, barem jo neko vrijem e, blago
naklono gledati na vaa prijanja izvjea. Neu ih dublje is
traivati, jo. B rigadir je posebno naglasio rije jo . A
znate li zato?
Ne, gospodine.
Z ato, pukovnie, to sam pronaao i drugi razlog vae
nedjelatnosti tijekom praznika na logorovanju. Prolistao je
hrpu izvjea i iz nje izvukao jedno. Ovo je stiglo od glav
nog vojnog lijenika. Jeste li svjesni d a je homoseksualnost
u O ruanim snagama razlog za neastan otpust istog trena?
Iz njegova izvjea vidim da vi i vai asnici ve patite cd raz
novrsnih neasnih otpusta.
Homoseksualnost? ponovio je Figueras.
Da, pukovnie, homoseksualnost! A prije nego to pro
svjedujete i kaete da bi lijenike pojedinosti trebale ostati
povjerljive, dopustite m i da vam proitam paragraf trei
lanka desetoga pododjeljka petoga odjeljka ezdeset esto
ga iz P rirunika o vojnim pravilim a ko ji je, Zakonom o voj
nim snagama, parlam ent odobrio 1933. godine. B rigadir je
dohvatio knjigu i otvorio stranicu iji je vrh presavinuo. O d
govarajue vojne medicinske vlasti obvezne su zapovjedni-

cima p rija viti sve pojedinosti inae povjerljive prirode kad je

miljenje vojnih vlasti da bi proputanje da se zapovjednici
izvijeste o njima moglo negativno utjecati na vojnu d je lo t
vornost i disciplinu. B rigadir je odloio knjigu i podigao li
jeniko izvjee. Ovdje pie da svi asnici vaeg bataljuna
pate od dvije identine spolno prenosive bolesti; jedna je
obini triper, a druga je sifilis od vrste koja je uobiajena u
okolici Barranquille. Jednostavno objanjenje ove injenice,
pukovnie, jest da ste vi i vai lju d i meusobno o p ili.
Da, gospodine, to je istina , rekao je Figueras, mislei
da je openje slubeni vojniki izraz za razgovaranje.
B rigadir se zaprepastio. Znai, vi priznajete da je vae
praznino logorovanje imalo za svrhu homoseksualno o rg i
janje?
Oh, ne, gospodine. Svaki dan smo im ali asniko vijee
i uzajamno se izvjetavali, gospodine. Gospodine, ja nisam
znao da ovjek moe zaraditi triu razgovarajui s drugim a.
Figueras je jadno pognuo glavu.
B rigadir je oajno prasnuo: Pukovnie Figueras! Niste
me razumjeli! Ja vam govorim o tome da ste vi i vai asnici,
a kako se ini i major Kandinski, proveli svoje praznike sodom izirajui je d ni druge i da je to razlog zbog kojega svi
imate iste boletine!
Pukovnik Figueras bio je okiran i uasnut. Nestalo je
njegova straha i stida, pa je estoko viknuo: Ja nisam peder!
Svaki ovjek koji mene nazove pederom mora b iti spreman
da se suoi sa smru!
B rigadir se na ovaj ispad prvi put nasmijeio. Pa, pukov
nie, kakvo je onda vae objanjenje?
Sreka , ree Figueras, ispljunuvi rije.
Sreka? Pukovnie, tu, kako je vi zovete, triu niste
mogli dobiti ni na lu triji.

 Ne, gospodine, mala se zvala Sreka, mala kurva! Z a

vela je sve nas i svakome od nas rekla da jo j je jedini. B ili
smo prevareni, gospodine.
B rig a dir je kim nuo i poloio dlanove na svoj radni stol,
nagnuvi se naprijed. ini se, dakle, pukovnie, da ste vi i
vai sudrugovi b ili rtve nim fom anke koja ima sklonost pre
ma asnicima.
B rig a d ir se vratio do prozora i prom atrao vojnike ko ji su
ispod njega vjebali. Figueras je bojaljivo gledao u njegov
zatiljak. Ne okrenuvi se, brigadir ree: Pukovnie Figue
ras, moj prvi dojam je da vam treba oduzeti in zbog iznim
ne nesposobnosti. Pa ipak, moram uzeti u obzir vae prija
nje besprijekorno dranje, kao i skandal koji bi natetio
vojsci u sluaju da budete izvedeni pred vojni sud. Prema
to m e ... B rigadir se okrenuo na peti i vrsto se zagledao Figuerasu u oi: Dajem vam posljednju p riliku . Za tri ete
mjeseca b iti proglaeni sposobnim za borbene dunosti. Sa
vjetujem vam da svoje vojnike dunosti shvatite ozbiljno, te
da se naete na prvoj borbenoj crti. Sve e ovo ui u va
dosje i neu to iz njega u klo n iti sve dok ne budem siguran
da je ovo eprtljanje bilo iznimna pojava. Slobodni ste.
Figueras je salutirao i rekao: Hvala vam, gospodine.
N apustio je p rostoriju marevim korakom , o noliko dosto
janstveno ko liko je to ovjek njegova oblija mogao, pa se u
hodniku oslonio o zid.
Figueras je jo uvijek brisao lice rupiem kad se briga
d ir vra tio svom radnom stolu kako bi nastavio ra d iti na ne
savladivom problem u. Kam o je nestao vojni guverner?

NESLUBENA
M O N AR H IJA
KATOLIKIH

KRALJEVA

Slobodni zidari irom svijeta im aju obiaj govoriti: Nae

drutvo nije tajno drutvo, nego drutvo ta jn i , a kad se ne
sastaju da bi se bavili svojim mranim obredima, skupljaju
novac za dobrotvorne svrhe i vrijedne ciljeve. Svaka loa t i
jekom godina svog postojanja gradi svoju vlastitu, izrazitu
narav i esto privlai lanove ko ji se veinom bave istim za
nimanjem.
U glavnom je gradu postojala jedna loa koja je imala
veze s Vatikanskom bankom i ije se lanstvo novailo isklju
ivo iz gornjih ealona O ruanih snaga, a koja je skupljala
novac iskljuivo za ciljeve kakvi su b ili K atolika akcija pro
tiv komunistike subverzije ili Drutvo za kristijanizaciju
obrazovnog sustava .
B ilo je uobiajeno da rodovi vojske budu jedan na drugi
ljubom orni, da se posjedniki odnose prema svojim povlas
ticama te da jedni na druge gledaju kao na suparnike u borbi
za vlast. I zaista, M ornarica je postala tako zabrinuta da e
b iti uklonjena iz sredita moi d a je svoja vjebalita i stoer
preselila iz Puerto Del Ine na obali u glavni grad (stotina
ma kilom etara u unutranjosti) i tako su se narataji more-

plovaca uvjebavali b ra n iti teritorija ln e vode na suhom. L o

a je imala stoernu ulogu u osiguravanju suradnje meu ro
dovima, zato to su i adm iral Fleta i general Ramirez i glavni
zapovjednik zrakoplovstva Sanchis b ili njezini lanovi te bi
esto, poslije obreda i inicijacija, sjedili u pliem obloenim
drutvenim prostorijam a i raspravljali o stanju u dravi i
tome kako se neto mora poduzeti.
T ro jica su mukaraca b ili predani katolici, silno su vjero
vali u D om ovinu, O bitelj, Zakon i Red. No svud oko sebe
viali su samo bezbonitvo i marksizam, rastave brakova,
slobodoumne studente ko ji su mahali zastavama i bludniili,
radnike ko ji su trajkovim a unitavali gospodarstvo i civilnu
vlast koja se, iz straha pred miljenjem iz inozemstva, nije
usuivala poduzeti otre korake. Ne treba posebno napom i
njati kako su sva trojica b ili pobornici vladavine vojne hunte,
zasnovanoj na naelu po treina svakome , kakva je posto
jala u A rg en tin i, no b ili su takoer i realisti. B ilo je posve
mogue da, pobijede li na izborima u Sjedinjenim Drava
ma dem okrati, u sluaju vojnog udara presui dotok dolara.
A li oni su znali i to da e im, kakva god bila monetarna po
litik a vlade, predsjednik drave uvijek dati sve to zatrae,
zato to se vojnog udara bojao vie od iega na svijetu. Pa
ipak su odluili da operacija pod kodnim imenom Los
Reyes Catolicos mora ostati u potpunoj tajnosti i da oni
m oraju b iti neslubena hunta. Ponajprije e m orati pronai
odane asnike koji e im pomoi u najteem dijelu posla, is
kopavanju uraslog korova subverzije. Sva su trojica posta
vila slian sustav i radila iste stvari i tako se, sa aljenjem,
zatjeemo kako se, u svrhu iznoenja ove pripovijesti, sad
m oram o usredotoiti iskljuivo na idealistike napore vo j
ske.
General Ramirez uoio je kako jedan od njegovih pobo
nika, naoit mlad ovjek koji se brzo uspinjao u slubi i bio

prava zvijezda, izrazito ustro i otvoreno govori o stratekoj

vanosti Republike, i u neizbjenom ratu pro tiv Sovjetskog
Saveza i u neposredno vanijoj borbi pro tiv bezbonih m ar
ksista. Ramirez je pozvao kapetana u svoj ured i m ladi se
naao licem u lice sa sva tri stoerna zapovjednika.
Kapetane, ree general, jesam li u pravu kad vjerujem
kako biste se vi b ili spremni b o riti i um rijeti, ak se i koris
tei sredstvima koja su u suprotnosti s vaom kranskom
savjeu, kako biste ouvali D om ovinu i Na nain ivota?
Da, gospodine , ree kapetan, njuei promaknue.
D o b ro , ree general. Pretpostavljam da ste svjesni
opasnosti koje nam prijete od Unutranjeg N e p rijatelja?
Od komunista, gospodine?
Da, kapetane, i od svih njihovih suputnika koji im po
mau kako bi ova zemlja iskrvarila nasmrt. Kapetane, pred
laem da vi i svi lju d i koje unovaite kako bi ra d ili s vama
slubeno budete premjeteni na nau strateku prom atranicu na A n ta rk tik u .
M ladiu je srce potonulo do izama. Ovo nije bilo p ro
maknue po njegovu ukusu. A n ta rk tik , gospodine? ree
on, osjetivi kako mu se lijeva noga poinje tresti s unutra
nje strane koljena.
A li naravno da vas ne bismo zaista poslali onamo. U m
jesto toga, radit ete pod krinkom u ovoj zemlji. Kapetane,
unovait ete i ustrojiti neovisan kadar koji e iskorjenjivati
subverzivce i subverzije. B it e vam otvoreni dosjei vojne
Obavjetajne slube pa ete u h ititi, zadrati i ispitati te sub
verzivce o svemu to znaju. U hiivat ete ljude bez naloga,
bez optubi i bez zakonskog postupka. General podigne
ruku u pokretu bespomonosti, pa izm ijeni rezigniran po
gled s adm iralom Fletom i zapovjednikom zrakoplovstva
Sanchisom.

 E to, kapetane, moete i sami vid je ti kako je ozbiljna

postala situacija i na kakve smo oajnike korake natjerani.
Da, gospodine.
General je nastavio: Ponekad, kapetane, mi u vojsci (a
to vam je, kapetane, jedna od povijesnih pouka) pro tiv svoje
volje m oram o usvojiti necivilizirane metode kako bismo
osigurali civilizaciji nesmetano postojanje. To je najtei teret
ko ji ovjek mora podnositi ako je vojnik, strahovit teret,
strahovita odgovornost. Razumijete li to vam govorim, ka
petane?
Da, gospodine.
T o to vam govorim, kapetane, jest da te neprijatelje ci
vilizacije jednom zauvijek, na opu dobrobit svih, treba uklo
n iti iz optjecaja.
Zauvijek, gospodine? ponovio je kapetan.
Z a uvijek , ponovio je general. Pa ipak, ni pod koju ci
jenu ne smijemo dopustiti da asno ime Oruanih snaga um
rlja ju oni k o ji se trude potkopati naa nastojanja, ak i samo
nae postojanje. General stane kako bi pojaao dojam svo
jih rijei. T o znai da, slubeno, vaa organizacija ne po
stoji. A k o bude razotkrivena, zanijekat emo da smo o njoj
ita znali i neemo preuzeti nikakvu odgovornost. A ko vas
razotkriju, kapetane, ree general, nalaktivi se naprijed, a
dokazi budu neoborivi, poslat emo vas na p rije ki sud zbog
prekoraenja dunosti i djelovanja bez zapovijedi, poslije
ega ete zavriti pred streljakim vodom .
Kapetan nije rekao ni rijei. Razmatrao je mogunost
uurbanog povlaenja kad mu je general upao u misli.
Na raspolaganju ete im ati pozamana sredstva. Rau
ne i izvjea predavat ete nama, a m i emo ih smjesta u n i
tavati. Vae promaknue u pukovnika stupa na snagu od
mah, a d ob it ete i posebnu plau s dodacima za opasan rad

i za radno vrijem e koje vam onemoguuje drutveni ivot.

Sredite e vam b iti V ojna kola za elektrotehniku i strojar
stvo. Ispraznili smo asniko k rilo u kojem se nalazi mno
tvo malih soba prikladnih za privrem eni smjetaj zatoenika,
kao i druge odgovarajue instalacije, na prim jer, kupaonice.
Je li sve jasno?
Da, generale. Kapetan se osjeao kao d a je preko njega
preao parni valjak.
D o b ro , ree general Ramirez. Osigurali smo vam mali
vozni park koji se sastoji od Ford Falcona. Neka su vozila
obojena bojama Dravnog telekoma, a neka bojama D rav
ne naftne kompanije. Im aju vrlo prostrane kabine, pukov
nie.
Da, gospodine.
V rlo dobro, pukovnie. V ra tit ete se u ovaj ured sutra,
tono u jedanaest sati, pa emo se pozabaviti praktinim po
jedinostim a. Slobodni ste.
Novopeeni je pukovnik elegantno salutirao i odm arirao iz prostorije. Pred vratim a je skinuo kapu pa otiao u
zahod i tamo sjedio dvadesetak m inuta. Panika mu se p o d i
zala iz eluca i ozbiljno je razmiljao o tome da pobjegne u
Ekvador. A li onda se prisjetio pozamanih sredstava i p ro
maknua, pa pom islio: Zato ne bih vidio kako e se to raz
vija ti?
U sobi je adm iral Fleta postavio generalu Ramirezu p i
tanje. M isli da se moe osloniti na njega?
M islim da mogu , odvratio je general. Za poetak, dao
sam da ga prati Obavjetajna sluba i ako ne bude svoje du
nosti shvaao ozbiljno, bit e s njih uklonjen.
I premjeten na A n ta rk tik ? pitao je zapovjednik zra
koplovstva Sanchis. Ostala su se dvojica nasmijala.

Pukovnik je doao do zakljuka d a je posao laki nego to

je oekivao. Pregledao je dosjee V ojne obavjetajne slube
i zakljuio da postoje dvije osnovne kategorije: K za ko
muniste i RS za Razne subverzivce . Pukovnika je zapre
pastila koliina dosjea. B ilo ih je na stotine tisua i on je po
m islio: ini se d a je stanje gore nego to sam m islio.
Budui da je bio vo jn ik i da je ljubio red i sustavnost, od
luio je poeti od poetka, sa slovom A , te jednostavno ii
redom. Z a klju io je da se u prvo vrijem e nee baviti onima
ko ji ne ive u glavnom gradu, pa je fotokopirao prvih pede
set dosjea i ponio ih sa sobom kui. Putem je kupio vrlo velik
rokovnik i veleprodajni paket dopisnica. K upio je i djeji tis
karski komplet, pa sastavio sljedeu standardiziranu poruku:

tovani ...........
Budite ljubazni i javite se u krilo Sigurnosne slube
Vojne kole za elektrotehniku i strojarstvo u ...........
d a n a ........... 19... u ... sati. Prijavite se na recepciji i
priekajte. Radi se o rutinskoj istrazi. A ko iz bilo kojeg
razloga niste u mogunosti javiti se u naznaeno vrije
me, molimo vas da nazovete 47867132, radi promjene
dogovora.

Sljedeeg je dana unajm io tajnicu i na nju prebacio svu

odgovornost za dogovaranje razgovora i slanje dopisnica, te
je postavio za recepcionarku. Prvi je tjedan proveo dovodei
svoj ured u red i uvjebavajui tehnike voenja razgovora uz
pomo zrcala i kazetofona.
Tjedan dana poslije toga, poeli su pristizati razni subverzivci. Nervozno su ekali u ekaonici, pitajui se to su
skrivili i o emu e se razgovarati.

Pukovnik je obavljao etiri razgovora ujutro i e tiri po

podne, osim u petak popodne kad bi pisao svoje izvjee ge
neralu Ramirezu. Kad su prola dva tjedna in ilo mu se da
nije ostvario nikakav napredak, te se ve poeo dosaivati i
osjeati frustrirano.
Osoba pozvana na razgovor sjedila bi i nervozno se vrp o
ljila, a pukovnik bi podigao pogled s dosjea prema studen
tu, ili kuanici, ili socijalnom radniku ili onome tko bi ve
sjedio pred njim , pa rekao: Ovdje pie kako je prim ijeeno
da ste tijekom sviranja dravne himne propustili ustati/nastavili razgovarati/smijali se s nepotovanjem , ili bi se zate
kao kako govori: Primijeeno je da ste se tijekom sindikal
nog sastanka prezirno nasmijali vicu na raun M o rn a rice .
Uplaeni student/kuanica/socijalni radnik poeo bi se
traljavo/prcstraeno ispriavati. ( O zlijedio sam nogu , N e
tko me neto p itao , M oj deko me pokakljao. ) Pukov
nik bi se vrlo otro namrtio i uzdisao s neodobravanjem.
Osoba bi postajala sve nervoznijom, a pukovnik bi ustao i
poeo hodati prostorijom , zahtijevajui da uje sve o subverzivcima i subverzijama.
Osoba bi izgledala zbunjeno i rekla: Ja nita ne znam ,
a pukovnik bi jo j odrao strogo predavanje o dom oljubnoj
dunosti. Zastraene i nesretne, rtve njegovih predavanja
uurbano bi otile, a on bi uzdisao, odmahivao glavom i m i
slio: U emu je bila svrha svega ovoga?
Postajao je sve razdral j i vij i i sve je bre i bre gubio iv
ce, budui da mu osobe s kojim a je razgovarao nisu uspjele
dati neki zanim ljiv ili uzbudljiv podatak. N o uspijevao se
svladavati, sve do jednog dana kad je vodio razgovor s ra d i
kalnim odvjetnikom.
ovjek je nosio okrugle lenonice, imao dugu masnu kosu
i priteve u ekinjavoj bradici, a pukovnik je pom islio kako

vjerojatno uope nema miia. Pukovnik je osjetio onu ira

cionalnu bojazan i m rnju kakvu osjeti veina vojnika prema
osobama za koje posumnjaju da su homoseksualci. T ip je
natjerao pukovnika da se uspravi prije nego sto je ita i pro
govorio, samom svojom boemskom kravatom, prslukom iz
Caritasa i sandalama.
O dvjetnik je uao i sjeo prije nego to mu je to bilo po
nueno, te pogledao pukovnika sa svojevrsnom prezirnom
drskou punom oekivanja, pa poeo m otati cigaretu.
Ovdje ne moete puiti, ree pukovnik otro, ja to ne
podnosim . Polako i oputeno, odvjetnik je stavio cigaretu
u usta i p rip alio je. Pukovnik ju je iupao izmeu njegovih
usana i zdrobio potplatom izme.
Nadam se da vam je jasno kako sam doao samo iz zna
tielje , rekao je radikalni odvjetnik. Nema zakona koji kae
da se moram odazvati.
e lim vam postaviti nekoliko pitanja , ree pukovnik.
T o nema veze sa zakonom. To je pitanje suradnje.
A to e se dogoditi ako ne budem suraivao? pitao
je odvjetnik, dublje se uvalivi u stolac.
P ukovnik mu nije odgovorio. Podigao jc dosje; u njemu
je pisalo: Osumnjienikova je p olitika da pred sudom brani
antidrutvene elemente i subverzivce.
V i branite ljeviare? pitao jc pukovnik.
Im am pravo ne odgovoriti na pitanje ako nije prisutan
moj odvjetnik. Zapravo, ako nisam uhien ili optuen, iona
ko ne m oram odgovoriti ni na jedno pitanje - elim znati
vae ime, pukovnie.
e lite znati moje ime? pitao je pukovnik s nevjericom.
V i?

 M oja organizacija saznaje imena m ilitaristikih svinja, a

njihove djelatnosti prijavljujem o Pokretu za ljudska prava i,
naravno, U jedinjenim narodima.
Pukovnik se zaprepastio. Nazvali ste me svinjom ?
Svinja , ponovi odvjetnik. To je rije koja odgovara
tipu latinskog nacista kojega ste vi prim jerak. Nacist se pie
n - a - c - i - s - t , a svinja se pie s - v - i - n - j - a , ako elite u n ije ti te
rijei u svoje izvjee. Pretpostavljam da biste eljeli nauiti
pravopis.
Bijes i frustracija dvotjednih uzaludnih napora p rekipjeli
su u pukovniku. Odluno je priao odvjetniku i zgrabio ga
za nezakopane posuvratke prsluka. Zavitlao ga je iz stolca
i tresnuo njime o zid, tako da je odvjetnikova glava udarila
o zid uz pucketanje.
O dvjetnik je zastenjao, pribrao se i, izrugujui se, rekao:
Znai, sila je je d in i jezik koji svinja razumije?
Pukovnik je zamahnuo akom i zdrobio tipu nos tako da
mu se krv poela slijevati niz bradu. On ju je obrisao nadlanicom i rekao: Dokazujete da sam u pravu.
Niste vi ni u kakvom pravu , zaurlao je pukovnik. V i
ste ogavni mali peder koji misli da je vaan. Nazvali ste me
svinjom i nacistom! Kako biste me jo nazvali?
Faistom , odgovorio je odvjetnik.
Pukovnik ga je svom silinom odalamio u eludac, pa se
odvjetnik stropotao na pod i zgurio, stenjui. Pukovnik, div
ljajui od prezira i gaenja, udari tipa dvaput snano u bu
brege, a onda ga preko poda odvue na hodnik. O tvorio je
vrata jedne od malih soba koje su neko bile nam ijenjene
gostujuim asnicima, pa ubacio odvjetnika unutra. D o k je
ovjek stenjao i jecao na podu, pukovnik je rekao: Kad bu
dete sposobni razgovarati sa mnom pristojno i civilizirano,
onda u vas pustiti.

Pukovnik se tresao od bi jesa i uvrijeenosti kad je sjeo za

svoj stol i pokuao se p rip re m iti za sljedei razgovor. Samo
me sebi usprkos, vikao je na mladu enu i rasplakao je.
Dva sata poslije, odvjetnik je poeo lupati po vratim a i
vikati: M oram na zahod!
Pukovnik ga je sluao iz svog ureda, a u njemu se ponov
no podigla ljutnja. O dluno je poao do odvjetnikovih vrata
i rekao, glasom punim gaenja: Sto se mene tie, upiaj se
u gae!
K ad se pukovnik te veeri lju tito odvezao kui u svom
Ford Falconu u bojama Dravnog telekoma, radikalni je od
vje tnik jo uvijek bio u svojoj eliji, gladan, piajui u kutu
sobe.

G LO R IA

I DONA

CONSTANZA
S M I LJA JU

UROTU

U Urugvaju je, u skladu s tradicijom , sve pretjerano o zb ilj

no i dosadno. Z em lju su ve godinama vodile dvije stranke
centra, areni i B ijeli, koje su raspolagalo nasljednim oda
nostima, vrlo slino nainu na ko ji su to in ili vigovci i to rijevci u B rita n iji osamnaestog stoljea. Pa ipak, razlike iz
meu njihovih p o liti k ih ideja bile su nejasne i tek jedva
vidljive. Situacija je bila usporediva s onom u K o lu m b iji i
njezinim liberalim a i konzervativcima.
No stvari su se poele m ijenjati kad su se deseci oduev
ljenih otpadnikih stranica poeli m noiti na sveuilitima,
gdje su manje ili vie lijena djeca gornje i srednje klase imala
dovoljno vremena i novaca da izgube sve iluzije i da noima,
do u beskraj raspravljaju o tome kako se sve mora p ro m ije
niti. G loria de Escobal, iji je otac bio veleposlanik, kolebala
se izmeu toga hoe li se p rid ru iti Frente A m p liju ili Stran
ci za pobjedu naroda, te se konano odluila za ovu p oto
nju, iako je ona bila znatno manja.
G loria je imala dvadeset pet godina. Pohaala je kolu
Roedean u Brightonu, u B rita n iji, te se poslije udala za o
vjeka tako bogata da nije morala raditi ba nita osim letjeti

u Buenos A ires i kupovati, ili odlaziti u Punto del Este i iz

leavati se na suncu. Z im i bi najee odlazila u Italiju .
Svom je muu rodila sina, pa objavila kako eli poi stu
dirati. Njezin suprug i obitelj usprotivili su se tome, no ona
je svejedno pola, a mu se od nje rastavio tek kad su njezi
ne ljeviarske veze postale suvie neugodne i opasne. S do
putenjem G lo rijin ih roditelja, oteo je dijete i dobio sudsku
b itku za skrbnitvo, pa je G loria odluila ro d iti jo jedno d i
jete, samo za sebe, dijete iji otac nee b iti ni najmanje va
an.
G loria nije bila lanica gerilskog pokreta Tupamarosa, ali
zbog njihova je djelovanja uskoro postalo vrlo neugodno p ri
padati ljevici. Blaga vlada centra nala se, kao i ostatak zem
lje, u poloaju da se zbunjeno i neodluno okree oko sebe,
pitajui se otkud e doletjeti sljedea granata i na koga e
sljedeega b iti poinjen atentat. Tupamarosi su smatrali da
je bacanje kaldrme, kao to su to in ili pariki studenti, enskasto i nedjelotvorno, ali su se, ba kao i svi ostali, iznena
d ili kad je ogorena vojska preuzela vlast i jedanaest godina
vrila nad cijelom zemljom barbarsku represiju.
M ala stranka G lorije de Escobal tehniki je jo uvijek bila
zakonita, no ona je poela prim jeivati kako nestaju poznata
lica, a poele su se iriti i prie o muenjima i ubojstvima.
Spakirala je svoje stvari, uzela bebu na ruke i preselila se u
A rgentinu. Smjestila se u vrlo skupom stanu u Belgranu, u
Buenos Airesu, pa p rilino udobno ivjela od novca koji jo j
je slao otac i onoga to je zaraivala kao tajnica.
Kada su je oteli, pokuala je nagovoriti naoruane mu
karce da jo j dopuste zadrati dijete uza se, no oni su jo j rekli
da e beba b iti zbrinuta i tako ju je morala ostaviti samu u
stanu, iako je imala tek godinu dana. G lo rijin u je ocu ree
no da je dijete s G lo rijo m u zatvoru. G lo riji je reeno da je
dijete kod njezina oca. D ijete je bilo odvedeno u Santiago

de Chile i ostavljeno u javnom zahodu. Mukarci su takoer

opljakali njezine stvari i prodali ih kako bi neto usput za
radili.
G lo riju su, zavezanih oiju, odveli u inenjersko postro
jenje O ndetti koje je nedavno b ilo otilo na bubanj, a u zgra
dama nije bilo nikoga, ako se izuzmu zatvorenici. G loria je
ula kako se metalna vrata zatvaraju za njom, a onda su je
niz metalne stube gurnuli u podrum . Dva je tjedna imala
povez preko oiju i nije jo j bilo doputeno govoriti, no za
prepastila se kad je, iz doaptavanja straara shvatila da su
i oni, kao i svi zatvorenici, Urugvajci.
U ta su dva tjedna G lo riju nahranili trip u t, a spavala nije
uope, zbog vriskova, kao i zbog toga to su m uitelji obia
vali glasno navinuti gramofone kako bi priguili krikove ago
nije. Katkad su zatvorenike m uili u grupama, a katkad bi
G lo riju izveli samu.
U usporedbi s argentinskim muiteljim a, Urugvajci su bili
vrlo civilizirani. Sve to su u in ili G lo riji bilo je da jo j glasovirskom icom sveu ruke na leima, a onda je objese o
gredu, stopala uronjenih u spremnik slane vode. Onda bi jo j
davali elektrookove kroz cijelo tijelo, ali najvie, naravno,
kroz dojke i genitalije. Trebali su je ispitivati o ostalim U ru
gvajcima ko ji su b ili u progonstvu u A rg en tin i, kao i o ljevi
arima koje je poznavala u Urugvaju, no najee bi na to
posve zaboravili.
G loria je imala sree. Jedina posljedica muenja bilo je
to da je na nekoliko tjedana izgubila mo koritenja ruku.
Odveli su je na vojni aerodrom odakle je bila prebaena u
Montevideo, gdje su je zatoili, ali je nisu ni m uili ni ubili.
To se dogodilo zato to su A rgentinci, u jo jednom sluaju
prim jerne suradnje izmeu obavjetajnih slubi, dali U ru g
vajcima sjajnu zamisao kako da njezino zatoenitvo uine
zakonitim.

G rupa dovedena iz Buenos Airesa bila je ugurana u ka

m ion i odvedena u V illu M aravillosu, gdje su ih sve potrpali
u jednu sobu u kojoj su, vezani lisicama, ostali dok ju je vo j
ska punila orujem i streljivom.
Kad su stigle televizijske kamere, zatvorenicima su ski
nuli kukuljice i izveli ih, jo uvijek u lisicama, iz V ille Maravillose u jednoredu. Potom su televizijske ekipe bile odve
dene u V illu , gdje su im pokazali golem teroristiki arsenal.
Budui da je G lo ria sad i slubeno bila zatvorenica, nje
zin je otac, veleposlanik, bio u mogunosti da povue veze
kako bi je izvukao. U zamjenu za izvjesne poticaje, zatvor
ski je psihijatar G lo riji postavio dijagnozu privremene neu
raunljivosti, tvrdei da jo j je bio ispran mozak, pa su je pus
tili, pod uvjetom da napusti Urugvaj, te da njezin otac bude
osobno odgovoran za njezino ponaanje u budunosti.
Bez djeteta i bez doma, G loria se potucala onim d ije lo
vim a Latinske A m e rike u koje su je jo uvijek priputali, sve
dok u Ciudad de M exicu nije upoznala Remedios koja je
tamo pokuavala unovaiti prognane M ontonerose za g eril
sku grupu koju je vodila u svojoj dom ovini. G lo ria je pre
stala biti komunistika teoretiarka koja iz daljine simpatizira
teroriste, pa se vratila s Remedios kako bi postala djelatna
kom unistica i, zapravo, teroristica.
G lo ria je u planinama odbacila svoje dranje i stavove
pripadnice gornje srednje klase, no imala je auru produhovljenosti i uvjerenja koja jo j je davala svojevrsno zgusnuto sa
mopouzdanje koje su ostali gerilci potovali. Preutno se
podrazum ijevalo da e, bude li se ikad ita dogodilo Reme
dios, G lo ria najvjerojatnije stati na elo. Za ljubavnika je
uzela Tomasa, ali mu, zbog posljedica muenja, nikad nije
ro d ila dijete.

G loria i Dona Constanza postale su bliske prijateljice, to

je na neki nain bilo iznenaujue, a na neki i nije. N ije bilo
iznenaujue zato to su potjecale iz slinih okruja, ali je
bilo iznenaujue zato to je G lo ria bila izrazito ozbiljna i
umna, te imala dranje osobe koja vie nikad u ivotu nee
upoznati sreu. Dona Constanza bila je izrazito lakoumna,
nije jo j se dalo razgovarati o p o litici, a sve je vrijem e bila u
deliriju od sree. Moda su se tako zbliile zato to su obje
bile vrsne ratnice, zato to su Gonzago i Tomas b ili braa, a
moda i zato to je svaka od n jih u onoj drugoj prepoznavala neto na emu jo j moe zavidjeti.
Jednog se dana Constanza, unereena i prekrivena iopinim izmetom, vratila u logor poslije posebno vedre i v ir
tuozne izvedbe koju su ona i Gonzago izveli na grebenu iza
vodopada, pa je sjela s G lo rijo m na rubu logora, prom atra
jui dugu povorku gigantskih mrava kako nosi kui svoje za
lihe. B ili su nalik na grupu malih gerilaca.
M isli li ikad na svog mua? pitala je G lo ria iznenada.
Ne ba , odvrati Constanza. ini mi se kao d a je sve to
bilo strano davno.
Prolo je tek nekoliko mjeseci.
Znam , ali ipak. Pitam se to radi. Pretpostavljam da
proizvodi grimizne potrese s nekom malom m u la tkinjom .
A ja pretpostavljam da je izgrizao nokte do lakata od
brige za tebe , odgovorila je G loria. U slijedila je tiina. Ja
esto m islim na svog mua. Nem oj me krivo shvatiti, Tomaso mi je drag i nikad se ne bih mogla vra titi na staro, ali vo
ljela sam ga, posebno u poetku. ovjek ima tako mnogo ro
mantinih snova.
Kakav je bio? pitala je Constanza.
Oh, visok, zgodan, vrlo bogat.
Zvui krasno , p rim ije tila je Constanza.

 Pa, i b ilo je, ali on me nikad nije uistinu poznavao. N i

kad to nije ni h tio ni pokuao. Ja sam bila samo njegova li
jepa enica koju ljubi u elo kad doe kui.
Hugh nije radio ak ni to , rekla je Constanza. Razgo
varao je samo o ragbiju i polu. Nikad me nije poevio tako
da se osjetim kao narana rastvorena na krike, kako to radi
Gonzago.
Onda je malo vjerojatno da proizvodi grimizne potrese
s nekom malom m ulatkinjom , zar ne?
O h , nasmijala se Constanza. Ja m islim da je uvijek
radio ba to i da je to razlog zato se nije zanimao za mene.
Pitam se je li tvoj mu ikad skupio onaj novac koji je tre
bao ostaviti ispod mosta. M isli da jest?
Oh, pretpostavljam da jest , rekla je Constanza. On je
uvijek inio ono to se trebalo uiniti, i to uvijek na vrijeme.
B io je kao Nijem ac.
Pa zato onda ne odemo i ne uzmemo mu novac? Pret
postavljam da ga jo uvijek ima, ako je tako pedantan kako
kae.
Pretpostavljam da je ekao da mu se javim o , rekla je
Constanza.
Sve to moramo u in iti jest da mu ostavimo novu poru
ku o otkupnini. A onda emo te zam ijeniti za novac.
A onda u ja , nastavila je Dona Constanza, ponovno
pobjei.
Ipak, to je pom alo zlobno, uiniti nekome takvo neto,
zar ne? M islim , to je potpuno neprincipijelno.
V ra tit emo mu novac poslije pobjede , rekla je Con
stanza cinino. Idem o p itati Remedios to misli o tom e.
Remedios je bila p rilino sumnjiava. Kao prvo, ini se
da je u tom podruju aktivna vojska. Ne elim uzalud izgu-

b iti ljude i opremu. Drugo, kako u ja znati, Constanza, da

ti ovo nisi smislila samo kako bi uspjela pobjei, i da nas po
slije nee izdati?
Constanza je bila strano povrijeena i na njezinu se licu
vidjela uvrijeenost. To je smijeno! rekla je. Za poe
tak, ak i ako se ne vratim , vi ete im ati pola m iliju n a do
lara. A nema naina da dovedem vojnike i ostale ovamo,
zato to pojma nemam gdje smo!
M o gli bismo jo j zavezati oi dok idemo tam o, rekla je
G loria, ako zaista misli da je to neophodno.
Ja u pristati na to , rekla je Constanza, jo uvijek ljuta
na Remedios. A li ionako u se vra titi, zbog Gonzaga i zbog
toga to elim b iti ovdje.
Remedios je uzdahnula, jo se uvijek doim ljui sum nji
avo. Razmislit u o tom e , rekla je, i sutra vam p riopiti
svoju konanu odluku.
D ok su G lo ria i Constanza odlazile iz kolibe, G lo ria je
rekla: Usput, kako to da nisi zatrudnjela s Gonzagom? N ije
li ve vrijem e?
O h, odgovorila je Constanza, mislila sam da m ije dvoje
djece sasvim dovoljno. Dala sam se sterilizirati u New Y o rku .
G loria se iznenadila. A li m islila sam da si ti ka to lkin ja !
Oh, jesam, ali vjera nema nikakve veze sa ivotnom
stvarnou. Zato ti nisi zatrudnjela s Tomasom?
G loria se nasmijeila s mnogo tuge. I mene su ste rilizi

ran, u Buenos A iresu.

U ju tro se Remedios predom islila. Poslala je Fcdcrica da
dovede dvije ene, a one su se zaputile prema njezinoj k o li
bi u stanju eljnog oekivanja. Pitam se to e nam re i ,
rekla je Constanza.

A Remedios je rekla da je vidjela A urelija , onog neo

binog cholosa , te da jo j je on rekao kako je vojska, kad je
poao u Chiriguanu prodati kukuruz, upravo odlazila. A li
rekao je , dodala je Remedios, da su planinski renderi jo
uvijek u ophodnjama. Kae da su daleko na istoku i da im
mjesni Indijanci prave potekoe, tako da bi s nama trebalo
sve b iti u redu. Ne znamo to tono rade planinski rende
ri, ali to dolje u savani nee b iti va problem .
Znai li to da moemo ii? pitala je G loria.
Da, to znai da moete ii. A u re lio e sutra ujutro doi
ovamo da vas provede kroz dunglu, kako ne biste upali u
njegove zamke, a on e vas provesti i natrag. Kad e to to
no uiniti, to se morate sami s njim dogovoriti. A to se tebe
tie, Constanza... Remedios jo j se vrsto zagledala u oi.
O dluila sam da u ti povjerovati, ali ako nas prevari, obeajem ti da emo te pronai i u strije liti. Razumije?
N aravno , ree Constanza. A li budui da vas neu iz
dati, neete me m orati u b iti.
D o b ro , ree Remedios. G loria, ti zapovijeda ovim
pothvatom. e lim da povcdete Federica, zato to on potje
e iz tog sela i zna se kretati okolicom . Takoer mislim da
biste trebale povesti jo dvojicu lju d i.
Remedios se sama sebi nasmijeila. Savreno je dobro
znala da e one odabrati Gonzaga i Tomasa, a razumjela je
i da je manje vjerojatno kako e Constanza pobjei ako je
ljubom orni Gonzago bude ekao u blizini Don Hughove hacijende. I, usput, Constanza...
Da, Remedios?
A k o tvoj mu na hacijendi ima ikakvog oruja, streljiva
ili eksploziva, b it emo mu vrlo zahvalni na tom e.
A u re lio ih je doekao u zoru, pa ih poveo bez rijei. V o
dio ih je kroz dunglu nepogreivo, iako se katkad inilo da

nema staze. Nema ovdje potrebe opisivati putovanje, no

neka bude reeno d a je bilo dugotrajno, da su ga nepodno
ljivim uinili krvoedni kukci, da je b ilo vlano i znojno, a
neka bude reeno i to da je A u re lio mogao vid je ti Parlanchinu koja ih je pratila cijelim putem, tek korak-dva iza Federica. Njezina jo j je duga kosa leprala oko kukova, i sve je
vrijeme brbljala, dok je ozelot kaskao uz nju.
A u re lio je ostavio gerilce na rubu dungle, tamo gdje se
ona pretvara u savanu, pa pokazao Federicu kako e tono
doi do sela, iako je to Federico ve znao. D o g ovo rili su se
da se nau na istom mjestu za tono tjedan dana. A k o ne
doete , rekao je A urelio, ekat u vas jo dva dana.
Kad su otili, A u re lio ree Parlanchini: Vava, je li pa
metno to to voli ovjeka koji nije duh?
Papacito, rekla je ona, ja znam stvari koje ti ne zna.
Svi su se iznenadili kad su preli selo pogledom kroz G lorijin dalekozor, isti onaj ko ji je neko pripadao generalu
Fuerteu. Sva su polja oko njega bila sravnjena sa zemljom,
a na svakom je kraju ulice bio podignut nasip na ijem se
vrhu nalazila bodljikava ica.
Je li ga vojska osvojila? pitala je Constanza.
Poimo i o tkrijm o sami.
Kad su prili blie, G loria je dodala dalekozor Federicu.
Pogledaj vidi li koga poznatoga. Federico je pretraio
selo s rastuim uzbuenjem.
V id io sam svog oca! povikao je. Ima novu puku! V i
dio sam Misaela i Josefa, obojicu s pukama, a vidim i kurvu
Dolores, pui puro na bedemu. Ay! Svi su naoruani!
Ja m islim da su organizirali obranu od vojske , ree
Constanza. Im a li su za to dva razloga.

Drutvance se oprezno p rib liilo selu. Kad su stupili na

sravnjeno polje, Federico je mahnuo pukom i povikao: Ne
pucajte! Ne pucajte! T o sam ja, Federico! To sam ja !
Jedan se lik izdvojio iz male grupe lju d i koja je prila
kako bi vidjela kakvo je to vikanje, pa poeo ii prema njima.
Zaustavio se, kao da se eli u vjeriti u to to vidi, pa potrao.
I Federico je ju rn u o naprijed.
Otac i sin stajali su suelice jedan drugome usred polja.
N i jedan nije progovarao, no obojica su se smijeila. Fede
rico je p rim ije tio da mu je otac ostao isti, samo je djelovao
nekako m anji, a Sergio je p rim ije tio da mu je sin postao
mukarac. Onda se Sergijevo oko spustilo prema puki Enfie ld ici. Sine m o j , ree on, ukrao si m i puku. Njom e si
ubio neduna ovjeka. Osramoen sam.
Federico je objema rukama drao puku pred njim. Oe,
od toga je vremena ubila neke ljude ko ji nisu b ili neduni.
Evo, vraam ti je .
Sergio uzme puku i s naklonou je odvagne u rukama.
D obra je to puka. Skinuo je s ramena M.16 karabinku,
pa je pruio Federicu. M islim da e ti puka b iti potrebna,
Federico, pa uzmi onda ovu. Pedro ju je ukrao vojnicima.
M eni dvije puke ne trebaju.
O tac i sin su se zagrlili, obojica u suzama, dok je mala
grupa gerilaca diskretno stajala sa strane i ekala.
Potom su zajedno poli u selo, izazvavi senzaciju neza
pamenu i p rije i poslije toga. N ije ju prouzroio Federicov
povratak; svi su uvijek znali da e se on, kao to sinovi i rade,
jednom vra titi.
O no to je izazvalo mekoljenje bio je p rizor njihove ne
gdanje gazdarice, odjevene u borbene kaki hlae, vitke i
opaljene od sunca, rasputene kose koja jo j je padala niz
lea, s dvije granate koje su se zibale objeene o njezin pojas

i poluautomatskom pukom prebaenom preko lea. Nisu

znali to bi rekli ili m islili, no kako bi je koji od njih prepo
znao, tako bi zaprepateno razjapio usta.
Dona Constanza stavila je jednu ruku na bok. A u koji
kurac vi buljite? T o je izazvalo sljedei val zaprepatenja,
a ona je jednom starcu, koji ju je slijedio i upirao u nju prs
tom, rekla: A k o ne zatvori gubicu, napunit u ti je ko n j
skim govnom i utirat u tvoje crno dupe dok ne p ro k rv a ri!
Podigla je nos u zrak, kao u stara dobra vremena, pa sli
jedila Federica i ostale koji su se krenuli posavjetovati s Pedrom, Hectorom , Josefom i Misaelom. O zbiljno su sluali to
se sve dogodilo u selu otkako je Federico otiao, a onda oba
vijestili etvoricu lju d i o svojim nakanama. Na kraju je do
govoreno da e etvero gerilaca uivati gostoprimstvo sela.
Takoer mi se in i , rekao je Pedro, kako ima dobrih
razloga, kad se ve svi borim o p ro tiv iste vojske, da se b o ri
mo zajedno.
Kad oekujete da e se vojska v ra titi? pitala je G loria.
Ne znamo. Moda vam moemo poslati poruku kad do
u, pa emo ih napasti prije nego to oni napadnu nas.
G lo riji je neto palo na pamet. Poznajete li A u re lija , In
dijanca?
Ja ga poznajem , ree Pedro. Vrstan je lovac. Ja mu
dajem orue, a on meni ljekovite biljke iz dungle.
Zna li kako e ga pronai, a da ne upadne u njegove
zamke?
Naravno , rekao je Pedro. Pokazao mi je gdje su, kako
bismo i dalje mogli trgovati.
T o je o dlino , odgovorila je G loria. M ora mu rei
kad dodu vojnici, a on e ja viti nama.

Sljedeeg je ju tra Dona Constanza ostavila svoje oruje

u Sergijevoj ko lib i, a G lo ria jo j je vezala ruke. Drutvo je otklipsalo dva kilom etra uza stazu prema D on Hughovoj hacijendi. G loria je pregledala kuu kroz svoj dalekozor i rekla:
Ba imamo sree. On je ovdje. Poslala je Federica i Tomasa u izvianje oko zgrade, a kad su se vra tili, drutvo je
iskorailo iz sjene i odvano odm ariralo niz kolni prilaz.
Gonzago je isukao no i drao ga pod Constanzinim grlom,
kako bi dojam bio dram atiniji.
Kad je D on Hugh, uvi divljako lupanje, otvorio vrata,
srce mu je istodobno i poskoilo i potonulo. Ugledao je troje
ratnika, Gonzaga, Tomasa i G lo riju , naoruanih do zuba, a
uz n jih nekoga vezanih ruku tko je izgledao ba kao njego
va ena kad je bila mlada. Pogledao je paljivije i shvatio da
to uistinu jest njegova ena. Constanza? rekao je.
Zdravo, H ugh , odgovorila je ona, iskreno sretna to ga
vidi, kao da jo j je roak kojega odavna nije vidjela.
N em ojm o se razbacivati vrem enom , ree G loria odrje
ito. M i smo Narodna avangarda. Kao to vidite, vaa je ena
iva i zdrava i mi smo vam je spremni prepustiti pod prije
utvrenim uvjetima. Pola m ilijuna am erikih dolara. Tako
er zahtijevamo od vas da nam predate sve oruje, streljivo
ili eksploziv koji imate u kui.
Nemam ja nita takvo , odgovorio je D on Hugh.
Ne lai, rekla je Constanza otro, a onda, shvativi svoju
pogreku, dodala, je r oni e ionako pretraiti kuu. Rekli
su m i.
Pretraite kuu , ree G loria dvojici bjae. V ra tili su se
s dvije puke, automatskim pitoljem marke Browning i ne
ko lik o ku tija metaka.

 B ili smo tako dobri da vam ostavimo samaricu , rekao

je Gonzago, osmjehujui se svojim arm antnim , blistavim
osmijehom, tako da moete i dalje gaati golubove.
Pola m ilijuna dolara! zatraila je G loria.
D on Hugh je teko uzdahnuo pa, pom iren sa sudbinom,
ponovno uao u kuu. U brzo se vratio, nosei stari smei
koveg.
Odnesite ga , ree G loria, na srednji travnjak i ispraz
nite ga. Potom ga ponovno napunite i donesite natrag. Don
Hugh je uinio kako mu je bilo reeno, a G loria se uvjerila
kako u kovegu nije tem pirana bomba. Don Hugh se vratio,
a G loria je pomno pretraila koveg, za sluaj da je postav
ljena kakva naprava za praenje. G urnula je Donu Constanzu prema Don Hughu, pa su se ona i dvojica mukaraca po
vukli uz prilaz. Tomas je nosio koveg.
Jesu li rekli kamo idu? pitao je Don Hugh, vadei k lju
eve svog dipa.
Idu u V alleupar , lagala je Dona Constanza prema do
govoru.
D at u im jedan sat , ree Don Hugh odluno, a onda
u se odvesti do Don Pedra. Zrakoplovom emo otii u V ailedupar i kad se ti oerupani gadovi pojave, ekat emo ih s
polovicom vojske.
Nadam se da ne oekuje od mene da idem s tobom ,
rekla je Dona Constanza. Tako sam umorna da bih mogla
spavati tjedan dana.
Don Hugh se iznenada prisjetio da mu se ena vratila. Ta
mu je injenica prije prom aknula, zahvaljujui alosti koju
je osjeao nakon to je predao pola m ilijuna dolara. O bgr
lio ju je rukom oko ramena i poljubio u elo. Sirotice moja ,
rekao je. T o je sigurno bilo strano, strano iskustvo za

tebe. Ne mop ni zam isliti kako sam se zabrinuo. Trao sam

uokolo kao lud i upao kosu!
Ne p re tje ru j , ree Constanza okrutno. Ne bih rekla da
si radio bilo to takvo.
D on Hugh se doim ao vrlo iznenaenim; njegova ena,
koja je neko svaku igru igrala prema pravilim a, kvarila mu
je veselje.
Dona Constanza bez rijei je uzela svog mua za ruku i
povela ga u spavau sobu. V od ila je ljubav s njim polako i
njeno, po posljednji put, za dobra stara vremena, kako bi
se oprostila s n jim i rekla mu da jo j je ao. Don Hughu je
njezina nova pohotnost bila sumnjiva, ali ga je istodobno i
zaprepastila, kao i njezin novi izgled i nova senzualnost.
Kad se v ra tim ... M islim da e mi trebati oko tjedan dana
da p otplatim policiju i suce... poim o na drugi medeni mje
sec! M oem o otii u R io, ili u P ariz!
Constanza je kimnula.
D on Hugh je odgrm io u svom dipu, a Constanza ga je
prom atrala kako odlazi, uz sasvim malo aljenja, sasvim mali
ubod dok je gledala kako njegova iroka ragbijaka ramena
okreu volan i nestaju u oblaku praine. Katkad se , pom i
slila je ona, neke stvari dogode prekasno.
Dona Constanza sjela je i napisala pismo:
Dragi moj Hugh,
dugo sam bila daleko od tebe i kroz to se vrijeme za
mene sve prom ijenilo. M islim da nije mogue da nas
dvoje ponemo iznova. I tako se opratam s tobom. Ba
je bilo lijepo od tebe to si platio za mene sav onaj
novac i toga u se uvijek sjeati sa zahvalnou. Pa ipak,
znam da si mogao pla titi i mnogo vie, a da to uope ne
osjeti, a mislim i da nikad nisi bio sretan sa mnom.

Nemam nikoga drugoga (pa bila sam zarobljena, kako

bih i mogla?), ali osjeam da svoj ivot moram poeti
iznova. Odlazim u Kostariku, a poslije toga u Europu.
Pozdravi mi djecu. Jednog dana, kad se saberem, javit
u se.
Zao mi je,
Constanza

Popela se na kat i pronala svoju ekovnu knjiicu. Na

njezinu je bankovnom raunu bilo mnogo novaca koji b ije d
nog dana mogao b iti od koristi. Uzela je takoer i fotogra
fiju na kojoj su b ili Hugh i djeca.
D olje u selu, svima je bilo utuvljeno u glavu kako Don
Hugh ne smije saznati da se Constanza vratila u planine i da
mu ni pod koju cijenu ne smije b iti reeno da je postala ge
rilka.
U selu su ostali pet dana. Federico se zadivio kad je shva
tio da je njegova mala sestra Francesca izrasla u prekrasnu
mladu enu, a ona mu se nasmijala kad ju je upozorio da se
uva mukaraca.
Tebi prije ti vea opasnost od oruja, nego meni od mu
karaca , rekla je. T i si taj koji se mora uvati.
Drutvo se sastalo s A urelije m u dogovoreno vrijem e i svi
se v ra tili u logor. Constanza je odluila da ne kae Gonzagu za svoj posljednji njeni sat s Don Hughom. K atkad je
dobro lagati, ali jo je bolje jednostavno preutjeti istinu.
A u re lio je vidio Parlanchinu kako, kao i prije, hoda iza
Federica. Vava, ree jo j on, zar se nisi udala za boga?
No Parlanchina je samo zabacila kosu i nasmijeila se svo
jim tajanstvenim osmijehom. Federico je uskoro poeo sni
vati bolne snove o prekrasnoj d ivljo j djevojci koja ivi u
dungli.

