You are on page 1of 152

PRIRUĈNICI FRANJO ŠANJEK

BIBLIOTEKA CENTRA ZA KONCILSKA ISTRAŢIVANJA,


DOKUMENTACIJU I INFORMACIJE "KRŠĆANSKA SADAŠNJOST",
ZAGREB - MARULIĆEV TRG 14

SVEZAK 27
KRŠĆANSTVO
KRŠćANSTVO NA HRVATSKOM PROSTORU
Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.) NA
HRVATSKOM PROSTORU
Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. s.)
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
ZAGREB
1991
ISBN 86 -397 -0223-3 Predgovor

Knjiga Kršćanstvo na hrvatskom prostoru sintetiĉki je


pokušaj sustavnog prikaza razvojnih etapa hrvatske
religiozne povijesti, koja obuhvaća povijest Katoliĉke Crkve,
Crkve bosansko-humskih krstjana, dijela reformiranog
evangeliĉkog kršćanstva te dodira i pokušaja suţivota
katolicizma s islamom i pravoslavljem na ovom prostoru u
Lektura: vremenskom rasponu od prvog susreta Hrvata s
Katica Majdandţić-Stupac kršćanstvom u 6/7. stoljeću do najnovijih zbivanja u
Korektura:
hrvatskom katolicizmu, koji se u koncilskom duhu otvara
Ante B. Bariĉević
Grafiĉki uredila i opremila: suvremenom svijetu.
Martina Petek-Stupar Zamišljena kao pregled religiozne povijesti hrvatskog
naroda, utemeljen na historijski utvrĊenim dogaĊanjima
koja predstavljaju »locus theologicus« i »nezaobilazan
faktor za aktualizaciju evanĊeoske poruke ljudima« (T. J.
Šagi-Bunić), knjiga upoznaje ĉitatelja s konkretnim ţivotom
Crkve u Hrvata na njezinom povijesnom putu okupljanja
naroda iz kojeg je izrasla i u kojem aktivno djeluje već
punih trinaest stoljeća.
Okvirni tekst knjige, objavljen kao podlistak zagrebaĉkog
»Vjesnika« 24. XII 1990.-31. I 1991. pod naslovom
Kršćanstvo, Crkva i hrvatski narod, upotpunjen je izborom
izvonih tekstova, ilustracijama i izabranom literaturom, uz
dodatni »kronološki pregled zbivanja« u svijetu i u
Hrvatskoj.
Dio medunaslova dugujem ljubaznosti gosp. Miroslava
Leţaje, novinara i urednika »Vjesnikovih« podlistaka,
kojemu najiskrenije zahvaljujem.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev trg 14 Pisac
Odgovara: dr. Vjekoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31 U Zagrebu, 30. svibnja 1991.
© Kršćanska sadašnjost, Zagreb
Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991.
»POVIJEST CRKVE U HRVATA« ILI
»POVIJEST HRVATSKE CRKVE«

U znanstvenim krugovima i u suvremenim sredstvima


javnog priopćavanja upotrebljavaju se pojmovi »povijest
Crkve u Hrvata« (ĉešće) i »povijest Hrvatske Crkve«
(rjeĊe). Koji od ova dva pojma odreĊenije izraţava
povijesne ĉinjenice?
U vremenu pokrštavanja Hrvata (7-9. stoljeće) na
prostoru novonastale hrvatske drţave oţivljava crkvena
organizacija iz rimskog razdoblja s metropolitanskim
sjedištem u »novoj Saloni« — Splitu (8. stoljeće), uz
naizmjeniĉni naglašeniji utjecaj crkvenog nadleštva
(jurisdikcije) Rima, Akvileje i Carigrada.
U doba istarske pripadnosti Carstvu, unije s
Ugarskom, dolaska primorskih dijelova Hrvatske pod
mletaĉku vlast, za stoljetnih oslobodilaĉkih ratova s
Turcima, Hrvatska Crkva dijeli sudbinu naroda, a
hrvatske biskupije nalaze se u granicama razliĉitih
drţava. Nakon prvoga (1918) i drugoga svjetskog rata
(1945) svi hrvatski krajevi i biskupije dolaze u sastav
jedinstvene juţnoslavenske drţavne zajednice
(Jugoslavije), pa se tek tada moţe govoriti o jurisdikcijski
jedinstvenoj Hrvatskoj Crkvi, dok je za sva prethodna
razdoblja ispravnije upotrebljavati izraz Crkva u Hrvata.
KRŠĆANSTVO U ZAPADNOM 1906/... dam les provinces danubiennes /Paris, 1918/), S.
ILIRIKU PRIJE DOLASKA HRVATA Ritig (Martyrologij srijemsko-panonske metropolije, BS
1911/12), R. Rogošić (Veliki Ilirik, Zagreb, 1962) itd.
Nakon Oktavijanovih (34/33) i Tiberijevih (8) vojni,
zapadni Ilirik ima sve vaţniju ulogu u gospodarskoj i
Poĉeci kršćanstva na podruĉju nekadašnjega zapadnog Ilirika, tj. na prostoru politiĉkoj prevlasti Rima na ovom prostoru, koji sa
rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, još uvijek nisu dovoljno istraţeni. središtem Carstva povezuju latinski jezik i carevi iz ovih
Historiĉari se u nedostatku sigurnijih izvora katkad razilaze, pa stoga dolazi do krajeva: Panonac Decije (248), Dalmatinac Dioklecijan
neujednaĉenosti u znanstvenoj literaturi, koja ovoj problematici još uvijek (284-305) i Konstantin Veliki (306-337), rodom iz
posvećuje relativno malo prostora. Naissusa (Niš) u Meziji. U rimskim pokrajinama Ilirika
Istraţivanje pojave kršćanstva na jadranskom podruĉju i u njegovu (Pannonia prima, Pannonia secunda, Savia, Valeria) bile
kontinentalnom zaleĊu prije svega zanima historiĉare rimske kulture iz vremena su ulogorene elitne legije za obranu od Germana. MeĊu
restauracije Carstva (3/4. stoljeće), zatim mnoge ljubitelje kršćanskih starina, a vojnicima ima mnogo sljedbenika Mitre, perzijskoga
nadasve povjesniĉare ranosrednjovjekovne hrvatske civilizacije. »nepobjedivog« boţanstva sunca, ĉiji je monoteistiĉki kult
Splitskom kroniĉaru Tomi ArhiĊakonu (1268) poznat je arijanski karakter soteriološkog usmjerenja isprva bio takmac
dalmatinskog i panonskog kršćanstva. Povjesnik Salonitanske i Splitske Crkve kršćanstvu a zatim i povoljna okolnost za prihvaćanje
naglašava da je »nakon pokrštenja Gota i Hrvata« ponovno uspostavljena vjere u Krista, »pobjednika nad smrću«.. Decije i
negdašnja crkvena organizacija i da je »cijela Hrvatska od starine crkveno Dioklecijan podrţavaju kult Mitre »nepobijeĊenog«, dok
ureĊena i proviĊena biskupijama uz (jadransku) obalu od Kvarnera do Kotora i se Konstantin, nakon mnogo kolebanja, odluĉuje za
na sjeveru do Siska... u kojem je nekoć bio bl. Kvirin muĉenik« (Kronika, izd. kršćanstvo.
1977, str. 42).
O poĉecima i razvoju kršćanstva na cijelom juţnoslavenskom prostoru prvi
je sustavno pisao talijanski isusovac Daniel Farlati (Illyricum sacrum, sv. I— Dva smjera propovijedanja
VIII), koji, unatoĉ proklamiranoj kritiĉnosti, iz svojih izlaganja ne iskljuĉuje ni
Brzom širenju kršćanstva oko sredine 3. st. najviše
legende koje ukazuju na toboţnje apostolske poĉetke kršćanskog
pridonosi pokretljivost vojnika, robova, poduzetnika i
propovijedanja u Iliriku. U Czvetu szveteh (sv. I—IV) hrvatski pavlin Hilarion
trgovaca. U Iliriku susrećemo dva smjera kršćanskog
Gasparotti (1712-1762) iznosi podatke bolandistiĉke hagiografije o
propovijedanja: uzvodno, uz tokove Dunava i velikih
starokršćanskim muĉenicima iz Dalmacije i Panonije. O kršćanskom Iliriku
rijeka, širi se kršćanstvo istoĉne provenijencije, kojega su
kritiĉki pišu: M. Pavić (Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, Đakovo, 1891), J.
zastupnici vojnici azijskih legija poslani u obranu sjevernih
Zeiller (Les origines chretiennes... de Dalmatie /Paris,
granica Carstva; preko Dinarskih planina, s drţavnim
sluţbenicima iz Italije, i jadranskih administrativnih
središta prodire kršćanski duh rimske tradicije.
U kršćanskoj se literaturi Ilirik prvi put spominje u
Poslanici Rimljanima (15, 19). Apostol Pavao naime
istiĉe da je »od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika
pronio evanĊelje Kristovo«, na temelju ĉega bi se moglo
zakljuĉiti da je u naviještanju evanĊelja stigao do granica
Ilirika.
Jeronim iz Stridona (oko 347-420), ugledni kršćanski presude,
pisac iz rimske Dalmacije, uvjerava svoje ĉitatelje da je
Pavao zaista bio i propovijedao u Iliriku. Grgur iz Nysse Passio S. Quirini završava: »Kad je sv. Kvirin baĉen s
(ps. 394) nabraja Pavlova putovanja koja su »Sirce...Ilire mosta u rijeku (Sibaris), dugo je bio na površini i s
i Makedonce dovela do spoznaje Krista«. Euzebije prisutnima razgovarao; no da se s njegovog prizora ne bi
Cezarejski (340), autor prve Crkvene povijesti, ĉetiri uplašili, jedva je (od Boga) izmolio da potone.« DogaĊaj
puta spominje Pavlovo propovijedanje, ali ga nijednom se zbio »uoĉi lipanjskih nona«, tj. 4. lipnja
ne ukljuĉuje u Ilirik. Isti povjesnik u Palestinskim (najvjerojatnije) 303. godine. Ovaj nam spis svjedoĉi da
muĉenicima navodi krvave progone kršćana od »Libije, se kršćanstvo uoĉi najţešćih Dioklecijanovih progona već
preko Egipta i Sirije do ukljuĉivo Ilirika«, ali ih stavlja solidno uĉvrstilo u Iliriku i u Panoniji, što upućuje na
u Dioklecijanovo doba. zakljuĉak da kršćanstvo u ovim krajevima datira mnogo
ranije od muĉeništva crkvenih predstojnika ĉija su imena
Najstarija biskupska sjedišta saĉuvana u povijesnim vrelima.
Nakon tzv. Milanskog edikta (313) crkvena se
Najstarija biskupska sjedišta u Iliriku, poput Salone, organizacija na današnjem hrvatskom prostoru polarizira
Sirmija (Sirmium), Siska (Siscia), Vinkovaca (Cibalae), oko dvaju metropolitanskih središta: primorski i
Osijeka (Mursa) i drugih, ne spominju se prije sredine 3. dalmatinski biskupi poštuju metropolitansko crkveno
stoljeća u povijesnim vrelima, iako je, nesumnjivo, nadleštvo salonitanskih nadbiskupa, a biskupije na
kršćana u našim krajevima bilo i prije. Euzebije podruĉju izmeĊu Save i Drave (tj. Sisak, Vinkovci i
Cezarejski i Tertulijan (222?) izrijekom spominju vojnike Osijek) priznaju jurisdikciju metropolita u Sirmiju.
kršćane iz elitne Dvanaeste legije (Legio fulminata), koja Za arijanske krize u 4. stoljeću uz protunicejsku
se pod zapovjedništvom cara Marka Aurelija istaknula u krivovjernu struju pristaju Ursacij i Valens, biskupi
borbama s germanskim Kvadima u Podunavlju (174). Singidunuma (Beograd) i Mursae (Osijek). Spor će
Ako je vjerovati Jeronimu, roĊenom Dalmatincu, ptujski rješavati sinode u Sirmiju (347/349, 357, 359) i Akvileji
je biskup Viktorin (303) napisao više biblijskih komentara (381). Akvilejski sabor konaĉno će smiriti duhove i
i raspravu Protiv svih hereza, iz kojih proizlazi da je uĉvrstiti crkveno jedinstvo u presudnom ĉasu evropske
biskup-teolog mogao naći svoje ĉitatelje samo u već povijesti (4/5. stoljeće), kada će stanovnici Ilirika i
organiziranoj kršćanskoj sredini. cijeloga Zapada osjetiti neviĊenu rušilaĉku snagu Huna,
Spis o muĉeništvu sv. Kvirina (Passio S. Quirini), Istoĉnih Gota, Langobarda i drugih barbarskih naroda, koji
sastav- ljen prema zapisniku istraţnog postupka rimskih će pred sobom poput lavine rušiti tragove rimsko-
vlasti u Sisku i u Sabariji (Szombathely) protiv kršćanske civilizacije.
sisaĉkog biskupa, ot- kriva mnoge zanimljivosti vezane Crkveni će Ilirik u 5. stoljeću za barbarskih provala
uz ţivot kršćana u rimskoj pokrajini Saviji i cijeloj pretrpjeti nenadoknadive gubitke. U Panoniji su
Gornjoj Panoniji na poĉetku 4. st. Nakon opisa nepovratno srušena biskupska sjedišta Cibalae
Kivirinova odvodenja pred »praesesa« Amancija u (Vinkovci), Jovia (Ludbreg?) i Mursa (Osijek). Sirmij su
Sabariju, preko Šćitarjeva (Andautonia) i Varaţdina razorili Atilini Huni (441), a Salonu (641) Avari. Novi
(Aqua viva), dirljivog susreta s brojnim kršćanima u procvat kršćanstva na ovim prostorima povezuje se s
razliĉitim mjestima kroz koja je prolazio i konaĉne postupnim pokrštavanjem Hrvata u 7/8. stoljeću.
Spomenici sakralnoga graditeljstva, kiparstva i
slikarstva neposredan su dokaz organiziranog kršćanstva uz
istoćnu jadransku obalu i u Panoniji u 4/6. stoljeću, o ĉemu
svjedoĉe ostaci monumentalnih trobrodnih bazilika,
krstionica i oratorija u Saloni i drugim dalmatinskim
gradovima, brojna crkvena zdanja u Istri (Poreĉ),
kontinentalnom. dijelu Hrvatske (Vinkovci, Sisak) i u
današnjoj Bosni i Hercegovini (dvojne bazilike u Zenici i
na Mogorjelu). Osim Eufrazijeve bazilike u Poreĉu (6.
stoljeće), »preteţni dio tih velikih reprezentativnih
graĊevina poznat je samo iz ruševina ili arheološki
fiksiranih ostataka« (M. Prelog). Tlocrti salonitanskih
bazilika ukazuju na srodnost s peristilskim gradevinama
rimske profane arhitekture, dok zidni mozaici i štukature
Eufrazijeve bazilike upućuju na istodobnu bizantsku
umjetnost. Starije kiparstvo (4. stoljeće), oblikovano u duhu
realistiĉke tradicije antiĉke umjetnosti (lik Dobrog Pastira i
scena ţidovskog prijelaza preko Crvenog mora na reljefima
dvaju salonitanskih sarkofaga), s vremenom gubi sadrţajnu
vrijednost reljefnih prikaza (5/6. stoljeće) i naznaĉuje nov
naĉin umjetniĉkog oblikovanja (7/8. stoljeće) u kojem
»linearni ornament i njegovi plošni prepleti postaju osnovni
sadrţaj i glavni zadatak kamene skulpture« (M. Prelog).
Mozaici Salone i Eufrazijeve bazilike, u kojima Marijin kult
(»Navještenje«, »Pohod«) ima odredeno središnje mjesto,
»najvredniji (su) spomenik kasnoantiĉkog monumentalnog
slikarstva na podruĉju Hrvatske« (M. Prelog, EJ, 5/1988,
str. 91).
SREDNJOVJEKOVNI POKUŠAJI OBNOVE
SISAĈKE
BISKUPIJE

Biskupsko sjedište u Sisku i panonsko kršćanstvo


nestaju s povijesne pozornice u doba avarsko-slavenskog
prodora na ova podruĉja (6/7. stoljeće). Na njihovu
rekristijanizaciju trebat će ĉekati puna dva stoljeća.
IzmeĊu 810. i 823. u Sisku stoluje hrvatski knez
Ljudevit Posavski, koji je, prema svjedoĉanstvu
franaĉkih kroniĉara, bio uvjereni kršćanin.
Djelovanjem misionara s podruĉja akvilejskog
patrijarhata i metropolitanskih središta u Salzburgu i
Splitu, ovaj je prostor, tvrdi se u Aktima Splitskog sabora
iz 928. godine, »nastanjen i uz Boţju pomoć ima
mnoštvo svećenika i (kršćanskog) puka«. Isti Sabor
sugerira »biskupu Hrvata« Grguru Ninskom da umjesto
dosadašnjega biskupskog sjedišta u Ninu, »koji u starini
nije imao biskupa, nego natpopa pod biskupovim
nadleštvom«, izabere sebi jednu od drevnih biskupija na
ovom podruĉju: skradinsku, delmitansku ili sisaĉku.
Sisaĉku biskupiju spominju i u vezi s utemeljenjem
zagrebaĉke biskupije, koju je izmeĊu druge polovice
1093. i 19. srpnja 1095. utemeljio ugarski kralj Ladislav
»da one koje je bludnja idolopoklonstva udaljila od
štovanja Boga, briga zagrebaĉkoga biskupa privede na
put istine« (Felicijanova povelja iz 1134).
Istina je da kralj Ladislav nije tom zgodom »uskrisio
sisaĉku biskupiju« (I. K. Tkalĉić), jer se ona nigdje u
povijesnoj graĊi ne dovodi u vezu s osnutkom
zagrebaĉke biskupije, ali je neosporno da se jurisdikcijsko
podruĉje dviju dijeceza prostorno podudara i da od tada
zagrebaĉki biskupi preuzimaju pastoralnu skrb za kršćane
na pribliţno istom prostoru, kojim su sedam stoljeća ranije
upravljali sv. Kvirin i njegovi nasljednici.
IZABRANA LITERATURA POĈECI KRŠĆANSTVA U HRVATA
M. PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj,
Đakovo, 1891.
I. Kr. TKALĆIĆ, Crta o bivšoj sisaĉkoj biskupiji, Povijesni susret Hrvata s kršćanstvom spomenuo je još
Katoliĉki list, Zagreb, 1904, str. 197-198, 208-210, Toma Arhidakon (-1268), a problemom pokrštenja i
220-221 i 232 do 234. oblikovanjem hrvatskoga crkvenog mentaliteta sustavno se
S.RITIG, Martyrologij srijemsko-panonske bave gotovo svi istaknutiji povjesniĉari od »oca hrvatske
metropolije, Zagreb, 1912 (pretisak iz historiografije« Ivana Lucića (1604-1679) do danas.
»Bogoslovske smotre«). U nastojanju da protjera Avare iz Ilirika, piše
D. NEŢIĆ, Sveti Kvirin, sisaĉki biskup, Kulturno- Porfirogenet (959), bizantski car Heraklije (610-641)
poviestni zbornik zagrebaĉke nadbiskupije, zatraţi pomoć od Hrvata, koji su obitavali iza Karpata u
Zagreb, 1944, str. Bijeloj ili Velikoj Hrvatskoj. Na svom putu prema jugu
R. ROGOŠIĆ, Veliki Ilirik i njegova konaĉna dioba, Hrvati slijede stari transkarpatski put uz tokove velikih
Zagreb, 1962. rijeka, a operacije protiv Avara zapoĉinju od obala
F. ŠANJEK, Prilog povijesti sisaĉke biskupije, Jadrana. Uz pomoć bizantske mornarice najprije oslobaĊaju
Zbornik "2000 godina Siska" Dalmaciju a potom i ĉitav zapadni Ilirik. Pobuna i
oslobaĊanje grĉkih zarobljenika, koje su Avari kao
taoce drţali na podruĉju izmeĊu Drave, Save i Dunava,
vezani su uz pobjedonosno nadiranje Hrvata prema sjeveru,
kako se razabire iz anonimnog Ţivota sv. Demetrija (8.
stoljeće).

Hrvati dolaze na Jadran kao pogani

Iako Toma ArhiĊakon u Povijesti salonitanskih i


splitskih natpastira (gl. 7) istiĉe da su » propovijedanjem
(nadbiskupa) Ivana i drugih solinskih natpastira voĊe
Gota i Hrvata bili oĉišćeni od zaraze arijanskog
krivovjerja i (uz dalmatinske) biskupije i u Slavoniji su
bile ustanovljene neke biskupske crkve«, navodi
splitskog kroniĉara ne nalaze potvrde u drugim
vjerodostojnim povijesnim vrelima. Ćini se vjerojatnijim
(da dolaze na Jadran kao pogani. Više ĉimbenika ide u
prilog toj pretpostavci. Arheološki nalazi nedvojbeno
potvrĊuju da Hrvati po dolasku u novu domovinu spaljuju
svoje pokojnike, što nijedna kršćanska sljedba onog
vremena nije dopuštala.
Papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642)

Uz ime pape Ivana IV, koji upravlja Crkvom od 24.


prosinca (?) 640. do 12. listopada 642, Anastazije
Bibliotekar (oko 815-878) unosi u Liber pontificalis da je
taj » po narodnosti Dalmatinac... u svoje vrijeme
poslao vrlo svetog i veoma odanog opata Martina s
mnogo novaca po ĉitavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa
zarobljenika koje su pogani zarobili« . Spomenuti papa
dao je sagraditi »crkvu blaţenim muĉenicima Venanciju,
Anastaziju, Mavru i drugim muĉenicima, za ĉije je
relikvije zapovjedio da se donesu iz Dalmacije i Istre; i
poloţio ih je u gore spomenutoj crkvi, blizu lateranske
krstionice, do oratorija blaţenog Ivana EvanĊelista,
koju je (crkvu) ukrasio (mozaicima) i obdario razliĉitih
darovima«.
Iz svega je vidljivo da opat Martin ide u krajeve koje
su neposredno prije zauzeli Hrvati. On se nakon
uspješno obavljenog posla vraća u Rim s moćima ilirskih
muĉenika. Iako Anastazije Bibliotekar ne spominje
ishod drugog dijela opatove misije, tj. da li je uspio u
pregovorima o otkupu kršćana koje su pogani (tj.
Hrvati) zarobili, ipak se moţe zakljuĉiti da je
Dalmacijom i Istrom prešao bez ikakvih neprilika od
strane novih gospodara.
U De administrando imperio (O upravljanju
carstvom) car-povjesniĉar Konstantin VII.
Porfirogenet naglašava da Hrvati, koji sada stanuju u
predjelima Dalmacije, potjeĉu od nekrštenih Hrvata,
zvanih i 'Bijeli', koji obitavaju s onu stranu Turske (tj.
Madţarske) (gl. 31). Nepoznati autor najstarije Hrvatske
kronike i pisac Kraljevstva Slavena, poznat kao Pop
Dukljanin (Grgur iz Bara), naglašavaju takoĊer da su
doseljeni Hrvati bili pogani.
Pokrštenje Hrvata u svjetlu arheoloških
nalaza

O pokrštenju Hrvata u Dalmaciji svjedoĉe i


arheološki nalazi:krstionica kneza Višeslava, mramorni
nadvratnik oltarne pregrade s ulomkom natpisa iz
Kaštel-Sućurca, sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana i
Godeslavov natpis iz Nina. Najstarije hrvatske crkvice uz
jadransku obalu i u dalmatinskom zaleĊu datiraju iz
poĉetka 9. stoljeća. Arheološki materijal iz razdoblja
hrvatske predromanike još uvijek nije dovoljno prouĉen i
teško ga je vremenski pobliţe odrediti. Mišljenja
arheologa i povjesniĉara uvelike se razilaze: dok M.
Barada i D. Mandić sarkofag nadbiskupa Ivana i nalaz
iz Kaštel-Sućurca stavljaju u 7. stoljeće, arheolog
M.Šeper i povjesniĉarka N. Klaić smještaju ih »prije u
11. negoli u 9. st.«.
Višeslavova krstionica, isklesana najvjerojatnije na
prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, zasigurno je jedan od
najzanimljivijih spomenika iz najstarije hrvatske prošlosti
iz ĉijeg natpisa saznajemo da je »napravi svećenik Ivan u
vrijeme kneza Višeslava, iz poboţnosti i na ĉast sv. Ivana
Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika«.
Mramorni nadvratnik oltarne pregrade s ulomkom natpisa,
naĊen 1935. u Kaštel-Sućurcu, po svojim epigrafskim
karakteristikama podsjeća na prvo stoljeće od dolaska
Hrvata na Jadran (7/8. stoljeće). Sarkofag nadbiskupa
Ivana iz krstionice splitske katedrale, koji, na temelju
stilskih karakteristika, Lj. Karaman stavlja u 8, a F.
Bulić u prvu polovicu 9. stoljeća, podsjeća da »ovdje
poĉiva slabi i nekorisni grešnik nadbiskup (splitski)
Ivan«. Istom razdoblju (F. Šišić) pripada vjerojatno i ime
ţupana Godeslava (Godeĉaja), urezano iznad ulaza u
predromaniĉku crkvicu sv. Kriţa u Ninu.
Porfirogenetovo svjedoĉanstvo
Prema Porfirogenetovim navodima, Basileus
Heraklije (610-641), za ĉijeg su vladanja Hrvati
zaposjeli krajeve izmeĊu Jadrana, Drave i Dunava,
»doveo je iz Rima svećenike, od kojih je jedan postao
nadbiskup, drugi biskupi... i pokrstio je Hrvate« (O
upravljanju carstvom, gl. 31).
Car-povjesniĉar dovodi u vezu pokrštenje hrvatskog
naroda i obnovu crkvene organizacije uz našu jadransku
obalu.
Porfirogenetovu vijest da ovi »pokršteni Hrvati
neće ni s kim ratovati izvan svoje zemlje... jer su se
zakleli sv. Petru (zapravo Papi) da neće nikada
provaljivati u tuĊe zemlje, nego će radije ţivjeti u miru
sa svima koji to htjednu« (ibid.) ugledni hrvatski
orijentalist Stjepan K. Sakaĉ, DI, dovodi u vezu s
pontifikatom pape Agatona (678-681) i njegovim
izvješćem caru Konstantinu IV. Pogonatu (680) da
»misionari s uspjehom djeluju meĊu novoobraćenim
Langobardima, Francima, Slavenima« itd. Pod
»Slavenima« naš orijentalist vidi »Hrvate«, jedini
slavenski narod koji je u to vrijeme u neposrednom
dodiru s kršćanstvom.
Anonimni kompilator 30. poglavlja Porfirogenetova
djela istiĉe da su Hrvati »oslobodivši se franaĉke
vlasti... zatraţili sveto krštenje, i bili su im poslani
biskupi, koji su ih pokrstili za Porina, njihova vladara«.
Ovo izvješće treba zapravo staviti u razdoblje
vladavine Karla Velikog, koji, u podjeli Ilirika s
basileusom Mihaelom I. Rhangabeom, godine 812.
preuzima vrhovništvo nad zapadnim Ilirikom, odnosno
nad krajevima koji pribliţno odgovaraju današnjoj
Sloveniji, Istri,i Hrvatskom primorju i sjevernoj (tada
Panonskoj) Hrvatskoj. S crkvenoga gledišta, navedena
podruĉja nalaze se pod jurisdikcijom akvilejskog
patrijarhata i salzburške nadbiskupije,odakle u Hrvatsku
pristiţu franaĉki i anglosaksonski misionari.
Opisujući oslobaĊanje Juţnih Slavena od bizantske
dominacije, Porfirogenet naglašava da većina »ovih
Slavena nije bila pokrštena« do vladanja Bazilija I (867-
886), koji »posla carskog predstavnika sa svećenicima i
pokrsti sve one koji se kod naprijed spomenutih plemena
(poimence navodi Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane,
Konavljane, Dukljane i Neretljane) zatekoše nekršteni« (0
upravljanju carstvom, gl. 29). Za Neretljane kaţe da se zovu
i Pagani. Islamskom kozmografu perzijskog podrijetla Ibn
Rustih (903) poznato je takoĊer da su balkanski
Slaveni primili kršćanstvo za Bazilija I, izrijekom
spominjući "pleme Narentana ili Pagana, koje obitava
podruĉje izmeĊu Neretve i Cetine".
Hrvati u zajednici evropskih kršćanskih naroda

Pokrštenje naroda redovito nije stvar nekog iznimnog


trenutka, nego mukotrpno stoljetno misionarenje i
oblikovanje kršćanskog mentaliteta. Krštenje narodnih voĊa
(u Hrvata se poimcnce spominju Porga, Porin, Vojnomir,
Višeslav, Borna, Ljudevit Posavski itd.) i vladajućih slojeva
nesumnjivo pospješuje proces kristijanizacije i poticaj je
širim narodnim slojevima da prigrle kršćanstvo.
Romanski kler u Dalmaciji bio je bez sumnje prvi
evangelizator Hrvata. Jedan od kljuĉnih zadataka Rima
jest obnova crkvene hijerarhije u opustošenom Iliriku,
dekristijaniziranom zbog dugotrajnih barbarskih
provala (4-6. stoljeće). Franaĉki crkveni utjecaj dolazi
iz Akvileje i Salzburga, a bizantski iz Carigrada.
Porfirogenetov trostruki izvještaj svjedoĉi o postupnoj
kristijanizaciji Hrvata u rasponu od 7. do 9. stoljeća, tako
da se u prvoj etapi s kršćanstvom susreću dalmatinski
Hrvati, u drugoj njihovi sunarodnjaci pod franaĉkim
vrhovništvom, a u trećoj krajevi juţno od Cetine i u
gorovitim predjclima srednjovjekovne Bosne, Huma i
Duklje (Dukljaninove Crvene Hrvatske).
IZABRANA LITERATURA
ILIRIK U ODNOSIMA ISTOĆNE I ZAPADNE D. M ANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti,
CRKVE Rim, 1963, str. 109-144.
F. ŠANJEK, Poĉeci kršćanstva u Hrvata, Crkva u svijetu,
Uništenje crkvene organizacije i kršćanstva na XI (1976) 3, str. 201-209.
podruĉju Ilirika u 4-6. stoljeću od nesagledivih je N.KLAIĆ, O problemu stare domovine, dolaska i pokrštenja
posljedica za budućnost Crkve na ovom prostoru i u širem dalmatinskih Hrvata, Zgodovinski ĉasopis, XXXVIII
komunitarnom kontekstu odnosa Rima i Carigrada, zapadne (1984) 4, str. 253-270.
i istoĉne kršćanske tradicije. Grĉko i latinsko stanovništvo F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str.
ovih krajeva predstavlja u prvim stoljećima kršćanstva 42-57.
prirodnu i stvarnu vezu jedinstva Istoka i Zapada, koju će Poĉeci hrvatskog kršćanskog i društvenog ţivota od 7. st. do
barbarske provale na više stoljeća prekinuti i na taj naĉin kraja 9. st., zbornik radova Drugog meĊunarodnog simpozija
otuĊiti kršćane istoĉne i zapadne tradicije. o hrvatskoj crkvenoj i društvenoj povijesti, Split, 30. 9. 5. -

Novi gospodari Ilirika, Avari i Slaveni, sijeku veze 10. 1985, izd. Crkva u svijetu, Split, 1990.
koje su u torn dijelu Evrope spajale Istok sa Zapadom.
Carigrad se radi vlastite obrane od Arapa i Perzijanaca
okreće prema svojim maloazijskim granicama, što je
rezultiralo sve jaĉom orijentalizacijom Carigradske Crkve. I
Rim je zbog provala Germana, Langobarda, Slavena i
drugih izgubio mnogo od starih tradicija i rimskih obiĉaja.
A jer su se stoljećima borile na razliĉitim frontovima i
slijedile vlastite putove, Istoĉna i Zapadna Crkva nisu
mogle izmijeniti steĉena iskustva i metode evangelizacije,
koje su, svaka na svom podruĉju, primjenjivale u
pokrštavanju barbarskih osvajaĉa Evrope. Ilirik je kao
prirodna veza Istoka i Zapada trebao omogućiti dijalog
predstavnika rimske i carigradske crkvenosti. Ilirik je,
naţalost, u 6/7. stoljeću gotovo posve dekristijaniziran. Kad
su u 9. stoljeću Rimska i Carigradska Crkva ojaĉale i
kršćanskom civilizacijom pobijedile došljake, one su se u
Iliriku opet susrele, ali kao suparnice koje je duga
odijeljenost otuĊila.
ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA
U HRVATA

Prema srednjovjekovnom Ţitju sv. Ćirila, obraćenje panonskih Slavena


(pa i Hrvata) otpoĉelo je u jaĉoj mjeri djelovanjem svete braće Ćirila i
Metoda.
Najstarija Hrvatska kronika (11. stoljeće) i Sclavorum regnum Grgura
Barskog (12. stoljeće) govore o obraćenju (pokrštenju) Hrvata »po svetom
muţu Konstancu (Ćirilu)«.
Misionarsko djelovanje sv. Ćirila i Metoda imalo je utjecaja na sve
slavenske narode, bili oni pod jurisdikcijom Rima ili pod nadleštvom
Istoĉne Crkve. Podijeljeno u dvije kulturne zone, oblikovane pod utjecajem
dvaju razliĉitih obreda, slavensko kršćanstvo izraţava dvije specifiĉne
orijentacije evropske civilizacije u srednjem vijeku: podruĉja Hrvata,
Slovenaca, Moravljana, Ĉeha, Slovaka, Poljaka i Polapskih Slavena nalaze
se pod jurisdikcijom Rimske Crkve, dok Bugari, Crnogorci, Makedonci, Srbi,
Rusi i dio Ukrajinaca pripadaju kršćanskopravoslavnom Istoku. Unatoĉ nekim
duboko uvrijeţenim razlikama, nastalim pod utjecajem klera istoĉnog i
zapadnog obreda, obje zone zadrţavaju i dosta sliĉnosti. Sve ih naime
povezuje zajedniĉka slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se
saĉuvao kod svih slavenskih naroda i na svoj naĉin oblikovao njihovu viziju
svijeta, nadnaravnog, ĉovjeka i društva.
Iz relativno oskudnih povijesnih vrela teško je odrediti vaţnost i
znaĉenje ćirilometodske baštine u crkvenoj i kulturnoj prošlosti Hrvata. Ta se
baština moţe promatrati s dvaju gledišta: 1. s obzirom na doprinos slavenskih
apostola pokrštavanju Hrvata, odnosno širenju kršćanske kulture na
hrvatskom prostoru, i 2. gledom na glagoljicu, koja u Hrvatskoj obuhvaća
tri sloja jedinstvene kulturne djelatnosti: glagoljsko pismo, slavensko
bogosluţje i cjelokupnu pismenost izraţenu glagoljicom i narodnim jezikom.
Slavenski apostoli u Hrvatskoj?

Pretpostavka da je put Konstantina (Ćirila) i Metoda Glagoljsko pismo i slavenska sluţba Boţja odrţat će
iz Moravske u Rim vodio preko Hrvatske, napose kroz se u Hrvatskoj unatoĉ za njih nepovoljnim odlukama
Istru, ne da se lako dokazati, ali se ne moţe ni olako splitskih sabora iz 925. i 1060. Sinoda iz 1063. »pod
odbaciti. Nema razloga ne prepostaviti da je Metod na prijetnjom izopćenja zabranjuje da se Slaveni (tj. hrvatski
svojim putovanjima prošao Istrom, jer je barem jedanput glagoljaši) promaknu u svete redove ako nisu nauĉili
putovao morem, a to je svakako bilo uz našu obalu. Prvo latinski«. Na molbu senjskog biskupa Filipa 1248. papa
Naumovo Ţitje (10. stoljeće) istiĉe da su Metod i njegov Inocent IV. odobrava upotrebu glagoljice i slavenskog
uĉenik Naum na proputovanju »iz Rima za Bugarsku jezika u sluţbi Boţjoj, »ali samo u onim krajevima u
doplovili morem do Ilirika i onda nastavili put kopnom kojima se već upotrebljavaju«. U molbi senjskog biskupa
propovijedajući vjeru«. Drugo Naumovo Ţitje svjedoĉi bilo je navedeno »da u Slavoniji (Hrvatskoj) postoji
da se Naum pridruţio Konstantinu i Metodu osobito pismo za koje svećenstvo dotiĉne zemlje tvrdi da ga
»propovijedajući i uĉeći narod mizijski i dalmatinski«, ima još od bl. Jeronima«, a papa velikodušno izdaje
odnosno da su se prognanici iz Moravske, kad su došli traţeno odobrenje imajući na umu da je jezik podreĊen
do Beograda, »razišli te su jedni otišli u Miziju, a drugi stvari, a ne stvar jeziku«. Student Sorbone i pariški
u Daciju i Dalmaciju i ondje naviještali rijeĉ Boţju«. profesor Juraj iz Slavonije (1415) zabiljeţio je oko 1400.
da je »hrvatski biskup prvi koji je poznavajući oba
jezika, latinski i hrvatski,misnu ţrtvu slavio ĉas na
Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata jednom a ĉas na drugom jeziku, kako je već smatrao
uputnim« te da su osim njega istu povlasticu imali
U pismu kralju Tomislavu, zahumskom knezu
biskupi Krbave, Knina, Krka, Splita, Šibenika, Zadra,
Mihajlu, splitskom nadbiskupu Ivanu i »ĉitavom narodu
Nina, Raba, Osora, Senja, a isto tako i svi istarski
koji obitava Slavoniju (Hrvatsku) i Dalmaciju«, papa
biskupi.
Ivan X (914-928) izjavljuje da se »Kraljevstvo Slavena
Godine 1905. u Rimu je objavljen posljednji misal
(tj. Hrvatska) spominje meĊu prvencima apostolske i
tiskan glagoljskim slovima, a 1927. izlazi latinicom
opće Crkve« te da su, za razliku od Sasa, koji su se
transkribirani Vajsov crkvenoslavenski misal, koji će iz
pokrstili u novije vrijeme, »Hrvati još od kolijevke s
javne upotrebe nestati prve korizmene nedjelje 1965.
majĉinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske
nakon provedbe odluka Drugoga vatikanskog sabora o
Crkve«, pa ih zaklinje da »svoju djecu od malih nogu
uvoĊenju ţivih jezika u liturgiju Rimske Crkve.
predaju Bogu na nauke... jer koji bi se odabrani sin
Rimske Crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu
(misnu) ţrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku«. Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti
Deseti zakljuĉak Splitskog sabora iz 925. izriĉito
zahtijeva da se nijedan biskup u Hrvatskoj one usudi Akademik Branko Fuĉić, vrsni poznavatelj glagoljske
promaknuti u bilo koji stupanj svetog reda ikoga tko epigrafike i svjetski priznati struĉnjak na tome podruĉju,
upotrebljava (samo) slavenski jezik« te da »već tvrdi da se glagoljsko pismo u Hrvatskoj proširilo
zareĊenom biskupu ne dopusti sluţiti misu... osim ako dolaskom Metodovih uĉenika iz moravsko-panonskog
bi bila oskudica svećenika«, ali i tada »samo po prostora,ali i s juga,
odobrenju rimskog biskupa«
iz bugarsko-makedonskog podneblja. Glagoljica je u Poloţaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđi evropskog
Hrvata ostavila najdublji i najtrajniji korijen i u Istoka i Zapada svakako je jedan od najizrazitijih aspekata
neprekinutoj se tradiciji odrţala kao pismo svakodnevne ćirilometodske baštine u Hrvata, a hrvatska glagoljaška
upotrebe sve do sredine 19. stoljeća. Posljednji datirani knjiţevnost jedini je kulturni posrednik između Rima i
glagoljski tekst napisan je 1864. u samostanu franjevaca Carigrada i nosilac evropskog jedinstva, knjiţevnog i
trećoredaca u Glavotoku na Krku. religioznog, koje ona crpi iz ćirilometodske tradicije i idealno
Danas je malo komu poznato da se u namire prošlom i sadašnjem vremenu.
srednjovjekovnoj Bosni razvijala glagoljska pismenost
sve do kraja srednjeg vijeka. I kodeksi 14/15. stoljeća, PAPA IVAN VIII (872-882) O SLAVENSKOM JEZIKU
pisani zapadnom ćirilicom ili bosanĉicom, pokazuju »S pravom odobravamo slavensko pismo, koje je
tekstološku srodnost s dalmatinsko-primorskim pronašao filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno
rukopisima i po svojoj arhaiĉnosti (npr. Zbornik krstjanina slavi Boga,te nareĊujemo da se istim jezikom
Radoslava, 1443-1461) odaju vezu s prvotnom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega Gospodina
glagoljskom pismenošću, koja je ĉuvala ćirilometodske (...) Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se
tradi cije. pjevaju mise ili ĉita sveto EvanĊelje ili boţanska ĉitanja
Ćirilometodska baština u Hrvatskoj nije samo Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumaĉena,
glagoljsko pismo nego i narodni knjiţevni jezik, jer je ili ako se pjeva ĉitava sluţba ĉasova na tom istom
Hrvatska glede jezika jedina od slavenskih zemalja slavenskom jeziku. Naime, onaj koji je stvorio tri glavna
zapadne kršćanske tradicije u kojoj se odrţao jezika, hebrejski, grĉki i latinski, stvorio je i sve ostale jezike
staroslavenski jezik, pa je ta ĉinjenica, uz druge, na svoj na svoju hvalu i slavu«...
Iz pisma Ivana VIII.
naĉin djelovala i na oblikovanje narodnoga knjiţevnog moravskom knezu Svatopluku,
jezika. Crkvena knjiţevnost u Hrvata bila je naime lipnja 880. godine.
ĉvrst temelj za stvaranje svjetovne knjiţevnosti već u
ranome srednjem vijeku i to ne samo za popove glagoljaše
nego i za feudalce koji prireĊuju, prepisuju i ĉitaju
tekstove viteške knjiţevnosti na cijelome hrvatskom
nacionalnom i je ziĉnom prostoru.
Glagoljica s vremenom prelazi i u podruĉje crkvene i
svjetovne uprave. Pravni glagoljski dokumenti pridonose
razvoju hrvatske pravne terminologije i kodifikacije
obiĉajnog prava i instituta (npr. Vinodolski zakonik,
1288), ĉime se hrvatsko glagoljaštvo kao društveno-
politiĉka snaga oĉituje u otporu prema kozmopolitizmu
Zapada i daje svoj udio u borbi za oĉuvanje
crkvenoslavenskog jezika u bogosluţju, a taj jezik
razvojem i prihvaćanjem elemenata narodnoga govora
postaje jezikom hrvatske srednjovjekovne a zatim i
renesansne knji ţevnosti (prof. Josip Bratulić).
IZABRANA LITERATURA
ĆIRIL I METOD SUZAŠTITNICI EVROPE
S.RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogosluţju sa
»Moja je najdublja ţelja da-dobrotom presvete Trojice i osobitim obzirom na Hrvatsku, Zagreb,1910
zagovorom Bogorodice i svih svetih-otpadne sve što V. ŠTEFANIĆ, Tisuću i sto godina od moravske misije, Slovo,
razjedinjuje Crkvu, narode i zemlje, a razliĉiti oblici 13/1963, str. 5-42.
predaja i kultura pridonesu uzajamnom nadopunjavanju u J. BRATULIĆ, Ţitja KostantinA-Ćirila i Metodija i druga vrela,
onom bogatstvu koje je plod sloţnih duša. Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 76, Zagreb, 1985.
Neka svijest o torn duhovnom bogatstvu, koje se razliĉitim Tisuću i sto godina od smrti Metodijeve: Ćirilometodsko
putovima namrlo u baštinu pojedinih naroda evropskog kulturno-knjiţevno nasljeĊe u Hrvata (zbornik), Slovo 36/1986.
kontinenta, omogući da naši suvremenici ustraju u duţnom F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 80-
poštovanju opravdanih zahtjeva i prava drugih naroda i 102.
u nastojanju oko mira. Neka nipošto ne sustanu
pridonositi općem boljitku sviju i raditi na sretnoj
budućnosti svih ljudi na Zemlji.«
Iz apostolskog pisma »Egregiae virtutis« (Izvrsni
kreposnici) pape Ivana Pavla II. od 31. prosinca 1980.
(prev. B. Duda)
BENEDIKTINCI - GRADITELJI ţivotinje posjeduju istanĉan predosjećaj neposrednih
zbivanja, saksonski teolog predlaţe Trpimiru da pred
HRVATSKE KULTURE bitku s Bugarima pomno prouĉi raspoloţenje konja. Ako
su pred bitku raspoloţeni i bezbriţno poskakuju, onda hrvatski
vladar moţe sa sigurnošću oĉekivati pobjedu, što se, prema
Iako je redovništvo općenita pojava, zajedniĉka mnogim Godescalcu, doista i dogodilo.
religijama, ipak je ono posebna znaĉajka i jedan od bitnih Knez Trpimir 852. u Riţinicama, izmedu Klisa i Solina,
ĉimbenika u ţivotu Rimske Crkve u prošlosti i u gradi prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, a svoj ĉin
sadašnjosti. opravdava u najstarijoj hrvatskoj vladarskoj povelji: »Boţjim
Kršćansko redovništvo nastaje oko sredine 3. stoljeća u nadahnućem potaknut, ne znajući kada će osvanuti sudnji
predjelima juţno od Aleksandrije (Egipat), a razvija se kao dan i (moj) posljednji ĉas i veoma zabrinut za spas svoje
anahoretizam (pustinjaštvo) i cenobitizam (ţivot u zajednici). duše, posavjetovavši se prethodno sa svojim ţupanima,
Utemeljitelj anahoreta je Pavao iz Tebe (prema Jeronimu), sagradio sam pomoću Boţjom (ovaj) samostan i u nj
odnosno Antun (251-356), dok se osnivaĉem cenobita smatra doveo zbor braće (tj. montecassinskih benediktinaca) da
Pahomije (286-346). me njihove revne molitve oproste od grijeha pred
U hrvatskom ranosrednjovjekovlju dominira Bogom.«
redovništvo kao ideja povlaĉenja i bijega u samoću, koje Za vladanja kneza Branimira (879-892) poznat je
ujedinjuje općenito prihvaćeno Pravilo sv. Benedikta. benediktinski opat Teudebert iz Nina, dok se u pratnji
Sv. Jeronim je najslavnije redovniĉko ime iz naših kneza Mutimira (892-910) nalazi i samostanski predstojnik
krajeva. Njemu dugujemo i prve vijesti o cenobijima uz Ţitalj. Prvi opat Sv.Krševana u Zadru spominje se za
našu obalu i na kamenitim dalmatinskim otocima. Tomislavova vladanja (918). Spomenuta opatija uţiva
U Dalmaciji, Bosni i sjeveroistoĉnim dijelovima Hrvatske posebnu naklonost Trpimirovića. Petar Krešimir IV
nalazimo tragove redovnicima sv. Bazilija: Sv. Juraj u (1056-1073) potvrĊuje Sv. Krševanu prava na posjed
Ko- stelcu kod Senja, Vrbas na istoimenoj rijeci u Bosni, Diklo, dar njegova pradjeda Krešimira II (948-969).
Ĉerić kod Osijeka i samostan sv. Demetrija na Savi, dok se Spomenuti posjed »ostaje ĉvrsto u rukama vlasnika
u zadarskim crkvama sv. Anastazije i sv. Platona liturgija (benediktinaca) i u doba (Krešimirova) sina Drţislava
obavlja na istoĉnom obredu i grĉkim jezikom. (969-997) i njegovih moćnih banova Pribine i Godemira i
u doba Svetoslava (Suronje, 997-1000) i njegove braće
Krešimira (III, oko 1000-1030) i Gojslava (1000-1020) i
Na Trpimirovu dvoru njegova sina Stjepana«, oca Petra Krešimira IV.
U našoj historiografiji prevladava mišljenje da se
utemeljenje prvih benediktinskih samostana u nas
vremenski podudara s nastankom suverene hrvatske
drţave. Godine 846/848. na Trpimirovu dvoru boravi
uĉeni benediktinac Godescalc (Gottschalk) iz Orbaisa,
koji će u svoje djelo Responsa de
diversis (Odgovori na razliĉita pitanja) unijeti i jednu
zanimljivost iz hrvatske nacionalne povijesti. Znajući da
Društvena, kulturna i religiozna središta
srednjovjekovne Hrvatske
Desetom stoljeću pripadaju samostani sv. Andrije s
crkvom sv. Marije kod Pule, sv. Stjepana i sv. Marije u
Solinu (975), sv. Mihovila u Istri (990), sv. Maksima na
Korĉuli, sv. Mihovila u Limskoj Drazi i sv. Petronile u
Primorju (oko 1000).
U 11/12. stoljeću, zlatnom dobu hrvatskog
redovništva, benediktinci i benediktinke imaju više od
ĉetrdeset samostana, preteţno uz jadransku obalu.
Ţarišta reformnog monaštva Cluny (Francuska) i
Camaldoli (Italija) utjeĉu na redovniĉki i kulturni
preporod hrvatskih benediktinaca. Iz tog su razdoblja
opatije i samostani: Sv. Ivan u Trogiru (1108), Sv. Ivan u
Medulinu (1115), Sv. Marija u Roţatu kod Dubrovnika
(pr. 1123), Sv. Marija na Mljetu (1151), Sv. Mihovil u
Kotoru (pr. 1166), Sv. Stjepan u Banoštoru (pr. 1176),
Sv. Jakov u Dubrovniku (1222), Sv. Nikola kod Šibenika
(1240), Sv. Grgur u Srijemu (1247) i drugi.
Benediktinke se najprije javljaju u Istri (1044), zatim
u Dalmaciji: Biograd na Moru (1060), Split (1060/61),
Trogir (1064), Dubrovnik (pr. 1170) itd. Zadarski
samostani sv. Mar ije i sv. Platona datiraju iz 1065. i
1070. Od ţenskih samostana osobito je znaĉajan onaj sv.
Marije u Zadru, koji će zahvaljujući dareţljivosti
hrvatskih vladara Petra Krešimira IV. i Dmitra
Zvonimira te susretljivosti ugarsko-hrvatskog kralja
Kolomana (oko 1102-1116) i ugledu prvih opatica Ĉike
(Lucike) i Veĉenege postati jednim od ţarišta
društvenog, kulturnog i religioznog ţivota u hrvatskom
srednjovjekovlju. Opatica Ĉika zdušno podrţava
grgurovski reformni pokret u Hrvatskoj, dok se
Većenega odlikuje kulturom, uĉenošću i umjetniĉkim
ukusom.
Uz benediktince, u Hrvatskoj se potkraj 12. stoljeća
pojavljuju cisterciti, koji se zalaţu za dosljednije
opsluţivanje Benediktovih Pravila. Opatija sv. Marije u
Topuskom (1205)
sedamdesetšesta je »kćerka Clairvauxa«, koja će, uz ostale
cistercitske opatije i samostane u nas, imati vrlo vaţnu,
iako još uvijek dovoljno neosvijetljenu ulogu »u kršćanskoj
obnovi, gospodarskom napretku, politiĉkom ţivotu,
umjetnosti i cjelokupnom procesu ukljuĉivanja Hrvatske u
zapadnu civilizaciju« (I. Tomljenović).

Remek-djela knjiške umjetnosti i sakralnoga


graditeljstva

Promicanju pismenosti u Hrvata, ĉija su prva ţarišta


benediktinski samostani, pomaţu skriptoriji poput onog u
zadarskom Sv. Krševanu, u kojima se neumorno i »gratis
pro Deo« prepisuju i iluminiraju knjige sakralnog i profanog
sadrţaja. Uz rad tih benediktinskih skriptorija na našoj obali
vezano je kaligrafsko oblikovanje karakteristiĉne forme
latinskog pisma, tzv. beneventane. Uz znanstvene i literarne
tekstove, iz skriptorija Sv. Krševana proizišla su remek-djela
hrvatske knjiške umjetnosti: Ĉasoslov optice Ćike (oko 1070)
i EvanĊelistar opatice Veĉenege (11. stoljeće), pravo
remek-djelo hrvatske sitnoslikarske umjetnosti s rubnim
ilustracijama i bogato ukrašenim beneventanskim
inicijalima. Skriptorij Sv. Krševana ima bogatu knjiţnicu,
vlastitu radionicu za izradu pergamena (officina
pergamenaria) i arhiv (armarium).
Neprocjenljive su zasluge benediktinaca i cistercita za
razvoj romaniĉke i gotiĉke umjetnosti u Hrvatskoj. Središnji
dio benediktinskog samostana predstavlja crkva, oko koje se
niţu stambeni, radni i gospodarski objekti, koji su meĊusobno
povezani hodnicima i dvorištima. Mnogi njihovi samostani
vrhunska su arhitekturalna ostvarenja koja u sebi sadrţe
bezbroj pokretnih spomenika iz podruĉja skulpture,
slikarstva, knjiške umjetnosti i sakralnog obrta. Cisterciti su
nosioci gotiĉke umjetnosti, a njihove skladne crkve redovito
su kriţnog tlocrta s ravnim apsidama i poboĉnim kapelama,
oko kojih se niţu klaustri na ĉijim su stranama stambene,
radne i gospodarske prostorije.
Vrhunac romaniĉkog crkvenoga graditeljstva u Hrvatskoj
predstavljaju: trobrodna i troapsidalna katedrala u Trogiru,
stolna crkva u Dubrovniku, klaustar nekoć benediktinskog a
kasnije pavlinskog samostana sv. Petra u Šumi kod Pazina,
jednobrodna crkva sv. Marije na Mljetu itd. Ta i druga
monumentalna djela sakralne umjetnosti na hrvatskom tlu
grade i ukrašavaju izvrsni domaći i strani majstori poput
Andrije Buvine (evanĊeoski motivi na drvenim vratima
katedrale u Splitu), meštra Ota (reljefi na zvoniku Sv. Duje
u Splitu), majstora Radovana (likovi s proĉelja trogirske
katedrale) i drugih.
Iz benediktinskih i cistercitskih arhiva potjeĉu
najstariji dokumenti naše nacionalne prošlosti. Dovoljno
je podsjetiti na kartular sv. Marije u Zadru, dragocjenu
riznicu povelja iz razdoblja hrvatske narodne dinastije.
Redovnici i redovnice sv. Benedikta vrlo su aktivni i
u politiĉkom ţivotu Hrvatske. Trogirski biskup Ivan
Ursini (1062-1111) savjetnik je Petra Krešimira IV. i Dmitra
Zvonimira. Splitski nadbiskup Lovro (1059-1099)
Zvonimirov je "duhovni otac", prijatelj i savjetnik u
provedbi grgurovske reforme u Hrvatskoj. Madijevka
Ĉika, opatica Sv. Marije u Zadru, posjećuje svog
polubrata Petra Krešimira IV (Šibenik,1066) i kralja
Dmitra Zvonimira (Knin, 1087). Iz arhivske graĊe vidi se
da su i cisterciti imali istaknutu ulogu u crkveno-
politiĉkom ţivotu Hrvatske. Opatije sv. Marije u Topuskom i u
Zagrebu imaju povlasticu »loci credibilis«, što znaĉi da je
njihov samostanski peĉat pred javnošću osiguravao
vrijednost sklopljenih ugovora i izdanih isprava.
Do pojave prosjaĉkih redova (13. stoljeće) u našim se
benediktinskim i cistercitskim samostanima omladinu
pouĉava u ĉitanju, raĉunanju, astronomiji, pjevanju i
teologiji, i to bez razlike s obzirom na društveni poloţaj
njihovih roditelja.
UTEMELJITELJ KAO UZOR
IZABRANA LITERATURA
Povijesni lik sv. Benedikta manje je poznat od njegova
Pravila, koje je sastavljeno izmeĊu 530. i 560, ali se prvi I.OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I—III, Split,
put spominje oko 620/630. Pred sam poĉetak drugoga 1963. do 1965.
svjetskog rata pronaĊeno je mnogo opširnije pravilo, E.PERIĈIĆ, Samostan sv. Marije u Zadru, Radovi
poznato kao Regula Magistri (Uĉiteljevo pravilo), koje po Instituta JAZU u Zadru, 13-14/1967, str. 9-61.
svemu sudeći prethodi Benediktovu Pravilu. F.ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988,
Benedikt, koji za sebe tvrdi da je napisao »malo pravilo str. 58-79.
za poĉetnike« (Pravilo, 73, 8), u redovniĉkom ţivotu polazi
od konkretne situacije: budući da pustinjaĉki ţivot odgovara
samo rijetkim pojedincima, a mnoštvo onih koji sebe
smatraju redovnicima zapravo su skitnice koje slijede zov
vlastite mašte, potrebno je toĉno odrediti pravila
zajedniĉkog ţivota. Benedikt vertikalnom odnosu, koji
povezuje redovnike s opatorn (starješinom), dodaje još i
horizontalan, a taj se zasniva na uzajamnoj ljubavi kakva
treba vladati meĊu braćom.
Benediktovo Pravilo, koje će od 813/817. postati
poveljom cjelokupnoga zapadnog redovništva, predstavlja
se kao »škola u sluţenju Gospodinu«. Od sredstava
povratka k Bogu preporuĉuje »šutnju«, koja omogućuje da
se lakše osjeti njegov glas, i »posluh« i »poniznost«, koji su
»majka i uĉiteljica svake kreposti«. Radni dan redovnika
pretpostavlja molitvu, ĉitanje i razmišljanje o Boţjoj rijeĉi
(lectio divina) i rad.
Benediktovo Pravilo traţi da duh molitelja bude u skladu
s rijeĉima koje izgovara, zabranjuje privatno vlasništvo i
inzistira na ljubavi meĊu braćom. U upravljanju zajednicom
za-stupljena su sva tri onodobna politiĉka sustava:
monarhijski, oligarhijski i demokratski.
KULTURNI I RELIGIOZNI PROSTOR
HRVATSKOG GLAGOLJAŠTVA

Glagoljica, koju anonimni pisac Ćirilova


Ţitja (13,18) smatra »darom većim i dostojnijim
negoli je sve zlato, srebro, drago kamenje i
prolazno bogatstvo«, povijesno je zajamĉena u
Bugarskoj, Makedoniji, Moravskoj, ali je
prostorno i vremenski najdublji trag ostavila na
hrvatskome nacionalnom podruĉju. Glagoljsko
pismo nailazi na svestranu upotrebu u Istri,
Hrvatskom primorju, sjevernoj i srednjoj
Dalmaciji, ali je isto tako prisutno u Lici i
Krbavi, juţnoj Dalmaciji i Hercegovini, u
juţnim predjelima prostrane zagrebaĉke
biskupije i na prostoru današnje bosanske
krajine.

Tisućljetna tradicija
U Zapadnoj Crkvi Hrvati su jedini s tisućljetnom
liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku. Od vremena
narodne dinastije pa do sredine 19. stoljeća glagoljica se na
najširem hrvatskom prostoru upotrebljava kao pismo kojim
se prepisuju biblijski kodeksi, razliĉiti liturgijski tekstovi,
djela naboţne i svjetovne knjiţevnosti, ţupske matice,
knjige samostanskih raĉuna itd. Glagoljica je pismo za
svakodnevno ljudsko sporazumijevanje.
Glagoljskim slovima pisan je i Misal po zakonu
rimskoga dvora (1483), prva hrvatskim jezikom i pismom
tiskana knjiga, »pravo remek-djelo tiskarstva u
Gutenbergovo doba« (J. Bratulić).
Hrvatska glagoljaška knjiţevnost doţivljava svoj najveći
procvat baš u doba pojave tiska. Iz glagoljaških radionica u
Senju, Veneciji, Rijeci, Kosinju i drugdje tiskaju se
knjiški izvanredno dotjerani misali, brevijari, evanĊelistari,
priruĉnici
za propovijedanje i teološku izobrazbu glagoljaškog
klera, kao i djela religiozne i profane knjiţevnosti
najširega mogućeg spektra.
Tijekom dugih stoljeća mnogi bezimeni popovi
glagoljaši i svjetovni prosvjetitelji stvorili su od
glagoljice snaţan kulturni izraz, koji će u kriznim
vremenima narodu saĉuvati domaću hrvatsku rijeĉ.
Neprocjenjive zasluge za procvat i afirmaciju glagoljice i
glagoljaštva, ne samo na domaćem nego i na evropskom
planu, imaju pojedinci poput Filipa Senjskog (13.
stoljeće), Jurja iz Slavonije (1350/55-1416), Nikole
Modruškog (oko 1427-1480), Blaţa Baromića (oko 1450-
1505), Šimuna Koţiĉića-Benje (oko 1456-1536),
utemeljitelja glagoljaške tiskare u Rijeci i odluĉnog
branitelja glagoljaštva širom Evrope, i mnogih drugih.
Tim uĉenjacima i diplomatima s kraja srednjeg vijeka
valja pridodati imena Glavinića, Paštrića, Kašića,
Levakovića itd. Oni su od svojih slavnih prethodnika
preuzeli i nastavili misiju širenja narodne rijeĉi i obrane
glagoljaških tradicija.

Glagoljaši ĉuvaju domaću hrvatsku rijeĉ


U razvoju hrvatskoga glagoljaštva neprocjenjive
zasluge stekli su svjetovni svećenici-glagoljaši. Ne male
zasluge pripadaju i redovniĉkim zajednicama
benediktinaca, franjevaca, pavlina, dominikanaca i ostalih
koji su se zalagali za afirmaciju kulturnog i religioznog
ţivota Hrvata u srednjem vijeku.
Iako montecassinski redovnici u Trpimirovu Hrvatsku
donose latinsku literarnu tradiciju, dio domaćih pustinjaka
i cenobita, koji je odlukom Karla Velikog (813) prisiljen
prihvatiti Benediktovo Pravilo, nastavlja u liturgiji i u
svakodnevnom ţivotu upotrebljavati narodni jezik i
domaće glagoljsko pismo. Na poziv ĉeškog kralja Karla
IV. hrvatski će benediktinci u 14. stoljeću pokušati
oţivjeti slavenske liturgijske tradicije u novoosnovanoj
praškoj opatiji Emaus. Papa Klement VI. u buli
utemeljenja spomenute opatije (1346) istiĉe da
»mnogi benediktinski samostani u Hrvatskoj obavljaju
bogosluţje po starodrevnom obiĉaju na slavenskom
jeziku«. Privrţenost benediktinaca hrvatskoj glagoljskoj
knjizi potvrĊuju brojni prijevodi Benediktovih Pravila (14.
stoljeće), na boţni tekstovi (Dijalozi pape Grgura), a
iznimno svjedoĉanstvo predstavlja Bašĉanska ploĉa sa
svjedoĉanstvom opata Sv. Lucije u Baški Drţihe »o ledini,
koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Sv.
Luciji«. Na spomenutoj ledini opat istoimene opatije
Dobrovit sazida »ovu crkvu (sv. Lucije) sa svoje devetero
braće (tj. redovnika) u dane kneza Kozmata, koji je
vladao svom krajinom«.

