Znanstveni skup o Huseinu Husagi Ćišiću Kupite avion i provozajte se s hafizom Sulejmanom Bugarijem Intervju – Nedžad Hodžić Feđa

Šehović - Poruke koje vrijede za sva vremena Ma, tko to skreće s Alijinog puta Kako se Hrvatska branila u Bosni

SADRŽAJ
SADRŽAJ
UVODNIK “Zajedništvo” obučeno u unifomu srpske vojske ...................................... 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić Suradnici: Mirsada Begović Amela Handanović Edina Smajlagić Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH)

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Posljednji bošnjački pjesnik tariha .............................................................. 4 Odgovornošću protiv sljepila na različitost ............................................... 7 Ljubav između Allaha i ljudi ..................................................................... 10 Znanstveni skup o Huseinu Husagi Ćišiću ............................................... 13 Nove knjige Naska Frndića i Emsuda Sinanovića ..................................... 17 Reis Čaušević i šejh Hafizović .................................................................. 20 Prezimena kao znakovi postojanja .......................................................... 25 Kupite avion i provozajte se s hafizom Sulejmanom Bugarijem .............. 27 Molim te, zapiši – uspjeti kao pisac i gradonačelnik ................................ 29 “Jelde, bolan, kako bi bilo dobro poslati ga u Potočare” ......................... 31 INTERVJU – NEDŽAD HODŽIĆ “Nemamo ni jedan razlog da savijamo kičmu ili obaramo pogled, a imamo ih tisuću da budemo ponosni” .................................................. 33 KULTURA Iznenađenje na Mesneviji u Jajcu ............................................................. 38 Dinamičan i šaren organizam iranskih filmova ......................................... 39 Okrugli stol o braći Idrizović ................................................................... 41 “Bilmez” – novi roman Fadila Hadžića .................................................... 43 Poruke koje vrijede za sva vremena ........................................................ 45 BOSANSKI BAROMETAR Dodik sve nervozniji ................................................................................ 47 Vjetar u leđa ustavnoj reformi ................................................................. 48 Ma, tko to skreće s Alijinog puta ............................................................. 50 Sulejman Tihić porazio Bakira Izetbegovića ............................................ 52 Američka podrška jedinstvenoj BiH ........................................................ 54 ŽIVJETI ISLAM Povijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije ............................. 56 POVRATAK U BUDUĆNOST Djevojka s obrazom ................................................................................ 59 MURSELOV ŠEGISTAN Matak ispaljen na koti 23A ili kako se Hrvatska branila u Bosni .............. 61 VREMEPLOV Muhamedova slika u Splitu ...................................................................... 63

2

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 20 kuna Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje

J O U R N A L

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Novi Pazar: Isa-bega Isakovića hamam (fotografirao: Senad Nanić)

UVODNIK Uvodna riječ

“Zajedništvo” obučeno u uniformu srpske vojske
Filip Mursel Begović
“Lepa Brena je publici u sarajevskoj Zetri poklonila tri sata vrhunske glazbene zabave i odlične atmosfere, a Zetra je bila prepuna i u transu.” Ove napise moglo se proljetos čitati po raznim medijima, od Vardara pa do Triglava. Nakon objavljivanja fotografija na kojima pozira u uniformi vojske Republike Srpske, protiv Breninog nastupa u Sarajevu najglasnije je bilo Udruženje boraca “Zelene Beretke”. Pjevačica, koju mnogi pamte po spektakularnom spuštanju helikopterom na pozornicu, očekivano je podijelila javnost u dva tabora - na one koji su sa oduševljenjem pozdravili njeno gostovanje u Sarajevu i one koji su se protivili njenom pjevanju u gradu koji je bio pod trogodišnjom opsadom. Ipak, usprkos brojnim kritikama, nekada megapopularna pjevačica održala je koncert u Sarajevu i nastavila svoju turneju koncertima u Banjaluci, Tuzli i Mostaru. U lipnju je nastupila u zagrebačkoj Areni i slični prosvjedi branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata pratili su i njen nastup u Hrvatskoj. Brenin grijeh je odijevanje uniforme agresorske vojske u kojoj je 1993. došla u poharanu Bosansku Posavinu, u Brčko, grad u kojem je nekad živjela. U emisiji “Nedjeljom u dva” ispričala je srcedrapateljnu priču kako je išla izbaviti oca, a ne pjevati vojsci tzv. Republike Srpske. Iako je po toj priči spašavala ljudski život i zbog toga odjenula odoru koja navodno nije vojna nego ona u kojoj je snimala spot, činjenice govore drukčije. Oni koje “slučaj Brena” zanima arhivirali su te fotografije i dobro pamte Brenu u odori agresorske vojske. Svjedoci iz Semberije navodno tvrde da je Fahreta obišla linije s najzloglasnijim komadantima te vojske. Većinu ovih informacija prenio je hrvatski tjednik Arena koji inače naginje žutom tisku i jeftinim senzacijama da bi se nakon toga slike širile medijima poput kakvog turbo folk refrena. Slike i spot koji se mogu naći na internetu neosporno svjedoče da je Brena svoje obline smjestila u četničku odoru i oko toga nema spora. Nema spora i oko toga da u spotu pod nazivom “Ljubav je”, koji je snimila za propagandne svrhe srpske vojske, nosi srpsku uniformu i onu ozloglašenu crvenu beretku pod kojom su po Bosni ubijali najveći zločinci koje ta zemlja pamti. Uz to spot promovira spremnost srpskih vojnih postrojbi koje na zvukove glazbe spremno skaču na gotovs u nekoj vojarni. Pitamo se koliko je nevinih ljudi srpska vojska zaklala dok je slušala pjevušenje Lepe Brene i njene pjesme “Ljubav je”. Pitamo se kako je moguće da Bošnjaci, usprkos svih jasnih slika koje su obišle medije, i dalje hrle i u transu slušaju Fahretu Jahić u Zetri. I ne samo nju jer sluša se i četnička udavača Svetlana Ražnjatović - Ceca, zatim Stojanka Novaković Stoja, Rada Adžić - Dara Bubamara, Seka Aleksić, Jelena Karleuša... i tako u beskraj jer zvjezdama nove turbo folk generacije kao nema kraja. Nema kraja ni našoj gluposti ili bolje bi mogli reći neukusu. Možemo shvatiti da netko sluša takvu glazbu, ali nejasno je da je takav (ne)ukus jači od osjećaja ljudskog dostojanstva. Da nije bilo Breninog oblačenja u srpsku uniformu moglo bi se reći da je njeno pjevanje sasvim mehka verzija današnjeg turbo folka i da je ona kraljica ukusa naspram gore spomenutih pjevačica. Također, veliki dio pjevača starije “novokomponirane” narodne muzike ostaju i dalje popularni, kao što su Dragana Mirković, Lepa Lukić, Mile Kitić, Šemsa Suljaković, Miroslav Ilić i drugi. Međutim, koliko je znano, nitko od njih nije oblačio odoru srpske vojske. Zašto onda neki Bošnjaci i Hrvati hrle na Brenine koncerte? Njene pjesme bude uspomene na ono divno doba zajedništva raspjevane Jugoslavije kada je Fahretino bedro i poprsje označavalo eros napretka bivše države, a ona je iz sveg glasa pjevala “ja sam Jugoslovenka”. Mnogi su maštali da urone u njene bujne obline i zaborave na stvarnost uz napjev “bum, Cile, bum”. U onoj dekadentnoj fazi Jugoslavije, kada su popustili lanci socijalističkog samoupravljanja, dakle osamdesetih godina prošlog stoljeća, Fahretina obnažena slika visila je po gotovo svim šoferskim kabinama, rudarskim nastambama, željezarama i brodogradilištima, postolarskim radnjama, tvornicama papra i olovaka, potajno su na nju slinili tzv. intelektualci radničke klase, ali i pritajeni četnički vojvode, ma, jednostavno bila je nacionalna ikona. Uz to postala je i glumica u hit serijalu “Hajde da se volimo”. Tih vremena nostalgično se sjećaju naše “narodne mase” i to je jače od slike kokete u srpskoj uniformi. Što reći nego da je (ne)ukus pobijedio i da će, ne dao Bog, opet netko pjevati “Hajde da se volimo” dok nas deportiraju ili kolju. Možda će se Fahreta tada opet zaklinjati Allahom i nama bošnjačkim ovcama pjevati jedan od svojih hitova iz prijeratnog repertoara: “Hej Šeki, Šeki, tako ti Allaha, dovest ću te Šeki do prosjačkog štapa”. Ima u tome nekog izazova, rekli bismo, jer eros ide uz tanatos odnosno smrt. Kolju nas, a mi se sjetimo bedra i poprsja Fahrete Jahić koja je davno postala srpska snajka. Napokon, priznajmo, Fahreta je oduvijek bila samo Lepa Brena, stoga osmjeh od uha do uha s crvenom srpskom beretkom na glavi, čini se, nikoga nije posebno začudio. Uostalom, uz ovaj tekst ide i sporna Brenina slika, pa sami prosudite, a što se zvuka tiče, jednog hita ćete se i sami sjetiti.

3

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige rahmetli hafiza Kjamila ef. Silajdžića

Posljednji bošnjački pjesnik tariha
Ismet Isaković
U sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 19. veljače 2009. godine promovirana je knjiga “Tarihi”, rahmetli hafiza Kjamila ef. Silajdžića, posljednjeg bošnjačkog pjesnika tariha. Na promociji su govorili Nedžad Latić, Ervin Jahić i muftija Ševko ef. Omerbašić, a tekstove izabranih tariha čitao je Filip Mursel Begović, zamjenik glavnog urednika “Preporodovog Journala”. ska karijera započela je Silajdžićevim savjetom koji je odredio da ide u Rudo. Pritom mu je savjetovao da mora više raditi na svom kiraetu. “Nisam ga poslušao jer nisam shvaćao ozbiljno njegove riječi. Kada sam 1969. godine otišao na studije u Libiju, na fakultetu sam zatekao njegova sina Harisa. Pitao sam ga da li i na fakultetu zahtijevaju bolje poznavanje Kur’ana. Rekao mi je da smo mi Jugoslaveni najbolji poznavatelji Kur’ana. Upravo zahvaljujući rahmetli profesoru generacije đaka Medrese kojima je predavao ovaj predmet bili su poznati na fakultetima kao vrsni poznavatelji Kur’ana”, rekao je Omerbašić. Često je dolazio u Zagreb na natjecanja učača Kurana, a kod učenika naročito je insistirao na idgamima i izharima. Pritom je mnogo puta ponavljao hadis Božjega poslanika: “Jao ga se učaču koga Kur’an proklinje.” Treba naglasiti da rahmetli profesor Silajdžić nije bio samo vrsni poznavatelj Kur’ana. On je bio vrsni poznavatelj islama, a što je pokazivao kroz džumanske hutbe u Gazi Husrev-begovoj džamiji, ali i na satima Kiraeta. “Uvijek je govorio sa stankom, jer ništa napamet nije govorio. Imao je krupan muški glas koji nas je dizao iz letargije. U istinu smo ga uvažavali više nego smo ga se plašili i to zbog njegovih ljudskih i moralnih kvaliteta. Kad bi ga susretali čuli smo kako poluglasno uči Kur’an, pa smo ga zbog toga i zbog insistiranja na idgamima prozvali Gunne”, rekao je Omerbašić. Podsjetio je da je u dva ili tri navrata bio predsjednik Ocjenjivačkog odbora Natjecanja učača Kur’ana, što je za zagrebačko natjecanje bila velika čast i što mu je dalo veći rejting. Naime, hfz. Silajdžić bio je u samom vrhu poznavatelja Kur’ana, i to ne samo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Jako se radovao zagrebačkom Natjecanju učača Kur’ana i znao je zasuziti zbog činjenice da je Islamska zajednica u Hrvatskoj preuzela obvezu organizacije te odgovorne svečanosti. “Posljednji puta rahmetli prof. Silajdžić boravio je u Zagrebu za vrijeme ratne 1993. godine kada je iz Sarajeva preba-

Život i rad hafiza Silajdžića
Na početku promocije prisutnima se obratio muftija Ševko ef. Omerbašić, koji se zahvalio Nedžadu Latiću iz Sarajeva, uredniku “Bosančice” i predsjedniku Bošnjačke narodne stranke, što je odlučio promovirati vrijedne zapise rahmetli prof. Kjamila Silajdžića. Omerbašić je naglasio da, koliko je njemu poznato, nitko do sada nije u stihovima, s puno topline i osjećaja poštovanja opisao odlazak na ahiret poznatih ljudi iz krugova uleme, te zabilježio one događaje za koje je autor smatrao da ih vrijedi zabilježiti. Ovaj jedinstveni književni žanr i način bilježenja prošlosti imat će svoga mjesta u općoj bošnjačkoj i muslimanskoj književnosti. “Mislim da je dobro ostaviti svima koji požele pročitati ove stihove da sami donesu zaključak o njihovoj vrijednosti. Ja bih ovoga puta želio dio ove promocije posvetiti autoru, jer kao njegov dugogodišnji učenik osjećam potrebu oteti ga zaboravu, što on bez ikakve sumnje zaslužuje. Kada sam davne 1956. godine došao u prvi razred Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, predmet kiraeta Kur’ani kerima predavao je poznati hafiz i tada jedini Kurrahhafiz Asim ef. Sirćo. Iako vrlo sposoban i cijenjen hafiz, sa učenicima Medrese nije imao uspjeha zbog svoje blagosti prema nama. Svi smo odreda zlorabili tu njegovu osobinu i tri godine skoro da nismo ništa naučili. Kada smo na početku četvrtog razreda čuli da nam dolazi novi profesor Kiraeta, jako smo se zabrinuli znajući šta znademo. Raspitivali smo se kod njegova sina Harisa da li je strog, da li zahtjeva puno. Ozbiljno smo shvatili da je došao kraj neodgovornom ponašanju prema ovom

4

J O U R N A L

najvažnijem nastavnom predmetu. Još i danas se sjećam prvoga sata s novim profesorom. Nekoliko dana prije toga užurbano smo učili Kur’an nastojeći da nadoknadimo propušteno, ali očito nije išlo. Novi profesor od nas je zatražio da učimo što najbolje znademo, ali i to je bilo tako traljavo da nam je na kraju sata rekao kako je razočaran našim znanjem i da ako želimo imati pozitivnu ocjenu, morat ćemo se truditi iz petnih žila. Shvatili smo to kao prijetnju, koju su još više pojačavali profesorovi brkovi i njegova strogost čak i prema rođenom sinu, u koju smo se nekoliko puta uvjerili”, rekao je Omerbašić. Naglasio je da je rahmetli profesor Silajdžić bio vrlo škrt u ocjenama, što je učenike natjeralo da Kiraet shvate vrlo ozbiljno, upravo onako što je on predstavljao u nastavnom planu Medrese. Međutim, unatoč njegovoj strogosti i ozbiljnosti koju je odavao u svakom trenutku, učenici su ubrzo upoznali i njegovu ljudsku, humaniju stranu po kojoj se razlikovao od ostalih profesora. Kada bi doznao da je neki učenik dopao teške materijalne i financijske krize, pozvao bi ga u stranu i dao mu novaca zahtijevajući od njega da nikome ne govori o tome. Dok je bio profesor Kjamil Silajdžić je obavljao i dužnost vjersko-prosvjetnog referenta u Starješinstvu Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Omerbašićeva imam-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
čen u Zagreb da bi otišao u Istanbul, gdje je i umro. Već tada je bio dobrano ugroženog zdravlja i teško je komunicirao s okolicom. Unatoč poodmakloj starosti i dalje je izgledao dostojanstveno i ponosno, po čemu je bio poznat. Iako smo mnogo čega znali o njemu i njegovom životu, nismo znali da piše ove “Tarihe”. Zato sam se iznenadio kada sam knjigu dobio. Iako odavna na Ahiretu, profesor nas je još jednom iznenadio. Tko bi rekao, tako tih da smo ga često molili da nam ponovi što je rekao, profesor je pisao stihove koji znače i više od poezije. Ti su stihovi zapravo povijest”, zaključio je muftija Omerbašić. vantnu tradiciju te nam vraća dostojanstvo pamćenja”, rekao je Ervin Jahić. Nedavno je izašla knjiga koju je izdao “Konektum”, koja je zapravo antologija tariha Bosne i Hercegovine. Te dvije knjige se nastavljaju jedna na drugu i pomažu Bošnjacima da popune vlastito pamćenje, ontološki manjak. Pritom se Jahić osvrnuo na situaciju u BiH i naglasio da su Bošnjaci postali uvjetovani ljudi s uvjetovanom kulturom. “Istodobno tarihe smatraju epitafima istočne renesanse. O čemu je zapravo riječ? Dok se npr. Hrvati služe talijanskim jezikom, Bošnjaci u to vrijeme, zbog stjecaja političkih okolnosti u osamansko vrijeme, pišu na više jezika. To je pluralna jezična situacija. Pritom želim reći da je to bio nevjerojatno obrazovan svijet, što svjedoči o tome koliko je bila široka mjera iskustva različitih civilizacijskih kodova, u ovom slučaju orijentalnog”, rekao je Jahić i podsjetio da riječ tarihi znači historija, događaj. To su lirske forme koje su pisane o najrazličitijim situacijama ukupnog bošnjačkog pogleda na svijet i djelovanja unutar nekog vremena. “Osim što su oni korišteni kao epitafi – kao nabožna poezija u situacijama kada su pisani na nišanima i tabutima, oni su posljedica stećkovne tradicije kada su bogumili pisali svoje zapise umrlim ljudima. Nakon toga u islamsko vrijeme tarihi su obično imali stanoviti ili kur’anski ili hadiski ili tarikatski sadržaj, gdje su kazivali nešto o čovjeku. Uglavnom ono esencijalno, dakle svodeći ga na temeljnu karakteristiku i molili Allaha da mu olakša kabur, da mu se duša preseli rasterećena i da mu se oproste grijesi”, rekao je Ervin Jahić. Poanta je u tome da se napravi kratak siže, zapis o čovjeku kao što čini hafiz Silajdžić i na kraju stiha stvara se kronostih. Stvara se takva stihovna situacija u kojoj brojčana vrijednost kur’anskih harfova daje situaciju da se zabilježi godina preseljenja merhuma na Ahiret. Pritom postoji šest vrsta tariha. To zahtjeva iznimnu vještinu, iznimno poznavanje metričkih i ritmičkih struktura jezika. Osim što su ispisivani na turbetima i nišanima, tarihi imaju svoj materijalni ekvivalent, što znači da kaligraf mora na kamenu, željezu ili drvetu ispisati krasopis arapskih harfova. Osim umrlima, oni su ispisivani i o rođenju ili vjenčanju nekoga. Kategogizacija tariha bila bi sljedeća: tarihi na nišanima i turbetima, tarihi na građevinama (džamije, tekije, medrese). Svaki od pisaca tariha pokušao je i sebe uvremeniti, interpolirati u tekst. Postoji enormna količina tariha o vodi i zem-zem vrelu. Poznato je da kod muslimana postoji kult vode jer život počinje i završava s vodom. Musliman pet puta dnevno tijelo umiva vodom da bi klanjao i komunicirao s Allahom dž.š. Česme, hamami, šadrvani i ćuprije također imaju tarihe. “Važno je reći da je tarih spomen obilježje, lirski medaljon koji je pokušavao posvjedočiti unatoč prolaznosti ljudskog života o stanju jednog vremena, stanju jednog doba. U nekolicini tariha bolje se može suditi o vremenu – političkim i ekonomskim okolnostima, te se radi o vjerodostojnoj slici vremena u kojoj je živio. Ljudi neprekinuto zapisuju tarihe od 15. stoljeća unutar divanske književnosti, preko alhamijado pa do pisaca poput Skendera Kulenovića, premda se nije pridržavao formalnih obrazaca. Pisani su tarihi o najrazličitijim situacijama: pri dolasku na vlast, odlasku na vojne pohode, odlasku na hadž, pri čemu se bilježila jedna živa i vitalna historija. Nije pretjerano reći da su tarihi pisana historija i istodobno kulturna povijest. Dakle, oni su svjedočanstvo duha vremena i ljudi koji su tada živjeli”, rekao je Ervin Jahić. Govoreći o knjizi hafiza Silajdžića rekao je da se radi o dirljivim posvetama ljudima, prvenstveno alimima (znanstvenicima, učenim ljudima) i dobrotvorima. U njegovim tarihima nalazi se enormna količina altruizma, čovjekoljublja te oduživanje kroz tekst dragim sjenama ljudi. To su uglavnom merhumi, pri čemu je prisutna vrlo suptilna i sugestivna nježnost prema tim ljudima koji su ovjekovječeni u tim tekstovima. Vještina slaganja stihova na arapskom jeziku je imponira-

Tarihi kao književna forma
Ervin Jahić, pjesnik, glavni urednik časopisa “Poezija” i urednik izdavačke kuće V.B.Z., govorio je o tarihima kao književnoj formi, koja pored sevdalinki, ilahija i kasida zauzima posebno mjesto u bošnjačkoj kulturi. “Tarihi počesto mnogo više govore o izvanliterarnim stvarima nego o literarnim – više o totalitarizmu ideologija i stanju u kojem se nalazio bošnjački narod. Tarihi spadaju u tzv. divansku književnost koja je crpila i uzimala iz perzijske književne tradicije”, rekao je Jahić i naglasio da je hafiz Silajdžić bio posljednji bošnjački pjesnik tariha. To je uglavnom bila poezija pisana arapskim pismom obično na turskom jeziku, a ponekad i na perzijskom i arapskom. “Knjiga “Tarihi” skida kulturnu paučinu, vraća stvari na svoje mjesto. Naprosto nas podsjeća na veliku i značajnu, estetski rele-

5

Ervin Jahić, Filip Mursel Begović, muftija Ševko Omerbašić, Nedžad Latić i Mirza Mešić

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
juća i nevjerojatna, dajući sukus identiteta tim ljudima. Uspio nas je lirski punovrijedno i esteski upoznati s osobinama čovjeka o kojem piše. Jahić je zaključio da se u knjizi nalaze spomeni i posvete ljudima, pri čemu su tarihi puno šira priča. Oni ulaze u svaku domenu čovjekove egzistencije. naša divanska, orijentalna književnost davno zamrla i da nam preostaje samo da je, kamičak po kamičak, vadimo iz mutnina Vremena, u Sarajevu je, krajem 20. stoljeća u tišini, na arapskome jeziku, svoje tarihe ispisivao imam Gazi Husrev-begove džamije i muderris na Gazi Husrev-begovoj medresi, hafiz Kjamil ef. Silajdžić. Ali, nitko nije znao za njegove tarihe. Bar ne dok smo bili u Medresi. Oni bi Bog zna dokle ostali rasuti po brojnim nišanima i zidovima nad džamijskim vratima da sudbina nije htjela da profesor Silajdžić bude muhaffiz nekolicini budućih hafiza zajedno sa hafizom Halid ef. Hadžimulićem, koji je, svjestan i vrijednosti njegovih tariha i opasnosti koja vreba sve dragocjene rukopise, kada bi se odmarali u pauzama preslušavanja kandidata, bilježio jedan po jedan tarih koje je hafiz Silajdžić imao običaj da pročita pred svojim ahbabima, muhaffizima. Tako je, zahvaljujući mudrom i velikodušnom hafizu Hadžimuliću, mogla nastati ova zbirka. Nažalost, neki tarihi hafiza Kjamila za sada nisu nadohvat ruke; nisu se našli u ovoj zbirci”, napisao je Džemaludin Latić. Tarihi su uvijek davali torzo naše nacionalne povijesti, posebno one kulturne povijesti; oni su dragocjeni spomenik društvu koje je u Bosni formirao islam, društvu u kome se cijene pobožnost, znanje, srčanost, džometluk, merhamet, velikodušnost... To je bilo društvo brojnih vakufa, među njima i onih za siromašne djevojke, za sirotane, za nadarene đake, čak i za napuštene pse i mačke...To je bilo društvo univerzalnih vrijednosti, kako su primijetili raniji književni historiografi. “Zahvaljujući našem dragom profesoru, hafizu Silajdžiću, mi ovim tarihima vraćamo u svijest našu prvu kulturnu renesansu (druga je nastupila tačno na početku 20. stoljeća na latinici), našu zaboravljenu divansku književnost i, u isto vrijeme, od zaborava trgamo velikane naše kulture u drugoj polovini 20. stoljeća (Šabanovića, Dobraču, Riđanovića, hafiza Sirću, Besima Korkuta, Kjazim-ef. Hadžimejlića, Đozu, hafiza Trebinjca, dr. Smajlovića...). Svaki će istraživač i analitičar našeg društva u ovim tarihima moći rekonstruirati to društvo i vrijeme u kojima je islam preživljavao vjerovatno najteža desetljeća svoga bitisanja na ovim prostorima. Neka je rahmet duši našem profesoru, hafizu Kjamil ef. Silajdžiću, posljednjem bošnjačkom pjesniku tariha. Neka mu Kur’an-i kerim bude drug u njegovoj kaburskoj kućici, nurom obasjanoj”, napisao je Džemaludin Latić, njegov učenik.

Predgovor Džemaludina Latića
Džemaludin Latić, Silajdžićev učenik je u predgovoru knjige napisao da u arapskom jeziku tarih označava historiju, povijest, nadnevak, godinu, hroniku, ljetopis, datiranje... U korijenskom trileru, iz koga je derivirana ova imenica, stoji ideja nečega što prolazi, a za čim se čezne: erh (kh); ereha jerehu – čeznu-ti, osjećati. U višestoljetnoj bosansko-hercegovačkoj i bošnjačkoj pjesničkoj tradiciji tarihi su jedna od najprisutnijih lirskih formi. Prethodi im tzv. stećkovska tradicija (Mehmedalija Mak Dizdar), epitafi ispisani “na našem čistom narodnom jeziku i bosančicom, kako je to uobičajeno na stećcima, a bilo je i domaćeg pisma, glagoljice”, u ranoj fazi primanja islama na ovim prostorima. Kultna bošnjačka i bosanskohercegovačka knjiga već spomenutog pjesnika i istraživača, Maka Dizdara, pod naslovom “Stari bosanski tekstovi”, najuvjerljivije govori o ovoj našoj tradiciji. Latić, koji je prepjevao Silajdžićeve tarihe s arapskog, naglasio je da, za razliku od srednjovjekovnih, predislamskih epitafa, tarihi su gnomski zapisi, hronogrami, ispisani najčešće na turskome jeziku i arapskim pismom i sa datumom događaja koga bilježe. Druga kultna bošnjačka knjiga u kojoj je sabrana većina našeg blaga je “Islamska epigrafika na tlu Bosne i Hercegovine” Mehmed-ef. Mujezinovića. Osim konciznog izraza, skladnih, monorimnih bejtova (distiha) i izabranih motiva, tarihi zahtijevaju posebno umijeće: da se u tzv. ebdžed stihu domisli godina događaja radi kojeg se tarih sastavlja. To umijeće omogućeno je zahvaljujući posebnoj karakteristici arapskog alfabeta (hurufata), čija slova (harfovi) imaju konvencionalno utvrđenu brojčanu vrijednost. Na osnovu toga, pjesnici su ispisivali “potpune”, “polupotpune” i “dvostruke” tarihe, te tarih-i dževhere (one čija se godina dobiva zbirom brojčane vrijednosti slova s točkama) i tarih-i muhmele (one čija se godina dobiva zbrajanjem brojčane vrijednosti slova bez točaka). “Potpuni” tarihi su oni u kojima nema nikakvog dodavanja na riječi posljednjeg, ebdžed stiha, a “polupotpuni”

Nedžad Latić su oni tarihi u kojima pjesnik mora da istakne na koji će se način dodavanjem ili oduzimanjem jednog ili više harfova dobiti tačna brojčana vrijednost godine datog događaja. Na isti način kako su bošnjački susjedi, Srbi i Hrvati, na tuđim jezicima (latinskom i talijanskom, odnosno, ruskom i crkvenoslavenskom) ispisivali svoju renesansnu književnost, tako su Bošnjaci na turskom, arapskom i perzijskom jeziku ispisali književnost svoje “istočne renesanse”, kako je ovu našu kulturnu epohu nazvao hrvatski historičar filozofije i književnosti Čedomil Veljačić. Počevši od 1448. godine, kada je uklesan tarih za Turhan Emin-begovu džamiju u Ustikolini, pa sve do prvih desetljeća 20. stoljeća, naša tarihska tradicija dala je mnoštvo pjesnika od kojih su najpoznatiji: Muhammed Karamusić Nihadi (16. st.), Muhammed Nerkesi (17. stoljeće), Ahmed Zekić Vehbi (početak 19. stoljeća), Fadil-paša Šerifović (19. stoljeće), Muhammed Kadić Enveri (početak 20. stoljeća). Jedan je pjesnik, međutim, ne samo nadmašio sve ostale umjetnike ove lirske vrste, nego je njegovo tarihsko naslijeđe toliko raskošno, toliko umjetnički snažno, autentično, bošnjačko i bosansko, da ono svojom snagom prevazilazi granice ovog jezika i ove kulture. Riječ je o Mehmedu Guraniju Mejliju (Sarajevo, 1713.-1781.), pjesniku koji je, začuđujućom, reklo bi se neponovljivom vještinom, u tarihu zabilježio sve najvažnije događaje svoga grada i svoga doba. I taman kada smo - u svojoj kulturnoj nesvijesti, u nametnutoj nam zabrani na nacionalnu tradiciju - bili pomislili da je

6

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Može li se i kako osigurati aktivnost djece u školskim učionicama i pobuditi njihovu radoznalost

Odgovornošću protiv sljepila na različitost
Velika su očekivanja od rezultata i strategija koje će uslijediti nakon što bude provedena i analizirana anketa VBNMGZ o položaju Bošnjaka u Zagrebu Edina Smajlagić
Epidemija tzv. svinjske gripe kod srednjoškolaca – maturanata, povratnika iz Španjolske, Engleske, zatim odluka Vlade R. Hrvatske o ukidanju besplatnih udžbenika za 550 školaraca, a i prijevoza, besplatnog boravka u đačkim domovima u sljedećoj šk. godini! Teške teme. Neodgovorna je to i nekonzistentna, ad hoc odluka, a u sve smo dubljoj recesiji. No, ne bismo ovim tekstom htjeli dolijevati ulje na vatru nego koliko-toliko biti konstruktivni i optimistični. Jacques Derrida, francuski filozof i lingvist, pripadnik škole tzv. literarnog kriticizma, čovjek koji je na tragu najpoželjnijih demokratskih stremljenja Europske zajednice, nazvao bi sadašnja rješenja općedruštvene krize u hrvatskom društvu: “odgođenom demokracijom”…jer niti jedno pravo građana više nije pod zaštitom! Koncentracija vlasti, akumulacija, monopol, ukratko kvantitativni fenomeni slobodnog tržišta već su marginalizirali i ušutkali mnoge. Mjeri se samo jednim mjerilom - mjerilom novca! I kriterijima vlasti koje njime – novcem – raspolažu!

Kapital je kultura
Kapital, istina, jest kultura. On kulturu stvara, mijenja. Pa i kada je subkultura, a i (ne)kultura, kada je svoja suprotnost i destrukcija! Tako je turistički kapital i u slučajevima putnika-maturanata uvezao u “kompletu” s bolešću i niz drugačijih (ne) kultura. S najviših smo mjesta, putem javnih medija, mogli čuti priopćenja u kojima su minimalizirane opasnosti od širenja epidemije. Stara je istina da je na obale Sredozemlja (a pisao je o tome početkom 20. stoljeća francuski pjesnik P. Valery) “istim brodom dovožena roba, ideje i metode”! I filozof Husserl je o “duhovnom zemljopisu” Europe konstatirao da je “ona (Europa) sebe prepoznavala kao rt, krajnje izbočenje kontinenta, …polaznu točku za otkrića, izume i kolonizaciju…”. Nepogrešiva, dominantna, osvajačka, bešćutna Europa! U ime budućnosti donose se brzopotezne odluke! Možemo li sebi priuštiti komociju i na nedemokratske poteze zažmiriti na želju vlasti da zapravo dugogodišnju krizu ‘presijeku’ autokratskim mjerama!?

Hoće li nas mladi već sutra ‘zaskočiti’, budu li oponašali takav stil, nekim sličnim netolerantnim i nasilničkim ‘rezovima’ i odlukama?

Ima li uopće netko pravo na takvu povijesnu neodgovornost!?
J. Derrida (a o tome govori u svom ‘smjeranju prema drugom’ u knjizi “Drugi smjer”) u beskonačnoj (iredecibilnoj = nesvodivoj) ideji pravde vidi: odgovornost “za sebe”, odgovornost “prema drugome” i odgovornost “pred drugima” (institucijska drugost). Javnim diskursom, procjenom, stvaranjem vidljivim problema jedino se može postići takvu vrst odgovornosti! I upozorava da se jedinstvo ‘scene’ ili ‘središnjost’ demokratskog foruma ne smije pomiješati s jedinstvom i koncentracijom, homogenošću mase, odnosno s monopolom. Jer takav put je put ka depolitizaciji. Induciranost putem medija ili interpretacije i procjene činjenica, ma koliko eklektične i demokratične bile, usmjeravaju procjene, kanaliziraju energiju mase, /

7

športa “Ministarstvo znanosti, obrazovanja i koji ih RH selektira, podupire u tiskanju i “nudi” udžbenike učiteljima, onda odabiru za generacije novih mladih ljudi! To je i nužan diktat vlasti. Strategije u obrazovanju svake zemlje mora biti. Stvoren je proteklih godina i u RH nacionalni kurikulum, nacionalna strategija, zacrtane smjernice. Naglašena je raznolikost, tolerancija na izbor, od pojedinačnog do manjinskog (i nacionalnog i religioznog)! Valjalo bi vidjeti u kojoj mjeri će sadašnja odluka o ukidanju besplatnih udžbenika eliminirati i kurikulumski zagovor i različitosti, mogućnost izbora.
J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
pre/kidaju razgovor, a tijela i društveni pogled prilagođavaju ‘novoj fiziologiji’. Tako se kvaliteta, kultura drugih, jednostavno isključuje, postaje ‘neosvijetljena’, nečitljiva i nepristupačna. Pojednostavljeno, pasivizira se još više narod, pojedinac. Marginaliziraju i ušutkavaju pojedinačni i grupni interesi. Stoga nas i muči jedno drugo pitanje, neodvojivo od onog što se događa danas: Gube li se na taj način i posebnosti nacionalnih manjina u svoj takvoj monolitnosti, općoj presiji, nuždi? Čak i semantički “kapitalizirane” vrijednosti, pa i one nacionalne, ne moraju i ne bi trebale biti i naš izbor. Većina nas se ne može, jer nismo gospodarstvenici niti novčari, prikloniti nekoj teoriji koja objašnjava sadašnje stanje i nudi izlaze. Da je privatizacija i pretvorba u RH nezakonito provedena, mnogi su, ipak, ‘osjetili’ na vlastitoj koži ostajanjem bez posla, imovine… Da smo u dužničkom ropstvu, shvatimo već i kod urušavanja kreditnokartične kule od karata i to onog mjeseca kada dugove, koje smo plaćajući na taj način napravili, nismo u stanju i vratiti banci. Je li, kako to dramatično tvrdi ekonomist dr. Slavko Kulić (“Nedjeljom u 2”, Prvi program HTV, 19. srpanj 2009. godine) na djelu aberacija opće kulture stanovništva!? I hoće li se moći, u promijenjenim ekonomsko-socijalnim okolnostima, pokrenuti stvaranje novih dodanih vrijednosti!? Koliko će, brine nas, pri sadašnjim brzopoteznim rješenjima vlasti, opet ‘nastradati’ izbor, različitost putova rješavanja, zdrava pamet!? (Dr. Kulić, koji za sebe kaže da je i filozof, ekolog, tvrdi da će oporavak potrajati nekoliko desetljeća.) I naša će manjinska, bošnjačka, zajednica doći na još veći udar vladajuće ‘unisonosti’!? Što time poručujemo mladima!? Zato moramo govoriti i pisati o tome, propitivati se, potražiti putove izlaza. Radi dostojanstva, humanosti!

Kulturalna (ne)prepoznatljivost bošnjačkih učenika
Sigurno je da nitko ne želi, pa niti nacionalne manjine, biti tek dekor u proeuropski orijentiranom hrvatskom školstvu i papirnati zagovor o znanju kao najboljem putu u duhovno i materijalno bogatiju budućnost. Manjinski su učenici (a i učitelji) i u osnovnim i u srednjim školama RH tek djelomično prepoznati kao nosioci specifičnih kulturalnih navika i svjetonazora koji većinsku kulturu, mogu i žele, poduprijeti. Školske državne ustanove imaju golem utjecaj na formiranje njihovih osobnosti i izbora. Ipak, ne detektiraju se sustavno, ne istražuju kontinuirano utjecaji tih posebnosti (u oba smjera) i ne koriste mogućnosti i potencijali tih kulturalnih srazova i drugih različitosti. Izvan pravila, izvan naučenog i zadanog, čak i pojavnog, mladima je posebice atraktivnije, zabavnije učiti, istraživati, okušavati se i širiti granice. Avantura je to koju neobuzdana mladost, iskreno i s ljubavlju, s entuzijazmom, a i hrabrošću – damo li joj šansu, potaknemo li je i tamo gdje smo “uredili” odnose, donijeli “pravila” - može oživotvoriti još neslućena rješenja, usmjeriti na dobre putove. tičkih vlasti! Na što se danas ‘svela’ raznolikost koju smo genima i Božjom voljom “dobili” i različitost koju smo gradeći civilizacije materijalizirali, ozakonili? Razvijamo li ih, osvjetljavamo li ih sebi i drugima ili pasivno pristajemo na izbor tek TV kanala, izgled potrošačke kartice, mobilnog uređaja, pa i literature koju kupujemo u velikim robnim kućama, glazbe ‘u trendu’? Kako možemo izbjeći taj robovski ‘izbor’, umaknuti reproduciranju, robotiziranju? Nanotehnologija koja nam uvelike olakšava život sama po sebi ne pretvara nas u kiborge, oponašatelje, epigone i ‘fanove’. Zaboravljamo da inercijom, nesudjelovanjem u izboru, pristajemo na tuđu ponudu! Da se prepuštamo tržištu i marketingu! Tako je i kod izbora udžbenika. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH ih selektira, podupire u tiskanju i “nudi” učiteljima, koji ih onda odabiru za generacije novih mladih ljudi! To je i nužan diktat vlasti. Strategije u obrazovanju svake zemlje mora biti. Stvoren je proteklih godina i u RH nacionalni kurikulum, nacionalna strategija, zacrtane smjernice. Naglašena je raznolikost, tolerancija na izbor, od pojedinačnog do manjinskog (i nacionalnog i religioznog)! Valjalo bi vidjeti u kojoj mjeri će sadašnja odluka o ukidanju besplatnih udžbenika eliminirati i kurikulumski zagovor i različitosti, mogućnost izbora. Ustvrđeno je, primjerice, što treba naučiti, što se mora znati i ponavljati u ponuđenoj građi!? Latinska – da je ponavljanje majka učenja, zna se, ima ozbiljnu etičku manu (ako nema odgovornosti!): vlast, izdavač, pa i učitelji /svjesno ili inercijom/ na kraju tog lanca “odlučuju, procjenjuju” što je to što treba zapamtiti. Obrazovanje jest sve važnije za budućnost mladih, a i za odrasle; pretvorilo se u doživotno učenje i kontinuirani proces zbog brzine promjena uzrokovanih znanošću, tehnologijom i globalizacijom. Zna se da nakon 40. godine života oko 400 gena postaje gotovo neaktivno (istraživanja Harvard Medical School), a to utječe na učenje i sposobnost komunikacije. I prema studiji časopisa “Economist” koordinacija i snalažljivost na radnom mjestu smanjuje se poslije 25. godine, a drastičnije opada nakon 35. godine života. Granica za novačenja mladih talenata diljem svijeta danas se u bogatim i tehnološki razvijenim zemljama spustila na uzrast od 8, 9 ili 10 godina! I to je zorna pljuska okoštaloj školi, danak ubrzanom ekonomskom rastu i upozorenje na hitriju promjenu organizacije rada u odgojnoobrazovnim ustanovama. Može li se i kako kod djece u učionicama osigurati aktivnost, pobuditi radoznalost za, primjerice, čak i rješenja sadašnje društvene i ekonomske krize, a koja mi sada ne naziremo!? Upitah, u prošloj šk. godini, učenike koji polaze strojarske, metalske, tehničke programe što će učiniti ne nađu li posao u svojoj struci, očekujući da će biti u dvojbama te ću ih moći potaknuti na daljnje školovanje. Odgovoriše mi, sasvim ozbiljno: bavit će se švercom, preprodajom. Na stranu dječja zaigranost, neozbiljnost, nezrelost. Ta se reakcija ne smije prečuti! Ona je naš odraz, kontura što je rišemo mi stariji i prenosimo mlađima vlastitim obrascima ponašanja! Ili, još jedan primjer: u očekivanju pohvala za svoje trgovačke sposobnosti dogodilo mi se i da mi je učenik, usred predavanja, bez imalo ustručavanja (trgovački ‘konspirativno’) ponudio, povoljno, na prodaju - remen. Bilo je sličnih pokušaja i s prodajom mobitela, traperica. Djecu, kao i njihove roditelje, pritišće muka preživljavanja, pozornost nije usmjerena na učenje gradiva. Na sreću, pozitivnih je primjera mnogostruko više. Umješnost je time pedagoško-psihološka i znanje odgajatelja i učite-

8

Pravo na odgovor i izbor
Ritam kapitala nas ne bi smio zastrašiti! A niti medijska moć nije neograničena i ne potraje. Kako je i škola stup demokracije, a i ona je, eto, na zoran način kapitalom znatno osakaćena, “spas”, naš izbor, ne mora biti u onom što vlast drži ‘prihvatljivim rješenjem’ i nameće nam, diktira. I J. Derrida zaključuje: “Imamo pravo na odgovor” i potiče na inzistiranje na - odgovornosti! Fenomenalnost političkih odluka nije (a nije to nikada niti bila) mjera svih stvari. Kultura ne počinje i ne završava – danas; ona je projekt i proces…Unatoč velikoj moći također subjekata kulture: monetarnih i poli-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
lja na dodatnoj kušnji! Cijeli razred valja ‘preusmjeriti’ nakon takvog /ne/kulturnog ispada, na ono što treba naučiti, na ono što je propisano programom. Nije to ništa novo u školi, nešto čega nije bilo u povijesti školstva, bilo je i težih izbora o kojima su odlučivali učitelj, ali su jedni drugima (učenici – učiteljima) uvijek bili inspiracija i kreativni poticaj… poznavati! I - ne uvažavati našu različitost potreba! Ne mogu nam, poput onog učenika u egzistencijalnoj nevolji, kršeći gotovo sve kulturne norme, nuditi “da kupimo” nešto što nam ugrožava planirani, osmišljeni koncept napredovanja, razvoja, izgrađene tolerancije i postignutih prava. Upast ćemo tako, ako ne činimo ništa, u zamku “kombinacije” drugih, ne vlastita izbora. Posvemašnja je to, onda, demokratska hiperredukcija. Do mjere koja ugrožava i egzistencijalno. Koristeći moć medija, čujemo od gospodarstvenika i direktora konditorske tvornice “Kraš” Nadana Vidoševića, 23. srpnja 2009. godine /u 3. HTV Dnevniku/, kako nam ‘državnički’ bahato poručuje da Vlada RH ne treba pregovarati s interesnim grupama nego odlučno sniziti svima prihode!. Bešćutni kapital nikada nije imao ljudsko lice i empatije za socijalno ugrožene. Predočite si sličan nasilnički obrazac u školskoj učionici! Osjetljiva su to pitanja - kako nas moćnici, pojedince a i nacionalnu manjinu, vide, razumiju, podupiru. Valja o tome zapodjenuti žučniju raspravu. Stereotipna nerazumijevanja – tradicionalistička i konzervativna (tako i od naših, bošnjačkih, predstavnika u izvršnoj vlasti!), zaustavljaju demokratske procese, reduciraju ih, a kao krajnju konzekvencu, urušavaju i naše dostojanstvo, vjeru u zdravu moć rasuđivanja, u izbor, u identitete koji su osjetljivi na (ne)razumijevanje i (ne)toleranciju, zbog svega što jest drugačije: jezik, slika o sebi, socijalizacije drugačijih, a i na očekivanja sredine u kojoj pojedinac živi i djeluje kao i na društveno-ekonomske procese globalno. Šanse primjene manjinskih postignuća kao i devijacije i netolerantnost će, s oskudicom, vjerojatno eskalirati. Zato ni sadašnji obrasci koje prakticiraju vlasti nisu dobar primjer i uzor za oponašanje i primjenu. Autorica teksta (ako govorimo o razini J. Derridaove odgovornosti “za sebe” i “prema drugima”) nema načina izdvojiti se od činjenice da jest dio zagrebačke, školske životne sredine i okolnosti, separirati se od činjenice da je uključena – svjesno ili nesvjesno - u određeni društveni sloj i da je usvojila određena uvjerenja i vrijednosti. Eto, iz tog rakursa, osobnog povijesnog iskustva, svjetonazora (kako god to zvali) proizlazi i bojazan da su aktualni društveni obrasci i rješenja - hod unatrag i ka novim devijacijama i diskriminacijama. Stoga apeliramo na daljnju stalnu procjenu i analizu stanja bošnjačke manjine. Sigurna sam da će ih omogućiti i pokrenuta anketa Vijeća bošnjačke nacionalne manjine o položaju Bošnjaka u Zagrebu. Tako potreba za stalnim promišljanjem i djelovanjem (puno ažurnije i upornije nego dosad i s više osjetljivosti za brojne nijanse i komparacije s drugim manjinskim pitanjima!) neće ovisiti samo o najvišoj razini, o izvršnoj vlasti! Treba još više foruma i javnih rasprava, procjena stanja pa i među najmlađima. Spoznaja o vlastitom umu i postupcima, htijenjima, brojne interakcije omogućit će da lakše i sigurnije odgonetamo i tumačimo i mjerimo sadašnju i buduću praksu, stvaramo strategije za budućnost. I da bez srama, jer smo makar pokušali mijenjati i djelovati još danas, odgovorno odgajamo dostojanstvene mlade ljude pozivajući ih da nas u dobrim rješenjima i slijede.

