You are on page 1of 62

Neven Budak

Habsburzi i Hrvati
Zalaganjem našega uglednoga publicista, glavnoga tajnika Hrvatske enciklopedije Darka
Stupari a, Kolo je prvo u prigodi prezentirati jedinstven kulturni sadržaj, tematsku cjelinu o
Habsburzima i Hrvatima, koju je uz pomo Željka Krušelja i Marija Streche, priredio i napisao
Neven Budak. Profesor Budak u pristupnoj bilješci upu uje kako »rijetko je koji rod u hrvatskoj
povijesti odigrao tako dugotrajnu i važnu ulogu, kao što ju je imala dinastija Habsburga. Nijedna
druga dinastija nije toliko stolje a vladala Hrvatima, a rijetki su bili i doma i plemi ki rodovi, koji
su, poput Šubi a Bribirskih i Zrinskih ili Frankopana, više od etiri stotine godina presudno utjecali
na sudbinu hrvatskog naroda. O ekivali bismo zbog toga da je povijest habsburške dinastije, kao
i sudbina njezinih veza s Hrvatima, hrvatskom itateljstvu dobro znana, a u hrvatskoj povijesnoj
znanosti iscrpno obra ena. Me utim, nije tako. U trenutku kada je hrvatska historiografija
zapo ela svoj znanstveni razvoj, u drugoj polovici prošlog stolje a, odnosi Hrvata i njihove
vladarske dinastije bili su optere eni dnevnopoliti kim nesuglasicama. Slom Austro-Ugarske
Monarhije pružio je, doduše, priliku da se prvi put objektivno i smireno prou i povijest hrvatsko-
habsburških veza, ali su se tada isprije ile politi ke prepreke druge vrste«, što se proteglo sve do
kraja stolje a. »Zbog slabog poznavanja habsburške povijesti u Hrvatskoj, pregled donosi i prikaz
uspona Habsburga prije dolaska na hrvatsko prijestolje, pa ak i prije prvih dodira dinastije s
Hrvatima. Jednako tako, mnoge su stranice posve ene zbivanjima koja s Hrvatima i Hrvatskom
nisu bila u izravnoj vezi, ali bez kojih se ne može razumjeti povijest samih Habsburga«. Sro ena
na temelju znanstvene obrade, ali pisana popularno, ova cjelina o Habsburzima i Hrvatima
približava i interpretira mnoge važne injenice nacionalne povijesti koje nisu tako jasne kako se
ponekad na prvi pogled ini, pa se nadamo da e uskoro postati dostupna i kao monografija.

Habsburzi prije kona nog preuzimanja ugarsko-hrvatskog prijestolja

Podrijetlo Habsburga

Habsburzi su se na politi koj pozornici Europe pojavili nekoliko stolje a prije no što su stupili u
dodir s Hrvatima. Po eci povijesti njihova roda obavijeni su velom tajne, pa su ve u srednjem
vijeku nastale mnoge legende što su pretke Habsburgovaca tražile ak u davnoj rimskoj starini.

Jedna je od njih pripovijedala da im je ro ak bio sam Gaj Julije Cezar, vladar koji je postavio
temelje Rimskom Carstvu; druga im je pripisivala srodstvo s rimskim rodom Pierleonija, od kojega
su potjecali papa Grgur I. Veliki i sv. Benedikt, osniva benediktinskog reda; tre a je njihovo
podrijetlo vezala uz Franke i njihovu vladarsku ku u Karolinga, iji je najslavniji predstavnik bio
Karlo Veliki, obnovitelj Rimskog Carstva u Zapadnoj Europi.

Sve te legende imale su iste ciljeve: dokazati veliku starost habsburškog roda i povezati ga s
istaknutim osobama koje su se proslavile ne samo velikim politi kim uspjesima, nego i svojom
svetoš u i zaslugama za razvoj krš anstva i Katoli ke crkve. Sli nim su se legendama u
srednjem vijeku i u vrijeme renesanse služili i mnogi drugi velikaški rodovi diljem Europe, pa tako
nisu bile strane ni hrvatskim plemi ima koji nisu bili zadovoljni svojim »obi nim doma im«
podrijetlom. Kr ki su knezovi, primjerice, tridesetih godina XV. stolje a od pape Martina V. dobili
odobrenje da se koriste imenom i grbom rimskog roda Frangipanija, te su u Hrvatskoj postali
poznati kao Frankopani, a gori ki i vodi ki knezovi Baboni i di ili su se tobožnjim srodstvom s
rimskim Orsinijima.

Habsburzi su legende o svojem podrijetlu koristili i u sasvim konkretnim situacijama, kada je


trebalo osnažiti neko pravo ili uvjeriti javnost u ispravnost nekih odluka. Kada je u XVIII. stolje u
Karlo VI., posljednji muški potomak roda, uvidio da dinastiju može spasiti jedino tako da
nasljedno pravo prenese na svoju k er Mariju Tereziju, udanu za Franju Stjepana Lotarinškog,
iskoristio je legendu po kojoj su Habsburzi potjecali od davnih vojvoda od Alsacea, od kojih je
potjecala i Lotarinška dinastija. To je zapravo zna ilo da udajom Marija Terezija nije ušla u neki
novi rod, ve da su se samo spojile dvije sro ene, ali davno razdvojene dinastije.

Tako dugo dok su Habsburzi vladali na svojim prijestoljima, ra ale su i zaboravljale se takve
legende. Tek kada je dinastija sišla s vlasti, po eli su povjesni ari znanstveno prou avati njihove
po etke, bez optere enja politi kih zahtjeva i predrasuda. No, tada se moralo priznati da se zbog
nedostatka povijesnih dokumenata iz razdoblja ranoga srednjeg vijeka ne može baš to no
objasniti najstarija habsburška povijest.

ini se da je praotac roda bio Gontran Bogati (# oko 950), vojvoda Donjeg Alsacea, koji je u X.
stolje u držao posjed Habichtsburg u burgundskom kraljevstvu. Ime je posjeda dalo kasnijim
kra enjem i ime rodu: Hab(icht)sburg. Posjed se nalazio u kantonu Aargau, u njema kom dijelu
današnje Švicarske, a utvrda je na njemu bila izgra ena 1020. godine. Uz njezin je nastanak
vezana lijepa legenda, tipi na za kasniji odnos Habsburga prema svojim podanicima: posjed je u
svojim rukama držao Radbot (# prije 1045), kojega je njegov ro ak Werner, biskup Strassbourga,
nagovorio da utvrdi dvor u kojemu je stanovao, jer su ga ina e mogli lako ugroziti neprijatelji.
Kada je drugoga dana biskup posjetio Radbota, oko dvora su, umjesto zidova i kula, bili
postavljeni oklopljeni ratnici. Biskup je pohvalio Radbota i rekao mu da se svaki mudri gospodar
oslanja ponajprije na svoje podanike. Doista, Habsburzi su kroz itavo razdoblje svoje vladavine,
a pogotovo u XIX. stolje u, jedinstvo svojih zemalja održavali kroz odanost i privrženost svojih
podanika vladaru, a ne, kao što su to inile druge vlasti, stvaranjem jedinstvene nacionalne
države. Kada je te odanosti nestalo, raspala se i njihova monarhija.

U tom ranom razdoblju do izražaja je došla još jedna kasnija zna ajka Habsburga: svoje su
posjede i vlast širili manje ratovima, a više mudrim ženidbenim vezama sa susjednim velikaškim i
vladarskim rodovima. Mirazima i ugovorima o nasljedstvu, kojima su stjecali imanja izumrlih
obitelji, postupno su i sigurno širili svoje posjede u Alsaceu, južnoj Njema koj i današnjoj
Švicarskoj.

Prvi Habsburzi

Otto (# 1111), unuk onoga Radbota koji je sagradio Habichtsburg, uzeo je 1090. naslov grofa od
Habsburga. Kako je sudjelovao u ratu cara Henrika V. protiv ugarskog i hrvatskog kralja
Kolomana, mogli bismo re i da je on prvi od Habsburga koji je došao u dodir s Hrvatima, premda
nam je o njegovoj djelatnosti iz tog rata poznat samo potpis na nekoj ispravi izdanoj u Požunu
(Bratislavi), gradu u kojemu e se mnogo stolje a poslije njegovi potomci kruniti za ugarsko-
hrvatske kraljeve.

Habsburzi su bili vjerni službenici svojih vladara, careva od roda Hohenstaufovaca, što im je
omogu ilo brzo napredovanje i znatnu ulogu na dvoru. Po etkom XIII. stolje a Rudolf II. Stari (#
1232) vladao je velikom kneževinom (zapravo državinom) i imao nemale prihode od carina,
maltarina i poreza, a car Fridriech II. pristao je biti kumom njegovom unuku i budu em
njema kom kralju Rudolfu Utemeljitelju (1218-1291).

Rudolf Utemeljitelj popeo se na njema ko prijestolje nakon dugotrajnog razdoblja bezvla a i


sukoba me u razli itim kandidatima za njema ku kraljevsku ast. Izborni knezovi, koji su
odlu ivali o tome tko e biti vladar, nisu se preko dvadeset godina mogli dogovoriti i posti i
jedinstveni izbor, sve dok se nekima od njih nije u inilo da bi Rudolf mogao biti dobar vladar. On
sam je uložio dosta diplomatske vještine i novaca u pregovore sa svih sedam knezova, dok ih nije
uvjerio da je s jedne strane sposoban i mudar, a s druge da ipak nije dovoljno bogat i mo an, a
da bi ugrozio njihove gotovo neovisne vladarske položaje. To mu je bilo tim lakše što je njegov
glavni protivnik, eški kralj Otokar II. P#emysl, bio upravo takav: prebogat i previše mo an. Uza
sve to, i papi Grguru X. u inilo se da bi Rudolf mogao napokon uvesti red i mir ne samo u
Njema koj, nego i u Italiji, pa ga je i on podržao.
Tako je napokon 1273. Rudolf izabran za njema kog kralja i okrunjen u katedrali u Aachenu,
tamo gdje su se krunili njegovi prethodnici još od vremena Karla Velikog.

Rudolf Utemeljitelj uzdigao je Habsburge na pozornicu europske politike i od roda koji, ma kako
ugledan bio, nije bio važan izvan lokalnih okvira svojih posjeda, stvorio jednu od najvažnijih
europskih dinastija.

Osim toga, on je unio i dalekosežnu promjenu i u politiku njema kih vladara: nezainteresiran za
prilike u Italiji, o koju su svi njegovi prethodnici lomili zube s uglavnom malim uspjehom, nikada
nije otišao u Rim po carsku krunu, ve je svoju djelatnost usmjerio prema istoku. Tako je svoj rod,
ali i Njema ku kojom je vladao, vrš e vezao uz Podunavlje i austrijske zemlje s kojima e
Habsburzi ubudu e biti nedjeljivo vezani.

Taj je prvi veliki uspon Habsburga bio ozna en i jednim oružanim sukobom, kojega Rudolf nije
želio. Ve spomenuti eški kralj Otokar II. ženidbenim je vezama došao u posjed austrijskih
zemalja i postao jednim od najmo nijih europskih vladara. Njegovi su ljudi imali utjecaja i u
Slavoniji, pa su tako primjerice podigli samoborsku utvrdu. Otokaru se inilo da Rudolf nije
dostojan njema ke krune, jer nije bio ni približno tako jak kao eški kralj, koji se tako er natjecao
za njema ko kraljevstvo. Zbog toga je došao u sukob s Rudolfom, pa ga je njema ki sabor,
podržavaju i zakonitog vladara, proglasio izdajnikom i naložio da mu se oduzmu svi posjedi,
uklju uju i i samu ešku, tada dio njema kog carstva.

Rudolf je trebao izvršiti ovu presudu uz pomo velike vojske što ju je sakupio u južnoj Njema koj.
Tri tisu e vitezova krenulo je prema Austriji, a stalno su im se pridruživali novi, jer je Otokar
ionako imao mnogo neprijatelja, koji su jedva ekali da mu sre a okrene le a, pa da se i oni
pridruže protivni kom savezu. Rudolf je i opet imao potporu Crkve, a i ugarski je kralj Ladislav IV.
stao na njegovu stranu. Otokar je, nakon što je Rudolf opsjeo Be , bio prisiljen potpisati primirje
kojim se odrekao austrijskih zemalja. No, zapravo mu nije bilo ni na kraj pameti, držati se
dogovorenoga. Sakupivši novu vojsku, zapo eo je pohod protiv Rudolfa, u nadi da e ga izbaciti
iz Austrije.

Tako je 26. kolovoza 1278. došlo do odlu ne bitke kod Dürnkruta, na mjestu gdje eška rijeka
Morava utje e u dunavsku ravnicu. Viteške su se vojske hrabro borile, sve dok Otokara nije ubio
njegov vlastiti peharnik, koji je jedva ekao da osveti svoje roditelje, osu ene na smrt zbog
suprotstavljanja eškom kralju. Time je okon an sukob koji je Rudolfu Utemeljitelju omogu io da
pod svoju vlast podvrgne austrijske zemlje (osim Tirola), ime je Habsburge iz dalekog Alsacea
doveo u Podunavlje i Srednju Europu.

Rudolfa su suvremenici opisivali kao visokog muškarca, dugih nogu i nježne konstitucije,
umjerena u hrani i pi u. Zanimljivo je da su ondašnji kroni ari zapazili kao jednu od njegovih
zna ajki dugi nos, obilježje koje e pratiti Habsburge kroz itavu njihovu povijest. Njegove
moralne vrline odgovarale su viteškom idealu srednjega vijeka: bio je pobožan, hrabar,
velikodušan i skroman. Ukratko, u Rudolfu Utemeljitelju Habsburzi su dobili osniva a dinastije
kakvog je tradicija njihova roda mogla samo poželjeti. Mnogi od njegovih nasljednika težili su
oživotvoriti sve njegove vrline, ali svima to nije polazilo za rukom. Uostalom, ve se neposredni
nasljednici njegova sina, koji je bio dorastao ocu, nisu pokazali jednako sposobnima, pa nisu bili
ak niti u stanju održati ono što je Rudolf postigao.

Iako je njegov sin Albert I. (1255-1308) nau io od oca kako treba voditi politiku, okolnosti mu nisu
išle na ruku. Knezovi izbornici pobojali su se da bi ovoga puta Habsburzi na njema kom
prijestolju mogli biti prejaki i premo ni, pa su radije za kralja izabrali Adolfa od Nassaua. Albert je
bio dovoljno mudar da ne izaziva nevolje, te da se pomiri s tim izborom i posveti sre ivanju
posjeda što ih je stekao njegov otac Rudolf.

To nije bilo nimalo lako, jer su se na sve strane stali pojavljivati novi i opasni protivnici. Tri
švicarska kantona udružila su se 1291 (Uri, Schwyz i Unterwalden) u Vje ni savez, prete u
suvremene Švicarske, koji nije bio usmjeren upravo protiv ekspanzije Habsburga, ali je svakako
stao na put daljnjem širenju njihovih posjeda. U austrijskim zemljama pobunilo se doma e
plemstvo protiv novih gospodara, a pridružili su im se i pripadnici gradskog patricijata. Jedni i
drugi vidjeli su u Habsburzima strance, a uz to Albert nije bio tako darežljiv u dijeljenju povlastica
kao što je to bio Rudolf. No, Albert je postupio odlu no i djelotvorno: u tri je godine slomio dvije
uzastopne pobune, a potom sklopio i savez s ugarsko-hrvatskim kraljem Andrijom III, te je tako
osigurao svoje isto ne posjede.

Sada se mogao okrenuti i protiv kralja Adolfa od Nassaua, što mu je bilo olakšano time što je ovaj
u me uvremenu izgubio naklonost knezova izbornika. U bici protiv Alberta Adolf je poginuo, a
Habsburgovac se dokopao njema ke krune. Tek se sada pokazala njegova gotovo neograni ena
ambicija: po eo je stvarati planove kako da ženidbenim vezama do e do eške, te kako da svoje
vlastite posjede proširi na Nizozemsku i Tiringiju. Da nije pao kao žrtva atentata svog ne aka
Ivana i nekolicine švicarskih plemi a, možda bi za Habsburge i Njema ku postigao još i mnogo
više od svog oca. Ovako, habsburška se mo po ela osipati, a knezovi izbornici, zabrinuti
unutrašnjim sukobima u njihovoj obitelji, odlu ili su je zamijeniti pouzdanijom dinastijom, pa su na
njema ko prijestolje doveli Henrika Luksemburškog, velikaša koji je u svoju korist riješio i pitanje
nasljedstva eškog prijestolja.

Kako nevolje rijetko dolaze same, gubitak je krune bio popra en i otvorenim ratom s
nezadovoljnim slobodarskim švicarskim kantonima. U želji da se kona no riješe feudalnih
gospodara koji su sputavali njihove slobode i unosnu trgovinu preko netom otvorenog alpskog
prijevoja Sv. Gotthard, švicarski su se seljaci 1315. kod Morgartena oduprli viteškoj vojsci
habsburških vazala i zahvaljuju i prikladno odabranom zemljištu odnijeli sjajnu pobjedu, kojom je
ozna en po etak kraja habsburške vlasti u Švicarskoj. Sljede i je udarac došao sedam godina
poslije: u bici kod Mühldorfa Ludvig Bavarski, iz konkurentske bavarske dinastije Wittelsbacha,
porazio je Friedricha I. (1289-1330), jednog od Albertovih sinova, i time za neko vrijeme izbacio
Habsburge iz natjecanja za kraljevsku krunu. Albertova smrt i dva uzastopna poraza na zapadu
potisnula su Habsburge u Austriju i presudno vezali njihovu sudbinu uz isto ne dijelove Svetog
Rimskog Carstva. U vrijeme Friedricha I. spominje se 1326. prvi put za Habsburge i naziv »ku a
Austrija« (latinski: domus Austriae), ime koje e obilježavati rod u idu im stolje ima, pa ak i one
grane, poput španjolske, koje s Austrijom više ne e biti u izravnoj vezi. U Hrvatskoj se taj naziv
ne e udoma iti.

Albert II. Mudri (1298-1358) zaslužio je svoj nadimak mirotvornom politikom, koja je Austriju za
duže vrijeme poštedila ratnih razaranja. Ona je dijelom bila odre ena i injenicom da je vojvoda
bio paraliziran, što je bila možebitna posljedica pokušaja ubojstva trovanjem.

Albert se napose istaknuo zaštitom svojih židovskih podanika. Nakon niza upravo nevjerojatnih
katastrofa, kojima su njegove zemlje bile izložene u desetlje u 1338-1348 (najezda skakavaca,
loša žetva, poplave, potres i napokon velika epidemija kuge u kojoj je 1348/1349. stradalo i do
jedne etvrtine zapadnoeuropskog stanovništva), izbila je me u Albertovim podanicima, sli no
kao i drugdje na Zapadu, antižidovska histerija. Židovi su bili optuženi da su upravo oni izazvali
dugotrajne neda e, te su krš ani priredili pogrome u kojima su bile uništene itave židovske
zajednice. Dok su neki zapadni vladari podržavali nasilja, drugi su, bilo zbog humanosti, bilo zbog
materijalne koristi koju su imali od židovske trgovine i nov arstva, spre avali progone Židova i
pružali im zaštitu. Jedan je od njih bio i Albert Mudri, a politika pomaganja Izraeli ana postat e
jednom od karakteristika habsburške politike i u kasnijim stolje ima.

Albert je prije svoje smrti odredio da ga naslijede ravnopravno sva etiri njegova sina, te da se
o evina Habsburga ne smije dijeliti. Time je zapo eo još jednu praksu tipi nu za habsburšku
politiku: oca nije naslije ivao samo najstariji sin, niti je on vodio odlu uju u rije u obitelji. Uistinu,
Alberta je isprva naslijedio samo najstariji sin Rudolf, jer su ostala trojica još bili maloljetni.

Rudolf IV. (1339-1365), koji je, kao i njegov pradjed, nosio nadimak Utemeljitelj, zaoštrio je sukob
svog roda s Luksemburgovcima. Bio je izazvan odlukom cara Karla IV. Luksemburga, koji je
Zlatnom bulom odredio da se broj knezova izbornika ima ograni iti na sedam, a da austrijski
vojvoda ne e biti jedan od njih. Time je nastojao onemogu iti svoje takmace Habsburge da utje u
na biranje njema kih kraljeva i eventualno oduzmu titulu njegovoj dinastiji. Kao protumjeru Rudolf
je dao sastaviti niz falsifikata, ne prežu i od toga da se u njima pozove ak na tobožnje privilegije
što su ih Julije Cezar i Neron dali Austriji. Krivotvorine nisu bile baš vješto napravljene, pa ih je
ubrzo razotkrio sam slavni pjesnik Francesco Petrarca, ali je Rudolfova kancelarija imala više
uspjeha s tzv. Velikim privilegijem. To je bio falsifikat sastavljen na temelju stvarnih povlastica
cara Friedricha Barbarosse (zbog toga nazvanih Manjim privilegijem), a kojim se austrijskom
vojvodi tobože daju neka prava kakva nisu uživali drugi svjetovni i crkveni velikaši u carstvu.
Izme u ostalog, austrijski je vojvoda bio, doduše, vazal njema kog cara, ali je ovaj morao do i u
Austriju, kako bi od svog vazala primio prisegu vjernosti. Svi plemi i u Austriji bili bi po toj
krivotvorini vazali vojvode, a ovaj za svoje postupke nije odgovarao nikome, pa ak ni carskom
sudu. U slu aju da do e na sabor, Rudolf je predvidio da mu pripada mjesto desno od cara,
odmah uz knezove izbornike. Svim tim, a i drugim izmišljenim pravima, Rudolf je želio naglasiti
samostalnost Austrije unutar carstva, a i pokazati da je Austrija o evina Habsburga. Štoviše, ak
je dao izraditi i pe at austrijske kancelarije na kojemu je bio prikazan s kraljevskom krunom na
glavi. Tijekom srednjeg vijeka vjerovalo se u vjerodostojnost ovog privilegija, a da se radilo o
krivotvorenoj ispravi, dokazali su povjesni ari tek u XIX. stolje u.

Uništenje pe ata austrijske kancelarije bila je jedna od prvih protumjera što ih je Karlo IV.
poduzeo protiv svog preuzetnog vazala i zeta. Uz to, oduzeo mu je razne titule kojima ga je
svojedobno nadario. Otada pa nadalje podržavao je sve one velikaše koji su bili u bilo kakvom
sukobu s Habsburzima.

No, Rudolf je bio isuviše poduzetan i sposoban, a da bi ga takav udarac mogao ozbiljnije ugroziti.
Tirol stekao je 1363. i time ovladao itavom južnom granicom carstva prema Italiji, što mu je
omogu ilo da svoju politi ku djelatnost usmjeri prema sjeveru Apeninskog poluotoka, a u ratu je s
akvilejskim patrijarhom osvojio i Furlaniju. Daljnje je širenje prema jugu, prvi put i na krajeve
naseljene Hrvatima, ostvareno mirnim putem, ugovorom o me usobnom naslje ivanju s gori kim
grofovima. Ugovor e dati rezultata tek 1374, kada e Rudolf ve davno biti pokojan: Habsburzi
e po njemu naslijediti Goricu, Pazinsku grofoviju s izlazom na Kvarnerski zaljev i neke manje
posjede u Koruškoj.

Svoju je djelatnost Rudolf usmjerio i na rješavanje drugih problema. Proveo je fiskalnu reformu,
kojom je napunio blagajne i stvorio financijske preduvjete za daljnji uspon svog roda. Dijeljenjem
povlastica podržavao je razvoj gradova u kojima je vidio ne samo privredne partnere, nego i
suparnike buntovnih plemi a. Pretvaraju i Be u glavni grad svojih provincija, utemeljio je u
njemu 1365. sveu ilište. Ono e u sljede im stolje ima odigrati važnu ulogu upravo u
obrazovanju hrvatske intelektualne elite, a kroz to e utjecati na cjelokupni razvoj znanosti i
kulture u Hrvata. Zanimljivo je da je me u uzvanicima koji su bili nazo ni sve anom inu
osnivanja sveu ilišta bio i zagreba ki biskup Stjepan, jedini biskup pozvan iz inozemstva. Koji su
bili motivi tog poziva, odnosno je li se biskup Stjepan slu ajno tih dana zatekao u Be u, za sada
ne znamo. Bilo kako bilo, taj doga aj pokazuje da su se veze Habsburga i hrvatskih krajeva,
pogotovo Slavonije, kojoj je Zagreb tada bio glavnim središtem, po ele razvijati ve u XIV.
stolje u, nekoliko desetlje a prije no što je prvi Habsburg zasjeo na ugarsko-hrvatsko prijestolje.

Napokon, Rudolf IV. ostavio je za sobom jedan od najljepših spomenika svog roda, ali i austrijske
povijesti uop e: be ku katedralu sv. Stjepana, crkvu namijenjenu novoosnovanoj biskupiji i jedno
od naljepših goti kih zdanja Srednje Europe. Gradnjom katedrale i zgrade sveu ilišta htio je Be
u initi ravnopravnim Pragu, ali je za to trebalo još vremena i sredstava.

Rudolf je umro u Milanu, u vrijeme dok je s mo nim milanskim gospodarima Viscontijima


dogovarao sklapanje saveza zasnovanog na braku njihove djece.

Njegovi su sinovi Albert III. (1350-1395) i Leopold III. (1351-1386) zauvijek zaštitili Tirol od
pretenzija bavarskih Wittelsbacha, a kada je Venecija zavladala Trstom, zatražio je ovaj jadranski
grad zaštitu Habsburga, pa je Leopold III. 1382. ovladao i izlaskom na more, oja anim nedavno
ste enim istarskim posjedom Pazinske grofovije. Bra a su me u sobom podijelila habsburški
patrimonij, pa se rod razdijelio na dvije grane. Albertinska je grana vladala Donjom Austrijom, a
Leopoldinska Štajerskom, Kranjskom (to zna i i dijelom Istre), Koruškom i Tirolom. Leopoldinska
se grana 1411. podijelila na dvije, od kojih je jedna zavladala Tirolom, a druga Središnjom
Austrijom.

Leopold III. je 1386. poginuo u još jednom nesretnom sukobu Habsburga sa Švicarcima, što je
dodatno oslabilo njihove pozicije u krajevima u kojima su se nalazili njihovi prvotni posjedi.
Aargau je kona no bio izgubljen u vrijeme Leopoldovog mla eg sina Friedricha IV. Tirolskog
(1383-1439), zvanog Friedrich od Prazne Kese. Kako se našao na strani koja se na koncilu u
Constanzu usprotivila caru Žigmundu Luksemburškom, ovaj je u inio sve da ga uništi. Friedrich je
proveo nekoliko godina u tamnici i progonstvu, a kada se napokon vratio u Tirol, od njegovih
posjeda u Švicarskoj i Alsaceu nije ostalo gotovo ništa.

Oslabljeni i ugroženi sa svih strana od Švicaraca, eha i nove sile s Istoka, Turaka,
Habsburgovci u to vrijeme doista nisu odavali ništa od svoje budu e veli ine i važnosti. Njihova je
borba nalikovala prije borbi za opstanak, no težnji ka kraljevskoj i carskoj kruni.

Albert V. (1397-1439) — prvi dolazak Habsburga na hrvatsko prijestolje

Prvi od Habsburga koji je izravno došao u dodir s Hrvatima, pa makar i za kratko, bio je Albert V.
Kao muž Elizabete, k eri ugarsko-hrvatskog kralja i njema kog cara Žigmunda Luksemburškog,
koji je umro 9. prosinca 1437. ne ostavivši muškog nasljednika, imao je najve e izglede da
naslijedi svog tasta. Ugarski i hrvatski velikaši složili su se s posljednjom voljom umiru eg kralja,
koji je tražio krunu za svoju k er i njezinog muža, pa su ih na saboru u Požunu, devet dana nakon
careve smrti, izabrali za kralja i kraljicu. Tako je prvi Habsburgovac postao i hrvatskim vladarom.

Idu e je godine Albert izabran i za njema kog kralja, jer je slabost Habsburgovaca, podijeljenih u
više grana, ponovno knezovima izbornicima bila važan argument pri izboru vladara. Od tog
trenutka, pa sve dok Napoleon nije ukinuo Sveto Rimsko Carstvo Njema ke Narodnosti,
Habsburgovci su držali carsku krunu u svojim rukama (osim za kratka prekida 1740-1745). No,
knezovi su se izbornici prevarili, ako su mislili izabrati slaba vladara: tri mjeseca kasnije u
Albertovim je rukama bila i eška kruna, jer su ga katoli ki eški velikaši izabrali kao kandidata
svoje strane, dok su se husiti priklonili poljskom kralju Kazimiru IV. Jagelovi u. Za vrijeme
Albertova boravka u Pragu radi krunidbe, došlo je do njega poslanstvo grada Dubrovnika, s
molbom da kralj potvrdi stare povlastice, što je ovaj i u inio. Uop e je njegov odnos prema
Dubrovniku bio vrlo dobar. Kralj je grad uzeo u zaštitu kada mu je zaprijetila opasnost od vojvode
Stjepana Vuk i a, te je naložio bra i Talovcima, uz Frankopane tada najja im hrvatskim
velikašima, da, bude li potrebno, sakupe vojsku i udare na vojvodu Vuk i a.

Albertov je dolazak na vlast protekao u znaku obra una s mo nom velikaškom dinastijom
knezova Celjskih, koji su imali velike posjede ne samo u austrijskim zemljama nego i u Slavoniji,
te su tijekom itave prve polovice XV. stolje a igrali važnu ulogu u hrvatskoj i ugarskoj povijesti.
Oni su Habsburzima bili izravni suparnici u borbi za najviše asti i položaje u carstvu i Ugarsko-
Hrvatskom Kraljevstvu, a nakon Žigmundove su smrti nastojali nametnuti Barbaru Celjsku,
njegovu udovicu, za nasljednicu krune. Albert je, me utim, Barbaru zatvorio, a njegov pristaša,
slavonski ban Matko Talovac, otišao je nakon požunskog izbora odmah u Slavoniju, kako bi se
mogao djelotvorno oduprijeti Celjskima. Matkov je brat Petar postao kraljevim osloncem u
Hrvatskoj nakon što je kralj oduzeo banstvo Stjepanu Frankopanu. Frankopani su, naime, u
vrijeme Žigmunda postali toliko mo ni, da su gotovo samostalno vladali Hrvatskom, pa ih je kralj
svakako morao obuzdati, ako je želio i u tom kraljevstvu uspostaviti svoju vlast. Zbog velikih
zasluga Talovaca, potvrdio im je Albert posjede, me u ostalima ur evac te Srebrnik i Br ko u
Usori.
Dok se s jedne strane Albert uz pomo svojih pristaša koliko-toliko stao u vrš ivati u hrvatskim
zemljama, s druge je strane naišao na žestok otpor plemstva u Ugarskoj. Nakon povratka iz
eške, sazvao je u svibnju 1439. sabor na kojemu je namjeravao s plemstvom dogovoriti sve
poslove važne za obranu zemlje od Turaka. Plemstvo, a pogotovo ono visoko, imalo je, me utim,
druk ije planove. Nezadovoljni na inom na koji je pokojni Žigmund vodio kraljevstvo, a sje aju i
se valjda i prethodne nesretne vladavine njegove supruge Marije i njezine majke Elizabete,
obilježene dugotrajnim gra anskim ratom, odlu ili su na svaki na in izboriti se za zakon kojime bi
kraljevska vlast bila ograni ena, a vladar došao u ve u ovisnost o volji sabora. Pred udruženim je
plemstvom Albert bio nemo an, pa je morao pristati na izdavanje dekreta, kojim je predao u ruke
sabora pravo odlu ivanja ne samo o državnim i vojnim, nego i o obiteljskim poslovima same
dinastije (primjerice pri udaji kraljevih k eri). Mo palatina, najviše državne asti u Ugarskoj,
znatno je uve ana, pa je kao sudac mogao nastupati u sporovima izme u kralja i njegovih
podanika. Kralj je trebao skrbiti o obrani zemlje i pla ati vojnike, ali su mu prihodi smanjeni
ukidanjem nekih poreza. Ugarsko se plemstvo tako er pobrinulo da kralju, Nijemcu, oduzme
pravo dovo enja stranaca u kraljevstvo, a naro ito njihovo namještanje na važne politi ke i
privredne položaje.

Albertov je dekret ozna io važnu prekretnicu u odnosu ugarsko-hrvatskog vladara i plemstva. Od


tog e vremena, s izuzetkom vladavine Matije Korvina, kraljevska vlast sve više slabiti, što e,
povezano sa stalnim turskim nadiranjem, dovesti do rasapa ugarskog, ali i hrvatskog kraljevstva i
prelaska njihovih ostataka u ruke habsburške dinastije.

Do sli nog je razvoja došlo i u Slavoniji. Na Saboru u Križevcima, održanom u ožujku 1439,
zahtijevali su plemi i da im se vrati staro pravo biranja protonotara, oduzeto u vrijeme kralja
Žigmunda. Protonotar je bio uvar banskog pe ata i predstavnik plemstva, pa je Saboru bilo stalo
da sam odlu uje o osobi protonotara, umjesto da ga, kako se to uobi ajilo u Žigmundovo vrijeme,
postavlja ban. Matko Talovac, slavonski ban, naglašavaju i da odluku donosi u ime kralja Alberta,
vratio je plemstvu staro pravo biranja protonotara.

Pored pritiska ugarskog plemstva, sre ivanja prilika u Hrvatskoj i rata protiv eških i poljskih
protivnika, Albertu je najve a briga bila rastu a turska opasnost. Sultan se pripremao za rat s
ciljem da zauzme Smederevo, veliku i važnu utvrdu iz koje su i ugarski vladari eventualno mogli
zapo eti vojnu protiv Turaka. Pad Smedereva u turske ruke omogu io bi pak sultanu ugrožavanje
južnih krajeva Ugarske i prodor prema središtu kraljevstva. Zbog toga je Albert sazvao vojsku u
Szegedu, ali se ugarsko plemstvo, koje se još nedavno tako žestoko opiralo sudjelovanju
stranaca ak i u obrani od Turaka, sada slabo odazvalo na kraljev poziv, pa je vojska pristizala
sporo i u nedovoljnom broju. Dok je Albert tako ekao da prikupi dovoljno eta, stigla je u tabor
vijest da je Smederevo palo. Ugre je uhvatila panika, dobar se dio vojske razbježao, a kralj se s
ostatkom zaputio prema jugu kako bi suzbio turske ete koje su odmah po padu Smedereva
provalile preko Dunava. Albert je postigao cilj i protjerao neprijatelja, ali je tijekom vojne obolio od
dizenterije i umro na putu prema Be u, kamo se prije smrti htio vratiti. Vladao je nepune dvije
godine, a iza sebe je ostavio dvije k eri i trudnu udovicu, koja e mu roditi sina Ladislava, zvanog
Posmr e.

Albertova vladavina ozna ava po etak ne samo bližih dodira Hrvata s Habsburzima, nego i
nastojanja albertinske, a potom i leopoldinske loze da se trajno ustoli i na ugarsko-hrvatskom
prijestolju. Bila je to predigra gotovo etiristoljetne, neprekinute vladavine što e Hrvatsku trajno
vezati uz sudbinu Srednje Europe.

Ladislav Posmr e (1440-1457) i Friedrich III. (1415-1493) — borba Habsburga za


albertinsku baštinu

Kraljica Elizabeta odlu ila je vladati sama, jer se ionako smatrala nasljednicom svog oca
Žigmunda. Oslanjala se na svoje ro ake knezove Celjske, kao i na druge velikaše s kojima njezin
pokojni suprug nije bio u dobrim odnosima, u prvom redu na Frankopane. Razumljivo je da je
takva politika privilegiranja ro aka, od kojih neki, poput Celjskih, nisu bili obljubljeni u kraljevstvu,
morala dovesti do nezadovoljstva drugih velikaša. Jedan dio nezadovoljnika podupirao je despota
ur a Brankovi a, koji je nakon gubitka Smedereva živio u Srijemu i Zagrebu, ali su se ti planovi
izjalovili.

Na nagovor velikaša, pristala je Elizabeta udati se za poljskog kraljevi a Vladislava I. Jagelovi a,


iako nije bila tim izborom oduševljena. Poslanstvo koje je Vladislavu trebalo iznijeti prijedlog vodio
je ban Matko Talovac, a pored ostalih velikaša bio je s njime i bivši senjski biskup Ivan de
Dominis. No, kraljica je nadmudrila svoje protivnike i, pobjegavši prema Požunu, ukrala iz Budima
uz pomo jedne dvorske dame krunu sv. Stjepana, bez koje je pravovaljana krunidba ugarsko-
hrvatskih kraljeva bila nezamisliva. Krunu je, dakako, namijenila svom budu em sinu, kojega je
rodila na putu. Prema želji njezinog pokojnog supruga, Ladislav je bio stavljen u zaštitu svog
habsburškog ro aka vojvode Friedricha V. Štajerskog, koji je u velja i 1440. bio izabran za
njema kog kralja kao Friedrich III.

U novim je okolnostima Elizabeta odlu ila povu i ponudu danu Vladislavu I, ali je ovaj, nagovoren
od ugarsko-hrvatskog poslanstva, ipak primio krunu i pritom se obvezao da e nakon godinu
dana, koliko joj je bilo potrebno za oplakivanje supruga, oženiti kraljicu Elizabetu i priznati
njezinog sina za zakonitog nasljednika ukoliko sam ne bude imao muških potomaka.

Elizabeta nije namjeravala prihvatiti ni takav sporazum, pa je, podržana od svojih pristaša,
grofova Celjskih, Frankopana, Nikole Ilo kog i drugih okrunila u Stolnom Biogradu malog
Ladislava za kralja. Nato provali Vladislav s vojskom u Ugarsku i za nekoliko dana u e u Budim.
Ugarski sabor, sastavljen od Elizabetinih protivnika, odlu i okruniti ga za kralja, a kako se prava
kruna nalazila u kralji inim rukama, izvadili su u tu svrhu krunu iz grobnice Stjepana I, prvog
ugarskog kralja.

