You are on page 1of 22

Darko PERIŠA

PONOVNO O DELMINIJSKOJ BISKUPIJI ILI
REPETITIO EST MATER STUDIORUM
a moj rad pod naslovom Rimski Delminij kao sjedište starokršćanske biskupije,
objavljenom u časopisu Arheološki radovi i rasprave,1 sasvim je očekivano reagirao Ante Škegro, autor suprotstavljenih stavova.2 Način na koji je to uradio
ne bi me trebao sprječavati da uzvratim na isti način, ali ću usprkos tome, zbog
ugleda ovog časopisa,3 zadržati pristojnost (što više mogu).
Svoju reakciju A. Škegro počinje s uvjerenjem i tvrdnjom da je moj rad “samo
pokušaj recenzije njegove knjige o Duvanjskoj biskupiji, i upitno mu je što mi ga je
uredništvo ocijenilo kao izvorni znanstveni rad” kada prema njegovoj procjeni “ne
obrađujem ni jedno vrelo”.4 Iako ne objašnjava što uopće podrazumijeva pod “vrelom”, sudeći prema njegovoj historiografskoj struci i metodologiji, to su očito pisani,
ponajprije literarni, a potom i epigrafski izvori. Na stranu jesam li ja u svome radu
obrađivao i već poznate izvore takvog porijekla (što se lako da provjeriti), podsjetio
bih da je moj rad objavljen u arheološkom časopisu i da također postoji arheološka metodologija, kojom se dolazi do prvorazrednih povijesnih izvora. A upravo je
druga polovica mog rada posvećena obradi i tumačenju groblja iz 6. st. u Koritima
u Buškom blatu na potpuno nov ili drukčiji način, tako da otpada prigovor da ne
obrađujem ni jedan novi izvor i da je moj rad pokušaj recenzije Škegrine knjige.
Ako Škegro ne priznaje podatke i zaključke dobivene arheološkim metodama, ili
Periša 2009.
Škegro 2013, 337-350.
3
Opravdano bi bilo da svoj odgovor objavim u časopisu Arheološki radovi i rasprave, gdje
sam objavio svoj rad, a A. Škegro svoje reagiranje. Međutim, taj časopis, koji izdaje Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, izlazi neredovito, ponekad s pauzama od po nekoliko godina,
pa bi moj odgovor bio zastario i neaktualan. Svojom temom i sadržajem ovaj tekst, iz povijesnih
razloga, sasvim odgovara karakteru časopisa Hercegovina franciscana, pa se njegovu uredništvu
zahvaljujem na razumijevanju i susretljivosti da na stranice tog časopisa prenesem i završim
raspravu sa Škegrom oko Delminijske biskupije.
4
U cijelom sam tekstu prisiljen pisati u prvom licu jednine, jer svoju obranu prilagođavam
Škegrinim optužbama i osudama, koje stavljam pod navodnike. Za razliku od mene Škegro je o
sebi, poput Cezara, pisao u trećem licu jednine.
1
2

246

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

ih nije u stanju pravilno iskoristiti u svojim proučavanjima, to je njegov problem.
Ne mogavši prikriti svoj bijes i svoju srditost čitatelju odmah servira zaključak da
se moj rad “temelji na fantazijama, pretpostavkama, nagađanjima i imputiranjima”,
umjesto da to ostavi za kraj poslije iznesenih znanstvenih argumenata koji ih u takve tvrdnje mogu ili trebaju uvjeriti.
Samo zato što je profesionalni latinist (osim povijesti diplomirao je i latinski
jezik s rimskom književnošću), a ja to nisam, objavljuje urbi et orbi da sam se “prilikom prevođenja rečenica s latinskog na hrvatski jezik morao savjetovati s trećom
osobom koja mi je davala iscrpne komentare, da bih ih shvatio”, ali ne otkriva što
se točno krije iza toga. Riječ je o mome osobnom prijevodu svega dvije u znanosti
dugo sporne rečenice, ali s obzirom da svoje znanje latinskog jezika držim dosta
slabim, “treća osoba” koja je moje prijevode pregledala, ispravila i svaku spornu
riječ iscrpno prokomentirala je nitko drugi nego osobno Radoslav Dodig, vrhunski
klasični filolog i antički epigrafičar. To sam i naglasio u pratećoj bilješci kao znak
jamstva stručnosti prijevoda i prijateljske zahvalnosti. Zato Škegro jako umišlja ističući da je moj članak samo pokušaj recenzije njegove knjige o Duvanjskoj biskupiji
i da sam ga jedino mogao napisati prepričavajući njegovu knjigu. Meni je njegova knjiga samo poslužila – kako sam i naglasio – za temeljito preispitivanje vjerodostojnosti pisanih izvora koji upućuju na (ne)postojanje Delminijske biskupije.
Imao sam samo dvije mogućnosti – ili ju ignorirati ili kritički preispitati. Istinski bi
znanstvenik trebao biti zadovoljan da netko uopće posveti toliko veliku pozornost
njegovu djelu, bez obzira prihvaća li ili odbija njegove postavke i zaključke. Umjesto
da napiše što je to neispravno u novim prijevodima spornih rečenica ili tumačenjima koja iz njih proizlaze, Škegro odmah sve preskače i zaključuje da “fantaziram o
biskupskom sjedištu u kasnoantičkom groblju na Gradini u Koritima iznad Buškog
jezera” (Buško blato kao jugoistočni dio Livanjskog polja pretvoreno u najveće akumulacijsko jezero u Europi). To zaista jesu fantazije, ali ne moje, što se može vidjeti
već iz naslova moga napadnutog članka.
Umjesto da objasni što to u novim prijevodima koje donosim nije točno, Škegro opet “pobjedonosno” ustvrđuje da “nisam u stanju nijedan izvor pročitati, a
kamo li shvatiti odnosno protumačiti, što je vidljivo iz moje priče o biskupu Sebastijanu za kojeg znam da mu je papa Grgur I. Veliki pisao pisma”, ali s obzirom da
u svojoj neukosti i nemoći “ne mogu dokučiti njihov sadržaj, posežem za trećerazrednim publikacijama, dok za primarnu literaturu niti ne znam”. “Trećerazredna”
publikacija na koju sam se ja pozvao jest arheološka sinteza o ranom kršćanstvu u
rimskoj provinciji Prevalisu ili Prevalitani od Pavla Mijovića, koju je kasnije objavio
u knjizi svojih izabranih djela s naslovom Kulture Crne Gore, a upravo je s njezinim
prikazom Škegro napravio svoje prve znanstvene korake, ako se prepričavanje sadržaja neke knjige može smatrati znanošću.5 Tada mu je to očito bila prvorazredna
Škegro 1989, 184-187.

5

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

247

publikacija za stručnu i znanstvenu afirmaciju. “Trećerazredna” publikacija na koju
se ja pozivam donosi “primarnu” literaturu na koju me Škegro upućuje pa se podrazumijeva da znam za njezino postojanje, ali ju ne navodim, jer nije od presudne
važnosti za ono o čemu govorim, odnosno ono od čega on bježi. I još nešto: ta “trećerazredna” publikacija izvorno je članak objavljen u časopisu Arheološki vestnik,
kojeg izdaje Slovenska akademija znanosti i umjetnosti u Ljubljani, odnosno prestižni časopis u kojem je A. Škegro proteklih godina na engleskom jeziku objavio
niz svojih radova o starokršćanskim biskupijama u provinciji Dalmaciji, koje je u
isto vrijeme objavio i na hrvatskom.
Da sam svladao lekciju koju mi je zadao Škegro “barem bi znao da Risinij nije
bio u Prevalitani nego u Dalmaciji i ne bi nagađao je li taj biskup bio iz nekog od
gradova provincije Mezije”. Dobro mi je poznato da je Risinij bio izvorno u provinciji Dalmaciji, kao što je također bio u provinciji Iliriku prije diobe na Dalmaciju
i Panoniju. Samom činjenicom da je u znanosti otvoren problem je li grad Risinij, odnosno Risanski (danas Bokokotorski) zaljev, poslije Dioklecijanove reforme
pripao novoj provinciji Prevalitani, nastaloj odvajanjem od provincije Dalmacije,
govori da je bio smješten na samoj njihovoj granici.6 Tako je to nebitno za temu o
kojoj sam pisao, a s kojom se Škegro izbjegava uhvatiti u koštac.
Na početku svoga poglavlja Izvrtanje činjenica (kojih i čijih vidjet će se u nastavku) Škegro iznosi svoju znanstvenu procjenu da ja, “više nego oskudno poznavanje problematike s kojom sam se uhvatio u koštac, demonstriram samim naslovom svog rada Rimski Delminij kao sjedište starokršćanske biskupije”, i s čuđenjem
dodaje “kao da bi to mjesto moglo biti sjedištem ikoje druge dijeceze osim ranokršćanske” i s neizbježnim “kad bi bilo”. Koliko je Škegrino poznavanje problematike
s kojom se uhvatio u koštac obilato i široko, najbolje govori to da previđa činjenicu
da se kršćanstvo u antičko doba proširilo i učvrstilo izvan granica Rimskog Carstva,
odnosno da sjedišta starokršćanskih biskupija nisu bila samo u rimskim gradovima. U Armenskom Kraljevstvu, Asiriji i Mezopotamiji u sastavu Partskog Carstva,
Iranu (Perziji) u sastavu kasnijeg Sasanidskog Carstva, u zapadnom dijelu Indijskog
poluotoka, a zatim u Nubiji i Abesiniji u Africi i čak jugozapadnom dijelu Arapskog
poluotoka u sastavu Aksumskog Kraljevstva također su postojale mreže starokršćanskih biskupija. Prve tri među nabrojanim starim državama su se stoljećima
borile da njihovi gradovi ne budu “rimski”. S druge strane, Delminiju prostorno
bliski Split nije bio rimski grad, nego je nastao tek u osvitu srednjeg vijeka unutar
Dioklecijanove palače, ali je u njemu bilo sjedište starokršćanske biskupije premještene iz obližnje Salone.
Škegro samouvjereno tvrdi “da nisam podastro ni jedan dokaz kojim bi svoju
priču potkrijepio, a nisam ju ni mogao jer o Delminiju nema ni spomena u vrijeme
kada uz njega pokušavam vezati fantomsku dijecezu”. Stoga mi je preostalo “da se
Ilić 2008, 224, karta 1.