DVOJE

N E V IN IH

Federico nije bio posve zadovoljan novom pukom. B ila je

suvremenija od E nfieldice i imala krau cijev. Meci su b ili
m anji, a bila je i poluautomatska, no to je samo dovodilo
ovjeka u napast da se razbacuje streljivom koje je bilo va
no sauvati. S druge pak strane, do metaka za nju lake se
dolazilo; stara puka kalibra .033 u tom je smislu predstav
ljala problem.
Prvo to ga nije zadovoljavalo bila je injenica da M.16
nije bila precizna na veim udaljenostima, a drugo da se po
luautomatski mehanizam lako zaglavljivao, te d a je njezino
ienje bilo muna prkarija. Prvi mu je problem iao na
ivce zato to je u meuvremenu postao vrstan snajperist i
bio jedan od glavnih lovaca na meso u gerilskoj grupi. Druga
je mana predstavljala izravnu opasnost u okrajima.
U vie ju je navrata pokuao zam ijeniti za kalanjikov ili
lovaku puku, ali n itko se od ostalih nije htio m ijenjati. Svi
su se oni b ili naviknuli na svoje oruje i smatrali da rastajanje od njega donosi nesreu. Federico je osobito elio kala
njikov, zato to su oni b ili vrlo jednostavni za rukovanje, a
in ilo se da rade i kad su puni blata, no upravo su iz tih raz
loga i ostali eljeli zadrati svoje, pa se bio prisljen p om iriti
s tim da svoju M.16 mora drati savreno istom i dobro pod-

mazanom. Remedios mu je obeala kalanjikov, ako se gru

pa uspije kojega doepati.
Federico je obiavao p ra titi to rade planinski renderi.
T i su ljudi b ili visoko uvjebani planinski vojnici ija je iz
vorna obveza bila tititi Indijance od pljakakih upada lo
pova, bandita i ostalih predstavnika suvremene civilizacije.
No danas su to uglavnom b ili lju d i s dalekozorima, telesko
pima visoke otrine, infracrvenim naoalama za nono izvi
anje i zadaom da pronau gerilske grupe i izvijeste o tome
gdje se nalaze. Im ali su zapovijed da ne pucaju, osim ako se
ne nau u bezizlaznom poloaju, te da ostanu to neprim jetniji. Remedios i gerilci b ili su opravdano zabrinuti zbog n ji
hovih aktivnosti, i tako je Federica, koji je bio u dobroj
kondiciji i vrlo pokretljiv, zapalo da pretrauje podruje u
potrazi za njim a i ubija ih im ih spazi.
Ipak, bila je sretna okolnost za sve njih to to je Sierra
Nevada de Santa M argarita bila golemo podruje koje nije
bilo uneseno u zemljovide i koje je na mnogim mjestima bilo
nedostupno, inae bi krvoprolia na obje strane bila u dra
matinom porastu. Vlasti bi najee pretpostavile da su pla
ninski renderi koji se nisu vra tili, poginuli pri padu i nisu
poduzimale nita s tim u vezi, a Federico bi im uzimao o ru
je i skrivao njihova tijela to je prikladnije mogao.
Najee su se planinski renderi u parovima sputali iz
helikoptera na prikladna mjesta, s kojih bi ih opet, poslije
pet dana, pokupili. U meuvremenu su se trebali uspinjati
oblinjim vrhovima i prom atrati svaku aktivnost u dometu
svojih sprava. Sluili su se metodom sustavnog pregledava
nja oblinjih podruja, tako da bi tijekom godine preli ci
je li planinski lanac.
N o bio je to iznimno opasan i teak posao, a da se znala
istina, znalo bi se i da je zapravo nemogu. N ije se radilo
samo o tome to se od njih oekivalo da se u pet dana uspnu

na nekoliko vrhunaca, natovareni zalihama, pukama, opre

mom za penjanje i napravama za nadzor, radilo se i o tome
da su same planine bile protiv njih. Na visovima je, iznad e
tiri tisue metara, vladala strana hladnoa, a vrijem e se ne
prestano m ijenjalo. B ilo je posve mogue cijelo se ju tro usp injati planinom po sunanu vremenu, stii do vrha, izvaditi
dalekozor i pet m inuta poslije b iti posve zakriven oblacima
i ledenom kiom koja se mijeala s vjetrom noenim snije
gom i otrim zrncima praine. Osim toga, mraz bi nou znao
stijene na obroncima planina rascijepiti u kriljevac i b ilo je
posve mogue, posebno u vlanim vremenskim uvjetima, da
se ovjek nae kako velikom brzinom klizi natrag dolje, dok
se istodobno pokuava uspinjati prema vrhu.
G erilci su vrlo brzo nauili kako zavarati planinske rendere. Preselili bi se nie uz padinu, prema gustoj dungli
koja je obronke planina prekrivala do priline visine, a im
bi uli zvuk helikoptera, smjesta bi se prebacili u doline koje
su renderi pregledali tjedan prije toga. Na taj su se nain
m o ra li prem jetati samo jednom godinje, i to na tjedan
dana. Takoer su doli do zakljuka d a je rcndere vrlo je d
nostavno ubiti.
B ilo je to iz dva razloga. Prvo, inilo se da renderi nikad
ne oekuju da e sresti nekoga tko nije Indijanac, i to zato
to su najee Indijanci b ili je d ini ljudi s kojim a su se su
sretali, budui da su im se gerilci uvijek sklanjali s vidika im
bi uli da dolaze helikopteri. Taj je nedostatak bliskih susre
ta uinio rendere nemarnima i neopreznima, pa su postajali
iznim no lake rtve zasjeda. Drugo, da su radili onako kako
se od njih oekivalo, renderi bi uistinu ivjeli iscrpljujuim
i jadnim ivotom , pa esto nisu radili ba nita. Jednostavno
bi se spustili, logorovali pet dana na istom mjestu, a onda
priekali da ih opet pokupe. N ije im bilo jasno kako inje
nica da su se tako izvlaili pune dvije godine ne znai nu-

no da im vrat nee b iti prerezan na spavanju tijekom prvog

tjedna tree godine.
Pa ipak, aktivnosti rendera svejedno su zabrinjavale ge
rilce. U vijek je postojala mogunost da netko u zapovjedni
tvu ratnog zrakoplovstva odlui da potrage treba vo diti preskokce, a bilo je mogue i da helikopter doe, a da ga ipak
nitko ne uje, budui da u planinskim lancima akustika zna
biti vrlo osebujna.
I zbog toga je Federico bio u neprestanoj usamljenikoj
ophodnji i traio rendere. B ilo mu je doputeno da se pre
ma svom poslu odnosi onoliko oputeno ko liko je to elio,
a ako je htio, mogao je povesti i druge sa sobom, no on je
bio vrlo nalik na Lovca Pedra kojemu se uvijek divio i po
kuavao ga oponaati jo kao djeak. O zbiljno je shvaao to
ime se bavio, volio se p rikradati sam, a mnogo je vremena
posvetio usavravanju svoje vjetine.
Federico je zapravo ubio dva para planinskih rendera.
Prvu je dvojicu ubio kad su se, povezani uetom, uspinjali
liticom visoko iznad njega. Pali su strahovito duboko i imao
je potekoa da pronae njihova tijela, koja je pokopao pod
hrpom kriljevca kako ih kondori ne bi oskvrnuli (u tom je
pogledu razvio snaan osjeaj za dolinost jo otkako je p ro
pustio od leinara za tititi tije lo prvog ovjeka kojega je
ubio). Federico je pobjedniki donio njihovu oprem u natrag
u logor, dvaput odlazei i vraajui se, a Remedios g a je po
hvalila pred cijelom grupom.
Drugu je dvojicu ubio kad je zaao za ugao planinske pa
dine i pod sobom u dolini ugledao dvojicu rendera kako po
kuavaju silovati Indijanku koja im se divlje opirala. Jedan
ju je od rendera pokuavao u p o ko riti udarcima kundaka, a
drugi je leao na tlu, rukama zgrabivi njezine noge i poku
avajui se baciti na nju. Federico je prvog mukarca ubio

m etkom u glavu u tre nu tku kad je zamahivao, tako da se

stropotao na lea.
D ru g i je mukarac ustao, na trenutak se sledio, pa p o tr
ao. Indijanka je dograbila kamen i pojurila za njim. Federico nije bio naviknut na mete koje tre punom brzinom i
tek je etvrtim metkom oborio ovjeka, pogodivi ga u nogu.
On je pao, pa sjeo, steui svoje bedro i zibajui se od boli,
a Ind ijan ka ga je dostigla i razbila mu lubanju kamenom.
Potom se uspravila, popravila svoju odjeu, obrisala elo a
lom, vra tila se po eir, pa ponosno i uspravno otkoraala
niz dolinu. N ije se ni osvrnula kako bi pogledala tko ju je
spasio, nesumnjivo pretpostavivi da je to bio neki Indijanac
ko ji je samo izvrio svoju dunost. Federico je opremu rendera odnio Remedios i zaradio jo jednu pohvalu.
Kad ne bi naletio na rendere - a zapravo ih je sretao vrlo
rije tko - obiavao bi se v ra titi s mesom za logor. B ilo je tako
jednostavno u b iti glupu i poslunu vikunju da je poslije ne
kog vremena poeo zbog toga osjeati krivnju, pa je umje
sto njih ubijao divlje koze koje su tumarale na velikim visi
nama. A k o bi bio nie, ubijao bi divlje svinje, a i svakog psa
zaraenog bjesnilom. Naravno, te pse ne bi je li, no njihovo
je unitavanje bilo graanska dunost koje su se pridravali
ak i odm etnici.
A li jedne je noi Federico po stoti put sanjao prelijepu
d ivlju djevojku golem ih smeih oiju i crne kose koja jo j je
padala do struka, djevojku koja je ivjela u dungli. Probu
dio se s milju: T o znai da se moram spustiti u dunglu i
u bijati rendere ko ji su tamo u ophodnji , ali izvjesno je bilo
to da se nadao kako e, ode li u dunglu, tamo sastati dje
vojku koja je bila uzrok mnogim njegovim nem irnim i groz
niavim noima.
Otiao je k Remedios i zatraio njezino doputenje, a ona
ga je smjesta odbila: Ne doputam ti. Ne moe ii tamo

dolje. Kao prvo, A u rc lio za nas pazi na dunglu i nije p ot

rebno da i ti ide tamo, budui da su nam planinski rcnderi
mnogo vea briga. K tome, A u re lio je posvuda postavio zam
ke, a ti ne zna gdje se one nalaze. Nadalje, poznaje p la ni
ne i savanu, ali ne i dunglu izmeu njih, pa bi se smjesta izgu
bio i nikad se vie ne bi vratio. Osim toga, u ovom trenutku
u dungli i nema rendera i ne mogu ti dopustiti da trati
neije vrijeme, pa ni svoje.
Federico se zaputio svojim uobiajenim putem prema v r
hovima, a kad je izaao iz vidokruga logora, kliznuo je uz
bok doline i poeo se sputati prema dungli. Proraunao je
da i u dungli, ba kao i u planinama, moe o drediti gdje se
nalazi prema kretanju sunca.
Postupno je raslinje postajalo sve raskonijc i neprobojnije, a vlaga sve jaa, tako da je Federico sve ee i ee
morao zastajati kako bi utaio ed u potocima i zalio se vo
dom. Iznad njegove glave, pokrov je neizbjeno bivao sve
gui, a svjetla je bilo manje. Polako je prim jeivao kako,
svaki put kad stane, mora pljeskati kukce koji su ga napadali.
Iznenada se zaustavio. U in ilo mu se kao da mu se netko
obraa u mislima i govori: Ne doputam ti. Ne moe se
tamo spustiti. Bile su to Remediosine rijei, ali ne i Remediosin glas. Stajao je i odmahivao glavom. T i ne poznaje
dunglu , rekao je glas, sluei se Rem ediosinim rijeim a.
Federico je ponovno odmahnuo glavom, kao da pokuava
istresti muhu iz uha. Koraknuo je naprijed, no noge su mu
bile teke, kao da na leima nosi neki veliki teret ili kao da
mu netko pritie ramena. Sjeo je uz puteljak kako bi raz
mislio treba li nastaviti s provedbom svog plana. Svi su ga
uvijek upozoravali da ne odlazi u dunglu. B ilo je to mjesto
movara, neprijateljski nastrojenih Indijanaca s puhaljkama
i otrovnim strelicama, mjesto zmija, tame, iznenadnih litica
i jama prikrivenih pod puzavcima. B ilo je to mjesto zaborav-

ljene sm rti, gdje se lju d i izgube i polude od toga. Dugo je

Federico tamo sjedio dok su se u njemu b o rili zdrav razum
i tvrdoglavost. B io je u dobi kad mukarac posjeduje ono
estoko samopouzdanje i opsjednuti muki ponos ko ji o tk ri
va da ipak nije posve siguran da je ve zreo ovjek. D o k je
sjedio, njegova se tvrdoglavost hranila strahom. Ustao je i
poao naprijed, opirui se sili koja ga je gurala natrag, kao
da se netko objema rukama tiska o njegove grudi. Svladao
je tu silu i nastavio koraati u vjeni sumrak dungle.
Parlanchina se pojavila na rubu proplanka i dozvala svog
oca. On je odloio tap za sadnju kukuruza koji je upravo
rezao, pa je slijedio dok je ona krivudala meu stablima.
Svakih je nekoliko koraka zastala i pogledala ga, dozivajui
ga uurbanou punom tuge. A u re lio se urio za njom.
U Latinskoj A m e rici zovu ga tigre, ali to nije tigar, osim
po estini i hrabrosti. Najvei su jaguari dugi i do dva metra,
u to nije ukljuen njihov velianstveni prugasti rep. N alik
je na leoparda, ali je vre graen, s masivnom glavom i
snanim nogama, a krzno mu je najee zlatnosmede boje,
s crnim pjegama na nogama i crnim rozetama na bokovima.
Katkad ima i posve b ije lih maaka, a uistinu vrlo rijetko po
ja v lju ju se prelijepe, bogolike make, crne poput baruna.
A k o ra tn ik nekog indijanskog plemena sam ubije jednu od
ovih posljednjih, crna mu maka dodjeljuje poloaj poglavi
ce i on odere njezinu kou koju odijeva i nosi s dostojan
stvom. C rni je jaguar svet i moan, a Indijanci ga smatraju
najhrabrijim .
Jaguar lovi u skladu s prirodnim prednostima svog sta
nita. U A rgentini, u pampi, ubija ovce i stoku. Uz rijeke lovi
ribu i kornjae. U umama para meso tapira. U dungli ne
pom ino lei na granama i zaskae majmune i ptice. Cesto
lei na grani iznad staze, zato to se ivotinje, kao i ljudi, naj
vie vole kretati najlakim putovima. A li jaguari ne napadaju

esto ljude; stekli su mudrost da ih zaobiu, je r lju d i su naj

opasnije ivotinje na svijetu.
Federico je nastavljao koraati. Tu i tamo spazio bi iskri
ave ptice odvanih boja kako krie na stablim a i gledao
majmune kako bjee pred njim lomei grane. Z n oj mu se sli
jevao niz elo i pekao ga za oi, ba kao to su ga pekli i
ubodi komaraca u ruke i vrat. Poeo je razm iljati o tome
da se vrati. Zastao je na puteljku, a iznad njega, tigre je, kaIjui, zareao.
Federico je, prestraen, krenuo natrag, poskliznuo se, pao
na lea i uganuo gleanj. Napola se podigao na noge i oaj
niki poeo petljati kako bi skinuo puku s ramena. V e liki
je crni jaguar napeo lea u luk i razjapio usta; itao je i frktao iz dubine svojih grudi, te se osvrtao oko sebe, traei p ri
liku za bijeg, brzo razmiljajui kamo da skoi. U d ivljo j pa
nici, Federico je podigao M.16 na rame, nespretno naciljao
prema glavi make i povukao otponac. Federicovo srce, koje
je ionako divlje udaralo, zakucalo je jo bre kad se nita nije
dogodilo. Zaboravio je otpustiti sigurnosni otponac; morao
je pogledati puku koju nije dobro poznavao kako bi prona
ao gdje se on nalazi. Njegove su oajne oi ak dvaput
prele preko puke prije nego to ga je pronaao i otpustio,
znojnim i drhtavim prstima. Sjetio se da treba napeti puku.
Maka g a je ponovno pogledala i siknula, kao da mu govori
neka ode, no Federico je ponovno podigao puku na rame
i zapucao prema makinoj glavi. A li oruje nije dobro p ri
hvatio, niti je dobro naciljao i metak je iz kolebljive cijevi iz
letio bezopasno i otkrhnuo komadie s grane iznad makine glave. Kako se metak odbio, maka se trznula i pruila
na trbuh sasvim uz granu, a onda se bijesno podigla na noge
i spremila za skok.
Federico je divlje pokuavao ponovno opaliti. N o ovaj se
put poluautomatski mehanizam zaglavio i on se jo uvijek

b orio s nepoznatom pukom i njezinim nepoznatim otponcem kad je tigre, oiju blistavih i punih mrnje i velianstvena
gnjeva, skoio s grane. Njegove su goleme ape pale ravno
na Federicova ramena i oborile ga na lea. Tigre je zakopao
u n jih svoje pande i jednim je d in im ugrizom iupao Federicov grkljan.
Federico je um ro kao u snu. V e lika se tiina podigla u
njegovoj dui, a u tije lu nije osjeao nikakvu bol. Na trenu
tak je pom islio na Francescu i to kako je lijepa postala. Po
m islio je na Sergija i na to kako mu je otac oprostio to ga
je pokrao. Sa aljenjem je pom islio na mukarca kojega je
ubio i kojega nije spasio od leinara. Pomislio je na leinara
kojega je ubio za profesora Luisa. Pomislio je na svoju majku
kako priprem a arepe.
Pokuala sam te zaustaviti , rekao je glas koji nije bio
Remediosin glas. Je li Federico otvorio oi i ugledao Parlanchinu, ili ju je vidio samo u snu svoje smrti, to nije m o
gue rei. No ona je stajala iznad njega, golemih smeih oiju
punih suza, duge kose koja jo j je leprala oko lica. T i si dje
vojka iz m ojih snova , rekao je on. T i si divlja, prelijepa dje
vojka iz ume.
Ona se nasmijeila. I ti si, kao i ja, um ro kao djevac. Po
kuala sam te zaustaviti, ali si me odgurnuo. Dola sam te
povesti.
Federico je vidio kako je lijepa; vidio je kako jo j je koa
meka i savrena, kako su jo j propupale grudi, kako su jo j
duge i ravne noge. Ispruila jc ruku kako bi mu pomogla da
ustane i on je poao s njom, a da nije vidio kako tigar raz
dire njegovo tijelo, koje je bilo jednako prelijepo i savreno
kao i Parlanchinino. N ije ni uo ni vidio A u re lija kako se o
tro obraa maki koja se potom oduljala. V id io je samo
Parlanchinu pokraj sebe kako ga vodi za ruku, gleda iskosa

i smijei mu se onako kako se smijei netko tko zna vrago

laste tajne.
A u re lio je iskopao udove iz Parlanchinina groba. V id io
je da su kosti koje su leale u prolazu, na leaju od grana,
bijele i iste. V id io je da su takve i kosti njezina maka koje
su se pomijeale s kostima njegove gospodarice. T e rm iti su
dobro obavili svoj posao. A u re lio je poloio Federicove kosti
uz Parlanchinine i jo jednom , posljednji put, pogledao nje
gove vitke duge udove i mladenako lice opaljeno p la nin
skim suncem. Pogurnuo je tije lo blie ostalima, kako bi im
se kosti raspale i zajedno izmijeale.
Z atvorio je grob i prisjetio se kako je prvi put vidio Federica kad je ovaj jo bio djeak i sluajno ubio neduna o
vjeka, te pom islio na to kako g a je Parlanchina slijedila kroz
dunglu.
Vava, optuio ju je, jesi li ga ti povela u smrt zato to
si zaljubljena u njega?
Nisam, Papacito*, rekla je. Pokuala sam ga zaustaviti.
No neke stvari nije mogue sprijeiti. On je poao u smrt
zato to me vo lio .
A u re lio se zagledao u njezine tamne, blistave oi kako bi
bio siguran da mu je rekla istinu. Nasmijeila m u se, isto
dobno i tuno i radosno.
Znai, nisi se udala za boga?
Nisam, Papacito.

PROCVAT
P U K O V N IK A

ASADA

Kad se pukovnik sljedeeg ju tra vratio na posao, otvorio je

vrata elije u kojoj se nalazio radikalni odvjetnik i zaprepas
tio se zbog smrada ustajale mokrae koji mu je napao nos
nice. O dvjetn ik je sjedio na rubu svog madraca, pruajui
sliku pravog jada, a na usnama i bradi jo mu je uvijek bila
skorena krv.
Iz la z i! ree mu pukovnik. A ubudue imaj na pameti
ko ji su to ljudi prema kojim a se mora odnositi s potova
n je m !
S potovanjem? ree odvjetnik, podigavi pogled. Kako
je mogue potovati nasilnika?
T i si prvi ovjek kojega sam u ivotu udario, odvratio
je pukovnik, i nisam to uinio kao vojnik, nego kao muka
rac.
R adikalni se odvjetnik gorko nasmijao. e lite iz mene
izvui podatke o ljudim a koji se bore za bolji svijet, tako da
moete svijet i dalje drati ovakvim kakav jest. Spremni ste
ak i m la titi ljude da biste to postigli. V i ste faist!
P ukovnik nije rekao nita. Izaao je i zakljuao vrata.
V ra tio se n ekoliko trenutaka poslije, nosei kantu i krpu.
Prije nego to ode, ree, poisti ovaj nered.

 O dbijam , ree odvjetnik. Nisam ja kriv to ste me za

kljuali ovdje, bez zahoda.
Pukovnik je grubo utisnuo krpu u mukarevu ruku i re
kao: Poisti to, ili ostaje ovdje. Potom je otiao, zaklju
avi vrata za sobom, pa poao na svoj prvi razgovor.
Danas mu je bilo znatno lake zastraivati i p rije titi pre
straenim ljudim a koji su dolazili. Jednu je enu, uiteljicu,
pljusnuo po licu, a tc su se veeri, zbog neodavanja inform a
cija, u elijama nale zakljuane tri osobe, ukljuujui i od
vjetnika koji je poistio eliju, ali i zaprijetio pukovniku tu
bom zbog protuzakonitog pritvaranja. Pukovnik nije znao
to da radi s njim , bojei se da e ga tip tuiti i da e on zbog
toga zavriti pred streljakim strojem.
D o k se vozio kui, razmiljao je: Taj tip je crv, kukac,
upravo onakav talog u kakvom vrije anarhija i ko ji razara
Dom ovinu. Prisjetio se onoga to mu je general Ramirez
rekao o uklanjanju subverzivaca iz optjecaja jednom zauvi
je k , pa pomsilio: Pa, ta je nakaza zaista pravi subverzivac.
Odluio je izvriti svoju dom oljubnu dunost, no ta g a je od
luka kotala besane noi.
U ju tro je ustrijelio ovjeka u prsa, iako su mu se p ritom
ruke tresle a i sam taj in bio mu je odbojan. Kad se smra
ilo, odnio je m litavo tije lo i ubacio ga u prostrani teretni
prostor svog Ford Falcona. Izvezao se iz grada i ostavio le
na vrhu gradskog smetlita, gdje ga je prekrio smeem. T i
jekom te noi, o tkrile su ga ivotinje lutalice koje su se tamo
hranile i kad su ga u ju tro pronali smetlari, psi su ve napola
izjeli tijelo. Le je dobio samo tri centim etra stupca u lokal
nim novinama, a tije lo nije bilo identificirano. Pokopano je
s malim drvenim kriem iznad uzglavlja, na kojem je pisalo:
Non Nom bre.

Pukovniku je laknulo zbog vlastite sudbine, a onda je usli

je d io trenutak nadahnua. P rovjerio je dosje pokojnika i
ustanovio kako je zabiljeeno da ivi sam. Odluio je preko
pati ovjekov stan kako bi vidio moe li tamo pronai kakve
podatke o njegovim subverzivnim klijentim a.
M orao je, kad nitko nije gledao, o biti vrata polugom, no
uao je bez potekoa i o tkrio kako je stan pravo smetlite.
Posvuda je b ilo pepeljara punih opuaka, prljava je odjea
bila razbacana po podu, a na nepospremljcnom krevetu po
steljina oito nije bila prom ijenjena tjednima. Pukovnik je
priao ovjekovu radnom stolu i u nadahnutom trenutku koji
je uslijedio uvukao komad papira u pisai stroj i natipkao:
Ne mogu to vie podnijeti. O dlazim .
Pukovnik je pretraio stol i uzeo sve papire za koje mu
se in ilo da bi mogli b iti korisni. Potom se zatekao kako
pregledava knjige na odvjetnikovim policama; vidio je k n ji
ge kao, na prim jer, Da.s Kapital, Freudovu Psihopatologiju
svakodnevnog ivljenja i Reichovu Masovnu psihologiju faiz
ma. Pom islio je: D obro da sam ubio tog ljigavca.
Pukovnik je pretraio i ostatak odvjetnikova stana, te u
ladici orm ara pokraj pisaeg stola pronaao zlatan prsten u
ko ji je bilo um etnuto tigrovo oko. Izvadio gaje. To zacijelo
neto v rije d i , pom islio je, a potom ga vratio natrag. Trenu
tak poslije, ponovno je otvorio ladicu i opet ga izvadio. A
zato ne? rekao je naglas. Gadu sad ionako vie nee biti
potreban. Spustio ga je u svoj dep i smjesta osjetio navalu
krivnje. Jo ga je jednom izvadio i pogledao, s namjerom da
ga vrati u ladicu, no umjesto toga, stavio g a je na svoj mali
prst i ostavio tamo.
Odlazei, p rim ije tio je da je polugom gadno otetio vrata,
pa pom islio: Budui da ovo izgleda kao provala, morat u
raskopati cijeli stan. V ra tio se natrag i paljivo rasprostro
stvari iz stana po podu; nekako, to ipak nije izgledalo uvjer-

1jivo i tako je pukovnik odustao od umjetnikog namjeta

nja provalne krae i jednostavno sve porazbacao uokolo, to
je silovitije mogao. To je izgledalo mnogo bolje.
Kasnije tog dana, pukovnik je zakljuio kako je dolo v ri
jeme da unovai jo istraitelja, je r bi mu samome za prolaz
kroz sve dosjee bila potrebna cijela vjenost. Unovaio je tri
druga iz svoje postrojbe, s doputenjem generala koji ih je
sve promaknuo u vii in. Potom je general pozvao pukov
nika k sebi.
Pukovnie, ree on, itao sam vaa izvjea i zabrinut
sam zato to se ini da se stvari ne obavljaju onako tem elji
to kako bih ja to elio. ini se da privodite ljude tako to im
aljete dopisnice. Im am razumijevanja za tu tedljivost, ali
takoer mislim i to da n itko tko se odazove nakon to je p ri
mio dopisnicu ne moe b iti pravi subverzivac.
Ne moe, generale, odgovorio je pukovnik, ali elio
sam biti tem eljit, a uinilo mi se i to kako je savren nain
da netko p rik rije to d a je subverzivac upravo taj da se pona
a kao da nije. M islim da je bolje b iti siguran, gospodine.
Shvaam , ree general.
Takoer sam , nastavio je pukovnik, ve razotkrio je d
nog takvog subvcrzivca i njegov je sluaj, ovaj... okonan,
gospodine.
V rlo dobro , rekao je general. A li mislim da biste se
moda morali vie usredotoiti na one koji se uope nisu po
javili. I jo neto...
Da, gospodine?
A ko sluajevi moraju biti, kako ste vi to rekli, okonani,
nc svia mi se zamisao da ljudi dobivaju vae dopisnice koje
poslije moe pronai njihova rodbina. Razumijete li to e
lim rei?
Da, gospodine , rekao je pukovnik.

 M is lim da bi bilo bolje kad biste do njihovih mjesta sta

novanja dolazili u civilnoj odjei i o tp ra tili ih do V ojne kole
za elektrotehniku i strojarstvo. Predlaem da im se veu oi,
kako ne bi vidjeli kamo ih se vodi. Generalov je glas p o p ri
m io prizvuk mudrosti i povjerljivosti. Meu nama dvojicom
reeno, pukovnie, trebao bih vam rei kako je to, psiholoki
gledano, dobar nain da nastavite sa zadatkom. Naime, to
vie budu zastraeni lju d i s kojim a morate razgovarati, to je
vea p rilik a da e vam odati podatke. Na dunosti, pukov
nie, ovjek katkad mora i zastraivati ljude, ma kako mu to
odbojno b ilo .
Da, gospodine , ree pukovnik.
I jo jedna stvar. Zaista biste m orali malo p ro iriti ope
raciju. e lim da ustrojite prave borbene grupe. I ne brinite
se za trokove. General Ramirez mahnuo je prstom. Samo
m i poaljite sve raune i ja u ih rijeiti kroz V ojnu dobro
tvornu zakladu i M irovinsko-investicijski fond vojnih udo
vica.
P ukovnik je svakome od svoja tri druga dao upute da
unovae jo po etvoricu ideoloki pouzdanih ljudi i njegov
je centar za razgovore uskoro ivahno radio. Dvanaestorica
koju su unovaili njegovi drugovi odlazila su, u etverola
n im ekipama, p riv o d iti subverzivce, najee nakon to bi
pao mrak, a pukovnik i njegova tri druga obavljali bi razgo
vore. Pukovnik je p rim ije tio da njegovi sumnjivci esto na
razgovor stiu teko pretueni i okirani, ali njegovi su mu
lju d i rekli kako su se ovi estoko o pirali privoenju, te da
nisu im ali izbora nego da ih pretuku. V rlo dobro , rekao je
pukovnik, k o ji je pokupio neto od dranja i izraavanja ge
nerala Ramireza.
Problem je bio u tom e to gadno pretuene ljude nisu
m ogli v ra titi kui i om oguiti im da se poale kako ih je u hi
tila i muila tajna policija. Pukovnik ih je jednostavno zadr-

ao u koli koja je ubrzo bila ozbiljno prenapuena. Cijela

mu je ta situacija poela ii na ivce, zato to je morao o r
ganizirati deurstva za obroke, deurstva za tuiranje, deur
stva za odlaske na zahod, ispisivanje rauna i razgovore, a
sve to nije vodilo nikamo i, to je bilo najgore, cijeli je dan
morao sluati ljude kako lupaju o vrata, viu o svojim pravi
ma i plau. Katkad to vie ne bi mogao podnositi, pa bi od
lazio u elije i udarao ih dok ne bi um uknuli.
Jednog su dana ljudi doveli mladu enu, vrlo elegantno
odjevenu, lijepo naminkanu i vrlo samopouzdanu. Povjer
ljivo mu se nasmijeila i sjela. Dakle, to mogu u in iti za
vas? rekla je.
Iz nekog razloga, inila je pukovnika ivanim samim na
inom na koji ga je gledala. Poeo ju je ispitivati o njezinoj
subverzivnosti, no ona mu je m irno uzvraala pogled i na
stavljala se smijeiti povjerljivim osmijehom.
to moram uiniti da se izvuem odavde? pitala je. M i
slim da nema toga to ne bih uinila. E rotino je razvukla
reenicu i naglasila rije nema tako zamamno da je pu
kovnik zadrhtao.
Nema?
Oh, ne, nema , odgovorila je.
Na trenutak su se gledali, a onda je ona ustala, prila vra
tima i okrenula klju. V ra tila se do pukovnika i stala vrlo
blizu njega. P ribliila je usne njegovu uhu i estoko proaptala: Samo mi recite to mogu uiniti za vas, a onda me pus
tite . Poela se poigravati pucetima njegove koulje, a on je
osjetio kako se uzbuuje. M irisala je na neto mousno i iza
zovno. O krenula se i dobacila mu pogled preko ramena.
Potom je odbacila svoje cipele s visokim potpeticama i po
ela se svlaiti vrlo sporo, samo da bi ga draila. On ju je
m otrio opinjen, uasnut i zbunjen. Srce mu je poelo bre

udarati i osjetio je laganu slabost. Kad je bila posve gola,

okrenula se i pokazala mu se, podigavi ruke i nainivi mali
okret. Svia vam se? pitala je.
Gospoo, moram vas zam oliti da se odjenete , rekao je
on ukoeno.
A h , nem ojte k v a riti zabavu , rekla je ona i prila mu
posve blizu, pa poela raskopavati njegovu koulju. Napu
ila je usne.
Gospoo, ree on, moram vas u p o z o riti...
Oh, pssst , rekla je ona i zatvorila mu usta kaiprstom.
Potom je poela raskopavati i puceta na njegovu rasporku
i uvukla u njega hladnu, otm jenu ruku. I protiv svoje volje
osjetio je kako otie i stvrdnjava se, kako poinje dahtati.
Rairila se preko radnog stola i pruila ruke prema njemu.
G ospoo...
Oh, daj, opet je ona napuila usne, budi barem je d
nom zloesti deko.
Uspeo se na nju, no osjeao se tako nespretno i smije
no da mu je erekcija popustila. B orio se sam sa sobom, no
uskoro se spustio s nje, osjeajui gaenje i ponienje. Samo
se gubite odavde , rekao je on bijesno.
Oh, nemoj se lju titi , rekla je ona s majinskim prizvu
kom, kao da tjei dijete koje se udarilo. Samo sam ti htjela
p riu titi neto lijepo.
Potom se poela odijevati, a pukovniku se erekcija vra
tila p ri pom isli na to to e propustiti. Priao jo j je s lea,
naglo je okrenuo prema sebi, strgnuo jo j gaice i podigao je
na rub stola. Z a rio se u nju i svrio u nekoliko kratkih trzaja
dok se ona p rip ila uz njega, s rukama oko njegova vrata i
nogama vrsto stisnutima oko njegovih lea.
Kad je otila, pogledao je njezin dosje; pisalo je: Eskort-dama, poslovno se drui sa sindikalnim voama.

Znai, upravo je dobio besplatno od kurve. B io je dubo

ko bijesan i ponien. Sve je to bilo tako potpuno nisko.
A li taj je dogaaj prom ijenio nain na koji je gledao svoje
zatvorenice. D o k ih je ispitivao i osjeao svoju mo nad
njima, penis bi mu otvrdnuo, a dlaice na nogama se naje
ile. Poeo se osjeati nalik na boga, poeo je osjeati kako
su ene neto za jednokratnu uporabu, neto to se moe
zgnjeiti poput muhe. N o vie mu se ni jedna ena nije sama
ponudila i on je postao nestrpljiv. Jednoga je dana popustio
samome sebi.
Bila je to lijepa, devetnaestogodinja studentica sociolo
gije, smee kovrave kose i plavih, blistavih oiju. Rekla je
da ne zna nita i on je izgubio strpljenje, to mu se u posljed
nje vrijeme stalno dogaalo. U dario ju je preko lica i ona se
stropotala na pod. Gledao ju je kako jeca, bespomona i
uplakana, a onda je izvukao pojas iz hlaa i izbievao je dok
se ona izvijala i vritala na podu. Reci mi, prokleta b ila !
vikao je on. Reci m i!
A li , rekla je ona izmeu jecaja, ja ne znam nita!
K leknuo je i okrenuo je. Makara jo j se sa suzama slila
niz obraze. Rastrgao jo j je koulju i povukao grudnjak iznad
prsa. Bolje ti je da mi kae , rekao jo j je, gnjccei ih ru
kama.
Oh, Boe , oajno je zastenjala i ostala bespomono le
ati dok je on rastvarao smiak njezinih traperica i skinuo
najprije njih, a potom i njezino donje rublje. Ona je nepo
mino leala i plakala dok ju je on silovao.
Od toga je dana pukovnik silovao gotovo svaku enu koja
je prola kroz vrata njegova ureda, osobito ako je bila mlada
i lijepa, a onda bi ih zakljuao u eliju. Katkad bi one naj
ljepe silovao i nekoliko puta prije nego to bi ih prepustio
svojoj udarnoj grupi koja je razvila iste navike kao i on. Pu-

kovniku vie nije b ilo stalo. Imao je potpunu mo. Znao je

da moe u in iti sve to poeli.
Pukovniku je prelo u naviku i m la titi sve svoje zatvore
nike. O ni bi mu isprva lagali kako bi mu dali barem nekak
ve podatke, ali njemu ni do toga vie nije b ilo stalo. Jedno
stavno bi u hitio sve koje su potkazali, pa prem latio i njih.
O tk rio je kako se lju d i posebno boje da e im biti unakazena lica, osobito djevojke, pa je poeo neprekidno drati ara u plinskoj pei. Douo je da ga zatvorenici zovu Asado - to znai i bijesan , ali i ro tilj . Taj mu je nadimak
pruao gorko zadovoljstvo i nije mu smetalo kad su ga tako
oslovljavali i kolege. Iz usta zatvorenika, nadimak je govo
rio o njegovoj moi, a iz usta njegovih kolega o oputenom
i prisnom odnosu. T rojica njegovih drugova ve su b ili poz
nati kao E1 E lectricista , koji je vo lio ispitivati ljude uz
pom o elektrine palice za um irivanje stoke, E1 Verdugo
(krv n ik ) koji je koristio STRAPPADO , te E1 Bano koji je
vo lio utapati ljude.
B ilo je nemogue sve te ljude vra titi kuama poslije tre t
mana ko ji su proli i tako su one koji nisu um rli tijekom m u
enja obino ubijali metkom u vratnu kraljenicu, budui da
to nije bilo previe neuredno. Nakon nekog vremena, sport
sko vjebalite V ojne kole za elektrotehniku i strojarstvo
nije vie moglo p rim iti ni jedno m rtvo tijelo, pa je pukovnik
poeo istraivati i druge mogunosti. Dao je sagraditi kre
m atorij, a neka je tijela ostavljao na grobljim a, gdje su ih po
kapali kao N .N . . Zatraio je vojni transportni zrakoplov,
pa uz pomo njega izbacivao tijela iznad dungle, gdje bi za
njihovu smrt o k riv ili teroriste - to je bilo poznato kao slo
bodni pad . Neka je tijela bacio i u more, no od toga je odus
tao kad ih je plim a u neugodno velikim koliinama poela
izbacivati na plae turistikih mjesta.

V rlo su brzo novine bile prepune pria o ljudim a koje su

oteli naoruani razbojnici u Ford Falconima, o ljudim a koji
su nestali i vie nikad nisu b ili vieni. O b ite lji su poele pod
nositi habeas corpus podneske p o liciji koja je cijelom situa
cijom bila v rlo zbunjena. Ne moemo o dgovoriti na va
podnesak , otpisivali su policajci, je r nemamo zabiljeeno
da smo ih ikad u h itili. Pukovnik Asado stao je tome na kraj
tako to bi u hitio svakog novinara ko ji je pisao o nestanci
ma i svakog roaka koji bi podigao prainu. U skoro su svi
shvatili poruku, posebno kad su se u igru u klju ili M o rn a ri
ca i Zrakoplovstvo. Na glavni se grad spustio tih i uas.
Pukovnik Asado otvorio je jo etiri centra i sad je za
njega radilo ezdeset ljudi. O bogatio se prodavanjem im o
vine onih ko ji su nestali, a jo vie kad je shvatio da se ge
neral Ramirez nikad nije potrudio provjeriti raune koje mu
je on slao, te kad je od onih koji su pokuavali o tku p iti svoju
slobodu poeo uzimati novac, poslije ega bi ih ubio.

L IJE K O V IM A ,

MAKAMA

I S M IJE H U

La Estancia
M a chere Maman,
to lik o se toga dogodilo otkako sam ti posljednji put pisao,
M aman, da jedva znam otkud bih poeo! Zaista se nadam
da te moje prolo pismo nije previe potitilo; u to sam v ri
jem e i sam bio strahovito potiten, no otad su se stvari stu
bokom prom ijenile, najvie zato to sad ima nade za Frangoise.
Sjea li se da sam ti spomenuo bruja (neku vrstu arob
njaka) po imenu Pedro? N eki ga ljudi zovu E1 Legatero
zato to zna uhvatiti ivog aligatora. Moda se sjea da je
rekao Franoise neka jede ive koraljne zmije kako bi iz li
jeila rak, ali ona je odbila pojesti vie od jedne, pa jo j se bo
lest ne samo vratila nego i pogorala.
Pa, prije nekoliko se dana ponovno pojavio i rekao m i da
on i Indijanac u selu iz kojeg on potjee odravaju posebnu
iscjeliteljsku seansu i pozvao nas da i mi doemo. Rekao je:
Trebali biste doi oboje, zato to je Senora napola bolesna
i zbog vas . Strano me to zbunilo i nisam znao bih li se tre
bao u vrije d iti ili zakljuiti d a je to smijeno. Pa ipak, nisam
se usudio nita rei, zato to je ovjek bio vrlo ozbiljan, a oko

njega se iri neto tajanstveno to definitivno izaziva straho

potovanje. V rlo je visok i vitak, a ruke su mu miiave kao
konicijskom instruktoru u Leg iji stranaca. Odijeva se u od
jeu koju sam ije od koa ivotinja koje je uhvatio. Jednom
je uhvatio odm etnutog jaguara za Don Pedra (ovjeka sa
zrakoplovom) i ustrijelo ga kroz oko, da ne oteti kou. Kako
netko moe tako dobro naciljati starom muketom, to ja ne
razumijem. U svakom sluaju, on je jako prosijed i dostojan
stven i moram ti priznati da je njegov poziv vie zvuao kao
zapovijed.
Frangoise je bila vrlo umorna i slaba; zamalo se dogodilo
da je te veeri nisam odveo. A li na kraju smo se, strahovito
pranim cestama, odvezli petnaest kilom etara do sela, a kad
smo stigli, vidjeli smo da je selo u opsadnom stanju, samo
to ga nitko nije opsjedao. U lica je pregraena bedemima
na ijem je vrhu bodljikava ica, a svi su, ak i ene i djeca,
naoruani do zuba. Pitao sam jednu enu to se dogaa, a
ona je rekla: ekamo da dou vo jn ici. Pitao sam je jesu li
oni kom unistiki revolucionari ili takvo to, a ona me pogle
dala kao da sam poludio i prasnula u smijeh. N o barem mi
je pokazala kojim u putem doi na iscjeliteljsku seansu.
Odravala se u odvratnoj, prljavoj maloj ehozi (to je vrsta
kolibe kakva se gradi u A ndam a), a kad smo uli, isprva
nismo mogli vid je ti nita osim vatre koja je gorjela u sredini.
Glas je rekao: Sjednite , a ja sam shvatio da je to Pedro,
arobnjak. Bio je posve gol, ako se izuzme pokrivalo za pre
pone, a izgledao je vrlo prijetee, osobito zato to mu je lice
bilo napola u sjeni, a plamen bacao crveno svjetlo po tijelu.
Rekao je: Nadam se da niste je li ni meso, ni sol, ni eer?
a ja sam odgovorio: Ne, nismo.
Rekao nam je neka mu ispripovjedim o o svojim bolesti
ma, a ena do mene rekla je d a je prostitutka (oprosti m i to
takvo to uope spominjem) i da su jo j se, dok se bavila svo-

jim zanatom, ukoila lea. Rekla je da se zove Dolores.

Potom je tu bio i mukarac po imenu Misacl, koji pomalo
nalikuje na Pedra zato to je visok, miiav i o tp rilike istih
godina. On je rekao da je doao umjesto svog sinia koji
ima strane oiljke od opeklina. M eni se to uinilo pomalo
udnim , no ini se da je svima bilo posve norm alno da se
ovjek doe izlijeiti umjesto nekog drugog. Bio je tu i In
dijanac koji je rekao da se zove A urelio, osoba vrlo udna
izgleda, mongolskih crta lica i duge kose spletene u pleteni
cu, v rlo nizak i zdepast. Rekao je d a je doao pomoi Pedru
oko duhova. Svako to lik o razgovarao bi s nekim tko je nama
ostalima bio posve nevidljiv i koga je on oslovljavao s Vava .
Ja sam pom islio da je zacijelo napola, ako ne i sasvim lud.
I Pedro i Indijanac p rip a lili su goleme cigare, a onda na
p u n ili tikvicu neim to oni zovu ayahuasca . M islim d a je
to rije iz jezika Quechua, ali nisam siguran to znai. Na
tjerali su svakoga od nas da popije cijelu tikvicu toga, a za
to jc vrijem e Pedro zapijevao, a Indijanac tresao zveku na
injenu od zvearkina repa. aj je imao ogavan okus i ja sam
se zamalo zadavio; bio je mastan, gorak i pekao je za grlo.
Tam o smo sjedili o tp rilike jedan sat, dok su oni zapijevali i zveckali, a onda je A u re lio iznenada rekao: Duhovi
su ovdje. Upravo u tom trenutku ja sam osjetio strahovitu
muninu, a isto je bilo i s Frangoise. Srce mi je divlje lupalo
i iznenada sam posve izgubio orijentaciju. Vie nisam bio u
stanju uspravno sjediti, zato to nisam uspijevao razabrati
gdje je pod, gdje strop, a gdje su zidovi. Takoer nisam
mogao nita vidjeti, zbog m rlja i pruga svih boja, a osobito
plave, koje su mi plesale pred oima, a velike i kitnjaste
kugle grim izne svjetlosti ju rn ule bi prema meni i onda skrenule. U jednom su trenutku zidovi kolibe bili tako blizu da
nisam mogao disati, a ve u sljedeem meu njim a su bili
kilom etri razmaka, tako da sam se osjetio siuan poput mra-

va. Oblijevao me strahovit znoj, a plua su mi odbijala su

radnju.
A onda sam se iznenada zatekao kod kue, kako sjedim
ispod bugenvilije i divim se Mjesecu; potom sam bio dijete
u Francuskoj i pokuavao dosegnuti smokvu koja je za mene
bila previsoka; poslije toga opet sam bio u kolibi, ali nisam
mogao vidjeti ostale. Pokuao sam puzati uokolo kako bih
ih pronaao, ali pod se neprestano naginjao, tako da sam
samo klizio na sve strane, a u jednom se trenutku sve okre
nulo naglavake, tako da sam puzao po stropu. A li osjeao
sam se tako tekim da sam se jedva uspijevao kretati, a kad
sam htio povikati au secours ispustio sam samo priguen
jauk.
Nakon nekog vremena sve se p rim irilo , a oni su b ili tamo,
jo uvijek zapijevajui i zveckajui. Upravo sam bio p om i
slio: Bogu hvala, gotovo je , kad su se oni poeli pretvarati
u ivotinje. Postajali su volovi, ljame, vizcache, jaguari, ozeloti, tukani i kajmani, a iz jednog su oblika u drugi prelazili
tako brzo i iznenadno da sam zaboravio ko liko me to uzbu
nilo i samo sam ih gledao, nekako hipnotizirano opinjen.
U jednom sam trenutku ugledao prelijepu mladu djevojku s
kosom do struka, kako stoji iza Indijanca i dri mu ruke na
ramenima.
Kad se to zavrilo, Pedro se prim aknuo k Frangoise koja
je leala poleuke. Raskopao jo j je koulju i ra zotkrio
grudi, to je bio prizor tako odvratan da ne mogu podnijeti
ni samu pomisao na njega. Pedro je uzeo jednu dojku u usta
i estoko je poeo sisati. Onda se odm aknuo i poeo ispu
tati slinu u vatru. V je ru j mi, Maman, slina mu se pretvorila
u korpiona koji je pao u eravicu, malo trkarao, a onda se
sparuio u pepelu. Ponovio je postupak i s drugom dojkom
i ispljunuo u vatru, vjerovala ili ne, metar dugu zm iju koja

se m ig oljila dok je izgarala. A onda je priao meni i iz mojeg

trbuha isisao kaktusove bodlje!
U tom sam se trenutku onesvijestio, a kad sam doao k
sebi, A u re lio i Pedro poinjali su cijelu stvar iznova, a mi
smo m orali p opiti jo ayahuasce. Jo sam teturao od dojma
ko ji je sve to ostavilo na mene, kad sam shvatio da sve gle
dam kroz zatiljak. M orao sam im zapravo okrenuti lea kako
bih ih vidio. Onda mi je A u re lio neto rekao, glasom tako
dubokim i mranim da sam se onesvijestio od straha, a osvi
jestio sam se tek ujutro, kad sam imao osjeaj da u ustima
im am staru izmu punu parmezana.
Svi drugi su ve b ili budni, a Pedro je rekao: Hoe
jednu alicu? i dao mi malu alicu chacte, koja je vrlo sna
na. Propalila mi je rupu u elucu, no istog sam se trenutka
osjetio bolje. Pitao sam Pedra: Onda, je li rak moje ene
bio prirodan, ili e m i rei da su ga prouzroili zli duhovi?
V rlo mi je ozbiljno odgovorio: A ko malo prom islite, v i
djet ete da je sve prirodno i da su u svemu duhovi.
M aman! U mislima te mogu vidjeti kako se neprekidno
kria dok ovo ita! A li moram ti rei prekrasne vijesti samo tjedan dana poslije toga, Frangoisin se rak poeo stra
hovito brzo povlaiti i ona je sad prvi put nakon mnogo mje
seci sretna i blistavih oiju! Ispriala mi je da je vidjela isto
to i ja, ali dok sam ja bio u nesvijesti, ona je vidjela anela,
anela herm afrodita! Rekla je da je u rukama drao koplje
i vagu, te da ju je poljubio u usta tako da je cijela uzdrhtala.
Uvjerena je da je to bio arhaneo Rafael, ali ne zna zato.
Moe zamisliti kako smo Frangoise i ja u ekstazi od sree
zato to se ona oporavlja. Pretpostavljao sam da e za neko
lik o tjedana um rijeti, a srce mi je bilo teko, dok je sad la
gano poput ptiice!

A kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno udno, od

mah poslije seanse cijelo je podruje napala nevjerojatno
neobina poast, iako u ti odmah rei da je posve bezazle
na. Moda si p rim ije tila (a kako i ne bi?) da se na papiru na
laze blatni otisci apa i da je moj rukopis neuobiajeno krivudav. To je zato to, dok ti ovo piem, na papir pokuava
sjesti velika crna maka, koja istodobno nastoji apom do
hvatiti olovku. Pa s to je tu tako udno? ujem te kako ka
e. M oj sin voli make. Ono to je tako udno, Maman,
jest injenica da smo posve preplavljeni makama, to je
potop biblijskih razmjera. Ne mogu ti opisati kolika se ne
pregledna koliina tih ivotinja stvorila niotkuda! Sjede na
stupovima ograde, na vratima. Razbludno se rasprostiru po
krovu i po granama, ima ih u mojem dipu, u kui, u tali,
na poljima. Ne mogu naveer, kao to mi je obiaj, sjediti
vani, zato to istog trenutka tri ili etiri make skau na moje
krilo i na moja ramena, a osvojile su i Frangoisinu visaljku,
objeenu na trijem u. M oram ih izbaciti iz um ivaonika prije
nego to u oprati ruke, a prije spavanja i ispod tua. U ju
tro se Frangoise i ja budimo ukoeni i znojni od teine ma
aka na naem krevetu, a katkad me nou probude tim e to
uvuku svoje male hrapave jezike u moje uho i predu. Ne
mogu ti opisati ko liko to kaklja!
udno je to to cijeli dan hodam po kui i zatvaram p ro
zore i vrata, ali one se svejedno pojavljuju i ovijaju mi se oko
nogu, kao da mogu prolaziti kroz zidove.
Ono to je takoer udno jest i to da m i jo, usprkos svo
jo j sveprisutnosti, nisu poele ii na ivce. To nisu uobiaje
ne ugave, uljive i napola izgladnjele male lopovske make
koje ovjek inae ovdje moe vidjeti. V elike su i vitke, imaju
zgodne njukice i ljupko se ponaaju. Ne kradu hranu, ne
kopaju po vrtu i ne razvlae mije utrobe svud po podu.
Uglavnom provode vrijem e u uanju, kao da oekuju da e

se dogoditi neto na to su spremne strpljivo ekati. V rlo su

mazne i uvijek predu kad ih poeka po uima i njukici.
Nieg se ne boje i zadovoljne su, a sad je nou cvranje cvraka posve zam ijenio zvuk predenja koji do uha dopire kao
neka priguena grmljavina, kao da izdaleka slua more. To
je zvuk koji um iruje daleko vie od cvranja i, to se mene
tie, ja sam zadovoljan. Frangoise se isprva bojala da e do
b iti alergiju, zato to je alergina na make, ali zasad, Bogu
budi hvala, nije jo j se dogodilo nita, osim to se spotaknuta
preko make u hodniku kad je nou ila na zahod. Na svu
sreu, ni ona ni maka nisu se ozlijedile.
Te se make nisu pojavile samo ovdje na estanciji, nego
se ini da su preplavile cijelo podruje. Pregazile su sve u
prom jeru od dvadeset kilom etara, a psi su, ini se, suvie
prestraeni da bi p o m o lili nos. V id io sam male crne i male
bijele make s veselim njukicama, rie, bijele s jednim pla
vim i jednim zelenim okom, nevjerojatno pahuljaste make
sivoplave boje, kao i kratkodlake prugaste, ali najuoljivije
su one velike crne. Ova koja sjedi na mom upijau i poku
ava me sprijeiti u pisanju postala mi je vrlo draga.
M oram ti rei da se dogaaju i druge udne stvari. N e
davno se u spektakularnoj eksploziji raspao most kod Chiriguane, pri emu su poginula etvorica vojnika. Praina od
eksplozije doletjela je ak ovamo, tako d aje sve prekrila bje
lina. Vojska se tamo utaborila na mjesec dana, a onda otila,
poslije ega se pojavilo neto to mogu opisati samo kao po
ast smijanja. Neko vrijem e nisam uspio izvui nita suvislo
ni iz kojeg mjetanina, zato to je b ilo dovoljno da bace
jedan pogled na ovjeka, pa da se ponu guiti od smijeha.
M o ja me pralja nenamjerno poprskala pivom od chice zato
to g aje pila kad sam doao s njom porazgovarati o tom nje
zinu uznem irujuem hihotanju. Umjesto da se ispria, prasnula je u daljnji histerian i veseo smijeh, sve dok nije zara-

ila i mene, pa sam se i ja poeo smijati. Frangoise je dola

vidjeti u emu je tos, pa smo uskoro sve troje vritali od smi
jeha dok su nam niz lica tekle suze, a m orali smo se drati
za trbuhe je r su nas spopali bolni grevi. Nisam se mogao
zaustaviti drugaije nego da ispuem kroz vrata i gurnem
glavu u bavu s kinicom. Poslije toga me strahovito boljelo
grlo, kao i Frangoise, ali i dalje se bespomono ponemo
smijati im se toga sjetimo.
Svi su ovdje paralizirani d ivljim veseljem i svaki je rad
potpuno prestao. Strano se bojim da e to uskoro za poslje
dicu im ati neiju smrt. ini se da nitko ovdje ne m isli da su
tako neobini dogaaji, kao to su poast maaka i poast
smijanja, osobito znaajni - reeno mi je da su se prije, na
raznim mjestima, pojavljivale poast otpadanja lia, poast
nesanice, poast nevidljivih zrna tue i poast amnezije, a
svojedobno je nekoliko godina vladala kina oluja koja je sve
pretvorila u brdu i plijesan.
Drago mi je to mogu napisati da se ini kako su, od mog
posljednjeg pisma, Narodnooslobodilake snage zaboravile
na mene, pa u dovesti djecu natrag. Takoer sam uo i da
je za Donu Constanzu Evans nedavno plaena otkupnina od
pola m ilijuna dolara, a ona je odmah poslije toga pobjegla
u Kostariku. U v ije k sam je smatrao strano napuhanom i
ukoenom enom i zapravo mislim da je njezin mu sretan
to je se rijeio, pa makar i za tako velik iznos.
Misli da bi se mogla raspitati o mogunosti da se ovamo
poalje nov m otor za Land Rover? M oj je sad star trideset
godina i tako je mnogo puta popravljan da vie nije m ogu
e dobaviti zalihe velikih klipova ili klipnih prstenova. Ovih
je dana teajna lista tako strahovito nepovoljna da m islim
kako bi bilo je ftin ije poslati m otor iz Francuske, a ja u ti
vratiti novac od onoga to je ostalo na mom raunu u Credit Lyonnaise.

Nadam se da te ovo moje pismo razvedrilo vie od p ro

loga. udno je kako ovjek jednog trenutka moe b iti du
boko potiten, a ve sljedeeg letjeti od radosti (i obrnuto,
naravno).
I za kraj, Maman, dopusti mi da ti doaram ko liko nam
se ivot popravio tako to u ti rei da je pred kuom mala
crno-bijela maka utih oiju koja se vjeba hodati po ko
nopcu za suenje rublja - pala je ve tri puta - a iz kuhinje
ujem kako se Frangoise i kuharica Farides gromoglasno
smiju.
aljem ti mnogo poljubaca,
tvoj voljeni sin
A ntoine.