Uslijedio je dugotrajni i teški gra anski rat u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj. Elizabeta je predala
sina na uvanje Friedrichu III., ali se ovaj nije previše trudio pomo i joj. Štoviše, kasnije joj je
odbio vratiti i sina i krunu sv. Stjepana, koriste i se njima za ostvarenje vlastitih politi kih ciljeva.
Elizabeta je oko sebe prikupila niz odli nih velikaša, no oni su, kao i Vladislavovi privrženici,
ponekad pristajali na sporazume s protivnikom, a ponekad ak i mijenjali strane. as su jedni, a
as drugi odnosili važne pobjede, kao primjerice u bici kod Samobora 1. ožujka 1441, kada je
eh Ivan Vitovec, vojvoda grofova Celjskih, pobijedio vojsku Stjepana Bannfyja od Lendave. U
Hrvatskoj se na strani poljskoga kralja borio ban Matko Talovac, a uz Elizabetu su pristajali
Frankopani i bosanski vojvoda Stjepan Vuk i . Sukob je u Slavoniji zamro kada je Vladislav
napokon sklopio sporazum s grofovima Celjskim.

Kako je turska opasnost bivala sve ve om (1440. Ivan Talovac, kapetan Beograda, jedva je
obranio grad od napada sultana Murata II.), pokušao je papa Eugen IV. preko svog kardinala
Julija Cesarinija izmiriti stranke i organizirati križarski rat, za što se zalagao i sam Vladislav I.
Osnovu sporazuma donio je ugarski sabor održan u kolovozu 1442, a na kojemu su prvi put bila i
etvorica predstavnika Slavonije (ali ne i Hrvatske i Dalmacije). Malo potom utana en je mir
izme u Elizabete i Vladislava, a ubrzo je i izme u Vladislava i Friedricha III. sklopljeno primirje na
dvije godine. Tako je Vladislavu I. omogu eno da zavlada sam i zapo ne rat protiv Turaka, a
Habsburzi su zadržali nasljedno pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje, imaju i u svojim rukama i
dalje krunu sv. Stjepana. Friedrich se, doduše, primirja nije u potpunosti pridržavao, pa je na
nepoznat na in osvojio grad Gjör, te ga založio nekim hrvatskim knezovima, najvjerojatnije
Frankopanima, jer je još 1445. Bartol Frankopan bio upravitelj gjörske biskupije.

Vladislav I. vladao je vrlo kratko. Nakon nekoliko sjajnih pobjeda njegova vojskovo e Ivana
Hunjadija nad Turcima, prekršio je, na nagovor kardinala Cesarinija, ve dogovoreno primirje i
1444. napao Tursku preko Bugarske. U bitki kod Varne krš anska je vojska doživjela težak poraz,
a mladi je kralj poginuo zajedno s kardinalom.

Vijest o njegovoj smrti nije odmah došla u Ugarsku, što je omogu ilo širenje glasina da je ne
samo preživio, nego i odnio sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Te su izmišljotine prepri avali
protivnici mladog Habsburga Ladislava Posmr eta, koji su na prijestolje radije htjeli dovesti nekog
drugog kandidata. U igri su bili burgundski vojvoda Karlo i aragonski i napuljski kralj Alfons.
Politi ke igre oko ugarsko-hrvatskog kralja bile su dijelom zamršenih odnosa i spletki u kojima su
znatnu ulogu imale završnica stogodišnjeg englesko-francuskog rata, njema ko-francuski savez
protiv Burgundije, sukobi Friedricha III. s austrijskim staležima, odnosi srednjoeuropskih
kraljevstava te, napokon, konkurencija me u ugarskim i slavonskim velikašima kao i strah nižeg
plemstva i gra ana od bezvla a i samovolje mo nih knezova. Tek kada je postalo o ito da je
Vladislav I. ipak poginuo, krenulo je u Be poslanstvo u kojemu su se, pored ostalih velikaša,
nalazili Nikola Ilo ki i Grgur Kurjakovi Krbavski i koje je od Friedricha III. zatražilo da im preda
petogodišnjeg dje aka i krunu sv. Stjepana, kojom e još jednom biti okrunjen po svim pravilima
dvorskog ceremonijala. No, Friedrich je zauzvrat tražio da mu Ugri predaju grad Požun
(Bratislavu), te da mu po krunidbi dje aka vrate, jer je on, kao posljednji muški potomak
albertinske loze, ujedno i gospodar Austrije, a i nasljednik eškog prijestolja. Pod takvim su
uvjetima pregovori bili nemogu i, pa se poslanstvo vratilo neobavljena posla.

Ugarski je sabor uto imenovao Ivana Hunjadija upraviteljem kraljevstva u ime odsutnog i
malodobnog Ladislava. Povezavši se sa saveznicima u Austriji, krenuo je Hunjadi u napad na
Be , kako bi Friedricha napokon prisilio da mu izru i kralja. Taj pokušaj, kao ni neki kasniji, nije
imao uspjeha. Napokon je Hunjadi 1450. sklopio s Friedrichom tajni ugovor po kojemu je pristao
da Friedrich zadrži Ladislava do njegove punoljetnosti, koja e nastupiti 1458, a Friedrich e
zauzvrat podržavati Hunjadija u njegovu položaju upravitelja kraljevstva.

Friedrich se 1452. uputio u Rim da bi se okrunio za cara. On je bio posljednji car koji e se kruniti
u Rimu. Prije ceremonije krunidbe vjen ao se u vje nom gradu portugalskom princezom
Eleonorom i tako uspostavio veze Habsburga s Pirinejskim poluotokom i kraljevstvom koje je
po injalo izgra ivati svoje velike prekomorske posjede. Kao car, odmah je potvrdio tobožnji Veliki
privilegij što ga je dao sastaviti Rudolf IV. i time definitivno osigurao poseban položaj Habsburga
unutar carstva. Jedino e glavari austrijske ku e otada smjeti nositi titulu nadvojvode, po emu e
se razlikovati od svekolikog plemstva na Zapadu.

Iako je nakon dogovora Hunjadija s Friedrichom, kao i sli nog izme u njema kog kralja i eškog
upravitelja Jurja Podjebradskog, izgledalo da je Ladislavova sudbina za sljede ih nekoliko godina
riješena, caru su ra une pomutili naoko najslabiji, ali i najbliži Ladislavovi podanici — Austrijanci.
Nezadovoljni Friedrichovom upravom u svom vojvodstvu i njegovim upornim odbijanjem da im
preda Ladislava, udružili su se u Mailberšku ligu i u Be u sazvali sabor svih Ladislavovih pristaša.
Dok su saboru bili nazo ni slavonski banovi i kraljevi ro aci Celjski, iz Hrvatske nije došao nitko,
pa je sabor u Hrvatsku uputio pismo u kojemu obavještava sve plemi e i druge o svojim
namjerama, te traži da se Hrvati stave na njegovu stranu i podrže svog zakonitog gospodara.
Tražilo se tako er da se ovo pismo umnoži i pro ita u svim hrvatskim županijama. ini se da su
Hrvati ve u to vrijeme po eli pokazivati sklonost prema Friedrichu i Habsburzima, što e tijekom
druge polovice XV. stolje a dolaziti sve više do izražaja.

Kako car ponovno nije pristajao pregovorima ispuniti zahtjeve nezadovoljnika, napali su ga ovi u
Be kom Novom Mjestu, njegovoj glavnoj rezidenciji, te ga natjerali da napokon oslobodi
Ladislava. Mladi je slavodobitno ispra en u Be i uskoro okrunjen za eškog kralja. Glavnu je
rije imao pri tom njegov ro ak Ulrik Celjski.

Ostatak je života Ladislav proveo pokušavaju i se koliko-toliko osloboditi tutorstva što mu se


pretvorilo u, inilo se, doživotnu sudbinu. Prilike nisu bile lagane, jer je nekoliko najutjecajnijih
ljudi Ugarske, eške i Austrije željelo imati mladi a u svojim rukama. Ladislav se pokazao vrlo
vještim, unato dje a koj dobi, izigravanju jednih velikaša protiv drugih. Uz to se 1455. upleo u
manji rat protiv svog ro aka i bivšeg skrbnika Friedricha III. U Budim, svoju glavnu prijestolnicu,
uspio je u i tek 1456, ponovno u pratnji Ulrika Celjskog, kojeg je za nagradu imenovao banom
Hrvatske i Dalmacije.
Te je godine došlo i do znamenite bitke kod Beograda, u kojoj su krš anski vojnici pod vodstvom
Ivana Hunjadija pobijedili daleko nadmo niju tursku vojsku, kojom je zapovijedao sam Mehmed
II., osvaja Carigrada. Nakon bitke došlo je do obra una velikaša, u kojemu je Ladislav Hunjadi,
Ivanov sin, ubio Ulrika Celjskog i tako zape atio sudbinu mo nog roda, jer hrvatski ban nije imao
muških potomaka.

Nakon slavnog uspjeha dogovorena je i kraljeva ženidba s Magdalenom Valois, k erkom


francuskog kralja Karla VII. Vjen anje se trebalo održati u Pragu, ali je Ladislav 23. studenog
1457, u tijeku priprema za slavlje, iznenada umro. Kako je imao tek sedamnaest godina, držali su
mnogi da je bio otrovan, ali su danas takve pretpostavke odba ene. Vjerojatnije je da je umro od
kuge koja se proširila Europom nakon bitke kod Beograda, a od koje je stradao i Ivan Hunjadi.
Njegovom smr u prekinuta je personalna unija, koja je privremeno pod habsburškim žezlom
vezala Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, ešku i Austriju, te je na neki na in bila prete a kasnije
habsburške monarhije. Osim toga, Ladislav je bio posljednji potomak albertinske loze Habsburga,
pa se njezinim utrnu em otvorilo pitanje naslje ivanja i same Austrije.

Friedrichu se sada otvorila mogu nost da preuzme ne samo albertinske posjede u Austriji, nego
da se uklju i i u borbu za naslije e Celjskih. No, njegove su ambicije bile oduvijek velike, pa se
nije namjeravao odre i niti ugarske krune na koju je, kao Habsburgovac, polagao odre eno
pravo, tim više što se sama kruna sv. Stjepana još uvijek nalazila u njegovim rukama. I doista, na
saboru održanom 1458. u dvorcu Güssing u današnjem austrijskom Gradiš u, neki su
zapadnougarski plemi i izabrali Friedricha za ugarsko-hrvatskog kralja, odbivši prihvatiti izbor
ve ine plemstva, koje se opredijelilo za Matiju Korvina, mla eg sina Ivana Hunjadija. Uz
Friedricha su bili i neki hrvatski velikaši, ponajprije neki od Frankopana koji su imali žene iz
habsburških zemalja. Podržavao ga je i bosanski velikaš Stjepan Vuk i , kojemu je car ve prije
dodijelio titulu hercega, po emu je i njegova zemlja prozvana Hercegovinom.

U ratu oko ugarsko-hrvatske krune, vo enom tijekom sljede e etiri godine, hrvatski i slavonski
velikaši stali su ili ve inom uz Friedricha, ili se ne spominju kao otvoreni Matijini pristaše. Jedan
od najistaknutijih Matijinih protivnika bio je knez Nikola Ilo ki, slavonski ban. On se ak neko
vrijeme nazivao prefektom Hrvatske, što bi moglo zna iti da mu je Friedrich namijenio ast
upravitelja hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva.

Rat je završen 1463, kada je Friedrich sklopio ugovor s Matijom Korvinom, prema kojemu je
ovome vratio krunu sv. Stjepana, ali se nije odrekao vlastite titule ugarsko-hrvatskog kralja,
obe avši ipak da ne e pokušati ništa, kako bi svoja prava doista i ostvario. Dvojica su vladara uz
to sklopili ugovor o me usobnom naslje ivanju, te su Habsburzi ostali i nadalje me u
najistaknutijim pretendentima na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Sam ugovor ipak nije bio dovoljno
jamstvo da e ikada do i do tog prijestolja, jer je funkcija ugarsko-hrvatskog kralja bila izborna, a
ne naslijedna. Friedrich je me u svojim grbovima ipak zadržao i onaj Dalmacije (kao simbol
Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije), što se može vidjeti, primjerice, i na jednoj, nešto mla oj freski u
pala i Welsera u Augsburgu.

Friedrich III. bio je vladar koji nije volio važna pitanja rješavati ratovima. Bio je oprezan i uvijek je,
kad je to mogao, pretpostavljao diplomaciju oružju. Prilike su ga, me utim, esto tjerale na
upotrebu sile, te se tako upleo u rat i s gori kim grofovima oko baštine izumrlih Celjskih, ali je i
sudbinu naslije a albertinske loze morao rješavati u sukobu sa svojim mla im bratom Albertom
VI. (1418-1463). Protiv gori kih je grofova odnio sjajnu pobjedu, prisilivši ih ne samo na
prepuštanje celjskih zemalja, ve i na to da mu predaju dio vlastite baštine u Koruškoj. Mo
Habsburga time je bila znatno uve ana, a kada su Albertovom smr u napokon prestala stalna
pustošenja austrijskih zemalja, izazvana sukobom bra e, Friedrich je u svom posjedu imao i
zemlje albertinske loze.

Znatan korak u povezivanju Habsburga s hrvatskim zemljama zbio se 1471, kada je Friedrich od
gospode od Wallseea kupio Rijeku ili grad sv. Vida (koji se tada njema ki nazivao St. Veit an der
Pflaum), ime je stekao još jedan važan izlaz na more. Nekoliko godina kasnije, u ratu protiv
Matije Korvina, Friedrich e osvojiti i Trsat. Sedamdesete su godine uop e postale važne za
sudbonosno vezivanje Hrvata uz Austriju, jer su iz Bosne u estale turske provale ne samo u
Hrvatsku, nego i kroz Kranjsku u Korušku. Postajalo je sve o itije da je obrana od Turaka
zajedni ki interes Hrvata i Habsburga, no djelotvorna protuturska politika Matije Korvina odgodila
je za neko vrijeme potrebu ostvarenja njihovog saveza.

Sam Friedrich se u to vrijeme okrenuo k zapadu. Tradicionalna ženidbena politika, po kojoj e


Austrija u kasnijim stolje ima postati slavna (»Neka drugi ratuju, a ti se, sretna Austrijo, ženi!«),
donijela je 1477. svoj dotad najznatniji plod. Car je uspio dogovoriti zaruke svog sina
Maksimilijana i Marije, k eri burgundskog vojvode Karla Smjelog. Burgundija je tada bila
vjerojatno najbogatija europska zemlja, koja je u svom sjevernom dijelu obuhva ala Nizozemsku i
Flandriju s njihovim visoko razvijenim trgova kim i industrijskim gradovima, poput Genta,
Bruxellesa i drugih. Karlo Smjeli nije imao druge djece osim Marije, pa je Maksimilijan ubrzo
naslijedio Burgundiju i ustanovio habsburško-burgundsku dinastiju.

Važnost burgundskih zemalja po Habsburgovce bila je tolika da su se Maksimilijanovi nasljednici,


pa ak i njegovi unuci Karlo V. i budu i ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand I. smatrali Nizozemcima.
No, burgundska je baština, za koju su bili zainteresirani i francuski kraljevi, uplela Habsburge u
trostoljetni sukob s Francuskom, ime e biti presudno obilježena daljnja sudbina Europe.

Friedrichu i njegovim ro acima nije ipak sve teklo tako glatko, kako je to dotad izgledalo. Izložen
raznim pritiscima, Sigismund Tirolski morao se 1474. napokon ugovorom u Konstanci odre i svih
pretenzija prema švicarskoj konfederaciji. Njegova loza ionako nije imala pred sobom sjajnu
budu nost: 1490. Maksimilijan ga je nagovorio da za odre enu svotu novaca, kojeg je Sigismund
uvijek imao premalo, odstupi i prepusti njemu svoje zemlje.

Najgori se udarac ipak dogodio 1485, kada je nepobjedivi Matija Korvin osvojio Be , a dvije
godine potom i Be ko Novo Mjesto, te tako Friedrichu oduzeo dvije najvažnije rezidencije.

U vrijeme dok je živio u svojevrsnom izgnanstvu u Linzu, Friedrich je uspio posti i iznimno važan
uspjeh, kojim je donekle ublažio posljedice poraza u ratu s Ugrima. Knezovi izbornici odlu ili su
se 1486. izabrati Maksimilijana za njema kog kralja, ime su Habsburzi ponovno potvrdili
nasljedstvo u toj asti.

Friedrich III. umro je 1493, ostavivši sinu Maksimilijanu u nasljedstvo mnogo više no što je sam
dobio. Unato mnogobrojnim poniženjima i porazima u Austriji i izvan njezinih granica, pokazao
se napokon vrlo uspješnim politi arem i vladarom. Upornoš u i mirno om postigao je ono što
nijedan Habsburg prije njega nije uspio posti i, te s njime po inje razdoblje u kojem e njegov rod
voditi ne samo europsku, nego i svjetsku politiku. Friedrich je bio tvorac gesla što je sažeto i
jasno izražavalo njegovu životnu ambiciju: AEIOU — Austriae est imperare orbi universo (Austriji
je vladati itavim svijetom). Njegov e sin u initi sljede i korak u oživotvorenju te želje.

Maksimilijan I. (1459-1519) — stvaranje temelja habsburške

svjetske mo i

Maksimilijan, car-vitez (prozvan tako, jer je slijedio ideale viteške kulture), zapo eo je svoj uspon
još za o eva života. Burgundska mu je baština osigurala sredstva za ratobornu politiku, iako ni
tako bogata pokrajina poput Nizozemske nije mogla namiriti sve potrebe vladara sklonog ne
samo ratu, nego i umjetnosti i raskoši.

U ugarske i hrvatske poslove po eo se Maksimilijan odlu nije uplitati nakon smrti Matije Korvina.
Kada se ugarsko plemstvo sastalo u lipnju 1490. na Rakoškom polju blizu Pešte, kako bi izabralo
novoga kralja, uputili su na sabor svoje poslanike i Friedrich i Maksimilijan, traže i da se kruna
prema ugovoru o naslje ivanju, sklopljenom 1463, preda njima. Kako se plemstvo odlu ilo za
eškog kralja Vladislava Jagelovi a, po eo je Maksimilijan rat u kojem je ubrzo oslobodio
austrijske posjede što ih je svojedobno osvojio Matija Korvin, me u njima i Be , te Be ko Novo
Mjesto. Odmah se pokazalo da je Maksimilijan posebno zainteresiran za prilike u Hrvatskoj. Iako
je ve njegov otac imao veza s hrvatskim plemstvom, pogotovo Frankopanima, tek se
Maksimilijan stao ozbiljnije zauzimati za habsburške interese u krajevima južno od Kupe. Tamo je
naime uputio svog dvorjanika Hanža (Ivana) Deši a, da u njegovo ime sakuplja privrženike. U
Slavoniji je pak uz njega stao Lovro Ilo ki, a pridružili su mu se u hrvatskim krajevima uz neke
Frankopane i Berislavi i, Talovci, Blagajski i zagreba ki Gradec.

Nakon po etnih uspjeha, Maksimilijanova je stranka bila natjerana na povla enje. U Zagrebu, u
biskupskoj utvrdi, ostalo je 600 njema kih vojnika, koje je 1491. opsjeo Ivaniš Korvin, hrvatski
herceg. Ivaniš je prvo razbio vojsku što ju je njema ki kralj poslao u pomo opsjednutoj posadi, a
potom je osvojio i biskupski grad. Ratovanje je tako završilo mirom u Požunu 7. studenog 1491, a
prema sklopljenom ugovoru Vladislav i Maksimilijan priznali su me usobno pravo naslje ivanja,
dok su hrvatski knezovi, koji su pristali uz njema kog vladara, bili pomilovani, te su i nadalje mogli
služiti Maksimilijana ukoliko bi prethodno položili prisegu vjernosti i Vladislavu. Tako su Hrvati prvi
put na odre eni formalni na in stupili u vezu s Habsburzima.

Zanimljivo je da su plemi i Hrvatske i Slavonije ovaj sporazum prihvatili izdavši zasebnu povelju,
iji sadržaj glasi:

»Mi, (...) baruni, velikaši i plemi i Kraljevina Hrvatske i Slavonije priznajemo i glasom ovoga
dajemo na znanje svima da pošto su ovih nedavno minulih dana sve one borbe, razmirice,
nesporazumi i neprijateljstva — koja su se odavna porodila me u prejasnim i preuzvišenim
vladarima i gospodom, carem Fridrikom i Maksimilijanom rimskim kraljem itd. s jedne strane, a
prejasnim pokojnim Matijom kraljem ugarskim, eškim, dalmatinskim, hrvatskim itd., gospodarom
našim premilostivim, kao i ovim slavnim Ugarskim Kraljevstvom s druge strane, te su do ovih
vremena potrajala, na temelju stanovitih ugovora, koje su njihova veli anstva po svojim
poslanicima pod stanovitim uvjetima sklopila — utaložena i posve ugasla; a da bude me u istim
trima veli anstvima i njihovim kraljevinama, gospoštijama, vladama i podanicima vje iti mir i
savez utana en, utvr eno i zaklju eno bi u Požunu u ponedjeljak nakon blagdana sv. Leonarda
Ispovjednika, godine Gospodnje minule 1491, me u ostalim ovo: Ako bi se dogodilo da
spomenuti prejasni gospodin Vladislav, kralj i gospodar naš milostivi, umre bez zakonitih sinova ili
ako takve ostavi, a oni umru bez potomaka, u takvom slu aju obvezani su izabrati i priznati
gospoda crkveni dostojanstvenici, baruni, grofovi, velikaši, plemi i, gradovi i ostali stanovnici ove
Kraljevine Ugarske, itavo ovo kraljevstvo i ostale kraljevine i pokrajine k ovomu spadaju e, za
svoga zakonitog i nesumnjivog kralja i gospodara spomenutoga prejasnog gospodina
Maksimilijana, kralja rimskoga i ugarskoga, dalmatinskoga, hrvatskoga itd., ili ako ovaj ne bi živio,
jednoga od njegovih sinova, ili ako ovi ne bi živjeli, onda jednoga od njegovih zakonitih muških
potomaka po izravnoj lozi. I tako smo mi radi toga što se zna da re ene Kraljevine Hrvatska i
Slavonija, i mi svi kao i ostali tako er stanovnici ovih kraljevina pripadamo i spadamo od starine
pod krunu Kraljevine Ugarske i k istoj Kraljevini Ugarskoj, i da se pod istom krunom i kraljevstvom
nalazimo — poput gospode crkvenih dostojanstvenika, baruna, grofova, velikaša i plemi a iste
Kraljevine Ugarske, na ovom sastanku u Budimu javno i sve ano prihvatili i prihva amo ugovor
takva utana ena mira i sloge, te smo u nazo nosti poglavite i velemožne gospode Eitela Fridrika,
grofa od Zollerna i kapetana na Hohenbergu itd., Henrika Prueschinkha, slobodnoga gospodina i
baruna na Stettenbergu, Bernharda od Scherffenberga i Ivana Fuchsmagena, doktora itd.
re enomu prejasnomu gospodinu rimskomu kralju svaki posebice pruženom rukom i javno
prisegnuli i obe ali, prisežemo i obe ajemo da emo taj ugovor u svima to kama obdržavati, te u
spomenutom ve slu aju prejasnoga gospodina kralja Maksimilijana, ili ako on ne bi živio,
jednoga od njegovih sinova ili unuka i zakonitih mu po izravnoj lozi potomaka, po na inu, glasu i
sadržaju spomenutim u sklopljenom glede toga ugovoru, zajedno s re enom gospodom,
crkvenim dostojanstvenicima, grofovima i plemi ima Kraljevine Ugarske izabrati i primiti za svoga
gospodara i kralja. Po svjedo anstvu i kreposti ovoga pisma našega, na kojemu vise naši obi ajni
pe ati. Dano u Budimu, na spomenutom saboru, na dan Pepelnice, ljeta Gospodnjega tisu u
etiri stotine devedeset i druge.«
Iako je u ispravi naglašena podre enost Hrvatske i Slavonije Ugarskoj, ipak je injenica da je
plemstvo tih dviju kraljevina zasebno prisegnulo na dogovor s Maksimilijanom izvjestan, ne
bezna ajni dokaz njihove autonomije, koji se vrlo dobro uklapa u sklonost hrvatskog plemstva da
prema Habsburzima vodi politiku neovisnu od Ugarske. Uskoro e ta težnja Hrvata do i do punog
izražaja u izboru Ferdinanda, Maksimilijanova unuka, za hrvatskog kralja.

Maksimilijanov je interes za Hrvatsku ovisio u prvom redu o protuturskoj obrani. Zbog toga je
1493. odredio da se na poziv Hrvatskog sabora njegovi kapetani moraju odazvati sa svojim
etama i pomo i u ratu protiv zajedni kog neprijatelja. No, kada su Turci sljede e godine doista
provalili u Hrvatsku, njema ki su se kapetani oglušili o poziv sabora, što je bila najava hrvatske
sudbine tijekom sljede ih dvjestotinjak godina protuturskih ratova.

Veza Hrvata s Maksimilijanom došla je do izražaja na još jedan zanimljiv na in. Dva najstarija
prikaza hrvatskog grba potje u iz careve prijestolnice Innsbrucka, a još jedan dio je vitraža na tzv.
Carevom prozoru u crkvi sv. Sebalda u Nürnbergu. Možemo se s pravom zapitati, nije li hrvatski
grb nastao upravo u krugu Maksimilijanova dvora, ime se htjela naglasiti važnost hrvatskog
kraljevstva u carevim politi kim planovima?

Maksimilijan je bio ne samo hrabar ratnik, ije je osobno sudjelovanje presudilo u ponekoj bici,
nego je bio i vješt politi ar, nastavljaju i, poput oca, širiti habsburške zemlje ženidbenim vezama.
Oženio je 1496. sina Filipa I. Lijepog (1478-1506) španjolskom princezom Ivanom (kasnije zbog
bolesti prozvane Ludom). Tim je brakom Filip trebao ste i španjolsku krunu, ali je umro prije
krunidbe, pa je bilo odlu eno da ga naslijedi stariji sin Karlo, a da mu do njegove punoljetnosti
skrbnik bude Ferdinand Aragonski.

Manji, ali nikako nevažan uspjeh, bio je i ugovor o naslje ivanju, po kojemu je Maksimilijan 1500.
stekao baštinu grofova Gori kih, ime je osigurao vezu s Trstom i Pazinsku grofoviju. Povrh toga
je 1504. proširio i tirolske posjede.

Nakon što je kralj Vladislav II. 1506. obolio, a da još nije imao djece, sklopio je Maksimilijan i s
njime ugovor. Zaklju eno je da njegov unuk Ferdinand uzme za ženu Vladislavovu k er Anu, a da
e se Maksimilijanova unuka Marija (1505-1558) udati za Vladislavljeva sina, ako ga ovaj bude
dobio. Maksimilijan se nadao da e na taj na in osigurati ugarsko-hrvatsko prijestolje, pa je ak
pisao ugarskim staležima da je on po svom podrijetlu i osje ajima pravi Ugrin, iako je ina e, u
obra anju svojim njema kim podanicima, uvijek isticao svoje njema ke osje aje. Kako time nije
uvjerio ugarsko plemstvo, koje nije željelo niti uti o njema kom vladaru, provalio je Maksimilijan i
opet s vojskom u Ugarsku. Ponovno su na njegovu stranu stali neki hrvatski velikaši, poput Anža
Frankopana Brinjskog i Ivana Karlovi a Krbavskog, ali je rat okon an kada se Vladislavu rodio
sin, pa je problem nasljedstva bio privremeno otklonjen.

Maksimilijan se sada mogao posvetiti drugim poslovima. Kako se nakon smrti svog oca još uvijek
nije okrunio za cara, odlu io je oti i u Rim i tamo obaviti krunidbu. Njegovu je zamisao sprije ila
Venecija, koja nije htjela dopustiti kralju i njegovoj velikoj vojni koj pratnji prolaz preko svog
podru ja. Tako se Maksimilijan odlu io proglasiti za »izabranog rimskog cara«, isklju ivši time
prvi put papu iz ceremonije krunidbe cara. Od tada e se Habsburzi, s izuzetkom Maksimilijanova
unuka Karla, odmah nakon izbora za njema ke kraljeve nazivati carevima, bez obavljene
posebne ceremonije krunidbe carskom krunom.

Svoje je uspjehe Maksimilijan okrunio 1515, novim ugovorom s Vladislavom II. Nakon
sjajnog susreta dvojice vladara u Be u, a na kojemu je potrošeno 200 000 zlatnih florena (daleko
više no što je iznosio Vladislavljev godišnji prihod), sklopljena su u stolnoj crkvi sv. Stjepana dva
braka. Prvi je bio izme u Vladislavljevog devetogodišnjeg sina Ludovika i Maksimilijanove unuke
Marije, a drugi izme u samog cara, koji je prije nekoliko godina postao udovac, i Vladislavljeve
trinaestogodišnje k eri Ane. Bilo je predvi eno da ovaj drugi brak bude sklopljen privremeno, na
godinu dana, ukoliko se neki od Maksimilijanovih unuka odlu i uzeti Anu za svoju ženu. Brakovi
se neko vrijeme ne e konzumirati, dok supružnici, koji su bili još djeca, ne odrastu. Kako se 1516.
carev unuk Ferdinand doista vjen ao s Anom, ugarska je kruna Habsburgovcima bila gotovo
osigurana.

Povratak Habsburga na ugarsko-hrvatsko prijestolje

Karlo V. (1500-1558) i Ferdinand I. (1503-1564)

Posljednja je Maksimilijanova briga bila izbor njegovog starijeg unuka Karla za njema kog kralja.
Dje ak je u to vrijeme ve vladao Španjolskom i Nizozemskom. Maksimilijanova je smrt 1519.
donijela privremene teško e mladom vladaru, jer se u igri oko njema kog prijestolja pojavilo više
kandidata od kojih je najopasniji bio francuski kralj Franjo I. Knezovi izbornici ponovno su se, kao
mnogo puta u proteklim stolje ima, uplašili prejakih Habsburga, ali je tada na strani dinastije
nastupio važan saveznik, koji je odnio prevagu. Prebogata njema ka bankarska ku a Fuggera
uložila je ogromna sredstva u kupovanje elektorskih glasova, a novac su dali i drugi njema ki i
talijanski bankari. Sakupljeno je ukupno milijun zlatnih florena, što je bio jednogodišnji prihod
Austrije. Na strani Karla bila je i jaka vojska Švapskog saveza, tako er kupljena posu enim
novcem, kao i protufrancusko raspoloženje Nijemaca. Tako je Karlo V. 1519. ipak izabran za cara
Svetog Rimskog Carstva.

Po maj inoj je strani naslijedio i aragonsku baštinu u Italiji, pa je tako vladao Burgundijom,
Španjolskom, Napuljskim kraljevstvom u južnoj Italiji i na Siciliji, austrijskim zemljama i
Würtembergom, a španjolske kolonije, koje su se tada nalazile u sjevernoj Africi i na Antilima,
upravo su se stale širiti na Meksiko.

Karlo je odrastao u Flandriji, a njegov mla i brat Ferdinand u Španjolskoj. Zbog toga je postojala
ozbiljna opasnost za Karla da Ferdinand preuzme ne samo španjolsku krunu, nego i Njema ko
Carstvo. Da bi se izbjegli sukobi me u bra om, izvršena je dogovorna raspodjela vlasti, prvi put
1521. na saboru u Wormsu, a potom idu e godine u Bruxellesu. Prema sporazumu, Ferdinand je
dobio austrijske zemlje i Würtemberg, a sve ostalo pripalo je Karlu. Od tog vremena
uspostavljene su dvije loze ku e Habsburg: španjolsko-nizozemska i austrijsko-njema ka.
Premda je u trenutku raspodjele me u bra om španjolska linija bila daleko mo nija, budu nost je
zapravo pripadala Ferdinandovim potomcima.

Oba su se brata u svojim zemljama uskoro srela s nizom teško a. Karlo se upleo u žestoki rat s
francuskim kraljem Franjom I. oko Italije. Nakon velike careve pobjede kod Pavie 1525, te po zlu
znamenite plja ke Rima njegovih pla enika 1527, okrunio se u Bologni carskom krunom. Bilo je
to posljednje krunjenje u kojemu je sudjelovao papa, jer e se kasniji carevi prikloniti
Maksimilijanovoj odluci o isklju enju pape iz ina krunidbe. Karlo V. bio je osim toga i posljednji
car srednjovjekovnog tipa, koji je vjerovao u ostvarivost ideje o jedinstvenom krš anskom carstvu,
s obzirom na podre ene mu kolonije ak svjetskom carstvu, kojemu bi on, kao katoli ki vladar,
stajao na elu. Uistinu, ostvarenju te ideje stajalo je na putu previše teško a. Osim talijanskog
rata i borbi s Turcima, što ih je vodio samostalno ili pomažu i brata Ferdinanda novcem i
vojskom, Karlo se od 1517. našao zate en problemima prouzro enima Lutherovom reformacijom,
a onda i njema kim selja kim ratom. Ove posljednje dvije tegobe pogodile su i Ferdinanda, koji je
izbor za eškog kralja do ekao dovršavaju i borbe protiv posljednjih selja kih vo a u svojim
zemljama, dok e suzbijanje reformacije, uz turske ratove, još dugo biti njegova glavna briga.

Karlova španjolska grana bila je daleko od hrvatskih krajeva, ali je ipak uspostavila vrlo tijesne i
prisne odnose s Dubrova kom Republikom, kojoj je Karlo tijekom itave svoje vladavine bio
istinski zaštitnik. Ve 1518. potvrdio je Dubrov anima sve njihove povlastice, što je ovima bilo
izuzetno važno ponajprije zbog trgovine s Napuljskim Kraljevstvom. Dubrova ki je utjecaj u južnoj
Italiji bio ponovno osnažen 1534. Karlovom potvrdom ranije dobivenih povlastica.

Od tridesetih su godina dubrova ki brodovi sudjelovali u španjolsko-genoveškim flotama što su


ratovale protiv Turaka, tako primjerice i pri osvajanju Tunisa 1535. ili neuspjeloj ekspediciji protiv
Alžira 1541. S obzirom na vazalni položaj Dubrovnika prema Turskoj, savezništvo je sa
Španjolskom za Dubrov ane, ma koliko drago, moglo biti pogubno, pa je vješta dubrova ka
diplomacija ishodila od Karla V. odluku da više ne poziva njihove brodove u svoju ratnu službu.
Republika, me utim, nije nikada mogla imati punu kontrolu nad brodovima pod njezinom
zastavom, jer su neki kapetani sudjelovali sa svojim la ama u privatnim aranžmanima sa
Španjolcima, a ne kao dio republi ke mornarice. Takvo je ponašanje Dubrov ana bilo olakšano
injenicom da su mnogi trgova ki brodovi ve bili u španjolskoj službi, što im je otvaralo pristup
ogromnim tržištima pod habsburškom vlaš u, a trgova ke je brodove bilo razmjerno lako
pretvarati u ratne. Istini za volju, ponekad su španjolski admirali, kao slavni Genovežanin Andrea
Doria, dubrova ke brodove i silom uklju ivali u svoje flote. S druge strane, Karlo je Dubrovnik
uzimao u zaštitu u vrlo teškim vremenima, kada su za mleta ko-turskog rata 1538-1540 (u
kojemu su Karlo, Ferdinand i njegovi uskoci zajedno s papom i Venecijom stvorili Svetu ligu)
Mle ani namjeravali osvojiti Republiku.

Iako su Karlo i Ferdinand bili katolici, nipošto nisu bili fanati ni zastupnici papinske politike i
potpunog uništenja reformacije, ve su i te kako bili spremni na izvjestan kompromis sa svojim
protestantskim podanicima. Kada se, me utim, pokazalo da e popuštanje, zbog slabosti
katoli ke strane, oti i predaleko, odnosno da e mu zemlje biti kona no podijeljene na vjerskoj
osnovi, Karlo se odrekao prijestolja i povukao u jedan samostan u Španjolskoj. Želio je da kruna
pripadne njegovom sinu Filipu II, ali su se knezovi izbornici radije priklonili Ferdinandu, jer je Filip
za njih bio stranac, dok su austrijskog nadvojvodu i eškog kralja prihva ali kao jednoga od
svojih. Tako je 1556. Ferdinand mogao svojim titulama pripisati i onu izabranoga cara Rimskog
(Njema kog) Carstva.

Ferdinand je 1555. supotpisao Augsburški mir, kojim se pokušalo smiriti vjerske sukobe u
Njema koj, a kojega je toliko, zbog toga što su protestanti odustali od nekih svojih na ela,
napadao znameniti hrvatski protestantski teolog Matija Vla i Ilirik, od tada vo a radikalnih
Lutherovih sljedbenika. Glavna je odredba Augsburškog mira bio uveni princip »Koga je vlast,
njegova je vjera« (Cuius regio, eius religio), po kojoj su podanici morali prihvatiti vjeru zemaljskih
gospodara, ili napustiti njihove zemlje. Njema ka je time podijeljena na svoj pretežno
protestantski sjever i pretežno katoli ki jug. Jedino u Austriji taj princip nije odmah prihva en, jer
je pod katoli kim Ferdinandom živio veliki broj protestanata. Ferdinand e i nakon Augsburškog
mira raditi na izmirenju dviju strana, pa je 1562. uputio na Tridentinski koncil svog osobnog
izaslanika, pe ujskog i kasnije zagreba kog biskupa Jurja Draškovi a, koji je svojim umjerenim
stavovima, nažalost bez uspjeha, nastojao približiti katolike i protestante.

Protestantizam e imati velikog uspjeha i u Ugarskoj, pa e u budu nosti i to biti jednom od


opreka izme u ugarskog plemstva i katoli kih Habsburga. U Hrvatskoj i Slavoniji pojedini e
plemi i, poput Zrinskih, a i dio gra anstva, pristati uz novu vjeru, ali e opasnost od Turaka
ve inu Hrvata zadržati u vjeri njihovih katoli kih vladara, tako da e sredinom XVII. stolje a
protestantizam gotovo sasvim nestati u hrvatskim stranama. Dulje e se zadržati samo u
Me imurju, koje je, doduše, u crkvenom pogledu potpadalo pod zagreba ku biskupiju, ali je
politi ki pripadalo Ugarskoj, pa su tamošnji protestanti uživali potporu ugarskog sabora. Osim
toga znatniji je broj protestanata bio i me u njema kim vojnicima i asnicima, koje su Habsburzi
dovodili u pograni ne utvrde i gradove na Vojnoj krajini.
Cetingradski izbor

U Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, desetlje ima izloženom turskim napadima, stanje se naglo


pogoršalo 1521, kada je Sulejman II. Veli anstveni napokon uspio osvojiti Beograd, posljednju
ugarsku utvrdu na Dunavu. Mladi Ludovik II. nije pokazivao gotovo nikakvog zanimanja za obranu
kraljevstva, a i sredstva kojima je raspolagao bila su tako neznatna, da je esto morao posu ivati
novac za ru ak ili kakvo putovanje. Inozemni su poslanici na dvoru u svojim izvještajima opisivali
zabave kojima je, neko siromaštvu, bio sklon, zabrinuto upozoravaju i da takvo kraljevstvo ne
može dugo opstati.