Propovijedati hrvatskim jezikom

U višestoljetnoj borbi za glagoljicu i upotrebu


narodnog jezika u liturgiji nezaobilazni su predstavnici
prosjaĉkih i pustinjaĉkih redova, napose franjevci-
trećoreci. Oni su 1379. i 1387. s latinskog izvornika na
hrvatski preveli i glagoljskim slovima ispisali dvodjelni
franjevaĉki ĉasoslov. S kraja 15. stoljeća datiraju
hrvatskim jezikom pisana pravila franjevaca-glagoljaša. U
pripremanju glagoljaških liturgijskih knjiga na hrvatskom
jeziku najzasluţniji su franjevci-trećoreci Šimun
Klimantović, Petar Milutinić i Andrija Ćuĉković. Ţivot sv.
Katarine, Nauk krštenski i Posvetilište Izakovo u
bosanski jezik grskimi slovi (tj. bosanĉicom) sloţio je
franjevac Matij Divković (1563-1631), a glagoljicom
"spisane harvacki" preuredio franjevac-trećoredac Antun
Depope.
Zadarski dominikanci, prema jednom dokumentu iz
1706, ne bez ponosa istiĉu da se u njihovoj crkvi u
Zadru, kao uostalom, i u drugim crkvama uz jadransku
obalu, »već stoljećima na ilirskom (hrvatskom) jeziku
obavljaju sveti (misni) ĉini, moli ĉasoslov, ispovijeda i
propovijeda«. Jog 1474. vrhovni starješina dominikanaca
potiĉe Jurja Šibenĉanina i Vida Dubrovĉanina da si »naĊu
drugove s kojima će poći propovijedati po cijeloj Dalmaciji i
u drugim krajevima gdje se govori njihovim (hrvatskim)
jezikom«.
Besplatno za siromašnu hrvatsku mladeţ

Opirući se prikljuĉenju reformiranim samostanima


Mletaĉke kongregacije, zadarski dominikanci pišu
generalu Reda Antunu Clocheu da apostolski djeluju
meĊu najsiromašnijim slojevima domaćeg puka: »Kao
što se u svako doba moţe posvjedoĉiti, nag apostolski
rad, koji se sastoji od dnevnog i noćnog ĉasoslova, misa,
ispovijedi, propovijedi, poboţnosti krunice i drugih
bogoštovnih ĉina, obavlja se na ilirskom (hrvatskom)
jeziku.« Zanimljivo je istaknuti da su u to vrijeme, tj.
1706, od pedeset dva svećenika Dalmatinske dominikanske
provincije, ĉak osamnaestorica (34,61 posto) stalni
propovjednici i puĉki misionari u krajevima gdje se
govori hrvatski.
Zadarski fratri istiĉu da oni »besplatno primaju u Red
siromašnu hrvatsku mladeţ, dok se u Veneciji prilikom
ulaska u novicijat polagalo stotinu mletaĉkih zlatnika, što
siromašni dalmatinski ţivalj ne bi mogao platiti«. Prema
tome, ako bi zadarski samostan došao pod upravu
Mletaĉke kongregacije, »onemogućilo bi se siromašnim
Dalmatincima obući odijelo sv. Dominika, pa bi zbog
toga (tj. manjka svećenika-propo vjednika na hrvatskom)
mnoge one duše ostale bez sakramenata pokore i
plodova Boţje rijeĉi... U nedostatku ispovjed nika i
propovjednika na materinskom jeziku... obistinile bi
se prorokove rijeĉi: "Djeca vape za kruhom, a nikog
da im ga pruţi" (Tuţ 4,4).«
d) Zapadna« pretpostavka temelji se na ideji da
VAŢNIJE PRETPOSTAVKE O PODRIJETLU pismo redovito ne stvara jedan ĉovjek, nego da ono
nastaje postupno kao plod razliĉitih ĉimbenika i na
GLAGOLJICE
sliĉnostima strukture glagoljskih slova s latinskom
kurzivnom minuskulom merovinškog i lombardskog
O podrijetlu i vremenu nastanka glagoljskog pisma tipa. Ako je vjerovati ovoj pretpostavci, glagoljica je
postoji nekoliko pretpostavki. kao pismo postojala i prije misije svete braće u
a) Pod okriljem sv. Jeronima. U 12/13. stoljeću u Moravskoj—na podruĉju akvilejskog patrijarhata i
Hrvata se uvrijeţilo uvjerenje da je glagoljica djelo salzburške biskupije. Zastupnici ove pretpostavke su
uglednoga crkvenog nauĉitelja Jeronima iz Stridona S. Hozyusz-Hocij ( 1504-1558), P. Diels, A. B.
(370--420). Spomenuto uvjerenje istiĉe i papa Inocent Kartašev, W. Lettenbauer i u najnovije vrijeme M.
IV (1248): »U Slavoniji (tj. Hrvatskoj) postoji osobito Japundţić.
pismo za koje domaće svećenstvo tvrdi da ga ima još
od blaţenog Jeronima, a koristi se njime u sluţbi
Boţjoj.« Uz Jeronimove rijeĉi Sofoniju da je »na naš
jezik (tj. na latinski) preveo Psaltir« Juraj iz Slavonije
oko 1390/95. dodaje: »Ovdje je rijeĉ o prijevodu na
slavonski (tj. na hrvatski) jezik.« U prilog ovoj teoriji
neki navode i svjedoĉanstvo Mavra Hrabana (784-856),
koji u De inventione linguarum jedno naoko glagoljici
sliĉno pismo pripisuje sv. Jeronimu. Ugledni paleograf H.
Loew misli da je autor spomenu tog alfabeta Irac Virgil,
opat irskog samostana Aghaboe, koji je oko sredine 8.
stoljeća biskupovao u Salzburgu i bio u doticaju s
istarskim i panonskim Hrvatima.
b) Gotska i .migracijska« hipoteza vezana je uz
pokušaj poistovjećivanja starih Hrvata s Gotima.
Misao K. Grubišića
(1733--1773) proširuje K. Šegvić (1945), koji inzistira
na sliĉ-nosti hrvatskih svetopisamskih prijevoda s
Ulfilinom Biblijom i glagoljice s gotskim runama. J.
Hamm takoĊer prouĉava morfološkoleksiĉke sliĉnosti
glagoljice i gotskih runa i dolazi do tzv. »migracijske«
hipoteze.
c) Ćirilometodska teorija temeiji se na Ţitjima
Konstantina (Ćirila) i Metoda, pismu pape Ivana VIII.
moravskom knezu Svatopluku (880), kronici Sclavorum
regnum itd. V. Jagić i velik dio slavista drţi da je
glagoljicu sastavio Konstantin Filozof (Ćiril), koji je
novo pismo oblikovao primjereno slavenskom
fonološkom sustavu.
M. JAPUNĐIĆ, Hrvatska glagoljica, Hrvatska revija,
XIII (1963) 4, str. 469-491.
Glagoljica. Jedanaest stoljeća jedne velike tradicije
(zbornik), Slovo, 21/1971.
E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjiţevnost,
Povijest hrvatske knjiţevnosti 2, Zagreb, 1975.
B. FUĈIĆ, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb,
1988, str. 103-116.
"EPISCOPUS CHROATENSIS" -
BISKUP HRVATA

Naziv "Episcopus Chroatensis", biskup Hrvata, prvi


put se spominje 925. na Splitskom saboru, u zakljuĉcima
kojega se izriĉito navodi da ninski biskup Grgur (oko 900-
929) prisvaja sebi naslov biskupa Hrvata.
Iz saborskih rasprava proizlazi da se Grgur Ninski ne
zadovoljava jurisdikcijom na podruĉju svoje (ninske)
dijeceze, nego da svojata crkvenu nadleţnost nad
prostranim teritorijem koji nastavaju Hrvati, dakle nad
cijelom Hrvatskom, što je za ono doba svojevrsni izazov
dalmatinskom (romanskom) episkopatu, koji se nije mirio s
ĉinjenicom da jurisdikcija nadbiskupa nekoć slavne
Salonitanske Crkve završava s granicom splitskog agera.
Treba uzeti u obzir ĉinjenicu da u onodobnoj hrvatskoj
drţavi politiĉku vlast dijele Hrvati-Slaveni dok je crkvena
uglavnom u rukama dalmatinskih Romana (Latina),
podanika Bizanta.

Ukidanje ninske biskupije

Jedanaesti kanon (zakljuĉak) Sabora iz 925. inzistira "neka


biskup Hrvata zna da je, kao i svi mi (tj. svi ostali biskupi
Dalmacije i Hrvatske), podloţan našoj metropolitanskoj Crkvi
(u Splitu)". Na Grgurovo prosvjedovanje protiv prisizanja
SSplita na ninsku biskupiju sazvan je drugi po redu Splitski sabor
(928), kojemu prisustvuje hrvatski kralj (Tomislav) s
narodnim prvacima. Unatoĉ tome, romanski episkopat
Dalmacije i Hrvatske izglašava ukidanje ninske biskupije,
koja, navodno, »u starini nije imala biskupa, nego natpopa
pod vlašću biskupovom«, dok se Grguru Ninskom
sugerira da prihvat i jedno od nekadašnjih crkvenih
središta na hrvatskom tlu: Skradin, Sisak ili Duvno (neki
misle da je rijeĉ zapravo o Omišu).
Papa Lav VI, u potvrdi zakljuĉaka ovog Sabora, 928/929
ukida ninsku biskupiju kako bi »splitski nadbiskup ima(o)
jurisdikcijska prava u zemlji Hrvata, kao što ih je nekoć u
starini imala Salonitanska Crkva«, dodjeljujući Grguru
Ninskom upravu skradinske biskupije.
Trostruko ishodište hrvatske crkvenosti

Pitanje crkvene pripadnosti srednjovjekovne Hrvatske


treba promatrati u perspektivi odnosa Rim-Akvileja-
Carigrad, triju religioznih ţarišta preko kojih Hrvati
dolaze u doticaj s kršćanstvom i koja bitno utjeĉu na
oblikovanje naš ih crkvenosti u ranome srednjem vijeku.
Ovisnost Crkve u Hrvata u ova tri ishodišna središta
cr kvene nadleţnosti posvjedoĉena je u Porfirogenetovu
d je lu O upravljanju carstvom (944-959). U poglavljima
29-31 navedene povijesno-politiĉke rasprave, car-pisac
Konstantin VII. Porfirogenet i njegov anonimni nastavljaĉ
opisuju pokrštavanje Hrvata iz triju kršćanskih ţarišta:
dalmatinsko-primorsko podruĉje u 7/8. stoljeću
pokrštavaju misionari iz Rima (gl.31); Istra i
sjeverozapadni krajevi Hrvatske u 8/9. stoljeću primaju
kršćanstvo pod vodstvom akvilejskog patrijarhata (gl. 30),
dok juţni i jugoistoĉni, uglavnom planinski, dijelovi
Hrvatske prihvaćaju kršćanstvo preko Carigrada(gl. 29).
Neki su efemerni politiĉki savez kneza Zdeslava (878-
879) s Bizantom protumaĉili kao crkveno podlaganje
carigradskoj patrijaršijskoj stolici, kojom od 877. ponovno
upravlja Focije, pa je i Branimirov uspon 879. shvaćen
kao »povratak Crkve u Hrvatskoj i Dalmaciji pod okriljem
Rima«. Zaboravlja se pritom da povratnik Focije odrţava
dobre odnose s papom. Uostalom, još je na poĉetku našeg
stoljeća ugledni francuski povjesniĉar Louis Duchesne
vrlo argumentirano dokazao da Carigradska Crkva do
kraja 9. stoljeća nema nikakvih jurisdikcijskih pretenzija
nad zapadnim Ilirikom, kao što do Focijeva prvog
uspona nije imala ni nad istoĉnim, kojim Rim upravlja
posredstvom solunskog metropolita. Nema dakle
govora o nekom podlaganju hrvatskih krajeva pod
Crkva u Hrvata izmeĊu Rima i Akvileje Kod Teodozijeva izbora za splitskog nadbiskupa, papa ga
ozbiljno upozorava na obvezu da doĊe u Rim po palij, a
Franaĉka Akvileja ima nesumnjivo, vaţniju ulogu od ne kao kod biskupskog posvećenja u Akvileju, jer bi u
Carigrada u pokrštavanju Hrvata i oblikovanju crkvenosti protivnom došao u sukob s »ustanovama ĉasnih otaca« i
na našem tlu. Crkveno-politiĉke veze Franaka s radio bi »protiv apostolske Stolice«. Sukob Rima i
Hrvatskom dolaze u krizu za vladanja kneza Domagoja Akvileje u vezi s crkvenom nadleţnošću nad Hrvatskom
(864-876), koji ustaje protiv svog seniora italskog kralja nastavit će se i za Ivanovih nasljednika na papinskoj
Karla II. Debelog, dakle protiv Franaka u ĉijem je sastavu stolici, posebno u vrijeme pontifikata Stjepana VI (885-
Istarski poluotok. Nakon kratke Zdeslavove vladavine, 891).
vezane uz politiku Bizanta, na hrvatsku politiĉku scenu
dolazi Branimir (879-892). Ovaj uzurpator kneţevske
ĉasti u Hrvatskoj, kojega povijest sumnjiĉi za smrt Nestanak »biskupa Hrvata« i zagrebaĉka
njegova prethodnika, obraća se papi Ivanu VIII (872-882) biskupija
»kao dragi sin (koji) u svemu ţeli biti vjeran i poslušan
svetom Petru i nama«, tj. papi, koji mu 7. lipnja 879. Naslov »biskup Hrvata«, nakon Grgura Ninskog, javlja
priznaje zemaljsku vlast (principatum terrenum) nad se tek u 11. stoljeću i to kao »episcopus regni«. Neki
cijelom Hrvatskom, što u tadašnjoj politiĉkoj praksi znaĉi historiĉari pretpostavijaju da je rijeĉ o nekoj vrsti
da je Hrvatska postala samostalnom i suverenom dvorskog prelata. Poznata su i neka imena » hrvatskih
drţavom, jer je takvom priznaje vrhovni crkveno-politiĉki biskupa« iz tog razdoblja: Marko (1042-1044), Rajner
autoritet ondašnje kršćanske Evrope. Branimira papa (1060-1066), Adam (1066. do 1067), za kojeg se zna da
pozdravlja kao »najdraţeg sina«, što je uobiĉajeni izraz je bio redovnik, Anastazije (1069), Grgur I (pr. 1074-
srednjovjekovne kancelarijske prakse (ars dictandi), a 1078), Petar (1086) i Grgur II (oko 1089. do 1090).
ovaj zauzvrat obećaje »odanost svoju i ĉitavog svog Anastazije je obnašao sluţbu kancelara hrvatskog
naroda«. kraljevstva, a Grgur I. je, prema jednom dokumentu, bio
Sklapanjem prijateljskih i prisnih veza izmeĊu »biskup hvatskog kralja« Zvonimira (1078). .
hrvatskog vladara i rimskog prvosvećenika, koji će kao
drţavnici izmijeniti poslanike (880), neće meĊutim nestati Ĉini se da se nestanak » biskupa Hrvata« iz naše
svih crkvenih suprotnosti i nesuglasica u Hrvatskoj. Papa crkvene povijesti uglavnom podudara s pojavom
Ivan VIII. kori Teodozija, izabranog biskupa nanovo zagrebaĉke biskupije, koju je izmeĊu druge polovice
uspostavljene ninske biskupije, koji nije pošao na posvetu 1093. i sredine 1095. utemeljio kralj Ladislav, u snazi
u Rim, nego u susjednu Akvileju. povlastica koje je papa Silvestar II (999-1003) dao
ugarskom kralju sv. Stjepanu. Razlozi toga kraljevskog
ĉina poznati su iz povelje ostrogonskog nadbiskupa
Felicijana Zagrebaĉkoj Crkvi (1134): »Kralj
Ladislav...utemeljio (je) zagrebaĉku biskupiju, da one
koje je bludnja idolopoklonstva udaljila od štovanja Boga,
biskupova briga privede na put istine.« Ĉini se da je
zagrebaĉka biskupija potkraj 11.stoljeća preuzela
pastoralnu brigu nad velikim dijelom unutrašnje
Hrvatske, dakle nad podruĉjem za koje je »biskup
Hrvata« Grgur Ninski na splitskim saborima 925. i 928.
dokazivao da pripadaju u nadleţnost njegove ninske
biskupije.
PAPA IVAN VIII. KNEZU BRANIMIRU
(oko 880)

"IVAN (VIII)... uzvišenom muţu Branimiru,


slavnom vojvodi i našem ljubljenom sinu....
Ĉuvši od vašeg ĉasnog biskupa Teodozija za
vjeru i odanost, koje kako smo saznali gajite prema
stolici bl. Petra apostola i prema našoj
prvosvećeniĉkoj sluţbi... i kao što ste mi u svoje
ime poslali pismo, tako neka ostane napisano u
nebeskoj knjizi. Stoga odreĊujemo da vaš ljubljeni
biskup po svom povratku ne propusti poslati nam
svoje poslanike, koji će nas i ApostoIsku Stolicu
obavijestiti o onom što nam poruĉujete, da i mi
vama pošaljemo našeg poslanika (legata) pred
kojim će ĉitav vaš narod obećati vjernost prema
obiĉaju (Rimske) Crkve."
IZABRANA LITERATURA
M. BARADA, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra, I
(1931) 1, str. 161-215.
J. LUĈIĆ, Crkvene prilike u Hrvatskoj za kneza
Branimira (879--892), Croatica christiana periodica,
X (1986) 17, str.1-16.
V. KOŠĆAK, Pripadnost istoĉne obale Jadrana do
splitskih SABORA 925-928, Historijski zbornik, 33-
34/1980-1981, str. 291-355.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988,
str. 117-131.
DMITAR ZVONIMIR (1075-1089) S pontifikatom Grgura VII, nadahnutim novom
I GRGUROVSKA OBNOVA dijalektikom zbliţavanja ljudi i naroda, Zapad otkriva novu
pokretaĉku snagu koja će—po uzoru na Pracrkvu—odveć
materijalizirano europsko kršćanstvo usmjeriti k ostvarenju
komunitarnosti i imati vrlo istaknutu ulogu osloboditelja
Kao potomak Svetoslavića, ogranka vladarske kuće svih potlaĉenih. U tom kontekstu treba shvatiti i
Trpimirovića, kralj Dmitar Zvonimir pojavljuje se na Zvonimirovu » zavjernicu«, koju hrvatski vladar izriĉe u
povijesnoj sceni najprije kao ban slavonskog dukata listopadu 1075 (ili 1076).
(vojvodstva), potom kao suvladar hrvatskog kralja Petra U tekstu se istiĉe da je hrvatsko-dalmatinskog kneza
Krešimira IV (oko 1058 do 1074), konaĉno kao okrunjeni Dmitra Zvonimira, pošto su ga narod i kler hrvatski
kralj Hrvatske i Dalmacije (1075-1089). jednodušno i sloţno izabrali za kralja, opat Gebizon, legat
U doba kulturnih, politiĉkih i religioznih fluktuacija na pape Grgura VII, "zastavom, maĉem, ţezlom i krunom u
podruĉju zapadne kršćanske ekumene, kralj Dmitar crkvi sv. Petra u Solinu uveo u upravu kraljevstva
Zvonimir vezuje se uz reformnu politiku pape Grgura VII Hrvatske i Dalmacije". U znak zahvalnosti, novookrunjeni
(1073. do 1085), moćnog saveznika u obnovi i uĉvršćenju hrvatski vladar sveĉano izjavljuje da će "u svemu i svugdje
jedinstvene Kraljevine Hrvatske, koje drţavnopravno ĉuvati vjernost prema Apostolskoj stolici i izvršavati što god
priznanje afirmira na meĊunarodnom planu. su u ovom (hrvatskom) kraljevstvu Apostolska stolica i
Zvonimirovo vladanje, utemeljeno na proklamiranim njeni poslanici odredili ili će odrediti".
naĉelima prava i pravednosti, odlikuje se društvenom
ravnoteţom, gospodarskim prosperitetom i kulturnom
izgradnjom.
Grgurovska obnova u Hrvatskoj
"Zavjernica" Dmitra Zvonimira odraz je crkvenih i
Reformna gibanja na Zapadu društ venih pr ilika u hrvatskoj drţavi. Pošto je izriĉno
Opći reformi pokret u Zapadnoj Crkvi, kojemu potvrdio svoju odanost reformatorskom papi, hrvatski se
prethodi strukturalna i moralna obnova redovništva vladar obvezao da će promicati pravdu i poštivati
(Cluny, Camaldoli), najprije se suĉeljava s gorućim dostojanstvo ljudske osobe. U tom smislu energiĉno će se
onodobnim problemima kao što su nikolaitizam ili suprotstavljati bilo kakvoj prodaji ljudi i primoravanju
praksa oţenjenih svećenika i simonija ili kupovanje i slobodnih na podreĊenost i ropstvo. Odriĉe se prava na
prodavanje duhovnih sluţbi. Najveća zapreka laiĉku investituru, Crkvi obećaje svoju pomoć u suzbijanju
grgurovskoj obnovi dolazi od laiĉke investiture. Crkva simonije i nikolaitizma na hrvatskom tlu, a kao iskren
je na poĉetku drugog tisućljeća svjetovnim vjernik i uvjereni kršćanin bdjet će nad provoĊenjem
gospodarima priznavala pravo uvoĊenja u više crkvene dekreta rimske (1074) i splitske (1075) sinode o ţenidbi,
sluţbe, što je u sebi objedinjavalo javnu svjetovnu spreĉavati sklapanje i razvrgavanje nezakonitih brakova
(vazalsku) i crkvenu (duhovnu) sluţbu. Feudalni senior, u doba kad su konkubinat i nezakonite veze svakodnevna
pa ĉak i onaj koji se istiĉe primjerenim kršćanskim pojava i kada se brak još uvijek drţi samo graĊanskom
ţivotom i javno brani interese Crkve, u izboru biskupa i ustanovom, pa prisutnost i blagoslov svećenika nisu
opata traţi iznad svega sebi odanog kandidata s upravnim neophodni za njegovu valjanost.
sposobnostima. Drugim rijeĉima, kod izbora daje se
kvalitativna prednost knezu-biskupu, a ne obratno, tj.
biskupu-knezu.
U upravljanju zemljom obećaje da će se voditi
Otvoreni sukob
naĉelima prava i pravednosti, da će biti oslonac
obespravljenoj sirotinji i nezaštićenim udovicama i Toma ArhiĊakon (1268) piše o zategnutim odnosima
siroĉadi te da će se odluĉno protiviti svakoj neĉasnoj meĊu hijerarhijom—o ĉemu svjedoĉi sluĉaj splitskog
trgovini ljudima i to u vremenu kada se u Evropi tek nadbiskupa Dabrala (oko 1030-1050), optuţenog da se
nazire ideja o potrebi ukidanja ropstva. Izrabljivanje vlada prema obiĉajima Istoĉne Crkve— i niţim klerom,
ljudske radne snage spada meĊu najveće tragedije ĉije se suprotnosti oĉituju u sukobu tzv. narodnjaka i
povijesti ĉovjeĉanstva. Kršćanstvo, istina, od svojih reformista. Splitski kroniĉar dovodi u vezu glagoljaškog
poĉetaka propovijeda jednakost, ali u Zvonimirovo doba i prvaka Cededu, navodnog uzurpatora krĉke biskupske
u njegovu kraljevstvu ima još mnogo seoskog stolice, sa svećenikom Vulfom, predstavnikom
stanovništva bez najosnovnijih ljudskih prava i slobode. protureformista u Hrvatskoj, koji je, navodno, nastojao
"da se hrvatska crkva odcijepi od dalmatinske". Ne bez
IzmeĊu Rima i Carigrada razloga, prof. Nada Klaić pretpostavlja da Tominu priĉu o
Cededu i Vulfu treba promatrati u kontekstu sukoba
Hrvatski kralj nalazi u papi reformatoru politiĉkog izmeĊu reformnog pape Aleksandra II (1061-1073) i
saveznika i zaštitu od potencijalnih vanjskih protivnika, o protupape Honorija II (1061-1064).
ĉemu svjedoĉi papino pismo istarskom grofu i carskom Na sinodi u Splitu 1060. prelati iz Hrvatske i Dalmacije
vazalu Vezelinu (1079), dok Grgur VII. u Dmitru osuĊuju nikolaitizam i simonijske odnose meĊu klerom i
Zvonimiru ima odanog saveznika i odluĉnog borca za zabranjuju podjeljivanje viših redova »svim Slavenima
provedbu religioznih reformi u Crkvi u Hrvata, koji ne znaju latinski«, što je izazvalo buru negodovanja i
energiĉnog protivnika simonije, nikolaitizma i laiĉke otvoren sukob izmeĊu pristaša crkvene obnove i
investiture, o ĉijoj prisutnosti svjedoĉe zakljuĉci hrvatskih protivnika reforme u Hrvatskoj. Na strani protivnika
nacionalnih, pokrajinskih i biskupskih sinoda u 10. i 11. reforme bio je niţi kler, posebno domaće seosko
stoljeću. svećenstvo koje u liturgijskoj praksi upotrebljava narodni
Siromašni kler dalmatinskih gradova i naselja u crkvenoslavenski jezik i glagoljsko pismo.
kontinentalnom zaleĊu, ĉiji djelatni prostor suzuju Papinska pisma spomenutog vremena pokazuju
splitski sabori 925. i 928. godine, dolazi do rijeĉi tek oko nastojanje Rima da se u Hrvatskoj ostvare temeljne
sredine 11. stoljeća u vremenu koje naoko pokazuje više odrednice opće crkvene obnove. Reformni papa Grgur
razumijevanja za crkveno-slavensku liturgiju i VII. šalje u Hrvatsku svog osobnog legata Girarda da se
društvenomoralne probleme. Crkvene i politiĉke vlasti na nacionalnom saboru hrvatskih i dalmatinskih biskupa
toleriraju disciplinske propuste klera u zemlji s izraţenim (Split, 1075) utvrde smjernice korjenite obnove klera i
religioznim i društvenim suprotnostima, s naglašenim crkvenih struktura. Tom prigodom rehabilitirani su
romanskim i slavenskim elementima, gdje se prelamaju crkvenoslavenska liturgija i popovi glagoljaši, koje je
interesi Zapada i Istoka, Rima i Carigrada. pokrajinski sabor 1060. osudio, a papa Nikola II. godinu
dana kasnije zabranio. Splitski nadbiskup Lovro,
Zvonimirov duhovni otac i pouzdanik u reformnim
nastojanjima, u Splitu 1075. sveĉano posvećuje Formina,
biskupa oţivljene dijeceze u Ninu, gradu u kojem je
stolovao "hrvatski biskup" Grgur.
Pretjerano je oĉekivati od Grgura VII. i Dmitra
Zvonimira da riješe stoljećima nataloţene probleme, ali je
neosporno da su reformni papa i kršćanskim osjećajima
proţeti hrvatski vladar, koristeći prednosti ovozemnog
ZVONIMIROVA »ZAVJERNICA« I HRVATSKI
SUVERENITET

Neki historiĉari (M. Kostrenĉić) vide u Zvonimirovoj


»zavjercnici« politiĉki ĉin podlaganja hrvatske samostalnosti
reformnom papinstvu, pri ĉemu Grgur VII. ima ulogu seniora a
kralj Zvonimir podloţnog vazala.
Politiĉki autoritet pape Grgura VII. odnosi se zapravo samo na
grad Rim, najbliţu rimsku okolicu (Campagna romana) i nekoliko
lenskih dobara Apostolske Stolice na Apeninskom poluotoku,
prije svega na vojvodstva Spoleto, Sabinu i Benevent, marku
Fermo i tzv. Primorsku oblast (Provincia maritima). Tim
podruĉjima upravljaju knezovi (rectores), koji se zaklinju na
vazalsku vjernost Apostolskoj Stolici i papi obecaju auxilium
et servitium.
Svjetovna vlast Apostolske Stolice ne moţe se drţati
primjenom grgurovske teorije o prvenstvu papine
prvosvećeniĉke sluţbe u odnosu na politiĉke prerogative
evropskih vladara, barem ne onako kako je formulirano u
Dictatus papae (1075), kojega sadrţaj oĉito nije bio namijenjen
javnoj upotrebi, nego najvjerojatnije predstavlja promemoriju
ili kazalo jedne danas izgubljene kanonske zbirke, koju je Grgur
VII. napisao ili dao redigirati kao afirmaciju papinskog
autoriteta a u vezi s tumaĉenjem dramatskih dogaĊaja kojih će
epilog uslijediti 25. sijeĉnja 1077. u Canossi. Uostalom, papa je
još kao kard. Hildebrand 1059. pisao Petru Damijanskome da
namjerava
sastaviti zbirku kanonskog prava (Romanorum pontificum-
decreta vel gesta).
Dictatus papae treba shvatiti kao pojedinaĉan pravni zahtjev
Grgura VII. Od dvadeset sedam naslova samo ,tri (8, 12 i 27)
razmatraju odnos papinstva prema svjetovnim vlastima, dok
preostala dvadeset ĉetiri najavljuju reformne zahvate i
afirmaciju papinstva unutar crkvenih redova. Istina je da
Zvonimirova »zavjernica« sadrţi odreĊene izraze feudalne
ovisnosti na relaciji senior - vazal. Hrvatski kralj npr. plaća
pensio ili tributum (200 bizantskih zlatnika godišnje), kao što to
ĉine Vilim Osvajaĉ ili danski kralj Swein Estridson, obvezuje se
na povjerljivost (consilium), zaklinje na vjernost (ad
fidelitatem sacramento), ali ne i na »auxilium et tuitionem«,
»servitium sancti Petri«, što su tipiĉni izrazi vazalske ovisnosti,
niti svoje kraljevstvo (dominium) stavlja »in ius et
ŢENA, OBITELJ I CRKVA U
IZABRANA LITERATURA
HRVATSKOM SREDNJOVJEKOVLJU
L. MARGETIĆ, MeĊunarodni poloţaj Hrvatske oko
1075, godine, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci,
6/1985, str. 97-110.
N. KLAIĆ, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za
pape Grgura VII (1073-1085), Vjesnik historijskih Ţena se javlja već na samom poĉetku hrvatske povijesti, jer,
arhiva Rijeke i Pazina, 28/1985, str. 147-202. ako je vjerovati Porfirogenetu (959), Hrvate na putu u novu
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, domovinu predvodi petero braće i dvije sestre, Tuga i Buga.
1988, str. 132-142.
Pravni instituti komunalnog sustava u hrvatskom
srednjovjekovlju pravno izjednaĉuju ţenu i muškarca, iako tu
ravnopravnost pred zakonom ţena mnogo teţe ostvaruje u
svakodnevnom ţivotu.
Ţena je vaţan ĉimbenik u obiteljskom i religioznom ţivotu
Hrvata u srednjem vijeku. Znatnu ulogu ima takoĊer u
društvenoj, kulturnoj i politiĉkoj povijesti Hrvatske, kao što
svjedoĉe imena kraljice Jelene (976), Katarine Kosaĉa (1478),
opatica Ĉike i Većenege iz ugledne patricijske obitelji zadarskih
Madijevaca i »Red i zachon... (zadarskih) sestar Dominicha«
(1345), najstariji hrvatski latiniĉki tekst u kojem je izraţena
ljubav naših redovnica prema hrvatskom narodnom jeziku i
opća teţnja za svima razumljivom religioznom literaturom.

Religioznost hrvatske ţene


Poboţnost i altruizam temeljne su odrednice ţenskog
odgoja u hrvatskom srednjovjekovlju. Religiozni odgoj hrvatske
ţene odvija se pod okriljem laiĉkih bratstava, dobrotvornih
udruţenja i svjetovnih trećih redova. Rubne bilješke starih
kodeksa, notarski spisi, komunalni registri i drugi zapisi
sadrţavaju velik broj podataka o hodoĉasniĉkom raspoloţenju
hrvatskih ţena, koje u društvu svojih muţeva ili u organizaciji
hodoĉasniĉkih bratstava iz najdubljih religioznih pobuda ili
zavjetnih obveza odlaze na krajnje neizvjestan, molitvom i
askezom ispunjen put u Jeruzalem, Santiago de
Compostelu, Aachen, Rim, Assisi, Bari, Padovu, Loreto
ili domovinska hodoĉasniĉka stjecišta Zadar, Trogir,
Trsat, Olovo, Ludbreg itd.
U popisu Hrvata koji su, prema Ĉedadskom
evanĊelistaru, u 9. stoljeću hodoĉastili u tamošnje
furlansko svetište, uz kneza Trpimira (oko 845-864)
spominje se neka Marija, zatim »iz zemlje Braslavove
ţena mu Ventescela i Zelesnina ţena Hesla«, a kneza
Branimira (879-892) na spomenutom hodoĉašću prati
kneginja Maruša.
Dok u kulturnom i politiĉkom ţivotu Hrvatske
redovito sudjeluju ţene iz »visokog društva«, patricijke i
plemkinje, u duhovnom dolaze do izraţaja ţene
skromnijeg podrijetla ali ĉvrstog znaĉaja i duhovne
zrelosti. Zanimljiv spoj skromnosti i duhovnog iskustva
nalazimo u Katarine Kosić, javnosti poznatije pod
imenom bl. Ozane iz Kotora (1493-1565). RoĊena je u
selu Relezi, u gorovitome kotorskom zaleĊu, u trenutku
kad Evropa iz srednjeg vijeka zakoraĉuje u novo,
moderno doba. Nakon sluţenja u patricijskoj obitelji
Buća (1507-1514), gdje je nauĉila ĉitati i pisati,
dvadesetogodišnja Katarina postaje dominikanska
»mantelata« (trećoredica) i dozvolom biskupa Tripuna
Bisantija nastavlja ţivot kao »zazidana djevica«, najprije
uz kapelu sv. Bartula a zatim do crkve sv. Pavla, gdje je
sagraĊen samostan za Kotorke koje se na Ozanin poticaj
posvećuju ţivotu molitve i odricanja.
Askezom i ustrajnom molitvom Katarina-Ozana
snaţno utjeĉe na svoje sugraĊane, a neugledni otvor
njezine ćelije postao je svojevrstan prozor u svijet,
neprekidno stjecište Kotorana i njihovih susjeda koji joj
se obraćaju u najrazliĉitijim potrebama, traţeći savjet u
rješavanju obiteljskih problema, kako izgladiti lokalne
sukobe i svaĊe, sporove izmeĊu patricija i puĉana,
odagnati prijeteću tursku flotu admirala Hajrudina
»Barbarose« itd. I danas je kotorska "mantelata"
svojevrstan simbol ekumenskog zbliţavanja na našem
balkanskom prostoru.
Isto odgovara XI (1372/73) s obzirom na »Bosance koji se
ţene pod uvjetom 'ako mi budeš dobra' i s nakanom da ih
otpuste ako im se ne svide«. Papa istiĉe da je »ţenidba
neraskidivo ţivotno drugovanje muţa i ţene s nakanom
trajnog ţivljenja zajedno« te da nema »nikakve sumnje da
je pod onim uvjetom (koji postavljaju Bosanci) ţenidba
ništetna«.
Ni u heterodoksnoj Crkvi bosansko-humskih krstjana
ţena nije odveć cijenjena. Krstjani, koji u braku vide
pogibelj za osobno spasenje, ţenu drţe ne samo krivcem
iskonskoga grijeha (Post 3,12) nego i izopaĉenom, dok
brak ne samo da vodi ĉovjeka u pakao nego je on to za
mnoge već ovdje na zemlji.
Kao roditeljica i majka (redovito) brojne djece, ţena je
u hrvatskom srednjovjekovlju najĉešće vezana uz
obiteljsko ognjište. Dok se velikaške kćeri odgajaju na
kneţevskim i kraljevskim dvorovima, ţenska djeca manje
imućnih graĊana i seoskog plemstva povjeravaju se
odgoju kućnih uĉitelja, a za njihov odgoj u seoskoj sredini
brine se obiteljski klan.

Ţena u politiĉkom i kulturnom ţivotu


srednjovjekovne Hrvatske
S kraljicom Jelenom, ţenom kralja Mihajla Krešimira
II (946-969) i majkom Stjepana Drţislava (969-997),
dolazi do izraţaja uloga ţene u društvenom, kulturnom i
politiĉkom ţivotu Hrvatske. Iz epitafa na njezinu
sarkofagu doznajemo da je "za ţivota bila majkom
kraljevstva i zaštitnicom siroĉadi i udovica", a sagradila je
i kraljevskim sloboštinama obdarila crkvu sv. Stjepana i
sv. Marije u Solinu (Gospa od Otoka).
Brak, obitelj i odgoj

Srednjovjekovnoj Crkvi u Hrvata trebat će više stoljeća


predanoga evangelizatorskog djelovanja da iz mentalita svojih
vjernika izbriše slobodno poimanje ţenidbe kao privremenoga
društvenog stanja, podloţnog najĉešće egoizmu i interesu
muškarca, i nadomjestiti ga trajnim sakramentalnim vezom
crkvenog braka. Ĉetrnaesti kanon Splitskog sabora 925.
uporno zahtijeva da se »vlastite ţene ubuduće ne otpuštaju,
nego jedino zbog preljuba. Ako je netko svoju već pustio,
neka tako ostane.« Rimska sinoda 1059. zabranjuje sklapanje
braka unutar sedmog koljena krvnog srodstva, a hrvatski
biskupi već sljedeće godine predlaţu Apostolskoj Stolici da se
ta restriktivna granica snizi do petog, odnosno ĉetvrtog
koljena. Papa Aleksandar II (1061-1073) dopustit će da
braĉni drugovi u ĉetvrtom stupnju srodstva mogu uz oprost
sklopiti novi brak »ako ne mogu ili ne ţele uzdrţljivo ţivjeti«,
dok se ţenidba onih u petom koljenu moţe u iznimnim
okolnostima ukrijepiti.
Crkva u Hrvata nastoji kod vjernika pobuditi svijest o
nerazrješivosti sakramentalnog veza, koji pretpostavlja
slobodan pristanak i uzajamnu ljubav do smrti jednog od
braĉnih drugova. Na tu uzajamnu ljubav upućuju ţenidbeni
obrasci najstarijih redakcija hrvatskih glagoljskih misala kad
svećenik pita vlastelina: »Ljubiš li su gos'podiĉ'nu...«
(Berlinski misal) ili puĉanina: »Junaĉe, ljubiši li su devoiku
sebe za ţenu i druge...« (Roĉki misal).

Na strani ţene
U nesreĊenim braĉnim odnosima Crkva redovito stoji na
strani ţene, napose u sluĉajevima kada nevjerni muţ, pijanac
ili neradnik ostavlja ţenu u bijedi i neimaštini, prepuštajući joj
brigu ĉuvarice ognjišta i odgajateljice njihove zajedniĉke
djece. Grgur IX (1235) osuĊuje obiĉaj sklapanja ţenidbe "in
partibus Sclavoniae", tj. u Hrvatskoj, »pod uvjetom da se
ţena (muškarcu) dopada, dok je u protivnom 'sine
mutilatione membrorum' vraća njezinoj obitelji«.
Kneginja Jelena Šubić, majka bana i kralja Stjepana
Tvrtka I (1353-1377-1391), budnim okom prati
politiĉki uspon najvećega bosanskog vladara i pomaţe
mu u drţavniĉkim poslovima. Povijesno i ljudski
zanimljiv je i lik bosanske kraljice Katarine (1424-
1478), kćerke hercega Stjepana Vukĉića Kosaĉe, uz
ĉiju su ţivotnu sudbinu vezana posljednja desetljeća
bosanskog kraljevstva i njegov tragiĉni završetak.
Odgajana u roditeljskom domu, u ozraĉju
heterodoksnih krstjana, nakon vjenĉanja sa Stjepanom
Tomašem (1446) Katarina će svoju duboku
religioznost nadahnjivati na franjevaĉkoj duhovnosti.
Kao kraljica djeluje pomiriteljski, zaštićuje interese
siromašnih, a nakon Tomaševe smrti (1461) posvećuje
se odgoju svoje djece, Sigismunda i Katarine, koje će
Turci 1463. odvesti u zarobljeništvo, dok će ona
bezuspješno moljakati pomoć za osloboĊenje svoje
porobljene domovine. Uzdizana do najviših ĉasti ili
obespravljena do ropstva, ţena hrvatskog
srednjovjekovlja, u svojim usponima i padovima
radostima i razoĉaranjima, predstavlja simbol
obiteljskog i domovinskog zajedništva nad kojim
nesebiĉno i neustrašivo bdije.
TRAGIĈNE SUDBINE
LIJEPO ODIJEVANJE I OTMJENO PONAŠANJE OBESPRAVLJENIH ROPKINJA
Ukus u odijevanju i otmjeno ponašanje hrvatskih
ţena oĉarat će mnoge srednjovjekovne hodoĉasnike i Izraz »sclavus«, rob ali i Slaven, u srednjem vijeku
kriţare na proputovanju kroz naše krajeve. oznaĉuje prodaju ljudi od Baltika do istoĉnih obala Jadrana
Šimun de Semeonis, irski franjevac koji 1323. putuje te na neki naĉin etniĉki odreĊuje stanovit tip ropstva i
uz našu obalu, primjećuje neobiĉnu nošnju Zadranki od trgovinu ljudskom radnom snagom.
kojih »jedne na glavi nose roţat ukras sovi nalik, druge Uzorak u nas udomaćenog ropstva i servilnog sluţenja
izduţen i u obliku pravokutnika, treće opet vrlo velik i opravdat će nesavjesni trgovci pripadnošću heretiĉkoj
okrugao, koji je sprijeda ukrašen dragim kamenjem«. Na sljedbi patarena, za koje se govorilo da su bosanskog, tj.
taj naĉin, pretpostavlja de Semeonis, »Zadranke su kao poganskog roda, daleko od kršćanske vjere. Trgovci iz
štitom zaštićene od tuĉe, vjetra, kiše i sunca«. naših jadranskih gradova i luka, napose Dubrovĉani, prodavat
I milanski kanonik Pietro Casola (1494) zapaţa će svoje sunarodnjake u Siracusi, Palermu, Napulju,
otmjenost lijepih Dubrovĉanki, njihovu odjeću, nakit i Marseilleu, Barceloni i drugim mediteranskim gradovima
visoko uzdignute šešire s ukrasom na vrhu, koje, istina gdje u srednjem vijeku cvjeta neĉasna trgovina ljudskom
manje otmjeno, prispodobljuje ovĉjem repu. radnom snagom. Niccolo de Poggibonsi, Konrad iz
Francuz Pierre Barbatre, graĊanin zemlje koja će Grunemberga, Georges Lengherand, Gilles le Bouvier i
stolje-ćima davati ton ukusnom ţenskom odijevanju, drugi Evropljani koji su u 14/15. stoljeću posjetili
ispravlja Casolu naglašavajući da je rijeĉ o odjevnom Dubrovnik i dubrovaĉku trţnicu robova, na kojoj se »
predmetu od platna, s visokim ovratnikom odostraga, robovi prodaju poput stoke, sa zgraţanjem se sjećaju u
rascijepljenim na ramenima a sprijeda zaokruţenim. krpe zamotanih ţena i djevojaka za koje im je bilo reĉeno
Prema bilješci toga paţljivog promatraĉa iz druge da »ţive kao ţivotinje bez reda i zakona« te da potjeĉu iz
polovice 15. stoljeća »Dubrovkinje nose ili šeširić od »bosanskog kraljevstva gdje ima vrlo loših kršćana.
vunenog platna s dva roga ili kapu koja podsjeća na Iako pojmovi »sclava«, »serva« i »ancilla« u 14.
sliĉan odjevni predmet u engleskih gospoĊica ali i na stoljeću formalno nestaju iz našega komunalnog
šišmiše raširenih krila. zakonodavstva (Dubrovĉani zabranjuju ropstvo tek 27. I.
1416), ipak pod izlikom da su »bosanskog ili patarenskog
roda« mnoge djevojke iz unutrašnjosti, prije svega iz
Bosne i Huma, izgubit će slobodu i kao obespravljene
»servae« (ropkinje) bit će prisiljene mijenjati gospodare
daleko od domovine i obiteljskog ognjišta.
Novija istraţivanja otkrivaju tragiĉne sudbine mnogih
djevojaka iz naših krajeva, poput » Milice... iz roda
bosanskoga ili patarenskoga«, za koju je kupoprodajni
ugovor ovjerovljen 16. III. 1465. u juţnotalijanskom
gradiću Chio, ili sedamnaestogodišnje Bosanke Vladice
(Bladissa), dovedene u Messinu (Sicilija) »iz istoĉnih
krajeva«, koju će njezin tadašnji gazda unovĉiti za
rekordnih sedamnaest unĉi srebra. Ako se za Vladicu i
moglo tvrditi da je bila »patarenka i daleko od
kršćanske vjere«, njezine zemljakinje Margareta i Ana
IZABRANA L I T E R A T U R A

M.PEROJEVIĆ, Ţena iz bosanske povijesti,


Napredak, 12 iz 1941. i 1-2/1942.
G.NOVAK - V.MAŠTROVIĆ, Kulturna baština
samostana sv. Marije u Zadru, Zadar, 1968.
J. LUĈIĆ, Obrti i usluge u Dubrovniku do poĉetka
14. stoljeća, Zagreb, 1979.
F.ŠANJEK, Ţena u hrvatskom srednjovjekovlju,
Bogoslovska smotra, LX (1990) 3-4, 176-191.
Ovaj posljednji u svom djelu Curationum medicinalium
HRVATI, ARABOISLAM I ŢIDOVSTVO centuriae septem oduševljeno piše o Dubrovniku,
njegovim uglednim graĊanima, bolestima na koje je
naišao u toj pomorsko-trgovaĉkoj raskrsnici, o religiioznim i
kulturnim zbivanjima i obiĉajima stanovnika grada pod
Ne mali broj povijesnih vrela svjedoĉi o kulturnoj i SrĊem itd. U Dubrovniku djeluje i Dydacus Pyrrhus
religijskoj prisutnosti ţidovstva i araboislama u hrvatskom (Izaija Cohen), ţidovski lijeĉnik takoĊer iz Portugala,
srednjovjekovlju. autor djela poznatog pod naslovom Didaci Pyrrhi
Na podruĉjima uz istoĉni Jadran Ţidovi su prisutni još Lusitani Carminum (1545). S vremenom se u nas razvija i
prije dolaska Hrvata, o ĉemu svjedoĉe kasnoantiĉki hebrejski ţidovska knjiţevnost na hebrejskom, latinskom i hrvatskom
natpisi iz Benkovca, Solina, Duklje i Osijeka. (Salomon Aaron Cohen).
Dio doseljenih Ţidova prelazi na kršćanstvo. Neki će imati problema i s
"Charwati" u popisu naroda iz Knjige Postanka Inkvizicijom, uvijek sumnjiĉavom prema graĊanima drukĉijih
obiĉaja.
Iz korespondencije Hasdai ibn Shapruta (953), poslanika
Abd al-Rahmana III. Omejevića na dvoru hazarskog kralja, Hrvatska u araboislamskim vrelima
saĉuvao se opis zemlje Gebalim, koju neki ţidovski
povjesniĉari poistovjećuju sa srednjovjekovnom Hrvatskom. Iz Od arapskih kroniĉara prvi Hrvate i Slavene uz jadransku obalu
istog izvora doznajemo da su poslanici kralja iz Gebalima spominje Muslim al-Djarmi (9. stoljeće) u danas izgubljenom
stigli u Cordobu s darovima. U hrvatskom poslanstvu su i dva djelu o Bizantu. Njegov suvremenik Ibn Khurdadh-bih
Ţidova, Mar-Saul i Mar-Joseph. spominje ih kao neposredne susjede Bizanta.
Sefer Yosippon, redakcija hebrejske kronike iz 10. stoljeća, O hrvatima opširnije pišu Ibn al-Fakih (oko 903) i Ibn
pridodaje Hrvate (Charwati!) popisu naroda iz Knjige Rustih. Ovaj posljednji, jedan od uglednijih islamskih
Postanka (10, 1-5). Za Hrvate, ĉije ime dolazi neposredno iz kozmografa, u svom enciklopedijskom djelu Al-A'laq an--
Moravljana a ispred Zribina(?), izriĉito se kaţe da pripadaju nafisa (Dragocjeni biseri) istiĉe da su balkanski Slaveni
tradiciji Dodanima (Jafeta). pokršteni za bizantskog cara Bazilija I (867-886). Poimence
Arhivska graĊa iz 14. i 15. stoljeća posvjedoĉuje prisutnost spominje razliĉita slavenska plemena, a od Hrvata spominje
Ţidova u Zagrebu, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku. Na pleme Narentana (Neretljana), koje je obitavalo podruĉje
prijelazu iz 15. u 16. stoljeće Republika sv. Vlaha postaje izmeĊu rijeke Cetine i Neretve.
stjecištem španjolskih Ţidova, koji u Hrvatsku pristiţu s Od arapskih geografa iz 10. stoljeća zanimljiv je al-
Iberskog poluotoka. Ti se Ţidovi odmah ukljuĉuju u MA"sudi (956), koji opisuje hrvatsku obalu prema kazivanju
društvene i ekonomske tokove. Iz tog su vremena i poznata nekog Slavena s kojim se susreo na jednom od svojih brojnih
imena ţidovskih lijeĉnika iz Portugala, Joaoa Rodrigueza de putovanja. Valja istaknuti da izvješća starijih araboislamskih
Castelo Branco i Amata Lusitanusa. geografa nisu odveć jasna ni uvijek pouzdana. Najprecizniji je
Ibn Rustih, koji vrlo paţljivo biljeţi svoje dojmove s
putovanja od Soluna do Splita.
Ibn Khurdadhbih spominje nekog slavenskoga glavara
koji priznaje suverenitet vladara što stoluje u gradu
D.gwatah (Biograd na Moru) u zemlji Khurwat
(Hrvatskoj). Ibn al-Fakih vrlo dobro razlikuje stanovnike
uz Jadransko more, koje opisuje kao ljude nešto tamnije
puti (vjerojatno misli na romanizirano stanovništvo uz
hrvatsku obalu) od onih iz unutrašnjosti, koji imaju
svjetliju boju koţe (Bijeli Hrvati?!). Al-Ma'sudi uoĉava
razlike meĊu slavenskim narodima Balkanskog poluotoka,
od kojih napose spominje Khurwatin (Hrvate).
Al-Idrisi (al-Edrisi), koji oko sredine 12. stoljeća
sastavlja zemljopis Sredozemlja po ţelji sicilskog kralja
RuĊera II, raspolaţe s informacijama crtaĉa koji su
razaslani širom Evrope ali i podacima nama nepoznatih
arapskih putopisaca. Rezultat toga velikog pothvata je
najpotpuniji zemljopis krajeva i ljudi tada poznatog
svijeta, napose Sredozemlja, kao i detaljan opis
Hrvatske, osobito krajeva uz jadransku obalu. Al-Idrisi
zna da Istra priznaje suverenitet Njemaĉkog Carstva, a
da Hrvatska (G.rwasiah) poĉinje sjeverno od Bakra
(B.q.ri) i proteţe se juţno od Dubrovnika (Raghus). Taj
prostor obuhvaća šesnaest gradova. Za deset kaţe da su
veliki prostorno i brojem stanovnika. Osam ih napuĉuju
Dalmatinci (Romani), tri Slaveni (Hrvati), a jedan
(Biograd) Dalmatinci i Slaveni. Hrvatskoj pripadaju i
ĉetiri otoka: Krk (pogrešno ga naziva Awsar, Osor),
Cres, Rab i Pag. Na jugu od Hrvatske su još ĉetiri grada:
Bar je nastanjen Slavenima, a Ulcinj, stanovnici kojega
potjeĉu iz Laodiceje (Ladhkiyya), glavno je središte
Sklavinije.

Hrvati u Andaluziji
Pirinejski je poluotok dio srednjovjekovnoga
islamskog svijeta u koji su Slaveni kao robovi dovedeni u
najvećem broju. Povjesniĉar al-Maqqari navodi ih 13.750
za vladanja Abd al-Rahmana III (912-961) u Cordobi.
Od velikog broja Slavena samo uz nekoliko imena dodan
je naziv »al-Khurwatin« »al-Hayrawas« (Hrvat).
Neki od tih Hrvata, napose iz Dalmacije, imali su istaknutu Sposoban vojskovoĊa i vrstan strateg, Đauhar u više
ulogu za velikih nemira (fitna) u 11. stoljeću. Tom prigodom navrata pobjeĊuje nadmoćnije berberske i omejidske ĉete na
posebno se istaknuo Dalmatinac al-Mujahid b. Abd Allah sjeveru Afrike. Nakon pobjede kod Taherta (958), osvajanja
al-Amiri. Bio je upravitelj (wali) i guverner distrikta Sidjilmasa i pobjede kod Feza (960), Dauhar prekida
Denia, dakle visoki oficir po ĉinu. Godine 1009. samostalno višestoljetnu dominaciju andaluških Omejida nad
upravlja Deniom, jer središnje vlasti više nema. Nakon Denie Magrebom.
zavladao je i Balearskim otocima. Al-Mujahid, Za nekoliko mjeseci ratovanja Dauhar osvaja zemlju
najsposobniji od slavenskih »muluka« (vladara), uspio je drevnih faraona i proširuje imperij Fatimida od obala
utemeljiti vlastitu dinastiju predavši vlast sinu Ali b. Atlantika do rijeke Nila. Kao politiĉki i vojni upravitelj
Mujahid Igbalu al-Dawla, koji će vladati Deniom i Egipta, general Đauhar se ne nastanjuje u Fostatu (al-
Balearima od 1044. do 1076. Fustat), nego utemeljuje novu egipatsku prijestolnicu al-
Arapski povjesniĉari predstavljaju al-Mujahida kao vrlo Kahira (Kairo), budući drugi najveći grad islamskog svijeta
obrazovanog zaštitnika znanosti i umjetnosti. Ibn al-Athir poslije Bagdada. U traynju 970. gradi dţamiju al-Azhar
spominje al-Mujahidove strastvene jeziĉne i filozofske (Najsjajnija), koju sveĉano inaugurira 22. lipnja 972.
rasprave s uglednim arapskim gramatiĉarom i filozofom Egipatski povjesniĉar al-Maqqrizi (1346-1442) spominje i
Abu al-Jurjanijem. Na taj naĉin taj islamizirani Hrvat i njegov natpis iznad glavnih vrata tog remek-djela arhitekture:
sin aktivno pridonose kulturnom bogaćenju tog iznimno »Dao izgraditi al-Katib Djawhar 360. go-dine po Hidţri.«
plodnog razdoblja. Istom povjesniĉaru dugujemo i zanimljivu anegdotu o
Slaven Khayran, visoki oficir i gospodar Almerije i dolasku Dauhara na obale Atlantika (960): » Kad je 338.
Murcije, predaje 1028. vlast Dalmatincu Zahayru, koji će (960. po Kristu) u pobjedonosnom pohodu protiv Maroka
ovim podruĉjem vladati do 1038. Khayran je zidinama vojskovoĊa Dauhar stigao do atlantske obale, organizirao je
opasao predgraĊa Almerije, a njegov nasljednik Zahayr zajedniĉki ribolov poslije kojega je nekoliko rijetkih
dodao je dvije traveje velikoj dţamiji. Te su gradnje primjeraka iz bogatog ulova stavio u zemljane ćupove s
motivirane prije svega obrambenim razlozima, ali jednako (oceanskom) vodom i poslao ih kalifu al-Mu'izzu u
tako pokazuju odluĉnost naših ljudi da svoje ime upišu u Kairouan, kao dokaz da je svojom vojnom pridonio
panteon andaluzijskih graditelja. proširenju njegove vlasti sve do Velikog mora«
(Atlantskog oceana).
Dalmatinac Dauhar (911-992) graditelj Kaira Đauhar upravlja Egiptom do 4. travnja 974, a zatim se
Podrijetlom iz Dalmacije, moţda iz Cavtata, preko povlaĉi iz javnoga politiĉkog ţivota i posvećuje
Sicilije kao rob slobodnjak dolazi na dvor šiitskih Fatimida religioznosti i dobrotvornim djelatnostima. Umire 28.
u Kairouan (Tunis). Poznatiji je pod islamiziranim imenom sijeĉnja 992. navršivši osamdeset jednu godinu.
Djawhar b. Abd Allah. U javnosti se pojavljuje za vladanja
kalifa al-Kaima (935--949). Al-Mansur ga postavlja za
sekretara (al-Katib), a al-Mu'izz ga imenuje generalom (al-
Ka'id) i povjerava mu vrhovno zapovjedništvo nad svom
svojom vojskom.
IZABRANA LITERATURA

M. TADIN, Odnos Hrvata i Arapa u srednjem vijeku,


Susreti (zbornik), sv. VI, Zagreb—Bochum, 1986, str. 74-
115.
C. PICARD, Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u
10. i 11. stoljeću, Croatica christiana periodica, XIII
(1989) 23, str. 211-218.
F. ŠANJEK, Dalmatinac Djawhar (oko 911. — 28. 01.
992.) utemeljitelj Kaira, Croatica christiana periodica,
XIII (1989) 23, str. 219-223.
HRVATI I ZNANOST U EVROPSKOM
SREDNJOVJEKOVLJU
Herman Dalmatin (oko 1110.- ps.1154.)

Malo se uĉenih ljudi hrvatskog srednjovjekovlja moţe


pohvaliti znanstvenim ugledom Hermana Dalmatina,
jednog pionira evropske i hrvatske znanosti u vremenu koje
prethodi pojavi sveuĉilišta i priprema znanstvenu
renesansu kršćskog Zapada.
O oduševljenju mladog Istranina, koji za sebe kaţe da
je roĊen u srcu Istre, svjedoĉe njegova studijsko-znanstvena
putovanja: od jadranskih ţala do La Manchea, od Seine
do Eufrata, uzbudljiv povratak s Istoka uz sjeverno
Sredozemlje do obala Španjolske, plodonosna spisateljska
djelatnost s obje strane Pirineja, od rijeke Ebra do
Toulouse i Beziersa.
Hermanov znanstveni rad karakteristiĉan je za
razdoblje u kojem kultivirani pojedinci pokazuju veliko
zanimanje za astrologiju-astronomiju, filozofiju,
matematiku, medicinu i korisna praktiĉna saznanja kao što
su zakoni statike, osnove zemljomjerstva i metode
izraĉunavanja kalendara. S dvadesetak samostalnih djela,
kompilacija i prijevoda Herman je dao znatan doprinos
poznavanju prirodne filozofije i egzaktnih znanosti u
Evropi. Njegov znanstveni opus karakteriziraju
ozbiljnost i skromnost. Prema vlastitom priznanju,
izraţenom u više navrata, Herman iskreno priznaje da je
svoja djela predstavljao javnosti tek poslije dugih i vrlo
temeljitih prouĉavanja. S puno znanstvenog poštenja
istiĉe da je u spise ugradio mnoga saznanja stare
mudrosti, iako mu se ĉini da nije uvijek postigao uvid u
cjelinu.
Naš uĉenjak ĉvrsto vjeruje da se tajne svemira mogu
kriti promatranjem i ljudskim razumom, a da gibanje
zvijezda moţe protumaĉiti mnoge prirodne pojave i
dogaĊaje. Zato će u knjizi O bitima (1143) nebeska bića
(anĊele) podijeliti u deset nebeskih sfera, pripisati im
odreĊen utjecaj na ljude, ali im ne daje kozmiĉku
ulogu, vjerojatno da ne bi došao u sukob s filozofsko-
teološkim stavovima kršćanstva. Razumljivo je i
njegovo zanimanje za studij astronomije kojim se bavi
u Španjolskoj (1138-1141): »Ako neki ĉovjek uspije
ovladati astronomijom, ništa mu više neće biti
Uzbudljivo putovanje od Pariza do obala U Španjolskoj se dva prijatelja bave studijem
Eufrata i Sredozemljem do Španjolske astrologije-astronomije, u prvom redu na temelju
arapskih tekstova, koje su, prema izjavi Petra Ĉasnog
U historijskoj graĊi Herman je predstavljen (1142), kao vrsni poznavaoci arapskog jezika temeljito
nadimcima: Dalmata (Dalmatinac), Sclavus (Slaven), de istraţili u knjiţnicama Arapa na Iberskom poluotoku i
Carinthia (iz Koruške, jer Istra u njegovo vrijeme iz njih izvadili djela koja raspravljaju o knjiţevnosti i
upravno potpada pod marku Korušku »Svetog rimskog znanostima (iz pisma clunyjevskog opata prijatelju
carstva germanskog naroda«), Secundus (Drugi, za Bernardu iz Clairvauxa).
razliku od jedno stoljeće starijega benediktinskog U knjizi O bitima (2-3) Herman podsjeća Roberta
uĉenjaka Hermana Hromog) itd. na duga zajedniĉka bdijenja i naporni studij, koji im je
Prve elemente znanja stekao je u rodnoj Istri, koju u otvarao i »najskrovitije riznice arapskog znanja«.
prijevodu Abu Ma'sharova Uvoda u astronomiju (1140)
dijeli na Primorsku, Planinsku i Središnju,
najvjerojatnije u nekoj benediktinskoj samostanskoj Hermanov znanstveni rad
školi. Sa svojih studija u Chartresu i Parizu Herman će U kratkom ali vrlo plodnom razdoblju izmeĊu 1138.
ponijeti u ţivot intelektualistiĉki optimizam, koji i 1143. Herman je napisao, preveo i protumaĉio
pretpostavlja dinamiĉku interpretaciju svemira. Nakon dvadesetak djela od znaĉenja za opći napredak znanosti i
završenog studija »artium« (slobodnih vještina), pod kvalitetniji studij »artium« na Zapadu.
vodstvom Thierryja iz Chartresa, jednog od najuĉenijih De essentiis (O bitima), rasprava astrološko-
ljudi onoga vremena, Herman će s engleskim prijateljem kozmografskog karaktera, najdotjeraniji je Hermanov
Robertom iz Kettona 1135. poći na dugo i uzbudljivo izvorni rad. Lijepo su primljeni i njegovi znanstveni
putovanje po zemljama sjevernog Sredozemlja i Bliskog eseji i kompilacije: Liber imbrium (oko 1140/41; o
istoka, sve do obala Eufrata. Anonimni engleski kroniĉar kratkoroĉnoj i dugoroĉnoj vremenskoj prognozi), De
druge kriţarske vojne (1147) pribiljeţio je ciljeve njihova indagatione cordis, De occultis (ps. 1140; astrološki spisi
putovanja na Istok: »Robert iz Kettona, Englez po imenu s opisom planeta i njihovim utjecajem na ĉovjekov ţivot,
De circulis, Da invenienda radice (pr. 1143; o
i narodnosti, nakon studija (slobodnih) umijeća stvorio je
izraĉunavanju udaljenosti svemirskih tijela) itd.
odluku posjetiti prekomorske zemlje. Proputovavši dakle Prijevodima Euklidovih Elemenata (1140?), Abu
Galiju, Italiju, Dalmaciju i Grĉku, stigao je napokon u Ma'sharova Uvoda u astronomiju (1140), al-Khwarizmijevih
Aziju gdje je, uz ne mali napor i ţivotnu opasnost, meĊu Tablica (1140/43), a napose najstarijom latinskom
Saracenima, najokrutnijoj vrsti ljudi, izvrsno ovladao redakcijom Ptolemejeve Planisfere (1143), uĉenjak iz Istre
arapskim jezikom. Poslije toga je morskim putem ušao je u krug rijetkih evropskih znanstvenih prevodilaca
doputovao u Španjolsku, te se uz rijeku Ebro dao na koji oko sredine 12. st. utiru putove sustavnom prouĉavanju
studij astrologijskog umijeća zajedno s Hermanom egzaktnih i prirodnih znanosti na Zapadu.
Dalmatinom, nerazdruţivim pratiocem na svom velikom
putovanju«.
Hermanov literarni opus nesumnjivo je velik doprinos
Herman Dalmatin svoje znanstvene pretpostavke temelji na znanstvenom i kulturnom preporodu Zapada u 12. i 13.
promatranju i iskustvima Indijaca, Kaldejaca, Babilonaca, Egipćana, stoljeću, o ĉemu svjedoĉe i brojni rukopisi našeg uĉenjaka
Ţidova, kao na novijim arapskim prouĉavanjima. rasprostranjeni diljem Evrope. Iz predgovora i uvodnih
U svojim brojnim prijevodima Herman više teţi za smislenošću i napomena Hermanovih rasprava saznajemo da je našem
jasnoćom, katkad i na štetu jeziĉne vjernosti. Tako u šestoj knjizi uĉenjaku neobiĉno stalo da njegovi radovi naiĊu na
Uvoda u astronomiju, u kojoj Abu Ma'shar odreĊuje konstelaciju povoljnu ocjenu profesora i prijatelja u Chartresu, prije
nebeskih tijela u zvijeţĊu Djevice, naš uĉenjak arapski izraz »adre utemeljenja Pariškog sveuĉilišta najutjecajnijem kulturnom
nedefa« (lijepa djevojka) prevodi s »ĉista djevica«, odnosno središtu kršćanskog Zapada. Herman je osobito poĉašćen
»djevica bez ljage«, dodajući u rubnoj bilješci zanimijivo da svoje brojne radove moţe podastrijeti kritiĉkom sudu
tumaĉenje: »(Ĉista djevica) što svojim prsima hrani djeĉaka, kojega magistra Thierryja iz Chartresa, » istinskom ocu latinskih
neki narodi nazivaju Isus, a mi ga po grĉkom (!) zovemo Krist.« studija«, na kojega se uĉenjak iz Istre ugledao i pokušao
Ovom slobodnijom interpretacijom arapskog izvornika naš uĉenjak ga nasljedovati.
je Abu Ma'sharov tekst uĉinio prihvatljivijim za kršćane, koji u
»djevici bez ljage« vide Isusovu majku Mariju. Ova Hermanova
interpolacija ušla je u srednjovjekovni Roman o Ruţi i pridonijela
uspostavi blagdana Marijina uznesenja u Zapadnoj Crkvi. Preko
Abu Ma'shara naš se uĉenjak upoznao s Aristotelovim filozofsko-
etiĉkim sustavom, iako, kao uvjereni chartresovac, svoje poglede na
svijet ne temelji toliko na umovanju filozofa iz Stagire koliko na
koncepcijama njegova uĉitelja Platona, ĉije ideje o »duši svijeta«
zastupa filozofska škola u Chartresu.
Herman se trudi da njegovo uĉenje ostane unutar granica
kršćanskog pravovjerja, što i dokazuje svojim filozofsko-teološkim
razmišljanjima o Bogu, Trojstvu, Kristovu utjelovljenju itd.
Nezaobilazan je i Hermanov udio u konstituiranju latinskog tzv.
Toledskog korpusa tekstova o islamu. Na inzistiranje Petra Ĉasnog
da se Zapad suĉeli islamu »ne s oruţjem, kao što to ĉine kriţri; ne
fiziĉkom silom, nego snagom razuma; ne mrţnjom, nego
ljubavlju«, Herman s arapskog prevodi dva kraća spisa O
Muhamedovu podrijetlu i mladosti (1142) i O Muhamedovoj
nauci (1142), sudjeluje s prijateijem Robertom na prevoĊenju
Kur'ana (1142/43), a neki mu pripisuju i prijevod oveće
Saracenske kronike.
Hermanova prevodilaĉka tehnika pretpostavlja izravni
prijevod jedne te iste osobe. Naš uĉenjak je još 1138. s
HERMANOVA PREVODILAĈKA TEHNIKA arapskog na latinski preveo traktat Fatidica ţidovskog
astrologa Sahl ibn Bishra. Dvije godine kasnije Herman je
Herman Dalmatin pripada generaciji vrsnih prevodilaca, dovršio drugu Iatinsku verziju Abu Ma'sharova djela
podjednako vještih arapskom i latinskom jeziku, koji su Zapad Introductorium maius in astronomiam. Kvalitetu tog
obogatili brojnim znanstvenim djelima arapskih i grĉkih autora i prijevoda s glosama potvrĊuje jedanaest danas poznatih
na taj naĉin pripremili neophodne preduvjete za kulturni i srednjovjekovnih kodeksa i izdanja iz 1489, 1495. i 1506.
znanstveni preporod Evrope u 12. i 13. stoljeću. godine.
Herman pripada krugu znanstvenih prevodilaca kao što su Platon Unatoĉ manjem udaljavanju od literarnog smisla,
iz Tivolija (aktivan u Barceloni, 1134-1145), Gerard iz Cremone Hermanov prijevod Introductoriuma, kao što to pokazuju
(djeluje u Toledu, 1187), Leonard »Fibonacci« iz Pise (oko 1170- novija istraţivanja Amerikanca Richarda Lemaya,
1240), Jordan de Nemore-Saksonac (1237) i komentator ispravlja mnoge oĉite pogreške svog prethodnika Ivana iz
Euklidovih Elemenata Campanus iz Novare (13. stoljeće). Seville i vrlo ĉesto pojašnjava nejasne i teško razumljive
Prevodilaĉka tehnika Hermana Dalmatina kvalitetno nadmašuje reĉenice. Naš se uĉenjak redovito oslanja na literarno i
rezultate dotadašnjih prevodilaca. Na takvu tvrdnju upućuje nas znanstveno najdotjeranije arapske predloške, koje po
Petar Venerabilis, koji 1144. piše svom prijatelju Bernardu iz mogućnosti usporeĊuje s najboljim postojećim latinskim
Clairvauxa da je posao na prevoĊenju Kur'ana najprije povjerio prijevodom. Kod prevoĊenja Euklidovih Elemenata
obraćenom Ţidovu Petru iz Toleda, kojemu je pridruţio svog Herman se sluţi dotjeranom al-Hajjajevom arapskom
osobnog tajnika Petra iz Poitiersa. Budući da prvi, koji izvrsno redakcijom i latinskom verzijom Adelarda od Batha.
poznaje arapski jezik, nije bio dovoljno vješt latinskome, Petar iz
Poitiersa imao je zadatak da ispravi gramatiĉki nepravilne i stilski
nedotjerane reĉenice i tako »poljepša« konaĉnu redakciju. Rezultat
njihova zajedniĉkog nastojanja nije zadovoljio clunyjevskog
opata, pa se on odluĉio za novcem skupo plaćenu struĉnost
Hermana Dalmatina i Roberta od Kettona.
Naš uĉenjak, na glasu kao dobar poznavalac arapskog i
latinskog jezika, nije se u prevoĊenju sluţio dvjema tada
uobiĉajenim metodama: kod prve jedan prevodi (arapski) izvornik
na ţivi (najĉešće španjolski) jezik iz kojega drugi prevodilac
stvara latinsku verziju; kod druge se izvorni tekst neposredno
prevodi na latinski, a zatim se glasno ĉita pred dobrim latinistom,
koji ispravlja nejasne reĉenice i poljepšava latinsku stilizaciju. Ovu
drugu metodu primjenjuju Petar iz Toleda, obraćeni Ţidov vješt
arapskom jeziku, i njegov imenjak iz Poitiersa, dobar
latinist.Konaĉni rezultat tog prijevoda nije zadovo Ijio opata iz
Clunyja, koji, vidjeli smo, uz novĉanu nagradu angaţira Hermana
Dalmatina i Roberta od Kettona.
IZABRANA LITERATURA
HRVATI I KRIŢARSKI POKRET
F. ŠANJEK, Na izvorima evropske i hrvatske znanosti: Herman
Dalmatinac, Pandţićev zbornik, Bamberg, 1988, str. 251-270. U našoj podsvijesti, obogaćenoj plodovima literarnog
Herman Dalmatin. Rasprava o bitima, Istra kroz stoljeća 53, Pula stvaralaštva i holivudskim filmskim spektaklima, kriţarski
1990 (vidi uvodne rasprave F. Šanjeka, A. S. Kalenića, ratovi (11-13. stoljeće) predstavljaju jednu od velikih
Ţ.Dadića i F. Zenka). epopeja ljudske povijesti. Uspomena na te davne dogaĊaje
preobrazila je i sam naziv tih potresnih i za,povijest
kršćanstva odluĉnih zbivanja u smislu »pothvata u ime
jedinstvenog ideala protiv zajedniĉkog neprijatelja«. Naziv
»kriţarski ratovi« javlja se tek u novije vrijeme. Akteri
samih dogaĊaja nazivali su se »crucesignati«, kriţem
obiljeţeni Kristovi vojnici. Srednjovjekovna vrela govore
jednostavno o »putu u Jeruzalem« ili o »putu do Boţjega
groba«. Poput ostalih i kriţari se smatraju »hodoĉasnicima
sv. Kriţa«. Kriţarski su ratovi zapravo vojniĉka hodoĉašća
ĉijim sudionicima pape udjeljuju duhovne i vremenite
povlastice i odreĊuju im cilj: oslobaĊanje Kristova groba u
Jeruzalemu od muslimanskih Seldţuka.