6

248

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

upustim u fantaziranje oko groblja na Gradini u Koritima za koje sam insinuirao
da je veće groblje, koje je pripadalo panonskom stanovništvu, čime dajem do znanja da mi činjenice i nisu bitne”. A “kako se rezultati tih istraživanja ne uklapaju u
moju priču, upustio sam se u njihovo izvrtanje, odnosno samovoljno definiranje te
nekropole grobljem na redove, iako joj istraživač izrijekom kaže da joj grobovi ne
čine redove”. No, treba provjeriti kako se rezultati istraživanja tog groblja uklapaju
u moju priču, a kako ih Škegro predstavlja.
Istina je – kako Škegro piše – da je Zdravko Marić, kada je prilikom istraživanja gradinskog naselja iz brončanog i željeznog doba u Koritima, slučajno otkrio i
iskopao prvu skupinu grobova iz 6. st., prethodno zaključio da se ne uočava da su
oni u istraženom dijelu poredani na redove, ali zato je na istom mjestu i to u prvoj
rečenici napisao nešto što A. Škegro prešućuje: “Dozvolite mi da, kao nestručnjak
za period kojim se ovaj skup bavi (kasno antičko doba i rani srednji vijek – op.), ovdje
iznesene podatke o predslavenskom supstratu na našem području dopunim kratkim
izvještajem o slučajno obavljenim iskopavanjima na dijelu kasnoantičke nekropole
na Gradini u Koritima kod Duvna.”7 Zato je Nada Miletić kao europski poznata i
priznata specijalistica za rani srednji vijek, posebno groblja na redove, nakon što je
nastavila i dovršila arheološka iskopavanja tog groblja, napisala sljedeće: “Po svojim
osnovnim karakteristikama, nekropola na Gradini uklapa se u tipove ranosrednjovekovnih naseobinskih groblja na redove srednjeg opsega, svrstavajući se među ona
na kojima je nepravilno nizanje redova još primetno u jednom delu, a znatno pravilnije u drugom, i na kome je, i pored navedenih odstupanja, dominantna orijentacija
ukopa zapad-istok” (...).8 U istom je radu N. Miletić napisala još i sljedeće: “Ovom
prilikom moram ispraviti konstataciju Z. Marića da ‘grobovi ne čine redove’, jer se već
i u delu nekropole istraženom 1968. g. moglo zapaziti određeno pravilnije nizanje.”9
Ako je na groblju u Koritima – kako Škegro piše nevješto se pozivajući na antropološku analizu ili zastarjela arheološka shvaćanja – pokopana “izolirana grupa
stanovništva nižeg socijalno-ekonomskog nivoa” i ako su pripadali “nekom ilirskom plemenu”, odnosno “starosjedilačkom stanovništvu 6. st.”, kako je moguće da
je ta skupina šest stoljeća živjela uz neposrednu blizinu rimske magistralne ceste i
pri tome ostala izdvojena od ostatka svijeta? I to ne na mjestu, nego u dijelu Buškog
blata na kojem nema tragova rimskog naseljavanja, odnosno pokopavanja starijeg
od groblja u Koritima?!
“Identične mi je vjerodostojnosti i konstatacija o Delminijskoj biskupiji – tobože nastaloj tijekom druge polovice 6. st. zbrinjavanjem nekog imaginarnog panonskog biskupa za kojeg ne mogu dokazati ni kako se zvao ni kada je tom biskupijom upravljao.” Ako je Škegro shvatio da zastupam mišljenje da je kratkotrajna
Marić 1969, 239.
Miletić 1979, 177.
9
Miletić 1979, 153 (nap. 5).
7
8

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

249

Delminijska biskupija nastala u drugoj polovici 6. st. valjda se podrazumijeva da je
njezin biskup njome tada i upravljao?! Glavni izvori za poznavanje imena biskupa
u provinciji Dalmaciji, ne računajući Salonitansku (nad)biskupiju, su akta Salonitanskih sabora iz 530. i 533. Znači li to da slabo poznate biskupije na čijem su čelu
bili biskupi, koji se tada spominju, nisu postojale prije i poslije tih sabora, jer nam
nisu poznata imena njihovih prethodnika ili nasljednika? Naravno, da ne znači.
“Stoga sam prizvao maštu”, jer sam zaključio da je masovno doseljavanje izbjeglog
rimskog stanovništva i dolazak njihovih biskupa stvorilo uvjete za nastanak novih
biskupija u onim krajevima u koje su se naselili. Prema Škegrinoj procjeni “dakako,
ne definiram ni masovno doseljavanje” (to je velika seoba naroda!), “ni njegove subjekte” (to su avarski i slavenski osvajači na jednoj i rimsko kršćansko stanovništvo
na ugroženom i osvojenom području na drugoj strani!), “ni polazište” (to su rimske provincije Panonija Savija i Panonija Sekunda!), “ni odredište” (to je slobodno
područje, u prvom redu rimska provincija Dalmacija!), “ni biskupe” (pastiri koji
prate ili predvode svoje stado u seobi!). “Nije mi jasno da biskupije ne nastaju u
okolnostima društvenih potresa niti masovnih migracija, pogotovo na područjima
koja su udaljena od njihovog rodnog kraja” (osim u slučajevima koje sam naveo,
a to su Novas, Risinij i Stobi!), “osobito ako biskupska vlast funkcionira u duvanjskom slučaju (kroz) naronitanskog biskupa” (što je naronitanskom biskupu dosta
udaljeno periferno područje!). “No, da moja mašta može svašta (koje li rime – op.)
razvidno je i iz moje konstatacije” da se papa Grgur Veliki obratio biskupima u Iliriku s molbom da oni, u skladu s carevom odlukom, na svome području prihvate
izbjegle biskupe i omoguće im preživljavanje. Zbog toga se Škegro čudi uklapanju
moje tvrdnje u spoznaju da taj papa i crkveni zborovi nisu bili naklonjeni nastanku
privremenih sjedišta izbjeglih biskupa na područjima prihvatilišnih (domaćinskih)
biskupija. Zbog toga, prema njegovom mišljenju i viđenju, “najprije fabriciram crkvene zborove za koje nitko osim mene ne zna, a potom crkvenom naučitelju Grguru I. Velikom imputiram shizofreno djelovanje i to spram ni više nego prognanih
i izbjeglih crkvenih prvaka i kršćanskog puka u čijem je spašavanju i pomaganju u
svojoj službi i sagorio”. Škegro očito nije ni svjestan da s tim komentarom pobija
samog sebe (ili otkriva svoje nevješto ponašanje) i potvrđuje ono što ja zapravo
zastupam.
Grgur Veliki se tijekom svog pontifikata nalazio u nezavidnu položaju. Velik
dio područja nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva zauzeli su germanski narodi
od kojih su svi, osim Franaka, bili sljedbenici heretičkog arijanskog nauka, odnosno pripadnici Arijanske crkve. Akvilejski nadbiskup je napravio shizmu i još se
proglasio patrijarhom, a priključili su mu se rimski biskupi u Venetu i Histriji. Na
području Istočnoga Rimskog Carstva shizma konstantinopolskog patrijarha (pod
nadzorom cara) bila je zacijeljena, ali ne i trajno riješena. Patrijarhati u Antiohiji,
Jeruzalemu i Aleksandriji pali su u monofizitsku herezu, a u isto se vrijeme na Istoku širila nestorijanska hereza. Da je papa Grgur dopustio osnivanje privremenih