Suo eni s kraljevom nebrigom i neimaštinom, plemi i su zaštitu pokušali prona i na drugoj strani.
Obra ali su se uglavnom papi, Veneciji, caru i nadvojvodi Ferdinandu, dakle onima koji su i sami
bili ugroženi od Turaka, ali pomo nije bilo lako dobiti. Godinu dana po padu Beograda šibenski
biskup Franjo Jožefi i knez Bernardin Frankopan odlaze na njema ki sabor u Nürnberg, kako bi
od cara dobili novaca i vojnika. Bernardinov je sin Krsto, uostalom, ve i bio u Ferdinandovoj
službi, isti u i se svojim vojni kim umije em, a o vezi Frankopana s Habsburzima govori
simboli ki i injenica da se Krstin brat, gospodar Ozlja, zvao Ferdinand.

Molbe hrvatskog plemstva upu ene su u pravi as. Godine 1522. zapo eli su Turci veliku navalu
duž cijele hrvatsko-turske bojišnice, osvojivši Knin i Skradin. Ban Ivan Karlovi Krbavski
suprotstavljao se koliko je mogao, ali se osim s Turcima, morao sukobljavati i s nekim
Frankopanima, koji su htjeli iskoristiti nemirna vremena i proširiti svoje posjede. Isprva je
Ferdinand opominjao svog šurjaka Ludovika II. da napokon poduzme mjere za obranu hrvatskog
kraljevstva, ali je onda, vidjevši da od toga ne a biti koristi, uputio vlastite ete pod
zapovjedništvom njema kih kapetana u Biha i drugdje po granici. Time je uspio zaustaviti turski
nalet, koji je ovoga puta mogao biti doista koban po itavu Hrvatsku.

Pou en ovim iskustvom, Ferdinand je ak tražio od Ludovika II. da mu preda Hrvatsku o kojoj
ne e ili ne može voditi ra una, ali je to ovaj, dakako, odbio. Kako bi osigurao austrijske zemlje od
iznenadnih turskih upada, odlu io je Ferdinand u Hrvatskoj držati vojsku i ustrojiti razgranatu
mrežu uhoda, nešto poput suvremene obavještajne službe, kojoj je na elu stajao hrvatski plemi
Bernardin Ri anin.

Kako je vrijeme odmicalo, prilike su u Hrvatskoj bivale sve teže i zamršenije. Nemaju i sredstava
ni za obranu vlastitih gradova, a kamoli itave Hrvatske, hrabri se ban Ivan Karlovi zahvalio na
dužnosti što ju je obnašao. Kralj je tada imenovao novog bana Ivana Tahija, ali hrvatsko plemstvo
nipošto nije željelo pristati na taj izbor, pa se obratilo Ferdinandu s molbom da on imenuje bana,
ali ne iz redova hrvatskih velikaša, jer su oni s jedne strane preslabi braniti i sami sebe, a s druge
strane stalno pokušavaju podjarmljivati manje plemi e i pretvariti ih u svoje kmetove. Iz ovog je
zahtjeva plemstva razvidno koliko je malo utjecaja na hrvatske prilike imao zakoniti kralj, te kako
su se Hrvati ponašali gotovo sasvim samostalno ne samo u unutrašnjim poslovima, nego i u
odnosu na susjedne vladare.

Ferdinand nije ispunio ovu molbu, jer mu se to inilo kao preveliko zadiranje u kraljevstvo svoga
šurjaka, ali je zato nastavio novcem pomagati neke hrvatske velikaše poput Frankopana, Ivana
Karlovi a i Stjepana Blagajskog. Napokon, 22. listopada 1524. došlo je do sklapanja sporazuma,
što e svojim sadržajem postaviti na izvjestan na in temelj stvaranju budu e Vojne krajine,
glavnog oslonca habsburške vlasti ne samo u Hrvatskoj, nego i u itavoj njihovoj monarhiji. Tog je
dana u Be došao Nikola Zrinski i Ferdinandu ponudio Novigrad i Dobru Njivu, dva svoja grada
na Uni, pod uvjetom da nadvojvoda u njih stavi svoju vojni ku posadu i utvrde nakon dvije godine
vrati Zrinskome. Uz to je Nikola primio godišnju pla u za koju je trebao držati odred od pedeset
konjanika. Ferdinand je Zrinskome ponudio i jednu zamjenu: za njegovu utvrdu i rudnik srebra u
Gvozdanskome htio mu je dati Pazinsku grofoviju i Kastav. Tu je zamjenu Ludovik II. ipak
sprije io, jer su rudnici srebra donosili i njemu izravnu dobit.

Godinu dana kasnije hrvatski su plemi i odbili do i na hrvatski i slavonski sabor u Križevce, jer su
se ve sasvim povezali s Ferdinandom. Umjesto toga, uputili su nadvojvodi poslanstvo koje je i
opet tražilo pomo u pripremi obrane. Iako Ferdinand, suo en s problemima u vlastitim zemljama,
nije imao previše novaca, ipak je Ivanu Karlovi u i Ivanu Kobasi u dao 1000 florena za vo enje
obavještajne službe. Kobasi u je uz to dao posjed u Kranjskoj, a Hrvatima novac za popravak
utvrda i pla anje vojnika.

Vrata su dolasku Habsburga na hrvatsko prijestolje bila ve širom otvorena kada je 25. sije nja
1526. sazvan slavonski i hrvatski sabor u Križevcima, na kojemu je pod vodstvom Krste
Frankopana zaklju eno da se odbije posluh kralju Ljudevitu, te da se potraži novi gospodar.
Plemstvo je pri tome bilo podijeljeno na one sklone Ferdinandu i one, koji bi se radije podredili
Veneciji. Mleta ka je republika je tako er bila zainteresirana zaštiti Hrvatsku od Turaka, jer je
time na najbolji na in mogla osigurati svoje posjede u Dalmaciji, ali i vlastito mati no podru je.
Ve ina se napokon priklonila Habsburgovcu, za kojega je jedan mleta ki poslanik pisao da se
zanima za Hrvatsku, ali i za stjecanje bosanske krune, budu i da je Bosna dio Hrvatske.

Hrvatski su poslanici otišli potom Ferdinandu u Augsburg, ali je ovaj ponovno odbio primiti
Hrvatsku u svoju vlast. Umjesto toga je poslao na granicu prema Turcima vojsku i platio njezino
uzdržavanje za godinu dana, a na mjesto vrhovnog zapovjednika imenovao je Hrvata Nikolu
Juriši a, koji je ve dulje vrijeme bio u njegovoj službi. Kako se tadašnji, od Ludovika imenovani
hrvatski ban Franjo Batthjany (Ba ani) nije ni usu ivao do i u Hrvatsku, nego se zadržavao u
Budimu, bio je Juriši neke vrsti banom i Ferdinandovim namjesnikom u Hrvatskoj, iako to
službeno nitko nije priznavao.

Kada je napokon 29. kolovoza 1526. došlo do sudbonosnog boja s Turcima na Moha kom polju,
samo su pojedini Hrvati sudjelovali u ugarskoj vojsci. Krsto Frankopan bio je kasno pozvan, pa je
sa svojim etama bio tek na putu, kada su se Ludovikova i Sulejmanova vojska ve sukobile.
Ve ina se Hrvata nije ni odazvala kraljevu pozivu, jer su u dogovoru s Ferdinandom odlu ili ostati
u Hrvatskoj i braniti vlastitu ugroženu domovinu. Ugarski su se poraz i pogibija
dvadesetogodišnjeg Ludovika II. tako odigrali bez znatnijeg sudjelovanja hrvatskog plemstva i
vojske.

Smrt mladoga kralja otvorila je pitanje izbora novog ugarsko-hrvatskog, ali i eškog vladara.
Samo su dva kandidata za krunu sv. Stjepana dolazila ozbiljno u obzir. Jedan je bio Ferdinand, a
drugi ugarski velikaš Ivan Zapolja, koji je uživao potporu svih onih kojima nije bilo po volji da im
vlada stranac, pogotovo ne Nijemac. Me u Zapoljinim pristašama nalazio se velik broj uglednih
Hrvata, poput njegova kancelara, pavlina Jurja Utišeni a, anadskog biskupa Antuna Vramca,
srijemskog biskupa Stjepana Brodari a, senjskog biskupa Franje Jožefi a i budimskog prepošta
Ivana Statilea-Statili a.

Pitanje eškog nasljedstva bilo je brzo riješeno, daju i Ferdinandu dodatne adute i u borbi za
ugarsko-hrvatsku krunu. Niti dva mjeseca nakon Ludovikove pogibije izabran je Ferdinand u
Pragu za eškog kralja.

Zapoljin je odgovor uslijedio vrlo brzo. Okupivši pristaše i preuzevši iz državne riznice krunu sv.
Stjepana, okrunio se 11. studenog za kralja. Iako je Ferdinand postupio na sli an na in, sazvavši
u prosincu sabor svojih pobornika u Požunu, te se dao izabrati ugarskim kraljem, njegov je
položaj bio zapravo lošiji. Zapolja je imao krunu, te je bio legitimni vladar, osim toga izabran od
ve ine plemstva, dok je Ferdinand mogao nastupiti samo kao protukralj. U takvoj je situaciji
odlu io poduzeti odlu ne korake u Hrvatskoj.

Otkako je me u dvojicom vladara došlo do sukoba oko krune, Krsto Frankopan, nekada u
Ferdinandovoj službi, iznenada je stao uz Zapolju, nagovaraju i slavonsko i hrvatsko plemstvo
obe anjima i prijetnjama da podrži ugarskog kandidata. U Slavoniji mu je to uspjelo, ali u
Hrvatskoj, tradicionalno odanoj Habsburzima, nije postigao gotovo nikakav uspjeh. Za razliku od
njega, Nikola Juriši , Ferdinandov zastupnik u Hrvatskoj, mogao se podi iti mnogo boljim
rezultatima. Zajedno s još trojicom poslanika, sazvao je Hrvatski sabor u gradu Cetinu.

Plemi i su se sastali 31. prosinca u franjeva kom samostanu u cetinskom podgra u. Osim Krste
Frankopana bili su nazo ni svi hrvatski velikaši, a ak je i njegov otac Bernardin poslao svoje
zastupnike, koji su se jedini usprotivili Ferdinandovu izboru. Nakon dva dana vije anja o uvjetima
pod kojima e Hrvati priznati Ferdinanda za kralja, položili su sudionici sabora zakletvu vjernosti
novome vladaru, te su o tome sastavili ispravu ovjerovljenu pe atima velikaša i hrvatskim
državnim pe atom, tada prvi put upotrijebljenim. Sadržaj te isprave, jedne od najvažnijih u
hrvatskoj povijesti, glasi:

»Mi, Andrija, Božjom i apostolske stolice miloš u biskup kninski i opat topli ki, knezovi Ivan
Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk bra a i Juraj Frankopan Senjski, Kr ki i Modruški,
Stjepan Blagajski, Krsto Peranski, Bernard Tumpi Ze evski, Ivan Kobasi Brikovi ki, Pavao
Jankovi , Gašpar Križani , Toma ip i , Mihajlo Skobli , Nikola Babonoži , Grgur Otmi ,
plemi ki sudac zagreba ke županije, Antun Otmi , Ivan Novakovi , Pavao Iza i , Gašpar Gusi ,
Stjepan Zimi i svekoliki ostali plemi i i velikaši, kao što i savkolik narod plemenitih županija,
gradova i kotara kraljevine Hrvatske ispovijedamo, priznajemo i na vje no znanje dajemo ovim
listom svakomu! Pošto je prejasni i premogu i princip i gospodin Ferdinand, Božjom miloš u
eški i hrvatski kralj, španjolski infant, Svetoga Rimskoga Carstva izbornik, nadvojvoda austrijski,
vojvoda burgundski, brabantski, štajerski, koruški, kranjski, šleski, virtemberški itd., markgrof
moravski, burgovski itd., grof tirolski, celjski, gori ki itd., gospodar slovenske krajine, luke
naonske i solila, Svetoga Rimskoga Carstva glavni namjesnik itd., vladar i gospodar naš
premilostivi, poslao k nama ovih dana savjetnike svoga svetog kraljevskog veli anstva i
poslanike, asnoga naime u Isukrstu oca i gospodina Pavla Obersteina, Božjom miloš u be koga
prepošta, umjetnosti, mudroslovja i obojeg prava doktora, Nikolu Juriši a, vrhovnog vojvodu,
vojvodu Ivana Katzianera i Ivana Puchlera, prefekta grada Mehova, gospodu i osobite naše
prijatelje; ovi nas u ime spomenutoga kraljevskog veli anstva, od kojega imaju dovoljnu
punomo , zamoliše da priznamo njegovo veli anstvo za našega zakonitog i naravskog kralja i
gospodara, a prejasnu vladaricu i gospo u Anu, ugarsku, ešku i hrvatsku kraljicu, za našu
premilostivu vladaricu i gospodaricu, pa da o tome položimo prisegu vjernosti i poklonstva.
Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo pravo, kojima je isti naš prejasni kralj s re enom svojom
suprugom, prejasnom gospo om kraljicom, potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije ugarsku
kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepoš u više nepobitnih ugovora, koje smo mi
temeljito razgledali, pro itali i prou ili, i najposlije krepoš u izbora dne 16. prosinca prošle godine
po zakonima kraljevine ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine, a u gradu Požunu,
valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um tako er tolike milosti, potpomo i
blagodati kojima, izme u tolikih krš anskih vladara, samo njegovo posve eno kraljevsko
veli anstvo nas i kraljevinu Hrvatsku evo ve više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka
branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i države krš anstva,
te kako je isto kraljevsko veli anstvo druga nebrojena dobro instva nama podijelilo i osobitom
svojom darežljivoš u oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na
pravedno i pošteno zahtijevanje gospode poslanika, te danas prije ru ka i dok još bijasmo na
tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri as jednodušno i jednoglasno izabrasmo i
primismo, u inismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanog
prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske
pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu
gospo u kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu
kraljicu i gospodaricu, kao što ih i po glasu ovoga lista izabiramo, priznajemo, inimo,
ustanovljujemo, proglašujemo i poštujemo ova veli anstva za naše, kako je re eno, kralja i
gospodara, kraljicu i gospodaricu, a sve to putem, na inom, pravom, obi ajem, sve anoš u koliko
mogosmo i možemo, morasmo i moramo boljom, usrdnijom i uspješnijom. Podjedno pak
prisegosmo s najve im veseljem i prisegu dužne vjernosti i poklonstva, i to tako er javno, glasno i
razgovjetno te digavši prste i ruke uvis, kao što nam je re eni asni gospodin be ki prepošt
svojim glasom prednja io. Evo rije po rije te zakletve: Prisižemo i obe avamo da emo biti
odsad ubudu e uvijek vjerni i poslušni prejasnomu vladaru i gospodaru Ferdinandu, eškomu
kralju, i njegovoj supruzi, prejasnoj gospo i Ani, ro enoj kraljici ugarskoj i eškoj itd.,
gospodarima našima preblagostivima i premilostivima kao pravim, zakonitim i naravnim
nasljednicima, i kralju i kraljici kraljevine Hrvatske, kao što i njihovim nasljednicima, namjesnicima
i upraviteljima; da emo za njihovu korist i sre u promišljati i po svojim je silama pomagati, a štetu
i kvar po mogu nosti našoj odvra ati i prije iti, pa i sve drugo initi kako se pristoji i kako je
dužnost i obveza dobrih podanika i vjernih sluga prema svomu gospodaru, niti emo ikad više
ubudu e drugoga koga osim njihovih veli anstva i njihovih nasljednika za svoga gospodara ili
kralja primiti i priznati. Kad bismo pak svi zajedno ili posebice razabrali da tko ili više njih, bili
duhovnoga ili svjetovnoga staleža ili reda, na štetu njihovih veli anstva, a na korist drugoga ili
drugih, rije ju ili inom uz drugoga pristati namjeravaju, to emo, im za takve ljude doznamo,
odmah o tom naša veli anstva ili poglavarstva od njih nam postavljena obavijestiti ili opomenuti,
te pomo i da se svi takvi neposlušnici k dužnomu posluhu dovedu, i to sve bez ikakve himbe i
lukavštine, tako nam Bog pomogao i Sveto Evan elje!« Zatim otpjevasmo sve ano u crkvi
Poho enja sv. Marije ovdašnjega samostana male bra e u ast, slavu i hvalu svemogu ega
Boga pjesmu: »Tebe Boga hvalimo«, uz neprestanu tutnjavu i zvonjavu zvona. Tako dakle
postadosmo svi i pojedini, zajedno s našim potomcima, baštinicima i nasljednicima za sve vijeke
pravi, naravni, zakoniti i nedvojbeni podanici spomenutoga prejasnog gospodina kralja i prejasne
kraljice naše i njihovih budu ih nasljednika, koji e od njih proiste i. Za sve ovo što rekosmo
nepobitno i za potpuno vjerovanje kao i za dovoljno svjedo anstvo sastavismo i izdasmo ovo
pismo, i utvrdismo ga s ovim obi nim pe atima, dijelom vlastitima, a dijelom op ima da vrijedi za
sve vijeke. Dano u varoši Cetinu na našem saboru, držanom u gore spomenutom samostanu na
prvi dan mjeseca sije nja godine poslije ro enja Spasitelja našega Isukrsta tisu u pet sto
dvadeset i sedme.«

Ferdinand je za uzvrat dao neka obe anja Hrvatima, a na koja su u kraljevo ime pristali Nikola
Juriši i ostali austrijski poslanici. Obveze vladara, dane u krunidbenoj zavjernici (iako krunidbe,
dakako, nije bilo, jer se hrvatskoj kruni ve odavna zameo svaki trag) bile su tom prilikom tako er
zapisane:

»Obri emo najprvo da e prejasni naš kralj za obranu svoje Kraljevine Hrvatske držati u istoj
kraljevini jednu tisu u konjanika s mjese nom pla om od tri dukata za svakog konjanika i dvije
stotine pješaka, i to tako da e te pješake i dvije stotine konjanika slobodno voditi vrhovni kapetan
njegova kraljevskog veli anstva ili tko drugi, komu to njegovo veli anstvo naloži, niti e se tomu
mo i re eni staleži i redovi ili tko drugi opirati; a ostalih osam sto konjanika podijelit e se me u
re ene staleže i redove prema asnom i doli nom stanju svakoga od njih. Ako pak njegovo
veli anstvo naredi da se ti konjanici izvedu izvan kraljevine, dužni e biti samo prvi mjesec služiti
tako er za pla u od tri dukata, a kad taj mjesec mine, dobivat e onoliko pla e koliko i drugi njima
sli ni konjanici. Drugo. Njegovo posve eno veli anstvo držat e na me i vojvodine Kranjske
prema Hrvatskoj primjereni broj vojnika.

Tre e. Njegovo e Veli anstvo dati gradove i tvr ave u ovoj kraljevini pregledati te ih svim
potrebnim opskrbiti.

etvrto. Uvjeravamo iste staleže i redove da e njegovo posve eno kraljevsko veli anstvo
svekolike njihove privilegije, prava, sloboštine i zakone, Kraljevini Hrvatskoj i njezinim
prebivaocima i žiteljima od prijašnjih prejasnih vladara nekad dane i podijeljene, zajedno s
njihovim starim hvale vrijednim obi ajima i navadama nepovrije eno uzdržati, potvrditi i
obdržavati, niti e za svog života iste staleže i redove bez obrane ostaviti, nego e njih i slavnu tu
kraljevinu uvijek, što bolje bude mogu e, braniti i štititi, kako dolikuje najve emu i najboljemu
vladaru.«

Kada je polaganje prisege u franjeva koj crkvi bilo dovršeno, a vijest o izboru razglašena ulicama
malog cetinskog trgovišta, dogovorili su se plemi i, koji su u me uvremenu možda ipak ru ali i
nastavili raspravljati punih želudaca, kako e me u sobom podijeliti odobrene konjanike. Iz
isprave o tom dogovoru vidi se da su s izborom bili suglasni i neki plemi i koji se ne spominju u
samoj izbornoj povelji, pa se može pretpostaviti da su ih njezini potpisnici predstavljali, kao
uostalom i one najniže plemi e koji pojedina no i nisu dolazili na sabore. Pravo na korištenje
Ferdinandovih konjanika stekli su još i Buda ki, Draškovi , Pata i , Ajti , Tomaši , Farkaši i
drugi.

Taj je doga aj bio od izuzetne važnosti za ja anje samostalnog položaja Hrvatske unutar
Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Prvi je put Hrvatski sabor, premda ne sasvim jedinstven, donio
tako važnu odluku, suprotnu onoj Ugarskoga sabora. Time je plemstvo pokazalo da ideja o
posebnosti Hrvatske unutar zemalja krune sv. Stjepana nije umrla, ve da je preživjela više od
etiri stolje a zajednice Hrvatske i Slavonije s Ugarskom. Štoviše, mogli bismo re i da je,
zahvaljuju i podršci što su je Hrvati dobivali od Habsburgovaca, osje aj posebnosti unutar
Ugarske s vremenom oja ao, pogotovo ako imamo u vidu onu ranije citiranu ispravu iz 1492. o
dogovoru oko Maksimilijanova prava na nasljedstvo ugarske krune, a u kojemu je zasebni položaj
Hrvatske i Slavonije bio tek nazna en.

Sabor je osim toga pokazao da ga vodi razum, jer se opredijelio za vladara koji je u tom trenutku
jedini imao razloga braniti hrvatske zemlje, a i raspolagao je zato potrebnim sredstvima.

Ferdinandu je pak taj izbor dobro došao, jer je znatno oja ao njegov položaj u Ugarsko-
Hrvatskom Kraljevstvu, pošto je ovaj izbor, za razliku od onoga provedenoga u krnjem Ugarskom
saboru, imao sav potrebni legitimitet.

Evo kako je taj doga aj u upravo objavljenoj knjizi o povijesti habsburškoga carstva ocijenio
francuski povjesni ar Jean Bérenger:

»Ferdinand je bio dovoljno mudar da pridobije hrvatsko plemstvo za sebe: oni su bili presretni da
mogu potvrditi svoju autonomiju i u vrstiti svoje državno pravo izabiru i ga za kralja Hrvatske i
Slavonije u Cetinu 1. sije nja 1527. To nije bila samo mala epizoda u stvaranju monarhije, jer je
ozna ila po etak savezništva što e trajati stolje ima, ujedinjuju i Hrvate s habsburškim kraljem u
zajedni kom otporu ugarskom plemstvu. Hrvati, koji su se bojali utjecaja ugarskih velikaša u
Slavoniji, željeli su oja ati svoj posebni položaj u ugarskoj državi. To je bio razlog zbog kojega su
podržavali kraljevsku vlast, daju i Habsburzima vjerne podanike i izvrsne vojnike; iz istog su
razloga ostali katolici nasuprot ugarskim protestantima.«

Iako bi se ovoj tvrdnji mogla na i poneka zamjerka, u osnovi ona dosta to no prikazuje budu i
odnos Hrvata i njihovih novoizabranih vladara. No, kako znamo, odnos ne e uvijek biti tako
idealan, pa ne bi trebalo zaboraviti niti opomenu Krste Frankopana, koji je saboru poru io da je u
habsburškoj službi proveo niz godina i da dobro zna što je za nagradu dobio. Upravo e njegov
rod stolje e i pol kasnije skupo platiti habsburško vladanje u Hrvatskoj i time pokazati nali je
hrvatsko-habsburških veza.

Pet dana nakon znamenitog sabora u Cetinu, sazvao je knez Krsto Frankopan sabor Zapoljinih
privrženika u Dubravu, trgovište zagreba kog biskupa nedaleko azme. Na sabor se okupilo
uglavnom slavonsko plemstvo i velikaši predvo eni zagreba kim biskupom Šimunom Erdödyjem i
banovcem Emerikom Brada em. Nakon trodnevnog vije anja, i nakon što se Krsto pozvao na
odluku Ugarskog sabora iz 1505, kojom je odlu eno da se za kralja ne može izabrati stranac,
složili su se slavonski plemi i da za novog vladara izaberu Ivana Zapolju. Time su se hrvatske
zemlje našle podijeljene u dva tabora. Slavonski je sabor doduše obvezao Krstu kao bana
Hrvatske, Dalmacije i Slavonije da se potrudi oko sklapanja mira izme u dvojice suprotstavljenih
vladara, ali je rat ipak bio neizbježan. Time je zapo ela još jedna u nizu tragedija kojima je bilo
obilježeno hrvatsko XVI. stolje e.

Gra anski rat

Prije no što je otvoreni rat uop e izbio, dio Ferdinadovih pristaša u Ugarskoj i Slavoniji prešao je
na Zapoljinu stranu, jer je propaganda protiv izbora stranca za kralja bila me u plemstvom vrlo
djelotvorna. Samo su Hrvati ve inom ostali uz novoizabranog vladara, iako im nije slao onoliko
pomo i, koliko su njegovi predstavnici na Cetinskom saboru bili obe ali, pa su Nikola Juriši i
Petar Kruži , senjski kapetan, samo uz velike napore suzbijali este turske provale. Slaba
obrambena snaga Hrvatskog Kraljevstva, a napose pojedinih velikaša, dovela je u prolje e 1527.
do pada još dvije važne utvrde: Obrovca i Udbine. Ferdinand je sada pozvao hrvatske plemi e da
mu predaju sve svoje gradove, kako bi se on pobrinuo za njihovu obranu, ali od toga nije bilo
ništa.

Umjesto toga žalili su se Hrvati opetovano na svoju tešku sudbinu i Ferdinandova neispunjena
obe anja. Zbog toga što su pristali uza nj, odvojila se Slavonija od Hrvatske, a Mle ani su Hrvate
odrezali od mora, pa u zemlji vlada glad. Plemstvo je tražilo ne samo ispunjenje obveza iz
ugovora, nego i ispunjenje usmeno danog obe anja da e Ferdinand Hrvatsku sjediniti s
njegovim nasljednim austrijskim zemljama i na taj je na in izdvojiti iz Ugarskog Kraljevstva.
Nadali su se na taj na in dobiti od Austrije više pomo i, a možda i ste i nešto više samostalnosti.
Svoj su dopis, odaslan sa Sabora u Cetinu niti etiri mjeseca nakon izbora, završili rije ima:

»Neka zna vaše veli anstvo kako se ne može na i da bi ikoji gospodin s pomo u sile Hrvatskom
zavladao. Jer po smrti našeg posljednjeg kralja, sretne uspomene Zvonimira, slobodne se volje
pridružismo svetoj kruni Kraljevstva Ugarske, a poslije toga sada vašem veli anstvu.«

Ferdinad je odvratio da vojsku sada ne može poslati, jer mu treba za rat protiv ugarskih
odmetnika, a da ni zahtjevu za sjedinjenjem Hrvatske i Austrije ne može zasada udovoljiti, ali da
je zato naredio Nikoli Juriši u da se pobrine za obranu Biha a, nakon pada Knina klju a i glavnog
grada Hrvatske.

U drugoj su polovici godine stvari za Ferdinanda krenule nabolje. Pri opsadi Varaždina poginuo je
Zapoljin najvažniji pristaša, knez Krsto Frankopan, a istoga su dana Zapoljine ete potu ene kod
Tokaja. Sada su mnogi zapoljevci prišli Ferdinandovoj strani, a Habsburg je 3. studenog okrunjen
valjanom krunom u Stolnom Biogradu, izjedna ivši se u legitimitetu sa Zapoljom.

Ove prilike, u kojima su vladala dva kralja s jednakim pravima, navela su napokon Dubrova ku
Republiku da ne prizna nijednoga od njih, pa su Dubrov ani, ocijenivši tko je stvarni gospodar
zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, od 1527. priznavali suverenitet jedino turskog sultana.

Nesretna je godina završila još jednom katastrofom. Djelomi no i zbog Ferdinandove nebrige,
krajem su godine pali Jajce i Banjaluka, te je Turcima sada bila otvorena itava Slavonija, a i put
prema Štajerskoj bio je olakšan.

U me uvremenu je Zapolja izbjegao u Poljsku, te je otamo radio na okupljanju svojih snaga,


kojima bi mogao krenuti u protunapad. Nakon smrti Krste Frankopana, vodstvo njegovih
privrženika u Slavoniji preuzeo je zagreba ki biskup Šimun Erdödy, a Zapolja je našao još jednog
saveznika dvojbene vrijednosti. U prili no bezizglednoj se situaciji, naime, obratio za pomo
turskom sultanu Sulejmanu Veli anstvenom, a ovaj mu je obe ao vojnu potporu ukoliko ga
Zapolja prihvati za vrhovnog gospodara. Ako je turska vojna pomo bila u po etku od velike
važnosti, dugoro no je bila štetna, jer ugarski i slavonski velikaši nisu uglavnom htjeli ni uti da se
makar i posredno podlože svom smrtnom neprijatelju, pa se Zapoljin tabor nastavio osipati.
Ferdinad se s druge strane spremao za rat dovode i u pomo 1500 španjolskih vojnika svoga
brata Karla V. Uspomena je na njih u Slavoniji ostala vrlo loša, jer su plja kali ne samo imanja
protivnika, ve i saveznika. Ina e je novaca za podizanje vojske bilo dosta, jer su austrijski staleži
bili spremni platiti rat protiv Zapolje, pošto je to, zahvaljuju i Zapoljinu savezništvu sa
Sulejmanom, ujedno bila i borba protiv Turaka.

Rat je u Slavoniji doživio vrhunac 1529. u borbama oko Zagreba. Zagreba ki je biskup Erdödy
opsjeo sa svojom vojskom Gradec u kojemu je bilo sedam stotina Španjolaca. No, ubrzo je
ferdinandovcima stiglo poja anje sastavljeno od dodatnih španjolskih i austrijskih eta, pa su
sada oni po eli opsjedati biskupov Kaptol. Žestoke su borbe trajale skoro dva mjeseca, sve dok
se nije pro ulo da braniteljima Kaptola dolazi u pomo turska vojska. Kada su nato branitelji na
katedrali izvjesili neku staru zastavu, pomislili su napada i da su Turci ve potajno ušli u grad, pa
su pobjegli. Tako je Gradec ostao u Ferdinandovim rukama, a Zagreb (Kaptol) u Zapoljinim.

Sultan je doista održao dano obe anje i sa svojom vojskom osvojio Budim, te u gradu ustoli io
svog vazala Zapolju. Potom je opsjeo i Be , u ijoj je obrani sudjelovao i hrvatski plemi Petar
Keglevi . Opsada nije imala uspjeha, ali je itav pohod ipak znatno oja ao Zapoljinu stranku.
injenica, pak, da su mu pomogli Turci izložila ga je neprijateljstvu zapadnih vladara, a papa je
na njega bacio prokletstvo.

Idu e je godine došlo do nove turske provale u Hrvatsku. Plemstvo je prijetilo Ferdinandu da e
na i drugog vladara, ne u ini li nešto za obranu. Kralj je na to pozvao poslanike na sabor u
Augsburg, da tamo izlože svoja zahtijevanja, a za vrhovnog je zapovjednika u Hrvatskoj
imenovao proslavljenog junaka Ivana Katzianera, koji je bio njegov poslanik i na izbornom saboru
u Cetinu, a sudjelovao je i u obrani Be a, kao i ratu protiv Zapolje. Dotadašnji zapovjednik Nikola
Juriši dobio je druge dužnosti, da bi se 1532. proslavio znamenitom obranom Kisega (Köszega)
u zapadnoj Ugarskoj, ime je sprije io ponovnu opsadu slabo branjenog Be a. Iako je hrvatski
izaslanik Vuk Frankopan u Augsburgu održao lijep latinski govor, nije postigao mnogo.

Umjesto toga, Ferdinand je sljede e godine, nakon smrti Ivana Karlovi a, prekršio stare hrvatske
zakone i umjesto bana imenovao banskog namjesnika, koju je dužnost povjerio kninskom
biskupu Andriji Tuškani u. Bilo je to prvo kršenje hrvatskog ustava, kakvih e ubudu e biti i više.
Svakako je Ferdinand to u inio u najboljoj namjeri, naime da pospješi obranu i stane na put
sva ama me u velikašima, ali je ipak lošim presedanom nagovijestio na in vladanja, kakav e
postati tipi an za apsolutisti ke vladare sljede ih stolje a.

Ratovima iscrpljeni Ferdinad ponudio je 1533. sultanu Sulejmanu mir, a kako je i ovaj bio upleten
u ratove, me u ostalim i s Karlom V, prihvatio je ponudu, pa su borbe prestale. Nastavile su se
jedino u Hrvatskoj južno od Velebita, gdje se držalo posljednje Ferdinandovo uporište — Klis,
kojim je zapovijedao Petar Kruži . On se sa svojim uskocima nije pridržavao dogovorenog
ugovora, nego je napadao turske zemlje kada god je mogao. Klis se nalazio u teškom položaju,
jer je s jedne strane bio okružen turskim, a s druge mleta kim posjedima. Opskrba hranom i
streljivom, kao i doprema poja anja, ovisile su isklju ivo o milosti Venecije.

Nakon što je Hrvatski sabor održan u Topuskom 1535. ponovno zaprijetio Ferdinandu promjenom
vladara, ako se ne zauzme ja e za obranu Hrvatske, kralj je doista 1537. poslao 3000 vojnika,
kojima se pridružilo i 700 papinskih, u pomo Klisu. Bitka podno Klisa završila je potpunim
porazom krš anske vojske, na ijem je elu poginuo i proslavljeni Petar Kruži . Tako je Ferdinand
izgubio i posljednje uporište u Hrvatskoj južno od Velebita.

Turski se pritisak na hrvatske zemlje te godine toliko poja ao, da je Ferdinand dopustio dvojici
velikaša otvaranje posebnog prijelaza preko Mure, preko kojega e prelaziti val izbjeglica iz
Hrvatske i Slavonije u zapadnu Ugarsku i Austriju. Neke su izbjeglice jednostavno bježale, druge
su organizirano s ugroženih imanja blizu granice preseljavali njihovi gospodari na svoje sigurnije
posjede u unutrašnjosti. Tada naseljeni Hrvati u zapadnoj Ugarskoj, isto noj Austriji i južnoj
Moravskoj preci su današnjih gradiš anskih Hrvata.
Ferdinand je napokon odlu io poduzeti odlu nije korake u suzbijanju turske opasnosti. Dobivši
dovoljno novaca od staleža i brata Karla, sakupio je u taboru kod Koprivnice sjajnu vojsku od 24
000 konjanika i pješaka, kojoj je za zapovjednika postavio Ivana Katzianera. Vojska je krenula
prema Osijeku, najvažnijem turskom uporištu u Slavoniji, ali je stradala zbog gladi i epidemije
toliko, da nije mogla niti opsjedati grad. Pokušavaju i se povu i preko Gorjana, zapala je u
mo vare, pa je morala ostaviti topove i opremu. Katzianer je na to s dijelom vojske i ve inom
zapovjednika pobjegao, dok je grof Ludovik Lodon poveo ostatak u bitku protiv Turaka u kojoj je,
hrabro se bore i, doživio strašan poraz. Katastrofa kod Gorjana pokopala je svaku nadu u
izbacivanje Turaka iz Slavonije. Štoviše, širom je otvorila vrata daljnjem turskom osvajanju
Požeške županije. Ferdinand je krivce za poraz uhitio, a za vrhovnog zapovjednika u Hrvatskoj
ponovno je imenovao Juriši a. Katzianer je nakon nekog vremena pobjegao iz be kog zatvora,
pa se dvije godine skrivao na svom susedgradsko-stubi kom vlastelinstvu ili u Gvozdanskom
knezova Zrinskih, kuju i zavjere protiv Ferdinanda. Htiju i ste i naklonost vladara, dali su ga
Zrinski napokon pogubiti.

Kako je ve ina Zapoljinih pristaša, razo arana njegovim prijateljstvom s Turcima, stala uz
Ferdinanda (me u njima napokon i zagreba ki biskup Šimun Erdödy), to su borbe dviju stranaka
oslabile, pa su se stvorili uvjeti za dogovaranje mira. U Velikom Varadinu sklopljen je 1538.
ugovor po kojemu e Ferdinandu pripasti Hrvatska i Slavonija, a Zapolji Erdelj. Povrh toga,
dvojica su se vladara sporazumjeli i o me usobnom naslje ivanju na ugarsko-hrvatskom
prijestolju u slu aju da jedna ili druga obitelj izumre. Dvije godine nakon sklapanja sporazuma,
Zapolja je umro, ostavljaju i za sobom udovicu i tek ro enog sina Ivana Sigismunda. To što je
imao nasljednika utjecat e na sudbinu isto nih ugarskih krajeva, koji e još dugo biti odvojeni od
onog dijela kraljevstva pod habsburškom vlaš u, ali za prilike u hrvatskim zemljama ne e biti od
ve e važnosti, jer Zapoljevci u njima više nisu imali nikakva utjecaja.

Hrvate su u to vrijeme mu ile druge brige. Ionako slaba obrana od Turaka stavljena je pred
dodatno iskušenje malim ratom izme u bra e Ivana i Nikole Zrinskog s jedne, i zagreba kog
biskupa Šimuna Erdödyja s druge strane, što svakako nije bio jedini takav sukob me u
velikašima u ona burna vremena. Iako je Nikola Zrinski kao ban kasnije u inio što je mogao za
obranu zemlje, jednako kao i senjski i potom vrhovni kapetan Ivan Lenkovi , granica se
neprekidno pomicala prema zapadu. Redom su pali Valpovo (1543), posljednja utvrda u isto noj
Slavoniji, Virovitica i azma (1552), napokon i Kostajnica i Novigrad (1556), ime je probijena
obrambena linija na Uni. Jedini je uspjeh te godine postigao Marko Stan i Horvat, obranivši
Siget.