Nasilnički obrasci
Zanimljivo je istraživanje iz 1993. godine koje je proveo dr. S. Kauffman ( engleski sveučilišni Oxford University Press; djelo: “The origins of order: Self-organisation and selection in evolution”) o tzv. (okviru) paradigmatskom prihvaćanju znanja. U svojim je radovima, na molekularnoj razini, taj znanstvenik predložio klasifikaciju naizgled neograničene raznovrsnosti bioloških pojava prema strukturama i funkcijama. Ustvrdio je, i to računalnim modelima genetskih struktura s neograničenim brojem kombinacija, da se zapravo u njima stvara red u potencijalnom kaosu. Računalni su se geni pokoravali jednostavnim pravilima upravljanja i interakcije i ostvaren je malen broj kombinacija. Razumljivo, nesmjerljivi su, neusporedivi biološki i društveni oblici i brojem i različitošću, osim, možda, kao paradigma, princip. Opet nam treba, za komparaciju, diskurs o upravljanju u školi. Ometanje nastave (disruption) pri usvajanju znanja učitelji će izbjeći općim strategijama vođenja razreda, pedagoškim znanjima i poznavanjem svojih učenika. Obrazac se takva ponašanja može primijeniti i do razine izvršne vlasti. Vlasti nas ne smiju - ne

9

u prošloj šk. godini, učenike koji polaze “Upitah, tehničke programe što će učiniti ne nađu strojarske, svojoj metalske, li posao u struci, očekujući da će biti u dvojbama te ću ih moći potaknuti na daljnje školovanje. Odgovoriše mi, sasvim ozbiljno: bavit će se švercom, preprodajom. Na stranu dječja zaigranost, neozbiljnost, nezrelost. Ta se reakcija ne smije prečuti! Ona je naš odraz, kontura što je rišemo mi stariji i prenosimo mlađima vlastitim obrascima ponašanja! Ili, još jedan primjer: u očekivanju pohvala za svoje trgovačke sposobnosti dogodilo mi se i da mi je učenik, usred predavanja, bez imalo ustručavanja (trgovački 'konspirativno') ponudio, povoljno, na prodaju - remen.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Inspirativna tribina sisačkog imama Alema ef. Crnkića o odnosu između Boga i ljudi

Ljubav između Allaha i ljudi
Ismet Isaković
Na tradicionalnoj Islamskoj tribini četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, koja je održana 5. veljače 2009. godine, sisački imam Alem ef. Crnkić govorio je o ljubavi prema Allahu Uzvišenom i Njegovoj ljubavi prema nama. Na početku predavanja Crnkić je naglasio da na ovome svijetu nitko ne može živjeti bez ljubavi pošto je život bez ljubavi prazan, nema nikakve vrijednosti niti smisla. Ljubav je nešto što pulsira čovjekov život. Srce koje nije ispunjeno ljubavlju je grubo i kameno. Kao što znamo, čovjek je biće koje se sastoji od tijela i duše, razuma i osjećanja i obje komponente čine cjelinu čovjeka. Crnkić je citirao islamskog učenjaka Ahmeda Behdžeta koji kaže kako islamsko vjerovanje počiva na dva krila, razumu i ljubavi, a ljubav je osnovna nit u svemiru. Čovjek je po svojoj prirodi (odnosno po Božanskoj prirodi) stvoren da voli i svoj potencijal ljubavi dužan je usmjeriti prena Onome koji Mu je podario osjećaj ljubavi, prema svom Stvoritelju. ša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate-miliji, draži od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah svoju odluku ne donese, a Allah neće uputiti narod koji mnogo griješi.” (EtTevbeh, 24). U ovom kur’anskom ajetu, koji je u vidu poruke i zapovijedi, Uzvišeni Allah govori o osam stvari koje ljudi vole na dunjaluku. Pritom nam poručuje kako je svijet prolazan, te kako su ovozemaljske veze lako raskidive. Ljubav treba svoj vječni Ideal, a to je ljubav prema Izvoru, prema Stvoritelju. Navedeni ajet nas ne poziva na ostavljanje svega ovoga, nego nam ovaj ajet daje poređenje, svih tih osam stvari su na jednoj strani dok se na drugoj strani nalazi ljubav prema Uzvišenom Allahu. Ako ovih osam stvari nadmaše i pretegnu nad ljubavlju prema Allahu, to znači da čovjek nema iskrenu ljubav prema Allahu. Allah Uzvišeni nam nije u ovom ajetu rekao: “Zabranjuje vam se da to volite ili nemojte to voljeti”, nego nas je pozvao na razmišljanje da promotrimo sve ove stvari – jednu po jednu i vidimo jesu li nam one draže ili Allah dž.š. “Gdje smo mi sada u odnosu na ove riječi? Ljubav prema roditeljima, supruzi, djeci, imetku - to je svojstvo koje ti je Allah dao i sjeme ljubavi u tvom srcu posadio.” Uzvišeni Allah je kroz ovaj kur’anski ajet rekao kako je temelj da voliš Allaha jer On ti je dao osjećaj da i druge voliš i da trebaš paziti da ne daš prioritet svim ovim stvarima iznad Njega. Ne smije ti novac, imetak biti razlog da zapostaviš Allaha, porodica da bude razlog da zapostaviš Allaha, da te namaz prolazi, a ti sa društvom ili si na kahvi, znači prednost daješ dunjaluku, a ne svome Stvoritelju. Prvo što je Allahov Poslanik izgovorio prilikom ulaska u Medinu, dok su ljudi držali povodac njegove kamile, bile su riječi: ‘O ljudi, volite Allaha svim srcem.’ Nemojte dozvoliti da se vaše srce ne ispuni ljubavlju prema Allahu. Sigurno se pitamo kako voljeti Allaha dž.š., što nas treba motivirati, nadahnuti. Naš Poslanik nam daje odgovor: ‘Volite Allaha zbog blagodati koje vam je podario’”, rekao je imam Crnkić i

Alem ef. Crnkić glasiti da ljubav Allaha dž.š. prema nama nije ista kao ljubav stvorenja prema stvorenjima. Imam Crnkić je naglasio da danas našu ljubav pretjerano fokusiramo ili izražavamo prema dunjalučkim blagodatima, a zapostavljamo ljubav prema Izvoru svih blagodati, prema našem Stvoritelju. Zbog prolaznih, kratkotrajnih ljubavi zaboravljamo i zapostavljamo vječnu ljubav, a vječna ljubav je samo ljubav prema Allahu dž.š. Prva ljubav koja nas najviše okupira i koju nikako nemožemo iskorijeniti iz naših srca jeste ljubav prema samom sebi. Problem je što volimo isticati samo svoje kvalitete, a one mane i loše strane znamo dobro ušminkati. Osim toga, čovjek voli imetak, bogatstvo, a ono je prolazno i relativno o čemu svjedoči ekonomska recesija. Najmoćnije svjetske banke doživjele su bankrot zbog pretjerane ljubavi ili pohlepe, gramzivosti za novcem. Čovjek voli ugled, vlast, moć, utjecaj i poziciju, što je prolazno. Crnkić je naglasio da našu ljubav pretjerano ispoljavamo prema ovodunjalučkim blagodatima. Međutim, postavlja se pitanje kolika je naša iskrena ljubav prema Allahu dž.š., da li je naša ljubav prema Allahu Uzvišenom samo obaveza ili je to samo nešto što je lijepo činiti. Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “Reci: Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja va-

10

Ljubav prema Allahu Uzvišenom
Allah dž.š. u samo jednom kur’anskom ajetu govori šta je cilj stvaranja i postojanja Njegovih stvorenja. To je kur’anski ajet kojeg često čujemo, a malo o njemu razmišljamo: “Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine, odnosno da Mi se klanjaju.” Mnogi su islamski učenjaci pokušali tumačiti ovaj kur’anski ajet. Tako npr. Muhiddin ibn Arabi, tumačeći ovaj kur’anski ajet, vjeruje da je Allah Uzvišeni stvorio ovaj svijet radi toga da bi taj svijet iskazao svoju ljubav prema Njemu, Allahu Uzvišenom. Ibnul-Kajjim na osnovu citiranog kur’anskog ajeta smatra da je Allah stvorio ovaj svijet upravo zato da bi Mu taj svijet “ibadet činio, pokoran bio, jer ustvari ibadet znači vrhunac ljubavi i njeno savršenstvo”. Postavlja se pitanje zašto Uzvišeni Allah dž.š. od nas traži da Ga volimo? Odgovor je jednostavan: samo zato što nas je On, Slavljen i Uzvišen pretekao u Svojoj ljubavi prema nama, svojim stvorenjima. Uzvišeni Allah dž.š. voli ono što je stvorio, On voli Svoja stvorenja. Naravno, treba na-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
dodao da ljubav prema Allahu dž.š. u ljudskom srcu treba hraniti spoznaja o svemu onome što je Allah podario čovjeku. Jedan učenjak kaže da je u pogledu materijalnih dobara na ovome svijetu potrebno gledati one koji su slabiji od tebe, pa će čovjek biti zadovoljan i sretan. Makar imao malo. U stvarima vjere potrebno je gledati one koji su bolji od tebe, truditi ih se sustići, pa će čovjek opet biti sretan. Čovjek će uvijek pronaći one koji su materijalno slabiji od tebe i koji su u vjeri ispred tebe. “Jer, ako budeš, u stvarima ovoga svijeta, gledao one koji su ispred tebe, bit ćeš nesretan i siromaštvo će ti uvijek biti pred očima. Isto tako, ako u stvarima vjere budeš gledao one koji su Allahu nepokorni, zavarat ćeš se i obmanuti i tako propasti”, rekao je Crnkić. Citirao je Muhammeda a.s. koji je rekao: “Kod koga se nađu tri stvari, osjetit će pravu slast imana: da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli neku osobu isključivo radi Allaha i da mrzi povratak u kufr (nevjerstvo), nakon što ga je Allah iz njega izbavio.” Imam Crnkić je nabrojao nekoliko stupnjeva ljubavi prema Allahu dž.š. Prvi stupanj je ljubav koja prekida i odbacuje svaku lošu misao, jer loše misli razaraju iman i prouzrokuju svađe među vjernicima. U srcu mu’mina zajedno se ne mogu naći ljubav i zloba prema bratu, loša misao, itd. Prvi način da osjetimo ljubav prema Allahu dž.š. jeste druženje s Kur’anom. Naime, Kur’an je Allahov govor i onaj tko se druži s Kur’anom, taj voli Njenog autora. Pritom učenje Kur’ana, ili bolje reći proučavanje Kur’ana, treba biti sa razmišljanjem o njegovim porukama, značenjima, a ne samo mehaničko čitanje. Abdullah b. Mes’ud r.a. je rekao: “Onaj tko voli Kur’an - taj voli Allaha i Njegovog Poslanika s.a.v.s.!” (Taberani). Poslanik a.s. poručio je ashabu koji je stalno učio suru Ihlas (Kul-huvallah) u svojim namazima zbog toga što ju je volio jer je na najljepši mogući način opisivala Allaha dž.š.: “Obavijestite ga da ga Allah dž.š. voli!” (Muttefekun ralejh). Onaj tko voli Allaha, on će se truditi podrediti sav svoj život, govor, ponašanje, djela, onome što Voljeni voli, te će prije svakog djela u sebi reći: da li je Allah zadovoljan s ovim djelom ili nije? To je jedan od najvećih vidova ljubavi: da ljudski prohtjevi, želje, čežnje i strasti slijede zadovoljstvo tvog Gospodara. Jedan od pokazatelja ljubavi prema Allahu dž.š. jeste da čovjek ne može otrpiti da gleda ljude dok griješe i krše Allahove propise. On želi da sva njegova braća i sestre po vjeri vole Allaha. Imam Crnkić naveo je primjer kada je Uzvišeni Allah naredio meleku Džibrilu da uništi selo čiji stanovnici su bili griješnici, Džibril je tada rekao: “Gospodaru, u njemu je čovjek koji stalno klanja namaz.”, a na što je Uzvišeni rekao: “Džibrilu, od njega počni, njegovo lice se nikada nije promjenilo od srdžbe zbog gaženja Mojih propisa.” To znači da vjernik ne može biti ravnodušan ako netko koga on posjećuje krši Allahove propise. Vjernik će koristiti svaki trenutak da mu na lijep, blag i pristupačan način govori o tome. Volimo Allaha, volimo sve vjernike. Onaj tko voli Allaha dž.š. on mu žuri da pokaže svoju ljubav. Naš Vjerovjesnik je govorio: “Najveća radost mi je u namazu.” “Na kraju da zaključimo poglavlje o tome kako steći ljubav prema Allahu dž.š. Prvo, ako želiš ići putem onih koji vole Allaha, voli ono što AIlah voli i što propisuje, a kloni se Onoga što Allah prezire i osuđuje. Nastoj da ostaviš što više grijeha. Ako vidiš ono što te navodi na grijeh, trudi se i nastoj da to ostaviš. Nemoj misliti da su oni koji vole Allaha dž.š. bezgriješni i nemoj misliti da je ljubav prema Allahu jednaka negriješenju. Ljubav prema Allahu ogleda se u tome da se u trenutcima kada skreneš sa pravog puta odmah vratiš na njega – učiniš grijeh i brzo se pokaješ. Pokajanje i tevba su usko vezani sa ljubavlju prema Allahu”, rekao je Crnkić, naglasivši da ovo nije poziv na činjenje grijeha već da nismo sačuvani od činjenja grijeha. Ako čovjek pogriješi treba se brzo povratiti Allahu, pokajati Mu se i čuvati se ustrajnosti i pretjerivanja u grijehu. U svakom slučaju potrebno je odmah se ostaviti lošeg društva. “Kad ovo kažem, ne mislim na one koji su nemarni prema Allahu, već na one prijatelje koji te vode u nepokornost Allahu i grijeh prema Njemu”, rekao je imam Crnkić. Najvažnije je ustrajno klanjati namaze u njihovo vrijeme. Namaz je prvo za što ćemo biti pitani na Sudnjem danu. Namaz je put kojim teče Allahova ljubav prema nama i naša ljubav prema Allahu. Onaj kod koga nema namaza, prekida taj put. Osim toga, potrebno je spominjati Allaha u svakom momentu, a ne samo kada zatreba čovjeku. Allah posebno voli zahvalne, a ne voli nezahvalne koji misle da im se sav uspjeh u životu podrazumijeva. Kada nam se desi nešto što po nama nije lijepo i dobro, treba reći: “Elhamdulillah ala kulli hal (Hvala Allahu na svakom stanju).” Možda u tome što ti se desilo ima neki hajr. Također, potrebno je učiti što više dova. Posebno čini dove Allahu da te učvrsti u vjeri i sačuva te grijeha, a jedna od takvih dova jeste: “Allahu moj, pokaži mi istinu istinom i pomozi mi da je slijedim, i pokaži mi zabludu zabludom i pomozi mi da je se klonim!” Vjernik se treba družiti s dobrim ljudima i tražiti vjernike za prijatelje, te činiti dovu Allahu da nam podari dobre prijatelje.

Allahova ljubav prema nama
U većini djela nailazimo na govor o ljubavi ljudi prema Allahu. Međutim, malo je onih koji govore o Allahovoj ljubavi prema svojim stvorenjima, odnosno prema robovima. Veliki broj ajeta i hadisa govore o tome koliko Allah voli svoja stvorenja. Nažalost, puno nas je kod kojih su veze sa Allahom samo veze ibadeta u kojima nema duše i suštine. Mnogi ljudi te ibadete razumiju samo kao obaveze koje su im naređene i izvršavaju ih rutinski. Uzvišeni Allah kaže: “Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.” Allah nam je mogao narediti da Ga volimo i mi bismo se pokorili. U ovom kur’anskom ajetu, Uzvišeni Allah je prvo spomenuo Svoju ljubav prema robovima, pa tek onda ljubav stvorenja prema Njemu. Allahov Poslanik kaže: “Kada Allah zavoli čovjeka, pozove Džibrila (i kaže mu): “Allah je zavolio tog čovjeka, pa ga voli i ti.” Kada ga Džibril zavoli, pozvat će stanovnike neba i reći: “Dosta je Allah zavolio tog čovjeka, pa ga volite i vi. Kada ga zavole stanovnici neba, tog čovjeka će prihvatiti stanovnici zemlje.” Znači, Uzvišeni Allah obznanjuje: “Kada Allah zavoli čovjeka, pozove Džibrila (i kaže mu): ‘Allah je zavolio tog čovjeka, pa ga voli i ti.’” Isto tako, ni Džibril ne krije svoju ljubav: “Kad ga Džibril zavoli, pozvat će stanovnike neba: ‘Doista je Allah zavolio tog čovjeka, pa ga volite i vi.’” “Međutim, nije dovoljno da ova ljubav ostane samo na nebu, već se spušta i na zemlju, pa ljudi to saznaju. Kako? Kada ga zavole stanovnici neba, tog čovjeka će prihvatiti stanovnici Zemlje. Koga još Uzvišeni Allah voli: JNNELAHE JUHIBBUL MUTTEKIN ‘Allah zaista, voli one koji se često kaju.’ Ako želiš da te Allah voli, često se pokaj. Zatim: INNELLAHE JUHIBBUL-MUHSININ ‘Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.’ Ako želiš da te Allah voli čini dobra djela. INNELLAHE JUHIBBUL-MUTTEKIN ‘Allah zaista voli pobožne.’ INNELLAHE JUHIBBUL MUKSITIN ‘Allah voli pravednike.’ Ako želiš da te Allah voli budi pravedan, prema svojoj djeci, obitelji, prijateljima”, rekao je sisački imam. Allah dž.š. nam u kudsi-hadisu kaže kako se možemo približiti Njemu: “Ničim se

11

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
drugim Moj rob Meni ne može više približiti kao onim što sam mu Ja propisao (farzovima).” To znači, ako želimo biti Allahovi štićenici, ako se želimo približiti Allahu, onda to možemo učiniti izvršavanjem farzova – klanjanjem pet dnevnih namaza. Ako želimo dalje od toga, ako želimo da nas Allah zavoli, nastavlja se dalje u kudsihadisu: “Moj rob će se Meni približavati nafilama (dobrovoljnim ibadetima) sve dok Ga ne zavolim.” U nafile (dobrovoljne ibadete) spadaju dobrovoljni namazi, poput sunneta pet dnevnih namaza, i ostalih namaza koje je sunnet klanjati poput teravihnamaza, duha-namaza, istihare-namaza, tehijjetul-mesdžida, nafila između dva ezana ili između ezana i ikameta, itd. U nafile spada i dobrovoljni post poput posta ponedjeljkom i četvrtkom, posta bijelih dana kada je mjesec pun, posta na dan ašure, posta na Dan Arefata za onoga tko nije na hadždžu, posta šest dana mjeseca ševvala, posta tri dana svakog mjeseca, posta subotom i nedjeljom, davudovog posta, itd. Imam Crnkić je naglasio da u nafile spada i dobrovoljna sadaka zbog koje Allah dž.š. zna zavoliti čovjeka. Allah dž.š. kaže: “Oni koji udjeljuju imanja svoja i noću i danju, tajno i javno, dobit će nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati!” (2-274). Dalje Allah nastavlja: “A kada ga zavolim, onda sam (postanem) njegov sluh kojim sluša.” To znači da tada slušamo samo ono što je dozvoljeno, a ako se desi da čujemo nešto što nije dobro, onda Allah daje načina da se tome suprostavimo ili da napustimo društvo u kojem se ogovara naš brat ili sestra. Allah kaže: “A kada ga zavolim, onda sam vid njegov kojim gleda.” To znači da onda ne gledamo u golotinju, u ono što nam je Allah zabranio da gledamo. Allah kaže: “Onda sam ruka njegova kojom uzima (radi), noga njegova kojom korača.” Dakle, činimo sve s čime je Allah zadovoljan. To je pravi stupanj ljubavi. Učenjaci su rekli: “Nije čudno kada rob voli svog Gospodara, ali je za svako čudo kada Gospodar voli svoga roba.” Uzvišeni Allah u drugom kudsi-hadisu veli: “Ako Mi se približi za pedalj, Ja ću Mu se približiti za lakat. Ako Mi se približi za lakat, Ja ću Mu se približit za hvat. Ako mi dođe idući, Ja ću Njemu trčući.” Pritom se naravno misli na trčanje koje je svojstveno Allahovom Uzvišenom biću i mi to ne bismo smjeli porediti s ljudskim trčanjem. Allah, tako Silan i Moćan voli nas, nemoćna bića. Koliko Allah voli Svoje robove govori nam i naš Poslanik: “Uzvišeni Allah svake noći silazi na nebesa (najbližim dunjaluku) i to u zadnjoj trećini noći.” Dakle, Uzvišeni Allah na način svojstven Njegovoj Uzvišenosti, silazi na dunjalučko nebo svake noći i govori: “Tko mi upućuje dovu, primit ću je, tko Mi traži – bit će mu odobreno, tko moli za oprost – bit će mu oprošteno.” Prethodni ajeti i hadisi nam potvrđuju da nas Allah voli, ali koji su pokazatelji Allahove ljubavi prema nama? 1. Uzvišeni AIlah ne žuri sa kaznom. Zašto? Da bi ti ostavio vremena da se pokaješ. Učenjaci kažu: “Kada odlučiš učiniti kakvo loše djelo, melek koji ih bilježi ne piše ništa i ostavlja te neko vrijeme kako bi se pokajao. A melek koji bilježi dobra djela, ubilježi ih onog trenutka kada pomisliš da to dobro djelo učiniš.” Dakle, nema žurbe u kazni i ovo je jedan od dokaza Allahove ljubavi. 2. Primanje pokajanja. Jedan od pokazatelja Allahove ljubavi jeste i to što Allah prima pokajanja. Trebamo se zapitati imamo li mi nekog drugog tko će nam oprostiti grijehe i nekog drugog tko će nam se smilovati. 3. Jedan od znakova Allahove ljubavi jeste i to da Allah za dobra djela nagrađuje deseterostruko, a za loše djelo kažnjava samo za to jedno djelo. Tko odluči da učini dobro djelo, a ne učini ga – biva nagrađen jednim dobrim djelom, jer je imao namjeru uraditi ga. A ako naumi uraditi loše djelo, pa ga ne uradi – onda mu se ne piše, već, ako ga ostavi radi Allaha – piše mu se dobro djelo. Logično bi bilo da se za jedno dobro djelo daje jedna nagrada, a za jedno loše djelo jedna kazna. I to je pokazatelj velike Allahove ljubavi prema nama. 4. Allah Svojim robovima koje voli daje velike nagrade za učinjena mala djela. Primjer rečenog je post na Dan Arefata. Taj post briše grijehe iz prethodne i nastupajuće godine. Također je i pet dnevnih namaza oprost za grijehe koji se počine između njih za one koji izbjegavaju velike grijehe. Ramazan do ramazana je oprost grijeha, džuma do džume oprašta grijehe između njih. To je velika Allahova ljubav, milost. 5. Ako kažeš subhanalah 100 x dnevno, zaradit ćemo 1.000 sevapa. Ovo je ljubav. Ne radi se o brojkama, to je Allahova milost. 6. Allahov Poslanik kaže: “Tko kaže u jednom danu 100 x Subhanallahi ve bi hamdihi bit će mu oprošteni grijesi pa makar ih bilo koliko morske pjene. 7. Riječ elhamdullilah (hvala pripada samo Allahu) puni mizan (vagu kojom se mjere djela). Sve su ovo pokazatelji Allahove ljubavi prema nama. 8. Jedan od pokazatelja Allahove ljubavi prema nama jeste i to što je broj Njegovih lijepih imena koja Ga opisuju kao Milostivoga veći od broja imena koja Ga opisuju kao onoga ko kažnjava i sveti se. 9. Jedan od pokazatelja Njegovi ljubavi prema nama jeste i to što On od nas traži i podstiče nas da Mu što više činimo dove za sve ono što nam treba: “Pozovite Me i Ja ću Vam se odazvati.” Dakle, Allah traži od nas, On želi da ga molimo za neku potrebu. Kako je sa nama ljudima, bježimo jedni od drugih. Imam Crnkić je citirao Tavusa, jednog od velikana iz generacije tabiina koji je puno činio dovu: “Ne navaljujem u dovi zbog svoje potrebe, već inzistiram u dovi iz razloga što Allah voli one koji uporno čine dovu.” U jednom hadisu se kaže: “Zaista je Uzvišeni Allah stidljiv i plemenit i On se stidi čovjeka koji podigne svoje ruke prema Njemu da mu ih vrati prazne.” Vrlo zanimljivo i inspirativno predavanje sisački imam je završio s jednim hadisom koji ga često motivira: “Allah daje ovaj svijet i onima koje voli i onima koje ne voli, a vjeru daje samo onima koje voli. Pa, onoga kome je data vjera, Allah je zavolio.”

12

J O U R N A L

Alem ef. Crnkić i Mirza ef. Mešić

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Skup koji je okupio bošnjačke asocijacije

Znanstveni skup o Husagi Ćišiću kazivanje o čovjeku čiji su ideali bili u raskoraku sa stvarnošću
U dvorani BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, 21.3. 2009., održan je znanstveni skup pod nazivom “Uloga Huseina Husage Ćišića u razvoju i afirmaciji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine - 130 godina od rođenja.” Filip Mursel Begović
Tko je bio Husaga Ćišić? Zašto je on važan za historijsku znanost? Imamo li adekvatnu predodžbu o njegovoj osobi? Ova pitanja postavio je doc. dr. sc. Adnan Jahić s Fakulteta političkih znanosti u Tuzli na Znanstvenom skupu o Huseinu Husagi Ćišiću održanom u Zagrebu. Svaka znanstvena analiza života i djela znamenitog Mostarca morala bi poći od navedenih pitanja. Dr. Jahić, koji već duže vremena surađuje s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom u Zagrebu smatra da ovakav pristup omogućava sagledavanje stvarnog Husage, u okvirima historijske zbilje, bez idealizacije i zadržavanja na površini njegove karakterne pojavnosti. O Husagi Ćišiću do sada se uglavnom govorilo kao o autoru zahtjeva za priznavanjem bošnjačke narodne posebnosti u Ustavu poslijeratne Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Usljed takvog pristupa ostale su na marginama istraživanja druge relevantne činjenice iz Husaginog života koje su značajne kako za historijsku revalorizaciju njegova lika, tako i za rekonstrukciju društvenih prilika u kojima je on djelovao. Tamo, pak, gdje se težilo cjelovitoj retrospektivi, usljed ideoloških pretenzija, Ćišićevoj osobnosti je dat smisao koji je sadržajno premašivao granice njegovog svijeta, pa je prikazan kao svojevrsni prorok dolazećih ideja i vrijednosti. Noviji osvrti glorificiraju ga kao borca za nacionalno dostojanstvo Bošnjaka, bakljonošu bošnjačke narodnosti, stavljajući ga u kontekst moderne rasprave o bošnjačkom kontinuitetu i samosvojnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je priča o Husagi Ćišiću kazivanje o čovjeku čiji su ideali bili u raskoraškolu završio je u rodnom mjestu. Kao mladić bio je predsjednik Muslimanske čitaonice u Mostaru. Pripadao je onoj kategoriji ljudi koja se ne zadovoljava životom ispunjenim brigom za materijalni probitak i društveni položaj. Čini se kako je taj idealizam u sebi prepoznao još kao mladi polaznik medrese, slušajući muderisa Ali Fehmi ef. Džabića, budućeg vođu pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Tradicionalni pristup islamskim naukama nije plijenio srce znatiželjnog Husage, čiji je intelektualni interes nadilazio uske okvire medresanske učenosti. Džabić je u njemu vidio valjanog vjerskog službenika, ali u Husagi nije bilo sklonosti ka pozivu koji nije otvoren prema izazovima vremena. S vremenom su Džabićevi nagovori prerasli u pritisak, pa je Husaga napustio medresu izjavljujući da ima druge životne naume. “Posvetiću život historiji i ljudima ...” programski je opisao svoja opredjeljenja i nazore. Posvećenost historiji i ljudima značila je borbu za slobodu i čast njegove domovine, za prava i interese njegovog naroda. Samo dijelom je njegov idealizam imao oslonac u njegovom materijalnom položaju. Husaga je bio srednji zemljoposjednik, živio je od prihoda porodičnog imanja, bez luksuza i rasipanja. Nije se upuštao u unosnije poslove, a puno novca je trošio na knjige, obrazovanje i društvene inicijative. U poslijeratnim godinama ostao je po strani političkih svrstavanja, ali je krajem 1926. godine prihvatio ponudu JMO da joj bude nosilac liste na oblasnim izborima za Grad Mostar. Taj mu je angažman donio položaj potpredsjednika Oblasne skupštine, te mjesto referenta za socijalna i zdravstvena pitanja za Hercegovinu.

13

Salkan ef. Herić

Husein Husaga Ćišić (1878.-1956.) ku sa stvarnošću u kojoj je živio, usljed čega je ovaj Mostarac doživljavao brojna razočarenja: u ljude, pokrete, države, ideologije... Njegova snaga, pak, ležala je u činjenici što on ta razočarenja nije prihvatao kao povod za pasivizaciju i konformizam. Nije se mirio sa postojećim stanjem, najmanje sa rezigniranim povlačenjem u privatnost, daleko od društvenih problema. Dr. Jahić je tijekom znanstvenog skupa apelirao da se traži veći sluh historijske nauke za Husagu i druge borce za nacionalna prava Bošnjaka.

Šesta buktinja hrabrog Mostarca
Husein (Husaga) Ćišić (1878.-1956.) rođen je u Mostaru. Osnovnu i srednju

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Husein Husaga Ćišić (1878.-1956.) iz Mostara jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i intelektualaca XX. stoljeća, ličnost koja je dala nemjerljiv doprinos očuvanju i jačanju identiteta Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Radi se o čovjeku koji je u historiji ostao zapamćen po tome što je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bosanskog naroda. Naime, na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946. godine podnio je amandman na Ustav FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka i drugih Bosanaca na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države. Iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav jugoslavenske federacije, Husaga se oštro usprotivio tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala Bosance kao šestu jugoslavensku naciju, uz Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce. Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Ćišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine uskratio svoj glas za Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U svom dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Ćišić je sasvim jasno podcrtao nepravdu koja je nanešena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu Bosna i Hercegovina bila zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba, a bez spominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda. Husaga Ćišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s Milovanom Đilasom. O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji, u različitim historijskim prigodama, da se Husein Husaga Ćišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do promjene njegovog principijelnog stava i mišljenja. Dr. Džaferbeg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio “čovjek za muslimanska pitanja”, pokušao ga je pridobiti za NDH ali ga je Ćišić izbacio iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove. Također, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine nastojao pridobiti za stvar fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Ćišić se oštro i hrabro odupirao.
nike koji vjekovima žive na tom teritoriju, čije je istorijsko narodno ime Bosanac, odnosno Bošnjaci. Prijedlog Husage Ćišića nije bio prihvaćen.

“Zagonetna sfinga” bošnjačkog naroda 14
Ćišić je bio svjestan u kojoj mjeri je bio sustavan propagandni rad srpskih i hrvatskih nacionalističkih krugova da se bosanski muslimani pretvore u neki drugi narod, no “naš je musliman na sva dosadanja pokušavanja u tom smjeru ostajao i ostao savršeno ravnodušan, ne pokazujući ni najmanje volje da napusti pozu zagonetne sfinge, koju je saobrazno tome već davno zauzeo.” Kakva je to “zagonetna sfinga” bošnjački narod? To je pitanje koje Ćišić pokušava razjasniti. Pritom, valja imati u vidu da su dva velikodržavna i nacionalistička projekta izvan Bosne cijelo dvadeseto stoljeće potrošila na potiranje Bosne i Bošnjaka, jednom se radilo “nacionaliziranjem”, a drugi put istrebljivanjem muslimanskog naroda sa zacrtanih velikodržavnih teritorija – primjetio je prof. dr.sc. Senadin Lavić na simpoziju o Husagi Ćišiću. O “zagonetnoj pozi bošnjačke sfinge” postoje bar tri predrasude ili stereotipa koje uočava Ćišić: 1) muslimanski narod je kratkovid, konzervativan i neprijemčiv prema novotarijama, 2) islamska religija je kriva što muslimani ne mogu prihvatiti suvremene ideje, te ne mogu razvijati pojam nacije i 3) bosanski muslimani su podrijetlom Turci. Ove podvale i predrasude “patentiranih nacionalista” Ćišić raskrinkava kao neznanje, ignorantsko sljepilo, bezobrazluk i proračunatu himbenost, jer preci

Sudionici znanstvenog skupa Nije izgubio samostalnost političkog rasuđivanja, ali mu je egzistencija sve više ovisila o javnoj službi. Nakon šestosiječanjske diktature, pritisnut teškim bremenom velike porodice, odlučio se prikloniti dr. Mehmedu Spahi - vođi Jugoslavenske muslimanske organizacije o kojemu je do tada imao negativno mišljenje koje je poticalo iz karaktera njegovog odnosa prema beogradskom režimu. Tada je istupio na Mačekovoj listi na petosvibanjskim izborima, što mu je osiguralo mandat mostarskog gradonačelnika i funkciju predsjednika vakufskog sabora u Sarajevu. Taj mu je čin donio egzistencijalnu stabilnost, ali samo do sloma jugoslavenske države i formiranja NDH. Slijedili su novi izazovi, odlazak sinova u partizane, život u okupiranom gradu, tegobe ratnog preživljavanja ... Bio je jedan je od pokretača Muslimanske rezolucije grada Mostara 1941. protiv ustaških zločina. Član je III. zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio je amandman o bošnjačkom nacionalnom pitanju, koji, na žalost, nije usvojen. Bio je predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu do 1945. godine. Kao član Ustavotvorne skupštine DFJ, nije bio zadovoljan nacrtom novog Ustava, jer u njemu nije bilo šeste baklje koja bi simbolizirala Bošnjake kao narod ravnopravan ostalim narodima jugoslovenske federacije. Iz tih razloga Husaga je 18. januara 1946. godine predložio amandman na član 3. prijedloga Ustava u kome je tražio da se umjesto pet ugradi šest buktinja u grb koje bi simbolizirale: “Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce, kao i ravnopravne federalne jedinice tih naroda. Pri tome se, vjerovatno “slučajno”, zaboravilo na šestu buktinju, koja bi uz federalnu jedinicu Bosnu i Hercegovinu simbolično predstavljala i sve stanov-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
muslimana nikada nisu zaboravili svoju zemlju, jezik, narodne običaje ili tradiciju, bez obzira što su pokatkad bili lijeni i indolentni na otvorene nasrtaje na njihovo biće i historijsku svijest. Jesu Bošnjaci jedno vrijeme vezali svoju sudbinu uz Osmanlije, ali nikada nisu ostavili ili zanemarili svoju zemlju. Bošnjaci su 1737. godine pod Banjalukom pokazali tko su i što im znači Bosna, te su se sami obranili od nasrtaja austrijske soldateske, jer im tada Osmanlije nisu mogle pomoći uslijed zapletenosti u rat sa Rusima i Perzijancima. Poslije toga kraha austrijska vojska pedeset godina nije napadala na Bosnu. Što se tiče treće podmetnute pretpostavke o turskom podrijetlu, Ćišić odmah primjećuje pitanje s jezikom, smatrajući da bi današnji muslimani govorili turskim a ne bosanskim jezikom da su pridošli odnekud iz azijskih prostora. Husaga Ćišić je, doista, uočio glavne antibosanske i antibošnjačke konstrukcije koje su instalirane u političkom, historiografskom, ideološkom i vojnom diskursu velikodržavnog ekspanzionizma u XX. stoljeću. Radi se, dakle, o tome da: 1) Bosna ne može biti samostalna država, nego je dio “životnog prostora” patentiranih nacionalista iz susjedstva, 2) Bošnjaci su Turci ili srpski/hrvatski odmetnici koji ne mogu biti narod niti razvijati svoju nacionalnu ideju.

Nismo mi repa bez korijena
Kada je u pitanju socijalno-političko i znanstveno mišljenje između dva svjetska rata, ali i nakon uspostave SFR Jugoslavije, također, dolazi skoro do potpunog utihnuća uporabe imena Bošnjak – objašnjava prof dr. sc. Adib Đozić na znanstvenom skupu. Jugoslavenska i bosanskohercegovačka socijalno-politička znanstvena misao, sve do kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, uokvirena i određena dogmatskim šematizmom vulgarno-marksističke ideologije, ne samo da osporava ime Bošnjak, već i negira bilo kakvu nacionalnu posebnost Bošnjaka, ostavljajući im mogućnost da se etnički imenuju Srbima, Hrvatima ili pak, ako to hoće, mogu biti nacionalno neopredijeljeni. Dakle, mogli su biti bez nacionalnog imena, mogli su prihvatiti tuđe nacionalno ime (Srbin, Hrvat), samo nisu mogli biti ono što povijesno jesu - Bošnjaci. Uprkos svih tih političkih i “znanstvenih” osporavanja i negiranja, u okvirima bošnjačkog socijalnog i političkog mišljenja bilo je autora koji su nedvosmisleno i argumentirano u svom spisateljskom radu ukazivali na neopravdanost osporavanja imena Bošnjak ili pak na neadekvatnost njegove zamjene imenom Musliman. Posebnu upornost i dosljednost u političkoj i znanstveno-spisateljskoj praksi afirmacije nacionalnog imena Bošnjak, nakon Drugog svjetskog rata, is-

poljili su: Husein (Husaga) Ćišić, Adil-beg Zulfikarpašić, Ćamil Avdić i Smail Balić. Dr. Đozić u svom je radu istakao razumijevanje Bosne i Bošnjaka u spisateljskom djelu Huseina (Husage) Ćišića, naglašavajući tri značajna pitanja: a) doprinos metodološkom diskursu prevladavanja stereotipnog interpretiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta; b) kritiku vulgarno-marksističkih i nacionalističkih interpretacija bošnjačke nacije; c) samorazumijevanje Bošnjaka u uslovima historijske nužde. O društvenopovijesnoj autentičnosti i autonomnosti Bošnjaka, kako ih u svom spisateljskom djelu naziva Husein Ćišić, navodi dr. Đozić, i njihovoj neraskidivoj povezanosti i uvjetovanosti zemljom i državom Bosnom i Hercegovinom, najbolji bi dokaz bio upravo sljedeći Ćišićev stav: “Mi nismo neka repa bez korijena, kako bi to neki htjeli da kažu, a naša privrženost bosanštini ne datira od novih datuma, kako to neki već vele, nego je ona produkt jedne zdrave narodne misli, koja je vjekovima davala impulsa svom javnom životu u našim pokrajinama.” Husein (Husaga) Ćišić bio je izuzetno obrazovan čovjek iako mu je nedostajalo odgovarajuće školske spreme i stručnosti. Ćišić, međutim, nije dozvoljavao da ta realnost kompromitira principe i ideale u koje je vjerovao. To je jasno pokazao tijekom ratnih i poratnih četrdesetih, kad se sukobio sa establishmentima režima koji su negirali boš-

15

U dvorani Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, 21.3. 2009., održan je znanstveni skup pod nazivom “Uloga Huseina Husage Ćišića u razvoju i afirmaciji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine - 130 godina od rođenja.” Radovi koji su tom prigodom izlagani objavljeni su u časopisu Bošnjačka pismohrana (br. 27) koji izlazi u BNZ. Organizator i pokretač znanstvenog skupa bila je Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, međutim, lijepo je bilo čuti da su se u realizaciju projekta uključili i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” i Medžlis Islamske zajednice Zagreb. Organizacijski odbor skupa predvodio je dipl. ing. Dževad Jogunčić, a sačinjavali su ga mr. sc. Senad Nanić, dipl. iur Mirsad Srebreniković i dipl. ing. Ekrem Bećirović. Na skupu su se mogla čuti više nego zanimljiva izlaganja poznatih bošnjačkih intelektualaca, znanstvenika i sveučilišnih profesora. S Fakulteta političkih nauka u Sarajevu u Zagreb su stigli doc. dr. sc. Senadin Lavić s radom “Kako misliti Bosnu na početku XXI. stoljeća”, prof. dr. sc. Esad Zgodić koji je predavao o Husagi Ćišiću, Benjaminu Kalaju i Avdi Humi i prof. dr. sc. Šaćir Filandra s radom “Dvojenja o naciji i državi”. Svoja istraživanja o važnoj osobnosti iz povijesti BiH predstavili su profesori s Fakulteta političkih nauka u Tuzli - prof. dr. sc. Adib Đozić s radom “Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu i političkoj praksi Husage Ćišića” i doc. dr. sc. Adnan Jahić s zanimljivim zapažanjima na temu “Husaga Ćišić između ideala i stvarnosti”. Doc. dr. sc. Vedad Spahić s Filozofskog fakulteta u Tuzli književnopovijesno je ocjenio rad i pisanje Husage Čišića, a svoja istraživanja predstavio je radom “Literalizacija povijesti u historijskoj publicistici Huseina Husage Ćišića”. Svoj rad pod nazivom “Doprinos Huseina Ćišića afirmaciji bosanskohercegovačke državnosti” predstavio je prof. Enes Ratkušić iz Mostara, a na skupu svoj su obol dali i Bošnjaci koji žive u Zagrebu – dr. sc. Fahrudin Novalić svojim znanstvenim zapažanjima o Ćišiću i identitetu Bošnjaka i mr. sc. Alija Hodžić radom “Bošnjaci i država”. Dipl. ing. Dževad Jogunčić i prof.dr sc. Sead Berberović kao domaćini skupa održali su izlaganja uvodničarskog karaktera.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
njačko pravo na slobodu i nacionalni dignitet u vlastitoj domovini. Za života je napisao mnogo knjiga. Najznačajnije su: Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije (1919.), Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925.), Husein kapetan Gradaščević (1928.), Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.), Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.), Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija (1945., objavljeno 1990.), Mostar u Herceg-Bosni, objavljeno 1990. godine cionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike, koji se zanose tom i takvom nacionalnom ideologijom i konsekventno tome, koji mirne duše ne podnose da se na tako problematičan način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine.” Mostarski ‘Preporod’ je tek 1991. godine u znak sjećanja na Huseina Ćišića izdao spomenutu knjižicu za koju je u novembru 1945. godine u Mostaru bio napisan uvod. Kao da se do tada nije dopustilo autoru da objavi svoje misli i saznanja. Danas ne možemo znati kako bi mu odgovorili oni koje je dezavuirao u njihovim nakanama, kakve bi bile reakcije velikodržavnih ideologa koji nisu priznavali bosanskohercegovačku posebnost, autonomnost i pravo na postojanje. Zbog toga je razmišljanje o Ćišićevim stavovima prema ljudima njegovog vremena koji su na razne načine – politički, religijski, ekonomski, “znanstveno” i militarno – konstruirali predrasude i podvale o Bosni i Hercegovini i njenom narodu, dijelom uskraćeno za odgovore ili komentare. No vrijeme je pokazalo da se dio odgovora mogao pretpostaviti i da ih, nažalost, danas ponavljaju s istom zaslijepljenošću, mržnjom, obezvrijeđivanjem i bezobrazlukom drugi nastavljači “velikih država” malobrojnih naroda. Čak i površna analiza jednog tako žestoko intoniranog teksta otkriva suštinske razloge njegove intelektualne i političke marginalizacije, preciznije rečeno potpune eliminacije iz javnog života. “Njegova karakteristična retorika, u potpunosti lišena demagoškog prizvuka, kojom je Ćišić iznosio vlastitu argumentaciju jednostavno nije odgovarala partijskoj strategiji, koja se više nego očito, s obzirom da je rat tražio širu uključenost, spremala na zauzimanje jednog bitno drugačijeg kursa spram duštvenih kretanja u budućnosti.” – primjetio je prof. Enes Ratkušić na znanstvenom skupu u BNZ. Suštinski, u partiji je pobijedila kontinuirano prisutna opcija, koja je u Bošnjacima, ali i u Bosni i Hercegovini gledala problem, prepreku za ostvaranje starih ambicija, čega je Ćišić bio duboko svjestan. Husagi je moralo biti golemo razočarenje kad je početkom 1946. godine spoznao da nacionalnom politikom novonastajuće države iznova kormilare ljudi koji žmire pred činjenicama zarad političkih interesa.

Husein Husaga Ćišić s hanumom dvadeset godina borili i što su ostvarili. Neka g. dr. Spahi bude najjača zahvalnost saznanje, da muslimanski elemenat u njemu gleda najdragocjeniji svoj kapital.” Poslije rata pisao je o bošnjačkim žrtvama uloženim u izgradnju novog društvenog poretka, “u kojem neće biti povlašćenih i podvlašćenih elemenata, povlašćenih i podvlašćenih po otrcanim nacionalnim receptima patentiranih nacionalaca nego poretka u kojem će princip pune ravnopravnosti među ljudima dobre volje nehvaljeno doći do svoga izražaja.” Ćišić je još 1929. napisao podužu raspravu pod nazivom “Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija”, no zbog kursa šestojanuarske diktature nije ju dao na uvid javnosti, pa mu, zbog nadolazećih ratnih neprilika, to nije pošlo za rukom niti 1940. godine, ali kada ju je doradio, Husaga kaže: “Sve beogradske vlade u Jugoslaviji od oslobođenja do ujedinjenja, pa do potpunog njena kraha pod fašističkom okupacijom, u službi srpske nacionalne misli, nastojale su, svaka na svoj način, našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzeti njenu individualnost i obesnažiti svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca imalo se iz školskih udžbenika brisati svo štivo, koje je, direktno ili indirektno, podsjećalo na nekadašnju samostalnost bosansku, na njezin individualitet, pa bilo u kom obliku, jer ta sjećanja i same insinuacije na ta i takva sjećanja ni u kom pogledu nisu mogle konvenirati zdravoj ‘nacionalnoj misli’ koju sada propagira nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta naša uža otadžbina stvarno predstavlja jednu posebnu etničku cjelinu među jugoslovenskim narodima i to da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i vlastitu dušu, pa što više da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslovenskih zemalja, kao posebna administrativna jedinica po vlastitoj volji, nije im smetalo u njihovim nastojanjima jer su za ta nastojanja nalazili podrške i kod jednog dijela samih Bosanaca. Jer po srpskoj na-

Kako je govorio Husein Husaga Ćišić
Godine 1927., u spomen Osmanu Đikiću, Husaga Ćišić je sljedećim riječima opisao bošnjački narodni karakter i profil: “Jedna od najizrazitijih karakternih crta naših pređa, naših starih Bošnjana najstarijega, kao i starijega doba, bila je jedna vrst otmene netrpeljivosti prema svemu – što nije njihovo. – Ni samo vrijeme, ni sve one faze političkog života, kroz koje se, tijekom vremena, nevoljno promicahu nije dostajalo, da tu crtu u njihovu karakteru izmijeni. – Oni su uvijek ostajali i ostali dosljedni sami sebi. Razne siledžije, istina, uspijevale su da ih, od vremena na vrijeme, pritjeraju zidu i prisile u jednu ruku da zatvaraju svoja srca pred njima, da bi tako povučeni sami u sebe izdržali sve napasti napastnika do kraja i to – do svakoga kraja.” Na konstituirajućoj sjednici Vakufskomearifskog sabora od 5. juna 1937. godine na prijedlog dr. Mehmeda Spahe, Husaga Ćišić je jednoglasno izabran za novog predsjednika tog sabora. Tom prilikom održao je govor više političkog, a manje vjerskog i prosvjetnog sadržaja. Nakon izraza zahvalnosti kruni i državnim zvaničnicima uputio je kraći panegirik u čast bošnjačkog vođe, nezamisliv u ranijim godinama: “Ali svakako jedna od najprijatnijih mojih dužnosti jeste ta, što kao člana ovog visokog foruma mogu pozdraviti i našeg dragog vođu g. dr. Mehmeda Spahu. Naša radost je tim veća, što ga evo danas vidim u svojoj sredini kao našega druga, od čijeg autoriteta, sposobnosti i iskustva mi sa sigurnošću očekujemo najjaču potporu u našem odgovornom radu. Muslimani Kraljevine Jugoslavije – a specijalno sa ovog našeg područja – će pokoljenjima predavati ime tog našeg – muslimanskog – najistaknutijeg čovjeka zadnjih decenija, koji je kao vođ nas muslimana dostojno branio naše interese i svojom mudrom politikom vratio nam ono zašto su se Firdus, Džabić i ostali narodni prvaci prije

16

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija Preporodovih izdanja

Nove knjige Naska Frndića i Emsuda Sinanovića
Filip Mursel Begović
U Kulturno informativnom centru BiH, u svibnju ove godine, predstavljene su dva prošlogodišnja izdanja KDBH “Preporod”. Riječ je o knjizi pjesama “Čudovita Bosna” autora Naska Frndića i knjizi pjesama “Tarih o Slavonki” autora Emsuda Sinanovića. O knjizi Emsuda Sinanovića govorili su tajnica KDBH “Preporod” mr. Ajka Srebreniković i glavni urednik “Behara” književnik Sead Begović koji je ujedno predstavio i knjigu “Čudovita Bosna”. Urednik izdanja Filip Mursel Begović pročitao je prigodno pismo Naska Frndića koji zbog poodmaklih godina nije mogao prisustvovati promociji svoje knjige i kojega zbog prijemčljive šarmantnosti u cijelosti prenosimo u ovom broju Journala. Govoreći o svojoj zadnjoj zbirci pjesama publici se obratio prof. Emsud Sinanović koji je govorio i o književniku Nasku Frndiću. Naime, Sinanoviću je Frndić posebno drag, i njegovim se djelom kao kritičar već bavio, upravo zbog obilatog korištenja narodnog jezika koji je prisutan kod obojice autora. Treba reći da Sinanović, u svojoj zadnjoj zbirci, pokazuje zavidnu razinu moderniteta kojeg crpi iz različitih čitanja postmodernih pjesnika južnoslavenskih naroda, ali i klasika svjetske ljubavne poezije. Dakle, narodni jezik kod Sinanovića služi tek da šarmira svojom neposrednošću, a u biti je riječ o posvemu suvremenoj poeziji. Frndić nema potrebe za postmodernim pjesničkim promišljanjima jer se izvrsno snalazi koristeći bogatu bošnjačku književnu baštinu. Iako Frndić reaktualizira prošlost, njegov pjev nipošto nije demode, naime, spašava ga upravo začuđujući ritam života koji diktira pjesmovni metar te se oni spajaju u jedno jedinstveno bogatstvo tradicije u smislu etnološkog očuvanja leksičkog blaga. Uostalom, Frndić i Sinanović posve su različite pjesničke generacije, a njihova srodnost, kao i ostalih pjesnika Bošnjaka koji žive u Hrvatskoj, očituje se ponajviše preko nesputane ljubavi prema Bosni. Oba autora nadušak se čitaju i pravo su osvježenje u Sinanovićevoj tradiciji, njega Bošnjaka, i one druge kulture u kojoj participira dugi niz godina.” Srebrenikovićka smatra da lirski subjekt posjeduje snažan osjećaj za prošlost i njenu harmoničnost koja odjekuje u svakom stihu. U tom kontekstu, autor je nastojao ispjevati odu ljubavi i erosu kroz govor neobuzdanog i vrelog tijela, ali i prezentirati duboko egzistencijalne probleme koji za Sinanovića predstavljaju samu bit vlastitog života, koji se u Tarihu nemilosrdno sukobi s onim što je kroz život dolazilo. “Moram priznati kako sam u početku nasumice listala Sinanovićevu zbirku, uvjerena da je žena prezentirana predmetom žudnje, ne one produhovljene, suptilne čežnje, nego one koja ženu svodi samo na materiju, ali stihovi pjesme Duša ti, tijelo ti, nude veću razinu doživljaja i spoznaje ljubavi. U njima autor sjedinjuje tjelesno s duhovnim, dualitet koji je vrlo teško spojiv, ali se u ovoj pjesmi međusobno prožima: davni mirisi pohranjeni negdje duboko u nama isplove na površinu kad se sjetimo predaka, kad se sjetimo svih napisanih i nenapisanih pjesama što su se u čežnju pretvorile i isplove onda kad se život u trenu ukaže kao nemirni san. To su stihovi koji imaju u sebi nečeg od Petrarkinog zaljubljenika, oni su nježni, stvoreni nakon jednog skrivenog pogleda, a opet su drugačiji od njih na način da lirskog subjekta pohode bića koja su, u kulturološkom smislu, autora već odredila, pojavnost koja predstavlja dio njegovog osobnog znaka, npr. hurije i evlije haremske.”- rekla je mr. Ajka Srebreniković. Književni kritičar Sead Begović pohvalio je Sinanovića kao jednog od eminentnijih suvremenih bošnjačkih pjesnika, posebice onih koje okuplja, prihvaća i hvali “Preporod”. “Emsud Sinanović je već ostvario znatni književni opus, a ovom će svojom, zasad zadnjom knjigom, mnoge obradovati. Riječ je o zreloj ljubavnoj lirici koju ovaj pjesnik, već u muževnim godinama, ispisuje kao vlastiti čistopis o slikovitim ljubavnim realijama. Pjesnik Sinanović se približava stamenoj misli ko-

17

Emsud Sinanović novijoj pjesničkoj produkciji Bošnjaka koji stvaraju u Hrvatskoj. Mr. Ajka Srebreniković rekla je da čitati kao žena, a potom interpretirati zbirku Tarih o Slavonki na prvi pogled pomalo je intrigantno te je na osnovama kulturalne kritike pokušala objasniti ljepotu nekih Sinanovićevih stihova. “Moram priznati da sam u listopadu, kad je zbirka izašla, sama sa sobom zvocala kako je u pitanju još jedna knjiga tematski vezana za ženu, napisana iz pera muškog autora, što znači da je i vizura gledanja na tematiku ljubavi, također, prožeta onim što je duboko ukorijenjeno u identitetu muškarca. Ali, pažljivim iščitavanjem Sinanovićevog Tariha, ukaza se neskrivena dramatika, što je potvrđeno i u predgovoru Seada Begovića, spoznaja koja je, donekle, opravdala intimni pjesnički sadržaj ove zbirke. I doista, opjevana je drama lirskog subjekta i to predočena na dvije razine, onoj osobnoj duboko emotivnoj i onoj drugoj općoj razini, koja bi se mogla označiti kulturološkom oznakom. I zato je “Tarih o Slavonki” kulturološko susretalište kako na tematskom tako i jezičnom planu, planu onoga što je duboko ukorijenjeno u

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
jom su se služili bošnjački pjesnici ‘istočne renesanse’ ispisujući svoje stihove na tarihe. Kao što je poznato riječ je o popularnoj lirskoj vrsti takozvane divanske književnost. Sinanović umije da ljubi. On je od onih vitezova ljubavi kojemu ništa ne može promaknuti jer on sve u svom ljubavnom okružju, kao vrsni vizualac, gotovo filmski švenkira. On je ljubavnik čija frazeologija fiksira kronologiju vlastitih duševnih zgoda, a rezultat je autonomna umjetnina koja teži estetskoj cjelini. Stoga se pjesnik bitno razlikuje od ljubavnih coolera današnjice koji otkrivaju svoju loozersku intimu, a da se pritom ne dotiču ljubavi.” – rekao je Begović koji je bio pun hvale i za knjigu Naska Frndića. Begović je primijetio da kao poznavalac starije pjesničke baštine, Nasko Frndić u “Čudovitoj Bosni” promiče sadržaje koji dolaze iz života, točnije iz prošlosti Bosne, ali mi, čitači, na neki također “čudovit” način osjećamo i šum našega doba. “On je pjesnik izravne riječi te ga s radošću odčitavamo već u prvoj instanci čitanja. Njegov jasan izjavni stih, u kome riječi lepršaju poput konfeta, strogo je ulančan u poetsku priču, a diskurzivna ujednačenost i monolitnost ogleda se u autorovim suverenim vladanjem bosanskog jezika, i to onog koji je već pomalo na izdisaju i nalazimo ga još tek u tragovima: u literaturi i ponekom sjećanju. Frndić diše u skladu sa svojim pjesmama. Svaki udisaj i izdisaj je dobro promišljen, potom izgovoren i na kraju zapisan u stvarne, a ne figurativno predodžbene sintagme. Pjesnik, dakle, osluškuje i svojim talentom putem povratnog sjećanja oblikuje ‘Čudovitu Bosnu’” - završio je predstavljanje Begović.

