You are on page 1of 3

Hegel - Estetika

Predmet estetike je široko kraljevstvo lijepoga, a pobliže njeno je područje umjetnost, to jest lijepa
umjetnost.
Odmah na početku raspravlja o tome da li je estetika prikladan naziv za ovaj predmet, jer 'estetika'
točnije označava znanost o osjetilima i osjećanju, te u ovom značenju, kao jedna nova znanost ili
potencijalna filozofska disciplina, ona ima svoje ishodište iz vremena kad su se umjetnička djela
promatrala s obzirom na osjećaje koje su trebale izazvati (npr. ugoda, strah, divljenje i td.) te, iako
prihvača naziv estetike zbog njegove usvojenosti u svakodnevnom jeziku, ipak zaključuje kako je
najispravniji naziv za ovu znanost „Filozofija umjetnosti“, ili točnije „Filozofija lijepe umjetnosti“.
I.
Hegel iz estetike odmah na početku isključuje ono što je 'prirodno lijepo', te nadalje daje objašnjenje
zašto je zapravo ono što je 'umjetnički lijepo' na višem stupnju od onoga što je 'prirodno lijepo'.
„Umjetnička ljepota pretstavlja ljepotu koja je u duhu rođena i preporođena, te ukoliko duh i njegovi
produkti stoje na višem stupnju od prirode i njezinih pojava, toliko je i 'umjetnički lijepo' uzvišenije od
prirodne ljepote.“.
„Čak je i neka loša misao što čovjeku prostruji kroz glavu viša od bilo kojeg prirodnog produkta, jer
su u takvoj misli uvijek prisutni duh i sloboda.“
Međutim, čak i provizornim ograničavanjem područja estetike na ono umjetnički lijepo u
početku dolazimo do poteškoća.
- Prva stvar jest neodlučnost da li se i lijepa umjetnost pokazuje vrijednom znanstvene obrade, jer se
ona zacijelo provlače kroz sve životne aktivnosti, te ukrašavaju svu unutarnju i izvanjsku okolinu. Ona
više pripada opuštanju i slabljenju duha, te ju on naziva 'luksuzom duha' koji, pretpostavlja, njemu
nosi više koristi nego nedostataka. Također navodi kako je sredstvo umjetnosti obmana, jer ono lijepo
živi u pričinu, te da u njoj uvijek ostaje jedna loša strana. U ovom kontekstu se čini da lijepa umjetnost
ipak ne bi bila vrijedna znanstvenog razmatranja.
- Druga stvar koju on zapaža je da čak i ako bi se lijepa umjetnost mogla filozofski reflektirati, ona ne
bi bila prikladan objekt za pravo znanstveno promatranje, jer je ona dostupna osjećaju, osjetilnom
zapažanju i mašti, te ima drukčije područje nego misao. Navodi kako je upravo sloboda stvaranja i
oblikovanja ono u čemu mi uživamo u umjetničkoj ljepoti. Za znanost se smatra kako se ona po svojoj
formi mora baviti mišljenjem koje apstrahira od mnoštva pojedinačnosti, čime organ umjetničke
aktivnosti i užitka ostaje isključen iz nje. Znanost se bavi onime što je u sebi samom nužno. Ako se u
estetici ostavimo prirodno lijepog onda nam ništa ne preostaje, jer i sam izraz priroda sam po sebi daje
predodžbu nužnosti i zakonitosti. Na kraju zaključuje da u čovjekovoj naravi postoji jedan opći nagon
za lijepim, te da ne mogu postojati opći zakoni lijepoga i ukusa, što znači da lijepa umjetnost nije
prikladna za pravu znanstvenu raspravu.
On također potiče kratku raspravu o nekim sumnjama i dvojbama.
Govori kako umjetnost kakvu mi želimo istraživati mora biti slobodna i u svojim ciljevima i
sredstvima, jer je tek takva ona sad istinski umjetnost koja ispunjava svoju največu zadaću, kad se
postavi u zajednički krug sa filozofijom i religijom, te je samo jedna vrsta i način da ono 'božansko',