Ferdinand je nakon izbora Ivana Sigismunda za kralja ponovno pokušao spor sa Zapoljevcima
riješiti vojnim pohodom. Nakon neuspjeha u napadu na Budim, kojom je prilikom poginuo
zapovjednik carske mornarice na Dunavu Jeronim Zadranin, grad su 1541. zauzele turske ete, a
potom i itav kraj izme u Tise i Blatnog jezera, podvrgavši novoosvojene zemlje izravno pod
svoju, a ne Zapoljinu vlast. Dugogodišnje neuspješno ratovanje s Turcima završeno je
privremeno mirom sklopljenim 1547, prema kojemu je Ferdinand Turcima trebao pla ati veliki
danak. Ferdinand je 1551. pokušao još jednom osvojiti Erdelj, tj. onaj dio Ugarske, što se nalazio
u Zapoljinim rukama. Kada se ve inilo da e uspjeti u naumu, upala je s juga turska vojska i
osvojila Temišvar, a nepromišljeno ubojstvo hrvatskog pavlina Jurja Utišeni a, nekadašnjeg vo e
zapoljevaca, koji je od 1542. potajno radio na predaji Zapoljinih zemalja Ferdinandu, izazvalo je
protuhabsburško raspoloženje me u Ugrima u Erdelju, pa je pothvat propao.

Pretkraj svoje vladavine bio je Ferdinand 1562. prisiljen preko svojih poslanika u Carigradu
sklopiti još jedan ponižavaju i mir uz pla anje velikog danka.

Razdoblje Ferdinandove i Karlove vladavine doba je velikih promjena u Europi. Osim toliko
spominjanih turskih prodora, koji su potpuno izmijenili zemljovide Jugoisto ne i Srednje Europe,
te vjerskih raskola i ratova pod ijim se utjecajem europski sjever stao dijeliti od juga, još je jedna
pojava bitno utjecala na sudbinu dvojice vladara, kao i na budu nost europskih država.
Iako su nacionalni osje aji u svojem rudimentarnom, srednjovjekovnom smislu postojali i ranije,
upravo u XVI. st. postaju oni itekako važni u politi kom životu što ga prvenstveno vodi plemstvo i
bogatiji slojevi gra anstva. Nacionalne je osje aje iskazivalo napose srednje i niže plemstvo.
Postalo je to vidljivo posvuda: u Njema koj, u Francuskoj, u Italiji, ali je za Ferdinanda bilo od
presudne važnosti upravo u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ugarsko je plemstvo zbog nacionalnih osje aja
odbacilo njegov izbor za kralja, dok je hrvatsko, možda baš zbog osje aja posebnosti unutar
Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, prionulo gotovo jednodušno uz novu dinastiju. Što se Karla ti e,
u takvim je uvjetima postalo gotovo nezamislivo održati anakronisti ko univerzalno Sveto Rimsko
Carstvo, pa je podjela na austrijsko-njema ki i španjolsko-talijanski dio bila zapravo neminovna,
ukazuju i na skoro stvaranje pravih nacionalnih država. Hrvatska se formalno nalazila izvan
granica carstva, jer mu nije pripadala, kao ni Ugarska, ali je zajedni kim vladarom bila ipak vrsto
vezana uz austrijsko-njema ki dio habsburškog posjeda, a time i uz samo carstvo.

Uzme li se u obzir u kakvim je teškim i nepovoljnim vremenima dvadesetogodišnji Ferdinand


stupio na prijestolje, mora se priznati da se pokazao odli nim politi arom i vladarom, svakako
jednim od najistaknutijih Habsburga. Ubrzo po stjecanju kraljevskih naslova zapo eo je i s nizom
reformi, postavivši temelj upravi i sudstvu kakvo e u habsburškim zemljama postojati s manjim
promjenama sve do revolucije 1848. Iz njegova vremena potje u Dvorsko vije e, Tajno vije e i
Dvorsko ratno vije e, središnje politi ke, sudske i vojne ustanove austrijskih zemalja. Uredio je i
financiranje obrane hrvatskih zemalja tako da su Štajerska i Koruška davale novac za granicu u
Slavoniji, a Kranjska za onu u Hrvatskoj. Osim toga je vodio ra una da vojskom na granici
zapovijedaju iskusni kapetani, po mogu nosti Hrvati, poput Juriši a, Ri anina ili Lenkovi a. Za
jedinstvo hrvatskih zemalja bilo je važno i to da je Ferdinand 1540. odlu io da Hrvatskom i
Slavonijom upravlja jedan ban. Uz to su se od 1558. Hrvatski i Slavonski sabor redovito sastajali
zajedno, pretvorivši se u jedinstveno tijelo.

Pokušaj da reforme protegne i na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo propao je nakon nekoliko godina.


Ipak, Ferdinand je osnovao Ugarsku komoru, zaduženu za upravljanje kraljevskim prihodima, pa
tako i carinama i porezima od rudnika, me u kojima se u Hrvatskoj, pored Gvozdanskog, isticao
rudnik bakra u Rudama kraj Samobora. Tim je reformama zapo eo i proces koji e postupno
voditi do apsolutizma karakteristi nog za vladanje Habsburga od kraja XVII. stolje a.

Iako su Hrvati njime esto bili nezadovoljni, požalivši ve nakon nekoliko mjeseci što su ga
izabrali za kralja, teško je pretpostaviti da su mogli imati neki bolji izbor. Bez njegove vojne i
financijske pomo i, kako god ona Hrvatima izgledala mala i nedovoljna, a usprkos katastrofalnim
gubicima što ih je Hrvatska u njegovo vrijeme doživjela, krajevi izme u Drave i mora gotovo se
zasigurno ne bi uspjeli održati pred neprestanim naletima turske ratni ke sile. Zato i Ferdinandu,
te austrijskome, njema kome i eškome novcu, a ne samo junaštvu i požrtvovnosti Hrvata, treba
pripisati spas »ostatka ostataka nekad slavnog kraljevstva hrvatskoga«. Odluku Hrvatskog
sabora u Cetinu valja nam ocjenjivati sa stajališta onodobnih prilika, a ne kasnijeg razvoja, o
emu plemi i okupljeni na Novu godinu u cetinskom franjeva kom samostanu nisu mogli znati
baš ništa.

Habsburzi prije pojave apsolutizma

Maksimilijan II. (1527-1576)

Protivno uvriježenoj obiteljskoj praksi, Ferdinand je 1554. odlu io podijeliti habsburške nasljedne
zemlje me u trojicom svojih sinova. Na takav su ga korak mogla navesti dva razloga. Njegov je
najstariji sin Maksimilijan pokazivao velike sklonosti protestantizmu, pa se ak vjerovalo da e
nakon o eve smrti i javno pristupiti novoj vjeri, tako da je bio nepodoban naslijediti itavu
habsburšku baštinu. Ta se predvi anja na kraju nisu ispunila, jer je Maksimilijan odbio otvoreno
pristati uz bilo koju konfesiju. Jednom je prilikom rekao: »Ja nisam ni katolik, ni protestant, nego
krš anin.« Na takav je, za ono vrijeme neobi an stav bio naveden i obzirima prema španjolskim
ro acima, ali i žestokim sukobom me u samim Lutherovim sljedbenicima, što su ga tada vodili
umjereni Filip Melanchton i radikalni Matija Vla i . Drugi je razlog Ferdinandovoj odluci o diobi
baštine bio u rastu em otporu plemstva, što je bilo lakše suzbijati u manjim teritorijalnim
cjelinama, negoli u cjelokupnim habsburškim posjedima.

Maksimilijanu, kao najstarijem sinu, Ferdinand je ipak namijenio austrijske podunavske zemlje, a
uz njih ešku i ugarsku krunu. Srednji je sin Ferdinand (1529-1595) dobio Tirol i zapadne
posjede, dok je najmla i, Karlo (1540-1590), dobio nutarnjoaustrijske zemlje: Korušku, Kranjsku,
Štajersku i s njima jadranske posjede.

Ferdinand je još za života nastojao osigurati nasljedstvo sinu Maksimilijanu. Mladi je vladar ve
1547. prihva en za eškoga kralja, a okrunjen 1562, iste godine kada je dobio i njema ku
kraljevsku krunu. Samo se u Ugarskoj Ferdinandovi planovi nisu lako ostvarivali. Kralj je bio
uvjerenja da njegov sin ima nasljedno pravo na krunu, dok je ugarsko plemstvo ustrajalo na
tvrdnji da je njihovo kraljevstvo izborno, te da isklju ivo o njihovoj volji ovisi ho e li Maksimilijana
izabrati ili ne. Kako su Hrvati u Cetinu Habsburge izabrali za svoje vje ne vladare, sli no se
pitanje u Hrvatskoj nije ni postavljalo. Ferdinand je tako dugo vršio pritisak na Ugre, dok napokon
nisu popustili. Na saboru sazvanom 20. kolovoza 1563. u Požunu (taj je grad, nakon pada
Budima i Stolnog Biograda u turske ruke, preuzeo funkciju glavnog ugarskog grada, mjesta
održavanja ugarskog sabora i krunidbe ugarsko-hrvatskih kraljeva), Ferdinand je nametnuo svog
sina za kralja bez ikakve mogu nosti izbora ugarskih plemi a. Krunidba je bila vrlo sve ana, a
prisustvovali su joj brojni hrvatski velikaši s pratnjom od 3000 konjanika, me u kojima se
opremom isticala eta Nikole Zrinskog. Na sabor su došli tadašnji ban Petar Erdödy, Nikola
Zrinski sa sinovima Jurjem i Krstom, Petar i Mato Keglevi , Franjo Tahi sa sinovima, Stjepan
Frankopan, Gašpar Draškovi i Alapi i. Hrvatski su velikaši pred kraljem, me u ostalima, nosili
zastave Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Bosne, a dan nakon krunidbe sudjelovali su u sve anom
turniru i viteškim igrama.

Malo vremena nakon Maksimilijanova dolaska na vlast, Zapoljin je sin Ivan Sigismund zapo eo
protiv njega rat u kojega su se uklju ili i Turci. Najznamenitiji doga aj tog ina e neslavnog rata
bila je bitka kod Sigeta. Bivši hrvatski ban i sigetski kapetan Nikola Zrinski sakupio je dosta veliku
posadu, sastavljenu od ugarskih i hrvatskih plemi a i vojnika. Odlu io je svakako što dulje
zadržati vojsku starog Sulejmana Veli anstvenog, koji je i opet imao namjeru udariti na Be . Dotle
je Maksimilijan uz obilnu nov anu pomo svojih njema kih podanika, ali i pape, prikupljao veliku
vojsku. Nadvojvoda Karlo tako er je prikupio svoje vojnike i poveo južnu vojsku u rat po Hrvatskoj
i Slavoniji. Petar Erdödy i Herbart Auersperg su na elu tih eta odnijeli neke pobjede oko Une i
prodrli do Požege, ali nisu mogli utjecati na sudbinu Sigeta. Nakon juna ke obrane i slavnog
juriša Zrinskog i njegovih ljudi, grad i utvrda pali su u turske ruke, a da se Maksimilijan nije usudio
ništa poduzeti. Dvije godine kasnije sklopio je Antun Vran i u carevo ime mirovni ugovor, po
kojemu je Maksimilijan i dalje trebao pla ati danak Turcima, ali druge odredbe nisu bile
nepovoljne. Za nagradu je car Vran i a u inio ostrogonskim nadbiskupom i primatom Ugarske.

Istodobno je Maksimilijan prvi put prekršio stare hrvatske obi aje, mijenjaju i svojevoljno
zaklju ke sabora i traže i time ve i ratni porez. Žalba hrvatskog plemstva bila je usvojena tek
kada ju je podržao Auersperg, ali je i to bila važna pobjeda sabora.

Maksimilijan je me u Hrvatima imao mnogo vjernih podanika, ali se nad svima napose isticao
zagreba ki biskup i ban Juraj Draškovi . Kada je 1569. Ivan Sigismund Zapolja pokušao u
Ugarskoj skovati zavjeru protiv cara, a kojoj se u Slavoniji pridružio jedino zloglasni Franjo Tahi,
Draškovi je o tome obavijestio vladara i tako osujetio planove zavjerenika. Za nagradu je dobio
utvrdu i posjed Trakoš an, otada dugo vremena glavno sijelo Draškovi a. Maksimilijan je neke
urotnike uhitio, ali je prema njima bio blag i nakon nekog vremena ih je oslobodio, postigavši
glavni cilj: zastrašio je ugarski sabor tako da je ovaj pristao na sve njegove zahtjeve glede
pove avanja ratne da e. Tada je sabor zauzvrat zatražio da se formiraju komisije koje e to no
odrediti granicu izme u Ugarske i Slavonije s jedne, te Austrije, Štajerske, Moravske i Poljske s
druge strane. Kralj je pristao, pa je tako etvero lana komisija, sastavljena od doma ih slavonskih
plemi a, odredila granicu Slavonije i Štajerske, a koja se u glavnim crtama poklapa s današnjom
granicom Hrvatske i Slovenije.
Teška vremena i stalne turske provale nastavljale su se i idu ih godina. Hrvatska i Slavonija
nalazile su se i dalje u nesigurnim prilikama, poja anim promjenama u gospodarskoj situaciji.
One su bile izazvane velikim porastom cijena kao posljedicom uvoza ogromnih koli ina zlata i
srebra iz habsburških kolonija u Americi, ali i cjelovitim preustrojavanjem europske privrede:
zapad se specijalizirao za industrijsku proizvodnju, dok je Srednja i Isto na Europa postala
proizvo a hrane za velika zapadna središta. Položaj seljaka u Hrvatskoj time se sve više
pogoršavao, jer su ih njihovi gospodari sve više iskorištavali. Plemi kom su samovoljom uvedene
mnoge nove mitnice na cestama, ime je onemogu avana ina e razvijena selja ka trgovina.
Seljaci su jedini spas, iako neopravdano, vidjeli u pomo i vladara. Jedino je on, po njihovu sudu,
mogao obuzdati plemi e i vratiti red kakav je po predaji postojao u vrijeme kralja Matije Korvina.

Kada je 1573. izbila velika selja ka buna pod Ambrozom Gupcem, Ilijom Greguri em i drugim
selja kim vo ama, jedan je od ciljeva pobunjenika bila uspostava njihove vlade u Zagrebu, a koja
bi bila izravno podre ena jedino kralju Maksimilijanu, dok bi plemi i izgubili svoj povlašteni
položaj. Kolikogod je kralj bio zainteresiran da što je mogu e više oslabi položaj plemstva i time
skrši jedinu mogu u oporbu svojoj vlasti, selja ka su o ekivanja ipak bila naivna. Bez pomo i s
kraljeve strane, štoviše izloženi napadu grani arske vojske, seljaci su podlegli u nizu bitaka,
okon anom porazom kod Stubice.

Sljede e je godine sabor donio odluku o uvo enju staja e vojske. Sastojala se od ete pješaka,
nazvanih haramijama i raspore enih ne samo uz granicu, nego i u unutrašnjosti, u Zagorju. Je li
možda i strah od nove selja ke bune ponukao sabor na ovu odluku, ili se doista radilo samo o
poboljšavanju protuturske obrane Haramije u svakom slu aju nisu bili podvrgnuti vrhovnom
kapetanu krajiške vojske, nego banu.

No, niti nova staja a vojska, niti niz sjajnih banova (Petar Erdödy, Juraj Draškovi , Franjo
Frankopan Slunjski) nisu uspjeli kona no zaustaviti turska osvajanja. Iako dugo vremena nijedan
hrvatski grad nije bio osvojen, doživio je hrabri vrhovni kapetan Herbart Auersperg 1575. kod
Buda kog težak poraz, u kojemu je i sam izgubio život, te ga je na dužnosti naslijedio Ivan
Auersperg. Sljede e su godine Turci osvojili Bužin i Cazin, pa se obrambena crta, s izuzetkom
Biha a i biha ke kapetanije, stala ustaljivati na Kupi.

Maksimilijan II. nije bio vojnik i nerado se upuštao u ratne sukobe. Nikada nije ak niti stao na
elo svoje vojske, ve je te poslove uvijek prepuštao drugima, što se esto pokazivalo nesretnim
rješenjem. Radije se priklanjao diplomaciji, kako u odnosima prema Turcima, tako i ina e.

Ugarski sabor izabrao je 1572. Maksimilijanova sina Rudolfa za kralja. Okrunio ga je 25. rujna u
sve anoj ceremoniji ostrogonski nadbiskup Antun Vran i . Kako je Maksimilijan iz zahvalnosti
iste godine Jurja Draškovi a u inio kalo kim nadbiskupom (što je tada bio samo po asni naslov,
jer je itava nadbiskupija bila u turskim rukama), držala su dva Hrvata dvije najzna ajnije i
najutjecajnije crkvene funkcije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Vran i je, dapa e, postao i
kraljevim namjesnikom u Ugarskoj.

Maksimilijan je kratko vrijeme prije smrti pokušao do i i do poljske krune. Nakon izumr a dinastije
Jagelovi a visoko je poljsko plemstvo s crkvenim velikodostojnicima htjelo izabrati Maksimilijana,
no niže je plemstvo odlu no pristalo uz Stjepana Báthoryja, erdeljskog vojvodu izabranog nakon
smrti Ivana Sigismunda Zapolje 1571. Kako je poljsko niže plemstvo, šljahta, bilo ja e od
velikaša, propao je Maksimilijanov pokušaj da proširi vlast na još jedno kraljevstvo, iako je u
pregovorima njegovu stranu zastupao vrlo vješti diplomat Hrvat Andrija Dudi , bivši pe ujski
biskup, koji je u me uvremenu postao protestant i oženio se Poljakinjom.

Maksimilijan je umro 1576, onako kako je živio. Odbivši primiti svete sakramente, ostao je
dosljedan svojem vjerskom opredjeljenju: niti protestant, niti katolik, ve samo krš anin.

Karlo je kao nadvojvoda i gospodar nutarnjoaustrijskih zemalja, koje su neposredno grani ile s
Hrvatskom, pokazivao mnogo više zanimanja za njezinu obranu negoli Maksimilijan. Kako bi od
svojih staleža, me u kojima su ve inu inili protestantski plemi i, mogao namaknuti dovoljno
novaca za pla anje i opskrbu vojske, te održavanje utvrda, morao je prema novoj vjeri zauzeti
mnogo pomirljiviji stav no što bi to, kao gorljivi katolik, ina e u inio. Ve su za bratova života
Karlove veze s Hrvatima bile intenzivne, te je u vrijeme odsutnosti kralja iz zemlje upravo njemu
bila povjerena vrhovna vlast u Hrvatskoj. Tom je prilikom, a na prijedlog Jurja Draškovi a, radio
na otkupu Steni njaka i Hrastovice, dviju izuzetno važnih utvrda na granici, što bi ve u to vrijeme
stvorilo vrstu jezgru Vojne krajine, ali plan nije uspio. Po Maksimilijanovoj smrti nadvojvodine su
veze s Hrvatima postale još intenzivnije.

Filip II. (1527-1598)

Premda je Filip II, kao i njegov otac, gajio ideju o univerzalnosti carstva kojemu bi na elu stajao
katoli ki imperator, njegove su mogu nosti da tu zamisao ostvari bile još manje od o evih. Kruna
je prešla u ruke austrijske habsburške loze, a veze su španjolske grane s njema kim zemljama
oslabile. Madrid je, istina, znatno utjecao na poslove Be a i Praga sve do izumr a španjolskih
Habsburga 1700, odre uju i ak i bra ne veze svojih austrijskih ro aka, ali presudnog utjecaja na
prilike u carstvu više nije imao. To ipak nije smetalo Filipu da svojom vladavinom obilježi itavu
epohu europske, pa dijelom i svjetske povijesti.

Filipova se politika uvelike oslanjala na sklapanje brakova, pa je kralj, zahvaljuju i njihovom


slabom zdravlju, imao ak etiri žene. Brak s katoli kom kraljicom Engleske Mary Tudor, zbog
njezine okrutnosti prema anglikanskim podanicima poznate kao »Krvava Mary«, trebao mu je
otvoriti vrata otoka, ali je kraljica umrla ve nakon etiri godine, a da od ostvarenja braka nije bilo
gotovo ništa. Filip je na to ponudio brak njezinoj nasljednici, hladnoj anglikanskoj kraljici-djevici
Elizabeti, ali ova, dakako, nije prihvatila ponudu. Tako je Filip privremeno napustio ideju o mirnom
stjecanju Engleske, da bi je mnogo godina kasnije pokušao dobiti uz pomo ogromnog brodovlja.
Nakon kratkog braka s francuskom princezom, za koju se tako er neopravdano nadao da e mu
donijeti francusku krunu, oženio se napokon Anom, svojom ne akinjom, k erkom svog brati a
Maksimilijana i sestre Marije, iz kojeg mu se braka rodio sin Filip III.

No, njegova je prva žena bila portugalska princeza, a istog je podrijetla bila i njegova majka.
Kada je portugalski kralj Sebastian poginuo u bici protiv Marokanaca kod Alczarquivira 1578, ne
ostavivši nasljednika, Filip je, zbog ro a kih veza, imao najbolje izglede na prijestolje. Pa ipak,
zbog otpora dijela plemstva, morao se poslužiti i silom da bi ostvario namjeru. U njegovoj su floti
u napadu na Portugal sudjelovali i dubrova ki brodovi. Napokon je Filip II. dobio Portugal, stavivši
pod svoju vlast ne samo itav Iberijski poluotok, nego i bogate i važne portugalske kolonije u
Africi, Americi i Aziji. Sada se njegovo carstvo doista rasprostiralo po itavu poznatu svijetu, a
Dubrov anima su se, kao njegovim saveznicima, otvarale neslu ene mogu nosti trgovanja.
Najbolji nam primjer za to daje Vice Bune (1559-1612), koji je poslovao u Lisabonu, Madridu,
Belgiji, Napulju, pa ak i indijskoj Goi, gdje je imao uloženog kapitala. Iz jednog kasnijeg zapisa
može se zaklju iti da je neko vrijeme bio i potkralj u Meksiku.

Dubrov ani su ionako od samog stupanja Filipa na prijestolje nastojali s njim održati dobre
odnose, pa su mu u dva navrata, 1562. i 1566, donijeli na potvrdu svoje povlastice što su ih
uživali u njegovim zemljama. Svojim su vezama sa španjolskim dvorom Dubrov ani u vrijeme
»Krvave Mary« nastojali posti i i probitke u Engleskoj, a vještom su diplomacijom istodobno
održavali dobreodnose s državama s kojima je Filip bio u sukobu, kao primjerice s Francuskom.

Osim uspjeha, Filip je imao i velikih teško a. U Nizozemskoj, u koju nikada nije išao, izbila je
pobuna protestantskih kalvinisti kih gradova protiv habsburške vlasti. Pokrajinom su do tada
vladale redom mudre i sposobne žene habsburškoga roda (tako i udovica ugarsko-hrvatskog
kralja Ludovika II), ali je sada došao krvolo ni španjolski vojvoda od Albe, koji je pobunu htio
skršiti terorom, ime je izazivao samo sve ve i otpor. Napokon su se kalvinisti ke Ujedinjene
Pokrajine Holandija i Zeeland potpuno odvojile od ostatka Flandrije, ali ni to nije dovelo do mira.
Unato svom strogom katoli kom odgoju, Filip se nije libio uzeti u službu izvanbra nog sina svog
oca Karla, dakle svog polubrata, don Juana od Austrije. Mladi se iskazao kao vrlo vješt vojnik,
pa je 1571. postavljen za zapovjednika velike krš anske mornarice što ju je Sveta liga (Napuljsko
Kraljevstvo, Genova, Venecija, Malta i papa) uputila protiv Turaka. U mornarici su se nalazile i
brojne hrvatske la e u službi Venecije, gospodarice Jadrana, ali i tridesetak dubrova kih brodova
što su u pozadini prevozili opremu za flotu. Don Juan je 8. listopada odnio u bici kod Lepanta
jednu od najslavnijih pomorskih pobjeda u povijesti uop e. U vrijeme tog rata Venecija je i opet
predlagala da krš anska mornarica osvoji Dubrovnik, koji je mogao Turcima poslužiti kao
uporište, ali je Filip, zajedno s papom Piom V, sprije io naum Mle ana da se lukavstvom riješe
opasnog trgova kog konkurenta.

S drugim mornari kim pohodom Filip nije imao takve sre e. Rastu a opasnost od engleskih
gusara, koji su ozbiljno ugrožavali sigurnost plovidbe Atlantikom, plja kaju i Filipove tovare zlata
upu ivane iz Novog svijeta u Španjolsku, navela je španjolskog kralja da 1588. energi no reagira
i pokuša pokoriti englesko kraljevstvo. Vjerske suprotnosti katolika i anglikanaca igrale su pritom
nemalu ulogu. Velika flota, u kojoj su na svoju ruku sudjelovali i neki dubrova ki kapetani sa
svojim brodovima, bila je najve a do tada sakupljena i prozvana je Nepobjedivom Armadom. Ime
joj, me utim, nije predskazivalo sudbinu. Engleski su brodovi bili manji i pokretniji, topništvo bolje,
a moreplovci iskusniji. Ostatak je u inila strašna oluja u Kanalu, pa je razbijena flota bila
prinu ena spašavati se bijegom oko Škotske i Irskim morem oko Engleske. Na tom su putu
mnogi brodovi stradali, a i neke su dubrova ke la e našle svoj tužni kraj na irskim grebenima.
Filip je poraz shvatio kao Božju volju, pa nije poduzeo ništa protiv vrhovnog admirala. Dao se
ubrzo na pripremu nove flote, ali ona nije nikada isplovila za Englesku. U obnovi španjolske flote
ponovno su sudjelovali i neki Dubrov ani. Dva brodovlasnika pu anina, Petar Ivelja Ohmu evi
Grguri i njegov ne ak Stjepan Olisti Tasov i sagradili su u Španjolskoj 1590. dvanaest
brodova, nazvanih Dvanaest apostola, ali su ovi bili upotrijebljeni tek u ratu Španjolske i Austrije
protiv Turske 1593. Poraz Nepobjedive Armade bio je sudbonosan, jer je otada Engleska
postupno preuzimala vode u ulogu svjetske pomorske, a potom i kolonijalne sile.

Nakon velikog poraza nastavio je Filip ratovati s Engleskom. U tim borbama 1596/97. redovito se
isticala eskadra Dvanaest apostola pod vodstvom Ohmu evi a i Olisti a Tasov i a, sve dok nije
bila potpuno uništena kod Cap Finisterrea. Stjepan Olisti Tasov i poginuo je u oluji kod Azora
1599, vode i svoju novu eskadru, a iste je godine umro i Ohmu evi .

Filip nije imao sre e niti u obitelji. Osim etiri braka, od kojih je samo posljednji, s ne akinjom
Anom, bio sretan, na to je utjecala i sudbina njegova sina don Carlosa (1545-1568). Mladi je bio
duševno poreme en, agresivan i nedruštven, iskazuju i homoseksualne sklonosti. Do otvorenog
je sukoba s ocem došao u vezi s politikom krune u Nizozemskoj, te ga je Filip napokon dao uhititi
i predati sudu. Proces nije nikada ni zapo eo, jer je nesretni princ u više navrata štrajkao gla u i
bivao izložen nasilni kom lije ni kom postupku, pa je umro u zatvoru prije izlaska pred suce.

Boje i se protestantskih utjecaja na svoje mlade austrijske ro ake, predložio je Filip Maksimilijanu
da mu preda njegove sinove na odgoj u katoli kom španjolskom duhu. Kada je slobodoumni
nadvojvoda odbio taj prijedlog, postigao je Filip svoj cilj preko Maksimilijanova djeda Ferdinanda
I. Tako su nadvojvode Rudolf, Matija (1557-1619), Ernest (1553-1595) i Albert (1559-1621)
poslani u Španjolsku. Boravak se na stariju dvojicu loše odrazio. Rudolf je zamrzio Filipa II. i
Španjolsku, a prijateljstvo s don Carlosom uvelo je i njega u homoseksualne krugove. Matija je
tako er razvio neprijateljstvo prema Filipu, pa se u Nizozemskoj ak pokušao nametnuti kao
vladar oko kojega bi se mogli okupiti svi protušpanjolski nastrojeni buntovnici. Ernest i Albert,
mla i nadvojvode, pokazali su se lojalnima Filipu, služe i vjerno u Nizozemskoj, gdje ih je
španjolski ro ak postavio za regente. Iako je Albert prethodno bio kardinal i nadbiskup Toleda,
Filip mu je namijenio druga iju budu nost. Priznavši neovisnost Ujedinjenih provincija 1596,
postupio je sli no i s ostatkom Nizozemske. Na elo nove države postavljen je kao kralj Albert,
oženjen Filipovom k erkom infantom Isabellom-Clarom-Eugenijom. Ona je vladala svojom
zemljom i nakon Albertove smrti 1621. Bila je mudra i poštovana vladarica, uspješna
provoditeljica protureformacije i katoli ke obnove, uvrstivši se tako u niz istaknutih habsburških
regentkinja u Nizozemskoj.

Filip je živio povu eno u svom dvorcu u Escorialu. Nije volio putovanja i rijetko je posje ivao
udaljenije krajeve kojima je vladao. Njegov je omiljeni dvorac imao tlocrt u obliku roštilja na
kojemu je bio mu en sv. Lovro, svetac kojega je Filip osobito štovao. Escorial nije bio samo
dvorac, nego i grobnica Habsburga i samostan, simboliziraju i na taj na in katoli ki zna aj
Filipove vladavine.

Španjolski je kralj bio suzdržan, te je kao modu uveo crno odijelo s bijelim ovratnikom, iji je jedini
ukras bio lanac Reda zlatnog runa, odli je što ga je uveo njegov burgundski predak Karlo Smjeli.
Moda crnog odijela rasprostrla se Europom, poglavito u zemljama pod Filipovom vlaš u, ali i
drugdje, te je postala neke vrsti politi kim izrazom prihva anja ideala španjolske monarhije. U
Dubrovniku je tako er postalo popularno nositi crna odijela u koja su odjenuti donatori prikazani
na brojnim slikama u dubrova kim crkvama. Filipovi su protivnici, naprotiv, nastojali upravo
odje om prikazati svoju odbojnost prema Španjolcima, pa su Francuzi i Englezi nosili šarena
odijela, razlikuju i se ve na prvi pogled od Filipovih podanika.

Iako nije imao carske krune, može se re i da je pravi zapadni car u svoje vrijeme bio upravo Filip.
Po Španjolsku, njegova je vladavina imala katastrofalne posljedice, jer nije, vladaju i
apsolutisti ki i pun nepovjerenja prema ljudima u svojoj okolini, za sobom ostavio sloj koji bi bio u
stanju vladati i djelotvorno upravljati zemljom.

Rudolf II. (1552-1612)

Rudolf je odmah po stupanju na prijestolje pokazao da mu nije namjera voditi previše brige o
Ugarskoj i Hrvatskoj. Svoju je rezidenciju premjestio u Prag i kao jedini Habsburg pretvorio grad
na Vltavi u prijestolnicu carstva. Sli no Filipu II, koji se vezao uz Escorial, i Rudolf je samo
izuzetno napuštao svoje boravište. Za namjesnika u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu postavio je
svog brata, nadvojvodu Ernesta, uz Karlova sina Leopolda jedinog ro aka s kojim e biti u dobrim
odnosima. Kako je nadvojvoda Karlo zadržao nad Hrvatskom upravu u vojnim stvarima, imala je
ona sada trojicu habsburških gospodara: Rudolfa, Ernesta i Karla. Od njih e za Hrvatsku
svakako najviše u initi Karlo, koji je bio neposredno zainteresiran za njezinu obranu, jer je na taj
na in štitio vlastite nutarnjoaustrijske zemlje.

Rudolf se ponašanjem i odnosom prema vlasti razlikovao od svojih predaka. Njegov se život
može podijeliti u dva razdoblja. U prvome, do 1590, pokazivao je barem donekle zanimanje za
državni ke poslove, sudjeluju i u njima aktivno, makar neodlu no. Nakon te godine, pa sve do
smrti, izgubio je gotovo svaki interes za politiku, posvetivši se svojim glavnim ljubavima:
skupljanju umjetnina i znanosti. U sedam soba i dvije dvorane na Hrad anima prikupio je veliki
mecena i kolekcionar prekrasnu zbirku umjetnina, u kojoj nisu nedostajala djela niti najve ih
renesansnih majstora, a Prag se, s malim zakašnjenjem, pretvorio u glavno središte europske
renesansne umjetnosti, pa su esi od svih Habsburga u najboljoj uspomeni zadržali upravo
Rudolfa.
Jedan je od razloga Rudolfovoj povu enosti sigurno bila i njegova ružno a. Tipi na isturena
habsburška brada u njega je bila još ja e izražena (što je bila posljedica me usobnih bra nih
veza unutar roda, ime su se fizi ke karakteristike Habsburga samo poja avale), a kako je mlad
ostao bez zuba, pokušao je debele, mlohave usne prikriti bradom. Jesu li ružno a ili loš utjecaj
don Carlosa bili razlogom da nije nikada sklopio brak, ne može se re i. Iako je bio sumnji en
zbog homoseksualizma, imao je vezu s jednom praškom talijanskom patricijkom, pa je ak
mogu e da je s njome sklopio tajni brak, kao što je to u inio njegov stric Ferdinand. Rudolf je,
istina, ponudio brak španjolskoj infanti, ali je bio odbijen, nakon ega nije ni pokušavao ništa
sli no.

Kao vladar iskazivao je mnoge mane. Bio je pun nepovjerenja prema okolini, pa je esto mijenjao
ljude u svom okruženju, što je dovodilo do diskontinuiteta u državnoj politici. Jedna je od iznimaka
bio bivši zagreba ki biskup i ban Juraj Draškovi . Zadovoljan njegovom službom, Rudolf ga je
u inio ugarskim kancelarom, te se otada sve do svoje smrti Draškovi zadržavao uglavnom u
kraljevoj blizini.

Imaju i povjerenja samo u sebe, Rudolf je želio potvr ivati donošenje svih važnijih odluka, ali,
kako je bio neodlu an, blokirao je na taj na in rad važnijih državnih tijela, pogotovo tajnog vije a.
Mjesecima nije primao strane poslanike, a i tada bi audijencije trajale svega nekoliko asaka.
Povrh svega, u kasnijim je godinama bio esto podložan melankoliji, povla e i se u osamu. To e
napokon dovesti do otvorenog sukoba s bra om i predaje vlasti mla emu Matiji.

Ina e je Rudolf bio vrlo obrazovan. Govorio je nekoliko jezika, a najviše je volio španjolski, pa se
u Pragu okružio tzv. španjolskom strankom. Zalagao se za katoli ku vjeru, što je bila posljedica
njegova odgoja u Španjolskoj, pa se u njegovim zemljama stao širiti red isusovaca, glavnih
nositelja katoli ke obnove. Tako je 1586. osnovano i sveu ilište u Grazu (osnovao ga je
nadvojvoda Karlo), na kojemu e studirati mnogobrojni Hrvati, koji e potom i u domovini širiti
ideje barokne kulture.

U Be u sastalo se 1577. povjerenstvo sastavljeno od predstavnika svih Rudolfovih zemalja radi


dogovora o poboljšavanju obrane od Turaka. Karlovi su izaslanici tom prilikom tražili da se
hrvatska i slavonska krajina odvoje od ugarske i podrede izravno nadvojvodi. Tražili su i više
novaca, kako bi krajišku vojsku mogli s 4700 pove ati na 6800 vojnika, te znatno pove ati broj
utvr enih mjesta, glavnih oslonaca obrane granice. Rudolf je uz to pristao davati godišnji iznos od
30 000 florena za bansku etu, iako ni on, kao ni njegovi prethodnici, nije raspolagao prevelikim
svotama novca.

No, usprkos dobroj volji vladaju e dinastije, upravo te godine pada niz hrvatskih utvrda u turske
ruke: Podzvizd, obje Kladuše, Šturli , Ostrožac, Ajti -grad, Pe i, Sra ice, Zrin i Gvozdansko.
Biha je sada postao usamljeni otok u turskom moru, ali e usprkos tome odolijevati još petnaest
godina.

Karlo je 1578. napokon i službeno preuzeo zapovjedništvo i upravu nad hrvatskom i slavonskom
krajinom. Rudolf mu je dopustio da u Grazu ustroji vlastito ratno vije e i naredio da se nadvojvodi
u vojnim pitanjima podrede ban, staleži i pu ki ustanak, tj. cjelokupna vojska u Hrvatskoj i
Slavoniji. Karlova se briga za obranu o itovala ve i po tome što je ubrzo po preuzimanju
zapovjedništva izdao na hrvatskom jeziku pravilo službe za pješake (haramije) i konjanike
(husare). Osim toga, odmah je pripremio pohod za osloba anje hrvatskih gradova u Pounju, ali
se vojska Georga Khevenhillera nakon po etnih uspjeha morala povu i, ostavljaju i netom
osvojeni Cazin i Ostrožac.

Rudolfova namjera da u Ugarskoj i Hrvatskoj postavi Ernesta i Karla kao svoje zamjenike naišla
je na neodobravanje staleža obiju kraljevina, jer su u tome vidjeli narušavanje starih povlastica.
Plemstvo je na ugarskom saboru inzistiralo da zemljom upravlja kralj, a da ga ro aci mijenjaju
samo u slu aju dulje odsutnosti (tada, dakako, nisu slutili da Rudolf više ne e do i u Ugarsku), te
da se Karlo u svemu mora dogovarati s banom, »da ne uslijedi što nepodobno ili protivno slobodi
kraljevstva«.

Najznamenitiji trag svojoj vlasti u Hrvatskoj ostavio je Karlo gradnjom velike utvrde podno
Dubovca, na zemljištu otkupljenom od Zrinskih. Tvr ava je sagra ena 1579. i po svom za etniku
nazvana Karlovac. U njezine su temelje ugra ene glave devet stotina Turaka ubijenih godinu
dana ranije u bici kod Dubovca. Utvrda je ne samo branila granicu i prilaz Kranjskoj, nego je
odmah postala i sjedište hrvatskog generalata, odnosno zapovjedno mjesto Hrvatske krajine.
Ujedno je Karlo dao popraviti i koprivni ku utvrdu.