250

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

sjedišta izbjeglih biskupa na područjima prihvatilišnih (domaćinskih) biskupija,
stvar bi se zakomplicirala i nesumnjivo bi se otvorio sukob kako između izbjeglih i
domaćinskih biskupa, tako i pape s potonjima. To ne znači da papa nije dopuštao ili
podupirao osnivanje novih biskupija, koje su vodili izbjegli biskupi, kada je to bilo u
interesu Katoličke crkve, a njemu odani domaći biskupi nisu se imali razloga tome
protiviti. To najbolje svjedoči slučaj izbjegloga panonskog biskupa Johanesa, koji se
nastanio u utvrdi Novas u Histriji i nastupio kao katolički biskup na području koje
je pripadalo shizmatičkom biskupu iz Tergesta.
Škegro mi savjetuje da sam se “o načinu i okolnostima uspostave biskupija u
provinciji Dalmaciji mogao upoznati i iz akata Salonitanskog metropolitanskog
sabora iz 533. koji su u vrijeme dok sam svoj uradak pisao bili dostupni i na hrvatskom jeziku kada ih” za razliku od njega “već nisam u stanju čitati u izvorniku.”
Nije mi preostalo ništa drugo nego da taj prijevod “ignoriram, očito zbog činjenice
što je osoba koja mi je davala iscrpne komentare prilikom prevođenja rečenica s
latinskog na hrvatski jezik”, odnosno R. Dodig, Škegrin suautor tog prijevoda, a u
tom prijevodu “stoji nešto sasvim drugo u odnosu na ono što ja podmećem” R. Dodigu (a time i Škegri), odnosno lažem, “uključujući i Škegrinu sintagmu delminense
Onestinum”.10 Novi prijevod tih akta na hrvatski jezik, koji su dali njih dvojica, u
časopisu Povijesni prilozi nisam ignorirao, jer kada je on konačno objavljen (u prosincu 2008., kako piše u časopisu) moj je rad već bio završen i predan uredništvu
Arheoloških radova i rasprava (ispod naslova rada uredništvo je zabilježilo da ga je
primilo 10., a prihvatilo 14. siječnja 2009.). Upravo je suradnja između R. Dodiga
i mene na prijevodu spornih rečenica, koje su me zanimale, motivirala i potaknula
R. Dodiga da osobno prevede cijela akta s komentarima. Međutim, uvjet za objavu
njegovog rada u Povijesnim prilozima, koje izdaje Hrvatski institut za povijest u
Zagrebu, bilo je suautorstvo sa Škegrom, koji se u toj instituciji smatra glavnim
stručnjakom i znanstvenikom za tu temu. Zato u Škegrinu suautorstvu treba tražiti objašnjenje različitih prijevoda sporne rečenice u kojoj se spominje Delminense
Onestinum, a ne dovoditi u pitanje istinitost mog navoda da mi je prijevod potvrdio
R. Dodig (koji to uvijek može posvjedočiti). Bez obzira što nisam ja, nego ispada
da je Škegro “vrsni znalac latinske gramatike i jezika”, treba prepustiti najboljim hrvatskim latinistima da procijene čiji je prijevod ne samo bolji, nego čiji uopće (ne)
valja, jer im je smisao potpuno različit.
Samo što sam primijetio da Škegri ipak nije bilo ništa neobično da su Sebastijan i Antonin, prethodnik i nasljednik Malha na dužnosti upravitelja papinskih
imanja u Dalmaciji bili đakon i podđakon, a Malho biskup, “ne libim se i o tome
Škegri dijeliti lekcije”. Jer “za radove koji o tome govore ni ne znam”, a svi su odreda
Škegrini, i “vrela osobno nisam u stanju čitati”, što znači da on za razliku od mene
jest. Jer, njegov je glavni argument da sam “propustio kazati da je Sebastijan bio đa Dodig / Škegro 2008.

10

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

251

kon pape Vigilija, Antonin podđakon pape Grgura I. Velikog, a Malho jedan u nizu
Grgurovih činovnika koji su po njegovoj ovlasti upravljali crkvenim posjedima”. Je
li to, možda, Škegro propustio objasniti kako je to Malho postao biskup prije nego
što ga je papa imenovao upraviteljem svojih posjeda u provinciji Dalmaciji?
Zatim, ni više ni manje nego “imputiram Škegri stvari o kojima on nije pisao
čime manifestiram i sindrom malicioznosti”, kao na primjer o bizantskoj Gornjoj
Dalmaciji o kojoj on, eto, nije raspravljao ili da je stavio Delmis u ranosrednjovjekovnu Hlivanjsku županiju. Nisam ni tvrdio da je o tome raspravljao ili to napisao,
nego sam u stavkama naveo razloge, koji govore protiv njegova tumačenja rečenica
o Delminiju u djelu Tome Arhiđakona.
“Za razliku od mene, Splićanin Toma je znao da se bizantsko-hrvatsko granično područje nalazilo istočno od njegovog grada”, ali bi Škegro kao latinist trebao
znati prevesti tu Tominu rečenicu: Istaque fuerunt regni eorum confinia; ab oriente
Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis, in qua est quedam ecclesia, quam beatus Germanus
capuanus episcopus consecrauit, sicut reperitur in ea. Iz te se rečenice jasno vidi da
Toma ne opisuje hrvatsko-bizantsku granicu gdje bi Delmina bila istočno od njegovog grada, nego granice Hrvatskog Kraljevstva (regni eorum confinia) na čijem je
istoku (ab oriente) bila Delmina. Ali moje čitanje i mišljenje Škegri ne vrijede ništa,
jer nisam školovani latinist.
Škegro samouvjereno smatra da su “Tomine riječi potvrđene ulomcima tog
natpisa nađenima u ostacima ranokršćanske bazilike u Dubravi u Poljicima, a osim
meni i autoru Kraljevstva duvanjskih Delmata (podrugljivo izmišljen naslov knjige
Roberta Jolića, franjevca rodom od Duvna, ali i marljivog crkvenog povjesničara
– op.), za čijim sam djelom posezao dok sam svoj rad pisao, svima je jasno da je
to jedini natpis koji se odnosi na posvetu neke ranokršćanske crkve na području
rimske Dalmacije”. Ali bez očuvanog bilo kakvog osobnog imena na natpisu, a posebno imena posvetitelja! S obzirom na Škegrino čitanje i tumačenje znatno bolje
očuvanog kasnoantičkog latinskog natpisa iz Splita, u kojem je ime upravitelja posjeda salonitanske crkve Hedonija,11 pročitao kao Felix,12 jako sam skeptičan prema
rekonstrukciji i tumačenju natpisa iz Dubrave, kojeg nedostaje više od polovice.
“Moja sklonost fabriciranju odnosno izvrtanju činjenica razvidna je i iz moje
konstatacije” da Škegro želi Delminu i Delmis vidjeti isključivo uz istočnojadransku
pomorsku komunikaciju “iako to Škegro nigdje nije napisao”. Ako je tako, zašto
onda traži i smješta Delminu i Delmis u okolici Omiša?
Da bi potkrijepio svoju optužbu Škegro “pobjedonosno” donosi dio jedne rečenice iz više nego kratkog sažetka na engleskom jeziku, koji doslovno prevodi na hrvatski jezik: brojna srednjovjekovna pisana vrela spominju postojanje ranokršćanske
stolice u rimskom gradu Delminiju. Izvorno sam na hrvatskom jeziku napisao: Više
Delonga 2002, 157-161.
Škegro 2002a; zatim: Škegro 2002b (na engleskom jeziku); Škegro 2002c (na hrvatskom jeziku).

11
12

252

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

pisanih izvora nastalih tijekom srednjeg vijeka spominje postojanje starokršćanske
biskupije sa sjedištem u rimskom Delminiju, a na toj je tradiciji bila osnovana i srednjovjekovna Duvanjska biskupija čiji su prvi biskupi bili naslovljeni delminijskima.
Površan prijevod Branke Migotti na engleski jezik njemu je bio “slamka spasa” u
dokazivanju da Delminijska biskupija nije postojala. Kada smo kod “više” srednjovjekovnih pisanih izvora (što je meni najmanje tri, a sve sam ih naveo), bilo bi
dobro da Škegro objasni na osnovi čega je krajem 13. st. bila osnovana Duvanjska biskupija i zašto su njezini prvi biskupi bili naslovljeni delminijskima. U to je
doba ime Dalmacija, a pogotovo Delminij, bilo u optjecaju samo kod učenih ljudi
iz crkvenih krugova u primorskim dalmatinskim gradovima (kakvi su bili Grgur
Barski ili Toma Arhiđakon), što onda podrazumijeva da je u Splitskoj nadbiskupiji
bila očuvana i tradicija postojanja stare, prostorno bliske biskupije s delminijskim
imenom.
Na kraju tog poglavlja slavodobitno zaključuje da je napisao rad o papinskom
posjedu sv. Petra u Dalmaciji “kojemu se dakako ne može ući u trag” u mome radu,.
Nisam ni imao potrebu, jer ga je Škegro uvrstio u svoju knjigu o Duvanjskoj biskupiji, a nema presudnu važnost o temi o kojoj pišem. Također saznajem da “radove
Rajka Bratoža citiram prema nepostojećim publikacijama”. “Sporna” publikacija
Vilfanov zbornik nije nekakav zavičajni zbornik, nego zbornik radova posvećen
pravnom povjesničaru i slovenskom akademiku Sergiju Vilfanu.13 Kada sam dovršavao svoj rad, dotični Bratožev rad mi je bio dostupan samo preko separata na
čijim su koricama pisali podatci o toj novoj publikaciji onako kako sam naveo. U
međuvremenu je i Škegro našao dotični Bratožev rad u toj publikaciji i počeo ga
koristiti,14 ali se u jurišanju na mene pravi nevješt.
U poglavlju Suprot logike (koje i čije također će se vidjeti u nastavku teksta)
Škegro je siguran da nemam problem samo s činjenicama nego i s logikom, jer sam
na početku svoga rada konstatirao da se Delminijem u antičko doba zvalo eponimsko mjesto i političko središte Delmata, središte rimskog municipija i sjedište starokršćanske biskupije, te da se delmatski ili predrimski Delminij nalazio na planini
Libu iznad sela Borčana na Duvanjskom polju, dok se rimski Delminij za koji se
vezuje sjedište starokršćanske biskupije – a sama nečija pomisao da je ta biskupija
uopće mogla postojati čini ga agresivnim iz samo njemu poznatih razloga – nalazio
na mjestu današnjeg gradića tradicionalnog imena Duvno (nekad Županjac, danas
Tomislavgrad). Zamjera mi da sam namjerno zaboravio na njihov diskontinuitet
od nekoliko stoljeća i geografsku udaljenost od najmanje 10 km, te me upozorava
na jedan svoj pregledni rad kao relevantnu literaturu.15 Ne znam što bih to dobio s
prešućivanjem vremenskog i prostornog diskontinuiteta delmatskog i rimskog Delminija, kada zastupam samo kontinuitet imena? Da razumijem i znam da su to dva
Bratož 2007.
Škegro 2010, 258.
15
Škegro 1999-2000.
13
14

