You are on page 1of 114

Rasprave o prvoj dekadi

Tita Livija
(Discorsi sopra la prima Deca di Tito LivioJ

Preveo
FRANO ČALE

POZDRAV NICCOLOA MACHIA VELLI]A ZANOBI]U
BUONDEL MONTI]U I COSIMU RUCELLAI] U
Upućujem vam 1 dar koji je, ako i ne odgovara obvezama mojim prema vama,

nesumnjivo najveći što ga je Niccolo Machiavelli mogao uputiti. U njemu sam, naime,
izrekao sve što znam i što sam dugotrajnim iskustvom i neprestanim čitanjem naučio o
zbivanjima u svijetu. 2 A budući da ne možete ni vi ni itko od mene očekivati više od
toga, ne smijete se žaliti ako vam nisam više darovao. Zaista vam može biti žao zbog
oskudnosti moje darovitosti, kad god bude ovo moje pripovijedanje siromašno, i zbog
nepouzdanost i prosudbe, kad god se raspravljajući u mnogočemu budem varao. Budući
da je tome tako, ne znam tko od nas mora biti manje zahvalan, ili ja vama jer ste me
prisilili da pišem ono što po vlastitoj želji nikad ne bih učinio, ili vi meni, ako vas pišući
ne budem zadovoljio. Prihvatite, dakle, ovo onako kao što se sve prihvaća od prijatelja,
gledajući uvijek više na to kakva je nakana pošiljaoca nego na kakvoću onoga što se
šalje. I vjerujte da pri tome jedino zadovoljstvo osjećam kad pomislim kako sam se
možda u mnogim stvarima prevario, ali jedino nisam pogriješio što sam izabrao vas,
kojima su mimo svih drugih 3 ove moje Rasprave upućene, bilo zato što mi se čini da
sam vam pokazao stanovitu zahvalnost za primljeno dobročinstvo, bilo zato što mi se
čini da sam izbjegao općenit običaj onih što pišu pa svoja djela obično uvijek upućuju
nekom vladaru, te ga, zaslijepljeni častoljubljem i pohlepom, hvale zbog svih mogućih
vrlina i kad bi ga zbog najsramotnijih svojstava morali kuditi. Da stoga ne bih upao u
takvu grešku nisam izabrao vladare, nego one koji bi zbog bezbroj svojih valjanih
osobina zasluživali da to budu; ne one što bi me mogli obasuti položajima, častima i
bogatstvom, nego one što to ne mogu učiniti iako bi htjeli. Jer ljudi, ako žele ispravno
suditi, treba da štuju one koji jesu, ne one što mogu biti širokogrudni, a isto tako one
koji znadu, a ne one koji bez znanja mogu upravljati državom. A pisci više hvale
1 Zanobi
Buondelmonti je Machiavellijev dobar prijatelj (um~o 1527), posjetilac vrtova Oricellari gdje se
Machiavelli od 1517. sastajao sa slobodoumnim intelektualcima Firence, gdje se raspravljalo o književnosti, politici i
ratovanju. Buondelmonti je 1522. sudjelovao u uroti protiv kardinala Giuliana Medicija. Pjesnik Cosimo Ruccelai
(1495-1519) unuk je osnivača vrtova Oricellari Bernarda (1448-1514), kojega Machiavelli uzima za sugovornika u
Umijeću ratovanja. Na osnovi godine njegove smrti Ridolfi smatra da su Rasprave u ovom obliku završene 1519, ali
se
svi slažu da je Machiavelli već 1513. napisao prvih osamnaest poglavlja i da na njih aludira u Vladaru (II poglavlje).
Vidjeti: R. Ridolfi, Vita di Niccolo Machiavelli, Roma, 1954; L. J. Walker, Introduction by the Translator, u:
N. Machiavelli, The Discourses, London, 1950; F. Gilbert, The Composition and Structure of Machiavelli's Discourses,
"Journal of the History of Ideas«, 1953; S. Bertelli, Nota introduttiva, u: N. Machiavelli, Il Principe e Discorsi .. .,
Milano, 1960.
2
Kao izvor svoje političke koncepcije Machiavelli, kao i u posveti Vladaru, uz čitanje o zbivanjima u prošlosti
navodi i neposredno iskustvo u suvremenim »svjetskim zbivanjima« (case del mondo).
3 Machiavelli
posvećuje to djelo svojim prijateljima, ironizirajući time način na koji je Vladara posvetio moćniku
Lorenzu Mediciju, koji nije shvatio vrijednost poklona.

151

Hijerona od Sirakuze4 kad je bio običan čovjek negoli Perzeja Makedonsk ow kad je bio
kraljem, jer Hijeronu je, da bi bio vladarom, manjkala samo država, Perzej od kralja
nije imao ništa drugo osim kraljevstva. Radujte se, stoga, bilo dobro ili loše, onome što
ste sami zahtijevali, pa ustrajete li u zabludi te vam ova moja mišljenja budu ugodna,
svakako ću nastaviti ovu povijest, kao što vam u početku obećah. Valete. 6

PRVA KNJIGA
Predgovor
Iako je zbog ljudima prirođene zavisti uvijek bilo opasno pronalazi ti nova ponašanja i poretke,7 podjednako kao kad se istražuju nepoznate vode i zemlje, ipak, budući
da su ljudi skloniji pokudi negoli pohvali tuđe djelatnosti, oduvijek potaknut prirodnom željom da postupam. bez ikakvog poštovanja s onim što smatram da je od
zajedničke koristi, odlučio sam krenuti putem kojim još nitko nije krenuo i koji će mi
možda zato prouzročiti neugodnos t i teškoću, 8 ali bi mi također mogao donijeti
priznanje onih koji na cilj ovoga mojeg truda budu ljudski gledali. Pa ako zbog oskudne
darovitosti, nedostatna iskustva u sadašnjim zbivanjima , slabe obaviješten osti o drevnima, ovaj moj pokušaj bude manjkavi od nevelike koristi, bar će uputiti koga, što će s
više sposobnost i, rječitije i pametnije ovoj mojoj nakani udovoljiti, a ne donese li mi
pohvalu, to mi ne bi trebalo nanijeti pokudu.
Kad vidim kolika se čast pripisuje antici i kako je mnogo puta, da propustim
mnoge druge primjere, netko antički krnji kip po visokoj cijeni kupovao samo zato da
ga imade uza se, da njime počasti svoj dom, da ga ponudi na oponašanje onima što se
bave tom umjetnošću, i kako ga onda oni s mnogo vještine u svim svojim djelima
nastoje prikazati, pa kad, s druge strane, vidim kako savršeno djelovanje koje se duguje
antičkim kraljevinam a i republikam a, kraljevima, vođama, građanima, zakonodavc ima
i drugima koji su se trudili za svoju domovinu, prije izaziva divljenje negoli oponašanje ,
i kako ga, dapače, posvuda svatko u tolikoj mjeri izbjegava da nam od one antičke
vrline nije ostalo ni traga- ne mogu da se istodobno ne čudim i ne požalim. A čudim se i
žalim to više što opažam da su se u građanskim razmiricam a ili u bolestima koje ih
zateknu ljudi vijek utjecali sudovima ili lijekovima koji su se u antici donosili ili
propisivali, jer građanski zakoni nisu ništa drugo doli presude koje su dali antički
pravnici i koje, sustavno poredane, naše sadašnje pravnike poučavaju kako će suditi. Ni
medicina nije ništa drugo doli iskustvo antičkih liječnika, i prema njemu sadašnji
liječnici oblikuju svoje mišljenje. Međutim, kad je riječ o uređenju republika, o
održavanju država, o upravljanju kraljevstvim a, o organiziran ju vojske i vođenju rata, o
suđenju podanicima , o širenju vlasti, nema ni vladara, ni republike, ni vođe, ni
4

Hijeron II, kralj Sirakuze, rođen 306, vladao od 272. do 216. god. pr. n. e. Vidjeti: Vladar, VI pogl. Usp.:
Polibije, Historiae, I knj., 8. pogl.
5
Perzej, posljednji makedonski kralj, sin Filipa V, vladao od 179. do 168. god. pr. n. e., kad su ga zbog njegove
nesposobnosti kod Pidne porazili Rimljani pod zapovjedništvo m Paula Emilija. Vidjeti: Plutarh, Vita Pauli

Aemili.

6

Lat.: Ostajte mi zdravo.

7

Tal.: nuovi modi e ordini, Machiavellijeva kategorijalna inovacija. »Modi« treba ovdje shvatiti alternativno, u
metode, ponašanja, sredstva, načini, a »ordini« kao poredak, institucije, organizaciju. O tome vidjeti:
H. Mansfield, Machiavelli's new Modes and Orders, A Study of the Discourses on Livy, Ithaca - London, 1969;
J. H. Whitfield, Discourses on Machiavelli, Cambridge, 1969.
8 Machiavelli
time najavljuje svoju originalnost, uspoređujući svoj put s Kolumbovim. Vidjeti: L. J. Walker,
Notes on Book, I, u: N. M., The Discourses.
značenju:

152

153

građanina, koji se utječu antičkim uzorima. 9 Uvjeren sam da to ne nastaje toliko zbog

slabosti do koje je sadašnja vjera 10 dovela svijet, ili od zla što ga je slavoljubna lijenost
nanijela mnogim kršćanskim pokrajinam a i gradovima, koliko zbog pomanjkan ja
pravog poznavanja povijesti, zbog toga što se iz čitanja o njoj ne izvlači smisao niti
uživa okus što ga ona posjeduje. Otud se događa da mnogi dok čitaju uživaju doznajući
razne zgode što ih ona sadrži, a da pri tome ne misle na to kako će je oponašati,
smatrajući da je oponašanje ne samo teško nego i nemoguće, kao da su nebo, sunce,
počela, ljudi drugačiji u gibanju, poretku, moći nego što su bili u anticiY Želeći zato
ljude izvući iz te zablude, smatrao sam nužnim o svim knjigama Tita Livija što nam ih
zloba vremena nije oduzela, 12 napisati sve ono što prema drevnim i modernim zbivanjima budem smatrao da je prijeko potrebno kako bi se bolje shvatile, tako da oni što
ove moje rasprave budu čitali mognu izvući korist za kojom treba da teži upoznavanj e
povijesti. I premda je moj pothvat težak, smatram da ću teret, uz pomoć onih što su me
ohrabrili da ga uzmem na sebe, nositi tako da će kratak put preostati dok ne stigne do
mjesta kamo je upućen.

I

Kako su nastali gradovi

uopće

i kako je nastao Rim

Tko bude čitao kakav je početak imao grad Rim i kojim ga zakonodav cima
duguje, i kako je bio uređen, neće se začuditi što se tolika vrlina više stoljeća u tom
gradu održala i što je zatim iz nje nastala onolika moć koju je republika dosegla. A
želeći najprije raspravljati o njegovu postanku, velim da su sve gradove podigli ili ljudi
rođeni tamo gdje ih podižu, ili stranci. Prvi je slučaj neophodan kad stanovnici raspršeni
u mnoge. i malene dijelove ne žive sigurno, buduĆi da zbog položaja i malobrojno sti
nijedan dio ne može odoljeti navali napadača i ne mogu se kad neprijatelj dođe
pravodobn o ujediniti, ili bi im pak, ako mogu, valjalo ostaviti napuštene mnoge njihove
tvrđavice, pa bi odmah postali plijenom neprijatelja . Tako se oni, da bi izbjegli tu
opasnost, vlastitom odlukom ili na poticaj najuglednij ega među njima, okupe da žive
zajedno na mjestu koje izaberu, udobnijem za život i prikladnije m za obranu.
Među takvim su gradovima od mnogih bili Atena i Ve11~ii~ Atenu su pod
Tezejevom vlašću 13 zbog sličnih razloga sagradili raspršeni stanovnici. Venecija je
nastala od stanovnika koji su se stisnuli na nekim otocima gornjeg dijela Jadranskog
mora da bi izbjegli ratove što su zbog nadolaska novih barbara poslije pada Rimskog
Carstva izbijali u Italiji, 14 pa su bez posebna vladara koji bi im to naredio počeli zajedno
živjeti prema zakonima što su im se činili najprikladn ijima za njihovo održavanje. To
im je sretno uspjelo zato što im je položaj dugo pružao mir, budući da ono more nije
~ Antika se imitira u umjetnosti, pravu i medicini, ali još ne i u politici, što namjerava učiniti Machiavelli.
w U rukopisu koji se čuva u Philadelphiji stoji "Ja presente educazione", a u rukopisu u British Museumu »la
presente religione", što prihvaća i S. Bertelli u svom izdanju (Feltrinelli, Milano, 1960), za razliku od izdanja Sansoni
(Firenze, 1971).
11
Machiavelli podvrgava kritici u to doba popularnu retoričko-hedonističku recepciju historije, suprotstavljajući
joj pragmatičnu koncepciju. Slični zakoni djelovanja uzroka i posljedica djeluju u historiji kao i u prirodi, pa se mogu
otkriti empirijskim metodama. Odatle i naturalistička interpretacija Machiavellija.
12
·
Povijest Rima Tita Livija (59-17. god. pr. n. e.) pod naslovom Ab Urbe condita historia Romae sadrži 142
knjige, ali ih je sačuvano samo 35. Prvih deset knjiga (»Prva dekada«) obuhvaća vrijeme od osnutka Rima do trećega
samnitskog rata (293. god. pr. n. e.), ali Machiavelli u Raspravama (II i III knj.) navodi i epizode iz kasnijih knjiga, npr.
rat s Hanibalom.
13
Tezej, mitski osnivač Atene (1234. god. pr. n. e.). Vidjeti: Plutarh, Theseus, 24-25.
14
O osnivanju Venecije nakon invazije Huna pod Atilom (451. god. pr. n. e.) vidjeti u: Firentinske povijesti, I.

29.

154

imalo izlaza, a narodi koji su pustošili Italijom nisu imali brodovlja kojim bi ih
zlostavljali, tako da ih je njihovo podrijetlo, koliko god bilo skromno, moglo dovesti do
veličine u kakvoj danas žive.
Drugi je slučaj kad tuđi svijet podigne grad, slobodni ljudi ili oni što o kome ovise,
kao što su kolonije koje šalju ili republika ili vladar da bi rasteretili svoje zemlje od
stanovnika , 15 ili da obrane novoosvoje ne krajevekoj e sa sigt1~I1o~~Y ~bez t_t"OŠ~O.':::i že,le
zask~::~::ti;"~t<lkv:ih je gradova rimski narod mnog;op(}(IigaO,~ i to za cijele svoje vladavine,
ili ih je pak po~ćflgao,vla~dar, ne zato da u njima obitava, nego radi svoje slave, kao
Aleksandar grad Aleksandrij u. 16 A kako ti gradovi nisu slobodno nastali, rijetko se
događa da jak2l1~f1apreduju i d~-seuvrstemeđu velike države. Na sličan je l1ačin
podignufa' F!renca,P jer (bilo da su je podigli Sulini vojnici ili možda stanovnici
fijezolanskih brda, koji su imali povjerenja u dugotrajan mir što ga je svijet dobio pod
Oktavi janom, pa su se okupili da žive u ravnici nad Arnom), podignuta je pod rimskom
vlašću, i jedini napredak koji je u svojim počecima postigla bio je onaj što joj ga je
vladarova ljubaznost dopustila.
Slobodni su graditelji gradova narodi koji su bili pod vladarom ili vlastitom
voljom prisiljeni zbog bolesti, ili gladi, ili rata napustiti rodni kraj i potražiti nov
smještaj. Oni ili naseljuju gradove na koje naiđu u krajevima koje osvoje, kao što je
učinio Mojsije, ili sagrade nove, kao što je učinio Eneja. 18 {],()yom se slučaju prepoznaju
, i graditeljeva v~lina i fortuna sagrađenog, koja je sjajnija ~ili manje sjajna ovisno o tome
je li obdareniji ili manje obdaren vrlinom utemeljivač. Njegova se vrlina očituje na dva
načina: prvi je u izboru položaja, drugi u zakonim~koje uspostavlja . A kako ljudi
djeluju ili po nuždi ili po izboru, i kako je veća vrlina tamo gdje je manja mogućnost
jzb()ra, treba razmotriti je li bolje za gradnju gradova izabrati neplodna mjesta, kako bi
ljudi, prisiljeni da se snađu i manje prepušteni neradu, živjeli složnije, jer bi zbog
siromašnog smještaja imali manje povoda za neslogu, kao što se dogodilo u Dubrovniku19 i u mnogim drugim gradovima podignutim na sličnim mjestima: takav bi izbor
zacijelo bio mudriji i korisniji, kad bi se ljudi zadovoljili da žive od svojega i da ne
nastoje zapovijedat i drugima~ Prema tome, budući da se ljudi mogu zaštititi samo
snagom, nužno je izbjegavati neplodnost kraj aTsmjestiti se na osobito plodna područja,
gdje se zbog rodnosti pofožaja mogu širiti pa i braniti od napadača i potlačiti bilo koga
tko bi se njihovoj veličini usprotivio. A što se tiče nerada koje takvo područje donosi,
treba život urediti tako da ljude zakon prisili na ono što ih područje ne prisiljava~?g',i da
se oponašaju oni koji su bili mudri i koji su prebivali u vrlo ugodnim i plodnim
krajevima, što proizvode dokone ljude i nesposobne za bilo koji valjan posao. Da bi
spriječili štetu što bi je ugodnost kraja neradom moglauzro kovati, oni su podvrgnuli
-~yježbi one što su trebali da postanu vojnicima,
da su zbog tog stava postali bolji
vojnici od dnih u krajevima koji su po prirodi surovi i neplodni, kao što je bilo
Egipatsko Kraljevstvo, gdje su dobri zakoni imali takvu moć, da su se tamo rodili
izvrsni ljudi, 21 kojih bi imena da ih vrijeme nije bacilo u zaborav zasluživala veću hvalu

tako

15

O rimskim kolonijama vidjeti: Firentinske povijesti, II, l; Vladar, III pogl.
pr. n. e.
17
Usp.: Firentinske povijesti, I, 5; II, 2.
18
Mojsije je tako naselio zemlju Kanaan (vidjeti: Sveto pismo, Brojevi, str. 33. i dalje), a Eneja je osnovao
Lavinium (današnju Pratica di Mare u Laziju), koji je u VI i V st. pr. n. e. bio glavni grad Latinskog saveza.
19
Kad su Avari i Slaveni 614. god. porušili Epidaurum (Cavtat), bjegunci su se naselili u ribarskom naselju na
morskoj stijeni (laus, odatle Rausa, Ragusium). L. J. Walker u svom komentaru brka Cavtat i Dubrovnik te datira grad
od 656. god.
2 i.i)zakoni
moraju, dakle, zamijeniti prirodnu nuždu, koja ljude nagoni na rad i na akciju.
21
Machiavelli povremeno kao izvor uzimq i Diodora Sicilskog, ovdje: Gesta Regum Aegypti, I, 30. i 45.
16

331. god.

155

nego Aleksandar Veliki i mnogi drugi što su još u svježem sjećanju. A tko je promatrao
Sultapovo carstvo i kakvi su bili mameluci i njihova vojska prije nego što ju je uništio
Veliki Turčin Selim,22 mogao je na djelu vidjeti kolika je sposobnost vojnika i na djelu
upoznati koliko se boje nerada na koji ih je dobra zemlja mogla navesti, da to nisu
sprečavali vrlo oštri zakoni.
Smatram, dakle, da je mudrije izabrati plodno mjesto, kad se o toj plodnosti vodi
računa u pravim zakonima. Kad je Aleksandar Veliki želio podići grad na svoju slavu,
došao je k njemu graditelj Dinokrat i pokazao mu kako ga može sagraditi na planini
Atosu, na mjestu koje nije samo jako nego bi se moglo urediti tako da bi tom gradu dalo
ljudsko obilježje, a to bi bilo nešto divno i rijetko, i dostojno njegove veličine i kad ga je
Aleksandar upitao od čega bi tamošnji stanovnici živjeli, odgovorio je da na to nije
mislio, na što se Aleksandar nasmijao, pa je zanemarivši planinu podigao Aleksandri ju,
u kojoj su stanovnici zacijelo rado živjeli zbog bogatstva onog kraja i zahvaljujući
prednosti koju donose more i Nil. 23 .Istražujući, dakle, podizanje Rima, tko. bude
smatrao Eneju kao njegova prvog praoca, uvrstit će ga među gradove koje su podigli
stranci, a tko uzme da mu je praotac Romul, 24 svrstat će ga među gradove koje su
podigli ljudi tamo rođeni, a u svakom će slučaju opaziti da mu je početak slobodan, ni o
kome. ovisan: opazit će, također, kao Što će se poslije kazati, koliko su mu strogih
zakona Romul, Numa i drugi nametnuli, tako da ga plodnost zemlfe,pl"ednost mora,
česte pobjede, veličina vladavine kroz mnogo stoljeća nisu mogli izopačiti, nego su u
njemu održali toliko vrlina koliko nikad ;}ije nijednu drugu republiku resila. A kako su
velika djela njezina koja je Tito Livi je proslavio nastala zahvaljujući ili javnoj ili privatnoj
odluci, ili unutar ili izvan grada, počet ću raspravljati o onim unutrašnjim pitanjima u
vezi s javnim odlučivanjem25 koja budem smatrao da su dostojnija spomena osvjetljujući i sve njihove posljedice, pa će se s njima ova prva knjiga, odnosno ovaj prvi dio
Rasprava, i završiti.

II

Koliko ima vrsta republika i kakvoj je Rimska Republika pripadala
Želim ostaviti po strani razlaganje o gradovima koji su od početka bili podvrgnuti
drugima, pa ću govoriti o onim gradovima koji su od početka bili daleko od bilo kakva
izvanjskog ropstva i koji su odmah sobom po vlastitoj volji upravljali, ili kao republike
ili kao vladavine pojedinca, koje su, već prema različitu podrijetlu, imale različite
zakone i poredak. 26 _Nekima je).n~i_rne,_()~ J1jih~?;ak9f1~ cl::to pqj~clina~, i to odjednom,
kao Likurg Spartanclill.a;-neke sU: ih dobile slučajno, i to u više navrata, i prema
prigodama, kao Rim. Prema tome, sretnom se može smatrati republika kojoj je sudbina
namijenila jednog čovjeka da joj dadne takve zakone te ih ne treba popravljati, nego
22

Mameluci, isprva zarobljenici, a potom vojnici, turskog i čerkeskog porijekla. Zavladali su Egiptom 1252. i
vladali do 1517, kad je Kairo zauzeo turski sultan Selim I (1467-1520). Ovaj je podatak Machiavelli unio u naknadnoj
redakciji.
23
Arhitekt Deinokrat je 322. god. pr. n. e. predložio Aleksandru da će od gore Atos na Halkidici napraviti
gigantski kip- grad njemu u čast. Taj podatak Machiavelli uzima od L. Vitruvija Poliona, De Architectura libri X, II,
Predgovor, 2-3, a navodi ga i T. Akvinski, De Regimine Principum, II, 3.
24
Bijeg Eneje iz Troje opisuje Tito Livije, 1, 1-3, a priču o Romulu i Rernu u istoj knjizi, u 4. i 5. pogl.
25
Čitaj: političkim odlučivanjem. U originalu: consiglio publico.
26
Walker prevodi »različite zakone i institucije«. Međutim, ovdje poredak treba shvatiti u značenju ustavnog
prava, tj. kao institucionalni okvir iz kojega proistječu posebni i specifični zakoni.

156

može u sigurnosti živjeti pod njima. A vidi se kako ih se Sparta držala više od osam
stotina godina ne izopačujući ih i bez ikakvih opasnih potresaP dok je, naprotiv, u
stanovitoj mjeri nesretan grad koji nije naišao na pametna zakonodavca pa se sam mora
za svoje ustrojstvo pobrinuti, a među takvima je još nesretniji onaj koji je udaljeniji od
. reda, a udaljeniji je onaj što je svojim poretkom posve skrenuo s pravog puta koji bi ga
doveo k savršenom i pravom cilju, jer gotovo je nemoguće da gradovi takav položaj u
koji su dospjeli poprave zahvaljujući nekom događaju. Drugi gradovi koji su, ako i
nemaju savršen poredak, od početka krenuli dobrim putem prikladnim da ih poboljša,
mogu stjecajem povoljnih prilika postati savršeni. Istina je, međutim, da se nikad neće
ustrojiti bez opasnosti, jer se većina ljudi nikad ne složi s novim zakonom, koji se odnosi
na nov poredak u gradu, ako im nužda nije pokazala da to treba da učine; a kako do te
_nužde ne može doći bez opasnosti, lako takva republika propadne prije nego što dospije
do savršena poretka. O tome najbolje svjedoči Firentinska republika, koja se zbog
pobune Arezza godine 1502. preustrojila, 28 a kad je 1512. bio poharan Prato, raspala
se.29

Želeći, dakle, raspravljati o tome kako je bio ustrojen grad Rim i koji su ga

događaji

doveli do savršenosti, primjećujem da su neki što su_pisaliQ...republikama.
one u sebi sadrže jednu ·?d triju vladavina, koje su nazivali principat,
v1ada~ina optirnata i pučka vladavina, 30 i da oni što gradu daju ustrojstvo treba da se
' okrenu jednof od njih, već prema tome koja im se čini najpovoljnijom. Drugi, pak, i,
prema mnogim mišljenjima, mudriji, smatraju da postoji šest vrsta vladanja, od kojih su
·tri veoma loša, dok su druga tri sama po sebi dobra, ali tako se lako izvitoperuju da
opet postaju pogibeljnima. 31 Dobre su tri gore navedene vladavine; loše su druge tri,
koje o tim trima ovise, svaka na način sličan onoj kojoj je srodna, pa se lako prelazi s
jedne na drugu, jer principat lako postaje tiranija, optimati s lakoćom postaju države
malobrojnih, pučka se bez teškoćepreobraća u razuzdanu vladavinu. 32 Kad netko stoga
uređujući republiku uvodi u grad jedan od tih poredaka, njegovo ustrojstvo kratko
·potraje, budući da ništa ne može spriječiti posrtanje u njegovu suprotnost, zbog
sličnosti koja u tom slučaj.U postoji između vrline i mane.
sn:atral~-~a.k_o

27
Nije jasno zašto je ovdje Machiavelli istakao primjer Likurga (živio oko 884-775. god. pr. n. e. i vladao u ime
svog nećaka Karilaja, proveo reformu po kojoj je podijelio stanovništvo u tri klase: vojnike, slobodne seljake i helote;
vidjeti: Aristotel, Politika, II knj.), kad mu je uzor bio Rim. To se može protumačiti podsvjesnom težnjom za idealnim,
što možemo tumačiti kao danak humanističkoj tradiciji.
28 Grad Arezzo
i dolina Chiane (Val di Chiana) pobunili su se protiv Firence 4. lipnja 1502, na nagovor Vitellozza
Vitellija. Firenca je zatražila pomoć od francuskog kralja Luja XII, a Francesco Soderini i Machiavelli poslani su Cesareu
Borgi, koji je stajao iza Vitellija. Borgia je zatražio promjenu vlade u Firenci, pa su Firentinci, u strahu, 26. kolovoza
donijeli zakon kojim se Piero Soderini imenuje doživotnim gonfalonijerom- šefom države (prije toga su se gonfalonijeri
smjenjivali svaka tri mjeseca). Pobuna je ugušena u kolovozu uz pomoć Francuza.
29
Španjolska vojska je 29. kolovoza 1512. poharala Prato, gdje se raspala Machiavellijeva vojska, tzv.
Ordinanza fiorentina, sastavljena od unovačenoga stanovništva. Stranka Medičejaca je zatražila ostavku Soderinija, koji
je pobjegao iz grada 1. rujna. Medici su se vratili u grad, i sazvana je Ovlast (Balia) od 40 građana, koja je ukinula Veliko
vijeće i~achiavellijevu narodnu vojsku.
~()~1Tj .. monarh ijska, aristokratska i demokratska vladavina. Machiavelli je preuzeo Polibijevu klasifikaciju,
iznesenu u VI knjizi njegovih Povijesti. S obzirom na to da tada još nije bila prevedena Polibijeva VI knjiga, mnogi
smatraju da je Machiavelli znao grčki. Vidjeti: J. Hexter, Seyssel, Machiavelli and Polybius VI: The Mistery of the
missing Translation, u: »Studies in the Renaissance«, III, 1956. Vjerojatno je u ambijentu vrtova Oricellari cirkulirao
rukopi~!;!i prijevod Polibija, što će ga Giano Lascaris izdati u Veneciji 1529. god.
c~ 1 : Autoriteti na koje se poziva Machiavelli jesu Polibije i Aristotel, a preko njih i Platon. Aristotel dijeli oblik
vladavine na osnovi toga da li je dobar ili iskvaren te nalazi loše korelate za pojedini dobar oblik bazileja-tiranija,
aristokracija-oligarhija, politeja-demokracija. Vidjeti: Aristotel, Politika, III knj. Polibije dijeli (u latinskom prijevodu)
oblike na: Regnum- Tyrannis, Optimatium Principatus-Paucorum dominatio, Po puli imperium-Turba e Potentatus (grč.

ohlokratia).
32

Machiavelli jeva klasifikacija: Principato-Tirranide, Ottimato-Stato di Pochi, Governo popolare-Governo

Licenzioso.

157

'{;lučajno nastaju sviti oblici .vladavine među ljudima, 33 jer su na početku svijeta

stanovnici bili ma1obrojni,, neko su vrijeme živjeli raspršeni poput životinja, zatim se
ljudski rod umnogostručio, pa su ~e okupili zajedno, a,.,da bi se mogli bolje braniti
.PQf~Š~ izm~đu sebe gledati tko je pajkršniji j najsrčaniji pa su ga prihvatili kao vođu i
slušali. Od toga doba potječe spoznaja o razlici između onoga što je čestito i dobro i
onoga što je pogubno i loše, jer kad se opazilo da netko udi svojem dobročinitelju,
nastade osjećaj mržnje i žaljenja među ljudima, te su kudili nezahvalnike a častili one
što su bili zahvalni misleći i na jednake nepqlVde što su njima mogle biti nanesene, pa da
bi slično zlo izbjegli odlučiše donijeti zakone,. uvesti. kazne protiv prekršitelja: otud
dolazi spoznaja o pravdi. Zahvaljujući tome, poslije, birajući vladara nisu išli za
snažnijim nego za onim koji je bio pametniji i pravedni IS~!<,e>. •.~:tl? ~eđtJ,!im, !l<lkon
toga vladarom postajali nasljedstvom a ne izborom, nasljednici su se odmah stali
··!irođavati u odnosu na starije, pa su. napuštali vrla djela smatrajući da vladari moraju
·jedino druge nadmašivati u raskoši i pohoti, i u svim drugim užicima ..Iakojexla~laLna
sebe počeo navlačiti mržnju, a zbog te se mržnje stao i bojati, pa kako je ubrzo od straha
prešao na nasilja, uskoro je nastal~tiranijatTo je zatim uzrokovalo početak propasti,
tajnih dogovora i urota protiv vladara, u koje se nisu upuštali plašljivci i slabići, nego
oni koji su velikodušnošću, hrabrošću, bogatstvom i plemenitošću pred ostalima
prednjačili i nisu podnosili vladarov nečastan život. Slijedeći,. dakle, ugled tihmoćnika
mnoštvo se naoružavala protiv vladara, a kad je on bio poražen, postalo im je poslušno
kao svojim osloboditel jima. A budući da su mrzjeli ime samo jednog vođe, oni su sami
uspostavljali vladavinu te su u .početku, ne zaboravljajući staru tiraniju, vladali prema
zakonima koje su sami uveli podvrgavajući osobne interese općoj koristi, pa su i
privatnim i javnim poslovima s najvećom pomnjom upravljali i štitili su ih..Kadj~.~<l!iJ.I,l
ta uprava prešla na njihove sinove, ovi nisu znali za promjenljivos t fortune, ..nisu..nik~~.
iskusili z:J0 ,.a kako se nisu htjeli zadovoljiti građanskom jednakopravnoŠĆU§ okrenuli su
~e.lak~mosti, častoljublju, prisvajanju žena,pretvorjvšiy1<:t4avitl1l~~
malobrojnih, bez ikakva poštivanja uljuđenosti. 34 Tako se u kratko vrijeme njima
'"~dogocllroTsto što i tiraninu, jer je mnoštvo, kojemu je dozlogrdila njihova vladavina,
poslužilo bilo kome što je i na koji način kanio napasti te upravljače, i tako se ubrzo
podigao netko tko ih je uz pomoć mnoštva uništio. A kako je još bilo svježe sjećanje na
vladara i na nepravde što ih je nanosio, p0 ~to susrl1~Hi vl<1stmaloJ:,roj11ih, a nisuhtjeli
obnoviti vladarovu, opredijelili su se za-pučkll. državui tako su je uredili da u njojne
mogu imati vlast ni malobrojni moćnici ni vladar~ Kako sve države u početku steknu
stanovit ugled, ova se pučka država zadrži neko vrijeme, ali ne dugo, osobito nakon
nestanka naraštaja koji ju je uspostavio; jer smjestq. poče razuzdanost, kad se nisu
poštivali ni privatne ni javne osobe, tako da je svatko živio kako je htio i jedan je drugog
svakodnevno tisuću puta vrijeđao,~pa su sezbog nužde, ili na savjet kojega valjana
čovjeka, ili da izbjegnu razuzdanost?p .onoyno vratilipt:iP:Ci):)<ltu, a od njega se malo,
pomalo opet prelazila na razuzdanost, na način i zbog razloga o kojima je bila riječJ
Takav je krug u kojemu se vrtjela i u kojemu se vrti vladavina svih država, 35 ali

n:

./3J ~Ovdje »slu~ajnost;~<kolidi~~.s~pglibijem, koji .zastupa tezu 0 cikličkom kretanju povijesti. Vjerojatno je
posrijedi korekĆija Polibija pod utjecajem ~pikurejaca (nedavno je u Vatikanu pronađen Machiavellijev rukopis
Lukrecijeva De Rerum Natura, kako navodi G. F. Berardi u komentaru Raspravama, u: N. Machiavelli, Opere See/te,
Roma, 1969).
34
U originalu civilita, što je i sinonim za vivere civile- građanski život, tj. život u zajednici, odatle i: politički
život. Walker to netočno prevodi sa civic rights.
35
Machiavelli ne prihvaća u cjelini Polibijevu teoriju anakyklosisa (cikličkog kretanja povijesti), jer je na drugim
mjestima faktički demantira. Osim toga, Polibije uzima cikličko kretanje historije kao nepobitan zakon, dok kod
Machiavellija promjena pojedinih vladavina zavisi od kombinacije vrline i fortune.

158

rijetko se vraćaju na iste oblike, jer gotovo nijedna država ne može toliko potrajati da
može mnogo puta proći kroz te promjene i održati se. Događa se, naprotiv, da se država
koju pogode nedaće, kad joj uzmanjka pomoć i snaga, podvrgne drugoj srodnoj i bolje
od nje uređenoj; ali ako se to ne dogodi, u beskraj se preobražava u spomenutim
vladavinama.
Smatram, prema tome, da su svi navedeni oblici vladanja pogubni, jer su one tri
dobre vrste kratkotrajne, a tri slabe su nevaljale. Budući da oni što pametno donose
zakone znadu za tu manu, izbjegavaju svaki od tih načina sam po sebi pa izaberu jedan
·koji bi sadržavao sve ostale, smatrajući ga čvršćim i postojanijim, )er se u istom gradu
uzajamno isprepliću principat, optimati i pučka vlast. 3 ~?if··
Među onima koji su zbog slična ustrojstva zaslužili. veću pohvalu jestJ~i.~urg.~ koji
je u Sparti usposta\}'io zakone tako da je kralju, optimatima i puku dao što im pripada i
tako-·oofikovao~ a;žavu da je potrajala više od osam stotina godina, uz najveću slavu
njeml.l.i mir tom gradu. 37 Suprotno se dogodilo Solonu, koji je dao zakone Ateni, 38 jer je
uspostavio samo pučku državu i zato je ona kratko živjela, pa je prije smrti vidio kako
je u njoj nastala Pizistratova tiranija; 39 i premda su nakon četrdeset godina bili
potjerani njegovi nasljednici i Ateni se vratila sloboda, jer je opet uvedena vlast puka
prema Solonovu uređenju, ta vlast nije potrajala više od stotinu godina, koliko god su,
da bi se održala, donošeni mnogi zakoni što su suzbijali drskost velikaša i opću
raspuštenost, o čemu Solon nije vodio računa. Pored svega toga, budući da on nije
spajao snagu principata sa snagom optimata, u usporedbi sa Spartom Atena je živjela
vrlo kratko vrijeme. yratimo se, međutim, Rimu, gdjejeusprko s tome štonije imao
Likurga da ga uredi očfJ:>:cYčell<a tako da uzmogne. dugo vremena živjeti sfobođno, ipak
nastalo tolil<o nevolja zbog nesloge između puka i Senata, da je5lučaj učinio ono što ne
·oi jaše ucini o zakonodavac. Ako, naime, Rim nije zapala prva sreća, zapala ga je druga:
I'rY~ s~ m~LHt~đ~,nia, Rila manjkava, afriJ?al<'"~nTsu."sk~~tafa s .~lita 'l<C>ji &a je iiiog;lo
~'dovesti do savršenosti. Romul i svi ostali kraljevi donijeli su mnoge i dobre zakone,
prl'~j~;;;ne'''siob~d~·~·ži;.,otu, ali cilj im je bio da utemelje kraljevstvo a ne republiku~.ra
kad je grad postao slobodan, nedostajalo mu je' mnogo toga što je bilo potrebno
uspostaviti u korist slobode, a što kraljevi ne bijahu uspostavil(Ja ko su kraljevi izgubili
..vlast zbog već raspravljenih uzroka i postupaka, uspostavljanje m dvojice konzula
umjesto kralja~9 oni što ih odagnaše zapravo su iz Rima odagnali samo kraljevsko ime a
ne i vlast, tako da su se .u toj republici"gdje su upravljali konzuli i Senat spajala samo dva
od triju gore spomenutih svojstava}~) to jest principat i optimati. J>reostalo im je još
-j~dino da uvedu pučku vlast, no kako se rimsko plemstvo uzobijestilo zbog razloga o
kojima će poslije biti govora, protiv njega ustade puk, te je ono, da ne bi sve izgubilo,
.JJiloprisiljen o dati puku njegov dio; a s druge su strane Senat i konzuli zadržali toliku

djelomično

®dachiavelli se opredjeljuje za teoriju mi ješane, tj. kombinirane vlasti koja bi
zadovoljavala interese
svih slojeva stanovništva.
·
..... ·
37 Ovdje se vidi zašto, zapravo, Machiavelli veliča Likurga: ne zbog statičnosti uspostavljene vlasti, već zato što je
podijelio vlast između dva kralja, malog aristokratskog vijeća i suverene narodne skupštine. Osim toga, Likurga prati
aureola moralnog i pravičnog zakonodavca.
38
Solona ne spominje Polibije u VI knjizi, već Machiavelli, vjerojatno, uzima kao izvor Plutarha, Vita So/anis,
18. Solon je vladao od 595. do 559. god. pr. n. e. i proveo demokratsku ustavnu reformu, uspostavivši svojevrsnu
ravnotežu između klasa. Međutim, zakon o ukidanju dugova siromašnog stanovništva prouzročio je njegov pad.
39
Pizistrat (560-527. god. pr. n. e.), Solanov rođak, preuzeo je vlast uz pomoć osobne straže koju su mu odobrili
Atenjani.
4° Konzulat je uveden 510. god. pr. n. e., pošto su protjerani Tarkviniji. Prvi konzuli bili su Lucije Tarkvinije
Kola tio .i Lucije Junij e Brut.
. .
'41. Machiavelli ovdje eksplicitno ističe koncepciju mješovite države, koja može opstati samo ako su u nJOJ
prisutna sva tri »svojstva«.

159

vlast da su u republici mogli sačuvati svoj položaj. I tako se počeše stvarati pučki
tribuni, 42 poslije čega se republika učvrstila, budući da je posjedovala sva tri svojstva
vladavine. A fortuna joj je toliko bila naklonjena da se usprkos prelasku vlasti od kralja
opt_imata na puk preko stupnjeva i razloga o kojima je gore bilo rečeno, <kraljevskim
svojstv~ma nikad nije potpuno oduzeo ugled na račun ugleda optimata, niti se smanjio
11gled optimata da bi se prepustio puku, nego je ostao mješovit i tako je republika
postala savršenom, 43 a toj je savršenosti pridonijelatneslOg:i'iiineđu
plebsa i Senata
l kao
"~"'~- -"··~·· .·~,-·.~
-----~'~"'
što će se opširno vidjeti iz dvaju idućih poglavlja. <

IV

Nesloga puka i rimskog Senata

e

III
čega

je

Kao što pokazuju svi koji rasuđuju o političkom životu, i povijest koja je puna
primjera, tko utemeljuje republiku i uspostavlja joj zakone treba da sve ljude smatra
opakima i da pretpostavlja kako će protiv njega svoju pakost okrenuti kad god im se za
to ukaže povoljna prilika; a kad pakost neko vrijeme ostane prikrivena, tome je
prikriven uzrok, koji je nepoznat jer se ničim JP!ije odao, ali zatim ga otkrije vrijeme, o
kojemu se zna da uvijek sve izbaci na vidjeloi<~j,
Činilo se da je u Rimu između puka i Senata, nakon protjerivanja Tarkvinija, došlo
do vrlo velike sloge, i da su plemići napustili uobičajenu oholost i postali pučki
raspoloženi podnoseći čak i najniže slojeve. 45 Ostade ta prijevara skrivena, i uzrok joj se
nije opazio sve dok su T arkviniji živjeli. Kako je plemstvo od njih strepilo i kako se
bojalo da im se zlostavljani puk ne približi, s njim je ljudski postupalo, ali čim su umrli
Tarkviniji, plemići su se oslobodili straha i stali po puku pljuvati otrov što ga skupljahu
u grudima i_vrijeđali su ga na svaki mogući'način: to potkrepljuje što sam gore kazao da
ljudi dobra djela čine jedino iz nužde, ali čim im se pruži sloboda odlučivanja te se
~uzmognu raspojasati, odmah posvuda nastanu neredi i poremećaji. Stoga se kaže da od
gladi i siromaštva ljudi postaju vrijedni, a zakoni ih čine dobrima. 46 Kad nešto samo od
sebe bez zakona dobro djeluje, nije potreban zakon; kad, međutim, uzmanjkaju dobri
običaji, smjesta je nužan zakon. Kad su umrli Tarkviniji, koji su strahom obuzdavali
plemstvo, valjalo je pomišlj~~i na nov poredak koji će na njih imati isti učinak kakav su
imali Tarkviniji za života.\~t()ga je nakon mnogih pometnji, uzbuna i opasnosti od
smutnji između puka i plemstva, došlo do uspostavljanja tribuna, 47 ' kojima dadoše
takve povlastice i ugled, da su pnL()tad uvijek mogli biti posrednicima između puka i
.. Senata i sprečavati drskost plemića::\
.:.<~

42

Pučki tribuni ustanovljeni su 493. god. pr. n. e.

t; ·Savršenost države, dakle, proistječe iz ravnoteže interesa klasa, odnosno staleža na koje je država podijeljena.
44

Machiavelli ne kaže da su ljudi zli, već da zakonodavac mora pretpostaviti da su ljudi opaki i da se protiv toga
valja osigurati dobrim zakonima. Opakost ljudi je ovdje potencijalna osobina koja se može ispoljiti u danim
okolnostima. U 29. poglavlju III knjige on eksplicitno negira da su ljudi opaki (kao što neki kažu) i ističe da su vladari zli.
45
Nakon protjerivanja Tarkvinija u Senat su ušli i bogatiji plebejci, pa Senat više nisu činili patres conscripti, veĆ
patres et conscripti. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., II, l.
46
Usp.: Aristotel, Politika, III, 16, i M. Tulije Ciceron, De Legibus, II, 4.
Tribuni plebis ustanovljeni su nakon sukoba između patricija i plebejaca, koji su, nezadovoljni zbog
ugnjetavanja, odbili da krenu u pohod protiv Ekva i povukli se na Sveto brdo. U ime patricija s plebejcima je pregovarao
MenemJe Agnppa, koji je uživao njihovo poštovanje. U početku su pučki tribuni dobili ius auxilii, pravo da štite plebejce
od nasilja patricija ili magistrata, a kasnije su dobili i ius intercedendi, pravo veta na odluke Senata, te ius prensionis
(pravo da liše slobode one koji krše prava plebejaca) i ius agendi cum plebe (pravo raspolaganja plebejcima). Vidjeti:
Tito Livije, nav. dj., II, 32-33.

160

je republiku slobodnom i

moćnom

Neću

"-

Koje su zgode pridonijele da se u Rimu uspostave pučki tribuni, od
republika postala savršenijom

učinila

l
~

l

propustiti da raspravim o metežima koji su se u Rimu događali od smrti
Tarkvinija do pojave tribuna, a zatim o ponečemu što se ne podudara s mišljenjem
mnogih koji smatraju da je Rim bio burna republika puna pometnje, koja bi, da joj
dobra fortuna i vojnička vrlina nisu nadomještali mane, bila slabija od bilo koje druge
republike. 48
Na mogu nijekati da su fortuna i vojska bile uzrokom rimskog gospodstva, ali čini
mi se da oni ne opažaju da <tamo gdje je dobra vojska treba da bude i dobro ustrojstvo, a
rijetko kada nije nužno i toda bude dobra fortuna. Prijeđimo, međutim, na pojedinosti
u tom gradu. Oni što osuđuju pzbune između plemića i puka, osuđuju, po mojem
mišljenju, ono štoje bilo prvim uzrokom da Rim bude slobodan, i više misle na buku i
viku u tim uzbunama negoli na povoljne učinke koji su iz njih nastajali; ne vode računa
o tome da u svakoj republici vladaju dva različita raspoloženja, jedno u puku, drugo u
velikaša, i kako svi zakoni što se donose u korist slobode nastaju zbog njihove
razjedinjenosti; kao što se lako može opaziti da se dogodilo u Rimu; jer od Tarkvinija
do Grakha, što će reći preko tri stotine godina,49 neredi su u Rimu rijetko uzrokovali
progonstva, a još rjeđe krv. I zato se te pometnje ne mogu smatrati štetnima niti treba
misliti da je republika bila u razdoru, jer u tolikom razdoblju zbog svojih sporova nije u
progonstvo poslala više od osam ilLdeset građana, a vrlo ih je malo dala ubiti i nije ih
mnogo osudila na plaćanje globeJ!~i na koji se način također jedna republika ne smije
nazvati nesređenom, kad ima toliko primjera vrline, jer dobri su primjeri posljedak
dobra odgoja, dQbar odgoj dobrih zakona, a dobri zakoni nereda koje mnogi nesmotreno osuđuju;~ 0 jer tko dobro bude istraživao njihov cilj, uvidjet će da pni nisu
uzrokovali nikakav progon ili nasilje nauštrb općeg dobra, nego zakone i uredbe za
doorobit javne slobod~~~ rekne li tko: svaku je mjeru prelazila i gotovo je okrutno bilo
istodobno vikanje puka protiv Senata i Senata protiv puka, bučno trčanje ulicama,
zatvaranje radnji, odlazak cijelog puka iz Rima, a sve to izaziva strah čak i u onome tko
samo čita o tome, odgovaram da svaki grad mora naći način da puk iživi svoje težnje, a
osobito gradovi koji se u važnim prigodama žele poslužiti narodom. Među njima grad
je Rim postupao ovako: kad je pu-Fielw !zboriti koji zakon, postizao je da se donese
jedan od prije spomenutih zakona, ili se nije javljao u vojsku radi odlaska u rat, tako da
mu je trebalo na neki način udovoljiti. A želje su slobodnog pučanstva rijetko kada
opasne za slobodu, jer im je povod ili potlačenost ili bojazan da ne bude potlačeno. 51 A
ako je takav strah neutemeljen, tome uvijek može doskočiti svečani govor: ustane pravi
čovjek i svojom rječitošću puku objasni kako se vara. A pučanstvo, kao što veli Tulije,
koliko god je neuko, kadro je uvidjeti istinu, pa lako popušta kad mu je čovjek dostojan
povjerenja objasniY
Potrebno je, dakle, umjerenije kuditi rimsku vladavinu, i smatrati da je toliko
48
Machiavellijev polemički žar usmjeren je, prije svega, na Tita Livija (nav. dj., II, 7-9, 18, 23-24, 27-32), ali i
na suvremenike u ambijentima firentinske Kancelarije, po kojima je sloga (concordia) najviše dobro u državi, a nesloga
(discordia) najveće zlo. Vidjeti: G. Sasso, N. Machiavelli, Storia del suo pensiero politico, Bologna, 1980. Machiavellijev
suvremenik Guicciardini zastupa suprotno stajalište. Vidjeti: F. Guicciardini, Considerazioni intorno ai Discorsi del
Machiavelli, Firenze, 1857.
49
Od 510. do 121. god. pr. n. e., godine smrti Gaja Sempronija Grakha.
50 »Građanski
ratovi i klasni sukobi tako se ne javljaju kao solvent, već kao cement države«; vidjeti: G. Procacci,
La lotta di classe cementa del nuovo stato, u: »Rinaseita", br. 22, 1969.
51
Usp.: Vladar, IX, i Rasprave ... , I, 5.
52
M. T ulije Ciceron, De Amicitia, XXV-XXVI.
<

ll

N. Machiavelli, IZABRANO DJELO I

161

dobrih posljedica koliko ih je poteklo iz te republike moglo nastati samo iz jako dobrih
uzroka. Pa ako su neredi uzrokovali pojavu tribuna, zaslužuju najveću pohv(llu,jernisu
samo puku omogućili udio u upravi, nego su bili uspostavljeni zato da čuvaju rimsku
slobodu, kao što će se u idućem poglavlju pokazati.

v
Kome se najsigurnije povjerava očuvanje slobode, puku ili velikašima, i tko
ima više razloga da se buni, tko želi osvajati, ili tko želi očuvati
<Tko je mudro utemeljio republik./.1, među najnužnijim je stvarima koje je uveo bilo
uspostavljanje čuvara slobode, i ovisno o tome kakav je čuvaru položaj, kraće ili dulje
traje i slobodan život. A kako u svakoj republici žive ljudi iz puka i velikaši, nedoumica
je bila kome je bolje to čuvanje povjeriti. Lakedemonjani, 53 a u naše doba Mlečani, 54
čuvanje slobode povjeravali su plemićima, ali Rimljani su je povjeravali puku. Stoga je
nužno istražiti koja je od tih republika bolje izabrala. Ide li se tragom razloga, u pravu
bi bila svaka strana; ako se pak razmotre njihove zadnje zgode, na svoju stranu bi
pretegnuli plemići, jer je sloboda Sparte i Venecije dulje potrajala nego sloboda Rima. A
prelazeći na razloge, velim, stavljajući se najprije na stranu Rimljana, kako nešto na
_čuvanje treba povjeriti onome tko ima najmanje želje da povjerenje zlorabi. I nema
sumnje, razmotri li se cilj plemića i neplemića, 55 opazit će se da prvi imaju veliku želju
za vladanjem, a drugi jedino želju da se njima ne vlada, i prema tome veću volju da žive
slobodni, jer se manje od velikaša mogu nadati da slobodu mogu zlorabiti. Kad pučani
čuvaju slobodu s razlogom se za nju više brinu, pa jer je oni ne mogu osvojiti, ne
dopuštaju da je drugi osvoje. S druge strane, tko brani spartanski i mletački poredak,
smatra da oni što slobodu povjeravaju moćnim ljudima čine dva dobra djela, prvo, jer
više udovoljavaju težnji onih koji imaju većeg udjela u republici, i zato, da bi tu palicu
držali u ruci, imaju više razloga da budu zadovoljeni; drugo, jer nemirnim duhovima u
puku oduzimlju svojevrstan ugled koji u republici uzrokuje beskonačne nesloge i bruke,
pa je kadar plemstvo dovesti do očaja, što s vremenom urodi zlim posljedicama. A
uzimlju kao primjer sam Rim: zato što su takav ugled posjedovali tribuni, nije im bilo
dosta imati jednoga pučkog konzula, 56 nego su htjeli obadva. Uz to su zahtijevali
cenzuru, pretora i sve ostale časti gradske uprave, a ni to im nije bilo dovoljno, pa su
potaknuti .istom mahnitošću s vremenom stali obožavati ljude koje su opazili kao
sposobne da potuku plemstvo, pa otud nasta moć Marijeva57 i propast Rima. I zaista,
tko dobro razmotri jednu i drugu stranu, mogao bi ostati u nedoumici koga bi odabrao
da mu povjeri čuvanje slobode, ne znajući koja je vrsta ljudi štetnija republici, ili oni što
.žele osvojiti ono što ne posjeduju, ili oni što žele zadržati već osvojenu čast.
s3 Machiavelli slijedi Polibija (VI, 10), ali se, vjerojatno, oslanja i na Aristotelovu Politiku, gdje se navodi da
spartanski ustav ko~binira sve postojeće oblike vlasti, tj. načinjen je od oligarhije, monarhije i demokracije: kralj
predstavlja monarhiJU, VIJeće staraca oligarhiju, a demokracija je predstavljena eforima, koje bira narod. O Sparti usp.:
II, IV i V knj. Politike.
s4 Venecijom je vladao dužd, uz devetoricu aristokrata, koji čine Sinjoriju. Uz to, postoje dva vijeća, Pregati,
odnosno Senat, i Veliko vijeće. Reforme provedene između 1297. i 1319. smanjile su duždeva ovlaštenja i ukinule
povremena zasjedanja parlamenta, tzv. Arrengo. Članstvo u Velikom vijeću postalo je nasljedno, i Venecija je postala
anstokratska republika. Usp.: K. Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji, Zagreb, 1955.
ss Tal.: il fine dei nabili e degli ignobili. Prema tome, mase imaju plemenitije ciljeve od plemića.
56
Pučki konzulat uveden je 367. god. pr. n. e., nakon donošenja tzv. zakona Licinija Sekstija (na prijedlog Gaja
. . ..
L!C!DIJa Stolona 1 LuciJa Sekstija Laterana, koji je postao prvi konzul iz redova plebsa).
Sl Gaj Marije (157-87. god. pr. n. e.), plebejskog porijekla, istakao se kao general i izabran je za konzula 107, a
.
zatim od 104. do 100. god. pr. n. e. On je prvi počeo primati u vojsku proletere, tj. građane koji nemaju cenza. Njegov
sukob sa Sulom doveo Je 88. do građanskog rata. Izabran je za konzula po sedmi put 86. god. pr. n. e.

162

"Napokon, tko sve potanko istraži, doći će do ovakva zaključka: ili razmišljaš o
republici koja hoće da proširi vlast, kao Rim, ili o republici kojoj je dosta da se održi. U
prvom je slučaju potrebno činiti sve što i Rim; u drugom valja oponašati Veneciju i
Spartu,zbog razloga i onako kao što će se kazati u idućem poglavlju. Nego, da se
vratimo raspravi o tome koji su ljudi republici štetniji, ili oni što žele osvajati, ili oni što
se boje da ne izgube osvojeno; velim da su Marko Menenije, postavši diktatorom, a
Marko Fulvije zapovjednikom konjice, 58 oba pučani, nakon istrage u vezi s nekim
urotama u Capui protiv Rima, od puka dobili ovlaštenje da izvide tko se u Rimu
častoljubivo i pretjerano trudi da dospije do konzulata i drugih položaja u gradu. A
kako se plemstvu učinilo da je diktator tu vlast dobio protiv njega, prosuše Rimom glas
da nisu plemići častoljubivo i pretjerano tražili časti, nego neplemići, koji se nisu
pouzdavali ni u svoje podrijetlo ni u svoju vrlinu, pa su nastojali neuobičajenim putem
dospjeti na položaje, a osobito su optuživali diktatora. Optužba je imala toliku moć da
se Menenije, održavši govor i požalivši se na klevete plemića prot:iv njega, odrekao
diktature i podvrgao sudu koji o njemu bud~dao puk; nakon procesa bio je oslobođen
optužbe, i tu se mnogo raspravljalo o tome!itko je častohlepniji, ili onaj što želi sačuvati
ili onaj što želi osvajati, jer i jedan i drugi prohtjev lako mogu izazvati goleme nerede.
Ipak ih najčešće izazivlje onaj koji posjeduje, jer bojazan da će izgubiti u njemu stvara
iste želje kao u onih što žele osvojiti, budući da ljudi kanda nisu sigurni da posjeduju
ono što imaju, ako još toga ne osvoje. 59 A još je gore to što njihovo neispravno i
častohlepno ponašanje u onome koji ne posjeduje raspaljuje želju za posjedovanjem, ili
zato da im se osveti otimljući im, ili da bi i on mogao steći bogatstvo i časti koje vidi da
su u lošim rukama.

VI

Je li u Rimu bilo

moguće

uspostaviti vladavinu koja bi otklonila
neprijateljstvo puka i Senata

Raspravljali smo o posljedicama razilaženja između puka i Senata. Kako su se
nesuglasice nastavile sve do vremena Grakha60 kad su uzrokovale propast slobodna
života, netko bi mogao poželjeti da je Rim postigao velika djela koja je učinio a da u
njemu nije bilo tih neprijateljstava. Stoga mi se činilo vrijednim razmatranja vidjetije li
. se u Rimu moglo uspostaviti stanje koje bi uklonilo rečene razmirice. A da bi se to
. učinilo, valja imati na umu republike koje su bez tolikih neprijateljstava 1uzbuna dugo
bile slobodne, pa vidjeti kakvo je stanje bilo u njima i je li se moglo uvesti u Rim. Kao
primjer u anticlje bilaSparta, među modernimaYenedja~koje sam prije spominjao. 61
Sparta je imala kralja s malim Senatom koji je njome upravljao. 62 Venecija vlast nije
dijelila po imenima, nego se po pozivu svi koji mogu sudjelovati u upravi nazivaju
vlastelom. 63 Takav se postupak duguje više slučaju nego mudrosti onoga tko im je dao
58
Gaj Menije (Caius Maenius), a ne Marko Menenije. Događaj se zbio 314. god. pr. n. e. Zapovjednik konjice,
magister equitum, bio je Marko Folije (Marcus Folius), a ne Marko Fulvije. Vidjeti: Tito Li vije, nav. dj., IX, 26.
S 9 O uzrocima pobuna, odnosno revolucija usp.: Aristotel, Politika, V, 1-3.
60 Tiberije Sempronije Grakho (163-133. god. pr. n. e.) i Gaj Sempronije Grakho (154-121. god. pr. n. e.),
pučki tribuni koji su se zalagali za pravednu raspodjelu državnog zemljišta (ager publicus). Optimati su dali ubiti
Tiberija s izgovorom da teži za kraljevskom vlašću. Njegov brat Gaj je nastavio njegovo djelo i pokušao ograničiti vlast
optimata, ali je poginuo u sukobu s njima 121. god. pr. n. e .
61
Usp.: Rasprave . .. , I, 1-2.
62 Senat (gerusija) sastojao se od 28 članova (geronta), biranih doživotno među onima koji su navršili šezdeset
godina i prestali biti vojni obveznici. Gerusiji su predsjedala dva kralja. Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI, 48-52.
63 Tal. gentiluomini. Usp.: Rasprave ... , I, 55, gdje se vlastelom nazivaju oni koji žive od prihoda sa svojih
posjeda i gdje se kaže da u Veneciji taj pojam ima drukčije značenje i označava društveni rang.
ll"

163

zakone; jer, stisnuvši se na onim hridima gdje se sad nalazi grad, zbog gore rečenih
razloga, mnogi stanovnici, brojčano narasli toliko da im je valjalo dati zakone ako su
željeli živjeti zajedno, uspostavili su takav oblik vladavine. Pošto su se često sastajali da
odlučuju o gradu, kad im se učinilo da ih ima dovoljno za politički život, zatvorili su
pristup u svoje vijeće svim novim pridošlicama koji su se naseljavali. 64 Kako je s
vremenom na tom području mnogo stanovnika ostalo izvan vlasti, da bi podigli ugled
onima koji su vladali prozvali su ih plemićima, a ostale pučanima. T akav se sustav
mogao uspostaviti i održati bez potresa, zato što su u njegovu početku svi koji su tada
živjeli u Veneciji sudjelovali u upravljanju, pa se nitko nije mogao pritužiti; oni što su se
naknadno naselili zatekli su čvrstu i oblikovanu državu i nisu imali ni razloga ni prilike
da se buneJRazloga nije bilo zato što im ništa nije bilo oduzeto, prilike nije bilo zato što
ih je obuzdavao onaj tko je vladao i nije ih pripuštao poslovima koji bi im omogućili
dola:?ak na vlast. Osim toga, naknadnih naseljenika u Veneciji nije bilo mnogo, ni u
toliku broju da bi došlo do nerazmjera između upravljača i onih kojima se upravlja, jer
broj je plemića bio ili jednak njihovu ili ga je nadmašivao, pa je zbog toga Venecija
mogla urediti svoju državu i držati je u slozi~l
'f~Spart;I_, kao što sam rekao, budući di je u njoj vladao kralj i malobrojni Senat,
moglase-tako dugo održati zato što je u njoj bilo malo stanovnika, koji nisu dopuštali
useljavanj~f pa su odlučno preuzevši Likurgove za~,2!,1e, poštujuć~ ih ,i ~klanjajući sv~
povode pobunama, mogli dugo živjeti u slozi, jer je\ svojim zakomma' Llkurg u Sparti
predvidio veću jednakost imovine, a manju jednakost u političkim položajima. 66 Tamo
je, naime, vladalo podjednako siromaštvo, a pučani su bili manje ambiciozni, jer
položaji su se u gradu raspodjeljivali između malog broja građana, koji su se držali na
odstojanju od puka, a plemići pučane nisu zlostavljali da bi ikad u njima izazvali želju
za položajima. Takvo stanje potječe od kraljeva Sparte, koji su ograničavali moć
vlastele na taj način što su joj ugled najdjelotvornije čuvali štiteći puk od bilo kakve
uvrede, pa puk nije živio u strahu ni želio doći na vlast; a kako nije imao vlast niti se
bojao, bili su otklonjeni i natjecanje s vlastelom, do kojega je moglo doći, i povod
pobuni, pa su dugo mogli živjeti u slozi. Dva su, međutim, glavna razloga toj slozi,
jedan u tome što su stanovnici Sparte bili malobrojni i zato je njima mogao upravljati
mali broj ljudi, drugi u tome što u svoju republiku nisu prihvaćali strance pa nisu imali
prilike ni da se pokvare ni da brojčano narastu toliko da to postane nepodnošljivo onim
malobrojnim ljudima koji su vladali,.~?
Kad se, dakle, sve to razmotri, jasno je da su rimski zakonodavci morali učiniti
jednu od dviju stvari ako su htjeli da Rim živi u miru kao prije spomenute republike:ili
da puk ne pozivaju u rat, kao što su činili Mlečani, ili da zatvore vrata strancima, kao
~.~J?~rt;J.nci. 68 A Rimljani su učinili i jedno i drugo, zbog čegaje puk postao.iači i brojniji,
i dobio bezbroj povoda za pobunu .. A da je rimska država bila mirnija, nepovoljna bi
posljedica bila u tome što bi bila još slabija, jer bi joj se prekinuo put prema veličini do
64
Tzv. serrata (zatvaranje), odluka što ju je donijelo Veliko vijeće 1297, definitivno uspostavivši oligarhijski
oblik vlasti.
65
Periklo je u svom govoni.u atenskoj skupštini zatražio da Spartanci dopuste strancima ulazak u grad (432.
god. pr. n. e.). Spartanci su se, pak, žalili da su Atenjani onemogućili Megarcima da dođu na atenska tržište. Vidjeti:
Tukidid, Peloponeski rat, I, 139. i 144.
66
O pretposravljenoj jednakosti imovine razilaze se Polibije, nav. dj., VI, 48, i Aristotel, Politika, II, 9.
67
Aristotel navodi da su Spartanci dugo vremena dopuštali strancima ulazak u grad, tako da nisu oskudijevali
ljudstvom, usprkos brojnim ratovima, te je Sparta tada imala oko 10"000 stanovnika. Međutim, takva je politika
uzrokovala smanjenje stanovništva, pa je Sparta u doba tebanske invazije imala samo 1000 stanovnika. (Aristotel,
Politika, II, 9.)
68
Ni Sparta ni Venecija nisu se u ratovanju oslanjale na svoje građane" Mlečani su unajmljivali plaćenu vojsku, s
kondotjerima na čelu, a Spartanci su slali u rat helote i stanovnike savezničkih gradova.

164

koje je dospjela. Da je uklonio razloge pobunama, Rim bi .uklonio i razloge svojem
jačanju. A u svim se ljudskim stvarima vidi, kad se dobro pogleda, kako se jedna
neprilika ne može ukinuti a da ne iskrsne druga. Ako, prema tome, hoćeš da ti narod
bude brojan i naoružan kako bi stvorio veliku vladavinu, s njim ne možeš postupati
. kako hoćeš; zadržiš li ga u malom broju i nenaoružana, ako stekne moć, ne možeš ga
.zadržati, ili će postati toliko podao, da ćeš biti plijenom bilo koga tko te napadne, i zato
·~···svakoj odluci valja razmotriti gdje ima najmanje nepovoljnosti i prema rome se
opredijeliti, jer nemoguće je da uvijek sve bude čisto i bez povoda za sumnju:69 Mogao
·je, dakle, Rim dobiti doživotnog vladara, uvesti malen senat, ali nije mogao, kao Sparta,
ograničiti rast svojih građana ako je htio veliko carstvo, jer doživotni kralj i malobrojni
senat u pogledu sloge slabo bi mu koristili.
Kad bi stoga tko htio nanovo uspostaviti republiku, trebalo bi da ispita želi li da
ona, poput Rima, širi vladavinu i moć, ili da ostane u užim granicama. U prvom slučaju
treba da je uredi kao Rim i da na najbolji mogući način dopusti pobune i opće
nesuglasice, jer bez velika broja dobro naoružanih ljudi republika se nikad neće moći
povećati, ili održati ako se poveća. U drugom slučaju, možeš je urediti kao Spartu ili
Veneciju; međutim, budući da je širenje propast za takve republike, tko ih organizira
treba da na sve moguće načine spriječi njihovo osvajanje, jer kad slaba republika osvaja
za nju je to posve pogibeljno, kao što se dogodilo Sparti i Veneciji. Prvoj je, pošto je sebi
podvrgla gotovo cijelu Grčku, neznatna zgoda otkrila slab temelj, jer se upropastila
nakon pobune T ebe na čelu s Pelopidom/0 nakon čega su se pobunili drugi gradovi.
Slično je bilo s Venecijom, koja je osvojila velik dio Italije, i to uglavnom ne u ratu nego
novcem i umješnošću, a kad je morala iskušati svoje snage, u jednom je danu sve
izgubila. 71 'Po mojem mišljenju, republiku koja bi dugo potrajala najbolje je iznutra
urediti kao Spartu ili kao Veneciju, smjestiti je na sigurnom položaju i toliko jakom da
nitko nebi ni pomišljao kako je smjesta može potlačiti, a da, s druge strane, ne bude
toliko velika da je se susjedi boje, i tako bi dugo mogla uživati svoje stanje. Jer, dva su
razloga zbog kojih se ratuje protiv neke republike, prvi, da se njom zagospodari, a drugi
J]e strah da te ne osvoji. Ta dva razloga gore spomenuti postupak gotovoposve otklanja,
''--._</jer ako ju je teško zauzeti, kao što pretpostavljam, budućjgaj~ dobro pr:ipremljena za
~obranu, rijetko će se dogoditi, ili nikada, da je tko naumi osvojiti. Ako ona ostaje u
- svojim granicama i iskustvo pokaže da od nje ne dolazi opasnost, nikad se neće dogoditi
"·da netko zbog straha sam započne rat protiv nje. A takvom bi ishodu pogotovo
··pridonio ustav ili zakon koji bi joj zabranjivao širenje. Čvrsto sam uvjeren da bi takva
ravnoteža omogućavala pravi politički život i pravi mir u jednom grad\!~:1
...
Kako se međutim sve u lj.udskom životu giba i ne može ostati nepomično, nužno
je i dizanje i spuštanje, a na mnoge stvari na koje te ne upućuje razum upućuje te nužda.
Tako se događa da republiku uređenu tako da se održava ne šireći se, nužda navede da
se širi, što joj oduzimlje temelje i ubrzo je upropasti. S druge strane, ako joj je nebo
sklono pa ne mora ratovati, mirovanje bi je učinilo !li__mlohavom ili nesložnom, a to bi
oboje ili svako za sebe bilo povod njezinoj propasti]Stoga, u nemogućnosti, po mojem
mišljenju, da se takva ravnoteža uspostavi i održi, valja, uređujući republiku, misliti na
naj časnije opredjeljenje, tako da ona, ako je i navede nužda da se širi, uzmogne i očuvati
osvojeno. A da se vratim na prvotno razmatranje, .mislim da je nužno slijediti rimsko
uređenj~,
a ne uređenje drugih republika?, jer srednji put između jednoga i drugog
- ----- -·--- --- ...
o

~~

-~

"

-~--

'

'

-

Ta je maksima osnova Machiavellijeve koncepcije političke odluke kao izbora između dva manja zla"
Pelopida (410-364. god. pr. n. e.) pobjegao je nakon pada Tebe u Atenu i odande organizirao državni udar,
kojim je zbacio s vlasti prospartansku oligarhiju (379" god. pr. n. e.).
71 U bici kod Vailate na Ghiari d'Adda (nazvana i bitka kod Agnadella) 4. svibnja 1509. (usp.: Vladar, XII).
· 6 ;,-

70

165

mislim da nije moguć/2 i neprijateljstvo između puka i Senata shvatiti kaonužnozlQ da
bi se~~postigla rimska ;eiTčl.iia. Osim drugih iznesenih razloga, naime, u kojima se
pok~zti}e koliko je bio prijeko potreban ugled tribuna za očuvanje slobode, lako je
opaziti koliko je korisno za republiku bilo ov;laštenje da se podnose tužbe, povjereno,
između ostalih, tribunima, kao što će se u idućem poglavlju raspraviti.

VII

Koliko su u republici nužne optužbe da bi se održala sloboda
Onima koji su u gradu zaduženi da čuvaju njegovu slobodu ne može se dati
korisnija i nužnija vlast negoli je~vlast da mogu podići optužbu protiv građana"pred
pukom ili kojim sudom ili vijećem, kad god ~e u čemu ogriješe protiv slobode u državi.
,~D~ije su od toga osobito korisne prednosti za republiku. Prva je, što građani od straha
da ne budu optuženi ništa i ne pokušavaju protiv države;a-pokuŠaju li, smjesta su i bez
obzira kažnjeni. Dr_ug;ije., sto se omogućuje. da se iskali bilo koja srdžba, kakvih ima u
gradovirriii,~pre~ bilo ~.9i~m.gr~c1ai1inu; 71 A kad se takva raspoloženja nemaju gdje
normalila''iš1(aliti~- utjeČe se nedopustivim sredstvima, zbog čega se republika posve
upropaštava. I ništa toliko ne osigurava i. ne učvršćuje republiku nego zakoni koji
omogućuju da takva raspoloženja nađu odušk<l:" To se mnogim primjerima može
potkrijepiti, a osobito primjerom koji navodi Tito Livi je o Koriolan u. 74 Kad se je, veli
on, rimsko plemstvo rasrdilo na puk smatrajući da je stekao preveliku vlast uvođenjem
tribuna koji su ga branili, i kad je u doba velike nestašice živežnih namirnica Senat
poslao po žito u Siciliju, Koriolan, neprijatelj pučke stranke, savjetovao je da se iskoristi
trenutak i kazni puk oduzimanjem vlasti koju bijaše stekao na štetu plemstva, te da mu
se ne podijeli žito i da izgladni. Kad je odluka doprla do ušiju puka, toliko se na
Koriolana razljutio te bi ga, dok je iz Senata izlazio, ljudi bili u narodnom bijesu ubili,
da ga tribuni nisu pozvali da se brani na sudu. Ta zgod:1upozorava na ono što je gore
rečeno, koliko je korisno i nužno da svojim zakonima republika omogući da se iskali
srdžba javnosti protivjednoga građanina, jer kad nema tih redovnih mogućnosti/5
utječe se neuobičajenima, a nesumnjivo one nose mnogo gore posljedice.
Ako je, naime, građanin zakonitim putem potlačen, čak da mu se i nepravda učini,
malo će ili nimalo nereda zbog toga republika doživjeti, jer prisila ne dolazi ni od
privatne ni od tuđinske sile, koje upropaštavaju slobodan život, nego od javne sile i
poretka, koji imaju posebna ograničenja i ne prevršuju mjeru koja šteti republici. A kao
potkrepu tog mišljenja primjerima, od starih se zadovoljavam primjerom Koriolana, pa
neka svatko na temelju njega razmisli koliko bi se zlo nanijelo rimskoj republici da je
bio u narodnom bijesu ubijen, jer to bi značilo da su privatnika napali privatnici, iz tog
napadaja nastao bi strah, strah zahtijeva obranu, za obranu se pridobivaju pristaše, od
pristaša se stvaraju stranke u gradovima, a od stranaka njihova propast. Kad se pak to
odvijalo preko onoga tko je bio ovlašten, otklonjene su sve nevolje što su mogle nastati
kad odlučuje privatna osoba.
72
Machiavelli odbacuje antičku vrlinu srednjeg puta, tj. umjerenosti. Njegova je logika aut~aut. Usp.: Rasprave __,., I, 26; II, 23; III, 2; III, 21.
>'):Jedna je od temeljnih Machiavellijevih postavki da stabilnost i sloboda države zavise od mogućnostida~e.
_ispolje takva loša raspoloženja, te da zbog toga treba predvidjeti i adekvatne institucije koje će to omogućiti, Usp.:
Vladar, IX i.Rasprave .. ., I, 5.
.
74
Gnej Marcije Koriolan je 491. god. pr. n·. e. spasio bogataška žito, a zapalio pučansko žito. Usp.: Tito Livije,
nav. dj. II, 33-35. O tome Machiavelli govori i u Umijeću ratovanja, VI, 8.
75
Odnosno sredstVa (modi)-

166

Uvjerili smo se za naših dana što je Firentinska Republika doživjela 76 zato što
mnoštvo nije moglo zakonitim putem dati oduška svojem raspoloženju protiv jednoga
njezina građanina, kao što se dogodilo u vrijeme Francesca Valorija, 77 koji se u gradu
ponašao poput vladara, pa su ga mnogi smatrali častohlepnim i čovjekom koji
smjelošću i srčanošću prelazi mjeru građanskog načina života a republika mu se nije
mogla oprijeti drugačije nego skupinom njemu suprotstavljenih istomišljenika. Kako se
on bojao jedino nedopustivih postupaka protiv njega, stade okupljati pristaše koji bi ga
branili; s druge su se strane oni što su se protiv njega borili poslužili nezakonitim
sredstvima zato što ga zakonitim nisu mogli suzbiti, i tako je izbio oružani sukob. A da
mu se bilo moguće suprotstaviti zakonitim putem, njegov bi se ugled srušio samo na
njegovu štetu, a kako su ga srušili nez<l~onitim sredstvima, štetu nije snosio samo on,
nego mnogi drugi plemeniti građani. ,kao potkrepu gore navedenog moglo bi se još
dodati ono što se u Firenci dogodilo Pietru Soderiniju, 78 opet samo zbog toga što u toj
republici nije bilo ikakva načina da se podigne optužba protiv ambicioznih i moćnih
građana, jer Sud osmorice79 u jednoj republici nije dovoljan, treba da bude mnogo
sudaca, budući da malo njih uvijek postupa onako kako odgovara malobrojnima. Da je
bilo takvih mogućnosti, ili bi ga građani bili optužili zbog slabog ponašanja pa bi
takvim sredstvom izbjegli dolazak španjolske vojske 80 i dali oduška svojem raspoloženju, ili, ako se nije slabo ponašao, ne bi imali hrabrosti da djeluju protiv njega, od
straha da sami ne budu optuženi, pa bi i na jednoj i na drugoj strani prestala volja za
sukobom koja je bila povod sramoti~
Iz toga se može zaključiti: kad god dio ljudi što žive u nekom gradu pozove stranu
silu, može se smatrati da je tome uzrok slab poredak, jer nema uredbe koja omogućuje
da se mimo nedopuštenih sredstava iskale zloćudna raspoloženja ljudi, čemu se
potpuno može doskočiti kad se mnogim sucima povjeri mogućnost podizanja optužbe i
kad se njihova zadaća poštuje. U Rimu je to bilo tako dobro uređeno, da u mnogim
razmiricama između puka i Senata nikad ni Senat, ni puk, ni pojedini građanin nisu
pomišljali na to da se posluže stranim snagama, jer našli su rješenje u kući i nije im bilo
potrebno da ga traže izvan nj~s~~A premda su gore spomenuti primjeri dovoljan dokaz,
navodim još jedan što ga je Tito Livije iznio u svojoj povijesti, 81 gdje izvještava kako je
u Chiusiju, u ono doba vrlo plemenitom gradu u Toskani, neki Lukumon silovao
Arunsovu sestru, 82 i kako se Aruns zbog silovateljeve moći nije mogao osvetiti, pošao je
tražiti Francuze, 83 koji su tada upravljali područjem što se danas naziva Lombardijom, i
76
Glavna tema prvog dijela prve knjige jest usporedba između dobrih političkih odluka Rima i loših političkih
postupaka Firence.
77
Francesco Valori, gonfalonijer 1497, pristaša Savonarole. Ubijen je 1498. nakon optužbe da je kriv za
pogubljenje Bernarda del Nera, koji je bio osuđen na smrt, a Savonarola je njemu i drugim osuđenicima onemogućio da
se apelom obrate Velikom vijeću, kao što je bilo predviđeno zakonom što ga je donio sam Savonarola. »To mu je
definitivno upropastilo ugled", navodi Machiavelli u Raspravama.·.., I, 45.
78 Piero Soderini, izabran za doživotnog gonfalonijera 26. kolovoza 1502, više je puta bio optužen da želi
apsolutnu vlast- Machiavelli smatra da bi se »raspoloženje« protiv Soderinija bilo iscrpila da su ga mogli javno,
institucionalno optužiti za to, a da je ovako Soderini (inače pošten i principijelan čovjek) samo gomilao neprijatelje
protiv sebe.
79
Vijeće osmorice (Otto di guardia e balia).
80 Dolazak španjolske vojske (1512) nakon poraza firentinske narodne milicije kod Prata značio je kraj
Firentinske republike i protjerivanje Soderinija. Iako je Firenca zadržala naziv republike, restaurirana je vlast porodice
Medi ci
81 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 33.
82
Lukumon je naziv etruščanskog magistrata. Taj se događaj zbio 391. god. pL n. e. i navodi se kao preludij
galske invazije i pljačke Rima (390. god. pL n. e.).
83 Tj. Gale. Machiavelli često upotrebljava moderna imena za antičke lokalitete, npr. Francuska umjesto Galija,
Etrurija umjesto Toskana i sl.

167

nagovorio ih je da naoružani dođu u Chiusi uputivši ih kako na svoju korist mogu
osvetiti uvredu koja mu je nanesena. Da se Aruns mogao osvetiti utječući se gradskim
zakonima, ne bi bio tražio barbarsku silu. Koliko god su, međutim, takve optužnice u
republici korisne, toliko su nekorisne i štetne klevete, kao što će se raspraviti u idućem
poglavlju.

VIII

Koliko su u republikama korisne optužbe, toliko su opasne klevete
Usprkos tome što su Furiju Kamilu 84, pošto je Rim oslobodio od jarma Fraocuza,
svi rimski građani zbog njegove vrline prepustili ugled i čast ne smatrajući da sebe
prikraćuju, Manlije Kapitolin 85 nije ipak mogao podnijeti da mu se ukazuje toliko
poštovanje i tolika slava, smatrajući da je, spasivši Kapitol za sreću Rima, zaslužan
koliko i Kamilo, a što se tiče drugih ratnih pohvala, da nije manje vrijedan od njega.
Opterećen zavišću nije se mogao pomiriti s Kamilovom slavom, pa videći da ne može
unijeti razdor među senatore, okrene se pul<:u sijući najgora mišljenja u njegovim
redovima. Između ostaloga, govorio je kako su blago skupljeno za Francuze, koje im
zatim nije bilo predano, prisvojili privatni građani, a moglo je poslužiti javnoj koristi,
rasterećenju puka od poreza ili kojeg privatnog duga. Te su riječi imale velik učinak na
puk, koji se stao okupljati i izazivati mnoge nerede u gradu, što se nije svidjelo Senatu
koji je smatrajući da. je to važno i opasno, imenovao jednog diktatora, kako bi se
upozn~o s događajem i obuzdao Manlijevu žestinu. Diktator 86 ga je smjesta optužio, i
obadva su se susreli na javnom mjestu jedan naprama drugome, diktator među
plemstvom, a Manlije među pukom. Na pitanje o tome kod koga je blago o kojemu se
govorilo, jer to žele čuti i Se.nat i puk, Manlije nije potanko odgovarao, nego je,
izbjegavajući odgovor, rekao kako nije potrebno da im kaže ono što i sami znadu, pa ga
je di!ztator dao· zatvoriti u tamnicu.
~Taj podatak pokazuje koliko su u slobodnim gradovima i u svim drugim oblicima
života klevete dostojne prezira i kako ih treba svim mogućim sredstvima suzbiti. A
nema boljeg sredstva da se otklone nego što je stvaranje dovoljnih mogućnosti za
optužbe, jer koliko god optužbe republikama koriste toliko im klevete štete. Razlikuju
se, osim toga, i po tome što klevetama nisu potrebni svjedoci ni ikakav dokazni
postupak, tako da svatko svakoga može oklevetati; ne može međutim, biti optužen~ je~
su za optužbe potrebni pravi dokazi i okolnosti koje potvrđuju istinitost optužbe. Ljudi
se optužuju sucima, puku, pred vijećima; kleveću se na trgovima i pod trijemovima.
Kleveta ima više tamo gdje ma-nje ima optužbi i u gradovima u kojima ima manje
" zakonskih mogućnosti za optužbu. Stoga zakonodavac republike treba da predvidi
·mogućnost optužbe protiv svakoga građanina bez ikakva straha i bez ikakvanepovj<;re::
Ilj?; a kad se to uspostavi i dobro poštuje, treba da oštro kažnjava klevetnike~_koji s~ ne
smiju žaliti na kaznu, jer su mogli javno optužiti onoga kojega su pod tnJemovtma
klevetali. A kad to područje života nije dobro uređeno, uvijek dolazi do velikih nereda,
jerklevete razljućuju, a ne kažnjavaju građane, a razljućeni više mrze ono štoseprotiv
njih govori nego što se toga boje;
84
Marko Furije Kami!, cenzor 403. god. pr. n. e, više puta vojni tribun s konzularnim ovlaštenjima (401-381),
koji je, prema legendi, istjerao Gale iz Rima.
.
.
.
85
Marko Manlije Kapitolin, konzul 392. god. pr. n. e. Prema legendi, spasio Kapitol što su ga opsjedah Gah
(390. god. pr. n. e.). Optužen da teži tiraniji, bačen je sa stijene Tarpea 384. god. pr. n. e.
86
Za diktatora je nakon Kamila izabran Aulije Kornelije Kos, 385. god. pr. n. e., koji je smirio nemire i
uspostavio mir u Rimu.

168

To je područje, kao što je rečeno, 11Rimu bilo dobro organizirano, a oduvijek
u našemu gradu firt:!!S:L I koliko je ta uredba Rimu jako koristila, toliko je njezino
pomanjkanje Firenci jako škodilo. Tko čita o povijesti toga grada, opazit će koliko su u
··svim vremenima klevetani njegovi građani koji su se brinuli za važne poslove u njemu. 87
O jednome se govorilo da je komuni krao novac, o drugome da mu pothvat nije uspio
jer je bio potkupljen, a o trećem da je zbog častohleplja napravio ovu ili onu·
nepodopštinu ..Zato je posvuda dolazilo do n;ržnje, zbog mržnje do nesloge, zbog
:~ll_~~f()ge do stranaka, zbog stranaka do~~~'t\ da je u Fire~ci. zakon pre?viđao da_se
·· građani optužuju 88 a klevetnici kažnjavaju, ne bi bilo beskonacmh sramotmh događaJa,
··jer građani, bilo da su osuđeni ili oslobođeni optužbe, ne bi bili mogli nauditi gradu i
·-bili bi mnogo manje optuživani nego što su bili klevetani, jer se ne bi bio mogao, kao
sam rekao, svatko optuživati kao što se mogao klevetati ..Među ostalim sredstvima
kojima se poneki građanin služio da bi se uzdigao bile su klevete, koje su mu mnogo
koristile kad su bile uperene protiv moćnih građana što su se suprotstavljali njegovim
željama, jer stavljajući se na stranu puka i uvjerivši ga u slabo mišljenje o njima,
pridobio bi ga na svoju stranu. Moglo bi se navesti mnogo primjera, ali zadovoljit ću se
samo jednim. Firentinskom vojskom u bici kraj Luke zapovijedao je gospodin Giovanni
Guicciardini, njezin starješina. Bilo zbog slabog vođenja ili nesklone fortune, osvajanje
grada nije uspjelo. Neovisno o tome što je bio tome razlog, smjesta je bio optužen
gospodin Giovanni da su ga Lukanci potkupili; 89 optužba koju su poticali njegovi
neprijatelji gospodina je Giovannija dovela gotovo do krajnjeg očajanja. I premda je
zahtijevao da ga dovedu pred kapetana kako bi se opravdao, nikad se nije mogao
opravdati, jer mu u republici to nije bilo omogućeno. To je izazvalo veliku mržnju
između prijatelja gospodina Giovannija, koji su većinom bili značajni ljudi, i onih koji
su u Firenci željeli loviti u mutnom. To je zbog tih i drugih sličnih razloga toliko raslo da
je dovelo do propasti republike. 90
Bio je, dakle, Manlije Kapitolin klevetnik a ne tužitelj, a Rimljani su upravo u toj
zgodi pokazali kako klevetnike valja kazniti. Jer, potrebno im je omogućiti da budu
tužitelji i, ako se optužba pokaže opravdanom, ili nagraditi ih ili ne kazniti ih, a ne
-~.pokaže li se opravdanom,~ kazniti ih kao što je bio kažnjen Manlije.
~labo

87

Takvim primjerima obiluju kronike i historije Dina Compagnija, braće Villanija, a najveće je literarno
o tome Danteova Božanstvena komedija. I Machiavelli je bio žrtva spletaka: prvi put kada mu njegov
koadjutor javlja (1502) da se u Firenci govori kako on gaji previše simpatija prema Cesareu Borg1, ~dru?! pm (1509)
kad je proširena spletka da Machiavelli nema kvalifikacije za obavljanje poslova sekretara. Posnjed! Je b10 napad
opozicije na Soderinija putem diskreditiranja njegovih najbližih suradnika. Vidjeti: P. Villari, N. A1achiavelli e i suoi
tempi, Firenze, 1895.
88
"
Tj. da je postojala adekvatna institucija pred kojom bi sud javnosti ispitivao vjerodostojnost optužbi i pred
kojom bi svaki građanin imao pravo »dignuti optužbu", dakle neka vrsta moralnog suda.
9
8 Prilikom opsade Luke 1430. firentinski komesari bili su Dino Gucci i Giovanni Guicciardini. Milanski
saveznik Francesco Sforza poslao je Luki u pomoć Niccoloa Piccinina, koji je porazio firentinsku vojsku kojom je
zapovijedao Guidantonio da Montefeltro, urbinski vojvoda. Guicciardini je optužen što nije napao Luku pošto ju je
napustio Francesco Sforza i što je oklijevao. Spletke su poticali Medičejci. Vidjeti: Firentinske povijesti, IV, 25.
90
Oligarhija je u rujnu 1433. uspjela protjerati Cosima Medicija iz grada, ali se on vratio u rujnu 1434, a narod
ga je pozdravio kao »dobročinitelja i oca domovine« (pater patriae). Guicciardini, saveznik Albizzijevih i Palle Strozzi,
morao je otići u egzil.
svjedočanstvo

169

IX

O tome kako treba sam nanovo urediti republiku ili joj potpuno poredak
reformirati91
Možda će se nekome činiti da sam prebrzo zašao u rimsku povijest ne spominjući
ništa o onima koji su dali poredak republici ni o poslovima koji se odnose na vjeru i na
vojsku. Ne želeći stoga držati u neizvjesnosti one koji nešto o tome žele čuti, velim da će
možda mnogi smatrati slabim primjerom to što je utemeljitelj političkog života kakav je
bio Romul najprije ubio svojega brata, a zatim pristao da bude ubijen Tito Tacije
Sabinac, kojega je izabrao da mu se pridruži u vladanju. 92 Po tome bi se moglo smatrati
da njegovi građani po ovlaštenju svojeg vladara mogu, zbog častohleplja, ili želje da
zapovijedaju, napasti onoga tko se opire njihovoj moći, Bilo bi to mišljenje ispravno
kad se ne bi razmislilo o tome što je potaknulo spomenuto ubojstvo.
ff~eba uzeti kao općenito pravilo da republika ili kraljevstvo nikad nisu od početka
bili dobro uređeni ili u odnosu na stari poredak potpuno reformirani, osim kad je to
obavio pojedinac; dapače, potrebno je da samo pojedinac izabere način uređenja i da
sve ostalo ovisi o njegovoJpameti. Stoga se mudar,,tvorac poretka u republici,koji ne
kani koristiti sebi nego općem dobru, _ne svojim nasljednicima nego zajedničkoj
domovini, mora truditi da sam ima svu vlast, 93 i tko je pametan nikad neće prekoriti
onoga koji 'še posluži neuobičajenim sredstvima ~~~L~.sp~~t~V:!()E(),~~~ ak ukr~lj~vst:v,u
ili u tz~puhl!fLAko ga djelo optužuje, potrebno je da ga Ishod opravda, a kad Je dobar,
"'k~ao-Romul, uvijek će ga ishod opravdati, jer samo onaj koji je nasilan ne da popravi
nego da pokvari zaslužuje prijekor. Treba da bude toliko mudar i obdaren vrlinom, 95
međutim, da zauzetu vlast ne ostavlja drugome u nasljedstvo, jer bi se, kako su ljudi
skloniji zlu negoli dobru, njegov nasljednik mogao častohlepno poslužiti onim što je on
vrlinom primjenjivao. Osim toga, ako i jest pojedinac sposoban da uspostavi poredak,
ono što je uspostavljeno neće dugo potrajati ostane li na leđima pojedinca, nego
naprotiv, kad postane brigom mnogih i kad je mnogima stalo do toga da to održe. 96
Kao što, naime, mnogi nisu sposobni uspostaviti poredak jer ne znaju u čemu je njegova
prednost budići da su različitih mišljenja, kad je upoznaju, neće ga napustiti. A da je
Romu! bio od onih koji zaslužuju ispriku zbog ubojstva brata i prijatelja, i da je ono što
je učinio učinio za opće dobro a ne zbog osobne ambicije, dokaz je to što je odmah uveo
Senat s kojim bi se savjetovao i prema mišljenju kojega bi odlučivao. A tko dobro
razmisli o vlasti koju je Romul za sebe sačuvao, opazit će da je za sebe sačuvao jedino
vlast da zapovijeda vojskom kad se donosila odluka da se ratuje, i da saziva Senat. To se
očitovalo poslije, kad je Rim postao slobodan protjerivanjem Tarkvinija, pa su od

4

, 91 ,Polibije s odobravanjem citira Euripida da je »jedna mudra glava vrednija nego mnogo snažnih ruku«, ali se ne
slaže d~ najbolji poredak može uspostaviti jedan čovjek (vidjeti: Polibije, nav. dj., I, 35), a Machiavelli se slaže s njim da
tako nije nastao najbolji, tj. rimski poredak, već da je on bio izgrađen postepeno, kako su omogućavale okolnosti.
Vidjeti: Rasprave ... , I, 2.
92
Tita Tacija, kralja Sabinaca, ubili su neki Laurentinci, pošto su Sabinjani i Rimljani živjeli u miru na koji su ih
prisilile njihove žene. Romu! nije bio odgovoran za Tacijevu smrt, ali nije »Stvar uzeo k srcu, kao što je trebalo«, i nije
kaznio pleme iz kojega su došle ubojice. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 14, 3.
93
~ Samo tako Machiavelli opravdava autokraciju, pa je tako kriterij svake samov lade koliko vladar koristi,

»općem·,dobru«.
94
'
/To je klasično

mjesto koje mnogi Machiavellijevi interpreti tumače kao maksimu »cilj opravdava sredstvo«.
Međutim, nije riječ o bilo kojem »ishodu« (tal. effetto, tj. ishod, učinak, što treba razlikovati od cilja), već o onome
kojim,se,ostvaruje »Opće dobro«, što razumijeva sigurnost imovine, odsutnost ugnjetavanja i slobodu.
95
; Ovdje je vidljivo da vrlina nije samo "efikasnost«, već efikasnost upotrijebljena u korist države i radi
ostvar~ja »općeg dobra«. (L. J. Walker, nav. dj.)
96
, Nijedan poredak ne može dugo potrajati ako se ne temelji na zadovoljavanju interesa mnogih, tj. većine.

170

starog poretka Rimljani obnovili jedino to da umjesto doživotnog kralja budu biran.a
dva konzula na godinu dana. To potvrđuje da su svi prethodni poreci grada bili
prikladniji političkom životu u slobodi negoli apsolutizmu i tiraniji.
Gore spomenute stvari mogle bi se potkrijepiti bezbrojnim primjerima, kao što su
Mojsije, Likurg, Solon i drugi utemeljitelji kraljevina i republika, koji su zakone na
opću korist mogli donijeti zato što su sebi priskrbili ovlaštenje, ali njih ću ostaviti po
strani, jer su dobro poznati. Navest ću samo jednoga, koji nije toliko poznat, ali treba
da o njemu razmisle svi koji žele biti donosioci dobrih zakona. Agis, kralj Sparte, 97 želio
je Spartance podvrgnuti zakonima kakve je donio Likurg, jer mu se činilo da je grad
djelomice od njih skrenuo izgubivši mnogo od svoje stare vrline te zato i od snage i
moći, pa su ga u samom njegovu početku spartanski efori 98 ubili kao čovjeka koji je
želio uspostaviti tiraniju. Pošto ga je, međutim, naslijedio Kleomen, u kojega se javila
ista želja zahvaljujući pronađenim Agisovim spisima, gdje je prethodnik objasnio što je
želio i kakvi su mu bili ciljevi, 99 spoznao je da to dobro svojoj domovini može dati
jedino ako stekne ovlaštenje da djeluje sam, jer je smatrao da zbog ambicije ljudi neće
moći koristiti mnogima protiv volje malobrojnih, pa kad mu se pružila prilika, dao je
ubiti sve efore i svakoga tko bi mu se mogao suprotstaviti, i zatim je potpuno obnovio
Likurgove zakone. T a bi odluka bila kadra uskrsnuti Spartu i Kleomenu priskrbiti ugled
kakav je imao Likurg, da nije bilo moći Makedonaca i slabosti ostalih grčkih republika.
Kad su ga, naime, nakon uvođenja tog poretka napali Makedonci, zatekao se sam u
slabijem položaju, i kako se nije imao kome uteći, bio je poražen, a njegova pravedna i
hvale vrijedna zamisao ostala je neostvarenom.
Razmotrivši, dakle, sve to, zaključujem kako je za uvođenje zakona u republici
~potrebno biti sam, i kako Romul za Removu i Tacijevu smrt zaslužuje ispriku a ne
osudu.

X

Koliko su hvale vrijedni utemeljitelji republike ili kraljevstva, toliko su
'sramote dostojni utemeljitelji tiranije
Među svim hvaljenim ljudima najhvaljeniji su oni što su bili vođe i osnivači religija.
Nak9p njihsq qni što su utemeljili ili republik~ ilikraljeyin~. Slijede ih po slavi oni
'što su stojeći na čelu vojske proširili vladavinu svoju ili svoje domovine. Njima se
pridružuju ljudi od pera, a kako takvih ima više vrsta svaki se od njih slavi prema
svojem stupnju. Svim drugim ljudima, kojih ima bezbroj, pripada dio hvale što im je
donosi njihova umješnost ili zanimanje. Sramotni su, naprotiv, i prijezira dostojni ljudi
koji uništavaju religije, koji ruše kraljevstva i republike, neprijatelji vrlina, književnosti i
svake druge umjetnosti što je na korist i diku ljudskog roda, kao što su bezbožnici i
nasilnici, neznalice, lijenčine, kukavice i nevaljalci: A vjerojatno nitko nije toliko lud ili
toliko mudar, ili toliko zao ili toliko dobar, da birajući između dviju vrsta ljudi ne bi
pohvalio onu koja je vrijedna hvale i pokudio onu koju treba kuditi. Pa ipak, gotovo
97
Agis IV, sin Eudamide, okrunjen 250. god. pr. n. e., ali kako je bio rnalolj~tan, staratelj mu je bio Agezilaj.
244. god. pr. n. e. pokušao je ostvariti reforme svog tutora. Ubijen je nakon povratka iz rata protiv Eto! jana, 240. god.
pr. n. e.
98
Pomoću eforata aristokracija je kontrolirala kralja, a činilo ga je pet efora, biranih na jednu godinu.
99
Kleomen III, sin Leonide, ubio je efore i oženio se Agisovom udovicom. Zaratio je protiv Ahejske lige, ali ga je
kod Selasje 222. god. pr. n. e. porazio makedonski regent Antigon. Pobjegao je u Egipat, te u Aleksandriji pokušao
podići ustanak, a nakon neuspjeha učinio je samoubojstvo, 219. god. pr. n. e. Agis i Kleomen su bili Likurgovi
sljedbenici i zalagali su se za povratak »izvornim principima« Likurgova socijalnog zakonodavstva.

171

svi, zavedeni lažnim dobrom ili lažnom slavom, dragovoljno ili zbog neznanja, dopuštaju da ih privuku oni što zaslužuju više pokudu nego pohvalu. A kad na svoju trajnu
diku mogu uspostaviti republiku ili kraljevinu, okreću se tiraniji, ne opažajući koliko
ugleda, koliko slave, koliko časti, sigurnosti, mira i duševnog zadovoljstva propuštaju,
a u koliku ljagu, sramotu, pokudu, opasnost i nemir upadaju. 100
Nije moguće da oni što u republici žive kao privatni građani ili, zahvaljujući
fortuni ili vrlini, postanu u njoj vladarima, ako se oslone na čitanje povijesti ili
uspomena na drevne događaje, ne bi u svojoj domovini željeli živjeti prije kao Scipioni
nego kao Cezari, 101 odnosno, ako su vladari, prije kao Agesilaji, Timoleoni i Dioni nego
kao Nabidi, Falari i Dioniziji, jer bi vidjeli kako su prvi strašno kuđeni, a drugi
izvanredno hvaljeni. 102 Opazili bi također kako Timoleon i ostali nisu u domovini
uživali manji ugled nego Dionizije i Falari, samo što bi opazili i to da su uživali i mnogo
veću sigurnost.
I neka se nitko ne zavarava Cezarovom slavom, koju su osobito veličali pisci, jer
one što ga hvale zavela je njegova fortuna i prestrašila dugotrajna vladavina, koja,
trajući pod njegovim imenom, nije dopuštala da pisci o njemu slobodno govore. Tko,
međutim, želi znati što bi slobodni pisci o njemu govorili, neka pogleda što vele o
Katilini. 103 A Cezar zaslužuje toliko veću pokudu koliko treba više osuditi zlo koje je
učinio nego zlo koje je htio učiniti. Treba također da vidi s koliko pohvale slave
Bruta, 104 pa budući da njega ne mogu osuđivati zbog njegove moći, slave njegova
neprijatelja. Neka, nadalje, tko je postao vladarom u republici pomisli na to koliko su,
otkako je Rim postao carstvom, zaslužniji bili carevi koji su živjeli u skladu sa
zakonima i kao dobri vladari od onih koji su živjeli suprotno, pa će vidjeti kako Titu,
Nervi, Trajanu, Hadrijanu, Antoninu i Marku nisu bili potrebni pretorijanski vojnici ni
mnoštvo legija da ih brane, 105 jer su ih branili njihovo ponašanje, naklonost naroda,
ljubav Senata. Vidjet će i to kako Kaliguli, Neronu, Viteliju i drugim opakim carevima
nisu bile dovoljne istočne i zapadne vojske da ih spase od neprijatelja koje su zlim
ponašanjem i opakim životom stekli. A kad bi se dobro njihova povijest r<rzmotrila,
svakom bi vladaru bila dobrom poukom, jer bi mu pokazala put slave ili prijekora, i
Ovdje je osuda tiranije nedvosmislena. Međutim, autokracija je u stanovitim okolnostima nužna da ispravi
nagomlhnu iskvarenost svijeta i da se poredak vrati »izvornim principima« (zajedničkoga, tj. političkog života), a to je
upravo trenutak u kojem se nalazi Machiavellijeva Italija. Usp. naslov poglavlja u: Toma Akvinski, De regimine
Principum, I, 3: Sicut autem regimen regis est optimum, ita regimen tyranni est pessimum.
101
Publije Kornelije Scipion Afrički, zvan i Stariji (234-183. god. pr. n. e.), pobjednik nad Hanibalom kod
Zame, optužen je da teži kraljevskoj vlasti, nakon čega se povukao iz javnog života. Machiavelli optužuje Cezara za
tiraniju, što je bio lajtmotiv republikanske tradicije u Firenci, o čemu su pisali i Leonardo Bruni i Coluccio Salutati.
Plutarh smatra da je Cezarova tiranija bila to samo po imenu i da je Cezar postupio kao »nježni liječnik koji je izliječio
bolesti države«. Vidjeti: Plutarh, Vitae Paralelae, Dion et Brutus, 2.
102
Agezilaj II, spartanski kralj (398-360. god. pr. n. e.). ·Timoleon je ubio brata Timofana, koji se proglasio
tiraninom Korinta, borio se protiv Dioniza II, oslobodio Sirakuzu od lkera i vratio samostalnost mnogim sicilijanskim
gradovima, nakon čega se povukao iz politike. Dion (408-354. god. pr. n. e.), savjetnik Dioniza II, nagovorio ga je da
dovede Platona u Sirakuzu, izvršio udar protiv Dioniza II (355. god. pr. n. e.), ubijen godinu dana nakon toga. Nabid,
spartanski tiranin, nastavio je reforme Kleomena III, a ubijen je 192. god. pr. n. e. u državnom udaru Etoljana (vidjeti:
Vladar, IX). Falar (570-554) je svoje neprijatelje pekao u brončanom volu (vidjeti: Aristotel, Politika, V, 10). Dioniz I
Stariji (430-367. god. pr. n. e.) i njegov sin Dioniz II bili su tirani Sirakuze.
103
Lucije Sergije Katilina (108-62. god. pr. n. e.), pošto je pokušao steći konzulat, organizirao je zavjeru, koju je
otkrio Ciceron, Pompejev saveznik. Otkriven, poginuo je u bijegu kod Pistoje. Plutarh ga opisuje kao vrlo okrutnoga i
beskrupuloznoga (Vita Ciceronis, 10).
104
Brut je u doba humanizma u Firenci sinonim slobode. Kad je Machiavellijev prijatelj Pietropaolo Boscoli
osuđen na smrt zbog zavjere protiv Medičejaca, prije pogubljenja rekao je ispovjedniku: »Izvadite mi iz glave ovog
Bruta!« (Vidjeti: G. F. Berardi, nav. dj.)
105
Tito Vespazijan (79-81. god. n. e.), Nerva (96-98. god. n. e.), Trajan (98-117), Hadrijan (1l7-138),
Antonije Pije (138-161), Marko Aurelije (161-180) bili su, osim Tita, izborni carevi i u srednjem su vijeku isticani kao
primjeri, posebno M. Aurelije. O pretorijancima usp.: Vladar, XIX, i Umijeće ratovanja, I.

aoo,

172

sigurnosti ili straha. Od dvadeset je i šest naime careva što vladahu od Cezara do
Maks imina 106 šesnaest bilo ubijeno, deset je umrlo prirodnom smrću, a ako je među
ubijenima ijedan bio dobar, kao Galba i Pertinaks,l 07 ubila ga je podmitljivost vojnika
koja se duguje njegovu prethodniku. A ukoliko je među onima koji su umrli prirodnom
smrću poneki bio opak, kao Sever, 108 to valja dovesti u vezu s njegovom golemom
fortunom i vrlinom, kakve malo ljudi ima. Pouka ove povijesti pokazat će mu i to kako
se može urediti dobra vladavina, jer su svi carevi koji su nasljedstvom došli na vlast,
osim Tita, bili slabi, svi oni koji su došli adopcijom bili su dobri, kao ona petorica od
Nerve do Marka. 109 A netom je carstvo spalo na nasljednike, opet se upropastilo.
Neka, dakle, vladar sebi predoči vremena od Nerve do Marka, i neka ih usporedi s
vremenima prije i poslije njih, a zatim neka izabere u kojemu bi želio da se rodio ili u
kojemu bi želio vladati. U onima kad su vladali dobri, vidjet će sigurnog vladara i
njegove sigurne građane, svijet pun mira i pravde, vidjet će ugledni Senat, suce i njihove
časti, kako bogati građani uživaju svoje bogatstvo, kako se uznose plemenitost i vrlina,
vidjet će svuda mir i sreću, i kako su, s druge strane, nestali mržnja, razuzdanost,
podmitljivost i častoljublje, vidjet će zlatno doba, kad je svatko mogao imati i braniti
mišljenje koje hoće. Vidjet će, napokon, kako likuje svijet, kako je vladar ispunjen
štovanjem i slavom, narod ljubavlju i sigurnošću.U 0 Bude li zatim tužno razmotrio
vremena drugih careva, vidjet će kako su bili grozni zbog ratova, razdrti zbog pobuna, u
miru i u ratu okrutni, i mnogo vladara poginulih od oružja, mnogo građanskih ratova,
mnogo izvanjskih, Italiju ojađenu i punu neobičnih nesreća, srušene i opljačkane njezine
gradove. Vidjet će spaljeni Rim, Kapitol koji su uništili njezini građani, opustošene
drevne hramove, izvitoperene obrede, gradove pune preljuba, vidjet će more puno
progonstava, hridi pune krvi. Vidjet će kako u Rimu dolazi do bezbrojnih okrutnosti, i
kako su plemstvo, bogatstvo, položaji a nadasve vrlina optuženi kao smrtni grijesi.
Vidjet će kako se nagrađuju tužitelji, kako su podmićeni sluge protiv gospode, robovi
oslobođenici protiv gospodara, i kako one koji nisu imali neprijatelja tlače prijatelji. I
tada će vrlo dobro spoznati koliko Rim, Italija i svijet duguju Cezaru. 111
I nema sumnje,. ako ga je majka rodila, bojat će se svakog oponašanja zlih
vremena, a golema će ga želja spopasti da slijedi dobra. I doista, idući za zemaljskom
slavom, vladar bi morao poželjeti da posjeduje izopačeqi grad, ne da ga potpuno iskvari
kao Cezar, nego da ga preuredi kao Romul. I doista, nebo ne može ljudima dati veću
priliku da se proslave, niti ljudi veću mogu poželjeti. Kad bi se radi dobra uređenja
grada valjalo odreći vladavine, tko ga ne bi uredio zato da ne padne s položaja donekle
bi zaslužio ispriku. No ako bi mogao zadržati vladavinu i urediti je, ne zaslužuje
nikakve isprike. Neka ukratko oni kojima nebo dadne takvu priliku shvate da su pred
njima dva puta: jedan koji im omogućuje bezbrižan život i nakon smrti donosi slavu,
drugi koji ih prisiljava da neprestano žive u nemiru i da nakon smrti za sobom ostave
vječnu sramotu.
Od 49. god. pr. n. e. (kad je Cezar imenovan diktatorom) do 238. god. n. e. Usp: Fladar, XIX.
Servije Sulpicije GaJba (68-69. god. n. e.), kojeg je, pošto je otjerao Nerona, dao ubiti Oton, i Publije Elvije
Pertinaks (192. god. n. e.), kojega su, poslije smrti Kom oda, ubili pretorijanci, tri mjeseca nakon stupanja na prijestolje.
!08 Septimije Sever (193-211). Usp.: Fladar, XIX.
109
Od 98. do 180. god. n. e. Vidjeti 105. bilješku.
110 Prema tome,
vladareva je vrlina da omogući takav politički život koji je ovdje idealiziran i odgovara
interesima građanske klase, osobito u pogledu triju zahtjeva: sigurnost građana, uživanje u svojim bogatstvima i pravo
svakoga da ima i brani mišljenje koje želi. Time su postavljeni ideološki temelji modernoga građanskog društva. Usp.:
S. Mastellone, Storia ideologica d'Europa da Savonarola a Adam Smith, Firenze, 1979.
111
Tj. svima onima koji su nosili imperatorski naziv Caesar.
!06

107

173

XI

O religiji u Rimljana
Premda je Rim prvog zakonodavca imao u Romulu i njemu, kao roditelju,
dugovao svoje rođenje i odgoj, nebo je ipak smatralo da Romulove mjere nisu dovoljne
tolikom carstvu pa je potakla rimski Senat da izabere Numu Pompilija kao Romulova
nasljednika, kako bi ono što je za Romulom zaostalo Numa proveo u djelo. Zatekavši
neobično divlji narod, 112 a htijući mirnim putem postići građansku poslušnost, N uma
se okrenuo religiji kao nečemu što je prijeko potrebno želi li se održati uljuđenost, 113 pa
ju je uspostavio na takav način da više stoljeća nigdje nije bilo tolike bogobojaznosti
kao u toj republici, što je olakšavalo svaki mogući pothvat koji su Senat ili veliki rimski
ljudi bili naumili ostvariti. 114 I tko bude raspravljao o bezbrojnim djelima i rimskog
naroda u cijelosti, i mnogih Rimljana posebice,gpazitće da su se građani bojali.da sene
ogriješe o zakletvu mnogo više nego o zakon, jer su više poštovali božju nego ljudsku
, moć,~ kao što bjelodano pokazuju primjeri Scipiona i Manlija Torkvata. Nakon
~e Han! balove pobjede nad Rimljanima kod Kane, 115 mnogi su se građani sastali pa su se
zaprepašteni i u strahu dogovorili da napuste Italiju i odu na Siciliju, a kad je to Scipion
dočuo, otišao je da ih nađe i s golim ih je mačem u ruci prisilio na zakletvu da neće
napustiti domovinu. Lucija Manlija, oca Tita Manlija, koji je poslije nazvan Torkvat, 116
bijaše optuzw pučki tribun Marko Pomponije, a prije nego što je došao dan
suđenja Tito ode naći Marka i zaprijeti da će ga ubiti ne zakune li se da će oca osloboditi
optužbe. Pošto ga je prisilio na zakletvu, on se od straha zakleo i odustao je od
optužbe.l 17 Tako je i one građane koje ni ljubav prema domovini ni njezini zakoni ne
mogahu zadržati u Italiji zadržala zakletva koju su bili prisiljeni prihvatiti, a onaj je
tribun žrtvovao mržnju prema ocu, uvredu koju mu je nanio sin i čast svoju da ne bi
prekršio zakletvu. Sve se to ima zahvaliti religiji koju je Numa uveo u taj grad.
I tko dobro razmotri rimsku povijest opazit će koliko je religija poslužila u
zapovijedanju vojskama, u pokoravanju puka, u održavanju dobrote ljudi, u sramoće­
nju opakih.U 8 Prema tome, kad bi se raspravljalo o tome kojemu vladaru Rim više
duguje, Romulu ili Numi, mislim da bi na prvom mjestu bio N uma, jer tamo gdje je
religija lako je uvesti oružje, a gdje je oružje a nema religije, teško je religiju uvesti. I vidi
se kako Romulu u uspostavljanju Senata i drugih političkih i vojnih ustanova nije bio
potreban autoritet boga, ali je i te kako bio potreban Numi, koji je hinio kako je u
odnosima s jednom nimfo m, 119 koja ga savjetuje o svemu što on treba da savjetuje
narodu, a sve zato što je htio uspostaviti nov i u gradu neuobičajen poredak pa se bojao
da mu nije dovoljan vlastit ugled.
I zaista, nikad nitko nije narodu donosio osobite zakone a da se nije utjecao Bogu,

jer inače ne bi bili prihvaćeni, budući da mudar čovjek poznaje mnoge dobrobiti što ne
sadrže očite razloge koji bi druge mogli uvjeriti. Stoga se pametni ljudi koji tu teškoću
žele otkloniti utječu Bogu. Tako su učinili i Likurg, i Solon, i mnogi drugi koji su imali
isti cilj .120 Diveći se, dakle, njegovoj dobroti i mudrosti, rimski je narod prihvaćao sve
N umine odluke. Živa je istina da su mu ona vremena u znaku religije i neukost ljudi za
koje se morao zauzimati uvelike olakšavali nakane i da je lako mogao uvesti bilo kakvu
novost. I tko god bi u sadašnje doba htio uspostaviti republiku nesumnjivo bi na veću
lakoću naišao među brđanima, gdje nema nikakve uljuđenosti, nego među onima što su
navikli živjeti u gradu, gdje je uljuđenost iskvarena; kipar će lijep kip lakše isklesati iz
gruba mramora, nego iz onoga što ga je netko već slabo obrađivao.
Razmotrivši, dakle, sve to, zaključujem da je religija koju je uveo Numa bila među
prvim razlozima sreće grada, jer je omogućila dobar poredak, dobrom poretku je
sklona dobra fortuna, a od dobre fortune ovise uspješno ostvareni pothvati. I kao što je
bogoštovlje uzrokom veličini republika, tako je i njegovo zanemarivanje uzrokom
njihove propasti. Jer, gdje nema straha božjeg tu vladavina mora ili propasti, ili valja da
je podržava strah od vladara koji nadoknađuje nedostatak religije. A kako vladar ne
živi dugo, i vladavina uzmanjka s pomanjkanjem njegove vrline. Zbog toga vladavine
što ovise o vrlini pojedinca kratko traju, jer njegova vrlina prestaje s njegovim životom,
a rijetko kad se osvježi nasljedstvom, kao što mudro veli Dante:
Jer rijetko prijeđe čestitost u radu
na potomke; to ne da tko je daje,
da ljudi od njeg tražiti je znadu. 121
Ne ovisi, dakle, spas republike ili kraljevstva o tome da ima vladara koji mudro
vlada dok živi, nego da ima vladara koji je tako uredi da se ona i nakon njegove smrti
održi. I premda neuke ljude lako uvjeri nov poredak i novo shvaćanje, ne znači da je
nemoguće uvjeriti i uljuđene ljude i one što smatraju da nisu neuki. Firentinski narod
sebe ne smatra ni neznalicom ni neukim, pa ipak ga je fra Girolama Savonarola uvjerio
kako govori s Bogom. Ne želim suditi je li to istina ili nije, jer o takvu čovjeku treba
govoriti s poštovanjem. 122 No zaista mislim da su mu mnogi vjerovali a da nisu vidjeli
ništa neobično zbog čega bi morali povjerovati, jer su njegov život, nauk, predmet
kojim se bavio bili dovoljni da mu ljudi povjeruju. Neka se stoga nitko ne prepadne što
ne može postići ono što je postigao drugi, jer, kao što je rečeno u našem predgovoru,
ljudi su se oduvijek rađali, živjeli i umirali onakvi kakvi jesu.

XII

112

Lit. populus ferox, tj. narod koji se još ne pokorava društvenim zakonima.
Machiavelli ovdje vrednuje religiju sa stajališta njezine političke upotrebljivosti, kao sredstvo kojim se bez
prisile može ostvariti građanska disciplina i sačuvati jednom osnovana država. U tome on, također, raskida s
dotadašnjim metafizičkim raspravama o religiji, »vraćajući se poganstvu«, kako kaže L. J. Walker, inače jezuit.
114
Usp.: Tito Livije, nav. dj., I, 18-21.
l!S 216. god. pr. n. e.
116
Lucije Manlije Kapitolin, rimski diktator 363. god. pr. n. e., optužen je da je povrijedio ustav. Nazvan je Torkvat
zato što je strgnuo ogrlicu (lat. torquis) s jednoga Gala kojega je ubio; Tito Manlije Torkvat, diktator 353. i 349.
god. pr. n, e., branio je oca od optužbi.
117
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 4-5.
118
L. J. Walker u svom komentaru Raspravama ističe da je korijen ».Machiavellijeva poganstva« u Polibijevim
Povijestima (VI, 56), gdje se također iznosi pragmatična koncepcija religije u funkciji života političke zajednice.
119
Nimfa Egerija, po čijoj je preporuci Numa Pompilije osnovao svećenička, a kasnije i obrtnička društva.
Spominje ju Ovidije u svojim Metamorfozama. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 19.

Koliko je važno voditi računa o religiji i kako se Italija upropastila zato što
joj je krivnjom rimske crkve uzmanjka/a

113

174

Vladari i republike koji se žele održati neizopačenima treba da iznad svega
održavaju vjerske obrede i da ih uvijek duboko poštuju. Jer, nema većeg

neizopačenima

120
Plutarh navodi kako je Likurg otišao u Delfe, gdje mu je rečeno da je Apolon čuo njegovu molbu i obećao da
ustav što ga on želi donijeti biti najbolji na svijetu. Vidjeti: Plutarh, Lycourgus, 5.
121
,
Dante, Božanstvena komedija, Čistilište, VII, 121-23.
122
Machiavelli inače Savonarolu naziva »nenaoružanim prorokom", a ovdje je o njemu izneseno najpozitivnije
mišljenje. Usp.: pismo Ricciardu Becchiju od 9. ožujka 1498; Desetljeće iz 1504. god., stihovi 153-165, Vladar, VI i XII,
Rasprave ... , I, 45, i III, 30, Zlatni magarac, stihovi 106-111, te pismo F. Guicciardiniju od 18. svibnja 1521.

će

175

znaka propadanja neke zemlje nego što je zanemarivanje božanskog kulta. To je lako
shvatiti kad se znade na čemu se temelji religija u okrilju koje se čovjek rodio. Svakoj je,
naime, religiji temelj života u nekom njezinu glavnom nas~elu~~ 23- Život poganske religije
temeljio se na proročanskim odgovorima bogova i na sekti gatalaca i haruspika; 124 sve
su ostale njihove svečanosti, žrtve, obredi o njima ovisili. Svi su pogani olako vjerovali
da im Bog koji im može proreći dobru budućnost ili slabu budućnost tu budućnost
može i dodijeliti. Otud hramovi, otud žrtve, otud zaklinjanja i sve druge svečanosti koje
su se odnosile na štovanje bogoya, jer pro ročište u Delu, hram Jupitera Amona 125 i
druga slavna proročišta izazivala su divljenje i pobožnost svijeta. Kako svećenici poslije
stadoše govoriti kao i vlastodršci, a svijet je tu laž otkrio, postadoše ljudi nepovjerljivi i
skloni svaki dobar poredak poremetiti. Moraju, prema tome, vladari u republici ili
kraljevstvu održavati temelje religije koja se u njima ispovijeda, a kad to učine, bit će im
lako republiku održati u vjeri, što će reći u dobru i u slozi. I moraju sve što je njoj u
prilog, makar bilo i lažno, poticati i unapređivati, a moraju to činiti toliko više koliko su
mudriji i bolji poznavaoci ljudske naravi. Zahvaljujući tome što su se toga držali
pametni ljudi, počelo je vjerovanje u čuda, čak i lažna, koja su religije uznosile, mudri ih
ljudi još povećavaju, odakle god dolazila, pa se zbog njihova ugleda u njih svuda
vjerovalo. Tih je čuda u Rimu bilo mnogo, a evo jednog: pošto su porazili grad V ej i, 126
neki rimski vojnici uđoše u Junonin hram, primakoše se njezinoj slici i rekoše joj Vis
venire Romam?127 - pa se jednome učini da vidi kako potvrđuje, a drugome kako kaže
da hoće. Budući da su ti ljudi bili vrlo religiozni (to dokazuje Tito Livije, jer u hram
uđoše bez buke, pobožno i puni poštovanja), učinilo im se da na svoje pitanje čuju
odgovor kakav su prije toga i željeli. To su mišljenje i lakovjernost Kamilo 128 i drugi
vladari jako podržavali i širili. Da se religija od početka kršćanske države održala prema
načelima njezina osnivača, kršćanske bi države i republike bile mnogo složni je i sretnije
nego što jesu. 129 A ne može biti bolji dokaz o njezinu opadanju nego kad se vidi kako su
narodi koji su najbliži rimskoj crkvi, glavi naše vjere, najmanje religiozni. A tko pomisli
na njezine temelje i vidi koliko se od njih razlikuje sadašnje stanje, zacijelo će smatrati
da se približila propast ili bič Božji.
Budući da neki misle kako dobro Italije ovisi o rimskoj crkvi, želim se tome
suprotstaviti s nekoliko dokaza, od kojih ću navesti dva izvanredno moćna i, prema
mojem mišljenju, nepobitna. Prvi je u tvrdnji da je zbog slabog primjera dvora 130 zemlja
potpuno izgubila pobožnost i vjeru, što za sobom vuče bezbroj nedaća, jer kao što se
pretpostavlja da svaka sreća vlada tamo gdje ima vjere, tako se pretpostavlja i to da je
nema gdje manjka vjere. Prvo je, dakle, što crkvi i svećenicima mi Talijani dugujemo, to
što smo postali bezvjerci i zli, ali ima nešto još gore od toga što je uzrokom naše
~~;Machiavelli time izražava misao .da je svaka religija nastala kao posljedica potreba što ih donosi zajednički
život, odnosno politički život, pa se zato neke vrijednosti religije i političke vrline podudaraju.
124
Lat. haruspex - svećenik koji je proricao budućnost na temelju promatranja iznutrica žrtvovan e životinje
(običaj je babilonskog porijekla, a Rimljani su ga preuzeli od Etruščana; asirski har = jetra).
125
Proročište na otoku Delosu nalazilo se u hramu posvećenome Apolon u, koji se ondje rodio; Amon je libijska
božanstvo, čovjek janjeće glave, čije je proročište bilo u današnjoj oazi Sivah. Grcima je bio poznatiji egipatski, a
Rimljanima libijski Amon, kojega su zvali Jupiter-Amon.
126
Etruščanski grad Veii što su ga Rimljani poslije desetogodišnje opsade osvojili 395. god. pr. n. e.
127
Hoćeš li doći u Rim? O toj epizodi vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 22.
128
Marko Furije Kami!, pobjednik Gala i Volščana te osvajač Veja.
129
Machiavelli smatra da su, u osnovi, načela svih religija dobra, samo što se one kasnije iskvare, a to zaključuje
zato što religiju shvaća kao sistem moralnih sudova koji učvršćuje zajednicu. Kršćansku religiju su iskvarili, po njemu,
papa i svećenici kao svjetovni vladari. Nije isključeno da je na taj njegov stav prema kršćanstvu i papi utjecao Marsilije
Padovanski svojim djelom Defensor Pacis.
13 0
, Tj. papskog .dvora. U tim ocjenama Machiavelli se podudara s Martinom Lutherom, koji je 1517. objavio
svoj napad na papu.

176

propasti. T o je da je crkva ovu našu zemlju držala i da je drži u neslozi. I zaista, nikad
jedna zemlja nije bila složna i sretna ako u njoj nisu bili jedna republika i jedan vladar,
kao što se dogodilo u Francuskoj i u Španjolskoj~ A razlog što i Italija nije takva i što i
ona nem<1jednu republiku i jednog vladara samo je crkva, jer u njoj se onajestsmjestila
'TClrŽala svjetovnu vlast, ali nije imala toliko snage i toliko vrline da osvoji ostalu Italiju i
njom zavlada, niti je, s druge strane, bila toliko slaba da ne bi u strahu od gubitka vlasti
nad svjetovnim stvarima pozvala kojeg moćnika da je obrani od onoga što bi u Italiji
postao previše moćan. Očitovalo se to u davnini mnogo puta, kad je uz pomoć Karla
Velikoga potjerala Lombarđane, 131 koji nekoć bijahu kraljevi gotovo cijele Italije, ili
kad je u našim danima smanjila moć Venecije uz pomoć Francuske, a zatim otjerala
Francusku uz pomoć Švicaraca. 132 Kako, dakle, crkva nije bila moćna da bi mogla
osvojiti Italiju niti je dopuštala da je drugi osvoji, Italija nije mogla doći pod jednog
vođu, nego je bila pod više vladara i gospodara, što joj je uzrokovalo toliku neslogu i
toliku slabost te je spala na to da postane plijenom ne samo moćnih barbara nego bilo
koga tko je napadne. A to mi Talijani dugujemo crkvi i nikome drugome. Tko bi se u to
želio sigurnim dokazima uvjeriti morao bi biti toliko moćan da rimsku kuriju pošalje
boraviti, s onakvim ugledom kakav joj je u Italiji, u zemlju Švicaraca, danas jedinog
naroda koji u pogledu religije i vojnog uređenja živi prema drevnom uzoru, pa bi vidio
kako bi opaki običaji te kurije u toj zemlji izazvali više nevolja nego što bi joj ih ikad
ijedan događaj mogao nanijeti.