Kako bi pove ao broj vojnika na granici, zapo eo je Karlo s naseljavanjem Vlaha u okolici
Križevaca, ime je zapo eo isprva polagan, ali od po etka 17. stolje a sve brži proces izmjene
etni ke strukture Hrvatske.

Me u Karlove neuspjele planove spada i priprema napada na Klis, u kojoj su sudjelovali i usko ki
vojvode Dani i i, te neki Spli ani i Trogirani, s jedne strane zainteresirani za otklanjanje turske
opasnosti od svojih gradova, a s druge nadaju i se da e se uz pomo carskih vojnika u Klisu
možda osloboditi Venecije.

Vrijeme Karlove uprave doba je i prvih ozbiljnijih pritužbi Hrvatskog sabora na kršenje starih
sloboda, jer su njema ki asnici zlorabili svoje položaje, oduzimali plemi ima imanja i pokušavali
se nametnuti kao samostalna, od hrvatskog kraljevstva neovisna vlast. Bio je to za etak sukoba
što e doživjeti vrhunac u drugoj polovici idu eg stolje a i postati jednim od uzroka pokreta
hrvatskih i ugarskih velikaša protiv vladara.

Pored turskih ratova, glavna su briga svih lanova habsburške ku e ostale reformacija i
protureformacija. U samome Be u protureformaciju je vrlo uspješno provodio nadvojvoda Ernest,
a posao mu je bio olakšan trajnim sukobom melanchtonovaca i vla i evaca. U Tirolu i
Prednjoaustrijskim zemljama nadvojvoda Ferdinand se nije ustru avao upotrijebiti vojsku, kako bi
zatvorio ionako malobrojne protestantske crkve, pa je tamo protureformacija polu ila najve i
uspjeh. Nakon smrti nadvojvode Karla 1590, nutarnjoaustrijskim su zemljama, do stjecanja
punoljetnosti njegova sina Ferdinanda 1595, upravljali nadvojvode Ernest i Maksimilijan III. Na
ustaljivanje odnosa me u protestantima i katolicima u Rudolfovim zemljama presudno je utjecao
Dugi rat protiv Turaka, dio kojega je bio i višegodišnji sukob s ugarskim protestantima u Erdelju.

Rat s Turcima zapo eo je 1592. turskim osvajanjima u Pokuplju i Pounju. Unato velikoj ratnoj
vještini i požrtvovnosti hrvatskog bana Tome Erdödyja, te su godine pali Hrastovica, Gore, Iza i ,
Ripa i, što je bio najve i gubitak, Biha . Turci su podigli utvrdu Petrinju i nanijeli težak poraz
banu kod Bresta. Rudolf je tada naredio okupljanje velike vojske kod Zagreba. Zapovjednikom je
imenovao Karla, sina Friedricha Tirolskog, pa je otada i Tirol po eo davati nov ani doprinos za
obranu Hrvatske. U Zagrebu se sakupila vojska sastavljena od Nijemaca, Tirolaca, Ugra i
Talijana, ali je loše vrijeme sprije ilo pohod.

Sljede e je godine zapovjednikom ostatka vojske umjesto Karla imenovan Ruprecht Egenberg,
iskusni ratnik, koji se dvadesetak godina borio u habsburškoj vojsci u Nizozemskoj. Pod njegovim
su se zapovjedništvom našli ban Toma Erdödy, hrvatski general Andrija Auersperg i neki drugi
asnici s etama pretežno iz austrijskih zemalja. S takvom su vojskom Egenberg i Erdödy odnijeli
kod Siska slavnu pobjedu, prvu koja je ozna ila kraj turskih osvajanja.

Carska je vojska postigla znatan uspjeh ulaskom u Erdelj, ali je progonom protestanata, koji su
inili ve inu tamošnjeg stanovništva, okrenula Erdeljce protiv sebe. Izbio je veliki protuaustrijski
ustanak velikaša Istvana Bocskaia, koji je pristao uz Turke. Ustanicima su se pridružili i Ugri iz
habsburškog dijela kraljevstva, pa je zapo elo dugotrajno ratovanje.
Borbe s Turcima donosile su naizmjeni an uspjeh obima stranama. Jedna i druga vojska
uspijevale su osvojiti neke važne utvrde i gradove protivnika, ali je bilo jasno da nijedna strana
nema dovoljno snage za odlu nu pobjedu. Tursko Carstvo nije više bilo na vrhuncu mo i, a osim
toga je bilo uvu eno i u rat protiv Perzijanaca. Habsburška je vojska bila mnogo ja a i
organiziranija nego prije nekoliko desetlje a, ali joj je nedostajalo dobrih zapovjednika. Oba
nadvojvode koji su sudjelovali u zapovijedanju, Matija i Maksimilijan III, pokazali su se lošim i
neodlu nim vojskovo ama.

Tijekom rata poja ale su se nesuglasice izme u sabora i dvora oko pitanja vrhovnog
zapovjedništva u Hrvatskoj. Kada je Rudolf 1594. imenovao Maksimilijana III. zapovjednikom i
nad banskom vojskom, i nad Eggenbergom, sabor je odbio prihvatiti takvu kraljevu odluku sve
dok nije bila nadopunjena odredbom da Maksimilijan mora raditi u dogovoru s banom. Možda i
zbog otpora plemstva, nadvojvoda napokon nije osobno niti došao u Hrvatsku.

Rudolf, a kasnije i Matija, pokušavali su iskoristiti ratne prilike i ukinuti neke povlastice kraljevstva,
zahtijevaju i da hrvatska vojska ide u rat i u Ugarsku, a da ratnu da u moraju pla ati i razni suci,
koji su ina e od toga bili oslobo eni. U obrani starih prava uz Hrvatski sabor stajao je i Ugarski,
jer su oba kraljevstva bila ugrožena na isti na in.

Krajem stolje a hrvatsko-habsburške veze zaoštravaju se zbog dva razloga: senjskih uskoka i
doseljenih Vlaha. Uskoci su stalnim napadajima na mleta ke brodove izazivali austrijsko-mleta ki
sukob, pa je nadvojvoda Ferdinand, od 1595. nadležan za hrvatsku i slavonsku krajinu, odlu io
uskoke raseliti. U Senj je uputio svog komesara Josipa Rabattu. Ovaj je okrutnim postupcima
izazvao bunu Senjana, kojoj je i sam pao žrtvom, pa od preseljenja nije bilo ništa. Što se pak
Vlaha ti e, njih su njema ki oficiri, pogotovo slavonski general Johann Sigismund Herberstein,
naseljavali i dalje, usprkos stalnim prosvjedima hrvatskog plemstva. U Hrvatskoj su se na elo
otpora stavili Zrinski i Frankopani, na ije su zemlje Vlasi naj eš e naseljavani. Iako je Rudolf
potvrdio zaklju ak ugarskog sabora, po kojemu se Vlasi moraju pokoravati plemi ima na ije su
se posjede doselili, Ferdinand ga se nije pridržavao, kao ni krajiški zapovjednici. Rudolf je,
dapa e, 1608. donio i Vlaški zakon, po kojemu su Vlasi, bez obzira na vjeroispovijest, bili dužni
davati desetinu zagreba kom biskupu, a devetinu zemaljskoj gospodi na ijem su se zemljištu
naselili. Iako zakon nije imao pravog u inka, vjerojatno je i to bio razlog zbog kojega su Hrvati i
nakon Matijina sporazuma s Ugrima ostali vjerni Rudolfu.

Na dojam što ga je Rudolf ostavio na Hrvate znatno je utjecala njegova vjerska politika. Kada je
Ugarski sabor 1604. zahtijevao vjerske slobode za protestante, Rudolf je u potvrdi saborskih
zaklju aka dodao lanak koji je te slobode nijekao, izazvavši veliko negodovanje me u Ugrima,
ali oduševljenje Hrvata, koji su kralju izrazili »besmrtnu zahvalnost« zato što je stao u obranu
katolicizma. Hrvatska se smatrala bedemom katoli ke vjere u Rudolfovim zemljama, pa je sabor
ubrzo donio vlastiti vjerski zakon, još oštriji od Rudolfovog dopisanog lanka. Rudolf ga je, zbog
poslovi ne sporosti i neodlu nosti, potvrdio tek 1608.

Iako nije bio u lošim odnosima s hrvatskim plemstvom, Rudolf je tražio dodatni oslonac u
nerazvijenom gra anstvu, kao što su uostalom radili svi njegovi prethodnici kojima je bilo stalo do
toga da obuzdaju snagu i samovolju plemstva. Kao i Ferdinand, tako je i Rudolf radio na obnovi
povlastica kraljevskih gradova, poput Varaždina i Krapine, a koje su dugo bile krnjene time što su
se pojedini velikaši odnosili prema gradovima kao da su njihovo privatno vlasništvo. U nastojanju
da centralizira upravu, dvor je poticao u gradovima i stvaranje senata, tijela doživotno izabranih
bogatih i uglednih gra ana, nasuprot demokratski biranim vije ima. Takav je postupak doveo
1609. do uzaludne bune gra ana Gradeca pod vodstvom uzdarskog majstora Grgura Tepe i a.

Beskompromisnost Hrvata, kada je u pitanju bila zaštita vjere, došla je do izražaja 1605, kada su
ugarski protestanti pozvali Hrvate u pomo u borbi protiv njema kog jarma. Iako su Habsburzi u
to vrijeme ve ozbiljno po eli kršiti prava hrvatskog kraljevstva, ban Ivan Draškovi poveo je 23.
srpnja vojsku preko Drave i, združivši se s etama Nikole Zrinskog, Franje Batthanyja i
slavonskog generala Sigismunda Friedricha Trautmannsdorfa, odnio kod Körmenda 28. srpnja
veliku pobjedu nad ugarskom vojskom. Vode i ugarski protestanti kasnije su optuživali Hrvate da
su Rudolfu spasili ne samo Austriju, na koju je ugarska vojska tada krenula, nego i ešku.

Tako je 1606. došlo do sklapanja dvaju mirovnih ugovora. Prvi je bio Be ki, a drugi kod Zsitva
Toroka. Be kim je mirom završena pobuna Istvana Bocskaia, a u Rudolfovo ga je ime sklopio
nutarnjoaustrijski nadvojvoda Ferdinand II zajedno s nekoliko povjerenika, me u kojima je bio i
bivši hrvatski ban Toma Erdödy. Ugarskim je protestantima tim mirom zajam ena vjerska
sloboda, a Erdelj je tješnje vezan uz Habsburge. Prava iz Be kog mira bit e temelj svim
zahtjevima ugarskih velikaša u njihovim sukobima s Habsburzima tijekom XVII. stolje a.

Mirom pak kod Zsitva Toroka završen je Dugi rat. Turci su priznali Habsburge za sebi
ravnopravne vladare, godišnji je danak zamijenjen jednokratnim poklonom sultanu, a svaka je
strana mogla zadržati ono što je u tom trenutku imala. Bio je to dotada najpovoljniji mir
Habsburga s Turcima, ali je za Hrvatsku zna io kona ni gubitak Biha a.

Godinu dana prije završetka rata, nadvojvode su zatražili od Rudolfa da zbog svoje o ite
nesposobnosti da upravlja državom dio poslova povjeri njima. Kolovo a im je bio vje no
nezadovoljni Matija, koji je tada upravljao donjoaustrijskim zemljama. Rudolf je bio prisiljen
predati mu ovlasti za pregovore s Turcima i pobunjenim Ugrima, a kasnije je takve ovlasti dobio i
Ferdinand II. No, kako se Rudolfovo psihi ko stanje pogoršavalo, tako je nezadovoljstvo unutar
dinastije bivalo sve ve e. Tajnim je ugovorom 1607. Matija postao glavom austrijske grane, te se
u opoziciji prema bratu povezao s protestantskim staležima u Austriji i Ugarskoj. Kada je sljede e
godine postigao da su se Austrijanci, Ugri i Moravljani udružili protiv Rudolfa, jedino su esi,
ponajprije katoli ki velikaši, ostali vjerni caru. Matija je s vojskom ušao u ešku i natjerao brata
da s njime sklopi ugovor o diobi vlasti po kojemu je Matija dobio Ugarsku, Austriju i Moravsku, a
Rudolfu su ostali eška, Tirol i Prednja Austrija.

Sljede e su godine Ugri izabrali Matiju za kralja, dobivši u zamjenu proširenje vjerskih povlastica.
Kako bi sa uvao savezništvo austrijskih i njema kih staleža, morao je Matija u vjerskim pitanjima
i njima dati ustupke, što je bio dosta težak udarac za protureformaciju. Napokon je i Rudolf morao
popustiti svojim jedinim saveznicima, esima, pa su i tamošnji protestanti dobili jamstvo svojih
sloboda.

Rudolfova je sudbina doista bila tužna. Stiješnjen u eško kraljevstvo i izložen ponižavanju
mla eg brata, pokušao je izvesti protuudar. Obratio se za pomo strasburskom biskupu Leopoldu
Tirolskome (1586-1632), sinu nadvojvode Karla, i zatražio od njega da s vojskom do e u ešku.
Leopoldu je za nagradu po svojoj smrti namijenio carsku krunu. No, biskupovi su pla enici
divlja kim plja kama izazvali veliko nezadovoljstvo me u esima, pa se Matija u takvim prilikama
mogao napokon dokopati i eške krune. Do svoje smrti 1612. ostao je Rudolf zatvoren u svom
dvorcu na Hrad anima, zadržavši od svega samo praznu titulu rimskog cara.

Ve od po etka devedesetih godina Rudolf nije obavljao vjerske dužnosti, iako je bio odgojen u
strogom katoli kom duhu. Posljednje je godine života proveo u strahu od sakramenata, odbijaju i
se ispovijediti. Najrenesansniji princ me u Habsburzima, dobrotvor umjetnika i znanstvenika,
umro je osamljen i razo aran, ostavivši za sobom krasnu zbirku umjetnina i djela nastalih
njegovom potporom. No, i njegova e zbirka doživjeti u Tridesetogodišnjem ratu, za kratke
švedske okupacije hrad anskog dvorca, žalosnu sudbinu.

Rudolfa je odmah po smrti i u carskoj asti naslijedio Matija. Njegova kratkotrajna vladavina nije
ostavila znatnijeg traga, pogotovo ne u hrvatskim zemljama. Bezuspješno je pokušavo zauzeti
Erdelj, a s Turcima je produžio mir, što nije donijelo mnogo koristi Hrvatskoj, na ijim se
granicama stalno vodio mali rat. Kako nije imao muških potomaka, Matijina se politika
usredoto ila na pitanje nasljedstva.

Kao najistaknutiji predstavnik austrijskih Habsburga tada se uzdiže Ferdinand II (1578-1637).


Odlu nost je pokazao za Usko kog rata 1615-1617, kada je Venecija, zbog stalnih napada
uskoka, zapo ela rat s nadvojvodom pod ijim su se vrhovnim zapovjedništvom uskoci nalazili.
Nakon žestokih borbi u kojima je strahovito stradala Istra, podijeljena na mleta ki i habsburški dio
(izgubila je gotovo polovicu pu anstva), sklopljen je, posredstvom Francuske i španjolskih
Habsburga, Madridski mir. Uskoci su iz Senja, u koji je ušla njema ka posada, preseljeni u
Žumberak.

Iste se godine Filip III. odrekao pretenzija na carsku krunu, na koju je imao pravo kao unuk
Maksimilijana II, pa je Ferdinand II. ostao jedini kandidat me u Habsburzima. Te je godine bio
izabran i za eškog kralja. Svoju je rezidenciju premjestio iz Graza (gdje je ve tada dao podi i
impozantni mauzolej) u Be , jednako kao što je i Matija svoju premjestio iz Praga u glavni
austrijski grad.

Kraj je Matijine vladavine bio obilježen dramati nim doga ajima u Pragu, kojima e zapo eti
jedno od najtragi nijih razdoblja europske povijesti. eški protestantski plemi i, kojima je cilj bio
stvaranje neovisne eške države, izbacili su 23. svibnja 1618. carske poslanike kroz prozor
hrad anskog dvorca, ime su ušli u otvoreni sukob s Habsburzima. Ostarjeli je Matija nastali
problem pokušavao riješiti pregovorima, ali je Ferdinand zastupao ratnu opciju, pa je napokon
izbio rat koji e trajati trideset godina i u koji e se uplesti gotovo sve europske sile.

Filip III. (1578-1621) i Filip IV. (1605-1665)

Razdoblje vladavine ove dvojice Habsburga na španjolskom prijestolju ozna ava kraj nekada
mo ne sile i njezino pretvaranje u drugorazrednu, gospodarski nerazvijenu državu, ija e snaga
ubudu e neprekidno opadati.

Filip III, sin Filipa II. i njegove žene-ne akinje Ane, bio je pobožan i miroljubiv vladar, ali se
pokazao potpuno nezainteresiranim za svoje zemlje i neodlu nim poput nekih drugih Habsburga.
Državni ke je poslove u potpunosti predao u ruke svojih savjetnika, koji su nastavili neprijateljsku
politiku prema Turcima, dok su na zapadu nastojali održati mir. Tek kada je izbio
Tridesetogodišnji rat, stao je Filip III. odlu no na stranu svojih austrijskih ro aka i njema kih
katoli kih knezova. Iako je imao prava na carsku krunu, odrekao je se u zamjenu za neke
austrijske posjede na zapadu, me u kojima je bio i Alsace.

Živio je odvojen od svojih podanika, troše i velike svote novaca na dvorske zabave.

U njegovo je vrijeme Španjolska zadržala dobre odnose s Dubrovnikom. Dapa e, liga nekih
katoli kih vladara, u kojoj su se osim Filipa III. našli i savojski i mantovski vojvoda, planirala je
osvajanje Balkanskog poluotoka. Po nekim je planovima bilo predvi eno da se iskrcavanje
katoli kih trupa izvrši na podru ju Dubrova ke Republike, na što su pristali i neki dubrova ki
vlastelini. No, kako su trgova ki interesi Republike bili vezani uz povlastice što ih je Dubrovnik
uživao u Turskom Carstvu, ve ina vlastele protivila se ovom naumu, te se oštro suprotstavila
onome što je ostalo zapam eno kao »velika zavjera«. Time su planovi iskrcavanja propali, a
Španjolska je doživjela još jedan uzmak, ali je i dalje, kao i do tada, uzimala Dubrovnik u zaštitu.
Da su i austrijski Habsburzi bili umiješani u planove, vidi se i iz pomo i što ju je ratno vije e u
Grazu odobrilo 1612. vlastelinu Marinu Rasti u. Rasti je dobio zapovjedništvo nad senjskim
uskocima, te je s njima napao dubrova ko primorje, plja kaju i i pale i, ali bez ikakvog ozbiljnijeg
rezultata.

Španjolska se još jednom umiješala u dubrova ke poslove prilikom Lastovske bune 1602-1606.
Kada su se Lastovljani pobunili protiv dubrova kih vlasti, odmah su se stavili pod zaštitu
Venecije. Na to je Španjolska ponudila Republici pomo od 55 galija i sedam tisu a vojnika. Do
Španjolske intervencije nije došlo, jer je otok vra en na zahtjev Turske, vrhovnog gospodara
Dubrovnika.
Dubrovnik je poslužio Španjolcima i kao baza u vrijeme njihovih napetih odnosa s Venecijom
1615-1620, što je grad dovelo u neugodan položaj u odnosu na Turke, ali i Veneciju, koja je
Dubrovnik držala neko vrijeme pod blokadom.

Filip IV. je sli no svom ocu prepustio vlast drugima. U prvo vrijeme njegove vladavine zemljom je
upravljao vojvoda Olivares, koji je Španjolsku upleo u niz ratnih sukoba sa Šve anima,
Nizozemcima i Francuzima, nakon kojih je Španjolska izgubila mjesto prve vojni ke sile u Europi.
Nakon 1640. zapo eli su i separatisti ki pokreti u Portugalu i Kataloniji, a nešto kasnije i u
Napuljskom Kraljevstvu. Kada su Francuske ete ušle u Kataloniju, Filip je bio prinu en zatražiti
pomo carskih eta, kojih ionako nije bilo u izobilju ni na njema kom ratištu. Tada je napokon bio
primoran sklopiti mir s Holan anima, kako bi ih naveo na rat protiv Francuza, njihovih dotadašnjih
saveznika.

U drugom se braku Filip oženio Marijom Anom, k erkom svog ro aka Ferdinanda III. Bio je
zaštitnik umjetnosti i pjesnik, a više nego po vladavini, ostao je zapam en kao mecena i prijatelj
slikara Diega Vela'zqueza.

Dobri odnosi Madrida s Dubrovnikom zadržali su se i u njegovo vrijeme. Godine 1623. potvrdio je,
poput svojih prethodnika, uobi ajene dubrova ke povlastice. No, ozbiljni je utjecaj Španjolske na
Dubrovnik tada ve prestao.

Ferdinand II. (1578-1637) i Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Suvremenici opisuju Ferdinanda kao plavookog, korpulentnog muškarca srednje visine. Odijevao
se po španjolskoj modi, a kao i ostali Habsburzi govorio je više jezika. Volio je glazbu i vjersku
literaturu, ali mu je najve u zabavu prire ivao lov. Tako je jednom prilikom u lovu upoznao i
mladog Petra Zrinskog, koji je jednim udarcem ma a odrubio glavu sedmogodišnjem vepru.
Ferdinand je, kažu, bio zadivljen Petrovom snagom, jer sam nije mogao ni podi i njegov ma .

Kao i mnogi drugi Habsburzi, Ferdinand je tako er povremeno pokazivao znakove neodlu nosti,
što su iskoristili isusovci i stavili ga pod svoj jaki utjecaj. Ipak, u teškim je vremenima
Tridesetogodišnjeg rata znao postupiti i odlu no, pogotovo kada se radilo o zaštiti katoli ke vjere i
crkve.

Malo nakon izbora za cara 1619. u Frankfurtu, Ferdinand je postigao svoj prvi i najve i uspjeh.
Vojska katoli ke Lige, stvorena kao protuteža protestantskoj Uniji, pobijedila je pod
zapovjedništvom proslavljenog maršala Tillyja eške ete u bici na Bijeloj Gori, 5. studenog 1620.
Nije sasvim sigurno, ali izgleda vjerojatno da su na katoli koj strani u bici sudjelovale i hrvatske
ete. Pobjeda je zna ila po etak brze i djelotvorne rekatolizacije eškog kraljevstva, a staro je
plemstvo, dobrim dijelom likvidirano ili osiromašeno, zamijenjeno novim i vjernim Ferdinandovim
službenicima. Pobunu protiv svoje vlasti smatrao je Ferdinand jednostranim raskidom ugovora
izme u staleža i vladara, pa je staleže lišio politi kih prava. Tako je eška postala prva
habsburška zemlja u kojoj je po eo djelovati apsolutizam, a kako je kralj ukinuo pravo staleža na
izbor vladara, pretvorila se eška u nasljedno kraljevstvo.

Ve 1619. ban Nikola Frankopan dobio je nalog da digne vojsku sastavljenu od seljaka i
haramija, te da se s njome pridruži carskom generalu Boucquoiu u Moravskoj. Idu e je godine
sabor ponovno odobrio nova enje, a Ferdinand je zamolio hrvatske staleže da dopuste upotrebu
te vojske u ratu protiv pobunjenog erdeljskog vojvode Ga'bora Bethlena. Sabor je pristao, ali je
želio iskoristiti priliku da od kralja ishodi uklanjanje svih njema kih viših asnika na Vojnoj krajini.
Iako je Ferdinandu vojska nužno trebala, ipak nije pristao na takve ustupke. Hrvatske su ete,
sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Giovannija Lodovica
Hectora Isolana, koji e se otada pa do svoje smrti zvati generalom Hrvata. Pod njegovim e
vodstvom Hrvati sudjelovati u mnogim bitkama i odnijeti mnoge pobjede.
Za daljnje se nova enje protiv protestanata napose zalagao Juraj Zrinski, koji je i sam tek
nedavno prešao na katoli ku vjeru. Sabor je i 1622. odobrio uzimanje vojnika za carsku vojsku.

Ferdinand je svoju apsolutisti ku politiku htio provesti i u Njema koj, gdje je buntovnom fala kom
knezu izborniku i, kratko vrijeme prije bitke na Bijeloj Gori, eškome kralju Friedrichu oduzeo
imanja i elektorski glas. Pri tome nije poštivao zakone carstva, što je protiv njega okrenulo i neke
od njegovih dotadašnjih protestantskih privrženika. U rat na protestantskoj strani ulaze Ujedinjene
provincije i danski kralj Kristijan IV, a pomažu ih Velika Britanija pod Jamesom I. i katoli ka
francuska diplomacija što ju je vodio kardinal Richelieu. Uz to je Ferdinanda ugrožavao i
Bethlenov ustanak. Na katoli koj se strani uz cara bore Španjolska i Bavarska, dakako uz papinu
podršku.

Kako je vojska pod Tillyjem pripadala Ligi, pokrenuo je Ferdinand još i vlastitu vojsku pod
zapovjedništvom darovitog vojskovo e, eškog plemi a Albrechta Eusebiusa von Wallensteina,
pod ijim e se zapovjedništvom proslaviti i hrvatske ete diljem europskoga ratišta. Ve 1623.
koristio se Wallenstein Hrvatima protiv Bethlena, upotrijebivši navodno do 35 000 lakih konjanika.

Osim eta pod Wallensteinom i Isolanom, na carskoj su se strani borile i dvije pukovnije Jurja
Zrinskog i Franje Orehoczyja. Hrvatski su konjanici stekli slavu prilikom osvajanja Heidelberga i
Göttingena, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i Stralsunda.

Prve su godine ratovanja bile izrazito naklonjene katolicima. Tilly i Wallenstein odnijeli su niz
pobjeda, osvojivši cijeli sjever Njema ke. Bethlen je bio prisiljen 1627. potpisati Požunski mir, a
dvije godine kasnije i danski je kralj odustao od daljnjeg ratovanja, prisiljen obe ati da se više
ne e miješati u njema ke prilike.

U tom je trenutku izgledalo da je rat riješen u Ferdinandovu korist, jer su protiv njega stajali još
samo ostaci razbijenih protestantskih vojski. No, tada je gorljivi katolik, najžeš i protureformator
me u Habsburzima, u inio veliku grešku. Pod utjecajem svojih radikalno katoli kih savjetnika
izdao je Edikt o restituciji, kojim je naredio da se Katoli koj crkvi vrate svi posjedi što su joj bili
oteti nakon Augsburškog mira 1555. Tim je nerazboritim korakom okrenuo protiv sebe mnoge
njema ke knezove ija se mo zasnivala upravo na posjedima otetima crkvama i samostanima
tijekom reformacije. Me u njima je najutjecajniji bio saski izborni knez Johann Georg I. Reakcija
je došla vrlo brzo: 1630. sabor u Regensburgu odbija izabrati Ferdinandova sina Ferdinanda III.
za njema kog kralja, a car se mora obvezati da e iz službe otpustiti mo nog Wallensteina i
smanjiti broj svojih vojnika.

Ova je posljednja odluka bila kobna, jer se u tom trenutku na sjeveru Njema ke iskrcao švedski
kralj Gustav II. Adolf na elu tada najbolje vojske u Europi, financirane uglavnom francuskim
novcem. U pohodu prema sjeveru, ususret švedskome kralju, Tilly je opsjeo i uništio Magdeburg,
što je samo uve alo otpor protiv Lige. U napadu na Magdeburg sudjelovali su i Hrvati, kasnije
optuživani za strašne zlo ine protiv magdeburških gra ana. Loš je glas pratio Hrvate zapravo
tijekom itava rata, iako se po svemu sude i nisu ponašali nimalo gore od drugih vojski. No,
bojištima Europe širila se i fama o njihovoj neranjivosti: ostalo je zabilježeno vjerovanje
neprijateljskih vojnika, da u Hrvate nema smisla pucati, jer im tanad ne može nauditi.

Katolici su 17. rujna 1631. u bici kod Breitenfelda blizu Leipziga doživjeli težak poraz od Šve ana.
U bici su se istaknuli hrvatski konjanici, razbivši dvije saske pješa ke pukovnije, te su ostali
gotovo jedini dio carske vojske koji tom prilikom nije stradao.

Sabor je te godine odlu io uskratiti dalju pomo Ferdinandu. ini se da je i Hrvatska bila ve
potpuno iscrpljena, a zbog stalne opasnosti od Turaka držali su staleži nerazumnim odaslati sve
vojno sposobne muškarce na njema ka ratišta.
Godinu dana kasnije Tilly biva smrtno ranjen brane i Gustavu Adolfu prijelaz preko Dunava.
Bavarska je bila gotovo u švedskim rukama i jedino što se moglo u initi, bilo je ponovno pozvati
Wallensteina u službu. No, razo arani vojskovo a postavio je teške uvjete, a nakon preuzimanja
zapovjedništva i prvih pobjeda, me u kojima je bilo i oslobadanje Regensburga od Šve ana, u
emu su i opet sudjelovali Hrvati, po eo je pregovarati i s neprijateljem, pa se govorilo da želi
preuzeti ešku krunu. Ferdinand je napokon 1634. naredio likvidaciju kontroverznog maršala, što
su u inili neki škotski i irski asnici u carskoj službi. Na njegovo je mjesto postavljen Ferdinand III,
a vojnim je zapovjednicima zabranjeno držati više od dva puka vlastitih vojnika. Vojska se od tog
trenutka po ela pretvarati u doista carsku armiju.

Godine 1632. donijela je Ligi olakšanje, jer je u bici kod Lützena poginuo Gustav Adolf, a Šve ani
su doživjeli poraz. Uslijedio je još jedan teški švedski poraz 7. rujna 1634. kod Nördlingena.
Najzaslužniji su za pobjedu bili hrvatski konjanici pod Isolanom i Johannom von Werthom, jer su,
me u ostalim, vještim manevrom zaobišli neprijatelja i uništili njegovo pješaštvo. Ta je bitka od
svih sukoba tijekom rata donijela Hrvatima najve u slavu. Nakon bitke kod Nördlingena
sudjelovale su hrvatske konji ke ete i u pohodu španjolske vojske iz Italije kroz Njema ku do
Nizozemske.

Sljede e je godine sklopljen s Johannom Georgom i separatni Praški mir. Saskoj su ustupljena
neka manja podru ja, a Edikt o restituciji ostao je na snazi, ali izmijenjen i ublažen. Pri sklapanju
mira Ferdinand je slijedio savjete svog ro aka Filipa IV, koji je od njega tražio da postupa obzirno
s umjerenim protestantima, kako bi ih pridobio za sebe i odvrgnuo od Šve ana. Praški je mir bila
pobjeda umjerene katoli ke struje kojoj Ferdinand nije bio naklonjen. Car je umro dvije godine
kasnije, ne do ekavši kraj rata.

Za razliku od oca, Ferdinand III, iako gorljivi katolik, podržavao je umjerene ministre koji su
zaklju ili Praški mir.

U me uvremenu je bjesnio i španjolsko-holandski rat. Sve do 1635. Francuska je Holan ane


pomagala samo na diplomatskom polju, ali je tada ušla u otvoreni oružani sukob. Sljede e je
godine i Ferdinand II. navijestio rat Francuskoj. Po etak je za cara bio vrlo uspješan. Njegova je
vojska prodrla duboko u neprijateljsko podru je, a hrvatski su konjanici stigli u Pontoise nadomak
Pariza, ugrozivši samu metropolu. Kako, me utim, nisu imali dovoljno snage niti da pomisle na
osvajanje grada, morali su se vratiti. Tada su Francuzi, pobjedom nad dotad neporaženim
španjolskim tercijama 1643. kod Rocroia, odnijeli prevagu u ratu.

Od 1645-1648. uslijedio je niz poraza protiv Francuza, Šve ana i njema kih protestanata,
dovršen švedskom provalom u Prag. Upravo u to se vrijeme u rat uklju uju Nikola i Petar Zrinski,
sinovi Jurja. Nikola je bio imenovan generalom hrvatskih eta, te su bra a sudjelovala u borbama
protiv Šve ana i erdeljskih pobunjenika, sada pod vodstvom Jurja Ra'ko'czyja, istaknuvši se
vještinom i junaštvom. Nesre a na bojištu ipak je natjerala Ferdinanda III. da predloži mirovne
pregovore, koji su se održali u Münsteru i Osnabrücku, a poznati su kao Westfalski mir. Mir je
zna io istodobno poraz Habsburga u carstvu i pobjedu u Austriji i eškoj. Carstvo se potpuno
decentraliziralo. Ujedinjavali su ga jedino osoba vladara i sabor u kojemu su zastupnike, zbog
svojih njema kih posjeda, imale i Švedska i Danska, a i francuski je utjecaj bio velik. Kako je
njema ka privreda teško stradala, a broj stanovnika smanjio se za gotovo dvije tre ine, prihodi
što ih je Ferdinand III. dobivao iz Austrije višestruko su nadmašili one carske. Uspješna
rekatolizacija Austrije i eške, te uvo enje apsolutisti kih metoda vladanja, doveli su do toga da
je Ferdinandu i njegovim nasljednicima Austrija s nasljednim zemljama postala glavni oslonac
vlasti. Time se po ela polako ra ati i austrijska državna ideja, suprotstavljena univerzalnosti
Njema koga Carstva.

Hrvatsku Tridesetogodišnji rat nije pogodio izravno. Na njezinom podru ju nije bilo ratnih
razaranja i pustošenja, ali su tisu e Hrvata stradale na bojištima od Balti kog mora do Bavarske i
od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su ime otada ostali vezani pojmovi straha i slave, a uspomena
na njih živi i danas u švedskoj usmenoj tradiciji.
Podalje od velikih europskih bojišta, duž hrvatske granice na kojoj nisu prestajali me usobni
plja kaški pohodi, odvijao se u to vrijeme sukob druge vrste. Naseljavanje Vlaha u Hrvatsku,
njihovo samovoljno izdvajanje ispod jurisdikcije zemaljskih gospodara i Sabora, te uzurpiranje sve
ve ih ovlasti krajiških kapetana dovodili su do postupnog izdvajanja krajine iz ostatka Hrvatske.
Proces emancipacije Vlaha od hrvatskoga plemstva bio je potican i od dvora, jer su time vladar i
nadvojvoda gradili oslonac svojoj izravnoj vlasti u Hrvatskoj. Dok je otpor tomu u Slavoniji bio
dosta slab, kneževski su rodovi Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj južno od Save imali nekog
uspjeha u pokoravanju Vlaha. Na protest Nikole Zrinskog Rudolf II. nije 1607. izdao povlastice
Vlasima u Li u i Gomirju, iako je nadvojvoda Ferdinand na tome inzistirao.

Kada je Ferdinand došao na vlast, a trebaju i stalno vojsku za dugotrajni rat, privilegirao je vlaške
krajišnike da bi im tako osigurao položaj vojnika neovisnih o hrvatskome plemstvu. Ve 1627.
izdao im je povlastice po kojima su imali pravo uživati zemlju na kojoj su se naselili, bez obzira na
to tko je bio njezin vlasnik. Kako, uostalom, hrvatsko plemstvo esto nije imalo pismenih dokaza o
vlasništvu, jer se to prije nije uvijek tražilo, mogao je Ferdinand takve posjede eksproprirati i
proglasiti ih komorskim vlasništvom. No, najvažnije povlastice, na kojima se kasnije temeljio
poseban položaj krajišnika i Vojne krajine, izdao je Ferdinand 1630. Tzv. Vlaški statuti bili su
namijenjeni samo vlasima u varaždinskom generalatu, u dijelu krajine izme u Drave i Save, ali su
se njima kasnije služili i svi drugi Vlasi. Cilj je Vlaških statuta bio stavljanje Vlaha pod nadzor
dvora, uz ostavljanje prividne autonomije, iako je nekadašnja vlaška samouprava zapravo
smanjena. Ni ovoga puta Ferdinand nije htio u i u pitanje zemljišnih odnosa, kako ne bi previše
ozlojedio hrvatsko plemstvo. Taj e problem biti riješen tek u 18. stolje u, kada e sva krajiška
zemljišta biti jednostavno oduzeta plemstvu i proglašena carskim lenom. No, i bez te pravne
osnove Vojna je krajina u vrijeme Ferdinanda III. oduzeta Hrvatskoj i stavljena pod vlast vladara.

Istodobno je hrvatsko plemstvo vodilo borbu za zaposjedanje zapovjedni kih položaja na krajini,
ime bi donekle umanjilo posljedice gubitka nadzora nad tim dijelom Hrvatske. Vuk Frankopan je
1626. uspio posti i da ga se imenuje generalom hrvatske krajine, pa je nakon dugo vremena opet
jedan Hrvat dobio visoki zapovjedni položaj. No to, kao ni imenovanje grofova Erdödyja za
nasljedne petrinjske kapetane, nije moglo sprije iti otu enje Vojne krajine i dodjeljivanje najviših
položaja njema kim i drugim carskim asnicima.

Nije slu ajno da se u vrijeme Ferdinandove vladavine staleži sve eš e pozivaju na »iura
municipalia«, odnosno državno pravo što je u estalo bivalo ugroženo. Ferdinand II. je bio prvi
vladar koji je po eo ozbiljnije provoditi apsolutisti ke i centralisti ke mjere u zemljama koje su
ostale vrsto u njegovim rukama.

Ferdinand III. (1608-1657)

Ferdinanda III. karakterizirale su odlu nost i miroljubivost. Njegov je utjecaj bio presudan i
prilikom sklapanja Praškog mira, a i pri okon anju Tridesetogodišnjeg rata. Kao glavni cilj svoje
vladavine vidio je obnovu ratom pogo ene zemlje, te je u tu svrhu produžio i mirovni ugovor s
Turskom.

Osim ugarsko-hrvatske i eške krune, kojima je bio okrunjen 1625, odnosno 1627, dobio je 1637,
odmah po smrti svog oca, napokon i njema ku carsku krunu. U želji da osigura nasljedstvo svom
sinu Ferdinandu IV. (1633-1654), izborio se na saboru u Regensburgu da ga 1653. knezovi
izaberu za njema kog kralja, ali je mladi ve slijede e godine umro. Tako je nasljedstvo pripalo
mla emu sinu Leopoldu I, kome je isprva bila namijenjena duhovni ka, a ne politi ka karijera.
Krunidba za eškog (1655) i izbor za ugarsko-hrvatskog kralja (1656) prošli su bez problema, ali
je francuska diplomacija uspijevala sprije iti Leopoldov izbor za njema kog cara, pa je to pitanje
ostalo otvoreno i nakon smrti Ferdinanda III.