B ITK A

ZA

C H IR IG U A N U

Nakon podueg, diskretnog i njenog udvaranja u koje treba

ukljuiti i dvije godine arkih zaruka, profesor Luis, rodom
iz M cdcllina i predani prosvjetitelj seljatva, trebao se vjen
ati s Farides, rodom iz Chiriguane, kuharicom francuskog
para koji su nedavno izlijeili Pedro i A urelio. Trebao ih je,
u maloj crkvi od nepeene gline u Chiriguani, vjenati p utu
jui sveenik s kojim je profesor Luis obiavao raspredati o
idejama amila Torresa i Oscara Romera.
Josef je bio presretan to ponovno vidi sveenika zato to
je sad, nakon to je ve platio za dolian sprovod, mogao
sveeniku p la titi i za tri mise zadunice, kako bi mu dua to
bre prola kroz istilite. Kad jednom bude siguran u raju,
vjerovao je Josef, moi e b lu dn iiti bezbroj puta i to s ne
iscrpnim uitkom , i upravo je to bio tajni razlog zbog koje
ga je tako savjesno utroio tako mnogo novaca na svoju smrt
i uskrsnue. Sveenik mu je ve bio rekao kako u raju nema
seksa, ali je Josef odgovorio kako ta tvrdnja sama sebi p ro
turjei i da, stoga,
ni sam Bog ne bi u nju mogao povje
rovati . Sveenik je uzdahnuo i prepustio ga njegovoj p ri
prostoj seljakoj logici.

Sveenik, don Ramon, imao je etrdeset pet godina. Slu

io je u toj istoj golemoj upi jo otkako je, u dvadeset tre
oj godini, napustio sjemenite. O bilazio ju je jaui na svo
jo j m uli, uvijek istim redoslijedom i uvijek istim odm jerenim
tempom. Katkad nije imao gdje prenoiti, zato to dolje u
savani nije bilo tamba kao u planinama, te bi esto zaspao
ispod zvijezda omotan u svoju garu - koni pokriva za sedlo
- gladan i neopran. Stigao bi u selo, crne halje prekrivene
b ijelom prainom, pa blagoslovio brakove, obavljao krtenja
i drao sprovode i mise za one koji su um rli od njegova po
sljednjeg posjeta. Zahvalno bi prihvaao gostoprimstvo svo
jih upljana i nije mu b ilo ispod asti spavati uz ivotinje
kako bi svojim domainima pritedio muku. B io je onizak,
prosijed i pom alo zdepast, a drao se poput ovjeka beskraj
no potlaena, iscrpljena i pomirena sa sudbinom; kad bi on
nainio znak kria, ovjeku bi se uinilo da taj sveenik uis
tin u razumije njegovo znaenje, je r i njegov je ivot bio pat
nja i rtvovanje. Sad, kad su ga oi poele izdavati, drao je
slube uzdajui se u svoje pamenje, a u pamenje svoje
mule kad se radilo o putovanju ustaljenim putem.
Don Ramon bio je savjestan sveenik, no mnoga su nje
gova sveenika subraa bez imalo skrupula uzimala ponu
ene darove koje bi upljani u crkvama ostavljali kako bi
Djevica i njihovi m rtvi im ali to jesti, te bi ih troili za sebe.
B ilo je uobiajeno da sveenik, u zamjenu za oprost grijeha,
odabere sebi lijepu enu i bude otac brojnim m alim kopilanim a k o ji su, zaudo, b ili znani pod nadimkom a ntikristi ,
te da sklapa s um iruim a dogovor prema kojemu e izgladi
ti njihov put u raj u zamjenu za njihovu ostavtinu. Mnogi
su sveenici postali bogati zem ljoposjednici. D vije treine
crkvene hijerarhije u velikim se gradovima sastojalo od plutokrata i oligarha ko ji su eznuli za vojnom vlau, rasko
nim odorama i istrebljenjem radikala, koji su se s krajnjim

prezirom i nepovjerenjem odnosili prema sveenicima kakav

je bio don Ramon, a koji su vjerovali da ljubav prema svojima blinjim a ukljuuje i brigu za njihove interese. D on Rainonu su jednom zaprijetili da e ga raspopiti zbog toga to
je politian , poslije ega mu je poziv to g aje odabrao po
stao izvor alosti.
Mala crkva od nepeene gline u Chiriguani imala je krov
od valovitog lima, te napuhnute i iskrivljene zidove. B ila je
obojena u ruiasto, a na njezinu zbijenu zemljanom podu
nije bilo nieg ni nalik na sjedala. Poboni medu mjetani
nu! ispunili su je kiastim stvarima, prljavim zrcalima i neu
kusnim kipovima Djevice iz kune radinosti. Iznad obojene
kutije koja je sluila kao oltar, visjelo je groteskno raspelo
na kojem se sablasni Isusov lik smrtno grio, tijela iskrivlje
na i izranjena, nezdrave ute boje, a kruna od trnja na nje
govoj glavi bila je nainjena od lim unovih bodlji, dok su svud
po njemu, zbog um jetnikog dojma, bile paljivo razmazane
grimizne i ljubiaste m rlje. Iznad vrata, suelice njemu, na
lazio se slian K rist u agoniji, i mnogo se puta tijekom svo
jih posjeta sveenik potitio zbog njegove dreavosti, te po
elio da na krievima budu raspeti okrunjeni Isusi ko ji zrae,
odjeveni u euharistijske halje, da to bude Isus K ralj kakvo
ga je on ljubio kao osobnu predodbu Spasitelja. N o svee
nik je ipak bio naviknut podnositi i shvaati prilagodljivu pobonost svoga stada, pa je ak, bez bojazni, odlazio na druga
krtenja, zvana Yachuceo, tijekom kojih su brujosi istjerivali
zle duhove u oblacima dima cigara, odjeveni u pogansku od
jeu. Pohodio je i Lantu Tipinu, obred prvog ianja, ali nije
htio odlaziti na La Ispu, zato to je imao prim jedbe na o bi
aj ispijanja djeje mokrae.
Farides je bila tamnooka i crnokosa, a uvijek se smijeila.
Izgledala je poput Haianke i savreno bi pristajala u neku
Gauginovu sliku. Jednoga e dana postati bucmasta, no sad

je jo bila meka i obla, a dranje jo j je bilo nekako nesta

no, to je naglaavala navikom da iza lijevog uha nosi zatak
nut b ije li cvijet. Za vjenanje je posudila svaki komad naj
svjetlije i najarenije odjee koju je uspjela pronai u cijelom
okrugu, ukljuujui i Srekine grimizne arape i suknju s ob
rubom od zlatnih ljokica. Poalila je to se tako teko od
jenula im se sunce poinjalo uspinjati prema trenutku po
etka sieste, kad se zbog znoja ispod minke poela osjeati
kao kuhana koko.
Profesor Luis odjenuo je svoje jedino odijelo, preostalo
iz mladenakih dana u M edellinu, kad je jo uvijek ivio sa
svojom uglednom o bite lji. Od toga je doba narastao nekoli
ko centimetara, pa mu je odijelo sad bilo preusko i prekratkih rukava i nogavica. Kako bi p rik rio prekratke rukave, na
inio si je par lijepih bijelih orukvica od kartona, a kako bi
sakrio kratke nogavice, obuo je dobro ulatene crne izme
glenjae s udesnim srebrnim ostrugama, zbog kojih je iz
gledao muevno i rom antino kao sam Pancho V illa . Oko
vrata je nosio crnu kravatu zapadnjakog kroja, a na glavi
crni guarapon sombrero koji je kupio od Indijanca p rilikom
jednog posjeta Cochabambi.
Par je bio obljubljen u cijelom okrugu; njihova mladost,
njihova naoitost i njihova njena uzajamna odanost d od ir
nuli su suutnu icu ak i u srcu Hectora, koji je tjekom ci
je lo g dana izgovorio samo jednu je dinu prim jedbu. Jedna
prim jedba dnevno bila je njegov uobiajeni prosjek, sve zbog
njegova pretjerana ponosa, ali danas se zadrao samo na jed
noj zbog toga to se bojao da bi ga sentim entalni jecaj koji
je virkao iz njegova grla mogao zatei nespremnoga. Rekao
je: Ind ijan ci iz plemena Campas potvruju brak tako to
vode ljubav usred plemenskog kruga koji ih bodri. Zato mi
to ne inim o?

M ladenka i mladoenja krenuli su iz sela na dva najbolja

Don Emmanuelova konja kojim a su u uzde i repove b ili
upleteni cvijee i ljokice. Jahali su jedno uz drugo, a sva
tovi su ih, uz ohrabrujue klicanje, tjerali da se poljube na
svakom krianju. Iza para jahao je ostatak sela na konjima,
magarcima i mulama, usred povelike gungule koju je prouz
roio D on Emmanuelov sivac. Misael ga je jedva uspijevao
sprijeiti da ne pokua zajahati svaku kobilu i ne ugrize za
lea svakoga tko bi ga uvrijedio tim e to bi ga pretekao.
Neke od maaka koje su ih pratile zapletale su se drugim i
votinjama meu noge, a ostale su stajale uz cestu i gledale
povorku, trzaj ui repovima i predui.
Iza seljana nalazio se Don Emmanuel na svom traktoru.
Golem i mu je trbuh izvirivao meu pucetima, a njegova je
crvena brada blistala na suncu. Kao i obino, izlijevao je svoj
vodopad bestidnih prim jedbi i psovki enama u grupi koje
su mu odvraale istom mjerom, a za sobom je vukao svoju
najveu prikolicu, do ruba krcatu seoskom djecom i maka
ma, od kojih su dvije ak sjedile na blatobranim a i drale se
uz njih stoiki i smireno.
Napredujui prema Chiriguani, svatovi su podigli veseli
oblak bijele praine koji nije imao utjecaja samo na prom je
nu njihova izgleda, ve jc prouzroio i znatnu e koju su po
dolasku utaili chicom, chactom, piseom, aguardienteom,
ron canom, guarapom, pivom A guila i obilnim koliinam a
vonih sokova, dok su se suzdrane make poredale uz vodu
rijeke M ule i laptale iz nje. Poslije toga, graansko se vjen
anje trebalo odrati na trgu, budui da gradska vijenica jo
nije bila podignuta.
G radonaelnik je takoer bio i mjesni policajac, to jc
bilo poeljno smanjenje lokalne birokracije, a znailo je i to
daje, umjesto dvojice, bilo dovoljno pod m ititi jednog ovje
ka; iz istog su ga razloga mjetani takoer pokuavali ime-

novati i za mirovnog suca i gubernatora. Danas je, stoje bilo

neuobiajeno, bio odjeven u svoju uniform u, a preko grudi
je prebacio slubenu lentu u bojama nacionalne zastave - cr
vena je predstavljala krv nacionalnih muenika, uta pijesak
i sunce, plava more i nebo, a zelena dunglu. Poeljao se i
obrijao, a jednom ga, za promjenu, nije pratila njegova koza.
Isprsio se i uvukao trbuh, pa je zajednica bila ponosna to
je on njihov gradonaelnik i njihov policajac, iako je gledao
ukri, imao oiljak preko nosa i prodao svoju dvanaestogo
dinju neakinju iz V alledupara trgovcu Pedru za potvrdu
od sto jedanaest rijei.
G radonaelnik nije uspio pronai povelju s tekstom koji
se itao p ri graanskom vjenanju, pa je bio prisiljen im pro
v izira ti svoj tekst ko ji je bio kratak i sveden na bit, a onda je
objavio: A sad izjavljujem i potvrujem da ste zakonski
vjenani prema statutima i propisima Republike. ivjela Re
p u b lik a ! Policajac je prekinuo poklike gomile koja je izvi
kivala iv je la ! tako s to je ispalio metak iz pitolja u zrak,
nakon ega su mnoge make poletjele u zaklon. Stavio je
pitolj natrag u fu tro lu i rekao: Nisam jo zavrio. Kao va
gradonaelnik, imam pravo odrati govor, a to u i u initi.
Policajac je pogledao prema nebu u potrazi za nadahnu
em i nakaljao se kako bi proistio grlo.
D obra je ena , ree on, kao koza. Lijepa je, draesna,
puna opratanja, obilno daje i plodna je. Dobra je druica i
lijei samou. Farides je lijepa, draesna i puna opratanja,
a ve je izlijeila samou profesora Luisa. Samo e vrijem e
i trud pokazati je li i plodna. Prefrigano je namignuo, a ljudi
su raskalaeno pozdravili njegove rijei. Policajac je podigao
ruku kako bi ih utiao. A dobar mukarac je , nastavio je
on, kao jarac. Naoit je, plemenit, zatitnik i plodan. I on
je dobar drug i lijei samou. Profesor Luis je sve to, ali samo
e vrijem e pokazati je li i on plodan! D opustite mi da isko-

l istini ovu prigodu i poelim vam oboma dovoljno snage da

otkrijete jeste li p lo d n i! L ju d i su ponovno povikali, a p o li
cajac je jo jednom podigao ruku.
Dobar par je nalik na dobru glazbu. Da bi glazba bila
dobra, ona mora b iti enstvena i puna ljupkosti i njenosti,
ali takoer mora b iti i muevna, puna snage i volje. Tek tada
dobijete pravi duende i pravi saudadc. U profesoru Luisu ja
zaista vidim inuevnost, a u Farides ljupkost. Neka uvijek
zajedno stvaraju slatku glazbu!
Na znak, mala je grupa glazbenika, koju je gradonael
nik pozvao iz Vallcdupara, zapoela svirati sentim entalnu
melodiju iz Vilancote, te time zapoela koncert koji je tra
jao do kraja dana. U grupi je bio svira tiplea, koji je izvo
dio zadivljujua tremola, debeljko s prastarim trom bonom
gotovo neprepoznatljivim ispod zelene patine, itav niz bub
njara, truba iz Meksika i niski Indijanac koji je svirao na
queni i panovim sviralama. Isprva su svirali u sreditu trga,
a onda poeli etati kroz gom ilu maaka i svatova, sve dok
se na kraju nisu m orali povui zbog djelovanja alkohola, kao
i zbog nemogunosti da sviraju, a da se p ritom ne spotiu
preko maaka.
B ilo je nemogue da se svi prisutni uguraju u crkvu na
vjerskom dijelu vjenanja, a ak su i don Ramon i mladi par
im ali potekoa p rilikom probijanja naprijed. D on Ramon
uklonio je make s oltara, kao i one koje su uale na ras
pelu, pa proveo slubu s jednostavnim dostojanstvom i bez
pomoi misala. K ratko im se obratio i podsjetio pastvu kako
je Don Luis istinski sin Kristov, zato to ulae svoj ivot i
trud na korist drugima, te da je Farides istinska ki Djeviina, zato to i ona provodi ivot u slubi. Zapovjedio je pas
tvi da se brine za mladi par onako kako to oni zasluuju, te
da se uvijek trude da ih uine sretnima i cijenjenima. Z a vr
io je blagoslovom, a onda je ustao A u re lio i probio se na-

prijed. I ja imam blagoslov , rekao je i pogledom zatraio

doputenje od don Ramona. Don Ramon je kimnuo, pa je
A u rc lio poloio ruke na Faridesina ramena. Ona mu se na
smijeila, a on je, najprije na jeziku Aymara, a potom i na
jeziku Quechua, rekao: Ovu djevicu posveujem Mjesecu.
Pomaknuo se prema Luisu i poloio ruke na njegova rame
na. N a jp rije na jeziku Aymara, a potom i na jeziku Quechua, rekao je: Ovoga djevca posveujem Suncu. Koraknuo
je natrag i spojio njihove ruke, a nad njim a nainio znak koji
je predstavljao Mjesec, Sunce, Ribu i Z m iju. Sad se A urelio
i osobno uvjerio kako je par uistinu propisno vjenan. Hvala
t i , rekao je Luis koji, kao i ostali, nije razumio ni jednu je
dinu rije, a A u re lio je kim nuo i vratio se na svoje mjesto,
uklonivi prethodno s njega veliku crnu maku koja ga je
zauzela. Iz stranjeg dijela crkve, policajac je objavio: A sad
proglaavam poetak karnevala! Mukarci, bolje se pazite ene su dobro naoruane i ni jednoj ne treba vjerovati!
Svi su napustili crkvu uzbueno amorei, te u malim,
bunim grupicama poli na trg. Tamo su Farides izabrali za
vladaricu. Podignuta na ramena mukaraca, ona je domahivala, smijeila se i lupala ih po prstima kojima su sezali uz
njezine noge, i p rito m ciala, pravei se d a je ljuta. Zatraila
je da je ponesu dalje uz usku ulicu, a negdje na pola puta,
podigla je ruke i sklopila ih iznad glave.
Na taj su se znak, ene - koje su kliznule, a da to nitko
nije p rim ije tio - pojavile na prozorim a katova, balkonima i
krovovima, pa spustile lavinu brana, jaja i vode na mukar
ce i make ko ji su se, ispod njih, u istom trenutku ratrkali
kako bi se zatitili i sakrili ispod balkona. Lavina je stala, pa
je Misael gurnuo glavu naprijed i pogledao prema gore. V re
a brana na kraju uzice otro se spustila na vrh njegove
glave, a Sreka ju je ponovno podignula, oduevljeno se smiju lje i. A y! A y ! odobravale su ene iz svojih tvrava, a M i-

sael je ponovno gurnuo glavu, na to mu je u lice svom sna

gom doletio balon pun vode. Zanio se do sredita ulice, gdje
ga je doekao vodopad tako gust da je izgledao kao ovjek
ugrubo isklesan od kamenca. Podigao je ruke i povikao: Es
yo solo que tiene cojones? a mukarci su na njegov izazov
svojoj mukosti odgovorili tako to su hrabro p o h rlili u sre
dite ulice kako bi se p rid ru ili bici.
Mukarci su bacali jaja, arepe, guave, mango, papaje i
canche, a ene su odgovarale branom, kahlicama vode i ja
jima, sve dok nije nastala golema, divlja, nasmijana, vriskava, znojna, branom prekrivena i posve promoena gungula
koja se razlila cijelim gradom, pretvorivi ga u razdragan,
klizav i poput snijega bijel nered urnebesa i majeg stampe
da. Poslije pola sata ove divlje razonode, Sreka je puhnula
u policajevu zvidaljku koju je posudila za ovu prigodu. Zauvi otar pisak, svi su stali m irno i podigli pogled. Polica
jac, koji je spasio svoje dostojanstvo i svoju u nifo rm u, sakrivi se ispod Srekina balkona, sad je iskoraio i objavio:
B itka je zavrena! Pobijedile su ene! Nasmijane, lijepe
djevojke iznad ulice poele su pljeskati i vikati, a mukarci
su negodovali: A bajo las Muchachas! Sreka je zazvala po
licajca: Senor Jefe! elim o pregovarati o p rim irju ! On je
podigao pogled prema njoj, a ona mu je na glavu ispraznila
kantu vode. Bijesno je zaurlao, a ona je iznad njega ispraz
nila jo i vreu brana, zainivi to jo i pranjenjem kahlice. N ikad ne vjeruj eni za vrijem e karnevala! povikala je
Sreka, a nepriprem ljeni su mukarci jo jednom b ili zasuti
odozgo.
B itka se nesmanjenom estinom nastavila sve dok neke
neustraive due nisu provalile vrata i ule u kue, gdje su se
upustile u borbu prsa o prsa. Namjetaj je letio na sve stra
ne, lju d i su padali preko maaka, sobe su bile opustoene, a
djevojke, koje su ciale i opirale se, bile su odnesene dolje i

u svoj svojoj sveanoj odjei bile baene u rijeku. M nogi

mukarci koji su udvorno p ruili ruke kako bi pomogli promoenim djevojkama da ponovno izau, b ili su, nimalo v i
teki, i sami povueni u vodu. Stvorila su se mnoga duboka
prijateljstva koja su se, uz pomo alkohola i plesa, produbila
jo i vie, kako je dan prelazio u veer. U skoro e b iti jo
vjenanja i jo karnevala, pa potom jo vjenanja i karnevala
i tako e se broj stanovnika veselo poveati; ne samo da e
ih b iti vie, b it e i jo veseliji.
Sljedeeg je ju tra Farides vrlo koketno zataknula crveni
cvijet za svoje lijevo uho, pa proetala ulicom, samozadovolj
nog i znalakog izraza lica, dok se razuzdano slavlje neum or
no nastavljalo. Tijekom tri dana, zaustavljalo se samo u doba
sieste, kad je grad odjekivao od hrkanja i majeg predenja.
Make, koje su jo uvijek izgledale dostojanstveno i smire
no, tapkale su meu svatovima, jedui razbijena jaja, a ras
puteni tragovi kolaa krutih su im se u krznu. Kao i svi os
tali, i one e se poslije m orati tem eljito oistiti.
Kurva Dolores darovala je Farides malu lim enku punu
bijele masti. A k o Luis ikad zastrani, ili mu zakae mukost , apnula je ona, u trlja j ovo u svoju uu i on e se po
eti sav m ig o ljiti i tresti od pohote za tobom. K upila sam to
od jedne canoeire kad sam bila u Iquitosu, a napravljena je
od genitalija bufea. Dolores je namignula i povukla dim iz
svog pura. T o je mona mast. D obro je uvaj.
Farides se zarumenjela i nasmijeila. Ffvala ti, Dolores.
uvat u je i nadati se da mi nikad nee trebati.

P U K O V N IK ASADO
INI

MALU

POGREKU

O laf Olsen iz Norveke bio je vrlo moan industrijalac i bio

je zaduen za podruni ured amerike tvrtke koja je p ro iz
vodila terenska vozila za civilne i za vojne potrebe. N ikad se
nije zamarao priama o ljudim a koji su nestajali, je r on je
bio estit konzervativne koji nije poznavao nikoga tko je ne
stao, a - kao i mnogi drugi - smatrao je da nestaju samo oni
ljudi koji to i zasluuju.
Gospodin Olsen imao je lijepu, plavokosu ker po imenu
Regina, koja je uzela slobodnu godinu prije odlaska na sveu
ilite i koja je ivjela kod kue sa svojim ocem. Gospodin
Olsen vjerovao je da Regina mora nauiti to je to rad, pa
jo j je davao vrlo malen deparac i bilo mu je drago kad je
njegova ki dala oglas, nudei svoje usluge kao dadilja. Jed
na od ena kojim a je uvala djecu i s kojom se p rilin o zb li
ila, takoer je bila plavua, stara oko dvadeset est godina,
a zvala se Esmeralda.
Esmeralda je bila samohrana majka, a kad je bila mlaa,
pripadala je grupi urbanih terorista koji su ciglama gaali
prozore policijskih postaja i potpaljivali poare pod zgrade
elitnih golferskih klubova. Prirodno, to je s vremenom pre
rasla i sad je radila kao blagajnica u banci, no jo je prijate-

ljevala s nekim ljudim a iz svojih radikalnih dana. B ila je na

popisu pukovnika Asada, ali pukovnik Asado nije znao nje
zinu adresu. U h itio je jednu Esmeraldinu prijateljicu koju,
za divno udo, nije ni muio, ni silovao; u niim izazvanom
napadu irokogrudnosti, potedio jo j je ivot i tije lo u zamje
nu za Esmeraldinu adresu. Esmeraldina je prijateljica ula
krikove koje je izazvao E1 Electricista, pa je rekla Asadu gdje
stanuje Esmeralda.
Pourila se kui kako bi telefonirala svojoj p rijateljici, no
nje nije b ilo kod kue, pa je odluila da e je nazvati odmah
sutra ujutro.
Odmah sutra ujutro, Regina je dola uvati dijete, ne zna
ju i d a je Esmeralda s njim prenoila kod svog deka.
Regina je otvorila dvorina vrata i pola stazom. Podigla
je pogled i ugledala etvoricu mukaraca kako izlaze iz sjene
trijem a i dolaze po nju. Regina je ula sve prie o otm ica
ma, silovanjim a, m uenjima i ubojstvima, a za razliku od
svog uglednog oca, ona je u n jih i vjerovala. Umjesto da p ri
eka da oni od nje zatrae osobnu iskaznicu, pobjegla je kroz
vrata i zatrala se ulicom . Pukovnik Asado pojurio je za
njom, spustio se na jedno koljeno, naciljao pitolj u nju i opa
lio. Regina je pala na plonik; u nijeli su je u prostrani te
retni dio Ford Falcona u bojama Dravnog tclekom a i odvezli na ispitivanje.
E1 Electricista je imao veliku, dobro uzemljenu elektri
nu reetku. Kad se nije koristila u ispitivanju, asnici bi na
nju stavili dasku i tako je li svoje obroke. E1 Electricista je
vrlo volio svoju reetku, koju je od m ilja zvao Susana . Z a
pravo, to je vrijed ilo za sve muitelje; ne samo da su zavo
ljeli svoje orue, zavoljeli su i svoj posao, koji su obavljali s
prim jerenom revnou i djelotvornou.

G otovo da nijedan od njih vie nije odlazio kui, iz stra

ha da ne bi to propustio. Iz svojih su smjena odlazili kasno
i vraali se u njih rano, katkad ne spavajui i po dvadeset e
tiri sata. Jeli su u koli, na brzinu gutajui obroke, a spavali
su u zgradi, nesvjesni krikova, histerinog plaa i glasne glaz
be koju su bez prestanka putali kako bi ih pokuali prigu
iti. Postali su opsesivno-kompulzivni ovisnici.
EI Electricista je prvi trebao dobiti p riliku da na Regini
izvri svoju dom oljubnu dunost. Rastrgao je odjeu s nje i
pomislio kako neto nije u redu; okrenuo ju je i o tkrio ranu
od metka u dnu njezine kraljenice. Asado je uao i rekao:
Pa to? Lijepa je, zar ne? pa pretraio njezine stvari kako
bi njezinu osobnu iskaznicu mogao prikopati uz form ular
Sluaj zakljuen . Regina se posve osvijestila dok je on tra
io iskaznicu, pa otkrila da ne moe pom aknuti noge. Osvr
nula se oko sebe, pitajui se gdje se nalazi, a onda shvatila
d a je posve gola i da dvojica mukaraca prom atraju njezinu
osobnu iskaznicu.
To nije ona , rekao je Asado, osjeajui kako se iz nje
gova eluca die panika.
Pa? odgovorio je El Electricista. Svejedno se moemo
malo zabaviti s njom .
Ne, ne moemo , rekao je Asado. Strankinja je. Pogle
daj adresu. Im a bogatog tatu. Moda je on i vaan ovjek.
Mogao bi biti veleposlanik. Bojim se da smo u nevolji. O kre
nuo se prema Regini. T ko je va otac i ime se bavi?
M olim vas, mogu li dobiti svoju odjeu? rekla je ona.
Oh, oprostite , ree Asado, koji se poeo ponaati kao
dentlmen. B ilo je neophodno d a je uklonim o, kako bismo
vas mogli pregledati. B ili ste ranjeni.
Ne mogu pomaknuti noge , rekla je.

 Ne brinite, m i emo se pobrinuti za vas , rekao je Asado

i poao jo j donijeti pokriva. E1 Electricista je poao za njim.
Za Boga m iloga, rekao je, daj da je se rijeim o i gotovo.
T ko e znati? Moemo je poslati na slobodni pad.
Priekaj, vid jet emo , rekao je Asado. V ra tili su se s
pokrivaem. A sad nam recite tko ste vi i recite nam neto
0 svojoj o bite lji, to je za lijeniki karton.
Kad je sve uo, Asado je nazvao vojnu Obavjetajnu slu
bu i rekao svoje kodno ime. Saznao je da su Olsen i njego
va ki definitivno svrstani pod nedodirljive , Asado je po
m islio kako mu je bolje da uini ono to je predloio E1
Electricista, no neto mu je, moda osjeaj za samoouvanje, reklo kako bi trebao uiniti ono to bi u istim okolnos
tim a uinio svaki razboriti vojnik. Predao je problem u ruke
asniku koji je bio na dunosti zapovjednika u Obavjetaj
noj slubi. On je smjesta d o jurio i odveo Reginu u povje rlji
vo k rilo V ojne bolnice. Tamo su u klo n ili metak i spasili jo j
ivot, ali e jo j noge ostati doivotno nepokretne. Predali su
je natrag Asadu kojemu je reeno neka se brine za nju dok
hijerarhija ne odlui to uiniti. Problem je bio u tome to
se nisu mogli odluiti; zapeli su izmeu sramote koja e usli
je d iti ako je puste, javnog zgraanja nad okrutnou i zahtje
va za objanjenjem koji e stii iz norvekog veleposlanstva,
te toga da je se rijee, to bi moglo b iti jo neugodnije, ako
je netko svjedoio njezinoj otm ici. A jest.
Esm eraldina susjeda rekla je Esmeraldi, a Esmeralda je
telefonirala gospodinu Olsenu. On je djelovao iznim no brzo
1 odluno. T elefonirao je svom prija te lju , vrlo potenom i
asnom generalu nacionalne vojske, Estebanu Correri, koji
je zapovijedao oklopnim brigadama.
Zajedno su poli u sjedite policije i zatraili da vide efa
gradske policije. Z lo v o ljn i, p re tili policajac zakucao je na
vrata ureda efa policije i uao. V ra tio se i rekao: Zauzet

je i sad vas ne moe p rim iti. General Correra izvadio je

svoju osobnu iskaznicu i pruio je policajcu. Pokai ovo
efu , rekao je, i reci mu da u ga, ako ne bude ovdje za
dvadeset pet sekundi, u h ititi i s trije lja ti.
Sef policije izaao je iz svoje sobe za pet sekundi, zraei
brigom i eljom da im pomogne. O no to je ispriao gene
ralu C orreri ovoga je potreslo do sri i razbjesnilo.
Generale, rekao je ef policije, bespomono irei ruke,
ovdje svaki dan imamo etrdeset, moda i pedeset novih
ljudi, u to ne ukljuujem one koji dolaze ve mjesecima. Svi
mau podnescima za habeas corpus, ali mi im ne moemo
pomoi, zato to ti nestali ljudi nisu u naim rukama, a ne
mamo pojma gdje su. Jednostavno, previe je sluajeva da
bismo ih istraili i tako ih moramo zanemariti. Iznenaen
sam, generale, to ste ipak doli k nama.
Zato? pitao je general. Pa zar nije oito da se ovjek
u sluaju otmice obraa p o liciji?
Iznenaen sam to ste doli k nama , rekao je ef grad
ske policije, zato to se ini da svi osim vas znaju kako te
otmice izvode Oruane snage.
General Correra se zaprepastio. To je nem ogue!
rekao je. Sef gradske policije prihvatio gaje pod ruku, odveo
ga dalje da ih Olsen ne moe uti i rekao mu u povjerenju:
I po p riro d i posla i osobno poznajem sve zapovjednike si
gurnosnih slubi u ovoj zemlji i ja vas uvjeravam kako nema
ni najmanje sumnje da se radi o Oruanim snagama. Taj po
datak je strogo povjerljiv i samo za vae ui. M eu nama
reeno, ako ovo elite rijeiti, morate otii generalu Ram irezu.
General Correra okrenuo se prema Olsenu. Id i kui i
prepusti ovo meni. M oram otii nekome.

General Correra bio je poten i hrabar ovjek koji nikad

nije oklijevao uiniti ono to je pravo. B io je vrlo visok i u
dobroj kon d iciji, vrlo dostojanstven ovjek koji nije trp io
nepravdu. B ilo je poznato da je p o litiki um jerenjak , to
vojnim rjenikom znai da je bio potencijalni subverzivac, a
rjenikom ire javnosti konzervativac.
Otiao je vidjeti generala Ramireza i zatraio punu vojnu
unutranju istragu o otmicama. Rekao jc ak i to da e, sve
dok je on, Correra, na elu oklopnih brigada, postojati
barem netko tko e uvati ast vojske. General Ramirez
rekao mu je kako je ve upoznat sa sluajem Olscn, da e
djevojka b iti smjesta putena, te da e asnici koji su je pro
tuzakonito oteli b iti izvedeni pred vojni sud. estitao je Correri na njegovu potenju i na tome to je smjesta poduzeo
odlunu akciju, pa rekao: Vojska treba vie ljudi kao to ste
vi, generale.
Nakon to je Correra otiao, general Ramirez je obavio
jedan telefonski razgovor poslije kojega generala Correru
nitko nije vidio tjedan dana, sve dok se njegovo izmueno i
mecima izreetano tije lo nije pojavilo na vrhu istoga onog
gradskog smetlita na kojem je naeno i tije lo radikalnog
odvjetnika.
G eneral Ramirez nije se stidio zaplakati dok je drao
posm rtno slovo na C orrerinu sprovodu, te je odrao znako
vit govor o terorizm u koji je sad odnio jo jednu besprije
ko rn u rtvu. Njegov je govor u cijelosti prenio nacionalni
tisak koji je razvio nagon za preivljavanjem b o lji od onoga
koji je imao poteni i prostoduni general Correra.
A li Olsen se odbijao prepustiti oaju. uo je prvu p ri
mjedbu gradskog efa policije o tome kako otmice vre
Oruane snage, pa se o tp u tio k norvekom veleposlaniku.
Veleposlanik je ve bio upoznat s otmicama; ba kao i vele
poslanstva Meksika, vedske i Sjedinjenih Drava, i njego-

vo je bilo zasuto zahtjevima za pomo i p o litiki azil ljudi

kojima je pomo bila oajniki potrebna, a od kojih dosad
nitko nije bio norveki dravljanin. Podnositelji zahtjeva
rekli su mu kako im samo dva velika veleposlanstva nikad
nisu pruala pomo - britansko i sovjetsko - i to iz svojih ne
jasnih razloga koji su moda b ili povezani s uvoznim poslo
vima koje ta veleposlanstva nisu eljela ugroziti.
Norveki je veleposlanik poao k Predsjedniku, nakon to
je prije toga, preko svog Ministarstva vanjskih poslova i vlas
titog veleposlanstva, predao niz predstavki na koje nije bilo
odgovora.
Kad je uao u Predsjednikov ured, p rim ije tio je da Pred
sjedniku na koljenim a sjedi njegova ena. Predsjednik ju je
pronaao, tijekom jednoga od svojih izgona iz zemlje, u pa
namskom striptiz-klubu u kojem je radila kao glum ica .
Bila je etrdeset godina mlaa od njega i vrlo lijepa, iako na
pomalo napadan nain. Bivi voditelj striptiz-kluba, koji e
jednog dana i sam postati predsjednik, sad je bio m inistar
vanjskih poslova i na troak je svog ministarstva objavio b ro j
ne knjige s okultnom tematikom. Prema njegovu miljenju,
to je bilo posve opravdano, zato to mu je knjige u pero d ik
tirao nitko drugi do arhaneo G abrijcl. Dvojica izbacivaa,
vratari kluba, zapravo, sad su bili m inistar poljoprivrede, od
nosno m inistar javnog zdravstva.
Predsjednika je njegova ena hranila rahatlokum om koji
je on posebno volio. No, no, tatice, govorila je, ne dam
ti vie ni komadiak dok ne potpie ovaj m aji papiji za
svoju maju cujicu.
Ne mogu, slatkice, rekao je on, to je preskupo.
Napuila je usnice i prom ekoljila mu se u krilu . E onda
nema vie rahatlokum a! rekla je, pa mu prislonila komad

slatkia uz usne i povukla ga im je on otvorio usta da ga

uzme.
Oh, no, dobro, dobro , rekao je on i potapao njezinu
dobro podstavljenu pozadinu. Samo za tebe, makice moja
mala. Nagnuo se nad papir i potpisao se drhtavom rukom.
Guguui, njegova je ena poskoila s njegova krila i polju
bila ga u elo, ostavivi na njemu svijetlocrveni otisak svojih
usana. Uzela je papir i, prenemaui se, izala iz sobe, pri
emu je veleposlaniku dobacila zavodljiv pogled.
Predsjednik je bespomono pogledao veleposlanika i re
kao: M oja ena , kao da time neto objanjava. A sad, to
mogu uiniti za vas?
Veleposlanik je izloio svoj sluaj Predsjedniku koji je be
zizraajno sluao, sve vrijem e tamanei rahatlokum. Kad je
veleposlanik zavrio, Predsjednik je rekao: Dragi moj veleposlanie, od vas sam uo priu posve istovjetnu onima koje
sam proli mjesec ve uo od est drugih veleposlanika i
m oram vam rei da o tome ne znam nita, ba nita. Razgo
varao sam s generalom Ramirezom, adm iralom Fletom i za
povjednikom zrakoplovstva Sanchisom, kao i sa efovima
svih naih sigurnosnih slubi, i svi su oni tim dogaajima zbu
njeni kao i ja. Svi smo m i miljenja da je to dio cionistike
zavjere da se destabilizira zemlja prije nego to e Izrael na
pasti nae june drave.
Norveki veleposlanik nije mogao vjerovati vlastitim ui
ma. M o lim vas za ozbiljnost, Vaa Ekscelencijo , rekao je.
O h, ree Predsjednik, uvjeravam vas da sam ozbiljan.
Im am o definitivne dokaze koje smo dobili od mornarike i
zrakoplovne obavjetajne slube; imam izvjea u svojim la
dicama.
Veleposlanik je pao u napast da mu se naruga. Umjesto
toga, rekao je: Vaa Ekscelencijo, ne mogu vjerovati da bi

ovjek vaeg politikog iskustva i inteligencije mogao ta iz

vjea shvatiti ozbiljno. Ona su jednostavno previe besmis
lena i nemogua. Da sam na vaem mjestu, ja bih ljude koji
su vam ih predali smjestio u ludnicu.
Predsjednik se nasmijeio i odmahnuo glavom. Veleposlanie, moram vam rei da o tom predmetu ja posjedujem
podatke koji vama nisu poznati, a stvar sam shvatio tako oz
biljno da sam ve odobrio uhienja izvjesnih idova i cio
nista za koje su sigurnosne slube uvjerene da su u to um i
jeani.
Veleposlanik se razljutio. Vaa Ekscelencijo, to doka
zuje samo jedno, a to je da su u vaoj slubi nacisti!
Sad je bio red na Predsjedniku da se razljuti: Veleposlanie, smijem li vas podsjetiti kako je mogue prijei granicu
diplom atskih povlastica?
Veleposlanik je ustao i vrlo odluno rekao: Vaa Eks
celencijo, ako u ovoj zem lji bude pogroma, ni jedna c iv iliz i
rana zemlja na svijetu nee htjeti im ati posla s vama! Smi
jem li vas podsjetiti, samo kao prim jer, da Norveka gradi
cijeli va program hidroelektrana? Takoer vam moram rei,
Vaa Ekscelencijo, da moja vlada oekuje da istraga o ne
stanku Regine Olsen smjesta dade rezultate! Ona je u ruka
ma vojske, gospodine predsjednie, kao to je razvidno iz ne
davnih dogaaja. Predlaem vam da ponete od n jih .
Predsjednik je sklopio oi i um orno uzdahnuo. V elepo
slanice, uinit u sve to je u m ojoj moi, ali moram vam rei
da se ovjek na mom poloaju mora prema vojsci ophoditi
s oprezom. M islim da ste toga u potpunosti svjesni.
Da, Vaa Ekscelencijo, svjestan sam toga, ali kao n o r
veki veleposlanik, ja se moram b rin u ti za norveke drav
ljane. Budite i vi svjesni toga.

Predsjednik je otvorio jednu od ladica svog stola i izvu

kao revolver. Drao ga je na dlanu i odvagivao njegovu te
inu. Pokazao ga je veleposlaniku. Ja imam samo ovaj je
dan , rekao je, a vojska ima tisue.
Kad je odlazio, bijesan i ojaen, norveki je veleposlanik
odluio da nee upozoriti starog predsjednikog papuara
da na elu jo uvijek ima trag rua za usne.

POVRATAK

M ARIJE

POVRATAK VOJNIKA

Kako se odsutnost generala Fuertea produavala, tako je i

posao u uredu guvernera gotovo posve stao. Bez njegova
vodstva, osoblje je izgubilo svaki osjeaj za svrhu i smisao,
pa su tajnice brusile nokte, vezle ispod radnih stolova, ras
predale o svojim ljubavnim dogodovtinama i igrale se pan
tomime. Kapetan Rojas, generalov pobonik, na svoju je a
lost i ponienje otkrio kako nitko od osoblja ne slua njegove
naloge n iti njegove tirade shvaa ozbiljno; potapale bi ga
po glavi, utjeno mu gugutale kao da je malo dijete i nudile
ga limunadom zaslaenom chancacom. Isprva je bio bijesan
i ogoren, a onda je pao u depresiju i apatiju koju bi p reki
dao samo kako bi uputio oajnike zamolbe brigadiru da o t
krije gdje se nalazi general.
Problem je u tom e , rekao je brigadir, to je general
sam sebi dodijelio dopust, a nije ispunio form ulare. N itk o
ne zna kamo je otiao, ni to je poao raditi, ni kako je dugo
namjeravao ostati. Nemam nikakva konanog dokaza da je
nestao!
N o brigadir je svejedno bio zabrinut, zato to je kroz vo j
nika doaptavanja douo i o drugim visokim asnicima koji
su nestali, a uo je i neke naznake o tome zbog ega se to

dogaa. B ilo je posve shvatljivo to se trud io da ne prouz

roi i vlastiti nestanak pokretanjem istrage, pa je pao u na
past da generalov sluaj otpise kao dezertiranje, budui da
je od kapetana Rojasa uo da je general otiao sa svojom
magaricom, preruen u seljaka. O dluio je da ne poduzima
nita, osim da osobno, do generalova povratka, preuzme
nadzor nad civilnom upravom.
Jednog je ju tra kapetan Rojas, zajapuren i zadihan od tr
anja uza stube, upao kroz vrata brigadirova ureda, saluti
rao i rekao: Gospodine, M aria se vratila, ali bez generala!
M aria? pitao je brigadir. A tko je ona?
M agarica generala Fuertea , rekao je kapetan. Pred
m ojim oima se spustila cestom iz Chiriguane i otila u svoju
talu.
Generalova magarica , zamislio se brigadir. Kako neo
bino. Je li iva i zdrava?
Jest , odgovorio je Rojas. Jedino je prekrivena prai
nom od putovanja i oevidno brea.
B rig adir je otvorio ladicu i izvukao izvjee koje je pa
ljivo popunio, zapitkujui kapetana o pojedinostima. Chiriguana je , ree on, leglo revolucije. M islim da moemo
sa sigurnou pretpostaviti da je general Fuerte poginuo od
ruke pobunjenika. Obavijestit u generala Ramireza o svom
m iljenju i priekati njegove upute. U meuvremenu, budite
ljubazni pa o ovome nemojte govoriti ni ivoj dui.
Neu, gospodine. A to da radim s M arijom ?
B rig a d ir je pogledao prema njemu i zbunjeno podigao
obrve. Za nju se pobrinite osobno, kapetane.
Kapetan je salutirao i otiao. V ra tio se u talu i zatekao
M a riju kako lei na boku; na slami su bile posteljice i etiri
male crne krznene loptice. M aria se podigla na noge i po
ela lizati svoje potomstvo kako bi ga oistila. Kapetan je to

promatrao, a njegov vojniki mozak nije pristajao vjerovati

onome to su vidjela njegova osjetila kad su neobino veliki
crni maii poeli alosno m ijaukati, traei mlijeka. Onda
je shvatio da se radi o hitnom sluaju, budui da maii nisu
mogli dosegnuti M a rijin e bradavice, je r maii siu leei, a
magarice doje stojei. Osjetivi olakanje to je konano suo
en s problemom koji se moe rijeiti brzim odluivanjem i
nepokolebljivim djelovanjem, otiao je do duana i vratio se
s djejom boicom. Kleknuvi paljivo, kako ne bi uprljao
koljena svoje uniform e, poeo je oprezno musti M ariju . Ona
je frknula i odgurnula ga u stranu. Ispustio je nekoliko utje
nih zvukova i poeo oponaati coktave zvukove kakve je is
putao general, pa je M aria pustila m lijeko. Savjesnom je
nepristranou svakog maia nahranio jednakom koliinom
mlijeka, opinjen njihovim zatvorenim oima, njihovom bespomonou, njihovim tupastim repiima, alosnim m ijaukanjem i velikim svilenkastim uima. U in ilo mu se da bi bilo
nesavjesno prepustiti M a riji da se sama brine za njih, pa je
premjestio svoj poljski krevet u talu kako bih ih danono
no mogao svaka dva sata nahraniti. Postao je tako opijen
svojim malim tienicima da su ga djevojke iz ureda, koje su
sad morale odlaziti u talu da bi mu donijele lim unadu za
slaenu chancacom i dokumente koje je trebao potpisati,
poele zvati kapetan Papagato . Njegova prijanja bezvoljnost i potitenost ustupile su mjesto aneoskoj smirenosti, a
kad su make poslije narasle na veliinu pume, pratile su ga
posvud, tapkajui uz njega kao psi. Ludujui i hrvui se, ra
zorile su mu stan, a kapetan Rojas dao je napraviti etvero
struki krevet kako bi sve one imale gdje spavati. Zatraio je
slubenu promjenu prezimena u Papagato i otad ponosno
nosio ime koje je isprva bilo zamiljeno kao rugalica. N je
gov je autoritet nad djevojkama postao neupitan, zato to su
se one nerazumno bojale golemih utookih maaka, a ostale

jc djevojke u V alleduparu opinio njegov tajanstveni odnos

sa ivotinjama, pa je kapetan Papagato naruio dodatni dio
za svoj golemi krevet, vjerujui kako se nikad prije ni je d
nom ovjeku srea nije tako osmjehnula.
Figueras nije bio te sree; poslije tromjesenog lijeenja
od obinog tripera i sifilisa iz Barranquille, njemu i njego
voj brigadi nareeno je da se vrate na teren, te reeno da se
od njih oekuju tono odreeni i spektakularni rezultati.
ivano i sporije nego to bi nalagao uobiajeni vojniki
oprez, kolona kam iona kretala se natrag prema prizoritu
svojih prijanjih poraza, te se, sto je neupadljivije mogla, uta
borila u savani, tri kilom etra od Chiriguane. Ophodnje koje
se Figueras osjetio dunim poslati, vratile su se bez ikakvih
podataka, osim onoga da se ini kako se mjesno stanovni
tvo gri od nezaustavljiva smijeha i da je cijelo podruje
preplavljeno makama. To ve znam , rekao je Figueras.
Neprestano mi se pletu pod nogama, a njihovo prokleto
predenje ne da mi spavati.
Pcdro je dojavio A u re liju da su se vojnici vratili, a on je,
pak, obavijestio Rcmedios. Proveo je nju i gerilce sigurnim
stazama kroz dunglu, pa su stigli u pueblo dva dana prije
Figuerasova planiranog napada. Rcmedios je predala skrom
nu Federicovu im ovinu Sergiju, pa ga zagrlila. Im ao si do
brog sina , rekla je. Svima nam nedostaje. Sergio jc uzdah
nuo: I meni nedostaje, ali razgovara sa mnom u snovima,
a A u re lio mi kae da je vrlo sretan i da se oenio.
Rcmedios, ponosna ateistica, marksistica i m aterijalistica, u sebi jc saalno uzdahnula nad njegovim praznovjerjem
i rekla: Ba mi je drago to to ujem.
Generala Fuertea gerilci su doveli sa sobom na kraju ko
nopca k o ji su mu vezali oko struka. Postao je tako potiten
da ve dva mjeseca nije progovorio ni rijei, niti se kretao
vie nego to je bilo neophodno. Otac Garcia, uvjeren kako

je general zapravo ve umro, odrao je nad njim misu zadu

nicu, usprkos oitoj injenici da je generalovo tije lo jo ra
dilo. Postao je nalik na nijemu maskotu ili neko staro slikar
sko platno koje vie nitko pomnije ne zagleda. Kad je Francu
poelo ii na ivce to to mora generala vui za sobom na
konopcu, jednostavno g a je ovio oko njegova struka i stavio
mu kraj konopca u ruku. General je mehaniki hodao iza
I'ranca, vodei samoga sebe na konopcu. Kad su gerilci stigli
u pueblo, Franco je u zemlju utaknuo debeli tap i privr
stio uz njega generalov konopac. Ovaj je polako obiao tap
sve dok nije bio posve vezan uz njega, a tako je, oslonjen o
tap, katatonino prosjedio kroz sve dogaaje koji su uslije
dili, dok su mu dvije make sjedile u krilu, a jedna mu se
ovila oko ramena i prela.
Te su veeri svi p rim ije tili da make postaju grozniave;
nemirno su ctkale, greble debla drvea i penjale se na k ro
vove koliba. Psi su se zavlaili pod stolove, a konji, magarci
i mule rzali su i besciljno galopirali s kraja na kraj polja.
Neto e se dogoditi , ree Pedro Remedios.
D a, ree ona, b o rit emo se u bici koja nikad nee b iti
zaboravljena. ivo tin je mogu osjetiti smrt u zraku.
Remedios, Pedro, Misael, Hectoro i Josef odrali su vi
jeanje o strategiji i taktici. Remedios je eljela izm uiti vo j
sku kratkim iznenadnim napadima u uobiajenom gerilskom
stilu. Misael se zalagao za obrambenu bitku s nasipa i u tvr
enja u pueblu, a Hectoro je naginjao tome da, naoruani
uglavnom maetama, u zoru izvedu konjaniki napad na
neprijateljski tabor. Misael je rekao kako e sad kad im aju
strojnice biti prava djeja igra pokositi vojnike dok budu pre
lazili otvoreni prostor. Remedios je ustrajala u tvrd n ji da e,
budu li se drali njezina plana, moi zadrati neprijatelje u
neprekidnom stanju zbunjenosti i neorganiziranosti, te tako
iscrpiti njihov otpor, pri emu sami nee pretrpjeti nikakve

rtve. H ectoro je i dalje tvrdio kako jednostavno mogu sa

sjei neprijatelja na komade dok jo bude pospan i nepripra
van. N itk o od njih nije bio spreman popustiti, pa je uslije
dila ozbiljna svaa koja je zaprijetila da uniti novi savez
p rije nego to je pravo i stao na noge. A onda je Josef zatra
io rije.
Sluajte , ree on. Sve su to dobri planovi. Trebali b i
smo ih sve isko ristiti.
Kako? zapitali su Remedios i H ectoro u isti glas.
O vako , ree Josef, pa pozove ostale da ga slijede na
ulicu. Uzeo je tap i poeo risati u praini, to je bilo teko
izvesti zato to su make strelovito napadale vrh tapa koji
se trzao.
Ovdje je , ree Josef, selo, a ovdje bedem. Na bedemu
su nae dvije strojnice, a dvojica koji pucaju iz njih i dvojica
koji ih pune bit e je d in i ljudi u selu. Povukao je jo jednu
crtu, a Remedios se prignula kako bi uklonila maku koja je
skoila prema vrhu tapa. O vdje , nastavio je Josef, od
mah sa strane, b it e Rem cdiosini gerilci koji e se pobrinuti
za unakrsnu paljbu preko otvorenog prostora i izvoditi ma
nje napade sa strane u trenucima kad se novi spremnici m o
raju utaknuti u strojnice. T i e , okrenuo se prema Hectoru, uzeti sve raspoloive konje, mule i magarce, ak i ako
nema dovoljno ljudi koji bi ih jahali, pa sa svojom konjicom
obii neprijatelje i prii im s lea, a onda e ih slijediti iz
daljine, tako da te ne prim ijete. Kad pobijemo vojnike i one
koji e se sakriti ili povlaiti, strojnice e prestati s paljbom,
kao i Remedios, a ti e napasti s leda i raskomadati preo
stale vojnike.
B ravo! uzviknuo je Hectoro.

 Excellentisim o! rekla je Remcdios, tapui Josefa po

ramenu. A li zato misli da e nas napasti jednostavnim, iz
ravnim napadom? Moda uine neto sloenije.
Ne, to se nee dogoditi , odgovorio je Josef. Jo uvijek
im zapovijeda onaj debeli asnik koji je ve bio ovdje. On je
kukavica i budala koja e uvijek uiniti ono najjednostavnije.
Osim toga, ne zna da imamo gerilce i ne zna da imamo stroj
nice. On oekuje da e pregaziti maleno selo u kojem su
ljudi naoruani samo pukama i maetama, a uvjeren sam
kako on i ne oekuje da mi znamo kako oni dolaze. O evid
no je da e nas napasti najbrim i najlakim nainom .
A ko ovo uspije , rekla je Remcdios s divljenjem , ti bi
trebao prom ijeniti prezime u B olivar.
Uspjet e , rekao je Josef. Osim toga, znam mali trik
sa strojnicama za koji sam u B o liviji uo da su ga ko ristili u
Chaco ratu s Paragvajem.
Sljedeeg je dana Hectoro otiao sa svojom konjicom i u
irokom luku zaobiao savanu kako bi stigao na poloaj iza
vojske. Zabranio je paljenje logorskih vatri ili bilo kakvog
svjetla, pa sam otiao p ro m o triti vojniki tabor. U ju tro je
vidio Figuerasa kako se obraa asnicima, te vidio kako as
nici odlaze izvijestiti svoje ljude. Ostao je dovoljno dugo da
bi vidio brigadu kako kree u V -form aciji i iri se na k r ili
ma. Otrao je natrag do svoje konjice i poslao jedno od djece
da odgalopira preko savane i obavijesti selo kako napad po
inje.
Nakon za ivce razornog, ali niim ometenog napredova
nja, vojnici su se guili od praine, ispod ljemova su im se
slijevali vodopadi znoja, a jo su m orali i razdraljivo noga
ma udarati make preko kojih su se spoticali dok su se igrale
vezicama njihovih izama.