XIII

Kako su se Rimljani služili religijom da bi gradu dali zakone, i ostvarivali
pothvate, i zaustavljali pobune
Mislim da nije neumjesno navesti koji primjer kako su se Rimljani služili religijom
da bi uredili grad i ostvarili svoje pothvate; i premda ih u Tita Livija ima mnogo, ja ću se
zadovoljiti ovima. Kako je rimski narod uveo tribune s ovlastima konzula, 133 osim
jednoga sve same pučane, i kako je one godine harala kuga i glad, i pokazivali su se neki
čudotvorni znaci, iskoristili su tu priliku plemići protiv tog novog uvođenja tribuna
tvrdeći kako su se bogovi rasrdili što Rim zlorabi veličanstvo carstva i kako se mogu
umiriti samo ako se izbor tribuna obavlja tamo gdje treba. Stoga se dogodilo da je puk,
uplašen tim praznovjerjem, izabrao sve tribune iz redova plemića. Vidi se i u osvajanju
grada Veji kako su se vojskovođe koristili religijom da bi vojsku priklonili na pothvat.
One godine jezero Albano čudnovato je naraslo, 134 a kako su se vojnici kojima je bila
dodijala duga opsada htjeli vratiti u Rim, Rimljani su izmislili da će se te godine, prema
Apolonu i još nekim proročanskim odgovorima bogova, grad Veji osvojiti samo ako se
izlije jezero Albano, što je pomoglo da vojnici podnesu muke rata i opsade i da, obuzeti
131 Langobardi su osvojili sjevernu Italiju (osim Venecije i područja Egzarhata) između 568. i 572. god. Pape
Zaharija (751), Stjepan Il (754), Hadrijan I (772) i Lav III (799) zatražili su pomoć od Franaka i njihova kralja Karla
(768-814), koji se proglasio carem 800. god. Karlo Veliki je porazio Langobarde, na čelu s Deziderijem, 774. god. Usp.:
Firentinske povijesti, I, 9.
132 Cilja na politiku pape Julija II koji je najprije potakao sklapanje Cambraiske lige (1509. god.), protiv
Venecije, a zatim Svete lige (1511-1512), protiv Francuske.
1 33 Vojni tribuni s ovlaštenjima konzula uvedeni su 445. god. pr. n. e. U početku ih je bilo šest, a toliko je bilo i
tribuna po legiji. Svaki vojni obveznik, bio plebejac ili patricij, mogao je biti izabran za tribuna. Usp .. Rasprave ... , I, 39.
God. 400. pr. n. e. za tribuna s konzularnim ovlaštenjima izabran je prvi plebejac, Publije Licinije Kalvus, koji je tako
dobro obavljao svoj posao da je sljedeće godine izabrano pet plebejaca, a samo jedan patricij. Vidjeti: Tito Livije, nav.
dj., v, 13-14.
134 398 .. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav.
dj., V, 15-16.

12

N. MachiaveiJi, IZABRANO DJELO l

177

nadom u osvajanje zemlje, zadovoljno nastave pothvat, tako da je Kamilo, postavši
diktatorom, taj grad zauzeo nakon desetgodišnjeg opsjedanja. I tako je religija, dobro
iskorištena, poslužila da se osvoji grad i da se dužnost tribuna vrati plemstvu, jer bez
spomenutog bi se sredstva teško moglo postići i jedno i drugo.
Ne želim propustiti da u vezi s tim navedem još jedan primjer. U Rimu se dogodilo
mnogo pu buna zbog tribuna T erentila, 135 kad je on htio proglasiti neki zakon, zbog
razloga o kojima će biti riječ kad se o njemu bude govorilo. Među prvim sredstvima
kojima mu se plemstvo suprotstavilo bila je religija, kojom se poslužilo na dva načina.
Najprije su predočili Sibiline knjige, 136 koje su proricale kako zbog unutrašnje pobune
gradu te godine prijeti opasnost da izgubi slobodu. Premda su to tribuni otkrili, puk se
toliko prepao i ohladio da ih nije slušao. Drugo je sredstvo bilo kad je neki Apije
137
s mnoštvom p~ognanika i robova, njih četiri tisuće, noću zauzeo Kapitol,
Herdonije
tako da je postojala opasnost od Ekva i Volščana, vječnih neprijatelja rimskog imena,
dođu li u Rim da ga osvoje, pa budući da su tribuni i dalje uporno nastojali proglasiti
Terentilov zakon tvrdeći kako je to izmišljen a ne pravi napadaj, iz Senata je istupio
neki Publije Ruberije, 138 ponosan i ugledan građanin, s djelomice ljubaznim djelomice
prijetećim riječima upozoravajući na opasnost za grad, i kako njihov zahtjev dolazi u
nezgodno vrijeme, tako da je puk prisilio na zakletvu da će poslušati konzulovu volju.
Tada je puk silom ponovno osvojio Kapitol, no kako je tom prilikom poginuo konzul
Publije Valerije, odmah ga je naslijedio konzul Tito Kvincije, 139 koji nije dopustio da se
puk odmara i da mu ponovno pada na pamet Terentilov zakon, nego je zapovjedio da
iziđe iz Rima i ode se boriti protiv Volščana, pozivajući se na zakletvu da neće napustiti
konzula i na obvezu da ga slijedi. T ome su se opirali tribun! tvrdeći da je zakletva dana
poginulom konzulu a ne njemu. Tito Livije ipak pokazuje kako je puk zbog vjerskog
straha radije poslušao konzula nego povjerovao tribunima. Ovo su njegove riječi u
korist stare religije: »Nondum haec, quae nunc tenet saeculum, negligentia Deum
venerat, nec interpretando sibi quisque iusiurandum et leges aptas faciebat«.l 40 Tribuni
su se zbog toga pobojali da tada ne izgube dostojanstvo pa su se s konzulom
sporazumjeli da pristaju na poslušnost njemu i da se godinu dana ne govori o
Terentilinu zakonu i da konzuli godinu dana ne smiju puk izvoditi u rat. I tako je
religija Senatu pomogla da svlada tu teškoću, koju bez nje nikad ne bi bio svladao.

XIV

Rimljani su predznake tumačili prema potrebi i razborito su odavali da
poštuju religiju i onda kad su bili prisiljeni da je se ne drže, a kažnjavali su
onoga tko bi se drznuo da je potcijeni
Predznaci su, kao što se već raspravilo, dobrim dijelom bili ne samo temelj stare
poganske religije, nego i preduvjet blagostanja rimske republike. Stoga su se Rimljani o
njima brinuli više nego i o kojoj ustanovi i njima su se služili na zborovima za biranje
141

Gaj Terentil Arsa predložio je 461. god. pr. n. e. zakon kojim se ograničavala vlast konzula. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., III, 10. Usp.: Rasprave ..., I, 39.
136
Tzv. libri fata/es u kojima su bila skupljena Sibilina proročanstva.
137
Apije Herdonije Sabinjanin je 460. god. pr. n. e. zauzeo Kapitol. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 15-18.
138
Publije Valerije Publicola, a ne Ruberije.
139
Lucije Kvincije Cincinat, a ne Tito. Oba su imena kod Livija citirana ispravno.
140
Lat: Tada još nije došlo do takvog zanemarivanja navedenih bogova, kakvo danas vlada, niti je svatko u svoju
korist zakone i zakletve tumačio (Tito Livije, nav dj., III, 20).
141 Usp. Rasprave ..., I, 12.
135

178

konzula kad su započinjali pohode, kad su izvodili čete, na bojnom polju i u svakoj
važnoj ;ivilnoj ili vojnoj akciji, i nikad nisu odlazili u rat a da prije nisu vojnike ~:jerili
kako im bogovi obećavaju pobjedu. A između ostalih u vojsci su imali.gataoce ~_DJI s~ se
nazivali kokošarima. 142 Kad god su se odlučivali na bitku s neprijateljem, zahtiJevah su
da kokošari gataju: kad su pilići kljucali, borili su se pod dobrim pred~nakom,.kadv?i~~
kljucali, odustajali su od bitke. Ipak, kad im je razum na:agao ?a nesto mor~J~ ~c1~1t~
unatoč protivnim predznacima, odlučivali su se da to uČine, ah uz takva obpsnJenJa 1
postupke da se ne bi činilo kako to rade potcjenjujući religiju.
Tako je postupio konzul Papirije u jednoj osobito važnoj bici sa Samnićanima, 143
poslije koje su oni ostali posve slabi i poraženi. Ka.d se, n.aime, ~apirije naš~o na b?jnom
polju nasuprot Samnićanima, činilo mu se da mu Je p.objeda o.sigura.~a pa. Je hoteci zbog
toga povesti bitku zapovjedio kokošarima da gataju, no pt~a.d mJe klj~cala, a v_ođ~
kokošara, videći kako je vojska dobro raspoložena da se bon 1 kako su 1 kapetan 1 s:1
vojnici uvjereni da će pobijediti, nije htio propustiti priliku da vojsci pomogne, J?a Je
konzula izvijestio kako su predznaci bili povoljni. Pošto je Papirije svrstao čete za b1tku,
neki su od kokošara pojedinim vojnicima kazali kako pilad nije kljucala, oni to dojave
Spuriju Papiriju, konzulovu sinovcu, a ovaj prenese k?nzu~u, ~oji o~:nah odgovo~i ~~
on kani dobro obaviti svoju zadaću i da su, što se nJega 1 VOJske t1ce, predznac1 bili
ispravni, a ako je kokošar lagao, samom će sebi nanijeti štetu. I da bi ishod o~govar~o
predznaku, zapovjedi legatima da na čelo bitke postave k10košare. Kad krenuse protiv
neprijatelja, strijela koju je odapeo jedan rimski vojnik slučajno ubije vođu kokoš~ra, a
pošto je to dočuo, konzul reče kako se sve razvija dobro i uz naklonos~ bog_ova, J.er se
smrću onog lašca vojska očistila od svakog grije~a. i svake sr?žbe što s_:: Je om ~a ?Jemu
iskalili. I znajući tako svoje ciljeve dobro prilagodt~I pr~?znactm~ odluci povesti ~l~~u, a
da vojska nije opazila da je on i u čemu zanemano nphovu duznost prema rehgi)l.
144
~a~ je, ž~leći
Suprotno je učinio Apije ~ulher na Sic~liji. u prvo~ ~unsko m ;.atu,
se sukobiti s kartaginskom VOJskom, zapovjediO kokosanma da ucme auspKlJ, pa J~ ~a
njihov izvještaj da pilad ne kljuca rekao: »Pogledajrr:o hoć~ li pi:i<<, te ih je dao b~~:t1 ~
more· kad se sukobio, izgubio je bitku. Zbog toga Je u Rimu bw osuđen, a Paplrl)e Je
bio p~čašćen, ne toliko zbog toga što je jed~n izgubio ~drugi po~!i~dio, nego ~a.to štov~e
jedan prema auspicijima odnosio razbonto a drug1 neprom1sl~eno. A taJ _1e n~~m
vračanja imao jedini cilj da vojska s pouzdanjem ode u bitku, Jer. po~z~anJe. uv~jek
donosi pobjedu. Time se nisu služili samo Rimljani, o čemu ću navesti pnmJer u 1ducem
poglavlju.

xv
Kako su se

Samnićani

za skrajnju

pomoć

u nevoljama utjecali religiji

Samnićane su više puta porazili Rimljani, na koncu su bili u~~šteni .u. To~~ani:
pobijena im je bila vojska, poginuli su im vojskovođe? a pobijeđe~1 s~. b1h ~ nphov1

drugovi, kao što su Toskanci, Francuzi i Umbri, nec suts nec exterms vtnbus t~m star.e

poterant, taml!n bello non abstinebant; adeo ne infeliciter quidem defensae ltbertatts
142

.
,
..
Lat. pullarii.
Lucije Papirije Kursor Mlađi, u bici kod Akvilonije, 293. god. pr. n. e., u vriJeme trecega sammtskog rata.
. ...
. .
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 40.
144 Apije Klaudije Pulher, u pomorskoj bici kod Drepane, 249. god. pr: n. e. TaJ Je događaJ L1VIJe spomenuo
samo uzgred, ali je zato opis uzet od Polibija (nav. dj., I, 49-51). Usp. 1: M. T uliJe Ciceron, De Natura Deorum, II, 3.
143

179

taedebat, et vinci quam non tentare victoriam malebant. 145 Stoga odlučiše da se zadnji
put okušaju, a kako su znali da je za pobjedu potrebno u vojnicima potaknuti odlučnost
i da je za tu svrhu najbolje sredstvo religija, naumiše obnoviti svoju staru žrtvu s
pomoću svojeg svećenika Ovija Pakcija, priredivši je na ovaj način: pošto se obavilo
svečano žrtvovanje i pošto su se vojni starješine pred umrlim žrtvama i upaljenim
oltarima zakleli da nikad neće napustiti bitku, pozvali su jednog po jednog vojnike pa
su ih među oltarima, usred više centuriona, s~isukanim mačevima u ruci, najprije prisilili
da se zakunu kako nikad neće otkriti što su vidjeli i čuli, a zatim su ih odvratnim
riječima i magijskim formulama punim straha prisilili da se bogovima zakunu i obećaju
kako će spremno poslušati što god im zapo\Cjednici narede, i kako nikad neće pobjeći iz
bitke, i kako će ubiti svakoga koga vide da bježi, a ne posluša li, neka se odmazda sruči
na njegovu obitelj i na njegov rod. A kako su se neki od njih prepali i nisu se htjeli
zakleti, njihovi su ih centurioni smjesta ubili, tako da su se zatim, prepadnuti pred
okrutnim prizorom, svi ostali zakleli. Da bi taj njihov okup bio veličanstveniji, polovicu
od četrdeset tisuća ljudi odjenuše u bijelo s kitama i perjanicama na kacigama, i tako
uređeni smjeste se kraj Akvilonije. Protiv njih stigne Papirije, koji, sokoleći svoje
vojnike, reče: »Non enim cristas vu/nera facere, et pieta atque aurata scuta transire
romanum pilum.« 146 I da bi oslabio dojam koji su njegovi vojnici stekli o neprijateljima
zbog njihove zakletve, reče da oni zbog toga moraju osjećati strah a\ne hrabrost, jer se
istodobno moraju bojati grqpana, bogova i neprijatelja. Kad je došlo do sukoba, bili su
svladani Samnićani, jer su rimska vrlina i strah zbog prethodnih poraza nadmašili svu
odlučnost koju su oni mogli steći zahvaljujući religiji i zakletvi. Ipak se vidi da oni nisu
smogli drugi izlaz niti su se imali ičemu drugom uteći u nadi da će opet steći izgubljenu
hrabrost. To najbolje potvrđuje koliko se povjerenje može imati u dobro upotrijebljenu
religiju. I premda bi se možda ovo što je rečeno moralo uvrstiti u izvanjske događaje,
ipak se odnosi na jednu od najvažnijih institucija rimske republike, pa sam smatrao da
to moram ovdje iznijeti, da ovo gradivo ne dijelim i da se na nj ne moram više puta
navraćati.

XVI
Narod naviknut živjeti pod vladarom teško sačuva slobodu ako slučajno
postane slobodan
Koliko je narodu naviknutu živjeti pod vladarom poslije teško očuvati slobodu
ako je kojim slučajem stekne, kao Rim nakon protjerivanja Tarkvinija, pokazuju
bezbrojni primjeri o kojima se može čitati u starim povijesnim spisima. A lako je tu
teškoću shvatiti, jer narod je zapravo samo divlja životinja, koja se, premda je po
prirodi okrutna i divljačna, uvijek čuvala u zatvoru i ropstvu, a kad se prepusti sudbini
u slobodnoj prirodi, nenaviknuta da se hrani i ne poznavajući skrovišta gdje se može
skloniti, postane žrtvom prvoga koji je opet nastoji sputati lancima. 147
145
Lat.: Nisu se mogli oduprijeti ni svojim snagama ni vanjskom pomoću; pa ipak se nisu prestajali boriti, i
toliko im je bilo stalo do slqbode, iako nesretno hranjene, da su radije željeli biti pobijeđeni nego da'pokušaju pobijediti.

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 31.
146
Lat.: Dakle, kreste ne ranjavaju i rimsko koplje prolazi kroz štitove, iako su oslikan"i i pozlaćeni (Tito Li vije,
nav. dj., X, 39). Rimska vojska je nakon bitke kod Sentinuma, 295. god. pr. n. e., kad je poražen samnićanski
vojskovođa Gelije Egnacije, pokorila Umbriju, dio rimske vojske, kojom je zapovijedao Spurije Karvilije, osvojio je
Amiternum, a drugi dio, pod vodstvom Papirija, osvojio je Duroniju. Karvilije je tada napao Kominijum, a Papirije je
napao glavninu samnićanske vojske kod Akvilonije.
147
Usp.: Polibije, nav. dj., Vl, 9.

180

Isto se događa narodu koji, naviknut da živi pod neciJOm vlašću, ne znaJUCI
razmišljati ni o javnim obranama ni o javnim povredama, ne poznavajući vladaoce kao
što ni oni njega ne poznaju, opet ubrzo pada pod jaram, većinom teži nego onaj što ga je
prije toga netom svrgnuo s vrata, i zatekne se u toj nevolji, premda nije potpuno
iskvaren. Jedan narod, naime, u koji je potpuno prodrla iskvarenost, ne samo kratkotrajno nego uopće ne može živjeti slobodan, kao što ćemo dolje raspraviti. I stoga se
naše razmatranje odnosi na narode gdje se iskvarenost nije jako proširila i gdje ima više
dobrog nego pokvarenog. ·
Spomenutoj treba dodati još jednu teškoću: država koja postane slobodnomsebi
stvara velike neprijatelje a ne velike prijatelje. Neprijatelji joj postaju svi koji su se
koristili tiranskim stanjem hraneći se vladarovim bogatstvom: kad im se oduzme
mogućnost da se njim koriste, ne mogu živjeti u zadovoljstvu i prisiljeni su da nastoje
obnoviti tiraniju kako bi sebi vratili moć. Ne dobija, kao što sam rekao, velike
prijatelje, jer slobodno življenje predviđa časti i nagrade zbog pravih i određenih
razloga, a mimo njih ne nagrađuje i ne časti nikoga, pa kad tko stekne čast i korist koje
smatra da zaslužuje, ne smatra se obvezatnim prema onima koji ga nagrađuju. Osim
toga, opću korist koja se izvlači iz slobodna življenja nitko ne poznaje dok je posjeduje,
a ona se sastoji u tome što se u svojim stvarima može uživati slobodno bez ikakva
straha, što se ne treba bojati za čast žena, za čast djece, što se ne mora strepiti za sebe,
jer nitko neće priznati da je zahvalan onome tko ga ne zlostavlja. 148
Zato, kao što se gore veli, slobodna država i ona koja se nanovo stvara ima velike
neprijatelje a ne velike prijatelje. I tko hoće doskočiti tim neprilikama i neredima koje
rečene teškoće sobom donose, nema moćnijeg, valjanijeg, zdravijeg, potrebnijeg načina
nego »ubiti Brutovu djecu<<, 149 koja su se, kao što poučava povijest, s drugim mladim
Rimljanima odlučila na urotu protiv domovine samo zato što pod konzulima nisu mogli
iskorištavati svoj položaj kao pod kraljevima, tako da je sloboda naroda njima ~Ha isto
što i ropstvo. Tko naumi vladati mnoštvom ili u slobodi ili kao pojedinačni vladar, a ne
osigura se od neprijatelja novog poretka, stvara kratkotrajnu državu. Istina je da
nesretnima smatram vladare koji se služe neuobičajenim sredstvima da očuvaju položaj,
zato što im je mnoštvo neprijatelj: tko, naime, imade malo neprijatelja lako se i bez
mnoge bruke očuva, ali ako su mu svi neprijatelji, nikad se ne očuva, i što je
okrutniji u postupcima, to slabijom postaje njegova vladavina. Prema tome, najbolji
način koji se može primijeniti jest nastojanje da se pridobije sklonost naroda. 150
Premda ova rasprava odudara od dosadašnje, jer govorim o vladaru umjesto o
republici, da se ne bih morao ponovno vraćati na taj predmet želim o njemu još nešto
ukratko reći. Ako vladar hoće pridobiti neprijateljski raspoložen narod, a govorim o
vladarima koji su postali tiranima u svojoj domovini, smatram da on najprije mora
istražiti što narod želi, pa će uvijek opaziti da želi dvije stvari: osvetiti se onima koji su
krivi što je u ropstvu, i ponovno steći slobodu. Prvoj želji vladar može udovoljiti u
potpunosti, drugoj djelomice. Evo primjera koji se odnosi na prvu želju. Kad je Kleark,
148 Tal. vivere libero, koji ima dva aspekta: vanjski, kao sloboda od ugnjetavanja vanjskog neprijatelja, i
unutrašnji, koji se sastoji od slobode od ugnjetavanja što ga provode drugi slojevi ili vladar.
149 Lucije ]unije Brut, nećak Tarkvinija Oholog, nakon protjerivanja rimskih kraljeva izabran je za konzula uz
Kola tina (usp.: Rasprave ..., ~, 3.). Njegovi sinovi Tiberije J unije i Tito Junij e organizirali su zavjeru da svrgnute
Tarkvinije vrate na vlast, i stoga ih je otac dao pogubiti. Metaforu »ubiti Brutovu djecu« Machiavelli·uzima kao moto
uklanjanja svih onih koji su opasni za novu vladu, bez obzira na to da li je riječ o monarhiji ili o republici. Međutim,
apsolutizacija te maksime dovodi do izvrtanja njezina autentičnog značenja. Naime, opasni su oni koji, pozivajući se na
zasluge,,~' ostvarenje slobode, zapravo rade protiv te slobode. Usp.: Vladar, !Il, IV i VII pogl.
~JO Pretpostavka je dobrog poretka da je narod zadovoljan, na što moraju misliti i monarhije. Vidjeti: Vladar, III,
V, VII, VIII, IX, XX pogl. Usp.: Aristotel, Politika, V, 9., koji kaže da svi vladari moraju raditi na dobrobit naroda i
usvojiti zakletvu: »neću nanositi nepravdu narodu«.

181

tiranin Herakleje, 151 ot1sao u progonstvo, došlo je do nesuglasica između puka i
optimata Herakleje, koji su se osjetili slabijima i okrenuli Klearku te su, urotivši se s
njim, ustali protiv narodne volje u Herakleji i oduzeli puku slobodu. Zatekavši se
između bezobzirnosti optimata, koje nikako nije mogao ni zadovoljiti ni urazumiti, i
bijesa pučana, koji nisu mogli podnositi gubitak slobode, Kleark je odjednom odlučio
osloboditi se neugodnih velikaša i pridobiti puk. I kad mu se za to ukazala povoljna
prilika, raskomadao je sve optimate na golemo zadovoljstvo pučana. Tako je zadovoljio
jednu od želja naroda, to jest želju da se osveti. Što se, pak, tiče druge želje puka, želje
da ponovno stekne slobodu, u nemogućnosti da ga zadovolji vladar mora istražiti
uzroke zbog kojih puk želi da bude slobodan+ a zaključit će da manji dio želi biti
slobodan kako bi zapovijedao, ali svi ostali, kojih je bezbroj, žele slobodu da bi živjeli u
sigurnosti. U svim republikama, naime, u položaj da zapovijedaju nikad ne dođe više od
četrdeset ili pedeset građana, a kako je to malen broj, lako se od njih osigurati, ili
njihovim uklanjanjem, ili dodjeljujući im dio od mnogih položaja, kojima se prema
svojim prilikama dobrim dijelom moraju zadovoljiti. Druge, kojima je dosta da žive u
sigurnosti, lako je zadovoljiti donoseći uredbe i zakone koji istodobno obuhvaćaju i
vladarovu moć i sigurnost sviju. A kad vladar to učini i narod vidi da se on o te zakone
ne ogrešuje, ubrzo će početi živjeti u sigurnosti i zadovoljan. Primjer je kraljevina
Francuska, 152 u kojoj se živi sigurno samo zato što su se kraljevi obvezivali bezbrojnim
zakonima, u kojima je obuhvaćena sigurnost cijelog naroda. A onaj tko je uredio tu
državu zahtijevao je da kraljevi odlučuju o vojnim i novčanim poslovima, a o svim
ostalim mogu odlučivati samo onako kako zakoni predviđaju. Vladar, dakle, ili
republika koji od početka ne osiguraju svoj položaj treba da ga osiguraju u prvoj
prigodi, kao što su učinili Rimljani. Tko takvu prigodu propusti, kasno se kaje što nije
učinio ono što je morao. Još nepokvaren kad je ponovno stekao slobodu, rimski ju je
puk mogao sačuvati nakon ubojstva Brutovih sinova i poraza Tarkvinija služeći se svim
sredstvima i postupcima o kojima je bilo govora. Da je, pak, taj puk bio pokvaren, ni u
Rimu ni nigdje ne bi našao pravih načina da je očuva, kao što ćemo pokazati u idućem
poglavlju.

XVII

Kad iskvaren puk stekne slobodu s golemom mukom ostane slobodan
Smatram da je bilo neizbježno ili da u Rimu kraljevi odumru, ili da Rim u vrlo
kratkom roku postane nemoćan i bez ikakve vrijednosti: znajući do kakve su se
iskvarenosti srozali kraljevi, da se to dva ili tri puta uzastopce nastavilo i da se njihova
iskvarenost stala širiti na ostale članove društva čim bi se ovi pokvarili, ne bi ga nikad
bilo moguće reformirati. Izgubivši, međutim, glavu dok je još trup bio čitav, mogli su se
lako snaći da žive u slobodi i redu. Treba pretpostavljati kako je prava istina da
iskvareni grad koji živi pod vladarom, makar odumrli i vladar i cio njegov rod, nikad ne
može doći do slobode, dapače, potrebno je da jedan vladar uništi drugoga; bez novoga
gospodara nikad nema počinka narodu, ako ga dobrota pojedinca i njegova vrlina 153 ne
drže u slobodi, ali će sloboda potrajati onoliko koliko i njegov život. Tako se dogodilo
151

Klearh, tiranin Herakleje Pontske (364-352. god. pr. n. e.). Vidjeti: Justin, Historiae, XVI, 4.
Francuska je za Machiavellija primjer uređene, »pravne" države s dobrim zakonom i ravnotežom između
ambicija, tj. interesa različitih klasa. Usp.: G. Cadoni, Machiavelli: Regno di Francia e "Principato civile«, Roma, 1974.
153
Ovdje je jasnija distinkcija između kreposti kao ćudorednog svojstva i vrline kao sposobnosti, kako to
prevodi i komentira I. Frangeš u Vladaru.
152

182

Siracusi, koju su Dion i Timoleon 154 svojom vrlinom u raznim vremenima dok su živjeli
držali u slobodi, a nakon njihove joj se smrti vratila prijašnja tiranija. Nema, međutim,
boljeg primjera nego što je Rim, koji je odmah nakon protjerivanja Tarkvinija uspio
steći i zadržati slobodu, ali nakon smrti Cezara, nakon smrti Gaja Kaligule, nakon smrti
Nerona, pošto je nestao cijeli carski rod, nikad nije uspio ne samo održati nego ni
započeti slobodan život. A takva je razlika u događajima jednog te istog grada nastala
samo otuda što u doba Tarkvinija rimski puk još nije bio iskvaren, a u ovo je zadnje
doba bio potpuno iskvaren. Da bi se održao postojanim i spravnim kloniti se kralja
onda ga je bilo dovoljno navesti da se zakune kako nikad neće dopustiti da itko u Rimu
vlada, a u drugim vremenima ni ugled i strogost Bruta 155 sa svim istočnim legijama nisu
bili dovoljni da ga privole da pristane na slobodu koju joj je on poput prvog Bruta
vratio. Povod je tome bila iskvarenost koju su Mari jevi pristaše 156 unijeli u puk, na čelu
s Cezarom, 157 koji je umio toliko zaslijepiti mnoštvo da ono nije ni opazilo jaram što ga
je samom sebi na vrat naprtila.
Premda primjeru Rima treba dati prednost pred bilo kojim drugim primjerom, u
vezi s tim želim navesti narode poznate u naše doba. Velim stoga da nikakav događaj,
ma koliko težak i silovit, ne bi mogao Milano i Napulj dovesti do slobode, jer su to
potpuno iskvareni gradovi. Vidjelo se to nakon smrti Filippa Viscontija, koji je Milanu
htio dati slobodu, ali je nije mogao i nije znao održati. 158 Bila je stoga velika sreća za
Rim što su se kraljevi ubrzo iskvarili pa su bili iz njega otjerani, i to prije nego što je u
srce grada prodrla njihova iskvarenost, koja je uzrokovala bezbrojne pobune u Rimu,
gdje su ljudi imali dobar cilj pa nisu naudili nego su koristili republici.
Može se ovako zaključiti: kad ljudi nisu iskvareni, pobude i druge bruke ne štete;
gdje su iskvareni, dobri zakoni ne koriste ako ih nije donio netko tko je kadar iznimnom
snagom postići da se oni poštuju sve dok se ljudi ne poboljšaju, što ne znam da se ikad
dogodilo i je li bilo moguće da se dogodi. Vidi se naime, kao što sam malo prije kazao,
da se grad koji je zbog iskvarenosti pao digne, ako se to uopće ikad dogodi, samo
zahvaljujući vrlini u to doba živog pojedinca, a ne vrlinom općinstva što podržava
dobar poredak; 159 a netom takav pojedinac umre, vraća se u prethodno stanje, kao što
se dogodilo u Tebi: dok je živio Epaminonda, zahvaljujući njegovoj vrlini mogla je
zadržati oblik republike i države, a kad je umro, vratili su se prvobitni neredi: 160 uzrok
je u tome što čovjek ne može živjeti toliko dugo da priuči na dobro grad koji je dugo bio
naviknut na zlo. Pa ako netko što vrlo dugo poživi, ili dva uzastopna sposobna
nasljednika grad ne privedu slobodnom životu, čim ostane bez njih, propada, osim ako
ga pojedinac osobitih sposobnosti uz mnogo opasnosti i s mnogo krvi ne preporodi. Jer
154

Usp.: Rasprave ... , I, ·10.
Marko Junij e Brut (85--42. god. pr. n. e.), Cezarov ubojica. Bio je guverner Makedonije, a njegov prijatelj Gaj
Longinije Kasije guverner Sirije.
156 Pristaše
Gaja Marija (157-86. god. pr. n. e.), Sulina rivala u građanskim ratovima.
157 Cezarova
tetka Julija bila je Marijeva žena, a njegova žena Kornelija bila je kći Cine, Marijeva najboljeg
prijatelja. Cezar je nakon Mari jeve smrti stao na čelo narodne stranke. Vidjeti: Gaj Trankvil Svetonije, Divus Julius, 6, 1.
158 Filippo
Maria Visconti, milanski vojvoda (1412-1447), uspostavio je vlast Viscontij("vih nakon smrti Giana
Galeazza (1385-1402). Nakon njegove smrti uspostavljena je »Zlatna ambrozijanska republika", koju je 1450. god.
srušio Francesco Sforza, oženjen Biancom Marijom, vanbračnom kćeri Filippa Marije Viscontija. Usp.: Firentinske
povijesti, V i VI, i Vladar, XII pogl.
159 L. J.
Walker u svom komentaru Raspravama smatra da se iz tog poglavlja mogu izvući tri zaključka: 1. da su
klasni sukobi korisni državi ako su pod kontrolom; 2. samo kad su prilike zrele može se nametnuti neki oblik vladavine;
3. kad postoje neprilike, nužno je da vlast u državi ima jedan čovjek.
160 Epaminonda
(420-362), tebanski general i političar, prijatelj Pelopide, koji je 379. god. pr. n. e. ubio
Leontijada i time dokončao spartansku tiraniju u Tebi. Za vrijeme Pelopide i Epaminonde Teba je doživjela velik progres
i prosperitet. Vidjeti: Polibije, nav. dj., IV, 32-33.
155

183

iskvarenost i nenaviknutost na slobodan život posljedica su nejednakosti u gradu, 161 a
da bi se postigla jednakost potrebna su izvanredna sredstva, kakva malo tko zna ili želi
upotrijebiti, o čemu će na drugom mjestu biti potanje riječ.

XVIII

Kako se u iskvarenom gradu može održati slobodna država, ako
ili uspostaviti, ako je nema

već

postoji,

Mislim da nije neumjesno ni u neskladu s prethodnom raspravom razmotriti može
li se u iskvarenom gradu održati slobodna država 162 ako već postoji, ili, ako je nema,
može li se uspostaviti. O tome velim da je vrlo teško učiniti i jedno i drugo, i premda je
gotovo nemoguće dati pravilo, jer bi valjalo raspravljati od slučaja do slučaja, prema
težini iskvarenosti, ipak je dobro o svemu razlagati, pa ne želim ni to propustiti. A
pretpostavit ću osobito iskvaren grad kako bih povećao takvu teškoću, jer nema ni
zakona ni uređenja koji su dovoljni da se obuzda opća iskvarenost. Kao što su za dobre
običaje potrebni zakoni, tako su i za poštivanje zakona potrebni dobri običaji. Osim
toga, ustanove i zakoni uvedeni u republici od njezina početka, dok su ljudi bili dobri,
poslije prestaju biti umjesni kad ljudi postanu opaki. A ako se zakoni prema događa­
jima u nekom gradu mijenjaju, nikad se ne mijenja, ili rijetko kad, njegovo uređenje:
zbog toga novi zakoni nisu dovoljni, jer ih postojano uređenje kvari. Da bih ovaj dio
bolje objasnio velim da su u Rimu građane obuzdavale vladine iliti državne uredbe, a
zatim zakoni zajedno s magistratima. Uređenje države se temeljilo na moći puka,
Senata, tribuna, konzula, na načinu na koji su se birali i stvarali magistrati, i na načinu
donošenja zakona. To se uređenje malo mijenjalo, ili nimalo, prilikom pojedinih
događaja. Donosili su se zakoni koji su obuzdavali građane, kao zakon o brakolomstvu, 163 o prekomjernom luksuzu, 164 o izbornim makinacijama 165 i mnogi drugi,
postepeno, prema tome kako su se građani kvarili. No dok je državno uređenje ostajalo
nepromijenjen o i zbog iskvarenosti bez učjnka, zakoni koji su se mijenjali nisu bili
dovoljni da ljude poboljšaju, ali bi bilo od velike koristi da se s novim zakonima
mijenjalo i uređenje. A da takvo uređenje iskvarenog grada nije bilo dobro vidi se u
dvjema glavnim stvarima, u postavljanju magistrata i u donošenju zakona. Rimski je
narod konzulat i druge prve položaje u gradu davao samo onima koji su to zahtijevali.
Takvo je uređenje u početku bilo dobro, jer su zahtjeve postavljali samo građani koji su
se smatrali dostojnima položaja, a biti odbijen bilo je sramotno, tako da su se svi dobro
ponašali kako bi ih smatrali dostojnima. Postade poslije taj način u iskvarenom gradu
vrlo opasan, jer političke položaje nisu tražili oni što su imali veću vrlinu nego oni koji
su imali veću moć, a nemoćni su se, koliko god obdareni vrlinom, od straha ustezali da
postave zahtjev. Do te nevolje nije došlo odjednom, nego postepeno, kao što se upada u
161

Nejednakost je, po Machiavelliju, nespojiva s republikanskim uređenjem.
Slobodna država, u smislu da građani slobodno mogu izabrati oblik političkog uređenja i da nema
ugnjetavanja.
163
Lex Julia de adulteriis, donesena u vrijeme Augusta.
164
Cilj zakona o prekomjernom luksuzu bio je smanjivanje nejednakosti među građanima o kojima Machiavelli
govori u prethodnom poglavlju, ali tek kao posljedica: zakoni Dvanaest ploča ograničili su pogrebne troškove, Lex
Oppia iz 215. god. pr. n. e. zabranio je ženama prekomjerno kićenje, Lex Fannia je 161. god. pr. n. e. ograničio troškove
za gozbe, kao i Lex Didia iz 143. i Lex Licinia iz 100. god. pr. n. e. Slični su bili Leges Corneliae za vrijeme Sule, Lex
Aemilia iz 78. god. pr. n. e., Lex Antia i Leges fuliae, koje je donio Julije Cezar. Usp.: L. J. Walker, nav. dj. Vidjeti i: Tito
Livije, nav. dj., XXXIV, 4.
165
Lex Cornelia Baebia de ambitu; Lex Plantia je zabranio javno nasilje, a Lex Tullia, donesen na Ciceronov
prijedlog, trebalo je da spriječi korupciju.
162

184

sve druge nevolje. Pošto su, naime, Rimljani pokorili Afriku i Aziju te gotovo cijelu
Grčku sebi podvrgnuli, 166 postali su sigurniji u svoju slobodu i nisu smatrali da više
imaju neprijatelja od kojih bi se bojali. Zbog njihove sigurnosti i slabosti neprijatelja
rimski narod dodjeljujući konzulat više nije gledao na vrlinu, nego na utjecajnost,
dovodeći na položaje one što su se umjeli vještije ophoditi s ljudima, ne one koji su znali
bolje pobjeđivati neprijatelje, a zatim su se od takvih spustili do onih što su bili moćniji.
Tako su zbog pogrešnog urađenja dobri ostajali posve isključeni. Tribun, ili bilo koji
drugi građanin, mogao je narodu predložiti zakon, o kojemu je svaki građanin mogao
govoriti u prilog ili protiv prije nego što je donesen. Bilo je to uređenje dobro kad su
građani bili dobri; jer uvijek je bilo dobro kad svatko tko zna što je za opće dobro to
može i predložiti, i dobro je da svatko o tome može kazati svoje mišljenje, kako bi
narod, pošto svakoga čuje, mogao izabrati najboljeg. No kad su građani postali zli,
takvo je uređenje postalo vrlo slabo, jer samo su moćnici predlagali zakone, i to ne radi
sveopće slobode, nego u korist svoje moći, a zbog straha od njih protiv njihovih se
zakona nitko nije usuđivao izjasniti, tako da je puk bio ili prevaren ili prisiljen 167 da
odlučuje o svojoj propasti.
Ako se željelo da Rim u iskvarenosti održi slobodu, bilo je stoga nužno da jednako
kao što je s razvojem svojega života donosio nove zakone uspostavi i novo uređenje, jer
drugačiji red i način života valja propisati bolesniku i zdravome i ne može se sličan oblik
davati posve suprotnoj materiji. Kako se uređenje mora obnoviti ili odjednom,
pošto se uvidi da više nije dobro, ili postepeno, pošto se svaki njegov dio pokaže
nevaljalim, velim da je jedno i drugo gotovo nemoguće. Ako se, naime, želi postepeno
obnoviti, treba da to obavi mudar čovjek koji mu unaprijed vidi mane, i to u začetku.
Vrlo je lako moguće da se takav u gradu nikad ne pojavi, a i pojavi li se, ne bi mogao
uvjeriti ostale u svoje shvaćanje, jer ljudi naviknuti živjeti na jedan način ne žele se
mijenjati, pogotovo kad zlu- ne gledaju neposredno u lice, nego im se predočuje kao
pretpostavka. Što se, pak, tiče mijenjanja uređenja odjednom, kad svi uvide da nije
dobro, velim da se njegova -nekorisnost koja se lako spozna teško popravlja, jer se nije
dovoljno poslužiti redovnim sredstvima, budući da su redovni postupci slabi, nego valja
ići na izvanredne mjere, kao što su nasilje i oružje, te postati vladarom u gradu i njime
raspolagati po svojoj volji. A kako reformiranje političkog života pretpostavlja dobrog
čovjeka, a nasilno postajanje vladarom republike pretpostavlja zlog čovjeka, rijetko se
kad događa da dobar čovjek želi postati vladarom zlim putem, makar mu cilj bio
dobar, 168 i da zao čovjek postavši vladarom želi dobro djelovati i ikad osjeti potrebu da
se dobro posluži vlašću koju je na zao način stekao.
Zbog svega rečenog teško je ili nemoguće u iskvarenim gradovima održati ili
nanovo uspostaviti republiku. A kad bi se i stvorila i održala, bilo bi je nužno pretvoriti
više u vladarsku nego u narodnu državu, kako bi ljude koje zbog njihove drskosti
zakoni ne mogu popraviti obuzdala neka gotovo kraljevska vlast. A žele li se drugačijim
putem prisiliti da postanu dobri, bio bi to vrlo okrutan ili posvema nemoguć pothvat,
kao što sam gore rekao 169 da je učinio Kleomen. Ako je on, da bi ostao sam, poubijao
166

Rimljani su pokorili Malu Aziju nakon poraza Antioha kod Magnezije, 190. god. pr. n. e., Makedonija i
pale su pod rimsku vlast nakon Perzejeva poraza kod Pidne 168. god. pr. n. e., Afrika je pokorena nakon pada
Kartage, 146. god. pr. n. e., a Azija je postala rimskom provincijom 129. god. pr. n. e.
167
Sila i prevara su sredstva kojima se inače služi vladar, pa onaj tko želi biti dobar vladar mora svladati njihovu
upotrebu. Usp.: M. T ulije Ciceron, De Officiis, I, XIII, 41, gdje se sila i prevara personificiraju u liku lava i lisice.
168
Prema tome, vrijednosno dobar cilj ide zajedno s dobrim sredstvima, ali su mogući i izuzeci, koji ovise o
običajima i raspoloženju ljudi, odnosno o »materiji«. U skladu s tim treba prilagoditi i »formu«, tj. oblik vladavine.
Ali
oni se ne zbivaju u zrakopraznom prostoru, pa treba uzeti u obzir i okolnosti, tj. »vrijeme«. Usp.: Vladar, XXV pogl.
169
Vidjeti: Rasprave .. ., I, 9.
Grčka

185

efore, te ako je zbog istih razloga Romul ubio brata i Tita Tacija Sabina, a zatim su se
dobro poslužili svojom vlašću, ipak valja primijetiti da ni jedan ni drugi nisu zatekli
narod uprljan onakvom iskvarenošću koju u ovom poglavlju razmatramo, i zato su
mogli smišljati i smislivši ga u djelo provesti svoj naum.

XIX

Nakon izvrsnog vladara može se održati slab vladar, ali nakon slabog,
nemoguće je da se s drugim slabim održi vladavina

poštuju, tako da je odmah uvidio kako se radi očuvanja Rima mora okrenuti ratu i biti
nalik Romulu, a ne Numi.
Iz toga neka izvuku pouku svi vladari što vode državu: tko bude nalikovao Numi
vodit će je ili je neće voditi prema tome kako će se vrijeme i fortuna okretati, ali tko
bude nalik na Romula i poput njega naoružan mudrošću i oružjem, na svaki će je način
voditi, ako mu je koja uporna i prevelika sila ne oduzme. A zacijelo se može smatrati
kako Rim, da nije kao trećeg kralja dobio čovjeka što mu je samo oružjem umio
osigurati ugled, poslije nikad ne bi bio mogao, ili bi mogao samo s golemom teškoćom,
stati na noge i postići što je postigao. I tako se, dok je živio pod kraljevima, uvijek
izlagao pogibelji da propadne ili pod slabim ili pod opakim kraljem.

Razmišljajući o vrlini i ponašanju Romula, Nume i Tula, 170 prvih triju rimskih

kraljeva, vidi se kako je Rim imao golemu sreću dobivši vrlo žestoka i ratoborna prvog
kralja, drugog mirna i pobožna, trećeg po žestini slična Romulu i većeg ljubitelja rata
nego mira. Rimu je, naime, bilo nužno da od svojeg iskona dobije nekoga tko će urediti
politički život, ali je zatim bilo potrebno da drugi kraljevi nastave Romulovu vrlinu, jer
bi grad inače postao mekoput i plijenom svojih susjeda. Otud se može primijetiti da
nasljednik koji nema toliku vrlinu kao prethodnik može održati stanje zahvaljujući
vrlini onoga koji mu je prethodio i može uživati njegov trud; dogodi li se, međutim, da
dugo poživi, ili da nakon njega drugi ne naslijedi vrlinu onog prvog, to kraljevstvo
nužno propada. Naprotiv, ako dvojica, jedan nakon drugog, posjeduju veliku vrlinu,
često učine golema djela i njihova slava do neba dopire.
David je bez sumnje u vojničkom pogledu, po znanju i po pameti, bio izvrstan
čovjek, i tolika je bila njegova vrlina da je, pobijedivši i pokorivši sve svoje susjede,
svojem sinu Salomonu ostavio mirno kraljevstvo, koje je on mirotvornom i ratnom
vještinom mogao očuvati i uspješno je mogao uživati vrlinu svojega oca. Nije ga,
međutim, mogao ostaviti svojemu sinu Roboamu, koji vrlinom nije bio poput djeda ni
fortunom poput oca, pa je s mukom ostao nasljednikom šestine kraljevstva. 171 Turski
sultan Bajazit, 172 premda je više volio mir nego rat, mogao je uživati trud svojega oca
Mehmeda, 173 koji mu je, porazivši kao i David svoje susjede, ostavio čvrsto carstvo,
koje se uz politiku mira lako moglo sačuvati. Da je, pak, njegov sin Selim, sadašnji
vladar, 174 bio nalik ocu, a ne djedu, carstvo bi propalo, ali je očito da ćeon nadvisiti
djedovu slavu. Stoga uz pomoć ovih primjera tvrdim da se poslije izvrsnog vladara
može održati slab vladar, ali se poslije slabog s idućim slabim ne može održati nijedna
vladavina, osim ako nije poput one u Francuskoj, gdje ju je očuvalo njezino staro
uređenje. A slabi su oni vladari koji nisu spravni ratovati.
Zaključujem ovu raspravu tvrdnjom da je Romulova vrlina bila tolika te je Numi
Pompiliju omogućila da mnogo godina brinući se za mir vlada Rimom; ali naslijedio ga
je Tul, koji je po žestini bio poput Romula; poslije njega je došao Anko, 175 kojega je
priroda toliko obdarila da je mogao držati mir i podnositi rat. I najprije se uputio
pravcem mira, ali je odmah spoznao kako ga susjedi smatraju mekoputnim i slabo
170

T ulije Hostilije, treći rimski kralj (672-640. god. pr. n. e.). Dok je Romu! bio ratoboran kralj, drugi, Numa
Pompilije, posvetio je pažnju razvoju religije i poljoprivrede, a treći, Tulije, dijelio je zemlju i poticao javnu gradnju.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 4-31.
171
Vidjeti: Sveto pismo, Kraljevi, 2, 10-12; 11, 43; 12.
172
Bajazit II (1482-1512), naklonjen diplomatskim rješenjima. Nakon poraza Venecije 1499. sklopljen je mir
(1502) kojim je uspostavljen status quo ante.
173
Mehmed II (1451-1481), osvajač Konstantinopola (1453).
174
Selim I, zvani Okrutni (1512-1520), ušao je u Kairo 1517, što upućuje na to da je Machiavelli 1517. još pisao
(ili prepravljao) prvu knjigu Rasprava.
175
Anko Marcije, četvrti kralj Rima, vladao od 640. do 616. god. pr. n. e.

186

xx
Velike su posljedice od dvaju uzastopnih vrlih vladara. Kako je dobro
republikama potrebno da se nasljeđuju vrline vladara, i kako su
velika i njihova osvajanja i širenja

uređenim

Otkako je Rim protjerao kraljeve izbjegao je netom opisanu opasnost kojoj se
izlagao kad je u njemu nasljednikom bio slab ili opak kralj. 176 Jer vrhovna je vlast u
njemu pripala konzulima, koji na vlast nisu dolazili nasljedstvom, ili prijevarom, ili
žestokim častohlepljem, nego na slobodnim izborima, i uvijek su bili izvanredno sjajni
ljudi. Koristeći se njihovom vrlinom i fortunom, Rim je mogao doći do svoje zadnje
veličine u onoliko godina koliko je bio pod kraljevima. 177 Vidi se, naime, da su dva
uzastopna vladara obdarena vrlinom dovoljna za osvajanje svijeta, kakvi su bili Filip
Makedonski i Aleksandar VelikiY8 Toliko više to mora učiniti republika, jer može
izabrati ne samo dva nego bezbroj vladara osobito obdarenih vrlinom koji jedan drugog
nasljeđuju, a nasljeđivanje vrline potrebno je svakoj dobro uređenoj republici.

XXI

Koliko treba pokuditi vladara i republiku koji nemaju vlastitu vojsku
Sadašnji vladari i moderne republike koji za obranu i napadaj nemaju vlastitih
vojnika treba da se sebe stide i da se sjete primjera Tula te da znaju da za tu manu nije
krivo pomanjkanje ljudi sposobnih za vojsku, nego su krivi oni, jer svoje ljude nisu
umjeli potaknuti da budu vojnici. Dok je Rim bio četrdeset godina u miru, naslijedivši
kraljevstvo Tul nije našao niti jednog čovjeka koji je ikad bio u ratu. 179 Kad je ipak
nakanio zaratiti nije pomišljao na to da se koristi ni Samnićanima ni Toskancima koji
bijahu vični stajati pod oružjem, nego je kao vrlo mudar čovjek odlučio da se posluži
svojima. A tolika je bila njegova vrlina, da ih je pod svojom upravom smjesta mogao
učiniti izvanredno dobrim vojnicima. I nema ničeg istinitijeg od činjenice da je krivnja
vladarova a ne položaja ili prirodnih uvjeta ako tamo gdje ima muškaraca nema
176

Usp.: Rasprave ..., I, 17.
Rimom su vladali kraljevi tokom 244 godina, od 753, godine osnutka, do 509. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., I, 60.
178
Filip Il Makedonski (382-336. god. pr. n. e.), sudjelovao je u trećem svetom ratu (354); kasnije protiv Atene
(338. god. pr. n. e.). Pauzanije ga je ubio dok se na čelu Korintske lige borio protiv Perzijanaca. Njegov s;., :.leksandar
III Veliki vladao je od 336. do 323. god. pr. n. e.
179
Drugi rimski kralj Numa Pompilije vladao je 53 godine u miru. Vidjeti: Tito Livije, nav. rtj, I, 2:.-31.
177

187

vojnika, o čemu evo najnovijeg primjera. Svatko, naime, znade kako je nedavno kralj
Engleske napao kraljevstvo Francuske, a vojnici su mu bili isključivo vlastiti ljudi. Kako
to kraljevstvo više od trideset godina nije ratovalo, nije bilo vojnika ni vojskovođe koji
je ikad vojevao, pa ipak se pouzdavao s njima napasti kraljevstvo puno vojskovođa i
dobrih četa koje su neprestano bile pod oružjem ratujući u Italiji. 180 Sve se to ima
zahvaliti mudrom čovjeku i dobro uređenom kraljevstvu, koje u doba mira ne zapostavlja ratnu spremu.
Pošto su oslobodili Tebu i izvukli je iz spartanskog ropstva, zatekavši se u gradu
naviknutu na robovanja i među mlakim ljudima, Tebanci Pelopida i Epaminonda toliko
su bili obdareni vrlinom da su ih uzeli pod oružje i s njima krenuli na bojno polje protiv
spartanskih četa i svladali ih. A opisivač tog događaja 181 veli kako su njih dvojica u
kratko vrijeme dokazali da se ratnici rađaju ne samo u Lakedemonu, nego svuda gdje se
rađaju muškarci, samo ako ih ima tko uputiti u vojsku, kao što je očito da je Tui znao
uputiti Rimljane. A Vergilije nije mogao to mišljenje izreći riječima prikladnijim od
ovih:
... Desidesque movebit
Tullus in arma viros. 182

XXII

Što treba primijetiti o zgodi između triju rimskih Horacija i triju albanskih
Kurijacija
Kralj Rima Tui i kralj Albe Mecije dogovorili su se da će od pobjede spomenute
trojice ljudi nad drugom trojicom ovisiti koji će narod nad drugim zagospodariti. 183
Poginuli su svi albanski Kurijaciji, ostao je živ jedan od rimskih Horacija, i zato se kralj
albanski Mecije sa svojim narodom podvrgnuo Rimljanima. A kad se pobjednik
Horacije vratio u Rim i susreo sa svojom sestrom udanom za jednoga od triju poginulih
Kurijacija, i vidio kako oplakuje muževljevu smrt, ubio ju je. Zbog tog je prekršaja
Horacije izveden pred sud, pa je nakon mnogo raspri bio oslobođen, više zahvaljujući
očevim molbama nego zbog svojih zasluga. Tu treba primijetiti tri stvari. Prva je da se
nikad ne smije dijelom svojih snaga stavljati na kocku cijela svoja fortuna; druga je da u
dobro uređenu gradu nikad nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju; 184 treća
je da nikad ne treba imati povjerenja u sporazume ako se mora ili smije sumnjati da će
biti ispunjeni. Toliko, naime, teško pada jednom gradu robovanje, da nije trebalo
vjerovati kako će neki od tih kraljeva ili naroda ostati zadovoljni što su zbog trojice
svojih građana pokoreni, kao što je htio Meci je, koji je, iako je nakon pobjede Rimljana
priznao da je pobijeđen i obećao Tulu poslušnost, ipak u prvom njihovu dogovorenom
pohodu protiv Vejijana nastojao da ga prevari, kasno opazivši koliko je nepromišljena
180
Engleski kralj Henrik VIII napao je Francuze 1513. i pobijedio ih u tzv. bici ostruge, tako nazvanoj jer se
francuska konjica dala u bijeg. Međutim, nije točno da Englezi nisu trideset godina ratovali, jer je rat za nezavisnost
Engleske završen 1492. ugovorom u Etaplesu, a Englesku je razdirao unutrašnji, građanski rat dviju ruža.
181
Polibije, nav. dj., VI, 43, ili Plutarhu: Vita Pelopidae, 17.
182
Publije Vergilije Maran, Eneida, VI, stihovi 813-814:
»Za njim će slijediti Tulo, što srušit će spokoj domaji,
Oružje narodu vratit da opet u borbi mu sja,
tvorne ohrabriti čete da junački u boj polete« (prijevod B. Klaića, Zagreb, 1970).
183
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 24.
184
' Omiljeni Machiavellijev refren, kojim se služi i u ocjeni Piera Soderinija. Ako zasluge zasjene krivnju, to je
prvi korak prema korupciji i kvarenju državnog uređenja.

188

bila njegova odluka. 185 A kako je o toj trećoj točki bilo dosta govora, u idućim ćemo
dvama poglavljima govoriti samo o drugim dvjema.

XXIII

Ne treba stavljati na kocku cijelu fortunu a ne upotrijebiti i sve snage. Zbog
toga je često opasno čuvati prolaze
Nikad se nije smatralo pametnom odlukom stavljati na kocku cijelu svoju fortunu,
a ne i sve svoje snage. To se čini na više načina. Jedan je od njih ako se uradi kao Tui i
Mecije, kad fortunu cijele svoje domovine i vrlinu tolikih ljudi koliko su ih i jedan i
drugi imali u svojim četama povjeriše vrlini i fortuni trojice svojih građana, dakle,
neznatnom dijelu snaga kojima su obojica raspolagali. I nisu vodili računa o tome kako
je cio trud što su ga njihovi prethodnici uložili da urede republiku kako bi dugo živjela u
slobodi i kako bi njezini građani postali braniteljima svoje slobode, gotovo bio
uzaludan, jer je njezin gubitak ovisio o moći tako malog broja ljudi. Ti kraljevi nisu
mogli donijeti goru odluku.
Padaju u tu nepriliku gotovo uvijek oni što u vrijeme kad prilazi neprijatelj
odlučuju braniti teško savladiva mjesta i čuvati pristupe. 186 Ta će odluka, naime, biti
gotovo uvijek štetna ako na tom teškom mjestu ne mogneš prikladno držati sve svoje
snage. U tom slučaju takvu odluku treba donijeti, ali ako je mjesto neprikladno i ne
mogneš li na njemu držati sve svoje snage, odluka je štetna. O tome tako prosuđujem
potaknut primjerom onih što pri napadaju jakog neprijatelja u kraju. okruženom
planinama i u planinskom području nikad nisu pokušavali da ga tuku u prolazima i po
brdima, nego su ga dočekali s njegove strane, ili su ga, ako tako nisu htjeli učiniti, čekali
u brdima, na pristupačnim a ne gorovitim mjestima. A ishod je bio onakav kakav smo
naznačili, jer nije moguće dovesti mnogo ljudi da čuvaju gorovita mjesta, bilo zato što
se tu ne može dugo boraviti, bilo zato što su uska i ne mogu mnogo njih primiti, pa se
neprijatelju ne može odoljeti kad te s jakim snagama napadne. A neprijatelju je lako
doći s velikim snagama, jer mu je namjera proći a ne zaustaviti se, dok onome tko čeka
nije moguće čekati s velikim snagama, jer se mora smjestiti na dugo vrijeme, ne znajući
kad neprijatelj kani proći, na skučenim i neradnim mjestima. Pošto, dakle, izgubiš
prolaz koji si se nadao nadzirati i u koji su se tvoji ljudi i tvoje čete pouzdavali, većinom
se u vojsku i u ostale ljude uvuče takav strah da ne možeš ni iskušati njihovu hrabrost, i
tako izgubiš cijelu svoju fortunu a da si uložio samo dio svojih snaga.
Svatko zna kako je teško Hanibal prešao preko Alpa koje dijele Lombardiju od
Franc.uske i kako je teško prešao planinu što dijeli Lombardiju od Toskane,l 87 pa ipak
su ga Rimljani očekivali najprije na Ticinu, a zatim u ravnici Arezza, 188 i radije su htjeli
da im neprijatelj vojsku uništi na mjestima gdje je mogla pobijediti nego da je odvedu na
Alpe da propadne u pogubnim prirodnim uvjetima.
Tko bude pametno čitao povijest vidjet će da je vrlo malo kapetana obdarenih
vrlinom pokušavalo držati slične prolaze, i zbog rečenih razloga i zato što se svi ne
mogu zatvoriti, jer su planine kao i polje, pa imaju ne samo uobičajene i poznate putove
nego i mnoge druge, poznate ako ne strancima zacijelo domaćima, uz pomoć kojih ćeš
uvijek dospjeti na bilo koje mjesto protiv volje onoga tko ti se opire. O tome se može
185
186
1 7
8
188

Zbog toga je Mecije raščerečen. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 27-30.
O tome detaljno u Umijeću ratovanja, IV.
Apenine. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 32, i Polibije, nav. dj., III, 50-56.
Bitke kod Ticina i Trebije (218), a potom kod Trazimenskog jezera (217. god. pr. n. e.).

189

navesti najnoviji primjer iz tisuću pet stotina petnaeste. Kad je Franjo, kralj Francuske,
snovao prijeći u Italiju da opet zadobije Lombardiju , 189 protivnici su njegova pothvata
svoje neslaganje najviše temeljili na tome da će ga Švicarci zaustaviti na planinskim
prolazima. Iskustvo je poslije pokazalo da je njihovo mišljenje ostalo bez temelja, jer
kralj nije vodio računa o dvama ili trima mjestima koja su oni čuvali, pošao je
nepoznatim putem i u Italiji je njima u blizini bio prije nego su i naslutili. Zato su se
zaprepašten i povukli u Milano i svi su se Lombardijc i pridružili Francuzima , jer ih je
razočarala sigurnost da će Francuze zadržati u planinama.

XXIV

Dobro

uređene

republike uvode nagrade ili kazne svojim
ne nadoknađuju jedno drugim

građanima

i nikad

Bijahu zasluge Horacijeve vrlo velike kad je zahvaljujući svojoj vrlini pobijedio
Kurijacije. Bijaše grozna njegova greška kad je ubio sestru. To je ubojstvo Rimljanima
bilo tako mrsko te su ga odveli da se sudi o njegovu životu, usprkos tome što su njegove
zasluge bile tako velike i još svježe. Tko površno razmišlja, moglo bi mu se činiti da je to
bio primjer narodne nezahvalno sti. Tko ipak bude bolje ispitivao i bolje razmotrio kako
treba~dahudl,tllr.eđ~He~repu.blike..pri~~~o·pekuditLnarQGcŠte--ga-je. oslobedi<Jnege'"~-ga
je_ htio kazn_i ti, a_ razlog je u t-om~. ~tQ_d_obr.o-H:l:'eđena~teJ.2JJ.btiJsaJ:ukaclnij~kr.i~nj_~~-~Y<?E~
građana brisala njihovim·zaslugama;·negojeuvodilapgg~~4e..~.<t.~2~.!~. djela i kazne za
zla, pi kad je koga nagradila zato što je djelovao dobro, ako taj isti poslije~djelujezlo~
--kazni ga ne obzirući se na njegova dobra djela. A kad se ti propisi dobro poštuju, grad
živi dugo slobodan, inače će uvijek brzo propasti. Ako se, naime, građaninu koji je
nešto značajno učinio za grad prizna, osim ugleda koji mu je to djelo donijelo, i
hrabrost i osjećaj da može ne bojeći se kazne učiniti i djelo koje n.~, dobro, ubrzo će
postati toliko drzak da će poremetiti sva pravila uljuđenog života.f~9J
Želi li se da se ljudi boje kazne za opaka djela, osobito je potrebno voditi računa o
nagradama za dobra, kao što se radilo u Rimu. Pa i onda kad je republika siromašna i
kad može dati samo malo, ne smije odustati ni da to daje, jer će svaki mali dar koji se
poklanja kao priznanje za dobro djelo, ma koliko ono bilo veliko, onaj tko ga prima
smatrati časnim i golemim. Vrlo su dobro poznate priče o Horaciju Koklu i o Muciju
Scevoli: jedan je odolijevao napadaju neprijatelja sve dok za njim nije bio odsječen
most, a drugi je spalio ruku zato što je pogriješio hoteći ubiti toskanskog kralja
Porsenu. 191 Za ta dva tako vrsna djela javnost je svakomu od njih darovala zemlje za
dva stara žita. 192 Poznat je također događaj s Manlijem Kapitolinom . Za spašavanje
Kapitala od Gala koji su ga osvajali njemu su oni što su s njim unutra bili u opsadi dali
mjericu brašna. U odnosu na tadašnje stanje u Rimu nagrada je bila velika, tako da je
izazivala zavist, pa je ili zbog toga ili zbog svoje zle ćudi Manlije u Rimu dizao pobune i
bez ikakva poštovanja prema njegovim zaslugama bio strovaljen s istog onog Kapitala
koji je prije tako slavno spasio. 193
189
Franjo I je 1513. istjeran iz Lombardije, nakon bitke kod Novare. U kolovozu 1515. Francuzi su iznenadili
milansku vojsku, na čelu s Prosperom Colonnorn, i porazili je kod Villa Franca del Po. Švicarske trupe su poduzele
kontrao-(enzivu u rujnu, ali su bile poraž.enc. Vidjeti: Piero Pieri, Il Rinascimento e la crisi militare italiana, Torino, 1952.
® Odnosno ugroziti temelje zajedništva, tj. političkog života.
191
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 10-13, i Polibije, nav. dj., VI, 55.
192
Dva jugera zemlje (l juger = 25 ari). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 10. Livije govori »toliko zemlje koliko je
rnogao u jednom danu preorati«.
193
Usp.: Umijeće ratovanja, VI. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 47.

190

xxv
Tko

hoće

reformirati staru državu u slobodan grad treba da zadrži bar nešto
od starih oblika vlasti

Tko želi ili hoće reformirati stanje u gradu tako da bude prihvatljivo i da se održi
na zadovoljstv o svih treba da zadrži bar trag starih oblika, da narod ne bi imao dojam
kako se promijenio poredak, koliko god novo uređenje bilo zapravo posvema različito
od prošlog, jer se ljudi općenito zavaravaju prividom kao da je zbilja, dapače, mnogo
puta ih se više doimlje ono što je prividno negoli ono što jest u zbilji. 194 Zbog toga
Rimljani, znajući od samog početka svojeg slobodnog života koliko je to nužno i
uspostavivš i umjesto jednog kralja dva konzula, nisu htjeli da oni dobiju više od
dvanaest liktora, kako se ne bi prešao broj onih što su služili kralja. 195 Osim toga,
budući da se u Rimu jednom godišnje prinosila žrtva koju je mogao prinositi samo
kralj, da narod zbog pomanjkan ja kralja ne bi zažalio i za čim iz prošlosti, Rimljani su
imenovali vođu te žrtve kojega su nazvali žrecom 196 i podvrgnuli vrhovnom svećeniku.
Narod se tako zadovoljav ao prinošenjem žrtve a da nikad nije imao povoda zaželjeti
povratak kralja kojega nije imao. A to treba da poštuju svi oni koji hoće izbrisati stari
način života u gradu i privesti ga novom i slobodnom životu. Budući da novotarije
preinačuju shvaćanja ljudi, moraš se pobrinuti da preinake zadrže što je više moguće
starog; ako su brojem, ugledom i trajanjem magistrati drugačiji nego prije, neka barem
zadrže ime. A toga, kao što sam rekao, treba da se pridržava tko hoće uspostaviti
političku zajednicu, ili u republici ili u vladavini pojedinca; ali tko hoće uspostaviti
apsolutnu moć koju su autori nazvali tiranijom, 197 treba da obnovi sve, kao što će se
iznijeti u idućem poglavlju.

XXVI

Novi vladar u gradu ili pokrajini koju je osvojio treba da sve obnovi
Tko god postane vladarom ili u gradu ili u državi, pogotovu ako su im temelji slabi
i ako se kao kraljevstvo ili republika ne okreću uljuđenu životu, 198 da bi upravljao tom
državom najbolje mu je sredstvo, kao novom vladaru, da u njoj sve obnovi, na primjer
da u gradove uvede novu upravu s novim imenima, s novim ugledom, s novim ljudima,
da osiromaši bogate, da obogati siromašne, kao što je uradio David kad je postao
kraljem, qui esurientes imp/evit bonis, et divites dimisit inanes; 199 da, uz to, podigne
nove gradove, sruši stare, preseli stanovnike iz jednog mjesta u drugo, ukratko, da ništa
ne ostavi nedirnutim u toj zemlji, da sve položaje, uredbe, časti, bogatstvo samo njemu
duguju, da kao uzor uzme Filipa Makedonsk og, koji je zahvaljujući takvim postupcima
194
Machiavelli nema povjerenja u masu i smatra da se ona lako može zavarati prividom, pa ako vladar i nema
vrlina koje narod od njega očekuje, on mora stvoriti privid kao da ih ima. Vidjeti: Rasprave ..., I, 53, i Vladar, XV
i
XVIII pogl.
195
Dvanaest liktora je pratilo kralja noseći svežnjeve (fasces) sa sjekirama, simbolom života i smrti. Konzuli su
zadržali taj običaj da se ne bi činilo kako je njihova vlast manja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., Il, 1.
196
Tzv. Rex sacrificulus. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 2.
197
L. J. Walker navodi da su antički pisci običavali identificirati vlast jednog čovjeka s tiranijom, iako Aristotel
tiraniju definira kao monarhiju u kojoj je uspostavljena vlast gospodara nad političkom zajednicom. Vidjeti: Aristotel,
Politika, III, 8. Machiavelli smatra da je vladar tiranin ako vlada u svom interesu, a ne u interesu svojih podanika.
198
Jedna od osnovnih karakteristika uljuđenoga, tj. građanskoga (političkog) života jest poštovanje zakona.
199
Lat. koji je nahranio gladne, a bogate poslao gladne. Citat je iz Magnificata, Novi zavjet, Luka, I, 53, i ne
izgovara ga David. Machiavelli, očito, nije pretjerano dobro poznavao Bibliju.

191

od malog kralja postao vladarom Grčke. Tko je pisao o njemu veli da je ljude selio iz
pokrajine u pokrajinu kao što pastiri sele svoja stada. 200 Vrlo su okrutni ti postupci,
suprotni ne samo svakom kršćanskom nego svakom ljudskom življenju, i treba da ih se
svaki čovjek kloni i da radije živi kao običan građanin nego kao kralj što tako
upropaštava ljude. Ipak, tko ne želi prihvatiti onaj prvi put prema dobru, želi li se
održati treba da upadne u to zlo. Ljudi, međutim, krenu srednjim, najopasnijim pute~,
jer ne znaju biti ni posve dobri ni posve zli, kao što ću primjerom u idućem poglavlju
pokazati.

XXVII

Vrlo rijetko ljudi umiju biti potpuno zli ili potpuno dobri
Kad je godine 1505. pošao na Bolognu da iz te države otjera obitelj Bentivoglio,
koja je gradom vladala stotinu godina, papa Julije II je htio ukloniti i Giovanpagola
Baglionija, tiranina Perugie, jer se urotio protiv svih tirana što su zauzimali zemlje
crkve. 201 I kad je stigao kraj Perugie s tom svima poznatom odlukom, nije čekao da u
grad uđe sa svojom vojskom koja bi ga čuvala, nego je ušao nenaoružan, usprkos tome
što je unutra bio Giovanpagolo s mnogo ljudi koje je okupio da ga štite. Tako se, obuzet
žarom koji je pratio sva njegova djela, predao sa svojom skromnom stražom neprijatelju, a zatim ga je odveo sobom ostavivši u gradu guvernera da upravlja u ime crkve.
Mudri ljudi što su bili s papom 202 opazili su papinu ludu smjelost i Giovanpagolovu
malodušnost i nisu mogli shvatiti kako to da ovaj nije na svoju vječitu slavu u jednom
trenu uništio svojeg neprijatelja i obogatio se plijenom, jer su uz papu bili svi kardinali
sa svojim bogatim blagom. Nevjerojatno je bilo da se ustegnuo ili zbog dobrote ili zbog
grižnje savjesti, jer u srcu opakog čovjeka, koji je držao sestru kao suložnicu, koji je radi
vlasti ubio sinovce i bratiće, nije mogao ući nikakav vjerski strah. Zaključilo se da je
tako odlučio zato što ljudi ne znaju biti na častan način zli ili savršeno dobri, a kad
zloća u sebi ima stanovitu veličinu ili je u nečemu velikodušna, oni je ne umiju
počini ti. 203
Tako Giovanpagolo, koji nije vodio računa o tome da je rodoskvrnitelj i očevidni
ubojica rođaka, nije znao, ili, bolje reći, nije se usudio, ni u opravdanoj prilici, učiniti
nešto zbog čega bi se svatko divio njegovoj hrabrosti i po čemu bi ostao u trajnom
sjećanju, jer bi bio prvi koji bi visokim crkvenim dostojanstvenicima pokazao kako
malo treba cijeniti onoga tko živi i upravlja poput njih, i koji bi učinio nešto toliko
veliko da bi nadvisio svu sramotu, svaku opanost koja bi o tom činu ovisila.

2

Justin, Historiae, VIII, 5.
Julije II je 1506. na čelu svoje vojske i tridesetorice kardinala krenuo da osvoji Urbino i Perugiu, koji su bili
sastavni dijelovi papinskog teritorija što ga je bio osvojio Cesare Borgia. Giovanpagola Baglionija, vladara Perugie,
istjerao je Borgia 1502. god., ali je on kasnije vratio vlast. Julije II ga je otjerao po drugi put, ali se on opet vratio 1513.
Tek ga je Lav X dao smaknuti 1520. god.
202
U pratnji pape nalazio se Machiavelli, koji o torne izvještava u svojoj depeši od 13. rujna 1506. Usp. njegov
Memorijal Raffaellu Giro/amiju. Pastor navodi da je mletački poslanik izvijestio svoju vladu da je papa ušao u grad s_a
2000 naoružanih ljudi (vidjeti: L. von Pastor, Geschichte der Papste, Freiburg, 1901-1931, VI knj.). Sasso smatra da Je
Machiavelli ovdje više slijedio političku logiku nego stvarnost.
203
Machiavelli smatra da i zločestoća (malizia) može biti velika ako služi uništenju druge zločestoće, a veličina se
nekog čina mjeri time koliko je on »povijesnotvoran«.

201

192

XXVIII

Zašto su Rimljani bili manje nezahvalni prema svojim građanima nego
Atenjani
Tko god čita o zgodama republika vjerojatno će u svima otkriti stanovitu
nezahvalnost prema svojim građanima, ali će je otkriti manje u Rimu nego u Ateni ili
možda u bilo kojoj drugoj republici. A istražujući tome razlog, kad je riječ o Rimu i o
Ateni, mislim da je tome tako zato što su Rimljani imali manje razloga sumnjati u svoje
građane nego Atenjani. U Rimu, naime, od protjerivanja kralja do Sule i Marija, nikad
nijedan njegov građanin nije ugrožavao slobodu, pa nije bilo velika razloga da se u njih
sumnja i zato nesmotreno vrijeđa. U Ateni se, pak, dogodilo suprotno, jer kad joj je u
doba najboljeg cvjetanja Pizistrat oduzeo slobodu pretvarajući se da je dobar, čim se
opet oslobodila, sjetila se nanesenih nepravdi i pretrpljenog ropstva pa se žestoko
osvetila ne samo zbog prekršaja, nego i zbog najmanjeg traga prekršajima svojih
građana. Zbog toga su poslani u progonstvo i u smrt mnogi izvrsni ljudi, otud uvođenje
ostrakizma204 i svako moguće nasilje tog grada u raznim vremenima protiv optimata.
Živa je istina što vele politički pisci, da narodi žešće ujedaju kad ponovno steknu
slobodu nego kad je očuvaju. 205 Tko, dakle, bude o rečenom razmislio, neće zbog toga
kuditi Atenu ni hvaliti Rim, nego će optužiti jedino razloge koji su zbog raznih zgoda u
tim gradovima do toga doveli. Tko ·pažljivo razmisli opazit će kako Rim, da mu je bila
oduzeta sloboda kao Ateni, ne bi prema svojim građanima bio nimalo milosrdniji od
nje. O tome se može s razlogom zaključivati prema onome što se nakon protjerivanja
kralja dogodilo Kolatinu i Publiju Valeriju, od kojih je prvi, iako je oslobađao Rim, bio
poslan u progonstvo jedino zato što je nosio ime Tarkvinija, a drugome je prijetilo
progonstvo jer je postao sumnjiv što je gradio kuću na brdu Celiju. 206 Može se, prema
tome, smatrati, na temelju tih slučajeva u kojima je Rim bio sumnjičav i strog, da bi i on
prema svojim građanima bio nemilosrdan kao i Atena da je kao i ona doživio nevolje u
svojim počecima i prije svojega rasta. Da se ne bih morao vraćati na tu temu, reći ću o
njoj što je potrebno u idućem poglavlju.

XXIX

Tko je nezahvalniji, narod ili vladar
U vezi s netom spomenutim čini mi se da je potrebno raspraviti o tome tko pruža
više primjera nezahvalnosti, narod ili vladar. Kako bi se to bolje razmotrilo velim da
mana nezahvalnosti nastaje ili zbog škrtosti ili zbog sumnjičavosti. Kad, naime, narod
ili vladar pošalje svojega vojskovođu u važan vojni pohod, u kojemu vojskovođa kao
pobjednik stekne veliku slavu, vladar ili narod dužni su da ga nagrade; a ako ga,
umjesto da ga nagrade, obeščaste ili, potaknuti škrtošću, uvrijede i ne žele ga zbog
pohlepe zadovoljiti, čine neoprostivu grešku, pače, navuku na sebe vječnu sramotu.
Unatoč tome ima mnogo vladara što u tome griješe. A Kornelije Tacit ovom sentenci204
Ostrakizam je uveden na Klistenov prijedlog 509. god. pr. n. e. (grč. ostrakon = glinena pločica, kojom se
glasalo za izgon). U Rimu exilium nije postojao kao zakonska sankcija. U Grčkoj je ostrakizam demokracija
primjenjivala protiv građana koji su se istakli bogatstvom, prijateljima ili utjecajem. Vidjeti: Aristotel, Politika, III, 13.
205
Vidjeti M. T ulije Ciceron, De Officiis, II, 7.
206
Uzvisina Veli j, a ne Celij. Valerije je srušio utvrdu i predložio smrtnu kaznu za one koji teže kraljevskoj vlasti.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 7-8.

13

N. Machiavelli, IZABRANO DJELO l

193

jom objašnjava razlog: Proclivius est mturiae, quam beneficio vicem exolvere, quia
gratia oneri, ultio in ques~u habetur.207 Kad ga, međutim, ne nagrađuju, ili, bolje reći
kad ga uvrijede potaknuti ne škrtošću nego sumnjičenjem, onda narod ili vladar
zaslužuju stanovito opravdanje. A o nezahvalnostima zbog takvih razloga može se
mnogo pročitati; jer vojskovođa koji svojom valjanošću obavi za gospodara osvajanja
svladavajući neprijatelja i pribavljajući sebi slavu, a njegovi vojnici bogatstvo, nužno u
redovima svojih vojnik.a, i neprijatelja, i vladarovih podanika stekne tolik ugled, da ta
pobjeda mora smetati gospodaru koji ga je poslao. A kako je u naravi ljudi da su
častohlepni i sumnjičavi i da ne znaju granica svojim uspjesima, nemoguće je da
sumnjičenje što smjesta obuzme vladara nakon pobjede njegova vojskovođe ne poraste
zbog nekog vojskovođina postupka ili nepromišljeno upotrijebljenog izraza. 208 Vladar
ni na što ne misli nego na to kako da se od njega osigura, a da to postigne pomišlja ili na
to da ga dade ubiti, ili da mu oduzme ugled stečen u vojsci i u narodu, i da na svaki
način pokaže kako se njegova pobjeda ne duguje njegovoj vrlini, nego fortuni ili
malodušnosti neprijatelja, ili sposobnosti drugih vojskovođa koji su se s njim borili.
. Pošt~je Vespazijana dok je bio u Judeji njegova vojska proglasila carem, 209Antonije
Pnmo, koJi se s drugom vojskom nalazio u Iliriji, na svoju je ruku došao u Italiju boriti
se protiv Vitelija, koji je vladao u Rimu, i vrlo je hrabro slomio dvije Vitelijeve vojske i
osvojio Rim, tako da je Mucijan kojega je poslao Vespazijan našao da je vrlinom
Antonijevom sve osvojeno i da su sve teškoće svladane. 21 Kao nagradu Antonije je
dobio to da ga je Mucijan lišio zapovjedništva u vojsci, pa je malo pomalo ostao bez
ikakve moći u Rimu. Zbog toga je Antonije otišao k Vespazijanu, koji je još bio u Aziji,
a on ga je na takav način dočekao da je Antonije, lišen bila kakva položaja, od očaja
umro. Takvih primjera ima mnogo u povijesti. U naše doba, svi što danas žive znadu s
koliko je truda i vrline Consalvo Ferrante,211 boreći se u Napuljskom Kraljevstvu protiv
Francuza za Ferdinanda, kralja Aragonskog, osvojio i svladao to kraljevstvo,2 12 i kako
mu je nagrada bila to da je Ferdinand otišao iz Aragone i došavši u Napulj najprije ga
liš~o poslušnosti vojnika a zatim mu oduzeo tvrđave, pa ga nakon toga sa sobom odveo
u Spanjolsku, gdje je nakon kratkog vremena bez časti umro.

°

Toliko je, dakle, sumnjičavost prirođena vladarima, da se od nje ne mogu obraniti,
pa nije moguće da budu zahvalni onima što su boreći se pod njihovom zastavom stekli
velike pobjede. A ako se od toga ne može obraniti vladar, nije nikakvo čudo ni dostojno
većeg razmatranja ako se ne može ni narod od toga obraniti. Jer, ako grad koji živi
slobodno ima dva cilja, da osvaja i da zadrži slobodu, mora da i u jednome i u drugome
zbog pretjerane privrženosti griješi. Što se tiče pogrešaka pri osvajanju, o tome ćemo
govoriti kad dođe vrijeme. Što se tiče pogrešaka pri nastojanju da se održi slobodnim,
među ostalima je i ta što vrijeđa građane koje bi morao nagraditi, što sumnjiči one u
koje bi morao imati povjerenja. Pa iako su takvi postupci u republici koja je postala
iskvarena uzrokom velikih zala te se mnogo puta ona pretvori u tiraniju, kao što se
dogodilo Rimu u doba Cezara, koji je silom uzeo ono što mu je nezahvalnost
207

Lat.: Lakše je osvetiti se za nepravdu nego nagraditi dobročinstva, jer se zahvalnost smatra teretom, a osveta

probitačnom (Publije Kornelije Tacit, Historiae, IV, 3).

O častohleplju i sumnjičavosti vidjeti: Vladar, XVI poglavlje, a o nezahvalnosti XIX poglavlje.
Tito Flavije Vespazijan, vladao od 69. do 79. god. n. e. Nije proglašen carem u Judeji, već u Egiptu. Vidjeti:
Tacit, nav. dj., III i IV.
210
Antonije Primo bio je jedan od prvih generala koji se izjasnio za Vespazijana, a protiv Aula Vitelija (vladao
69. go~;t e.). Mucijan ga je smijenio zbog bezobzirne okrutnosti prema građanima Rima. Vidjeti: Tacit, nav. dj.
G~nzalo de Cordoba (1453-1515), španjolski vojskovođa, zvan El Gran Capitdn, došao je 1495. na čelu
.
,
spanJolske VOJske da _vrat! Napulj pod krunu Ferdinanda II Aragonskog (znanoga kao Ferdinand Katolički, 1452-1516).
212
Cordoba Je porazio francusku vojsku u lipnju 1507.
208

209

194

oduzimala, 213 ipak su u neiskvarenoj republici uzrokom velike sreće i pomažu da ona
duže živi slobodna, jer zbog straha od kazne čuva najbolje i najmanje častohlepne ljude.
Istina je da su od svih naroda koji su ikad imali carstvo Rimljani zbog gore raspravljanib razloga bili najmanje nezahvalni. Može se, naime, reći da za nezahvalnost Rima
postoji samo jedan primjer, a to je Scipion, jer su Koriolan i Kamilo poslani u
progonstvo zato što su i jedan i drugi uvrijedili puk. 214 Jednome, međutim, nije
oprošteno, jer je uvijek prema narodu ostao neprijateljski raspoložen; drugoga su ne
samo prihvatili nego doživotno obožavali kao vladara. Ali nezahvalnost prema Scipionu215 nastala je zato što su građani u njega počeli sumnjati kao što nikad nisu u
druge, a povod je veličina neprijatelja kojega je Scipion pobijedio, ugled koji je stekao u
tako dugom i opasnom ratu, njegova brzina, sklonost koju su mu mladost, mudrost i
druge njegove značajne vrline priskrbljavale. A bilo ih je toliko da su se ne samo ostali
nego i magistrati Rima bojali njegova ugleda. I tako se neobičnim činio njegov život, da
je Katon Prisko, 216 kojega su smatrali svecem, prvi protiv njega istupio i kazao kako se
ne može nazvati slobodnim grad gdje živi građanin kojega se boje magistrati. Ako' je
narod Rima u ovom slučaju poslušao Katonovo mišljenje, zaslužuje ispriku o kojoj smo
gore kazali da je zaslužuju narodi i vladari što su nezahvalni zbog sumnjičavosti.
Zaključujući, dakle, ovu raspravu, velim da manu nezahvalnosti do koje dolazi zbog
lakomosti ili zbog sumnje, narod nikad nema zbog lakomosti, a zbog sumnjičavosti
mnogo manje nego vladari, jer ima manje razloga da sumnjiči, kao što će se niže kazati.

xxx
Što treba da vladar ili republika učine kako bi izbjegli manu nezahvalnosti, a
što vojskovođa ili građanin da joj ne postanu žrtvom
Da bi to neizbježno življenje sa sumnjičenjem i nezahvalnošću izbjegao, vladar
mora osobno odlaziti u vojne pohode, kao što su u početku činili rimski carevi, kao što
217
u naše doba čini Turčin i kao što su činili i kao što čine oni koji su obdareni vrlinom.
Jer, kad pobijede, cijela je slava i ono što osvoje njihovo; a kad ih nema, nego slava
pripadne drugome, čini im se da osvojeno ne mogu uživati dok ne ponište tu tuđu slavu
koju oni nisu znali steći, pa postanu nezahvalni i nepravedni, i nesumnjivo su više na
gubitku nego na dobitku. Kad, međutim, ili zbog nehaja ili zbog nerazboritosti ostanu
doma mirovati i pošalju u rat vojskovođu, ne znam što bih im drugo svjetovao nego da
postupe onako kao što sami znadu. 218 Velim pak vojskovođi, smatrajući da ne može
izmaći ujedima nezahvalnosti, neka učini jedno od ovog dvoga: ili neka odmah nakon
pobjede napusti vojsku i stavi se na raspolaganje vladaru čuvajući se bilo kakva drskog
ili častoljubiva postupka, kako bi on, lišen svakog sumnjičenja, imao razlog ili da ga
nagradi ili da ga ne uvrijedi; ili, ako to ne želi da učini, neka odlučno postupi na
213
Kad je Pompej nagovorio Senat (52. god. pr. n. e.) da ga imenuje jedinim konzulom, Cezar je zatražio da mu se
produži konzulat, ali su oprimati odbili, a Pompejev tast Scipion zatražio je da se Cezar proglasi javnim neprijateljem.
Cezar je predložio nagodbu, ali je aristokratska stranka odbila ponudu, pa je on 49. god. pr. n. e. prešao rječicu
Rubikon, čime je počeo građanski rat. Vidjeti: Plutarh, Caesar, 28-31.
214
Koriolan je 491. predložio da se puk izgladni dok se ne pokori, a Kamilo je 391. god. pr. n. e. optužio tribune
da ne obavljaju svoj posao. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 34; V, 23-24 i 29.
215
Publije Kornelije Scipion Afrički optužen je 185. god. pr. n. e. da pokazuje ambiciju za vlašću, ali je optužba
povučena kad se Scipion povukao iz javnog života. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXVIII, 50-60.
216
Marko Porcije Katon Cenzor, zvan i Stariji (Priska), 234-149. god. pr. n. e., bio je predstavnik konzervativaca.
217
Usp.: Vladar, XIV pogl.
218
Machiavelli preporučuje vladaru da uvijek bude na licu mjesta. Usp.: Vladar, III i VI pogl.

13'"

195

suprotan način i sve učini kako bi se vjerovalo da plodovi pobjede pripadaju njemu a ne
vladaru, pridobivajući naklonost vojnika i podanika, sklapajući nova prijateljstva sa
susjedima, zauzimljući sa svojim ljudima tvrđave, potkupljujući časnike u svojoj vojsci a
oslobađajući se onih koje ne može potkupiti, i neka takvim postupcima nastoji kazniti
vladara zbog nezahvalnosti, ako je on prema njemu pokaže. Drugih putova nema, ali,
kao što je gore rečeno, ljudi ne umiju biti ni potpuno zli ni potpuno dobri. 219 I uvijek se
događa da odmah nakon pobjede napustiti vojsku ne žele, skromno se ponašati ne
mogu, poslužiti se nasiljem koje bi izazvalo poštovanje ne umiju. Tako zbog nesigurnosti i oklijevanja stradaju.
Kad, pak, republika želi izbjeći porok nezahvalnosti, ne mogu se preporučiti ista
sredstva kao i vladaru, to jest da u vojne pohode ode sama i ne šalje nikoga, budući da je
prisiljena poslati svoga građanina. Stoga joj kao sredstvo moram preporučiti da
/-postupa jednako kao rimska republika, da bude manje nezahvalna nego druge. Rim je
to dugovao svojem načinu upravljanja. Pošto je oko pothvata nastojao cijeli grad, i
plemići i neplemići, rat je u Rimu uvijek uzdizao, u svim razdobljima, toliko valjanih
ljudi koje su resile mnoge pobjede, da narod nije imao razloga u njih sumnjati, jer ih je
bilo mnogo i štitili su jedan drugoga. Istodobno su se čuvali pazeći da ne odaju ni
najmanje častoljublje niti daju povod narodu da ih zbog toga napadne, pa su uvodeći
diktaturu stjecali toliko veću slavu koliko su je se prije odricali. 220 I tako nije dolazilo
do nezahvalnosti, jer njihovo ponašanje nije pobuđivalo sumnju. Prema tome, republika koja ne želi imati povoda za nezahvalnost treba da se vlada kao Rim, a građanin
koji želi izbjeći njezine ujede mora poštovati stanje koje su poštovali rimski građani.

XXXI

Rimski vojskovođe nikad nisu zbog greške jako strogo kažnjavani, a nisu bili
kažnjavani ni onda ako je zbog njihova neznanja ili zbog njihovih naopakih
odluka republika snosila štetne posljedice
Rimljani su, kao što smo gore raspravljali, 221 bili ne samo manje nezahvalni od
drugih republika, nego su i u kažnjavanju svojih vojskovođa bili blaži i umjereniji od
drugih. Ako je, naime, njihova greška učinjena hotimice, kažnjavali su ih humano; ako
se dogodila zbog neznanja, ne samo što ih nisu kažnjavali, nego su ih nagrađivali i
častili. Takav je postupak bio dobro promišljen, jer su smatrali da je onima što su
upravljali njihovom vojskom toliko važno da se osjećaju slobodnim i nesputanim i da
mimo formalne odgovornosti donose odluke, da nijednoj zadaći, koja je sama po sebi
teška i opasna, nisu htjeli dodavati nove teškoće i opasnosti, svjesni da u tom slučaju
nitko ne bi mogao djelovati kako treba. Slali su, primjerice, vojsku u Grčku protiv
Filipa Makedonskog, 222 ili u Italiju protiv Hanibala, ili protiv naroda koji su prije
pobijedili. Vojskovođu postavljenog na čelo pohoda mučile su sve one teške i vrlo
značajne brige što prate takve pothvate. Da je tim brigama pridodavao razmišljanje o
Rimljanima koji su bili na križ razapinjani ili na drugi način ubijani zbog izgubljenih
bitaka, 223 vojskovođa s tolikim bojaznima ne bi mogao djelotvorno odlučivati. Smatra219
220
221
222
223

196

Vidjeti 27. poglavlje. Začudo, Machiavelli i ovdje inzistira na ekstremima, odbacujući »srednji put«.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 29· IV 47· VI 29· XXIII 23.
Vidjeti 28. poglavlje.
'
'
'
'
'
'
Rat protiv Filipa V Makedonskog trajao je od 200. do 196. god. pr. n. e.
Kartažani su običavali razapinjati na križ svoje generale. Vidjeti primjere u: Polibije, nav. dj., I, ll, 24. i 79.

jući

da je takvima dovoljnom kaznom sramota što su izgubili, Rim ih nije htio plašiti još
kaznom.
Evo primjera za grešku koja nije učinjena zbog neznanja. Sergije i Virginije224
stajali su u bici za Veji svaki na čelu dijela vojske, Sergije u području otkud su mogli
doći Toskanci, a Virginije s druge strane. Dogodilo se da je Sergije, kojega su napali
Falisci i drugi narodi, radije podnio da ga razbiju i rastjeraju nego da pošalje tražiti
pomoć od Virginija. A Virginije je s druge strane, očekujući da se Sergije ponizi, radije
gledao štetu za vlastitu domovinu i propast te vojske nego da joj pomogne. Zaista opak
slučaj, dostojan da se spomene i da potakne slabo mišljenje o r~mskoj republici, ako i
jednog i drugog nije kaznila. Istina je pak da bi ih svaka druga republika osudila na
smrt, a rimska ih je kaznila novčanom kaznom. Nije tako učinila zato što njihove greške
ne bi zasluživale veću kaznu, nego zato što su, zbog već rečenih razloga, u ovom slučaju
Rimljani htjeli sačuvati svoje stare običaje. A što se tiče grešaka zbog neznanja, nema
boljeg primjera nego što je Varon, zbog čije je nepromišljenosti Hanibal slomio
Rimljane kod Kane,2 25 gdje je došla u pogibelj sloboda republike: ipak, budući da je
bila riječ o neznanju a ne o pakosti, ne samo da ga nisu kaznili, nego su mu odali počast,
a na povratku u Rim u susret mu je otišao cijeli Senat, i kako mu nisu mogli zahvaliti na
bici, zahvalili su mu što se vratio u Rim i što nije pao u očaj zbog onoga što se dogodilo
republici. Kad je Papirije Kursor htio dati da ubiju Fabija što se suprotno njegovoj
zapovijedi ·borio sa Samnićanima, 226 među ostalim razlozima koje je Fabijev otac227
suprotstavio diktatorovoj tvrdoglavosti bila je i tvrdnja da rimski narod nikad nije
nakon poraza svojih vojskovođa učinio ono što Papirije hoće nakon pobjede učiniti.
većom

XXXII

Republika ili vladar ne smiju

odgađati pomoć

ljudima u nevolji

Rimljanima je sretno polazilo za rukom da budu velikodušni prema narodu kad je
dolazilo do opasnosti. Kad je Porsena došao da napadne Rim, kako bi se u nj vratili
Tarkviniji, Senat se pobojao da puk radije ne prihvati kralja nego da podnosi rat, pa ga
je, da bi se od njega osigurao, rasteretio dažbina za sol i svih drugih nameta tvrdeći da
siromašni dovoljno pridonose javnom dobru kad odgajaju svoju djecu i da se zbog tog
dobra narod izlaže opsadi, gladovanju i ratu. 228 Međutim, neka nitko na temelju tog
primjera ne čeka da dođe do opasnosti kako bi pridobio narod, jer mu nikad neće poći
za rukom ono što su uspjeli Rimljani. Javnost Će, naime, smatrati da tu sreću ne duguje
tebi nego tvojim neprijateljima, a kako se mora bojati da ćeš kad prođe nevolja oduzeti
ono što si bio prisiljen dati, neće ti nimalo biti zahvalna. A razlog je što je to Rimljanima
uspijevalo u tome što je država bila nova, što još nije bila čvrsta, 229 pa je narod opazio
kako su prije bili doneseni zakoni njemu u korist, kao što je bio zakon o prizivu na puk
u slučaju .smrtnih kazni, i tako se mogao uvjeriti da dobru koje mu je učinjeno nije bio
224
Marko Sergije Fidena i Lucije Virginije Trikost Eskvilin, konzuli 402. god. pr. n. e., u vrijeme rata protiv
Veja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 8-11.
225 216. god. pr. n. e. Gaj Terencije Varon koji se upustio u boj nasuprot mišljenju drugog konzula, Lucija
Emilija Paula. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 61.
226 Kvint Fabije Maksim Rulijan, zapovjednik konjice diktatora Lucija Papirija Kursora u vrijeme drugoga
samnitskog rata, 325. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 30-35.
227
Marko Fabije Ambust.
228
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 9.
229 508. god. pr. n. e., samo dvije godine nakon izgona Tarkvinija. Predlagač tih zakona bio je prvi konzul
Publije Valerije, koji je zbog toga i dobio nadimak Publicola. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 8.

197

povod dolazak neprijatelja, nego spremnost Senata da pomogne. Osim toga, još je bilo
svježe sjećanje na kraljeve, koji su ga na mnogo načina prezirali i vrijeđali. A kako se
slični povodi rijetko događaju, rijetko kad će se dogoditi i to da slična sredstva koriste.
Stoga svaka država, i republika i vladavina pojedinca, moraju predvidjeti koja im
vremena mogu postati nepovoljna i koji im ljudi u doba nevolje mogu biti potrebni, pa
živjeti s njima onako kako smatra da treba živjeti kad nastupi bilo kakva nevolja. A tko
se drugačije ponaša, bilo vladar ili republika, ali osobito vladar, te kad nastupi opasnost
smatra da će olakšicama pridobiti ljude, vara se, jer ne samo što se od njih ne obrani,
nego ubrza svoju propast.

XXXIII

Kad nevolja ili u državi ili protiv države naraste, spasonosnije je dobivati na
vremenu, nego se s njom sudariti
Kako je rimska republika rasla ugledom, snagom i osvojenim područjem susjedi,
koji prije nisu pomišljali na to koliko im štete nova republika može nanijeti, stadoše,
samo kasno, spoznavati svoju zabludu, pa su hoteći doskočiti onome čemu prije nisu
doskočili, čak četrdeset naroda urotili protiv Rima. Na to su Rimljani, među ostalim
mjerama koje su obično u hitnim opasnostima donosili, odlučili postaviti diktatora,2 30
to jest dati vlast jednome čovjeku koji bi ne vijećajući ni s kim mogao odlučivati i
besprizivno donositi svoje odluke. Kao što je ta mjera onda bila korisna i pomagala da
se svladaju neizbježne opasnosti, pogotovu je bila uvijek korisna u svim zgodama koje
su u bilo koje vrijeme širenja vladavine zaprijetile republici.
U vezi s tim treba raspraviti najprije o tome kako je, u trenutku kad se pojavi
opasnost u republici ili protiv republike, uzrokovana unutrašnjim ili izvanjskim razlozima, i postane toliko velika da svakoga uplaši, mnogo sigurnije dobivati na vremenu
nego se pokušavati s njom sukobiti, jer oni što pokušavaju opasnost smanjiti često
jačaju njezinu moć i ubrzaju zlo kojega su se bojali. Takvi se slučajevi u republici
događaju češće zbog unutrašnjih razloga, pa se mnogo puta ili jednom građaninu
prepusti veća vlast nego što je razumno, ili se počne narušavati zakon koji je žila
kucavica slobodnog života, i dopusti se da ta greška ide svojim tijekom toliko da
postane opasnije nastojanje da se spriječi nego puštanje da proslijedi. A te je nevolje
toliko teže upoznati u začetku koliko se ljudima čini prirodnim da uvijek podržavaju
ono što počinje. Te su pak podrške najdjelotvornije kad se daju djelima koja kanda
sadrže neku vrlinu a dolaze od mladih. Jer kad se primijeti kako se u republici ističe
mladi plemić koji ima osobite vrline, sve se oči građana počnu okretati prema njemu i
natječu se tko će mu više časti pokazati, tako da on, potaknut častoljubivošću,
podrškom koju mu daju priroda i građani, dođe u takav položaj da građani, opazivši da
su pogriješili, svoju grešku teško mogu ispraviti, i kad žele primijeniti mnoga sredstva
koja im stoje na raspolaganju, samo povećaju njegovu moć.
O tome bi se moglo navesti mnogo primjera, ali ja ću dati samo jedan iz našega
grada. 231 Cosimo Medici, s kojim je započela veličina obitelji Medici u našem gradu,
stekao je velik ugled podrškom koju su mu dali njegova mudrost, i neznanje ostalih
građana, pa ga se država počela toliko bojati da su građani smatrali kako ga je opasno

uvrijediti, a JOS opasnije pust1t1 na miru. Živio je, međutim, u to doba Niccolo da
Uzzano, kojega su u politici smatrali vrlo iskusnim čovjekom. On je učinio prvu
pogrešku ne videći u Cosimovu ugledu opasnosti koje su mogle nastati, no cio život nije
dopustio da se učini druga, to jest da ga pokušaju ubiti, smatrajući da bi takav pokušaj
značio pravu propast države, kao što se i pokazalo nakon njegove smrti, jer građani koji
su ga nadživjeli nisu poštovali njegov savjet, skupili su snage protiv Cosima i otjerali ga
iz Firence. Nakon toga se dogodilo da je njegove pristaše ta uvreda osvijestila, pa su ga
ubrzo pozvali natrag i postavili na čelo republike, na položaj do kojega se nikad ne bi
uspio popeti da nije bilo one očite oporbe.
Isto se u Rimu dogodilo s Cezarom: Pompej i ostali podržavali su njegovu vrlinu, a
podrška se malo zatim pretvorila u strah, o čemu svjedoči Ciceron, 232 tvrdeći da se
Pompej kasno počeo bojati Cezara. Zbog straha su razmišljali o načinu kako da se od
njega obrane, a taj je način ubrzao propast njihove republike.
Budući, dakle, da je teško uvidjeti te nevolje kad se pojave, a teškoća je u tome što
te zavaraju stvari koje su tek u začetku, velim da je nakon njihova spoznavanja mudrije
dobiti na vremenu nego se uhvatiti s njima u koštac, jer dobi janjem vremena ili same od
sebe nestanu, ili se barem zlo r{a dulje vrijeme odgađa. 233 A vladari moraju otvoriti oči
na sve pojave koje namjeravaju izbrisati, ili se njihovoj snazi i žestini oprijeti, da ih ne bi
povećali umjesto da ih smanje, i, misleći da stvar suzbijaju, da je t}aprotiv na sebe ne
privlače, ili pak da biljku ne unište zalijevajući je, nego treba da razmotre snagu zla, pa
kad se osjete sposobnim da ga izliječe, da ga bez oklijevanja napadnu, ili da ga ostave na
miru i ni na koji način ne izazivaju. Dogodilo bi se, naime, kao što se gore raspravlja,
rimskim susjedima: kad je Rim narastao do tolike moći, njima je bilo korisnije da ga
nastoje mirnim sredstvima umiriti i obuzdati nego da ga ratnim sredstvima potaknu na
razmišljanje o novim mjerama i obrambenim sredstvima. Jer, njihova je urota 234
postigla jedino to da Rimljani budu složniji, srčaniji i da smišljaju načine kako će u
najkraće vrijeme proširiti svoju moć. Među tim je sredstvima bilo uvođenje diktatora,
pa su zahvaljujući novom poretku ne samo prebrodili neposredne opasnosti nego
otklonili bezbrojne nevolje u koje bi, da nije bilo tog sredstva, republika bila upala.

XXXIV

Vlast diktature uvijek je koristila a ne štetila rimskoj republici, a vlast koju
sami građani uzmu, a ne nakon slobodnih izbora, opasna je za politički život
Neki su pisci osuđivali Rimljane koji su imali priliku da u gradu postave diktatora,
kao krivce što je s vremenom u Rimu došlo do tiranije. Oni dodaju kako je prvi tiranin
koji je došao na vlast u gradu zapovijedao pod tim diktatorskim naslovom, 235 i kako
Cezar, da nije bilo tako, ne bi bio mogao ni pod kojim javnim naslovom predočiti kao
časnu svoju tiraniju. 236 Onaj tko je imao takvo mišljenje nije stvar dobro proučio i ono
je bez ikakva razloga prihvaćeno. Jer, ni ime ni položaj diktatora nisu porobili Rim,
232
233
234

Vidjeti: M. T. Ciceron, Epistularum ad Familiares, XVI, ll.
Machiavelli preporučuje odgađanje kad god je posrijedi jači protivnik. Usp.: Rasprave . .., III, ll.
Tzv. Latinska liga i veliki latinski rat, vođen od 340. do 338. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII,

1-,.11.
230
Institucija diktatora uspostavljena je u vrijeme prvoga latinskog rata, 501. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije,
nav. dj., II, 18.
231
Cosimo Medici je 1433. protjeran iz Firence, ali ga je godinu dana kasnije Sinjorija, u koju su bile izabrane
njegove pristaše, pozvala da se trijumfalno vrati. Vidjeti: Firentinske povijesti, IV, 26-33.

198

235

Prvi diktator bio je, vjerojatno, Tito Larcije, 501. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 18.
Diktatora su postavljali konzuli, a Senat ga je potvrđivao. Cezara je imenovao diktatorom Marko Lepid, koji
je bio pretor 45. god. pr. n. e. Cezar je imenovan diktatorom i doživotnim imperatorom. Vidjeti: Plutarh, Ceasar, 37, 51.
i 57.
236

199

nego vlast koju su uzeli građani dugotrajnim.zapoY"ii~.<:l~lnjemvojskom. Ada'"u Rimv
nije bilo naziva diktator, bili bi uzeli drugi, jer l<l~osi!a st:Y:oJi. ime, GJ.jme ne stv.ara
silu.237 A vidjelo se kako je diktator, dok se diktatura dodjeljivala javnim zakonima a ne
vlastitim preuzimanjem moći, uvijek gradu koristio, jer republikama štete magistrati
koji se stvaraju i vlast koja se uspostavlja neuobičajenim putem, a ne vlast temeljena na
zakonu, kao što se vidi da je bilo u Rimu tako dugo vremena, gdje nije bilo diktator~..../
koji nije djelovao na korist republike.
-Razlozi su tome više nego očiti. Prvi je u tome što građanin koji može doći u
položaj da naškodi i koji može dobiti izvanrednu vlast mora da ima mnog~ uvj.ete koje u
iskvarenoj republici nikad ne može imati, jer treba da bude vrlo bogat, 1 da 1ma dost_a
istomišljenika i pristaša, koje ne može imati tamo gdje se zakoni poštuju, 238 a kad bi ih i
imao, slični ljudi izazivaju tolik strah, da nikad ne bi prošli na izborima. Osim toga;
diktator se postavljao na određeno vrijeme,2 39 a ne trajno, i to jedino zato da se uklom
razlog zbog kojega je imenovan; a njegova se vlast protezala na to da sam može
odlučivati o tome što treba poduzeti kad dođe do hitne opasnosti, i da sve čini ne _:
vijećajući ni s kim, i da svakoga kažnjava bez priziva, ali nije smio učiniti ništa što ..~(
smanjilo moć države, kao što bi bilo oduzimanje ugleda Senatu ili narodu, rušenJe
starog poretka i uspostavljanje novog. S obzirom na kratko vrijeme diktature, na
ograničenu vlast koju je imao, i na neiskvarenost rimskog naroda, bilo je nemoguće da
prijeđe okvire svoje moći i da šteti gradu, a iskustvo pokazuje da je uvijek koristio ...
Među ostalim značajkama rimskog uređenja ta zaista zaslužuje da se razmotn 1
pribroji onima koje su uvjetovale veličinu carstva, jer bez slične mjere gradovi teško
izlaze na kraj s izvanrednim događajima. Uobičajeno uređenje republika, naime, sporo
se ostvaruje, jer nijedno vijeće i nijedan magistrat ne mogu sve sami obavljati, nego su
potrebni jedni drugima, pa dok se te želje usklade, prođe vrijeme i njihove mjere
postanu vrlo opasne kad moraju rješavati nešto što ne može čekati. I stoga republike u
svojem uređenju moraju imati sličnu mogućnost. Mletačka republika, koja.pred~jač~
među modernim republikama, ograničila je vlast na mali broj građana, koJI u hitnOJ
potrebi, bez vijećanja s većim tijelom, svi sporazumno mogu odlučivati. 24 ° Kad u
republici nema slične mogućnosti, nužno je ili poštivanjem propisa izazivati štetu ili ih
prekršiti da ne bude štete. A u republici se nikad ne bi smjelo dogoditi nešto što se mora
rješavati izvanrednim mjerama. Iako je, naime, izvanredna mjera u tom trenutk~
korisna, štetan je njezin primjer, jer se stvara navika da se radi koristi naruše zakom,
koji se poslije naruše i sa štetnim ishodom. Prema tome, republika nikad neće postati
savršena ako njezini zakoni nisu sve obuhvatili, i za svaki događaj predvidjeli rješenje i
dali način kako da se primijeni. I stoga zaključujući velim da će republike koje se u
hitnim opasnostima ne utječu ili diktatoru ili sličnoj vrsti vladanja uvijek u teškim
događajima nastradati. 241
Treba u tom novom uređenju opaziti kako su s izborom Rimljani mudro postupali. Kako je imenovanje diktatora bilo za konzule u neku ruku sramota, jer su od
gradskih vođa spali na to da diktatoru budu podvrgnuti, i kako se pretpostavljalo da bi
to moglo izazvati ljutnju građana, odlučeno je da se konzulima prepusti pravo da ga
237
Za Machiavellija su mnogo važnije realne političke snage, nego formalnopravna ovlaštenja institucija, čime se
razlikuje od tadašnjih pravnih pisaca i teoretičara.
238
Funkcija je zakona, po Machiavelliju, da uklone korupciju i da spriječe prekomjerno bogaćenje i aktivnost
pojedinih grupa s posebnim ciljevima.
239
Mandat diktatora trajao je šest mjeseci, koliko i mandat konzula koji ga je imenovao.
240
Takva je ovlaštenja imalo Vijeće desetorice, osnovano 1310. god.
241
Machiavelli aludira i na Firencu, koja je bila paralizirana mnoštvom institucija i neefikasnošću kolektivnog
rukovodstva, pa je zato skrenula u drugu krajnost i 1502. imenovala doživotnoga gonfalonijera.

200

izaberu, pri čemu se mislilo na to da bi oni u slučaju opasnosti za Rim dobrovoljnije
zatražili pomoć od te kraljevske vlasti i da bi im to manje smetalo. Rane, naime, i svako
drugo zlo koje čovjek sebi nanese vlastitom voljom i odlukom mnogo manje bole nego
kad mu ih drugi nanese. Rimljani su, doduše, u zadnje doba umjesto diktatoru tu vlast
povjeravali konzulu, i to ovim riječima: Videat consul, ne respublica quid detrimenti
capiat. 242 A da se vratim na predmet, zaključujem da su susjedi nastojeći Rim pokoriti
ne samo pomogli da se pripremi za obranu, nego i da ih može silovitije, spretnije i
odlučnije napasti.

xxxv
Zašto je

uvođenje

decemvirata u Rimu štetilo slobodi republike,
što je uspostavljen javnim i slobodnim izborima

unatoč

tome

Čini se da je u suprotnosti s onim što je prije rečeno 243 (da republici šteti silom

zadobi jena vlast a ne vlast stečena na izborima) izbor desetorice građana, koje je rimski
narod uveo kako bi Rimu dao zakone i koji su s vremenom postali tirani i potpuno
bezobzirno pogazili njegovu slobodu. 244 U vezi s tim treba razmotriti kako se daje vlast
i vrijeme na koje se daje. A kad se slobodna vlast daje na dugo vrijeme, smatrajući da je
dugo vrijeme godina dana ili više, uvijek će biti opasna, i imat će dobar ili zao ishod,
ovisno o tome jesu li dobri ili zli oni kojima je dana. Usporede li se vlast koju su dobila
desetorica i vla.st koju su imali diktatori, vidjet će se da je vlast desetorice bila
neusporedivo veća. Jer, kad je postavljen diktator, ostali su tribuni, konzuli, Senat sa
svojom vlašću, i diktator im je nije mogao oduzeti, a da je mogao lišiti nekoga
konzulata, nekoga Senata, nije mogao ukinuti ustanovu senata i donijeti nove zakone.
T ako su Senat, konzuli i tribuni postali nekom vrstom njegovih čuvara, koji su pazili da
ne skrene s ispravnog puta. Ali uvođenjem vlasti desetorice dogodilo se posve suprotno,
jer su oni ukinuli konzule i tribune, dobili su vlast da. donose zakone i sve ostalo kao
rimski narod. Pošto su se našli sami, bez konzula, bez tribuna, bez priziva na narod, a
prema tome i bez nadzora, oni su od druge godine, potaknuti Apijevim 245 častoljub­
ljem, mogli postati bezočni. I zato treba primijetiti da se tvrdnjom kako vlast stečena
slobodnim izborima nikad nije oštetila republiku pretpostavlja da se narod odluči da je
dadne jedino kad to određene okolnosti i određeno vrijeme zahtijevaju. Kad se,
međutim, ili zato što je prevaren, ili zbog nekog drugog razloga koji ga je zaslijepio,
neoprezno,odluči da je dade, onako kao što ju je rimski narod dao desetor!ci.' dogodit će
mu se uvijek isto što i rimskom narodu. To je lako dokazati, kad se pom1sh na to zbog
kojih su razloga diktatori ostali dobri, a koji su desetoricu učinili zlima, i kad se pomisli
na to kako su republike za koje se smatralo da su dobro uređene postupile dajući vlast
na dugo vrijeme, kao Spartanci svojem kralju ili kao što je Mlečani daju svojim
duždevima. 246 Vidi se, naime, i u jednom i u drugom sustavu da su predviđali nadzor
42
2
Lat.: Neka se pobrinu konzuli da se državi ne nanese šteta. Tako je glasio senatus-consultum, senatski dekret
kojim su konzulima davana posebna ovlaštenja. Prvi konzuli s diktatorskim ovlaštenjima imenovani su 121. god.
pr. n. e .. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 4.
43
2
Vidjeti prethodno poglavlje.
244 Pod pritiskom plebsa 451. god. pr. n. e. izabrana je komisija od deset ljudi sa zadatkom da napiše zakone
(Decemviri legibus scribundis). Sljedeće godine izabrana je druga komisija, čije članove tradicija prikazuje kao
uzurpatore. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 32-54.
245
Klaudije Apije Decemvir, koji je zloupotrebljavao vlast i kršio zakone.
246
U Sparti su kraljevi bili pod kontrolom efora, a u Veneciji je dužd, iako doživotno izabran, bio pod kontrolom
Sinjorije.

201

koji je kraljeve sprečavao da zlorabe vlast. U tom slučaju ne koristi ni to što narod nije
iskvaren, jer apsolutna vlast u vrlo kratko vrijeme iskvari narod i p.ribavlja si prijatelje i
pristaše. Ne škodi tiraninu ni to ako je siromašan i ako nema rođaka, jer se odmah za nj
lijepe bogatstvo i svaka druga korist, kao što ćemo napose raspraviti govoreći o
uspostavljanju desetorice. 247

XXXVI
Građani

koji su dobili

veće časti

ne smiju prezreti manje

Rimljani su Marka Fabija i G. Manlija postavili kao konzule i pobijedili u vrlo
slavnoj bici protiv Vejija i Etruščana, 248 u kojoj je poginuo konzulov brat Kvint Fabije,
koji je godinu dana prije bio konzulom. Pri tome treba primijetiti koliko je uređenje tog
grada bilo prikladno da ga učini velikim, a koliko se druge republike što se udaljuju od
njegova sustava varaju. Jer, koliko god su Rimljani jako težili za slavom, ipak nisu
smatrali nečasnim slušati onoga kome su prije zapovijedali, i služiti u vojsci kojoj su
stajali na čelu. Takav je običaj suprotan mišljenju, uređenju i postupcima građana u
naše vrijeme; a u Veneciji se griješi i zbog toga što se građanin koji je bio na visoku
položaju stidi prihvatiti niži, a grad mu dopušta da tako postupi. Ako to i jest pitanje
časti pojedinca, potpuno je nekorisno javnosti. Jer više nade treba da ima republika i da
se više pouzdava u građanina koji je s višeg položaja sišao da služi na manjem, nego u
onoga koji se s manjeg popeo na vlast u višem. 249 Jer nije razumno takvome vjerovati,
ako ga ne okružuju ljudi toliko poštovani i s toliko vrline da svojim savjetom i ugledom
ublaže njegovo neiskustvo. A da je u Rimu bila ista navika kao u Veneciji i u drugim
republikama i modernim vladavinama, pa da je bivši konzul želio u vojsku otići samo u
svojstvu konzula, iz toga bi nastale bezbrojne štete za slobodan život, i zbog grešaka
koje bi počinili novi ljudi, i zbog častoljublja kojim bi se bolje poslužili kad ne bi bili
okruženi ljudima pred kojima bi se bojali pogriješiti, i tako bi bili opušteniji, što bi sve
bilo na štetu zajednice. 250

XXXVII

Kakvu je sablazan u Rimu izazvao agrarni zakon. Najveća je sablazan
donijeti u republici retroaktivan zakon protiv stare navike u gradu
Postoji kazivanje starih pisaca kako se ljudi ojade u zlu i umore u dobru te kako i
jedno i drugo raspoloženje ima jednak učinak. Kad god, naime, ljude ne nagoni nužda
da se bore, na to ih nagoni častoljublje, koje u ljudskom srcu ima toliku moć da ljude ne
napušta neovisno o položaju do kojeg su se uspeli. Uzrok je u tome što su ljudi od
prirode takvi da sve mogu poželjeti ali sve ne mogu dobiti, a kako je želja uvijek veća od
mogućnosti da se ostvari, dolazi do nezadovoljstva onim što se ima i do neispunjenosti.
Zbog toga dolazi do mijenjanja njihove fortune, jer jedni ljudi žele imati više, drugi se
boje da ne izgube stečeno, pa nastaju neprijateljstva i rat, a od njega propast jedne
247

Vidjeti 40. poglavlje.
God. 481. pr. n. e. bio je konzul Kvint Fabije Vibulan, a sljedeće godine njegov brat Marko Fabije i Gnej
Manlije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 43-47.
249
Machiavelli pri tom misli i na sebe, jer je on kasnije bez resentimana prihvatio mnogo skromnije poslove što
su mu ih ponudili Medici.
250
Takav stav preuzet je od Plutarha, Praecepta regendae republicae, 17.
248

202

zemlje i uzdizanje druge. 251 O tome raspravljam zato što rimskom puku nije bilo
dovoljno da se od plemstva osigura uvođenjem tribuna, a na tu ga je želju prisilila
nužda; jer, čim je to postigao, stao se boriti zbog častoljublja i zahtijevati da s
plemstvom dijeli časti i bogatstvo kao ono što ljudi najviše cijene. Otud je nastala bolest
koja je urodila sporom oko agrarnog zakona, a na koncu je uzrokovala uništenje rimske
republike. 252 A kako dobro uređene republike moraju imati bogatu državnu blagajnu a
siromašne građane, 253 treba smatrati da u Rimu nije bio dobar taj zakon, koji ili od
početka nije bio takav da se ne mora svakodnevno dograđivati, ili se njegovo donošenje
toliko odgađalo da je bilo sablažnjivo gledati unatrag, ili je bio u početku dobro
smišljen, ali se poslije primjenom izvitoperio. Bilo kako mu drago, nikad se o tom
zakonu u Rimu nije govorilo a da grad nije podnosio nevolje.
Bila su u tom zakonu dva glavna člana: jedan je određivao da nijedan građanin ne
smije posjedovati više od određenog broja jutara zemlje, drugi da se polja oduzeta
neprijatelju dijele rimskom narodu. 254 Stoga je na dvojak način smetao plemstvu, jer
tko je posjedovao više dobara nego Što je dopuštao zakon, a to se odnosilo na većinu
plemića, morao se viška lišiti, a dijeleći puku imovinu neprijatelja, oduzimao im se
način da se obogate. Kako su te mjere napadale moćne ljude, koji su suprotstavljajući
im se smatrali da ujedno brane i javne interese, kad god su bile spomenute uzburkale bi,
kao što je rečeno, grad, a plemstvo ih je strpljivo i vješto odgađalo, ili na taj način da je
izvodilo vojsku u neki pohod, ili dižući protiv tribuna koji ih je predlagao drugog kojeg
tribuna, ili kadšto djelomice popuštajući, ili šaljući kolone na područje koje se trebalo
dijeliti, kao što se dogodilo na njivama Ancija, 255 kamo su u doba spora oko tog zakona
poslani koloni povučeni iz Rima da im se predaju te njive. Značajno je kako je o tome
pisao Tito Livije veleći da je u Rimu teško bilo naći čovjeka koji bi potpisao da ode u tu
koloniju, toliko je puk radije u Rimu stvari želio negoli ih u Anciju posjedovao. Trajali
su ti sporovi oko zakona neko vrijeme, sve dok Rimljani nisu počeli odnositi svoje
oružje do skrajnih granica Italije i izvan Italije, a nakon toga su prepirke kanda prestale.
To se dogodilo zato što su polja koja su posjedovali neprijatelji Rima bila daleko od
očiju puka i na mjestima gdje ih nije bilo lako obrađivati pa su bila i manje poželjna, a
Rimljani su već i manje kažnjavali neprijatelja na takav način i kad su neki grad lišavali
zemlje na nju su slali kolone. Tako se zbog tih razloga zakon uspavao sve do vremena
Grakha,256 koji su ga prenuli, pa je posve ugrozio rimsku slobodu, jer su se njegovi
protivnici udvostručili, i stoga se između puka i Senata raspalila tolika mržnja da je
došlo do oružanog sukoba i krvi mimo svake mjere i uljuđenih običaja. Javni magistrati
nisu tome mogli doskočiti niti je ijedna stranka u njih polagala nadu, pa se poseglo za
vlastitim sredstvima i svaka se stranka pobrinula za vođu koji će je štititi. U toj bruci i
neredu puk se obratio uglednom Mariju i četiri ga je puta birao za konzula, i u tako se
kratkim razmacima nastavljao njegov konzulat da je vlastitom inicijativom još tri puta
251 Machiavelli smatra da je osnovna motivacija ljudskih postupaka zadovoljenje vlastitog interesa. Predmet tog
interesa su težnja za časti i materijalnim dobrima. Usp.: Vladar, XVII.
252 Plan agrarne reforme vojskovođe Spurija Kasija potječe iz 486. god. pr. n. e. Njime je bila predviđena podjela
osvojene zemlje plebejcima, što je izazvalo optužbu da Kasije teži tiraniji i da želi pridobiti narod, te njegovu osudu i
pogubljenje. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 41-43.
253 O toj temi usp.: Rasprave ... , II, 19, i III, 16.
254 Zakon De modo agrorum, donesen 367. god. pr. n. e. (tzv. zakoni Licinija i Sekstija), zabranio je posjedovanje više od 500 jugera (125 hektara). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 35.
255 Ancij je pokoren 468. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, l.
256 Tiberije Sempronije Grakho izabran je za tribuna 133. god. pr. n. e. Predložio je da se ponovo primjenjuju
zakoni Li cinija i Sekstija, ali je ubijen sljedeće godine, čime je stranka populara bila poražena. Machiavelli smatra da ne
valja oživljavati stare zakone ako se ne prilagode aktualnim okolnostima.

203

bio konzulom. 257 Protiv te kuge plemstvo nije imalo nikakva lijeka pa se obratilo Suli i
izabralo ga vođom svoje stranke, 258 nakon čega je došlo do vrlo krvavih obračuna i
mijenjanja fortune, dok nije plemstvo pobijedilo. Obnovile su se raspre u doba Cezara i
Pompeja, Cezar je stao na čelo Marijeve a Pompej Suline stranke, sukobili su se, Cezar
je pobijedio i postao prvim tiraninom Rima, koji nikad više nakon toga nije bio
slobodan.
Takav je, dakle početak i kraj imao agrarni zakon. Iako smo na drugom mjestu 259
pokazali kako je neprijateljstvo između Senata i puka u Rimu očuvala slobodu i kako su
se iz toga rodili zakoni u prilog slobodi, pa bi se stoga moglo činiti da je naš zaključak u
raskoraku s tim agrarnim zakonom, tvrdim da zbog toga ne mijenjam svoje mišljenje.
Toliko je, naime, veliko častoljublje velikaša, 260 da se grad, ako ga raznim putovima i
na razne načine ne suzbije, ubrzo upropasti. Zbog tristogodišnjih svađa oko agrarnog
zakona prijetilo je Rimu ropstvo, u koje bi možda mnogo brže upao, da tim zakonom i
drugim svojim zahtjevima puk nije oduvijek obuzdavao ambicije plemstva. Po tome se
također vidi koliko ljudi više cijene imovinu negoli časti. 261 Jer, što se položaja tiče,
rimsko plemstvo uvijek bez sablazni popušta puku, ali kad je u pitanje dolazila imovina,
toliko ju je uporno branila, da je puk svojim zahtjevima udovoljavao utječući se
izvanrednim mjerama, o kojima se gore raspravlja. Te su nerede pokrenula braća
Grakho, koja više hvale zaslužuju zbog namjera nego zbog razboritosti. Jer, otkloniti
nered što se nagomilao u republici retroaktivnim zakonom nepromišljena je odluka i,
kao što se gore opširno razlaže, jedino ubrzava nevolju do koje nered dovodi; kad se,
međutim, odugovlači, ili nevolja sporije dolazi, ili sama od sebe, s vremenom, nestane
prije nego što je ispunila svrhu.

XXXVIII

Slabe su republike neodlučne i ne znaju se opredijeliti, a kad i donesu odluku
na to ih nagna nužda a ne slobodan izbor
Kad je u Rimu harala užasna kuga, Volščani i Ekvi smatrali su kako je došlo
vrijeme kad se Rim može pokoriti, pa okupivši golemu vojsku napadoše na Latine i
Hernićane. 262 Pošto su nanosili štetu njihovoj zemlji, Latini i Hernićani bili su prisiljeni
obavijestiti Rim i zamoliti Rimljane da ih brane, a kako je Rimljane pritiskala zaraza,
odgovoriše im neka se sami pobrinu za obranu s njihovim oružjem, jer ih oni ne mogu
braniti. U tome se očituje velikodušnost i mudrost Senata i kako je uvijek u svakoj zgodi
htio upravljati svojim odlukama, i nikad se nije stidio odlučivati suprotno svojim
životnim načelima ili drugim odlukama koje je donosio, samo ako mu je to nužda
nalagala. Velim to zato što je u drugim prilikama isti taj Senat spomenutim narodima
branio da se naoružavaju i brane, tako da bi manje mudrom senatu bilo ispod časti
dopustiti onakvu obranu. Ovaj je međutim uvijek prosuđivao kako treba prosuđivati i
uvijek je najmanje zlo smatrao najboljom odlukom. 263 Jer, nije mu bilo drago što ne
257
.
Gaj Marije (156-86. god. pr. n. e.) izabran je za konzula 107. god., a zatim od 104. do 100. god. pr. n. e. Po
sedm1 put Je Izabran 88. god. pr. n. e., u vrijeme rata s Mitridatom.
·· Korne1IJe
.. Su Ja (138-78. god. pr. n. e.), vođa optimata, pošto je postao diktator, likvidirao je Mari jeve
. • 258. L• UCIJe
pnstase 1 ucvrstlo anstokratsku vlast, zbog čega je nazvan »Okrutni Romu!«.
259
Vidjeti: Rasprave ..., I, 4.
260
Aristotel smatra da se ljudi lako iskvare počastima i materijalnim dobrima (Politika, V, 8).
261
Vidjeti: Rasprave ... , I, 37, i Vladar, XVII.
262
463. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 6.
263
Za Machiavellija jedan od osnovnih principa politike. Vidjeti: Rasprave ... , I, 6.