Poziv pape Urbana II.


Do poĉetka drugog tisućljeća kršćanske ere na Bliskom
istoku vlada odreĊena ravnoteţa. Bizantu pripada Mala
Azija, egipatski Fatimidi upravljaju Sirijom, a bagdadski
Abasidi vladaju u Iraku i Perziji. Osvajanjem Damaska
(1076) Seldţuci dovode u pitanje mir u Palestini, kamo od
prvih desetljeća 11. stoljeća hodoĉaste brojni kršćani u
nadi da će na Kristovu grobu postići oproštenje grijeha.
Povod kriţarskim ratovima treba traţiti u solidarnosti
Zapada da pritekne u pomoć ugnjetavanim kršćanima na
Istoku. Vaţnu ulogu imaju i društveno-ekonomske
datosti: demografska eksplozija evropskog stanovništva,
nedostatak obradivih površina, ekonomski napredak i
potreba za proširenjem trţišta.
Pokretaĉ kriţarskih ratova papa Urban II (1088-1099) misli prije
svega na obnovu Crkve, njezin ugled u svijetu i sjedinjenje crkava.
Otvorenom Saboru u Piacenzi (1095), na kojem papa najavljuje borbu
protiv simonije i raskola, prisustvuje, ĉini se, i delegacija Aleksisa
I. Komnena (1081-1118) s molbom da Zapad pomogne Bizantu
povratiti maloazijske posjede da zajedniĉki oslobode Svetu Zemlju
od Seldţuka. 18. studenoga 1095. iz Clermont Ferranda Urban II.
apelira da oni »koji su se borili protiv kršćana u svojim privatnim
ratovima okrenu oruţje protiv nekrsta i tako do pobjede dovedu
pravednu stvar. Neka oni koji su se dosad borili protiv svoje braće i
rodbine ubuduće upere oštricu svog oruţja protiv Barbara.« A drugi
kanon Sabora u Clermont Ferrandu obećaje »svakomu tko bude išao
u Jeruzalem, zbog poboţnosti i radi oslobaĊanja Crkve Boţje, da će
mu se taj put uraĉunati kao pokora za grijehe i propuste«.

Osam kriţarskih vojni

Sabrani iz najrazliĉitijih krajeva Evrope, plemići, profesionalni


vojnici, trgovci, seljaci, pastiri i bezdomnici, voĊeni krilaticom »Bog
to hoće« (izraz potjeĉe od Petra Pustinjaka, propovjednika
kriţarskih ratova), oduševljavali su se oslobadanjem Kristove
zemaljske domovine od nekršćana. Najĉešći smjer kretanja tih brojnih
armada, koje su odavale sliku neorganiziranosti a nerijetko i
nasilništva, bile su stare rimske ceste kroz Panonsku nizinu ili teško
prohodni putovi kroz Istru i Dalmaciju, odnosno plovni put Jadranom
uz hrvatsku obalu.
Redovito se uzima osam većih vojni. U prvoj je osloboĊen
Jeruzalem (15. srpnja 1099) i uspostavljeno Latinsko Carstvo na ĉelu
s Godefroyem de Bouillon.
Drugu kriţarsku vojnu (1147-1149) propovijeda sv. Bernard,
glasoviti crkveni pisac i opat Clairvauxa, a vode je njemaĉki car
Konrad III (1138-1152) i francuski kralj Ljudevit VII (1137-1180).
Neuspjehu kumuje bizantski car Manuel I. Komnen (1143-1180). 4.
srpnja 1187. mladi kurdski voĊa Sa- Iah-ad-Din (Saladin) u bici kod
Hattina kršćanima preotima Jeruzalem.
Treća je vojna poznatija po protagonistima negoli po voj-niĉkom
uspjehu. U razdoblju od 1189. do 1197. vode je Fridrik I. Barbarosa
(1152-1190), Rikard Lavljeg Srca (1189. do 1199) i francuski kralj Filip
II. August (1180-1223).
Ĉetvrta je uperena protiv Bizanta (1198-1204). Tom su
prigodom kriţari razorili Zadar (1202) i predali ga Veneciji. Utemeljeno
je Latinsko Carstvo u Carigradu (1204-1261), koje je produbilo
mrţnju kršćanskog Istoka prema Zapadu.
Petu kriţarsku vojnu zajedniĉki vode Leopold Austrijski i
hrvatsko-ugarski kralj Andrija II (1217-1221). U šestoj (1228— 1229)
diplomatskom vještinom cara Fridrika II (1212. do 1250) kršćanima su
vraćeni Betlehem, Nazaret i Jeruzalem (ugovor u Jaffi, 11. II. 1229).
Sedmu (1245-1250) i osmu (1263. do 1270) poveo je francuski kralj
Ljudevit IX. Sveti protiv Egipta i Tunisa, ali bez ikakva uspjeha. U
meĊuvremenu su kršćani definitivno izgubili Jeruzalem (1244).
Valja spomenuti i miroljubiv pokušaj Franje Asiškog, koji nastoji
doći u dodir s egipatskim sultanom al-Kamilom s vjerom i ljubavlju kao
jedinim oruţjem. Sultan ga je prijateljski primio. Bilo je i pokušaja
organiziranja tzv. djeĉje kriţarske vojne (1212/13), jer je prevladalo
uvjerenje da odrasli ne uspijevaju zbog svoga grešnog stanja. Oko 1250.
organiziran je pohod »malenih«, tj. kriţara sastavljenih od seljaĉke
sirotinje i pastira, koje srednjovjekovna latinska terminologija naziva
"pueri". Višeznaĉnost tog pojma povjesniĉari 18. i 19. stoljeća
pretvaraju u nepostojeću »djeĉaĉku kriţarsku vojnu«.
Kriţari i Hrvatska Razaranje Zadra (1202)
Osim efemerne pete kriţarske vojne (1217-1221), u kojoj sudjeluje Tek 1202. ponovno nalazimo Hrvatsku (franc.
hrvatsko-ugarski kralj Andrija II, uz ne baš veliki odaziv domaćeg Esclavonie) u opisima Villehardouina i Roberta Clery u
plemstva, teško je povijesno utvrditi s kakvim su ţarom Hrvati sudjelovali vezi s opsadom Zadra. Clery istiĉe da je »grad Zadar vrlo
u pokušajima oslobaĊanja Kristove domovine i osiguranju brojnih lijep i pun svakojakog bogatstva«, a Villehardouin da je
hodoĉasnika koji su preko naših krajeva putovali na Bliski istok. »Zadar u Slavoniji (Hrvatskoj) i da spada meĊu
Najstariji i ujedno najopširniji zapis o putovanju kriţara kroz najutvrĊenije gradove na svijetu«, tako da je teško naći
Hrvatsku dugujemo Rajmundu d'Aguilersu, kapelanu tuluškoga grofa »ljepši, utvrĊeniji i bogatiji grad od Zadra«. Mnogi od
Rajmunda, koji u svojoj Knjizi o putu u Jeruzalem opisuje prolaz kriţara po razorenju Zadra (1202) radije su napuštali
juţnofrancuskih kriţara kroz Hrvatsku. Oni su na poĉetku prosinca 1096. vojsku nego tu proveli zimu. Jog jednom, moţda u znak
iz Friulija došli u Istru i proslijedili hrvatskom obalom te su već u sijeĉnju odmazde, Hrvatska se pokazala negostoljubivom kriţarima,
1097. stigli do Skadra, gdje se tuluški grof susreo s kraljem Bodinom. što svakako nije bio poticaj novim trupama da se odluĉe
Rajmund d'Aguilers istiĉe da se Hrvatskom putovalo punih ĉetrdeset dana. za prijelaz tom zemljom. Baš naprotiv, brojni hodoĉasnici i
Posluţivši se biblijskim izrazom da je rijeĉ o »pustoj i brdovitoj zemlji bez putnici koji izmedu 12. i 15. stoljeća putuju uz našu
putova«, pripovjedaĉ izjavljuje da tri tjedna nisu vidjeli ni ţivotinje ni obalu, ostaju zadivljeni ljepotom okoliša, materijalnim i
ptice, a još manje ljude: oni su bili napustili svoje nastambe povukavši kulturnim bogatstvom hrvatskih gradova, plemenitošću i
se u šume i na litice, odakle su napadali one koji bi zaostajali. Jednog srdaĉnošću njihovih stanovnika, o kojima s oduševljenjem
dana se i tuluški grof našao okruţen neprijateljskim domorocima. Prijelaz pripovijedaju Šimun de Semeonis, Lengherand, Feliks
preko Dinarskih Alpi zimi, s brojnom vojskom i hodoĉasnicima, oĉito nije Fabri, Barbatre, Gilles le Bouvier, Konrad iz
bio nimalo privlaĉiv. Kriţari pod zapovjedništvom tuluškoga grofa Grunemberga i drugi. ~i
Rajmunda nisu putovali uz obalu, nego kroz unutrašnjost, preko kraških ~

polja, što nije bio uobiĉajeni put za prijelaz preko Balkanskog poluotoka.
Redovito se putovalo uz obalu, a u Draĉu bi se uzela rimska Via
Egnatia, koja je kroz unutrašnjost vodila do Carigrada.
Anonimni sudionik prve kriţarske vojne, koji prati kriţare iz
Burgundije i Lotaringije, u pjesmi Put Karla Velikog u Jeruzalem (oko
1100) istiĉe da su oni na putu do Bizanta proputovali Bavarskom i
Ugarskom te da su prije ulaska u Grĉku dugo putovali Hrvatskom,
prolazeći mnogim šumama i proplancima.
VITEŠKI REDOVI U HRVATSKOJ
Viteški redovi templari i ivanovci predstavljaju ostvarenje
kriţarskog duha Zapada. Templare ili »siromašne Kristove vitezove«
organizira Hugues de Payns (1119) s ciljem da brane sveta mjesta i
njihove posjetitelje. Organizirani samostan (commanderie) obuhvaća
vitezove i štitonoše, braću pomoćnike i svećenike duhovnike. Templari
ostvaruju u isti mah redovniĉki i vojniĉki poziv, dva najpopularnija
zvanja u srednjem vijeku. Idejnim zaĉetnikom ivanovaca ili »reda
milosrdne braće sv. Ivana« smatra se Girardo iz Amalfija (1048), ali
je njihov stvarni organizator Rajmund de Puy (1120).
Dolazak templara u Hrvatsku stavlja se u vezu s diplomatiĉki
sumnjivom ispravom Bele II. iz 1138. U nas su prisutni u Sv.
Grguru u Vrani, Sv. Jurju u Senju, Beli kod Varaţdina, Zagrebu,
Pakracu, Našicama, Boţjakovini itd. Svoje vojniĉke vrline iskazali su
u bici na Šaju (1241), a istaknuli su se i kao graditelji crkava, utvrda,
mostova itd. Nakon ukidanja templara na Saboru u Viennei kod
Lyona (1312), templarski posjedi u Hrvatskoj dolaze u ruke
ivanovaca.
Prvi spomen ivanovaca u našim krajevima datira iz 1184. godine,
kada im ninski biskup Matej dodjeljuje crkvu sv. Petra u Bojišću.
Poznati su im samostani u Marĉi, Glogovnici itd. Ivanovci su imali
istaknutu ulogu u crkvenom, društvenom i politiĉkom ţivotu
srednjovjekovne Hrvatske. Više vranskih priora obnaša bansku ĉast.
Tako Ivan od Paliţne upravlja ivanovcima (1378-1391) i Hrvatskom
(1386) u najsudbonosnije doba naše srednjovjekovne povijesti, a
Trogiranin Petar Berislavić, biskup, kraljev kancelar, diplomat i za
Mleĉane »Dalmatinac i nag neprijatelj«, pobjednik je u mnogim
bojevima s Turcima (1520).
POZIV NA OBNOVU DRUŠTVENOG I
RELIGIOZNOG ŢIVOTA
IZABRANA LITERATURA Na poĉetku drugog tisućljeća kršćanstva, nakon izjalovljenih
G. NOVAK - V. MAŠTROVIĆ, Povijest Vrane, Zadar, 1971. milenaristiĉkih išĉekivanja »kraljevstva Duha Svetoga«, na
L. DOBRONIĆ, Viteški r-edovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, podruĉju Zapadne Crkve dolazi do pokušaja korjenite obnove
Zagreb, 1984. društvenih i religioznih struktura. Novost u društvenom i
J. RICHARD, Kriţari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji politiĉkom smislu predstavlja pojava gradskih općina s
(Hrvatskoj), Croatica christiana periodica, X (1986) 18, str. 27-39. kolegijalnom upravom. GraĊanin je novi tip ĉovjeka koji na
budućnost gleda neovisno o feudalnim strukturama. U gradanskoj
sredini naglašavaju se individualizam i teţnja za uspjehom bez
obzira na cijenu.

Osporavatelji »u ime evanĊelja«


U novonastajućem društvu nisu rijetki neuspjesi koji osobito
pogaĊaju sezonske radnike i ne mali broj bezdomnika. Crkva se
promatra kao ustanova koja feudalnom društvu daje etiĉku
inspiraciju i osigurava mu temeljne društvene funkcije: odgoj,
školstvo, administraciju, informacije (novosti se najlakše
propagiraju u crkvama). Njezini prelati imaju ne samo lenske
beneficije nego i politiĉke odgovornosti.
Protiv hijerarhijskih povlastica u Crkvi ustaju mnogi
egzaltirani propovjednici "religije bez klera i kleriĉke
dominacije": -Flamanac Tanchelm, Bretonac Eon de l'Etoile,
Petar de Bruys, Henrik iz Lausanne, Arnold iz Brescie i drugi.
Mnogi osporavatelji »u ime evandelja« preporuĉuju ĉitanje
Svetog pisma, napose Novoga zavjeta, ljubav prema
evandeoskom siromaštvu, zajedništvo po uzoru na Krista i
apostole, traţe slobodu propovijedanja za svakoga,
osporavaju »svijet koji prolazi« i osuĊuju svaku ispraznost.
»Evangelizam« je lajtmotiv svih onih koji »grgurovsku
reformu« ţele provesti do kraja. Treba meĊutim postaviti oštru
granicu izmeĊu ortodoksnog evangelizma, kao što su tzv.
siromašni katolici, humilijati i barem u poĉetku naši bosansko-
humski krstjani, i heterodoksnih pretjerivanja koja će završiti
izvan crkvenog zajedništva, a ĉiji su protagonisti katari, valdezi,
fraticellijevci i drugi.
Laiĉka bratstva u Hrvata
Glavni nosioci religiozne obnove u 12. stoljeću bill su
svjetovnjaci. Prema jednom kroniĉaru onoga vremena bilo ih je »koji
su ţivjeli unutar samostanskih zidina kao posluţitelji kanonika ili
redovnika. Drugi su opet kao izolirani celibatarci, vezani uz
samostanski ţivot svojim radom i dobrima, sudjelovali u duhovnom
ţivotu redovnika. U treću kategoriju spadali su oţenjeni ljudi, koji
su prakticirali zajedništvo u koje su nerijetko bili ukljuĉeni svi
stanovnici pojedinih naselja.« Ovakav naĉin zajedništva treba
shvatiti dvostruko, tj. kao relativno udaljenu vezu s nekim
samostanom ili kao svakodnevno povezivanje obitelji u zajednicu
bez zadrţavanja osobnog vlasništva.
U nas su povijesno zajamĉena takva bratstva zajedniĉara
svjetovnjaka na nekadašnjem benediktinskom posjedu Suhovara kod
Zadra i u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zemljišta koja su
obraĊivali dali bi im u zakup uz simboliĉnu najamninu samostani
(redovito benediktinski) ili kaptoli. Tako zdruţene obitelji nazivaju
se bratstvima (lat. fraternitates ili consortia), za razliku od kasnijih
laiĉkih bratovština (lat. confraternitates). Pojedini ĉlanovi bratstva
polaţu zavjete na zajedniĉki ţivot, osobno siromaštvo i poslušnost
kolektivno izabranim starješinama, a bill su obvezni na moljenje
»jutarnje«, dok su umjesto drugih liturgijskih ĉasova recitirali
»Oĉe naš«. Po ĉestom moljenju »Oĉenaša« istiĉu se bosansko-
humski krstjani (13-15. stoljeće). Ĉlanovi bratstava su obvezni na
odredenu apstinenciju, koja nije smjela narušavati zajedniĉki rad, a
mogli su nositi oruţje (defenzivno i ofenzivno) i obavljati razliĉite
funkcije od općeg društvenog znaĉenja. Te »poluredovnike« neki
nazivaju i penitentima.
U svakom se laiĉkom bratstvu u nas stavljaju u zajednicu novac,
zemlja, alat i stoka. Neka bratstva drţe i hospicije, kao što to za
bosansko-humske krstjane svjedoĉi Dubrovĉanin Benko Kotruljić
(Cotrugli). Na ĉelu je bratstva upravitelj (lat. minister ili magister),
koji se bira na odreĊeno vrijeme, ovisno o sposobnosti. O duhovnim
potrebama bratstva brine se jedan ili više svećenika, koji meĊutim ne
sudjeluju u upravi bratskih zajednica.
Traţenje »znakova vremena«
Sveĉano obećanje Ova krstjanska bratstva, jer se i zajedniĉari iz Suhovare
Papa reformator Inocent III (1198-1216) pokušava nazivaju kršćanima baš kao i pripadnici laiĉkih bratstava iz Bosne i
statutarno oblikovati ova laiĉka bratstva i pribliţiti ih Huma, ĉine nam se mnogo bliţima negoli vrijeme koje nas od njih
redovniĉkom naĉinu ţivota. U torn smislu na poĉetku 1203. rastavlja. I oni su poput današnjih baziĉnih zajednica nastojali da
šalje u Bosnu legata Ivana de Casamare pred kojim će evanĊelje postane ţivotna stvarnost ĉinilo im se da to neće postići
predstavnici tamošnjih krstjanskih bratstava 8. travnja na bez konstituiranja novih zajednica koje bi se s uspjehom suprotstavile
Bilinom polju kod Zenice i 30. travnja na Kraljevskom strogo institucionaliziranom feudalnom kršćanstvu. Zato su s
otoku (Czepelu) sveĉano obećati »u ime sviju koji pripadaju toliko poleta traţili i otkrivali »znakove vremena« i nastojali u
(njihovu) bratstvu« da će »imati svećenike, koji će u nedjelje svakodnevnom ţivotu ostvariti vrednote Kristove evanĊeoske
i na blagdane ĉitati svetu misu, slušati ispovijedi i davati poruke. Ohrabruje ĉinjenica da je u hrvatskom srednjovjekovlju bilo
pokore (...) bdjeti će da ţene, koje budu pripadale njihovu pokušaja obnove društveno-religioznog ţivota u kojima svjetovnjaci
bratstvu, ţive odvojeno od muškaraca, kako u spavaonicama (laici) imaju istaknutu ulogu i predstavljaju vaţan oslobodilaĉki
tako i u blagovalištu (...) da unaprijed neće primati nekog ĉimbenik u odnosu na odveć materijalizirane i krute sakralno-
oţenjenog ili neku udatu, osim ako se ovi (braĉni drugovi) politiĉke tvorevine feudalnog kršćanstva.
prethodno uzajamnim dogovorom obaveţu na uzdrţljivost«. Proţeti izvornim apostolskim ţivotom i ohrabreni evanĊeoskom
Ne treba pritom zaboraviti da su tzv. dvostruki samostani, s porukom, bosansko-humski krstjani će nakon dvoipostoljetnih
muškim i ţenskim dijelom zajednice, bili nerijetka pojava lutanja zadrţati odluĉnost da se vrate jednostavnosti i ĉistoći
onoga vremena na tlu Zapadne Crkve. prvotnog kršćanstva i iskonske Pracrkve-zato se i meĊusobno
Sliĉan je dogovor papa Inocent III. postigao u juţnoj nazivaju »krstjanima i krstjanicama koi su svete vere apostolske«,
Francuskoj sa siromašnim katolicima Duranda iz Huesce kako će ih u suton »Crkve bosanske« u svojoj oporuci nazvati
(1207) i u sjevernoj Italiji s humilijatima Bernarda Primma »gost« te Crkve Radin Butković iz Seonice (1466).
(1210). Leksiĉka podudarnost Bilinopoljske abjuracije
upućuje na strukturalnu sliĉnost zajednica bosansko-humskih
krstjana sa siromašnim katolicima i humilijatima.
Scholarios (1453-1459) kutugerima naziva krstjane iz
RJEĈNIK HETERODOKSNIH SLJEDBI zemlje humskog hercega Stjepana Kosaĉe.
KATARI (grĉ. katharoi, ĉisti), naziv za pripadnike
ALBIGENZI (fr. Albigeois), naziv za pripadnike juţno- dualistiĉkog krivovjerja u srednjem vijeku. Izraz
francuskih katarskih crkava Albija (odatle naziv), Agena, »catharus« pobliţe oznaĉuje pripadnike sljedbe koje se
Carcassonne i Toulouse. ĉlanovi dijele na slušaĉe (audientes), vjernike (credentes) i
ARRIANA HAERESIS (arijansko krivovjerje), uobiĉajeni savršene (perfecti). U ove posljednje ubrajaju se kršćani
srednjovjekovni naziv latinskih teologa za neomanihejski pokret (prov. crestia, bos. krstjani) i dobri ljudi (lat. boni
na podruĉju Zapadne Crkve. homines, bos. dobri muţje).
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI, religiozni pokret u MANIHEIZAM, sinkretistiĉka nauka Perzijanca Manija
srednjovjekovnoj Bosni koji je teţio k povratku na izvornu ili Manesa (216-277), koji na dualistiĉku gnozu
kršćansku praksu u duhu evanĊeoskog siromaštva i zajedništva. nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i
Latinski kontroverzisti 13./14. stoljeća usporeĊuju ih s kršćanstva. Maniheizam pretpostavlja dvostruku
manihejcima, katarima i patarenima, a historiografi 19./20. stoljeća stvarnost: temeljno je poĉelo svakog dobra bog, duh ili
s bogumilima. svjetlost, dok je poĉelo zla Ċavao, materija ili tama.
BOGUMILI, sljedbenici umjerenih dualista nastalih na MESALIJANCI (sir. messalein, oni koji mole),
bugarsko-makedonskom podruĉju u 10. stoljeću. U vrijeme pripadnici mezopotamske sljedbe iz 4. stoljeća koji molitvu
kriţarskih ratova utjeĉu na heterodoksna gibanja u Italiji i na jugu drţe jedinim sredstvom spasenja. U vjerskom uĉenju
Francuske. Po njima se i juţnofrancuski katari nazivaju Bugrima pribliţuju se kršćanskim dualistiĉkim sljedbama, dok u
(les bougres). moralnom ţivotu zastupaju indiferentizam. Zovu ih i
DUALIZAM (dvopoĉelništvo), uĉenje po kojem cijelom euhitima.
stvarnošću upravljaju dva prvotna i nesvediva poĉela. Od dvaju PATARENI, pojam neodredenog znaĉenja koji u
posve opreĉnih stvarnosti, duhovne i tjelesne, strogi ili radikalni kontroverzistiĉkoj literaturi 13./14. stoljeća redovito
dualisti (mazdeisti, manihejci, pavliĉani i strogi katari) izvode oznaĉuje pristaše dualistiĉkog krivovjerja. Dubrovĉani
poĉelo dobra ili svjetla, koje priznaju tvorcem duhovnog svijeta, i patarenima nazivaju bosansko-humske krstjane.
poĉelo zla ili tame, koje drţe zaĉetnikom tvarnog svijeta. PAVLIĈANI, strogo dualistiĉka sljedba, nastala u 7.
Ublaţeni ili umjereni dualizam (bogumili, patareni) poĉelu zla stoljeću u Armeniji, koja zastupa strogi dualizam. Pod
priznaju vremenski ograniĉenu upravu nad ovozemaljskom utjecajem pavliĉana, koje je u 10. stoljeću bizantski car
materijalnom stvarnošću. Ivan I. Tzimiskes (969-976) naselio oko Plovdiva u
FUNDAGIAGITI (gr. founda, kesa, torba), naziv za dualistiĉke Traciji, dolazi do pojave bogumilizma.
krivovjerce u Bizantu, koji su se raspoznavali po koţnim torbama VALDEZI, sljedba lyonskog trgovca Petra Valdesa
u koje bi stavljali milodare. U Makedoniji muslimane nazivaju (12. stoljeće) koja se zalaţe za povratak evanĊeoskom
torbešima. siromaštvu i obnovi kršćanskog ţivota po uzoru na
KUTUGERI (lat. cutis, koţa, torba; gerere, nositi), pristaše Pracrkvu. Na valdezima se inspiriraju reformatori 14.-
dualistiĉkog krivovjerja u Bizantu. Patrijarh Genadije II. 16. st. John Wyclif, Jan Hus, Martin Luther, Jean Calvin
i drugi.
CRKVA BOSANSKO-HUMSKIH
KRSTJANA
IZABRANA LITERATURA
Unatoĉ mnogima za historiografiju još uvijek
J. ŠIDAK, Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu, Zagreb, 1975. neriješenim spornim pitanjima o podrijetlu, strukturama i
F. ŠANJEK, Dualistiĉko-evangeliĉki pokret u 13. stoljeću u svjetlu religioznom uĉenju »krstjana« srednjovjekovne »Crkve
Sacconijeve »Sume o katarima i leonistima« (1250), Bogoslovska bosanske«, neosporno je da ona izrasta iz pokreta za
smotra, XLVI (1976) 3, 285-305. obnovu religioznog ţivota i pobjedu evanĊeoskih ideala
M. BRANDT, Izvori zla. Dualistiĉke teme, Zagreb, 1989. Pracrkve nad posvjetovnjaĉenim feudalnim kršćanskim
koncepcijama na prijelazu iz kasnog u razvijeni srednji
vijek (12./13. stoljeće).
Latinski teolozi, koji u 13. i 14. stoljeću polemiziraju s
predstavnicima Crkve bosanske, predbacuju im odreĊena
doktrinarna »zastranjivanja« (npr. umjereni dualizam), ali
nikada ne nalaze zamjerke njihovu strogom moralnom
ponašanju.

HETERODOKSNE ZAJEDNICE UZ HRVATSKU


OBALU

U duhu općih smjernica Trećega lateranskog sabora


(1179) i osude »svih krivovjeraca, katara i patarena«,
splitska nacionalna sinoda 1. svibnja 1185. iskljuĉuje iz
crkvenog zajedništva »sve krivovjerne sljedbe i njihove
pomagaĉe koji napadaju Rimsku Crkvu i njezinu nauku«.
U aktima katarskog sabora, odrţanog u svibnju 1167. u
dvorcu Saint-Felix-de-Caraman nedaleko od Toulouse u
juţnoj Francuskoj, meĊu sedam (katarskih) crkava Azije«
spominje se takoder »Ecclesia Dalmatiae« (Dalmatinska
Crkva), što je ujedno najstariji spomen krivovjeraca
dualistiĉke orijentacije u nas. Pojašnjenje nam daje
talijanski inkvizitor Anselmo Aleksandrijski u svom
kratkom spisu O poĉetku i izvoru dualistiĉkog krivovjerja u
srednjem vijeku. Autor izvodi dualizam od Perzijanca
Manesa (Manija), opisuje njegovo širenje u Maloj Aziji i
Bizantu, od Carigrada do Tracije, ne izostavljajući ni
njegov prodor na podruĉje zapadne kršćanske ekumene:
»Poslije (utemeljenja katarske Grĉke crkve u Carigradu)
Franci (tj. kriţari druge kriţarske vojne, 1147-1149) naĊu
tamo (tj. u Carigradu) ovu sljedbu. Kad su brojem ojaĉali,
ovi krivovjerci izaberu sebi biskupa koji se prozvao 'biskup
Latina'. Zatim su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se i
Krivovjerje u Bosni
Ivan de Casamare predlaţe Apostolskoj Stolici da se
Prve vijesti o pojavi heterodoksnog kršćanstva u Bosni stiţu u novim biskupom u Bosni imenuje neki Latin, uz sugestiju
Rim od zetskog despota Vukana Nemanjića. Njegovo pismo da bi za poboljšanje crkvenih prilika na prostranom
registrirano je »druge godine pontifikata« Inocenta III tj. izmeĊu podruĉju bosanske drţave trebalo utemeljiti tri ili ĉak ĉetiri
22. II. 1199. i 21. II. 1200. Vukan otkriva papi da je »u zemlji biskupije.
ugarskog kralja (Emerika) poĉelo preotimati maha ne malo Inocent III. ţeli uspostaviti crkvenu ravnoteţu u Bosni
krivovjerje«, na koje su zavedeni »ban Kulin s ţenom i sestrom, sukladno metropolitanskim pravima dubrovaĉkog
udatom za preminulog humskog knez Miroslava, te s više svojih nadbiskupa, koji 1206. posvećuje Dragonju za bosanskog
roĊaka i preko deset tisuća kršćana« (tj. katolika). biskupa. Povijesno zajamĉena imena Dragonjinih
Iako se pobliţe ne odreĊuje narav krivovjerja, crkvene prethodnika Vladislava (oko 1141), Milovana (1151),
graĊanske vlasti prouĉit će sluĉaj i predloţiti rješenje. Papa Inocent Radogosta (1171) ili nasljednika Bratoslava (izmeĊu 1212.
III. obraća se ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optuţujući i 1232) ukazuju na glagoljašku i ćirilometodsku tradiciju
Kulina da je dao »sigurno utoĉište i zaštitu ne malom broju bosanske crkvenosti sve do tridesetih godina 13. stoljeća.
patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard ne davno otjerao iz Papu posebno raduje lojalnost Kulinova sina.
Splita i Trogira« (11. X. 1200). Štoviše, »plemeniti muţ Kulin, ban
bosanski, poštuje ove krivovjerce više od samih katolika,
nazivajući ih naprosto (antonomasice) kršćanima«. U pismu
naslovljenom na splitskog nadbiskupa Bernarda i svog legata u
Hrvatskoj i u Bosni Ivana de Casamare (21. XI. 1202), isti papa
tvrdi da u »zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi, koji su jako
osumnjiĉeni i teško ozloglašeni (kao pristaše od Crkve) osuĊenog
katarskog krivovjerja«. Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u
teološku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku Stolicu da u
Bosnu pošalje legata, kompetentnog u ovim stvarima, koji će njega
i njegove podanike ispitati i pouĉiti u spornim pitanjima. Legat Ivan
de Casamare, koji dolazi u Bosnu zimi 1202./1203. godine, uvjerava
predstavnike optuţenih krstjana u neophodnost da svoj naĉin
ţivota ozakone pred najvišim crkvenim forumom. Konaĉno, 8. II.
1203. na Bilinom polju uz rijeku Bosnu (Zenica), pred papinim
legatom, banom Kulinom, predstavnicima crkvene i graĊanske
vlasti i brojnim narodom, »prvaci onih ljudi koji se u Bosni na
poseban naĉin nazivaju povlasticom kršćanskog imena (...) u ime
svih koji pripadaju (njihovom) bratstvu«, a bili su ozloglašeni
kao raskolnici i oklevetani kao pristaše manihejske sljedbe (!),
unaprijed se odriĉu krivovjerja i raskola, uz ĉvrsto obećanje da
će ubuduće djelovati u zajedništvu s Rimskom Crkvom,
poštujući njezinu nauku i obiĉaje (disciplinu).
Crkva bosanska Godine 1291. dominikancima će se pridruţiti franjevci,
pa će pripadnici dvaju prosjaĉkih redova najprije zajedno, a
Nema sumnje da krstjani Bosne i Huma nastoje nasljedovati nakon meĊusobnog spora o inkvizicijskim pravima (1327-
primjer prvih kršćanskih zajednica, ali zbog kritika kleriĉkih 1330) franjevci će sami nastaviti misiju oĉuvanja
institucija i otpora protiv plaćanja crkvene desetine, njiihova katoliĉkih tradicija na ovom prostoru. Tijekom 14. i 15.
plemenita nastojanja nailaze na nerazumijevanje crkvenih foruma i stoljeća bosanski banovi i kraljevi zalaţu se za uzajamnu
osudu svjetovnih vlasti, a oni sami-pod utjecajem mnogo tolerantnost katolika i krstjana. Za duge vladavine Tvrtka I
radikalnijih valdenza i katarsko-patarenskog pesimizma-poĉet će se (1338-1391) franjevci uspješno djeluju meĊu krstjanima.
udaljavati od katolicizma pa i samih izvora kršćanstva. Otpor Ove posljednje progoni kralj Stjepan Tomaš (1443-1461),
krstjana pospješit će necrkvena ali stvarna politiĉka prisizanja koji, oĉekujući razumijevanje Zapada za borbu protiv
ugarskog dvora protiv sve izraţenijih pokušaja osamostaljivanja Turaka, svoje nekadašnje uĉitelje i sumišljenike stavlja
srednjovjekovne Bosne, kojemu će unutrašnja religiozna previranja pred dvostruki izbor: ili da se vrate Rimskoj Crkvi i
i napetosti posluţiti kao povod za kriţarske ratove protiv Bosne. katolicizmu ili da napuste granice bosanskog kraljevstva.
DogaĊaji nadolaze jedan za drugim. Potkraj 1221. Akoncij, Mnogi se tada odluĉuju za zemlje hercega Stjepana
legat Apostolske Stolice u Hrvatskoj, poslan je u Bosnu "gdje Kosaĉe.
brojni krivovjerci i prevratnici (subversores) javno nauĉavaju i U novije vrijeme bosansko-humske krstjane dovodi se
otvoreno iznose svoje zablude". Njega zamjenjuje kaloĉki sve ĉešće u vezu s nastankom islamskog supstrata meĊu
nadbiskup Ugrin (1225), koji protiv krivovjeraca u Bosni pokreće stanovništvom današnje Bosne i Hercegovine. Ovom
kriţarski rat, ali se mora zadovoljiti tek neznatnim uspjehom u problematikom bave se mnogi historiĉari islamske kulture
predjelima Soli i Usore. (Tayyib Okić, Nedim Filipović, Muhamed Hadţijahić), ali
Rješavanje »gordijskog ĉvora« crkvenih prilika u Bosni i drugi (Dominik Mandić, Jaroslav Šidak, Srećko M.
povjereno je Jakovu de Pecoraria, naslovnom kardinalu-biskupu od Dţaja). U islamizaciji Bosne treba razlikovati a) prijelaz na
Preneste, koji 1233. smjenjuje bosanskog biskupa narodnog imena islam bosanske vlastele od b) islamiziranja bosanskog
pod optuţbom da je »bez obrazovanja, sklon krivovjercima i puĉanstva. Nakon pada Bosne (1463) proces islamizacije
simoniji«, a na upraţnjenu bosansku biskupsku stolicu dovodi podjednako zahvaća pristaše Crkve bosanske, katolike i
Ivana iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca, od pravoslavne. Nikola Modruški sugerira da je Bosna pala
kojega se oĉekuje latiniziranje bosanskog kršćanstva. S novim izdajom krivovjernih krstjana. Jedan turski izvor iz 1465.
biskupom u Bosnu dolaze dominikanci, koji se na terenu pripisuje Korvinovo preotimanje Jajca izdajom »patarena
»posvećuju propovijedanju i raspravama s krivovjercima te mnoge koji su bili prigrlili islam«. Ivan Kapistran piše papi
od njih i njihove pristaše privode istinama vjere (...) a one, koji Kalistu III (1455) da »bosanski krivovjerci patarenske
uporno odbijaju vratiti se, Kolomanovi su sluţbenici predali ognju« vjere, koji rado slušaju rijeĉ Boţju i obraćaju se na
(Petar iz Bodroga, OP, pr. 1259.). katoliĉku vjeru (...) radije umiru bez vjere nego da prihvate
Oruţana obrana katoliĉkog pravovjerja protiv heterodoksnih vjeru Rašana«, tj. pravoslavlje, a toboţnji masovni prijelaz
uĉenja u Bosni posluţit će kao izlika hercegu Kolomanu za oruţani krstjana i njihovih pristaša na islam osporava i odluka
upad u zemlje bana Mateja Ninoslava (1233. do 1234). Unatoĉ mletaĉkog Senata, koji u oţujku 1466, sa šezdeset glasova
tolerantnom stavu prema krivovjercima, ban Ninoslav istiĉe svoju »za« i sedam »protiv«, izglasava gostu Crkve bosanske
pravovjernost i utjeĉe se »zaštiti sv. Petra i Apostolske Stolice« Radinu Butkoviću da »s pedeset do šezdeset osoba svoje
(10. X. 1233). Saveznika nalazi u bosanskom biskupu, koji, sljedbe i svoga zakona« preseli na teritorij »Serenissime«.
ogorĉen Kolomanovim spletkama i postupcima kriţara, traţi od U ovom pitanju objektivni povjesniĉar mora postaviti
pape da ga razriješi od upravljanja bosanskom biskupijom jer ga granicu izmeĊu kontinuiteta Crkve bosanske kao
»ratni napori nepodnosivo tište«. Grgur IX. na njegovo mjesto religioznog društva i ostataka krstjanskog vjerovanja, koje
dovodi Ponsu (26. IV. 1238) za ĉije uprave bosanska biskupija se u narodu odrţalo i nakon propasti njihove Crkve, makar
Biblija bosansko-humskih krstjana
Crkvena organizacija i nauk bosansko-humskih Izravne optuţbe katoliĉkih kontroverzista da krstjani
krstjana pripadaju katarskom pokretu i ispovijedaju umjereni
dualizam, dok ih vrela pravoslavne provenijencije
Prema oporuci gosta Radina (5. I. 1466), pripadnici Crkve izjednaĉuju s kipoborcima, babunima ili bogumilima i
bosanske dijele se na »krstjane i krstjanice (...) koi su svete vere
kutugerima, vrlo je teško uskladiti s krstjanskim bosansko-
apostolske«, tj. one koji su primili »duhovno krštenje«, na vjernike
humskim izvorima, koji jasno dokazuju da krstjani, barem
»koi greha ne ljube« te su se ustrajnom molitvom i vjeţbanjem u
u prvom stoljeću svog opstanka, pripadaju reformnom
siromaštvu i uzdrţljivosti pripremali za prijem meĊu »prave
kršćanstvu na tlu Zapadne Rimske Crkve.
krstjane i prave krstjanice« i na »mrsne ljude«, koji su pripadali Svetopisamski, preteţno novozavjetni rukopisi
zajednici vjernika Crkve bosanske u širem smislu jer zbog bosanskih krstjana ni po ĉemu se ne razlikuju od
vezanosti uz zemaljska dobra nisu bili spremni uĉiniti odluĉujući
pravovjernih biblijskih kodeksa zapadne ili istoĉne
korak, nego su svoju odluku ostavljali za kasnije, najĉešće za ĉas
tradicije. Najcjelovitiji bosanski novozavjetni kodeks,
smrti. Odlomak bosanskog EvanĊelja tepaĉije Batala Santića
Zbornik krstjanina Hvala (1404), istovjetan je s
(1393) naglašava da ovaj »biše mnogo dobr' dobrim' ludem'«, tj.
novozavjetnim kanonom Atanazija Aleksandrijskog (298-
predstojnicima (hijerarhiji) Crkve bosanske, i »mnogo slavan' 373), osim Knjige otkrivenja, koju Hval stavlja neposredno
dobrim' krstjanom'«, aluzija na poloţaj koji je imao meĊu nakon ĉetiriju evanĊelja i srednjovjekovnih apokrifa, koje
vjernicima spomenute Crkve.
Atanazije, jasno, ne poznaje.
Crkva bosanska ima i svoje predstojništvo. Na ĉelu hijerarhije
Zna se da je Zbornik krstjanina Radoslava (ps. 1443)
nalazi se biskup, koji je ujedno djed, tj. vrhovni starješina svih
sastavljen prema mnogo starijem glagoljskom predlošku.
krstjana i krstjanica. Njemu asistiraju strojnici, gosti i starci. Gost
Jedan nepotpisani izvještaj rimskoj Propagandi iz 1623.
je po ĉasti prvi do djeda, a brinuo se o propovijedanju i u djedovoj svjedoĉi da su bugarski pavliĉani u 16. i 17. stoljeću
odsutnosti predsjedao liturgijskim skupovima, dok je starac bio na
upotrebljavali biblijske rukopise »pisane za Tvrtkova
ĉelu krstjanske zajednice (hiţe).
vladanja Bosnom« (1353. do 1391). Tekst tih kodeksa je
pravovjeran i u skladu s kanonom Crkve, dok su
heterodoksna tumaĉenja dopisana kasnije u formi rubnih
Djed krstjana-biskup Crkve bosanske biljeţaka ili glosa. One su najbrojnije u danas izgubljenom
Srećkovićevu bosanskom evanĊelju, u kojem anonimni
Djed ili biskup Crkve bosanske uţiva nepodijeljen ugled ne domaći glosator smislu najpoznatijih Kristovih prispodoba
samo meĊu krstjanima nego i u društvenom i politiĉkom ţivotu
daje odreĊeni dualistiĉki prizvuk. Ta popratna tumaĉenja i
srednjovjekovne Bosne. Njegov ugled poznat je talijanskim
pojašnjenja evanĊeoskih tekstova nisu, istina, uvijek
patarenima i juţnofrancuskim katarima. U 14. i 15. stoljeću
pravovjerna, ali su dokaz moralno-didaktiĉkih napora
predstavnici Crkve bosanske daju polovicu ĉlanova drţavnog
duhovnog vodstva Crkve bosanske da Kristovu poruku
vijeća (sabora), stavljaju potpise na najvaţnije dokumente, iako se pribliţi obiĉnom vjerniku na jasan i pristupaĉan naĉin.
ne zaklinju, nego u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjem daju
samo svoju »poĉtenu rieĉ«. Rezidencija bosanskog djeda bila je u
istom razdoblju »locus credibilis«, gdje se parafiraju i pohranjuju
vaţni spisi od drţavnog i općedruštvenog sadrţaja.
Ideal evanĊeoskog siromaštva CRKVA BOSANSKA U HISTORIOGRAFIJI

Za realan sud o glosama iz Srećkovićeva bosanskog evanĊelja Crkva bosansko-humskih krstjana kao historiografski
još uvijek nedostaje solidnija povijesno i teološki utemeljena problem javlja se u povijesnoj znanosti oko sredine 19.
prosudba i poredba s onodobnim »knjiţevnim pozajmicama« i stoljeća. Do danas je objavljeno više stotina samostalnih
struĉnim teološkim komentarom, kao npr. poredbeno tumaĉenje publikacija, rasprava i priloga namijenjenih ĉitateljima
prispodobe o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 30-35) u glosama najrazliĉitijih opredjeljenja.
Srećkovićeva evanĊelja i u Stojkovićevoj Raspravi o Crkvi, Prvi sustavni pokušaj povijesti Crkve bosanske i
tekstova koji se vremenski i prostorno više-manje podudaraju. krstjana objavio je B. Petranović (Bogumili, Crkva
Radoslavov zbornik otkriva da je svaki vjernik Crkve bosanske bosanska i krstjani, Zadar, 1867) s naznakom da je ona bila
bio obvezan nauĉiti ne samo sadrţaj nego i znaĉenje Molitve pravoslavna, ali je postala krivovjernom pod utjecajem
Gospodnje (Oĉenaša), zajedniĉki i pojedinaĉni obrazac pokajanja makedonskih bogumila, koji se tijekom stoljeća preko
za grijehe, prolog Ivanova evanĊelja (Iv 1, 1-17) i Pavlov apel da srpskih zemalja postupno infiltriraju u Bosnu. Pisac s
se »odreknemo bezboţnosti i svjetovnih poţuda te razumno, pravom primjećuje da se krstjansko krivovjerje jaĉe
pravedno i poboţno ţivimo u sadašnjem svijetu išĉekujući blaţenu odraţava u organizacijskim strukturama nego u
nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa doktrinarnom pogledu. Knjigu je nagradilo Srpsko
Krista« (Tit 2, 12-13). kraljevsko uĉevno društvo!
Gost Radin Butković (1466) vjeruje u »svemogućega Gospodina Petranovićevim stopama ide i V. Glušac
Boga« i u »svetu Troicu nerazdelimu«. Na stećku gosta Milutina iz (Srednjevekovna crkva bosanska bila je pravoslavna,
Humskog kod Foĉe spominju se »priĉista Troica«, a na biligu gosta Prilozi za knjiţevnost 4, Beograd, 1924, str. 1-55; Istina o
Mišljena iz Puhovca »Gospodin naš Isus edini«. bogumilima, Beograd, 1941-1945), koji se upinje dokazati
Osim u »svetu molitvu boţiju« (Oĉenaš), gost Radin se takoĊer da je Crkva bosanska bila nacionalna (!), autokefalna i
uzda i u molitve dubrovaĉke katoliĉke sirotinje te odreĊuje da se uvijek pravoslavna, a da je bogumilstvo u Bosni i na
»tristo dukata dade za svijeće« koje će se na blagdane paliti za Balkanu obiĉna monaška izmišljotina i historijska obmana,
njegovu dušu »u hrameh boţieh«. Od blagdana krstjani su koju je u povijesnu znanost uveo F. Raĉki.
svetkovali Boţić, Navještenje Gospodinovo (Blagovijest), Uskrs, Problem Crkve bosanske na poseban naĉin zanima
Uzašašće i blagdane sv. Jurja, sv. Petra i Pavla, sv. Stjepana, sv. hrvatske historiĉare i historiografe. U magistralnom djelu
Mihovila, Uznesenje Marijino i svetkovinu Svih svetih. Suprotno Bogumili i patareni (Rad JAZU, 8-10/1869-1870), koje je
izjavama latinskih kontroverzista, gost Radin kao ugledni plod dvadesetogodišnjih povijesnih istraţivanja, F. Raĉki
predstojnik Crkve bosanske daje milostinju i ostavlja novac za istiĉe da bosansko-humski krstjani, izravni potomci
»hram i greb gde m(u) kosti budu i legu«. bugarskih bogumila, pripadaju neomanihejskom i
Opovrgavajući ocjene katoliĉkih i pravoslavnih teologa i dualistiĉkom pokretu, kojemu pripadaju i srednjovjekovni
stavove Zapadne i Istoĉne Crkve u odnosu na bosanskohumske albigenzi, katari i patareni. Pisac priznaje da je teško
krstjane, domaća krstjanska vrela pokazuju da su oni, unatoĉ uskladiti latinska i domaća krstjanska vrela, posebno kad je
doktrinarnim lutanjima, usponima i padovima, iskreno teţili da u rijeĉ o krstjanskom vjerovanju. Pod Raĉkovim utjecajem
svom osobnom i javnom ţivotu ostvare ideal evanĊeoskog krstjane se poĉelo nazivati bogumilima, izraz inaĉe
siromaštva u duhu zajedništva Pracrkve. Njihov dodir s nepoznat povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj.
pripadnicima drugih sljedbi, ukljuĉujući tu katare i patarene, Dio hrvatskih historiĉara ukazuje na katoliĉku
treba shvatiti u kontekstu borbe marginalnih skupina za »mjesto pravovjernost bosansko-humskih krstjana. A. Hoffer (Dva
pod suncem«. odlomka o kršćanskoj crkvi u Bosni, Zagreb, 1901) drţi da je
Crkva bosanska katoliĉka zajednica s istoĉnim obredom.
F. Milobar (Ban Kulin i njegovo doba, GZM 15/1903, str. 351- U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi
372 i 438 do 528) vidi u njoj Crkvu s hrvatskom glagoljaškom bosanskoj prevladavaju etniĉki, društveno-politiĉki,
tradicijom, koja postaje krivovjernom da bi saĉuvala kulturno-religiozni i ideološki stavovi autora. Historiĉari
crkvenoslavenštinu. M. Vego (Povijest Humske zemlje, Samobor, marksistiĉke orijentacije, koji u nosiocima heterodoksnih
1937; Patarenstvo u Hercegovini, GZM NS 18/1963, str. 196-215) gibanja u srednjovjekovnom kršćanstvu otkrivaju preteĉe
pretpostavlja da se ona distancirala od Rima za grgurovske socijalizma i komunizma, gledaju na pokret bugarsko-
reforme, koju bosanski glagoljaški kler ne prihvaća. Ć. Truhelka makedonskih bogumila i naših krstjana gotovo iskljuĉivo s
(Bosanska narodna patarenska crkva, PBH, Sarajevo, 1942, str. aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni fenomen. Ako
767— 793), koji je povijesnu znanost obogatio mnogim arhivskim se i moţe shvatiti D. Taškovskog (Bogomilskoto dviţenje,
otkrićima o Crkvi bosanskoj, s pravom tvrdi da krstjani nemaju Skopje, 1949), koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih
nikakve organske veze s bugarskim i makedonskim bogumilima. L. spisa, opravdava bogumile da u »svom vremenu nisu mogli
Petrović (Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953) pokušava predvidjeti razvoj kapitalistiĉke proizvodnje i pojavu
dokazati da su na ĉelu Crkve bosanske hrvatski benediktinci, burţoazije i proletarijata«, teško se moţe opravdati
protivnici grgurovske reforme, koji se od 13. stoljeća poĉinju dvoliĉnost A. V. Solovjeva, koji, oslanjajući se na misao
udaljavati od Rima zbog agresivne ugarske politike koja nastoji Friedricha Engelsa, u studiji o Vjerskom uĉenju Bosanske
latinizirati bosansku biskupiju. M. Miletić (I 'krstjani' di Bosnia, crkve (1948) veliĉa »politiĉko-socijalno znaĉenje
Rim, 1957) vidi u bosansko-humskim krstjanima redovnike sv. bosansko-humskih krstjana«, koje izostavlja u francuskom
Bazilija. J. Šidak (Problem 'bosanske crkve', Rad JAZU 259/1937, izdanju iste studije, što prof. Šidaka navodi na pomisao da
str. 37-182; Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu, Zagreb, je »prva verzija zacijelo (redigirana) pro foro interno«.
1975) brani katoliĉku pravovjernost krstjana od optuţbi latinskih i U »novoj interpretaciji« o Crkvi bosanskoj Amerikanac
pravoslavnih spisa, dokazujući da je Crkva bosanska katoliĉka s John Fine Jr. (The Bosnia Church: a new Interpretation,
istoĉnim obredom (kao Hoffer), ali je osporavala autoritet rimske New York-London, 1975) globalno osporava autoritet
Crkve. Dopuštajući dualizam u nauci bosansko-humskih krstjana, latinskih vrela, a domaća interpretira neheretiĉki. U
J. Šidak se u kasnijim radovima pribliţuje tezama F. Raĉkoga, njegovoj »novoj interpretaciji« politiĉka je povijest
kojega slijede A. V. Solovjev (Vjersko uĉenje Bosanske crkve, dinamiĉki ĉimbenik nastanka, trajanja i propasti Crkve
Zagreb, 1948; Svedoĉanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu, bosanske, dok bi statiĉki ĉimbenik bio seljaĉki karakter
Godišnjak 5/1953, str. 1-103), D. Kniewald (Vjerodostojnost ondašnjega bosanskog društva. Fineovo gledište podvrgao
latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU 270/1949, str. je ozbiljnoj kritici S. M. Dţaja (CCP, 3 iz 1979, str. 143-
115-276), D. Mandić (Bogomilska crkva bosanskih krstjana, 146). U najnovije vrijeme beogradski balkanolog D.
Chicago, 1962) i mnogi drugi. Dragojlović (Krstjani i jeretiĉka Crkva bosanska, Beograd,
1987, ćirilicom) pokušava dokazati da su bosansko-humski
krstjani izdanak orijentalnog monaštva mistiĉke tendencije.
Autorov pristup izvornoj graĊi neprihvatljiv je sa stajališta
historijske znanosti. Da bi ĉitatelja »uvjerio« u tvrdnju
kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup Crkve
bosanske prešao na pravoslavlje, autor gosta na dvoru
Stjepana Kosaĉe i mileševskog metropolita Davida
pretvara u »episkopa Bosne pravoslavca i Srbina«, iako u
izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj »pravoslavac jer je
Srbin« (estin orthodoxos Serbos gar!).
Upozoravamo i na radove pisca ovih redaka: Bosansko-
humski krstjani, Zagreb, 1975; Les chretiens bosniaques et
INKVIZICIJA Biskupska inkvizicija

Inkvizicija (lat. inquisitio, istraţni postupak) kao Organizirani progon krivovjeraca u Zapadnoj Crkvi
srednjovjekovna ustanova za »istraţivanje heretiĉke zloće« djeluje poĉinje objavom dekreta Ad abolendam (4. XI. 1184) pape
podruĉju Zapadne Crkve sve do napoleonskih ratova i za mnoge je Lucija III. i cara Fridrika I. Barbarose, koji odreĊuju da
pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomaĉa. »svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će,
Iscrpna Van der Vekeneova Bibliotheca bibliographica potpomognut nekolicinom svjetovnjaka, istraţivati
Inquisitionis (Vaduz, 1983) sadrţi 4.808 naslova samostalnih djelovanje krivovjeraca na podruĉju svoje jurisdikcije«.
publikacija, rasprava i ĉlanaka o povijesnom razvoju i djelovanju Istraga se pokreće ne samo protiv krivovjeraca nego i
Inkvizicije. Na tlu predratne Jugoslavije za Inkviziciju se zanimaju: protiv njihovih pomagaĉa i zaštitnika, a uvjerene i
Kriminalna biblioteka, Pravni savjetnik, Policijski glasnik i tvrdokorne krivovjerce crkvena vlast mora izruĉiti
Ţandarmerijski vesnik, glasila nepovijesne orijentacije. svjetovnoj (ad brachium saeculare).
Historijska znanost razlikuje Rimsku i Španjolsku inkviziciju. Inocent III. daje precizne upute za voĊenje istraţnog
Pod prvom se misli na crkveni sud ustanovljen u 13. stoljeću sa postupka, a na Ĉetvrtom lateranskom saboru (1215) zalaţe
zadatkom da se na podruĉju zapadne kršćanske ekumene iskorijene se za primjenu zasluţenih kazni protiv tvrdokornih
vjerovanja i obredi protivni vjeri i disciplini Rimske Crkve, dok je krivovjeraca.
druga, tj. Španjolska inkvizicija utemeljena 1. XI. 1478. u obranu
društvenih, kulturnih i religioznih vrijednosti hispanskog
katolicizma. Ova posljednja s vremenom prerasta u oruĊe drţavnih Rimska inkvizicija
vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole.
Inkviziciju u pravom smislu rijeĉi, tj. istraţni postupak
Stav prema otpadnicima protiv »heretiĉke zloće«, ustanovljuje 8. II. 1232. papa
Grgur IX. bulom Ille humani generis. Istraţni se postupak
Kada potkraj 4. stoljeća kršćanstvo postaje sluţbenom religijom povjerava papinim komesarima (inkvizitorima). Papinska
Rimskoga Carstva, krivovjercima se poĉinje upisivati u krivnju je inkvizicija permanentni organizam Crkve uz primjenu
»zloĉin uvrede veliĉanstva« (crimen laesae maiestaris) zbog izuzetnog postupka: osumnjiĉeni je pod zakletvom duţan
neizvršavanja graĊanskih i vjerskih obveza. Carevi Gracijan, svjedoĉiti protiv sebe, nema odvjetnika, osuda je bez
Valentinijan i Teodozije 380. izjavljuju da je vjera Rimske Stolice priziva. Okrivljenog koji se javno ne odreĉe svoga
pravilo za sve kršćane, pa krivovjercima prijete Boţjom i carskom heterodoksnog uvjerenja predaje se svjetovnoj vlasti da ona
kaznom. Nekoć su dakle rimski carevi progonili kršćane jer su se nad njim izvrši presudu, Bulom Ad extirpanda (15. V.
protivili kultu imperatora, zatim su kršćanski carevi progonili 1252) Inocent IV. dopušta kod istraţnog postupka
pogane zbog preziranja kršćanskog kulta, konaĉno pravovjerni primjenu torture, toĉno odreĊujući sluĉajeve i uvjete
carevi i vladari progone krivovjerce-protivnike Nicejsko- njezine upotrebe. Pape inzistiraju da se tortura primjenjuje
kalcedonskog vjerovanja. samo u izuzetnim sluĉajevima i da nikada ne smije dovesti
Po uzoru na rimsku drţavu i kršćanski srednji vijek zastupa u pitanje tjelesni integritet i ţivot optuţenoga.
ideju o politiĉkom jedinstvu koje treba osigurati jedna drţavna
vjera. Kanonist Gracijan (1140) istiĉe da su »neki biskupi zajedno Nije poznato na osnovi kojih motiva Siksto IV.
sa povjerenim im stadom pali u krivovjerje i poĉeli prisiljavati ovlašćuje 1478. Ferdinanda Aragonskog da imenuje tri do
katolike da prihvate njihovo krivovjerje, pa je papa naredio ĉetiri inkvizitora koji će uspostaviti mir u Španjolskoj, gdje
pravovjernim biskupima-kojima je car podijelio graĊansku su, nakon »reconquiste« Granade, zajedno ţivjeli kršćanski
jurisdikciju-da brane katolike protiv krivovjeraca i da ih svim starosjedioci, Ţidovi i pristaše islama. Dotadašnji papini
sredstvima prisile na povratak jedinstvu vjere. Snagom papinih komesari ograniĉavali su se na »istraţivanje heretiĉke
Ţrtve inkvizicijskih postupaka Inkvizicija u Hrvatskoj

Protivnici Katoliĉke Crkve naglašavaju nehumanost Pojava »komesara za istraţivanje heretiĉke zloće«
inkvizicijskih postupaka i napuhuju broj ţrtava. Liberalni historiĉar (inkvizitora) u Hrvatskoj podudara se s dolaskom
J. A. Llorente stavlja na dušu španjolskih inkvizitora 340.592 dominikanaca i franjevaca u naše krajeve. Nije poznato
presude, od kojih 31.912 osuda na lomaĉu. B. Bennassar, koji je s kada je Grgur IX. investirao dominikance u Hrvatskoj
ekipom suradnika sedamdesetih godina prouĉio zapisnike inkvizitorskim pravima, ali ih prije 1259. kao inkvizitore u
saĉuvanih istraţnih postupaka Španjolske inkvizicije, istiĉe da je na Bosni i Dalmaciji spominje Petar iz Bodroga. U svom
smrt osuĊeno relativno malo optuţenih, do tri posto. Najveći broj Kratkom izvješću o postanku Ugarske dominikanske provincije, prior
smrtnih osuda odnosi se na razdoblje 1480-1530. — u svemu oko dominikanaca u Bodrogu (Sombor?) istiĉe da je Grgur IX.
5.000 ţrtava, i to uglavnom iz redova obraćenih Ţidova. U periodu poslao dominikance »krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koji
1530-1700. bilo je oko 50.000 sudskih postupaka s oko 500 smrtnih sebe nazivaju Slavonskom Crkvom, gdje je mnogo duša propadalo
presuda, nakon 1700. još 100 do 200 izvršenih osuda na zbog krivovjernih zabluda. Uz pomoć kralja Kolomana (...)
Pirinejskompoluotoku i u obje Amerike. dominikanci su se propovijedanjem i raspravama uporno
Broj ţrtava Rimske inkvizicije neznatan je u odnosu na borili protiv krivovjerja i na ĉudesan naĉin postigli toliko, te
Španjolsku inkviziciju, uz napomenu da su najviše ţrtava imali su mnoge od krivovjeraca i njihove pristaše obratili istini
katari i valdenzi (nekoliko stotina osuda na lomaĉu i kolektivnih (katoliĉke) vjere, dok su mnogi od onih koji se nisu htjeli
spaljivanja u 13. i na poĉetku 14. stoljeća), dok su postupci protiv obratiti bili po sluţbenicima spomenutog kralja Kolomana
vještica bili u nadleţnosti graĊanskih sud kih vlasti.
,
predani ognju.« To je dosad jedini dokaz spaljivanja krivovjeraca
u Hrvatskoj.
Ĉini se da je Zadar prvo sjedište Inkvizicije u Dalmaciji.
Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se domi-
nikanac bl. Pavao, kojeg su 1255. na podruĉju Splita ubili
heretici. Njega je naslijedio Andrija Dalmatinac, drugi
vrhovni inkvizitor u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Njemu
se pripisuje u zasluge da je u Skradinu 1268. uspio privoljeti
mnoge heretike na povratak u Crkvu.
Sluţbu Inkvizicije u Hrvatskoj Inocent IV. 1245.
povjerava franjevcima Slavonske provincije. Bulom Prae
cunctis (23. III. 1291) papa franjevac Nikola IV. traţi od
slavonskog provincijala da u Bosnu uputi dvojicu braće kao
»inkvizitore heretiĉke zloće«. Spomenutu bulu potvrdit će
papa Bonifacije VIII (29. IV. 1298). Na temelju ovih
dokumenata papa Ivan XXII. proglašava 1. VII. 1327.
nevaţećim akt kojim je pet mjeseci ranije ugarsko-hrvatskim
dominikancima odobrio da »vode istragu protiv heretiĉke
zloće i propovijedaju kriţarski rat protiv heretika Bosanaca i
Slavonaca«. Papa Benedikt XII (Jakov Fournier) priznaje
1337. da inkvizitori u Bosni ne mogu obavljati svoju misiju,
jer tamošnji »ban i neki velikaši primaju i zaštićuju
krivovjerce«.
Inkvizicija i praznovjerje INKVIZITORI I TORTURA

Za pontifikata Ivana XXIII (1316-1334) Inkviziciji je povjereno Dominikanac Nicolau Eymerich (1320-1399) savjetuje
voĊenje istraţnih postupaka protiv laţnih proricatelja budućnosti, u svom Priruĉniku za inkvizitore da »istraţitelj heretiĉke
ĉarobnjaka, vraĉara, zazivaĉa duhova itd. Jedan od papinih zloće ne pribjegava upotrebi torture, osim u nedostatku
savjetnika, zagrebaĉki biskup Augustin Kaţotić (1303-1322), u drugih dokaza i ako je posve uvjeren da optuţeni skriva
svojim Izlaganjima o praznovjerju (1318) kvalificira gatanje ili pravu istinu«.
bajanje kao »nedozvoljeno istraţivanje budućnosti koja se ne mora Eymerich naime drţi da će »jedni radije umrijeti nego
ostvariti«. Ako se »uĉinak postigne uzroĉnom spoznajom« — istiĉe priznati, drugi će postati neosjetljivi na muke, a treći, po
Kaţotić — »onda to nije praznovjerje nego umijeće«. Zagrebaĉki naravi slabići, priznat će što god ih se pita«, pa zakljuĉuje
biskup s idolopoklonicima izjednaĉuje samo »zazivaĉe duhova i da je »tortura, kao sredstvo priznanja, varljiva i
tvorce ĉarolija, koji to ĉine s uvjerenjem da njihove ĉine pospješuje neuspješna«.
demonska moć«, dok gataoce, bajaoce i druge širitelje praznovjerja
ispriĉava neznanjem i ĉesto vrlo teškim socijalnim poloţajem
pojedinaca i grupa, koji svoj naoko bezizlazni poloţaj rješavaju
uranjanjem u ĉarobni svijet tlapnji i prividnosti.