Zastali su na rubu sasjeenih polja, pa je pukovnik Figueras stupio naprijed kako bi kroz dalekozor pregledao selo.
Sa strahom je uoio bedeme i utvrenja, no osjetio je olak
anje kad je p rim ije tio da u selu nema nikoga osim maaka.
Izraunao je kako s dvije tisue napadaa kojim a se nitko
nee o p rije ti, ima p rilin o dobre anse da preivi sukob. Za
svaki se sluaj ipak povukao u pozadinu svoje brigade i na
redio daljnje napredovanje s privrenim bajunetama. i
tava je brigada nonalantno napredovala preko spaljenih
polja kad je Josef virnuo iznad bedema i ispalio jedan rafal
iz strojnice. Raspalio je kroz red pjeaka i prom atrao kako
se ljudi bacaju na tlo. Prestao je pucati i iz sve snage zaurlao: Brzo, trebam nekoga! Strojnica se zaglavila!
V o jn ici su poskakali na noge i napali. U istom trenutku
vatru su o tvo rili druga strojnica, Josef i gerilci koji su nasum
ce pucali s bokova. U neshvatljivom uraganu metaka, vojnici
su se zanosili i padali punih pola sata. O ni koji nisu b ili m rtvi
pravili su se da jesu, ukljuujui i Figuerasa koji se bacio u
kanal za navodnjavanje i tamo m irno leao prije nego to je
oajno otpuzao dalje.
Strojnice su prestale pucati, gerilci su prestali pucati, a
dvije stotine vojnika odbacilo je svoje oruje i potralo u za
klon, dok je stampedo magaraca i mula ju rio kroz njihove
redove, obarajui ih na tlo i gazei ih. D vije su se stotine
opet podigle na noge, a H ectoro i seljani navalili su na njih,
gaajui ih iz blizine revolverima ravno u prsa, te im reui
udove i glave maetama. Hladno, H ectoro je sjahao i proe
tao kroz pokolj, reui grla onima koji su jo b ili ivi. Iznad
svakoga je od njih pljunuo i prom rm ljao: H ijo de Puta.
Iz cijele je brigade samo pedeset ljudi, ukljuujui i F i
guerasa, uspjelo pobjei i v ra titi se u logor, a onda su, osta
vivi za sobom svu svoju opremu, u kamionima o d ju rili na
trag u Valledupar. Figucras je s olakanjem prim ije tio kako

je on sam je d in i preivjeli asnik, te da nedostaje i m ajor

Kandinski. U m islim a je poeo uvjebavati priu o svojim
junakim pothvatim a u borbi protiv daleko nadmonijeg ne
prijatelja, a koju e uklju iti u svoje izvjee.
A tamo na popritu krvoprolia, pobjednici su b ili i slav
ljeniki raspoloeni, ali i zaprepateni. Potreseni, b lije d i i
drhtavi, g rlili su jedni druge i nijem o tum arali izmeu palih.
Oni su b ili neduni , rekao je Misael. Pogledajte ih, svi
su oni b ili jo djeaci.
D a , rekao je Pedro. Djeaci s ludim voama i strahom
u srcu.
Veina ih se upisala od straha , rekao je Josef. Pogle
dajte im hlae.
Tijela su leala, baena poput slom ljenih straila, iskriv
ljena, krvava i nestvarna. Leali su tako, a na licim a su im se
jo uvijek oitavali posljednji izrazi; strah, agonija, neshva
anje. Ratni pobjednici, od ko jih nitko nije bio ak ni ogreben, zanijem jeli su od prestravljenog stida, a kajanje i saa
ljenje obuzeli su ih tako da nisu objavili poetak nikakve
fieste ili pobjednikog slavlja. Sjedili su meu m rtvim a, od
sutno m ilovali make i m rm ljali molitve.
Ne moemo ih sve pokopati , rekla je Remedios.
Ne moemo ih ni spaliti , odgovorio je Josef. T o bi bilo
svetogre.
Moemo ih zakopati uz pomo Don Emmanuelova tra k
tora , predloio je Pedro.
A ja u odrati slubu , rekao je Garcia. Trebaju im ati
propisani sprovod.
Pedro, idi i dovezi tra k to r , rekao je Josef. M i emo
skupiti tijela prije nego to ih se doepaju leinari.

Pobunjenici i pobjednici ra d ili su po dvoje, skidajui prs

tenje, identifikacijske ploice i osobne dokumente s tijela,
koja su poslije toga, drei ih za glenjeve i ispod pazuha,
odnosili do ruba polja. Ja m islim , rekla je Dona Constanza, kako bi bilo najbolje da ih zakopamo u kanal koji sam
ja dala iskopati prije nego to sam otila. B it e ih jednostav
no p o k riti iskopanom zemljom, a tamo ih moemo poloiti
jedne do drugih, umjesto da ih bacimo na hrpu. Tako emo
im ukazati vie potovanja.
Remedios je radila s Tomasom. Preokrenula je ve dva
deseto tije lo kako bi ga odnijela, no kad je ugledala njego
vo lice, oajno je ostala bez daha. Uurbano je kleknula i
prekopala mukarevu koulju u potrazi za identifikacijskim
ploicama. Z u rila je u njih i okrenula ih, kao da bi straga
trebalo pisati jo neto. A onda je sjela pokraj tijela i zako
pala glavu u koljena. Poela je jecati, a Tomas jo j je poloio
ruku na rame. to je, Medio? Poznavala si ga?
Remedios je podigla glavu i alosno ga pogledala, dok su
jo j se suze slijevale niz obraze. T o je moj mlai brat, A lfre do. Posljednji put sam ga vidjela kad je imao dvanaest godi
na. M oda ga je ubio ba moj metak. Nisam znala da su ga
unovaili.
Tomas je sjeo uz nju i rukom jo j obgrlio ramena, pa za
plakao s njom. M edio , rekao je, svi smo mi danas ubili
svoju brau. Ona se pribrala i ustala. Jedva sam ga i po
znavala.
Remedios nije dopustila da A lfre d a pokopaju u zaseb
nom grobu. T ijela su prikolicom prebacili do kanala Done
Constanze, za to je bio potreban vei dio noi i sljedeeg
ju tra . D o k ih je traktorska lopata zakapala pod zemlju isko
panu iz kanala, otac Garcia izgovorio je sprovodnu slubu,
a onda i misu za pokoj njihovih dua. Samo jo j je Hectoro
odbio prisustvovati, a A u re lio je dugo oklijevao prije nego

to ih je blagoslovio na jezicima Aym ara i Quechua. Make

sn se skupile na suprotnoj strani kanala i prom atrale cijeli
dogaaj.
Remedios je napunila nekoliko m ochilla identifikacijskim
ploicama, pa ih objesila oko vrata generalu Fuerteu. Id i u
Valledupar, rekla mu je, i budi sa svojima.
Bez ijedne rijei, general Fuerte je otkoraao iz sela, dok
su torbe zveckale i zvonile. G erilci su ga o tp ra tili do Chiriguane, gdje su mu poeljeli mnogo sree, p o p ili jednu u
njegovo zdravlje i zaustavili kamion da ga poveze. Poao je
bezizraajno i bez ikakvih prim jedbi, ali se ipak prignuo i po
digao jednu maku koju je ponio sa sobom.
Poast smijeha sad je bila zavrena.

NASTAVLJAJU
NASTOJANJA
OLAFSENA,
ASADA

SE

OLAFA

PUKOVNIKA

I NJEGOVE

EKSCELENCIJE,
PREDSJEDNIKA

O la f Olsen bio jc upravo ono to se moglo oekivati da bude

jedan uspjean norveki poslovni ovjek. Imao je etrdeset
pet godina, bio je plavokos, izgledao m lai nego to je zai
sta bio, a bio je i vrlo razborit. Zadrao je norveku strast
prema skijanju i bio u dobroj kondiciji, a razveo se upravo
u trenutku kad je to u Norvekoj bilo u modi. Podrijetlom
je bio iz Osla gdje je jo uvijek imao kuu, o tp rilike na pola
puta izmeu M unchova muzeja i Parka Vigland. Svojoj se
tv rtk i p rid ru io u Skandinaviji, jo kao mladi, a uspeo se
meteorski, iskljuivo vlastitim zaslugama.
Kao znaajan strani industrijalac, poznavao je gotovo sve
vane ljude. Sustavno je iskoritavao utjecaj koji je na njih
imao, i poeo prim jeivati kako ga, iz daljine, uvijek slijede
etvorica mukaraca s neuobiajenim eirima irokih oboda
navuenima na oi. Pravio se da ih ne primjeuje, osim to
bi im poelio dobar dan kad bi se naglo okrenuo natrag i

proao pokraj njih. Zbunjenost i nelagoda koja se na njim a

vidjela kad bi to uinio, pruali su mu malo zadovoljstvo koje
mu je nadoknaivalo rastui oaj i uvrijeenost.
Prvo to je Olsen uinio bilo je da se vrati natrag na po
liciju, gdje su mu p o tv rd ili kako su od vojske d o b ili obavije
st da se na mjestu i u vrijem e Reginine otmice odvijala slu
bena vojna operacija. Policija je imala neslubeni dogovor s
Oruanim snagama da ih obavjetava o svim operacijama,
zato to su u prolosti policiju esto nazivali svjedoci o tm i
ca, a izmeu vojske i policije ak je bilo i nekoliko oruanih
sukoba. Policajac zaduen za biljeenje radijskih poruka is
prva se previe bojao rei Olsenu ono to je on htio uti, no
njegov su strah nadvladale aka am erikih dolara i Olsenova tvrdnja kako poznaje nekoga tko ga moe dati strijeljati.
Policajac je potajice pretraio biljeke i rekao Olsenu kako
je njegovu ker odvela borbena grupa iz Vojne kole za elek
trotehniku i strojarstvo.
Nakon to je napustio policijski stoer, Olsen je obiao
sve bolnice u glavnom gradu, kao i one u prom jeru od sto
tinjak m ilja. N ije ih bilo mnogo, no u svakoj je morao dati
donaciju bo ln ici kako bi mu pokazali prijam ne liste. T o se
pokazalo posve uzaludnim, budui da su se pacijenti koje bi
dovodila vojska biljeili pod suprotnim spolom, drugaijim
dravljanstvom i lanim imenom. Naao je ak i biljeku koja
je glasila Pako Patak , kao i onu pod M ik i M i .
Olsen je, preko norvekog veleposlanika, pisao i P red
sjedniku, te mu rekao kako e, ne bude li njegova ki oslo
boena za deset dana, o tom sluaju obavijestiti nacionalni
tisak, norveki tisak i tisak u Sjedinjenim Dravama. Pred
sjednikov je ured smjesta odgovorio kako su efovi svih
obavjetajnih slubi dobili nalog d a je pronau i d a je njezin
sluaj prvi na popisu prvenstava. Olsen to nije mogao shva
titi, zato to je ve rekao Predsjednikovu uredu gdje se to-

no nalazi Regina i tko ju je odveo. Tijekom sljedeih deset

dana, p rim io je ova pisma:

[a]
alje: Vojna kola za elektrotehniku i strojarstvo
Dragi gospodine Olsen,
ao nam je to ujemo da je vaa ki nestala, ali smo i
iznenaeni time to ste obavijestili Predsjednika da se
ona nalazi kod nas. Kao to vam je poznato, mi smo via
vojna kola i, prema tome, ne primamo zarobljenike,
ak ni u ratno doba. Mnogo sree s vaom potragom.

[b ]

alje: Vojna obavjetajna sluba

Dragi gospodine Olsen,
ao nam je to vas moramo obavijestiti kako je naa is
traga pokazala da je vaa ker Regina pobjegla na T aj
land sa svojim ljubavnikom. Bila je uvjerena kako ete
se vi usprotiviti njihovu braku, budui da je reeni go
spodin crnac, stariji od nje etrdeset godina, te umije
an u anarhistiku politiku, a proveo je i dvadeset godi
na u zatvoru zbog pedofilije.
Silno nam je ao to smo vam morali priopiti ove neu
godne vijesti.

M
alje: ef Gradske policije
Dragi gospodine Olsen,
piem vam u vezi s pismom koje smo nedavno p rim ili
iz Predsjednikova ureda, te u vezi s vaim posjetom u
drutvu pokojnog generala Correre. Ako elite pronai
svoju ki, moram vas podsjetiti na ono to sam vam tom
prigodom rekao.

U ovoj se zemlji vodi iznimno prljav rat izmeu eleme

nata krajnje desnice i elemenata ljevice. Svi dokazi upu
uju na injenicu da se Regina zatekla u unakrsnoj vatri
tog prljavog rata, te da se radilo o sluaju zamjene iden
titeta, kao i na to da je sad u rukama desniarskih eks
tremista iji vam identitet u ovom trenutku ne mogu o t
kriti, iz raznovrsnih razloga koje ete i sami razumjeti.
Iskreno vam elim mnogo sree u vaoj potrazi, te vam
savjetujem da, kad budete im ali posla s tim iznimno
opasnim ljudima, budete onoliko oprezni i diskretni ko
liko vam doputa oinska ljubav.

[d]
alje: Sluba dravnog informiranja
Dragi gospodine Olsen,
proveli smo iroko ispitivanje glede boravita vae keri,
Regine Olsen. Nai podaci govore da je vaa ki bila
tajna lanica ekstremne ljevice i da je bila umijeana u
terorizam. Vjerujemo da je otila u ilegalu.

[e]
alje: Obavjetajni odjel Ministarstva vanjskih poslova
Dragi gospodine Olsen,
nae istraivanje sluaja nestanka vae keri Regine po
kazuje da je ona bila tajna lanica ekstremne desniar
ske organizacije Dvostruko C , tc daje ubijena u pukaranju izmeu njih i ljeviarske bande u K olum biji.
Zao nam je to vam upravo mi moramo prenijeti te tu
ne vijesti.

[f]

alje: Obavjetajna sluba Ministarstva

unutarnjih poslova

Dragi gospodine Olsen,

iznimno nas je uznemirila vijest o iznenadnom nestan
ku vae keri Regine, pa smo, ne tedei troka, podu
zeli sve to je bilo u naoj moi da je pronaemo.
Obavijeteni smo da je posljednji put viena kako pla
ninari u Sierra Nevadi de Santa M argariti, a izvjea
daju naznaiti da je smrtno stradala kad je upala u na
puteni rudnik iju lokaciju jo nismo uspjeli ustanovi
ti. Oajni smo to vam moramo priopiti te alosne no
vosti.

Olsen je, ne rekavi nikome ni rijei, napustio zemlju i

otiao u Sjedinjene Drave, gdje je dobio mnogo pomoi i
dob rih savjeta od senatora i kongresmena Demokratske
stranke, poslije ega je odletio u Norveku. N ekoliko dana
poslije toga, grupa naoruanih mukaraca s neuobiajenim
eirima irokih oboda upala je u njegov stan u raskonom
predgrau i, ne naavi Olsena, umjesto njega ubila njego
vu spremaicu.
Po povratku u Europu, Olsen je vodio neumornu kam
panju. Sveti Otac Papa trip u t je pismeno zatraio podatke o
tome gdje se nalazi Regina; ameriki je dravni tajnik, sti
gavi u slubeni posjet, zahtijevao isto; M eunarodni odbor
slobodnih crkvi iz vicarske pisao je, elei znati gdje je Re
gina; inform acije su pismenim putem zatraile i Laburisti
ka i Dem okratska stranka V e like Britanije, kao i francuski
socijalisti. Svima je njim a Predsjednik otpisao kako jo uvi
je k traga.
U meuvremenu, smrt se kao i obino nastavljala u V o j
noj koli za elektrotehniku i strojarstvo. Pukovnik Asado do
ao je na izvanrednu zamisao kako da si pritedi rad na pap iro lo g iji, pa su on i njegovi ljudi u Ford Falconima kruili
gradom u potrazi za ljudim a koji su izgledali kao subverzivci,

vozili autom obile kakve voze subverzivci, ivjeli u etvrtim a

u kakvima ive subverzivci, a ako se jo k tom e ra d ilo i o
zgodnim enama, tim bolje, osim za E1 Verduga koji je ta
koer volio sodom izirati i mlade mukarce.
Jednog je dana pukovnik Asado rekao E1 Banu: K ladim
se da mogu privesti ljepu enu nego t i!
U koliko? pitao je E1 Bano, kojega je oklada nadraila.
U tisuu pezeta! uzviknuo je Asado.
Prihvaam okladu! povikao je E1 Bano.
Kad se E1 Bano vratio sa svojom lovinom, Asado je ve
naizmjence silovao dvije male esnaestogodinjakinje k o ji
ma su ruke bile vezane na leima i ijim su licim a tekle suze.
E1 Bano ili je prom atrao kako jecaju, a onda rekao Asadu:
O.K., ti si dobio.
U meuvremenu su veleposlanstva stranih drava sve vie
sumnjala u Predsjednikov ustaljeni odgovor na njihove upite
o ncstalim osobama; Predsjednik bi uvijek odgovarao da su
pali kao rtve unutranjih obrauna na ljevici. Potom je
netko u amerikom veleposlanstvu poeo vo d iti statistiku i
o tk rio kako su ljudi nestajali u serijama: etrnaest kran
skih liberala, etvero naprednih katolika, sedam opatica iz
pokreta Treeg svijeta , dvadeset prostitutki, etrdeset je
dan rozikrucijanac, pedeset troje sindikalista, dvadeset pet
homoseksualaca, devetnaest hipija, petero um jetnika, jeda
naestero novinara, etiri film ska producenta, etiri uredni
ka asopisa, sedam pisaca, osam evangelista, tro je anglikanaca, jedanaest mormona, trideset pet Jehovinih svjedoka,
osam pripadnika Hare Kristine, dvoje iz M isije boanskog
svjetla, osamdeset petero socijalista, ezdeset dem okrata,
etrdeset lanova Napredne stranke, trideset troje p rip a d n i
ka Nacionalne stranke, dvadeset lanova Liberalno-dcm okratske stranke, etrdeset jedan iz Radikalne stranke, osam-

naest kranskih dem okrata, etrdeset troje socijaldem o

krata, dvije tisue sto i etrnaest komunista, ezdeset este
ro pripadnika Pokreta za ljudska prava, tisuu petsto ezde
set tri lanice Pokreta za enska prava, sto pacifista, sto
pripadnika Lige za borbu protiv nuklearnog oruja, dvade
set dva lana Rotary kluba, devetsto tri pripadnika M arksis
tike fronte, dvadeset voa izviaa i gotovo dvije tisue Z i
dova i cionista. Preostala kategorija, koja nije nestajala u
serijama, nego redovito, bile su mlade ene .
Veleposlanstvo Sjedinjenih Drava poslalo je prim jerke
tog popisa drugim veim veleposlanstvima koja su p rim je r
ke poslale kui, svojim m inistarstvim a vanjskih poslova, i
tako se Predsjednik jednog ju tra zatekao preplavljen slube
nim prosvjedima drugih zemalja protiv organizirane to ta li
tarne represije . Prosvjedovao je ak i Sovjetski Savez, sad
kad je uvezao svu hranu za koju se grebao, a samo V elika
B ritanija , kao i obino, nije uloila nikakav prosvjed.
A li Predsjednik je imao svoje, mnogo vee brige. U zem
lji koja ne ratuje, u zem lji u kojoj je ivot ljudi uvreda voj
nikom umu koji je opsjednut redom, te u zemlji u kojoj su
vlada i uprava u takvom kaosu i tako potkupljeni da bi ve
ina graana vie voljela vojnu upravu, najvanije je vojsci
pronai neto ime bi se bavila, kako ne bi smiljala vojne
udare. Predsjednik se bavio nastojanjima da pronae vanj
skog neprijatelja i s tom je svrhom prouavao hrpu povijes
nih knjiga i davao gom ilu posla dravnom arhivaru, tjerajui
ga da provjeri sve stare meudravne sporazume koje nisu
u n itili vlaga ili te rm iti, koji nisu iskoriteni za potpalu plin
skih pei i koji nisu b ili prodani amerikim sveuilitima. O t
krio je da je 1611. godine njegova zemlja posjedovala stije
nu usred Pacifikog oceana, koju su za kralja Jakova osvojili
engleski gusari, te koja je sve otad bila u vlasnitvu Britana
ca. Predsjednik je zavirio u zbirku asopisa National Geo-

graphic iz Sveuiline knjinice, pa o tkrio da na otoku ne ivi

nitko osim kornjaa, gutera, d ivljih svinja, tuljana, d iv ljih
koza, kolonija morskih ptica, zeba i jednog m ornara s novo
zelandskog broda koji se tamo nasukao, a koji je sad na
otoku ivio kao pustinjak.
Predsjednik se posavjetovao sa svojim astrologom, svo
jim itaem tarot karata i sa svojim zapovjednikom stoera.
Svi su b ili jednoglasni u odobravanju plana, pa je Predsjed
nik, s tim u skladu, predao tisku svoju Cartu H is to ric u ,
koja je jo uvijek u cjelini i ponosno otisnuta u nacionalnim
povijesnim knjigama.
Sunarodnjaci!
Na savjesti nae nacije lee sramota i ponienje ve
tako dugo da su na njoj ostavili oiljak koji bez prestan
ka ostavlja ljagu na inae besprijekorno blistavoj zvijez
di nae asti! Dunost mi je, kao i vama, moji zemljaci
i sudrugovi u domoljublju, da uklonim o taj oiljak i ko
nano zacijelimo tu gnojnu ranu!
Kao to ete zacijelo razumjeti, govorim o La Ila
de Los Puercos u Pacifiku koji nam je, iako je prvotno
bio na, otela i kolonizirala zloglasna kolonijalistika
sila ije mi je ime tako mrsko da nc moe prijei preko
mojih usana! Svi znate o kojem kolonijalnom carstvu
govorim i znam da ga mrzite svim srcem!
U skladu s tim, zapovjedio sam naim sjajnim oru
anim snagama da ponovno osvoje otok, bez obzira na
rtve, da spase nau ast i uine to na veu slavu nae
blagoslovljene i voljene domovine. Los Puercos son los
nuestros! Patria o muerte!

Britanci nisu im ali pojma da je otok Endeavour u pa

njolskom poznat kao Otok svinja , pa su propustili shvatiti

da e vlasnitvo K rune b iti napadnuto. A li oruane snage i

cijela nacija b ili su ujedinjeni u ratnoj groznici. Svuda su se
pojavljivali grafiti i plakati koji su tv rd ili Los Pucrcos son
los nuestros! a gomile su se skupljale na trgu pred P red
sjednikom palaom, viui i izvikujui parole, zajapurene
od dom oljubnog ara. N ije bilo vano to nitko nije znao
gdje se otok nalazi, bilo je vano napiti se i b iti euforian,
ak i g rliti policajce i vojnike. Nikad prije nije nacija bila tako
ujedinjena, a ak je i Asado svojim rtvama priutio dan od
mora od muenja i silovanja.
Predsjednik je obavijestio zapovjednika stoera da e
otok b iti branjen svim silama, te da e za uspjean napad biti
potrebne iznim no brojne snage. U skladu s tim , M ornarica
je - koja je imala samo dvije borbene krstarice (amerike,
preivjele iz Drugoga svjetskog rata) i etiri fregate (s pogo
nom na ugljen, britanske, sagraene poetkom dvadesetog
stoljea) - zapovjedila da pet trgovakih brodova prebaci
ljudstvo i ugljen potreban fregatama. Zrakoplovstvo je shva
tilo da je otok izvan njihova letnog dometa, pa je, u skladu
s tim , dodala ispod svakog krila goleme spremnike za g o ri
vo koji su se m ogli odbaciti kad bi se ispraznili. Vojska je
shvatila da su njezina golema skladita sa zalihama prazna,
zahvaljujui crnom tritu, pa se nadala da e na otoku biti
dovoljno hrane kad tamo stigne pet tisua novaka (jer gene
ral Ram irez nije elio riskirati da izgubi plaenu vojsku).
U slavnoj bici koja je uslijedila, zrakoplovstvo je izgubilo
deset aviona. Dva su stradala p riliko m polijetanja, zato to
p ilo ti nisu b ili naueni na upravljanje zrakoplovima koji su
b ili do vrha puni bombi i jo imali dodatne spremnike za go
rivo. T ri su bila izgubljena zato to su mali eksplozivni na
b o ji dodani u svrhu izbacivanja spremnika zapravo b ili pre
ve liki, pa su raznijeli i krila. T ri je aviona zrakoplovstvo
izgubilo zato to p ilo ti nisu b ili naviknuti na dugake letove

iznad otvorenog mora pa su se izgubili, ostali bez goriva i,

na opu sramotu, sruili se u valove. Preostala su dva zra
koplova izgubljena zato to su se propustila id e n tificira ti t i
jekom niskog leta iznad amerikog bojnog broda New C aliJ'ornia. O b o rili su ih navoeni p ro je ktili. Deset zrakoplova
koji su stigli do La Ila De Los Puercos ispustili su svoj teret
besprijekorno precizno i ubili velik broj kornjaa.
M ornarica je stigla i zasula otok granatama dok su se vo j
nici, izmueni m orskom boleu, izgladnjeli i od glave do
pete prekriveni ugljenom prainom, iskrcavali. Iskrcali su se
na obje strane otoka, s namjerom da okrue branitelje otoka
u neprobojnom krugu iz kojeg nee b iti mogue pobjei. Odvano su napredovali dok su m ornarike granate praskale
oko njih, a katkad i meu njima, sve dok vojnici s istone
strane nisu ugledali vojnike sa zapadne strane kako im se
pribliavaju preko sljemena. Konano neprijatelj! U slijedila
je estoka bitka koja je divljala puna etiri sata, sve dok vezisti iz zapovjednitava nisu uspjeli jedan s drugim porazgo
varati tijekom zatija. Nareen je prekid vatre i objavljena
pobjeda, a vojnici su se g rlili, plakali i klicali. Na vrhu brda
zataknuta je nacionalna zastava, dok su se m nogobrojni sti
hovi nacionalne himne pjevali s neuobiajenim arom, a voj
ska podizala tabor.
U bijeno je devetsto etrdeset ljudi, a o tp rilike dvije tisue
ranjeno. V o jn ici su ostali na otoku sve dok nisu pojeli sve i
votinje, a onda ih je M ornarica odvezla kui. Stigli su, izm u
eni morskom boleu, izgladnjeli i jo jednom od glave do
pete prekriveni ugljenom prainom, a doekani su kao ju
naci. Tijekom dravnog blagdana koji je trajao itav tjedan,
besplatno su je li u restoranima, prostitutke su ih besplatno
zabavljale, a oduevljena gomila dareljivo astila. Novine
su tiskale velike naslove: a h o r a l o s p u e r c o s s o n v e r d a d e r a m e n t e l o s n u e s t r o s ! (Sad su svinje zaista nae!), a ti-

je kom dravne komemoracijske slube proitana su imena

devetsto etrdeset poginulih vojnika, kao i imena desetori
ce zrakoplovaca i ime jednog mornara koji je umro zbog eks
plozije parnog kotla na jednoj od fregata. Devetsto pedeset
o b ite lji dobilo je obeanja o velikodunim dravnim m iro vi
nama koje, iz nekog razloga ko ji nikad nisu b ili u stanju
shvatiti, nisu uspjeli izvui od birokracije.
Kad su B ritanci konano shvatili to se dogodilo, te kad
je stigla udarna grupa K raljevskih marinaca, na otoku su
pronali tek mnogo ivotinjskih kostura i starog pustinjaka
s Novog Zelanda koji je umjesto ogrtaa koristio nepozna
tu latinskoam eriku zastavu.
Predsjednik je, pom alo proizvoljno, izraunao kako je za
o tp rilik e deset posto smanjio anse za vojni udar. Sazvao je
izvanredne izbore koje bi dobio na raun Svinjske pobje
de , ak i da se nije razborito potrudio unaprijed napuniti
glasake kutije. N e koliko je dravnih demografa iznureno i
cinino p rim ije tilo da se broj stanovnitva tijekom petogo
dinjeg razdoblja, koje je prolo od posljednjih izbora, jo
jednom uspio udvostruiti.

EGZODUS

28. listopada 1746. godine graani Lim e upravo su proslav

ljali blagdan Svetog Jude i Simuna. B ila je to prekrasna no
punog mjeseca, a potres je za samo tri m inute sravnio grad
sa zemljom, ubivi est tisua ljudi. Ocean se povukao pune
dvije m ilje, a plim ni val koji je uslijedio navalio je i razorio
Callao. Godine 1647., 13. svibnja, dvije tisue ljudi ubio je
potres u Santiagu. 31. oujka 1650. godine, potres koji je tra
jao etvrt sata, zbrisao je s lica zemlje grad Cuzco, a jedan
je sveenik pet dana visio iznad ponora, drei se samo za
svoje sveeniko ruho. Rasparana slika Djevice u crkvi Sve
tog Franje udotvorno se sama popravila, a jednom se u
L im i kip svetog Petra na svom postolju okrenuo elom na
prijed. U selu Chapi-Chapi, slika Djevice sama je prela uda
ljenost od svog mjesta u zidnom udubljenju do vrata kape
lice. Kad ju je sveenik iz sigurnosnih razloga htio prenijeti
u selo, u tome ga je sprijeila olujna tua koja je stala kad
je vratio Djevicu u njezino udubljenje.
Planine uz zapadnu stranu A m erika svakodnevno raaju
same sebe uz junake boli, greve, stezanje i otputanje. D o k
kontinenti plutaju prema zapadu, velike ploe planeta taru
se, kliu i izmiu, pritiskujui pacifiku obalu i svake godine
tim pritiskom podiui njezine planine jo malo u visinu. Pla
nine se uzdiu bre nego to se rascjepljuju i ljute od mraza,

bre nego to ih m elje led s gleera, b rije praan vjetar i

drobi tua. V e lik i planinski lanac, od kojega pet tisua m ilja
ine m ukotrpne Ande, nalik je na Levijatana u izmuenim
grevima zaepljenja i agonizirajuem stisku vjetra. Titanski
pritisak na crijeva i marne miie zemlje posljcduje gargantuovskim hem oroidim a, zastraujuim crijevnim izbojima i
najudesnijim fistulam a zamislivima Bogu ili ovjeku. D o li
ne nestaju ispod bujica blata, ledene se provalije otvaraju i
zatvaraju, rijeke m ijenjaju tok, a planine se izbacuju sve vie
uvis. Prijevoji su tako visoko da je neko davno jedini razu
man nain da se iz Lim e stigne u Iquitos bio taj da se neko
lik o mjeseci putuje parobrodom, preko Liverpoola, za cije
nu od est tisua fu n ti sterlinga.
A k o su Ande uljivi izmet probave planeta, oh, ali kakva
su takoer i palaa ljepote! Mame ovjeka obeanjem samo
e i m ira, apatom zlata, srebra, olova, bakra, iste vode,
afrodizijakog zraka, izgubljenih civilizacija i skrivenih, predrajskih vrtova nevinosti.
Poslije pokolja kod Chiriguane, i Remedios i cjelokupno
stanovnitvo znali su da mogu zauvijek zaboraviti na m ir i
izdvojenost. Z n a li su da e se, p rije ili poslije, cijele vojske
obruiti na njih kako bi ruile, pljakale i silovale, te svojom
osvetom obezvrijedile njihovu pobjedu. Znali su da e slje
dei put doi tenkovi i borbeni helikopteri, da e zavijati
mlazni zrakoplovi; znali su da nee doi demoralizirani no
vaci, nego elitne redovne jedinice koje su uvale pograni
ne klance. Svi su znali da je vrijem e da odu i zaponu nov
ivot negdje drugdje. M nogi su otili kako bi se p rid ru ili
svojim roacima u drugim oblastima, no dvije tisue ljudi
pridruile su se maloj vojsci onih koji su odluili poi u iz
gnanstvo u planine, prijei granicu i poeti iznova u nekoj
zaboravljenoj, sigurnoj d olin i. Remedios i njezini gerilci,
nakon to su iz prve ruke vidjeli, uli i omirisali potpuni rat,

(e i sudjelovali u njemu, odustali su od svog sna o oruanoj

pobjedi i p rid ru ili se snu o poetku novog stvaranja, snu o
novom svijetu i boljem ivotu. N o ipak su, iz navike, p o n i
je li i svoje oruje, i ono oteto od vojnika, za sluaj prijetnje
izvana. D on Em m anuel je poao posjetiti Don Hugha, D on
Pedra i francuski par, te im savjetovao da odu prije poetka
invazije koja e se na njih obruiti silinom holokausta. D o n
Hugh i Don Pedro pobjegli su u glavni grad; A n toine i Francjoise s djecom, ne znajui ni sami zato, p rid ru ili su se iz
bjeglicama za ljubav njihove vizije Elizejskih poljana, kao i
zbog Don Emmanuelova oduevljenja. A k o ne bude upalilo,
uvijek se mogu v ra titi u Francusku.
Pripreme za odlazak trajale su dva tjedna. Svaki mogui
komad hrane, orua, raznih potreptina, kuanskih dobara,
kao i svaki predmet od sentimentalne vrijednosti bio je spa
kiran u zaveljaje spremne da budu natovareni na ivotinje.
Don Emmanuel i H ectoro organizirali su grupe kravara da
skupe sva njegova stada, kao i stada onih koji su takoer od
lazili. D on Emmanuel je bestidno skupio i sve konje i stoku
Don Hugha i Don Pedra, znajui da e oni namaknuti nova
stada uz pomo novca od osiguranja i vladinih naknada.
Cijelo je podruje postalo prizoritem kaotinog sprema
nja u posljednji trenutak, raspremanja, odbacivanja, ponov
nog uzimanja, a sve su to om etali ispadi maaka koje su
smatrale da je samo po sebi razum ljivo kako je sve to igra
namijenjena njihovoj zabavi. Hectora su to liko iz lu d ili n ji
hovi upadi u njegovu prtljagu, da je izbliza pucao na jednu
maku; ivotinja je samo m irnula prema njemu, pa se na
stavila igrati s vrpcama njegovih korica za maetu i konim
uzicama njegovih bombachosa. Shvativi da su ivotinje neu
nitive, Hectoro je vratio pitolj u futro lu i pom irio se s h i
rovitom pozornou koju su mu poklanjale.

D on Emmanuel je, sa svojim ljudim a, svezao konje jedne

uz druge hijerarhijski, tako da im je na elu bio njegov sivac.
Isto je uinio i s mulama i magarcima. Na poetku svakog
niza stoke smjestio je bika, a na poetak prvog niza svezao
je Cacho Mocha, bika sa slom ljenim rogom koji je bio neosporeni kralj mjesnih bikova, pravi div, je din i bik koji je ikad
smio uetati u D on Emmanuelov vrt i jesti cvijee, a ko ji je
bio blag poput dodira djevice. Kokoi e se prenositi u ku
tijam a na leima teretnih ivotinja, a koze e se tjerati u sta
dima, budui da su se lako uzbuivale i bile suvie tvrdogla
ve da bi ih se moglo vezati zajedno. Psi e ih, znali su, ionako
slijediti.
U zoru dana odlaska, tisue su ivotinja bile natovarene
balastom izgona, a posao je bio dovren do podneva. Svaka
je osoba bila zaduena za jednak odjeljak karavane, a onda
su se - kad su vruina i vlaga postale suvie nepodnoljive,
a lju d i zlovoljni i razdraljivi - svi povukli na siestu. Svi osim
D one Constanze i Gonzaga, koji su poli do M ule i tamo
divlje vo d ili ljubav, te profesora Luisa i Faridcs koji su, nje
nije i dolinije, vodili ljubav na stolu u uionici.
Kad su se u ranu veer svi ponovno pojavili, make su
opet postale ivane i grozniave, a ostale su ivotinje oito
bile na rubu panike. B ilo ih je teko sve pokrenuti, a nadzor
nad njim a bio je gotovo nemogu. Praina se podizala u za
guljivim maglenim oblacima, teret se ruio i podizao meu
kletvam a i psovkama, kopita su gnjeila ljudim a stopala,
m ule su lijegale na tlo i odbijale se pokrenuti, a make su
jurcale meu njihovim nogama, ili skakale na druge ivo ti
nje kako bi ih ove nosile, ukopavajui im pande u lea da
ne bi pale, zbog ega su ivotinje frktale, kopitale se i upla
eno kolutale oima osjeajui bockanje u vratovima.
Te su se veeri hodoasnici ulogorili na rubu savane, a
kolona za kolonom kamiona, oklopnih vozila i tenkova po-

ela se k o trlja ti iz Valledupara. U jednom od kamiona, sa

svojim vodom od dvadeset ljudi, sjedio je Figueras kojega su
degradirali u porunika i oduzeli mu sva odlikovanja, uspr
kos injenici d a je osobno uhitio poremeenog terorista koji
je, s punim vreicama identifikacijskih ploica i makom u
naruju, dotumarao kroz ulazna vrata stoera.
Rano ujutro, dok je A u re lio vodio kolonu kroz dunglu,
ivotinje su se ponovno uspaniile. Gore na stablima m aj
muni su ciali, letei s grane na granu, a tukani i njihovi dre
avi roaci kriali su i oblijetali ih u krugovima. Neto nije
u redu, i to ja k o , ree A urelio. ivotinjam a nije drag ovaj
put. S vaim doputenjem, poi emo uz ovo brdo i nastaviti
uz sljemena.
M e n ije svejedno , odgovorio je Pedro, pa se kolona po
maknula lijevo i poela se uspinjati dugom blagom padinom
kroz raskono, obilno zelenilo.
D o n Emmanuelu je neto palo na pamet. Poao je do
ela kolone i rekao: M islim da bismo trebali sruiti n e ko li
ko stabala i oboriti ih preko staze, tako da im bude tee sli
je d iti nas. Na prim jer, ovo stablo. Rukom je pokazao prema
visokom, upavom stablu uz put.
Onda ga poni sjei , ree A u re lio . On i Pedro nam igi
vali su si i podbadali se pod rebra dok su, eljni veselja, m o
trili Don Emmanuela kako izvlai maetu i zamahuje njome.
Otrica je zveknula o koru debla i odskoila, zveei i tre
sui se, a Don Emmanuel ju je bacio na tlo kako bi se mogao
uhvatiti za uzdrman zglob i prste, te poskakivati gore-dolje
uz grimase. Nagnuo se naprijed kako bi provjerio ima Ii na
deblu kakve oznake, a onda podigao pogled i ugledao A u relija i Pedra kako se smiju od uha do uha.

 T o je quebracha , rekao je A u re lio . D rvo jo j je tako

tvrdo da bi se njim e mogle poploiti ceste. Pokuaj s nekim
drugim .
Quebracha? ree D on Em m anuel. Lom iteljica sje
kira?
I sjekira i maeta , ree Pedro, dodavi Don Emmanuelu njegovu maetu i pokazujui mu mjesto gdje se na
rubu okrhnula.
Vas ste dvojica ku rvin i sinovi , ree D on Emmanuel
ogoreno. T o mi je bila najdraa maeta.
D o n Em m anuel nije pristajao na poraz. Elodao je uz A urelija i pokazivao stabla koja je smatrao prikladnim a za obaranje, a A u re lio mu je govorio: Ne, to je kauukovac; bila
bi to teta. Ne, to je stablo brazilskog oraha, teta ga je. Ne,
ovo je sveto stablo, to bi uvrijedilo Pachacamaca.
Predajem se , ree Don Emmanuel. Usprkos tome to
ivotinje za sobom ostavljaju hrpe izmeta koje bi mogao sli
je d iti i slijepac.
Pokuajte s ovim , ree Pedro. A li nemojte ni poeti s
obaranjem dok svi ne prou.
D on Emmanuel je oborio balzamovo stablo za nekoliko
m inuta, pa se vratio u kolonu s osjeajem spaena obraza.
vrsto su se uspinjali padinom klisa, duge i visoke izboine zemlje koja se, na visini od tri stotine metara, protezala
duboko u dunglu. Kad su stigli na vrh, ljudi, make i druge
ivo tnjc posjedali su na suncu, hvatajui dah i uivajui u
prohladnom vjetru i svjeijem zraku. Ispod sebe vid jeli su
tanku prugu dungle izmeu planina i savane, a na sjeveru
iroku dunglu, lelujavu i zelenu, kako se iri preko obzora.
Na njihovoj lijevoj strani uzdizale su se planine koje kao da
su ih pozivale, izazivajui istodobno i strahopotovanje, a na
desnoj strani m ogli su, kroz dalekozor, vid jeti naputeno

selo, naputenu Chiriguanu i tanku prugu blistave M ule.

Ljudi su se osvrtali s nostalgijom i aljenjem prema zem lji
na kojoj su se ro d ili, radili i slavili, a svi su m islili: Jednog
emo se dana v ra titi.
Drutvo se upravo poelo podizati s trave na klisu kad je,
iznenada, razlog maje grozniavosti i hirovita nem ira te re t
nih ivotinja postao vrlo jasan. Zaula se udaljena grm lja vi
na, a zemlja im se poela tresti ispod nogu, podrhtavajui s
kraja na kraj kao neka velika gruda elatine od guave. L ju d i
i ivotinje b ili su baeni na koljena ili na lea, a make su
potraile spas bacajui se ljudim a u naruja i drei se uz
njih pandama. D vije tisue ljudi je klealo, njiui se zas
traeno zajedno s drhtajim a tla, a svi su istodobno naglas is
povijedali svoje grijehe, tako da ih je otac Garcia m orao sve
istodobno sasluati i u d ije liti masovni otpust grijeha kroz
buku grm ljavine i blebetanja. Garcia je izraunao da je
potres trajao tono koliko je potrebno da se izgovore dvije
Zdravom arije i jedna Tota Pulchra Est.
Potres je zavrio njenim podrigivanjem i klokotanjem u
utrobi zemlje, a ljudi su se, jo uvijek se kriajui i zazivajui
anele i duhove, nesigurno podigli na noge. Pogledali su
dolje, niz krajolik i vid jeli da su njihovi negdanji dom ovi
uronjeni u drhtavo, virovito more blistava srebra, zato to je
sunce slalo odbljeske od blijede bijele praine koju su po
digle vibracije potresa. Nisu to znali, ali ispod te praine, n ji
hovi su domovi ostali savreno nedirnuti. A y! A y! A y ! uz
vikivali su hodoasnici, preplavljeni strahopotovanjem i
opijeni ljepotom iskriavog mora na ravnici. Dugo su tamo
stajali, prom atrajui kako se ocean praine blago slijee, kad
su uli nov zvuk grmljavine i obruavanja. K ilom etar od njih,
iznad doline kojom su isprva putovali, iznenada je kroz pu
kotinu izmeu dvije planine provalio zapanjujui, sto meta
ra visok vodeni zid i u golemom luku putovao sve dok se nije

stutio na dunglu ispod n jili i pretvorio je u ibice dok je

apokaliptino vitlao prema porjeju M ule, napredujui v e li
anstvenom i bogolikom neizbjenou, bacajui u zrak mag
licu vodene pjene i riui poput stada i stada herkulskih b i
kova ko ji su se upustili u neku nezamislivu, pretpovijesnu
bitku.
Zanijem jevi od zaprepatenja, gomila je stajala i svjedo
ila kako se moan mlaz zapjenjene i blistave vode i dalje
beskrajno izlijeva iz planina. Prom atrali su kako se ravnica
pretvara u bezoblino blatno more koje se veselo blista i bez
prestanka se iri na sve strane obzora. V rlo postupno, divov
ski se mlaz poeo smanjivati, sve dok se, dva sata poslije, nije
pretvorio u vodopad koji se obruava u jezero.
Bez mnogo rijei, ljudi su podigli logor na klisu. Dok se
sputala veer, obilazili su jedni drugima logorita, tjeei se
tako to su drali make u naruju, a oni koji su u prolosti
neto skrivili jedni drugima ili si neto zamjerali sad su se is
priavali i g rlili. Stari su se p rija te lji rukovali, a lju d i koji
nikad prije nisu razm ijenili ni rijei sad su se jedni drugima
povjeravali. Takve stvari ne uzrokuje strah, nego otkrovenje
kako nita u cijelom svemiru nije postojano, te d a je sve na
kraju stvar sluajnosti koja tako iznenadno moe izazvati
kaos u ljudskim ivotim a. L ju d i otkrivaju kako su nezati
eni, a to urezuje rane u srca onih koji se nikad prije nisu
osjetili tako malenima i bespomonima, te im pokazuje kako
je dragocjeno sve ono privremeno i svakodnevno. U prisut
nosti takve znaajne sile, takve ravnodune neosjetljivosti,
takve bezumne kataklizm e kojoj se nemogue oprijeti, o
vje k s potpunom sigurnou sazna kako je to b iti mrav u
m ravinjaku kad na njega stane stopalo bezobzirna ovjeka.
V o zila na elu kolone napadaa zatekla su se kako brzo
tonu u poplavu koja se podizala. itava je kolona zaustav
ljena, a general-m ajor Pogranine garde poao je naprijed i

pregledao prizorite s vrha jednoga od kamiona. Ve sam

viao ovakve stvari , ree general-major. To je podrhtava
nje oslobodilo neto iz planina, a ovo je posljedica. M o ra t
emo se okrenuti i v ra titi.
Uz velike su se potekoe vozila okrenula i pola kroz
blato koje je napredovalo, sve dok se konano nisu uspjeli
vratiti u Valledupar ispred vode koja je stigla pedeset k ilo
metara pred grad, a onda se polako povukla.
Vlada nije proglasila izvanredno stanje i nije bilo p oku
aja da se izvede akcija spaavanja. to se vlade ticalo, revo
lucija je bila zaslueno pokopana i zaboravljena.
Na vrhu klisa, Pedro se okrenuo prema A u re liju . Je li
Carmen zatrpana ispod toga?
N ije , ree A urelio. M i ivim o na onoj uzvisini tamo
prijeko. Voda je nije ni dodirnula. B it e uvjerena da sam ja
mrtav, ali kad se vratim , vidjet e da nisam.
Pedro je zurio prema golemom jezeru koje je sad bilo
m irno ispod mjeseine, ekajui ui make koja se svojim
obrazom trljala o njegov.
Im ali smo sree to smo tome izm aknuli.
Im ali ste sree to sam ja bio ovdje da osluhnem ivo ti
nje , odvratio je A u re lio nestrpljivo.
Josef im je priao s lea i na trenutak stajao uz njih. Po
mislite na sav onaj novac koji sam bacio u vjetar , ree on,
kad sam platio don Ramonu za poteni sprovod i tri mise.
Ne b rini se , odgovori mu Pedro. M islim da e ti to
otac Garcia obaviti besplatno, tako da e svejedno do b iti
sprovod i tri mise, je r si tono za to liko i platio.
Josef kimne, upijajui logiku Pedrovih rijei.
Svejedno , doda Pedro. Od tebe e na ovom svijetu biti
vie koristi ako tobom nahranim svoje pse, zar ne, cabron?

GOSPODARSKO
PARK

UDO

INCARAM A

Katkad se dogodi da se, u razmjerno slabim i osiromaenim

zemljama, uzdignu ljudi goleme vizije koji se osjeaju povri
jeeni i izigrani od ogranienja vlastitih ivota, pa ele po
segnuti prema zvijezdama, na korist sebi i svom narodu. G o
tovo kao da ele viknuti s planine: Pogledajte! Kako li su
moni nai snovi! Pogledajte kako se raa V eliina! Tako
er se moe dogoditi da se u isto doba uzdignu dva takva
ovjeka, a kad se to dogodi, svijet mora gledati na to sa stra
hopotovanjem. U naem su sluaju ta dva ovjeka ministar
gospodarstva, dr. Jorge Badajoz, i gradonaelnik glavnoga
grada, Raoul Buenanoce, a njihovi su pothvati, iako uzajam
no nisu b ili vezani, tekli nekako udnovato usporedno.
B io je to trenutak kad je Predsjednik konano mogao po
eti osjeati malo optim izm a u vezi s gospodarstvom; inilo
se da je urbana gerila nekako tajanstveno ieznula. uo je
glasine o tome kako su ih u tajnosti istrijebile Oruane sna
ge, no osjeao je olakanje zbog toga to sad svaki most koji
je otvorio vie nije bio ve sljedeeg dana dignut u zrak, te
zbog toga to nestanci struje u posljednje vrijeme vie nisu
prouzroeni bombama, nego dobrom starom nesposobnou.
B ilo mu je drago i zbog toga to je tako mnogo sindikalnih
voda tajanstveno nestalo tijekom posljednjeg opeg trajka,

jer su njihovi nasljednici b ili um jereni u svojim zahtjevima

za viim plaama koje su trebale pratiti inflaciju od dvjesto
posto. Predsjednik je sveano pustio u rad kampanju sto ti
na uhienja zbog naruavanja i ometanja mira, ije su rtve
b ili trajkai, a general Ram irez vrlo je ljubazno u svaku
grupu trajkaa poslao velik broj vojnika u civilnoj odjei,
koji su ih poticali na nasilje. im bi se nasilje i dogodilo, po
licija bi stigla sa svojim palicama i vodenim topom , te ispus
tila goleme koliine plina koji je izazivao povraanje, zbog
ega su trajkai silovito bljuvali dok su u isto vrijem e bivali
natopljeni vodom i dobivali palicama po glavi. Radnici, koji
su iskusili pakao mlataranja rukama na tlu u sm rdljivom je
zeru rigotine, postali su, to je posve razum ljivo, mnogo za
dovoljniji svojim sve niim ivotnim standardom, pa je tako
proizvodni sklad uglavnom bio ponovno uspostavljen.
to se Predsjednika ticalo, ruralna gerila u planinama i
dungli nije predstavljala problem. On sam nikad nije odla
zio u unutranjost, nije to ni elio i ivo mu se fukalo za to
to rade prljavi i nepismeni seljaci sve dok su se drali po
dalje od glavnog grada. One koji su ipak stizali i udom lja
vali se u limenim i kartonskim kuicama sirotinjskih etvrti,
Predsjednik je obeshrabrivao nareujui gradskoj p o liciji da
spaljuje njihove kartonske straare, ukrca seljake u kam io
ne i iskrca ih to je dalje mogue od grada.
Sad, kad se otvarala mogunost gospodarskog napretka,
Predsjednik je imenovao dr. Badajoza da izvede udo. B io
je on predsjednik upravnog odbora Dravne naftne kom pa
nije, a bio je i u odboru Vijea za slobodnu trgovinu. Im ao
je dobre veze u svijetu meunarodnog bankarstva, a kako se
obrazovao na Etonu, bio je anglofil i snob. D iplom u iz eko
nomije stekao je na Harvardu, te se posve preobratio na frid manovski monetarizam, u uvjerenju kako snaga trita moe

dovesti do stabilizacije cijena i inflacije u ozraju poslovne

utakmice.
D r. Badajoz preuzeo je dunost i prvog dana pregledao
stanje dravnog gospodarstva: vanjski je dug iznosio pet
naest m ilija rd i dolara, platni je deficit iznosio pet m ilija rdi
dolara, deviznih rezervi gotovo da uope i nije bilo, a stopa
rasta kretala se meu negativnim brojevima i bila nazvana
stopa pada . O tk rio je kako je vladina politika tijekom pro
te klih petnaest godina bila da se sve industrije koje su pro
padale nacionaliziraju, i tako je sad gotovo polovicu zapo
slenih u gradovima zapoljavala drava. O tkrio je i to da je
u prolosti drava donosila zastraujue zatitne mjere pro
tiv uvoznih proizvoda, na taj nain omoguujui da itav niz
nedjelotvornih tv rtk i i dalje posluje. D r. Badajoz odluio je
rasprodati dravnu industriju i u kloniti zatitne uvozne ta ri
fe, no Predsjednik mu je zabranio stvaranje nezaposlenosti,
zato to se bojao da e svi nezaposleni postati teroristi. D r.
Badajoz vrlo je brzo shvatio kako sve to nee b iti tako je d
nostavno kako je isprva mislio; je d in i izlaz bio je da zaigra
na mogunost da istodobno spusti ivotni standard i povisi
proizvodnju, kako bi svi i dalje ra d ili za plae koje su vrije
dile sve manje.
D r. Badajoz odvano je dopustio cijenama da na slobod
nom tritu skoe do svoje prirodne razine, tako daje duhan
smjesta postao dvostruko skuplji, a cijena benzina skoila za
etrdeset posto. Uskoro su cijene svega svakog mjeseca rasle
za pedeset posto, pa je Badajoz shvatio kako stvara inflaci
ju , a zapravo je na dunost imenovan kako bi je suzbio. Zato
je zamrznuo sve plae i tako smanjio kupovnu mo prihoda
svih domainstava na polovicu od one kakva je bila kad je
on preuzeo dunost.
D r. Badajoz o tk rio je da ne moe podii dravni prihod
kroz poreze; nitko osim dravnih zaposlenika nikad nije pla-

lio nikakav porez, a sad - kad je on provodio denacionali

zaciju - poreza je pristizalo jo manje nego prije. Svi osim
dravnih zaposlenika obiavali su podm iivati porezne slu
benike kako ih ne bi oporezovali, a osim toga, gotovo sve
poslovanje obavljalo se u nedoputenim am erikim d o la ri
ma, iju su vrijednost na crnom tritu dnevno objavljivale
novine.
N ekoliko godina prije, vlada je uvela dionice i obveznice
koje su bile vezane uz kretanje cijena, pa su lju d i obiavali
troiti svoje plae na dionice kako bi se ublaile posljedice
inflacije; unovavali su ih tek kad su m orali ku p iti neto to
nisu mogli pribaviti robnom razmjenom. Vie se n itko nije
koristio ekovima, je r bi oni, tijekom tri dana koliko je tra
ja lo njihovo knjienje, gubili vei dio svoje vrijednosti.
D r. Badajoz se odluio pouzdati u naftu, kavu i tropsko
voe, koji su inili tradicionalnu osnovu gospodarstva, pa po
eo kampanju za dodjelu velikih poticaja p oljo privre dnim
koncernima, dok je otputanje nadzora nad uvozom sililo
proizvodnu industriju da se prilagodi tritu. Na taj je nain
zemlja potpuno deindustrijalizirana, budui da je je ftin a
uvozna roba zamijenila domau, a strani kapital uao u zem
lju kako bi se domogao imovine naputene bazine indus
trije.
Prim ijetivi sve te nepredviene posljedice, dr. Badajoz
odluio je stabilizirati monetarni sustav privlaenjem stranih
ulaganja, pa je prestao ograniavati kamate i slubeno vezao
pezetu uz dolar u omjeru od jedan prema dvjesto (iako je
stvarni odnos bio jedan prema etiristo) kako bi obuzdao in
flaciju, no m irio je na oba oka prema onima koji su trgova
li prema stvarnom omjeru. Kad je shvatio da e njegov otac,
jedan od najbogatijih ljudi Latinske A m erike, um rije ti, od
veo je svoja protuintervencionistika uvjerenja do njihova
loginog zakljuka i ukinuo porez na nasljedstvo.