204

može braniti svoje podanike, nije mu bilo drago da se sami naoružavaju, zbog
spomenutih i mnogih drugih shvatljivih razloga; pa ipak, znajući da bi se u svakom
slučaju sami naoružali, jer ih je neprijatelj napao, donio je časnu odluku i htio je da ono
što su morali učiniti učine s njegovim dopuštenjem, kako se ne bi, otkazujući poslušnost
iz nužde, priviknuli da ne slušaju po vlastitom izboru. I koliko god se čini da bi takvu
odluku donijela svaka republika, ipak je slabe i nepri pravne republike ne znaju donijeti
niti umiju sebi poslužiti na čast u sličnim nevoljama. Vojvoda Valentino osvojio je
Faenzu i prisilio Bolognu da se s njim sporazumije. 264 Kad se zatim htio vratiti u Firencu
preko Toskane, poslao je svojeg čovjeka da zamoli dopuštenje za prolaz njegov i
njegove vojske. 265 U Firenci se vijećalo o tome kako treba postupiti i nitko nije pristao
da mu se dopusti prolaz. Nisu postupili kao što bi to učinili Rimljani, jer je vojvoda bio
naoružan do zuba, a Firentinci su bili toliko nenaoružani da nisu smjeli zabranjivati
prolaz, pa bi im veća čast bila da se činilo kako prolazi uz njihov pristanak a ne silom.
Mnogo bi se manje bili osramotili da su se drugačije ponašali. Najgore je, međutim, u
slabim republikama to što su neodlučne, pa koju god odluku donesu donesu je silom, a
pođe li im što za rukom, to duguju nuždi a ne svojoj mudrosti.
Navest ću dva primjera iz našeg doba koja se odnose na naš grad.
Godine 1500, kad je ponovno osvojio Milano, u želji da Firentincima vrati Pisu
kako bi~dobio pedeset tisuća dukata koje su mu oni obećali dati nakon tog vraćanja,
francuski je kralj Luj XII poslao prema Pisi svoju vojsku na čelu s monsinjorom
Beaumontom, doduše Francuzom, ali čovjekom u kojega su Firentinci imali veliko
povjerenje. 266 Odveo je vojskovođa te čete između Cascine i Pise da napadne zidine, i
dok je tu nekoliko dana boravio pripremajući se za osvajanje, dođoše pizanski
pregovarači i Beaumontu ponudiše da će grad predati francuskoj vojsci uz uvjet da uz
prisegu u ime kralja obeća da će ga Firentincima uručiti tek nakon četiri mjeseca.
Odluku su Firentinci potpuno odbacili, pa su nastavili s opsadom, a zatim su morali
sramotno odstupiti. 267 Jedini je razlog njihova odbijanja bilo to što nisu imali povjerenja u prisegu kralja, u čije su se ruke zbog slabosti svojeg odlučivanja morali predati, a s
druge se strane nisu u njega pouzdavali, i nisu uvidjeli koliko je bilo bolje da im kralj
uzmogne vratiti Pisu kad bude u njoj, pa ako im je ne vrati razotkriti se, nego da ne
posjedujući je dođe u priliku da im je obeća pa da oni budu prisiljeni ta obećanja kupiti.
Mnogo bi im korisniji bio pristanak da je Beaumont uz bilo kakvo obećanje zauzme,
kao što je poslije, godine 1502, pokazalo iskustvo, kad je nakon pobune Arezza
francuski kralj Firentincima poslao u pomoć monsinjora Imbaulta s francuskim če­
tama.268 Stigavši blizu Arezza, počeo je voditi pregovore s Aretincima, koji su za
određenu prisegu htjeli predati grad slično kao Pizanci. Odluku je Firenca odbila; kad je
to vidio monsinjor Imbault, kojemu se činilo da~se u to Firentinci slabo razumiju, počeo
je pregovarati na svoju ruku bez sudjelovanja izaslanika, i pregovore je zaključio kako
264
25. travnja 1501. Cesare Borgia (alias vojvoda Valentino) zauzeo je Faenzu i proglasio se vojvodom Roman je,
ali se zaustavio pred Bolognom jer je Luj XII uzeo pod zaštitu vladajuću obitelj Bentivoglio.
265 U Firencu je
poslan Borgin kapetan Ramazzotto koji je zatražio povratak Piera Medicija u Firencu i promjenu
vlade, nakon čega je pristao na 36.000 dukata najma (condotta) i suglasnost za pohod na Piombino.
266 Pisa je izgubljena
1494. Riječ je o monsinjoru Hugou de Beaumontu, zapovjedniku francuskog ekspedicionog korpusa. Sporazum kojim se Francuska obavezala pomoći Firenci u opsadi Pise sklopljen je 19. listopada 1499. uz
naknadu od 24.000 dukata mjesečno. Francuzima su poslani kao firentinski izaslanici Luca degli Albizzi i Giovanbattista Ridolfi, a nešto kasnije im se pridružio i Machiavelli.
267
Opsada je počela 23. lipnja 1500., ali su 7. srpnja Gaskonjci dezertirali, a drugoga dana su se Švicarci
pobunili i zarobili Albizzija te zatražili za nj otkup od 1300 dukata. Firentinci su hitno poslali Francesca della Casu i
Machiavellija u Francusku da pregovaraju s Lujem XII i da spase sporazum. Vidjeti: Vladar, XIII pogl.
268
Pierre Imbault, francuski zapovjednik kojega je Luj XII poslao Firentincima u pomoć protiv Vitellozza
Vitellija koji je podržavao pobunu u Arezzu i u Val di Chiani, 1502. god.

205

je on želio, pa je u skladu s tim sa svojim ljudima ušao u Arezzo, dajući Firentincima na
znanje da su ludi i da se ne razumiju u svjetske poslove, jer, ako su željeli Arezzo trebalo
je da se obrate kralju, koji bi im ga predao mnogo lakše dok su njegove čete u njemu
negoli dok su izvan njega. U Firenci su neprestano proklinjali i kudili spomenutog
Imbaulta i nisu prestajali sve dok nisu uvidjeli kako bi, da je Beaumont postupio kao
Imbault, bili dobili Pisu kao Arezzo.
I tako, da se vratim temi, neodlučne republike donose dobre odluke samo silom,
jer im njihova slabost nikad ne dopušta da se odluče ako je posrijedi i najmanja sumnja,
a kad ih neka sila. ne nagna da odbace takvu sumnju, uvijek ostanu neodlučne.

XXXIX
Često do istih zbivanja dolazi u raznim zemljama
Tko razmotri sadašnje i prošle zgode lako uvidi da svi narodi imaju iste želje i ista
raspoloženja i da je tako bilo oduvijek. Tko marljivo istraži prošlost la~o. m~ je. u ~~akoj
republici predvidjeti buduće i poslužiti se sredstvima koja su se u stanm primJenJivala,
ili, ako ne nađe primjenjivana sredstva, pobrinuti se za nova, zbog sličnosti događaja. 2 ~ 9
Kako, međutim, to mišljenje zanemaruje ili ne shvaća onaj što čita o njima,2 70 a ako 1h
on i shvaća, ne poznaje ih onaj što vlada, ista se zla ponavljaju u svim vremenima.
Pošto je nakon 1494. Firenca izgubila dio svojih posjeda, 271 kao što su Pisa i drugi
gradovi morala je zaratiti protiv onih koji su ih zauzeli, a kako je okupator bio moćan,
za rat ;e mnogo trošilo bez ikakve koristi, zbog velikih troškova plaćali su se veliki
nameti, zbog nameta je narod jadikovao; a kako se za ratne poslove brinuo magistrat
od deset građana, koji su se zvali ratna desetorica, 272 narod ga je počeo mrzjeti kao
krivca za rat i ratne troškove, pa se stao uvjeravati kako se uklanjanjem tog magistrata
uklanja i rat tako da se u trenutku kad ga je trebalo obnoviti njegovi članovi nisu
zamijenili, n:go je odumro,273 a njegovi su poslovi bili povjereni Sinjoriji. Odluka je bi~a
toliko opasna da ne samo što nije otklonila rat, kao što su svi bili uvjereni, nego Je
uklanjanjem ljudi koji su je mudro provodili u djelo došlo do takva nereda, ~a su, ~z
Pisu, bili izgubljeni Arezzo i mnoga druga mjesta. 274 Kad je narod shvatiO da Je
pogriješio i da je uzrok bolesti bila vrućica a ne liječnik, obnovio je ma~is~rat deseto.~ice.
Isto se raspoloženje u Rimu diglo protiv konzula, jer kad je narod v1d10 kako shje~e
ratovi jedan iza drugog i da se nikad ne može odmoriti, umjesto da misli kako nastaJU
zbog težnje susjeda da ih pokore, mislili su da nastaje zbog ambicije plemstva, koji ~mk,
u nemogućnosti da ga kazni jer je pod zaštitom tribuna, izvodi iz Rima u pohode gdje ga
može potlačiti jer je bez ikakve zaštite. I zato je narod mislio da je nužno ili ukloniti
konzule, ili tako postaviti njihovu vlast da ne mogu narodom upravljati ni izvana ni kod
kuće. Prvi je taj zakon pokušao donijeti tribun TerentiF 75 s prijedlogom da se uvede pet
269
Machiavellijeva induktivna metoda temelji se na zaključku da isti uzroci uvijek izazivaju iste posljedice, i
odatle značenje proučavanja povijesti u modernoj politici. Taj je stav prvi put izražen 1503. u spisu O načinu kako se

postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane.
270

Polibije smatra da su moguće povijesne paralele, i vjerojatno Machiavelli ovdje ima na umu njega.
Kad je Karlo VIII upao u Italiju i poharao firentinske posjede.
272
Pravi je naziv Dieci di libm·ta e pace (Desetorica slobode i mira), a stari je naziv Dieci di balia (Ovlast
desetorice).
27
3 To je tijelo ukinuto 1499. god.
274
U lipnju 1502. Vidjeti prethodno poglavlje.
. .
. . _ .
, ..
275
Gaj Terentil Arsa predložio je zakon 462. god. pr. n. e., po njemu nazvan Lex Terentzllza. VIdJeti: Tito Ltvl)e,
nav. dj., m, 9.

ljudi koji bi mogli istražiti moć konzula i ograničiti je. Plemstvo se jako naljutila
smatrajući da opada dostojanstvo carstva toliko da plemstvu više ne preostaje nikakav
položaj u republici. Ipak su tribuni ostali toliko uporni da se ukinuo naziv konzula; ali
su se, nakon nekih drugih mjera, na kraju zadovoljili da se uspostave radije tribuni s
konzulskom vlašću negoli konzuli, 276 toliko su više mrzjeli njihovo ime nego njihovu
moć. I tako je ostalo dugo, sve dok nisu uvidjeli svoju grešku, pa kao što su se Firentinci
vratili desetorici i oni su obnovili konzule.

XL

Stvaranje decemvirata u Rimu i što o njemu treba primijetiti. Razmatranje,
mnogih drugih stvari, kako se zbog slična događaja republika može
spasiti ili potlačiti

između

Želeći posebno raspraviti o događajima u Rimu poslije uvođenja decemvirata277

mislim da nije suvišno prije svega ispričati što se zbilo poslije toga i zatim razmotriti što
je u njegovu djelovanju bilo značajno, a toga je mnogo i jako je važno, i za one koji žele
sačuvati slobodu republike i za one koji bi snovali da je pokore. U ovoj će se raspravi,
naime, očitovati mnoge greške koje su počinili Senat i puk na štetu slobode, i mnoge
greške koje je učinio Apije, vođa decemvirata, na štetu tiranije koju je namjeravao
uspostaviti u Rimu. Nakon mnogih raspri i prepirki naroda i plemstva oko donošenja
novih zakona u Rimu, koji bi pomogli boljem učvršćenju slobode, sporazumno su
poslali Spurija Postumija278 s još dvojicom građana u Atenu, zbog uzornih zakona što
ih je tom gradu dao Solon, kako bi se na njima mogli utemeljiti rimski zakoni. Pošto su
oni otišli i vratili se, odlučeno je da se imenuju ljudi koji će istražiti i potvrditi te zakone,
te postaviše deset građana na godinu dana, među kojima Apija Klaudija, oštroumna i
nemirna čovjeka. 279 A kako bi se ti zakoni mogli donijeti bez ikakva otpora, ukinuti su
u Rimu svi drugi magistrati, posebice tribuni i konzuli, i ukinut je priziv na narod, tako
da je taj magistrat imao potpunu vlast u Rimu. Na Apija se svela moć svih ostalih
njegovih drugova, zbog podrške koju mu je davao puk, jer je svojim načinom ponašanja
u javnosti postao toliko popularan da je pravo čudo bilo kako je tako brzo poprimio
novu narav i novu ćud, jer su ga prije toga smatrali okrutnim progoniteljem puka.
Ponašala su se ta desetorica vrlo uljuđeno, zadržavši samo dvanaest liktora, koji su
išli pred decemvirom među njima izabranim kao vođa. Pa iako su imali apsolutnu vlast,
kad je trebalo rimskoga građanina kazniti zbog ubojstva, pozvali su ga pred sud naroda
i narod mu je sudio. Napisali su svoje zakone na deset ploča, a prije nego što su ih
potvrdili javno su ih izložili kako bi ih svatko mogao pročitati i raspraviti, da bi se znalo
jesu li u čemu manjkavi i da bi se prije potvrđivanja mogli popraviti. U vezi s tim Apije
je dao po Rimu proširiti glas kako bi se dodavanjem još dviju ploča uz tih deset one
usavršile, a to je mišljenje narodu dalo priliku da se desetorica izaberu na još godinu
dana,280 na što je narod rado pristao, i zato da se ne bi konzuli obnovili, i zato što se
nadao da mu nisu potrebni tribuni, jer je on sudio u procesima, kao što je gore rečeno.
Pošto je, dakle, odlučeno da se obnove, cijelo se plemstvo pokrenulo u potrazi za tim

271

206

276
Tzv. tribuni militum consulari potestate, koji su uvedeni 445. na zahtjev plebsa i ukinuti Licinijevim zakonom
367. god. pr. n. e., kad su se plebejci mogli natjecati za konzulsku funkciju. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 35.
277
451. god. pr. n. e. Vidjeti 35. poglavlje.
278
Spurije Postumije postao je jedan od decemvira.
P 9 Događaji što slijede opisani su kod Tita Livija, nav. dj., III, 31-34.
2
8° Dok su decemviri u prvom sazivu svi bili patriciji, u drugom mandatu petorica njih bili su plebejci. Vidjeti:
N. A. Maškin, Istorija drevnego Rima, Lenjingrad, 1947.

207

položa~ima, a ~eđu prvima je bio Apije, i toliko se humano odnosio prema puku dok ga
Je moho, da Je to postalo sumnjivo njegovim drugovima: Credebant enim haud
gratuitam in tanta superbia comitatem fore. 281 Bojeći se da mu se otvoreno suprotstave, odlučiše da to oprezno učine: premda je bio mlađi od svih, ovlastili su ga da
narodu predloži desetoricu, jer su mislili da će poštovati pravilo kao i svi ostali i da neće
sebe predlagati, što bi u Rimu bilo neuobičajeno i sramotno: Ille vero impedimentum
2
P_~o occasione arrip~it/~ no sebe je Apije spomenuo prvoga, na čuđenje i žaljenje
CIJelog plemstva; zatim Je spomenuo još devetoricu koja su njemu odgovarala. Novi
izbor na još godinu dana počeo je narodu i plemstvu otkrivati grešku koju su učinili.
Odmah, naime, Appius finem fecit ferrendae alienae personae, 283 i poče otkrivati svoju
urođenu oholost i u par dana prenese iste navike na svoje drugove. A da bi uplašili
narod i Senat, umjesto dvanaest uvedoše stotinu i dvadeset liktora.
Potrajao je podjednak strah nekoliko dana, ali zatim stadoše izigravati Senat i tući
pu~, a kad se netko tko je bio zlostavljan tužio drugom decemviru, gore je prolazio nego
pr~1 put: Spoz~avši svoju pogrešku, puk je pun tuge počeo gledati u lice plemstvu,
et mde ltbertatts captare auram, unde servitutem timendo, in eum statum rempublicam
284
adduxerunt. A plemstvu je bilo drago što je puk ožalošćen: Ut ipsi, taedio praesentium, consules desiderarent. 285 Dođoše završni dani godine, dvije ploče zakona
su napravljene, ~li nisu objavljene. To je desetorici pružilo priliku da produže magistrat,
pa stadoše na silu upravljati državom i okruživati se mladim plemstvom kojemu su
davali imovinu onih koje su osuđivali: Quibus donis iuventus corrumpebatur, et
malebat licentiam suam, quam omnium libertatem. 286 Dogodilo se u to vrijeme da su
Sabinjani i Volščani poveli rat protiv Rimljana, 287 pa su, potaknuti strahom, desetorica
počela uviđati slabost svojega položaja, jer bez senata nisu mogli voditi rat, a sazovu li
senat činilo im se da gube položaj. Ipak ih je nužda nagnala da donesu takvu odluku, pa
kad su okupili senatore, mnogi senatori su govorili protiv oholosti desetorice, osobito
V~lerije i Horacije. 288 Njihova bi moć bila sasma propala, da Senat, zbog jala puka, nije
htio pokazati svoju moć, misleći, ako desetorica dobrovoljno dadnu ostavku na
magistrat, da se neće obnoviti pučki tribuni. Pristao je, dakle, na rat, a u pohod krenuše
dvije vojske predvođene jednim dijelom desetorice. Apije je ostao da upravlja gradom i
ta~a se zaljubio u Virginiju, i pošto ju je htio silom oteti, da bi je oslobodio otac ju je
ubiO. Tada su nastale pobune u Rimu i u vojsci, koja se udružila s ostatkom rimskog
puka, te su otišli na Mons Sacer,2 89 gdje su ostali sve dok desetorica nisu dala ostavku
na magistrat i bili uvedeni tribuni i konzuli, a Rim se vratio starom uređenju u slobodi.
Valja primijetiti da je u Rimu došlo do tiranije zbog istih razloga zbog kojih su
većinom i nastajale u gradovima, što će reći, zbog prevelike želje naroda da bude
slobodan i zbog prevelike želje plemstva da zapovijeda. A kad se ne slože da donesu
z_ako~ u korist ~lobode, nego jedna ili druga strana podrži pojedinca, odmah se pojavi
tiramJa. Narod 1 plemstvo su se u Rimu udružili da uspostave desetoricu, i to s velikom
vlašću, zbog toga što je jedna strana željela da ukine naziv konzula, druga tribuna.

Pošto su bili uspostavljeni, puk je smatrao da je Apije postao omiljen i da će tući
plemstvo, pa se narod okrenuo njemu da ga podrži. A kad se narod dovede u položaj da
učini takvu grešku podižući ugled nekome kako bi se borio protiv onoga koga narod
mrzi, i kad je taj pojedinac pametan, uvijek će se dogoditi da on u tom gradu postane
tiraninom. Jer, on će uz podršku naroda težiti da uništi plemstvo, a nikad se neće
osvrtati na potlačenost naroda prije nego pokori plemstvo. Kad narod nakon toga osjeti
da robuje, nema se kome utjecati. Tim su se postupkom služili svi koji su u republikama
utemeljili tiranije, a da se toga držao i Apije, njegova bi tiranija duže potrajala i ne bi
tako brzo prestala. 290 On je, međutim, učinio sasma suprotno i nije se mogao nerazumnije ponašati. Da bi, naime, držao tiraniju postao je neprijateljem onih koji su mu je
dali i koji su mu je mogli očuvati, a prijatelj onih koji nisu sudjelovali u dodjeljivanju i
koji mu je ne bi bili mogli očuvati, te je izgubio one koji su mu bili prijatelji, a nastojao
se sprijateljiti s onima koji mu prijatelji nisu mogli biti. Jer iako plemići žele tiranizirati,
dio plemstva koji se nalazi izvan tiranije uvijek je neprijatelj tiraninu, i on ga nikad ne
može u cijelosti pridobiti, zbog velika častoljublja i velike lakomosti plemstva, a tiranin
ne može imati ni toliko bogatstva ni tolike časti da svakome udovolji. I tako je Apije
napustivši narod i približivši se plemićima učinio više nego očitu pogrešku, i zbog gore
spomenutih razloga, i zato što u želji da nešto silom posjeduje treba da bude moćniji
tlačitelj nego tlačeni.
Zato su najsigurniji tirani kojima je narod prijatelj i kojima su velikaši neprijatelji,
jer njihovu snagu podržava veća sila nego onima koji imaju neprijatelja u narodu a
prijatelja u plemstvu. Podrška naroda, naime, dovoljna je da se očuvaju unutrašnje
snage, kao što je bila dovoljna spartanskom tiraninu Nabisu, kad su ga cijela Grčka i
rimski narod napali. 291 Osiguravši se od malog broja plemića, on se, zahvaljujući
naklonosti naroda, obranio, što mu ne bi pošlo za rukom da mu je narod bio neprijatelj.
Kad na tom visokom položaju ima malo prijatelja iznutra, nisu mu dovoljne unutrašnje
snage, nego ih mora tražiti vani. Ima ih tri vrste, jedna su strane tjelesne straže koje te
čuvaju, druga su naoružani seljaci u istoj dužnosti koju bi obavljao puk, treća savez s
moćnim susjedima, koji te brane. 292 Tko pazi na te postupke i dobro ih se drži, makar
mu i narod bio neprijatelj, na neki bi se način mogao spasiti. No Apije nije mogao
pridobiti selo, jer su narod sela i narod Rima jedno te isto, a ono što je mogao učiniti
nije znao, tako da je već u početku propao. Senat i narod su uvodeći decemvirat učinili
goleme greške, jer iako se gore u raspravi o diktatoru 293 veli da su slobodi štetni oni
magistrati koji sami sebe postave a ne oni koje postavi narod, ipak narod mora kad
uspostavlja magistrate imenovati takve koji će se bojati da postanu opakima. A umjesto
da su predvidjeli nadzor, kako bi ostali dobri, Rimljani su ga uklonili, bili su jedini
magistrat u Rimu, a sve su ostale ukinuli, zbog pretjerane želje, kao što gore rekosmo,
Senata da uništi tribune, i puka da uništi konzule, želje koja ih je toliko zaslijepila da su
pridonijeli toj nevolji. Ljudi, naime, kao što je govorio kralj Ferdinand,294 često
postupaju kao neke manje ptice grabljivice, što toliko žele ugrabiti plijen prema kojemu
ih priroda potiče, da ne osjećaju drugu veću pticu što je došla iznad njih da ih ubije. Iz

281
Lat.: Smatrali su da nakon tolike oholosti ovakva susretljivost nije bez primisli (Tito Livi je, nav. dj., III, 35).
282
Lat.: No ono što je bilo zapreka on je iskoristio kao povoljnu priliku (Tito Livije, ibid.).
~:~ Lat.: ~pije j~ odba;io krinku (Tito Livije, nav. dj., III, 36).
.
. .. Lat.: t nadatt se dasku slobode baš od onih od kojih se plašio ropstva, tako da su doveli republiku u ovo stanje
(Ttto LtVIJe, nav. dj., III, 37).
285 Lat t k -' '
• · ovtm
· stanjem opet zatražiti konzule (Tito Livije, ibid.).
. : a o ua ce ogorcem
286
Lat.: Ovi pokloni iskvariše omladinu koja je više voljela svoju razuzdanost nego slobodu svih drugih (Tito
. ..
LiVIJe, 1b1d.).
·
2 7
~
Kod
Livija
stoji
SabinJ·ani
i
Ekvi
(nav.
dj.
III
38)
288
..
.,
'

LuCIJe Valerije Potit i Marko Horacije Barbat.
289 T
d
.. (
l • .
zv. ruga seceSIJa pov acenJe)•plebejaca iz Rima na Sveto brdo i na Aventin, 449. god. pr. n. e.

veleposjednici, koje su podržavali Rimljani .
292
Iako Machiavelli odbacuje tiraniju kao loš oblik vlasti, on ne p reza od analize mogućnosti održanja tiranina
na vlasti, po čemu njegova analiza postaje objektivna, a njegova metoda naučna.
293 Vidjeti: Rasprave ..., I, 34.
294 Ferdinand Katolički (1452-1516), koji je istodobno nosio titulu Ferdinand III Napuljski i Ferdinand V
Kastilijanski, II Aragonski, II Sicilski.

208

14 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

290 Machiavelli smatra da tiranin, želi li se održati, mora njegovati podršku naroda. Takvo je i Aristotelova
mišljenje (Politika, V, 9).
291 N abis je 195. god. pr. n. e. pridobio podršku naroda provodeći socijalne reforme kojima su se protivili krupni

209

ove se rasprave, dakle, vidi kao što u početku najavih, greška rimskog naroda koji je
htio spasiti slobodu, i greška Apija koji je htio osvojiti tiraniju.

XLI
Skakati bez obvezatne postepenosti od skromnosti na oholost, od blagosti na
okrutnost, nerazborito je i nekorisno
Pored drugih slabo upotrijebljenih postupaka kojima je Apije htio zadržati tiraniju, nije bilo nevažno ni njegovo prenaglo skakanje s jednog raspoloženja na drugo. Jer
lukavost kad je puk varao hineći da je omiljen bila je dobro upotrijebljena; dobro su
bila upotrijebljena i sredstva kojima je uspio da se obnove desetorica; dobro je bila
upotrijebljena i smjelost da sam sebe imenuje suprotno mišljenju plemstva; dobro je
bilo upotrijebljeno i biranje u decemvirat onih koji njemu odgovaraju, Nije bio,
međutim, dobar postupak kad je on, kao što gore velim, odjednom promijenio ćud, pa
se umjesto kao prijatelj puku pokazao neprijateljem, od humanog postao oholim, od
pristupačnog odbojnim, i to tako brzo da se bez ikakva opravdanja očitovalo njegovo
himbeno srce. Jer tko se činio jedno vrijeme dobrim pa hoće da postane zlim, treba da
to uradi po određenim stupnjevima i da se ponaša prema prilikama, kako bi ti različita
narav priskrbila mnogo novih prijateljstava prije nego te liši starih, da ne bi smanjio
svoju moć, inače, raskrinkan i bez prijatelja, propadaš.

XLII
Koliko se lako ljudi mogu potkupit?- 95
Primjećujemo još u vezi s gradivom o decemviratu, koliko se lako ljudi potkupljuju i,
premda dobri i dobro odgojeni, potpuno promijene narav. Razmislimo o tome kako je
mladost kojom se Apije okružio počela podržavati tiraniju za ono malo koristi što je
imala, i kako je Kvinta Fabija,296 jednog od članova druge desetorice, iako je bio
izvrstan čovjek, zaslijepila sitno častoljublje, pa je pod Apijevim utjecajem dobro
ponašanje promijenio u najgore i postao njemu sličan. Kad to dobro istraže, zakonodavci u republikama ili u vladavinama pojedinaca odlučnije će obuzdati ljudske težnje i
oduzeti im uvjerenje da mogu nekažnjeno griješiti.

nekorisni plaćenici koje na okupu drži jedino mala plaća što im je daješ. To nije i ne
može biti dovoljno da budu pouzdani i da ti budu prijateljima koji će za tebe umrijeti.
Jer, vojske koje nemaju ljubavi prema onome za što se bore i nisu pobornici tog cilja,
nikad neće postati toliko jake vrlinom da bi odoljele makar i manje vrlom neprijatelju.
A kako tu ljubav i tu volju mogu osjetiti samo tvoji podanici, želiš li imati državu, želiš li
držati republiku ili monarhiju, nužno je da naoružaš svoje podanike, kao što su učinili
svi koji su s vojskom imali velike uspjehe. Rimske su čete pod desetoricom imale istu
snagu, ali kako nije u njima vladalo isto raspoloženje, nisu imale uobičajeni učinak.
Čim je, međutim, magistrat desetorice prestao postojati, i kad je vojska stala vojevati s
osjećajem slobode, vratila joj se srčanost, pa su i njezini pohodi sretno završavali, prema
staroj njezinoj navici. 299

XLIV
Mnoštvo bez

XLV

Tko se za osobnu slavu bori dobar je i pouzdan vojnik

295

je nekorisno, a ne smije se najprije prijetiti pa zatim
zahtijevati vlast

Zbog događaja s Virginijom rimski se puk sklonio na Mons Sacer. 300 Senat je
uputio izaslanike da pitaju s kojim su pravom napustili svoje kapetane i tamo se
sklonili. A toliko se poštivao ugled Senata, da se u puku, koji nije imao vođe, nitko nije
usuđivao odgovoriti. Tito Livije veli da su imali što odgovoriti, ali nije imao tko
sastaviti odgovor. 301 To upravo pokazuje koliko je mnoštvo nekorisno kad nema vođe.
Za zbrku je doznao Virginije, pa je po njegovu nalogu uvedeno dvadeset vojnih tribuna
da im budu na čelu i da odgovaraju i pregovaraju sa Senatom. A kad je zahtijevao da se
pošalju Valerije i Horacije, kojima bi kazali što žele, nisu htjeli otići prije nego
decemvirat preda magistrat. Kad su stigli na brdo gdje je bio puk, ovaj ih je molio da se
uspostave pučki tribuni, i da se svaki magistrat poziva na narod, i da mu se izruče sva
desetorica, jer ih žele žive spaliti. Pohvališe Valerije i Horacije njegove prve zahtjeve;
pokudiše zadnji kao okrutan veleći: »Crudelitatem damnatis, in crudelitatem ruitis«,302
te su mu savjetovali da ne spominje desetoricu, i da gledaju kako će vratiti svoj ugled i
svoju vlast, a zatim neće manjkati prilike da se zadovolji. Iz toga se očito vidi koliko je
glupo i nerazborito nešto zahtijevati pa unaprijed u vezi s tim otkrivati zlu nakanu, jer
ne smiju se očitovati osjećaji, nego valja na svaki način nastojati da se ostvari želja.
Dosta je, naime, od nekoga zatražiti oružje ne govoreći mu da ga njime hoćeš ubiti, jer
poslije, kad oružje dobiješ u ruku, svojoj želji možeš udovoljiti. 303

XLIII
U vezi s gore razmatranim treba vidjeti i to kolika je razlika između vojske koja je
zadovoljna i koja se bori za svoju slavu i neraspoložene vojske koja se bori za tuđe
interese. 297 Dok su, naime, rimske vojske pod konzulima obično uvijek pobjeđivale,
pod decemvirima su uvijek gubile. 298 Taj primjer upućuje na dio razloga zbog kojih su

vođe

Slab primjer daje tko ne poštuje doneseni zakon, osobito tko ga je donio.
Vrlo je opasno kad onaj koji vlada svakodnevno ponavlja uvrede gradu
Kad je postignut sporazum i kad je Rim počeo živjeti kao i prije, Virginije je Apija
izveo na sud da se brani pred narodom. 304 On se pojavio u pratnji mnogih plemića.

O ljudskoj potkupljivosti govori i Aristotel u Politici (V, 8).
Kvint Fabije Vibulan. Vidjeti 36. poglavlje. Nakon pada decemvira poslan je u progonstvo, a imanja su mu
konfiscirana.
297
Vjerojatno se ovo poglavlje temelji na Herodotovoj Povijesti (V, 78). O tome i o drugim antičkim izvorima
Machiavellijevih razmatranja vidjeti: G. Ellinger, Die antiken Quellen der Staatslehre Machiavelli's, Tu bingen, 1888.
298
Sabinjani su porazili lt.rnljane kod Eretuma, 449. god. pr. n. e., a Ekvi su porazili legije koje su bile poslane u
pomoć Tusculumu.

299 Marko Horacije Barbat, koji je zaslužan za protjerivanje decemvira, pobijedio je 448. god. pr. n. e. Sabinjane,
a Ekvi i Volščani su poraženi 448. i 446. god. pr. n. e.
.
300 Vidjeti 40. poglavlje.
301 Tito Livije, nav. dj., III, 50.
302 Lat.: Osuđujete okrutnost, a sami u nju upadate (Tito Livije, nav. dj., III, 53).
303 U politici, smatra Machiavelli, ne otkrivaju se krajnji ciljevi kad oni nisu plemeniti.
304
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 56-57.

210

14'

296

211

Virginije je zapovjedio da ga odvedu u tamnicu. Stade Apije vikati i prizivati se na
narod. Virginije je rekao kako je nedostojno omogućiti priziv njemu, koji ga je ukinuo, i
da traži da ga brani narod koji je on uvrijedio. Apije je odvratio kako ne smiju
povrijediti zakon priziva koji su toliko željeli uspostaviti. Stoga je odveden u tamnicu i
tu se prije dana suđenja ubio. Iako je zločinački život Apijev zaslužio svaku moguću
kaznu, nije bilo uljuđeno povrijediti zakon, pogotovu onaj što je tada bio donesen. Ne
vjerujem, naime, da ima goreg primjera u republici nego kad se donese zakon pa se ne
poštuje, pogotovo kad ga ne poštuje tko ga je donio. Pošto je u Firenci nakon devedeset
i četvrte reformiran poredak uz pomoć fra Girolama Savonarole, čiji spisi odaju
učenost, mudrost, vrlinu duha, i pošto je među ostalim mjerama za osiguranje građana
dao da se donese i zakon o prizivu na narod za sve osude zbog zločina protiv države
koje su donosili Osmorica i Sinjorija, zakon koji je dugo zagovarao i s golemim
teškoćama ostvario, 305 dogodilo se da je Sinjorija zbog zločina protiv države osudila na
smrt pet građana, kojima nije dopušteno pravo priziva, i nije se poštivao zakon. 306
Nijedan događaj nije kao taj ugrozio redovnikov ugled, jer ako je taj priziv bio koristan,
morao se pobrinuti da se poštuje; ako nije bio koristan, morao se pobrinuti da ne bude
izglasan. A ta je zgoda toliko više upadala u oči, što redovnik u mnogobrojnim svojim
propovijedima nakon kršenja tog zakona, nikad nije ni osudio ni opravdao prekršitelje,
jer ono što mu je bilo od koristi osuditi nije htio, a opravdati nije mogao. Pošto se time
otkrila njegova častoljubivost i pristranost, izgubio je ugled i jako se opteretio.
Šteti državi mnogo i to kad u duši svojih građana svakodnevno pobuđuješ nova
neraspoloženja zbog novih uvreda ovome ili onome, kao što se događalo u Rimu poslije
decemvirata. Sva su desetorica i drugi građani u raznim vremenima optuživani i
osuđivani, tako da je zavladao golem strah u cijelom plemstvu, jer se smatralo kako
nikad neće prestati takve osude, sve dok se cijelo plemstvo ne uništi. A u veliku bi
nevolju upao taj veliki grad da se za to nije pobrinuo tribun Marko Duilije svojim
zakonom, 307 prema kojemu se nikome nije dopuštalo da godinu dana predaje sudu i
optužuje bilo kojeg rimskoga građanina, pa se plemstvo osjetilo sigurnim. Po tome se
vidi koliko je republici ili vladaru štetno neprestanim kažnjavanjem i proganjanjem
podanike držati u neizvjesnosti i strahu. A bez sumnje nema opasnijeg postupanja, jer
ljudi koji se stanu bojati da će ih zlo zadesiti na svaki se način u opasnostima
osiguravaju, postaju smjeliji i s manje suzdržanosti pokušavaju izboriti promjene. Stoga
je potrebno ili nikad nikoga ne napadati, ili napasti odjednom, a zatim ohrabriti ljude i
dati im povod da se smire. 308

razumnim da Rim neko vrijeme bude miran. Iskustvo se ipak pokazalo drugačijim, jer
je svakodnevno dolazilo do novih pobuna i do .novvi·h .nes.loga. A. kako Tito ~ivije
izvanredno razborito objašnjava razloge tog stanJa, cm1 m1 se da Je posve umJesno
prenijeti upravo njegove riječi, kad veli kako su s~ ili n~rod ili ple:nstvo ~holili u~ij~k
kad je onaj drugi bio ponizan, pa kad je puk ostaJao miran u o~v1ru s~?J~g pol?zaJa:
mladi su ga plemići počeli zlostavljati i tribuni su tu malo VI??gh po:noc.I, Jer su 1 sam!
bili žrtve nasilja. 310 A koliko god mu se, s druge strane, Cinllo da Je njegova mladez
preokrutna, plemstvu je ipak bilo drago, kad se već prevršuje mjera,. da je prevršuj.u
njegovi a ne puk. I tako je svatko toliko iskorištavao .želju da bra~1 s~ob?du d~ J~
drugoga tlačio. A način i razlozi kako se to događa sastoJe ~e ~ tome sto ljudi nastoJeCl
da se ne boje počnu zastrašivati drugoga, pa na uvredu koju Izazovu dometnu drugu,
kao da je nužno napadati i biti napadnut. Iz toga se vidi jedan od načina kako se
republike raspadaju i kako se ljudi uzdižu od jedne ambicije do druge, i koliko je zaista
istinita Salustijeva sentencija u Cezarovim ustima: »Quod omnia mala exempla bonis
initiis orta sunt«.311 Nastoje, kao što je gore rečeno, ti građani što ambiciozno žive u
republici, kao prvo, da ne budu napadnuti, ne samo od privatnika nego i od magistrata;
da to postignu traže prijateljstva, a stječu ih prividno poštenim putem, ili novčan~~
pomoću, ili braneći ih od moćnih; a kako to ima privid vrli~e,.lako se svatko prevan, 1
zato tome nema lijeka, pa takav čovjek bez prepreke ustraJe 1 postane takav da ga se
privatni građani boje, a magistrati ga poštuju. A .~ad se popeo. do tog po~ožaja, a da se
prije nitko nije opro njegovu uzdizanju, on dospiJe u takve uvjete da.ga Je vrlo opas~?
napasti, zbog razloga koje sam gore spomenuo govoreći ~ ~p.asnostl. s~dara s .~~p.nh­
kama koje su u gradu već uveliko narasle. Zato preostaje 1h nastopt1 ga umst1t1 ~~
opasnost nagle propasti, ili ga pustiti na miru, podnositi očito ropstvo, ako te smrt .~1~
koja zgoda od njega ne oslobodi. Kad, naime, već dođe do toga da se g~ađa?1 1
magistrati boje napasti njega i njegove prijatelje, samo je korak do toga da 1 om po
njegovoj volji osuđuju i napadaju. Stoga među svojim zakoni~a repub~ika t:'"eb~ da ima
i jedan što bdije nad građanima da pod prividom dobra ne eme zlo, 1 da ImaJu ugled
kakav koristi a ne kakav šteti slobodi, kao što ćemo na drugom mjestu raspravljati. 312

XLVI

Kad je rimskom narodu, kao što se gore kaze, 313 d oz logrd.10 konzu lat, a posto Je
htio da konzulima mogu biti imenovani i pučani, ili da se ograniči njihova vlast,
plemstvo je, da ne bi umanjilo ugled konzulskog položaja ni na prvi ni na drugi n~čin,
odabralo srednji put i zadovoljilo se da se postave četiri tribuna s konzulskim ovlastima,
koji bi mogli biti i pučani i plemići. 314 S tim se puk zadovoljio, jer je smatrao da je
dokinuo konzulat i da je dobio svoj udio u toj visokoj službi. Dogodilo se zbog toga
nešto značajno: kad su se uspostavljali tribuni, rimski narod,. koji je._mogavo izabrati
same pučane, opredijelio se listom za plemiće. O tome Tito LIVIJe kaze ovak?:

Ljudi se od jedne ambicije dižu do druge. Najprije se nastoji
a zatim napasti drugoga

Iako se ljudi varaju u

općenitim stvarima~
v

izbjeći

napadaj,

Pošto je rimski narod ponovo stekao slobodu i sebi vratio prvotni položaj, još veći
zahvaljujući mnogim novim zakonima koji su učvršćivali njegovu moć, 309 činilo se
305
Godine 1495. Savonarola je predložio da se ustanovi odbor od osamdeset ili stotinu članova Velikog vijeća s
ovlaštenjem da razmatra žalbe na odlu!<u Suda osmorice (Otto di Pratica) i Sinjorije.
306
Godine 1497. otkrivena je zavjera pristaša Medičejaca u kojoj su sudjelovali Giannozzo Pucci, Giovanni
Cambi, Bernardo del Nero, Lorenzo Tornabuoni i Niccolo Ridolfi.
307
Marko Duilije je 449. donio zakon u kojem je predložio jednogodišnji moratorij na tužbe sudu i zatvorske
kazne. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 59.
308
Usp.: Vladar, VIII pogl.
309
Zakoni Dvanaest ploča, koje su osnovni izvor rimskoga javnog i privatnog prava. Ti zakoni osiguravaju
plebejcima veći udio u magistratima i jamče im pravnu sigurnost, a istodobno odražavaju socijalne odnose rimskog
društva na prijelazu iz gentilnoga društva u robovlasničko društvo.

212

XLVII

u posebnim se ne varaju
v

»Quorum comitorum eventus docuit, alios animos in contentione libertatis et honorrs,
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 65.
.
..
Lat.: Svi loši primjeri nastaju iz dobrih početaka. Citirano prema: Salusti, Bellum Catt!marum, ~I:.
312 Vidjeti 49. poglavlje. Aristotel također govori o potrebi institucije koja bi kontrohrala pojedmce CIJI se zivot
razlikuje od života zajednice (Politika, V, 8).
313 Vidjeti: Rasprave ... , l, 39. i 40.
3 14 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 6.
310
311

213

alios secundum deposita certamina•in incorrupto iudicio esse«.315 A istražujući zašto se
to može dogoditi zaključio sam da se događa zato što se ljudi jako varaju u općenitim
stvarima, ali se ne varaju toliko u posebnim. Činilo se općenito rimskom puku da
zaslužuje konzulat zato što u gradu čini većinu, zato što je u ratu najizloženiji pogibelji,
zato što svojim rukama čuva slobodu Rima i daje mu moć. Smatrao je, kako je rečeno,
tu svoju želju razumnom i na svaki je način htio dobiti tu vlast. Kako je, međutim,
morao prosuditi kakav je svaki od njegovih ljudi posebno, uvidio je njihovu slabost i
došao do zaključka da nitko od njih ne zaslužuje ono što svi općenito zaslužuju.
Postidjevši se zbog njih, obratio se onima koji to zaslužuju. Čudeći se s razlogom toj
odluci Tito Li vije veli ovako: Hane modestiam aequitatemque et altitudinem animi, ubi

nunc in uno inveneris, quae tunc populi universi fuit?3 16

optuživali ambicioznost ponekog moćnog čovjeka koji je poticao nered da bi oblikovao
državu kako njemu odgovara i oduzeo slobodu, te su pod trijemovima i po trgovima
ogovarali mnoge građane i prijetili im da će, zagospodare li ikada, tu njihovu prijevaru
raskrinkati i kazniti ih. Često se događalo da se netko od takvih uspeo do vrhunskog
magistrata, a čim bi se do takva položaja uspeo i stvari vidio izbliza doznao bi zbog čega
nastaju neredi, i koliko je to opasno, i kako je teško tome doskočiti. A kako bi vidio da
su prilike a n~~,uzrok ner_edu, raspoloženje bi mu se promijenilo i postajao je
dr~gačDI:'"ier-bi upoz~ćistvari u pojedinostima uviđao zabludu u koju je upao
gledajući na njih općenito. Tko ga je pak prije, dok je bio privatna osoba, slušao što
govori, videći ga kako je u vrhunskom magistratu miran, to nije tumačio kao posljedicu
boljeg uvida u situaciju, nego je smatrao da su ga obmanuli i potkupili velikaši. Budući
da se tako događalo mnogim ljudima i mnogo puta, nastala je uzrečica: njima je jedna
duša na trgu a druga u palači. 320
Razmotrivši, dakle, sve o čemu smo raspravljali, vidi se kako je narodima moguće
brzo otvoriti oči omogućujući im da varljivost općenitog gledanja na neko pitanje
zamijene uočavanjem pojedinosti, kao što su učinili Pakuvije u Capui i Senat u Rimu.
Mislim, također, kako se može zaključiti da mudar čovjek nikad ne smije izbjegavati
sud naroda o pojedinim pitanjima, kao što su podjela položaja i časti, jer se jedino u
tome narod ne vara, a ako se kadšto i prevari, to se događa mnogo rjeđe nego
m~:tlobrojnim ljudima što te podjele obavljaju. Čini mi se da nije suvišno u idućem
poglavlju pokazati kako je Senat postupao obmanjujući narod prilikom predlaganja tih
podjela.

Kao potkrepa tome može se navesti još jedan značajan primjer koji se dogodio u
Capui317 nakon Hanibalove pobjede nad Rimljanima kraj Kane, zbog koje se pobjede
podigla cijela Italija, a Capua se pobunila zbog mržnje između naroda i Senata.
Nalazeći se u to doba u vrhunskom magistratu i uviđajući opasnost od pobune u tom
gradu, Pakuvije Kalan 318 naumio je, zahvaljujući svojem položaju, .izmiriti puk s
plemstvom, pa je razmislivši o tome sazvao Senat i ispričao mu o mržnji naroda prema
senatorima i o opasnosti da budu pobijeni i da se grad preda Hanibalu, jer su Rimljani
doživjeli poraz. Zatim je dodao kako bi on, ako žele prepustiti njemu da to uredi, našao
način da ih ujedini, ali to bi učinio tako da ih zatvori u palaču i ovlasti narod da ih može
kazniti, a onda da ih spasi. Pristaše na to senatori, pa on, pošto je zatvorio u palaču
senatore, pozove narod da mu održi govor i reče mu kako je došlo vrijeme da se ukroti
oholost plemstva i da se kazni za nepravde koje je nanosilo, te ih svih drži pod svojom
stražom zatvorene; no budući da misli kako narod ne želi da grad ostane bez uprave,
nužno je da se imenuju novi senatori, odluči li se da se poubijaju stari. I stoga je imena
svih senatora stavio u kesu, te bi ih počeo izvlačiti u njihovoj nazočnosti, i dao bi ih
jednoga za drugim poubijati, već prema tome kako im budu oni pronalazili nasljednike.
I kad je počeo izvlačiti prvo ime, podiže se golem žamor, nazvali su ga oholim
čovjekom, okrutnim i obijesnim, a pošto Pakuvije zaište da mu nađu zamjenu, cio zbor
zamuknu. Zatim, nakon nekog vremena, spomenuše nekoga iz puka, ali na njegovo ime
jedni stadoše zviždati, drugi se počeše smijati, treći ogovarati ga na ovaj ili onaj način, i
nastavljajući tako, sve koji su bili imenovani smatrali su nedostojnima senatorskog
položaja, a to je pružilo povod Pakuviju da kaže: >>Budući da smatrate kako ovom
gradu nije dobro biti bez Senata, a ne možete se složiti koji bi ljudi mogli zamijeniti stare
senatore na njihovu položaju, bilo bi dobro, ja mislim, da se s njima pomirite, jer strah
koji su sada podnijeli vjerojatno je na njih djelovao da postanu skromnijima, pa ćete
dobrotu koju ste drugdje tražili naći u njima.« I pošto se sporazumješe, došlo je do
sloge, a zabluda u koju su upali otkrila se kad su bili prisiljeni voditi računa o pojedinim
slučajevima. Varaju se, osim toga, narodi kad stvari i događaje prosuđuju općenito, a to
uvide kad ih pobliže upoznaju.
Poslije godine 1494, kad su iz Firence prognani njezini vladari, a u gradu nije bilo
nikakve vlade, nego je nastala stanovita častoljubiva neobuzdanost sve pogubnija za
javne poslove, 319 mnogi su ljudi iz naroda ne shvaćajući drugih razloga za to stanje

Koliko je teško republiku providjeti svim zakonima koji bi joj štitili slobodu, vrlo
dobro pokazuje razvoj rimske republike, u kojoj su se, unatoč tome što su mnoge

315
Lat.: Ishod tih izbora pokazao je da su raspoloženja i čast u trenutku borbe za slobodu različiti od trenutka
kad sukobi prestanu i kad ih zamijeni nepristrano prosuđivanje (Tito Livije, nav. dj., IV, 6).
316
Lat.: Gdje bi našao toliku skromnost, pravičnost, plemenitost duha u jednom čovjeku, koju je tada pokazao
cijeli narod? (Tito Livije, nav. dj., IV, 6).
317
216. god. pr. n. e.
318
Pakuvije Kalavije Kampan, a ne Kalan, 216. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 2.
319
Karlo VIII je došao u Italiju 2. rujna 1494, a 9. studenoga Firentinci su se pobunili i protjerali Piera Medicija,

nakon čega je u gradu zavladala anarhija, ali su uz podršku naroda zavladali piagnoni, pristaše Girolama Savonarole,
koji je pokušao uvesti teokraciju.
320 Tako su se ponijeli Francesco Valori i Piero Capponi, koji su imali maksimalističke ciljeve prije i za vrijeme
pobune, a poslije su kao članovi Sinjorije ispoljili umjerenost. Vidjeti: P. Villari, La Storia di Giro/amo Savonarola e
de'suoi tempi, Firenze, 1926.
321 Institucija tribuna s konzularnim ovlaštenjima uvedena je 444. god., ali je počela funkcionirati tek od 426.
god. pr. n. e. Posrijedi je bila manipulacija patricija kako bi izbjegli izbor plebejaca. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 7.

214

XLVIII

Tko ne želi da se magistrat dodijeli podlom ili zlom čovjeku, neka se pobrine
da ga zahtijeva ili pretjerano podao i pretjerano zao čovjek, ili iznimno
plemenit i iznimno dobar čovjek
Kad se Senat bojao da će svi tribuni s konzulskim ovlastima biti iz redova pučana,
postupao je na jedan od ovih načina: ili se pobrinuo da se kandidiraju ljudi koji u Rimu
uživaju najveći ugled, ili je pak pravim sredstvima potkupljivao kojega niskog i posve
podla pučanina da se pomiješa s pučanima koji zbog svojih dobrih svojstava na položaj
računaju. 321 U potonjem se slučaju puk stidio da položaj povjeri takvu kandidatu, a u
prvom se slučaju stidio da na nj računa. Sve je to u vezi s prethodnom raspravom, u
kojoj se pokazuje kako se narod vara u op~~r:itim procjenama, a u posebnim ne vara.

XLIX

je li gradovima što su od početka-slobodni, kao Rim, teško naći zakone koji
štite slobodu. To je gotovo nemoguće gradovima što od početka žive u
ropstvu

215

zakone donijeli najprije Romul, pa Numa, T ulije Hostilije i Servije, te, napokon, s istim
ciljem dovedena, desetorica građana, uvijek otkrivale nove potrebe, i bilo je 'potrebno
uvoditi nove mjere, kao što se dogodilo kad su uspostavljeni cenzori, 322 jedna od prvih
odredaba koje su pomogle da Rim čuva slobodu u doba kad je u slobodi živio. Postavši
sucima javnog morala u Rimu, bili su vrlo jak razlog da Rimljani što duže ostanu
neiskvareni. Veliku su grešku učinili kad su od početka tom magistratu odredili da traje
pet godina, što je nakon kratka vremena mudro ispravio diktator Mamerko, 323 koji je
novim zakonom trajanje tog magistrata sveo na osamnaest mjeseci: to je cenzorima,
koji su bili osjetljivi na svoju nadležnost, toliko smetalo da su Mamerka lišili Senata, što
su i puk i Senat osudili. A kako nema povijesnih dokaza da se Mamerko mogao braniti~··
sva je prilika ili da je povjesničar nedovoljno obaviješten ili da u tom području nije bilo
dobro rimsko uređenje; jer nije dobro kad je republika tako uređena da građanin zato
što proglasi zakon u skladu sa slobodnim životom bude napadnut bez mogućnosti da s~ 1
brani. Nego, da se vratim na početak ove rasprave, kažem kako uvođenje tog novog
magistrata nameće mišljenje: ako je gradovima koji su početak imali u slobodi što je
sama odolijevala kušnjama, kao u Rimu, jako teško pronaći dobre zakone da ih održe
slobodnima, nije čudo što je gradovima koji su od samog početka porobljeni ne samo
teško nego i nemoguće donijeti takve mjere da mogu živjeti uljuđeno i mirno. Tako je
bilo u gradu Firenci, kojoj je početak bio u znaku podvrgnutosti Rimskom Carstvu, a
uvijek je živjela pod tuđinom, pa je neko vrijeme ostala pokorena ne misleći na sebe, a
zatim, kad je došla prilika da odahne, počela se sređivati, samo što su se njezini zakoni
miješali sa starima i nisu mogli biti dobri. Tako je životarila dvjesta godina, koliko se sa
sigurnošću pamti njezina povijest, a da nikad nije postala državom koja bi se zaista
mogla nazvati republikom. 324 A teškoća kakve su njezine uvijek je bilo u gradovima
koji su imali početak sličan njezinu. Pa iako su mnogo puta javnim i slobodnim
izborima malobrojni građani dobijali široka ovlaštenja da je reformiraju, nikad je nisu
uredili na opću korist, nego uvijek kako je njima odgovaralo, što je donosilo ne red,
nego još veći nered tom gradu. A da se vratim na neki poseban primjer, velim da između
ostaloga o čemu zakonodavac republike mora razmišljati jest istraživanje kojim će
ljudima povjeriti pravo da donose smrtne osude protiv svojih građana. To je bilo dobro
uređeno u Rimu, jer je zakon predviđao priziv na narod, a kad se i događalo nešto
važno toliko da bi odgađanje smaknuća prizivom bilo opasno, imali su izlaz u
diktatoru, koji je smjesta davao nalog za smaknuće, a takvoj su se mjeri utjecali samo
ako je bila nužna. No Firenca i drugi gradovi nastali kao i ona, budući da su pokoreni,
to su ovlaštenje povjeravali strancu, kojega je slao vladar da obavlja tu dužnost. Kad su
se poslije oslobodili, ostavili su to ovlaštenje strancu kojega su nazivali kapetanom. 325
Budući da su ga moćni građani lako mogli potkupiti, bilo je to vrlo opasno. No poslije
se promjenom uređenja promijenila i ta služba, pa su imenovali osam građana koji su
obavljali dužnost tog kapetana, što će reći da je od zla nastalo gore, zbog razloga o
kojima smo već govorili, jer je mali broj ljudi uvijek služio malobrojnim moćnicima. Od
toga se čuvala Venecija, koja ima deset građana što bez mogućnosti priziva mogu

kazniti svakoga građanina. A budući da se oni ne bi usuđivali kazniti moćne ljude kad
bi i imali tu moć, uveli su Quarantiju}26 i uz to su htjeli da ih može kažnjavati Vijeće
umoljenih, 327 a to je Veliko vijeće. Prema tome, gdje ne manjka tužitelj ne manjka ni
sudac da moćne ljude drži na uzdi. Nije, dakle, čudo što su u Rimu, kojemu su zakone
dali on sam i mnogi mudri ljudi, svakodnevno izbijali novi razlozi da se donose nove
mjere u prilog slobodnog života, i što u drugim gradovima koji su od svojih početaka
nesređeni nastaju takve teškoće da se nikad ne mogu srediti.

L
Vijeće

ili magistrat ne smiju imati

mogućnost

da

koče

djelatnost u gradu

U Rimu su konzuli Tito Kvincije Cincinat i Gnej Julije Mento zbog svoje nesloge
zaustavili sve djelatnosti u republici. Kad je to vidio, Senat ih je nagovarao da imenuju
diktatora, kako bi se obavljalo ono što je sprečavala njihova nesloga. Konzuli su se,
međutim, razilazili u svemu osim u tome da ne žele imenovati diktatora. Senat nije imao
drugog izlaza nego da se obrati tribunima, koji su, pozivajući se na Senat, konzule
prisilili na poslušnost. 328 U vezi s tim na prvom mjestu treba spomenuti korisnost
institucije tribuna, koja nije bila korisna samo da bi obuzdala težnju moćnih da tlač·e
puk, nego i da obuzda međusobno obračunavanje. Drugo je što se nikad u republici ne
smije zakonom omogućiti, da malobrojni ljudi mogu i o čemu donositi odluke nužne da
se održi republika. Na primjer, ako ovlastiš neko vijeće da dijeli časti i unosne dužnosti,
ili koji magistrat da upravlja nekim poslom, potrebno mu je nametnuti nuždu da to u
svakom slučaju mora obaviti, ili pak urediti tako da to može i mora obaviti netko drugi
ako on neće. Inače bi ta mjera bila manjkava i opasna, kao što smo vidjeli da je bila u
Rimu, kad se tvrdoglavosti konzula nije mogao suprotstaviti ugled tribuna. U mletačkoj
republici časti i unosne položaje dodjeljuje Veliko vijeće. 329 Kadšto se događalo da zbog
nezadovoljstva ili kakva pogrešnog savjeta nije postavljalo nasljednike magistratima u
gradu i onima koji su upravljali izvan njihova područja. Otud golema zbrka, jer su
odjednom i pokoreni gradovi i sam vlastiti grad ostajali bez zakonitih sudaca, i ništa se
nije moglo postići ako nisu ostali zadovoljeni ili oslobođeni od zablude svi članovi
Vijeća. A ta bi nevolja grad upropastila da se nisu pobrinuli mudri građani, koji su,
iskoristivši povoljnu priliku, donijeli zakon, prema kojemu svi magistrati koji jesu ili bi
bili unutar ili izvan grada smiju odsustvovati jedino kad se pobrinu za svoje zamjenike. I
tako se oduzela Vijeću sloboda da uz opasnost za republiku može zaustaviti javne
poslove.

LI

Republika ili vladar moraju pokazati da velikodušno rade ono na što ih
nužda prisiljava
Mudri ljudi uvijek pripisuju sebi kao zaslugu sve što rade, makar ih nužda
prisiljava da to u svakom slučaju učine. Tom se mudrošću dobro služio rimski Senat

322

Institucija cenzora uvedena je 443. god. pr. n. e., jer su konzuli bili previše zauzeti ratovanjem pa su svoja
ovlaštenja popisivanja stanovništva i njegovih bogatstava (cenzus) povjerili novoimenovanim magistratima. Isprva su se
bavili porezima, a kasnije su njihova ovlaštenja proširena i na kontrolu običaja i javnog morala. Vidjeti: Tito Livi je, nav.
dj., IV, 8.

323
Tiberije Emilije Mamerko, diktator 443. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 23-24.
324
Machiavelli misli na vrijeme nakon ponovne izgradnje Firence za Karla Velikog (vladao od 768. do 814) pa
negdje do 1000. god., kad su počeli sukobi između gvelfa i gibelina. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 2-3.
325
Godine 1250. uvedena su dva suca koji su morali biti stranci a nosili su naziv Capitano del popolo (narodni
kapetan) i Podesta (načelnik). Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 5.

216

326
Quarantia se sastojala od četrdeset članova Velikog vijeća i imala je najvišu vlast u građanskim i krivičnim
sporovima. Osnovana je 1179. Sud desetorice osnovan je 1310. god.
.
327
Vijeće umoijenih osnovano je 1297. i sastojalo se od šezdeset članova Velikog vijeća, izabranih na vrijeme od
jedne godine sa zadatkom da vode vanjsku politiku, vojne poslove i vanjsku trgovinu. Usp.: I. Cervelli, Machiavelli e la
crisi dello stato Veneziana, Napoli, 1974.
328
431. god. pr. n. e. Na kraju su konzuli povjerili Cincinatu da izabere diktatora, i on je izabrao svog tasta Aula
Postumija Tuberta. Julije Mento je imenovan zapovjednikom konjice. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV. 26.
329 Veliko vijeće je u to doba
imalo 15.000 članova i njime su bili obuhvaćeni svi građani starosjedioci, nakon
ograničenja (serrata) iz 1297. god.

217

kad je odlučio da se iz državne blagajne- plaćaju troškovi ljudima koji su služili u vojsci,
jer su inače služili o svom trošku. 330 Pošto je, međutim, Senat uvidio da se bez plaćanja
ne može dugo ratovati i kako zbog toga ne može ni osvajati ni vojsku izvoditi u daleke
pohode, a smatrao je potrebnim i jedno i drugo, odlučio je da se podijele te plaće.
Učinili su to, međutim, tako da su sebi u zasluge pripisali ono na što ih je nužda
prisiljavala, 331 a puku je taj dar bio toliko drag, da je cio Rim brujao od veselja
smatrajući to velikom blagodati kakvu se nikad nije nadao dobiti i kakvu je samo
mogao poželjeti. Iako su tribuni nastojali obezvrijediti postupak Senata dokazujući
kako time puku nije olakšan nego otežan život, jer će se morati plaćati nameti za te
plaće, ipak nisu mogli spriječiti da puku bude drago. Senat je čak i povećao iznos
zahvaljujući načinu na koji je raspodjeljivao porezne obveze, jer je najteže i najveće
plaćalo plemstvo i prvo ih je ispunilo.

Lli

Da bi se suzbila drskost nekoga tko se u republici pojavi kao moćan čovjek,
nema uspješnijeg i manje sablažnjivog načina nego zakrčiti mu put kojim stiže
do moći

mogao

časno

poslužiti, da s dobrim glasom ne upropasti slobodu koju je bio zadužen

čuvati. Osim toga, kako se te podrške nisu mogle činiti tajno i odjednom, 334 za Piera su

bile vrlo opasne, jer čim bi se otkrio kao prijatelj Medicija, postao bi sumnjiv i mrzak
narodu, pa su ga zato neprijatelji mogli mnogo lakše progoniti nego prije. Moraju,
prema tome, ljudi pri svakoj odluci razmisliti o njezinim manama i opasnostima i ne
donositi ih kad od njih dolazi više opasnosti nego koristi, makar dobile podršku. Kad bi
postupili drugačije, dogodilo bi im se što i Tuliju, 335 koji je htio uskratiti podršku
Marku Antoniju pa mu ju je povećao, jer, kad je Marko Antonije bio proglašen
neprijateljem Senata, i kad je okupio veliku vojsku sastavljenu većinom od bivših
Cezarovih vojnika, da bi mu oduzeo te vojnike, Tulije je nagovorio Senar3 36 da se
posluži Oktavijanom i da ga s vojskom i s konzulima 337 pošalje protiv Marka Antonija,
navodeći da će vojnici koji slijede Marka Antonija, čim čuju ime Cezarova unuka
Oktavijana koji hoće da ga nazivaju Cezarom, napustiti Marka Antonija i pridružiti se
Oktavijanu, pa kad tako Marko Antonije ostane bez podrške, bit će ga lako uništiti. Sve
se dogodilo suprotno, jer je Marko Antonije pridobio Oktavijana i pridružio mu se
napustivši Tulija i Senat. 338 Tako je bila potpuno razbijena stranka optimata. Bilo je to
lako predvidjeti i nije se trebalo pouzdati u T ulijevo uvjerenje, nego uvijek voditi računa
o imenu koje je slavno uništavalo svoje neprijatelje i steklo vladavinu u Rimu, i nije od
njegovih nasljednika ili pristaša nikad trebalo očekivati išta što bi bilo u skladu sa
slobodom.~

Iz gornje se rasprave vidi kolike je zasluge plemstvo steklo pred pukom očitujući ih
u blagodati koje mu je donosilo plaćanje troškova i u načinu oporezivanja. Da se to
održalo, bile bi otklonjene sve pobune u gradu i tribunima bi se oduzelo povjerenje koje
su uživali u puku, a time i ugled. I zaista, ne može se u republikama, osobito u onima
koje su iskvarene, na bolji, manje bučan i lakši način suprotstaviti vlastoljublju nekog
građanina nego što je presijecanje puta kojim hoda do željenog položaja. Da su taj
postupak primijenili na Cosima Medicija bili bi njegovi protivnici mnogo bolje učinili
nego da ga potjeraju iz Firence, jer da su građani koji su se s njim natjecali preuzeli
njegov stil pa pomagali narod, bez buke i nasilja bili bi mu iz ruke iščupali oružje kojim
se ponajviše služio. 332 Piero Soderini stekao je u gradu Firenci ugled samo tako što je
podržavao narod, i to mu je u narodu donijelo ugled kao ljubitelju slobode grada. A
građanima koji su mu zavidjeli na veličini bilo bi zacijelo mnogo lakše, i bilo bi mnogo
poštenije, manje opasno i za republiku manje štetno, da su mu presjekli put što ga je
vodio do veličine, nego da su mu se suprotstavili tako da s njegovom propašću
propadne i sve ostalo u republici. 333 Da su mu, naime, iz ruke oduzeli oružje s kojim se
osjećao snažan, što su mogli lako učiniti, bili bi mu se mogli u svim vijećima i u svim
javnim odluči vanjima oprijeti bez straha i bez ikakva obzira. Odgovori li, pak, netko na
našu tvrdnju: ako su građani koji su mrzili Piera pogriješili što mu nisu presjekli putove
na kojima je stjecao ugled u narodu, i Piero je pogriješio što nije presjekao put
protivnicima kojih se bojao- Piero zaslužuje opravdanje i zato što mu je to bilo teško
učiniti, i zato što bi bilo nečasno, jer je način na koji su ga napadali bio podržavanje
Medicija, a tim su ga podrškama tukli i na koncu uništili. Stoga se tim sredstvom nije
330
Senat je 405. god. pr. n. e. donio odluku o vojničkim plaćama, u vrijeme rata s Vejijem, pošto je zauzet
Auxur. Tribuni su se usprotivili uvođenju vojničkih plaća zbog povećanja poreza, ali su patriciji dali za to dobrovoljne
priloge. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 59.
331
U Vladaru, u XVIII poglavlju Machiavelli kaže da onaj tko vlada mora biti velikodušan, ili se tako prikazati.
332
Cosimo Medici je 1433. protjeran iz Firence, optužen da teži vladarskoj časti, zbog stalnih poklona koje je

činio.
333
Piero Soderini (1452-1522) bio je gonfalonijer od 1501. do 1512. Kad su se u grad vratili Medici, pobjegao je
l. rujna u Dubrovnik, a potom se iz Rima zalagao za restauraciju republike.

218

LIII

O tome kako mnogo puta narod sebi donosi propast jer ga zavara prividno
dobro, i kako ga lako zavedu velike nade i jaka obećanja
Poslije osvajanja grada Veji339 u narodu se proširilo mišljenje kako je za grad Rim
korisno da polovica Rimljana ode stanovati u Veji, pri čemu se navodilo da se zbog
bogatstva zemlje, obilja građevina i blizine Rimu mogu obogatiti, a zbog blizine
položaja neće se poremetiti nijedna politička djelatnost. Senat i najmudriji Rimljani to
su smatrali toliko nekorisnim i štetnim da su otvoreno govorili kako je bolje umrijeti
nego pristati na takvu odluku. Kad je to pitanje došlo na raspravu, puk se toliko
ražestio protiv Senata te bi bilo došlo do borbe i krvi, da Senat nisu zaštitili neki stari i
poštovani građani, koji su obuzdali puk jer su u njemu uživali velik ugled, pa on više
nije nastavljao sa svojim ispadima. 340 Tu valja primijetiti dvije stvari. Prvo, narod
mnogo puta prevari lažna slika dobra pa želi svoju propast, a ako ga o tome što je zlo a
što je dobro ne uvjeri netko u koga ima povjerenja, republici mogu nastati bezbrojne
opasnosti i štete. A kad sudbina hoće da narod nema ni u koga povjerenja, kao što se
kadšto dogodi, budući da su ga prethodno prevarili i događaji i ljudi, neizbježno dolazi
do propasti. I Dante u vezi s tim veli raspravljajući u. Monarhiji, 341 kako narod mnogo
Ako se čini zlo, onda ono mora biti učinjeno brzo i odjednom, kako Machiavelli iznosi u Vladaru, u VIII pogl.
Marko Tulije Ciceron (106-43. god. pr. n. e.), najveći rimski filozof, zavjerenik, uz Bruta, Kasija i ostale,
protiv Cezara.
33 6 Vidjeti: Ciceron, Filipike, III i V.
337 Konzuli
Au! Ircije i Gaj Vibije Pansa sukobili su se s Markom Antonijem kod Modene, 43. god. pr. n. e., i
nanijeli mu poraz, ali su i sami poginuli.
338 Marko Antonije, Oktavijan i Marko Emilije
Lepid osnovali su trijumvirat koji je trebao vladati sljedećih pet
godina. Da bi ušutkali opoziciju, dali su pogubiti Cicerona.
339 395. god. pr. n. e.
340 Autor
prijedloga da rimski puk naseli Veji bio je Sicinije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 24-25.
341 Ne u Monarhiji, već u Convivio (I, ll, 54).
Convivio je objavljen u Firenci 1490, a De Monarchiaje prvi put
štampana 1559. u Baselu.
334

335

219

puta viče: ,,živjela njegova smrt! Dolje njegov život!«. Zbog te nevjerice događa se da
se kadšto u republikama ne donose dobre odluke, kao što smo kazali o Mlečanima, kad
se prigodom napadaja neprijatelja nisu mogli odlučiti da nekoga pridobiju vraćajući što
su oduzeli (zbog čega je protiv njih poveden rat i zbog čega su se protiv njih udružili
vladari) 342 prije nego što dođe do propasti. Prema tome, kad se razmotri u što je lako a
u što je teško uvjeriti narod, može se napraviti ovo razlikovanje: ili je ono u što treba da
uvjeriš već na prvi pogled dobitak ili gubitak, ili se zaista čini hrabrim ili kukavnim
potezom. A kad se u onome što se iznosi pred narod vidi dobitak makar u sebi krije
gubitak, i kad se to čini hrabrim makar krilo propast republike, uvijek će biti lako u to
uvjeriti mnoštvo; i tako će biti uvijek teško uvjeriti u odluke u kojima se očituje ili
podlost ili gubitak, makar krile spas i dobitak. To što sam rekao potvrđuju bezbrojni
primjeri rimski i strani, moderni i drevni. Jer, otuda je nastalo opako mišljenje u Rimu o
Fabiju Maksimu, 343 koji nije mogao uvjeriti rimski narod kako je za republiku korisno
da se u ratu ne prenagli i da bez sukobljavanja izdrži Hanibalovu navalu, jer je takvu
odluku narod smatrao kukavičkom i nije vidio koliko je korisna, a ni Fabije nije imao
dovoljno mogućnosti da mu to dokaže. U tim su smjelim mišljenjima narodi toliko
zaslijepljeni, da rimskom narodu, pošto je pogriješio dopustivši zapovjedniku Fabijeve
konjice 344 da se sukobi usprkos drugačijoj Fabijevoj želji i činjenici da bi zbog tog
ovlaštenja rimska vojska gotovo bila razbijena da Fabije svojom razboritošću nije
pomogao, nije bilo dovoljno to iskustvo da ga opameti, nego je nakon toga postavio
kao konzula Varona, 345 čija je jedina zasluga bila u tome što je po svim trgovima i
javnim mjestima Rima obećavao da će pobijediti Hanibala samo ako mu to bude
dopušteno. T ako je došlo do sukoba i poraza kraj Kane i gotovo do propasti Rima.
U vezi s tim želim dodati još jedan rimski primjer. Hanibal je u Italiji bio osam ili
deset godina; cijelu je provinciju ispunio pokoljima Rimljana, kad je u Senat došao
Marko Centurije Penula, izvanredno malodušan čovjek (iako je stekao neke položaje u
miliciji), i ponudio, ako mu dopuste da okupi dobrovoljce u kojem god kraju Italije
bude htio, da će u najkraćem roku dovesti zarobljena ili mrtva Hanibala. 346 Senatu se
njegov zahtjev činio nepromišljenim , no pomislio je, ako mu se odbije pa se poslije u
narodu dozna o njegovu traženju, kako bi moglo doći do kakve pobune, zavisti i
nezadovoljstv a, te mu je dopustio, spreman radije izložiti pogibelji sve one što ga budu
slijedili nego izazvati novu ljutnju naroda, jer je znao koliko će takva odluka biti rado
dočekana i koliko bi teško bilo razuvjeravanje . Ode, dakle, on s nesređenom i
nediscipliniran om gomilom ljudi da nađe Hanibala, i čim se s njim susreo bio je zajedno
sa svima koji su ga pratili poražen i ubijen. U Grčkoj u gradu Ateni Nikija, 347 vrlo
ponosan i osobito razborit čovjek, nikad nije uspio uvjeriti narod kako nije dobro da se
ode napasti Sicilija, a kad je odluka donesena suprotno želji pametnih ljudi, bila je to
342
Julije II je organizirao savez protiv Venecije, kojemu su pristupili Francuska, Španjolska i Carstvo. 10.
prosinca 1508. sklopljen je savez pod imenom Carnbraiska liga (po mjestu Carnbraiju). 1509. poražena je mletačka
vojska kod Agnadella.
343
Kvint Fabije Maksim, zvan Cunctator, Oklijevalo (275-203. god. pr. n. e.). Poslije rimskog poraza kod
Trazirnenskog jezera izabran je, uz Marka Minucija Rufa, za diktatora. Fabije je slijedio Hanibala u Apuliju i
Karnpaniju, ali je izbjegavao da zametne odlučan boj. Pošto mu je istekao mandat, a pod pritiskom javnog mnijenja,
Rimljani su zametnuli boj i doživjeli poraz kod Kane. Izabran je za konzula još 209. god. pr. n. e., osvojio je Taranto i
protivio se Scipionovu planu invazije na Afriku. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII.
·
344
Marko Minucije Ruf, prije nego što je postao diktator, napao je Hanibala i zastupao ofenzivnu strategiju.
345
Gaj Terencije V aron, konzul 216, poražen zajedno s Lucijem Ernilijorn Paulom kod Kane.
346
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXV, 19.
347
Nikija, atenski političar i general (470-413. god. pr. n. e.), nasuprot Alkibijadu, zastupao je potrebu
sporazuma sa Spartorn. Mir sklopljen 421. god. pr. n. e. nazvan je Nikijin mir. Protivio se i ekspediciji na Siciliji, ali je
njome zapovijedao i doživio poraz.

220

propast za Atenu. Kad je bio imenovan konzulom i kad je zaželio Afriku kao provinciju,
obećavši da će uništiti Kartagu, sa čime se na temelju mišljenja Fabija Maksima Senat
nije složio, Scipion je zaprijetio da će se obratiti narodu, znajući vrlo dobro kako se
takve odluke sviđaju narodima. 348 U vezi s tim mogu se dati primjeri iz našega grada,
kao kad je gospodin Ercole Bentivogli, 349 zapovjednik firentinskih četa, zajedno s
Antonijem Giacominijem , 350 potukavši Bartolomea od Alviana351 kraj San Vincentija,
otišao u pohod na Pisu. 352 Pothvat je odobrio narod nakon hrabrih obećanja gospodina
Ercolea, iako su ga mnogi mudri građani osuđivali. Nije bilo, međutim, koristi, jer je
prevladala volja mnoštva, koja se temeljila na hrabrim obećanjima zapovjednikov im.
Velim, dakle, da se tamo gdje narod odlučuje republika najlakše upropasti kad se
upušta u hrabre pothvate, jer će, gdje riječ naroda ima neku težinu, uvijek biti
prihvaćeni i to ničim neće spriječiti tko bude imao drugačije mišljenje. Ako, međ~.tim, to
uzrokuje propast grada, također, i to još češće, uzrokuje propast građana koJI takve
pothvate vode; očekujući, naime, pobjedu a dočekavši poraz, ~arad n.e optuž~je ni
fortunu ni nemoć onoga tko je pothvat vodio, nego kukavnost nJegovu 1 neznanJe, pa
takvoga većinom ili ubije, ili utamniči, ili pošalje u progonstvo, kao što se događalo
bezbrojnim kartaginskim vojskovođama i mnogim Atenjanima. Ne koristi im ni bilo
kakva pobjeda koju su prije izvojevali, jer u tom trenutku poraz sve izbriše, kao što se
dogodilo našemu Antoniju Giacom~niju, koji je, ne pobijediv~i Pisu k~ko je n~r?d
očekivao a on obećavao, pao u tohku narodnu nemilost, da Je, unatoc bezbroJmm
prošlim pothvatima svojim, ostao živ više zahvaljujući dobroti onih što su bili na vlasti
negoli ikakvu drugom razlogu koji bi ga pred narodom obranio.

LIV

Koliku

moć

ima velik

čovjek

efa obuzda pobunjena mnoštvo

Druga je značajna primje_dba o tvrdnjama iznesenim u prethodnom poglavlju, da
pobunjena mnoštvo ništa ne može uspješnije obuzdati negoli kad ono poštuje dostojanstvena i ugledna čovjeka koji preda nj dođe, pa ne veli Vergilije bez razloga:

Tum pietate gravem ac meritis si forte virum quem
.
conspexere, st•tent, arrecttsque
aun"b us ads..+an t .353
Stoga tko zapovijeda vojskom, ili tko se zatekne u gradu gdje dođe do pobune,
treba da se mnoštvu predstavi najljubaznije i najdostojanstv enije što može, stavljajući
na sebe sva obilježja časti koja posjeduje, kako bi što veće poštovanje izazvao. Bila je
Firenca, nema tome mnogo godina, podijeljena na dvije stranke, koje su se zvale
348 Publije Kornelije Scipion Afrički je kao konzul 205. god. pr. n. e. predložio osvajanje Afrike,
i pobijedio
Kartažane kod Zame, 202. god. pr. n. e.
.
349 Ercole Bentivoglio (1459-1508), kondotjer u službi Firence od 1486. Zahvalio je u pismu od
25. velJaČe
1506. Machiavelliju koji mu je poslao svoj spjev Desetljeće.
.
.
. .
. ..
350 Antonio Giacornini Tebalducci, firentinski komesar u ratu protiv Alv1ana. F1rentmc1 su ga oknv1h
za poraz
kod Pise u rujnu 1505. Podržao je Machiavelli jevu ideju o narodnoj rniliciji.
.
. . .
. .
351 Bartolomeo d'Aiviano, kondotjer u službi Venecije. Porazili su ga 17. kolovoza Bent1vogho 1 Giacornml
kod
San Vincenza. Vidjeti: G. Capponi, Storia della Repubblica di Firenze, Firenze, 1875.
..
352 6. rujna 1505. napadnuta je Pisa. Artiljerija je uspjela probiti zidove, ali je pješadija otkazala poslušnost
i mJe
jurišala. O torne vidjeti: Umijeće ratovanja, VII.
"
.
" .
, . . v··
..
. ..
353 Ako se tad pojaui zaslužan i častan čovjek, tad svi zasute t poslusaJu ga naculjemh ustJU (Pubhje
VergiliJe
Maron, Eneida, I, stihovi 151-152).

221

Fratesca i Arrabbiata (Fratarska i Ljuta), 354 pa kad su u njihovu oružanom sukobu bili
pobijeđeni Frateschi, među kojima je bio Pagolantonio Soderini, onda vrlo ugledan
građanin, i kad je u tim neredima naoružani narod otišao njegovoj kući da je opljačka,
brat njegov gospodin Francesco, 355 tada biskup u Volterri, a danas kardinal, slučajno se
nalazio u kući. Čim je čuo galamu i ugledao gomilu, odjenuo je najdostojanstvenij u
odjeću i na nju biskupsku raketu, pa je otišao u susret naoružanim ljudima te ih je
svojom pojavom i riječima zaustavio, što se više dana po cijelom gradu spominjalo i
slavilo. Zaključujem, dakle, da nema čvršćeg i nužnijeg sredstva da se obuzda pobunjena mnoštvo nego što je nazočnost čovjeka koji svojom pojavom pobuđuje poštovanje. Vidi se, prema tome, da se vratim na prethodnu raspravu, koliko je tvrdoglavo
rimski puk prihvaćao odluku da se ide na Veji, 356 jer ju je smatrao probitačnom, a nije
znao koliko je štetna i kako bi nakon pobuna bilo došlo do velike smutnje da Senat uz
pomoć dostojanstvenih ljudi punih poštovanja nije obuzdao njihovu mahnitost.

dobrota i vjera, zbog čega mnoge tamosnJe republike žive u slobodi i svoje zakone
toliko poštuju, da ih se nitko ni iznutra ni izvana ne usuđuje osvojiti. 362 A kao dokaz da
tamo dobrim dijelom traje ona stara dobrota, želim dati primjer sličan primjeru koji
sam naveo o Senatu i o rimskom puku. U tim je republikama običaj, kad se pokaže
potreba da· stanovit iznos novca potroše za javne potrebe, da ovlašteni magistrati i
vijeća svim stanovnicima grada odrede porez u iznosu od jednog ili od dva postotka na
imovinu svakoga od njih. I kad je ta odluka donijeta u skladu s državnim uređenjem,
svaki se pojavi pred naplatiocima, pa pošto se zakune da će platiti dužnu svotu, baci u
za to određenu škrinju onoliko koliko prema svojoj savjesti smatra da mora platiti, a
jedini je svjedok plaćanja onaj tko plaća. Po tome se može pretpostaviti koliko dobrote i
koliko vjere još ima u tih ljudi. A treba smatrati da svatko plaća pravi iznos, jer da ne
plaća, ne bi se od poreza ubrao onoliki iznos kolik se prema starom oporezivanju
očekuje; a da se toliko ne ubere, otkrilo bi se varanje, a da se otkrilo, postupili bi na
drugačiji a ne na taj način. Ta je dobrota to vrednija divljenja u ovim vremenima, kad je
rjeđa, dapače, očito je da je ostala još samo u toj zemlji. Dva su tome razloga: jedan je u
tome što nisu razvili veliku trgovinu sa susjedima, jer niti su oni odlazili k njima, niti su
ovi odlazili k Nijemcima, 363 zadovoljivši se dobrima, živeći od hrane, odijevajući se
vunom što je proizvodila vlastita zemlja, te je uklonjen svaki razlog za razgovor i
začetak svake iskvarenosti. Nisu, naime, mogli poprimiti ni francuske, ni španjolske, ni
talijanske običaje, dakle običaje naroda koji su prava iskvarenost svijeta. Drugi je
razlog u tome što te republike gdje se održao politički i neiskvareni život ne podnose da
ijedan njihov građanin bude i živi poput plemića, dapače između sebe zadržavaju
jednakost, a prema gospodi i plemićima koji žive u njihovoj zemlji vrlo su neprijateljski
raspoloženi, pa kad neki od njih slučajno dopanu njihovih šaka, ubiju ih kao začetnike
iskvarenosti i uzročnike svake smutnje. A da bi se objasnilo što se shvaća pod pojmom
plemić, velim da se plemićima nazivaju oni što dokoni žive u obilju od prihoda sa svojih
posjeda, a da nemaju nikakve brige ni da obrađuju zemlju ni da se bilo kako brinu od
čega će živjeti. Takvi su ljudi opasni u svakoj republici i u svakoj zemlji, ali opasniji su
oni što osim rečenog bogatstva imaju dvorce i u njima podložnike koji su im poslušni.364 Tih dviju vrsta ljudi puni su Napuljsko Kraljevstvo, Rimska Država, Romanja
i Lombardija. Zbog toga u tim zemljama nikad nije bilo republike ni ikakva političkog
života, jer su takvi naraštaji ljudi pravi neprijatelji svake zajednice. 365 Uspostaviti
republiku u tako uređenim zemljama bilo bi nemoguće. Što se, pak, tiče njihova
reformiranja, tko bi o tome odlučivao morao bi kao jedini put izabrati uspostavljanje
kraljevstva: razlog je u tome što u tako iskvarenom društvu nisu dovoljni zakoni da ga
obuzdaju, nego uz njih treba da upravlja veća snaga, a to je kraljevska ruka, koja bi
apsolutnom i prekomjernom moći stavila uzde prekomjernoj ambiciji i iskvarenosti
moćnih. 366 Očituje se to, na primjer, u Toskani, gdje su na malenom području dugo bile

LV
Koliko je lako voditi poslove u gradu gdje narod nije iskvaren i kako tamo
gdje vlada jednakost nije moguće uvesti vlast pojedinca, a gdje ne vlada
jednakost, nije moguća republika
Iako smo dosta raspravljali 357 o tome čega se treba bojati i čemu se može nadati u
iskvarenim gradovima, ne smatram neumjesnim razmotriti odluku Senata o Kamilovu
obećanju da se desetina plijena stečenog kod Vejija prinese Apolonu. 358 Budući da je
plijen došao u ruke rimskog puka i da se nije moglo drugačije provjeriti od čega se
sastoji, Senat je izdao naredbu da državnoj blagajni svatko mora predati desetinu onoga
. što je zaplijenio. Iako se odluka nije provela u djelo, jer je Senat na drugačiji način
udovoljio Apolonu za zadovoljstvo puka, 359 u takvim se odlukama vidi koliko je Senat
imao povjerenja u dobrotu puka i kako je smatrao da nitko neće uskratiti ispunjavanje
obveze koju je naredba zahtijevala. A s druge se strane vidi kako puk nije pomišljao na
to da izigra naredbu dajući manje nego što je morao, nego je htio osloboditi se obveze
otvoreno negodujući. Taj primjer i mnogi drugi već navedeni pokazuju koliko je
dobrote i vjere bilo u tom narodu i koliko se dobroga od njega moglo očekivati. 360 A
gdje nema te dobrote, zaista se ne može nadati ničemu dobrome, kao što se to ne može
očekivati u ovim vremenima od iskvarenih zemalja, prije svih drugih od Italije, a
Francuska i Španjolska također imaju udjela u toj iskvarenosti. A što se u tim zemljama
ne opažaju toliki neredi koliko ih svakodnevno ima u Italiji, 361 ne duguje se toliko
dobroti naroda, koja je znatnim dijelom zatajila, koliko činjenici da imaju kralja koji ih
drži zajedno, ne samo zahvaljujući svojoj vrlini, nego i uređenju tih kraljevina koje se
još nije pokvarilo. Vidi se dobro u Njemačkoj kako su i u tamošnjim narodima velike

Machiavelli svoje poznavanje Njemačke crpi iz svog poslanstv~ caru Maksimilijanu I god. 1507. Međutim,
slika o slobodi njemačkih gradova ne stoji jer u to vrijeme bjesne ratovi između feudalaca i gradova, koji se
razlikuju od talijanskih gradova republika time što talijanski gradovi kontroliraju okolicu. Vidjeti: Istoria srednih vekov
(u redakciji A. D. Udaljcova, E. A. Kosminskoga i O. L. Vajnštajna), Moskva, 1941.
363
To nije točno jer je južna Njemačka bila dobro povezana s Venecijom i Genovom, odakle su u Njemačku
kretale trgovačke pošiljke s istoka, a sjever je bio trgovački dobro povezan sa svijetom preko hanzeatskih luka. U to doba
je već bio poznat i frankfurtski sajam, gdje su se okupljali trgovci i bankari iz cijele Evrope.
364
Machiavelli se ovdje potvrđuje kao ideolog moderne buržoazije, koji se zalaže za jednakost osnovanu na
radu.
365
Tal. civilita.
366
Machiavelli opravdava kraljevsku vlast samo onda kada se ne može uspostaviti ravnoteža između vlastele,
građana i puka, te ima na urnu apsolutne monarhije, Francusku i Španjolsku, gdje je vlast centralizirana i temelji se na
ustavu.
362

354

Pristaše Savonarole zvani su Frateschi i Piagnoni (plačljivci), a njihovi protivnici Arrabbiati (bijesni) bili su
pristaše aristokratske stranke, koja se opirala Savonarolinim reformama.
355
Francesco Soderini (1453-1524), biskup Volterre i kardinal od 1503. Paolo Antonio i Francesco bili su braća
gonfalonijera Piera Soderinija.
356
Vidjeti prethodno poglavlje. Usp. i Kamilov govor, u: Tito Livije, nav. dj., V, 51-55.
357
Vidjeti: Rasprave ..., I, 16-18.
358
U Vejiju je bio velik hram posvećen Apolonu, kojega je trebalo odobrovoljiti obećanjem desetine plijena.
Vojska se otvoreno suprotstavila toj namjeri. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 23. i 25.
359
Od rimskih patricijki zatraženo je da državi poklone svoj nakit, čime je izbjegnut sukob s plebsom.
360
Ovdje je vjera sinonim »izvora jednostavnosti običaja i javnog morala« (vidjeti: D. Cantimori, Storia della
letteratura Italiana, Milano, 1966). Usp.: Rasprave ... , I, 12.
361
O iskvarenosti u Italiji vidjeti: Rasprave ... , I, 12.

222

idilična

~

i

223

tri ~ep~blike, ~~renca, Siena. i Lucea, a ostali su im gradovi provincije doduše podvrgnuti, ah sev u nJih~vu d~hu..~ uređenju vidi da imaju i da žele održati slobodu. Sve je to
tako zato sto u toJ provmciJI nema gospodara dvoraca i nema ili ima vrlo malo vlastele
nego vlada takva jednakost da bi mudar čovjek i poznavalac drevnih poredaka lak~
uv~o ?ra~an.ski živ?t. ~evolje su, međutim, tamo bile tolike da se do ovih vremena nije
pop.vi~ cov1ek ~OJI b1 to mogao ili umio učiniti. Iz ove se rasprave, dakle, izvodi
z':~l~~c~k ~a onaJ :ko t~mo gdje ima mnogo vlastele želi uspostaviti republiku to može
~ci:uti Jedmo. ~ko Je. pnJe t~~a svu uništi, a onaj tko tamo gdje vlada velika jednakost
~eh u~pos~avltl ~raljevstvo Ih kneževinu to može ostvariti jedino ako iz te jednakosti
1zdv~1; veh~ ~:o! ambiciozn.ih i nemirnih ljudi i stvarno ih a ne po imenu pretvori u
plem1~e . daJUCI Im . dvorce 1 posjede i omogućujući im da se obogate i da imaju
podlo~mk.e, k~ko b~ okružen njima uz njihovu pomoć zadržao moć, a oni uz njegovu
o~tvanvah svo].~ želje, a ostali bili prisiljeni podnositi taj jaram, koji se samo na silu i
mka~o ~r~ga~IJe ~ora .Po.dnositi. 367 A kako su na taj način u razmjeru tlačitelji i
potlac.~n~, lj~dl ~staju m1rm svaki u svom položaju. A budući da uspostaviti republiku u
P?kraJim k.oJa b1 t-:_eb~la. da tos:ane kraljevinom, a k:aljevinu tamo gdje bi prikladni ja
bda r~pubhka, .m?z~_1e~~no covjek osobito pametan 1 ugledan, a takav se rijetko nađe,
~~10g1 su. to htjeh ucm1t1 a malobrojni su to znali ostvariti. Veličina pothvata, naime,
dijelom ljud~ pr.epadne,. a dijelom im pravi tolike smetnje da od samog početka·
pr~padnu. VJeruJem da Je ovo moje mišljenje kako se republika ne može uvesti tamo
gdJe. ~u vlastela, u suprotnosti s iskustvom mletačke republike, u kojoj položaje mogu
3 8
dobltl samo _rlemići: ~ O~~ovor. je na to, kako nas taj primjer uopće ne pobija, jer su
vlaste!~ u tOJ repu,~hci to v~~e po Imenu nego stvarno, budući da nemaju velikih prihoda
od P?.SJeda, buduc1 da se nJihovo bogatstvo temelji na trgovini i pokretninama a nitko
od nJI~ ~e ~~ži dvo:ce n.iti ima ikakvu jurisdikciju nad ljudima, nego naslov,plemića
naznac~Je n!1h~vu c~st. 1 ugled ne temeljeći se ni na čemu zbog čega se u drugim
gra~ovu~a lJudi n~~~VaJU p.lemićima. A kako sve druge republike za svoje unutarnje
pod!el~ I~.aJU razhc1t~ .nazive, tako se i Venecija dijeli na vlastelu i pučane, i prvi
dobiVaJu th mogu dobiti sve časti, a drugi su iz svih potpuno isključeni. To u toj državi
ne stvar~ .nered, zb~g razloga o kojima je već bilo govora. Treba, dakle, republiku
us~ostavltl t~mo gdJe vlada velika jednakost, a vladavinu pojedinca gdje je velika
neJednakost, mače će se stvoriti nešto u čemu nema razmjera i što će malo potrajati.369