Postupci protiv vještica


Trijezno Kaţotićevo rasuĊivanje u suprotnosti je s Maljem
protiv vještica (1486) Henrika Institorisa (Kramera) i Jakova
Sprengera. I. Kr. Tkalĉić, marljivi istraţivaĉ Parnica proti
vješticam u Hrvatskoj (Rad JAZU 103/1891, str. 1-36), dokazuje da
su za postupak protiv »copernica« ili »baba« u nas redovito
habilitirani slobodni kraljevski gradovi, ţupanijske vlasti i plemići
s »pravom maĉa«. Tri srednjovjekovna sluĉaja iz Tkalĉićevih
Izprava o progonu vješticah u Hrvatskoj (Starine JAZU, 25/1892,
1-2) vode kompetentni suci kraljevskog Gradeca. U sva tri
postupka optuţene Zagrepĉanke moraju se posredstvom više
svjedoka opravdati pred vlastima od optuţbi da su se bavile
ĉaranjem, bajanjem i vraĉanjem. Naprotiv, iz procesa koji je 1443.
voĊen protiv Šibenĉanki Mrne i Dobre (Vl. Bayer, Jedan proces,
Zbornik PFZ 35/1985, str. 62-70) oĉito je da spada u kompetenciju
lokalnog biskupa a vodi ga opunomoćeni inkvizitor uz pomoć
gradskih vlasti. Shodno ondašnjoj praksi, optuţene Mrna i kći joj
Dobra, »koje su bile pritvorene kao ĉarobnice i javne vraĉare zbog
odreĊenih ĉarobnjaĉkih djela koje su poĉinile«, prije konaĉne
presude su, »provalivši zatvor, pobjegle«.
OSUDA U ODSUTNOSTI PROSJAĈKI REDOVI, DOMINIKANCI
I FRANJEVCI, I CRKVA
Inkvizitor Francisco Pena (1578) podsjeća da »prvi cilj SIROMAŠNIH U HRVATSKOM
inkvizicijskog postupka i smrtne osude nije spašavanje duše SREDNJOVJEKOVLJU
optuţenoga, nego zastrašivanje ostalih« te da je kod osude u
odsutnosti »dobro napraviti lutku osuĊenoga na koju će se napisati U nas se u posljednje vrijeme intenzivnije prouĉava
njegovo ime i razlog osude te sve to predati svjetov nom sudu, kao fenomen siromaštva. Osobita paţnja posvećuje se
što bi se uĉinilo da je odsutni stvarno prisutan«. prouĉavanju svijeta obespravljenih, prognanih, ţrtava gladi,
Praksa spaljivanja posmrtno osuĊenih pogaĊala je nasljed nike i napose pitanju ropstva, ţivotnim uvjetima neslobodnih
rodbinu (oduzimanje povlastica, konfiskacija imovine osuĊenom). seljaka i ulozi Crkve u prevladavanju nejednakosti u
hrvatskom društvu tijekom minulih stoljeća.
Pojam siromaha u srednjem vijeku pretpostavlja
pojedince i skupine koji ţive iz dana u dan, nesposobni da se
bez tilde pomoći oslobode bijede i neimaštine. Siromasima
IZABRANA LITERATURA se drţalo i one koji su se iz asketsko-mistiĉkih motiva
odricali bogatstva ili su slobodno izabrali da kao siromasi
J. ŠIDAK, "Ecclesia Sclavoniae" i misija dominikanaca u Bosni, ţive meĊu siromasima. Takvi su npr. pripadnici tzv.
Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, III/1955, str. 11-40. prosjaĉkih redova (domini- kanci i franjevci).
V. BAYER, Ugovor s Ċavlom. Procesi protiv ĉarobnjaka u Evropi
a napose u Hrvatskoj, Zagreb, 1969. Ustanove kršćanske solidarnosti
F. ŠANJEK, Nadleţnost Inkvizicije u svjetlu Kaţotićevih
"Izlaganja o krštavanju slika i drugih praznovjerja", Croatica Stalno prisutna u svijetu bijede i siromaštva, Crkva je
christiana periodica, IV (1980) 5, str. 63--77. još u apostolsko vrijeme ustvrdila da bogati nisu viasnici,
F. ŠANJEK, Španjolska inkvizicija od 15. do 19. stoljeća, nego samo upravitelji svojih dobara. Bazilije i Ivan
Svesci—Communio, 40/1980, str. 61-65. Zlatousti na Istoku, Augustin i Grgur Veliki na Zapadu,
G. i J. TESTAS, Inkvizicija, Zagreb, 1982 (predgovor i bi srednjovjekovni kanonisti i teolozi (Toma Akvinski)
bliografija o Inkviziciji u Hrvatskoj). dokazuju da i siromasi imaju svoja prava. Pod nadzorom
S. A. JALIMAM, Spor dominikanaca i franjevaca u Crkve razvijaju se ustanove kršćanske solidarnosti: pomoć
srednjovjekovnoj Bosni, Croatica christiana periodica, XIII (1989) gladnima, obrana obespravljenih i potlaĉenih, oslobaĊanje
23, str. 9-19. suţanja i robova itd. U prošlosti Crkve biskup je »branitelj
siromaha«, crkvena dobra predstavljaju »baštinu
siromaha«, prelati i redovniĉki starješine upravljaju
darovima vjernika. U 13. i 14. stoljeću siromasi su u
okviru ţupa i gradskih komuna izborili gradanska prava
na zaštitu društva, koje se u ono vrijeme smatralo
idealnom strukturom ovozemaljskih vrednota.
Pobornici evandeoskog siromaštva otkrivaju u ţivotu
siromaha jedini siguran put naviještanja spasenja. U
nastojanju da dostignu ideal kršćanske savršenosti,
dominikanci i franjevci pridonose rehabilitaciji siromaha,
pobuĊujući zanos velikodušnosti u prilog potrebnih u
Siromaštvo kao evanĊeoski ideal Dominikanci ili Red braće propovjednika

Pojavom prosjaĉkih redova na poĉetku 13. stoljeća iz temelja se Dominikance ili Red braće propovjednika (lat. Ordo
mijenja opći stav prema siromaštvu i siromasima. U karolinškoj fratrum praedicatorum) utemeljio je Španjolac Dominik de
Evropi siromaha stavljaju u odnos prema mogućniku (potens), u Guzman (1216) radi propovijedanja obnove kršćanstva u
doba kriţarskih ratova predstavljaju kao suprotnost borbenom duhu apostolske tradicije.
vitezu (miles), pojavom struktura komunalnog ţivota stavljaju ga u Organizirani po uzoru na sveuĉilišne korporacije,
opoziciju slobodnom graĊaninu (cives) ili bogatašu (dives). U dominikanci se individualno i institucionalno odriĉu
tekstovima 13. i 14. stoljeća naglašava se opreka izmeĊu zemaljske posjeda i crkvenih beneficija. Utemeljiteljevom
sreće bogataša i postiĊenog Lazara (npr. u Komentaru Martina iz pronicljivošću u Redu se organizira zajedništvo u kojem
Zadra, OP na Sentencije Petra Lombardskog). Posebne zasluge za vrhovna vlast pripada delegatskom tijelu, koje biraju svi
afirmaciju siromaha u našem srednjovjekovlju imaju ĉlanovi, dok sluţba izabranih starješina podlijeţe
propovjednici. Na proĉeljima naših crkava, napose gotiĉkih, permanentnoj rotaciji.
obavezan je reljef ili kip s motivom prosjaka Lazara, dok sinodalni Dominikanci se regrutiraju ponajviše u gradovima i
statuti mnogih naših biskupija i lokalnih crkava odreĊuju da središtima s razvijenim školstvom. Grgur IX. imenuje ih
vjernike treba pouĉavati ne samo u zapovijedima Boţjim i 1233. propovjednicima protiv krivovjerja i sluţbenim
sakramentima nego takoĊer i o duhovnim i tjelesnim djelima »istraţiteljima heretiĉke zloće« (inkvizitorima) na jugu
milosrĊa. Svjetovnjaci, regularni kanonici i crkveni prelati, poput Francuske (Carcassonne), u Lombardiji i u Hrvatskoj
zagrebaĉkih biskupa Stjepana II (1227-1247) i Augustina Kaţotića (Bosna i Dalmacija). Zanimljivo je istaknuti da su
(1303-1322), osnivaju hospicije i sliĉne ustanove namijenjene istodobno inkvizitori (Tomas de Torquemada) i ţrtve
siromasima, napuštenima i bolesnima, kojima se u duhu kršćanske Inkvizicije (Savonarola, Giordano Bruno).
solidarnosti daje hrana i drugo što je neophodno za ţivot dostojan Drugi opći zbor (kapitul) u Bologni (1221), pod
ĉovjeka. Franjevaĉka trećoredica Katarina Kosaĉa, posljednja Dominikovim predsjedanjem, stvara odluku o osnivanju
bosanska kraljica, gradi u Rimu gostinjac za ţene i dariva bolnicu samostana Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu. Tu iznimno
sv. Jeronima za siromašne hodoĉasnike i izbjeglice iz naših vaţnu misiju Dominik povjerava Pavlu Dalmatincu,
krajeva. profesoru Sveuĉilišta u Bologni, koji s Poljakom Sadokom
Dominikanci i franjevci, koji u naše krajeve dolaze još za ţivota i trojicom drugova utemeljuje prve zajednice na ovom
utemeljitelja njihovih redova, nastoje se prošnjom svagdašnjeg prostoru. Samostani dominikanaca u srednjem vijeku
kruha pribliţiti siromasima. Izabravši neimaštinu i ţivot od ravnomjerno pokrivaju ĉitav hrvatski teritorij: Dubrovnik
milodara, u srcu ondašnjih gradova gdje su siromasi bili (1225), Nin (1228), Ĉazma (1229), Ban Brdo ili Vrhbosna
najugroţeniji, propovjednici prosjaĉkih redova naglašavaju teško (1233), Zagreb (pr. 1241), Zadar (1244), Split (1245),
stanje najsiromašnijih ali nerijetko i najvjerodostojnijih svjedoka Kotor (1266), Šibenik (1346), Senj i kvarnerski otoci (pr.
Kristove Radosne vijesti. Kako je gradski prostor već bio zauzet, 1380), Gruţ (1437), Bol na Braĉu (1462) itd. Ima ih u
Dominik i Franjo daju prednost terenu uz gradska vrata, koji je Sloveniji (Ptuj, 1230), Crnoj Gori ( Brskovo, 1285) i Srbiji
istodobno okrenut gradu i njegovoj bliţoj okolici. Takav je izbor u (15. stoljeće). U ĉetvrtom desetljeću 13. stoljeća
dijametralnoj opreĉnosti s idealom samoće dotadašnjih monastiĉkih dominikanci uspješno misionare u Bosni, gdje
ostvarenja benediktinaca i cistercita. propovijedanjem, teološkim dijalogom i primjernim
Propovjednici prosjaĉkih redova dovode u sklad apostolski ţivot apostolskim ţivotom nastoje obratiti heterodoksne krstjane
i pastoralne obveze, jer su bili u stalnom dodiru i marginalnim Crkve bosanske.
ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduţenim seoskim Zbog specifiĉnoga zemljopisnog poloţaja i povijesnih
stanovništvom i ţrtvama demografske eksplozije, ekonomskih i okolnosti, jer se na hrvatskom prostoru susreću i proţimaju
Franjevci ili Red male braće
DOMINIK DE GUZMAN I FRANJO
Franjevci ili Red male braće (lat. Ordo fratrum minorum) slijede BERNARDONE,
Pravilo i naĉin ţivota Franje Bernardonea iz Assisija (1182-1226), UTEMELJITELJI PROSJAĈKIH REDOVA,
koji ih je tako nazvao u ţelji da istakne bratsko ozraĉje u zajednici i U »POUKAMA« MARKA MARULIĆA
spremnost sluţenja ljudima.
Franjevci, kao i dominikanci, nastaju u osvit velikih politiĉkih Dominik de Guzman (Caleruega, oko 1173 — Bologna, 6.
previranja i stvaranja novih društvenih odnosa u Evropi. I oni se VIII. 1221)
organiziraju po uzoru na sveuĉilišne i graĊanske korporacije. U Španjolac Dominik nalazio se na naukama u Palenciji kad
doba sve izrazitijih razlika izmeĊu bogatih i siromašnih franjevci su se u tom gradu poĉele teţe osjećati posljedice skupoće
istiĉu svoju solidarnost s obespravljenima i potlaĉenima. Na hrane. Saţalivši se na one koji su gladovali, a bio ih je
religioznom planu franjevci predstavljaju svojevrstan prosvjed velik broj, kako nije imao novca kojim bi u nevolji
protiv zloupotreba i negativnosti u Crkvi, a svojom jednostavnošću, pomogao potrebitima, proda svoje knjige. Nije se dvoumio
skromnošću i posvemašnjim siromaštvom bore se protiv anarhije, da ljubavi prema knjizi i uĉenju pretpostavi ljubav prema
mrţnje, sektaštva i idolatrije bogatstva. Diskriminaciji i bliţnjemu. I... stigao je potom dotle u savršenosti da je
nepravdama suprotstavljaju se ljubavlju i razumijevanjem. postao osnivaĉem Reda propovjednika.
U naše krajeve franjevci dolaze još za utemeljiteljeva ţivota.
Najstariji samostani u Hrvatskoj su: Trogir (1214), Pula (1227), Franjo Bernardone (Assisi, 1181/82-1226)
Dubrovnik (1227/28), Zadar (1228), Šibenik (1229), Split (1229), Franjo, otac Reda male braće, putujući jednom namjeri se
Zagreb (pr. 1280), Varaţdin (1292), Bosna (1291) itd. na ĉovjeka ĉija je odjeća od dugotrajna nošenja bila tako
U hrvatskih franjevaca osjeća se misionarski duh istinskih otrcana da mu je jedva pokrivala sramotu. Zabolje ga
vjerovjesnika. Od 1340. Bosanska vikarija proširit će postupno njegova golotinja, pa zastade, uzdahne i zajeca. No brat
svoje djelovanje na prostoru od Istre do Crnoga mora i od Budima koji ga je pratio reĉe: »Zašto se toliko ţalostiš, oĉe! Ako
do Jadrana. Naši se franjevci bave organiziranjem škola i prosvjete, ovaj oskudijeva u odjeći, moţda obiluje ţudnjama.« Tada
pastoriziranjem kršćanskog puka u okviru ţupa (napose u doba mu Franjo, koji nije htio prijeći preko bratove zablude,
turskih ratova), drţanjem hospicija za bolesne i siromašne, naredi smjesta neka skine sa sebe košulju i njom zaogrne
organiziranjem razliĉitih oblika društvenih i religioznih djelatnosti siromaha, pa neka ga zamoli za oproštenje što je o njemu
prilagoĊenih kulturi i obiĉajima pojedinih krajeva. Hrvatski zlo pomislio, da bi napokon nauĉio da je grijeh grditi
franjevaĉki samostani mjesta su okupljanja siromaha i beskućnika, bijednike za vladanje, a ne mariti za njihovu bijedu. Kamo
stjecišta ljudi dobre volje, ţarišta umijeća i znanja. Mnogi su se sreće kad bi bili prisiljeni da se podvrgnu takvom
istaknuli primjerom osobne svetosti i herojskim svjedoĉenjem samokaţnjavanju oni koji kadšto samo okrivljuju prosjaka
istinitosti evanĊeoske poruke (Nikola Tavelić). Drugi su opet za nevaljalstvo i odbijaju ih od sebe grdnjama da bi se
pridonijeli razvoju znanosti, širenju prosvjete ili su svojom ĉinilo da je to što neće da im pomognu znak njihova
nadarenošću i smislom za lijepo stvorili besmrtna umjetniĉka djela uvjerenja, a ne njihova nemilosrda.
i tako obogatili kulturnu baštinu hrvatskog naroda. Nezahvalno je
iznositi imena jednih a pritom zaboraviti na druge isto tako Prema: M. Marulić, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima,
znaĉajne likove iz naše kulturne i religiozne prošlosti. Ipak neka preveo B. Glaviĉić, izd. Globus, Zagreb, 1986.
budu spomenuti: Monald iz Kopra, Grgur Trogiranin, AnĊeo
Zvizdović, Juraj Dragišić, Bernardin Splićanin, Šimun
Klimantović, Lovro Šitović, Matija Divković, Andrija Kaĉić
Miošić i drugi.
U franjevaĉkoj povijesti bilo je nekoliko prijelomnih momenata
IZABRANA LITERATURA
BISKUP KAŢOTIĆ - ORGANIZATOR
Enciklopedija Jugoslavije — drugo izdanje, sv. III, Zagreb, 1984, VIŠEG ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ
str. 521-523 (Dominikanci); sv. IV, Zagreb, 1986, str. 259-265
(Franjevci). O ugledu trogirskog dominikanca Augustina Kaţotića
D. MANDIĆ, Franjevaĉka Bosna, Rim, 1968. (oko 1260/65 — 3. VIII. 1323) svjedoĉe pape Benedikt XI
Franjo meĊu Hrvatima, zbornik, Zagreb, 1976. (1303-1304) i Ivan XXII (1316-1334), napuljski kralj
N. M. ROŠĈIĆ, Poĉeci franjevaĉkog reda u Hrvatskoj, Ka- ĉić, Robert I. Anţuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar
9/1977, str. 11-21. Tommaso iz Modene, povjesniĉari Opicinus de Canistris,
F. ŠANJEK — I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva Galvano de Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev
u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Croatica christiana Splićanin. Isticao se kao vrstan govornik, uĉenjak zavidne
periodica, X (1986) 17, str. 48-73. erudicije, ĉovjek ispunjen dobrotom i suosjećanjem za
M. ŢUGAJ, Bosanska vikarija i franjevci konventualci, CCP, okolinu, napose za obiĉan i priprost svijet.
24/1989, str. 1-26 i 25/1990, str. 1-48. Augustin Kaţotić potjeĉe iz trogirske patricijske obitelji.
Studij »artium« i teologije s uspjehom pohaĊa na Pariškom
sveuĉilištu (1287-1293). Profesorovao je na jednom od
dominikanskih viših uĉilišta u Italiji (Rim, Bologna?). U
diplomatsku sluţbu ulazi 1301. kao savjetnik bivšeg
dominikanskog generala kard. Nikole Boccasinija, papinog
legata u Ugarskoj i Hrvatskoj. Kao papa Benedikt XI. ovaj
ga je imenovao zagrebaĉkim biskupom (9. XII. 1303).

Biskup blizak narodu


Po dolasku u Zagreb, potkraj 1303. ili na poĉetku 1304,
biskup Kaţotić zapoĉinje svestranu obnovu crkvenih,
društveno-gospodarskih i kulturno-prosvjetnih struktura na
hrvatskom sjeveru. Provodi reformu bogosluţja
(zagrebaĉki obred!), uvodi obvezni zajedniĉki ĉasoslov za
sve ĉlanove stolnog kaptola (kao nagradu kanonicima
ustanovljuje sustav nadarbina), unapreĊuje liturgijsko
pjevanje u zagrebaĉkoj prvostolnici (B. Širola drţi ga
»prvim hrvatskim skladateljem«?), a aktualne kleriĉko-
crkvene probleme rješava u zajedništvu sa svećenstvom na
dijecezanskim sinodama (Krĉelić ih spominje tri: 1307,
1314. i 1318).
Blizak je narodu. S najsiromašnijima dijeli prihode
svoje biskupske menze. Stjepanu, »koji ga triput prati na
dalekim putovanjima izvan domovine«, daje posjed u
ĉazmanskoj ţupaniji (22. V. 1320).
Zagrebaĉki biskup rado sudjeluje u crkvenim
sveĉanostima s narodnim veseljem, kao što su npr.
hodoĉašća i proštenja, ali s odreĊenom kritiĉnošću
Predaja o »ĉudotvornoj lipi i zdencu«
Utemeljenje katedralne škole u Zagreb
Biskupu Kaţotiću povijest pripisuje izgradnju zdenaca na
podnoţju zidina biskupskoga grada (vrelu Manduševac Po uzorku na dominikanske »sveĉane« i »generalne
vjerojatnije, bunaru na br. 23 Vlaške ulice u Zagrebu) i u Cerniku. studije« (studia solemnia et generalia) biskup Kaţotić je
Uz ovaj posljednji Augustin je dao zasaditi i jednu Iipu, nadaleko po dolasku u Zagreb ustrojio katedralnu školu s odsjekom
poznatu po ljekovitom uĉinku svojih plodova. Povjesniĉar Mrnavić za studij »artium« (slobodne vještine) i teologije. Ustrojem
piše da je zasadio lipu istih ljekovitih svojstava i na biskupskom prve višeškolske ustanove na hrvatskom nacionalnom
posjedu u Vugrovcu. prostoru zagrebaĉki biskup ostvaruje zakljuĉak
Narodna predaja o »ĉudotvornoj lipi i zdencu« upućuje nas na Lateranskog općeg sabora iz 1179, prema kojem »Crkva
Kaţotićev boravak u »gradu svjetlosti«, gdje se kao mladi student Boţja kao briţna majka mora zbrinuti potrebne, kako u
iz Hrvatske, u ozraĉju autoriteta redovniĉke subraće Jordana iz onom što se odnosi na uzdrţavanje tijela tako i u svemu što
Saske i Alberta Velikog, upoznao s osnovama prirodnih i pridonosi napretku duha. Stoga, da se sprijeĉi kako
medicinskih znanosti, znanjem koje će mu i te kako koristiti u siromašni i oni bez obiteljskog imetka ne bi bili u
kasnijoj biskupskoj i prosvjetiteljskoj sluţbi. Svojim nemogućnosti da idu na nauke i napreduju u znanju, svaka
prirodnoznanstvenim i medicinskim saznanjima Augustin se obilno katedralna crkva mora osigurati dostatnu nadarbinu za
koristi radi poboljšanja higijenskih i zdravstvenih uvjeta ţitelja i jednog magistra koji će besplatno i bez ikakve druge
vjernika svoje prostrane biskupije. naknade pouĉavati klerike dotiĉne biskupije i sve
O Kaţotićevu zanimanju za medicinu i zdravstveno siromašne studente i tako ovima otvoriti putove saznanja.«
prosvjećivanje svjedoĉi ugledni njemaĉki magistar Arnold iz Naglašeno je takoĊer da crkvene vlasti »neovisno o
Bamberga, koji 1317. zagrebaĉkom biskupu posvećuje Raspravu o lokalnim obiĉajima i bez ikakve naknade izdaju dozvolu
brizi za zdravlje (Tractatus de regimine sanitatis), koju je-kako u pouĉavanja (licentiam docendi) svakome tko je zatraţi i
predgovoru istiĉe-sastavio jer ga je .Augustin zamolio da ukratko sposoban je pouĉavati«.
nešto napiše o lijeĉenju i zdravstvu« (Quia petivistis a me, ut Za voditelja zagrebaĉke katedralne škole biskup Kaţotić
aliquid de regimine sanitatis breviter vobis in scriptis reddigerem). je osigurao crkvenu nadarbinu, ali zato od njega traţi da
Zbog svojih politiĉkih stavova u vezi s društvenom ravnoteţom »od siromašnih studenata koji prose ili bi prosili kad ih
Augustin Kaţotić dolazi u sukob s kraljem Karlom I. Robertom, netko (iz milosrĊa) ne bi uzdrţavao (...) u ime poštovanja
koji u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu provodi apsolutistiĉku i ne smije ništa traţiti, ĉak ni najmanje usluge. Od onih koje
etatistiĉku politiku nauštrb hrvatskog naroda, posebno na raĉun uzdrţavaju roditelji ili roĊaci koji nemaju vlastite posjede
siromašnijih. Da bi zaštitio narodne interese, zagrebaĉki se biskup (...) nego radom zaraĊuju za ţivot (...) o Boţiću i Uskrsu
ujesen 1318. uputio papi Ivanu XXII. u Avignon, što je kralj moţe traţiti jednog kopuna i ĉetiri obiĉna kruha odnosno
protumaĉio neprijateljskim aktom i zabranio mu povratak u ĉetiri kruha i jedan sir ili dvadeset jaja.« Od ostalih,
domovinu. Nakon ĉetverogodišnjeg boravka u Avignonu, gdje je imućnijih »moţe traţiti po dvanaest banskih denara«, a od
napisao dvije kraće teološke rasprave, biskup Kaţotić je premješten studenata velikaša, ĉiji »oĉevi ili roditelji znatno obiluju
u od Saracena osloboĊenu Luceru (juţna Italija), pa će posljednju vremenitim dobrima (...) moţe za spomenute svetkovine
godinu ţivota posvetiti obraćenju muslimana. Nakon smrti (3. VIII. zahtijevati i po dvadeset denara« (Statuti zagrebaĉkog
1323) postat će predmet štovanja i biti proglašen blaţenim (1702). kaptola iz 1334, III, 2). U ovoj Kaţotićevoj odredbi jasno
se odrazuje slojevitost tadašnjega hrvatskog društva.
PRVO SVEUĈILIŠTE U HRVATSKOJ

Nadarenost i sposobnost kao odgojni kriteriji Ambasador Pariškog sveuĉilišta kod pape Martina V. i
cara Sigismunda, bibliofil i uĉenjak Ivan Stojković (oko
Voditelju katedralne škole, kanoniku lektoru, i njegovim 1392. do 1443), kojega Ĉesi u raspravama na Baselskom
suradnicima preporuĉuje da sve studente bez razlike pouĉavaju koncilu nazivaju »svojim zemljakom iz Dubrovnika, grada
»barem u osnovama ljudskog znanja, u skladu s njihovom u Hrvatskoj«, potkraj jeseni 1424. sugerira Dubrovĉanima
nadarenošću i sposobnostima, ne na isti naĉin za sve nego da u gradu i Republici sv. Vlaha osnuju sveuĉilište
raznoliko, onako kao što se i sposobni lijeĉnici sluţe raznolikim (studium generale) »kao što to dokazuju oni koji su
lijekovima za lijeĉenje razliĉitih vrsta bolesti«(isto). proslavili znamenite sveuĉilišne gradove u susjednoj Italiji,
Iz dnevnog rasporeda predavanja proizlazi da su školarci (jer) ništa nije odliĉnije ni ĉasnije od gajenja kreposti i
»svakog dana ujutro najprije slušali predavanja iz gramatike, većini kulture«. Uĉeni i diljem Evrope poznati Stojković »iz
neophodne za razumijevanje (tekstova). U podne, kad su već bili vlastite pobude i na ĉast rodnoga grada« Dubrovnika
spremniji (shvaćati), tumaĉila im se dijalektika logika. Nakon predlaţe da će za poĉetak pripremiti ciklus predavanja iz
Veĉernje (tj. u kasnim poslijepodnevnim satima) ponavljale su se Svetog pisma, što je i razumijivo za teologa kakav je ovaj
deklinacije, već prema napredovanju pojedinaca, tako da svi ugledni dubrovaĉki dominikanac, »modo vulgari, modo
postanu sposobnim izraţavati se latinski i razumijevati ono što im litterali«, tj. na narodnom (hrvatskom) i knjiţevnom
se predaje.« Biskup Kaţotić ne inzistira na tome da se temeljni (latinskom) jeziku. Miroljubivi ali uvijek oprezni
tekstovi (tzv. auctoritates, tj. navodi iz Svetog pisma, patristike, ili Dubrovĉani nisu prihvatili izazov svoga slavnog
drugi teološki i profani autori) »ĉitaju po redu, jer oni koji su sugraĊanina, najvjerojatnije zbog mogućih studentskih
dostatno pouĉeni sami ili s neznatnom pomoći mogu lako uoĉiti nemira i njihova nesumnjivog utjecaja na narod, baš kao
smisao istih, kako to iskustvo pokazuje« (isto). što hi njihovi jadranski takmaci Mleĉani nisu utemeljili
Iako se u Kaţotićevu programu zagrebaĉke katedralne škole »studium generale« u gradu na lagunama nego u nedalekoj
nazire tek fakultet »artium« (slobodnih vještina), odnosno zapravo Padovi.
samo njegov prvi dio, »trivium« ili literarni smjer, koji u srednjem Prvo sveuĉilište u Hrvatskoj datira od 8. XII. 1495,
vijeku ujedinjuje studij gramatike, dijalektike, i prirodne filozofije, kada je dominikanski »studium solemne«, koji u Zadru
najstariji knjiţni fond današnje Metropolitanske knjiţnice u djeluje od 14. VI. 1396, uzdignut u red evropskih "studia
Zagrebu već tada raspolaţe s klasiĉnim djelima iz astronomije, generalia" sa svim sveuĉilišnim pravima i povlasticama.
geografije, matematike, latinske knjiţevnosti i drugim tekstovima Ustanovom tada upravlja regens studija Dominik iz Senja s
tzv. laiĉkih znanosti. Njima treba pridodati i vrlo znaĉajan fond Ivanom iz Zadra i Antunom Modruškim, bakalaureatima
biblijskih, patristiĉkih i teoloških spisa, kao i djela najznamenitiji odsjeka »artium« i teologije. Drugim rijeĉima,
kanonista (Gracijana, Huguccia iz Pise i drugih). dominikanski generalni studij (sveuĉilište) u Zadru ima dva
fakulteta, fakultet »slobodnih vještina« (filozofski) i
teološki.
Zadarski dominikanski studij nije bio inkorporiran u
neko već afirmirano sveuĉilište, kao što je »Kolegij
jakobinaca« inkorporiran u pariško sveuĉilište, jer takvih
na ovom prostoru tada nije bilo, pa su kandidati za
magisterij ili doktorat trebali najmanje ĉetiri godine
predavati filozofske i teološke predmete »pro forma et
gradu magisterii«, nakon ĉega su, uz propisane ispite,
postizali stupanj magistra ili doktora znanosti. Tako je npr.
DUHOVNI ŢIVOT HRVATA
IZABRANA LITERATURA U SREDNJEM VIJEKU
F. ŠANJEK, Poĉeci teologije u Hrvata, Croatica christiana
periodica, V (1981) 7, str. 125-139.
M. BIŠKUP, Teološke škole u Hrvatskoj prije osnutka zagrebaĉkog
sveuĉilišta, CCP III (1979) 3, str. 51-60. Po dolasku u današnju domovinu, prije trinaest stoljeća,
F. ŠANJEK-I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva u Hrvati s krštenjem prihvaćaju novi pogled na svijet,
srednjovjekovnoj Hrvatskoj, CCP, X (1986) 17, str. 48-73. korjenite društveno-etiĉke promjene i novi kršćanski odgoj.
S. KRASIĆ, Filozofsko-teološki studij dominikanskog reda u Teško je meĊutim povijesno utvrditi kada Hrvati kao narod
Zadru (1396-1806.), Zadarska revija, XXXVI (1987) 1-2, str. 3- napuštaju svoje slavenske religiozne obiĉaje i definitivno
42. prihvaćaju kršćanstvo kao mjerilo društvenog ponašanja.
Ţ. DADIĆ, Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja, Opće poznato je da se s kršćanstvom susreću još u 7.
Zagreb, 1991. stoljeću, ali se proces kristijanizacije otegao do 9/10.
stoljeća. Hrvati s krštenjem formalno prihvaćaju kršćanski
pogled na svijet, ali će trebati još mnogo vremena da
kršćanski nauk prodre u ţivot pojedinaca, obitelji i cijeloga
hrvatskog društva.

Vaţnost sakramenata

Kršćanstvo najprije prihvaćaju Hrvati Istre, Primorja,


sjeverne i srednje Dalmacije, zatim oni što su ţivjeli u
gradovima, o ĉemu svjedoĉe ostaci starih predromaniĉkih
sakralnih zdanja, koja su na spomenutim podruĉjima
nastajala izmeĊu 8. i 10. stoljeća. Kršćanstvo meĊutim
mnogo teţe prodire u unutrašnjost, osobito u krajeve uz
Neretvu i teško pristupaĉne predjele Bosne te u podruĉja
izmeĊu Save i Drave, u kojima narod još dugo vremena
slijedi drevne poganske obiĉaje svojih predaka, o ĉemu nas
izvješćuju zapadni kroniĉari i arapski putopisci 10-12.
stoljeća.
Crkveni sabori i sinode, odrţani na teritoriju
srednjovjekovne Hrvatske, istiĉu znaĉenje sakramenata u
ţivotu vjernika, postavljaju uvjete za sklapanje ţenidbe
(dob, rodbinska nevezanost, nakana doţivotne braĉne
veze), inzistiraju da ona bude sklopljena u prisutnosti
svećenika, propisuju što, kada i kako treba ispovjediti,
preporuĉuju kada i u kojim prilikama treba pristupiti k
euharistijskom stolu itd. I vladari se, poput Zvonimira,
obvezuju da će bdjeti oko izvršavanja crkvenih propisa u
Hrvatske crkvene igre
U zrcalu ţivota narodnih vladara
Na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće kršćanstva
individualizam postaje jedna od temeljnih znaĉajki religioznog Višestoljetni mukotrpni rad Crkve u Hrvata u
ţivota. Od vremena kad je uveden obiĉaj sluţenja privatnih misa, preoblikovanju surovih ratnika i neukih pastira i
bez sudjelovanja vjernika, kršćanski laikat nalazi sve manje poljodjelaca u evanĊelju odane kršćane najbolje se oĉituje
prostora za aktivno sudjelovanje kod liturgijskih ĉina. Od toga u ţivotu hrvatskih vladara iz razdoblja narodne dinastije.
vremena laici svoju religioznost posvjedoĉuju mrtvenjem, postom i Poznato je da knez Domagoj (oko 864-876) nije bio nimalo
davanjem milostinje. Pozvani su da se ispovijedaju za velike njeţan prema politiĉkim protivnicima, koji su se oko 874.
blagdane kao što su Boţić, Uskrs i Duhovi, o ĉemu svjedoĉi tekst urotili protiv njega. Dao je pogubiti jednog urotnika, kojeg
bilinopoljske abjuracije (1203), uz ĉiju će se proslavu tijekom je kneţevskom rijeĉju, a na intervenciju svećenika Ivana,
razvijenoga srednjeg vijeka razviti hrvatske crkvene igre obećao pomilovati. Papa Ivan VIII. preporuĉuje mu
(»skazanja«) i narodni obiĉaji. velikodušnost i potiĉe ga da ubuduće politiĉke protivnike
Godišnji liturgijski ciklus Marijinih i svetaĉkih blagdana ne kaţnjava smrću nego izgonom iz zemlje, što je nekako
predmet je mnogih sinodalnih rasprava u Crkvi u Hrvata. U nas se više u skladu s kršćanskim moralnim kodeksom onoga
jako cijene nacionalni, regionalni i lokalni zaštitnici (npr. sv. vremena.
Jeronim, sv. Martin, sv. Dujam, sv. Kvirin, sv. Anastazije, sv. Za smrt Domagojeva nasljednika Zdeslava (878-879)
Vlaho itd.), prisutni u sanktoralu najstarijih hrvatskih sakramentara odgovoran je, ĉini se, knez Branimir (879-892), koji se
i misala. U torn pogledu najbolji su svjedoci Ilirski martirologij, Ivanu VIII. predstavlja kao »odani sin Rimske Crkve«.
Litanije dalmatinskih svetaca ili najnoviji Leksikon ikonografije Petar Krešimir IV (1058-1074), jedan od najuglednijih
(Zagreb, 1979). hrvatskih vladara, optuţen je papi Aleksandru II (1061-
Potkraj srednjega vijeka u Hrvatskoj se razvija religiozna 1073) kao glavni krivac naprasne smrti svog brata
pripovjedna proza s apokrifnim tekstovima, egzorcizmima, Gojslava, što se teško uklapa u povijesni lik kralja koji je
magijskim zapisima i cijelim nizom paraliturgijskih spisa, koji slovio kao zaštitnik Crkve i najveći mecena benediktinskih
prate ordalije (javni priziv na sud Boţji) i druge ĉine poganskog samostana u nas.
podrijetla i sadrţaja koji su našli mjesto, katkad i crkveno Dmitar Zvonimir (1075-1089), suvladar Petra Krešimira
opravdanje, u odveć feudaliziranom srednjovjekovnom kršćanstvu. IV. i njegov neposredni nasljednik na hrvatskom
prijestolju, sveĉano se obvezuje da će pomagati Crkvu,
štititi siromahe i siroĉad, odluĉno se protiviti bilo kakvom
trgovanju ljudima, te da će od Boga mu povjerenim
kraljevstvom upravljati u skladu s pravom i pravednošću.
Redovnici, klerici i svjetovnjaci Umjetnost usmjeruje k Bogu
Obnova zapadnog monaštva, zacrtana u opatijama Cluny
(Burgundija) i Camaldoli (Toskana), istiĉe nadmoć redovniĉkog Na poticaj poboţnih svjetovnjaka dolazi do novih
staleţa nad laiĉkim. Monaška askeza postupno prodire meĊu prijevoda biblijskih tekstova na narodni jezik. Jaĉa i
svjetovni kler i tijekom 11. stoljeća iz temelja mijenja dotadašnje produkcija knjiga, posebno onih naboţnog sadrţaja. Jedan
poimanje svećeniĉke sluţbe. Obveza uzdrţljivosti, zajedniĉki ţivot zadarski kodeks daje precizne podatke za izradu
i sveĉani liturgijski ĉini postaju temelj svećeništva. pergamene, upotrebu i naĉin pisanja zlatnim slovima i
Posljedice takvih stavova odrazile su se u dubokom i trajnom trideset sedam uputa za proizvodnju kvalitetne tinte, dokaz
opadanju vrijedosti kršćanskog laikata, jer se on u odnosu na da se širenju pisane rijeĉi u Hrvatskoj od 14. stoljeća daje
redovnike smatrao manje vrijednim ne samo na strogo religioznom iznimno velika paţnja.
nego i na kulturnom planu, te je iskljuĉen iz sakralnog podruĉja i Ideali zastupnika laiĉke duhovnosti vidljivi su u djelima
znanstvene kulture. hrvatske romaniĉke i gotiĉke umjetnosti. Vrsni majstori
Grgurovska reforma (11. stoljeće) traţi od svećenika koji poput Radovana, Buvine, Blaţa Jurjeva i drugih utiskuju
predvode misno slavlje da i »ĉistoćom budu slika Sina Boţjega«. U svoja vjerska uvjerenja u kameni portal trogirske katedrale
redovima kršćanskog laikata sve su ţešći prosvjedi protiv ili na drvena vrata splitske prvostolnice i na sakralna
simonijskog klera i svećenika optuţenih zbog nikolaitizma. Ni zdanja diljem Hrvatske. Biblija, osobito tekst ĉetiriju
Hrvatska nije izuzeta od sve ĉešćih antikleriĉkih prosvjeda. Mnogi evanĊelja, zajedniĉka su znaĉajka tih u svijetu priznatih
naši svjetovnjaci, pristaše grgurovskih reformnih ideja, upliću se u umjetnika, u kojima oni nalaze ne samo potrebno
sukob s pripadnicima narodne (glagoljaške) stranke sudjelujući u umjetniĉko nadahnuće nego i smisao svog ţivota.
napadima na oţenjene svećenike a radi prisvajanja crkvene i Sakralno romaniĉko graditeljstvo u Hrvatskoj odraz je
samostanske imovine. benediktinskih teţnji za sveĉanim slavljenjem liturgije, dok
Suprotnosti izmeĊu redovnika i svjetovnjaka dolaze do izraţaja i se gotiĉka umjetnost podudara s razdobljem pojave i
s obzirom na smrt. Dok monaška haljina pokojniku osigurava širenja monaško-propovjedniĉkih zajednica cistercita,
molitve, zasluge i ţrtve njegove redovniĉke zajednice, uz jedini dominikanaca, franjevaca, pavlina itd. Romaniĉko je
uvjet da se odreĉe braka, zemaljskih ĉasti i slobodnog raspolaganja graditeljstvo preteţito zastupljeno u juţnim, odnosno
novcem, svjetovnjak je prisiljen za svoje spasenje odricati se moći, primorskim krajevima (opatijske crkve, katedrale u
tjelesnog zadovoljstva i novca, što je u neku ruku u suprotnosti s primorskim i dalmatinskim gradovima), dok se gotika
njegovim stanjem i pozivom. Obiĉan kršćanin moţe otkup od najprije javlja u kontinentalnom dijelu, gdje se kao
grijeha postići djelima ljubavi i materijalnom podrškom Crkvi i dominantni stil zadrţava do pojave baroka u 16. stoljeću.
njezinim siromasima. U tom pokajniĉko-pokorniĉkom smislu MeĊu znaĉajnija umjetniĉka ostvarenja ovog razdoblja
mogu se bolje shvatiti darovi i sloboštine kojima su hrvatski vladari spadaju: cistercitska opatijska crkva sv. Marije u
obasipali crkve i samostane. Tako npr. knez Trpimir, »zabrinut za Topuskom (oko 1206), dominikanske crkve u Zagrebu (sv.
spas svoje duše«, u Riţinicama kod Solina podiţe samostan u koji Nikole), Ĉazmi (s. Marije Magdalene) i Dubici (1235),
dovodi montecassinske redovnike (852). Kriţarski redovi (12/13. franjevaĉke u Zagrebu, Poţegi, Iloku itd. te katedrala u
stoljeće) još će snaţnije poticati tu »akcijsku« stranu laiĉke Zagrebu (od 1263), crkva sv. Marka na zagrebaĉkom
duhovnosti, koja će u osvit reformacije (16. stoljeće) kupovanjem Gradecu (oko 1400), sv. Marije u Loboru itd.
oprosta doći do apsurda i zapadno kršćanstvo dovesti do neumitnog Iz ovog razdoblja imamo i više izvanrednih umjetnika,
i nepovratnog razdora. kao što su već spominjani majstor Radovan (romaniĉki
kipar s izraţajem gotiĉkog naturalizma), Juraj Dalmatinac
(gotiĉko-renesansni kipar i graditelj, 1475), Blaţ Jurjev iz
Nova duhovnost ODANOST BOGU I DOMOVINI

Pojavom dominikanaca i franjevaca u hrvatskim se gradskim Slavonski ban i hrvatski pjesnik Ivan Ĉesmiĉki (Janus
sredinama javlja nova duhovnost, utemeljena na evanĊelju i Pannonius, 1434-1472), razoĉaran evropskim politiĉkim
apostolskoj tradiciji Pracrkve. Ti putujući propovjednici potiĉu zbivanjima i teškim ratnim prilikama koje su pritiskale
slušateljstvo na ţivot u duhu prvih kršćana, pozivaju ljude na njegovu hrvatsku domovinu, elegantnim latinskim
ostvarenje evanĊeoskog siromaštva po uzoru na Krista i njegove versima-ovdje u hrvatskom prijevodu Nikole Šopa-daje
uĉenike (o tome Kaţotić piše u Raspravi o siromaštvu Krista i oduška svom pesimizmu:
njegovih uĉenika, Avignon, 1321/22), predsjedaju molitvenim »Nema (nikog) pod kapom nebeskom,
ĉasovima i liturgijskim ĉinima u ţupnim crkvama (u poĉetku Tko misli, da pritekne u pomoć mojoj stvari.
nemaju svojih!), afirmiraju kršćanski laikat u okviru svojih Tko li će ovoj nevoljnoj (hrvatskoj) zemlji pomoći... Što
bratstava i svjetovnih trećih redova. Svakodnevno razmatranje Francuska spava il Španjolska, ništa mi nije ĉudno:
Kristova otkupiteljskog djela u otajstvima krunice proširilo se Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska. Niti
ponajviše zaslugama dominikanskih i franjevaĉkih svjetovnih pomisliti smijem, da će mi nešto pomoći Englezi, Koji su,
bratstava. Spomenuta je poboţnost našla plodno tlo u hrvatskom u zaklonu, daleki ih odvaja Ocean.
narodu, koji u tragiĉno doba ratova za osloboĊenje od Turaka u I sama Njemaĉka, zar je imalo pritekla u pomoć, Iako je,
krunici (ruţarju) i hodoĉašćima na grobove apostolskih prvaka i u o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim... Francuska
druga svjetska i domovinska prošteništa nalazi duhovnu utjehu i spava, Španjolska za Krista bag ne mari, Engleska propada
usrdno zaziva nebesku pomoć za osloboĊenje svoje ratovima od pobune velikaša,
opustošene domovine. A susjedna Njemaĉka u besciljnom zborovanju vrijeme
trati.
Italija se i dalje svojom trgovinom bavi.
(...)
Bilo da nam stigne velika pomoć il sitnica neka, Mi
ćemo ipak svom domu i vjeri ostati vjerni.«

Prema: M. Kurelac, Hrvatski humanisti, CCP 19/1987,


106; F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 350-351.
IZABRANA LITERATURA ABECEDARIJ KRŠĆANSKOG NAUKA
JURJA IZ SLAVONIJE
Nikola Tavelić prvi hrvatski svetac (monografija), Zagreb, 1971. (1355/60 — 1416)
T. J. ŠAGI—BUNIĆ, Kakvi su Hrvati katolici? Ocrt profila
duhovnog ţivota katoliĉkog kršćanstva u hrvatskom narodu, Kana, U nas malo poznati svećenik Juraj iz Slavonije (Breţice na
10/1980, str. 8-17; Katoliĉka crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983, Savi, oko 1355/60 — Tours, 6. V. 1416), profesor Pariškog
161-185. sveuĉilišta i asketsko-teološki pisac, autor je najstarijega
J. RICHARD, Kriţari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji hrvatskog abecedarija kršćanskog nauka (oko 1400). Svojim
(Hrvatskoj), Croatica christiana periodica, X (1986) 18, 27-39. djelcem naš teolog prethodi mnogo poznatijem priruĉniku
H. G. JURIŠIĆ, Sveci i Boţji ugodnici s podruĉja splitsko- ABC za neuke (1403) pariškog kancelara i animatora Koncila u
makarske nadbiskupije, U sluţbi ĉovjeka (zbornik nadbiskupa Konstanzu Jeana Gersona. Ovaj posljednji smatra se
Franića), Split, 1987, 491-503. preteĉom kasnijih katekizama.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 340-
363. Student i profesor Pariškog sveuĉilišta

Iz kraće bilješke Matice umrlih stolne crkve u Toursu


(Francuska) saznaje se da je »dana 6. svibnja 1416. umro
hvalevrijedni magistar Juraj, sin Henrikov, svećenik
akvilejske dijeceze iz Slavonije. Bio je 'magistar artium' i
doktor teologije, kanonik i penitencijar ove crkve, koji je
mnoge knjige namijenjene upotrebi spomenute (stolne) crkve
svojom rukom prepisao i obiljeţio glazbenim znakovima. U
snazi svoje posljednje volje ostatak pokretnih dobara ostavio
je stolnoj crkvi, uz ţelju da se misa obljetnica za ispokoj
njegove duše ĉita svake godine na dan koji dolazi iza
blagdana sv. Jeronima«, tj. na 1. listopada. Iz registara i
matrikula Pariškog sveuĉilišta doznajemo da je Juraj 1378/79.
na popisu siromašnih studenata kolegija Sorbone. Nakon
magisterija na fakultetu »artium« upisuje se na Teološki
fakultet, na kojem potkraj 1400. postiţe najprije licencijat a
godinu dana potom i doktorat iz teologije. Godine 1403. ime
Jurja iz Slavonije nalazi se na velikom rotulusu profesora
Pariškog sveuĉilišta, ali već sljedeće godine odlazi u Tours,
gdje sve do kraja ţivota obavlja sluţbu penitencijara stolne
crkve i duhovnika redovnica u samostanu Beaumont.
Tijekom svojih studija i kao profesor Juraj aktivno
sudjeluje u poslovima anglonjemaĉke nacije na Pariškom
sveuĉilištu. Predsjednik je Odbora za materijalne poslove
svoje nacije (1392), delegat Sveuĉilišta kod kraljice Elizabete
Bavarske (1401), organizator godišnjih proslava spomenute
nacije (1399), predsjednik Suda ĉasti (1399) itd. Kao
predstavnik profesorske većine javno se suprotstavlja
»Alphabetum charwaticum« Kršćanstvo je religija rijeĉi

Juraj iz Slavonije glagoljicu naziva hrvatskim pismom (Iste Kršćanstvo je prije svega religija rijeĉi (Iv 1, 1). Obveza
alphabetum est charwaticum), dodajući da je i Istra dio hrvatske propovijedanja u Crkvi u Hrvata naglašena je u sinodalnim
domovine (Istria eadem patria Chrawati...). Na fol. 77r tvrdi da je statutima i redovniĉkim pravilima. Još od 9. stoljeća traţi
»hrvatski biskup bio prvi koji je poznavajući oba jezika, latinski i se od klerika da propovijedaju na narodnom jeziku, tj. da
hrvatski, misnu ţrtvu slavio ĉas na jednom a ĉas na drugom jeziku, njihovo propovijedanje razumiju i laici koji nisu znali
kako je već smatrao uputnim« te da su se povlasticom latinski, što u glagoljaškoj sredini i nije bilo teško sprovesti
crkvenoslavenske liturgije mogli sluţiti ovi hrvatski biskupi: u djelo. Do odreĊenog zastoja dolazi u jeku grgurovske
»Episcopus (biscop) de Kerbavia (krbavski), Episcopus Cnynski, reforme (11. stoljeće), kada biskupi imaju monopol rijeĉi:
Episcopus krxki, Episcopus Split (quasi archiepiscopus), Episcopus sluţe se latinskim jezikom tako da ih malo tko iz
Troguier, Episcopus Schibenik, Archiepiscopus Zadrski, Episcopus slušateljstva razumije.
nenski (ninski), Episcopus Rabski, Episcopus osorski, Episcopus Obnovu propovijedanja u Crkvi izazvala su dva pokreta:
Senski (od Sen, de Sen)«. Ovaj zanimljivi pravopis namijenjen je kriţarski i heretiĉki. Propovjednike kriţarskih vojni
francuskim ĉitateljima za pravilno izgovaranje hrvatskih naziva. nazivaju »novim apostolima« ili jednostavno »prorocima«.
Glagoljski abecedarij Jurja iz Slavonije sadrţi osnovni fundus Za Crkvu su mnogo pogibeljniji glasovi heretika, koji
molitava i liturgijsko-teoloških tekstova namijenjenih vjerskoj »uzimaju rijeĉ« i »podiţu glas« izazivajući pripadnike
pouci na podruĉju Zapadne Crkve u 14/15. stoljeću. Jurjev klera u javnim raspravama. Oni u propovijedanje uvode
Abecedarij kršćanskog nauka poĉinje tekstom Oĉenaša, koji donosi svjetovnjake, pa ĉak i ţene (valdenzi, beguini, beguardi).
u ustaljenom crkvenoslavenskom obrascu kakav se upotrebljava u Ĉetvrti lateranski koncil (1215) odreĊuje da se biskupi
liturgiji. Slijedi Zdravomarija u crkvenoslavenskom jeziku (prvi pobrinu za kompetentne ljude koji će im pomagati u
dio) i hrvatskom dodatku, razliĉitorn od suvremenog naĉina propovijedanju. Pripadnici prosjaĉkih redova,dominikanci i
moljenja (drugi dio). Osnove kršćanskog vjerovanja sadrţe simboli franjevci, upućuju svoje rijeĉi i manje kultiviranim
Nicejsko-carigradski i Apostolski, koje reproducira slušateljima, skupinama koje i same pokušavaju
crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije, ali prema vlastitom intervenirati i razumjeti njihov govor. Iz najstarijih
sjećanju iz djetinjstva, o ĉemu svjedoĉe dijelovi ispuštenih i saĉuvanih propovijedi hrvatskih dominikanaca i franjevaca
naknadno dopisanih nesuvislih reĉenica. Abecedarij završava proizlazi da oni svoje propovijedi sastavljaju na
pokajniĉkim psalmom (50) »Smiluj mi se, Boţe«. argumentima iz Svetog pisma (auctoritates), razumskim
Svojim Abecedarijem Juraj iz Slavonije je uĉenim sorbonskim dokazima (rationes) i primjerima iz svakodnevnog ţivota
kolegama htio pokazati da osim hebrejskog, grĉkog i latinskog (exempla). Za to novo propovijedanje traţi se i novi
pisma postoji takoĊer hrvatsko pismo — »alphabeturn prostor. Na propovijed se poziva zvonom, a tradicionalni
chrawaticum«. Da bi Francuzi uoĉili grafiĉku i leksiĉku vrijednost ambon nadomješten je katedrom (propovjedaonicom).
glagoljice, koju uĉenjak iz Hrvatske naziva »alphabetum Dominikanci i franjevci propovijedaju takoĊer na javnim
chrawaticum«, trebalo je to pokazati primjerima koje Juraj uzima iz mjestima, obiĉno na trgovima pred crkvama. Trude se da
riznice sjećanja na mladost, kada je zajedno s pismom u nama temeljne vjerske istine pribliţe slušateljstvu, kojemu tada
nepoznatoj glagoljaškoj školi upoznao i temelje kršćanske vjere. nije bila dostupna knjiška kultura.
Jurjev Abecedarij predstavlja naš najstariji saĉuvani primjerak
osnova kršćanskog nauka, koji je svaki hrvatski vjernik onoga doba
trebao nauĉiti napamet. Uz Priruĉnik za ispovjednike Pavia
Dalmatinca (oko 1220), Jurjev Abecedarij najbolji je dokaz da se
vjerskoj pouci u hrvatskom srednjovjekovlju pristupalo odgovorno
i ozbiljno. Osim toga, kod vjerskih pouka mnogo se više paţnje
Propovijed sv. Franje
» ZDRAVOMARIJA« JURJA IZ SLAVONIJE
Vrlo zanimljivo svjedoĉanstvo o tadašnjem propovijedanju
imamo od Tome ArhiĊakona Splitskog (oko 1220) o Franji »Zdrava marie milosti pina gospod s toboiou
Asiškom: »Kad sam se nalazio na naukama u Bologni, vidio sam blazena ti iessi v senach y blagoslovlen
sv. Franju kako propovijeda pred općinskom zgradom, gdje se bio iest plod czreva tvoego gospoe sveta divo
okupio skoro cijeli grad. Uvod njegova govora odnosio se na marie moli za nasz grieschnich issukrsta sina svoga
anĊele, ljude i demone. O tim je trima razumskim bićima tako da nass pomiloie sade y v sivoti wetsnom amen..
lijepo i razborito razlagao da je u mnogim uĉenim ljudima, koji su
bili prisutni, govor ovog priprostog ĉovjeka izazivao ne malo Prema latiniĉkoj transkripciji J. Tandarića, CCP
divljenje. Sadrţaj njegovih rijeĉi bio je uperen protiv 13/1984, str. 14. Dodatak »sveta divo marie« opća će
neprijateljstava u gradu i za obnovu mira. Iako (mu) je odijelo bilo Crkva ozakoniti za pontifikata Aleksandra VI, 1492-1503.
prljavo, pojava neugledna a obliĉje ruţno, ipak je Bog njegovim
rijeĉima dao toliku djelotvornost da su mnoge plemićke obitelji,
koje su inaĉe izgarale od neprijateljstva i prolijevanja krvi,
prihvatile njegovu zamisao o miru. Toliko je bilo poštovanje i
odanost ljudi prema propovjedniku da su muţevi i ţene na njega u
masama nasrtali, nastojeći dotaknuti barem dijelove njegove odjeće
ili otkinuti nešto od njegovih krpa.«
IZABRANA LITERATURA
HRVATI U EVROPSKIM REFORMNIM
T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Katoliĉka Crkva i hrvatski narod, Zagreb, GIBANJIMA
1983 (napose prilog »Franjo Asiški u povijesti hrvatskog naroda«,
str. 186-217). Sudjelovanje etniĉkih i nacionalnih skupina u ţivotu
F. ŠANJEK J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60 do Katoliĉke Crkve odraţava se u duhovnoj snazi naroda koji
1416), Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23. se sudbinski navezuju na kršćansku solidarnost i
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 324- zajedništvo. Crkva u Hrvata prisutna je u ţivotu kršćanske
337. ekumene još od 787. godine sudjelovanjem osorskog
biskupa na zasjedanju Drugog nicejskog općeg sabora.
Prisutnost dijela hrvatskih biskupa i teologa u oblikovanju
saborskih zakljuuĉaka od općeg znaĉenja uvjerava nas o
intenzitetu vjerskog ţivota u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.