Za Ferdinanda III. nastavio se zaoštravati odnos vladara prema hrvatskim staležima. Nakon
sklapanja Westfalskog mira nastojao je dvor Ugarsku i Hrvatsku dovesti u isti položaj u kojemu se
našla eška poslije bitke na Bijeloj Gori. Zbog toga je 1649. uvedena funkcija dvorskog agenta za
hrvatske poslove, kao da je Hrvatska pripadala nasljednim austrijskim zemljama, a 1655.
pokušao je kralj ukinuti plemstvu pravo izbora vladara. Niti na Vojnoj se krajini ništa nije
promijenilo. Nakon smrti Vuka Frankopana pokušao je Nikola Zrinski dobiti položaj karlova kog
generala, ali mu to nije uspjelo, a i njegova su banska prava stalno krnjena.

Izmoren dugotrajnim boravcima na bojištima i optere enjima strašnoga rata, Ferdinand se pred
kraj života posvetio filozofiji i alkemiji, a najve a mu je ljubav bila glazba, pa je za sobom ostavio i
nekoliko zanimljivih kompozicija.

Habsburzi u vrijeme izgradnje apsolutizma

Leopold I. (1640-1705) i Josip I. (1678-1711) — podjarmljivanje i osloba anje Hrvatske

Leopoldov izbor za eškog i ugarsko-hrvatskog kralja protekao je bez problema, ali je u carstvu
protiv njegova izbora stvorena oporba pod utjecajem francuske politike. No, ipak je 1658. stekao i
carsku krunu, pridobivši za sebe dovoljno knezova izbornika.

Duga Leopoldova vladavina bila je obilježena nizom dugotrajnih ratova, u kojima je Austrija na
svojoj strani imala nekoliko izuzetno vještih i sposobnih vojskovo a, koji su daleko nadmašivali
tadašnje loše austrijske politi are. Velikim dijelom zahvaljuju i ljudima poput princa
Eugena Savojskog, habsburško se carstvo u vrijeme Leopoldove vladavine pretvorilo u europsku
velesilu.

Sukobi su zapo eli 1663, kada je Turska, izazvana razmiricama oko vrhovništva nad Erdeljom,
napala Austriju. U tom ratu, u kojemu je na Leopoldovu stranu iznimno stala i Francuska, poslavši
jedan odred konjice, ugarsku je vojsku vodio proslavljeni pjesnik i ratnik Nikola Zrinski. U po etku
su Turci imali uspjeha, pa su tako osvojili i razorili Novi Zrin, utvrdu što ju je Zrinski podigao na
utoku Mure u Dravu, ali je tada krš anska vojska odnijela veliku pobjedu kod Mogersdorfa, nakon
ega je Turska pristala na sklapanje mira u Vasva'ru 1664. Kako je u me uvremenu Francuska
ponovno ugrozila carstvo, Leopold je morao što prije okon ati turski rat i poslati ete na zapad.
Dijelom zbog toga, a dijelom zbog o ite krivnje svojih diplomata, sklopio je mir u kojem se nimalo
nije odražavala trenuta na vojni ka prednost Habsburga. Vasva'rski je mir bio zapravo
ponižavaju i, jer je Leopold ponovno morao platiti jednokratni danak Turcima, a o osloba anju
zaposjednutih podru ja, emu su se nadali Hrvati i Ugri, nije bilo ni spomena.

Takav ishod rata razo arao je brojne velikaše i postao glavnim poticajem njihova okupljanja,
kojemu je krajnji cilj bio zbacivanje Habsburga s ugarsko-hrvatskog prijestolja i izbor doma e
dinastije, ije brige ne bi bile podijeljene izme u turske granice i dalekih bojišta na Rajni i u
sjevernoj Italiji. Nezadovoljnici su, doduše, zapo eli kovati planove ve u pedesetim godinama,
strahuju i od stalno rastu eg apsolutizma be kog dvora, ali se zavjereni ka djelatnost poja ala
nakon Vasva'rskog mira.
Glavni je pokreta zavjere bio hrvatski ban Nikola Zrinski, koji je, osim nekoliko najistaknutijih
ugarskih velikaša, za svoje planove pridobio i svog brata Petra. Izgleda da su ve 1663. postojali
ozbiljni planovi da se Nikolu izabere za ugarsko-hrvatskog kralja, što je on odbio. Zavjerenicima
su se pridružili i protestantski gradovi na sjeveru, dio nižeg plemstva i erdeljsko vojvodstvo. No,
1664. stradao je Nikola u lovu na vepra u Kuršane kom lugu, blizu svog dvorca u akovcu.
Kasnije se esto iznosila sumnja da ga zapravo nije ubio vepar, nego da se radilo o ubojstvu
naru enom od be koga dvora, me utim, za to nikada nije bilo pravih dokaza. Bilo kako bilo,
vodstvo zavjere preuzeli su ugarski velikaši, a u Hrvatskoj je nezadovoljnike poveo Petar Zrinski.
Iako nije imao previše povjerenja u svog šurjaka Frana Krstu Frankopana, ipak je napokon i njega
upoznao s planovima i predobio za zavjeru. Hrvatski su velikaši bili posebno nezadovoljni
injenicom da nisu mogli dobiti visoke inove u Vojnoj krajini, napose onaj karlova kog
(hrvatskog) generala.

Svjesni da sami nemaju dovoljno snage za rat protiv Habsburga, zavjerenici su se isprva, još za
života Nikole Zrinskoga, obratili za pomo francuskom kralju Luju XIV, glavnom neprijatelju Be a.
Kada je Petar, po Nikolinoj smrti, vidio da ih je ovaj iznevjerio, potražio je potporu i u Turaka, ak
spreman priznati njihovu vrhovnu vlast u zamjenu za kraljevsku ast i odre enu autonomiju
Hrvatske unutar Turskoga Carstva. Usuprot o ekivanjima zavjerenika, oba su austrijska
protivnika dojavila o njihovim namjerama u Be , te se za urotu znalo prije no što je bilo vremena
pokrenuti otvoreni ustanak.

Vidjevši da im plan nije uspio, Zrinski i Frankopan su od kralja zatražili oprost. Nakon što su dobili
Leopoldovo pismo kojim im je jam io sigurnost ako do u u Be , krenuli su na put u nadi da e
uspjeti nekako izgladiti sukob s vladarom. Leopold je bio sklon pomirbi, ali su njegovi ministri
zastupali mišljenje da dvojicu hrvatskih velikaša treba najoštrije kazniti. Za to su imali više
razloga. Prvo, Zrinski i Frankopan mogli su doista ozbiljno ugroziti carsku vlast, ako bi im pošlo za
rukom pokrenuti ve i broj vojnika na krajini, za što je uvijek postojala mogu nost. Drugo, be ki je
dvor provodio ve dulje vrijeme politiku koja je težila što ve oj centralizaciji, a njezinom su
ostvarenju stajali na putu svi mo ni i utjecajni velikaši, pogotovo oni koji su raspolagali vlastitom
vojskom i imali jaki gospodarski temelj. Tre e, veleposjedi Zrinski, a u manjoj mjeri i Frankopana,
bili su stalna smetnja razvijanju trgovine austrijskih zemalja. Ve itavo stolje e kršili su trgovci
izvozne propise be ke dvorske komore i izvozili robu iz Hrvatske i dijelom iz Ugarske preko
Zrinskih posjeda što su se prostirali od južne Ugarske do Hrvatskog primorja, zaobilaze i tako
propisane izvozne putove preko habsburških luka Trsta i Rijeke. Problem se o ito mogao riješiti
samo zapljenom posjeda hrvatskih velikaša, ime bi, osim toga, dvorska komora dobila u svoje
ruke znatne prihode i iz drugih izvora, a ne samo trgovine.

Još dok su Zrinski i Frankopan bili na putu, carski su generali zaposjeli njihova imanja i, bez
vladareva pristanka, stali ih plja kati. Pošto su konfiscirani posjedi trebali pripasti Leopoldu kao
ugarsko-hrvatskom kralju, njemu nije bilo u interesu da ih za svoj ra un oplja kaju njegovi asnici,
ali iz udaljenog Be a nije mogao ništa poduzeti, dok nije za sve bilo prekasno. Karlova ki je
general Herberstein osim toga zaigrao na esto korištenu kartu habsburške politike prema
Hrvatskoj: ponudio je staležima da se otcijepe od Ugarske i pridruže izravno austrijskim
nasljednim zemljama, ali je prijedlog bio odbijen. Kralj, me utim, dugo vremena nije htio
imenovati bana, pa je Nikola Erdödy, nakon što je šest godina obnašao ast banskog
namjesnika, tek 1680. instaliran za bana.

Sudbina Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana dobro je poznata. Po dolasku u Be bili su
uhi eni i sprovedeni u zatvor u Be kom Novom Mjestu. Leopold je napokon pristao na zahtjev
svojih ministara, te su obojica smaknuti 1671. Imanja Petra Zrinskog, kojemu je pripadala
polovica svih zrinskih posjeda, bila su konfiscirana, jednako kao i imanja njegova šurjaka. Drugu
je polovicu imutka Zrinskih smio zadržati Nikolin sin Adam, koji nije sudjelovao u zavjeri.
Konfiscirana imanja predana su na upravu grada koj dvorskoj komori, ali su i dalje smatrana
dijelom hrvatskog kraljevstva, pa je njihov upravitelj morao dolaziti na sjednice Sabora i
obvezatno prisustvovati instalacijama novoga bana, kojemu je morao predati estitku grada ke
komore.
Otkrivanje i slamanje zavjere hrvatskih i ugarskih velikaša bilo je važnim korakom u ostvarivanju
centralizacije habsburških zemalja, ali i apsolutisti ke politike stvarane po uzoru na francuski
apsolutizam Luja XIV. Hrvatska je pak za dugo vremena izgubila mogu nost aktivnijeg
odlu ivanja o vlastitoj sudbini, jer je njome upravljalo plemstvo uglavnom sklono be kom dvoru,
dok ostali dijelovi hrvatskog društva, poput primjerice gra anstva, nisu imali snage za vo enje
ozbiljnije politike.

Leopoldov je položaj u to doba oja ao i preuzimanjem zemalja tirolske grane Habsburga, koja je
izumrla 1665.

Nakon okon anja turskog rata, caru je najve u brigu zadavala Francuska. Agresivna politika Luja
XIV. izazvala je Leopolda da u e u rat zajedno s Brandenburgom, Holandijom, Engleskom i
Španjolskom. Usprkos vojnim uspjesima, rat je okon an 1679. mirom u Nimwegenu, kojim je
nenadmašna francuska diplomacija postigla veliki uspjeh, jer su Luju XIV. bila otvorena vrata
osvajanju carskog teritorija bez rata, samo politi kim sredstvima. Rat koalicije protiv Francuza
obnovljen je krajem stolje a, a završio je nešto povoljnijim mirom u Rijkswijku 1697, kada je
Leopoldu uspjelo dobiti neke teritorije u pograni nom kraju prema Francuskoj.

Najve i Leopoldov uspjeh bio je svakako veliki rat protiv Turaka, što je zapo eo turskom
opsadom Be a 1683. U svom posljednjem naponu snage, Tursko je Carstvo uputilo veliku vojsku
prema habsburškoj prijestolnici. Uzaludni su bili svi pokušaji zaustavljanja te vojske, pa su se
carski generali morali zadovoljiti opskrbljivanjem Be a za veliku opsadu, dok su u me uvremenu
nastojali prikupiti dovoljno vojske za protunapad. Sam Leopold je nekoliko dana prije po etka
opsade napustio grad i sklonio se s obitelji u Linz. Borba oko grada bila je žestoka: dva mjeseca
izmjenjivale su se topovske kanonade i juriši na suvremeno i dobro izgra ene be ke zidine. Bitka
je odlu ena 12. rujna, nakon što se s brda Kahlenberga na Turke sru ila združena vojska Karla
V. Lotrinškog i poljskog kralja Jana Sobieskog. Turci su doživjeli katastrofalni poraz kojim je
ozna en po etak kraja njihove vladavine u Ugarskoj i velikom dijelu Hrvatske.

Me u 2000 poginulih osloboditelja Be a ostalo je ležati i tijelo Jurja Križani a, hrvatskog filozofa,
jezikoslovca i politi ara, iji je život protekao u nastojanju za zbližavanjem slavenskih naroda i
crkvenim ujedinjenjem, zbog ega je niz godina proveo u sibirskom progonstvu. Kada se iz njega
napokon spasio, star i iznemogao, pridružio se vojsci poljskog kralja, kako bi sudjelovao u
velikom trijumfu protiv Turaka.

Osim njega u bici kod Be a istaknuo se još jedan Hrvat. Bio je to Fran Gunduli , sin slavnog
pjesnika Ivana, koji se s inom pukovnika borio na elu svojih konjanika u carskoj službi.

Nakon pobjede kod Be a slijedio je niz vojnih uspjeha, kojima su Turci postupno potiskivani sve
dalje prema istoku. Malo po malo osloba ali su se veliki dijelovi Ugarske, ali i Slavonije i središnje
Hrvatske.

Ve godinu dana nakon bitke kod Be a pomislili su Dubrov ani na mogu nost povratka pod
suverenitet ugarsko-hrvatskoga kralja. Njihov je poslanik s Leopoldom sklopio ugovor kojime se
Republika ponovo vra a pod okrilje svojih zakonitih vladara, od kojih je bila otrgnuta turskom
silom, te obnavlja pla anje danka. Taj su danak Dubrov ani pla ali sve do 1699, kada je postalo
jasno da od potiskivanja Turaka iz dubrova ke blizine ne e biti ništa, te su otada u svojim
politi kim istupima isticali dvostruku zaštitu svoje države — i od Habsburga, i od Turaka.

U svjetlu vojnih uspjeha kojima je turska vlast u Ugarskoj prestala nakon stolje a i pol, ali i uz
nazo nost carskih eta, Ugarski je sabor 1687. priznao Habsburzima nasljedno pravo na ugarsku
krunu u muškoj lozi, ujedno se odrekavši prava na oružani otpor vladaru, prava što je bilo
zajam eno još Zlatnom bulom Andrije II. Arpadovi a iz 1222, a na koje su se pozivali i velikaški
urotnici 1670. Sada više ništa nije stajalo na putu izgradnji habsburškog apsolutizma. Na carskoj
su strani tom prilikom bili naro ito neki hrvatski plemi i, pa je Leopold zbog toga Petru i Nikoli
Keglevi u, kao i Franji i Sigismundu Rattkayu podijelio grofovsku ast, a Stjepana Jela i a,
Baltazara Pata i a, Jakova Ilijaši a i Pavla Rittera Vitezovi a proglasio vitezovima sa zlatnom
ostrugom. Za ugarsko-hrvatskoga kralja okrunjen je Leopoldov sin Josip I.

Carski vojskovo e nastavili su svoj slavni pohod u dubinu Turskog Carstva. 1688. osvojili su
Erdelj i Beograd, potom prodrli sve do Prištine, ali su se morali povu i, jer je Francuska napala
zapadne habsburške zemlje kako bi sprije ila potpuni turski poraz. Tada je pred Turcima pobjeglo
i više desetaka tisu a Srba pod pe kim patrijarhom Arsenijem III. Crnojevi em, naselivši se u
južnu Ugarsku i Srijem. Iako se carska vojska povukla preko Save, 1691. odnijela je još jednu
veliku pobjedu kod Slankamena. U toj je bici poginuo posljednji odvjetak loze roda Zrinskih,
Nikolin sin Adam. Kako je bio pogoden metkom u le a, sumnjalo se da je bio ubijen po nalogu
dvora, kojemu je bilo u interesu da se riješi bilo kakve opasnosti koja je mogla do i od obnove
ugleda i mo i Zrinskih. Nakon Adamove smrti i druga je polovica obiteljskih posjeda pripala
komori. U ratu za oslobo enje od Turaka iskazali su se mnogi Hrvati. Odlu nu ulogu u
osloba anju Like 1689. imao je pop Marko Mesi . Nakon oslobo enja bio je u neku ruku
neformalni upravitelj Like, a Leopold I. mu je 1693. izdao povelju kojom je pohvalio negove
zasluge i potvrdio mu imanje u Mušaluku, što je bila nagrada za ratne uspjehe. U Slavoniji se pak
istakao fra Luka Ibrišimovi , koji je osobno otišao do Leopolda u Be , kako bi ga potaknuo da,
osim u Ugarskoj, pokrene vojnu i u Slavoniji. Nakon uspješne misije vratio se u Slavoniju i sam
uzeo oružje u ruke. Godine 1684. zapo elo je osloba anje Slavonije pod vodstvom irskog
generala Jacoba Lesliea osvajanjem Virovitice. Leslieju se idu e godine pridružio ban Nikola
Erdödy, koji je do tada ratovao prema Vrbasu.

Hrvati su, osim toga, sudjelovali i u carskoj vojsci na bojištima izvan Hrvatske, pa su tako
oslobodili Siget, Kaposva'r i Pe uh.

Nakon bitke kod Slankamena došlo je do malog zatišja, sve dok zapovjedništvo nad carskom
vojskom nije preuzeo princ Eugen Savojski, koji se odmah proslavio pobjedom kod Sente 1697.
Iste je godine kao nagradu za vjernu službu princ Eugen dobio veliki posjed Belje u Baranjskoj
županiji (kako je umro bez nasljednika, posjed je pripao komori, pa su ga do 1918. uživali razni
pripadnici dinastije Habsburga, posljednji me u njima nadvojvoda Friedrich).

Austrija, ra unaju i na mogu i rat oko španjolskog nasljedstva, nije željela nastaviti ratovanje na
istoku, pa je 1699. sklopljen u Srijemskim Karlovcima mir kojim je okon ano šesnaestogodišnje
ratovanje. Hrvatske su se granice u Slavoniji pomakle daleko na istok, oslobo eni su Lika,
Krbava i dijelovi Hrvatske do Une (osim Biha ke krajine), a mleta ka je vlast zamijenila tursku u
itavoj današnjoj južnoj Hrvatskoj. Nakon stolje a stalnih teritorijalnih gubitaka, Hrvatska se,
zahvaljuju i carskom habsburškom oružju i hrabrosti vlastitih ljudi, ponovo znatno proširila. Lika i
Krbava su, me utim, pripojeni Vojnoj Krajini, umjesto da su, kako je to Sabor o ekivao, došli pod
njegovu vlast. Samo je po sebi razumljivo da u vrijeme intenzivnih ratovanja dvor nije mogao
propustiti priliku da pove a važan krajiški izvor vojnika. General Herberstein podnio je Leopoldu
odmah po oslobo enju Like prijedlog da zate eni muslimani mogu ostati na svojoj zemlji ako se
pokrste, što je car i odobrio, a general je zajedno s Markom Mesi em odmah poradio i na
naseljavanju novog katoli kog i pravoslavnog stanovništva. No, iako je Leopold 1704. stavio
pokrštene muslimane u Peruši u pod svoju posebnu zaštitu, ipak su ve inu njih protjerali i
poubijali novopridošli Vlasi i Bunjevci, žele i se dokopati njihove dobre zemlje.

Što se ti e Slavonije, Leopold je odmah po oslobodenju priznao njezino pripajanje Hrvatskoj,


ustrojivši županije viroviti ku, požešku, vukovsku (vukovarsku) i srijemsku, ali su vlast zapravo i
dalje imali vojni zapovjednici i komorski inovnici. Leopoldovu se odluku može promatrati kao
pokušaj ja anja Hrvata u odnosu na Ma are, jer u predtursko vrijeme isto ne slavonske županije
nisu bile podložne slavonskom, nego ugarskom saboru, te su Ugri mogli o ekivati da e se
takovo stanje obnoviti. Hrvatska se tako, zahvaljuju i Leopoldovoj politici, protegnula na gotovo
itav Srijem, osim mitrovi kog i zemunskog dijela, koji su ostali pod Turcima.

U novoosvojenim krajevima izme u Kupe i Une došlo je ubrzo do sukoba izme u doseljenih
pravoslavnih Vlaha i krajiških zapovjednika s jedne, a bana s druge strane. Vlasi se nisu htjeli
podvr i banskoj jurisdikciji, u emu su ih pomagale vojne vlasti iz Karlovca i Petrinje, ra unaju i
da e itavu Bansku krajinu pripojiti Karlova kome generalatu. Odluku je u dugogodišnjem
sukobu napokon 1703. donio car, vrativši Baniju pod jurisdikciju i duhovnu vlast Hrvatske i pod
vojno zapovjedništvo bana. Vlasništvo nad itavom zemljom pripalo je, me utim, Dvorskoj
komori. Leopold je ukinuo i Petrinjsku kapetaniju, iako su se protiv toga vlasi ponovo pobunili,
zaprijetivši da e zatrti sve one koji se pokore banu, ali je odluka o ukidanju provedena tek 1753.
Na zahtjev Sabora ukinuo je Leopold i Varaždinsku krajinu, koja je ionako izgubila svoju
grani arsku funkciju pomicanjem turske granice daleko na istok. No, zbog stalnih potreba za
vojskom tijekom nadolaze eg rata s Francuskom, odluka o ukidanju ovog dijela Krajine nije bila
odmah provedena. Što se ti e Banske krajine ili Banije, odlu io je car 1703. predati
zapovjedništvo nad njom doista hrvatskom banu, tada Adamu Batthya'nyju.

Nove prilike u Hrvatskoj, izvjesni optimizam probu en nakon dvostoljetnih borbi za o uvanje
egzistencije ostataka kraljevstva, najbolje se vide u djelu Pavla Rittera Vitezovi a. Neumorni
borac za dobrobit Hrvatske i svoga Senja, Vitezovi je bio u estim vezama s Leopoldom. Ve za
svog prvog boravka u Be u napisao mu je pohvalnu pjesmu, a 1700. pozvao ga je car da izradi
elaborat o hrvatskim granicama. Leopold ga je zbog toga nagradio imanjem Š itarjevo. Potaknut
radom na pitanju granica, objavio je Vitezovi 1700. u Zagrebu na latinskom jeziku Croatia
rediviva (Oživjela Hrvatska). Djelo je posve eno Leopoldu i njegovu sinu Josipu, »kraljevima
itave Hrvatske«, kako isti e pisac, a cilj mu je bio dokazati da Hrvatska zapravo treba
obuhva ati sve zemlje nekadašnjeg rimskog Ilirika, dakle od slovenskih zemalja na zapadu do
Trakije i Bugarske na istoku. Takva bi Hrvatska po povijesnom i nasljednom pravu pripadala
Habsburzima, te otuda i spomenuti njihov naslov.

Sli an poduzetni ki optimizam vladao je i na dvoru. Sam Leopold zalagao se za planove koji su
predvi ali širenje austrijske sile i na moru, za što se pokazalo da su najpogodnije bile luke
Bakarskog zaljeva, zaplijenjene Petru Zrinskom. Središnje austrijske vlasti razmišljale su o
trgovinskoj osovini koja bi povezivala tržišta ne samo eških zemalja, nego i Poljske i Rusije,
preko Hrvatske s europskim jugoistokom. Zanimljivo je bilo i spajanje s austrijskim nizozemskim
posjedima, odnosno Holandijom. Svi ti planovi propali su zbog otpora Venecije, koja je
pridržavala pravo isklju ivog gospodarenja Jadranom, iako u to vrijeme nije bila ni sjena
pomorske velesile iz minulih stolje a. Austrija si, pak, nije mogla zbog stalnih sukoba dopustiti još
i rat s Mleta kom Republikom, pa su zamisli o pomorskom usmjerenju Austrije bili privremeno
napušteni.

Na ovome mjestu valja spomenuti još dva važna doga aja iz vremena Leopoldove vladavine, što
su se zbila tridesetak godina ranije. Naime, 23. rujna 1669. car je u svom dvorcu u Ebersdorfu
potpisao povlasticu studiju na isusova kom kolegiju u Zagrebu, daruju i mu prava kakva su imala
sveu ilišta u zemljama pod njegovom vlaš u. Na taj je na in, a na poticaj samih isusovaca,
utemeljio Zagreba ko sveu ilište i dao znatan poticaj razvoju humanisti kih znanosti u Hrvatskoj.
Njegove je povlastice 3. studenog 1671. potvrdio Sabor pod predsjedanjem banskog namjesnika
biskupa Martina Borkovi a. Iz opširne Leopoldove diplome navodimo samo jedan mali ulomak:

»Napokon, kao što smo i sami — uvelike o ekuju i silno dobro koje e u svoje vrijeme kao iz
roga obilja pote i iz ove nove akademije — uvijek spremni tu akademiju zajedno s kolegijem,
imanjem i prihodima, nadalje sa svim njezinim službenicima, pomo nicima i lanovima zašti ivati
posebnom pomo i i okriljem te u danim prilikama promicati i unapre ivati njezine probitke, tako
isto svojim nasljednicima i baštinicima, zatim staležima, redovima i gra anima spomenutih svojih
kraljevina Hrvatske i Slavonije, koji su bilo na crkvenim ili svjetovnim uglednim položajima,
mjestima i stupnjevima, kao i ostalim svojim vjernim podanicima, iz ljubavi i iz takvog osje anja
svog kraljevskog srca živo preporu ujemo da tu akademiju sa svim njezinim spomenutim
klauzulama brane i unapre uju i da je, kad bude potrebno, urese još brojnijim uslugama,
milostima i povlasticama.«

Sli no je 1674. svojim reskriptom Leopold uzdigao i studij filozofije i teologije na pavlinskome
u ilištu u Lepoglavi na visokoškolsku razinu, utemeljuju i time i drugo hrvatsko sveu ilište. Iako
osobno nije pridonio utemeljenju studija, caru se mora odati priznanje za razumijevanje, što ga je
pokazao prema poticanju visokoškolske nastave u Hrvatskoj.

Leopoldova je sudbina, izgleda, bila da iz jednog rata upada u drugi, iako sam nije bio po prirodi
ratoboran. Nova se ratna opasnost nadvila nad carstvo u vezi s nasljedstvom španjolskoga
prijestolja. Posljednji Habsburg na španjolskom prijestolju, Karlo II. (1661-1700), nije imao
muškog nasljednika, te se ve tri godine prije njegove smrti postavilo pitanje, tko e naslijediti
njegovu krunu. Za španjolsku su se baštinu natjecale Francuska i Austrija. Problem se nije
mogao riješiti diplomatskim putom, pa je nakon Karlove smrti zapo eo dugotrajni rat (1701-1714)
u kojem su sudjelovale još ve e vojske nego što su bile one za Tridesetogodišnjeg rata. Borbe su
se vodile u Italiji, na Rajni, u Nizozemskoj i Španjolskoj, ak i u francuskim i španjolskim
kolonijama. S jedne se strane našla Austrija u šarolikoj koaliciji koju su inile Engleska,
Nizozemska, Brandenburg i Hanover, a s druge su strane bile Francuska i Bavarska. Njima su
pomagali i vje no nezadovoljni Ma ari koji su se pobunili pod vodstvom velikaša Ferenca II.
Rakoczyja, sina Jelene, k eri Petra Zrinskog. Austrijske su vojske izvojevale znatne pobjede pod
vodstvom Eugena Savojskog u sjevernoj Italiji, a združena englesko-austrijska vojska pobijedila
je 1704. Francuze i Bavarce kod Höchstädta i Blindheima (Blenheima, kako ga zovu Englezi).
Istodobno su se Hrvati uklju ili u rat protiv Rakoczija, mada se ovaj u proglasima na Hrvate
pozivao na svoje hrvatsko podrijetlo. Ban Ivan Pálfy prešao je 1704. Dravu i kod Murskog
Središ a potukao Rakoczijeve ete, a Marko Mesi na elu li kih konjanika odnese pobjedu kod
Kaniže. Na saboru u Onodu 1707. Ugri su lišili Habsburge krune sv. Stjepana, ali su uspjesima
carske vojske natjerani da odluku promijene. Pregovore o miru poveo je nakon smrti Josipa I.
hrvatski ban i carski general Ivan Pálffy, a ugovor sklopljen 1711. u Szatma'ru potpisala je carica
Eleonora, udovica Leopoldova i majka njegovih sinova Josipa i Karla (njezin je ispovjednik, pod
ijim se utjecajem zasigurno nalazila, bio Stjepan Dinari , isusovac i profesor teologije i filozofije
na sveu lištima u Be u i Grazu). Tim je ugovorom okon ano dugotrajno razdoblje vjerskih ratova,
a Habsburzi su se kona no u vrstili u itavoj Ugarskoj s Erdeljom.

Rat za španjolsku baštinu oživio je Leopoldove planove o izgradnji flote na Jadranu i otvaranju
Austrije prema moru. Car je izdao 1703. nalog engleskom bojniku Edmundu Halleyu da pregleda
jadranske luke i izabere one koje bi bile najbolje za uporišta ratne flote. Halley je dao prednost
Bakru, Bakarcu i Kraljevici, a u svojem je elaboratu predvidio i mogu nost opskrbe flote i
mornari kih uporišta hrvatskim i ugarskim proizvodima, zbog ega je predlagao izgradnju cesta i
infrastrukture. I ovoga puta od planova nije bilo ništa, iako je Leopold ve izdao Halleyu
odobrenje za izgradnju luke u Bakru, jer su Englezi potisnuli Francuze iz Sredozemlja, pa im
uporišta u Jadranu nisu bila potrebna.

No, unato po etnim španjolskim uspjesima nadvojvode Karla, austrijskog kandidata za


prijestolje, ije je uporište bila Barcelona s Katalonijom, francuski je kandidat Filip V. Bourbon
napokon pobijedio u ratu za habsburšku španjolsku baštinu.

Njegov je uspjeh bio djelomi no posljedica zle sudbine koja je snašla Habsburge. Leopold I. umro
je 1705, ostavivši za sobom dva sina: Josipa I. i Karla, kojemu je bila namijenjena španjolska
kruna i kojega su habsburški saveznici smatrali legitimnim španjolskim kraljem. Josip I. je po
o evoj smrti dobio ešku i carsku krunu. No, kako je ubrzo umro, njegovim je nasljednikom
postao brat Karlo, okrunjen kao Karlo VI. Njegovi saveznici sada su se uplašili ponovno
obnovljenog carstva Karla V. »u kojemu sunce nikada ne zalazi«, pa su ga prestali podržavati u
njegovim nastojanjima da se dokopa španjolskog kraljevstva. Nemaju i snage da sam pobijedi
Louisa XIV, morao je pristati na završetak dugotrajnog rata sklapanjem mira u Rastattu. Mirovnim
su ugovorom Habsburzi, izmedu ostaloga, dobili španjolske posjede u Belgiji i sjevernoj Italiji, kao
i Sardiniju. Uz to, tridesetak je godina ratovanja protiv Turaka i Louisa XIV. potvrdilo da je Austrija
prerasla u jednu od vode ih europskih vojnih sila. Svojim su etama, pogotovo onima s Vojne
krajine, u izgradnji te sile sudjelovali i Hrvati.

Josip I. bio je darovit, slobodouman i odlu an vladar, ali je živio prekratko, a da bi postigao svoje
ciljeve, od kojih je glavni bio ja anje carske vlasti. Za razliku od svog španjolskoj kulturi
naklonjenog brata Karla, Josip se osje ao pravim Nijemcem, što je bila dijelom i posljedica stalnih
sukoba s Francuzima. Iako je, naravno, bio katolik, nije se ustru avao voditi kompromisnu politiku
prema protestantima, jer su ga u odlu ivanju vodili ponajprije pragmati ni motivi. Takvom je
mudrom politikom izbjegao novi rat sa Šve anima i njihovim borbenim kraljem Karlom XII.
Nastavio je i politiku svog oca prema jadranskim lukama, osim što je po eo razmišljati o poticanju
bržeg razvoja Trsta, no ni u tome nije stigao posti i ništa znatnijega.

Karlo VI. (1685-1740) — borba za opstanak dinastije

Saznavši za iznenadnu smrt svojega brata, Karlo je napustio Španjolsku i došao u Be . Odmah
po preuzimanju vlasti bio je izabran za cara, a po pravu nasljedstva stekao je ešku i ugarsko-
hrvatsku krunu.

Karlo je bio flegmatik, duhovit i vrlo metodi an, pridržavaju i se svakoga dana istog rasporeda.
Volio je služiti se u razgovorima be kim dijalektom, iako su službeni jezici na dvoru i dalje bili
španjolski i latinski. Rado je posje ivao kazalište i slušao glazbu, a jednom je prilikom u ast
svoje lijepe supruge i sam dirigirao operom u dvorskom kazalištu.

U trenutku dolaska u Be Karlo je bio jedini muški odvjetak Habsburga, pa se samo po sebi
nametnulo pitanje nasljedstva habsburške baštine u slu aju da ne bi imao sinova.

Tako se Hrvatskom saboru pružila prilika da se, kao i 1527, ponovno izravno uklju i u dinasti ku
politiku vladarske ku e i nastupi kao samostalno politi ko tijelo, neovisno od Ugarske. U
odsutnosti bana Pálffyja, koji je ratovao protiv Rákóczyjeve vojske, sazvao je zagreba ki biskup
Emerik Esterhazy sabor u svom biskupskom dvoru. Iako je glavni razlog sazivanja sabora bio
izbor poslanika u ugarski sabor, staleži su raspravljali i o pitanju nasljedstva, te su tre eg dana
zasijedanja donijeli znameniti 7. lanak, kojim su pristali na nasljedstvo Habsburga i u ženskoj
lozi. Jedini je uvjet bio da e priznati samo onu vladaricu, koja e ujedno vladati i u Austriji. Time
je sabor naglasio da zapravo više drži do veze Hrvatske s Austrijom, nego do one s Ugarskom.

Tekst znamenitog lanka glasi:

»U brizi i želji, da osiguraju svoju domovinu, staleži i redovi, uzevši na um tolike i tako velike
minule pogibli njezine i opasne prevrate, koji nastaju po kakvu slu aju u vrijeme me uvlaš a, a
osim toga, da ovim djelom svojim zasluže ve u sklonost i blagost vladanja prejasne ku e
austrijske, žele, ako nestane muške loze — dobrota Božja dala, da ona u sve vijeke traje i cvate
— podvr i se kraljevskomu pravu ženskoga roda, koje e on nad njima zadržati i vršiti po vlasti i
pravu kralja i kraljevine; i žele, da se, dakako, povjere onoj i onakvoj ženskoj lozi od preuzvišene
krvi austrijske, koja e imati ne samo Austriju nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku, a
stolovat e u netom spomenutoj Austriji: zato iskreno i jednodušno odlu uju, izjavljuju i zaklju uju,
da treba gospodu poslanike poslati njegovu posve enomu carskom i kraljevskom veli anstvu, pa
e ih u tome poglavito uputiti, štoviše, odmah ih upu uju, da ovu odluku, što su je spomenuta
gospoda staleži i redovi stvorili i o itovali sami od sebe i svojom slobodnom voljom, pa k tomu
povjerenje, iznesu i podnesu posve enom carskom i kraljevskom veli anstvu u ime gospode
staleža i redova i opet da ne propuste moliti i ishoditi u posve enoga carskog i kraljevskog
veli anstva i njegovih prejasnih nasljednika milost i potvrdu, da e dobrostivo vršiti javne
saborske odluke Kraljevine Ugarske i pridruženih joj strana, navedene prema odredbama,
obe anjima i jamstvu vladara austrijskih i kraljeva ugarskih uzvišene uspomene, pa tako da e
držati i privatne potvrde, spomenutoj gospodi staležima i redovima izdane; pa neka se pismeno
ujam i, da e se držati i uvati sve to pa i ono, što im se bude inilo, da treba moliti za dobro,
korist i sigurnost.«

Hrvati su ovom odlukom preduhitrili ne samo Ugre i sve druge habsburške podanike, nego i
samoga cara. Naime, niti Karlo nije do tada donio službenu odluku o nasljedstvu u ženskoj lozi,
nadaju i se valjda još uvijek muškom potomstvu.
Hrvatsko izaslanstvo, koje je nosilo caru tekst zaklju ka na potvrdu, inili su biskup Esterházy,
grof Ivan Draškovi i protonotar Juraj Plemi Oto ki. Poslanici su osim toga nosili sa sobom i
spomenicu sabora upu enu na vladara, a njezin je sadržaj tako er govorio o odnosu Hrvatske
prema Ugarskoj:

»Kod primanja naše koristi ne e nas zastrašiti to što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako
zakoni kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nismo podanici. Nekada smo imali svoje ro ene,
a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, ve se sami od
svoje volje pokorismo, ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. Njihova kralja tako er priznajemo, dok
bude gospodar Austrije, a ako se dogodi da to ne može biti, ne emo slušati zamamljivi glas
slobodna izbora, ni poruku da smo dužni nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne
robovi; promotrimo naše prilike, pro imo se pogibli s tiranima i kraljevima skitskim, pa dok smo
predzi e austrijskih vladara, pokoravajmo se cijelomu preslavnomu koljenu njihovu bez razlike
spola uvijek drage volje kao vjerni narod i kraljevstvo vjerno.«

Karlo ih je primio u Be u i istu ve er sazvao tajnu konferenciju svojih savjetnika, koja je odlu ila
da zaklju ak Hrvatskoga sabora valja prihvatiti, te ga iskoristiti za pritisak na Ugre da i oni
postupe na isti na in. Izra en je i koncept dekreta kojim Karlo u vlastito ime i ime svojih
nasljednika jam i Hrvatskoj poštivanje svih njezinih privilegija, ali do njegova potpisivanja nije
nikada došlo, jer se Karlo nije htio zamjeriti Ugrima. Kako bi ipak barem djelomi no udovoljio
Hrvatima, izdao im je sljede eg mjeseca diplomu u kojoj se zahvaljuje za njihovu vjernost dinastiji
i obe ava uvati njihove povlastice i prava.

Hrvatska je inicijativa potaknula Karla da godinu dana kasnije donese zakon poznat pod imenom
Pragmati ka sankcija. Zakon je odre ivao pravo Karlovih k eri na nasljedstvo, a predvi ao je da
su habsburške zemlje nedjeljive, što e tek znatno kasnije utjecati na stvaranje ideje jedinstva u
ina e heterogenoj monarhiji. Do prihva anja Pragmati ke sankcije od ostalih Karlovih podanika
do i e tek za nekoliko godina.