LVI

Velike događaje u gradu ili provinciji uvijek najave predznaci ili proreknu
ljudi
~~~o~~ to. dogodi ne znam, ali drevni i moderni primjeri pokazuju kako u gradu ili
??kra)lm mJe bilo krupna. događaja a d~ ga nisu pro rekli ili gataoci, ili objave, ili čuda,
1h ~rug~ ne~~ska znamenJa. No da se dokazujući to ne udaljujem od kuće, svatko zna
kohko Je pnJe fra Girolama Savonarola predvidio dolazak Karla VIII iz Francuske u

Italiju i da se, osim toga, po cijeloj Toskani govorilo kako se čuo u zraku i vidio iznad
Arezza sukob vojski. 370 Svatko zna, osim toga, kako je prije smrti Lorenza Medicija
starijeg gornji dio stolne crkve pogodila nebeska strijela i građevini nanijela golema
oštećenja. 371 Svatko zna i to kako je malo prije nego što je Piero Soderini, doživotni
gonfalonijer firentinskog naroda, bio otjeran i lišen svoje časti, sam Palazzo Vecchio
pogodila munja. Mogli bi se, uz te, navesti drugi primjeri, koje propuštam da ne bih
dosađivao. Ispričat ću samo, prema Titu Liviju, što je prethodilo dolasku Francuza u
Rim, 372 to jest kako je neki Marko Cedicije, pučanin, izvijestio Senat da je u pola noći,
prolazeći Novom ulicom, čuo nadljudski glas, koji ga upozorava da magistrate izvijesti
kako Francuzi dolaze u Rim. Mislim da uzrok tome treba raspraviti i protumačiti
čovjek koji je obaviješten o prirodnim i natprirodnim stvarima, što mi nismo. 373 Ipak je
moguće, budući da je prema nekim filozofima ovaj zrak pun duhova koji po prirodnoj
sposobnosti predviđaju budućnost, da oni osjete sućut prema ljudima pa ih sličnim
znamenjima upozore kako bi se mogli pripremiti za obranu. Ipak, bilo kako mu drago,
očito je to istina, pa se uvijek poslije takvih slučajeva u zemljama dogode izvanredne i
neobične stvari.

LVII

Puk je kao cjelina hrabar,

pojedinačno

je slab

Mnogi su Rimljani, kad im je nakon francuskog osvajanja domovina propala,
otišli živjeti u Veji, suprotno zakonu i odredbama Senata, koji je, da bi spriječio taj
prekršaj, preko javnih proglasa zapovjedio da se za određeno vrijeme i pod prijetnjom
određene kazne svi vrate stanovati u Rimu. Tim su se proglasima oni protiv kojih su bili
donijeti najprije rugali, zatim su, kad je stao istjecati rok, svi poslušali. A Tito Livije veli
ovako: »Ex ferocibus universis, singuli, metu suo, obedientes fuere«. 374 I zaista se u tom
području narav mnoštva ne može bolje otkriti nego u tim riječima. Jer mnoštvo je
hrabro kad mnogo puta govori protiv odluka svojega gospodara, zatim, netom se suoči
s kaznom, ljudi izgube povjerenje jedan u drugog i pohitaju da se pokore. Zato o onome
što se govori u vezi sa slabim ili dobrim raspoloženjem naroda jamačno ne moraš voditi
mnogo računa, ako se ponašaš tako da održiš njegovo dobro raspoloženje ili, ako je
neraspoložen, da se pobrineš da te ne napadne. 375
Vrijedi to kad je riječ o neraspoloženju što u narodu nastane zbog bilo kakvih
razloga osim zbog gubitka slobode i vladara kojega je volio i koji je još živ, jer su
neraspoloženja koja dolaze zbog tih razloga strašnija od ičega i velike su mjere potrebne
da se obuzdaju. Druga je njegova zlovolja lako savladiva, ako nema vođa kojima se
može obratiti; jer ništa nije strašnije od mnoštva raspojasana i bez vođe, a s druge strane
ničega nema slabijeg. Makar, naime, bilo naoružano, lako ćeš ga svladati ako uzmogneš
izbjeći prvu navalu, jer kad se duhovi malo ohlade i svi uvide da se moraju vratiti kući,
počinju jedan u drugog sumnjati i misliti kako će se spasiti, ili bijegom ili sporazumijevanjem. Stoga pobunjena mnoštvo, ako želi izbjeći te opasnosti, mora smjesta iz svojih
370 Savonarola je u svojoj propovijedi o Nojevu kovčegu 1492. god. najavio novog Kira koji će umarširati u
Italiju da je kazni zbog njezinih grijeha.
371 Godine 1492. oštećena je stolna crkva Santa Maria dei Fiori. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 36.
372 Galska najezda iz 390. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., V, 32.
373 Machiavelli instrumentalizira i tada popularne predrasude, iako ih, sudeći po ovoj rečenici, sam prima sa

367 Jednak t ·
brk
·
.
.
..
.
. d" os je osnova repu 1 e, a nejednakost je temelj monarhije. Iza nejednakosti stoj·i prisila i tu
M ach Jave 11 1 ru Imentarno uočav d
·
đ d
.
.
a o nos IZme u rustveno-ekonomske strukture i pravno-političke nadgradnje, kako
~au;a G. ProcaccJ u Studt_sulla fortuna del Machiavelli, Roma, 1965 (posebno vidjeti utjecaj Machiavellija na Jamesa
arnn_r:~na l .nj~govu teonju ravnoteže između foundation i suprestructure).
VIdjeti: Rasprave ..., I, 4, 5. i 6.
369
Walker konstatira veliku ]"v
·
đ A ·
··
·· ·
bl" k
.
s Ienost 1zme u nstotelove koncepcije demokraCIJe 1 Machiavelli jeve koncepcije
1
repu
e, pn cemu se oboJICa slažu da do promjena vlasti dolazi ako se naruši ravnoteža između viših i nižih klasa.

skepsom.
374 Lat.: Ujedinjeni bijahu hrabri, ali pojedinačno svaki se bojao i bio poslušan (vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 4 ).
375 Machiavelli posvećuje socijalnoj psihologiji mnogo više prostora nego ijedan politički pisac prije njega. Usp.
44. poglavlje.

224

15

v

v

• •

'

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO l

225

redova izabrati vođu da ga sredi, da se pobrine za slogu i da misli na obranu: tako je
učinio rimski puk kad je nakon Virginijine smrti otišao iz Rima pa je, da bi se spasio,
376
Ne postupi li se tako, uvijek se dogodi
između sebe imenovao dvadeset tribuna.
onako kako kaže Tito Li vije već navedenim riječima: svi su zajedno hrabri, a kad svatko
počne misliti na vlastitu opasnost, postane kukavica i slabić.

LVIII

Mnoštvo je mudrije i postojanije od vladara
Ništa nije ispraznije i nepostojanije od mnoštva: tako tvrde naš Tito Livije-i svi
ostali povjesničari. 377 Često se u pripovijedanju o ljudskim postupcima nailazi na
mjesta gdje se vidi kako je mnoštvo nekoga osudilo na smrt pa poslije tog istoga
oplakivalo i za njim jako žalilo, kao rimski narod za Manlijem Kapitolinom, kojega je
najprije osudio na smrt, a zatim ga nije mogao prežaliti. A evo autorovih riječi:
378
»Populum brevi, posteaquam ab eo periculum nullum erat, desiderium eius tenuit«.

A na drugom mjestu, kad prikazuje događaje u Siracusi nakon smrti Hi jeronima, unuka
Hijeronova, veli: »Haec natura multitudinis est aut humiliter servit, aut superbe
dominatur«. 379 Ja ne znam hoću li na sebe naprtiti prevelik teret i pun tolikih teškoća
da ću ga morati ili sramotno napustiti ili ga s mukom podnositi, kad budem ustao u
obranu nečega što, kako je rečeno, svi pisci optužuju. No bilo kako mu drago, ne
smatram niti ću ikada smatrati da je mana razložno braniti mišljenje, ne služeći se ni
moću ni silom. Velim, dakle, da se za manu zbog koje pisci optužuju mnoštvo mogu
optužiti svi ljudi napose, a najviše vladari, jer tko se god ne drži zakona čini iste greške
kao raspojasano mnoštvo. A to je lako uočiti, jer ima i bilo je mnogo vladara, a dobrih i
mudrih bilo je malo. Ja mislim na vladare koji su mogli prekinuti uzdu što je njima
upravljala: među njima nisu kraljevi što su vladali u Egiptu, kad su u toj prastaroj
starini zemljom upravljali zakoni, ni oni što su bili u Sparti, ni oni što su u naše doba u
Francuskoj, kraljevstvu koje je uređenije prema zakonima od bilo kojega drugog
kraljevstva našeg doba. 380 A kraljeve u takvim porecima ne treba ubrajati među one
prema kojima bi se mogla ocjenjivati narav svakog čovjeka napose pa vidjeti je li nalik
mnoštvu. S njima se, naime, mora uspoređivati mnoštvo koje se podjednako vlada
prema zakonu kao i oni, pa će se u mnoštvu naći jednaka dobrota kao u njima i vidjet će
se da ono niti oholo vlada niti ponizno robuje, kao rimski narod koji, dok je god trajala
neiskvarena republika, nikad nije ni pokorno robovao ni oholo gospodario, pače je
preko svojih ustanova i magistrata časno držao svoj položaj. A kad je bilo nužno ustati
protiv kojeg moćnog čovjeka, to je i učinio, kao protiv Manlija, protiv desetorice i
drugih što su ga nastojali· potlačiti; kad je, pak, bilo nužno pokazati poslušnost
diktatorima i konzulima radi općeg dobra, i to je radio. I nije čudo što je rimski narod
žalio za smrću Manlija Kapitolina, jer je žalio za njegovim vrlinama, koje su bile takve
da je sjećanje na njega u svakome izazivalo sućut, a podjednako bi djelovanje izazvalo i
376

450. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 50-51.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 17.
378
Lat.: Čim je on prestao biti opasan, narod ga je počeo oplakivati (odnosno zaželio se njega). Tito Livije, nav.
dj., VI, 20. Marko Manlije Kapitolin je konzul kojega su pro budile guske, 390. god. pr. n. e., kad su Gali napali Kapitol.
;lalagao se za poništenje dugova i optužen je da teži tiraniji. Vidjeti: Rasprave ... , l, 8. i 24.
379
Lat.: Takva je priroda mnoštva, ili se skromno pokorava ili oholo vlada (Tito Livije, nav. dj., XXIV, 25).
Hijeronim je zavladao 216. god. pr. n. e., kao petnaestogodišnjak, i vladao je samo trinaest mjeseci, kad je ubijen u
zavjeri. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 4-7.
80
Usp.: Rasprave ... , I, 16. i 55.
3

u vladara, budući da svi pisci iznose mišljenje kako i neprijateljeva vrlina pobuđuje
hvalu i divljenje. A da je Manlije usred takva žaljenja uskrsnuo, narod bi Rima o njemu
jednako mislio kao kad ga je izvukavši ga iz tamnice malo zatim osudio na smrt. Ima
ipak vladara što ih smatraju mudrima, koji su dali ubiti nekoga pa su zatim jako žalili
381
pa Herod Marijamnu. 382
za njim, kao Aleksandar Klita i druge njegove prijatelje,
No ono što naš povjesničar veli o naravi mnoštva ne odnosi se na mnoštvo koje se
ravna prema zakonima, kao rimsko, nego na raspojasano, kakvo je sirakuzansko, što je
učinilo greške koje čine pobjesnjeli i raspojasani ljudi, kao Aleksandar Veliki i Herod u
spomenutim zgodama. Stoga ne treba okrivljavati narav mnoštva više nego narav
vladara, jer svi podjednako griješe kad je svima omogućeno bez zapreka griješiti. Osim
onoga što sam rekao, o tome ima mnogo primjera i među rimskim carevima i među
drugim tiranima i vladarima, koji očituju takvu nepostojanost i takvu prevrtljivost u
životu na kakve se nikad ne nailazi u bilo kojem mnoštvu. Zaključujem, dakle,
suprotno općenitom mišljenju, prema kojemu su narodi, kad su na vlasti, prevrtljivi,
promjenljivi, nezahvalni, i tvrdim da njihove mane nisu drugačije nego u pojedinih
vladara. 383 A kad tko optuži zajedno narode i vladare, mogao bi biti u pravu, no isključi
li vladare, vara se, jer narod koji zapovijeda i koji se drži zakona bit će postojan,
razborit i zahvalan podjednako kao i vladar, čak i više od vladara koji se smatra
pametnim, a s druge strane će vladar oslobođen zakona biti nezahvalniji, prevrtljiviji i
nerazboritiji od naroda. A razlika u njihovim postupcima ne ovisi o drugačijoj naravi,
jer je u svih jednaka, a prednost u dobroti ima narod. Ovisi, međutim, o većem ili
manjem poštivanju zakona unutar kojih i jedni i drugi žive. A tko razmisli o rimskom
narodu vidjet će da je četiri stotine godina bio neprijateljem monarhije, a ljubiteljem
slave i zajedničkog dobra domovine; vidjet će mnoge primjere koji svjedoče i o jednome
i o drugome. A navede li mi tko njegovu nezahvalnost prema Scipionu, odgovaram ono
o čemu se u vezi s tim mnogo raspravljalo dokazujući da su narodi manje nezahvalni od
vladara. 384 Što se, međutim, tiče razboritosti i postojanosti, velim da je narod razboritiji, postojaniji i razumniji od vladara. I nije slučajno glas naroda nalik glasu Božjem, jer
se vidi kako javno mnijenje u svojim predviđanjima ima takav čudotvoran učinak te bi
se reklo da nekom tajnom moći pretkazuje svoje zlo i svoje dobro. Što se, pak, tiče
procjene o zbivanjima, kad čuje dva govornika na zboru što se razlikuju po težnjama,
vrlo se rijetko događa, ako su podjednake vrline, da ne prihvati bolje mišljenje i da nije
sposoban shvatiti istinu koju čuje. A kad u pitanjima hrabrosti ili prividne koristi, kao
što se gore kaže, griješi, mnogo puta griješi i vladar u svojim strastima, koje su mnogo
veće nego u naroda. Vidi se, nadalje, i kad izabire magistrate da je njegov izbor mnogo
bolji nego izbor vladarov, i nikad se narod neće uvjeriti da je na položaj bolje dovesti
nečasna čovjeka iskvarenog ponašanja kao što se lako i na tisuću načina uvjeri vladar.
Narod se također počne nečega groziti i mnogo stoljeća zadrži takvo mišljenje, a to se
ne događa vladaru. I za jedno i za drugo dosta mi je kao svjedok rimski narod, koji u
toliko stotina godina, prigodom tolikih izbora konzula i tribuna, nije ni četiri puta
obavio izbor zbog kojega bi se morao kajati. A toliko je, kao što sam rekao, mrzio
monarhiju, da se građanin koji bi je poželio nikakvom zaslugom ne bi mogao izbaviti
zaslužene kazne. Vidi se, uz to, da gradovi u kojima je narod na vlasti u vrlo kratkom

377

226

381 Klito, zvan Crni, Aleksandrov prijatelj koji mu je spasio život 334. god. pr. n. e. u bici kod Granika.
Aleksandar ga je ubio 328. god. pr. n. e. u pijanoj svađi. Vidjeti: Plutarh, Vita Alexandri, 16. i 50-52.
382 Judejski kraij Herod Veliki (73--4. god. pr. n.e.) optužio je ženu Mariamne zbog preljuba te 29. god. pr. n. e.
dao pogubiti i njezinu majku Aleksandru. Izvor je, vjerojatno, Josip Flavije, De Bello ]udaica, l, 22.
383 Vidjeti: Vladar, XVII i IX,'gdje Machiavelli kritizira poslovicu koja kaže da onaj tko gradi na narodu gradi na
blatu.
384 Vidjeti: Rasprave ..., I, 29. i 30.

15"

227

vremenu dožive golem napredak, mnogo veći nego što je ikad bio pod vladarom, kao
primjerice Rim nakon protjerivanja kralja i Atena pošto se oslobodila Pizistrata. Tako
je moglo biti samo zato što bolje upravlja narod nego vladari. A ne želim da se ovom
mojemu mišljenju suprotstavlja sve ono što je naš povjesničar kazao u navedenom
tekstu i u bilo kojemu drugom, 385 jer rasprave li se svi neredi koji se pripisuju narodu i
svi neredi koji se pripisuju vladarima, sva slava koju je stekao narod i sva slava koju su
stekli vladari, vidjet će se da dobrotom i slavom narodi mnogo nadvisuju vladare. Ako
su pak vladari nadmašili narode u donošenju zakona, oblikovanju političkog života,
uspostavi novih statuta i uredbi, narodi ih jako nadmašuju u čuvanju uspostavljenog
uređenja, tako da bez sumnje povećavaju slavu onih što ga uspostavljaju. Ukratko, da
sažmem ovo izlaganje, velim: dugo su trajale države vladara, dugo su trajale kao države
republike, i jednima i drugima je bilo potrebno zakonodavno uređenje, jer je vladar koji
može raditi što hoće lud, narod koji može raditi što hoće nije mudar. Razmisli li se,
dakle, o vladaru kojega obvezuju zakoni i o narodu kojega zakoni sputavaju, više. će se
vrline naći u narodu nego u vladaru; razmotre li se i jedan i drugi oslobođeni zakona,
vidjet će se manje grešaka u naroda nego u vladara, i manje su velike greške koje učini
narod pa se lakše poprave. Raspuštenom i buntovnom narodu, naime, dobar se čovjek
može obratiti i lako ga može izvesti na pravi put; sa zlim vladarom nitko ne može
razgovarati i jedina je pomoć oružje. Po tome se može nagađati o bolesti jednoga i
drugoga: ako su za liječenje bolesti naroda dovoljne riječi, a za vladarovu je bolest
potrebno oružje, 386 svatko će uvijek zaključiti da su teže greške gdje je potrebno veće
liječenje. Kad je narod raspojasan, ne vlada strah od ludosti koje on čini, niti bojazan od
trenutnog zla, nego od zla do kojega može doći, budući da se u velikoj smutnji može
pojaviti tiranin. Kad je posrijedi opak vladar, događa se suprotno, pa vlada strah od
trenutnog zla, a pojavljuje se nada u budućnost, jer su ljudi uvjereni da vladarov zao
život može dati poticaj dolasku slobode. Vidite, prema tome, razliku među njima, koja
se odnosi i na sadašnjost i na budućnost. Mnoštvo je okrutno protiv onoga koji prisvaja
opće dobro, a vladarova je okrutnost upravljena prema onome tko ugrožava njegovo
dobro. No mišljenje protiv naroda ima podrijetlo u činjenici da se nitko ne boji protiv
naroda govoriti, pa i onda kad je narod na vlasti o njemu svatko slobodno govori. 387 O
vladarima se, naprotiv, uvijek govori s mnogo straha i uz tisuću obzira. Budući da me
tema na to navodi, ne čini mi se neumjesnim da u idućem poglavlju raspravljam o tome
u koji se savez može imati više povjerenja, s republikom ili s vladarom.

LIX

U koje se saveze ili udruživanja može imati više povjerenja, s republikom ili s
vladarom
Kako se svakodnevno događa da se vladar s vladarom ili republika s republikom
udruže i sprijatelje, pa se na sličan način sklapa i savez između republike i vladara, htio
bih istražiti koje je povjerenje čvršće i o kojemu treba voditi više računa, o povjerenju u
republiku ili o povjerenju u vladara. Pošto sam sve istražio mislim da su u mnogim
slučajevima slični, a u nekima ima razlika. Mislim, međutim, da ti silom sklopljene
385
Takvo je Machiavelli jevo mišljenje novum u modernoj političkoj teoriji. S njim je polemizirao F. Guicciardini
u svojim Considerazioni, čudeći se kako je moguće tvrditi tako nešto kad iskustvo i povijest pokazuju drukčije.
386
Tiranicid, odnosno revolucija.
387
U ovom poglavlju ne može biti jasnije izrečeno Machiavellijevo demokratsko opredjeljenje, iako on vladaru
priznaje superiornost u zakonodavnoj djelatnosti i u stvaranju novog poretka.

228

sporazume ni vladar ni republika neće poštovati: kad se poboje za državu, da je ne bi
izgubili i jedni i drugi će te iznevjeriti i postat će ti nezahvalni. Demetrije, onaj što su ga
nazvali osvajačem gradova, Atenjanima je napravio bezbrojna dobročinstva: kad su ga
poslije neprijatelji porazili pa se htio skloniti u Atenu kao u prijateljski grad koji mu je
morao biti zahvalan, Atena ga nije prihvatila, što ga je zaboljelo mnogo više nego što je
izgubio zemlju i svoju vojsku. 388 Pompej se, kad ga je porazio Cezar u Tesaliji, sklonio u
Egipat k Ptolemeju, kojega je on vratio na prijestolje, a Ptolemej ga je ubio. 389 Svemu su
tome isti razlozi, no ipak je republika imala više plemenitosti i manje vrijeđala nego
vladar. Prema tome, gdje prevladava strah, povjerenje je podjednako ugroženo. A kad
se republika ili vladar izlože. opasnosti da bi poštovali vjernost prema tebi, i to se
događa zbog sličnih razloga. Što se, pak, tiče vladara, lako se može dogoditi da je on
prijatelj kojeg moćnog vladara, koji ga, ako mu i ne može u tom času priskočiti u
pomoć, ispunja nadom da će ga s vremenom vratiti na vlast. Ili, pak, pošto ga je slijedio
kao pristaša, može smatrati da neće naići na povjerenje i na sporazum u neprijatelja tog
vladara. Takvi su bili velikaši Napuljskog Kraljevstva koji su pristali uz Francuze. 390 A
što se tiče republika, takva je bila Sagunto u Španjolskoj, koja se izložila propasti jer je
pristajala uz Rim, 391 i Firenca, jer je tisuću petsto i dvanaeste bila uz Francuze. 392 Kad se
sve sračuna, mislim da su u neizbježnim opasnostima republike nešto postojanije od
vladara. Iako, naime, republike jednako misle kao vladar i žele isto, zbog polaganog
odvijanja poslova treba im više vremena dok se odluče, 393 pa zato duže ostaju vjerne.
Savezi se prekidaju zbog koristi ...U tome republike mnogo više poštuju sporazume
negoli vladari. I mogli bi se navesti primjeri kako vladar lomi vjeru i radi najmanje
koristi; a kaJw ni radi velike koristi republika nije bila vjerolomna. Takvu je odluku
Temistoklo predložio Atenjanima, kojima je na zboru rekao kako ima savjet koji bi
njihovoj domovini donio veliku korist, ali ga ne smije kazati da ga ne otkrije, jer otkrije
li ga, ispušta se prilika da uspije. 394 Atenski narod tada izabere Aristida, kako bi mu se
to saopćilo, pa neka se odluči kako se njemu bude činilo da je dobro. Temistoklo mu
otkrije kako se cijela grčka vojska, koju je s njima vezivalo jamstvo, nalazi u takvu
položaju, da bi se lako mogla pridobiti ili uništiti, nakon čega bi Atenjani postali
neograničenim gospodarima cijele zemlje. Aristid obavijesti narod da je Temistoklov
plan vrlo koristan, ali jako nečastan; zbog toga ga je narod odbacio. To ne bi bio učinio
Filip Makedonski i drugi vladari, koji su više koristi tražili i više stekli vjerolomstvom
nego i na kakav drugi način. Što se tiče prekidanja ugovora zbog nepoštivanja, o tome
kao o razumljivoj stvari ne govorim, nego govorim o ugovorima koji se prekidaju zbog
izvanrednih razloga, pri čemu mislim, na temelju rečenog, da narod manje griješi nego
vladar, i zato se u njega može više pouzdat. nego u vladara.
388 Demetrije I, zvan Poliorhet (Osvajač gradova), makedonski kralj od 294. do 283. god. pr. n. e., kojega su
Atenjani 307. god. pr. n. e. pozvali u pomoć protiv Kasandra i Ptolemeja., Vidjeti: Plutarh, Vita Demetrii.
389 Nakon poraza protiv Cezara kod Farsale u Tesaliji, 48. god. pr. n. e., Pompej se sklonio kod Ptolemeja XII
Dionizija, sina Ptolemeja XI Auleta, kojem je Pompej pomogao da se vrati na prijestolje 55. god. pr. n. e. Ptolemej XII ga
je dao ubiti da se ne zamjeri Cezaru. Machiavelli je pobrkao oca i sina. Vidjeti: Plutarh, Vita Pompei.
390 Napuljski velikaši su se nakon ulaska Karla VIII u Italiju podijelili u pristaše legitimne, aragonske dinastije i
.
.
.
.. .
., .
pristaše Francuza. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d' Italia, VL
391 Sagunt se priključio Rimu u ratu s Hanibalom 219, ah ga JC Hambal osVOJlO 1 umst10 218. god. pr. n. e.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 5-16.
392 Nakon poraza Francuza u Ravenni, španjolskoj vojsci je bio otvoren put u Firencu, što je dovelo do pada
republike i restauracije vlasti Medičejaca.
393 Machiavelli je pristaša efikasnosti u odlučivanju, a kolektivno odlučivanje je sporije od pojedinačnog
direktivnog, koje je poželjnije u kriznim situacijama i u ratu.
394 Događaj se zbio 480. god. pr. n. t., nakon bitke kod Salamine. Vidjeti: Plurarh, Vita Themistocles, 20. O
nemoralnosti toga događaja piše Ciceron, De oficiis, XI, 49.

229

LX

Konzulat i drugi magistrati u Rimu davali su se neovisno o starosti
Povijest pokazuje da je rimska republika, kad je puk stekao pravo na konzulat, 395
tu dužnost njegovim građanima povjeravala neovisno o njihovoj starosti i obiteljskoj
pripadnosti, jer se u Rimu nikad nije gledalo na dob, nego se uvijek zahtijevala vrlina,
bio čovjek star ili mlad. Svjedok je tome Valerije Korvin, koji je postao konzul kad su
mu bile dvadeset i tri godine. Razgovarajući sa svojim vojnicima, on je rekao kako je
konzulat praemium virtutis, non sanguinis.396 Je li to bilo promišljeno ili nije, moglo bi
se mnogo raspravljati. Što se tiče podrijetla, na to se nije gledalo iz nužde, a nuždu
kakvu je osjetio Rim trebalo bi da osjete svi gradovi što žele postići uspjehe koje je
postigao Rim, kao što je već rečeno. 397 Ne smiju se, naime, ljudi dovoditi u položaj da
podnose nevolje ne očekujući nagradu, niti im se bez opasnosti smije oduzeti nada da će
biti nagrađeni. Stoga je puku trebalo pravodobno uliti nadu da će dobiti konzulat, a
neko se vrijeme tom nadom pothranjivao a da ga nije dobio. Poslije nada nije bila
dovoljna, pa je trebala da se ostvari. Međutim, grad koji se pukom ne služi ni za kakvu
slavnu svrhu može se prema njemu odnositi kako hoće kao što smo već o tome
raspravljali, 398 ali grad koji želi postići što je Rim postigao, ne treba da pravi razlike
među građanima. Ako te razlike nema, ne dopušta prigovora ni pitanje godina;
naprotiv, jer kad se bira mlad čovjek na položaj gdje treba da ima mudrost starca, da bi
ga mnoštvo izabralo treba da ga na taj položaj dovede koji njegov osobito plemenit čin.
A kad je mlad čovjek toliko obdaren vrlinom da se po nečemu značajnom pročuo, bilo
bi vrlo opasno da se grad njime ne smije poslužiti u tom času, nego da mora čekati dok s
njim zajedno ne ostari i snaga njegova duha i sposobnost kojom se u njegovoj dobi
domovina mogla okoristiti, kao što se Rim okoristio Valerijem Korvinom, Scipionom,
Pompejem i mnogim drugima koji su vrlo mladi stekli čast da trijumfiraju. 399

395

Zakonima Sekstija i Licinija, 377. god. pr. n. e., ali deset godina kasnije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 25,

42;VII,1.
396

Lat.: nagrada vrlini, a ne krvi. Marko Valerije Korvin {lat. corvinus= gavran) istakao se kao tribun u borbi protiv
Gala pod zapovjedništvom Kamila, a 343. god. pr. n. e. izabran je za konzula u svojoj 23. godini. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., VII, 32.
97
Vidjeti 28. poglavlje.
3
398
Vidjeti 6. poglavlje.
399
Posebni zakoni koji su se odnosili na dobni limit zvali su se Leges annales. 180. god. pr. n. e. donesen je Lex
Villia kojim je određeno da najniža dob za dužnost kvestora bude 31, za ediJa 37, prerora 40 i konzula 43 godine.
Scipion je izabran za ediJa u 22. godini, a u 24. je postao konzul; Pompej je u 34. postao konzul.

230

DRUGA KNJIGA

Predgovor
Hvale ljudi uvijek drevna vremena, ali ne uvijek s razlogom, a sadašnja _optuž~ju, i
pristaše su prošlosti toliko da ne veličaju samo razdoblja koja su upoznah od p1sac~
povijesnih spisa, nego i ona za koja se, iako su ostarjeli, sj~ćaju ~a su i~ u mladosti
vidjeli. A kad je to njihovo mišljenje neodrživo, kao što većmom Jest, uvJeren sam da
ima više razloga zbog kojih se varaju. Prvi je, ja mislim, što se nikad potpun? ne d~~na
istina o starim zgodama i jer se većinom prikriva o_no što bi tom razdoblJu namJelo
sramotu a ono što im može poslužiti na slavu veliča se i naglašava kao veličanstveno.
Većina ~e pisaca toliko zanosi uspjesima pobjednika, da· pridonoseći slavi njihovih
pobjeda ne samo povećavaju ono što su oni uspješno pos_tigli, ne~o pros_lavljaj~ i_ dje~a
neprijatelja tako da potomci rođeni u pobjedničkoj ih u pobiJeđenoJ zemlJI ImaJU
razloga da ~e dive tim ljudima i tim vremenima i prisiljeni su da ih jako hvale i vole. 400
Osim toga, budući da ljudi nešto vole ili zbog straha ili zbog zavisti, nestaju dva vrla
moćna razloga za mržnju prema prošlim zgodama, jer te one ni na jedno ni na drugo ne
nagone. Suprotno je, međutim, sa stvarima koje su nam op~pljive i k?i~. vid~I_Uo;
potpuno su poznate i nema ničega od njih što ti je skriveno, pa s1, poznavaJUCI u nJlma
uz dobre stvari i mnoge druge koje ti se ne sviđaju, prisiljen o njima suditi mnogo gore,
iako bi sadašnje stvari zapravo zasluživale mnogo veću slavu i bolji glas. T o se ne
odnosi na umjetnička djela, koja su u sebi toliko jasna da im vrijeme može oduzeti ili
pridodati malo od slave koju su sama po sebi zaslužila, nego se odnosi na ono što je
vezano sa životom i običajima ljudi, o kojima nema tako svijetlih svjedoka.
Ponavljam stoga da su uobičajene rečene po~vvale i _pokude, ~li to n~ znači da su
takve procjene uvijek pogrešne. Kadšto su, neizbJez~~· Ispr_avne,_!er s~ lJu~s~e _z~_ode
uvijek u gibanju pa ili se penju ili silaze. 401 Tako grad 1h zemlJa, kojlma Je polltlckl zivot
uredio neki vrstan zakonodavac, određeno vrijeme,· zahvaljujući vrlini tog zakonodavca, doživljuju sve veći napredak. Tko u to doba živi u toj državi, pa više hvali stara
nego moderna vremena, vara se, a uzrok je njegovoj zabludi ono o čemu se gore
govorilo. No oni što u tom gradu ili u toj zemlji žive poslije, kad je već došlo vrij~me
pogoršanog života, u tome se ne varaju. A razmi~ljaj_ući o t?me ~ak? ~~ to zb1va,
smatram da je svijet uvijek ostao isti i da je u njemu bilo 1 dobra 1 zla, lZ~JenJlvalo_ se zlo
i dobro od zemlje do ze:nlje, i povijest nam pokazuje kako su se u drevmm vladavmama
400
4 1
0

Usp.: Polibije, nav. dj., I, 14. Usp.: Rasprave ..., I, 10.
O promjenama oblika vladavine vidjeti: Rasprave . .. , I, 2.

231

izmjenjivali jedno i drugo prema mijenjanju običaja, ali svijet je ostajao isti, jedino se
razlikovao po tome što je svoju vrlinu koju bijaše smjestio u Asiriju, poslije smjestio u
Mediju, a zatim u Perziju, pa je stigla u Italiju i Rim. Ako, pak, poslije Rimskog Carstva
nije bilo drugog carstva koje bi potrajalo i gdje bi svijet sabrao svoju vrlinu, ipak se ona
proširila među mnogim narodima koji su živjeli prema načelima vrline. Takvi su bili
carstvo Franaka, carstvo Turaka, Sultanovo, 402 a danas narodi Njemačke, a prije njih
saracensko pleme, 403 koje je učinilo toliko velikih djela i osvojilo tolik dio svijeta pošto
je slomilo Istočno Rimsko Carstvo. U svim tim zemljama, dakle, nakon pada Rimljana,
i u svim tim narodima bilo je i još u nekim njihovim područjima ima vrline za kojom se
žali i koja dobiva zasluženu pohvalu. Tko u njima živi pa više hvali prošla nego sadašnja
vremena, mogao bi se prevariti; no tko živi u Italiji i u Grčkoj a nije postao, bilo u Italiji
tuđim podanikom, ili u Grčkoj Turčinom, s razlogom kudi svoje vrijeme a hvali
protekla, jer je u tima bilo mnogo toga čemu je vrijedno diviti se, a u sadašnjim nema
ničega što bi ih iskupilo od skrajne bijede, sramote i rugla, ni poštovanja vjere, ni
zakona, ni vojske, nego su uprljana svakojakom prljavštinom. A ti su poroci to
odvratniji što ih više ima u onih koji sjede po sudovima, svakome zapovijedaju i žele da
budu obožavani.
Vraćajući se, međutim, našem razmatranju velim da ljudi griješe kad prosuđuju o
tome je li bolji sadašnji ili stari svijet, i to zato što događaje koji su drevni nije moguće
savršeno poznavati kao vrijeme u kojemu se živi. Ali starci ne bi smjeli griješiti kad
prosuđuju o vremenima svoje mladosti i starosti, jer su i jedna i druga upoznali i vidjeli.
Bilo bi tome tako, da ljudi u svim razdobljima svojeg života imaju jednak sud i jednake
želje. No kako se sami mijenjaju, iako se ne mijenjaju vremena, ljudima se ta vremena
ne mogu činiti jednakima, jer su im drugačije težnje, drugačije radosti, drugačije
razmišljanje u starosti negoli u mladosti. Budući, naime, da ljudima kad ostare popusti
snaga, a poraste razbor i mudrost, ono što im se u mladosti činilo podnošljivim i dobrim
nužno kad ostaJ;e smatraju nepodnošljivim i zlim, pa umjesto da optužuju svoje
rasuđivanje oni zbog toga optužuju vremena. Kako su, osim toga, ljudske želje.
nezasitne, 404 jer po prirodi čovjek može i hoće sve zaželjeti a po fortuni malo toga može
dobiti, neprestance dolazi do nezadovoljstva u ljudskom biću i dosadi mu ono što
posjeduje, pa ljudi kude sadašnja vremena, hvale prošla a žele buduća, iako ih na to ne
navodi nikakav razuman povod.

Ne znam, dakle, zaslužujem li da se ubrojim među one što se varaju ako u ovim
svojim raspravama budem previše hvalio vremena starih Rimljana a kudio naša. A
zaista, da vrlina koja je onda prevladavala i parok koji sad prevladava nisu jasniji od
sunca, moj bi govor bio suzdržaniji, jer bih se bojao da ne upadnem u zabludu koju u
nekih ljudi optužujem. No kako je to očito i kako to svatko vidi, ohrabrit ću se i
otvoreno kazati što mislim o onim i o ovim vremenima, kako bi se mladi duhovi što
budu ove moje spise čitali mogli pripremiti da oponašaju ona vremena kad god im
fortuna za to dadne priliku. Jer dužnost je dobra čovjeka da drugoga pouči dobru koje
mu zloba vremena i fortune nije omogućila da ostvari, kako bi među mnogim
sposobnima neki što ih nebo više voli mogli to ostvariti. A budući da sam u prethodnoj
knjizi405 govorio o odlukama Rimljana što se odnose na unutrašnje poslove, u ovoj
402
403
404
405

232

Egipat.
Turci.
O nezasitnosti ljudskih želja usp.: Rasprave ... , I, 37. i 27.
U I knjizi Rasprava . ..

ćemo govoriti o odlukama koje je rimski narod donosio a vezane su za širenje njegova
carstva. 406

I
Čemu Rimljani za stečeno carstvo više duguju, vrlini ili fortuni

Mnogi su smatrali, među njima i Plutarh, vrlo ozbiljan pisac, da je rimski narod u
stjecanju carstva više pomagala fortuna nego vrlina. 407 A među ostalim razlozima koje
navodi on veli kako se iz vjere tog naroda vidi da mu je fortuna poklonila sve pobjede,
budući da je više hramova podigao fortuni nego ijednom drugom božanstvu. A čini se
da se tom mišljenju približava Livije, jer rijetko kada u njega koji Rimljanin priča o
vrlini a da ne spomene fortunu. To ja ni na koji način ne želim priznati niti smatram da
se može prihvatiti. Jer, ako nikad nijedna republika nije postigla tolik napredak kao
Rim, poznato je da nikad nije bilo republike uređene tako da može osvajati kao Rim.
Vrlini svoje vojske, naime, duguje osvajanje carstva, a načinu života i sebi svojstvenom
uređenju koje je iznašao njegov prvi zakonodavac duguje što je osvojeno očuvao, kao
što ćemo opsežno u više rasprava još pokazati. Vele oni kako se to što se nikad nije
sukobio u dvama ratovima istodobno ima zahvaliti fortuni a ne vrlini rimskog naroda,
jer s Latinima su Rimljani zaratili tek kada su ne samo potukli Samnićane nego i vodili
rat u njihovu obranu. S Toskancima su se potukli tek pošto su pokorili Latine i čestim
porazima gotovo potpuno oslabili Samnićane. 408 Da su se te dvije sile dok su još bile
svježe udružile, nesumnjivo se može lako pretpostaviti da bi bilo došlo do propasti
rimske republike. Neovisno o tome, međutim, kako se to dogodilo, nikad nisu vodili
istodobno dva velika rata, dapače, kanda je uvijek jedan nastajao kad je drugi prestajao
ili je po prestanku jednog dolazilo do drugog. To se lako može vidjeti po redu kojim su
ratovali. Ne računajući ratove koje su vodili prije nego što su Rim zauzeli Francuzi, 409
pokazalo se da se druge vojske nisu protiv njih dizale u doba kad su se borili s Ekvima i
Volščanima dok su ti narodi bili moćni. 41 ° Kad su pokorili njih, počeo je rat protiv
Samnićana, a iako su se prije završetka tog rata latinski narodi pobunili protiv
Rimljana, tijekom te pobune Samnićani su se udružili s Rimom i svojom vojskom su
Rimljanima pomogli da ukrote latinsku drskost. 411 Pošto su Latini ukroćeni, došlo je
opet do rata sa Samnijem. 412 Kad su nakon mnogih poraza snage Samnićana bile
potučene, zaratili su s T os kan cima, a nakon tog rata, zbog dolaska Pira u Italiju opet su
se podigli Samnićani. 413 Odbacivši Pira i poslavši ga natrag u Grčku zapodjenuli su rat s
Kartažanima; 414 čim je taj rat završio, svi se Francuzi i s one i s ove strane Alpa složiše
406
Machiavelli u ovom predgovoru pokušava razmišljati o povijesti, ali upada u kontradikciju jer na jednome
mjestu iznosi da se sve giba, a na drugome da svijet ostaje isti, osim ako se time ne razumijeva ista količina dobra i zla.
Vidjeti: Rasprave . .., II, l.
407
Vidjeti: Plutarh, Opera Moralia, XLIV, De Fortuna Romanorum.
408
O načinu kako su Rimljani vodili ratove usp.: Vladm·, XIII.
409
Tj. Gali, koji su zauzeli Rim 390. god. pr. n. e. Prije toga su Rimljani ratovali s Ekvima i Volščanima od493. do
431. god. pr. n. e. te protiv Vejija od 406. do 396. god. pr. n. e.
410
Drugi rat protiv Ekva i Volščana vođen je od 389. do 380. god. pr. n. e. Ekvi su pokoreni 304, a Volščani između
313. i 303. god. pr.n.e.
411
Prvi samnitski rat (343-341. god. pr. n. e.) završio je savezništvom Rima i Samnićana protiv Latinskog
saveza.
412
Rat s Latinskim savezom trajao je od 340. do 338. god. pr. n. e., a drugi samnitski rat od 327. do 314. god.
pr. n. e.
413
Rat s Etruščanima vođen je od 312. nadalje (do 300. god. pr. n. e.), po Titu Liviju (nav. dj., IX, 29). Rat s
Pirom i Samnićanima Rimljani su vodili do 280. do 272. god. pr. n. e.
414
Pir je pobijeđen 274. god. pr. n. e., a prvi punski rat s Kartažanima vođen je od 164. do 241. god. pr. n. e.

233

protiv Rimljana, koji su ih između Populonije i Pise, gdje je danas toranj San Vincenzo,
uz veliki pokolj svladali. 415 Po svršetku tog rata, tijekom dvadeset godina njihovo
ratovanje nije bilo osobito značajno, jer su se borili jedino s Ligurima i s Francuzima
koji su još preostali u Lombardiji. 416 I tako su mirovali, dok nije došlo do drugoga
kartaginskog rata, koji je šesnaest godina zaokupljao Italiju. 417 Pošto je taj okončan s
najvećom slavom, počeo je makedonski rat, nakon njega rat s Antiohom i azijski rat. 418
Nakon te pobjede u cijelom svijetu nisu ostali ni vladar ni republika koji bi se sami ili
udruženi mogli oprijeti rimskim snagama.
No prije te potonje pobjede~ tko bude razmotrio redoslijed ratova i kako su se
Rimljani ponašali, vidjet će da su u njima uz fortunu imali udio i vrlina i golema
mudrost. Ako bi tko istraživao uzrok fortuni lako bi ga našao, jer posve je sigurno
jedno: budući da se vladara ili narod što steknu toliki ugled nijedan vladar ili narod ne
usuđuju napasti i boje ih se, uvijek će se dogoditi da ih napadnu jedino ako su na to
prisiljeni, tako da će moćni vladar biti u prilici birati s kojim će od svojih susjeda
zaratiti, a druge umješnoću smiriti. Dijelom zbog poštivanja njegove moći, dijelom jer
će ih obmanuti postupci kojim ih je on uspavao, oni se lako umire, a drugi se moćnici
koji su udaljeni i koji s njima imaju trgovačke dodire prema tome odnose kao prema
nečemu dalekome što ih se ne tiče. U tome toliko griješe dok taj požar poslije i njih ne
zahvati, a kad do njega dođe, jedina im je pomoć da ga ugase vlastitim snagama, koje,
uostalom, nisu dovoljne, jer je napadač postao vrlo jak. Neću govoriti o tome kako su
Samnićani gledali pobjedu rimskog naroda nad Volščanima i nad Ekvima, pa da suviše
ne duljim zaustavit ću se na Kartažanima, koji su bili velika sila i na velikoj cijeni kad su
se Rimljani borili sa Samnićanima i Toskancima, jer su već posjedovali cijelu Afriku,
posjedovali su Sardiniju i Siciliju, dijelom su gospodarili Španjolskom. Njihova moć i
njihova udaljenost od granica rimskog naroda razlogom su što nikad nisu pomišljali da
rimski narod napadnu i da pomognu Samnićane i Toskance, štoviše, postupili su kao
što se postupa s onima koji jačaju pa su se s njima povezali i nastojali sprijateljiti. 419
Nisu još ni opazili svoju grešku, kad su se Rimljani pokorivši sve narode smještene
između njih i Kartažana počeli boriti za vlast nad Sicilijom i nad Španjolskom. Isto se
dogodilo Francuzima što i Kartažanima, te Filipu kralju Makedonaca i Antiohu, i s kim
god je rimski narod bio zaokupljen, oni su mislili da će ih taj svladati i da se imaju
vremena mirom ili ratom od Rimljana obraniti. 420 Zbog toga mislim da bi fortuna koju
su tu Rimljani imali pomogla sve vladare koji bi postupali kao Rimljani i bili kao i oni
obdareni vrlinom. Trebalo bi u vezi s tim pokazati kako se rimski narod ponašao kad je
ulazio u tuđe zemlje, da u našoj raspravi o vladavinama nismo o tome opširno govorili,
jer se u njoj to potanko razmotrilo. 421 Reći ću ukratko jedino to kako su se uvijek
pobrinuli da u novim zemljama imaju kojeg prijatelja, da bi poslužio kao stepenice ili
vrata da se do njih popnu ili da u njih uđu, ili kao sredstva da se u njima zadrže, kao što
su preko Kapuanaca ušli u Samnij, preko Kamertinaca u Toskanu, preko Mamertinaca
u Siciliju, preko Saguntinaca u Španjolsku, preko Masinise u Afriku, preko Etolijaca u
415
Bitka kod Talamona blizu Populonije, 225. god. pr. n. e., kojom je završen galski rat, vođen od 338. god.
pr. n. e. Vidjeti: Polibije, nav. dj., II, 25-35.
416
Rat s Ligurima i Galima trajao je od 224. do 222. god. pr. n. e.
417
Drugi punski rat, koji je trajao od 218. do 201. god. pr. n. e.
418
Drugi makedonski rat trajao je od 200. do 197. god. pr. n. e. a završio je osvajanjem Grčke. Rat s Antiohom
III, sirijskim kraljem, trajao je od 192. do 188. god. pr. n. e. i poznat je kao treći makedonski rat. Antioh III je poražen
191. god. pr. n. e. kod Termopila (datacija po Maškinu, nav. dj.).
419
Kartažani su obnovili mirovni sporazum s Rimljanima 348. god. pr. n. e., nakon gotovo jednog stoljeća.
420
Usp.: Vladar, III pogl.
421
Usp.: Vladar, III i V pogl.

234

Grčku, 422 preko Eumena i drugih vladara u Aziju, preko Masiljanaca i Edua u
Francusku. 423 I tako im nikad nije pomanjkalo sličnih podrški koje bi im olakšale

pohode i osvajanje zemalja i njihovo posjedovanje. Koji se narodi za to pobrinu, opazit
će da im je manje potrebna fortuna nego onima što se ne umiju za to pobrinuti. A da bi
se svatko bolje upoznao s tim koliko im je vrlina pomogla više od fortune da osvoje
carstvo, u idućem ćemo poglavlju raspravljati o tome kakvi su bili narodi s kojima su se
oni morali boriti i s kolikom su upornošću branili slobodu.

II

S kojim su se narodima Rimljani morali boriti i koliko su uporno ti narodi
branili svoju slobodu
Ništa nije Rimljanima više otežavalo pobjedu nad narodima koji su ih okruživali i
dijelom nad udaljenijim narodima nego ljubav prema slobodi, koju su mnogi narodi u
ono vrijeme gajili i toliko uporno branili, da ih je mogla pokoriti jedino golema sila.
Mnogi, naime, primjeri pokazuju koliko su se izlagali opasnostima da bi slobodu
sačuvali ili opet stekli, koliko su se osvećivali onima koji su ih nje lišavali. Poznato je
također iz pouka povijesti koliku štetu narodi i gradovi podnose zbog ropstva. Dok u
naše doba samo jedna zemlja, može se reći, ima slobodne gradove, 424 u drevno doba u
svim je zemljama bilo mnogo potpuno slobodnih naroda. U ona vremena o kojima sada
govorimo, u Italiji, od planina koje dijele Toskanu od Lombardije sve do vrška zemlje
bilo je mnogo slobodnih naroda, kao što su Toskanci, Rimljani, Samnićani i mnogi
drugi što su nastavali ostali. dio Italije. Nikad se ne spominje da je tamo bilo ikakva
kralja osim kraljeva koji su vladali u Rimu, te toskanskog kralja Porsenne, o čijem rodu
povijest ne govori kako se utrnuo. 425 No dobro se zna da je u vrijeme kad su Rimljani
opsjedali Veji Toskana bila slobodna, a toliko je uživala u svojoj slobodi i toliko je
mrzjela vladara da Vejiju, kad je radi obrane izabrao kralja pa onda pozvao Toskance u
pomoć protiv Rimljana, Toskanci nakon mnogo vijećanja odlučiše ne pružiti pomoć sve
dok bude živio pod kraljem, smatrajući da nije dobro braniti domovinu onoga koji ju je
već podvrgnuo tuđinu. A lako je doznati otkud u naroda želja za slobodnim životom,
jer iskustvo pokazuje da su gradovi povećavali posjede i bogatstvo samo dok su bili
slobodni. I zaista je divota pomisliti koliku je veličinu dosegla Atena u stotinu godina
pošto se oslobodila Pizistratove tiranije. 426 No nadasve je divljenja dostojno do kolike
se veličine uzdigao Rim pošto se oslobodio svojih kraljeva. Uzrok je lako shvatiti, jer
veličina gradova ne dolazi od pojedinačnog nego od općeg dobra. A nema sumnje da su
opće dobro poštivale samo republike, jer se sve što tome pridonosi u njima ostvaruje, pa
makar bilo i na štetu ovog ili onog pojedinca, jer toliko je drugih kojima opće dobro
koristi, da je moguće nastaviti s takvim sustavom i protiv raspoloženja pogođene
manjine. Suprotno se događa kad je na vlasti vladar, jer najčešće ono što njemu
odgovara pogađa grad, a ono što odgovara gradu pogađa njega. Prema tome, čim nad
422

343. god. pr. n. e., iskoristivši kao pretekst samnitsku agresiju protiv Sidicina, 310, 264, 218, 211. i 205. god.

pr. n. e.
423
Pergamski kralj Eumen II poticao je Rimljane protiv Antioha i sudjelovao u bici kod Magnezije, 190. god.
pr. n. e.; Masilijanci su pokoreni 154, a Edui 122. god. pr. n. e.
4 4
2 Machiavelli misli na Njemačku.
425
Lars Porsena kraljevao je u etruščanskom gradu Kluziju i, u namjeri da vrati svrgnuti rod Tarkvinija, krenuo
na Rim 508. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 9-15.
426
Pizistratidi (Pizistrat i njegovi sinovi Hipij a i Hiparh) prognani su iz Atene 510. god. pr. n. e., a Atena je ostala
slobodna dok je nije osvojila Sparta, 404. god. pr. n. e.

235

slobodnim životom zavlada tiranija, najmanje je zlo koje zadesi grad što v1se ne
napreduje i ne povećava moć i bogatstvo, nego se većinom, pače uvijek, događa da
nazaduje. A kad bi sudbina htjela da se pojavi tiranin obdaren vrlinom, koji bi
hrabrošću i snagom oružja proširio svoju vlast, nikakve koristi od toga ne bi bilo za
republiku, nego za njega samog, budući da ne bi mogao valjane i dobre građane uzdići
do časti on, koji ih tiranizira, jer ne bi želio da ih se boji. Ne smije ni gradove koje osvoji
podvrgnuti na taj način da budu podložni državi u kojoj je tiranin, jer njemu nije do
toga da moćna bude država, nego mu odgovara da država bude razjedinjena a da svaki
grad i svaka zemlja njega priznaje gospodarom. Tako od njegovih osvajanja koristi ima
samo on, a ne njegova domovina. A tko hoće potvrde tom mišljenju bezbrojnim drugim
razlozima neka čita Ksenofontovu raspravu De tyrannide. 427 Nije, dakle, čudo što su
stari narodi s toliko mržnje progonili tirane, a voljeli slobodan život i što je sama riječ
sloboda među njima stekla toliko poštovanje. Tako se dogodilo kad je Hijeronim, unuk
Hijerona Sirakuškog, 428 bio ubijen u Siracusi, da je njegova vojska, koja se nalazila
nedaleko od Siracuse, najprije počela uzbunjivati protiv njegovih ubojica i uzimati
oružje, ali čim je u Siracusi čula kako se kliče slobodi, sama je ta riječ bila dovoljna da je
umiri, pa je prestala srditi se na ubojice tiranina i razmišljati o tome kako da se u tom
gradu uspostavi slobodan život. Nije čudno ni to da se narodi žestoko osvećuju onima
koji su mu oteli slobodu. Imade mnogo primjera, od kojih ću navesti samo jedan koji se
zbio u grčkom gradu Korkiri429 u doba peloponeskog rata. Kako je ta pokrajina bila
podijeljena na dvije stranke, od kojih je jedna pristajala uz Atenjane a druga uz
Spartance, od mnogih gradova koji su između njih bili podijeljeni dio je prijateljevao sa
Spartom a dio s Atenom. Pošto je u gradu prevlast dobilo plemstvo i oduzelo slobodu
narodu, pučani su uz pomoć Atenjana prikupili snage pa su navalivši na cijelo plemstvo
sve njih zatvorili u tamnicu koja ih je svih mogla primiti, izvodili su ih po osmoricu ili
desetoricu pod izlikom da ih na razne strane šalju u progonstvo i uz mnoge su ih
okrutne muke davali ubiti. Kad su to oni što preostaše opazili, odlučiše, ako bude
moguće, izbjeći tu sramotnu smrt, pa su se, koliko im je bilo moguće, naoružali, boreći
se s onima što su htjeli ući i braneći ulaz u tamnicu, tako da je narod čuvši buku
· dotrčao, otkrio gornji dio tamnice i sve ih pod ruševine zatrpao. Bilo je u toj provinciji
još mnogo sličnih užasnih i znamenitih zgoda, pa je očevidno da se oduzeta sloboda
osvećuje većom žestinom nego što je bila žestina onih koji su te htjeli slobode lišiti.
Razmišljajući, dakle, o tome zašto su u stara vremena narodi više voljeli slobodu nego u
naše doba, mislim da je tako zbog istog razloga zbog kojega su sada ljudi manje jaki, što
je mislim posljedica razlike između našeg i starog odgoja, temeljene na razlici između
naše i stare religije. 430 Jer, otkrivši nam istinu i pravi put naša nas religija uči da manje
cijenimo zemaljske časti, a pogani su ih jako cijenili i u njima vidjeli najveću sreću pa su
i u svojem djelovanju bili okrutniji. To se može opaziti u mnogim njihovim ustanovama, počevši od veličajnosti njihovih žrtvenih obreda u usporedbi sa skromnošću
naših obreda, u kojima imade više finog negoli veličanstvenog sjaja, ali ničega okrutnog
i snažnog. U njih nije manjkalo sjaja ni veličajnosti za vrijeme svečanosti, ali se
dodavala radnja prinošenja žrtve puna krvi i okrutnosti, jer su se ubijale mnogobrojne
427

. . .
Ksenofon u dijalogu Hijeron ili o tiraniji pokušava opravdati tiraniju kao oblik prosvijećene vladavine.
VIdJetl: L Strauss, O tiraniji, Zagreb, 1980.
428
Vidjeti: Rasprave ..., I, 58. Usp.: Tito Livi]· e nav. d]·. XXIV 21
479
. - Danasnp naziv grada 1 otoka je Krf. Kolonizirali su ga Korinćani u VIII st. pr. n. e. Godine 435. Krf se zaratio
s Kormtom uz pomoć Atene, ali je poražen kod Sibote, 433. god. pr. n. e. VidJ'eti: Tukidid PovtJ"estpeloponeskog rata
IV, 46-48.
'
'
v

..

.

'

'

'

l-vf~chiavelli se vraća omiljenoj temi o religiji kao pretpostavci slobode i dobrih običaja, na što su upućivale
ant!Cke religiJe, za razhku od kršćanske eshatologije. Usp.: Rasprave ..., I, 55.
430

• v

236

i

zivotmJe, pa su i ljudi postajali slični toj slici užasa. 431 Stara je religija osim toga
uznosila samo ljude pune zemaljske slave, kao što su bili vojskovođe i vladari republika.
Naša religija više slavi ponizne i misaone ljude negoli djelatne. Najveću sreću vidi u
poniznosti, u odricanju i u preziranju ljudskih stvari, a njihovoj je bilo do srčanosti,
tjelesne snage i svega onoga što je ljude činilo vrlo snažnima. A ako naša religija od tebe
zahtijeva unutrašnju jakost, ona hoće da budeš spravan na patnju više nego na to da
nešto jako učiniš. Od takva je načina života, čini se, svijet postao slabim i plijenom
opakih ljudi, koji se pouzdano mogu njim služiti za svoje svrhe, budući da ljudi
općenito misle na to kako će otići u raj pa radije podnose batine nego što ih osvećuju. 432
A iako se čini da je svijet omlitavio a nebo položilo oružje, tome je nesumnjivo više
kriva malodušnost ljudi koji su našu vjeru protumačili u skladu s lijenošću a ne s
načelima vrline. Jer, da pomisle na to kako ona dopušta veličanje i obranu domovine,
vidjeli bi kako želi da je ljubimo i častimo i da se pripremamo kako bismo bili sposobni
da je branimo. Zbog takva, dakle, odgoja i pogrešna tumačenja nema na svijetu toliko
republika koliko ih je bilo u davnini, niti, dosljedno tome, ima u narodima toliko
ljubavi prema slobodi kao onda. Ja mislim, doduše, ipak da je uzrok tome što je Rimsko
Carstvo svojim oružjem i svojom veličinom uništilo sve republike i njihov politički
život. Pa iako se poslije to carstvo raspalo, gradovi su se mogli ponovno udružiti i
preurediti politički život samo u vrlo malobrojnim područjima carstva. Bilo kako mu
drago, Rimljani su ipak i u najmanjem dijelu svijeta naišli na saveze do zubi naoružanih
republika i vrlo odlučnih da brane svoju slobodu. To dokazuje da ih rimski narod ne bi
bio mogao svladati da nije bio obdaren rijetkom i golemom vrlinom. A da to donekle
osvijetlim, dovoljan mi je primjer Samnićana: vrijedno je divljenja, i Tito Livije to
priznaje,433 što su bili toliko moćni i što im je oružje bilo toliko valjano, da su sve do
vremena konzula Papirija Kursora, sina prvog Papirija, mogli odolijevati Rimljanima,434 što je potrajalo četrdeset i šest godina, 435 poslije tolikih poraza, toliko srušenih
gradova i toliko pokolja u njihovoj zemlji. To se poglavito očituje sada, kad se vidi kako
je to područje gdje je bilo toliko gradova i toliko ljudi gotovo nenaseljena, a onda je
tamo bilo takvog reda i takve snage te bi bilo nenadmašiva da ga nije napala takva sila
kao što je rimska. A lako je zaključiti otkud potječe taj red i kako je došlo do
poremećaja: sve se onda dugovalo slobodnu životu, svemu je sada uzrok porobljenost.
Jer svi gradovi i pokrajine što posvuda žive u slobodi, kao što rekoh, doživljuju golem
napredak. U njima imade više stanovništva, jer su brakovi slobodniji i ljudi ih više žele,
jer svatko rado daje na svijet djecu koju smatra da može othraniti, ne bojeći se da će mu
očevina biti oduzeta, znajući ne samo da se rađaju slobodni a ne robovi, nego i to da s
pomoću svoje vrline mogu postati značajnim građanima, videći kako se uvišestručuje
bogatstvo, i na području kulture, i na području umjetnosti. Svatko, naime, rado
poboljšava život i nastoji steći imovinu znajući da će, kad je stekne, moći u njoj uživati.
Otud se ljudi natječu oko privatne i javne koristi,. pa se i jedno i drugo divno
povećava. 436 Suprotno se svemu tome događa u porobljenim zemljama, a toliko su
431 Walker, međutim, navodi
da su rituali rimske religije bili vrlo suzdržani i da Machiavelli pretjeruje opisujući
samnitski ritual, što ga Tito Livije opisuje kao rimski (nav. dj., X, 38).
432 Machiavelli razotkriva
i kršćansku vjeru kao instrumentum regni, oruđe kojim se narod drži u pokornosti .
Usp.: Rasprave ..., I, ll. i 12. Walker upozorava na »zanimljivu podudarnost« između Machiavellija i »marksističke
propagande« na tom planu (sic!).
433 Vidjeti:
Tito Livije, nav. dj., X, 31.
434 Lucije Papirije Kursor
potukao je Samnićane i njihove saveznike 309. god. pr. n. e.
435 Prvi samnitski rat trajao je
od 343. do 341. god. pr. n. e., a drugi od 327. do 314. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., X, 31.
436 Machiavelli ističe
potrebu mira radi općeg prosperiteta, čime izražava tadašnje interese merkantilne buržoazije. Vidjeti o tome mišljenje J. Theveneta, Machiavel economiste, Grenoble, 1922.

lišeni je dobra koliko je teže ropstvo. A od svih teških ropstava najteže je ono u kojemu
si podvrgnut republici, jedno zato što je trajnije i nema nade u oslobođenje, drugo zato
što je republici cilj da iscrpi i oslabi sva druga tijela kako bi ojačala svoje, što ne čini
vladar kad te podvrgne, ukoliko nije neki barbar, koji pustoši zemlje i ruši sve uljudbe,
kao istočnjački vladari. Ako, međutim, posjeduje ljudske sklonosti i načela, većinom
podjednako voli gradove koje je pokorio i ostavlja im zanate i gotovo sve stare zakone,
pa ako i ne mogu rasti u slobodi, bar ne propadaju kao porobljeni, pri čemu se pod
ropstvom razumijeva robovanje strancu, a o robovanju vlastitom građaninu već sam
govorio. 437 Tko bude, dakle, razmislio o svemu što je rečeno neće se začuditi što su
Samnićani bili moćni dok su bili slobodni ni što su poslije bili slabi kad su upali u
ropstvo. Tito Livije o tome na više mjesta svjedoči, 438 a poglavito kad opisuje
Hanibalov rat, gdje pokazuje kako su Samnićani, kad ih je napala legija koja je bila u
Noli, Hanibalu poslali izaslanike neka ga mole da im pomogne. U razgovorim a koje su
vodili reko,še kako su se stotinu godina s Rimljanima tukli vlastitim vojnicima i
vlastitim vojskovođama, a mnogo su puta odolijevali dvama konzularni m vojskama i
dvama konzulima, a sada su pali na tako niske grane da se jedva mogu braniti od
rimske legijice koja je u Noli.

tako lako oslabiti njegove zakone nego dovođenje novih stanovnika , sve je učinio kako
se stranci ne bi zadržali. 442 Osim toga, nije im dopuštao da sklapaju brakove, da dobiju
građanska prava i druge preduvjete da se zadrže, pa je naredio da se u republici rabi
novac od kože, kako bi svakoga prošla želja da dođe, donese na prodaju robu ili uvede
obrt, tako da zemlja nikad nije mogla povećati broj stanovnika. A kako u svemu
oponašamo prirodu, nije moguće ni prirodno da tanak struk nosi debelu granu. Stoga
mala republika ne može osvojiti zemlju ni države što su moćnije i veće od nje, a kad ih i
osvoji, dogodi joj se što i stablu jačih grana nego što je deblo, koje ih jedva podnosi, te
ga i najmanji vjetar skrši, kao što se dogodilo Sparti, koja je osvojila sve gradove Grčke,
pa su se odmah nakon Tebe443 protiv nje pobunili svi drugi gradovi, i deblo ostade bez
grana. To se nije moglo dogoditi Rimu, jer mu je deblo bilo tako jako da je bilo koju
granu s lakoćom podnosilo. Takvu, dakle, načinu postupanja , i drugima o kojima ćemo
govoriti, Rim duguje veličinu i golemu moć. Potvrdio je to Tito Livije u dvije riječi:
»Crescit interea Roma Albae ruinis«.

IV

Republike su se služile trima

III

Rim je postao velik

uništavajući

obližnje gradove i zato što je lako
strance

prihvaćao

Crescit interea Roma Albae ruinis. 439 Tko je naumio da mu grad jako širi područje
vlasti treba da se svim sredstvima potrudi da poraste broj njegovih stanovnika ,
jer bez obilja ljudi nikad mu neće poći za rukom učiniti grad velikim. To se postiže na
dva načina, milom ili silom. Milom, kad je otvoren i siguran put strancima što se kane
nastaniti, kako bi se svaki od njih rado nastanio; silom, razarajući susjedne gradove i
doseljavajući njihove stanovnike. To se u Rimu toliko primjenjiva lo, da je u doba šestog
rimskog kralja440 živjelo osamdeset tisuća muškaraca sposobnih za oružje. Rimljani su,
naime, htjeli postupati poput dobra uzgajatelja: da bi biljka ojačala i mogla donositi i
čuvati svoje plodove, on joj otkine prve grane što izbiju, kako bi s vremenom, pošto u
stabljici biljke ostane rodna snaga, te grane mogle izrasti zelenije i plodonosni je. A da je
takav postupak kojemu je cilj širenje vlasti na nova područja bio potreban i dobar,
pokazuje primjer Sparte i Atene, koje su bile vojnički vrlo jake republike proviđene
izvrsnim zakonima, ali ipak nisu dostigle veličinu Rimskog Carstva, a Rim je kanda bio
u većem neredu i politički nije bio tako dobro uređen kao one. Jedini je uzrok tome koji
bi se mogao navesti onaj što smo ga već iznijeli, 441 jer je Rim zahvaljujući tome što je
slijedeći ona dva puta povećao broj stanovnika već mogao staviti pod oružje dvije
stotine i osamdeset tisuća ljudi, a Sparta ih i Atena nikad nisu imali više od po dvadeset
tisuća svaka. Nije tome razlog što je položaj Rima blagotvorni ji, nego jedino drugačiji
postupak. Likurg, naime, utemeljitelj spartanske republike, smatrajući da ništa ne može
437
438

Vidjeti: Vladar, IX pogl.

u VriJeme
..
drugoga punskog rata,

kad se Marko Klaudije Marcel utvrdio u Noli 215. god. pr. n. e. Vidjeti:
Tito Livije, nav. dj., XXIII, 41-42.
439
Lat.: Rim u međuvremenu raste na ruševinama Albe. Pravi citat glasi Roma interim crescit Albae ruinis (Tito
Livije, nav. dj., I, 30).
440 s
.. T u r·!Je (578-535. god. pr. n. e.), šesti rimski kralj. Vidjeti: Tito Li vije, nav. dj.,
. erv!Je
I, 44. Usp.: Umijeće
ratovanJa, I.
441
Vidjeti: Rasprave ..., I, 4.

238

načinima

da bi se povećale

Tko je razmotrio drevnu povijest opazio je da se republike na tri načina poveća­
vaju. Jedan su primijenili stari Toskanci udruživši zajedno više republika, 444 pri čemu
jedna drugu ni vlašću ni položajem nisu smjele nadmašivat i, a prigodom osvajanja
udruživali su na sličan način ostale gradove, kao u naše doba Švicarci i kao što su u
staro vrijeme činili u Grčkoj Ahejci i Etoljani. A budući da su Rimljani dosta ratovali s
Toskancim a, da bih bolje pokazao vrijednost tog prvog načina o njima ću potanko
izvijestiti. Prije Rimskog Carstva Toskanci su i na moru i na kopnu bili vrlo jaki, te iako
o njima nema posebne povijesti, ponešto se o njima pamti i govori o njihovoj veličini.
Znade se kako su poslali koloniju na gornje more, koje Latini nazivaju i Jadranskim
morem. 445 Doznaje se i to kako su se njihovu oružju pokoravali od Tibra pa sve do
podnožja Alpi što sad okružuju najveći dio Italije. Istina je, doduše, da su Toskanci,
dvjesto godina prije nego što su Rimljani u svakom pogledu ojačali, izgubili vlast u toj
zemlji, koja se danas zove Lombardija . Tu su pokrajinu osvojili Francuzi, koji su,
potaknuti nuždom ili slašću plodova, u Italiju došli pod svojim vođom Belovezom446
porazili i protjerali stanovnike i smjestili se na tom području gdje su podigli mnoge
gradove i tu pokrajinu nazvali Galijovm, prema svojem ondašnjem imenu, i držali su je
sve dok ih Rimljani nisu pokorili. 447 Zivjeli su dakle Toskanci u spommuto j jednakosti
i širili su se postupajući na prvi način o kojemu je bila riječ, a dvanaest gradova, među
kojima su Chiusi, Veji, Fiesole, Arezzo, Volterra i drugi tvorili su savez koji je upravljao
442

Vidjeti: Plutarh, Lycurgus, 27.
Teba je osvojena 382. god. pr. n. e., a pobunila se 379. god. pr. n. e.
444
Postojale su tri takve federacije: padska, centralna i kampanijska. Svaka federacija sastojala se od 12 komuna
a na čelu je bio starješina saveza ili vrhovni svećenik. Međutim, sve su starješine imale jednaka prava, tako da se nij~
mogla uspostaviti centralna vlast i hegemonija jedne pokrajine.
445
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 33.
446
Keltski Gali, pod voclstvom Beloveza i Sigoveza, nećaka kralja Ambigata, u IV st. pr. n. e. Na području
današnje Lombardije Gali su osnovali koloniju sa sjedištem u Mediolanumu (Milanu), a u doba najveće ekspanzije
zauzeli su područje današnje Francuske (Transalpska Galija) i sjeverne Italije (Cisalpska Galija) do južne granice, na liniji
Rimini-Pisa.
447
Transalpsku Galiju pokorio je Cezar u dugom ratu od 58. do 51. god. pr. n. e., kad je pala Alesija. Cisalpska
Galija je kao rimska provincija ukinuta 42. god. pr. n. e.
443

239

njihovom zemljom. 448 Osvajati izvan Italije nisu mogli, a i njezin je velik dio još ostao
netaknut zbog razloga o kojima će se dolje govoriti. Drugi se način sastoji u tome da se s
nekim združiš, ali samo toliko da ti ostane položaj onoga koji zapovijeda, prijestolnica i
zasluga za osvajanje, a tim su se načinom služili Rimljani. Treći je način ne udruživati se
s drugima nego ih izravno učiniti podanicima, kao što su učinili Spartanci i Atenjani.
Od triju načina potonji je posvema uzaludan, kao što smo vidjeli da se dogodilo
rečenim dvjema republikama, koje su propale samo zato jer su osvojile vlast koju nisu
mogle zadržati. Navući, naime, na sebe brigu upravljanja gradovima na silu, poglavito
gradovima koji su se naviknuli živjeti slobodno, teško je i zamorno. A nijesi li naoružan
i dobro snabdjeven oružjem, ne možeš im zapovijedati niti njima upravljati. A tko hoće
da to postigne valja da se udruži s onima koji će pomoći da se u gradu poveća broj
stanovnika. A budući da te dvije zemlje nisu učinile ni jedno ni drugo, način na koji su
postupile bio je uzaludan. Rim je, pak, slijedio drugi način, učinio je i jedno i drugo i
zato se popeo do goleme moći. A kako je jedini tako živio, jedini je i postao toliko
moćan. Pošto se s mnogima po cijeloj Italiji udružio i s njima u mnogom pogledu živio
prema jednakim zakonima, a s druge strane, kako je prije rečeno, pošto je uvijek za sebe
čuvao sjedište carstva i pravo da zapovijeda, oni što su se s njim udružili nisu ni
primijetili kad su svojim trudom i krvlju sami sebe podvrgnuli. 449 Otkako su, naime,.
stali s vojskama izlaziti u pohode izvan Italije, i kraljevstva svoditi na provincije, i
podvrgavati one koji se zbog navike da žive pod kraljem nisu ni brinuli što su
podvrgnuti, dobivši rimske upravljače, pobijeđeni od rimske vojske, samo su Rimu
priznavali vrhovništvo. Tako su se saveznici Rima koji su se nalazili u Italiji odjednom
zatekli okruženi rimskim podanicima i potlačeni od golema grada kakav je bio Rim, a
kad su opazili zabludu u kojoj su živjeli, bilo im je kasno išta učiniti, toliko je Rim
proširio vlast izvan svojih granica i toliko je snažan bio zahvaljujući broju stanovnika i
velikom naoružanju. I premda su se saveznici, da bi se osvetili zbog uvrede, protiv njega
urotili, ubrzo su izgubili rat i pogoršali svoj položaj, jer su od saveznika postali
podanicima. Taj način postupanja, kao što je rečeno, primjenjivali su samo Rimljani, a
drugačije i ne smije postupati republika koja se hoće proširiti, jer iskustvo nije otkrilo
pouzdanijeg i ispravnijeg načina. Prije spomenuti način udruživanja, u kakvu su živjeli
Toskanci, Ahejci i Etoljani i kao što danas žive Švicarci, poslije načina na koji žive
Rimljani jest najbolji: budući da ne dopušta veliko širenje, imaš dvije prednosti, prvu
što ne navlačiš lako na sebe rat, drugu što onoliko koliko osvojiš lako zadržiš. Uzrok što
se takva republika ne može širiti je u tome što je razdvojena, sa sjedištima na raznim
mjestima, pa to otežava savjetovanja i donošenje odluka. 450 Ne postoji ni želja za
gospodovanjem, jer mnogo zajednica sudjeluje u vladavini, pa ne cijene takav dobitak
onako kao što samo jedna republika cijeni, budući da se nada kako će joj cio pripasti.
Uz to se i njihova uprava odvija preko sabora, pa se odluke nužno donose sporije od
ikakvih odluka onih što imaju jedno središte. Iskustvo također pokazuje da takav način
postupanja ima čvrstu granicu, i nema primjera da je prekoračena, a to će reći da
obuhvaća dvanaest do četrnaest zajednica i da se nakon toga ne nastoji povećavati, jer
postigavši sposobnost da se od svakoga obrane, ne traže veću vladavinu, bilo zato što ih
nužd~ ne tjera da steknu veću moć, bilo stoga što ne vide korist u osvajanju, zbog već
rečemh razloga. Morali bi, naime,. učiniti jedno od ovoga: ili nastaviti s udruživanjem, a
to bi mnoštvo izazvalo zbrku, ili bi ih morali učiniti svojim podanicima. Kako vide da je
448

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 1.
Aludira na samnićansko-etruščanske saveze protiv Rima.
p yk d
y . dl
.
• otes oce ~ onosenJu o uka kod Machiavellija su dvojake: u slučaju kolektivnog odlučivanja i u slučaju
kad Je drzava orgamztrana kao federacija.
449

450

240

prvo teško a drugo nekorisno, oni odustaju. Zato, kad ih bude toliko da smatraju kako
mogu živjeti u sigurnosti, opredijele se za dvije stvari: primaju druge pod okrilje i daju
pokroviteljstvo, a to im odasvud donosi novac koji se može lako između sebe podijeliti;
bore se za drugoga i primaju plaću od ovoga i onoga vladara koji ih za svoje pohode
unovačuje, kao što danas čine Švicarci i kao što se čita da su činili prije navedeni narodi.
O tome svjedoči Tito Livije 451 kad priča kako je kralj Makedonije Filip za vrijeme
pregovora o sporazumu s Titom Kvincijem Flaminijem u nazočnosti nekog pretora
Etoljana tom pretoru predbacio škrtost i nevjeru veleći da se Etoljani. nisu stidjeli s
nekim vojevati, a zatim svoje ljude slati da služe neprijatelju, tako da su mnqgo puta
dvije protivničke vojske vijale zastave Etolije. Poznato je, dakle, da je udruživanje u
saveze uvijek bilo slično i davalo jednake učinke. Vidi se i to da je dobivanje podanika
uvijek bio slab postupak i da je donosilo male koristi, a kad se u tome pretjera, propast
je neizbježna. A ako je to nekorisno za rat spremnim republikama, pogotovo je bez
koristi republikama koje nisu naoružane, kakve su u naše doba bile talijanske. Stoga je
jasno da su pravi način primjenjivali Rimljani, to dostojniji divljenja što mu prije Rima
nije bilo uzora, a poslije Rima nitko ga nije oponašao. A što se tiče saveza, samo ih
Švicarci i švapski savez oponašaju. 452 A kako će se na kraju ovog predmeta zaključiti, 453
mnoge mjere koje su poduzimali Rimljani bilo u unutrašnjim ili u inozemnim poslovima
ne samo što se u naše doba ne oponašaju, nego se o njima nije vodilo nikakva računa,
pa su ih neki smatrali nestvarnima, neki nemogućima, neki neprikladnima i nekorisnim.
Zbog toga smo neznanja bili plijenom bilo koga što je htio ovu zemlju pregaziti. A ako
bi se oponašanje Rimljana moglo činiti teškim, ne bi se smjelo smatrati teškim
oponašanje starih Toskanaca, pogotovo sadašnjim Toskancima. Ako naime stari
Toskanci zbog spomenutih razloga nisu mogli ostvariti carstvo kakvo je bilo rimsko,
mogli su u Italiji osvojiti vlast kakvu im je njihov način postupanja dopuštao. Dugo su
živjeli u sigurnosti, dičeći se gospodstvom i oružjem, zavređujući najveću pohvalu zbog
običaja i vjere. Moć i slavu najprije su im oslabili Francuzi, zatim su im je uništili
Rimljani, i to tako uništili, da unatoč tome što je moć Toskanaca dvije tisuće godina
bila velika sada o njoj gotovo ni spomena nema. Ponukalo me to da razmislim otkud
takav zaborav, a o tome će biti riječ u idućem poglavlju.

v
Događaji

se zaborave zbog promjena vjere i jezika te zbog
donose poplave i kuge

nesreća

koje

Filozofima koji su držali da je svijet vječan454 mislim da se može .odgovoriti: kad bi
to bilo istinito bilo bi razumno smatrati da se pamte događaji od prije pet tisuća godina,
samo što je očito da se pamćenje vremena zbog raznih uzroka gubi, dijelom zbog ljudi,
dijelom zbog neba. Uzroci koji se pripisuju ljudima jesu mijenjanje vjera i jezika. Kad,
naime, nastane nova vjerska sljedba, to jest nova religija, prva joj je briga da stekne
pristaše uništavajući staru, a utemeljitelji nove sljedbe to lako postignu ako govore
451
197. god. pr. n. e., nakon Flaminijeve pobjede kod Elateje, održani su pregovori između Filipa V Makedonskog i rimskog konzula Flaminija na vrlo zanimljiv način: Filip V je ostao na brodu, a Flaminije na obali, pa su se
dovikivali. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXII, 32-34.
452 Švapski savez sklopljen 1488 (trajao do 1533) na inicijativu cara Maksimilijana u Esslingenu. Prišli su mu, uz
22 carska grada, nadvojvoda Sigismund Austrijski i grofEberhard Wi.irttemberški, a savez je raspolagao sa 1200 konjanika i
12.000 landsknechta. Ta vojna sila sukobila se 1499. sa Švicarcima u tzv. švapskom ratu.
453
Vidjeti: Rasprave ... , II, 18.
454
Vjerojatno Machiavelli misli na Aristotela i njegovu Metafiziku.

16

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

241

jezikom. Do te se spoznaje dolazi kad se razmotri kako se kršćanska religija
usprotivila vjerovanju pogana, izbrisavši sva njegova načela, sve obrede i zatrvši svaki
spomen na staru teologiju. 455 Istina je da joj nije pošlo za rukom posve uništiti vijesti o
onome što su učinili slavni pristaše stare vjere, i to zato jer se zadržao latinski jezik u
kojemu su se morali propisati novi vjerski zakoni. Da su ih naime mogli napisati drugim
jezikom, sudeći prema ostalom proganjanju pogana ne bi ostalo ni traga uspomene na
prošlost. A tko čita o tome kako su postupali sveti Grgur 456 i drugi vođe kršćanske
religije vidjet će koliko su uporno progonili sve što je podsjećalo na drevno doba
spaljujući djela pjesnika i povjesničara, uništavajući slike i kvareći sve što je nosilo i
najmanje znamenje drevnosti. Da su tom proganjanju dodali i nov jezik u najkraće bi
vrijeme sve palo u zaborav. Treba stoga vjerovati da su isto ono što je kršćanska religija
htjela učiniti protiv vjere pogana i pogani učinili protiv vjere svojih prethodnika. A
kako su se te vjere u pet ili šest tisuća godina promijenile dva ili tri puta, izgubila se
uspomena na događaje prije tog vremena. Ako, pak, i jest ostao neki znak, to se smatra
izmišljotinom i u to se ne vjeruje, kao što se dogodilo s poviješću Diodora Sicilskog,457
koja se proteže unazad četrdeset ili pedeset tisuća godina, ali se, kao što smatram da
jest, drži da je lažna.
Što se, pak, tiče uzroka koji dolaze s neba, riječ je o takvim što uništavaju ljudski
rod i dio svijeta svode na malobrojne stanovnike. A do toga dolazi ili zbog kuge, ili zbog
gladi, ili zbog poplave, a ta je potonja i najvažnija, bilo zato što svakoga pogađa, bilo
zato što su svi oni koji se izbave brđani i priprosti ljudi, koji nemaju nikakvih podataka
o prošlosti pa ih ne mogu ni ostaviti potomcima. 458 A spasi li se među njima netko što
ima vijesti o prošlosti, da bi stekao ugled i da bi se pročuo, on ih krije i na svoj način
izvrće, pa nasljednicima ostane samo ono što je on htio napisati i ništa drugo. A da do
tih poplava, kuga i gladi dolazi ne treba nimalo sumnjati, i zato što su ih pune povijesti,
i zato što se vide posljedice zaboravljanja događaja, i zato što je razumno smatrati da je
tako. Priroda se naime, kad se u običnim tijelima nakupi dosta suvišne materije, mnogo
puta sama od sebe pokrene i obavi čišćenje, koje je zdravo za to tijelo, a isto se događa u
tom složenom tijelu ljudskog roda, kad u svim zemljama ima puno stanovnika, tako da
ne mogu živjeti niti mogu otići drugamo, jer su sva mjesta zauzeta i puna, i kad su do
vrhunca dospjele ljudska lukavost i zloba, pa je nužno da se svijet očisti na jedan od
triju načina, kako bi ljudi, postavši malobrojni i potišteni, živjeli udobnije i postali
boljima. 459 Bila je, dakle, nekoć, kao što je gore rečeno, 460 Toskana moćna, puna vjere i
vrline, imala je svoje običaje i svoj rodni jezik, a sve je to uništila rimska vlast. Zbog
toga, kao što je rečeno, od nje je ostalo jedino ime.
različitim

VI

Kako su Rimljani postupali u ratu
Pošto smo raspravili o tome kako su Rimljani postupali kad su širili svoju vlast, 461
sad ćemo raspravljati o tome kako su postupali kad su ratovali, a u svakoj će se njihovoj
455

Čišćenja nove vjere od poganskih relikta i rušenja poganskih hramova zdušno su se prihvatili papa Teodozije,

Arkadije i Honorije krajem IV stoljeća.
456
Grgur Veliki (umro 604. god.), koji je optužen da je uništio Livijeve i Ciceronove rukopise te da je biblioteku
na Palatinu prepustio požaru.
457
Diodor Sicilski (90-20. god. pr. n. e.) napisao je Bibliothecae, opću povijest čovječanstva od početaka
ljudskog roda do Cezarova pohoda na Galiju, 59. god. pr. n. e. Od četrdeset knjiga sačuvane su I-V i XI-XX knjige.
458
Vidjeti: Polibije, nav. dj., VI. Usp.: Aristotel, Politika, II, 8.
459
Walker upozorava ovdje na sličnost između Machiavellijevih i Malthusovih doktrina.
460
Vidjeti prethodno poglavlje.
461
Usp.: Rasprave ... , I, ll.

242

akciji vidjeti koliko su se mudro udaljavali od uobičajenih postupaka drugih, da bi sebi
lakše utrli put prema najvećoj moći. Namjera onoga tko ratuje po svojem izboru ili
zbog ambicije jest da osvaja i da održi osvojeno te da tako postupa, kako bi rat
obogatio a ne osiromašio njegovu zemlju i njegovu domovinu. Nužno je dakle, i kad se
osvaja i kad se zadržava osvojeno, misliti na to kako da se ne troši, pače da se sve čini na
korist svoje javnosti. 462 Tko sve to želi postići treba da se pridržava rimskog stila i
463
tako da
načina, što će najprije reći da rat bude, kao što vele Francuzi, kratak i moćan,
su izlazeći na bojno polje s krupnim vojskama, Rimljani sve ratove s Latinima,
Samnićanima i Toskancima završili u vrlo kratkom roku. Zbroje li se svi ratovi od
početka Rima do opsade Vejija opazit će se da su svi okončani što u šest, što u deset, što
u dvades~t dana. Njihov je naime običaj bio ovakav: netom je bio objavljen rat, izlazili
su u susret neprijatelju i odmah su započinjali bitku. Nakon pobjede, neprijatelji su
spasavajući svoje područje od potpuna pustošenja pristajati na uvjete, a Rimljani su ih
prisiljavali da im prepuste zemlju, koja se pretvarala u privatna imanja ili se dodjeljivala
koloniji, a ova se postavljala na njihovu graničnom području i služila je za čuvanje
rimskih granica, a bila je korisna i kolonima koji su posjedovali polja, i Rimljanima koji
su bez troškova imali stražu. Od tog postupka nije moglo biti sigurnijeg, ili jačeg, ili
korisnijeg. Dok, naime, nije bilo neprijatelja na ratištu, takva je straža bila dovoljna, a
kad su na poprište izlazile velike snage da pokore koloniju, i Rimljani su izlazili s
velikim snagama, započinjali bitku, pobjeđivali i namećući im teže uvjete vraćali se
doma. 464 Tako su malo pomalo stjecali ugled u neprijatelja, a iznutra su jačali. I tog su
se postupka držali sve dok nisu promijenili način ratovanja, što se dogodilo nakon
opsade Vejija, gdje su zato da bi mogli dugo ratovati odlučili da budu plaćeni vojnici,
koje prije nisu plaćali jer nije ni bilo potrebno, jer su ratovi kratko trajali. 465 A premda
su Rimljani davali plaću i zahvaljujući njoj mogli voditi dulje ratove, na što ih je
prisiljavala daljina neprijatelja, ipak nisu nikad mijenjali prvotni postupak kojim su
brzo rat okončavali, već prema mjestu i vremenu, niti su ikad odustajali od slanja
kolonija. Prvog su se postupka, da, naime, ratove brzo završavaju, držali ne samo zbog
svojih običaja nego i zbog ambicija konzula, koji su na dužnosti ostajali godinu dana, a
od te godine šest mjeseci u mirovanju, pa su željeli završiti rat kako bi trijumfirali.
Kolonije su slali zato što je bilo korisno i donosilo je mnoge prednosti. Mijenjali su
mnogo način podjele plijena, u čemu nisu kao prije bili tako darežljivi, bilo zato što nisu
smatrali da je to jako nužno, jer su vojnici primali plaću, bilo zato što je plijen postajao
veći, pa su namjeravali toliko obogatiti državnu blagajnu da ne budu prisiljeni
oporezovati grad radi odlaska u ratne pohode. Tom se odlukom državna blagajna u
kratko vrijeme jako obogatila. 466 Zahvaljujući, dakle, tim dvama postupcima, dijeljenju
plijena i slanju kolonija, Rim se ratom bogatio, dok su ostali vladari i republike, lišeni
mudrosti, siromašili. To je poprimalo takve razmjere, da se ponekom konzulu činilo
kako ne može trijumfirati ako kao slavodobitnik ne donese mnogo zlata i srebra i
svakovrsnog plijena u državnu blagajnu. Tako Rimljani~ zahvaljujući opisanom pona462 Polibije navodi da cilj ne može biti samo osvajanje i potčinjavanje, već je uzrok dublji: korist, čast i
zadovoljstvo (nav. dj., III, 4).
4 6 3 Franc. courte et grosse Walker prevodi sa short and crushing, jer u ovom kontekstu grosse (krupan) ima
značenje puissante (moćan). Ovdje Machiavelli zastupa koncepciju Blitzkriega, ako se u Umijeću ratovanja ograničio
samo na to da se u ratnoj kampanji izbjegne zima.
464 Tako su Rimljani bili poznati po brzim represalijama. O kolonijama usp.: Rasprave ..., I, l; II, 19; Vladar,
III; Firentinske povijesti, II, l.
465 Vidjeti: Rasprave ... , I, 51.
466 Iako Kamilov prijedlog prilikom osvajanja Vejija (396. god. pr. n. e.) da se dio plijena položi u državni erar
nije bio prihvaćen, kao ni prijašnji prijedlog iz 388. god. pr. n. e., nakon rata s Etruščanima, nakon pobjede nad
Samnićanima 341. od ratnog plijena sagrađene su mnoge javne zgrade. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 4. i 21; X, 46.

16*

243

~anjuvi za:ršav.ajući brzo ratove, iscrpljujući neprijatelje dugim ratovanjem, i porazima,
1plJackanJem, 1 sporazumima na svoju korist, postajahu sve bogatijima i sve moćni jima.

VII

Koliko su zemlje Rimljani davali po kolonu
Koliko su zemlje Rimljani dijelili po kolonu, mislim da je vrlo teško pouzdano
odrediti. Mislim, naime, da su je davali više ili manje, prema mjestima gdje su slali
kolonije. A treba smatrati da su u svakom slučaju i neovisno o mjestu škrto dijelili.
Najprije zato da bi mogli poslati više ljudi, jer su oni morali štititi to područje; zatim jer
su sami kući živjeli siromašno, pa nije bilo razumno da njihovi ljudi vani žive u većem
?bilju. !ito Livije v~~i kako su kraj Vejija poslali koloniju i svakome podijelili po tri
jugera 1 ~edam unCIJa zemlje, što u nas odgovara ... 467 Jer osim onoga što smo
spomenuh, smatrali su da nije dovoljno imati izvjesnu količinu zemljišta, nego je treba
dobro obrađivati. Nužno je da cijela kolonija imade javna polja, gdje svatko može
izvodit! svoju sto~u. na pašu i šume gdje će uzimati drvo za ogrjev, bez čega se kolonija
ne moze uspostaviti.

VIII

Zašto narodi odlaze iz rodnog kraja i šire se u

tuđim

zemljama

Pošto smo razmatrali kako su Rimljani postupali u ratu i kako su Toskance
napadali Francuzi, 468 čini mi se da se ne udaljuje od predmeta rasprava o tome kako se
vod~. ~:a tipa .ratova. Jednom je povod ambicija vladara ili republika koje nastoje
pro~I~Iti.vla?a~n~u, a ta~vi su bili ratovi koje je vodio Aleksandar Veliki i ratovi koje su
vod~h ~li?lJar:u, 1 ratovi koje svakodnevno vodi jedna sila s drugom. Takvi su ratovi
pogibelJ~I, ah ne odgone posvema stanovnike iz određene zemlje, jer se pobjednik
zadovolJava pokornošću naroda i u većini ih slučajeva pušta da žive prema svojim
zakonima, a uvijek u svojim kućama i na svojim imanjima. Drugi je tip rata kad se cio
narod sa svim obiteljima makne s određenog mjesta, prisiljen glađu ili ratom i traži
no~o ~jedište i novu zemlju, ne zato da bi njom upravljao kao oni gore, nego za;o da bi
bas nJu svu posjedovao, i protjerao ili pobio stare njezine stanovnike. T akav je rat
užasno okrutan i stravičan. A o tim ratovima govori Salustije na kraju Jugurtinskog
rata, 469 kad kaže kako se nakon pobjede nad Jugurtom čulo o kretanju Francuza što su
d o l ~z1.l.1 u Ita l..IJU, 470 pa ve l.1 da se rimski narod protiv svih drugih borio samo radi onoga
tko Je ~reba~ da vlada, ali s Francuzima se borio uvijek radi spasa svakoga pojedinačno.
Dosta Je, nmme, vladaru ili republici koji napadnu neku zemlju da unište samo one što
zapovijedaju, ali ovi narodi moraju uništiti svakoga, jer žele živjeti od onoga od čega su
drugi ži~jeli. 471 Tri su takva vrlo opasna rata vodili Rimljani. Prvi je bio kad je bio
zauzet R1m, koji su osvojili isti Francuzi što su, kao što je prije rečeno, Toskancima uzeli
Lombardiju i učinili je svojim sjedištem. 472 Tito Livije navodi dva razloga; prvi, kao što
o d.d
Je nog hektara. Međutim, Tito Livije navodi u originalu sedam jugera (nav. dj., V, 30).
Usp.: Rasprave ..., II, 6-7.
Gaj Krispije Salustije (86-35. god. pr. n. e.), Bel/um Jugurthinum, 114.
Ntsu to bili Gali, već Cimbri i Teutonci.
Vidjeti: Vladar, III.
390. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave ... , II, 4.

467M.
" anJe
468
469
470

471

472

244

je već rečeno, 473• vidi u tome što ih je privukla slast talijanskog voća i vina, kojim su
oskudijevali u Francuskoj; drugi u tome što su vladari francuskog kraljevstva, u kojima
se namnožilo toliko ljudi da se više nisu imali čim hraniti, smatrali kako je nužno da dio
njih ode u potragu za novom zemljom. Pošto su donijeli takvu odluku, onima što su
trebali da odu izabrali su kao vojskovođe Beloveza i Sikoveza, dva francuska kralja, od
kojih je Belovez došao u Italiju, a Sikovez je prešao u Španjolsku. Dolaskom Beloveza
osvojena je bila Lombardija, a zatim su Francuzi poveli prvi rat protiv Rima. 474 Poslije
tog rata došlo je do rata koji su poveli prije prvog kartaginskog rata, kad je između
Piombina i Pise bilo pobijeno preko dvjesta tisuća Francuza. 475 Treći je rat bio kad su
Teutonci i Cimbri došli u Italiju, gdje ih je, pošto su svladali više rimskih !vojska,
pobijedio Marije. 476 Dobili su, dakle, Rimljani ta tri vrlo opasna rata. A za pobjedu je
bila i potrebna njihova vrlina, jer poslije se vidi, kad je zatajila rimska vrlina i kad je
njihovo oružje izgubilo nekadašnju vrijednost, kako su carstvo srušili takvi narodi kao
što su bili Goti, Vandali i slični, koji su osvojili cijelo Zapadno Carstvo.
Izlaze u pohode ti narodi iz svojih zemalja, kao što je gore rečeno, natjerani
nuždom, a nužda nastaje ili od gladi, ili od rata što su ga protiv njihove zemlje poveli
tlačitelji prisilivši ih da traže nova područja. A kad je takvih velik broj, prodru u tuđu
zemlju, ubijaju stanovnike, zaposjednu njihova imanja, uspostave novu vladavinu,
promijene ime zemlji, kao što je učinio Mojsije, i kao što su učinili narodi što su osvojili
rimsko carstvo. Ta nova imena u Italiji i u drugim zemljama nastaju samo otuda što su
ih tako nazvali novi osvajači, kao što je Lombardija koja se zvala Cisalpinska Galija;
Francuska se zvala Transalpinska Galija, a sad se naziva prema Francima koji su je
osvojili; Skjavunija se zvala Ilirija, Ugarska Panonija, Engleska Britanija, i tako je s
mnogim drugim zemljama koje su promijenile ime, što bi bilo dosadno pripovijedati. 477
I Mojsije je nazvao Judejom dio Sirije koju je osvojio. A kako sam gore kazao da je
ponekad te narode iz njihove zemlje potjerao rat, pa su bili prisiljeni tražiti nove zemlje,
želim dodati primjer Maura, davnih naroda u Siriji, koji su, čuvši da dolaze hebrejski
narodi i smatrajući da im se ne mogu oprijeti, pomislili kako je bolje da se spase i da
napuste vlastitu zemlju, nego da sebe izgube u želji da nju spase, pa su s obiteljima otišli
u Afriku, gdje su se smjestili otjeravši stanovnike koje su tamo zatekli. Tako su oni što
nisu mogli obraniti svoju zemlju osvojili tuđu. A Prokopije, koji opisuje rat što ga je
Belizar vodio protiv osvajača Afrike Vandala, iznosi kako je na nekim stupovima mjesta
koja su ti Mauri obitavali čitao napise što glase: »Nos Maurisii, qui fugimus a facie Jesu
latronis filii Navae«, 478 gdje se otkriva zašto su otišli iz Sirije. 479 Stoga su ti narodi
užasno pogibeljni, jer ih je zadnja nužda otjerala, pa ako ne naiđu na dobro oružje,
nitko ih ne može zadržati. Kad, međutim, nema mnogo onih što su bili prisiljeni
napustiti svoju domovinu, nisu opasni kao oni o kojima je bilo govora, jer se ne mogu
poslužiti velikim nasiljem, nego im je potrebna vještina da osvoje neko mjesto, pa kad
ga osvoje treba da se održe uz pomoć prijatelja ili udružujući se, kao što su učinili Eneja,
Didona, Masilijanci480 i slični, kojima su susjedi dopustili da ostanu gdje su se smjestili.
473

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 33.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 34.
475 Za drugoga galskog rata, 226-222. god. pr. n. e. Podatak o dvjesta tisuća Gala nije, međutim, točan, jer ih je
poginulo 40.000. Livijev tekst o tome je izgubljen. Vidjeti: Polibije, nav. dj., II, 23-24.
476
U bici kod Aquae Sextiae, 102. god. pr. n. e. Ondje je ubijeno 200.000 protivnika.
477 Usp.: Firentinske povijesti, I, 5.
478 Lat.: Mi Mauri koji smo pobjegli pred licem lopova jozue Nunova, Prokopije Cezarejski (bizantski
historiograf iz VI stoljeća), De Bello Vandalico, II, 10.
479
Usp.: Sveto pismo, Knjiga Jozue Nunova.
480 Eneja je osnovao Lavinij, fenička princeza Didona je, po predaji, osnovala Kartagu, Masilijanci su osnovali
današnji Marseille. O Didoni vidjeti: Vladar, XVII pogl., i Publije Vergilije Maron, Eneida, IV.
474

245

-

Izlazi pučanstvo masovno, gotovo sveukupno, iz zemalja Skitije, hladnih, siromašnih
krajeva, gdje imade mnogo ljudi, a slaba ih zemlja ne može hraniti, pa su prisiljeni izaći,
jer ih mnogo toga tjera a ništa ih ne zaustavlja. 481 A što se ima petsto godina nije
dogodilo da su ti narodi napučili koju zemlju, tumači se s mnogo razloga. Prvi je velika
seoba iz te zemlje u doba propadanja Rimskog Carstva, kad je otišlo više od trideset
naroda. Drugi je u tome što su Njemačka i Ugarska, odakle su također ti narodi izlazili,
sada poboljšale svoju zemlju tako da mogu lagodno živjeti i nije im potrebno da se isele.
S druge strane vrlo su ratoborni ljudi, pa poput tvrđave zadržavaju susjedne Skite, koji
se ne usuđuju ni pomisliti da bi ih pobijedili i prodrli im u zemlju. A često dolazi do
golemih pokreta Tartara, koje zadržavaju Ugri i Poljaci i često se diče kako bi Italija i
Crkva da nije njih mnogo puta osjetile teret tartarskih četa. Toliko o rečenim narodima.

IX

Što obično uzrokuje rat među moćnima
Uzrok ratu između Rima i Samnićana, koji su dugo bili saveznici, jednak je kao i
uzrok svakom ratu među moćnim državama. Povod je slučajan, ili ga izazove onaj tko
želi povesti rat. Povod ratu između Rimljana i Samnićana bio je slučajan, jer Samnićani,
kad su zaratili protiv Sidicinjana a zatim protiv Kampanjana, nisu namjeravali ratovati
s Rimljanima. 482 Napadnuti Kampanjani, međutim, utekli su se za pomoć Rimu mimo
predviđanja Rimljana i Samnićana, i stavili su se pod okrilje Rimljanima, koji su ih kao
svoje morali braniti i prihvatiti rat jer im ne bi služilo na čast ako bi ga izbjegli. Rimljani
su smatrali razumljivim da ne mogu braniti Kampanjane kao prijatelje protiv prijatelja
Samnićana; ali su mislili da im je sramota ne braniti ih kao podanike, ili kao štićenike,
držeći da bi ne braneći ih presjekli put svima onima što budu namjeravali doći pod
njihovu vlast. A kako je Rim imao pred očima kao cilj carstvo i slavu a ne mir, taj
pothvat nije mogao odbiti. Isti je razlog bio povod prvom ratu protiv Kartažana,
nasta.lom zato što su Rimljani stali u obranu Mesinaca na Siciliji, a taj je rat također
počeo slučajno. Nije, međutim, slučajan bio poslije drugi rat između njih, jer Hanibal,
kartaginski vojskovođa, nije Saguntince, prijatelje Rimljana u Španjolskoj, napao zato
da njih uništi, nego da izazove rimsku vojsku, i dobije priliku da se s njom sukobi i da
prijeđe u Italiju. 483 Na takav su način uvijek poticali nove ratove oni što su bili moćni i
ulijevali poštovanje zbog povjerenja i zbog drugih razloga. Ako, naime, hoću zaratiti
protiv nekog vladara, a imamo sklopljene ugovore koji se dugo poštuju, naći ću
opravdanje da napadnem njegova prijatelja radije nego njega, osobito zato što znam da
će se on kad mu na padnem prijatelja ili osjetiti pogođenim, pa ću ispuniti cilj da s njim
zaratim, ili će se, ako se ne osjeti pogođenim, otkriti njegova slabost ili iznevjeravanje
štićenika kojega bi morao braniti. A i jedno mu i drugo oduzimlje ugled i olakšava moje
namjere. O predaji Kampanjana Rimljanima i ratu koji je, kako je gore rečeno, od toga
nastao i o tome što treba da učini grad koji se sam ne može obraniti a želi se pošto-poto
obraniti od napadača, treba primijetiti da je najbolje sredstvo slobodno se dati onome
koga želiš kao zaštitnika, kao što su se Kampanjani utekli Rimljanima484 i Firentinci
Zemljom Skita smatralo se podruci'je između Dunava i Dona, ali Machiavelli time podrazumijeva, očito, i
ostale barbare tog područja, uključujući i Slavene.
482
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 29-31.
483
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 5.
484
Capu u (etruščanski grad Volturnum) napali su 343. Samnićani, kad je pritekla u pomoć Sidicinima, i radije se
predala Rimljanima.
481

246

kralju napuljskom Robertu, 485 koji ih nije htio obraniti kao prijatelje, a zatim ih je
branio kao podanike protiv snaga Castruccia iz Luke, koji ih je napao. 486

X

Novac nije žila kucavica rata, kao što se obično misli487
da svatko može otpočeti rat kad ga je volja, ali ga ne može kad hoće
prije nego što se upusti u pothvat vladar mora odmjeriti svoje snage i prema
njima se ponašati. Mora, međutim, biti toliko razborit da se u odnosu na svoje snage ne
bi prevario, a svaki će se put prevariti kad ih odmjerava ili prema novcu, ili prema
geografskom položaju, ili prema dobrom raspoloženju ljudi, ako s druge strane nema
vlastite vojne sile. Sve spomenute stvari zaista ti povećavaju snagu, ali ti je ne daju, i
same po sebi nisu ništa i ničemu ne pomažu bez vjerne vojske. Bez vojske ti, naime, ni
veliki novci nisu dovoljni, ne koristi ti snaga zemlje, a vjernost i dobro raspoloženje
ljudi ne traju, jer ti ne mogu ostati vjernima kad ih ne uzmogneš braniti. 488 Svaka
planina, svako jezero, svako nepristupačno mjesto postaju r:avnicom ako nema jakih
branitelja. Novac te ne samo ne brani, nego zbog njega prije postaneš plijenom. I ne
može biti lažnijim općenito mišljenje prema kojemu su novci presudni za rat. 489
Sentenciju je izrekao Kvinto Kurcije u ratu između Antipatra Makedonskog i kralja
Sparte,490 gdje pripovijeda kako je zbog pomanjkanja novaca kralj Sparte bio prisiljen
da se sukobi pa je ostao poražen, a da je sukob odgodio nekoliko dana, u Grčku bi
stigla vijest o Aleksandrovoj smrti pa bi bez borbe ostao pobjednikom. 491 Kako,
međutim, nije imao novaca, a zbog toga se bojao da ga vojska ne napusti, bio je prisiljen
iskušati fortunu u bici. Zbog toga Kvin to Kurcije tvrdi kako su novci presudni za rat.
Sentencija se svakodnevno navodi i nedovoljno mudri vladari je slijede. Oslanjajući se
na nju misle da im je za obranu dosta imati mnogo blaga, a ne pomišljaju na to kako bi,
da je blago dovoljno za pobjedu, Darije pobjed~o Aleksandra, 492 Grci pobijedili
Rimljane, 493 u naše doba vojvoda Karlo pobijedio Svicarce, 494 a prije nekoliko dana
papa i Firentinci zajedno ne bi imali teškoće da pobijede nećaka pape Julija II Francesca
Budući

okončati,

485 Robert Anžuvinac (1309-1343), koji je pomogao Firentincima 1311. protiv Henrika VII i gibelina. Od 1316.
do 1322. vladao je Firencom. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 24-37.
486 Castruccio Castracani porazio je Firentince kod Altopascia 1325. Robert Anžuvinac im je poslao najprije
Gautiera de Briennea, zvanog Vojvoda Atenski, a potom svog sina Karla, vojvodu Kalabrije, koji je vladao gradom od
1325. do 1328. Usp. i: Život Castruccija Castracanija.
487 Lat.: Pecuniaesuntnervi be!li civilis,maksima koju F. Bacon pripisuje Muci janu, Vespazijanovuzapovjedniku. O
tome i o Machiavellijevim koncepcijama u: F. Bacon Of the true Greatness of the Kingdom of Great Britain.
48 8 Donekle on modificira taj stav u Umijeću ratovanja, VII.
489 Machiavelli se tu također razilazi sa svojim suvremenicima. Gian Giacomo Trivulzio (1451-1518), zapovjednik u službi Karla VIII i Luja XII te pobjednik kod Agna della, na pitanje francuskog kralja odvratio je: »Da bi se vodio
rat, potrebne su tri stvari: novac, novac, novac.« Vidjeti: P. Pieri, Guerra e politica negli scrittori italiani, Milano, 1955.
Machiavelli ovdje nije objektivan zbog svoje averzije prema najamničkim vojskama.
4
90 Kvint Kurcije Ruf, historiograf iz I st. n. e., u: De Rebus Gestis Alexandri Magni, IV, 6.
4
91 Agis II(Euripontid, spartanski kralj od 338, sukobio se kod Megalopolisa, 331. god. pr. n. e., s makedonskim
generalom Antipatrom, kojega je Aleksandar imenovao regentom za vrijeme njegove azijske kampanje. Međutim,
Aleksandar je umro 323, a spomenuta bitka u kojoj je poginuo Agis zbila se 331. god.
492 Perzijskoga kralja Darija III (336-330. god. pr. n. e.) porazio je Aleksandar kod Ise 333. i kod Arbele 331.
god. pr. n. e.
4
93 Rimljani su pobijedili Grke 148. pod zapovjedništvom Kvinta Cecilija Metela na Istmu, a 146. god. pr. n. e.
Lucije Mumije Arhaik razrušio je Korint, i time je Grčka definitivno pala pod rimsku vlast.
494
Karlo Smjeli (1433-1477), burgundski vojvoda, sin Filipa Dobrog, zaratio je protiv Luja Xl. Taj rat je
prozvan »ratom općeg dobra«, ali su njegovi saveznici više mislili na »svoje dobro«, kako kaže Filip de Commynes u
svojim memoarima. Švicarci su ga potukli kod Morata 1476.

247

Mariju u urbinskom ratu. 495 No sve su gore imenovane pobijedili oni koji su dobre
vojnike a ne novac smatrali presudnim za rat. Između ostalih stvari koje je Krez, kralj
Lidije, pokazao Solonu Atenjaninu bilo je neizmjerno blago, a na upit što misli o
njegovoj moći, Solon mu je odgovorio da ga ne smatra moćnijim zato što ima blago, jer
rat se vodi oružjem a ne zlatom, i kako može doći netko što ima više oružja od njega i
oteti mu ga. 496 Dodajmo još jedan primjer. Kad je nakon smrti Aleksandra Velikog
mnogo Francuza došlo u Grčku, a zatim u Aziju, Francuzi su poslali izaslanike kralju
Makedonije da pregovaraju o stanovitom sporazumu. 497 Da bi pokazao koliko je
moćan i da bi ih prestrašio kralj im je pokazao mnogo zlata i srebra, na što su Francuzi
prekinuli već gotovo sklopljen mir, toliko ih je zaokupila želja da mu ono zlato otmu. I
tako je kralj ostao lišen onoga što je nakupio za svoju obranu. Nema tome mnogo
godina kako su Mlečani, iako im je državna blagajna bila puna blaga, svu državu
izgubili, a da im zlato nije moglo pomoći za obranu. 498
Držim stoga da nije zlato, kao što je općenito razvikana, presudno za rat, nego su
presudni dobri vojnici, jer zlato nije dovoljno da se pronađu dobri vojnici, ali dobri su
vojnici posve dovoljni da pronađu zlato. Da su htjeli ratovati više s pomoću zlata negoli
oružjem, Rimljanima ne bi dostajalo cijelo blago na svijetu, pomisli li se na njihove
velike pohode i na unutrašnje teškoće. Ratujući, međutim, oružjem nikad nisu oskudijevali zlatom, jer su im oni koji su ih se bojali zlato donosili čak na bojište. A ako je onaj
spartanski kralj 499 zbog oskudice novca morao iskušati sreću u borbi, njemu se zbog
novca dogodilo ono što se mnogo puta događalo zbog drugih razloga. Bilo je primjera
kad su vojske ostavši bez namirnica i prisiljene ili umrijeti od glada ili se upustiti u
borbu, donosile časniju odluku da se bore, pri čemu na neki način može pomoći i
fortuna. Mnogo se puta događalo da je vojskovođa videći kako protivničkoj vojsci stiže
pomoć odlučio kako mu je bolje da se s njom sukobi i da iskuša sreću u bici, nego da
čeka dok ona ojača pa da se u svakom slučaju s njom bori uz tisuću okolnosti koje mu
idu na uštrb. Vidjelo se također, kao što se dogodilo Hazdrubalu kad ga je u Marki
napao Klaudije Neron zajedno s drugim rimskim konzulom, 500 kako vojskovođa koji je
prisiljen ili pobjeći ili boriti se uvijek izabire borbu, smatrajući da takvom odlukom,
koliko god je vrlo pogibeljna, može pobijediti, a onom drugom na svaki način mora
izgubiti. Mnogobrojne su dakle nužde koje vojskovođu prisile da se mimo svoje
namjere odluči za sukob, a među njima ponekad može biti oskudica novca, samo što
zbog toga novac ne treba smatrati presudnijim za rat nego što su druge stvari koje ljude
ponukaju na takvu nuždu. Nije, dakle, opet ponavljam, novac presudan za rat, nego su
presudni dobri vojnici. Novci su, dakako, prijeko potrebni, ali dobri ih vojnici sami
steknu; jer nemoguće je da dobrim vojnicima uzmanjka novaca, kao što novci sami po
sebi ne pribavljaju dobre vojnike. Da je istina što velimo pokazuje svaka povijest na
tisuću mjesta. Usprkos tome što je Periklo 501 Atenjanima savjetovao da ratuju s cijelim
49

s Francesco Maria della Rovere, nećak Julija II, postao je vojvoda Urbina 1504, ali ga je Lav X protjerao. U
1517. ponovo je zauzeo vojvodstvo, ali je> u rujnu iste godine morao odstupiti pred Lorenzom Medicijem. Taj je
rat stajao papu 800.000 dukata. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d' Italia, XII, 8.
496
Tu epizodu navodi Lukijan (Km·ont, 12). Krez je vladao od 560. do 546. god. pr. n. e. Nakon poraza protiv
Kira postao je njegov savjetnik.
497
Kralj Makedonije Ptolemej Keraun, 280. god. pr. n. e. Primjer je uzet od Justina, Historiae Philippicae, XXV,
1-2.
498
Nakon poraza kod Agnadella, od savezničkih snaga Cambraiske lige pod zapovjedništvom G. G. Trivulzia.
Vidjeti: Rasprave ... , I, 53.
499
Agis III.
soo U bici kod Metaura, 207. god. pr. n. e., gdje je ubijen Hazdrubal. Rimsku vojsku vodili su Gaj Klaudije
Neron i Marko Livije Salinator. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 48.
501
Periklo (495-429. god. pr. n. e.) vodio je rat s Peloponezom, koji je završio 430. god. pr. n. e. izbijanjem kuge
u Ateni, od koje je umro i Periklo. Vidjeti: Tukidid, Peloponeski rat, l, 141-1.42.
veljači

248

Peloponezom, uvjeravajući ih da u ratu mogu pobijediti nastojanjem i snagom novca, i
premda su u tom ratu Atenjani ponekad dobro prolazili, na kraju su ga izgubili, pa su
više vrijedili Spartina mudrost i dobri vojnici negoli Atenino nastojanje i novac. Takav
sud potvrđuje bolje i od koga Tito Livije raspravljajući o tome bi li Aleksandar Veliki da
je došao u Italiju pobijedio Rimljane: prema njegovu mišljenju tri su stvari nužne u ratu,
mnogo vojnika, i to dobrih, dobri vojskovođe i dobra fortuna. Istražujući jesu li u tome
imali prednost Rimljani ili Aleksandar, donosi svoj zaključak a da nikad ne spominje
novac. 502 Kad su Sidicini od njih zahtijevali da se za njih bore protiv Samnićana,
Kampanjani su svoju moć morali odmjeravati novcem a ne vojnicima, jer kad su
odlučili da im pomognu, nakon dvaju poraza bili su prisiljeni podvrgnuti se Rimljanima
ako su se željeli spasiti.

XI

Nije se mudro sprijateljiti s vladarom koji ima više ugleda nego snage
Kad je Tito Livije pokazao kako su Sidicinjani pogriješili uzdajući se u pomoć
Kampanjana i kako su Kampanjani pogriješili misleći da ih mogu braniti, življim
riječima to nije mogao izreći nego kad je kazao: »Campani magis nomen in auxilium
Sidicinorum, quam vires ad praesidium attulerunt«. 503 Treba tu primijetiti da savezi s
vladarima kojima je zbog udaljenosti položaja nezgodno da ti pomognu ili nemaju
snage da to učine jer su nespremni ili zbog drugih razloga, odaju da su jači na riječima
negoli što pomažu onima koji se u njih uzdaju, kao što se naših dana dogodilo
Firentincima, koje su tisuću četiri stotine sedamdeset i devete napali papa i napuljski
kralj, a oni su, kao prijatelji francuskog kralja, od tog prijateljstva izvukli magis nomen,
quam praesidium,504 kao što bi se dogodilo vladaru koji bi se uzdajući se u
cara Maksimilijana upustio u kakav pothvat, jer to je jedno od onakvih prijateljstava
koje bi donijelo >>magis nomen, quam praesidium«, kao što se u tom tekstu kaže da je
donijelo prijateljstvo Kampanjana sa Sidicinjanima. Pogriješili su dakle u tome Kampanjani, jer im se činilo da su im snage veće nego što su bile. Tolika je kadšto bila
nerazboritost ljudi da su se ne umij ući i nemajući mogućnosti braniti same sebe upuštali
u pothvate radi obrane drugih, kao što su učinili i T aren ćani: kad su se rimske vojske
uputile protiv vojske Samnićana, oni su rimskom konzulu poslali glasnike da ga
obavijeste kako žele mir među dvama narodima i kako se spremaju ratovati protiv
onoga tko odbije mir. Na to konzul nasmijavši se njihovim riječima u nazočnosti
glasnika naredi da se dadne znak za bitku i svojoj vojsci zapovjedi neka traži
neprijatelja, pokazavši Tarenćanima na ,djelu a ne na riječima kakva su odgovora
dostojni. 505 Pošto sam u ovom poglavlju razmatrao o odlukama suprotna učinka koje
vladari donose radi obrane drugih, u idućem kanim govoriti o odlukama koje se donose
radi vlastite obrane.

soz Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 17-19.
so 3 Lat.: Kampanijci su ponudili načelnu, ali ne i konkretnu pomoć Sidicinima (Tito Livije, nav. dj., III, 29).
so4 Lat.: radije ime nego zaštitu. Godine 1479. papa Sikst IV i FerdinandAragonski, napuljski kralj, nakon propale
zavjete Pazzijevih 1478, napali su Firencu s namjerom da zbace Medicije. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 10-18.
sos 320. god. pr. n. e., nakon poraza kod Kaudinskog klanca. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., IX, 14. Konzul je bio
L. Papiri je Kursor.

249

XII

Je li bolje, u strahu od napadaja, zaratiti ili

čekati

rat protiv sebe

Čuo sam kako ljudi vrlo upućeni u ratna pitanja kadšto raspravljaju o tome je li od
dvojice vladara gotovo podjednakih snaga, od kojih jači navijesti rat drugome, tom
drugome bolje očekivati neprijatelja unutar svojih granica ili se susresti s njim na
njegovu području i tamo ga napasti prvi. A čuo sam razloge i za jedno i za drugo. Tko
zastupa odlazak u napadaj navodi što je Krez svjetovao Kiru, kad mu je, pošto je stigao
na granice Masagećana da s njima ratuje, njihova kraljica Tomiris506 poručila neka se
odluči i izabere hoće li ući u njezino kraljevstvo, gdje bi ga ona čekala, ili želi da ona
dođe ususret njemu. U raspravi Krez je rekao neka on ode k njoj, navodeći kao razlog
ovo: ako je pobijedi daleko od njezina kraljevstva neće joj oduzeti kraljevstvo i ona će
imati vremena da se oporavi, ali ako je pobijedi unutar njezinih granica moći će je
progoniti dok bježi ne dopuštajući joj da se oporavi i oduzet će joj državu. 507 Navodi se
i Hanibalov savjet Antiohu, kad je taj kralj namjeravao zaratiti protiv Rimljana, 508 gdje
je pokazao kako se Rimljani mogu pobijediti jedino u Italiji, jer je tu moguće poslužiti se
njihovim oružjem, i bogatstvom, i prijateljima; tko se pak s njima borio izvan Italije i
Italiju im ostavljao slobodnom, ostavio im je nepresušan izvor snabdijevanja kad god
im je potrebno. Zaključio je kako se Rimljanima moglo prije oduzeti Rim nego carstvo i
prije Italiju nego druge provincije. Navodi se kao primjer i Agatoklo, 509 koji nije mogao
izdržati rat kod kuće, pa je napao Kartažane koji su s njim zaratili i prisilio ih je da
zatraže primirje. Navodi se Scipion, koji je napao Afriku da bi otklonio rat iz Italije. 510
Tko ima suprotno mišljenje veli kako onaj tko hoće nauditi neprijatelju treba da ga
udalji od svoje kuće. Spominju se Atenjani, koji su ratujući po svojoj volji na vlastitoj
zemlji ostajali pobjednicima, a kad su se udaljili i s vojskom pošli na Siciliju izgubili su
slobodu. 511 Spominju se pjesničke priče u kojima se kaže kako je kralj Libije Antej kad
ga je napao egipatski Heraklo bio nenadmašiv dok ga je očekivao unutar granica
svojega kraljevstva, ali čim se zahvaljujući Heraklovoj lukavosti udaljio izgubio je
državu i život. Otud je nastala priča o Anteju, koji je stojeći na zemlji snagu primao od
svoje majke koja je bila Zemlja, a kad je to opazio Heraklo podigao ga je uvis i odvojio
od zemlje. 512 Navode se i moderna mišljenja. Svakome je poznato da su napuljskog
kralja Ferdinanda u njegovo doba smatrali vrlo mudrim vladarom, a kad je dvije godine
prije njegove smrti stigao glas kako kralj Francuske Karlo VIII želi doći da ga napadne,
razbolio se pošto je napravio velike pripreme, a kad je umro, među ostalim uspomenama koje je ostavio svojemu sinu Alfonsu bila je i poruka da neprijatelja čeka unutar
kraljevstva i da ni za što na svijetu snage ne izvodi izvan svoje države, što sin nije
poslušao, nego je vojsku poslao u Romanju pa je bez borbe izgubio i nju i državu. 513
Masageti, narod iranskog porijekla, živio je između Kaspijskog i Aralskog jezera. O njihovoj kraljici Tomiris
ratovanja, VI.
507
Tomiris je porazila Kira 529. god. pr. n. e., kojega je Krezov savjet doveo u propast.
508
135. god. pr. n. e., kad je Antioh III, sirijski kralj, namjeravao krenuti u Evropu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj.,
XXXIV, 60.
509
Agatoklo, sirakuški tiranin, 317-289. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVIII, 43, i usp.: Vladar,
VIII pogl.
510
204. god. pr. n. e. Scipion je, dok se borio u Italiji i Hispaniji, prešao u Afriku, porazio Hazdrubala kod
Sifaksa_ i prisilio Kartažane da pozovu u pomoć Hanibal a iz Italije.
11
'
Atenjani su krenuli na Siciliju 415. god. pr. n. e. i doživjeli poraz. Sirakužanima je zapovijedao Gilip, a
Atenjanima Demosten i Nikija. Taj je poraz označio pad Atene, čije su teritorije podijelili Sirakužani i Spartanci.
512
Za bajku o Anteju vidjeti: Decim Junije Juvenal, Satirae, III, 89.
·
513
Godine 1494. Alfonso je naslijedio Ferdinanda I Aragonskog i poslao svog sina Ferdinanda u Romanju, ali je
u Napulju izbila pobuna i Alfonso je abdicirao u korist svog sina, koji se vratio bez vojske i morao pobjeći pred
Francuzima 1495.
506

vidjeti u:

250

Umijeće

Razlozi koji se osim rečenog odasvud navode jesu: tko napada dolazi srčanije nego
tko čeka, a to vojsci daje više pouzdanja; uz to se neprijatelju oduzimlju mnoge
povoljne okolnosti u kojima se može poslužiti vlastitim sredstvima, jer se ne može
koristiti podanicima koji su poharani, a s neprijateljem u kući gospodar je prisiljen na
veći obzir kad od njih izvlači novac i kad ih iscrpljuje, tako da mu presuši izvor koji mu,
kako veli Hanibal, omogućuje da podnese rat. Osim toga, nalazeći se u tuđoj zemlji,
njegovim je vojnicima nužnije da se bore, a takva nužda postaje vrlinom, kao što smo
više puta kazali. S druge se strane kaže kako očekivanje neprijatelja nudi mnoge
prednosti, jer bez ikakve muke možeš mu napraviti mnogo neprilika oko snabdijevanja
hranom i svime što je vojsci neophodno; lakše mu možeš poremetiti planove, jer si u
zemlji bolje od njega obaviješten; s jačim snagama možeš na njega navaliti, jer ih lakše
udružiš, dok on sve svoje ne može odvajati od kuće; nadalje, nakon poraza lakše se
možeš oporaviti, bilo zato što će se mnogo tvojih četa spasiti jer su im blizu skloništa,
bilo stoga što pojačanja ne dolaze izdaleka, tako da na kocku stavljaš sve snage, a ne
svu fortunu, a kad se udaljuješ stavljaš na kocku svu fortunu, a ne sve snage. 514 A bilo ih
je koji su neprijatelja da bi ga oslabili pustili· da više dana prodire u njihovu zemlju i da
zauzme mnogo područja, kako bi ostavljajući posvuda posade oslabio svoju vojsku, pa
su se onda s njim lakše mogli sukobiti.
No, da sada kažem ono što namjeravam, mislim da treba praviti ovu razliku: ili
sam svoju zemlju vojnički pripremio, kao Rimljani, i kao Švicarci, ili mi nije pripremljena, kao Kartažanima i kao kralju Francuske i Talijanima. U tom slučaju neprijatelja
valja držati daleko od kuće, jer ako ti je vrlina u novcu a ne u ljudima, kad god nisi u
stanju novac upotrijebiti, propao si, a to ti se najprije dogodi kad ratuješ doma. Primjer
su Kartažani, koji su dok im je kuća bila slobodna mogli protiv Rimljana ratovati uz
pomoć svojih prihoda, a kad im je bila napadnuta, nisu se mogli oprijeti Agatoklu.
Firentinci se nisu mogli suprotstaviti Castrucciu, gospodaru Luke, jer je on s njima
ratovao u njihovoj kući, tako da su se radi obrane morali podvrgnuti napuljskom kralju
Robertu. 515 Kad je pak Castruccio umro, isti su ti Firentinci smogli snage da napadnu
milanskog vojvodu u kući i da mu nastoje oduzeti vlast, toliko su vrline odavali kad su
ratovali daleko, a toliko malodušnosti ratujući blizu! Kad su, međutim, države spravne
za rat, kao što je bio Rim i kao _što su Švicarci, teže ćeš ih pobijediti što im se više
približiš. Te, naime, zemlje mogu udružiti više snaga da se odupru navali nego kad
napadaju koga. U ovom me slučaju ne uzbuđuje Hanibalov autoritet, jer je Antiohu
onako govorio u žaru i radi svoje koristi. Da su, naime, Rimljani u onom razdoblju
doživjeli tri poraza u Francuskoj kao što su ih doživjeli od Hanibala u Italiji, nesumnjivo bi bili propali, jer se ne bi poslužili vojskama kao što su se poslužili u Italiji; ne bi
imali one povoljne uvjete da se oporave, niti bi se s onim snagama mogli oduprijeti
neprijatelju. Kad su napadali neku provinciju nikad nisu slali vojsku brojniju od pedeset
tisuća ljudi, ali kad su branili kuću naoružali su ih protiv Francuza, nakon prvog
punskog rata, osamnaest stotina tisuća. 516 I ne bi ih mogli razbiti u Lombardiji kao što
su ih razbili u Toskani, jer protiv tako velikog broja neprijatelja ne bi mogli odvesti
toliku vojsku tako daleko niti bi se s njima mogli tako povoljno boriti. Cimbri su razbili
rimsku vojsku u Njemačkoj, i Rimljani im ništa nisu mogli. 517 Kad su pak stigli u Italiju
i mogli okupiti sve snage porazili su ih. 518 Švicarce je lako pobijediti izvan njihove kuće,
514

Usp.: Rasprave ... , I, 22-23.
Godine 1325. Vidjeti: Firentinske povijesti, II, 29-30.
516
Polibije navodi brojku od 926.000 vojnika. Nav. dj., II, 24.
517
105. god. pr. n. e. Rimljane su porazili: Cimbri kod Arausiona blizu Avignona.
518
101. god pr. n. e. kod Raudijskih polja. Rimljanima je zapovijedao Kvint Lutacije Katu!, kojega Machiavelli
spominje u Umijeću ratovanja, V.
515

251

gdje oni ne mogu poslati više od otprilike trideset ili četrdeset tisuća ljudi, ali pobijediti
ih kući, gdje ih mogu skupiti stotinu tisuća, vrlo je teško. Zaključujem prema tome
ponovno, neka vladar čiji je narod naoružan i spreman za rat uvijek u kući očekuje velik
i opasan rat i neka mu ne ide ususret. Onaj pak čiji su podanici nenaoruž ani a zemlja
nenavikn uta na ratovanje neka se uvijek što god više može udalji. Tako će se i jedan i
drugi, svaki prema svojim prilikama , bolje obraniti.

XIII

protiv Samnićana, s kojima su Samnićani zaratili uz odobrenje Rimlj_ana: A d~ ~~ istina
da su se Latini odlučili za rat pošto su doznali za prijevaru pokazuJe Tito LIVIJe kroz
usta Anija Setina, latinskog pretora, koji je u vijeću izrekao ove riječi: »Nam si etiam
. d.525 stoga Je
. Jasno
. da se
nunc sub umbra foederis aequi servitutem patt. possumus«, It
Rimljani u početku svojega jačanja nisu propustili poslužiti etia~ 26 prijevarom , koju
su uvijek morali primjenjiv ati oni što su od malih prvih uspjeha htjeli da se
uzdignu do visokih položaja, što je to manje sablažnjiv o koliko je prikriveni je, kao što
su radili Rimljani.

Od nesklone do velike fortune lakše se dolazi prijevarom negoli snagom
Smatram potpuno istinitim da se rijetko kada dogodi ili se nikada ne događa da
ljudi slabe fortune dopru do velika položaja bez sile i bez prijevare,519 osim ako ti taj
položaj nije darovan ili ostavljen kao nasljedstvo. I ne znam da je ikad bila dovoljna
samo snaga, ali će se i te kako događati da je samo prijevara dostatna, kao što će jasno
vidjeti tko bude čitao životopis Filipa Makedon skog, Agatokla Sicilskog520 i mnogih
drugih njima sličnih, koji su od najniže ili niske fortune dospjeli do golemih vladavina ili
carstava. Ksenofon t u Kirovu životopis u 521 predočuje tu nuždu da se vara, jer opisuje
kako je prvi pohod Kirov protiv armensko g kralja pun prijevare i kako je obmanom i
snagom zauzeo njegovo kraljevstvo. Ksenofon t time hoće zaključiti da je vladaru koji
želi postići nešto veliko nužno naučiti da vara. Njegov Kir, uz to, vara Kijaksara , kralja
Medijaca , svojega ujaka, na više načina, pa prema piscu bez te prijevare Kir ne bi
mogao doseći veličinu do koje je došao. I ne vjerujem da je igda itko što je od rođenja
slabe fortune postigao veliku moć samo zahvaljujući otvorenoj i prostoduš noj snazi,
nego, naprotiv, samo prijevaro m, kao što je učinio Giovanni Galeazzo da bi državu i
vlast nad Lombard ijom oteo svojemu stricu gospodin u Bernabou . 522 A isto što su
prisiljeni uraditi vladari u početku svojeg jačanja prisiljene su činiti i republike , sve dok
ne postanu moćne i dok im ne uzbude dovoljna samo snaga. A kako se Rim posvuda ili
slučajno ili namjerno držao svih postupak a koji su bili nužni da dođe do veličine,
nije
propuštao ni taj. A u početku nije se mogao poslužiti većom prijevaro m nego kad je
postupio kao što smo gore opisali,523 udružujući se s drugima, jer pod tom ih je izlikom
porobio, kao Latine i druge narode okolo. Najprije se naime poslužio njihovom snagom
da pokori pogranične narode i da pojača ugled kao država. Pošto ih je pokorio toliko je
ojačao da je svakoga mogao potući. A Latini su opazili da su porobljen i tek
kad su
vidjeli kako su Samnićani doživjeli dva poraza i bili prisiljeni na sporazum . 524 Ta je
pobjeda uvelike povećala ugled Rimljana kod dalekih vladara koji su preko nje čuli za
rimsko ime a ne i oružje, a zavist i strah je izazvala u onih što su vidjeli i osjetili oružje,
među kojima su bili Latini. A toliko su zavidjeli i tako su se bojali, da su se ne
samo
Latini, nego i njihove kolonije u Laciju, zajedno s Kampanj anima koje je Rim branio,
urotili protiv rimskog imena. A taj su rat Latini poveli onako kao što se gore kaže da se
ratovi najvećim dijelom povedu, ne navalivši na Rimljane nego braneći Sidicinjane
519
Usp.: Vladar, VII i XVIII pogl. Guicciardini kaže da Machiavelli može biti opravdan samo ako pod
p revarom
(fraude) razumijeva astuziu (lukavost), a ne dola (prevaru). Aristotel spominje također snagu i prevaru
u Politici, V.
52
Filip II, otac Aleksandrov (G. F. Berardi smatra da je riječ o Filipu V). O Aga tok! u vidjeti: Vladar,
VIII pogl.
521
Riječ je o Ksenofonovo j Kiropediji, II, 4.
522
Nakon smrti Giovannija Viscontija 1354. Lombardiju su podijelili njegovi nećaci Galeazzo II,
Matteo II i
Bernabo. Mattea su ubila braća, a Galeazza II je u Pavi ji naslijedio Gian Galeazzo (1378), koji je
1385. ubio svog strica
Bernaboa i tako zadobio cijelu Lombardiju. Vidjeti: Firentinske povijesti, I, 33.
523
Vidjeti: Rasprave ... , II, 4.
524
Samnićani su bili poraženi kod Mons Glaurusa i Suessale 343. god. pr. n. e., za prvoga samnitskog
rata.

°

252

XIV

Mnogo se puta ljudi varaju kad misle da se

poniznošću

svladava oholost

Mnogo se puta opaža kako poniznos t ne samo ne koristi nego šteti, poglavito kad
se primjenju je prema bezočnim ljudima, koji su te ili zbo_g zavisti ili z~og drugi~ ra_zlog~
zamrzjeli. Svjedoči o tome naš povjesničar527 kad govon o tom ratu Između RimlJana 1
Latina. Kad su se, naime, Samnićani Rimljanim a požalili što su ih Latini napali,
Rimljani Latinima nisu htjeli taj rat zabraniti da ih ne bi razljutili, al~ ~e samo š~~ ih:?