Najvea vrijednost tog velikog ekonomista bio je njegov

k re d ib ilite t meu vodeim ljudim a svjetskog bankarstva.
M oda je to bilo zbog njegove mrave, mrtvake ozbiljnosti,
zbog njegova preciznog engleskog, zbog njegovih odijela
krojenih u Savile Rowu i njegova znalakog, aristokratskog
dranja, no o emu god da se radilo, od stranih bi banaka
uspio dob iti sve to bi zatraio. Namaknuo je est stotina m i
lijuna dolara od grupe am erikih banaka, jo tri stotine m i
lijuna iz europskih banaka i tri stotine m ilijuna od M euna
rodnog monetarnog fonda pod povlatenim uvjetima otplate.
ak je otvorio i podrunicu Nacionalne banke u Parizu.
B ilo mu je to lako postii, zato to su dramatian pad i
votnog standarda i poplava je ftin ih uvoznih proizvoda pre
polovili in flaciju na samo sto posto, a poveano je unutra
nje trino natjecanje podiglo stopu rasta na pet posto.
D obra etva kave podigla je i platnu bilancu i devizne rezer
ve na zdravu pozitivu.
D a je zaista bio onako razborit kakvim je bio smatran, u
tom se trenutku trebao povui i prepustiti nekom drugom
da poanje negativne posljedice, ali uvjeren kako je sve pod
kontrolom , on je budalasto nastavljao dalje. Predsjednik mu
je i dalje zabranjivao stvaranje nezaposlenosti tijekom p ro
grama denacionalizacije; no strane korporacije koje su'ku
pile industriju nisu bile zainteresirane za to d a je oive; je d
nostavno su pokupile sve strojeve i prebacile ih u svoje
zemlje, ostavljajui za sobom vojsku nezaposlenih. Badajoz
im je morao pronai nov posao, iako za njih nikakva posla
nije bilo, pa je tako broj dravnih zaposlenika ostao isti kao
i prije, a udio drave u nacionalnoj potronji poeo se ve li
kom brzinom poveavati.
D o k to r je o tk rio i to kako postoji golem gospodarski sek
to r koji on ne moe nadzirati, a Predsjednik mu je ak odbio
i rei o kako se velikom sektoru radi: To bi vas samo uzru-

ja lo , rekao je on, ak je i meni samome nepodnoljivo te

ko razmiljati o tom e. Badajoz je shvatio kako nikad nee
poraziti inflaciju nastave li Oruane snage troiti sav novac
koji poele. Vojska je imala vlastita kemijska, brodograev
na, tekstilna, elina i zrakoplovna postrojenja, a troila je
goleme svote na njemake tenkove, amerike borbene zra
koplove, britanski radarski sustav, francuske helikoptere i
projektile, gdje god da ih se moglo dobiti. Osim toga, nisu
doputali m inistru gospodarstva da stavi veto na kupnju est
zrakoplova za nacionalnu prijevozniku tvrtku, tvrdei kako
oni mogu b iti korisni u sluaju rata. Trebali su b iti koriteni
na novim putnim rutama za Japan i Singapur, no kako tamo
nikad nitko nije putovao, zrakoplovi su ostali besposleni. Ba
dajoz je o tkrio i to d a je medu poslovnim ljudim a obiaj pla
titi vojsci pet posto od svakog sklopljenog posla, kao izraz
dobre volje . Nije uspio sprijeiti ni M ornaricu da uloi go
leme svote u nuklearno istraivanje i gradnju hidro ele ktra
na. Ukratko, kako se gospodarska situacija u zem lji po b o lj
avala, vojska je uvidjela svoju p rilik u da zatrai sve vee i
vee iznose novca.
inilo se kao da se sve dogodilo istovremeno; industrija
autom obila i traktora, koja se sastojala od pet velikih tvrtki,
uruila se u razmaku od mjesec dana zbog je ftin ijih uvoznih
proizvoda i precijenjene pezete. Nova poljoprivredna revo
lucija, koja je trebala spasiti gospodarstvo, morala je dalje
raditi uz pomo stranih strojeva. D r. Badajoz oslobodio je
kamatne stope kako bi sprijeio spekuliranje dolarim a, pa
su kamatne stope iznenada postale vie od stope inflacije,
to je prouzroilo bankrot svih farmera, a nitko vie nije htio
ulagati ni u to. L ju d i su rasprodavali svoju im ovinu i spe
kulirali na financijskom tritu. Strani se kapital ulio u go
spodarstvo kako bi iskoristio nove kamatne stope, a izlio se
iz njega poslije mjesec dana, odnijevi sa sobom vladin novac

u o b liku naplate kamata. T ri su se banke uruile i bile lik v i

dirane, zato to nisu mogle naplatiti dugovanja; da su u tome
uspjele, vlasnitvo zaduenih tvornica i farm i prelo bi u n ji
hove ruke, a da iz njih nikad ne bi imale p rilike izvui nikak
vu dobit.
Uspjeni spekulanti na financijskom tritu koje je divlje
osciliralo, odlazili su u inozemstvo na raskone odmore i t i
jekom dvije godine potroili etrdeset jednu m ilijardu dola
ra, uglavnom u Sjedinjenim Dravama, zato to je pezeta i
dalje bila precijenjena u odnosu na dolar, pa se dolare moglo
je ftin o kupiti. Iz istog se razloga tijekom samo jedne godine
uvoz poveao za pedeset posto. Poslije tri godine gospodar
skog uda, dr. Jorge Badajoz popisao je sljedee podatke u
godinjem izvjetaju svog ministarstva: otkako je preuzeo
dunost, devedeset posto kredita i m onetarnih sredstava
prelo je u ruke drave, ivotni se standard upola smanjio,
kao i proizvodnja. Strani je dug iznosio ezdeset m ilijardi do
lara, a inflacija se udvostruila na etiristo posto. M inistar
stvo financija otisnulo je prvu novanicu od m ilijun pezeta
u povijesti. D r. Badajoz rasprodao je sve to je imao, pa
ogoren, bez iluzija i tuan, iznenada nestao s kovezima
punim dolara, a sljedee to se o njemu ulo bilo je da ivi
u Urugvaju.
R aoul Buenanoce bio je produhovljen ovjek koji je
predvidio veliku budunost glavnog grada pod svojim oin
skim vodstvom. Ovdje je njegov govor nakon to je, iste go
dine kao i dr. Badajoz, preuzeo dunost:
U istin u imamo ponosan grad, s njegovim velianstvenim
ko lo nijalnim zdanjima, s njegove etiri etvrti visokogradnje, s njegovim parkovima i bulevarima! Imamo ovdje i ogra
nak Selfridgesa u kojem moemo kupiti kou i nakit! Im a
mo mukarce i ene odjevene elegantno poput onih u Parizu.
Im am o etiri kazalita koja prikazuju najbolje produkcije iz

Buenos Airesa i M adrida! Ovdje je 1944. godine svirao Segovia, a uinio je to ponovno 1963. godine!
A li ne moemo spavati na lovorikam a! Namjera m i je da
do kraja mog mandata na voljeni glavni grad bude ne samo
glavni grad naeg ponosnog naroda, nego i ku ltu rn i glavni
grad civiliziranog svijeta! Posve u ukloniti sirotinjske etvrti,
le gradove bijede koji okruuju naa predgraa, a na n ji
hovu u mjestu podii park kakav svijet jo nije vidio! B it e
to park u kojem e nai zahvalni graani moi poi kako bi
se odm orili i rekreirali nakon to obriu znoj s ela poslije
napornog radnog dana!
Ovaj plem eniti govor, poslije kojega je uslijedio glasan
pljesak, bio je prethodnica vjerojatno najambicioznijem gra
diteljskom projektu u povijesti svijeta.
Prvi Bucnanoceov projekt bila je gradnja divovske auto
ceste koja je trebala prola ziti kroz samo srce grada. Na
m eunarodnim je tritim a namaknuo m ilija rdu dolara i
opustoio najstariju, povijesnu jezgru grada, zato to je bilo
predvieno da autocesta ima petnaest trakova. B ila je p o t
puno ravna, osim na mjestu gdje je morala zaobii norve
ko veleposlanstvo koje se odbijalo prem jestiti dok ne bude
pronaena Regina Olsen. Buenanoce je bez krova nad gla
vom ostavio tri tisue ljudi, a projekt nikad nije bio dovren,
zato to mu se urilo da pone s gradnjom parka. Posljednji
je dio autoceste zavravao na polovici mosta, a svi su se i
dalje do zrakoplovne luke vozili starim putem.
Buenanoce je razorio sirotinjske etvrti i silom preselio
tristo tisua ljudi. Kad su se oni ponovno uselili natrag, on
je form irao vlastitu, privatnu tajnu slubu ija je prvenstve
na zadaa bila da zastrauje stanovnike kako bi se zastalno
uklonili. Kad su izvrili tu zadau, zadrao ih je kako bi d r
ali na oku njegove zaposlenike i iskorjenjivali nezadovolj
stvo u gradu.

Z a gradnju svoje autoceste Buenanoce je utroio dvjesto

tisua tona asfalta, etiri tisue elinih potpornih stupova i
sedamsto tisua kubinih metara cementa, ah sve je to bilo
nita u usporedbi s cijenom ponovnog stvaranja velikih svjet
skih uda u rekreacijskom parku. Tono znam to treba ui
n iti , rekao je on, smijeei se kroz svoje mnogobrojne podbratke. D ovoljno sam iskusan da znam kako je neophodno
im ati vrlo mnogo planova, a kad jednom krene, nita te ne
moe zaustaviti.
Nam jera je bila da golemi projekt dravnu blagajnu ne
kota nita, zato to su sva ulaganja trebala b iti prikupljena
u privatnom sektoru uz pomo kom petitivne licitacije za iz
voenje radova, to bi sve gubitke u bilanci uspjeha preba
cilo na lea tih ulagaa. Tvrtka koja pobijedi na licita ciji
dob it e iz javnih fondova posudbu od pedeset m ilijuna do
lara, koju e v ra titi od dobiti parka. Ne bude li posao dovr
en na vrijeme, tvrtka e m orati p la titi kaznu od dvadeset t i
sua dolara po danu.
I tako je sve to izgledalo vrlo poslovno, osim to je na li
citaciji pobijedila tvrtka koju su vodili zrakoplovni general,
brigadir kopnene vojske i m ornariki kontraadmiral. Buena
noce im je, kao izraz dobre volje, priskrbio dodatnih dvade
set m iliju na dolara, a kako bi sve stigli izgraditi na vrijeme,
sa svim su projektim a poeli istodobno. Evo to su poeli
graditi:
Z oo loki vrt, akvarij, veliki zabavni park, kino, toranj
visok est stotina stopa koji se okretao oko svoje osi, vie
bojne fontane, plesnu dvoranu koja je mogla prim iti petnaest
tisua ljudi i ekoloki park. Osim toga, bile su tu i tone rep
rodukcije: svih ruevina Maya u Chichen Itzi, babilonski vi
sei vrtovi, Babilonska kula, piramide, kosi toranj u Pii, K ip
slobode, katedrala Sv. Pavla, katedrala Sv. Bazila, vatikan
ska katedrala Sv. Petra, Sfinga, dvorac Cartagena iz Kolum -

bije, M ichelangelov D avid (dvostruko vei od izvornoga),

Machu Pichu, Z la tn i hram u A m ritsaru, tvrava Cuzco, Taj
Mahal, Em pire State Building, zvjezdarnica iz Intihuatane,
grad Petra, E iffelov toranj, naputena zgrada opere u M anaosu, Notre-Dam e, kamenje Carnaca i Stonehengea, H ram
Sunca u Teotihuacanu, Hram Conde u Palenqueu, Zabra
njeni grad u Pekingu, E1 Escorial, M ala sirena iz Kopenha
gena (dvostruko vea od izvorne), H ram Viracocha, london
ski Tower, palaa brunejskog sultana, Huanaco V iejo, model
u prirodnoj veliini Uralskog gorja, palaa Huayna-Capaca,
kao i smanjena inaica Panamskog kanala preko koje je pre
lazio model mosta Golden Gate, smanjen na etvrtinu izvor
ne veliine.
Projekt je bio poznat pod nazivom Incarama, a uskoro su
se poele iriti glasine da ne ide ba sve kako bi trebalo. D io
problema bio je u tome to su se carinici sloili da, u zamje
nu za izvjesne nadoknade, nee provjeravati goleme kontej
nere koji su dolazili kroz morske luke. Prialo se da se u tim
kontejnerim a, umjesto panoramskih kotaa i kolica za pos
luivanje hrane, nalaze tenkovi, oklopna vozila, rezervni d i
jelovi za zrakoplove, projektili, kontracepcijska sredstva, ru
nici, nacionalne zastave, elektrine palice za stoku, pasta za
zube, toaletni papir, kalkulatori i strana um jetnika djela.
Osim toga, rauni su se doim ali udnovato napuhanima, a
vei je dio novca neobjanjivo dospio na raune s fiksnim ka
matama u vicarskoj, Luksemburgu i Jerseyju, gdje je stajao
na raspolaganju dioniarima Incarame.
R ok za dovretak gradnje doao je i proao, a nikakve
kazne nisu bile naplaene. Konzorcij je dobio dodatnih est
mjeseci za dovrenje, kao i jo jedan premosni kredit od dva
deset m ilijuna dolara iz gradskih fondova. A onda se p ro
je k t Incarama uruio i otiao na bubanj, a da ni jedan od
njegovih pojedinanih projekata nije bio dovren. Tako su

golem i b ili dugovi, da je propala i banka koja je bila glavni

kre d ito r projekta, pa ju je morala preuzeti Narodna banka,
ime je finaneijski plan dr. Badajoza za tu godinu bio razo
ren.
G lavni je grad bankrotirao, a Raoul Buenanoce zatvorio
je bolnice i socijalne slube prije nego sto je odletio u U ru g
vaj s kovezima punim novanica od stotinu dolara. Grad je
sad irom Latinske A m erike slavan po tome to su mu siro
tinjske etvrti smjetene meu najslikovitijim klasinim ru
evinama, kao i po tome to njegove zalihe vode osigurava
replika Panamskog kanala.

GENERAL

FUERTE

UIVA

GOSTOLJUBIVOSTI
VOJNE

POLICIJE

Brigadir je proitao izvjetaj pukovnika Figuerasa oiju razrogaenih od nevjerice, a osobito mu je teko bilo povjero
vati upravo u jedine djelie koji su zaista b ili istin iti - one
koji su do u pojedinosti opisivali poast maaka i poast sm i
jeha. itao je o Figuerasovim junakim napadima i protunapadima usprkos nevjerojatnoj premoi neprijatelja, kao i
o odvanoj akciji u pozadini, tijekom koje je Figueras sam
samcat dvadeset m inuta drao poloaj na mostu kako bi se
njegovi ljudi mogli izvui. Pozvao je sve preivjele i p ojedi
nano razgovarao sa svakim od njih. A onda je pozvao F i
guerasa.
Figuerasu su jo uvijek gorjele ui od brigadirove tirade,
a srce mu je jo uvijek bilo teko kao olovo zbog toga to je
degradiran u porunika, kad mu se general Fuerte, hodajui
poput ivog mrtvaca, naao na putu usred vjebalita. Figue
ras je zastao i pogledao otrcanog, unereenog stvora s ekinjavom bradom, praznim oima i m ochillama koje su zvec
kale, te s makom smotanom u naruju. T ko si ti? zapitao
ga je Figueras.

General je malo porazmislio, pa odsutno odgovorio: Sil

no mi je ao to mi je bilo potrebno tako mnogo vremena.
B io sam s gerilcim a.
S gerilcim a! uzviknuo je Figueras. G urnuo je ruku u
jednu od m ochilla, nadajui se da su pune novia, pa izvu
kao nekoliko identifikacijskih ploica. Pomno ih jc prouio.
S ovime si doao iz Chiriguane?
General je ponovno porazmislio. Netko je mene i ma
ku dovezao kam ionom . Zao mi je to mi je trebalo tako
dugo.
D o i sa m nom , rekao je Figueras, izvukavi pitolj.
Podbo je njim e generala u kria, pa ga otpratio do straarnice, gurnuo ga unutra i zakljuao vrata. V ra tio se brigadiru.
Ne valjda opet v i , bila je primjedba koja gaje doekala.
Da, gospodine, rekao je Figueras. Imam vane novosti.
U pravo sam, uz veliki osobni rizik, uhitio naoruanog g eril
ca koji je na sebi imao sve identifikacijske ploice ubijenih
u C hiriguani.
B rig adir je um orno uzdahnuo. Porunie , razvukao je
rije, naglasivi je, zaboravljate da moj prozor gleda na vje
balite. Upravo ste u h itili starog skitnicu s makom i mnogo
to rb i.
U torbama se nalaze ploice, gospodine, a on mi je re
kao da je bio s gerilcima. Istina je , dodao jc.
Pa dobro, porunie, obavijestite vojnu policiju i neka
ona doe po njega i odvede ga na ispitivanje. Budite ljubazni
i nemojte mi se tako skoro opet pojaviti pred oima. V o ljn o.
Figueras je salutirao i otiao, pa se zaputio ravno k vezistu s porukom koju jc trebao odaslati. Nemojte jc napisati ,
rekao je vezist kojemu je bila poznata Figuerasova nesuvis
lost i nepismenost. Samo mi je izdiktirajte.

General je dva dana sa svojom makom sjedio u eliji,

uope ne prim jeujui da ga n itko nije nahranio. Ve je
odavna razradio nain na koji moe sve vrijeme spavati, iako
posve budan, pa se zabavljao lucidnim snovima i uspomena
ma iz djetinjstva. N ije se obazirao ni na to to ga n itk o nije
nahranio tijekom tri dana poskakujue vonje do glavnog
grada u teretnom dijelu Ford Falcona, ali mu je nedostajala
maka koju su mu istrgnuti iz naruja i pustili je da strugne
preko vjebalita. To je bila moja maka , rekao je on a
losno.
Kad je stigao u V ojnu kolu za elektrotehniku i strojar
stvo, dvojica batinaa predali su generala E1 Verdugu koji je
proitao izvjee to su mu ga gurnuli u ruke.
Ime nepoznato - subjekt dementan - vjeruje se da je ge
rilac iz Narodne avangarde Chiriguanc - pomno ga ispitati
- uobiajena pitanja.
E! Verdugo je grubo gurao svoju rtvu kroz hodnike, po
kraj elija iz kojih je dopirao pla zatvorenika i smrad izme
ta. General nije p rim ijetio obavijest koja je visjela na zidu,
a koja je glasila: Nastavit emo s ubijanjem sve dok ljudi ne
shvate. Nije vidio ni gole arulje, ni histerinu golu djevoj
ku prekrivenu modricama i opeklinama koju su, vukui je za
kosu, proveli pokraj njega. N ije vid io osuene lokve krvi na
podu, ni krvave pruge na zidovima, a nije ni nanjuio smrad
oprljenog mesa u raspadanju. Pred njegovim oima b ili su
carski leptir na cvijetu akacije i ko lib ri u plavoj vuiki.
El Verdugo je gurnuo generala u sobu za vjeanje i vezao
mu zglobove ruku na leima. Uz te je spone privrstio karabinku na konopcu, pa taj konopac napeo kroz ko lo tu r
privren o strop. El Verdugo je, sa znanstvenim odmakom
i strunou, naglo trznuo konopcem i iznenaeno p rim ije
tio kako, usprkos krckanju ramenih zglobova, general nije

zajaukao. T ko si ti? pitao je E1 Verdugo, ponovno trznuvi

konopcem.
Car , ree general, jo uvijek sanjarei.
Car ega? pitao je E1 Verdugo, jo jednom trznuvi.
A k a c ije , ree general. E1 Verdugo je poao do svog
radnog stola i zapisao: Subjekt tvrdi da je car A zije.
A k o pokuava b iti duhovit , rekao je E1 Verdugo, krguui zubima, da vidim o hoe li li i ovo b iti smijeno. Z a
vitlao je generala do stropa, pa ga pustio da padne, a onda
naglo nagazio 11a konicu trenja, podignutu na podu ispod
njegove noge. Generalova su ramena zapuckctala poput
slomljene grane. A tko si sad, care?
U zeli su mi m oju maku , proaptao je general, dok su
mu se oi punile suzama. Gdje je moja maka?
E1 Verdugo se vratio do stola. Subjekt je oito poreme
en , zapisao je, i neosjetljiv na bol.
Spustio je generala i prerezao mu spone, tako da su mu
ruke beskorisno visjele uz bokove, kao nekoj drvenoj lu tki
na preklop. E1 Verdugo nije elio odustati, ali ekale su ga
rtve koje su bolje reagirale na muenje i vie ga zadovolja
vale, pa je, glavom dolje, razapeo generala na reetku p ri
slonjenu uza zid. Tam o je on visio cijelu no, sanjajui o
makama, ne videi i ne uvi ni jedno od dvadeset ljudi ija
je tije la i umove E1 Verdugo slamao dok je glavni grad spa
vao.
Sljedeeg ju tra , E1 Verdugo je predao generala E1 Banu.
E1 Bano se struno zagledao u prazne oi svoje rtve. Na
tjerat u ja njega da progovori , rekao je, pa poveo genera
la u svoju posebnu kupku. Bacio ga je u spremnik i drao
pod vodom. G eneral je sanjao da se nalazi u maternici i
prestao disati. Njegove tjelesne funkcije tako su se usporile
da su gotovo posve stale, pa bi ga E1 Bano i cijeli sat mogao

drati pod vodom bez rezultata. Kad je E1 Bano povukao

ruke, general nije isplivao, kaljui i davei se, kako su to
uvijek in ili drugi. Leao je, osmjehujui se, ispod povrine,
dok se niz m alih mjehuria dizao iz njegovih usta. E1 Bano
ga je izvukao iz spremnika i uronio u kupku od mokrae i
izmeta, drei ga ispod povrine etiri minute. Odustao je i
dao da generala odvedu, kako bi umjesto njega mogao m u
iti ljude koji su puzali i m o lili i priznavali njegovu potpunu
nadmo.
E1 Electricista je bio taj koji je povratio generalu duev
no zdravlje i osjeaj za stvarnost boli. Privezao je generala
uz Susanu, svoju metalnu reetku, pa mu na prste nataknuo
prstenove ko ji su icama b ili uzemljeni u nju. Z a lio je kan
tom vode nepokretno tije lo kako bi im alo bolju vodljivost,
pa ukljuio svoj iljak. Preao je njim e niz generalovu nogu,
a tije lo se zatreslo i zgrilo. General je osjetio kako bljesak
munje razdire njegove miie na komade, pa se istog tre n u t
ka probudio iz svog dugotrajnog sanjarenja. Uz trzaj je po
digao glavu i o tkrio da se ne moe ni pom aknuti. A tko si,
dovraga, ti? pitao je.
E1 Electricista, odgovorio je m uitelj, vama na slu
bu. Oduevljen svojim uspjehom, na drugu je nogu p rim i
je nio elektrinu palicu za stoku. General se trznuo i zavritao. T o je ve bolje , ree E1 Electricista. A sad da ujem,
tko si ti?
General Carlo M aria Fuerte , ree general. V o jn i gu
verner Cesara. Kad izaem odavde, dat u te strije lja ti.
A li nee izai odavde , odvratio je E1 Electricista.
Dakle, ti si car A zije i general, je li? D o d irn u o je iljkom
pupak svoje rtve i drao ga tamo nekoliko sekundi. Gene
ral se jo jednom poeo nekontrolirano griti i zavijati. Iz
muen i bez daha, ponovio je: Ja sam general Fuerte.

 T i si gerilac iz Chiriguane , ree E1 Electricista, pa do

dirne iljkom generalove usne. Kad je vritanje zamrlo, ge
neral ispljune krv iz svojih desni, pa ree: Ja sam general
Fuerte. Prije nekoliko mjeseci oteli su me gerilci, a poslije
su me oslobodili.
Lae! uzviknuo je E1 Electricista i utisnuo iljak u ge
neralovu lijevu bradavicu, smijeei se i uivajui u kriko vi
ma, grevima i smradu spaljena mesa. Poeo mu se dizati.
Zna prema kojem se dijelu tijela kreem, zar ne? dra
io gaje. Priaj mi o gerilcim a i drugom otpadu s kojim se
drui.
General mu je upravo htio sve rei, kad je E1 Electricista
gurnuo vrh iljka u njegovu desnu bradavicu. H tio mu je sve
ispriati kad je ovaj iljkom dodirnuo desnu stranu korijena
njegova penisa. Kad je general zavrio s nekontroliranim
m okrenjem , jecanjem i povraanjem, E1 Electricista je re
kao: M islim da si mi htio neto rei.
General mu je poeo govoriti o svom zarobljenitvu i o
tom e kako je sve ovo jedna velika pogreka, kad se iljak
prislonio uz lijevu stranu korijena njegova penisa. Kad se ge
neral osvijestio, E1 Electricista g a je zalio s jo vode i rekao:
Jo nismo pokuali s najboljim dijelom , zar ne? pa preao
iljkom preko generalovih testisa i cijelom duinom penisa
sve do vrha. General je osjetio kako mu se tije lo tisuu puta
raspada na siune dijelove, kao da ga trgaju klijetima, a
osvijestio se tek sljedeeg ju tra i, otkrivi da se ne moe slu
iti rukama, prisjetio se jueranjeg muenja.
E1 Electricista je doao po njega i udarcima ga oborio na
tlo. Im am za tebe poslasticu , rekao je, pa odvukao gene
rala za kosu u elektriarsku sobu. Na reetki je bila mlada
djevojka, od o tp rilike esnaest godina, gola i izubijana, tijela
prekrivena opeklinam a i mrljama. E1 Electricista je u jednu

ruku uzeo revolver, a u drugu bi. Stavio je iljak generalu

u ruku i pustio struju. M ui je , zapovjedio mu je.
General se zaprepastio. O dbijam , rekao je.
Bi mu se ovio oko tijela, a krhotine metala utisnute u
pletenice bia rastvorile su pruge u mesu urezujui se u nje
ga. M ui je ! vrisnuo je E1 Electricista, ili e ona m uiti
tebe!
Ruke su mi odum rle , odgovorio je general. A da nisu,
slomio bih ti vrat ili poginuo pokuavajui ga slo m iti.
V e like rijei, Comunista! Sam si izabrao.
Izmuena i prestravljena djevojka pogledala g a je s ua
som, moleivih oiju, dok se on pravio kao da e iljkom do
d irnu ti njezine grudi i genitalije.
Ne, ne, ne! ponavljala je ona. M o lim vas, ne.
T i zna sve o ovome, je li, mravice? Onda, hou li seja
poigrati s tobom, ili e se ti poigrati s ovim dragim gospo
dinom ?
Ne mogu , rekla je ona oajno.
A li mogu ja , ree E1 Electricista, poudno je gledajui,
pa vrlo polako spusti iljak prema njezinim grudima.
U in it u to , rekla je. M o lim vas, uinit u to.
Djevojka je jecala, zaslijepljena suzama, dok se pokora
vala uputama svog muitelja. Tako mi je ao, o prostite ,
neprekidno je ponavljala dok je iljkom dodirivala generala
koji se tresao i vritao. E1 Electricista je govorio: U jaja,
kuko. Ne! Due! vre! Jo vode! , a ako bi zastala ili ok
lijevala, udarao ju je biem. Na kraju vie nije mogao izdr
ati sve to uzbuenje, pa je divlje silovao djevojku na onesvijetenom generalovu tijelu i poslije toga je ustrijelio u vrat.
Ostavio je generala na Susani, da tako provede no, pa div
lje nogama udarao tijelo mrtve djevojke urlajui: Kuko!

Kuko! K u rv o ! A onda se sabrao i otiao sa svojom djevoj

kom u kino gdje su gledali O, sretni ovjee sa titlovim a na
panjolskom.
Jadni moj querido , rekla je ona. Izgleda tako um or
no. Ne bi im smio dopustiti da te tjeraju da to liko radi.
On se glatko nasmijao. ovjek mora vriti svoju du
nost.
Kad se Asado, dva dana poslije, vratio s posebnog zadat
ka likvidacije, uetao je u sobu E1 Electriciste i rekao: Ka
ko ide? Im a li to novo?
Ne ba. Z a p rim ili smo samo jednog luaka. Dodue,
smislio sam neto novo.
Novo?
D a , ree E1 Electricista. Natjera ih da progutaju uzi
cu na koju su nanizane male elektrode, a onda im prijede
iljkom preko lea.
Asado se nasmijao. V rlo dobro! Jesi li to ve iskuao?
Jesam , odgovorio je E1 Electricista. Iskuao sam to na
luaku. Izvrsno djeluje.
A tko je taj luak? pitao je Asado. Je li vrijedan toga
da ga m alo isprimo?
Kad je doao, tvrdio je da je car Azije, ali zapravo je ge
rilac iz Chiriguane. A sad kae da je general Fuerte. Lud
je, ali otporan.
Asado je bio zateen. General Fuerte bio je zapovjed
nik asnike kole za obuku kad sam ja bio kadet. General
Ram irez mi je prije tri tjedna zapovjedio da istraim njegov
nestanak iz Valledupara. U kojoj je eliji taj luak?
U treoj slijeva. Natjerao sam ga da dva dana stoji u
uskom orm aru. Da sam na tvom mjestu, ne bih se trudio.
N ije on nikakav general, samo kom unistiki skitnica.

Generala Fuertea, k o ji je bio na rubu smrti, brzo su pre

bacili u V ojnu bolnicu. Tamo je ostao etiri mjeseca, poslije
ega je jo jednom premjeten, ovaj put u V o jno odm arali
te V illa Maravillosa, gdje mu se, uz pomo strune fiz io te
rapije, postupno vratio osjet u rukama. Bio je na istom od
jelu s mladom Norveankom u invalidskim kolicim a koja je
rekla da se zove Regina Olsen i da su je nastrije lili i oteli
vojnici, te je odveli u centar za muenje. Na odjelu je bio i
mladi kapetan zrakoplovstva koji je poludio i neprestano po
navljao: B ili su to eholosi. Ja sam to uinio. Ja sam kriv. To
sam bio ja . Regina je ispriala Fuerteu kako je mladi slu
ajno poubijao indijansko pleme, a vojska se toga previe
stidjela da bi ga oslobodila. Nee osloboditi ni mene , do
dala je. V jerojatno u zauvijek ostati ovdje. Ne znam to se
vama dogodilo, ali pretpostavljam da ni vi neete nikad otii.
N itko ne odlazi. Im ali ste sree , dodala je. Posljednja pog
reka koja je ovamo dospjela imala je zube razbijene eki
em.
Tijekom sljedeeg tjedna i Regina Olsen i ludi kapetan
nestali su preko noi. Generalu je bilo drago zbog njih, pod
uvjetom da su b ili na sigurnom, ali ga je brinula mogunost
da je pronaeno cinino rjeenje. Jednoga je ju tra odjenuo
svoju uniform u, poao se proetati kroz vrtove ograene v i
sokim zidovima, pa uoio kako postoji stablo na koje se m o
gue popeti, a ija je grana nadvisivala zid.
Ogrebao je gleanj pri doskoku, pa odepesao do ruba
ceste. Zaustavio je ve ionako pretrpan autobus, pa poka
zao svoju osobnu iskaznicu prestraenom vozau kojega se
to to lik o do jm ilo da mu nije naplatio vonju, nego je ak
skrenuo s uobiajenog puta kako bi ga odveo do vojnog ae
rodroma. Tamo je general zaprijetio tro jici asnika prijekim
sudom nastave li se opirati njegovim zapovijedim a da mu

dodijele zrakoplov i pilota koji e ga odvesti u Valledupar,

pa je vrlo brzo dobio to je htio.
Kad je uetao u brigadirov ured, nije ga ak ni pozdra
vio, n iti mu uzvratio salutiranje.
Bez pita n ja ! rekao je general. Bio sam na tajnom za
datku i nemam vremena za razgovor. K o ji su najbolji vojnici
koje ovdje imamo? Dajte, odgovarajte!
Zaprepateni je brigadir rekao: Jo uvijek je s nama eta
Pograninih gardista, gospodine.
D o b ro , ree general odluno. Neka se priprem e za
borbena djelovanja i uzmu zalihe za tri dana. Treba im osi
gurati transport, kao i dva prazna kamiona, a sve to u roku
od jednog sata. e lim takoer i tri medicinska tehniara.
P o brinite se za to. Ja m oram rijeiti neto to ne moe
ekati.
Da, gospodine , odgovorio je brigadir salutirajui. I, ako
smijem rei, gospodine, lijepo vas je ponovno vidjeti. Sad mi
je mnogo lake. Bojao sam se za va ivot.
Hvala vam , ree general. I ja sam se bojao za svoj
ivot. A onda je krenuo posjetiti svoj ured, ali se putem pre
dom islio i vratio brigadiru, zatekavi ga kako telefonski raz
govara s intendantom . Dao je brigadiru znak da moe p ri
ekati dok ovaj ne zavri razgovor. Kad su zapovijedi bile
prenesene, general je rekao brigadiru: Ni pod kojim okol
nostima ne smijete nikome, pa ak ni samom generalu Ramirezu, rei da sam bio ovdje, kao ni to da sam otiao s tru
pama. Slubeno me se jo uvijek vodi kao nestaloga, a
djelujem po nalogu vie vlasti. Je li vam to jasno?
Vlasti vie od generala Ramireza? pitao je brigadir. Pa
tko ima vee ovlasti od njega?
Pokazujete svoje neznanje , ree general. Postoji netko
ije su ovlasti mnogo vee. M olim vas, poaljite nekoga po

rezervne kljueve mog stana, neka ih donese ovamo. U es

naest nula nula ljudi moraju b iti u kam ionim a na vjebali
tu. Putem emo se zaustaviti i tad u ih izvijestiti o zadatku.
Kad je general uao u svoj stan, zatekao gaje u istom sta
nju kao i kad je odlazio, osim to je sve bilo prekriveno pra
inom, a osjeao se i ustajao miris. uo je buku pred v ra ti
ma i vidio kako su se lagano zanjihala, tako da se pojavio
traak svjetla. Ruka mu je pola prema fu tro li za pojasom,
no onda je koraknuo naprijed i prignuo se. Poekao ju je
dok se ona grbila i omatala oko njegovih nogu. Maco m ala ,
rekao je. Nedostajala si mi. A kako si, zaboga, znala gdje
ivim? I kako si preivjela?
Maka je moleivo m ijauknula, pa jo j je general otvorio
malu konzervu usoljene govedine i stavio je na tanjuri. Po
ao se presvui u borbenu opremu, a posljednjih etrdeset
m inuta prije odlaska proveo je buei u vratim a gruba, ali
funkcionalna maja vrataca. M eu brigadirovim dolaznim
porukama ostavio je ceduljicu na kojoj je pisalo: Pobrinite
se da moja maka bude nahranjena svakog dana u osam
naest nula nula.

PREDSJEDNIK

OTKRIVA

AFRO DIZIJAKA
SVOJSTVA SM AN JENJA
BROJNOSTI

ORUANIH

SNAGA

U isto vrijem e kad je Asado zakljuivao svoj prvi nezakoniti

posao prodaje djece, koja su zbog njegova djelovanja postala
siroad, europskim i amerikim neplodnim parovima, tri su
zapovjednika stoera bila duboko u raspravi koja se odvijala
u Loi viih asnika.
Kaem ti, trenutak ne moe b iti b o lji! uzviknuo je ad
m iral Fleta. Javnost nas oboava zbog Svinja!
A li takoer oboava i Predsjednika , ubacio se general
Ramirez. Sve je to bila njegova zamisao, a on je pokupio i
najvee zasluge, kao i golemu veinu na izborim a.
Veinu bi ionako dobio , razmiljao je zapovjednik zra
koplovstva Sanchis. Svi znaju da su izbori b ili namjeteni.
Ipak, dobio bi ih i bez namjetanja , rekao je Ramirez.
T o je oito.
Svejedno , rekao je Fleta. Glavni grad je bankrotirao,
socijalne slube su propale, inflacija je prela etiristo posto,

a plae su zamrznute. Javnost je ozbiljno nezadovoljna. M i

slim da bi nas p o d uprli.
A li oni za sve to krive Buenanocea i Badajoza, a ne
Predsjednika! odvratio je Ramirez. Njegov je poloaj neu
pitan.
A li zato bi bilo vano to misli narod? zapitao je Fleta.
Narod ima predrasude, narod je nerazuman i lijen. Pa valj
da moemo vladati bez njega?
Pretpostavljam da moemo , rekao je Sanchis, ali m o
ramo im ati mogunost da se oslonimo na preutnu podrku
srednje klase koja cijeni red i m ir, a mrzi politiku. Radnike
moemo bez problem a zanem ariti, je r smo sindikate ve
unitili, a ljevica je rascijcpljena na etrdesetak meusobno
sukobljenih frakcija. Upravo su smijeni. Jeste li znali da
postoji pet Kom unistikih partija od kojih svaka tvrdi da je
ba ona izvorna i prava?
Sad ih je est , ree Fleta.
Kako to? pitao je Ramirez.
Jedna od stranaka iskljuila je jednog aktivista zbog
homoseksualnosti, a on je sa sobom odveo dio lanstva.
Stranka koja ih je izopila zove ih Pederom unisti, a oni,
pak, ostale zovu M aom unistim a. Sve je to nevjerojatno za
bavno.
Zaista , ree Sanchis. A uo sam i da trockisti, m ark
sisti i anarhisti otvoreno ratuju meu sobom. Ljevice se uop
e ne moramo bojati; kad oni sazovu streljaki vod, taj vod
stane ukrug.
Pa zato smo ih onda isko rjenjivali? pitao je iskreno
zbunjeni Fleta.
Zato to jo uvijek stvaraju veliki nered , odgovorio je
Ramirez. Osim toga, oni su vraji izm et.

 Sad smo skrenuli s tem e , ubacio se Sanchis. Hoemo

li preuzeti vlast, ili neemo?
Sve u svemu, ja sam za , ree Fleta.
U redu , rekao je Ramirez. Pretpostavljam da u se i
ja, kad se sve uzme u obzir, sloiti, ali samo zato to je to za
dobrobit zemlje. Mene vlast kao takva uope ne zanima.
Fleta cinino podigne obrvu. Znai li to da nema na
m jeru zauzeti predsjedniko mjesto?
Oh, ne , izjavio je general Ramirez. T o nisam rekao.
Na kraju krajeva, kopnena vojska je najstariji i najvei rod,
pa je prirodn o da ja budem predsjednik.
Smijem li te podsjetiti da je u svakom od petnaest po
sljednjih vojnih udara prije La V iolencije predsjedniki po
loaj pripao kopnenoj vojsci? ree Fleta ledeno. M islim
da bi b ilo poteno da i M ornarica konano dobije p rilik u .
U bacio se zapovjednik zrakoplovstva Sanchis: M oram
vas obojicu podsjetiti da kopnena vojska nije ni najmanje
om iljena u narodu, te d a je mornarica vrlo mala. Zrakoplov
stvo je daleko najom iljeniji rod, zato to su predodbe o njoj
vrlo romantine. Takoer vas moram podsjetiti da obojica
imate ezdeset tri godine i da se za dvije godine morate po
vui iz djelatne vojne slube. Ja imam samo pedeset sedam
godina.
Pogledaj Stroessnera u Paragvaju! uzviknuo je R am i
rez. I Pinocheta u ileu! Gomeza u Venezueli! Oni su na
stavili do u duboku starost!
M oda jesu , odgovorio je Sanchis. A li u ovoj zemlji
vojni predsjednici uvijek su se drali obiaja da se povuku u
ezdeset petoj. Naruite li taj obiaj, ljudi e vas vrlo brzo
poeti zvati megalomanima. Sanchis je znaajno prelazio
pogledom s jednoga na drugoga.

 Ba me briga kako me ljudi zovu , odvratio je Ram irez

zlovoljno. Da si u m ojoj slubi, dao bih te strije lja ti.
I ja takoer , ree Fleta. Kao astan ovjek trebao bih
te izazvati na dvoboj, ali budui da sam civiliziran i dobro
odgojen, ne mogu to u in iti.
Samo sam pokuavao rei da bi naruavanje obiaja bilo
lo presedan , strpljivo ree Sanchis. Znam ja da ni jedan
od vas nije senilan.
A etvrti ovjek?
Misli, marionetski predsjednik? pitao je Ramirez. A li
takvog ve im am o!
Razgovaramo o dobrobiti zemlje , usprotivio se Sanchis.
Pa nee valjda tv rd iti da bi m arionetski predsjednik bio
odgovarajue rjeenje?
Razgovor se u salonu Loe nastavio tim smjerom sve do
ranih ju ta rn jih sati, a nita nije slubeno odlueno, osim da
e sljedeeg ponedjeljka ponovno razgovarati o istoj stvari.
Snimku razgovora Predsjedniku je predala Dravna in fo r
mativna agencija, pa je on sljedeih dana bio vrlo zamiljen
i zabrinut. Sto se ticalo naelnika stoera, svaki je od njih
napustio sastanak uvjeren kako treba poduzeti neto u vezi
s ostalom dvojicom. O pipljiva urotnika izmaglica poela se
povlaiti hodnicima moi.
Jedna od stvari koje ovjek moe slobodno izjaviti, bez
straha od protuslovlja, jest da svi vojnici koji su dugo u slu
bi razmiljaju jednako; jedina iznim ka koja smjesta pada na
pamet jest radikalna vojna vlada Perua, koja je provela
agrarnu reform u usred birokratske zbrke dostojne najneuvenije civilne vlasti. N jih moemo proglasiti poasnim civi
lima i vra titi se naoj zem lji, u kojoj su general Ramirez, ad
m iral Fleta i zapovjednik zrakoplovstva Sanchis zapoeli
istovjetne kampanje uzajamne destabilizacije.

Oruane snage im aju tri glavna podruja ranjivosti: osob

lje, oprem u i zapovjednu strukturu; mogue je smanjiti dje
lotvornost svih dijelova napadom na samo jedan od njih.
Sve je zapoelo posve neduno, kad su se u samo jednom
tjednu etiri vojna helikoptera tajanstveno sruila u planina
ma. Ram irez je, nemajui pravih dokaza, pretpostavio d a je
to prevelika sluajnost i procijenio da se radi o suradnikoj
sabotai m ornarice i zrakoplovstva. U redio je da se podvod
na mina privrsti uz korito mornarike fregate, kao i to da
zaliha zrakoplovnih projektila odleti u zrak. Sanchis i Fleta
smjesta su pretpostavili da su se preostala dva roda u rotila
p ro tiv njih, pa je tijekom sljedea dva tjedna kopnena vo j
ska izgubila dva tenka u napadima projektila zemlja-zemlja,
mornarica izviaki helikopter i priobalni patrolni amac, a
zrakoplovstvo novi novcati borbeni mlanjak iz Francuske.
Svi zapovjednici b ili su bijesni pa su pozvali svaki svojeg
zapovjednika operacija za tajne elim inacije, potiui ih go
lemim svotama novaca da izvre svoju dom oljubnu dunost
i obavjetavajui ih precizno koje to izdajice treba uklo
n iti bez trunka milosti.
Bomba postavljena pod tribinu na kojoj se tijekom as
nike pjeadijske parade nalazio general Ramirez, eksplodi
rala je poslije sveanosti, pa nitko nije poginuo. M etak koji
je atentator nam ijenio adm iralu Fleti proao je, ne nanijevi
mu nikakvu tetu, kroz njegovu kapu, a granata u aktovci
zrakoplovnog zapovjednika Sanchisa zatajila je. Sva su tro
jica postala iznim no ivanima, no i dalje su nastavljali za
jedno kovati urotu, kao da ni jedan ne sumnja na izdaju.
Predsjednik je i dalje prouavao transkripte njihovih razgo
vora, pitajui se moe li riskirati da na sebe navue bijes vo j
ske tim e to e ih u h ititi zbog veleizdaje i strijeljati. O dluio
je jo priekati i vidjeti kako daleko moe doi ohrabrujui
trojicu zapovjednika da unite jedan drugoga i svoje pojei-

nane snage. Svakoga je od njih redom pozvao u Predsjed

niku palau i upozorio ih, poneto nejasno, na urote o ko
jim a ga je obavijestila Dravna in form ativna agencija. Te
urote, rekao im je, skovali su izvjesni pripa dnici ostala dva
roda; prirodno, podaci su vrlo povjerljivi i ne treba ih ni pod
kojim okolnostima o tkrivati nikom e drugome.
Zapovjednici stoera poeli su provoditi u djelo planove
za in filtrira n je u obavjetajne slube onih drugih. T o je bilo
gotovo nemogue, zato to ne moete, na prim jer, ubaciti
pripadnika kopnene vojske u m ornariku organizaciju, zbog
toga to je M ornariki odbor za procjenu pomno prouavao
sve molbe za prim itak. Um jesto toga, dolo se do zakljuka
kako je neophodno ponuditi golemo m ito poznatim pripad
nicima drugih slubi, pa vie nitko nije znao tko je je d n o
struki, dvostruki ili trostruki agent. Ozraje sumnje i para
noje koje je iz svega toga slijedilo gotovo je posve zaustavilo
operacije protiv civilnih subverzivaca, budui da je straho
vito mnogo vremena odlazilo na pronalaenje, muenje i
odbacivanje leeva operativaca tajnih slubi ostalih vojnih
rodova. Jedna od ironija bila je i ta d a je ljevica - iako o k riv
ljena za sva ubojstva, otmice, nestanke i eksplozije - iznena
da o tk rila d a je vie nitko ne proganja, pa je oprezno izvirila
na svjetlo dana.
Kom unisti su ponovno im ali slobodu da ire letke u ko
jim a su organizacije osuivale jedna drugu i pozivale na je
dinstvo, a anarhisti su ponovno b ili slobodni ispisivati sloga
ne po mostovima i policijskim postajama; trockisti su
ponovno im ali slobodu optuivanja kom unista za staljinizam; maoisti su ponovno izali na svjetlo dana kako bi p ro
povijedali neprekidnu revoluciju i skupljali centave za po
mo peruanskom gerilskom pokretu Svijetle staze. Svi su oni
govorili oduevljeno, kao da je revolucija ve dostignuta, sva
ali se jedni s drugima oko istoe ideoloke misli, a u sebi

osjeali nostalgiju za danima kad su b ili prisiljeni djelovati

u pomnoj tajnosti, koristiti lozinke i konspirativna dostavlja
nja, te se u tajnosti sastajati u podrum im a punim takora.
Zbog smanjenog progona osjeali su se nekako manje va
nima, s to je vrijealo njihov ponos. Stoga su maoisti i anar
histi poeli ostavljati svoje bombe pokraj vojnih ciljeva, ne
znajui da im, neslubeno, nikad nee za to priznati zaslu
ge. Da su to znali, malo je vjerojatno da bi se i dalje tru d ili
ostavljati bombe, zato to nita revolucionara ne lju ti vie od
toga kad bude otpisan kao nevaan i nevrijedan da bude na
zlu glasu.
Kam panja meu rodovim a vojske sve je bre postajala
sve ea; obini asnici poeli su nestajati iz svojih domova
u teretnim prostorim a Ford Falcona, a njihova bi se tijela
pojavljivala na grobljim a i bivala pokopana kao N .N . . Le
evi su b ili izbacivani iz aviona iznad dungle sve dok In d i
janci iz plemena Anuesha, Jibaros i Bracamoros nisu u svoju
m ito lo g iju uveli tvrdn ju da anelima mogu otpasti krila,
zbog ega se srue na zemlju. Mornarica je pronala morsku
struju koja tijela nije izbacivala na plae turistikih sredita,
a m orski psi su se navikli na to da im zvuk m otora ratnih
brodova nagovjetava veeru, te bi se m otali uokolo, eka
ju i njihov dolazak. M orska bi povrina nakratko postala svijetlocrvena, te bi se uskovitlala i zapjenila od divljih udara
ca morskih pasa koji su se bo rili za mrvice. Oni nesretnici
k o ji su jo uvijek b ili pri svijesti pokuavali bi otplivati, no
iznenada bi potonuli poput ribarskih bova, pa ponovno po
skoili na povrinu, samo da bi jo jednom b ili odvueni
prema dnu. Kopnena je vojska pokuala sa slinom m eto
dom odbacivanja u velikom spremniku punom pirana, ali je
o tk rila da te ribe nisu zapravo onako prodrljive kakav ih
glas bije, to je vojnicim a ostavljalo neugodnu zadau da iz
vuku iz spremnika djelomino rastrgana tijela. Taj pokus nije

se nastavio, pa je nekome palo na pamet da pirane baci u

bazen admirala Flete. Ovaj potonji imao je bazen samo iz
statusnih razloga i u njemu nikad nitko nije plivao, tako da
je za pirane prvi put saznao tek kad je, obilazei svoj gole
mi posjed, ugledao ribe koje su uginule od gladi kako p lu
taju povrinom bazena. Zakljuio je da se radi o neukusnoj
psini i nikad nije shvatio da je to zapravo bio posebno glup
pokuaj atentata na njega, pokuaj ko ji je, zapravo, bio je d
nako beznadan kao i slavna urota C IA -e da na Kubi izvede
drugi K ristov dolazak i tako obori bczbonog Castra.
N itko ne moe sa sigurnou rei koliko je ivota bilo iz
gubljeno u ovoj potajnoj, bratoubilakoj borbi, zato to su
svi dosjei bili uniteni prije nego to je skandal mogao biti
istraen. A sve se to na kraju zaista i pretvorilo u skandal,
zato to su asnici b ili potomci onih o b ite lji koje su u m o
gunosti podii buku kad im nestanu sinovi. Neke od obite
lji koje su prosvjedovale takoer su poele nestajati, pa se
skandal ubrzano razvio do epskih razmjera, sve dok ak i no
vine nisu poele objavljivati vjetice o tome. Same Oruane
snage, kao i Predsjednik, svu su krivnju bacali na teroriste,
ali svi su ve znali da samo vojska, Dravni telekom i Drav
na naftna kompanija imaju dovoljno Ford Falcona za otim a
inu ljudi takvih razmjera. Kad bi teroristi otim ali ljude, inili
bi to obino u oteenim starim autom obilim a iz pedesetih
godina, je r si bolje od toga nisu mogli priutiti.
Predsjednik je naredio zapovjednicima stoera da stanu
na kraj teroru, a da im zapravo nije priopio kako zna da su
oni odgovorni, no u potaji je osjetio olakanje kad je p rim i
je tio da se borba nije smanjila ni za jo tu . V o jn i se proraun
djelomino odreivao i po glavi vojnika, tako da je smanje
nje brojnosti radilo i u korist njegove antiinflacijske p o liti
ke. Takoer je bio zadovoljan i injenicom da se smanjio
broj potencijalnih sudionika u dravnom udaru.

P rljavi se rat poeo iriti i na priuvne asnike, potom i

na obine plaene vojnike, a na kraju i na novake. M in ista r
stvo obrane poelo je prim ati zahtjeve ljudi koji su eljeli o t
k u p iti svoje ugovore s vojskom, a Predsjednik je douo da
su svi b ili odbijeni. T ijekom jednog televizijskog intervjua,
sluajno je spomenuo da je, u skladu s obiajnim pravom,
cjelokupnom vojnom osoblju mogue da se u pitanjim a voj
nike pravde obrati izravno poglavaru drave, poslije ega
je potpisao pravu poplavu zahtjeva za otkupom ugovora, a
da ih nije ni proitao.
O ni k o ji si nisu mogli p riu titi otkup ugovora poeli su
deze rtirati i vraati se u svoje gradove i sela, a mnogo je
snage utroeno na pokuaje da im se ude u trag. Prorjcdivanje opreme i ljudstva u oruanim snagama bilo je, tije
kom jednogodinjeg razdoblja, iznim no dramatino i Pred
sjednik je tim e bio vrlo zadovoljan. Jedina m rlja na obzoru
bila je injenica da su Ramirez, Fleta i Sanchis jo uvijek bili
ivi i zdravi, te nastavljali s urotom , kao to su otkrivale
snimke razgovora. tovie, poeli su davati naznake da bi
te ro r trebalo stiati. Predsjednik je iz transkripta proitao
kako je Ramirez na snimci rekao: M islim da je krajnje v ri
jem e da uguimo ovaj terorizam . Z ar se ne slaete da svi
trebam o poduzeti odlune korake? Snimljeno je kako su
ostala dvojica ispustila potvrdno gunanje . Proitao je i to
kako datum vojnog udara jo uvijek nije tono odreen, kao
i to da se jo nitko nije nametnuo kao voa.
Laka je srca Predsjednik poao posjetiti neukusnu malu
sobu svoje supruge. Kad je uao, ona je napuila usta i rai
rila ruke.
Tatica se doao poigrati sa svojom majom cujicom , ob
ja vila je Njegova Ekscelencija.

DE TU
AGENA,

ASA A LA
SAL CON

BARRIGADA

LA

LLENA!

Bio je jednom jedan slikar koji je otputovao u planinski ma

siv kako bi naslikao nevidljivu sliku Krista. Kad ju je dovr
io, mjesni su se Indijanci uspentrali uza stijene kako bi je
pogledali, pa su o tk rili da slika zapravo predstavlja Viracochu. Jedan je Kinez u prolazu poao gore kako bi vidio to to
uzrokuje toliko uzbuenje, pa se iznenadio kad je shvatio da
je na stijeni slika Budhe. Slikar nije odustajao od svoje tvrd
nje da nevidljivi portret prikazuje Krista, poslije ega je usli
jedila glasna i ogorena rasprava. Usred svae, jedan je od
Indijanaca p rim ije tio da je slika izbrisala samu sebe.
Istina je da su planine mjesto na kojem moete pronai
sve to elite. D ovoljno je gledati, ali m orate im ati na umu
da planine ne podnose glupane, a posebno ne vole one koji
im aju unaprijed stvorene predodbe.
U vijek sam te kanio p ita ti , rekao je Pedro, zato nisi
ostao u planinama, gdje si znao kako preivjeti, umjesto to
si se spustio u dunglu gdje si sve morao nauiti ispoetka.
B ilo je to zato , odgovorio je A u re lio , to bi me ivot
u planinama koje nisu bile moj dom uinio alosnim. U
dungli me uspomene ne mue to lik o .