Dvije snaţne liĉnosti


Mansijeva monumentalna zbirka saborskih dokumenata
svjedoĉi o iznimnom doprinosu hrvatskih biskupa u radu
pojedinih općih crkvenih sabora. Usput napominjemo da su
Trećem (1179) i Ĉetvrtom (1215) lateranskom saboru
prisustvovali splitski i zadarski nadbiskup sa svojim
sufraganima, a da se zakljuĉci ovog posljednjeg u vezi s
organiziranjem ţupa, propovijedanjem i dijeljenjem
sakramenata s mnogo ţara provode u svim našim
krajevima. Saboru u Viennei (1312) prisustvuju
predstavnici zadarske, splitske i dubrovaĉke metropolije sa
sufraganima te zagrebaĉki biskup Augustin Kaţotić i
bosanski biskup Grgur. Saboru u Konstanzu (1414—
1418), uz nekoliko naših biskupa, prisustvuju i svjetovnjaci
kao Nikola Dominikov, predstavnik slobodne splitske
općine. Njegov status vojnika (miles) ukazuje i na ulogu
koju je mogao imati u Konstanzu.
Akt o sjedinjenju Istoĉne i Zapadne Crkve na Saboru u
Ferrari-Firenzi (1439) potpisuju i dva prelata iz
Hrvatske:splitski nadbiskup Bartol i hvarski biskup
dominikanac Toma Tommasini, kasniji legat Apostolske
Stolice na dvoru bosanskog kralja Stjepana Tomaša.
U kriznom 15. stoljeću, u razdoblju društvenih,
politiĉkih i religioznih lomova zapadnog kršćanstva, dvije
snaţne liĉnosti hrvatskog podneblja, Ivan Stojković
(1390/95-1443) i Andrija Jamometić (1420/30-1484),
izvanrednom pronicljivošću duha i neiscrpnom energijom
Jamometićevo oţivljavanje Baselskog koncila

Stojkovićevo poimanje crkvenog jedinstva Potomak ninskih ili krbavskih Jamometića,


dominikanac Andrija (1420/30-1484) završava studij
»slobodnih vještina«, teologije i kanonskog prava na
Padovanskom sveuĉilištu, u društvu franjevca Francesca
U Traktatu o Crkvi i saborskim Izvješćima Ivan Stojković se della Rovere, kasnijeg pape Siksta IV (1471-1484). Bio je
zalaţe za naĉela jedinstva i mira u Evropi i na širem podruĉju izvrstan poznavatelj stranih jezika, govornik i pravnik. U
kršćanske ekumene. S puno idealizma predvodi poslanstvo jeku najţešćih ratova s Turcima izabran je za provincijala
Baselskog sabora na pregovore u Carigrad (1435-1437), zalaţe se Grĉke dominikanske provincije (1475) i nadbiskupa
za saziv ekumenskog sabora na kojem bi zavaĊene strane slobodno Graneje (Kroje u Albaniji), ali zbog ratnih prilika
i bez ikakve prisile iznosile svoje stavove u zajedniĉkom traţenju najvjerojatnije nikada nije bio na teritoriju svoje jurisdik-
putova jedinstva. cije. Od sijeĉnja 1478. povlašteni je savjetnik cara Fridrika
Stojković iskreno nastoji da na sabor doĊu predstavnici III. i posrednik u papinoj mirovnoj inicijativi na Apenin-
heterodoksnih krstjana iz njegove domovine, zastupnici skom poluotoku.
pravoslavlja balkanskih slavenskih zemalja, a zalaganjem i U doba kad su Turci već zaposjeli Balkan, a
diplomatskim umijećem nesumnjivo je pridonio da se brojno i otomanskom se osvajaĉu posljednjim snagama odupirala
reprezentativno poslanstvo Istoĉne Crkve konaĉno uputi na Zapad. tek njegova domovina Hrvatska, Jamometić se sudbonosno
Dekretom Frequens Sabora u Konstanzu (9. X. 1417) našao u samom središtu neviĊenih politiĉkih intriga,
zakljuĉeno je da se opći sabori Zapadne Crkve odrţavaju u uvuĉen u imbroglio tadašnje evropske politike, dok su
razmaku od pet, sedam i kasnije svakih deset godina, kako bi se sukobi, spletkarenja i strasti u njemu izazivali nepovjerenje
riješili sporni problemi i poduzela opća obnova Crkve. Pariški i nesklonost prema neodreĊenoj politici Rimske kurije i
profesor i ambasador najslavnije znanstvene ustanove na njezinom glavnom nosiocu papi Sikstu IV. Kao carev
kršćanskom Zapadu kod pape Martina V. i cara Sigismunda, opunomoćenik na drţavnom saboru u Nurnbergu (1481),
Stojković je imao vaţnu ulogu koordinatora sinode u Paviji-Sieni Jamometić se zalaţe za jedinstven stav evropskih drţava i
(1423-1424), na kojoj su udareni temelji kasnijem Baselskom naroda u organiziranju obrane protiv Turaka. Kao vrstan
koncilu (1431-1438), gdje će se dubrovaĉki teolog istaknuti diplomat uoĉava da naglašeno proţimanje svjetovne vlasti
programatskim inauguralnim govorom, prijedlogom da se saborske s papinstvom sputava slobodu Crkve te u sluĉaju
rasprave odrţavaju ne po nacijama, nego po komisijama (u Paviji nepovoljnih politiĉkih kretanja izaziva neţeljene posljedice
je primijetio da predstojnici pojedinih nacionalnih skupina »u i na religioznom podruĉju.
komisije stavijaju svoju poslugu, kuhare i konjušare, odjevene U oţujku 1482. Jamometić podsjeća javno mnijenje na
raskošnije od mnogih doktora, kako bi napuhali ukupan broj svojih znaĉenje dekreta »Frequens« (1417) u saborskom
glasova«), napose u raspravi s husitima (1433) i pregovorima s rješavanju aktualnih crkvenih pitanja. U nizu pisama,
Istoĉnjacima (1435-1437). upućenih vladarima i sveuĉilištima, naš teolog razvija tezu
Stojkovićev Traktat o Crkvi (1433-1439) izraţava katoliĉki stav o potrebi što skorijeg nastavka nedovršenoga Baselskog
u baselskim raspravama s husitima, u kojoj naš teolog pobija sabora, dok posebnim dopisom (Citatio, 14. V. 1482)
Husovo poimanje o »Crkvi predodreĊenih«. Kao zastupnik apelira na obvezu kršćanskih vladara u sluĉaju zakazivanja
koncilijarizma, Stojković drţi da se nepogrešivost Apostolske redovitoga crkvenog autoriteta, što dokazuje konkretnom
Stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se proteţe ĉinjenicom da je papinska vojska u rukama nedostojnih
na tijelo Crkve, koje je hijerarhijski podreĊeno toj osobi s kojom ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne
ĉini saborsku zajednicu. Drugim rijeĉima, ako se moţe i mora kršćanskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije
odijeliti od pape krivovjerca, ne smije se raskolom rastaviti od husitsko krivovjerje. Odaziv nije ispunio Jamometićeva
Apostolske Stolice.
STOJKOVIĆ BIBLIOFIL
IZABRANA LITERATURA
19. VII. 1443. Stojković oporuĉno ostavlja svoju bogatu
knjiţnicu baselskim dominikancima, uz klauzulu da otudenje bilo Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390/95-1443), Zbornik
koje njegove knjige automatski povlaĉi poništenje darovnice. On radova s MeĊunarodnog simpozija u Dubrovniku, 26-28.
sam zadrţava pravo posudbe uz odgovarajuću potvrdu s potpisom. V. 1983 (priredio F. Šanjek), Zagreb, 1986, 407 str.
Za Stojkovića su u Carigradu radila dva kopista: Grk Doukas za A. TUILIER, Hrvati i pariška intelektualna sredina u 14. i
grĉke a Poljak Klement iz Wislice za latinske tekstove. Od rariteta 15. stoljeću, Croatica christiana periodica, X (1986) 17, str.
Stojković iz Carigrada donosi primjerak grĉkih i latinskih tekstova 74-91.
o islamu, u koji su ukljuĉeni prijevod Kur'ana i dva polemiĉka I. TOMLJENOVIĆ, Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog
spisa o Muhamedu i njegovu religioznom sustavu, koje su 1142/43. dominikanca Andrije Jamometića (1420/30-1484), CCP,
s arapskog preveli Herman Dalmatin i njegov engleski kolega VIII (1984) 14, str. 203-211.
Robert od Kettona. Stojkovićevo zanimanje za Muhameda i islam N. KLAIĆ, O podrijetlu hrvatskog dominikanca Andrije
podudara se s vremenom u kojem se zbog latentne turske opasnosti Jamometića (1420/30-1484) znamenitog borca za
u Evropi ponovno javlja zanimanje za protuislamsku apologetsku reformu, CCP, XI (1987) 19, str. 1-8.
literaturu. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988,
Izuzetno je zanimljiva sudbina Atenagorine Apologije i str. 377-387.
poslanice Ad Diognetum (2. stoljeće) iz Stojkovićeve ostavštine. Ta TURĈINOVIĆ, Ivan Stojković u sluţbi zajedništva Crkve,
dva bisera starokršćanske literature i još neki Pseudo-Justinovi CCP, XIV (1990) 25, str. 211-220.
spisi prepisani su u 14. stoljeću u zajedniĉki kodeks, koji je tko zna
kako 1436. došao u posjed anonimnog trgovca ribom u
carigradskoj ribarnici. Trgovcu je papir kodeksa trebao posluţiti
kao ambalaţa za prodanu ribu, ali ga je pukim sluĉajem zapazio
Talijan Tommaso d'Arezzo, student grĉkog jezika, koji ga je
otkupio za neznatnu svotu i uz naknadu troškova kasnije ustupio
magistru Stojkoviću. Povijest kodeksa se nastavlja tako da je ovaj
preko baselskih dominikanaca i humanista Reuchlina dospio
najprije u Pforzheim u Njemaĉkoj a zatim u Strasbourg, gdje je
konaĉno nestao u poţaru gradske biblioteke u noći 24/25. VIII.
1870. za prusko-francuskog rata.
HRVATSKA U OZRAĈJU
BRATOVŠTINA
Bratovštine u Hrvata
Pod imenom bratovštine (lat. confraternitas, fraternitas, schola;
ĉakavski: brašćina, skula) podrazumijeva se društveno i religiozno U Hrvatskoj se prva staleška korporacija spominje u
udruţivanje svjetovnjaka (laika) na staleškoj osnovi. Ovaj oblik jednom zadarskom dokumentu iz 1056. godine, u kojem se
udruţivanja s naglašenim religioznim i socijalnim ciljevima javlja uz ostale darovatelje crkve sv. Grizogona spominju i
se još u ranome srednjem vijeku. domaći »ribari (...) Supana, Petulel, Podboi i njihovi
Bratovštine se razvijaju u vrijeme aktivnog djelovanja laika u drugovi«, koji su spomenutoj crkvi obećali davati dio od
crkvenom ţivotu, što se na poseban naĉin oĉituje prilikom ulova riba.
liturgijskih sveĉanosti, u javnim vjerskim manifestacijama Već u 12. stoljeću zadarski zlatari imaju svoju
(hodoĉašćima i procesijama), pri izboru biskupa i ţupnika, u bratovštinu (confraternitas), kojoj najvjerojatnije pripadaju
administraciji crkvenih dobara itd. Aristodij i Matej, sinovi apulskog doseljenika Zorobabela,
vrsni umjetnici i dobri poznavatelji latinskog i hrvatskog
jezika, koji oko 1200. pred splitskim nadbiskupom
Poput današnjih sindikata Bernardom odgovaraju za propagandu krivovjernih
doktrina na relaciji Split—Bosna (Toma ArhiĊakon).
Preko odgovarajućih staleških korporacija bratovštine od 13. do Udruţenje zadarskih zlatara u Bratovštinu sv. Kriţa
16. stoljeća obuhvaćaju gotovo dvije trećine aktivnoga gradskog (1176) vezano je uz crkvu sv. Stjepana (sv. Šimuna). Od
stanovništva i predstavljaju osnovni pokretaĉ u organiziranju 1203. u Zadru djeluje i Bratovština sv. Jakova, koja
ţupnih zajednica ne samo u gradovima i trgovištima nego i u zajedno s istoimenom bratovštinom iz Šibenika i drugih
seoskoj sredini. naših primorskih gradova povezuje hodoĉasnike razliĉitih
Crkvene vlasti redovito ne sudjeluju u osnivanju i organiziranju krajeva i organizira hodoĉašća u galicijsko svetište
bratovština, koje osim religiozne imaju naglašenu i socijalnu Santiago de Compostela i drugdje.
komponentu, jer poput današnjih sindikalnih udruţenja nastoje Od 13. stoljeća u našim krajevima, većim dijelom uz
odgovoriti ţivotnim potrebama ondašnjeg društva. Uz ljudsku jadransku obalu a mnogo manje u kontinentalnoj
solidarnost, koju istiĉu siromašniji pojedinci ili ekonomski unutrašnjosti, nastaju bratovštine s izrazito religiozno-
ugroţeniji slojevi društva, i u gradskoj i u seoskoj sredini, socijalnim obiljeţjima: Bratovština Gospe od MilosrĊa u
bratovštine pruţaju svojim ĉlanovima odreĊenu duhovnu i Šibeniku (1208), Svetoga Duha u istom gradu (oko 1220),
materijalnu sigurnost: pomoć u bolesti, utjehu u smrtnom ĉasu, Blaţene Djevice Marije u Splitskoj na otoku Braĉu (1228),
organiziranje pokopa, pomoć obitelji preminulog bratima, posebno sv. Mihovila u Gruţu (oko 1290), sv. Marka u Dubrovniku
u odgoju i školovanju pokojnikove djece. Preminuli ĉlanovi (1306), svetih anĊela u Splitu (1342), Tijela Gospodinova
bratovštine, kao i svi dobroĉinitelji crkvenih ustanova, imaju udio u u Šibeniku (1356), Majke Boţje u Zagrebu (Bratovština
duhovnim zaslugama Crkve. Kalendinum prebendarskog zbora, prva polovica 14.
Treći redovi ili svjetovna bratstva dominikanaca i franjevaca stoljeća), Bratovština dobre smrti u Zagrebu (1380) itd.
imaju izrazito molitveni karakter. Utemeljeni su s namjerom da U našim su krajevima vrlo raširene bratovštine s
ĉovjeka oslobode tjeskobe pred smrću i odgovore na najvaţnije imenom zaštitnika lokalne crkve. Tako imamo bratovštine
pitanje ljudske egzistencije-ţivot onkraj groba. sv. Kristofora u Rabu, sv. Duje u Splitu (1359), sv. Vlaha-
Neka poboţna udruţenja traţe od svojih ĉlanova strogu askezu, Blaţa u Dubrovniku, sv. Kvirina u Krku (1348), sv.
javne pokorniĉke procesije s biĉevanjem, katkad i do pretjeranosti. Tripuna u Kotoru itd. Uz hrvatski gostinjac sv. Jeronima u
Iako vjerski nedovoljno pouĉeni ti flagelanti (lat. flagellare, Rimu djeluje Bratovština sv. Jurja i sv. Tripuna (Schuola
biĉevati) odgovaraju duhovnim aspiracijama srednjovjekovne dei Schiavoni).
Pod bratimskom zastavom
Hodoĉasniĉke bratovštine
Bratovština svete krunice ili presvetog ruţarija, koju
oduševljeno propagiraju hrvatski dominikanci nakon bitke kod Hodoĉašće, hod ili putovanje prema odreĊenom svetom
Lepanta (1571), nije kako se obiĉno misli u izravnoj vezi sa mjestu, simbolizira mimodramu ljudskog ţivota koja
sv.Dominikom (1171/73-1221), utemeljiteljem Reda braće ĉovjeka dovodi k spoznaji onoga što ga tek oĉekuje u
propovjednika, nego s propovijedanjem njegovih duhovnih sinova susretu s Bogom. U kršćanskom shvaćanju hodoĉašće ima
koji potkraj srednjeg vijeka organiziraju kruniĉarska bratstva i tri ĉina: polazak, putovanje i boravak u svetome mjestu.
promiĉu krunicu kao sredstvo okupljanja i razmišljanja o Kristovu Neovisno o motivu koji ga pokreće, hodoĉasnik polazi na
otkupiteljskom djelu. put radi Boga. Dugaĉak i mnogo puta krajnje neizvjestan
Bratovštine sv. Nikole nesumnjivo su najraširenije staleško put poduzima on za oĉišćenje duše. Taj je put ispunjen
udruţenje u Hrvatskoj. Nalazimo ih u gotovo svim većim mjestima molitvom i vjerom u oproštenje grijeha. Zato je hodoĉašće
uz jadransku obalu: Split (1349), Kotor (1352), Ston (1389), Bol vjeţba u ovozemnom ţivotu, koja ĉovjeka ţivo podsjeća na
na Braĉu (14. stoljeće) i drugdje. Kao izrazito staleško udruţenje njegov konaĉni cilj prema kojem je usmjeren. Hodoĉašće
pomoraca i ribara, bratovština sv. Nikole štiti profesionalne kao škola kreposti dolazi do izraţaja u 15/16. stoljeću zbog
interese svojih ĉlanova, utvrĊuje meĊusobne poslovne odnose, opće nesigurnosti na putovima, uvjetovane ratom na
rješava sporove i zastupa bratime pred graĊanskim sudovima i Sredozemlju i općenito u Prvi zapisi o hrvatskim
vlastima. Kod crkvenih i graĊanskih sveĉanosti bratimi sv. Nikole hodoĉašćima datiraju iz 9. stoljeća. Ĉedadski evanĊelistar
nastupaju kao zajednica, u posebnoj odjeći i pod zastavom sadrţi imena hrvatskih uglednika koji su tamo hodoĉastili:
bratovštine. Tako će npr. ĉlanovima krĉke Bratovštine sv. Ivana gospodin Trpimir, Bribina, Trpimirov sin Petar, knez
Krstitelja (1323), zbog tunike s kukuljicom (cappa), napravljenom Branimir i ţena mu kneginja Maruša itd. Hrvati imaju i
od bijeloga domaćeg platna, do danas ostati naziv kapari. zavjetni oltar u Aachenu, prijestolnici Karla Velikog.
Pravila bratovštine ravnaju se prema statutima ili matrikulama. Zadrani, Dubrovĉani, Šibenĉani i drugi naši luĉki gradovi
Od latinskih najzanimljiviji su statuti (matrikule) Bratovštine sv. prevoze hodoĉasnike na Istok, u Svetu Zemlju.
Mihovila u Gruţu (1290), sv. Kriţa u Kotoru (1298), sv. Marka u Predstavništva Dubrovaĉke Republike i hrvatski franjevci
Zadru (1321), sv. Nikole u Splitu (1349), Bratovštine dobre smrti u u Jeruzalemu, o ĉijoj prisutnosti svjedoĉe sv. Nikola
Zagrebu (1380) itd., dok se meĊu najstarije hrvatsko-glagoljske Tavelić (umro 1391) i njegovi drugovi fra Ivan Dalmatinac
statute ubraja onaj Bratovštine sv. Marije Goriĉke u Baški na Krku i fra Martin iz Slavonije, dragocjena su pomoć
(1425). hodoĉasnicima iz hrvatskih krajeva, isto kao i gostinjac sv.
Jeronima u Rimu (utemeljen 1441) za brojne Hrvate koji su
hodoĉastili na grobove apostolskih prvaka.
Biĉevalaĉka bratstva U mnogim našim gradovima u kojima su se poboţni
putnici okupljali ili su bili na prolazu za hodoĉasniĉka
Flagelanti (biĉevaoci) spadaju medu najstarije laiĉke bratovštine odredišta izvan Hrvatske, organizirane su bratovštine za
u nas. Iako su organizirani po uzoru na sliĉne zajednice na prijem romeja (hodoĉasnika koji su išli u Rim), palmiera
Apeninskom poluotoku, ĉini se da su naši flagelanti statutarno (Jeruzalem) i pelegrina (Santiago de Compostela). Uz
potvrdeni prije svojih talijanskih uzora. MeĊu prvim biĉevalaĉkim spomenutu Bratovštinu sv. Jakova u Šibeniku, koja je u
bratstvima uz našu obalu spominju se bratovštine sv. Silvestra u izravnoj vezi s drugim sliĉnim bratovštinama diljem
Zadru (1214), Svih svetih u Dubrovniku (1215), sv. Kriţa u Kotoru Evrope, na našem prostoru sigurnost hodoĉasnika
(1298), svih svetih u Korĉuli (1301) itd. osiguravaju bratovštine za gradnju mostova i sigurnost
Flagelanti dolaze do izraţaja osobito u vrijeme epidemija, gladi i putova (tzv. fratres pontis).
drugih društvenih zala, kad organiziraju javne pokorniĉke procesije
Uzajamna solidarnost
CRKVA I KNJIGA U HRVATA
Najstariji statuti i uzakonjeni obiĉaji naših bratovština U DOBA HUMANIZMA
naglašavaju njihov religiozni karakter. Ipak se na prvome mjestu
istiĉu duţnosti uzajamnog pomaganja, osobito u sluĉaju nesreće ili Od prvih poĉetaka ljudske povijesti ĉovjek pokazuje
smrti, kada su ĉlanovi svake pojedine bratovštine obvezni pomoći odluĉnost da svoje misli ovjekovjeĉi pismom. U
udovici preminulog bratima oko obrade zemlje, odgoja i podizanja najrazliĉitijim stranama svijeta ono se kroz stoljeća
njegove djece. Isti se vrlo aktivno zalaţu za društveni, kulturni i nevjerojatnom upornošću utiskuje u drvo i metal, kamen i
politiĉki napredak svoga grada: pomaţu u odrţavanju javnog reda, peĉenu glinu, vosak, papirus, pergamenu, svilu i papir.
posreduju u sporovima, organiziraju plaćanje voditelja Pojavom tiska (1455) knjiga postaje osnovnim
humanistiĉkih škola, administriraju crkve, izdrţavaju hospicije i prenositeljem izvanredno bogatoga kulturnog razvoja
prihvatilišta za siromahe, materijalno pomaţu sirotinju, napose Evrope u doba renesanse i humanizma. Knjiga je
prigodom velikih kršćanskih svetkovina Boţića, Uskrsa i proslave najsigurniji popularizator i vrlo uspješan prijenosnik
mjesnog zaštitnika. U vrijeme turskih ratova neke naše bratovštine politiĉkih i religioznih zbivanja. U to reformno vrijeme
organiziraju otkup ratnih zarobljenika. razlike postaju još izraţenije, katkad i neizbrisive, ako se
Bratovštine paze na moralan ţivot svojih ĉlanova, bore se protiv stavovi pojedinaca i skupina prenose posredstvom tiskane
lihve i kraĊa, pomaţu svoje gradove u javnim potrebama, napose u rijeĉi.
vrijeme elementarnih nepogoda i epidemija. Preko bratovština u U vremenu kad je izašla iz tiskarske radionice prva
javnom ţivotu naših gradova afirmira se puĉki sloj graĊanstva, što hrvatskim jezikom tiskana knjiga, glagoljski misal »po
je pridonosilo napretku komunalnog ţivota i boljem razumijevanju zakonu rimskoga dvora« (1483), Evropa već raspolaţe sa
meĊu lokalnim stanovništvom. stotinjak tiskara u desetak razliĉitih zemalja, meĊu koje
U ozraĉju bratovština nastaje naša najstarija duhovna najvjerojatnije treba ubrojiti i Hrvatsku.
knjiţevnost na narodnom jeziku, recitirana u obliku dijaloga od
koje se postupno razvija crkveno skazanje i drama. Najstarija Zanimanje za knjigu
hrvatska crkvena pjesmarica, pisana ĉakavskim dijalektom, pripada
Bratovštini Svih svetih u Korĉuli (15. stoljeće). Paţljivom analizom fondova crkvenih knjiţnica i
privatnih zbirki rukopisa i tiskanih knjiga mogu se danas s
IZABRANA LITERATURA priliĉnom sigurnošću pratiti kulturni i znanstveni tokovi u
humanistiĉkoj preobrazbi Hrvatske. Katedralna knjiţnica u
K. VOJNOVIĆ, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici Zagrebu, današnja Metropolitana, imala je već tada lijep
dubrovaĉkoj od 13. do konca 18. stoljeća, sv. I—II, Zagreb, 1899- broj srednjovjekovnih kodeksa i prvotisaka, dok je u isto
1900. vrijeme knjiţnica dubrovaĉkih dominikanaca raspolagala s
Hrvatska enciklopedija, III/1942, str. 247-252. 242 kodeksa i 318 prvotisaka. Osobna zbirka »oca hrvatske
E. HERCIGONJA, Društveni i gospodarski okviri hrvatskog knjiţevnosti« Marka Marulića ima 1521. nešto više od 150
glagoljaštva od 12. do polovine 16. stoljeća, Croatica, II 1971) 2, svezaka, uglavnom tiskanih djela. Njegov suvremenik,
str. 7-100. trebinjski biskup Juraj Kruţić, ostavlja na poĉetku 16.
J. KOLANOVIĆ, Prilog povijesti šibenskih hodoĉašća u kasnom stoljeća dubrovaĉkim dominikancima i franjevcima svoju
srednjem vijeku, CCP, VI (1982) 9, str. 13-36. privatnu zbirku od 600 knjiga koje je, kako sam izjavljuje,
ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 353-376. »s mnogo mara i tijekom dugih godina uspio nabaviti« da
mu budu »ţivotnom utjehom«.
Saĉuvani inventari javnih knjiţnica, u ono doba
iskljuĉivo vlasništvo crkvenih ustanova (kaptola,
MeĊu najvećim knjiţnicama u Evropi
Knjige zabranjenih autora
Poĉeci knjiţnice dubrovaĉkih dominikanaca seţu u 13. stoljeće,
Mnogo je raznolikiji fond inkunabula i tiskanih djela iz
kada je navedena redovniĉka zajednica za potrebe samostanskog
humanistiĉkog razdoblja. U samo šest godina (1495-1500)
studija poĉela nabavljati tada najaktualnija teološka i druga
samostan nabavlja trideset šest razliĉitih izdanja
literarnoznanstvena djela, tako da je ova knjiţnica u doba renesanse
Savonarolinih govora i teoloških spisa. Dominikanski
i humanizma zauzimala prvo mjesto u Hrvatskoj po broju
srednjovjekovnih kodeksa, inkunabula i drugih tiskanih djela. »ratio studiorum« naglašava da, istina, »jedino spoznaja
Krista, a ne neko drugo umijeće ili znanje, dovodi do
Knjiţnica će se s vremenom proširiti i postati jednom od najvećih
blaţenstva«, ali ne zaboravlja istaknuti da je i »svako
ne samo u Redu braće propovjednika nego i u Evropi u razdoblju
drugo umijeće« (aliqua ars alia) prijeko potrebno za
od 15. do 17. stoljeća, dakle u vremenu kad je samostalna
spoznaju Boga i uravnoteţeni ljudski ţivot. Na to »drugo
Dubrovaĉka Republika bila u zenitu moći i novĉano pomagala
umijeće« odnose se gramatika, retorika, dijalektika i
razvoj umjetnosti i znanosti na svojem podruĉju. Izdašnom pomoći
Republike sv. Vlaha dubrovaĉki su dominikanci izmeĊu 1494. i pjesništvo, ali i egzaktne znanosti poput aritmetike,
geometrije i astronomije. Ova posljednja stavlja ĉovjeka
1520. izgradili novu prostranu knjiţnicu sa dva reda od po dvadeset
»pred prizor stvaranja i omogućuje mu otkriti ili barem
dvije stalaţe s više od tisuću svezaka.
nazrijeti neizmjernost i svemogućnost Boţju«.
Velik dio kodeksa i inkunabula bio je stranog podrijetla, a
Budući da su ljudske znanosti »putokazi u svjetlu kojih
donijeli su ga redovnici-povratnici sa studija u najpoznatijim
ĉovjek upravlja svoj hod prema višoj mudrosti«,
evropskim sveuĉilištima. Najveći dio knjiţnog fonda dolazi iz
kulturnih središta Italije (Bologna, Padova, Rim), Francuske (Lyon, dubrovaĉki su dominikanci u vrijeme otkrića tiska popunili
svoju knjiţnicu vrijednim izdanjima profanih djela s
Pariz, Strasbourg) itd. Znatan broj inkunabula i knjiga tiskan je u
podruĉja klasiĉne literature, humanistiĉkih i prirodnih
Veneciji, zatim u njemaĉkim gradovima Nurnbergu, Augsburgu,
znanosti. Povijesna znanost zastupljena je djelima antiĉkih
Beĉu i drugdje. S obzirom na sadrţaj rukopisnih kodeksa,
historiĉara (Herodot, Tit Livije, Diodor Sicilski itd.) i
dubrovaĉki dominikanci posjeduju uglavnom sve ono što se moţe
srednjovjekovnim autorima (Vinko iz Beauvaisa, Antonin
naći u knjiţnicama dominikanskih studija širom Evrope.
Najzastupljeniji autor je Toma Akvinski, a njega slijede poznati Firentinski i drugi). Ima i knjiga zabranjenih autora kao što
je Picco della Mirandola, što upućuje na Inkviziciju koja
dominikanski pisci: Moneta iz Cremone, Albert Veliki, Petar iz
zasjeda pod istim krovom a bavi se preteţno cenzurom
Verone, Jakov de Voragine, Ivan iz Fribourga itd. Klasiĉna i
knjiga.
patristiĉka djela manje su zastupljena, ali su prisutni Aristotelovi
filozofski spisi, Ciceronovi Orationes, Porfirijev Isagoge, Abu
Ma'sharov Introductorium in astronomiam, Avicenini tekstovi o
logici i metafizici itd. Od crkvenih otaca najĉitaniji su bili Jeronim,
Augustin, Bazilije, Ivan Damašćanski, Grgur Veliki, Izidor
Seviljski i ugledna imena srednjovjekovne znanosti na Zapadu:
kanonist Gracijan, teolozi Alain de Lille, Petar Lombardski i drugi.
O »duši svijeta« Privatne zbirke

Prisutnost Platonovih, Aristotelovih, Aviceninih i Abu U 15. i 16. stoljeću mnogi obrazovani pojedinci
Ma'sharovih spisa u knjiţnici podjeća na kozmogonijske i prikupljaju i umnoţavaju literarna i znanstvena djela antike
prirodnoznanstvene rasprave u samostanskoj školi, gdje se i srednjega vijeka i na taj naĉin pridonose širenju
raspravlja o odnosu izmeĊu razuma i vjere, postojanja i humanistiĉke kulture u Hrvatskoj. Bogatoj Stojkovićevoj
bivstvovanja, uzroka i naravi stvari. Za sljedbenike Alberta zbirci rariteta iz klasiĉne i patristiĉke epohe treba pridodati
Velikog i Tome Akvinskog, koji dopuštaju mogućnost vjeĉnosti privatne knjiţnice ne malog broja hrvatskih humanista kao
svijeta, boţanska objava ne iskljuĉuje svjetlo razuma, što u praksi što su Marulić, Vlaĉić, Petrić i toliki drugi. Privatne zbirke
znaĉi da izgradnja »Boţje drţave« ne proturjeĉi izgradnji ljudskog Ivana Viteza od Sredne, kancelara kralja Matije Korvina,
ovozemaljskoga društva, koje nadahnjuje i vodi prirodno pravo. O papinog legata Nikole Modruškog, Lutherova prijatelja
duši svijeta raspravlja i dubrovaĉki dominikanac Grgur Budisaljić Matije Vlaĉića Ilirika (1520-1575) i filozofa Franje Petrića
(1550), koji u raspravi Sylvanaturae rezimira Albertove (1529-1597) krase danas vitrine knjiţnica u Ostrogonu,
prirodoznanstvene spise o flori, fauni i mineralima te o njihovoj Rimu, Wolfenbuttelu i Escorialu.
primjeni u medicini i ljekarništvu. »Magister Georgius Ragusinus«, U eri tiska knjiga u Hrvata ne predstavlja više monopol
kako se obiĉavao potpisivati, promatra fiziĉki svijet ili prirodu kao tek neznatnog broja privilegiranih, što posvjedoĉuju brojne
splet sila koje uzdrţavaju svemir i pomaţu ĉovjeku da mu privatne zbirke tzv. »obiĉnih« graĊana kao što su Šibenĉani
ovozemaljski ţivot bude kvalitetniji. Jakov Ziliavić, Petar Ivanov, Antun iz Spilimberga i Rafael
Dubrovaĉki dominikanski studij odgojio je plejadu uĉenih Fero, Splićanin Petar Petronja ili zadarski trgovac
redovnika, vrsnih predavaĉa na raznim evropskim sveuĉilištima, Mihovil,vlasnik Danteova rukopisa, pokazuju zanimanje
koji su svoj matiĉni samostan i školu obogatili vrijednim teološkim pojedinaca ne samo za odreĊena znanja nego i zavidan
i drugim znanstvenim djelima, kao od humanista toliko slavljeni literarni ukus.
Ivan Stojković i ne manje poznati profesori »artium« i teologije: Vrlo je zanimljiv inventar Marka Marulića (1521), koji
Blaţ Constantini, Donat ĐorĊić, Luka i AnĊeo Martinušić, Ambroz svojih stotinu pedeset preteţno tiskanih knjiga dijeli na
i Klement Ranjina, Petar Guĉetić i drugi. »libri ecclesiastici« i »libri zentilium«, tj. na biblijsko-
teološka i profana djela. Ova posljednja dijeli opet na
pjesniĉka, povijesna, zemljopisna, na spise o astronomiji,
poljodjelstvu i na gramatiku odnosno knjiţevnost.
U duhu renesanse i humanizma MARULIĆEVE IDEJE O EVROPSKOM
KRŠĆANSKOM ZAJEDNIŠTVU
Renesansni razvoj knjiške umjetnosti u Hrvatskoj slijedi
minijaturno slikarstvo. Svjetsku slavu na torn podruĉju stekao je Prenaglašenim isticanjem religiozno-teološke
Juraj Julije Klović »Croata« (1498-1578). komponente u Marulićevu ţivotu i njegovu literarnom
Renesansno crkveno graditeljstvo u nas zastupljeno je crkvom opusu nerijetko se zaboravlja da je »otac hrvatske
Svetog Spasa u Dubrovniku, katedralom u Hvaru i Osoru te knjiţevnosti« prije svega humanist, ljubitelj antike i
proĉeljem i gornjim dijelovima šibenske katedrale. Od hrvatskih oduševljeni renesansni stvaralac, ĉija brojna i izuzetno
umjetnika istiĉu se: Nikola Boţidarević, Ivan Duknović (umjetnik vrijedna djela ulaze u povijest modernog razdoblja
na dvoru Matije Korvina), Feliks Petanĉić (minijaturist), Petar evropske civilizacije.
Andrijić (graditelj Svetog Spasa u Dubrovniku) i drugi. U znanstvenom svijetu danas se s pravom apostrofira
Nakon pojave humanizma u većini naših krajeva knjiga se više Marulićev humanizam i sa zahvalnošću se naglašava
ne promatra kao predmet odreĊene umjetniĉke vrijednosti, nego njegova miroljubivost, smisao za mjeru, pouzdanje u
prije svega kao djelotvorno sredstvo komunikacije meĊu ljudima. ĉovjekovu dobrotu i duhovne vrline. Ne zaboravlja se
Knjizi se pridaje sve veće znaĉenje, jer je postala vrlo uspješno pritom da je Marulić pred gotovo pet stoljeća nastojao
sredstvo ne samo u kulturnom i znanstvenom razvoju zemlje nego i oţivjeti ideju o jedinstvenoj kršćanskoj zajednici evropskih
u razmjeni iskustava s drugim evropskim narodima na poĉetku naroda kao baštinici mediteranske civilizacije, utemeljenu
modernog vremena. na jednakosti i uzajamnom poštivanju društvenih, kulturnih
i religioznih aspiracija ljudi na pragu vremena koje
nazivamo modernim.

IZABRANA LITERATURA

H. MOROVIĆ, Povijest biblioteka u gradu Splitu, Zagreb, 1971,


str. 59-71 o knjiţnici Marka Marulića.
A. STIPĆEVIĆ, Struktura biblioteĉnih fondova u Hrvatskoj u 15. i
16. stoljeću, Slovo, 34/1984, str. 269-282.
F. ŠANJEK, Knjiga u Hrvata u vrijeme otkrića tiska; Croatica
christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 213-224.
Ţ. DADIĆ, Egzaktne znanosti hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb
(Globus), 1991.
Marulić i Erazmo
»Devotio moderna«
Kao i nešto mlaĊi Erazmo iz Rotterdama (1469-1536), s
»Modernom poboţnošću« u Hrvatskoj najprije se oduševljavaju kojim ga se danas sve ĉešće usporeĊuje, humanist Marulić
preteĉe humanizma, hrvatski studenti koji se s idejama pokreta je kao izvrstan poznavalac intelektualnih prilika svoga i
susreću na evropskim sveuĉilištima. vizionar modernog vremena ostavio neizbrisiv peĉat na
Idejni pokretaĉ »moderne poboţnosti« u Hrvata bio je Istranin svoje suvremenike i bio jedan od zaĉetnika duhovnih
Petar Pavao Vergerije Stariji (1370-1444), koji u Govoru za zbivanja u ono prijelomno doba evropske povijesti.
obnovu i jedinstvo u Crkvi i raspravi O plemenitom vladanju i I humanist iz Splita, kao i Erazmo, duguje svoj duhovni
slobodnim studijima u mladosti preporuĉuje vjeţbanje u odgoj pokretu »devotio moderna«, s ĉijim se aspiracijama
krepostima, samodisciplinu i umjerenu askezu. Sliĉnim se Marulić upoznao za studija u Padovi, a Lutalac (Erazmo,
problemima bavi i njegov uĉenik Ivan Vitez od Sredne (1400. do Homo viator) iz Rotterdama u školi Braće zajedniĉkog
1472), koji naglašava osobni integritet (ĉast) kao neophodnu ţivota u Deventeru u Nizozemskoj. Obojicu povezuju
komponentu za postizanje duševne ravnoteţe. Temeljne odrednice zajedniĉka ljubav prema kulturi i humanistiĉka teţnja za
»moderne poboţnosti« u nas najjasnije su izraţene u djelima istinom, koju otkrivaju u grĉko-rimskom stvaralaštvu,
Marka Marulića Splićanina. Ne samo u hrvatskoj redakciji svijetu Biblije i kršćanskoj literaturi. Njihova djela odišu
Kempisova Od naslidovanja Isukarstova (1500), koji »otac iskonskom ĉovjekovom teţnjom za mirom i slobodom, što
hrvatske knjiţevnosti« pogrešno pripisuje kancelaru pariškog ipak neće smetati jednom Erazmu, autoru Spisa protiv rata
sveuĉilišta Jeanu Gersonu, nego i u drugim svojim djelima, (1521), da svoje suvremenike pozove u boj »protiv
latinskim i hrvatskim, Marulić se zalaţe za ideje pokreta te postaje Turaka, koji se pobjedniĉki pribliţuju srcu Evrope
jedan od nosilaca programa evropske laiĉke duhovnosti u doba iskljuĉivo zbog nesloge kršćana« (Parafraza na Psalam
humanizma i poticatelj duhovne obnove kršćanskog Zapada u 83, 1533), dok Marulić, koji istu tematiku dotiĉe u
vremenu katoliĉke restauracije (16/17. stoljeće). nekoliko svojih spisa, travnja 1522. posebnom
Pouke za ĉestit ţivot po primjerima svetaca (De institutione predstavkom apelira na papu Nizozemca Hadrijana VI, a
bene vivendi, 1506) smatraju se najdotjeranijim Marulićevim radi osloboĊenja svoje domovine Hrvatske i cijele Evrope
djelom spomenute orijentacije. Izvorno pisano latinski, djelo je u od Turaka, jer »zajedniĉku opasnost treba odbiti
16/17. stoljeću prevedeno na nekoliko evropskih jezika (talijanski, zajedniĉkim oruţjem«.
njemaĉki, francuski, španjolski, portugalski i ĉeški) i objavljeno u Nije poznato da bi se Marulić i Erazmo osim preko
pedesetak razliĉitih izdanja. Naţalost, na integralnu hrvatsku knjiga i osobno poznavali. Splitski humanist u »prvaku
verziju trebat će ĉekati do 1986! svih humanista« otkriva literarni genij najslavnijeg
Taj svojevrsni evropski bestseler otkriva u Maruliću izvrsnog Dalmatinca Jeronima iz Stridona, a ni uĉenom Nizozemcu
poznavatelja Svetog pisma, klasika kršćanske starine i verziranog nisu nepoznati Hrvati, jer svoje Komentare i Parafraze
tumaĉa skolastiĉke i humanistiĉke duhovnosti. Pun osjećaja za sastavlja na temelju dragocjenih grĉkih i sirskih kodeksa,
duhovna kretanja vremena kojemu i sam pripada, Marulić svoja koje je Dubrovĉanin Ivan Stojković donio iz Carigrada
literarna nadahnuća stavlja u »sluţbu etiĉkih doumljivanja i (1437). Marulićev i Erazmov »moderan« pristup Bibliji, tj.
praktiĉnih uputa u skladu sa svojim osnovnim teološkim u duhu pokreta »devotio moderna«, nadahnjuje se na
polazištima i religiozno-moralnim shvaćanjima« (D. Šimundţa). motivima oltarnih retabla poboţne Nizozemske (Erazmo) i
U Evandelistaru i Parabolama Marulić popularizira kršćanske novozavjetnim prizorima koje je Andrija Buvina vješto
kreposti, dok u spisu O poniznosti i slavi Kristovoj apelira na urezao u vrata stare splitske katedrale (Marulić).
ĉitatelja da smisao vlastitog ţivota potraţi u Kristovu
otkupiteljskom djelu. Temeljeći svoje filozofsko-teološke
reminiscencije na izvješćima evanĊelista, Marulić naglašava kako
POKRET »MODERNE POBOŢNOSTI«
Kontemplativna duhovnost srednjovjekovne mistike,
Utjecaj na evropsku duhovnost
kao što su npr. djela magistra Eckharta (1260-1327), ne
odgovara obiĉnom ĉovjeku i kršćaninu, jer on nalazi malo
Filozofsko-teološke odrednice Marulićeva i Erazmova duhovne koristi u apstraktnim meditacijama o raĊanju
humanizma temelje se na ljubavi prema klasiĉnom stvaralaštvu Boţje Rijeĉi u ljudskoj duši, stoga laiĉki uĉitelji 14/15.
antike i kršćanskom shvaćanju ljudskog društva. U tom kontekstu stoljeća predlaţu jednostavniji sustav duhovnosti poznat
oni svoju literarnu aktivnost uzimaju kao preludij u prouĉavanju pod nazivom »moderna poboţnost« (devotio moderna).
Svetog pisma, koje ĉovjeku otkriva tajnu raspetog Krista, koji palu Utemeljitelj pokreta Gerd Groote (1340-1384) iz
ljudsku prirodu ponovno dovodi u prvotni sklad i vodi je Deventera u Nizozemskoj zajedno s prijateljem Florentom
blaţenstvu i sreći. Radewijnsom osniva Braću zajedniĉkog ţivota,
Marulić neobiĉno snaţno utjeĉe na evropska intelektualna organizirano laiĉko bratstvo koje prakticira duhovnost
strujanja u 16/17. stoljeću. O tome najbolje svjedoĉanstvo nalazimo utemeljenu na evanĊelju i kršćanskim klasicima, koje oni
u njegovih suvremenika Jeana Heidenberga (Trithemiusa), marljivo prevode i ĉitaju na narodnom jeziku.
Konrada Gesnera, Graessea, Le Mirea i drugih koji u svojim Ĉlanovi bratstva i dalje nastavljaju svoj profesionalni
bibliografskim izdanjima neizostavno spominju Marulića, istiĉu rad, posebno oni koji sudjeluju u proizvodnji knjige:
njegovu erudiciju i društveno-etiĉko znaĉenje Pouka, pergamenari, proizvodaĉi papira, sitnoslikari, kopisti itd.
EvanĊelistara, Parabola i drugih spisa našeg humanista. Kad je Radewijns 1391. otvorio prvu školu, namijenjenu
Marulić je najprisutniji u susjednoj Italiji, zatim u Francuskoj i laiĉkom i duhovnom odgoju siromašne omladine, bio je to
zemljama uz Rajnu, u kojima su mu još za ţivota tiskani Pouke i poĉetak naglog uspona Braće zajedniĉkog ţivota i pokreta
EvanĊelistar. Popularnosti splitskog humanista pridonosi i poĉetni »devotio moderna« u cijeloj Evropi.
uspjeh Druţbe Isusove u kojoj su Pouke ili Institucija odabrane kao Pojedina bratstva imaju vlastite skriptorije. Za osobnu i
svagdanje štivo za duhovnu izgradnju pojedinih ĉlanova i zajedniĉku meditaciju prepisivaĉi (kopisti) sastavljaju tzv.
zajednice. Monumentalna Bibliotheca missionum svjedoĉi o rapiaria, izbore mudrih izreka u kojima prevladavaju citati
prisutnosti tog Marulićeva djela u isusovaĉkim misijskim iz Biblije i djela Aurelija Augustina, Bernarda iz
središtima na Dalekom istoku, od Indije do Japana i Kine. Više Clairvauxa, Ivana Fidanze (sv. Bonaventura) i drugih.
svjedoka poznaje Marulićev Liber exemplorum (naslov Pouka o Najpoznatije djelo ove vrste je Nasljeduj Krista (De
kolnskom izdanju iz 1531), od kojeg se Franjo Ksaverski (1506- imitatione Christi) Tome od Kempena, poznatijeg pod
1552) nikada neće odvajati na svojim dalekoazijskim putovanjima. latiniziranim imenom Thomas a Kempis, kojim »devotio
Kad su se u drugoj polovici 16. stoljeća Pouke našle na popisu moderna« prodire i meĊu najkultiviranije pojedince. O
knjiga »koje treba proĉistiti« u duhu dokrinarnih smjernica nove njegovu znaĉenju u Hrvatskoj govore mnoge saĉuvane
protuprotestantske teologije, jer je Marulić zastupao da se moţe inkunabule i prijepisi te Marulićev prijevod Od
koristiti neistinom u iznimnim okolnostima, ako je u pitanju slava naslidovanja Isukarstova (1500).
Boţja i opće dobro, isusovci ne napuštaju svog omiljenog autora uz
klauzulu da se »najprije proĉisti ono što je trebalo proĉistiti«.
Pismom od 4. XI. 1567. Petar Kanizije preporuĉuje bavarskim
katolicima Pouke i EvanĊelistar kao vrlo korisna djela za duhovni
nauk.
Na francuski su prevedeni Nauk Kristov (Charles Didyer) i
Pouke (Paul Dumont). Ovaj posljednji predstavlja francuskom
HRVATI OTKRIVAJU LJUDSKA
IZABRANA LITERATURA PRAVA

M. MARULIĆ, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima, preveo i U vrijeme otkrića Novog svijeta (1492) Katoliĉka Crkva
protumaĉio B. Glaviĉić, izd. Zagreb (Globus), 1986 (s uvodnim pokazuje iznimno zanimanje za stanovnike novootkrivenih
raspravama); Split (Knjiţevni krug), 1986-1987 (u dvije knjige). prostranstava Amerike, Afrike i krajeva uz Indijski i Tihi
M. MARULIĆ, EvanĊelistar, izd. Splitski knjiţevni krug, sv. I—II, ocean. Papa Aleksandar VI. bulom »Inter caetera« (1494)
Split, 1985. obvezuje vladare Portugala i Španjolske na slanje
M. MARULIĆ, O poniznosti i slavi Kristovoj, izd. Splitski misionara i financiranje propovijedanja evanĊelja
knjiţevni krug, Split, 1989. tamošnjim starosjediocima.
F. ŠANJEK, Marko Marulić i duhovna gibanja u doba Katoliĉki kler u novootkrivenim zemljama redovito ide
Restauracije (16/17. st.), zbornik Dani hvarskog kazališta, izd. u suprotnom pravcu od konkvistadora, koje zanima jedino
Splitski knjiţevni krug, Split, 1989, str. 63-73. zlato i profit. Desetak godina nakon Kolumbova dolaska na
M. TOMASOVIĆ, Marko Marulić Marul, Zagreb, 1989. Haiti, u Santo Domingu dominikanci Antonio de
Montesinos i Pedro de Cordoba uskraćuju odrješenje
bijelim doseljenicima koji Indijance drţe kao besplatnu
radnu snagu i s njima neljudski postupaju. Dominikancima
će se koju godinu kasnije pridruţiti Bartolome da Las
Casas (1484-1566), legendarna figura i simbol borbe za
dostojanstvo i slobodu crvenih stanovnika Amerike i svih
prognanika našeg planeta.
Zao i nemoralan sustav
Teorija o pravu naroda
Las Casas pripada povijesnom trenutku kad je bijeli ĉovjek prvi
put obišao Zemlju i proglasio se njezinim gospodarom. Dok Kao dominikanac (1522) Las Casas ima svesrdnu
dominikanci i franjevci na terenu »zakonima iz Burgosa« (1512) podršku profesora Sveuĉilišta u Salamanci. Francisco de
nastoje ublaţiti nevolje Indijanaca, Las Casas energiĉno traţi Vitoria (utemeljitelj prava naroda), Bartolome de Carranza,
ukidanje encomiende i repartimienta, zemljišnih posjeda s Melchior Cano i Domingo de Soto ne samo da ne
pripadnim starosjedilaĉkim stanovništvom kao besplatnom radnom odobravaju rat protiv stanovnika Zapadnih Indija (tj.
snagom, kao sustava koji je u sebi zao i nemoralan. Išao je tako Amerike) nego dokazuju da papina darovnica (Inter
daleko da je španjolskom kralju i budućem caru Karlu V. caetera, 1494) vrijedi iskljuĉivo na duhovnom polju, tj.
preporuĉio da je »bolje izgubiti sve prekomorske posjede nego da daje prednost Portugalu i Španjolskoj u evangelizaciji
se u njegovo ime ĉine tolike i tako strašne nepravde« (1516). Uz starosjedilaca u zemljama koje otkriju, ali im ne daje
podršku dominikanskih teologa sa Sveuĉilišta u Salamanci, Las nikakvih prava u prisvajanju i raspolaganju s tim krajevima
Casas će kao dominikanac i zastupnik Indijanaca u kraljevskom i njihovim stanovnicima.
»Vijeću za Indije« (danas bismo rekli Ministarstvu kolonija) od Vrhovni uĉitelj (general) dominikanaca Toma iz Gaete
kralja i skupštine iznuditi tzv. »nove zakone« (1542) koji ukidaju (Kajetan) zastupa stavove svoje subraće. U Komentaru na
encomiende a Indijance priznaju slobodnim podanicima španjolske »Sumu teologije« Tome Akvinskog (II—II, g. 66, a. 8)
krune. U nastojanju oko naseljavanja i evangelizacije ameriĉkog Kajetan razlikuje tri vrste nevjernika: jedni su pravno i
kontinenta Las Casas je, ne bez poteškoća, na obalu Cumana ĉinjeniĉno podanici kršćana i ţive pod vlašću kršćanskih
(Venezuela) doveo nekoliko desetaka obitelji kastiljskih seljaka, vladara (Ţidovi, Mauri); drugi su pravno, ali ne i
koji će domorodaĉko stanovništvo pouĉavati u uzgajanju razliĉitih ĉinjeniĉno podanici kršćana jer silom otimaju kršćanske
poljoprivrednih kultura i dati im primjer kršćanskog ţivota. Nešto krajeve (Turci); treći ni pravno ni ĉinjeniĉno nisu podanici
sliĉno pokušat će u 17/18. stoljeću isusovci s Guarani Indijancima kršćana (Indijanci). Kajetanov je zakljuĉak da s drugima
na graniĉnom podruĉju Brazila i Paragvaja (tzv. Paragvajske (tj. s Turcima) treba postupati kao s neprijateljima, dok su
redukcije). treći (tj. Indijanci) zakoniti gospodari svojih zemalja i njih
se moţe obratiti samo blagošću. I Vitoria u svojim
»Predavanjima o Indijancima« (1539) drţi da »jedini
razlog zbog kojega Mauri, Turci i svi ostali nevjernici ne
ţele prigrliti katoliĉku vjeru leţi u tome da ono što kršćani
predlaţu rijeĉima opovrgavaju svojim vladanjem«.
Domingo de Soto još je oštriji kritiĉar kad tvrdi: »Naše je
oruţje ljubav i kršćanska bi vjera svima postala odvratnom
kad bismo je naviještali uz pomoć oruţja« (1553).
Miroljubivu evangelizaciju stanovnika novootkrivenih
zemalja potvrĊuje bula Sublimis Deus pape Pavia III.
istiĉući da »Indijanci i svi narodi koje će kršćani ubuduće
upoznati, paĉe ako i ţive bez vjere u Krista, ne smiju biti
lišeni ni svoje slobode ni posjedovanja svojih dobara (...)
Ne moţe ih se natjerati na ropstvo, a Kristovoj vjeri moţe
ih se pozvati propovijedanjem Boţje rijeĉi i primjerom
ĉestita ţivota« (2. VI. 1537).
Dominikanski teolog i papa Pio V. traţi od svog nuncija
Korĉulanin Vinko Paletin i prava Indijanaca
Odveć smiono predviĊanje
Teoretsko pitanje o upotrebi sile protiv starosjedilaca Zapadnih
Indija pokrenuo je pravnik iz Cordobe Juan Gines de Sepulveda. U Vinko Paletin je potomak ugledne korĉulanske obitelji
polemiĉkoj raspravi »Democrates alter sive de iustis belli causis« koja se zbog ekonomskih poteškoća preselila u susjedno
(Rim, 1535) Sepulveda istiĉe da preventivni rat protiv Indijanaca Ţrnovo. Još kao dvadesetogodišnjak otiskuje se u svijet.
nije samo dopušten nego i preporuĉljiv, jer su ovi »krivobošci, Kao mornar iz Španjolske odlazi u Novi svijet, »ţeljan da
barbari i po svojoj prirodi robovi«, pa će njihovo podĉinjavanje ondje vidi razliĉite i gotovo nevjerojatne stvari« (iz
misionarima olakšati posao i ubuduće sprijeĉiti obredna ţrtvovanja predgovora u talijansko izdanje knjige o navigaciji Pedra
tisuća nevinih. de Medine, Venecija, 1554). Za desetogodišnjeg boravka u
Las Casas istiĉe da se podjela svijeta na barbare i civilizirane ne Americi sudjeluje u pacifikaciji Yucatana (1536-1541). U
moţe postavljati na razini etniĉkih, kulturnih i religioznih razlika, Meksiku (1542/43) postaje dominikanac, a nakon povratka
nego na ljude koji slobodu i prirodna prava naroda obešĉašćuju i na u Evropu (1546) studira teologiju (Bologna, 1546-1552),
one koji ih poštuju. Ĉvrsto je uvjeren da »na svijetu nema naroda, sastavlja kartu Španjolske (1550), prevodi na talijanski
bio on grub, neobrazovan, surov i barbarski, a da ga se ne bi moglo »L'arte del navegar« Pedra de Medine, sastavlja danas
civilizirati i oplemeniti, ako se pritom slijedi ljudima vlastit i izgubljenu raspravu »De la institucion del buen govierno«
prirodan put blagosti, ljubavi i susretljivosti. Svi ljudi imaju razum, (pr. 1560) i kratki opis Yucatana. Više puta obnaša sluţbu
volju i slobodu izbora, jer su stvoreni na sliku Boţju. Svaka je rasa starješine u korĉulanskom samostanu. Profesor je
zasebna jedinka a svi su ljudi sliĉni gledom na postanak i narav. matematike i kozmografije na Akademiji u Vicenzi (1560),
Nemoguće je dakle da cijeli jedan narod bude potpuno nesposoban penitencijar u bazilici sv. Petra u Rimu i brat Kongregacije
i toliko nedostatne razumnosti da nije sposoban sobom upravljati i sv. Jeronima u Vjeĉnom Gradu (1563). Mnogo putuje.
biti pouĉen u vjeri i kakvoj plemenitoj moralnoj doktrini« Zanimljiva su mu zapaţanja o ĉovjekovoj sposobnosti da
(polemika sa Sepulvedom, 1551). se snagom inteligencije izdigne iznad zemlje, koja je
Korĉulanin Vinko Paletin (1508-1573) traţi srednji put izmeĊu njegova prirodna sredina, te ovlada morem i zrakom,
suprotstavljenih stavova Sepulvede i Las Casasa. U španjolskoj i odnosno da od suhozemnog postane vodeno, a na neki
latinskoj redakciji iscrpne rasprave »O pravu i opravdanosti rata što naĉin i zraĉno biće, što je za njegovo vrijeme odveć
ga španjolski kraljevi vode protiv naroda Zapadnih Indija« smiono predvidanje (iz predgovora knjizi o navigaciji).
(1557/58) Paletin rezimira stavove konkvistadora (Indijanci su Svojim najvaţnijim djelom smatra traktat »O pravu
idolopoklonici, barbari i nesposobni za rasuĊivanje, pa im se mogu rata«, koji unatoĉ svim dozvolama i pozitivnom mišljenju
oduzeti njihova dobra i sloboda) i njihovih protivnika (Indijanci su Inkvizicije nikad nije tiskan. U pismima španjolskom
»plemeniti divljaci protiv kojih se ni po kakvom pravu ne moţe kralju Filipu II. i ministru kolonija Franciscu de Erasu
povesti rat) izabirući srednji put izmedu dviju skrajnosti: Indijanci (1565) Vinko Paletin istiĉe da gornjim djelom brani i
su skloniji manama (izdajstvo, laţ, grijesi protiv prirode, obredno opravdava interese Španjolske u Americi. Paletinova je
ţrtvovanje nevinih ljudi itd.) negoli kreposnom i civiliziranom rasprava svojevrsni prosvjed protiv Las Casasova »Kratkog
ţivotu, ali ih se s oruţjem i silom moţe zauzdati i privesti izvješća o uništenju Indija« (1552). Taj konkvistadore
kršćanskoj uljudbi. poistovjećuje s najvećim zloĉincima ĉovjeĉanstva, a
Paletin u njima otkriva najplemenitije izdanke ljudskoga
roda, izjednaĉujući njihove podvige s mitovima o antiĉkim
herojima i djelima biblijskih junaka.
PALETINOVO IZVJEŠĆE O YUCATANU
Hrvat o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana
Vinko Paletin je kao vojnik pod zapovjedništvom
Iako je danas nezahvalno braniti društveno prevladani Francisca de Monteja MlaĊeg sudjelovao u »pacifikaciji«
mehanizam konkviste i pretjeranosti konkvistadora, zahvalni smo Yucatana. Tom se prigodom zanimao za spomenike te
Vinku Paletinu na preciznim podacima o pretkolumbovskim drevne srednjoameriĉke civilizacije, o kojoj je napisao
spomenicima na Yucatanu, koje, u duhu onoga vremena, dovodi u jedan kraći, danas izgubljeni, spis. Saĉuvao se tek
neposrednu vezu s Kartaţanima, koji su, pretpostavlja se, davno fragmentarni opis iz Paletinove rasprave »O pravu rata«
prije Kristofora Kolumba doplovili u predjele Srednje Amerike. O (1557/58), s naznakom da je rijeĉ o graĊevinama
podrijetlu velebnih zdanja civilizacije Maya iz Chicen-Itze naš se Kartaţana, koji su prije Kolumba stigli u Novi svijet.
sunarodnjak raspitivao kod starosjedilaca Yucatana. Pozivajući se Paletin, zaĉudo, ne koristi argument rimske pobjede nad
»na vrlo staru predaju«, oni su ga uvjeravali da su u spomenute Kartagom (146. pr. Krista) u potvrdu španjolskih prava na
krajeve došli Evropljanima sliĉni »bradati ljudi, koji su utemeljili ameriĉke posjede (Karlo I. je kao njemaĉki car Karlo V.
one gradove i u njima ţivjeli«, ali kako novi nisu više pristizali, bio i car »Svetog Rimskog Carstva«), ali je njegov opis
starosjedioci su ih »ratom i glaĊu izmorili, pobijedili i uništili«, Yucatana prvorazredno svjedoĉanstvo o pretkolumbovskim
tako da su oni gradovi »ostali pusti i još uvijek stoje tako razrušeni monumentalnim graĊevinama, reljefima, zidnom slikarstvu
i trošni od dugog vremena«. i pismu Maya u Srednjoj Americi.
»Poluotok Yucatan ima nekoliko pokrajina. Jedna je
Zacatlan, udaljena od mora nešto manje od dana hoda, sa
starom graĊevinom od lijepo klesanog kamena i visokom
kulom. U sredini je hram na kojem su se prinosile ţrtve
idolima, a Indijanci ga zovu cu (hram u obliku piramide)...
Druga pokrajina naziva se Ciciniza (Chichen—Itza)
gdje je, mislim, osnovana Nova Salamanca. Indijanci su
nas uznemirivali i morali smo napustiti to mjesto u kojem
se još vide ostaci starih graĊevina. Vidi se i sedam kula
(tornjeva), a u njima Indijanci ne stanuju. Po svim tim
zgradama i tornjevima ima likova pješaka i naoruţanih
vojnika, bradatih i s oklopom, kacigom i drugim
predmetima; imaju oštre maĉeve, koplja i sjekire, kao i
Amazonke, a sve je naslikano poput vojske u pokretu. Na
tim su kulama bila dva reda slova, ali ih nitko od naših nije
uspio razumjeti. Nisu bila ni latinska, ni grĉka, ni
hebrejska. Koliko mi se ĉini ta su slova iz Afrike, iz
Kartage. Još se i danas nalaze tamo, a Vaše Veliĉanstvo
(Paletin svoju raspravu naslovljava na Filipa II, kralja
Španjolske, op. a.) moţe utvrditi kojem jeziku pripadaju.
Tik do te kule teĉe prekrasan izvor, dok je naokolo bilo
mnogo starih voćaka. Neki od nas, oni znatiţeljniji, diveći
se tim gradevinama, više su se puta u Indijanaca raspitivali
ĉemu su sluţile dotiĉne zgrade, ovi stari i razrušeni gradovi
REFORMACIJA I KATOLIĈKA
IZABRANA LITERATURA OBNOVA U HRVATSKOJ

F. ŠANJEK, Korĉulanin Vinko Paletin istraţivaĉ Yucatana i Saksonski augustinijanac Martin Luther (1483-1546),
teoretiĉar španjolske "conquiste" u 16. stoljeću, Croatica christiana kao redovnik, svećenik i profesor, s puno dobre volje ali
periodica, II (1978) 2, str. 83-130 (Uz Mihojevićev prijevod nesmirena srca, raznovrsnim samoodricanjem i
Paletinove rasprave »O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi asketizmom nastoji doseći Boga. U Svetom pismu otkriva
Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije«, str. 102-127). izvor svjetla i mira. Na tjeskobno pitanje: Kako milosrdni
Kapi krvi, kapi mora (romansirani Paletinov ţivot, prijevod Bog moţe istodobno biti i pravedan? — Luther nalazi
njegove rasprave i Krasićev tekst »Korĉulanin Vinko Paletin. prosvjetljenje u Poslanici Rimljanima: »Smatramo zaista
Neobiĉan ţivotni put jednog znanstvenika«), Globus, Zagreb, da se ĉovjek opravdava vjerom bez djela Zakona (Rim 3,
1979. 28), pa zakljuĉuje da se kršćanin prepoznaje kao »uvijek
Bartolome de Las Casas, Kratko izvješće o uništenju Indija, grešnik, uvijek pravednik i uvijek pokajnik«. U Luthera se
Globus, Zagreb, 1982 (uz uvodni tekst o suprotstavljenim »sigurnost po vjeri« protivi »sigurnosti koja proizlazi iz
koncepcijama Las Casasa, Sepulvede i Paletina). EvanĊelja«.