Pismo Naska Frndića pročitano na promociji knjige pjesama “Čudovita Bosna”

Od maksuma do đuturuma
18
Svakom ljudskom stvoru suđeno je proživjeti svoj vijek trajanja od rođenja do smrti. Nekima Allah daje nafaku da požive dugo, dugo i da tako od maksum-bebe na majčinoj sisi domognu se duboke starosti, a onda im se ona nasmije u svehnuto lice, u ishlapio duh, a đuturum-tijelo svaki dan ih podsjeća da je možda bilo bolje umrijeti mlad i lijep, nego star i poharan. Tako sam i ja pred samim pragom devedesete godine životnoga devera shvatio da u tom halu i ahvalu nema mi drugo nego dane i noći kod kuće tavoriti, vrteći u glavi mnoge filmove sjećanja na ono što je bilo i kako je bilo, a moglo je biti i drukčije, pa se insan ždere kao da je jučer bilo ono što se dogodilo prije dvadeset, trideset ili pedeset godina. Osjećam da mi je najbolji lijek protiv pristiglih tjeskoba uzeti teku i olovku i ponešto od pamćenja i od pustih razmišljanja zapisati, ili stare bosanske priče i kronike čitati, pa usput i po koju pjesmu skititi. Tako je i nastala zbirka “Čudovita Bosna”. U njoj sam trudio se biti dokumentaran, izvoran, pa sam u tom duhu dao u knjizi i odgovarajuće napomene uz manje poznate prigode, ljude i događaje. Neke bošnjačke davne zgode tako su složile se u ciklus pjesama o sarajevskom kroničaru Mula Mustafi Ševki Bašeskiji, i njegovim suvremenicima u osamnaestom stoljeću. U tom stilu je i pjesma “Priča iz baštine”, koja je, čujem, na jednom čitanju izazavala kod nekog nazočnika komentar, kao da je njena fabula dvojbena, vjerojatno zbog toga što dodiruje sferu incestuozne erotike. Ja tu pjesmu nisam izmislio nego je samo preuzeo iz naše bosanske baštine. Neću o tome sve reći da vam bude zanimljivije saslušati onoga tko bude pročitao tu pjesmu na ovom susretu. A onome tko hoće znati više priopćujem da je kratka priča, koja mi je bila poticaj za pjesmu, tiskana pod naslovom “Žena ocu majka” u opsežnoj knjizi “Narodni humor i mudrost Muslimana”, davne 1972. godine u Izdavačkom poduzeću “Stvarnost” u Zagrebu, na stranicama 33 i 34. I još ima dosta u “Čudovitoj Bosni” mojih stihotvorevina koje traže komentare, ali bih vas time suviše zamarao. Mislim da je važan osnovni dojam koji čitalac ili slušatelj dobije u prvom kontaktu, jer se tada događa kreativna sinteza između autora i njegova isto tako kreativnog partnera, koji unosi u doživljaj svoj prilog pamćenja, iskustva i umjetničkog dojma. Nema velike razlike u konačnom zbiru između onoga tko je pjesmu napisao i njegova suradnika u finalnoj primjeni. Radi istine moram naglasiti da ove knjige ne bi ni bilo, da nije bilo sluha i razumijevanja glavnog urednika “Behara” Seada Begovića, istaknutog bošnjačkog i hrvatskog pjesnika i književnog kritičara , koji je na moju suzdržanost očekivanja od tog rukopisa rekao mi “Ima u njemu nešto posebno.” Ja i danas smatram da je moja zbirka “Čudovita Bosna” samo upiranje prstom u zajednički nam nemar prema svojoj baštini. Mi Bošnjaci nismo svjesni kakvo blago jezi-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
ka, mudrosti, pripovjedačkog i pjesničkog talenta, i koliko dragocjenog dokumentarnog materijala leži u zaturenim bošnjačkim narodnim pričama, pjesmama, poslovicama, i drugim izražajnim žanrovima, naročito junačkim pjesmama, koje drijemaju u sivoj zoni prošlosti. Ipak ima i svijetlih primjera. Znanstvenica dr. Đenana Buturović predanim istraživačkim radom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu mnogo je pridonijela otkrivanju i tumačenju bošnjačke usmene baštine. Još se posebno bavi muslimanskim junačkim pjesmama dr. Rašid Durić, lektor bošnjačkog jezika na njemačkom sveučilištu u Bochumu. On u studijskoj knjizi “Junaci epske pjesme Bošnjaka” navodi dvojicu američkih stručnjaka - Milmana Parryja i Alberta Lorda, koji su usporedili veliku starogrčku epsku tvorevinu - Homerovu “Ilijadu” sa spjevom bošnjačkog narodnog pjevača Avde Međedovića, a koji je utvrđeni autor velebnog spjeva “Ženidba Smailagić Mehe” s 12.311 stihova , što bi jedva stali u knjigu od 400 stranica. Međedović je živio u Bijelom Polju u Sandžaku od 1880. do 1953. godine . Taj spjev je živim kazivanjem bošnjačkog pjevača zapisan, ali nije do danas svestrano proučen kao djelo izuzetne umjetničke, dokumentarne i povijesne vrijednosti. Šta bi dali srpski ili hrvatski proučavatelji i ljubitelji narodne baštine da imaju jedno takvo velebno narodno djelo, o kojem bi se mogle napisati tri doktorske radnje!? Još je mnogo bošnjakog narodnog blaga koje čeka predane stručnjake i ljubitelje narodnog stvaralaštva. Ja sam dosad na tom polju, odužujući se Bosni, objavio prvo “Muslimanske junačke pjesme” u knjizi od 651 stranice, što je izašla u Zagrebu 1969, i u ono vrijeme jednoumlja bila od ponekog dočekana prijekim pogledom, ali je naklada od 10.000 primjeraka bila u kratkom roku rasprodana, najviše u Bosni, ali i u drugim krajevima ondašnje Jugoslavije. Tri godine kasnije kod istog izdavača izašla je moja već spomenuta knjiga “Narodni humor i mudrost Muslimana” na 423 stranice odabranog bošnjačkog blaga, uz iscrpan predgovor. Nije dobro muslimanskom narodnom stvaralašrtvu prilijepiti danas vrlo profanu etiketu “folklor”, što čine neki naši autori, jer se time muslimanska visoko vrijedna epika, umjetnički nadahnute bošnjačke priče i lirske pjesme stavljaju u isti koš sa zabavnim pučkim drmežom u šarenoj nošnji bilo kojeg kraja. Respektabilno proučavanje bošnjačkog anonimnog i autorskog stvaralaštva veliki je prilog samospoznaji Bošnjaka što su bili u prošlosti, što jesu i šta mogu biti danas. U bogastvo usmene baštine ubrajam i njen vjekovima formirani resurs samobitnog identiteta, a to je izvorni bosanski jezik, čiji znakoviti primjerci žive i u današnjem hrvatskom i a još više u srpskom jeziku. Tko danas zna da su nazivi bakar, boja, bubreg, čarapa, čekić, čelik, česma, čizma, duhan, džep, pa dalje na preskok: limun, rakija, sapun, sat, šećer, zanat i još je na stotine drugih naziva u hrvatskom i u srpskom jeziku preuzetih što je bio Vuk Stefanović Karadžić, koji je sve što je našao u srpskom, bošnjačkom i hrvatskom narodu u okviru turskog carstva, strpao u srpsku baštinu, a slično su postupali i hrvatski sakupljači narodnog blaga, tako da ima dosta izrazito bošnjačkog proznog i pjesničkog usmenog blaga u knjigama susjednih nam naroda, što nije ni loše, jer je i to dokaz kako nam je historija bila zajednička nažalost neuspješna učiteljica života. Tko može danas iz srpskog jezika izbacitii imena beogradskih naselja Tašmajdan, Terazije, Karaburma, Ćumurija, Kalemegdan, Skadarlija. Ima još bezbroj spomenika prošlosti po Srbiji koji nose tursko-bošnjačka imena. A u Slavoniji se i danas govori divaniti, sokak, avlija, pendžer, kašika, šeftelija, jorgovan, marama (od mahrama) uz obilje drugih starinskih bosnizama. Ako bismo u ovom smjeru išli dalje, našli bismo korijene bosanske jezične baštine u tisućama živućih, ponavljam živućih prezimena i naziva raznih lokaliteta u dijelovima Hrvatske, koji su bili tijekom stoljeća u sastavu s muslimanskom Bosnom, a u Srbiji još je više i prezimena i lokaliteta, nesumnjivih ostataka zajedničke nam prošlosti. I sve to može biti valjanim argumentom da smo tri srodna a ne jedan drugom tri suprostavljena naroda, usprkos nedavnim strašnim zločinima za koje nije kriv ni jedan narod, nego njihovi imenom i prezimenom znani politički moćnici, propagatori i realizatori genocidnog nacionalizma. I na kraju moram dodati da nisam usamljen što u “Čudovitoj Bosni” ima najviše pjesama s nadahnućem iz narodnog stvaralaštva, U manjem omjeru to imaju i drugi bošnjački pisci u Hrvatskoj. I naš veliki slikar Mersad Berber na svojim platnima vrlo sugestivno oživljava prepoznatljive ambijente i likove stare Bosne. Uz pjesme iz baštine u mojoj knjizi ima i onih koje su izraz bremenite suvremenosti, u kojoj Srebrenica i njena tragedija ostaje i dalje komad leda u bošnjačkoj duši. U završnici je ciklus pjesama “Iz djetinjstva i starosti”. U starosti sam knjigu pisao, sretan da me memorija još služi, iako me tijelo svaki dan i noć podsjeća da je stiglo vrijeme putovati tamo negdje preko modre rijeke, široka je, duboka je, o čemu je stihove trajne vrijednosti iza sebe ostavio bošnjački veliki pjesnik Mak Dizdar. Uz bošnjački selam rahatli i berićetli život želi Vam vaš Nasko Frndić

Sead Begović i Ajka Tiro Srebreniković iz bošnjačkog jezika. Iako su to službeno turcizmi, te riječi bi se mogle zvati bosnizmima, jer je svaka od njih u mlinu bosanskog sluha i duha tijekom dugih stoljeća preživljavala razne faze preobrazbe u ondašnjioj velikoj Bosni, koja se protezala na sjeveru od Osijeka preko Tuzle, Zenice, Sarajeva, Mostara do blizu drevnog Dubrovnika, a na zapadu od Udbine, junačke utvrde Mustajbega Ličkog, pa s Dalmatinskom Zagorom, s Imotskim u kojem i danas postoje ostaci kule Imotskog Kadije iz “Hasanaginice”, tog dragulja bošnjačke usmene baštine, pa od Klisa nadomak Splitu geografski prostor Bosne pružao se daleko na istok - do Novog Pazara, Bijelog Polja i Prijepolja u Sandžaku. Treba jasno reći - narodna baština i njen jezik su temeljni dio kulturne povijesti svakog naroda. Usporedna proučavanja starog bosanskog jezičnog fundusa, kojeg Hrvati zovu hrvatskim, Srbi srpskim, a Bošnjaci bošnjačkim - dala bi zanimljive rezultate ne samo različitosti nego i povezanosti triju jezika i triju naroda. Upravo zajednička jezična baština kojom je obogaćen i hrvatski i srpski jezik govori da se ni danas ne može povući čista granica šta je čije, najviše zaslugom pojedinih ondašnjih sakupljača narodnoga blaga kao

19

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Sjećanje na dvojicu velikana bošnjačke duhovne misli

Reis Čaušević i šejh Hafizović
Tokom travnja 2009. godine u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, predstavljeni su životni put i djelo dvojice bošnjačkih velikana: reisu-l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića (9. travnja) i šejha Mehmeda ef. Hafizovića (30. travnja). U ovom broju “Preporodovog Journala” donosimo biografiju reisa Čauševića, koju je napisao Mirsad Bakšić, te biografiju i osvrt na monografiju o šejhu Hafizoviću, koju je napisao dr. Sead Seljubac.

Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević
Hadži Mehmed Džemaludin ef. Čaušević je rođen 28. prosinca 1870. godine u selu Arapuša u blizini Bosanske Krupe. Čaušević je zasigurno jedan od najblistavijih umova među bosanskim muslimanima svog vremena, koji je ostavio veoma bogatu duhovnu ostavštinu za budućnost na svim poljima društvenih djelatnosti. Bio je mislilac, vjerski vođa, prevoditelj na svim kulturnim poljima, čovjek čvrstog karaktera i nesalomljive volje, veliki borac za kulturnu, vjersku i političku emancipaciju muslimana. Posebno impresionira podatak da je Džemaludin Čaušević tokom svoga 32-godišnjeg publicističkog i znanstvenog rada izdao oko 520.000 primjeraka raznih djela, koja čekaju punu znanstvenu obradu. Uviđajući svu kobnu opasnost od velikosrpske provedbene mašinerije i nastojeći osujetiti barem na idejnoj razini biološku eliminaciju muslimana, veliki reisu-l-ulema Čaušević suprotstavlja se tome svojim stavom koji je najbolje determinirao sljedećom izrekom: “Bosansko-hercegovački muslimani moraju uvijek ići s Hrvatima ako hoće da se održe i spase.” Zbog ovako nedvojbenog stava velikosrpska politika činila je sve kako bi onemogućila velikog islamskog vođu i preporoditelja, smijenila ga s mjesta reisu-l-uleme i na njegovo mjesto dovela beogradskog poslušnika. Kada je prvi izabrani reis Bosne i Hercegovine podnio ostavku, Hodžinska izborna kurija predložila je Džemaludina Čauševića za prvog kandidata za reis-l-ulemu. S obzirom da to nije odgovaralo Zemaljskoj vladi i nekim muslimanskim političarima, ovi su izbori iz formalnih razloga bili poništeni. Na ponovljenim izborima Čaušević je izabran i 1914. godine ustoličen na položaju reisul-uleme za Bosnu i Hercegovinu, a 1929. za cijelu Jugoslaviju.

20

J O U R N A L

Njegovo opredjeljenje smetalo je beogradskim vlastima, a posebice nakon što je u veljači 1919. francuskom novinaru Charlesu Rivetu, koji je tada boravio u Sarajevu, dao intervju te u prisutnosti dvojice uglednih predstavnika islamske religije i francuskog stožernog časnika govorio o neodrživom položaju muslimana. Time je dao povoda da o tome dopru glasovi u inozemstvo. Između ostalog, rekao je i ovo: “I kakvi događaji. Tisuće ljudi ubijeno, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilance za nas muslimane svečanog stvaranja Jugoslavije... Srbi nas drše tuđincima. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatra nas se uljezima. I drugi će vam kazati da smo mi naprotiv pravi ljudi, koji pripadaju ovoj zemlji. Nakon što su Srbi postali gospodari situacije, mi nismo nikada pozvani da sudjelujemo u političkim sastancima i savjetovanjima... Muslimane neprestano zapostavljaju i vrijeđaju... Ove stereotipne pojave među Srbima-građanima našle su, nažalost, oduševljena odziva među inače lako zapaljivim seoskim stanovništvom, te su se dogodila monstruozna pljačkanja, paleži, ubojstva i svake vrste uvreda i poniženja islamskog elementa.” Ovaj tekst pisan 1919. godine, kao da je sada napisan, zapanjujuće definira sve buduće događaje i uzlaznu liniju stalnog i nepopustljivog zločinačkog ponašanja Srba kroz ogroman broj godina. Neposredno nakon ovog intervjua Atanasije Šola, predsjednik Zemaljske vlade u Sarajevu, upućuje zahtjev reisu-l-ulemi da svoju izjavu datu pariškom novinaru demantira. Naravno da Čauševiću ni na kraj pameti nije padalo da tako postupi. Dapače, odlučno je odbio takav zahtjev, na što je Beograd reagirao traženjem da se makne s položaja reisa i pošalje u mirovinu. Šola sam na ovaj zahtjev odgovara “da je veoma teško protiv reisa u sadašnjoj situ-

aciji ikakve ozbiljnije korake poduzeti jer bi bila krupna politička greška staviti ga pred krivični sud, a pitanje je bi li ga sud osuditi uopće mogao”. Po zakonu ne može se protiv reisa tako postupati. Isto tako ne može biti umirovljen, ako na osnovi osude krivičnog suda ne izgubi kvalifikaciju za ovo visoko mjesto koje zauzima. Kada je Stjepan Radić 31. siječnja 1926. godine stigao u Sarajevo, na zboru na kojem je bilo 8.000 ljudi, bilo je najviše muslimana, istakao je kako je došao do uvjerenja da su muslimani očuvali Bosnu i da oni trebaju biti “naša veza s cijelim islamskim svijetom”, da bez njih nema napretka u državi. Poslije zbora na banketu Radić je izjavio, među ostalim, da su muslimani uvijek bili pravi predstavnici hrvatstva u ovim krajevima. Nakon toga imao je sastanak s reisom Čauševićem, koji mu je tom prilikom govorio kako treba da se zauzme za bosansko-hercegovačke muslimane, što je Radić obećao i činio. Kad se prouče zapisnici sa zasjedanja Skupštine tadašnje Jugoslavije, što se može vidjeti i iz knjige profesora beogradskog fakulteta Koštunice i Čavoškog, neposredan povod za ubojstvo Radića u Skupštini bilo je protivljenje zahtjevima Srba za rješenje muslimanskog i albanskog pitanja u roku od 24 sata, po metodi imanentnoj velikosrpskoj politici. Svi ovi kontakti s istaknutim predstavnicima hrvatskog naroda, zločini Srba nad muslimanskim narodom odredili su cjelokupan politički život Džemaludina Čauševića, iako se politikom nije bavio i usmjerili ga pravcima traženja zajednice s Hrvatima katolicima. Naravno da ovo nije bilo po ćudi beogradskom dvoru, pa je ministar pravde dr. Milan Srškić počeo izrađivati nacrt Zakona o islamskoj vjerskoj zajednici, kojim se sustavno ruši vjerska autonomija. Željelo se uvođenjem novog režima osigurati u muslimanskoj vjerskoj samoupravi vlastiti

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
prestiž političkog vođe Bosne i Hercegovine. U tome dr. Srškić nailazi na žestok otpor reisa Čauševića, koji želi sačuvati vjersku autonomiju, kao dragocjenu stečevinu svih muslimana. List “Obzor” 1940. godine piše: “Bila je to teška i neravna borba jednog čovjeka karaktera protiv autoritarnog režima, iz koje je on izašao pobijeđen, ali ne i skršen i ponižen u očima naroda, već je još više uzdignut.” Zbog ovog nastojanja ministra pravde reisu-l-ulema Čaušević 4. travnja 1930. godine piše ponovno dr. Srškiću u jednom od brojnih pisama da je dobio ukaz N.V. Kralja, kojim je postavljen za vrhovnog muslimanskog vjerskog poglavara u Jugoslaviji i odlučno traži promjene u uredbi, jer u protivnom ne može vršiti dužnost, pa kaže u pismu: “Pošto Vi, gospodine ministre, ne uvažavate želje i prijedloge reisu-l-uleme, kao predstavnika islamske vjerske zajednice, izgleda mi da Vi hoćete da budete i ministar pravde i reisu-l-ulema, a da Reis-ul-ulema pored Vas figurira to zvanje.” Povodom dvogodišnjice smrti Džemaludina Čauševića “Obzor” donosi i opširan tekst kojim opisuje ovu tešku borbu velikog duhovnog vođe i pritiske Živkovićevog režima, od pokušaja nagovaranja na popuštanje, pa sve do prijetnje gubitka mirovine. No, ni prijetnje nisu pokolebale Čauševića, te on u svom pismu od 11. travnja 1930. godine otvoreno ističe Srškiću da on ostaje na svom stajalištu i da traži umirovljenje, pa makar i bez prava na mirovinu. Kako nije popuštao, kratko vrijeme nakon toga je i umirovljen. Umirovljenje je izazvalo zaprepaštenje u muslimanskoj javnosti i duboku žalost što je s takva položaja povučen najveći muslimanski borac, ali je izražena želja da se ustraje na takvu putu. Ova prepiska najbolji je dokaz koliko je reisu-l-ulema volio svoj narod, islamsku vjersku zajednicu i svoju užu domovinu. Svoje obrazovanje Čaušević je započeo u medresi u Bihaću, a poslije odlazi na školovanje u Istanbul. Već tada se izdvaja od sredine naročitom bistrinom uma i slobodnim pogledima na život. Uočili su to njegovi profesori kao i znanstvenici turske carevine te mu proricali blistavu budućnost. Uživao je podršku velikog turskog povijesničara Ahmed Dževdetpaše, koji ga je štitio od progona turske tajne policije, te ga poslao kao novinskog izvještača u Jemen. 1903. godine završio je teologiju i pravo, te stekao naslov mule od Stambola. U istanbulskim krugovima slovio je kao filozof i mistik rijetkih sposobnosti (stupio je u red derviša osnovan trebu upoznavanja vjernika i ne samo vjernika s kur’anskim porukama na vlastitom jeziku kako bi pored suptilne i divne harmonije koja proizlazi iz Kur’ana čitanjem na arapskom jeziku, spoznali odredbe Kur’ana te moralni nauk i uputu Božjeg poslanika ne samo na razini emocija već i razumski, time Kur’an Časni učini dostupnim svima, godine 1937. objelodanio je u Sarajevo u suradnji s Mehmedom Pandžom prvi i potpuni prijevod Kur’ana, poprativši ga opširnim uvodom, tumačenjem i bilješkama, a sve u namjeri da u svom vjerskom reformatorskom radu i obraćanju Svevišnjemu bude na jeziku, koji je dostupan svakom čovjeku njegovih prostora. Ferid Karihman u povodu novog izdanja Kur’ana iz 1971. piše: “Prevoditelj s arapskog, kojemu je stalo do dobra prijevoda, treba posjedovati veliku spremu i izražajnu moć. A u tome je rahmetli Džemaludin ef. Čaušević imao velike prednosti. Njega se može bez kolebanja smatrati jednim od naših najboljih poznavatelja orijentalnih jezika (arapskog, turskog i perzijskog), jednim od najvećih islamskih učenjaka kod nas i pjesnikom lijepog i jedrog jezika. Prijevod Kur’ana mu je stoga bez ikakve sumnje izvrstan.” Prijevodom Kur’ana učinio je svima dostupne i razumljive kur’anske odredbe, pa smo svi koji ne vladamo arapskim jezikom mogli od tada na nivou razuma i razboritosti razumjeti i prihvatiti odredbe Kur’ana i tako, osim pune spoznaje veličine vječne upute, stekli smo mogućnost valjanog suprotstavljanja osporavanja zlonamjerne interpretacije onih koji su na svaki način željeli obezvrijediti sve postulate na kojima se temelji islam i njegova istinska veličina. Zbog ovog prijevoda dugujemo najveću zahvalu časnom Džemaludinu Čauševiću. Džemaludin Čaušević surađivao je u listovima i časopisima: “Biser” (1918.), “Sarajevski list” (1918.), “Gajret” (1925.), koji je napustio kad su putem puča “Gajretom” ovladali prosrpski orijentirani članovi, koje je izravno financirao i stipendirao Aleksandar Karađorđević, potom “Novi behar” (1927.-1937.), “Jugoslavenski list” (1919.), “Islamski svijet” (1933.1935.), “Narodna uzdanica” (1933.-1935.) i drugim. Uredio je i sedmo godište lista “Behar” i izdao knjigu “Islamski velikani”. Bio je član i predsjednik društva “Merhamet”, a sudjelovao je u gospodarskom životu Bosne i Hercegovine, o čemu je s najvećim poštovanjem u svojoj knjizi “Od bosanskih šuma do Venezuele” pisao Mirko Sančević, otac prvog hr-

Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević još u XIII stoljeću), koji je dubinom svojih misli osvajao. U običnu razgovoru umio je unijeti mudre filozofske pouke, što je svatko s lakoćom mogao razumjeti. Kao prevoditelj dolaskom 1902. u Sarajevo uočio je prosvjetnu zaostalost i sve društvene mane i zaostatke, te u svojim prvim vazovima (propovijedima) u Begovoj džamiji ističe pogreške i nelogičnosti u svim oblicima društvena života, a koje su u proturječju s jasnim stavom Kur’ana. Mnogobrojna predavanja, koja je držao u džamijama, pribavila su mu široki krug prijatelja i štovatelja. Unaprijedio je rad u svim školama, 1903. godine postaje profesorom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Oživio je vjersku nastavu po mektebima (osnovno školovanje), medresama (više školovanje) i drugim školama. Sudjeluje intenzivno na izdavanju vjerskih knjiga. Okuplja oko sebe mlade ljude i potiče ih na prevođenje i pisanje, a sam preuzima brigu oko tiskanja. Godine 1908. pokreće list “Tarik” (u prijevodu Zvijezda Danica), koji je u narodu bio vrlo popularan. Unaprjeđuje i podiže kulturnu razinu i ugled svećenstvu i zagovara udruženje ilmije u staleška udruženja, te u tom smjeru pokreće list “Mualim”, kao i tjednik “Misbah”. Reformira Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, izrađuje nastavni plan vjeronauka za osnovnu i srednju školu. Kad se analizira njegov veliki vjersko-prosvjetni rad kroz 17 godina djelovanja na mjestu reisu-l-uleme, vidi se daje on čitav vjersko-prosvjetni život postavio na solidnu osnovu i udario čvrste temelje budućeg razvitka. Uočavajući po-

21

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
vatskog veleposlanika u BiH, dr. Zdravka Sančevića, kao o čovjeku najvećih etičkih standarda i moralnih kvaliteta. Osam godina nakon povlačenja s položaja reisu-l-uleme, umro je u Sarajevu 28. ožujka 1938. godine, iscrpljen stalnom borbom s autoritarnim srpskim režimom, ali ne i pobijeđen. Naprotiv, uzdignut u očima naroda. Povodom njegove smrti “Obzor” iz 1938. godine u nekrologu donosi: “Sa smrću Džemaludina Čauševića odlazi u grob najmarkantnija ličnost među bosansko-hercegovačkim muslimanima. Iz naše sredine nestao je čovjek rada i akcije, muž, koji je osvajao simpatije i stjecao duboko poštovanje gdje god se pojavljivao. S njegovim vjernicima muslimanima dijele bol svi njegovi prijatelji drugih vjera, a u prvom redu Hrvati – katolici.” Šejh Mehmed ef. Hafizović Šejh h. Mehmed-efendija je bio dosljedan učenju o tesavvufu kojem ga je podučavao njegov šejh i to je učenje i teoretski i praktično prenosio na svoje muride. Ono što bi se kao specifično u ovom pogledu moglo podvući i istaći je činjenica da je rahmetli šejh h. Mehmed-efendija nastojao, postepeno, kod svojih derviša da odstranjuje određene postupke koji nisu dio izvornog tesavvufa. U njegovoj halki nije se činio idžra’. Pred izbijanje rata jedno vrijeme je bio dokinuo kijam zikr, a iz upotrebe pri zikru isključio def i kudum. Ovaj njegov nijjet je od izuzetne važnosti i kao nastojanje zaslužuje da bude nastavljeno i dovedeno do kraja. Dr. Sead Seljubac je 2003. godine, dovršavajući svoj prijevod knjige čuvenog autora Seida Havve “Naš duhovni odgoj”, napisao: “Prve dublje informacije o sufizmu sam dobio od rahmetli Mehmed-efendije Hafizovića, šejha nakšibendijskog sufijskog reda, šehida koji je i svojom smrću posvjedočio tevhid. Prijevod ove knjige posvećujem njemu. Osjećam da je to najmanje što mogu učiniti, kao izraz svoje zahvalnosti njemu, uz dovu Rabbu Dragom da ga obraduje Svojim rahmetom...” Seljubac je rekao da držeći u rukama knjigu, monografiju o šejhu, ima isti osjećaj – zahvalnost na brižljivo podijeljenim informacija o duhovnim putevima koji vode najdragocjenijoj vrijednosti svih svjetova – Rabbovoj blizini. U osvrtu na monografiju dr. Sead Seljubac je rekao sljedeće: “Knjiga je dovršena. Ukupni njen sadržaj i mene vraća u vrijeme mog nešto dubljeg upoznavanja sa rahmetli šejhom. Ne želim ponavljati ono što su mnogi u ovoj knjizi kazali o njemu, a slažem se da ima jako mnogo zajedničkih dojmova koje i sam dijelim s njima. Moja je želja da na ovom mjestu, a prije nego kažem nešto više o nastanku i sadržaju ove knjige, istaknem ono što drugi o šejhu nisu dotakli u svojim sjećanjima. Mnogi su stekli dojam, ili su pretpostavljali, da rahmetli šejh nije mnogo čitao. Ovaj dojam je pogrešan. Prilikom svojih druženja sa vlastitim učiteljem rahmetli h. hfz. Mustafa-efendijom Mujićem, šejhom s Paleža kod Kiseljaka, ‘prelazio’ je temeljne kitabe iz kojih je i sam šejh s Paleža crpio svoja znanja o duhovnim stazama sreće. Osim toga, njegova redovna druženja sa mubarek Gazalijinim ‘Ihjaom’, o čemu svjedoče citati u dersovima, dodatno potvrđuju da je rahmetli šejh, osim redovnog učenja i čitanja

Šejh Mehmed ef. Hafizović
Veliki mudžahid, šejh Mehmed ef. Hafizović pao je kao šehid za svoju vjeru i domovinu u ponedjeljak (dan posta) 21. zul-ka’de 1414. h.g. (02.05.1994. godine) na kladanjskom ratištu. Rođen je 1957. godine u selu Potočari, općina Srebrenica. U Srebrenici je završio osnovnu školu, nakon koje se upisao na Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju završava školske 1977./78. godine. Nakon odsluženja vojnog roka počeo je svoj rad kao imam, hatib i mualim u Malom Zvorniku, gdje ga je zatekao rat. Više od mjesec dana ostao je sa svojim džematom, ili bar onim što je od tog džemata ostalo, u Malom Zvorniku, pod izuzetno teškim uvjetima. Kada je postalo već nepodnošljivo i kada je zaprijetila opasnost direktno po njegov život i život njegove porodice, uz Allahovu pomoć, među posljednjima iz džemata uspijeva se preko Mađarsku prebaciti u Hrvatsku. Mehmed-efendija se u Hrvatskoj angažirao na radu sa muhadžirima redovno održavajući vezu s Bosnom. Kada su se za to stekli potrebni uvjeti vratio se u Bosnu i uključio u redove Armije BiH, u Prvu podrinjsku muslimansku brigadu. U sklopu te brigade ubrzo će osnovati jedinicu mudžahida pod nazivom “Šejh Hasan Kaimi”. Kao emira pomenute jedinice suđeni čas ga sustiže za vrijeme jedne od akcija njegove jedinice na prvoj borbenoj liniji. Mehmed-efendija se vrlo rano počeo interesovati za tesavvuf. Kao učenik Gazi Husrev-begove medrese često je posjećivao tekije, derviške halke i vodio duge razgovore s poznavateljima tesavvufa ka-

22

J O U R N A L

kav je šejh h. hafiz Mustafa ef. Mujić iz Paleža kod Kiseljaka, koji je kao muhadžir svoj smrtni čas dočekao u Visokom. Kao njegov murid, Mehmed-efendija je brzo napredovao iz stupnja u stupanj dok nije dostigao sposobnost da sam vodi i podučava svoje vlastite učenike. Cijeli period svog rada u Malom Zvorniku šejh Hafizović je proveo u neumornom nastojanju da sjeme dina, a time i tesavvufa, posije u što više mladih srca, što mu je, uz Allahovu pomoć, jako dobro uspijevalo. Kao šejh nakšibendijskog tarikata rahmetli šejh h. Mehmed-efendija se odlikovao nizom svojstava koja su ga, kao ličnost od tesavvufa, vidno krasila. Uvijek je bio vedra i nasmijana lica. S tim izrazom se upoznavao s ljudima, takav je s njima vodio plodonosne razgovore, a sa osmijehom se i rastajao. Vedrog lica je spušten u svoj kabur, a takvog će, vjerujemo, i pred Rabba izaći. Ta vedrina je plijenila ljude i ostavljala kod njih prijatan osjećaj. Njegovi dugi dersovi okupljenim učenicima kao i savjeti pojedinim njegovim muridima, bili su obavezno protkani Kur’anom i hadisom, kao i velikim brojem hikaja iz života sufijskih velikana. Oni kojima se obraćao pomno su ga slušali jer je birao slatke riječi koje bi se urezale duboko u srce i dušu onih koji bi ga slušali. Znao je rahmetli šejh da u intimnim razgovorima sa svojim muridima očinski sasluša sve njihove probleme, bez obzira o kojoj vrsti problema se radilo i sve svoje mogućnosti bi koristio da otkloni eventualne teškoće na koje bi oni nailazili. To je stvaralo obostrano povjerenje i produbljivalo čvrstinu veze njega s njima i njih s njim.

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Kur’ana, rado posezao za temeljnom literaturom o tesavvufu. Šejhova rječitost plod je, prije svega drugog, Allahovog dara, datog mu od Onoga Kojega je volio više od cijelog svijeta. On taj svoj ašk nikada nije krio. I da je htio nije mogao. Sam je iz njega izbijao. Čak i kad spava. Svjedok sam, iz našeg druženja jednog ramazana u itikafu gornjotuzlanske Čaršijske džamije, da je i spavajući tiho zikrio: ‘Allah, Allah,...’ Međutim, želim istaći da je taj dar od Boga, bogatu rječitost, brižljivo njegovao družeći se sa jakom literaturom iz oblasti sufizma. Nekome se može učiniti da je činjenica spoja imama i šejha u njegovom slučaju usputna. To promiče nekako nezapaženo, a smatram da je jako bitno. Sve je manje imama koji se obogaćuju tesavvufskim iskustvima, kao da sve više zaboravljaju podatak da je u kompleksu Gazi Husrev-begove medrese, uz prostorije za učenje bio i Hanikah (boravište šejhova i derviša), a da je veliki broj čuvenih alima ovog podneblja istovremeno pripadao nekom od derviških redova i u svom radu koristio duhovna bogatstva koja iz sebe nudi islamska duhovnost. Meni je šejh bio drag upravo zbog toga. Bilo je i drugih šejhova od kojih sam mogao dobiti potrebna znanja o tesavvufu, ili s njima zajedno prolaziti neka duhovna iskustva, ali ja sam baš u njemu prepoznao onaj sretni spoj medrese i tekije, a u njegovom učitelju šejh Hadži-hafizu (kako su zvali Mustafa-efendiju Mujića) osobu kakvih danas, na našu žalost, više nema – alim i šejh starog kova. Eto to je mene, pored mnogo čega drugoga, uz šejh Mehmeda držalo petnaestak godina. Kada se hadžija Edib Kravić pojavio sa idejom da obilje materijala pohranjenog u sjećanjima ljudi koji pamte šejha, na video i audio zapisima širom Bosne pa i svijeta, u bilješkama s njegovih dersova, u njegovoj ličnoj porodičnoj arhivi, itd., prikupimo na jedno mjesto, obradimo i pokušamo ponuditi u vidu monografije, činilo mi se da je grehota takvu ideju ne realizirati. Njegovoj volji dodao sam informaciju da je dio tog posla već uradila Nakšibendijska tekija “Šejh Mehmed-ef. Hafizović” iz Olova, i rad na knjizi je započet. Najveći dio posla oko prikupljanja građe, svojom ljubavlju i upornošću, obavio je hadžija Edib. Bilo je mnogo sirovog materijala na audio i video zapisima koje je trebalo prenijeti na papir i u tome su mu pomogli mnogi mladi ljudi koji su prepoznali vrijednost ovog projekta i osjetili da je čast biti dio njega. Izdvojeni su novinski članci i obavljeni kontakti sa brojnim poznavaocima bilo koje sfere šejhovog života, a koji su spremni pretočiti svoje informacije u formu zabilježenog sjećanja. Moj skromni zadatak je bio da sve materijale pregledam, ispravim, obradim, i složim u formu koju imamo pred sobom. Činilo nam se da konačni izgled treba da vidi više ljudi tako da smo sačekali da materijale pročitaju šejh Nijaz Džindo i prof. dr. Rešid Hafizović, te daju svoje primjedbe na to. U materijalima smo imali nejasnih mjesta, mjesta koja se ponavljaju, formulacija u sjećanjima koje ne bi bilo umjesno staviti u ovu knjigu, i slično, tako da smo zadržali pravo da pri obradi materijala neke dijelove izostavimo. Nadamo se da nam to neće biti uzeto za zlo. Knjiga, osim uvodnog teksta i opisa šejhove dženaze, sadrži još: sjećanja, riječ imama i šejha, te priloge. Činilo nam se umjesnim da sjećanja ljudi koji pamte šejha poredamo po periodu šejhovog života koji tretiraju. To su osvrti na različite prilike u kojima su njegovi bliski rođaci, učenici, prijatelji i poznanici istakli ono čega se u susretima sa šejhom najupečatljivije sjećaju. Drugi dio knjige je ispunjen šejhovim dersovima održanim u raznim prilikama i različite su prirode. Ima tu hutbi, vazova, predavanja sa tribina, ima dersova. Poredali smo ih redom kojim su se dogodili. Za većinu obraćanja smo uspjeli utvrditi vrijeme i mjesto održavanja, pa smo to i naznačili na kraju teksta. Naslove smo davali sami, shodno tematici koju ders obrađuje. Pošto je šejh imao ubičaj da većinu svojih obraćanja započinje identičnim riječima, te smo riječi stavili na početak svih tekstova ove vrste. Prilikom prikupljanja materijala došli smo do vrijednih fotografija i dokumenata. Jedan broj njih smo stavili u priloge, a većinu smo smjestili uz tekst kojem odgovaraju. Za ovu priliku, iz sadržaja knjige bih izdvojio neke šejhove misli o tesavvufu i njegovoj gorljivoj želji da se on širi u svojoj autentičnoj formi. Odlomci su preuzeti iz različitih dijelova knjige a ne s jednog mjesta. Mehmed-efendija kaže: “* Tesavvuf - to je širok, izuzetno širok pojam, i treba o njemu godinama učiti i studirati. Jedna od definicija tesavvufa jeste – da je to studij o samome sebi u sebi, odnosno vaspitanje sebe u sebi, i čišćenje svoga srca, za svoga Uzvišenoga Hakka, svoga Allaha dragoga, jer je srce mjesto manifestacije Uzvišenoga Boga, po riječima Alejhisselama, s.a.v.s. - da je mu’minsko srce Allahova kuća. * S obzirom da imamo osnovnu, srednju i visoku školu, naravno da imamo, shodno tome, i učenike, učitelje, nastavnike, profesore i tomu slično. Tako je i u tesavvufu. * Prema tome valja u prvom razredu savladati gradivo koje je predviđeno za prvi razred... Tako je i u tesavvufu. Treba da se savlada prvi razred. Najteži razred je taj. On počinje od odstranjivanja hajvanluka, svih negativnosti. Najteži razred u tesavvufu, odnosno u dinu, je taj. Od dvanaest razreda koliko ih ima, dvanaest mekama duše, taj prvi razred je najteži i ljudi se u njemu zadržavaju najduže, a neki nikad ne završe. Ostanu u njemu. * Kod muslimana je nužno posjedovati edeb, dinsku kulturu, gdje se pita za

23

Šejh efendija u halci s muridima

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
dopuštenje od onih koji te vode kroz ovaj dunjalčki život, pa ko upita svog muršida za neki svoj posao i on mu dozvoli, i učini mu hajr dovu, na tu dovu i meleki aminaju. Nasuprot tome, ako se nešto naredi pa se postupi suprotno od toga, neka se dobro pripazi onaj ko uradi ono što nije trebao uraditi jer će ga snaći ono što ne bi želio da ga snađe. To je izreka jednog od naših šejhova, pa je, po tesavvufu, obaveza postupati tačno onako kako se naredi. * Jedino se disciplinom, vaspitanjem sebe, terbijjei-nefsom, ličnom disciplinom nad samim sobom može dospjeti do deredža. Zato je u tesavvufu prvi šart upravo - vaspitanje sebe u sebi, odgoj sebe u sebi. * Mnogi u tesavvufu ne polože taj prvi sufijski, tesavvufski, derviški šart i ostanu izvan njega, ne mogu dalje. Šart je jasan, brate dragi, ali je za neke težak. Svaka pilula, svaki lijek koji dobro koristi za određenu bolest je vrlo gorak, ali gutat ga je, da bi, bi iznillahi te’ala, preko njega došao derman – lijek. * Vidimo da je nužno govoriti o školovanju srca svoga, a to se u tesavvufu zove – tasfijei-kalb. Školovanje srca je njegovo čišćenje i glačanje, kako bi predstava o Uzvišenom Allahu bila potpuna i tačna. Onog trenutka kada srcem saznamo za Allaha, dž.š., prihvatimo Ga, povjerujemo Mu, prekidamo poslovanje sa đavolom i spašavamo se zablude, razvrata i harama, u koji je zapao evropski neislamizirani razum. * Tesavvuf je zaista jedno visoko školstvo u islamu, jedna visoka disciplina u vjeri islamu. Kada govorimo o tesavvufu, molim vas poštedite me onih nedostataka u tesavvufu, jer ja se time ne bavim i ne želim da se ni jedan mu’min, odnosno moj učenik, time bavi. Tome ne učimo svoje sljedbenike, nikakvim manjkavostima, nedostacima, nego učimo kristalnom tesavvufu, kristalnoj misli o islamu, a tesavvuf, po nama, jeste - da je to šerijat kakav su Alejhisselam i njegovi ashabi praktikovali. Ne moj i tvoj šerijat, kakav tebi i meni odgovara, već čisti tesavvuf. Eto tako mi nastojimo da tu misao prenosimo. * Tesavvuf itekako u tome vodi računa o svojim sljedbenicima... Mi znamo da ima nastranosti i ove i one vrste, međutim, kad mi, (ovdje) u Bosni, govorimo o tesavvufu, govorimo o njegovoj čistoj izvornoj misli i možemo vam reći da skoro ni jedna zemlja, pa ni arapski svijet nema čistu tesavvufsku misao kao što se uspjelo u Bosni očuvati... * Govorim o ehli-tesavvufu, ne govorim o sektama, jer nas to ne zanima i ne