nije razljutilo, nego su im postali još neskloni ji i još su s~. brže ?tknh ~~~nepr~) atelJ~·
Svjedoče o tome riječi spomenut og latinskog pretora AmJa na Istom VIJecu, gdJe veh:
» Tentastis

patientiam negando militem: quis dubitat exarsisse eas? Pertulerunt tamen
hune dolorem. Exercitus nos parare adversus Samnites foederatos suos audierunt, nec
moverun t se ab urbe. Unde haec illis tanta modestia, nisi a conscientia virium, et
nostrarum, et suarum? « 528 Iz tog se teksta posve bjelodano zaključuje koliko je

strpljivos t Rimljana povećala drskost Latina. I__stoga vladar nikad ne_ ~m! je_ z~ne:nariti
svoje dostojans tvo i nijednu stvar nikada ne smqe sporazum no d~~ustltl, ze~1 h pn tome
očuvati svoju čast, osim kad to može ili smatra da može zadr~at11. ~a sebe: Jer k_ad stv~~
dođe dotle da je ne možeš dopustiti na rečeni način, gotovo Je UVIJek bolje da Je
pustis
silom nego strahom od sile: pustiš li je, naime, silom, postupaš tako da izbjegneš rat, a
većinom ga ne izbjegneš, jer kad si je nekome pustio očitujući malodušn ost, taj se
ne~~
na tome zaustaviti nego će ti htjeti i druge stvari oduzeti i više će se protiv tebe ražest1t1
što te manje bude cijenio; s druge ćeš strane u svoju korist naći hladnije branitelje , jer će
te smatrati ili slabim ili kukavicom . 529 Ako, pak, ti, čim uočiš protivnik ovu želju
pripremiš snage, makar one bile slabije od njega, on te počne štovati, više te. poštuju
ostali vladari oko tebe, i taj poželi da ti pomogne , jer si dobro naoružan , a da s1 klonuo
nikad ti ne bi pomogao . Podrazum ijeva se pri tome da imaš jednog neprijatel ja, ali kad
bi ih imao više, prepustiti štogod od onoga što posjeduje š nekome da bi ga pridobio,
makar već počeo rat, i da bi ga otcijepio od njegovih saveznika a tvojih neprijatel ja,
uvijek će biti razborita odluka. 530

525

Lat.: Dakle, premda možemo podnijeti ropstvo pod prividom pravednog saveza ... (Tito Li vije, nav.
dj., VIII,

526

Lat. etiam = premda.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 2.
. .
. .
Lat.: Stavili ste na kušnju njihovo strpljenje kad ste im odbili dati vojnike: tko može sumnJati
da th Je to

4).
527

5 28

razljutilo? Pa ipak to podnose. Čuli su da pripremamo vojsku protiv Samnićana koji su im saveznici,
pa ipak se nisu
makli iz grada. Odakle tolika umjerenost ako ne iz svijesti o njihovim i našim snagama? (Tito LI VIJe, nav.
dj., VIII, 4).
529 Vladari ne
smiju izazivati mržnju ili pomisao da su slabići. Usp.: Vladar, XIX pogl.
530 Machiavelli smatra da neutralnost može samo odgoditi sukob, ali
ga ne može izbjeći. Usp.: Vladar, XXI pogl.

253

xv

Rimljana, oni su toliko odgađali odluku, da je upravo kad su s vojsk~.m izlazili da im
pomognu stigla vijest o porazu Latina. Stoga je njihov pretor Milomje rekao: >>Ovo
malo puta koji smo prošli skupo ćemo platiti rimskom narodu«. 536 Da su se naime prije
odlučili hoće li ili neće pomoći Latinima, ako ih ne bi pomogli ne bi naljutili Rimljane,
ako bi ih pomogli, pomoć bi stigla pravodobno, pa bi im zajedno sa svojim snagama
mogli donijeti pobjedu; odgađajući pak u svakom s~ slučaju n~ gubit~~' .k~o št? in: se i
dogodilo. Da su Firentinci vodili računa o tome, ne b1 s Franc~Zima dozivjeh tohk~. stete
i toliko nevolja kakvih su imali kad je francuski kralj Luj XII prodro u Italiju da
napadne milanskog vojvodu Lodovica. 537 Kad se naime kralj spremao da dođe tražio je
sporazum s Firentincima, i izaslanici koji su mu došli s njim su se složili da ostanu
neutralni, a kad on dođe u Italiju treba da im jamči sigurnost i zaštitu. On je gradu dao
mjesec dana vremena da sporazum ratificira. Ratifikaciju su odgodi~i oni .~to su vzb~g
pomanjkanja razboritosti pomagali Lodovicovu stranu, ta~o da v~~alj P?sl~je, .post? !e
pobijedio, nije htio prihvatiti ratifikaciju kad su se Firentinc1 odl~~1h ~a nJu, Jer !e u~1d10
da su oni silom prilika a ne dobrovoljno htjeli steći njegovo pnpteljstvo. Stajalo Je to
grad Firencu mnogo novca, a Firentinci zamalo nisu izgubili državu, kao što im se
drugom prilikom zbog sličnih razloga dogodi~o ..538 A. to više je.~a ~sudu nji~ovo drža~!e
što od njega vojvoda Lodovico nije imao konsti: da Je on pobijedw odao b1 mn<:go v1se
znakova neprijateljstva prema Firentincima nego kralj. I premda se gore u Jednom
poglavlju raspravljalo539 o nevolji koju ta slabost uzrokuje republikama, ~bog nove sa~
prilike koju mi je pružila nova zgoda htio ponoviti što sam rekao, a osobito zato što m1
se činilo da o tome moraju voditi računa republike slične našoj.

Slabe se države uvijek kolebaju pri odluci, a polagano je odlučivanje uvijek
štetno
O ovom istom predmetu i o porijeklu rata između Latina i Romana može se
primijetiti kako je pri svakom opredjeljenju dobro zaći u srž pitanja o kojemu treba
odlučivati, a nije dobro uvijek se kolebati i biti nesiguran. Bjelodano se to pokazalo kad
su Latini vijećali kako će se otcijepiti od Rimljana. 531 Pošto su, naime, predosjetili slabo
raspoloženje koje je obuzelo latinske narode, da bi se u to uvjerili i da bi vidjeli
mogu li ne laćajući se oružja te narode pridobiti Rimljani su im dali na znanje neka u
Rim pošalju osam građana, 532 jer se s njima moraju savjetovati. Kad su to čuli, svjesni
da su mnogo toga uradili protiv volje Rimljal!a, Latini su vijećali o tome tko treba da
ode u Rim i kakve mu upute valja dati u vezi s onim o čemu bude morao govoriti. I dok
su na vijeću o tome raspravljali, njihov je pretor Anije rekao: »Ad summam rerum

nostrarum pertinere arbitror, ut cogitetis magis quid agendum nobis, quam quid
loquendum sit. Faci/e erit explicatis consiliis, accomodare rebus verba«. 533 Nema
sumnje da su te riječi vrlo istinite i treba da ih se drži svaki vladar i svaka republika, jer
se kolebanju i nesigurnosti onoga što netko hoće da učini ne umiju prilagoditi riječi, ali
kad se jednom nakon čvrste jednodušnosti odluči što treba raditi, riječi je lako naći.
Ovo sam primijetio to radije što sam mnogo puta upoznao kako takva kolebljivost šteti
javnim poslovima i kako je na štetu i sramotu naše republike. A uvijek će se događati da
u spornim pitanjima koja zahtijevaju čvrstinu odlučivanja bude kolebljivosti kad savjet
treba da dadnu i odluku donesu slabi ljudi. 534
Od kolebljivih nisu manje štetne ni polagane i zakasnjele odluke, poglavito kad se
odlučuje u korist kojeg prijatelja, jer se sporošću nikome ne pomogne, a samom se sebi
šteti. Takve odluke dolaze ili zbog slabe hrabrosti ili zbog slabe snage, ili od opakosti
onih koji treba da odluče, koji, potaknuti vlastitim težnjama da upropaste državu ili da
ispune koju svoju želju, ne dopuštaju da se odluka donese nego je sprečavaju ili
zamršuju. Makar opazili da se zanos naroda okreće prema opasnoj strani, dobri
građani, naime, nikad neće spriječiti odlučivanje, osobito o onome što ne može čekati.
Nakon smrti Hijerona, tiranina Siracuse, kad je došlo do žestoka rata između Kartažana i Rimljana, pokrenuli su Sirakužani raspravu o tome treba li da budu prijatelji
Rimljanima ili Kartažanima. 535 Toliko su žučno raspravljali, da je stvar ostala neizvjesna i nije se donijela nikakva odluka, sve dok Apolonid, jedan od prvaka u Siracusi, nije
svojim govorom punim mudrosti pokazao kako ne treba kuditi onog tko smatra da
treba pristati uz Rimljane ni one što žele slijediti kartaginsku stranu, ali kako treba
prodrmati kolebljivost i sporost u donošenju odluke, jer u toj kolebljivosti vidi potpunu
propast republike, dok se bilo kakvom odlukom može nadati kakvu dobru. I nije bolje
mogao Tito Livi je pokazati nego na tom mjestu, kolika je šteta od te neizvjesnosti. T o
pokazuje i na primjeru zgode s Latinima, jer kad su od Lavinjana zatražili pomoć protiv

XVI

Koliko se vojnici našeg vremena razlikuju od vojnika drevnog doba
Najvažnija bitka koju je ikad rimski narod protiv koga vodio bila je. bit~a s
latinskim narodima za vrijeme Torkvatova i Decijeva konzulata. 540 Razumno Je naime
zaključiti da bi isto tako kao što su Latini postali robovima !~r su je iz~u?ili, i ~i~lja~i
bili robovima da je nisu dobili. To je mišljenje Tita Livija, koJI potpuno lZJednacuJe obje
vojske, u disciplini, vrlini, upornosti i brojčanosti, jedinu razliku vidi u starješinama
rimske vojske, koji su bili obdareniji vrlinom nego starješine latinske vojske. y
odvijanju te bitke opažene su dvije zgode kakvih prije nije bilo i kakve će se poshje
rijetko dogoditi: da bi učvrstili hrabrost vojnika, i poslušnost i odlučnost za borbu,
jedan je od konzula sam sebe ubio, a drugi je ubio svojega sina. 541 Jednakost u. tim
dvjema vojskama o kojoj Tito Livi je govori sastojala se u tome što su zbog ?ugotraJ~O~
zajedničkog ratovanja imali isti jezik, jednaku discipli~u i .vojnu sp.~en:u,.~er su na 1~t1
način postupali kad su išli u napadaj, jednako su naz1vah formaciJe 1 nphove staqešine.542 Budući da su bili podjednaki snagom i vrlinom bilo je, dakle, potrebno da se
6

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, ll.
. .
.
.. .
Luj XII je 1499. zauzeo Milano i zatražio od kolebljivih Firentinaca da se IZJasne, pa Je pobiJedtla
profrancuska struja na čelu s gonfalonijerom Pierom Soderinijem.
538 1512. god.
9
53 Usp.: Rasprave ..., I, 38.
.
.
.
54° 340. god. pr. n. e. odigrala se bitka kod Vezuva (poznata i kao bitka kod Vesensa), a zatim kod Tnfanuma ..
Konzuli su bili Publije Decije Mure i Tito Manlije Torkvat (zvani Imperiosus). Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 3-5. l
53

53 7

531

Nakon izbijanja tzv. latinske pobune 341. Latini su poraženi kod Vezuva, 340. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., VIII, 3-4.
532
Rimljani su zatražili deset, a ne osam poslanika.
533
Lat.: Sudim da je od najveće važnosti za naše poslove da vi razmotrite radije što treba učiniti nego što treba
reći. Bit će lako prilagoditi riječi stvarima čim razjasnimo stajališta (Tito Livije, nav. dj., VIII, 4).
534
Machiavelli aludira na kolebljivost i neodlučnost republikanskih institucija u Firenci i samog gonfalonijera
Piera Soderinija.
535 Hijeron je ubijen 215. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave ... , II, 2. Apolonid je Sirakužanima savjetovao da se
drže sporazuma s Rimom, ali nisu ga poslušali, i 214. god. pr. n. e. Rimljani su zauzeli Sirakuzu. Vidjeti: Tito Li vije, nav.
dj., XXIV, 28.

7-11.

1

d

b .

Publije Decije je jurišao u sigurnu smrt, a T. Manlije Torkvat je ubio svog sina koji se upustio u . ;o OJ s
jednim Latinom. Sin Publija Decija Mure je ponovio očevo djelo 295. god. pr. n. e. u ratu s Gahma t Sammcamma.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., Vtn, 9.
54l Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 6.
54

254

;}

255

~ogadi nešt o izvanvred?o što bi
i jed·n·e i dru g: učvrstilo u hrab rost i i učin
ilo upo rni jima ,
Jer upo rnos t, kao st? Je drug om pnh kom
rece no, 543 don osi pob jedu i dok ona traje
u
grud ima bo~aca, VO.jske ne okre~~ ~eđa
. ~ ~a bi dulje potr ajal a u grud
ima Rim ljan a
nego~. grud rma La tm~, sto sudb
mr sto vrhm kon zula se dug uje da je Tor
kva t ubio sina
a Dec~J~ se~e. ~oka~uJ~ Tito Livije, kad
opis uje tu jedn ako st snag a, kak o su Rim
ljan i
orga mzr rah vojsku 1 brtke. Budući da
on to obja šnja va na dug o i na širo ko
l. .
,
.
.
nec'u
po~av ptr, neg,? cu sam o rasp ravl
'
ga
ptr o ono me što sma tram značajnim i 0
ono me što svi
VOJ~kovođe naseg.do~a..zane.mar
uju, pa u vojs kam a i bitk ama dola zi do
mno go zbrk e.
V ~hm dakl e .~a se IZ .~IVI Jeva Izlaganja raza
bire kak o je rims ka vojs ka bila pod ijelj ena
na
tn g~av1_1~ drjela koJI se tosk ansk i mog
u nazv ati trim a post rojb ama : prvu su
nazi
vali
kop~~amfl~a, drug u .prednj~ci~a
, treću.. tri jari jima , a svak i je od
njih ima o svoj u
k?nJIC~.
Kad su pr~pr~mah brt~u nap njed su post
avlj ali kop ljan ike, u drug om redu
nJim.a rz~ leđ~ postavlj~l~ su pred~j~ke,
u trećem, jedn ako pore dan e, smje štali su
trija re.
KonJe svr? tnJu postroJ.br post avlj ali su
s desne i s lijeve stra ne tih triju četa; konj
ičke su
s~ post roJb e ~rema SVOJem obli ku
i prem a mje stu nazivale >>alae«, što će reći
krila , jer su
brie pop.~t krila tog korpt~sa. Prva post rojb
a kop ljan ika, koja je staja la na čelu, ima
la je
tako ~.biJene .~edove ~.a .br mog la odol jeti
nepr ijate lju i zadr žati ga. Dru ga postr~jb
a,
bud~cr da ?IJe zapo cmj ala borb
u nego je mor ala prvo j pomoći bud e
li potučena ili
odbrJena, .mJe ~e. gust o svrstava!~, nego
su joj redo vi bili prorijeđeni, pa je mog
la bez
nereda. pnh~atrtr. prvu .k~d go~ Je ~~pri
jatelj poti sne i prisili na povlačen
je. Treća je
po.stroJ?~ tn Jara I~ala J~S prorJeđe
mJe redo ve od prve kak o bi, bud e
li potr ebn o, mog la
pnh vatl tl prve dVIJe. Smjestene, dakl e,
u takv oj form aciji , post rojb e su zam etal
e bitk u
pa ako. su kop ljan ici b~val~ odb ijen i ili
pora ženi povlačili su se u prorijeđene
redov~
>>prednjaka«, pa s~
~aJedno udru ženi , pretvarajući dvij
e
post
rojb
e
u
jedinstven
korpus.'. nano vo potrcal~.brtku; .ako su ope
t bivali odb ijen i i poti snut i, svi su se povl
ačili
~ pro~Ijeđene redov~ tnJa raca 1
sve bi tri post rojb e post avši jedn im korp
usom obn avlj~le. brtk u, a ako ~u 1 tad~ bile svla
dane , budući da se više nisu mog le opo ravi
ti, izgubile
b~ brtk u. A kak ? Je svakr ~mt kad
~e ta poto nja post rojb a trija ra upo
treb
ljav
ala vojs ka
bil_~ u op~sno~tr, nast ala Je posl ovrc
a: Res redacta est ad Tria rios / 45 što će
tosk ansk i
reci: >>O~rgral~ smo.. zadn ju kart u«. Kao
što su napu stili sve drug e mje re, a drev
nu
obu ku ~I u k~Jem drJelu ne p:im jenj uju,
vojskovođe su naše g dob a napu
stili i taj način
ratova~ J~, kop nem a ~alu vaz~ost:
tko se orga nizi ra tako da se može u bitk
ama tri puta
opor~ vrti, treb a da. tn pu~a ~arđ
~ na nesk lon u fort unu da bi izgu
bio,
i
treb
a da prot iv
sebe rrna tak: u vrhn~ koJa Je ~~I puta
ka.dra da ga pob ijed i. Tko se međutim
osla nja
sam o na prvr. napa~aJ, kao krsc ansk e
VOJske, 546 lako mož e izgubiti, jer svak
a zbrk a,
svak a ?s~ednJa vrlm a ~~?u mu otet
i pob jedu . Naš e se vojs ke ne mog u
tri puta
obnavlj~ti zato sto su ~e hsde ~?_?
~ćnosti da jedn a post rojb a prih vati
drug
u.
To
nast aje
ot~d~ ~to se sada ~rtke upnhc~JU
na dva nepo volj na načina. Ili svoje
post
rojb e
SmJ~s~aJ~ ta.kov·d~ su )~~na ~rugo)
uz ram e, pa vod e bitk u čelno razvučen
u
a
tank u po
dubi~~' st? ~e ~mr slabrJ_om, Jer s_vr
stavanje nije dov oljn o gust o od čela do
leđa; ili pak ,
da br ~e opc ah, p~re~aJU postroJ~~.na
rims ki način, pa ako je čelo razb ijen o, nema
jući
mog~cnost. povl acen Ja ~.drugu h?IJU
sve se tri zaje dno ispr eple tu i sam e sebe
razb iju.
Kad .~e, narm~, on~ spriJeda poti snut a,
suda ri se s drug om, ako drug a hoće
istup iti
napn Jed, spre cava Je prva , pa kak o se prva
suda ri s drug om, a drug a s trećom, nast
ane
v

sv:

v

543

Usp.: Rasprave ..., I, 14.
Za detalj an opis vidjeti: Umijeće ratov
anja III
~:: Lat.:. Sve zavisi od trijara (Tito Li vije, nav.,dj.:
VIII, 8).
. . . . Mish na suvre mene armiJe koJe su
sve više primj enjiva le fronta lni napad . Vidje
crtst mt1ttare ttaltana, Torin o, 1952.
ti: P. Pieri, Il Rinascimento e la
544

256

takv a zbrk a, da često i najm anja nezg oda
upro past i vojs ku. Špa njol ske i fran cusk
e čete
u rave nsko j bici, 547 gdje je pog inuo pres
vijetli de Fois, fran cusk i vojskovođi!, i
koja
se
prem a načelima naše g dob a vrlo dob ro
odv ijala , svrstale su se na jeda n od opis
anih
načina, tako , naim e, da je i jedn a i drug a
vojs ka sve ljud e svrs tala ram e uz ram e
pa su i
jedn a i drug a ima le sam o jedn u fron tu,
znat no više po širini nego po dub ini. A
to im se
uvijek događa kad je polj e veliko, kao
kraj Rav enne . Znajući kak av nere d nast
ane pri
povlačenju, post ave se u jeda n red pa ga
izbjegavaju koli ko mog u šireći fron tu, kao
što
je rečeno, ali kad ih područje gdje se bore
suzi, prep ušta ju se gore opis ano m nere du
i
ne
misleći kak o da tom e doskoče. U istom nere
du jašu tuđom zem ljom , bilo da pljačkaj
u ili
da obav ljaju drug e ratn e zadaće. I u Santu
Reg ulu 548 u poh odu naP isu i drug dje, gdje
su
Fire ntin ce razbili Pizanci za vrijeme
rata između Fire ntin aca i toga grad a,
koji se
pob unio nak on prod ora fran cusk og kral
ja Kar la u Italiju, taj pora z nije doša o
ni od
kog a drug og nego od prija teljs ke konjice:
nalazeći se spri jeda , neprijatelji su je odb acili
,
a ona se sručila na firen tinsk o pješ aštv o
i razb ila ga, pa je osta tak vojn ika stao bjež
ati,
a
gosp ar Ciri aco dal Bor go,549 stari zapo
vjed nik firen tins kog pješaštva, u moj
oj je
nazočnosti mno go puta ustv rdio kak o ga
nika d nitk o nije razb io osim prija teljs
ke
konjice. Kad voju ju s Fran cuzi ma, Švic
arci, koji su maj stor i mod erno g rato vanj
a, više
nego i o čemu vod e računa o tom e kak
o će se sklo niti po stra ni da na njih ne
nasr ne
vlas tita im kon jica ako bud e odb ijen a. I
prem da se čini da je to lako shva titi i posv
e lako
ostv ariti , još nitk o od naši h suvr eme
nih vojskovođa nije opo naša o drev ni
način
post roja van ja ni pop ravi o mod erne . Pa
iako su i oni vojs ku ustrojili nazvavši jeda
n dio
čelnim odre dom , drug i bojn im odre dom ,
treći zašt itnic om, to im je posl užil o jedi no
pri
smje štaju u tabo rima , ali što se tiče njih
ovih zadaća u borb i, rijet ko kad a, kao
što
je
rečeno, ti svi korp usi nisu prep ušte ni jednoj
te istoj sudb ini. Budući da mno gi opra vda
vaju svoje nezn anje navodeći kak o žest
ina topn ištv a ne dop ušta da se u ovim
vremenim a prim jenj uju mno gi drev ni post upci
, o tom e želim rasp ravl jati u idućem pog
lavl ju i
istra žiti priječi li topn ištv o da se prim ijen
i drev na vrlina.

XVII
Koliko u sadašnje doba vojske treba da cije
ne topništvo i je li općenito
uvriježeno mišljenje prihvatljivo
Dok sam razm išlja o o tom e koli ko su bita
ka na bojn om polj u, koje se u naše dob a
nazi vaju fran cusk om riječju journees
, a Tali jani ih zovu fatti d,arme, vodi
li
Rim ljan i u razn im vrem enim a, palo mi
je na pam et mišljenje što ga mno gi dijele,
prem a
koje mu Rim ljan ima , da je u ono dob a post
ojal o topn ištv o, ne bi bilo moguće ni ona
ko
lako osva jati prov inci je, pod vrga vati naro
de, niti bi s ona kvo m snag om uopće mog
li
širiti vlad avin u. 550 Vele također da s pom
oću ovih vatr enih sred stav a ljudi ne mog
u
prim ijen iti ni pok azat i svoju vrlin u kao
što su to mogli u drev no dob a. Dod aju
i treće
mišljenje, da se teže ostv aruj u bitk e nego
ond a i da se iznu tra ne mog u ustr ojiti kao
u
547 Bitka kod Rave nne odigr ala se
ll. travn ja 1512 . Franc uzi su poraz ili savez
ničke snage
pape, ali je u bici pogin uo franc uski glavn
okomandujući Gasto n de Foix. Vidjeti: Rasprave Španj olaca , Mlečana i
..., II, 17; usp.: Umijeće
ratovanja, II.
54 8 2. svibn ja 1498 . Firen tinsko m
vojsk om zapov ijedao je grof Rinuc cio
da Marc iano, kojega je nakon poraz a
zamij enio Paolo Vitelli.
549 Firen tinsko m vojsk om
pri opsad i Pise zapov ijedao je Ciriac o
da Borgo Sansepolcro.
550 Mach iavell i potcje njuje ulogu
artiljerije u mode rnom ratov anju jer se
previše oslan ja na antičke primj ere. Već
u njegovo doba artiljerija se iskaz ala u
mnog im bitka ma, a valjal o je pretp ostav
iti da će progr es i nauk a prido nijeti
usavr šavan ju vatre nog oružj a. Vidjeti: P.
Pieri, nav. dj. O artiljeriji Mach iavell i detalj
no govor i u Umijeću ratovanja, III.

17 N. Machiavelli: IZABR ANO DJELO
I

257

ono doba, tako da će se s vremenom rat svesti na topmstvo. Smatrajući da nije
neumjesno raspravljati o tome jesu li takva mišljenja održiva, i koliko je topništvo
vojskama povećalo ili smanjilo snagu, i da li dobrim vojskovođama oduzimaju ili
pružaju priliku da djeluju u skladu s vrlinom, počet ću govoriti o prvom mišljenju,
prema kojemu stare rimske vojske ne bi onako osvajale da je postojalo topništvo.
Odgovarajući, o tome velim da se ratuje ili radi obrane ili radi napadaja. Zato treba
najprije istražiti kojoj je vrsti ratovanja topništvo korisnije ili štetnije. I premda bi se i o
jednome i o drugome dalo govoriti, smatram da je neusporedivo štetnije onome tko se
brani negoli onome tko napada. Kao objašnjenje navodim da se onaj tko se brani nalazi
ili unutar utvrđenog grada ili se vani na bojištu ogradio. Ako je unutar grada, ili je taj
grad malen, kao većina utvrda, ili je velik. U prvom slučaju, onaj tko se brani potpuno
je izgubljen, jer je napadaj topništva takav da nema zidina, makar bile i vrlo debele, koje
u par dana neće srušiti, pa ako onaj tko je unutra nema dosta prostora da se povuče, i to
u opkope i zaklone, propao je i ne može odoljeti navali neprijatelja koji nakon rušenja
zidina želi ući. Tada mu ne koristi ni topništvo ako ga ima, jer poznato je načelo da
ljude koji su u stanju u skupinu žestoko prodrijeti topništvo ne zaustavlja. Stoga
branitelji gradova ne mogu odoljeti goropadnim navalama stranaca. Odolijeva se,
naprotiv, navalama Talijana, jer usitnjeno a ne skupno vode bitke, koje oni na vrlo
svojstven način nazivaju čarkama. A ovi što u neredu i mlako idu k zidu pod topničkom
vatrom idu u neizbježnu smrt i protiv njih je topništvo djelotvorno. Oni pak što zbijeni
u skupinu i potičući jedan drugog prodiru, ako ih ne zaustave jarci i opkopi, svuda uđu,
i topništvo ih ne sprečava, pa ako poneki i pogine, ne može ih toliko poginuti da
pobjeda dođe u pitanje.
Da je tome tako dokazuju mnoga osvajanja stranaca u Italiji, a poglavito u
Bresci, 551 jer su za vrijeme pobune toga grada protiv Francuza i dok je francuski kralj
još uvijek držao tvrđavu, Mlečani, da bi odoljeli napadaju iz tvrđave, snabdjeli
topništvom· cijelu cestu što se od tvrđave spuštala prema gradu postavivši topove na
čelo, i s bokova, i na svakom mjestu gdje je bilo potrebno. O topništvu presvijetli de
Fois nije vodio nikakva računa, dapače je sa svojim odredom pješke sišao, prošao usred
topništva i, koliko je poznato, od njega nije imao bilo kakve štete vrijedne pozornosti.
Tko se, prema tome, brani u malom gradu, kao što je rečeno, i kome su zidine srušene, i
nema prostora da se povuče u zaklone i jarke, i treba da se uzda u topništvo, smjesta je
izgubljen. Ako braniš velik grad i imaš mogućnost da se povučeš, topništvo je ipak
neusporedivo korisnije onima koji su vani nego onima koji su unutra. Najprije, želi li se
topništvom nauditi onima koji su vani, potrebno je uzdignuti ga nad razinu zemlje, jer
ako ostane pri zemlji, i najmanji nasip ili zaklon zaštitit će neprijatelja i nećeš mu moći
nauditi, pa ćeš se morati podići i dovući topove do hodnika na zidinama ili ćeš se na bilo
koji način dići nad razinu tla, a tada ćeš na sebe navući dvije nevolje, prvu, jer nećeš
moći dovesti topništvo tolikog dometa i jačine kao što ga može dovući onaj izvana, jer
se u malom prostoru ne može rukovati teškim topovima; drugu, sve da ga i možeš
dovesti, ne možeš napraviti onakve pouzdane i sigurne zaklone da zaštitiš topove, kao
što mogu učiniti oni izvana, jer su na zemlji pa mogu slobodno po svojoj volji izabrati
prostor. Prema tome, tko brani grad ne može topništvo držati na visokim mjestima ako
oni vani imaju brojno i jako topništvo, a dođu li s njim na niske položaje, postaje im
dobrim dijelom nekorisno, kao što je rečeno. Grad dakle treba braniti rukama, kao što
se u davnini radilo, i lakim topništvom. No ako i ima nešto malo koristi od laka
551
U vrijeme rata što ga je Sveta liga pokrenula protiv Francuske 151 L Brescia se pobunila protiv Francuza i
zatražila zaštitu Venecije. Mletačka vojska je zauzela grad, a Gaston de Foix je za kaznu poharao grad 19. veljače 1512,
ubivši 14.000 ljudi.

258

topmstva, pomstavaju je druge nepovoljne okolnosti koje su u vezi s njim, jer ono
zahtijeva niže zidove i mora se gotovo ukopati u jarke, pa kad dođe do sukoba prsa u
prsa, onaj unutra, zbog toga što su srušeni zidovi ili pretrpani jarci, ima mnogo više
nezgoda nego prije. I zato, kao što je rečeno gore, ta su sredstva mnogo korisnija onima
koji opsjedaju grad nego onima koji se u njemu brane.
·
Što se tiče treće mogućnosti, logorovanja u ograđenom prostoru, iz kojega se može
povesti bitka po vlastitoj volji i kad je korisno, smatram da u pravilu nemaš boljeg
sredstva da se čuvaš od borbe nego što su ga stari imali, a kadšto si zbog topništva u
nepovoljni jem položaju. Ako, naime, na tebe navali neprijatelj koji ima malu prednost u
položaju, kao što se lako može dogoditi, i koji je na višoj razini od tebe, ili ako prije
njegova dolaska nisi stigao napraviti nasipe i njima se dobro zaštititi, smjesta će te, a da
nemaš nikakve pomoći, izbaciti i bit ćeš prisiljen izaći iz svojih utvrda i uhvatiti se u
koštac. To se dogodilo Španjolcima u bici kod Ravenne, 552 koje je zato što su se utvrdili
između rijeke Roncoa i jednog nedovoljno visoko postavljenog nasipa, ili zato što su
Francuzi imali malu prednost u položaju, topništvo prisililo da izađu iz svojih utvrda i
da prihvate borbu. Uzmimo, međutim, kao što u većini slučajeva i treba da bude, da si
se ulogorio na mjestu koje je na uzvišenijem položaju od okoliša i da su nasipi čvrsti i
sigurni, tako da se zahvaljujući zemljištu i drugim tvojim dobrim pripremama neprijatelj ne usuđuje napasti, on će postupiti onako kako se u drevna vremena postupalo kad
se netko s vojskom smještao gdje ga je bilo teško ugroziti, a to će reći pustošiti kraj,
osvojiti ili opsjesti gradove koji su ti prijatelji, spriječiti tvoje snabdijevanje, tako da će
te nužda natjerati da se otud makneš i prihvatiš bitku, u kojoj, kao što ćemo dolje
kazati, topništvo nema velika učinka. Razmotrivši prema tome razloge zbog kojih su
Rimljani ratovali i uvidjevši da su gotovo uvijek ratovali da bi nekoga napali a ne da bi
se branili, uvjerit ćemo se koliko je istinito što smo gore kazali, da bi oni bili u većoj
prednosti i da bi brže osvajali da je onda bilo topništva.
U vezi s drugom tvrdnjom, da ljudi zbog topništva ne mogu očitovati svoju vrlinu
kao u drevno doba, istina je, smatram, da su ljudi što se pojavljuju usitnjeno u većoj
opasnosti nego nekoć kad su se morali penjati ili na sličan način napadati grad ne boreći
se skupno nego prsa o prsa. Istina je također i to da časnici i vojskovođe sebe izlažu
većoj smrtnoj opasnosti nego onda, budući da ih na svakom mjestu može dohvatiti
topništvo, i ne koristi im ni to što su u zadnjim odredima i što imaju vrlo jake ljude. Pa
ipak, obje te opasnosti rijetko kad donose izvanredne gubitke, jer se dobro opremljeni
gradovi ne rpogu osvojiti penjanjem na juriš kao ni slabim napadajima, nego se
zauzimlju opsadom, kao što se u staro doba radilo. A i onda kad se navalom zauzimlju,
opasnosti nisu mnogo veće nego onda, jer je i u ono vrijeme bilo obrambenog oružja iz
kojeg su izbacivani hici, pa ako i nije bilo toliko bučno imalo je što se tiče ubijanja ljudi
sličan učinak. Što se tiče poginulih časnika i vojskovođa, u dvadeset i četiri godine
koliko se u novije doba ratovalo u Italiji 553 bilo ih je manje nego u deset godina u
drevno doba. Otkad su, naime, pali grof Lodovico della Mirandola, koji je poginuo u
Ferrari, 554 kad su Mlečani prije par godina tu državu napali, i vojvoda od Nemoursa,
552

Bitka kod Ravenne je vrlo značajna u povijesti artiljerije, kojom je zapovijedao vojvoda Ferrare Alfonso
d'Este. Francuske snage imale su 19.000 francuskih pješaka, 1500 kopljanika i 1000 strijelaca, a saveznička vojska
13.500 pješaka, 1500 konjanika, 14.000 kopljanika, i bile su znatno jače. Međutim, francuska artiljerija je desetkovala
savezničku konjicu, što je pridonijelo pobjedi. Saveznicima je zapovijedao Ramon Folch de Cardona, a u štabu su bili
iskusni kondotjeri Pedro Navarro i braća Colonna, Fabrizio i Prospera. Francuzi su izgubili 4000 ljudi, a saveznici
12.000. Vidjeti: P. Pieri, nav. dj.
553 Tj. ratovalo
se od 1494, pa je prema tome, ovo poglavlje Machiavelli napisao 1518.
554 Ludovico Pico
della Mirandola poginuo je 1509. dok je papskim trupama pod zapovjedništvom kardinala
Ippolita d'Este žurio u pomoć Ferrari koju su napale mletačke jedinice. Vidjeti.: E Guicciardini, Storia d'Italia, VIII, 14.
17"

259

koji je poginuo u Cirignoli, 555 nije se dogodilo da je itko od topništva poginuo, jer
presvijetli je de Fois u Ravenni poginuo od hladnog a ne od vatrenog oružja. Ako prema
tome ljudi ne odaju osobitu vrlinu, tome nije uzrok topništvo, nego nevaljala pripremljenost i slaba vojska, kojima inače manjka vrlina, pa je ne mogu pokazati ni u
posebnim prilikama.
Što se tiče treće tvrdnje koja se navodi, da se neće rukama ratovati nego da će se cio
rat svesti na topništvo, velim da je to mišljenje potpuno pogrešno i da će ga takvim
uvijek smatrati oni što budu htjeli svoje čete upotrebljavati prema drevnoj vrlini. Tko
god naime želi ustrojiti dobru vojsku treba da vježbanjem ili u pravoj borbi ljude
navikne da priđu neprijatelju, i da se s njim potuku mačem, i da se uhvate u koštac prsa
o prsa, i valja da računa više na pješaštvo nego na konjicu, zbog razloga o kojima će
niže biti govora. A kad se vodi više računa. o pješacima i o gore spomenutim
postupcima, topništvo postaje posve suvišno, jer pješaštvo prilazeći neprijatelju može
lakše izbjeći topovski hitac nego što je u drevno doba moglo izbjeći nasrtaj slonova,
srpatih bojnih kola i drugih neobičnih sredstava kojima se rimsko pješaštvo susretalo i
od kojih se uvijek znalo obraniti, a to lakše bi se obranila od topova što je vrijeme kad
oni mogu djelovati kraće nego vrijeme za koje su mogli nauditi slonovi i kola. Ovi su ti
naime pometnju činili usred bitke, a topovi ti smetaju samo prije bitke, što pješaštvo
lako izbjegne, ili tako da ga zaštiti položaj zemljišta, ili saginjući se k zemlji za vrijeme
pucnjave. Iskustvo je pokazalo da to i nije nužno, osobito u obrani od teškog topništva,
koje ne može lako uravnotežiti gađanje pa te ili prebacuje ili te ne dosegne.
Kad se jednom vojske uhvate u koštac, jasno je kao sunce da ti ni teško ni lako
topništvo ne može ništa, jer ako je onaj što ima topove sprijeda, tvoj je zarobljenik, ako
je straga, prije će nauditi svojemu negoli tebi, sa strane te ne može ugroziti tako da mu ti
ne bi mogao prići, a onda se dogodi ono što je rečeno. Nije to nimalo sporno, jer je
poznat primjer kad su Švicarci' u Novari godine 1513. 556 bez topništva i bez konjice
pošli u susret francuskoj vojsci snabdjevenoj topništvom unutar svojih tvrđava slomivši
je bez ikakva otpora. A razlog je, osim spomenutih, bio u tome što topovi mogu
djelovati kad su zaštićeni ili zidovima, ili jarcima, ili nasipima, a manjka li jedno od
toga, nemoćni su i nekorisni, kao što se događa kad ih moraju braniti ljudi, kao u
bitkama i sukobima na otvorenom polju. S boka se mogu rabiti samo onako kako se
rabilo u staro doba bacačko oružje, koje se postavljalo izvan odreda, kako bi se borilo
izvan postrojbi, a kad god bi ga potisnula ili konjica ili koje druge čete, sklanjalo se iza
legija. Tko misli drugačije taj se ne razumije, i previše se uzda u nešto što ga lako može
zavarati. Ako je Turčin s pomoću topništva pobijedio šaha i sultana, jedina je vrlina
kojoj se to duguje neobična buka koja je unijela strah u njihovu konjicu. 557
Stoga zaključujem, na koncu ove rasprave, da je topništvo korisno vojsci kad je
prožeta drevnom vrlinom, bez koje je nekorisno protiv hrabre vojske.
555

Louis d'Armagnac, vojvoda Nemoursa, ubijen je u bici kod Cerignole, 28. travnja 1503, zajedno sa
zapovjednikom švicarske pješadije. Vidjeti: Umijeće ratovanja, IV.
556
6. lipnja 1513. Švicarci su, iako bez artiljerije i konjice, potukli triput jače Francuze kojima su zapovijedali
Louis de La Tremouille i Gian Giacomo Trivulzio. Usp.: Rasprave ..., II, 18.
557
»Turčinom« Machiavelli naziva Selima I, a »sultanom« mamelučkog sultana u Egiptu. Turci su, međutim,
vrlo rano uvidjeli značenje artiljerije i uspješno je upotrijebili u opsadi Konstantinopola, gdje su Turci probili zidove
koncentriranom vatrom iz sedamdeset oruđa i jedne bombarde od 800 libara (l libra = 0,32745 kg). Selim I je
upotrijebio artiljeriju i u bici kod Kaldirana (1514) protiv perzijskog šaha Ismaila I i kod Kaira (1517) protiv mamelučke
vojske.

260

XVIII

Kako ugled Rimljana i njihove milicije pokazuje da više valja cijeniti
pješaštvo nego konjicu
Mnogim dokazima i mnogim primjerima može se jasno pokazati koliko su Rimljani u
svim vojnim pohodima više cijenili pješaštvo nego konjicu i kako su na njemu
temeljili sve planove svojih snaga, k.ao što se vidi u mnogim primjerima, među ostalima
kad su se sukobili s Latinima kraj jezera Regilla, 558 gdje su u trenutku kad je zbog
pomaganja svojima rimska vojska već oslabila naredili da konjanici sjašu, pa su tako
ponovili bitku i odnijeli pobjedu. Bjelodano se ·iz tog primjera vidi da su se Rimljani u
njih više pouzdavali kao u pješake negoli dok su bili na konjima. Isto su učinili u
mnogim drugim sukobima i uvijek su našli najbolji izlaz u opasnostima. Neka se toj
tvrdnji ne suprotstavlja mišljenje Hanibala, koji je, kad je u bici kod Kane opazio da su
konzuli konjanicima zapovjedili neka sjaše, rekao: »Quam mal/em vinctos mihi traderent equites!«, što će reći: Volio bih da mi ih dadnu vezane. 559 Premda to mišljenje
dolazi iz usta tako sjajnog čovjeka, ako se treba pozivati na ugled više valja vjerovati
rimskoj republici i mnogobrojnim izvrsnim vojskovođama njezinim negoli samo jednom Hanibalu, a i neovisno o ičijem ugledu ima očevidnih dokaza. Čovjek naime
pješice može dospjeti na mnoga mjesta gdje konj ne može; pješaštvo se može naučiti da
nastupa u određenom redu i, ukoliko se poremeti, kako treba da se ponovno sredi;
konjanicima je teško čuvati red i nemoguće ponovno ga uspostaviti kad se poremeti.
Osim toga, kao i ljudi, imade i malodušnih konja, a i onih što su jako hrabri; a mnogo
se puta dogodi da hrabra konja jaši kukavica, a plašljiva konja hrabar čovjek. Do kakve
god neujednačenosti došlo, postanu nekorisni i dolazi do zbrke. Sređeno pješaštvo lako
može poraziti konjicu, a njega konjica teško. Osim mnogih drevnih i novijih primjera to
mišljenje potvrđuje ugled političkih pisaca, koji opisuju kako su ratovi najprije započi­
njali konjicom, jer još nije bilo uspostavljeno pješaštvo, ali kad je ono bilo uspostavljeno, odmah se uvidjelo koliko je korisnije od konjice. Ne može se, međutim, zbog toga
reći da konjanici nisu vojskama potrebni, i zato da odlaze u izviđanje, i da područjem
krstare pljačkajući, i da progone neprijatelja u bijegu, i da se također dijelom suprotstave protivničkoj konjici. Ali temelj i žila kucavica vojske, to treba naglasiti, treba da
bude pješaštvo.
Među pogreškama talijanskih vladara, koji su krivi što je Italija podvrgnuta
tuđincima, najveća je od svih što su malo računa vodili o pješaštvu i što su svu brigu
posvetili odredima na konju. Krivnju snose nevaljali vojskovođe i neznalice koji su
vodili državu. Budući da je talijanska vojska, ima dvadeset i pet godina, 560 spala na
ljude kojima vojna služba nije bila redovno zanimanje nego su bili plaćenici, odmah su
pomislili kako mogu zadržati ugled jer oni posjeduju oružje a vladari ga ne posjeduju. A
kako velik broj pješaka nije mogao neprestano dobivati plaću, i kako nisu imali
podanika kojima bi se mogli poslužiti, niti su s malobrojnim pješacima mogli zadržati
ugled, odlučili su se za konjicu, jer dvije ili tri stotine konjanika koji su bili plaćeni
kondotjeru su osiguravali ugled, a plaćanje nije bilo toliko da državni upravljači nisu
mogli ispuniti obvezu. Da bi se to lakše obavilo i da bi zadržali veći ugled oduzeli su svu
558

496. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 20.
216. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 49.
560 Ta tvrdnja nije logična, jer su i prije 1494. god. (na koju, vjerojatno, misli Machiavelli) ratovi u Italiji vođeni
plaćeničkim vojskama. Prva plaćenička družina, nazvana »pustolovna družina sv. Đorđa<~, pod zapovjedništvom
Alberi ga da Co nije borila se za račun Urbana VI kod Marina, 13 79. god. O tome vidjeti: Vladar, II pogl. i šire u Umijeću
559

ratovanja.

261

naklonost i ugled pješacima i posvetili su ih konjanicima, i ta je nevolja poprimila tolike
razmjere, da je i u najvećoj vojsci pješaštvo bilo neznatnim dijelom. 561 Takav običaj,
zajedno s mnogim drugim neodrživim stvarima, koje su mu se pridružile, toliko je
oslabio talijansku vojnu snagu, da su svi tuđinci lako ovu zemlju pregazili.
Tu grešku da se više cijeni konjica nego pješaštvo još jasnije osvjetljuje još jedan
rimski primjer. Rimljani su logorovali u Sori, 562 iz grada je izišlo mnoštvo konjanika da
napadnu logor, a ususret im je pošao zapovjednik rimske konjice 563 na čelu svojeg
odreda, pa je sudbina htjela da u prvom sudaru poginu i jedan i drugi vojskovođa, i obje
vojske ostanu bez zapovjednika. Bitka se ipak nastavila, a da bi lakše svladali neprijatelja rimski su vojnici sjahali i prisilili neprijateljske konjanike da isto učine ako se žele
braniti, samo što su unatoč tome Rimljani odnijeli pobjedu. Ne može biti boljeg
primjera od toga koji bi pokazao koliko je veća vrlina u pješaštvu negoli u konjici, jer
ako su u drugim sukobima konzuli zapovijedali konjanicima da sjašu to su činili da bi
pomogli pješaštvu koje je bilo ugroženo i koje je tražilo pomoć, dok u toj bici nisu
sjahali zato da pomognu pješaštvu niti da se bore s neprijateljskim pješacima, nego su
boreći se kao konjanici s konjanicima smatrali kako ih mogu lakše svladati sjašivši, jer
ih nisu mogli pobijediti na konjima. Želim dakle zaključiti da dobro pripremljeno
pješaštvo bez golemih teškoća ne može ništa svladati osim drugo pješaštvo. Kraso i
Marko Antonije mnoge su bitke za prevlast nad Partima poveli s vrlo malim brojem
konjanika i s velikim pješaštvom, a Parti su protiv njih uputili bezbroj konjanika. 564 Tu
je Kraso s dijelom vojske poginuo. Marko Antonije se zahvaljujući vrlini spasio. 565
Unatoč tom za Rim žalosnu gubitku očito je kolika se prednost pred konjicom davala
pješaštvu, jer se uza svu ravnicu, gdje su rijetka brda, još rjeđe rijeke, daleke morske
obale i bez ikakvih povoljnih okolnosti Marko Antonije ipak, prema sudu koji su dali
sami Parti, zahvaljujući vrlini spasio, a Parti se sa cijelom svojom konjicom nikad nisu
usudili napasti redove njegove vojske. Tko bude pozorno čitao o njegovim pothvatima
uvjerit će se da je Kraso pao više zato što je bio prevaren nego zato što je bio svladan, i
da se Parti ni onda kad je bio u najtežem položaju nikad nisu usudili da ga napadnu,
dapače, uvijek su dolazili s bokova i sprečavali njegovo snabdijevanje, davali mu lažna
obećanja i doveli ga do skrajne propasti.
Mislim da bi mi teže bilo dokazivati koliko je vrlina pješaštva moćnija od vrline
konjice kad ne bi bilo mnogo modernih primjera koji o tome najpotpunije svjedoče.
566
Zna se da je devet tisuća Švicaraca u Novari, koje smo gore spomenuli, otišlo napasti
deset tisuća konjanika i isto toliko pješaka i da su ih svladali, jer im konjanici nisu mogli
nauditi. Pješaci, dobrim dijelom Gaskonjci i nedisciplinirani ljudi, nisu bili opasni.
Dvadeset tisuća Švicaraca pošlo je zatim na Milano ususret francuskom kralju Franji,
koji je uza se imao dvadeset tisuća konjanika, četrdeset tisuća pješaka i stotinu kola s
topovima, pa ako i nisu dobili bitku kao u Novari, oni su se vrlo borili, a nakon poraza
561
Machiavelli iskrivljuje podatke da bi potvrdio svoju tezu. Istina je da je pješadija bila malobrojnija od konjice,
ali ipak ne toliko. Obično bi pješadija brojila 1/3 ili 1/4 ukupne vojske. Vidjeti o tome: P. Pieri, nav. dj.
562
Za drugoga samnitskog rata Rimljani su logorovali u Saticoli, a ne u Sori. Usp.: Tito Livije, nav. dj., IX, 22.
563
Kvint Aulije Ceretan.
564
Marko Licinije Kras Dives, trijumvir s Cezarom i Pompejem, poginuo je za vrijeme kampanje protiv Parta,
55-53. god. pr. n. e., koji su uspjeli pobijediti zahvaljujući konjici.
565
Marko Antonije je 39. god. pr. n. e. poslao Publija Ventidija Basa protiv Parta i on ih je uspio pobijediti
zahvaljujući tome što se sukobio s Partima u planinama, gdje je partska konjica bila neuspješna. O Krasu i Marku
Antoniju vidjeti: Umijeće ratovanja, IL
566
Vidjeti prethodno poglavlje. Švicarci su pobijedili zahvaljujući iznenađenju i na šumskom terenu. Tom
prilikom je ubijeno 8.000 Francuza.

262

polovica ih se spasilo. 567 Marko Regul Atilije svojim se pješaštvom usudio odolijevati
ne samo konjici nego i slonovima, pa ako mu to i nije pošlo za rukom, on se toliko
568
pouzdavao u vrlinu svojeg pješaštva da je smatrao kako će svladati te teškoće. Stoga
ponavljam, tko hoće svladati disciplinirane pješake treba da im suprotstavi još disc:ipliniranije od njih, inače mu je poraz neminovan. U doba milanskog vojvode Filippa
Viscontija u Lombardiju se spustilo oko šesnaest tisuća Švicaraca, pa je ondašnjeg
svojega vojskovođu Carmagnuolu vojvoda poslao njima ususret s oko tisuću konjanika i
mali broj pješaka. 569 Ne poznavajući njihov način borbe on je na njih otišao s konjicom
smatrajući da će ih odmah razbiti. Uvidjevši međutim da su nepobjedivi, pošto je
izgubio mnogo svojih ljudi povukao se, a kako je bio vrlo valjan čovjek koji je znao u
iznimnim prilikama donijeti iznimne odluke, obnovivši svoje čete otišao je prema njima
i kad im se primaknuo naložio je svim svojim vojnicima da sjašu pa je na čelu svojih
pješaka pošao napasti Švicarce, kojima nije bilo spasa. Carmagnuolini su vojnici naime
kao pješaci bili dobro naoružani pa su lako mogli zaći među redove Švicaraca
neozlijeđeni, a kad su zašli među njih lako im je bilo napasti, tako da su od svih
Švicaraca na životu ostali samo oni koje je zbog svoje humanosti Carmagnuola
sačuvao.

Mislim da je mnogima poznata ta razlika između dviju rodova vojske, ali sadašnja
su vremena tako nesretna da ni drevni ni moderni primjeri, ni priznanja grešaka nisu
dovoljni da moderne vladare u tom pogledu osvijeste kako bi se dosjetili, žele li podići
ugled vojske u zemlji ili državi, da je potrebno te redove obnoviti, imati ih uza se, podići
im ugled, oživjeti ih, kako bi državi jamčili život i donijeli ugled. A kako njihovi
postupci u tome odudaraju, tako odudaraju i od drugih spomenutih postupaka, pa se
događa da osvajanja donose štetu a ne korist državi, kao što ćemo kazati.

XIX

Osvajanja republikama koje nisu dobro uređene i koje ne postupaju prema
rimskoj vrlini donose propast a ne veličinu
Zbog neodrživih mišljenja koja se temelje na nevaljalim primjerima što su ih uvela
ova naša iskvarena stoljeća, ljudi ne odustaju od ustaljenih postupaka. Kad bi se prije
trideset godina jedan Talijan mogao uvjeriti u to da deset tisuća pješaka može u ravnici
napasti deset tisuća konjanika i još toliko pješaka, i to ne samo s njima se boriti nego i
570 I
pobijediti ih, kao što se vidi iz primjera kod Novare koji smo više puta naveli?
premda se .o tome u povijesnim knjigama mnogo piše, ne bi nam povjerovali, a kad bi
nam i povjerovali rekli bi kako je danas bolje naoružanje i kako bi odred teške konjice
bio kadar napasti i na stijenu a kamoli ne na pješaštvo, i tako bi pogrešnim isprikama
izvitoperili svoj sud. Ne bi se potrudili da se sjete kako je Lukulo s malobrojnim
pješacima slomio stotinu i pedeset tisuća konjanika Tigranovih i kako su oni bili
potpuno nalik na našu tešku konjicu. 571 Tako primjer strane vojske otkriva pogrešnost
567

U bici kod Marignana, 13. rujna 1515.
255. god. pr. n. e., kad je i sam Regul zarobljen. Kartaškom vojskom zapovijedao je spartanski general
Ksantip, o kojemu Machiavelli govori u Umijeću ratovanja, IV.
569 30. lipnja 1422. u bici kod Arbeda. Francesco Bussone, grof Carmagnole, jedan je od najpoznatijih
kondotjera XV st. Najprije u službi milanskog vojvode, a zatim mletački vrhovni zapovjednik, pogubljen je 1432. pod
optužbom da se nije dovoljno srčano borio protiv milanske vojske. Usp.: Firentinske povijesti, IV, Vladar, XII pogl., i
Umijeće ratovanja, II.
5 70 U 17. i 18. poglavlju.
571 Bitka kod Tigranocerte, 69. god. pr. n. e., gdje je Lucije Licinije Luku! pobijedio jermenskog kralja Tigrana.
Međutim, Tigran je imao 150.000 pješaka i 55.000 konjanika, kako navodi Plutarh u Vita Lucculli, 24-28. Usp. i:
.
Umijeće ratovanja, IL
568

263

njihova stajališta. A to pokazuje da je istina što se u povijesnim knjigama pripovijeda o
pješaštvu, 572 pa bi stoga morali vjerovati da su i u ostalom području drevni postupci bili
pravi i korisni. A da su to vjerovali, republike i vladari bili bi učinili manje grešaka, jače
bi se bili suprotstavili navali napadača, ne bi se pouzdavali u bijeg, a upravljači bi umjeli
bolje voditi državu, ili širenjem, ili održavanjem, ili bi povećavanje broja stanovnika,
prijateljstvo s ljudima a ne njihovo podvrgavanje, slanje kolonija da čuvaju zauzete
krajeve, oslanjanje na plijen, pokoravanje neprijatelja upadanjem na njegovo područje i
bitkama, a ne opsadama, podržavanje javnog a ne privatnog bogatstva, najpomnije
održavanje vojnih vježbi, smatrali najboljim putem prema veličini republike i osvajanju
carstva. A ako ne bi voljeli takav način jačanja, bar bi pomislili na to kako je svaki drugi
put osvajanja propast za republike i obuzdali bi sve želje pa bi iznutra sredili zakone i
običaje priječeći osvajanje i brinući se samo za obranu, koju bi morali dobro organizirati, kao što to rade njemačke republike, koje su slijedeći ta načela dugo živjele i žive
slobodne.
Pa ipak, kao što sam drugom prilikom rekao 573 kad sam raspravljao o razlici u
uređenju republika koje kane osvajati i republika koje se žele samo održati, nije moguće
da republika uspijeva ostati mirna i uživati slobodu ako joj je malen teritorij, jer ne
bude li ona zlostavljala druge oni će zlostavljati nju, a zlostavljanje će joj potaknuti želju
i nuždu da osvaja, pa ne nađe li neprijatelja vani naći će ga unutra, kao što se, čini se,
neizbježno događa svim velikim gradovima. A što njemačke republike žive onako i što
su se dugo održale, treba zahvaliti stanovitim prilikama u tim zemljama kakvih drugdje
nema a bez kojih se njihov način života ne bi mogao sačuvati. Bio je taj dio Njemačke o
kojemu ja govorim podvrgnut Rimskom Carstvu, poput Francuske i Španjolske, no kad
se nakon svoje propasti Rimsko Carstvo svelo na tu zemlju, najmoćniji su se gradovi,
zato što su carevi bili malodušni ili na to prisiljeni, stali oslobađati, plaćajući carstvu
mali godišnji danak, tako da su se svi gradovi, koji su izravno pripadali caru, a nijedan
ih vladar nije podvrgnuo, na sličan način iskupili. U to isto doba kad su se ti gradovi
iskupljivali neke su se zajednice podvrgnute austrijskom vojvodi protiv njega pobunile,
među njima Fribourg, 574 Švicarci i slični. 575 Napredujući od početka, malo pomalo su
toliko ojačale, da ne samo što se nisu vratile pod jaram Austrije, nego su postale strah i
trepet susjeda. 576 To su oni što se nazivaju Švicarcima. Njemačka je, dakle, podijeljena
između Švicaraca, republika koje zovu slobodnim zemljama, vladara i cara. A razlog
zbog kojeg unatoč tolikim razlikama ne ratuju ili, dođe li do toga, ratuju kratkotrajno,
jest ta ustanova cara koji, makar nema moći, ipak uživa tolik ugled među njima da je
njihov izmiritelj pa kao ugledni posrednik smjesta ugasi svaku iskricu rata. Najveći i
najdugotrajniji rat vodili su Švicarci i austrijski vojvoda; 577 i premda su već mnogo
godina car i austrijski vojvoda jedna te ista osoba, 578 kad god se nisu mogli drugačije
sporazumjeti, hrabrost je Švicaraca uvijek mogao svladati jedino silom. Ni ostali mu dio
Njemačke nije mnogo pomagao, bilo zato što slobodne zajednice nerado napadaju
onoga što želi živjeti u slobodi kao i one, bilo zato što mu njihovi vladari ne mogu
pomoći jer su siromašni, ili ne žele jer mu zavide na moći. Mogu, dakle, te zajednice
zadovoljno živjeti na svojem malenom posjedu zato što nemaju razloga da u odnosu na
572

Machiavelli, osim na Tita Livija, misli i na Flavija Vegecija Renata i njegovo djelo Epitomae de Re militari.
573
Vidjeti: Rasprave . .., I, 6.
574
Fribourg je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1277. do 1452, a 1481. je pristupio $vicarskoj konfederaciji.
575
Nakon smrti cara Rudolfa I (1291), kantoni Schwyz, Uri i Unterwalden osnovali su konfederaciju, kojoj su
kasnije prišli i drugi kantoni.
576
Tj. Njemačke.
577
Od svog osnutka do bitke kod Sempacha (1386), gdje je ubijen i austrijski nadvojvoda Leopold Hrabri.
578
Otkad je austrijski nadvojvoda Albert V 1438. proglašen carem pod imenom Albert II.

264

carsku vlast žele više od toga. Mogu složno živjeti unutar svojih zidova zato što u blizini
imaju neprijatelja, koji bi svaku priliku što bi mu je pružila njihova nesloga iskoristio da
ih. osvoji. Jer da je ta zemlja drugačije uređena, morale bi nastojati da se prošire pa bi
prekinule taj svoj mir. A kako drugdje nema takvih uvjeta, njihovo se uređenje ne može
uzeti kao obrazac, pa je potrebno širiti se ili savezništvom ili kao što su činili Rimljani.
Tko se drugačije ponaša ne nastoji da živi, nego da umre i da se upropasti: na tisuću
načina, naime, i zbog mnogih razloga osvajanje donosi štetu, jer lako se dogodi da se
osvoje nova područja a da se ne povećaju vlastite snage, a tko osvoji područja a ujedno
ne ojača snage mora propasti. Ne može steći snagu tko u ratovima osiromaši, makar bio
pobjednikom, jer mu je u osvajanju veći ulog negoli korist. Tako su učinili Mlečani i
Firentinci, koji su bili mnogo slabiji kad su dobili jedni Lombardiju a drugi Toskanu, 579
nego kad su se zadovoljavali jedni morem a drugi sa šest milja prostora u svojim
granicama. Sve se naime to događa zbog želje da se osvaja mimo znanja o tome kako se
to čini, a to više zaslužuje osti'du što se manje može opravdati, jer je poznato kako su
postupali Rimljani i moglo se ići za njihovim primjerom, budući da su Rimljani bez
ikakva uzora zahvaljujući svojoj mudrosti sami umjeli pronaći način postupanja.
Kadšto uza sve to osvajanje donosi priličnu štetu i najbolje ustrojenoj republici, kad se
osvoji grad ili provincija gdje se živi u slasti i lasti, pa se mogu prihvatiti takvi običaji u
dodiru s njima, što se najprije dogodilo Rimu kad je osvojio Capuu,580 a zatim
Hanibalu. 581 A da je Capua bila udaljenija od Rima i da vojnici nisu mogli odmah
uvidjeti počinjene greške, ili da je Rim i u čemu bio iskvaren, nema sumnje da bi to
osvajanje bilo propast za rimsku republiku. Tito Livije svjedoči o tome ovim riječima:

»lam tunc minimae salubris militari disciplinae Capua, instrumentum omnium vo lup tatum, delinitos milutum animos avertit a memoria patriae. <? 82 I zaista se bez borbe i bez
krvi takvi gradovi ili provincije osvećuju pobjedniku, jer ga obuzmu svojim opakim
pa ih izlože opasnosti da ih pobijedi tko god ih napadne. Juvenal u svojim
Satirama nije mogao bolje o tome razmišljati nego kad je rekao da su u rimske grudi
zbog osvajanja stranih zemalja ušle strane navike, umjesto štedljivosti i drugih izvanrednih vrlina gula,· et luxuria incubuit, victumque ulciscitur orbem.583 Ako je, dakle,
osvajanje gotovo bilo opasno za Rimljane, u doba kad su tako mudro i s toliko vrline
postupali, koliko je onda onima što postupaju suprotno i koji se, uz druge pogreške što
ih čine i o kojima smo gore mnogo raspravljali, služe plaćenicima ili pomoćnom
vojskom? Otud često snose štete kojima ćemo se u idućem poglavlju pozabaviti.
običajima

xx
U kojoj su opasnosti vladar ili republika koji se služe pomoćnom ili
plaćeničkom vojskom
Da se u drugome svojem djelu nisam nadugo bavio pitanjem koliko je nekorisna
i pomoćna vojska i kolika je korist od vlastite u ovoj bih raspravi o tome

plaćenička

579 Mlečani
su zauzeli veći dio Lombardije nakon rata s Filippom Marijom Viscontijem (1412-1447), kad su
zauzeli Bergamo, Bresciu i prostor istočno od Adde. Firenca je zagospodarila Toskanom za Lorenza Veličanstvenog
(1469-1492).
580
343. god. pr. n. e., nakon predaje Capue. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., VII, 38-41.
581
216. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, XXIII, 18.
582
Lat.: Capua, tada još malo sklona vojnoj disciplini, gdje se ispunjavalo svako zadovoljstvo, odvratila je
opuštene vojničke duhove od pomisli na domovinu (Tito Livije, nav. dj., VIII, 38).
583
Lat.: proždrljivost i raskalašnost se proširiše osvećujući porobljeni svijet (Decim ]unije Juvenal, Satirae, VI,
291-292).

265

mnogo opširnije govorio, ali kako sam drugdje bio dugačak ovdje ću biti kratak. 584
Smatrao sam da to ne smijem prešutjeti, jer sam u Tita Livija našao opsežan primjer o
pomoćnim vojnicima: pomoćni su oni vojnici koje ti republika ili vladar šalju kao
pomoć stavljajući im na čelo svoje časnike i plaćajući te vojnike. Tito Livije u svojem
tekstu 58 ~ veli kako su Rimljani sa svojim četama koje su poslali u pomoć Kapuancima,
na razmm mjestima razbili dvije vojske Samnićana i Kapuance oslobodili Samnićana
koji su protiv njih zaratili. 586 Hoteći se vratiti u Rim te da Kapuanci lišeni obrambene
posade ne bi ponovno postali plijenom Samnićana, Rimljani su u Capui ostavili dvije
legije da je štite. Trunući u dokolici te su se legije tu stale zabavljati pa su zaboravivši
domovinu i poštovanje prema senatu naumili uzeti oružje i zaposjesti zemlju koju su
prije svojom vrlinom štitili, jer su smatrali da stanovnici nisu dostojni posjedovati
imanja koja ne umiju braniti. Pošto su to naslutili Rimljani su ih spriječili i to su
ispravi~i, kao što ćemo opširno prikazati kad budemo govorili o urotama. Stoga
ponavlJam da su od sviju vrsta vojnika pomoćni najpogubniji. Pred njima vladar ili
~epublika koji ih upotrebljavaju da im pomognu nemaju nikakva ugleda, nego ugled
Imade samo onaj tko ih šalje. Pomoćni su vojnici oni koje ti šalje vladar, kao što sam
rekao,. pod svojim zastavama i koje on plaća, kao što je ta vojska koju su Rimljani
poslah ~ Capuu. Nakon pobjede takvi vojnici najčešće opljačkaju i onoga tko ih je
pozvao 1 onoga protiv koga su bili pozvani, a to čine ili zato što je opak vladar koji ih
šalje, ili po svojoj želji. Tako Rimljani nisu namjeravali povrijediti sporazum i dogovore
s Kapuancima, vojnici su smatrali kako je toliko lako njih zaposjesti da ih je ponukalo
na pomisao da Kapuancima oduzmu zemlju i državu. Mogli bi se iznijeti mnogi takvi
primjeri, ali zadovoljavam se tim i primjerom stanovnika Reggia,S 87 kojima je život i
grad oduzela legija što su je Rimljani tamo postavili kao stražu. Treba, dakle, da vladar
ili republika donesu svaku odluku prije nego takvu da u svoju državu dovedu kao
zaštitu pomoćne vojnike čak i kad potpuno o njima ovise, jer svaki sporazum, svaki
ugovor s neprijateljem, koliko god im teško pao, bit će korisniji od takve odluke. Čitaju
li se pozorno povijesti o prošlim zgodama i rasprave li se sadašnje, opazit će se kako ih
na jednoga koji je sretno prošao imade bezbroj koji su se prevarili. A pohlepni vladar ili
republika ne mogu dobiti bolju priliku da osvoje grad ili provinciju nego kad oni od njih
zatraže neka im pošalju svoju vojsku da ih brane. Stoga onaj tko je toliko pohlepan da
ne samo radi vlastite obrane nego da bi drugoga napao zaište sličnu pomoć, nastoji
osvojiti ono što ne može zadržati ili što mu onaj tko mu je to osvojio može lako oduzeti.
Pohlepa je čovjekova međutim toliko velika da radi zadovoljenja sadašnje želje ne
pomišlja na zlo koje će mu to ubrzo donijeti. Ne otrijezne ga ni drevni primjeri u vezi s
tim kao i s drugim stvarima o kojima smo raspravljali, jer kad bi iz njih izvukli pouku
vidjeli bi da ti se susjedi, što si prema njima velikodušniji i što im više odaješ kako ti ne
pada na um da ih osvojiš, to više bacaju u naručaj, kao što će se na primjeru Kapuanaca
dolje vidjeti.

XXI

Prvog pretora Rimljani su poslali u Capuu, nakon
otkako su počeli ratovati

četiri

stotine godina

. ~oli~o.su.~e Rimljani u osvajanju razlikovali od onih što u naše vrijeme proširuju
SVOJU JunsdikCIJU gore se mnogo raspravljalo, 588 i kako su gradovima koje nisu rušili
dopuštali da žive prema vlastitim zakonima, također i onima koji im nisu bili saveznici
nego koji su im se pokorili, ne ostavljajući u njima ni traga vlasti rimskog naroda, samo
što su ih obvezivali na neke uvjete, pa su ti gradovi poštujući ih mogli zadržati svoju
državnost i dostojanstvo. A poznato je da su tako postupali sve dok nisu izašli iz Italije i
stali kraljevstva i države pretvarati u provincije.
~rlo je jasan primjer koji to osvjetljuje prvi pretor589 kojega su igdje poslali, a
po~!ah su ?~ u Capuu,. ne zbog vlastite ambicije nego zato što su im ga tražili Kapuanci,
koJI su bili u neslozi pa su smatrali kako je neophodno u gradu imati rimskoga
?rađanina koji bi uveo red i slogu. 590 Na temelju tog primjera, potaknuti i prisiljeni
1stom nuždom, i stanovnici Ancija su zatražili svojega prefekta. 591 O toj zgodi i o tom
novom načinu vladanja Tito Livi je kaže: »Quod iam non solum arma, sed iura romana
pollebant«.592 Stoga je jasno koliko je taj postupak olakšavao rimsko širenje. Gradovi
naviknuti na slobodu i da njima upravljaju njihovi građani mirniji su i zadovoljniji kad
ne opažaju tko njima vlada, čak i kad im to teško pada, nego kad ga svakodnevno
?paž~j~ ~~ im se svakodne_vno čin.i da im se prigovara zbog pokornosti. Vladar iz toga
Izvlacl JOS Jednu prednost, Jer sud 1 građanske i kaznene presude u tim gradovima nisu u
rukama njegovih opunomoćenika, pa zato osude nikad ne bacaju teret ili sramotu na
vladara, i tako izostaju razlozi klevete i mržnje protiv njega. A da je to istina, osim
drevnih primjera što bi se mogli navesti ima svjež primjer u Italiji: kao što svatko,
na.ime, znad~, .budući da su više puta Genovu osvojili Francuzi, njihov je kralj uvijek,
os1m u sadasnJe doba, tamo slao francuskog guvernera da u njegovo ime vlada. 593 Tek
sada, ne po volji kraljevoj nego zato jer ih je natjerala nužda, dopustili su da grad sam
sobom upravlja putem genoveškog guvernera. 594 Nema nikakve sumnje, kad bi se
istražilo koji od tih postupaka donosi veću sigurnost kralju i više zadovoljstva narodu,
svakako bi to bio ovaj potonji. Osim toga, ljudi ti se toliko više bacaju u krilo koliko im
se više čini da ti ne pada na pamet da ih osvojiš i toliko se manje boje da ćeš ih lišiti
slobode koliko si s njima humaniji i prisniji. Zbog takve ljudskosti i velikodušnosti
Kapuanci su pohrlili zaiskati od Rimljana pretora, jer da su Rimljani odavali imalo želje
da im ga pošalju, u njima bi se odmah probudio ljubomor i od njih bi se udaljili. Zašto
međutim po primjere treba ići u Capuu i u Rim, kad ih ima u Firenci i u Toskani?
Svatko zna koliko je vremena prošlo otkako je grad Pistoia dobrovoljno došao pod
588

Vidjeti: Rasprave ..., II, 19.
Isprva je titula pretora označavala i konzula (prae-itor=vođa), a 366. god. pr. n. e. ograničena je funkcija
pretora na admm1stranvne 1 pravosudne poslove. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 1.
590
..
.317. god .. pr..n. e._ Kapuanci su zatražili rimskog pretora da bi stali nakraj unutrašnjoj neslozi, i poslan im je
LuciJe FunJe. VIdjeti: T1to L!V!Je, nav. dj., IX, 20.
591
Iste godine.
592
Lat.: Prevladava/o je ne samo rimsko oružje, već i rimski zakoni (Tito Livije, nav. dj.).
593
Godine 1_456, kad _ie Alfonso Napuljski napao Genovu, dužd Pietro Fregoso obratio se francuskom kralju
Karlu VIII za pomoc. KralJ Je Imenovao svoga guvernera, ali su izbile mnoge pobune, koje su Francuzi uspijevali ugušiti,
tako da Je Genova usprkos kratkim intervalima milanske ili vlastite republikanske vlasti ostala vezana uz Francusku do
1518. god.
594 Ottaviano
Fregoso (1470-1524), koji je 1513. izabran za dužda, ali je radije prihvatio da vlada gradom kao
francuski guverner.
589

58

~ Vidjeti: Vladar, XII i XIII pogl.

580

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj'. VII 32-33.
.
'
'
343. god. pr. n. e. u b1tka~a
kod Mons Ga~rusa i Suessule. Usp.: Rasprave ..., II, 13.
.
280. god. pr. n. e. RimlJani su poslah svoje Jedmice, pod zapovjedništvom Deci ja Jubelija, da brane taj grad
o~ P1rove ~a Jezde. God1~u dana kasnije Rimljani su sami zavladali. 270. god. pr. n. e. Reggio se oslobodio, a Rimljani su
ostro kazmh posadu. VIdjeti: Pohbije, nav. dj., I, 7.
586
587

266

267

firentinsku vlast. 595 Svatko zna i to koliko je neprijateljstvo vladalo između Firentinaca
Pizanaca, Lukežana i Sjenežana. A do te razlike u raspoloženju nije došlo zato št~
Pistojci ne bi cijenili slobodu koliko i drugi i o sebi mislili što i drugi, nego zato što su se
Firentinci prema njima uvijek odnosili kao braća, a s ostalima kao neprijatelji. Zbog
toga s~ r~do Pistojci došli pod njihovu vlast, a drugi su svom silom nastojali i još nastoje
da :o IZbJegnu. I nema sumnje, da su pružanjem savezništva i pomoći pripitomili susjede
umJesto da oni zbog njihova ponašanja podivljaju, Firentinci bi u ovom času bili
gospodari Toskane. Ne smatram ja zbog toga da ne treba rabiti oružje i silu samo što se
'
njima valja uteći kad nikakvo drugo sredstvo ne pomaže.

XXII

Koliko mnogo puta pogrešno razmišljaju ljudi kad prosuđuju o velikim
stvarima
.. Koliko :x:no~o put.a !judi pogrešno misle, vidjeli su i vide oni koji prisustvuju
nJlhovu odluCivanJu, koJe Je mnogo puta, ako ga ne donose značajni ljudi,596 suprotno
ono~e. što bi mor.alo biti. A kako se značajni ljudi u iskvarenim republikama, poglavito
u r:urmm ~rememma, ili zbog zavisti ili zbog drugih vrsta ambicije progone, ide se za
on~~ o .koJemu ~a temelju opće obmane vlada dobro mišljenje ili ga proguraju ljudi
kojlma Je stalo VIŠe do koristi nego do zajedničke dobrobiti. U zlosretnim se vremenima
ta obmana razotkrije, pa se utječe onima što su u mirnim vremenima nekako bili
zaboravljeni, kao što će se ovdje potanko raspraviti. 597 Ima nekih događajail kojima se
lako prevare ljudi bez velika iskustva, budući da ti događaji sadrže mnogo uvjerljivih
stvari z~og k~jih povjeruju u ono na što ih nagovaraju. Tako je i pretor Numicije
nagovono. ~atme, pošto su ih Rimljani porazili, da ih ponovno napadnu, 5 98 a treba
~pomenut1 1 francuskog kralja Franju I, kojemu su prije par godina mnogi vjerovali, kad
Je osvojio Milano, koji su branili Švicarci. Poslije smrti Luja XII njegov nasljednik u
francuskom kraljevstvu Franjo od Angoulemea želio je kraljevstvu vratiti milanska
:ojv~dstvo, ~.~je su. ~ekoliko godina prije zaposjeli Švicarci uz podršku pape Julija II, te
Je ?ti~ u It~hJI ~ob1t1 ~om?ć da bi lakše ostvario pothvat, pa je osim Mlečana, koje je
vecv•blO pn~obt~ kr~~l LUJ, na.govarao Firentince i papu Lava X, smatrajući pothvat
laks1m ako th pndobtje, budućt da su čete španjolskog kralja bile u Lombardiji, a druge
care~e snage u Veroni. 599 Papa Lav nije udovoljio kraljevim željama, ali su ga, kao što
se pnčalo, nagovorili savjetnic~ da ostane neutralan dokazujući mu da mu takva odluka
jamči .P??jedu, jer Crk:V~ nije odgovaralo da u Italiji bu~u moćni ni kralj ni Švicarci,
nego JOJ Je trebalo vratiti staru slobodu oslobađajući je i Svicaraca i Francuza. A kako
pobijediti i jedne i druge, napose ili zajedno, nije bilo moguće, valjalo je da jedni od njih
595

.
Firentinci su 1306. i 1329. pobijedili Pistoju, koja je definitivno izgubila autonomiju 1401. Vidjeti:
Fzrentinske povijesti, II, 30.
596
Tj. kompetentni ljudi. Machiavelli smatra da »značaj« proistječe iz sposobnosti tj. vrline.
597
Vidjeti: Rasprave ..., III, 16.
'
598
Lucije Circens Numicije, jedan od dvojice latinskih pretora koje je Latinska liga poslala u Rim 340.
god. pr. n. e. da ~e poku.šaju sporazumjeti s Rimljanima. Numicije je predložio da se Latini i Rimljani sliju u jedan narod
s Jednakim pravima, ah su Rtmljani to odbili i otpočeli rat. Nakon poraza kod Vezuva, Numicije je inzistirao na
nastavlJanJU rata, pa su Latim opet Izgubili. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 3-11.
599
FranJo
I J·e 1 · S!Je:nJa
..
1515
. XI I. O b novw
. Je
. savez s VeneciJOm,
..
.
. . nas l"IJe d'10 LUJa
sklopio mirovni ugovor s
Engleskom l u ~olovozu, na .celu VOJske od 35.000 vojnika, prešao Alpe. Lav X je za pregovora s Lu jem XII sklopio tajni
~!govor s Ferdmand?~'. ko]!m se uzajamno priznaju zauzeti posjedi. U srpnju 1515. Lav X je prišao savezu cara,
Spa.~Jo.lske, _t;filanv~ 1 Svicarske protiv Francuske. Papa je odugovlačio, očekujući ili da će Franjo odustati od invazije
ItahJe th da ce doztv]eti poraz.
v

268

svladaju druge a da zatim Crkva sa svojim saveznicima napadne pobjednike. Nije se
mogla naći bolja prilika nego što je bila ona u tom času, jer su i jedni i drugi bili
prisutni, a papa je pripremio svoje snage da se mogu pojaviti na granicama Lombardije
u blizini jedne i druge vojske pod izlikom da štiti svoje područje, i tu ostati sve dok ne
dođe do bitke, koja svakako treba da za obje strane bude krvava, jer su hrabre i jedna i
druga vojska, pa će pobjednik ostati toliko oslabljen da će papi biti lako napasti ga i
svladati, a tako će na svoju slavu zavladati Lombardijom i postati neograničenim
gospodarom cijele Italije. Koliko je bilo pogrešno takvo mišljenje papinih savjetnika
pokazao je ishod događaja: pošto su, naime, nakon duge borbe Švicarci bili svladani, 600
papina se i španjolska vojska ne samo nisu usudile napasti pobjednike, nego su se
pripremile za bijeg, koji im i ne bi pomogao, da kralj nije bio ili human ili mlak pa nije
tražio drugu pobjedu nego se zadovoljio sporazumom s Crkvom.
Bilo je u papinoj procjeni opravdanja koja se iz razdaljine čine prihvatljivima, ali
su zapravo daleko od istine. Rijetko se, naime, događa da pobjednik izgubi mnogo
svojih vojnika, jer pobjednici ginu u borbi a ne u bijegu, a u žestini bitke, kad ljudi jedan
drugome gledaju u lice, malo njih padne, osobito zato što u više navrata traje kratko
vrij,eme, a kad bi potrajala i dugo i kad bi poginulo mnogo pobjednika, pobjeda donosi
tolik ugled i takav strah ulijeva, da to uvelike premašuje štetu koja je nastala gubitkom
poginulih vojnika. Prema tome prevarila bi se vojska koja bi navalila na pobjednika
smatrajući da je oslabio, osim ako je riječ o takvoj vojsci koja bi ga u svako doba, prije i
poslije pobjede, mogla svladati. U tom bi se slučaju, ovisno o fortuni i vrlini, moglo
pobijediti ili izgubiti, ali priličnu prednost imade onaj tko se prije borio i pobijedio. 601 To
pouzdano potvrđuje iskustvo Latina, i zbog toga što ih je prevario Numicijev savjet, i
zbog štete za narode koji su mu vjerovali: nakon pobjede Rimljana nad Latinima on je
po cijelom Laciju razglasio kako je to pravi trenutak da se napadnu Rimljani oslabljeni
boreći se s njima, te da je Rimljanima ostao samo naziv pobjednika, a sve su druge
gubitke podnijeli kao da su borbu izgubili, pa bi ih i najmanja snaga koja bi ih ponovno
napala mogla svladati. Zato su narodi koji su mu povjerovali podigli novu vojsku i
smjesta je bila razbijena, a pretrpjeli su štetu koju uvijek pretrpe oni što se pridržavaju
takvih savjeta.

XXIII

Koliko su Rimljani izbjegavali polovične mjere kad su sudili podanicima zbog
nečega zbog čega im je bilo neophodno da im sude
»lam Latio is status erat rerum, ut neque pacem, neque bellum pati possent. « 602
Od svih nesretnih položaja u kojemu se zateknu vladar ili republika najnesretniji je onaj
u kojemu ne mogu ni prihvatiti mir ni odoljeti ratu: na takvo stanje spadnu oni za koje
su uvjeti mira previše uvredljivi, a s druge strane, žele li ratovati, moraju postati
plijenom ili saveznika ili neprijatelja. A u takav se položaj dospije zbog nevaljalih
savjeta ili zbog nevaljalih odluka, kad se dobro ne odmjere vlastite snage, kao što smo
gore iznijeli. 603 Jer republika ili vladar koji bi svoje snage dobro odmjerili teško bi sebe
600

U spomenutoj bici kod Marignana, 1515. god.
Machiavelli je oštar protivnik svakog odugovlačenja i taktiziranja, a neutralnost u takvim sukobima smatra
vrlo opasnom. To je u skladu s Machiavellijevom logikom ekstrema, po kojoj je svaki srednji put štetan. O štetnosti od
neutralnosti usp.: Vladar, XXI pogl.
602
Lat.: Takvo je već bilo stanje u Laciju da nisu više mogli trpjeti ni mir ni rat (Tito Livi je, nav. dj., VIII, 13).
603
Vidjeti: Rasprave ..., II, 10.
601

269

doveli u položaj u koji su se doveli Latini. Kad se nisu smjeli s Rimljanima sporazumjeti
oni su se sporazumjeli, a kad nisu smjeli prekinuti rat prekinuli su ga, pa su postupali
tako da im je i neprijateljstvo i prijateljstvo Rimljana bilo podjednako štetno. Pobijedio
je, dakle, Latine i potpuno uništio najprije Manlije Torkvat, a zatim Kamil, 604 koji ih je
prisilio da se predaju i stave pod okrilje Rimljana, pa je nakon postavljanja posada u
svim gradovima Lacija i uzimanja od sviju talaca, vrativši se u Rim izvijestio Senat kako
je čitav Lacij u rukama rimskog naroda. A kako je ta tvrdnja značajna i zaslužuje
pozornost, da bi je vladari oponašali kad im se pruže slične prilike, želim navesti riječi
koje je Livije stavio u usta Kamilu i koje svjedoče i o tome kako su Rimljani postupali
šireći svoju vlast i kako su u državnim odlukama uvijek izbjegavali polovična rješenja i
opredjeljivali se za skrajne mjere. Vladati, naime, ne znači ništa drugo nego s podanicima postupati tako da ti ne mogu ili ne smiju nauditi. To se postiže ili potpunim
osiguravanjem, oduzimljući im svaku mogućnost da ti štete, ili postupajući s njima tako
dobro da im ne bi bilo razumno poželjeti da promijene fortunu. To se očitovalo najprije
u Kamilovu prijedlogu, a zatim u ocjeni koju je o njemu donio Senat. Evo njegovih

riječi:

»Dii immortales ita vos potentes hujus consilii fecerunt, ut, sit Latium, an non sit,
in vestra manu posuerint. Itaque pacem vobis, quod ad Latinos attinet, parare in
perpetuum, vel saeviendo, vel ignoscendo, potestis. Vu/tis crudeliter consulere in
deditos victosque? licet de/ere omne Latium. Vu/tis exemplo majorum augere rem
romanam, victos in civitatem accipiendo? materia crescendi per summan gloriam
suppeditat. Certe id formissimum imperium est, quo obedientes gaudent. Illorum igitur
animos, dura expectatione stupent, seu poena, sue beneficio, praeoccupari oportet«. 605
Nakon tog prijedloga Senat je donio odluku u skladu s riječima konzula: odlazeći iz
grada u grad, sve one koji su imali neku važnost ili su obasuli dobročinstvima ili su
srušili, a prve su oslobađali obveza, davali su im povlastice, dodjeljivali rimsko
državljanstvo i u svakom su ih pogledu štitili; drugima su pak opustošili zemlju, slali
tamo kolonije, odvodili ljude u Rim, tako su ih raspršili da ni oružjem ni snovanjem
rata više nisu mogli uditi. Kad je bila riječ o važnim poslovima nikad nisu, kao što sam
rekao, donosili polovične mjere. Takvo rasuđivanje treba da vladari oponašaju: 606 od
njega su morali izvući pouku Firentinci, kad se godine 1502. pobunio Arezzo i cijela Val
di Chiana, jer da su to učinili osigurali bi sebi vladavinu, i napravili bi od Firence golem
grad, i pribavili joj polja koja nije posjedovala a nužna su joj za život. 607 Oni su,
međutim, postupili polovično, što je vrlo opasno kad se odlučuje o ljudima, pa su dio
Aretinaca prognali, dio osudili na smrt, a svima su oduzeli zaduženja i nekadašnje
položaje u gradu, i grad su ostavili čitavim. A kad je onima koji su bili kanda najmudriji
koji građanin savjetovao da se Arezzo sruši, odgovarali su kako republici ne bi služilo
na čast da ga sruši, jer bi se činilo kako Firenca nema snage da ga održi. Takvi su razlozi
samo na prvi pogled održivi, jer zbog tog istog razloga ne bi trebalo smaknuti
ocoubojicu, razbojnika, sablažnjivca, jer bi vladaru bila sramota odati kako nema snage

da obuzda pojedinca. A koji tako misle ne vide da se ljudi pojedinačno i grad kao cjelina
kadšto ogrešuju o državu, pa radi primjera drugima i vlastite sigurnosti vladar nema
drugog izlaza nego da ga uništi. Čast se sastoji u tome da se znade i može kazniti, a ne u
mogućnosti da se grad drži uz tisuću opasnosti, jer vladara koji ne kažnjava onoga koji
griješi tako da više ne smije griješiti smatraju neznalicom ili kukavicom. Koliko je nužno
takvo stajalište koje su imali Rimljani potvrđuje sud stanovnika Pri verna. U vezi s tim o
Livijevu tekstu treba primijetiti dvije stvari: prva je ono što je ,rečeno, da podanike treba
ili obasuti dobročinstvima ili uništiti; druga se odnosi na djelotvornost velikodušnosti i
govorenja istine kad su upućeni razumnim ljudima. Rimski se Senat sastao da sudi
stanovnicima Priverna, koji su se pobunili pa su zatim na silu ponovno privedeni
pokornosti Rimu. 608 Narod je Priverna slao mnoge građane da izmole od Senata
oproštenje, a kad su došli preda nj, jednome je od njih neki senator kazao: »Quam
penam meritos Privernates censeret«. Odgovorio mu je građanin Privernata: »Eam
quam merentur qui se libertate dignos censent«. 609 Njemu je konzul odvratio: »Quid si
poenam remittimus vobis, qualem nos pacem vobiscum habituros speremus? «Na to on
odgovori: »Si bonam dederitis, et fide/em et perpetuam; si malam, haud diuturnam«. 610
Iako su se na to mnogi uzrujali, najpametniji dio Senata reče: »Se audivisse vocem et

liberi et viri, nec credi passe ullum populum, aut hominem denique in ea conditione,
cuius eum poeniteat, diutius quam necesse sit, mansurum. fbi pacem esse fidam, ubi
voluntarii pacati sint, neque eo loco ubi servitutem esse velint, fidem sperandam
esse<<. 611 Na te su riječi odlučili da Privernaćani postanu rimskim građanima i počastili
su ih građanskim povlasticama rekavši: »Eos demum qui nihil praeterquam de libertate
cogitant, dignos esse qui Romani fiant<<. 612 Jako se velikodušnim ljudima taj pravi i
velikodušni odgovor svidio, jer svaki bi drugi odgovor bio lažan i podao. A oni što o
ljudima misle drugačije, osobito o ljudima koji su navikli da budu ili smatraju da jesu
slobodni, u zabludi su, a u toj zabludi griješe i prema sebi i prema drugima. Otud dolazi
do čestih pobuna i do propasti država. Međutim, da se vratim na našu raspravu,
zaključujem i o jednom i o drugom sudu o Latinima: kad treba odlučivati o moćnim
gradovima naviklim da žive u slobodi treba ih ili uništiti ili maziti, inace je svaka mjera
uzaludna. I treba potpuno izbjeći polovičnost, jer je opasna, kao što je bila Samnića­
nima pošto su Rimljane zatvorili u Forche Caudine, kad nisu htjeli poslušati mišljenje
starca 613 koji je savjetovao da Rimljane puste neka odu časno ili da ih svih pobiju, nego
su izabrali polovičan put pa su ih razoružali i stavili pod jaram pustivši ih da odu
osramoćeni i puni srdžbe. 614 Poslije su na svoju štetu spoznali kako je starčev sud bio
koristan, a njihova odluka pogubna, kao što će se na drugom mjestu opsežnije
raspraviti.

608
604

Lucije Furije Kami! je 339. god. pr. n. e. pokorio cijeli Lacij. Latini su sklopili još 357. sporazum s Rimom, ali
su ga pogazili 341. god. pr. n. e., kad su nastavili rat sa Samnićanima, s kojima su se u međuvremenu Rimljani
sporazumjeli. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 2.
605
Lat.: Besmrtni bogovi su vas učinili tako moćnima da je u vašim rukama sudbina Lacija, da li će biti ili neće
biti. Jer vi možete postići trajni mir bilo kaznom, bilo oprostom. Hoćete li biti okrutni prema onome koji se predao i bio

pobijeđen? U tom slučaju možete uništiti djeli Lacij. Hoćete li, slijedeći primjer svojih predaka, povećati rimski ugled,
priznajući građanska prava pobijeđenima? U tome leži mogućnost postizanja velike slave. Sigurno je da je čvršća vlast

tamo gdje postoji radost u poslušnosti. Treba prije svega skršiti njihov duh, kaznom ili dobročinstvom, dok su oni još
ošamućeni strahom (Tito Livije, nav. dj., VIII, 13).
606
Machiavelli demantira Aristotelovu tvrdnju da vrlina leži u sredini. Usp.: Rasprave ... , I, 6.
607
Vidjeti Machiavellijev spis O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane.

270

609

Događaj se zbio 330. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 21.
Lat.: Kakvu kaznu smatra da su zaslužili privernati. Onakvu kakvu zaslužuju oni koji se smatraju dostojnima

slobode.
610
No ako vas oslobodimo kazne, kakvom se miru s vama možemo nadati? Ako prema nama budete dobri,
vjernom i trajnom; ako budete loši, kratkotrajnom.
611
Čuli smo riječi dostojne slobodna i hrabra čovjeka. Ne smatramo mogućim da ijedan narod ili čovjek ostane
dugo u stanju patnje. Mir može biti siguran kad je dobrovoljan i ne može se očekivati vjernost od onih koje se želi
porobiti.
612
Prema tome, oni koji ni o čemu drugome ne misle nego o slobodi zaslužuju da postanu Rimljani (Tito Li vije,

ibid.).
613
614

Erenija Poncija.
Bitka kod Kandinskog klanca, 321. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., IX, 3, i Rasprave ..., III, 40-42.

271

XXIV
Tvrđave općenito

mnogo više štete nego što su korisne

Ovim našim sadašnjim mudracima možda će se činiti nesmotrenim što Rimljani u
želji da se osiguraju od naroda Lacija i od grada Priverna nisu pomišljali na to da
podignu koju tvrđavu koja bi ih obuzdavala i koja bi jamčila njihovu vjernost, budući
da se osobito čuje mišljenje naših mudraca u Firenci kako Pisu i druge slične gradove
valja čuvati uz pomoć tvrđava. I zaista, da su Rimljani bili ljudi njihova kova bili bi
pomišljali na to da ih sagrade, ali kako su drugačiji bili i njihova vrlina, i njihov način
razmišljanja, i njihova moć, oni ih nisu sagradili. I dok je Rim bio slobodan i slijedio
svoja načela i svoje vrle uredbe nikad nije gradio tvrđava da bi držao ili gradove ili
provincije, ali je neke od podignutih dobro sačuvao. Kad uočim kako su u tome
postupali Rimljani i kako postupaju vladari našeg vremena, čini mi se da treba
razmotriti je li bolje graditi tvrđave, i koriste li onome tko ih sagradi. Treba, dakle,
smatrati da se tvrđave prave ili radi zaštite od neprijatelja ili radi zaštite od podanika. U
prvom slučaju nisu potrebne, u drugom su štetne. 615 A počinjući obrazlagati zašto su u
drugom slučaju štetne, velim: vladar ili republika koji se boje svojih podanika i njihove
pobune taj strah duguje mržnji koju njegovi podanici prema njemu osjećaju, mržnju
zbog njegovih slabih postupaka; slabo postupanje nastaje iz uvjerenja da se njima može
nasilu vladati ili zbog pomanjkanja razboritosti onoga koji vlada, a jedan je od razloga
zbog kojih misli da ih može držati pod prisilom jest posjedovanje tvrđava, jer slabo
postupanje, koje je povod mržnji, dobrim se dijelom temelji na činjenici da vladar ili
republika imaju tvrđave, koje su, kad bi to bilo održivo, mnogo štetnije nego što su
korisne. Najprije, naime, kao što je rečeno, smjeliji si i silovitiji prema podanicima,
zatim unutra nema sigurnosti koju si zamišljao, jer sve snage, sva nasilja koja se
primjenjuju da bi se narod pokorio nisu ništa osim dviju: ili moraš uvijek imati spremnu
dobru vojsku, kao Rimljani, ili ih moraš razjediniti, satrti, smutiti i raspršiti tako da im
ne bude moguće da se skupe kako bi te napali. Ako ih naime osiromašiš, spoliatis, arma
supersunt;616 ako ih razoružaš, furor arma ministrat. 617 Ako pobiješ glave a
ostale nastaviš vrijeđati, glave se obnavljaju kao u hidre. Ako praviš tvrđave, korisne su
ti u doba mira, jer te ohrabruju da ih zlostavljaš, ali su ti u ratno doba potpuno
nekorisne, jer na njih navaljuju neprijatelji i podanici i nije im moguće oprijeti se i
jednima i drugima. A ako su ikad bile nekorisne ono su u naše doba s obzirom na
topove, pred žestinom kojih nije moguće braniti malo područje, gdje nema mogućnosti
povlačenja u zaklone, kao što smo gore raspravili. 618
Ovaj predmet želim potanje razmotriti. Ili ti, vladare, tvrđavama želiš obuzdati
narod svojega grada, ili ti, vladare, ili ti, republiko, želiš obuzdati grad osvojen u ratu.
Želim se obratiti vladaru i velim mu da tvrđava kojom bi trebalo obuzdati vlastite
građane ne može biti nekorisnija nego što je, i to zbog spomenutih razloga. Ona te,
naime, potiče da budeš spremniji i bezobzirniji za tlačenje, a oni su zbog tlačenja
skloniji da te upropaste i toliko se za to zagriju da te poslije tvrđava, koja je tome uzrok,
ne može štititi. Prema tome, pametan i dobar vladar, da bi ostao dobar, da svojoj djeci
ne bi dao povod da se usude postati zločesta, nikad neće praviti tvrđavu, kako bi svoja
svojstva temeljio ne na tvrđavama nego na naklonosti ljudi. Grof Francesco Sforza,
615

Ovo pitanje razmatra se i u Vladaru, XX. Paradoksalno je da je baš Machiavelli 1526. imenovan sekretarom
Petorice povjerenika zidina, tijela koje je bilo zaduženo za gradnju i popravak tvrđava.
616
Lat.: onome sa koga je sve skinuto ostaje oružje (Decim J unije Juvenal, Satirae, VIII, 124).
617
Lat.: bijes im daje oružje {Publije Vergilije Maran, Eneida, I, 150).
61
8 Usp.: Rasprave . .., II, 17.

272

postavši vojvodom Milana, uživao je glas pametna čovjeka, ali je ipak u Milanu
sagradio tvrđavu, 619 pa ja mislim da u tom slučaju nije bio pametan, a posljedice su
pokazale kako je ta tvrđava poslužila na štetu a ne kao sigurnost njegovim nasljed.nicima. Smatrajući, naime, da im ona daje sigurnost i da mogu građane i podamke
vrijeđati upuštali su se u svakovrsno nasilje, pa su, navukavši na sebe neizmjernu
mržnju, izgubili državu čim ih je neprijatelj napao, a niti ih je ona tvrđava zaštitila, niti
im je bila od ikakve koristi u ratu, dok im je u miru napravila veliku štetu. Jer, da je nisu
posjedovali i da se nisu zbog nerazboritosti oštro ponašali prema svojim građanima, bili
bi brže otkrili opasnost i povukli bi se iz nje pa bi zatim mogli hrabriji otpor dati
francuskoj navali u savezu s podanicima i bez tvrđave, nego s tvrđavom a u neprijateljstvu s podanicima. Tvrđave ti ničemu ne služe, jer se ili gube pod žestinom napadača
ili zbog izgladnjivanja. A želiš li da ti koriste i da ti pomognu ponovno steći izgubljenu
državu, ako ti je ostala samo tvrđava, potrebno ti je imati vojsku kojom ćeš navaliti na
onoga tko te je potjerao. No imaš li vojsku u svakom ćeš slučaju vratiti državu čak i da
nemaš tvrđavu, i to toliko lakše koliko ti ljudi budu skloniji nego prije, budući da si ih
zlostavljao oholeći se svojom tvrđavom. A iskustvo je pokazalo da milanska tvrđava ni
obitelji Sforza ni Francuzima u nepovoljnim vremenima nije bila ni od kakve koristi,
dapače je svima donijela mnogo štete i nevolje, jer pouzdava jući se u nju nije im padalo
na pamet da pošteno upravljaju državom. Čim se urbinski vojvoda Guido Ubald?,
Federigov sin, 620 u svoje vrijeme vojskovođa na velikoj cijeni, zbog nekog događaJ.a
vratio u državu iz koje ga je bio potjerao Cesare Borgia, sin pape Aleksandra VI, dao Je
srušiti sve tvrđave u toj zemlji smatrajući ih štetnima. Njega su, naime, ljudi voljeli, pa iz
poštovanja prema njima nije htio imati tvrđava, a što se tiče neprijatelja, uvidio je da ih
ne može braniti, jer mu je za njihovu obranu bila potrebna vojska na bojnom polju, i
zato je odlučio da :h sruši. Pošto su iz Bologne potjerani Bentivoglie, papa_Julije dao je u
gradu podići tvrđavu, 621 a zatim je dopustio da njegov guverner zlostavlja narod, tako
da se narod pobunio i on je odmah izgubio tvrđavu, 622 pa mu prema tome tvrđava i
zlostavljanje nisu koristili, dok bi mu naprotiv koristili da se drugačije ponašao.
Vrativši se u domovinu iz koje je bio potjeran, Niccolo da Castello, 623 otac Vitellijevih,
smjesta je srušio dvije tvrđave koje je tu podigao papa Sikst IV, smatrajući da će mu
vlast u državi jamčiti dobrohotnost naroda, a ne tvrđava. Od svih je drugih međutim
najsvježiji, u svakom pogledu najznačajniji i najprikladniji da pokaže kako je nekorisno
podizati a'korisno rušiti tvrđave, primjer Genove iz nedavnog vremena. Svak zna kako
se godine 1507. Genova pobunila protiv francuskog kralja Luja XII, koji je došao da je
osobno i sa svim svojim snagama ponovno osvoji, a kad ju je vratio podigao je tvrđavu
jaču od svih koje su do danas poznate, jer je i zbog položaja i zbog svih drugih okolnosti
bila neosvojiva, smještena na vrhu brežuljka koji se pruža do mora i koji Genovežani
nazivaju Codefa, 624 odakle je mogla tući po cijeloj luci i po velikom dijelu područja
6 19 Tvrđava kod Porta Giovija, sada nazvana Castello Sforzesco, sagrađena 1450. god. na mjestu tvrđave koja je
srušena po odluci tzv. Ambrozijanske republike. Francesco Sforza je vladao Firencom od 1450. do 1466. Njegov način
ratovanja bio je poznat kao »Scuola Sforzesca«. Usp.: Firentinske povijesti, VI, 24.
62° Guidobaldo da Montefeltro postao je urbinski vojvoda 1482. Cesare Borgia je zauzeo Urbino 21. lipnja 1502,
a Guidobaldo je pobjegao u Mantovu, da bi 29. listopada preoteo Borgi svoju tvrđavu. Morao je ponovo bježati u
prosincu, kad se Borgia sporazumio s Orsinijevcima da Urbino pripadne njemu, ali se vratio nakon propasti Cesarea
Borgie. Usp.: Umijeće ratovanja, VII.
621
Tvrđava kod Porta Galliera, čiji je kamen temeljac položio sam papa Julije II 1507. god.
622
Godine 1511. izbila je pobuna u Bologni i papin legat Francesco Alidosi napustio je grad, što je dovelo do
restauracije Bentivoglia.
62 3 Niccolo Vitelli da Citta di Castello. Sikst IV je istjerao Vitellija 1474, ali se on vratio 1482. god.
624 Tvrđava kod Capo di Faro (Svjetioničkog rta), nazvana i Lanterna, sagrađena za nekoliko mjeseci 1507. i
sravnjena sa zemljom 1514. god.

18

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

273

Genove. Godine 1512, pošto su Francuzi potjerani iz Italije, Genova se usprkos tvrđavi
pobunila, a vlast je preuzeo Ottaviano Fregoso, koji se poslužio svom svojom umješnošću i u roku od šesnaest mjeseci izgladnjivanjem ju je osvojio. I svi su mislili, a mnogi
su mu to i savjetovali, da će je sačuvati kao svoje sklonište kad mu ustreba, ali on je bio
vrlo razborit i znao je da vladari ne posjeduju državu zahvaljujući tvrđavi, nego voljom
ljudi, pa ju je srušio. I tako je državu posjedovao i posjeduje je 625 ne temeljeći je na
tvrđavi nego na svojoj vrlini i mudrosti. I premda je za promjenu vlasti u Genovi obično
bilo potrebno tisuću pješaka, njegovi su ga protivnici napali s deset tisuća i nisu mu
mogli nauditi. 626 Iz toga se, dakle, vidi kako rušenje tvrđave nije štetilo Ottavianu, a
njezinim podizanjem francuski se kralj nije zaštitio. Jer kad je mogao doći u Italiju s
vojskom mogao je ponovno zadobiti Genovu i bez tvrđave, ali kad nije mogao doći u
Italiju s vojskom, Genovu nije mogao zadržati ni s tvrđavom. Istrošio se dakle kralj da
bi je podigao i osramotio se kad ju je izgubio, a Ottaviano se proslavio kad ju je osvojio
i bio je na koristi kad ju je srušio.
Vratimo se, međutim, republikama koje tvrđave ne grade u domovini nego u
zemljama koje osvoje. A koliko je to pogrešno, ako nije dovoljan spomenuti primjer
Francuske i Genove neka pokaže primjer Firence i Pise, kad su Firentinci podigli
tvrđavu da bi držali taj grad, 627 a nisu spoznali da im je bilo potrebno, ako su željeli
posjedovati grad koji je uvijek bio neprijatelj firentinskog imena, koji je živio u slobodi i
kojemu je želja za slobodom poticala pobunu, primijeniti rimski postupak, a to će reći,
ili se s Pisom sprijateljiti, ili je srušiti. Vidjelo se koliko vrijede tvrđave kad je u Italiju
došao kralj Karlo, kojemu su se predale ili zbog izdaje onoga koji ih je čuvao, ili zbog
straha od većeg zla, jer da nije bilo tvrđava, ne bi Firentinci na njima temeljili
mogućnost da drže Pisu, a kralj ne bi dobio priliku da Firencu liši toga grada. A način s
pomoću kojega su do tog vremena grad držali možda bi bio dovoljan da ga sačuvaju i
nema sumnje da bi se pokazao uspješnijim nego što su tvrđave. Zaključujem, dakle, da
je tvrđava štetna kad se čuva vlastita domovina, a za čuvanje osvojenih gradova tvrđave
su nekorisne. Kao potvrdom zadovoljavam se ugledom Rimljana, koji su u gradovima
što su ih htjeli silom posjedovati tvrđave rušili a ne gradili. A tko mi protiv tog mišljenja
navede iz drevnog doba Taranto, 628 a iz modernog Bresciu, 629 koji su bili ponovno
zadobijeni nakon suzbijanja pobune podanika uz pomoć tvrđava, odgovaram da je u
ponovno osvajanje Taranta nakon godinu dana bio poslan Fabije Maksim s cijelom
vojskom, koja bi ga bila kadra zauzeti i da nije bilo tvrđave, a da Fabije nije izabrao taj
put bio bi izabrao neki drugi s jednakim učinkom. Ne znam čemu služi tvrđava, ako ti je
kad vraćaš grad za njegovo zauzimanje potrebna konzularna vojska i jedan Fabije
Maksim kao vojskovođa. A da bi ga Rimljani bili u svakom slučaju vratili vidi se na
primjeru Capue, gdje nije bilo tvrđave, a zauzeli su je zahvaljujući vrlini vojske. Vratimo
se, međutim, na Bresciu. Velim da se rijetko kad događa što se dogodilo u toj pobuni, da
tvrđava koju drže tvoje snage ima, kad se pobuni grad, u blizini tako veliku vojsku kao
što su je imali Francuzi, jer čim je presvijetli de Fois, kraljev vojskovođa, čuo da je
Brescia izgubljena, bez oklijevanja je tamo otišao i stigavši za tri dana u Bresciu uz

pomoć tvrđave opet zadobio grad. Stoga je, da bi bila korisna, i brešanskoj tvrđavi bio
potreban jedan de Fois i francuska vojska da joj u tri dana dođe u pomoć. Prema tome,
ovaj primjer u odnosu na suprotne primjere nije dovoljan, jer mnogo je tvrđava u
ratovima našeg doba zauzimano i ponovno zauzimano jednakom fortunom kao što su
zauzimana i ponovno zauzimana područja ne samo u Lombardiji nego i u Romagni, u
Napuljskom Kraljevstvu i po cijeloj Italiji. Što se, pak, tiče gradnje tvrđava radi obrane
od izvanjskih neprijatelja, velim da nisu nužne narodima i državama koji imaju dobru
vojsku, a nekorisne su onima koji dobre vojske nemaju, jer dobra je vojska bez tvrđave
dovoljna da te brani, dok te tvrđave bez dobre vojske ne mogu obraniti. A to dokaz\]-je
primjer onih koje su smatrali i kao upravljače i u drugim stvarima izvrsnim ljudima, kao
što su bili Rimljani i Spartanci. Jer, ako Rimljani nisu gradili tvrđava, Spartanci su ne
samo od njih odustajali, nego nisu dopuštali ni da imaju zidine oko grada, budući da su
htjeli da ih vrlina pojedinca štiti i brani. Zato, kad je Atenjanin upitao Spartanca 630
smatra li da su atenske zidine lijepe, on mu je odgovorio: »Jesu, ako unutar njih borave
žene«. Vladar dakle koji ima dobru vojsku, ako na obalama ili pred državom ima
poneku tvrđavu koja bi nekoliko dana mogla odolijevati neprijatelju dok se on ne snađe,
one mu kadšto mogu biti korisne, ali mu nisu neophodne. Kad međutim vladar nema
dobru vojsku, držanje tvrđava unutar države ili na granicama štetno mu je ili nekorisno;
štetno, jer ih lako izgubi, a izgubivši ih mora ratovati; ili pak, ako su tako jake da ih
neprijatelj ne može osvojiti, neprijateljska ih vojska ostavlja za sobom, pa ne donose
nikakve koristi, jer dobre vojske kad ne naiđu na osobito žestok otpor u neprijateljske
zemlje ulaze ne vodeći računa o gradovima i tvrđavama koje ostavljaju za sobom, kao
što opisuju drevne povijesti i kao što je učinio Francesco Maria, 631 koji je nedavno da bi
napao Urbino za sobom bez ikakva obzira ostavio deset neprijateljevih gradova.
Vladar, dakle, koji može podići dobru vojsku ne mora podizati tvrđava, onaj koji dobre
vojske nema ne smije ih podizati. Treba da dobro utvrdi grad gdje živi, da ga snabdijeva
i da se brine za naklonost građana kako bi mogao toliko odolijevati navali neprijatelja
dok ne postigne sporazum ili ne dobije izvana pomoć osloboditelja. Svi su ostali planovi
u doba mira skupi a u doba rata nekorisni. Prema tome, tko razmisli o svemu što sam
rekao, uvidjet će da su kao i u svemu drugome Rimljani bili mudri i u ponašanju prema
Latinima i Privernaćanima, jer nisu pomišljali na tvrđave, nego su se osigurali mnogo
vrlijim i pametnijim postupcima.

xxv
Nepromišljeno je napasti nesložan grad računajući na njegovu neslogu kao
sredstvo da se grad osvoji
U rimskoj su republici puk i plemstvo bili toliko nesložni, da su Veji zajedno s
Etruščanima pomišljali kako uz pomoć njihove nesloge mogu ugasiti rimsko ime. A kad
su podigli vojsku i upali na područje Rima, Senat je protiv njih poslao Gaja Manilija i
Marka Fabija, 632 koji su svoju vojsku doveli blizu vojsci Veja, koja nije prestajala s
napadajima i ruganjem vrijeđati i sramotiti rimsko ime, i toliko su bili drski i

Fregoso je srušio tvrđavu 1514, a vladao je do 1522, kad je Francuze u Genovi zamijenio car.
Godine 1515. Genovu je napao milanski vojvoda Massimiliano Sforza u savezu sa Švicarcima i genoveškim
izbjeglicama porodicama Adorni i Fieschi.
627
Pisa je potpala pod Firencu 1414, ali ju je 1494. Piero Medici prepustio Francuzima. Nakon završetka
pizansko-firentinskog rata (1496-1509) Firentinci su sagradili drugu tvrđavu.
628
209. god. pr. n. e. Kvint Fabije Maksim je na čelu rimske vojske krenuo da vrati Tarentum, koji je bio u
Hanibalovim rukama, osim tvrđave u kojoj je odolijevala rimska posada na čelu s Markom Livijem Makatom.
Tarentum je osvojen zajedničkim jurišem Fabijevih i Makatovih vojnika. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 15-16.
629
Bresci u je zauzeo Gaston de Foix 1512. Usp.: Rasprave, II, 17, i III, 44.

Teopomp.

274

18"

625

626

630

Plutarh, Moralia. Anegdota se ponavlja nekoliko puta: jedanput je to Agezilaj, drugi put Agis, a treći put

631

Francesco Maria della Rovere, urbinski vojvoda (1508-1538), kojega je 1504. posvojio stric Guidobaldo, bio
Julija II. Epizoda je iz 1517. i potvrđuje pretpostavku o dataciji Rasprava.
632 Gnej Manlije
i Marko Fabije Vibulan, 480. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 45. Usp.:
Rasprave ..., I, 36.

je i

nećak

275

bezobrazni, da su nesložni Rimljani postali složni, pa kad je došlo do bitke razbili su ih i
pobijedili. Stoga je jasno koliko se ljudi varaju, kao što smo gore raspravili, kad donose
odluke i kako mnogo puta misle da će nešto dobiti pa to izgube. Mislili su i Veji da će
napadajući nesložne Rimljane odnijeti pobjedu, a napadaj je bio povod da se Rimljani
slože i da njih unište, budući da je povod nesloge u republikama najčešće dokolica i mir
dok je povod slozi strah i rat. I stoga, da su Veji bili pametni bili bi to manje pomišljali
na rat s Rimom koliko su veću neslogu u njemu opažali, pa bi ih nastojali vještim
korištenjem mira ugroziti. Postupak se sastoji u tome da se u nesložnom gradu stekne
povjerenje i među dvjema stranama vješto lavira kao posrednik sve dok ne dođe među
njima do oružane borbe. Kad dođe do oružane borbe, treba slabijoj strani davati laku
podršku, i zato da bi se duže borili i uzajamno iscrpili, i zato da zbog jače pomoći i jedni
i drugi ne bi posumnjali kako ih kaniš potlačiti i njima zavladati. A kad se to dobro
izvede, gotovo se uvijek ostvari cilj. Kao što smo u drugoj raspravi i razmatrajući druge
stvari kazali, 633 grad je Pistoia pripao Firenci upravo zahvaljujući takvoj vještini, jer je
bio razjedinjen, a Firentinci su podržavali sad jednu sad drugu stranu ne pretežući ni na
jednu ni na drugu sve dok ih nisu doveli dotle da se Pistoia, umorna od tako burnog
života, dobrovoljno bacila u naručaj Firenci. 634 Grad Siena izgubio je vlast nad sobom
uz posredovanje Firentinaca tek kad su posredovanja postala slaba i malobrojna. Kad
su, naime, bila velika i jaka, grad je složno branio onoga koji vlada. Navedenim
primjerima želim dodati još jedan. Milanski vojvoda Filippa Visconti više je puta
ratovao protiv Firentinaca računajući na njihovu neslogu i svaki je put izgubio rat. 635
Zato je jadajući se zbog svojih pothvata morao priznati kako je zahvaljujući ludostima
Firentinaca uzaludno potrošio dva milijuna zlatnika. Prevarili su se dakle, kao što je
rečeno, Veji i Toskanci kad su tako mislili i na koncu su ih u jednoj bici Rimljani
svladali. I tako će se ubuduće prevariti svi koji budu smatrali da na takav način i zbog
sličnih razloga mogu pokoriti jedan narod.

umoran od dosadne opsade, odlučio otići. Pošto je već rasformirao logor, oni u gradu
su svi izišli na zidine pa ga, oholi zbog pobjede, nisu poštedili nijedne vrste uvrede,
sramoteći ga, optužujući ga, koreći neprijatelja zbog kukavičluka i lijenosti. Rasrdivši se
Kavad je promijenio naum i ponovno prešao u opsadu, a tolik je bio njegov gnjev zbog
uvrede da je grad u par dana osvojio i poharao. Isto su doživjeli stanovnici Vejija,
kojima, kao što je rečeno, nije bilo dosta što su zaratili protiv Rimljana, nego su ih
riječima izvrijeđali i odlazeći sve do logorske ograde rasrdili su ih više riječima nego
oružjem, pa su i oni vojnici koji se prije nisu rado borili prisiljavali konzule da zametnu
bitku, tako da su njihovi protivnici, kao i prije spomenuti, ispaštali zbog svoje
drskosti. 637 Potrebno je, dakle, da vojni starješine i dobri upravljači republika učine sve
što je potrebno da tih uvreda i pogrda ne bude ni u gradu, ni u njihovoj vojsci, ni među
njima, ni protiv neprijatelja, jer ako se upućuju neprijatelju, nastanu već opisane
nevolje, a još je gore kad ih ima među njima, jer s tim ne prestaju, kao što su to uvijek
mudri ljudi činili. Kad su se rimske legije koje su ostale u Capui urotile protiv
Kapuanaca, kao što će se na određenom mjestu ispripovijedati, 638 i kad je u toj uroti
došlo do pobune, koju je poslije smirio Valerije Korvin, 639 među ostalim uvjetima koje
su im priznali bila je i odluka o vrlo teškim kaznama protiv onih koji ijednom vojniku
prigovore zbog te pobune. Imenovan u ratu protiv Hanibala zapovjednikom stanovitog
broja robova koje su u oskudici ljudi Rimljani naoružali, Tiberije Grakho među prvim
je mjerama izdao nalog da se osudi na smrtnu kaznu tko god ikome od njih spočitne da
je rob. 640 Toliko su Rimljani, kao što je rečeno, smatrali štetnim vrijeđanje ljudi i
spočitavanje zbog neke sramote, jer ništa ne može toliko raspaliti duhove ni potaknuti
veću ljutnju, nego kad se u zbilji ili u šali rekne: »Nam facetiae asperae, quando nimium

ex vero traxere, acrem sui memoriam relinquunt«. 641

XXVII
XXVI

Tko se služi pogrdom i psovkom samo na sebe
nikakve koristi

navlači

mržnju a ne

izvlači

Mislim da je jedna od velikih mudrosti kad se ljudi ustežu kome prijetiti ili koga
riječima vrijeđati, jer ni jedno ni drugo neprijatelju ne oduzimlje snagu, ali zbog jedne

on postaje opreznijim, a zbog druge te više zamrzi i gleda kako će te što vještije napasti.
Osvjetljuju to kao primjer Veji, o kojima se u prethodnom poglavlju raspravljalo i koji
su uvredljivu ratu protiv njih pridodali sramotne riječi, od kojih bi se nastojanjem
svakog vojskovođe morali suzdržavati njegovi vojnici, jer to razljuti neprijatelja i
raspali mu želju za osvetom, a ni u čemu ga, kao što je rečeno, ne sprečava da ti naudi,
tako da sve to postaje oružjem uperenim protiv tebe. Značajan se primjer dogodio u
Aziji, gdje je Kavad, 636 perzijski vojskovođa, nakon dugog boravka kod Amide,
633 Usp.: Rasprave ..., II, 21, i Vladar, XX pogl. Vidjeti i Machiavellijev kratak spis O zbivanjima u Pistoji.
634 U gradu su bjesnile borbe između crnih i bijelih gvelfa, i grad se u travnju 1306. predao Firentincima i
Lukežanima (koji su bili na strani crnih), nakon jedanaest mjeseci opsade.
635 Filippa Maria Visconti, milanski vojvoda (1412-1447), zaratio je s Firentincima 1424. i doživio poraz kod
~a~lod1a ~1429); bezuspješno se umiješao u rat s Lukom 1430; s Firentincima i Genovežanima ponovo se sukobio 1436,
sto Je ~~rs1lo porazom u ~nghiariju 1440, na kraju. je započeo ratovati 1446, ali ga je prekinula smrt 1447. god.
, Kavad 1zdmastlje Sasamda vladao Je Perz!Jom od 488. do 531. Odbio je Rimljanima plaćati danak i pobijedio
. .
1h Je 50J: god., ah Jezbog naJezde Huna na sjeveru bio prisiljen sklopiti mir s Rimljanima i platiti im još veći danak.
Podatak Je IZ Prokop!Ja Cezarejskog, De Bello Persica, I, 7.

276

Mudri vladari i republike treba da se zadovolje pobjedom, jer kad se njom ne
zadovoljavaju najčešće izgube
Služenje nečasnim riječima protiv neprijatelja drskost je, koju najčešće potiču ili
pobjeda ili nada u pobjedu. Zbog te lažne nade ljudi ne griješe samo riječima nego i
djelom. Kad obuzme ljudima grudi, ta ih nada ponuka da prijeđu mjeru, pa najčešće
propuste priliku da steknu sigurnu sreću zato što se nadaju da će steći još veću
nesigurnu sreću. Budući da ta tema zavređuje pozornost, jer se ljudi vrlo često prevare i
to na štetu države, smatram da to mogu dokazati osobito na drevnim i modernim
primjerima, 642 jer se drugačijim razmatranjem to ne može tako jasno dokazati. Pošto je
razbio Rimljane kod Kane Hanibal je poslao izaslanike u Kartagu da dojave pobjedu i
da zatraže pomoć. 643 U Senatu se raspravljalo o tome što treba poduzeti. Stari i mudri
kartaginski građanin Hanan savjetovao je da se pobjeda pametno iskoristi i da se s
637 Za etruščanskog rata, 480-474. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 45.
638
Vidjeti: Rasprave . .. , III, 6.
639 Kapuanska pobuna izbila je 342. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 41.
640 Nakon bitke kod Kane, 216. god. pr. n. e., osam tisuća robova je otkupljeno novcem iz državne blagajne i
naoružano. 214. god. pr. n. e., u bici kod Beneventuma, Tiberije Grakho je obećao slobodu svakom robu koji donese
glavu neprijatelja, ali je morao promijeniti naređenje jer su vojnici, umjesto da gone neprijatelja, gubili vrijeme na
odsjecanje glava, pa im je obećao slobodu ako izvojuju pobjedu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 14-15.'
641 Lat.: Okrutne šale, kad se udaljuju od istine, ostavljaju gorko sjećanje (Tacit, Annales, XV, 68).
642 Usp.: Firentinske povijesti, IV, 14.
643 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 11-13.

277

Rimljanima sklopi mir, jer su ga mogli dobiti pod časnim uvjetima kao pobjednici, i da
se ne čeka da se sklopi kad izgube rat. Cilj je Kartažana trebao da bude Rimljanima
pokazati kako su dovoljno jaki da ih potuku te pošto su pobijedili nisu htjeli prokockati
tu pobjedu zbog nade u veću. Takvu odluku nisu donijeli, ali poslije je kartaginski Senat
dobro uvidio koliko je bila pametna, samo što je već bilo prekasno. Kad je Aleksandar
Veliki već bio osvojio čitav Istok, u ono doba glasovita i moćna republika Tir, koja je
poput Mlečana grad imala na vodi, poslala mu je izaslanike da mu kažu kako mu želi
biti na usluzi i kako mu nudi poslušnost koju hoće, ali kako ne žele prihvatiti ni njega ni
njegove ljude na svojem području, na što ih je Aleksandar, ljut što mu jedan grad hoće
zatvoriti vrata koja mu je cio svijet otvarao, odbio i ne prihvativši njihove uvjete poslao
je vojsku da ih opsjeda. 644 Grad je bio na vodi, izvrsno snabdjeven namirnicama i svime
što je potrebno za obranu, tako da je nakon četiri mjeseca Aleksandar uvidio da mu
jedan grad dovodi u pitanje slavu koju mu mnoga druga osvajanja nisu ugrožavala, pa
je odlučio da se pokuša sporazumjeti i da pristane na ono što su oni sami od njega
zahtijevali. Upravljači u Tiru, međutim, ne samo što nisu htjeli prihvatiti sporazum, jer
su se toliko uzoholili, nego su čak poubijali pregovarače. Aleksandar se na to razljutio i
s tolikom je snagom na njih navalio da je grad osvojio i srušio, a ljude poubijao i
porobio.
Godine pet stotina i dvanaeste na firentinsko je područje stigla španjolska vojska
da u Firencu vrati Medicije i da gradu udari namet, a doveli su je građani iznutra
potaknuvši Španjolcima nadu da će se netom budu na firentinskom području boriti na
njihovoj strani. Kad su stigli na ravnicu nisu nikoga otkrili, a kako su bili u oskudici sa
snabdijevanjem pokušali su doći do sporazuma. To uzoholjeli narod Firence nije
prihvatio, pa je zato izgubio Prato i upropastio državu. 645
Iz toga ishodi da vladari, kad ih napadne netko tko je mnogo jači, ne mogu počiniti
grešku nego što je neprihvaćanje bilo kakva sporazuma, osobito kad im se nudi, jer
uvjeti nikad neće biti toliko nepovoljni da za onoga tko ih prihvaća neće sadržavati
neku korist i dio njegove pobjede. 646 Narod se Tira naime morao zadovoljiti da od
Aleksandra prihvati uvjete koje mu je prije odbacio, a dovoljna im je pobjeda bila što su
tako velikog čovjeka oružjem prisilili da se podvrgne njihovoj volji. I firentinski se
narod morao zadovoljiti i te kakvom pobjedom, kad je francuska vojska popustila
nekim njegovim željama i nije sve svoje ispunila, jer je ta vojska namjeravala promijeniti
u Firenci vlast i odvratiti je od privrženosti Francuskoj te izvući od nje novaca. Da su od
triju stvari Španjolci dobili dvije potonje, a da je firentinski narod zadržao jednu, a to će
reći vlast, za svakoga bi to bilo neko časno rješenje i poneko zadovoljstvo. Narod nije
smio voditi računa o onim dvjema stvarima, budući da je sačuvao živu glavu. Čak da je
mogao nazrijeti i veću pobjedu, i gotovo sigurnu, nije smio u igri s fortunom baciti svoju
zadnju kartu, što nitko mudar ne bi stavio na kocku ako ne bi morao. 647 Otišavši iz
Italije, u kojoj se šesnaest godina dičio slavom, u domovinu, kamo su ga njegovi
veću

644 332. god. pr.
n. e., nakon sedmomjesečne opsade, Aleksandar je zauzeo Tir i za odmazdu ubio 8000 njegovih
stanovnika a 30.000 otjerao u roblje. O tome su pisali Plutarh i Diodor Sicilski, ali Walker smatra da je Machiavellijev
izvor Kvint Kurcije Ruf, De Rebus gestis Alexandri, u firentinskom izdanju iz 1507, IV, 7-19.
645
Godine 1512. održan je sabor u Mantovi (Dieta) na kojem su članovi Svete lige odlučili da vrate Medicije u
Firencu. Međutim, i Machiavelli je sudjelovao u odluci da se Prato brani, misleći da će se njegova narodna milicija
djelotvorno oduprijeti, no ona se nakon prvih okršaja razbježala. 29. kolovoza pao je Prato, a pristaše Medičejaca
prevagnuli su i 31. kolovoza otjerali gonfalonijera Soderinija. Giuliano Medici je l. rujna ušao u grad, i to je bio kraj
Firentinske republike.
646
Usp. Machiavellijev kratak spis Rasprava o firentinskim zbivanjima (Discursus Florentinarum rerum post

mortem iunioris Laurentii Medices).
647
Usp.: Rasprave ..., I, 22-23.

278

Kartažani pozvali da im pomogne, Hanibal je našao poražene Hazdrubala i Sifaksa, 648
izgubljeno numidijsko kraljevstvo, zbijenu među svoje zidine Kartagu, kojoj su on i
njegova vojska preostali kao jedino utočište. Znajući da je vojska zadnja karta njegove
domovine, nije ju htio odigrati prije nego sve drugo učini, pa se nije stidio zatražiti mir
smatrajući - ako uopće ima kakve pomoći njegovoj domovini - da je to mir a ne rat.
Kad mu je poslije mir bio uskraćen, morajući izgubiti nije se propustio boriti, 649 jer je
držao da može i pobijediti, a izgubi li slavno će izgubiti. Pa ako je Hanibal, čovjek
obdaren tolikom vrlinom, imajući još čitavu vojsku, prije tražio mir nego bitku kad je
uvidio da će izgubivši borbu njegova domovina postati porobljena, što treba da uradi
onaj tko imade manje vrline i manje iskustva od njega? Ljudi, međutim, griješe što ne
znaju koja je granica njihovim nadama, pa se s pouzdanjem u nju i ne odmjeravajući
drugačije svoj položaj upropaštavaju.
XXVIII

Koliko je republici ili vladaru opasno ako se ne osvećuju za uvrede protiv
javnosti i protiv pojedinca
Što sve ljudi poduzimaju u ljutnji lako je doznati po onome što se dogodilo
Rimljanima, kad su trojicu Fabija poslali kao izaslanike Francuzima, koji su došli da
napadnu Toskanu, a napose Chiusi. 65 Kad je naime narod Chiusija poslao po pomoć u
Rim, Rimljani su Francuzima poslali glasnike, da im u ime rimskog naroda dadnu na
znanje zahtjev da odustanu od rata protiv Toskanaca. Kad su stigli, spretniji na djelu
negoli na riječima, glasnici su se čim je započela bitka između Francuza i Toskanaca
među prvima stali boriti protiv Francuza, a kad su ih ovi prepoznali svu su srdžbu koju
su osjećali protiv Toskanaca okrenuli protiv Rimljana. Srdžba im se povećala kad su
poslavši svoje izaslanike da se rimskom Senatu požale zbog te uvrede i zatraživši da im kao
zadovoljštinu izruče trojicu spomenutih Fabija, doživjeli ne samo da im ih ne izruče ili
da ih na drugačiji način kazne, nego da ih čak na zborovima izaberu kao tribune s
konzularnom vlašću. Vidjevši da su ona trojica dobili počast umjesto da budu kažnjeni,
Francuzi su smatrali da je sve to bilo učinjeno kako bi se prema njima pokazalo
potcjenjivanje i kako bi im se nanijela sramota, pa se njihov bijes toliko ražestio da su
napali Rim i osvojili ga, osim Kapitala. Rimljani su poraženi samo zato što nisu
poštovali pravdu, jer mjesto da glasnike koji su se ogriješili contra ius gentiuni'51 kazne,
oni su im odali priznanje. Stoga treba razmotriti koliko svaka republika i svaki
vladar moraju voditi računa o tome da na sličan način ne vrijeđaju ne samo neku
zajednicu nego i pojedinca. Kad, naime, čovjeka jako uvrijede ili javnost ili pojedinac,
pa odmazdom ne dobije zadovoljštinu, živi li u republici nastoji se makar i uz njezinu
propast osvetiti; živi li pod vladarom, ako je imalo hrabar nikad se ne smiruje; sve dok
mu se na bilo koji način ne osveti, makar i sam vidio da će zbog toga zlo proći. Ljepšeg i
vjerodostojnijeg primjera nema od onoga što ga u potkrepu toga pruža Filip Makedonski, otac Aleksandrov. Imao je on na svojemu dvoru Pauzaniju, lijepa i plemenita

°

64 S Scjpion Afrički je 203. god. pr. n. e. pogazio sporazum s
Kartagom da napusti Afriku u zamjenu za
Hanibalov odlazak iz Evrope, i porazio kartašku vojsku pod zapovjedništvom Sifaksa i Hazdrubala, Giskova sina.
649 202. god. pr.
n. e. u bici kod Zame.
65
Kvint Fabije Ambust i njegova dva brata su kao rimski poslanici ubili 390. god. pr. n. e. galskog zapovjednika.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 35-37.
651 Jus gentium - pravo naroda, nepisano pravo koje se primjenjuje u odnosima između država ili između
stranaca i Rimljana, a sastoji se od pravila običajnog prava koje svi priznaju. Približava se pojmu prirodnog prava (ius

°

natura le).

279

mladića, 652 u kojega je bio zaljubljen Atal, jedan od Filipovip prvaka. Pošto je u više

navrata zahtijevao da mu popusti, a on je takvim stvarima bio nesklon, odlučio je da
prijevarom i na silu dobije ono što je vidio da drugačije ne može dobiti. I priredivši
svečanu gozbu, kojoj su prisustvovali Pauzanija i mnogi drugi velikaši, pošto su se svi
ponajeli i ponapili, dao je Pauzaniju uhvatiti, pa pošto ga je doveo u škripac nije samo
dao oduška svojoj pohoti nego je dopustio da ga mnogi drugi na sličan način siluju. Na
tu se sramotu Pauzanija više puta potužio Filipu, koji mu je neko vrijeme pothranjivao
nadu da će ga osvetiti, ali je Atala imenovao guvernerom jedne grčke provincije. Zbog
toga je Pauzanija, vidjevši da njegov neprijatelj dobiva položaj a ne kaznu, cio svoj bijes
okrenuo ne prema onome tko ga je osramotio, nego protiv Filipa koji ga nije osvetio, pa
ga je ubio jednog svečanog jutra, za vrijeme svadbe Filipove kćeri, udane za Aleksandra
Epirskog, kad je išao u hram između dvojice Aleksandara, zeta i sina. Taj je primjer vrlo
sličan primjeru u vezi s Rimljanima, i treba da ga upamte svi koji vladaju: nikad čovjeka
ne treba tako malo cijeniti pa smatrati da on, podnoseći uvredu za uvredom, ne
pomišlja na to kako će se makar uz najveću svoju opasnost i bilo koju štetu osvetiti.

XXIX
Fortuna zasljepljuje ljudima dušu kad ne želi da se oni opru njezinim
ciljevima
Razmotri li se dobro kako ljudski život protječe, opazit će se da mnogo puta nešto
iskrsne ili dođe" do zgoda, koje nebo nikako nije htjelo spriječiti. A kad se ovo o čemu
govorim dogodilo u Rimu, gdje su vladali tolika vrlina, tolika vjera i takav red, nije
čudo da se mnogo češće događa u gradu ili pokrajini gdje nema takvih svojstava. A
kako je riječ o primjeru koji vrlo značajno pokazuje moć neba nad ljudskim zgodama,
Tito Livi je opširno i osobito djelotvornim riječima to osvjetljuje veleći 653 kako je nebo s
nekim ciljem željelo da Rimljani upoznaju njegovu moć pa je najprije odlučilo da
pogriješe Fabiji, koji su kao izaslanici otišli Francuzima, i putem njihova postupka ih je
potaknulo da zarate protiv Rima. Zatim je, da bi suzbila rat, naredilo da se u Rimu ne
učini ništa dostojno rimskog naroda, pošto je prije odredilo da Kamilo, jedini koji je
mogao doskočiti tom zlu, bude poslan u progonstvo u Ardeju. Kad su zatim Francuzi
krenuli prema Rimu, oni koji su mnogo puta imenovali diktatora kako bi odoljeli navali
Volščana i drugih svojih pograničnih neprijatelja, kad su Francuzi došli nisu ga
imenovali. Još kad su izabirali i novačili vojnike, to su činili traljavo i bez ikakve
posebne pomnje, i tako su lijeno prihvatili oružje da su se jedva stigli suprotstaviti
Francuzima na rijeci Aliji, deset milja od Rima. 654 Tu su tribuni podignuli logor bez
ikakve pomnje, ne istraživši prije toga mjesto, ne okružujući se opkopom i ogradom, ne
rabeći ikakvu ljudsku ili božansku pomoć. A kad su se postrojavali za bitku, postrojbe
su im bile prorijeđene i slabe, tako da ni vojnici ni časnici nisu učinili išta dostojno
rimske discipline. Poslije je izbila borba bez imalo krvi, jer su pobjegli prije nego što su
bili napadnuti, i većina je otišla u Veji, a drugi su se povukli u Rim, gdje su i ne ulazeći u
svoje kuće ušli u Kapitol, tako da Senat, umjesto da misli kako će braniti Rim, nije ni
vrata zatvorio a kamoli što drugo učinio, i dijelom je pobjegao, dijelom je s ostalima
ušao u Kapitol. Ipak, br~neći ga postrojili su se s više reda, jer ga nisu opteretili

nekorisnim ljudima, snabdjeli su se koliko god su mogli vtse zttom kako bi mogli
izdržati opsadu, a nekorisna gomila staraca, žena, djece većinom je pobjegla u susjedne
gradove, dok su drugi ostali u Rimu plijenom Francuza. Ukratko, tko god je čitao o
zgodama tog naroda u dugom prethodnom razdoblju a zatim u tom vremenu, nikako
ne bi mogao povjerovati da je riječ o jednom te istom narodu. I pošto je o cijeloj toj
zbrci ispričao, Tito Livije ovako zaključuje: »Adea obcoecat animos fortuna, cum vim
suam ingruentem refringi non vult«,655 a zaključak ne može biti bolji. Stoga ljudi koji
redovito žive u velikoj nevolji ili u veliku blagostanju zaslužuju manje pohvale ili manje
pokude. Najčešće ih naime do propasti ili do veličine dovodi velika lakoća koju im
dodjeljuje nebo pružajući im priliku ili oduzimljući im mogućnost da djeluju u skladu s
vrlinom. Kad želi ostvariti velike stvari fortuna izabere čovjeka takva duha i takve
vrline da on spozna prilike koje mu ona pruža. 656 Isto tako, kad nešto želi potpuno