Temeljni spisi reformacije

»Afera Tetzel« potaknut će Luthera da prema


ustaljenom sveuĉilišnom obiĉaju na vratima wittemberške
dvorske kapele istakne devedeset pet »teza protiv oprosta«
(31. X. 1517), uz napomenu da vjernike »treba poticati
kako je bolje ići u nebo preko mnogih patnja i stradanja,
nego se oslanjati na laţnu sigurnost oprosta«. Iako nipošto
ne ţeli raskinuti s Crkvom, Luther se oglušuje na poziv
kard. Kajetana ne odstupajući od nauke »o opravdanju
vjerom bez djela« i prizivom na »autoritet Svetog pisma« u
odnosu na »crkveno uĉiteljstvo i tradiciju«. U raspravi s
Eckom (1519) zastupa Husovo uĉenje da »Crkva ima samo
jednog voĊu—Krista«. Javno spaljuje bulu »Exurge
Domine« pape Lava X (25. XII. 1520).
U tri za protestante temeljna spisa reformacije Luther
iznosi svoje reformistiĉke stavove: u »Manifestu
njemaĉkom plemstvu« (kolovoz 1520) obrazlaţe tezu o
sveopćem svećeništvu kršćana i obnovi Rimske kurije, u
raspravi »O kršćanskoj slobodi« (rujan 1520) definira
Crkvu kao nevidljivu zajednicu s ĉlanstvom koje ţivi od
vjere, dok u spisu »O babi- lonskom suţanjstvu« (listopad
1520) govori o sakramentima, opredjeljujući se za krštenje,
pokoru i Zadnju veĉeru, uz priĉest pod obje prilike.
Luther na njemaĉki prevodi Bibliju, sastavlja prve
U sjeni graĊanskog rata, uvjetovanog sukobom
Protestanti u Hrvatskoj Ferdinandovih i Zapoljinih pristaša, u Hrvatskoj i Slavoniji
tridesetih godina 16. stoljeća djeluju luteranski i
kalvinistiĉki propovjednici. Prvi u navedena podruĉja
Još od 12/13. stoljeća u Hrvatskoj je aktualna obnova religioznih dolaze iz Štajerske i Kranjske, dok se kalvinizam infiltrira
struktura i ustrojstvo kršćanskog zajedništva u duhu Pracrkve (usp. iz Ugarske. Zagrebaĉki biskup Šimun Erdody javlja papi
poglavlje o Crkvi bosanskoj), za koju će se dva stoljeća kasnije na Klementu VII. da se »energiĉno i bezobzirno opire
širem evropskom prostoru neumorno zalagati hrvatski teolozi Ivan luteranizmu«, jer bi u protivnom »veći dio svećenstva
Stojković i Andrija Jamometić (usp. poglavlje »Hrvati u evropskim njegove (tj. zagrebaĉke) biskupije već bio zaraţen torn
reformnim gibanjima«). nadasve pogubnom sljedbom« (11. III. 1534). Problem
Lutherov i Calvinov apel za povratak evanĊeoskom idealu širenja protestantizma drţi da će uspjeti riješiti u
zajedništva i njihovo zauzimanje za narodni jezik u Crkvi zajedništvu sa zagrebaĉkim klerom na sinodi zakazanoj za
podudaraju se sa stoljetnim nastojanjima Crkve u Hrvata, što je 15. VIII. 1535. Na podruĉju zagrebaĉke biskupije
nesumnjivo poticaj širenju reformistiĉkih doktrina na hrvatskom propovijedaju domaći protestanti: luterani Ivan Drugnić iz
nacionalnom prostoru. kriţevaĉke ţupanije i Grgur Vlahović iz Ribnika kod Ozlja,
Pa ipak, unatoĉ navedenim ĉinjenicama i nekim istaknutim kalvini Mihovil Buĉić i Benedikt Blaţeković iz Zagreba
duhovnim osobnostima iz Hrvatske, vrlo aktivnim u širenju itd.
protestantizma, on nije uhvatio dubljeg i trajnijeg korijena u Protestantizam ima, ĉini se, najviše uspjeha u Slavoniji,
hrvatskom narodu:Hrvati naime još iz prvog tisućljeća kršćanstva posebno u okolici Valpova i Vukovara, dakle na podruĉju
posjeduju solidan prijevod Biblije i liturgijskih tekstova, pa ih u gdje je u prethodnom razdoblju prisutan husitizam. U tim
tome Luther i ostali reformatori nisu imali ĉemu poduĉiti. je krajevima 1544-1551. osnovano stotinu dvadeset
Slobodnom širenju protestantskih ideja u Hrvatskoj nisu protestantskih crkvenih općina, pod vodstvom Mihaela
pogodovale ni društveno-politiĉke prilike onoga vremena, jer su Sztaraija iz Baranje, a 17. V. 1551. u Tordincima je
Hrvati zbog latentne turske opasnosti više razmišljali kako da odrţana prva protestantska sinoda u nas.
opstanu kao narod u ozraĉju zapadne kršćanske uljudbe. Hrvatski protestanti nalaze oslonac i podršku u
Lutherov reformni pokret prodire u hrvatske krajeve iz zapovjedniku Hrvatsko-slavonske krajine barunu Ivanu
Njemaĉke, preko Kranjske i Koruške, posredstvom trgovaca i Ungnadu, utemeljitelju tiskare za propagandu
vojnika. Boljem poznavanju hrvatskog protestantizma nedostaju protestantizma na slavenskom jugu (Urach, 1556), ali i
još uvijek »izvori iz prve ruke neposrednih propagatora politiĉko-gospodarski motivirano razumijevanje nekih
Reformacije, onih koji pridobivaju vjernike i stvaraju prve hrvatskih velikaša (npr. Nikole Zrinskog Sigetskog).
nukleuse protestantske organizacije u našim krajevima« (N. Etiketom protestantizma obiljeţeni su i neki hrvatski
Crnković). Fenomenom protestantizma u nas bavili su se preteţno humanisti kao Rabljanin Markantun de Dominis (1560-
jezikoslovci i povjesniĉari knjiţevnosti, ali bi više svjetla u tu 1624), splitski nadbiskup i pisac povijesno-teoloških djela
problematiku unijelo sustavno prouĉavanje inkvizicijskih arhiva, s reformistiĉkim prizvukom (»De republica ecclesiastica«,
kanonskih vizitacija, izvješća biskupa, kanonskih pohoditelja Svete London, 1617), koji je zbog svojih proturimskih stavova
Stolice i zapisa puĉkih misionara iz potridenskog razdoblja. došao u inkvizicijski zatvor, gdje se razbolio i umro 8. IX.
U Istri i na Kvarnerskim otocima luteranizam ima odreĊena 1624. Posmrtno je osuĊen i spaljen na trgu Campo dei fiori
uporišta. Odatle su Matija Vlaĉić Ilirik (1520-1575), »Ahil ĉistog u Rimu 21. XII. iste godine.
protestantizma« (E. Nacinovich), uĉeni Petar Pavao Vergerije ml.
(1498-1565), neslomljiv i u muĉeništvu postojan Baldo Lupetina,
pisac i prevodilac Stjepan Konzul (1521. do 1568), prevodilac i
Potridentska obnova u Hrvatskoj Isusovci i kapucini

Hrvatski episkopat, brojan i aktivan u radu Općeg crkvenog Isusovci dolaze u Hrvatsku kao propovjednici (1560) i
sabora u Tridentu (tal. Trento), oduševljeno se zalaţe za provedbu nosioci potridentske obnove. Njihove rezidencije u
reformnih saborskih zakljuĉaka u svojim biskupijama i na širem Dubrovniku (1604), Zagrebu (1606), Varaţdinu (1633) itd.
nacionalnom podruĉju, napose s obzirom na organizaciju ţarišta su intelektualnog, kulturnog i religioznog ţivota.
kvalitetnije izobrazbe klera i duhovnog odgoja vjernika. Sustavnom vjerskom poukom, u okviru puĉkih misija,
Juraj Drašković, koji na Tridentskom saboru zastupa cara i isusovci daju ton potridentskoj duhovnoj obnovi u nas. Uz
ugarsko-hrvatskog kralja Ferdinanda I, kao zagrebaĉki biskup Kašićev rad na sastavljanju prve hrvatske gramatike (1604)
(1563-1578) dao je poticaj korjenitoj obnovi Crkve u Hrvata. Na i tiskanje liturgijskih priruĉnika (Rimski obrednik),
dvjema biskupijskim sinodama, odrţanim 1570. i 1574. u Zagrebu, znaĉajan prinos religioznoj obnovi dali su Aleksandar
biskup Drašković zalaţe se za opći preporod Crkve na hrvatskom Kumulović (»Nauk krstianski za slovinjski narod«, 1582;
sjeveru. Utemeljenjem sjemeništa nastoji intelektualno i moralno prijevod Bellarminova katekizma, 1603), Juraj Mulih
preporoditi kler, koji bi primjerenim ţivotom i kvalitetnijim (»Posel apoštolski«, 1742) itd.
propovijedanjem trebao prednjaĉiti u stvaranju nove duhovne Kapucini grade prve samostane u Rijeci (1610),
klime u Hrvatskoj. Iz saĉuvanih vrela vidljivo je da je liturgijski Zagrebu (1618), Splitu (1691), Varaţdinu (1701) itd.
dio prve sinode (1570) odrţan na latinskom i na hrvatskom jeziku, Odluĉni da nasljeduju Krista u strogoj franjevaĉkoj
što ukazuje na znatan broj glagoljaša koji u ono vrijeme pastoralno tradiciji, hrvatski se kapucini orijentiraju na apostolat s
djeluje u granicama zagrebaĉke biskupije. Sinodalna se konstitucija odbaĉenima (zatvorenicima!) i najsiromašnijima.
nije saĉuvala, ali se zna da je pisana latine, schlavonice et croatice Zagrepĉanin Stjepan Matija Marković (1669-1742), u
tj. latinicom, glagoljicom i bosanĉicom. Jedna od znaĉajnijih knjiţevnosti poznat kao Stefan Zagrebec, objavio je pet
odluka odnosi se na obvezno osnivanje škola uz svaku ţupnu svezaka kajkavskim narjeĉjem (idiomate croatico) pisanih
crkvu, što će uz brojne poteškoće materijalne prirode i neshvaćanje propovijedi u duhu potridentske obnove: »Hrana duhovna
roditelja nesumnjivo pridonijeti narodnoj pismenosti i pospješiti ovĉic keršĉanskeh« (Zagreb, 1715-1734).
uvoĊenje katekizama (Bellarminova, Kanizijeva i drugih) u Potridentsko razdoblje u Hrvatskoj sa ţupnim i
religiozni odgoj Crkve u Hrvata. Druga sinoda (1574) ţeli sprijeĉiti samostanskim školama pogoduje razvoju pismenosti. U
daljnje širenje luteranstva i kalvinizma na hrvatskom prostoru. raznolikom i bogatom literarnom stvaralaštvu, izraţenom u
I u drugim biskupijama u banskoj Hrvatskoj, mletaĉkoj tri narjeĉja i trima pismima, zavidno mjesto pripada
Dalmaciji i na podruĉju Dubrovaĉke Republike biskupijske i religiozno-didaktiĉkoj literaturi. Uz već navedena djela
pokrajinske sinode aktualiziraju program potridentske obnove u spomenimo još Glavinićev »Cvit svetih« (1628, 1657,
nas: Zadar (1563, 1566, 1579), Šibenik (1564, 1574), Trogir (1565, 1702), Divkovićev bosanĉicom pisan »Nauk krstianski«
1579), Dubrovnik (1565, 1574/75), Pula (1576), Krk (1579), Split (1616), Baĉićevu »Istinu katoliĉansku« (1732),
(1579), Rab (1579), Poreĉ (1580), Hvar(1586) itd. Osobito su Gasparottijev »Cvet szveteh« itd.
djelotvorne sinode odrţane osamdesetih godina 16. stoljeća pod
vodstvom papina pohoditelja (vizitatora) Augustina Valiera, koji
inzistira da se u Dalmaciji propovijeda i katehizira na hrvatskom
jeziku, pa i sam prevodi katekizam na hrvatski, odrţava pouke
omladini i katehizira djecu.
Za obnovu crkvenog i religioznog ţivota u duhu reformnih
zakljuĉaka Tridentskog sabora (1563) traţi se mnogo solidnija
intelektualna i teološka izobrazba klera. U tu svrhu obnavljaju se
RELIGIOZNA KARTA EVROPE NAKON.
Umjetnost i katoliĉka restauracija (barok) AUGSBURŠKOG UGOVORA (1555)

Intelektualne i religiozne rasprave u 15/16. stoljeću odraţavaju Nakon Augsburškog ugovora (1555), koji sankcionira
se i na razvoj sakralne umjetnosti. Umjesto renesansnog podjelu Njemaĉkog Carstva na protestantske i katoliĉke
racionalizma, koji-po nekima-dovodi do reformacije, na drţave uz primjenu naĉela »cuius regio, illius religio«, tj.
Apeninskom poluotoku i u zemljama vjernim Rimskoj Crkvi javlja da se podanici prilagode religiji vlasti, katolicizam
se barok (port. »barroco«, nepravilni biser). Reprezentativnost i zadrţava ĉvrste pozicije u juţnim i zapadnim krajevima,
raskoš oblika novog umjetniĉkog stila katoliĉke restauracije dok protestantizam dominira na sjeveru. Od Rima se
usmjereni su k ĉovjekovim osjećajima te umjesto na razum hoće odjeljuju Prusija, skandinavske i baltiĉke zemlje, u kojima
djelovati na srce. se organiziraju nacionalne luteranske crkve, dok
Renesansne razumski jasne i samostojne oblike u baroku se Nizozemska i Škotska postaju tvrĊavom kalvinizma.
pomoću malih zakrivljenih mostova povezuju u skladno »jedinstvo Švicarska je pod utjecajem zwinglijevstva, Ĉeška i
u mnoštvu«, a da pritom pojedinost ne gubi od svoje osobnosti, Ugarska pod prismotrom kalvinizma, dok u Hrvatsku
nego samo dobiva na vrijednosti u sklopu velike cjeline (A. luteranizam dolazi iz Kranjske i Koruške (Istra) a
Badurina). kalvinizam iz Ugarske. Francuski hugenoti, sljedbenici
Hrvatski se barok odlikuje brojnim i vrijednim ostvarenjima, Jeana Calvina, imaju uspjeha u Pikardiji, uz rijeku Rhonu i
više u kontinentalnom dijelu (nakon osloboĊenja od Turaka) negoli na jugozapadu (Cevennes). Irska borba protiv
uz jadranski prostor, a za njegovo su promicanje posebno zasluţni anglikanizma istodobno je i borba protiv engleske
isusovci, kapucini i pavlini. Od baroknih novogradnji i starijih hegemonije. Rimskom katolicizmu odani su Portugal,
romaniĉkih i gotiĉkih graĊevina, pregraĊenih prema novim Španjolska, Italija i većina zemalja habsburške krune.
prostornim i dekorativnim koncepcijama, najzanimljivije su crkve: Hrvatski sabor (1604) izglasava zakon po kojem je jedino
Sv. Katarina u Zagrebu, Sv. Marija u Varaţdinu (isusovci), Trški Katoliĉka Crkva priznata kao dopuštena na hrvatskom tlu.
Vrh kod Krapine, Marija Snijeţna u Belcu, pavlinske crkve Sv. Geografski promatrano, reformacija u Evropi ne
Marije u Lepoglavi i Sv. Petra u Šumi (barokizirane), Sv. Vid u podlijeţe nikakvom pravilu, jer je protestantizam u svom
Rijeci, Sv. Vlaho u Dubrovniku itd. zaĉetku izrazito vjerskog karaktera. Za poţaliti je da nije
U duhu potridentske obnove u Hrvatskoj, zagrebaĉki biskup obnovio Crkvu iznutra, kao što je bilo pokušaja u 11/12. i
Juraj Drašković osnovao je 1578. u Zagrebu sjemenište s 15. stoljeću. Bila je to ţelja za povratkom na izvorno
humanistiĉkom školom i uĉilištem moralnog bogoslovlja. kršćanstvo, na ţivljenje evanĊelja koje u svojim zaĉecima
Lepoglavski pavlini uz gimnaziju (1582) organiziraju filozofsko- nije negativno, kako to neki povjesniĉari preĉesto
teološki studij, koji bulom Klementa X (3. IV. 1671) i reskriptom naglašavaju. Duhovnost onih koji su traţili reformu Crkve
cara Leopolda I (23. I. 1674) postaje »studium generale« s usredotoĉena je na rijeĉ Boţju, koja se suĉeljava s
prerogativima visokoškolske ustanove. Nastavnu osnovu društvenom stvarnošću. Katoliĉkom svećeništvu
pavlinskog studija u Lepoglavi ĉine trogodišnji studij filozofije (s reformatori suprotstavljaju sveopće vjerniĉko svećeništvo.
predavanjima iz logike, matematike, fizike, metafizike i etike) i U oĉima reformatora katoliĉko jedinstvo predstavlja
ĉetiri godine teologije (dogmatsko i moralno bogoslovlje, uvod i besplodnu samotvornost (monolitizam), dok oni ţele
tumaĉenje Svetog pisma, a od 1774. kontroverzistika, kanonsko pripadati Crkvi koja se mijenja: »Ecclesia reformata
pravo, pastoralno bogoslovlje, katehetika i liturgika). semper reformanda.«
Zagrebaĉki teološki studij oţivljen je 1633/34. kad je u Nakon reformacije odnosi katolika i protestanata su
isusovaĉkom kolegiju na Griĉu utemeljena katedra za moralnu više-manje neprijateljski. U Evropi, kao i u
teologiju. Ĉetiri godine kasnije osnovana je i katedra za filozofiju. novootkrivenom svijetu, sukob je pojaĉan neprijateljstvom
Na molbu rektora kolegija Filipa Kaušića, car Leopold I (23. IX. protestantske Engleske i »papistiĉke« Francuske. Još u 19.
HRVATSKI KATOLICIZAM U SJENI
IZABRANA LITERATURA POLUMJESECA

M. MIRKOVIĆ, Matija Vlaĉić Ilirik, Zagreb, 1960. Tursko prodiranje na Balkan u 14/15. stoljeću iz temelja
J. ADAMĈEK, Reformacija u hrvatskim zemljama, Susreti na će promijeniti odnose kršćanske ekumene u jugoistoĉnoj
dragom kamenu, Zagreb, 1985 , str. 61-78. Evropi. U navedenom razdoblju teokratsko-islamski Turski
N. CRNKOVIĆ, Protestanti i "protestanti" u Istri i na Imperij ovladat će ne samo Grĉkom, Bugarskom,
Kvarnerskim otocima u 16. i 17. stoljeću, Croatica christiana Makedonijom, Albanijom, Srbijom, Crnom Gorom i
periodica, IX (1985) 16, str. 47-62. Bosnom i Hercegovinom nego i podruĉjima juţne Ugarske,
M. VANINO, Isusovci i hrvatski narod 1, Zagreb, 1969. Srijema i Slavonije. Posljedice osvajanja porazne su
T. J. ŠAGI—BUNIĆ, Bogoslovni fakultet u Zagrebu u 300. osobito za katolicizam, jer je velik broj biskupskih sjedišta
godišnjici Hrvatskog sveuĉilišta, Svesci, 16/1969, str. 66-70. na ovim podruĉjima utrnuo, dok su mnoge biskupije ostale
A. HORVAT -R. MATEJĈIĆ-K. PRIJATELJ, Barok u Hrvatskoj, bez biskupa ili ih se imenovalo tek fiktivno, tj. da se oĉuva
Zagreb, 1982. vladarsko pravo ingerencije pri izboru biskupa bez ikakve
Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786, Zagreb, 1989 (osobito mogućnosti da on posjeti i vodi njemu povjerene vjernike.
ĉlanak dr. F. E. Hoška o pavlinskim srednjim i visokim školama,
str. 301-311).
Masovna seoba i pravoslaviziranje

Do osnutka rimske Kongregacije za širenje vjere


(Congregatio de propaganda fide ili jednostavno
Propaganda, 1622) u mnogim krajevima gotovo i nije bilo
svećenika koji bi podrţavali vjeru u narodu. Osim toga,
poloţaj katolika u Turskom Carstvu bio je oteţavan i
ĉinjenicom da je Rim, središte zapadnog kršćanstva, bio
glavni animator otpora i organizator ratova za osloboĊenje
kršćanskih zemalja. Brojni nameti i podreĊeni poloţaj
katolika prouzroĉio je masovnu seobu Hrvata Bosne i
Hercegovine u slobodnu Hrvatsku, na teritorij mletaĉke
Istre, u Gradišće (Austrija), Molise (Italija), oko Poţuna
(Bratislave) itd. ili se pravoslavizirao kao npr. u Srijemu i
istoĉnoj Bosni. Istina je da su pravoslavci bili u
povlaštenijem poloţaju u odnosu na katolike, jer su
predstavnici njihovih crkava ostali na turskom podruĉju i
otomanske suih vlasti priznale kao predstavnike naroda i
sabiraĉe poreza, ali su i oni prelazili na kršćansku stranu,
pa se na nekadašnjem katoliĉkom tlu s obje strane granice
oblikovao širok pravoslavni pojas. Nakon eksodusa
kosovskih Srba s patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem
(1690), »srpski hijerarsi ĉesto vrše pritisak na katoliĉko
stanovništvo, osobito zahtijevanjem poreza, što znatno
Pravni i stvarni status katolika
Nasilni pokušaji islamizacije
Teokratska islamska drţava priznaje legalnu egzistenciju
»narodima svetih knjiga« (Ahl' el-Kitab), tj. Ţidovima i kršćanima. U poĉetku turske vladavine u našim krajevima nije bilo
Djelomiĉna tolerantnost turskih vlasti prema kršćanima temelji se na nasilne islamizacije. Na islam se uglavnom prelazi zbog
»Omarovu zakonu«, kaji sadrţi odredbe o nemuslimanskom ţivlju u oĉuvanja društvenog ugleda i gospodarskog poloţaja.
islamskoj drţavi. Tekst sadrţi i restriktivne i diskriminantne propise Val nasilne islamizacije Bosne i susjednih hrvatskih
s obzirom na Ţidove i kršćane prema muslimanima, uz vrlo podruĉja najjaĉi je u poĉetku 17. stoljeća. Isusovac Bartol
osjetljive razlike u poreznim obvezama za jednu i drugu skupinu. Za Kašić, koji 1613/14. obilazi Slavoniju, Srijem i dio Bosne,
bosanske je katolike najnepodnošljiviji bio »porez u krvi« piše da su se mnogi kršćani u navedenim krajevima
(devširma) u ime kojeg se svake tri do ĉetiri godine iz odreĊenog »poturĉili«, tj. da su prešli na islam. Kašićevu izjavu
kraja uzimalo tristo do tisuću djeĉaka i mladića, izmeĊu 10/12 i potvrĊuje Petar Mazarek (1624), koji je kao apostolski
20/25 godina, koji su prevedeni na islam, odnaroĊeni i otpremani na vizitator, izmeĊu ostalog, pohodio Srijem, Slavoniju i
daljnje izuĉavanje ratnih vještina ili religioznih disciplina. Bosnu do Olova, naglašavajući da je samo »na podruĉju
Nakon pada Bosne (1463), na Milodrškom polju kod Kiseljaka, (Kraljeve) Sutjeske minulih godina od (katoliĉke) vjere
Mehmed II. Osvajaĉ izdaje fra AnĊelu Zvizdoviću, junaĉkom otpalo šest do sedam tisuća duša«. Nagli pad broja katolika
kustodu franjevaca Bosne Srebrene, Ahd-namu, tj. carsku povelju da posvjedoĉuju izvješća bosanskih biskupa Franje Baliĉevića
ti »bosanski duhovnici... budu slobodni, sigurni i da se bez straha (1612) i Jeronima Luĉića (1637), franjevaĉkih provincijala
povrate i nastane u zemljama (turskog) Carstva u svojim (Nikole Brajkovića, Martina Brguljanina), zapisi
samostanima... Neka ih nitko ne napada niti ugroţava njih, njihov povjesniĉara (Filip Lastrić) itd.
ţivot, imetak ili crkve.« Jedan anonimni turski izvor (1585) potvrĊuje da je
Unatoĉ Ahd-nami, koju su u više navrata potvrdili Mehmedovi kršćanski narod u Bosni teško podnosio porez »dţizju«
nasljednici, »franjevice i katoliĉki narod u Bosni i udrugim našim (glavarinu) i druge šerijatske daće, pa su mnogi odlazili sa
krajevima pod turskom upravom pritiskivale bi ĉeste i teške ucjene stoljetnih ognjišta, što je turska administracija iz
da se pojedinci iskupe iz tamnica a ponekad i s kolca i od konopca« ekonomskih razloga nastojala zaustaviti. Tako je kršćanima
(K. Draganović, CCP, 11/ 1983, str. 56), jer su »turski upravitelji, savjetovano da će se osloboditi »dţizje« ako iz svakog sela
suci i samozvani nasilnici bili vrlo potkupljivi i uvijek gladni Rim- po jedan muškarac primi muslimansko ime i jednostavno
papinih i fratarskih cekina« (ibid.). Nasilnici su uvijek nalazili nove svoje (kršćansko) ime prevede u tursko: tko se zvao Ţivko,
naĉine da globe i ucjenjuju fratre. Do samostana je bio gostinjac ubuduće će nositi ime Jahija; Vuk će se nazvati Kurt itd.
(musafir-hana) u kojem su se okupljali turski siledţije i zlostavljali Ĉim su se prozvali muslimanskim imenima, spomenuti je
fratre ako ih ovi ne bi primili i dostatno pogostili, ali su dovitljivi porez ukinut. Tako su u Bosni nastale tri vrste vjernika:
fratri smanjivali okvir vrata da se i na taj naĉin oslobode neţeljenih jedni su se »poveli za svjetlorn Boţjim i postali
»gostiju«. muslimani«, drugi su ostali »u propasti bezvjerja«, tj.
nastavili su ţivjeti kao kršćani, a treći-bojeći se represalija-
bili su naizgled muslimani, ali su u skrovitosti obavljali
(kršćanske) obiĉaje svojih oĉeva, pa se i »danas zovu
poturi«, tj. napola kršćani a napola Turci (muslimani).
Uzimanje turskog (muslimanskog) imena znaĉilo je
zapravo postati muslimanom, o ĉemu svjedoĉi narodna
izreka iz okolice Visokog: »Hajdemo ĉaskom u Visoko
promijeniti ime« (M. Batinić, Djelovanje franjevaca u
Bosni i Hercegovini, II/1883, str. 13).
Povijesne zasluge franjevaca Svjetionici nade

Crkvena organizacija na hrvatskom podruĉju pod turskom Iako misionari i apostolski pohoditelji (vizitatori)
vlašću nije sasvim utrnula. Zaslugom ponajviše Bartola Kašića i općenito hvale vjeru i moralno ponašanje vjernika, u
zauzimanjem rimske Propagande vjernike ovih podruĉja zastupaju narodu vlada veliko neznanje o vjerskim istinama. U Bosni
osim bosanskog takoĊer i biskupi koji rezidiraju u Makarskoj i u i Slavoniji se od davnine u vrijeme posta uzdrţavaju ne
Beogradu. Bosanske biskupije imenuje Rim u dogovoru s samo od mrsnih jela nego takoĊer od mlijeĉne hrane i jaja,
tamošnjim franjevcima. Franjevaĉka provincija Bosna Srebrena ali zato mnogi ne znaju Oĉenaš, Zdravomariju i
imala je jednu od najistaknutijih uloga u povijesti hrvatskog Vjerovanje. Krštenje i sakramenti dijele se po kućama, a u
katolicizma. Uz goleme ţrtve, franjevci su obnovili Katoliĉku nedostatku svećenika priĉešćuju svjetovnjaci, nerijetko i s
Crkvu i saĉuvali hrvatski nacionalni identitet katolika ne samo u neposvećenim hostijama. Praznovjerje sa
Bosni i Hercegovini nego i u Slavoniji, Srijemu i drugim »turskim« srednjovjekovnim ordalijama zastupljeno je u svim
podruĉjima nastanjenim Hrvatima. predjelima »turske Hrvatske«.
U općoj nestašici klera u Bosni, Hercegovini i dalmatinskim Unatoĉ neznanju i negativnostima, neizbjeţnim
podruĉjima pod turskom vlašću, franjevci nalaze podršku u posljedicama »snalaţenja« u dugotrajnom sluţenju
popovima glagoljašima, koji su liturgijski i kulturno nastavljali osvajaĉu, Crkva i kler u hrvatskim krajevima pod Turcima
tradiciju srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša.Sluţe se rimskim bili su svjetionici nade, inspiratori i voĊe naroda u borbi za
obredom i crkvenoslavenskim jezikom, uz upotrebu glagoljskog osloboĊenje. Dovoljno je podsjetiti na popa Marka Mesića
pisma i mnogo praktiĉnijom bosanĉicom. Pod pokroviteljstvom (1640-1713), ţupnika u Brinju i borca za osloboĊenje Like,
dalmatinskih biskupa (Zmajević, Bianković, Bizza) budući se i franjevca Luke Imbrišimovića Sokola (1620-1698), voĊe
glagoljaši školuju u Italiji (Fermo, Loreto) i u domovini (Priko kod ustanka za osloboĊenje Slavonije.
Omiša, Zadar) uz financijsku podršku Propagande i materijalnu
pomoć svojih obitelji i rodbine. Njihovo teološko znanje nije uvijek
na visini intelektualnog odgoja potridentskog klera, jer se
uglavnom temelji na asimilaciji Bellarminova i Kanizijeva
katekizma i teološkim priruĉnicima poput Kadĉićeva »Boggoslovja
dillorednog« ili Dobretićeve »Moralne bogoslovicze«, ali su
cijenjeni kao revni i poboţni svećenici. Zbog skromnog znanja
(nazivaju ih »jezgrašima«, koji poznaju tek osnove kršćanskog
nauka) glagoljaši su cijelog ţivota bili neka vrsta niţih kapelana,
vezanih uz rodno mjesto, iako su u krizno doba nestašice svećenika
dobro dolazili kao pomoć redovniĉkom kleru.
Nije lako rekonstituirati duhovni profil hrvatskog katolicizma u
krajevima pod turskom vlašću. Vrhovne norme bile su izraţene u
odredbama Tridentskog sabora, modeli u kršćanstvu zapadnih
romanskih naroda, a njihova primjena u rukama apostolskih vikara
i ostalog (uglavnom) franjevaĉkog klera. Iako je pastoralni
naglasak na katehizaciji, moţda i više nego u zapadnim kršćanskim
zemljama, u kršćanskoj svijesti naroda »turske Hrvatske« susreću
se relikti »pretkršćanskog doba, orijentalni islamski osjećaj ţivota,
katoliĉka konfesionalna etika i kršćanska nada« (S. M. Dţaja,
Zapis glagoljaškog popa Martinca u (drugom)
Novljanskom brevijaru o krbavskoj tragediji (1493) TUMAĈ RIJEĈI:

I k tomu budući mi v skrbi i priobiţden misliju vsagda bih za skrb — nevolja, briga
rati velike i nemirija jaţe prikljuĉiše se v vrimena naša, juţe zastupi — ĉete
dvigoše Turci (...) proti vsej vseljenej zemalj. I obujamši vsu Grĉiju plk - puk
i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući na brodih vod — na prijelazima voda
zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom junote — mladići
hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. kvekajućija ĉeda — djeca koja krneĉe
Tagda ţe robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave vseljenaja (zemalj) — vasiona (kugla zemaljska)
daţe do Gore Zaprte, vse ţe deţele kranjske daţe do mora robeće i baša — paša
harajuće i domi Boţje paleće ognjem i oltari Gospodnje burg — gradina, (utvrdeni) grad
razdrušujuće, prestarih ţe izbijajuće uruţijem, junoti ţe, devi i ošće — još, i
vdovi, daţe i kvekajućija ĉeda, plk Boţji peljajuće v tuze usilija pobeţdena bisi — bila je pobijeĊena,
svezani sući ţelezom na i prodajući je na trţišćih svojih jakoţe v premoţeniji jih — u njihovu porazu
skotu obiĉaj jest. plĉina — puĉina, širina
I ošće izide baša Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade s malimi — s malim brojem ljudi
pod Modrušu. I poĉe rvati Modrušu, poţga ţe ognjem burge proĉi ini — i ostali, drugi
okrstnije i kloštri ošće i crkve Gospodnje. Tagda ţe gospoda Atela — Atila
hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v priobiţden — oţalošćen
polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda ţe bran — bitka
pobeţdena bisi ĉest krstjanska, tagda ţe uhitiše bana hrvatskoga na pasih — na gorskim prijelazima
ošće ţivuća, tagda ţe ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda Gora Zaprta — Moslavina
otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda ţe ubiše bana jajaĉkoga. deţele — krajeve
Tagda ţe padoše krepci vitezi i boritelji slavni v premoţeniji jih devi — djevojke
veri radi Hrstovi. Ošće ţe i pišci izabrani boritelji tu umriše, obstrti usilije — nasilje
zastupi v plĉine polja tu ţe semrt prijaše veri radi jakoţe druţba juţe — koju (tj. vojnu)
svetago Mavricija. Takmo ţe knez Brnardin Frankapan izide ot obujamši — zauzevši
sredi boja s malimi. Rabanija — Albanija
I tagda naĉeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proĉi ini. I bisi rvati — ratovati, napadati, boriti se
skrb velija na vseh ţivućih v stranah sih, jakoţe nest bila ot okrstni — okolnji
vremene Tatarov i Gotov i Atele neĉistivih. Let Gospodnjih 1493. boj zastupni — boj ĉeta
ĉest — dio, strana
pišci — pjeĉaci
obstrti — okruţiti, opkoliti
takmo — samo
rodivšije — rodilje
bisi skrb — bila je nevolja
Iz Marulićeve IZABRANA LITERATURA
"Molitve suprotiva Turkom" (1522)
J.BUTURAC, Katoliĉka crkva u Slavoniji za turskoga
Svemogi Boţe moj, kim svaka postaju, vladanja, Zagreb, 1970, (ACC, 1).
odvrati jur gnjev tvoj, ter pomiluj naju. S. M. DŢAJA, Katolici u Bosni i Hercegovini na prijelazu
Ostavi zlu volju, pozri na virni puk, iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971 (ACC, 2).
gdi trpi nevolju svak ĉas od turskih ruk. K. JURIŠIĆ, Katoliĉka crkva na biokovsko-neretvanskom
Luge, sela, grade popliniv s'ţegoše, podruĉju u doba turske vladavine, Zagreb, 1972 (ACC, 3).
muţe, ţene, mlade svezav povedoše. K. DRAGANOVIĆ, Biskup fra Jeronim Luĉić (1575-1643)
Ubiše junake, koji se rvihu, i njegovo doba, Croatica christiana periodica, VII (1983) 11,
a ine nejake u sinţir vedihu. str. 33-79.

Oni nas tiraju, veţu, biju, deru,


za te se ne haju, ni za tvoju vjeru,
sloţiti pod noge ku su odluĉili;
moćju sile mnoge svih su jur skljuĉili.
Li kako no plami, kad pada u gori,
ostade crn kami, i brez listja bori,
ionako t' ne ostaju gradi tere mista,
ka no opušćaju, plinujuć sva lita.
Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci,
Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci.

Pokaţ', Gospodine, da kako srdţba tva


za naše krivine nas u nevolju da,
onako smiljenjem da nas moţ obranit,
tere s utišenjem slobodu nam povratit;
Turke sve podvratit za blud njih nevere,
njih silu pokratit, ka nas koljuć dere.
Evo plaĉne tebi majke tuţne hode,
da ne plode sebi, jer njih plod odvode.
Niki su prognani iz baštine svoje,
a niki prognani u suţanstvo stoje.
Taj plaĉe diĉicu, taj muţa, taj ţene,
plaĉe brat sestricu, a sestra bratca nje.
Jur dopre do tebe vapaj i suze njih,
ne daj da povede neviran Turak svih.
UNIJATSKA CRKVA I Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj
PRAVOSLAVLJE U HRVATSKOJ
Unionistiĉki pokret na osnovama Firentinskog »sabora
Nekako istodobno s prvim protestantima na hrvatskom se jedinstva« (1439) javlja se u Istoĉnoj Evropi potkraj 16.
prostoru pojavljuju i predstavnici grko-istoĉnih preteţno slavenskih stoljeća. Plod tog natojanja je sjedinjenje grkoistoĉnih
crkava. Grĉki, morlaĉki i srpski prebjezi, koje mletaĉke i austrijske Ukrajinaca s Rimom (Brest—Litovsk, 1596). I pećki
vlasti naseljavaju na nesigurnom podruĉju uz tursku granicu, patrijarh pokazuje zanimanje za prisnije odnose s papom
narušavaju dotadašnje crkveno i etniĉko jedinstvo u Hrvatskoj. Klementom VIII, ali je to nastojanje efemernog karaktera
Morlaĉki i srpski pravoslavni ţivalj »znat će odrţati veze sa svojim (1597).
sunarodnjacima onkraj turske granice i bit će u stalnom doticaju s Dio doseljenih pravoslavaca u Banskoj Hrvatskoj,
hijerarhijom Srpske pravoslavne crkve kako na podruĉju Turskog uglavnom »prebjega« i »uskoka« s turskih podruĉja na
carstva tako i na podruĉju Habsburške monarhije« (N. Crnković, teritorij karlovaĉkog i varaţdinskog generalata, stupio je
CCP, 24/1989, str. 123). 1611. u uniju s Katoliĉkom Crkvom. Za njih je u Hrvatskoj
Poznato je da pravoslavna hijerarhija u dosluhu s turskim uspostavljena svidniĉko-marĉanska eparhija sa sjedištem u
vlastima nameće svoje poreze i katolicima. U našim krajevima Marĉi kod Ivanića, dobru zagrebaĉkih biskupa, na ĉelu s
pećka patrijaršija, koju 1557. obnavlja Mehmed Sokolović vladikom Šimunom »Vratanjom« (1611-1630).
namjestivši za patrijarhu roĊenog brata Makarija, traţi godišnje Novoosnovana eparhija ima oko šezdeset tisuća vjernika.
deset dukata za svakog katoliĉkog svećenika i još sto za njihova Vladika Gabrijel Mijakić (1663-1670) postaje nekom
biskupa (prema izvješću makarskog biskupa Marijana Lišnjića vrstom sufragana zagrebaĉkog biskupa i odriĉe podloţnost
rimskoj Propagandi 1672), tzv. »bradarinu«, tj. pristojbu za pećkom patrijarhu. Zagrebaĉki biskupi nisu meĊutim za
dozvolu da katoliĉki svećenici mogu brijati bradu itd. Katolici svidniĉko-marĉanske vladike imali dostatnog
trebinjske biskupije plaćaju pravoslavnom vladiki šest razliĉitih razumijevanja. Njih je, osim feudalno-ekonomskih odnosa,
vrsta nameta. Kod nesmiljenog utjerivanja takvih nameta, kojima muĉio i strah da će ih prevesti na latinski obred i polatiniti.
se htjelo nametnuti priznavanje jurisdikcije grĉko-pravoslavne Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj postao je ugroţen u
hijerarhije nad katolicima u Bosni i Hercegovini i u Slavoniji, trenutku kad je srpski patrijarh Arsenije III. Crnojević s
katoliĉki vjernici i njihov kler bili su prisiljeni braniti se i pred episkopima i ne malim brojem naroda 1690. prešao Savu i
turskim sudovima. Poznati su tragiĉni dogaĊaji iz 1635. u vezi s pod zaštitom austrijske vojske naselio tek osloboĊena
vladikom Jevremom i njegovim vikarom Radojicom, koji su podruĉja juţne Ugarske (Srijem, Banat i Baĉku). Tom
katolike u (Slavonskoj) Poţegi htjeli podrediti jurisdikciji pećkog seobom znatno su se prorijedili starodrevni srpski krajevi,
patrijarha (K. Draganović, Biskup Luĉić i njegovo doba, CCP, u koje će se naseliti islamizirani Albanci, što će znatno
11/1983, str. 66-67). promijeniti etniĉko-konfesionalnu sliku tih krajeva (J.
Turĉinović, Katoliĉka crkva u juţnoslavenskim zemljama,
Zagreb,1973,str.30).
Silom vraćeni u pravoslavije
Srpska pravoslavna Crkva i turske vlasti
Car Leopold I. izuzima srpske doseljenike iz nadleţnosti
feudalnih gospodara i teritorijalnih vlasti a njihovoj hijerarhiji, baš Suvremeni srpski crkveni povjesniĉari trude se da
kao i Turci, priznaje crkveno-politiĉku vlast nad svim doseljenim Srpsku pravoslavnu Crkvu poslije propasti srednjovjekovne
pravoslavcima, katkad, naţalost, i nad unijatima. Unatoĉ tim srpske drţave prikaţu u ulozi »majke-udovice«, koja je
koncesijama (1708, 1713), Unijatska Crkva u Banskoj Hrvatskoj »silom okolnosti došla na ĉelo nacije u najteţim ĉasovima
odrţala se pod zaštitom austrijskih careva, koji su je najviše htjeli i srpske istorije« (D. Kašić, Srpska crkva pod Turcima,
podrţavali. Beograd, 1969, str. 139), prelazeći preko ĉinjenice da je
Nakon osloboĊenja Slavonije, car Leopold I. imenovao je ona pod otomanskom vlašću zadrţala »gotovo sve svoje
vladikom u Hopovu (Srijem) Longina Raića (1688), koji priznaje posjede i prihode što ih je imala u prethodnom razdoblju i
srijemskoga rimokatoliĉkog biskupa. Njegov nasljednik Petronije k tome staru meĊu suparništva i antagonizma izmeĊu
Ljubibratić (1694-1703) prisiljen je iz Srijema preseliti se u Pakrac istoĉne i zapadne kršćanske crkve znatno pomaknula na
(1699), a njegov brat Ivan, koji ga je imao naslijediti, sklanja se u zapad i sjever, proširivši svoju jurisdikciju do krajnjih
Vlašku jer ga je iz Pakraca protjerao patrijarh Arsenije. Na taj su granica Turskog carstva na ovim stranama... turski porazi u
naĉin unijati u Slavoniji i Srijemu silom vraćeni u pravoslavlje. sukobu s katoliĉkim zemljama, a osobito bune kršćanske
Kad su protivnici crkvenog jedinstva unijatima oteli Marĉu (1735), raje, oslabit će i napokon 1776. posve razbiti spregu
grkokatoliĉki vladike nastanjuju se u Pribiću kod Ţumberka. Srpske pravoslavne crkve s turskom imperijalnom vlašću.
Napuĉen preteţno "uskocima", poslije mira u Madridu (1617), Najteţi, ali i najblistaviji ĉasovi srpske povijesti poĉinju od
Ţumberak ostaje najkompaktniji grkokatoliĉki kraj u Hrvatskoj. tih vremena« (N. Crnković, CCP, 24/1989, str. 125).
Potkraj 18. stoljeća grkokatoliĉki vladike podiţu sjemenište u Na podruĉju izmeĊu Drave i Save, koje tijekom 16.
Zagrebu. S vremenom im se jurisdikcija protegla i na sve hrvatske stoljeća dolazi pod tursku vlast, djeluje srijemska eparhija
krajeve izvan turske vlasti. Godine 1777. ukinuta je svidniĉko- kao jedina vjerska oblast za naseljeno pravoslavno
marĉanska eparhija i mjesto nje osnovana kriţevaĉka grkokatoliĉka stanovništvo koje ĉine Vlasi, Maurovlasi i Srbi. U vrijeme
biskupija, koja 1852. postaje sufragan zagrebaĉkoj nadbiskupiji. prijelaza pećkog patrijarha Arsenija III. Crnojevića u juţnu
Kriţevaĉkoj se biskupiji povjeravaju sjedinjeni Ukrajinci i Rusini, Ugarsku (1690) srijemskom eparhijom upravlja unijat
koji su se na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće doselili u Baĉku, Srijem Longin Raić (1688— 1694).
i Slavoniju, jednako kao i oni koji potkraj 19. stoljeća dolaze u Istina je da je još za turske okupacije Slavonije, a nakon
Bosnu, a od 1923. pripojeni su joj i makedonski grkokatolici koje obnove pećke patrijaršije (1557), imenovan jedan episkop
su s Rimom sjedinili francuski lazaristi (1860). za pravoslavce u poţeškom i pakraĉko-cerniĉkom
Unijatski pokret u Dalmaciji nakon mnogih peripetija završava u sandţakatu sa sjedištem u Poţegi. Duhovnim središtem
pravoslavlju. pravoslavlja u istom je razdoblju na tom podruĉju manastir
Orahovica. Pod utjecajem mitropolita Vasilija, koji se
tijekom rata za osloboĊenje Slavonije nastanjuje na
teritoriju varaţdinskog generalata, u Bansku Hrvatsku
prelazi dio pravoslavaca s turskog podruĉja.
Pravoslavna crkvena organizacija na hrvatskom Katoliĉko-pravoslavni odnosi u Hrvatskoj
prostoru
U Hrvatskoj je stoljećima prisutno zanimanje za
Sustavna pravoslavna crkvena organizacija u sjevernoj sjedinjenje kršćanskog Istoka i Zapada. Hrvatski biskupi i
Hrvatskoj provodi se nakon 1690, kad je patrijarh Arsenije zajedno teolozi-sudjeluju u pripremama i odvijanju Baselskog
s drugim episkopima preveo velik broj srpskih obitelji (37.000) u (1431-1438) i Firentinskog sabora (1439). Za sjedinjenje
tek osloboĊene krajeve juţne Ugarske (današnje Vojvodine) i odijeljenih slavenskih nacionalnih crkava s
Slavonije. Narodno-crkveni sabor u Krušedolu (1708) odreĊuje da Rimokatoliĉkom zalaţu se dominikanci Ivan Stojković
središte ugarsko-hrvatskih mitropolita bude istoimeni manastir, ali (1392-1443) i fra Benjamin (15/16. stoljeće). Ovaj
ga naredni sabor (1713) premješta u Srijemske Karlovce. Poslije posljednji, podrijetlom iz primorske glagoljaške sredine,
odstupa unijatskog vladike Ljubibratića, patrijarh Arsenije šalje u kao savjetnik novgorodskog arhiepiskopa Genadija
Pakrac svog slavonskog egzarha. Nakon efemerne severinsko- sudjeluje u prevoĊenju Biblije i zapadnih teološko-
lepavinske eparhije (1734-1749) i kostajniĉko-severinskog znanstvenih djela na ruski jezik. Njegov će posao nastaviti
vladiĉanstva (1771) pravoslavci varaţdinskoga generalata dolaze Karlovĉanin Juraj Kriţanić (1618-1683), teolog i uĉenjak,
pod jurisdikciju pakraĉkog episkopa, dok doseljeni pravoslavni inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne Crkve s
ţivalj Karlovaĉke krajine i goransko-primorskog podruĉja potpada Rimskom. Za miroljubiv i otvoren dijalog zalaţe se svojim
pod karlovaĉko-senjsko-primorsku i kostajniĉko-zrinopoljsku neposrednim akcijama i pisanim djelima (»Bibliotheca
(1713), odnosno pod gornjokarlovaĉku eparhiju (1771). schismaticorum«,Rim, 1656).
U krajevima srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije, koji potkraj Za jedinstvo na našem prostoru zalaţu se pripadnici
15. stoljeća dolaze pod tursku vlast, doseljeni pravoslavci (Grci, katoliĉke hijerarhije (Vicko Zmajević, Matej Karaman i
Vlasi i drugi) potĉinjeni su filadelfijskom arhiepiskopu u Veneciji, drugi) i teolozi (Krsto Pejkić, Ivan Šimunić itd.) Godine
zapravo katoliĉkim nadbiskupima i biskupima u Dalmaciji kad je 1747. na isusovaĉkoj Akademiji (sveuĉilištu) u Zagrebu
taj prihvatio uniju s Rimom. osnovana je katedra za kontroverzistiku sa svrhom da se
Nakon obnove pećke patrijaršije (1557) doseljenim Srbima u znanstveno prouĉavaju sporna pitanja izmeĊu Istoĉne i
Dalmaciji upravlja dabrobosanski mitropolit, koji sebe naziva Zapadne Crkve, što je, nesumnjivo, uvjetovano prisustvom
dabrobosanskim, kliškim i liĉkim (18. stoljeće). Tek za Francuske znatnog broja pravoslavaca u Hrvatskoj. Sliĉno je na
uprave uspostavljena je samostalna dalmatinska eparhija (1808) sa pavlinskom filozofsko-teološkom studiju u Lepoglavi
sjedištem najprije u Šibeniku a zatim u Zadru (1841). (1774) i drugim, napose franjevaĉkim, uĉilištima diljem
Episkopija za Boku Kotorsku i Dubrovnik (1870), sa sjedištem u Hrvatske.
Kotoru, ulazi 1874. u sastav novoutemeljene bukovinsko-
dalmatinske mitropolije. U srpsko-pravoslavnu patrijaršiju 1920.
ulaze sve dotadašnje samostalne oblasti na cjelokupnome
jugoslavenskom prostoru, kojoj od 1931. pripada i zagrebaĉka
(danas zagrebaĉko-ljubljanska) mitropolija (J.Kolanović,
Pravoslavna crkva, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture,
Zagreb, 1980, str. 488-490).
IZABRANA LITERATURA
KRIŢANIĆEVO POIMANJE JEDINSTVA ISTOĈNE
I ZAPADNE CRKVE J. ŠIMRAK, Borba za vjersko i crkveno jedinstvo.
Apologija Pavia Zorĉića, Zagreb, 1932.
Juraj Kriţanić (1618-1683), svećenik i svestrano izobraţen J. ŠIMRAK, Arsenije Crnojević i unija, Zagreb, 1935.
uĉenjak, jedan od prvih koji na zbliţavanje istoĉnih i zapadnih J.TURĈINOVIĆ, Misionar Podunavlja Bugarin Krsto
kršćana gleda s ĉisto evandeoskih pozicija, bez predrasuda i Pejkić (1665-1731), Zagreb, 1973 (ACC, 5).
optuţivanja »onih drugih«. Ivan Golub, profesor Katoliĉkoga M.BOGOVIĆ, Katoliĉka crkva i pravoslavlje u Dalmaciji
bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i svjetski priznati za vrijeme mletaĉke vladavine, Zagreb, 1982 (ACC, 14).
»kriţanićanolog«, koji s Kriţanićem prijateljuje već više od ĉetvrt N.CRNKOVIĆ, Povijesne zablude knjige M. Jaĉova
stoljeća, u bibliofilskom izdanju »Kriţanić« (Zagreb, 1987) iznosi "Venecija i Srbi u Dalmaciji u 18. veku", Croatica
njegove »ekumenske poglede« po kojima je nag uĉenjak daleko christiana periodica, XIII (1989) 24,' str. 116-136.
ispred svog vremena.
a) U ţelji da pomogne odijeljenim Slavenima, Kriţanić se daje
na studij grĉkog i kontroverzistiĉke teologije. Svoju namisao da
poĊe u Rusiju podastire 1641. Francescu Ingoliju, tajniku
Propagande. U temelje predstavke utkao je svoje osobno
uvjerenje: »Ja ne drţim Moskovljane niti krivovjercima, niti
raskolnicima (jer njihov raskol nije nastao iz oholosti, pravog
korijena raskola, nego iz neznanja), već ih drţim za kršćane koji su
jednostavno zavedeni u zabludu. I tako mislim da ići medu njih i
razgovarati s njima ne znaĉi ići propovijedati im vjeru (pothvat koji
se ja nikad ne bih usudio preuzeti), već znaĉi ići poticati ih na
vrline, na znanost, na slobodna umijeća. Kad ovo bude uvedeno, bit
će poslije lako pokazati im njihovu laţnost i prijevaru, što će biti
djelo drugih, punih kreposti i duha«..,
»Moskovljani su mnogo bolji i mnogo podobniji da prime Boţju
milost nego heretici, samo su zavedeni od Grka, zbog ljubavi za
precedencije i zbog sporova s Rimskom crkvom: a to je više stvar
jurisdikcije nego vjere, i manje je uznosito nego ići propovijedati
hereticima, što danas mnogi ĉine, ne bez ploda. Nadalje, ispunja
me nadom i to da oni veliki postovi, poniznost i strpljivost
jednostavnih ljudi mogu kod Boţjeg Veliĉanstva nadomjestiti
nedostatak tih svojstava kod poticatelja.«
b) Nakon mnogih peripetija, na pragu Rusije, Kriţanić
obrazlaţe smisao svoje misije: »Ne zasluţujem ja toga da bih se
usudio nadati kako će se preko mene moći zbiti obraćenje
moskovskog naroda. Ali ne dvojim o ovome: kao što je
knjiţevnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom i grĉkom
jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere,
tako bi se takoĊer, u nejednakom razmjeru, knjiţevnom
CRKVA U HRVATA U RAZDOBLJU Crkva i Monarhija
PROSVJETITELJSTVA
I JOZEFINIZMA Najveća opasnost katoliĉkom jedinstvu u doba
prosvjetiteljstva prijetila je od francuskog galikanizma,
Kontrast izmeĊu velikog zanimanja za religiozna pitanja u njemaĉkog Aufklarunga i jozefinizma.
evropskom kršćanstvu potridentskog razdoblja (16/17. stoljeće) i Jozefinizam ima sliĉnosti s galikanizmom. Ime je dobio
naglašenoga vjerskog indiferentizma »prosvijećenih« duhova (18. prema vladaru Josipu II (1780-1790), koji nastoji
stoljeće) iznenaĊuje već na prvi pogled. Do »krize savjesti« dolazi unaprijediti zemlje habsburške krune i u tom nastojanju
pod utjecajem engleskog deizma i slobodnog zidarstva. Kao pokret iskoristiti intelektualne i materijalne prednosti Katoliĉke
izgraĊen na prosvjetiteljskim idejama, sa svojim mistiĉkim Crkve i njezinih sluţbenika.
inicijacijama i obredima, slobodno zidarstvo dolazi u sukob s Odgojen u strogo katoliĉkom duhu, car Josip II. je kao i
Katoliĉkom Crkvom. Osude papa Klementa XII (1738) i Benedikta njegova majka carica Marija Terezija (1740-1780)
XIV (1751) nisu ozbiljno shvaćene ĉak ni na podruĉju crkvene izigravao ulogu »izvanjskog biskupa« i pokušavao
(papinske) drţave. organizirati drţavnu crkvu koja će sluţiti interesima
Monarhije. Marija Terezija je reorganizacijom srednjeg i
Protuteţa rimskom centralizmu visokog školstva (1752) ostvarila pretpostavke za pojaĉanu
drţavnu kontrolu nad katoliĉkim znanstvenim zavodima i
Hobbesov materijalistiĉki senzualizam, Lockeovo »razumsko sveuĉilištima. Ukinuta je prevlast isusovaca na Beĉkom
kršćanstvo« i Spinozin pozitivistiĉki racionalizam imaju odjeka u sveuĉilištu i otvoren put profesorima iz inozemstva i
cijeloj Evropi. Izjavom da »ateizam nuţno ne vodi ćudorednoj školskim priruĉnicima s prizvukom jansenizma. U program
pokvarenosti« Pierre Bayle (1647-1706) suĉeljava se s teoloških studija ulaze patristika, biblijske znanosti,
tisućgodišnjom katoliĉkom apologetikom. Na stvaranje pastoralna teologija i crkvena povijest. S obzirom na
protucrkvenog mnijenja utjeĉu Voltaireova ironizacija kršćanstva reorganizaciju monaških redova i redovniĉkih druţbi
(nadaleko je poznata njegova huškaĉka parola »Ecrasez l'infame!«, objavljena su dva dekreta: 1. nitko ne moţe polagati
tj. uništite Katoliĉku Crkvu), Diderotov idejni skok od prirodne redovniĉke zavjete prije navršene 21. godine (1770); 2.
religije k ateizmu i Holbachova izjava da »materija ne treba redovnici se ne smiju udaljavati iz samostana i napuštati
nikakvog posebnog pokretaĉa jer djeluje svojim vlastitim silama«. ţupsku sluţbu ako im je ona povjerena (1771).
Svojom inertnošću i konzervativizmom Crkva i nehotice Kada je postao carem (1780), Josip II. je nastavio s
potpomaţe sekularizaciju i dekristijanizaciju evropskog društva. reformom crkvenih institucija u zemljama Habsburške
Bulom Unigenitus (1713) Klement XI. osuĊuje latentni Monarhije. Postupno ukida sve muške i ţenske redovniĉke
jansenizam, ali Bernard Van Espen (»Ius ecclesiasticum ustanove koje se neposredno nisu bavile školstvom,
universum«, 1700) i njegov uĉenik Nicolaus von Hontheim zdravstvom ili strogo znanstvenom djelatnošću (29. XI.
(Fehronius, »De statu Ecclesiae«, 1763) oţivljuju koncilijarizam i 1781). Time je pogoĊeno više od 38.000 redovnika i
organiziranje nacionalnih crkava kao protuteţu centralizmu Rimske redovnica u više od 700 samostana i redovniĉkih zajednica:
kurije, uz afirmaciju da je ekumenski sabor iznad pape i da je svaki 300 u germanskim pokrajinama, 140 u Ugarskoj i 260 u
biskup papa u svojoj biskupiji. slavenskim zemljama.
Redovništvo je u opadanju. Mnogi afirmirani redovi nemaju Tako su neki redovi i mnogi samostani u Hrvatskoj
podmlatka. U nas se osjeća veliki nesklad izmeĊu materijalnog zatvoreni, pojedini nakon gotovo tisućgodišnje djelatnosti.
stanja nekih redova i progresivnog starenja njihovih zajednica. Najviše su pogoĊeni benediktinci i pavlini, jedni od
Prosvijetljeni despoti 18. stoljeća ţele tu akumulaciju materijalnih graditelja hrvatske pismenosti i kulture, dok su nešto bolje
dobara usmjeriti k općoj dobrobiti društva. U katoliĉkom dijelu prošli prosjaĉki redovi (dominikanci i franjevci). Od
Za društveni i duhovni preporod »Trajan poticaj za dalji napredak«

U duhu prosvjetiteljskih ideja, kojima se zanosi kao student na Biskup Vrhovac istinski se zalaţe za preporod svoje
sveuĉilištima u Beĉu i Bologni, Vrhovac je htio unijeti nove biskupije. U tu svrhu posebnu paţnju posvećuje
odnose u hrvatsko društvo, poglavito u vezi s ukidanjem kmetstva, intelektualnom i moralnom odgoju klera. Kao profesor
uvoĊenjem vjerske tolerancije, podizanjem prosvjetne i teologije na zagrebaĉkoj Kraljevskoj akademiji, kasniji
gospodarske razine širokih narodnih slojeva, povezivanjem i rektor centralnih sjemeništa u Zagrebu i Budimu, napokon
osvješćivanjem naroda iz svih povijesno hrvatskih krajeva, a kao i kao biskup trudi se da odgoj klera bude usmjeren
biskup zalagao se za duhovni preporod ne samo njemu povjerenih prosvjetiteljski. Vrhovac odluĉno ustaje protiv
vjernika nego i cijele Hrvatske. posvjetovnjaĉenog ţivota svećenika i inzistira na
Prosvjetiteljska usmjerenost biskupa Vrhovca najoĉitije se savjesnosti i zauzetosti za pastoralni rad. Obnovu
pokazuje u njegovu zalaganju za širenje knjige u hrvatskom zagrebaĉkog sjemeništa (1790) i nastavni plan
narodu. Saĉuvani inventar Vrhovĉeve knjiţnice svjedoĉi o širokom zagrebaĉkoga Bogoslovnog fakulteta (Facultas regia
rasponu njegova zanimanja za najrazliĉitija podruĉja ljudskih theologica!) usmjeruje prema odgoju bogoslova i trajnoj
znanosti. VoĊen »ţarkom ljubavlju prema svojoj dragoj svećeniĉkoj izobrazbi. U tu svrhu nareĊuje da se najmanje
domovini«, Vrhovac predlaţe Hrvatskom saboru (1808) da se dvaput godišnje odrţavaju sastanci sa svećenicima po
njegova knjiţnica otvori javnosti i inzistira da se Hrvatskoj vrate dekanatima na kojima će zajedniĉki pretresati pitanja
knjiţnice Zagrebaĉke i Poţeške akademije (J. Kolanović, dogmatske i moralne teologije, izdaje priruĉnik asketike za
Djelatnost Maksimilijana Vrhovća, HZ, 37/1984, str.34). Njegova svećenike (Memoriale vitae sacerdotalis, Zagreb 1803) od
briga o širenju knjige kao sredstvu narodnog prosvjećivanja najviše kojih traţi da se ugledaju u Krista u svoma ţivotu i radu
se oĉituje u pothvatu oko nabave tiskare. Zanima se za djela starih (J.Kolanović, CCP, 7/1981, str. 17). Odrţava sastanak
hrvatskih pisaca, religioznih i profanih, prikuplja dokumente o (sinodu) svećenstva na kojoj raspravlja kako doskoĉiti
drţavnopravnim vezama Banske Hrvatske s ostalim krajevima nestašici aktivnih i zbrinjavanju nemoćnih svećenika. U
nekadašnje Trojednice, zalaţe se za cjeloviti hrvatski prijevod pastoralnom djelovanju klera inzistira na kontaktu sa svim
Biblije, organizira skupljanje narodnog blaga (narodnih pjesama, vjernicima. Osobno je u više navrata prešao svu biskupiju
mudrih izreka i poslovica), tiska »Obrednik zagrebaĉke biskupije« (1792-1794, 1801-1805, 1822-1824) dijeleći sakramenat
ne samo na udomaćenom kajkavskom nego jednim dijelom i na potvrde, pri ĉemu je od ţupnika traţio da starci i djeca ne
štokavskom dijalektu. dolaze u ţupnu crkvu, već je sam išao k njima, pa u tom
smislu i od ţupnika traţi da nedjeljne i blagdanske mise
odrţavaj u vrijeme koje je najpogodnije za vjernike, ne
samo u ţupnim crkvama nego i u seoskim kapelama.
Posebno naglašava pouku vjernika kroz katehezu, homilije
i propovijedi. Svim svećenicima toplo preporuĉuje da
njeguju narodni jezik u
svojim propovijedima, pa u tu svrhu pokreće biblioteku za
propovjednike-Prodeko knjiţnicu. Nabavljanjem tiskare
htio je svećenstvu pribaviti korisne i potrebne knjige, što će
"njemu i ljubljenom mu stadu i domovini biti trajan poticaj
za dalji napredak", jer je tiskara »najprikladnije sredstvo za
širenje crkvene knjiţevnosti« (J. Kolanović, CCP, 7/1981,
str. 18).
MAKSIMILIJAN VRHOVAC I SLOBODNI ZIDARI
»ZA POTREBE SVEGA ILIRSKOG NARODA«
Zbog optuţbi da je »liberalni biskup i slobodni zidar«, u ĉiju se
pravovjernost sumnjalo, u hrvatskoj se historiografiji osjeća »Od Trattnera sam nabavio nekoć Zagrebaĉku tiskaru
odreĊena suzdrţanost s obzirom na iznimnu liĉnost zagrebaĉkog poglavito s nakanom da se ponajprije mogu tiskati brojna
biskupa Maksimilijana Vrhovca. ilirska djela, i to na korist i za potrebe kako studentske
Liberalni povjesniĉari veliĉaju Vrhovĉeve jozefinistiĉke i mladeţi tako i svega ilirskog naroda, a zatim za rad i
slobodarske nazore, masonski usmjereni povjesniĉari uporno uzdizanje svećenstva moje biskupije. Ne bez razloga nadao
naglašavaju njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu, dok katoliĉki sam se time postići bogat plod ne samo knjiţevnosti i
nastoje pronaći opravdanje za odreĊene Vrhovĉeve stavove ili dobrih umijeća, već i kulture svega naroda. Tada mi je prvi
barem dovode u pitanje njegovo opredjeljenje za jozefinizam kao i cilj bio da izdam i Stullijev Rjeĉnik, te djela drugih uĉenih
njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu. ljudi u domovini napisana o bogatstvu i razliĉitosti
Studija dr. Josipa Kolanovića (Jedna sporna epizoda iz ţivota dijalekata.«
Maksimilijana Vrhovca, Croatica christiana periodica, 7/ 1981, str. J. Kolanović, Djelatnost Maksimilijana
1-30) nepobitno dokazuje da je Vrhovac bio slobodni zidar Vrhovca na povezivanju
(framason). Njegovo ĉlanstvo u zagrebaĉkoj slobodnozidarskoj loţi hrvatskih zemalja,
moţe se utvrditi za godine 1778-1785, dakle neposredno nakon Historijski zbornik, 37/1984,
dolaska iz Bologne pa sve do odlaska za ravnatelja centralnog str.
sjemeništa u Budimpeštu. Ne moţe se meĊutim govoriti o 35.
Vrhovĉevoj pripadnosti slobodnom zidarstvu za vrijeme dok je bio
zagrebaĉki biskup.
S obzirom na stav slobodnog zidarstva prema religiji, valja
razlikovati tip anglosaksonskog i njemaĉkog slobodnog zidarstva,
koje u sebi ne nosi antireligiozno obiljeţje, od onoga u romanskim
zemljama, koje je bitno protucrkveno usmjereno. Naše slobodno
zidarstvo bilo je u Vrhovĉevo vrijeme najtješnje povezano s
njemaĉkim loţama.