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

253

različita mjesta, jasno se vidi već u mojim rečenicama, koje on citira kao sporne ili
netočne, a također iz naslova moga rada gdje sam ispred Delminija stavio pridjev
rimski upravo da bih naglasio da nije riječ o istom gradu s kontinuitetom od pred­
rimskog doba. Ali prethodno mi je Škegro prebacio što sam bespotrebno istaknuo
pridjev rimski za grad u kojem (ni)je bilo sjedište starokršćanske biskupije! Međutim, upravo Škegro nije dobro izračunao da od uništenja delmatskog Delminija do
osnivanja rimskog nije bio diskontinuitet od nekoliko stoljeća, nego malo više od
stoljeće i pol, a prostorna udaljenost je manja od 10 km. Upravo je on taj koji se, u
radu na koji me upozorava kao na relevantnu znanstvenu literaturu, uopće nije izjasnio gdje se nalazi predrimski, a gdje rimski Delminij, vraćajući problem u vrijeme
prije istraživanja i zaključaka Karla Patscha, odnosno u vrijeme 18. i 19. st.
Sve izneseno Škegri ne smeta da zaključi da “imam problem i s elementarnom
faktografijom, što je razvidno i iz moje konstatacije o Delminiju, mjestu i području
po kojem je Dalmacija dobila svoje ime”. Zaključuje da mi je od “natuknica istaknutih hrvatskih stručnjaka” (koji su toliko istaknuti da im on ne zna ni imena, što
se može vidjeti iz njegovih pratećih bilježaka) u enciklopedijama, privlačnija mašta
autora “Kraljevstva duvanjskih Delmata” (odnosno R. Jolića, kojem zna, ali u tekstu
ne može napisati puno i pravo ime, što je ispod svake razine, ne znanstvene, nego
pristojnosti). Ne znam koje su mi to Jolićeve teorije trebale biti (ne)privlačne, jer
na Škegrinu žalost, Jolićevu opsežnu knjigu nisam još uvijek čitao, a s njezinim sam
sadržajem upoznat upravo preko rasprava njih dvojice, u kojima je Škegro reagirao
na sličan način kao ovdje.16 S obzirom da sam već iz tih rasprava procijenio da R.
Jolić u pogledu Delminijske biskupije samo prenosi opće poznate podatke koji idu
u prilog njezinom postojanju, njegovu knjigu, za razliku od Škegrine, nisam imao
potrebu analizirati. Valjda mi je Škegro trebao zamjeriti što Jolićevu knjigu nisam
koristio?! Naime, u enciklopedijskim natuknicama koje mi Škegro preporučuje piše
da je Dalmacija dobila ime po Delmatima, što nije sporno, ali “istaknuti hrvatski
stručnjaci” zaboravili su navesti da Strabon i Apijan izričito pišu da je Delminij grad
koji je dao ime Delmatima! Po kome ili čemu je Delminij dobio svoje ime tema je
za drugu priliku.
Škegro mi postavlja nekoliko pitanja vezanih za preživljavanje “delmatskih
Onestina u njedrima Mosora do 533.” Ne komentira da je moja konstatacija “o preživljavanju rimskog stanovništva tijekom ranog srednjeg vijeka u Duvnu, Skradinu
i Sisku” zasnovana na činjenicama da su imena tih mjesta slavenizirani oblici imena
antičkih gradova Delminija, Skardone i Siscije i na njihovoj ponudi Grguru Ninskom za sjedište biskupije s objašnjenjem da, za razliku od Nina (rimske Enone),
imaju starokršćansko nasljeđe, ali su upražnjene. Ne negiram da zajednica s imenom Onestini nije postojala između 3. i 6. st., ali to se ime odnosilo na stanovnike
primorskog rimskog Oneuma, kao što u to doba Dalmati(nci) nisu bili ime “delmatskog plemenskog saveza” nego svih stanovnika rimske provincije.
Škegro 2003, 193-197; Jolić 2003, 279-284; Škegro 2004, 389-390; Jolić 2004, 277-279.

16

254

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

Vlasi, koji kako Škegro kaže “i danas hode Zemljom”, opći su slavenski naziv
za cjelokupno romansko stanovništvo za koje nema dvojbe da se očuvalo tijekom
srednjeg vijeka i da su od njega na područjima na kojima je bilo mnogobrojno i
kompaktno nastali romanski narodi (sa suvremenim nacionalnim državama) čiji
su se jezici razvili iz latinskoga. Ali to nema nikakve veze s očuvanjem (i naglašavanjem) delmatskog identiteta Onestina, inače periferne primorske zajednice, i
njihovog otpora snažnoj romanizaciji tijekom šest stoljeća unutar Rimskog Carstva.
Domaća imena, koja najbolje dokazuju očuvanje identiteta, nestala su čak u delmatskoj unutrašnjosti prije kasnog antičkog doba.
Zbog mog zaključka da Rider kao sjedište ugašene biskupije nije, zajedno sa
svojim područjem, bio dodijeljen skardonitanskom biskupu iz jednostavnog razloga što su Rider i Skardona bili razdvojeni rijekom Krkom koja je u predrimsko doba
bila granica Delmata i Liburna, a u rimsko doba Salonitanskog i Skardonitanskog
juridičkog konventa, Škegro zaključuje da se “manifestiraju moje poteškoće sa rasuđivanjem”, jer “nema biskupije čije je Rider sjedište”. Taj problem Škegro nije
očito raščistio sam sa sobom, jer odmah dodaje da “meni ne može biti jasno da
je između predrimskog doba i 475., kada se spominje biskup riditionske crkvene općine iz Danila Gornjeg kod Šibenika (Aurelius civitatis Riditionis episcopus)
proteklo najmanje pola tisućljeća”. Valjda ja smatram da je proteklo najmanje pet
stoljeća? A, s obzirom što je napisao u gornjim rečenicama jednoj za drugom, nije
jasno smatra li on je li Riditska biskupija postojala ili nije? Škegro očito ne dopušta
postojanje biskupija, ako nisu navedene u aktima salonitanskih sabora 530. i 533. A
ja sam naveo da je Riditska biskupija u to doba bila ugašena, a Delminijska još nije
bila osnovana.
Škegro mi predbacuje da ranocarska organizacija i administracija nisu postojale u 6. st., pa tako valjda nije bilo prepreke da se Rider crkveno podredi biskupiji
sa sjedištem u Skardoni. Ali ne reci dvaput! Još u 4. st. pouzdano je postojao skardonitanski juridički konvent, koji se Dioklecijanovom reformi provincija nazivao
Liburnijskim. Liburniju kao zasebnu administrativnu cjelinu unutar Dalmacije
spominje Anonim Ravenjanin još u 7. st. Da je rimska administrativna organizacija
uspostavljena u rano carsko doba još uvijek postojala i funkcionirala u 6. st., vidi
se i u odlukama crkvenog sabora u Saloni 533. (i to dvije rečenice iznad one čiji
mi prijevod Škegro osporava) i da se prema njima ravnala crkvena organizacija (a
prema čemu bi drugome trebala?). Da ne bih ponovno demonstrirao svoje (ne)
znanje latinskog jezika i tražio potvrdu od mjerodavnih, donosim prijepis u cjelini
bez prijevoda, gdje i “veliki latinisti” (poput Škegre) i “neuki ljudi” (poput mene) jasno mogu vidjeti o čemu je riječ: Patefacto nobis decretorum tenore solemniter circa
fines diocesis statuiums observandum, ut in Sarsinterensis episcopus basilicas, que in
monicipiis Dellontino, Stantino, Novense per Rusticiarum, Pecuatico et Beuzavatico,
supra constituta que tamen ad nos hactenus respexere, in parochiam consequantur.
Ludrensis vero episcopus Magnioticum, I Equitinum, Salviaticum et Sarziaticum, si-