 Usprkos tom e, rekao je Pedro, hoe li nas vo d iti i

nauiti nas kako da preivimo, prije nego to se vrati kui?
M oram uiniti to to trai; ve sam to odluio, inae
biste svi poum irali za nekoliko dana. A li moram ja viti Carmen. Tam o gore je jedan tunday, pa u jo j poslati poruku.
K onvoj ljudi i ivotinja penjao se prema kraju klisa s koje
su prom atrali poplavu, uspinjui se prema kratkoj zaravni,
zvanoj puna, koja se na kraju ravala u dvije doline. A urelio je krenuo naprijed, pa pronaao golemo, uplje deblo
postavljeno na m ogili od kamenja, u kojemu su vatrom bile
propaljene rupe. Uzeo je palicu koja je bila ostavljena u
deblu, pa poeo udarati po njemu, tako da je odjekivalo i
tutnjalo. N a je d n o m je kraju mogao proizvoditi visoke tono
ve, a u sredini duboke. M ijenjajui ritam i visinu tona mogao
je dodati naglasak i sporedna znaenja inae jednostavnom
kodu i rei Carmen da ga dugo nee b iti, je r mora uiniti
neto vrlo vano. Priekao je dok nije ugledao dim koji se
dizao od vlana lia koje je Carmen spaljivala kako bi mu
dojavila da ga je ula, a onda je vratio palicu u tunday i p ri
druio se mnotvu.
Jesi li p rim ije tila , rekla je G loria, da ove make po
staju sve vee i vee?
Vie ih ne mogu podii , odgovorila je Constanza, ali
jo uvijek su zaigrane kao maii.
Otac Garcia, koji je iao uz njih, nije o tome izjavio n i
ta, zato to je u mislima upravo poinjao razraivati novu
teologiju koja je sa svakim metrom visine postajala sve za
n im ljiv ija i uvjerljivija, ali i sve krivovjernija.
G erilci su se kretali oputeno i ne razbacujui snagu, zato
to su u tome b ili uvjebani, ali seljani su ve b ili zadihani,
a bedra i listovi su ih boljeli. ivo tin je su tek sporo gazile
kroz bi 1joderski san, trgajui u prolazu zalogaje raslinja,

zbog ega su izgledale kao da su im narasli pokretni nakriv

ljeni brkovi od trave i cvijea.
Kad su stigli do niih obronaka planina, postalo je jasno
da nitko nije ba siguran kamo idu i to e uiniti kad tamo
stignu. S obzirom na okolnosti, inilo se d a je to prilino sve
jedno, pa su Hectoro i Pedro, kad im je Sergio ispriao da
mu je Federico u snu rekao kako moraju potraiti izvor po
plave, tek slegnuli ramenima i sloili se, a samo je A u re lio
rekao kako du naplavljenih dolina nee b iti hrane, zato to
je voda sve odnijela.
Hodat emo svakog dana, rekao je Sergio, a uz malo
sree, Federico e mi svake noi rei kamo sutradan m ora
mo krenuti.
Svaka njemu ast, ree A u re lio , ali Federico nije In
dijanac. U planinama, Indijanci se kreu samo ravno, bez
obzira na to to im se nade na putu. Tako se nikad ne izgu
bimo. Reci Fcdcricu neka nas vodi samo ravno i neka p riz
na ako se izgubi.
On je duh , ubacio se Sergio uvrijeeno. Duhovi se ne
mogu izgubiti.
A ko to misli, ne zna nita o duhovim a , ree A u re lio .
O ni znaju tek malo vie od onoga to su znali dok su b ili
ivi, a im aju i iste mane, to ukljuuje i sposobnost da se iz
gube.
Kad su konano stigli na zaravan, lju d i su se zaustavili da
naberu alfalfu i iehu za ivotinje, te su ih u svenjevima na
tovarili na leda ve pretovarenih ivina, zato to u planina
ma postoji jedno zlatno pravilo: Iz svoje kue u kuu d ru
goga uvijek idi s punim elucem! Ind ija n ci su to pravilo
mogli zanemariti, zato to su oni danima m ogli preivljavati
samo na liu koke koje udotvorno uklanja osjeaj gladi i

ei, te daje snagu, no koje ih istodobno esto ubija jo u

mladosti, je r im tijela prodru sama sebe.
D o k su ostali skupljali krm ivo, Pedro i Misael zajedno su
se uspeli uz obronke kako bi slijedili malo stado vikunja koje
je gore paslo. Zaobiavi ih, dvojica su se mukaraca uspela
iznad ivotinja, a onda spuznula izvan njihova vidika, uz vje
tar. Izbliza su, dok su one bjeale, uspjeli u s trije liti etiri
vikunje, a ostatak stada velikom je brzinom strugnuo preko
stijena. D o k su silazili kako bi pozvali pomagae da spuste
tijela vikunja, Misael je rekao: Kako emo nahraniti dvije
tisue lju d i s etiri vikunje?
T o ne moemo , odgovorio je Pedro. A li imamo mno
go hrane u svenjevima. O ni koji ne mogu loviti, zasad mogu
ivjeti od biljaka.
D o lje na zaravni ivotinje su oderali i raskomadali, a
Pedro i M isael ra zd ije lili su ono to sami nisu mogli nositi.
A u re lio je uzeo koe, zato to je znao kako e od njih nai
n iti vrlo toplu odjeu i stole koje e im yrIo brzo b iti potreb
ne ako budu krenuli klancem iznad snjene granice.
Na kraju zaravni, putnici su krenuli desnom strm inom, te
su se m orali uspentrati preko naplavljene lloclije kakva se
uvijek nakuplja na donjem ulazu u dolinu ili klanac, a koja
se sastoji od razbacanih hrpa kamenja i ivotinjskih kostiju.
Svud oko sebe v id je li su ostatke prolog ivota koji je
neko ove planine inio pravim mravinjakom aktivnosti. Na
padinama su se nalazile andene, terase sazdane na kamenim
zidovim a, koje su neko hranile stare civilizacije. Na dnu
udoline nalazili su se srueni ostaci malih kua sagraenih
od suene opeke, blatne inaice Don Emmanuelovih cigli,
nainjene u reetkama od drvenih dasaka. Prema orisima zi
dova, ljudi su mogli vid jeti da su to bila mjesta gdje su far
m eri neko ivjeli na svojim chacarama, uzgajali ljame i al-

pake zbog vune i mesa, a na kojim a se sad nalazio tek po

koji tambo, koliba za putnike, grubo podignuta od snopova
vlakana magueya povezanih zajedno.
Kako se njihova staza nastavljala uzdizati, biljke su se m i
jenjale. Ve ovdje vie nije raslo nita to bi se dalo prepo
znati u smaragdnoj raskoi dungle ili prostranstvu porjeja
M ule. Ovdje gore rasli su visoka trava, bagremi, stabla guinuala i quishua, kao i krhko, iskrivljeno grm lje s bijelim cvje
tovima i liem, na donjoj strani srebrnim, koje je na vatri
isputalo prekrasan miris. Tu i tamo, na mjestima koja su
bila u zavjetrini, ali ne i u sjeni, stajali su crveni grmovi, neki
visoki i do dvanaest metara, grim iznih cvjetova koji su se plameno blistali u raskonim zavjesama svog cvata, a na visini
od tisuu i petsto metara bilo je m irisnih gajeva cedra koji
su in ili umarke koje In dijanci nazivaju jagucy . Visoko
iznad, kruili su crni leinari za koje su ljudi m islili da su kon
dori (sve dok nisu vidjeli pravoga), a meu stijenama na bo
kovima obronaka gnijezdile su se bijele ptice alcamarini.
Ljudim a su se ti neuobiajeni prizori, te udnovate b ilj
ke i male vjeverice vizcacha koje su, cvrkuui, bjeale od
njih, in ili poput udesa iz nekog drugog svijeta. A kako je
hladna bila voda iz potoka... Tako hladna da bi ovjek, im
bi je popio, dobio glavobolju i trlja o sljepoonice, jauui od
boli i zakljuujui kako nee njome prati svoje intim ne d ije
love sve dok se malo ne zagrije.
udili su se malim divljim govedima koja su slobodno tu
marala dolinom, tako razliitim a od golemih ceibua, je din ih
koje su dotad poznavali, a koji su neprestano m ukali kao da
si meusobno prenose poruke. Katkad bi se koji od njih
okliznuo na stjenovitoj stazi ili priliko m prelaska rijeke, pa
bi ljudi m orali ponovno namjestiti razbacani ili promoeni
teret, te natjerati ceibua da se pridrui povorci, kako bi ga
mogli opet vezati u red. Po cijele dane odjekivali su povici:

 Ay, m ula! ili Vamos, b rib o n ! , kao i otegnuto coktanje

kojim se stoku tjeralo da se kree naprijed. N e k o je vrijem e
mali d iv lji bik slijedio povorku, pa su ga oni na zaelju na
zvali N ic o lito i pokuali ga nagovoriti da prie blie, no
on je ostao oprezan i na kraju se okrenuo, stojei na vrhu
hum ka i prom atrajui ih kako odlaze, tako da im je poslije
nedostajao onako kako nam nedostaje netko s kim smo se
oprostili, a tko bi nam, u boljim okolnostim a mogao postati
prijateljem .
Make, koje su i dalje sve vrijem e rasle, skakutale su me
u stijenama i jedne drugima postavljale zasjede, te se, hrvui se, ko trlja le niz padine. Neke su od njih ozbiljno kas
kale uz ljude koje su posvojile, a druge su se nastojale
priuljati divljim kozama i pticama koje su bile previe lu
kave da bi se dale uhvatiti. Make su mrzile kad su morale
smoiti ape u potocima i rijekama, a posebno su se bojale
ponga, zapjenjenih brzaka; sjedile bi uz vodu i reale sve dok
svi ne bi preli vodu, a onda bi uznemireno etkale obalom
dok bi povorka nestajala u daljini. Kad bi ih na kraju svla
dao nem ir zbog pom isli da e izgubiti svoje ljude, oprezno
bi prele, podiui na svakom koraku ape da otresu ledenu
vodu i grleno reei.
B ib lijska je povorka prola kroz malo naselje choza u
kojem su se ljudi pred njom posakrivali iza dovrataka i virkali, zbunjeni i uznemireni. Shami , ree A u rc lio jednome
od njih na jeziku Ouechua, doi ovamo. uvi svoj jezik,
ovjek je oprezno izaao, pa je A u re lio s njim izm ijenio po
zdrave i zapitao ga gdje bi se ovjek mogao ulogoriti preko
noi. ovjek, kojemu je vrat bio strahovito oteen od cota nedostatka joda - doimao se zaostalim i A u re lio nije iz njega
uspio izvui nita smisleno, no ovaj je ipak neodreeno mah
nuo prema vrhu doline i rekao: Iza campine.

Proli su kroz campinu, u kojoj su cholosi uzgajali kru m

pir, jeam i alfalfu na m alim parcelama i iznad koje su na
obroncima pasle ovce, pa se zatekli u lunarnom svijetu vu l
kanskog sedrenog kamena i pepela koji se kovitlao i guio
ih sa svakim naletom vjetra, koji je bivao sve jai i hladniji
kako su se uspinjali.
Snjene su kape ve pokrivale planine oko njih, a lebdei
na zranim strujama, leinari kondori irili su svoja golema
krila i kruili na monim visinama, u nadi da e ispod pro
nai neku leinu. Odnekud s visova iznad njih dopirala je
glazba; bila je to sablasna, eznutljiva glazba Inka koji rade
svirale quena od upljih bedrenih kosti kondora i sviraju yaravi puui u ollu, grnarsku posudu u kojoj tonovi odjekuju
i bolno se oteu, eznutljivi i puni nesuzdrane tuge za
domom.
Doloresinu djevojicu, Raim undu, nenadano je bolno
uho planinski korpion, sveprisutni alacran, pa jo j je stopalo
nateklo dok je vritala i zavijala od iznenaenja i muke. Dolores je natjerala dijete da uroni stopalo u ledeni potok, a
onda ju je Sergio uprtio na leda gdje se, jo uvijek plaui,
vrsto drala ovivi ruke oko njegova vrata, dok jo j je u sto
palu kuckalo i pulsiralo kao da se u njemu sakrilo sunce koje
praska.
Proputovali su pokraj nekih starih rudokopa koji su
proizvodili zlato, srebro, ivu i olovo daleko prije nego to
su stigli konkvistadori sa svojim pohlepnim duama punim a
slomljenog stakla i okrhnutog kremcna, a koji su p orob ili ru
dare nakon to su od njih nauili sve njihove tajne, plaajui
im njihovim vlastitim kostima. O ni ko ji su dobro gledali i
znali to trae, jo su uvijek m ogli pronai prelijepu grnariju Inka koja se pokapala s m rtvim a i koja je zato bila poz
nata pod nazivom huacos . Bile su to dvije spojene posu
de, pomno ureene sloenim, grotesknim i vjetim ukrasima.

M ogle su b iti u obliku ivotinja ili patki, a imale su akusti

na svojstva, pa kad biste iz jedne u drugu posudu prelijevali
vodu, zvuk bi oponaao glasanje ivotinja, a ako je posuda
bila u obliku dviju patki, zvualo bi poput patki koje se sva
aju, pa bi se ive patke uznem irile i pridruile se buenju.
U m jetnost izrade ovih h iro vitih i oaravajuih posuda izgub
ljena je i danas ih se moe nai tek u grobovima i u k rh o ti
nama izmeu ruevina te tajanstvene civilizacije.
U z potoke je takoer mogue nai i odavno odbaene poronge, posude za ispiranje zlata nad kojim a su ljudi neumor
no uali i prosijavali m ulj sve dok na dnu ne bi ostali samo
blistavi kom adii zlata. Na mjestima gdje su se nalazile blat
ne h rid i jo su se uvijek m ogli vidjeti ulazi u rudarska okna
ili mjesta na kojim a su divovski okom iti slojevi rude b ili istr
gnuti iz bokova planina, a moda bi se nala i koja ruevina
velikih kim baleta, golemih, dinosaurskih naprava od grani
ta u kojim a bi se kotrljao kamen i drobio rudau s vodom i
ivom. Posvuda su leale velike hrpe odbaene rudae, kao
da ekaju pohlepne ruke nekog novog konkvistadora.
U okom itim slojevima rude jo se mogu nai dom iljati
ljebovi i kanali skupljaa zlata koji su znali kako silom nji
hova vlastita pokretanja izvui zlatne pahuljice iz taloga, a u
b lizin i bi moda mogao biti i pokoji komad glinenih guayra
pei za proiavanje, koje su radile bez mjchova, je r su bile
takvog oblika da su hvatale silu vjetra.
A li davno su pustolovi otili, a sad su bogatai namicali
jo novaca spekulirajui njime, pa nisu m orali nita ozbiljno
raditi. Davno su prola ona vremena kad su se mogla uti
udna pitanja na jeziku Quechua: O ri cancha? , Im a li
zlata? , vremena u kojim a je ovjek riskirao nepovjerenje
sumnjiavih Indijanaca ili smrtonosne pokolje naoruanih
pljakaa koji su poput nametnika ivjeli od onih koji su ra
d ili, pa se kriom ice povlaili kako bi ubijali jedni druge zbog

svog plijena. Danas vie nitko nije stizao na m uli, naoruan

trnokopom , kako bi zaloio svoju izdrljivost i izrabio tije lo
do krajnjih granica tako da bi ili um ro od iscrpljenosti, ili se
vratio kui bogat. Danas su ljudi obeaivali drevne gro
bove i nou pod glavu stavljali ljekovite trave kako bi im u
snu rekle gdje je zakopano zlato, a ludih pustolova ija je
pohlepa bila ureena m ukotrpnim radom i junatvom vie
nije bilo.
Kad je te noi mnotvo podiglo svoje logorite, A u re lio
je pokazao ljudim a kako se slatkovodne kozice mogu uhva
titi tako da podignu branu u potoku, uz pomo tapova utis
nutih u ko rito i isprepletenih granicama vrbe. N eki su se
zabavljali utiskujui usijanim noevima ukrase na svoje tik
vice, a drugi su priali prie ili pjevali. M nogi su se ve po
eli tresti, znojiti i d rh tu riti od terciane, planinske groznice
koja je neizbjena jednako ko liko je i neobjanjiva; moe
o b o riti ovjeka tako da mu se ini da e um rije ti, a samo
jedan sat poslije osjea se bolje nego ikad prije i hoda s
novom lakoom, da bi ponovno pao u groznicu takvu da se
nikad prije u ivotu nije osjetio tako rahitinim .
D ok su se palile vatre, a zalazee sunce plam tjelo grim iz
nim i ljubiastim odsjajem na snijegu planinskih vrhunaca,
nebo je, prije nego to se zamrailo, postalo tirkizno. M a
ke, okorjela nona bia, odlazile bi u lov, a kad bi zvijezde
zatrcpcrile poput dijamanata na kobaltno i indigo plavom
jastuku noi, vraale bi se i donosile cui, patke, vizcache i
divlje koze kako bi ljudi im ali to jesti.
Ove su make zaista neto posebno , govorili bi ljudi i
je li, obgrlivi jednom rukom ivotinje i m ilujui njihove me
kane ui i njukice. U ju tro e make biti velike kao pume,
no te su se noi svi redom, i ljudi i make, zbili zajedno da
im bude toplije, a dolina je blago odjekivala siktavom jekom
majeg predenja.

z a s l u e n a

GENERAL

k a z n a

FUERTE

POSJEUJE
ESKADRON

SMRTI

G eneral Ram irez odnedavno se vratio svojoj navici iz m la

dosti i opet poeo gristi nokte. Upravo je zubima otkinuo
nokat s palca, zbog ega mu je korijen nokta na jednoj stra
ni prokrvario. Uivao je vaui nokat i istodobno ublau
ju i bol zatvarajui palac u aku.
Bijae on zabrinut ovjek. Izgubio je zapanjujuu kolii
nu ljudi i opreme u prljavom bratoubilakom ratu i poeo
osjeati kako se njegova mo i utjecaj neprekidno smanjuju.
Im ao je osjeaj da ga ak ni Predsjednik ne shvaa ozbiljno,
a sad je tu bio jo i taj zabrinjavajui problem s generalom
Fuerteom , kao i injenica da jo uvijek nije bilo odlueno
tko e poslije vojnog udara postati predsjednik.
Da se Asado posavjetovao s njim , general bi mu rekao da
nestane generala Fuertea, ali Asado je, djelujui bez za
povijedi, odveo generala ravno u bolnicu. Svaki sljedei dan
generalova ivota inio je konano rjeenje tog pitanja sve
tee izvedivim, no neto se svejedno moralo poduzeti, zato
to je b ilo poznato d a je Fuerte nepopustljivo poten i nae-

lan ovjek, bude li ikad puten na slobodu, nema ni najma

nje sumnje da e postati i vie nego neugodan. Ram irez je
vrlo dobro znao da su Fuerteu njegovi lju d i iznim no odani i
da e, doe li stvar do zida, radije posluati njegove zapovi
jedi nego one visokog zapovjednitva. Ramirez je uredio da
general Fuerte bude puten za tjedan dana, a onda zatrt u
prom etnoj nesrei, ali sad je douo vijesti da je Fuerte ne
kako pobjegao iz V ille Maravillose, a nitko nije znao kamo
je otiao. Ramirez je brzojavio u Valledupar, ali oni su rekli
ne, general se jo nije vratio sa svog dopusta i da, svakako
e mu ja viti kad se vrati.
G eneralu Fuerteu bila su potrebna samo dva dana da
stigne do glavnog grada, a prve se veeri, kad su se utabo
rili, ovim rijeim a obratio svojim asnicima:
Gospodo, pred nama je vana misija u kojoj su brzina i
djelotvornost od iznimnog znaenja, a kljuan element je iz
nenaenje. Najvie su vlasti doznale da su izvjesni odm et
nuti asnici bez odobrenja pokren uli logor za muenje i
istrebljivanje u starom asnikom krilu V ojne kole za elek
trotehniku i strojarstvo. U zgradi se nalaze i vojnici civili koji
su mueni na naine koje ete, na alost, vid jeti i sami. N a
e su zapovijedi jednostavne: u h ititi odm etnute asnike i iz
vesti zatvorenike. Na svu sreu, moemo oekivati malen ili
nikakav oruani otpor, ali nitko od vas ne treba oklijevati s
paljbom bude li se to dogodilo.
Nee b iti potrebna nikakva posebna taktika; jednostavno
emo ui unutra i svladati ih svojom brojanom nadmoi. Ja
u povesti ljude unutra, a va e posao b iti da, to je bre
mogue, provjerite prostorije u zgradi, neu tralizirate sav
o tp o r uz najmanje mogue krvoprolie, te zaponete s eva
kuacijom.
Gospodo, odabrani ste za ovu misiju zato to se smatra
da su vae trupe najbolje, najpouzdanije i najasnije u zem-

lji. Vanost ove misije podcrtat e vam i injenica da njome

zapovijeda general, a ne m ajor ili potpukovnik.
Gospodo, ispriavam se zbog nedostatka potankosti u
planiranju. Na nesreu, nije bilo mogue dobiti tlocrt zgra
de, ali elim da Prvi vod bude odgovoran za dranje otpad
nika pod strogim nadzorom. D rugi vod treba se pozabaviti
izvoenjem onih zatvorenika ko ji se nisu u stanju kretati
sami, te ih, to je obzirnije mogue, smjestiti u prazne ka
mione. Trei vod treba skupiti one koji jo uvijek mogu ho
dati i p rip re m iti ih za povratak u Valledupar, pod ime m i
slim da ih treba oprati, odjenuti i nahraniti, uz koritenje
onoga to se moe pronai na licu mjesta. Zatvorenici e biti
prestraeni i dezorijentirani, pa se morate pobrinuti da se
prema njim a odnosite obzirno, uljudno i mirno. etvrti e
vod preuzeti odgovornost da sprijei ulazak u sjedite sva
kome tko ne vozi Ford Falcon. Oni koji ih voze trebaju biti
proputeni unutra, a potom uhieni, uz uporabu sile, ako
bude potrebno. Neophodno je napomenuti da se vod tako
er m ora p o b rinuti da nitko ne pobjegne.
Gospodo, moete o tii i izvijestiti svoje vodove. Recite
svojim ljudim a d a je na kocki ast Oruanih snaga, te da se
osobno posve pouzdavam u Pograninu gardu.
Sljedee se veeri konvoj zaustavio u d ivljini Parka Incarama i utaborio se meu sumornim ruevinama E1 Escoriala,
odmah uz H ram Viracoche. General je obavijestio asnike
o promjenama i poboljanjim a svog plana, pa izaao kako bi
pod zvijezdama popuio jedan puro. Naviku puenja pura
stekao je meu gerilcima, pa se u mislima poeo vraati na
mjesece koje je proveo s njima. Napola se osmjehnuo, p ri
sjetivi se svojih estokih rasprava s ocem Garciom, te mu je
palo na pamet neto to mu je trebao rei. Zam iljao je sebe
kako govori: Nema nieg loeg u naim zakonima, institu
cijama i ustavu, koji su demokratski i prosvijeeni. Ono to

jest loe, to je injenica da ih ne provode oni ljudi koji bi to

trebali, je r ne smatraju da ih ti zakoni bilo kako obvezuju.
General je utnuo kamen u grm lje i prom atrao imie ve li
ine sokolova kako krue i vraaju se kroz ruevine. Nasm i
jao se samome sebi: I ja sam postao svojevrstan gerilac.
Imam vojnike koji zapravo nisu pod m ojim zapovjednitvom.
D jelujem bez doputenja generala Ramireza. U m islim a si
je predstavio svog glavnog zapovjednika i pom islio: Tog
ovjeka ionako nikad nisam cijenio. On nije vojnik, nego po
litiar. Pitam se bi li Remedios pohvalila ovo to inim . Ili
bi mi zam jerila to je pokuavam zasjeniti? V ra tio se do
svog poljskog kreveta i leao, prevrui svoje planove u glavi
sve dok nije zaspao, sanjajui helikonske leptire.
Sljedeeg prijepodneva u jedanaest sati, konvoj kamiona
zaustavio se pred vratima negdanjeg asnikog krila V ojne
kole za elektrotehniku i strojarstvo. Iz prvog je vozila na
valio etvrti vod i svladao dva zaprepatena straara u straarskoj kuici. V rata su bila otvorena, pa se konvoj zakotr
ljao u dvorite i stao. D o k su Pogranini gardisti ju r ili u
zgradu, kam ioni su, jedan po jedan, izveli polukrune okre
te sve dok svi nisu b ili okrenuti prema vratim a i spremni za
polazak.
Kao to je bilo i predvieno, nije b ilo nikakva otpora.
M uitelji su radili u majicama kratkih rukava kad su se na
njih obruili zapovjednici vodova sa svojim ljudim a, razoru
ali ih i natjerali da licem prema dolje legnu na pod. Pre
stravljenog i oznojenog Asada natjerali su da im preda sve
kljueve, te da prati narednika dok otkljuava svaka vrata i
orm ar u krilu zgrade.
G ardistim a je pozlilo od oka izazvanoga onime to su
pronali. Smrad spaljena mesa, izmeta, znoja, m okrae i
straha, sve je to boravak u zgradi in ilo gotovo nepodnolji
vim, a posvuda su se nalazile sm rdljive lokve gnjile krvi i iz-

meta. N eki su vojnici gurnuli kundake puaka kroz reetke

na prozorim a elija i razbili staklo kako bi pustili unutra
malo svjeeg zraka, a nijedan od njih nije znao to da radi
sa zatvorenicim a koji su se, goli i mravi kao kosturi, zgurili
bezvoljno uza zidove i prom atrali ih praznim oima onih koji
su ve m rtvi. N eki su zaista i b ili ve m rtvi; general Fuerte
osobno je mogao id e n tificira ti tijela Regine Olsen i Ludog
kapetana u sobi punoj leeva ko ji su, isprepletenih udova,
ekali da budu odbaeni. Za njih ne moemo mnogo ui
n iti , rekao je general. Ostavite ih.
Zatvorenici su b ili izranjavani tako da su izazivali sami
lost; veina je mukaraca bila grubo kastrirana, tako da su
im monje visjele u tru lim poderotinama. Svi su b ili p re kri
veni raznovrsnim modricama, opeklinama i tragovima bia.
N ekim a su b ili slomljeni zubi ili su im nedostajale oi i ui,
dok drugi nisu imali prstiju na rukama i nogama. V o jn ici su
o tk rili da ih je lako voditi, usprkos tome to su b ili uvjereni
da ih se vodi na daljnje muenje. Ja ne znam nita , govo
r ili su, dok su ih bolniari obzirno prali u kadama. Ja ne
znam nita.
Razvodnik iz Treeg voda pronaao je sobu na ijim je
vratim a pisalo O ruarnica i koja je do stropa bila krcata
odjeom, pa su on i jo etvorica lju d i odnijeli pune naram
ke u svlaionice kupaonica, dok su ostali iz voda odijevali
zatvorenike u prvo to su uspjeli pronai na hrpi, a to bi im
barem o tp rilik e pristajalo.
Na vratim a sjedita, etvrti je vod uhitio E1 Verduga koji
se vraao iz kupovine, a vojnici Drugog voda iznijeli su ne
pokretne zatvorenike do kamiona. Zatvorenici su m islili da
ih odvoze kako bi ih se negdje rijeili, pa su oni koji su jo
uvijek m ogli plakati ili vikati, to i inili.
370

Louis de Bemiercs

U E lektrotehnikom k rilu zgrade, dva su predavaa s

prozora prom atrala taj prizor. Pitam se to se sad dogaa ,
rekao je jedan od njih.
Ne p ita j , odgovorio je drugi. Nemoj ak ni m isliti o
tome.
General Fuerte uao je u sobu za sastanke u kojoj su b ili
drani m uitelji. Sveukupno ih je bilo petnaest, a general je
prepoznao Asada, koji je, takoer, prepoznao njega.
G enerale! uzviknuo je Asado, pa skoio na noge i sa
lutirao.
Sjeam vas se , rekao je general. V i ste osvojili M eda
lju asti u V o jn o j koli.
General se okrenuo razvodniku. U zm i dva ovjeka i
pobrinite se da svi telefoni budu iskljueni. Poslije toga, od
redi estoricu ljudi da u kamione odnesu sve ormarie s do
sjeima. Ponovno se okrenuo prema Asadu. Sjednite, o
vjee. Ja ne uzvraam salutiranje divljacim a.
General je ostavio stvari u rukama majora ete, pa o ti
ao s tri kamiona u koje su b ili ukrcani ranjenici. Odvezao
se do Bolnice za ranjene vojnike, otkrivi prije toga da su sve
civilne bolnice zatvorene, pa zapovjedio lijenicim a koji su
se motali uokolo da skinu pacijente s kamiona. Poao je do
prijavnice i porazgovarao s mladom enom iz V ojne m edi
cinske postrojbe. Ona mu je dala hrpu form ulara. Podigao
je jedan i otkrio da ima pune tri stranice. M orate ispuniti
po jedan za svakog pacijenta , rekla mu je. General je s tros
kom spustio hrpu form ulara na njezin radni stol. N e ,
rekao je. Moete ih ispuniti vi, ili se moete praviti da ne
postoje. Imam previe pacijenata da bih se tim e bavio.
M oram in zistirati , odgovorila je mlada ena. K o lik o
ih imate?

 ezdesetak , rekao je on i dodao: A vi niste u poloaju

da inzistirate. Potapao je znakovlje na svojoj borbenoj uni
fo rm i. Znate li to ovo znai?
Djevojka je pogledala oznake. T o znai da ste asnik.
T o znai da sam general! rekao je on estoko. A znai
i to da u, ako se vi i vaa bolnica smjesta ne prihvatite posla,
dovesti svoje gardiste i sve vas u h ititi. A sad, p okret!
Zastraena je djevojka telefonirala odjelu za ranjenike i
uskoro se bolnica praila od posla. Djevojka je stajala uz ge
nerala, a na licu jo j je bio zaprepaten i upitan izraz dok je
prom atrala ljudsku ruevinu koja je pokraj nje bila prenese
na na nosilima. T ko su oni b ili? pitala je, govorei kao da
su ve m rtvi.
rtve terorista , rekao je general.
O prostite to nisam prepoznala vae znakovlje , rekla je
djevojka. N ikad p rije nisam vidjela generala u borbenoj
u n ifo rm i.
G eneral se vratio u V o jn u kolu za elektrotehniku i stro
jarstvo, pa se konvoj, nakon to su zakljuali vrata kole, us
koro kretao natrag prema Valleduparu.
Te je veeri general Ram irez pokuao te le fo n ira ti
Asadu, no o tk rio je da je lin ija mrtva. Poslao je teklia na
m oto ciklu , a ovaj je p rija vio da je mjesto zakljuano i da
nije pod straom. Ram irez je potom poslao malu grupu
batinaa koji su p rija v ili da je mjesto naputeno kao Mane
Celeste. A k o se izuzmu neki leevi. Ramirez je, kao nikad
prije, osjetio da mu mo klizi iz ruku, pa je otrgnuo nokat
s kaiprsta i zam iljeno ga vakao, dok mu je koica oko
nokta krvarila.
Usprkos panji vojnih bolniara, trojica ranjenika koji su
m ogli hodati um rli su tijekom poskakujue i podue vonje,
od posljedica unutranjeg krvarenja. Ostale je Fuerte ostavio

u V ojnoj bolnici u Valleduparu, uz stroge upute da njihov

p rim ita k mora ostati tajna po nareenju najviih vla sti .
Posvetio je cijeli tjedan ispitivanju m uitelja i pregledavanju
podataka iz ormaria s dosjeima. D jevojke iz ureda bile su
oduevljene to ga vide, sve dok nisu shvatile k o lik o sad
posla moraju obaviti. B ilo im je nareeno da svaki dokum e
nt iz ormaria foto kopiraju u dva prim je rka, te da jedan
prim jerak poalju na adresu na fo rm ularu navedenu u rub
rici najblii rod . Druge prim jerke trebale su sloiti abe
cednim redom te svaki paket poslati na adresu New York Heralda. Izvornike je general Fuerte pohranio u sefu banke u
Asuncionu.
O dletio je u M eridu i poslao pakete i prim jerke za obi
telji, a onda odletio natrag u V alledupar kako bi za sve mu
itelje organizirao tajni, ali zakoniti p rije ki sud kojem su
predsjedali on i brigadir. Kako bi utedio vrijem e i snagu,
odluio im je svima suditi istodobno, budui da su dokazi
b ili isti za sve, svjedoci su b ili isti, izlike su bile iste, a i kazne
su trebale b iti iste.
Fuerte i brigadir dovodili su svjedoka za svjedokom, iz
redova onih ljudi koji su b ili u V ojnoj bolnici u Valleduparu.
General je navodio duge odlomke koje je prepisao iz dosjea.
Cesto je morao podsjeati majora na njegovu obvezu da
brani zatvorenike to bolje moe, no majoru je ta zadaa bila
odbojna i samo je ponavljao ono to su i zatvorenici ve
mnogo puta ponovili. Djelovali su prema strogim zapovije
dim a. General je vrlo brzo o tk rio ono to je ve ionako
znao, a to je da su te zapovijedi stizale od generala Ram ireza. Asado je rekao: A li to se nikad nee moi dokazati. D je
lovali smo neslubeno.
General je kucnuo nalivperom o stol. To je vrlo lako do
kazati , rekao je. Iako ste dobili takve upute, niste unitili

sve zapovijedi. Imam ih, napisane njegovom rukom, onakve

kakve ste ih ostavili u svojim orm ariim a za spise.
Onda znate, gospodine, da to nije bila naa krivnja. M i
smo samo vrili svoju dunost u skladu sa zapovijedima koje
smo d o b ili.
Poslije nekoliko dana sasluanja, general i brigadir odlu
ili su privesti kraju ono to se pretvaralo u zamornu aradu. Pozvali su petnaestoricu m uitelja na izricanje presude.
B rig adir je bio taj koji je govorio.
T ije ko m suenja u N iirnbergu, ustanovljeno je naelo
meunarodnog prava prema kojemu postupanje po zapovi
je d i nije izlika za divljatva kakva ste vi, prema vlastitu p ri
znanju i izjavama svjedoka, in ili svakoga dana. Ovaj sud
donio je odluku da ste krivi po svim tokama optunice: za
ubojstva, protuzakonito uhiivanje, nezakonite otmice, na
pade, zlonam jerno ranjavanje, krau, provale, nasilne ulas
ke u stanove, silovanje, nezakonito zadravanje u pritvoru,
pokoravanje nezakonitim zapovijedima i tako dalje, i tako
dalje. General Fucrte odredit e kaznu.
General Fuerte spustio je svoje nalivpero i ozbiljno po
gledao m uitelje. Uobiajena kazna za ovakve zloine je, u
skladu s V o jn im kaznenim pravilnikom , smrt pred strelja
kim vodom .
M u ite lji su o tk rili da im se koljena poinju tresti, a usne
drhtati. Asado je osjetio kako mu se panika die u crijevima
i jedva se uspio suzdrati da ne ispusti izmet.
General je ponovno zastao, pa nastavio: Vae metode
podsjeaju me na srednji vijek, pa u zato odrediti i sred
njovjekovnu kaznu koja odgovara vaim zloinima. Nema
sumnje da ste uli za provjeru kunjom; ljude su obiavali si
liti da urone ruke u kipuu vodu ili da hodaju preko goru
eg ugljena. Osuujem vas na provjeru kunjom.

Kad su lju d i b ili izvedeni, brigadir se okrenuo prema ge

neralu. A to emo s Ramirezom?
Jo nita , rekao je general. Sve sam dokum ente po
slao stranom tisku. Nema nikakve sumnje da e dati ostav
ku, poslije ega e b iti uhien i izveden pred sud. A k o se to
ne dogodi, morat emo ga sami u h ititi i suditi mu na p rije
kom sudu.
Unutranji vojni udar?
Upravo tako.
General se vratio u svoj stan i nahranio maku koja je, u
zapanjujue kratkom vremenu, izrasla do veliine pume. Po
ao je u talu i nahranio M ariju liem eerne trske, a onda
poveo maku u etnju, zajedno s Papagatom i drugim ivo
tinjama.
Te su veeri m uitelje zrakoplovom prebacili n eko liko
stotina kilom etara dalje i iznad dungle ih bacili iz aviona.
O dlebdjeli su na svojim padobranima prema tlu gdje su se
zapleli u granje na podruju plemena Chuncho, neolitikog
naroda koji je jo uvijek prakticirao estomjesene pokusne
brakove i ljudoderstvo.

DANI
DANI

UDA,

KLONUA

Z o ra je zatekla lutalice kako drhte od hladnoe i groznice.

Obeshrabreno su se zgurili oko svojih m alih vatri, vaui
ele od guave i komade panele kako bi se pokrenuli, usput
se alei na glavobolju. Z ra k je bio tako hladan i tako ist
d a je udisanje bilo bolno, no veina ravniara nikad prije nije
vidjela svoj dah kako se pretvara u paru, pa su duboko udisali i napuhavali obraze kako bi sami sebe gledali dok stva
raju maglu, viui V u uuba ! i smijui se drugim ljudima,
om otanim a u vlastitu izmaglicu. N i stoka to nikad prije nije
vidjela, pa je ivano skakala pri svakom izdahu, dok su se
make pokuavale poigrati s dahom, sjedei na stranjim no
gama i maui prednjim apama. Tu je takoer bila i niska
izmaglica koja im je dosezala do koljena, pa se inilo kao da
svi hodaju po oblaku, nalik na tamne sjene anela, ili izgub
ljene duhove koji ekaju na ulaznim vratim a ivota. Kad se
sunce brzo uzdiglo ispod njih na istonoj strani doline, ljudi
su razjapili usta, je r nikad prije nisu b ili tako visoko iznad
sunca; izmaglica oko njihovih nogu poela se podizati prema
bedrima, a potom im dosegla i do struka, tako da djeca nisu
nita mogla vidjeti, a odrasli su b ili prepolovljeni. Kad im je
izmaglica dosegnula glave, svi koji su dotad stajali sad su sjeli

kako bi uspjeli barem neto vidjeti, a in ilo im se kao da su

utonuli u sumrak, je r nebo je nestalo i napola se smrailo.
Iznenada, izmaglice je nestalo i dan se razvedrio. Kako
im je sunce poelo otapati kosti, lju d i su ponovno poeli d rh
tati, kao kad su se toga ju tra probudili, pa su se m ora li na
tjerati na pokret. Skuhali su kavu, um otali svoju im ovinu u
svenjeve, napunili uturice i tikvice u potoku i poeli po
novno vezivati ivotinje u karavanu. in ilo se da su ko n ji i
mule u sasvim dobru stanju, no velika goveda ceibu oito su
patila od posljedica noi provedene na neuobiajenoj hlad
noi; oi su im bile krmeljave, prsa hroptava, a iz njuki im
je curilo. D on Emmanuel ih je zabrinuto pregledao, budui
d a je veina pripadala njemu, a bio je i sentimentalan prema
njima. Zakljuio je kako e ih tijekom noi m orati nekako
zatititi od mraza, ili e ih mnogo uginuti, pogotovo zato to
su od uspona omravjeli.
D o n Emmanuel se poprilino iznenadio kad je uo da se
Dona Constanza pridruila gerilcima, a iznenadio se jo i v i
e kad je u razgovoru s njom o tkrio da je odbacila svoje o li
garhijsko dranje, postala campesinova ljubavnica, te sad
smatrala njegovo prostatvo zabavnom izlikom za zadirkivanje. Prvo to je rekla kad ga je ugledala bilo je: H ola, cabron! Kako su vae umske bobice? Ukraavaju li jo uvijek
vae stidne dijelove?
Itekako , odgovorio je on. Traim dragovoljke koje e
ih ieprkati.
Onda ete ovdje , rekla je Dona Constanza, pronai
mnogo svojih starih prijateljica iz kupleraja koje e vam udo
v o ljiti.
K o lik o vidim , rekao je D on Emmanuel, vi ste pronali
zgodnog mladog ovjeka da se pobrine za vae bobice.

 O i vas ne varaju, D o n Emmanuel, premda se, za razli

ku od vas, ja perem dovoljno esto da se bobice ne nagomi
laju.
U cijelom tom skupu samo se dvoje ljudi osjealo zbunje
no medu svim tim strancima. B ili su to A n toine i Frangoise
Le M oing, koji su zapravo poznavali samo Farides, svoju ku
haricu. U izm ijenjenim okolnostima egzodusa nekako se nije
in ilo prikla d n im im ati poslugu, pa su se njih dvoje drali
profesora Luisa i Farides, obavljajui svoj dio posla kako bi
izbjegli osamljenost. Profesor Luis zakljuio je d a je francus
ki par dobro obrazovan i zanim ljiv, pa su on i Farides utro
ili mnogo vremena na razgovore tijekom kojih su Francu
zima popravljali znanje panjolskog i mjesne povijesti.
U speli su se kroz dvije quebrade kad je Pedro s desne
strane, prema sjeveru, uoio pilju, pa su je on i A u relio poli
pogledati, zato to je A u re lio rekao kako misli da zna to je
to. Kad su uli, gotovo se istog trenutka smrailo, pa se
Pedro vratio po svjetiljku.
Kad su je upalili, uz treptavo su uto svjetlo p ro d rli du
boko u sjenu i o tk rili da su u zidove na ravnomjernim raz
macima urezana udubljenja, te da su u stijeni izrezbarene
ribe, zmije, sim boli Sunca i Mjeseca, jaguari i zatitnika bo
anstva s grimasama na licima. Pedro je podigao svjetiljku
prema jednom udubljenju i zaprepateno ustuknuo. Potom
ju je podigao prema drugom udubljenju, pa rukom pozvao
A u re lija da pogleda.
B ili su u katakombama. Prastare m umije, ija je koa
uglato bila razvuena preko njihovih kostiju, ije su se usne
povukle i o tk rile zube, a kosa im jo uvijek u oteenim upercima v irila s pranih tjemena, u fetalnom su poloaju sje
dile, m rtve parodirajui ivot, s eljustima koje su im razjap
ljeno visjele u vjenom, zamrznutom iznenaenju. Meu
njim a su ivjeli pauci i slijepi kukci, a u jednom od udublje-

nja srebrnobijela zm ija bez oiju odm otala se s vrata m um ije

i uznemireno nestala u trbuhu svog doma, psiui iz njega u
nadi da e jo j b iti vraen njezin mir.
Ne bismo trebali rei ostalima , rekao je A u relio . Ovo
je sveto mjesto. Osim toga, smatrali bi to loim znakom.
Ja m islim d a je to dobar znak , ree Pcdro. To, da o
vjek moe tako dugo b iti mrtav i poivati a da ga nitko ne
uznemiri. Misli li da ovdje ima zlata?
A k o i im a , ree A u re lio prijekorno, ono ne pripada
nama i od njega nemamo nikakve koristi. Ostavi ih .
Nikad nisam vidio to liko mrtvaca , rekao je Pedro dok
su teturali niz rastresiti kriljevac.
Naravno da je s i , rekao je A u re lio . U bici za C h iriguanu.
Moda e jednog dana netko pronai i te djeake , re
e Pcdro, pa e ljudi rei Nikad nismo vid je li to liko m rt
vih i pitati se tko su oni b ili.
Nai e metke meu raspadnutim kostim a , ree A u re
lio. B it e sasvim jasno to se dogodilo.
A li nitko nikad nee saznati pravu pripovijest o tom e ,
ree Pedro.
M oram o zam oliti profesora Luisa da je zapie, odgo
vorio je A urelio, a onda emo ku tiju s papirim a zakopati
meu m rtve.
P rid ruili su se koloni koja je s mukom napredovala i po
dizala se preko niskog grebena na jednu od dugakih, viso
kih zaravni koje su poznate pod imenom pajonales i koje
iznenauju putnike u planinama svojom prirodn om ravni
nom i visinom trave koja na njima raste. O d lu ili su da treba
ivotinjam a dopustiti da se najedu, kako bi ljudi mogli sku
p iti krm ivo i odm oriti se.

Sad su b ili posve blizu snjenoj granici, upravo na onoj

visini na kojoj se veina ljudi iznenada strano razboli od soroche. Od sve dvije tisue lju d i samo su D on Emmanuel i
A u re lio prije b ili na toj visini, pa su im znakovi bolesti bili
poznati.
O vdje bismo trebali ostati barem tri dana, a moda i
vie, ree D on Emmanuel, inae emo im ati mnogo pro
blema.
A u re lio se sloio, pa su on i Don Emmanuel poli poraz
govarati s grupicama lju d i i objasniti im to je soroche, te
kako se m oraju ulogoriti da bi sveli bolest na najmanju mo
guu mjeru.
G otovo svi su im ali strahovite glavobolje, a neki su patili
i od proljeva i povraanja. Podii jednu nogu i staviti je pred
drugu predstavljalo je nadljudski napor, a svakih je petnaes
tak koraka bilo potrebno stati kako bi se duboko udahnulo.
Nesavladivi umor, razdraljivost i bezvoljnost spustili su se
kako na ljude, tako i na ivotinje, a ak su i make bile su
vie nezadovoljne da bi jedna drugoj postavljale zasjede u
travi.
D o n Emmanuel objasnio je ljudim a: Svi ete neko v ri
jem e b iti bolesni, zato to ovdje gore ima manje zraka za
udisanje. A k o vam se ini da umirete, ne dajte se zavarati,
je r ete se uskoro osjetiti bolje. Svatko od vas mora pronai
svoj nain kako da s tim izae na kraj. Neki ljudi mnogo jedu
i piju mnogo alkohola, dok to drugima samo pogorava sorochc, tako da oni m oraju jesti i p iti vrlo malo. Nadalje, neki
ljudi e se na ovo naviknuti tako to e se neim uposliti, dok
e nekima drugima b iti lake ako budu leali u mraku, ne
radei nita. M oj vam je savjet da jedete mnogo panele, va
ete lie koke ako ga imate i evite se to ee moete.
M oda ste ve p rim ije tili da vas u planinama prepone svrbe
ee nego kad vidite pralju iz Iquitosa!

V eini je lju d i bilo tako zlo da se nisu mogli ni nasmije

iti, ali Farides je srameljivo pogledala profesora Luisa i
nasmijeila se, dok su Gonzago i Constanza ve slije dili taj
savjet i osjeali se mnogo bolje. Sreka, koja je posljednji put
bila kreposna u ranom pubertetu, nikad u ivotu nije imala
manje elje za ljubiastim potresima. Leala je kao porae
na hrpica i stenjala, dok jo j je u sljepoonicama udaralo, a
dah grebao grlo, oiju prekrivenih m ochillom da zaprijei
svjetlost. ivotinje, koje su bile izvan dosega savjeta, leale
su u travi i iznureno vakale, osjeajui se jednako loe kao
i ljudi koje su pratile, no patei s vie strpljivosti, je r istina
je da, kad'nema rijei kojim a bi izrazio svoju muku, ta muka
postaje razmjerno umanjena.
Misael je osjetio bol u glenju, pa objavio da e padati
kia. O ni koji su poznavali njega i nepogreivost njegova
glenja, pom aknuli su se dalje prema obroncim a i potraili
zaklon medu stijenama. Ostali su podigli pogled prema blis
tavom, vedrom nebu, te vidjeli da iznad vrhunaca nema ni
oblaka; sumnjiavo su se sm ijali i ostali na zaravni, gdje su
se usred noi nali iznenada prom oeni paralizirajuom le
denom kiom, leei u gibljivoj movari. Psujui i p ro klin ju i svoju nesreu, skupili su svoju promoenu im ovinu i uur
bano se uspentrali prema obroncima, dok su se make, koje
e ujutro b iti veliine jaguara, uljale meu bokovim a plani
ne u potrazi za peinama, u kojim a su sa svojih stranjih d i
jelova oblizale ledenu vodu, pa legle zajedno u raskonim,
isprepletenim hrpama kako bi im u drutvu bilo toplije.
Jutro je bilo slaba utjeha jadnim ljudim a koji su se zbili
u hrpice, promoeni, grozniavi od terciane i sorochea. Prvi
su se put osjetili demoralizirano, puni oaja, aljenja i bez
naa; oajno im je nedostajala prana ravnica koju su p rije
proklinjali kao previe vruu i vlanu; poeli su osjeati strah
pred svojim nepoznatim odreditem i ivotom u progonstvu

ko ji ih je ekao. M alo ih je spavalo, a nikome se nije svialo

to to je kia ledena i otupljujua, je r su je pam tili kao toplu,
dobrodolu, prijateljsku i putenu.
S prvim sivim svjetlom dana dolo je novo udo koje bi
izazvalo veliko divljenje, samo da nije prouzroilo dodatnu
bijedu. K o turajui se i premeui, oblak se podigao prema
njim a du pajonalea, vrtloei se i valjajui, dok se istodob
no drugi oblak velikom brzinom spustio s neba, tako da su
sad b ili zatvoreni u u ro ti vlane izmaglice koja kao da se
upustila u neki bezrazloni in osobne zlobe. N ije bilo m o
gue vid je ti nita dalje od vlastite ispruene ruke, pa su ljudi
padali preko kam enih gromada dok su dozivali jedni druge
i nastojali skupiti svoju imovinu kako bi je, uzalud, pokuali
osuiti. tovie, make nisu bile nigdje na vidiku, a kako su
se lju d i naviknuli na njihovu prisutnost kao na dobar znak
natprirodne blagonaklonosti, inilo se da je sad, kad je ne
stalo maaka, nestalo i dobre sree. Tek kad su zapui vje t
ra koji je brijao, a koji su ljude uinili jo jadnijim a, rastje
rali more oblaka, make su se poele pojavljivati iz peina i
pukotina meu stijenama kako bi se protegnule i zijevnule
na slabom suncu, pa se poele prati. Ne samo da su narasle
do veliine jaguara, nego se sad, umjesto negdanjih velikih
prugastih, velikih plavih i bijelih pahuljastih maaka, velikih
crno-bijelih maaka i gluhih bijelih maaka s oima razlii
te boje, moglo vidjeti samo jaguare, od kojih je veina bila
svilenkastocrna, iako su neki im ali utosmeda krzna s tam
nim rozetama. Prvi su ih se put neki ljudi uplaili, je r jaguar
je najdivljija od am erikih maaka; no kad su se poele ig
rati kao i obino i donijele ljudim a guanaco za jelo, otkrive
no je kako i dalje predu kad su zadovoljne, i tako se uinilo
da se natprirodna blagonaklonost vratila.
Toga dana, kao i sljedeega, ljudi su ostali na pajonaleu
kako bi se prilagod ili klim atskim uvjetima i dopustili ivoti-

njama da se najedu. Nou su se p rid ru ili makama u n jih o

vim peinama i raspuklinama, zagrijali se uz mousnu ma
ju toplinu, te se, uljuljkan i predenjem, oporavili od bolesti,
a ujutro su se probudili osjeajui na sebi grube jezike ma
aka koje su se, oistivi sebe, prihvatile ienja svojih lju d
skih sudrugova.
Sjeam se vremena kad mi je samo kakljala ui , rekao
je A ntoine svojoj eni. A sad mi guli cijelo lice!
M i smo njezini maii , odvratila je Frangoise, drhutrei, kad je topla maka otila za svojim poslom. Samo se
nadam da nas nee pokuati nositi uokolo drei nas za
iju!
Kad je epidem ija sorochea i potitenosti dola svome
kraju, te kad je svanulo lijepo i vedro ju tro za putovanje, pu t
nici su, poslije preutnog dogovora, natovarili svoje ivo ti
nje i ponovno se zaputili prema zapadu. Na kraju zaravni,
na mjestu gdje se ona dije lila u tri quebrade, jednu koja se
sputala, jednu koja se uzdizala, i jednu na istoj razini s pajonaleom, doli su do ruevine.
ak ni A u re lio nije tono znao to je to neko bilo. Sve
to je ostalo bila su etiri masivna zida podignuta na etvr
tastom humku. Svi su se skupili oko njih, udei se njihovoj
prisutnosti u toj nezemaljskoj divljin i, kao da je smisao tih
ruevina bio tek u tome da pokau kako nema mjesta na ko
jemu ve netko nije bio. Kamenje se spajalo jedno s drugim
tako precizno da Francesca, kad je izvukla no, nije uspjela
pronai mjesto na kojem bi ga mogla um etnuti izmeu ka
menova, iako su oni b ili raznovrsnih viekutnih i rom boidnih oblika.
Pa kako su to, zaboga, nainili tako savreno? pitao je
Don Emmanuel. A nisu ak im ali ni eljezno orue kojim
bi rezali kamenje.

A u re lio se nasmijeio. Uope nisu k o ristili orue. Svaki

je kamen ve savreno odgovarao.
K ako? htio je znati Pedro. Ovakvo se kamenje nigdje
ne moe nai.
Im a li smo trave koje bi omekale kamen tako da ga se
moglo oblikovati kao glin u , rekao je A u relio , a druge su
ga trave poslije toga opet stvrdnule u kamen. T o je je din i
razlog zato je kamenje tako savreno.
Ne vjerujem t i , ree Don Emmanuel. To je nemo
gue.
A u re lio je zdrobio svoje lie koke u tikvici, pa na tren u
tak sisao tuak, kao stari Francuz koji pui lulu. A ko vjeru
je da je to nemogue , rekao je, nikad nee o tk riti tajnu
i uvijek e se m orati m uiti sa eljezom, a na kraju e ka
menje uvijek b iti manje savreno od ovoga. Poloio je ruku
na kamen i potapao ga s ljubavlju. M i smo znali tajnu ka
mena , rekao je ponosno, a vi je nikad neete saznati.
M i gradim o dobre kue od suene opeke , otro je od
vratio Sergio. K o ja korist od toga da se kamen pretvori u
glinu, kad je glina ve glina?
D u lje traje, rekao je A u re lio , tako dugo, da nadivi
one koji su ga pod igli.
A zato onda , htio je znati Hectoro, cholosi ive u p r
ljavim m alim chozama?
Z a to to je tajna mrtva. Nai sveenici i plem ii koji su
je znali ubijeni su u ime boga koji je htio nae zlato i sreb
ro. Sve smo izgubili zbog civilizacije. Ovo je kamenje poput
mrtva tijela koje polako propada kad ga napusti dua, a oni
od nas koji su ostali nalik su na kosu koja na tijelu raste i
nakon sm rti.
Ja ne vjerujem ni u to , ree D on Emmanuel koji je po
tapao m elankolinog Indijanca po leima. Oni od vas koji

su ostali nalik su na posljednje sjeme oborenog stabla. Sjeme

e izrasti u golema stabla, hranjeno iz tla pepelom starog
stabla koje je spaljeno.
A k o se sjeme razbaca na velikoj udaljenosti , odvratio
je A urelio, stabla izrastu, ali ne ine umu.
A li kad ta stabla izbace svoje sjeme, prostor meu njim a
e se popuniti, rekao je Don Emmanuel, pa e se i uma
stvoriti.
inilo se d a je u A u re liju bljesnula nada. T o je neto to
treba poeljeti. A li svejedno, bude li ume ili ne bude, ipak
neemo znati tajnu kamena.
M ora t ete koristiti suenu opeku , rekao je Sergio, a
svi su se nasmijali njegovu olakom zakljuivanju.
Na kraju doline trebalo se o dluiti za jednu od tri staze:
mogli su nastaviti srednjom stazom u ravnini, spustiti se lije
vom ili se desnom uspeti prema snijegu.
Federico kae da idemo gore , rekao je Sergio onima
na elu.
Onda se zabunio , ree D on Emmanuel. Taj put ide uz
gleer i, kao to je jasno vidljivo, ne vodi nikam o.
Raspravu koja je uslijedila razrijeila je odluka da se Don
Emmanuel i A u re lio popnu uz gleer i izvide mogunost
prolaza, te promotre, ako se uspiju popeti do vrha, kako se
prua zemlja pod njima.
Dvojica su se mukaraca povezali uetom, a D on Em m a
nuel je s mule skinuo konu garru, to je drugog mukarca
prilino zbunilo. Obojica su se sloili da je uspon iznim no
opasan i posve besmislen, budui da nema ni govora o tome
da se gore povede stoka, a, osim toga, bilo jc posve jasno da
gleer vodi uz dugaki greben koji je moda i iznim no uzak,
a koji povezuje dva vrha i s njegove druge strane je najvje
rojatnije ponor.