J.Kolanović, CCP, 7/1981,


str. 8, 13-14, 19 i prilozi na
str. 29-30.
IZABRANA LITERATURA ODJECI REVOLUCIJE U HRVATSKIM
ZEMLJAMA
H. JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. V. Crkva u doba
apsolutizma i prosvjetiteljstva, Zagreb, 1978. Na spomen francuske revolucije u crkvenim se
J. KOLANOVIĆ, Jedna sporna epizoda iz ţivota Maksimilijana krugovima obiĉno podsjeća na vrijeme terora, progon
Vrhovca, Croatica christiana periodica, V (1981) 7, str. 1-30. svećenika i redovnika, polaganje zakletve na ustavne
J. KOLANOVIĆ, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca na odredbe iz 1795, rastavu Crkve i drţave, uspostavu kulta
povezivanju hrvatskih zemalja, Historijski zbornik, 37/1984, str. razuma itd.
31-60. Ako je francuska revolucija i ustala protiv Crkve, klera i
J. ŠIDAK, Hrvatske zemlje u Vrhovĉevo doba 1790--1827, religije, ipak to nije bila prvotna namjera njezinih voĊa.
uvodna rasprava uz izdanje prvog sveska Vrhovĉeva »Dnevnika«, Revolucionari i oni koji su izgubili vjeru u Objavu, vjeĉnu
Zagreb, 1987, str. IX—LXXIX. nagradu ili kaznu, za koje je jedini ţivotni cilj poboljšanje
ovozemaljskog ţivota, nisu bili na ĉelu hajke koja se digla
protiv vjere i institucija Katoliĉke Crkve u Francuskoj a
kasnije i u drrugim evropskim zemljama. Sasvim je
proizvoljna tvrdnja da su se protiv Crkve digli drţavnici i
politiĉari. Ne bi se htjelo zaboraviti da su revolucionarne
teorije o smanjenju ugleda religije i ulozi katolicizma
uglavnom nastale u glavama crkvenih ljudi i teologa.
Uoĉi same revolucije svi francuski biskupi pripadnici su
plemstva, a polovica ih redovito ţivi izvan svojih
biskupija—najĉešće u sjeni kraljevskog Avora—i ne bavi
se svojom pastirskom sluţbom. Niţi kler, naprotiv, ĉini
ono što je u njegovoj moći. U ono nemirno i prevratno
vrijeme bilo je mnogo primjera odvaţnosti, istinske
dobrote i visokog morala. Ĉesto se zaboravlja da Katoliĉka
Crkva u Francuskoj u predveĉerje revolucije bez ikakve
drţavne pomoći brine o bolesnicima, sirotinji i nacionalnoj
prosvjeti. Sliĉno je bilo i u drugim katoliĉkim zemljama,
ukljuĉujući i Hrvatsku.
Nove granice hrvatskih biskupija
Hrvati i francuska revolucija
Usporedo s oslobaĊanjem hrvatskih krajeva od Turaka
Nakon okupacije Istre i Dalmacije (1805) i ukidanja obnavlja se i Katoliĉka Crkva. Velik dio osloboĊene
Dubrovaĉke Republike (1808), Francuzi u našim krajevima uz Slavonije (1683) vraća se zagrebaĉkoj biskupiji. Iz nekoć
jadransku obalu ne provode nikakvu »bezboţniĉku propagandu«, cvatućih gradova i naselja nestale su crkve i samostani.
ali budnim okom prate rad biskupa, upliću se u unutrašnju crkvenu Neki od njih predani su doseljenim pravoslavcima (Srijem).
organizaciju (izbor kanonika itd.) i ţivot redovnika. Francuska Stanovništvo se popunjavalo kolonizacijom, preteţno iz
uprava nastavlja mletaĉku proturedovniĉku politiku (1767) Like. U istoĉnoj Slavoniji i Srijemu obnovljene su
usmjerenu reduciranju velikog broja samostana i ograniĉenju broja srijemska (1678) i bosanska (1703) biskupija, pod
kandidata monaških i prosjaĉkih redova uz hrvatsku obalu od Istre Klementom XIV. objedinjene u jedinstvenu bosansko-
do Kotora. Tu za hrvatsko redovništvo poraznu politiku nakon pada srijemsku biskupiju (1773), koja je obuhvatila krajeve
Napoleona (1815) nastavit će austrijske vlasti. izmeĊu Save, Drave i Dunava od granica zagrebaĉke
Ukidanjem stoljetnih bratovština, oduzimanjem njihovih biskupije do Zemuna, izuzev Baranje, koja je pod
prostorija, prelijevanjem u novac zlatnih i srebrnih predmeta iz jurisdikcijom biskupa u Peĉuju (Pecs). U Baĉkoj se takoder
bratimskih riznica i pretvaranjem dominikanskih i franjevaĉkih našla skupina bunjevaĉko-šokaĉkih Hrvata katolika.
samostana u bolnice i kasarne, Francuzi su, unatoĉ podizanju škola, Oslobodilaĉkim ratovima u 17/18. stoljeću povećan je
izgradnji komunikacijske mreţe i općem ekonomskom uzdizanju prostor hrvatskih biskupija uz granicu s Turskom
gospodarski zapuštenih krajeva, u Dalmaciji neprestano nailazili na (Dubrovnik, Makarska, Split, Zadar, Senj i Zagreb).
otpor i nezadovoljstvo. Na takvo (ne)raspoloţenje najviše je Najopseţnije crkvenoorganizacijske promjene nastaju
utjecao katoliĉki kler, koji-pod vodstvom zagrebaĉkog biskupa za druge austrijske uprave u Istri i Dalmaciji. Bulom
Vrhovca, karlovaĉkog mitropolita Stratimirovića i narodnog »Locum beati Petri« Lava XII. od 30. lipnja 1828. cijela
tribuna franjevca Andrije Dorotića-izraţava »ţivu ţelju da Dalmacija ujedinjena je u jednu crkvenu pokrajinu sa
(Dalmatinci) budu sjedinjeni s narodima i s Kraljevinom sjedištem u Zadru. Zadarska metropolija obuhvaća
Hrvatskom, s kojom su prije bili, kao pridruţena strana, sjedinjeni s podruĉne (sufraganske) biskupije od Šibenika do Kotora.
krunom i kraljevstvom Ugarske« (prema J. Kolanović, Djelatnost Tisućljetna splitska metropolija postaje biskupijom, a
Maksimilijana Vrhovca, HZ, 37/1984, str. 45). pridruţuje joj se podruĉje ukinutih biskupija u Trogiru i
Odlaskom Marmontovih trupa za Wagram (1809), u cijeloj Makarskoj. Ukinute su i druge stare biskupije: ninska je
Dalmaciji, napose u Šibeniku i Trogiru, rasplamsat će se ustanak, prikljuĉena zadarskoj nadbiskupiji, ukinuta je skradinska, a
ali će Napoleonova pobjeda proširiti francusku upravu i na tzv. zagorske ţupe trogirske biskupije pridodane su šibenskoj.
Ilirske pokrajine u koje je ukljuĉena i Banska Hrvatska sve do Ukida se i dubrovaĉka nadbiskupija, a njoj su pridruţena
Karlovca. Povratak francuske vojske u Dalmaciju obiljeţen je podruĉja ukinute stonske i korĉulanske biskupije. Od
krvavim represalijama u kojima je najviše nastradao Skradin. barske je nadbiskupije izdvojena kotorska i pripojena
Opće mnijenje u Dalmaciji i Hrvatskoj nije naklonjeno idejama zadarskoj metropoliji. Tako je novoosnovana dalmatinska
francuske revolucije. Mnogi u "jakovljevcima" (jakobincima) crkvena pokrajina sa sjedištem u Zadru, koji postaje
gledaju "neprijatelje vire". Dok su oni malobrojni u "novotarijama središtem austrijske vlasti u Dalmaciji, obuhvaćala ove
iz Francuske" otkrivali ideje slobode, bratstva i jednakosti pred biskupije: šibensku, splitsku, hvarsku, dubrovaĉku i
zakonom, drugi su ogorĉeno proklinjali cara Josipa II. jer je kotorsku.
kmetovima dao slobodu, što će u Hrvatskoj više od pola stoljeća
kasnije provesti ban Josip Jelaĉić.
Iz »Uspomena« petrinjskog ţupnika (1809) razabire se da su
francuski revolucionari »pogazili sakramente iste; kakti spoved, za
Uspostava zagrebaĉke nadbiskupije (1852) DVIJE KOMPONENTE HRVATSKOG
KATOLICIZMA
Bulom Lava XII. provedena je i reorganizacija Crkve u Istri i
Hrvatskom primorju. Rapska i osorska biskupija pridruţene su »U povijesti hrvatskog katolicizma kohezivno su kroz
krĉkoj, koja je podreĊena metropoliji u Gorici (1830). Spomenutoj svu povijest djelovale uglavnom dvije ĉinjenice:
metropoliji podredena je i sjedinjena poreĉko-pulska biskupija, dok glagolizam, odnosno liturgija na narodnom jeziku, i
su ukinute pićanska i novigradska biskupija pripojene tršćansko- redovništvo. Povijest poĉetka našega glagolizma nije jasna,
koparskoj, kojoj pripadaju takoĊer pazinski, buzetski i roĉki ali je on duhovno povezivao krajeve od Trsta do
dekanat. Na taj je naĉin goriĉka metropolija postala središtem za Dubrovaĉke republike i granica zagrebaĉke biskupije, sa
istarsku crkvenu pokrajinu a time i ĉimbenik latiniziranja hrvatske središtem u frankopanskoj drţavini. Svuda kruţe isti
glagoljaške tradicije na tom prostoru. tekstovi, duh i osjećanje. U starini su mu nosioci
Na tlu sjeverne Hrvatske dolazi do bitnih crkvenih promjena benediktinci, zatim pavlini, franjevci-trećoreci i kroz svu
nakon burne 1848. godine. Najvaţniji je dogaĊaj uspostava povijest svjetovni niţi kler, prepušten redovito sam sebi —
zagrebaĉke nadbiskupije. Nakon dvostoljetnih nastojanja i kao da su stoljećima postojale dvije Crkve: tuĊa
odluĉnim zauzimanjem bana Jelaĉića papa Pio IX. je bulom »Ubi hijerarhijska i domaća narodna. Nije bilo uvjeta za velika
primum placuit« (11. XII. 1852) zagrebaĉku biskupiju uzdigao na djela, ali je bila vjeĉna glad za nuţnima.
razinu nadbiskupije. Zagreb postaje i metropolitansko središte Trajna duhovna veza naših krajeva bill je, zahvaljujući
novoosnovane crkvene pokrajine s podruĉnim biskupijama: svojoj egzempciji, i redovništvo, etapno se zamjenjujući,
Ċakovaĉkom (sluţbeno bosansko-srijemskom), senjsko-modruškom najprije benediktinci s više od stotinu samostana širom
i kriţevaĉkom (grkokatoliĉkom). zemlje, zatim od 13. st. prosjaĉki redovi dominikanci i
Od svih krajeva nastanjenih Hrvatima najteţe su za turske franjevci, pavlini, a od poĉetka 17. st. isusovci, kapucini i
okupacije prošle Bosna i Hercegovina. Nakon hercegovaĉkog drugi. Pored dušobriţništva (franjevci), propovijedanja,
ustanka (1875) i prestanka turske vlasti nad Bosnom i puĉkih misija (isusovci), redovnici su bili nosioci
Hercegovinom (1878), u tim je podruĉjima uspostavljena redovita knjiţevnog stvaranja, njegovanja hrvatskog knjiţevnog
crkvena uprava. Papa Lav XIII. bulom »Ex hac augusta« 1881. jezika i školstva.«
osniva novu crkvenu pokrajinu s vrhbosanskom metropolijom u
Sarajevu i sufraganskim biskupijama banjaluĉkom i mostarsko- J. Turĉinović, Katoliĉka crkva
trebinjskom. Povratak dijecezanskog klera u Herceg—Bosnu u juţnoslavenskim zemljama,
olakšat će posao franjevcima u njihovoj višestoljetnoj ulozi pastira, Zagreb, KS, 1973, str. 39-40.
prosvjetitelja i simbola nacionalnih vrijednosti, ali i uzrokovati
poneku napetost uobiĉajenu u hodu prema zajedniĉkom cilju.
CRKVA U HRVATA U NARODNOM
IZABRANA LITERATURA PREPORODU
U razdoblju katoliĉke restauracije (17. stoljeće) i
H. JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. VI/1. Crkva izmeĊu
Revolucije i Restauracije, Zagreb, 1987. prosvjetiteljstva (18. stoljeće) Crkva u Hrvata organizira
S. ANTOLJAK, Odjeci i posljedice Francuske revolucije (1789) u niz zapaţenih akcija radi kulturno-prosvjetnog uzdizanja
hrvatskim zemljama, Radovi, 22/1989, str. 211 do 264. najširih slojeva naroda.
Đ. KOKŠA, Uspostava redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini Barokna sakralna umjetnost, koje su nosioci isusovci,
1881, zbornik »Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. pavlini i ostale redovniĉke zajednice na hrvatskom
stoljeću«, Sarajevo, 1986, str. 21-60. prostoru, svojim sjajem i likovnim bogatstvom doĉarava
vjernicima susret s nadzemaljskom stvarnošću.

Kulturno pregalaštvo Crkve

Prva hrvatska gramatika isusovca Bartola Kašića (1604)


i pravopis dubrovaĉkog dominikanca Rajmunda
Dţamanjića (1639) predstavljaju poĉetak intenzivnih
nastojanja oko stvaranja zajedniĉkog hrvatskoga
knjiţevnog jezika. Bilo je naime jasno da dioba na
dijalekte slabi narodnu uzajamnost, suradnju i povezanost,
usprkos ĉinjenici da je pisana hrvatska rijeĉ podjednako
zastupljena u štokavskom, kajkavskom i ĉakavskom
dijalektu. U stvaranju jedinstvenoga knjiţevnog jezika
predvodnici hrvatskoga narodnog preporoda odluĉit će se
za štokavski dijalekt, koji su svojedobno franjevac Franjo
Glaviniĉ (1586-1650) i biskup Ivan Tomko Mrnavić (1580-
1637) predlagali kao »bosanski (jezik) koji je (u Hrvata)
najopćenitiji«.
Bogatstvu hrvatskog jezika pridonosi trajno nastojanje
oko usavršavanja crkveno-liturgijskih evanĊelistara,
misala, obrednika, brevijara i molitvenika, tiskanih
latinicom, glagoljicom i bosanĉicom. Nad liturgijskim
knjigama stoljećima bdije plejada jeziĉnih i crkvenih
entuzijasta od Kašićeva Obrednika (1647), pisanog
»bosanskim jezikom... koga moţe svak lašnje razumiti«,
preko Vrhovĉeva puĉkog Molitvenika na štokavskom
narjeĉju (1804) do posljednjeg Parĉićeva izdanja
glagoljskog Misala (1905).
Kulturno pregalaštvo Crkve u Hrvata najbolje se
Pravo Hrvatske na Dalmaciju
Idejni zaĉetnik preporoda
Svoj »Ricoslovnik illirskoga, italianskoga i nimacskoga
Zagrebaĉki biskup Maksimlijan Vrhovac (1787-1827) jedan je jezika s jednom pridpostavlienom grammatikom ili
od idejnih zaĉetnika hrvatskoga narodnog preporoda. Vrhovĉeva pismenstvom« (1893) Istranin Josip Voltić preporuĉuje
prosvjetiteljska usmjerenost najjaĉe je izraţena u njegovu Vrhovĉevoj »mudrosti, dobrohotnosti i revnosti u
neumornom zalaganju na prikupljanju nacionalnog duhovnog blaga promicanju narodnog jezika«. U predgovoru
i širenju knjige u hrvatskom narodu. On sam nabavlja sve što bi »Ricoslovnika« Voltić istiĉe da zagrebaĉki biskup »gori od
moglo pridonijeti duhovnom probitku naroda i razvoju znanosti u ţelje da unapriedi ilirski jezik«, naglašavajući da je on
Hrvata. VoĊen »ţarkom ljubavlju prema svojoj dragoj domovini«, »podigao tiskaru, otvara javnosti svoju golemu knjiţnicu,
biskup Vrhovac 1808. predlaţe Hrvatskom saboru da se njegova njeguje znanosti i umjetnosti, a veliku svoju razboritost
knjiţnica otvori javnosti. Poznato je da je nabavljao djela pokazuje u skupštinama na hrvatskom i ugarskom saboru.
francuskih enciklopedista. Optuţen da tiska liberalna izdanja, Gotovo sve svoje dohotke namjenjuje napretku domovine,
Vrhovac je prisiljen nabavljenu tiskaru ustupiti sestrinu muţu ostavljajući daleko za sobom svoje predšasnike« (J.
Novoselu, ali i dalje vodi cjelokupnu izdavaĉku djelatnost Kolanović, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca, HZ, 37/
nekadašnje Trattnerove Zagrebaĉke tiskare. 1984, str. 37).
Vrhovĉeva zamisao o promicanju »kulture svega naroda« Biskup Vrhovac 1789. u Beĉu osobno, traţi dokumente
objašnjava njegovu povezanost sa širokim krugom ljudi iz svih o pravima Hrvatske na Dalmaciju. Šibenski kanonik
hrvatskih krajeva. Zanima ga kako tu problematiku rješavaju drugi Stjepan Juranović priznaje Vrhovcu da je on »prvi koji je
slavenski narodi. Dopisuje se s »ocem slavistike« Dobrovskym, svoj (hrvatski) narod potaknuo da se (mletaĉka Dalmacija)
Slovencem Kopitarom, Vukom Karadţićem i drugima. preda caru dok se jog ništa nije znalo o pregovorima u
Dobrovskom je Vrhovac obećao poslati Stullijev »Rjeĉnik«, Campo Formio«, što će 31. V. 1797. potvrditi austrijski
hrvatske pisce 14-17. stoljeća, dubrovaĉke poslovice, narodne poslanik u Veneciji izvješćujući ministra Thuguta kako
pjesme, a izvještava ga takoĊer o prevodenju Svetog pisma na »gospoda u Dalmaciji... poduzimaju korake da se predaju
hrvatski jezik. Na Kopitarov je poticaj zagrebaĉki biskup 1813. caru i s Hrvatskom sjedine staru Liburniju, pod kojim je
objavio svoju »poslanicu o prikupljanju narodnog blaga«. imenom, zajedno s mletaĉkom Albanijom, postojala u
Biskupa Vrhovca zanimaju djela starih hrvatskih pisaca i srednjem vijeku« (J. Kolanović, ibid., str. 43).
crkvenih tekstova iz naših krajeva izvan Banske Hrvatske kao i Vrhovca, koji se podjednako zanima za sve hrvatske
spomenici koji dokazuju da ti krajevi jeziĉno i kulturno pripadaju krajeve, neće obeshrabriti austrijski pokušaji da se
hrvatskom etnikumu. onemogući sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom,
Posredstvom Dubrovĉana Frane Sladića (Dolci) i Miha Vilenika pa će i dalje poduzimati sve što je u njegovoj moći za
Vrhovac 1789. prima hrvatski pisane evanĊelistare i epistolare. »drage sunarodnjake«, kako on naziva Dalmatince, i
Vilenik mu obećaje poslati »Vocabolario italiano-latino-illirico« nastaviti prikupljati dokumente za pravno obrazloţenje
Ardelija Della Belle. Dubrovaĉki pjesnik i prevodilac Duro Ferić pripadnosti Dalmacije Hrvatskoj.
posvećuje mu svoje djelo »Psalmorum pa raphrasis« (1791) i moli Ako je osnovna misao »ilirskog« pokreta ili hrvatskoga
da ga biskup preporuĉi u »Zagreb i u gornjoj Hrvatskoj«. Već narodnog preporoda bilo okupljanje hrvatskih krajeva u
spominjani Frano Sladić pribavlja mu knjiţevna djela i dokumente jednu jeziĉnu, kulturnu i politiĉku zajednicu, onda
koji su imali opravdati drţavno-pravne veze Hrvatske s zagrebaĉkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu s pravom
Dubrovnikom i bili Vrhovcu potrebni da bi potkrijepio svoje pripada naslov idejnog zaĉetnika i jednog od pokretaĉa
zalaganje oko sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. nacionalnog osvješćenja Hrvata.
Preporod i svećenstvo "Popi Arvati"

Ilirski pokret 1835-1848. teţi nacionalnom, jeziĉnom i Budući da je ilirski pokret u Hrvatskoj pod utjecajem
kulturnom preporodu i politiĉkom sjedinjenju stoljećima liberalne graĊanske inteligencije, nadahnute jozefinistiĉko-
razjedinjene Hrvatske. prosvjetiteljskim duhom, koja nastoji Crkvu podrediti
Pod okriljem ilirskog imena (u Evropi se sluţe sliĉnim starim drţavi a od svećenika uĉiniti lojalnoga drţavnog
imenima, npr. Britanija, Belgija) mislilo se na šire okupljanje sluţbenika i pribliţiti ga ţivotu laika (zahtjev za ukidanjem
Juţnih Slavena protiv germanizacije i maĊarizacije. Pokret je celibata 1848!), neminovno je došlo do nesuglasica sa
»omogućio prevladavanje feudalizma, u korist društvene sluţbenom Crkvom, zabrane rada bogoslovskih društava i
integracije, koja zajedno s jeziĉnom, literarnom, kulturnom i zatvaranja sjemeništa (1848/49). Da odgovori na sve ĉešće
politiĉkom predstavlja cjelinu hrvatske narodne integracije« (F. E. napadaje na Crkvu, biskup Haulik 1849. pokreće tjednik
Hoško, Zagrebaĉki bogoslovi u vrijeme Preporoda, CCP, 4/1979, »Katoliĉki list«, koji će u duhu pomirljivosti i tolerancije
str. 173). iznositi crkvene stavove.
Poĉetak ilirskog pokreta obiljeţen je pojavom »Novina Zanimanje zagrebaĉkih bogoslova za opća društvena
Horvatskih« i »Danice«. Osnivanjem Matice ilirske (kasnije Matica zbivanja oţivjet će nakon pada Bachova apsolutizma
hrvatska) i Gospodarskog društva ilirci su stekli velike zasluge za (1860).
razvoj nacionalne kulture. Za ilirski pokret oduševljavaju se i juţnohrvatski
krajevi. U Zadru, politiĉkom i upravnom središtu austrijske
Dalmacije, pokrenut je ĉasopis »Zora dalmatinska« (1844).
Kolo mladih rodoljuba U preporodnom duhu djeluju brojni svećenici: Mato
Vodopić, Šime Ljubić, Mihovil Pavlinović i drugi. U
VoĊe ilirskog pokreta (Gaj, Drašković, Maţuranić, Mihanović, vrijeme narodnog preporoda ţupnici glagoljaši, »popi
Preradović, Livadić i drugi) nailaze na podršku u kleriĉkim Arvati« ili »Harvaćani« u ĉijim crkvama odzvanja domaća
redovima. narodna rijeĉ, predstavljaju nepremostiv bedem pred
U preporodnom duhu zagrebaĉki bogoslovi osnivaju Kolo nadiranjem tuĊinskih jezika. Svoj su jezik nazivali
mladih rodoljuba (1835, kasniji Zbor duhovne mladeţi), knjiţevno »arvacki« ili »slovinski«, ali nikad »ilirski«, Hrvatski
društvo za njegovanje narodnog jezika, izdavanje knjiga i narodni preporod u Istri vezan je uz ime Jurja Dobrile
prouĉavanje nacionalne povijesti i kulture, i Skladnoglasje (1836, (1812-1882), biskupa, prosvjetitelja i borca za jezik i
kasniji Vijenac), s kojima se ukljuĉuju u kulturne tokove politiĉka prava istarskih Hrvata. Svoj visoki poloţaj, do
hrvatskoga narodnog preporoda. kojeg se uzdigao iz skromne seljaĉke sredine, iskoristio je
Programi Zbora i »Skladnoglasja« bili su u funkciji narodnog na najbolji naĉin za boljitak svog naroda, ĉije je interese
osvješćivanja i kulturnog napretka. Bogoslovi prikupijaju narodne zastupao u istarskom Saboru i u beĉkom Parlamentu. Bio
pjesme, oduševljeno ih uĉe i pjevaju, a kasnije kao ţupnici aktivno je duboko socijalan. Za godina gladi 1852/53. prikupija
sudjeluju u prosvjećivanju i nacionalnom uzdizanju vjernika. U pomoć. Podupire škole, stipendira siromašne uĉenike. Kao
preporodnim gibanjima uz bogoslove su i svećenici. MeĊu ĉlan Društva sv. Jeronima u Istri pokreće kalendar
najistaknutijima su Pavao Štoos (1806— 1862) i Josip Juratović »Istranin« (1869) i »Našu slogu« (1870). Za religiozne
(1796-1872). Prvi se javlja s elegijom »Kip domovine« (1831), u potrebe istarskih Hrvata sastavija molitvenike »Oĉe budi
kojoj se tuţi da »vre i svoj jezik zabit Horvati, ter drugi narod volja Tvoja« (1854) i »Mladi bogoljub«. Prijatelj je velikog
postati hoće«, dok se drugi istiĉe na glazbenom podruĉju. Štoos je mecene hrvatske kulture Josipa Jurja Strossmayera.
jedini svećenik u Bukovĉevu »Hrvatskom preporodu«. Gaj će
nakon posjeta zagrebaĉkim bogoslovima 1839. izjaviti da se »ne
IZABRANA LITERATURA
»Po jeziku narodi vjekuju«
J. BUTURAC, Povijest Zbora duhovne mladeţi
Uz Dobrilu, u preporodu istarskih Hrvata i njihovu povezivanju zagrebaĉke, Zagreb, 1937.
s Hrvatskom sudjeluju i drugi svećenici. Petar Studenac dopisnik je A. NIKIĆ, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca, Mostar,
Gajevih novina. Zaslugom istarskih ţupnika utemeljeno je 1986.
Slavjansko društvo (1848). Uz Strossmayerovu pomoć u Puli je Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću,
osnovano Društvo sv. Ćirila i Metoda. Za politiĉki uspjeh zasluţni zbornik simpozija o 100. obljetnici ponovne uspostave
su Matko Laginja, Matko Mandić i svećenik Vjekoslav Spinĉić, redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1986.
koji se nakon osnutka Slavenskog narodnog kršćanskog saveza S. KOVAĈIĆ, Glagoljanje i glagoljaši u srednjoj
(1897) zalagao za njegovo povezivanje sa strankama u Hrvatskoj. Dalmaciji za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda
Biskupu Ivanu Antunoviću (1815-1888) pripadaju zasluge za 1835-1848, Prilozi sa znanstvenog skupa »Dalmacija u
oĉuvanje i jaĉanje narodne svijesti Bunjevaca i Šokaca u Baĉkoj i narodnom preporodu 1835-1848«, Zadar, 1987, str. 351-
Baranji. Od velikog su znaĉenja »Bunjevaĉko-šokaĉke novine«, 365.
»Bunjevaĉko-šokaĉka vila« (1875), mjeseĉnik »Neven« (Baja,
1884-1914), »Subotiĉka danica« te »Narodne« ili »Kršćanske
ĉitaonice«, otvarane uz hrvatske katoliĉke ţupe, u kojima se cijene
izdanja zagrebaĉkog Društva sv. Jeronima i Matice hrvatske.
Hrvati Bosne i Hercegovine preporodne ciljeve pretpostavljaju
nacionalnom osloboĊenju. »Glas Hercegovca« (19.XII. 1891)
obraća se »bosanskim i hercegovaĉkim Hrvaticam« s pozivom na
obranu narodnog jezika, koji je »prorok slave... za koji se (Hrvat) i
oruţja hvatao, vojevao i umirao«, jer ako »zatareš narodni jezik,
zatro si narod; po jeziku narodi vjekuju i gospoduju: kad im ga
otmeš, sluguju« (A. Nikić, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca,
Mostar 1986, str. 25). I tu su neprocjenjive zasluge stekli
predstavnici klera: franjevci Grgo Martić, Paškal Buconjić, Didak
Buntić i drugi.
U ozraĉju općeg hrvatskoga nacionalnog buĊenja javlja se i
religiozni preporod, obiljeţen restauracijom već postojećih i
pojavom novih redova i kongregacija. Zalaganjem biskupa Haulika
1845. iz Tirola u Zagreb dolaze sestre milosrdnice sv. Vinka
Paulskog. Sluţbenice milosrda razvijaju svoju aktivnost u
Dubrovniku (1853), dok uršulinke postaju najbrojnijom druţbom
(1856) ne samo u Hrvatskoj nego i u »turskoj« Bosni (1871). Na
poziv biskupa J. J. Strossmayera (1868) iz Švicarske u Đakovo
dolaze sestre sv. Kriţa. Nekoliko godina kasnije u Bosnu dolaze
klanjateljice predragocjene krvi Isusove (1879) i, na poziv
sarajevskog nadbiskupa J. Stadlera, kćeri Boţje ljubavi (1882).
Nadbiskup Stadler utemeljuje sluţavke malog Isusa (1890), koje
svoj apostolski ţar usmjeruju prema siromašnoj djeci, starcima i
U HRVATA GAJITI »VJERU, ISTINU I
SLOGU« Poput Kriţanića (1618-1683) i Strossmayer ĉesto puta
naglašava da je raskol djelo Grka, u kojem Slaveni
(J. J. STROSSMAYER) pravoslavne vjere nemaju nikakve odgovornosti. Njegova
pastoralna, kulturna i politiĉka djelatnost na najbolji naĉin
svjedoĉe o ţivotu posvema istrošenom u otklanjanju
Osoba i djelo Josipa Jurja Strossmayera (1815-1905) podsjećaju zapreka koje dijele Istoĉnu i Zapadnu Crkvu. U
nas na pola stoljeća zbivanja koja su oblikovala modernu hrvatsku ekumenskom kontekstu treba shvatiti njegovo nastojanje
drţavotvornu naciju. oko štovanja slavenskih apostola Ćirila i Metoda, osobito
Biskup i teolog, humanist i vizionar, politiĉar i kulturni radnik, encikliku »Teška sluţba« (Grande munus, 1880) pape
pokrovitelj Jugoslavenske akademije i utemeljitelj Hrvatskog Lava XIII, na ĉijoj redakciji aktivno sudjeluje.
sveuĉilišta, Strossmayer sve svoje intelektualne i fiziĉke Glede općih crkvenih prilika u Hrvatskoj biskup
sposobnosti ugraĊuje u crkveno, kulturno i politiĉko jedinstvo Strossmayer se zalaţe za studij teologije na latinskom.
hrvatskog naroda i šire juţnoslavensko i evropsko zbliţavanje. Svom prijatelju i bliskom suradniku Franji Raĉkom 2.
Napajajući se na sirmijsko-ćirilometodsko-slavenskoj duhovnoj rujna 1874. piše: »Tkogod je uĉio te (tj. teološke) nauke na
baštini i na bosansko-hrvatsko-slavonskoj prošlosti, biskup tuĊem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna
Strossmayer će nastupom na Prvome vatikanskom saboru koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga, što ga škola
(1869/70) svojoj Ċakovaĉkoj biskupiji i Crkvi u Hrvata utisnuti duh nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam, da
ekumenizma i otvorenosti. Velebnu neoromaniĉku katedralu u sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio. «
Dakovu (1866-1882) posvetit će »jedinstvu crkava« (Ć. Kos). Strossmayeru je na srcu ureĊenje Katoliĉke Crkve u
Bosni i Hercegovini. Zauzima se za njezinu integraciju s
Crkvom u Hrvatskoj, a za sarajevskog nadbiskupa-
»Za vjeru i dom« metropolitu predlaţe ĉovjeka otvorenih vidika. Pohvalno se
izraţava o bosanskim franjevcima i njihovoj povijesnoj
Svojim geslom "Za vjeru i dom" Strossmayer je prije svega misiji na tom prostoru. Drţi vaţnim da se njihovi
mislio na Hrvatsku i Zagreb, što nije bila prepreka da svoju bogoslovi školuju u Zagrebu a ne u Budimpešti.
dareţljivu ruku iskreno pruţa svim juţnoslavenskim narodima. U Borba protiv germanizacije i maĊarizacije sastavni je di
svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan, Strossmayerovih politiĉkih akcija. Upravo jer prema
zastupajući nama bliska shvaćanja. Bio je za pomirenje i dijalog Srbima i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi gaji osobne simpatije i
Istoka sa Zapadom, ali svoja plemenita nastojanja nije mogao izuzetn razumijevanje, teško doţivljava s koliko se mrţnje
provjeriti u praksi. Srpska pravoslavna Crkva nije odgovorila i prez neki njihovi predstavnici odnose prema Katoliĉkoj
njegovu pozivu bojeći se »pokatoliĉenja«. Crkvi Hrvatima. Raĉkog u pismu od 16. listopada 1892.
upozora na dvoliĉnost vladike Nikanora Ruţiĉića: »Šoven
pako srpski i mrzitelj hrvatskoga naroda i katoliĉke crkve,
htio bi se poĉetkom predstaviti kano prijatelj Hrvata i kano
prijatelj katoliĉke crkve, ali kako mu je srce puno mrţnje
prema Hrvatstvu i Katolištvu, tako mu ta mrţnja i nehotice,
osobito kad se malo ugrije, prekipi, i tada je ĉuti ruţnih
stvari. Ovdje je jedan put pri mojemu stolu tako prekipio,
ali je tada od mene i ĉuo, što po svoj prilici dosele ĉuo
nije.«
VoĊen naĉelom »Prosvjetom k slobodi«, biskup
Crkva i politika Liberalizam i kler

Strossmayerov politiĉki uspon podudara se s usponom Narodne Liberalizam hrvatske inteligencije »ilirske« orijentacije
stranke nakon pada Bachova apsolutizma. Na Carevinskom vijeću oko sredine 19. stoljeća stvara napetosti u odnosima s
5. oţujka 1860. Ċakovaĉki biskup, predstavnik Slavonije, i ilirac Crkvom. U obranu društvenih i religioznih stavova
Ambroz Vraniczany iznose zahtjev za ujedinjenje Dalmacije s hrvatskog katolicizma zagrebaĉki biskup Haulik osniva
Hrvatskom. Kao središnja liĉnost Narodne stranke Strossmayer se »Katoliĉki list« (1849) i Društvo sv. Jeronima (danas
zauzima da se nacionalno heterogena Austro-Ugarska Monarhija Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda). Ono
konstituira na federalnim naĉelima, jer samo »podpuna federacija okuplja katoliĉke intelektualce koji nastoje širim narodnim
(kadra je) svakomu narodu ravnim naĉinom prava podieliti«. slojevima pruţiti dobru gospodarsku, knjiţevnu, povijesnu
Pobornik je ujedinjenja hrvatskih zemalja i zalaţe se za duhovno i i vjersku knjigu. Do sukoba izmeĊu klera i liberalnoga
knjiţevno jedinstvo Juţnih Slavena, koje bi trebalo utrti put graĊanstva dolazi na podruĉju niţeg školstva i novinstva.
»grupiranju oko Hrvatske onim juţnim krajevima slavenskim... Naime, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) školstvo
kojih puĉanstvo nazrieva osjeguranje uvjeta narodnog ţivota u je stavljeno u nadleţnost Sabora, a novim zakonima (1874)
tješnjem zajedniĉkom ţivotu sa Trijednom kraljevinom« (Povijest Crkvi je oduzet stoiljetni nadzor nad osnovnim školama,
hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, 1968, str. 22 i 104). osim kompetencije glede vjeronauka. Nezadovoljstvo
Strossmayerova jugoslavenska ideja nalazi odjeka medu klerom klera, koji je tijekom godina podrţavao Narodnu stranku i
u Dalmaciji, Istri i Baĉkoj. Đakovaĉki biskup svoje politiĉke pomogao joj u usponu na vlast, donekle je ublaţeno
poglede dijeli s biskupima Dobrilom i Antunovićem, svećenikom zakonom iz 1888. koji podupire suradnju uĉitelja i
Pavlinovićem i mnogim drugim pripadnicima klera. U pitanju kateheta.
politiĉke pripadnosti Bosne i Hercegovine Strossmayer, Pavlinović Zbog politiĉkih nesuglasica biskup Haulik zahvalio se
i bosansko-hercegovaĉki franjevci zastupaju uvjerenje da one, po na ĉasti banskog namjesnika uz prijedlog da se spomenuta
historijskom pravu, pripadaju hrvatskoj drţavi. Mnogi od crkvenih ĉast povjeri osobi koja će zastupati hrvatske interese. Zbog
politiĉara dosljedno brane uvjerenje o etniĉkom jedinstvu Juţnih lijeĉenja u Beĉu nije mogao prisustvovati ustoliĉenju bana
Slavena i njihovoj zajedniĉkoj drţavnoj budućnosti, ali još Jelaĉića, pa je ta ĉast pripala pravoslavnom patrijarhu
odluĉnije naglašavaju misao o narodno-drţavnom individualitetu Josifu Rajaĉiću (1848).
Hrvata.
Crkva i radništvo
STROSSMAYER, SRBI I PRAVOSLAVLJE
Zbog svoje feudalno-zemljoposjedniĉke strukture Crkva u
Hrvata ne pokazuje osobito zanimanje za probleme radništva i »Nedavno sam Vašoj Preuzvišenosti priopćio da sam
gradskog proletarijata. U propagiranju socijalistiĉkih ideja u smatrao svojom duţnošću ĉestitati novom kralju Srbije
hrvatskim krajevima Crkva vidi »ateizam u religiji, demokratski (Aleksandru Obrenoviću, 1889-1903) na njegovu odliĉnom
republikanizam u drţavi, kolektivizam u narodnom gospodarstvu... naslovu, koji su on, njegovi prethodnici i njegov slavni
materijalizam u metafizici, razriešenje porodiĉne i braĉne veze u narod, skoro neizmjernim ţrtvama, zasluţili. Utjeha mi je
kući, drţavni odgoj« (M. Mataušić, Odnos Katoliĉke crkve prema Vašoj Preuzvišenosti priopćiti odgovor što sam ga nedavno
novijim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, BS, primio od novoga kralja. Bit će uistinu drago Svetoj
55/1985, str. 208-prema » Katoliĉkoj Dalmaciji« 28/1897, str. 62). Apostolskoj stolici i Vašoj preuzvišenosti... da novi kralj
U Zagrebu od 1855. Kolpingovo Katoliĉko djetićko društvo prihvaća moje usluge s obzirom na sklapanje konkordata sa
okuplja obrtniĉke nauĉnike. Zagrebaĉki »Katoliĉki list« (24/1873, Svetom Stolicom, kako bi se katolicima u Srbiji osigurale
str. 7) priznaje da »socijalno pitanje postaje od dana u dan sve to sloboda vjere i bogoštovlja... Naskoro ću posjetiti Beograd
zamašnije i mi ga pratimo napetom pozornošću«. Isti list (24/1873, da povjerljivije raspravim o sklapanju ugovora sa Svetom
str. 15) za socijalnu bijedu radniĉkog proletarijata u Engleskoj Apostolskom stolicom...
okrivljuje liberalne kapitaliste injihovo bezobzirno bogaćenje, dok Ovom dodajem da sam posljednjih dana iz Harkova u
u isto vrijeme naša glasila jedva dotiĉu socijalne probleme u Rusiji dobio neki štampani spis, nazvan 'protuenciklika', u
Hrvatskoj i nesnosno stanje domaćih seljaka koji su izloţeni lihvi i kojem bezimeni autor pokušava pobiti encikliku Svetog
siromašenju. Najkonkretniji u borbi sa socijalnom bijedom su Oca (Grande munus) skupa s mojim komentarom... Moj je
istarski svećenici, jer na najvećem hrvatskom poluotoku socijalni sud o ovom spisu slijedeći: u njem se ne nalazi apsolutno
su problemi najuţe povezani s nacionalnim pitanjem. List »Naša nikakav trag kritiĉnog suda i razbora, koji su potrebni da se
sloga« poduĉava istarske i primorske seljake ne samo u obradi pravilno sudi o vjerodostojnosti i neiskvarenosti
zemlje nego im pomaţe da doĊu do najpovoljnijih kredita. Istim starodavnih povijesnih dokumenata... Ono što se nalazi u
putem krenuo je i vukovarski »Sriemski Hrvat«, koji predlaţe toj 'protuenciklici' odista je nešto odvratno, slijepa i
putove rješavanja socijalnih problema u nas na temelju »okruţnice okorjela mrţnja protiv Svete Apostolske stolice.«
sv. oca pape Lava XIII« (J. Mataušić, ibid., str. 209).
Enciklika »Rerum novarum« (1891) poticaj je domovinaški Iz Strossmayerova pisma
orijentiranom kleru da pod pokroviteljstvom zagrebaĉkog beĉkom nunciju Vannutelliju,
nadbiskupa Posilovića realizira Hrvatsku samostalnu radniĉku 18. travnja 1892.
stranku i list »Glas naroda«, koji se u svom prvom broju izjašnjava
za pravaštvo i poziva na opću slogu svih radniĉkih organizacija i
stranaka: »Valja nam raditi o tom da pridignemo, ojaĉamo,
preporodimo seljaka, obrtnika i radnika (jer) dok to ne uĉinimo,
badava nam (je) deklamovati, badava klicati velikoj i ujedinjenoj
Hrvatskoj« (Što hoćemo? GN, 1/1899, str. 1; M. Mataušić, ibid.,
str. 212). Iduću etapu u odnosima Crkve i radništva predstavlja
Hrvatski katoliĉki pokret.
IZABRANA LITERATURA
HRVATSKI KATOLIĈKI POKRET
J. OBERŠKI, Govori Strossmayera biskupa Ċakovaĉkog na
Vatikanskom saboru 1869-1870, Zagreb, 1929. Poĉetak Hrvatskog katoliĉkog pokreta (HKP) kao
M. IVŠIĆ, Razvitak hrvatskog društva u drugoj polovici 19. organiziranog laiĉkog društva »odozdo« dovodi se u vezu s
stoljeća, Zagreb, 1936. inicijativom Lava XIII (1878-1903) i Pia X (1903-1914) da
J. ŠIDAK itd., Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, se u najširim slojevima katoliĉkih vjernika, posebno meĊu
1968. intelektualcima, oblikuje svijest o njihovoj ulozi u ţivotu
V. KOŠĆAK, J. J. Strossmayer-F. Raĉki. Politiĉki spisi, Zagreb, Katoliĉke Crkve.
1971. Prvom javnom manifestacijom katoliĉkog laikata u nas
M. MATAUŠIĆ, Odnos Katoliĉke crkve prema novijim idejnim smatra se Prvi hrvatski katoliĉki kongres odrţan na
strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, Bogoslovska smotra, poĉetku rujna 1900. u Zagrebu. Uz svećenike Krapca i
55/1985, str. 196-215. Bauera, u organizacijskom su odboru istaknuti javni i
Socijalni dokumenti Katoliĉke crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, kulturni radnici Milan Amruš, Aleksandar Bresztjensky
1991. (pokretaĉ ĉasopisa "Balkan jedinstvu i bratskoj slozi",
1896-1901), Tadej Smiĉiklas, Fran Vrbanić i drugi.

Za kršćanske ideale

Pokrenut na inicijativu krĉkog biskupa Antuna Mahnića


(1896-1920), HKP je katoliĉki odgovor na postupnu
dekristijanizaciju hrvatskog društva iz kojeg liberalizam i
materijalizam nastoje istisnuti religiozne vrednote. Cilj
pokreta je uprisutnjenje kršćanskih ideala u vremenu kad
se hrvatsko društvo upoznaje s novim idejama i
strujanjima, koje pristiţu sa Zapada.
HKP je usmjeren k duhovnom i intelektualnom
obrazovanju mladih, napose buduće inteligencije,
naglašeno je prisutan u širenju prosvjete i buĊenju
kršćanske svijesti u najširim slojevima hrvatskog
puĉanstva, zauzima se za izgradnju novog i pravednijeg
društva, proţetog kršćanskim vrijednostima. U tom
pogledu oslanja se na uzore u drugim zemljama:
Katholischer Verein (Njemaĉka), Ligue catholique
(Francuska),Catholic Union (Engleska), Associazione
cattolica per la liberta della Chiesa (Italija) itd.
Enciklika »Rerum novarum« (1891) pape Lava XIII.
daje poticaj katolicima da se zainteresiraju za radniĉko
pitanje i organiziraju kršćanske sindikate, socijalne
pokrete, zadrugarstva, omladinske saveze i sliĉno. Na
Prvom hrvatskom katoliĉkom kongresu u Zagrebu
Katoliĉki seniorat
Mahnićev »Studentski pokret«
Da se osigura jedinstvo HKPa i usmjere njegove
Krĉki biskup Antun Mahnić, urednik »Rimskog katolika« djelatnosti, jer je Ċaštvo dobni sloj koji završava studijem i
(1888-1896) i suradnik Janeza Kreka, na poĉetku našeg stoljeća postizanjem diplome, godine 1912. osnovan je Katoliĉki
šalje na Beĉko sveuĉilište bogoslova Ivana Butkovića s namjerom seniorat. Seniorima, kao već formiranim ĉlanovima
da okupi hrvatske studente i organizira jezgru hrvatskog pokreta, pripada vrhovna nadleţnost HKPa. Seniori su
katoliĉkoga gibanja. Godine 1903. u Beĉu je osnovano udruţenje inicijatori novih pothvata na kulturnom, socijalnom i
naših studenata pod imenom »Hrvatska«, a dvije godine kasnije vjerskom podruĉju, brinu se o njegovu idejnom
studentsko glasilo »Luĉ«. Prvog urednika Butkovića uskoro usmjeravanju i neposrednom razvoju. Po uzoru na sliĉne
zamjenjuje Ljubomir Maraković. organizacije u svijetu, hrvatski Katoliĉki seniorat proširuje
Glasilo HKP-a i njegov idejni voditelj bio je ĉasopis »Hrvatska svoje djelatnosti na izvanĊaĉka podruĉja, kao što su selo,
straţa« (1903). Taj apologetsko-filozofski ĉasopis staje u obranu radništvo, tisak itd. U Zagrebu je 1918. osnovana Hrvatska
katoliĉkog nauka od suvremenih zabluda i poziva mladeţ na puĉka stranka (HPS ), koja na izborima 1920. ima 46.599
poţrtvovan rad za duhovni preporod naroda. Mahnić 1913. pokreće glasova i devet zastupnika. HPS se zalaţe za federalno
knjiţevni ĉasopis »Hrvatska prosvjeta«, koji s vremenom postaje ureĊenje jugoslavenske drţave, a kao stranka s kršćanskim
ţarište hrvatske katoliĉke knjiţevnosti i moćan ĉimbenik u našem svjetonazorom inzistira da javni ţivot bude ureĊen prema
kulturnom ţivotu. kršćanskim naĉelima. Njezin predsjednik Stjepan Barić
Godine 1906. u Zagrebu je osnovan Hrvatski katoliĉki prihvaća ministarsko mjesto u Korošecovoj vladi nakon
akademski klub »Domagoj«, koji postaje središtem hrvatskoga ubojstva hrvatskih prvaka u beogradskoj Skupštini (20. VI.
Ċaĉkog i studentskog pokreta, a preko njega i sveg kasnijega 1928).
katoliĉkog pokreta u Hrvatskoj. Mahnićeva je nakana da tu Od 1919. HKP pomaţe progonjenim istarskim
djelatnost protegne i na seljaĉku i radniĉku omladinu po uzoru na Hrvatima, organizira zadruţne saveze, prima štedne uplate
kršćansko-socijalne pokrete u zapadnom svijetu, napose da se i daje povoljnije zajmove, širi i promiĉe zadrugarstvo kao
radništvu priznaju prava i ljudsko dostojanstvo. HKP se zalaţe za zaštitu od kapitalistiĉkog iskorištavanja, a sudjeluje i kod
demokraciju i izgradnju pravednijeg društva u Hrvatskoj. osnivanja orlovskih društava, inovacije u hrvatskom
Akademski klub »Domagoj« organizira srednjoškolsko katoliĉkom pokretu koja dolazi iz Ćeške i Slovenije.
katoliĉko društvo u gradovima i većim mjestima gdje postoji neka
škola. Unutar samog pokreta nije bilo razlika izmeĊu predstavnika
graĊanskih škola i sjemeništa, intelektualaca laika i svećenika.
HKP ne ovisi o hijerarhiji Crkve niti se ona miješa u organizaciju
pokreta.
HKP je prisutan i u bogoslovnim sjemeništima. Aktivna su
kleriĉka društva kao Zbor duhovne mladeţi (Zagreb), »Milovan«
(franjevci), »Akvinac« (dominikanci) itd.
Na kongresu hrvatskoga katoliĉkog Ċaštva 1909. u Splitu, u
prisustvu više od osamsto sudionika, odluĉeno je da se u Zagrebu
osnuje Hrvatski katoliĉki Ċaĉki savez (1910), kao kulturno-
prosvjetno društvo Hrvata katolika, po uzoru na njemaĉki
»Volksverein« i austrijski »Volksbund«.
Uz zajedniĉko Ċaĉko glasilo »Luĉ«, neposredno pred poĉetak
prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj izlazi dvadesetak
U uvjetima Šestojanuarske diktature
Hrvatski orlovski savez (HOS)
Manifestom kralja Aleksandra I. KaraĊorĊevića 6. I.
Orlovstvo je prvi masovni katoliĉki pokret u Hrvatskoj. Na 1929. ukinut je Vidovdanski ustav, djelatnost politiĉkih
konstitutivnoj skupštini HOS-a u prosincu 1923. prisutni su i stranaka i svih slobodnih udruţenja, osim Jugosokola.
predstavnici Ċaĉkih i omladinskih društava. Orlovska se Katoliĉki episkopat, koji se od 1919. sastaje u Zagrebu, sve
organizacija vezuje uz sveĉane nošnje i tjelovjeţbu, gimnastiĉke ĉešće protestira kralju i ministrima zbog protucrkvenih
nastupe i sletove koji privlaĉe mladeţ, ali-prema rijeĉima tajnika postupaka pojedinih predstavnika vlasti. Ţalbe biskupskih
HOS-a dr. Merza — »Hrvatsko orlovstvo nije samo nekakova konferencija odnose se na vjersku obuku u školama,
gimnastiĉka organizacija, već je ono jedan katoliĉki prosvjetni imenovanje vjerouĉitelja, školske udţbenike koji vrijeĊaju
omladinski pokret, koji imade u svom programu i tjelesni odgoj religiozne osjećaje, prikraćivanje Katoliĉke Crkve u
omladine, a do u tanĉine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje drţavnom budţetu itd. Cenzurirani tisak daje meĊutim vrlo
tako zvanoj Katoliĉkoj akciji« (B. Nagy, Tko je Ivan Merz?, malo uvida u rad biskupskih konferencija i sadrţaj ţalbi.
Zagreb, 1980, st. 55). Povremeno bi biskupi preko svojih poslanica pozivali
Orlovstvu, koje u svoje redove regrutira omladinu iz svih vjernike na vjernost Bogu i odanost Crkvi.
slojeva hrvatskog društva, potrebni su voĊe s katoliĉkim odgojem, U uvjetima Šestojanuarske diktature domagojsko Ċaštvo
izobrazbom i kulturom. Da doĊe do budućih kadrova, HOS nastoji nastavlja svoje djelovanje pod nazivom Apostolat sv. Ćirila
u svoje redove integrirati mlade intelektualce još kao Ċake i i Metoda, a orlovstvo pod imenom Kriţarskog bratstva.
studente. Unatoĉ energiĉnim protestima seniorata, dr. Ivo Novine »Narodna politika« izlaze od 1. VII. 1929. kao
Protulipac, predsjednik HOS-a, uspio je nakon Krapanjske nestranaĉki i nepolitiĉki dnevnik pod nazivom »Hrvatska
rezolucije (1925) privući dio domagojskog Ċaštva i studentske straţa«. Hrvatski se katolicizam manifestira u organiziranju
omladine. euharistijskih kongresa i sveĉanim proslavama Papina
Nakon podjele, uz domagojstvo ostaju uglavnom primorske dana. Studentska omladina sve više paţnje posvećuje
Ċaĉke organizacije s bogoslovima iz Zagreba i Splita, franjevcima, socijalnoj problematici, pa je u Zagrebu pokrenuta
dominikancima i sestrama milosrdnicama, dok se orlovstvo oslanja Moderna socijalna knjiţnica (MOSK). Prvi broj posvećen
na Sarajevo, dio svjetovnog klera, franjevce konventualce i je enciklici Quadragesimo anno, kojom Pio XI. katolicima
isusovce. Tako su se ostvarila predviĊanja Petra Rogulje, jednog od doziva u pamet socijalni stav Crkve izraţen u enciklici
prvaka HKP-a, o »dva sistema u borbi za prvenstvo u Crkvi« (v. Rerum novarum Lava XIII (1891— 1931). Dr. Juraj
uokvireni tekst str. 354). Šćetinac organizira Hrvatski socijalni tjedan.
U socijalnom duhu odabrana su i gesla novih
organizacija: Apostolat sv. Ćirila i Metoda (ex-domagojci)
svrstava se pod geslo »Bog—hrvatski narod—socijalna
pravda«, dok zadrţavaju orlovsko geslo »Ţrtva—
euharistija—apostolat«.
Katoliĉka akcija
Pomirljivi i nepopustljivi
Enciklikom Ubi arcano Pio XI. je jog 1922. definirao novi oblik
udruţivanja katolika pod imenom Katoliĉka akcija (KA), koja (Razmišljanja Petra Rogulje o Hrvatskom katoliĉkom
pretpostavlja sudjelovanje laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve. pokretu, »Luĉ« 1916/17, str. 134-135)
KA kao pokret »odozgo« iskljuĉivo je laiĉki pokret, u koji se ne
mogu uĉlaniti pripadnici klera, a djeluje po uputama episkopata i »Po mom nekompetentnom sudu... dva (su) sistema koja
ima izrazito vjersko-moralnu svrhu, što znaĉi da ne obuhvaća su u raznim formama i nijansama uvijek egzistirala i borila
djelatnosti s ovozemaljskim ciljevima: zadruge, sindikate, politiĉke se za prvenstvo u Crkvi. U vjerskim su principima obje
stranke i sliĉno. struje odluĉno katoliĉke, samo su u taktici kod provoĊenja
Na Prvoj sinodi zagrebaĉke nadbiskupije (1925) nadbiskup tih naĉela prva oprezna i pomirljiva, druga nasrtljiva,
Bauer poziva svećenike da sudjeluju u Katoliĉkoj akciji, ali ne odbojna i nepopustljiva. Radi sadašnjih prilika u Hrvatskoj,
govori o organizacijskoj formi te akcije. Svom koadjutoru Stepincu katoliĉka je omladina pomirljiva prema protivnicima, jer se
povjerava zadatak da provede KA i prema njezinim naĉelima radi o narodnoj slozi... Druga grupa naglasuje nasuprot
koordinira dotadašnje oblike HKP-a za koje će hijerarhija preuzeti tomu integritet katoliĉkih naĉela, jer misli da bi se
vrhovno vodstvo i odgovornost. U boţićnoj poslanici 1934. iznijeta pomirijivom taktikom mogle izbrisati razlike izmeĊu
su naĉela katoliĉkih društava muţeva, ţena, mladića i djevojaka, katolika i liberalaca, pa je kritiĉna i negativna. Nazovimo
okupljenih u svojim središnjim savezima, rašĉlanjenim u prema tome jednu grupu nacionalnom a drugu
dijecezanska okruţja i ţupska bratstva. Istaknuto je takoĊer da su integralistiĉkom...
svećenici duhovni voĊe organiziranih laika, ali ne i njihovi Svakako je glavna razlika, koja karakterizira te dvije
»drugovi«, dakle kao pripadnici klera ne upisuju se u društva KA. škole, u rješavanju nacionalnoga pitanja; teoretski npr. o
Unutar KA u posebne se saveze organizira radniĉka (KROM), dopustivosti revolucije, o veliĉini vladarske vlasti, o
seljaĉka (SKOM) i graĊanska (GROM) mladeţ. U katoliĉkom tisku iredentizmu itd.
naglašava se depolitizacija društava KA, dok se domagojsku i Uz skupinu nacionalaca jesu uz domagojce sva
orlovsku stranu optuţuje za politizaciju i liderstvo. Zimi 1936/37. akademska društva i bogoslovski zborovi osim
nadbiskup Stepinac od katoliĉkih javnih radnika traţi da mu sarajevskoga zbora svjetovnih bogoslova, svi ferijalni
odgovore na tri pitanja u vezi s ujedinjenjem katoliĉkih klubovi i društva, svi seniorati osim slavonskoga, velik dio
organizacija u jedinstvenu KA. Pitanja su se odnosila na uklanjanje klera osobito franjevaĉkoga, napose sav mladi kler; organi
dvostrukih organizacija na istom podruĉju, prihvaćanje naĉela su im 'Luĉ', 'Hrvatska prosvjeta', 'Novine', a simpatiziraju s
suradnje i podlaganje vodstvu hijerarhije koja namjerava njima listovi koji su u franjevaĉkim rukama i 'Katoliĉki
reorganizirati ĉitav HKP. Nakon neuspjelih pregovora zagrebaĉki list'.
se nadbiskup odluĉuje provesti tzv. "ĉistu" KA nasuprot Integralistiĉka skupina ima u sebi slavonski seniorat,
domagojstvu i kriţarstvu. »Ĉista« KA, koja je u meĊuvremenu isusovce, sarajevski zbor svjetovnih bogoslova, pa ljude
provedena i u drugim hrvatskim biskupijama, nije poboljšala opće oko 'Dana', 'Vrhbosne' i 'Hrvatskog dnevnika'. Neutralan je
stanje u HKP, jer će uz dvije postojeće sada nastati i treća grana voĊa pokreta dr. Mahnić, uglavnom još 'Hrvatska straţa' i
meĊu organiziranim katolicima u Hrvatskoj. Skori rat i dogaĊaji u 'Svećeniĉka zajednica'. U politici se integralistiĉka skupina
vezi s njim prekinut će svaku daljnju akciju koja bi vodila priklanja frankovaĉkoj stranci.«
jedinstvenom HKP-u, ali je, nesumnjivo, ispunio jednu prazninu,
potrebu ondašnjeg vremena u nacionalnom, intelektualnom i
vjerskom ţivotu Hrvata. HKP je hrvatskoj mladeţi iz svih slojeva
društva otvorio nove poglede na ţivot i zajedništvo, omogućivši joj
da aktivno uĊe u javni ţivot i preuzme dio odgovornosti za
IZABRANA LITERATURA HRVATSKI KATOLICIZAM U
MEĐURATNOM RAZDOBLJU
A. PILEPIĆ, In aedificationem; Split, 1938 (kao rukopis).
B. PEROVIĆ, Hrvatski katoliĉki pokret—moje uspomene, Rim, Otklonivši poziv austro-ugarskog suverena Karla I
1976. (1916—1918) da sudjeluje u preobraţaju Monarhije u
B. NAGY, Tko je Ivan Merz?, Zagreb, 1980. saveznu drţavu samostalnih naroda, Hrvatski sabor raskida
J. BUTURAC, Hrvatski katoliĉki pokret, Marulić, XVIII (1985) 5, drţavno-pravne odnose s Austro-Ugarskom (29. X. 1918) i
str. 553-564. pristupa novoj drţavnoj zajednici juţnoslavenskih naroda,
I.. VINCETIĆ, Organizirani katolicizam—moderni katoliĉki Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (1. XII. 1918).
pokret, Kana, 5/1986-4/1987.
J. BUTURAC, Katoliĉki dnevnik "Hrvatska straţa" 1929— 1941,
Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23-24, str. 141-200 i
143-201. Hrvatska Crkva u Kraljevini SHS
Josip Stadler. Prilozi za prouĉavanje duhovnog lika prvog
vrhbosanskog nadbiskupa (zbornik), Sarajevo, 1989. Poslije burnih stoljeća svoje novovjeke povijesti Crkva
u Hrvata strukturira se u novoj drţavi SHS kao jedinstvena
crkvena zajednica na ĉelu s nacionalnim episkopatom.
Rapallskim ugovorom (1920) iz Hrvatske Crkve iskljuĉeni
su Istra s Rijekom, Zadar te otoci Cres, Lošinj, Lastovo i
Palagruţa, koji su pripojeni Kraljevini Italiji, kao i dio
baĉko-baranjskih Bunjevaca, koji u sastavu peĉujske (Pecs)
biskupije ostaju pod Madarskom. Đakovaĉkog biskupa
Antuna Akšamovića Apostolska Stolica imenovala je
administratorom dijela peĉujske biskupije, koji je ostao u
granicama SHS (1. XII. 1923), dok je na podruĉju
nekadašnje kaloĉko-baĉke nadbiskupije u Vojvodini
osnovana Baĉka'apostolska administratura sa sjedištem u
Subotici (10.II.1923), kojom upravlja biskup Lajĉo
Budanović.
Nakon uspona fašizma (1922) istarski su se katolici
našli u nezavidnom poloţaju. U, vrlo teškoj borbi za jeziĉni
i nacionalni identitet istarskih Hrvata prednjaĉi domaće
svećenstvo na ĉelu s mons. Boţom Milanovićem.
Zadarska nadbiskupija za talijanske okupacije odnosi se
na grad Zadar, dok su ţupe u zaleĊu pod upravom šibenske
biskupije. Grad Rijeka, koji od 1786. pripada senjskoj
biskupiji, 31. V. 1925. postaje zasebnom biskupijom s
dekanatima Jelšane, Volovsko (tršćanska biskupija) i
Trnovo (ljubljanska biskupija).
Konkordatom izmeĊu Apostolske Stolice i Kraljevine
Srbije (24. VI. 1914) Beograd je trebao postati sjedištem
»Ţuti pokret« Hrvatska starokatoliĉka Crkva

Po završetku prvoga svjetskog rata odreĊeni broj katoliĉkih Ĉlanovi pokreta traţe da se konkordatom Crkvi zajamĉi
svećenika u Hrvatskoj traţi reformu ustrojstva crkvene potpuna vlast u pitanju vjere i crkvene discipline, da se na
organizacije. Iako je i prije rata bilo nagovještaja nezadovoljstva, Sveuĉilištu i u bogoslovskim školama osnuju katedra i
ono je javno izraţeno tek u poratnim godinama (1919—1924). odsjeci za komparativnu teologiju i socijalno-karitativni
Uoĉeno je nekoliko razvojnih etapa u teţnji za ostvarenjem ciljeva rad, da se više paţnje posveti zbliţavanju Istoĉne i
tog pokreta, koji će na kraju dovesti do raskida s Katoliĉkom Zapadne Crkve itd.
Crkvom i osnivanja Hrvatske starokatoliĉke Crkve (v. Z. Matijević, Zalaţu se za fakultativno moljenje ĉasoslova i ukidanje
Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog svećenstva u Hrvatskoj, obveze uzdrţljivosti (celibata), da se odobri
Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90). crkvenoslavensko bogosluţje i narodni jezik u obredima,
MeĊu inicijatorima pokreta bili su svećenici Stjepan Menziger, da se svećenici uz duhovno mogu baviti i laiĉkim
Rikard Korytnik i Stjepan Zagorac. Dosta prašine u kleriĉkim zanimanjima, da se ukinu crkvena odliĉja, titule i nošenje
redovima izazvao je solinski natpop Niko Petrić brošurom »Rane u svećeniĉkog odijela izvan sluţbe itd.
Katoliĉkoj crkvi« (1917) u kojoj istiĉe da je Katoliĉkoj Crkvi kroz Glede crkvene autonomije traţi se osnivanje
povijest najviše štete nanio farizeizam ili formalizam, liberalizam i bogoštovnih općina, slobodno staleško udruţivanje
celibat. Odjek brošure u hrvatskoj javnosti bio je dvojak: katolici, s ţupnika i kapelana (sindikati), cikliĉko odrţavanje
izuzetkom manjeg broja Petrićevih simpatizera, osuĊuju knjiţicu, biskupskih sinoda svakih deset godina.
dok se liberalni dio javnosti slaţe s njezinim sadrţajem. Svoja Nakon neuspjelih pregovora s nadbiskupom Bauerom i
neslaganja sa stavovima sluţbene Crkve svećenici (najĉešće konferencije hijerarhiji lojalnog klera (7. X. 1919), dio
anonimno) izraţavaju na stranicama ĉasopisa »Hrvatska njiva« (u reformista Memorandumom (1920) najavljuje osnutak
Kraljevini SHS »Jugoslavenska njiva«). Udruţenja hrvatskog katoliĉkog klera sa zacrtanim
Svoje ţelje u vezi s ukidanjem celibata i obvezom ĉasoslova programom, koji ukljuĉuje osnivanje Hrvatske katoliĉke
»reformatori« upućuju Prvoj konferenciji jugoslavenskog Crkve (15. IX. 1923) sa sjedištem u Zagrebu. Udruţenjem
katoliĉkog episkopata u Zagrebu (27-29. XI. 1918), koje biskupi rukovode Stjepan Zagorac (urednik »Preporoda«), Ante
stavljaju »ad acta«. OdreĊeno razumijevanje nalaze oni kod prvaka Donković, Boţo Milošević i Jeronim Tomac s uporištima u
Hrvatske puĉke seljaĉke stranke, Stjepana Radića i Vlatka Maĉeka, Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Sisku, Kriţevcima, Bjelovaru i
a na sastanku u Zagrebu (10. II. 1919) traţe »sanaciju socijalnih Koprivnici.
nepravdi koje pritišću sav niţi kler«. Pripadnike novoutemeljene Hrvatske katoliĉke crkve,
Rezolucija i priopćenje sa sastanka u Zagrebu objavljeni su u koji sebe smatraju nasljedovateljima slavenskih apostola
knjiţici ţutog omota pod naslovom »Suvremene ţelje katoliĉkog Ćirila i Metoda, Grgura Ninskog, Andrije Jamometića i
niţeg klera drţave SHS« (Bjelovar, 1919), po ĉemu je i sam pokret biskupa Strossmayera, na Boţić 1921. nadbiskup Bauer
prozvan »ţutim«. iskljuĉuje iz Katoliĉke Crkve.
Da bude priznata u okvirima zakonodavstva Kraljevine
SHS, disidentska Hrvatska katoliĉka Crkva prikljuĉuje se
Utrechtskoj uniji sjedinjenih starokatoliĉkih crkava.
Posredstvom Austrijske starokatoliĉke Crkve (29. XI.
1923) i sluţbenim priznanjem Ministarstva vjera
Kraljevine SHS (24.XII.1923), Hrvatska katoliĉka Crkva
postaje narodna samostalna Hrvatska starokatoliĉka Crkva.
Na prvoj sinodi, odrţanoj 21-22. I. 1924. godine u
Novinstvo, knjiţevnost i znanost

