You are on page 1of 4

Smijeh i strah

Josip UAREVI
Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov ivot i stvaralatvo nose u sebi mnotvo
elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatielju, oaranost, ali i
odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela
(najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburkoga ciklusa, a zatim komedije
Revizor te romana Mrtve due) Gogolj je proglaen ocem ruske proze, tvorcem
realizma u ruskoj knjievnosti (s osobitom darom za realistiku satiru), piscem koji
je emancipirao rusku knjievnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u
pravcu koji e joj polovicom 19. stoljea osigurati elno mjesto u europskome i
svjetskom knjievno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritiari, na elu s
Visarionom Bjelinskim i Nikolajem ernievskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi
su ga s ne manjim arom proglaavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim
karikaturistom, izdajicom koji zasluuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir.
Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat e poetkom 20. stoljea u
stajalitu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska knjievnost, u cjelini, Gogoljeva
negacija, borba protiv njega. Naime, ruski su itatelji, po Rozanovu, prihvatili
mrtve due kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga narataja
narataja hodajuih mrtvaca te su zamrzili taj narataj. Zbog svoje genijalne i
zloinake klevete Gogolj je zaslueno kanjen patnikom i nesretnom smru, ali
je njegovo stvaralatvo na negativan nain utjecalo na razvoj ruskoga drutva:
Upravo od Gogolja zapoinje u naem drutvu gubitak osjeaja za stvarnost, ba
kao to od njega zapoinje i odvratnost prema njoj.
Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inae zaetnik shvaanja da je Gogolj genijalan
socijalno-satiriki knjievnik koji stvara u duhu naturalne kole, u relativno kratku
razdoblju stubokom promijenio miljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta
hvalio Gogoljevo knjievno stvaralatvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih
mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optuio dotad hvaljena pisca da je
propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natranjatva,
panegirist tatarskih obiaja.
Iz reenoga nudi se zakljuak da je u samu Gogolju bilo neto to je u kritir
izazivalo radikalno suprotne reakcije.

(N)i romantiar (n)i realist


Kompleksnost Gogoljeve poetike moda najvie dolazi do izraaja pri pokuaju da
se njegovo stvaralatvo ugura u neku od knjievnopovijesnih ladica. Tu su obino
u igri dvije stilskoformacijske kategorije romantizam i realizam, ali bi se s
obzirom na satiriku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve due,
1842) moglo govoriti i o Gogoljevu prikljuku na klasicistiku satiru (koja je, kao
to je poznato, bila jedan od dominantnih anrova u klasicizmu i
prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljskoodgojna protega ne samo njegovih knjievnih djela nego i sveukupna
intelektualnoga angamana (pisma, kritike, eseji, pokuaj sveuiline karijere).

Dakako, racionalistika motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je


zamijenjena mesijanistikim i propovjednikim intencijama (osobito u zavrnici
njegova djelovanja).
Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantike i
zrele odnosno realistike radove. Iako u prvima prevladavaju romantiki elementi
poput fantastike, hiperbolinosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz
folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, obiaja
(Veeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio 1831, drugi dio 1832; Mirgorod,
1835), ipak gogoljolozi ve u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realistike
odnosno socijalnokritike (satirine) elemente (npr. u pripovijestima kao to su
Koija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovi s Ivanom
Nikiforoviem). Na slian se nain u realistikim djelima mogu pronai elementi
romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagorinost Kabanice, povijesna
idealizacija Tarasa Buljbe koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu,
iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim duama).
Ako dakle u razliitim stvaralakim fazama nalazimo i romantike i realistike
elemente, ne znai li to da Gogolj nije ni romantiar ni realist, pa bi zapravo
trebalo tragati za takvom poetiko-stilistikom pozicijom koja nadilazi logiku
binarnih knjievnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa
sigurnou moe ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.
Po shvaanju Jurija Manna, jednoga od vodeih ruskih gogoljologa, Gogoljeva
realistika sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga ivota zapravo je
skrivanje bezdana obinoga. Ordinarnost ivota varljiva je ona u sebi skriva
ponore fantastinoga, stranoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i
fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj,
dohvatnoj stvarnosti to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do
grotesknoga i hiperbolinoga napuhivanja detalj, koji tako postiu supstancijalnu
i znaenjsku autonomnost, to rezultira nepredvidljivou, somnabulnou,
fantazmagorinou (Nos). Pritom je naelo kretanja (kinetizma), kojemu su
podvrgnuti likovi i cjelokupan sie, postavljeno izvan i iznad likova i radnje
(fatalno djelovanje vie sile), to zbivanju pridaje karakter mehaninosti,
beivotnosti, sluajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti
(osuenosti).
Umrtvljenost kao konaan uinak svekolike dinamike najoitija je u zavrnoj sceni
Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina
ljudi zahvaena jednom kritinom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu,
preuzeo iz slikarstva tonije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova.
Drugim rijeima, konstrukcijsko naelo slike preneseno je na teren komedije.
(Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Pukina, inae Gogoljeva
knjievnoga idola, svrava masovnom zaleenom i zastraujuom scenom:
Narod uti.) U povijesti ruske drame Revizor je vaan po tome to je unio jo
najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima fantazmagorina
osoba laljiva utjelovljena podvala, kako je sam Gogolj okarakterizirao
Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lanoga