Uvjereni da kreu u istraivanje opasne slijepe ulice, dvo

jica mukaraca p rib li ili su se gleeru i uspentrali se preko
naplavine kamenih gromada koje je gleer tijekom stoljea
lijeno gurao pred sobom. Na dnu snjene granice snijeg je
bio prljav i stisnut u led, no kako su napredovali prema gore,
kora svjeeg snijega blistavo je iskrila na suncu, zbog ega
su m orali stisnuti oi i ustuknuti. Pa ipak, kora je bila slaba
i D on Em m anuel je iznenada propao u snijeg do pazuha.
Zalam atao je rukama naprijed kako bi se ponovno doepao
povrine, pa su se s mukom probijali dalje, znojni usprkos
ledenu snijegu, esto upadajui duboko u njega. A u re lio je
iao prvi, zato to je bio laki, i o tkrio da je njegova procje
na bila tona kad je njegova teina probila snjeni most
iznad uskog procijepa. Njegov je pad oborio D on Emmanuela na nos, a A u re lio je uhvatio pogled na bezdan plavih
ledenih zidova pod sobom, dok g aje Don Emmanuel povla
io natrag. Skrenuli su s puta kako bi pronali mjesto za p ri
jelaz procijepa, no sve u svemu, A u re lio je upao u etiri raspukline, a Don Emmanuel, pratei ga u stopu, u dvije.
B ilo im je potrebno pet iscrpljujuih sati da stignu do gre
bena, pa su sjedili na vrhu, u rijetkom zraku, dok je otar
vjetar ibao snijeg oko njih. A u re lio se uspinjao bosonog, u
skladu s indijanskim obiajima, pa je istrljao stopala snije
gom. Pogled s grebena bio je zapanjujui; duboko ispod njih
dolina s rijekom kotrljala se prema jugu, zelena i obrasla, a
iza su se uzdizali sve vii i vii vrhunci, blistavi i pokriveni
snijegom, k o ji su izazivali strahopotovanje. Ispod snjene
granice nisu vid je li ni jedan prijevoj i obojica su znali da e
putovanje lju d i uskoro m orati doi kraju, je r mnogi bi um rli
pokuavajui prijei razmak koji se pruao pred njima.
Jo su uvijek zu rili preko isprekidanog krova svijeta kad
je iza n jih odjeknula duboka grm ljavina. O krenuli su se i
ugledali kako se, s vrha na njihovoj desnoj strani, dobivajui

na ubrzanju, obruava golema lavina. B ilo jc to kao da se

bok planine rascijepio i jednim elegantnim pokretom poeo
kliziti, mono grmei niz gleer. Dvojica mukaraca prom a
tra li su s opinjenim strahopotovanjem kako tisue tona
leda, snijega i kamenja grme prema dolje, bacajui snjenu
izmaglicu koja je doletjela ak do mjesta na kojem su oni
stajali.
Daleko ispod, u dolini, zaprepateni su prognanici p ro
m atrali monu bijelu bujicu kako se sputa, kuglajui se go
lemim stijenama niz gleer i tjerajui zemlju da se zatrese
ispod njihovih nogu. Svi su pali na koljena i p re kriili se, za
zivajui anele i duhove, svi do jednoga uvjereni da su A u relio i Don Em m anuel zacijelo m rtvi i pokopani duboko
ispod monog slapa.
Kad se lavina prestala obruavati i kad se snjena izmag
lica poela slijegati, neke su se neustraive due oprezno uspele do ruba gleera da vide mogu li uoiti dvojicu muka
raca, no ugledali su ih ak etiristo pedeset. vrsto smrznuti
i svjei kao onoga dana kad su nali smrt pod ledom, leali
su Conde Pompeyo X avier de Estremadura, pedesetorica
panjolskih vojnika u punom oklopu, te etiristo pedeset
jedan indijanski rob. Svi su se oni susreli sa smru tijekom
ekspedicije koju je poslao savjesni Pizzaro, kako bi pronala
mjesto legendarnog grada Inka, Vilcabambc. Napokon oslo
boeni planine koja ih je odnijela, oni, njihove mule i njih o
va prtljaga b ili su isprani na povrinu uzbibanog mora koje
ih je potopilo na dan svete Cecilije, godine 1533.
Zaprepateni svjedoci fenomena prirodnog zamrzavanja
trgnuli su se iz svog uenja kad su uli poklike Don Emmanuela koji se, zajedno s Aurelijem , klizao niz padinu, sjedei
na konoj garri. U kopali su se petama u snijeg kako bi zau
stavili svoj im provizirani tobogan, pa s tihim divljenjem po
eli tum arati medu drevnim tije lim a. Pred tije lo m grofa u

njegovu bogatom oklopu, A u re lio je rekao: Izgleda upravo

kao H e ctoro.
A u re lio je zatraio da tije la budu ostavljena gdje jesu i
prekrivena snijegom kako bi i dalje ostala smrznuta. Imam
planove , rekao je, pa su ljudi uinili to je zatraio, ozna
avajui svaki ledeni grob dugim tapovima koje su odrezali
u dolini. Onda se A u re lio obratio Sergiju: Tamo gore nema
nieg osim neba i duboke provalije. Imao sam pravo kad sam
rekao da se duhovi mogu izgubiti.
Sergio je uporno nijekao da se njegov sin izgubio, rekavi:
H tio nam je pokazati ove mrtve ljude.
I i emo kamo ja kaem, ree A u relio , ako moj zet ne
moe pronai put.
A u re lio je, osjeajui ponos to se pokazalo da je bio u
pravu, poveo karavanu du sredinje doline koja je ila istom
razinom kao i zaravan, sve dok, nakon dugog i napornog
hoda, nisu doli do ruba one iste provalije, samo na niem
mjestu. G ledajui preko ruba, pod sobom su ugledali more
oblaka kako se ko trlja i lom i na stjenovitim rtovima, nalik
na veliki ocean u usporenom kretanju, otro ocrtan, valovit
i zapjenuan. B ilo je to veliko udo, no Sergio je priao A ure liju i stao do njega. O nda , ree on, drei se uvrijeeno
i nadmono, a to je s procjenama ivih?
Ispod njih, more oblaka u kovitlacu se podiglo, pa su ljudi
s lije d ili zavoj klanca na lijevoj strani, tako da im je sunce
udaralo u lea. Kad su se oblaci jo podigli, uslijedilo je novo
udo, je r svaka se osoba nala licem u lice s vlastitim sjenovitim duhom u izmaglici. Svaki jc duh oko glave imao aureo
lu velianstvena svjetla duginih boja, a kad su ljudi u strahu
i strahopotovanju popadali na koljena, i njihovi su duhovi
pali na tlo i pre kriili se. Kad su poskoili na noge, isto su
u in ili i njihovi duhovi, oponaajui svaki njihov pokret, sve

dok se napokon, manje uplaeni, lju d i nisu poeli igrati sa

svojim duhovima i provjeravati mogu li ih iznenaditi naglim
pokretom . Potom se oblak zatalasao i prelio preko ruba, obgrljujui ih, a sjcnoviti duhovi nestali su zajedno sa svojim
velianstvenim aureolama.
Mnotvo je okrenulo svoje ivotinje, pa su se v ra tili na
trag do podnoja gleera, dok ih je oblak slijedio, i zaputili
se jedinom preostalom stazom.
Obronak se u njenim zavojima, ali naglo, sputao dolje,
daleko ispod prijeteeg zida provalije ije su okom ite p uko
tine, moglo se vidjeti, bile crvene od eljezne rudae. iro
ka rijeka zapjenjenih brzaca i iskriavih vodopada tekla je
dolje odmah uz put kojim su silazili, uz grm ljavinu izvirui
izmeu blizanakih dojki doline koja se uzdizala ispred i iza
njih prema jugu.
Lju d i su mogli osjetiti kako zrak postaje to p liji i gui to
se nie sputaju. Za uspon su im trebali dani, a za silazak
samo nekoliko sati. Padina se ovijala oko podnoja planine
iji je vrhunac bio na sjevernom rubu grebena na kojem su
stajali A u re lio i D on Emmanuel, a koji je sad bio zakriven
istim onim oblakom koji im je o tk rio njihove duhove, p re li
jepe u svojoj ljupkosti i blaenstvu.
Nastavili su silaziti i zaobili zavoj oko podnoja planine,
sve dok pod sobom nisu ugledali najvee udo od svih, pa
stali, zaprepateni i zadivljeni onim to su vidjeli.

NJEGOVA
POSTAJE
ZANE

EKSCELENCIJA
STRUNJAK

M AGINO

DIJETE

Njegova Ekscelencija Predsjednik sa zadovoljstvom je pre

gledavao posljedice svoje podijeli pa vladaj politike; oru
ane su snage bile u kaosu zbrke i straha, a zapovjednici sto
era nisu uspjeli do n ije ti nikakvu odluku o svom vojnom
udaru koji jc bio odgoden do daljnjega. Osim toga, zamamni
je skandal poinjao rasti oko sumnjivog lika generala Ramireza. Predsjednik nije znao kako se to dogodilo, ali iz izvje
taja objavljenih u stranom tisku inilo se da je general bio
um ijean u podm ukle djelatnosti tije kom kojih su mnogi
lju d i nestali, te je bilo vrlo izgledno da e Ramirez, najmo
n iji i najopasniji meu stoernim zapovjednicima, uskoro biti
prisiljen predati ostavku.
D o k je general Ram irez grizao nokte s rastuom nelago
dom, Njegova je Ekscelencija, posve suprotno, troila sve
manje i manje vremena na uzrujavanje zbog opasnosti i po
tekoa koje sa sobom nosi njegov poloaj, to je za poslje
dicu im alo d a je o tk rio kako ne zna to bi sa svojim vreme
nom. Poeo se baviti neprekidnom ekonomskom krizom
drave i glavnog grada, to znai, onime to su mu u nasli
jee ostavili Raoul Buenanoce i dr. Jorge Badajoz.

Posebno gaje zabrinjavalo ezdeset m ilija rd i dolara stra

nog duga, zato sto je drava jedva uspijevala preivjeti otpla
tu kamata, a poetak otplate glavnice nije bio ni zamisliv. Iz
toga je slijedilo da je postalo gotovo nemogue osigurati
strane kredite, a M eunarodni m onetarni fond nije htio pru
iti nikakvu pomo, zato to je ve imao probleme s M e k
sikom, Brazilom i A rgentinom , kao i Svjetska banka i sve
ostale vodee novarske institucije, poglavito osiguravajua
kua Lloyds. Svim je silama nastojao osigurati reprogram i
ranje dugova, no doao je do zakljuka kako m ora pronai
mnogo dramatinije rjeenje tog problema.
Palo mu je na pamet da sabotira ukupnu proizvodnju
kave u svim ostalim svjetskim zemljama koje su je proizvo
dile, kako bi podigao cijenu do trenutka sljedee etve, no
bilo mu je reeno kako bi se svaka biljna bolest ubaena u,
na prim jer, K olum biju ili Brazil, prije ili poslije vratila kui,
a d a je Kenija predaleko da bi se njezina kava mogla uspje
no sabotirati. Shvatio je da ne moe uiniti nita kako bi po
digao cijenu kositra, je r bi ljudi jednostavno umjesto njega
koristili plastiku, a kako je O PEC bio u stalnom neredu, nije
mogao podii ni cijenu nafte.
Uzalud je tragao za alternativnim rjeenjima, sve dok nje
gove zamisli ubrzo nisu izgubile svaki d o d ir sa stvarnou.
Pod pokroviteljstvom jc drave odaslao ekspedicije u potra
gu za E1 Doradom, iako su ga legende smjetale u Peru,
Gvajanu, Ekvador ili K olum biju, a moda ak i u B oliviju.
Pozvao je indijanske poglavice i tem eljito ih ispitivao o tome
otkud je dolo zlato Inka, samo da bi dobio beskorisne od
govore kao, na prim jer: Dolo je odavde, a otilo u panjol
sku. Veleposlanika u Londonu uputio je da zatrai povrat
ukupnog sadraja galija s blagom koje je uzeo Sir Francis
Drake, a razmiljao je ak i o tome da objavi rat ileu, kako
bi mogao osvojiti polja duikove soli koja su ileanci oteli

Peruancima. N eprekidno je u mislima okretao uvenu uzre

icu koja je govorila: Ova j zemlja prosjak u krpama koji
sjedi na hrpi zlata , pa se zapitao: G dje je ta hrpa zlata?
Njegova raspitivanja o tkrila su da su sve koncesije za zlato,
srebro, olovo, ivu, bakar, sulfate, eljezo, kositar i smarag
de bile u rukama stranih korporacija koje su posjedovale ka
pital koji su mogle uloiti, pa mu je palo na pamet da bi sve
te industrije trebalo nacionalizirati. No tad se sjetio to se
dogodilo Salvadoru A llendeu i kako su SA D reagirale kad
je Castro izbacio amerike tajkune, pa shvatio da bi to bilo
isto kao i pozvati C IA -u da ga svrgne.
A onda se prisjetio da je proitao lanak o alkem iji u
kojem je bilo navedeno kako su izvjesni mudraci nali tajnu
pretvaranja osnovnih metala u zlato, te da je to jednom u
javnosti izveo Im perator Rozikrucijanskog reda. Zapovjedio
je dravnom arhivaru da ode u sveuilinu knjinicu i fo to
kopira svaku knjigu koju im aju o toj temi, pa iz Sjedinjenih
Drava naruio cijeli laboratorij koji e b iti sastavljen u ne
koritenom k rilu Predsjednike palae.
Predsjednik je doao do zakljuka d a je njegovo novo ti
vo bombastino, nerazumljivo i proturjeno. Veinom je bilo
pisano na latinskom i grkom, pa je morao unajm iti znan
stvenika da mu ga prevede. Ono malo to je bilo napisano
na panjolskom spom injalo je antimon, filozofsku ivu, bije
log lava, vodu, auripigm ent, blijedouti seyre, m eridijanski
crveno, ivo srebro, rastapanje, koagulaciju, taloenje, Bijelo
Crnoga, Crveno Bijeloga, Blijedouto Crvenoga, vlagu vatre,
vranu, leinara, crvenog lava, letee hlapivo ulje, eljezni
oksid, Kokoje Jaje, neuhvatljive E ntitete, albumenska tije
la, Rebrenicu, izmet, Zm aja, Pretraiva Voda, Kamen m u
draca, Magnezij, sumpor u listiima, djeviino m lijeko, Ra
cionalni Kauzativ, B o tri, plijesan, tragacanth, Ixir, Tjelesnu
Kvintesenciju i Intelektualnu Esenciju.

Mozak mu se kovitlao i vrtloio od zbrke i nerazumijeva

nja, dok se zbunjeno probijao kroz radove Bazila Valentina,
K ornelija Agrippe, Paracelsusa, Vaughana, Ficina, Rogera
Bacona, Gebera, Kirchingiusa, H eliodora, Sinezija, Atenagore, Zosima, Arhelaja, O lim piodora, Sendivogija, Ireneja,
Albertusa Magnusa, Hermesa Trismegistusa i veinu poslo
vinih imena Herm etine Um jetnosti.
Napunivi svoj laboratorij retortam a, epruvetama, pe
nicama, vakuumskim komorama, stalcima za retorte, pla
menicima, loniima za taljenje i dugim redovima blistavo
obojenih kem ikalija u staklenkama, bacio se na posao pre
tvaranja olova u zlato. Radije nego da zbunjuje samoga sebe
pokuavajui pronai neki smisao u usporeivanju desetaka
nerazumljivih alkemiarskih traktata, zajedno s m istinim d i
jagramima, odluio je proi kroz svaki traktat pojedinano,
poevi od Zlatne ploice Hermesa Trismegistusa.
Izgubio se ve u petom odlom ku: Uzm i od Vlanosti
jednu i pol uncu, a od m eridijanski crvenoga, koje je Dua
Zlata, jednu etvrtinu, to znai, pola unce; od Auripigm enta
polovicu - koja je osmina - to znai tri unce; i znaj da se
loza mudrosti vue iz trojstva i da je zato vino usavreno u
tridesetinama.
B ilo je to posve beznadno; bilo je nemogue znati to je
koji od tih mudraca, strunjaka i arobnjaka zapravo m islio,
budui da su svi b ili jednako nejasni.
I tako je Predsjednik postao ono to se u renesansi nazi
valo Napuhanko - ovjek koji je, bez iijeg vodstva, iz
vodio proizvoljne pokuse. Nakon jedne do dvije gadne
opekline, nakon guenja klorom i nakon to mu se zgadio
hidrogenski sulfat, nakon to mu je vrh jedne cipele rasto
io trcaj duine kiseline i nakon to je ostao bez kose,
Predsjednik si je napravio gumeno odijelo s ugraenom plin-

skom maskom i svjetiljkom kako se ne bi izgubio meu obla

cima dima i gnusnih isparavanja.
N i poslije est mjeseci neprekidnog eksperim entiranja
Predsjednik nije uspio p retvoriti olovo u zlato. Prouzroio
je etiri ozbiljna poara, tri eksplozije i bezbrojna isputanja
o tro vnih plinova zbog ko jih bi laboratorij danima smrdio,
ak i kad bi ovjek nosio plinsku masku.
Pa ipak, uspio je pogrekom izm isliti eksploziv koji je bio
u stanju razoriti sve u prom jeru od dva metra od sredita
praska, no ija bi sila naglo i neobjanjivo stala upravo na
toj daljinskoj granici. Ponovio je pokus bezbroj puta, s ve li
kim oinskim ponosom, pa zapisao recept, s nakanom da ga
patentira u Sjedinjenim Dravama.
Dodue, pozornost mu je s tog posla skrenuo razgovor
koji je vodio s m inistrom vanjskih poslova koji je bio dobro
upuen u okultno i koji je, kao to smo ve spomenuli, osob
no poznavao arhanela G abrijcla. On je objasnio Predsjed
niku kako su svi ti alkemiarski spisi razraene m etafore
koje opisuju seksualne tehnike smiljene kako bi istodobno
ispunile ovjeje elje i sjedinile mu duu s Bogom.
Predsjednik se urno vratio svojim knjigama i poeo ih,
krenuvi od djela Bazila Valentina, Koije antinom ije, pre
vo d iti u koitalne vodie za arobnjake, s uspjehom koji je
daleko nadmaio sve to je postigao dok se prema tim k n ji
gama odnosio kao prema udbenicima ezoterine kemije.
Potaknut intelektualnim uzbuenjem, Predsjednik je napor
no radio po cijele noi, jo vie naruavajui svoje zdravlje
(ve narueno njegovim pogreno vodenim pokusima), uv
jeren kako je konano pronaao nain da postigne svoje elje
i istodobno uiva u najdivnijem i najzamamnijem spolnom
openju.

Sastavio je alkem ijski rjenik, od kojega ovdje donosimo

nekoliko termina:

M ajka O rao = sluznica

T ikvica = enske genitalije
B ije li O rao = enska sluz za vlaenje
M enstruum = druga rije za gore navedeno
R etorta za proiavanje = sluznica tijekom odnoaja
O rao = enka
L av = mujak
Crveni L av = sperma
E lik s ir = sperma
Kvintesencija = preobraena sperma
Sublim at = tjelesna ekstaza preobraena u duhovno blaenstvo

Nakon to je preveo sve te termine, kao i desetke drugih,

Njegova je Ekscelencija odluila p rid o b iti suradnju svoje
supruge kako bi vidio koliko se dobro mogu upute slijediti
kao seksualne metafore, te kakvi e rezultati uslijediti. Ona
je, budui da je radila kao glum ica u striptiz-klubu, savr
eno rado pristala da svoje panamske vjetine prim ijeni na
neto novo, pa su uinili ovo to slijedi.
Tijekom dana prakticirali su maginu krepost: to znai
da su pokuali ne dopustiti sebi nikakve misli erotine p ri
rode. Sve mentalne slike openja ili golotinje strogo su pro
tjerivali iz svojih razmiljanja kako bi se mogli usredotoiti
na svakodnevne i strogo ncuzbudljive stvari. Oboje je o tkrilo
kako to nije ni najmanje lako, pa su potvrdili ope uvjerenje
da veina ljudi veinu vremena provodi razmiljajui o ero-

tici, ak i ako su na predsjednikom poloaju. C ilj ove teke

i neljudske vjebe bio je da svu svoju seksualnu energiju sa
uvaju za no.
Naveer bi se zajedno okupali i oprali jedno drugo s ve
likom temeljitou i pomnou, ali ne i bez izvjesne koliine
veselja. Potom bi se obrisali i povukli u predsjedniku spa
vaonicu, gdje bi izveli mali obred to ga je smislio Predsjed
nik, a tije ko m kojega bi on poloio ruke na ramena svoje
ene, zagledao jo j se u oi i pjevno rekao: T i si moja kra
ljica, ti si moja Izida, ti si moja sveenica. Poslije toga, ona
bi poloila svoje ruke na njegova ramena, zagledala mu se u
oi i odrecitirala: T i si moj kralj, ti si uskrsli Oziris, ti si moj
sveenik.
Nakon toga zajedno bi legli na krevet i uzajamno se m i
lovali sve dok ne bi postalo mogue prijei na sljedeu fazu
tijekom koje bi ona objahala njegovo krilo, rukama mu se
drei oko vrata, nastojei izazvati stim ulaciju samo nam jer
nim stiskanjem miia vagine. S vremenom se u tome usavr
ila, pa su to b ili u stanju in iti dva ili tri sata, u potpunoj t i
ini zagledani jedno drugome u oi sve dok ne bi postali
posve opinjeni, kom unicirajui sa svojim V iim B itkom ,
doseui vrhunce ekstaze, poim ajui Boga, zamiljajui da
su Izida i Oziris, te pritom snano predoavajui smanjenje
dravnog duga.
U ovoj inaici obreda zabranili su sebi postizanje klim a k
sa, ak i udnju za njim , zato to je tako bilo mogue produ
iti obred u beskonanost, to je bilo dobro za prikupljanje
magine energije, a i zato to se obred mogao ponavljati u
beskraj, a da nikome ne bi poeo ii na ivce.
Taj je postupak u njim a izazvao izvanredan osjeaj snage
i dobroga zdravlja, te bio tako dobar i uzvien, da je Pred
sjednik poeo gotovo sasvim zanemarivati dravnike poslo
ve, te slikati slike anela s kojim a bi se susreo u svojim hip-

nagokim vizijama. Osim toga, bio je iznim no zadovoljan

samim sobom zato to ga je obveza da ne postigne orgazam
izlijeila od impotencije izazvane starakim strahom da n i
kad nee svriti. Ovih su se dana on i njegova ena sluili
unaprijed dogovorenim znakom kako bi sprijeili da njezi
no vjeto grenje izazove njegov let na vrhu vala.
Kad su usavrili taj drevni obred, krenuli su na trei stu
panj, koji je do izvjesne mjere bio isti kao i drugi. Razlika je
bila samo u tome da bi, poslije dva ili tri sata, par dopustio
da se njihove masivno nagomilane udnje istodobno razne
su u kataklizm inom klimaksu, tijekom ekstaze kojega su
trebali, svim silama, to su bolje mogli, predoavati sebi sma
njenje dravnog duga.
Pa ipak, to je bilo lake u teoriji nego u praksi. Prvi su
put iskreno namjeravali uspjeti u tome da u istom trenutku
zaplamte boanskom vatrom, no ona je bila tako svladavajua da su oboje zaboravili predoavati magino d ije te
smanjenja duga.
Drugi je put Predsjednik stigao na cilj prije svoje ene,
pa se tako razljutio sam na sebe da je zaboravio predoavati
kako treba. Trei put uope nije uspio stii na cilj, zato to
je izgubio koncentraciju i stanje uzvienog blaenstva, sve od
straha da se ne ponovi fijasko iz drugog pokuaja.
No ipak, u etvrtom pokuaju sve je prolo savreno,
prema alkemijskoj nakani, pa su sjedili isprepleteni, uzdrhtali i uzbueni u mistinoj ekstazi koja kao d a je satima tra
jala na granici izmeu ugodne boli i bolne ugode. V id je li su
anele kako ih hlade svojim krilim a, krevet se sam od sebe
podigao u zrak i okretao oko svoje osi dok je lebdio, uz gla
san se prasak prozor razbio na komadie, vrata su se sama
otvorila i zatvorila, a oni su osjetili Boji poljubac na svojim
grozniavim elima, te si izvanrednom jasnoom predoili
trezore ministarstva financija prepune zlata.

Kad je sve zavrilo, krevet se blago spustio na svoje uo

biajeno mjesto, a iscrpljeni se i nadahnuti par bono stropotao jedno drugome u naruje, jauui i iznureno daui.
T a tic e ! uzviknula je Predsjednikova ena. O, tatice!
Potom su oboje upali u blaeni drijeme koji je prethodio
mnogim sretnim mjesecima tijekom kojih su proizvodili fe
nomen poltergeista, stanja Svetog Blaenstva i ivopisne
predodbe nacionalne solventnosti.
Svakog bi dana Njegova Ekscelencija zatraila izvjetaj
M inistarstva financija i prelistavala ga, traei znakove ro
enja maginog djeteta. Sa zadovoljstvom je prim ijetio kako
je karipski uragan podigao cijene bananama i tropskom
vou, kao i to da etvu kave, za razliku od prologodinje,
nisu unitile kie. Prom atrao je kako se vanjski dug postup
no smanjuje na pedeset m ilija rd i dolara.
Pa ipak, nije bio uvjeren d a je alkemija bila odgovorna za
taj ogranieni rezultat i njegova je vjera u nju, usprkos uvje
ravanjima m inistra vanjskih poslova, poela opadati. A onda
se vratila ekspedicija koju je poslao u E1 D orado i dojavila
mu vesele vijesti d a je njihov inenjer, skupljajui ptija jaja,
o tk rio u Sierri nove zalihe smaragda.
Izvukavi povijesnu pouku, Predsjednik nije prodao kon
cesiju Sjevernoamerikancima, nego je, uz pomo dravnog
kredita, osnovao Nacionalnu rudarsku kompaniju. Kako bi
pokuao is k o rije n iti zapanjujuu i neizbjenu korupciju i
nedjelotvornost do kojih je dovodio takav projekt, odluio
je na njegovo elo im enovati vojnog asnika nedvojbenog
potenja i dom oljublja. Upravo je bio poslao brzojav gene
ralu Fuerteu u Cesar kad je p rim io brzojav iz Valledupara,
u kojem je pisalo da je general Fuerte te noi ubijen.
Potiten i frustriran, poao je posjetiti svoju enu koja je
cijeli dan leala u krevetu s grevima koje je on pripisivao
njiho vim natprirodnim , alkem ijskim naporima. U hodniku

je susreo posluiteljicu svoje ene, koja je histerino vritala

i kriala se brzinom strojnice i gorljivou svete Katarine.
Iako ju je ispljuskao i prodrmao, nije iz nje uspio izvui n i
ta suvislo, pa je uao u odaje svoje ene i zatekao je kako
gugue nad malom crnom dlakavom lopticom koja jo j je si
sala na grudima, tiskajui ritm iki dojku svojim apicama.
Njegova je ena, kad je uao, podigla glavu i pogledala
ga stidljivo. Gledaj, tatice , napuila je usta. Nisam ni
znala da sam trudna, a upravo sam rodila malu bebu. Z a r
nije slatka?
Jesi li sigurna da sam ja otac? rekao je on. ini se da
je to maka.

TROSTRUKI

ATENTAT

NA G E N E R A L A
M ARIJU

CARLA

FUERTEA

General Carlo M aria Fuerte poduzeo je sve mogue mjere

opreza; smjesta je poslao Pograninu gardu natrag u n jih o
ve baze na udaljenim planinskim granicama i pobrinuo se da
brigadir bude taj koji e potpisati sve zapovijedi i direktive
upuene iz Valledupara. Usprkos tome, general Ramirez je,
kao to se moglo i oekivati, kroz vojnike traeve douo da
se general Fuerte ponovno pojavio u Cesaru i preuzeo svoje
dunosti. Poslao je generalu Fuerteu brzojav u kojemu mu
estita na oporavku, dodajui da se osobno obraunao s odm etnutim asnicima koji su ga zatoili i m uili. A onda je
dogovorio atentat za koji e b iti okrivljena ljevica, te napi
sao New York H eraldu pismo u kojem spise koje su tiskali
osuuje kao krivotvorine. Sastavio je nacrt svoje ostavke
Predsjedniku, proitao ga vie puta, p rito m zubima trgajui
nokte, te ga naposljetku poderao.
General Fuerte znao je to treba oekivati, pa je udvo
struio osiguranje oko baze. Pa ipak, osjeao je otpor prema
ogranienjim a vlastite slobode kretanja, te je i dalje odlazio
u etnje sa svojom golemom makom (koja je sad kroz ma-

ja vrataca mogla gurnuti samo jednu apu), katkad u dru

tvu kapetana Papagata i njegovih etiriju maaka.
Dvojica su mukaraca s vremenom postali dobri p rija te
lji, usprkos velikoj razlici u godinama i inovima. N ije se ra
dilo samo o tome da su obojica b ili opinjeni svojim ivo ti
njama, kao ni o tome da je Fuerte bio zahvalan Papagatu
zbog toga to se brinuo o M a riji i njezinu nevjerojatnom po
tomstvu. Vie se radilo o tome da su obojica na izvjestan na
in b ili iscrpljeni i osjetljivi.
General Fuerte dosegao je upravo onaj trenutak u ivo
tu kad se ovjek pone pitati je li njegov ivot imao ikakva
smisla, je li ita postigao i eli li zaista nastaviti istim putem
kao dosad. Pitao se to je sve moda propustio tijekom svoje
dugotrajne zaljubljenosti u vojsku i braka s njom, te ne po
stoji li moda negdje svjeiji i b o lji nain ivota kojim bi
mogao zaokruiti svoje zemaljske dane.
Kapetan Papagato, s druge strane, imao je dvadeset osam
godina i ve je osjeao da mu je mladost neopazice pobjegla,
da su je progutala pravila, ispunjavanje form ulara, vjebe,
deurstva u blagovaonici, asnike veere, razdoblja vjeba
nja s Am erikancim a u Panami, te m altretiranje nevoljkih i
nepismenih novaka. Osjeao se neispunjenim i hvatala ga je
strava pred mogunou da e se ivot neum itno razvui
dalje sve dok se ne pretvori u zrakoprazni prostor sjena.
Razmiljao sam o tome da predam ostavku, generale ,
rekao je jednoga dana dok su etali savanom.
Zaista? odgovorio je general. I ja sam razm iljao o
tome da uinim isto. V o lio bih nestati i iznova zapoeti ne
gdje drugdje.
Iznenaujete me, generale. M islio sam da biste vi voljeli
ostati u vojsci zauvijek, te da ete i mene pokuati nagovo
riti da ostanem.

 P rije nekoliko mjeseci to bi zaista i bilo tako. Prije moje

m isije.
O prostite mi, generale, ali nitko od nas ne zna kakva je
to misija bila. Smijete li je o tk riti?
Na alost, ne mogu, kapetane. T o je strogo povjerljivo.
utke su hodali, s rukama na leima kao asnici koji pre
gledavaju paradu. G ledajte! ree general. D iv lji prai!
P rom atrali su kako mala ivotinja polako odlazi dok su
se oni pribliavali, a general ree: K anim otii sljedei tje
dan. e lim poi na dugotrajnu ekspediciju tijekom koje u
razvrstati sve ivotinje u Sierri, onako kako sam uinio s lep
tirim a i, do izvjesne mjere, s kolibriim a.
Na ekspediciju, generale? A h ! Kapetan je skupio hra
brost. O prostite mi na drskosti, generale, ali smijem li vas
pratiti? B io bih iznim no zainteresiran.
Na kapetanovo olakanje i iznenaenje, generalu se za
misao vrlo svidjela. A li, kapetane, vi znate da u vojsci otkaz
m orate najaviti est mjeseci unaprijed. O tii prije toga bilo
bi dezertiranje. A ja ne mogu odobriti zloin.
Jeste li vi svoj odlazak najavili est mjeseci unaprijed?
pitao je kapetan.
Ne, moram priznati da nisam, ali sam uvjerio glavnog
vojnog lijenika da me proglasi nesposobnim za slubu, tako
da u sljedee srijede predati zapovjednitvo i za est mje
seci dob iti rjeenje o m irovini. Ja sam zapravo ve slobodan
ovjek.
G enerale! uzviknuo je kapetan. A zato me ne biste
otp u stili?
O tpustio? Zaboga, a zbog ega?
Svejedno zbog ega!

 Moete birati izmeu ludila, homoseksualnosti, neas

nog ponaanja, nesposobnosti za slubu...
Ludilo, generale. Biram ludilo. Na kraju krajeva, imam
etiri make i prom ijenio sam prezime u Papagato.
Porazgovarat u s glavnim vojnim lijenikom , obeao
je general, a on ima obvezu ispitati vas. Savjetujem vam da
na razgovor povedete svoje make i lupate gluposti.
Oh, hvala vam, generale! Od srca vam hvala!
Nema na emu, kapetane. B ilo bi mi drago da mi pra
vite drutvo u ekspediciji; radim to iz iskljuivo nevojnikih
i sebinih razloga.
Kapetan je ustro prodrmao generalovu ruku, dok su mu
oi sjale dobrim raspoloenjem i oduevljenjem. B it u
posve lud itav tjedan!
A li nemojte biti toliko lu d i , odgovorio je general, da
zaboravite kupiti magarca i sprem iti sve to e vam b iti po
trebno za putovanje. Sve druge stvari ostavite kod intendan
ta, tako da poslije moete doi po n jih .
Sljedeeg utorka naveer, nakon to je spakirao sve po t
reptine koje e nositi Maria, general je napustio svoj stan
kako bi se malo proetao gradom, odjeven u civilnu odjeu,
s pohabanim slamnatim sombrerom na glavi. Tako se preruavao kad je odlazio prislukivati razgovore u barovima,
gdje bi uo mjesno stanovnitvo kako se ogoreno ali na ko
rum piranost asnika. Posljedica tog jednostavnog sredstva
kojim se sluio bila je da su mnogi od tih asnika b ili otpu
teni iz slube.
N o veeras mu, ipak, korupcija nije bila ni nakraj pameti,
je r ve je unaprijed njuio mirisan zrak slobode. Za sobom
je ostavio oporuku kojom je svu svoju im ovinu namro D o
m oljubnoj zajednici razvojaenih pjeadinaca, m ornara i zra
koplovaca, a sadraj svog sefa u banci u Asuncionu knjinici

Sveuilita Berkeley u K a lifo rn iji, na kojemu je jednom , na

Odsjeku za suvremenu povijest, odrao predavanje o La
V iole n ciji. Bila mu je namjera ostaviti u svojoj sobi opro
taj no pismo i u mislima ga je ve sroio: Ne mogu vie i
vjeti sa sobom. U to p it u se. N o kasnije te veeri, dok je
iao kui, uz rub ceste spotaknuo se preko neeg mekog, ali
tekog i jedva se zaustavio da ne padne. Izvukao je svoju baterijsku svjetiljku i preao njome preko pruena tijela. Bio
je to E1 G andul, mjesni pijanac koji je svojom lijenou i icarskim nainom ivota takoer zaradio i nadimak E1 Cucharachero . Njegovo je pravo ime bilo nepoznato, nitko nije
znao otkud je stigao, a ve se dvaput dosad ozlijedio kad bi
se sruio nasred ceste i utonuo u alkoholni stupor. Ovaj je
put preko njega prelo neto teko i utisnulo mu lice u lju
nak, tako d a je ono predstavljalo neugodnu, krvavu i nepre
poznatljivu masu. G eneral je uoio kako je siroti skitnica
upravo odgovarajue visine i teine, pa ga jc gurnuo u grm
lje, nadajui se da e se uspjeti vra titi s dipom prije nego
to tije lo o tk riju psi ili leinari.
O dnio je tije lo u svoj stan i razodjenuo ga, nastojei ne
gledati ogavno izoblienje lica. O djenuo je tije lo u svoje
standardizirano vojno donje rublje (kaki-zeleno, pamuno,
asnicima na koritenje), a koje sam nikad nije nosio, pa ga
s m ukom podigao na krevet. Te je noi spavao u poljskom
krevetu na trijem u, zato to mu je bilo drae da ga grizu ko
mari nego da podijeli kuu s raspadajuim alkoholiarom
koji se hladio.
U ju tro je poao u oruarnicu i podigao, ovlastivi za to
samoga sebe, tem piranu eksplozivnu napravu, ispunivi potranicu u tri prim jerka. U rubrici namijenjeno za napisao
je suzbijanje ustanka . Naprava je bila opremljena jedno
stavnom dvadesetetverosatnom urom na kojoj jc crvena ka
zaljka pokazivala vrijem e detonacije , a bijelu je kazaljku

trebalo unaprijed nam jestiti tako da pokazuje stvarno v rije

me. Paljivo je proitao upute:
Proitati ove upute p rije izvoenja bilo kakvih radnji
na napravi:
1. Provjeri da je tipka oznaena
s pokreni U T IS N U T A .
2. Namjesti bijelu kazaljku da pokazuje
tono vrijeme.
3. Namjesti crvenu kazaljku na eljeno
vrijeme detonacije.
4. IZ V U C I tipku pokreni . Naprava je sad
aktivirana i na njoj se nita ne smije m ijenjati ako
tipka pokreni nije najprije ponovno U T IS N U T A .
5. Ni u kojim okolnostima ne ini nita
redom drugaijim od ovdje opisanog.

General je namjestio napravu na tri ujutro sljedee noi

i ostavio je ispod svog kreveta.
Prihvatio se pakiranja neto svoje im ovine u M a rijin e bisage. Uzeo je dvije presvlake odjee, dva para borbenih iza
ma, svoja odlikovanja, deset pakiranja standardnih vojni
kih borbenih obroka, tablete za proiavanje vode, sredstvo
protiv komaraca, dalekozor, kompas, revolver, vojnike to
pografske zemljovide, prim jerak svoje knjige Picaflores ele hi
Cordillera y de la Sierra Nevada, nekoliko biljenica, pribo r
za higijenu, sklopivi poljski krevet, vreu za spavanje, veliku
uturicu za vodu, raspelo koje mu je darovala njegova majka
i novi prim jerak knjige W. H. Hudsona Ljenarenje u Patagoniji, koju zadnji put nije proitao zato to je zaboravio za
m oliti oca Garciju da mu je vrati. Uvjeren da je zaboravio
neto neophodno, prekopao je svoju sobu, a onda u prtlja-

gu dodao p rib o r za prvu pomo, maetu, etiri kutije stre lji

va i kare. Stajao je usred sobe i razmiljao treba li ukrasti
svoju vojniku puku ili ne, a onda je otkljuao eljeznu ku
tiju pod krevetom i izvukao je iz nje. Iz druge je kutije u
dnevnoj sobi izvukao zatvara, pa sjeo na krevet i sastavio
puku. Paljivo ju je podmazao i gurnuo zatvara naprijed-natrag da provjeri radi li. Uzeo je ista cijevi, kolut platna
za ienje i konzervu s mazivom, sve to um otao u krpu i
sprem io meu svoju prtljagu. Privrstio je naramenicu na
puku i provjerio je li udobno namjetena.
N atovario je pakete u dip i odvezao se do M arijine tale
koja se nalazila nedaleko, tik do njegova ureda, pa ostavio
prtljagu tamo. Onda se odvezao natrag i uzeo svoju maku,
pa priekao da stigne kapetan Papagato sa svojim magarcem
i svoje etiri make.
Kapetan je ubrzo stigao, odjeven u seljaku odjeu, pa su
dvojica mukaraca i njihovi magarci u tiini zajedno krenuli
prema C hiriguani, sa sombrerima natuenima na ela, dok
su se make prikradale uz cestu, povremeno jedna drugoj
postavljajui zasjede, a katkad lovei vlastite repove.
elim vam neto p rizna ti , naposljetku je rekao general.
Oh, da?
Lagao sam vam, kapetane. Nisam dobio lijeniki otpust,
ja dezertiram. Nadam se da niste okirani, ali sve otkako sam
vam ono rekao, mui me grizoduje.
Kapetan se zagledao u daljinu i skinuo eir kako bi se
njim e mogao hladiti. G lum ljenje ludila takoer je svojevrs
no dezertiranje , rekao je.
Te su veeri pod zvjezdanim nebom skuhali sancocho i
tih o razgovarali. U grm lju oko njih ukale su ivotnje i cvrali cvrci. General je uz svoju kavu popuio puro, a kapetan
je rekao: Sad zaista izgledate kao seljak kakvog glu m ite !

 I vi biste trebali kuati p u ro , ree general. Tad ete

o tk riti njegovu ljepotu. Nema na tom svijetu niega to bolje
lijei brige i proiava m isli od jedne takve cigare.
Pa, onda moda imate jednu i za mene.
Naravno , ree general i zavue ruku u svoju torbu da
izvadi cigaru.
Kapetan Papagatoju je pripalio, pa je m irisni dim odlebdio u no, mijeajui se s m irisom bugenvilija.
Osjeam se kao da sam se napio , ree kapetan poslije
nekog vremena. Nadam se da mi nee p o zliti.
Nee , odgovorio je general. No je suvie lijepa za
takvo to. Zastao je. Jeste li ponijeli ator, kapetane?
Naravno.
Hvala Bogu. Znao sam da sam zaboravio neto vano.
A li svejedno, sad nije vrijeme kia i uz malo sree, ator nam
nee ni trebati.
Te noi, odmah iza ponoi, m ajor Dom ingo H ugo G aldos iz neslubenog odjela V ojne obavjetajne slube gene
rala Ramireza, ekao je da straar prijee na drugi kraj svog
poloaja. Straaru je oito bilo dosadno i bio je umoran, pa
je, usprkos propisima, stao da popui cigaretu koju je drao
u aci, osvrui se oko sebe pomalo uznemireno, za sluaj
da ga nenadano dode obii deurni asnik.
M a jo r Galdos stigao je vlakom, u civilnoj odjei, nosei
aktovku kako bi bio nalik na poslovnog ovjeka; no zahva
ljujui svojim tamnim naoalama, kao i svojem loe kroje
nom odijelu i cipelama s etvrtastim vrhom, izgledao je upra
vo kao tajni agent. U aktovci je im ao vrlo preciznu kartu
prema kojoj e pronai stan generala Fuertea, plan kue, po
jedinosti o kretanju straara, kao i pitolj s dugom cijevi i
priguivaem. Ve je dva sata, u vrlo neudobnom poloaju,
dok mu se u stopala urezivala koa novih cipela, dok su ga

bedra boljela, a komari mu izvlaili krv, uao ovdje u grm

lju i ekao pravi trenutak.
Kad je trenutak stigao, on je iz grm lja ju rn u o preko ceste
i uspeo se stubama generalove kue. Na svoje olakanje i iz
nenaenje, o tk rio je da su vrata otkljuana, pa kliznuo unu
tra, zaletjevi se ravno u stalak na kojem je general drao
svoje tapove za etnju. Uasnut bukom koju je proizveo,
dok mu je srce lupalo, a eludac se okretao, m ajor Galdos
stajao je posve m iran i oslukivao zastraujuu tiinu.
Kad je konano poeo lake disati, iz depa je izvukao
baterijsku svjetiljku u obliku olovke i ukljuio je. Pronaao
je kvaku na vratim a spavaonice i vrlo je polako okrenuo.
V ra ta su se otvo rila uz otar kljocaj, a on se jo jednom
smrznuo i pom islio da bi b ilo najbolje pobjei. A onda je
otvorio vrata, prestravivi se od kripe njihovih arki. Ponov
no se um irio. Uuljao se u sobu, proklinjui kripanje svojih
novih cipela, pa uperio svjetiljku prema krevetu. V rlo brzo,
znojei se od straha, ispalio je etiri metka u lea E1 Gandula koji je na boku leao ispod pokrivaa. Osjeajui oaj
niku potrebu za mokrenjem, m ajor Galdos brzo se vratio u
hodnik i jo se jednom zaletio ravno u stalak sa tapovima.
Opsovao je, pribrao se i virnuo kroz vrata. Kad nije ugledao
ni jednog straara, ju rn u o je preko ceste i otrao, naglavce
tresnuvi u ja ra k za navodnjavanje. D o k su mu krvarile ruke
kojim a se doekao na kamenje, leao je tamo, znojei se i
tresui, sve dok se nije uspio malo p rim iriti. Poao je natrag
cestom i otiao ravno u bar, gdje je popio etiri aguardientea za redom i popuio deset cigareta. D o njega je kliznula
kurva, ugledala njegove krvave ruke i d ivlji pogled, pa kliz
nula natrag.
T eodoro Mena Machicado, najiskusniji ubojica Revolu
cionarnih socijalista (Turcos Lim a Front), znan kao E1 Am olador, zbog toga to je, odlazei u misiju, uvijek sa sobom

nosio no, stigao je ubrzo poslije odlaska majora Galdosa.

Od Isabela su mu trebala puna dva dana vonje autostopom
u kamionima. B io je umoran i prljav, ali s nam jerom da do
kraja, s vrstom odlunou i samoportvovnou, izvri svoju
revolucionarnu dunost. Dosad je u ime naroda pogubio
sedmoricu asnika, a nakana mu je bila da mu general
Fuerte bude osmi. Uope nije bio svjestan injenice da je
dosad pogubio najmanje trojicu asnika s ljeviarskim, antiam crikim i dom oljubnim naklonostima, trojicu um jerenja
ka i samo jednog desniara. No to se njega ticalo, svi su oni
b ili isti, a on nije bio ovjek koji bi se ograivao utocim a i
uvjetim a kad se radilo o istrebljenju klasnih neprijatelja.
Osjeajui bockanje revolucionarne pravde koju je samo on
mogao razlikovati od krvoednosti, priekao je u grm lju da
prou straari.
G rudi su mu se poele nadim ati od uzbuenja kad je uo
io svoju p riliku , pa ju rn u o preko ceste, skoio preko stuba
generalove kue i pritisnuo kvaku. Srnuo je unutra, zaletio
se ravno u stalak sa tapovima i, ne zastavi da se uhvati za
natuenu cjevanicu, otrao u generalovu spavaonicu. Isukavi svoj s ljubavlju naotreni mesarski no iz pojasa, bacio
sc na tijelo i divljaki zabio no etiri puta u njegove grudi,
reui ravno izmeu rebara. A onda se povukao i obrisao
otricu o plahtu.
U trenutku mu je palo na pam et da povue rame lea
kako bi ga okrenuo na lea, a onda je, pod blistavom m je
seinom koja se slijevala kroz prozor ugledao unakaeno,
zdrobljeno i krvlju obliveno lice E1 Gandula po kojem su pla
zile muhe, a iz otvorenih mu usta izlazili crvi. Muan zadah
iznenada mu je preplavio nosnice i natjerao ga da prekrije
nos rukom.
Osjetivi zaprepatenje i muninu, E1 A m o lador je ustuk
nuo i pobjegao. Na hodniku se jo jednom zaletio u tapo-

ve, pa odepesao do vrata, drei se za koljeno. Priekao je

da prou straari, pa poletio preko ceste ravno u grmlje. N e
ko lik o je metara trao presavijen u struku, a onda se vratio
na cestu.
Pun zahvalnosti uao je u najblii bar i sjeo do majora
Galdosa koji je ve, staklenih oiju, nerazumljivo mrmljao.
E1 A m o lador je naruio bocu ron cane i ispio je bez posre
dovanja ae ili dodatka Inca-Cole, prom atrajui kako Galdosova cigareta dogorijeva do filtera, sve dok nije progor
jela dva m jehura na ovjekovim prstima.
M a jo r Galdos je, krei ruke, ustao i zaurlao: M ierda!
Que maricon de puta! Jesus! E1 A m olador je poloio ruku
na njegovu nadlakticu i povukao ga natrag na stolac. Popij
jo jednu, cabron.
D vojica ubojica sa suprotnih krajeva ekstremnog po liti
kog spektra p ili su edno kao slonovi, kleli se na vjeno p ri
jateljstvo, g rlili se, raspredali o pregolemoj bijedi svojih lju
bavnih iskustava sa enama, prepriavali seksualna iskustva
s izvjesnim stupnjem pjesnikog pretjerivanja, a vrsto su
spavali, s glavama na anku, kad je bomba generala Fuertea
osvijetlila no i razbila m ir praskom koji je odjeknuo.
Nijedan se od njih nije probudio. U svom je nesvjesnom
stanju m ajor Galdos prom rm ljao: O, que chucha! , a E1
A m olador je zaroktao kao svinja i rekao: Sto? Gdje?
Z o o lo ki je general blaeno spavao pod zvjezdanim
nebom, ruke prebaene preko vrata make koja je prela, je
d in i ovjek na kojega su u odsutnosti bila izvedena tri aten
tata od ko jih je jedan poinio on sam, te koji ih je sve pre
ivio kako bi dezertirao iz vojske i poao u ekspediciju.

POETAK
POSLIJEPRETPOTOPNE
POVIJESTI

GRADA

COCHADEBAJO
DE L O S G A T O S

Gotovo od samih geolokih poetaka povijesti tamo se na

lazila dugaka dolina, stvorena nabiranjcm planina i neiz
bjenom vodenom abrazijom. Sa svake strane istonog kraja
doline od pamtivijeka su se prema nebu iznad planinskog
lanca okom ito uzdizale dvije nadvisujue planine. A onda
se, jo prije nego to je tamo kroila ljudska noga, dogodio
potres koji je potisnuo nabore ispaenog tla jo dalje i pod
kutom nakrivio juni planinski vrh iznad ulaza u dolinu, tako
d a je njegovo elo visjelo nad dolinom , a kroz njega se u sla
povima obruavala rijeka.
Stotinama su godina Inke ivjeli u dolini visee planine,
te u njoj podigli kameni zid s hramovima i stepenastim p i
ramidama, igralitima za pok-a-tok na kojim a bi katkad
ekipa koja je izgubila bila prinesena kao rtva, s geom etrij
skim poploenim ulicama obrubljenim a niskim kuama i
rezbarenim kamenim stupovima. Na zapadnom kraju grada
podigli su kamene likove jaguara kako bi o b ru b ili putnikov

ulazak, a na pola puta uz sjevernu padinu podigli su Palau

gospodara.
A onda se jednoga dana zaula estoka grmljavina, a ena
koja je radila u polju podigla je ruku prema istoku i povikala. L ju d i su istrali na ulice i dvorita da bi u udu ugle
dali kako se na rubu njihova svijeta nadvijeno elo planine
raspada na komade uzdu raspuklina i klizi, lomei se i
riui, te stvarajui golemu branu na izlazu rijeke. Uz glasan
prasak posljednji se komad planine odlom io i tresnuo na tlo,
odailjui oblake stjenovite praine visoko u zrak gdje su je
rasprili ledeni vjetrovi.
Izbezum ljeni lju d i nisu uspijevali raistiti branu bre
nego to se voda dizala. Bacali su kamenje preko padine na
kraju doline, ali mnogi su komadi b ili preteki da bi ih moglo
podii i dvadesetero lju d i. O dustali su od neravnopravne
borbe kad su se poeli bojati da bi im mogla b iti odsjeena
odstupnica, pa su se zaputili na dugako i teko putovanje u
sm jeru Cuzca, no stradali su u neum oljivo neprijateljskoj
pustoi klanaca. P om rli su daleko prije nego to se njihova
dolina pretvorila u mono jezero koje je potopilo njihov grad
i nem ilice pritiskalo branu, ekajui trenutak kad e se pla
nine ponovno pokrenuti, brana puknuti, a vode se oslobodi
ti da se radosno zakovitlaju kroz quebrade, probiju se kroz
dungle i raire porjejem M ule samo da bi jo jednom ispa
rile u naruje neba pod kojim su roene.
I tako se dogodilo da su putnici s visova ugledali nedir
nuti grad napola pokriven pretpotopnim blatom u ijim su
upljinam a blistali pokrovi vode. Ugledali su stepenaste p i
ramide i hramove, Palau gospodara, krovove malih kua i
obeliske s jaguarim a kako obrubljuju stazu kojom se ulazilo
u dolinu.
Remedios je pola naprijed i obratila se Pedru: Kako
emo ga nazvati? La Libertad?

 Nova Chiriguana? predloio je Misael.

N e , ree A u re lio . T o je grad maaka pod jezerom .
Zvat e se Cochadebajo de los Gatos.
Rekao je to tako uvjereno da se poplava prije d lo g a
smjesta zaustavila i uokolo se proirio glas o imenu njihova
novog doma. Lju d i su premetali taj izraz po ustima i zaklju
ili d a je dobar.
Vamos , ree Hectoro. eka nas mnogo kopanja.
Ja u sad o ti i, objavio je A u re lio , ali v ra tit u se.
M oram obaviti vane stvari.
V ra ti se natovaren lopatama , ree Don Em m anuel, a
A u re lio okrene svoju mulu i povede je natrag usponom,
istim putem kojim je i doao.
V ra tio se u dunglu kako bi bio s Carmen dok je skup
ljao vree korijenja i ljekovitih trava. A onda je poao u pla
nine kako bi dva tjedna postio i zazivao mo duhova. Kad je
osjetio d a je veo izmeu ovog i drugog svijeta tako tanak da
bi mogao posegnuti kroz njega, vratio se u dunglu i nato
vario etiri mule lijekovima. Trebala su mu tri dana da stig
ne do podnoja gleera, gdje je ostao tjedan dana kako bi
obavio svoj posao uz pomo Federica i Parlanchine.
Stanovnici grada Cochadebajo de los Gatos nali su se
suoeni s nadljudskom zadaom, a mnogi su smatrali da je
prevelika da bi se ak i pokuala izvesti. N o ipak, D on E m
manuel je, proavi cijelom duinom doline, o tkrio da ve li
ku koliinu vode zadravaju ostaci brane. Trebao im je itav
tjedan naporna rada da podignu i izbace veliko kamenje
preko padine i poalju ga, dok se okretalo i poskakivalo,
dolje u dolinu gdje se s treskom zaustavilo medu rascijcpljenim panjevima onoga to je prije poplave bila uma.