upropastiti ona odabere ljude koji tu propast potpomognu. A ako se nađe tko bi joj se
mogao oprijeti, ona ga ili ubije ili ga liši svih sposobnosti da išta dobro učini. Tu se
dobro vidi kako je fortuna, da bi povećala Rim i dovela do veličine do koje je dospio,
smatrala kako je potrebno da ga tuče, kao što ćemo nadugo raspraviti na početku iduće
knjige, ali ga nije željela potpuno uništiti. I zato je ona htjela da Kamilo ode u
progonstvo a ne da umre, da se osvoji Rim a ne Kapitol, naredila je da Rimljani ne
pomisle ni na što dobro kako bi obranili Rim, no da bi se zaštitio Kapitol sve su
poduzeli. Da bi Rim bio osvojen htjela je da većina vojnika poraženih na Aliji odu u
Veji, i tako je prekinula sve putove za obranu grada Rima. Radeći na svemu kome, sve je
pripremila da opet bude osvojen, jer je cijelu jednu rimsku vojsku odvela u Veji, a
Kamila u Ardeju, kako bi se mogla skupiti velika snaga pod vojskovođom koji se nije
ocrnio nikakvim gubitkom, besprijekorna ugleda zbog ponovnog osvajanja domovine.
Valjalo bi u potvrdu rečenoga navesti koji noviji primjer, ali ne smatram da su potrebni,
jer ovaj može svakoga zadovoljiti, pa ću od toga odustati. Ponovno tvrdim kako je to
živa istina i kako sve povijesti potvrđuju da ljudi fortuni mogu ići u susret a ne mogu joj
se oprijeti, mogu plesti njezine osnove, a,ne mogu ih prekinuti. Ne smiju nikada klonuti,
budući da joj ne poznaju cilja, a ona uvijek kreće zaobilaznim i nepoznatim putevima,
pa se uvijek moraju nadati, a nadajući se ne klonuti, makar kakva ih sudbina zatekla i
makar u kakvoj se nevolji našli. 657

xxx
Republike i vladari koji su zaista moćni ne kupuju savezništva novcem nego
vrlinom i ugledom snage
Rimljani su bili u opsadi na Kapitolu i, premda su očekivali pomoć iz Vejija i od
Kamila, natjerani izgladnjivanjem, odlučili su se na pregovore s Francuzima oko
svojega iskupljivanja stanovitom količinom zlata, 658 i dok se u skladu s ugovorom zlato
već mjerilo, prispio je Kamilo sa svojom vojskom, jer je, veli povjesničar, fortuna htjela
ut Romani aura redempti non viverent.659 To je značajno ne samo za ovaj kontekst,
655

v,

Lat.: Toliko sudbina zaslijepi ljudski duh kad ne želi da snaga njezina toka bude skršena (Tito Livi je, nav. dj.,

37).
656

Ovdje Machiavelli pod fortunom razumijeva više proviđenje nego objektivne okolnosti. Usp.: Vladar, XXV

pogl.
657

652

Događaj se zbio 336. god. pr. n. e. Machiavelli koristi Justina, Historiae, IX, 6 (po firentinskom izdanju iz

653

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 35-37. i 48-55.
390. god. pr. n. e.

1510).
654

280

Takav stav omogućuje i Machiavellijev osobni optimizam i poimanje života kao vita activa.
Otkupnina je bila ponuđena u iznosu 1000 libri zlata (l libra= 327,45 g), ali su Gali varali pri mjerenju, na
što ih je upozorio tribun, kojega su oni zatim izvrijeđali. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 49.
659 Lat.:
da Rimljani ne požive zahvaljujući otkupu u zlatu. Tito Livije (ibid.) kaže da bogovi i ljudi nisu dali
Rimljanima da prežive otkupom.
658

281

nego i za sve što je poslije ta republika učinila. Rimljani nikad gradove nisu osvajali
novcem, nikada nisu mir kupovali, nego su uvijek sve dobivali vrlinom svojega oružja.
To ne vrijedi, ja mislim, ni za koju drugu republiku. Između ostalih znakova u kojima se
p~epoznaje moć jedne države treba pogledati u kakvim je odnosima sa svojim susje~Ima, a kad se ponaša tako da joj susjedi radi prijateljstva s njom plaćaju danak, to je
s1g~ra?, zn~k .da
riječ o moćnoj državi. Kad, međutim, koliko god slabiji od nje,
susJedi IZ nJe IZvlace novac, to je očit znak njezine slabosti.

i:

Čitajte rimsku povijest pa ćete vidjeti kako su pogranični susjedi Rimskog Carstva,
Marseljci, Edui, Rođani, sirakuški Hijeron, kraljevi Eumen i Masinisa, 660 da bi s njim
bili u prijateljstvu, sudjelovali u njegovim troškovima i za njegove potrebe plaćali danak
očekujući od njega kao jedinu nagradu da ih štiti. Suprotno se događa u slabim
državama, počevši s našom Firencom u prošlim vremenima, dok je uživala najveći
ugled, .kad u ~on:anji nije bilo velikašića koji od nje nije dobivao potporu, a davala ju je
uz to 1 PerugmCima, Castellu i svim ostalim svojim susjedima. 661 Da je taj grad bio
vojnički sposoban i snažan, sve bi bilo drugačije, jer svi bi njoj davali novac da ih zaštiti
i ne bi nastojali svoje prijateljstvo njoj prodati, nego od nje kupovati njezino. A takvi
kuk~vice nisu bili samo Fire?tinci, nego i Mlečani, i francuski kralj, koji ima tako veliko
kraljevstvo, a plaća danak Svicarcima662 i engleskom kralju. Sve je to tako zato što su
razoružali svoj narod i što su taj kralj i ostali gore spomenuti radije uživali vrijeme svoje
vlasti pljačkajući narod i izbjegavali više zamišljanu nego pravu opasnost, nego da ih
osiguraju i da svoju državu trajno usreće. Takvo slabo ponašanje određeno vrijeme
donosi neki mir, ali kako vrijeme protječe, uzrokuje nepopravljivu nevolju, štetu i
propast. Predugo bi bilo pripovijedati koliko su puta Firentinci, Mlečani i Francuzi663
kupov~li izbjegavanje rata i koliko su puta podlegli sramoti kojoj su Rimljani podlegli
samo Jedan put. Predugo bi bilo pripovijedati koliko su gradova Firentinci i Mlečani
kupili osjetivši posljedice, kao što se osjete zbog svega što se kupuje zlatom a ne zna se
braniti oružjem. Tu su velikodušnost i taj način života Rimljani primjenjivali dok su bili
slobodni, no kad su došli pod careve i kad su carevi počeli biti zli i više voljeti sjenu nego
sunce, stadoše se i oni iskupljivati sad od Parta, sad od Germana, sad od drugih
susjednih naroda, što je bio početak propasti velikog carstva. Slične nevolje nastaju
zbog razoružavanja vlastitog naroda, a od toga potječe još veća, da te neprijatelj što ti se
više približava nalazi sve slabijim. Tko se, naime, ponaša na taj način slabo se odnosi
prema podanicima koji su unutar njegove vladavine, a dobro prema onima koji su na
granicama njegove vladavine, kako bi mogao imati ljude sklone da neprijatelja drže na

odstojanju. 664 Zbog toga, da bi ga držao na odstojanju, on plaća velikaše i narode u
susjedstvu svojih granica. Zahvaljujući tome tako uređene države donekle se opiru na
granicama, ali kad ih neprijatelj prijeđe, nema im više nikakva spasa. A ne vide kako je
njihov postupak u raskoraku sa svakim dobrim načelom. Jer oboružati treba srce i
životne dijelove tijela, a ne njegove ekstremitete, jer se bez njih živi, ali bez životnih se
dijelova umire, a te države razoružavaju srce a naoružavaju ruke i noge.
Kakve su posljedice takva nevaljalog ponašanja u Firenci vidjelo se i vidi se
svakodnevno: čim koja vojska prijeđe granice i primakne se srcu ne nailazi ni na kakav
otpor. Mlečani su prije par godina dokazali to isto, 665 i da njihov grad nije bio okružen
vodom, bio bi mu došao kraj. Takva iskustva nije tako često bilo u Francuskoj, jer je
njezino kraljevstvo toliko veliko da imade malo jačih neprijatelja. Pa ipak, kad su tisuću
pet stotina i trinaeste to kraljevstvo napali Englezi, cijela se ta zemlja prestravila, a sam
kralj i svi ostali smatrali su kako je dovoljan jedan poraz666 da izgube državu.
Rimljanima se događalo suprotno, jer što god se neprijatelj više približavao Rimu sve se
više uvjeravao u njegovu obrambenu sposobnost. To se očitovalo za Hanibalova
dolaska u Italiju, kad su nakon toliko pogibija vojskovođa i vojnika Rimljani uspjeli ne
samo odoljeti neprijatelju nego i dobiti rat. 667 Sve to duguju dobro naoružanom srcu, a
o ekstremitetima su vodili malo računa. Temelj je, naime, njihove države bio narod
Rima, latinsko ime i drugi saveznički gradovi u Italiji te njihove kolonije, iz kojih su
dobivali toliko vojnika da im je to bilo dovoljno za borbu i prevlast u svijetu. A da je
tome tako pokazuje pitanje koje je Kartažanin Hanan upravio Hanibalovim izaslanicima nakon poraza kod Kane: pošto su oni stali veličati Hani balove podvige, Hanan ih
je upitao je li itko od rimskog naroda došao od njih tražiti mir i jesu li se ijedna latinska
kolonija ili drugi grad pobunili protiv Rimljana, a kad su oni i jedno i drugo zanijekali,
odgovorio im je Hanan: »Ovaj rat još nije ni započeo<<. 668 Iz ove rasprave i iz onoga što
smo na drugom mjestu više puta govorili jasno se vidi kolika je razlika između
postupaka sadašnjih i drevnih republika. Zbog toga se također svakodnevno događaju
izvanredni gubiei i izvanredne pobjede. Kad ljudi naime oskudijevaju vrlinom, fortuna
pokazuje svoju veliku moć, a kako je ona prevrtljiva, često se mijenjaju i republike i
države, i mijenjat će se sve dok se ne uzdigne netko tko toliko voli drevna vremena da
njome može upravljati tako da joj ne da povod pokazivati pri svakom izlasku sunca
koliko je moćna. 669

XXXI

Koliko je opasno vjerovati prognanicima
660
..

Stanovnici Massilije (današnjeg Marseillea) poslali su pomoć Publiju Korneliju Scipionu kad je došao u
MassiiiJU 218. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXI, 26.
. Eude, galski narod između Loire i Saone, kao saveznike Rimljana poharali su 123. god. pr. n. e. Alobrožani
(Ep1tom LXI knJige); VRođanisu pomagali Rimljanima u ratu s Antiohom 192-190. god. pr. n. e., i protiv Filipa V
Makedonsk~g; makusk1 tiranm HIJeron II, pergamski kralj Eumen II i masilijanski, a zatim i numidski kralj Masinisa
b1h su nmski saveznici.
661
.
Mac~iavelli to zna iz vlastitog iskustva, jer je 1499. bio u diplomatskim misijama u Forliju da bi se dogovorio
0 Iznow. koJI .cevFire~ca plaćati Ottavianu Riariju (sinu Caterine Sforza), 1505.
u Perugi da bi unajmio Giampaola
Baghomp,. a nJec)e bila, zapravo, o danku koji bi se plaćao kao »najam« za vojničke usluge. Machiavelli je bio među
omma koJI su traz1h smrtnu kaznu za vladara Citta di Castello, Paola Vitellija koji se, unajmljen u ratu protiv Pise, nije
dovolJno hrabro bono protiv neprijatelja. Usp.: Vladar, XII pogl.
662
Franjo I je 29. stud~noga 1516. potpisao ugovor u Fribourgu (zvan La Paix perpetuelle) po kojemu se
Francuska obavezala Isplatiti Svicarcima 700.000 škuda, unajmiti 4000 švicarskih pješaka svake godine i platiti
svakome od tnnaest kantona po 2000 franaka.
663
Luj XI se još 1475. u Picquignyju obavezao da Edwardu IV godišnje plaća 50.000 zlatnih kruna; 1492. u
Etaplesu Karlo VIII se obavezao platiti 620.000 kruna za pomoć Engleza Ani Bretanjskoj, a Lu j XII je 1514. povećao tu
svotu. Godme 1525. Franjo I je Henriku VIII obećao 100.000 kruna godišnje (Walker).

282

Ne smatram neumjesnim u ovim raspravama razmotriti koliko je opasno vjerovati
onima koji su protjerani iz svoje domovine, budući da se time moraju svakodnevno
baviti oni koji upravljaju državom. To mogu najbolje pokazati na temelju značajnog
primjera o kojemu je u svojoj povijesti govorio Tito Livije, iako je to mimoilazilo
njegovu temu. 67 Kad je Aleksandar Veliki sa svojom vojskom prešao u Aziju, njegov

°

664
Machiavelli je pristaša ideje o »naoružanom narodu«, ali i sam uviđa zašto se to ne provodi u djelo: jer bi se
naoružavanje stanovništva iskoristilo u unutrašnjim borbama. Usp.: Rasprave . .., I, 6; Vladar, XX pogl; Umijeće
ratovanja (o tome kako su rimski narod razoružali August i Tiberije).
665
Riječ je o porazu koji su Mlečani doživjeli od Španjolaca 1513. kod Vicenze.
666
Bitka kod Guinegatte (poznata i kao »bitka ostruge«), 16. kolovoza 1513. Usp.: Rasprave ..., I, 21.
667
Usp.: Rasprave . .., II, 12.
668
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 13.
669
Fortuna će prevagnuti samo ako joj to dopusti vrlina. Iako Machiavelli prije govori o fortuni kao providnosti,
ovdje nema mjesta fatalizmu. Usp.: Vladar, XXV pogl.
670
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 3, 17. i 24.

283

zet i u~ak, epirs~i kralj Aleksandar, 671 sa svojim je ljudima došao u Italiju, gdje su ga
pozvah prognam Lukanci, koji su mu ulijevali nadu da s njihovom pomoću može
osvoj~t~ čitavu tu provinciju. Čim je pun nade i povjerenja u njih došao u Italiju, oni su
ga ubili, zato što su dobili obećanje da će se ubiju li ga vratiti u svoju domovinu. Stoga je
jasno kolik? su isprazni povjerenje i obećanja kad se odnose na one koji su lišeni.svoje
do.n.10vine. Sto se povjerenja tiče naime, treba smatrati da će te oni, kad god im se pruži
pnhka da se na drugi način a ne tvojom pomoći vrate u domovinu, napustiti i prikloniti
se drugome, unatoč bilo kakvu obećanju koje su ti dali. A što se ispraznog obećanja i
nade tiče, oni toliko jako žele da se vrate kući da prirodnima smatraju mnoge neodržive
~tvari: ~ajima mnoge pridodaju, pa ti s onim što vjeruju i s onim što kažu da vjeruju
IspunJaJU nadu, tako da se· osloniš na nju i uzalud trošiš ili upuštaš u pothvat zbog
kojega se upropastiš.
Uz spome-nuti Aleksandrov dovoljan mi je primjer Atenjanina Temistokla, koji je,
p~bunivši s.e pobjegao Dariju u Aziju, 672 gdje mu je toliko toga obećao, ako ovaj bude
htio napasti Grčku, da se Darije odlučio na taj pothvat. Budući da se nije mogao držati
obećanja, Temistoklo se, ili zbog srama, ili zbog straha od ispaštanja, otrovao. Pa ako je
pogriješio tako sjajan čovjek kakav je bio Temistoklo, treba smatrati da još više _griješe
oni što nemaju njegove vrline a dopuštaju da ih zavede želja ili njihova strast. Ne treba,
dakle, da se prenagljuje vladar u odluci koju mu savjetuje prognanik, jer se većinom ili
os~.amoti ili. doživi golemu štetu. A kako rijetko kad uspijeva oduzimanje gradova
pnJev~rom 1 dogovorom s pouzdanicima koji se u njima nalaze, čini mi se da nije
neumJesno o tome raspravljati u idućem poglavlju, na temelju razmatranja o tome kako
su ih Rimljani osvajali.

XXXII
Kako su Rimljani zauzimali gradove
Budući da su svi Rimljani bili zaokupljeni ratom, uvijek su ratovali tako da su u
pogledu troškova i u odnosu na sve ostalo što se od rata očekuje bili na koristi. T o je
razlog što su se čuvali od toga da gradove zauzimlju opsadom, jer su smatrali da to
iziskuje toliko troškova i da je toliko nepovoljno te uvelike nadmašuje korist koja se
može iz osvajanja izvući, pa su zato mislili kako je bolje i korisnije gradove podjarmljivati na bilo koji drugi način samo ne opsadom. Otud u tolikim ratovima i u tolikim
godinama imade vrlo malo primjera da su oni primjenjivali opsadu. Gradove su dakle
osvajali ili napadajem na njih ili njihovom predajom. Napadaj su obavljali ili silom i
otvorenom žestinom, ili silom pomiješanom s prijevarom. Otvorena se žestina sastojala,
ili u napadaju koji nije tukao po zidovima (a to su nazivali aggredi urbem corona,673 jer
je cijela vojska okruživala grad i sa svih strana po njemu tukla), i mnogo su puta
uspij~vali jednim napadaLem zauzeti grad makar bio i vrlo velik, kao kad je Scipion
osVOJIO Novu Kartagu u Spanjolskoj; 674 ili su se, kad takav napadaj nije bio dovoljan,
.
Aleksa~dar se 336._god. pr. n. e. oženio kćerkom Filipa Makedonskog, sestrom Aleksandra Velikog. Baš na
tOJ s~~dbi PauzanlJa Je ubw Filipa. 332. god. pr. n. e. Aleksandar Epirski je došao u Italiju, sporazumio se s Rimom i
okruzi~ ~e luk~nskim IzbJeglicama, koji su ga 326. god. pr. n. e. izdali i ubili.
7 Temistoklo Je .426. god: pr. n. e. otišao u dobrovoljno progonstvo, ali ne kod Darija I, koji je
,
umro još 485,
vec kod Artakserksa, koJI Je naslijedio Kserksa 465. god. pr. n. e. Čini se da ga je perzijski kralj dao otrovati. Usp.:
Plurarh, Themistocles, I, 138 .
673
.
Lat.: napad na grad okrunjivanjem. Prvi put spominjan kod opsade Kominija, 290. god. pr. n. e., u trećem
sammtskom ratu. VIdjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 53.
674 210
· Livije,
·
· go d ·pr. n. e. v·d·
1 Jeti:· Tito
nav. dj., XXVI, 42-46. Usp.: Umijeće ratovanja, VIL
671

284

ustremljivali prema zidinama i rušili ih mal jevima ili drugim svojim ratnim napravama.
Znali su načiniti i podzemni rov i kroza nj ući u grad ~tako su osvojili Veji), 675 ili su, da
bi došli u jednak položaj kao i branitelji zidina, podizali drvene tornjeve, ili su uz
izvanjski dio zidina pravili zemljane nasipe da bi se uspeli iznad njihove visine. Što se
tiče prvog načina napadanja, zaokruživanjem, branitelji su gradova brže dolazili u
opasnost i nesigurnija im je bila obrana, jer je na svakom mjestu trebalo biti porazmješteno mnogo branitelja. A kako ih ili nije bilo toliko da mogu bilo izdržati cijelo
vrijeme, bilo mijenjati se, ili, ako su mogli, nisu svi bili jednako hrabri da odolijevaju,
čim bi borba za njih slabo krenula na nekom mjestu svi su gubili bitku. Stoga su, kao što
sam rekao, na takav način mnogo puta uspijevali. Kad, međutim, odmah ne bi bilo
uspjeha, nisu se mnogo trudili da opet pokušaju, jer je to bilo opasno za vojsku:
rastegnuta, naime, u tolikom prostoru, ostajala bi nemoćna da se odupre onima iznutra
ako bi prodrli, a poremetile bi im se i postrojbe i izmorili vojnici, pa su zato takav način
napadaja pokušavali samo jedan put, i to iznenada. Što se tiče rušenja zidina, oni koje
su napadali branili su se, kao. i u sadašnje doba, iz opkopa. A rovovima su odolijevali
gradeći proturovove, pa su se od neprijatelja iz njih branili, ili su iznalazili druga
sredstva, pa su tako na primjer burad punili perjem, i zapalili, i stavljali u rov, i dimom i
smradom neprijatelja sprečavali da uđe, a ako su ih napadali tornjevima, nastojali su ih
vatrom srušiti. A što se tiče zemljanih nasipa, zid bi rušili pri dnu vukući unutra zemlju
koju su oni izvana gomilali, pa kako se zemlja izvana postavljala a iznutra otklanjala,
nasip ne bi rastao. Takvi se napadi ne mogu dugo obavljati, nego treba, ili ih prekinuti,
kao Scipion kad je u Africi napao Utiku 676 i kad je nije uspio osvojiti pa je opsadu
obustavio i nastojao poraziti kartaginsku vojsku, ili se opredijeliti za opsadu kao što su
Rimljani učinili u Vejiju, Capui, Kartagi, Jeruzalemu i sličnim gradovima koje su
opsadom zauzeli. 677 Što se tiče osvajanja gradova silom i lukavstvom ujedno, tako su
Rimljani osvojili Palepolis 678 sporazumjevši se s unutrašnjim saveznicima: takvih su
osvajanja Rimljani i drugi mnogo pokušali, a rijetko su uspijevali, zato što i najmanja
prepreka poremeti plan, a prepreke lako nastaju. Urota se, naime, otkrije prije nego se
provede u djelo, a lako se otkrije i zbog izdaje onih s kojima je bila dogovorena i zbog
poteškoća da se ostvari, budući da se mora doći u dodir s neprijateljem i s osobama s
kojima je dopušteno razgovarati samo pod nekom izlikom. No ako se urota ne otkrije
dok se priprema, kad je treba provesti u djelo iskrsne tisuću poteškoća. Jer stigneš li
prije vremena ili zakasniš, sve se pokvari; čuje li se sumnjiva buka, kao guske na
Kapitolu, prekine li se uobičajeni red, do~e li i do najsitnije greške, i do najsitnijeg
propusta, pothvat je upropašten. Treba k tome dodati i noćni mrak, koji izaziva još veći
strah u onoga koji radi na opasnom pothvatu. A kako je većina ljudi koji se vode u
takve podvige bez iskustva u odnosu na teren, kraj i mjesto gdje su dovedeni, zbune se,
prepanu i zapletu i zbog najmanje nenadane nezgode. Zbog svake lažne predodžbe
kadri su pobjeći. A nitko nikad nije bio sretniji u takvim zaplotnjačkim noćnim
pothvatima od Arata Sicionskog, 679 koji je u njima bio isto toliko valjan koliko je u
675

396. god. pr. n. e. Podzemni tunel dao je iskopati Marko Furije Kami!. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 19.;
usp.: Rasprave ..., II, 13.
676
Scipion Afrički je 204. i 203. god. pr. n. e. uzalud opsjedao Utiku i morao prekinuti opsadu zbog opasnosti
od ~artaške ~Ojske kojom su zapovijedali Hazdrubal i Sifaks. Nakon njihova poraza i Utika se predala. Vidjeti: Tito
LIVlJe, nav. dj., XXIX, 34-35. Usp.: Umijeće ratovanja, VIL
677
Opsada Veja 404-396. god. pr. n. e., opsada Capue 212. god. pr. n. e., opsada Kartage 146. god. pr. n, e.,
opsada Jeruzalema 63. god. pr. n. e.
678
Palepolis, antički grčki grad blizu kojega se razvila rimska naseobina Neapolis, današnji Napulj. Opsjednut
327. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 22-23. i 25-26.
679
.
.
Arat Sicio~ski (271-203. god. pr. n. e.), general Ahejskog saveza, koji je 251. noću ušao u Sicion i svrgnuo
t1ramna N1kokla, koJI mu Je ubw oca. Noću je Arat osvojio i Korint. Vidjeti: Plutarh, Aratus.

285

javnim dnevnim pothvatima bio plašljiv. Može se to tumačiti v1se nekom tajnom
vrlinom u njemu negoli zato što bi u noćnim podvizima po prirodi bilo više sreće.
Takvih se poteza dakle priprema mnogo, malo njih se ostvari, a vrlo malo ih uspije.
Što se tiče osvajanja gradova njihovom predajom, predaju se ili dobrovoljno ili
prisilom. Želja za predajom nastane ili zbog neke izvanjske nužde koja ih prisili da traže
tvoje okrilje, kao Capua Rimljanima, 680 ili jer žele dobru upravu, jer ih privuče primjer
dobra vladarova upravljanja onima što su mu se dobrovoljno prigrlili, kao Rođani, 681
Marseljci 682 i drugi slični građani koji su se predali rimskom narodu. Što se tiče prisilne
predaje, do nje dolazi ili zbog dugotrajne opsade, kao što je gore rečeno, ili zbog
neprestanog tlačenja putem pustošenja, pljačke i drugih sličnih zlostavljanja, koje grad
želi izbjeći pa se preda. Od svih spomenutih postupaka Rimljani su se najviše služili
potonjim, i više su od četiri stotine i pedeset godina 683 nastojali susjede izmoriti
upadanjem na njihovo područje i podizanjem ugleda u njihovim očima nakon sporazumijevanja, kao što smo u drugim prilikama raspravljali. Tim su se postupkom uvijek
služili, iako su primjenjivali i druge, ali druge su smatrali u ponečemu opasnima ili
nekorisnima. Opsade su naime duge i iziskuju troškove, u napadajima su vidjeli
nesigurnost i opasnost, urote su smatrali neizvjesnima. A uvidjeli su da jednim porazom
neprijateljske vojske osvajaju u jednom danu kraljevstvo, dok za opsadu upornog grada
troše mnogo godina.

izvjestitelji o spriječenom ratu vratili kao vjesnici osvajanja i stečene slave. A tko o tom
postupku dobro razmisli vidjet će da je bio primijenjen izvanredno mudro: da je, naime,
Senat htio da konzul izvede ratni pohod postepeno, prema njegovim odlukama, on bi
bio manje oprezan i sporiji, jer ne bi smatrao da će cijela slava zbog pobjede pripasti
samo njemu, nego da će je dijeliti sa senatom, prema savjetu kojega bi se bio ponašao.
Osim toga, Senat ga je obvezivao da sluša savjete o nečemu u što se Senat nije mogao
razumjeti. Jer, usprkos tome što su u njemu bili ljudi vrlo dobro upućeni u pitanja rata,
budući da se nisu nalazili na samom poprištu i nisu znali za bezbrojne pojedinosti koje
treba poznavati da bi se mogli davati dobri savjeti, članovi bi Senata savjetujući počinili
bezbroj grešaka. I stoga su htjeli da konzul samostalno djeluje i da cijela slava njemu
pripadne, smatrajući da će ga ljubav prema slavi obuzdavati i da će njime upravljati
kako bi se dobro ponio. Posebno mi je drago bilo to naglasiti zato što u naše doba
republike, kao što su mletačka i firentinska, imaju drugačija shvaćanja, jer čim njihovi
vojskovođe ili oni koji su zaduženi ili opunomoćeni za naoružanje uspostave, primjerice, topništvo, upravljači ih žele nadzirati i savjetovati. Takav postupak zaslužuje
jednaku pohvalu kao i drugi njihovi postupci, koji su ih svi zajedno doveli do toga da
spadnu na sadašnje stanje.

XXXIII

Kako su Rimljani svojim

vojskovođama

davali odriješene ruke

Čitajući ovu Livijevu povijest i želeći se njome okoristiti, smatram da treba
razmotriti sve postupke rimskog naroda i senata. A između ostaloga što je vrijedno
razmatranja jest: koje su ovlasti davali kad su konzule, diktatore i druge vojskovođe
slali u pohode. Oni su imali vrlo veliku moć, a Senatu je pripadalo pravo da pokreće rat
i sklapa mir, dok se sve ostalo prepuštala odluci i vlasti konzula. Pošto bi se narod i
senat odlučili za rat, verbi graticf 84 protiv Latina, sve bi ostalo prepuštali odluci
konzula, koji je mogao izaći ili ne izaći u bitku, otići u opsadu ovog ili onoga grada,
prema svojem nahođenju. O tome imade mnogo primjera, a prikladan je onaj o pohodu
na Toskance. Pošto je, naime, konzul Fabije685 pobijedio u bici kod Sutrija686 namjeravajući nakon toga proći s vojskom kroz šumu Ciminu i poći u Toskanu, ne samo što se
nije savjetovao sa Senatom, nego mu nije ništa ni javio, iako je trebalo ratovati u novom
kraju, nepoznatom i opasnom. 687 Potvrđuje to i suprotna odluka koju je donio Senat:
pošto je čuo za Fabijevu pobjedu i pobojao se da on ne nakani proći kroz spomenute
šume i doći u Toskanu, smatrajući da bi bilo bolje ne započinjati novi rat i izlagati se
opasnosti Senat je Fabiju poslao dva izaslanika da mu stave na znanje neka ne ide u
Toskanu. Oni su stigli kad je on već pošao i odnio pobjedu, pa su se umjesto kao
680

343. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave ..., II, 9.
268. god. pr. n. e.
682
133. god. pr. n. e.
683
Od osnutka republike, 509. do 59. god. pr. n. e., kad je Cezar postao konzul.
684
Lat. na primjer.
685
Kvint Fabije Maksim Rulijan. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 35-37.
686
310. god. pr. n. e.
687
Ta tvrdnja opovrgava prijašnju Machiavellijevu konstataciju da su vojni zapovjednici imali odriješene ruke.
Naprotiv, senat se miješao i u taktičke odluke, ali je post festum opravdavao samostalne (uspješne!) odluke
zapovjednika. Usp.: Rasprave ... , I, 31.
681

286

287

TREĆA KNJIGA

I

Želi li se da neka ustanovcf'

88

ili republika dugo požive, treba ih često vratiti
na njihov početak

Ne :no.že se za~ije~at~ da svemu na svijetu dođe kraj. No cio svoj tijek što im ga je
nebo o~cen~to nam!Jemlo 1spune ona bića koja ne remete djelovanje svojega tijela nego
g~ odrz~':_aJu. u ravnote~i i ne mijenjaju ga, osim ako promjena služi zdravlju a ne
nJegovoJ ste~1. A kako Ja govorim o složenim tijelima kao što su republike i vjerske
ustano.'.'e .vehm ~a vs~. zdrave t:romjene koje ih vraćaju na njihov početak.689 Stoga su
sre~e~lJe l ~ugovJeCnlJe one koJe se s pomoću svojih zakona mogu često obnavljati, ili se
slucaJno, m1mo t1h zakona, obnove. I jasnije je od svjetlosti da ta tijela ne traju ako se ne
obnavljaju. 690
~ačin je ob~ove, kao što je rečeno, vraćanje na početak, jer početak svih vjera, i
republika, 1 kralJevstava. mora da u sebi sadrži nečega dobrog što im pomaže da
ponovno steknu prvobitni ugled i prvobitno jačanje. A kako se to dobro tijekom
vrer::ena k~a~i, ne dogodi li se nešto što će ga vratiti njegovu prvom stanju neizbježno će
to .tl)~lo ub1t1. Govoreći o ljudskim tijelima liječnici kažu: »Quod quotidie aggregatur
~ltqutd, quo.d qu~':~oqu~ i~diget curatione«. 691 Govoreći o republikama, vraćanje na
1~v~re oba:-'lJa ~e 11.1 IzvanJSkim događajem ili unutrašnjom mudrošću. Što se tiče prvog,
Vldl se. ~~hko. Je ~Ilo6~2u~no da Francuzi vos:oje ~~~ ~ko se želje~o da se preporodi, da
obnov1. z1vot l vrlmu 1 da ponovno postuJe rehglJU 1 pravdu koje su se počele kaljati.
Sve :o 1zvrsno obuhvaća Livi jeva povijest, gdje se iznosi kako prilikom izvođenja vojske
prot1v Francuza i stvaranja tribuna s konzularnom vlašću nije bilo nikakva religioznog
obr~~a. Ist? tako ne samo što nisu kaznili trojicu Fabija, koji su se contra ius gentium
boni~ protiv Francuza, nego su ih imenovali tribunima. 693 Lako je zaključiti da se o
dob nm uredbama koje su uveli Romul i drugi mudri vladari 694 počelo voditi manje.
.
'
. . l u:. set:~·
u ongma
ovdje ne u značenju vjerske sekte, već bilo koje organizacije koja nije državna: grupe
.
grupe, itd.
profesionalne
mstttuCije,
rehg10zne
građana,
689
Mach~avelli često u.spoređuje ~olitička tijela sa živim organizmima. To nije samo retorička figura, već i
.
posljedica utjecap Galena, Avtcene 1 drugth tada vrlo popularnih antičkih liječnika.
690
Sve _POlitičke in~titucije, ideje, pokreti i sl. (isto vrijedi i za religiozne, koji su u osnovi politički fenomeni) u
pocetku nastaju kao posljedica općih težnji, ali se u toku vremena iskvare, bilo zbog nerazumijevanja, pogrešnih
mterpr~;~Cija pocetmh zamtsh, lj~dsk: zlobe, itd., pa ih treba ponovo uskladiti s vremenom, koje se neprestano mijenja.
Lat ..: Svakz dan se upqa nesto što će kad-tad zahtijevati liječenje. Vjerojatho je riječ o slobodnoj interpretaciji
nekog pravila IZ tada vrlo popularne Avicenine Metafizike.
::~ Opas~osti i krize su, po Machiavelliju, i dobra prilika za »obnovu vrline«. Usp.: Vladar, VI i XXVI pogl.
Vtdjett: Rasprave ..., II, 28.
694
Machiavelli misli ovdje na Numu Pompilija, drugoga rimskog kralja (715-673. god. pr. n. e.), kodifikatora
.
.
nmsklh rehgwzmh tradtclja. Po legendi, na to ga je navela nimfa Egerija.
688

v

v

288

računa nego što je bilo razumno i neophodno za slobodan život. Dobro je dakle došao
,'taj izvanjski udarac da se obnove ustanove grada i da se narodu pokaže kako je ne samo
!neophodno podržavati religiju i pravdu, nego i poštovati dobre građane, i voditi više
računa o njihovoj vrlini negoli o lagodnostima koje su im zbog njihova djelovanja
uzmanjkale. To se upravo i jest dogodilo, jer netom je Rim bio vraćen, obnovile su se
sve ustanove religije, 695 bili su kažnjeni Fabiji koji su se borili contra ius gentium, a
zatim su odali toliko poštovanje Kamilovoj vrlini i dobroti, da su senat i ostali otklonili
svu svoju zavist, i njemu je povjerena sva odgovornost za republiku. Nužno je dakle,
kao što sam rekao, da se ljudi koji zajedno žive u bilo kojem poretku često preispitaju
\kad dođe do takvih izvan jskih ili unutrašnjih događaja. Kad je o tome riječ, potrebno je
da se to prepusti ili zakonu koji bi ljude prisilio da često razmisle o sebi kao dijelu tog
tijela, ili zaista vrijednom čovjeku uzdignutom među njima, koji bi vlastitim primjerom
i svojim vrlim djelima imao isti učinak kao i zakon.
Takvo dobro republikama, dakle, dolazi zahvaljujući ili vrlini pojedinca, ili vrlini
ustanova. A što se tiče tih potonjih, ustanove koje su rimsku republiku ponovno privele
njezinim počecima bile su pučki tribuni, cenzori i svi ostali zakoni doneseni protiv
častohleplja i drskosti ljudi. Da bi te ustanove bile žive, potrebna je vrlina građanina
koji će se hrabro boriti da one djeluju, nasuprot moći onih koji ih se ne drže. U vezi s
tom borbom prije nego što su Francuzi osvojili Rim znamenite su bile smrt Brutovih
sinova, 696 smrt desetorice građana, 697 smrt žitara Melija, 698 a nakon osvajanja Rima
smrt Manlija Kapitolina, 699 smrt Manlijeva sina Torkvata/00 smaknuće koje je Papirije
Kursor obavio nad svojim zapovjednikom konjice Fabijem/01 optužba protiv Scipiona.l02 Kad god se događala jedna od takvih neobičnih i značajnih pojava, ljudi su se
utjecali prvobitnim načdima republike, a kad su se prorijedile, ljudima je ostavljeno
više mogućnosti da se kvare, pa su postajale opasnije i bučnije. Zato ne bi trebalo da od
jednoga do drugog događaja prođe više od deset godina, jer kako vrijeme protječe, ljudi
počnu mijenjati navike i kršiti zakone, pa ne dogodi li se štogod što ih podsjeti na kaznu
i u dušu unese strah, namnoži se toliko zločinaca, da ih je teško kazniti bez opasnosti.l03
Govorili su u vezi s tim oni što su upravljali Firencom između 1434. i 1494.7°4 kako je
potrebno svakih pet godina705 ponovno učvrstiti vlast želi li se sačuvati, a učvršćiva­
njem su vlasti nazivali uvođenje prisile i unošenje straha u ljude kao u doba kad su vlast
uzimali i na taj način pogađali one koji su se svojim ponašanjem ogriješili. No kako se
takve nekadašnje mjere zaboravljaju, ljudi se usuđuju djelovati i govoriti protiv poretka'
i stoga je potrebno tome doskočiti vraćajući se na stara načela. Vraćanje republika
svojim počecima duguje se i vrlini pojedinca, neovisno i o kakvu zakonu što potiče na
Nakon 390. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 39~1.
Vidjeti: Rasprave ..., III, 3.
697
Tj. decemvira, koji su, međutim, prognani, a ne pogubljeni.
698
Spurije Meli je, bogat plebejac i trgovac žitom, nabavio je u vrijeme gladi 440. god. pr. n. e. žito iz Etrurije i
dijelio ga po svojoj volji. Senat ga je optužio da to čini kako bi se proglasio kraljem. Prilikom hapšenja ubio ga je Gal
·
Aha! Servilije, po nalogu Senata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 13-14.
699
Manlije Kapitolin, plebejski prvak, osloboditelj od Gala, koji je osuđen zbog širenja nemira među plebsom i
ubijen 384. god. pr. n. e. Vidjeti: Rasprave ... , I, 24.
700
Vidjeti: Rasprave ... , II, 16.
701
Vidjeti: Rasprave ..., I, 31.
702
Vidjeti: Rasprave . .. , I, 29.
703 Usp.: Rasprave ... , I, 7. i 8. gdje se Machiavelli zalaže za instituciju javne optužbe.
704
Tj. Medici. Cosimo Medici je 1433. protjeran, a 1434. Medičejcima naklonjena Sinjorija, s gonfalonijerom
Niccoloom di Cocco, pozvala ga je natrag i priredila mu trijumfalni doček. 1494. je protjeran Piero Medici, i time se
republika vratila svojim »izvornim načelima«.
705
Svakih pet godina isticao je mandat Balije (Ovlasti), tj. tijela s posebnim ovlaštenjima da predlaže ustavne
reforme.
695

696

19

N. Machiavelli, IZABRANO DJELO l

289

kažnjavanje. Oni uživaju tolik ugled i tako su uzorni, da ih dobri ljudi žele oponašati, a
nevaljali se postide što žive suprotno njihovoj uzoritosti. Osobit dojam u Rimu su
ostavljali Horacije Koklo, Scevola/06 Fabricije/07 dvojica Decija/08 Regul Atilije709 i
neki drugi, koji su rijetkom svojom uzoritošću i vrlinama u Rimu bili gotovo podjednako djelotvorni kao zakoni i ustanove. A da je do gore opisanih mjera, zajedno s
posebnim primjerima, dolazilo barem svakih deset godina, posve je sigurno da se Rim
nikad ne bi iskvario. Kako se međutim i jedno i drugo prorijedilo, stala se povećavati
iskvarenost, jer poslije Marka Regula nije bilo slična primjera vrline, pa iako su se u
Rimu pojavila dvojica Katona/ 10 od njega do njih prošlo je toliko vremena, a i među
njima dvojicom, i toliko su ostali osamljeni, da se dobrim primjerima nije moglo ništa.
dobro postići. Osobito zadnji Katon, koji je grad zatekao dobrim dijelom iskvaren,/
~vojim uzorom nije mogao pomoći da građani postanu boljima. Toliko o republikama.
Sto se pak tiče vjera, vidi se na primjeru naše religije da je i tu potrebna obnova. Da je
sveti Franjo i sveti Dominik nisu skrenuli prema njezinim počecima, posve bi nestala, jer
oni su je siromaštvom i nasljedovanjem Kristova života vratili u srca ljudi, gdje je bila
zamrla. Njihovi su novi redov? 11 bili toliko moćni, da njima valja zahvaliti što
nepoštenje crkvenih dostojanstvenika i vjerskih starješina nije vjeru upropastilo, jer su i
dalje živjeli u siromaštvu, a ispovijedima i propovijedanjem stekli su toliko povjerenje
naroda da ga uvjeravaju kako je zlo kad zlo govore protiv vlasti i kako je dobro biti
poslušan, a prepustiti Bogu da je kažnjava. I tako vlast djeluje najgore što može, jer se
ne boji kazne koju ne vidi i u koju ne vjeruje. T a je dakle obnova sačuvala religiju i još je
čuva.

I kraljevine se moraju obnavljati i moraju svoje zakone uskladiti prema prvobitnim
Dobar se učinak opaža u Francuskoj, koja živi prema zakonima i ustanovama
više od ma kojega drugog kraljevstva. 712 Zakone i uređenje čuvaju parlamenti, osobito
parlament u Parizu/ 13 gdje se obnavljaju kad god se poduzmu mjere protiv kojeg
velikaša u tom kraljevstvu i kad se ne vodi računa o kraljevim presudama. To se
kraljevstvo dosad očuvala zato što je parlament uporno suzbijao plemstvo. Kad bi ga
' ostavljao nekažnjenim, neredi bi se umnogostručili, a red bi se uspostavio uz velike
nevolje, ili bi se kraljevstvo raspalo. Može se zaključiti, neovisno o tome o kakvoj se
zajednici radi, o vjeri, ili o kraljevstvu, ili o republici, da nema neophodnije stvari nego
što je njihovovraćanje prvobitnom uređenju i nastojanje da to provedu u djelo dobri
zakoni i dobri ljudi, a ne neka strana sila, jer koliko god je to kadšto izvrsno rješenje,
kakvo je iskusio Rim, toliko je opasno, da ga ni na koji način ne treba poželjeti. A da
pokažem koliko je djelovanje ·pojedinaca pridonijelo veličini Rima i donijelo tom gradu
velike koristi, o njima ću još pripovijedati i raspravljati, a s njima će se zaključiti ova
treća knjiga i razmatranje o prvoj Dekadi. Premda su kraljevi učinili velika i znamenita
djela, povijest o tome opsežno govori, pa se ja njima neću pozabaviti niti ću više o njima
govoriti, osim o ponečemu što su učinili u korist svojih posebnih interesa, a počet ću s
Brutom, ocem rimske slobode.
načelima.

706

Vidjeti: Rasprave ..., II, 3.
707
Gaj Fabricije Luscin, koji je bio poslan Piru sa zadatkom da oslobodi rimske zarobljenike. Pir ga je pokušao
nagovoriti da dezertira, ali uzalud. Vidjeti: Tito Livije, Epitoma XIII knjige.
708
Vidjeti: Rasprave ..., II, 16.
709
Vidjeti: Rasprave .. ., II, 18.
710
Marko Porcije Katon, odnosno Cenzor Stariji (234-149. god. pr. n. e.). Njegov prapraunuk M. Porcije Ka ton
Utički živio je od 95. do 46. god. pr. n. e. i bio je poznat po tome što je istjerivao zloupotrebe u javnoj upravi i politici.
711
Red sv. Franje Asiškog (franjevci), osnovan 1209, i red sv. Dominika (dominikanci), osnovan 1215.
712
Usp. Machiavellijev spis Slika francuskih zbivanja i Vladar, XIX pogl.
713
.
Ne parlament, koji je tada u Francuskoj bio pravosudno tijelo, već Skupština staleža (Etats General), koja je
okuplJala predstavmke klera i gradova, koji su činili protutežu feudalnoj vlasteli.

290

II

Koliko je mudro neko vrijeme hiniti ludilo
Nitko nije nikad bio toliko mudar niti su ga zbog kojega vrsnog djela smatrali
toliko pametnim, koliko takav sud zaslužuje Juni je Brut kad je hinio ludilo? 14 Iako Tito
Livije iznosi samo jedan razlog koji ga je na to hinjenje naveo, a taj je želja da mirnije
živi i da očuva imovinu, razmotrivši kako se ponašao može se vjerovati da je i to hinio
kako bi ostao neprimijećen i lakše uništio kralja i oslobodio domovinu čim mu se bude
pružila prilika. A da je na to mislio vidi se najprije po tome kako je tumačio Apolonovo
proroštvo, kad se pravio kako je pao da poljubi zemlju smatrajući da će zbog toga
bogovi podržati njegove nakane, a zatim kad je nad mrtvom Lukrecijom pred njezinim
ocem i mužem i drugom svojtom njezinom prvi iz rane izvukao bodež i nazočne prisilio
na zakletvu kako neće podnijeti da ubuduće itko vlada u Rimu. Iz njegova primjera
treba da izvuku pouku svi koji su nezadovoljni vladarom, a najprije moraju procijeniti i
odmjeriti svoje snage, pa ako su toliko jaki da se mognu otkriti kao njegovi neprijatelji i
otvoreno protiv njega zaratiti, treba da krenu tim putem kao najmanje 'opasnim i
najčasnijim. 715 Ako su, pak, takvi da nemaju snage protiv njega otvoreno zaratiti, svim
sredstvima moraju nastojati da mu postanu prijateljima i s tim ciljem odabrati put koji
smatraju potrebnim, ugađajući mu i uživajući u svemu u čemu vide da i on uživa. Takvo
ti prijateljstvo prije svega pomaže da živiš mirno i bez ikakve ti opasnosti omogućuje da
zajedno s vladarom uživaš u njegovoj dobroj fortuni, a donosi ti sve prednosti da
udovoljiš svojem naumu. Neki, istina, govore kako ne treba biti preblizu vladaru, da s
njegovim padom ne bi i ti pao, ni predaleko, da se nakon njegove propasti ne stigneš
nad nju uspeti. Srednji bi put bio najprikladniji kad bi se mogao sačuvati, no kako ja
mislim da se to ne može, valja se odlučiti za jedan od dva spomenuta, ili se od njega
udaljiti, ili mu se prilijepiti. Tko drugačije postupi, a čovjek je značajnih svojstava,
uvijek je u opasnosti. I nije dovoljno reći: >>Ni za što me nije briga, ne želim ni počasti ni
korist, hoću da živim u miru i bez neprilika«, jer te se izlike čuju i ne prihvaćaju, a ljudi
dobrih svojstava ne smiju se opredijeliti za to da budu po strani, sve kad bi to zaista i
željeli i kad bi bili bez ambicije, jer im se ne vjeruje, pa ako žele oni, ne puštaju ih na
miru drugi? 16 Treba se, dakle, praviti lud, kao Brut, a čovjek se najbolje pravi lud kad
hvali, govori, vidi, čini suprotno svojem osjećaju da bi ugodio vladaru. A budući da smo
govorili o mudrosti tog čovjeka da bi spasio slobodu Rima, sad ćemo govoriti o tome
kako ju je strogo čuvao.

III

Da bi se

sačuvala

nanovo

stečena

sloboda, nužno je da Brutovi sinovi budu
ubijeni

Podjednako nužna koliko i korisna bila je strogost Brutova u čuvanju slobode koju
je on Rimu stekao. U svim povijestima rijedak je primjer oca koji predsjeda sudu i svoje
714 Lucije ]unije Brut, nećak Tarkvinija Oholog, simulirao je ludilo da ga Tarkvinije ne bi smatrao opasnim i
pogubio. Po legendi, pošto je sin Tarkvinija Oholog obeščastio Lukreciju, ]unije Brut se zakleo nožem kojim je ona
učinila samoubojstvo da će Rim oslobediti tiranina. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 56-59.
715 Vidi se da Machiavelli iznosi otvorenu akciju kao najprihvatljiviju sa stajališta javnog, političkog morala (tj.
dobar je onaj cilj koji pridonosi »Općem dobru«). Prema tome, ne samo dobar cilj, nego i dobra sredstva, ali to samo
uvjetno - ako su okolnosti povoljne. Ako ne, sa stajališta »Časnog« cilja dobra su i nečasna sredstva (prevara,
pretvaranje, laž i sl.) .
716 Ljudi dobrih svojstava, po Machiavelli ju, imaju obavezu da aktivno sudjeluju u političkom životu, pa tako to
Machiavelli primjenjuje i na sebe, zbog čega je doživio kritike da se dodvorava Medičejcima.

19"

291

sinove ne samo osuđuje na smrt nego i prisustvuje njihovoj smrti.7 17 I tko god bude
čitao o drevnoj povijesti spoznat će kako je prilikom promjene do koje dođe u državi,
kad od republike postaje tiranijom ili od tiranije republikom, nužno neko znamenito
smaknuće neprijatelja novog poretka. Tko uspostavi tiraniju a ne ubije Bruta, i tko
uspostavlja slobodnu državu a ne ubije Brutove sinove, kratko će ostati na vlasti. A
kako se o tome prije opširno raspravljalo, upućujem na ono što je tamo rečeno, samo
što ću dodati primjer iz naših dana i značajan za našu domovinu. Riječ je o Pietru
Soderiniju, koji je mislio da će svojom strpljivošću i dobrotom pobijediti želju Brutovih
sinova 718 da se vrate pod drugu vlast, i prevario se. A premda je zbog svoje mudrosti
znao kako je nužno da ih smakne i kako mu sudbina i ambicija onih koji ga napadaju za
to pružaju priliku, ipak nikad nije pomišljao na to da ih ubije. Osim što je, naime, mislio
da strpljivošćuj_ dQ~fOtom može otkloniti neraspoloženje, a ponekom nagradom
nekome dokrajčiti koje neprijateljstvo prema njemu, smatrao je, i to je mnogo puta
prijateljima povjerio, da mu je za jak sukob s opozicijom i za pobjedu nad protivnicima719 potrebno dobiti posebnu ovlast i dokinuti zakone o jednakopravnosti građana.
Koliko god se on time ne bi koristio kao tiranin, toliko bi prestrašio javnost da poslije
njegove smrti ona više nikad ne bi izabrala doživotnoga gonfalonijera, funkciju za koju
je on smatrao da je treba učvrstiti i zadržati.720 Njegov je obzir bio pametan i dobar, pa
ipak ne treba nikad dopustiti da se širi zlo iz obzira prema dobru, kad zlo lako može
uništiti dobro. I morao je smatrati da o njegovim djelima i namjerama treba suditi u
skladu s njihovim ciljem i da će se, očuvaju li ga fortuna i život, svatko uvjeriti da je ono
što je učinio bilo za spas domovine, a ne radi zadovoljenja njegove ambicije, i trebao je
da donese takve zakone koji njegovu nasljedniku ne bi dopuštali da zlorabi ono što bi
on učinio za opće dobro. Prevarila ga je, međutim, njegovo mišljenje odmah u početku,
jer nije uvidio da vrijeme zloću ne može ukrotiti niti je dar može smiriti. Nije, prema
tome, znao nalikovati Brutu, pa je zajedno s domovinom izgubio i državnički položaj i
ugled. A koliko je teško spasiti slobodnu državu toliko je teško spasiti monarhiju, kao
što će se pokazati u idućem poglavlju.

IV

Ne živi mirno vladar u državi dok su živi oni koji su bili lišeni države
Smrt Tarkvinija Priska koju su mu zadali Ankovi sinovi 721 i smrt Servija Tulija
koju mu je zadao Tarkvinije OhoW22 pokazuju koliko je teško i opasno nekoga lišiti
države i ostaviti ga na životu, iako se nastoji da se priznanjima pridobije. Tarkvinije
Prisko prevario se kad je mislio da državu posjeduje zakonito, budući da mil ju je dao
narod i da je to potvrdio Senat. Nije vjerovao da je na Ankove sinove toliko djelovala
ljutnja te se nisu mogli zadovoljiti onim čime se cio Rim zadovoljavao. A Servije Tulije
prevario se kad je mislio da novim priznanjima može pridobiti Tarkvinijeve sinove. 723
717
Brutovi sinovi Tiberije Junije Brut i Tito Junije Brut optuženi su zbog zavjere u prilog povratka roda
Tarkvinija na vlast u Rimu. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 5.
718
Tj. Medičejaca i njihovih pristaša. Vidjeti: Rasprave ... , I, 7.
719
Soderini se nalazio između dvije vatre: s jedne strane Medici i njihove pristaše, a s druge strane unutrašnja
opozicija optimata, predvođena aristokratskim porodicama Rucellai, Salviati i Ridolfi.
720
Prije toga gonfalonijer se birao na šest mjeseci.
721
Tarkvinije Prisko bio je peti rimski kralj. Poslije 38 godina vladavine ubili su ga sinovi njegova prethodnika
Anka Marcija, 579. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 35. i 40.
722
Servije Tulije, šesti kralj Rima, zet Tarkvinija Priska. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 42.
723
Servije Tulije je sinovima Tarkvinija Priska, Luciju i Aruntu, dao svoje kćeri za žene.

292

Prvi primjer upozorava svakog vladara da nikad nije siguran posjednik svoje države
dok su živi oni koji su nje bili lišeni. Što se tiče drugoga, svakog moćnika moguće je
podsjetiti na to da se stare uvrede nikad ne brišu novim dobročinstvima, to manje kad je
od novog dobročinstva veća bila uvreda. I nema sumnje da je Servije Tulije neoprezno
povjerovao kako su Tarkvinijevi sinovi strpljivi zato što su zetovi onome čiji su mislili
biti kraljevi. A prohtjev za vladanjem toliko je velik da zaposjedne srce ne samo onoga
koji očekuje za sebe državu nego i onoga koji to ne očekuje, kakva je bila žena mladog
Tarkvinija, Servijeva kći, 724 koju je obuzela ta pomama, pa je bez ikakve sućuti prema
ocu muža nagovorila da mu oduzme život i državu, toliko je više voljela biti kraljicom
nego kraljevom kćeri. Ako su, dakle, Tarkvinije Prisko i Servije Tulije izgubili državu jer
se nisu znali zaštititi od onih kojima su je oduzeli, Tarkvinije Oholi izgubio ju je zato što
nije poštivao zakone drevnih kraljeva, kao što će se u idućem poglavlju pokazati.

v
Zbog

čega

državu gubi kralj koji ju je stekao nasljedstvom

Pošto je Tarkvinije Oholi ubio Servija Tulija, koji nije ostavio potomaka, mogao je
vladati u sigurnosti, jer se nije morao bojati onoga zbog čega su nastradali njegovi
prethodnici. Iako je način na koji je dobio državu u svemu bio neobičan i odvratan, da
se držao drevnog uređenja drugih kraljeva, bili bi ga podnosili i ne bi se Senat i puk digli
protiv njega da mu oduzmu državu. Nije, dakle, on otjeran zato što je njegov sin Seksto
oskvrnavio Lukreciju, 725 nego za~o što je on kršio zakone i tiranski vladao oduzevši
Senatu svu vlast i preuzevši je za sebe, a od sredstava koja je rimski Senat sa
zadovoljstvom namijenio javnim mjestima izgradio je svoju palaču preuzimajući na
sebe svu odgovornost i navlačeći na sebe mržnju, tako da je Rim u kratkom razdoblju
lišio cijele slobode koju je pod drugim kraljevima čuvao. I nije mu bilo dosta što su mu
neprijateljima postali senatori, nego se ustremio i protiv puka, umarajući ga poslovima
posve drugačijim od onih kojima je njegove prethodnike služio. 726 Prevršivši mjeru
okrutnošću i ohološću, izazvao je duhove Rimljana da se pobune čim im se za to ukaže
prilika. A da nije bilo zgode s Lukrecijom, čim bi bilo neke druge, imala bi jednak
učinak, jer da je Tarkvinije živio kao i drugi kraljevi, i da je njegov sin Seksto učinio isti
prekršaj, Brut i Kolatin obratili bi se Tarkviniju radi osvete Sekstu a ne rimskom
narodu. Neka, dakle, znadu vladari da državu gube čim počnu kršiti zakone, i one
postupke i navike koji vrijede od davnine i u skladu s kojima su ljudi dugo živjeli. Kad
bi, lišeni svojega položaja, ikad postali toliko mudri da spoznaju koliko lako u državi
vladaju oni što se pametno ponašaju, mnogo bi im bolnije pao taj gubitak i sebe bi na
veću muku osudili nego što su ih drugi osudili, jer mnogo je lakše imati ljubav od dobrih
negoli od zlih, i poštovati zakone nego njima zapovijedati. Tko želi shvatiti kako se to
postiže može bez mnogo truda slijediti uzor dobrih vladara, kao što su Timoleon
Korinćanin, 727 Arat Sicionski728 i slični: u njihovu će životu naći toliko sigurnosti i
toliko zadovoljstva i onoga koji vlada i onih kojima vlada, da će poželjeti da ih
724

Tulija, udana za Lucija koji je ubio svog brata i vladao kao Tarkvinije Oholi. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I,

47. i 48.

ns Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 58-59.
726

Tj. postali su klesari i zidari, umjesto ratnika.
Timoleon Korinćanin ubio je brata koji je težio tiraniji i oslobodio je Siciliju 344. god. pr. n. e., zbacivši
Dionizija iz Sirakuze. Vidjeti: Plutarh, Timoleon i Rasprave ... , I, 10.
728 Vidjeti: Plutarh, Aratus, i Rasprave . .., II, 32.
727

293

oponasaJU jer će zbog rečenih razloga moći to lako učiniti. Kad se, naime, ljudima
dobro upravlja, oni ne traže i ne žele drugačiju slobodu, kao narodi kojima su vladali ta
dvojica koje su prisilili da doživotno ostanu vladarima, iako su se više puta pokušavali
povući u privatni život. A kako se u ovom i u dvama prethodnim poglavljima
raspravljalo o buntovnom neraspoloženju prema vladarima i o urotama Brutovih
sinova protiv domovine te o urotama protiv Tarkvinija Priska i Servija Tulija, smatram
da će biti umjesno o tome u idućem poglavlju opširno govoriti, jer je predmet dostojan
da ga uoče vladari i obični ljudi.

da snosi posljedice, on vladaru postaje izvanredno opasnim čovjekom, kao što ćemo još
imati priliku potanko objasniti.733 Nakon te vrste uvrede, na imovinu i na čast ljudi su
osjetljiviji nego i na koju drugu povredu, i toga vladar treba da se čuva, jer nikad ne
može nekoga toliko opljačkati da mu ne bi ostao nož za osvetu; nikad ne može nekoga
toliko obeščastiti da mu u srcu ne ostane čvrsta odluka da se osveti. A od svih povreda
časti ljudima najteže pada obeščašćenje žena, a poslije toga, kad su oni sami obeščašćeni.
Zbog toga je Pauzanija upotrijebio oružje protiv Filipa Makedonskog, 734 zbog toga su
mnogi isto učinili protiv mnogih vladara, a u naše se doba Lucio Belanti urotio protiv
tiranina Siene Pandolfa735 samo zato što mu je on najprije svoju kćer dao kao ženu a
zatim mu je oduzeo, kao što ćemo još vidjeti. Najvažniji razlog zbog kojega su se Pazzi
urotili protiv Medicija bilo je nasljedstvo Giovannija Bonromeja, koje im je po njihovu
nalogu oduzeto. 736 Drugi, i to vrlo velik razlog zbog kojega ljudi dižu urote protiv
vladara jest želja da se oslobodi domovina koju je on osvojio. Taj je razlog potaknuo
Bruta i Kasija protiv Cezara, taj je potaknuo mnoge druge protiv Falarida i Dionizija737
i drugih osvajača njihove domovine. A jedini je način da se tiranin spasi od takvih
napadaja podnošenje ostavke na tiraniju. A kako to nitko ne čini, malo je onih koji se
ne provedu zlo, pa otud i Juvenalovi stihovi:

VI

O urotama
Smatram da nisam smio propustiti razmatranje o urotama, jer su one opasne i za
vladare i za obične ljude. Zbog urota je, naime, mnogo više vladara izgubilo život i
državu negoli zbog otvorenog rata, jer malo njih je u stanju otvoreno zaratiti protiv
vladara, a urotiti se mogu mnogi. S druge strane, za ljude nema opasnijeg i luđeg
pothvata od toga, jer je u svakom pogledu težak i vrlo opasan. Zbog toga imade mnogo
pokušaja urote, a vrlo ih malo postigne željeni cilj. Da bi se, .dakle, vladari naučili čuvati
od te opasnosti i da bi se pojedinci s više straha u njih upuštali, dapače, da bi naučili
živjeti zadovoljno pod vlašću koja im je sudbinom dodijeljena, o urotama ću opširno
govoriti 729 ne propuštajući nijedan značajan slučaj ni dokumenat i o jednima i o
drugima. Zaista zlata vrijedi misao Kornelija Tacita: >>Ljudi moraju poštivati prošlost i
podvrgnuti se sadašnjosti, i moraju poželjeti dobre vladare, i kakvi god bili podnositi
ih<<. 730 Uistinu, tko drugačije čini najčešće upropasti sebe i domovinu.
Ulazeći u predmet moramo dakle najprije razmotriti protiv koga su usmjerene
urote, pa ćemo opaziti da su usmjerene ili protiv domovine ili protiv vladara. Zasad
želim da razmotrimo te dvije, jer se o urotama kojima je cilj predaja grada neprijatelju
koji ga opsjeda, ili o urotama koje su po bilo čemu slične takvima, gore je bilo dovoljno
govora.7 31 A u ovom ćemo se prvom dijelu baviti urotama protiv vladara, pa ćemo
najprije istražiti što je povod takvim urotama, kojih ima mnogo, ali jedna je od njih
osobito važna, važnija od svih ostalih. Riječ je o uroti do koje dođe kad svi mrze
vladara. Kad je naime vladar na sebe navukao sveopću mržnju, razumljivo je da ima
pojedinaca koje je više ugrozio i koji mu se žele osvetiti. Želju im povećava opće
neraspoloženje protiv vladara. Treba, dakle, vladar da izbjegava nesklonost javnosti
prema njemu, a što mu je činiti da je izbjegne u drugoj sam prigodi obradio 732 pa ovdje
o tome ne želim govoriti. Naime, ako se toga čuva, obični napadaji pojedinaca manje će
mu nauditi. Najprije, ljudi rijetko kad pridaju takvu važnost uvredi da bi se izložili
velikoj opasnosti kako bi se osvetili. S druge strane, kad imaju i volje i snage da se
osvete, obuzda ih opća naklonost javnosti prema vladaru. Uvrede budu upravljene
protiv imovine, života i časti. Kad im je cilj ubojstvo, opasnije su prijetnje negoli
smaknuće, dapače, prijetnje su vrlo opasne, a smaknuće uopće nije opasno, jer tko je
mrtav ne može snovati osvetu, a preživjeli većinom prepuste poginulom da misli na
osvetu. Kad se nekome međutim prijeti, pa taj bude doveden u položaj ili da napadne ili
729

Za razliku od Aristotela, koji također posvećuje dosta pažnje urotama, Machiavelli ne smatra da urote
Politika, V, 1-2. O urotama Machiavelli
govori i u Vladaru, XIX pogl.
730
Tacit, Historiae, IV, 8.
731
Vidjeti: Rasprave ..., II, 32.
732
Vidjeti: Vladar, XVI, XVII, XIX i XX pogl.
proistječu iz podjela unutar jedne države, osobnih sukoba i sl. Vidjeti: Aristotel,

294

Ad generum Cereris sine caede et vu/nere pauci
.
Descen dunt reges, et stcca
morte tyrannt.·738

~

Urote su, kao što sam kazao, vrlo opasne, jer se urotnici u svakom trenutku izlažu
opasnosti, kad ih pripremaju, kad ih izvode i pošto su ih izveli. Uroćuje se obično
pojedinac ili više ljudi. Kad je riječ o pojedincu, ne može se govoriti o uroti, nego o
čovjekovoj čvrstoj nakani da ubije vladara. Od triju opasnosti kojima se izlažu urotnici
jedino u tom slučaju nema prve, jer prije čina ne donosi nikakvu opasnost, budući da za
njegovu tajnu nitko ne zna pa njegova namjera ne može doprijeti do ušiju vladara.
Takvu odluku može donijeti bilo koji čovjek bilo koje vrste, malen, velik, plemić,
pučanin, nalazio se ili ne nalazio u prijateljskim odnosima s vladarom, jer svakome je
kadšto dopušteno razgovarati s vladarom, a ako mu je dopušteno razgovarati, dopušteno mu je i da izvrši svoju nakanu. Pauzanija, o kojemu je prije bilo riječi, ubio je
Filipa Makedonskog dok je s tisuću naoružanih ljudi oko sebe išao u hram, nalazeći se
između sina i zeta, ali on je bio velikaš i vladar ga je poznavao. Neki siromašni i bezlični
Španjolac zario je nož u vrat španjolskog kralja Ferdinanda; 739 rana nije bila smrtonosna, ali iz toga se vidi da je onaj čovjek imao i hrabrosti i priliku da to uradi. Neki derviš,
turski svećenik, udario je sabljom krivošijom Bajazita, oca današnjeg Turčina; 740
733 Međutim, 0 tome je Machiavelli već raspravljao u II knjizi, 26, i djelomično u I knjizi, 44. Nelogičnost se
može objasniti tako da je Machiavelli u završnoj redakciji taj odlomak preformulirao i smjestio ga naprijed.
.
734 Vidjeti: Rasprave ... , II, 28. Aristotel kaže da se Pauzanija urotio protiv Filipa zbog neke uvrede, ah ne
detaljizira. Vidjeti: Aristotel, Politika, V, 10.
735 Pandolfo Petrucci vladao je Sienom od 1497. Zbacio ga je Cesare Borgia, ali se on 1503. vratio s francuskom
pomoći i vladao do 1513. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 35.
736 Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 2.
737 Falarid, tiranin Agrigentuma (570-554. god. pr. n. e.), protiv kojega se pobunio cijeli narod. Vidjeti:
Ciceron, De Officiis, Il, 7. Usp.: Dante, Božanstvena komedija, Pakao, XXVII, 7-12; Dionizije je vladao Sirakuzom od
406. do 367. god. pr. n. e., i isto tako izazvao bijes naroda.
738 Cererovu zetu (Plutonu) malo kraljeva bez smrtne rane, niti tirana od okrutne smrti siđe. (Decim Junije
Juvenal, Satirae, X, 112-113.)
739 7. prosinca 1492. Atentator je bio umno poremećen.
• ..
740 Atentat na Bajazita II (1481-1512) izvršen je nakon njegove neuspješne opsade Beograda, 1492. »DanasnJI
Turčin« je Selim I.

295

nije ga ranio, ali imao je hrabrosti da to učini i pružila mu se prilika. Ima, ja mislim,
mnogo takvih hrabrih ljudi koji bi to htjeli učiniti, jer htjeti nije teško ni opasno, ali
malo njih to i uradi. Od onih, međutim, koji urade vrlo malo ih je, ili ih uopće nema,
koji ne budu ubijeni pri činu; stoga nitko ne želi otići u sigurnu smrt. Ali pustimo po
strani te pojedinačne pothvate i prijeđimo na urote koje snuje više njih.
Iz povijesti se doznaje da sve urote spremaju veliki ljudi ili oni koji su u vrlo
prijateljskim odnosima s vladarom, jer se ostali, ako nisu ludi, ne mogu urotiti, i jer se
slabi ljudi koji nisu bliski s vladarom ne mogu nadati svemu onome ni imati sve one
pogodnosti što zahtijeva urota. 741 Najprije, ljudi bez moći ne mogu računati na
povjerenje ostalih urotnika, jer nisu u stanju udovoljiti onim nadama zbog kojih se ljudi
odlučuju izložiti velikim opasnostim a, i čim se povežu s dvojicom ili trojicom osoba,
nađe se tko će ih odati, pa nastradaju. No sve da su toliko sretni pa ne naiđu na
potkazivača, prigodom urote snađe ih toliko teškoća zbog toga što im nije lako
pristupiti vladaru, da je njihova propast neizbježna. Kad naime i velikaši koji lako
dolaze do vladara muku muče s teškoćama, o čemu ćemo govoriti, razumljivo je da su
njihove teškoće neizmjerno veće. Stoga se ljudi, budući da nitko nije potpuno lud kad je
u pitanju život i imovina, osjećaju preslabima i klone urote, a kad im je vladara preko
glave govore protiv njega i očekuju da ih osvete oni koji su za to sposobniji. A i nađe li
se netko od takvih da štogod pokuša, treba pohvaliti njihovu namjeru, a ne njihovu
razboritost. Stoga se opaža da su svi urotnici bili velikaši i u bliskim odnosima s
vladarom. Mnoge su od njih na urotu potaknula jednako velika dobročinstva koliko i
uvrede, kao Perenija protiv Komada, Plaucijana protiv Severa, Sejana protiv Tiberija.742 Sve su njih carevi toliko obasipali bogatstvom , priznanjim a i položajima , da im
se činilo kako im do savršene moći manjka još samo carstvo, pa kako su htjeli i to,
urotili su se protiv vladara, a sve su njihove urote završile onako kako zaslužuje njihova
nezahvalno st. Iako je među takvima u novije doba povoljan ishod imala urota Jacopa
d'Appiana protiv vladara Pise Piera Gambacort ija koji je Jacopa odgojio, i othranio, i
cijenio, ali mu je poslije on oteo položaj.743 Takva je u naše doba bila i Coppolina urota
protiv kralja Ferdinanda Aragonskog : 744 uzdignuvši se do tolike veličine da mu se činilo
kako mu nedostaje još samo kraljevstvo, Coppola je htio i kraljevstvo i izgubio je život.
A zaista, ako je ijedna urota velikaša protiv vladara morala dobro završiti, morala je ta,
budući da ju je, može se reći, snovao drugi kralj i osoba koja je imala sve pogodnosti da
ispuni svoju želju. No pohlepa za vlašću koja ih zasljepljuje, također ih zasljepljuje dok
pripremaju pothvat, jer da su tu pakost znali mudro izvesti, bilo bi nemoguće da ne
uspiju. Prema tome, vladar koji se hoće čuvati od urota treba da se više boji onih kojima
je previše ugađao nego onih koje je previše vrijeđao/45 jer potonji nemaju pogodnosti ,
oni ih imaju obilno, a volja im je slična, jer je podjednako velika ili još veća želja za
vladanjem nego želja za osvetom. Stoga svojim prijateljima moraju dodijeliti toliku moć
da postoji odstojanje između nje i vladarske moći i da između tih položaja bude jedan
prema kojemu teže, inače će se rijetko kad dogoditi da izbjegnu ono što nisu izbjegli
spomenuti vladari. Vratimo se, međutim, našem predmetu.
741

Usp.: Aristotel, Politika, V, 10.
Sva trojica su optuženi za zavjeru i smaknuti: Perenije 185. god., Plaucijan 206. god., Sejan 31. god.
743
Godine 1392. kancelar Pise Jacopa Appiano ubio je vladara Pise Piera Gambacortija, prisrašu Firence, i tako
zavladao Pisom. Ne treba ga miješati s Jacopom Appianom, gospodarom Piombina, kod kojega je Machiavelli bio
u
diplomatskoj misiji 1499. god.
744
Francesco Coppola grof Sarno, napuljski ministar financija, jedan od »barona« koji su se 1485. pobunili
protiv Ferdinanda Napuljskog i zatražili pomoć Inocenta IV. Ferdinand ih je pozvao na pomirenje i smaknuo ih 1487.
god.
745
Usp.: Vladar, XVII pogl.
742

296

Budući da urotnici moraju biti velikaši i da imaju lak pristup do vladara, treba
raspraviti o tome kako su uspijevali njihovi pothvati i vidjeti zašto su bili sretne ili
nesretne ruke. A, kao što sam kazao, opasnost dolazi u trima fazama izvedbe, prije, za
vrijeme i poslije nje. Stoga malo kad podvig dobro završi, jer nije moguće prebroditi sve
tri opasnosti. Započinjući raspravljati o prvoj opasnosti, koja je najvažnija, velim da
valja biti jako mudar i imati pomoć fortune, da se pripremanj e urote ne otkrije. A
otkrije se, ili zbog potkazivan ja, ili zbog povoda da se posumnja u urotu. Do
potkazivan ja dolazi zbog toga što nisu pouzdani ljudi s kojima si u dodiru ili zbog
neopreznos ti u odnosu na njih; nepouzdan ost je česta pojava, jer uzdati se možeš samo
u osobe koje bi za tebe umrle, ili u ljude koji su nezadovoljn i vladarom. Pouzdanih bi se
moglo naći jednoga ili dvojicu, ali kako ti ih je potrebno mnogo, nemoguće ti ih je naći.
Zatim, njihova odanost tebi treba biti veća od straha od opasnosti i kazne. Nadalje,
ljudi se najčešće varaju u odnosu na ljubav koju smatraš da prema tebi netko osjeća, a u
to se možeš uvjeriti jedino iskustvom, no iskustvo je u toj prilici vrlo opasno, pa ako i
jesi stekao iskustvo u nekoj drugoj opasnoj prilici, kad su ti bili vjerni, s tim povjerenjem ne smiješ mjeriti ovo, jer ovo prolazi kroz kudikamo drugačiju opasnost. Ako
pouzdanos t odmjeravaš nečijim nezadovoljs tvom prema vladaru, u tome se možeš lako
prevariti, jer čim si nezadovolj niku otkrio svoj naum dao si mu mogućnost da okonča
svoje nezadovolj stvo/46 i treba zaista da njegova mržnja bude velika ili da tvoj ugled
bude vrlo velik da bi ti ostao vjeran.
Zbog toga je mnogo urota otkriveno i satrveno u samom začetku, a kad su koju od
njih mnogi ljudi dugo vrijeme držali u tajnosti, smatralo se pravim čudom, kao za
vrijeme urote Pizona protiv Nerona/47 ili kad su se u naše doba urotili Pazzi protiv
Lorenza i Giuliana dei Medici, što je znalo više od pedeset ljudi i nisu se otkrili sve dok
nije došlo do akcije. 748 Što se tiče otkrivanja zbog nerazborito sti, do njega dolazi kad
urotnik neoprezno govori, tako da ga sluga ili neka treća osoba čuje, kao što se
dogodilo Brutovim sinovima, koje je, dok su stvar pripremali s Tarkvinijev im izaslanicima, čuo sluga koji ih je p otkazao, 749 ili pak kad se zbog lakoumnos ti povjeriš ženi ili
djetetu koje voliš ili sličnoj nepostojano j osobi, kao što je učinio Dino, jedan od
urotnika s Pilotom protiv Aleksandra V elik og, koji je urotu povjerio voljenom dječaku
Nikomahu, a on je to odmah kazao svojemu bratu Kibalinu, a ovaj kralju. 750 Što se tiče
otkrivanja zbog povoda u sumnju, primjer pruža Pizonova urota protiv Nerona, u kojoj
je Scevin, jedan od urotnika, dan prije nego što je trebao da, ubije Nerona, ostavio
oporuku; naredio je da njegov slobodnjak Melikije naoštri stari i zarđali bodež,
oslobodio je sve svoje robove i dao im je novaca, naručio je zavoje radi povezivanja
rana, što je sve potvrdilo Melikijeve sumnje, pa ga je prijavio Neronu. Bio je uhićen
Scevin i s njim Natalis, još jedan urotnik, koje su dan prije vidjeli kako dugo kriomice
razgovaraju . Kako im se nisu podudarali odgovori na pitanje o čemu su razgovarali , bili
su prisiljeni priznati istinu, pa je otkrivena urota i svi su urotnici nastradali.l51
Takvih se povoda otkrivanju urota nije moguće čuvati, jer se zbog pakosti, zbog
neopreznos ti i zbog lakoumnos ti otkrije kad god je broj onih koji su s njom upoznati
veći od tri ili četiri. Gim uhite više od jednoga, nije moguće tajnu sačuvati, jer dvojica se
746 Tj. da te potkaže
vladaru i tako dobije od njega nagradu koja će zadovoljiti njegovu nezadovoljenu ambiciju.
Usp.: Vladar, XIX pogl.
747 Za urotu
je znalo više od dvadeset ljudi, kako navodi Tacit, Annales, XV, 49-50.
748 Popis
zavjerenika u uroti Pazzi Machiavelli iznosi u Firentinskim povijestima, VIII, 3-7.
749
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 4.
750 330. god. pr.
n. e. Izvor je, po Walkeru, Kvint Kurcije Ruf, De rebus gestis Alexandri Magni, VI, 7.
751
Tacit, Annales, XV, 54.

297

ne mogu podudarati u odgovorima o čemu su razgovarali. Kad uhite jednog čovjeka
koji je jak, svojom hrabrošću on može prešutjeti imena urotnika, ali potrebno je da i
urotnici budu podjednako postojani i da se ne otkriju bijegom, jer nestane li hrabrosti ili
u uhićenika ili u onih što su na slobodi, urota je otkrivena. A rijedak je primjer koji
navodi Tito Livije o uroti protiv Hieronima, kralja od Siracuse: Teodor, jedan od
urotnika kojega su uhitili, velikom je vrlinom prikrio sve urotnike i optužio kraljeve
prijatelje; s druge strane svi su se urotnici toliko pouzdavali u Teodorovu vrlinu da
nitko nije otišao iz Siracuse ili odao ikakav znak straha.752 Prolazi se, dakle, kroz sve te
opasnosti kad se snuje urota, još prije nego što dođe do njezine provedbe u djelo, a evo
kako se one mogu izbjeći. Prvi je i najsigrrniji rtačin, bolje reći jedini, ne dati urotnicima
vremena da te potkažu, i stoga im pothvat dojaviti tek kad ga želiš obaviti a ne prije.
Oni koji su tako učinili sigurno su izbjegli opasnosti prve faze, a najčešće i druge,
dapače, svi su pothvat sretno okončali i svatko tko je mudar trebao bi da tako postupa.
Želim navesti dva primjera.
Budući da Nelemat nije mogao podnositi tiraniju Aristotema, tiranina u Epiru,
okupio je u kući mnogo svojte i prijatelja/53 pa pošto ih je nagovarao da oslobode
domovinu, neki su od njih zahtijevali da im ost'avi vremena kako bi se odlučili i
pripremili, na što je Nelemat naredio slugama da zakračunaju kućna vrata, a onima
koje je pozvao reče: >>Ili ćete se zakleti da ćete smjesta obaviti što sam vam rekao, ili ću
vas sve izručiti kao uhićenike Aristotemu.« Nakon tih riječi oni su se zakleli i ne gubeći
ni časa proveli su u djelo Nelematov nalog. Kad je neki vrač prijevarom osvojio
perzijsko kraljevstvo, jedan od velikaša u državi, Ortan, raskrinkao je obmanu,
posavjetovao se s još šestoricom prvaka rekavši kako mora osvetiti državu zbog vračove
tiranije. 754 A kad je jedan od njih zatražio da mu dadne vremena, ustao je Darije, jedan
od šestorice koju je pozvao Ortan, i rekao: »Ili ćemo otići sada to obaviti, ili ću vas ja
sve prijaviti«, i tako su sporazumno ustali pa su ne ostavivši nikome vremena da se
pokaje lako proveli u djelo svoj naum. Sličan je tim dvama primjerima i način na koji su
Etoljani ubili spartanskog tiranina N abisa, kojemu su poslali svojega građanina Aleksamena s trideset konjanika i dvije stotine pješaka pod izlikom da mu upućuju pomoć, a o
tajni su obavijestili samo Aleksamena, dok su ostalima naredili pod prijetnjom progonstva da ga slušaju u svemu što god bude zapovjedio. Otišao je on u Spartu, a o svojoj ih
je zadaći obavijestio tek kad je htio da se provede u djelo, pa mu je pošlo za rukom da
ga ubije.l55 Oni su, dakle, tako izbjegli opasnosti kojima se sudionici izlažu dok snuju
urotu, a tko ih bude oponašao uvijek će ih izbjeći.

A da svatko može postupiti kao oni, pokazat ću primjerom spomenutog Pizona.
On je bio vrlo značajan čovjek golema ugleda, blizak Neronu, koji je u njega imao
veliko povjerenje. Često je Neron odlazio s njim jesti u svoje perivoje. Mogao se, dakle,
Pizon sprijateljiti s ljudima, koji bi smjelošću, srčanošću i sklonošću bili prikladni za
takav pothvat, što je velikašu bilo vrlo jednostavno, i, u trenutku kad se Neron bude
nalazio u svojim perivojima, obavijestiti ih o svojem cilju i prikladnim ih riječima
osokoliti da učine ono što više nisu imali vremena odbiti, i što nije moglo ne uspjeti. I
tako, istraže li se sve druge urote, opazit će se da se malo njih nije moglo izvesti na
752

215. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 4-7.
272. god. pr. n. e. Opis urote u: Plutarh, Mulierlim Virtutes. Međutim, tamo se ne spominje Nelemat, već
Helanik, etolijanski arhont. Aristotim je bio tiranin epirskoga grada Eleje. Walker smatra da je izvor Justin, nav. dj.,
XXVI, l.
754
Riječ je o Gaumati, svećeniku-vraču, koji se izdavao za Smerdisa. Razotkrio ga je Ogan, ubijen je 522.
god. pr. n. e. Vidjeti: Herodot, Historiae, III, 70-78.
755
192. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXV, 34-36.

jednak način. Ljudi se, međutim, u pravilu ne razumiju u te stvari, često prave goleme
greške, kakva je i ta. Ne smije se dakle nikad obavještavati o podvigu ako nije nužno, i
to kad se izvodi, a ako koga ipak obavijestiš, obavijesti samo jednu osobu s kojom imaš
vrlo dugo iskustvo i koju su potaknuli isti razlozi kao i tebe. Naći takva pojedinca
mnogo je lakše nego naći ih više, i zato je manje opasno, a osim toga ako te i prevari,
nekako ćeš se zaštititi, što ne možeš kad ima mnogo urotnika, jer netko mi je pametan
rekao da se pojedincu može sve kazati; ne ostaviš li, naime, štogod napisano vlastitom
rukom, njegovo potvrđivanje vrijedi koliko i tvoje nijekanje, a svatko se mora čuvati da
se pisanjem ne nasuče, jer nema dokaza koji će te lakše odati nego ono što svojom
rukom napišeš. Kad je Plaucijan htio dati da ubiju cara Severa i sina mu Antonina/56 to
je priopćio tribunu Saturninu, koji je odlučio da ga potkaže a ne da ga posluša, a kako
se bojao da se prigodom prijave ne povjeruje više Plaucijanu nego njemu, od njega je
zatražio da mu na papiriću svojeručno potvrdi ono što mu je dao kao zadaću, što je
Plaucijan, zaslijepljen ambicijom, i učinio, pa je tribun bio uz dokaz optužen, a da nije
bilo onog papirića i drugih dokaza, prevagnula bi Plaucijanova obrana, toliko je hrabro
nijekao. Moguće je dakle optužbu pojedinca obezvrijediti, ako on ne može podnijeti
pisani ili drugi dokaz, čega se treba čuvati.
Među Pizonovim urotnicima bila je i žena imenom Epiharis, nekadašnja Neronova
prijateljica, koja je smatrala da među urotnicima treba da bude i zapovjednik nekoliko
troveslarki što ih je Neron držao da ga čuvaju, pa ga je obavijestila o uroti, ali ne i o
urotnicima.757 Zapovjednik ju je iznevjerio i potkazao Neronu, a ona je optužbu tako
smjelo nijekala da je Nerona zbunila i on je nije osudio. Dvije su, dakle, opasnosti kad
se pojedinac obavijesti o uroti, prva je da te prijavi s dokazom, druga da te prijavi kad
mu nađu dokaze, ili kad ga stave na muke, pošto na temelju nekog znaka ili kakve
sumnje bude uhićen. I jedna se i druga opasnost, međutim, može svladati, prva,
navodeći da te je taj čovjek mrzio, druga, navodeći da je bio prisiljen na laž. Mudrost,
dakle, nalaže da se nikome pothvat ne povjeri, nego da se postupi prema opisanim
primjerima, ili, ako se povjeri, da se to učini samo jednoj osobi, što je također opasno,
ali mnogo manje nego kad se obavijeste mnogi. Nije daleko od tog postupka, kad te
nužda prisili da vladaru učiniš ono što vidiš da bi on htio učiniti tebi, i kad je ta nužda
tako hitna da ti vrijeme ne dopušta drugog izlaza. Ta nužda gotovo uvijek pothvat
dovede do željenog ishoda, a kao dokaz dovoljna su dva primjera koja želim navesti.
Među prvim i najintimnijim prijateljima cara Komada. bili su Leto i Elekto,
zapovjednici pretorijanske vojske, a Marcija mu je bila jedna od prvih konkubina i
prijateljica.758 Kako su mu oni kadšto prigovarali zbog postupaka kojima je prljao
svoju osobu i carstvo, odlučio je da ih dadne ubiti, pa je na popis stavio Marciju, Leta i
Elekta te još neke druge koje je htio dati ubiti iduće noći, i taj je popis stavio pod
uzglavlje svojega kreveta, a kad je otišao da se opere, neki dječak, njegov miljenik,
igrajući se po sobi i po krevetu, pronađe popis, izađe s njim van i naiđe na Marci ju, koja
mu ga oduzme, pročita ga, doznavši njegov sadržaj odmah pošalje po Leta i Elekta,
pa kad su sve troje uvidjeli u kakvoj su opasnosti odluče da ga preduhitre i ne gubeći
vrijeme iduće noći ubiju Komada. Car Antonin Karakala nalazio se s vojskom u
Mezopotamiji/59 a prefekt mu je bio Makrin, čovjek skloniji građanskom nego
vojničkom životu, a kako se slabi vladari uvijek boje da tko protiv njih ne učini ono što

753

298

756
205. god. pr. n. e. Gaj Fulvije Plaucijan, sudski prefekt, koji je težio neograničenoj vlasti. Urotio se protiv cara
Septimija Severa (193-211). Izvor je Herodijan, De Imperio Romanorum Imperatorum post Marcum, III, 34--42.
757
Vidjeti: Tacit, Annales, XV, 51.
758
Vidjeti: Herodijan, nav. dj., I, 52-55. Marko Aurelije Komad, car od 176. do 192. god., kad je ubijen u uroti.
759
217. god. pr. n. e. Vidjeti: Herodijan, nav. dj., IV, 22-24.

299

sami smatraju da zaslužuju, Antonin je pisao u Rim prijatelju Maternijanu neka od
dozna teži li itko za carstvom i neka ga o tome obavijesti. Maternijan mu
pismom odgovori da za tim teži Makrin. Pismo je dospjelo prije u Makrinove nego u
careve ruke, pa kad je Makrin vidio da je prisiljen, ili prije nego novo pismo stigne u
Rim ubiti Antonina, ili umrijeti, zadužio je Marcijala, centuriona koji mu je bio vjeran i
kojemu je Antonin par dana prije toga dao ubiti brata, da ga ubije, što je Marcijal
uspješno obavio. Očito je dakle da nužda koja ne dopušta gubiti vrijeme ima gotovo
jednak učinak kao postupak Nelemata Epirskog koji sam gore opisao. Očito je i ono što
sam rekao gotovo na samom početku ove rasprave, kako vladare najviše ugrožavaju
prijetnje i kako su povod djelotvornijim urotama nego sami zločini. Toga se vladar
mora čuvati, jer ljude treba ili tetošiti ili ih se treba osloboditi, a nikad ih ne treba
dovesti u položaj da moraju misliti kako treba da budu ubijeni ili da ubiju. Što se tiče
opasnosti kojima se izlaže prilikom izvedbe urote, one nastaju ili kad se promijeni
naredba, ili kad se prepadne onaj koji je provodi u djelo, ili kad izvođač pogriješi zbog
neopreznosti, ili kad izvedba nije savršeno obavljena, jer je ostao živ dio onih koje je
prema planu trebalo ubiti. Velim, dakle, da ništa toliko ne smeta i ne priječi bilo koji
posao ljudi koliko iznenadna promjena odluke, kad više nema vremena, i preinaka
prethodno utvrđenog dogovora, a ako takva promjena ikad išta poremeti, onda
poremeti u ratu i u pothvatima sličnim onima o kojima govorimo, jer nema u takvim
podvizima ničega nužnijeg od ispunjavanja zadaće za koju je svaki čovjek zadužen. Ako
ljudi danima i danima misle na određeni zadatak i na način njegova obavljanja, a onda
iznenada dođe do promjene plana, nemoguće je da se svi ne zbune i da se sve ne
upropasti, tako da je mnogo bolje, koliko god bilo nekih propusta, podvig izvesti prema
utvrđenom dogovoru, negoli odustajući od njega upasti u tisuću neprilika. T o se događa
kad nema vremena za preinaku, jer kad ga ima, čovjek se može ravnati po svojoj volji.
Poznata je urota obitelji Pazzi protiv Lorenza i Giuliana Medicija. Dogovor je bio
da budu na ručku s kardinalom San Giorgia 760 i da ih za vrijeme ručka ubiju. Bilo je
dogovoreno tko treba da ih ubije, tko da zauzme palaču, tko da pohita u grad i narodu
javi da je slobodan. Međutim, u stolnoj crkvi u Firenci, gdje su Pazzi, Medici i kardinal
prisustvovali svečanom obredu, doznalo se da tog jutra Giuliano neće biti na ručku.
Zbog toga su se urotnici sastali i odlučili da ono što je trebalo učiniti u kući obitelji
Medici učine u crkvi, što je poremetilo cijeli dogovor, jer Giovambattista da Montesecco nije htio sudjelovati u ubojstvu tvrdeći da to ne želi učiniti u crkvi, tako da su bili
prisiljeni promijeniti uloge za svaku akciju/ 61 a kako nisu imali vremena da se za to
pripreme napravili su toliko grešaka da su prilikom izvođenja pothvata bili svladani.
Malodušnost prilikom izvedbe obuzme urotnika ili zbog poštovanja prema žrtvi ili
zbog plašljiv-osti. Toliko veličanstveno djeluje i poštovanje izaziva nazočnost vladara, te
se lako dogodi da_ izvoditelja ili smiri ili zaprepasti. Kad su Marija uhvatili stanovnici
Minturna poslali su nekog roba da ga ubije, a on se prestravio kad je ugledao takva
čovjeka i kad se sjetio njegova imena pa je postao malodušan i nije smogao nimalo
snage da ga ubije.762 Pa ako takvu moć ima čovjek vezan, zarobljen, kojega guši zla
fortuna, koliko straha tek izaziva slobodan vladar, kojemu veličanstvo naglašavaju
uresi, raskoš i njegova pratnja? Takav te sjaj može prestrašiti, kao što te dobrostiv
doček može umiriti. Neki su se urotili protiv kralja Tračana Sitalka/63 odredili su dan
a~trologa

~

60

Raffaello Riario, kardinal San Giorgia. U njegovu je čast trebao biti ručak 26. travnja 1478.
Zadatak da ubiju Lorenza Medicija dobili su Antonio da Volterra i svećenik Stefano Bagnoni ali su ga oni u
uzbuđenJu samo ranili.
'
762
88. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Vita Caii Marii, 37-40.
763
Sitalk je bio kralj Odriza, a ovdje je riječ o Kipselu, tiraninu Korinta.
61

300

smaknuća, sastali su se na dogovorenom mjestu, gdje je bio vladar: nitko se od njih nije
ni pomaknuo da ga napadne, tako da su otišli a da nisu ništa pokušali niti su znali što ih
je spriječilo, pa su jedan drugoga optuživali. Više su puta učinili istu grešku, tako da je
urota bila otkrivena, a oni su snosili kaznu za zločin koji su mogli a nisu htjeli učiniti.
Urotili su se protiv vojvode ferarskog Alfonsa dvojica njegove braće/ 64 a poslužili su se
kao posrednikom vojvodinim svećenikom i pjevačem Giannesom/65 koji im je na
njihov zahtjev više puta vojvodu doveo, pa su ga oni mogli mirne duše ubiti. Nitko se od
njih ipak nije usudio to učiniti, tako da su bili otkriveni, pa su ispaštali zbog svoje
pakosti i nerazboritosti. Njihova je nemoć mogla nastati jedino zbog toga što ih je
vojvodina nazočnost prestrašila, ili ih je koji njegov humani postupak razoružao.
Nepriliku ili grešku u tim odlučnim trenucima izazove nerazboritost ili malodušnost, jer
te i jedna i druga obuzmu, i mozak ti se smete, pa govoriš i činiš što ne smiješ.
A kako ljude spopadne strah i zbunjenost, nije mogao bolje pokazati Tito Livije
nego opisujući Aleksamena Etolskog, kad je htio ubiti Spartanca Nabida, o čemu smo
gore govorili. O trenutku kad je to trebalo učiniti i kad je Aleksamen svojim ljudima
otkrio što treba da urade, Tito Livije kaže: »Collegit et ipse animum, confusum tantae
cogitatione rei«? 66 Nemoguće je naime da se itko, makar koliko bio u duši postojan, i
sviknut na smrt ljudi i na rukovanje oružjem, u tom času ne zbuni. Stoga treba izabrati
ljude iskusne u tim stvarima i nikome drugome ne treba vjerovati, koliko god slovio kao
vrlo hrabar čovjek, jer u velikim pothvatima nitko ne obećava siguran ishod ako nema
iskustva. Zbog zbunjenosti može ti oružje ispasti iz ruke, ili možeš štogod reći, pa
postići jednak učinak. Komodova sestra Lucila 767 naredila je Kvincijanu da ubije
njezina brata. Kvincijan je dočekao Komoda na ulazu u amfiteatar, pa je primaknuvši
mu se s isukanim bodežom viknuo: >>Ovo ti šalje Senat«, i zbog tih je riječi bio uhvaćen
prije nego što je zamahnuo rukom da ga ubije. Poslan da ubije Lorenza Medicija, kao
što smo kazali, Antonio di Volterra približivši mu se rekao je: >>Ah, izdajice!«, a taj je
povik spasio Lorenza i upropastio urotu.
Zbog spomenutih razloga urota se može ne dovršiti kad je usmjerena protiv jedne
glave. No lako se ne završi kad je usmjerena protiv dviju, dapače, toliko je teška da je
uspjeh gotovo nemoguć, jer istu akciju u isto vrijeme provesti na raznim mjestima
gotovo je nemoguće, budući da se u različito vrijeme ne može obaviti, kako jedna ne bi
pokvarila drugu. Prema tome, ako je urota protiv jednog vladara nesigurna, opasna i
nerazborita, urotiti se protiv dvojice potpuno je uzaludno i lakoumno. I da ne poštujem
tog posvjesničara nikad ne bih povjerovao ono što Herodijan veli o Plaucijanu,768 kad
je on centurionu Saturninu dao zadatak da sam ubije Severa i Antonina, koji su
stanovali na različitim mjestima, jer to je toliko nerazumno, da nikome osim tako
uglednom povjesničaru ne bih povjerovao.
Neki atenski mladići urotili su se protiv Diokla i Hipije, atenskih tirana. 769 Ubili su
Diokla, a preživio je Hipija, koji ga je osvetio. Heraklejani Hio i Leonida, Platonovi
učenici, urotili su se protiv tirana Klearka i Satira: ubili su Klearka, a preživio je Satir,
koji ga je osvetioF0 Obitelji Pazzi, koju smo više puta spominjali, uspjelo je ubiti samo
764 Giulio i Ferdinando
d'Este, nezakoniti sinovi Ercolea I, 1506. god. protiv vojvode Alfonsa, zakonitog sina i
nasljednika, i kardinala Ippolita. Osuđeni su na doživotni zatvor.
765
Gian Cantore.
766 Lat.: Morao
je doći k sebi, toliko ga je uznemirila pomisao na ovakvo djelo (Tito Li vije, nav. dj., XXXV, 35).
767 Ana Aurelia
Galeria Lucila Augusta, kćer Marka Aurelija i Komodova sestra, koja je težila apsolutnoj vlasti.
Vidjeti: Herodijan, nav. dj., I, 20-23.
768
Vidjeti: Herodijan, nav. dj., III, 38.
769 514. god. pr.
n. e. Hiparh, a ne Diokle. Vidjeti: Tukidid, nav. dj., VI, 54-59, i Justin, nav. dj., II, 9.
770
353. god. pr. n. e. Vidjeti: Justin, nav. dj., XVI, 5. Usp.: Rasprave ... , I, 16.

301

Giuliana. Prema tome, sličnih urota protiv više glava treba da se odrekne svatko, jer ne
koristi ni sebi, ni domovini, ni ikome, dapače, oni koji prežive postanu još nepodnošljivi ji i okrutniji, kao u Firenci, Ateni i Herakleji, koje sam spomenuo. Istina je da je
Pelopidina urota 771 radi oslobođenja domovine u svakom pogledu nailazila na teškoće,
pa je ipak imala posve sretan završetak, budući da se Pelopida nije ratio samo protiv
dvojice tirana, nego protiv desetorice; ne samo što nije bio čovjek od povjerenja pa nije
imao lak pristup do tirana, nego je bio buntovnik, no ipak je mogao doći u Tebu, ubiti
tirane i osloboditi domovinu. Sve je ipak učinio uz pomoć nekog Karana, savjetnika
tirana, koji mu je omogućio da do njih dođe i da ih ubije. Neka, međutim, nitko ne
slijedi njegov primjer, jer je njegov podvig bio nemoguć, i pravo je čudo što je uspio, a
takvim su ga smatrali i pisci, koji su ga proslavili kao nešto rijetko i gotovo bez uzora.
Mogla je tu akciju prekinuti neka lažna predodžba ili kakav iznenadan događaj u
presudnom trenutku. Ono jutro kad su Brut i ostali urotnici htjeli ubiti Cezara/72 on je
dugo razgovarao s Gnejom Popilijem Lenatom, jednim od urotnika, a kad su ostali
opazili taj dugi razgovor posumnjali su da Popilije otkriva Cezaru urotu, i gotovo su
pokušali Cezara tu ubiti i ne čekati da to urade u Senatu, pa bi tako bili i učinili, da
razgovor nije završio, te kako u Cezarovu ponašanju nisu primijetili ništa neobično,
ohrabrili su se. Treba razmisliti o takvim lažnim dojmovima i mudro o njima voditi
računa, to više što ih je lako steći, jer kome savjest nije mirna, lako povjeruje da se o
njemu govori. Može se čuti koja riječ što je izgovorena s posve drugim ciljem pa da
uznemiri dušu i da te navede na pomisao kako se odnosi na tvoje namjere, da te nagna
na bijeg i da zato sam otkriješ urotu, ili da poremetiš akciju ubrzavajući je prije
vremena. A to se lakše događa kad više osoba zna za urotu.
Što se, pak, tiče nepredviđenih događaja, budući da su nenadani, jedino se
primjerima mogu prikazati, i na temelju njih se mogu upozoriti ljudi da budu oprezni.
Lucio Belant?73 iz Siene, kojega smo već spominjali, zbog ljutnje prema Pandolfu što
mu je oduzeo kćer koju mu je prije dao kao ženu, odlučio je da ga ubije i izabrao je
vrijeme. Gotovo svaki dan je Pandolfo išao posjetiti bolesnog rođaka pa je prolazio kraj
Giulijeve kuće. Opazivši to Lucio je naredio urotnicima da budu u njegovoj kući kako
bi ubili Pandolfa dok prolazi, i pošto ih je naoružane postavio iza vrata, jednoga je
ostavio na prozoru, da u trenutku kad Pandolfo, prolazeći, bude kraj vrata, dadne znak.
Kad je Pandolfo stigao i kad je onaj urotnik dao znak, Pandolfo se susreo s prijateljem
koji ga je zaustavio, a oni što su bili s njim prošli su naprijed pa kad su vidjeli ili čuli
zveket oružja otkrili su zasjedu, tako da se Pandolfo spasio, a Lucio je s drugovima
morao pobjeći iz Siene. Onaj susret bio je događaj koji je spriječio akciju i zbog kojega
je Lucio upropastio svoj podvig. Takvim događajima, budući da su rijetki, nije moguće
doskočiti ni na koji način. Potrebno je dakako istražiti što sve može nastati, i raditi u
skladu s tim.
Preostaje nam sada još samo da razmotrimo opasnosti koje dolaze poslije urote, a
ima samo jedna, i to kad ostane netko da osveti ubijenog vladara. Mogu, dakle, ostati
njegova braća, njegovi sinovi i druga svojta, koji očekuju da će naslijediti vlast; a ostati
mogu ili zbog tvojeg nemara, ili zbog već kazanih razloga, da se osvete. To je doživio
Giovannandrea da Lampugnano, koji je zajedno sa svojim urotnicima ubio milanskog
vojvodu/74 a kako su ostali njegov sin i dvojica od njegove braće, stigli su na vrijeme
771
772
773
774

Ascanio.

302

372. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Pelopidas, 7-13.
Vidjeti: Plutarh, Brutus, 14-16.
U tzv. fil;1delfijskom manuskriptu stoji Giulio, umjesto Lucio.
Na Božić 1476. ubijen je Galeazzo Maria Sforza, a ostali su njegov sin Gian Galeazzo i braća Ludovico i

osvetiti ubijenoga. A u takvim slučajevima urotnike zaista valja opravdati, jer tome ne
mogu doskočiti, ali kad živ ostane netko zbog neopreznosti ili zbog njihova nemara,
onda ne zaslužuju ispriku. Nekoliko urotnika iz Forlija ubili su svojega gospodara grofa
Girolama, 775 uhvatili su njegovu ženu i njegovu djecu koja su bila mala, pa kako su
smatrali da ne mogu biti sigurni dok ne zaposjednu tvrđavu, a kaštelan im je nije htio
dati, madonna Caterina, tako se grofica zvala, urotnicima je obećala da će, ako je puste
u nju ući, narediti da im se preda, a neka uza se zadrže djecu kao taoce. Pod takvim
jamstvom pustili su je da uđe, a kad je ona bila unutra sa zidina ih je prekorila zbog
ubojstva muža i zaprijetila im se groznom osvetom. A da bi im stavila na znanje kako se
za djecu ne brine pokazala im je spolovilo veleći kako ima čime drugu praviti. 776 Tako
su oni, kratke pameti i opazivši kasno svoju grešku, neopreznost ispaštali doživotnim
progonstvom. Od svih pogibelji, međutim, nakon završene urote nema izvjesnije, ni one
koje se treba više bojati, nego kad narod voli. vladara kojega si ubio, jer tada urotnici ne
mogu sebi pomoći, budući da se ne mogu sačuvati.777 Primjer je Cezar, kojega je volio
narod pa ga je i osvetio, jer su svi urotnici, pošto su protjerani, bili u razno doba i na
raznim mjestima ubijeni.
Urote protiv domovine za počinitelje su manje opasne nego urote protiv vladara,
zato što manje opasnosti ima dok se snuju, kad se izvode opasnosti su podjednake, a
nakon izvedbe nema opasnosti. Dok se pripremaju, nema mnogo opasnosti, zato što
građanin može težiti prema vlasti a da nikome ne oda što osjeća i što namjerava, pa ako
se ništa ne ispriječi, može pothvat uspješno izvesti, ako mu se ispriječi kakav zakon,
može čekati povoljnije vrijeme i izabrati drugačiji put. To vrijedi za republiku koja je u
stanovitoj _mjeri iskvarena, jer u neiskvarenoj, gdje nema poticaja uroti, njezinu
građaninu te misli ne padaju na pamet, građani, dakle, s pomoću mnogih načina i
mnogim putovima smiju težiti vlasti, bez ikakve opasnosti, s jedne strane zato što su
republike sporije od vladara, manje sumnjičave i stoga neopreznije, s druge strane zato
što više poštuju važne građane i stoga su oni smjeliji i srčaniji kad snuju protiv nje.
Svatko je čitao o Katilininoj uroti koju je opisao Salustije, 778 pa zna kako je Katilina ne
samo ostao u Rimu, nego i došao u Senat i vrijeđao Senat i konzula, toliko je poštovanja
republika imala prema svojim građanima. A kad je otišao iz Rima i bio već među
vojnicima, Lentulo i ostali urotnici ne bi bili uhvaćeni, da nije bilo pisama napisanih
njihovom rukom, koja su ih otvoreno optuživala. Hanan, vrlo moćan čovjek u Kartagi,
težeći da postane tiraninom, naumio je da se za vrijeme svadbe jedne njegove kćeri
otruje cio Senat, a zatim da on postane vladarom. 779 Kad se to dočula, jedina mjera
koju je Senat poduzeo bila je donošenje zakona, koji je ograničavao troškove za gozbe i
svadbe, toliko je poštovanje osjećao prema njegovim svojstvima. Istina je da je urota
protiv domovine teža i opasnija, jer rijetko kad su ti dovoljne vlastite snage, budući da
se rotiš protiv mnogih. A nije svatko zapovjednik vojske kao što su bili Cezar,
Agatoklo, ili Kleomen i slični, koji su !znenada i silom osvojili domovinu. Jer ljudima
poput njih put je vrlo lak i vrlo siguran, ali ostali koji nemaju takvih snaga treba da to
obave ili prijevarom i snalažljivošću, ili stranim snagama. Što se prijevare i snalažljivosti
tiče, pošto je Atenjanin Pizistrat pobijedio Megarane 780 i stekao naklonost naroda,
775

Girolama Riario, kojega je 1488. ubio Francesco d'Orso. Vidjeti: Firentinske povijesti, VIII, 34.
Usp.: Vladar, XX pogl., i Umijeće ratovanja, VII.
777
Usp.: Vladar, XIX pogl.
778
Lucije Sergije Katilina se više puta kandidirao za konzula, a kad nije uspio, o~anizirao je urotu uz podršku
Pompejevih neprijatelja, okupljajući aristokraciju kojoj je obećao kasaciju dugova. Ciceron, Pompejev saveznik,
demaskirao je urotu u Senatu. Prisiljen na bijeg, poginuo je u okolici Pistoje (Salustije, Bel/um Catilinarum, 31).
779
Oko 350. god. pr. n. e. Vidjeti: Justin, nav. dj., XXI, 4.
780 Vidjeti: Plutarh, Solon, 30.
776

303

jednog je jutra izišao ranjen tvrdeći da ga je plemstvo zbog ljubomore napalo, pa je
zahtijevao da dobije n(J.oružane čuvare. Od tog stupnja vlasti lako se uspeo do tolike
veličine da je postao tiraninom Atene. Pandolfo Petrucci s ostalim se bjeguncima vratio
u Sienu, pa mu je kao redovna služba bilo dodijeljeno zapovjedništvo nad stražom na
trgu, što su drugi odbijali. Usprkos tome s vremenom je kod tih naoružanih ljudi stekao
tolik ugled da je za kratko vrijeme postao vladarom. Mnogi su drugi drugačijom
spretnošću i postupkom ubrzo i bez opasnosti isto postigli. Oni koji su se vlastitom
snagom a ne stranom vojskom rotili s ciljem da osvoje domovinu prolazili su kako koji,
već prema fortuni. Spomenuti Katilina je propao. Hanon, kojega smo gore spomenuli,
nije uspio s otrovom pa je naoružao mnogo tisuća osoba te su i oni i on poginuli. Da bi
postali tiranima neki su tebanski prvaci pozvali u pomoć spartansku vojsku i preuzeli u
gradu tiransku vlast. 781 Prema tome, kad se istraže sve urote protiv domovine, nećeš
naći nijednu, ili ćeš naći malo njih, koje su ugušene dok su se snovale, nego su sve ili
uspjele ili su propale kad su se izvodile. Kad su uspješno završile, sobom nisu donijele
drugih opasnosti osim onih što ih po svojoj naravi ne>si vladanje, jer kad netko postane
tiraninom izlaže se prirodnim i uobičajenim opasnostima koje donosi tiranija, protiv
kojih nema druge obrane osim onoga o čemu se raspravljalo. 782 To je sve što sam
smatrao potrebnim napisati o urotama, a zadržao sam se na onima u kojima se
upotrebljava oružje a ne na onima gdje se rabi otrov, zato što sve imaju jednak tijek.
Istina je da su urote s otrovom opasnije, zato što su nesigurnije, jer nije svatko dobro
upućen, pa se valja dogovoriti s onim tko jest, a baš ti ta nužda donosi opasnost.
Nadalje, zbog mnogih razloga ispijanje otrova ne mora biti smrtno, kao št.o se dogodilo
onima koji su ubili Komoda, koji je izbljuvao otrov što su mu ga dali, pa su ga bili
prisiljeni zadaviti, da bi bio ubijen. Stoga vladari nemaju većeg neprijatelja od urote, jer
kada dođe do urote protiv njih, ili budu ubijeni, ili se osramote. Ako, naime, urota
uspije, oni budu ubijeni; bude li otkrivena, pa oni ubiju urotnike, uvijek se pomišlja na
to da je vladar urotu izmislio kako bi udovoljio svojoj škrtosti i okrutnosti protiv krvi i
imovine onih koje je ubio. Stoga ne želim propustiti da vladara ili republiku protiv kojih
su se urotili upozorim, kad otkriju urotu, da prije nego poduzmu mjere odmazde vrlo
pomno nastoje shvatiti kakve je vrste, i neka dobro odmjere kakve su mogućnosti
urotnika a kakve su njihove, pa ako vide da su urotnici mnogobrojni i jaki, neka ih ne
raskrinkaju sve dok se ne budu pripremili da ih s dovoljnim snagama unište, jer bi inače
raskrinkali svoju nemoć i propast. Stoga moraju s mnogo vještine hiniti, jer urotnici kad
uvide da su otkriveni djeluju bez imalo obzira. Primjer su Rimljani, koji su ostavili dvije
legije vojnika da Kapuance štite od Samnićana, kao što smo na drugom mjestu
ispripovijedali/ 83 a zapovjednici legija su se urotili da bi se domogli vlasti u Capui. Kad
se to u Rimu dočulo, povjerili su Rutiliju, novom konzulu/84 da poduzme mjere, a on
je, da bi uspavao urotnike, proglasio kako je Senat odlučio produžiti boravak legija u
Capui, u što su vojnici povjerovali, pa kako su mislili da imaju vremena provesti u djelo
svoj naum nisu ubrzali izvedbu pothvata, i tako su mirovali sve dok nisu počeli opažati
da ih konzul odvaja jednog od drugoga, te su se zbog sumnje koja ih je obuzela otkrili i
svoj naum izveli. A boljeg primjera od toga nema ni urotnicima ni onima protiv.kojih se
rote, jer iz toga se vidi koliko su ljudi spori kad misle da imaju vremena, a koliko se žure
kad ih na to nagna nužda. Vladar ili republika koji hoće da odgode otkrivanje urote
radi vlastite koristi, najbolje će učiniti ponude li spretno urotnicima priliku za akciju u
781
782

783
784

304

Vidjeti: Rasprave ..., II, 3, i Justin, nav. dj., III, 6.
U 4. i 5. poglavlju III knjige.
Vidjeti: Rasprave ..., II, 26.
Gaj Marcije Rutilije, 342. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 38-41.

kratkom vremenskom razmaku, kako bi im oni, čekajući ili smatrajući da imaju
vremena, dali priliku da ih kazne. Tko je drugačije postupio ubrzao je svoju propast,
kao atenski vojvoda 785 i Guglielma de' Pazzi. Postavši tiraninom Firence i dočuvši da
mu se sprema urota vojvoda je bez ikakve istrage dao uhvatiti jednoga urotnika, na što
su ostali smjesta pograbili oružje i lišili ga vlasti. Guglielma, povjerenik u Val di Chiani
godine 1501,786 pošto je dočuo da se u Arezzu sprema urota u korist Vitellijevih, kako
bi se grad oduzeo Firentincima, smjesta je u taj grad otišao ne misleći na to kakve su
snage urotnika ili njegove, pa je bez ikakvih priprema na savjet svojega sina biskupa787
dao uhvatiti jednoga urotnika; nakon tog uhićenja ostali su smjesta zgrabili oružje i
oduzeli grad Firentincima, a Guglielma je umjesto povjerenikom postao zarobljenikom.
Kad su, međutim, urote slabe, mogu se i moraju bezobzirno uništiti. Ne treba nipošto
oponašati dva postupka, gotovo suprotna jedan od drugoga; prvi je primijenio spomenuti atenski vojvoda koji je, da bi pokazao kako je uvjeren da su mu firentinski građani
privrženi, dao ubiti jednoga koji mu je odao urotu; 788 drugi je primijenio Dion
Sirakužanin koji je, da bi iskušao nekoga u koga je sumnjao, dopustio Kalipu, u kojega
je imao povjerenja, da se pravi kao da se protiv njega urotio. 789 Obadva su vladara zlo
prošli, jer je prvi obeshrabrio potkazivače a ohrabrio urotnike; drugi je otvorio lak put
svojoj pogibiji, dapače, sam je glavom upravljao urotom protiv sebe, jer je Kalip, koji je
mogao slobodno djelovati protiv njega, djelovao tako da mu je oduzeo život i vlast.

VII

Zašto prelazak od slobode na ropstvo i od ropstva na slobodu kadšto
bez krvi, a kadšto je jako krvav

prođe

Kolebat će se možda netko zašto mnogi prelasci od slobode na tiraniju ili obratno
nekad budu krvavi a nekad bez krvi. Naime, kao što pokazuju povijesti, u sličnim
promjenama kadšto je poginulo bezbroj ljudi, kadšto se nikome nije ništa dogodilo, kao
u Rimu kad je kraljevska vlast prešla u vlast konzula i kad su bili prognani jedino
Tarkviniji/90 a nikome se drugom nije ništa dogodilo. To ovisi o tome je li stanje koje se
mijenja nastalo silom ili mirno, jer kad nastaje silom mnogi budu napadnuti, a kad dođe
do preokreta napadnuti se žele osvetiti, pa od želje za osvetom dođe do krvoprolića i
pogibije ljudi. Kad su, međutim, stanju što se mijenja pridonijeli svi građani koji su
državu učinili velikom, prilikom promjene ti građani nemaju razloga ikoga napasti osim
glavu. Takve je vrste bilo stanje u Rimu, i progon Tarkvinija, kao i u Firenci za vrijeme
Medicija, kad su nakon njihove propasti tisuću četiri stotine devedeset i četvrte bili
samo oni napadnuti. 791 I tako, te promjene ne budu jako opasne, ali su vrlo opasne one
koje izazovu osvetnici, takve da od njih zadrhti tko o njima čita. Primjera ima u
povijesti mnogo i neću ih navoditi.
785
Gautier de Brienne, nazvan atenski vojvoda, u službi Firence, 1341-1342. u pohodu protiv Pise, imenovan je
doživotnim vladarom Firence 1342, poslij'" firentinskog poraza, ali je protjeran u narodnom ustanku 1343. Vidjeti:
Firentinske povijesti, II, 30-37.
786
Guglielmo de'Pazzi. Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d'Italia, V, 5.
787
Cosimo de'Pazzi.
788
Matteo di Marozzo.
789
Vidjeti: Plutarh, Dion, 54.
790
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., I, 59.
791
9. studenoga protjeran je Piero Medici, nasljednik Lorenza Veličanstvenog, sa svojom braćom, kardinalom
Giovanijem i Giulianom.

20 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO l

305

VIII

Tko želi izazvati preokret treba da razmotri kakva je republika
Već je rečeno 792 kako nevaljao građanin može nanositi zlo samo u iskvarenoj
republici. Osim tada navedenih razloga, taj zaključak potkrepljuje primjer Spurija
"!<asija i Manlija Kapitolina. Spurije je bio ambiciozan čovjek/ 93 koji je htio osvojiti
1~vanrednu. vlast u Rimu pridobivajući narod mnogobrojnim dobročinstvima, primjence, prodaJom polja koja su Rimljani oduzeli Hernicima. Njegovu je pohlepu raskrinkao Senat, pa je postao toliko sumnjiv da je narod, kad mu je on ponudio novac od
prodaje žita dovezenog sa Sicilije, to njemu potpuno odbio, smatrajući da Spurije želi
dati cijenu njegove slobode. Da je pak taj narod bio iskvaren ne bi tu cijenu odbio i
otvorio bi mu put prema tiraniji koji mu je zatvorio. Još je značajniji primjer Manlija
Kapitolina/94 jer pokazuje koliku duhovnu i tjelesnu vrlinu, kolika dobra djela u korist
domovine izbriše gruba pohlepa za vlašću, koju je, kao što se vidi, u njemu stvorila
zavist koju je osjećao prema častima ukazanim Kamilu. I toliko je u duši bio zaslijepljen, da je, ne razmišljajući o tome kako živi grad, ne vodeći računa o tome da Rim,
onakav kakav je bio, ne bi podnosio da mu se narušavaju zakoni, stao u Rimu poticati
po~une pr~tiv Senata i protiv zakona domovine. Tu se očituje savršenost toga grada i
~alpnost nJegova stanovništva, jer se u njegovu slučaju nitko od plemstva, makar su
jedan drugog nemilosrdno štitili, nije ni pomaknuo da mu pomogne, nitko od svojte nije
ništa učinio njemu u prilog, dok su se radi drugih optuženih znali pojavljivati jadna
izgleda, odjeveni u crno, strašno tužni, da bi izmolili milost prema optuženom, a kraj
Manlija nije. bilo nikoga. Pučki tribuni, skloni uvijek podržati sve što je išlo u prilog
narodu osob1to ako su se pri tom suprotstavljali plemstvu, u ovom su se slučaju složili s
plemićima da unište zajedničku kugu. Narod Rima, potpuno okrenut svojem probitku i
zadovoljan sa svim što je bilo upereno protiv plemstva, premda je Manliju bio
naklonjen, čim su ga tribuni optužili i izložili sudu naroda od branitelja je postao sucem
i bez ikakva oklijevanja ga je osudio na smrt. Stoga mislim da u ovoj povijesti nema
prikladnijeg primjera da pokaže valjanost zakona rimske republike nego što je taj, jer
nitko u tom gradu nije ni prstom maknuo da brani građanina puna svake vrline i koji je
javno i privatno učinio vrlo velik broj hvale vrijednih djela. A uzrok je tome što je jača
bila ljubav prema domovini nego ikakav drugi obzir, pa su svi vodili mnogo više računa
o. opasnostima koje su o njemu ovisile nego o njegovim prošlim zaslugama, te su ih se
nJegovom smrću oslobodili.795 A Tito Livije kaže: »Hune exitum habuit vir, nisi in
libera civitate natus esset, memorabilis«. 796 Treba tu razmotriti dvije stvari. Prva je
činjenica da na drugačiji način treba tražiti slavu u iskvarenom gradu negoli u gradu
gdje se još živi politički razborito. Druga je gotovo ista kao i prva, da ljudi u svojim
postupcima, pogotovo u velikim djelima, moraju voditi računa o vremenima i njima se
792

Vidjeti: Rasprave ... , I, 34, i III, 6.
Konzul Spurije Kasije je predlagač agrarnog zakona iz 486. po kojem se osvojena zemlja trebala podijeliti
plebejcima. Suprotstavili su mu se optima ti, bogati plebejci, ali i sirotinja, jer je Kasi je htio da u podjeli zemlje sudjeluje i
latinsko stanovništvo. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 41.
794
Mark? Manlije Kapitolin se pobunio kad je Senat dao uhapsiti njegova sposobnog oficira zbog dugova, i
rasprodao Je SVOJa ImanJa da bi namirio dug. Takvo jeponašanje bilo preopasna za poredak, i među plebejce je proširena
glasma da on zapravo teži tiraniji iz zavisti prema vođi optima ta Marku Furiju Kamilu. Vidjeti: Tito Li vije, nav. dj., VI,
11-20.
795
Istina je da je Manlije bio previše revolucionaran za svoje vrijeme i da su optimati uspješno posijali razdor
među plebsom, što bi se moglo istaknuti kao uspješan primjer političke propagande.
796
Lat.: Takva je bila sudbina čovjeka koji bi bio čuven da se nije rodio u slobodno1· državi (Tito Livi)· e nav. dj·.
VI, 20).
'
'
793

306

prilagoditi. 797 A oni što zbog nevaljalog izbora ili prirodne sklonosti nisu u skladu s
vremenima, većinom žive nesretni i njihova djela imaju slab ishod, dok je suprotno s
onima koji se slažu s vremenom. Nema sumnje da se iz prije navedenih povjesničarovih
riječi može zaključiti kako bi Manlije, da se rodio u doba Marija i Sule, kad su ljudi već
bili iskvareni i kad bi on mogao ostaviti pečat svoje ambicije, postigao isto i doživio
jednake uspjehe kao Marije i Sula i ostali koji su poslije težili prema tiraniji. 798 Isto tako
da su Sula i Marije živjeli u Manlijevo doba stradali bi već pri prvim svojim potezima.
Jer svojim postupcima i svojim zlodjelima čovjek može početi s kvarenjem jednoga
grada, ali nije moguće da mu bude dovoljan jedan život kako bi ga toliko iskvario da bi
od toga sam mogao uživati plodove, a kad bi mu to i dopuštalo vrijeme, ne bi mu bilo
moguće s obzirom na ponašanje ljudi, koji su nestrpljivi i svoju strast ne mogu dugo
zatomljivati. Varaju se zatim u onome što rade, a osobito u onome što mnogo
priželjkuju, pa bi, ili zbog nestrpljivosti, ili zbog obmane, u nevrijeme stvari poduzimali
i propali bi. Stoga, tko želi osvojiti vlast u republici i uvesti u nju bezakonje, mora naići
na stanovnike koje je vrijeme iskvarila i koji se malo pomalo, iz naraštaja u naraštaj,
primiču rasulu. 799 Do toga nužno dolaze ako ih, kao što se već raspravljalo, često ne
osvježe dobri primjeri, ili ako ih novi zakoni ne okrenu prvobitnim načelima. Bio bi,
dakle, Manlije rijedak i znamenit čovjek da se rodio u iskvarenom gradu. I stoga
građani koji u republikama poduzimlju neki pothvat, u korist slobode ili u korist
tiranije, moraju razmotriti u kakvu je stanju republika pa po njemu prosuditi o
teškoćama svojeg pothvata. Toliko je, naime, teško i opasno nastojanje da se oslobodi
narod koji hoće da živi porobljen, koliko i nastojanje da se pokori narod koji hoće da
živi u slobodi. A kako se gore veli da ljudi u svojem djelovanju moraju voditi računa o
vremenima i prema njima postupati, o tome ćemo dugo govoriti u idućem poglaylju.

IX

Kako se mora mijenjati s vremenima tko

hoće

da mu fortuna bude sklona

Više sam puta razmatrao o tome kako uzrok slaboj ili dobroj fortuni ovisi o tome
koliko ljudi usklađuju svoje postupke s vremenima. Ljudi, naime, kad djeluju postupaju
neki naglo, neki oprezno. A kako se i jedan i drugi način udaljuju od prikladnog
postupka, budući da se ne drže pravog puta, i jedan su i drugi pogrešni. Manje,
međutim, griješi, i fortuna mu je sklona, tko svoj postupak, kao što sam rekao,
usklađuje s vremenom i uvijek radi kao što narav zahtijeva. Svatko zna kako je obzirno
i oprezno Fabije Maksim postupao sa svojom vojskom, mimo svake naglosti i svake
smjelosti rimske, a dobra je fortuna pomogla da se taj njegov način dobro uskladi s
vremenima. Kad je naime Hanibal došao u Italiju, još mlad i sa svježom fortunom, te
dva puta porazio 800 rimski narod i gotovo lišio republiku njezine dobre milicije i
preplašio je, bolja fortuna nije mogla uskrsnuti nego što je bila pojava vojskovođe, koji
bi odugovlačenjem i oprezom vješto zadržavao neprijatelja. Ni Fabije nije mogao
797
O temi sukladnosti vremena i ljudske akcije vidjeti: Maštarije Pieru Soderiniju u Dubrovnik, post 7.
studenoga 1512; Vladar, XXV pogl. i Rasprave ... , III, 9.
798
Građanski rat između Gaja Marija, vođe populara, i Lucija Kornelija Sule, vođe 9ptimata, trajao je od 88. do
Marijeve smrti, 86. god. pr. n. e. Marijevci su vladali do 82. god., kad je Sula uveo diktaturu.
799
Machiavelli uočava historijsku tendenciju koja je kasnije dovela do propasti Rimskog Carstva. Međutim, u
pogledu Manlija Kapitolina on griješi.
800
Prije Kane Rimljani su doživjeli tri poraza: na Ticinu i Trebbiji 218. i na Trazimenskom jezeru 217.
god. pr. n. e., nakon čega je Fabije imenovan diktatorom. Fabije je izbjegavao sukob, ali je u stopu slijedio neprijatelja.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 12. i 18.

20"

307

uskladiti s povoljnijim vremenima svoje postupke koji su ga proslavili. A da je Fabije to
radio po svojoj prirodi a ne zato što je morao, vidjelo se kad je Scipionhtio s vojskom
prijeći u Afriku da završi rat, pa mu se Fabije jako usprotivio ne mogući odustati od
uobičajenog svojeg načina i od svojih navika. 801 Da je ovisilo o njemu, Hanibal bi još
bio u Italiji, jer nije uviđao da su se vremena promijenila i da treba promijeniti način
ratovanja. A da je Fabije bio u Rimu kralj mogao je lako izgubiti rat, jer promjene
svojih postupaka ne bi znao usklađivati s promjenom vremena. On se, međutim, rodio
u republici, gdje su građani bili drugačiji i drugačija raspoloženja, a kao što je ona imala
Fabija, koji je bio izvrstan kad je trebalo ratovati, tako je poslije imala i Scipiona u doba
kad je u ratu trebalo pobjeđivati. Zbog toga je dugovječnija republika i duže joj je
fortuna sklona nego vladavini pojedinca, jer se ona može bolje prilagoditi vremenima
negoli vladar, zbog različitosti građana koji u njoj žive. Čovjek, naime, naviknut
postupati na jedan način nikad se ne mijenja, kao što je rečeno, pa je neizbježno da
propadne kad se promijene vremena oprečna tom njegovu načinu.
Već spominjani Piero Soderini u svemu se ponašao humano i strpljivo. Zahvaljujući njemu domovina mu je napredovala dok su vremena bila u skladu s njegovim
postupcima. Čim su, pak, došla vremena kad je trebalo prekinuti sa strpljivošću i
skromnošću nije se znao snaći, pa je zajedno s domovinom propao. 802 Papa Julije II za
cijelo je vrijeme svojega papinskog vladanja postupao žestoko i kao mahnit, 803 a kako
su ga vremena dobro pratila, svi su mu pothvati uspijevali. Da su, međutim, nastala
drugačija vremena, koja bi zahtijevala drugačije ponašanje, neizbježno bi propao, jer ne
bi promijenio ni način ni načela svojega držanja. A što se ne možemo mijenjati, dva su
razloga. Prvi je što se čovjek ne može oprijeti sklonostima svoje naravi;,804 Drugi je što
čovjeka kojemu je određen način ponašanja donio velik uspjeh, nije ffi()'guće uvjeriti da
može uspjeti i drugačijim ponašanjem. Otud mijenjanje njegovefortune,jeronasemijenja
s vremenima, a on ne mijenja svoje ponašanje. Stoga i grad propada, jer republike
u skladu s vremenima ne mijenjaju uređenje, kao što smo o tome dugo raspravljali, 805
nego su sporije i treba im više vremena dok se promijene. Treba da dođu vremena koja
svu republiku poremete, a tada nije dovoljan pojedinac koji mijenja ponašanje.
Budući da smo spomenuli Fabija Maksima koji je zadržao Hanibala, u idućem ću
poglavlju raspravljati o tome može li vojskovođu, koji pošto-poto hoće da povede
bitku, neprijatelj u tome spriječiti.

X
Vojskovođa

ne može

izbjeći

bitku kad je protivnik pošto-poto želi

Cneus Sulpitius dictator adversus Ga/los bellum trahebat, nolens se fortunae
committere adversus hostem, quem tempus deteriorem in dies, et locus alienus, faceret.806 Ima grešaka u koju svi ljudi ili većiHa upadaju, pa mislim da se njima nije
naodmet mnogo puta pozabaviti. Prema tome, iako sqm više puta pokazao koliko se
Nisu bile, međutim, posrijedi psihološke razlike, već borba za vlast i sukob dviju suparničkih grupa, Fabijeve
konzervativne aristokracije i Scipiona, na čelu progresivne grupacije.
802
O propasti Piera Soderinija usp: Rasprave ... , I, 7; I, 52. i III, 3.
803
O naglosti i žestini Julija II usp: Rasprave ... , I, 27.
804
Usp.: Rasprave ..., I, 18.
805
Vidjeti: Rasprave ... , I, 18. i III, 1.
801

.
~at.: Diktator Gnej Sulpicije odugovlačio je rat protiv Gala, ne želeći se osloniti na sreću protiv neprijatelja
koJeg Je vrqeme t neskloni teritorij iz dana u dan slabilo (Tito Livije, nav. dj., VII, 12).
806

308

naše djelovanje u krupnim stvarima razlikuje od djelovanja u drevno doba, 807 ne čini mi
se suvišnim to i sada ponoviti. Ako se, naime, ikad odudara od drevnih načela, najviše
se odudara u vojnim akcijama, u kojima se sada ne pridržavaju ničega od onog što su u
drevnosti jako cijenili. Nevolja je u tome što su republike i vladari brigu o tome
prebacili na drugoga i da bi izbjegli opasnosti uklonili su se od te dužnosti, pa ako danas
kadšto u tome kralj i sudjeluje osobno, ne smatra se da njegov udio zavrijedi veću
pohvalu. Tu naime dužnost, kad je obavljaju, obavljaju radi pompe a ne zbog kojega
hvale vrijednog razloga. Takvi ipak manje griješe, jer bar koji put vojsci pogledaju u lice
pridržava jući za sebe naslov vrhovnog zapovjednika, nego što griješe republike, osobito
talijanske, koje se uzdaju u drugoga i ne razumiju se nimalo u ratna pitanja, a s druge
strane, da bi pokazale kako vojskom zapovijedaju, donose u vezi s njom odluke pa u
odlučivanju počinjaju tisuću pogrešaka. Iako sam o nekima raspravljao na drugom
mjestu, 808 ovdje ne želim prešutjeti jednu osobito važnu. Kad ti dokoni vladari ili mlake
republike šalju vojskovođu u pohod smatraju da je najpametnija zadaća koju mu daju
nalog da nikako ne ide u borbu, da se naprotiv više i od čega čuva bitke. Njima se čini
da u tome oponašaju mudrost Fabija Maksima, koji je odgađajući sukob Rimljanima
spasio državu, a ne shvaćaju da je ta njihova uputa ništavna i štetna, jer treba znati da
vojskovođa koji ide u ratni pohod ne može izbjeći bitku ako neprijatelj želi da do nje
dođe po svaku cijenu. Dati takvu uputu isto je što i kazati: >>Uđi u bitku po
neprijateljevoj a ne po svojoj volji«. Tko, naime, ide u ratni pohod a ne želi ući u bitku,
ima jedino sigurno rješenje ako se drži bar pedeset milja daleko od neprijatelja i uz to
ima dobre doušnike, da se može na vrijeme udaljiti ako neprijatelj ide prema njemu.
Druga je mogućnost zatvoriti se u grad, no i jedno je i drugo vrlo štetno. U prvom
slučaju vlastita se zemlja ostavlja kao plijen neprijatelju, a valjan će vladar radije
iskušati fortunu u borbi negoli produžiti rat na veliku štetu podanika. U drugom je
slučaju gubitak očit, jer skloniš li se s vojskom u grad, bit ćeš izložen opsadi i neće proći
mnogo vremena pa ćeš osjetiti glad i predati se. Prema tome, izbjegavati bitku na ta dva
načina vrlo je opasno. Postupak Fabija Maksima, koji se smjestio na utvrđenim
položajima, dobar je ako imaš tako vrlu vojsku da se neprijatelj ne bi usudio potražiti te
tamo gdje imaš prednost. A ne može se reći da je Fabije izbjegavao bitku, nego prije da
je htio u njoj imati prednost. Da mu je, naime, Hanibal došao u susret, Fabije bi ga
čekao i s njim zapodjenuo bitku, ali Hanibal se nikad nije usudio s njim tako boriti.
Posljedica je bila da su bitku izbjegli i Hanibal i Fabije, no da je jedan od njih htio da do
bitke dođe po svaku cijenu, drugom bi preostalo samo jedno od spomenutih triju
rješenja, ili bježanje.
Da je to što kažem tako, očito je iz tisuću primjera, a najbolji je primjer rat
Rimljana protiv Filipa Makedonskog, oca Perzej eva. 809 Kad su ga, naime, Rimljani
napali, Filip je odlučio da ne prihvati bitku, a da bi to postigao, prije je htio učiniti isto
što je.Fabije Maksim učinio u Italiji, pa je s vojskom zauzeo položaj na vrhu brda gdje se
jako utvrdio smatrajući kako se Rimljani neće usuditi da ga dođu napasti. Oni su ga,
međutim, napali i potukavši ga potjerali su ga s brda, a kako se nije mogao oduprijeti
pobjegao je s većinom svojih ljudi. A od potpunog uništenja spasila ga je neprohodnost
područja, po kojemu ga Rimljani nisu mogli progoniti. Ne hoteći se sukobiti, a
utaborivši se u blizini Rimljana, Filip je, dakle, morao pobjeći, a pošto je iskustvom
807

Vidjeti: R'asprave .. ., II, Predgovor i 16, 18-19; Ill, 27.
Usp.: Rasprave . .. , II, 12.
809 198. god. pr. n. e. Riječ je o Filipu V. Rimljanima je zapovijedao najprije konzul Publije Vilije Tapu!, kojega
je zamijenio Tito Kvincije Flaminije. Rat je završio bitkom kod Kinokefale u Tesaliji, 197. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., XXXII, 11-12.
808

309

spoznao kako mu nije bilo dovoljno stajati na brdu i u utvrdama ako se nije želio
sukobiti, odlučio je drugačije se ponašati pa je otišao mnogo milja daleko od rimskog
tabora. Kad su se Rimljani nalazili u jednoj provinciji, on je odlazio u drugu, a isto je