revizora, tj. varalice), a drugo Gogolj odustaje od tradicije kanjavanja poroka,


odnosno od scenskoga finala kojim se razrjeuje (dokida) krizna situacija.
Nita manje metafizian ni zloslutan (iako moda neto manje drastian) oblik
konanoga umrtvljivanja siea jest motiv dosade, koji je takoer tipian za
Gogolja. Rije je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini to dolazi na kraju
prie. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim
upuivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu zavrna
reenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovi s Ivanom
Nikiforoviem: Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!
U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smru glavnoga lika, tj. s
aktivnou utvare umrloga Akakija Akakijevia Bamakina, koji iz onostranosti
zahtijeva ispravljanje nepravde uinjene na ovome svijetu.
Sloenost Mrtvih dua
Roman Mrtve due, objavljen kao prvi svezak zamiljene trilogije, najvee je,
najsloenije, najsavrenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je
potresla svu Rusiju. Sloenost se oituje ve u pokuaju da se djelo anrovski
specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu odreuje kao poemu: iikovljevi
doivljaji, ili Mrtve due. Poema. Takva odredba upuuje na autorovu namjeru da
prikae drutveni i prostorni totalitet onoga to on zove Rus (a to mi na hrvatski,
ne razlikujui pojmove Rus [pjesniki, mitski, simboliki prostor svih Istonih
Slavena] i Rossija [imperijalna dravna tvorba Velikors, najvea drava na
svijetu u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogreno prevodimo kao
Rusija). Osim toga naziv poema moe upuivati na osobni, lirski, angaman
pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije oituje u tzv. lirskim
digresijama. (U nas se prouavanjem odnosa lirskih digresija i grotesknosatirinoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve due
aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana
svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su due sve to zajedno i nita od toga jer
je sinteza, odnosno cjelina, uvijek via od svojih sastavnica.
Ve spominjano naelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se oituje kao
prepletanje biznisa (poduzetnitva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja
vraga kao trivijalnosti, polosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli,
morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).
Mrtve due nameu pitanje o naravi realizma (ili realizma) koji se obino
pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s knjievnopovijesnoga motrita
govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne kole
(koja je zastupala stajalite da knjievnost treba oponaati i analizirati prirodu,
odnosno zbilju, a ne poput romantiara izmiljati svjetove). Tu protegu
moemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u to se dobro
uklapa stajalite da njegova zrela djela imaju socijalnosatirinu, raskrinkavajuu
ulogu. Ruska kritika 19. stoljea, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati
(ernievski, Dobroljubov, Pisarev), itala je Gogolja u tome kodu. Tek su
knjievnici, kritiari i filozofi s poetka 20. stoljea (Merekovski, Berdjajev, Bjeli,

a zatim i Nabokov) obratili vie pozornosti na drugu protegu Gogoljeva


stvaralatva na ono to bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili
jednostavno simbolikim realizmom. U tome je kontekstu moda najvanija
Gogoljeva misao kako je osnovni cilj knjievnosti ismijati vraga: Ve se odavno
trsim samo oko toga da se poslije mojega djela ovjek do mile volje ismije nad
vragom. Ali to ismijavanje vraga, koje kree od drutvene i karakterologijske
trivijalnosti (polost), obre se u neto udno i strano (Merekovski). O tome
svjedoi i ova Gogoljeva opaska: Kada sam Pukinu poeo itati prva poglavlja
Mrtvih dua [...], Pukin, koji se uvijek smijao za mojega itanja (ta on je bio velik
poklonik smijeha), postajao je sve mraniji i mraniji, a napokon se sasvim
smraio. Kada je pak itanje zavreno, progovorio je tjeskobnim glasom: Boe,
kako je tuna naa Rusija [Rossija]! Mene je to zaudilo. Pukin, koji je tako
poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmiljotina.
Tada sam shvatio to znai stvar uzeta iz due, i uope duevna istina, i u kakvu
uasavajuem obliku moe ovjeku biti predoena tama i zastraujua odsutnost
svjetlosti. Od tada sam ve poeo razmiljati kako da ublaim teki dojam to su
ga mogle izvriti Mrtve due.
Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u
osnovni kriterij umjetnike istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje
vraga obre se u ismijavanje ovjeka, drutva, Rusije i to, na neki nain, od
strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvanijih djela
morao svaki put bjeati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga
dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teko optuivali
za klevetu domovine (ili, u svakome sluaju, drave). A sm Gogolj vjerojatno je
bjeao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove
umjetnike vizije