Odbrana domovine je farz za svakog muslimana: Šejh Hafizović u ratnim danima želimo se time baviti. Ni ja ni moji učenici. Želimo poštediti svakoga takve rabote. Alejhisselam je sunce dina uzvišenoga. Poslije Alejhisselama ashabi su zasigurno nastavili živjeti ashabskim životom. * Sufija u islamu nikako drugačije ne može živjeti, jer bez šerijata nema tarikata. Nema tesavvufa bez originalnog Pejgamberovog, s.a.v.s., šerijata. Želimo da slijedimo i kažemo da smo umet Alejhisselamov. Međutim, varamo se i zavaravamo. Ne voli Alejhisselama niko ko živi drugačije nego što je to njegov put, njegova staza, njegova džada. Laže i vara se onaj koji kaže da voli Muhammeda, s.a.v.s., a živi u zlu i nemoralu, u birtiji i kafani provodi dragocjeno vrijeme koje se ničim ne može zamijeniti. Tesavvuf od svog sljedbenika traži da itekako vodi računa u šta troši svaki trenutak, jer će za to biti pitan. * Tesavvuf, o kojem ovdje večeras govorimo, itekako traži od svakog svoga sljedbenika da poznaje Kur’ani-kerim, hadisi-šerif, islamski akaid, fikh i islamsko šerijatsko pravo. Jer, to je ono iz čega se kristalizira islamska tesavvufska misao. * Ne mogu se stvari iz jednog tarikata prenositi u drugi tarikat. Istina je da su svih dvanaest ehli tarikatskih pravaca, derviških redova, hakk, istina, ali svaki ima svoj usul, svoga pira, svoga učitelja, svoga muršida i svoj usul. I ne može se iz usula u usul prelaziti, isto ko što se ne mogu stvari iz mezheba u mezheb prenositi i uzimati. To su, prvi znaci zablude - kada se iz mezheba u mezheb počnu stvari prenositi. Prvi znaci zablude u tarikatu, u tesavvufu jesu, isto tako, kada se počne iz jednog tarikata, iz jednoga usula izlaziti i uzimati propisi i pravila drugog tarikata, drugog usula. Zato, radite na čistoti izvornog tesavvufa, ..., pogotovu što je čistota Dina, islama, sama po sebi takva. I čistota islamskog tarikata mora se očuvati. Islam, dini-islam, nije folklor. Isto tako islamski tesavvuf, nije folklor. I zato, u tom pogledu ukoliko ne budete svjesni, i u tome pravcu, ukoliko se budu i dalje miješale stvari iz usula u usul, ići ćete iz težeg u teži problem. Nećete imati duhovnu jačinu. Puno štošta se u posljednje, novije vrijeme, događa - pa i kod nas se u tesavvufu, mnoge stvari su se počele miješati, zapravo počeo se, u posljednje vrijeme i kod nas, od tesavvufa praviti uglavnom folklor, pa na žalost i u samom zikru. Toga moramo biti svjesni, da naš uzvišeni Din, naš islam, naš tarik, tarikat, tarikatski usul, nije folklor i nisu igre i igrarije. Jačina našega tesavvufa jeste upravo u izvornoj čistoti. Zato vodite računa, nemojte praviti folklorne grupe umjesto zikra i na zikrovima. To je ono što nikako ne pripada našemu tesavvufu, niti jednome tesavvufu u cjelini, ako hoćemo sagledati i gledati, a ne, posebice ne, našemu tarikatu, našem nakšibenijskome usulu.” Tako je govorio šejh Mehmed-efendija Hafizović. Ova knjiga nije savršena, a nije ni konačna. Bilo bi veoma korisno ako oni koji je budu, ako Bog da, čitali pa primijete određene nedostatke nama, na adekvatan način, na njih ukažu, a ako posjeduju još materijala da nam ih dostave, kako bi u nekom narednom izdanju bili pridodati knjizi. Zahvalu upućujemo Uzvišenom Allahu koji nam je dao snage da napravimo ovaj rad. Zahvaljujemo se svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se ova knjiga nađe u rukama čitalaca. Allaha molimo da ih sve nagradi iz Svoje neizmjerne hazne a našeg rahmetli šejha obraduje Svojim zadovoljstvom i blizinom za kojom je toliko žudio. Pripremio: Ismet Isaković

24

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predavanje dr. sc Senadina Lavića o bošnjačkim prezimenima – socioantroponimijski pristup

Prezimena kao znakovi postojanja
Filip Mursel Begović
Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, 4. lipnja u Islamskom centru Zagreb, u sklopu tribine “Dr. Sulejman Mašović”, organizirali su predavanje s temom “Ime i biće – bošnjačka prezimena: socioantroponimijski pristup. Predavanje je održao prof. dr. Senadin Lavić s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. U uvodnom dijelu pod nazivom “Imenovanje bića”, dr. Lavić govorio je o imenu koje nesumnjivo govori o postojanju bića, a biće je ono što jeste, što postoji i što ima specifična svojstva. Lična imena koja susrećemo oko sebe rezultat su ljudske povijesne društvene djelatnosti, objašnjava Lavić, to jest komuniciranja. Naprimjer, vrlo je zagonetno ime zemlje Bosne i rijeke Bosne. Da li je to ime nekog starog plemena Besa ili Bosa(na) (autohtona etnija koju pominju stariji pisci I. F. Jukić, A. Knežević i dr.) koje je i rijeci i zemlji dalo ime ili stvar stoji sasvim obrnuto. Dr. Lavić postavlja pitanja poput: “Možda je zemlja dala ime plemenu i rijeci? Možda je rijeka dala ime plemenu i zemlji? Da li je uopće moguće prodrijeti u ovu zagonetnu pojavu ako nismo u stanju da rekonstruiramo “ilirski” (ili neki predilirski) jezik, jer se nije pisao ili da li smo u stanju da raspoznamo tragove gotskog jezika u onomastičkim sedimentima oko nas.” Sigurno je pak da je riječ Bosna predslavenska, kao i velik broj drugih naziva na Balkanu. Imena rijeka Bosne, Neretve, Drine, Vrbasa, Plive, Une, Sane... danas su za nas semantički donekle zagonetna. Sasvim slobodno možemo pretpostaviti da su to predslavenska, keltska, ilirska, arbanaška ili gotska imena koja dolaze iz starijeg perioda povijesti i opstaju usprkos burnim društvenim, političkim i kulturnim promjenama kojima je područje Bosne i Balkana bilo izloženo stoljećima. Ova imena zatičemo i prihvatamo. Naravno, ovdje nam donekle mogu pomoći metode jezičko-historijskih komparacija, lingvističkih istraživanja, filološke studije i historijske analize antike. Zato se razvijaju brojne nauke koje se bave imenima. Dr. Senadin Lavić je nastavio svoje predavanje govoreći o postupcima istraživanja bošnjačkih prezimena. Naime, predavač je uputio publiku da u njemačkom jeziku postoji oznaka Namenforschung ili Namenkunde, tj. disciplinarno istraživanje imena (prezimena, nadimaka). Znanstveno istraživanje imena i prezimena ide u sklopu onomastike ili, još preciznije, antroponimije. Tako se socioantroponimijski pristup u istraživanju imena i prezimena zasniva na pitanjima porijekla prezimena u određenom društvenom kontekstu, njihove povijesne pristunosti u određenom krajoliku, rasprostranjenosti, njihovim transformacijama, promjeni i uzimanju novih prezimena (time se utemeljavaju “novi” rodovi), vraćanju na stara prezimena itd. Princip kojeg koristi dr. Lavić jest socioantroponimijski pristup koji treba da pokaže jednu dimenziju bošnjačkih prezimena, tj. njihovo prostorno rasprostiranje u određenom vremenu, trajanje i nestajanje, novo pojavljivanje na nekom drugom mjestu, njihovu povijesnu i društvenu uslovljenost i određenost. U svemu tome prepoznajemo povijesne događaje, procese, sudbine ljudi, ideja, etnija, religija i država. Preko prezimena se može razaznati određene društvene i etničke grupe u oblasti jugoistočne Evrope, njihova povijesna rasprostranjenost, kretanje, djela, karakteristike. Bošnjačka prezimena danas se ne zatiču u mnogim krajevima gdje su postojala stoljećima kao prepoznatljivi znakovi društvenog djelovanja. Dr. Lavić upozorava da je pred nama veliki zadatak da napravimo mapu bošnjačkih prezimena na Balkanu koja bi bila prethodna radnja za globalnu mrežu prezimena Bošnjaka današnjice. Za potrebe ovoga rada predavač je “pratio” bošnjačka prezimena u istočnim djelovima BiH i dodire sa crnogorskim krajolicima koji su nekada bili u sastavu Bosne, te sa Dubrovnikom i sandžačkim predjelima gdje su Bošnjaci većina. Prvu stvar koju je dr. Lavić naglasio jeste to da Bošnjaci koji su prihvatili islam u Hercegovini vrlo rano imaju svoje tragove u pisanim izvorima. Tako, naprimjer, u Gračanici kod Gacka u muslimanskom haremu stoji uklesano na kamenoj ploči: “Ase leže dva Miloševića, Alija i Jusup...”, a to je XVI stoljeće. Predavač primjećuje da je očito da su to muslimani koji su od jednog starog roda koji živi na području Hercegovine u procesu širenja islama prihvatili vjeru. U Hercegovini je mnogo starih rodova koji su poznati do danas i s ponosom nose svoja stara prezimena (Ljubovići, Obradovići, Sijerčići, Sokolovići, Pavlovići itd.). Njihove političke, ekonomske i kulturne veze s Dubrovnikom bile su snažne i intenzivne stoljećima. Dubrovnik je pak bio obavezan da prihvati nalog Tri-

25

Senadin Lavić

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
dentskog sabora u XVI stoljeću kojim se nalaže uvođenje prezimena za kršćane, a posebno da se više nadijevaju imena kršćanskih svetaca, nego narodna imena. Druga stvar koju je dr. Lavić naglasio jesta ta da danas postoje brojne monografije određenih porodica ili rodova, naprimjer, Dženetića, Gazibegovića, Filipovića, Čengića, Tahirbegovića itd. u kojima se prezentiraju njihova genealoška istraživanja. U svom izlaganju predavač nije prezentirao što znači koje prezime, od čega je moglo postati i kako se razvijalo. “Ovo je prvi istraživački korak kojim pravimo popis prezimena u prostoru za neku buduću mapu bošnjačkih prezimena. Mnoge bošnjačke porodice po Hercegovini su izumrle, raseljene, prognane, zaboravljene. Svi tragovi o njima su nestali kao da ih nikada nije ni bilo. Samo su ostali neki nazivi ulica ili dijelova grada koji ukazuju na njih ili njihovo specifično svojstvo: Brankovac, Cernica, Mutapovina, Begovina (u Stocu, Trebinju ili Nevesinju), Skender Vakuf u Krajini... Radi nestajanja mnogih rodova treba napraviti mapu prezimena da se očuva znanje o njihovom postojanju.” - upozorio je dr. Lavić. Preko prezimena Bošnjaci mogu vidjeti svoj etnički raspored u prostorno-povijesnom smislu, prožimanje s drugim etnijama, narodnu raširenost i procese sabijanja njihovog narodnog bića u zadnjih dvije stotine godina. Prostor u kojem zatičemo bošnjačka prezimena govori, dakle, o mjestima koja su povijesno naseljavali Bošnjaci i u kojima su ostvarivali svoje kulturno biće koje se nikako ne može reducirati samo na etničke ili religijske karakterisitike, jer je egzistencija uvijek kompleksnija i zahtjevnija za svaku moguću interpretaciju. Prezimena su tako znakovi postojanja. Dr. Lavić upućuje da su Bošnjaci očuvali dobar dio predosmanlijskih, starobosanskih imena koja su veza sa starim porodicama koje su poslije 1463. prihvatile islam i koje su ih vremenom proširile i prihvatile kao svoja prezimena. Takva prezimena su, naprimjer, Kulenović, Sijerčić, Ljubović, Kulin, Sokolović, Pavlović, Obradović, Predojević, Tvrtković, Sankovići, Nikšić, Vučjaković itd. Zatim su dio prezimena pravili na osnovi turskog, arapskog ili perzijskog imena: Muhamed > Muhamedović, Mehmed > Mehmedović, Ahmed > Ahmedović, Maho > Mahović, Sulejman > Sulejmanović. Tako mnoga bošnjačka prezimena imaju imenske korijene iz arapskog, turskog i perzijskog jezika na koje dodaju sufiks –ić, što predstavlja njihovu specifičnost. Mnoge porodice svoja prezimena dobijaju po patronimiku (npr. Avdići iz Plane kod Bileće), u Mostaru katolici Anići su dobili prezime po matronimiku (mada je to vrlo rijetko). Mnoge porodice dobijaju prezime po zanimanju koje obavljaju njihovi preci (Mlinar, Dizdar, Samardžić, Đemiđić/Skeledžija), po mjestu iz kojeg su porijeklom (Nevesinjac, Konjicija, Neretljak, Ljubušak, Novljanin, Novo, Gačanin), po životinjama (Zec, Kurt, Vuk, Lav(ić), Guska, Patak, Ribić, Šaran, Konjić), po namirnicama i hrani (Burek, Hošaf, Hošafčić, Pita, Tikvina). Prezimena preko oca ili po “muškoj liniji”, tj. patrilinearno, upućuju na descendenciju, objašnjava dr. Lavić, na vezu otac-sin, tj. na čuvanje ognjišta preko sina. Svoje zanimljivo predavanje dr. Lavić nastavio je govoreći o bošnjačkim gentilnim imenima (prezimenima) koja su u svome nastanku različito stara – neka idu od srednjevjekovlja, a jedan veliki dio potiče iz relativno novijeg vremena. Starost prezimena se kreće između sto godina onih novijih i dvije do tri stotine godina onih starijih. Bošnjačka i hrvatska prezimena potječu iz nekoliko različitih izvora. Kada se pogledaju bošnjačka prezimena, onda se u njima raspoznaju skupine koje nam daju odgovore na pitanja: čiji si, kakav si, odakle si i šta si. Kada govori o njihovom porijeklu, dr. Lavić ima na umu da postoje određeni slučajevi u kojima nastaju: 1) prezimena koja su izvedena iz imena (nadimka) rodonačelnika na koje se dodaje slavenski sufiks –ić ili –ović, a u njima se radi o krvnom srodstvu ili descendenciji, tj. vezi roditelj – dijete; tad su im osnova, dakle, lična imena, patronimi (prezimena izvedena od imena oca: Branković, Filipović, Tvrtković, Sanković, Kulenović, Ljubović, Obradović, Kotromanić) i matronimi (prezimena izvedena od imena majke: Anić), te prezimena koja sadrže staleške naznake pripadnosti (Mehmedbegović, Agić, Ahmetagić, Hasanefendić) ili neke specifičnosti rodonačelnika imena roda (Karasalihović, Karahodžić, Karić, Hadžiahmetović, Hadžiarapović) ili govore o kakvom bitnom ili karakterističnom obilježju nosioca prezimena (Dizdar, Pašić, Vladavić, Serdarević) ili njegov nadimak (Trbonja, Rogonja, Glavaš, Debeljak, Crnić, Obad); 2) prezimena koja su izvedena iz zanimanja (i zanata) kojim se određeni rod bavio (Imamović, Hodžić, Kalajdžić, Kovač, Kovačević, Kujundžić, Lončar, Mlinar, Muderizović, Mujezinović, Terzić, Tkalčić, Voloder); 3) prezimena koja su nastala po mjestu (oblast, regija) porijekla roda, tj. prezimena koja za svoju osnovu imaju toponime koji tvore antroponime: Krajinović, Serhatlija, Hrvat, Arnautović, Bošnjak, Sarajlija, Sarajlić, Užičanin, Konjičanin, Mostarac, Nevesinjac, Gačanin, Novljanin, Hercegovac, Novalić, Novo). Iz uvida u imena iz kojih potiču bosansko-bošnjačka prezimena može se vidjeti da postoji nekoliko slojeva koje je dr. Lavić oprezno distingvirao. Tako se raspoznaje predslavenski sloj (Grabus, Kulin, Sokolović...), sloj starobosanskih narodnih imena i slavenski sloj (Srebren, Zlatan, Zlatko, Tvrtko, Godin kao osnova prezimena), sloj posuđenih imena (iz drugih kultura), islamski sloj (imena koja su se proširila poslije prihvatanja islama kod Bošnjaka: Mehmed, Mustafa, Osman, Fatima, Ahmed, Hasan, Hava, Fata...), sloj pomodnih imena (imena koja su rezultat društvenih događanja, ideologija i popularnih ljudi: Jugoslav, Indira, Elvis, Ines, Nives, Irjasen, Dolores...). Izvođenje prezimena iz ovih imena je osnova prezimenske strukture bošnjačkih, hrvatskih i drugih jezičkobliskih balkanskih etnija. Dr. Lavić na kraju predavanja osvrnuo se na etnoklerikalni škripac u kojem su se sudarili balkanski duhovi na kraju 20. stoljeća, u kojem je ime bio znak identiteta, nosilac identitetske razlike, znak suštinskog raspoznavanja. Reci ime da znam ko si – moglo bi se sažeto kazati. Nije teško pretpostaviti da Ivić, Stjepanić, Šimunović pripadaju katoličkoj, a Mehmedović, Rizvanbegović, Sulejmanpašić, Jusufbegović – islamskoj i Jovanović, Stevović, Simonović pravoslavnoj vjeri. Kao bitna razlika među etnijama se pojavila religijska razlika. Ključnu ulogu u tome je odigrala religijska institucija koja je vršila etničku homogenizaciju svojih potčinjenih vjernika. Tako su od pravoslavaca nastajali Srbi, od katolika Hrvati i od muslimana Bošnjaci. Oni što su bili prije podvode se pod imenitelj onih koji sada dominiraju određenim prostorom. Tako su svi Vlasi postali Srbi ili Hrvati ili Bošnjaci. Oni su u Bosni totalno asimilirani i etnicizirani od dominantnijih grupa. “Taj proces se u Bosni dovršio u XIX i XX stoljeću i neprovratno je promijenio odnose u njoj. Zato je opasno kroatizirati ili srbizirati bosansko srednjevjekovlje. Ono se ne može srbizirati ili kroatizirati bez krivotvorenja i lažnih hipoteza o izvornosti. Bosanska crkva, bosanska hereza, bosanski vladari ili bosanska obilježja i specifičnosti prije naleta Osmanlija, nisu bile srpske ili hrvatske – naprotiv, bile su bošnjanske ili bosanske. Brojni kvaziznanstveni pokušaji da se Bosna i njeno stanovništvo kroz bližu i dalju povijest prikažu “kao nešto drugo ili neko drugi” iz susjedstva, samo su refleksi aktualnih velikodržavnih ekspanzionističkih projekcija i nacionalističkih politika susjednih zemalja.” – završio je dr. Senadin Lavić.

26

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Posjeta bosanskog karizmatika Hrvatskoj

Kupite avion i provozajte se s hafizom Sulejmanom Bugarijem
Mirsad Dubravić
Danas više nego ikada postoji potreba za moralnim autoritetima. Ljudi tragaju za srećom, pokušavaju biti ispunjeni. Sa svih strana ih se bombardira raznim prolaznim užicima koje “garantiraju” sreću - a uz to dobijete i besplatni set noževa! Kad zaista i ostvare navedene materijalne želje ljudi shvate da tu ne leži istinska sreća. Ključ uspjeha velikog moralnog autoriteta ovih prostora Sulejmana Bugarija je u tome što shvaća ljudsku psihu i prilazi ljudima na način da im pokušava ispuniti njihovu dušu u onome što novac, auti i mobiteli nisu uspjeli. To je ono zadovoljstvo vjere koje se može osjetiti samo predanim služenjem Allaha dž.š. Zašto je hafiz Sulejman Bugari tako uspješan za razliku od drugih? Hafiz ispunjava kriterije koje je sebi postavio da bi mogao pozivati ljude ka dobru. Prvi i osnovi kriteriji je njegov iskreni nijjet. To se osjeti u svakom njegovom govoru, osmijehu i riječi koju s ljubavlju izrazi prema slušatelju. Slušatelju se ne gubi koncentracija jer se osjeća počašćenim toplinom riječi i izraženom ljubavi. Hafiz ne želi da se ljudi plaše vjere već ljudska srca pridobiva kroz ono što njima nedostaje u svakodnevnici - bezinteresna komunikacija. Svjestan kako će ga Milostivi za njegov trud nagraditi hafiz Sulejman se s puno ljubavi posvećuje drugima, što se njemu višestruko vraća. Zato osjećamo njegov nur i zato kada se kaže da će na nekom mjestu biti njegov predavanje dolazi veliki broj ljudi. No, ima onih koji slično pristupaju ljudima, ali ne ostvaruju takve rezultate. U čemu je trik, što hfz. Bugari ima a da drugi nemaju? Riječ je o pristupu jer osim iskrenog nijjeta on pristupa ljudima sa potpunim znanjem o onome što govori. Mnogo je danas ljudi koji “moraliziraju” bez pravog znanja i ubjeđenja i što je gore njihova djela ne potvrđuju njihovu riječ. Kod hfz. Sulejmana nije tako. Završio je medresu u Sarajevu, sa FIN-a u Sarajevu odlazi u Medinu na Univerzitet islamskih nauka gdje 1988. godine diplomira na odsjeku Kur’ana i tefsira. Iduće godati muslimanu koji krug da se povoza. Muhsin (iskreni vjernik) je kupio auto. On je već “faca”, može otići u drugu državu, a može i povesti koga hoće. Brz je i brzo riješava stvari. A šakir (onaj koji je stalno zahvalan) je poput onog koji je kupio avion! On ove gleda s visine, maše , začas sve sredi i ništa mu nije teško. Svjestan da je među vjernicima većina na prvom stupnju duhovnog puta hafiz tako i nastupa, ne napadajući i ne kritizirajući već blagim i ugodnim nastupom daje na znanje što je ispravno, a što ne. Osim navedenog hafiz je svjestan u kojim društveno političkim prilikama su nastala razna mimoilaženja u razmišljanju ljudi i kulturnim različitostima ljudi koje poziva. Hafiz poznaje prijašenje i trenutne učitelje u tom području, što je jako važno kako bi njegovi stavovi bili u skladu sa važećim koncezusom učenjaka. Time on sa svojim orignalnim razmišljanima i pristupom ne izlazi van okvira samog islama i kulturne sredine tog područja, a samim tim ostvaruje najveći učinak jer ne stvara pomutnju. Kao što je spomenuto, hafiz izrazito pazi na proučavanje ljudske psihe i osnovnih ljudskih težnji. Svjestan da pažnju slušatelja može zadržati jedino ako govori o onome što slušatelja interesuje on ders koncipira tako da ako ga drži pred motoristima daje primjere na motorima, a kada daje primjere studentima fizike daje primjere u raketama, formulama itd. Zato je ključan onaj uvjet širokog znanja koje mora imati da bi mogao komunicirati sa svim vrstama ljudi. Naravno da on ne ide u detalje i svjestan je da obrazovani stručnjaci u tom djelu nauke znaju bolje od njega, no upućuje ih da stvore osnovu sliku onoga što im on želi reći na način koji je njima shvatljiv. Izrazitu pažnju posvećuje nauci o etici i ponašanju. U različitim kulturama različito se iste stvari vrednuju. Podrigivanje je u nekoj kulturi nekulturno, u drugoj je kulturno. Sve navedeno on obasjava svjetlom Kur’ana i sunneta te se onda jasnije vidi ljepota Allahove upute. Često mi sami znamo sve što hafiz govori, ali jednostavno o svim

Hafiz Sulejman Bugari dine se angažirao kao imam Baščaršijske džamije u Sarajevu, a nakon toga od 2003. godine radi i djeluje u džematu Bijele džamije na Vratniku. Kordinator je svih centara za borbu protiv ovisnosti od droge ispred Rijjaseta islamske zajednice BiH. Osim toga do sada je objavio tri knjige: “Vratimo se Gospodaru”, “Mi smo jedni drugima najbolji poklon” i “Dersovi i druženja”. Dakle, hafiz je čovjek od zanja i iskenog nijjeta i djela. To znanje imaju i mnogi drugi pa opet ne postižu ovako zadivljujuće rezultate. Hafiz svoje znanje ne ističe na arogantan način. On na svojim predavanjima uvijek pridaje važnost kategorijama slušatelja, svjestan da svi ljudi nisu na jednakom stupnju duhovnog (imanskog) razvoja. To često ističe u usporedbi u kojoj se govori u hadisu - kako je “musliman onaj koji svojim jezikom i rukama neće ozlijeditti drugog muslimana, a mumin (vjernik ) osoba koji svojim jezikom i rukama neće nanijeti zlo nikome”. Zato na svojim predavanjima često poziva muslimane da iz “bašče islama pređu u bašču imana”. Također koristi još jednu čestu usporedbu sa četiri razine vjernikamuslimana. Gdje je prva (musliman) ona koja zna počiniti veliki grijeh, ali je još uvijek u islamu, takav je poput pješaka. Kada hoda često stane na nešto, spor je i sl. Mumin je već kupio bicikl! On je već brži, može puno više preći, manje se ozlijedi, može

27

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
tim stvarima nismo razmišljali. On nas samo nekako podsjeti na to i ono što nam je pred nosom izvuče i kaže “eh, jel vidiš sad” i ti onda to skontaš. Zato je milina slušati ga jer zapravo nas podsjeća na ono dobro u nama koje samo leži da bude probuđeno. To i hafiz sam kaže: “Za mene je svaki čovjek poput fildžana zašećene kahve. Ako je kahva gorka, to znači da šećer nije promješan. Dakle, samo malo treba promiješati i eto slatke kahve. Ako ne promiješamo bit će gorko. E ja prilazim tom šećeru kojeg ima u svakom čovjeku: i u Muji, i u Jozi, i u Jovanu, i u Hansu, i u Davidu...” du. Mesdžid ispunjen mladićima, a mekteb djevojkama koji se u saffove redaju da klanjaju podne-namaz. Prodornim i jakim glasom ezanom poziva na namaz Dženan ef. Čaušević, imam u Sarajevu (inače školska generacija našeg glavnog imama). Podne-namaz predvodi glavni imam Alem ef. Crnkić u čijem se glasu osjeća uzbuđenost, radost i ushićenje možda zbog hafiza Sulejmana ef. Bugarija koji se nalazio kraj njega ili prisutne omladine na namazu ili možda oboje. Nakon podne-namaza nastaje komešanje, ženski dio džemata prelazi iz mekteba, smještavaju se u mesdžidu, hafiz časti prisutne svojim blagim osmjehom govoreći kako ih je lijepo vidjeti, a zatim glavni imam riječki Hajrudin ef. Mujkanović uči ašere (kraći odlomak iz Kur`ana). Lijepo, milozvučno i sasvim iz duše izlaze birani kur`anski ajeti u obliku dove. Alem ef. nakon ašera izražava svima dobrodošlicu sa željom da se ugodno osjećaju. “Ovdje smo danas da se družimo”, kaže naš glavni imam i predade mikrofon hafizu Sulejmanu ef. Bugariju. Hafiz je počeo govoriti, a za okupljene kao da je vrijeme stalo, njegove riječi su poput mehlema za ranjenu dušu, lijek za sve duševne bolesti. Malo, malo pa smijeh, hafiz sve nasmijava kroz probrane primjere iz svakodnevnog života. Nakon hafizovog predavanja Omladinski klub Medžlisa iza džamije je pripremio prigodan domjenak na otvorenom. Omladini se u razgovoru pridružio i hafiz Bugari te ostali imami. Nakon ikindije-namaza odlazi se u Kazalište 21 gdje je predviđena tribina hafiza Bugarija. Prisutno oko 200 ljudi. Za organizatora i domaćina više nego dobar odaziv. Učenjem Kur`ana ponovno započinje Hajrudin ef. Mujkanović, a Alem ef. Crnkić, kao domaćin i moderator, ukratko govori o hafizu Bugariju. Hafiz kroz dva sata predivno govori o ljepoti življenja u islamu i mudrosti islamskog načina života. Misli potkrepljuje sa primjerima iz svakodnevnog života – o zdravlju, smislu, duševnom zadovoljstvu i smiraju. Smijeh se razlijeva salom svakih par minuta. Nakon predavanja postavljena su i svrhishodna pitanja. Osjećaj ljepote i ponos što smo muslimani, motivacija i inspiracija da ustrajemo na Pravom putu samo su neki od osjećaja koje je probudio i afirmirao kroz svoja predavanja hafiz Bugari. Sama njegova pojava zrači pozitivnom energijom, a tek njegovi savjeti, poruke i riječi. Dok govori, govori svim svojim bićem.

Sulejman Bugari u posjeti muslimanima SAD-a
Hafiz je tijekom ramazana 2008. održao turneju po SAD-u. Posjetio je Seattle, Portland, San Jose i Phoenix. U Phoenixu ga je, ispred Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, dočekao Sabahudin ef. Ćeman. Hafizova posjeta džematima u Americi ostavila je veliki dojam na sve one koji su imali priliku da se druže s njim, a jedan od njih je bio imam Abdullah ef. Polovina iz Seattlea, koji nije krio radost što je hafiz Bugari boravio nekoliko dana u njegovom džematu. Također, hafiz Sulejman bio je impresioniran imanom američkih muslimana. Na predavanju koje je održao u 5. 4. u Sisku rekao je kako ga fasciniraju načini na koji oni tamo shvaćaju vjeru i kako joj prilaze. S kakvom dubinom ulaze u svaki detalj islamkog propisa i pomno ga ispituju i proučavaju. Tako je od njih naučio o zdravstvenim aspektima namaza. Naime, znanstveno je utvrđeno da je jedan od najvećih uzročinika raka višak slobodnih radikla u tjelu (otrova). Konstatno nakupljanje je još opasnije ako se osobe malo kreću. Kako je muslimanima propisana namaz u kojem se moraju kretati, i u kojem se kroz kretnju onda oslobađaju i iz tijela ispuštaju slobodni radikali, takav način molitve čovjeka štiti od mnogih oboljenja koji bi inače mogli nastati. To je kaže Bugari samo jedan primjer, kako Amerikanci muslimani pristupaju islamu i to je jedan od razloga zašto je SAD zemlja sa najvišim porastom muslimana u svijetu. Ovaj tekst je samo kratki pregled aktivnosti koje ovaj energični čovjek obavlja. Spomenuli smo aktivnosti borbe protiv ovisnosti o drogama gdje je on glavni koordinator, glavni je imam u Bijeloj džamiji, tri puta dnevno daje predavanja i razgovore na radiju, neprestalno je u pokretu i tražen da održi negdje neko predavanje, a kada dođe ljudi nikako da se zasite njegovih riječi. On je uz to i obiteljski čovjek. Iskrenost i ljubav, to je ono temeljno što iz njega izbija i zbog čega je toliko karizmatičan. Znanje o onome što radi se očituje kroz lakoću kojom on predstavlja i najteža pitanja vjere i čini ih lakim. Zato ga svi volimo i hvala Allahu na njegovom trudu i radu. Hvala Allahu što mu je dao znanje da u nama zna probuditi ono najbolje. Tko želi čuti i vidjeti njegova predavanja može se obratiti i na info@okm.com.hr ili na mirsad.dubravic@okm.com.hr za preuzimanje predavanja u mp3 formatu. Mnogo toga nalazi se slobodno i na internetu te se može preuzeti, a službena stranica hafiza je www.sulejmanbugari.com.

Predavanje hafiza u Zagrebu
Početkom prvog mjeseca 2009. godine islamski svijet i Palestinu pogodio je strašan teroristički napad. Djece, žene, muškarci, Palestinci svih uzrasta bile su žrtva genocida koje je Izrael vršio nad njima. U takvim trenutcima omladina se počela pokretati i počela je shvaćati neke istine oko sebe. Tada je u Zagreb, na incijativu OKM-a Zagreb, došao hfz. Sulejman Bugari. U stresnim trenutcima njegove riječi kao lijek legnu na dušu. Riječi pune ljubavi i topline. Kroz njegov govor čovjek se okrene sebi i uvidi da krivac za stanje ovakvog ummeta nije neki vanjski faktor, neka strana zemlja, već da su prvenstveno sami muslimani krivi jer ne drže do sebe. Predavanje je bilo koncipirano na dva načina. Prvo je održan jedan ders od 45 minuta, koji je mnoge nasmijao, ali mnogi su se pitali i za stanje svoje vjere... nikoga nije ostavio ravnodušnim. Nakon toga uslijedio je slijed pitanja hfz. Bugariju. Pitanja su bila promišljena i ciljana. Prikupljena su prije toga od strane naše omladine i ciljala su na one probleme koje mlade najviše interesiraju. Koliko god bila dugačka predavanja, vrlo je upečatljivo kako brzo proleti vrijeme kada se sluša hafiza. Često vas baci u razmišljanje, a onda nešto provali pa se nasmijete do suza. U takvim oscilacijama nikad vam nije dosadno. Također moram naglasiti da je omaladina, uz prethodno odobrenje hafiza i omladine iz studentskog doma “Nedžarići”, napravili mp3 kolekciju hafizovih predavanja. Prodano ih je oko 100 koliko je i bilo napravljeno i svi prihodi su išli za pomoć djeci u Palestini. Čini se kao da marketing hfz. Sulejmanu Bugariju rade sami meleci.

28

J O U R N A L

Posjet Sulejmana Bugarija Medžlisu Sisak
Kako je bilo lijepo tog sunčanog nedjeljnog popodneva u sisačkom mesdži-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ U BNZ za Grad Zagreb promoviran novi roman Jasmina Imamovića

Molim te, zapiši – uspjeti kao pisac i gradonačelnik
Na prostorima u kojima živimo pisanje povijesnih romana je sasvim prirodna stvar. Dok se fabula romana “Molim te, zapiši” odvija u vrijeme bana Stjepana II. Kotromanića, autor na tematskoj razini progovara o bosanskoj toleranciji i pravu na različitost. Kroz Bosnu pisac odašilje poruku univerzalnosti, dok se Bosna nameće kao prostor pouke. Posebno je zanimljiv način na koji Jasmin Imamović integrira natpise sa starih stećaka u svoje štivo i od toga pravi aktivan, živ tekst. Filip Mursel Begović
Jasmin Imamović (51), pisac, pravnik, političar, član SDP-a i nekonvencionalni gradonačelnik Tuzle, poznat kao preporoditelj grada i vizionar, u Zagrebu je 13. svibnja promovirao svoj četvrti roman “Molim te, zapiši” u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, koji je pobudio veliko zanimanje publike i kritičara. Dvorana Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb bila je premala da primi sve zainteresirane, a na promociji je prisustvovao i Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba. Bandić je zahvalio na pozivu i rekao da se veseli biti s prijateljima Bošnjacima u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici. “Mi smo prijatelji i puno smo truda uložili u naš odnos. Posebno pozdravljam svog kolegu Jasmina. Želim da ova knjiga uspije na tržištu, a svi građani Tuzle su dobrodošli u Zagreb” – prigodno je poručio Bandić na otvaranju. Roman “Molim te, zapiši” je napeta povijesno-ljubavna priča smještena u srednjovjekovnu Bosnu u doba bana Stjepana II. Kotromanića, u kojoj Imamović pripovijeda o zaboravljenoj Crkvi bosanskoj, stećcima, inkviziciji, Dušanu Silnom, Rimu i papi, ali prije svega, kako sam kaže, o “ljubavi, koja je izvor i posljedica svega na svijetu”. Jasmin Imamović napisao je povijesni roman o vlastelinu Gorčinu, njegovoj službi kod dobrog bosanskog bana, ali i neostvarenim ljubavima, njegovim službenim posjetama Dubrovniku, ugarskom kralju i Veneciji. Osim toga, na vrlo vjerodostojan način on uključuje povijesne događaje kao što su bitka za Bobovac između bana Stjepana i cara Dušana, odnosi Bosne i Dubrovnika, Bosne i Ugara, bosanskog bana i bizantijskog dvora, kao i Stanak (sabor) sve zemlje Bosne. Posebno je zanimljiv način na koji Imamović integrira natpise sa starih stećaka u svoje štivo i od toga pravi aktivan, živ tekst. Roman započinje ovim rečenicama: “Na jesenjem turniru, 1332. godine, moje strijele bile su najpreciznije. Imao sam devetnaest godina i već bio poznat po vičnosti oružju i peru. U zimu 1333. godine pozvaše me da služim banu Stjepanu II. Kotromaniću. A bio sam se tek zagledao u lijepu Kaliju.” Unutar tog povijesnog okvira Imamović je ispričao svoju priču, a ukomponirao je i zavodljivu priču o ljubavi i ljubavnim slabostima. Ova knjiga podsjeća nas da je rat najveća nesreća u svim vremenima i potvrđuje Imamovićevu rečenicu da je za njega nepristojno u knjizi biti dosadan. Na prostorima u kojima živimo pisanje povijesnih romana je sasvim prirodna stvar. Dok se fabula romana odvija se u vrijeme bana Stjepana II. Kotromanića, autor na tematskoj razini progovara o bosanskoj toleranciji i pravu na različitost. Kroz Bosnu pisac odašilje poruku univerzalnosti, dok se Bosna nameće kao prostor pouke. Imamović je u izdanju zagrebačkog Meandra objavio dvije autobiografske proze, “Ubijanje smrti” 1994. i “Obožavatelj trena” 2001., a te iste godine pokrenuo je Međunarodne književne susrete “Cum grano salis” u Tuzli za govorno područje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, koji su ubrzo prešli granice BiH i postali važna književna manifestacija u regiji. Na susretima se dodjeljuje nagrada “Meša Selimović”, koju su u osam godina dobili pisci Marinko Koščec, Mirko Kovač, Ivica Đikić i Miljenko Jergović. Imamović je objavio i roman “Besmrtni jeleni”, te tri stručne pravne knjige o nekretninama i vlasništvu. Djela su mu prevedena na engleski, njemački, francuski, talijanski, kurdski, hebrejski, mađarski, španjolski i poljski jezik. Za promjenu imidža Tuzle dobio je nekoliko europskih ekoloških nagrada, a grad su posjetili Bianca Jagger, Martin Luther King III, jordanska kraljica Nur i drugi. O toj metamorfozi “depresivnog rudarskog grada u turistički i kulturni centar BiH” govorio je na Harvardu i u središtu Svjetske banke.

29

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Na promociju u BNZ za Grad Zagreb govorila je književnica Julijana Matanović koja potpisuje uredništvo knjige i poduži popratni pogovor. “Ukratko, kad u nekom novom čitanju malo splasne užiće, prepoznavanje i ono Bosne što je ima u meni, hladnija znanstvena analiza, u kojoj recipijent od struke gubi pravo priznati da ga je Jasminov tekst skroz fato, pobrojat će sve situacije koje idu u prilog tezi o žanru. Roman je pisan, ponavljam, u okvirima romana povijesnog ili o povijesti, ali njegova romanesknost, zanimljivost, pojačana je i brojnim epizodama koje gradiraju radnju, čine priču napetom, a čitatelja dovode u stanje nestrpljivosti. Imamović, na tradiciji najboljeg bosanskog pripovjedaštva, navješćuje ono što se ima dogoditi. Oslikavanje i pojačavanje priče rečenicama sa stećaka (a sve one imaju svoje podrijetlo) neprocjenjiva su mjesta romana. Štoviše, kameni zapis svjedoka daje mu pouzdanost i snagu. Uz ovaj roman čitatelj se osjeća bolje. I počinje razumijevati ne samo da čovjekova sreća ne smije zavisiti od vanjskih okolnosti, nego i da pretjerana blizina moćnima i poželjnima, može koristiti ali i škoditi. I da je zato najmudrije držati se lijepe literature. Romana kao što je Imamovićev, blag i mio u svom naslovu, a majstorski izgovoren i pouzdan u svom sadržaju.”- rekla je Julijana Matanović. Zadnji Imamovićev roman svojim kritičkim žalcem pohvalio je i književnik Miljenko Jergović. “Po mojem čitanju koje nije egzaktno i nije posve pouzdano, riječ je o najboljem Imamovićevom romanu koji je radikalno drugačiji od prethodnih. Ovakvi romani su se pisali 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća i to starinsko je privlačno u njemu, a ujedno funkcionira kao tužna i gorka politička alegorija. Radnja, međutim, polemizira s 20. i 21. stoljećem i to s lokalnim političkim idejama. Zbog toga je ovaj roman uzbudljiv. Alegorije se u naše doba pišu iz dva razloga. Prvi se tiče neslobode, kada pisac nema mogućnosti da jasno kaže što misli. U Jasminovom slučaju ne radi se o tome jer on nije kukavica i ne proizvodi defekt slobode. Drugi razlog je to da se ljudima pokušava nešto reći što oni odbijaju razumijeti i čuti i to mogu primiti samo pomoću alegorije. Vrijeme im je natočilo olovom uši. To je razlog alegorije u Imamovića. Ovo nije Ezopova basna pa ne čitajte sve pod nekim ključem.” Jergović je istaknuo da je zanimljivo što Imamovićev roman izlazi u isto vrijeme kada u Sarajevu izlazi dobar i intrigantan ro-

Dva gradonačelnika: Milan Bandić i Jasmin Imamović man Enesa Karića te da ove slične knjige treba čitati paralelno. Promotor je nastavio govoreći o tome da je Imamović jedan od ljudi koje iznad svega cijeni, a ostali se mogu nabrojati na prste dvije ruke i nalaze se najviše u Bosni. “Ti ljudi su veći od vremena u kojem žive i bolji su od nas. To su ljudi koje zamišljamo kada govorimo djeci što su kraljevi, učitelji, elita. Ono što je napravljeno s Tuzlom je potvrda da smo mogli sve napraviti puno dostojanstvenije. Da nema Tuzle, čovjek bi se zapitao ima li smisla biti dobar. Kad bi u cijeloj Bosni postojala samo borba tko će napraviti veću džamiju ili crkvu, izgubio bi vjeru u Bosnu. Sloboda nije stanje, to je proces, a isto tako i antifašizam. Nije pitanje današnjeg fašizma ni Pavelić ni Ljotić, nego je to pitanje živih ljudi. Samo u Tuzli antifašizam i sloboda su stalni proces i tamo se to svakog trenutka vidi. Tuzla nema Bad Blue Boyse ni zelene momke koji će tući homoseksualce. Sarajevo je, nasuprot Tuzli, grad mučenika.” – završio je Miljenko Jergović dok su se u publici mogli čuti prigušeni tonovi negodovanja. O knjizi je govorio i sam autor koji je publici objasnio da je u mladosti puno čitao istočne mislioce Lao Tsea, Chuang Tsea i Ibn Arebija, analizirajući taoizam i sufizame pa je tako saznao da postoji filozofski pravac “obožavatelji trena”. Tako je nazvao svoj pretposljednji roman “Obožavatelj trena”. “A zatim sam pronašao zbirku prekrasnih starobosanskih izreka, prepisanih sa stećaka, koja me fascinirala. Na stećcima su svi analizirali ornamentiku i likovne simbole - jelene, nebeska tijela i cvijeće, ali ne i tekstove. Shvatio sam da je ono što sam tražio negdje daleko na istoku ili u latinskim i grčkim izrekama odavno zapisano na starobosanskim stećcima. I ponio me taj povijesni eros i filozofija ljubavi, i napisao sam srednjovjekovnu ljubavnu priču “Molim te, zapiši”. Kako bih tu priču napravio što boljom, pročitao sam zbornik “Krleža o religiji” u kojoj je on gorljivo pisao o bogumilima i stećcima, a zatim i papino pismo bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću, objavljenom u knjizi “Povijest Bosne”, u kojem ga on optužuje da štiti heretike u Bosni. Shvatio sam da ću priču morati širiti. I tako sam krenuo od zadnjeg poglavlja k prvom.”- rekao je Jasmin Imamović i nastavio svoju priču na način da je promocija sve više selila u sferu političkog govora. Govorio je o piramidama u Bosni koje se promoviraju umjesto stećaka, o džamijama, nacionalnim spomenicima i tvornicama soli. Zacijelo je pisac i gradonačelnik želio objasniti svoju motivaciju za pisanje knjige ujedno braneći svoje spisateljske polazišne točke. Miljenko Jergović je na to duhovito, kada je u dvoranu BNZ-a uz gromoglasni pljesak ušao Milan Bandić, rekao: “Sreća je da se i Bandić ne bavi književnošću jer bi to bila velika strka.”