Godine 1716. zapo eo je prvi od dva turska rata što e ih voditi car Karlo. Venecija, napadnuta u
Gr koj i Dalmaciji od Turaka koji su htjeli osvetiti poraz u prošlome ratu, stupila je u savez s
Austrijom, pa je carska vojska zapo ela s vojnim operacijama u Srijemu pod zapovjedništvom
Eugena Savojskog i na Banskoj krajini pod vodstvom Ivana Draškovi a. Princ Eugen odnio je
prvo sjajnu pobjedu kod Petrovaradina, a potom i kod Beograda, gdje se istaknuo i osobnim
junaštvom. Nakon Draškovi evih uspjeha u porje ju Sane i Vrbasa, te mleta kih u Dalmaciji,
Turci su bili prisiljeni zatražiti mir, koji je bio sklopljen u Požarevcu 1718. Za Austriju, Požareva ki
je mir bio jedan od najve ih uspjeha: pod vlasti Habsburga našli su se sjeverna Bosna, Srbija,
ostatak Srijema, Banat s Temišvarom i Vlaška do Alute. Dvije godine kasnije, zahvaljuju i
uspješnim pregovorima sa Španjolskom, Austrija je u zamjenu za Sardiniju dobila Siciliju, pa je
tada njezin opseg bio najve i u povijesti: od Belgije na Atlantiku do Alute u Vlaškoj, te od Šleske
do Sicilije.

Nakon velike pobjede glavnu je brigu Karlu inilo prihva anje Pragmati ke sankcije, kako
podanika, tako i drugih država. Tijekom 1720-1721. sve su nasljedne zemlje prihvatile zakon, a
1722. u inila je to i Ugarska, s time da je car potvrdio zaklju ak njezina sabora u kojemu se isti e
kako nedjeljivost Ugarske od Austrije, tako i nedjeljivost Hrvatske od Ugarske.

Mirna razdoblja svoje vladavine koristio je Karlo za unapre enje austrijskog gospodarstva u tada
vladaju em merkantilisti kom duhu. Osnovao je 1719. Orijentalnu kompaniju za trgovinu sa
Španjolskom, Portugalom, njihovim kolonijama i Turskom, a iste je godine proglasio Trst i Rijeku
slobodnim lukama, kako bi privukao što ve i broj zainteresiranih trgovaca. Orijentalna kompanija
nije, me utim, imala sre e: vezala je svoje poslove uz jedno lutrijsko poduze e, pa je zajedno s
njime otišla u ste aj. Karlo je bio posljednji vladar koji je putovao zemljom kako bi primao
poklonstva svojih podanika. S tim je ciljem 1728. posjetio Rijeku, grad u kojemu je vidio važne
gospodarske potencijale. U svrhu njezina što boljeg razvoja zapo eo je 1727. s gradnjom tzv.
Karlove ceste, ili Karoline, koja e biti dovršena tek u vrijeme Marije Terezije.

Karlo je 1734. bio uvu en u rat za poljsku baštinu. Nakon smrti kralja Augusta, javila su se dva
kandidata, od kojega su jednog podržavale Austrija, Pruska i Rusija, a drugoga Francuska i
Španjolska. Zbog rastu ih potreba za vojskom, odlu ilo je be ko Ratno vije e ustrojiti Vojnu
krajinu kao zasebnu zemlju, usprkos stalnim protivljenjima Hrvatskog sabora. Novo su ure enje
proveli u Hrvatskoj Josip Hildburgshausen, a u Slavoniji Ferdinand Khevenhüller. Stanje je u
Slavoniji bilo posebno teško, jer su u novoosvojenim krajevima vlastelini bez ikakve kontrole
nametali kmetovima sve teža davanja. Zbog toga je dolazilo do masovne pojave napuštanja
selja ke zemlje i odlazaka u hajduke. Kako bi stanje popravio, izdao je Karlo 1737. zakon o
ure enju odnosa izme u vlastelina i seljaka (Carolina urbarialis regulatio), ali je njegova dobra
namjera ostala mrtvo slovo na papiru, jer upravni organi (slavonska zemaljska vlada na elu s
glavnim upraviteljem u Osijeku) nisu bili u stanju nametnuti provedbu slavonskim vlastelinima.

Kako je u to vrijeme ve bilo posvuda poznato da e budu i muž Marije Terezije, Karlove
nasljednice, biti Franjo Stjepan (Franz Stephan) Lotarinški, željela je Francuska pod svaku cijenu
sprije iti ujedinjavanje Austrije s Lotaringijom, pa joj je to bio i glavni motiv u ratu za poljsku
baštinu. Sukob je okon an 1735. time da je Lotaringija pripala Francuskoj, Franjo Stjepan je za
odštetu dobio Toscanu, a Austrija je u zamjenu za izgubljenu Siciliju i jug Italije dobila
sjevernotalijanska vojvodstva Parmu i Piacenzu. Sada je i Francuska bila spremna prihvatiti
Pragmati ku sankciju, kao što su to prije nje u inile gotovo sve važnije europske države. Ubrzo
e se, me utim, pokazati da to nije bilo dovoljno jamstvo Mariji Tereziji da e mirno i bez otpora
naslijediti krune svog oca. Ona se 1736. udala za Franju Stjepana, ime je utemeljena nova
dinastija Habsburg-Lothringen.

Gubitke u Italiji htjeli su neki ratoborni Karlovi savjetnici nadomjestiti na istoku, gdje je Austrija u
prošlom ratu postigla tako sjajne uspjehe. Kada je 1737. izbio rat izme u Turske i Rusije, ušle su
carske ete u sukob na strani svojih ruskih saveznika. Godinu dana prije toga umro je princ
Eugen Savojski, što e se pokazati kobnim za tijek ratovanja. Carski su generali doživljavali male
uspjehe i velike neuspjehe, te je sve završilo Beogradskim mirom 1739. Po odredbama ugovora,
Austrija je morala napustiti sve svoje posjede u Bosni, Srbiji i Vlaškoj. Još je gori od toga bio
gubitak ugleda carske vojske, naro ito u balkanskih naroda koji su se nadali oslobo enju od
turske vlasti. Kako su istodobno Rusi postigli znatne uspjehe, o i su se krš ana jugoisto ne
Europe okrenule prema ruskom caru. Posljedice tog obrata osje aju se još i danas.

Doba prosvije enog apsolutizma

Marija Terezija (1717-1780) i Josip II. (1741-1790)

Odmah po Karlovoj smrti vlast je, prema odredbama Pragmati ke sankcije, preuzela Marija
Terezija, dok je njezin muž Franjo Stjepan samo formalno postavljen za suvladara. Da pitanje
nasljedstva habsburške baštine u ženskoj lozi nije bilo riješeno usprkos prihva anju Pragmati ke
sankcije od ve ine europskih sila, pokazalo se vrlo brzo: i bavarski i saski vladar izjavili su da,
zahvaljuju i rodbinskim vezama, polažu pravo na habsburške krune. Njihovi zahtjevi ne bi previše
uznemirili mladu vladaricu, da na stranu austrijskih protivnika uskoro nije stao jedan mnogo
opasniji protivnik. Gotovo istodobno kad i Marija Terezija, na prijestolje se uspeo i pruski kralj
Friedriech II., uskoro poznat kao Friedrich Veliki.

Od štedljivog je oca naslijedio snažnu vojsku i popunjene državne blagajne, upravo ono što Karlo
nije ostavio svojoj nasljednici, iako ga je malo prije smrti Eugen Savojski upozoravao da su sto
tisu a vojnika i pune blagajne najbolje jamstvo Pragmati ne sankcije. Friedrich je od Marije
Terezije zatražio da mu prepusti Šlesku, na koju su Prusi otprije polagali ne baš valjano pravo, a
kada je kraljica to odbila, pruske su jedinice u prosincu 1740. prešle austrijsku granicu i zapo ele
Prvi šleski rat. Nakon pruske pobjede kod Mollwitza u rat su protiv Austrije ušle sve zemlje koje
su vidjele priliku da se dokopaju njezinih posjeda: Bavarska, Saska, Španjolska i Francuska.
Britanija i Rusija, austrijski saveznici, bile su upletene u vlastite ratove, pa nisu mogle pomo i.
Situacija je za Mariju Tereziju izgledala prili no bezizlazno. Protivnici su ušli duboko u njezinu
državu, a ve su bili napravljeni i planovi za njezinu potpunu diobu. Osim toga, izborni su knezovi
odlu ili carsku krunu povjeriti njezinom protivniku, bavarskom knezu Karlu Albertu, koji je tako
prekinuo više od tri stolje a habsburške carske tradicije.

U takvim je teškim prilikama Marija Terezija pokazala svoje veliko osobno umije e. Još prije
obra anja ugarskom saboru, izdala je u velja i 1741. pustolovu i slavonskome barunu Franji
Trenku povlasticu da po Slavoniji nova i vojnike za svoj vlastiti odred pandura (troškove
održavanja odreda ipak nije snosio on sam, nego itava Slavonija). Trenk je ubrzo sakupio odred
lakih konjanika, sastavljen mahom od vlastitih kmetova i hajduka, odjevenih u crvene odore s
nekim elementima turske nošnje, što je neprijatelju trebalo utjerivati posebni strah. Osim toga je u
pratnju svojih vojnika uveo i vojnu glazbu, prvu u Europi. S takvom je jedinicom sudjelovao ve u
svibnju na vojnoj paradi pred kraljicom u Požunu, ostavivši na vladaricu takav dojam, da je još
dugo bio jednim od njezinih glavnih miljenika. Tijekom Šleskoga rata proslavili su se Trenk i
njegovi panduri po mnogim bojištima. No, nije ih posvuda pratio samo glas vještih i neustrašivih
konjanika: pred njima se širio i strah od okrutnosti što su ih inili nad neprijateljem. Ponavljale su
se jezive pri e iz Tridesetogodišnjeg rata. Marija Terezija bila je zbog toga nezadovoljna, ali nije
se mogla odre i službe svojih najboljih konjanika. Pred sam je kraj rata kraljica ipak odlu ila
osloboditi se usluga nezgodnoga miljenika, pa ga je 1747. zatvorila u tvr avu u Brnu, gdje je
Trenk dvije godine kasnije i umro.

Na saboru u Požunu, za vrijeme kojega je bila okrunjena za ugarsko-hrvatsku kraljicu, obratila se


Marija Terezija za pomo ugarskim staležima, onima ije su povlastice njezini preci tako
nesmiljeno gazili, i navela ih, igraju i na kartu ugrožene i prestrašene žene, da joj pruže vojni ku
pomo . Tom je prilikom obe ala da e uvijek poštivati posebna ugarska prava, a mora se priznati
da se tog obe anja doista uvijek i držala. Ganuti su staleži, pak, me u kojima i hrvatski
predstavnici, obe ali da e za kraljicu dati život i krv. Zahvaljuju i ugarskoj vojsci i neslozi me u
protivnicima, sprije ena je potpuna katastrofa, a Prvi je šleski rat okon an 1742. ustupanjem
ve eg dijela Šleske Friedrichu Velikom.

Ispunjenje svojih obe anja danih na požunskome saboru zapo ela je kraljica obnovom
županijskoga sustava u Slavoniji. Obnovila je 1745. Viroviti ku, Požešku i Srijemsku županiju,
podredivši ih, osim u poreznim poslovima, izravno banu i saboru, ime je potvrdila povezanost
Slavonije s Hrvatskom.

Malo prije sklapanja mira s Pruskom po ela je Britanija voditi aktivniju politiku u prilog Austrije.
Britanski su diplomati naveli Sardiniju i Sasku da stanu na stranu Marije Terezije. Englesko-
holandsko-austrijska »Pragmati ka vojska« odnijela je pobjedu nad Francuzima, a austrijske su
jedinice ak tri puta protjerale Karla Alberta iz Bavarske. Friedrich je zapo eo novi pohod prema
eškoj (Drugi šleski rat), ali ga je napad saske vojske natjerao da se uz velike gubitke povu e.
Kada je napokon Karlo Albert iznenada umro, njegov je sin odlu io sklopiti mir s Marijom
Terezijom i obe ati svoj glas pri izboru njezina muža za cara. Tako je Franjo Stjepan 1745. u
Frankfurtu izabran i okrunjen za njema kog cara. inilo se da je Pruska pred potpunim porazom,
ali je tada Friedrich svojim genijalnim vojni kim umije em tešku situaciju okrenuo u svoju korist i
prisilio Austriju na sklapanje novog mira, kojim su samo potvr eni raniji ugovori.

Rat za austrijsku baštinu potrajao je još tri godine. Vodio se s promjenjivim uspjehom na Rajni, u
sjevernoj Italiji, ak i u Škotskoj. Napokon je okon an 1748. mirom u Aachenu, kojim su priznata
sva postignuta osvajanja, osim što je Austrija morala španjolskom princu prepustiti neke
talijanske posjede. Gubitak Šleske, privredno najrazvijenije pokrajine s ve inskim njema kim
stanovništvom, zna io je ne samo težak udarac monarhiji, nego i ozbiljnu promjenu u njezinom
etni kom sastavu, što e se tek mnogo kasnije odraziti na razvoj habsburških zemalja. No,
usprkos svemu, Marija Terezija je sa uvala svoju baštinu i krunu u ratu s daleko nadmo nijim
protivnicima.

Vo enje austrijske politike preuzeo je na sebe grof Wenzel Adolf Kaunitz, koji je najve u važnost
pridavao preustrojavanju vojske. Zbog toga je provedena nova organizacija Vojne krajine, a 1752.
otvorena je u Be kom Novom Mjestu asni ka vojna akademija, koju e u sljede ih gotovo dvije
stotine godina polaziti i brojni hrvatski asnici.

Izmijenjene politi ke i ratne prilike u Europi stvorile su ubrzo nova savezništva. Tako su se 1756.
na istoj strani našli Austrija, Rusija i Francuska, ujedinivši se protiv sve opasnije Pruske, koju je
podupirala Britanija. Žele i preduhitriti protivnike, Friedrich je napao Austriju i time zapo eo
Sedmogodišnji rat, u kojemu je na austrijskoj strani sudjelovalo 80 000 Hrvata. Godine 1757,
nakon pobjede kod Praga doživio je poraz kod Kolina u bici u kojoj su se jasno pokazali rezultati
reformi austrijske vojske. U bici i borbama što su se vodile nakon nje osobito se istaknuo pješa ki
general-bojnik Josip Kazimir Draškovi , koji se hrabro borio i u drugim prilikama (obrani
Olomouca, zauzimanju tvr ave Glatz i osvajanju Schweidnitza), za što je bio odlikovan Velikim i
Malim križem Marije Terezije i promaknut u in generala. Uspomenu na ratovanje u
Sedmogodišnjem ratu dao je ovjekovje iti na zidnim slikama svoga dvorca u Brezovici.

Nakon godina u kojima je ratovanje prolazilo s promjenljivim uspjesima obje strane, odnijela je
1759. udružena austrijsko-ruska vojska pobjedu kod Kunersdorfa, nakon koje je Friedrich
pomišljao ak i na samoubojstvo. Potom su slijedile nove pobjede proslavljenih maršala Dauna i
Laudona, nakon kojih je laka konjica privremeno zauzela Berlin. Friedrich je ipak bio prevješt
vojskovo a, a da se ne bi izvukao iz gotovo bezizlazne situacije, te je sljede ih godina odnio
nekoliko znatnih pobjeda nad austrijsko-ruskim vojskama.

Napokon je 1763. sklopljen mir u Hubertusburgu, kojim je potvr eno stanje kakvo je vladalo prije
rata, a Friedrich je obe ao da e podržati izbor Josipa II. (1741-1790), sina Marije Terezije, za
njema kog cara, ime je kontinuitet habsburške vlasti bio kona no potvr en. Uspon Pruske kao
jedne od najvažnijih europskih sila zna io je po etak razdoblja borbi Habsburga i Hohenzollerna
oko prevlasti u Njema kom Carstvu.

Dvije godine nakon sklapanja mira umro je Franjo Stjepan, a na carskom ga je prijestolju
naslijedio najstariji sin Josip II. Njegov položaj suvladara omogu avao mu je da utje e na maj inu
politiku, napose u vanjskopoliti kim i vojni kim pitanjima. Njegov prvi važan potez bila je suradnja
s Friedrichom Velikim, kojega ina e nije volio, na diobi Poljske. Ruski je utjecaj u poljskoj bio
velik, a pokušaj carice Katarine II. da pod svoj nadzor stavi Moldaviju i Vlašku doveo je gotovo do
rata s Austrijom. Marija Terezija uvidjela je da bi takav sukob koristio Turskoj, a štetio ionako
oslabljenom ugledu Austrije me u balkanskim krš anima, pa je diplomatskim putom izgladila
spor. No, zaustavljanje daljnjeg širenja ruskog utjecaja u Poljskoj postalo je prvorazredno pitanje
njezine politike. Sklopljen je 1772, po nagovoru Josipa II., a uz neodobravanje Marije Terezije,
savez Austrije i Pruske. Zajedno s Rusijom, saveznici su proveli podjelu dijela poljskog odru ja,
pa je Austrija dobila Galiciju i Lodomeriju. Iako je aneksija dijela Poljske bila nužna da bi se
sprije ilo preopasno približavanje Rusije, Mariju Tereziju je do kraja života pekla sajest zbog ovog
nepravednog ina, tim više što je Rusija ipak došla do austrijskih granica, emu se kraljica
protivila.

Tri godine kasnije, zahvaljuju i posredovanju u miru izme u Rusije i Turske, dobila je Austrija i
Bukovinu, te se tako znatno proširila prema istoku.

Mogu nost širenja na zapadu pokazala se kada se bavarska vladaju a obitelj našla pred
izumiranjem. Josip II. imao je ambicija zaposjesti znatan dio Bavarske, emu se Marija Terezija
protivila, boje i se s pravom izbijanja novoga rata s Pruskom. Pruska je vojska doista ušla u
ešku, Josip II. se pokazao kao nesposoban vojskovo a, ali ni do kakvih bitaka nije došlo prije
no što su Prusi bili prisiljeni vratiti se. Kraljica je tada sklopila mir, kojim je stekla okrug Inn, jedinu
ste evinu njezina vremena, koju je Austrija sa uvala do danas.

Apsolutisti ka i centralisti ka politika dvora nametala je potrebu za upravnim reformama u svim


kralji inim zemljama. U Hrvatskoj je prijedlog izradio poznati zagreba ki kanonik i pristaša
marijaterezijanske politike, Baltazar Adam Kr eli . Osnovna Kr eli eva zamisao bila je osnivanje
središnje vlade za sve hrvatske zemlje pod Habsburzima, ali je dvor od toga odustao, jer se bojao
nezadovoljstva Ma ara, koji bi to mogli shvatiti kao odvajanje Hrvatske od Ugarske. Ipak, po
nalogu Marije Terezije, osnovano je 1767. Kraljevinsko vije e, vlada nadležna za podru je
Banske Hrvatske i Slavonije. Vije e je, kao prva vlada u hrvatskoj povijesti, imalo sjedište u
Varaždinu, a na elu mu je stajao marljivi i sposobni Nikola Škrlec. Osnivanje vije a bio je znatan
korak u ujedinjavanju hrvatskih zemalja i njihovoj modernizaciji.

Marija Terezija oslabila je položaj podbana i sabora, pa je time plemstvo kao stalež izgubilo na
politi koj važnosti. Kraljevinsko se vije e, premda je bilo sastavljeno od plemi a i
velikaša, nalazilo izvan utjecaja sabora.

Posebnu je pažnju, u duhu svojih prethodnika, kraljica posve ivala Jadranu. Njezine su veze s
Dubrova kom Republikom bile naro ito intenzivne. Nakon neuspjelog pokušaja obnove ugarsko-
hrvatske vlasti nad Dubrovnikom u vrijeme Leopolda I., dolazak ruske flote u Jadran potaknuo je
obje strane na zbližavanje. Kraljica je pri tome ustrajala na svojim vladarskim pravima nad
Dubrovnikom, dok je Republika u dopisima isticala da je samo bivši dio Ugarskoga Kraljevstva.
Kako bi udobrovoljila kraljicu, dubrova ka joj je vlada nakon dugotrajnoga diplomatskog
natezanja ipak predala relikvije glave i ruke sv. Stjepana, prvoga ugarskog kralja, do ega je
Mariji Tereziji bilo posebno stalo (dijelom iz vjerskih, dijelom iz politi kih razloga). No, usprkos
zbližavanju, ni tada nije došlo do povratka Dubrovnika pod kraljevsku vlast.

Zahvaljuju i Mariji Tereziji, pripojena je Rijeka, zajedno s Bakrom, Bakarcem i Kraljevicom,


novoosnovanoj Severinskoj županiji, a time i Hrvatskoj. Dogodilo se to na poticaj Josipa II., koji je
1775, po maj inu nalogu, proputovao Hrvatskim primorjem, kako bi ispitao prilike u oblasti od koje
je dvor o ekivao mnogo koristi. Uvjerivši se da je odvajanje Primorja od zale a dovelo do njegova
propadanja, predložio je Josip povrat Rijeke i ostalih luka Hrvatskoj, odnosno Ugarskoj. Sljede e
je godine kraljica doista tako i u inila, napisavši u svome dekretu:

»...neka se grad i luka rije ka, kao i ona bakarska imanja, koja, idu iz Karlovca put Rijeke, leže
na desnoj strani Karlove ceste, (...), nadalje i sam grad Karlovac, koji se ima na slobodni
kraljevski grad uzvisiti, neka se to sve opet neposredno pridruži hrvatskoj kraljevini; iz ovih pak
strana, koje se imaju reinkorporirati, neka se ustroji nova županija i podloži, poput drugih
županija, kraljevinskomu hrvatskomu vije u...«

Nažalost, Kraljevinsko je vije e 1779. ukinuto, a njegovi su poslovi preneseni na ugarsko


Namjesni ko vije e. Uz to je kasnijim Josipovim reformama Rijeka ponovno odvojena od
Hrvatske. Svi pokušaji Hrvatskog sabora da je vrati pod svoju vlast dali su samo polovi ni uspjeh.

Pod utjecajem uspjeha pruske administracije u Šleskoj i u inkovitosti njezine jako centralizirane
države, zapo ela je i Marija Terezija s reformama kojima je bio cilj pospješiti djelotvornost uprave
i sudstva. Ve je u godinama nakon Prvog šleskog rata ustrojena Dvorska i državna kancelarija, a
potom su slijedile i druge ustanove. Središnji ku ni, dvorski i državni arhiv, u kojemu se danas
uvaju nebrojeni dokumenti iz hrvatske povijesti, utemeljen je kralji inom odlukom 1749.
Sveobuhvatne reforme zapo ele su odmah nakon okon anja rata za austrijsku baštinu, a cilj im
je, izme u ostaloga, bilo nadgledanje i sputavanje staleža. Razdvojeni su sudstvo, uprava i
financije, a nad svime je postavljeno Državno vije e, neka prete a suvremenih vlada, ali samo sa
savjetodavnim funkcijama.

Potom su slijedile crkvenopoliti ke reforme. Crkva je stavljena pod nadzor države, uvedena je
zabrana stupanja u samostan prije 24. godine života, uvedeno je oporezivanje sve enstva, a
1774. uslijedila je zapljena imovine isusova koga reda, ukinutoga po papi godinu dana ranije.

Reforme se nisu zaustavile ni na tome. Marija Terezija brinula je i o unapre enju školstva i zaštiti
seljaka. U Hrvatskoj je udvostru en broj osnovnih škola, a nove su otvarane ve inom na selu.
Iako je izdala krivi ni zakonik kojime su bile predvi ene okrutne kazne i mu enje prilikom istrage,
pred kraj njezine vladavine ukinuta je i tortura. U skladu sa svojim obe anjem danim ugarskom
plemstvu, Marija Terezija nije svoje reforme provodila u Ugarskoj, ve samo u austrijskim
zemljama i eškoj. Ipak su neki koraci poduzeti i radi povezivanja, napose privrednog, oba dijela
monarhije.

Marija Terezija bila je odgojena u katoli kom duhu, esto vrlo netolerantna prema protestantima i
Židovima. Nije bila sklona prosvjetiteljskim idejama, ali je bila dovoljno mudra i dalekovidna da se
okruži savjetnicima i ministrima prosvjetiteljskog opredjeljenja, omogu avaju i na taj na in
reforme koje e pozitivno utjecati na sve njezine narode i zemlje. Kao politi ar, pokazala se
doraslom jednoj od najtežih kriza kojima je austrijska monarhija bila izložena, koriste i se
diplomacijom i oružjem kako bi zaštitila vlast svoga roda i izgubljene zemlje nadomjestila novima.
Kao rijetko koji vladar držala je do svojih obe anja i nastojala voditi politiku rukovode i se
moralnim na elima.

Njezin je sin Josip II. vladao sam samo jedno desetlje e, ali je njegovo doba ostavilo dubokog
traga u svim zemljama pod njegovom vlaš u. Ostao je zapam en po sveobuhvatnim reformama,
kojima je nastojao izmijeniti gotovo sva podru ja života svojih podanika. Istini za volju, premda su
ti reformni pokušaji poznati pod imenom »jozefinizam«, zapravo su bili zapo eti još za vladanja
njegove majke. No, Marija Terezija bila je vrlo oprezna u nametanju ideja francuskog
prosvjetiteljstva i uvo enju na ina vladanja poznatoga kao prosvije eni apsolutizam — ona sama
nije bila nadahnuta prosvjetiteljskim idejama, pa je samo prihva ala savjete svojih ministara,
paze i da pri tome što manje povrijedi prava i želje podanika. Josip II. bio je druk ijeg zna aja.
Uvjeren da su promjene što ih je uvodio samo od koristi podanicima i zemljama kojima je vladao,
nije se obazirao na njihova negodovanja i otvoreni otpor, sve dok nije bilo prekasno. U želji da što
bolje upozna svoje zemlje i njihove probleme, esto je, još za života Marije Terezije, putovao
inkognito, kao grof von Falkenstein, kako bi mogao neometano prou avati ono što ga je
zanimalo.

Život je posvetio nastojanjima da poboljša svijet: osnivao je bolnice i ubožnice, otvarao javne
parkove be kim gra anima, odvajao mnogo vremena za razgovore s podanicima, koje je primao
u skromnom trosobnom stanu be koga Hofburga. Vjerovao je da naobrazba može popraviti
svijet, a da on može provesti u djelo na ela francuskih prosvjetiteljskih filozofa.
Osim dobrih namjera i ogromne radne energije, Josip nije imao drugih vladarskih vrlina. Ve se u
ratu s Pruskom pokazao kao nesposoban vojskovo a, a to se potvrdilo i u novome ratu s
Turskom. Nakon što se dugo kolebao treba li sklopiti savezništvo s Pruskom, ili ostati vjeran
Rusiji, na nagovor svoga ministra Kaunitza odlu io se za Rusiju i na njezinoj strani 1788. ušao u
rat protiv sultana. Austrijska je vojska bila dobro ustrojena, ali loše raspore ena duž predugoga
bojišta, a uz to je i Josip svojom neodlu noš u slabio njezin moral. Po etak je rata donio Austriji
niz poraza, pri emu su Turci uspjeli prodrijeti u Banat. Tada je vrhovno zapovjedništvo preuzeo
stari maršal Laudon i 1789. okrenuo rat u korist svoje vojske. Nakon kra e opsade zauzeo je
Beograd, te odnio niz pobjeda u Vlaškoj, ali to sve nije donijelo znatnijeg uspjeha, jer su, kao
esto puta prije toga, Tursku spasile nevolje s kojima se Austrija srela na drugim stranama.

Josipove reforme izazvale su žestoki otpor ugarskoga plemstva. U želji da centralizira vlast, Josip
je nastojao ukinuti sve posebne povlastice pojedinih zemalja, pa je tako odbio okruniti se eškom
i ugarskom krunom. Štoviše, krunu sv. Stjepana dao je prenijeti u Be , oduzevši Ugarsko-
Hrvatskom Kraljevstvu njegovu najvažniju insigniju. Kako pak nije bio okrunjeni vladar, nije
mogao sazivati sabore, pa je Ugarskom i Hrvatskom vladao uz pomo patenata, odnosno naloga.
No, obje je zemlje još više pogodilo ukidanje županija, kroz koje je plemstvo ostvarivalo svoju
samoupravu, što je bilo popra eno i uvo enjem njema koga jezika kao službenog, umjesto
dotadašnjeg latinskog. Pretvorivši županije u puke administrativne jedinice, bez ikakve
samouprave, Josip ih je ujedinio u deset okružja, kojima je na elo postavio komesare. Pri
ujedinjavanju županija u distrikte nije vodio ra una o povijesnim granicama, pa je Zagreba ku,
Križeva ku, Varaždinsku i Požešku županiju ujedinio zajedno s ugarskom Zaladskom županijom
u Zagreba ki okrug. Time je Hrvatska 1785, prvi put u svojoj povijesti, prestala postojati kao
posebni državnopravni entitet.

Upravnim je reformama podru je od Rijeke do oko Novog Vinodolskog izdvojeno u tzv. Ugarsko
Primorje pod posebnim gubernatorom u Rijeci, a Viroviti ka i Srijemska županija ušle su u
Pe ujski okrug. Banska ast nije bila ukinuta, ali je ban izgubio sve ovlasti. Formalno je bansku
dužnost obavljao od Josipa imenovani komesar Franjo Balassa, koji je bio toliko omražen, da je
nakon careve smrti morao na brzinu pobje i iz Hrvatske.

Reforme nisu mimoišle ni Vojnu krajinu. Do 1786. ujedinjena su zapovjedništva triju krajina
(hrvatske, banske i slavonske) sa sjedištem u Zagrebu. Ban je na taj na in izgubio i svoju
vojni ku ulogu, a prekinuta je i posljednja veza banske Hrvatske s Vojnom krajinom.

Nezadovoljstvo provedenim promjenama bilo je takvo, da su pruski agenti u Ugarskoj lako našli
one koji su bili spremni ponovno razmišljati o promjeni dinastije. Kao kandidat pojavio se
weimarski knez Karl August, iju je prepisku u svezi s eventualnim izborom dijelom vodio i njegov
ministar Goethe. Uvidjevši da je opasnost od nove pobune u Ugarskoj postala prevelika, a da se
sredstva za loše vo eni rat protiv Turaka ne e mo i skupiti bez privole staleža, Josip je u sije nju
1790. povukao gotovo sve svoje reforme za Ugarsku i Hrvatsku, ali ak niti time nije uspio primiriti
nezadovoljnike.

Još je gore stanje bilo u Belgiji, gdje je Josip ukinuo staro, srednjovjekovno ure enje. Protiv
austrijske su se vlasti udružili konzervativci i revolucionari i zapo eli oružanu pobunu. Samo je
pokrajina Luksemburg ostala vjerna Habsburzima, dok je iz ostatka zemlje austrijska posada
protjerana, pa je Belgija 1790. proglasila neovisnost.

Premda su reforme imale prvenstveno za cilj popravljanje položaja podanika, zbog ega je, po
mišljenju zastupnika prosvije enoga apsolutizma, trebalo ustrojiti u inkovitiju, apsolutisti ku
državu, s policijskim i sudskim organima podre enima središnjoj vlasti, opasnost od širenja
francuske revolucije, ro ene jurišom na Bastilleu 1789, navela je Josipa da požuri s reformama i
tako sprije i pokušaj njihova revolucionarnog provo enja u vlastitim zemljama.

U duhu prosvjetiteljstva, Josip je puno pažnje posvetio školstvu. Njima se može zahvaliti
otvaranje velikoga broja novih osnovnih škola u Hrvatskoj i pove avanje op e razine pismenosti.
No, škole su trebale provoditi i Josipove germanizatorske planove, pa je donesena naredba
kojom je bio zabranjen upis u gimnazije bez poznavanja njema koga jezika. Godine 1787.
uveden je njema ki kao nastavni predmet i u drugi razred osnovnih škola. Danas bismo
vjerojatno druk ije gledali na Josipovu jezi nu politiku u školama, ali je u ono vrijeme time samo
poja ano op e nezadovoljstvo reformama, jer se u školstvu s pravom gledalo još jedno sredstvo
djelotvornijeg uvo enja apsolutizma. Zbog toga su ostala možda nedovoljno zapažena nastojanja
reformatora da se u nastavi ujedna i pravopis na podru ju Hrvatske i Slavonije, uzimaju i za
podlogu pravopis slavonskih pisaca. Bio je to prvi ozbiljni pokušaj ujedna avanja pravopisa u
Hrvatskoj, a i on je bio posljedica dvorskih težnji za centralizacijom.

Me u reformama naro ito su bile zna ajne one što su se ticale crkve i vjere. Povlastice crkvenih
redova i pojedinih samostana bile su takve da su ove pretvarale u države u državi, što duh
apsolutisti ke vlasti nije nikako mogao prihvatiti. Primjer ukidanja isusova kog reda poslužio je za
sli ne postupke i prema drugima, pa je Josip naložio ukidanje oko sedam stotina samostana, koji
nisu brinuli o njezi bolesnika i odgoju mladeži. Kao žrtve ovog drasti nog postupka stradali su u
Hrvatskoj naro ito benediktinci i pavlini, iako su odgoj i obrazovanje bili njihova glavna djelatnost.
Godine 1786, kada je pavlinski red bio ukinut, zatvoren je samostan s fakultetom u Lepoglavi,
stoljetnom duhovnom i intelektualnom središtu Hrvatske. U barokno se zdanje tada uselio
azmanski kaptol, da bi carski erar 1854. napokon u Lepoglavi otvorio po zlu poznatu kaznionicu.
Križeva ka pavlinska gimnazija, što ju je utemeljio Leopold I., takoder je ukinuta, a samostanska
crkva pretvorena u župnu.

Umjesto samostana, jozefinskim su reformama utemeljene mnoge župe, jer se držalo da je uloga
župnika u prosvje ivanju i ukupnome ustroju crkvenoga i gra anskoga života nezaobilazna.
Imovina ukinutih redova predana je zakladama za unapre ivanje obrazovanja i potporu
siromašnih župa.

U Hrvatskoj je glavni pobornik jozefinskih ideja bio zagreba ki biskup Maksimilijan Vrhovec, koji
je, slijede i careve upute, osnovao stotinu i etiri župe, ali je i ina e nastojao provesti reformne
zamisli Josipa II., premda, kao prete a nacionalne integracije, nije podržavao njegovu politiku
germanizacije. Karijeru je zapo eo tako što ga je Josip imenovao upraviteljem sjemeništa u
Zagrebu, a ubrzo zatim u Pešti. To je Vrhovcu otvorilo put do stjecanja asti zagreba koga
biskupa 1787.

Najvažnija tekovina jozefinizma bio je 1781. objavljeni Edikt o vjerskoj toleranciji. Njime su u
pravima izjedna ene sve krš anske vjeroispovijesti, s time što su samo katolici smjeli graditi
crkvene portale na ulici. Židovima su tako er priznata mnoga gra anska prava, izme u ostaloga i
pravo na studiranje. Za razliku od nekih drugih zakona, ovaj je vrijedio ne samo u austrijskim
nasljednim zemljama, ve i u Ugarskoj i Hrvatskoj. Njime je privremeno prestao važiti posebni
vjerski zakon za Hrvatsku, kojime je bila dopuštena samo katoli ka vjeroispovijest. Pravoslavni su
sada i izvan Vojne krajine mogli osnivati svoje crkvene op ine, pa su ve inom trgovci gr koga
podrijetla 1785. utemeljili svoju op inu u Zagrebu i deset godina kasnije kupili crkvu sv. Margarete
u grade kome podgra u. Edikt o toleranciji dao je i Židovima pravo da se nasele u Hrvatskoj, pa
su i oni 1785. u Varaždinu osnovali svoju prvu op inu.
Druga važna reforma ticala se ukidanja kmetstva u eškoj i popravljanja položaja seljaka u
drugim zemljama. Time je Josip izazvao nezadovoljstvo plemstva, ali je privremeno možda izbio
važan adut iz ruku onih koji su priželjkivali širenje revolucije na habsburške zemlje. Patentom iz
1785. dobili su i hrvatski kmetovi pravo na selidbu i ženidbu po vlastitoj volji, a djeci im je bilo
dopušteno školovanje. Sposobniji seljaci tako su dobili priliku da se bogate i napokon steknu
potpunu slobodu, što se u to vrijeme ipak rijetko ostvarivalo.

Bijes plemstva, koje je svoj imutak zasnivalo na trgovini vlastitim poljoprivrednim proizvodima, bio
je poja an Josipovom namjerom da sve obveze seljaka prema njihovim gospodarima pretvori u
nov ana davanja, a da potom podvrgne i plemstvo oporezivanju. U tu je svrhu dao izraditi i prvi
sveobuhvatni katastar.

Zakon o vjerskoj toleranciji i popravljanju položaja seljaka bili su jedini zakoni od kojih Josip nije
htio odustati niti u trenutku kada je u Ugarskoj povukao sve druge reforme.

Josip je Hrvatsku zadužio i jednim graditeljskim pothvatom. Sedamdesetih je godina na njegov


poticaj sagra ena tzv. Jozefinska cesta, kojom je Karlovac povezan sa Senjom, pa je
unutrašnjost Hrvatske najkra im putom povezana s morem. Zahvaljuju i toj cesti, Senj se razvio
u najvažniju hrvatsku luku, s bogatim slojem trgova koga gra anstva, koje e stolje e kasnije
pasti žrtvom gradnje rije ke pruge i zapostavljanjem senjske luke.

Kao što jozefinizam nije zapo eo s Josipom, tako nije s njime niti završen. Car je umro u velja i
1790, a naslijedio ga je mla i brat Leopold II., do tada veliki vojvoda Toskane. Doživjevši još
propast svojih zamisli, zatražio je Josip na samrtnoj postelji da mu na grobu stave epitaf: »Ovdje
po iva Josip II., kojemu se izjalovilo sve ega se latio.«

Leopold II. (1747-1792)

Leopold je u Toskani bio obljubljen vladar. Nadaleko je bio poznat kao prosvije en knez, kojemu
je na srcu ležao boljitak njegovih podanika, zbog ega je proveo mnoge vrlo napredne reforme.
No, za razliku od svoga brata, imao je istan an smisao za realno u politici, pa s reformama nije
naglio, niti ih je nametao protiv o ite volje podanika, ma kako bio uvjeren da su one za njihovo
dobro.