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

255

cut ad ordinem nostrum noscitur obtinuisse, percipat. Upravo je na osnovi te dvije
rečenice Škegro napisao dva pregledna članka o Sarzenterskoj i Ludrumskoj biskupiji, od kojih je onda “metodom” preslagivanja, ponavljanja i prevođenja proizveo
seriju sadržajem vrlo sličnih ili istih članaka,17 kao što je postupio i u slučaju njemu
nepostojeće Delminijske biskupije. Ali u prigodnom napadu na mene “zaboravio”
je što tamo točno piše.
Moj je krivi put u tom slučaju bio što sam “posegnuo za postavkom izvršne
urednice časopisa u kojem mi je rad objavljen”, a zapravo ugledne arheologinje B.
Migotti (a koja je isto tako bila znanstvena recenzentica Škegrine knjige o Duvanjskoj biskupiji, odnosno jedan od dva jamca da bi se ta knjiga uopće mogla objaviti!) iako se na njezinu postavku tom prilikom nisam ni osvrnuo. “S obzirom da se
ona te postavke u međuvremenu odrekla, za to i ne snosim odgovornost, ali nisam
amnestiran od plagiranja” – o meni zaključuje “plodni” znanstvenik koji je u drugoj
polovici knjige, poput srednjovjekovnog monaha, prepričao i(li) prepisao studiju
Dominika Mandića o duvanjskim biskupima. Razlika je samo ta što se monasi nisu
potpisivali, a svojim su prepisivanjem sačuvali mnogobrojne antičke i srednjovjekovne izvore, dok Škegri (i njemu sličnima) Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske takvu djelatnost boduje u napredovanju.
Škegro slavodobitno zaključuje da “ne znam niti da se Rider nalazio 20-ak km
jugoistočno od Skardone niti kako se Cetina nazivala tijekom rimske antike”. U prvi
tren nije jasno kakve veze ima to znam li ili ne kako se Cetina zvala u rimsko doba,
ali objašnjenje stiže već u sljedećoj rečenici iz koje doznajem(o) da mi je “nelogično
da je Rider dodijeljen Skardonitanskoj biskupiji jer ih je dijelila Cetina, ali mi je
logično da je bio u sastavu Mukurske biskupije središte koje je od Ridera udaljeno
više od 100 km!” Zaista nisam znao da Rider od Skardone dijeli Cetina (antičko
ime Nestos za donji i Hippus za gornji i srednji tok), a ne Krka (antičko ime Titius),
a uvjeren sam da i drugi to sada čuju prvi put. Naravno da mi je nelogično da bi
Rider bio u sastavu Mukorske biskupije, što mi Škegro pripisuje, jer u aktima salonitanskog sabora iz 533. jasno piše da je Reditik pripao salonitanskom biskupu! Da
je Rider pripao mukorskom biskupu može se zapravo zaključiti samo iz Škegrinog
prijevoda: Podrazumijeva se naime da mukoritanskom biskupu pripadnu Zagora
(montanorum), delminenski Onestij (delminense Onestinum), a od Salonitanske (biskupije) samo ono što se nalazi na otocima ili preko Cetine a što se naziva Krajinom
(continens). I neka u dejecezu također preuzme i Reditik (Redditicum), izuzev onog
što se nalazi na salonitanskom području.
Škegro mi prebacuje da “podučavam kako je salonitanski biskup zadržao samo
uže salonitansko područje preko Oneuma i otoke, ali mu je dodijeljeno riditsko
područje” i odmah podučava da “dakako, ne znam da je salonitanski nadbiskup
Usporedi na primjer za Ludrum: Škegro 2007a; Škegro 2007c; Škegro 2007d. Usprkos tome
Škegro nije odredio smještaj Ludruma.

17

256

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

taj koji dijeli, odnosno osniva, biskupije u Dalmaciji”. To bi valjda značilo da ako je
zbog lakše uprave područje Salonitanske nadbiskupije suženo, salonitanski nadbiskup bio materijalno oštećen. Kao da nije ostao ne samo nadbiskup nego i metropolit svim biskupima u provinciji Dalmaciji!
Škegrin je problem zapravo u tome što smatra da ni Reditik nema veze s Riderom, kao ni Delmina i Delmis s Delminijem, odnosno da su u blizini Salone
postojala još dva grada ili općine vrlo sličnih imena Rideru i Delminiju! O imenima
municipija u zaleđu Salone najbolje govori natpis o popravci mosta na rijeci Hippus
ispod Tilurija 184. od strane Delminija, Ridera i Nova.18
Zatim nastavlja s isticanjem da “zato znam” kako je “rastrojeni biskup Malho
izbjeglica iz neke ugašene panonske ili mezijske biskupije” (iako sam samo u kontekstu izbjegličkih biskupa to naveo kao mogućnost na kraju izlaganja, što i nije
od presudne važnosti u mome dokazivanju postojanja Delminijske biskupije, jer
prihvaćam da Malho iz svega raspoloživoga nije bio na njezinom čelu), “da su početkom 7. st. dokrajčeni primorski kasnoantički gradovi Salona, Narona i Skardona, pa i da je romanskom svećenstvu bilo najvažnije Grgura Ninskoga udaljiti od
Zadra”. Rečenicu završava s “itd.” kao da su to samo neke u nizu mojih mnogobrojnih besmislica, koje on nema strpljenja nabrajati, ali očito ni argumenata za pobiti.
Između moga i Škegrina znanja očito je velika udaljenost (o smjerovima neka
procijene čitatelji), jer se sudbina tih gradova može odrediti prema arheološkim,
posebno numizmatičkim nalazima. U Saloni je nađena jedna ostava, koja sadržava 51 primjerak istočnorimskog, odnosno bizantskog brončanog novca, od kojih
najmlađi primjerci pripadaju caru Herakliju, a među njima najmlađi primjerak je
kovan 630./631.19 U Saloni je zatim, u unutrašnjosti starokršćanske bazilike u Šupljoj crkvi, nađena skupina od pet primjeraka zlatnog novca careva Maurikija, Foke
i Heraklija.20 U Naroni je nađena ostava, koja sadržava 65 primjeraka zlatnog istočnorimskog novca i pet komada zlatnog nakita, a koja je prema najmlađem primjerku novca, koji pripada caru Maurikiju Tiberiju, zakopana početkom 7. st.21 Te ostave govore o životu u tim gradovima početkom 7. st., ali i velikoj opasnosti koja im
je prijetila i nesreći koja je zadesila njihove vlasnike. U ruševinama Salone nađeno
je nekoliko trokrilnih željeznih vrhova strijela avarskog (i slavenskog) porijekla,22 a
njihova se pojava u Dalmaciji uvijek podudara sa završetkom života i uništavanjem
kasnoantičkih naselja, utvrda i crkava. Kako su skončali ti gradovi svjedoči dobro
poznati podatak da je papa Ivan IV. poslao 641. opata Martina u Dalmaciju da otkupi od barbara relikvije svetaca-mučenika, ali i zarobljene Rimljane.


20

21

22

18
19

CIL III, 3202.
Marović 2006a (1984), 257, 259-261.
Gjurašin 2000, 86.
Marović 2006b (1988), 237-249, posebno 249.
Vinski 1974, 72 (nap. 125), t. V/3-5.

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

257

Za razliku od Škegre, još je redaktor Ljetopisa Hrvatske i Dalmacije (djela nastalog preradom Ljetopisa Popa Dukljanina) – koji je po svoj prilici bio magistar Nikola, pokojnog Jurja iz Krajine (Makarskog primorja), dok je bio ravnatelj općinske
škole u Trogiru u prvoj polovici 15. st. – znao da je poslije vladara Totile (u drugim
izvorima pouzdano potvrđenog posljednjeg istočnogotskog kralja umrlog 552.) bio
neki vladar s imenom Stroil, koji je napao sa sjevera i razrušio primorske gradove,
u čijim se imenima, bez obzira na njihove slavenizirane oblike, jasno mogu prepoznati upravo Delminij, Narona, Salona i Skardona: “I on tvrdimi rvanjami i s
nemilostivimi boji sve obuja, jere nitkor suprotiviti se ne mogaše, i pride u Bosnu, i
sklize u Dalmaciu, i rasu primorske grade: Dalmu, Narun, i bogati i lipi Solin, i grad
Skardon, i mnoge slavne grade položi na zemlju.” Taj događaj se može staviti jedino
u kraj 6. i početak 7. st. i vezati za avarsko i slavensko osvajanje Dalmacije. Točnost
tog navoda potvrđuje činjenica da se među razrušenim kasnoantičkim primorskim
gradovima ne spominju obližnji Tragurij (Tragurium), Jader (Iader) i Enona (Aenona), jer oni nisu bili osvojeni i razrušeni, nego su bez prekida nastavili živjeti
tijekom ranog srednjeg vijeka, sve do danas s imenima Trogir, Zadar i Nin. Možda
će jedino navod Dalme kao primorskog grada Škegri biti dokaz da to nije Delminij
(koji zaista nije bio uz obalu, ali ipak samo dan hoda od nje, što znači da je južna
granica njegova administrativnog područja bila znatno bliže obali), nego neko mjesto sličnog imena u današnjim Poljicima kod Omiša. Kao što mu možda u budućim
konstrukcijama ni polje Dalma (planities Dalma) u Ljetopisu Popa Dukljanina neće
morati biti prostrano Duvanjsko polje, nego neko u nizu minijaturnih polja prema
kojima su Poljica dobila ime.
U nizu svojih čuđenja Škegro navodi kako “znam” da je romanskom svećenstvu bilo najvažnije Grgura Ninskog udaljiti od Zadra, ali mi nije jasno kako on to
kao dobar znalac crkvene povijesti ne zna ili ne shvaća. Ako je Grgur u isto vrijeme
bio i hrvatski i katolički biskup, jasno je da takvu pojavu Katolička crkva zbog svog
karaktera morala suzbiti. Što su dalmatinski biskupi htjeli najbolje govori ono što
su uspjeli: Grgur je između ponuđene tri spomenute ugašene biskupije dobio samo
Skardonitansku i udaljen je iz Nina, a tako i od Zadra. Grgurovi su se nasljednici
sve više vezivali uz Knin da bi na kraju postali samo kninski biskupi. Ako je Škegri
taj slučaj zbog daleke prošlosti nejasan, mogu navesti i istovjetan slučaj bosanskog
katoličkog biskupa Ponse, koji je polovicom 13. st. čak premješten iz Bosne i ustoličen u Đakovu.
Samo iz razloga što sam spomenuo da postavka o biskupu Malhu kao upravitelju papinih imanja u Dalmaciji, a ne o biskupu Delminija, u znanosti nije nova jer
su je zastupali Frane Bulić i Josip Bervaldi, a u novije vrijeme Nenad Cambi, “nisam
propustio podcijeniti Škegrin doprinos u istraživanju papinskih posjeda” (a izgleda
da sam povrijedio njegovu taštinu). Tom sam prilikom ponovno “zaobišao vrela za
čija su mi razumijevanja ipak potrebni iscrpni komentari”, što znači da se ne smijem oslanjati na dosadašnje znanstvene analize i zaključke, nego svaki put kretati