Kako je voda poela otjecati, vanjski su se rubovi pretpo

topnog blata poeli suiti, to je u Sergiju nadahnulo zami
sao.
Eschuehame! uzviknuo je jedne veeri u dvoritu pala
e u kojem se ulogorila veina ljudi. Imam o vrlo malo lopa
ta i tihaa, moda samo dvjestotinjak na sve nas, i nemamo
gdje uzgajati hranu. B ilo bi najbolje da blato, dok se sui,
oblikujem o u cigle i dodajemo je dni drugima u lancu, pa na
padinama moemo sagraditi andene! Kad budu podignute,
moemo ih napuniti i imat emo najbogatije etve na svijetu!
Ovo se iznim no dojm ilo svih voda. H ectoro ree: T o ta
koer rjeava i pitanje odlaganja blata. Dobra ti je zamisao,
Sergio.
K ako bismo izbjegli svae, predloila je Rcmedios,
najbolje je da se sloimo kako nitko ne moe zauzeti kuu
dok ih ne raistimo dovoljno da se svi mogu sm jestiti.
T o nitko nee posluati, ree Josef, iako je zamisao
dobra. B ilo bi bolje da oni koji ele odreenu kuu izvlae
listie, kao na lu triji.
A li mi nemamo listie za lu triju , p rim ije tio je Sergio.
Sljedeega je dana ustanovljen novi sustav i nitko se nije
izuzeo iz zadae, ak ni pohotna i raskona Sreka koja je
podigla svoje suknje i dodavala cigle zajedno s ostalima.
T ijekom tjedana lju d i su omravjeli i postali iscrpljeni, i
vei od ono malo hrane to im je ostalo, onoga to su dono
sile make i onoga to su u susjednoj dolini skupili Misael i
njegova karavana mula. Na jednom od tih putovanja on je
naiao na m alu indijansku naseobinu i zam ijenio m ulu za
sjemenski krum p ir, juku, sjeme kukuruza, te tri ovce i ovna.
Iz tih skrom nih poetaka i daljnje razmjene dobara za koze,
banane i ljame, razvio se golem poljoprivredni pothvat koji
e jednog dana b iti u korijenu procvata planinskog gospo-

darstva grada Cochadcbajo dc los Gatos, koji je svojim

vikom mogao trgovati s gradom Ipasuenom i selima irom
visova.
Trebalo im je nekoliko mjeseci da uklone najgori dio bla
ta; b ili su onemogueni svaki put kad bi kiilo, a kako su gra
d ili terase, cigle je trebalo nositi sve dalje i dalje. Na kraju
je cijeli grad bio iskopan tek godinama poslije, zato to su
radni napori popustili im je bilo dovoljno kua za ivot, pa
su ljudi raiavali ostale kue samo tijekom ona dva dana
u tjednu koji su b ili posveeni radu na projektim a za dobro
bit zajednice, ili kad bi se poeljeli prem jestiti na sunaniji
poloaj, ili kad vie nisu mogli podnositi susjede, ili kad bi u
obitelj stigla prinova koja bi zahtijevala prostranije stambe
no rjeenje. Iz kamenja nikad nee izai tamne m rlje stoljet
ne uronjenosti u blato, a prolo je mnogo mjeseci prije nego
to su konano uspjeli istjerati vlagu. L ju d i su razvili pod
m orniki m entalitet, zato to su se svud oko njih nalazili tra
govi stoljea smirene uronjenosti. G o vorili su: D oplivaj do
mene veeras, pa emo neto p o p iti , ili bi pokazivali na
zaigranu maku, smijali se i govorili: Pogledaj kako mae
perajama!
U najranijoj fazi iskopavanja brojnost radne snage dra
matino se uveala. Neto blistavo na zapadnom obronku
privuklo je Consuelinu pozornost i ona je morala podii
ruku nad oi kako bi bolje vidjela. A y! A y! Pogledajte! povikala je, a svi su slijedili smjer njezina pokreta i u daljini
ugledali A u re lija na elu etiri stotine Indijanaca oba spola
i grupe od pedeset panjolskih vojnika u punom oklopu.
Kao jedan, svi su ljudi pobacali cigle i alat, pa se skupili
oko povijesne kolone odm rznutih ljudskih anakronizama.
H o la ! povikao je A urelio, pa poveo kolonu prema gom ili.
Pedro je iskoraio i zagrabio naprijed kako bi pozdravio A u
relija. Bacio je pogled na kolonu i rekao: T i si veliki bru jo .

 Nisam , ree A u re lio . Tajna je u tome da se to uini

to je bre i blae mogue.
L ju d i su se oku p ili oko pridolica i p rim ije tili da ovi ho
daju poput mrtvaca, beivotnih oiju i bezizraajnih lica.
Jesu li jo uvijek m rtvi? pitao je otac Garcia.
Ne, mjeseare. Trebat e im mnogo tjedana da se p ro
bude. A kad se pro b u d e ... pokazao je prema panjolcima,
s ovima ete vjerojatno im ati mnogo muke. Trebali biste ih
zatvoriti, ili e oni zatvoriti vas.
A li kako emo nahraniti sva ta dodatna usta? htjela je
znati Remedios. Jedva imamo dovoljno i za sebe.
D o k se ne probude, malo e jesti. Ostat u ovdje i b ri
nuti se za cholose. A to se ovih ti e ... pljunuo je on, za
malo ih nisam vratio u ivot. Oni e vam biti problem .
T ijekom tjedana prije nego to su se probudili, odm rznuti
mjesearski stanovnici iz carskog doba ra d ili su uz ljude kao
strojevi. Nou nisu spavali, nego su nepomino sjedili s ru
kama na koljenim a, dok su im prazne oi bile otvorene i nisu
treptale. L ju d i su s njima razgovarali djejim glasovima i hra
n ili ih zgnjeenim bananama i juhom koje su im, kao malim
bebama, curile niz bradu. V e like su im make lizale lica i
tako ih istile, kao to bi istile svoje maie, a nou bi se
pruile preko njihovih krila i tamo spavale.
Zato si to uinio? pitao je jednog dana otac Garcia.
Zato si ih vratio iz m rtvih?
H tio sam p ita ti cholose za tajnu kamenja , rekao je A u
relio. A panjolce sam vratio iz osvete.
Osvete? ponovio je Garcia. Pa valjda ih nee ponov
no u b iti?
Ne, Garcia. V id je t e.

Kad su se Indijanci probudili, A u re lio se zaprepastio o t

krivi da oni ne samo da su prestravljeni zbog udnih ljudi
oko sebe, nego i da govore jezikom koji nije bio ni Ouechua,
ni Aymara, ni Guarani, kao ni b ilo koji drugi je zik koji je
poznavao. Njegovi su pokuaji da se sprijatelji s njim a pro
pali, a oni su, u noi poslije buenja, svi zajedno klizn u li iz
Cochadebajo de los Gatos i nestali u planinama, zahvalno
uvjereni da su se spasili od ropstva.
panjolci su se, pak, probudili u uvjerenju da oni svemu
zapovijedaju. Isprva su b ili posve oamueni i zbunjeni, u
gradu kojeg se nisu sjeali, s ljudim a koje nisu prepoznavali.
N o samo pola sata poslije buenja, zapovjednik je Conde
Pompeyo Xavier de Estremadura udario Sreku zato to mu
se nije poklonila kad mu se nala na putu, a jedan od obi
nih vojnika u javnosti je spolno napao Francescu, a onda oinuo Josefa kad ga je ovaj odvukao od nje.
Poslije nekoliko nepodnoljivo antidrutvenih i drskih in
cidenata sline prirode, H ectoro je uzjahao i uhvatio Condea lasom dok je ovaj pokuavao zapovjediti Remedios da
mu donese neto za jelo. D ok je zvuno psovao na svom ud
nom kastiljskom, arogantni je konkvistador bio odvuen do
kolonae jaguara i vezan uz jedan od obeliska. Ostatak
bande podlih Iberijaca bio je okupljen pod prijetnjom oruja
i dotjeran na isto mjesto, gdje su i njih vezali uz stupove.
Zahtijevam , grm io je g ro f svojim udnim naglaskom,
da smjesta budem osloboen, ili ete svi vi osjetiti otricu
maa njegova katolikog velianstva! Va e grad b iti srav
njen, a svi vi raskomadani i baeni psima! Kako se usuu
jete nastavljati s ovim bogohulnim ispadom p ro tiv mone
panjolske!
T i um ukni, rekao je H ectoro kroz stisnute zube, ili u
ti odrezati muda i natjerati te da ih proguta. Izvukao je
no i mahnuo njime pred plemievim nosom.

H e ctoro je odjahao do mjesta s kojega su ga svi mogli

uti, pa objavio: Svi ste vi b ili m rtvi pune etiri stotine go
dina, a m i smo b ili tako dobri da vas vratim o u ivot. Ovdje
nema panjolskog kralja! Ovdje nema nikakvih kraljeva, n i
kakvih grofova, markiza ili kraljevia! Ponaat ete se poniz
no i zahvalno, ili emo vas baciti niz planine da jo jednom
um rete! Zastao je zbog dram atinosti dojma. Za nas, vi
ste nii od pasa, nemate nikakvih inova i nikakvih povlas
tica, a mi se prema vama neemo odnositi obzirno dok to ne
zasluite! Zbog vaeg barbarstva, osuujem vas na tjedan
dana ponienja!
H ectoro je u jednom zamahu sjahao, pa priao grofu koji
g aje nabusito i s omalovaavanjem gledao, i prezirno mu re
kao: T i, pseto, um rije t e im kralj dozna za ovo!
H e ctoro je pljunuo na zem lju, o tvorio svoj rasporak i
obilno se popiao na grofova stopala. Ovaj potonji postao je
ljubiast od bijesa i poeo se trzati u svojim sponama, izvi
kujui psovke i prostote. Ljudi su s odobravanjem vikali i na
vija li, a H ectoro se polako vratio do svog konja i u zamahu
se podigao u sedlo. Pokazao je da je p rim io na znanje plje
sak okupljenih, pa pokretom ruke zatraio tiinu. Nem ojte
ih o z lije d iti , rekao je. Postidite ih.
A u re lio se okrenuo prema Pedru. Osveta , rekao je i
otiao dalje, smijeei se.
Tjedan su se dana djeca zabavljala oponaajui Hectorov
pothvat i bacajui ake blata koje su se vojnicim razlijevale
po graviranim oklopim a i ljemovima, te im prljale grim iz
ne hlae. Sreka je vukla grofa za bradu i stiskala mu nos
dok je on bijesno zvjerao u nju, tako uvrijeen da je zanije
mio. Francesca je spustila hlae vojniku koji ju je napao i iz
lila sos od lju tih papriica na njegove genitalije, a Consuelo
je konjskim izmetom napunila kacigu ovjeka koji ju je gur
nuo i onda mu je vratila na glavu.

V o jn ici nisu b ili puteni sve dok se svaki od njih nije sve
ano zakleo da vie nikad nee u vrijediti, o zlijediti ili potje
rati bilo koga, te da e neum orno raditi na raiavanju
blata. Prema napasnim su se i odleenim vojnicim a tijekom
sljedeih nekoliko mjeseci zapravo odnosili kao prema pre
zira vrijednim robovima, vezivali ih zajedno i tjerali da rade
pod prijetnjom oruja. Nevaljali i neskrueni g ro f ostao je
vezan uz obelisk jo mjesec dana, sve dok nije nevoljko p ri
stao raditi kao i svi ostali, no kako nije bio naviknut na to
da se prema njemu ljudi odnose s veselim prezirom , njegov
je estoki ponos na kraju ustupio mjesto alosnoj potitenosti, pa je poeo kopnjeti. Na kraju se ak i H ectoro saalio nad obesrabrenim ratnikom , a Remedios se, osjetljiva na
njegovu neprekidnu patnju, njegovu cifrastu udvornost punu
potovanja, njegovu duboku m elankoliju i njegove neobine
izriaje, poela zaljubljivati u njega i donositi mu darove u
obliku ukusnih zalogaja.
Tijekom ovih dogaaja, ali i prije njih, otac G a rd a nasta
vio je u mislima razraivati pojedinosti svoje nove teologije.
Nakon to jc prom islio o neshvatljivom zlu svijeta, spoznao
je kako to zlo nije stvorio Bog, ve da je on stvorio due.
Ono to se zapravo dogodilo b ilo je to da je Bog stvorio
Vraga kozmikim previdom i zapravo je Vrag bio odgovo
ran za stvaranje svijeta i za to to je varkom namamio due
da se nastane u tijelim a. Jedini nain da se ovjek izbori za
povratak Bogu bio je taj da posve zanijee vraje stvaranje,
odbije jesti meso kako se ne bi umijeao u postupak seljenja
dua i smanji Vraje kraljevstvo tim e to e se o d b iti raz
mnoavati.
Kad je na trgovima poeo propovijedati Novo Evanelje,
o tkrio je da nije uspio preobratiti gotovo nikoga, pa je bio
prisiljen priznati da ak ni on sam nije u stanju probaviti
praktine zahtjeve nove vjere. Poslije mnogo tjedana ozbilj-

nog prom iljanja, poeo je propovijedati isto Evanelje, uz

dodatak u kojem je tvrdio da je Cochadebajo de los Gatos
poetak Novog stvaranja, novo razdoblje djelatne umijea
nosti Boga u Svemir; stoga je doputeno jesti meso, a ljudi
im aju obvezu m noiti se to vie mogu, kako bi Novo stva
ranje po veliini dostiglo Kraljevstvo Vraje. Preinaeno albigenko krivovjerje oca Garcije smjesta je dobilo na popu
larnosti, a on je postao smiren i zadovoljan ovjek ko ji je
zraio svetakom, blaenom aurom. Njegove su propovijedi
postajale sve nadahnutije i sve manje shvatljive, sve dok je d
nog dana, obuzet mistinom ekstazom, nije poeo spontano
le vitira ti, to mu je om oguilo da s vrha obeliska propovije
da okupljenim makama koje su prele.

SPROVOD
CARLA

GENERALA
M AR IJE

FUERTEA

Mijeani djelii E1 Gandula b ili su skupljeni na hrpu i smje

teni u vojniki lijes koji je bio natovaren na kam ion i odvezen u vojarnu, gdje su ga p re krili dravnom zastavom. Prije
nego to je lijes krenuo prema glavnom gradu, brigadir je za
njega odrao paradu.
Lijes je bio postavljen na topnika kola, a na poklopcu su
se nalazili generalov ma i kapa. C ije li je garnizon sporim
strojevim korakom proao pokraj njega, s pukama na ra
menima i u sveanim uniformama. Gotovo se cijeli grad sku
pio kako bi promatrao tu prigodu, koja je bila najvelianstvenija vojna parada ikad viena u Cesaru. M nogi su vojnici
marirali dok su im se suze slijevale niz obraze, a oni ko ji su
poznavali generala Fuertea, kao njegovo uredsko osoblje,
plakali su tako alosno d a je uskoro svekoliko puanstvo bilo
zaraeno grevitim jecajima. G eneral Fuerte bio je je d in i
poteni i asni guverner kojega su ikad im ali, tako da su nje
gov lijes, dok je prolazio, ukraavali cvijeem, a neki su ljudi,
neprimjereno, ali u nedostatku prikladnijeg izraza, izvikivali:
ivio general!

Na trgu su vojnici zaokrenuli, rasporedili se u form aciju

i stali. etiri su mala crna konja sa zibavim perjanicama dovukla topnika kola u sredinu trga, gdje je brigadir odrao
vrlo rje it govor u svom uobiajenom stilu. Stajao je uz pod
noje spomenika Simonu Bolivaru i izrekao sljedee rijei,
koje je sutradan u cijelosti objavila Prensa iz Vallcdupara:
Graani i vojnici Vallcdupara! Najtunija nas je dunost
okupila na ovom trgu, pred likom najslavljenijeg junaka na
e drave, Simona Bolivara! U ovom lijesu pred nama, pre
rano otvorenom , lee sm rtni ostaci naeg nesretnog i volje
nog guvernera, iji je ivot, iako neprirodno rano prekinut,
proao u meteorskoj svjetlosti, ostavljajui za sobom sjajan
i svjetlucav trag. I ba kao to su se raznovrsne i lijepe pruge
svjetlosnog spektra kroz lee stjecale u ivahnu zraku bijele
svjetlosti, tako su i pojedinosti djela koje je on sastavio, sje
dinjene i sabrane, poslije izale na svjetlost dana iz njegova
uzviena uma u divnim plodovima javnog mira i sklada koji
su sami po sebi dovoljni da njegov sarkofag smjeste u hram
besmrtnika!
A k o raspad tvari koja ini ljusku ovjejeg tijela ne nosi
sa sobom i razaranje due; ako neum rli duh preivljava, seli
se ili uzdie u beskrajnim i velianstvenim uzvojnicama
prema naklonim grudim a svemogueg stvoritelja, onda nje
gov o kru tn i i alosni izdisaj u plamenu subverzivne eksplo
zije nije smrt i nestanak, ve promjena, puki prijelaz iz je d
nog postojanja u drugo! Liinka je, to je tono, probila svoju
ku kuljicu i velianstveni je le p tir - raskono psihiko bie odletio prema sretnijim podrujim a kako bi se spojio s Pr
votnim Uzrokom naeg Bia. Njegov plem eniti i profinjeni
duh, irei se poput lelujavih oceanskih valova, lebdi, nalik
na ko libria kakve je volio, iznad sveobuhvatnih i mirisnih
m o litvi zborova iz svih redova nebeskih stanovnika rajskih
podruja!

G raani i vojnici Valledupara! O prostim o se od izvrsnog

generala Carla M arije Fucrtea! Pom olim o se da uvijek pred
suznim oima svojih oaloenih i potitenih dua nosimo
savrenu sliku njegova velianstvenog prim jera! Neka nae
suze ne isperu uspomenu na ovog besprijekornog i savjes
nog javnog slubenika! Pamtimo ga s nesebinom zahvalno
u i pobrinim o se da njegovi nasljednici na istom poloaju
budu dostojni svoga uzora!
Briui suze iz oiju nadlanicom rukavice, brigadir isue
svoj ma i podigne ga. V o jnici su podigli oruje na pozdrav,
jednom nogom koraknuli naprijed, pa stavili puke na rame
na. Kad je brigadir spustio ma, vojnici su ispalili tri salve u
zrak, a iz smjera vojarne odgovorio im je prasak poasne
paljbe haubica.
Stanovnici Valledupara odali su tije lu poast oprotaj
nom povorkom sve do eljeznike postaje, gdje je na rame
nima estorice vojnika bilo uneseno u vagon.
U razgovoru za medije te je veeri brigadir zaprepastio
cijelu naciju izjavivi daje, prema njegovu m iljenju, atentat
na generala bio djelo desniarskih ekstremista unutar O ru
anih snaga. Svi su pretpostavljali da e zlodjelo, bez obzira
na pravu istinu, b iti pripisano ljeviarskim teroristim a. G e
neral Ramirez uurbano je opovrgnuo brigadirovu izjavu u
poneto preestokom priopenju za tisak, pa je na taj nain
nenamjerno potaknuo glasinu da je osobno odgovoran za
atentat. Poloaj mu je postajao sve nesigurniji i neodriviji
kako su se glasine irile, pa je ak i nacionalni tisak povra
tio dovoljno odvanosti da objavi lanke tiskane u New York
H eraldu. Grabei prigodu, Njegova Ekscelencija, Predsjed
nik Enciso Veracruz, imenovao je brigadira vojnim guver
nerom Cesara i prom uknuo ga u generala, ne posavjetovavi
se oko toga s generalom Ramirezom. Kad su Revolucionarni
socijalisti (Turcos Lima Front) pokuali preuzeti odgovor
nost za divljatvo, nitko im nije povjerovao, a general Rami-

rez napravio je pred javnou budalu od sebe, tvrdei da im

on vjeruje. Brigadir, sad general, jo je jednom zaprepastio
naciju tim e s to je u Cesaru organizirao referendum kojim bi
bilo potvreno njegovo stupanje na dunost. Pobijedio je
lako, bez namjetanja glasovanja, budui da su samo kom u
nisti pokuali organizirati opoziciju. Ogoreno su se svaali
oko izbora svog kandidata, to je za posljedicu imalo podjelu
ljeviarskih glasova izmeu devet nadobudnih predstavnika
koji su svoja izborna obraanja posvetili tome da jedni druge
denunciraju kao kapitalistike lakaje, revizioniste, revaniste, trockiste i burujske marionete. Svekoliko puanstvo,
neupueno u strunu term in olo giju ljevice, glasovalo je za
jedinoga kandidata ije je govore uspijevalo razumjeti, to
je bio i glavni razlog zbog kojega je brigadir, sad general,
H ernano Montes Sosa s takvom lakoom pobijedio na iz
borima.
M ijeani dijelovi E1 G andula pod vojnom su pratnjom
prebaeni u Predsjedniku palau, a lijes je bio podignut na
postolje na ulazu, kako bi mu ljudi mogli doi odati posljed
nju poast. Njegova Ekscelencija objavila je da e izlaganje
lijesa trajati etiri dana, da e se dravni sprovod odrati u
katedrali Nae Gospe od Bezgrenog Zaea, te da e on
osobno prve noi drati poasnu strau.
Dogaaji koji su uslijedili, tragini, dvolini i zli kakvi su
ve b ili, p o p rim ili su razmjere junake farse nategnute do
krajnjih granica uvjerljivosti i svjedoili o nainu na koji se,
na kraju, zlo ipak vraa zlim.
Predsjednik Veracruz drao je poasnu strau tako to je
dao da mu se u predvorje palae donese krevet. U tri sata
u ju tro , iskljuio je svoju budilicu i kroz ulaz za kuhinjsko
osoblje propustio etvoricu mukaraca koji su nosili zamjen
ski lijes, do prave teine ispunjen vreama avala. L ju d i iz
Dravne inform ativne agencije u novi su lijes stavili neto
Predsjednikova novog alkemijskog eksploziva, te namjestili

monu napravu za daljinsko detoniranje u obliku drka re

volvera, a koju su predali Predsjedniku. On ju je pom no za
kljuao u sef u svom uredu, a etvorica mukaraca otila su
kroz vrata za kuhinjsko osoblje, odnosei ostatke E1 Gandula u izvornom lijesu. O dvezli su kam ion na sirotinjsko
groblje i ostavili lijes na kraju reda onih koji su na otvore
nom ekali sprovod. U ju tro je grobar dvaput prebrojio bje
sove, shvatio da ima jedan vika, pa utedio odgode i kom
plikacije tako d a je posljednjega pokopao pod N .N . , sto je
jednom , za promjenu, bilo tono.
Te je veeri red da uva poasnu strau uz lijes pripao
adm iralu Fleti. D o pola tri ujutro drijem ao je u naslonjau,
a onda je otiao i skinuo zasun s vrata za dovoz namirnica
kako bi unutra pripustio petoricu ljudi koji su nosili zamjen
ski lijes pun vreica s kuglinim leajevima i dvije tem pira
ne podvodne mine. L ju d i iz m ornarike obavjetajne agen
cije otili su s lijesom i isporuili ga na stranji ulaz kue
adm irala Flete u predgrau; oslobaanje od tog vrueg
predmeta nije bilo neto sto je adm iral kanio povjeriti ikome
drugom.
Sljedee veeri, bio je red na zapovjednika zrakoplovstva
Sanchisa. On je na mahove spavao na dvosjedu na razvlae
nje sve do jedan ujutro, kad je povukao zasun na vratim a i
propustio unutra dvije hihotave eskort-djevojke neodredivih
godina, koje su mu pomogle utroiti vrijem e do pola tri, kad
ih je poslao natrag i pustio unutra petoricu ljudi sa zamjen
skim lijesom punim vrea eljeznih matica i vijaka, u kojem
su se nalazile i dvije tempirane kasetne bombe. Potom su
ljudi iz zrakoplovne obavjetajne slube otili s drugim lije
som i predali ga na bonom ulazu kue zrakoplovnog zapo
vjednika Sanchisa, gdje je bio pospremljen u podrum kako
bi ga se mogli rijeiti u nekom prikladnijem trenutku.
Posljednje noi bdjenja, general Ramirez koraao je gore-dolje hodnikom , puei cigaretu za cigaretom, grizui

nokte i odlazei na zahod svakih deset minuta. U tri ujutro

otiao je do vrata za poslugu i povukao zasun, kako bi pro
pustio etvoricu lju d i iz vojne obavjetajne slube koji su
nosili zamjenski lijes pun bom bi za ive ciljeve, s jo dvije
tem pirane usmjerene protupjeake mine. etvorica lju d i
podigla su drugi lijes na ramena i odnijela ga u kamion, koji
su odvezli na imanje generala Ramireza i ostavili ga u nje
govoj garai.
Sve ovo ne svjedoi to liko o valu sluajnosti ili o neshvat
ljivom rovarenju vremenske usklaenosti, koliko o jedinstve
nom i stereotipnom nainu na koji vojnici pletu urote kad
se umijeaju u nezakonito politiko manevriranje.
U ju tro , na dan dravnog sprovoda, general Ramirez te
lefonirao je u Predsjednikov ured i rekao kako mu ponov
ljeni napad ukoenih lea onemoguuje da obavi svoju du
nost nosaa lijesa, te d a je nevoljko bio prim oran prebaciti
tu asnu zadau na jednoga od svojih zamjenika. A d m ira l
Fleta nazvao je i rekao da je njegova voljena majka na sa
m rti, te da stoga ne moe izvriti svoju dunost nosaa lijesa
i d a je dunost prebacio na nieg zapovjednika. Propustio je
spomenuti kako je reeni zapovjednik sm utljivi nacionalis
tiki ljeviar koji je jednom pokrenuo pobunu u m ornari
koj bazi Maracay, no kojega je spasila amnestija predsjednika
Veracruza. Zapovjednik zrakoplovstva Sanehis telefonirao
je i rekao kako ga je ponovno oborio napad malarije koju je
dobio u M ontani tijekom privremene dunosti u peruanskim
zrakoplovnim snagama, te da je nevoljko prebacio dunost
nosaa lijesa na lea porunika eskadrile Rosarija Ucede
(pripadnika njegova stoera za kojega je u tajnosti sumnjao
da se nalazi na platnom popisu generala Ramireza).
Predsjednika je bacilo u oaj ometanje njegovih planova
da se rijei stoernih zapovjednika, a kad je na radiju objav
ljeno kako ni jedan stoerni zapovjednik nee na sprovodu

nositi lijes, i njih su trojica jednako oajavala zbog ometanja

njihovih planova da se rijee jedni drugih.
Pa ipak, svi su oni u sebi b ili uzbueni zbog nadolazee
eksplozije, a predsjednik Veracruz iznenada je shvatio da e
javnost za eksploziju o kriviti trojicu odsutnih stoernih za
povjednika. Nema naina na koji bi mogli uvjerljivo objas
niti svoju jednoglasnu odsutnost, a da ne rastegnu sluajnost
do pucanja. Iz razloga politike potrebe, Predsjednik je p ro
m ijenio svoju prvotnu odluku da ne digne u zrak nedune
nosae lijesa. O dluio je to ipak uiniti u trenutku kad lijes
krene uz mnogobrojne stube katedrale, zato to u tom trenut
ku u neposrednoj blizini eksplozije nee biti nikoga drugog.
Na svu sreu po gotovo sve umijeane, nita nije polo u
skladu s planovima. Jutarnji je organizacijski kaos znatno
pomaknuo sve dogaaje. Poasna garda nije se uspjela sku
p iti na vrijeme, zato to su vojnici iz Ekvadora i K olum bije,
koji su takoer trebali sudjelovati, zakasnili zbog magle na
aerodromu, tako da je, u trenutku kad je sluba ve trebala
poeti, a Ramirezova bomba eksplodirati, povorka jo uvi
jek stajala pred Predsjednikom palaom. K olum bijski hu
sari i ekvadorski draguni konano su se pojavili, a onda se
slomila osovina prastarih topovskih kola, tako d a je lijes bio
sklonjen u predvorje dok se ne dovedu i ne ukrase nova to
povska kola.
U praznom predvorju, tempirane protupjeake mine ge
nerala Ramireza eksplodirale su uz prasak. Slabi vanjski zi
dovi prostorije polako su se i dostojanstveno uruili u viru
praine i komadia buke ravno na pometeni ljunak dvori
ta. Prekrivena bijelom prainom, poasna garda zbunjeno je
tumarala uokolo, a Ramirez, koji je u autom obilu sluao
radio, okrenuo je oima prema nebu.
Predsjednik je, posve siguran da nije nehotice pritisnuo
puce na svojoj napravi za daljinsku detonaciju, uurbano sta-

vio ruku u dep kako bi provjerio da je sigurnosni otponac

na svom mjestu.
A d m ira l Fleta bio je u svojoj dnevnoj sobi i sluao uzbu
eni kom entar spikera iz radioaparata postavljenog na vrhu
lijesa u kojem se nalazio alkem ijski eksploziv. Predsjednik
je prkao po kontrolam a svoje oito svojeglave naprave za
detonaciju, pa je licem jernog admirala s lica zemlje zbrisao
prasak k o ji jc spalio i njega i njegov naslonja, no koji se
naglo zaustavio na udaljenosti od dva metra od epicentra,
ostavivi ostatak prostorije nedirnutim .
Z rakoplovni zapovjednik Sanchis upravo je gurao lijes u
kojem su se nalazile podvodne mine adm irala Flete iz pra
starog zrakoplova D akota kad je lijes eksplodirao, rastvo
rivi golemu rupu u avionskom podu, kroz koju su i lijes i
adm iral propali s visine od tisuu metara ravno u dunglu
ispod njih. Kad su Indijanci iz plemena Cusicuari pronali
smrskano tijelo, sm anjili su ga, nataknuli na kolac i klanjali
mu se kao jo jednom anelu ija su krila neobjanjivo o t
pala. D akota je uspjela odletjeti natrag u bazu usprkos tome
to oko sredinjih rebara gotovo da nije imala trupa. Pilot,
suoen s nerjeivim problem om kako e p rija viti to se do
godilo, a da sebe ne uplete u Sanchisovu podlu zavjeru, je d
nostavno je prijavio da je na njega tijekom rutinskog leta
ispaljen p ro je ktil zemlja-zrak. Nije spomenuo da je u avio
nu bio i zapovjednik zrakoplovstva Sanchis, kao to nije spo
menuo ni lijes koji je eksplodirao.
U isto se vrijem e general Ramirez nalazio u praznom b i
vem asnikom k rilu V ojne kole za elektrotehniku i zra
koplovstvo. Povukao je lijes s kamiona na teretna kolica i
odgurao ih do krem atorija. Upravo je podizao hidraulika
kolica na visinu s koje e moi u pe gurnuti lijes u kojem
su se nalazile kasetne bombe zrakoplovnog zapovjednika
Sanchisa, kad su one kataklizm iki eksplodirale i odaslale
eline strelice koje su zvidale i odbijale se od zidova za-

tvorenog prostora. General Ramirez bio je ve u krh o tin a

ma i komadiima kad su strelice probile goleme spremnike
s gorivom. Z a p a lili su se uz grlcnu riku koja je podigla krov,
raznijela zidove i zapalila cijelu kolu.
U meuvremenu, veliko mnotvo koje je stajalo uz cestu
putem kojim je prolazio sprovod poelo se dosaivati dok
je, ekajui i topei se na suncu, pokuavalo isko ristiti tje
dan nacionalne alosti. Dostojanstvenici u katedrali ekali
su jo dva sata, a onda se poeli jedni drugima ispriavati i
odlaziti. V o jnike su njihovi zapovjednici poveli natrag u vo
jarne, a ekvadorske dragune i kolum bijske husare, posram
ljeni je predsjednikov pobonik, uz ispriku, poveo u razgleda
vanje grada i napokon ih, u tri ujutro, napustio u zloglasnom
kupleraju u U lic i svetog Izidora.
in ilo se da se tijekom sljedeeg tjedna novine sastoje
samo od naslova: Razneseno vojno tije lo , Neobjanjivi
poar u vojnoj koli , Strani vojnici umijeani u nasilje u
bordelu , A d m iral Fleta spontano se samozapalio , Pred
sjednik e se o bratiti naciji .
A u meuvremenu, uzronik svih ovih dram atinih doga
aja, sretno je sa svojim prijateljem Papagatom i pet maa
ka stigao na podruje grada Chiriguane koji se nalazio u pola
metra dubokom osuenom blatu, nastanjen samo margayima, pumama i ozelotima. Dva su mjeseca tum arali potop
ljenim porjejem M ule prije nego to su o d lu ili slije d iti
make koje kao da su imale vrlo dobru sliku o tome kamo
treba ii. S vremenom su stigli i u Cochadebajo de los Gatos,
upravo na vrijeme da uju kraj propovijedi koju je otac G ar
d a odrao makama, te da ga vide kako u stanju bogojavljenja levitira niz obelisk pri ijem e dnu poslije urezati u
vene rijei Et in Arcadia Ego .

DAROVI

IVOTA

Carmen je iskoila iz svoje visaljkc i prodrmala A urelija kako

bi ga probudila. O uerido, znam svoje pravo ime. Sanjala
sam ga! Zovem se M atarau !
A u re lio je otvorio oi. T o mi nisi smjela rei. T o znai
da sad imam mo nad tobom .
Carmen mu se nasmijala. Muu, pa zar ti misli da ve
nema mo nada m nom ? Prignula se i poljubila ga u obraz.
On se ozbiljno nasmijeio: M oja je mo nad tobom ista kao
i tvoja nada m nom . Ispentrao se iz visaljke i prihvatio se
poticanja vatre suhom travom. Carmen ga je promatrala, pa
upitala: O uerido, to znai moje ime?
On je podigao pogled. T o je na jeziku Ouechua, rekao
je, i znai elo snijega.
A li to je protuslovno , rekla je ona. Pogledaj me, crna
kao no, a nemam ni jednu sijedu vlas.
N i moje ime nema nekog smisla , odgovorio je A urelio.
A li to je svejedno moje ime. Mora razumjeti da neki od
bogova nemaju pameti vie nego majmuni, a izvode sline
igre kao i oni.
Kad je pojeo svoj doruak koji se sastojao od cassave i
canche, A u re lio je poao i odrezao sebi tap s quebrache.
N aotrio ga je tekom mukom i naporom, zato to je drvo

bilo vrlo tvrdo, no isplatilo se, zato to e mu taj tap dugo

potrajati. Potom je napunio m ochillu kukuruzom i poao do
istine koju je nainio maetom. Pustio je da mu kroz prste
klizne fin i pepeo raslinja koje je spalio, zadovoljan tim e to
je pepeo dobar i to e uskoro pasti kia. Sustavno je tapom
nainio male rupe i u svaku od njih ubacio sjeme, a potom
stopalom preko rupe prevukao zemlju, kako bi sjemenu omo
guio da preivi mieve i ptice. Kad je Carmen zavrila prav
ljenje arepa i nahranila pilie, izala je i pridruila mu se, pa
su spretno i sustavno radili jedno drugome uz bok, sve dok
sjetva nije bila dovrena. Onda su otili na m alu plantau
koke i poeli dovoljno lia da naprave jedan tambo, paket
stisnutog lia od dvadeset pet kilograma, koji e prodati cocalerosima kad dou, ili e ga A u re lio odnijeti u Cochaebajo de los Gatos, na dar njegovim stanovnicima. S vrem e
na na vrijeme A u re lio bi iskosa pogledao Carmen, s njezinim
bakrenim kovricama i purom stisnutim meu zubima, pa
razmiljao o tome kako je to b iti s nekim tako dugo, a ipak
ga se ne zasititi i kako je to ostarjeli tijelom , ali ne i duhom.
U podne su stali da popiju lim unadu zaslaenu panelom
i pojedu arepe, sjedei jedno do drugoga u sjeni balzamova
stabla, bez rijei, oiju stisnutih pred sjajnim svjetlom izvan
prstena sjene. O boje su spavali kad ih je naglo probudio
zvuk dviju eksplozija i veliko komeanje tamo kod m inirane
staze. A u re lio i Carmen otpuzali su kroz stabla da vide to
se dogodilo.
Porunik Figueras nije se dragovoljno javio za taj zada
tak, ali politiari su odluili da m oraju malo popustiti pred
pritiskom Sjedinjenih Drava koje su zahtijevale da unite
nekoliko plantaa koke, pa su proiene upute o tome stig
le od novog zapovjednika koji je sve to smatrao gubitkom
vremena. No inilo mu se prirodnim da pomisli na jedinog
asnika kojem je mogao povjeriti tu neugodnu zadau, a ija

mu prisutnost nee ni najmanje nedostajati i koji je, u smislu

vojnikih akcija, bio nesposoban za ita sloenije.
Figueras i njegov vod putovali su kroz naputeno porjeje
M ule koje se sad ponovno poelo pretvarati u ikaru i dun
glu, pa pronali stazu. Nemajui ni najmanju ideju o tome
kamo idu i to kane uiniti, on i njegovi ljudi rezali su svoj
put kroz raslinje to ih je okruivalo. S njih su se slijevale
rijeke znoja, a oko glava i ruku visjeli su im oblaci kukaca
koji su ih pikali, m uili i izluivali. U sumraku dungle pa
ralo ih je trnje, do koljena su upadali u glib i uasno se bo
ja li utih zmija raskono ovijenih oko grana. Golemi pauci
sputali bi se s paprati i hvatali za njihove uniform e, a Parlanchinino reanje i krianje razaralo im je ivce.
Figueras je bio s istim vodom kojim je zapovijedao prije
svog meteorskog uspona i jednako meteorskog pada, a oni
su ga prezirali jednako koliko i on njih. U svom uobiaje
nom napadaju hvalisanja i besmislenog maizma, Figueras
je bio na elnom poloaju, usprkos pravilu da asnik uvijek
m ora b iti oko sredine patrole koja se kree u indijanskom
jednoredu. Bio je deblji nego prije, zato to je svoju sramo
tu utopio u golemim koliinam a pia, a ispod praseih su mu
oiju visjele teke vreice, posljedica zadovoljavanja svog jo
manje izbirljivog ukusa za je ftin e kurve, osvajanje kojih vie
nije oznaavao na svom dipu, zato to ga je brigadir nova
no kaznio zbog bezrazlonog unitavanja vojne imovine.
Figueras nije nagazio na prve dvije mine, ni na treu.
Um jesto toga, stao je na oprugu prve zamke koju je Aurelio postavio prije mnogo mjeseci. V a trom ovrsnuti iljci u
luku su poletjeli u zrak s mjesta na umskom tlu, pokrive
nog liem i m uklo mu se zabili u grudi. Skamenjen od ua
sa, iskolaenih oiju, rukama je zgrabio drveni okvir i poku
ao ga izvui, odupirui se o iljke koji su mu se iskrivili u
srcu i pluima. Krv mu je zagrgljala i zapjenila se na usna-

ma, a on se, posve sluajno, prisjetio poetaka svojih slavnih

dana, kad je u luku bacio granatu na grupu seljaka koji su
ga sprijeili da se malo zabavi. Njegova posljednja misao,
dok su mu noge poputale a on padao naprijed na iljke, bila
je: Odvedite tu malu d rolju u kolu i priredite je , a po
sljednja slika koja mu se pojavila pred oima bile su dvije
medalje koje su neko ponosito visjelc na njegovoj paradnoj
unifo rm i, Srebrna i Zlatna medalja andskog kondora za
hrabrost. U m ro je sretan, zamiljajui da ih jo uvijek ima,
te da je njegov ivot onakav za kakvim je uvijek eznuo, as
tan, junaki i pun ljepote.
Ostali su ljudi uasnuto stajali dok se Figueras lju lja o na
zamci. Potom su potrali naprijed da ga izbave, no mine su
ih raznijele na komade, dok je jedan od njih, razvodnih, plotim ice pao u jednu od jama gdje su ga okrutno izboli o tro v
ni tapovi. Um ro je plaui i cvilei, mislei na svoju enu u
T o lim i koja ga je ostavila zbog drugog mukarca.
D o trenutka kad su stigli A u re lio i Carmen, ostali su vo j
nici ve pobjegli. A u re lio je gorko prom atrao pokolj i glas
no okrivljavao sebe: Tako sam se naviknuo da izbjegavam
ovaj dio staze, da sam sasvim zaboravio na ovo.
B ili su vo jn ici , rekla je Carmen, nastojei ga utjeiti.
N jihov zanat je bila smrt, a ne ivot. Pojeli su plod s drveta koje su zasadili kako bi s njega je li drugi.
Rat je bio gotov , rekao je A u re lio alosno.
Ljudi uvijek stradavaju od ratova koji su zavrili.
M rtva su tijela ostavili tamo gdje su leala i te su noi A u relijevi psi zapoeli s gozbom kad je veliki crni jaguar zare
ao i tako ih prestraio da su cvilei pobjegli. Barunasta se
maka smjestila na tlo i reala dok je zubima kidala meso,
nejasno se prisjeajui istog ovog okusa negdje u prolosti
koja je bila neprekinuta sadanjost njezine predodbe ivo-

ta. A onda je, nasitivi se, odnijela jedan ud svojim maii

ma, od kojih je jedan bio crn i koji e, jednog dana, takoer
postati zastraujui i velianstven.
U ju tro je A u re lio pustio Carmen da spava, a on je sam
uzeo kositrene tejiline i krenuo svojom kauukovom stazom,
svojim vlastitim putem. Im ao je svoju plantau od trideset
stabala koja su davala dovoljno kauuka da zaradi nekoliko
pezeta, kao i za vlastito koritenje, ako bi mu zatrebalo. No
esto se pitao zato se uope mui s gumom; nije bila unos
na, ni sad ni u prolosti, dokle god je dosezalo pamenje.
U davnim vremenima dungla je bila preplavljena nado
budnim bandeirantesima koji su porobljivali i lovili Indijan
ce, donosei im dobrobiti civilizacije; koulje kojim a e za
m ije niti svoje chuzme, vodene kozice, gripu i sifilis koji e
sprijeiti pretjerani rast stanovnitva. U to su doba rijeke bile
pune m alih m otornih kanua, onomatopcjski zvanih pekepeke , a koje je trebalo kopnom prenositi na varaderosima,
mjestima gdje su se kriali rijeni putovi, razdvojeni tek
uskim pojasima zemlje. ak su i parobrode katkad rastav
lja li i prenosili u drugu rijeku Indijanci prema kojim a su se
op h o d ili kao prema teretnim ivotinjam a, a koji bi onda
redom prelazili rijeku na balzamovim splavima koje su iz
gledale kao egipatske. U tim je vremenima ovjek mogao
odveslati do kurvi u kanuima - koje su bile znane kao canoeire i koje su njihovi svodnici, llevo-llevosi, veslajui pre
bacivali gorc-dolje rijekom - zato to dungla potpaljuje po
hotu jae od panjolske muice te svi, ak i opatice, iskuse
neprekidan svrab stalnog uzbuenja.
U tim su danima jo uvijek ivjeli i Inge-Inge Indijanci
iji se sveukupni jezik sastojao od izraza inge-inge praenog raznovrsnim grimasama, intonacijama i pokretim a ruku
koji su, s rijetkom preciznou, izraavali tone nijanse zna
enja, nedohvatljive u mnogo sloenijim jezicima. Jo su uvi-

je k ivjeli i Indijanci Cascabeles, odjeveni od glave do pete

u zvearkine repove, a ivio je i narod koji je znao kako sma
n jiti glave na etiri petine izvorne veliine, tako to su ih tje
dan dana ostavljali na kolcu. Kad bi malo istrunule, Indijanci
bi okom ito rastvorili lubanju i u k lo n ili sve kosti. U nutra
njost glave tad bi pougljenili zagrijanim kamenjem, a glavu
bi dim ili iznad vatre palmina korijenja sve dok ne bi postala
prave veliine, a ak bi i tad bilo mogue rei je li glava p ri
padala bijelcu ili Indijancu, zato to su bijelci im ali due
obrve. Vjeti smanjivai iz plemena Cusicuari mogli su sma
n jiti cijelo ljudsko tijelo, ali oni iz plemena Putamayo i Yapura, obini amateri tog zanata, preparirali bi ruke, dok su
nimalo pustolovni Indijanci Cashibos tek skupljali zube.
U tim su se danima ljudi neizmjerno obogatili na crnom
zlatu , slali odjeu na pranje u Pariz i donosili cijela elina
zdanja kako bi ih podigli u dungli gdje se i danas nalaze, a
u kojim a je jo uvijek prevrue za stanovanje.
A li sve je to bilo vrlo davno, prije nego to je netko prokrijum ario sjeme gumovca u M aleziju i prije nego to je o t
kriveno kako se guma moe um jetno proizvesti, a kad se to
dogodilo, dungla je ponovno utihnula, a zgrade su obrasle
puzavcem i nestale.
No A u re lio je i dalje skupljao gumu i jo je uvijek dim io
na vatri, kako bi od nje napravio velike crne kugle, i jo je
uvijek znao kako je natjerati da potee iz stabla u obliku lijevka, kao i neke korisne stvari koje se s gumom mogu na
in iti, kao to je, na prim je r, krpanje rupa na kanuima.
Danas e iscijediti samo malo, tek to liko da dungla ne za
boravi kako se to radi, te kako bi duhovi davno um rlih caucherosa i shiringuerosa mogli poivati u m iru, znajui da nisu
po tra tili ivote, te da njihova vjetina nije zaboravljena. A u
relio je to inio zato to mu nije bio drag gubitak jednog na
ina ivota, kao to se njegov vlastiti nain ivota u planinaRat don Emmanuelovih stidnih dijelova

435

ma izgubio kad je on bio mlad i kao to je bio izgubljen na

in ivota Navantesa.
Zarezao je prvu bandeiru u prvo stablo i promatrao gumu
kako poinje cu riti u malu kositrenu alicu, kad mu se Parlanchina zaigrano priuljala iza lea i prekrila mu oi ruka
ma, kao to je radila kad je bila mala.
Znao sam da si tu , rekao je A u relio . V id io sam ma
ka kako dolazi kroz stabla.
Parlanchina je maknula ruke i objesila mu ih oko vrata.
Papacito, rekla je ona, mamei ga, sjedni sa mnom i is
priaj m i kako je postao svijet.
Vava, to sam ti ispriao tako mnogo puta da e mi usko
ro postati teko da se toga prisjetim .
Jo jedanput , rekla je ona. Sjedni sa m nom .
Sjeli su, leda oslonjenih o deblo, a Parlanchina je ruka
ma obgrlila koljena, pripravna na sluanje, iskosa pogleda
vajui oca i ekajui da pone. On je samljeo malo koke u
svojoj tikvici i sisao kraj tuka.
Poinjem , ree on. S neba je palo bakreno jaje, iz ko
jega su se izlegli Indijanci. Potom je palo srebrno jaje, iz ko
jega su se izlegli plemii. A onda je, nakon mnogo vremena,
palo zlatno jaje iz kojega se izlegao sam Inka.
A tko je nainio jaja? Reci mi, Papacito.
B io je to Viracocha, Sunce.
A tko je nainio Viracochu?
B io je to Pachacamac.
A tko je nainio Pachacamaca?
N itko , Vava. Pachacamac je jedan duh svega.
Parlanchina je razmiljala i poloila glavu na koljena,
tako da jo j je kosa u valovima padala do tla. A ko je Pacha-

camac jedan duh, zato onda ima tako mnogo bogova, tako
mnogo ljudi, tako mnogo biljaka i tako mnogo ivotinja?
Z ato to je svaki duh komadi jednoga duha. Ovaj duh
je moda nokat s Pachacamacova prsta, a onaj drugi moda
vlas s njegove glave.
Ispriaj mi opet, Papacito, zato postoje razliiti narodi.
Razlog je taj to je Pachacamac, kad je vid io kako se
ljudi raaju, nainio veliku zdjelu u kojoj e ih oprati. Prvi
ljudi koje je oprao izali su najii, zato sto je voda bila najia, i to su b ili bijeli ljudi. Onda je oprao sljedee ljude, ali
voda je ve bila malo prljava, pa kad su izali, b ili su to In
dijanci. A onda je oprao i posljednje ljude, a voda vie nije
bila jako ista i tako su nastali crni lju d i.
Papacito, uvrijeeno je prosvjedovala Parlanchina, zar
e rei da sam ja prljavija od tebe?
N e , ree A urelio. Ne, Vava. T o je samo pria koju su
smislile neznalice. Pravi je razlog taj to Pachacamac izbje
gava dosadu tako to nikad ne naini dvije iste stvari, tako
da na cijelom svijetu ne postoje dvije stvari koje su jednake.
Sve je narode uinio razliitim a od svih drugih naroda, a
svaku osobu drugaijom od svih drugih osoba. T o je pravi
razlog.
A sad mi ispriaj, Papacito, kako je Manco-Capac po
stao Inka.
Dosta pria , odgovorio je A u re lio , ponovno siui tuak. Reci mi, zato mi nisi rekla da e ro d iti dijete?
Parlanchina se nasmijala. Zato to sam znala da si ve
p rim ije tio kako mi se napuhnuo trbuh i kako su mi narasle
grudi.
To e b iti dijetc-uh , ree A u re lio . M anje nego ivo,
vie nego m rtvo.

 T o e b iti tvoje unue, Papacito. Sisat e na m ojim gru

dima i rasti, a ako za njega bude postojalo tijelo, ivjet e u
tijelu. A ko ne bude, ivjet e s nama i s nama biti divlje medu
stablima.
Je li Federico s tobom ? pitao je A u re lio . Nisam ga
vid io .
Parlanchina se nasmijeila, pomirena sa sudbinom. On
nije tvoj sin, Papacito, a voli hodati planinama i paziti, ba
kao to ja pazim na stazu.
M oram rei tvojoj majci za unue , ree A u relio , ustajui i pospremajui tikvicu za koku u svoju mochillu.
P rije nego to ode , rekla je Parlanchina, imam neto
za tebe.
Stara kuja koja nije otrala s ostalim psima dolazila je iz
meu stabala, u gubici nosei, kao to make nose svoje m la
de, jednog psia. A u re lio se prignuo, uzeo psia u naruje i
poekao mu ui. Psi je zijevnuo i pokuao sisati A u rclije vu odjeu.
T o je pas koji nikad nee la ja ti , rekla je Parlanchina.
N ije to isto , ree A u re lio alosno. Uzgojio ga je duh.
Ja sam ga elio uzgojiti sam.
T i si ga uzgojio , odgovorila je Parlanchina. Njegov
otac je jedan od tvojih pasa.
Nasmijeila mu se blago dok je stajao i zatitniki pro
matrao psia, pruivi mu prst da ga sisa.
Flvala ti na priam a , doviknula je, dobacivi mu pogled
preko ramena, nasmijeivi se svojim vragolastim osm ije
hom, pa otila. Ozelot je kaskao za njom, a A u re lio ju je gle
dao kako odlazi, visoka i ljupka, neprekidno neto brbljajui
svojem maku i prigibajui se da mu pom iluje glavu. Sretno
je poskakivala, a njezina jo j je duga kosa poput crne svilene

rijeke padala niz lea sve do struka. Kad god bi je A u re lio

vidio takvu, kako oarava i zrai, u grlu bi ga poelo guiti,
a zbog njezine bi ljepote zaplakao od saaljenja.
Kad se vratio na istinu, vidio je da je Carmenina kosa
posve posijedjela i tako je konano shvatio da se cijeli svijet
prom ijenio i da poinje iznova.
Godine e pokazati da je A u re lio bio u pravu, iako e za
to vrijeme, kao u svim razdobljim a poboljanja i napretka,
biti i natranjatva i strahotnih neprilika.
Ovdje povijest Rata zbog D on Emmanuelovih stidnih d i
jelova stie do svog kraja, a na njezinu mjestu zapoinje po
vijest grada Cochadebajo de los Gatos; povijest nenadmai
ve ljubavi izmeu Remedios i Condea Pompeya Xaviera de
Estremadure, izmeu Francesce i kapetana Papagata, p ri
povijest o Parlanchininu djetetu, o Faridesinoj djeci, o A nici,
o D ionisiju i kokainskim pismima; a sve je to takoer i dio
povijesti Novih albigenkih kriarskih ratova i
nim zloinima Nove Inkvizicije.

Za nakladnika
Branko otari
G rafiki urednik
Davor Horvat
G rafika priprem a
A lgoritam DTP

Korektura
Jozefina Stipanevi
Tisak: ZT Zagraf

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
UDK 821.111-32 = 163.42
DE Bernieres, Louis
Don Emmanuel i njegov puteni rat /
Louis de Bernieres; [prevela s engleskoga
Martina Anii]. - 1. izd. - Zagreb :
Algoritam, 2003.
Prijevod djela: The War of Don Emmanuels
Nether Parts.
ISBN 953-220-124-6
430917025
ISBN 953-220-124-6

I dok cijela zemlja neumitno klizi prema

bankrotu, vojnici e posljednji put poku
ati svladati brojano jaeg i intelektual
no superiornijeg protivnika: Don Emmanuela i njegove sumjetane.
Ako vam ni nakon pedeset stranica ne
bude jasno kojem tono anru pripada
ovaj roman, nemojte se brinuti, u sigur
nim ste rukama. Don Emmanuel i njegov
puteni rat, prvi roman Louisa de Bernieresa ima sve sastojke klasika latinskoamerike knjievnosti, ali ovaj put iz pera en
gleskog autora roenog u Londonu 1954.
Potpuno nekonvencionalna mjeavina
politike burleske i svakodnevnog nadrea
lizma u ovoj bjesomunoj lirinoj tragi
komediji zbunit e vas svojim neodoljivim
armom koji je postao zatitni znak auto
ra svjetski poznate M andoline kapetana
C orellija.
U prijevodu Martine Anii i uz ilustra
ciju Svjetlana Junakovia Don Emmanuel
i njegov puteni ra t prva je od triju knjiga iz
Bernieresova latinskoamerikog ciklusa.

Louis de Bernires

Hi

The W er o f
da Emmanuel's
N ether Parts