Upravo je takav vladar trebao zemljama, što ih je Josip ostavio u kaoti nim prilikama, optere ene
unutrašnjim sukobima, ratom s Turcima i pobunom u Belgiji.

Hrvatski je sabor, sa svoje strane, odlu io iskoristiti priliku što se ukazala smjenom vladara, da bi
se zaštitio od mogu ih budu ih pokušaja germanizacije i centralizacije, jer se nakon Josipove
smrti nije znalo što se može o ekivati od novoga vladara. Onima koji su još dolazili na sjednice
sabora (velikaši to ve odavna nisu inili) bilo je jasno da se pravi otpor dvoru i vladaru može
pružiti samo u suradnji s Ma arima, pa je na poticaj Nikole Škrleca Lomni kog, tada velikog
župana Zagreba ke županije, Sabor donio prijedlog da se, umjesto Ugarskog namjesni kog
vije a, stvori Senat Kraljevstva, s predstavnicima i Ugarskog, i Hrvatskog Kraljevstva, a koji bi bio
neovisan o kruni. Tako er se zahtijevala neovisnost vojske o kruni (što je u to vrijeme bila ve
doista iluzija), s time da bi službeni jezik vojske bio hrvatski. Hrvatski je sabor, zapravo, odlukom
o podvrgavanju poslova Hrvatskoga Kraljevstva pod zajedni ku ugarsku vladu, sankcionirao
neustavnu odluku Marije Terezije iz 1779, kada je ukinula Hrvatsko kraljevinsko vije e.

No, u Hrvatskoj je bilo i radikalnijih gledišta. Barun Ignjat Magdaleni napisao je raspravu u kojoj
je dokazivao da je Josip II. svojom samovoljom ukinuo valjanost hrvatske Pragmati ke sankcije,
što je zna ilo da Hrvati imaju pravo birati novoga vladara. Ako se i odlu e prihvatiti Leopolda,
moraju s njime sklopiti novi ugovor kojim bi ga prisilili da poštuje prava Kraljevstva.
Josipova je vladavina, zbog centralizacijskih i germanizacijskih pritisaka, izazvala posvuda u
nenjema kim zemljama bu enje nacionalnih osje aja i želju za upotrebom vlastita jezika, a ne
njema koga. U tom su se otporu napose isticali Ma ari, koji su se svom žestinom zalagali za
uvo enje ma arskog jezika kao službenog ne samo u užoj Ugarskoj, nego i u tzv. pridružene
dijelove, dakle i u Hrvatsku. Ma ari su, zapravo, odbacuju i Josipovo nastojanje za pretvaranjem
itave monarhije u jedinstveno njema ko govorno podru je, iskoristili njegove metode u želji da
unutar ugarskih granica stvore to isto, samo što bi umjesto njema koga, jedinstveni jezik bio
ma arski. Hrvati su se tomu opirali, ali u tom trenutku još nisu imali u rukama pravo sredstvo
otpora — jedinstveni hrvatski jezik — pa su se odlu ili i dalje oslanjati na latinski kao službeni
jezik upravnih organa. Puka je potreba nalagala da se u vojsci koristi hrvatski, jedini jezik što su
ga vojnici mogli razumjeti.

U lipnju 1790. sastao se u Budimu Ugarski sabor sa željom da odlu i o uvjetima pod kojima e
prihvatiti Leopolda za kralja. Premda im je bila namjera ishoditi što povoljniju krunidbenu
zavjernicu, novi je vladar pristajao samo na one obveze što su ih preuzeli Karlo III. ili Marija
Terezija. Kako bi saboru pokazao kakva mu sve sredstva stoje na raspolaganju, dopustio je
Srbima iz južne Ugarske, Hrvatske i Slavonije da u Temišvaru sazovu crkveni sabor. Okupljenim
je Srbima obe ao osnivanje posebne Ilirske dvorske kancelarije za svoje srpske podanike, a
najavio je i ispunjenje ostalih njihovih zahtjeva: poseban srpski teritorij u Banatu, na elu s
vlastitim despotom, zasebni sabor i srpske urede za crkvene i civilne poslove. Kancelariju je
dapa e i osnovao, postavivši joj na elo u Hrvatskoj omraženog Franju Balassu (Leopoldov je
nasljednik, odmah po dolasku na prijestolje, ukinuo kancelariju). Na sli an je na in poticao i
rumunjske zahtjeve u Transilvaniji.

Leopold ništa nije htio prepustiti slu aju. U kolovozu je s Turskom sklopio Svištovski mir, kojim se
Austrija odrekla svega što je osvojila tijekom rata, osim neznatnih dobitaka, kojima je proširena
hrvatska Vojna krajina. Tako su u sastav Hrvatske posredno vra eni Srb, Lapac, Drežnik, Petrovo
Selo i Dvor na Uni. Potom je sklopio ugovor i s pruskim kraljem, izbjegavši još jedan mogu i rat.
Smirivanjem stanja na granicama oduzeo je ugarskom plemstvu nadu da bi u otporu protiv dvora
moglo uživati potporu iz inozemstva, a ujedno je oslobodio svoju vojsku i uputio je prema
Ugarskoj.

Suo eni s opasnoš u savezništva vladara i nacionalnih manjina u Ugarskoj, lanovi su sabora
pristali na Leopoldove uvjete i prihvatili krunidbenu zavjernicu istovjetnu onoj Karla III. Uz to je
Leopoldov mla i sin Aleksandar jednoglasno prihva en za ugarskog palatina. Tu e dužnost sve
do revolucije 1848. obnašati redovito jedan od habsburških nadvojvoda, ime e vladar još bolje
nadzirati rad ugarske vlade (a time i hrvatske poslove), kojoj je palatin stajao na elu.

No, i Leopold je sa svoje strane bio spreman na ustupke. Nije mu bila namjera iskoristiti sabor
kako bi previše zaoštrio svoje odnose s Ugrima, ve samo pokazati na ijoj se strani nalazi prava
mo . Ja anje ljevi ara unutar francuskog revolucionarnog pokreta navelo ga je da što prije sredi
unutrašnje stvari monarhije i pripremi se za mogu i sukob s Francuskom. Zbog toga je u inio
kompromis, koji je ionako bio u duhu prosvjetiteljstva kojim se rukovodio u svojoj vladavini, i
obe ao da više ne e vladati patentima i dekretima, nego poštuju i ustav. Posebnim je zakonskim
lankom naglasio da je Ugarska (s Hrvatskom) neovisna zemlja, koja se mora pokoravati samo
svojim vlastitim zakonima, a ne onima drugih pokrajina. Ovaj e zakonski lanak postati temeljem
budu eg ugarskog ustava i Austro-ugarske nagodbe 1867.

Slijede i reformatorska nastojanja svoga brata, izborio se Leopold za prihva anje Edikta o
(vjerskoj) toleranciji, kao i marijaterezijanskog patenta kojim su zajam ena prava seljaka na
slobodnu selidbu. Što se ti e zahtjeva Hrvatskoga sabora, Leopold je pokazao izvjesnu
popustljivost. Vjerojatno je i Hrvate namjeravao iskoristiti kao dobrodošlo sredstvo pritiska protiv
Ma ara. Zbog toga je pristao na o uvanje posebnog hrvatskog vjerskog zakona, protivnog Ediktu
o toleranciji, ime je postigao to da su se Josipove reforme u Hrvatskoj osjetile još manje nego
drugdje. Pristao je i na posebno oporezivanje Hrvatske, odvojeno od Ugarske, a Hrvatima je
pružio podršku i u borbi protiv uvo enja ma arskog jezika kao službenog. Kako sve ima svoju
cijenu, tako se i sabor morao odre i prava predlaganja bana. Otada je bana birao i imenovao
vladar, a Sabor je, zbog potpadanja kraljevinskih poslova pod Ugarsko namjesni ko vije e,
ionako izgubio na važnosti, pa je za dugo vremena prestao biti bitnim initeljem hrvatske politike.

Leopold je, nekoliko mjeseci nakon što je bio izabran za njema koga cara, i u Belgiji postigao
uspjeh u gušenju pobune. Služe i se podjednako vojskom i diplomacijom, vratio je Belgiju pod
vlast Habsburga, a odustajanjem od radikalnih Josipovih reformi smirio je duhove u pokrajini i
tako otklonio opasnost izbijanja nove bune.

U odnosima s revolucionarnim vlastima u Francuskoj pokazao se tako er promišljenim


politi arom, koji je probitak države znao staviti iznad osobnih interesa. Iako mu se sestra,
svrgnuta francuska kraljica Marija Antoaneta, obra ala o ajni kim pozivima, traže i pomo ,
Leopoldu je bilo stalo da održi dobre odnose s Francuskom. Tek kada je vidio da opasnost od
revolucije po inje prerastati francuske granice, zapo eo je s Prusima pregovarati o mogu oj
zajedni koj akciji protiv revolucionara, ali e te planove po eti ostvarivati tek njegov sin i
nasljednik, Franjo I.

Zavevši u kratko vrijeme vrstu vlast u svim svojim zemljama, car je namjeravao nastaviti s
reformama što su ih zapo eli njegova majka i brat, ali koracima znatno polaganijima od Josipovih.
Pri tome se namjeravao oslanjati na zemaljske sabore, a ne raditi protiv njihove volje. Jedan mu
je od glavnih ciljeva bilo popravljanje položaja seljaka, pa ak i uvo enje selja koga zastupstva u
sabore, ali ga je u svim njegovim namjerama sprije ila iznenadna smrt. Umro je od posljedica
prehlade, iako se neko vrijeme sumnjalo da je bio otrovan.

Habsburzi kao nositelji konzervatizma

Franjo I. (1768-1835)

Nemaju i vlastite djece, Josip II. je kao svog nasljednika predvidio ne aka, Leopoldova
najstarijeg sina Franju. Pozvao ga je k sebi na dvor i odgajao u duhu prosvije enog apsolutizma,
iako dje ak nije nipošto zadovoljavao njegove ambicije i o ekivanja. Premda nije naslijedio
Josipa, ipak se, nakon prerane o eve smrti, uspeo na prijestolje, a zbog napetih prilika u
odnosima s Francuskom i straha od širenja revolucije, ugarski mu staleži nisu inili nikakvih
teško a, tako da je ve u lipnju 1792. okrunjen u Budimu za ugarskoga i hrvatskoga kralja, a iste
godine i za njema kog cara.

Franjo je po op oj ocjeni bio nenadaren. Istina, bio je vrlo marljiv, te je provodio sate i sate u
itanju izvještaja i službenim razgovorima, ali nije imao ni djeli talenta svoga oca. Za razliku od
njega, a i strica i bake, ne samo da nije bio sklon reformama, nego je bio izraziti konzervativac,
kojemu je glavni oslonac vlasti bila reakcionarna aristokracija. Jedine reforme što ih je odobravao
ticale su se unapre enja vojske i državnog aparata. Upravo e bivši službenici njegova oca i
strica, uvjereni reformatori, postati njegovi protivnici i vo e oporbenih snaga u monarhiji. Veliki je
dio svoje energije Franjo uložio u stvaranje policijskog aparata, pretvaraju i državu u mjesto na
kojemu nitko nije bio siguran od policijskih doušnika. Na neki je na in tek on bio tvorac moderne
države. Mora se, doduše, priznati da je njegova politika bila djelomi no uzrokovana strahom od
revolucionarnih ideja što su se širile iz Francuske, ali se sa žaljenjem mora ustvrditi da su
njegova mla a bra a, nadvojvode Karlo i Ivan, pokazivali mnogo više vladarskog umije a i starih
habsburških sklonosti reformama i prosvjetiteljstvu, no što ih je imao car.

Francuska je Franji odmah navijestila rat, pa je na brzinu trebalo sakupiti vojsku, za što je bio
potreban pristanak staleža. Kako bi stekao naklonost ugarskoga plemstva, Franjo je odobrio
uvo enje ma arskog jezika kao neobvezatnog i u hrvatske škole. Time je u inio prvi korak u
nijekanju hrvatskih prava i državnopravne posebnosti, ime e se odlikovati itav tijek njegove
duge vladavine. Osim toga, kako bi namakao novac za vojne svrhe, odlu io je zabraniti sve
sve anosti kojima bi uobi ajeno u Frankfurtu na Maini bio popra en njegov izbor za cara.

Strah od širenja revolucije u vrstio je savezništvo izme u vladara s jedne, a ugarskih i hrvatskih
velikaša i konzervativnog plemstva s druge strane. Time je dodatno oja ao utjecaj vladara i
središnje be ke vlade u Ugarskoj i Hrvatskoj, što je bio prvi korak u obnovi apsolutizma, do ega
e do i dvadesetak godina kasnije. Da strah starog režima nije bio sasvim neopravdan, vidjelo se
i po uroti opata Ignjata Martinovi a, koji je u Ugarskoj okupio oko sebe dvije grupe radikala, zbog
njihove sklonosti francuskim revolucionarima nazvanih »jakobincima«. U Hrvatskoj je njihov
utjecaj bio vrlo skroman, mada ne sasvim bez odjeka.

Tijekom prvoga rata protiv Francuza (1792-1797), u kojemu se proslavio Franjin brat, nadvojvoda
Karlo, Hrvati su se istaknuli svojim junaštvom na bojištima u Italiji, Nizozemskoj i Njema koj.
Posebno su se proslavili 15. travnja 1796. pod pukovnikom Josipom Vukovi em u napadu na
gradi Dego, te u trodnevnoj obrani mosta kod Arcole, nedaleko Verone. No, unato svom
njihovom junaštvu, Napoleon Bonaparte je nanio težak poraz carskoj vojsci, natjeravši Franju na
sklapanje mira u Leobenu, u travnju 1797. Po tajnim odredbama mira, Austrija je Napoleonu
trebala predati Belgiju i Lombardiju, a za uzvrat bi dobila mleta ke posjede na isto noj jadranskoj
obali. teritorijalni gubici bili su djelomi no nadomješteni tre om podjelom Poljske, kojom je Franjo
stekao okolicu Krakova i zapadnu Galiciju.

Kako su, me utim, Istra, Dalmacija i Boka kotorska bile još uvijek u rukama Venecije, to je
Napoleon nekoliko dana nakon mira u Leobenu smislio neki razlog za spor s republikom, te ju je
ubrzo ukinuo i predao Austriji ono što joj je obe ao mirovnim sporazumom.

Prvi se put nakon gotovo etiri stolje a mleta ke vlasti Hrvatima u Dalmaciji ukazala mogu nost
sjedinjenja s Hrvatskom. Predstavnici dijela patricijata i crkve, kako katoli ke, tako i pravoslavne,
sastavili su izaslanstvo i uputili ga u Be , da od ugarsko-hrvatskog kralja traži ostvarenje njihovih
zahtjeva za sjedinjenjem. No, ve u Senju ih je zaustavio austrijski pukovnik Casimir i predložio
im da se vrate, a da e on njihov zahtjev proslijediti hrvatsko-slavonsko-dalmatinskome banu
Ivanu Erdödyju u Zagreb. Ujedno je od njih primio i prisegu vjernosti Franji, a izaslanstvo se
nakon toga doista vratilo ku ama. Sljede ih je dana u Dalmaciju stigla carska vojska na elu s
generalom Matom Rukavinom, koji je i sam bio pristaša sjedinjenja. Sam vladar, kao i njegov
dvor, nisu ni pomišljali na takav ustupak Hrvatima, jer bi time oja ali ne samo njih, ve i Ugarsku.
Zbog toga je Franjo Dalmaciju podredio izravno be koj vladi, a na elo joj postavio carskog
komesara Raimunda Thurna. Možda pou en Leopoldovim primjerom, Thurn je odlu io hrvatsku
stranu u Dalmaciji oslabiti oslanjanjem na Talijane, koji su se protivili sjedinjenju. Tako je
Dalmacija do ekala i mir u Campoformiu, sklopljen 17/18. listopada 1797, kojom je Napoleon
kona no priznao austrijska prava na isto nu jadransku obalu. Hrvatima nije pomogla niti podrška
ugarskoga sabora, iji su se zastupnici takoder zalagali za pripojenje Dalmacije Hrvatskoj, drže i
ih obje sastavnim dijelovima Ugarskog Kraljevstva.

Austrijska se vlast u Dalmaciji nije održala dugo. Franjo je na svaki na in nastojao ugušiti
revoluciju u Francuskoj, te je 1799. ušao u novi, dvogodišnji rat protiv Napoleona, a 1805. i u
tre i, u kojemu su mu se pridružili i Rusi. Taj je rat, krivnjom ruskog cara, završio katastrofalnim
porazom saveznika u bici kod Austerlitza (Slavkova), nakon ega je sklopljen mir u Požunu, po
ijim je odredbama Austrija morala predati Dalmaciju i Istru Francuzima. Napoleon je
Habsburzima oduzeo i Tirol i predao ga Bavarskoj. S francuskom vojskom pred svojim vratima
nije mogla dugo opstati ni Dubrova ka Republika, koju je Napoleon ukinuo 1806.

Izgubivši svaku nadu da e ipak do i do ponovnog ujedinjenja Hrvatske s Dalmacijom, Sabor je


1807. pokrenuo još uvijek neriješeno pitanje Rijeke. Zahtjev za rješenjem tog problema uputio je
vladaru Ugarski sabor, a Franjo je potvrdio da je Rijeka sastavni dio Kraljevstva, te da treba imati
svoje predstavnike u Ugarskom saboru. Hrvati tom odlukom nisu bili zadovoljni, pa su se idu e
godine ponovo obratili vladaru, napominju i da je Rijeka sjedinjena s Ugarskom preko Hrvatske.
Franjo se složio i s tom tvrdnjom, pa je Rijeka otada imala pravo slati svoje poslanike na oba
sabora. Rije ki su guverneri, me utim, izbjegavali slati poslanike na Hrvatski sabor, pa je careva
odluka ostala samo mrtvo slovo na papiru.

Još tijekom 1804. Franjo je uvidio da njema ke zemlje dolaze pod sve ve i utjecaj Francuske, te
da titula rimskoga (njema koga) cara postaje sve više i više isprazni naslov. Valjalo je na neki
na in odgovoriti i na Napoleonov in samoproglašenja carem svih Francuza. Zbog toga se
odlu io proglasiti carem Austrije, a titulu pretvoriti u nasljednu. Premda je staleže u svojim
zemljama nastojao uvjeriti da je rije samo o nazivu kojim e se uve ati sjaj ku e Habsburg, a ne
i o promjeni u stvarnoj vlasti, to ipak nije bila prava istina. Franjo I. je zapravo stvorio novu
državnopravnu cjelinu, carevinu Austriju, u koju su ulazile sve zemlje pod njegovom izravnom
vlaš u. Tako su se i Ugarska i Hrvatska prvi put našle izravno u sastavu Austrije, iako to car nije
otvoreno priznavao. Franjo je o ito dobro predvi ao daljnji razvoj odnosa snaga na njema kome
prostoru, jer ga je doista dvije godine kasnije Napoleon natjerao da se odrekne naslova cara
Svetog Rimskog Carstva, ime ja zapravo s ovim Habsburgovcem utrnula tradicija zapo eta s
Otonom I. 962.

Franjino se uzmicanje pred Napoleonom nastavilo i kasnije. Austrijski car zapo eo je 1809. novi
rat, pa je njegova vojska odnijela ak i prvu veliku pobjedu kod Asperna i Esslinga, ali je
Napoleon i ovoga puta iz sukoba izašao kao pobjednik. Prodrijevši u Ugarsku, ponudio je
plemstvu raskid državnopravnih veza s Austrijom. Premda je to mnogima me u njima bio dugo
sanjani san, plemstvo je bilo previše zabrinuto za svoje feudalne povlastice, a da bi pristalo uz
Francuze. Mirom u Schönbrunnu Franjo je bio primoran odre i se Istre, Hrvatske južno od Save,
Kranjske i zapadnog dijela Koruške u korist francuskog vladara, koji je od tih zemalja, zajedno s
Dalmacijom, stvorio Ilirske provincije, ije se upravno središte nalazilo u Ljubljani. Osim toga, dao
je i svoju k er Napoleonu za ženu, što je za austrijskog cara, pripadnika najstarije europske
dinastije, bilo valjda najteže poniženje. Metternich, koji je posredovao kod sklapanja braka, držao
je to, sa svog motrišta, velikim uspjehom austrijske vanjske politike.

Obrat je došao s tragi nim Napoleonovim pohodom na Rusiju 1812. U ogromnoj vojsci, najve oj
do tada skupljenoj, sudjelovali su i istaknuli se i brojni Hrvati, pogotovo jedinice iz Like. Kada je
Napoleonovu vojsku uništila zima i vješta ruska taktika, te kada je francuski car doživio svoj prvi
katastrofalni poraz u Bitki naroda kod Leipziga 1813, pružila se i Franji prilika da pod svoju vlast
povrati izgubljene zemlje. Zahvaljuju i mudroj Metternichovoj politici, Austrija je postupala vrlo
oprezno, pa Franjo nije prezao ni pred stavljanjem svog vlastitog brata Ivana pod policijski
nadzor, kako ne bi u Tirolu izazvao preuranjenu pobunu protiv Francuza. Dalmaciju je u kratkome
roku zauzeo general Franjo Tomaši , a pokrajina je ustrojena tako da je obuhva ala sve
nekadašnje mleta ke posjede od Zrmanje do Budve, uklju ju i i ukinutu Dubrova ku Republiku.
Svi pokušaji Dubrov ana da obnove svoju državu, usprkos simpatijama nekih europskih
politi ara, ostali su bez uspjeha. Dubrovnik je, zahvaljuju i Napoleonu i Franji I., vra en u sastav
Dalmacije iz koje se stvarno izdvojio 1358. godine. Uprava nad Dalmacijom vra ena je Be u, pa
su i opet propale nade za eventualnim njezinim sjedinjenjem s Hrvatskom.

Zapravo, Hrvatsku je snašla još mnogo gora sudbina. Franjo nije pokazivao nikakve namjere da
joj vrati krajeve južno od Save, a koje su bile uklju ene u Napoleonove Ilirske provincije. Unato
svim protestima Hrvatskog i Ugarskog sabora, car je sve do 1822. ustrajao na tome da se južnim
hrvatskim krajevima upravlja kao i do tada iz Ljubljane. Kada je ipak popustio pod pritiscima,
izdvojio je kvarnerske otoke iz ostale Dalmacije i ujedinio ih s Istrom, a banu je oduzeo vojno
zapovjedništvo u Zagrebu i sjedinio ga s onim u Karlovcu. To je toliko oslabilo položaj bana, da
se u Hrvatskoj vjerovalo kako je sljede i korak ukidanje same banske asti. Dakako da o
sjedinjenju Hrvatske s Vojnom krajinom, što je Hrvatski sabor, podržavan od Ugarskoga,
opetovano tražio, nije moglo biti ni govora: dvoru je bilo jasno da bi se vojna snaga krajine mogla
u tom slu aju upotrijebiti protiv Be a. U teritorijalnim je pitanjima Franjo išao Hrvatima na ruku
samo kada je odbio ma arski zahtjev da se Me imurje izuzme iz crkvene vlasti zagreba kog
biskupa, jer su hrvatski sve enici spre avali ma arizaciju me imurskih seljaka. Time je vladar
vjerojatno spasio Me imurje za Hrvatsku.

Pobjeda nad Napoleonom omogu ila je caru ponovnu obnovu apsolutizma. Pri tome je glavnu
ulogu imao njegov prvi ministar, knez Metternich, simbol europskog poslijerevolucionarnog
konzervatizma, koji e sve do 1848. vladati carevinom gotovo kao vladar.

Pod Metternichovim je vodstvom Franjo odigrao najsjajniju predstavu svog ina e skromno
vo enog života. Od rujna 1814. do lipnja 1815. održan je u Be u do tada najve i kongres u
povijesti. Dok je Napoleon boravio u zato eništvu na Elbi, mnogobrojni vladari i diplomati, me u
kojima su se isticali ruski, britanski, austrijski, pruski i francuski, tih su mjeseci dogovarali novi
europski poredak. Milijun svije a osvjetljavalo je prozore be koga centra, vatrometima su slikane
na nebu zastave pojedinih država, u Španjolskoj jaha koj školi izveden je koncert stotinu klavira.
Mada su na raskošne balove i bankete potrošena ogromna državna sredstva, Be ki je kongres
bio znak trijumfa austrijske diplomacije nakon razdoblja poniženja tijekom napoleonskih ratova.
Uloga je samoga cara u tom uspjehu bila znatno manja od one Metternichove.

Kongres je Austriji donio povratak podru ja izgubljenih prethodnih godina. Lombardsko-Venetsko


Kraljevstvo pripojeno je izravno Austriji, dok su Toscana, Modena, Parma i Piacenza došle u ruke
bo nih grana habsburške dinastije. Iako su vojni upravitelji upozoravali Be da mora poštivati
probu ene nacionalne osje aje Talijana, Franjo je odbijao sve savjete i ustrajao na tome da se
policijskim nadzorom nove podanike odgoji u dobrom austrijskom duhu. Time je sam zapalio fitilj
revolucije koja e uskoro lišiti Habsburge njihovih talijanskih posjeda.

Car i njegov ministar postali su tvorcima Svete alijanse, saveza konzervativnih sila, kojemu je cilj
bio spre avanje svakog, pa i najmanjeg revolucionarnog pokreta u Europi. Tek nova revolucija u
Francuskoj, u srpnju 1830, unijet e prvu napuklinu u vrsto izgra enu Metternichovu utvrdu.

Knez Metternich je ve 1811. predlagao ukidanje ugarske i hrvatske posebnosti, ali je Franjo,
osje aju i se ugroženim zbog stalne ratne opasnosti, pristao na to tek 1815. Metternichova je
ideja bila i stvaranje južnoslavenskog kraljevstva unutar granica Monarhije, a koje bi obuhva alo
Hrvatsku, Dalmaciju i Kranjsku, ali je napokon popustio pred carevim otporom toj ideji. Politi ki se
život plemstva stao odvijati u županijama, jer se sabori više nisu sazivali, ali je i tamo car
imenovao svoje komesare, ugušivši i taj posljednji oblik samouprave. Osim toga je ugarska vlada
pod habsburškim vodstvom dala pravo glasa u županijskim skupštinama selja kom plemstvu i
tako dobila mnogo glasova za sebe. Tek obnovljeni strah od revolucije, koja je ovoga puta izbila u
Španjolskoj i Italiji, natjerao je Franju na popuštanje. Njegova zamisao da provede mobilizaciju
bez pristanka plemstva nije uspio, pa je 1825. bio natjeran odobriti sazivanje Ugarskoga sabora.
Time je obnovljeni apsolutizam bio formalno okon an, ali je državni aparat i dalje djelotvorno
nadzirao cjelokupni politi ki život zemlje, a policija i cenzura ostale su glavnim osloncima Franjine
vlasti.

Što se Hrvata ti e, oni su se apsolutisti kim tendencijama dvora suprotstavljali na isti na in kao i
1790, tješnje se vezuju i uz Ugarsku. Odraz je toga bila odluka sabora da se ma arski jezik
uvede u škole kao obvezatni, a ne više kao izborni predmet.

Kraj Franjine vladavine obilježen je u Hrvatskoj po etkom »narodnog preporoda«, odnosno


suvremene nacionalne integracije. Usprkos carevu konzervatizmu i tome da do tada nije
iskazivao previše naklonosti prema Hrvatima, preporoditelji su od vladara o ekivali pomo u
ostvarenju svojih ideja. Janko Draškovi , autor Disertacije, prvog hrvatskog suvremenog
politi kog programa, nadao se od vladara dopuštenju ujedinjenja ne samo hrvatskih zemalja,
nego i priklju enja Kranjske, Štajerske i Koruške. Smatrao je, tako er, da kralj treba obnoviti
bansku ast u opsegu kakvoga je imala u davnini, a da bi ban u kraljevo ime trebao u Hrvatskoj
imati vrhovnu vlast. Samo je po sebi razumljivo, da Franjo ni na što od toga nije ni pomišljao, iako
se Draškovi u zamisli o ujedinjenju hrvatskih i slovenskih zemalja možda nadao potpori
Metternicha, koji je to zagovarao nekoliko godina ranije. Zagovornici preporodnih ideja mogli su
od vladara o ekivati podršku samo u onim pitanjima u kojima su dolazili u sukob s ma arskim
liberalnim plemstvom, kao što je to bilo primjerice u slu aju hrvatskog vjerskog zakona a po etka
XVII. stolje a, na ijem su o uvanju hrvatski zastupnici u Ugarskom saboru uporno ustrajali,
usprkos njegovoj o itoj zastarjelosti.

Franjo I. umro je od upale plu a. U potpunom neskladu sa svojom apsolutisti kom politikom i
omraženim policijskim režimom što ga je izgradio, ostao je u narodu zapam en kao »dobri car
Franjo«. Popularnost je stekao u vrijeme napoleonskih ratova, a sa svakim je novim vojnim
porazom bivao sve više obljubljen. Godine 1797. skladao je Josepf Haydn pjesmu u ast
cara: Bože, uvaj nam cara, dobrog cara Franju... Iste su je godine Be ani pjevali na carev
ro endan u svim gradskim kazalištima, a njezina ju je popularnost pretvorila u austrijsku državnu
himnu. Nerijetko je šetao gradskim ulicama, a za vrijeme karnevala prolaznici su mu se obra ali
po imenu. Volio je plesati (tada je u modu ulazio dvo etvrtinski valcer), izra ivati lakirane kutijice i
krletke za egzoti ne ptice, sjediti uz svoje knjige ili brinuti o tropskom vrtu. U njegovo je vrijeme
ušao u modu bidermajer, stil prilagoden ugodnom, malogra anskom životu, kakvim je živio i sam
car, u potpunom neskladu s prijelomnim i burnim vremenima što ih je za njegove vladavine
proživjela Monarhija.

Ferdinand I. (V) (1793-1875)

Ferdinand je za ugarskog kralja bio okrunjen još za o eva života, 1830. godine. Dvije godine
poslije zbio se doga aj koji e biti simboli an za sljede a desetlje a habsburške povijesti: na
Ferdinanda je u Hellentalu kraj Badena izvršen neuspjeli atentat, zasigurno ne zbog njega
samoga, nego zbog režima što ga je njegova obitelj tada utjelovljivala. Atentati i ubojstva postali
su uskoro sudbinom mnogih Habsburga. Na njegova je nasljednika i ne aka Franju Josipa
izvršeno nekoliko neuspjelih atentata; žena Franje Josipa, carica Elizabeta, ubijena je baš kao i
njegov ne ak Ferdinand; Maksimilijan, brat Franje Josipa, strijeljan je u Meksiku, a
prijestolonasljednik Rudolf umro je nasilnom smr u sa svojom ljubavnicom Marijom Vetserom u
dvorcu Mayerling. Iako se Ferdinand manje-više slu ajno našao na po etku ovog žalosnog niza,
ipak nije bilo slu ajno da je prvi atentat na Habsburge (nakon onoga u kojemu je 1308. ubijen
Albert I.) izvršen u vrijeme kada je njihov konzervativni apsolutizam bio u punom zamahu.

Kako je Ferdinand patio od estih epilepti kih napadaja, bio je mentalno zaostao i potpuno
nesposoban vladati. Osim toga, nije mogao imati djece, a u lovu je ozlijedio ruku, pa doista nije
bio prikladna osoba za prijestolonasljednika. Njegova je jedina pozitivna karakteristika bila velika
dobrota i nastojanje da svima ugodi. Zbog toga je Franjo odustao od namjere da sina oženi, a
kao sljede eg vladara iz ku e Habsburg vidio je svog drugog, ne mnogo sposobnijeg sina Franju
Karla (1802-1878), oženjenog bavarskom princezom Sofijom. Planove mu je pomutio Metternich,
koji je o ito htio na prijestolju slaboumnog vladara, umjesto kojega bi sam slobodno vladao, a
bojao se i mogu nosti da Franju naslijedi jedan od njegove slobodoumne i Metternichu
neprijateljski nastrojene bra e, Karlo ili Ivan (kakav je bio nadvojvoda Ivan, vidi se i po tome što
se 1829. oženio Anom Plochl, k erkom poštanskog majstora). Zbog toga se na knežev prijedlog
Ferdinand oženio Marijom Anom od Savoje i po eo prisustvovati sjednicama vlade. Metternich je
ovim svojim potezom stekao vje itog neprijatelja: Sofiji se nekoliko tjedana prije Ferdinandove
krunidbe za ugarskog kralja rodio sin Franjo Josip, za kojega se ambiciozna i pametna žena
nadala da e sjesti na prijestolje umjesto strica Ferdinanda i njezinog muža Franje Karla.

Svjestan sinovljeve nesposobnosti, Franjo je oporu no odredio da uz njega vlada skrbni ko vije e
(nazvano Državna konferencija), u koje su imenovani Metternich, grof Anton Kollowrat
(Metternichov stari takmac i protivnik, zadužen za upravu i financije), nadvojvoda Ludwig (1784-
1864), Franjin brat i nadvojvoda Franjo Karlo. Nadvojvode Karlo i Ivan bezuspješno su pokušavali
u i u vije e. Ferdinand je bespogovorno potpisivao sve odluke svojih skrbnika, dovode i pojam
apsolutizma do apsurda, jer je bio apsolutni vladar, koji je o malo emu odlu ivao.

Dvije se pojave mogu ozna iti zna ajnima za razdoblje Ferdinandove vladavine. S jedne strane,
to je bilo bujanje nacionalnih pokreta po svim zemljama Monarhije, s druge strane znatan tehni ki
i znanstveni napredak. Gradnja prve željezni ke pruge (od Be a do Galicije) zapo ela je 1836,
sljede e je godine pokrenuta parobrodska linija Be -Linz. Glavni je grad 1843. rasvijetljen
suvremenim sustavom plinskih svjetiljki, tri su godine kasnije Be , Brno i Prag povezani prvom
velikom telegrafskom linijom na kontinentu. Znanost i umjetnost doživljavali su jednako brz razvoj,
a život se vrtio u ritmovima Lannerovih i Straussovih valcera. Ali, nije sve u Monarhiji umno
zaostalog cara bilo tako ruži asto.

Najve a opasnost za Monarhiju tijekom njegove vladavine bili su nacionalni pokreti kojima su bili
zahva eni svi narodi, a napose Poljaci, esi, Talijani, Ma ari i, što e se pokazati važnim u
revoluciji 1848, Hrvati. Prva je pobuna izbila u Galiciji, a podržavala ju je slobodna gradska
republika Krakov. Sada su se, me utim, pokazale na djelu tekovine jozefinskih reformi: položaj
seljaka u austrijskoj je Monarhiji bio mnogo bolji nego što je bio u Poljskoj prije njezine podjele, pa
se poljski seljaci nisu htjeli pridružiti ustanku. Austrijska je vojska tako za kratko vrijeme potukla
pobunjenike, a Krakov je pripojen Monarhiji. Neredi su prvih dana 1848. izbili i u Italiji. Iako se
Ferdinand deset godina ranije u Milanu okrunio za lombardskog kralja, austrijska vlast nije nikada
u Italiji naišla na simpatije (ustanci su izbijali ve u vrijeme njegova oca), a pogotovo ne u
Lombardiji, gdje su republikanski osje aji bili ja i no drugdje. Prvi izljev nezadovoljstva
Lombar ana poprimio je oblik štrajka puša a, koji su htjeli naškoditi austrijskome duhanskom
monopolu, ali su uskoro slijedili krvaviji dani.

Najve i se otpor razvijao u eškoj, gdje je inteligencija zahtijevala poništenje odredbi o ukidanju
zasebnog eškog ustava (1627) i o stvaranju zajedni ke austrijsko- eške kancelarije (1748). U
svjetlu eškog nacionalnog preporoda, postalo je jasno da pred eško-njema kim suživotom u
Sudetima i Pragu stoje velika iskušenja. U Ugarskoj je u otporu apsolutizmu prednja ilo
ma arsko liberalno gra anstvo, kojemu se pridružio i dio plemstva. Usprkos okrutnim represijama
i strogoj cenzuri, Lajos Kossuth je okupljao sve ve i broj pristaša. Godine 1843. proglašen je
ma arski službenim jezikom (iste godine kada je Ivan Kukuljevi u Hrvatskom saboru održao prvi
govor na hrvatskom jeziku), a 1847. posljednji se put sastao stari, staleški Ugarski sabor.

Hrvati su pak dolazili u sve eš e i sve žeš e sukobe s Ma arima. Od nekadašnje ideje
zajedni kog otpora be kom apsolutizmu nije ostalo gotovo ništa: pod pritiskom ma arskog
nacionalizma, Hrvati su upravo u dvoru po eli tražiti saveznika u borbi za o uvanje nacionalnog
identiteta. Nasuprot ma arskom liberalizmu, hrvatski je otpor najve im dijelom bio konzervativan,
pa su se Hrvati i Metternich našli na sli nim pozicijama. Iako Be nije bio spreman udovoljiti
prijedlogu Janka Draškovi a da se ponovno uvede posebna vlada za Hrvatsku, kao u vrijeme
Marije Terezije, ipak je Ferdinand odbio potpisati odluku Ugarskog sabora o uvo enju ma arskog
kao službenog jezika i u Hrvatsku. Pravo Hrvatske na upotrebu »narodnog jezika« podupirao je
vladar i nadalje, ak i onda kada je 1843. popustio pred ma arskim pritiskom i zabranio ilirsko
ime, kojim su se hrvatski preporoditelji do tada služili. Iste je godine uzeo u zaštitu hrvatske
zastupnike u Ugarskom saboru i naredio da smiju i nadalje koristiti latinski jezik prilikom javnih
govora, a da se ne moraju služiti ma arskim. Dvije godine kasnije potpisao je i rješenje kojim se
na zagreba koj Akademiji osniva katedra za ilirski jezik i književnost. Naravno, iza svih je tih
odluka moralo stajati skrbni ko vije e, u prvom redu knez Metternich.

Niži slojevi Monarhije, a pogotovo Be a, bili su u zimi 1848/49. izloženi velikom poskupljenju
živežnih namirnica i nestašici hrane. Nezadovoljstvo radnika nadovezivalo se na ozloje enost
inteligencije zbog cenzure i srdžbu studenata zbog neslobode sveu ilišta. Pobuna je prijetila
itavoj Monarhiji, a pokrenula ju je napokon vijest o izbijanju revolucije u Parizu.