258

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

od poznate literature iz 18. st. (ili vraćati se na nju) koje se on drži. Tako sam se i
mogao “upustiti u izjednačavanje povijesno zajamčenih Ludrumske i Sarsenterske
biskupije s tobožnjom Delminijskom biskupijom” koja je ni više ni manje samo
“falsifikat proistekao iz pera pojedinih članova Bosne Srebrene tijekom sporenja
sa splitskim nadbiskupom Markantunom de Dominisom i makarskim biskupom
fra Marijanom Lišnjićem oko jurisdikcije nad Duvanjskom biskupijom” u 17. st.
U tom se odlomku i krije objašnjenje Škegrine pogrešne postavke da Delminij nije
bio sjedište starokršćanske biskupije. On je s jedne strane proučavajući ekonomiju
u rimskoj provinciji Dalmaciji (na čemu je magistrirao i doktorirao)23 shvatio da
je Malho, jedini biskup koji se u znanosti imenom vezivao za Delminij, zapravo
bio upravitelj papinskih imanja u Dalmaciji, dok je s druge strane, proučavajući
crkvene prilike u osmansko doba, uočio da postoji sporenje splitskog nadbiskupa i makarskog biskupa s franjevcima provincije Bosne Srebrene oko Duvanjske
biskupije.24 (Samo usput navodim da Škegro ni na jednom mjestu u svojoj knjizi
uopće nije otkrio što piše u tom “falsifikatu bosanskih franjevaca”.) Za razliku od
Škegre, krenuo sam od spomena Delminija kao nekadašnje starokršćanske biskupije u srednjovjekovnim izvorima (na prvom mjestu akta Drugog splitskog crkvenog
sabora održanog 928. i Provinciale vetus sive Ecclesiae universae provinciarum notitia, čija je posljednja redakcija iz 1188.) gdje spomen Delminija kao starokršćanske
biskupije nije mogao biti nikakav tendenciozni “falsifikat proistekao iz pera pojedinih članova Bosne Srebrene”, jer tada uopće nije postojala ne samo ta franjevačka
vikarija, kasnije provincija, nego uopće franjevački red.
Iz tvrdnje da “sam si pod svaku cijenu postavio zadatak oblatiti Škegru” čitatelj
ne može ništa drugo zaključiti nego da sam se iz osobnog razloga urotio protiv njega, a blaćenje njegovog lika i djela ogleda se u “dokazivanju postojanja ranocarskog
Delminija u 6. st. i to nespominjanjem na Tabuli Peutingeriani” i u tome sam se
pridružio “autoru Kraljevstva duvanjskih Delmata”, odnosno Škegrinom kritičaru
R. Joliću. Moj navod znanstvene činjenice da je Delminij bio razvijeni rimski grad,
Škegro komentira da sam “propustio kazati kada je to bilo, očito zbog činjenice što
istraživači na koje se pozivam govore o ranom carskom dobu, a ne o drugoj polovici
6. st.”. Takav komentar zahtijeva odgovore na sljedeća pitanja: u kojem je stoljeću
Delminij uništen ili život u njemu zamro; je li to bilo zbog rata, epidemije ili potresa; s kojim gradom u provinciji Dalmaciji je dijelio sudbinu; zašto se u njemu do
6. st. nije obnovio život? Nalazi rimskog novca tijekom iskopavanja delminijskog
foruma, koje je izveo K. Patsch, su iz raspona od početka 1. do kraja 4. st., znači
duboko u kasno carsko doba. Najmlađi primjerak pripada caru Teodoziju I. Velikome.25 To što nije nađen novac iz 5. i 6. st. nije ništa neobično, jer je privreda u tom
razdoblju sve više bila naturalna, nove serije novca su bile sve rjeđe, a stare serije
Škegro 1991; Škegro 1999.
Škegro 2002a.
25
Patsch 1904, 337-338.
23
24

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

259

su se još neko vrijeme zadržale u optjecaju. Iz Delminija potječu ulomci kamene
oltarske pregrade za koju i Škegro priznaje da pripada starokršćanskoj bazilici, ali
u ovoj prigodi “nedefinirane kronološke pripadnosti”. Nije valjda da je u Delminiju
postojala starokršćanska bazilika u rano carsko doba, dok su se kršćani u Rimu
sastajali u katakombama? Sve to nesporno upućuje na život u rimskom Delminiju
dugo poslije ranoga carskog doba.
Zatim je Škegro, da bi bio uvjerljiv sebi i čitateljima, ponovio sve moje “naivne
zablude”, usput okrznuvši moj navod da je postojanje Delminijske biskupije dosta
oprezno pretpostavio i N. Cambi, ali da “ne znam za druga Cambijeva djela, u kojima nema ni te oprezne pretpostavke”. Naravno da znam za druga Cambijeva djela
samo što su starijeg datuma od onih koje navodim, kao što znam i za prijevod Mihe
Barade, a navodim onaj Ante Jadrijevića, jer ga smatram mnogo točnijim. Za razliku od Škegre nisam želio opteretiti svoj rad pregledom svih i svakojakih mišljenja i
gomilanjem sekundarne literature o toj temi. Nisam ni imao potrebu za tim, jer je
uostalom to on napravio u svojoj knjizi kojom sam se služio.
U poglavlju s naslovom Pokopalo ga groblje (koji ima prizvuk primitivne kletve, a ne komentara jednog visoko obrazovanog intelektualca) Škegro ističe da mi
je “nesavladivi problem i moj vlastiti (njemu navodni – op.) argument kojim dokazujem postojanje Delminijske biskupije – kasnoantičko groblje u Koritima”. Zatim
donosi nekoliko mojih isječenih i nepovezanih rečenica o tom i drugim grobljima
na redove iz 6. st. u provinciji Dalmaciji iz čega bi čitatelji trebali povjerovati u
besmislenost moga izlaganja. Naravno, pod uvjetom da ne provjeravaju što sam
točno i kojim redom napisao na nekoliko stranica. Škegrin je problem zapravo u
tome što o grobljima na redove zna jako malo, a razumije još manje. Nije problem
u tome što on nije školovani arheolog (jer nisam ni ja latinist kako je on istaknuo),
nego što kao historiograf ne razumije arheološke izvore i ne zna se njima služiti. U
suprotnome bi nešto pročitao i promislio o načinu pokopavanja starosjedilačkog
rimskog stanovništva u provinciji Dalmaciji, vremenskoj prednosti grobalja na redove u panonskim provincijama u odnosu na Dalmaciju, a posebno o križolikim
fibulama ili sponama (kako on kaže “kopčama”, što je turcizam za pređice, koje
imaju drugu funkciju), koje su mu u knjizi služile isključivo kao ilustracije.26 Za
razumijevanje groblja u Koritima zapravo je dovoljna i logika. Škegro ističe da “iako
sam prethodno pisao kako je u groblju na Gradini u Koritima tijekom sustavnih
zaštitnih iskopavanja otkriveno 86 grobova s oko 90 pokojnika”, na kraju govorim
“o masovnom doseljavanju panonskog rimskog stanovništva i njihovih biskupa”
i “stvaranju uvjeta za nastanak novih biskupija”. To se groblje Škegri može činiti
malim, ali ako se uzme u obzir da je trajalo manje od pola stoljeća (s obzirom na
povijesni okvir vjerojatno 30-ak godina) i da je stanovništvo tu dospjelo seobom iz
Škegro 2002a, 61, 64, sl. 18.