30

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ III. Konvoj mladih Bošnjaka na putu za Srebrenicu – “Da se nikada ne zaboravi”

“Jelde, bolan, kako bi bilo dobro poslati ga u Potočare”
Ajka Tiro Srebreniković
U organizaciji VBNM Grada Zagreba, 29. 5. 2009. godine, krenuo je III. konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja pod nazivom “Da se nikad ne zaboravi” put Srebrenice. Sudionike iz petnaestak autobusa, iz cijele Hrvatske, ispratio je ispred Zagrebačke džamije muftija Ševko ef. Omerbašić, gradonačelnik Milan Bandić i učesnici konvoja, Srebreničani Aziz ef. Hasanović i predsjednik VBNM Grada Zagreba Ekrem Bećirović. U prepunoj dvorani Islamskog centra, humane riječi cijenjenih govornika odnosile su se na dostojanstvo, oprost, s nadom da se Srebrenica nikada, nigdje i nikome više ne dogodi. Slušatelji niti u jednom trenutku nisu mogli osjetiti mržnju prema počiniteljima stravičnih zločina jer su riječi dolazile iz uvjerenja pravih vjernika: “I ne recite da su mrtvi oni koji su poginuli na Božjem putu, oni su živi, samo mi to ne vidimo.” A tog lipnja 1995. godine pogubljeno je u samo nekoliko dana 8372 Bošnjaka, gdje broj još uvijek nije konačan. Povijesna činjenica koja je sama po sebi strašna. I onda kad smo vijest primali preko medija, u toplini naših domova, nije nikakvom pravom čovjeku bilo lako. Ubiti toliki broj mačaka ili ptica strašno je! Pitala sam se kako je zemlja mogla podnijeti toliku krv, bila sam sigurna da i nakon desetka godina ona mora mirisati po ljudskoj krvi. I doista, bila sam u pravu. Policija je išla ispred konvoja sve do granice s BiH, a onda je konvoj dalje nastavio pod pratnjom bosanske policije. Zašto li moraju pratiti ljude koji samo žele odati počast ubijenim i stradalim? U bunkerima naših autobusa bile su narodne nošnje, knjige, časopisi... Tko li još želi i da li još po drumovima bosanskim hodaju oni koji bi kidisali na ljude koji su hodočasnici mira i ljubavi? Srebrenica, pitomina tamo u bosanskim brdima, živi svoju prošlost. Nisam osjetila ništa što bi upućivalo na to da bi se moglo govoriti o budućnosti. Nema je tko niti graditi u glednu tišinu, sablaznu tišinu dok sam prolazila pored nišana. Što li smo krivi ovim prostorima da svakih pedesetak godina samo Fatihe učimo nad riječnim brzacima ili na poljanama stratišta tisuća i tisuća nevino stradalih sunarodnjaka. U ime svoje djece i one koja će tek doći postavljam pitanje Nebu, ljudima, vladarima, moćnicima ovog dunjaluka da li će ponovno zemlja primati nevinu krv? I Drina je tekla dvadest četiri sata četrdeset i treće krvava, a Srebrenica i danas leleče, u 21. st., zbog dušmanskih kama i pitam se dokle će biti tako. Zavapila sam na potočarskom mezarju da ne smijemo zaboraviti, da ne smijemo više biti poslušnici onih koji odlučuju u naše ime, odlučivati možemo i sami, ne trebaju nam tutori pa pod cijenu i vlastitog života. Umrijeti dostojanstveno i nije neki grijeh jer nas zadnji čas sviju čeka, i neće ostati nitko. Kao zavjet Njima koje nikad nisam vidjela, a toliko su mi bliski, obećala sam da svojoj djeci nikad neću pričati romantične bajke, da ih neću odgajati kao što su mene i Njih odgajali kako bi sve zaboravili, ostajući u presudnom času zatečeni, odrvenjelih moždanih vijuga koje su odgovorne za vlastiti život i opstanak. Pa tu instinktivnu potrebu za goli život posjeduje svako živo Božje stvorenje, a kako ne bi i čovjek. Krst nad Srebrenicom. Strašno! Da li su naše vođe u pregovaračkim timovima pristale na to obilježje grada koji nikad nije bio srpski, grada koji je poklan i istjeran pod znamenjem krsta, a nitko o tome niti da progovori. Vjersko obilježje imaju i Bošnjaci pa zašto ne staviše iznad Srebrenice mjesec i zvijezdu npr. To je bilo najveće moje razočarenje. Vidjelo se kako je na djelu još jedna lijepo upakirana priča u koju nas prisiljavaju da pokorno vjerujemo, kao nekad u ofucanu krilaticu bratstva i jedinstva. Cinizam suvremenog uma kojeg naše vođe, očito, nisu svjesne, ili jesu, ali zbog lagodnog vlastitog života ne bi se šteli mešati u zamisli uglednih

31

Srebrenici. Osjetila sam da je to grad prepušten sam sebi, prepušten svojoj boli, prepušten vjetrometini prošlosti koja ga polako, a sigurno izjeda. Oni koji su još tu, naši Bošnjaci, bolje reći Bošnjakinje, starice koje u svakom novom jutru vide, čuju i osjećaju glasove svojih sinova, braće i muževa, tkaju najžalosniju priču od starinske potke koja na krajevima postaje samo pretanka nit. Potočari... Sad sam zastala i nisam znala što napisati. Silina emocija: srdžba, bijes, ljutnja, poniženja, itd. preplavili su me tako da je svaka riječ beskorisna, bezvrijedna i mala u odnosu na strahotu tragedije koja se tamo u snenim brdima dogodila. Mezarje, nepregledno bijelo mezarje šuti, zemlja ne progovara, a htjela sam čuti Njih, one golobrade mladiće koji su prerano ušutkani, kojima je kama oduzimala živote samo zato što su bili muslimani, zato što su ostali vjerni prastarim grobištima išaranim zelenkastim lišajevima, uraslim u zemlju. Postoji li ikakva riječ koja bi mogla opisati nepre-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
svjetskih (bjelosvjetskih) kreatora zajedničke nam budućnosti. Bošnjaci, očito po njihovim parametrima nisu imali ni značajnu osobu u povijesti po kojoj bi glavna srebrenička ulica nosila ime, nego nas još uvijek siluju, a mi na to svjesno pristali, nazivom nekog Srbina na plavoj ploči ispisanoj ćiriličnim pismom. Još jedan stravični detalj kojeg sam primjetila u samo jednom danu, a odnosi se na naziv Kulturnog društva koje djeluje u tom napaćenom gradu. Djevojčice i dječaci od dvanaest, trinaest godinica zaigraše kolo bosansko u crvenim narodnim nošnjama što su ličile na dimije, dar neke italijanske fondacije koja gradi mir na tim prostorima, koja je vjerojatno i okupila dječicu u Kulturno društvo “Vasa Jovanović”. A oni su bili sjajni. Igrali su svi zajampureni što su mogli bolje splet bosanskih igara. A nitko ne htjede niti u tom društvu, a niti drugdje uprizoriti stradanje njihovih sugrađana one krvave 95.! Svi žele što prije zaboraviti, vratiti se u normalu, jer život mora ići dalje. Ama neka ide dalje, nije nitko protiv života i protiv nemirne djece. Naprotiv! Sve me podsjetilo na istinite priče poslije Drugog sv. rata kad su nasilu htjeli pomiriti zločince i njihove žrtve, ali samo s jedne strane. Kolektivno sjećanje jednog naroda uništiti kako bi sljedećih pedesetak godina uljuljan i snen od lažne ljepote ponovno dočekao neko novo klanje. A mi smo skloni zaboravu. Hedonizam nam brzo udari u glavu, a onu staru “kako je povijest učiteljica života”, i ne bendamo. Četrnaestogodišnji dječaci iz Srebrenice, Mitar i prijatelj mu David u Domu kulture bili su gledatelji s moje lijeve strane, a njima poznata ekipa, jedna Olja i još tri žene sjedile su u redu ispred nas. Mali Mitar se strašno uvrijedi kad sam zbog gužve razumijela da se zove Mithat, glasno skoro na slogove mi ponovi da on nije Mithat nego Mitar, a ima prijatelja Davida. Nakon toga sam ušutjela, kao da mi je netko pljusnuo šamarčinu, jer se potvrdiše moje sumnje u to kako svi znaju kud gone u ovom svijetu, pa čak i četrnaestogodišnji Mitar, osim nas koji još uvijek ne znamo gdje nam je pravo mjesto. Nešto se ustručavamo, sklanjamo kao da smo došli u tuđu kuću, pa nam i sasvim normalno bude kad nas iz nje istjeraju. A Srebrenica, Bosna cijela je i naša kuća. Nebo je previsoko, a zemlja tvrda da bi mogli tek tako nestati. Ta dva dječaka koji su bili moji susjedi na prezentaciji kulture i lijepe riječi dobacivahu, smijuljeći se nastupima KUD-ova iz Hrvatske, a za jednog učesnika razgovijetno sam čula kako je David za sebe i svoju ekipu glasno komentirao: “O, j..... koliki je onaj.” A onaj je bio u zelenoj bosanskoj nošnji, prizor pravog gordog Bošnjaka. Nisam mogla prešutjeti pa mu ko iz topa srdito dobacim: “Jelde, bolan, kako bi bilo dobro poslati ga u Potočare.” Tada se starija gospođa okrenula, prostrijelila me pogledom i zapovjednički rekla malom: “Ćuti!” Jedva sam čekala da se lažna, nasilna ceremonija kulture u Srebrenici okonča i da iz socijalističkog zdanja obljepljenog usmrdjelim tepisonima izađem u kišno srebreničko veče. A tamo na ostavljenim, polunapuštenim kućnim pragovima nesigurno su iza vrata pomaljale glave prekrivenih starijih Bošnjakinja. Sklanjale su se iza zavjesa, a samo slobodno, bez ikakvog ustručavanja, ko da su oslobodile ove pitome krajeve, na prozorima su bile nepokrivene žene, glava nakićenih raščupanim trajnama. Strelovito bi pogledale na prolaznike te bi nemarno okretale glavu na drugu stranu. Većina avlija i kuća bošnjačkih u Srebrenici je napušteno. Mogli su zločinci ispaliti makar nekoliko hitaca po fasadama ili polupati stakla na prozorima pa da bar malo maskiraju svoje zločine, jer bi mogli reći kako su se tu i vodile nekave vojne. Ali nisu. Vidi se da su ti ukućani samo izvedeni iz svojih kuća i odvedeni u nepovrat. O ljepoti kulture življenja Bošnjaka ovog kraja najbolje svjedoče bašče koje su sad već zarasle u korov, a ruže i mirišljavi đulovi što odolijevaju svakom nevremenu stidljivo otvaraju pupove iz već podivljalih grana. Prvo što mi je palo na pamet kad sam razmišljala o Onima koje su odvodili što li su radili s njihovim osobnim stvarima. Kako li su mogli uništiti nečiji album fotografija s mature ili onaj još stariji iz prvog osnovne, kako li su mogli zaviriti u ormare s donjim rubljem onih koje su poklali i nemilosrdno ustrijelili ko ptice u letu za vrijeme lova? Ne, ja to ne mogu nikako sebi objasniti. Poremećenim umovima, luđacima dato je pravo da presude, u ime ne znam čije, ži-

32

J O U R N A L

votima 8500 ljudi. Strašno, strašno! Pa i Hitler i njegovi luđaci su bili isti kao Mladić i njegova svita. Ali cijeli svijet je osudio nacizam, a za nacizam u Srebrenici malo je znano. Humani svijet je odmah nakom sloma Rajha rascjepkao veliku Njemačku, a gle ponovo cinizma da se dozvolili da deželica u Deželi, RS stvorena na genocidu, kulturocidu, rođena iz krvi nevino stradalih, ko ratni srpski trofej i danas prkosi ne samo žrtvama nego cijelom svijetu. Ubij, opljačkaj, osvoji i onda ko u prastaroj hordi obilježi svoj zauzeti prostror. Slično ga obilježavaju i jedinke iz životinjskog svijeta. A nitko ne govori da tu zločinačku tvorevinu, koja nikad povijesno niti kulturološki nije postojala treba ukinuti. Naprotiv, vode se vrlo umni razgovori kako bi se Dodike umolio i privolio za neke visoke humane i političke ciljeve. A on neće pa neće. A veliki svjetski glavari se nadaju i nadaju, tobože prijeteći mu, a guštaju isto kao i on. Jer da je drugačije, samo jednim dekretom, onako kako je RS stvorena, tako bi mogla i nestati. Ali, očito, to je neka velika politika, djelo velikih umova koje ne razumijem. Ama, pravimo se bedasti, znamo mi vrlo dobro koje se igre i igrice igraju. Ne more Bosna u ovom stanju u kojem sada jeste naprijed, a to ti bjelosvjetskim mirotvorcima dobrano paše. Od svega je najbitnije da mi znamo o čemu se tu radi i što su veliki pisci htjeli reći.

INTERVJU Razgovor s Nedžadom Hodžićem, predsjednikom Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske

“Nemamo ni jedan razlog da savijamo kičmu ili obaramo pogled, a imamo ih tisuću da budemo ponosni”
Razgovarala: Sena Kulenović
Krajem 2008. na hrvatskoj političkoj sceni pojavila se nova stranka, Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske, čiji su rezultati na proteklim lokalnim izborima potvrdili da su Bošnjaci u Hrvatskoj dobili snagu na koju treba računati u budućnosti. U razgovoru s predsjednikom BDSH Nedžadom Hodžićem doznajemo koje su programske smjernice stranke te kakav je odnos stranke prema društveno-političkim pitanjima važnim za opstanak Bošnjaka u RH, ali i općenito za budućnost Hrvatske. Vlasnik ste i glavni menadžer vrlo uspješnog građevinskog poduzeća Hann-invest, no u posljednjih godinu dana aktivno ste se angažirali u politici. Otkud taj interes? Dugo sam vremena razmišljao o tome. Na žalost, moje osobno iskustvo kao čovjeka i gospodarstvenika u ovoj državi izrazito društvo ne bi smjelo funkcionirati. Kada to shvatite kao građanin i porezni obveznik koji daje svoj materijalni doprinos da bi društvo funkcioniralo, a vidite da se događaju stvari koje ne samo da nisu moralne nego su u suprotnosti sa zakonom, društvenim normama i sve to osjetite na vlastitoj koži, onda si postavljate pitanje da li pokušati dati doprinos i nešto promijeniti svojim angažmanom. Činjenica je da jedan čovjek ne može mnogo, pa ni grupa ljudi, ali ako se stvari ne pokušaju promijeniti onda može biti samo još gore. Presudno za moj ulazak u politiku bile su činjenice da sam materijalno situiran, da sam podigao tri sina (najmlađi je pred studijem, a druga dvojica su studenti) i da još uvijek imam energije za nove stvari. U životu sam vrlo rano, do 30te godine, okusio slasti struke, elektrotehnike, radeći kao glavni inženjer najvećeg termoenergetskog postrojenja u BiH, a nakon

33

Nedžad Hodžić je negativno. Ono što smo moja obitelj i ja preživjeli moglo bi postati obrazac kako

za moj politiku su da sam “Presudno situiran,ulazak u podigao bilesina činjeniceuvijek imam materijalno da sam tri i da još energije za nove stvari. U životu sam vrlo rano, do 30-te godine, okusio slasti struke, elektrotehnike, radeći kao glavni inženjer najvećeg termoenergetskog postrojenja u BiH, a nakon raspada Jugoslavije sam zajedno sa svojom braćom i malim početnim kapitalom izgradio tvrtku od 100 i više zaposlenih, korak po korak, bez pretvorbi i privatizacija ili političkih veza, na otvorenom tržištu. Ali pored toga, posebna mi je inspiracija taj naš korpus kojem pripadamo, jer kada analiziram sva svoja negativna iskustva, ona su vezana uz ime i prezime, moju nacionalnu pripadnost.

J O U R N A L

INTERVJU

sam da su se mnogi povukli iz bošnjačkih asocijacija “Shvatiorazloga: ili se nisu slagali s nekim stavovima ili se nisuiz s različitih slagali ljudima koji su predstavljali naš bošnjački korpus. Ali kroz jednostavan, ljudski razgovor iskazali su želju da se neke stvari promjene, stvorila se jedna pozitivna, kritična masa što je dovelo do toga da je moj rezultat na tim izborima bio gotovo prolaz u saborske klupe, pofalilo je oko 100 i nešto glasova. Dakle, bilo je dovoljno da čovjek koji je apsolutno nepoznat u društvenom radu samo porazgovara s ljudima. Zapravo, ljudima nedostaje jedna normalna ljudska komunikacija, razgovor na temu ozbiljnih društvenih problema, a ne politikanstvo.

34

raspada Jugoslavije sam zajedno sa svojom braćom i malim početnim kapitalom izgradio tvrtku od 100 i više zaposlenih, korak po korak, bez pretvorbi i privatizacija ili političkih veza, na otvorenom tržištu. Ali pored toga, posebna mi je inspiracija taj naš korpus kojem pripadamo, jer kada analiziram sva svoja negativna iskustva, ona su vezana uz ime i prezime, moju nacionalnu pripadnost. To nikada nije izravno rečeno, ali je uvijek bilo prisutno tako da jednostavno osjetite potrebu da date doprinos društvu u kojem su vam djeca rođena i u kojem žive kako bi se pokrenule pozitivne promjene. U listopadu 2008. godine osnovana je Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske, a vi ste izabrani za njenog prvog predsjednika. Koliko je ogranaka osnovano do sada i gdje? Nakon što sam se odlučio kandidirati na manjinskoj listi mjesec dana sam kružio po Hrvatskoj, razgovarao s našim ljudima, Bošnjacima, koje sam prvi put vidio, otkrilo se da među nama ima jako mnogo pozitivne energije. Shvatio sam da su se mnogi povukli iz bošnjačkih asocijacija iz različitih razloga: ili se nisu slagali s nekim stavovima ili se nisu slagali s ljudima koji su predstavljali naš bošnjački korpus. Ali kroz jednostavan, ljudski razgovor iskazali su želju da se neke stvari promjene, stvorila se jedna pozitivna, kritična masa što je dovelo do toga da je moj rezultat na tim izborima bio gotovo prolaz u saborske klupe, pofalilo je oko 100 i nešto glasova. Dakle, bilo je dovoljno da čovjek koji je apsolutno nepoznat u društvenom radu samo porazgovara s ljudima. Zapravo, ljudima nedostaje jedna normalna ljudska komunikaci-

J O U R N A L

ja, razgovor na temu ozbiljnih društvenih problema, a ne politikanstvo. Nakon tih rezultata na parlamentarnim izborima bio sam dnevno opsjednut pozivima jer su razmišljanja o stranci visjela u zraku, motala se po glavama ljudi. Za mene pitanje je bilo da li sam spreman voditi novu stranku. Vodili su se razgovori i s ljudima iz drugih gradova, Dubrovnika i naročito Rijeke. Na kraju je došlo do odluke i inicijativni odbor se sastao u Puli. Većina ljudi se nije poznavala, bilo je mnogo neprospavanih noći, ali stranka je na koncu registrirana i krenulo se u rad. Ono što je do sada učinjeno je sjajan rezultat, a to je već skoro tisuću članova. Trenutno Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske ima sedam ogranaka: Pula, Poreč, Vodnjan, Rovinj, Raša, Labin, Novigrad. Također su u pripremi ogranci u Bujama, Umagu, Kršanu i Buzetu. Ono što je bitno napomenuti je da smo već napravili prezentaciju našeg programa u Sisku i Zagrebu, a u pripremi su Dubrovnik i Gunja. Ogranak u Sisku bi već bio formiran da se oko BDSH nisu pojavili pojedinci koji imaju malo drukčije poglede nego što su programski i zato smo zaustavili osnivanje ogranaka. Nešto slično se dogodilo i u Dubrovniku gdje se stranku pokušalo iskoristiti za osobnu promociju. Naš cilj je dugoročan, ne osnivamo ogranke samo radi lokalnih izbora, nego se želimo u Dubrovniku i svim ostalim gradovima predstaviti i oko te ideje okupiti ljude, a zatim će uslijediti osnivanje ogranaka, što je zapravo formalnost. Kako ste izabrali ljude u vodeća tijela stranke? Gledajući izvana, najzastupljeniji su poduzetnici, inženjeri, odnosno

tehnička inteligencija. Na bošnjačkoj sceni danas se osjeća negativna selekcija vodećih kadrova u bošnjačkim asocijacijama jer mnogi u njih ulaze iz krivih razloga, a često nisu ni dovoljno obrazovani niti znaju iskoristiti danu poziciju u interesu Bošnjaka. Kadrovska politika je ključni problem. Prije svega, tražimo ljude koji nisu ni na koji način kompromitirani kao članovi društva, dakle, čestit obraz to je naš temelj. U Rovinju je predsjednik ogranka čovjek koji je bivši inspektor u policiji, a sada je u mirovni. Upoznali smo se na osnivačkoj skupštini kada smo predstavljali program. On je oko sebe okupio ljude, prepoznali su ideju i aktivno se uključili. Ista stvar je s Umagom, gdje je predsjednik ogranka jedan mladi ekonomist, izuzetan poduzetnik. Dakle, ne radi se samo o tehnokratskoj strukturi ili poduzetničkoj, to je samo privid jer je struktura naših ljudi u Istri takva da je većina samostalna u svojim djelatnostima. Istra je jednostavno ekonomski interesantnija. Mnogo je, da tako kažem, običnih ljudi. S njima je nešto lakše jer vrlo brzo prepoznaju suštinu, dok je s intelektualcima nešto teže - što je logično. Naravno, pitanje je kada ćemo mi sve te elemente programa moći realizirati jer našu stranku čine ljudi koji rade i moraju zaslužiti svoju plaću, a imaju obaveze i prema obiteljima, dakle, nisu profesionalci. Financiranje svih aktivnosti stranke za sada pokriva poduzetnički milje, ljudi koji žele i imaju mogućnosti da pomognu organizacijski i materijalno. Oko kadrova smo vrlo rigorozni iako nam se ljudi sami nude. Kadrovska politika nam je vrlo bitna, kriterij je relativno jednostavan i naravno da želimo što više intelektualaca.

INTERVJU
Nedavni lokalni izbori bili su vatreno krštenje za BDSH. Po prvi put ste imali priliku u javnoj areni isprobati ideju i program stranke. Kako ste zadovoljni postignutim rezultatima i da li su oni ispunili vaša očekivanja? Da, po prvi puta i to na povijesnim izborima na kojima smo birali gradonačelnike, načelnike općina i župane po prvi puta direktnim biranjem osoba, ali za nas su oni povijesni i zbog toga što smo kao stranka po prvi puta nakon osnivanja na izborima. Izašli smo na izbore sa samostalnim listama u Istarskoj županiji te samostalnim listama za gradska i općinska vijeća u Puli, Vodnjanu, Raši, Labinu, Rovinju, Poreču, Umagu, Bujama i Cetingradu. Ono na što smo posebno ponosni je činjenica da se na tim samostalnim listama našlo više od dvjesto bošnjačkih imena sa velikim brojem žena i omladine što smatramo jednom velikom pobjedom i potvrdom da je ideja BDSH naišla na apsolutno plodno tlo u bošnjačkom nacionalnom korpusu. Posebno smo ponosni na način na koji smo vodili kampanju i naše predizborne skupove, na kojima smo govorili o našem programu i ciljevima, a bez i jedne ružne riječi o drugima. Ti su naši skupovi i od medija, ali i od dugogodišnjih političkih aktivista iz raznih stranaka ocijenjeni kao najdostojanstveniji politički skupovi do danas viđeni u RH. Bošnjaci su predstavljeni u jednom sasvim novom svjetlu, a posebno impozantan je bio naš centralni županijski skup u hotelu Histria u Puli kojem je nazočilo više od 700 osoba. Rezultat od dva vijećnika, u Labinu i Raši, kao i 2465 glasova za našu županijsku listu na izborima smatramo zaista velikim. Mora se imati na umu i da je stranka SDA imala u Raši samostalnu listu i ušla u gradsko vijeće, što nas raduje. Također, moram istaknuti da je protiv BDSH na ovim izborima radilo nekoliko pojedinaca iz nacionalne zajednice na čelu s gospodinom Pršićem koji je, ne znam sa kojim pravom sa SDP-om potpisivao u ime nacionalne zajednice nekakvu koaliciju i par dana prije izbora slao na bošnjačke adrese pisma na memorandumu nacionalne zajednice i pozivao ih da glasaju za SDP. Stoga je naš rezultat u Istri još značajniji i pokazuje da smo za vrlo kratko vrijeme kod Bošnjaka probudili i nacionalni ponos, ali i političku svijest. Kojih je pet najvažnijih ciljeva BDSH u neposrednoj budućnosti? Naše temeljno bošnjačko pitanje je da tek trebamo izgraditi bošnjački nacionalni identitet kako ovdje tako i u matičnoj državi. Činjenica je da naš identitet nije sustavno građen, nakon Osmanskog carstva ostali smo na nekoj vjetrometini, pa smo živjeli pod Austro-Ugarskom monarhijom, pa u Kraljevini Jugoslaviji, pa u socijalističkoj Jugoslaviji i nikada nismo imali slobodu da se izjasnimo onako kako se osjećamo. Danas to po prvi put možemo, a imamo i svoju matičnu zemlju Bosnu i Hercegovinu. Podizanje svijesti o bošnjačkom nacionalnom identitetu je naš osnovni cilj. Drugi cilj je da to sve odradimo do popisa stanovništva 2011. i pokušamo pokazati koliko nas zapravo živi u Hrvatskoj. Treći politički cilj je doprinos da ova država postane društvo ravnopravnih građana, ona je, naravno, prije svega hrvatska država jer se 86% građana izjasnilo kao Hrvati, ali ona mora biti društvo ravnopravnih građana, jednakih nu nacionalnu stranku, ali smatramo da za bošnjačku stranku itekako ima prostora upravo zato što imamo temeljni problem da pokažemo koliko nas ima da bi mogli konzumirati prava koja su regulirana zakonom o nacionalnim manjinama. Nemamo o čemu pregovarati ako se ne zna koliko nas ima. Recimo, u lokalnim zajednicama gdje ima 15% pripadnika neke manjine automatski po zakonu imamo pravo na dogradonačelnika. Ako ne prođe u prvom krugu, u drugi krug prolazi jer se mora izabrati manjinac. Dakle, postoji niz mogućnosti i mi želimo našim ljudima poslati poruku da oni nisu ovdje samo zato da bi radili, živjeli i čekali da umru, nego da i naša djeca imaju mogućnost da se osjećaju građanima, sa svim pripadajućim pravima i obavezama. Pored toga odnos Hrvatske prema našoj matičnoj državi je dugo vremena bio dvoličan: jedno se pričalo, drugo se radilo. Dok smo mi u ovoj državi ginuli u jedinicama HVO-a, s druge strane smo imali pregovore hrvatske i srpske strane o podjeli BiH. Odnos Hrvatske i BiH danas je temeljno vanjskopolitičko pitanje. Hrvatska će ući u EU onog trenutka kad Europa o tome odluči, ali je nama itekako bitno da se ovdje kaže da je BiH cjelovita, nedjeljiva, ravnopravna kao i sve druge države. To su dakle osnovni ciljevi. Da li ste uspostavili odnose sa Strankom demokratske akcije? BDSH se pridružilo dosta onih koji su bili nezadovoljni radom SDA na terenu. SDA ima bošnjačke simpatije, ona je sinonim za predsjednika Aliju Izetbegovića koji je bio izuzetno poštena i čestita osoba. Druga je stvar što su stranke danas u političkoj borbi pretvorene u interesne skupine. Ali kad se govori o čovjeku koji je u jednom odsutnom trenutku poveo bošnjački narod u izglasavanje nezavisne države BiH sve su simpatije i podrška bošnjačkog naroda bile na njegovoj strani. Mislim da u glavama ljudi još uvijek postoji ta paralela SDA-Alija Izetbegović, pa recimo i u glavi moje majke koja je vjernik i ne propušta namaze. Međutim, SDA na terenu u Hrvatskoj zapravo na postoji. Ona postoji kroz neke ogranke, ali u radu na terenu, s bošnjačkim korpusom, apsolutno ne postoji. Najbolji primjer je Raša, koju sam ranije spomenuo. Postavlja se pitanje da li je to trebala odraditi SDA. To je temeljno političko pitanje jer iz toga proizlaze prava nacionalne manjine. To nije učinjeno, a SDA je parlamentarna stranka što znači da dobiva i određena sredstva za rad. Koliko god mi bili nezadovoljni i na određeni način re-

35

pred zakonom. Ako ginemo za državu, ako plaćamo poreze onda moramo biti ravnopravni u onim elementarnim pravima. Četvrto, da na popisu stanovništva pokažemo koliki je stvarni broj Bošnjaka u Hrvatskoj i da u određenim sredinama kao što je na primjer Istra pokažemo da nas je preko 5%, ili u određenim gradovima kao što je Raša pokažemo da nas je 40 %. Recimo u Raši imamo situaciju koja je dokaz potpunog političkog sljepila. U gradu koji naseljava 40% bošnjačke populacije nemate recimo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine jer imate samo 3,8% izjašnjenih Bošnjaka. Kada sam na pregovorima s IDS-om zatražio da nam, ako žele da podržimo njihovog gradonačelnika daju dogradonačelničko mjesto u Raši, gladak odgovor je bio “Bošnjaka je u Raši samo 3,8%!”. Dakle, ta situacija jasno govori koliko su protekle godine u političkom radu promašene. Neki su bili mišljenja da nema smisla osnivati još jed-

J O U R N A L

INTERVJU
fleks nerada SDA, ne doživljavamo je kao neprijatelja nego kao partnera jer su nam interesi zajednički, a to, prije svega, znači naš narod i njegova politička svijest. SDA je naš partner i ako to i oni budu željeli mi možemo zajednički odraditi niz stvari, ako se usaglasimo. Moja je procjena da će se SDA uz nas iskristalizirati u ozbiljnu političku stranku ili će nestati. SDA po prvi put ima konkurenciju u Hrvatskoj i sad će se pokazati njena prava vrijednost. Činjenica je da među našim članovima ima mnogo ljudi koji su godinama bili politički aktivni i kad su vidjeli da SDA ne ostvaruje ciljeve, odnosno, ne radi ono što bi trebala, priključili su se BDSH-u. Naravno, SDA će morati malo više raditi na terenu ili se barem lišiti ljudi koji našu bošnjačku priču pretvaraju u trivijalne, sitne stvari. Ukoliko budu spremni na suradnju, mi smo spremni. Čak sam u Raši sugerirao da se za lokalne izbore ide s našom zajedničkom listom, a ne da smo stalno na tuđim listama i glasamo za druge, nego da to bude naša lista, naše gradsko vijeće pa da vidimo koliko nas može proći. Želimo im sreću kao stranci i kao pojedincima koji čine SDA i nadam se da će naše aktivnosti probuditi pozitivne reakcije u radu SDA. mjene svoje nacionalno opredjeljenje Musliman u Bošnjak veća je vjerojatnost da će to učiniti i na Popisu stanovništva. Na svijest onih koji to ne učine sada pokušat ćemo utjecati sve do Popisa stanovništva 2011. godine. Naravno, pred sam Popis stanovništva trebat će pojačati promidžbene aktivnosti i rad na terenu. Ono što mi sanjamo je 1,5% izjašnjenih Bošnjaka u RH. To bi automatski značilo promjenu zakona o izboru saborskih zastupnika jer bi nam u tom slučaju po Ustavu pripalo jedno mjesto u Saboru, a moralo bi se revidirati i mnogo drugih stvari, recimo radna mjesta. Dakle, pokrenut ćemo dvogodišnji operativni program u svim sredinama gdje žive Bošnjaci i za to moramo osigurati sredstva jer se bez njih to neće moći učiniti. Danas ne možete više očekivati da će netko raditi iz čistog entuzijazma jer zapravo treba zakucati na svaka potencijalno bošnjačka vrata i razgovarati s ljudima. Mi smo kroz promidžbu stranke već počeli raditi na tome. Za početak smo napravili 2500 bedževa s pet različitih sadržaja. Naš znak simbolizira pripadnost državi Hrvatskoj, žuta i plava boja simboliziraju BiH, a ljiljan je simbol borbe za neovisnu državu. BDSH nema članarinu, ali dovoljno je da se kupi jedan bedž za 10 kn i time platite godišnju članarinu. Mislim da je to prvi promotivni materijal na temu Bošnjak/Bošnjakinja. Kakva je recepcija BDSH kod Islamske zajednice i drugih bošnjačkih asocijacija? Moram reći da sam kao čovjek i kao Bošnjak razočaran pojedinim ljudima koji vode bošnjačke asocijacije. Ne volim govoriti o nekome kada nije prisutan, ali dovoljno je da vidite što piše recimo “Bošnjački glas” ili da odete na stranice Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i da vidite što tamo piše. Ozbiljan čovjek mora biti istinski tužan kada vidi neke od članaka. Recimo u članku pod nazivom “Platforma za lokalne izbore” doslovno stoji da SDA i BDSH ne predstavljaju Bošnjake, da su one dvije od stotinu stranaka u Hrvatskoj i da će Nacionalna zajednica voditi pregovore sa strankama i sastavljati pismene zaključke za koga Bošnjaci trebaju glasati. Dakle, radi se o elementarnom nepoznavanju smisla i djelovanja nacionalne zajednice kojoj svi pripadamo bez obzira na stranačko opredjeljenje. Čelni ljudi daju paušalne, neargumentirane ocjene po receptu “sad sam ja hadžija i biti će kako ja kažem”. Nadalje, to što već u nekoliko brojeva piše “Bošnjački glas”, tamo ne samo da se laže i izmišlja, nego doslovno stoji “ako me dobro plate, ode Ibro iz Bošnjaka!”. I to piše potpredsjednik nacionalne zajednice koji bi za dobre pare otišao iz Bošnjaka, a on bi trebao biti uzor. To je stanje koje se treba prevazići i to stanje zahtjeva ozbiljan zahvat. Zato mislim da je BDSH bila neminovnost da se naprosto ne izgubimo. Što se tiče Islamske zajednice mi želimo da ona bude anacionalna i nadnacionalna. Ona nema što tražiti u politici. Prije nego što je stranka registrirana zatražio sam sastanak s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem kao poglavarom Islamske zajednice u Hrvatskoj i Bošnjakom kako bi mu iz prve ruke objasnio ideju stranke. Razgovarali smo oko sat vremena i on nije imao ništa protiv pokretanja stranke. Tom prilikom mi je dao jako dobar savjet do kojeg izuzetno držim: “vodi računa kakve ljude okupljaš oko sebe!”. Ako je Islamska zajednica do sada, u određenim povijesnim okolnostima, bila na neki način uz SDA, mislim da se sada, a to oni i u svojim javnim istupima potvrđuju, ne želi miješati u politiku. Političke stranke su jedna stvar, a vjerska zajednica sasvim druga. Naša je želja da u bošnjačkom korpusu stvari postavimo na svoje mjesto: vjera je vjera, nacionalnu zajednicu činimo svi koji se osjećamo Bošnjacima neovisno o političkim stavovima, a mi u BDSH smo grupa ljudi koja se želi baviti politikom. Saborski zastupnik bošnjačke manjine, prof. dr. Šemso Tanković, u drugom je mandatu. Kako ste zadovoljni njegovim dosadašnjim djelovanjem? Kada ste u Saboru vi ste po zakonu ove države profesionalac, vi ste izabrani, plaćeni i u radnom ste odnosu da radite ono što je propisano Ustavom. I to bi trebao slijediti i netko tko je izabran da predstavlja pet nacionalnih manjina. Onako kako to radi većina manjinskih zastupnika pa i naš prof. Tanković, osim možda nekih srpskih, to je jednostavno odrađivanje koalicijskog sporazuma da se mandat preda u ruke drugome, a obaveza je doći samo kada se nešto izglasava. To je potpuna degradacija smisla saborskog zastupnika, potpuno neprimjereno i suprotno demokratskim načelima. Ne biraju se ljudi da bi se razdvojili na dva tabora, nego se biraju da diskutiraju o problemima i donose rješenja. Što se tiče prošlog mandata stvar je bila ista. Dakle, na zapadu ništa novo. Ali ne radi se tu samo o prof. Tankoviću. Nažalost, puno je saborskih zastupnika koji se tako ponašaju. Prof. dr. Tanković nedavno je dao ostavku na mjesto predsjednika Kluba nacionalnih manjina, a nakon toga je

36

J O U R N A L

Za manje od dvije godine, 2011. godine, možemo očekivati novi Popis stanovništva u RH. U zadnjih osam godina bošnjačke asocijacije su propustile priliku da osmisle kvalitetan program kojim bi djelovale na svijest i promijenile odnos izjašnjenih Bošnjaka i Muslimana u RH. Kako će se BDSH pripremiti za Popis stanovništva? To je naš temeljni zadatak. Do sada smo sve bili podredili lokalnim izborima, ali sada namjeravamo pokrenuti operativni plan koji djelomično već provodimo. Na primjer, naš ogranak u Rovinju je dobio podatke iz matičnog ureda tko se kako izjašnjava, anketirali smo ljude i dobili vrlo optimistično izvješće što se tiče rada naših aktivista na terenu: od 472 anketiranih njih 411 je potvrdilo izlazak na lokalne izbore i da će glasati za listu BDSH-a, ali su istovremeno prihvatili da svi oni koji to još nisu učinili promjene nacionalno ime Musliman u Bošnjak. Za tu temeljnu zadaću morat će se osigurati sredstva, zadužiti ljudi koji će to odraditi metodom od vrata do vrata, uz sve moguće prateće promidžbene materijale. Važno je da se u slijedeće dvije godine svi oni koji to nisu učinili na popisima birača izjasne kao Bošnjaci. Ali to nije dovoljno jer će tek izjašnjavanje na Popisu stanovništva postati relevantno. Izjašnjavanje na popisu birača je jedna stvar i vezana je više uz politiku. Međutim, ako ljudi na popisu birača pro-

INTERVJU
najavio da se će se povući iz politike. Međutim, istovremeno i dalje ostaje lojalan koalicijskom sporazumu s HDZ-om dizanjem ruke za nepravedni zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji koji je u javnosti žestoko osporavan. Kako komentirate te poteze? Nakon tih svojih odluka profesor Tanković me kontaktirao i održali smo sastanak u Zagrebu. U slučaju da se on povuče iz politike i Sabora RH, ja bih ga zamijenio, s obzirom da sam drugoplasirani na prošlim parlamentarnim izborima. No, ta odluka nije još donesena, a ako do nje dođe spreman sam preuzeti odgovornost. Međutim, moram reći da me sam njegov poziv da se sastanemo obradovao jer sam imao priliku i njemu kao predsjedniku SDA iznijeti temeljne razloge za osnivanje BDSH, kao i naše programske ciljeve. Konačno, pripadamo istom korpusu i imamo zadatak surađivati. Mi se u RH moramo boriti za opstojnost bošnjačke nacionalne manjine, a ne za vlast. Što se tiče lojalnosti HDZ-u niti tu se nema što spočitavati obzirom na koalicijski sporazum poslije izbora. Tu je ključno pitanje da li druga strana ispunjava svoje obveze iz tog sporazuma. Što se tiče spornog zakona on će najvjerojatnije pasti na Ustavnom sudu, a profesora Tankovića osim obveze da glasa za zakon zbog koalicijskog sporazuma, vjerojatno je vodio i osobni konzervativniji svjetonazor. No, na to pitanje ipak mora dati odgovor profesor Tanković. BDSH je zasada najviše koncentrirana na Istru i Primorsko-goransku županiju, ali, između ostaloga, predstoji vam osnivanje i ogranka u Zagrebu. Koliko je za BDSH važan ogranak u Zagrebu? Apsolutno najvažniji! BDSH u Zagrebu ima jednog potpredsjednika, dva člana Glavnog odbora, a i dosta članova. Do sada smo bili više okupirani Istrom zbog lokalnih izbora, ali u Zagrebu smo obavili razgovore i cilj nam je pridobiti određeni krug naših intelektualaca, moramo iznaći načine da te ljude motiviramo kako bi prepoznali ideju i priključili nam se. Zagreb je središte našeg naroda u Hrvatskoj, pogotovo onog intelektualnog dijela. U tom smislu BDSH vidimo, da tako kažem, s intelektualcima u prvom safu i poduzetnicima u drugom, ne dijeleći ljude ni po kojem osnovu. Međutim, ako ono što mi Bošnjaci imamo u Hrvatskoj u intelektualnom smislu uspijemo samo djelomično okupiti onda će to biti jedna reprezentativna snaga. Naša statutarna obveza je najkasnije za dvije godine napraviti novu skupštinu i izvršiti reizbor vodstva stranke, predsjedništva i Glavnog odbora na što će svakako

je naš partner i ako to oni budu “SDAmi možemo zajednički iodraditi niz željeli stvari, ako se usaglasimo. Moja je procjena da će se SDA uz nas iskristalizirati u ozbiljnu političku stranku ili će nestati. SDA po prvi put ima konkurenciju u Hrvatskoj i sad će se pokazati njena prava vrijednost. Činjenica je da među našim članovima ima mnogo ljudi koji su godinama bili politički aktivni i kad su vidjeli da SDA ne ostvaruje ciljeve, odnosno, ne radi ono što bi trebala, priključili su se BDSH-u. Naravno, SDA će morati malo više raditi na terenu ili se barem lišiti ljudi koji našu bošnjačku priču pretvaraju u trivijalne, sitne stvari.

utjecati svi oni koji nam se pridruže. Ova priča nema osobne ciljeve ni interese. Jedini interes je bošnjačka nacionalna svijest i bit ćemo ponosni ukoliko budemo uspjeli motivirati veliki dio bošnjačkog intelektualnog korpusa. Zagrebu ćemo posvetiti posebnu pažnju jer će se stranku sigurno u budućnosti više ocjenjivati kroz rad zagrebačkog ogranka nego samog sjedišta stranke. Ulažemo vrlo velike napore, kao što smo to činili i u Dubrovniku, Sisku, Rijeci i drugdje, da pridobijemo kvalitetne ljude koji će prepoznati ideju i htjeti se upustiti u realizaciju. Onoga trenutka kada procijenimo da imamo pravu ekipu krenuti ćemo u osnivanje ogranka. Već sada imamo dovoljno članova koliko je po statutu potrebno za osnivanje ogranka, ali bi htjeli da u Zagrebu ipak imamo grupu ljudi koja može dostojno predstavljati Bošnjake. Republika Hrvatska zadnjih mjeseci prolazi kroz vrlo turbulentno razdoblje od ostavke premijera, preko dva rebalansa proračuna u mjesec dana, do otkrivanje različitih korupcijskih i privatizacijskih afera. Kako kao privrednik procjenjujete najnovije odluke Vlade i da li BDSH namjerava pomoći Bošnjacima slabijeg imovinskog stanja da prežive ovu situaciju? Temeljni razlog zbog kojeg sam i donio odluku da se politički aktiviram je sa-

znanje do kojeg sam došao živeći u ovoj zemlji i kao građanin i kao poduzetnik i kao pripadnik bošnjačke nacionalne manjine da se u ovoj zemlji do danas pravio račun bez krčmara. Sada je krčmar stigao, crta je podvučena i morat će se zbrojiti svi dosadašnji promašaji. Po prirodi sam optimist, ali vjerujte mi, učinjeno je toliko promašaja i pogrešnih strateških postavki u ovoj zemlji tako da, moram reći, ne vidim brz izlazak iz krize. Ono što će krčmar zbrojiti ispod crte bit će poražavajuće i proći će dugi niz godina do nekakvog značajnijeg ekonomskog oporavka. Svjetska recesija s tim nema nikakve veze. Vlada se na žalost ponaša onako kako je političarima koji su na vlasti to jedino važno, a to je ne izgubiti vlast. No, prije ili kasnije će se morati napraviti radikalni zaokret i postaviti novi, zdravi temelji ove države na kojima će se graditi zemlja jake vlastite proizvodnje, zemlja vladavine prava i društvo s ljudskim likom. BDSH će zasigurno u okviru svojih mogućnosti učiniti sve što bude potrebno. Tu prije svega mislim na inicijativu da “Merhameti” diljem RH ponovno počnu aktivnije raditi, ali temeljna bitka će se voditi za očuvanje radnih mjesta. Posao neće biti lak, ali je najvažnije da svi građani znaju da ulazimo u duži period ekonomske stagnacije i da je najvažnije “ispružiti se koliko je jorgan dug”.

37

J O U R N A L

KULTURA Kako je Preporodova predstava umirila međunacionalnu netrpeljivost u Jajcu

Iznenađenje na Mesneviji u Jajcu
Kakvo li su samo razočarenje Hrvati doživjeli u trenutku kada je na pozornicu izašao književnik Sead Begović s iranskim tadžom na glavi i počeo čitati početne stihove Mesnevije. Ostatak glumačke ekipe mogao je uskoro čuti dječji plač i komešanje u publici. Ali, nitko nije izašao iz dvorane. Vjerovatno je teško objasniti savjesti da se zbog nacionalne i vjerske netrpeljivosti ne želite kulturno uzdizati. Filip Mursel Begović
Nakon gostovnja BZK Preporod iz Jajca u Zagrebu, dramski studio “Orient espresso” pozvan je po drugi put u Jajce da u travnju izvede predstavu Mesnevija na III. Festivalu duhovne poezije i muzike Plivske omahe – Bosanskohercegovačko višeglasje. Festival se održavao od 23. 4 – 26. 4. i po programu je vidljivo da je organizator, Dom kulture Jajce, želio ponuditi sadržaje koji bi zadovoljili i Hrvate i Bošnjake. Poznato je da je Jajce duboko podijeljen grad na dva entiteta i da tamo suživot i dijalog za neke nije lagan ili uopće ne postoji. Nekad kraljevski grad srednjovjekovne Bosne, zatim ratno skrovište druga Tita i mjesto zasjedanja AVNOJA, devedesetih je prvo osvojen od srpske vojske koja je rušila i hrvatska i bošnjačka vjerska i kulturna dobra. Zatim je Jajce oslobođeno od Hrvatskog vijeća obrane i kasnije potpalo pod Federaciju BiH. Povratak je kretao polako i mukotrpno, a danas Bošnjaci čine polovicu stanovništva grada, ako ne i većinu. Za vrijeme bivše Jugoslavije Jajce je bilo obavezno mjesto svih školskih ekskurzija i promovirano je kao kolijevka komunizma i zajedničke borbe svih jugoslavenskih naroda protiv stranog agresora. To je bilo tako do devedesetih, a onda je agresor postao netko drugi. Slična ironična i paradoksalna priča vidljiva je i u hangaru u tvorničkoj hali u Potočarima kod Srebrenice. Na mjestu gdje su Bošnjaci čekali deportaciju ili smaknuće još uvijek je vidljiv veliki natpis: “Druže Tito mi ti se kunemo”. Zbog ovakvih apsurda nejasno je zašto neki bosanski muslimani još uvijek iskazuju nostalgično povjerenje u nekadašnji politički sustav kad je posve jasno da je to umjetno zajedništvo vodilo u klanje. U Jajcu je vidljivo da monumentalne građe-

38

Sead Begović, Filip Mursel Begović i Senad Nanić u kostimografiji iz predstave “Mesnevija” vine, koje je sagradila bivša država, propadaju i da nemaju više važnost kao nekada. Neki bi rekli tužno, ali očito da je riječ o neminovnostima koje donosi novo društveno uređenje. Međutim, pitanje je kakve veze s ovim ima Rumijeva Mesnevija koju je Preporodov dramski studio izvodio u Jajcu 25.4., u velikoj dvorani nekadašnjeg Doma armije. Program festivala zamišljen je politički korektno, na način da i hrvatska i bošnjačka strana budu podjednako zadovoljne. Tako se na repertoaru našao i okrugli stol o životu i djelu šejha Mustafe ef. Čolića koji je dugi niz godina obitavao u Jajcu, gdje je u glavnoj čaršijskoj džamiji službovao kao imam. O ovom šejhu može se čuti mnoštvo zanimljivih priča koje se usmeno prepričavaju među muslimanima Jajca, a o njegovoj bogatoj ostavštini govorili su Mensur Valjevac, Ibrahim Babić i Ramiz Bećirović. Da bi obje strane bile zadovoljne dan prije organiziran je i okrugli stol o životu i djelu fra Petra Anđelovića, a predavači su bili Dubravko Lovrenović, Željko Ivanković i Goran Mikulić. Odmah nakon potonjeg okruglog stola Preporodov dramski studio izveo je i Mesneviju. Ništa čudno, rekli bismo. Međutim, u čaršiji se može čuti da Hrvati iz Jajca uopće ne dolaze na događanja koja u sebi imaju prizvuk bošnjačkog ili islamskog. Vjerovatno je ista stvar i s Bošnjacima koji uzvratno ignoriraju hrvatska kulturna događanja. Slijedeći tu naviku građana, koja puno govori o međunacionalnoj netrpeljivosti, hr-

J O U R N A L

KULTURA
vatska publika koja je nazočila okruglom stolu o fra Petru Anđeloviću zasigurno ne bi došla na “bošnjačku” Mesneviju koja se igrala odmah nakon. To bi bilo tako da nije bilo riječ o Mesneviji. Igrom sudbine na plakatu koji najavljuje predstavu pisalo je da je riječ o predstavi Mesnevija dramskog studija iz Zagreba te se iz toga moglo zaključiti da je riječ o hrvatskom djelu programa. Hrvati su vjerovatno razdragano krenuli na predstavu i sa sobom poveli djecu, čak i tek rođene bebe. Kakvo li su samo razočarenje doživjeli u trenutku kada je na pozornicu izašao književnik Sead Begović (koji je zamjenjivao inače stalnog člana glumačke postave dr. Ebtehaja Navaeya ) s iranskim tadžom na glavi i počeo čitati početne stihove Mesnevije. Ostatak glumačke ekipe, mr. Senad Nanić, Elza Hasanamidžić i Filip Mursel Begović mogli su uskoro čuti dječji plač i komešanje u publici. Ali, nitko nije izašao iz dvorane. Vjerovatno je teško objasniti savjesti da se zbog nacionalne i vjerske netrpeljivosti ne želite kulturno uzdizati. Predstava je i zamišljena da ugodi svima i to je posvema u duhu kojim je pisana Mesnevija – interkulturalnom i univerzalnom. Iskustvo izvođenja Mesnevije govori da su predstavu redovito bolje prihvaćala publika koja nije islamske vjeroispovijesti. To ne mora čuditi jer je Rumijeva knjiga jedno od najčitanijih knjiga na Zapadu. Europa i Amerika jednostavno je “luda” za očaravajućim duhovnim porukama koje se otkrivaju u Mesneviji – jednake svim vjerama i nacionalnostima, mladima i starima, a s obzirom da se u predstavi dio radnje odvija u kazalištu sjena i bebe su mogle pratiti dramsku igru na pozornici. Znalo se desiti da su članovi dramskog studija morali objašnjavati publici da je Rumi bio musliman i da je Mesnevija u biti tumačenje Kur`ana i neodvojiva od islama. Riječ je o površnim zapadnjačkim tumačenjima koji često Mesneviju, u svojim prijevodima i prezentacijama, otuđuju od islama. Newagerski nastrojenim Europljanima sufizam zvuči tako mistično i tajanstveno, i samo taj njegov aspekt skloni su proučavati. Zaboravljaju da je Mesnevija duboko utemeljena u osnovama islamskog vjerovanja, baš kao i sufizam. Neosporno jest da je Mesnevija pisana univerzalnim jezikom i da iz nje mogu crpiti oni iskrena srca bez obzira na vjeru, ali, s druge strane, upravo je privlačna duhovna snaga Mesnevije jedan od glavnih razloga zašto su neki od zapadnjaka prešli na islam. A što je bilo s Hrvatima u Jajcu? Ništa posebno, nisu se poturčili ili slično, jer dok gledate Preporodovu predstavu i slušate Rumijevu Mesneviju više niste Hrvati ili Bošnjaci, postajete samo posjetioci koji se ne razlikuju jedni od drugih.

Ciklus novog iranskog filma u kinu “Tuškanac”, od 9. do 16. ožujka 2009.