Hrvatski katoliĉki pokret podrţava razvoj katoliĉkog


novinstva i katoliĉke knjiţevnosti. Domagojska strana
Konkordat i "Krvava litija" u Beogradu
Katoliĉke akcije nastoji u Hrvatskoj okupiti i odgojiti
sposobne novinare, publiciste i literarne stvaraoce. Njihov
se rad oĉituje preko Hrvatskog knjiţevnog društva sv.
Od nekatoliĉkih zemalja, koje 1918. konstituiraju drţavu SHS, Jeronima, »Hrvatske prosvjete« (urednik Lj. Maraković,
Apostolska Stolica sklopila je konkordate s Crnom Gorom (1886) i suradnici Nazor, Domjanić) itd. Širenju kršćanskog
Srbijom (1914). Iako se Srpska pravoslavna Crkva rezolutno svjetonazora pridonose »Kuća dobre štampe« (Rijeka),
protivila konkordatu, on je srpskoj Vladi bio potreban »ne zbog »Pijevo društvo«, brojni »Glasnici« (Srca Isusova i
meĊunarodnog ugleda Katoliĉke crkve, nego radi privlaĉenja Marijina, sv. Josipa, sv. Ante, Gospine krunice itd.),
katolika izvan Srbije srpskoj drţavi« (izjava Stojana Novakovića, kalendari (Danica), organiziranje euharistijskih kongresa,
prema I. Muţić, »Katoliĉka crkva u kraljevini Jugoslaviji«, Split predavanja, religiozna zborovanja, glazbeni i pjevaĉki
1978, str. 21).U Kraljevini SHS (Jugoslaviji) od 1929. vode se više nastupi, predstave kulturno-religioznog sadrţaja i film.
puta prekidani pregovori o konkordatu. Tekst je dovršen 1935, ali Hrvatska bogoslovna akademija (1922), utemeljena
tek u srpnju 1937. iznijet pred Skupštinu i prihvaćen s 166 za i 129 zalaganjem don Frane Bulića, Frana Barca i Julijana
glasova protiv. Jelenića, potiĉe napredak crkvenih i teoloških znanosti te
Pošto je Srpska pravoslavna Crkva izrekla crkvenu kaznu protiv uz samostalna znanstvena izdanja objavljuje i dvije struĉne
narodnih zastupnika koji su glasali za konkordat i poslije burnih revije-»Bogoslovsku smotru« i povijesni ĉasopis »Croatia
uliĉnih prosvjeda (»Krvava litija« u Beogradu), s neprimjerenom sacra«. U HBA aktivno suraduju mnoga ugledna imena
mrţnjom na Katoliĉku Crkvu i katolicizam, Vlada odustaje od hrvatske i svjetske znanosti: A. Bauer, S. Zimmermann, F.
nauma da ga predloţi Senatu na ratifikaciju. Na taj naĉin Katoliĉka Zagoda, A. Sović, K. Doĉkal, D. Kniewald, S. Ritig, M.
Crkva u predratnoj Jugoslaviji ostaje jedinom vjerskom zajednicom Barada, S. Bakšić, J. Marić, A. Ţivković i drugi, ali i
koja nema zakonski ureĊen odnos s drţavom, što se na poseban suradnici iz svih hrvatskih krajeva: U. Talija, S. K. Sakaĉ,
naĉin odraţava u progonima protiv Hrvata katolika u Baĉkoj i H. Bošković, I. Boţitković, K. Balić, D. Mandić itd.
grkokatolika u Bosni i Makedoniji. Religiozno-liturgijske potrebe Crkve u Hrvata
Tisak u Hrvatskoj nerijetko poistovjećuje protivnike konkordata potpomaţu moderna strujanja u hrvatskoj arhitekturi i
s protivnicima ravnopravnosti hrvatskog naroda. Predstavnici likovnoj umjetnosti. U crkvenom graditeljstvu i sakralnoj
Crkve i tadašnji hrvatski politiĉki krugovi ne pokazuju odveć umjetnosti u meĊuratnom razdoblju u Hrvatskoj istiĉu se
veliko zanimanje za konkordat, koji je ionako sklapan bez V. Kovaĉić, L. Horvat, S. Podhorski, I. Meštrović, J.
sudjelovanja zakonitih predstavnika hrvatskog naroda (J. Buturac, Kljaković, I. Rendić, Lj. Babić i drugi.
Hrvatski katoliĉki pokret, Manilić, 18/1985, str. 562).
»Hrvatska straţa« (1929-1941), dosad jedine dnevne novine
katoliĉke orijentacije na našem prostoru, nepristran su pokazatelj i
svojevrstan kroniĉar idejnih kretanja, kulturno-religioznih i
društveno-politiĉkih zbivanja u hrvatskom narodu i u Crkvi u
Hrvata izmeĊu dva svjetska rata. U nastojanju da istinitim
informiranjem kod ĉitatelja podrţava katoliĉku vjersku i hrvatsku
narodnu svijest, spomenuti se dnevnik suĉeljava s religioznim
indiferentizmom i ateizmom, politiĉkim unitarizmom,
centralizmom i šovinizmom, usmjerenim protiv hrvatstva i
Liturgijski i cecilijanski pokret
CRKVA I NAROD
Poĉetak liturgijske obnove u Hrvatskoj vezan je uz izdanje
»Rimskog obrednika« (1921). Zaĉetnici hrvatskog liturgijskog »Specifiĉnost je kršćanstva, da Crkva... mora nastupati u
pokreta jesu hvarski biskup Miho Pušić i svećenik (danas funkciji sluţenja, a ne gospodovanja. Ona pripomaţe
benediktinac) Josip Kirigin, koji diljem Hrvatske organiziraju stanovništvu da izraste do naroda, ali nikako ne smatra
liturgijske kongrese i pokreću ĉasopis »Ţivot s Crkvom« s svojim pravom, a još manje duţnošću, da zauzme
prilogom »Sveta misa«. vodstvenu ulogu u formiranju naroda, a pogotovo ne moţe
Ugledni i u svijetu priznati liturgiĉar D. Kniewald prevodi preuzeti takvu ulogu u prelaţenju naroda u naciju. Da se
Kimski misal« za vjernike, isusovac M. Pavelić izdaje liturgijski razumijemo: moţe se dogoditi da takvu ulogu zauzme
molitvenik »Isus prijatelj malenih« i prevodi liturgijske himne, a kakav znaĉajan crkveni funkcionar, bar se to moglo
ĉitav pokret zdušno podrţava I. Merz. dogoditi u prošlosti, a ne moţe to uĉiniti u ime Crkve kao
Uporedo s liturgijskim gibanjem javlja se i cecilijanski pokret. Crkve. Jer u tom bi sluĉaju Crkva prestala biti putnica koja
F. Hajduković, M. Novak i F. Dugan, utemeljitelji Cecilijanskog ima domovinu u nebesima, a pokušala bi stvoriti svoje
društva i osnivaĉi ĉasopisa »Sveta Cecilija«, zauzimaju se za carstvo na zemlji.
gajenje gregorijanskog i polifonijskog pjevanja. Na njihovu Narod i domovina na zemlji, unutar povijesti, po samom
inicijativu intenzivno se prouĉava razvoj hrvatske glazbe i crkvenih pojmu, ukljuĉuju solidarnost onih koji su u povijesti, baš
popijevki. Rezultati se odrazuju u »Hrvatskoj pjesmarici« (1919), ukoliko su u povijesti, a ne ukoliko su po nadi već u
»Hrvatskom crkvenom kantualu« (1934) i plejadi skladatelja eshatonu. Drugim rijeĉima: narod i domovina jesu stvar i
religioznih motiva i vrsnih orguljaša kao što su F. Dugan, F. Luĉić, vjernika i nevjernika. Zajedniĉka je briga, i zajedniĉka
K. Kolb, V. Ţganec, B. Širola, A. Canjuga i drugi. Prouĉavanjem duţnost, što boljeg ostvarivanja onoga što se kaţe rijeĉima
hrvatske glazbene baštine bave se A. Zaninović, A. Vidaković itd. narod i domovina u ovom vijeku, unutar povijesti, tako da
(J. Soldo, Pregled povijesti hrvatske Crkve, Zagreb—Frankfurt, to bude za što veći prostor aktivne slobode za sve.«
1976, str. 133-136).
T. J. Šagi Bunić, Katoliĉka crkva
i hrvatski narod, Zagreb,
KS, 1983, str. 102.
IZABRANA LITERATURA U VRTLOGU RATA (1941-1945)

J. RADIĆ, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966. Svjedoci smo sve ĉešćih jednostranih i razumski
J. BUTURAC, Iz povijesti Hrvatske bogoslovne akademije 1922- neprihvatljivih rasprava o zbivanjima vezanim uz tragiĉne
1945, Croatica christiana periodica, I (1977) 1, str. 3-22. dogadaje 1941-1945. na ovom našem povijesnom
I. MUŢIĆ, Katoliĉka crkva u kraljevini Jugoslaviji, Split, Crkva u raskriţju, kao i astronomskih uvećavanja broja nevinih
svijetu, 1978. ţrtava ratnih razaranja i terora u prilog neke od ratom
Z. MATIJEVIĆ, Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog zavaĊenih strana. Javnosti je poznato besprimjerno
svećenstva u Hrvatskoj, Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90, progresivno umnoţavanje jasenovaĉkih ţrtava povjesniĉara
J. BUTURAC, Katoliĉki dnevnik "Hrvatska straţa" 1929. do 1941, Vladimira Dedijera, ĉiji broj dosiţe totalitet ne samo ţrtava
CCP, XIV (1989) 23-24. rata nego i predviĊeni ratom uvjetovani »manjak«
svejugoslavenskog stanovništva koji-prema proraĉunu
statistiĉara Vladeta Vuĉkovića- iznosi 1,700.000. Taj broj
pravoslavni svećenik i profesor dr. Ĉedomir Drašković
pripisuje samo jednom narodu: »MeĊu ubijenim
muĉenicima ima milijun i sedamsto tisuća muškaraca, ţena
i djece, meĊu kojima su ĉetiri biskupa, 549
duhovnika, koji su svoju srpsku nacionalnost pravoslavlje
platili cijenom ţivota« (Ĉ. Drašković, Orthodoxie heute,
Wien, Herder and Co., 1960, str. 143; v. A. Beljo, Yu-
Genocid, Zagreb-Toronto, 1990, 5).

Neutemeljene optuţbe

Razumljiva je teţnja svakog naroda, pa i hrvatskog, da


ţivi u drţavi koja se naziva njegovim imenom. Nepobitno
je meĊutim da hrvatski narod u drţavi sa svojim imenom
(NDH) osuĊuje nacionalnu, rasnu, ideološku i vjersku
diskriminaciju prema pripadnicima drugih naroda, a mnogi
će Hrvati upravo iz solidarnosti prema progonjenima i
svojih slobodarskih opredjeljenja izabrati oruţani otpor
reţimu koji ih osobno (bar u poĉetku) nije uznemirivao. U
povodu 40. obljetnice poĉetka drugoga svjetskog rata, 7.
VI. 1979, papa Ivan Pavao II. u nekadašnjem nacistiĉkom
logoru Oswiencim (Auschwitz) naglasio je da za rat nisu
odgovorni samo »oni koji ga potiĉu već i oni koji ne
poduzmu sve što je u njihovoj moći da ga sprijeĉe«.
U tom kontekstu autor feljtona »Vatikanska istraga
protiv Stepinca« (Vjesnik, 25. II - 11. III. 1982) ukazuje
Glas protiv rasnih progona
Predstavka hrvatskih biskupa Paveliću
U propovijedi na Krista Kralja 1942. nadbiskup
Stepinac će 17. XII. 1945. o svojim stavovima i svojoj Stepinac se suprotstavlja rasizmu: "Svaki narod i rasa, kako
djelatnosti izjaviti: se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na ţivot dostojan
»Na sve optuţbe, koje su izravno ili neizravno upravljene na ĉovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase
nas, moţemo kazati: nemamo si što predbacivati. Savjest nam je ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraţeni Ţidovi
ĉista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: 'Oĉe
sudac sviju naših koraka. Savjest nam je ĉista i mirna pred Svetom naš, koji jesi na nebesima' (Mt 6,9)"
Stolicom, koja će jednom na temelju izvjesnih dokumenata U pismu dr. Paveliću (6.III.1943) zagrebaĉki nadbiskup
ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je ĉista i mirna pred diţe glas protiv rasnih progona, osuĊuje strijeljanja
katolicima ove drţave, koji mirno i trijezno prosuĊuju dogaĊaje, pokatoliĉenih pravoslavaca, ustaje protiv odvodenja
savjest nam je konaĉno ĉista i mirna pred hrvatskim narodom, nevinih ljudi u koncentracione logore, izraţavajući bojazan
kome krvnim vezama, voljom Boţjom pripadamo, pa mu po svom da »kršenje prirodnih zakona u ime naroda i drţave ne
poloţaju svom dušom sluţimo, bez obzira na razna politiĉka urodi osvetom protiv istih«.
gledanja i politiĉke stranke« (v. posl. biskupa Salis-Sewisa, Nadbiskup Stepinac je stalno na meti ustaškog tiska, a
generalnog vikara zagrebaĉke nadbiskupije, u povodu Stepinĉeva vlada NDH u razdoblju 1943-1945. barem u tri navrata od
uhićenja. Usp. B. Petranović—M. Zeĉević, Jugoslavenski Rima nastoji ishoditi njegovo uklanjanje iz Zagreba. O
federalizam 2, Beograd, 1987, str. 289). njegovu neprijateljskom stavu prema ustaštvu i
Nepobitno je da Stepinac kao zagrebaĉki nadbiskup ne samo da nepovjerenju prema Poglavniku u svibnju 1943. njemaĉka
osuĊuje progone Srba, Ţidova, Cigana isvih ideoloških i politiĉkih tajna sluţba izvještava Himmlera.
oporbenjaka vlasti i reţima NDH nego se u zajedništvu s hrvatskim Na sudskom procesu 1946. htjelo se nadbiskupa
biskupima i klerom aktivno i na bezbroj naĉina zauzima za ţrtve Stepinca uĉiniti odgovornim za djela koja nova
progona od poĉetka rata: energiĉno prosvjeduje protiv krvoprolića komunistiĉka vlast pripisuje kleru i katoliĉkim
u Glini (14. V. 1941), s propovjedaonice oštro osuĊuje progon Srba organizacijama na cijelom podruĉju NDH tijekom minulog
u Hrvatskoj i njihovo nasilno prevoĊenje na katolicizam (29. VI. rata, iako je svima poznato da crkveno pravo ne daje ni
1942). nadbiskupu kao ni predsjedniku biskupske konferencije
Nadbiskup Stepinac 20. XI. 1941. podnosi dr. Paveliću, nikakvih nadleţnosti izvan njegova dijecezanskog
poglavniku NDH, zajedniĉku predstavku hrvatskih biskupa u kojoj podruĉja.
stoji: »Episkopat smatra dogmatskim naĉelom, da rješidba svih Sud optuţuje zagrebaĉkog nadbiskupa zbog 1)pruţanja
pitanja, koja se tiĉu crkvenog prelaza grkoistoĉnjaka (tj. pomoći »kriţarima«, 2) suradnje s okupatorom i vlastima
pravoslavnih) na katoliĉku vjeru, spada iskljuĉivo u kompetenciju NDH, 3) u vezi s prisilnim pokatoliĉenjem pravoslavnih
katoliĉke crkvene hijerarhije... Neka se najstroţe zabrani svaki Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, 4) zbog duhovne
protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine asistencije ustaša u svojstvu vrhovnog vojnog vikara, 5)
grkoistoĉnjaka... U prvom redu neka se najstroţe kazni svaka pomoći koju je polusluţbeni »Katoliĉki list« nadbiskupije
privatna akcija rušenja grkoistoĉnih crkava, kapela i otuĊivanja zagrebaĉke pruţao ustaškoj i okupacijskoj propagandi i 6)
njihova vlasništva... Crkva (katoliĉka) mora sa stanovišta zbog pohrane arhiva Ministarstva vanjskih poslova NDH u
EvanĊelja osuditi zloĉinstva i ispade neodgovornih... te zahtijevati nadbiskupskom dvoru. Sve navedene optuţbe su
puno poštovanje ĉovjeĉje liĉnosti bez obzira na dob,spol, vjeru, prihvaćene i Stepinac je 11. X. 1946. osuĊen na šesnaest
narodnost ili rasu...« godina prisilnog rada i pet (daljnjih) godina gubitka
graĊanskih prava.
Stepinĉev »dossier« u obranu progonjenih Nadbiskup Stepinac osuĊuje pritiske i nasilja

U procesu nadbiskupu zagrebaĉkom povjesniĉar ne nalazi 1. Intervencija zagrebaĉkog nadbiskupa protiv


elemenata koji bi ga uvjerili u utemeljenost optuţbe. strijeljanja srpskih talaca izvršenog prvih dana nakon
Štoviše,otkriva neutvrĊenost prituţbi na koje će ukazati zastupnici uspostave hrvatske drţave.
obrane (npr. o neosnovanosti optuţbe da je Stepinac podrţavao 2. Protestno pismo Poglavniku protiv strijeljanja 260
»kriţare« i sakrio arhiv Ministarstva vanjskih poslova NDH). osoba u Glini (14. V. 1941).
Jedino sporno pitanje odnosi se na dokument, upućen Svetoj 3. Okruţnica u vezi s obraćenjem pravoslavaca: usrdna
Stolici s nadnevkom 24. V. 1943, u kojem nadbiskup Stepinac preporuka kleru da se pristup u Katoliĉku Crkvu dopusti
uzima u obranu ustaške vlasti. Sadrţaj dokumenta iznio je drţavni samo iskrenim, dostatno pouĉenim i u mogućnosti da ţive
tuţitelj na suĊenju 2. X. 1946. Zastupnik obrane dr. Politeo po naĉelima katoliĉkog morala (15. V. 1941).
okarakterizirao je sporni dokument »ustaškim falsifikatom«. Tom 4. Pismo ministru unutrašnjih poslova, u ime hrvatskih
prigodom obrana podastire sudu pismo kard. Maglionea od 17. VI. biskupa, u kojem se traţi da se zakonske odredbe glede
1943. u kojem papin drţavni tajnik zahvaljuje zagrebaĉkom Ţidova i Srba izvršavaju u skladu s poštivanjem ljudske
nadbiskupu na izvještaju o njegovoj »aktivnosti u prilog Ţidova i osobnosti (22. V. 1941).
Srba u Hrvatskoj«. 5. Pismo ministru unutrašnjih poslova u kojem se
Osporavani dokument od 24. V. 1943. sadrţi za preporuĉuje jednak postupak prema katolicima ne-arijcima.
korespondenciju sa Svetom Stolicom neuobiĉajenu frazeologiju, 6. Poglavniku dostavlja pismo beogradskog
nije potpisan i bez peĉata je, sastavljen je na talijanskom, dok su nadbiskupa u kojem se traţi prestanak progona Srba u
sva Stepinĉeva pisma i izvještaji Svetoj Stolici na latinskom, a Hrvatskoj (9. VII. 1941).
osim svega pisan je bez sluţbenog papira s nadbiskupovim 7. Kod vlade podupire pismo svećenika koji su se
memorandumom, što potvrduje vatikanski »L'osservatore romano« sastali u Ţaţini i koji traţe obustavu deportiranja u Srbiju
od 11. X. 1946. »pravoslavnih elemenata koji su prešli na katolicizam«.
U 9. svesku »Akata i dokumenata Svete Stolice o drugom 8. Pismo Poglavniku u kojem se traţi humaniji postupak
svjetskom ratu« (Actes et documents du Saint—Siege relatifs a la prema ne-arijcima i Srbima pravoslavcima odvedenim u
Seconde guerre mondiale, Citta del Vaticano, 1975) nema koncentracione logore (21. VII. 1941).
Stepinĉeve »Predstavke papi« (Memoire au pape), nego
nadbiskupov izvještaj kard. Maglioneu o prilikama u Hrvatskoj.
Dokument, datiran 31. V. 1943, na papiru s nadbiskupskim
memorandumom, brani hrvatski episkopat od srpskih optuţbi u
Vatikanu da naši biskupi nisu prosvjedovali protiv postupaka
ustaškog reţima. Nadbiskup Stepinac podastire kard. Miglioneu
dossier s 34 dokumenta koji sadrţe usmene intervencije i protestna
pisma protiv ustaških pokolja, rušenja pravoslavnih crkava,
postupaka prema Ţidovima i pravoslavnima u logorima, pisma u
kojima se traţi oslobaĊanje zarobljenih itd.
Protesti i zahtjevi Poglavniku Nepristrano drţanje

9. Okruţnica nadbiskupske kurije kleru (19. X. 1941) glede 18. Intervenira kod Poglavnika da postigne oslobaĊanje
obraćenja Ţidova i pravoslavnih Srba: neka se ne ĉine niikakvi pravoslavaca iz Pakraca, obraćenih na katolicizam, laţno
pritisci, ali neka se i ne odbijaju ako su iskreni i duboko uvjereni (u optuţenih da su u dosluhu s buntovnicima-partizanima (17.
svoju odluku). Posebno se inzistira na neophodnoj i temeljitoj IX. 1942).
katoliĉkoj pripravi. 19. Intervenira da olakša iseljenje gosp. Bogdana Bojkića,
10. Pismo Poglavniku za odobrenje da se prilikom Boţića pruţi pravoslavca, nekoć šefa odjela Banovine Hrvatske, kojemu
pomoć i ohrabrenje zatoĉenicima u Jasenovcu i Loboru (6.XII je dao pomoć od 20.000 kuna. Pomoći Ţidovima od 30.000
1941.) kuna (IX. 1942).
11. Sloţivši se s molbom beogradskog nadbiskupa, (Stepinac) 20. Pismo nekog »pravoslavnog« trgovca nadbiskupu, u
intervenira kod ministra unutrašnjih poslova u korist srpskih kojem se istiĉe nepristrano i dobrotvorno drţanje Svetog
interniraca i zatvorenika, moleći da budu osloboĊeni i da mogu Oca i nadbiskupa u sadašnjim prilikama (23. X. 1942).
primati poštanske pošiljke iz Srbije. Opat Marcone se pridruţuje 21. Nadbiskupovo pismo, poslano u ime hrvatskih biskupa
molbi (29. XII. 1941). sluţbi javnog reda, u kojem se traţi da katoliĉki svećenici
12. Iz zapisnika biskupske konferencije 18. XI. 1941: Biskupi su mogu duhovno i materijalno pomagati katolicima u
odluĉili intervenirati kod Poglavnika kako bi se Ţidovima koncentracionim logorima (21. XI. 1942).
obraćenim na katolicizam osigurala graĊanska prava i mirno 22. Pismo Poglavniku (26. V. 1942): pošto je doznao da
posjedovanje dobara te da se katoliĉkim svećenicima dozvoli će puĉanstvo Korduna morati napustiti sela, traţi da se
duhovno asistirati katolike ne-arijce. humano postupa s djecom.
13. Pismo generalnog vikara zagrebaĉke nadbiskupije 23. Izvještaj ţupnika iz Grubišnog Polja (7. XII. 1942): 1)
graĊanskim vlastima Nove Gradiške: opravdava postupak ĉetniĉki zloĉini u selu, 2) nikad nije ĉinio pritisak na ljude
svećenika toga kraja koji nisu htjeli zapoĉeti s vjerskom poukom glede prelaza na katoliĉku vjeru, 3) beskorisno je branio
»pravoslavcima« dok to oni spontano ne zatraţe od crkvenih vlasti Srbe kod ustaša, 4) slao je ţiveţne namirnice interniranima
(8. II. 1942). bez razlike na narodnost i vjeru.
14. Na molbu senjskog biskupa nadbiskup protestira protiv 24. Ponovljeni nadbiskupovi uspješni interventi u
rušenja pravoslavnih crkava (10. II. 1942). Vlasti obećavaju da će spašavanju ţivota na smrt osuĊenih i za oslobaĊanje
ono biti najstroţe zabranjeno. politiĉkih zatvorenika iz zatvora (12. X. 1942).
15. Nadbiskupova okruţnica kleru, u kojoj preporuĉa najveći 25. Na molbu beogradskog nadbiskupa Stepinac i opat
oprez kod primanja u Katoliĉku Crkvu: neka se dobro ispitaju Marconi interveniraju kod hrvatske Vlade da zatvorenom
motivi prijelaza i neka se ne prihvate ako nisu iskreni (2. III. 1942). srpskom pravoslavnom biskupu Savi Trlajiću isposluju
16. Nadbiskupovo pismo ministru unutrašnjih poslova (7. III. dozvolu da vidi staru majku.
1942) zbog glasina koje kruţe u vezi s budućim racijama protiv 26. Nadbiskup otklanja laţne optuţbe pravoslavaca glede
Ţidova. Traţi da se poštede neduţni. toboţnje ravnodušnosti katoliĉkih biskupa u vezi s
17. Osobno intervenira kod Poglavnika da se iz koncentracionog barbarskim postupcima prema Srbima i Ţidovima u
logora izbavi gosp. Stevan Ćirić, nekoć ministar, brat jednog Hrvatskoj.
pravoslavnog biskupa.
27. Nadbiskupovo pismo Poglavniku (6. III. 1942). Protest PROPISI O PRELAŢENJU NA KATOLICIZAM
protiv programiranog poništavanja brakova izmeĊu osoba razliĉitih
narodnosti i krutog postupka prema Srbima i Ţidovima u »U posljednje vrijeme javlja se kod pojedinih ţupnih
koncentracionim logorima. ureda mnogo osoba, koje bi ţeljele prijeći u katoliĉku
Crkvu...
U vezi s navedenom ĉinjenicom javlja se vlĉ. kleru
Protiv rasistiĉkih teorija slijedeće:
1. Pristup u katoliĉku Crkvu moţe se dopustiti samo
28. Izvještaj nadbiskupova tajnika: zauzimanjem nadbiskupa onim osobama, za koje postoji osvjedoĉenje, da to ţele
Stepinca 29. III. 1943. postignuto je da se moglo snabdjeti hranom uĉiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i
1.800 Ţidova iz Grĉke poslanih za Njemaĉku. Isto je ponovljeno o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar
24.IV. za kompoziciju od 2.000 Ţidova iz Grĉke. slobodne savjesti te stoga na podruĉju vjerskog
29. Prijepis ĉetniĉkog proglasa: nastavak borbe do posljednje opredjeljenja treba da budu iskljuĉeni svi neĉasni motivi.
kapi krvi protiv Nijemaca, ustaša i Talijana (V. 1943). 2. Osobe, koje stupaju u katoliĉku Crkvu treba da budu
30. Pismo nadbiskupa zagrebaĉkog, predsjednika Hrvatske dobro pouĉene u katoliĉkim vjerskim istinama...
biskupske konferencije, Poglavniku u vezi s obraćanjem 3. U katoliĉku Crkvu mogu stupiti samo one osobe,
pravoslavaca: nadbiskup osuĊuje uĉinjene pritiske i pitanje koje mogu prema katoliĉkim naĉelima ţivjeti...
ponovno stavlja pred episkopat (20. XII. 1941). 4. Osobe, koje hoće da stupe u katoliĉku Crkvu, a ţive
31. Govor (V. 1942) o pretpostavkama mira. Naglasak na u braku, koji se moţe konvalidirati u katoliĉkoj Crkvi,
poštivanje ljudske osobe. mogu biti primljene u Crkvu samo onda, ako se obveţu, da
32. Govor na blagdan sv. Petra i Pavla (1942). Na str. 3 izriĉit će svu djecu, koja će se roditi, krstiti i uzgajati u katoliĉkoj
spomen karitativnog drţanja Katoliĉke Crkve prema disidentima i Crkvi...
napori da ih se zaštiti od zlostavljanja. Na str. 5 su odgovori na 5. Ako je neka osoba otpala od Crkve zbog ţenidbe, tj.
optuţbe protiv Svete Stolice i njezina neprijateljskog drţanja prema zato da se u drugoj crkvi uzmogne vjenĉati i tamo se
hrvatskoj »naciji«. Na str. 6 osuĊuje zabranu objavljivanja govora uistinu vjenĉala, treba navesti, gdje i kad je vjenĉana...
što ga je Sveti Otac odrţao prigodom svog biskupskog jubileja. 6. Upozorava se dušobriţno svećenstvo, da u ovim
33. Govor za blagdan Krista Kralja (X. 1942). Jasni prosvjedi delikatnim pitanjima ljudske duše postupa strogo po
protiv rasistiĉkih teorija (str. 2) i protiv nasilja izvršenih u ime naĉelima katoliĉke Crkve ĉuvajući njezino dostojanstvo i
rasistiĉkih i nacionalistiĉkih teorija (str. 3). ugled, te 'a limine' odbija one, koji bi u Crkvu htjeli ući bez
34. Govor uz ĉetvrtu obljetnicu krunjenja Svetog Oca (14. III. ispravnih motiva traţeći u njoj samo zaštitu svojih
1943): jasno isticanje neotuĊivih prava ljudske osobe (str. 3), prava materijalnih interesa i egoistiĉnih ciljeva.
manjina (str. 4-5) i osude nasilja izvršenih u ime rasistiĉkih teorija S druge opet strane treba imati mnogo razumijevanja
(str. 3). osobito za one, koji su kroz 20 godina pod direktnim ili
indirektnim pritiskom vlasti, koja je pogodovala inovjerce
(naroĉito pravoslavlje) na svakom koraku—u ĉasovima
slabosti nanijeli silu svome boljemu vjerskom uvjerenju te
za volju ĉasti, karijere i drugih osobnih interesa otpali od
katolicizma...«

Ovaj tekst je pod naslovom »Okruţnica« br. 4104/1941, u


rubrici »Crkvene vijesti«, objavljen u Katoliĉkom listu br.
KARD. STEPINAC STRADALNIK I MUĈENIK

»Ako smo uzbuĊeni, nije to stoga što se sumnja u dio katoliĉke


hijerarhije. Ako smo se odluĉili prosvjedovati zbog sudbine jednog
nadbiskupa, nismo htjeli podleći predrasudama. Ali kad smo
proĉitali neke izvještaje i prikupili odreĊena svjedoĉanstva, došli
smo do uvjerenja: Zagrebaĉki nadbiskup, osuĊen na šesnaest
godina tamnice, nevin je...
Netoĉno je da je suraĊivao s ustašama i da im je pomagao. Nije,
naprotiv, prestajao suprotstavljati im se, prosvjedovati protiv
vrbovanja hrvatske mladeţi i, javno u svojoj katedrali, protiv
pogubljenja talaca i proganjanja Ţidova...
Javno se suprotstavljao nasilnom pokatoliĉavanju kojim su
zaslijepljeni nesretnici opterećivali pravoslavne Srbe. Zbog
njegovih prosvjedovanja policija je motrila nadbiskupski dvor, pa
mu je u više navrata bio zabranjen izlazak...
Sve se objašnjava, prisjetimo li se da je 8. rujna 1946.
zagrebaĉki nadbiskup, prvi od hrvatskih biskupa, odbio prekinuti s
Rimom. U tom je srţ problema...
Nadbiskup Stepinac je stradalnik zbog jedinstva (Crkve), jedan
od muĉenika za jedinstvo kršćana Istoka i Zapada, a ne samo za
jedinstvo s Rimom...
Zagrebaĉki je nadbiskup 1944. napisao: »'Kad je rijeĉ o zaštiti
prava pojedinca, Katoliĉka se Crkva ne boji nikakve sile na zemlji.'
Tko će ubuduće govoriti ako kršćani zašute? Ako budu šutjeli,
'kamenje će vikati' (Lk 19,40)!«

Francuski akademik Francois


Mauriac u pariškom dnevniku
»Le Figaro«, 2. XI. 1946.
KATOLIĈKE ŢUPE POUNJA I LIKE NESTALE IZABRANA LITERATURA
U DRUGOME SVJETSKOM RATU
A. BENIGAR, Alojzije Stepinac — hrvatski kardinal,
Rim
(ZIRAL), 1974.
Ime ţupe Stanje1939. Stanje nakon rata
M. LANDERCY, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovo,
ZAGREBAĈKA NADB. 1989.
Zrinj
753ţupljana Uništena u ratu V. NIKOLIĆ, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena,
BANJALUĈKA
svjedoĉanstava i dokumenata, sv. I—II, Zagreb,
BISK. Gumjera 1240 ţupljana Kršćanska sadašnjost, 1991 (reprint prema izdanju
Uništena u ratu
Kunova 1520 ţupljana
Raseljena »Knjiţnice Hrvatske revije«, Barcelona 1978).
3750 ţupljana
Novi Martinac Raseljena
1964 ţupljana
Raseljena
Rakovac 629 ţupljana
Raseljena
Stara Dubrava 1670 ţupljana
Raseljena
1244 ţupljana
Šibovs 630 ţupljana Raseljena 1941.
ka Raseljena
Krnjeu 15 ţupljana
ša 1200 ţupljana
Miljev 2000 ţupljana Raseljena
550 ţupljana Raseljena
ac Raseljena
900 ţupljana
RIJEĈKO-SENJSKA NADB. Raseljena
1600 ţupljana
Palanka 350 ţupljana Raseljena
Graĉac Raseljena
Boriĉev Raseljena/srušen
ac a
Rudopolje
Kaluderovac
Udbina
Bunić Podaci prema
šematizmima Katoliĉke
Crkve iz 1939. i 1974.
»AGGIORNAMENTO « CRKVE Liturgijska obnova (1965)
U HRVATA
U duhu Sabora provedena je liturgijska obnova, koja u
Po završetku drugoga svjetskog rata (1945) Crkva u Hrvata Hrvatskoj Crkvi ima velik odjek. Kad je na prvu
gotovo dva desetljeća traţi djelatni prostor u malo pogodnim korizmenu nedjelju 1965. u Hrvatskoj stupila na snagu
prilikama. Tek potkraj šezdesetih godina, nakon izbora pape Ivana saborska odluka o uvoĊenju ţivoga narodnog jezika u
XXIII (1958), koji saziva opći crkveni sabor u Vatikanu (1962) i liturgiji, ironijom sudbine s istog prostora nestaje
najavljuje »aggiornamento« Crkve, stvari su krenule novim tokom. tisućgodišnja glagoljaška tradicija koja je stekla ne malih
Na Drugom vatikanskom saboru (1962-1965), u ĉijim zasluga za oĉuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta u
pripremnim radovima i saborskoj diskusiji sudjeluju svi hrvatski Istri, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i drugim krajevima
biskupi, ali i neki naši teolozi, velik odjek u svijetu imaju interventi Lijepe naše.
zagrebaĉkog nadbiskupa—kasnijeg kardinala prefekta Kanonizacija Hrvata Nikole Tavelića (21. VI. 1970) i
Kongregacije za nauk vjere—o religioznoj slobodi i dijalogu s Leopolda Mandića (16. X. 1983) te javne masovne
nevjernicima (ateistima). Splitski nadbiskup Franić predlaţe manifestacije vjere u Solinu (1976), Ninu (1979) i Mariji
osnutak Sekretarijata za dijalog s nevjernicima. Bistrici (1984), snaţan su poticaj obnove hrvatskog
katolicizma u našem vremenu.

U duhu razumijevanja
Organizacija Crkve u Hrvata (1969)
U sjeni saborskih promjena, 25. VI. 1966. potpisan je Protokol
izmedu Svete Stolice i Jugoslavije. Akt se sastoji od: a) izjave Bulom Pavia VI. »Qui Vicariam« (29. VII. 1969)
jugoslavenskih vlasti koja sadrţi pravno-politiĉka naĉela poloţaja splitskomakarska i rijeĉko-senjska biskupija postaju
vjerskih zajednica u skladu s jugoslavenskim Ustavom i zakonima, nadbiskupije i metropolitanska sjedišta. Na taj naĉin
b) izjave Svete Stolice da će katoliĉki kler u Jugoslaviji djelovati u katoliĉka Crkva hrvatskoga jeziĉnog podruĉja ima ĉetiri
vjerskim okvirima i da Crkva osuĊuje svaki akt nasilja, c) izraţava crkvene pokrajine, uz zadarsku nadbiskupiju, koja ostaje
se obostrana spremnost da se obje strane savjetuju u pitanjima od izvan navedenih okvira.
znaĉenja za razvoj meĊunarodnih odnosa, te d) razmjene 1. Zagrebaĉka metropolija obuhvaća zagrebaĉku
predstavnika, iako diplomatski odnosi tada još nisu uspostavljeni. nadbiskupiju (najveća u Jugoslaviji po broju vjernika, a s
Poboljšanju odnosa pridonosi posjet predsjednika Tita u oţujku 461 ţupom peta u katoliĉkom svijetu-poslije Milana, Beĉa,
1971. papi Pavlu VI. U ozraĉju Drugoga vatikanskog sabora u Utrechta i Montreala), Ċakovaĉko-srijemsku biskupiju (173
Hrvatskoj Crkvi dolazi do izraţaja jaĉanje svijesti katoliĉkog ţupe) i kriţevaĉku eparhiju (obuhvaća sve grkokatolike u
laikata, koji je sve aktivniji u obrani svojih vjerskih prava u društvu Jugoslaviji u 50 ţupa).
i prisutan u »aggiornamentu« Crkve u hrvatskom narodu. Brojne 2. Splitska metropolija sastoji se od splitsko-makarske
koncilske tribine i instituti za teološku kulturu laika pridonose nadbiskupije (173 ţupe) i sufraganskih biskupija sa
širenju teološke kulture u općem kontekstu. Zapaţena je zajedniĉka sjedištima u Dubrovniku (65 ţupa), Hvaru (45), Kotoru
suradnja teologa i laika na prijevodu Biblije na hrvatski jezik (29) i Šibeniku (72).
(Zagreb, 1968), na ĉijoj redakciji sudjeluju najpoznatiji jeziĉni i 3. Rijeĉku metropoliju saĉinjavaju rijeĉko-senjska
literarni struĉnjaci, teolozi i bibliĉari. nadbiskupija (169 ţupa), krĉka (50) i poreĉko-pulska (139)
U duhu otvorenosti i razumijevanja Crkva u Hrvata uspostavlja biskupija. Apostolskim pismom »Prvih godina 19.
mostove kršćanskog zajedništva na jugoslavenskom tlu. Ta se stoljeća« (17. X. 1977) papa Pavao VI. ujedinio je podruĉja
otvorenost manifestira u molitvi i suradnji s pripadnicima drugih pazinske apostolske administrature s poreĉko-pulskom
Prevladavanje teološko-kulturne krize
Katoliĉki tisak
U vrijeme kad je najavljen Drugi vatikanski sabor Crkva
Djelovanju Crkve u poratnoj Jugoslaviji najviše je nedostajao u Hrvata nalazi se u teološko-kulturnoj krizi. Zategnuti
tisak. Osim efemernog ćirilo-metodskog tjednika »Gore srca« koji odnosi izmeĊu Crkve i drţave u procesu uvoĊenja i
je kratko vrijeme tiskan u Zagrebu, od 1948. izlazi jedino razvijanja socijalistiĉkoga društvenog poretka
»Đakovaĉki (biskupijski) vjesnik«. Njemu se dvije godine kasnije onemogućavali su teološko-kulturnu komunikaciju s
pridruţio »Dobri Pastir«, glasilo bosansko-hercegovaĉkih katoliĉkim Zapadom, a jednako tako i tiskanje teoloških
franjevaca. tekstova u zemlji. U svijetu se, naprotiv, baš u to
U vrijeme »aggiornamenta«, 4. X. 1962, pojavio se »Glas poslijeratno vrijeme razmahao ţivahan teološki razvitak,
Koncila«, ciklostilom izdavani informativni bilten o saborskim koji je znaĉio idejnu i duhovnu pripremu za budući Sabor.
zbivanjima, koji se od 29. IX. 1963. tiska u novinskom formatu i Sam Sabor ţeli dati odgovor Crkve na više gorućih pitanja
izlazi dvotjedno. Nakon »Glasa Koncila« pojavljuju se nekad koja se postavljaju javnosti još od francuske revolucije.
ugledni ili novoosnovani ĉasopisi i zbornici: »Bogoslovska Koncil i pokoncilska obnova aktualiziraju problem
smotra« (1963), »Crkva u svijetu« (1966), »Kaĉić« (1967), teološke kulture na hrvatskom jeziku, jer je trebalo brzo
»Obnovljeni ţivot« (1971), »Croatica christiana periodica« (1977), nadoknaditi ono što je našoj sredini nedostajalo, kako bi se
»Nova et vetera«, »Jukić« i drugi. i sam Sabor mogao razumjeti i istinski prihvatiti.
U tom crkveno-povijesnom kontekstu nekoliko
profesora Katoliĉkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu
(V. Bajsić, T. Šagi-Bunić, J. Turĉinović itd.) pokreće
ĉasopis »Svesci—Kršćanska sadašnjost« (1966), koji bi
trebao biti glasilom za promicanje ideja Drugoga
vatikanskog sabora u hrvatskom narodu i šire. Iz te je
inicijative nastao »Centar za koncilska istraţivanja,
informacije i dokumentaciju« (1968). U nizu Dokumenti
objavljen je tekst enciklike Pavla VI. »Populorum
progressio« (1967), svešĉić »Nada koja je u nama« (kratak
prikaz katoliĉkog nauka Sekretarijata za nevjernike),
»Ekumenski direktorij« itd. Ne mali doprinos pokoncilskoj
obnovi u nas predstavlja izdavanje saborskih
»Dokumenata« (1970).
"Centar za koncilska istraţivanja", poznatiji pod
imenom Kršćanska sadašnjost«, u suradnji s domaćim i
inozemnim izdavaĉima, razvija bogatu i vrlo razgranatu
izdavaĉku djelatnost koja će hrvatski narod u domovini i
inozemstvu obogatiti najosnovnijim liturgijskim, teološkim
i vjersko-pouĉnim priruĉnicima i publikacijama, a
mnogostrukim će biblijskim izdanjima uvelike pripomoći
osnovnim religioznim potrebama albanskog,
makedonskog, poljskog, ruskog, ukrajinskog i drugih
naroda u Istoĉnoj Evropi.
U iznimno teškim politiĉkim prilikama i za katoliĉkog
Zanimanje za iseljeništvo IZABRANA LITERATURA

Osim navedenoga, u pokoncilskoj aktivnosti Crkve u Hrvata T.J.ŠAGI—BUNIĆ, Deset godina Kršćanske
osnovana je »Pastoralno-katehetska sluţba Kršćanske sadašnjosti« sadašnjosti, Svesci—Communio, 34/1979, str. 2-26.
(PAKS), koja je usredotoĉena na izdanja pastoralnog i katehetskog Branimirova godina od Rima do Nina 879-1979
sadrţaja, audiovizualne programe, organiziranje teĉajeva za (monografija), Zagreb, 1980.
sustavnu obuku pastoralnih radnika, kateheta i katehistica. Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine (monografija),
Od izuzetnog je znaĉenja za ovo podruĉje djelatnost sestara Zagreb, 1980.
najrazliĉitijih druţbi i redovniĉkih instituta u domovinskoj i T.J. ŠAGI—BUNIĆ, Katoliĉka crkva i hrvatski narod,
iseljenoj Hrvatskoj. Naše redovnice, onemogućene u prosvjetno- Zagreb, 1983. (napose prilozi: Interesi Katoliĉke crkve u
socijalno-zdravstvenim aktivnostima nakon drugoga svjetskog rata, pitanjima hrvatske nacije; Uspostava hrvatske crkvene
nalaze svoje puno religiozno osmišljenje u liturgijskoj i pastoralnoj samostalnosti; Diplomatski odnosi izmeĊu Svete stolice i
misiji Crkve u Hrvata u duhu odrednica Drugog vatikanskoga Jugoslavije i Katoliĉka crkva u Hrvatskoj; Crkva i
crkvenog sabora. iseljenici itd.).
Od posebnog je znaĉenja film religioznog sadrţaja. Na tom je Jeke jednog Koncila. Radovi Bogoslovske tribine o 20.
podruĉju nezamjenljiv rad dr. Josipa Turĉinovića, autora filmova: obljetnici Drugog vatikanskog sabora, Zagreb, KS, 1984.
»Katoliĉka Crkva u Hrvata« (1971), »Marija Bistrica« (1971), Štovanje Bogorodice u Hrvata u 19. i 20. stoljeću.
»Vjeĉni smo tvoji putnici« (1979), rapsodije o Bogorodici u kulturi Radovi Desetog meĊunarodnog mariološkog kongresa u
i ţivotu Hrvata itd. Kevelaeru 1987 (priredio A. Rebić), Zagreb, KS, 1990.
Društvo sv. Jeronima, nakon rata prekršteno u »Hrvatsko
knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda«, izdaje ĉasopis »Marulić«,
kalendar »Danica« itd.
U naše vrijeme domovinska Crkva pokazuje iznimno zanimanje
za iseljenu Hrvatsku, osobito za one koji su na privremenom radu u
zapadnim zemljama. O njezinu kulturnom, pastoralnom i
socijalnom djelovanju svjedoĉi monumentalna monografija
»Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine« (Zagreb, 1980).

***

Crkva i katolicizam »konstitutivno su dobro hrvatske kulture i


hrvatskog društva u cjelini«, jer »Crkva ne moţe djelovati u nekom
apstraktnom vremenu i prostoru, nego u odreĊenom narodu« (T.
Šagi-Bunić). Nad ovaj naš »prostor za susrete i dijalog«, kako za nj
optimistiĉki reĉe papa Pavao VI, nadvili su se oblaci
nerazumijevanja i prijetnje avetima prošlosti. Nadajmo se da će
kršćanstvo nadvladati sumnje i evanĊeoskim optimizmom
potaknuti na mir i slogu, jamce bolje i svjetlije budućnosti.
SADRŢAJ

1
Predgovor ...........................................................
»Povijest Crkve u Hrvata« ili »Povijest
Hrvatske Crkve« ........................................... 3
KRŠĆANSTVO U ZAPADNOM ILIRIKU PRIDE
DOLASKA HRVATA .......................................... 4
Dva smjera propovijedanja .................................... 5
Najstarija biskupska sjedišta ....................................... 6
Srednjovjekovni pokušaji obnove sisaĉke 13
biskupije .....................................................................
Izabrana literatura ....................................................... 14
POĈECI KRŠĆANSTVA U HRVATA ................... 15
Hrvati dolaze na Jadran kao pogani ....................... 15
Papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) ......................... 17
Pokrštenje Hrvata u svjetlu arheoloških nalaza ....... 17
Porfirogenetovo svjedoĉanstvo ....................................... 18
Hrvati u zajednici evropskih kršćanskih naroda ...... 23
Ilirik u odnosima Istoĉne i Zapadne Crkve .......... 24
Izabrana literatura ....................................................... 25
ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA U HRVATA ....... 26
Slavenski apostoli u Hrvatskoj? ................................. 28
Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata ............. 28
Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti ............................ 29
Papa Ivan VIII (872-882) o slavenskom jeziku ..... 31
Ćiril i Metod suzaštitnici Evrope ........................... 32
Izabrana literatura ....................................................... 33
BENEDIKTINCI — GRADITELJI HRVATSKE
KULTURE ............................................................................ 34
Na Trpimirovu dvoru ............................................ 34
Društvena, kulturna i religiozna središta 37
srednjovjekovne Hrvatske ..........................................
Remek-djela knjiške umjetnosti i sakralnoga 40
graditeljstva ...........................................................
Utemeljitelj kao uzor ............................................. 44
Izabrana literatura ................................................ 45 Hrvatska u araboislamskim vrelima ....................... 91
KULTURNI I RELIGIOZNI PROSTOR 46 Hrvati u Andaluziji .......................................... 93
HRVATSKOG GLAGOLJAŠTVA ......................... 94
46 Dalmatinac Dauhar (911 992) graditelj Kaira ........... 97
-

Tisućljetna tradicija ............................................... 48 Izabrana literatura ...............................................


Glagoljaši ĉuvaju domaću hrvatsku rijeĉ .................. 50 HRVATI I ZNANOST U EVROPSKOM SREDNJO-
Propovijedati hrvatskim jezikom .............................. 52 VJEKOVLJU HERMAN DALMATIN
Besplatno za siromašnu hrvatsku mladeţ ................ 54 (oko 1110. — ps. 1154.) ..................................................... 98
Vaţnije pretpostavke o podrijetlu glagoljice ........ 56 Uzbudljivo putovanje od Pariza do obala Eufrata i
Izabrana literatura ................................................ 61 Sredozemljem do Španjolske ......................
»EPISCOPUS CHROATENSIS« — BISKUP HRVATA 100
s=.
Hermanov znanstveni rad .............................
Ukidanje ninske biskupije ..................................... 6 1 101
Hermanova prevodilaĉka tehnika ..............
Trostruko ishodište hrvatske crkvenosti ................... 62 104
Izabrana literatura .....................................
Crkva u Hrvata izmedu Rima i Akvileje ............... 64 106
HRVATI I KRIŢARSKI POKRET ................ 107
Nestanak »biskupa Hrvata« i zagrebaĉka biskupija ....... 65
Poziv pape Urbana II. ................................ 107
Papa Ivan VIII. knezu Branimiru (oko 880) ........ 67
Osam kriţarskih vojni ................................ 109
Izabrana literatura ................................................. 69
Kriţari i Hrvatska ..................................... 112
DMITAR ZVONIMIR (1075-1089) I GRGUROVSKA Razaranje Zadra (1202) ..................................
70 113
OBNOVA ....................................................... Viteški redovi u Hrvatskoj .........................
Reformna gibanja na Zapadu ..................................... 70 115
71 Izabrana literatura ...................................... 116
Grgurovska obnova u Hrvatskoj ............................ POZIV NA OBNOVU DRUŠTVENOG I
Između Rima i Carigrada ....................................... 72
73 RELIGIOZNOG ŢIVOTA ............................. 117
Otvoreni sukob ................................................. Osporavatelji »u ime evanđelja« ...................
Zvonimirova »zavjernicaK i hrvatski suverenitet ....... 75 117
Laiĉka bratstva u Hrvata ............................. 119
Izabrana literatura ................................................ 78
Sveĉano obećanje ............................................ 120
ŢENA, OBITELJ I CRKVA U HRVATSKOM Traţenje »znakova vremena« .........................
SREDNJOVJEKOVLJU ........................................ 79 121
79 Rjeĉnik heterodoksnih sljedbi ....................... 122
Religioznost hrvatske ţene .....................................
Brak, obitelj i odgoj ............................................ 82 Izabrana literatura ......................................... 124
Na strani ţene ................................................. 82 CRKVA BOSANSKO—HUMSKIH KRSTJANA 125
Ţena u politiĉkom i kulturnom ţivotu srednjovjekovne Heterodoksne zajednice uz hrvatsku obalu ...... 125
83 Krivovjerje u Bosni ....................................... 126
Hrvatske ....................................................
86 Crkva bosanska ............................................. 129
Lijepo odijevanje i otmjeno ponašanje ..........
87 Crkvena organizacija i nauk bosansko-humskih
Tragiĉne sudbine obespravljenih ropkinja ......
89 krstjana ..................................................... 131
Izabrana literatura ..........................................
90 Djed krstjana biskup Crkve bosanske ............ 132
HRVATI, ARABOISLAM I ŢIDOVSTVO .......... Biblija bosansko-humskih krstjana ...................
»Charwati« u popisu naroda iz Knjige Postanka 90#0 133
Ideal evanđeoskog siromaštva .................................. 134
137 ' Umjetnost usmjeruje k Bogu ................................. 194
Crkva bosanska u historiografiji 195
Nova duhovnost .................................................... 197
INKVIZICIJA ............................................................................ 141 Odanost Bogu i domovini .................................. 198
141
Stay prema otpadnicima ......... Izabrana literatura .................................................
142
Biskupska inkvizicija ............ ABECEDARIJ KRŠĆANSKOG NAUKA JURJA IZ
144
Rimska inkvizicija ............... 144 SLAVONIJE (1355/60-1416) ........................................ 199
Španjolska inkvizicija ............ Student i profesor Pariškog sveuĉilišta ..................... 199
147
Ţrtve inkvizicijskih postupaka 147 »Alphabetum charwaticum« ................................................ 201
Inkvizicija u Hrvatskoj ........ 150 Kršćanstvo je religija rijeĉi ................................................ 203
Inkvizicija i praznovjerje ..... 150 Propovijed sv. Franje ........................................................... 204
Postupci protiv vještica ........ 205
Inkvizitori i tortura .......... 153 »Zdravomarija«
Osuda u odsutnosti 154 Jurja iz Slavonije ............................................................... 206
Izabrana literatura ................................................................ 154 Izabrana literatura
PROSJAĈKI REDOVI, DOMINIKANCI I FRA- HRVATI U EVROPSKIM REFORMNIM
GIBANJIMA 207
NJEVCI, I CRKVA SIROMAŠNIH U HRVATSKOM
Dvije snaţne liĉnosti ............................................................ 207
SREDNJOVJEKOVLJU
Ustanove kršćanske solidarnosti ............ 1 5 5 Stojkovićevo poimanje crkvenog jedinstva 208
Siromaštvo kao evanđeoski ideal ........... 155 Jamometićevo oţivljavanje Baselskog koncila Stojković 210
Dominikanci ili Red braće propovjednika 158 bibliofil Izabrana 2 1 3
161 literatura 214
Franjevci ili Red male braće
Dominik de Guzman i Franjo Bernardone, 1 6 3 HRVATSKA U OZRAĈJU BRATOVŠTINA .......... 218
utemeljitelji prosjaĉkih redova Poput današnjih sindikata ......................................... 218
Izabrana literatura Bratovštine u Hrvata ............................................ 219
....................................... 167
BISKUP KAŢOTIĆ — ORGANIZATOR VIŠEG
............................................................... 168
Pod bratimskom zastavom ................................... 221
ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ Biĉevalaĉka bratstva .................................................. 223
Biskup blizak narodu .............................................. 169 Hodoĉasniĉke bratovštine ......................................... 224
Predaja o »ĉudotvornoj..........................................................
lipi i zdencu« ......... 169 Uzajamna solidarnost ........................................... 225
Utemeljenje katedralne škole u Zagrebu ..... Izabrana literatura ................................................ 227
171
Nadarenost i sposobnost kao odgojni kriteriji 174
CRKVA I KNJIGA U HRVATA U DOBA
Prvo sveuĉilište u Hrvatskoj
HUMANIZMA .................................................................... 228
176
Izabrana literatura Zanimanje za knjigu ............................................. 228
179
DUHOVNI ŢIVOT HRVATA U SREDNJEM 1 8 VIJEKU 1 .... ........................... 230
186 186 .................................................. 231
188 Među najvećim ...................................................................... 233
190 knjiţnicama u ...................................................................... 234
192 236
Evropi Knjige zabranjenih autora O »duši svijeta«
237
Privatne zbirke
U duhu renesanse i humanizma ...........................
Izabrana literatura ...............................................

Vaţnost sakramenata ...........


Hrvatske crkvene igre ..............
U zrcalu ţivota narodnih vladara
Redovnici, klerici i svjetovnjaci ..
MARULIĆEVE IDEJE 0 EVROPSKOM UNIJATSKA CRKVA I PRAVOSLAVLJE
KRŠĆANSKOM ZAJEDNIŠTVU ............................... 238 U HRVATSKOJ .................................................. 293
»Devotio moderna« ............................................. 238 Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj ............................... 294
Marulić i Erazmo ...................................................... 241 Silom vraćeni u pravoslavlje ...................................... 295
Utjecaj na evropsku duhovnost ............................ 243 Srpska pravoslavna Crkva i turske vlasti .................. 296
Pokret »moderne poboţnosti« ............................. 245 Pravoslavna crkvena organizacija na hrvatskom
Izabrana literatura ...................................................... 246 prostoru ........................................................... 297
HRVATI OTKRIVAJU LJUDSKA PRAVA ............ 247 Katoliĉko-pravoslavni odnosi u Hrvatskoj ................. 298
Zao i nemoralan sustav ............................................. 247 Kriţanićevo poimanje jedinstva Istoĉne i Zapadne
Teorija o pravu naroda .......................................... 248 Crkve .......................................................................... 299
Korĉulanin Vinko Paletin i prava Indijanaca ........... 250 Izabrana literatura ....................................................... 301
Odveć smiono predviđanje ....................................... 252 CRKVA U HRVATA U RAZDOBLJU
Hrvat o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana 254 PROSVJETITELJSTVA I JOZEFINIZMA ................ 302
Paletinovo izvješće o Yucatanu ............................. 256 Protuteţa rimskom centralizmu ................................ 302
Izabrana literatura ....................................................... 258 Crkva i Monarhija ............................................ 303
REFORMACIJA I KATOLIĈKA OBNOVA Za društveni i duhovni preporod .............................. 305
U HRVATSKOJ ................................................... 259 »Trajan poticaj za dalji napredak« ......................... 306
Temeljni spisi reformacije ......................................... 259 Maksimilijan Vrhovac i slobodni zidari ................ 308
Protestanti u Hrvatskoj .............................................. 260 »Za potrebe svega ilirskog naroda« ..................... 309
Potridentska obnova u Hrvatskoj ............................. 264 Izabrana literatura ...................................................... 310
Isusovci i kapucini ................................................ 266 ODJECI REVOLUCIJE U
Umjetnost i katoliĉka restauracija (barok) ............... 268 HRVATSKIM ZEMLJAMA ..................................... 311
Religiozna karta Evrope nakon Augsburškog Hrvati i francuska revolucija ...................................... 311
ugovora (1555) ..................................................... 272 Nove granice hrvatskih biskupija ............................... 313
Izabrana literatura ....................................................... 274 Uspostava zagrebaĉke nadbiskupije (1852) ................. 316
HRVATSKI KATOLICIZAM U SJENI Dvije komponente hrvatskog katolicizma ............ 319
POLUMJESECA ................................................................. 276 Izabrana literatura ..................................................... 320
Masovna seoba i pravoslaviziranje ............................ 276 CRKVA U HRVATA U
Pravni i stvarni status katolika ................................... 278 NARODNOM PREPORODU ............................. 321
Nasilni pokušaji islamizacije ....................................... 280 Kulturno pregalaštvo Crkve .................................. 321
Povijesne zasluge franjevaca ........................................... 282 Idejni zaĉetnik preporoda .......................................... 322
Svjetionici nade .......................................................... 286 Pravo Hrvatske na Dalmaciju .................................... 324
Zapis popa Martinca o krbavskoj tragediji (1493) 288 Preporod i svećenstvo ............................................... 326
Iz Marulićeve (1450-1524) oMolitve suprotiva Kolo mladih rodoljuba .......................................... 326
Turkom« ..................................................................... 290 » Popi Arvati« ................................................................... 328
Izabrana literatura ..................................................... 292 »Po jeziku narodi vjekuju« .................................... 330
Izabrana literatura ...................................................... 332
Protiv rasistiĉkih teorija ............................................ 376
U HRVATA GAJITI »VJERU, ISTINU I SLOGU« Propisi o prelaţenju na katolicizam ...................... 377
U. J. STROSSMAYER) ........................................ 333 Kard. Stepinac stradalnik i muĉenik (F. Mauriac) .... 379
» Za vjeru i dom« .................................................. 333 Katoliĉke ţupe Pounja i Like nestale u drugom
Crkva i politika ..................................................... 336 svjetskom ratu ................................................
Liberalizam i kler ....................................................... 338 Izabrana literatura ...................................................... 380
381
Crkva i radništvo .................................................. 340 »AGGIORNAMENTO« CRKVE U HRVATA ........
Strossmayer, Srbi i pravoslavlje .............................. 343 U duhu razumijevanja ...........................................
Izabrana literatura ...................................................... 344 Liturgijska obnova (1965) ......................................... 382
HRVATSKI KATOLIĈKI POKRET ....................... 345 Organizacija Crkve u Hrvata (1969) ............................ 382
383
Za kršćanske ideale ............................................... 345 Katoliĉki tisak ............................................................ 384
Mahnićev »Studentski pokret« ............................... 346 Prevladavanje teološko-kulturne krize ..................... 386
Zanimanje za iseljeništvo ........................................... 387
Katoliĉki seniorat ....................................................... 348 390
Hrvatski orlovski savez (HOS) ................................. 350 Izabrana literatura ...................................................... 393
U uvjetima Šestojanuarske diktature .......................... 351 KRONOLOŠKI PREGLED ZBIVANJA .................
Katoliĉka akcija .......................................................... 352 395
KAZALO ETNIĈKIH OSOBNIH I ,

Pomirljivi i nepopustljivi ...................................... 354 ZEMLJOPISNIH IMENA .......................................


Izabrana literatura ...................................................... 355 511
PREDMETNO KAZALO ....................................... 542
HRVATSKI KATOLICIZAM U MEDURATNOM SADRŢAJ ..............................................................................
RAZDOBLJU ....................................................................... 356 559
Hrvatska Crkva u Kraljevini SHS ......................... 356
»Ţuti pokret« ............................................................. 357
Hrvatska starokatoliĉka Crkva .............................. 358
Konkordat i »Krvava litija« u Beogradu ................... 359
Novinstvo, knjiţevnost i znanost .......................... 361
Liturgijski i cecilijanski pokret .................................. 363
Crkva i narod ................................................. 364
Izabrana literatura ...................................................... 365
U VRTLOGU RATA .......................................... 366
Neutemeljene optuţbe .......................................... 366
Predstavka hrvatskih biskupa Paveliću ..................... 367
Glas protiv rasnih progona ....................................... 368
Stepinĉev »dossier« u obranu progonjenih ............. 370
Nadbiskup Stepinac osuđuje pritiske i nasilja ........... 373
Protesti i zahtjevi Poglavniku ................................... 373
Nepristrano drţanje .............................................. 375