26

260

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

dalekog područja što znači da je riječ o ljudima mlađe i srednje dobi (jer na tako
dug i neizvjestan put nisu mogli ići starci), jasno je, s obzirom na uobičajenu stopu
smrtnosti (u mirnodopskim uvjetima, naravno u Dalmaciji u drugoj polovici 6. st.),
da je zajednica koja se na njemu pokopavala bila dosta velika.
Kao što sam se ja posavjetovao s klasičnim filologom tako se i Škegro trebao
posavjetovati s nekim arheologom po pitanju groblja na redove, osim ako sebe ne
smatra mjerodavnim za arheologiju općenito. Naravno, mislim na arheologe po
temeljnom obrazovanju (posebno jednopredmetnog studija), jer je osobno Škegro
završio poslijediplomski studij antičke arheologije, koji je takvima ne nadgradnja
nego najčešće samo više ili manje brzinski tečaj.
U poglavlju istog naslova kao i cijela reakcija, Škegro samouvjereno zaključuje
kako u svome upitnom “izvornom znanstvenom radu ne prezentiram nikakav dokaz kojim bi potkrijepio svoju tezu, upustio sam se u fabriciranje i nagađanja, od
čega ilustracije radi” on navodi nekoliko isječenih rečenica izvađenih iz svojih konteksta. Tako izdvojene rečenice mogu samo poslužiti radoznalim čitateljima kao
razonoda slično (dječjoj) igri popunjavanja praznih polja u zagonetkama. Umjesto
toga, bilo bi bolje da je Škegro odgovorio na sljedeća pitanja:
- kako je moguće da je šest dosad poznatih starokršćanskih crkvenih građevina
na delminijskom području dokaz da je ono bilo dobro kristijanizirano, ali ne i
crkveno organizirano i da grad Delminij (u kojem je također potvrđena jedna
od tih crkava) nije tada postojao, odnosno da nije mogao biti sjedište biskupije;
- kako je moguće da su u drugoj polovici 6. st. zbog smještaja izbjeglih biskupa
iz Panonije mogle nastati biskupije u Novasu u Histriji i Risiniju u Dalmaciji
(Prevalitani), a da to nije bilo moguće u Delminiju;
- kako je moguće da su u Stobima u 7. st. masovnim doseljavanjem izbjegličkog
romanskog kršćanskog stanovništva obnovljena davno ugašena biskupija, a da
ona iz istih razloga nije mogla nastati u Delminiju;
- kako je moguće da su biskupi u romanskim dalmatinskim gradovima ponudili
hrvatskom biskupu Grguru da umjesto Nina za sjedište biskupije izabere između Delminijske, Skardonitanske i Siscijanske, s objašnjenjem da one, za razliku
od Ninske, imaju starokršćansko nasljeđe, a da Delminij u kasno antičko doba
nije bio sjedište biskupije;
- kako je moguće da u djelu Provinciale vetus sive Ecclesiae universae provinciarum notitia nabrajanje starokršćanskih biskupija jedino ne vrijedi za Delminijsku;
- kako je moguće da su krajem 13. st. izdvajanjem iz Splitske nadbiskupije osnovane sufraganske Makarska i Duvanjska biskupija, i da potonju splitski nadbiskupi do 17. st. nazivaju Delminijskom, a da nisu znali da je imala starokršćansku prethodnicu istog imena?

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

261

U zaključku se Škegro pita “kakav je to izvorni znanstveni rad koji se temelji
na samim nagađanjima odnosno pretpostavkama”. Sigurno bi bio bezvrijedan da ta
“nagađanja” odnosno “pretpostavke” ne dovode u pitanje osnovu Škegrinih znanstvenih konstrukcija o nepostojanju Delminijske biskupije. Upravo je iz tog razloga
“moja znanost” zaslužila Škegrin odgovor sve i da nije predstavljena u arheološkom
časopisu kako on piše “vodeće znanstvene i umjetničke institucije u Hrvatskoj” (što
mi je velika čast), nego u bilo kojem drugom. Zbog toga on samo u svoje osobno, a
ne u ime cijele znanosti, može i smije zaključiti da je “nevažno hoću li ja prihvatiti
činjenice da su ulomci natpisa kojeg Toma Arhiđakon spominje u kontekstu posvete crkve u Delmisu od strane biskupa Germana nađeni u ostacima ranokršćanske
bazilike u poljičkoj Dubravi”, a to da su “delmatski Onestini potvrđeni na terminacijskom natpisu u Poljicima” ili da “biskupa Malha papinska korespondencija
označava upraviteljem papinskog posjeda u Dalmaciji” ne osporavam niti to ima
ikakve veze s (ne)postojanjem starokršćanske Delminijske biskupije.
Na kraju moram izjaviti da, za razliku od Škegre, ostatak svoga radnog vijeka
ili ovozemaljskog života ne mogu i ne želim (po)trošiti ili (iz)gubiti u dokazivanju
(ne)postojanja Delminijske biskupije.27 Sve što sam imao dodatno iznijeti napisao
sam ovdje. Mnogo mi je privlačnije s istim metodološkim pristupom (pre)ispitati
smještaj i okolnosti nastanka nekih drugih starokršćanskih biskupija u rimskoj provinciji Dalmaciji.
***
Osobno dobro poznajući Škegru i njegovu pisanu komunikaciju s neistomišljenicima (posebno s R. Jolićem) uopće se nisam iznenadio što me pokušao moralno
obezvrijediti unoseći u raspravu stvari koje s aktualnom temom nemaju nikakve
veze. Već je u uvodu napisao “da je moj rad, mojim rječnikom rečeno tek nebulozni
skup brljotina i besmislica”. U pitanju su riječi iz moje recenzije prve knjige u seriji
Historija bosanske duhovnosti od Muhameda Filipovića, koja ne predstavlja samo
lažno znanstveno, nego opasno nacionalističko i ideološko-propagandno djelo namijenjeno političkoj ekspanziji i dominaciji Bošnjaka-muslimana nad Hrvatima i
Srbima u Bosni i Hercegovini. Na tu se moju recenziju i sam Škegro rado pozvao
kada je pisao o sličnoj temi.28 Ovaj se put perfidno poziva na nju da me obezvrijedi mojim riječima. Razlika je u tome što sam ja tu Filipovićevu knjigu ocijenio
nebuloznim skupom brljotina i besmislica, na kraju svoje dugačke i argumentima
potkrijepljene recenzije (opsega 20 stranica), dok se Škegro nije mogao suzdržati da
moj rad ocijeni tim riječima na početku svoje reakcije, odnosno prije iznošenja svih
argumenata u koje bi se čitatelji sami uvjerili.
Škegro se na tome ne zaustavlja i ističe “da mi uradci gdjekad baš i nemaju
veze sa stvarnošću (ratiom, kako piše latinist Škegro u hrvatskoj rečenici – op.)
Škegro 2009, 307-309. U pratećoj bilješci Škegro navodi svoje radove o toj temi iz čijeg se broja
i njihovih naslova vidi koliko je (ne)siguran u svoju postavku.
28
Škegro 2007b.
27

262

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

razvidno je i iz moga nasrtaja na članove Družbe Isusove (s isticanjem da sam ih
nazvao samozvanim i takozvanim isusovcima – op.) te blaženika Katoličke crkve
Ivana Merza – kojemu ni ime nisam u stanju napisati”. Nastranu što upravo taj Škegrin komentar uopće nema nikakve veze sa stvarnom temom naše rasprave, on u
skladu sa svojom manipulatorskom metodom uopće ne objašnjava o čemu je uopće
riječ, tako da neupućeni čitatelji mogu zaključiti da sam u konačnici neuračunljivi
napadač na Katoličku crkvu (bez obzira što taj članak nije bio prepreka za moje
zaposlenje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu). Štovatelj bosanskih
franjevaca i najaktivniji vanjski suradnik njihovog časopisa Bosna franciscana čitateljima prešućuje da sam u kontekstu zasluga franjevaca u širenju i očuvanju katoličanstva u Bosni i Hercegovini (u recenziji druge knjige u seriji Historija bosanske
duhovnosti od Muhameda Filipovića) osvrnuo na pozadinu beatifikacije rano preminulog Ivana Merza kao prvoga katoličkog blaženika u Bosni i Hercegovini. A
tu su beatifikaciju pokrenuli i isposlovali zagrebački isusovci, prije ili bez nekoga
bosanskog i(li) hercegovačkog franjevca (misionara i mučenika), koji su uz najveće
žrtve stoljećima očuvali katoličanstvo na području koje je stoljećima bilo bez redovite crkvene organizacije, što je jedinstven slučaj. Zaista mi je žao što nekoliko godina poslije moga “nasrtaja” na isusovce povodom beatifikacije njihovog blaženika
Ivana Merza, oni nisu reagirali, da mogu saznati njihove protuargumente, ali je za
“najbrojniji, najobrazovaniji i najdiscipliniraniji” katolički red zaista žalosno da ih
brani blaženi znanstvenik i moralist poput Škegre. Jedino ne znam kako s takvim
Škegrinim argumentom treba procjenjivati znanstvena djela Theodora Mommsena, koji je imao izražen protukatolički i protuslavenski politički stav?
Što se tiče mog pisanja prezimena Mertz, umjesto Merz, priznajem da je riječ
o previdu (sigurno uvjetovanom prvim čitanjem tog prezimena, posebno ako je
u nekom tekstu bilo pogrešno zapisano), ali je izgovor u oba slučaja ipak jednak
(Merc). Da se takve stvari događaju svjedoči i sam Škegro koji je Balduina Sariu,
jednog od najvećih poznavatelja antičkog doba u 20. st., preimenovao u Branimira,
iako je to ime strano njemačkoj onomastici, posebno u Sloveniji, gdje je dotični
rođen i duže vrijeme djelovao.29 (Kasnije je Škegro to ispravio u svojoj monografiji,
a s obzirom da s lakoćom navodim tu činjenicu, čitatelji neka sami zaključe tko ga
je na to u međuvremenu upozorio.) Puno važnije od pogrešnog pisanja je sumnja
da Škegro Sarijina djela nije ni vidio, odnosno čitao, nego ih je prenio preko navoda
u tuđim radovima.
U red istovjetnih Škegrinih podmetanja ide i ono da “sam zapravo ja sklon
izrugivanju” što je “razvidno iz moga etiketiranja ministra kulture Vlade Republike Hrvatske Bože Biškupića bivšim trgovcem i megalomanskim kolekcionarom
umjetnina na visokom političkom položaju, koji se bavi spletkama”. Škegro opet
prešućuje u kojem sam kontekstu to napisao (iako u popisu literature otkriva da
je to u Statusu, magazinu za političku kulturu i društvena pitanja, gdje je drukčiji
Škegro 2000, 35, 78.