tako uvijek dolazio tamo otkud su Rimljani odlazili. A kad je na koncu opazio kako se
njegov položaj pogoršava što se više rat produžuje i kako čas on čas neprijatelj tlače
njegove podanike, odlučio je iskušati fortunu u borbi; i tako je došlo do prave borbe
između njega i Rimljana. Korisno je dakle ne boriti se kad je vojska tako jaka kao što je
bila Fabijeva i kakvu je imao Gnej Sulpicije, 810 kad ti je naime vojska toliko dobra da te
se neprijatelj ne usuđuje napasti u tvojim tvrđavama i kad je neprijatelj na tvojem
području a nije se dobro učvrstio i trpi jer nema snabdijevanja. A u tom je slučaju
odluka dobra, zbog razloga koje spominje Tito Livi je: »Nolens se fortunae committere
adversus hostem, quem tempus deteriorem in dies, et locus, alenus faceret«. 811 Ni u
kojem drugom slučaju bitku ne smiješ izbjegavati ne želiš li doživjeti sramotu i
opasnost. Pobjeći, naime, kao što je učinio Filip, isto je što i biti razbijen, isto s većom
sramotom što si manje iskazao svoju vrlinu. A ako je njemu pošlo za rukom spasiti se,
ne bi pošlo za rukom kome drugom, jer mu ne bi pomogla nepogodnost zemljišta kao
njemu. Da je Hanibal bio majstor rata nitko neće zanijekati, a da je u sukobu sa
Scipionom u Africi vidio prednost u produženju rata bio bi ga produžio, i da je slučajno
kao dobar vojskovođa imao i dobru vojsku, to bi mogao i učiniti, kao što je učinio
Fabije u Italiji. Kako to, međutim, nije učinio, treba vjerovati da je imao neki važan
razlog. Ako, naime, vojskovođa koji je podigao vojsku opazi da zbog pomanjkanja
novca i saveznika s tom vojskom ne može dugo izdržati, potpuno je lud ne iskuša li
fortunu prije nego što se ta vojska raspadne, jer ako čeka, gubitak mu je neizbježan,
pokuša li, mogao bi i pobijediti.
Drugo nešto treba dobro procijeniti, a evo što: čak i ako se gubi, treba nastojati
steći slavu, a veća se slava stječe ako si morao podleći snazi, nego ako te druga nezgoda
prisilila da izgubiš. Mora da je to i prisililo Hanibala da se bori. S druge pak strane, da
je Hanibal i odgodio bitku i da nije imao hrabrosti da ga ode napasti na utvrđenom
položaju, Scipion ne bi stradao, jer je već pobijedio Sifaksa i u Africi osvojio toliko
zemalja da je mogao biti miran i bez neugodnosti kao u Italiji. Tako nije bilo Hanibalu
kad se sukobio s Fabijem, ni Francuzima kad su se sukobili sa Sulpicijem.
To manje bitku može izbjegavati tko napada tuđe područje, jer želi li prodrijeti na
područje neprijatelja mora se s njim potući kad mu dođe ususret, a utabori li mu se pred
gradom još se više obvezuje na borbu. U naše je doba to doživio Karlo Burgundijski,
koji se utaborio kraj švicarskoga grada Morata, pa su ga Švicarci napali i porazili, 812 a
~ako se dogodilo i francuskoj vojsci koja se utaborila u Novari, gdje su je isto tako
Svicarci porazili. 8 13

XI
Tko se bori s mnogobrojnim neprijateljima, koliko god bio slabiji, pobijedit
će uspije li odoljeti prvim navalama
Moć pučkih tribuna u gradu Rimu bila je velika i bila je potrebna, o čemu smo
mnogo puta raspravljali. 814 Inače se, naime, ne bi mogla obuzdati ambicija plemstva,
810

Gnej Sulpicije Petik je imenovan diktatorom 358. god. pr. n. e.
Lat.: Ne želeći se osloniti na sreću protiv neprijatelja kojeg je vrijeme i neskloni teritorij iz dana u dan slabilo.
Vidjeti 806. bilješku.
812
Karlo Burgundijski (Smjeli) upao je u Švicarsku 1476. god., ali je doživio poraz u Gransonu, u ožujku, i
kod Marata, u lipnju iste godine.
813
O bici kod Novare iz 1513. god. vidjeti Rasprave ..., II, 17-18.
814
Vidjeti: Rasprave ..., I, 3-7, 37, 39.
811

310

koje bi bilo republiku iskvarila mnogo prije nego što se iskvarila. Pa ipak, budući da se
u svemu, kao što je drugom prilikom rečeno, 815 krije poneko zlo koje potakne neželjene
događaje, i zbog te je ustanove bilo potrebno donijeti nove mjere. Kad se tribunska vlast
uzobijestila izazivajući strah u plemstvu i u cijelom Rimu, bilo bi došlo do štetnih
posljedica za rimsku slobodu, da Apije Klaudije nije pokazao kako se treba štititi od
ambicije tribuna: 816 među njima je uvijek bio netko što je bio ili plašljiv, ili potkupljiv,
ili mu je bilo stalo do javnog dobra, pa se mogao nagovoriti da se odupre volji ostalih,
kad su htjeli donijeti koju odluku protiv volje Senata. Ta je mjera uvelike obuzdavala
tako veliku vlast i mnogo je vremena koristila Rimu. Zbog nje zaključujem, kako svaki
put kad se mnogo moćnih složi protiv jednoga, makar svi zajedno bili znatno moćniji
od njega, valja ipak polagati veću nadu u tog pojedinca, koliko god bio manje jak,
negoli u onu većinu, koliko god bila vrlo jaka. Ako, naime, i zanemarimo njegove
prednosti što je sam a ne dio mnogih (a tih prednosti imade bezbroj), on uvijek s malo
spretnosti njih može razjediniti i tako to jako tijelo oslabiti. Neću u vezi s tim navoditi
drevnih primjera, kojih bi bilo mnogo, nego ću se ograničiti na moderne, koji su se
dogodili u naše doba.
Cijela se Italija godine 1484. urotila protiv Mlečana, 817 a kako su oni bili posve
izgubljeni i više nisu mogli držati vojsku na bojnom polju, potkupili su gospodina
Ludovica, koji je vladao u Milanu, 818 i zahvaljujući tome sklopili su sporazum, prema
kojemu su ne samo vratili izgubljene gradove, nego su prigrabili i dio ferarske države.
Tako su oni koji su gubili rat ostali pobjednicima u miru. 819 Nema tome mnogo godina
kako se protiv Francuza urotio cio svijet, 820 no prije nego što je rat bio okončan,
Španjolska se pobunila, protiv saveznika i sporazumjela se s Francuskom, tako da su
malo nakon toga i ostali saveznici bili prisiljeni da se sporazumiju. 821 Prema tome,
nema sumnje da uvijek valja smatrati kako pojedinac protiv kojega su zaratili mnogi
mora pobijediti ako je takve vrline da može odoljeti prvim napadajima pa čekati
dobivajući na vremenu, jer ne učini li tako, izložit će se tisućama opasnosti. To se i jest
dogodilo Mlečanima 1508: da su s Francuzima mogli dob~ti na vremenu i stići pridobiti
koga od njihovih saveznika, bili bi izbjegli poraz; kako, međutim, nisu bili vojno
spremni da bi mogli dobiti na vremenu s neprijateljem, i stoga nisu stigli nikoga od njih
odvojiti, morali su propasti. Očito je, naime, da im je papa, čim je dobio svoje, postao
prijateljem kao i Španjolska, i da su mogli, oba bi ta vladara mletačke posjede u
Lombardiji podržali protiv Francuske, kako ne bi toliko ojačala u Italiji. 822 Mogli su,
dakle, Mlečani dati dio da bi spasili ostatak: da su to pravodobno učinili kako ne bi
ispalo da su bili prisiljeni, i to prije rata, bilo bi im vrlo pametno, ali kad je rat počeo,
bilo je sramotno i od male koristi. Prije toga, međutim, malo je građana u Veneciji
moglo vidjeti opasnost, vrlo malo izlaz, a nitko rješenje. Nego, da se vratim na početak
815

Vidjeti: Rasprave ... , I, 2, 14; III, 1.
Apije Klaudije Kras, unuk decemvira, suprotstavio se zakonima Licinija i Sekstija u korist institucije pučkog
tribuna i drugih socijalnih zakona, ali su zakoni, usprkos protivljenju optimata, doneseni 367. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., VI, 37-42.
81 7 Godine 1482. Sikst IV je potakao osnivanje saveza Napulja, Milana, Firence, Bologne i Mantove, u podršci
Ferrari kojoj je Venecija oduzela neke posjede.
818 Ludovico Moro dobio je za to od Venecije 60.000 dukata. Vidjeti: Phylip Commines, Memoirs, VII, 3.
819 Mir je sklopljen 7. kolovoza 1484. u Bagnolu.
8 20 Tzv. Mletačka liga, osnovana 31. ožujka 1495. Činili su je Njemačka, Španjolska, Milano i papa Aleksandar
VI.
821 Španjolska je 25. veljače 1497. sklopila separatni mir
s Karlom VIH.
822 U prosincu 1508. osnovana je Cambraiska liga protiv Venecije (što su je činile Njemačka,
Francuska,
Španjolska, Sa voja, Ferrara i Man tova), koja je poražena 14. svibnja 1509. u Agnadellu. U veljači 1510. sklopljen je mir
između Venecije i Julija II.
816

311

ove rasprave, zaključujem: kao što je rimski Senat znao pomoći domovini da se spasi od
ambicije tribuna, jer ih je bilo mnogo, tako će pomoć naći i vladar kojega napadnu
mnogi, ako se bude mudro poslužio prikladnim sredstvima da ih razjedini.

XII

Kako mudar vojskovođa mora vojnicima nametnuti potrebu da se bore, a
neprijateljskim vojnicima je ukloniti
U drugim smo prigodama raspravljali o tome koliko je nužda od koristi u
ljudskom djelovanju,SZ3 i .koliko ih je ona proslavila. Kao što su neki etičari pisali, 824
ruke i jezik čovjeka, ta dva preplemenita sredstva kojim se diči, ne bi tako savršeno
djelovali niti bi ljudska djela doveli do uzvišenosti koju su dosegnula, da ih na to nije
nužda natjerala. Budući da su, dakle, drevni vojskovođe poznavali vrlinu te nužde, i
vidjeli koliko su se zahvaljujući njoj vojnici uporno znali boriti, sve su poduzimali da
nužda na to nagna njihove vojnike. S druge pak strane služili su se svakom mogućom
spretnošću da toga liše neprijatelje, i stoga su mnogo puta neprijatelju otvorili put koji
su mogli zatvoriti, a vlastitim su vojnicima zatvarali put koji su mogli ostaviti
otvorenim. Tko, dakle, želi da se grad uporno brani, ili da se vojska na bojištu uporno
bori, treba iznad svega da se pobrine kako bi u srca boraca unio tu nuždu. Zato mudar
kapetan koji mora osvajati grad treba znati da će mu to biti onoliko teško ili lako koliko
nužda njegove stanovnike prisiljava da se brane. A kad vidi da ih velika nužda prisiljava
na obranu, neka osvajanje smatra teškim, inače, neka ga smatra lakim. Zbog toga je
gradove poslije pobune teže zauzeti nego kad se prvi put osvajaju, jer se u početku, kad
nemaju razloga da se boje kazne, lako predaju, dok se nakon pobune osjećaju krivima i
boje kazne, pa ih je teško osvojiti. Upornost dolazi i od prirodne uzajamne mržnje
između susjednih vladara i republika, izazvane željom za prevlašću i ljubomorom,
osobito kad je riječ o republikama, kao što je Toskana, pa je zbog natjecanja i prepirke
teško i bit će uvijek teško osvajanje. Stoga, tko bude dobro razmislio o susjedima
Firence i o susjedima Venecije neće se začuditi, kao mnogi, što je Firenca u ratovima
potrošila više a osvojila manje nego Venecija, 825 a sve zato što se susjedni gradovi nisu
tako uporno branili od Venecije kao od Firence, jer su svi gradovi u susjedstvu Venecije
navikli živjeti pod jednim vladarom, 826 a oni koji su naviknuti na pokornost ne vole
mnogo mijenjati gospodara, dapače ga mnogo puta žele. 827 Tako je Venecija susjede,
premda su joj bili moćniji nego Firenci, brže od nje mogla pobijediti, jer su svi gradovi
oko Firence bili slobodni.
Treba, dakle, vojskovođa, da se vratim na prvotnu raspravu, kad napada grad, da
s najvećom pomnjom nastoji braniteljima otkloniti osjećaj nužde da se brane, obećava­
jući im oprost od kazne, ako je se boje, a ako strepe za svoju slobodu, treba da im
pokaže kako neće ugrožavati opće dobro nego samo malobrojne častohlepljive ljude u
gradu. Mnogo je puta to olakšavalo napadaj na gradove i njihovo osvajanje. A premda
su takve himbe lako uočljive, osobito mudrim ljudima, često prevare svijet koji, željan
823

Vidjeti prethodno poglavlje, kao i: I, 1-3, 28, 51; II, 8, 12, 19.
Usp.: Aristotel, Politika, I, 2; Toma Akvinski, De Regimine Principum, I, l.
U neposrednoj okolici Firence, Siena i Lucea su bile nezavisne republike, a Arezzo, Prato, Voltere i Pisa
priznavali su jurisdikciju Firence, ali su u tim gradovima često izbijale pobune protiv Firence. Najveća kost u grlu Firence
bila je Pisa, zbog koje se vodio rat od 1496. do 1509. god.
826
Samo je Vicenza bila republika do 1405, a ostali gradovi (Padova, Ferrara, Bologna, Verona i Brescia) bili su
kneževine.
827
Usp.: Rasprave ..., I, 16-17.
824

825

312

mira što ga uživa, zatvara oči pred svakom zamkom koja se uz velika obećavanja
zapinje, i tako je bezbroj gradova pokorena, kao što se nedavno dogodilo Firenci 828 i
kao što se dogodilo Krasu i njegovoj vojsci. Iako je znao da ne treba vjerovati lažnim
obećanjima Parta koja su htjela otupiti želju njegove vojske da se brani, Kras nije
mogao sačuvati njihovu upornost, jer ih je zaslijepila želja za mirom koji su im
neprijatelji ponudili, kao što se osobito vidi kad se čita o njegovu životu. 829 Kad su
Samnićani ne poštujući sporazum, zbog pohlepe malobrojnih ljudi opustošili i opljač­
kali područja rimskih saveznika, a zatim u Rim poslali izaslanike da traže mir ponudivši
da će vratiti što su opljačkali i da će zatvoriti začetnike nereda i pljačke, Rimljani su ih
odbili, pa su se oni vratili u Samnij bez nade u sporazum. Klaudije Poncije, tadašnji
vojskovođa Samnićana, značajnim je govorom pokazao kako Rimljani na svaki način
žele rat, pa je istaknuvši kako ih unatoč njihovoj želji za mirom nužda prisiljava na rat,
rekao ove riječi: »lustum est bellum, quibus necessarium, et pia arma, quibus nisi in
armis spes est«, 830 i na toj je nuždi sa svojim vojnicima temeljio nadu u pobjedu. A da se
na to više ne bih morao vraćati navodim dva rimska primjera dostojna pozornosti. Dok
je Gaj Manilije 831 bio u sukobu s Vejentima dio je njihove vojske prodro u Manilijev
tabor, pa je Manilije s jednim odredom došao u pomoć i zauzeo je sve pristupe, kako se
vejski vojnici ne bi mogli spasiti. Videći da su zatvoreni oni su se stali boriti toliko
žestoko da su ubili Manili ja, a bili bi porazili i ostatak Rimljana, da jedan mudri tribun
nije naredio neka im se otvori put da odu. 832 Iz toga se vidi da su se v ej ski vojnici dok ih
je nužda silila izvanrednom žestinom borili, ali kad su vidjeli da im je otvoren izlaz, više
su mislili na to kako će pobjeći nego kako će se boriti.
Volščani i Ekvi prešli su s vojskom rimske granice. Poslali su protiv njih konzule.
Kad je zametnuta borba, vojska Volščana, kojoj je na čelu stajao Vecije Mesije,
odjednom se zatekla zatvorena između svojeg tabora, koji su zauzeli Rimljani, i druge
rimske vojske. Videći da treba ili poginuti ili borbom otvoriti put, Vecije Mesije rekao je
svojim vojnicima: »lte mecum, non murus nec vallum, armati armatis obstant; virtute
.
.
.
.
es t'ts«. 833 p rema
supertores
tel um est, necessztate
ac maxtmum
pares, quae u l ttmum
tome, tu je nuždu Tito Li vije nazvao »ultimum ac maximum te/um« .834 Kamilo,
najmudriji od svih rimskih vojskovođa, nalazeći se već unutar grada Veji sa svojom
vojskom kako bi olakšao njegovo osvajanje i neprijateljske vojnike lišio zadnjeg
osjećaja nužde da se brane, zapovjedio je, tako da svi vejski vojnici čuju, neka nitko ne
napada one koje zateknu razoružane. 835 T ako je grad, pošto je položeno oružje, osvojen
gotovo bez prolijevanja krvi. Mnogi su vojskovođe poslije taj postupak primijenili.

Godine 1512, kad je propala republika. Međutim, mirovni ugovor sa Španjolskom predviđao je da se
vrate kao privatni građani, a ne kao vladari. Nakon povratka Medičejaca, njihove pristaše su inscenirale nemir
u kojima je izmanipulirana svjetina zatražila da se sastane Parlamenta, opći skup građana, na kojem je ukinuto veliko
Vijeće i uvedena oligarhija na čelu s Medičejcima.
829
Trijumvir Marko Licinije Kras postigavši 53. god. pr. n. e. neznatni uspjeh protiv Parta na prevaru je poražen
i ubijen kod Kare. Vidjeti: Plutarh, Marcus Crassus, 27-31.
830
Lat.: Rat je opravdan ako te nužnost natjera, i oružje je sveto ako u oružju leži nečija nada (Tito Livije, nav.
dj., IX, 1). Usp. i: Vladar, XXVI pogl.
831 Usp.: Rasprave ..., I, 36.
8 2
3 480. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 47.
833
Lat.: Slijedite me, ovdje nema ni zida ni jarka, već naoružani protiv naoružanih; jednakih vrlina, bit ćete
nadmoćni jer vas na to sili nužda, koja je posljednja i najviša svrha. Događaj se zbio 431. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., IV, 28.
834
Lat. posljednja i najviša svrha.
835
Vidjeti.: Tito Livije, nav. dj., IV, 28.
828

Medičejci

313

XIII

vojskovođama

U koga se treba više pouzdavati, u dobra vojskovođu koji ima slabu vojsku,
ili u dobru vojsku koja ima slaba vojskovođu

koji su ne samo pobijedili neprijatelja, nego su prije sukoba s njim
morali svoju vojsku obučiti i dobro je osposobiti. Oni odaju veliku vrlinu, a toliko je
rijetka, da bi ih cijenili i poštovali mnogo manje kad bi njihova svojstva posjedovali
mnogi.

Postavši prognanikom iz Rima, Koriolan se sklonio Volščanima, gdje je okupio
vo~ sk~ i vratio s~ ~ Rim da se osveti sugrađanima. 836 Otud je ponovno otišao više zbog

XIV

sucutr prema maJCI nego zbog snage Rimljana. Na tom mjestu Tito Livije veli kako je iz
toga očito da je rimska republika jačala zahvaljujući više vrlini vojskovođa negoli vrlini
vojnika, a i Volščani, koji su dotad doživljavali poraze, pobijedili su istom kad im je
K?ri~lan P?stao vojskovođom. Pa iako Livije ima takvo mišljenje, na mnogim je
~Jestrn:a. nJegove povijesti očito da se vrlina vojnika bez vojskovođe znala sjajno
Iskazati 1 da su bili discipliniraniji i žešći nakon pogibije svojih konzula nego prije
njihove smrti, kao što je bilo s rimskom vojskom u Španjolskoj na čelu s dvojicom
Scipiona: 837 nakon pogibije vojskovođa, svojom je vrlinom uspjela ne samo sebe spasiti
nego i pobijediti neprijatelja i tu provinciju sačuvati republici. Kad se sve razmotri naći
će .se. mnogo pr~mjera gdje je samo vrlina vojnika pobijedila u borbi, i mnogo drugih
gdje Je samo vrlma vojskovođa dovela do istog ishoda, tako da se može zaključiti kako
su oni jedni drugima potrebni.
Dobr? je najprije vidjeti čega se treba više bojati, slabo vođene dobre vojske, ili
dobrog VOJskovođe na čelu slabe vojske. Slažući se u tome s mišljenjem Cezara, valja
zaključiti da ne vrijedi ni jedno ni drugo. Kad je on, naime, pošao u Španjolsku p~otiv
Afranija i Petreja, koji su imali dobru vojsku, rekao je da ih malo cijeni: Quia ibat ad
exercitum sine duce, 838 ciljajući na slabost vojskovođa. Kad je naprotiv išao u Tesaliju
protiv Pompeja rekao je: » Vado ad ducem sine exercitu«. 839
J?š n~š~o tr~~a razmot~iti: je li lakše dobrom vojskovođi sastaviti dobru vojsku, ili
do~.r~J. VOJsc:.~acr ~o~ra VOJskovođu. Mislim da tu nema spora, jer lakše je mnogima
nacr rh obucrt1 pojedmca tako da postane dobar, nego pojedincu da takvima učini
mnoge. Kad su ga poslali protiv Mitridata, Lukul 840 je bio bez ikakvih ratnih iskustava
pa ipak j~ dobra vojska, u kojoj je bilo mnogo izvrsnih časnika, od njega brzo napravil~
dobra vojskovođu. U pomanjkanju ljudi Rimljani su stavili pod oružje mnoge robove i
dali su ih da ih izvježba Semproniju Grakhu, 841 koji je vrlo brzo stvorio dobru vojsku.
Pošto. ~u svoju ~om~winu Tebu izbavili iz spartanskog ropstva, o čemu smo prije
842
go:.onh,
P~loprda 1 Epaminonda brzo su tebanske seljake pretvorili u izvrsne vojnike,
ko!r su mogh ne .samo odoljeti spartanskoj miliciji, nego i pobijediti je. Prema tome,
obJe su 5tra~e u jednakom položaju, jer dobar vojskovođa može naći dobru vojsku, i
?br~tno. Pa Ipak, dobra vojska bez dobra vođe zna postati razuzdana i opasna, kao što
Je bilo s makedonskom vojskom nakon smrti Aleksandra i kao što je bilo s veteranima u
gr~~~nskim ratovima. Zato mislim da se mnogo više može pouzdavati u vojskovođu
kop rm.a vre~ena da obuči ljude i uvjete da ih naoruža, nego u razuzdanu vojsku sa
zbrkamm VOJskovođom kojega je stvorila. Stoga dvostruka slava i hvala pripada
:~~ Vidj~ti: Rasprave.. _., I, 7. i 29. Usp:: Umijeće ratovanja, VI. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 39-40.

Gnej Kor~eh2e ScipiOn Kalvo 1 PubhJe Kornelije Scipion. Usp.: Tito Livije, nav. dj., XXV, 36.
. , .L~t.: Jer ;e tsao prottv vo;ske bez vo;skovođe, Naime, Lucije Afranije i Marko Petrej bili su samo Pompejevi
!egan. VIdjeti: Gaj Trankvil Svetonije, Julius Caesar, 34.
839
Lat.: Idem protiv vojskovođe bez vojske. Ibid.
840
Sulin sljedbenik Lucij~Licinije Luku!, pobjednik nad Mitridatom 74. god. pr. n. e. Machiavelli je, međutim,
pobrkao Lukula s Lucijem ValeriJem Flakom. Vidj'eti: Plutarh Lucullus 7
·
841
'
:t

215. god. pr. n. e., nakon poraza u Kani, diktator Marko J unije i njegov zapovjednik konjice Tito Sempronije
Grakho osposobili su za borbu 8000 robova. Usp.: Rasprave ... , II, 26, i Tito Livije, XXII, 57.
842
Usp.: Rasprave ... , I, 6, 21. i II, 3.
838

314

Kakav

učinak

imaju usred bitke

neobični

postupci i

neobični

glasovi

Od kolike važnosti u sukobima i bitkama može biti neočekivan događaj koji
uzrokuje nešto neobično što se vidi ili čuje, pokazuju mnoge prilike, a poglavito primjer
koji se zbio u bici Rimljana s Volščanima, kad je Kvincije, 843 videći kako popušta jedno
krilo njegove vojske, stao glasno vikati neka izdrže, jer drugo krilo vojske odnosi
pobjedu. Osokolivši svoje a preplašivši neprijatelja, tim je riječima pobijedio. A ako
takvi povici jako povoljno djeluju na sređenu vojsku, golem učinak imaju u nesređenoj i
nediscipliniranoj vojsci. Želim navesti značajan primjer iz našeg vremena. Nema mnogo
godina otkako se grad Perugia podijelio na dvije stranke, Oddije i Baglionije. Potonji su
bili na vlasti, a u progonstvu su se nalazili Oddi, 844 koji su preko svojih prijatelja
okupili vojsku, sklonili se u neki svoj kaštel kraj Perugie uz pomoć stranke i jedne noći
ušli u grad pa su neotkriveni krenuli da osvoje trg. A kako su na svim uglovima
gradskih ulica lanci priječili ulaz, pred sobom su imali ljude koji su buzdovanima
razbijali zaklope lanaca, kako bi mogli proći konjanici. Preostalo je još samo da razbiju
lance ulice koja vodi do trga, i već se čuo poklik za napadaj, pa razbijač lanaca zbog
toga nije mogao dobro podići ruku da zamahne. Da bi to mogao učiniti vik;nuo im je:
>>Povucite se«: njegov se glas prenosio od jednoga do drugog, sve dok nije dospio do
zadnjih, koji su na poruku da se povuku stali bježati, a za njima i ostali, i to tako
mahnito da su sami sebe porazili, i tako je zbog neznatne nezgode plan ostao uzaludan.
Iz toga valja zaključiti da disciplina u vojsci nije toliko potrebna da bi se
disciplinirano vodila borba, koliko zato da spriječi zbrku koja može nastati od bilo
kakve i najmanje nezgode. 845 Veliko je mnoštvo naroda, naime, u ratu nekorisno samo
zato što ga svaki štropot, svaki glas, svaka buka uzbudi i natjera u bijeg. Stoga dobar
vojskovođa mora, .između ostaloga, odrediti i to tko će prihvatiti njegov glas i prenijeti
ga ostalima, kako bi se njegovi vojnici izvježbali da vjeruju samo glasu svojih starješina,
a ovi da prenose samo ono što je on naredio, jer kad se toga nisu držali, mnogo je puta
dolazilo do goleme zbrke u vojsci.
Što se, pak, tiče neobičnih pojava koje se ugledaju, svaki se vojskovođa mora
potruditi da neku od njih smisli i dadne pokazati u trenutku kad se vojske pograbe,
kako bi se njegovi ohrabrili a neprijatelji obeshrabrili, jer je među sredstvima koja
omogućuju pobjedu to osobito djelotvorno. Može o tome posvjedočiti rimski diktator
Gaj Sulpicije, 846 koji je u sukobu s Francuzima naoružao sve mazgare i druge proste
vojne nabavljače, naredio im da zajašu mazge i druge tovarne životinje, s oružjem i
zastavama, kako bi djelovali poput konjanika, postavio ih iza nekog brežuljka i
zapovjedio da se na dogovoreni znak u jeku najžešće borbe pojave i pokažu neprijateljima. Tako smišljen i ostvaren naum toliko je prepao Francuze da su izgubili bitku. I
843
Tito Kvincije Barbat Kapitolin, za rata s Volščanima, 469. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 64, i
Sekst Julije Frontin, Stratagematikon, II, 7.
844
Godine 1495. Oddi (gibelini) pokušali su preuzeti vlast. Baglioni su podržavali gvelfe. Vidjeti: F. Guicciardini,
Storia d'Italia, III, 12.
845
Usp.: Umijeće ratovanja, III i V.
846 Gnej Sulpicije Petik, 358. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 14.

315

stoga dobar vojskovođa mora učiniti dvije stvari, nastojati jednom od takvih neobičnih
smicalica uplašiti neprijatelja, i biti pripravan, ako se njima neprijatelj posluži protiv
njega, da ih razotkrije i učini uzaludnima, kao što je učinio kralj Indije Semiramidi. 847
Videći da taj kralj ima dobar broj slonova, da bi ga uplašila i da bi mu pokazala kako ih
i ona ima obilno, dala ih je mnogo napraviti od bivolske i kravlje kože pa ih je postavila
na deve i poslala naprijed. Kralj je međutim, otkrio obmanu i njezin plan učinio ne
samo uzaludnim nego i za nju štetnim. Diktator Mamerko ratovao je protiv Fidenaca,848 koji su, da preplaše rimsku vojsku, u najvećem žaru borbe naredili da iz Fidene
izađe određen broj vojnika s ognjem na kopljima, kako bi svratili pozornost Rimljana
na neobičnu pojavu i tako poremetili njihove redove. U vezi s tim valja pripomenuti da
se ljudima takva ratna lukavstva mogu predočiti ako djeluju više stvarno nego lažno, jer
dok se dosta snažno doimlju, njihova se slabost ne može tako brzo otkriti. Kad,
međutim, u njima imade više lažnog nego istinitog, dobro je ne služiti se tim sredstvima,
ili ih pak tko se njima služi mora držati toliko daleko da se ne mogu tako brzo otkriti,
kao što je Gaj Sulpicije učinio s mazgarima. Ako, naime, ta sredstva imaju nedostataka,
čim se približe odmah se razotkriju, pa ti štete a ne koriste, kao slonovi Semiramidi i
Fidencima vatre. Iako su te vatre u početku malo uzbudile vojsku, čim se pojavio
diktator i stao ih psovati pitajući ih kako se ne srame bježati od dima poput pčela i
veleći im neka se okrenu prema njima, povikavši: »Suis flammis delete Fidenas, quas
vestris beneficiis placare non potuistis«, 849 izmišljotina je Fidencima postala nekorisna i
oni su borbu izgubili.

xv
Vojskom ne smije zapovijedati više ljudi, nego samo jedan, jer više njih
donosi ·štetu
Kad su se Fidenci pobunili i uništili koloniju koju su Rimljani poslali u Fidenu, da
bi odgovorili na tu uvredu Rimljani su postavili četiri tribuna s konzularnom vlašću, od
kojih su jednoga ostavili da čuva Rim, a protiv Fidenaca i Vejija poslali su trojicu, koji
su bili nesložni pa su se razjedinili i podnijeli sramotu a ne štetu, jer za sramotu su krivi
oni, a što nisu snosili štetu zasluga je vrline vojnika. Videći tu zbrku Rimljani su
imenovali diktatora, 850 kako bi uspostavio red, koji su oni poremetili. Iz toga je očito da
je nekorisno kad vojska, ili grad koji se brani, imaju više zapovjednika. Tito Livije o
tome nije jasnije mogao napisati nego što je učinio riječima: »Tres Tribuni potestate
consulari documento fuere, quam plurium imperium bello inuti/e esset: tendendo ad
sua quisque consilia, cum a/ii aliud videretur, aperuerunt ad occasionem locum
hosti«. 851 Iako taj primjer dobro pokazuje do kakve zbrke u ratu dolazi kad ima više
zapovjednika, želim navesti još koji, noviji i stariji, da bih bolje objasnio.
Godine 1500, pošto je zauzeo Milano, francuski kralj Luj XII poslao je svoje
ljude u Pisu s nalogom da je vrate Firentincima, a kao izaslanici poslani su bili
Giovambattista Ridolfi i Luca d' Antonio degli Albizi. 852 A kako je Giovambattista bio
847
848
849

.
Vidjeti: Diodor Sicilski, Historiarum priscar, II, 16.
pr. n. e. Emilije Mamerko pobijedio je Fidence. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 33.
Lat.: Uništite Fidence njihovim plamenom, kad ih niste mogli smiriti vašom blagošću (Tito Livi je, nav. dj., IV,

ugledniji i vremešniji čovjek, Luca je prepustio njemu da sve uredi. No ako svoju
ambiciju nije odavao nikakvom oporbom, odavao ju je šutnjom, i zanemarivanjem, i
preziranjem svega i svačega, tako da vojnu akciju nije pomagao ni djelom ni zanimanjem za nju, kao da je potpuno nevažan čovjek. Poslije se međutim ponašao na posve
suprotan način, kad se zbog stanovitog događaja 853 Giovambattista morao vratiti u
Firencu: ostavši sam, Luca je pokazao koliko je srčan, koliko spretan i koliko smotren,
a kad je bio s njim u društvu, nijednom od tih triju svojstava nije bilo ni traga. Kao
potvrdu tome želim ponovno navesti riječi Tita Livija, koji opisuje kako su Rimljani
poslali protiv Ekva Kvincija 854 i njegovog kolegu Agrippu i kako je Agrippa htio da cijelo
vođenje rata pripadne Kvinciju, pa kaže: »Saluberrimum in administratione magnarum
rerum est, summam imperii apud unum esse«.'d 55 To je u suprotnosti s onim što danas
čine naše republike i vladari kad u mjesta radi boljeg upravljanja šalju više od jednog
opunomoćenika i više od jednog šefa, što stvara neprocjenjivu zbrku. A potraži li se
uzrok porazu talijanske i francuske vojske u naše doba, to je ponajvažniji. I zaista se
može zaključiti da je u neku ekspediciju bolje poslati jednog čovjeka obične razboritosti, nego dvojicu izvanredno vrijednih ljudi zajedno, s istim ovlastima.

XVI

U teškim se vremenima traži prava vrlina; u lakim vremenima miljenici nisu
ljudi obdareni vrlinom, nego ljudi koji posjeduju bogatstvo i moćnu svojtu
U mirnim su vremenima republike uvijek zanemarivale velike i rijetke ljude. Ima,
naime, u tim vremenima mnogo građana koji, zavideći im na ugledu koji im je
priskrbila njihova vrlina, žele da budu ne samo jednaki njima nego i da ih nadvise. O
tome ima jedno dobro mjesto u grčkog povjesničara Tukidida, 856 koji pokazuje kako je
atenska republika, pošto je izvukla pobjedu u peloponeskom ratu, i obuzdala ponos
Spartanaca, i gotovo podvrgnula čitavu Grčku, toliko uzdignula svoj ugled da je
naumila osvojiti Siciliju. O tom se pothvatu raspravljalo u Ateni. Alki bi jad i još poneki
građanin savjetovali su da se poduzme, jer su malo razmišljali o dobru svih, a više o
svojoj časti, namjeravajući postati vođama tog pothvata. Nikija, međutim, prvi među
najuglednijim Atenjanima, zagovarao je odustajanje od pothvata, a u govoru upućenom
narodu da ga uvjeri, kao najvažniji razlog naveo je ovaj: savjetujući da se taj rat ne
povede, on savjetuje nešto što njemu ne ide u prilog, 857 jer dok je Atena u miru, on zna
da ima bezbroj ljudi koji žele da idu ispred njega, ali dođe li do rata, zna da nijedan
građanin ne bi bio iznad njega niti ravan njemu.
Stoga je očita mana republika da u mirno doba malo cijene vrijedne ljude. Zbog
toga su na dva načina nezadovoljni, zato što im se uskraćuje ono što pripada njihovu
ugledu, i zato što im pridružuju ili iznad njih cijene ljude nedostojne i manje vrijedne.
Ta je mana republikama nanijela mnogo zla, jer građani koji vide da ih nezasluženo
preziru, znajući da su tome uzrok mirna i neopasna vremena, nastoje da ta vremena
poremete potičući na nove ratove na štetu republike. A razmišljajući kako bi se tome

426. god.

53

Emilije Mamerko. O nužnosti jedinstva komande vidjeti i: Umijeće ratovanja, I.
Lat.: Postojanje trojice tribuna s konzularnim ovlaštenjima pokazalo je koliko je u ratu štetno postojanje više

Machiavelli misli na pobunu Gaskonjaca. Vidjeti: Rasprave ... , VI, 38.
Tita Kvincija Barbata Kapitolina, kojem se pridružio Agripa Furije, u ratu protiv Ekva i Volščana 446. god.
pr. n. e. Vidjeti: Rasprave ..., III, 14.
855 Lat.: Vrlo je korisno da je u vođenju velikih stvari zapovjedništvo u jednim rukama (Tito Livije, nav. dj., III,

komandi; s obzirom na to da je svaki od njih zastupao svoje mišljenje, koje se razlikovalo od drugih, stvorili su priliku
neprijatelju (Tito Livije, nav. dj., IV, 31).
852
Sekretar tih komesara bio je sam Machiavelli, pa govori iz svog iskustva. Vidjeti njegovu depešu iz tabora kod
Pise iz srpnja 1500.

415. god. pr. n. e. Vidjeti: Tukidid, De Bello Peloponnesiaco, VI, 8-24.
je da na čelu ekspedicije bude Niki ja, koji se protivio tom pothvatu, ali je popustio pred odlučnošću
Atenjana i Alkibijadovom voljom.

33).
850
851

316

g

854

70).

856

857 Odlučeno

317

moglo doskočiti nalazim dva načina, jedan je držati građane u siromaštvu, kako
bogatstvom bez vrline ne bi mogli kvariti sebe i druge; 858 drugi je pripremiti se za rat
tako da bi se uvijek moglo zaratiti, pa bi se uvijek osjećala potreba za uglednim ljudima,
kao što je činio Rim u svojim prvim vremenima. Držeći, naime, uvijek vojsku izvan
grada, Rim je uvijek ostavljao mjesta za vrlinu ljudi, i nije se mogao oduzimati ugled
onome koji ga zaslužuje i dati drugome koji ga ne zaslužuje. Ako je do toga ipak kadšto
dolazilo, greškom ili radi iskušavanja, ubrzo su nastajali takav nered i takva opasnost,
da se smjesta vraćalo na pravi put. Međutim, republike koje nisu uređene kao rimska i
koje ratuju samo kad ih na to nagna nužda, od te se nevolje ne mogu obraniti, dapače
uvijek će u nju upadati i uvijek će dolaziti do nereda, ako je zanemareni i vrli građanin
osvetljiv i ako u gradu uživa kakav ugled i podršku. Rim se od toga neko vrijeme
branio, ali kad je pobijedio Kartagu i Antioha, kao što smo drugdje kazali, 859 ne bojeći
se više rata smatrao je da vojsku može povjeriti bilo kome, ne pazeći toliko na vrlinu
koliko na druga svojstva zbog kojih je omiljen u narodu. Paulu Emiliju više je puta
uskraćen konzulat i konzulom je postao tek kad je izbio makedonski rat, koji se
smatrao opasnim pa je uz suglasnost cijeloga grada bio njemu povjeren. 860
Pošto je u našem gradu Firenci poslije godine 1494. bilo mnogo ratova, u kojima
su se svi fitentinski građani pokazali nesposobnima, grad je slučajno naišao na čovjeka
koji je pokazao kako treba zapovijedati vojskom, a to je bio Antonio Giacomini. 861 I
dok je trebalo voditi opasne ratove, prestala je sva ambicija ostalih građana, a pri
izboru povjerenika i zapovjednika vojske on nije imao takmaca. Netom je pak trebalo
voditi rat koji nije bio pogibeljan, ali je omogućavao postizanje časti i položaja, našao je
toliko takmaca, da je prilikom izbora povjerenika za opsadu Pise bio preskočen. Iako se
nije na prvi pogled opažalo da ljudi uočavaju kolika je šteta bila ne poslati Antonija,
moglo se to vrlo lako pretpostaviti, jer bi Pizance, koji bi ostali bez snabdijevanja
oružjem i hranom, Antonio toliko pritisnuo, da bi se predali na milost i nemilost
Firentincima. Kako su međutim, opsadom upravljali zapovjednici koji ih nisu umjeli ni
pritisnuti ni osvojiti, davali su tolik otpor, da ih je grad Firenca kupio, iako ih je mogao
dobiti silom. 862 Antonio se zbog toga jako ljutio, pa je očito bio jako strpljiv i dobar
čovjek kad nije poželio da se osveti, ili upropaštavanjem grada, ako bi mu pošlo za
rukom, ili napadajem na kojeg pojedinca u njemu. Republika se toga mora čuvati, kao
što ćemo u idućem poglavlju raspravljati.

XVII

Ne smije se nekome nanijeti uvreda pa ga onda poslati da upravlja na
važnom položaju
Republika mora dobro pripaziti da ne postavlja na važan položaj nekoga koji je
doživio kakvu veliku uvredu. Klaudije Neron, 863 koji se odvojio od vojske s kojom se
Država mora biti bogata, ali građani moraju biti siromašni. U današnjim terminima to znači visok društveni,
a nizak individualni standard. Usp.: Rasprave ..., I, 37; II, 19; III, 25.
859
Vidjeti: Rasprave ... , II. l.
860
Lucije Emilije Paul, zvan Makedonik zbog svoje pobjede kod Pidne 168. god. pr. n. e. odbacio je tada
uobičajenu predizbornu kampanju i agitaciju te zbog toga nije bio izabran. Ali sugrađani su mu priznavali hrabrost,
pravednost i poštenje pa mu je povjereno zapovjedništvo u ratu protiv Makedonaca. Vidjeti: Plutarh, Aemilius Paulus, 2.
861
Antonio Giacomini Tebalducci. Vidjeti: Rasprave ... , I, 53.
862
Pisa se predala 31. svibnja 1509, ali da je Giacomini zapovijedao, možda bi bila pala i prije. U ožujku je
Firenca potpisala obavezu da plati 175.000 dukata Francuzima i Španjolcima za njihovo nemiješanje u rat.
863
207. god. pr. n. e. izabrani su za konzule Gaj Klaudije Neron i Marko Livije Salinator. Ova je epizoda iz 211.
god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVI, 17. Usp.: Sekst Julije Frontin, nav. dj., I, 5. O tome Machiavelli u
Raspravama ... , II, 10.
858

318

suprotstavljao Hanibalu, s jednim njezinim dijelom je otišao u Marche da se nađe s
drugim konzulom radi borbe s Hazdrubalom prije nego se pridruži Hanibalu. On se već
prije u Španjolskoj sukobio s Hazdrubalom i tako je njega i njegovu vojsku pritisnuo,
da je Hazdrubal bio prisiljen ili da se bori u nepovoljnom položaju, ili da umre od gladi,
ali ga je Hazdrubal toliko lukavo zadržavao s nekim postupcima oko sporazuma o
primirju da se uspio izmigoljiti lišivši Nerona prilike da ga uništi. Kad se to doznalo u
Rimu, Senat i narod nabacivali su se na njega drvljem i kamenjem i o njemu se nečasno
govorkalo po cijelom gradu nanoseći mu ljagu i izazivajući bijes. Kad je, međutim,
poslije bicr postavljen za konzula i upućen u susret Hanibalu, postupio je kako je
opisano, što je bilo vrlo opasno, tako da je cio Rim ostao u neizvjesnosti i uzbuđenosti,
sve dok nisu stigle vijesti o Hazdrubalovu porazu. A kad su poslije Hazdrubala pitali
zašto je napravio tako opasan potez, u kojemu je nepotrebno gotovo stavljena na kocku
sloboda Rima, odgovorio je da je to učinio zato što je znao da će uspjeti, da će ponovno
steći slavu koju je prokockao u Španjolskoj, a da nije uspio i da je njegov potez završio
suprotno od ishoda koji je imao, znao bi da se osvećuje gradu i građanima koji su ga
tako nezahvalno i nerazborito vrijeđali. 864 Pa ako je osjećaj uvrede toliko djelovao na
rimskoga građanina, i to u doba kad je Rim još bio neiskvaren, treba misliti koliko bi
djelovao na građanina grada koji nije uređen kao što je bio Rim. A kako se sličnim
pojavama u republikama ne može naći sigurna lijeka, zaključak je da je nemoguće
uspostaviti trajnu republiku, jer joj tisućama nenadanih putova dolazi propast.

XVIII

Ništa nije dostojnije

vojskovođe

nego

naslućivanje

neprijateljevih namjera

Znao je kazati Tebanac Epaminonda kako ništa nije potrebnije i korisnije vojskovođi nego kad dozna neprijateljeve odluke i namjere. 865 A budući da je to teško doznati,

još veću pohvalu zaslužuje onaj tko znade kako će doći do te pretpostavke. A shvatiti
neprijateljeve planove nije tako teško kao što je ponekad teško shvatiti njegovu akciju, i
to ne toliko akciju koja se odvijala daleko, koliko akciju tog trenutka i blizu. Stoga se
mnogo puta dogodilo da je u borbi koja je potrajala do noći pobjednik mislio da je
izgubio, a onaj tko je izgubio mislio je da je pobjednik. Zbog takvih su se zabluda
donosile odluke suprotne spasu onoga tko je odlučio, kao što se dogodilo Brutu i
Kasiju, koji su zbog takve zablude izgubili rat, jer kad je Brut na svojem krilu odnio
pobjedu, Kasije, koji je izgubio, mislio je da je cijela vojska poražena, pa je zbog te
zablude u očaju sebe ubio. 866 U naše doba, u bici koju je francuski kralj Franjo u
Lombardiji kod Svete Cecilije vodio protiv Švicaraca, kad je pala noć dio Švicaraca koji
je ostao čitav mislio je da su pobijedili, ne znajući da su ostali bili poraženi i pobijeni, pa
se zbog te zablude ni taj dio nije spasio, očekujući da će se ponovno boriti ujutro u tako
nepovoljnom položaju; a njihova je zabluda gotovo stajala poraza papu i Španjolsku,
jer je na lažnu vijest o pobjedi njihova vojska prešla Pad i bili bi je pobjednički Francuzi
zarobili da se previše približila. 867
864
Machiavelli je pobrkao Klaudija Nerona i Livija Salinatora, jer su to bile njegove riječi. Salinator je bio
optužen za nepravednu podjelu ratnog plijena nakon pohoda u Ilirik, 219. god pr. n. e. Nakon toga se povukao iz javnog
života. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVII, 34-35. i 40.
865
Ovaj iskaz, međutim, pripisuje se Kabriji, atenskom generalu koji se borio protiv Agezilaja 378. god. i koji je
poginuo pri opsadi Hijosa 357. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Apophthegmata.
866
U bici kod Filipa, 42. god. pr. n. e. Vidjeti: Plutarh, Brutus, 42-43.
867
Riječ je o bici kod Marignana 13. rujna 1515. Bojno polje je pokrivalo San Donato, Marignano i Santa
Ceciliju, pa zato Machiavelli naziva taj događaj bitkom kod Santa Cecilije. Usp.:Rasprave .. ., II, 18. i 22.

319

Sličnu su zabludu doživjeli Rimljani i Ekvi, kad je konzul Sempronije s vojskom
krenuo protiv neprijatelja, pa se zametnula bitka i potrajala je do večeri s različitim
ishodom za jedne i za druge. 868 Kad je pala noć, napola poraženi, ni jedni ni drugi nisu
se vratili u svoj tabor, nego su se, dapače, povukli na obližnje brežuljke gdje su smatrali
da su sigurniji. Rimska se vojska podijelila na dva dijela, jedan je otišao s konzulom,
drugi s nekim centurionom Tempanijem, 869 čijoj vrlini treba zahvaliti što taj dan rimska
vojska nije bila potpuno poražena. Kad je svanulo, rimski konzul, koji ništa nije čuo o
neprijateljima, krenuo je prema Rimu, a isto su učinili i Ekvi sa svojom vojskom, jer su i
jedni i drugi mislili da je neprijatelj pobijedio, i stoga su se i jedni i drugi povukli ne
brinući se što svoje tabore prepuštaju pljački. Tempaniju, koji se s ostatkom rimske
vojske također povukao, neki su ranjeni Ekvi kazali kako su njihovi vojskovođe otišli i
napustili tabore, a on je na tu vijest ušao u rimske tabore i spasio ih, a zatim je
opljačkao neprijatelje i vratio se u Rim kao pobjednik. Kao što se vidi, pobjeda je ovisila
o tome tko će prvi od njih doznati za neprijateljeve neprilike. Iz toga se može zaključiti
kako se često može dogoditi da se dvije sukobljene vojske nađu u istom škripcu i da
podnose iste nevolje, pa da pobjednikom ostane tko prvi dozna za nevolju drugoga.
Želim iznijeti jedan domaći i noviji primjer. Godine 1498, kad su Firentinci s
velikom vojskom opsjedali Pisu i jako pritisnuli grad, Mlečani, koji su grad uzeli pod
svoju zaštitu, ne videći drugog izlaza da ga spase odlučili su da neočekivano rat skrenu
na drugu stranu i s drugim odredima napadnu na firentinsko područje, pa su skupivši
jaku vojsku prodrli preko Val di Lamone, zauzeli mjesto Marradi i stali opsjedati
Castiglioneovu tvrđavu. Kad su to doznali, Firentinci su odlučili poslati pomoć Marradiju, a ne smanjiti snage koje su imali pod Pisom, i pošto su podigli novu pješadiju i
uveli nove odrede konjice poslali su ih tamo, a zapovjednici su bili Iacopo IV
d' Appiano, gospodar Piombina, i grof Rinuccio da Marciano. Pošto su, dakle, te čete
doveli na brežuljak nad Marradijem, neprijatelji su napustili opsadu Castiglionea i svi
se povukli u mjesto, a kako su i jedna i druga vojska nekoliko dana stajale jedna
nasuprot drugoj, i jedna je i druga jako oskudijevala namirnicama i svim ostalim, pa su
ne usuđujući se nijedna napasti i ne znajući jedna za nevolje druge istu večer obje
odlučile napustiti idućeg jutra tabore i povući se, Mlečanin prema Berzigheli i Faenzi,
Firentinac prema Casegliji i Mugellu. Kad su sutradan ujutro svi iz tabora počeli
spremati za pokret vojnu opremu, slučajno je neka žena krenula iz Marradija i stigla do
firentinskog tabora, osjećajući se zbog starosti i siromaštva sigurnom, a želeći vidjeti
neke od svojih koji su bili u tom taboru, i od nje su vojskovođe firentinskih četa doznali
da mletački tabor ide u pokret, a vijest ih je ohrabrila pa su promijenili odluku i, kao da
su ih oni izbacili iz tabora, krenuli za neprijateljem napisavši poruku za Firencu kako su
ih odbacili i pobijedili u ratu. 870 Do te je pobjede došlo samo zato što su prije od
neprijatelja doznali da odlaze, a da je ta vijest prije stigla drugoj strani, oni bi našima
isto učinili.

6
~ ~ Riječ je o bici koju je Au! Sempronije Atratin 423. god. pr. n. e. vodio protiv Volščana, a ne Ekva. Vidjeti:
Tito Livije, nav. dj., IV, 37-41.
869
Sekst Tempanije je bio dekurion, a ne centurion (ibid.).
870
Bitka je vođena u kolovozu 1498, kad je Machiavelli već obavljao dužnost sekretara Ratne desetorice i bio
obaviješten iz prve ruke. Mletačkom vojskom je zapovijedao Bartolommeo d'Alviano. Usp.: F. Guicciardini, Storia
d'Italia, IV, 3.

320

XIX

Je li za vladanje mnoštvom potrebnije u njemu potaknuti poštovanje ili
izazvati strah od kazne
Rimska se republika uzbunila zbog neprijateljstva između plemstva i puka. Ipak,
kako je predstojao rat, poslali su u pohod vojsku s Kvincijem i Apijem Klaudijem na
čelu. 871 Kako je Apije bio okrutan i grub zapovjednik, njegovi su ga slabo slušali, pa je
gotovo kao da je poražen pobjegao iz svoje provincije. Kvincije, dobroćudan i humane
naravi, imao je poslušne vojnike i s njima je odnio pobjedu. Po tome se čini da je onome
tko hoće da vlada mnoštvom bolje biti human nego ohol, dobar negoli okrutan. Ipak,
Kornelije Tacit, s kojim se mnogi drugi pisci slažu, iznosi suprotnu misao kad kaže: »ln
• va let«. 872 R azmotnvs1
• k a ko se ta dva
multitudine regenda plus poena, quam obsequtum
mišljenja mogu pomiriti velim: ili moraš upravljati ljudima koji su ti po pravilu drugovi,
ili ljudima koji su ti uvijek podvrgnuti. Kad su ti drugovi, ne može se potpuno
primijeniti kazna ili strogost o kojoj govori Kornelije; a kako je rimski puk u Rimu
imao jednaku vlast kao i plemstvo, netko tko je privremeno zavladao nije s njim mogao
okrutno i grubo postupati. Mnogo se puta pokazalo da su plodonosniji bili rimski
vojskovođe koje je vojska voljela i koji su se prema njoj s poštovanjem odnosili nego oni
što su joj ulijevali velik strah, osim ako ih već nije pratila golema vrlina, kao .Manlija
Torkvata. 873 Tko međutim zapovijeda podanicima, o kojima govori Kornelije, da se ne
bi uzoholili i da ga ne bi zbog njegove prevelike popustljivosti gazili, mora se uteći prije
kazni negoli poštovanju. Ali ona mora biti tako umjerena da se izbjegne mržnja, jer
nijednom vladaru nikad nije korisno kad na sebe navuče mržnju. Ona se izbjegne ako se
ne dira u imovinu podanika, jer nijedan vladar, ako se pod tim ne krije otimačina, ne
želi prolijevati krv kad nije prisiljen, što se rijetko događa. Kad se, međutim, s tim
pomiješa otimačina, uvijek je na to prisiljen i nikad ne uzmanjka povoda ni želje da je
prolijeva, kao što sam u drugoj raspravi o tom predmetu opsežno pisao. 874 Veću je,
dakle, pohvalu zaslužio Kvincije nego Apije, ali Kornelijev sud, koji se odnosio na
njegov predmet rasprave a ne na Apijev slučaj, zaslužuje odobravanje.
A kako smo govorili o kazni i o poštovanju, mislim da nije suvišno pokazati kako
je na Fališčane više djelovao primjer humanosti nego oružje.
v•

xx
"' Primjer humanosti na Fališčane je jače djelovao nego bilo kakva rimska snaga
Kad je Kamilo s vojskom okružio grad Fališčana i opsjedao ga, učitelj najplemenitije gradske djece, misleći da će se umiliti Kamilu i rimskom narodu, pod izlikom da
obavlja vježbe izišao je iz grada s djecom i odveo ih u tabor pred Kamila pa je, pošto ih
je predstavio, rekao kako bi se posredstvom djece mogao njemu predati grad. 875 Kamilo
8 71 Po predaji, nemiri su izbili 472. god. pr. n. e., a povod im je bilo odbijanje centuriona Volera Publilija da služi
kao običan vojnik, što je podijelilo aristokraciju, koja ga je htjela kazniti, i puk, koji ga je uzeo u zaštitu i izabrao za
tribuna. Za konzule su izabrani Tito Kvinci je Barbat Kapitolin i Apije Klaudije, Apijev sin. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj.,
II, 55-60.
872 Lat.: Više vrijede kazne nego poštovanje kad treba vladati mnoštvom. Međutim, Tacit kaže obrnuto:
Obsequium inde in principem et aemulandi amor validior quam poena ex legibus et metus (Kornelije Tacit, Annales, III,
55).
8 73 Tito Manliie Torkvat, zvan Imperiosus. Vidjeti: Rasprave ..., I, ll; II, 16.
874
U Vladaru, XVII.
8 75 394. god. pr. n. e., prilikom opsade Falerija, a vojskovođa je bio Marko Furije Kami!. Vidjeti: Tito Livije,
nav. dj., V, 27. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., IV, 4.

21

N. Ma~hiavelli: IZABRANO DJELO I

321

nije samo odbio taj dar, nego je naredio da učitelja svuku, pa mu je ruke vezao straga i
svakom djetetu podijelio po jednu šibu u ruku, te su ga djeca morala jakim šibanjem
otpratiti u grad. Kad su to čuli građani, toliko im se svidjela ljudskost i čestitost
Kamilova da se više nisu htjeli braniti, nego su odlučili da mu predaju grad. Taj istiniti
primjer pokazuje koliko kadšto na osjećaj ljudi jače djeluje ljudsko dobročinstvo nego
okrutnost i nasilje, i kako je mnogo puta provincije i gradove koje oružje, ratne naprave
i druga ljudska sila nisu mogli otvoriti, primjer ljudskosti i dobrote, neporočnosti i
velikodušnosti otvorio. U povijesti osim toga imade mnogo primjera. Tako se zna da
rimsko oružje nije moglo otjerati iz Italije Pira, a otjerala ga je velikodušnost Fabricija,
kad mu je odao kako je neki njegov prijatelj Rimljanima ponudio da će ga otrovati. 876
Zna se nadalje da Scipionu Afričkom u Španjolskoj nije tolik ugled podignulo osvajanje
Nove Kartage koliko primjer neporočnosti koji je odao kad je mladu, lijepu i nedirnutu
ženu vratio njezinu mužu, 877 što mu je pronijela glas i stvorilo prijateljstvo cijele
Španjolske. Zna se nadalje koliko takva svojstva velikih ljudi narodi nakon njihove
smrti oplakuju i koliko ih hvale pisci i životopisci vladara i oni koji propisuju kako valja
živjeti. 878 Među njima se Ksenofont mnogo trudi da pokaže koliko je časti, koliko
pobjeda, koliko dobra glasa stekao Kir jer je bio human i ljubazan i jer nije odavao ni
oholost, ni okrutnost, ni razvratnost, ni bilo koji porok što prlja život ljudi. 879 Pa ipak,
budući da je Hanibal suprotnim svojstvima postigao velik glas i velike pobjede, u
idućem ću poglavlju raspravljati zašto je bilo tako.

XXI

Zašto je Hanibal

drugačijim

ponašanjem od Scipionova postigao u Italiji isti
ishod kao Scipion u Španjolskoj
.

Smatram da bi se netko mogao začuditi videći kako je poneki vojskovođa unatoč
tome što se na suprotan način ponašao ipak postigao sličan učinak kao oni koji su
živjeli na gore opisani način. 880 Prema tome, čini se da pobjede ne ovise o spomenutim
uzrocima, dapače, kanda ti takvo ponašanje ne donosi ni više snage ni više fortune,
budući da se i suprotnim ponašanjem mogu steći slava i ugled. Da se ne odvojim od gore
opisanih ljudi, a kako bih bolje objasnio što sam htio reći, velim da je Scipion, netom je
ušao u Španjolsku, svojom ljudskošću i dobrotom smjesta stekao naklonost te zemlje i
obožavanje i divljenje naroda. Hanibal je naprotiv došao u Italiju i posve je drugačijim
ponašanjem, naime nasiljem, okrutnošću, otimačinom i svim mogućim opačinama,
postigao jednak učinak kao Scipion u Španjolskoj, jer Hanibalu su se pobunom
pridružili svi gradovi Italije, svi su uz njega pristali. 881
Razmišljajući zašto je tome tako, opaža se više razloga. Prvi je u želji ljudi za
876
Gaj Fabricije Luscin, koji je poslan da ratuje protiv Pira 278. god. pr. n. e. Fabricije je zajedno s konzulom
Kvintom Emilijem poslao Piru pismo u kojemu ga obavještava o uroti. Vidjeti: Plutarh, Pyrrhus, 21. Usp.: Ciceron, De
Officiis, I, 13.
877
Muž je Alucije, jedan od tamošnjih prvaka. Nova Kartaga je osvojena 210. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livi je,
nav. dj., XXVI, 50. Usp.: S. Julije Frontin, nav. dj., II, ll.
878
Vidjeti: Vladar, XIX pogl. Od pisaca Machiavelli, vjerojatno, ima na umu Plutarha, Kvinta Kurcija,
Herodijana i, naravno, samog Livija. Od onih koji »propisuju kako valja živjeti« vjerojatno misli na Aristotela.
879
Vidjeti: Ksenofon, Kiropedia. Usp.: Rasprave . .., II, 13.
880
U prethodnom poglavlju. Usp.: Vladar, XVII pogl.
881
O Hanibalovu ponašanju u Španjolskoj vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., XXVII, 20. Usp.: Umijeće ratovanja, Vl.
Međutim, predodžba o Hanibalu je iskrivljena, i Livi je ga prikazuje rimskim očima. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., XXI, 4.
Usp.: Polibije, nav. dj., IX, 22.

322

l

novotarijama, tolikoj da najčešće novosti priželjkuju i oni kojima je dobro i oni kojima
je slabo, jer, kao što je drugom prigodom rečeno, 882 i to je istina, ljudima dosadi dobro,
a u zlu se ojade. Zbog takve dakle želje u nekoj se zemlji vrata otvaraju svakome tko
donosi neku novinu, pa ako je stranac, trče za njim, ako je sunarodnjak, oko njega se
okupljaju, precjenjuju ga i pomažu, pa kako god postupao on tamo uvelike napreduje.
Osim toga, ljude potiču dvije glavne stvari, ili ljubav, ili strah, pa njima upravlja i onaj
kojega vole, i onaj koji nameće strah, dapače, u većini ga slučajeva prate i slušaju više
oni koji ga se boje nego oni koji ga vole. 883
Vojskovođi stoga nije važno kojim od tih putova korača, pod uvjetom da je čovjek
obdaren vrlinom i da zbog te vrline uživa ugled među ljudima. Kad mu je, naime, vrlina
velika, kakva je bila Hanibalova i Scipionova, ona poništava sve greške koje se naprave
s ciljem da se postigne velika ljubav ili da se nametne velik strah. Jer i zbog jednoga i
zbog drugog mogu nastati velike nevolje, zbog kojih se vladar može upropastiti. Tko
naime previše želi da ga vole, kad god se malo udalji od pravog puta navuče na sebe
prezir. Drugi koji previše želi da ga se boje, kad god u tome malo pretjera postane
omražen. Držati se točno srednjeg puta nije moguće, jer nam naša narav toga ne
dopušta, 884 ali nužno je ta dva pretjerivanja smanjiti velikom vrlinom, kao Hanibal i
Scipion. Ipak ih je njihovo ponašanje u životu dovodilo i do nevolje i do uznošenja.
O veličanju obojice smo govorili. Nesreća je Scipiona pogodila, kad su se u
Španjolskoj protiv njega pobunili njegovi vojnici zajedno s dijelom njegovih prijatelja,
do čega je došlo samo zato što ga se nisu bojali. Ljudi su naime toliko nepostojani, da je
dovoljno samo malo otvoriti vrata njihovoj ambiciji, da smjesta zaborave svu ljubav
prema vladaru zbog njegove humanosti, kao što su učinili spomenuti vojnici i prijatelji.
Zato je Scipion, da bi toj nevolji doskočio, bio prisiljen primijeniti dio okrutnosti koju
je izbjegavao. 885 Što se tiče Hani bala, nema posebnog primjera da su mu okrutnost i
nepovjerljivost naudili. Može se međutim pretpostaviti da su Napulj i mnogi drugi
gradovi Rimu ostali vjerni zbog straha. Očito je da je njegov opak život razlog što ga je
rimski narod mrzio više nego ijednog neprijatelja kojega je imala republika. Tolika je
mržnja bila, da su Rimljani, recimo, Piru, dok je s vojskom bio u Italiji, otkrili onoga što
ga je htio otrovati, a Hanibalu nikad, ni kad je bio razoružan i poražen, nisu oprostili,
nego su ga natjerali u smrt. Zatekla je dakle ta nevolja Hanibala zato jer su ga smatrali
opakim, nepoštenim i okrutnim, ali je zbog toga stekao i golemu prednost, kojoj su se
svi pisci divili, jer u njegovoj vojsci, iako je bila sastavljena od kojekakvih ljudi, nikad
nije došlo do nesuglasica ni među njima ni između njih i njega. A to se može dugovati
samo strahu koji je njegova osoba ulijevala. T aj je strah bio tako velik, da su zbog njega
i zbog velika ugleda koji mu je donosila njegova vrlina vojnici bili mirni i složni.
Zaključujem, dakle, da nije toliko važno na koji način vojskovođa postupa, pod
uvjetom da ga resi velika vrlina, 886 koja podnošljivim čini i jedno i drugo ponašanje.
Jer, kao što je rečeno, i u jednom i u drugom imade mana i opasnosti, ako ih izvanredna
vrlina ne ispravi. A ako su Hanibal i Scipion, jedan hvale vrijednim a drugi odvratnim
djelima, postigli jednak učinak, smatram da ne smijem propustiti da govorim o još
dvojici rimskih građana, koji su drugačijim ali u obojice hvale vrijednim ponašanjem
postigli jednaku slavu.
882

Vidjeti: Rasprave ..., I, 37. Usp.: Vladar, III pogl.
Ta je tema opširnije razmotrena u Vladaru, XVII pogl.
Usp.: Rasprave ..., I, 6; III, 2.
8 85 Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXVIII, 24-34. Usp.: Vladar, XVII pogl.
886 Ovdje treba razlikovati vojničku od državničke vrline. Za obje je, međutim, karakteristično da nisu moralne
kategorije. Vojnička vrlina se ostvaruje u efikasnosti strategije, a državnička u efikasnosti realizacije općeg dobra.
8 83
884

21"

323

XXII

Kako su Man/ije Torkvat

krutošću

a Valerije Korvin
podjednaku slavu

humanošću

stekli

Rim je u isto vrijeme imao dvojicu izvrsnih vojskovođa, Manlija Torkvata i
Valerija Korvina, koji su bili podjednake vrline, imali podjednake pobjede i slavu u
Rimu, 887 i svaki je od njih u odnosima s neprijateljem podjednaku vrlinu pokazao, ali u
odnosima prema vojnicima postupali su potpuno drugačije. Manlije je zapovijedao
vojnicima primjenjujući svaku moguću strogost, ne pošteđujući ih od truda i muke.
Valerije je, s druge strane, u svakom pogledu bio human i prema njima se odnosio s
mnogo prijateljske intimnosti. Zna se da je prvi ubio sina kako bi učinio poslušnim
vojnike, a drugi nikad nikome nije naudio. Pa ipak, uza svu različitost u ponašanju,
obojica su podjednako pridonijela borbi s neprijateljem, dobru republike i vlastitome.
Nijedan njihov vojnik, naime, nikad nije napustio borbu, ili se pobunio protiv njih, ili se
bilo kako ogriješio o njihovu volju, iako je Manlije nametao tako oštru disciplinu, da se
svaka pretjerana strogost nazivala »Manliana imperia«. 888 Valja najprije razmotriti što
je Manlija natjeralo da postupa tako oštro; zatim, zbog čega je Valerije mogao
postupati tako humano; nadalje, što je uzrokovalo da ti različiti postupci imaju
podjednak učinak; i napokon, kojega je od njih bolje i korisnije oponašati. Tko dobro
razmisli o naravi Manlija od trenutka kad ga Tito Livije počinje spominjati, 889 vidjet će
da je vrlo jak čovjek, odan ocu i domovini, i da osobito poštuje pretpostavljene. To se
očituje u ubojstvu onog Francuza, 890 u obrani oca od tribuna, u tome kako se prije nego
što je otišao u borbu s Francuzom obratio konzulu riječima: »Iniussu tuo adversus
hostem nunquam pugnabo, non si certam victoriam videam«. 891 Kada, dakle, takav
čovjek dođe u položaj da zapovijeda, želi da svi ljudi budu poput njega, pa zbog
izuzetne hrabrosti izdaje i izuzetne zapovijedi, a kad ih jednom izda, želi da se ispune. A
sveto je pravilo da stroge zapovijedi treba i strogo poštovati, inače ćeš se prevariti. Valja
reći da onaj tko hoće d4 ga slušaju mora i znati da zapovijeda, a zapovijedati znadu oni
što sa svojim svojstvima uspoređuju svojstva onih koji moraju slušati, pa kad vide da su
u razmjeru, neka qnda izdaju zapovijedi, ako nisu, neka se ustegnu. I stoga je neki
mudar čovjek govorio da se republikom može upravljati na silu kad je tlačitelj jači od
potlačenih. 892 Kad god je bilo tako, moglo se smatrati da će to nasilje potrajati. Kad je
međutim onaj tko podnosi nasilje bio jači od nasilnika, svaki dan se moglo očekivati da
prestane nasilje.
Nego, da se vratim na našu raspravu, tko zapovijeda da se nešto strogo obavi mora
da i sam bude strog, a tko ima takvu strogost i zapovijeda, ne smije poslije blago
zahtijevati da se zapovijed poštuje. Tko međutim nije takve stroge naravi treba da se
čuva izvanrednih naredbi, a u običnima smije se ponašati u skladu sa svojom humanošću, jer obične se kazne ne upisuju u grijeh vladaru, nego zakonima i uređenju. Treba,
dakle, smatrati da su Manlija na tako strogo ponašanje prisiljavale njegove izvanredne

naredbe, kojima je bila sklona njegova narav, a koje su republici korisne, jer njezina
načela vraćaju počecima i njezinoj staroj vrlini. A kad bi republika bila tako sretna da se
u njoj, kao što smo gore kazali, 893 često nađe tko će vlastitim primjerom obnoviti
njezine zakone ne sprečavajući je samo da ne srlja u propast nego privodeći je
prvobitnim načelima, vječno bi trajala. Manlije je dakle bio jedan od onih koji su
oštrinom naredbi čuvali vojnu disciplinu u Rimu, prisiljen najprije svojom naravi, zatim
željom da se poštuje ono što je po prirodnoj težnji zahtijevao. S druge strane, Valerije je
mogao humano postupati zato što se zadovoljavao da se poštuju pravila uobičajena u
rimskoj vojsci. Budući da je to što je bilo uobičajeno bilo dobro, dovoljno mu je
pribavljalo čast, a nije bilo teško da se poštuje, pa Valerije nije morao kažnjavati
prekršitelje, i zato što ih nije bilo, i zato što se, ako ih je i bilo, kazna, kao što je rečeno,
upisivala u grijeh zakonima, a ne okrutnosti zapovjedniku. Zbog toga je Valerije mogao
u svemu biti blag i blagošću steći naklonost zadovoljnih vojnika. Tako su postigavši i
jedan i drugi podjednaku poslušnost mogli različitim postupcima postići podjednak
rezultat. Tko bi ih htio oponašati mogao bi na sebe navući prezir i mržnju, o čemu
govorim gore u vezi s Hanibalom i Scipionom, 894 a to se može izbjeći jedino iznimnom
vrlinom i nikako drugačije. Preostaje sada razmotriti koje je od tih ponašanja vrednije
hvale, što smatram spornim, jer pisci hvale i jedan i drugi način. Ipak, oni što pišu o
tome kako treba da se vladar ponaša, više se priklanjaju Valeriju nego Manliju, a
Ksenofont, kojega sam spominjao, 895 nabrajajući mnoge primjere Kirove blagosti,
uvelike se slaže s onim što o Valeriju kaže Tito Livije. Kad je, naime, postavljen
konzulom koji je vodio pohod na Samnićane, na dan bitke obratio se vojnicima svojom
urođenom ljudskošću. Pošto je naveo njegov govor Tito Livije veli: »Non alias militi

familiarior dux fuit, inter infimos militum omnia haud gravate munia obeundo. In ludo
praeterea militari, cum velocitatis viriumque inter se aequales certamina ineunt; comiter
faci/is vincere ac vinci, vulte eodem; nec quemquam aspernari parem qui se offerret;
factis benignus pro re, dicti haud minus libertatis alienae quam suae dignitatis memor,
et (quod nihil popularius est) quibus artibus petierat magistratus, iisdem gerebat«. 896 S
jednakim poštovanjem govori Tito Livije o Manliju, pokazujući kako je konzulu
njegovoj strogosti zbog koje je pogubio sina vojska postala tako poslušna,
da je to razlog pobjede rimskog naroda protiv Latina. Pisac ga i dalje toliko hvali da u
vezi s tom pobjedom, pošto je opisao cio tijek borbe i prikazao sve opasnosti kojima se
rimski narod izložio, i teškoće koje je morao prevladati, zaključuje kako se trijumf
Rimljana duguje samo Manlijevoj vrlini. 897 A uspoređujući snage jedne i druge vojske
tvrdi kako je morala pobijediti ona strana koju je kao konzul vodio Manlije. Prema
tome, razmotri li se sve što pisci govore, teško je prosuditi. Ipak, da u tome ne ostanem
neodlučan, velim da građanin koji živi prema zakonima republike treba da smatra hvale
vrednijim i manje opasnim Manlijevo ponašanje, jer njegov je postupak cio usmjeren
koristi sviju i ni u čemu se ne odnosi na privatnu ambiciju, 898 budući da se takvim
zahvaljujući

893

894
887

Manlije Torkvat je bio dvaput diktator, 353. i 349. god. pr. n. e., a dodijeljen mu je jedan trijumf 340. kad je

895

~obJjedJ~ Latme, Kampance i Sidicine. Valerije Korvin je bio dvaput diktator, 343. i 301. god. pr. n. e., ali je doživio

896

..

cetm tnJumfa.
·
888
Lat. manlijevska disciplina.
889
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 4.
890
.
Manlije Torkvat se, s dozvolom konzula, upustio u dvoboj s jednim Galom divovskog rasta, kojemu je, pošto
ga Je ub10, strgnuo ogrhcu, te tako dobio nadimak Torquatus.
891
Lat.: Bez tvoje naredbe neću nikad ratovati s neprijateljem, čak i kad bih bio siguran u pobjedu (Tito Li vije
nav. dj., VII, 10).
'
892
Riječ je o Aristotelu, Politika, III, 15.

324

Vidjeti: Rasprave ..., III, l.
Vidjeti: Rasprave ... , III, 21.
Vidjeti: Rasprave ... , II, 13, i III, 20.
Lat.: Nije bilo zapovjednika koji bi bio bliskiji vojnicima, jer nije izbjegavao da dijeli teškoće s najnižim

vojnicima. U vojničkim natjecanjima u trčanju i mjerenju snage kao jednak je sudjelovao i s istim izrazom lica je
ili bivao pobijeđen, i nikad se nije vrijeđao kad se netko hvalio da mu je jednak; dobrodušan na djelu kad su
to okolnosti dozvoljavale, a u razgovorima nije manje imao na umu slobodu drugih nego vlastito dostojanstvo, i
zapovijedao je istim umijećem s kojim je zatražio zapovjedništvo, što ga je činilo obljubljenijim od ikog drugog (Tito
Livije, nav. dj., VII, 33).
897
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 7-10.
898
Ovdje se još jasnije vidi što je za Machiavellija politička vrlina, koja se sastoji u tome da se radi u korist svih,
odnosno zajednice, a ne u vlastitom interesu.
pobjeđivao

325

postupkom ne mogu steći pristaše, jer uvijek odaje strogost prema svakome i ljubav
jedino prema općem dobru, i njime se ne stječu posebni prijatelji koje, kao što je rečeno,
mi nazivamo pristašama. Prema tome, takvo ponašanje mora biti najkorisnije i najpoželjnije za republiku, jer koristi svakome i ne izaziva nikakvu sumnju u privatnu vlast.
Suprotno se, međutim, mora reći za Valerijevo ponašanje, jer iako u odnosu na javnost
daje iste rezultate, ipak izaziva mnoge sumnje zbog posebne naklonosti vojnika, što
može ugroziti slobodu ako on njima dugo stoji na čelu.
Ako s Publikolom nije došlo do negativnih posljedica, 899 razlog je što Rimljani još
nisu bili iskvareni, a on nije dugo i trajno ostao na položaju zapovjednika. Ako,
međutim, hoćemo razmišljati o tome kakav treba da bude vladar kao što o tome
900
raspravlja Ksenofont potpuno ćemo se prikloniti Valeriju, a ne Manliju, jer vladar od
vojnika treba da zahtijeva poslušnost i ljubav. Poslušnost mu omogućuje da se drži
zakona i da stječe ugled čovjeka obdarena vrlinom; ljubav mu omogućuje da bude
prijazan, human, dobar i da ima sva druga svojstva koja je imao Valedje i koja je prema
Ksenofontovu pisanju imao Kir. Jer, osobita ljubav prema vladaru i odanost
vojske u skladu su s ostalim osobinama njegova vladanja. Međutim, odanost vojske
jednom građaninu u republici nije u skladu s ostalim njezinim svojstvima, koja ga
obvezuju da živi prema zakonima i magistratima. U starim se povijestima Mletačke
Republike čita o tome kako je nakon povratka mletačkih galija u Veneciju došlo do
razmirica između njihovih momčadi i naroda, zatim do nereda i borbe, pa mir nisu
mogli uspostaviti ni pojedinci snagom uvjeravanja, ni ugled građana, ni strah od
magistrata, dok se odjednom nije pred mornarima pojavio plemić koji je godinu dana
prije toga bio njihovim zapovjednikom, pa su zbog odanosti njemu otišli napustivši
901
Zbog te je poslušnosti on Senatu postao toliko sumnjiv da su ga se Mlečani
borbu.
malo poslije toga riješili, ili tako što su ga bacili u tamnicu, ili tako što su ga dali ubiti.
Stoga zaključujem da je ponašanje poput Valerijeva korisno vladaru, a kad je riječ o
građaninu, pogibeljno je ne samo za domovinu nego i za njega: za nju, jer takvi postupci
utiru put tiraniji; za njega, jer kad njegov grad posumnja u njegov način ponašanja
prisilj.~n je zaštititi se od njega na njegovu štetu. Naprotiv, tvrdim da je ponašanje poput
ManhJeva za vladara opasno a za građanina korisno, osobito radi domovine; a rijetko
kad i naudi, osim ako mržnju koju na tebe navuče tvoja strogost ne poveća sumnja koju
druge tvoje vrline zbog tvojega velikog ugleda izazovu, kao što ćemo dolje raspraviti
govoreći o Kamilu.

XXIII

Zašto je Kamilo protjeran iz Rima
Gore smo zaključili da se ponašanjem poput Valerijeva šteti domovini i sebi a
ponašanjem poput Manlijeva koristi se domovini a kadšto se šteti sebi. To jako d~bro
pokazuje primjer Kamila, koji se ponašao više kao Manlije nego kao Valerije. Zato
899

Publije Valerije Publikola zamijenio je Tarkvinija Kolatina 509. god. pr. n. e., a nadimak Publikola je dobio
zbog tzv. ValenJanovlh zakona kojima je svaka težnja za kraljevanjem osuđena kao izdaja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj.,
II, 2. Usp.: Rasprave . .., I, 28.
900 v·d· · K
1 Jet!:
seno fon, Kiropedia, IV, 2, i V.
901
Admrral Vrttor Prsam, koJega su 1379. porazili Genovežani. Optužen je za izdaju, ali je oslobođen nakon
~arodnog u~tanka, pa -~u je povjereno opet zapovjedništvo nad mletačkom flotom, koja je ovaj put po razila Genovežane
I trme oznacrla kraJ nJihove p rev lasti na moru. Vidjeti: Plinio Carli, komentar u: Le Opere maggiori di N. Machiavelli,
Frrenze, 1928.

326

o njemu Tito Livije kaže kako »Bius virtutem milites oderant et mirabantur« .902
Divnim su ga smatrali zato što je bio pažljiv, mudar, velikodušan i zato što je znao
kako se treba brinuti za vojsku i kako valja zapovijedati. Mrzjeli su ga zato što je bio
stroži kad je kažnjavao nego izdašan kad je opraštao. A toj mržnji Tito Livije navodi
ove uzroke: prvi - novac od prodaje dobara koja su posjedovali Veji priložio je
državnoj blagajni a nije ga podijelio kao plijen; drugi - nakon pobjede njegova kola
vukla su četiri bijela konja, zbog čega su govorili kako se je zbog oholosti htio
izjednačiti sa Suncem; treći - zavjetovao se kako će Apolonu prinijeti desetinu plijena
koji su ostavili Veji, a kad je htio zavjet ispuniti morao je plijen oduzeti vojnicima koji
su ga već bili prigrabili. 903 Tu se jasno očituje zbog čega narod zamrzi vladara: među
razlozima najvažniji je lišavanje ljudi njihove koristi. To ima veliku važnost, jer kad
čovjek bude lišen nečega u čemu je njegova korist, to nikad ne zaboravlja i kad god se
nađe u nuždi toga se sjeti, a kako se nužda pojavljuje svaki dan, toga se svaki dan i
sjetiš. Drugi je razlog njegova oholost i nadutost, što narodi mrze više i od čega,
poglavito kad su slobodni. Pa iako od njegove oholosti i raskošna držanja oni nemaju
nikakvih neprilika, mrze onoga tko ta svojstva odaje. Vladari se moraju čuvati da se
zbog takve mane ne nasuču, jer navlačiti na sebe mržnju bez ikakve koristi potpuno je
nepromišljeno i nerazborito. 904
govoreći

XXIV

Rim je slobodu izgubio zbog produžavanja vojne vlasti
o ponašanju rimske republike opazit će se da se ona raspala zbog
905
dvaju razloga, jedan su bile raspre o agrarnom zakonu, drugi produžavanje vlasti. Da
je od početka došlo do te spoznaje poduzimale bi se mjere i sloboda bi dulje potrajala i
živjelo bi se možda mirnije. Premda produžavanje vlasti u Rimu nije nikad izazvalo
pobunu, činjenice pokazuju koliko je gradu štetilo što su građani takvim odlukama
dobivali vlast. Da su i ostali građani kojima je produžavan magistrat bili pametni i
dobri kao Lucije Kvincije, 906 ne bi došlo do te nevolje. Njegova dobrota može služiti
kao značajan uzor, jer kad je puk u sporazumu sa Senatom tribunima produžio vlast za
godinu dana, Senat je, radi natjecanja s pukom i da ne ispadne manje moćan od puka,
produžio konzulat Luciju Kvinciju, koji je tu odluku smjesta odbacio tvrdeći kako
nevaljale običaje treba dokinuti, a ne potvrđivati ih još jednim gorim primjerom, i zato
je zahtijevao da se imenuju novi konzuli. Da su svi rimski građani bili dobri i razboriti
kao on, ne bi se dopustilo uvođenje običaja da se produžuju magistrati, pa ne bi došlo ni
do produžavanja vojne vlasti, što je s vremenom upropastilo republiku. Prvi kojemu je
907
koji se nalazio u opsadi grada
takva vlast bila produžena bio je Publije Filon,
Palepolija, pa kad je istekao rok njegovu konzulatu, Senat mu, misleći da on ima
pobjedu u ruci, nije poslao zamjenika, nego ga je imenovao prokonzulom, tako da je on
bio prvi prokonzul. Koliko god je Senat to pokrenuo radi opće koristi, bio je to razlog
Razmatrajući

Lat.: Vojnici su mrzili i divili se njegovim vrlinama (Tito Livije, nav. dj., V, 26).
Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., V, 23. Usp.: Rasprave ... , I, 55.
904 Usp.: Vladar, XVI.
9° 5 Usp.: Rasprave ... , I, 37.
906 Lucije Kvinci je Cincinat, koji je 459. god. pr. n. e. odbio da bude ponovno izabran za konzula i povukao se na
svoje imanje da ore zemlju. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 19-21.
907 Kvint Publije Filon, kojemu je 326. god. pr. n. e. priređen trijumf nakon isteka mandata, a nakon toga je
ponovo izabran, što je bio poseban presedan. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 22-26.
902

903

327

što je Rim s vremenom postao porobljen. Što god su se, naime, Rimljani s vojskama više
udaljavali od Rima, takvo im se produženje činilo potrebnijim i sve su ga više
primjenjivali. Bile su u tome dvije neprilike, prva, jer je manji broj ljudi obavljao
zapovjedničku dužnost, pa se zbog toga ugled suzio na malo njih, a druga, jer je
građanin, ost~jući dugo zapovjednikom, vojsku pridobivao i stvarao pristaše, te je s
vremenom VOJska zaboravljala na senat i njega priznavala kao šefa. Zbog toga su Sula i
Marije mogli naći vojnike da ih nauštrb opće dobrobiti slijede; zbog toga je Cezar
mogao osvojiti domovinu. 908 Jer da Rimljani nisu produžavati magistrate i vojnu vlast,
da se nisu tako brzo uspinjali do tolike moći i da su sporije osvajali, kasnije bi došli u
ropstvo.

xxv
O siromaštvu Cincinata i mnogih rimskih građana
Na drugom mjestu smo govorili o tome kako je najkorisnije što se može učiniti u
državi koja hoće živjeti slobodno držanje građana u siromaštvu. 909 Iako nije poznato da
je u Rimu u vezi s tim bio donesen neki zakon, osobito kad se zna da je agrarni zakon
nailazio na ~eliku oporbu, iskustvo pokazuje da je četiri stotine godina nakon njegova
osnutka u Rrmu vladalo golemo siromaštvo. Najbolji je učinak takvo stanje očitovalo
činjenicom da siromaštvo nije priječilo put postizanju bilo kojeg položaja i bilo koje
časti i da se vrlina tražila neovisno o domu u kojemu je prebivala. Zbog takva načina
života manja je bila želja za bogatstvom. To se bjelodano vidi na primjeru Minucija:910
ka~ su Ekvi napali konzulovu vojsku, Rim je ispunio strah da se ta vojska ne upropasti,
pa Je odlučeno da se imenuje diktator, kao zadnje sredstvo u teškim prilikama, i bio je
po~ta:ljen ~ucije Kvinci je Cincinat, koji se u to doba nalazio u svojem malom posjedu,
gdje Je SVOJom rukom obrađivao zemlju. Tito Livije to je uznosio divnim riječima:
» Operae praetium est audire, qui omnia prae divitiis humana spernunt, neque honori
magno locum, neque virtuti putant esse, nisi effuse affluant opes«. 911 Obrađivao je

Cincinat svoj mali posjed, koji nije prelazio četiri jutra zemlje, 912 kad su iz Rima stigli
glasnici Senata da ga obavijeste o njegovu izboru za diktatora i da mu pokažu u kojoj se
opasnosti nalazi rimska republika. Ogrnuvši se togom, došavši u Rim i okupivši vojsku
on je o~išao .. oslo?oditi Minucija, a pošto je neprijatelje razbio i opljačkao i njega
oslobodro, mJe htiO da napadnuta vojska sudjeluje u podjeli plijena uputivši vojnicima
ove riječi: >>Ne želim da sudjelujete u podjeli plijena što je pripadao onima kojima ste vi
trebali da postanete plijenom«, pa je Minucija lišio konzulata i postavio ga legatom
re~avši mu: ~>_Os~at ćeš na tom položaju sve dok ne naučiš biti konzulom<<, 913 Zapovjedmkom konJICe rmenovao je Lucija Tarkvinija, koji se zbog siromaštva morao boriti
pješice. Iz toga se vidi, kao što je rečeno, koliko se u Rimu poštivala siromaštvo i kako
su dobru i vrijednu čovjeku kakav je bio Cincinat bila dovoljna četiri jutra zemlje da ga
prehrane. Poštivala se siromaštvo i u doba Marka Regula, 914 jer on je, dok se s vojskom
908

Vidjeti: Rasprave ... , I, 37.
V'd. · R
I Jeti:
as_prave .. ., I, 37. Građu za ovo poglavlje Machiavelli crpi iz Valerija Maksima, De Paupertate
laudata, IV, 4. S1romastvo građana spominje se u pozitivnom kontekstu i kod Plutarha De Cupiditate Divitiarum i kod
Ksenofona, Convivium, IV, 29.
'
'
910
Lucije Minucije. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 25-26. i 29.
909

.
~at.: Tr~ba to čuti zbog onih koji preziru svaku ljudsku vrijednost koja nije bogatstvo, niti smatraju da ima
mJesta za cast t vrlmu, osim ako im ne donosi bogatstvo (Tito Livi je, nav. dj., III, 26). Spomenuti rat s Ekvima vođen je
458. god. pr. n. e.
912
Otprilike jedan hektar.
913
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., III, 29.
914
Marko Atilije Regul, 256. god. pr. n. e. O njegovoj sudbini vidjeti u: Rasprave ..., III, 1.
911

328

nalazio u Africi, molio od Senata dozvolu da se vrati obrađivati posjed, koji su zapustili
njegovi težaci. Dvije su stvari tu osobito značajne. Prva je siromaštvo i zadovoljstvo
siromašnih, i kako je tim građanima bilo dovoljno iz rata izvući čast, a svu su korist
prepuštali zajednici. Da su, naime, oni mislili na to kako će se ratom obogatiti, ne bi
vodili računa o tome jesu li im polja zapuštena. Druga je velikodušnost građana: dok su
bili na čelu vojske, njihova ih je hrabrost uzdizala nad svakim vladarom, ni kraljevi ni
republike nisu im bili ravni, ništa ih nije plašilo niti su se ičega bojali, a kad su poslije
postajati privatnim građanima, bili su umjereni i skromni, čuvari svojih malih imanja,
poslušni magistratima, odani pretpostavljenima, te se činilo nemogućim da se netko
može toliko promijeniti. Potrajalo je to siromaštvo sve do vremena Paula Emilija, a to
su bila zadnja sretna vremena republike, u kojima je građanin znao svojim trijumfom
obogatiti Rim a sebe ostaviti u siromaštvu. 915 A siromaštvo se još toliko cijenilo da je
Paulo nagrađujući one koji su se u ratu dobro držali svojemu zetu darovao srebrnu
zdjelicu, koja je bila prvo srebro što ga je imao u svojemu domu. A moglo bi se nadugo
govoriti o tome koliko je plodonosnije siromaštvo nego bogatstvo i kako je siromaštvo
služilo na diku gradovima, zemljama, vjerama, a bogatstvo ih upropaštavalo, samo što
su te činjenice mnogo puta drugi ljudi veličali.

XXVI

Kako se zbog žena može upropastiti država
U gradu Ardeji došlo je između patricija i plebejaca do svađe zbog jednog braka, 916
jer su udavaču s nasljedstvom prosili pučanin i p,lemić, a kako je bila bez oca, skrbnici
su htjeli da pođe za pučanina, majka za plemića. Nastala je tolika uzbuna, da je došlo
do bitke, u kojoj se cijelo plemstvo mašilo za oružje u korist plemićevu, a cio puk na
strani pučanina. Pošto je pobijeđen, puk je izišao iz grada i poslao Volščanima zahtjev
za pomoć, a plemstvo je pomoć zatražilo od Rima. Stigli su prije Volščani, opkolili
Ardeju i napali je. Nadošli su Rimljani i Volščane opkolili između svoje vojske i grada,
pa su im se Volščani, pritisnuti glađu, morali predati na milost i nemilost. A kad su
Rimljani ušli u Ardeju, pobili su glavne sudionike svađe i u gradu uspostavili red.
Tu valja više toga opaziti. Najprije, očito je da su žene bile uzrok mnogih propasti,
i da su napravile veliku štetu onima što su upravljali gradom; i u njemu uzrokovali
mnoge nesloge. Kao što smo vidjeli u ovoj našoj povijesti, nasilje nad Lukrecijom917
stajalo je Tarkvinija države, nasilje nad Virginijom lišilo je Desetoricu vlasti. 918 I
Aristotel je među prvim razlozima propasti tirana naveo uvrede nanesene ljudima zbog
žena, njihovim silovanjem, oskvrnjivanjem, kvarenjem brakova, kao što smo u poglavlju gdje se bavimo urotama opširno govorili. 919 Velim dakle da apsolutni vladari ili
upravljači u republikama tu pojavu ne smiju zanemarivati, nego moraju voditi računa o
neprilikama koje takvi događaji mogu izazvati i treba da to pravodobno spriječe, da to
sprečavanje ne bude na štetu i na sramotu njihove države ili njihove republike, kao što
915 Lucije Emilije Paul je nakon pobjede nad Perzejem, 168. god. pr. n. e., sav plijen predao državnoj blagajni.
Svom zetu Eliju Tuberu dao je kao nagradu srebrnu posudu tešku pet libara. Međutim, Emilije Paul nije bio siromašan
čovjek, jer je svojim sinovima omogućio najbolje učitelje, a iz ratnog plijena uzeo je sebi Perzejevu biblioteku. Stoga
Machiavelli ne misli na apsolutno siromaštvo, već na suzbijanje luksuza, a zadovoljenje potreba je osnovna pretpostavka
dobro uređene države, o čemu vidjeti u: Rasprave ..., II, 2.
916 Ardeja, glavni grad Rutula. Opisani događaj je iz 443. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 9-11.
917 Vidjeti: Rasprave ... , III, 2.
918 Vidjeti: Rasprave . .. , I, 40.
919 U 6. poglavlju III knjige. Vidjeti: Aristotel, Politika, V, 10.

329

se dogodilo Ardejanima, koji su se dopustivši da se rasplamsaju nesuglasice između
građana razjedinili, a da se slože morali su poslati po stranu pomoć, što je najsigurniji
put skorom porobljavanju. Došli smo međutim do drugog značajnog načina kako se
smiruje grad, o čemu ćemo u idućem poglavlju govoriti.

XXVII

Kako treba uspostaviti slogu u razjedinji:mom gradu i kako je neodrživo
mišljenje da je vlasti u gradu korisno podržavati neslogu
Način na koji su rimski konzuli izmirili Ardejane može poslužiti kao uzor kako
treba uspostaviti red u razjedinjenom gradu, a nema drugog načina ni drugačijeg lijeka
nego pobiti vođe nereda. Postoje, naime, tri mogućnosti - ili ih pobiti, kao što su oni
učinili, ili ih prognati iz grada, ili ih izmiriti uz njihovu obvezu da se više neće uzajamno
920
Od tih triju mogućnosti potonja je najopasnija, najnesigurnija, najnekorinapadati.
snija. Nije, naime, moguće da tamo gdje je prolivena mnogo krvi i drugih" zlodjela
učinjeno potraje na silu uspostavljen mir, kad se zavađeni svakodnevno gledaju u lice,
pa je teško da se uzdrže jedan drugog napadati i svakodnevno se njihov razgovor može
izroditi u novu svađu.
U vezi s tim ne može se navesti bolji primjer nego što je grad Pistoia. Ima tome
petnaest godina 921 otkako se podijelio taj grad, a i sad je podijeljen, između Panciatichija i Cancellierija, samo što su onda bili naoružani, a danas su oružje odložili. Nakon
mnogobrojnih raspri među njima potekla je krv, stali su se rušiti domovi, došlo je do
pljačke imovine i do svake druge vrste neprijateljstva. Firentinci, koji su ih morali
izmiriti, uvijek su se služili onom trećom mogućnošću i uvijek su nastajali veći neredi i
veća sramota, pa ih je to izmorila te su primijenili drugi način, uklonili su vođe dviju
stranaka, zatočivši neke u tamnicu i prognavši druge na razna mjesta, tako da se
sklopljeni sporazum mogao održati i održao se do danas. Nema, međutim, sumnje da bi
najsigurniji bio prvi postupak .. Kako, pak, takva smaknuća pretpostavljaju veličinu i
922
slaba ih republika nije u stanju provesti u djelo, zapravo je od njih toliko
hrabrost,
daleko da jedva primjenjuje i drugi postupak. A to su, kao što sam kazao u početku,
greške vladara našeg doba kad treba da odlučuju o važnim stvarima, jer bi se morali
ugledati u ponašanje onih koji su u drevnosti morali odlučivati u takvim slučajevima.
Međutim, slabost sadašnjih ljudi, posljedica njihova slaba odgoja i neupućenosti, razlog
je što drevne postupke smatraju dijelom nehumanima, dijelom neostvarljivima. A drže
se stanovitih svojih modernih mišljenja koja su posve daleko od istine, kakvo je ono što
su ga nekoć mudraci našega grada iznosili tvrdeći da Pistoju treba držati uz pomoć
stranaka, a Pisu uz pomoć tvrđava, a ne primjećuju koliko je i jedno i drugo nekorisno.
Neću se osvrtati na tvrđave, jer sam gore dugo o njima govorio, 923 nego ću
raspravljati o tome koliko je nekorisno imati razjedinjene gradove kojima vladaš.
Najprije, nemoguće je da obje stranke budu prijatelji onome tko je na vlasti, bio to
vladar ili bila republika. Po naravi se ljudi u svemu spornom opredjeljuju, pa im je draže
O pogrešci napada na podijeljeni grad vidjeti u: Rasprave ... , II, 25, a o korištenju stranačkih podjela pri
okupaciJi usp.: Vladar, XX pogl.
921
Ovdje opisani događaji zbili su se između listopada 1501. i siječnja 1502, a Machiavelli ih, prema tome,
opisuje 1516-1517. Panciatichi su podržavali Medičejce (tada u egzilu), a Cancellieri su bili republikanci. Vođe obiju
stranaka zatvoreni su na savjet Machiavellija. Vidjeti njegov Izvještaj o poduzetim mjerama da se smire stranke u Pistoji.
Usp.: Vladar, XVIII pogl.
922
Vidjeti: Rasprave ... , I, 27.
923
Vidjeti: Rasprave . .., H, 24; Vladar, XX pogl.
920

330

ovo od onoga, tako da ćeš, zbog nezadovoljstva jednog njegova dijela, izgubiti grad u
prvom ratu koji izbije, jer nije moguće zadržati grad koji ima i izvanjske i unutrašnje
neprijatelje. Ako vlast nad njim ima republika, nema ljepšeg načina da pogoršaš svoje
građane i razjediniš grad nego što je poticanje nesloge, jer svaka strana nastoji dobiti
podršku, svaka od njih uz pomoć korupcije stvara prijatelje, tako da nastanu dvije
goleme neprilike. Jedna zato što ti nikad ne stvaraš prijatelje, jer ne možeš njima dobro
vladati, jer vladaš čas na jedan čas na drugi način; druga, zato što takvo stranačko
raspoloženje neizbježno razjedinjuje tvoju republiku. Govoreći o Firentincima i Pistojcima Biondo ovako svjedoči: >>Dok su snovali kako će uspostaviti slogu Firentinci su se
između sebe razjedinili « •924 Lako je zaključiti koliko je zla nanijela ta razjedinjenost.
Kad je Firenca godine 1502. izgubila Arezzo, cijelu Val di Tevere i Val di Chianu,
koje su zauzeli Vitelli i vojvoda Valentino, francuski kralj Franjo poslao je nekog de
Lanta925 da Firentincima vrati sva ta izgubljena područja, a pošto je taj u svakom
kaštelu nailazio na ljude koji su ga posjećivali veleći da pripadaju Marzoccovoj
stranci, 926 pokudio je tu neslogu, tvrdeći da bi u Francuskoj kraljev podanik koji bi
kazao kako pripada kraljevoj stranci bio kažnjen, jer bi takvo opredjeljivanje značilo
samo to da u toj zemlji ima ljudi koji su kraljevi neprijatelji, a kralj želi da mu svi
gradovi budu privrženi, složni i bez stranaka. Svi ti postupci, međutim, i te procjene
daleko od istine927 nastaju zbog slabosti onih koji vladaju, jer se videći da državom ne
mogu upravljati snagom i vrlinom utječu sličnim sredstvima, koja ponekad u mirno
doba nešto koriste, ali čim dođu teška vremena odaju svoju ništavnost. 928

XXVIII

Treba pomno paziti na to što rade građani, jer se
krije začetak tiranije

često

pod dobrim djelom

Kad je grad Rim podnosio glad, a državno snabdijevanje nije bilo dovoljno da je
ublaži, odlučio je neki Spurije Melije, 929 za ono doba velik bogataš, privatno nabaviti
žita i razdijeliti ga puku da bi pridobio njegovu naklonost. Zbog toga mu je puk postao
toliko naklon, da je Senat, misleći na neprilike koje takva njegova darežljivost može
izazvati i želeći joj stati na kraj prije nego što se razmaše, protiv njega postavio
diktatora, 930 i dao ga je ubiti. U vezi s tim se može primijetiti da mnogo puta naizgled
dobra djela koja se razumno ne mogu osuditi postaju grozna i za republiku vrlo opasna
ako se pravodobno ne spriječe. A da bih to potanje raspravio, velim da bez uglednih
građana republika ne može opstati niti se u njoj može i na koji način dobro upravljati. S
druge strane, poštivanje građana povod je tiraniji u republikama. Da bi se tome
doskočila, način života treba tako urediti, da se građanima iskazuje takvo poštovanje
koje koristi a ne koje šteti gradu i njegovoj slobodi. I stoga treba istražiti kako oni stječu
924 Flavio Biondo, odnosno Flavius Biondus Forliviensis (1392-1463), vatikanski državni sekretar u vrijeme
Eugena IV i Pija II. Machiavelli se u Firentinskim povijestima uveliko koristio njegovim djelom, koje ovdje navodi,
Historiae decades tres, II, 9.
925 Monsinjor Antoine de Torote, knez Blacyja i Langresa (Lanta). Te događaje Machiavelli opisuje iz vlastitog
iskusrva.
926 Marzocco je naziv grba Firence: sastoji se od heraldičkog lava koji drži štit s ljiljanom.
927 Od objektivne istine (tj. verita effettuale).
92S O podjelama u gradovima piše Aristotel u V knjizi Politike. Machiavelli je ovdje, čini se, pod njegovim
utjecajem.
929
Vidjeti: Rasprave . .., III, 1.
93
0 Konzul je tada, 439. god. pr. n. e., bio Tito Kvinci je Kapitolin, koji je za diktatora imenovao osamdesetegodišnjega Lucija Kvincija Cincinata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IV, 13-16.

331

ugled, a stječu ga na dva naCina: javno ili privatno. Javno ga sqecu kad dobrim
savjetima i još boljim djelima za opće dobro izazovu poštovanje. Takvoj časti treba
otvoriti put građanima i predvidjeti nagrade i za savjete i za djela, tako da budu
počašćeni i zadovoljni. A kad je poštovanje stečeno tim putem iskreno i jednostavno, od
njega nikad nema opasnosti, ali kad se stekne privatnim putem, a to je onaj drugi način,
vrlo je opasno i u svakom pogledu štetno. Privatni su putovi kad se pruža pomoć ovom
ili onom pojedincu posudbom novca, udajom njegovih kćeri, zaštitom pred magistratima i sličnim privatnim uslugama, s pomoću kojih se stvaraju pristaše i koje onoga što
je uslugu dobio ohrabruju da korumpira državu i da krši zakone. Stoga dobro uređena
republika, kao što je rečeno, treba da podrži one koji usluge traže javnim putem, a da
sprečava onoga koji ih traži privatnim putem, kao što je radio Rim. 931 On je, naime,
kao nagradu onome tko je radio za javno dobro priređivao trijumfe i sve druge počasti
koje je davao svojim građanima, a za onoga tko je pod raznim izlikama privatnim
putem nastojao doći do veličine, predviđao je optužbe. 932 Kad pak to nije bilo dovoljno,
zato što bi se narod zaslijepio prividom lažnog dobra, postavljao je diktatora, da nauči
pameti onoga tko se ogriješi, kao što je učinio kažnjavanjem Spurija Meli ja. Ostavi li se
nešto od toga nekažnjenim, može upropastiti republiku, jer posluži li kao slab primjer,
teško se može doći na pravi put.

XXIX
Griješi li narod, krivci su vladari
Neka se vladari ne žale griješi li narod kojim vladaju, jer takve pogreške nastaju ili
zbog njegova nehaja ili za~o što se i on prija sličnim grijesima. I tko bude raspravljao o
narodima našeg doba, koje je bio glas zbog lupeština i sličnih zlodjela, opazit će da im je
podrijetlo isključivo u onima što su njima vladali, a koji su i sami takvi. 933 Prije nego što
je papa Aleksandar VI uništio gospodare Romanje, ona je bila poprište najporočnijeg
života, jer je tu zbog najmanje sitnice dolazilo do ubojstva i naveliko se kralo. 934 Razlog
je bila opakost vladara, a ne opaka narav ljudi, kao što su oni govorili. Budući da su ti
vladari, naime, bili siromašni, a željeli šu živjeti poput bogataša, bili su prisiljeni
poslužiti se mnogim otimačinama, obavljajući ih na razne načine. Među ostalim
nepoštenim sredstvima bilo je donošenje određenih zakona i određene zabrane, a zatim
su sami prvi davali povod za prekršaje i prekršitelje su kažnjavali tek kad bi prevršili
mjeru, a i tada se za kažnjavanje nisu odlučivali zbog štovanja donesenog zakona, nego
zbog pohlepe da pokupe novac od onih koji se iskupljuju od kazne. Zbog toga je
dolazilo do mnogih neprilika, a najgora je bila osiromašivanje a ne popravljanje
naroda, a oni koji su osiromašili trudili su se da sebi nadoknade štetu na račun onih
kojima je to teže polazilo za rukom. Zbog toga je nastalo cijelo to zlo o kojemu je gore
bila riječ, a za koje krivnju snose vladari. Da je tome tako, potvrđuje Tito Livije kad
pripovijeda kako su rimske legate, što su nosili plijen oduzet V ejima na žrtvu Apolonu,
uhvatili gusari s Liparija na Siciliji i odveli u taj grad. A kad je njihov vladar Timazitej
čuo kakav je to dar, kamo ide i tko ga šalje, iako je bio rođen u Lipariju ponašao se kao
U Raspravama ..., I, 46, Machiavelli se zalaže za osnivanje institucije koja će budno pratiti da se pojedini
građanin previše ne istakne privatnim bogatstvom, što može biti pogubno za državu.
932
Vidjeti: Rasprave ..., I, 7-8.
933
O vrlinama naroda, odnosno puka Machiavelli govori u Raspravama ..., I, 58. Hoće li narod biti loš ili
dobar, :avisi od načina na koji se vlada, odnosno od vladara, bio on pojedinac ili republika.
9 4
Za pozitivan sud o politici Aleksandra VI u Romanji usp.: Vladar, VII i XI.
,
931

332

Rimljanin pa je narodu objasnio koliko bi bezbožno bilo prisvojiti takav dar, tako da je
uz privolu svih legate pustio da odu sa cijelom svojom robom. A evo povjesničarovih
riječi: » Timasitheus multitudinem religione implevit, quae semper regenti est similis«.935 A Lorenzo Medici, potvrđujući takvu odluku, kaže:
Što i gospodar svi činiti smiju,
jer gospodara motre oči sviju. 936

xxx
na vlasti koji želi učiniti nešto za dobro svoje republike mora
najprije zatomiti zavist. Kako treba pripremiti obranu grada kad dolazi
neprijatelj
Građanin

Kad je rimski Senat čuo kako je Toskana obavila novačenje s ciljem da napadne
Rim i kako su se nekadašnji saveznici rimskog naroda Latini i Hernićani udružili s
vječnim neprijateljima Rima Volščanima, taj je rat ocijenio opasnim. A kako se na
položaju tribuna s konzularnom vlašću nalazio Kamilo, pomislio je kako se mogu proći
i bez diktatora, ukoliko ostali njegovi kolege tribuni budu htjeli njemu prepustiti
potpunu vlast. Tribuni su to rado učinili: Nec quicquam (kaže Tito Livi je) de maiestate
sua dectractum credebant, quod maiestati eius concessissent.937 Prihvativši
smjesta njihovu poslušnost, Kamilo je zapovjedio da se unovače tri vojske. Prvoj je htio
na čelu stajati on, da ode na Toskance, drugoj je na čelo postavio Kvinta Servilija, 938
želeći da ostane blizu Rima, kako bi se suprotstavio Latinima i Hernićanima ako krenu
u pokret; kao zapovjednika treće vojske postavio je Lucija Kvincija, 939 sa zadaćom da
štiti grad i brani vrata i vijećnicu, što god se dogodilo. Uz to je naredio da se
Horacije, 940 jedan od njegovih kolega, pobrine za oružje i žito te za sve ostalo što
zahtijeva ratno stanje. Još jednog kolegu, Kornelija, 941 odredio je da predvodi Senat i
državna vijeća, kako bi mogao predlagati sve ono što bude trebalo svakodnevno
poduzimati i obavljati. To i jest bio način na koji su u onim vremenima tribuni bili
pripravni zapovijedati i slušati. U vezi s tim je primijetiti što čini dobar i pametan
čovjek, i koliko se dobro njemu duguje, i koliku korist može pribaviti svojoj domovini,
kad pred njegovom dobrotom i vrlinom ustukne zavist, koja je mnogo puta razlog što
ljudi ne mogu dobro djelovati, jer zavist ne dopušta da imaju ugled koji je neophodan u
važnim prigodama. Ustukne zavist na dva načina, ili zbog nekoga groznog i teškog
događaja, kad svatko misli da će propasti pa otkloni svu ambiciju i dobrovoljno hita da
se podvrgne onome za kojega misli da ga svojom vrlinom može osloboditi. T o se
dogodilo Kamilu, koji je mnogo puta dokazao da je izvanredan čovjek, bio je tri puta
izabran za diktatora, i taj je položaj uvijek stavljao u službu javne koristi a ne vlastita
935
Lat.: Timazitej je ulio religiju (tj. poštovanje religije) u narod, koji uvijek oponaša vladare (Tito Livije, nav.
dj., V, 18).
9 36 E quel che fa'l signor fanno poi molti,
che nel signor son tutti gli occhi volti.
Lorenzo Medici, Rappresentazione di San Giovanni e Paolo, u: Opere, II, Bari, 1914.
937
Lat.: Nisu smatrali da smanjuje njihovo dostojanstvo ono što su dopuštali njegovoj veličini (Tito Livi je, nav.
dj., VI, 6. Događaji su iz 389. god. pr. n. e.)
93 8 Kvint Servilije Fidena.
93 9 Lucije Kvincije Cincinat.
940
Lucije Horacije Pulvil.
941 Servije Kornelije Maluginens.

333

probitka, postigavši da se ljudi ne boje njegove veličine, pa zato što je bio tako velik i
tako cijenjen, nisu smatrali sramotom što su niži od njega (i stoga Tito Livije pametno
veli: >>Nec quicquam« itd. 942 ). Na drugi način zavist ustukne kad silom ili prirodnim
tijekom stvari umru oni koji su ti bili takmacima u stvaranju nekog ugleda i neke
veličine, koji, kad su opazili da si od njih ugledniji, nisu mogli mirovati ni biti strpljivi.
A kad takvi ljudi žive u iskvarenom gradu, gdje odgojem nisu poprimili nimalo dobrote,
nen:o_guće je da zbog bilo čega sebi protuslove. Da ispune svoju volju i da udovolje
SVOJOJ pokvarenoj duši, pristali bi i na to da im vlastita domovina propadne. Svladati
takvu zavist može samo smrt onih koje ona obuzimlje. A kad je fortuna toliko
naklonjena čovjeku obdarenu vrlinom, da oni umru prirodnom smrću, postane bez
sramote ~la van, jer bez prepreke i opasnosti može pokazati svoju vrlinu. Nije li te sreće,
treba da Ih se svakako oslobodi i prije nego bilo što učini valja da nađe način kako će
otkloniti tu smetnju. 943 Pametni čitatelji Biblije vidjet će kako je Mojsije u želji da se
prihvate njegovi zakoni i njegova načela bio prisiljen ubiti bezbroj ljudi, koji su se samo
zbog zavisti i ni zbog čega drugog suprotstavljali njegovim planovima. 944 Takvu je
nuždu izvrsno poznavao fra Girolama Savonarola, poznavao ju je i Piero Soderini,
gonfalonijer Firence. Prvi je nije mogao svladati jer nije imao potrebnu vlast, budući da
je bio redovnik, i zato što ga nisu dobro shvatili oni koji su ga slijedili a koji su mogli
vlast imati. Ipak nije o njemu ovisilo, a njegove su propovijedi pune optužbi protiv onih
što su ih smatrali mudracima, i invektiva protiv njih, jer tako je nazivao za vidnike i one
što su se opirali njegovu učenju. 945 Drugi je mislio da će s vremenom dobrotom
svojom fortunom, dobročinstvom prema nekomu, suzbiti tu zavist, sma;rajući se joŠ
mladim i videći koliko mu novih naklonosti donosi njegovo ponašanje, pa je držao da
može svladati mnoge ljude što mu se zbog zavisti opiru, bez ikakve sablazni, nasilja i
uzbune, a nije znao da se vrijeme ne može čekati, da dobrota nije dovoljna, da je fortuna
946
Zato su ostali poraženi i jedan i drugi, a razlog je
p:~vrtljiva, a zl?ba n~zasitna.
nJlhove propasti što msu znali ili mogli pobijediti zavist.
Znamenita je druga mjera koju je Kamilo uveo unutra i izvana za spas Rima.
Zaista s razlogom dobri povjesničari, 947 kakav je ovaj naš, potanko i jasno iznose
stanovite slučajeve, da bi potomci naučili kako se u sličnim događajima moraju braniti.
A treba u vezi s tim naglasiti da nema opasnije i uzaludnije obrane od one koja se
obavlja u zbrci i nesređenosti. To dokazuje Kamilova odluka da se podigne treća vojska
radi zaštite grada, jer mnogi su mogli posumnjati, a i danas bi posumnjali, da je bila
nužna, smatrajući da je narod naoružan i ratoboran, pa da je nepotrebno novačenje, te
d~ ga je dovoljno u slučaju potrebe naoružati. Kamilo, kao i svatko pametan poput
nJega, procjenjuje drugačije, jer on nikad ne dopušta da mnoštvo uzme oružje bez
određenog reda i sustavnosti. I zato na temelju tog primjera tko je postavljen kao čuvar
grada treba da po svaku cijenu izbjegava ljude naoružavati bez reda, nego treba da
942

Vidjeti 937. bilješku.
Walker ispr~vno primjećuje da nije riječ o suparnicima za vlast uopće, već o onim suparnicima koji će radije
dopustiti da Im domovma propadne nego da oni ne ostvare svoj cilj; samo u takvom slučaju Machiavelli smatra nužnim
hkvi~iranje političkih protivnika, i to kad su sve stranke spremne da se ujedine radi ostvarenja općeg dobra koje je
ugro zeno.
944
Vidjeti: Sveto pismo, Exodus (Druga knjiga Mojsijeva, koja se zove Izlazak), XXXII, 25-28. Po Mojsijevu
nalogu pobijeno Je tada tri tisuće obožavatelja zlatnog teleta.
.
k b .
l
945 s
. avonaro a se zesto o o ono na moralnu Izopačenost Firence i dao spaliti mnoga umjetnička djela, ali nije
.
po~tva~ direktno ~a ~asilje, već je nasilje činjeno u njegovo ime, osim 1496. god. kad je zaprijetio smrću svima onima
koJI te~~ obnov1 ttra~:Je (a mislio je na pristaše Medičejaca). Vidjeti: P. Villari, Savonarola e il suo tempo, II, 7.
O Sode:miJU VIdjeti sudove Iznesene u Raspravama ... I, 7, 52; III, 3. Njegovi najistaknutiji protivnici bili su
Alamanno Salv1at1 1 GIOvanbattista Ridolfi na čelu stranke optimata.
947
Osim Tita Livija usp. i: Polibije, nav. dj., I, 35.

najprije unovači i izabere one koje želi staviti pod oružje, koji će mu biti poslušni, da
utvrdi gdje će se okupiti, kamo će otići, a da ostalima naredi neka svaki ostane u svojoj
kući da je čuva. Tko se bude pridržavao takvog reda u napadnutom gradu lako će se
braniti, tko bude postupao drugačije i ne bude oponašao Kamila neće se obraniti. 948

XXXI

Jake republike i vrsni ljudi u svakoj f~rtuni zadržavaju istu hrabrost i isto
dostojanstvo
Među ostalim veličanstvenim riječima i djelima Kamilovim, koje naš povjesničar
navodi da bi pokazao kakav mora biti pravi čovjek, nalaze se i ove riječi: »Nec mihi
dictatura animos fecit, nec exilium ademit«. 949 Iz tih je riječi očito kako veliki ljudi u
svakoj fortuni uvijek ostaju isti, i onda kad se fortuna mijenja, i čas ih uznosi a čas
porazi, oni se ne mijenjaju, nego uvijek ostaju postojane hrabrosti, pa takvo ponašanje
zajedno s njihovim načinom života jasno pokazuje da fortuna nad njima nema moć.
Drugačije se drže slabići, jer ih dobra fortuna uzoholi i opije, pa cio svoj uspjeh
pripisuju vrlinama koje nikad nisu upoznali. Zato postanu nepodnošljivi i mrski
svakome u svojem okolišu. O tome zatim ovisi iznenadna promjena sudbine, a čim se s
njom suoče smjesta upadaju u novu manu i postanu kukavicama i podlacima. Eto zašto
vladari takve vrste u nevoljama više misle kako će pobjeći nego kako će se obraniti, jer
se nisu umjeli koristiti dobrom fortunom pa su nepripremljeni za obranu.
T a vrlina i ta mana, za koje sam rekao da se nalaze u pojedinca, nalaze se i u
republici, a primjer su Rimljani i Mlečani. Ni zbog kakve zle sreće Rimljani nikad nisu
postali podlaci, niti su se zbog dobre fortune ikad uzobijestili, kao što se bjelodano vidi
iz njihova poraza kod Kane i nakon njihove pobjede nad Antiohom. Nakon onog
sloma, naime, iako je bio vrlo težak jer je bio treći, 950 nisu postali malodušni, poslali su
novu vojsku, nisu iznevjerili svojih običaja pa su odustali od otkupa zarobljenika, nisu
nikoga slali Hanibalu ili u Kartagu da zatraži mir, nego su odbacivši svaku takvu
kukavnu nakanu uvijek mislili na rat te su u pomanjkanju ljudi naoružali starce i
robove. Kad je to doznao, Kartažanin Hanan, kako smo gore kazali, Senatu je stavio na
znanje koliko malo treba držati do pobjede kod Kane. 951 I tako je očito da se Rimljani u
teškim vremenima nisu prestrašili niti su postali poniznima. S druge strane, u povoljnim
vremenima nisu se uzobijestili, jer kad je Antioh prije bitke i svojega poraza Scipionu
poslao izaslanike da traže sporazum, Scipion mu je postavio stanovite mirovne uvjete,
to jest da se povuče u Siriju a ostalo prepusti odluci Rimljana, a Antioh je takav
sporazum odbio. 952 Pošto je došlo do bitke, Antioh ju je izgubio pa je Scipionu poslao
poslanike s nalogom da prihvate sve pobjednikove uvjete, no Scipion je ponudio iste
uvjete kao i prije pobjede, dodavši riječi: »Quod Romani si vincuntur, non minuuntur

animis, nec, si vincunt, insolescere solent«. 953

943
_

y

6

334

948
U Umijeću ratovanja Machiavelli se zalaže za naoružani narod, ali ovdje pod potrebom izbjegavanja da se
»ljudi naoružaju bez reda« razumijeva neorganizirano naoružavanje, što bi omogućilo da ih stranački prvaci naoružaju
za svoje interese, a ne za opće dobro.
949 Lat.: Niti me je diktatura uzoholi/a, niti me je progonstvo potištilo (Tito Livije, nav. dj., VI, 7).
950 Prethodni porazi Rimljana bili su 218. god. na Ticinu i 217. god. pr. n. e. kod Trazimenskog jezera. Usp.:
Rasprave . .., II, 12.
951
Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., XXII, 57-60; XXIII, 12. Usp.: Rasprave ... , II, 30.
952
Nakon poraza kod Mijoneza 191. god. pr. n. e. Antioh III (Veliki) predložio je mirovne uvjete. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., XXXVI, 35.
953 Lat.: Jer kad su Rimljani pobijeđeni, oni ne gube prisebnost, a kad pobijede, ne običavaju uzoholiti se (Tito
Livije, nav. dj., XXXVII, 45). Antioh je doživio poraz kod Magnezije 190. god. pr; n. e.

335

Suprotno tome ponašali su se Mlečani. Kad im je fortuna bila naklonjena, smatrali
su da su je stekli vrlinom koju ni.su posjedovali, pa su se toliko uzoholili da su
francuskog kralja nazvali djetetom svetog Marka, nisu poštovali Crkvu, Italija im je
bila premalena i zamišljali su kako će stvoriti carstvo slično rimskom. Kad ih je zatim
dobra sreća napustila i kad ih je francuski kralj napola porazio kod Vailae, 954 nisu samo
cijelu državu izgubili zbog pobune, nego su njezin dobar dio zbog kukavstva i podlosti
predali papi i španjolskome kralju. 955 Toliko su se obeshrabrili, da su caru uputili
poslanike s porukom da će mu plaćati danak, 956 a papi su slali pisma puna malodušnosti i pokornosti kako bi izazvali njegovu sućut. U takvu su nesreću upali u roku od četiri
dana, i to nakon polovična poraza, jer njihova se vojska nakon borbe povlačila, a zatim
je bila napadnuta, pa je poražena njezina polovica, tako da je jedan od zapovjednika
koji se spasio stigao u Veronu s više od dvadeset i pet tisuća vojnika, što pješaka što
konjanika. Prema tome, da je u Veneciji i u njezinim ustanovama bilo imalo vrline, lako
je mogla doći k sebi i ponovno se suočiti s fortunom, pa još uvijek stići s većom slavom
ili pobijediti ili izgubiti, ili postići časniji sporazum. Međutim, sa svoje malodušnosti,
kojoj je uzrok u nevaljalim uredbama o ratu, odjednom su izgubili i državu i hrabrost. A
tako će se uvijek dogoditi svakome tko se ponaša kao oni, jer je oholosti kad je fortuna
naklonjena, i kukavnosti kad nije, podrijetlo u tvojem ponašanju i u odgoju koji si
primio: ako je odgoj slab i tašt, takav i postaneš, ako je drugačiji, i ti postaneš drugačiji,
a omogući li ti da bolje spoznaš život, manje ćeš se veseliti dobru i manje ćeš se žalostiti
zbog zla. A što vrijedi za pojedinca, vrijedi i za mnoge koji žive u istoj republici
oblikujući se prema životu koji u njoj vlada.
lako je u drugoj prilici rečeno 957 kako je temelj svih država dobra vojska i kako
tamo gdje nje nema ne mogu biti dobri ni zakoni ni išta drugo, ne smatram suvišnim to
ponoviti, jer se čitajući ovu povijest na svakoj stranici opaža kako se ta neophodnost
pojavljuje, i kako vojska ne može biti dobra ako nije izvježbana, i kako se ne može
izvježbati ako nije sastavljena od tvojih podanika, jer nije uvijek ratno stanje niti se
uvijek može ratovati. Stoga je valja vježbati u doba mira, a samo se s podanicima može
vježbanje obavljati, s obzirom na troškove. Kamilo je, kao što smo gore kazali, 958 poveo
vojsku protiv Toskanaca, a kad su njegovi vojnici vidjeli koliko je velika neprijateljska
vojska svi su se prepali, jer su mislili da su mnogo slabiji i da neće moći odoljeti
njezinom napadaju. Kad je Kamilu doprlo· do ušiju to slabo raspoloženje, otišao je
među vojnike, porazgovarao malo s jednima malo s drugima, izbio im iz glave onakvo
mišljenje i na kraju im je umjesto bilo koje zapovijedi rekao: »Quod quisque didicit, aut
consuevit, faciet«. 959 Tko razmisli o toj zgodi i o riječima kojima je vojnike potaknuo
da idu protiv neprijatelja zaključit će da ništa od toga ne bi mogao ni kazati ni postići da
vojska nije disciplinu i izvježbanost stekla i u miru i u ratu, jer se u vojnike koji se nisu
ničemu naučili vojskovođa ne može pouzdavati ni vjerovati da će išta dobro učiniti. Da
im zapovijeda novi Hanibal propao bi, jer vojskovođa se za vrijeme bitke ne može
svuda nalaziti, pa ako se prije nije u svakom pogledu pobrinuo da na ljude prijeđe

njegov duh, da obavljaju njegove naredbe i shvate njegove želje, neizbježno će propasti.
Bude li, dakle, grad naoružan i organiziran kao Rim i budu li njegovi građani
svakodnevno i kao pojedinci i kao zajednica dokazivali svoju vrlinu i svoje umijeće s
fortunom, u bilo kakvoj će prilici uvijek biti jednodušni i ostat će postojani u svojem
dostojanstvu. Budu li razoružani i budu li se oslanjali isključivo na ćudljivost fortune a
ne na vlastitu vrlinu, kako se bude okretala ona, okretat će se i oni, i pokazat će da su
· isti kakvi su bili i Mlečani.

XXXII
Kako su se ponašali neki što su ugrožavali mir
Nakon pobune Kurke i Velitre, rimskih kolonija, protiv rimskog naroda, s nadom
da će ih hraniti Latini, i nakon poraza Latina, izjalovila se ta nada, pa su mnogi građani
savjetovali da se u Rim pošalju izaslanici kako bi od Senata izmolili razumijevanje. 960
Odluci su se usprotivili začetnici pobuna koji su se bojali da se sva kazna ne okrene
njima na glavu. A da bi otklonili svaki razgovor o miru nagovorili su mnoštvo da uzme
oružje i da upada preko rimskih granica. I zaista, tko hoće narod ili vladara potpuno
odvratiti od želje za sporazumom, nema boljeg ni sigurnijeg načina nego što je poticanje
kojega teškog zločina protiv onoga s kojim se ne želiš sporazumjeti. Uvijek će ga naime
na odstojanju držati strah od kazne koju smatra da je svojom greškom zaslužio. Nakon
prvog rata Kartažana s Rimljanima, vojnici koje su Kartažani upotrijebili u ratu na
Siciliji i na Sardiniji 961 otišli su kad je rat završio u Afriku, gdje su zbog nezadovoljstva
plaćom digli oružje na Kartažane, pa su imenovavši dvojicu vođa, Mata i Spendija,
Kartažanima osvojili mnoge gradove a mnoge druge opljačkali. U želji da pokušaju
svako drugo sredstvo prije rata, Kartažani su im kao izaslanika poslali svojega
građanina Hazdrubala 962 smatrajući da kod njih uživa neki ugled, budući da im je
nekoć bio vojskovođom. Kad je on stigao, Spendije i Mato htjeli su sve vojnike uvjeriti
kako više nema nade da će se ikad sklopiti mir s Kartažanima, i kako prema tome
moraju ratovati, i zato su ih nagovorili da pobiju i izaslanika i sve kartaginske građane
koji su se nalazili u njihovu zarobljeništvu. Nisu ih samo pobili, nego su ih najprije
stavili na tisuću najstrašnijih muka, izdavši uz taj zločin i proglas da će svi Kartažani
koji ubuduće budu uhvaćeni biti na sličan način smaknuti. Zbog te odluke i njezine
provedbe u djelo ta je vojska postala okrutna i uporna u ratu protiv Kartažana.

XXXIII
Želi li pobijediti u bici, vojska mora imati povjerenje i u sebe i u vojskovođu
Želi li se da vojska pobijedi u bici potrebno joj je nadahnuti takvo pouzdanje, da
povjeruje kako svakako mora pobijediti. Da bi stekla pouzdanje, potrebno je da bude
dobro naoružana i disciplinirana i da se vojnici uzajamno poznavaju. Pouzdanje i
disciplinu mogu steći samo vojnici koji su i po rođenju i u životu zemljaci. Potrebno je
da vojskovođa uživa ugled, tako da se uzdaju u njegovu mudrost, a uzdat će se uvijek

954
Bitka kod Agnadella (ili kod Vailil.), 14. svibnja 1509, kad je potučena mletačka vojska, pod zapovjedništvom
Bartolomea d' Alviana, dok se Niccolo Orsini, grof Pitigliano, na čelu drugog korpusa, dokopao Verone- odakle i izraz
»napola poraženi«. Tom prilikom su se Bergamo, Brescia i neke manje utvrde dobrovoljno predale.
55
"
. ~
Julije II je proglasio interdikt nad Venecijom 24. veljače 1510, i ona je pristala na sve papine uvjete.
SpanJolCJma su prepuštene utvrde u Pugli.
956
Maksimilijanu Habsburškom Venecija je potvrdila prepuštanje Gorice i Trsta te se obavezala plaćati 150.000
dukata za investituru.
957
Vidjeti: Vladar, XII pogl.
958
Vidjeti: Rasprave ..., III, 30. Kamilo je, međutim, krenuo protiv Volščana, a ne Etruščana.
959
· Lat.: Nek svatko radi ono što je naučio da činiili nd što je navikao (Tito Livije, nav. dj., VI, 7).

96
Kurka i Velitra su se izdajnički ponijele prema Rimu za vrijeme rata protiv Volščana, 386-385. god. pr. n. e.,
kad su njihove trupe pomagale Volščanima. Rimljani su 383. god. pr. n. e. krenuli u kazneni pohod, a začetnici pobune su
onemogućavali svaki sporazum s Rimljanima, iako im je bio ponuđen. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 21.
961
Samo na Siciliji.
962 Ne Hazdrubala, već Geska. Machiavelli se drži Polibija, nav. dj.,
I, 65-88. Usp.: Vladar, XII pogl.

336

22

°

N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I

337

kad vide da je discipliniran, pažljiv i hrabar i ako se na svojem položaju ponaša u skladu
sa svojim dostojanstvom, koje će trajno sačuvati bude li ih kažnjavao za prekršaje,
ispunjavao obećanja, pokazivao lak put do pobjede, prikrivao naslućene opasnosti i
umanjivao ih. Kad se toga bude dobro pridržavao uvelike će steći povjerenje vojske, a
povjerenje omogućuje pobjedu. Rimljani su imali običaj nadahnjivati vojsci pouzdanje s
pomoću vjere, pa su predznaci i gatanja 963 pratili imenovanja konzula, novačenja
vojske i odlazak u bitku, te dobar i pametan vojskovođa nikad nije ništa poduzimao bez
nečega od toga, uvjeren kako je lako mogao doživjeti poraz da njegovi vojnici nisu prije
doznali od bogova da su na njihovoj strani. I da se konzul ili koji drugi vojskovođa
upuštao u borbu unatoč suprotnim predznacima, kaznili bi ga, kao što su kaznili
Klaudija Pulhera. 964 Iako o tom običaju pišu sve rimske povijesti, najsigurniji su dokaz
riječi koje Tito Livi je stavlja u usta Apiju Klaudiju, koji se puku žalio na drskost pučkih
tribuna i na njihovu krivnju što se kvare obredi i ostalo što je u vezi s religijom:
» Eludant nunc licet religiones. Quid enim interest, si pulli non pascentur, si ex cavea
tardius exiverint, si occinuerit avis? Parva sunt haec; sed parva ista non contemnendo,
maiores nostri maximam nane rempublicam fecerunt« .965 Takve, naime, male stvari

imaju moć da vojnike drže u slozi i pouzdanju, a to je prvi preduvjet svake pobjede.
Ipak, sve to treba da prati vrlina, inače ne vrijedi. U ratu protiv Rimljana Prenestinci su
se s vojskom otišli smjestiti na obalu rijeke Alije, gdje su Rimljane pobijedili Francuzi.966 Tako su učinili da bi unijeli pouzdanje među svoje a prepali Rimljane, kojima je
taj položaj bio nesretan. I premda je njihova odluka bila osnovana zbog razloga o
kojima se gore raspravljalo, pokazalo se da pravoj vrlini ne može nauditi strah od svake
sitnice. O tome povjesničar izvrsno govori preko riječi 'koje diktator upućuje svojemu
zapovjedniku konjice: » Vides tu, fortuna illos fretos ad Alliam concedisse: at tu, fretus
armis animisque, invade mediam aciem« .967 Pravu, naime, vrlinu, dobru disciplinu,
sigurnost stečenu mnogim pobjedama ne mogu takve nevažne stvari uništiti, ne boje se
takvih ispraznih stvari, ne smeta ih neka pometnja. Vidi se to u ratu dvojice Manlija
protiv Volščana, kad su spomenuti konzuli nepromišljeno poslali dio svojih odreda u
pljačku, pa su se nedugo nakon njihova odlaska ostali našli u opsadi, od koje ih nije
oslobodila razboritost konzula, nego vrlina vojnika. Tito Livije tu veli: »Militum etiam
sine rectore stabilis virtus tutala est«.968 Ne želim propustiti što je Fabije poduzeo kad je
nanovo s vojskom prodro u Toskanu. 969 Želeći im potaknuti pouzdanje, koje je
smatrao to potrebnijim jer ih je doveo u novu zemlju i protiv novih neprijatelja, prije
borbe obratio se vojnicima i, pošto im je rekao kako ima mnogo razloga zbog kojih se
mogu nadati pobjedi, dodao je kako bi im mogao navesti još mnogo dobrih stvari iz
kojih bi vidjeli da je pobjeda sigurna, ali bi ih bilo opasno otkriti. To pametno
upotrebljeno lukavstvo zaslužuje da se pametno oponaša.
963
964
965

O ulozi auspicija u rimskom ratovanju vidjeti u: Rasprave ... , I, 14.
Apije Klaudije Pulher. Vidjeti: Rasprave .. ., I, 14.
Lat.: Danas se izbjegavaju i sveti obredi. Koga uopće zanima ako pilići ne kljucaju, ako su kasno izašli iz

košara, ako je ptica loše pjevala? To su sitnice, no upravo ne potcjenjujući male stvari naši su preci učinili republiku
velikom. To su riječi Apija Klaudija Krasa, unuka decemvira koji se 368. god. pr. n. e. usprotivio prijedlogu zakona
Seksta i Licinija. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VI, 41.
966
390. god. pr. n. e. Usp.: Rasprave ... , II, 29; Tito Livije, nav. dj., VI, 28-29.
967
Lat.: Ti vidiš kako su se oni, pouzdajući se u sreću, ušančili kod Alije, ali ti ih napadni, vjerujući u oružje i