Dinamičan i šaren organizam iranskih filmova
Filip Mursel Begović
Kao i prethodne četiri godine jedan tjedan u ožujku rezerviran je za nove iranske filmove. Organizator ove manifestacije je Iranski kulturni centar u Zagrebu i Hrvatski filmski savez. Iz ove uvijek zanimljive kinematografije ovom je prilikom hrvatska publika mogla vidjeti šest filmova snimljenih u razdoblju između 2003. i 2008. godine. O ovogodišnjem ciklusu Diana Nenadić je zapisala: “Da je iranska kinematografija, unatoč strogim kulturnim i religijskim kodeksima koji njome ravnaju, dinamičan i šaren organizam, nakon svih dosadašnjih, pokazuje i ovogodišnji izbor iranskih filmova. Populističnijeg predznaka, s potpisom manje poznatih autora i jedne autorice, taj novi ili drukčiji iranski film okrenutiji je urbanom ambijentu (“Posljednji čvor”, “Djeca vječnosti”, “Noć”), djeci i suvremenoj iranskoj obitelji (“Znamen”, “Djeca vječnosti”), ali i otvoren žanrovskom prosedeu – u krimiću “Posljednji čvor” te ratnom filmu “Treći dan”, službeno najboljem iranskom filmu u 2007. godini. Kuriozum svakako predstavlja japanskoiranska koprodukcija “Tepih od vjetra” Kamala Tabrizija iz 2003., u kojem su tradicija izrade čuvenih perzijskih sagova i sudjelovanje dječjih likova poslužili kao podloga za priču o dodiru drugih kultura s mentalitetom perzijskog potomstva u eri globalizacije.” Projekcije su se održavale od 9. do 16. ožujka u kinu “Tuškanac”, a ciklus je započeo filmom “Znamen” Fereidoona Hassanpoora, a nastavio se “Posljednjim čvorom” Hassana Lafafiyana. Prvi film donosi priču o dječaku Aliju koji otkrivši identitet roditelja bježi iz sirotišta i kreće na sjever Irana kako bi ih pronašao. Iznenađenje koje ga dočeka nije ugodno, no ipak Ali ne odustaje. “Znamen” pripada u Iranu čestom žanru obiteljske drame o temi djece, a često puta one znaju biti vrlo dirljive, pa vidjeti uplakanu publiku tijekom projekcije nije rijetkost, čak ni u mraku kino dvorane gdje tada umjesto kokica šuškaju papirnati rupčići. No, drugi film - “Posljednji čvor” ne pripada u Iranu tako čestom žanru. Riječ je o kriminalističkom filmu koji počinje policijskom istragom ubojstva iranskoga poduzetnika s njemačkom adresom u jednome teheranskome hotelu. Svi tragovi naizgled vode do uglednog industrijalca i njegove kćeri koja je pred udajom za očeva poslovnoga partnera, mladog dizajnera tepiha koje otac proizvodi za njemačko tržište. “Treći dan” Mohammada Hosseija Latifija je, uvjetno rečeno, ratni film. I u filmu koji je ove godine odabran kao predstavnik suvremene iranske kinematografije tematizira se iransko-irački rat, a radnja je dijelom smještena u provinciju Khuzestan u juž-

39

J O U R N A L

KULTURA
nome Iranu, gdje hendikepiranu mladu ženu zarobi iračka strana. Saznavši za to, njezin će brat sa suborcima dati sve od sebe da je oslobodi. “Treći dan” je proglašen najboljim iranskim filmom u 2007. godini. Ovaj put je ženska predstavnica jedna od najcjenjenijih iranskih redateljica Pouran Derakhshandeh, a u ciklusu je njen film “Djeca vječnosti” - također obiteljska drama u čijem su središtu djeca, odnosno mladi. Saeid i Negar su mladi zaljubljeni par koji planira skoro vjenčanje. Saeid nalazi na poteškoće oko pristanka Negarina oca zbog obaveze koje mladić ima prema mlađem bratu oboljelom od Downova sindroma. Mladić je svomu ocu na samrti obećao da će uvijek brinuti o bratu, no čini se kako bi ga upravo ta odgovornost mogla stajati željene budućnosti s Negar. “Tepih od vjetra” Kamala Tabriza je film nastao kao koprodukcija Irana i Japana, a priča je to o desetogodišnjoj japanskoj djevojčici Sakuro koja s ocem putuje u Iran kako bi preuzeli perzijski sag koji je dizajnirala njezina nedavno preminula majka. Iako pri dolasku nailaze na srdačnu dobrodošlicu, ispostavi se da proizvodnja saga nije ni započela, a trebao bi biti predstavljen na japanskom festivalu za samo dvadeset dana. Shvativši koliko im to znači, jedanaestogodišnji Ruzbeh pokrenut će sve lokalne radnike da bi sag napravili u roku. U filmu “Noć” Rassola Sadr`Amelija, mladoga policajca Mohsana tijekom rutinske pratnje zarobljenika zatekne snježna oluja. Zakasnivši na posljednji vlak za Nehbandan prisiljen je prenoćiti pod istim krovom s postarijim uhićenikom, doktorom Khoramijem. Nepovjerljiv i napet odnos među suputnicima raspiruju Mohsanovu bojazan da će zakasniti na vlastito vjenčanje zakazano za tri dana i doktorovu želju da se oslobodi lisica kako bi ispunio želju bolesne majke. U Iranu se godišnje službeno snimi između 60 i 100 filmova, a neslužbeno još oko tri tisuće. Država potpomaže proizvodnju filma s malim sredstvima i svakomu daje pomalo, a većina novca dolazi iz privatnoga sektora. Financijera ima mnogo jer zbog goleme gledanosti filmovi nemaju gubitaka. Osim toga, iako s nekim ograničenjima, iranski su redatelji i redateljice razvili iznimnu finoću i sposobnost nijansiranja svojih priča, što je njihovoj kinematografiji priskrbilo dobar ugled u svijetu. U zemlji toliko opsjednutoj celuloidnim duhom nije teško sastaviti pričuvnu reprezentaciju bez

40

J O U R N A L

U Iranu se godišnje službeno snimi između 60 i 100 filmova, a neslužbeno još oko tri tisuće. Država potpomaže proizvodnju filma s malim sredstvima i svakomu daje pomalo, a većina novca dolazi iz privatnoga sektora. Financijera ima mnogo jer zbog goleme gledanosti filmovi nemaju gubitaka. Osim toga, iako s nekim ograničenjima, iranski su redatelji i redateljice razvili iznimnu finoću i sposobnost nijansiranja svojih priča, što je njihovoj kinematografiji priskrbilo dobar ugled u svijetu.
velikih imena, a da se u njoj itekako osjeti dah orijenta ili neke druge neodređene sile koja je oslobodila iranski film buke i bijesa zapadnjačke modernizacije, ali i jačih društveno-kritičkih tonova. Umjesto toga, iranski je film prigrlio običan život, ma gdje bio, goli osjećaj i žudnju, ma kojom nedaćom bila izazvana, a prije svega univerzalne ljudske vrijednosti i jednostavnost. Humanistički kod toliko se zavukao pod iranski celuloid već i prije Revolucije, da gledateljima koji nemaju smisla za povijesne činjenice može biti nebitno je li neki film snimljen prije ili poslije revolucionarne 1979. godine.

KULTURA Preporod u Crnoj Gori

Okrugli stol o braći Idrizović
U Bijelom Polju, 17. i 18. travnja, održan je okrugli stol na temu “Književno stvaralaštvo Murisa i Nusreta Idrizovića”, a značajnu ulogu imao je i KDBH “Preporod”. Filip Mursel Begović
U Centru za kulturu Bijelo Polje u Crnoj Gori, 17. i 18. travnja, održan je okrugli stol na temu “Književno stvaralaštvo Murisa i Nusreta Idrizovića”. Inicijator književnog okupljanja je NVO “Stari most” iz Bijelog Polja koji istražuje, čuva i unapređuje kulturne vrijednosti na području Bijelog Polja i Crne Gore. Ideju su podržali Centar za kulturu Opštine Bijelo Polje, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” iz Zagreba, čelni ljudi iz lokalne uprave i Vlade Crne Gore, Udruženje “Almanah” Podgorica i Centar za očuvanje i zaštitu kulture manjina Podgorica. Preporod iz Zagreba ponudio je dva referata: predsjednik mr. sc. Senad Nanić govorio je o filozofskim aspektima djela Nusreta Idrizovića, a pročitan je i rad glavnog urednika Behara, književnika Seada Begovića koji se osvrnuo na posljednji Idrizovićev roman “Efendija u tajnom gradu” u izdanju Preporoda, ali i na ostale knjige Nusreta Idrizovića. Voditelj Preporodovog dramskog studija, Filip Mursel Begović, recitirao je odabrane tekstove iz djela Nusreta Idrizovića i na video zidu prezentirao izvorne zapise i fotografije iz ostavštine ovog znamenitog bošnjačkog književnika. Preporod je u Bijelom Polju i Rožaju izveo i monodramu “Kameni spavač” koja svojom simbolikom odgovara temi Okruglog stola, barem kada je riječ o književniku Nusretu Idrizoviću. U Okruglom stolu sudjelovao je potpredsjednik “Preporoda” iz Zagreba, Ferid Dizdarević, obiteljski prijatelj Nusreta Idrizovića. Dizdarević, koji je također rodom iz Bijelog Polja, publiku je dirljivo podsjetio na svoja druženja s Nusretom. Na okruglom stolu nazočila je i supruga rahmetli Nusreta Idrizovića, gospođa Hata Idrizović, a okupljene asocijacije održale su i radni sastanak pod nazivom “Mogućnosti i okviri saradnje između organizacija i institucija u Crnoj Gori i u susjednim državama”. “Čovjek i društvo koji ne spoznaju samog sebe i svoju kuću, nijesu sposobni da ostvaruju komunikaciju sa drugima” - podIza sebe su ostavili veliko djelo i Bijelo Polje može biti ponosno što je imalo takve stvaraoce.” - rekao je na otvaranju skupa gradonačelnik Bijelog Polja Tarzan Milošević. Muris i Nusret su rođeni u uglednoj porodici imama Junus-efendije Idrizovića, koji je službovao u Pirotu, Bijelom Polju i Sarajevu, i majke Aiše, rođene Dobardžić. Muris Idrizović (1925. – 2009. ), bio je profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, direktor Prve i druge muške, kao i Klasične gimnazije u Sarajevu, urednik “Svjetlosti”, dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva i Dvadesetsedmojulske nagrade BiH, nagrade za doprinos razvoju dječje književnosti za 2007. “Mali princ”, koju dodjeljuje Društvo prijatelja knjige “Mali princ” iz Tuzle, kao i više nagrada za prevodilački rad. Muris Idrizović, tada vidno uzbuđen što “Mali princ” ide njemu u ruke, rekao je da mu se uvijek bilo lijepo vraćati svijetu djetinjstva jer u tom svijetu čovjek lakše može tražiti odgovore na pitanja koja mu se kroz život nameću, i lakše rješavati zagonetke. Možda je u tom trenutku pred sobom imao sliku djetinjstva u rodnom Bijelom Polju. Područja književnog rada bila su mu povijest književnosti, esejistika, književna kritika i prevođenje. Doajen je stvaralaštva u oblasti dječje književnosti na području SFRJ, s posebnim doprinosom u prevođenju dječje poezije sa slovenskog i makedonskog jezika. Nusret Idrizović (1930. – 2007. ) je provjereni, antologizirani pisac, prepoznat u esejističko-beletrističkom ciklusu u knjigama “Kolo bosanske škole smrti”, zatim “Kolo tajnih znakova” i “Kolo svetog broja”. Idrizović je nadasve bio poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne. Napisao je sedam romana, ali je iznad svega, u Hrvatskoj, prepoznat s karizmatičnim i esejiziranim romanima u kojima je nakon svih bezazlenih tumačenja fenomena stećaka napokon dotaknuo “tajnu”. Za svoju trilogiju bio je nagrađivan. Primio je nagradu Željezare Sisak (1984. godine) za najbolju knjigu eseja u

Nusret i Muris Idrizović sjetio je na otvaranju manifestacije predsjednik Organizacionog odbora i moderator skupa dr. Asim Dizdarević. Naglasio je da ovu svečanost Bijelo Polje doživljava s pomiješanim osjećanjima: “osjećajem sjete zbog relativno zakašnjelog reagiranja u organizovanom pristupu da naše zavičajne velikane Murisa i Nusreta Idrizovića na vrijeme postavimo na zaslužena visoka mjesta uglednika našega kraja i ponosa što su dio naše duhovne vertikale. Ne tako rijetko zapitamo se da li to naše Bijelo Polje prati neki strašan usud, da nam skoro sve velikane iz oblasti književnosti i kulture, pa i drugih oblasti kreativnog stvaralaštva prepoznaju, otkriju i afirmišu druge, daleko bolje, razvijenije i naprednije sredine, te nam ih tako kompleksno obrađene predaju, i time nas prekore i postide.” - rekao je Dizdarević. Nusret je, nažalost, preminuo 13. ožujka 2007. godine, s neispunjenom željom da još jedanput vidi i osjeti toplinu zavičaja, a njegov brat Muris je Okrugli stol dočekao u poodmaklim godinama i pritisnut bolešću, u nemogućnosti da se odazove pozivu organizatora. Nedugo nakon toga je, tijekom ljeta ove godine, i preminuo. “Muris Idrizović je rođen u Bijelom Polju, živio je u Bosni i Hrvatskoj, i kroz njegova djela se vidi da je dobro poznavao sve krajeve u kojima je živio. Takav je bio i njegov brat Nusret.

41

J O U R N A L

KULTURA
bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i najvišom hrvatskom nagradom “Vladimir Nazor”. Izuzetno je zapažena njegova knjiga “Hude sudbe” u kojoj je razložno dokazao da je silovanje muslimanki i katolkinja bilo programirano kao program slamanja otpora i gubljenja smisla postojanja. Idrizović je bio mudroslovan čovjek koji je za života emitirao gospodstvo stila, pa i kada je riječ o radio- drami. One su izvođene uglavnom na Radio-Zagrebu i više su puta reprizirane. Također je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za emisiju Radio-roman. Riječju, Idrizovićeva se valorizacija, kao književnika trojaka kojega cijene u Bosni, Hrvatskoj i Sandžaku tek očekuje. Osobno je znao reći: “Imam svoj san i on je djelomice ostvaren pa makar i u tuđim snovima”. Mehmedalija Mak Dizdar je o djelu Nusreta Idrizovića zapisao da “Čovjek bi morao biti nihilistom pa da, nakon susreta sa filozofsko-istorijskim romanom Nusreta Idrizovića ‘Kolo bosanske škole smrti’ radosno i nesuzdržano, umah, bez prethodnih objašnjenja, ne usklikne: ova knjiga je prvorazredni literarni, kulturno-povijesni, duhovni doživljaj”. Na ovom mjestu treba citirati kraći izvadak iz referata književnika Hadžema Hajdarevića koji je o knjizi “Kolo bosanske škole smrti” na Okruglom stolu u Bijelom Polju rekao: “Za ovog pisca ništa ne znače lišajevi i mahovina vremena, on će je naprosto sastrugati i prepoznati kao naša vlastita tisućljetna lica.” Književnik Sead Begović u svom referatu koji je pročitan na Okruglom stolu zapisao je: “Kada sam predstavljao novu knjigu istaknutog bošnjačkog i hrvatskog književnika Nusreta Idrizovića, iskreno sam se nadao da neće biti i zadnja jer je Nusret, i u bolesti, pokazivao iznimni interes za književno istraživanje i pisanje. Nažalost, efendija riječi je nedugo nakon promocije svoje zadnje knjige preselio onkraj stvarnosti. Ako bismo se zapitali o žanrovskom određenju ovoga romana umah bi ga odredili kao povijesni, s neobično izgrađenim psihizmom likova, ali i sa čvrstim moralnim stavom te sa složenim društveno političkim implikacijama koje su nastale na sandžačkom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Riječ je dakle o složenosti, poteškoćama i specifičnostima života Bošnjaka Sandžaka. Maštovit i vrstan stilist, Idrizović gradi istinitu i dirljivu priču bez zadrške. Predstavlja nam se pisac koji je izučavao književnu tradiciju Sandžaka sačuvanu u svim glavnim tipovima – od stare književnosti na orijentalnim jezicima, alhamijado književnosti, narodnog usmenog stvaralaštva pa sve do modernih iskustava. Kao književni učenjak Idrizović sva ta dobrodošla iskustva osjeća čitavim svojim spisateljskim bićem. I što je posebno važno, čitač već na prvim stranicama upoznaje onog koji se nikada nije odrodio od bošnjačke tradicije, one koja je upravo najbrojnija na Sandžaku. Kao književnik trojak, ovim se romanom trajno vezao uz svoju prvotnu domicilnost. Nju pak ponajbolje određuje glavni akter u romanu – efendija koji začudno sintetizira, strpljivo i predano, posredstvom autora, jedan prostor monoteističke religije – islam – dajući mu integralnost i onu vječnu ozbiljnost na razini spoznaje i iskustva.” – rekao je Sead Begović. Mr. sc. Senad Nanić, govoreći o filozofskim aspektima djela N. Idrizovića, rekao je da tragajući za onim bošnjačkim u predmetnom umjetničkom djelu, za onim razlikovnim, Idrizović neminovno zalazi u teorijska razmatranja koja su obilježena njegovim filozofskim uvjerenjima. “Intelektualnim rastom u okružju tada dominantnog egzistencijalizma, Idrizović čini kritički odmak od tvrdog pojma anti-juna-

Asim Dizdarević i Ferid Dizdarević ka i anti-djela. Univerzalizam i internacionalizam više ne vidi ostvarivim bez realnog prostornog, povijesnog i jezičnog okružja. No ipak ostaje vjeran univerzumu suprotnosti i bošnjačku kulturu, putem živih protagonista, tumači kroz prizmu pretpostavljenog bogumilskog neomanihejskog dualizma za koji vjeruje da do danas živi kroz kulturu. Kao čitatelj, s time se nisam mogao složiti. Vjerovao sam da je ono bošnjačko kao razlikovno u djelu protagonista ostvareno kroz prizmu naslijeđenih i osviještenih vidova islamskog svjetonazora. Čisto etimološki čitana, riječ Islam znači pomirba. Pa kako bi drukčije i moglo biti kad je univerzum, kako nas uči Kur’an, sazdan od parova, komplementarnostima dakle, a ne suprotnostima? Kontrast svoj identitet oblikuje oštrim naglaskom na potpuno razdvajanje od drugog i tako počiva u zamrznutoj slici bez ploda i mijene. Komplement, pak, traži sklad s onim od svoje vrste, kojemu je sličan, a različit upravo u potencijalu plodonosnog sudjelovanja u vremenu i prostoru. Na moju radost i iznenađenje, rahmetli Idrizović je poslije promocije iskazao suglasje s mojim čitanjem filozofskih aspekata njegova djela, što nam je bio uvod u više ugodnih, filozofijom začinjenih razgovora.” - ustvrdio je Nanić. O književnom opusu Murisa Idrizovića govorili su Akad. prof. Žarko Đurović: “Vrijeme uzajamnih stvaralačkih potpora”, Advan Hozić: “Vrijedan pisac i istraživač- slovo o M. Idrizoviću” i Alija Džogović: “Onomastika u djelu M. Idrizovića”. O stvaralaštvu i životu N. Idrizovića prikazan je i kratak dokumentarni film kojega je KDBH “Preporod” donio iz Zagreba. O Nusretovom djelu govorili su i Rajko Cerović: “Bosansko kolo smrti”, Faruk Dizdarević: “Između izrecivog i neizrecivog – Bistrička svitanja” i Uzeir Bukvić: “10 godina sa Nusretom”.

42

J O U R N A L

Zajednička fotografija sudionika Okruglog stola

KULTURA Nevolje jednog bosanskog bilmeza ispričane iz pera vrsnog komediografa

“Bilmez” – novi roman Fadila Hadžića
Novi roman Fadila Hadžića o poštenom i naivnom Bosancu koji dolazi u veliki Zagreb grad, gdje ga čekaju uobičajene urbane zamke. Hadžić kaže da mu je ovo posljednja knjiga. Filip Mursel Begović

Novi roman “Bilmez” Fadila Hadžića, najizvođenijega hrvatskog komediografa, predstavljen je 14. svibnja u knjižari Profil Megastore u okviru 6. Zagrebačkog sajma knjiga. “Taj roman najproduktivnijega hrvatskoga dramskog pisca i komediografa ne ishodi iz linije recentne hrvatske književnosti, to je knjiga koja proizlazi iz neobične vedrine koja barata finim stereotipima”, rekao je Ervin Jahić, urednik knjige koju je izdala zagrebačka izdavačka kuća V.B.Z. Ista izdavačka kuća ove godine izdala je i izdat će gotovo dvadesetak bošnjačkih autora ili onih koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Uz vlasnika Boška Zatezala treba zahvaliti pjesniku i književnom kritičaru Ervinu Jahiću koji kao urednik V.B.Z. –a objavljuje i promovira ponajbolja književna ostvarenja iz Bosne. V.B.Z. je do sada objavio devet knjiga Fadila Hadžića. Kao polivalentni intelektualac, Fadil Hadžić (rođen u Bileći 1922. godine) ostvario je zamjetan i raznolik umjetnički opus. Kao slikar, dramski pisac (komediograf), filmski režiser i novinar te autor satiričnih tekstova, u poslijeratnom kulturnom životu Hrvatske bio je pokretač bitnih kulturnih događanja. Osnovao je satirički list “Kerempuh”, bio je spiritus movens političkog tjednika “Vjesnik u srijedu”, i najdugovječnijih novina za kulturu u socijalističkoj Jugoslaviji – “Telegrama” i “Oka”, a također je bio vrstan kao urednik kulturne rubrike “Vjesnika” i kao višegodišnji intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tvorac je prvog hrvatskog crtanog filma “Veliki miting”, a snimio je desetak dugometražnih filmova koji su odjeknuli u javnosti. Neovisno od ideološke matrice, Hadžić je u svojim igranim filmovima uvijek iznašao načina da kritički oštro progovori o anomalijama društva. Kroz ljudsku dramu znao je izraziti socijalni karakter društva i naglasiti psihološki sukob među ličnostima. Također, jedan je od osnivača filmskog festivala u Puli.

Fadil Hadžić je, poput mnogih mladića, rano došao u Zagreb iz BiH. Za vrijeme Drugog svjetskog rata studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako ga je rat prekinuo, a poslije se svim srcem i dušom predao pisanju, novinama, filmu i kazalištu, slikarstvo je završio u punoj zrelosti. Ugodno se osjećao u društvu tadašnjih mladih umjetnika, a kasnije poznatih slikara Dubravke Babić, Ivice Šiška, Dore Kovačević, Ljubomira Stahova i drugih. “To je bilo društvo u kojem sam posebno uživao i koje me je posebno motiviralo pa sam i brzo diplomirao”. Kao filmski redatelj debitira crtanim filmom “Začarani dvorac u Dudincima” (1952.). Godine 1961. režira svoj prvi igrani film “Abeceda straha”. Nakon toga slijedi komedija “Da li je umro dobar čovjek?” (1962.) te ratni film “Desant na Drvar” (1963.). Za film “Službeni položaj”

(1964.) biva nagrađen Velikom zlatnom arenom na festivalu u Puli. Do početka sedamdesetih snima još šest filmova, među kojima se ističu “Protest” (1967.), “Sarajevski atentat” (1968.), “Idu dani” (1970.). Godine 1972. realizira hvaljeni “Lov na jelene”. Nakon dulje stanke, 1979. godine, snima svoj, po ocjeni kritike, najbolji film “Novinar”. U osamdesetima snima film “Ambasador” (1984.). Nakon punih 19 godina pauze, 2003. godine, snima igrani film “Doktor ludosti”, zatim 2005. slijede “Lopovi prve klase” i posljednji koji je prikazan 2008. godine pod nazivom “Zapamtite Vukovar”. Fadil Hadžić objavio je dvadesetak knjiga, među ostalima: “Budha me lijepo primio” (1995.), “Dosadna komedija” (1956.), “Hrvatski Olimp” (1970.), “Tele s dvije glave” (1979.), “Požar u operi” (libreto za operu B. Popandopula, 1984.), Izabrane komedije (1984.), Nevini lopovi (1988.), “Glumac - to čudno stvorenje” (1995.), “Crveni mozak” (1997.), “Anatomija smijeha” (1998.), “Kora” (2001.) i drugi. “‘Bilmez’ donosi priču o infantilnom, a na trenutke i ridikuloznom svijetu glavnog protagonista, prije svega naivne poštenjačine. Bosanac sa zagrebačkom adresom, tek “iz druge ruke” postaje drag i osvaja čitatelja, a tek na kraju romana shvaćamo da pisac zagovara čovjeka, naivne i nevine ljude”, rekao je urednik Ervin Jahić. Njegov roman “Bilmez” nastavak je autorova smiješnog i komičnog motivskog repertoara drugim sredstvima, što, dakako, ne znači da je pisan samo da nas nasmije. Naprotiv, infantilan, a na trenutke i ridikulozan svijet glavnog protagonista koji je, usuprot dobu socijalističkih marifetluka i naziruće ratne apokalipse, naivni poštenjačina, Bosanac sa zagrebačkom adresom, tek nam ‘iz druge ruke’ postaje nekako mio i razgaljuje nešto u nama. Njegovi solilokviji i komentari, te mreža socijalnih zavrzlama u kojim se stalno zapetljava, otkrivaju nam, premda rođenog pod sretnom zvijezdom,

43

J O U R N A L

KULTURA
ustvari slabašna subjekta groteskne egzistencije. Ma koliko Hadžić baratao s propitnim, ali vrlo žilavim stereotipom o dotepencu u zagrebačku urbanu bajku, njegov nevini antijunak poslužio mu je da nas prošeta po različitim sektorima društva u kojemu smo nekoć živjeli, napisavši vedru prozu o jednom vremenu, jednom gradu i njegovim osebujnim ‘akterima’. Branko Hećimović zapitao se koliko je to dokumentaran roman, a koliko fikcija, napomenuvši da je autor aluzivan kad govori o današnjici. “Pisac u romanu uspijeva oživjeti vrijeme kada glavni lik Rudi dolazi iz Gornjeg Vakufa u Zagreb na studij prava, kao i vrijeme provedeno u Vakufu, stvarajući mozaik situacija, vremena i prostora. Hadžić u djelu pokazuje jednu novu osobinu, suosjeća s ‘bilmezom’, žali ga i voli.”- rekao je Hećimović, dodajući da ga “Bilmez” asocirao na “Idiota”, roman F. M. Dostojevskoga. Na promociji se učinilo da se često spominju Hadžićeve godine pa je Hećimović natuknuo da su nedavno razgovarali i da mu je Fadil rekao da priprema retrospektivu slika. “Pitam ga kada to stigne. On reče vikendom kada se odmara slikajući. Čini se da se on čitav život odmara s obzirom na opseg opusa koji je izrazito raznovrstan.”- duhovito je zaključio Hećimović. Hadžić je potvrdio da uopće više nema uvid u svoje djelo, toliko je pisao i snimao. “Mislim da samo Hečimović ima uvid u moje djelo” – dodao je. Hadžić je pojasnio da je riječ “bilmez” turcizam koji označava blentavu, prostodušnu osobu. Zato su za glavnog junaka, koji je zapravo antijunak, vezane peripetije i zamke koje Zagreb kao veliki grad pruža. “Sve to gledam s ironične strane da ne bude pretužno. Ovo je roman o došljacima i pola Zagreba su došljaci, poput mene. Svatko od njih ima svoj roman, svoju priču.”, rekao je Hadžić. Najavio je da je “Bilmez” njegov posljednji roman, ostavivši ipak mogućnost da to neće biti tako, jer, kako je rekao, prije pet godina je također najavio da je snimio posljednji film, iako je nakon toga snimio još dva. Prije par godina izjavio je da mu je želja napisati još nekoliko djela koja će na pozornice postavljati neki novi mladi redatelji, a gledati ih nova publika. Njegova komedija “Državni lopov”, napisana prije 35 godina, nedavno je postavljena na sceni u Sloveniji, a u BiH mu je, pak, u jednome gradu igrana stota repriza istog komada. To znači, kako bi rekao Hadžić, da neke njegove komedije traju s njim, a neke će možda trajati još 100-200 godina. “Daj Bože da se to dogodi pa ću onda zadovoljan otići s ovoga svijeta!”, plaho, po starački dodaje Fadil Hadžić. Rekli bismo - sasvim dosta za jednog “dotepenca” koji je zadužio hrvatsku kulturu. Uostalom, svoj novi roman, nadamo se ne zadnji, započeo je rečenicom – Ako ti je nešto suđeno, ne možeš od toga pobjeći.

Inventura života iz pera Fadila Hadžića
Nakon 50 godina umjetničkog djelovanja pravim kućnu bilancu – 47 komediografskih tekstova – 24 izdane knjige (putopisi, priče, kozerije, eseji, zbirke, komedije) – 17 dugometražnih igranih filmova i osam dokumentarnih – oko 2000 tekstova za novine, oko stotinu kratkih tekstova za Kabaretsku scenu Jazavca i pedesetak tekstova (Štef iz Klanjca) za velikog glumca Ivu Serdara koji je poput Molięra izgorio na pozornici. – Preko tisuću slika (ulja na platnu i pastela) Ni malo ni mnogo. Da sam s prijateljima kartao i igrao šah, bilo bi toga upola manje. Sva sreća postoji slavni Španjolac Lope De Vega (a ni drugi komediografi od Aristofana do Goldonija nisu bili lijenčine), koji je napisao 2000 tekstova za pozornicu (400 je sačuvano), pa se pozivam na njega kad okolo ogovaraju moju plodnost. Imam dosta ideja na zalihi, u bilježnici, ali očito vrijeme ističe. Čehov je napisao brdo najboljih priča na svijetu i više drama, a živio je svega 44 godine. Koliko je njemu ostalo nenapisanih djela.

44

J O U R N A L

Ervin Jahić, Fadil Hadžić i Branko Hećimović na promociji “Bilmeza”

KULTURA Četrdeset godina književnog rada i sedamdeset i deveta godina života književnika Feđe Šehovića

Poruke koje vrijede za sva vremena
U Profil megastoreu, 20. svibnja, predstavljena je “Prokleta ergela”, novi roman Feđe Šehovića. Sead Begović
Na predstavljanju svoga zadnjeg romana pod naslovom “Prokleta ergela”, koji je proljetos izišao u nakladi zagrebačkog V.B.Z.-a pod uredništvom pjesnika Ervina Jahića, Feđa Šehović je na pitanje voditeljice Mirsade Begović: jednom ste izjavili da ste bili dubrovački galeb, da ste galebarili, kako sad stoje stvari? – duhovito odgovorio – “Ja sam još uvijek galeb samo što više ne mnogu letjeti, ne dižem se dovoljno u visine, iz mene se samo čuje glasanje ga, ga”. Jedno je sigurno, ovaj iskusni hrvatsko – bošnjački književni bard, pripovjedač i dramski pisac vrlo bogate biografije i bibibliografije, još uvijek piše s istom mladenačkom žestinom iako, također ovih dana, bilježi i proslavlja obljetnicu s više od četrdeset godina književnog rada i sedamdeset i devetu godinu života. Dovoljno je spomenuti njegovu jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju, humorističko-satirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja kojega je oslikao u šest svojih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De bello ragusino, Dogon i Knjiga postanka. Zbirku pučkih komedija, drama i dramoleta objavljuje kao svoju prvu knjigu godine 1962., u već zrelim muževnim godinama, a tijekom domovinskog rata, u kojemu se je nesebično angažirao, piše Ratni dnevnik koji se u prvom izdanju iz 1992. godine zvao Zla kob zaborava. Kritika ističe da je riječ o jednoj od najreljefnijih stranica suvremene hrvatske književnosti i autoru koji je većinu svojih interesnih temata vezao uz Dubrovnik, za njegovu povjesnicu ili suvremenost, njegove ljude i njihove sudbine, život i običaje, navike i predrasude. Isti također ističu književne relacije prema Eccu i Ginzburgu, što nije mala stvar kada je riječ o domaćoj književnosti i o njegovim ponajboljim romanima kao što su Gorak okus duše, Oslobađanje đavola, Uvod u tvrđavu, posljednji roman Prokleta ergela i uspjeli krimić-triler Zločin u samostanu u kojemu “povijest na nov način priziva naše vrijeme, ali još nije sve poručila našoj suvremenosti jer temeljne ljudske vrijednosti brzo i lako izbriše”. Svoju povijesno romanesknu, kronikalnu građu u Prokletoj ergeli, kao i u većini romana Šehović je koncipirao dvojako, iako na više razina – kao sukob literarnosti i života, kao korelat onodobna svijeta (kraj 16. i početak 17. stoljeća), kao komunikacija odigrane povijesti i našeg doba, u kršćansko muslimanskoj dualnosti istoka i zapada. Kod njega je unekoliko posve drugačija rekonstrukcija povijesti (u ovom slučaju oslobađanje kliške tvrđave od Turaka), bez naglašene ideološko plitičke potke u temi i sadržaju, bez jezične poetizacije, manirizma i bez esejiziranja. U ovom se romanu osjeća postojanost skriptora, smirenost fabule, a time i veći ustupak tradiciji pripovijedanja, primjerice, bez tuđih bilježenja i bez citatnih umetaka. Šehović i nadalje zadržava sukcesivne, naraštajne veze glavnih aktera, da bi se povijesni tijek pretopio u fino predivo priče. Osjeća se toplina, ljudskost, koloritna snaga sredine – kao u petoknjižju o Ilijasbegovićima. U cijelom svom opusu on emitira poruke što vrijede za sva vremena i za sve civilizacije i kulture. Ukrižuju se različita iskustva što se tiče izvornosti i univerzalnosti na ljudskoj i teološkoj razini, kada je riječ o nauku svetog Franje Asiškog. Komunikacija i interakcija s današnjicom dolazi do izražaja u mudrim i lapidarnim izrekama o silnicima: “Silnici su uvijek u pravu, ma koliko se to kosilo s ljudskim i Božjim zakonom, za sve lako nađu opravdanje pa i za zločin”. Prostor proklete ergele pod Klisom, gdje je za odmazdu, kršenjem ugovora o predaji, na najsvirepiji način pobijeno 1200 turskih vojnika (mahom Bosanaca i Hercegovaca, kao što su u mletačkoj vojsci bili uglavnom Dalmatinci) aluzivno se suodnosi s prostorom Manjače, Omarske, Trnopolja i Keraterma i svih takvih zlogukih mjesta nepravične egzekucije i neljudskog mučenja. Uprkos tome, svijetli lik u romanu, fra Andrija, pronosi nauk svetog Franje o snošljivosti među narodima, međutim, upravo zbog toga, tužno i paradoksalno, u romanu stradavaju svi glavni likovi. I tek kada mu po-

45

često bivaju potisnute na račun velikih ideja” ( Ivan J. Bošković). Zasebnu tematsko motivsku cjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1962., da bi sintezu svoga pripovjedačkog stvaranja ostvario romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – cronica travuniana. No, posebno mjesto u njegovu opusu zauzima romaneskna referenca Marin Držić, kojemu posvećuje romansiranu biografiju pod naslovom Vidra. Pisac kao što je Šehović, ponekad posežući i za postmodernističkom strukturom romana, jedan je od prvih koji je pripovjedno umio definirati distinkciju između romana o povijesti i povijesnog romana, jer, potonji može biti podjednako i povijesni ljubić, krimić ili romaneskna fantazmagorija, dok će roman “o povijesti” označiti i razotkriti epohu. Stoga je Šehović ne samo jednom isticao: “Tako je to na ovom svijetu i u životu: iza sagorjelih ljudi ostaje pepeo dostojan poštovanja, neizbrisiv trag ljudskog prkošenja moći zla, a iza ljigavaca samo slinavi trag kojega vrijeme

J O U R N A L

KULTURA
nestaje dojmljivih i potresnih riječi da opiše zlo, Šehović će posegnuti za slikovitošću: “…cviljenje spaljenih knjiga kao daleki plač ugrožene djece…” ili “Čovjek okrugle glave, sitnih očiju s tri jednaka podvaljka poredana kaskadno ispod zasaljene brade”. Ipak, prevladava izričajna ekonomija i rečenice su skladane u funkciji onoga što se želi reći. Autor kao da je spoznao staru maksimu: U lijepim slikama ne piše se povijest. Heretičke misli u ovom romanu (život je vječna borba dobra i zla te istine i laži, a vjere nisu isključive i nepomirljive) pronose karakterni likovi u romanu – fra Andrija i Ali-beg. Da li je pred nama povijesni ili novopovijesni roman (zbog inovativne intertekstualne komunikacije) manje je važno i uglavnom će biti predmet hrvatske povijesti književnosti. Za nas je važno da je pred nama odličan roman o povijesti. Uostalom, kao što je to razvidno u petoknjižju Ilijasbegovići – cronica travuniana u kojem se autor vraća u 17. stoljeće u kojem je živio trebinjski kapetan. Neiscrpnu događajnu naraciju, dobro uočene ambijentalno etnološke navike ljudi i iskustvo bio u harmoničnim odnosima, osobito s tamošnjim političarima, iako je ustrajno pridonosio kulturi Grada i Hrvatske. No, bilo je i zagovarača njegova djela i osobnosti. Primjerice, Slobodan Prosperov Novak odmah je prepoznao i štitio autentičnog stvaraoca čije se prosudbe zasnivaju na načelima etike i estetike, a ne na načelima koja su utemeljena na političkim, religioznim i rodovskim osjećajima pojedinaca ili grupe. Stoga ne čudi naglašena orijentacija prema Držiću uz kojeg ga veže zajednička negativna stigmatizacija od različitih stigmatora. No, najveći zagovarači Šehovićeva djela su njegovi čitači širom lijepe naše, a kada bi već zatražio neku zaštitu, zatražio bi je od samoga sebe, kako je jednom zgodom izjavio. Gorak okus duše smatra se remek djelom povijesnog romana, u vrijeme kada se pojavio pa sve do danas, a pisan je na temelju fiktivne kronike fra Mavra Sorkočevića. Na kraju romana priložena je i odlična poema (kao izraz duše koja krvari) u kojoj je sadržan sav emotivni i duševni život glavnih likova – fra Vincenca i njegova nećaka Vicka koji sa svojim pjesmama želi preleprojicirati njegov potresni, aktualni i angažirani roman “četiri jahača apokalipse”, koji je pisan bez isforsiranog patosa i himnične nacionalnosti, pa i kad se dotiče trebinjskog četnika Vučurevića. Riječ je o apokalipsi koja je zadesila narode i narodnosti bivše Jugoslavije i u kojoj se otkriva sve ono o čemu se tada nije smjelo govoriti, a kamoli pisati. Jedna od njih je i fatalna greška naše mlade države prema Bosni. Šehović se nije dvoumio da uoči prvih demokratskih izbora, kada se to nitko nije usudio, istupi i progovori na jednom od predizbornih skupova (pred crkvom svetog Vlaha), stoga ne čudi da ga je već 1971. okružni javni tužitelj tužio da svojom prozom ismijava i vrijeđa narodnooslobodilačku borbu. Neki su takve njegove “ispade” hvalili kao “veličanstveni hepening” koji je nalikovao na sat iz hrvatskog, jer se, kako kaže, “masa naše čeljadi pretvorila u njegove bivše učenike”. Naime, predložio je da na takvom “satu” dekliniraju imenicu Hrvatska. On je postavljao pitanja: Tko ili što vam je u srcu? – a gomila je odgovarala – Hrvatska! Kada su ga urednici u hrvatskom izdavaštvu nagovarali da piše pod pseudonimom (Raul Mitrovich) činilo mu se to više zabavnim nego što je ispalo promidžbeno efektnim. Zapitao se: “Pa jesam li komediograf ili nisam?” Potom je napisao izmišljenu biografiju južnoamerikanca dubrovačkih korijena i da se vlasti ne dosjete dao mu je deset godina više od sebe, jer je navodno taj u Drugom svjetskom ratu služio u britanskom RAF-u. Tad se digla velika frka te se stalo nagađati tko je novo spisateljsko otkriće, a nikome nije padalo na pamet da bi to mogao biti pseudonim već uglednog i “ozbiljnog” hrvatskog pisca Feđe Šehovića. Spominjali su se, kao mogući autori, uglavnom akademici Rafo Bogišić i Frano Čale, iako su oni pisali znanstvena djela o Dubrovniku. Šehović je, dakle, volio uzburkati i provocirati ustajale mentalitete o kojima se počesto brinu sve vjerske institucije sa svojim ideologijama i koji će još dugo populizam smatrati bitnom odrednicom našeg postojanja. Pravo će vrednovanje njegova djela pospješiti tek vrijeme koje mu očito “ide na ruku”. Neka se njegova djela igraju u teatrima i nakon nekoliko desetljeća, na isti se način tiskaju i njegove proze, a zahvalni čitaoci i adoranti ustrajno se s njim dopisuju. Mogu “puhetati” novi vjetrovi u književnosti, pa bili isključivo stvarnosni ili figurativni, fantastični ili povijesni, postmoderni ili realistični – osvježavajuća će biti tek njihova kvaliteta, a koju je Feđa Šehović, u četrdesetogodišnjem razdoblju, uspio sačuvati.

46

Ervin Jahić, Feđa Šehović i Sead Begović na promociji “Proklete ergele” posredovano jezikom, te suvremenu historiografsku fikciju, nalazimo i u opisima iz razdoblja austrijskih vlasti u Bosni, a zatim se s istom uvjerljivošću razlaže vojnička sudbina Hasan-bega koji je dospio u talijansko zarobljeništvo, kao i njegov brat kojeg zarobljavaju Rusi. Obitelj napušta svoju bosansku begovinu i preseljava u Dubrovnik, a potom sudjeluje na dvije strane u sljedećem ratu. Roman završava događajima iz hrvatsko muslimanskog rata, a razrješava se u Haagu. Feđa Šehović (rođ. u Bileći, 1930.) nakon studija u Zagrebu odmah dolazi u Dubrovnik, ali s tom sredinom nerijetko nije tjeti more očaja. Koliko je već zarana Šehović obnovio kompoziciju povijesnog romana dovoljno govori činjenica da je Gorak okus duše objavljen godinu dana prije romana Umberta Eca Ime ruže. U dva rečena romana, ali i na drugim mjestima, ovaj će pisac ustrajno promicati multikulturalnost bosanskih franjevaca, no, za opsade Grada u zadnjem ratu o takvim njegovim aktivnostima nitko nije ni zucnuo, i začudo, dok je on promicao toleranciju i međusobnu snošljivost među narodima i vjerama, drugi su dobivali nagrade i priznanja. Naime, u vrijeme rata, on je predstavljao nešto kao dubrovačku savjest, a upravo će to izvrsno

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv Milorada Dodika

Dodik sve nervozniji
Odluka o otvaranju istrage uslijedila je na temelju izvješća o počinjenom kaznenom djelu, a potpisao ga je pomoćnik ravnatelja SIPA-e Dragan Lukač protiv kojega je zbog Dodikova pritiska poveden čak i stegovni postupak. Edis Felić
Nakon što je Agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) predala Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dokumente o sumnjivim financijskim radnjama Milorada Dodika i njegovih suradnika, Tužiteljstvo je odlučilo otvoriti istragu protiv predsjednika vlade manjeg entiteta. Njega se sumnjiči da je sa skupinom suradnika i poslovnih partnera oštetio entitetski proračun za iznos od 115 milijuna konvertibilnih maraka (oko 425,5 milijuna kuna). Da podsjetimo, već i sama predaja optužnog prijedloga od strane SIPA-e, kada navodno nije poštovana procedura, izazvala je puno žuči, ali i straha kod Milorada Dodika, o čemu je Journal pisao u prošlom broju. Dodik je toliko bio nervozan i uplašen da je propao i susret velike trojke (Tihić, Čović, Dodik) u Mostaru. Odluka o otvaranju istrage uslijedila je na temelju izvješća o počinjenom kaznenom djelu koje je ranije podnijela SIPA, a potpisao ga je pomoćnik ravnatelja te agencije Dragan Lukač protiv kojega je zbog Dodikova pritiska poveden čak i stegovni postupak.

Milorad Dodik na otvaranju zgrade Vlade RS

47
Predsjednik Vlade manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Milorad Dodik, rekao je da nije službeno obaviješten o otvaranju istrage Tužiteljstva BiH protiv njega i ponovio da su Tužiteljstvo i Sud BiH nelegalna i nelegitimna tijela. “Vjerojatno je to odmazda za stavove koje sam iznosio o stranim sucima i tužiteljima, koji neće moći produžiti svoj mandat i neće dobiti našu suglasnost”, zaključio je Dodik. On smatra da je medijska najava o otvaranju istrage protiv njega “pokazivanje zuba”. “Neka oni rade svoj posao, a Tužiteljstvo i Sud BiH su za mene nelegalni i nelegitimni i ja ću odlučiti o tome kako ću postupati u slučaju eventualnih istraga i procesa na tom planu”, rekao je Dodik i dodao da nije spreman surađivati s nelegalnim i nelegitimnim organima. On je mrcvarenjem nazvao događanja vezana za istragu koju SIPA i Tužiteljstvo BiH vode protiv njega zbog navodnih zloporaba pri izgradnji zgrade Vlade u Banja Luci i autoputa, uz ocjenu da je to dokaz da u ovoj tužbi očigledno nema ozbiljnih stvari. “Zgrada Vlade smeta političkom establišmentu u Sarajevu, ali ona je urađena u skladu s zakonom i nikakve zloporabe nije bilo”, poručio je Dodik i dodao da ta zgrada treba biti ponos, ne njemu, nego narodu i Vladi entiteta kojeg on predstavlja.

Skrnavljena istina o malom Mili
On je nazvao “skrnavljenjem istine” pisanje medija u Federaciji BiH o navodnim zloporabama i izvješćima SIPA-e o pranju novca kojom je proračun manjeg bh. entiteta oštećen za 115 milijuna KM. “Za mene su Sud i Tužiteljstvo BiH mjesta političke egzekucije, nelegalna politička tijela koje je nametnuo visoki predstavnik koji nije imao pravo to uraditi”, naglasio je Dodik. On je podsjetio da je visoki predstavnik tumač Daytonskog sporazuma, a ne zakonodavac u BiH. “Takav je slučaj Suda i Tužiteljstva BiH jer je potpuno nelegitimno da u njima rade strani tužitelji i suci” - zaključio je Dodik i dodao da je na to ukazivao i prije godinu dana. No, bilo kako bilo, oko Dodika se steže obruč i očito je da će morati popustiti u mnogim svojim tvrdim stavovima koje je do sad ispoljavao. Ovdje se govori o konkretnim ciframa, a poznato je da se istraga o kriminalu oko izgradnje zgrade njegove vlade vodi već puno više od godinu dana, možda čak i dvije, i sigurno je da Dodikovi protivnici ovaj put imaju itekako jak adut u rukavu. Događaji će pokazati da će on morati postajati miroljubiviji.

Tužiteljstvo i Sud BiH nelegalni i nelegitimni
Tužiteljstvo BiH sada traži dodatne informacije od Financijsko-obavještajnog odjela SIPA-e te od Uprave za neizravno oporezivanje BiH. Dodik i njegovi suradnici pod sumnjom su da su prali novac pri kupnji namještaja i opreme za novu zgradu entitetske vlade u Banja Luci jer je dokazano da su, primjerice, cijene namještaja bile višestruko uvećane u odnosu na stvarne cijene kod dobavljača. Mediji su kao primjer rasipanja proračunskog novca ranije navodili primjer kupnje pepeljara koje su plaćane po 500 eura. Također se provjerava jesu li pri tim nabavkama uredno plaćeni PDV i carine. Uz istragu o opremanju zgrade Vlade, utvrđuju se i činjenice vezane uz način financiranja gradnje autoceste Banja Luka-Bosanska Gradiška.

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Kongres SAD-a donio rezoluciju o Bosni i Hercegovini

Vjetar u leđa ustavnoj reformi
Uključivanje BiH u Euro-atlantsku zajednicu nacionalni je interes SAD-a. Također se daje uputstvo novoj američkoj administraciji kako da odlučnije, energičnije i jasnije nastupi u Bosni, predlažući, između ostalog, i imenovanje posebnog izaslanika za Balkan. Edis Felić
Kako je i najavljeno u prethodnom Journalu, američka vanjska politika polako, ali sigurno vraća u fokus Bosnu i Hercegovinu. To pokazuje i Rezolucija (H. Res. 171) o Bosni i Hercegovini koju je sredinom svibnja donio Zastupnički dom Kongresa. Kongresmen Howard Berman, predsjedavajući Komiteta za vanjsku politiku u Zastupničkom domu Kongresa SAD-a, prvi je sponzorirao ovu Rezoluciju, a pridružilo mu se 29 kongresmena kao susponzori. Ovom rezolucijom Zastupnički dom američkog Kongresa reafirmira svoj stav o nužnosti ustavnih reformi u Bosni i Hercegovini te o važnosti nastavka partnerstva Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije po tom pitanju. Američki kongres poziva na hitnu ustavnu reformu koja će omogućiti Bosni i Hercegovini da postane efektivna i efikasna u izvršavanju svojih domaćih i međunarodnih obveza, posebno u vezi procesa pristupa Europskoj Uniji i NATO savezu. Rezolucijom se, između ostalog, kaže da je uključivanje BiH u Euro-atlantsku zajednicu nacionalni interes Sjedinjenih Američkih Država. Također se daje uputstvo novoj američkoj administraciji kako da odlučnije, energičnije i jasnije nastupi kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, predlažući, između ostalog, i imenovanje posebnog izaslanika za Balkan. Nadalje, SAD bezrezervno podržava suverenitet, teritorijani integritet i pravni kontinuitet države Bosne i Hercegovine. Rezolucija poziva na zaključke Venecijanske komisije o neefikasnosti državnih institucija i njene preporuke za jačanjem istih, a dominantna je namjera usklađivanja novog Ustava BiH sa standardima definiranim Europskom poveljom o ljudskim pravima. Ova rezolucija ima posebnu težinu jer je donesena u tjednu koja prethodi posjeti potpredsjednika SAD-a Josepha Bidena Bosni i Hercegovini i služi kao svojevrsna uputa američkoj administraciji od strane američkog Kongresa. bio obilježen agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom, koji su zaustavljeni Daytonskim mirovnim sporazumom. Rezolucija potom precizira da je Daytonski sporazum uključivao mnoge kompromise koji su bili nametnuti potrebom da se sačuvaju ljudski životi, ali koji su otežali napore da se razviju efikasne i efektivne političke institucije.