upravo zbog toga što je ona zbog svoje forme ograničena na određeni sadržaj. mora biti konkretan. tako . Prvi uvjet koji je potrebno ispuniti. Umjetnost više ne daje ono smirenje duhovnih potreba. Umjetnost ima zadatak izmiriti obje strane. koje su ranija vremena i narodi u njoj tražili i samo u njoj nalazili. Sadržaj umjetnosti je ideja. Po pitanju davanja umjetnosti visokog značenja u prodiranju duha do ideje.najdublje ljudske interese i istine duha. doduše. čime ona gubi pravu istinu i životnost. bez obzira na opčenitost. jer je više premještena u našu predodžbu nego što bi u zbilji potvrdila svoju raniju nužnost i zauzela svoje više mjesto. sredstvo prikazivanja. predstavlja mišljenje koje. on navodi kako treba uviditi da umjetnost niti prema svojem sadržaju niti prema formi nije najviši i apsolutni način da se duhu posvijeste njegovi najistinskiji interesi. nego da znanstveno spoznamo što je ona. i to ne radi ponovnog stvaranja umijetnosti. i upravo tu je točka u kojoj se one poklapaju i međusobno odgovaraju. U svim odnosima umjetnost prema svojem najvišem određenju jest i ostaje za nas nešto prošlo. ali ne smije biti jednostrano. Taj razvoj ima dvije strane (shodno svojoj prirodi). Konkretno pripada i sadržaju i prikazu. Ona u nama osim neposrednog užitka također ističe i sud. treba u relativnom smislu biti apstraktno. kako bi bilo istinito i umno. kako bi gore navedeno bilo točno. je konkretno i. se sastoji u tome da se sadržaj koji je potrebno umjetnički pretstaviti pokaže sposoban za takvo umjetničko pretstavljanje. izvodeći iz njih jedan slobodan totalitet. subjektivno i posebno. kako u duhu tako i u prirodi. onda ta forma i to uobličenje moraju biti isto tako nešto individualno. upučenu dušama i duhovima“. več u svojoj suštini pretstavlja neko pitanje. Sve ono što je istinito. jer ono što je samo u apstraktnom smislu opče nije sâmo sobom namjenjeno da se dalje razvije u posebne pojave i da se u njima sjedinjuje sa samim sobom. što je u potpunosti konkretno i pojedinačno. dovede do svijesti i izreče. dok je forma osjetilan slikoviti oblik. Umjetničko djelo. kao što sadržaj. on mora u svojem razvoju proči kroz niz stupnjeva koji je zasnovan u samom tom pojmu. Neko gradivo treba nači upravo sebi odgovarajući način pojavljivanja u formi koja je suprotna njegovoj prirodi. kao i pitanje prikladnosti i neprikladnosti moguče podvrgnuti mislenom promatranju. nije tako prostodušno i samostalno. IV. Višu formu. Treči uvjet je taj da ako nekom istinskom tj. te će se uzvišenost i izvrsnost realizirane umjetnosti zavisiti od onog stupnja uređenosti i jedinstva u kojem se lik i ideja pokazuju ugrađeni jedno u drugo. U tom razvoju sadržaja dolazi do uobličavanja umjetnosti u čijim formama duh postaje svijestan sebe kao umjetnički duh. Na prvom mjestu je taj razvoj duhovan i opčenit. U umjetnička djela su također narodi položili najvažnije nutarnje uvide i predodžbe. tako i umjetnost zahtijeva istu takvu konkretnost. pa je lijepa umjetnost često glavni ključ za razumijevanje mudrosti i religije. te je tako njen sadržaj. dok na drugom mjestu taj unutrašnji razvitak umjetnosti mora zadobiti neposrednu egzistenciju te osjetilno određeno biće. koja stoji nasuprot prikazivanju putem osjetilne konkretnosti. On navodi kako. neko „oglašavanje duše koja odjekuje. da bi uopče bio istinit. za razliku od prirode. več konkretno. Drugi uvjet glasi da sadržaj umjetnosti ne smije sam sa sobom pretstavljati apstraktum (ono što je u mislima). Prije nego duh dospije do pravog pojma svoje apsolutne suštine. konkretnom sadržaju treba odgovarati neka osjetilna forma i neki osjetilni oblik.

jer je on beskonačna subjektivnost ideje koja nije u stanju da ostane izliven u tjelesnome kao odgovarajučem određenom biću. Možemo odmah promotriti tri odnosa između ideje i njenog uobličavanja: a) Na prvom mjestu početak čini neodređena ideja. posebne umjetnosti. a) Prva od posebnih umjetnosti je lijepa arhitektura. svojim previranjem.da određene forme osjetilno određenog bića umjetnosti pretstavljaju jedan totalitet nužnih razlika među umjetnostima. a tako isto i bliži odnos tog ideala prema prirodi. razgraničavaju u jedan niz stupnjeva naročitih formi uobličavanja. ona dobiva klasičnu formu umjetnosti. Duh nije prikazan shodno svome pravom pojmu. te se jedinstvo prekida. b) Druga forma umjetnosti (klasična) pretstavlja slobodno i adekvatno ugrađivanje ideje u oblik koji prema svome pojmu pripada ideji. Ideal jest ideja shvačena kao stvarnost uobličena shodno njenom pojmu. Prva forma umjetnosti – simbolična umjetnost sa svojim traženjem. ukoliko se suštinske razlike. Kao forme realiziranja imamo: slikarstvo. Ono pretstavlja duhovnu refleksiju onog čulno određenog bića u sebe. Uzevši to u obzir. no tek prava konkretna ideja proizvodi pravi oblik. 2) Na drugom mjestu se iz pojma umjetnički lijepoga razvija jedan naročit dio naše nauke. glazbu i poeziju. a njene forme jesu one neorganske prirode. tj. bude srodna duhu. zbog čega je ona u stanju da se sa njim uskladi slobodno i savršeno. koje se sastoji u tome što umjetnost prelazi na osjetilno realiziranje svojih formi. i to slaganje ideje i njenog oblika jest ideal. 3) Na trečem mjestu se nalazi posljednji dio u kojem se promatra upojedinjavanje umjetnički lijepoga. te se zaokružuje u sistem pojedinačnih umjetnosti i njihovih rodova i vrsta. koja još sebi nije našla formu (simbolička forma umjetnosti). zagonetnošću i uzvišenošću. ovu nauku možemo podjeliti na tri dijela: 1) Na prvom mjestu dobivamo jedan opči dio. Ukoliko se u njoj duhovna unutrašnjost useli u čulni lik te se obe strane ugode bez dominantnosti. čiji sadržaj i predmet sačinjavaju opća ideja umjetnički lijepoga kao ideala. Na taj način romantična umjetnost predstavlja uzdizanje umjetnosti iznad same sebe. b) Druga posebna umjetnost je skulptura. koje taj pojam sadrži u sebi. Njen materijal je sama materijalnost kao mehanička teška masa. s jedne strane i prema subjektivnom umjetničkom stvaranju s druge. c) Romantična forma ukida savršeno jedinstvo između ideje i njenog realiteta. ali u granicama svog vlastitog područja i u formi same umjetnosti. podešena prema pravilima umjetnosti. te ona teži prema njoj. Njena zadaća je da vanjsku neorgansku prirodu obradi da ona. Bruno Bumbak . te ona jest simbolična forma umjetnosti. c) Na trečem mjestu dakle stoji bratstvo.