srčanost, u samo središte! To su riječi koje Tito Kvincije Cincinat upućuje Aulu Semproniju Atratinu 380. god. pr. n. e.
(Tito Li vije, nav. dj., VI, 29.)
968
Lat.: Iako bez vodstva, vojnici su pokazali uobičajenu vrlinu. 379. god. pr. n. e. Gaj Manlije i Publije Manlije
bili su tribuni, a ne konzuli (Tito Livije, nav. dj., VI, 30).
969
Kvint Fabije Maksim Rulijan, u pohodu na Umbriju prilikom opsade Sutriuma, 310. god. pr. n. e. Vidjeti:
Tito Livije, nav. dj., IX, 37.

338

XXXIV
Zbog koje slave, glasovitosti ili mišljenja narod počne podupirati građanina, i
je li razboritiji kad dijeli magistrate narod ili vladar
U drugoj prigodi govorili smo o tome kako je Tito Manlije, poslije zvan Torkvat,
spasio svojega oca Lucija Manlija od optužbe pučkog tribuna Marka Pomponija. 970
Iako je način na koji ga je spasio bio žestok i neuobičajen, sinovljeva ljubav za oca
toliko je svima bila ugodna, da mu ne samo nije bilo prigovoreno, nego je u trenutku
kad su se birali vojni tribuni Tito Manlije bio postavljen na drugo mjesto. Zbog njegova
uspjeha mislim da je dobro razmotriti kako narod prosuđuje ka~ dijeli položaje i vid~eti
je li istina što se gore ustvrdilo, da u tome narod postupa bolJe nego vladar. Vehm,
dakle, da narod prigodom dijeljenja položaja prati što se o kome u javnosti govori ~a
temelju njegova glasa, kad ga po njegovim djelima inače ne poznaju, ili pak na temelJu
pretpostavki ili mišljenja o njemu. Potonji se podaci oslar:ja~u na ??z~ava_nje nji~ov~~
očeva, uglednih ljudi i znamenitih u gradovima, pa se m1sh da b1 1 smovi morah biti
poput njih, sve dok se po njihovim djelima ne čuje suprotno. Ili se pak ti P?d~ci i~vode
iz ponašanja onog o kojemu je riječ. Najbolji je mogući način ponašan}a 1mat1 kao
društvo ozbiljne ljude besprijekorna vladanja, koje svi smatraju pametmma. A kako
nema boljeg podatka o tome kakav je neki čovjek nego što je društvo u kojemu se kreće,
tko se kreće u čestitu društvu s razlogom stječe dobro ime, jer je nemoguće da se njegova
svojstva ne podudaraju sa svojstvima njegova društva. 971 Ili se pak ~aprav? taj. glas ~
javnosti stječe nekim neobičnim i značajnim djelom, makar privatmm, koJe tOJ osobi
služi na čast. Od svih triju razloga zbog kojih se priskrbljuje ugled, taj je potonji
najdjelotvorniji, jer onaj prvi u vezi sa svojtom i očevima toliko je varljiv, da su ljudi
prema njemu oprezni, a ubrzo se obezvređuje ako ga ne prati vrlina onoga koga treba
ocijeniti. Drugi razlog zbog kojega te uoče, društvo u kojemu se krećeš, bolji je od
prvoga, ali je mnogo slabiji od trećega, jer dok god sam o sebi ne daš koji znak
vrijednosti, tvoj se ugled temelji na mišljenju, koje se lako zaboravi. Onaj treć~ razlog
međutim, kojemu je početak i temelj u tvojim djelima, odmah ti priskrbi takvo Ime: d~
bi se morao mnogo truditi da ga suprotnim ponašanjem poništiš. Moraju se, dakle, ljudi
u republici opredijeliti za takav put i pobrinuti se da se kojom osobitom djelatnošću
počnu isticati. Mnogi su to u Rimu u mladosti učinili, pred!_až~ći koji zako_n. od. ~~će
koristi, ili optužujući kojeg moćna građanina kao prekrsitelJa z~kona, Ih shcmm
znamenitim i novim potezima koji dignu prašinu. Nisu takve stvari neophodne samo
kad se počinje stvarati vlastit ugled, nego su neophodne i da se ugled očuva. A zato ih je
potrebno obnavljati, kao što je cio život činio Tito Manlije. 972 Pošto je naime s toliko
vrline i tako izvanredno obranio oca stekavši tim djelom svoj prvi ugled, nakon
nekoliko godina borio se s onim Francuzom, ubio ga i skinuo mu zlatni lanac, po
kojemu je prozvan Torkvat.' To ~ije bil~ d?voljno;_ier j.e ~~ slije u zreloj d?bi u.~io sina
koji se borio bez dozvole, Iako Je pobiJediO nepriJatelJ~·
Te .~u mu .~n akciJe ?nda
pribavile veći glas i za sva vremena veću slavu nego Ijedan triJUmf, IJedna pobjeda,
kojima se mogao dičiti više i od kojeg Rin:I~anir:a.. A razlo~ je to što je bi~? vrl~ m.n?~~
onih koji su pobjeđivali, a po tim se osobitim djelima moze malo tko s nJim mJeriti, 1h
nitko.
Starijem Scipionu svi njegovi trijumfi nisu donijeli toliku slavu koliku je stekao kad

3

970
971
972

973

22'

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 4-5. Usp.: Rasprave ..., I, ll.
Vidjeti: Rasprave . .., I, 5. i S 8. Usp. i način kako vladar bira savjetnike, Vladar, XXII, XXIII pogl.
Tito ManJi je Torkvat zvan Imperiosus. Vidjeti: Rasprave . .., I, ll; III, 22.
Usp.: Raspmve .. ., II, 16, 23; Ill; I, 22.

339

je još kao momčić na Tesinu branio oca 974 i kad je nakon poraza kod Kane hrabro s
isukanim mačem mlade Rimljane prisilio neka se zakunu da neće napustiti Italiju kao
što su već bili odlučili: ta su djela začela njegov ugled i preko njih se popeo do trijumfa u
Španjolskoj i u Africi. Mišljenje je o njemu postalo još laskavije kad je u Španjolskoj
kćer vratio ocu i ženu mužu. 975 Takvo ponašanje je potrebno ne samo građanima koji
žele steći glas kako bi postigli položaje u svojoj republici, nego i vladarima da zadrže
ugled u svojoj državi. Ni zbog čega, naime, sebi ne pribavljaju toliko poštovanje kao
nekim svojim djelom ili kojom izjavom u skladu s dobrom sviju, kojima se gospodar
odaje ili kao velikodušan, ili kao darežljiv, ili kao pravedan, i koji među podanicima
postanu poslovičnima. 976 Da se, međutim, vratim na početak ove rasprave, velim: kad
se mišljenje naroda prigodom dodjele položaja temelji na spomenutim trima razlozima,
dobro je utemeljeno, ali kad se opredijeli za onoga koji se mnogim primjerima dobra
ponašanja još više pročuo, mišljenje je još utemeljenije, budući da se u tom slučaju
gotovo nikad ne može prevariti. Govorim samo o položajima koji se ljudima daju u
početku, dok još nisu postali poznati zahvaljujući veliku iskustvu ili ponavljanjem
znamenitih djela. Što se tiče pogrešna mišljenja ili potkupljivosti, narod manje griješi
nego vladari. 977 Možda bi se narod mogao prevariti smatrajući da su glas o nekom
čovjeku, mišljenje o njemu i njegova djela veći nego što jesu, a to se ne bi dogodilo
vladaru, jer bi mu to kazali i jer bi ga njegovi savjetnici o tome obavijestili. Da se
međutim narod ne bi lišio tih savjeta, pobrinuli su se dobri tvorci republika: ako se pri
imenovanju ljudi na najviše položaje u republici pojavi opasnost da se,izaberu nesposobni ljudi i ako volja naroda teži prema tom izboru, svaki građanin 1ma pravo, i to mu
služi na čast, da na zborovima upozori na mane izabranog, kako bi narod bio
obaviješten i o njemu mogao bolje suditi. A da se to primjenjivalo u Rimu, svjedoči
govor Fabija Maksima narodu u drugom punskom ratu, kad se prigodom imenovanja
konzula podrška okrenula u korist Tita Oktacilija, pa je Fabije, smatrajući ga nesposobnim da u onim vremenima drži konzulat, govorio protiv njega dokazujući njegovu
nesposobnost, tako da je onemogućio njegovo imenovanje i okrenuo podršku naroda
prema onome koji je bio zaslužniji. 978 Narodi dakle prigodom izbora magistrata ljude
prosuđuju prema pravim njihovim svojstvima, a kad mogu dobiti savjet kao vladari
manje griješe nego vladari, pa građanin koji hoće da počne dobivati podršku naroda
mora je zaslužiti nečim značajnim, kao Tito Manlije.

xxxv
Opasnosti kojima se izlaže tko savjetuje neki pothvat, toliko su veće koliko je
pothvat važniji
Koliko je opasno stati na čelo novog pothvata koji se tiče mnogih osoba i koliko je
teško pripremiti ga i provesti u djelo te kad je proveden sačuvati ga, bilo bi predugo i
preteško ovdje raspraviti. Odgađajući to za drugu priliku 979 govorit ću samo o
218. god. pr. n. e. u bici kod Ticina Scipion Afrički je spasio svog oca. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., XXI, 46.
Vidjeti: Rasprave ... , III, 20.
976
O ulozi poslovica i parola u javnim govorima vidjeti: Plutarh, Praecepta gerendae reipublicae, 6.
977
Usprkos generalnom zaključku, Machiavelli je u dovoljno primjera pokazao koliko su pojedini demagozi
uspjeli dovesti u zabludu narod i kolika je moć difamacije kao političkog oružja. O laskavcima vidjeti u: Vladar, XXIII
pogl.
978
Vidjeti govor Kvinta Fabija Maksima (Kunktatora) protiv Tita Oktacilija, u: Tito Livije, nav. dj., XXIV, 8.
979
»Novi pothvat« je ovdje sinonim za uspostavljanje društvenog uređenja koje se temelji na zadovoljenju
interesa većine (»mnogih osoba«), što Machiavelli smatra osobito teškim. O građanskim vladavinama vidjeti u IX
poglavlju Vladara. »Drugu priliku« da o tome govori Machiavelli nije nikad realizirao.

opasnostima kojima se izlažu građani ili oni koji savjetuju vladaru da donese tešku i
važnu odluku primajući na sebe svu odgovornost. Ljudi, naime, prosuđuju o stvarima
prema njihovu ishodu, pa ako pothvat ne uspije, optuŽuJe se njegov tvorac, uspije li,
oda mu se priznanje, koje, međutim, ni izdaleka ne nadoknađuje trud. Kad se, prema
izvještajima ljudi koji dolaze iz njegove zemlje, sadašnji sultan Selim, kojega zovu
Velikim Turčinom, pripremao za pohod na Siriju i Egipat, neki ga je njegov paša,
kojega je on držao na granicama Perzije, nagovorio da napadne perzijskog šaha. 980
Poslušavši savjet, s velikom je vojskom krenuo u pothvat i stigao do golemih pustinjskih
ravnica bez vode, gdje su se već mnoge rimske vojske upropastile, i tu je toliko stradao
da je unatoč ratnoj nadmoćnosti zbog gladi i žeđi izgubio velik dio svojih ljudi. Na pašu
koji mu je dao taj savjet tako se razljutio da ga je ubio. U povijestima se čita kako su
mnogi građani koji su savjetovali neki pothvat bili nakon njegova neuspjeha prognani.
Nekoliko rimskih građana predložili su da se u Rimu imenuje konzul iz redova pučana.
Prvi koji je izabran pošao je s vojskom u pohod i bio poražen: 981 predlagači bi slabo
prošli da nije bila tako moćna stranka u čast koje se donijela takva odluka.
Posve je, dakle, sigurno da se savjetnici u republikama i savjetnici vladara nalaze u
procijepu, jer ako ne savjetuju ono što smatraju korisnim za grad ili za vladara, ne
obavljaju svoju dužnost, ako pak savjetuju, izlažu opasnosti život i položaj, budući da
su u tome ljudi slijepi, pa i dobre i slabe savjete ocjenjuju prema njihovu uspjehu. A
razmišljajući o tome kako bi mogli izbjeći tu sramotu ili tu opasnost, drugi način im ne
mogu savjetovati nego da u tome budu umjereni, da nijedan pothvat ne shvate kao
isključivo svoju stvar, da mišljenje iznose bez žara i da ga bez žara skromno brane, pa
ako ga grad ili republika prihvate, neka ispadne da su ga prihvatili dobrovoljno, a ne da
im ga je nametnulo tvoje uporno nastojanje. Učiniš li tako, ne bi ti vladar ili narod
smjeli zamjeriti, budući da savjet nisu slijedili protiv volje mnogih. Opasno je, naime,
kad se mnogi suprotstave, pa te nakon neuspjeha svi nastoje uništiti. Ako u tom slučaju
i propustiš slavu koju stekneš kad se kao savjetnik nađeš sam nasuprot mnogih, uspije li
savjet, nadoknada je dvostruka. Najprije, nema straha od opasnosti, a zatim, ako tvoj
skromno predložen savjet ne bude prihvaćen, nego drugi i njemu suprotan, pa taj drugi
uzrokuje nevolju, stječeš golemu slavu. Pa iako se ne može uživati u slavi stečenoj zbog
nesreće koju doživi tvoj grad ili tvoj vladar, ne može ti ne služiti na čast. Ne vjerujem da
se, u vezi s tim, ljudima može što drugo savjetovati, jer savjetovati im da šute i ne iznose
svojeg mišljenja bilo bi nekorisno republici ili vladaru, a opasnosti ne bi izbjegli, jer bi
uskoro postali sumnjivi, pa bi im se moglo dogoditi isto što i prijateljima makedonskog
kralja Perzeja. Nakon poraza koji mu je nanio Paulo Emilije, on je pobjegao s
malobrojnim prijateljima. 982 Jedan od njih, dok su razgovarali o proteklim događajima,
stao je nabrajati mnoge Perzejeve greške koje su ga stajale poraza, a Perzej se okrenuo
prema njemu i rekao: »Izdajico, sad mi o tome govoriš, kad mi više nema pomoći<<, i
dok je to govorio svojom ga je rukom ubio. Tako je taj čovjek bio kažnjen jer je šutio
kad je trebao da govori, a govorio je kad je morao šutjeti, i nije izbjegao opasnosti iako
nije davao savjeta. Stoga smatram da se valja pridržavati gore iznesenog ponašanja. 983

974
975

340

980
Selim I je krenuo u pohod 1514. Nakon zauzimanja Tabriza morao se povući zbog nemogućnosti opskrbe i
pobuna koje su izbijale u njegovoj vojsci. Godine 1516. osvojio je Siriju, a 1517. zauzeo je Kairo.
981 Prvi konzul plebejac bio je Lucije Sekstije La teran, 367. god. pr. n. e. Prvi plebejski konzul koji je zapovijedao
rimskom vojskom u ratu bio je Lucije Genucije protiv Hernika. Vidjeti: Tito Livi je, nav. dj., VI, 42; VII, l, 6.
982
Paul Emilije porazio je Perzeja kod Pidne, 22. lipnja 168. god. pr. n. e. Tito Livi je ne spominje taj događaj
(vidjeti: Tito Jjvije, nav. dj., XLIV, 41-46), a Plutarh spominje da je Perzej prilikom ulaska u Pelo ubio dvojicu svojih
blagajnika Aukta i Eula, koji su ga kritizirali zbog neuspjeha (vidjeti Plutarh, Vita Pauli Aemilii, 23).
983
Kako vladar mora primjenjivati savjete vidjeti u: Vladar, XXIII pogl.

341

XXXVI

Zašto su smatrali i zašto još uvijek smatraju da se Francuzi u
bolje nego muškarci, a poslije gore nego žene

početku

bore

Žestina Francuza koji je kraj rijeke Anija izazivao svakog Rimljanina da se s njim
bori, a zatim borba između njega i Tita Manlija, podsjeća me na tvrdnju koju Tito Livije
više puta iznosi kad kaže da Francuzi u početku borbe djeluju jače nego muškarci, a
tijekom borbe slabije nego žene. 984 Razmišljajući zašto je to tako mnogi misle da im je
takva narav, što je, ja mislim, istina, ali to ne znači da se žestina koju po naravi očituju u
početku ne bi određenom vještinom mogla potaći da se nastavi sve do kraja.
Da to dokažem velim da ima tri vrste vojske. Jedna je ona u kojoj ima žestine i
discipline, jer disciplina uvjetuje žestinu i vrlinu, kao što je bilo u rimskoj vojsci, koja je,
kao što se u svim povijestima čita, bila dobro ustrojena jer je za dugo vrijeme uvela
vojnu disciplinu. U dobro organiziranoj vojsci, naime, nitko ne smije ništa učiniti ako
nije predviđeno pravilima. Stoga se u rimskoj vojsci, koja je osvojila svijet i zato treba
da bude uzorom svim drugim vojskama, nije jelo, ni spavalo, ni odlazilo u javne kuće, ni
poduzimala bilo koja vojna ili druga akcija, ako to nije konzul odredio. Vojske u
kojima se drugačije postupa nisu prave vojske, pa ako se kadšto i iskažu, to se duguje
njihovoj žestini i naglosti a ne vrlini. Kad je pak u nju usađena vrlina, vojska svoju
žestinu prilagođuje taktici i prilikama, i nikakva je teškoća na plaši niti postaje
malodušnom, jer dobar red u njoj obnavlja hrabrost i žestinu, pothranjivane nadom u
pobjedu, koja nikad ne promakne, dokle god je čvrst uspostavljeni red. Suprotno se
događa vojskama u kojima ima žestine a nema reda, kao u Francuza, kojima je pobjeda
izostajala, jer im nije polazilo za rukom uspjeti nakon prve navale, a kako nije
upravljala organizirana vrlina žestinom u koju su polagali nadu, niti su se i u što drugo
pouzdavali osim u žestinu, netom je ona splasnula, gubili su bitku. 985 Rimljani,
naprotiv, koji su se zahvaljujući svojoj sređenosti manje bojali opasnosti i nisu sumnjali
u pobjedu, odlučno su se i uporno borili s podjednakom hrabrošću i podjednakom
vrlinom na kraju kao i na početku borbe, dapače, zveket oružja sve ih je više
raspaljivao. 986 Treća je vrsta vojske ona u kojoj nema ni prirođene žestine ni uspostavljenog reda, kakve su u naše doba naše talijanske vojske, koje su potpuno nekorisne, pa
ne naiđu li na kakvu vojsku koja će slučajno pobjeći, nikad neće pobijediti. Ne navodeći
drugih primjera, svakodnevno se može vidjeti kako one dokazuju da su bez ikakve
vrline. A da bi na temelju svjedočenja Tita Livija svatko shvatio kakva treba da bude
dobra milicija, a kakva je nevaljala, navest ću riječi Papiri ja Kursora kad je htio kazniti
zapovjednika konjice Fabija: »Nemo hominum, nemo Deorum verecundiam habeat;

non edicta imperatorum, non auspicia observentur: sine commeatu vagi milites in
pacato in hostico errent, immemores sacramenti, licentia sola se ubi velint exauctorent;
infrequentia deserant signa; neque conveniatur ad edictum, nec discernantur interdiu
nocte, aeqo iniquo loco, iussu iniussu imperatoris pugnent; et non signa, non ordines
servent; latrocinii modo, caeca et fortuita, pro solemni et sacrata militia est«. 987 Lako je
984

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VII, 10; X, 28. Iste osobine Machiavelli nalazi kod Gala, Franaka i suvremenih
Francuza, koje sve skupa naziva »Francuzima«. Usp. ocjenu iznesenu u njegovu Opisu francuskih zbivanja.
985
Takvo mišljenje, izneseno u djelu Taktika, pripisano je bizantskom caru Lavu XI (886-911). Stoga se taktika
borbe protiv Gala sastojala u širenju krila i napadu s krila.
986
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., V, 39, 49; VI, 42; VII, 11-12. Usp. i: Polibije, nav. dj., II, 35.
987
Lat.: Nitko ne bi poštovao ni boga ni ljude; ne bi poslušali naredbe, niti poštovali predznake; lutali bi bez

opskrbe po neprijateljskom ili savezničkom teritoriju; bili bi slobodni od zakletve na vjernost i ponašali bi se kako hoće;
dezertirati bi i ne bi se okupljali u stroju na zapovijed, ne bi išli u izvidnicu, pogotovu noću; borili bi se nalazeći se u

342

iz tog teksta zaključiti je li milicija našeg doba slijepa i slučajna, ili posvećena i svečana, i
koliko joj treba da postane nalik onoj koja se može nazvati milicijom, i koliko je daleko
od žestine i reda rimske vojske, ili samo žestine kakva je francuska.

XXXVII

Jesu li male borbe potrebne prije glavne bitke i kako se izbjegavajući male
borbe može upoznati novi neprijatelj
Čini se da u svakoj ljudskoj djelatnosti, kao što smo drugom prigodom raspravljali/ss osim drugih teškoća na koje se nailazi kad se djelo privodi kraju, uvijek uz
dobru stranu ima i neka s njom usko povezana slaba strana, kao da jedna nikako ne
može biti bez druge. A to se očituje u svemu što ljudi rade. I stoga se teško postigne ono
što je dobro, ako te fortuna ne pomogne tako da svojom snagom svlada redovite i
prirodne nepovoljnosti. Na to me podsjetila borba između Manlija Torkvata i Fran-.
cuza, o kojoj Tito Livije kaže: »Tanti ea dimicatio ad universi be/li eventum momentt

fuit, ut Gal/orum exercitus, relictis trepide castris, in Tiburtem agrum, mox in Campaniam transierit«. 989 Smatram naime, s jedne strane, da dobar vojskovođa mora potpuno
izbjeći da poduzme bilo što zbog čega bi, iako je nevažno, vojska mogla snositi
negativne posljedice, jer započeti borbu ne rabeći sve snage, i staviti na kocku svu
fortunu, potpuno je nepromišljeno, kao što sam kazao gore, kad sam osuđivao čuvanje
klanaca. 990
Smatram, s druge strane, da pametni vojskovođe, kad naiđu na novog neprijatelja
ili na neprijatelja koji je na velikoj cijeni, prije nego što se upuste u glavnu bitku moraju
svojim vojnicima omogućiti da ga iskušaju u malim borbama, kako bi ga ?očel~
upoznavati i kako bi se na njega priviknuli gubeći strah koji je uzrokovao glas o nJemu 1
njegov ugled. 991 Taj je potez izvanredno važan za vojskovođu i upravo ti se nameće da
ga primijeniš, jer ako prije nisi stekao neka manja iskustva, čini ti se da srljaš u očit
poraz izlažući svoje vojnike strahu koji mu je neprijatelj svojim ugledom nametnuo.
Valerija Korvina Rimljani su poslali s vojskom protiv Samnićama, novih neprijatelja s kojima dotad nikad prije nisu odmjeravali snage, a Tito Livije kaže da je Valerije
Rimljane poveo u nekoliko čarki protiv Samnićana: »Ne eos novum bellum, ne novus
hostis terreret« .992 Ipak je jako opasno da se u tvojim vojnicima, ako te borbe izgube, ne
pojača strah i malodušnost i da ti učinak ne bude suprotan namjerama, to jest da ih ne
prestrašiš umjesto da ih osokoliš. Prema tome, to je jedan od onih slučajeva kad je zlo
toliko blizu dobra i toliko su uzajamno povezani, da lako možeš naletjeti na zlo misleći
da ćeš postići dobro. U vezi s tim velim da dobar vojskovođa mora s najvećom
pomnjom paziti na to da ne iskrsne štogod što bi moglo slučajno ~besh.rabri:i njego:~
vojsku. Obeshrabriti je može ako počne gubiti, i stoga se mora cuvat1 mahh borb1 1
treba da ih dopusti samo ako donose vrlo veliku prednost i stanovitu nadu u pobjedu.
Ne smije organizirati čuvanje klanaca kuda bi mogao neprijatelj proći, ako tamo ne
dobrom ili lošem položaju, sa zapovjedničkom naredbom ili bez nje; ne bi poštovali poredak i činove, i bili bi kao lopovi
slijepi i prepušteni slučaju, a ne disciplinirana i poštovana milicija (Tito Livije, nav. dj., VIII, 34).
9S8 Vidjeti: Rasprave ..., I, 2, 26-27, 30; II, Predgovor; III, 28.
989 Lat.: Taj sukob je bio toliko važan za ishod cijelog rata da je galska vojska, napustivši brzo logor, prešla na
tiburtinski teritorij i odande u Kampaniju (Tito Livije, nav. dj., VII, ll).
990 Vidjeti:
Rasprave ..., I, 23; II, 12.
991 O ulozi malih čarki u ratovanju vidjeti u: Umijeće ratovanja, VII knj.
9 92 Lat.: Da se ne bi uplašili novog rata niti novih neprijatelja. Događaj je iz 343. god. pr. n. e. (Tito Livi je,
nav. dj., VII, 32).

343

može držati cijelu vojsku. Treba da čuva samo one gradove koje ne smije izgubiti, jer bi
inače propao, 993 a njihovu obranu mora tako zamisliti i svoju vojsku tako pripremiti da
sve svoje snage može upotrijebiti ako budu napadnuti, a druge može ostaviti bez
obrane. Kad god se, naime, izgubi nešto napuštanjem, a vojska i dalje ostane na okupu,
ne gube se ratni ugled i nada u pobjedu. Kad, naprotiv, izgubiš nešto što si namjeravao
obraniti i što svatko misli da -braniš, tada si i rta šteti i na gubitku, pa kao i Francuzi
zbog nevažne stvari izgubiš rat.
Filip Makedonski, otac Perzejev, pravi vojnik velika ugleda u svojem vremenu,
smatrao je da ne može obraniti velik dio svojih područja koja su napali Rimljani, pa ih
je napustio i opustošio, jer je mudro smatrao da je pogibeljnije izgubiti ugled odajući da
ne može braniti ono što se braniti spremao, negoli to prepustiti neprijatelju kao
zanemariv gubitak. 994 Kad su im nakon poraza kod Kane stvari krenule nizbrdo,
Rimljani su mnogim svojim štićenicima i podanicima uskratili pomoć poručivši im neka
se brane koliko god mogu bolje, a takva je odluka mnogo bolja nego preuzeti obranu pa
ne obraniti, jer ovako se izgube i prijatelji i snage, a onako samo prijatelji. 995 Nego, da
se vratim na čarke, ako je vojskovođa ipak prisiljen na koju borbu, treba da se u nju
upusti s tolikom svojom prednošću da ne bude nimalo opasnosti da će je izgubiti, ili pak
da učini kao Marije (što i jest najbolje) u ratu protiv Cimbra, 996 vrlo okrutnih vojnika,
koji su dolazili da pljačkaju po Italiji, a izazivali su golem strah svojom žestinom i
mnogobrojnošću, i zato što su već jednom pobijedili rimsku vojsku. Marije je smatrao
da je prije sukoba potrebno učiniti štogod što bi otklonilo užas među vojnicima od
straha što ga je neprijatelj izazivao, pa je kao vrlo razborit vojskovođa više puta svoju
vojsku utaborio na mjestu kuda su Cimbri sa svojom vojskom morali proći. Htio je da
ih njegovi vojnici vide iz utvrđenja svojeg tabora i da im se oči naviknu gledati
neprijatelja, kako bi se ohrabrili i poželjeli borbu kad budu vidjeli nediscipliniranu
gomilu nakrcanu stvarima koje im smetaju, s nepotrebnim oružjem, a dijelom i bez
njega. Pametnu Marijevu odluku treba da i drugi pomno oponašaju kako ne bi upali u
opasnosti o kojima gore govorim i da ne bi morali činiti što i Francuzi: »Qui ob rem
parvi ponderis trep idi, in Tiburtem agrum et in Campaniam transierunt« .997 A budući
da smo u ovoj raspravi navodili Valerija Korvina, u idućem poglavlju želim pokazati
kakav treba da bude vojskovođa.

XXXVIII
Kakav treba da bude vojskovođa da bi njegova vojska mogla u njega imati
povjerenje
Kao što smo gore kazali, 998 Valerije Korvin bio je sa svojom vojskom u ratu protiv
Samnićana, novih neprijatelja rimskog naroda, pa je vojnicima, s ciljem da ih ohrabri i
da upoznaju neprijatelja, naredio da zametnu poneku p1anju borbu, a kako mu ni to
993

Usp.: Rasprave ... , II, 24, 32.
Filip je 198. god. pr. n. e., kad je Flaminije ušao u Tesaliju, pri povlačenju uništio i opljačkao grčke gradove.
Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXXII, 13.
995
U odgovoru poslanicima iz Kampanije, koji su zatražili pomoć od Rimljana kojima je sva vojska bila
uništena. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXIII, 5.
996
Marije je pobijedio Cimbre, kojima su se bili pridružili Teutonci i Ambroni, kod Aquae Sextiae 102. god.
pr. n. e. Sljedeće godine Marije ih je ponovo tukao kod Raudinskih polja (Campi Raudii). Vidjeti: Plutarh, Marius,
11-14. Usp.: Umijeće ratovanja, V.
997
Vidjeti 989. bilješku. Machiavelli je dodao prvi dio rečenice: koji su se uplašili beznačajne stvari.
998
Vidjeti prethodno poglavlje, ali i III, 22.

nije bilo dovoljno, htio je prije bitke održati govor, u kojemu im je vrlo djelotvorno
pokazao kako ne treba da cijene takva neprijatelja, naglašavajući vrlinu svojih vojnika i
vlastitu. Iz njegovih riječi, koje navodi Tito Livije, može se zaključiti kakav treba biti
vojskovođa u kojega vojska može imati povjerenje. Evo tih riječi: »Tum etiam intueri,

cuius duetu auspicioque ineunda pugna sit: utrum qui audiendus dumtaxat magnificus
adhortator sit, verbis tantum ferox, operum militarium expers; an qui et ipse tela
tractare, procedere ante signa, versari media in mole pugnae sciat. Pacta mea, non dicta
vos, milites, sequi vola, nec disciplinam modo, sed exemplum etiam a me petere, qui hac
dextra mihi tres consulatus, summamque laudem peperi«. 999 Kad se dobro razmotre te
riječi, svakoga poučavaju kako treba da postupa tko hoće biti na položaju vojskovođe,

a tko bude drugačiji, s vremenom će mu taj položaj, dospije li do njega zahvaljujući
fortuni ili svojoj ambiciji, oduzeti a ne priskrbiti ugled. Ne proslavljaju, naime, naslovi
ljude, nego ljudi proslavljaju naslove. Na početku smo ove rasprave 1000 pokazali kako
su se veliki vojskovođe poslužili izvanrednim sredstvima da ohrabre vojsku starih
boraca kad se morala sukobiti s nepoznatim neprijateljima, a to prije se treba takvom
vještinom poslužiti kad se zapovijeda novoj vojsci, koja neprijatelju nikad nije pogledala u lice. Ako, naime, neuobičajeni neprijatelj izaziva strah starijih vojnika, svaki
neprijatelj izaziva strah novoj vojsci. Pa ipak su mnogo puta dobri vojskovođe sve te
nezgode s najvećom razboritošću svladali, kao što su učinili Rimljanin Grakho i
Tebanac Epaminonda, o kojima smo na drugom mjestu govorili, kad su s novom
vojskom pobijedili veteranske i izvanredno dobro izvježbane vojske. 1001
Njihov se postupak sastojao u višemjesečnom uvježbavanju vojnika u tobožnjim
bitkama, u njihovu navikavanju na posluh i na red, a zatim su ih s najvećim povjerenjem vodili u prave borbe. Ne smije, dakle, dobar ratnik nikad gubiti pouzdanje da će
osposobiti dobru vojsku, ako ima dovoljno ljudi. Jer vladar koji ima ljudi a nema
vojnika treba da se žali na svoju lijenost i nerazboritost a ne na malodušnost ljudi.

XXXIX
Vojskovođa

mora poznavati ratno poprište

Među ostalim, prijeko je potrebno da vojskovođa poznaje položaj i krajeve, jer bez
takva općenitog i posebnog poznavanja vojskovođa ništa ne može poduzeti. 1002 A kako
potpuno usvajanje svake znanosti zahtijeva iskustvo, ta znanost zahtijeva golemo
-iskustvo. Iskustvo, iliti to posebno poznavanje, stječe se lovom bolje nego kakvom
drugom vježbom. Stoga drevni pisci vele kako su se junaci što su u svojem vremenu
vladali svijetom othranili u šumama i u lavovima, jer se u lovu, osim tog poznavanja,
nauči bezbroj stvari koje je u ratu nužno znati. Opisujući Kirov život Ksenofont 1003
pokazuje kako je Kir odlazeći napasti Armeniju izložio plan operacije rekavši svojima
da je riječ samo o jednome od lovova u koje su s njim mnogo puta išli. A onima koje je
slao u zasjedu na planine govorio je da su nalik na lovce što zapinju mreže po
planinskim prijevojima ili idu istjerati zvijer iz jazbine kako bi je natjerali u mrežu.

994

344

999 Lat.: Pogledajte, dakle, pod čijim zapovjedništvom i s kojim predznacima treba zametnuti boj; pod onim koji
ispadne samo veličanstven govornik, oštar na riječima, ali neiskusan što se ratovanja tiče, ili pod onim koji zna hitnuti
koplje, napredovati pod zastavama, ulaziti u vrtlog bitke. Vojnici, hoću da slijedite moja djela, a ne moje riječi, ne samo
naredbe, već primjer, jer ja sam ovom desnicom zaslužio tri konzulata i veliku slavu (Tito Livije, nav. dj., VII, 32).
1000
U prethodnom poglavlju; Machiavelli je, možda, namjeravao obraditi te teme na početku knjige.
1001 O Grakhu vidjeti: Rasprave ... , II, 26; o Epaminondi vidjeti: I, 21; III, 13.
1002 Usp.: Umijete ratovanja, V i Vladar, XIV.
1003
Vidjeti: Ksenofon, Kiropedia, II, 4.

345

Spominjemo to kako bismo pokazali da su lovovi, kao što Ksenofont potvrđuje,
slika rata. A stoga veliki ljudi drže da je časno i potrebno baviti se lovom. Nema boljeg
načina da se nauči upoznavanje krajeva nego što je lov, jer tko se njime bavi upozna se
potanko o tome kakav je taj kraj u kojemu lovi. Kad se jednom dobro navikn<; na jedno
područje takav čovjek s lakoćom shvati kakvi su novi krajevi, jer svaki kraj općenito ili
u pojedinostima ima nešto slično, pa kad se upozna jedan lako se upoznaje i drugi. Tko,
međutim, nema dovoljna iskustva s jednim, drugi će upoznati teško, ili ga neće nikad
upoznati, ili tek kad prođe mnogo vremena. A tko ima takva iskustva, dosta mu je jedan
pogled da vidi kako se prostire ova ravnica, kako se uzdiže ona planina, kamo dopire
ona dolina, i sve druge slične stvari, koje je prethodnim iskustvom naučio poznavati. Da
je to istina, pokazuje Tito Livije primjerom Publija Decija, koji je bio vojni tribun u
vojsci koju je konzul Kornelije vodio u rat protiv Samnićana. Kad se konzul povukao u
jednu dolinu gdje su Samnićani mogli rimsku vojsku zatvoriti, videći veliku opasnost
rekao je konzul u: » Vides tu, Aule Carne/i, cacumen illud supra hostem? arx illa est spei

salutisque nostrae, si eam (quoniam coeci reliquere Samnites) impigre capimus.<< 1004
Prije tih Decijevih riječi Tito Livije veli: »Publius Decius tribunus militum conspicit
unum editum in saltum co/lem, imminentem hostium castris, aditu arduum impedito
agmini, expeditis haud difficilem<<. 1005 Pošto ga je konzul poslao da zauzme to mjesto s

kraljevstvo, ali slavu nikada. 1007 Govorim, međutim, o varanju neprijatelja s kojim te
ništa ne obvezuje, a koje se odnosi na pravu ratnu vještinu, kakvu je pokazao Hanibal
kad je na Trazimenskom jezeru hinio da bježi, kako bi opkolio rimskog konzula i
njegovu vojsku, i kad je zapalio rogove svojeg stada da bi se izvukao iz šake Fabija
Maksima. 1008
Takvima je slična i varka koju je primijenio vojskovođa Samnićana Poncije da bi
zatvorio rimsku vojsku u Forche Caudine. 1009 Sklonivši vojsku iza planina, poslao je u
ravnicu više svojih vojnika odjevenih u pastire, s velikim stadom, a kad su ih Rimljani
uhvatili i ispitivali gdje se nalazi vojska Samnićana, svi su složno i prema Poncijevoj
uputi kazali da se nalazi u opsadi Nocere. Konzuli su povjerovali i zatvorili se pod
ka u dinske strmine, gdje su ih Samnićani smjesta pritisnuli. T om bi se pobjedom s
pomoću prijevare Poncije i te kako proslavio da je poslušao savjet oca, koji je htio da se
Rimljani ili potpuno oslobode ili svi pobiju i da se ne izabere srednji put: »Quae neque
amicos parat, neque inimicos tollit<<. 1010 Takav je put u državnim poslovima uvijek
pogibeljan, kao što smo na drugom mjestu raspravljali.

XLI

tri tisuće vojnika, spasio je rimsku vojsku, a kad je pala noć, namjeravajući otići i spasiti
sebe i svoje vojnike ovako im je rekao: »[te mecum, ut dum lucis aliquid superest,

Domovinu treba braniti i neslavno i slavno, glavno je da se obrani

quibus locis hostes praesidia ponant, qua pateat hine exitus, exploremus. Haec omnia
sagu/o militari amictus ne ducem circumire hostes notarent, perlustravit<<. 1006 Tko čitav

Kao što smo gore kazali, rimskog konzula i njegovu vojsku opsjedali su Samnićani,
koji su im ponudili vrlo sramotne uvjete predaje, primjerice da ih stave pod jaram i da ih
nenaoružane pošalju u Rim. 1011 To je konzule zapanjilo i cijelu vojsku bacilo u očaj, ali
Lucije Lentulo, rimski legat, rekao je kako smatra da ne treba izbjegavati nijedan način
da se spasi domovina, budući da život Rima ovisi o životu te vojske, pa je treba po
svaku cijenu spasiti, i kako se domovina dobro brani na kakav god se način branila, neslavno ili slavno, jer spasi li se ta vojska, Rim će imati vremena da spere ljagu, ne spasi
li se, makar smrt bila slavna, bit će izgubljen i Rim i njegova sloboda. 1012 I tako su
poslušali njegov savjet. O takvu načelu treba da vodi računa i treba da ga primjenjuje
svaki građanin koji se zatekne u položaju da odlučuje o domovini, jer kad je u pitanju
spas domovine otpada svako razmišljanje o pravdi i nepravdi, o dobroti i okrutnosti, o
slavnom i neslavnom ponašanju, dapače, zanemarujući svaki obzir treba slijediti onu
odluku koja joj spašava život i čuva slobodu. 1013 I na riječima i na djelu takvo načelo
oponašaju Francuzi da obrane veličanstvo kralja i moć svoje domovine, jer nema toga
što manje podnose nego kad čuju da netko kaže: >>To je sramotno za kralja<<, jer vele da
njihov kralj ne može podnijeti sramotu u bilo kojoj svojoj odluci, kad mu je fortuna
sklona ili nesklona, pa gubio ili pobjeđivao, kažu da je to kraljeva stvar.

tekst razmotri vidjet će koliko je vojskovođi korisno i nužno poznavati kakvi su krajevi.
Da ih Decije nije dobro poznavao ne bi mogao prosuditi zašto je rimskoj vojsci bilo
korisno osvojiti ono brdo i ne bi mogao iz daljine ocijeniti je li to brdo pristupačno ili
nije. A kad se popeo pa se htio vratiti konzulu, imajući oko sebe neprijatelje ne bi iz
daljine mogao pogoditi kojim putem krenuti i koja mjesta čuvaju neprijatelji. Prema
tome, Decius je morao biti potpuno upućen, i zato je osvajajući ono brdo spasio rimsku
vojsku, a kad se poslije našao pod opsadom znao je pronaći put da spasi sebe i one što
su bili s njim.

XL
Primijeniti ratno lukavstvo služi na diku
Iako je varanje u svakoj prilici odvratno, vrijedno je hvale i slave kad se vodi rat, a
pohvalu zasluži i onaj tko varanjem pobijedi u ratu kao i onaj tko pobijedi snagom. O
tome tako misle i životopisci velikih ljudi, koji hvale Hanibala i ostale što su se takvim
postupcima proslavili. Budući da ima mnogo primjera, neću nijedan iznositi. Kazat ću
samo to da slavnim ne smatram ono varanje kojim kršiš zadanu riječ i sklopljene
sporazume, jer, kao što smo raspravljali, na taj način možeš kadšto steći državu i
1004

Lat.: Vidiš li, Aule Kornelije, onaj brežuljak iznad neprijatelja? To je naša nada i naš spas (budući da ga nisu
vidjeli slijepi Samnićani) ako ga brzo osvojimo (Tito Livije, nav. dj., VII, 34).
1005
Lat.: Vojni tribun Publije Decije uočio je brežuljak iznad prolaza i opasan za neprijateljski položaj, teškog
pristupa za vojsku u maršu, ali ne tako težak za vojsku s laganom opremom (ibid.). Događaj je iz 343. god. pr. n. e., za
prvoga samnitskog rata.
1006
Lat.: Idite sa mnom, da za svjetla možemo istražiti gdje smo postavili posade i ako tu postoji izlaz. I sve je to
mogao istražiti pokriven vojničkom kabanicom, da neprijatelji ne otkriju zapovjednika u patroli (Tito Livije, ibid.).
Usp.: Rasprave ..., II, 16; III, l.

346

1007 Ovdje se koncepcija lukavosti i ratne varke razlikuje od one koja je iznesena u Vladaru (XVIII pogl.) i više je
vezana uz legitimnu varku, tj. ratnu varku i varku koja se primjenjuje kad je država u opasnosti. O ratnoj varci usp.:
Toma Akvinski, Summa Theologiae II, II, 40, gdje se zastupa slično mišljenje.
1008 Na Trazimenskom jezeru Hanibal je 217. god. pr. n. e. porazio i ubio Gaja Flaminija, a nakon toga, kad mu
je Fabije prepriječio put kod Kaziline, Hanibal je naredio da se volovima zavežu baklje za rogove. Rimljani su se uplašili i
povukli. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., XXII, 16-18. Usp.: Umijeće ratovanja, IV i VII.
1009 Gaj Poncije, 321. god. pr. n. e. kod Kandinskog klanca. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 2.
1010 Lat.: Koji ne donosi saveznike, niti rješava od neprijatelja. Otac je Erenije Poncije. (Tito Livi je, nav. dj., IX,
3.) Usp.: Rasprave ..., II, 23.
1011 U Kaudinskom klancu, o čemu se govori u prethodnom poglavlju. Konzuli su bili Spurije Postumije i Tito
Vekturije.
1012 Za govor Lucija Lentulija. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 4.
1013 Usp. Ciceronovu maksimu Salus populi, suprema lex, iz: De Legibus, III, 3. U nužnoj obrani svake zajednice
mogu se primijeniti sva sredstva, što razumijeva definiranje što je to nužna obrana i njezino prekoračenje.

347

XLII

Silom

iznuđenih obećanja

ne treba se držati

Kad su se konzuli s razoružanom vojskom i nanesenom ljagom vratili u Rim, prvi
koji je izjavio da se mir sklopljen u Kaudiju ne mora poštivati bio je konzul Spurije
Postumije, istaknuvši da se rimski narod nije obvezao, nego da su se obvezali on i ostali
koji su obećali mir. I zato je narod, da bi se lišio svake obveze, trebao da Samnićanima
izruči kao zarobljenike njega i sve ostale koji su dali obećanje. I toliko je tvrdoglavo taj
zaključak zastupao, da ga je senat prihvatio, i njega i ostale poslao kao zarobljenike u
Samnij, svečano izjavivši Samnićanima da mir ne vrijedi. 1014 A u ovom je slučaju
Postumiju fortuna bila toliko naklonjena, da ga Samnićani nisu prihvatili kao zarobljenika, pa se vratio u Rim, i veću je slavu među Rimljanima stekao on koji je izgubio rat,
nego među Samnićanima Poncije koji je rat dobio. Tu treba učiniti dvije opaske. Prva je,
da se slava može steći u bilo kojoj akciji, jer se pobjedom stječe normalno, gubitkom se
stječe ili kad dokažeš da do njega nije došlo tvojom krivnjom, ili kad gubitak
nadoknadiš nekim hrabrim pothvatom. Druga je, da nije sramota ne držati se obećanja
koje je iznuđeno silom, pa će se uvijek silom dana obećanja, koja se tiču cijele zajednice,
prekršiti kad ta sila splasne i neće biti na sramotu onome tko ih prekrši. 1015 O raznim
takvim primjerima može se pročitati u svim povijestima, a u sadašnje ih doba svakodnevno ima. A ne krše vladari samo obećanja kad nestane sile koja ih je iznudila, nego
krše i sva ostala obećanja kad nestanu razlozi zbog kojih su ih dali. Je li to pohvalno ili
nije, treba li vladar da tako postupa ili ne treba, opsežno smo razmatrali u raspravi o
Vladaru i stoga ćemo ovdje prešutjeti. 1016

svatko zna koliko je puta kralj Karlo VIII dobio novac za obećanje da će vratiti tvrđave
Pise, koje nikad nije vratio. 1019 Tako je taj kralj pokazao da ne drži riječ i da je vrlo
lakom. Pustimo, međutim, te svježe događaje. Svatko je mogao čuti što se dogodilo u
ratu između firentinskog naroda milanskih vojvoda Viscontija, kad je Firenca ne
nalazeći druga sredstva naumila u Italiju pozvati cara, 1020 da svojim ugledom i svojim
snagama napadne Lombardiju. Obećao je car da će doći s mnogobrojnim četama, i da
će zaratiti protiv Viscontija, i da će štititi Firencu od njihove moći, ako mu Firentinci
dadnu stotinu tisuća dukata kad krene i stotinu tisuća kad bude u Italiji. Na sporazum
su Firentinci pristali i isplatili mu prvi dio novca, a zatim i drugi, kad je stigao u Veronu,
iz koje se vratio natrag ne obavivši ništa, pod izlikom da su ga zadržavali Firentinci jer
se nisu držali ugovora. Da Firencu nije pritisnula nužda ili svladala strast, i da su
Firentinci čitajući upoznali drevne običaje barbara, ne bi se ni ovaj put ni u mnogim
drugim prilikama dali prevariti, jer su oni oduvijek bili isti i u svemu su se i sa svakim
služili istim sredstvima, kao što su u davnini učinili Toskancima. Toskanci, koje su
napali Rimljani, više su se puta dali u bijeg ili su bili poraženi, pa kad su vidjeli da
svojim snagama ne mogu odoljeti njihovoj navali, obratili su se Francuzima, 1021 što su
boravili u Italiji s ove strane Alpa, s prijedlogom da će im dati određen iznos novca, ako
se obvežu da će im se sa svojom vojskom pridružiti protiv Rimljana. Uzevši novce,
Francuzi se poslije nisu htjeli za njih boriti, tvrdeći kako novac nisu dobili da ratuju
protiv njihovih neprijatelja, nego da odustanu od pljačke po toskanskom području. I
tako je toskanski narod zbog lakomosti i nevjere Francuza ostao bez svojeg novca i bez
pomoći kojoj su se od njih nadali. Prema tome, iz primjera starih Toskanaca i iz
primjera Firentinaca vidi se da su Francuzi oduvijek tako postupali i stoga je lako
zaključiti koliko se vladari mogu u njih pouzdavati.

XLIII

Žitelji iste zemlje zauvijek čuvaju gotovo iste značajke
Mudri ljudi znadu reći, i ne nasumce i neutemeljeno, kako mora pogledati što je
bilo u prošlosti onaj tko hoće predvidjeti što će se dogoditi u budućnosti, jer se sve na
svijetu u svako doba može usporediti s onim što se događalo u drevnim vremenima.
Razlog je tome činjenica da su sve to djela ljudi, kojima su vladale i kojima uvijek
vladaju iste strasti, pa zato nuž~o dolaze i do istih rezultata. 1017 Istina je da njihova
djela čas u ovoj zemlji odaju veću vrlinu nego u onoj, čas u onoj veću nego u ovoj,
prema vrsti odgoja koji je oblikovao način života njihovih naroda. 1018 Budućnost iz
prošlosti lako je upoznati i po istim običajima koje neka zajednica dugo vremena zadrži,
pa je ona uvijek lakoma, ili je ostala himbena, ili ima koju drugu sličnu manu ili vrlinu.
A tko čita o prošlosti naše Firence, ili razmotri nedavne događaje, vidjet će da su
njemački i francuski narod puni lakomosti, oholosti, okrutnosti i nevjere, jer su sva ta
svojstva u raznim vremenima jako naudila našemu gradu. A što se tiče kršenja riječi,
1014

Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 8-12.
Usp. rimsku pravnu maksimu Non ligant foedera (acta metu (ne obavezuju prisilni sporazumi).
1016
Usp.: Vladar, XVIII pogl. Međutim, tamo se razmatra činjenica da vladari krše obećanja, a ovdje je iznesen
primjer da je kršenje sporazuma legitimno samo ako je sporazum sklopljen (ili dano obećanje) pod prisilom.
1017
Slični uzroci u sličnim okolnostima rađaju slične posljedice - na toj se konstataciji osniva Machiavellijeva
politika kao nauka. Usp.: Rasprave ... , I, Predgovor, 39; II, Predgovor; Firentinske povijesti, V, l.
1018
Pod odgojem ovdje Machiavelli razumijeva »politički odgoj«, tj. usvajanje zakona, običaja, religije.
Zahvaljujući tim razlikama, izbjegnuta je opasnost od apsolutnog determinizma političkih zbivanja i zabluda da je
'historija samo ponavljanje već doživljenih situacija.
1015

348

XLIV
Naglošću

i

hrabrošću

mnogo se puta postigne ono što se na
nikad ne bi postiglo

uobičajen način

Samnićane napala rimska vojska i kad se više nisu mogli s Rimljanima
ostavivši čete da čuvaju gradove u Samniju odlučili su s cijelom vojskom
prijeći u Toskanu, koja je bila u primirju s Rimljanima, i, kad prijeđu, vidjeti mogu li
nazočnošću svoje vojske Toskance nagovoriti da opet protiv njih zarate, što su prije
njihovim izaslanicima odbili. Između ostaloga što su Samnićani Toskancima kazali
hoteći osobito objasniti zašto su uzeli oružje u ruke, rekli su i nešto začajno: »Rebellasse, quod pax servientibus gravior, quam liberis bel/um esset«. 1022 I tako, što
uvjeravanjem, što nazočnošću svoje vojske, nagovorili su ih da zarate. U vezi s tim treba
primijetiti da vladar, kad želi nešto od drugoga postići, ne smije mu, ako to prilika

Kad je

sučeljavati,

10!9 Piero Medici je predao Pisu Francuzima, koji su se ugovorom od 25. studenoga 1494. obavezali da će je
vratiti Firentincima kad osvoje Napuljsko kraljevstvo, ali su pogazili obećanje i uspostavili samostalnu vladu, koJa Je
. .
trajala do 1509. god.
102o Godine 1401, na poziv Firence i Venecije, došao je u Italiju Rupert, vladar Falačke (1352-1410) 1 nJemackl
car, s namjerom da se okruni za imperatora Svetoga rimskog carstva, ali ga je 14. listopada porazio Gian Galeazzo
.
Visconti kod Brescie. Firenca se spasila zbog neočekivane smrti Viscontija 1402. god.
1021 Umjesto Toskanaca čitaj Etruščani, a umjesto Francuza Gali (Cisalpski). Vidjeti: Tito Livije, nav. d]., X, 10.
1022 Lat.: Pobunili su se jer mir u ropstvu bijaše teži od rata za slobodu (Tito Livije, nav. dj., X, 16). 298.
god. pr. n. e. izbio je treći samnitski rat, i Samnićani su bili poraženi kod Bovijanuma. God~nu dana kasnije porazili su ih
Rimljani pod zapovjedništvom Kvinta Fabija Rulijana i Publija Decija Musa, te se povlace u EtruriJu, koju uspiJeVaJu
privoljeti na savezništvo. Uop.: Polibije, nav. dj., II, 20.
v

v

349

dopušta, dati vremena da se odluči, nego treba da mu prikaže kako je nužna hitna
odluka, kako bi vidio da bi odbijanjem ili odgađanjem mogao odjednom izazvati
opasan gnjev.
Takvim su se sredstvom u naše doba znali dobro poslužiti papa Julije s Francuzima
i vojskovođa francuskog kralja de Fois s Markizom od Mantove. 1023 Kad je htio
protjerati obitelj Bentivogli iz Bologne i smatrao da su mu zato potrebne francuske
snage i mletačka neutralnost, zatraživši i jedno i drugo i dobivši neodređene i različite
odgovore, papa je, ne ostavljajući im vremena, odlučio i jedne i druge privesti svojim
gledištima, pa je sa svim četama koje je mogao skupiti krenuo iz Rima prema
··•Je• poruc10 nek a ostane neutralna, a Francuzima neka mu pošalju
Bo logm.• 1024 veneciJI
svoje snage. Tako ih je sve pritisnuo kratkim rokom, pa kad su vidjeli da bi se zbog
njihova odgađanja i odbijanja papa mogao razljutiti, popustili su njegovoj volji, i kralj
mu je poslao pomoć, a Mlečani su ostali neutralni.
De Fois, koji se s vojskom nalazio u Bologni, pošto je čuo da se pobunila
Brescia, 1025 imao je dva puta kojima je mogao krenuti da je vrati, jedan preko područja
pod kraljevom upravom, dug i dosadan, a drugi, kratak, preko područja pod vlašću
Mantove. Bio je prisiljen ne samo proći markizovo područje, nego je morao ući preko
nekih nasipa među močvarama i jezerima kojih je pun taj kraj i koje su branile tvrđave i
druga zaštitna sredstva. Pošto se odlučio za kraći put, da bi svladao sve teškoće nije
markizu ostavio vremena za razmišljanje, nego se odjednom sa četama uputio tim
pravcem, a markizu je dao na znanje da mu mora omogućiti prolaz. Iznenađen naglom
odlukom, markiz mu je poslao ključe, koje nikad ne bi poslao da se de Fois mlako
ponašao, jer je markiz bio u savezu s papom i s Mlečanima, a kako je jednoga njegovog
sina papa imao u šakama, 1026 mogao je imati opravdanu ispriku što odbija. Zatečen
međutim naglim postupkom, zbog razloga o kojima se gore govori, izručio mu je
ključeve. Tako su i Toskanci učinili Samnićanima kad su zbog nazočnosti Samnijeve
vojske uzeli oružje da se za njih bore, iako su im to prije odbijali.
v•

Kad je to Fabije doznao, da ne bi ostajući živ stekao manju slavu nego njegov drug
svojom smrću, bacio je u borbu sve svoje snage koje je za odlučni obračun čuvao i odnio
je sjajnu pobjedu. Očito je da je Fabijev način borbe sigurniji i preporučljiviji. 1028

XLVI

Zašto neka obitelj u gradu dugo odaje isto ponašanje
Čini se da ne samo od grada do grada ima razlika u stanovitim običajima i
ustanovama te u ljudima, koji su negdje čvršći, negdje mekši, nego tih razlika imade i u
istom gradu od obitelji do obitelji. Tako je u svim gradovima, pa i u gradu Rimu je kao
što se može pročitati bilo dosta primjera. Tako su Manliji bili čvrsti i uporni, Publikole
dobroćudni ljudi koji su voljeli narod, Apiji častoljubivi i neprijatelji puka, i tako su
mnoge druge obitelji imale svaka svoja svojstva, drugačija od ostalih. 1029 Nije do toga
dolazilo po krvi, jer se ona morala mijenjati sklapanjem brakova, nego jamačno zbog
različitosti u odgoju od obitelji do obitelji. Jako je, naime, važno kad dijete od malih
nogu počne slušati kako se o nečemu dobro ili zlo govori, jer to na njega neizbježno
ostavlja dojam, koji poslije predodređuje njegovo ponašanje u svim razdobljima života.
Da nije tako, ne bi svi Apiji odavali iste prohtjeve niti bi ih obuzimale iste strasti, kakve
je Tito Livije opazio u mnogih među njima, primjerice u jednoga od njih koji je bio
izabran na položaj cenzora, 1030 a kad je jedan njegov kolega nakon isteka osamnaest
mjeseci, koliko je zakon predviđao, 1031 predao dužnost, taj Apije nije htio učiniti isto
što i on, tvrdeći da na položaju može ostati pet godina prema prethodnom zakonu koji
su donijeli cenzori. I premda je u vezi s tim bilo sazvano mnogo zborova i došlo do
mnogih uzbuna, nikako se Apije nije dao privoljeti da popusti, protiv volje naroda i
većine Senata. Tko pročita govor pučkog tribuna Publija Sempronija protiv njega 1032
opazit će koliko je Apije bio bezobrazan, a koliko su dobrote i čovječnosti pokazivali
mnogobrojni građani koji S}l poštovali zakon i domoljublje.

XLV

Što je bolje učiniti u bitkama, odolijevati navali neprijatelja pa, odoljevši,
napasti ga, ili od početka žestoko navaliti
Rimski konzuli Decije i Fabije s dvjema su vojskama otišli u susret vojskama

Samnićana i Toskanaca, a kako su u sudaru i bici sudjelovali zajedno, 1027 može se

primijetiti koji je bolji od različitih postupaka što su ih dvojica konzula primijenili.
Decije je, naime, punom žestinom i svom snagom navalio na neprijatelja, Fabije mu je
samo u obrani odolijevao, smatrajući da je sporiji napadaj korisniji, pa je svoju žestinu
čuvao za kraj, kad neprijatelju popusti žar borbenosti i kad se, kao što mi kažemo,
izduši. Ishod pokazuje da je Fabiju plan uspio bolje nego Deciju, koji se iscrpio u prvim
navalama, pa je videći da je njegovo krilo nadjačano odlučio pogibijom steći slavu koju
pobjedom nije mogao dosegnuti, i poput svojega oca sebe je žrtvovao za rimske legije.

XLVII

Dobar građanin zbog ljubavi prema domovini treba da zaboravi na osobne
uvrede
Kad je konzul Marcije 1033 ratujući sa svojom vojskom protiv Samnićana u jednoj
borbi bio ranjen izloživši zbog toga svoje ljude opasnosti, Senat je smatrao potrebnim
poslati kao diktatora Papiri ja Kursora da zamijeni onesposobljenog konzula. A kako je
bilo potrebno da diktatora imenuje Fabije, koji se s vojskom nalazio u Toskani, Senat se
pobojao da ga neće htjeti imenovati, jer je Fabije bio Papirijev neprijatelj, 1034 i zato mu
je poslao dva izaslanika neka ga zamole da zaboravi na osobnu mržnju i da ga za dobro
Usp.: Rasprave ... , II, 17, za ovu ratnu maksimu, i Umijeće ratovanja, IV knj.
Machiavelli je ovdje propustio spomenuti fabijevce, jer su Kvint Fabije Maksim Rulijan i Kvint Fabije
Maksim Kunktator bili otac i sin, a u ratu su se ponašali jednako oprezno.
10 30 310. god. pr. n. e. Riječ je o Apiju Klaudiju Slijepom, potomku decemvira Apija Klaudija Krasa.
Vidjeti:
Rasprave ... , I, 35. i 40--44. Usp.: Tito Livije, nav. dj., IX, 33.
1031 Tzv. Lex Aemilia.
1032 Publije Sempronije Sofo. Vidjeti: Tito Livije, nav.
dj., IX, 34.
1033 Gaj Marcije Ruti!, 310. god. pr. n. e., za drugoga samnitskog rata. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 38.
1034 Lucije Papirije Kursor (stariji) kaznio je Kvinta Fabija Maksima Rulijana 325. god. pr. n. e. jer se Fabije bez
naredbe upustio u borbu sa Samnićanima i bio poražen kod lmbriviuma. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 38.
1028
1029

10 3
:

Francuski zapovjednik Gaston de Foix, vojvoda Nemoursa. Markiz od Mantove je Francesco Gonzaga.
26. kolovoza 1506. Machiavelli je pošao u susret papi kod Nepija i slijedio ga u Perugiu. Vidjeti: Drugo
poslanstvo kod pape, depeša od 13. rujna 1506. Usp.: Rasprave ..., I, 27; II, 24.
1025
Brescia se predala u zaštitu Mlečanima 4. veljače 1512. Usp.: Rasprave . .. , II, 17.
1026
Sin markiza od Mantove Federico Gonzaga nalazio se kod Julija II kao talac.
1027
U bici kod Sentinuma, 295. god. pr. n. e. Rimska vojska, kojom su zapovijedali Publije Decije Mus (mlađi) i
Kvint Fabije Maksim Rulijan, sukobila se s kombiniranim snagama Samnićana, Gala, Etruščana i Umbra. Vidjeti: Tito
Livije, nav. dj., X, 28-29.
10L4

350

351

države imenuje. Potaknut ljubavlju prema domovini, Fabije je to i ucm10, iako je
šutnjom i na mnoge druge načine odavao koliko mu teško pada to imenovanje. On
treba da bude uzorom svima koji nastoje da ih smatraju dobrim građanima. 1035

XLVIII

Kad neprijatelj napravi veliku

pogrešku~

treba smatrati da je posrijedi varka

Kad je Fulvije ostao kao namjesnik u vojsci koju su Rimljani držali u T oskani,
budući da je konzul zbog nekih svečanosti morao poći u Rim, 1036 Toskanci su, nastojeći
ga uhvatiti u zamku, postavili zasjedu blizu rimskih tabora, pa su poslali s velikim
stadom nekoliko vojnika prerušenih u pastire nadomak pogledu rimske vojske, i oni su
se onako prerušeni primaknuli ogradi tabora. Namjesnik se začudio toj njihovoj
drskosti, koja mu se nije činila normalnom, pa se domisli<:~ da je posrijedi varka, i tako
je plan Toskanaca propao. Pri tom se može slobodno zaključiti da vojskovođu ne smije
prevariti neprijateljeva prozirna greška, jer se ispod nje očito krije varka, budući da je
nerazumna takva neopreznost ljudi. Često, međutim, ljude zasljepljuje želja za pobjedom, pa ne vide ništa drugo nego ono što misle da im je korisno.
Kad su Francuzi pobijedili Rimljane kod Alije, i došli do Rima, i našli vrata
otvorena i bez straže, cio taj dan i cijelu noć su tu ostali i nisu ulazili bojeći se varke, jer
nisu mogli vjerovati da su rimska srca toliko malodušna i nerazumna da im prepuste
domovinu. 1037 U doba firentinske opsade pod Pisom godine 1508. pizanski građanin
Alfonso del Mutolo, koji se nalazio u firentinskom zatvoru, obećao je, oslobode li ga,
da će jedna vrata Pise predati firentinskoj vojsci. Oslobodili su ga. Zatim je mnogo puta
dolazio na razgovore s izaslanicima vojnih povjerenika, ali nije dolazio potajno nego
otvoreno i u pratnji nekoliko Pizanaca, koje je ostavljao po strani kad je razgovarao s
Firentincima. Stoga se moglo zaključiti da je dvoličan, jer ne bi bilo razumno pregovarati tako otvoreno, da je zasluživao povjerenje. Međutim, želja da dobiju Pisu Firentince
je toliko zaslijepila, da su se dali dovesti do vrata Luke, gdje su zbog dvostruke izdaje
spomenutog Alfonsa, na svoju sramotu izgubili više svojih časnika i vojnika. 1038

otkrivena u doba makedonskog rata, 1040 u koju je bilo umqesano mnogo tisuća
muškaraca i žena, a bila bi postala opasna za grad da je nisu otkrili, ili da Rimljani nisu
bili navikli- kažnjavati čak i velik broj osoba kad se ogriješe. Da nema bezbroj drugih
znakova u kojima se očituje veličina te republike i snaga njezinih osuda, dovoljno bi
bilo uočiti kakve su bile kazne protiv prekršitelja. Nije se bojala osuditi na smrt cijelu
legiju, i cio grad, i poslati u progonstvo osam ili deset tisuća ljudi nametnuvši im takve
strašne uvjete da im nisu mogli udovoljiti ni pojedinac ni mnogo njih. Tako se dogodilo
vojnicima koji su se neuspješno borili kraj Kane: bili su prognani na Siciliju, a nisu
smjeli konačiti u gradovima i morali su jesti stojeći. 1041
Od svih je osuda, međutim, najužasnije bilo desetkovanje vojske, kad je na svakih
deset vojnika cijele vojske ubijan po jedan izvučen ždrijebom. 1042 Nije se mogla naći
stravičnija odmazda kad se kažnjavalo mnoštvo, jer kad mnoštvo pogriješi, a nepoznat
je krivac, svi se ne mogu kazniti, jer ih je mnogo. Kazniti dio, a dio ostaviti nekažnjenim, značilo bi učiniti nepravdu kažnjenima, a nekažnjene ohrabriti da i drugi put
pogriješe. Bude li, međutim, ubijena desetina ždrijebom izvučena, tko je kažnjen, žali se
na udes, tko nije kažnjen, boji se da drugi put on ne dođe na red pa se čuva da ne
pogriješi.
Bili su, dakle, kažnjeni prema težini svojih grijeha trovateljice i sudionici Bakanalija. Premda je ta pošast opasna za republiku, nije smrtonosna, jer joj se gotovo uvijek
pravodobno stane na kraj, ali se ne može pravodobno stati na kraj pošasti koja napadne
državu, jer ona upropasti grad, ako je ne zaustavi mudar čovjek. Rimljani su strancima
darežljivo dodjeljivali državljanstvo, pa se u Rimu naselilo mnogo novog svijeta, koji je
stao dobivati tolik udio u izborima, da se vlast počela mijenjati i udaljavati od načela i
osoba kojima se prije davalo povjerenje. Kad je to opazio, Kvint Fabije, koji je bio
cenzor, sve je te nove ljude zbog kojih je došlo do nereda svrstao u četiri tribusa, 1043 da
ne uzmognu, svedeni na takve granice, iskvariti cio Rim. Fabije je taj problem dobro
uočio i na prikladan mu je način bez teškoća doskočio, a stanovnicima je to bilo tako
drago da je od njih zaslužio nadimak Maximus.

XLIX

U republici koja hoće sačuvati slobodu treba svakodnevno donositi nove
mjere. Zbog kojih je zasluga Kvint Fabije dobio nadimak Maximus
Neizbježno je, kao što smo u drugim prigodama kazali, da u veliku gradu
svakodnevno dođe do nezgoda koje zahtijevaju liječnika, a što su nezgode teže, i liječnik
treba da bude pametniji. Ako je, pak, i u kojem gradu dolazilo do takvih nezgoda,
dolazilo je u Rimu, i to čudnovatih i neočekivanih. Jedna je od njih kad se činilo kako su
se sve rimske žene urotile protiv muževa da će ih ubiti, toliko ih se našlo koje su ih
otrovale ili su pripremile otrov da ih otruju. 1039 Takva je bila i urota Bakanalija,
Tako je i Machiavelli, potaknut ljubavlju prema domovini, postupio 1526. kad je prihvatio beznačajno
zaduženje povjerenika zidina i prešao preko svih doživljenih poniženja.
1036
302. god. pr. n. e. u Rim je otišao diktator, a ne konzul, Marko Valerije Maksim da obnovi auspicije, a legat
je bio Gnej Fulvije. Machiavelli je pobrkao događaje iz dvaju poglavlja. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., X, 4, i prethodno
poglavlje.
1037
390. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Li vije, nav. dj., V, 39. Usp.: Rasprave ..., II, 29.
1038
Vidjeti: F. Guicciardini, Storia d'Italia, VIIL
1039
331. god. pr. n. e. Tada je 170 rimskih matrona osuđeno na smrt. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., VIII, 18.
1035

352

1040

Godine 187. otkriveni su u Rimu sljedbenici orgijastičkih kultova, a 184. god. pr. n. e. otkrivena je urota
Bakanalija i osuđeno je na smrt više od 2.000 ljudi. Vidjeti: Tito Li vije, nav. dj., XXXIX, 18. i 41.
1041
Vidjeti: Tito Li vije, nav. dj., XXIII, 25; XXV, 5-7.
1042 Tzv. Decimatio (desetkovanje) prvi put je primijenio Apije Klaudije Sabin, kažnjavajući time jedinice koje su
pobjegle pred Ekvima i Volščanima, 571. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., II, 59. Usp.: Umijeće ratovanja, VI
knj.
1043 Kvint Fabije Rulijan, 304. god. pr. n. e. Vidjeti: Tito Livije, nav. dj., IX, 46.
23

N. Machiavelli, IZABRANO DJELO l

353

Manji

politički

Prevela
SMILJKA MALINAR

spisi

OPIS NAČINA KAKO JE VOJVODA VALENTINO SMAKNUO
VITELLOZZA VITELUJA, OLIVEROTTA OD FERMA, GOSPODINA
PAGOLA ORSINIJA I VOJVODU OD GRAVINE

Bijaše se vratio vojvoda Valentino iz Lombardije, 1 kamo je bio otišao da se pred
francuskim kraljem opravda od mnogih optužbi kojima su ga teretili Firentinci, zbog
pobune u Arezzu i ostalim zemljama Valdichiane; 2 te je stigao u Imolu gdje se
namjeravao utaboriti sa svojom vojskom, i krenuti u pohod protiv gospodina Giovannija Bentivoglija gospodara Bologne, 3 jer je želio pokoriti taj grad i učiniti ga prijestolnicom svojega vojvodstva u Romanji. Kada dočuše za to vitellijevci i orsinijevci i drugi
njihovi pristaše, učini im se da vojvoda postaje odviše moćnim, te se valja bojati neće li,
nekon što zauzme Bolognu, pokušati da i njih uništi, da bi ostao jedinim vojskovođom
u Italiji. Kako bi tome našli lijeka, sazvaše sabor u Magioneu, 4 blizu Perugie, kamo se
stekoše orsinijevci, KardinaV gospodin Pagolo i vojvoda od Gravine, 6 zatim Vitellozzo
Vitelli, Oliverotto -od Ferma, Gianpagolo Baglioni,? gospodar Perugie i gospodin
Antonio od Venafra, 8 kojega je onamo poslao Pandolfo Petrucci, poglavar Siene, gdje
raspravljahu o vojvodinoj snazi i o njegovim nakanama i o tome da je potrebno
zauzdati njegovu pohlepu, jer je inače i njima i svima drugima prijetila pogibelj.
Zaključiše da ne ostave Bentivoglije i da pokušaju pridobiti Firentince, te poslaše i u
1
Ovaj spis, koji mnogi smatraju osnovnim za razumijevanje makjavelizma kao cinične amoralnosti u politici,
nastao je 1503. godine, vjerojatno za vrijeme odmora u Castello di Pieve. Gerber smatra da je taj spis napisan nakon
Vladara, oko 1515, na osnovi uspoređivanja »zrelosti« Machiavellijeva rukopisa, ali je prihvatljivija Ridolfijeva teza da
je Machiavelli kasnije samo prepisao taj svoj mladenački spis. Usp.: A. Gerber, N icco/o Machiavelli, Die Handschriften,
Ausgaben und Vbersetzungen seiner Werke etc, Gotha, Perthes, 1913, iR. Ridolfi, Vita di Niccolo Machiavelli, Roma,
1954. Prvi put je taj spis objavljen 1532. godine u Rimu.
2
Firentinci ga, zapravo, nisu optužili zbog toga, već je ta tvrdnja plod Machiavellijeva literariziranja, što
isključuje tezu da je ovaj spis tekst izgubljene depeše Desetorici od 31. prosinca 1502, kako navodi Villari (Machiavelli e
i suoi tempi, Milano, 1895). Lu j XII je u srpnju došao u Italiju i u Milanu se sreo s vojvodom Valentinom, ljut na Borgie
zbog širenja papinskog utjecaja u Italiji, u čemu su ga podržavali i vladari mnogih manjih gradova koji su se skupili u
Milanu. Luj XII je, međutim, podržao Valentina i na odlasku iz Italije mu piše: »Učinio sam te velikim, učinit ću te još
većim.« O pobuni u Arezzu vidjeti u spisu O načinu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdichiane.
3
Giovanni Bentivoglio (1443-1508), vladar Bologne, kojega je papa Julije II prognao 1506. godine.
4
Tajni sastanak u Magioneu (vila Baglioni na Trazimenskom jezeru) održan je 26. rujna 1502. Zavjerenici su se
namjeravali povezati s Bentivogliom i pridobiti za taj naum i Firentince, koji su se opirali Borginoj ekspanzionističkoj
politici u Romanji.
5
Kardinal Giambatista Orsini.
6
Francesco Orsini, vojvoda Gravine.
7
Giampaolo Baglioni, kondotjer i vladar Perugie od 1500. do 1502. Nakon smrti Cesarea Borgie vratio se na
vlast, odakle ga je 1506. istjerao papa Julije IL Ponovo se vratio 1513. Lav X naredio je njegovo pogubljenje 1520.
godine.
8
Antonio Giordani da Venafro (1459-1530), profesor Sijenskog sveučilišta i savjetnik Pandolfa Petruccija.

357

jedan i u drugi grad svoje ljude, jednima obećavajući
njima ujedine protiv zajedničkog neprijatelja.

pomoć,

druge

bodreći

da se s

O tom se saboru ubrzo pronio glas po čitavoj Italiji, te se oni narodi koji su bili
nezadovoljni vojvodinom vlašću, a među njima i Urbinci, 9 ponadaše da bi mogli
promijeniti takvo stanje. Stoga se dogodi ovo: dok duhovi bjehu ispunjeni tim očekiva­
njem, nekoji Urbinci odlučiše da zauzmu tvrđavu San Leo, 10 koju je držao vojvoda. A
iskoristiše ovu prigodu: utvrđivao je tu tvrđavu njezin kaštelan, a kako su se za tu svrhu
dovozila drva, vrebahu urotnici kada će se neke grede koje su dovlačili u tvrđavu, naći
na mostu, te ga tako zakrčena oni iznutra neće moći podignuti. I dočekavši tu priliku,
skoče na most, a s njega u tvrđavu. A čim se pročulo da je ona osvojena, pobuni se
čitava ta država i pozove natrag prijašnjeg vojvodu, 11 osmjelivši se ne toliko zbog
zauzeća utvrde, koliko zbog sabora u Magioneu, od kojega su se nadali pomoći. A ovi,
dočuvši za pobunu u Urbinu, pomisliše kako se nije smjela propustiti takva prilika, i
sabravši svoje čete, krenuše u osvajanje ako je još koji grad u toj državi ostao u
vojvodinim rukama. Ponovo poslaše izaslanike u Firencu da nagovaraju tu republiku da
im se pridruži u gašenju požara koji im je svima prijetio, dokazujući da je pobjeda
sigurna, a prilika takva da ne valja čekati druge. Ali Firentinci, jer su mrzili Vitellije i
Orsinije i ostale njihove pristaše zbog drugih razloga, 12 ne samo da ne pristadoše uz njih
nego poslaše svoga tajnika Nicholoa Machiavellija da ponudi vojvodi utočište i pomoć
protiv tih novih njegovih neprijatelja. 13 Vojvoda se nalazio u Imoli pun straha, jer mu je
odjednom, protivno svakom njegovu očekivanju zaprijetio rat, a bio je bez vojske jer su
mu i vlastiti vojnici postali neprijateljima. Ali ohrabrivši se zbog ponude Firentinaca,
namisli da s ono malo ljudi što mu je preostalo i pregovorima otegne ratovanje te da se
za to vrijeme pobrine za pomoć. A to je učinio na dva načina: zatražio je od
francuskoga kralja da mu pošalje čete, a u isto vrijeme je uzimao u vojsku svakog
naoružana čovjeka i svakoga vična jahanju. I svima je davao novaca. Usprkos tome,
neprijatelji uznapredovaše i stigoše do Fossombronea, gdje su se već nalazili neki
vojvodini ljudi, 14 koje vitellijevci i orsinijevci razbiše. 15 Kad to ču vojvoda, sva svoja
nastojanja usmjeri na to da pregovorima stane na kraj tom neprijateljstvu; a kako je bio
velik himbenik, 16 nije propustio ni jedne prilike da im pokaže da su podigli oružje
protiv onoga koji je želio da to što je osvojio bude njihovo, te da bi se on zadovoljio
naslovom kneza, a kneževinu je želio prepustiti njima. I toliko ih je nagovorio te poslaše
gospodina Pagola da s njime uglavi sporazum i prekinuše ratovanje. Ali vojvoda nije
9
10

Vojvoda Valentino je u lipnju 1502. zauzeo Urbino, a u srpnju Camerino.
5. listopada 1502. Machiavelli drukčije opisuje taj događaj u depeši upućenoj Vijeću desetorice 7. listopada

1502.
11
Guidobaldo da Montefeltro, vladar Urbina od 1482. do 1508, s prekidima 1502. i 1503, kada ga je dva puta
istjerao Borgia.
12
Paola Vitellija su Firentinci optužili za izdaju zbog neuspjeha pohoda na Pisu i pogubljen je l. listopada 1499.
Vitellozzo je zajedno s Orsinijevcima podržao pobunu Arezza i u lipnju 1502. ušao u grad, za osvetu Firentincima.
13
Machiavelli jeva misija bila je mnogo skromnija, sudeći po nalogu Desetorice. Machiavelli je dobio zadatak da
javlja o vojvodinoj snazi i njegovim potezima, jer su se u međuvremenu Firentinci dosjetili da bi u slučaju vojvodina
poraza u Romanji tu pokrajinu mogli lako zauzeti Mlečani, stari suparnici Firence u »talijanskoj politici". Kad je Borgia
zatražio čvršće garancije, Firenca je poslala »pravog" ambasadora, Jacopa Salviatija, a opozvala Machiavellija. Usp.
pismo Machiavellija Desetorici od 7. listopada 1502. i Nalog ( Commisssione) Desetorice; vidjeti: Legazioni e
Commisarie, a cura di F. Chiappelli, Bari, 1973, II knj.
14
Vojvodina vojska, koju su predvodili Miguel de Corella, zvani Micheletto, i Hugo de Moncada, opljačkala je
Pergolu i Fossombrone.
lS 17. listopada 1502.
16
Usp.: Vladar, VII, gdje se govori o samom događaju; o himbenosti vladara vidjeti XVIII poglavlje. Taj spis
označava prijelaz s prakse prema teorijskoj konceptualizaciji u Vladaru.

358

obustavio svoje pripreme i s najvećim je marom pojačavao broj konjanika i pješaka. 1 ~. A
da te pripreme nitko ne bi opazio, slao je čete odvojeno po svim mjestima u RomanJI:
U međuvremenu je pristiglo još pet stotina francuskih kopljanika. 18 I premda Je
bio već toliko jak te se mogao osvetiti svojim neprijateljima otvorenim ratom, ipak je
promislio da je sigurnije i korisnije da ih prevari i da zbog toga ne prekida pregovore. I
toliko se trudio te je s njima potpisao mir u kojemu im potvrđuje sve njihove prijašnje
ugovore, daje im još četiri tisuće dukata, obećava da neće škoditi Bentivoglijima, nego
će se s gospodinom Giovannijem povezati rodbinstvom 19 i dopušta im da ne moraju
izlaziti pred njega više nego što im je samima po volji. Oni pak obećaše da će mu vratiti
Urbinsko vojvodstvo i sve drugo što su osvojili, da će mu služiti u svakom njegovu
pohodu, da neće bez njegove dozvole ni s kim ratovati, niti se dati komu u najam.
Pošto je sklopljena ta nagodba, Guidobaldo, urbinski vojvoda, ponovo pobježe i
vrati se u Mletke; a prije toga je dao porušiti sve tvrđave u svojoj državi, jer, uzdajući se
u narod, nije htio da utvrde, za koje je mislio da ih neće moći obraniti, padnu u ruke
neprijatelju, te da ovaj pomoću njih drži u vlasti njegove prijatelje.20. A vo~vod~
Valentino, poslije nagodbe, nakon što je najprije sve svoje ljude rasporedio po ČltaVOJ
Romanji zajedno s francuskim vojnicima 21 potkraj studenoga otputuje iz Imole u
Cesenu, gdje se zadržao više dana pregovarajući s izaslanicima vitellijevaca i orsinijevaca, koji su s vojskom bili u Urbinskom vojvodstvu, o tome što bi novo tr~bal?.
poduzeti. I kako nisu mogli ništa zaključiti, bude poslan ~liverotto od Ferm~ ~a pnoJ?~I
vojvodi da su oni, ako se želi zaratiti s Toskanom, uz nJega; a ako se ne zeh zaratiti,
krenuli bi u pohod na Sinigagliu. Vojvoda mu odgovori da želi ratovati protiv Toskane,
jer su mu Firentinci prijatelji, ali će biti, kaže, vrlo zadovoljan ako krenu na Sinigagliu.
Tako mu za malo dana dojaviše da im se zemlja predala, ali da se tvrđava ne predaje, jer
ju je zapovjednik htio dati u ruke samo vojvodi, te ga zato mole da dođe.
Vojvodi se to učinilo dobrom prilikom, koja uz to neće pobuditi sumnj~ i?r su g~
oni pozvali, a ne kreće sam. I da bi ih još više umirio, otpusti sve francuske VOJmke, koJI
se vratiše u Lombardiju, osim stotine kopljanika svojega šurjaka monsinjora od
Ciandalesa. 22 I krenuvši sredinom prosinca iz Cesene, stigne u Pano, gdje je svim
lukavstvima i prijevarama za koje je bio sposoban, nagovarao vitellijevce i orsinijevce
da ga čekaju u Sinigagli, dokazujući im kako takva plahovitost nije mogla učiniti njihov
sporazum ni čvrstim ni trajnim, a on je čovjek koji bi se želio okoristiti oružjem i
savjetom svojih prijatelja. I premda je Vitellozzo mnogo oklijevao, jer ga je bratova smrt
poučila da ne smije uvrijediti gospodara, a potom mu poklo~iti svoje povj~renje; 23 ~J?ak,
nagovoren od Paola Orsinija, kojega je vojvoda potkup~o darov1m~ 1 obecanJ~ma,
pristane da ga dočeka. Vojvoda je večer prije svog odlaska IZ Fa?a (to Jest
prosm~~
1502) povjerio svoj naum osmorici svojih najpouzdanijih lju.di, a m~đu nJ::U~ su ~1h
don Michele i monsinjor od Eune, 24 koji je kasnije postao kardmalom, 1nalozw Im: c1m

3.?·

17

Usp. Machiavellijevo pismo Desetorici od 23. listopada 1502.
.. .
, ..
.
..
Kopljanik je, zapravo, bio teško naoružani oklopnik u čijoj je pratnji b10 paz 1 Jedan do tn Strijelca. Tako pet
stotina kopljanika znači, zapravo, 1500 do 2000 ljudi.
19 Machiavelli javlja Desetorici da je ugovoren brak između Constanza, nećaka Giovannija Bentivoglie, i Angele
Borgia-Lanzol, nećakinje Aleksandra VI. (Pismo od 30. listopada 1502.)
20 O razrušenim tvrđavama vidjeti: Vladar, XX, i
Rasprave ... , II, 24.
21 U pismu Desetorici od 13. srudenoga 1502. Machiavelli se pokazuje i kao vješt obavještajac, jer daje potpunu
informaciju o snazi Valentinove vojske i o njezinim zapovjednicima.
22 Jean de Foix, grof de Candale i vikont Nar?onne. On i Cesare bili su oženjeni sestrama.
. . ,.
..
23 Paolo Vitelli je također uhvaćen na prijevaru. Firentinski komesari pozvah su ga u Cascmu, UVJenvst ga pnJe
toga u svoju blagonaklonost i zahvalnost za uspješnu kampanju.
.
. . .
. .
24 Francesco de Loris, biskup Perpignana, nećak navarskog kralja. Bio Je taJmk 1 blagaJmk pape Aleksandra VI.
Postao je kardinal 1503, a umro je 1506.
18

359

Vitellozzo, Pagolo Orsini, vojvoda od Gravine i Oliverotto pođu njima u susret, neka
dvojica stave u sredinu jednoga od tih - odredivši svakome njegova čovjeka- te da ih
doprate sve do Sinigaglie i ne dopuste da odu sve dok ne stignu do vojvodina stana i
ondje ne budu uhićeni. Zatim naredi da se sva njegova vojska, konjanička i pješačka,
koja je brojila više od dvije tisuće konjanika i deset tisuća pješaka, okupi sutradan u
zoru, kraj Metaura, rijeke udaljene od Fana pet milja, i da ga ondje čeka. Pošto se dakle
posljednjeg dana prosinca sastao s ljudima na Metauru, uputi naprijed oko pet stotina
konjanika, za njima pošalje sve pješake, a iza njih krenu on sam sa svom ostalom
vojskom.
Fano i Sinigaglia su dva grada u Markama, na obali Jadranskoga mora, udaljeni
jedan od drugoga petnaest milja; tako da su onome koji kreće prema Sinigagli s desne
strane brda; a podnožja im se kadšto toliko približuju moru da između njih i mora
ostaje vrlo uzak prostor; a tamo gdje se p.ajviše povlače, razmak ne doseže dvije milje.
Grad Sinigaglia udaljen je od podnožja tih brda tek nešto više nego što je domet luka, a
od obale manje od milje. Kraj obale teče rječica 25 koja kvasi onaj dio zidina što gleda
prema Fanu. Put koji vodi do Sinigaglie prolazi dobrim dijelom obroncima brda te,
stigavši do rijeke koja teče pored Sinigaglie, skreće ulijevo, uzduž obale, a nakon
h1kometa dolazi do mosta koji prelazi rijeku i gotovo se sučeljuje s vratima koja vode u
Sinigagliu, ali ne po ravnoj crti nego poprečno. Ispred vrata je predgrađe s poljanom,
koju s jednoga kraja omeđuje riječni nasip.
Budući da su dakle vitellijevci i orsinijevci odlučili da dočekaju vojvodu i da mu
osobno iskažu počast, povukoše svoje ljude- da bi napravili mjesta njegovima- u neke
tvrđave udaljene od Sinigaglie šest milja, te u gradu ostaviše samo Oliverotta i njegovu
družinu, koja je brojila tisuću pješaka i sto i pedeset konjanika a bijahu se utaborili u
spomenutom predgrađu. Nakon što je sve tako uredio, vojvoda Valentino krene prema
Sinigagli. A kada je prvi red konjanika stigao do mosta, nisu ga prešli, nego su stali, pa
okrenuli konje, jedni prema rijeci, drugi prema poljima i ostavili u sredini slobodan put
za prolaz pješaka; 26 a oni su, ne zaustavljajući se, ulazili u grad. Vitellozzo, Pagolo i
vojvoda od Gravine u pratnji nekolicine konjanika pojahaše na mazgama u susret
vojvodi, a Vitellozzo, bez oružja, ogrnut zelenim plaštem, sav snužden (kao da sluti
blisku smrt) pobuđivao je u onih koji mu poznaju hrabrost i proteklu sreću - nemalo
čuđenje. 27 A priča se da se rastajao od vojnika kad je kretao u Sinigagliu u susret
vojvodi - kao da se posljednji put s njima pozdravlja i da je svojim vojskovođama
preporučio kuću i imetak Vitellija, a nećake je opomenuo neka. se ne sjećaju dobre kobi
svoje kuće nego srčanosti svojih otaca i stričeva.
Kad, dakle, stigoše ta trojica pred vojvodu i udvorno ga pozdraviše, on ih dočeka
prijazna lica; tu ih odmah opkoliše oni kojima je bila dužnost da na njih paze. Vojvoda
pak, videći da nema Oliverotta- on je naime bio ostao u Sinigagli sa svojim četama te ih
je rasporedio i vježbao na poljani ispred njihova tabora, uz rijeku - dade mig don
Micheleu, kojemu je bio povjeren Oliverotto, neka se pobrine da ovaj ne umakne. Stoga
don Michele odjaha naprijed i stigavši do Oliverotta kaza mu kako nije vrijeme da se
vojska drži na okupu izvan konačišta, jer će joj ga oduzeti vojvodini ljudi, i da mu zato
svjetuje da ih vrati u tabor i pođe s njime u susret vojvodi. A kada je Oliverotto izvršio
25
26

Rječica Misa.

Cijeli opis događaja, lišen literarnih ukrasa, iznesen je u Machiavelli jevu pismu Desetorici od 1. siječnja 1503.
27
U pismu od 13. siječnja 1503. Machiavelli ovako opisuje Vite!lozza: »Došao je Vitellozzo jašući na maloj mazgi,
razoružan, odjeven u crni i pohabani kaputić, zaogrnut crnim ogrtačem sa zelenom postavom ... i tko ga je vidio, ne bi
nikad bio pomislio da je to onaj koji je dvaput pokušao istjerati francuskog kralja iz Italije. I njegovo je lice bilo blijedo i
preneraženo i svakome je najavljivalo njegovu buduću smrt.«

360

taj nalog, stiže vojvoda i videći Oliverotta, pozva ga. Oliverotto mu se duboko pokloni i
pridruži se ostalima. A kad uđoše u Sinigagliu i sjahaše ispred vojvodina stana te uđoše s
njime u skrovitu odaju, vojvoda ih odmah dade uhititi. A potom uzjaše konja i naredi
da se opljačkaju vojnici Oliverotta i orsinijevaca. Oliverottovi ljudi svi budu opljačkani,
jer su bili blizu. A vojnici orsinijevaca i vitellijevaca, kako su bili daleko i slutili propast
svojih gospodara, dospješe se ujediniti i spomenuvši se hrabrosti i stege kuće Vitellija,
čvrsto sjedinjeni, spasiše se, usprkos mržnji naroda i usprkos neprijateljima. Ali
vojvodini vojnici nisu se zadovoljili pljačkom Oliverottovih ljudi, nego počeše harati po
Sinigagli. I da vojvoda nije, pogubivši mnoge, suzbio njihovu drskost, posve bi je
poharali.
A kad je pala noć i stišali se nemiri, učini se vojvodi da je došao čas da smakne
Vitellozza i Oliverotta; obojicu je odveo i dao zadaviti. 28 A pri tom ni jedan od njih nije
prozborio riječi dostojnih njihova dosadašnjega života, jer je Vitellozzo molio da
umilostive papu neka mu udijeli oprost grijeha, a Oliverotto je, plačući, svu krivnju za
uvrede nanesene vojvodi, svaljivao na Vitellozza. No orsinijevce gospodina Pagola i
vojvodu od Gravine ostaviše na životu, dok vojvoda nije doznao da je u Rimu papa
uhitio kardinala Orsinija, 29 firentinskog nadbiskupa i gospodina Jacopa od Santa
Croce. 30 A kad je stigla ta vijest, budu i oni 18. siječnja 31 u Castel della Pieve na jednak
način smaknuti.

28

U

noći između

31. prosinca i 1.

siječnja

1503. Zadavljeni su konopom koji se uvrtao

pomoću

štapa, tzv.

torcolazione, a krvnik je bio Miguel de Corella.
29

Rinaldo Orsini, nadbiskup Firence od 1474, umro 1510.
Jacopa da Santa Croce, jedan od pomoćnika Aleksandra VI, saveznik orsinijevaca, umro 1503.
31 Prema firentinskom kalendaru, nova godina je počinjala na Blagovijest, tj. 25. ožujka, pa u originalu
stoji" 18 ..
siječnja 1502. godine«.
30

361

O NAČINU KAKO SE POSTUPILO PREMA POBUNJENOM NARODU
VALDICHIANE
Lucije Furije Camilla, 1 pobijedivši narode Laci ja (koji su se mnogo puta pobunili
protiv Rimljana) i vrativši se u Rim, uđe u Senat i predloži kako da se postupi prema
zemljama i gradovima Latina. Riječi što ih je izgovorio i odluka koju je donio Senat
ovako glase, kao što ih, ad verbunil, prenosi Livije: 3 >>Rimski senatori, ono što se u
Laciju imalo postići ratom i oružjem, zahvaljujući milosti bogova i hrabrosti naših
vojnika, privedeno je kraju. Uništene su kod Prede i Apture 4 neprijateljske vojske; sve
zemlje i gradovi Latina i Ancij, grad Volščana, zauzetih silom ili nagodbom, čuvaju se
za vas 5 • Sada nam ostaje da se posavjetujemo kako da se od njih osiguramo za buduća
vremena - jer nas čestim pobunama dovode u opasnost, ili prema njima postupajući
okrutno, ili im velikodušno praštajući. Bog vam je udijelio sposobnost da odlučite treba
li ili ne treba sačuvati Laci j, te kako da se od njega osigurate za sva vremena. Razmislite,
dakle, želite li ljuto kazniti one koji su vam se predali i posve uništiti Lacij, pretvorivši u
pustoš kraj odakle ste više puta kad biste se našli u opasnosti, uzimali pomoćnu vojsku,
ili želite radije ojačati Rimsku Republiku, povodeći se za primjerom vaših predaka, koji
su dovodili u Rim one koje bijahu pobijedili. Stoga vam se sada pruža prilika da dično
povećate grad. Nego, ja vam želim kazati samo ovo: najčvršća je ona vlast gdje su
podanici vjerni i ljube svojega gospodara. A ono što se ima odlučiti, valja odlučiti brzo,
jer se toliki narodi kolebaju između nade i straha da ih treba osloboditi te neizvjesnosti
ili kaznom ili nagradom. Moja je zadaća bila da to stavim pred vaš sud; a to sam i
izvršio. Sada je na vama da odlučite ono što će biti povoljno i korisno za Republiku.<< 6
Senatori pohvališe konzulov govor, ali kako je u pobunjenim zemljama i gradovima bio
različit povod bune, kazaše da ne mogu općenito odlučiti, nego pojedinačno o svakoj
zemlji ili gradu. A pošto je konzul iznio slučaj svake zemlje, odlučiše senatori da
Lanuvine proglase rimskim građanima 7 te da im se vrate svetinje koje su im u ratu bile

oduzete. Isto tako učiniše rimskim građanima Aricine, Nomentane i Pedane; Tuskulanima ostaviše njihove povlastice, a krivnju za pobunu svališe na nekolicinu najsumnjivijih. Međutim, Veliterne okrutno kazniše, zato što bijahu drevni rimski građani a mnogo
puta su se pobunili; njihov grad bude razoren, a stanovnici preseljeni u Rim. 8 U An~ij,
da bi se od njega osigurali, poslaše nove stanovnike, prema svome naumu; te 1m
oduzmu sve brodove i zabrane da grade druge. Po toj se odluci može vidjeti da su
Rimljani, sudeći o svojim pobunjenim zemljama, pomislili da treba ili steći njihovu
vjernost dobročinstvima, ili postupiti prema njima tako da ih se nikada više ne bi morali
bojati, i zbog toga su smatrali opasnim svaki srednji put. 9 A kada su potom trebali
presuditi, pribjegli su i jednome i drugom načinu, te su nagradili one za koje su se mogli
nadati da će ih time pridobiti; a prema drugima, kojima nisu vjerovali, postupili su tako
da im ovi više nikada ne uzmognu nauditi. A potonje su postizali na dva načina: jedan je
bio taj da razore grad, a stanovnike presele u Rim, a drugi, ili da grad isprazne od
stanovnika te pošalju onamo nove naseljenike ili da ostavivši u gradu stare stanovnike
nasele toliko novih da stari ne bi mogli nikada više spletkariti ili išta smišljati protiv
Senata. A oba ta načina primijenili su i na spomenutom sudu pošto su razorili Veliterno
i poslali nove žitelje u Ancij. Čuo sam kako se govori da je povijest učiteljica naših djela,
a poglavito vladarskih, 10 te da je svijet uvijek bio nastanjen ljudima koji su imali iste
strasti i da je uvijek bilo onih koji su zapovijedali i onih koji su im služili, a jedni su rado
služili a drugi nerado, neki se opet bunili i bivali kažnjavaniY A ako tko tom ne želi
vjerovati, neka se osvrne na lanjsku pobunu u Arezzu i u svim zemljama Valdichiane,
koja je umnogome bila nalik na bunu latinskih naroda. Tu je prvo izbila pobuna, a
zatim je bila ugušena. I, premda se način pobune i njezina gušenja uvelike razlikuju,
ipak je ~lično to što je riječ o pobuni i o gušenju. Dakle, ako je istinito da nas prošla
zbivanja uče kako da postupimo, ne bi bilo zgorega da su se oni koji su trebali suditi
zemljama Valdichiane i kazniti ih ugledali i poveli za primjerom gospodara svijeta,
osobito pak u slučaju gdje vas uče upravo tome kako se imate vladati. Te kao što su oni
različito dosudili, jer ni ti narodi nisu jednako zgriješili, tako ste i vi 12 trebali postupiti,
jer ni vaši pobunjenici nisu jednako krivi. A kada biste kazali: tako smo učinili,
odgovorio bih da ste tako postupili samo u jednome dijelu a da ste propustili u
pretežnome i najvažnijemu. Smatram razboritom vašu odluku da Cortoni, Castiglioneu, Borgu 13 i Foianu 14 ostavite njihove skupštine, da im ugađate i da nastojite da ih
pridobijete dobročinstvima, jer držim da su poput Lanuvina, Aricina, Nomentana,
Tuskulana i Pedana, prema kojima su Rimljani slično postupili. Ali ne odobravam da
prema Aretincima, koji su slični Veliternima i žiteljima Ancija, niste postupili kao
Rimljani. 15 A ako je njihova odluka dostojna pohvale, vaša to više zaslužuje pokudu.
U 6. poglavlju Tito Li vije kaže iussique trans Tiberim habitare, tj. voljom naroda preko Tibe~a _naseljeni.
.
Machiavelli izvlači ovu pouku iri tiran neodlučnim postupcima Sinjorije, koja je izbjegavala deCidirane odluke 1
nastojala zadržati ravnotežu političkih snaga u Toskani između vojvode Valentina i francuskog kralja Luja XII. Vidjeti:
J. J. Marchand, Niccolo Machiavelli, I primi scritti politici, Padova, 1975.
JO Tj. svih onih koji se bave vladanjem. U modernoj terminologiji to bi značilo da je povijest učiteljica državnika.
Machiavelli prvi put uvodi Ciceronovu definiciju povijesti i nastoji se u svojim razmišljanjima uzdići do tog nivoa.
l l Po Machiavelliju, ljudska priroda je nepromjenljiva. O tome vidjeti: B. Guillemain, Machiavel, L'anthropologie politique, Geneve, 1977. Šira razrada te teze u Raspravama ... , I, 11. i 39; ~II, 43.
12 Ovdje se čini kao da Machiavelli upućuje spis gonfalonijeru Pieru Soderiniju, koji je bio poznat zbog
neodlučnosti, ali je vjerojatnije da je spis upućen Sinjoriji kao kolektivnom tijelu.
13 Borgo San Sepolcro.
14
Foiano della Chiana.
15 Machiavelli 8. rujna piše firentinskom komesaru Antoniju Giacominiju da je bolje ukloniti »dvadeset ljudi više
iz Arezza nego jednog manje, i ne treba se bojati ni potpunog ispražnjenja zemlje«. Vidjeti: P. Villari, Niccolo
Machiavelli e i suoi tempi, Milano, 1895.
8

~

1

Lucije Furije Kami!, rimski konzul, koji je 338. god. pr. n. e. porazio latinska plemena, koja su pretendirala na
podjednaka prava kao i Rimljani u latinskoj federaciji. Gradovi najbliži Rimu postali su njegovi dijelovi, a stanovnici
ostalih gradova dobili su građanska prava, ali ne i pravo glasa u narodnoj skupštini. N. A. Maškin smatra da je tako
udaren temelj latinskom građanstvu. Vidjeti: Istorija drevnego Rima, Leningrad, 1947.
2
Lat. doslovno.
3
Usp.: Tito Livi je, Ab Urbe condita historia Romae, VIII, 11-18; o tome Machiavelli govori i u Raspravama ... ,

II, 23.
4

Lokaliteti Pedum i Stura blizu Terracine.
U originalu Tito Livije: Aut vi capta aut recepta in deditionem praesidiis tenentur vestris. Vjerojatno
Machiavelli citira po sjećanju.
6

Ovo je prvi Machiavellijev spis u kojemu on citira neki povijesni izvor i temelji svoju političku analizu na
prošlom iskustvu, izlazeći iz okvira svojih svakodnevnih političkih obaveza.
7
Usp. dalje: Tito Livije, nav. dj., VIII, 14..
5

362

363

Rimljani su nekoć mislili da pobunjenike treba ili nagraditi ili zatrti, a svaki drugi put
činio im se vrlo opasnim. Meni se pak čini da vi prema Aretincima niste postupili ni na
koji od ta dva načina, jer se ne može nazvati dobročinstvom što ih svaki dan dovodite u
Firencu, što ste im oduzeli počasti, rasprodali posjede, što ih javno napadate i što ste im
u kuću doveli plaćenike. Ne može se kazati da ste se od njih osigurali ako niste porušili
zidine, ako ste gradu ostavili pet šestina njegovih žitelja, a niste onamo poslali nove
stanovnike da ih drže u pokornosti, te ako prema njima postupate tako da ćete u
budućim neprilikama i ratovima morati više potrošiti da biste sačuvali Arezzo nego da
biste se naoružali protiv neprijatelja koji na vas bude navalio. O tome ste se mogli
osvjedočiti već godine 1498, kad se grad još nije bunio niti je toliko mrzio Firencu. Ipak,
nakon što je mletačka vojska stigla u Bib bien u, 16 morali ste poslati u Arezzo -da biste
spriječili nerede- vojnike milanskog vojvode 17 i grofa Rinuccia 18 sa svojom družinom.
A da se niste morali bojati Arezza, mogli ste ih upotrijebiti u Casentinu protiv
neprijatelja, te ne biste morali maknuti Paola Vitellija 19 od zidina Pise i poslati u
Casentino; a na to vas je prisilila nepouzdanost Aretinaca i izložila vas mnogo većem
trošku i opasnostima nego što bi se dogodilo da su vam bili vjerni. Te se tako- ako
razmotrite ono što se tada dogodilo i ono što se dogodilo kasnije, i način na koji ih sada
držite - može pouzdano zaključiti: kad bi vas tko napao (a to ne dao Bog) ili bi se
Arezzo pobunio, ili bi ga uspjeli sačuvati uz tolike poteškoće to bi državu izvrglo
nesnošljivim troškovima.
Može li vas u ovome času tko napasti ili ne može, ima li koga tko pri tom računa
na Arezzo? Budući da sam čuo da se o tome raspravlja, ne želim to prešutjeti. Ali neću
raspravljati o razlozima s kojih se imate bojati vladara s one strane Alpa, nego ću
govoriti o opasnosti koja nam prijeti izbližega. Tko je imao prilike da promatra Cesarea
Borgiu, zvanog vojvoda Valentino, vidio je da se on, da bi sačuvao države koje je
stekao, nije nikada oslanjao na talijanska prijateljstva; 20 jer je uvijek malo cijenio
Mlečane, a vas još manje. Te, ako je to istina, treba da se pobrine da stekne sebi u Italiji
toliku državu da se sam svojim snagama uzmogne osigurati, a kojemu drugom moćniku
učini privlačnim svoje prijateljstvo. A ako je takva njegova nakana i ako teži za vlašću u
Toskani kao najbližom i najprikladnijom da se spoji, sa zemljama koje drži u vlasti, u
jedno kraljevstvo (a može se zaključiti da mu je takva namjera i po onome što je prije
kazao, i poznavajući njegovo častohleplje, a također po tome što se neprekidno s vama
poigravao oko nagodbe i nije nikada htio ništa uglaviti), preostaje da se vidi je li sada
zgodan čas da svoje namjere privede u djelo. I sjećam se da sam čuo kardinala
Soderinija 21 kako govori da među ostalim papu i vojvodu može pohvaliti kao velike
16
Bartolomeo d'Alviano (1455-1515), kondotjer u službi Venecije, prodro je na firentinski teritorij u pomoć
Pisi, koju su opsjedale firentinske trupe.
17
Ludovico Sforza, zvani Moro, vladao je Milanom od 1494. do 1500, pozvao je francuskog kralja Karla VIII u
Italiju, ali ga je svrgnuo njegov nasljednik Luj XII. Umro je kao zatočenik u Francuskoj, u dvorcu Lys St. Georges kod
Bourgesa 1508.
18
Rinuccio da Marciano, kondotjer u službi Firence.
19
Paolo Vitelli je vodio firentinsku vojsku u opsadi Pise (1498-1499), ali su ga Firentinci optužili zbog
neodlučnosti i smaknuli 1499, pošto s,u ga uvukli u zamku (vidjeti Machiavellijevo pismo kancelaru Luke).
2
Cesare Borgia je računao na naklonost Francuza, koju je na kraju uspio i dobiti. Međutim, Machiavelli je
Borginu pokušaju da uspostavi jedinstvenu državu suprotstavio kratkovidnu firentinsku politiku potčinjavanja manjih
gradova firentinskoj dominaciji, pri čemu mu je izmakla vizionarska alternativa stvaranja jedinstvenog teritorija kao
temelja moderne države, kao što se dogodilo u Francuskoj ili Španjolskoj. Tommasini zato naglašava da je ovaj spis,
prije svega, retrospektivan, dok će tema o jedinstvenoj državi na području Italije sazreti tek u Vladaru. Vidjeti:
N. Tommasini, La vita e gli scritti di Niccolo Machiavelli nella lora relazione col machiavellismo, Roma, 1883.
21
Nadbiskup Francesco Soderini (1453-1524), brat gonfalonijera Piera Soderinija, Machiavellijev prijatelj i
poslanik kod Cesarea Borgie 1503. u Urbinu. Tom prilikom Machiavelli je obavljao dužnost njegova sekretara i pisao je

ljude stoga što su poznavatelji prigode i umiju je odlično iskoristiti. 22 A to mišljenje
potvrđuju uspjesi što su ih postigli okoristivši se povoljnom prilikom. Kada bi trebalo
raspravljati o tome je li sada prikladno vrijeme da udari na vas, kazao bih da nije; ali
budući da vojvoda ne može čekati sigurnu priliku, jer mu preostaje malo vremena s
obzirom na kratkoću papina života, morat će iskoristiti prvu priliku koja mu se pruži i
predati dobar dio svoje stvari sudbini.

°

364

depeše koje je Soderini potpisivao. Imenovan je kardinalom u lipnju 1503, pa na osnovi toga F. Chabod zaključuje da
ovaj spis nije pisan prije lipnja 1503. ni poslije kolovoza te godine, kad je umro papa Aleksandar VI, koji se ovdje
spominje kao još živ. Vidjeti. F. Chabod, Il segretario fiorentina, u knjizi: Scritti sul Machiavelli, Torino, 1964.
22 Vidjeti: Vladar,
VII.

365

neugledni i mladi ljudi, i to nakratko; 8 a kako nisu rješavali nikakva važna pitanja, nije
ni mogla postati uglednom.
U toj državi nije bilo dobro uređeno ni to (imalo je znatne posljedice) što su
privatnici sjedili u vijećima koja su raspravljala o javnim poslovima. Time je rastao
ugled privatnim građanima a opadao javnima; a također se smanjivao ugled i utjecaj
magistrata, što je protivno svakom državnom poretku. 9 Najveći je pak nedostatak te
vlade to što narod u njoj nije imao svojih predstavnika. A sve to uzrokovalo je česte
nerede te da je, kako napomenuh, vanjski ratovi nisu prisilili na jedinstvo, 1 Firenca bi
propala mnogo brže nego što je propala. Nakon toga uzdigla se Cosimova vlada, koja
se više priklanjala monarhiji nego republici; a to što je potrajala dulje nego prva, dva su
razloga: prvo, uspostavljena je uz oslonac na narod; 11 drugo, njome su upravljala dva
razborita čovjeka, kao što bijahu Cosimo i Lorenzo, njegov unuk. 12 Ipak ju je uvelike
oslabljivala to što su mnogi morali raspravljati o onome što je Cosimo sam želio izvršiti,
te je stoga ovaj više puta došao u opasnost da je izgubi; a to je bilo uzrokom čestih
sporova i čestih izgona dok napokon ta država zbog nesretna događaja kakav je bio
prolazak kralja Karla nije propala. 13 U gradu je nakon toga ponovno uspostavljena
republika, ali nije bila uređena tako da bi se mogla održati; jer uređenje nije zadovoljavalo težnje svih građana, a s druge strane, nije bilo načina da se kazne. 14 To je bilo tako
daleko od prave republike te se doživotni gonfalonijer, da je bio mudar i opak, lako
mogao domoći kneževske vlasti; a ako je bio dobar i slab, lako je mogao biti protjeran,
na propast cijele te države. 15
A kako bi predugo potrajalo da se nabroje svi razlozi toga, spomenut ću samo
jedan: jer gonfalonijer, ako je bio dobar, ne bi imao uza se nikoga tko bi ga mogao
zaštititi, a ako je bio opak, ne bi imao nikoga koga bi mogao ili obuzdavati ili kazniti.
Razlog što su sve te vlade bile manjkave, jest taj što su provodile reforme, ne radi
općega dobra nego da bi ojačale i osigurale vlastitu stranku. A ta sigurnost nije nikada
postignuta, jer bi uvijek jedna stranka ostala nezadovoljna, te bi postajala vrlo
djelotvornim oružjem za onoga tko je želio promijeniti vladu.
Preostaje nam sada da iznesemo kakva je bila država od 1512. godine do danas 16 i
koje su joj bile slabosti i snaga. Ali kako je riječ o nedavnim i svima poznatim
zbivanjima, neću o tome govoriti. Nego, kako je istina da je zbog vojvodine smrti 17 i ta
država propala te stoga treba razmišljati o novim oblicima vladavine, čini mi se da ne
mogu pogriješiti ako, da bih pokazao svoju vjernost prema Vašoj svetosti, 18 kažem ono

°

DISCURSUS FLORENTINARUM RERUM POST MORTEM IUNIORIS
LAURENTH MEDICES 1

. Razl_~g z?og ~ojega je Firenca često mijenjala oblik vladavine jest taj što u njoj
mkada mJ~ bilo_ m republike ni kneževine koje bi imale ona svojstva što im, svakoj
na~os~, pn-!'adaju. Ne može se naime smatrati čvrstom ona kneževina gdje se postupa
po_ zelJama Jednoga, a odlučuje suglasnošću mnogih; niti može potrajati takva republika
gdje se ne udovoljava onim težnjama, koje, ako ostanu neispunjene, dovode do propasti
republika. 2 A da je to istina, može se vidjeti po vladama koje je Firenca imala od 1393.
~o danas. I počevši od reforme što ju je te godine proveo Masa degli Albizzi, 3 vidjet
~erno da. se tada gradu želio dati oblik republike kojom upravljaju optimati; i da je
Imala tohko nedostataka te se nije održala više od četrdeset godina; 4 a bila bi potrajala i
ma~je da nisu usli!edili ratovi s Viscontijevima, koji su je držali sjedinjenom. 5 Nije
valJalo, ~eđ~_ostahm, _to što su se javne dužnosti davale na dulje vrijeme, gdje je lako
moglo b1t1 pnJevar~, a 1zb~r se mogao pokazati lošim, 6 a kako ljudi brzo mijenjaju ćud
te .?d dobnh postaJu opakima, a s druge strane su građani birani na položaje za dulje
vr~eme, _moglo se l~ko dogoditi da -~zbor bude dobar, a okolnosti nastupa na položaj
lose. Os1m toga, mkakav strah mJe odvraćao velikaše od strančarenja koje vodi
prop~s~i države .lK tomu je Sinjorijaimala premalen ugleda preveliku vlast, je/je bez prava
n~ ~m~~v ~?gl~ ras~o.la~ati životom i imetkom građana i sazivati narod u skupštinu. Stoga
?l~) OriJa ~IJe bila zast1tmcom države, nego bi postajala oruđem njezine propasti kadgod bi
JOJ se_ k~Jl ugle~an građanin nametnuo ili je prevario. Na drugoj pak strani, kako smo
kazah, 1mala Je malo ugleda, a nije ga mogla ni steći, jer su u njoj često služili

8

Sinjorija je bila na dužnosti samo dva mjeseca.
U ovom odlomku Machiavelli lucidno zapaža razliku između vlasti i moći, o čemu će politologija progovoriti
tek nakon četiri stoljeća. Usp. njegov Sommario delle case della Citta di Lucea (Pregled rukanskih događaja) i
Rasprave . .., III, 28.
10
Tj. ratovi protiv Viscontijevih.
11
Medičejci su se u borbi protiv velikaša često oslanjali na narod, sazivajući masovne zborove (parlamente) u
. -knttcmm SituaciJama: 1434, 1458, 1465, 1480. i 1512. Savonarola je u svojim propovijedima upozoravao narod da onaj
tko saziva narodni "parlament« želi mu, zapravo, oduzeti vlast.
12
Cosimo, zvani Il Vecchio (Stari), vladao je nakon povratka iz egzila, 1434, do svoje smrti, 1464. Lorenzo
Veličanstveni je naslijedio svog oca Piera, koji je umro 1469, i vladao je do 1492. Naslijedio ga je sin Piero.
13
Godine 1494._ Piero Medici je protjeran iz Firence, pošto je francuski kralj Karlo VIII (1483-1498) upao u
..
IrahJu 1 osvOJIO P1su 1 Llvorno, kao savezmk milanskog vojvode Ludovica Sforze, zvanog Moro.
14
Uspostavljena je republika po Savonarolinu receptu, koji je smatrao da vlast treba vršiti Veliko vijeće.
.
Mach1avelh smatra da Je glavna slabost takve republike bila u srednjim rješenjima i u nedovoljnom autoritetu državne
vlasti.
15 Kao što se i dogodilo Pieru Soderiniju.
16
Tj. od pada Soderinija do 1520. godine.
17
Lorenzo Medici, urb inski vojvoda, preuzeo je vlast od svog strica Giuliana i vladao od 1513. do svoje smrti, 4.
.
.
svibnJa 1519. Machiavelli je njemu posvetio Vladara,
18
Papa Lav X (Giovanni Medici).
9

1

Rasprava-~ firentinskim događajima nakon smrti Lorenza Medicija Mlađega. Nakon smrti Lorenza Medicija,

unu~a Lorenza Vehcanstvenog (1492-15~2), ko)l Je nakon restauracije Medičejaca 1512. bio nada porodice, Firencom

Je u 1me pape Lava X (GwvanmJa MedlC!Ja) zavla~ao njegov namjesnik, kardinal Giulio, sin Giuliana Medicija (kasnije
papa pod 1menom Klement VII). G~uhano Je pokusao otup1t1 oštricu opozicije prijedlogom reforme državnog uređenja.
Pozva~! su mno~I.,ugledm g_rađam da_yodne~u sv~je prijedloge, a među njima i Machiavelli, kojega je u to doba
Flrentmsk_o sveuc1hste unaJmllo da nap1se poVIJest Firence, na preporuku samog kardinala Giulija. Machiavelli je spis
1pak uputiO glav1 porodice - Lavu X.
2
U ovom spisu Machiavelli pokušava još jedanput pomiriti Soderinijevu liniju s interesima Medičejaca, a protiv
opasno st! da nakon odlaska Lorenza dođu na vlast optimati, koji su i nakon Soderinija bili zakratko zavladali gradom.
3
Maso degh Alb!ZZI Je b10 vođa flrentmske oligarhije koja je 1382. došla na vlast, a Maso je 1393. uspostavio
.
d1ktatorsku vlast. Usp.: Ftrentinske povijesti, III, 25-27.
4
Oligarhijska vlada pala je 1434. godine, s povratkom Cosima Medicija iz egzila. Usp.: Firentinske povijesti, IV,
33.
5
Milanski nadbiskup Giovanni Visconti vodio je od 1350. do 1352. rat s Firencom zbog posjeda Bologne, a
.
tzmeđu 1390. l 1402. Firenca Je ratovala s milanskim vojvodom Gian Galeazzom Viscontijem.
6
Izbor na Jav~e _funkcije obavljao se izvlačenjem imena iz torbe, a do tih imena ("liste kandidata") dolazilo se
. .
taJmm glasanJem u V!Jec!ma.
7
Tj. nikakva vlast nije mogla držati na uzdi velikaše, iako im je formalna vlast bila ograničena.

366

367

što mi je na pameti. Ponajprije ću iznijeti mišljenje mnogih drugih ljudi onako kako mi
se čini da sam ih čuo raspravljati. Zatim ću dodati svoje; a ako pri tom budem griješio,
neka mi Vaša svetost oprosti, jer mojim riječima više upravlja ljubav nego razbor.
Kažem, dakle, kako neki sude da se ne može utemeljiti sigurnija vlada od one koja
je postojala u doba Cosimovo ili Lorenzovo, a neki drugi bi željeli da ona bude šira. 19
Govore, dakle, oni koji bi željeli vladu sličnu Cosimovoj, da se stvari lako vraćaju svojoj
naravi; te da stoga- budući da je Firentincima u naravi da štuju Vašu kuću, da uživaju
one blagodati kojima ih je nadarivala, da ljube ono što njoj bijaše omiljelo, i pošto su se
na to navikavali čitavih šezdeset godina20 - nije moguće da im se, vidjevši isti način, ne
vrati isto nagnuće; i misle da može ostati malo onih koji bi imali suprotne sklonosti, i da
bi se ti malobrojni, neprijazno prema njima postupajući, lako mogli onemogućiti. A tim
razlozima dodaju pri jeku potrebu, dokazujući kako Firenca ne može ostati bez vladara.
A kako je nužno da ga ima, mnogo je bolje da bude iz one kuće koju su Firentinci
naučili štovati, nego da, zato što ga nemaju, žive u pometnji, ili pak, želeći ga imati, da
ga uzmu iz koje druge kuće, manje ugledne i manje plemenite.
Protiv tog mišljenja odgovaram da je takva država opasna već i samo stoga što je
slaba. 21 Jer, ako je Cosimova država imala u ono doba onoliko slabosti koliko sam ih
netom nabrojio, danas bi ih takva država podvostručila, jer su gradovi i građani i
vremena drukčiji nego što su bili nekada, te je, ponajprije, nemoguće osnovati u Firenci
državu da bude slična nekadašnjoj a da se održi.
Kao prvo, onoj su državi bili prijatelji svi građani, 22 a ovoj su neprijatelji. Oni
građani 23 nisu nikada u Firenci imali vladu koja im se činila pravedni jom nego ta, a ovi
su upoznali jednu koja je više pripadala građanima i kojom su bili zadovoljniji. U to
vrijeme u Italiji nije bilo ni vojske ni sile kojoj Firentinci, čak i da su -sami, ne bi mogli
svojim oružjem odoljeti. A danas, budući da su u njoj Francuzi i Španjolci, treba da
jednome od njih budu prijatelji, a ako se dogodi te jedan izgubi odmah postaju plijenom
pobjednika, 24 što se tada nije događalo. 25 Građani su bili navikli da plaćaju mnoge
namete, a sada su se, ili s nemoći, ili s nenavike, posve od toga odučili; a ponovo ih na to
navikavati, mrska je i opasna stvar. Medičejci koji su tada vladali, jer su bili othranjeni i
odgojeni zajedno sa svojim građanima, ponašali su se s tolikom neusiljenošću te su zbog
nje bili obljubljeni; a danas su se toliko uzvisili, te pošto njihova veličina prelazi gradske
međe, 26 ne može biti ni one prisnosti, te stoga ni one obljubljenosti. Te tako, ako se
razmotri ta različnost ljudi i vremena, ne može se više pogriješiti nego vjerujući da se
tako različitom gradivu može utisnuti isti oblik. I ako su tada, kako je već kazano,
svakih deset godina dolazili u opasnost da izgube državu,2 7 sada bi je zasigurno izgubili.
I neka ne vjeruju da je istina da se ljudi lako vraćaju starom i uobičajenom načinu
19

Pristaše Velikog vijeća, što su ga Medičejci ukinuli nakon dolaska na vlast.
Tj. od 1434, kada se Cosimo vratio iz egzila, do smrti Lorenza Veličanstvenog, 1494. Usp.: Firentinske
povijesti, VIII, 36.
21
Machiavelli hrabro odbacuje model medičejske vlade i pokušava zaobilaznim putem navesti papu na
uspostavljanje republike.
22
Tj. republici kakva je uspostavljena 1494. i prije nego što je ispoljila kasnije slabosti.
23
Firentinci u doba Cosima i Lorenza.
2
~ Kao što se dogodilo nakon bitke kod Ravenne, 1512. godine.
20
M~chiavelli uvažava politiku ravnoteže kojom je Lorenzo Veličanstveni uspijevao držati tadašnje velesile
Francusku, Spanjolsku i Njemačku daleko od Italije. Međutim, intervencija iz 1494. znači kraj labilne ravnoteže, i otada
je Italija plijen velikih sila.
26
Tj. izlazi izvan okvira »građanskog poretka« (vivere civile). Machiavelli ni ovdje nije uočio mogućnost
prelaska »građanskog poretka«, tj. komunalnog uređenja u modernu državu na nacionalnom planu. Vidjeti:
P. Anderson, Lineages of the Absolutist State, London, 1974.
27
Nakon deset godina istekao je mandat Baliji, tj. Ovlasti, koja je bila osnovana radi predlaganja reorganizacije i
reforme komunalnoga političkog sistema.
20

368

života, jer to se događa samo onda kad se stari način života sviđa više od novoga; a
kada se sviđa manje, vraćaju mu se samo ako ih tko na to prisili i toliko u njemu ustraju
koliko traje ta prisila.
Osim toga, premda je istina da Firenca ne može ostati bez poglavara i da _bi, kada
bi se poglavar birao iz redova privatnih građana, više voljela da bude iz kuće
Medičejaca, nego iz ijedne druge; ipak, bira li se iz redova javnih ličnosti, uvijek će se
više sviđati takav poglavar, uzet iz bilo kojeg mjesta negoli privatna osoba. 28
Neki pak smatraju da se država ne može izgubiti ako ne bude napadnuta izvana, te
misle da će uvijek imati vremena da se sprijatelje s onim tko bi ih mogao napasti. U
t.')me se ljuto varaju: jer se ponajčešće prijateljstvo ne sklapa s onim koji je moćniji,
nego s onim kojemu je tada zgodnija prilika da te napadne ili kojemu te više priklanjaju
ćud i nagnuće. A lako se može dogoditi da taj tvoj prijatelj izgubi i da, zato što je
izgubio, bude prepušten milosti pobjednika, a da ovaj ne bude želio s tobom nagodbe,
ili stoga što nema više vremena da je ugovara, ili zbog toga što te zamrzio zato što si bio
prijatelj njegova neprijatelja. 29
Lodovico, milanski vojvoda, bio bi se nagodio s francuskim kraljem Lujom XII, da
je mogao. 30 S njim bi bio sklopio nagodbu i kralj Federico, da je uspio. 31 I jedan i drugi
izgubili su državu, jer se nisu mogli nagoditi. A bezbroj te neprilika može spriječiti da se
nagodiš. Zato, ako se sve to razmotri, ne može se takva država nazvati sigurnom ni
postojanom kad ima tolike razloge za nepostojanost; te se stoga i ne može sviđati Vašoj
svetosti ni njezinim prijateljima.
Što se pak tiče onih koji bi željeli vladu širu nego što je sadašnja, odgovaram: ako
se ne proširi tako da postane dobro uređenom republikom, ta širina će poslužiti da se
što prije upropasti. A kada bi oni pojedinačno izložili kako bi željeli da se to učini, ja bih
im pojedinačno odgovorio, ali kako govore općenito mogu im odgovoriti samo
općenito. Jedino želim da to što ću kazati bude dovoljno. A vrlo su jasni razlozi s kojih
osporavam Cosimovu državu i ovu, tvrdeći da se nijedna država ne može urediti tako
da bude postojana ako nije prava monarhija ili prava republika, jer su sve vlade, koje se
nalaze između te dvije manjkave. Naime, kneževina 32 ima samo jedan put k svome
nestanku - da se spusti do republike; a tako i republika ima samo jedan način da
propadne - to jest da se uzdigne do monarhije. Države koje se nalaze između te dvije
imaju dva puta: mogu se uzdizati do monarhije, ili pak spuštati do republike; te su zbog
stoga nepostojane. 33
Ne može, dakle, Vaša svetost, ako želi osnovati u Firenci stalnu državu, na svoju
slavu i na dobrobit svojih prijatelja, urediti drugo negoli pravu monarhiju, ili pak
republiku koja bi imala sve potrebne dijelove. Sve drugo je uzaludno i vrlo kratka
vijeka. Što se tiče monarhije, neću o tome posebno raspravljati, kako zbog poteškoća da
se osnuje, tako i stoga što nedostaje onaj koji bi je mogao osnovati. 34 A Vaša svetost
treba da zna da se u svakom onom gradu gdje vlada velika jednakost među građanima
ne može urediti monarhija, osim uz najveće poteškoće; a u gradu gdje vlada nejedna28

Tj. pripadnik jedne od moćnih porodica.
Firentinci su se previše pouzdali u svog saveznika Luja XII, i zbog toga je pala republika. Machiavelli,
međutim, smatra da je tada bila moguća nagodba s pobjednicima, Španjolcima. Vidjeti: Rasprave ... , II, 27.
30 Luj XII je naslijedio
Karla VIII i protjerao s vlasti Ludovi ea Sforzu, koji je pozvao Karla VIII u pohod na Italiju
i sam postao, ironijom sudbine, žrtva svoje diplomatske intrige.
31 Federico I Aragonski, napuljski
kralj (1496-1501), izgubio je rat protiv Francuza i Španjolaca i morao se odreći
svojih pretenzija. Usp.: Rasprave ... , II, 27.
32 U originalu principato, ali Machiavelli
ovdje aludira na monarhiju. Usp.: Vladar, I pogL
3 3 Usp.: Rasprave ..., I, 2.
34 Dvadesetogodišnji Lorenzo
nije ostavio direktnih potomaka, osim kćeri Caterine (1519-1589),-koja će kasnije
postati francuska kraljica, udajom za Henrika II.
29

24

N. Machiavelli, IZABRANO DJELO I

369

kost među građanima ne može se pak urediti republika. Jer, da bi se mogla urediti
republika u Milanu, gdje vlada velika nejednakost među građanima, trebalo bi najprije
oslabiti sve tamošnje plemstvo i izjednačiti ga s ostalima; jer, među njima ima toliko
onih koji se ističu nad drugima da zakoni nisu dovoljni da ih obuzdaju, nego je
potreban živ čovjek i kraljevska vlast da ih suzbije. 35 Naprotiv, tko bi želio monarhiju u
Firenci gdje postoji velika jednakost, trebao bi najprije uvesti nejednakost, i proglasiti
mnoge plemićima darovavši im ljetnikovce i dvorce, 36 te bi oni zajedno s vladarom
oružjem i uz pomoć svojih pristaša držali u vlasti grad i čitavu pokrajinu. Jer vladar
sam, ako nema uza se plemstvo, ne može podnijeti teret monarhije. Stoga je potrebno
da između njega i općinstva 37 bude neko sredstvo koje mu pomaže da podnosi taj teret.
To se vidi u svim državama u kojima vlada kralj, poglavito pak u francuskom
kraljevstvu; plemići vladaju narodom, knezovi plemićima, a kralj knezovima. Ali kako
je osnovati monarhiju gdje bi pristajala republika a republiku gdje pristaje monarhija
težak pothvat, nečovječan i nedostojan svakoga tko želi da ga drže dobrim i milosrdnim, neću više raspravljati o monarhiji, nego ću govoriti o republici. I stoga što je
Firenca vrlo prikladna da uzme taj oblik, i zbog toga što se čuje da je Vaša svetost tome
vrlo naklona; i misli se da to odgađa, jer bi željela naći takvo uređenje po kojemu bi
njezina vlast u Firenci ostala velika, a njezini prijatelji38 živjeli ondje sigurno. A kako mi
se čini da sam smislio što treba, želio bih.da Vaša svetost upozna tu moju misao da bi se,
ako je u njoj išta dobra, njome okoristila i mogla po njoj također spoznati kolika je
moja vjernost Vašoj svetosti. I vidjet će kako se u ovoj mojoj republici njezina vlast ne
samo održava nego i raste; njezini prijatelji žive poštovani i sigurni, a svi ostali
građani 39 imaju očitog razloga da budu zadovoljni.
Smjerno molim Vašu svetost da ne kudi i ne hvali ovaj moj govor a da ga prije
cijeloga ne pročita; a isto tako je molim da je ne uznemiri kakva promjena u upravi, jer
gdje stvari nisu dobro uređene, što manje ostaje staroga to manje ostaje lošega.
Oni koji uređuju republiku, treba da uzmu u obzir tri različite vrste ljudi koje se
mogu naći u svakome gradu: to jest prve, srednje i zadnje. I makar u Firenci vladala ona
jednakost o kojoj sam govorio, ipak su u njoj neki uznosite duše, te im se čini da
zaslužuju da imaju prednost pred drugima. 40 A njih valja, kad se uređuje rep'ublika,
zadovoljiti; ni iz kojeg drugog razloga nije propala prijašnja država, nego stoga što nije
udovoljila njihovu častohleplju.
A takvi se ne mogu zadovoljiti ako im se ne podari
republike, koja bi čast godila njihovoj taštini.

čast

prvim položajima

Ne može se podariti čast prvih položaja u firentinskoj državi ako Sinjorija i vijeća
zadrže isti oblik kakav su imali do sada. Jer, s obzirom na način kako se biraju, u njima
ne mogu sjediti ozbiljni i glasoviti ljudi, osim vrlo rijetko, pa treba dostojanstvo države
ili smjestiti niže i staviti ga malo postrance, ili ga prenijeti na privatne osobe, što je
suprotno svakom političkom poretku. Stoga je potrebno ispraviti taj način i ujedpo
zadovoljiti najveće častohleplje u gradu. A to se može postići ovako:
35

Usp.: Rasprave ... , I, 55.
Odnosno uzvisiti ih na položaj feudalnih gospodara.
37
U originalu l'universale, tj. svi građani, zajednica.
38
Pristaše Medičejaca.
39
Opet u značenju: cijela zajednica. Vidjeti 37. bilješku.
40
Machiavelli misli na aristokrate koji su, po njemu, pokazali svu svoju nesposobnost kao vladajući sloj.
Suprotno njima, on ističe političku sposobnost građanske klase koja se uzdigla do političke kvalificiranosti vršeći javne
poslove u Velikom vijeću.
36

370

Potrebno je ukinuti Sinjoriju, Komisiju osmorice i Dvanaestoricu dobrih ljudi, 41 a
umjesto njih, da bi se uzvisila vlada, imenovati šezdeset i pet građana koji su navršili
četrdeset i pet godina, pedeset i trojicu za Veliko vijeće, a dvanaestoricu za Malo vijeće;
oni neka doživotno upravljaju na sljt>deći način:
Treba postaviti gonfalonijera pravde na dvije ili tri godine ako se ne želi da se
izabere doživotno; a preostalu šezdeset i četvoricu građana valja podijeliti na dva dijela:
jedan dio neka vlada s gonfalonijerom godinu dana, a drugi dio druge godine; i tako
neka se susljedno izmjenjuju, držeći se spomenutog reda, a svi zajedno neka se zovu
Sinjorija.
Neka se trideset i dvojica građana podijele na četiri dijela, a u svakom neka budu
osmorica; a svaki dio neka sjedi s gonfalonijerom po tri mjeseca u palači 42 , neka
upravlja kako je uobičajeno i neka vodi sve one poslove koje danas obavlja Sinjorija
sama, a uz to neka s ostalom trideset i dvojicom rješava sve ono što danas rješavaju
Sinjorija, Komisija osmorice i vijeća - koja se ukidaju. A ovo, kako kazah, neka bude
prvo poglavarstvo i prvo tijelo države. A ako se dobro razmotri taj poredak, razabrat će
se da je njime vraćeno dostojanstvo i ugled poglavarstvu države; i vidjet će se da bi
ozbiljni i ugledni ljudi uvijek sjedili u najvišim tijelima i ne bi bilo potrebno da se u
državne poslove miješaju privatnici (o čemu sam već govorio), što republiku vodi u
propast, jer bi trideset i dvojica koji te godine ne bi sjedili u upravi mogli vijećati i voditi
poslove. 43 A Vaša svetost tako bi mogla postići da prvi put budu izabrani svi njezini
prijatelji i pouzdanici. Nego' prijeđimo sada na druge državne poslove.
Mislim da je potrebno - kad već postoje tri vrste ljudi, kako se prije napominje da u republici isto tako postoje tri stupnja, a ne više. Stoga smatram da je potrebno
ukinuti sva ta vijeća što su neko vrijeme stvarala pometnju u Vašem gradu; a bila su
osnovana ne zato što bi bila potrebna radi dobrog upravljanja državom, nego da bi se s
pomoću njih namirila što više građana; i to u onome što nije ni u čemu bilo na dobrobit
grada, jer su se svi, uz pomoć stranaka mogli potkupiti.
Ako se, dakle, želi svesti republika upravo na tri dijela, mislim da je potrebno·
ukinuti Sedamdesetoricu,44 Vijeće stotine,45 Narodno i Općinsko vijeće, 46 umjesto svih
njih ustanoviti vijeće dviju stotina građana koji su navršili četrdeset godina; četrdeset od
njih za Malo vijeće, a sto i šezdeset za Veliko, u koje ne bi mogao ući nitko od šezdeset i
petorice. I neka se imenuju doživotno i nazovu Vijećem izabranih. A to vijeće, zajedno
sa spomenutom šezdeset i petoricom, neka obavlja sve one poslove i ima sve one ovlasti
kojima danas raspolažu spomenuta vijeća, koja bi se uslijed toga ukinula. To neka bude
drugi stupanj države; a neka ih sve izabere Vaša svetost. A da bi se to provelo i da bi se
održao i uredio spomenuti poredak i oni o kojima će potom biti riječ, te poradi
sigurnosti Vaše vlasti i vlasti prijatelja Vaše svetosti, neka Vašoj svetosti i preuzvišenom
kardinalu Mediciju47 dade u pitanjima uprave toliko ovlasti za života obojice koliko
ima cio firentinski narod.
41

Institucija Dvanaestorice dobrih ljudi (Boni Homines), uspostavljena 1321, postepeno je devalvirana i ostala
bez ovlaštenja. O političkom uređenju Firence vidjeti: Firentinske povijesti, II knj.
42
U sjedištu vlade, Palazzo Vecchio.
43
Posebnu ulogu u političkom sistemu Firence imale su pratiche, tj. komisije sastavljene od uglednih građana,
koje su pozivane da dadu svoje mišljenje o različitim pitanjima, a posebno o vanjskim poslovima.
44
Vijeće sedamdesetorice razvilo se iz Balije, tj. Ovlasti, koju je Lorenzo 1480. godine proširio na sedamdeset
članova, s mandatom od pet godina i š