Sve urgentnija potreba za promjenama
Uostalom, evo konkretnijih dijelova ove značajne rezolucije. Rezolucija 171 podsjeća da je rat u Bosni i Hercegovini

48

J O U R N A L

Kongres SAD-a

BOSANSKI BAROMETAR
Rezolucija također ističe da trenutno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine nije ni efikasno ni racionalno, te da državne institucije trebaju pojačati efektivnost i demokratičnost kako bi zemlja mogla krenuti ka članstvu u Evropskoj uniji. Rezolucija stoga konstatira da Kongres SAD-a smatra da je sve urgentnija potreba da Bosna i Hercegovina radi na kreiranju efikasne i efektivne države, s funkcionalnijim institucijama, koja je u mogućnosti ispunjavati svoje domaće i međunarodne obveze, uključujući i državnu vladu sposobnu provoditi samoodržive reforme. Kongres SAD-a smatra da ustavna reforma treba promovirati demokratske principe i stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora u Bosni i Hercegovini. Također je stav Kongresa da Vlada SADa treba imenovati Specijalnog izaslanika za Balkan koji bi u saradnji sa Europskom unijom i političkim liderima u BiH osigurao reforme na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Rezolucija zaključuje da je potrebno osigurati precizne kriterije i standarde za jačanje funkcionalnosti države Bosne i Hercegovine, koje potom treba implementirati kroz ustavnu reformu. nalnom interesu SAD i važno za stabilizaciju jugoistočne Europe”, te da je SAD spremna u partnerstvu s EU pomoći da Bosna i Hercegovina dođe do funkcionalnog državnog uređenja koje će državu osposobiti za ove integracije. “Također podržavamo inicijativu da SAD imenuje Specijalnog izaslanika za Balkan koji će u partnerstvu sa Specijalnim izaslanikom EU (nakon što se ispune uvjeti za zatvaranje OHR-a), te domaćim partnerima djelovati u pravcu izgradnje funkcionalne i samoodržive BiH, zemlje ravnopravnih građana i konstitutivnih naroda. “Pozdravljam, također i skori posjet američkog potpredsjednika Joe Bidena BiH kojeg smatram simboličnim i stvarnim početkom novog snažnijeg angažmana SAD u BiH i jugoistočnoj Europi”, naveo je predsjednik HDZ 1990. Božo Ljubić. I član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić pozdravio je Rezoluciju o potrebi za ustavnom reformom u Bosni i Hercegovini koju je jednoglasno usvojio američki Kongres, stojalo je u priopćenju iz Silajdžićevog ureda. “Usvajanje ove Rezolucije, u kombinaciji s predstojećom posjetom američkog potpredsjednika Bidena Bosni i Hercegovini, konkretizira planove za snažniji anganžman Sjedinjenih država u našoj zemlji, te navodi mjere koje moraju biti poduzete s ciljem izgradnje potpuno demokratske i funkcionalne države BiH”, smatra Silajdžić. Silajdžić smatra da ova Rezolucija šalje ohrabrujuću poruku za Bosnu i Hercegovinu, te da predstavlja snažnu podršku onim političkim snagama koje se zalažu za izgradnju funkcionalne i potpuno demokratske države Bosne i Hercegovine. Osim Ljubića i Silajdžića, koji su inače i dalje protivnici tzv. “Travanjskog sporazuma”, paketa ustavne reforme iz 2006. godine, a koja se polako ponovo počela provlačiti kroz medije, svoje viđenje Rezolucije iznijeli su i ostali akteri bosanskohercegovačke političke scene. Tako je Tihić zadovoljan zbog sve većeg američkog angažmana bez kojih će biti vrlo teško pronaći kompromis, izražavajući uvjerenje da će Obamina administracija ići u smjeru ove Rezolucije. Tihić je inače bio pristalica “Travanjskog sporazuma”, a sa predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem i predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom sada to ponovo pokušava afirmirati (možda sa samo malo većim zahtjevima za političkim ustupcima od Srba) preko izgradnje tzv. sporazuma u Prudu. Poslovično uljudni Dragan Čović, takođe ljubitelj “Travanjskog sporazuma”, za kojeg bi čovjek, da ga građani BiH nisu upoznali, re-

Podrška američkom angažmanu
“HDZ 1990. pozdravlja Rezoluciju H. RES. 171 Kongresa SAD o potrebi ustavne reforme u BiH i potrebi snažnog partnerstva SAD u tom procesu”, stajalo je u priopćenju predsjednika HDZ 1990. Bože Ljubića. Njegova stranka zalaže se za funkcionalnu državu Bosnu i Hercegovinu, ustrojenu na način da odgovori potrebama svojih građana i naroda kao i uvjetima potrebnim za priključenje EU i NATO te HDZ 1990. uporno, Ljubić kaže od osnutka, zagovara potrebu korjenite ustavne reforme BiH. “Stoga smo koristili svaku priliku, posebice zasjedanja Vijeća za implementaciju mira (PIC), da istaknemo kako postojeće ustavno uređenje ne može Bosnu i Hercegovinu učiniti niti funkcionalnom niti stabilnom državom. Također smo isticali da pokušaj zadržavanja statusa quo može rezultirati destabilizacijom i daljom dezintegracijom BiH, što ne može biti bez posljedica za širu regiju i Europu. Uz to, nismo nikada propustili priliku istaknuti da je pored domaćeg dijaloga, krucijalna potpora i partnerstvo EU i SAD u ovom procesu”, rekao je u podužem izlaganju Ljubić. Stoga su u HDZ-u 1990., dodao je, posebice ohrabreni riječima u Rezoluciji da je “puno uključenje Bosne i Hercegovine u euroatlantske integracije u nacio-

kao kako on najviše od sviju voli Bosnu i Hercegovinu, došao je do zaključka da je ova rezolucija snažan vjetar u leđa bosanskohercegovačkim vlastima i čvrsta potpora da se ustavne promjene, koje su pokrenute, iznesu do kraja. Ostale manje političke stranke koje većinu biračkog tijela imaju u F BiH, također su izrazile zadovoljstvo spomenutom Rezolucijom, a njihov zaključak može se svesti na to da je dobro da su Amerikanci shvatili da se u Bosni ništa neće moći promijeniti bez pomoći izvana. To je i logično, s obzirom da je Bosni i Hercegovini nametnut takav Ustav da naprosto sugerira neprijateljima Bosne i Hercegovine kako dogovor uopće nije nužan te da ovu zemlju mogu rastezati koliko hoće. A kad smo već kod neprijatelja Bosne i Hercegovine, kažimo da je Milorad Dodik rekao da američki Kongres ima pravo iznijeti svoj stav o Bosni i Hercegovini, ali nema nikome pravo nametati svoju volju. On je dodao da njegova bratija ostaje i dalje na putu kojim su i do sada išli, a kome je cilj, iako to naravno nije eksplicite rekao, stići do Velike Srbije. Rezolucija je dobar znak. Optužbe međunarodne zajednice da su političke stranke u BiH neozbiljne te da same snose odgovornost za napredak svoje zemlje, zapravo pokazuju koliko je i međunarodna zajednica neozbiljna, jer je ona skrojila, kako rekosmo, takav Ustav da politički akteri neozbiljno pristupaju problemu. Zato međunarodna zajednica, a napose Amerika, mora također da se uključi u proces ustavne reforme, ali ne na način da pritisne unutarnje političke snage, nego da stane na stranu onih snaga koje su za Bosnu i Hercegovinu, a koje su spremne na kompromis sa Miloradom Dodikom, ali ne baš na veliki kompromis. Jer prostora za kompromis ostalo je zaista izuzetno malo.

49

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Odnosi unutar SDA uoči Petog kongresa

Ma, tko to skreće s Alijinog puta?
Predkongresna situacija već nekoliko mjeseci bila je užarena, a od tri kandidata, Tihića, Izetbegovića i Terzića, samo su prva dvojica bili ozbiljni takmaci. Edis Felić
Nikada neki kongres SDA nije izazvao toliko interesovanja javnosti koliko peti po redu, održan 26. svibnja. O njemu su se vodile polemike u medijima, raspravljalo se u kafićima ili na raznim druženjima, no, tko god raspravljao o tome, Bosnu je tada bila zahvatila kongresomanija. Jedan od razloga jeste vrijeme u kojem se Kongres održavao; ustavna reforma mora biti završena i za manje od godinu dana i nije bilo nebitno kakav će kurs zauzeti SDA, a što bi se pokazalo unutrašnjim prestrojavanjem stranke. Drugi je razlog interesovanja javnosti bio zbog toga što je po prvi put postalo neizvjesno tko je taj koji će voditi stranku u jednom od najsudbonosnijih trenutaka za Bosnu i Hercegovinu. Kao kandidati već odavno su slovili tadašnji (a ispostavit će se i sadašnji) aktualni predsjednik stranke Sulejman Tihić te njegov dugogodišnji oponent, potpredsjednik stranke Bakir Izetbegović, sin Alije Izetbegovića. Krajem ožujka svoju kandidaturu pomalo neočekivano istakao je i Adnan Terzić, takođe potpredsjednik stranke i bivši predsjedavajući Vijeća ministara BiH (neka vrsta bosanske Vlade, samo s manjim ovlastima od uobičajenih državnih vlada). nižim organima stranke, tako da se postavljalo pitanje hoće li uopšte dobiti puno glasova. Ne zbog toga što bi netko i htio glasati za njega, koliko zbog same bojazni da bi taj glas otišao uludo, a bilo bi ga bolje dati jednom od dvojice favorita. Računica je jednostavna: ako neko smatra da je Terzić najbolji kandidat, a zna da ne može proći za predsjednika, radije će ga dati onom kandidatu koji je po političkoj (ili nekoj drugoj) vokaciji bliži Terziću. A koji je od dvojice favorita bliži Terziću? To je dobro pitanje i tada nije bilo na njega lako odgovoriti. Slušajući njega i Tihića, čini se da su puno bliži njih dvojica nego Terzić i Izetbegović. No, Tihić je Terzića praktično marginalizirao u radu stranke tako da se Terzić od odlaska iz Vijeća ministara nije gotovo ni čuo u javnosti. Doduše, legenda kaže da ga je na mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara tada postavio Hasan Čengić, za kojeg veliki broj medija u BiH tvrdi da je jedan od najvećih kriminalaca u BiH i čovjek kojeg se nije usudila dirati previše ni međunarodna zajednica, iako spada u ekstremno krilo SDA. Uzimajući u obzir navedeno, Terzić je više slovio kao pijun Čengićeve grupacije, iako to možda ne bi baš ni htio. Kako je Terzić bio slab, Čengićevoj je grupaciji, pak, od dvojice glavnih favorita bliži (i danas) Izetbegović, pa su zato neki bili skloni kovati i teorije zavjere lansiranjem priča da se Terzić kandidirao kao uljepšana verzija Bakira Izetbegovića, koji će barem malo oteti glasova Tihiću. To je diskutabilno, iako je bilo značajnih indicija. Jedno je sigurno, Tihić i Terzić nisu u najboljim odnosima i ako ništa drugo, Terzić je mogao na Kongresu da otvori dušu i napadne Tihića. članovi SDA takvu činjenicu su ignorirali, poput SDA u Krajini. Izetbegović junior zapravo je najviše šanse, bile su procjene nezavisnih medija, imao među krim-miljeom i ekstremnom desnicom unutar SDA, a koja nije baš beznačajna. Kako su novine pune napisa o sumnji i indicijama o njegovoj povezanosti s kriminalom, analitičari su tvrdili da će krimmilje unutar SDA (a kojeg nesumnjivo ima) dati snažnu podšku Izetbegoviću. Kad je u pitanju ekstremna desnica, i tu je Izetbegović mogao očekivati podršku. Doduše, baš u to vrijeme nije se znalo sa sigurnošću što će se dešavati, jer bi se, barem kako je bilo najavljeno, mogao javiti još jedan (četvrti) kandidat ispred redova tzv. “izvornih” SDA-ovaca koji su zajedno s Alijom Izetbegovićem prije 19 godina sudjelovali u osnivanju stranke. U tu grupu, pored Čengića, spadaju i Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Omer Behmen te još neki stranački prvoborci koji aktuelnom stranačkom šefu Sulejmanu Tihiću već dulje vremena zamjeraju “skretanje s Alijinog puta”. Predstojeći kongres SDA trebao je biti ujedno i posljednja prilika da “izvorni” SDA-ovci pokušaju preuzeti kontrolu nad “vlastitom” strankom, kakvom je inače smatraju, a koju im je Tihić, kako kažu, “ukrao”. Tko je mogao biti njihov kandidat, da su se odlučili za tu soluciju, teško je reći, mada je od svih njih nekako najizgledniji bio Bičakčić, nekadašnji premijer Federacije BiH. On se također udaljio iz politike, da bi se počeo polako u nju vraćati preko Islamske zajednice BiH gdje je aktualni predsjednik njenog Sabora, a ujedno je i predsjednik Nadzornog odbora Elektroprivrede BiH kao SDA-ov kadar. No, kako se i pretpostavljalo, ova grupa podržala je Izetbegovića juniora. Razloge u tim pretpostavkama, koje su se pokazale točnim, treba potražiti i u tome što je i Izetbegović lansirao priče da je Tihić skrenuo sa Alijinog puta, a indikativno je da su njih dvojica zauzeli oprečne stavove i oko najnovije afere sa stanovima, gdje se vodila istraga protiv Bičakčića i tada aktualnog fe-

50

Terzića bi raja…
U jednoj telefonskoj anketi koju je organizirala sarajevska TV Hajat mjesec dana prije Kongresa stranke desilo se malo iznenađenje: Tihić je dobio oko 1200 glasova, Izetbegović oko 1700, a Terzić kao njih dvojica zajedno, oko 2900 glasova. No, jedno su bile želje anketirane javnosti, a drugo su stvarni odnosi unutar stranke. Zapravo, baš u to vrijeme mnogi poznavatelji prilika unutar SDA prognozirali su da će se voditi žestoka bitka između Tihića i Izetbegovića u kojoj bi Izetbegović, tako je to izgledalo u drugoj polovini travnja, mogao nešto lakše doći do pobjede. Terzićeva pozicija bila je takva da je, unatoč podršci anketiranih građana, bilo jasno da nema svoje ljude na glavnim funkcijama niti oni prevladavaju u

J O U R N A L

…Izetbegovića bi izvorni…
Izetbegović je, da ponovimo, figurirao kao nešto malo izgledniji predsjednik, iako je to bilo sve na vagi. Zanimljivo je da je ovom sinu Alije Izetbegovića zapravo najslabiji adut upravo bila krvna veza sa svojim babom; čak naprotiv, mnogi

BOSANSKI BAROMETAR
deralnog premijera Nedžada Brankovića. Radi se o podjeli stanova između muslimanskih i hrvatskih kadrova (čitaj SDA i HDZ), a koju su dogovorili krajem 90-ih Bičakčić i sadašnji predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. Jedan od tih stanova, 140 kvadratnih metara, dobio je i Branković kojega je otkupio za tričavih 920 KM (oko 3600 kuna). Vjerovatno je to tada i urađeno prema propisima (certifikati), ali i to govori o kriminalcima u SDA-HDZ redovima, koji su ih krojili prema svojim potrebama. Ipak, i tako povoljni propisi izgleda nisu bili potpuno poštivani, jer je upitno kako je to tako jeftino mogao dobiti, a još je upitniji kriterij prema kojem su se dijelili stanovi. U svakom slučaju, i ovdje se vidjela razlika u stavovima dvojice kandidata. Dok je Tihić bio za to da Branković odstupi sa funkcije premijera ukoliko se protiv njega podigne optužnica, Izetbegović je i ovdje tražio podršku braneći Brankovića, pravdajući se da stalno nadležni organi provode kojekakve istrage i da bi s tim trebalo prestati, jer bi se na taj način moglo dići 100 000 optužnica. No, koliko god mu je bila važna podrška Brankovića, još mu je važnija bila podrška “izvornih” SDA-ovaca, kojima pripada Bičakčić, a kojeg ujedno ovakvim stavom Izetbegović brani.

Zajedništvo na iftaru SDA kaz tome je nedavni tzv. “Prudski” dogovor (kod Odžaka), kada je Međunarodna zajednica već bila otpisala Dodika kao čovjeka spremnog na pregovore. Pored toga, Tihić se tu zaista ponašao autokratski jer je na pregovore otišao ne obavjestivši svoje najbliže suradnike. Njegova posebna boljka je nešto što mu inače ne stavljaju na dušu njegovi protivnici, a to je definiranje samog problema Bosne i Hercegovine. Tihić uporno insistira na definiciji da u BiH postoje tri strane koje se trebaju dogovoriti, što je katastrofalno pogrešno tumačenje i ide na ruku Dodiku, ali i HDZ-u u zahtjevu za trećim entitetom. Naime, ako postoje tri strane, onda su i u proteklom ratu postojale tri strane, pa se taj rat onda može tumačiti kao građanski rat, što naprosto nije tačno. Rat je, kao što je svakom iole normalnom čovjeku jasno, bio izazvan agresijom Srbije, Crne gore i Hrvatske na BiH i u rješavanju ovog ključnog problema za sudbinu BiH (ustavne promjene) ne postoje nikakve tri strane. Mogu samo postojati dvije strane – jedna koja jeste za BiH i druga koja to nije. To je pravi stav i takvog treba zauzeti bilo koji pregovarač koji kaže da se bori za opstanak BiH. No, tu zapravo Tihić kao da demantira svoje protivnike koji mu spočitavaju da je napustio Alijin put, jer je upravo Alija Izetbegović očitu agresiju na BiH tretirao kao građanski rat. Tihić pak veli, kad su u pitanju optužbe da je napustio Alijin put, da to nije tačno, jer on kao i Alija (jel’ te) slijedi put dijaloga. nama u BiH, što je pogubno. Zato nije bilo dobro da on bude predsjednik! Izetbegović je pak percipiran kao vrlo opasan kriminalac kojemu. S druge strane, bila bi to zabrinjavajuća činjenica ako bi na čelo stranke došao čovjek kojeg cijela Bosna i Hercegovina percipira kao najvećeg kriminalca u državi. Haman pa bismo u takvom krugu ljudi rekli da bi možda najbolje rješenje bio Terzić. Nije se svađao na nacionalnoj osnovi, pokušavao je nešto napraviti dok je bio na čelu Vijeća ministara (mada su mnogi projekti bili čisti promašaj, poput onog smiješnog naziva “Buldožer”). Njegova je mana što baš ne odaje povjerenje u vlastitu sposobnost, jer u nastupima izgleda poput nekog klauna koji je odlutao iz cirkusa, izazivajući čak i podsmjeh javnosti. Ipak, i kao takav bio je možda i najsimpatičniji SDA-ovac, možda baš zbog te svoje osobine. To pokazuje i pomenuta anketa na TV Hajatu, a ujedno nam na neki način anketa sugerira kakav to politički kadar ima SDA kada ga olako sa čak oko 50 posto glasova potuče jedan Terzić. Doduše, ovdje i za Tihića moramo reći da nikad nije širio mržnju prema pripadnicima drugih nacija, iako je jedno vrijeme rata bio čak i u četničkom logoru. Od njega se nikad ništa ružno nije moglo čuti ni na račun autonomaša, čime barem nije dolijevao ulje na vatru zbog tog nesretnog međumuslimanskog sukoba, a stranku je koliko toliko odvojio i od religije (“od sad u SDA i s pivom”) te ju je otvorio (doduše s krajnje mršavim rezultatima) i za pripadnike drugih nacionalnosti. Tihića je otvoreno favorizirala međunarodna zajednica, dok je Izetbegovića favorizirala Dodikova bratija. Međunarodnoj zajednici je stalo do Tihića sklonom pregovorima, a Dodiku i njegovima do Izetbegovića koji će svojim ekstremizmom i kriminalnom percepcijom biti sjajno sredstvo za otupljivanje oštrice protiv Dodika (evo, i muslimani su isti kao i mi).

51

… a nije ni Tihić sis’o vesla
Ne treba nimalo zanemariti ni podršku reisa Mustafe Cerića Izetbegoviću mlađem, koji je također “izvorni” SDA-ovac, i pri tome otvoreni Tihićev protivnik. Sulejman Tihić ipak nije bio bez podrške. On će je dobiti od nemalog broja SDAovaca iz svih dijelova BiH, koji doduše nisu toliko ekstremni kao pomenuta grupacija, ali se ne može isključiti da će mu i određeni dio krim-miljea iz svojih razloga dati podršku. Uostalom, sigurno je da Tihić ne bi insistirao na Brankovićevoj smjeni ukoliko se podigne optužnica, da je ovaj kojim slučajem pripadnik njegove struje. I dok je Izetbegović računao posebno na glasove delegata iz sarajevskog, zeničko-dobojskog i tuzlanskog kantona, Tihić je mogao dobiti značajan broj iz preostalih sedam kantona u F BiH, no ne treba iz tih kantona zanemariti ni brojne Izetbegovićeve pristalice. Osim toga, Tihić je isto tako računao i na glasove iz dijela BiH koji je za sada pod kontrolom vlasti u Banja Luci. Tihiću mnogi, pogotovo njegovi protivnici, s pravom prigovaraju da je premekahan u pregovorima oko ustavnih promjena te da svojim postupcima spašava političku karijeru Milorada Dodika. Kao ključni do-

Kandidati su takvi kakvi jesu
Ko je od ove trojice bio najbolje rješenje? Kad bismo mogli birati mi koji volimo BiH, rekli bismo ni jedan. No, to je nemoguće, ponude su date, pa naše želje moramo prilagoditi tome. Tihić je zaista premekahan, ima se osjećaj da mu se sledi krv u žilama dok Dodik samo podvikne, a s druge strane ima pogrešno polazište o trima stra-

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Održan 5. kongres SDA

Sulejman Tihić porazio Bakira Izetbegovića
Uprkos žestokoj kampanji Izetbegović nije uspio smijeniti Tihića. Pobjednik je najavio efikasnije djelovanje, a poraženi su pozvali da podrže novog predsjednika. Ipak, barut je još u zraku! Edis Felić

52

Kampanja za predsjednika SDA bila je žestoka, a kako se ulazilo u njen finiš, bila je sve otvorenija. Optužbe koje su se upućivale ispod stola, usmenom predajom, neposredno uoči Kongresa govorile su se javno. Svaki je od kandidata imao svoju izbornu bazu koja je već unaprijed, bez obzira koliko optužbe protivnika bile opravdane ili ne, čvrsto stajala iza svog kandidata. Zato je svaki od njih nastojao iskoristiti slabosti svojih protivnika samo zbog toga da pridobije određen broj onih koji nisu bili sigurni da se njihova baza opredijelila za kvalitetnog kandidata. Tako se do zadnjeg momen-

ta nije znalo sa sigurnošću tko će pobijediti, iako se netom pred Kongres situacija nešto iskristalizirala, pa je bilo jasno, ako je Izetbegović i slovio kao neki vrlo blagi favorit, da je to sada ipak Tihić. Naime, u pohodu na SDA-ov tron vodile su se dvije odlučujuće bitke; u jednoj je Tihić odnio ubjedljivu pobjedu. U toj bitci Izetbegovićeva struja tražila je promjenu Statuta stranke u kojoj bi ovlasti predsjednika bile znatno manje nego su sada, ali taj je pokušaj propao. Tada se vidjelo da je autoritet tihog Tihića puno snažniji od galamdžije Izetbegovića i da

J O U R N A L

Pobjednik Sulejman Tihić

je precepcija o njegovoj vrlo blagoj prednosti bila više rezultat njegove žešće kampanje u odnosu na Tihićevu. No, tu nije bio ni izbliza kraj priče i mogao se očekivati preokret. Da je tome bilo tako, ukazivala je druga bitka koja se vodila oko kvota za izbor delegata Kongresa i ona je bila daleko važnija od Statuta. Zapravo odlučujuća. Na prethodnom stranačkom Kongresu delegati su birani na temelju ostvarenih rezultata na parlamentarnim izborima. Tako je iz Dodikovog entiteta biran po jedan delegat za svakih 500 osvojenih glasova, a iz Federacije BiH na svakih 1000 osvojenih glasova. No, kao što je Izetbegović tražio promjenu Statuta, tako je nešto kasnije Tihić tražio promjenu pravila izbora delegata. Razlog tome je što je SDA na posljednjim izborima u tzv. “srpskom entitetu” ostvarila skroman izborni rezultat, pa je Tihić tražio novi model izbora delegata, prema popisa stanovništa iz 1991. godine. Kako je računao na bezrezervnu podršku delegata iz “srpskog dijela” BiH, to bi praktično značilo da bi na stranačkom kongresu sudjelovao skoro podjednak broj delegata iz oba entiteta. To je bio znak da Tihić u tom trenutku nije bio siguran u svoju pobjedu. Bilo je jasno, kao što je Tihić čvrsto branio Statut, da će Izetbegović čvrsto braniti dosadašnji model izbora delegata. Tu je moglo zaista prevagnuti, jer s ovakvim modelom veće šanse za pobjedu (doduše minimalne), vjerovali su analitičari, imao je Izetbegović. Ali, dan uoči Petog kongresa SDA čini se da je sve bilo jasno. Cijelo vrijeme smireni Tihić, koji je mnogo čistije vodio kampanju nego Izetbegović i Terzić, na internim kladionicama je stajao bolje od svojih protukandidata. Kampanja se vodila do posljednjeg momenta, bukvalno do delegata koji je u tom trenutku trebao zaokružiti kojeg kandidata želi.

BOSANSKI BAROMETAR Moramo nadoknaditi izgubljeno
Na petom kongresu SDA delegati su većinom glasova za predsjednika izabrali Sulejmana Tihića, kome će ovo biti treći uzastopni mandat na čelu te stranke. Osim njega, za zamjenika je izabran Asim Sarajlić, te pet potpredsjednika i 80 članova Glavnog odbora. Novi/stari predsjednik Stranke demokratske akcije izjavio je da će u naredne četiri godine ova stranka postati efikasnija i bolje organizovana, a također je najavio bolju saradnju zakonodavne sa izvršnom vlasti. Za Tihića je glasalo više od polovine delegata 5. kongresa SDA; od ukupno 745 delegata on je dobio 425 glasova, što je 57,05 posto. Njegovi protukandidati Bakir Izetbegović i Adnan Terzić dobili su 301 glas (40,4 posto), odnosno 19 glasova (2,55 posto). “Moramo nadoknaditi izgubljeno, jer su u posljednja dva mjeseca bile pripreme za Kongres, pa su reforme koje smo pokretali, na neki način, ostavljene za poslije, tako da sada moramo nastaviti sa procesom dogovaranja, traženja kompromisa i dijaloga”, rekao je Tihić novinarima, te najavio da će u SDA doći do određenih kadrovskih promjena. Na konferenciji za novinare Tihić je kazao da će svojim protukandidatima za predsjednika SDA, Adnanu Terziću i Bakiru Izetbegoviću, ponuditi mjesto u rukovodstvu Stranke, nakon što s njima obavi konsultacije. “Mislim da su oni potrebni i da trebaju ostati u SDA”, kazao je on, dodavši da će u narednom periodu SDA nastaviti započete aktivnosti. “Moramo nadoknaditi ono što smo izgubili u protekla dva mjeseca, jer smo bili zaokupljeni izbornom kampanjom”, rekao je predsjednik SDA. Također, kazao je da je najavljena ostavka premijera Federacije BiH Nedžada Brankovića u skladu sa zahtjevima koje je on, kao predsjednik SDA, ranije uputio, dodavši kako je to Brankovićeva dobra odluka. “Sljedeći kandidat za premijera vjerojatno će biti osoba koja ima političko iskustvo i iskustvo privrednika te ćemo gledati da to bude mlađa osoba, jer je riječ o teškom i zahtjevnom poslu”, kazao je Tihić. Da je Tihić pobjednik ovih izbora potvrđeno je i izborom Asima Sarajlića za zamjenika predsjednika, a koji je bio Tihićev kandidat. Sarajlić je dobio 417 glasova, dok je Safet Softić, drugi kandidat za potpredsjednika i Izetbegovićev favorit, osvojio 328 glasova. Novi zamjenik predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Asim Sarajlić izjavio je novinarima da je njegov izbor na

Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović i Adnan Terzić današnjem Kongresu SDA dokaz da je ovo demokratska stranka, što ona svaki dan pokazuje. “SDA će trebati timove mladih ljudi, koje SDA svakako ima na kantonalnim, općinskim i svim drugim nivoima. Oni moraju raditi za ovaj narod, za građane BiH, da se izborimo s ovom teškom ekonomskom i socijalnom krizom koja potresa našu zemlju”, kazao je Sarajlić. Smatra da izborni proces i današnji kongres SDA pokazuju koliko je ova stranka poradila na sebi u proteklom periodu i koliko je SDA unutar sebe demokratična stranka. Posebno je naglasio da je u razgovorima sa svom trojicom kandidata za predsjednika SDA dobio čvrsta uvjerenja da “nikakvih novih avantura s novim strankama neće biti”. Sarajlić je to izjavio jer se špekuliralo da će Izetbegović u slučaju poraza otići i formirati novu stranku. “Mi ostajemo tim i sigurno nam treba svaki čovjek za vrijeme koje dolazi”, poručio je novi zamjenik predsjednika SDA Asim Sarajlić. sam govorio protiv drugih, nego o sebi. Na kraju ponosno mogu reći da sam iznio jednu kandidaturu i da sam u kampanji dao nove standarde u BiH”, izjavio je Terzić. Terzić smatra da će nešto izmijenjeno rukovodstvo SDA na čelu sa Tihićem pravi ispit imati na općim izborima naredne godine. “Nažalost, kako najavljuje Dragan Čović, oni će se ponovo vratiti u Prud, što nije dobro”, kazao je on. Na kraju je upozorio da će, ako se Tihić bude ponašao po principu “pobjednik nosi sve”, kao poslije prošlog Kongresa, sigurno doći do cijepanja stranke. “Ali, možda je naučio nešto od prošlog Kongresa do danas”, rekao je Terzić. I drugi kandidat za predsjednika Stranke demokratske akcije, Tihićev opasni takmac Bakir Izetbegović, čestitao je novom/starom predsjedniku pobjedu na izborima i poželio mu svaku sreću u vremenu koje dolazi. On je pozvao članstvo da ostane uz predsjednika i stranku, da se ne pokolebaju, jer se “valja izboriti za poziciju našeg naroda u vremenu koje dolazi. Ima tu puno posla i neće biti lako rukovodstvu stranke”, rekao je Izetbegović novinarima. On kaže da ne vjeruje da će biti u rukovodstvu stranke, bez obzira da li će ga pozvati ili ne. “Neki uticaj sigurno imam, čim sam dobio snažnu podršku u stranci. Ja ću je iskoristiti da držim stranku, da konstruktivno djelujem”, rekao je Izetbegović. Poručio je da će iskoristiti svoj autoritet, a koji je potvrđen sa više od 300 glasova, da ne dođe do bilo kakvog raskola u stranci, što su neki protumačili i kao upozorenje Tihiću da će uvijek moći, ako zaželi, prodrmati stranku. No, možda je to čak i dobro, jer ako SDA uspije konačno da sazrije kao stranka, jaka opozicija unutar stranke može je samo ojačati, nikako oslabiti.

53

Izetbegović ne prijeti praznom puškom
Kandidat za predsjednika Stranke demokratske akcije Adnan Terzić čestitao je Sulejmanu Tihiću na pobjedi na izborima za stranačkog predsjednika na današnjem kongresu SDA. “Ja sam došao na Kongres da delegatima ponudim jednu priču, koji oni očigledno nisu prihvatili”, izjavio je Terzić novinarima. Dodao je da je njegova politička budućnost u perspektivi vezana za SDA, samo bez ikakvih zvaničnih funkcija. Terzić je, međutim, odbacio priče da je bilo razgovora o tome da on nakon kogresa prihvati neku funkciju u vladi. “Bilo je puno špekulacija oko moje kandidature. Ja sam iz vjere i uvjerenja prihvatio kandidaturu. Ni-

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Posjeta potpredsjednika SAD-a Josepha Bidena Sarajevu

Američka podrška jedinstvenoj BiH
Biden je došao s jasnom porukom. Obamina administracija osnažit će dugoročnu privrženost Amerike Evropi, kao cijeloj, slobodnoj i u miru, što uključuje i BiH. Vrata su otvorena za zemlje u ovom regionu, a SAD će pomoći da BiH uđe kroz ta vrata. Edis Felić
Posjeta potpredsjednika SAD-a Josepha Bidena Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu u drugoj polovini svibnja izazvala je veliko zanimanje javnosti u tim zemljama. Posebno je to važno za BiH koja za razliku od druge dvije zemlje još uvijek ima nedefiniran ustavni status države u odnosu na niže razine vlasti (ili bolje rečeno praktično više razine) – entitete. Američki gost održao je govor u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine te se odvojeno sastao sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Harisom Silajdžićem (Silajdžić ga inače smatra prijateljem) i predsjednikom banjalučke vlade Miloradom Dodikom. Biden je prisutnima u bosanskom Parlamentu (osim zastupnika bile su prisutne i druge osobe iz političkog i javnog života) rekao da maksimalizam ne funkcionira i njegovi su rezultati predvidljivi. “Produbljivanje nepovjerenja između zajednica, blokada reformi i opasna priča o budućnosti zemlje koja podsjeća na tragediju za koju su se narodi ove zemlje tako snažno trudili da je prevaziđu… i potrošili toliko krvi da to prevaziđu. Uz puno poštovanje, oprostite što to kažem u vašem parlamentu, ali to mora prestati. To mora prestati”, upozorio je Biden nazočne kao i bosansku javnost koja je putem Bosanskohercegovačke televizije (BHT) imala priliku direktno pratiti Bidenov nastup. moći da uđete kroz ta vrata”, poručio je Biden. Nije propustio da istakne kako prisutni u Parlamentu imaju mogućnost da zgrabe budućnost integracije, upozoravajući da će ih oštro suditi ako propustite tu mogućnost. Ako naprave pravi izbor, Biden se osobno obavezao da će SAD stajati uz BiH. “Uz puno poštovanje, ja vam kažem … ako propustite da to uradite, vi ćete ostati među najsiromašnijim državama u Evropi. U najgorem slučaju, strovalićete se u etnički haos koji je određivao vašu zemlju u najvećem dijelu decenije. Ja mislim da će vam historija suditi oštro, historija i vaša djeca”. Zbog takve situacije rekao je kako SAD čvrsto podupire Ured visokog predstavnika (OHR) te da neće dopustiti njegovo zatvaranje sve dok se ne provedu reforme koje bi osigurale nastavak približavanja BiH euroatlantskim intergracijama. U svom na momente i emotivnom istupu podsjetio je na ratna stradanja Sarajeva, na genocid u Srebrenici te je priznao kako je međunarodna zajednica nedopustivo dugo oklijevala intervenirati u BiH. “Jedini način da se ta ‘mračna povijest’ ne ponovi je integriranje BiH u Europsku uniju, a svaki drugi izbor ostavio bi vas u trajnu siromaštvu i etničkim sukobima”, rekao je Biden.

Podrška OHR-u
Pridruživanje integrirane Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji jedini je pravi put da se zemlji osigura prosperitetna budućnost, a to znači da političari, ako se žele vratiti na pravi put, moraju sarađivati preko etničkih i stranačkih granica. “Mi dolazimo s jasnom porukom. Obamina administracija osnažit će dugoročnu privrženost Amerike Evropi, kao cijeloj, slobodnoj i u miru. I to uključuje i vas. Vrata su otvorena za zemlje u ovom regionu koje po prvi put u istoriji postaju nerazdvojni dio cjeline, cijele i slobodne Evrope. A Sjedinjene Države će vam po-

54

Zajednička politika SAD-a i EU

J O U R N A L

Joseph Biden – drugi čovjek SAD-a

U govoru u Sarajevu potvrdio je kako nova politika prema Europi ostaje vrlo važan dio politike američke Vlade jer ona ovdje želi imati partnere s kojima će blisko surađivati u sučeljavanju s novim izazovima. Američkoj diplomatskoj ofanzivi pridružila se i administracija Evropske unije koju je predstavljao komesar EU za vanjsku politiku Javier Solana. Biden je istaknuo kako je Solanina nazočnost pokazatelj jasne zajedničke politike SAD-a i

BOSANSKI BAROMETAR
EU-a prema BiH te da i SAD i EU dijele zabrinutost zbog činjenice da u toj zemlji već tri godine “stalno jača nacionalistička retorika koja se poigrava strahovima ljudi”. Iako je partnerski odnos pokazan samim prisustvom ministra Solane u Sarajevu, i iz Bruxellesa je stigla poruka da “Evropska unija i Sjedinjene Američke Države imaju zajednički cilj – unutarnju integraciju i stabilizaciju Bosne i Hercegovine, a nakon toga, integraciju zemlje u Evropsku uniju i NATO”. Nakon obraćanju u Parlamentu, potpredsjednik SAD Joe Biden i komesar EU za vanjsku politiku Javier Solana imali su zatvorene sastanke sa liderima vladajuće petorke i opozicije. Potpredsjednik Biden do sada je najviši je zvaničnik nove administracije SAD koji je posjetio BiH. Biden nikoga nije spomenuo imenom, osim predsjednika SDA Sulejmana Tihića kojeg je pohvalio kao jednog od rijetkih konstruktivnih političara u Bosni i Hercegovini. Iako je ova pohvala Tihiću imala veliki značaj, s obzirom da nitko drugi nije spomenut, čak ni u negativnom kontekstu, Bidenovo spominjanje Tihića protumačeno je i kao podrška zbog 5. kongresa SDA. Ipak, izravno je kritizirao politiku kakvu zagovara Dodik, kazavši kako su u proteklim godinama svjedočili pokušajima da se vrate unatrag provedene reforme te da se ospori funkcioniranje državnih tijela vlasti.

Joseph Biden u Parlamentarnoj skupštini BiH Dodik, dodajući da se može naći kapacitet za kompromis da Bosna i Hercegovina ispuni uslove za pridruživanje Europskoj uniji. U tom smislu njegov entitet ima iste vrijednosti kao Sjedinjene Američke Države. “Daytonski sporazum može zauvijek obezbijediti stabilnost BiH u formi ‘Dayton zauvijek’, ali ne kako ga neko tumači, nego kako je napisan. Biden je savršeno jasno rekao da je stvar unutrašnje organizacije nešto što pripada BiH i da nisu sporna dva entiteta”, rekao je Dodik. Član Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavio je da je potpredsjednik Biden poslao jasnu poruku predstavnicima vlasti u BiH, ali da ne vjeruje da će ona imati efekte na aktere koji vode politiku u BiH. “Američki potpredsjednik je u Parlamentu BiH uputio nekoliko poruka snažne podrške BiH, te izrekao oštre kritike domaćim vlastima za sve što je (ne) urađeno – rekao je Komšić. Predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić ocijenio je govor potpredsjednika Bidena dobrom porukom kako BiH treba dalje da radi da bi išla naprijed i dobila podršku Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. “Očekujem jak zajednički angažman EU i SAD, te imenovanje specijalnog američkog izaslanika za Balkan”, rekao je Tihić. Predsjenik SDP-a Zlatko Lagumdžija izrazio je zadovoljstvo Bidenovom posjetom, kazavši da je ovo veliki dan za BiH. On navodi da je Biden rekao da je dobra vijest da je Amerika tu, međutim i da nije rekao šta je loša vijest. “Loša vijest ste vi gospodo, vi morate uraditi više”, kaže Lagumdžija. Istaknuo je da petorka koja vlada Bosnom i Hercegovinom ima kapacitet da promijeni ustav, a SDP je spreman da ih podrži ukoliko se naprave ustavne reforme koje su iznad travanjskog paketa. Prema njemu, Biden je poslao poruku da građani BiH nemaju razloga za strah, jer SAD su tu. Slavodobitna tvrdnja velikosrba iz Dodikovog entiteta da je Biden poručio kako ostaje dvoentitetska struktura BiH bila je demantirana baš od američkog veleposlanika u BiH Charlesa Englisha. On je poručio da američki potpredsjednik Biden prigodom nedavnog govora u Sarajevu nije rekao da je uvjet za ulazak BiH u Europsku uniju da bude sastavljena od dva entiteta. “Ono što želim naglasiti i otkloniti dvojbe jest da je potpredsjednik Biden rekao kako BiH može ući u EU kao država s dva entiteta, ali nije rekao da to tako mora biti. Ma kakva bila unutarnja struktura, ona mora biti utemeljena na konsenzusu”, pojasnio je English. Ocijenivši jako značajnim zajednički nastup Josepha Bidena i Visokog predstavnika EU-a za vanjsku i sugurnosnu politiku Javiera Solane u Sarajevu, dodao je kako će Washington i Bruxelles zajednički nadzirati provedbu reformi u BiH. “Zajednički posjet Bidena i Solane znak je kako će oni ubuduće imati jedan zajednički glas”, dodao je English. Potpredsjednik SAD-a Joseph Biden, inače veliki zagovornik i prijatelj Bosne i Hercegovine, najviši je dužnosnik ove zemlje otkako je za predsjednika izabran Barack Obama. Nakon Sarajeva Biden je posjetio još Beograd i Prištinu.