29

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

263

diskurs nego u Arheološkim radovima i raspravama) i valjda se nada da će mu čitatelji u to povjerovati prije nego što provjere o čemu je točno riječ. Sam Biškupić
je do danas imao dovoljno vremena da podnese krivičnu prijavu protiv mene ako
je to bila kleveta, a to je mogao s lakoćom napraviti posebno krajem 2007. (kada je
objavljen taj moj tekst), jer je njegova stranka upravo ponovno pobijedila na parlamentarnim izborima, a on potvrđen ministrom ohole Vlade uronjene u korupciju i kriminal. Vidi se da je Škegro te riječi napisao više kao napad na mene nego
obranu Biškupića, jer bi dotičnoga danas, poslije izlaska u javnost njegovih ministarskih afera (zbog čega je čak smijenjen prije isteka trećeg mandata), vjerojatno
branili samo članovi njegove najuže obitelji. (Škegro očito nije svjestan da je svojom “obranom” učinio, od javnosti skrivenom, Biškupiću lošu uslugu.) O Biškupiću
kao ministru kulture mogla bi se napisati studija, ali već sada se može ocijeniti da
on prema zaslugama neće ostati upamćen kao plemeniti (za svoj hrvatski narod i
druge) Isidor Kršnjavi. Dovoljno je podsjetiti da je Biškupić prvi put bio ministar
kulture u sastavu Vlade koja je, usprkos zabrani konzervatorske struke i protivljenju javnosti, 1998. dopustila gradnju brze ceste ravno kroz Dioklecijanov akvedukt
kod Salone. Biškupić ne samo da nije spriječio taj kulturocid, nego nije ponudio
ostavku na prestižnu dužnost ministra kulture čak iz moralnih ili etičkih razloga.
Nije ni reagirao kada je tadašnji premijer Vlade Republike Hrvatske Zlatko Mateša,
prilikom podnošenja izvještaja u Hrvatskom saboru, na kritiku zastupnika, izjavio
da akvedukt ionako nije cijeli rimski, nego je to dogradnja iz vremena austro-ugarske uprave!?! S takvim odnosom prema arheološkoj i općenito kulturnoj baštini u
Hrvatskoj od strane ljudi na najistaknutijim političkim i društvenim položajima,
ne treba se čuditi konstantnom ugrožavanju, uništavanju i omalovažavanju istog
nasljeđa od strane svih drugih.
Bibliografija:
Rajko BRATOŽ
2007 – Izseljevanje prebivalstva iz Zahodnega Ilirika v 5. in 6. stoletju. Vojni ujetniki in begunci v pozni antiki. u: Vilfanov spominski zbornik, Gradivo in razprave, 30, Ljubljana, 247-284.
CIL III
Corpus inscriptionum Latinarum. III, Inscriptiones Asiae, provinciarum Europae,
Graecarum, Illyrici Latinae, Consilio et auctoritate Academiae Litterarum Regiae Borussicae edidit Theodorus Mommsen, Berolini, 1873.
Vedrana DELONGA
2002 – Hedonijev epitaf iz Splita – novi izvor za kasnoantičku prozopografiju,
Zbornik Tomislava Marasovića, Sveučilište u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Split, 153-170.

264

Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

Radoslav DODIG / Ante ŠKEGRO
2008 – Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni, Povijesni prilozi, 35,
Zagreb, 9-23.
Hrvoje GJURAŠIN
2000 – Šuplja crkva u Solinu. Arheološka istraživanja 1998. i 2001., Starohrvatska
prosvjeta, 27, Split, 83-87.
Olivera ILIĆ
2008 – Early Christian Baptisteries in Northern Illyricum, Starinar, LVI (2006),
Beograd, 223-244.
Robert JOLIĆ
2003 – Duvno nije središte svijeta (Ante Škegro, Je li Duvno središte svijeta?), Bosna franciscana, 18, Sarajevo, 279-284.
2004 – Neuspjeh jedne ideje (Ante Škegro, Objede i diletantizam), Bosna franciscana, 21, Sarajevo, 277-279.
Zdravko MARIĆ
1969 – Kasnoantička nekropola na praistorijskoj gradini u Koritima kod Duvna,
u: Simpozijum “Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena”, Mostar, 24-26. oktobra 1968., Posebna izdanja Akademije nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine, XII, Centar za balkanološka ispitivanja, 4,
Sarajevo, 239-243.
Ivan MAROVIĆ
2006a – O godini razorenja Salone, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku,
99, Split, 253-273. Prethodno objavljeno: Reflexions about the Year of the Destruction of Salona, Disputationes salonitanae II, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 77, Split, 1984., 293-314 + 4 tab.
2006b – Ostava bizantskih zlatnika iz Narone, Vjesnik za arheologiju i povijest
dalmatinsku, 99, Split, 235-252. Prethodno objavljeno: A Hoard of Byzantine
Gold Coins from Narona, Studia numismatica Labacensia Alexandro Jeločnik
oblata, Situla, 26, Ljubljana, 1988., 295-316.
Pavle MIJOVIĆ
1978 – Ranohrišćanski spomenici Praevalisa, Arheološki vestnik, Ljubljana, XXIX,
Ljubljana, 641-678.
Nada MILETIĆ
1979 – Ranosrednjovekovna nekropola u Koritima kod Duvna, Glasnik Zemaljskog
muzeja, Arheologija, Nova serija, XXXIII (1978), Sarajevo, 141-204 + 1 pl.
Karl PATSCH
1904 – Prilog topografiji i povijesti Županjca – Delminiuma, Glasnik Zemaljskog
muzeja, XVI, Sarajevo, 307-365.

D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

265

Darko PERIŠA
2009 – Rimski Delminij kao sjedište starokršćanske biskupije, Arheološki radovi i
rasprave, 16, Zagreb, 225-246.
Ante ŠKEGRO
1989 – MIJOVIĆ, Pavle: Kulture Crne Gore, Godišnjak Centra za balkanološka
ispitivanja, XXVII/25, Sarajevo, 184-187.
1991 – Antička ekonomika u Bosni i Hercegovini, (na osnovi epigrafskih izvora),
Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, XXIX/27, Sarajevo, 53-161.
1999 – Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski
studiji – Studia croatica, Biblioteka »Povijest«, 2, Zagreb.
1999-2000 – Dalmion/Delmion i Delminium – kontroverze i činjenice, u: Sportula
dissertationum Marino Zaninović dicata, Opuscula archaeologica, 23-24, Zagreb, 395-403.
2000 – Je li rimski Delminij bio biskupsko sjedište?, Povijesni prilozi, 19, Zagreb,
9-85.
2002a – Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u
Bosanski apostolski vikarijat, Hrvatski institut za povijest, Biblioteka Hrvatska
povjesnica, Monografije i studije, III/23, Zagreb.
2002b – Procurator Ecclesiae Salonitanae, u: Spomenica Alojzu Bencu, Godišnjak
Centra za balkanološka ispitivanja, XXXII/30, Sarajevo − Frankfurt am Main
− Berlin − Heidelberg, 407-417.
2002c – Upravitelj dobara Salonitanske crkve, Povijesni prilozi, 22, Zagreb, 19-28.
2003 – Je li Duvno središte svijeta?, Bosna franciscana, 18, Sarajevo, 193-197.
2004 – Objede i diletantizam, Bosna franciscana, 20, Sarajevo, 389-390.
2007a – The Diocese of Ludrum (Ecclesia Ludroensis), Povijesni prilozi, 32, Zagreb,
9-24.
2007b – Jesu li bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, potomci japodskog plemena Posena?, Bosna franciscana, 27, Sarajevo, 295-302.
2007c – Ludrumska biskupija (Ecclesia ludroensis), Hercegovina, 21, Mostar, 59-92.
2007d – Problem Ludrumske biskupije, Bosna franciscana, 26, Sarajevo, 197-220.
2009 – Ispravak krivog navoda, Bosna franciscana, 31, Sarajevo, 307-309.
2010 – Sarnienska biskupija (Sarniensis Ecclesia), Starohrvatska prosvjeta, 37, Split,
247-263.
2013 – Suspicor, ergo est, Arheološki radovi i rasprave, 17, Zagreb, 337-350.
Zdenko VINSKI
1974 – O kasnim bizantskim kopčama i o pitanju njihova odnosa s avarskim ukrasnim
tvorevinama, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, VIII, Zagreb, 57-81 + 5 tab.