55

Različita tumačenja govora
Kako se i očekivalo, tumačenja Bidenovih poruka bosanskim političarima bila su različita. Član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić rekao je da će Amerika ostati fokusirana na Bosnu i Hercegovinu. Silajdžić je na sastanku sa Bidenom istaknuo kako je ustavne reforme potrebno provoditi odmah i završiti ih do kraja godine, te kako je već izgubljeno mnogo vremena. “Zakone koji su pred Parlamentom potrebno je hitno usvojiti, a onaj ko neće da usvoji te zakone, onda ga se treba označiti. Na sastanku niko nije označen i to je naš stari problem”, rekao je Silajdžić. On navodi da uvijek ima poziva na kompromis, međutim, da se uvijek na konkretnim detaljima sve vidi, da neko koči sve procese te da treba jasno reći ko je to. Iako su mnogi rekli da je dobar dio poruke bio upućen Dodiku, vođa manjeg entiteta rekao je da to tako nije osjetio. “I mi smo za Evropu, uz poštivanje Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma”, izjavio je

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM

Povijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije
Današnja Saudijska Arabija je, uvjetno kazano, sljednica stare Arabije u kojoj je 571. godine rođen posljednji Poslanik islama Muhammed a.s. Zahvaljujući svetim islamskim gradovima Mekki i Medini, koje muslimani iz cijeloga svijeta pohode kako bi obavili petu islamsku dužnost – hadždž – jedna je od najutjecajnijih muslimanskih država, a zahvaljujući posjedovanju četvrtine ukupnih svjetskih zaliha nafte, ona je jedna i od najutjecajnijih svjetskih država. Saudijsko društvo, jedno od najkonzervativnijih na svijetu (jedino u kojem žene službeno ne smiju polagati vozački ispit niti smiju voziti auto) uređeno je po strogoj interpretaciji islamskih vrela, sa vladajućom obitelji Saud čiji se članovi izmjenjuju na tronu i čiji prinčevi imaju skoro neograničenu vlast u zemlji. Jedino ih korigiraju članovi uleme koji opet uglavnom slijede volju vladajuće oligarhije. Ulema osigurava svaki legitimitet vladajućoj obitelji. Saudijska je Arabija iz više razloga važna zemlja za sljedbenike islama, zato u ovom broju Journala za naše čitatelje donosimo tekst o povijesti njene državotvornosti. Mirza ef. Mešić Prva saudijska država
Kraljevina Saudijska Arabija dobila je ime po obitelji Saud i po tome je danas jedinstvena na svijetu. Niti jedna druga zemlja nije nazvana po imenu ili prezimenu svoga osnivača ili vladajuće obitelji.1 Suvremena povijest državotvornosti Saudijske Arabije, usko povezana sa genealogijom obitelji Saud, može se podijeliti u tri razdoblja, odnosno možemo govoriti o tri saudijske države. Prva saudijska država utemeljena je 1744. godine sklapanjem vjersko-političke alijanse između Muhammada ibn Sauda, lokalnog vođe plemena Saud, po kome će kasnije država dobiti svoje ime, i vjerskog vođe Muhammeda ibn Abdul Vehhaba, utemeljitelja vjerskog radikalnog pokreta, danas znanog kao vehabizam. To se dogodilo u Diriyi, mjestu smještenom duboko u centralnoj arabijskoj provinciji Najd (Nedžd). Ugovor je i dan-danas na snazi te podrazumijeva dvostruko vodstvo države: političko i vjersko.2 Muhammed ibn Saud se obvezao da će imenjaku Abdul Vahhabu pomoći vojnim putem “očistiti” zemlju od iskrivljenog tumačenja islama, kojeg su nametnuli Osmanlije, u to vrijeme nominalno upravitelji tih područja, i Šiita, koji su nastanjivali istočne dijelove Arapskog poluotoka, te oživjeti ispravnu verziju islama kakvu je sam Poslanik islama Muhammed a.s. propovijedao. Zauzvrat, Abdul Vahhab se obvezao da će kod vjerskih ljudi osigurati politički legitimitet obitelji Saud među ostalim arapskim plemenima i pomoći im uspostaviti političku vlast nad cjelokupnim teritorijem Arapskog poluotoka. Model vlasti kojeg su zajednički osmislili podrazumijevao je postojanje savjetodavnog tijela zvanog Shura (Šura) sastavljenog od islamskih učenjaka. Niti jedna važnija politička odluka nije se mogla donijeti bez njihova odobrenja.3 Ugovor je, naravno, podrazumijevao i zajednički rat protiv Osmanlija, koji su, iako predvodnici muslimanskog svijeta, viđeni kao agresori. Koalicija dvojice Muhammeda pokazala se učinkovitom. Ubrzo su pokorena mnoga arapska plemena, a Saudova i Vehhabova vojska osvojila je područja od Iraka do Damaska u Siriji. Usput su terorizirali sve muslimane koji nisu prakticirali islam kao oni. Čak su rušili džamije i druga muslimanska svetišta te vraćali muslimane sa hodočašća ako nisu prakticirali vehabijski islam. Osmanski sultan, koji je ujedno predstavljao i halifu4, kao zaštitnik dva najsvetija mjesta za muslimane Mekke i Medine, naredio je osvajaču tih područja egipatskom namjesniku Muhammadu Ali Paši da upokori odmetnuta plemena. On se sa svojom vojnom ekspedicijom 1811. godine iskrcao u luci Janbu na obalama Crvenoga mora i do kraja godine uspio osloboditi Mekku i Medinu. Do 1818. godine vojne postrojbe Ali Paše osvojile su i prvu prijestolnicu saudijsko-vehabijske države Diriyu čime se završilo sedamdeset petogodišnje trajanje prve saudijske države. Dva unuka Muhammeda ibn Abdul Vehhaba su pogubljena, a saudijski vladar Abdullah ibn Saud deportiran je u Istambul gdje je nakon kratkog vremena također pogubljen u skladu sa fetvom tadašnjeg prvog vjerskog čovjeka osmanskog carstva Mustafe ef. Asima. Ostali saudi-vehabije su odvedeni u različite dijelove grada kako bi bili javno smaknuti i tako primjerom pokazali sudbinu koju su Osmanlije odredile onima koji su političke želje udružili sa vjerskim zastranjivanjem.5

56

Druga saudijska država
Iako ih je vojno porazio Muhammed Ali, odnosno njegov sin Ibrahim paša, potomci Muhammeda ibn Sauda očuvali su koaliciju sa potomcima Abdul Vehhaba i uspostavili drugu saudijsku državu, koja je geografski zauzimala puno manje prostora nego prva. Od dvadesetih do šezdesetih godina 19. stoljeća oni će obnoviti svoje izvore i pripremiti nove napade na političku i vjersku vlast osmanske imperije. U tome ih je nesebično ohrabrivala i pomagala Velika Britanija, smjerajući propasti osmanske vlasti i podjeli njihovih posjeda. To je bio i glavni cilj ostalih europskih sila kada je postalo jasno da je Osmansko carstvo ozbiljno oslabljeno.6 Druga saudijska država trajat će od 1824. do 1884. godine, kada je saudijskovehabijsku koaliciju porazio lokalni plemenski vođa Muhammad ibn Rashid (Rašid). Obitelji Rashid, poput obitelj Saud,

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM

Prva saudijska država Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Image:First-saudi-state2.JPG naglašavala je svoje pravo na političko vodstvo arapskim plemenima. Glavni razlog poraza obitelji Saud ogledao se u brojnosti nasljednika i njihovoj međusobnoj borbi za vlast te britanskoj pomoći obitelji Rashid. Britanci su u to vrijeme sve više potiskivali Turke Osmanlije te širili svoj utjecaj na lokalna plemena. Ibn Rashid je ipak dopustio članu obitelji Saud Abdullahu al-Faisalu al-Saudu da nastavi upravljati Riyadom. Njegov brat, Abdul Rahman, revoltiran Rashidovom dominacijom, napustio je zemlju i emigrirao u Kuvajt. Sa sobom je poveo i svoga malodobnog sina Abdul Aziza, budućeg saudijskog kralja i utemeljitelja treće saudijske države koja i danas egzistira.7

Druga Saudijska Država Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Image:Second_Saudi_State.png protektorate sa nekoliko vladajućih obitelji iz kojih će nekoliko decenija kasnije nastati male državice poznate po svojim bogatim zalihama nafte i plina.12 Britanci su Ibn Sauda zaustavili i u nastojanju da proširi svoju vlast preko granica iračke, jordanske i sirijske pustinje jer im je ugrozio njihove imperijalne interese. Ibn Saud, iako je u to vrijeme u Britancima vidio svoje saveznike i pomagače, kasnije je ipak dodijelio koncesije američkim a ne britanskim naftnim kompanijama. No sve više problema Ibn Saudu zadaju Ihvani. Neki od njih su rat protiv obitelji ibn Rashid smatrali nepotrebnim. Za njih grad Hail nije imao nikakva religijskoga značaja a nisu znali ni prave razloge rata protiv obitelji Rashid. Oni su zapravo svoju pažnju fokusirali na Šiite koje su smatrali nevjernicima, te na Hidžaz kao pokrajinu dva najsvetija mjesta u islamu, koji je bio pod kontrolom obitelji Hashemita (Hašemija) izravnih potomaka Poslanika islama Muhammada a.s.13 Njihova mržnja prema Hašemijama bila je poznata od ranije zbog hašemijskog protivljenja vehabijskom pokretu. Nevolje sa Ihvanima kulminirat će kada Ibn Saud osovaja Hidžaz. Naime,
17

Treća saudijska država: Kraljevina Saudijska Arabija
Treću saudijsku državu utemeljio je Abdul Aziz ibn Saud, na Zapadu poznat kao Ibn Saud. Ranu je mladost proveo u egzilu u Kuvajtu gdje je stekao potrebno obrazovanje, učeći međunarodnu politiku kroz praksu kod svoga zaštitnika emira Mubaraka, upravitelja Kuvajta. Nikada nije prestao tvrditi da vlast u Arabiji pripada njegovoj obitelji. Početkom 1902. godine, mladi Ibn Saud sa 40 pratilaca napušta Kuvajt i odlazi prema Rijadu gdje je iznenadio pristalice obitelji Ibn Rashid porazivši ih u izravnom sukobu. Nakon što se proglasio upraviteljem Rijada, mlađahni Ibn Saud obnovio je staru koaliciju sa vehabijskim učiteljima islama te zadobio povjerenje ostalih plemenskih vođa sa kojima nije bio u ratu.8 Do 1905. godine osmanlijski guverner Iraka priznao ga je kao osmanlijskog namještenika za pokrajinu Najd (Nedžd). Ibn Saudu je to priznanje još više politički ojačalo poziciju, međutim, to mu nije smetalo da 1913. godine protjera turske vojnike iz istočnih dijelova Arabije, točnije iz pokraji-

ne Hasa, u kojoj se nalaze najbogatija nalazišta nafte na svijetu. Budući da je zauzeo Hasu, Ibn Saud je preusmjerio svoju pažnju na obitelj Rashid u gradu Hailu, kako bi ih porazio jednom zauvijek.9 Nakon što mu je to uspjelo, proširuje svoju vlast na sjever sve do Sirije i Jordana te poduzima pripreme za zauzimanje pokrajine Hidžaz u kojoj se nalaze najsvetija mjesta za muslimane u gradovima Mekki i Medini. U to vrijeme sve više jača pokret Ihvana (Braća) među beduinskim plemenima. Naglašavajući striktno slijeđenje islamskoga prava, što ga je propovijedao Muhammed ibn Abdul Vehhab, napuštaju tradicionalni način života u pustinji i sele u poljoprivredne predjele, čineći hidžru na što ih je poticao i sam Ibn Saud.10 Do 1915. godine organizirano je više od 200 preseljenja (Hidžri) u pokrajinu Najd, a 100 000 bedunskih ratnika prisegnulo je Ibn Saudu na vjernost, čekajući njegovu zapovijed na rat protiv obitelji Ibn Rashid. U međuvremenu, uviđajući njegovu stvarnu političku moć, Ibn Saudu pomažu i Britanci, šaljući mu mjesečnu novčanu potporu od 5000 funti te brod pun oružja. Britanci su se sve više uključivali i miješali u unutrašnja politička previranja i međuplemenski sukob na Arapskom poluotoku, pomažući sad jedne sad druge vođe.11 Naime, zbog Prvog svjetskog rata i nazočnosti velikog broja britanskih vojnika na obalama Perzijskog zaljeva, Ibn Saud se morao prilagođavati željama Londona. Britanci su morali zaustaviti Ibn Saudovu vojsku u preuzimanju cijele zapadne obale Perzijskog zaljeva, utemeljivši

57

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM
još jednom će Ihvani, nadojeni vehabijskom ideologijom, pokazati svu svoju okrutnost i mržnju prema svim muslimanima koji ne prakticiraju islam kao oni. Zanemarivši Ibn Saudova upozorenja, tijekom osvajanja Mekke i Medine, dva najsvetija mjesta za sve muslimane, oskrnavili su svetišta koja se nalaze u njima te ponovno terorizirali muslimane koji su se zatekli na hodočašću. Za kratko vrijeme uspjeli su porušiti brojne mauzoleje, džamije i časna mjesta devastirajući arhitektonska postignuća Arabije, pravdajući argumentom da su ta mjesta kod muslimana zadobila status svetosti, što se kosilo sa njihovim tumačenjem islama. Mnogi Ibn Saudovi saveznici prigovorili su mu zbog divljačkog pohoda Ihvana, na što im je Ibn Saud odgovorio kako su to “njegova djeca” te je njegova dužnost da ih savjetuje i odgaja a ne kažnjava.14 Nakon osvajanja Mekke, Ibn Saud protjeruje lidera obitelj Hašemija Šerifa Husejna, koji odlazi u današnji Jordan, gdje će utemeljiti istoimenu kraljevinu.15 Nakon osvajanja Mekke, Ibn Saud je sazvao i svjetsku islamsku konferenciju kako bi ratificirao svoju kontrolu nad najsvetijim mjestima za muslimane. Većina je muslimanskih lidera od njega tražila da Mekka i Medina budu stavljeni pod specijalni vjerski nadzor, mimo saudijske vlasti, što je Ibn Saud odbio. Za upravitelja Hidžaza postavlja svoga sina Fejsala, budućega saudijskog kralja, što je kod Ihvana izazvalo otvorenu pobunu zbog nepotističke odluke Ibn Sauda. Da bi održao vlast stabilnom morao je upokoriti svoje najbolje ratnike, odmetnute Ihvane, koji su se smatrali prevarenim. U tome mu su mu pomogli i Britanci opskrbljujući ga najsuvremenijim oružjem. U proljeće 1929. godine u odlučujućoj bitci u gradiću Sibila, vojna moć Ihvana je slomljena. Prvi put, ne i jedini, u pitanju je dovedeno dvjesto godina staro savezništvo sklopljeno između Muhammeda ibn Abdul Vehhaba i Muhammeda ibn Sauda na kojem su se temeljile prve dvije saudijske države kao uostalom i današnja Saudijska Arabija.16 Ibn Saud uz blagoslov tadašnje Uleme raselio je Ihvane u različite dijelove Saudijske Arabije, no nipošto nije riješio njihov slučaj. Oni će nekoliko puta pokušati svrgnuti obitelj Saud a na unutarnjem planu ostaju i dalje najveća opasnost po saudijsku vlast. Iz njihovih redova dolaze najradikalniji pripadnici zloglasne Al-Qaide. Do 1932. godine Saudijska Arabija izranja iz različitih plemenskih skupina, podupiranih različitim svjetskim silama,
Stephen Schwartz, Dva lica islama, s engleskog preveli Enes Karić i Rešid Hafizović, Sarajevo, 2005., 131. str. 7 O drugoj saudijskoj državi opširnije pogledati: Alexei Vassiliev, The History of Saudi Arabia, New York University Press, 2000. str. 174-192. 8 Vlast je uspostavio u tri etape. Prva faza je podrazumijevala zauzimanje pokrajine Najd, druga borbu protiv obitelji Ibn Rashid i treća zauzimanje pokrajine Hijaz (Hidžaz) u kojoj se nalaze najsvetija mjesta za muslimane u gradovima Mekki i Medini. 9 Kako bi smanjio mogućnost da potomci Ibn Rashida organiziraju pobunu protiv obiteji Saud, Ibn Saud je oženio djevojku iz te obitelji. Abdullah, jedan od sinova iz tog braka, današnji je saudijski kralj. 10 Hidžra označava preseljenje Poslanika islama Muhammada a.s. i njegovih sljedbenika iz Mekke u Medinu kako bi osnovali prvu islamku zajednicu/državu. To se dogodilo 622. godine po gregorijanskom kalendaru i od tada muslimani računaju svoj klendar koji se ravna po mjesečevom kretanju. Međutim, pod hidžrom se podrazumijeva svaka selidba što je muslimani poduzimaju iz mjesta nevjerovanja u mjesto gdje važe islamski načini ponašanja. 11 Britanci su tako koalirali sa obiteli Hašemija na Zapadu, koja je upravljala pokrajinom Hidžaz iz grada Mekke, ohrabrujući ih da se otvoreno sukobe sa Turcima te otvore još jedan front protiv njih u Prvom svjetkom ratu. 12 Državice Bahrein, Kuvajt, Qatar, Ujedinjeni Arapski Emirati, direktni su produkt imperijalističke politike Velike Britanije. Ono što razlikuje Saudijsku Arabiju od nabrojanih državica je da nikada nije bila pod upravom nijedne europske kolonijalne sile. 13 Vehabije u svome naučavanju idu tako daleko da neke skupine poput Šiita i Sufija uopće ne smatraju muslimanima. Otuda stalna napetost između Sunita i Šiita pa i otvoreni sukobi kakvi su oni danas u Afganistanu, Iraku i nekim dijelovima Pakistana. Nešto slično ratovima između katolika i protestanata vođenih u Europi u 16 i 17. st. 14 Habib, Ibn Sa’ud’s Warriors of Islam, The Ikhvan of Najd and Their Role in the Creation of the Sa’udi Kingdom, 1910-1930., Brill, 1978. 9. poglavlje 15 Jedan od praunuka Šerifa Husejna, namjesnika Hidžaza i grada Mekke je Abdullah, današnji kralj Jordana. Šerif Husejn je izgubi potporu drugih muslimanskih vladara kada se samo proglasio halifom, na što su predendirali i drugi lideri poput egipatskog kralja Faruka. 16 Vjerski ekstremi među beduinima često vrše veliki pritisak na obitelj Saud i njihove političke odluke, osobito kada se radi o odnosima Saudijske Arabije i Sjedinjenih Američkih Država. U tim situacijama se pokazuje ranjivost saudijskog političkog uređenja zemlje i za mnoge analitičare može biti jedinim razlogom budućih unutarnjih nestabilnosti u Saudijskoj Arabiji. Veliku ulogu u balansiranju interesa između dvije strane vrši službena Ulema, islamski učenjaci do kojih još uvijek drži saudijsko društvo. 17 http://www.maps.com/ref_map.aspx?pid=12335
6

Saudijski kralj Abdullah i Obama ponajviše Velikom Britanijom, u ujedinjenu državu pod vodstvom kralja Abdul Aziza ibn Sauda. Uspostavljenjem saudijsko-vehabijske vlasti na većem dijelu Arapskog poluotoka dovelo je do uspostavljanja treće saudijske (vehabijske) države. Ona je nastala iz konfuzije Prvog svjetskog rata, propasti Osmanske imperije te ukidanja hilafeta, kao vrhovne vjerske i političke moći svih muslimana. Muslimanski svijet je tim događajima započeo unutarnju transformaciju ali i ušao u duboku krizu političkog identiteta. Saudijska Arabija je proglašena kraljevinom 23. rujna 1932. godine i od tada nosi službeni naziv Kraljevina Saudijska Arabija.

58

Bilješke:
1

J O U R N A L

Saud ibn Muhammed ibn Mughrin smatra se utemeljiteljem obitelji Saud. Njegov sin Muhammad ibn Saud (1774-1765), puno poznatiji od svoga oca, smatra se utemeljiteljem prve saudijske države. Svoju političku moć počeo je širiti iz mjesta Diriya gdje je upoznao Muhammada ibn Abdul Vehhaba, kontroverznog islamskog učenjaka. Da bi osnažio sporazum , vjenčao je svoga sina sa Abdul Vehhabovom kćerkom. 2 O prvoj saudijskoj državi opširnije pogledati: Alexei Vassiliev, The History of Saudi Arabia, New York University Press, 2000. str. 83-112. 3 Savjet Šure će odigrati ključnu ulogu u dozvoli američkim vojnicima da mogu stupiti na tlo Saudijske Arabije kako bi obranili zemlju od Sadamove vojske 1991. godine. To će, međutim, izazvati nezadovoljstvo ekstremnijih krugova među Saudijcima i pojačati ionako prisutan antiamerikanizam. Danas nešto slično postiji u Iranu gdje Vijeće ajatolaha može osporiti svaku odluku iranskog parlamenta ili predsjednika države ako ona nije u skladu sa Kur’anom, svetom knjigom muslimana. 4 Nakon smrti Poslanika islama, Muhammeda a.s., njegovi politički vjerski nasljednici nosili su titulu halifa što je termin uzet iz svete knjige muslimana Kur’ana i označava namjesnika na zemlji. Po islamskom zakonu, halifa objedinjava i političku i vjersku vlast, što znači on je ujedno i imam (svećenik) i predsjednik države. Kod Osmanlija termin halifa je postojao, no češće se upotrebljavala titula sultan. 5 Hamid Algar, Vehabizam, kritički osvrt, prijevod Lamija Kulenović, Zagreb, 2004., str. 36.

POVRATAK U BUDUĆNOST Priča o odrastanju

Djevojka s obrazom
U životu, ona se držala mota: ”Dobro i zlo nisu isto. Loše dobrim uzvrati...”. Razmišljajući o ovim riječima, zato što su iz Kur’ana ali i zato što su potekle iz njenih usta, shvatio sam da se u njima krije lijek za izgradnju boljih i jačih društvenih odnosa, pošto ljudi u većini slučajeva svoja nedjela pravdaju tuđim, racionalizirajući na taj način svoje zlo. Edin Tule
Želim vam ispričati priču o razvoju jedne posebne djevojčice. U najkritičnijoj životnoj dobi, dobi puberteta, periodu kada dječak, tako reći, preko noći postane muškarcem a curica ženom, djevojku koju spomenuh mučilo je pregršt pitanja na koje je trebala jasne odgovore. Prva pitanja bila su inicirana novim fiziološkim promjenama, ali i suptilnim zahtjevima duše, uma i tijela. Prvo pitanje je bilo i ostalo pitanje ljubavi. Kako voljeti? Što ponuditi suprotnom spolu i u koje vrijeme? Na koji način učiniti sebe vječno voljenom i biti dostojna ljubavi koja neprekidno raste? Pošto je bila inteligentna brzo je shvatila da se vrijedna i vječna ljubav može zadobiti samo ako se probudi spram nečeg što je vječno trajno, a to su duša i intelektualno-moralne kvalitete. Najbolji način da se oni istaknu i učine fokusom suprotnog spola je kroz prikrivanje ljepote tijela i samousavršavanje duha i uma. Izuzetno lako za definirati, malo teže za ostvariti s obzirom da je ova djevojka imala prirodnu ljepotu i fizičku privlačnost koju je teško bilo zatomiti. Dio okoline strahuje da im djeca ne potisnu previše tijelo i postanu nevidljivi u društvu, egzistirajući u nekoj drugoj dimenziji, bez društvene hrabrosti da se ponosno kreću i djeluju. Dok drugi dio okoline iritira čistoća koja uznemiruje naslage nečistoće u njihovom biću, a koju oni ni ne pomišljaju dovoditi u red, pošto su navikli na nered. I s te točke počinje ono na što se ljudi najviše žale a što je, čudna li čuda, neminovno za izgradnju karaktera dostojnog divljenja, a zove se - iskušenja. Nedavno sam bio na jednom vodopadu koji se protezao preko 200 metara uvis. Mami uzdah iz poluotvorenih posjetiočevih usta zabezeknutih njegovom ljepotom, snagom i svježinom. U želji da vidim sam početak vodopada uzverem se do vrha. Neću vam reći koliko sam puta pao i koliko sam se isprljao. Mjesto odakle je izvirao vodopad bilo je mirno i tiho. Voda je ležala u ravnom i mirnom tlu koje je svojim mrtvilom i monotonijom podsjećalo na neku baru iz koje i žabe mrsko i nevoljno krekeću. Ono što je ovu vodu učinilo interesantnom i vrijednom pažnje i divljenja bile su oštre litice niz koje se voda surovo sunovraćivala, u mlazovima koji su se granali i razbijali u mnoštvo na stijenama koje su određivale brzinu, silinu pa i ljepotu vode koja je sada, sasvim opravdano, oduzimala dah. Da li je ova voda osjećala bol i da li je ponekad proklinjala svoj životni put? Možda, pošto je bučno huktala, ali sam siguran da se nikad ne bi mijenjala s bilo kojom barom! Ljudi su, u svom kretanju, snazi, zanimljivosti, silini ili pak tromosti, bezvolji, slabosti i dosadi, poput vode. Netko je poput oceana ogromne snage i potencijala koji izaziva poštovanje. Netko drugi je opet poput potočića koji osamljen i slabašan plitko obraduje i zainteresira samo slučajne prolaznike. Netko je opet plitak, mutan i malen poput ustajale lokve. Razlika između nas i vode je u tome što mi možemo izabrati životni put vrijedan divljenja, a ona ne može; no opet nas ima, čudna li čuda, koji bi najradije, da mogu, spalili sva životna iskušenja za sva vremena i negdje se ulokvili. Djevojka o kojoj govorim ovom prilikom nije bila od te vrste. Voljela je promatrati svijet drukčije i jedinstvenije. Još kao djevojčica redovno je dubila na glavi uživajući u pogledu na, sada, neobičnu sliku svoje sobe. Znala je ispuniti svoj um suptilnim zvukovima prirode, stvarnima ili onima koje je zamišljala da čuje u svom indijanskom šatoru koji je napravila tako da je dekom prekrila tri stolice, dok je unutar njega drvenom drškom od metle održavala ugodno pucketanje vatre neprekinutim. Potaknuta očevim dubokim baritonom dok joj je pred spavanje pričao o čarobnom stablu graha koje se proteže sve do neba, čula je u svom umu složno marširanje mravljih stopa, zujanje radinih pčela s ciljem i rast trave u njenom rastezanju uvis. Uživala je u zvukovima zrelog voća dok ga njeni zbijeni i zdravi zubi – poput redova bogobojaznih vjernika na molitvi – rastaču na sitne dijelove. Voljela je muziku pucanja narančine kore dok otkriva zreo plod uz osvježa-

59

da im djeca ne “Dio okoline strahuje postanu nevidljivi u potisnu previše tijelo i društvu, egzistirajući u nekoj drugoj dimenziji, bez društvene hrabrosti da se ponosno kreću i djeluju. Dok drugi dio okoline iritira čistoća koja uznemiruje naslage nečistoće u njihovom biću, a koju oni ni ne pomišljaju dovoditi u red, pošto su navikli na nered.
J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST
vajuće rasprskavanje minijaturnih kapljica opojnog soka. Uživala je u simfoniji nabujalih sokova čije je vibracije osjećala ispod svojih prstića dok je njima prelazila preko hrapavog stogodišnjeg stabla. Voljela je slušati pjesmu ptica selica noć uoči kolektivnog polijetanja na daleki i neizvjesni jug. Rado je osluškivala ritam šume koji se protezao od strpljivog rascvjetavanja lotosovog cvijeta, preko ritmične svirke djetlića koji svojim proaktivnim kljunom nije dozvoljavao kukcima ispod kore drveta da se ulijene, do ritma srca zeca koje kuca 600 otkucaja u minuti. Danju je drijemala u oblacima, noću tonula u san uskladivši disanje s ritmom tihoplovećih zvijezda, a ranim se jutrom budila ozarena osmijehom čuvši cvrkut ptica kako potiču svoje mlade na akrobacije u letu. Dok se šetala s dragošću je punim plućima upijala miris morske vode pomiješan s ljekovitim drvećem koje raste uz obalu, a otisnuvši se na pučinu uživala je slušati jata dupina koji prave ritmičan zvuk probijajući opnu mora iskačući i uskačući dok vode svoje dinamične i pune rizika podvodne živote. Kasnije je očuvala ljubopitljivost u pogledu poretka stvari koje je zaticala oko sebe a koji nisu imali neki smisao, uvijek nastojeći imati drugačiju, posebnu točku gledanja. To joj je pribavilo nerazumijevanje okoline, te samim tim prva iskušenja i boli koji su je učinili dostojnom mog i vašeg vremena. Često je značajno znala reći: ”Bol stvara genija”- na vrijeme shvaćajući blagodati tog nepravedno omraženog osjećaja, uživajući u zvuku treptanja vlažnim očnim kapcima iz stida ili tuge zbog čežnje za Gospodarom. Prelijepu muziku utjehe nalazila je u igranju vjetra s listovima knjige koju je držala u ruci dok je sjedila pokraj otvorenog prozora u nekom prijevoznom sredstvu. Pažljivo je promatrala svijet oko sebe dok joj je mnoštvo prefinjenih zapažanja vječito titralo pred očima. Ljudi, pojave, pojmovi koje je uočavala nosili su sa sobom mnoštvo asocijacija koje su navirale na njen um, a koje opet nisu imale odliku mehaničkog slaganja pošto su podilazile intuitivnoj kontroli njenog živog i prozračnog duha. Kao i sve inteligentne osobe imala je svoje vlastite izraze, usporedbe i nazive za razne pojave s kojima se susretala. Kritizirajući glazbeni neukus svoga vremena znala je reći kako njen čajnik na paru u kojem vrije voda ispušta ljepši i konstruktivniji zvuk od uvaženih doajena glazbene scene. Pripremajući se za ulogu sveučilišne profesorice uspješno je izvojevala svoje bitke protiv treme pri javnom govoru, ponovno se služeći bujnom maštom. Nakon što je auditorij pred kojim bi drhtala – uslijed pretjerano velikog mišljenja o ljudima – uspjela zamisliti sa smiješnim kapicama na glavi ukrašenim klaunskim zvončićima ili ih zamišljajući raskomoćene na žutim dječjim tutama sa crvenim tufnicama – u potpunosti bi dominirala dvoranom i svojom bi njegovanom jezičkom magijom pokrenula bujanje umova i srca svakog uha koje je sluša. Međutim, paralelno sa spomenutom maštom njene pripreme vlastite intelektualno-emocionalne ponude bile su na takvom nivou kao da želi obogatiti i zadiviti same Božje izaslanike. Bez obzira što je postala stamenitim svjetionikom - u burnim svjetskim oceanima smutnje i pometnje – koji je svojim jarkim svjetlom vodio zalutale i nesigurne duše ka sigurnom tlu, nije gradila imidž sveznajuće intelektualke. Čak je znala ciljano na javno postavljeno pitanje – iako je znala odgovor – odgovoriti na način da praktično obrazuje, ohrabri i uprirodni auditorij, ističući kako ipak mora provjeriti određene izvore i da ne želi davati polovične odgovore ili rješenja u koja nije stopostotno uvjerena, pretpostavljajući da netko u auditoriju možda ima neki pametan odgovor. Njena uspomena na prošlost u kojoj je usamljeno tragala za istinom nikad nije bila preduboko potisnuta u njenoj svijesti iz razloga što je shvaćala da čovjek ne prolazi kroz život kao što vlak prolazi kroz stanice. Privilegija života je u kretanju koje ništa ne ostavlja iza sebe. Ono što smo bili jučer jesmo na neki način i danas. Uživala je u iznenadnom lepetu krila vremena u kojem je prerasla određenu životnu dob, smijala se nezrelim idejama ili se sjećala grčeva u nogama zbog cjelodnevnog planinarenja – nikada se ne odričući tih dijelova sebe. Pravovremeno shvaćanje ove životne činjenice pomoglo joj je da prilazi s ljubavlju ljudima, neovisno o njihovoj dobi, uzrastu, interesu, zanimaciji pa i trenutnoj ideologiji. Promatrala je ljude oko sebe sa vječitim osmjehom koji je lebdio u njenim očima a koje su se iskreno brinule za njih. Radosna lica koja su prolazila pored nje i nju su činila sretnom. Veliki značaj pridavala je ljudskom osmijehu kojeg je nazivala najiskrenijom probom duše i blaženom krivuljom koja sve stvari postavlja na svoje ispravno mjesto. Imala je cio arsenal metoda kojim bi mamila osmijeh na tuđa lica vjerojatno u želji da pospješi proces njihovog uprirodnjavanja. To je bio odraz nesumnjive dobrote, ali i neke nezasićene unutarnje potrebe koju osjećaju ljudi dovoljno “drugačiji” da budu neshvaćeni. Nadomjestak za to nalazila je u društvu djece koja mogu ponuditi više i ljepše nego čitav svijet odraslih ljudi koji su, koje li nedorečene tuge, isto bili djeca. Zanimljivo je da čovjek počinje ovaj svijet kao dijete i završava ga kao starac u originalnom nastupu i pristupu stvarima dok taj životni međuprostor, to razdoblje između starca i dječaka, starice i djevojčice, proživi uglavnom jako bezlično i neoriginalno. Često je imala osjećaj da gradove kroz koje je prolazila preplavljuju ljudi koji nose maske na licima. Nerijetko se osjećala kao da je u nekom jeftinom pozorištu bez dasaka, gdje je svatko samovoljno sebi dodjeljivao, koje li ironije, loše i bezlične uloge. Ti ljudi obično kada zađu u poznu dob, vjerojatno uslijed slabosti u rukama, odlažu te svoje maske iza kojih su se cio život uporno krili pa se predstave svijetu u svom pravom svjetlu sa svim svojim slabostima, strahovima, nadanjima, čežnjama, osjećajima te postaju iznova, laki za voljeti. U životu, ona se držala mota: ”Dobro i zlo nisu isto. Loše dobrim uzvrati...”. Razmišljajući o ovim riječima, zato što su iz Kur’ana ali i zato što su potekle iz njenih usta, shvatio sam da se u njima krije lijek za izgradnju boljih i jačih društvenih odnosa, pošto ljudi u većini slučajeva svoja nedjela pravdaju tuđim, racionalizirajući na taj način svoje zlo. Tako svatko lako iskopa alibi i ispriku za vlastite gadosti. Tužno je da čovjek većinu svojih djela, zbog kojih se kad-tad počne stidjeti, čini zbog ljudi koje uopće ne cijeni. Većina ljudi zna nastupiti sumnjičavo, sa predrasudama i unaprijed izgrađenom negativnom ocjenom spram drugog čovjeka iz razloga što (ne)svjesno strahuje od sličnog stava koji bi mogao biti izgrađen spram njega/ nje pa se refleksivno štiti. Jedini način da se taj defektni refleks ispravi je sadržan u iznad citiranom ajetu (motu). U svojoj veličanstvenoj odori koja sakriva izuzetnu vrijednost, podsjećala je na bisernu školjku u neistraženim dubinama oceana koja krije dragulj neprocjenjive vrijednosti, a koji je čekao dostojnog i sretnog ronioca. Dragulj jednostavno sjaji sjajem koji nije dostupan svakom. Zato kad nabasate na biser, čuvajte ga i pazite da mu ne pomutite sjaj. Iako je zaštićen i skriven, lako je prepoznatljiv po svojoj školjci kojom štiti svoje njegovane vrijednosti, ali i obrazima rumenim od stida iznad kojih sjaje oči dovoljno brižne i tople da ugriju svijet.

60

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN Što učiniti kada završite u bolnici na pretragama srca u sobi s Hrvatom koji je tijekom rata ubio muslimana u Hercegovini? Kako se klanja kažiprstom i može li se spavati kao zaklan cijelu noć?

Metak ispaljen na koti 23A ili kako se Hrvatska branila u Bosni
Filip Mursel Begović
“Oprostio bih ti, da mogu, ali morao bi me prvo ubiti.” Rekao sam to Ivanu Madžeru, bolesniku na susjednom krevetu u Specijalnoj bolnici za kardiovaskularne bolesti u Krapinskim Toplicama u Hrvatskom Zagorju. Ivan je upalio svjetlo bolničke sobe i brzo nestao u toaletu. Čuo sam ga kako plače. Tri noći smo proveli zajedno u sobi obavljajući pretrage prije manjeg dijagnostičkog zahvata na srcu, a bolesnik pod rednim brojem 2631 jecajući me je nekoliko puta usred noći budio iz sna. Ivan se borio protiv muslimana kod Prozora u Bosni i svaku noć sanja jedan te isti san: da u rukama drži pticu koja želi odletjeti, zatim se ptica okreće i govori da postoje dvije duše. Jedna se odnosi na mrtvaca i postaje leš, a druga leti u carstvo duša. Ivan ne može zaboraviti lice mladića kojega je ubio i tri noći zaredom u snu je tiho mrmljao: “Oprosti mi. Oprosti mi.” Ja bih mu rado oprostio u ime mladića kojega je ostavio mrtvog u snijegu, kako mi je rekao, s ledenim očima, ali to nije moje pravo, nije mene ubio. Ne razgovaram s mrtvima i uopće mi nije jasno otkuda mu ta iskrenost i zašto je baš mene našao da mi priča o ratu. Shvatih tada da ljudi, suočeni s bolestima, imaju neodgodivu potrebu da se ispovijedaju. Duše im tada prolaze kroz procjepe tijela, drhte u vijavici pokajanja, zmijavici. U jednom mi se trenutku ispričao što me opterećuje pričama o svom životu, ali “što ću kad me ova bolnica podsjeća na isti onaj strah, smrt i bol koju sam osjetio na ratištu”, pravdao se Ivan. Vjerojatno ima nešto i u tom sterilnom mirisu bolnice što plaši čovjeka, mirisu formalina, mirisu rana i tijela gladnih života, a duša umornih od tijela. Nisam mu rekao da sam musliman, a po imenu nije shvatio jer su me sestre zvale gospon Filip, a efendiju Mursela, unatoč što su oba imena u dokumentima, nisu spominjali. Dva imena su ponekad zgodna stvar, možete inkognito ući u um onih koji su ubijali muslimane kod Prozora. “Po naredbi”, objašnjavao je Ivan, “a to nije isto kao dobrovoljno”. Radi toga sam i šutio jer sam znao kako mi se zasigurno ne bi ni otvorio da zna moj pravi identitet. Žarko sam poželio bolničkim sestrama reći: “Dajte mi nekog cimera koji nije ubijao muslimane kod Prozora ili sestro, ja bih promijenio prozor u sobi”, međutim, šutio sam. Bilo mi je zaista krivo zbog toga, grizla me savjest, ali nisam radio ništa što inače ne radim, to jest skrivam se poput prave manjine. O tome sam razmišljao dok sam sjedio pred bolnicom večer uoči tog zahvata na srcu kojeg zbog straha odgađam već dvije godine. Mislio sam o tome koliko sam ustvari jadan. Koliko sam manjina. Koliko se plašim da neću islamskim vjerskim obredom uznemiriti osoblje bolnice, a pocentracija jer, bez obzira što prst imitira gibanje tijela, klanjač mora i u glavi osvijestiti sve pokrete da bi se pravilno obavila molitva. To mora učiniti dok raščupana starica na klupi plačljivo govori svojoj kćerki da pripremi crninu za njen sprovod, a ova je usiljeno uvjerava da će živjeti dulje od kornjače s Galapagosa. Mnogima nije dosta, mnogi misle da nisu dovoljno živjeli. Mnogi čuvaju tijelo čitav život, da slučajno ne bi pretjerali, piju da se opiju a ne napiju, oprezni su, a održavaju se ljekovitim kupkama, skupocjenim kremama, masažama i pilulama, a neki pokupe i metak kod Prozora. Na kraju žive koliko im je zapisano, ni manje, ni više. Za to vrijeme, u smjeru Kible, aktivan je moj prst kažiprst. Iako sam u početku imao problema s koncentracijom, usko-

61

“Žarko sam poželio bolničkim sestrama reći: “Dajte mi nekog cimera koji nije ubijao
muslimane kod Prozora ili sestro, ja bih promijenio prozor u sobi”, međutim, šutio sam.

sebice svog susjeda. Zato u takvim prilikama klanjam prstom. Sjednem na klupu i klanjam kao da se spremam hraniti golubove, kao da čekam posjet najbliže rodbine koja će mi u bolnicu donijeti kilo banana i kilo naranča. Prstom se klanja tako da tijelo miruje, a prst se okreće prema Kibli, sagiba se, sjedi, baš kao u molitvi, a stisnuta šaka, to smatram znakom otpora, simbolički označava sedždu. Sve ostalo se izgovara kao i inače u molitvi. Tužno, pomislit ćemo. Gledao sam u crkvu pored bolnice i bio ljubomoran na bolesnike katolike. Međutim, klanjanje prstom polučilo je neočekivane duhovne realizacije. Naime, za klanjanje prstom potrebna je puno veća kon-

ro nisam primjećivao ljude i glasove oko sebe te sam gajio osjećaj da upravo tada, po prvi put u životu, potpuno i ispravno klanjam. Umirući u tijelu, umirući u prostoru, proniknuo sam u djelić svog nebeskog podrijetla. U onaj pravi “ja” koji je zanijekao važnost mojega tijela. Napokon sam shvatio da zapravo i ne mogu umrijeti baš kao što ne umiru ni nebeska tijela. Taj moj pravi “ja” bi prešao i u viši stupanj nijekanja samoga sebe nauštrb duše koja bi rado progovorila, ali iz meditacije me je trgnula ona starica koja je kćerki na odlasku rekla: “Kristina, ne želim da se moje tijelo koristi kao leš u znanstvene svrhe i ne želim da me daš kremirat’, to boli, si me čula, ha!?”

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN
Ivan Madžer mi se u prvi tren predstavio kao Slavonac iz Požege, ali kroz priču sam otkrio da je Hrvat iz Bosanske Gradiške. Iz Bosne je, otjeran od Srba, pobjegao s obitelji i nastanio se u Požegi gdje je sagradio kuću i do sada promijenio šest domaćih djevojaka. U Gradiški je ljubio samo jednu i ta mu je ostala u najljepšem pamćenju. Uopće ga ne brine što će uskoro navršiti četrdesetu, a nikada se nije oženio. Brine njegovu majku i tetke. Ivan smatra da mu je bolje u Hrvatskoj, ali u početku nije mogao naći posao te su ga neki momci nagovorili da pristupi Hrvatskoj vojsci. Uvjerili su ga da je rat u Hrvatskoj u biti gotov i da će jedina muka biti dizanje rano ujutro za dobru plaću. Ivan se prevario. Nakon početne obuke saznao je da su njegovu brigadu poslali na ratište u Bosnu i Hercegovinu. Baš se zaratilo s muslimanima i bosanskim Hrvatima trebala je vojna pomoć. Njegova satnija pobunila se zbog takve odluke jer nisu željeli ratovati u Hercegovini, u drugoj državi, ali uskoro se u kasarni pojavio general Bobetko. Pretili i zajapureni visoki časnik je, očito iznerviran što mu neki Slavonci kvare planove za vikend, urlajući držao domoljubne govore o tome da se Hrvatska brani u Bosni i Hercegovini. Ivan mi je objasnio da mu nije bilo drago, ali poveo se za većinom i završio u rovovima kod grada Prozora, na planini Makljen. Tamo je bio snijeg do koljena, a krv do vrata. Nikad nije mrzio muslimane, reče mi, ni Srbe, ali oni su ga otjerali pa mu je bilo logično da protiv njih i ratuje, a ne protiv muslimana. “Kako se Hrvatska može braniti u Bosni jer, molim vas lijepo, gdje se onda brani Bosna?” – pitao se Ivan Madžer dok je branio Hrvatsku kod Prozora. Na ratištu je bio samo četiri mjeseca, ali to je bilo dovoljno da danas dnevno pije osam raznoraznih tableta za smirenje. Sve to zbog onog momka kojeg je ubio kod Prozora. Njegov vod je dobio dojavu o bošnjačkoj izvidnici koja se kreće prema njihovim položajima te su dvojicu odmah ubili u zasjedi, a dvojicu malo kasnije dok su bježali prema zaklonu. Ivan zna da je jednog ubio baš on. Natporučnik Stošić ga je poslao da provjeri jesu li balije doista mrtvi. Tada je pogledao sudbini u oči. Mladić je bio još uvijek živ, hroptao je jer mu je metak prošao kroz prsa, negdje kod srca ili u samo srce. Ovdje je Ivan stao s pričom i nije pokazivao emocije, ne, začudio se što mu nedostaju riječi za neizrecivo, pojmovi za neshvatljivo. Ukratko, mladić ga je ispočetka gledao preplašenim ali prkosnim očima, a zatim se iznenada smirio i skrenuo pogled nekud u daljinu. Od tada su Ivanu sve daljine mrtve. “Zaprepastio me je taj njegov pogled, ta odsutnost optužbe. Da me je barem prokleo, opsovao mi majku, bilo što. Umirući, on kao da mi je poručio da je divno biti mrtav. Ja sam mu sprašio taj metak u prsa i to s leđa, ja sam ga ubio, a opet, nije želio tu svoju smrt podijeliti sa mnom. On je pogledao u nebo i to je pripadalo samo njemu, a ja sam stajao u snijegu i gledao u njegove oči.” Nakon ovih riječi Ivan je naglo ušutio. I ja sam šutio jer sam se uplašio i zgrozio čovjeka koji je upravo došao iz operacijske sale i jednom muslimanu priča kako je to ubiti muslimana u snijegu na planini Makljen kraj grada Prozora. Prije nego što je potpuno ušutio, zauzeo je pozu mislioca i kratko ustvrdio da je smrt sasvim osobna stvar svakog čovjeka i da ti je nitko ne može oduzeti, samo dati. Umjesto da večer uoči tog manjeg operacijskog zahvata, od kojeg sam bježao dvije godine, razmišljam o svojoj trudnoj ženi koja me čeka kod kuće, ostao sam budan i razmišljao o događaju na koti 23A kod Prozora gdje je poginuo bezimeni bošnjački mladić. Bože, što li je mislio? Je li ga zastidila vlastita smrt? Je li zaslužio džennet? Zaplakao sam i zamislio sebe u njegovoj koži. Da me ubije neki Ivan koji je ljubio jednu ženu u Gradiški i šest u Požegi. Bi li mu netko kasnije vratio ili sudio za počinjeno zlo? Možda da mu ja vratim? Evo mi prilike, Ivan spava, nakljukao se tableta, mogao bih ga udaviti jastukom kao krupni nijemi Indijanac Jacka Nicholsona u filmu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Kada me sestre ujutro pitaju: “Što je bilo, gospon Filip?”, ja bih odgovorio: “Ne znam, spavao sam kao zaklan čitavu noć”. Zatim bih se okrenuo prema zidu i slavodobitno prošaptao: “Jesam ja spavao, ali nije efendi Mursel.” Da, baš sam to mogao učiniti, ali nisam. Ljudi mogu jedni druge otrgnuti od smrti. Čime? Ljubavlju i oprostom koja miriše na izlječivu bolest u specijalnoj bolnici za srčane tegobe negdje na sjeveru Hrvatske. Na kraju krajeva, nismo mi ti koji sudimo. A ni Ivan nije više onaj koji je ispalio hitac na koti 23A. To je sada čovjek uništen grižnjom savjesti s bolesnim srcem, koji dnevno proguta punu šaku tableta za smirenje. Dakle, taj manji zahvat na srcu zove se ablacija i riječ je o električnom spaljivanju snopa živaca u srcu koji su višak i izazivaju aritmiju srca. Ivanu su sličan zahvat radili dan prije i tješio me čitavo jutro. Bio sam sumnjičav prema njemu nakon svih onih priča. Zahvat se sastoji od toga da liječnici uguraju nekakvu sondu kroz venu na preponi i dođu do srca gdje puštaju električne impulse, nalaze problematični živac i unište ga. Rekli su da je to rutinski zahvat uvjeravajući me da sam snažan dvadesetdevetogodišnjak i da se ne moram bojati. Skinuli su me do gola i mogao sam vidjeti sve one velike igle koje su mi gurali u prepone jer su mi zahvat vršili u budnom stanju. Osjećao sam se kao hrpa mesine koju će razrezati i baciti psima da ju rastrgaju. Zar i duša također nema svoje apetite?, pomislih. Je li je moja duša spremna primiti moje srce ako tijelo predaju zemlji? Zahvat ne boli koliko je neugodan i ubrzo sam na ekranu mogao vidjeti sondu kako čeprka po mojem središnjem organu. Zamislite kada bi u mojem srcu našli i spalili sve ono što me kvari: idealista s dozom ironije, sanjara s nepresušnim vrelom impresija, sumnjala s mnoštvom lucidnih zapažanja, književnika koji ulazi u srce problema, idiota bez problema, intelektualca koji ulazi u srž problema, zatim pozera, brbljavca, laskavca, člana glavnog odbora Preporoda Hrvatske, vampira, izvršnog urednika, zaraze, amatera, glavnog urednika, glumatala... Kada bi sonda mogla vidjeti sve ono što ne može vidjeti, bi li se cijenjeni docent sa skalpelom u ruci zacrvenio od stida? Zamislite docenta da kaže: “Gospon Filip, upravo sam vam spalio prekršeno obećanje, sestro, malo lijevo, da, tu su: neraskrinkana laž, odbačena djevojka, malo strpljenja, i, da, pec, pec – čitavi odredi sočnih psovki su uništeni. Zamislite kada bi se polupani srčani emotivni snopovi mogli mehanički liječiti. Zažmirio sam i pokušao ne misliti što se događa s mojim tijelom i ponavljao da Bog je jedan i najveći i da je Muhammed s. a. v. s. njegov rob i poslanik. Tada osjetih da mi je strah neopravdan i da sigurno neću umrijeti na tom stolu. Presvjestan sam opasnosti i to bi bilo odveć lako. Tko je svjestan Stvoritelja u trenutku smrti, taj će ući u džennet, kaže se. Ali, nije to uvijek lako jer hajde se sjetite Boga u djeliću sekunde dok se sudarate s jurećim automobilom ili vlakom, sjetite ga se dok vas na planini Makljen kod Prozora posred srca pogodi metak jednog Ivana koji je u Gradišci ljubio jednu djevojku, a u Požegi šest i koji nije vjerovao da se Hrvatska brani u Bosni. Da je onaj docent samo malo dublje ušao u moje srce, našao bi sliku tog mladića kako, zagledan u nebo, ispraća svoje tijelo nasukano na planinu Makljen, i moju suzu bi tamo našao kako oplakuje njegova ubojicu. Jer, da je docent, dan prije, samo malo dublje ušao u srce Ivana Madžera, našao bi tamo metak ispaljen na koti 23A koji nikako da se smiri, nikako da spava, nikako da prestane braniti Hrvatsku u Bosni.

62

Tekst je objavljen u Islamskim informativnim novinama “Preporod”, broj 19/909, 2009.

J O U R N A L

VREMEPLOV Iz starih novina i časopisa

Muhamedova slika u Splitu
U plitkoj i tihoj uvalici mora na sjeveru Splita, na položaju koji je od močvarnog tla dobio ime Poljud prema latinskom Paludes, nalazi se i danas stari samostan otaca franjevaca. Oni imaju tu svoj samostan od sredine 15. stoljeća, kada su bježeći iz susjedne Bosne u primorske krajeve, našli utočište i polje rada u našem pitomom primorju. – Crkva sv. Marije na Poljudu, zapravo je mnogo starija. Ona je bila podignuta još početkom 11. stoljeća od splitskog nadbiskupa Pavla, koji ju je nakon svoje smrti darovao svojem sinu načelniku ili prioru grada Splita, a ovaj je ostavio gradskom samostanu sv. Stjepana “u bore” na ulazu u splitsku luku. Poznato je, da je u tom samostanu, bio sebi odabrao vječno počivalište herceg Hrvatske Stjepan Trpimirović, kad se uslijed teških prilika u hrvatskim stranama bio odrekao prijestolja i povukao u samostansku tišinu. Iz vremena hrvatskih narodnih vladara čuva se u Poljudu još ulomak s pletenom klesarijom danas uzidan u zid Klaustra. Inače crkva na Poljudu potječe iz vremena kada je prešla u posjed franjevaca. U njoj se čuva više slika talijanskih majstora mletačke škole. Na glasu je krasan portret biskupa Splićanina Tome Nigrisa, koji je bio napisao, nažalost, izgubljenu povijest Hrvata. Sunčani klaustar samostana krasi čitav niz nadgrobnih ploča iz pločnika crkve i postavljenih uz zid klaustra. Na njima su grbovi i likovi pokojnika iz patricijskih obitelji staroga Splita; između ostaloga i ploča grobnice Marulića koji su dali Hrvatima i prvog humanističkog pjesnika Marka Marulića. U crkvi je i drveno Propelo, izrađeno od franjevca Fulgencija Bakotića, zanimljiv rad samouka fratra-rezbara. Kristovo tijelo, do iznemoglosti mršavo, izrešetano je brojnim ranama iz kojih curi zgrušana krv: to je pučka umjetnost koja hoće ganuti i potresti mase vjernika. Ali brojni stranci, koji posjećuju Poljud, najradije gledaju dvije stare umjetnine: sliku s Muhamedom u crkvi i korale u samostanskoj knjižnici. Muhamed je čudnim slučajem dospio na sliku u kršćanskoj crkvi. Slika je posvećena veličanju Bezgrješnog začeća Bogorodice i sastavljena je u obliku velikog koncila u kojemu su na okupu svi sveti očevi i pisci koji svjedoče ili se zalažu za Bezgrješno začeće Majke Božje Marije. Marija stoji prekriženih ruku u uzvišenoj niši, a ispod nje se redaju, u živahnoj raspravi, na klupama, razni pisci s listovima svojih izreka o toj tajni vjere. U krajnjem kutu slike poprsje je proroka Muhameda s turbanom na glavi i s razvijenim listom na kojemu se čita: “Nullus est ex Adam, quem non tenuerit Satan preteo Mariam et filium eius Mahometo, I, II libro V Corant” (“Nitko nije iz roda Adamova, koji nije podlegao Sotoni, osim Marije i njezina sina”). O ovu se sliku veže zanimljiva predaja. Još je živa riječ u narodu, da su franjevci povodom nekog upada Turaka u splitsko polje, pokazali napadačima tu sliku s prorokom Muhamedom i na taj način spasili sebe i samostan od propasti. Strancima se s ponosom pokazuju i dva korala ispisana goticom na pergameni i iskićena šarenim minijaturama, a koje je izradio fra. Bono Razmilović oko g. 1675. (Ljubo Karaman) 23. kolovoza 1943. Tekst je pronašla Journalova suradnica Edina Smajlagić u izdanjima “Hrvatskog naroda”, dnevnih novina koje su se tiskale u vrijeme Nezavisne države Hrvatske.

63

J O U R N A L

RAZGLEDNICE IZ BOSNE I HERCEGOVINE

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful