You are on page 1of 340

John Horgan

KRAJ
ZNANOSTI
Copyright © 1996 by John Horgan

UVOD :
U POTRAZI ZA ODGOVOROM

Na putu na sjever države New York, u ljeto 1989., počeo sam ozbiljno
razmišljati o mogućnosti da je znanosti, čistoj znanosti, došao kraj.
Letio sam na Sveučilište Syracuse, na intervju s britanskim fizičarom
Rogerom Penroseom, koji je tamo bio gost-profesor. Prije našeg
susreta probijao sam se kroz špalte njegove gusto pisane, teške knjige,
Carev novi um, koja je na moje iznenađenje nekoliko mjeseci kasni­
1
je, kad ju je pohvalio časopis The New York Times Book Review ,
postala bestseler. U njoj Penrose pretražuje široki dijapazon moder­
ne znanosti i zaključuje da u njoj nešto nedostaje. To znanje, ustvrdio
je Penrose, sa svim svojim bogatstvom i snagom nikako ne može
objasniti konačnu misteriju egzistencije, ljudsku svijest.
Ključ svijesti, spekulira Penrose, možda se skriva u brazdi iz­
među dviju glavnih teorija moderne fizike: kvantne mehanike, koja
opisuje elektromagnetizam i nuklearne sile, i opće teorije relativno­
sti, Einsteinove teorije gravitacije. Mnogi fizičari, počevši od Ein-
steina, pokušavali su, ali nisu uspjeli spojiti kvantnu mehaniku i
opću teoriju relativnosti u jednu jedinu, "jedinstvenu" teoriju. U
svojoj je knjizi Penrose daje nacrt mogućeg izgleda jedinstvene
teorije i načina na koji iz nje izvire misao. Njegova je shema, koja
1
The Emperor's New Mind, Roger Penrose, Oxford University Press, New
York, 1989. Recenzija ove knjige, koju je napisao astronom i pisac Ti­
mothy Ferris, izašla je u časopisu New York Times Book Review 19. stude­
nog 1989., str. 3.
uključuje egzotične kvantne i gravitacijske efekte koji prožimaju
mozak, neodređena, zamršena i nimalo potkrijepljena dokazima
iz fizike ili neurologije. No, ako se ispostavi da je u bilo kojem
smislu ispravna, ona bi bila monumentalno dostignuće; bila bi to
teorija koja jednim udarcem objedinjuje fiziku i rješava jedan od
najneugodnijih filozofskih problema, veze uma i materije. Već sama
Penroseova ambicija ga je činila izvrsnom temom za profil znanstve­
nika u časopisu Scientific American, gdje radim kao stalni autor.2
Penrose me čekao na aerodromu u Syracusi. On sliči na vilenja­
ka sa čupavom crnom kosom, a izgleda istodobno rastreseno i posve
budno. Dok nas je vozio na Sveučilište, stalno se na glas pitao ide
li u pravom smjeru. Činilo se da je preplavljen misterijima. Našao
sam se u uznemiravajućoj situaciji da mu ja predlažem koji smjer
da odabere ili gdje da skrene, premda nikad prije nisam bio u Syra­
cusi. Unatoč zajedničkom neznanju, uspjeli smo bez teškoća pronaći
put do zgrade u kojoj je Penrose radio. Kada smo ušli u njegov ured,
otkrili smo da mu je neki kolega na stolu ostavio blistavu limenku
spreja s natpisom Superstruna. Kad ju je Penrose pritisnuo, preko
sobe je poletjela svjetlozelena nit, nalik na špagete.
Penrose se nasmijao na ovu malu šalu za upućene. Superstruna
nije samo ime dječje igračke, nego i naziv izvanredno male i izvan­
redno hipotetičke čestice nalik na nit, koju postulira jedna popu­
larna fizikalna teorija. Prema njoj, izvijanje ovih struna u desetdi-
menzionalnom hiperprostoru proizvodi svu materiju i energiju
svemira, pa čak i prostor i vrijeme. Mnogi vodeći fizičari smatraju
da je teorija superstruna možda ta unificirana teorija koju tako dugo
traže; neki su je čak prozvali teorijom svega. Penrose nije među
onima koji su joj odani. "Ona možda jest točna", reče mi Penro­
se. "Samo, nije ono što bih ja očekivao da će biti odgovor". Dok je
Penrose govorio, počeo sam shvaćati da je za njega "odgovor" više
od obične fizikalne teorije, načina organiziranja podataka i pre­
dviđanja događaja. On je govorio o jednom određenom Odgovoru:
tajni života, rješenju zagonetke svemira.

2
Moj članak o Penroseu objavljen je u Scientific Americanu iz studenog
1989., str. 30-33.
Penrose priznaje da je platonist. Znanstvenici ne izmišljaju isti­
nu; oni je otkrivaju. Izvorne istine zrače ljepotom, ispravnošću,
svima očitim kvalitetama koje im daju moć otkrivenja. Za Penro-
sea teorija nema te karakteristike. Slaže se da je i "prijedlog" izložen
u Carevom novom umu - još ne zavređuje naziv teorija, priznao
je - prilično nezgrapan. Mogao bi se pokazati pogrešnim, naročito
u detaljima. Ali, bio je siguran da je bliži istini od teorije superstru-
na. Dok je govorio o tome, pitao sam ga da li želi reći da će jednoga
dana znanstvenici pronaći Odgovor i tako svoju potragu privesti kraju?
Za razliku od nekih uglednih znanstvenika koji, čini se, izjed­
načavaju oklijevanje sa slabošću, Penrose doista razmišlja prije
no što odgovori, ali i dok odgovara. "Mislim da nismo blizu",
rekao je polako, pogledavajući kroz prozor svog ureda. "Mislim
da nismo blizu, ali to ne znači da se u nekoj fazi stvari ne bi
mogle odvijati brže." Još je malo razmišljao. "Pretpostavljam da
to na neki način znači da odgovor postoji," nastavio je "premda
je to možda previše pesimistično". Ovaj komentar me zatekao.
Što je pesimistično u tome što onaj koji traga za istinom smatra
da se istina može dosegnuti? "Rješavanje zagonetki je divan po­
sao," odgovorio je Penrose, "ali ako se one sve riješe, to bi mo­
glo biti dosadno". Tada se nervozno nasmijao, kao da ga je neo­
3
bičnost vlastitih riječi pogodila.
Dugo nakon što sam otišao iz Syracuse, mozgao sam o Penro-
seovim primjedbama. Da li je moguće da bi znanost mogla doći do
kraja? Mogu li znanstvenici saznati sve što se može saznati? Mogu
li prognati zagonetku iz univerzuma? Teško mi je zamisliti svijet
bez znanosti, ali ne samo zato što moj posao ovisi o njoj. Postao sam
izvjestitelj o znanosti zato što sam smatrao da je znanost - čista
znanost, traganje za znanjem zbog njega samog - najplemenitiji i
najsmisleniji od svih ljudskih pothvata. Mi smo ovdje zato da bismo
shvatili zašto smo ovdje. Koja je druga svrha vrijednija nas samih?
Nisam uvijek bio tako očaran znanošću. Tijekom studija sam
prošao kroz fazu u kojoj sam književnu kritiku smatrao najuzbud­
ljivijom od svih intelektualnih djelatnosti. Kasno jedne večeri, na-

3
S Penroseom sam se sastao u kolovozu 1989.
kon previše šalica kave i previše sati potrošenih na borbu s još jednom
interpretacijom Joyceovog Uliksa, doživio sam krizu vjerovanja.
Jako pametni ljudi su se desetljećima sporili oko Uliksovog znače­
nja. Ali jedna od poruka moderne kritike i moderne književnosti
je bila ta da su svi tekstovi "ironični": imaju više značenja od kojih
niti jedno nije konačno 4 . Kralj Edip, Pakao, pa čak i Biblija u nekom
su smislu "samo šale", ne treba ih uzeti previše doslovno. Argu­
menti o značenju se nikada ne mogu razriješiti jer je jedino pravo
značenje teksta tekst sam. Naravno, ova se poruka odnosi i na kri­
tičare. Prepušteni smo beskonačnom slijedu interpretacija, od kojih
nijedna nije konačna. Ali, svi i dalje raspravljaju! S kakvom svr­
hom? Zato da bi svaki kritičar dokazivao da je on pametniji i zanim­
ljiviji od ostalih? Sve mi se počelo činiti besmislenim.
Iako mi je engleski bio glavna studijska grupa, svaki sam se­
mestar uzimao barem jedan predmet iz prirodnih znanosti ili ma­
tematike. Rad na matematičkim ili fizikalnim problemima bio je
ugodna promjena u usporedbi sa zbrkanim zadacima humanistič­
kih znanosti; veliko mi je zadovoljstvo pružalo pronalaženje is­
pravnog odgovora na zadani problem. Što sam bio nezadovoljniji
s ironičnim nazorom književnosti i književne kritike, to sam više
cijenio čvrst pragmatičan znanstveni pristup. Znanstvenici mogu
postavljati određena pitanja i rješavati ih na način na koji kritiča­
ri, filozofi i povjesničari ne mogu. Teorije se provjerava pokusi­
ma, uspoređuju se sa stvarnošću, a one nedostatne se odbacuju.
Snaga znanosti ne može se poreći: ona nam je dala računala i zra­
koplove, cjepiva i termonuklearne bombe, tehnologije koje su
na dobro ili zlo mijenjale tijek povijesti. Znanost - više nego bilo
koji drugi oblik znanja, više od književne kritike, filozofije, umjet­
nosti, religije - donosi trajni uvid u prirodu stvari. Ona nas ne­
kud vodi. Moja me mini epifanija dovela do toga da sam kasnije
postao znanstvenim izvjestiteljem i piscem. Ostavila mi je i ovaj
kriterij znanosti: znanost postavlja pitanja na koja se mogu dati

4
Ova se definicija ironije temelji na onoj koju je iznio Northrop Frye u
svom klasičnom djelu o teoriji književnosti, Anatomy of Criticism, Prin­
ceton University Press, Princeton N. J., 1957.
odgovori, barem u načelu, ako je na raspolaganju razumna količi­
na vremena i novca.
Prije mog susreta s Penroseom uzimao sam zdravo za gotovo
da je znanost otvorena, bez granica, čak beskonačna. Mogućnost
da bi znanstvenici jednoga dana mogli pronaći istinu toliko snaž­
nu da može onemogućiti sva daljnja istraživanja, učinila mi se u
najboljem slučaju kao neutemeljeno maštanje ili neka vrsta hi­
perbole koja je potrebna da bi se masama prodavala znanost (i
znanstvene knjige). Iskrenost i podvojenost s kojom je Penrose
razmišljao o mogućnosti konačne teorije prisilila me da ponovno
procijenim svoje vlastite poglede na budućnost znanosti. Kako
je vrijeme prolazilo, postao sam opsjednut tim problemom. Koje
su granice znanosti, ako uopće postoje? Je li znanost beskonačna
ili je smrtna kao i mi? Ako je konačna, je li kraj na vidiku? Ovisi
li to o nama?
Nakon mojeg prvog razgovora s Penroseom, potražio sam i
druge znanstvenike koji su razbijali glave razmišljajući o granica­
ma znanja: fizičare koji se bave česticama i sanjaju o konačnoj teo­
riji materije i energije; kozmologe koji pokušavaju točno razumjeti
kako, pa Čak i zašto je stvoren naš svemir; evolucijske biologe koji
teže tome da odrede kako je započeo život i koji su zakoni upravljali
njegovim kasnijim razvojem; neurologe koji istražuju procese u moz­
gu koji su temelj nastanka svijesti; istraživače kaosa i kompleksno­
sti koji se nadaju da bi uz pomoć računala i novih matematičkih
tehnika mogli ponovno oživjeti znanost. Razgovarao sam i s filozo­
fima, također i s onima koji su navodno sumnjali u to može li zna­
nost ikada doseći objektivne, apsolutne istine. Napisao sam članke
o nizu ovih znanstvenika i filozofa za Scientific American.
Kada sam počeo razmišljati o pisanju knjige, razmišljao sam o njoj
kao o seriji portreta (sa svim dobrim i lošim) fascinantnih tragača
za istinom i onih koji istinu izbjegavaju, koje sam imao sreću inter­
vjuirati. Namjeravao sam čitateljima prepustiti odluku o tome čija
predviđanja o budućnosti znanosti imaju smisla, a čija ne. Naposljet­
ku, tko stvarno zna koje bi mogle biti konačne granice znanja? Ali
postupno sam počeo zamišljati da ja to znam; uvjerio sam sebe da je
jedan posebni scenarij vjerojatniji od svih drugih. Odlučio sam odu-
stati od bilo kakvih pokušaja za novinarskom objektivnošću i napi­
sati knjigu koja je na očigled bila puna vlastitih procjena, uvjerljiva
i osobna. Dok bi se bavila pojedinim znanstvenicima i filozofima,
knjiga bi iznosila i moje poglede. Taj bi pristup, osjećao sam, bio
više u skladu s mojim uvjerenjem da je većina tvrdnji o granicama
znanja na koncu duboko dvosmislena.
Dosad je već postala opće poznata istina da znanstvenici nisu
puki strojevi za stjecanje znanja; njih vode jednako emocije i intui­
cije kao i hladni razum i proračunatost. Otkrio sam da su znanstve­
nici rijetko kada tako ljudski, toliko izloženi na milost i nemilost
svojim strahovima i željama, kao kad su suočeni s granicama znanja.
Najveći znanstvenici žele povrh svega otkriti istine o prirodi (uz to
što žele steći slavu, novac za istraživanja i profesure, te unaprijedi­
ti čovječanstvo): oni žele znati. Oni se nadaju i vjeruju da je istina
dokučiva, a ne samo ideal ili asimptota kojoj će se vječno samo približa­
vati. Oni također vjeruju, kao i ja, da je potraga za znanjem najple­
menitija i najsvrhovitija od svih ljudskih djelatnosti.
Znanstvenici koji se priklanjaju ovom vjerovanju obično su op­
tuženi za oholost. Neki jesu oholi, i to jako. Ali mnogi drugi, otkrio
sam, manje su oholi a više zabrinuti. Ovo je doba iskušenja za one
koji traže istinu. Znanost ugrožavaju tehnofobi, aktivisti koji se bo­
re za prava životinja, religijski fundamentalisti, i ono što je najvažni­
je, škrti političari. Socijalna, politička i ekonomska ograničenja sve
će više otežavati znanstvena istraživanja, a naročito čista znanstvena
istraživanja.
Štoviše, sama znanost kako napreduje, sve više nameće ogra­
ničenja vlastite moći. Einsteinova teorija specijalne relativnosti za-
branjuje transmisiju materije pa čak i informacije brzinama većim
od brzine svjetlosti; kvantna mehanika diktira da će naše znanje o
mikrosvijetu uvijek biti nesigurno; teorija kaosa potvrđuje da je
čak i bez kvantne neodređenosti mnoge fenomene nemoguće predvi­
djeti; teorem nepotpunosti Kurta Godela odriče nam mogućnost
konstrukcije potpunog i konzistentnog matematičkog opisa stvar­
nosti. A evolucijska biologija nas stalno podsjeća da smo životinje,
stvorene prirodnom selekcijom zbog razmnožavanja, a ne zbog ot­
krivanja dubokih istina o prirodi.
Optimisti koji misle da mogu nadvladati sva ta ograničenja mo­
raju se suočiti s još jednom neprilikom, možda najviše uznemira-
vajućom od svih. Sto će znanstvenici raditi uspiju li spoznati sve što
se može znati? Koja bi onda bila svrha života? Koja bi bila svrha
čovječanstva? Roger Penrose otkrio je svoju zabrinutost zbog te
dileme kada je svoj san o konačnoj teoriji nazvao pesimističkim.
S obzirom na sva ova neugodna pitanja, nije čudo da su mnogi
znanstvenici s kojima sam razgovarao za ovu knjigu izgledali kao da
su obuzeti dubokom nelagodom. Ali njihova nelagoda, ustvrdit ću,
ima drugi puno neposredniji uzrok. Ako netko vjeruje u znanost,
mora prihvatiti mogućnost - čak vjerojatnost - da je velika era
znanstvenih otkrića okončana. Znanošću ne smatram samo primije-
njenu znanost, nego znanost u svojem najčišćem i najveličanstveni-
jem obliku, kao prvenstveno ljudsku potragu za razumijevanjem uni­
verzuma i našeg mjesta u njemu. Daljnja istraživanja možda više neće
donijeti velika otkrića ili revolucije, nego samo sve više i opadajućih
prinosa.

Zebnja zbog znanstvenog utjecaja

Pokušavajući shvatiti raspoloženje modernih znanstvenika, otkrio


sam da ideje književne kritike ipak mogu služiti nekoj svrsi. U
svom utjecajnom ogledu iz 1973., Zebnja zbog utjecaja, Harold Bloom
je povezao modernog pjesnika sa Sotonom iz Miltonovog Izgublje­
nog raja5 Baš kao što se Sotona borio za svoju individualnost prko­
seći Božjem savršenstvu, tako se i moderni pjesnik mora upustiti
u edipovsku borbu da bi sebe definirao u odnosu spram Shake-
spearea, Dantea i drugih majstora. Taj je napor na kraju krajeva
uzaludan, rekao je Bloom, jer se nijedan pjesnik ne može nadati da
će se približiti, a kamoli nadmašiti savršenstvo takvih preteča. Mo­
derni su pjesnici svi bitno tragične figure, oni su došli prekasno.
I moderni znanstvenici također dolaze prekasno, a njihov je teret
mnogo teži od tereta pjesnika. Znanstvenici moraju izdržati ne samo
5
The Anxiety of Influence, Harold Bloom, Oxford University Press, New
York, 1973.
Shakespeareovog Kralja Leara, nego i Newtonove zakone kretanja,
Darwinovu teoriju prirodne selekcije i Einsteinovu teoriju opće
relativnosti. Ove teorije nisu samo lijepe; one su također i istinite,
empirijski istinite, na način na koji nijedno umjetničko djelo ne
može biti. Većina istraživača jednostavno priznaje svoju nespo­
sobnost da svlada ono što je Bloom nazvao "osjećajem neugode
pred tradicijom koja je postala prebogatom da bi joj još bilo što
trebalo". 6 Oni pokušavaju riješiti ono što je filozof znanosti Tho­
mas Kuhn pokroviteljski nazvao "zagonetkama", problemima či­
ja rješenja podupiru prevladavajuću paradigmu. Oni se zadovo­
ljavaju razrađivanjem i primjenom sjajnih, pionirskih otkrića
vlastitih prethodnika. Pokušavaju što preciznije izmjeriti masu
kvarka, ili odrediti kako neki posebni djelić DNK upravlja rastom
mozga embrija. Drugi postaju ono što je Bloom s porugom naz­
vao "pukim pobunjenicima, koji djetinjasto izokreću konvencio­
nalne moralne kategorije". 7 Pobunjenici ocrnjuju dominantne
znanstvene teorije kao puke društvene proizvode, umjesto da ih
smatraju rigorozno testiranim opisima prirode.
Bloomovi "jaki pjesnici" prihvaćaju savršenstvo svojih prethod­
nika pa ipak ih pokušavaju transcendirati pod različitim izlikama,
među kojima su i suptilna kriva interpretiranja rada prethodnika;
jedino se tako moderni pjesnici mogu osloboditi utjecaja prošlosti
koja im se izruguje. Postoje i jaki znanstvenici, oni koji pokušavaju
krivo interpretirati i time transcendirati kvantnu mehaniku ili teoriju
velikog praska ili darvinovsku evoluciju. Roger Penrose je jak znan­
stvenik. On i drugi njemu slični imaju samo jednu mogućnost; istraži­
vati na spekulativni postempirijski način koji ja nazivam ironijskom
znanošću. Ironijska znanost nalikuje književnoj kritici u tome što
nudi stajališta, mišljenja koja su u najboljem slučaju zanimljiva, koja
izazivaju dalje komentare. Ali ona se ne približava istini. Ona ne
može dati empirijski dokaziva iznenađenja koja će prisiliti znan­
stvenike da u bitnome revidiraju svoj osnovni opis stvarnosti.
Najčešća je strategija jakog znanstvenika ukazati na sve nedostatke
današnjeg znanja i na sva pitanja na koja nema odgovora. Ali ta su
6
Ibid., str. 21.
7
Ibid., str. 22.
pitanja obično ona na koja vjerojatno nikad nećemo dobiti odgo­
vor s obzirom na granice ljudske znanosti. Kako je točno svemir
bio stvoren? Mogu li se kvarkovi i elektroni sastojati od još manjih
čestica, ad infinitum ? Što kvantna mehanika u biti znači? (Na većinu
se pitanja, koja se tiču značenja, može odgovoriti jedino ironijski,
kao što to znaju književni kritičari). Biologija ima svoje mnoštvo
nerješivih zagonetki. Kako je točno život počeo na Zemlji? Koliko
je neizbježan bio početak života i njegova kasnija povijest?
Oni koji se bave ironijskom znanošću imaju jednu očitu pred­
nost pred jakim pjesnicima: glad čitalačke publike za znanstvenim
"revolucijama". Kako se empirijska znanost okoštava, na novinare
poput mene, koji hrane tu društvenu glad, vrši se sve jači pritisak da
pišemo o teorijama koje navodno nadilaze kvantnu mehaniku ili teo­
riju velikog praska ili prirodne selekcije. Novinari su, naposljetku,
velikim dijelom odgovorni za rašireni dojam da su područja poput
kaosa i kompleksnosti istinske nove znanosti nadmoćne starim,
zdepastim, redukcionističkim metodama Newtona, Einsteina i
Darwina. Novinari, uključujući mene, su također pomogli idejama
Rogera Penrosea o svijesti da steknu publiku koja je mnogo veća od
one koju zaslužuju, s obzirom na njihov slab status medu profesio­
nalnim neuroznanstvenicima.
Ne želim reći da ironijska znanost nema nikakve vrijednosti.
Daleko od toga. U svom najboljem izdanju ironijska znanosti, kao
i umjetnost i filozofija i uistinu književna kritika, pobuđuje u nama
čuđenje; ona u nama budi strahopoštovanje spram tajni svemira.
Ali ne može postići svoj cilj nadilaženja istine koju već imamo. I
zasigurno nam ne može dati Odgovor, u biti - štiti nas od njega,
od istine koja bi bila toliko snažna da bi u nama utažila znatiželju
odjednom i zauvijek. Naposljetku, znanost nalaže sama da mi
ljudi uvijek moramo biti zadovoljni s djelomičnim istinama.
U najvećem dijelu ove knjige razmatrat ću znanost onakvu ka­
kva je danas, kakvom je čine ljudi. (Drugo se poglavlje bavi filozo­
fijom.) U posljednja dva poglavlja razmatrat ću mogućnost - koju
potiče iznenađujući broj znanstvenika i filozofa - da ćemo jednog
dana mi ljudi stvoriti inteligentne strojeve koji će moći transcendi-
rati naše slabašno znanje. U mojoj omiljenoj verziji ovog scenarija,
strojevi transformiraju cijeli kozmos u golemu unificiranu mrežu
koja obraduje informacije. Sva materija postaje umom. Ovaj prijedlog
nije znanost, naravno, nego nešto što mi samo priželjkujemo. On
svejedno postavlja neka zanimljiva pitanja, pitanja koja se obično
prepuštaju teolozima. Sto bi svemoćno kozmičko računalo činilo?
O čemu bi mislilo? Mogu zamisliti samo jednu mogućnost. Ono
bi pokušavalo odgovoriti na Pitanje, ono koje se skriva iza svih dru­
gih pitanja, poput glumca koji igra sve uloge u predstavi: Zašto radi­
je postoji nešto umjesto ništa? U svom naporu da pronađe Odgovor
na Pitanje, univerzalni bi um mogao otkriti konačne granice znanja.
1.
KRAJ NAPRETKA

Godine 1989., mjesec dana nakon susreta s Rogerom Penroseom


u Syracusi, College Gustavus Adolphus u Minnesoti je organizi­
rao znanstveni skup provokativnog, ali zavaravajućeg naslova: "Kraj
znanosti?". Osnovna postavka skupa je bila da se vjerovanje u zna­
nost - više nego li znanost sama - približava svom kraju. Kao što je
rekao jedan od organizatora: "Sve je prisutniji osjećaj da je znanost
kao jedinstveni, univerzalni i objektivni poduhvat na svom kra­
1
ju." Većina govornika su bili filozofi koji su osporavali ili dovodi­
li u pitanje autoritet znanosti na ovaj ili onaj način. Velika je ironija
skupa bila u tome što je jedan od znanstvenika koji je održao pre­
davanje bio Gunther Stent, biolog s Kalifornijskog sveučilišta Ber­
keley, koji je godinama širio mnogo dramatičniji scenarij od onog
koji je iznio na ovom znanstvenom skupu. Stent je tvrdio da zna­
nost sama po sebi možda ide k svom kraju, ali to nije zbog skepti­
cizma nekolicine akademskih sofista. Upravo suprotno. Znanost
se možda približava kraju baš zato što je tako dobro radila.
Stent teško da je marginalni lik u znanosti. Bio je pionir moleku­
larne biologije; osnovao je prvi odsjek posvećen tom području na
Sveučilištu Berkeley pedesetih godina i proveo eksperimente koji
su pomogli rasvjetljavanju rada transmisije gena. Kasnije, nakon
1
Radovi sa simpozija Gustavus Adolphus objavljeni su pod naslovom The
End of Science? Attack and Defense, ur. Richard Q. Selve, University Press
of America, Lanham, Md., 1992.
što se s genetike prebacio na istraživanje mozga, proglašen je vo­
diteljem neurobiološkog odsjeka Nacionalne akademije znanosti.
Stent je također najoštroumniji analitičar ograničenja znanosti s
kojim sam se susreo (pod oštroumljem naravno podrazumijevam
to da on artikulira moje nedorađene slutnje). Kasnih šezdesetih,
kada je Berkeley bio iscrpljen studentskim protestima, napisao je
izvanredno dalekovidnu knjigu, već odavno rasprodanu, pod nazi­
vom Dolazak zlatnog doba:pogled na kraj napretka. Objavljena 1969.
godine, ona je tvrdila da se znanost - kao i tehnologija, umjetnost
i svi progresivni i kumulativni pothvati - približavaju svom kra-
ju2
Većina ljudi, priznaje Stent, smatra apsurdnom primjedbu da
bi znanost uskoro mogla doći do svog kraja. Kako se znanost može
približavati kraju kada je tako brzo napredovala kroz ovo stoljeće?
Stent je izokrenuo ovaj induktivni argument naglavce. Složio se da
je u početku znanost napredovala eksponencijalno zbog učinka
pozitivne povratne sprege - znanje izaziva još više znanja, a sna­
ga još više snage. Stent pripisuje američkom povjesničaru Henryju
Adamsu zaslugu što je na prijelazu stoljeća predvidio ovaj aspekt
znanosti. 3
Adamsov zakon ubrzanja, istaknuo je Stent, ima zanimljivu po­
sljedicu. Ako postoje bilo kakve granice znanosti, bilo kakve za­
preke daljnjem napretku, onda se znanost može kretati dotad ne­
viđenom brzinom prije no što udari u njih. Kada znanost izgleda
najsnažnija, trijumfalna i jaka, tada je možda najbliže smrti. "Zai­
sta, vrtoglava razina na kojoj se napredak sada odvija", napisao je
Stent u knjizi Zlatno doba, "čini vrlo vjerojatnim da napredak
mora stati, možda za našeg života, možda za jednu ili dvije gene­
4
racije".
2
The Corning of the Golden Age: A View of the End of Progress, Gunther S.
Stent, Natural History Press, Garden City, N. Y, 1969. V također Sten-
tov prilog u Selve, End of Science?.
3
Vidi The Education of Henry Adams, Massachusetts Historical Society,
Boston, 1918. (pretisak Houghtona Mifflina, Boston, 1961.). Adams je
iznio svoj zakon ubrzanja u gl. 34, napisanoj 1904.
4
Stent, Golden Age, str. 94.
Određena područja znanosti, tvrdio je Stent, ograničena su
jednostavno granicama problematike kojom se bave. Nitko ne
misli da su primjerice ljudska anatomija ili geografija neiscrpne. I
kemija ima svoje granice. "Iako je ukupni broj mogućih kemij­
skih reakcija vrlo velik, a raznolikost reakcija znatna, cilj kemije,
a to je razumijevanje načela koja upravljaju ponašanjem takvih
molekula, je kao i cilj geografije jasno ograničen."5 Taj je cilj po­
stignut tridesetih godina kada je kemičar Linus Pauling prikazao
kako se sve kemijske interakcije mogu shvatiti pomoću kvantne
mehanike. 6
Na njegovom polju biologije, tvrdio je Stent, otkriće dvostruke
uzvojnice D N K 1953. godine, i kasnije dešifriranje genetskog ko­
da, riješilo je veliki problem prijenosa genetičke informacije s jed­
ne generacije na drugu. Biolozima su još preostala samo tri velika
pitanja: kako je počeo život, kako se jedna oplođena stanica razvija
u višestanični organizam, i kako središnji živčani sustav procesui-
ra informacije. Kada ova tri cilja budu postignuta, rekao je Stent,
temeljna zadaća biologije, čiste biologije, bit će završena.
Stent je priznao da bi biolozi, u načelu, mogli nastaviti s istraži­
vanjem specifičnih fenomena i primjenom svojih znanja unedo­
gled. Ali prema Darwinovoj teoriji, znanost ne proizlazi iz naše
želje za istinom samom, nego iz toga što smo mi prisiljeni kontro­
lirati vlastiti okoliš kako bismo uvećali vjerojatnost širenja naših
gena. Kad određeno područje znanosti počinje donositi sve manje
praktičnih rezultata, znanstvenici će imati sve manje poticaja da
5
Ibid., str. 111.
6
Linus Pauling pokazao je svoje izvanredno poznavanje kemije u The Na­
ture of the Chemical Bond and the Structure of Molecules and Crystals,
objavljenoj 1939. i ponovno izdanoj 1960. u Cornell University Press,
Ithaca, N.Y. Ova knjiga ostaje jedan od najutjecajnijih znanstvenih tek­
stova svih vremena. Pauling mi je rekao da je riješio osnovne probleme
kemije gotovo čitavo desetljeće prije no što je knjiga objavljena. Kad
sam ga intervjuirao na Stanfordu, Kalifornija, u rujnu 1992., Pauling je
rekao: "Mislim da je kemija sređena do kraja 1930-ih, ili čak sredinom,
kao i anorganska kemija i mineralogija - osim sulfidnih minerala, na čemu
se i sada još mora raditi." Pauling je umro 14. kolovoza 1994.
provode svoja istraživanja a društvo će biti sve manje sklono to
plaćati.
Štoviše, samo zato što biolozi dovršavaju svoja empirijska
istraživanja, tvrdi Stent, to ne znači da će odgovoriti na sva rele­
vantna pitanja. Primjerice, nijedna čisto fiziološka teorija ne može
uistinu objasniti svijest, budući da će se učiniti kao da se "proce­
si odgovorni za ovo cijelo osobno iskustvo svode na prividno
sasvim obične, svakodnevne reakcije, koje nisu ništa više niti ma­
nje fascinantne od onih koje se odvijaju, recimo, u jetri..." 7
Za razliku od biologije, pisao je Stent, fizikalne znanosti se čine
otvorenima. Fizičari mogu uvijek pokušavati prodrijeti sve dublje
i dublje u materiju, sudarajući međusobno čestice sve silovitije, a
astronomi mogu uvijek težiti tome da vide sve dalje u svemir. Ali
u svojim pokušajima da prikupe podatke u sve daljim sustavima,
fizičari će neminovno naići na različita fizikalna, ekonomska pa
čak i kognitivna ograničenja.
Tijekom ovog stoljeća fizika je postala sve teže i teže razum­
ljiva; nadišla je darvinovsku epistemologiju, naše prirođene kon­
cepte za uspješno izlaženje na kraj sa svijetom. Stent je odbacio
stari argument da su "jučerašnje besmislice današnje opće pri­
8
znate istine". Društvo može biti spremno podupirati daljnja istra­
živanja u fizici sve dok ona ima potencijal da stvara nove snažne
tehnologije, kao što su nuklearno oružje i nuklearna energija. Ali
kad fizika postane nepraktična i istovremeno nerazumljiva, pre­
dviđao je Stent, društvo će sigurno uskratiti svoju potporu.
Stentova prognoza budućnosti je bila neobična mješavina op­
timizma i pesimizma. Predvidio je da znanost, prije no što završi,
može pomoći u rješavanju mnogih problema koji najviše pritišću
civilizaciju. Mogla bi eliminirati bolesti i siromaštvo te osigurati
društvu jeftinu energiju bez zagađivanja okoliša, možda pomoću
reakcija fuzije. No, kako stječemo sve veću prevlast nad priro­
dom, mogli bismo izgubiti ono što je Nietzsche nazvao "voljom
za moć", mogli bismo postati manje motivirani za nastavak dalj-

7
Stent, Golden Age, str. 74.
8
Ibid., str. 115.
njih istraživanja - naročito ako takva istraživanja imaju male iz­
glede da će dati opipljive koristi.
Kako društvo postaje sve bogatije i udobnije, manje će mladih
ljudi birati sve teži put znanosti, pa čak i umjetnosti. Mnogi će se
okrenuti više hedonističkim ciljevima, možda čak i napuštajući stvar­
ni svijet u korist fantazija izazvanih drogama ili elektroničkim spra­
vama koje izravno hrane mozak. Stent je zaključio da će prije ili
kasnije napredak "zamrijeti na svom putu", i ostaviti svijet u uvelike
statičnom stanju koji je nazvao "Novom Polinezijom". Dolazak
bitnika i hipija, dodao je, signalizirao je početak kraja napretka i
svanuće Nove Polinezije. Zaključio je svoju knjigu sardoničkim
komentarom da će "tisućljeća bavljenja umjetnostima i znanosti­
ma konačno transformirati tragikomediju života u happening".9

Izlet na Berkeley

U proljeće 1992. otputovao sam na Berkeley da vidim što Stent


misli kako su se njegova predviđanja održavala tijekom proteklih
10
godina. Dok sam hodao prema sveučilištu iz svog hotela, prošao
sam pokraj nečega što mi je izgledalo kao ostaci šezdesetih: muškar­
ce i žene duge sijede kose i otrcane odjeće koji su od prolaznika
tražili sitan novac. Došao sam do sveučilišne zgrade biologije,
ogromnog betonskog kompleksa u sjeni prašnjavog drveća euka­
liptusa, dizalom se popeo na prvi kat do Stentovog laboratorija i
otkrio da je zaključan. Nekoliko minuta kasnije otvorila su se vra­
ta dizala i iz njega je izašao Stent, crven u licu, oznojen, sa žutom
biciklističkom kacigom na glavi, gurajući blatom prekriveni bi­
cikl. Stent se kao mladić preselio iz Njemačke u Sjedinjene Ame­
ričke Države i njegov opori glas i odjeća još uvijek nose tragove tog
podrijetla. Nosio je naočale sa žičanim okvirom, plavu košulju krat­
kih rukava s epoletama, tamne hlače i sjajne crne cipele. Vodio me
kroz laboratorij, prepun mikroskopa, centrifuga i staklenki, do
malog ureda u stražnjem dijelu. Hodnik ispred njegovog ureda bio
9
Ibid., str. 138.
10
Stenta sam intervjuirao na Berkelevu u lipnju 1992.
je ukrašen fotografijama i slikama Buddhe. Kada je Stent zatvorio
vrata svog ureda za nama, primijetio sam da je na unutarnju stra­
nu vrta pričvrstio poster sa skupa koji se 1989. održao na Collegeu
Gustavus Adolphus. Gornja polovica postera bila je prekrivena
riječju ZNANOST, napisanom golemim, upadljivo obojenim slo­
vima. Slova su se rastapala cijedeći se prema dolje, u jezero proto-
plazme. Ispod te psihodelične lokve velika su crna slova postavljala
pitanje: Kraj znanosti?
Stent je na početku intervjua djelovao sumnjičavo. Upitao me
jesam li pratio pravne muke novinarke Janet Malcolm koja je upravo
izgubila parnicu u beskrajnoj pravnoj bitci s temom mojeg prethod­
nog intervjua, psihoanalitičarom Jeffreyem Massonom. Promrm­
ljao sam nešto o tome kako su posljedice njenih prijestupa bile
previše beznačajne da bi zaslužile kaznu, ali da su mi njene meto­
de izgledale pomalo površne. Da sam ja pisao nešto o osobi koja je
tako prevrtljiva kao Masson, rekao sam Stentu, trudio bih se da se
osiguram snimanjem svih navoda na vrpcu. (Dok sam govorio, iz­
među nas se bešumno vrtio moj kazetofon.)
Postepeno se Stent opustio i počeo mi pričati o svom životu.
Rođen je u Berlinu u židovskoj obitelji 1924. godine, pobjegao je
iz Njemačke 1938. i doselio je k sestri koja je živjela u Chicagu.
Doktorirao je kemiju na Sveučilištu Illinois, ali nakon čitanja knjige
Što je život? Erwina Schrodingera, postao je ushićen tajnom gene­
tičke transmisije. Nakon što je na Kalifornijskom Institutu za teh­
nologiju radio s poznatim biofizičarom Maxom Delbruckom, Stent
je postao profesor na Berkeleyu 1952. godine. U tim ranim godi­
nama molekularne biologije, kaže Stent, "nitko od nas nije znao
što radimo". Tada su Watson i Crick otkrili dvostruku uzvojnicu
i unutar nekoliko tjedana smo shvatili da se bavimo molekular­
nom biologijom.
Stent je počeo razmišljati o granicama znanosti šezdesetih godi­
na, djelomice reagirajući na pokret "slobode govora" koji se poja­
vio na Berkeleyu i koji je dovodio u pitanje zapadnjački racionali­
zam i tehnološki napredak te druge aspekte civilizacije koji su Stentu
bili dragi. Sveučilište ga je imenovalo članom odbora zaduženog
"da se time pozabavi, da smiri situaciju, razgovarajući sa studenti-
ma". Stent je pokušao ispuniti svoj mandat - i riješiti vlastite unutar­
nje konflikte u svojoj ulozi znanstvenika - držeći niz predavanja.
Ta predavanja su se pretvorila u knjigu Dolazak zlatnog doba.
Rekao sam Stentu da, nakon što sam pročitao Dolazak zlatnog
doba, nisam mogao odrediti je li vjerovao da će nova Polinezija, do­
ba univerzalne dokolice u kojoj nema socijalnog i intelektualnog
napretka i promjena, biti napredak u odnosu na trenutnu situaciju.
"Nikada to nisam mogao odlučiti!", uskliknuo je istinski uzbuđen.
"Ljudi su me nazivali pesimistom, ali ja sam mislio da sam optimist."
Sigurno nije mislio da bi takvo društvo bilo u bilo kojem smislu
utopijsko. Nakon užasa koje su prouzročile totalitarne države u
ovom stoljeću, nije više bilo moguće ozbiljno shvatiti ideju utopije.
Stent je mislio da su se njegova predviđanja dobro održala. Iako
su hipiji nestali (osim sažaljenja vrijednih ostataka na ulicama Ber-
keleya), američka je kultura postala jako materijalistička i antiin-
telektualna; hipiji su se razvili u yuppieje. Završio je hladni rat,
iako ne postepenim stapanjem komunističkih i kapitalističkih drža­
va kao što je to Stent predvidio. Priznao je da nije predvidio po­
novno oživljavanje duboko potiskivanih etničkih sukoba nakon hlad­
noga rata. "Jako sam deprimiran ovime što se događa na Balkanu",
rekao je. "Nisam mislio da će se to dogoditi." Stent je također
bio iznenađen siromaštvom i rasnim sukobima u Sjedinjenim Ame­
ričkim Državama, ali je vjerovao da će ti problemi izgubiti na važ­
nosti. (Aha!, pomislio sam. Nakon svega, ipak je optimist.)
Stent je bio uvjeren da znanost pokazuje znakove zatvaranja koje
je predvidio u knjizi Zlatno doba. Fizičari koji se bave česticama
imaju teškoće uvjeravajući društvo da treba platiti njihove sve skup­
lje i skuplje pokuse, primjerice "supravodljivi supersudarač". Što
se tiče biologa, oni još uvijek moraju mnogo toga spoznati o tome
kako se oplođena stanica transformira u složeni višestanični orga­
nizam, poput slona, kao i o tome kako funkcionira mozak. "Ali mi­
slim da je velika slika u osnovi završena", kaže on. Posebno je evolu­
cijska biologija "završila kada je Darwin objavio svoju knjigu O
podrijetlu vrsta", kazao je Stent. Podsmjehivao se nadi nekih evo­
lucijskih biologa - naročito Edwardu Wilsonu s Harvarda - da se
mogu beskonačno baviti proučavanjem i temeljitim istraživanjem
svega živog na zemlji, vrstu po vrstu. Takav bi poduhvat bio
besmislena "igra staklenim perlama".
Zatim se bacio u oštar govor protiv ekologije. U suštini je to
antihumanistička filozofija, koja je pridonijela niskoj razini samo-
poštovanja američke mladeži, naročito siromašne crne djece. Za­
brinut da se moja omiljena Kasandra pretvara u čudaka, razgovor
sam skrenuo na temu svijesti. Misli li Stent još uvijek da je svijest
nerješivi znanstveni problem, kao što je to sugerirao u knjizi Zlatno
doba? Odgovorio je da ima vrlo visoko mišljenje o Francisu Cricku
koji je kasnije u svojoj karijeri usmjerio pažnju na svijest. Ako Crick
misli da je svijest moguće znanstveno obraditi, tada tu mogućnost
treba shvatiti ozbiljno, rekao je Stent.
No, Stent je još uvijek bio uvjeren da čisto fiziološko objaš­
njenje svijesti ne bi bilo tako razumljivo i značajno kao što to priželj­
kuje većina ljudi, niti da bi pomoglo da se riješe moralna i etička
pitanja. Stent je mislio da bi napredak znanosti mogao dati religiji
jasniju ulogu u budućnosti, a ne da će je eliminirati u potpunosti,
kao što su se znanstvenici nekoć nadali. Premda se ne može natje­
cati s daleko uvjerljivijim pričama znanosti o fizičkom svijetu, re­
ligija ipak zadržava određenu vrijednost nudeći moralno vodstvo.
"Ljudi jesu životinje, ali mi smo i moralna bića. Zadaća je religije
sve više i više u carstvu morala."
Kad sam ga upitao o mogućnosti da računala postanu inteligent­
na i stvore vlastitu znanost, Stent je prijezirno otpuhnuo. Imao je
maglovit pogled na umjetnu inteligenciju, naročito na njene sve
maštovitije entuzijaste. Računala se mogu iskazati na precizno defi­
niranim zadacima kao što su matematika i šah, istaknuo je on, ali su
još uvijek izuzetno loša kada se suoče s onom vrstom problema
- prepoznavanjem lica ili glasa ili hodanjem po pretrpanom ploč­
niku - koje ljudi rješavaju bez ikakvog napora. "Potpuno su time
zaokupljeni", kaže Stent o Marvinu Minskom i drugima koji pre­
dviđaju da ćemo jednoga dana biti u mogućnosti presnimiti naše
osobnosti u računalo. "Ne bih isključio mogućnost da ćete u dvade­
set i trećem stoljeću možda imati umjetni mozak," dodao je, "ali
njemu neće trebati doživljaj". Možda je moguće stvoriti računalo
koje će biti ekspert u restoranima, "ali taj stroj neće znati kakav
je okus odreska".
Stent je jednako tako bio skeptičan prema tvrdnjama istraživača
kaosa i kompleksnosti da će pomoću računala i sofisticirane mate­
matike oni biti u stanju nadmašiti znanost iz prošlosti. U knjizi Do­
lazak zlatnog doba Stent proučava rad jednog od pionira teorije
kaosa, Benoita Mandelbrota. Počevši u ranim šezdesetim godina­
ma, Mandelbrot je pokazao kako su mnogi fenomeni po svojoj prirodi
indeterministički: iskazuju ponašanje koje je nepredvidivo i očito
slučajno. Znanstvenici mogu samo nagađati o uzrocima individual­
nih događaja i ne mogu ih s točnošću predvidjeti.
Istraživači kaosa i kompleksnosti su pokušali stvoriti uspješne i
razumljive teorije istog fenomena koji je proučavao i Mandelbrot,
kazao je Stent. U Zlatnom dobu je zaključio da će se ti indetermi­
nistički fenomeni odupirati znanstvenoj analizi, i nije vidio razloge
zbog kojih bi mijenjao tu svoju procjenu. Upravo suprotno. Rad
koji proizlazi iz ovih područja znanosti potvrđuje njegovo gledište
da znanost, kada tjera mak na konac, postaje dezorijentirana. Da­
kle, Stent ne misli da će kaos i teorija kompleksnosti pridonijeti
ponovnom rođenju znanosti? "Ne", odgovorio je s otvorenim
smiješkom. "To je kraj znanosti."

Što je znanost postigla

Očigledno nismo ni blizu nove Polineziju koju je Stent predvi­


dio, djelomično zato što primijenjena znanost nije postigla ništa
približno onome čemu se Stent nadao (ili čega se bojao) kada je
pisao Dolazak zlatnog doba. Ali došao sam do zaključka da se Stento-
vo proročanstvo u jednom vrlo važnom smislu već ispunilo. Čista
znanost, traganje za znanjem koje će nam odgovoriti što smo i
odakle smo, već je ušlo u razdoblje sve sitničavijih ponavljanja.
Daleko je najveća zapreka budućem napretku čiste znanosti njen
nekadašnji uspjeh. Istraživači su već iscrtali mapu fizičke stvarno­
sti, od mikrocarstva kvarkova i elektrona do makrocarstva plane-
ta, zvijezda i galaksija. Fizičari su pokazali kako svom materijom
upravlja nekoliko osnovnih sila: gravitacija, elektromagnetizam, te
jake i slabe nuklearne sile.
Znanstvenici su uobličili svoje znanje u impresivnu, premda mož­
da ne i strašno detaljnu priču o tome kako smo nastali. Svemir je
velikim praskom započeo svoje postojanje prije 15 milijardi godi­
na, plus-minus pet milijardi godina (astronomi se možda nikad neće
složiti oko točnog broja) i još se uvijek širi. Prije otprilike 4,5
milijarde godina, ostaci zvijezde koja je eksplodirala, supernove,
kondenzirali su se u naš sunčev sustav. Negdje u idućih nekoliko
stotina milijuna godina, iz razloga koje možda nikad nećemo sa­
znati, jednostanični organizmi koji su nosili genijalnu molekulu
DNK, pojavili su se na zemlji koja je još uvijek bila užarena. Ti su
prvobitni mikrobi iznjedrili, sredstvima prirodne selekcije, čita­
vo mnoštvo kompleksnih stvorenja, uključujući Homo sapiensa.
Smatram da će ta priča koju su znanstvenici istkali iz svog zna­
nja, taj moderni mit o stvaranju, biti jednako održiv u idućih sto­
tinu ili tisuću godina, kao što je i danas. Zašto? Zato što je istinit.
Nadalje, s obzirom na to kako je daleko znanost dospjela dosad, i
s obzirom na fizičke, društvene i spoznajne granice koje ograničava­
ju daljnja istraživanja, teško da će znanost pružiti neke značajne
dopune znanju koje je već sakupljeno. Neće biti velikih otkrića
u budućnosti koja bi se mogla usporediti s onima koje su nam
pružili Darwin ili Einstein ili Watson i Crick.

Antiklimaks besmrtnosti

Primijenjena znanost trajat će još dugo. Znanstvenici će nastaviti


razvijati različite nove materijale; brža i sofisticiranija računala; teh­
nike genetskog inženjeringa koje će nas učiniti zdravijima, snažni­
jima, dugovječnijima; možda će nam čak i fuzijski reaktori davati
jeftinu energiju koja neće tako nepovoljno utjecati na okoliš (iako
sada, zbog drastičnih smanjivanja proračuna, perspektiva fuzije
izgleda maglovitija no ikada). Pitanje je hoće li ti napreci u primije­
njenoj znanosti donijeti ikakva iznenađenja, ikakve revolucionarne
preokrete u našem osnovnom znanju? Hoće li prisiliti znanstve­
nike da revidiraju mapu strukture svemira koju su nacrtali ili priču
koju su stvorili o stvaranju svemira i našoj povijesti? Vjerojatno ne.
Primijenjena je znanost u ovom stoljeću težila tome da pojača, a
ne da dovede u pitanje, prevladavajuće teorijske paradigme. Laseri
i tranzistori potvrđuju snagu kvantne mehanike, kao što genetički
inženjering podupire vjerovanje u model evolucije koji se temelji
na DNK.
U čemu se sastoji iznenađenje? Einstenovo otkriće da su pro­
stor i vrijeme, te koordinate stvarnosti savitljivi - bilo je iznenađe­
nje. To je bilo i opažanje astronoma da se svemir širi i evoluira.
Kvantna mehanika koja je razotkrila probabilistički element (lu-
krecijevsko zastranjenje), u osnovi svih stvari, bila je izvanredno
iznenađenje; Bog se uistinu kocka (unatoč Einsteinovu neodobra­
vanju). Kasnija otkrića da se protoni i neutroni sastoje od manjih
čestica nazvanih kvarkovima bila su manje iznenađenje, zato što
su zapravo samo proširila kvantnu teoriju na dublje područje;
postavke fizike ostale su netaknute.
Učenje da nas ljude nije stvorio Bog de novo, nego smo se razvili
postupno, u procesu prirodne selekcije, bilo je veliko iznenađe­
nje. Većina ostalih aspekata ljudske evolucije - onih koji se odnose
na to gdje se, kada i kako točno razvio Homo sapiens - jesu detalji.
Ti detalji mogu biti zanimljivi, ali vjerojatno nisu iznenađujući
osim ako ne pokažu da su osnovne pretpostavke znanstvenika o
evoluciji pogrešne. Možemo saznati, recimo, da je iznenadno buja­
nje naše inteligencije katalizirano intervencijom izvanzemaljskih
bića, kao u filmu Odiseja 2001. To bi bilo veliko iznenađenje.
Zapravo, bilo kakav dokaz da život postoji - ili da je jednom posto­
jao - izvan našega malog planeta bio bi veliko iznenađenje. Znanost,
i sva ljudska misao, bila bi preporođena. Spekulacije o podrijetlu
života i njegovoj neminovnosti utemeljile bi se na mnogo čvršćim
empirijskim temeljima.
Ali, koliko je vjerojatno da ćemo otkriti život negdje drugdje?
Gledano unatrag, svemirski programi koje su zastupale i Sjedinje­
ne Američke Države i Rusija više su bili zveckanje oružjem, nego
otvaranje novih granica ljudskom znanju. Perspektiva istraživa-
nja svemira na bilo kakvoj osim na trivijalnoj razini čini se sve manje
vjerojatnom. Više nemamo ni volje niti novca da bismo se upuštali
u tehnološko bildanje mišića zbog njih samih. Ljudi, od krvi i mesa,
možda će jednoga dana putovati na druge planete našeg sunčevog
sustava. Ali, dok ne otkrijemo neki način nadilaženja Einsteinove
zabrane protiv putovanja bržeg od svjetlosti, vjerojatno nećemo niti
pokušati posjetiti drugu zvijezdu, a kamoli drugu galaksiju. Svemir­
ski brod koji može putovati milijun milja na sat, brzinom barem za
jedan red veličine većom od onoga što trenutna tehnologija može
postići, još uvijek će trebati skoro tri tisuće godina da stigne do
našeg najbližeg zvjezdanog susjeda, Alphe Centauri. 11
Najdramatičniji uspjeh primijenjene znanosti koji mogu zami­
sliti je besmrtnost. Mnogi znanstvenici nastoje otkriti točne uzro­
ke starenja. Razumljivo je da će, ako uspiju, znanstvenici moći
stvoriti verziju Homo sapiensa koja može živjeti beskonačno. Ali
besmrtnost, iako bi predstavljala trijumf primijenjene znanosti neće
nužno promijeniti naše osnovno znanje o svemiru. Time ne bismo
saznali ništa više o tome zašto je nastao svemir i što leži izvan njego­
vih granica, nego što to sada znamo. Dalje, evolucijski biolozi sma­
traju da nije moguće postići besmrtnost. Prirodna nas je selekcija
stvorila tako da živimo dovoljno dugo da se razmnožimo i odgo­
jimo svoju djecu. Kao rezultat toga, starost ne potječe iz jednog
jedinog uzroka ili čak niza uzroka; ona je neodvojivo utkana u tki­
vo našeg postojanja.12
11
Našao sam ovu obeshrabrujuću činjenicu na str. 371 knjige Coming of
Age in the Milky Way, Timothy Ferris, Doubleday, New York, 1988. Za
sumornu perspektivu američkog svemirskog programa s ljudskim posa­
dama, napisanu povodom 25. obljetnice prvog spuštanja na Mjesec, vidi
"25 Years Later, Moon Race in Eclipse" Johna Nobela Wilforda, New York
Times, 17. srpanj 1994., str. 1.
12
Ovaj pesimistički (optimistički?) pogled na starenje može se naći u poglav­
lju 8 pod naslovom "Aging as the Fountain of Youth" knjige Why We Get
Sick: The New Science of Darwinian Medicine, Randolpha M. Nessea i
Georgea C. Williamsa, Times Books, New York, 1994. Williams je jedan
od podcijenjenih prvaka moderne evolucijske biologije. Vidi također nje­
gov klasični članak, "Pleiotropy, Natural Selection and the Evolution of
Senescence," Evolution, vol. 11,1957., str. 398-411.
Tako su mislili prije sto godina

Lako je shvatiti zašto je tolikim ljudima teško povjerovati da se zna­


nost, čista ili primijenjena, približava svome kraju. Prije sto go­
dina nitko nije mogao zamisliti što nam donosi budućnost. Televi­
ziju? Zrakoplove? Svemirske postaje? Nuklearno oružje? Računala?
Genetski inženjering? Nama je nemoguće znati kakva je buduć­
nost znanosti - čiste ili primijenjene - baš kao što je Tomi Akvin-
skom bilo nemoguće predvidjeti Madonnu ili mikrovalnu pećni­
cu. Postoje čuda, potpuno nepredvidiva, koja leže i čekaju na nas
baš kao što su čekala i na naše pretke. Nećemo uspjeti zgrabiti ta
bogatstva odlučimo li ustvrditi da ona ne postoje i prestanemo ih
tražiti. Proročanstvo se tako ispunjava samo od sebe.
Ovakvo stajalište se često izražavalo kao argument "to-je-ono-
što-su-mislili-na-kraju-prošloga-stoljeća". On ide otprilike ovako:
kako se devetnaesto stoljeće postupno približavalo svome kraju, fi­
zičari su mislili da znaju sve. Ali tek što je dvadeseto stoljeće ot­
počelo, Einstein i drugi fizičari su otkrili - izmislili? - teoriju re­
lativnosti i kvantnu mehaniku. Te teorije su zatamnile Newtonovu
fiziku i otvorile prostrane nove poglede na modernu fiziku i druge
grane znanosti. Pouka: svatko tko predviđa da se znanost približa­
va svome kraju, vjerojatno će ispasti kratkovidan kao što su to bili
fizičari devetnaestoga stoljeća.
Oni koji vjeruju da je znanost konačna imaju uobičajen šaljivi
odgovor na ovaj argument: najraniji istraživači, zato što nisu mo­
gli pronaći kraj Zemlje, zaključivali su da je Zemlja beskonačna,
ali su bili u krivu. Štoviše, ni u kojem slučaju nije povijesna činje­
nica da su fizičari kasnoga devetnaestog stoljeća osjećali da su
detaljno razradili stvari. Najbolji dokaz za osjećaj kraja je govor
koji je održao Albert Michelson, čiji su eksperimenti s brzinom
svjetlosti dijelom nadahnuli Einsteinovu opću teoriju relativno­
sti.

Premda nikad nije sigurno reći da budućnost fizikalne znanosti


više neće iznijeti takvih čuda koja bi se mogla usporediti s onima
iz prošlosti, čini se vjerojatnim da je većina velikih temeljnih
načela čvrsto utvrđena i da budući napredak treba uglavnom
tražiti u rigoroznoj primjeni ovih načela na sve fenomene koje
uočavamo. Ovdje znanost mjerenja pokazuje svoje značenje -
tamo gdje su kvantitativni rezultati poželjniji od kvalitativnog ra­
da. Jedan ugledni fizičar je primijetio da buduće istine fizikalne
znanosti treba potražiti na šestom decimalnom mjestu.13

Michelsonova primjedba o šestom decimalnom mjestu se to­


liko pripisivala Lordu Kelvinu (prema kojem je imenovan Kel­
vin, mjerna jedinica za temperaturu) da mu neki autori pripisuju
ovaj navod.14 Ali povjesničari nisu pronašli nikakve dokaze da je
Kelvin iznio tu tvrdnju. Prema povjesničaru znanosti Stephenu
Brushu sa Sveučilišta Maryland, u to su vrijeme fizičari živo ras­
pravljali o osnovnim problemima poput održivosti atomske teo­
rije materije. Michelson je bio toliko zaokupljen svojim optič­
kim pokusima, ukazuje Brush, da "nije zamijetio žestoke
kontroverzije koje su bjesnjele među teoretičarima toga doba".
Tvrdnja o viktorijanskom zatišju u fizici je "mit" 1 5 zaključuje
Brush.

Apokrifni službenik p a t e n t n o g ureda

Drugi povjesničari se ne slažu s Brushovom procjenom.16 Pitanja


koja se odnose na raspoloženje koje je prevladavalo u tom razdoblju
nikada se neće moći u potpunosti riješiti, ali gledište da su znanstve-
13
Michelsonove primjedbe su prenesene u nekoliko različitih verzija. Ova
koju sam naveo objavljena je u Physics Today, travanj 1968., str. 9.
14
Michelsonova primjedba o decimalnim mjestima krivo se pripisuje Kelvinu
na strani 3 knjige Superstrings: A Theory of Everything? ur. Paul C. Davies
i Julian Brown, Cambridge University Press, Cambridge, U. K., 1988.
Ova je knjiga također značajna jer otkriva da je Nobelovac Richard
Feynman bio duboko skeptičan prema teoriji superstruna.
15
Stephen Brush je dao ovu analizu fizike na kraju devetnaestog stoljeća u
članku "Romance in Six Figures", Physics Today, siječanj 1969., str. 9.
16
Vidi, primjerice, "The Completeness of Nineteenth-Century Science"
Lawrencea Badasha, Isis, vol. 63,1972., str. 48-58. Badash, povjesničar
nici prošlog stoljeća bili samozadovoljni zbog stanja njihovog znan­
stvenoga područja u potpunosti je pretjerana. Povjesničari su pružili
konačno tumačenje na temelju još jedne anegdote koja je omilje­
na medu onim koji odbijaju prihvatiti da je znanost možda smrtna.
Anegdota kaže da je sredinom devetnaestoga stoljeća ravnatelj
Ureda za patente Sjedinjenih Američkih Država napustio posao i
predložio da se ured zatvori jer uskoro neće biti više ničega što bi
se moglo izumiti.
Godine 1995. Daniel Koshland, urednik prestižnog časopisa
Science, ponovio je ovu priču u uvodu posebnog izdanja posveće­
nog o budućnosti znanosti. U tom su izdanju vodeći znanstveni­
ci iznosili svoja predviđanja o tome što se u njihovim područjima
još može postići u idućih dvadeset godina. Koshland, koji je kao
i Gunther Stent biolog na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley,
likovao je što se njegovi prognostičari "očito ne slažu s ravnate­
ljem patentnog ureda iz prošlosti. Velika otkrića od osobitog
značenja za budućnost su na vidiku. To što smo tako brzo stigli
tako daleko nije pokazatelj da je tržište otkrića zasićeno, već da
će otkrića pristizati još brže." 1 7
Koshlandov ogled sadrži dva problema. Kao prvo, njegovi au­
tori nisu predviđali "velika otkrića", nego su većinom predviđali
nove primjene postojećeg znanja, primjerice bolje metode pro­
izvodnje lijekova, sofisticirane testove za genetske poremećaje,
bolji skeneri mozga i tome slično. Neka su predviđanja bila nega­
tivna. "Svatko tko očekuje inteligenciju nalik ljudskoj od računa­
la u narednih pedeset godina, bit će razočaran", izjavio je fizičar
i dobitnik Nobelove nagrade Philip Anderson.
znanosti na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari, zaključio je (str.
58) da je "bolest zavrženosti bila daleko od toga da bude virulentna...
ona je bila više infekcija niskog intenziteta, ali svejedno vrlo stvarna"
[kurziv u izvorniku].
17
Članak Daniela Koshlanda "The Crystal Ball and the Trumpet Call" i
posebni ulomak o predviđanjima koji mu je slijedio mogu se pronaći u
časopisu Science, 17. ožujka, 1995. Legendu o kratkovidnom činovniku
patentnog ureda ponovio je kiber-magnat Bill Gates na str. 13 svojeg
bestselera iz 1995. The Road Ahead, pisanog zajedno s Nathanom Myhr-
voldom i Peterom Rinearsonom, Viking, New York.
Drugo, Koshlandova priča o ravnatelju patentnog ureda je bi­
la apokrifna. Godine 1940. istraživač po imenu Eber Jeffery ispi­
tivao je anegdotu o ravnatelju patentnog ureda u članku pod na­
slovom "Ništa se više ne može izumiti", objavljenom u Journal
of the Patent Office Society.n Jeffery je pratio priču sve do 1843.,
kada je tadašnji ravnatelj patentnog ureda Henry Ellsworth izja­
vio pred Kongresom: "Napredak vještina iz godine u godinu iza­
ziva naše nevjerovanje i čini se da nagovještava dolazak razdoblja
kad ljudsko usavršavanje mora okončati." .
Ali Ellsworth, daleko od toga da je predlagao da se njegov
ured zatvori, je zatražio dodatni novac kako bi mogao izaći na
kraj s bujicom izuma koje je očekivao u poljoprivredi, prometu i
komunikacijama. Ellsworth je uistinu dvije godine kasnije dao
ostavku, 1845, ali u svom obrazloženju nije ništa rekao o zatva­
ranju ureda za patente; zapravo je rekao da je ponosan što je
sudjelovao u njegovu širenju. Jeffery je zaključio da je Ellswort-
hova izjava o "razdoblju kada ljudsko usavršavanje mora okonča­
ti" bila "obična retorička fraza koja je trebala naglasiti izvanred­
ne pomake unaprijed u tadašnjim izumima, kao i onima koji se
mogu očekivati u budućnosti". Ali možda Jeffery nije odao do­
voljno priznanja Ellsworthu. Ellsworth je, na kraju, predvidio
argument koji je Gunther Stent iznio više od stotinu godina ka­
snije: što se brže znanost kreće, prije će dostići svoje krajnje,
neizbježive granice.
Razmotrite implikacije alternativne pozicije, koju implicitno
zastupa Daniel Koshland. On tvrdi da će se, stoga što se tako
brzo razvijala u prošlih stotinjak i više godina, znanost i dalje
razvijati, vjerojatno zauvijek. Ali ovaj induktivni argument ima
velike rupe. Znanost postoji tek nekoliko stotina godina, a njena
najspektakularnija postignuća ostvarena su u prošlom stoljeću.
Iz povijesne perspektive, moderno doba brzog tehnološkog i
znanstvenog napretka ne izgleda kao trajna odlika stvarnosti, ne-
18
"Nothing Left to Invent", Eber Jeffery, Journal of the Patent Office Soci­
ety, srpanj, 1940., str. 479-481. Lociranje Jefferyjevog članka zahval­
jujem povjesničaru znanosti Morganu Sherwoodu s Kalifornijskog
sveučilišta u Davisu.
go kao zastranjenje, slučajan pogodak, proizvod jedinstvenog spo­
ja društvenih, intelektualnih i političkih faktora.

Uspon i pad napretka

U knjizi iz 1932. godine Ideja napretka povjesničar J. B. Bury je


ustvrdio: "Znanost se bez prekida razvijala posljednjih tri do če­
tiri stotine godina; svako novo otkriće vodilo je novim problemi­
ma i novim metodama njihova rješavanja i otvaralo je nova po­
dručja istraživanja. Do ovog trenutka znanstvenici nisu bili
prisiljeni na zastoj, uvijek su pronalazili načine da dalje napredu­
ju. Ali što nam jamči da neće naići na nepremostive prepreke?" [kur­
ziv u originalu] 19 .
Bury je u svojim vlastitim istraživanjima pokazao da je k o n :
cept napretka star najviše nekoliko stotina godina. Od Rimskog
carstva pa kroz srednji vijek, većina tragača za istinom je smatra­
la da je povijest degenerativni proces: stari Grci su dosegli vrhu­
nac u matematici i znanju općenito, a od tog vremena civilizacija
je krenula nizbrdo. Oni koji su došli nakon toga, mogli su samo
pokušati ponovno shvatiti ostatke mudrosti koju su saželi Platon
i Aristotel. Osnivači moderne znanosti poput Isaaca Newtona,
Francisa Bacona, Renea Descartesa i Gottfrieda Leibniza bili su
prvi koji su iznijeli ideju da ljudi mogu sustavno steći i akumuli­
rati znanje istraživanjem prirode. Ovi praznanstvenici su vjero­
vali da će proces biti konačan, da možemo usvojiti cjelokupno
znanje o svijetu i onda stvoriti savršeno društvo, utopiju, koja će
se temeljiti na tom znanju i kršćanskim pravilima. (Nova Poline­
zija!)
Tek s pojavom Darwina neki su intelektualci postali toliki za­
ljubljenici u napredak da su inzistirali na tome da bi napredak
mogao biti, ili trebao biti, "vječan". "Nakon pojave Darwinova
djela O podrijetlu vrsta", napisao je Gunther Stent u knjizi Para-

19
The Idea of Progress, J. B. Bury, Macmillan, New York, 1932. Moj sažetak
Buryjevih pogleda je adaptiran iz Stenta, Golden Age.
doksi napretka iz 1978., "ideja je napretka uzdignuta na razinu
znanstvene religije... Ovaj je optimistički pogled postao opće­
prihvaćen u industrijaliziranim državama... tvrdnja da bi napre­
dak mogao završiti, trenutno se smatra isto tako neobičnom kao
što se ranije smatrala tvrdnja da se Zemlja okreće oko Sunca." 20
Ne iznenađuje da su moderne nacionalne države postale va­
treni zagovornici vjere u to da je znanost beskonačna. Znanost je
proizvela takva čuda kao što su atomska bomba, nuklearna ener­
gija, zrakoplovi, radari, računala i navođeni projektili. Godine
1945. fizičar Vannevar Bush (dalji rođak predsjednika Georgea
Busha) je objavio u knjizi Znanost: beskonačna granica da je zna­
nost "uvelike neistražena pozadina" i bitni "ključ" američke eko­
nomske i vojne sigurnosti.21 Bushova knjiga je služila kao pre­
dložak za stvaranje američke Državne zaklade za znanost i drugih
federalnih organizacija koje su otada podržavale fundamentalna
istraživanja u dotad neviđenim razmjerima.
Sovjetski je savez možda bio odaniji konceptu znanstvenoga i
tehnološkog napretka od svojeg kapitalističkog suparnika. Sovje­
ti su se, čini se, ugledali u Friedricha Engelsa koji je u svojoj
Dijalektici prirode pokušao na ovaj način izraziti svoje shvaćanje
Newtonovog obrnuto proporcionalnog zakona gravitacije u ovom
ulomku:
Ono što je Lutherovo spaljivanje papinske bule bilo na religij­
skom polju, na polju prirodne znanosti bilo je veliko Koperniko-
vo djelo... Ali otad je razvoj znanosti išao naprijed velikim kora­
cima, uvećavajući se tako reći na kvadrat, proporcionalno
udaljenosti u vremenu od svoje početne točke, kao da želi poka­
zati svijetu da i za kretanje najvišeg proizvoda organske materije,

20
The Paradoxes of Progress, Gunther S. Stent, W. H. Freeman, San Fran­
cisco, 1978., str. 27. Ova knjiga sadrži nekoliko poglavlja iz Stentove
ranije knjige The Comingofthe Golden Age, plus nove rasprave o biologiji,
moralu i kognitivnim granicama znanosti.
21
Science: The Endless Frontier, Vannevar Bush, knjigu je ponovno izdala
National Science Foundation, Washington D. C, povodom svog 40-og
rođendana, 1990.
ljudskog uma, važe isti zakoni inverznog kvadratnog uvećavanja,
kao što važe i za kretanje anorganske materije.22
Znanost, prema Engelsu, može i hoće nastaviti svoj put pre­
ma naprijed, sve više ubrzavajući svoje kretanje, zauvijek.
Naravno, snažne društvene, političke i gospodarske sile sada
se suprotstavljaju ovakvoj viziji bezgraničnog znanstvenog i tehno­
loškog napretka. Hladni je rat, glavni poticaj fundamentalnih znan­
stvenih istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjet­
skom savezu, završio; Sjedinjene države i bivše Sovjetske republike
imaju manje potrebe graditi svemirske stanice i divovske akcelera­
tore samo zato da bi demonstrirale svoju moć. I društvo je sve
osjetljivije na negativne posljedice znanosti i tehnologije, kao što
su zagađenje, nuklearna kontaminacija i oružje za masovno uniš­
tavanje.
Čak su i politički vode, koji su tradicionalno bili najpouzdaniji
branitelji vrijednosti znanstvenog napretka, počeli iskazivati pro-
tuznanstvene osjećaje. Češki pjesnik i predsjednik Vaclav Havel
izjavio je 1992. godine da je Sovjetski savez epitomizirao i time
zauvijek diskreditirao "kult objektivnosti" koji je uspostavila zna­
nost. Havel je izrazio nadu da će raspad komunističke države doni­
jeti "kraj moderne ere" kojom je "dominiralo vrhunsko vjerova­
nje, izraženo u različitim oblicima, da je svijet - i Bitak kao takav
- potpuno spoznatljiv sustav kojim upravlja konačni broj univer­
zalnih zakona koje čovjek može shvatiti i racionalno usmjeriti u
23
svrhu vlastite koristi".
22
Našao sam ovaj navod iz Engelsa u knjizi Scientific Progress, Nicholasa
Reschera, Basil Blackwell, Oxford, U. K., 1978., str. 123-124. Rescher,
filozof na Sveučilištu Pittsburgh, također je dao nekoliko referenci kako
bi pokazao da Engelsovo vjerovanje u beskonačni potencijal znanosti živi
i u modernim marksistima. Vidi također prolog knjizi Paradoxes of Progress
u kojem Stent zapaža da je najkritičniji prikaz knjige The Corning of the
Golden Age bio onaj sovjetskog filozofa V Kellea, koji je tvrdio da je
znanost vječita i da je Stentova teza o kraju znanosti simptom dekaden­
cije kapitalizma.
23
Havelove se primjedbe mogu naći u knjizi Science and Anti-Science Ger-
alda Holtona, Harvard University Press, Cambridge, 1993., str. 175-
176. Holton je filozof na Sveučilištu Harvard.
Razbijanje iluzija o znanosti je predvidio početkom ovog stoljeća
Oswald Spengler, njemački učitelj koji je postao prvi veliki pro­
rok kraja znanosti. U golemoj knjizi Propast zapada, objavlje­
noj 1918., Spengler je dokazivao da se znanost razvija u ciklusima,
s romantičnim razdobljima istraživanja prirode i otkrića novih teori­
ja, koja se smjenjuju s razdobljima konsolidacije tijekom kojih se
znanost okoštava. Kako znanstvenici postaju sve arogantniji i manje
tolerantni prema drugim sustavima vjerovanja, naročito religijskim,
kaže Spengler, društvo će se pobuniti protiv znanosti i prigrliti
religijski fundamentalizam i druge iracionalne sustave vjerovanja.
Spengler predviđa da će propadanje znanosti i uskrsnuće iracio­
nalizma početi krajem ovog tisućljeća.24
Spenglerova je analiza, u najmanju ruku, previše optimistična.
Njegov pogled na znanost kao cikličku pojavu podrazumijeva da
će ona jednoga dana možda uskrsnuti i dovesti do razdoblja novih
otkrića. Znanost nije ciklična nego linearna; periodički sustav ke­
mijskih elemenata, širenje svemira i strukturu D N K možemo
otkriti samo jednom. Najveća su zapreka uskrsnuću znanosti - na­
ročito čiste znanosti, potrage za znanjem o tome tko smo i odakle
dolazimo - uspjesi znanosti iz prošlosti.

24
Ovaj pogled na Spenglerovo djelo potječe iz Holtona, Science and Anti-
Science. U knjizi Science andAnti-Science, baš kao i u drugim publikacija­
ma (uključujući jedan članak u Scientific Americanu iz listopada 1995.,
str. 191), Holton je pokušavao pobiti ideju da znanost završava, poziva­
jući se na Einsteinov autoritet koji je često izjavljivao da je potraga za
znanstvenim istinama vječna. Čini se da Holton nije pomislio da Ein-
steinovi pogledi reflektiraju više želje, a manje hladnokrvnu procjenu
perspektive znanosti. Holton je također izjavio da su oni koji misle da
znanost završava općenito protivnici znanosti i racionalnosti. Naravno,
moderna predviđanja o tome da se znanost približava kulminaciji većin­
om nisu potekla od antiracionalista, kakav je Havel, nego od znanstveni­
ka, poput Stevena Weinberga, Richarda Dawkinsa i Francisa Cricka koji
vjeruju da je znanost vrhunski put k istini.
Nema više beskrajnih horizonata

Znanstvenici osjećaju razumljiv prijezir prema tome da javno izja­


ve da su zakoračili u razdoblje opadajućih prinosa. Nitko ne želi biti
proglašen jednakim onim navodno kratkovidnim fizičarima iz proš­
log stoljeća. Isto tako, tu je uvijek i opasnost da će predviđanja o
opadanju znanosti postati proročanstva koja sama sebe ostvaruju.
Ali Gunther Stent nije jedini ugledni znanstvenik koji je prekršio ta­
bu o takvim proročanstvima. Godine 1971. časopis Science je obja­
vio esej pod naslovom "Znanost: beskrajni vidici ili zlatno do­
ba?" Bentleya Glassa, uglednog biologa i predsjednika Američkog
udruženja za unapređenje znanosti. Glass je usporedio dva scena­
rija o budućnosti znanosti koje su iznijeli Vannevar Bush i Gunther
Stent, i nevoljko pristao uz Stentov. Ne samo da je znanost konač­
na, prosuđuje Glass, nego je i njen kraj na vidiku. "Mi smo poput
istraživača velikog kontinenta", izjavljuje Glass, "koji su prodrli
do njegovih rubnih područja i utvrdili položaj glavnih planinskih
lanaca i rijeka. Još uvijek ima beskonačno mnogo detalja za po­
punjavanje, ali beskrajni horizonti više ne postoje." 25
Prema Glassu, detaljnije čitanje Bushova djela Beskrajna grani­
ca ukazuje da je i on zamišljao znanost kao konačni poduhvat. Bush
nije nigdje posebno izjavio da će bilo koje od područja znanosti
nastaviti pronalaziti nova otkrića u beskonačnost. Zapravo je Bush
opisao znanstvena dostignuća kao "zdanje"čiji je oblik "zacrtan
zakonima logike i prirodom ljudskog razmišljanja". Bushov iz­
bor ove metafore, komentira Glass, otkriva da je znanje u njegovu
opsegu smatrao konačnim. Glass također smatra da "smioni naslov"
Bushova eseja ne treba shvatiti doslovce, "nego uz pretpostavku
da je htio naglasiti kako s naše sadašnje točke gledišta još toliko toga
ostaje pred nama što treba otkriti, da nam se vidici stvarno čine
beskrajnima".

25
"Science: Endless Horizons or Golden Age?", Bentley Glass, Science, 8.
siječanj, 1971., str. 23-29. Glass, umirovljeni predsjednik Američke
udruge za promicanje znanosti (AAAS), je prethodno održao ovo pre­
davanje na godišnjem sastanku AAAS-a u Chicagu 28. prosinca 1970.
U svom članku iz 1979. godine, objavljenom u časopisu Quar­
terly Review of Biology, Glass je iznio neke dokaze kako bi potkrije­
pio svoju tezu da se znanost približava svom vrhuncu.26 Njegova
je analiza količine otkrića u biologiji pokazala da ona ne drže korak
s eksponencijalnim rastom broja istraživača i uloženog novca.
"Toliko smo bili zadivljeni neporecivim ubrzanjem broja veličan­
stvenih dostignuća da smo jedva zamijetili da smo zapravo duboko
zašli u razdoblje opadajućih prinosa", ustvrdio je Glass. "To znači
da se sve više i više znanstvenog truda i novca mora uložiti kako
bismo održavali naše napredovanje. Prije ili kasnije će to morati sta­
ti zbog nesavladivih ograničenja znanstvenog ljudstva i troškova.
Rast znanosti je u našem stoljeću bio toliko brz da smo došli u
zabludu da mislimo kako se takav tempo napredovanja može održa­
vati u beskonačnost."
Kada sam 1994. razgovarao s njim, Glass mi je povjerio da je
mnoge od njegovih kolega preplašila sama Činjenica što je uopće
dotaknuo temu granica znanosti, a kamoli što je prorokovao nje­
no povlačenje.27 Ali Glass je tada vjerovao, kao što vjeruje i sada,
da je problem previše važan da bi ga se ignoriralo. Očito je da
znanost kao društveni poduhvat ima neke granice, rekao je Glass.
Ako se znanost nastavi razvijati istom brzinom kao što se razvijala
ranije u ovom stoljeću, istaknuo je, uskoro će progutati čitav pro­
račun industrijskog svijeta. "Mislim da je svakome prilično jasno
da se na količinu novca uloženog u znanost, čistu znanost, moraju
staviti kočnice." Ovo je usporavanje, opazio je, bilo očito u odluci
Kongresa SAD-a iz 1993. da se prekine s projektom supravodlji-
vog supersudarača, gargantuanskog akceleratora za koji su se fiziča­
ri nadali da će ih gurnuti u svijet iza kvarkova i elektrona, u dublja
područja mikrosvijeta, a sve to za pišljivih osam milijardi dolara.
Čak i kada bi društvo htjelo uložiti sva svoja sredstva u istraživa­
nja, dodao je Glass, znanost će jednog dana svejedno dostići krajnju
točku sitnih ponavljanja. Zašto? Zato što znanost djeluje, rješava
svoje probleme. Naposljetku, astronomi su se već probili do najda-
26
"Milestones and Rates of Growth in the Development of Biology", Bent-
ley Glass, Quarterly Review of Biology, ožujak, 1979., str. 31-53.
27
Do mojeg telefonskog intervjua s Glassom došlo je u lipnju 1994.
ljih kutaka svemira; oni ne mogu vidjeti što, ako išta, leži iza njego­
vih granica. Štoviše, većina fizičara misli da će redukcija materije
na sve manje i manje čestice naposljetku postati bespredmetna, ili
je već to postala, za svaku praktičnu svrhu. Čak i ako fizičari otkri­
ju čestice skrivene iza kvarkova i elektrona, to znanje neće biti važ­
no, ili će biti malo važno, za biologe koji znaju da se svi najvažniji
biološki procesi pojavljuju na molekularnoj razini i iznad nje. "Za
biologiju tu postoji granica", objasnio je Glass, "za koju oni ne misle
da će ikada prijeći, jednostavno zbog ustroja materije i energije".
U biologiji, kaže Glass, je moguće da su velike revolucije proš­
lost. "Meni je teško povjerovati da će se ponovno pojaviti nešto
tako obuhvatno i prevratničko kao što je to bilo Darwinovo otkriće
evolucije ili Mendelovo objašnjenje naravi hereditarnosti. Na kra­
ju, sve je to već otkriveno!" Biolozi sigurno imaju još mnogo što
za naučiti, naglašava Glass, o bolestima poput raka ili AIDS-a; o pro­
cesima putem kojih oplođena stanica postaje složeni višestanični
organizam; ili o vezi mozga i uma. "Biti će novih dodataka struktu­
ri znanja. Ali su najveća napredovanja već ostvarena. I to je samo
pitanje toga postoje li još uopće stvarno velike promjene u našem
misaonom univerzumu do kojih će doći."

Teška su vremena pred fizikom

Godine 1992. mjesečnik Physics Today je objavio ogled pod na­


slovom "Teška vremena" u kojem je Leo Kadanoff, ugledni fi­
zičar sa Sveučilišta Chicago, oslikao sumornu sliku budućnosti
fizike. "Ništa što činimo vjerojatno neće zaustaviti opadanje broja
istraživača, novčane potpore i društvene vrijednosti", izjavio je
Kadanoff. "Previše je od naših temelja ovisilo o događajima koji
su sada davna prošlost: nuklearno oružje i radar tijekom Drugo­
ga svjetskog rata, silikon i laserska tehnologija poslije toga, ame­
rički optimizam i industrijska hegemonija, socijalistička vjera u
racionalnost kao način poboljšavanja svijeta." Takve su okolnosti
u znatnoj mjeri nestale, rekao je Kadanoff; i fiziku i znanost u
cijelosti sada opsjedaju ekolozi, borci za prava životinja i drugi s
antiznanstvenim pogledima. "U posljednjim je desetljećima zna­
nost bila nagrađivana i nalazila se u središtu društvenog zanima­
nja i brige. Ne bismo se trebali iznenaditi ako ta nepravilnost
nestane." 2 8
Kada sam dvije godine nakon toga telefonski razgovarao s Ka-
danoffom, zvučao je još sumornije nego u svom ogledu. Iznio mi
je svoj pogled na svijet s prigušenom melankolijom, kao da bolu­
je od egzistencijalne groznice. Nije raspravljao o društvenim i
političkim problemima znanosti, kao u svojem članku objavlje­
nom u Physics Today, nego se usmjerio na drugu zapreku znaen-
stvenog napretka: dostignuća znanosti u prošlosti. Veliki je zada­
tak moderne znanosti, objasnio je Kadanoff, da dokaže kako se
svijet ravna prema određenim osnovnim fizikalnim zakonima. "To
se sporno pitanje istraživalo barem od renesanse ako ne i ranije.
Za mene je to pitanje riješeno. Meni se čini da se svijet može
objasniti pomoću zakona." Osnovni zakoni prirode su utjelov­
ljeni u teoriji opće relativnosti i u takozvanom standardnom mo­
delu fizike čestica, koji izvanredno precizno opisuje ponašanje
kvantnog područja.
Prije samo pola stoljeća, prisjetio se Kadanoff, mnogi su ugledni
znanstvenici bili vjerni romantičnoj doktrini vitalizma, prema ko­
joj se život pojavljuje iz nekog misterioznog elan vitala, koji je
nemoguće objasniti pomoću fizikalnih zakona. Posljedica otkrića
molekularne biologije - prije svega otkrića strukture D N K 1953.
godine - je "da postoji relativno malo dobro obrazovanih ljudi"
koji priznaju da vjeruju u vitalizam, rekao je Kadanoff.
Naravno, znanstvenici moraju još mnogo naučiti o tome kako
fundamentalni zakoni generiraju "bogatstvo svijeta koje vidimo".
Sam Kadanoff je vodeći stručnjak na području fizike čvrstih tvari,
koja ne proučava ponašanje pojedinačnih subatomskih čestica, ne­
go krutih tijela i tekućina. Kadanoff je također bio povezan s po­
dručjem istraživanja kaosa, koje se bavi proučavanjem fenomena
koji se ostvaruju na predvidivo nepredvidiv način. Neki zagovornici
kaosa - i blisko povezanog područja nazvanog kompleksnost -
su izjavili da će, uz pomoć snažnih računala i novih matematičkih
28
"HardTimes", Leo Kadanoff, Physics Today, listopad, 1992., str. 9-11..
metoda, otkriti istine koje nadilaze one otkrivene pomoću "re-
dukcionističke" znanosti iz prošlosti. Kadanoff je sumnjao u to.
Proučavanje posljedica fundamentalnih zakona je "na neki način
manje zanimljivo" i "manje duboko", rekao je, od pokazivanja
toga da se svijet ravna prema zakonima. "Ali sada kad znamo da se
svijet ravna prema zakonima", dodao je, "moramo ići na druge stva­
ri. I stvarno, to vjerojatno manje uzbuđuje maštu prosječnog čovje­
ka. Možda s razlogom."
Kadanoff je ukazao da ni fizika čestica nije strašno uzbudljiva u
zadnje vrijeme. Pokusi u proteklih nekoliko desetljeća jedva da su
potvrdili postojeće teorije i nisu otkrili nove pojave koje bi za svoje
objašnjenje tražile nove zakone; cilj pronalaženja jedinstvene teorije
svih prirodnih sila čini se nevjerojatno dalekim. U stvari, nijedno
znanstveno područje nije već dosta dugo dalo nikakvo istinski
duboko otkriće, rekao je Kadanoff. "Istina je, ništa se - baš ništa -
ne može usporediti s otkrićem kvantne mehanike ili dvostruke
uzvojnice ili relativnosti. Baš ništa nalik tome nije se dogodilo u
prošlih nekoliko desetljeća." Je li takvo stanje stvari trajno, pitao
sam. Kadanoff je za trenutak zašutio. Tada je uzdahnuo kao da po­
kušava izdahnuti sav zamor svijeta. "Jednom kada ste dokazali da
se svijet ravna prema zakonima", odgovorio je, "na zadovoljstvo
mnogih ljudi, ne možete to ponoviti".

Zviždanje u mraku

Jedan od nekoliko modernih filozofa koji se zbiljno posvetio raz­


mišljanju o granicama znanosti je Nicholas Rescher sa Sveučiliš­
ta u Pittsburghu. U svojoj knjizi iz 1978. godine Znanstveni na­
predak Rescher žali zbog činjenice što Stent, Glass i drugi ugledni
znanstvenici čini se misle da se znanost nalazi u slijepoj ulici.
Rescher je namjeravao ponuditi "protuotrov za tu trenutno proši­
renu tendenciju mišljenja" pokazujući kako je znanost barem po­
29
tencijalno beskonačna. Ali scenarij koji je razvio u svojoj knjizi
teško bi se mogao shvatiti optimističnim. Ustanovio je da se zna-
29
Rescher, Scientific Progress, str. 37.
nost, disciplina u svojoj osnovi empirijska i eksperimentalna, suo­
čava s ekonomskim ograničenjima. Kako znanstvenici pokušavaju
proširiti svoje teorije na udaljenija područja - gledajući dalje u svemir
ili dublje u materiju - njihovi će troškovi rasti, a rezultati se umanjivati.
"Znanstvena inovacija će biti sve teža i teža što se više udaljava­
mo od polazišta spram sve udaljenijih granica. Ako je sadašnja per­
spektiva barem djelomice točna, polovica tisućljeća koja je otpočela
oko 1650. godine vjerojatno će se smatrati jednom od velikih ka­
rakterističnih razvojnih transformacija ljudske povijesti, sa znan­
stvenom eksplozijom koja je u svojoj povijesnoj strukturi jedin­
stvena kao i brončano doba, industrijska revolucija ili demografska
eksplozija." 30
Rescher je dodao nešto za što je očito mislio da je sretan kontra­
punkt njegovom depresivnom scenariju: znanost neće nikada završi­
ti, samo će ići sve sporije i sporije, poput Zenonove kornjače.
Znanstvenici ne bi smjeli zaključiti da će se njihovo istraživanje
pretvoriti u puko ispunjavanje detalja; uvijek je moguće da će neki
od njihovih sve skupljih pokusa imati revolucionarno značenje,
usporedivo s onim kvantne mehanike ili Darwinove teorije.
Bentley Glass u prikazu Rescherove knjige naziva ove iskaze
"zviždukanjem u mraku kako bi se održala hrabrost pri suočavanju
s onim što je, za većinu znanstvenika, sumorna i neminovna per­
31
spektiva". Kada sam u kolovozu 1992. telefonirao Rescheru, pri­
znao je da su njegove analize većinom bile preoštre. "Možemo
istraživati prirodu jedino u interakciji s njom", rekao je. "Zbog
toga moramo krenuti u područja koja dosad nisu bila istražena, u
područje visoke gustoće, niskih temperatura ili viših energija. U
svim tim slučajevima pomičemo fundamentalne granice, a to zahti­
jeva sve skuplju i složeniju opremu. Dakle, postoji granica po­
stavljena znanosti, jer su ljudski resursi ograničeni."
30
Ibid., str. 207. Premda se ne slažem s Rescherovom analizom budućnosti
znanosti, njegove knjige Scientific Progress i The Limits of Science, izd.
University of California Press, Berkeley, 1984., su neusporedivi izvori
informacija za svakoga tko se zanima za granice znanosti. Obje knjige
su, nažalost, rasprodane.
31
Prikaz Rescherove knjige Scientific Progress Bentleya Glassa objavljen je
u The Quarterly Review of Biology, prosinac, 1979., str. 417-419.
Ali Rescher je inzistirao na tome da "željeni ciljevi, prvorazred­
na otkrića" mogu - moraju! - biti pred nama. Nije mogao reći
kako će se ta otkrića pojaviti. "To je kao kad su jednog jazz mu­
zičara pitali kamo ide jazz, a on je odgovorio: da znam, već bih
tamo bio." Rescher se na kraju vratio na argument "to-su-mishh-
i-na-kraju-prošloga-stoljeća". Činjenica da se čini kako se znan­
stvenici poput Stenta, Glassa i Kaddanoffa boje da znanost ide
svome kraju, rekao je Rescher, dala mu je pouzdanje da vjeruje
kako je neko sjajno otkriće na vidiku. Rescher je, kao i mnogi drugi
samozvani proroci, podlegao snazi svojih želja. Priznao je da misli
kako bi kraj znanosti bio tragedija za čovječanstvo. Kada bi potra­
ga za znanjem završila, što bi bilo s nama? Što bi našem postoja­
nju davalo smisao?

Značenje Baconovog plus ultra

Druga najčešća reakcija na tezu da znanost završava - nakon "to-je-


ono-što-su-mislili-i-na-kraju-prošloga-stoljeća"- je stara maksi­
ma: "Odgovori postavljaju nova pitanja". Kant je u Prolegomeni za
svaku buduću metafiziku napisao da "svaki odgovor dan na načeli­
ma iskustva izaziva novo pitanje, koje također zahtijeva svoj odgo­
vor i time jasno pokazuje nedostatnost svih fizičkih načina objaš­
njenja u zadovoljavanju razuma". 32 Ali Kant je također ukazao
(anticipirajući argumente Gunthera Stenta) da urođena struktura
našeg uma ograničava istovremeno i pitanja koja postavljamo pri­
rodi i odgovore koje od nje dobivamo.
Naravno, znanost će nastaviti postavljati nova pitanja. Većina njih
je trivijalna, jer se odnose na detalje koji ne utječu na naše osnovno
razumijevanje prirode. Koga zapravo zanima, osim stručnjaka, točna
masa kvarka, čije je postojanje konačno potvrđeno 1994. nakon
istraživanja koja su stajala milijarde dolara. Ostala su pitanja dubo­
ka, ali na njih nije moguće odgovoriti. Najustrajniji neprijatelj
dovršetka znanosti, o čemu sanjaju Roger Penrose i ostali znanstve-
32
Uzeo sam ovu Kantovu primjedbu iz Rescherove knjige Scientific Progress,
str. 246.
nici, ljudska je sposobnost izmišljanja pitanja na koja se ne može
odgovoriti. Kada se dođe do neke teorije svega, netko uvijek može
pitati, i stvarno pita: ali kako znamo da kvarkovi ili superstrune (u
nevjerojatnom slučaju da se jednoga dana pokaže da one uistinu po­
stoje) nisu sastavljeni od još manjih čestica - ad infinitum? Kako
znamo da vidljivi svemir nije samo jedan od beskonačnog broja sve­
mira? Je li naš svemir bio nužan ili je samo neočekivani kozmički
zgoditak na lutriji? Sto je sa životom? Jesu li računala sposobna za
svjesno mišljenje? A amebe?
Bez obzira koliko daleko ide empirijska znanost, naša mašta
uvijek može ići dalje. To je najveća zapreka nadama - i strahovi­
ma - znanstvenika da će naći Odgovor, teoriju koja će zauvijek
utažiti našu znatiželju. Francis Bacon, jedan od osnivača moder­
ne znanosti, izrazio je svoje vjerovanje u ogromni potencijal zna­
nosti latinskim terminom plus ultra, "još dalje".33 Ali plus ultra,
se ne odnosi na znanost kao takvu, koja je čvrsto ograničena me­
toda istraživanja prirode. Plus ultra se prije odnosi na našu maš­
tu. Premda je naša mašta ograničena našom evolucijskom povi­
ješću, uvijek će se usuditi uputiti s onu stranu onoga što stvarno
znamo.
Čak i na novoj Polineziji, smatra Gunther Stent, nekoliko upor­
nih duša nastavit će pokušavati transcendirati uobičajeno znanje.
Stent je ove tragače za istinom nazvao "Faustovcima" (taj je izraz
posudio od Oswalda Spenglera). Ja ih nazivam snažnim znanstve­
nicima (taj izraz ja posuđujem iz ogleda Harolda Blooma Zebnja
zbog utjecaja). Postavljajući pitanja na koja znanost ne može od­
govoriti, veliki znanstvenici mogu nastaviti potragu za znanjem u
spekulativnom smislu koji ja nazivam ironijskom znanošću, čak i
nakon što je empirijska znanost - ona vrsta znanosti koja odgovara
na pitanja - završila.
Pjesnik John Keats je izmislio pojam negativne sposobnosti, da
bi opisao sposobnost određenih velikih pjesnika da ostanu u "-
nesigurnosti, zagonetkama, sumnjama, bez ikakvog razdražljivog
33
O značenju Baconove sintagme plus ultra se raspravlja u knjizi The Lim­
its of Science, Petera Medawara, Oxford University Press, New York,
1984. Medawar je ugledni britanski biolog.
posezanja za činjenicama i razlozima." Kao primjer, Keats je na­
veo svog pjesničkog sunarodnjaka Samuela Coleridgea koji bi "bio
obuzet fino izoliranom sličnošću uhvaćenom iz ozračja zagonet­
ke jer je bio nesposoban naći zadovoljstvo u poluistinama".34 Naj­
važnija je funkcija ironijske znanosti služiti kao negativna spo­
sobnost čovječanstvu. Ironijska znanost, postavljajući retorička
pitanja, nas podsjeća da je sve naše znanje polu-znanje; ona nas
podsjeća koliko malo znamo. Ali ironijska znanost ne daje nika­
kav značajan doprinos znanju samom. Ironijska je znanost stoga
manje slična znanosti u tradicionalnom smislu riječi, a više književ­
noj kritici - ili filozofiji.

34
Critical Theory Since Plato, ur. Hazard Adams, Harcourt Brace Jovanov-
ich, New York, 1971., str. 474.
2.
KRAJ FILOZOFIJE

Znanost dvadesetog stoljeća je stvorila divan paradoks. Isti iz­


vanredni napredak koji je doveo do predviđanja da bismo uskoro
mogli saznati sve što se može znati, također je izazvao sumnje u to
može li se išta znati sa sigurnošću. Kad jedna teorija tako brzo
mijenja drugu, kako ikada možemo biti sigurno u to da je bilo koja
teorija ispravna? Godine 1987. dva su britanska fizičara T. Theoc-
haris i M. Psimopoulos oštro napala tu skeptičku filozofsku po­
ziciju u članku pod naslovom: "Gdje je znanost pogriješila?".
Članak je objavljen u britanskom časopisu Nature, a u njemu se za
"duboku i široko rasprostranjenu malaksalost" u znanosti okriv­
ljuju filozofi koji su napali ideju da znanost može dosegnuti objek­
tivno znanje. Uz članak su objavljene fotografije četiriju posebi­
ce zlokobna "izdajnika istine": Karla Poppera, Imrea Lakatosa,
Thomasa Kuhna i Paula Feyerabenda.1
Fotografije su bile zrnate, crno-bijele snimke one vrste koja prati
sumorna izviješća o tome da je neki ugledni bankar uhvaćen kako
vara umirovljenike. To su očito bili intelektualni prijestupnici najgore
vrste. Feyerabend, kojeg su pisci članka nazvali "najgorim neprijate­
ljem znanosti", djelovao je najzlokobnije od cijele družbe. Pogledava­
jući se prema objektivu preko spuštenih naočala, on je očito smiš­
ljao ili uživao u širenju nekog dijaboličnog nauma. Izgledao je
kao intelektualna verzija Lokija, norveškog boga nepodopština.
1
"Where Science Has Gone Wrong" T. Theocharis i M. Psimopoulos, Na­
ture, vol. 329,15. listopad, 1987., str. 595-598.
Glavni Theocharisov i Psimopoulosov prigovor je bio smi­
ješan. Skepticizam nekolicine akademskih filozofa nije nikad bio oz­
biljna prijetnja masivnoj, dobro plaćenoj znanstvenoj birokraciji.
Mnogi znanstvenici, posebice navodni revolucionari, smatraju ide­
je Poppera i družine utješnima; ako je naše sadašnje znanje provi­
zorno, uvijek postoji mogućnost da su pred nama velika otkrića.
Theocharis i Psimopoulos su ipak iznijeli jednu zanimljivu tvrdnju,
a to je da su ideje skeptika "flagrantno samoopovrgavajuće - one
negiraju i uništavaju same sebe". Bilo bi zanimljivo, mislio sam,
suočiti filozofe s tim argumentom i vidjeti kako će reagirati.
S vremenom sam stekao priliku upravo to učiniti sa svim "izdaj­
nicima istine", osim Lakatosa koji je umro 1974. Tijekom mojih
intervjua sam također pokušao saznati jesu li ti filozofi doista tako
skeptični, tako nepovjerljivi prerria sposobnostima znanosti da
otkrije istinu (kao što su to implicirale neke njihove tvrdnje). Bio
sam uvjeren da su i Popper i Kuhn i Feyerabend snažno vjerovali
u znanost; u stvari, njihov skepticizam je bio motiviran njihovim
vjerovanjem. Njihov najveći propust je bio možda u tome što su
znanosti pridavali više moći nego što je ona uistinu ima. Bojali su
se da bi znanost mogla ugasiti naš osjećaj radoznalosti i stoga dove­
sti samu znanost - i sve vrste traženja znanja - do kraja. Pokušavali
su zaštititi čovječanstvo, uključujući znanstvenike, od naivne vjere
u znanost kakvu su predstavljali takvi znanstvenici kao što su Theoc­
haris i Psimopoulos.
Kako su moć i ugled znanosti sve više rasli tijekom prošlog sto­
ljeća, previše je filozofa služilo kao posrednik za odnose s javnošću
znanosti. Taj se trend može pratiti sve do takvih mislilaca kakav je
bio, primjerice, Charles Sanders Peirce, Amerikanac koji je bio
osnivač filozofije pragmatizma, ali nije bio u stanju zadržati posao
niti ženu i umro je u bijedi i siromaštvu 1914. Peirce je ponudio
ovakvu definiciju apsolutne istine: to je sve ono što znanstvenici
kažu da jest nakon što završe svoj posao. 2
2
O Peirceovom pogledu na odnos između znanosti i konačne istine raspravlja
se u Rescherovoj knjizi The Limits of Science (vidi bilješku 31 u 1. poglav­
lju). Vidi također Peirce: Selected Writings, ur. Philip "Wiener, Dover Pub­
lications, New York, 1966.
Dobar je dio filozofije od Peircea nadalje samo razrađivao to sta­
jalište. Dominantna filozofija u Europi početkom dvadesetog stoljeća
bila je logički pozitivizam, koji je tvrdio da možemo znati da je
nešto istina samo ako se to može logički i empirijski dokazati. Pozi-
tivisti su smatrali matematiku i prirodnu znanost vrhovnim izvori­
ma istine. Popper, Kuhn i Feyerabend - svaki na svoj način i zbog
svojih razloga - pokušavali su se suprotstaviti tom udvorničkom
odnosu spram znanosti. Ti su filozofi shvatili da je u doba kad je
znanost u usponu, najveći poziv filozofije služiti kao negativna spo­
sobnost znanosti, to jest ispunjavati znanstvenike sumnjom. Samo
tako može ljudska potraga za znanjem ostati otvorenog duha, poten­
cijalno beskonačna; samo tako možemo zadržati svoje strahopoš­
tovanje pred zagonetkama svemira.
Od tri velika skeptika s kojima sam razgovarao, Popper je bio
prvi počeo pisati.3 Njegova je filozofija proizašla iz nastojanja da
razlikuje pseudoznanost, kao što su primjerice marksizam, astro­
logija i frojdovska psihologija, od prave znanosti, kakva je Einstei-
nova teorija relativnosti. Ta je teorija, mislio je Popper, bila pro-
vjerljiva, davala je predviđanja o svijetu koja su bila empirijski
provjerljiva. Logički pozitivisti su i sami to govorili. No, Popper je
poricao pozitivističku tvrdnju da znanstvenici mogu dokazati teo­
riju pomoću indukcije, ponavljanjem empirijskih testova ili proma­
tranja. Nikad se ne zna jesu li promatranja dostatna; sljedeće bi
promatranje moglo proturječiti svim prethodnima. Promatranja
nikad ne mogu dokazati teoriju već je samo opovrgnuti ili doka­
zati da je pogrešna. Popper se često hvalio da je svojim argumentom
"ubio" logički pozitivizam.4
3
Popperova glavna djela su: The Logic of Scientific Discovery, Springer, Ber­
lin, 1934. (pretisak kod Basic Books, New York, 1959.); The Open Society
and Its Enemies, Routledge, London, 1945. (pretisak kod Princeton Uni­
versity Press, Princeton, N. J., 1966. [usp. Otvoreno društvo i njegovi
neprijatelji, Pravni centar, Sarajevo 1999.]); i Conjectures and Refutations,
Routledge, London, 1963. (pretisak kod Harper and Row, New York,
1968.). Popperova autobiografija Unended Quest, Open Court, La Salle,
III, 1985. i Popper Selections, ur. David Miller, Princeton University Press,
Princeton, N. J., 1985. izvrstan su uvod u njegovo mišljenje.
4
Vidi "Who Killed Logical Positivism?" poglavlje 17 Popperove knjige
Unended Quest.
Popper je proširio svoj stav o opovrgavanju na filozofiju koju je
nazvao kritičkim racionalizmom. Neki se znanstvenik odvaži na ne­
ku tezu, a drugi ga pokušavaju pobiti suprotnim argumentima ili
eksperimentalnim dokazima. Popper je smatrao kritiku, pa čak i
sukob, bitnom za napredak bilo koje vrste. Baš kako znanstvenici
pristupaju istini kroz ono što Popper naziva "pretpostavkama i
pobijanjima", tako i žive vrste evoluiraju kroz natjecanje, a druš­
tva kroz političke rasprave. "Ljudsko bi društvo bez sukoba", jed­
nom je napisao, "bilo društvo mrava, a ne prijatelja". U knjizi
Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, objavljenoj 1945., Popper
tvrdi da politika čak više od znanosti zahtijeva slobodnu igru ideja
i kritike. Dogmatizam neizbježno vodi u totalitarnu represiju, a
ne u utopiju.
Počeo sam uočavati paradoks koji se skriva u srcu Poppero-
vog djela - i njegove osobe - kada sam, prije no Što sam ga sreo,
ispitivao druge filozofe o njemu. Ispitivanja te vrste obično daju
prilično dosadne, općenite pohvale, no u ovom slučaju moji sugo­
vornici nisu ništa dobra imali za reći. Otkrili su mi da je čovjek koji
je pisao invektive protiv dogmatizma sam gotovo patološki dogma-
tičan i zahtijeva vjernost od svojih studenata. Postoji jedna stara
šala o Popperu: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji su trebali
nositi naslov Otvoreno društvo napisano od jednog od njegovih
neprijatelja.
Kako bih dogovorio intervju s Popperom, nazvao sam Lon­
don School of Economics, gdje je poučavao od kasnih četrdesetih
godina. Tajnica mi je rekla da Popper obično radi kod kuće u Ken-
singtonu, bogatoj londonskoj četvrti, i dala mi je njegov telefonski
broj. Nazvao sam i javila mi se neka žena zapovjedničkog glasa i
njemačkog naglaska. Gđa Mew, domaćica i pomoćnica "Sir Karla".
Prije no što me Sir Karl primi, moram mu poslati uzorke svojih
članaka. Dala mi je i popis literature koji će me pripremiti za su­
sret: gotovo tucet knjiga koje je napisao Sir Karl. Naposljetku,
nakon brojnih faksova i telefonskih poziva, zakazala je susret. Isto
mi je tako dala upute o postaji podzemne željeznice u blizini kuće
Sir Karla. Kada sam je upitao kako se od postaje dolazi do kuće, gđa
Mew me uvjeravala da svi vozači taksija znaju gdje živi Sir Karl. " O n
je prilično slavan."
"Do kuće Sir Karla Poppera, molim Vas", rekao sam nakon
što sam ušao u taksi kraj postaje Kensington. "Kamo?", odgovo­
rio je vozač. Čuveni filozof? Nikad čuo, odgovori on. Ipak, bila
mu je poznata ulica u kojoj je živio Popper, pa smo Popperov
dom - dvokatnu obiteljsku kuću u seoskom stilu okruženu pe­
dantno podrezanim travnjakom i grmovima - pronašli bez poteš­
koća.6
Visoka, zgodna žena u crnim hlačama i košulji, kratke tamne
kose počešljane unatrag, otvorila je vrata: gđa Mew. Bila je samo
malo manje stroga nego na telefonu. Dok me uvodila u kuću, rekla
mi je da je Sir Karl prilično umoran. Prošao je kroz masu intervjua
i čestitaka povodom njegovog devedesetog rođendana, koji je bio
u prethodnom mjesecu, i radio je naporno pripremajući govor
povodom primitka nagrade Kyoto, poznatije kao japanska Nobe-
lova nagrada. Mogu očekivati da ću razgovarati s njim najviše oko
sat vremena.
Pokušao sam umanjiti svoja očekivanja kada je ušao Popper.
Bio je pogrbljen, nosio je slušni aparat, i bio je iznenađujuće ma­
len; pretpostavljao sam da će autor tako autokratskog štiva biti
visok čovjek. Pa opet, bio je okretan poput boksača bantam kate­
gorije. Mahao je člankom koji sam napisao za Scientific Ameri­
can o tome kako je kvantna mehanika navela neke fizičare da
napuste nazor o fizici kao o potpuno objektivnoj znanosti. 7 " N e
vjerujem niti riječ od toga", izjavio je režeći s austrijskim nagla­
skom. "Subjektivizmu" nije mjesto u fizici, kvantnoj ili bilo ka­
kvoj drugačijoj. "Fizika!", uzviknuo je, grabeći knjigu sa stola i
udarajući s njom, "je ovo!" (I to od čovjeka koji je bio koautor
knjige o dualizmu, pojmu da ideje i drugi konstrukti ljudskog
8
uma postoje neovisno o materijalnom svijetu.)
6
Poppera sam intervjuirao u kolovozu 1992.
7
Moj članak o kvantnoj mehanici "Quantum Philosophy" objavljen je u
Scientific Americana, srpanj 1992., str. 94-103.
8
Vidi The Self and Its Brain, Poppera i Johna C. Ecclesa, Springer Verlag,
Berlin, 1977. Eccles je dobio Nobelovu nagradu 1963. za rad na neural-
noj signalizaciji. Njegove nazore razmatram u 7. poglavlju.
Jednom kad je sjeo, nastavio je kopati dalje za knjigama ili član­
cima koji bi poduprli ovu misao. Pokušavajući izvući ime ili datum
iz pamćenja, masirao je sljepoočnice i škrgutao zubima kao da je u
agoniji. U jednom trenutku, kada mu se riječ mutacija nakratko
omakla, ponavljao je sa sve više uznemirujuće snage, "Termini,
termini, termini!"
Riječi su se slijevale iz njega tako brzo i s toliko mnogo zamaha
da sam počeo gubiti nadu da ću uspjeti postaviti bilo koje od pita­
nja koja sam pripremio. "Imam više od devedeset godina i još uvi­
jek mogu misliti", izjavio je, kao da je posumnjao da ja u to sum­
njam. Neumorno je zagovarao teoriju o podrijetlu života koju je
iznio njegov bivši student, Gunther Wachtershaser, njemački od­
vjetnik, stručnjak za patente, koji ima doktorat iz kemije.9 Pop­
per je stalno naglašavao da je znao sve velikane znanosti dvadesetog
stoljeća: Einsteina, Schrodingera, Heisenberga. Popper je krivio
Bohra, kojeg je "vrlo dobro" poznavao, da je uveo subjektivizam
u fiziku. Bohr je bio "izvanredan fizičar, jedan od najvećih svih
vremena, no bio je bijedan filozof, i s njim se nije moglo razgovara­
ti. Pričao je cijelo vrijeme, dopuštajući sugovorniku da progovori
praktički jednu do dvije riječi, a onda bi ga opet prekidao."
Kad se gda Mew okrenula da će izaći, Popper ju je naglo zatražio
da pronađe jednu od njegovih knjiga. Nestala je na nekoliko minu­
ta, i zatim se vratila praznih ruku. "Oprostite, Karl, ali nisam je
mogla naći", rekla je. "Ako mi je ne opišete, ne mogu pretražiti
svaki ormar s knjigama."
"Bila je, mislim, desno od ovog ugla, ali možda sam je uzeo..."
Njegov je glas utihnuo. Gda Mew je nekako zakolutala očima, bez
da je stvarno zakolutala i nestala.
Zastao je na trenutak, a ja sam očajnički zgrabio priliku da po­
stavim pitanje. "Želio sam Vas pitati..."
"Da! Morate me pitati! Ja sam pogriješio što sam počeo govori­
ti. Možete mi prvo postaviti sva svoja pitanja."
Kad sam počeo ispitivati Poppera o njegovim nazorima, ispo­
stavilo se da je njegova skeptička filozofija proizašla iz duboko
9
Gunther Wachtershaser je iznio svoju teoriju o podrijetlu života u Pro­
ceedings of the National Academy of Sciences, vol. 87,1990., str. 200-204.
romantičnog, idealiziranog shvaćanja znanosti. Tako je negirao
tvrdnju koju su često iznosili logički pozitivisti, da će znanost moći
svesti na formalni, logički sustav u kojem su sirove činjenice me­
todički preobražene u istinu. Znanstvena je teorija, naglašavao je
Popper, izum, čin stvaranja tako duboko tajnovit kao bilo što u umjet­
nosti. "Povijest znanosti je uvijek spekulativna", rekao je Pop­
per. "To je divna povijest. Čini vas ponosnim što ste čovjek."
Obuhvaćajući lice svojim ispruženim rukama, Popper je nagla­
sio: "Vjerujem u ljudski um."
Zbog sličnih razloga, Popper se tijekom svoje karijere borio pro­
tiv doktrine znanstvenog determinizma, za koju je mislio da je
antiteza ljudskoj kreativnosti i slobodi, a time i samoj znanosti.
Tvrdio je da je mnogo prije teoretičara modernog kaosa shvatio da
nisu samo kvantni sustavi, nego čak i klasični, njutnovski, inherent­
no nepredvidivi; održao je predavanje o tome pedesetih godina.
Odmahujući rukom u pravcu travnjaka s one strane prozora rekao
je: "U svakoj je travki kaos."
Kada sam pitao Poppera misli li da znanost ne može postići
apsolutnu istinu, uzviknuo je "Ne, ne!", i žestoko je zamahnuo gla­
vom. On je, kao i logički pozitivisti prije njega, vjerovao da znan­
stvena teorija može biti "apsolutno" istinita. "Ne sumnjam da su
neke trenutne znanstvene teorije apsolutno istinite", kaže Popper
(ali je odbio reći koje). No, odbacuje pozitivističko vjerovanje da
ikad možemo znati da je neka teorija točna. "Moramo razlikovati
istinu, koja je objektivna i apsolutna, od izvjesnosti, koja je su­
bjektivna".
Da znanstvenici previše vjeruju vlastitim teorijama, shvatio je Pop­
per, možda bi prestati tražiti istinu. A to bi bila tragedija jer je za
Poppera traženje istine ono što život čini vrijednim življenja. "Tra­
ganje za istinom je neka vrsta religije", kaže on, " i mislim da je to
etičko vjerovanje". Popperovo uvjerenje da potraga za znanjem ni­
kad ne smije prestati odražava se u naslovu njegove autobiografije
Beskonačno traganje.
Tako se podsmjehivao nadi nekih znanstvenika da će ostvariti
potpunu teoriju prirode, onu koja odgovara na sva pitanja. "Mno­
go ljudi misli da se problemi mogu riješiti; mnogi ljudi misle su-
protno. Ja mislim da smo otišli vrlo daleko, ali smo još više uda­
ljeni od cilja. Moram vam pokazati jedan ulomak koji se na to
odnosi." Ponovno je skočio na noge i vratio se sa svojom knjigom
Pretpostavke i opovrgavanju. Otvorivši je, s poštovanjem pročita
vlastite riječi: "U našem beskrajnom neznanju, svi smo jednaki."
Popper osim toga vjeruje da znanost nikad ne može odgovoriti
na pitanja o značenju i svrsi svemira. Stoga se nije nikad odrekao
religije, iako je davno napustio luteranstvo svoje mladosti. "Znamo
vrlo malo, i moramo biti skromni i ne pretvarati se da znamo nešto
o konačnim pitanjima te vrste."
Ipak, Popper prezire one moderne filozofe i sociologe koji
tvrde da znanost ne može dosegnuti nikakvu istinu i koji smatraju
da znanstvenici slijede teorije zbog kulturnih i političkih razloga,
a ne racionalnih. Takvi kritičari, optužio je Popper, ne podnose da
ih se smatra inferiornim pravim znanstvenicima i pokušavaju izmi­
jeniti "svoj status u hijerarhiji". Ukazao sam na to da oni pokušavaju
opisati kakva praksa znanosti jest, dok on, Popper, pokušava poka­
zati kakva ta praksa treba biti. Na moje iznenađenje, Popper je klim­
nuo glavom. "To je vrlo dobra tvrdnja", rekao je. "Ne možete vidje­
ti što znanost jest ako u glavi nemate ideju što bi znanost trebala
biti." Popper se morao složiti da su znanstvenici često daleko od
ideala koje im je on zacrtao. "Budući da znanstvenici za svoj rad
dobivaju potporu, znanost baš nije ono što bi trebala biti. To je neiz­
bježno. Na nesreću ima i korupcije. N o , o tome ne govorim."
Popper je zatim nastavio govoriti o tome. "Znanstvenici nisu
toliko samokritični koliko bi trebali biti", tvrdio je. "Postoji određe­
na želja da ih vi, ljudi poput Vas"- uperio je prst u mene - "pred­
stavite publici." Gledao je u mene nepomično jedan trenutak, a
zatim me podsjetio da on nije tražio ovaj intervju. "Daleko od
toga", rekao je. "Znate da ne samo da nisam pokušavao, nego vas
nisam ni ohrabrivao." Popper je potom zaronio u izludujuću teh­
ničku kritiku - uključujući trijangularnost i druge misterije -
teorije o velikom prasku. "Uvijek je ista", zaključio je. "Poteš­
koće su podcijenjene. Ona se predstavlja tako kao da sve to ima
znanstvenu izvjesnost, ali znanstvena izvjesnost ne postoji."
Pitao sam Poppera da li misli da su biolozi previše vjerni Darwi-
novoj teoriji prirodne selekcije; prije je govorio da je teorija tauto-
loška i time pseudoznanstvena.10 "Možda sam otišao predaleko",
rekao je Popper odmahujući rukom. "Nisam dogmatičan u vezi s
vlastitim stajalištima." Iznenada je udario šakom po stolu i usklik­
nuo: "Treba tragati za alternativnim teorijama! To je", uzmahnuo
je radom Gunthera Wachershausera o podrijetlu života, "alterna­
tivna teorija. Čini se da je bolja teorija." To ne znači da je ta teorija
točna, brzo je dodao. "Podrijetlo života će vjerojatno zauvijek
biti nemoguće provjeriti", rekao je. Čak i ako znanstvenici stvore
život u laboratoriju, objasnio je, nikad neće biti sigurni da je život
uistinu počeo na taj isti način.
Došao je trenutak da postavim svoje veliko pitanje. Je li nje­
gov koncept opovrgljivosti opovrgljiv? Popper je zurio u mene.
Zatim se njegov izraz smekšao, i položio je svoju ruku na moju.
"Ne želim Vas povrijediti," blago je rekao, "no to je glupo pita­
nje." Probadajući me upitno pogledom, raspitivao se, je li me
neki od njegovih kritičara nagovarao da postavim to pitanje. Da,
slagao sam. "Tako je!", rekao je sa zadovoljnim izrazom.
"Prva stvar koju učinite na seminaru filozofije kad netko predloži
neku ideju jest da kažete da ne zadovoljava vlastite kriterije. To je
najidiotskija kritika koja se može zamisliti!" Njegov koncept opovrg­
ljivosti, rekao je, je kriterij razlikovanja između empirijskih vrsta
znanja, to jest znanosti, i neempirijskih, poput filozofije. Opovrg-
ljivost je sama po sebi "izrazito neempirijska", ne spada u znanost
nego u filozofiju, ili "metaznanost", i čak se ne može primijeniti
na svu znanost. Popper je u osnovi priznavao da su njegovi kritiča­
ri u pravu: opovrgljivost je samo ideja vodilja, heurističko pravilo,
ponekad korisno, ponekad ne.
Rekao je da nikad prije nije odgovorio na pitanje koje sam po­
stavio. "Smatram da je preglupo da bi se na njega odgovaralo. Uoča­
vate razliku?", upitao me, ponovno smekšanog glasa. Klimnuo
sam. Pitanje je i meni izgledalo pomalo glupo, rekao sam, ali mislio
10
Popper je raspravljao o svojim sumnjama glede Darwinove teorije u 10.
poglavlju knjige Popper Selections nazvanom "Natural Selection and Its
Scientific Status".
sam da ga trebam postaviti. Nasmiješio se i ponovno mi stegnuo
ruku, mrmljajući: "Da, vrlo dobro."
Budući se Popper činio tako ugodnim, spomenuo sam da ga je
jedan od njegovih bivših studenata optužio da ne tolerira kritiku
vlastitih ideja. Popperove su oči sijevnule. "To je potpuno netočno!
Bio sam sretan kad su me kritizirali! Naravno, ne onda kada bih
odgovorio na kritiku, kao što sam vama odgovorio kad ste me kri­
tizirali, a dotična osoba bi i dalje nastavila s kritikom. To je nešto
što me ne zanima i ne želim tolerirati." Kad bi se to dogodilo,
Popper bi izbacio studenta iz učionice.
Svjetlo u kuhinji je poprimalo crvenkasti odsjaj kad je gđa Mew
provirila glavom kroz vrata i obavijestila nas da smo razgovarali više
od tri sata. Koliko još, pitala je pomalo bojažljivo, mislimo nastavi­
ti? Možda da mi pozove taksi? Pogledao sam Poppera koji se smi­
ješio poput nestašnog dječaka, i činilo se kao da tone u stolici.
Izvukao sam konačno pitanje: Zašto u svojoj autobiografiji
kaže da je najsretniji filozof kojeg poznaje? "Većina filozofa su
zapravo duboko deprimirani", odgovorio je, "jer ne mogu stvo­
riti ništa vrijedno." Izgledajući zadovoljno sam sa sobom, Pop­
per je bacio pogled na gdu Mew koja je imala užasnut izraz. Pop-
perov je smiješak istog časa izblijedio. "Možda je bolje da to ne
zapišete", rekao je okrenuvši se meni. "Imam već dovoljno ne­
prijatelja i bolje da im ne odgovaram na ovakav način." Kuhao je
još trenutak i dodao: "Ali tako je."
Pitao sam gđu Mew mogu li dobiti primjerak govora koji Popper
treba održati na ceremoniji dodjele Kyoto nagrade u Japanu. "Ne,
ne sada", rekla je kratko. "Zašto ne?", pitao je Popper. "Karl," od­
govorila je ona, "tipkala sam drugo predavanje non-stop, i malo
sam...", uzdahnula je. "Shvaćate?" Svejedno, ionako nema ko­
načnu verziju. "A što je s nekorigiranom verzijom", pitao je Pop­
per. Gđa Mew je otišla.
Vratila se i pokazala mi kopiju Popperovog predavanja. "Imate
li primjerak Propensities", upitao ju je Popper 11 . Stisnula je usne
i odkaskala u susjednu sobu, dok mi je Popper objašnjavao temu
11
gđa. Mew je tražila Popperovu knjigu A World of Propensities, Routledge,
London, 1990.
knjige. Lekcija kvantne mehanike, pa čak i klasične fizike, rekao
je Popper, jest da ništa nije determinirano, ništa nije sigurno, ništa
nije potpuno predvidljivo; postoje samo tendencije (eng. pro­
pensities; op. prev.) da će se neke stvari dogoditi. " Na primjer,"
dodao je Popper, "upravo sada postoji izvjesna tendencija da će
gđa Mew pronaći primjerak moje knjige".
"Ma dajte!", uzviknula je gđa Mew iz susjedne sobe. Vratila se,
više ne pokušavajući prikriti svoju razdraženost. "Sir Karl, Karl, dali
ste nekome posljednji primjerak. Zašto to radite?"
"Posljednji primjerak sam dao u vašoj nazočnosti", izjavio je.
"Ne mislim tako," odvratila je. "Kome ste je dali?"
"Ne mogu se sjetiti", promrmljao je bojažljivo.
Vani se zaustavio crni taksi. Zahvalio sam Popperu i gđi Mew na
gostoprimstvu i otišao. Dok je taksi odmicao, upitao sam vozača
zna li čija je to kuća. Ne, ne zna. Nekog poznatog? Da, zapravo: Sir
Karla Poppera. Koga? Karla Poppera, odgovorio sam, jednog od
najvećih filozofa dvadesetog stoljeća. "Stvarno?", promrmljao je
vozač.
Popper je uvijek bio popularan medu znanstvenicima - i to s
razlogom, jer je opisao znanost kao beskrajno romantičnu pusto­
lovinu. U jednom uvodniku za časopis Nature, Popper je - prilično
12
opravdano - nazvan "filozofom za znanost" [kurziv dodan]. N o ,
Popperovi kolege filozofi su bili manje ljubazni. Njegovo je djelo,
isticali su, prepuno proturječnosti. Popper je tvrdio da se znanost
ne može reducirati na metodu, ali njegova shema opovrgljivosti je
bila baš takva metoda. Štoviše, argumenti koje je koristio da bi
uništio mogućnost apsolutne verifikacije, također bi se mogli ko­
ristiti da se uništi opovrgljivost. Ako je uvijek moguće da će bu­
duća promatranja proturječiti teoriji, također je moguće da će buduća
promatranja oživjeti teoriju koja je prije bila opovrgnuta. Razum­
nije je pretpostaviti, tvrdili su Popperovi kritičari, da baš kao što
neke znanstvene teorije mogu biti opovrgnute, tako neke mogu
biti i potvrđene; nema smisla ustrajati u neizvjesnosti, naposljetku,
oko toga je li Zemlja okrugla ili ravna.

12
Nature je objavio bommage Popperu koji je napisao fizičar Hermann
Bondi.
Kad je Popper 1994. umro, dvije godine nakon što sam ga sreo,
Economist ga je slavio kao "najpoznatijeg i najčitanijeg živog filozo­
fa".13 Pohvalili su naročito njegovo inzistiranje na antidogmatiz-
mu u politici. Ali In memoriam je također spomenuo da su kasniji
filozofi odbacili Popperov stav o indukciji (temelju sheme opovr-
gavanja). "Prema njegovim vlastitim teorijama, Popper bi trebao
pozdraviti tu činjenicu," zabilježio je Economist suhoparno, "ali
nije se mogao prisiliti da to učini. Ironija je u tome da Popper nije
mogao priznati da je bio u krivu". Popperov je antidogmatizam pri­
mijenjen na znanost postao neka vrsta dogmatizma.
Premda je Popper prezirao psihoanalizu, njegovo se djelo
naposljetku može najbolje shvatiti pomoću psihoanalize. Njegov
odnos s autoritetima - od znanstvenih divova poput Bohra, do njegove
pomoćnice, gđe Mew - je bio očito složen, lavirajući između po­
niznosti i pobune. U onome što je možda jedini stvarno razotkrivajući
ulomak u njegovoj autobiografiji, Popper je spomenuo da su oba
njegova roditelja bili austrijski Zidovi koji su se preobratili na
luteranstvo. Potom je ustvrdio da su nesposobnost drugih Zidova
da se asimiliraju u njemačku kulturu - kao i njihova utjecajna ulo­
ga u ljevičarskoj politici - pridonijeli pojavljivanju fašizma i državnog
antisemitizma u tridesetim godinama: ".. .antisemitizam je bio zlo
kojeg su se trebali bojati i židovi i ne-židovi, i... bila je zadaća svih
ljudi židovskog podrijetla da se potrude što je najviše moguće da
14
ga ne provociraju." Popper je gotovo optužio židove za Holokaust.

Struktura Thomasa Kuhna


"Gledajte", rekao je Thomas Kuhn. Riječ je bila opterećena umo­
rom, kao da je Kuhn bio rezigniran zbog činjenice što ću ga krivo
interpretirati, ali će svejedno pokušati - nema sumnje, uzalud - obja­
sniti što misli. Kuhn je često izgovarao tu riječ. "Gledajte", ponov­
no je rekao. Nagnuo je naprijed svoje mršavo tijelo i izduženo
lice, a njegova je velika donja usna, koja se obično prijateljski savi-
13
Economist je objavio in memoriam Popperu 24. rujna 1994., na str. 92.
Popper je umro 17. rujna.
14
Popper, Unended Quest, str. 105.
jala u uglovima, olabavila. "Za ime Boga, da sam mogao izabrati
da li da napišem tu knjigu, ili da je ne napišem, izabrao bih da je
napišem. Ali sasvim sigurno ima dijelova koji su izazvali velike neu­
godnosti zbog reakcije na njih."
"Knjiga" je Struktura znanstvenih revolucija, što je možda na­
jutjecajnija rasprava ikad napisana o tome kako se znanost razvija
(ili ne razvija). Poznata je jer je izbacila trendovski izraz paradigma.
Potaknula je i sada već otrcanu ideju da osobe i politika igraju
veliku ulogu u znanosti. Najdublji argument knjige je bio manje očit:
znanstvenici ne mogu istinski shvatiti stvarni svijet, pa čak niti
jedan drugoga.15
S obzirom na temu, moglo bi se pomisliti da je Kuhn očekivao
da će njegova poruka biti barem djelomice krivo shvaćena. No, kad
sam intervjuirao Kuhna u njegovu uredu u Tehnološkom institutu
Massachussettsa (od svih mjesta na Zemlji) tri desetljeća nakon
objavljivanja Strukture, činilo se da ga je duboko potreslo koliko je
njegova knjiga krivo shvaćena. Posebice je bio uznemiren zbog tvrd­
nji da je znanost opisao kao iracionalnu. "Da su rekli 'iracionalno',
uopće me ne bi smetalo", rekao je bez naznake smješka.
Kuhnov strah od uvećavanja zbrke zbog njegova rada učinio
ga je pomalo opreznim prema novinarima. Kad sam mu prvi put
telefonirao da ga zamolim za razgovor, odbio me. "Gledajte, mi­
slim da ne", rekao je. Otkrio je da je Scientific American, moj
poslodavac, Strukturi dao "najgoru kritiku koje se može sjetiti".
(Kritika je doista bila loša, nazivala je Kuhnov argument "mnogo
buke oko malo čega". No, što je i očekivao od časopisa koji ve­
16
liča znanost?) Naglašavajući da ja u to vrijeme nisam radio za
časopis - kritika je objavljena 1964. - molio sam ga da promisli.
Kuhn je konačno nevoljko pristao.
Kad smo napokon sjeli u njegov ured, izrazio je nominalnu ne­
voljkost zbog ideje da kopamo oko korijena njegove misli. "Čovjek
15
The Structure of Scientific Revolutions, Thomas Kuhn, University of Chi­
cago Press, Chicago, 1962. (brojevi stranica se odnose na izdanje iz 1970.).
[usp. Struktura znanstvenih revolucija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb
1999.] Kuhna sam intervjuirao u veljači 1991.
16
Scientific American, svibanj, 1964., str. 142-144.
nije vlastiti povjesničar, a kamoli vlastiti psihoanalitičar", upozo­
rio me. Ipak je svoj stav o znanosti povezao s epifanijom koju je
doživio 1947., kada je na Harvardu spremao doktorat iz fizike.
Dok je čitao Aristotelovu Fiziku, Kuhn se zapanjio zbog toga koliko
je bila "pogrešna". Kako je netko tko je tako sjajno pisao o toliko
stvari, mogao biti u takvim zabludama kada se radilo o fizici?
Razmišljao je o toj zagonetki, zureći kroz prozor svoje stu­
dentske sobe ("Još uvijek vidim lozu i kapke spuštene dvije treći­
ne"), kada je odjednom uvidio da Aristotel "ima smisla". Kuhn je
shvatio da je Aristotel dao osnovnim pojmovima različita značenja
od modernih fizičara. Aristotel je koristio pojam kretanja, primje­
rice, ne samo za promjenu pozicije, nego za promjenu općenito
- crvenilo sunca, baš kao i njegov silazak prema obzoru. Aristote­
lova je fizika shvaćena kroz vlastite pojmove bila jednostavno različita
od Newtonove fizike, a ne manje vrijedna.
Kuhn je ostavio fiziku zbog filozofije i petnaest se godina trudio
transformirati svoju epifaniju u teoriju koju je iznio u djelu Struk­
tura znanstvenih revolucija. Glavna misao njegova modela je bio po­
jam paradigme. Paradigma se prije Kuhna odnosila samo na primjer
koji služi nekoj obrazovnoj svrsi; amo, amas, amat, primjerice,
je paradigma za učenje latinskih konjugacija. Kuhn je upotrijebio
termin da bi govorio o zbirci procedura ili ideja koje implicitno
upućuju znanstvenike u što vjerovati i kako raditi. Većina znan­
stvenika nikad ne dovodi paradigmu u pitanje. Oni rješavaju za­
gonetke, probleme čija rješenja pojačavaju i proširuju opseg pa­
radigme prije nego li je dovode u pitanje. Kuhn je to zvao
"dotjerivanjem" ili "normalnom znanošću". Uvijek ima anomali­
ja, fenomena na koje paradigma ne može računati ili koji joj čak
proturječe. Anomalije se često ignoriraju, no ako se nagomilaju,
mogu izazvati revolucije (također nazvane promjenama paradig­
me, iako ih Kuhn nije izvorno tako zvao), u kojima znanstvenici
napuštaju staru paradigmu i prihvaćaju novu.
Kuhn poriče stav o znanosti kao stalnom procesu izgradnje i sma­
tra da je revolucija i destruktivan i kreativan čin. Onaj tko predlaže
novu paradigmu stoji na ramenima velikana (da posudimo Newto-
novi izraz) a zatim ga preskače. On ili ona često su mladi ili novi
u tom području, to jest, ne još u potpunosti indoktrinirani. Veći­
na znanstvenika nevoljko dopušta novu paradigmu. Cesto je ne
razumiju i nemaju objektivnih pravila prema kojima je procjenjivati.
Različite paradigme nemaju zajednički standard usporedbe; one
su "nesumjerljive", da se poslužim Kuhnovim terminom. Zagovornici
različitih paradigmi mogu raspravljati zauvijek a da ne riješe svoje
razlike jer osnovnim pojmovima - kao što su kretanje, čestica,
prostor, vrijeme - pridaju različita značenja. Preobrazba je znan­
stvenika tako i subjektivni i politički proces. Može uključivati izne­
nadno, intuitivno razumijevanje - kao ono koje je konačno stekao
Kuhn kada je razmišljao o Aristotelu. Pa opet znanstvenici često
prihvaćaju paradigmu jednostavno zato što je podupiru drugi, koji
imaju velik ugled, ili najveći dio zajednice.
Kuhnov se nazor razlikuje od Popperovog u nekoliko važnih
točaka. Kuhn (kao i drugi Popperovi kritičari) tvrdi da opovrglji-
vost nije ništa više moguća od verifikacije; svaki proces implicira
postojanje apsolutnih standarda dokazivanja, koji transcendiraju
bilo koju pojedinu paradigmu. Nova paradigma može riješiti za­
gonetke bolje od stare, i može dati više praktičnih rezultata. "Ali
ne možete jednostavno opisati drugu znanost kao pogrešnu", kaže
Kuhn. Samo zato što je moderna fizika dala računala, nuklearnu
energiju i CD-playere, ne znači da je ona istinitija u apsolutnom
smislu riječi od Aristotelove fizike. Slično tome, Kuhn poriče da
se znanost konstantno približava istini. Na kraju Strukture je ustvr­
dio da se znanost, kao i život na Zemlji, ne razvija prema neče­
mu, već samo od nečega.
Kuhn mi je sebe opisao kao "postdarvinovskog kantovca". Kant
je također vjerovao da bez neke vrste paradigme a priori um ne može
uvesti red u osjetilno iskustvo. No, dok su Kant i Darwin svaki
mislili da smo svi rođeni s više ili manje istom urođenom paradig­
mom, Kuhn je smatrao da se naše paradigme mijenjaju usporedo s
našom kulturom. "Različite skupine i ista skupina u različita vre­
mena", rekao mi je Kuhn, "mogu imati različita iskustva i stoga na
neki način živjeti u različitim svjetovima". Očito je da svi ljudi imaju
neke zajedničke reakcije na iskustvo, jednostavno zbog njihovog
zajedničkog biološkog naslijeđa, dodao je Kuhn. No, što god bilo
univerzalno u ljudskom iskustvu, što god transcendiralo njegovu
kulturu i povijest, također je i "neizrecivo", izvan dosega jezika.
"Jezik", rekao je Kuhn, "nije univerzalno oruđe. Nije točno da na
jednom jeziku možete reći sve što možete na drugom."
No, nije li matematika neka vrsta univerzalnog jezika, pitao sam.
Ne zapravo, odgovorio je Kuhn, jer nema značenja; sastoji se od
sintaktičkih pravila bez ikakva semantičkog sadržaja. "Ima sasvim
dobrih razloga zašto se matematika može smatrati jezikom, no ima
i sasvim dobar razlog zbog čega to ona nije." Prigovorio sam da iako
se Kuhnovo gledište o granicama jezika može primijeniti na određena
područja s metafizičkim dometom kao što je kvantna mehanika,
to ipak ne stoji u svim slučajevima. Primjerice, tvrdnja nekolicine
biologa da AIDS ne uzrokuje takozvani virus AIDS-a je ili istinita
ili pogrešna. Kuhn je zavrtio glavom. "Kad god dvoje ljudi interpre­
tira iste podatke na različite načine", rekao je, "to je metafizika".
Pa, jesu li njegove ideje istinite ili nisu? "Gledajte", odgovorio
je Kuhn još umornije nego inače; očito je to pitanje čuo već mnogo
puta. "Mislim da ovakav način govora i razmišljanja kojim se ja
bavim otvara niz mogućnosti koje se mogu istraživati. Ali one,
kao i svaki drugi znanstveni konstrukt, trebaju biti vrednovane
jednostavno po svojoj korisnosti - po onome što s time možete
raditi."
No tada se Kuhn, iznijevši svoje sumorno gledište o granicama
znanosti i zapravo cijelom ljudskom razvoju, nastavio žaliti na razne
načine na koje je njegova knjiga krivo interpretirana i krivo koriš­
tena, posebice od strane obožavatelja. "Cesto kažem da su mi draži
kritičari nego obožavatelji." Sjeća se studenata koji su mu prilazili
i govorili: "O, hvala vam gospodine Kuhn, što ste nam rekli za
paradigme. Sada kad znamo za njih, možemo ih se riješiti."
Inzistirao je na tome da ne vjeruje da je znanost u potpunosti
politička, odraz prevladavajuće strukture moći. "Retrospektivno,
počinjem uviđati zašto se u knjigu to moglo učitati, ali Bože, nisam
to tako mislio, i Bože, niti tako mislim sada."
Njegovi prosvjedi nisu ni od kakve koristi. Ima bolno sjeća­
nje kako sjedi na jednom seminaru i pokušava objasniti da su
pojmovi istine i laži savršeno valjani, pa čak i nužni - unutar pa­
radigme. "Profesor me konačno pogledao i rekao: Vidite, vi uopće
ne shvaćate koliko je ova knjiga radikalna." Kuhn se uznemirio i
kad je saznao da je svetac zaštitnik svih navodnih znanstvenih
revolucionara. "Dobivam mnogo pisama u kojima mi pišu: 'Upravo
sam pročitao Vašu knjigu, preobrazila mi je život. Pokušavam
početi revoluciju. Molim Vas da mi pomognete.' A uz pismo je
obično pridodan i rukopis veličine knjige."
Kuhn je izjavio da, iako namjera njegove knjige nije bila da bude
za znanost, on jest za znanost. Strogost i disciplina znanosti je
ono, kaže Kuhn, što je čini tako djelotvornom u rješavanju proble­
ma. Štoviše, znanost stvara "najveće i najoriginalnijeprovale kreativ­
nosti" od bilo koje ljudske djelatnosti. Kuhn je priznao da je djelomice
kriv zbog nekih antiznanstvenih interpretacija njegova modela. Na­
posljetku, u Strukturi je doista nazvao znanstvenike koji su odani
paradigmi ovisnicima; isto tako ih je usporedio s likovima ispra­
nog mozga iz Orwellove 1984.17 Kuhn je naglašavao da nije htio
govoriti s visoka koristeći termine kakvi su dotjerivanje ili rješavanje
zagonetki da bi opisao što većina znanstvenika radi. "Htio sam biti
deskriptivan." Malo je zastao. "Možda sam trebao više reći o slav­
nim stvarima koje su proizašle iz rješavanja zagonetki, ali mislio
sam da to činim."
Što se tiče riječi paradigma, Kuhn je priznao da je postala "beznad­
no prekomjerno korištena" i da je izašla "izvan kontrole". Kao vi-
rus, riječ se proširila izvan povijesti i filozofije znanosti i zarazila
intelektualnu zajednicu, gdje je poprimila značenje praktički svake
dominantne ideje. Godine 1974. strip u New Yorkeru se dohvatio
tog fenomena: "Dinamit, gosp. Geston!", ushićeno je govorila ne­
ka žena čovjeku samozadovoljnog izgleda. "Vi ste prva osoba koju
sam čula da upotrebljava riječ paradigma u stvarnom životu."
Dosegla je dno za Bushove uprave kada su dužnosnici Bijele kuće
17
Kuhnova usporedba znanstvenika s ovisnicima i likovima ispraznog mozga
iz 1984. može se naći na stranama 38 i 167 u Structure.
uveli gospodarski plan nazvan "Nova paradigma" (koji je zapra­
vo bio samo podgrijana reganomika).18
Kuhn opet priznaje da je to djelomice njegova krivnja jer u Struk­
turi nije definirao paradigmu onako jasno kako je mogao. U jednom
slučaju paradigma se odnosila na arhetipski eksperiment, kao što
je to bilo legendarno (i vjerojatno nevjerodostojno) Galilejevo baca­
nje tereta s Kosog tornja u Pisi. Na drugim mjestima paradigma se
odnosila na "cjelokupnu konstelaciju uvjerenja" koja povezuju
znanstvenu zajednicu. (Kuhn je međutim poricao da je definirao
paradigmu na 21 način, kao što je to tvrdio jedan kritičar.) 19 U
pogovoru kasnijim izdanjima Strukture, Kuhn je preporučio da
se paradigma zamijeni izrazom egzemplar, ali to nikad nije usvoje­
no. S vremenom je izgubio svaku nadu da će objasniti što doista
misli. "Uhvatite li medvjeda za rep, dođe trenutak kad ga morate
pustiti i povući se", uzdahnuo je.
Jedan od izvora moći i trajnosti Strukture je njena duboka dvo­
smislenost. Jednako se obraća i relativistima i obožavateljima zna­
nosti. Kuhn je priznao da "dobar dio uspjeha knjige i ponešto kritike
zahvaljuje njenoj neodređenosti". (Čovjek bi se mogao zapitati je
li Kuhnov stil pisanja namjeran ili prirodan; njegov govor je tako
duboko zamršen, toliko prožet konjunktivima i atributima kao i
njegova proza.) Struktura je očito književno djelo i kao takvo po­
dložno mnogim interpretacijama. Prema književnoj teoriji, samom
Kuhnu se ne može povjeriti da pruži definitivan prikaz svog djela.
Evo jedne moguće interpretacije Kuhnova teksta, a i Kuhna. Kuhn
18
Izvorno sam dao ovu zlobnu primjedbu o Novoj paradigmi Bushove
administracije u portretu Kuhna objavljenog u Scientific Americanu, u
svibnju 1991., na str. 40-49. Kasnije sam primio prigovor Jamesa Pinker-
tona, koji je tad bio pomoćnik predsjednika Busha za planiranje politike
i koji je smislio termin Nova paradigma. Pinkerton je naglašavao da Nova
paradigma "nije podgrijavanje reganomike; ona je koherentni skup ideja
i načela koji naglašavaju mogućnost izbora, ojačavanje i želju da se
postigne više uz pomoć manje centralizirane kontrole".
19
Optužba da je Kuhn definirao paradigmu na 21 različit način može se
naći u članku "The Nature of a Paradigm" Margaret Masterman, objav­
ljenom u knjizi Criticism and the Growth of Knowledge, ur. Imre Lakatos
i Alan Musgrave, Cambridge University Press, New York, 1970.
se usredotočio na ono što znanost jest, a ne na ono što bi trebala
biti; imao je mnogo realističniji, okorjeliji, psihološki točniji stav
o znanosti od Poppera. Kuhn je uvidio da, s obzirom na moć moder­
ne znanosti i tendenciju znanstvenika da vjeruju u teorije koje su
izdržale mnoge testove, znanost može doći u fazu trajne normal-
nosti u kojoj nisu moguće daljnje revolucije ili otkrića.
Kuhn osim toga prihvaća, što Popper nije mogao, da znanost
možda neće trajati zauvijek, čak ni u normalnom stanju. "Posto­
jao je početak", kaže Kuhn. "Mnoga društva nemaju znanost. Po­
trebni su posebni uvjeti da ona nastane i opstane. Sada je sve teže
pronaći te društvene uvjete. Naravno da može završiti." Zna­
nost može završiti, kaže Kuhn, i zbog toga jer znanstvenici ne
mogu činiti daljnje prodore iako imaju prikladne izvore.
Kuhnovo priznanje da znanost može nestati - i ostaviti nas s onim
što je Charles Sanders Peirce definirao kao istina o prirodi - nave­
lo ga je još imperativnije nego Poppera da dovede u pitanje znan­
stvene autoritete, da porekne da znanost ikada može doći do ap­
solutne istine. "Jedna stvar koju mislim da nitko ne bi smio reći jest
da smo sada otkrili kakav je stvarno svijet", rekao je Kuhn, "jer
mislim da se igra nije u tome."
Kuhn je tijekom svoje karijere pokušavao biti odan tom svom
prvobitnom iznenadnom shvaćanju koje je doživio u studentskoj
sobi na Harvardu. U tom je trenutku vidio - znao je! - da je stvar­
nost krajnje nespoznatljiva; svaki pokušaj da se opiše jednako je za­
tamnjuje kao što je i osvjetljava. No, taj ga je uvid prisilio da zauzme
neodrživo stajalište da su, zbog toga što nijedna znanstvena teorija
ne može postići apsolutnu mističnu istinu, sve znanstvene teori­
je podjednako netočne; zato što ne možemo otkriti Odgovor, ne
možemo pronaći niti bilo koji odgovor. Njegov ga je misticizam
doveo do pozicije koja je bila isto tako apsurdna kao i ona književ­
nih sofista koji tvrde da su svi tekstovi - od Oluje do reklame za
novu vrstu votke - podjednako besmisleni, ili smisleni.
Na kraju Strukture Kuhn se kratko pitanja zašto se neka polja
znanosti približavaju paradigmi dok se druga, pomalo nalik umjet­
nosti, nalaze u stanju stalne fluidnosti. Odgovor je, implicirao je,
stvar izbora; znanstvenici na određenim područjima jednostavno
nisu spremni biti vjerni samo jednoj paradigmi. Čini mi se da je
Kuhn izbjegavao dalje ispitivati ovo pitanje jer na njega nije imao
odgovora. Neka polja poput ekonomije i drugih društvenih znano­
sti nikad se ne drže dugo jedne paradigme jer se bave pitanjima za
koja nijedna paradigma nije dostatna. Polja koja postižu konsen­
zus, ili normalnost, da posudimo Kuhnov izraz, čine to zato što njiho­
ve paradigme korespondiraju s nečim stvarnim u prirodi, nečim
istinitim.

Pronalazeći Feyerabenda

Reći da Popperove i Kuhnove ideje imaju mana ne znači i reći da ne


mogu poslužiti kao korisna oruđa za analizu znanosti. Kuhnov model
normalne znanosti točno opisuje ono što većina znanstvenika danas
čini; ispunjava detalje, rješava relativno trivijalne zagonetke koje
prevladavajuću paradigmu prije podupiru nego što dovode u pita­
nje. Popperov kriterij opovrgljivosti može pomoći da se napravi
razlika između empirijske i ironijske znanosti. No, svaki filozof,
gurajući svoju ideju predaleko, uzimajući je preozbiljno, završa­
va u apsurdnoj poziciji koja proturječi samoj sebi.
Kako skeptik izbjegava postati Karl Popper, koji lupa šakom
po stolu i viče da nije dogmatičan? Ili Thomas Kuhn koji pokušava
priopćiti što točno misli dok istovremeno govori o nemogućnosti
prave komunikacije? Postoji samo jedan način. Treba prihvatiti -
čak i uživati - u paradoksu, kontradikciji, retoričkom ekscesu.
Treba priznati da je skepsa nužna, ali nemoguća veza. Treba postati
Paul Feyerabend.
Feyerabendova prva i još uvijek najutjecajnija knjiga Protiv me­
tode je objavljena 1975. i prevedena na šesnaest jezika.20 U njoj se
tvrdi da filozofija ne može dati metodologiju ili logičku osnovu
znanosti jer logičke osnove koju treba objasniti uopće nema. Ana­
liziranjem znanstvenih prekretnica poput Galilejevog pokusa is­
pred Vatikana i razvoja kvantne mehanike, Feyerabend je pokuša-
20
Against Method, Paul Feyerabend, Verso, London 1975. (pretisak 1993.)
[usp. Protiv metode, Veselin Masleša, Sarajevo 1987.].
vao pokazati da u znanosti nema logike; znanstvenici stvaraju i
vežu se u znanstvene teorije zbog, u krajnjoj liniji, subjektivnih i
iracionalnih razloga. Prema Feyerabendu, znanstvenici mogu i mo­
raju činiti sve što je nužno za napredak. Sažeo je svoj antikredo u
izrazu "anything goes" (sve prolazi). Feyerabend se jednom na­
rugao Popperovom kritičkom racionalizmu kao "malenom ba-
lončiću vrućeg zraka u pozitivističkoj šalici čaja".21 Složio se s
Kuhnom u mnogim točkama, posebice u međusobnoj nesumjer­
ljivosti znanstvenih teorija, ali je i tvrdio da je znanost rijetko
normalna kao što je Kuhn tvrdio. Feyerabend je Kuhna - s pra­
vom - optužio da izbjegava implikacije vlastitih nazora; primijetio
je, na Kuhnov užas, da se Kuhnov sociopolitički model znanstve­
ne promjene lijepo može primijeniti na organizirani kriminal.22
Feyerabendova sklonost za dramatizaciju je previše olakšala da
ga se reducira na košaricu u koju se poseže za nekim provokativnim
navodom. Jednom je usporedio znanost s vuduom, magijom i astro­
logijom. Branio je prava vjerskih fundamentalista da imaju svoje ver­
zije stvaranja koje bi se podučavale uz Darwinovu teoriju evolu­
cije u školama.23 Njegova natuknica u leksikonu Tko je Tko u Americi
iz 1991. završava s ovom primjedbom: "Moj je život rezultat slučaj­
nosti, a ne ciljeva i načela. Moj intelektualni rad je samo njegov
beznačajni dio. Ljubav i razumijevanje su mnogo važniji. Vodeći inte­
lektualci i njihova žarka težnja spram objektivnosti ubijaju ove osob­
ne elemente. Oni su kriminalci, a ne osloboditelji čovječanstva."
Feyerabendova dadaistička retorika prikrila je smrtno ozbiljno
stajalište: ljudska potrebu da se pronađu apsolutne istine, ma koli­
ko plemenita, prečesto završava u tiraniji. Feyerabend je napao zna­
nost jer je spoznao njezinu snagu, njezin potencijal da uništi raznolikost
21
Opaska o "pozitivističkoj šalici čaja" može se naći u knjizi Farewell to
Reason, Paula Feyerabenda, Verso, London, 1987., str. 282.
22
Feyerabendova analogija o organiziranom kriminalu može se pronaći u
njegovom ogledu "Consolations for a Specialist", izd. Lakatos i Mus-
grave, Growth of Knowledge.
23
Feyerabendove skandalozne izjave u iznenađujuće pozitivnom portretu
prepričava William J. Broad, danas znanstveni novinar New York Timesa,
objavljenom pod naslovom "Paul Feyerabend: Science and the Anar­
chist", Science, 2. studenog 1979., str. 534-537.
ljudske misli i kulture - jer ga je znanost prestrašila. Prigovarao
je znanstvenoj izvjesnosti iz moralnih i političkih, a ne iz episte­
moloških razloga.
Na kraju svoje knjige iz 1987. Zbogom razumu Feyerabend je
otkrio koliko je dubok njegov relativizam. Govori o jednom pi­
tanju koje je "razbjesnilo mnoge čitatelje i razočaralo mnoge pri­
jatelje - o mojem odbijanju da osudim čak i najekstremniji faši­
zam i moje mišljenje da mu se mora omogućiti da postoji." 24 To
je bilo naročito osjetljivo pitanje jer je Feyerabend služio u nje­
mačkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu. Bilo bi jednostavno,
tvrdio je Feyerabend, osuditi nacizam, ali upravo je ta ista moral­
na samouvjerenost i samoizvjesnost omogućila nacizam.

Tvrdim da je Auschwitz ekstremna manifestacija jednog stava koji


još uvijek postoji među nama. Razotkriva se u načinu na koji se
odnosimo prema manjinama u industrijskim demokracijama;
u obrazovanju, uključujući i humanističko obrazovanje, koje se
velikim dijelom sastoji od pretvaranja krasnih mladih ljudi u
bezbojne i samouvjerene kopije vlastitih učitelja; razotkriva se u
nuklearnoj prijetnji, konstantnom broju i snazi smrtonosnog
oružja i spremnosti nekih takozvanih patriota da otpočnu rat u
usporedbi s kojim će holokaust izgledati beznačajnim. On se po­
kazuje u ubijanju prirode i "primitivnih" kultura, pri čemu se
niti jedan trenutak ne razmišlja o onima koji su na taj način lišeni
smisla svojih života; u kolosalnoj zabludi naših intelektualaca,
njihovom vjerovanju da točno znaju što čovječanstvu treba i u
njihovom neumornom nastojanju da stvaraju ljude na svoju jad­
nu sliku i priliku; u infantilnoj megalomaniji nekih naših liječ­
nika koji ucjenjuju svoje pacijente strahom, osakaćuju ih a po­
tom ih progone visokim računima; u pomanjkanju osjećaja
mnogih takozvanih tragača za istinom koji sustavno muče živo­
tinje, proučavaju njihove muke i za svoju okrutnost primaju
nagrade. Što se mene tiče, nema razlike između krvnika iz
Auschwitza i ovih "dobročinitelja čovječanstva".25
24
Feyerabend, Farewell to Reason, str. 309.
25
Ibid., str. 313.
Kada sam 1992. pokušao otkriti Feyerabendovo prebivalište,
on je već otišao s Kalifornijskog sveučilišta Berkeley u mirovinu.
Nitko tamo nije znao gdje je; kolege su me uvjeravale da će moji
pokušaji da ga pronađem biti uzaludni. Na Berkeleyu je imao tele­
fon koji mu je omogućavao da telefonira, ali ne i da prima pozive.
Prihvaćao bi pozive na konferencije i onda se ne bi pojavio. Poš­
tom bi pozivao kolege da ga posjete, no kad bi došli i pokucali na
vrata njegove kuće u brdima preko puta Berkeleya, nitko nije
otvarao.
Kasnije, dok sam prelistavao Isis, časopis za povijest i filozofi­
ju znanosti, našao sam kratki Feyerabendov prikaz jedne knjige
eseja. Prikaz je otkrivao Feyerabendov talent za jezgrovite primjed­
be. Kao odgovor na neku ocrnjujuću primjedbu u vezi s religi­
jom, Feyerabend je uzvratio: "Molitva možda nije jako djelotvor­
na kada se usporedi s nebeskom mehanikom, no sigurno se može
mjeriti s nekim dijelovima ekonomije".26
Nazvao sam urednika Isisa da ga pitam gdje bih mogao naći Feye-
rabenda i on mi je dao adresu blizu Zuricha u Švicarskoj. Poslao
sam Feyerabendu udvorno pismo u kojem mu objašnjavam da
bih ga želio intervjuirati. Na moje oduševljenje odvratio mi je
brbljavom, rukom pisanom porukom u kojoj pristaje na intervju.
Vrijeme je dijelom provodio u svojem domu u Švicarskoj, a dije­
lom kod supruge u Rimu. Priložio je telefonski broj u Rimu i svo­
ju fotografiju na kojoj je u pregači s velikim osmijehom na licu po­
kraj sudopera punog suđa. "Fotografija me prikazuje", objasnio je,
"u mojoj omiljenoj aktivnosti, kako perem suđe svojoj supruzi u
Rimu." Sredinom listopada sam primio još jedno Feyerabendovo
pismo. "Ovim Vas obavještavam da ću biti (93%) u New Yorku u
tjednu od 25. listopada do 1. studenog, i da bismo tada mogli
obaviti intervju. Nazvat ću vas čim stignem."
Tako se dogodilo da sam jedne prohladne noći, samo nekoliko
dana prije Noći vještica sreo Feyerabenda u luksuznom stanu na
Petoj aveniji. Stan je pripadao bivšoj studentici koja je mudro na­
pustila filozofiju i prebacila se na posao s nekretninama, očito s
određenim uspjehom. Pozdravila me i uvela u kuhinju gdje je za
26
Isis, vol. 2, 1992., str. 368.
stolom sjedio Feyerabend i pijuckao crno vino. Dignuo se sa stolice
i pogrbljeno ustao da me pozdravi, kao da ga bole leda; tek tada sam
se sjetio da je u Drugom svjetskom ratu bio ranjen u leđa i postao
trajni invalid.
Feyerabend je imao energiju i četvrtasto lice šumskog patuljka.
Kada smo sjeli i počeli razgovarati, govorio je patetično, podrug­
ljivo, laskao je i šaputao - ovisno o stavu ili temi - dok je mahao
rukama kao dirigent. Samopodcjenjivanje je začinjalo njegovu oho­
lost. Nazivao se "lijenim" i "blebetalom". Kad sam ga pitao za nje­
gov stav oko nekih pitanja, trgnuo bi se. "Nemam stav!" rekao je.
"Ako imate stav, to je uvijek nešto uvrnuto". Uvrtao je nevidljivi
odvijač u stol. "Imam mišljenja koja doista energično branim, a onda
otkrijem koliko su smiješna i odreknem ih se!"
Ovu predstavu je s blaženim smiješkom pratila Feyerabendo­
va žena, Grazia Borrini, talijanska fizičarka koja je bila baš onoliko
smirena koliko je Feyerabend bio maničan. Borrini je pohađala Feye­
rabendova predavanja na Berkeleyu 1983. dok je završavala svoj
drugi fakultet, javno zdravstvo; vjenčali su se šest godina kasnije.
Borrini je sporadično upadala u razgovor, primjerice nakon što sam
pitao zašto Feyerabend misli da su znanstvenici toliko bijesni zbog
njegovih djela.
"Nemam pojma" rekao je, slika i prilika nedužnosti. "Jesu li?"
Borrini je ubacila da je ona bila bijesna kad je prvi put čula za
Feyerabendove ideje od nekog drugog fizičara. "Netko mi je oduzi­
mao ključeve svemira", objasnila je. Tek kad je pročitala njegove
knjige, shvatila je da su Feyerabendova shvaćanja puno suptilnija
i točnija nego što su to njegovi kritičari tvrdili. "Mislim da biste o
tome trebali pisati," reče ona, "o tom velikom nerazumijevanju."
"Ma pusti to, nije on moj agent za tisak", rekao je Feyerabend.
Kao i Popper, Feyerabend je rođen i odrastao u Beču. Kao mla­
dić se bavio glumom i operom. U isto vrijeme ga je zainteresirala
znanost, nakon što je bio na predavanjima nekog astronoma. Da­
leko od toga da je smatrao svoje dvije strasti nepomirljivima, Feye­
rabend je zamišljao sebe kao opernog pjevača i astronoma. "Posli­
jepodne bih vježbao pjevanje, večer proveo na pozornici, a onda
kasno noću promatrao zvijezde", rekao je.
Onda je došao rat. Njemačka je okupirala Austriju 1938., a 1942.
se osamnaestogodišnji Feyerabend upisao u oficirsku školu. Prem­
da se nadao da će mu školovanje trajati duže od rata, završio je kao
zapovjednik 3000 vojnika na ruskom bojištu. Dok se borio protiv
Rusa (zapravo bježao) 1945. godine, pogođen je u donji dio leda.
"Nisam mogao ustati", prisjećao se Feyerabend, "i još se uvijek
sjećam ove vizije: bit ću u invalidskim kolicima i kotrljati se među
policama knjiga. Bio sam vrlo sretan."
Postupno je povratio sposobnost hodanja, iako samo uz pomoć
štapa. Nastavio je studije na Sveučilištu u Beču nakon rata, preba­
civši se s fizike na povijest, ali mu je to dosadilo pa se vratio fizici,
opet mu je dosadilo i napokon se odlučio za filozofiju. Njegova
nadarenost za promicanje apsurdnih stajališta pomoću spretnog do­
kazivanja, dovela je do sve veće sumnje da je retorika, a ne istina
ključna za izvođenje nekog argumenta. "Istina je i sama retorički
pojam", tvrdi Feyerabend. Izbacivši bradu naglašava: "Ja tražim
istinu. O, velike li osobe!"
Feyerabend je studirao kod Poppera na London School of Eco­
nomics 1952. i 1953. Tamo je sreo Lakatosa, još jednog sjajnog Pop-
perovog studenta. Upravo ga je Lakatos, puno godina kasnije, nago­
vorio da napiše Protiv metode. "Bio mi je najbolji prijatelj", rekao
je Feyerabend o Lakatosu. Feyerabend je podučavao na Sveučiliš­
tu Bristol do 1959., a potom se preselio na Berkeley gdje se spri­
jateljio s Kuhnom.
Poput Kuhna, Feyerabend je poricao da je protiv znanosti. Ono
što jest tvrdio je bilo, kao prvo, da ne postoji znanstvena metoda.
"Tako je to sa znanošću", kaže Feyerabend. "Imate određene ide­
je koje funkcioniraju, a onda se pojavi neka nova situacija i pokuša­
te nešto drugo. To je oportunizam. Trebate kutiju s alatom, puno
različitog alata, a ne samo čekić i čavle i ništa više." To je ono što je
mislio pod svojom prilično zlobnom frazom "anything goes" (sve
može proći) (a ne, kao što se obično misli, da je jedna znanstve­
na teorija jednako dobra kao i bilo koja druga). Ograničavanje zna­
nosti na određenu metodologiju - čak i na tako labavo definiranu
kao što je to Popperova shema falsifikacije ili Kuhnov način normal­
ne znanosti - uništilo i znanost, kaže Feyerabend.
Feyerabend prigovara i tezi da je znanost superiorna drugim
načinima znanja. Posebice ga ljuti tendencija zapadnih zemalja da
ljudima protiv njihove volje nameću proizvode znanosti - bila to
teorija evolucije, nuklearne centrale ili divovski akceleratori če­
stica. "Crkva se odvaja od države", požalio se, "ali ne i država od
znanosti."
Znanost "daje zapanjujuće priče o svemiru, o njegovim sastoj­
cima, o razvoju, o nastanku života, i sve to", kaže Feyerabend.
Ali predznanstveni "mitotvorci", naglašava, poput pjevača, dvor­
skih luda i bardova, sami su zarađivali za život, dok većinu moder­
nih znanstvenika uzdržavaju porezni obveznici. "Javnost je po­
krovitelj i treba imati pravo glasa u cijeloj stvari."
Tome dodaje: "Naravno da idem u krajnosti, ali ne u krajnost
za koju me ljudi optužuju, naime da odbacujem znanost. Ja se pro­
tivim ideji da je znanost na prvom mjestu. To je u redu. Znanost
se mora primjenjivati od slučaja do slučaja". Naposljetku, znanstveni­
ci se međusobno ne slažu u mnogim pitanjima. "Ljudi ne trebaju
uzeti zdravo za gotovo kada znanstvenik kaže: svi trebaju slijedi­
ti ovaj put."
Ako nije bio antiznanstven, pitao sam, što je mislio kad je rekao
u Tko je tko? da su intelektualci kriminalci? "Dugo sam tako mi­
slio," odgovorio je Feyerabend, "ali prošle sam godine to pre­
stao misliti jer ima puno dobrih intelektualaca." Okrenuo se svojoj
ženi. "Mislim, ti si intelektualka." "Ne, ja sam fizičarka", odgo­
vorila je ona čvrsto. Feyerabend je klimnuo "Sto znači intelek­
tualac? To podrazumijeva ljude koji razmišljaju o stvarima dulje
nego drugi ljudi, možda. No, mnogi od njih prelaze preko drugih
ljudi govoreći 'Sve mi to shvaćamo'."
Feyerabend je primijetio da mnogi neindustrijalizirani ljudi sa­
svim dobro žive bez znanosti. Bušmani plemena !Kung u Africi
"preživljavaju u okruženju u kome bi svaka osoba sa Zapada umrla
nakon nekoliko dana", rekao je. "Možete na to reći da ljudi u ovom
društvu žive puno duže, ali pitanje je što je kvaliteta života, a to
nije sasvim jasno."
No ne uvida li Feyerabend da bi takvom izjava uznemirila većinu
znanstvenika? Iako su Bušmani sretni, oni su neznalice, a nije li
znanje bolje od neznanja? "Što je tako sjajno u znanju?", odgovo­
rio je Feyerabend. "Oni su dobri jedni prema drugima. Ne tuku
se." Ljudi imaju potpuno pravo odbaciti znanost ako tako odabe­
ru, rekao je Feyerabend.
Da li to znači da kršćanski fundamentalisti imaju pravo zahti­
jevati da se kreacionizam uči zajedno s teorijom evolucije u ško­
lama? "Smatram da je 'prava' stvar škakljivo pitanje", odgovorio
je Feyerabend, "jer kad je netko jednom u pravu, može nekog
drugog lupati po glavi tim pravom." Zastao je. Idealno bi bilo,
rekao je, da djeca budu izložena utjecaju toliko različitih načina
mišljenja koliko god je to moguće, tako da mogu slobodno medu
njima odabrati. Promeškoljio se u stolici. Osjećajući da će biti
iskren, ukazao sam mu na to da nije stvarno odgovorio na moje
pitanje o kreacionizmu. Feyerabend se namrštio. "To je iscrplje­
no pitanje. Ne zanima me previše. Fundamentalizam nije stara
bogata kršćanska tradicija." Ali američki fundamentalisti su vrlo
moćni, ustrajao sam, a koriste se izjavama kakve daje i Feyera­
bend da bi napali teoriju evolucije. "Ali znanost se znala koristiti
da bi se reklo da neki ljudi imaju nizak kvocijent inteligencije",
uzvratio je. "Tako da se sve može koristiti na mnogo raznih nači­
na. Znanost se može koristiti da se 'sreže' sve moguće razne
vrste ljudi."
Ali ne bi li nastavnici trebali naglasiti da su znanstvene teorije
različite od religijskih mitova, pitao sam. "Naravno. Rekao bih da
je danas znanost vrlo popularna", odgovorio je. " N o tada trebam
isto tako dopustiti drugoj strani da iznese koliko god je dokaza
moguće jer je to drugoj strani uvijek uskraćeno." Kakogod bilo,
takozvani primitivni ljudi često znaju mnogo više o svojoj okolini,
recimo o osobinama lokalnog bilja, od takozvanih stručnjaka. "Ta­
ko da reći da su ovi ljudi neznalice je... to je neznanje!"
Izbacio sam svoje "pitanje koje samo sebe poriče": Nema li
nečeg proturječnog u načinu kojim se koristio svim tehnikama
zapadnjačkog racionalizma da bi napao zapadnjački racionalizam?
Feyerabend je odbio zagristi mamac. "Pa to je samo oruđe, a
oruđe se može koristiti na bilo koji način koji vam se dopada",
rekao je blago. "Ne mogu mi predbaciti što se njime koristim."
Feyerabend je izgledao rastreseno, kao da se dosađuje. Premda
to ne bi priznao, činilo mi se kao da je umoran od toga što je
radikalni relativist, što brani šarolike svjetske sustave vjerovanja
- astrologiju, kreacionizam, čak fašizam! - od nasilnog raciona­
lizma.
Feyerabendove oči su ipak ponovno zasjale kada je počeo govo­
riti o knjizi na kojoj radi. Zasad ju naslovljava Osvajanje obilja a
radi se o ljudskoj strasti spram redukcionizma. "Sve ljudske djelat­
nosti", objašnjava Feyerabend, pokušavaju reducirati prirodnu
raznolikost ili "obilje" inherentno stvarnosti. "Kao prvo, percep­
cija reducira ovo obilje, ili ne bismo preživjeli." Religija, znanost,
politika i filozofija predstavljaju naše pokušaje da još više sažme-
mo stvarnost. Naravno, ti pokušaji da osvojimo obilje jednostavno
stvaraju novo obilje, nove složenosti. "Mnogo je ljudi ubijeno u po­
litičkim ratovima. Mislim, neka mišljenja nisu omiljena." Feyer­
abend je, shvatio sam, govorio o našoj potrazi za Odgovorom,
teorijom koja će biti kraj svih teorija.
No Odgovor će - morati - zauvijek ostati izvan našeg dohva­
ta, prema Feyerabendu. Ismijavao je vjerovanje nekih znanstve­
nika da bi jednog dana mogli zahvatiti stvarnost u jednoj jedinoj
teoriji svega. "Pustimo ih da imaju svoja vjerovanja, ako ih to
usrećuje. Pustimo ih da drže predavanja o tome. 'Dotičemo
beskonačno!' A neki ljudi kažu" - reče on glasom čovjeka koji se
dosađuje - "'Ja ja, on kaže da je dotaknuo beskonačno!' A neki
ljudi kažu" - uzbuđenim glasom - "'Ja ja, on kaže da je dotaknuo
beskonačno!' Ali reći to maloj djeci u školi 'To vam je istina', to
znači ići predaleko."
Svaki opis stvarnosti nužno je neprikladan, kaže Feyerabend.
"Mislite da ova jednodnevna mušica, ovaj komadić ničega, čo­
vjek - prema današnjoj kozmologiji! - može sve shvatiti? To mi
se čini ludim! To nikako ne može biti istina! Ono što su shvatili je
jedan posebni odgovor njihovoj aktivnosti, a taj odgovor daje ovaj
svemir i stvarnost koja je iza toga je smiješna! 'Ha ha! Misle da su
me nadmudrili!'"
Srednjovjekovni filozof po imenu Dionizije Pseudo-Areopa-
git, kaže Feyerabend, tvrdio je da vidjeti Boga izravno znači ne
vidjeti ništa. "Čini mi se da to ima puno smisla. Ne mogu obja­
sniti zašto. Ta velika stvar, iz koje sve dolazi, a s kojom ne znamo
što bismo. Jezik je stvoren u ophođenju sa stvarima, stolicama i
nekoliko instrumenta. I to samo na ovoj sićušnoj zemlji!" Feye-
rabend je zastao, izgubljen u nekoj vrsti egzaltacije. "Bog je ema-
nacija, znate? Spušta se dolje i postaje sve više i više materijalan.
A dolje, na najnižoj emanaciji, mi vidimo samo njegov mali tračak
i nagađamo o njemu."
Iznenađen ovim izljevom, upitao sam Feyerabenda je li religio­
zan. "Nisam siguran", odgovorio je. Odgojen je kao rimokatolik, a
zatim je postao energični ateist. "A sada je moja filozofija poprimi­
la potpuno drugačiji oblik. Nemoguće je da svemir samo - bum! -
znate, i razvija se. To jednostavno nema nikakvog smisla." Narav­
no, mnogi znanstvenici i filozofi su tvrdili da je besmisleno speku­
lirati o smislu ili značenju ili svrsi svemira. "Ali ljudi se pitaju, pa
zašto onda ne? Tako će sve to biti ugurano u ovu knjigu, a pitanje
obilja će proizaći iz nje, i za to će mi trebati puno vremena."
Kad sam se spremao otići, Feyerabend me pitao kako je proš­
la jučerašnja rođendanska proslava moje supruge. (Spomenuo sam
mu ženin rođendan kada smo dogovarali naš sastanak.) Dobro,
odgovorio sam. "Ne rastajete se?", ustrajao je Feyerabend, pomno
me promatrajući. "To nije posljednji rođendan koji ćete s njom
proslaviti?"
Borrini zaprepašteno pogleda u njega. "Zašto bi bio?"
"Ne znam!" izjavio je Feyerabend podižući ruke. "Jer se to
događa!" Ponovno se okrenuo k meni. "Koliko ste dugo oženje­
ni?" Tri godine, odgovorio sam. "Ah, tek ste na početku. Loše stvari
tek dolaze. Samo pričekajte deset godina." Sada doista zvučite kao
filozof, rekao sam. Feyerabend se nasmijao. Priznao je da se že­
nio i rastajao tri puta prije no što je upoznao Graziu Borrini. "Sada
sam prvi put sretan što sam oženjen."
Rekao sam da sam čuo da ga je njegov brak s G. Borrini učinio
blažim. "Pa možda se radi o dvije stvari", odgovorio je Feyera­
bend. "Kad postanete stariji, nemate dovoljno energije da ne
budete blagi. No, ona je sigurno zaslužna za tu razliku." Srdačno
joj se nasmiješio, a ona mu je uzvratila.
Okrećući se Borrini, spomenuo sam fotku koju mi je po-
slao njen suprug, a na kojoj pere suđe, zajedno s porukom da je
obavljanje tog posla trenutno najvažnija stvar kojom se bavi.
Borrini zafrkće: "Jednom u sto godina". Odlučio sam pove-
rovati fizičaru, a ne relativistu.
Nešto više od godinu dana nakon mog susreta s Feyeraben-
dom, New York Times je izvijestio, izazivajući moju nevjericu,
da je "antiznanstveni filozof" umro od tumora na mozgu27. Naz­
vao sam Borrini u Zurich da joj izrazim sućut - i, točno, da zado-
voljim svoju kukavičku novinarsku znatiželju. Bila je izvan sebe.
Sve se dogodilo tako brzo. Paul se žalio na glavobolje a zatim,
nekoliko mjeseci kasnije... Sabravši se, rekla mi je ponosna da je
Feyerabend radio sve do kraja. Malo prije no što je umro, završio
je nacrt svoje autobiografije. (Knjiga, s tipičnim Fayerabendov-
skim naslovom Ubijanje vremena, objavljena je 1995. Na zadnjim
stranama koje je pisao, zaključio je da je važna samo ljubav28.

A što je bilo s knjigom o obilju, pitao sam. Ne, Paul nije imao vre-
mena to završiti, promrmljala je.
Prisjećajući se kako je Feyerabend odrao medicinsku profesiju,
nisam mogao odoljeti, a da ne pitam je li njen suprug pokušao liječiti
tumor? Naravno, odvratila je. Imao je "potpuno povjerenje u
dijagnozu svog liječnika i bio je spreman prihvatiti svaki način li­
ječenja koji bi ovaj preporučio; tumor je jednostavno bio otkriven
prekasno da bi se išta moglo učiniti.

Zašto je filozofija tako teška

Theodharis i Psimopoulos, autori članka u časopisu Nature pod


naslovom "Gdje je znanost pogriješila" ipak su bili u pravu: ideje
Poppera, Kuhna i Feyerabenda poriču same sebe. Na kraju se svi
27
Feyerabend je umro 11. veljače 1994. u Ženevi. NewYork Times je obja-
vio In memoriam 8. ožujka.
28
Killing time, Paul Feyerabend, University of ChicagoPress, Chicago,
1995.
skeptici nabodu na vlastiti mač. Postaju ono što je kritičar Ha­
rold Bloom ismijao u Zebnji zbog utjecaja, "pukim pobunjenici­
ma". Njihov najjači argument protiv znanstvene ideje je povije­
sni: s obzirom na brze smjene znanstvenih teorija tijekom prošlog
stoljeća, kako možemo biti sigurni u to da će se bilo koja sadaš­
nja teorija održati? Zapravo moderna znanost je mnogo manje
revolucionarna - i više konzervativna - nego što su to skeptici,
posebice Kuhn, mislili. Fizika elementarnih čestica počiva na čvr­
stim temeljima kvantne mehanike, a moderna genetika više po­
dupire nego što potkopava Darwinovu teoriju evolucije. Povije­
sni argumenti skeptika su mnogo razorniji kad se okrenu protiv
filozofije. Ako znanost ne može postići apsolutnu istinu, kakav
će položaj zauzeti filozofija koja je iskazala mnogo manje spo­
sobnosti da riješi svoje probleme? Filozofi su sami priznali svoju
nemoć. U knjizi Poslije filozofije: kraj ili transformacija? objav­
ljenoj 1987, godine, četrnaest uglednih filozofa raspravlja ima li
njihova disciplina budućnost. Konsenzus je bio filozofski: mož­
da da, a možda ne. 29
Filozof koji je razmišljao o "kroničnom izostanku napretka" u
vlastitom je zvanju bio Colin McGinn, rođeni Englez koji predaje
na Sveučilištu Rutgers od 1992. Kad sam ga sreo u njegovu stanu
na gornjem Manhattanu u kolovozu 1994., McGinn je izgledao
zbunjujuće mladenački. (Naravno, ja očekujem da svi filozofi imaju
guste obrve i da im iz ušiju vire dlake.) Nosio je traperice, bijelu
majicu i mokasinke. Zbijen čovjek, izbočene brade i svijetlo plavih
očiju; mogao bi proći kao mlađi brat Anthonyja Hopkinsa.
Kad sam McGinna zamolio za mišljenje o Popperu, Kuhnu i
Feyerabendu, njego va su se usta nezadovoljno iskrivila. Oni su "ne­
marni", "neodgovorni"; naročito je Kuhn pun "apsurdnog subjek-
tivizma i relativizma". Njegova stajališta ozbiljno shvaća još vrlo
malo modernih filozofa. "Ne mislim da je znanost provizorna na bilo
koji zanimljiv način", ustvrdio je McGinn. "Nešto u njoj jest pro­
vizorno, ali nešto nije! "Zar je periodički sustav elemenata pro­
vizoran? Ili (NIKAD DOKAZANA) Darwinova teorija prirodne selekcije?
29
After Philosophy: End or Transformation?, ur. Kenneth Baynes, James
Bohman i Thomas McCarthy, MIT Press, Cambridge, 1987.
Filozofija, s druge strane, ne može dostići tu vrstu odlučnosti,
rekao je McGinn. Ne napreduje u smislu da "imate određeni pro­
blem, radite na njemu i rješavate ga, a onda prelazite na sljedeći
problem". Neki su filozofski problemi "objašnjeni"; neki su pri­
stupi izašli iz mode. Ali velika filozofska pitanja - Što je istina?
Postoji li slobodna volja? Kako možemo bilo što znati? - neriješe­
na su danas kao što su to oduvijek i bila. Ta činjenica ne bi trebala
nikoga iznenaditi, zamijetio je McGinn, jer se moderna filozofija
može definirati kao napor da se riješe problemi koji leže izvan
dosega empirijskog znanstvenog istraživanja.
McGinn je istaknuo da su mnogi filozofi u ovome stoljeću -
posebice Ludwig Wittgenstein i logički pozitivisti - jednostavno obja­
vili da su filozofski problemi pseudoproblemi, iluzije koje proizla­
ze iz jezika ili "bolesti mišljenja". Neki od tih "eliminativista", da
bi riješili problem odnosa duha i tijela, čak su zanijekali da postoji
svijet. To bi gledište "moglo imati političke posljedice koje možda
ne biste htjeli prihvatiti", kaže McGinn. "Ono završava u redukci­
ji ljudi na ništa. Tjera spram ekstremnog materijalizma, prema bi-
hejviorizmu".
McGinn je ponudio različito i, dao je naslutiti, prihvatljivije objaš­
njenje: veliki problemi filozofije su stvarni, ali nadmašuju naše kog­
nitivne sposobnosti. Možemo ih postaviti, no ne možemo ih riješiti
- ništa bolje nego što zamorac može riješiti diferencijalnu jednadž­
bu. McGinn je rekao da mu je ta ideja pala na pamet za noćnog
prosvjetljenja koje je doživio dok je još živio u Engleskoj; tek je
kasnije susreo sličnu ideju u spisima Noama Chomskog (čiji će nazo­
ri biti razmatrani u šestom poglavlju). U svojoj knjizi iz 1993.
Problemi filozofije McGinn je rekao da će možda za milijun godina
30
filozofi priznati da je ovo predviđanje bilo ispravno . Naravno,
rekao mi je, filozofi će se vjerojatno puno prije prestati boriti da
postignu nemoguće.
McGinn sumnja da se i znanost približava slijepoj ulici. "Ljudi
imaju veliko povjerenje u znanost i znanstvenu metodu", rekao je,
"i ona je radila dobro unutar vlastitih ograničenja nekoliko stotina
30
Problems in Philosophy, Colin McGinn, Blackwell Publishers, Cambridge,
Mass, 1993.
godina. No, iz dalje perspektive, tko može reći da će se tako nasta­
viti i da će znanost osvojiti sve?" Znanstvenici su, kao i filozofi,
ograničeni svojim kognitivnim ograničenjima. "Drsko bi bilo misliti
da imamo savršen kognitivni instrument u našim glavama", rekao
je. Štoviše, kraj hladnog rata je uklonio vodeću motivaciju za ulaga­
nje u znanost, a kako raste osjećaj dovršenosti u znanosti, znanstve­
na karijera privlači sve manje mladih ljudi.
"Stoga me ne bi iznenadilo kada bi se negdje u sljedećem sto­
ljeću ljudi počeli odvraćati od proučavanja prirodnih znanosti, osim
da nauče najhitnije o stvarima, a počeli se vraćati humanistici." U
budućnosti gledat ćemo unatrag na znanost "kao na fazu, sjajnu fa­
zu. Ljudi zaboravljaju da je prije tisuću godina postojala samo reli­
gijska doktrina; to je bilo sve". Nakon što znanost završi "religija
bi mogla ponovno početi privlačiti ljude". McGinn, otvoreni ateist,
izgledao je prilično zadovoljan sam sa sobom, a imao je i razloga biti.
Za vrijeme našeg malog razgovora u njegovom prostranom stanu, uz
zvukove automobilskih truba i autobusa koji prolaze i mirisa masne
kineske hrane koji dopiru kroz prozor, objavio je nadolazeći kraj
ne jedne, nego dviju vrsta ljudskog znanja: filozofije i znanosti.

Strah od Zahira

Naravno, filozofija neće nikad stvarno završiti. Ona će jednostav­


no nastaviti svoje postojanje kroz otvorenije ironijske književne
vrste, poput onih koje su već prakticirali Nietzsche, Wittgenstein
ili Feyerabend. Jedan od mojih omiljenih literarnih filozofa je ar­
gentinski pripovjedač Jorge Luis Borges. Više od bilo kojeg filo­
zofa kojeg znam, Borges je istraživao složen psihološki odnos koji
imamo prema istini. U "Zahiru" Borges je ispričao priču o čovje­
ku koji je postao opsjednut novčićem koji je dobio kao kusur od
31
nekog prodavača. Naizgled beznačajni novčić je Zahir, simbol
svih stvari, zagonetka postojanja. Zahir može biti kompas, tigar,
31
Zahir se može naći u knjizi A Personal Anthology Jorgea Luisa Borgesa, izd.
Grove Press, New York, 1967. Ova zbirka također sadrži dvije druge sa­
blasne priče o apsolutnom znanju: "Funes, čovjek koji pamti" i "Aleph".
kamen, bilo što. Jednom kad ga vidiš, ne možeš ga zaboraviti. On
zarobljava um onoga koji ga posjeduje sve dok svi drugi aspekti
stvarnosti postanu beznačajni, trivijalni.
U početku se pripovjedač trudi osloboditi svoj um od Zahira,
ali na koncu prihvaća svoju sudbinu. "Prijeći ću od tisuću prikaza
na jedan; od vrlo složenog sna na vrlo jednostavan. Drugi će sa­
njati da sam lud, a ja ću sanjati o Zahiru. A kad svatko bude sanjao
o Zahiru, noću i danju, što će biti san a što stvarnost, zemlja ili
Zahir?" 32 Zahir je naravno, Odgovor, tajna života, teorija koja će
okončati sve teorije. Popper, Kuhn, i Feyerabend su nas pokušali
zaštititi od Odgovora sumnjama i razumom, Borges strahom.

32
Ibid., str. 137.
3.
KRAJ FIZIKE

Sasvim je izvjesno da nema privrženijih, da ne kažemo opsjednuti-


jih, tragača za Istinom od modernih fizičara čije je područje istraži­
vanja fizika čestica. Oni uporno nastoje pokazati da su sve komplici­
rane stvari na svijetu zapravo samo manifestacija jedne jedine stvari.
Suština. Sila. Energija što se probija kroz desetero-dimenzionalni
superprostor. Sociobiolozi bi mogli posumnjati da iza takvog reduk-
cionističkog impulsa zapravo stoji utjecaj gena, budući da se čini da
upravo oni motiviraju mislioce još od samih početaka civilizacije. I
sam je Bog, na kraju krajeva, bio začet pomoću istog tog impulsa.
Einstein je bio prvi veliki moderni tragač za Odgovorom. Po­
sljednje godine svoga života utrošio je na traganje za teorijom koja
bi ujedinila kvantnu mehaniku s njegovom teorijom relativnosti. Sma­
trao je da je svrha traganja za takvom teorijom zapravo odrediti
da li je univerzum oko nas neizbježan, odnosno "je li Bog imao
ikakvog izbora prilikom stvaranja svijeta." No, istovremeno je Ein­
stein, premda duboko vjerujući da je znanost zapravo smisao živo­
ta, smatrao da nijedna teorija ne može biti konačna. Tako je za svoju
vlastitu teoriju relativnosti jednom rekao: "Moja će teorija na
kraju morati dovesti do stvaranja neke nove teorije i to iz razloga
kojih za sada nismo niti svjesni. Vjerujem da proces produbljivanja
teorije nema kraja."1

1
Einsteinova primjedba se može naći u knjizi Theories of Everything, Johna
Barrowa, Clarendon Press, Oxford, UK, 1991., str. 88.
Većina Einsteinovih suvremenika pripisala je njegovu namjeru
za ujedinjenjem fizike staračkoj ludosti i kvazireligioznim tenden­
cijama. N o , sedamdesetih je godina taj san o ujedinjenju ponovo
oživljen. Najprije su fizičari pokazali da su, kao što su elektricitet
i magnetizam dva aspekta jedne te iste sile, i elektromagnetizam
i slaba nuklearna sila (koja upravlja određenim vrstama nuklear­
nih raspadanja) manifestacije "slabe električne sile". Istraživači su
razvili i teoriju jake nuklearne sile koju protoni i neutroni zajedno
sadrže u jezgri atoma. Prema toj teoriji zvanoj kvantna kromodina-
mika, protoni i neutroni se sastoje od još jednostavnijih čestica.
Tako teorija slabe struje i kvantna kromodinamika zajedno tvore
standardni model fizike čestica.
Ohrabreni tim uspjehom, istraživači su išli i mnogo dalje od stan­
dardnog modela prilikom svoje potrage za jednom dubljom teori­
jom. U njoj ih je vodilo matematičko svojstvo zvano simetrija koje
omogućava dijelovima sustava da se podvrgnu transformacijama
analognim rotaciji ili refleksiji u ogledalu, a pri tome se zapravo ne
mijenjaju iz temelja. Simetrija je postala conditio sine qua non fizi­
ke čestica. U potrazi za teorijama s još dubljim simetrijama, teore­
tičari su se počeli kretati prema nekim višim dimenzijama. Jedna­
ko kao što astronaut iz visine može pri svome pogledu na Zemlju
bolje uočiti njezinu globalnu simetriju, tako i teoretičari mogu ot­
kriti mnogo suptilnije simetrije koje postoje prilikom interakcije
čestica gledajući na njih sa stepenicu više dimenzije.
Jedan od najupornijih problema u fizici čestica proizlazi iz
definicije čestica kao točaka. Na jednak način kao što dijeljenje nu­
lom polučuje beskonačan, a time i besmislen rezultat, i računice
koje se odnose na čestice u obliku točaka često rezultiraju
besmislicama. Stvarajući standardni model, fizičari su preko tog
problema običavali prelaziti zatvorenih očiju. Ali ajnštajnovska
je gravitacija, sa svojim izobličavanjem pojmova vremena i pro­
stora, zahtijevala jedan još radikalniji pristup.
Ranih osamdesetih godina mnogi su fizičari počeli vjerovati da
je teorija superstruna predstavljala upravo takav jedan pristup. Ta
teorija više nije poimala čestice kao točke te su time eliminirane
spomenute apsurdnosti prilikom kalkulacija. Jednako kao što vi-
bracije violinskih žica stvaraju različite tonove, tako vibracije ovih
struna mogu generirati mnoštvo sila i čestica na području fizike.
Uz pomoć superstruna konačno je na području fizike čestica stvo­
rena mogućnost za pretpostavku da zapravo ne postoje konačni
temelji fizičke stvarnosti, već samo beskrajni slijed sve manjih i
manjih čestica koje su složene jedne u druge kao ruske Babuške.
Prema teoriji superstruna, postoji jedna temeljna razina iznad
koje sva pitanja vezana uz prostor i vrijeme postaju besmislena.
Međutim, i ta je teorija opterećena ozbiljnim problemima. Prije
svega, izgleda da postoji bezbroj mogućih verzija te teorije i teo­
retičari nikako ne mogu znati koja je od njih ispravna. Osim to­
ga, za superstrune se smatra da nisu prisutne samo u četiri di­
menzije unutar kojih mi živimo (to su tri dimenzije prostora i
jedna dimenzija vremena), već i u dodatnih šest dimenzija našeg
svemira koje su na neki način "kompaktirane", savijene u infini­
tezimalne loptice. Konačno, te su strune toliko male u uspored­
bi s protonom kao što je proton u usporedbi sa sunčevim susta­
vom. One se nalaze prostorno dalje od nas nego što su to kvazari
u najdaljim krajevima svemira. Supervodljivi supersudarač, koji
je trebao povesti fizičare u mikrosvijet mnogo dublje od bilo
kojeg prijašnjeg ubrzivača čestica, bio bi krug od 54 milje. Da bi
se istražio svijet u kojemu se misli da stanuju superstrune, fiziča­
ri bi morali sagraditi ubrzivač veličine kruga od tisuću svjetlo­
snih godina. (Cijeli Sunčev sustav je krug od jednog svjetlosnog
dana.) A čak ni uz pomoć tolikog ubrzivača ne bismo mogli vi­
djeti te dodatni dimenzije u kojima plešu superstrune.

Glashowova soba

Jedna od prednosti pisca koji se bavi znanošću je osjećaj superior­


nosti nad ostalim novinarima. Smatram da je najprimitivnija vrsta
novinara ona koja, primjerice, ženu što je upravo svjedočila ubojstvu
vlastita sina može pitati "Kako se osjećate?". Pa ipak, u jesen
1993. i sam sam se našao u situaciji kada me zapao sličan zadatak. U
to sam vrijeme upravo započinjao raditi na članku o budućnosti
fizike čestica kada je Američki kongres jednom za svagda ukinuo
jedan veliki fizikalni projekt - projekt supravodljivog supersudarača.
(Ugovorne su strane do tada već potrošile više od dvije milijarde
dolara i za potrebe tog fizikalnog projekta u Texasu iskopale tunel
dugačak 24 kilometra.) U sljedećih sam se nekoliko tjedana trebao
suočiti s fizičarima čestica koji su upravo gledali kako je njihova
velika nada za budućnost okrutno odbačena, te ih upitati "Kako
se osjećate?" .
Najsumornije mjesto koje sam posjetio bio je odsjek za fiziku
sveučilišta Harvard. Na čelu odsjeka je bio Sheldon Glashow koji
je podijelio Nobelovu nagradu sa Stevenom Weinbergom i Abdu-
som Salamom. Godine 1989. je Glashow zajedno s biologom Gunt-
herom Stentom održao predavanje na simpoziju naslovljenom "Kraj
znanosti?" na Koledžu Gustavus Adolphus. Glashow je tada ponu­
dio jedno potpuno suprotno značenje apsurdnog naslova simpozija
tvrdeći da je filozofski skepticizam zapravo nagrizao vjerovanje
u znanost kao nešto "jedinstveno, univerzalno i objektivno". Po­
stoji li itko tko sumnja u postojanje Jupiterovih mjeseca koje je
Galileo tako davno otkrio? Sumnja li itko u moderne teorije bolesti?
"Mikrobe vidimo i zatim ih uništimo", tvrdio je Glashow, "oni nisu
nešto što zamišljamo ili ne zamišljamo."
Glashow je smatrao da znanost u svakom slučaju "usporava", ali
ne zato što je napadaju ne previše pametni sofisti koji joj se proti­
ve. Njegovom se području, fizici čestica, "prijeti iz sasvim drugog
smjera: iz smjera njezina vlastita uspjeha". Posljednje desetljeće
istraživanja rezultiralo je bezbrojnim potvrdama standardnog mo­
dela fizike čestica, "ali nije ostavilo niti najmanje odškrinuta vrata...
mi danas nemamo nikakav trag ili nagovještaj dobiven kroz eksperi­
mente koji bi nas mogao povesti k izgradnji neke ambicioznije teo­
rije." Glashow je iznio i svoj moto: "Putovi znanosti često su izgle­
dali neprohodno, ali smo uvijek uspjeli nadvladati sve prepreke." 2
Glashow je nekoć bio predvodnik zagovornika jedinstvene teori­
je. Sedamdesetih je godina predložio čak nekoliko takvih teorija,
2
Glashowove opaske u cijelosti su ponovno objavljene u knjizi The End of
Science? Attack and Defense, ur. Richard Q. Selve, University Press of
America, Lanham, Md., 1992.
no nijedna od njih nije bila tako ambiciozna kao teorija superstru-
na. Ali kako je ta teorija uzimala maha, Glashow je postajao sve
malodušniji u vezi stvaranja jedinstvene teorije. Tvrdio je da se oni
koji se bave pitanjima superstruna i ostalih jedinstvenih teorija za­
pravo više ne bave fizikom jer je njihove spekulacije nemoguće provje­
riti bilo kakvim empirijskim testom. U jednom se eseju zajedno s
nekim svojim kolegama bunio da "promišljanja o superstrunama
mogu rezultirati aktivnostima jednako udaljenima od konvencio­
nalne fizike čestica kao što je sama fizika čestica udaljena od kemije,
te da bi se u budućnosti tim teorijama mogli baviti ljudi koji su nalik
nekim modernim teolozima". Primijetili su da sada "prvi put na­
kon mračnoga srednjeg vijeka dolazimo u situaciju u kojoj vjera
još jednom pomalo stupa na mjesto znanosti". 3 Izdižući se iznad
empirijskih područja, tvrdio je Glashow, fizika čestica može prijeći
u područje skepticizma i relativizma.
Svoj sam intervju s Glashowom vodio u studenom 1993. na
Harvardu, nedugo nakon ukidanja već spomenutog projekta. Nje­
gov prilično mračan ured s mnoštvom polica za knjige, ostavljao je
svečan dojam, gotovo poput pogrebne povorke. Sam Glashow je
bio visok čovjek koji nemirno žvače cigaru među zubima, djelujući
pomalo kao da se ne uklapa u taj ambijent. Imao je sijedu rašču­
panu kosu koja je, izgleda, nešto poput zaštitnog znaka dobitnika
Nobelove nagrade iz fizike, a naočale su mu bile debele poput
teleskopskih leća. Ipak nije bilo teško ispod te maske Harvardskog
profesora otkriti čvrstog i pričljivog njujorškog mladića kakav je
Glashow nekada bio.
Glashow je bio potpuno utučen ukidanjem projekta. Tvrdio je
da fizika jednostavno ne može nastaviti dalje temeljeći se samo na
promišljanjima unatoč onome što misle neki drugi entuzijasti koji
su istraživali superstrune. Prije više od stoljeća neki su fizičari
pokušali pridonijeti stvaranju jedinstvenih teorija; u tome narav­
no nisu uspjeli jer nisu znali ništa o elektronima, protonima, neutro­
nima ili kvantnoj mehanici. "Jesmo li mi sada toliko arogantni da
mislimo da smo uspjeli doći do svih mogućih eksperimentalnih
3
"Očajnički tražeći superstrune", Sheldon Glashow i Paul Ginsparg, Phys­
ics Today, svibanj, 1986., str. 7.
informacija kojima bismo mogli izgraditi sveti Gral teoretske fi­
zike, jedinstvenu teoriju? Ja ne mislim tako. Mislim da sasvim
sigurno postoje neka iznenađenja koja prirodni fenomeni negdje
čuvaju za nas, no sigurno ih nećemo pronaći ne budemo li tragali
za njima."
Ali ima li uopće prostora za istraživanja u fizici osim nastoja­
nja za stvaranjem jedinstvene teorije? "Naravno da ima", odlučan
je Glashow. Astrofizika, pa čak i neka područja unutar fizike če­
stica ne brinu se za takvo jedinstvo. "Fizika je jedna jako velika
kuća prepuna zanimljivih zagonetki", kaže on (koristeći pojam
Thomasa Kuhna za probleme čija rješenja samo potvrđuju pre­
vladavajuću paradigmu). "Naravno da će biti novih otkrića. Pita­
nje je samo vode li nas ta nova otkrića prema tom našem svetom
Gralu." Glashow vjeruje da će fizičari nastaviti tražiti "neka mala
zanimljiva otkrića. Ponekad će to biti nešto zabavno, a ponekad
nešto novo. Ali to nije ravno onome što sam ja imao sreće saznati
za svoga profesionalnoga života."
Glashow ne može progutati previše optimizma za njegovo po­
dručje istraživanja, s obzirom na politiku znanstvenih otkrića.
Morao je priznati da fizika čestica zapravo nikada nije ni bila baš
najkorisnija. "Nitko ne može tvrditi da će takva istraživanja uroditi
nečim praktičnim. To bi bila laž. A s obzirom na stav vlade danas,
tip istraživanja kojim se ja bavim i nema neku svijetlu budućnost."
Ako je tako, može li se standardni model uzeti kao konačna
teorija fizike čestica? Glashow to niječe, tvrdeći da je "previše pita­
nja još uvijek ostalo otvoreno". Naravno da će standardni model
biti konačan u praktičnom smislu ako ga fizičari ne nadiđu uz po­
moć snažnijih akceleratora, tvrdi Glashow, te kaže da će "postojati
standardna teorija koja će biti posljednje poglavlje u priči o elemen­
tarnoj fizici." Uvijek će biti moguće da netko pronađe način dobi­
vanja izuzetno velike količine energije relativno jeftino. Prema Gla-
showu, to će "možda jednoga dana biti i učinjeno. Jednoga dana..."
No pitanje je, navodi dalje Glashow, čime će se fizičari čestica
baviti dok taj dan ne svane. "Mislim da će se establišment [fizike
čestica] baviti dosadnim stvarima i gubiti vrijeme dok nešto veliko
ne postane dostupno. Ali oni nikada neće priznati da je to dosadno.
Nitko neće priznati: 'Ja se bavim dosadnim stvarima'". Naravno
da će, kako to područje istraživanja postaje manje zanimljivo, pri­
vlačiti sve manje novih talenata. Tako je nedavno nekoliko darovi­
tih studenata postdiplomanata napustilo Harvard i prešlo na Wall
Street. "Osobito je tvrtka Goldman Sachs zaključila da je jako
dobro imati teorijske fizičare na platnom spisku."

Najpametniji fizičar na svijetu

Jedan od razloga zbog kojih je teorija superstruna postala toliko


popularnom sredinom osamdesetih godina je taj što ju je fizičar
pod imenom Edward Witten predstavio kao najbolju nadu za bu­
dućnost fizike. Prvi sam se puta susreo s njime kasnih osamdese­
tih ručajući s jednim drugim znanstvenikom na Institutu za na­
predne studije na Princetonu. Prišao nam je čovjek držeći pladanj
s hranom. Imao je koščatu bradu i uočljivo visoko čelo, debele
crne naočale i gustu crnu kosu. "Tko je to", upitao sam čovjeka s
kojim sam ručao. "To je Ed Witten," glasio je odgovor, "on se bavi
fizikom čestica".
Godinu ili dvije nakon toga čavrljajući na jednoj konferenciji
fizičara, postavio sam većem broju sudionika sljedeće pitanje: ko­
ga smatrate za najpametnijeg fizičara medu svima vama? Nekoliko
se imena najčešće ponavljalo, uključujući medu ostalima i dobitni­
ke Nobelove nagrade Stevena Weinberga i Murraya Gell-Manna.
No, najčešće je ipak bio spominjan Wtten. Često ga se poveziva­
lo s Einsteinom, a jedan je kolega otišao još i dalje ističući da W t t e n
posjeduje najveći matematički um od vremena Newtona.
Wittena bi se, međutim, moglo smatrati i najspektakularnijim
praktikantom naivne ironijske znanosti kojega sam ikad susreo.
Naivni ironijski znanstvenici posjeduju izuzetno snažnu vjeru u
svoje znanstvene spekulacije, unatoč tome što se te spekulacije
ne mogu znanstveno potvrditi. Oni vjeruju svoje teorije ne stva­
raju, već ih otkrivaju; dakle, da te teorije postoje nezavisno od
bilo kakvog povijesnog ili kulturnog konteksta te uopće od bilo
kakvog nastojanja da se dođe do njih.
Naivan ironijski znanstvenik koji, slično čovjeku koji smatra
da svi stanovnici Teksasa osim njega imaju naglasak, ne želi pri­
znati da na njega utječe bilo kakav filozofski stav. Takav znanstve­
nik sam sebe smatra samo vodičem kroz kojega istina iz irealnog
prelazi u realan svijet; osobna povijest i osobnost su nebitni za znan­
stveni rad. Kada sam nazvao Wittena da mu predložim intervju,
pokušao me odgovoriti od namjere da pišem o njemu. Rekao je da
ne voli novinarstvo koje se bavi osobnošću znanstvenika te da misli
da su mnogi drugi fizičari i matematičari mnogo zanimljiviji od
njega. Bio je uznemiren člankom objavljenim u New York Timesu
iz 1987. u kojem je pisalo da je on izmislio teoriju superstruna.4
On, kako tvrdi, gotovo da i nije igrao nikakvu ulogu u kreiranju
te teorije; on je samo pomogao da se ta teorija razvije te ju je pro­
movirao nakon što je bila otkrivena.
Svaki novinar koji se bavi pisanjem o znanosti s vremena na vrije­
me susretne pojedince koji ne žele medijsku pozornost već žele da
ih se ostavi na miru, da ih se pusti raditi svoj posao. Oni pri tome
ne shvaćaju da upravo tako postaju još zanimljivijima. Tako sam i ja,
potaknut Wittenovom očito iskrenom skromnošću, još više inzi-
stirao na intervjuu. Tražio je da mu pošaljem nešto od onoga što sam
do tada bio napisao. Moja je pogreška bila u tome što sam mu poslao
i članak o Thomasu Kuhnu objavljen u časopisu Scientific Ame­
rican. Nakon toga se konačno složio da dođem te da napravimo
intervju, ali mi je dao točno dva sata vremena, niti minutu nakon
podneva. Kada sam stigao, najprije mi je počeo držati predavanja
o mojoj novinarskoj etici. Smatrao je da sam naškodio društvu
ponavljajući stanovište Thomasa Kuhna da je znanost iracionalan
proces koji se ne podudara s istinom. "Trebali biste se posvetiti
ozbiljnijim doprinosima razumijevanju znanosti", rekao je. Kuhno-
va filozofija se prema njemu "ne uzima ozbiljno osim kao poticaj
za debatu". Je li Kuhn išao doktoru kada je bio bolestan? Da li je
koristio radijalne gume na svome automobilu? Pretpostavljao sam
4
"Theory of Everything", K. C. Cole, New York Times Magazine, 18. listo­
pad, 1987., str. 20. Taj mi je članak bio izvor za većinu informacija o
Wittenu kao osobi, koje sam iznio u ovom poglavlju. Wittena sam inter­
vjuirao u kolovozu 1991.
da jest. Nakon toga je Witten pobjedonosno klimnuo, tvrdeći da
to dokazuje da je Kuhn zapravo ipak radije vjerovao u znanost nego
u svoju relativističku filozofiju.
Rekao sam da bez obzira slagao se netko s Kuhnovim stajališ­
tima ili ne, ona su ipak utjecajna i provokativna, te da moja namjera
nije samo informirati čitatelje već ih na neki način i provocirati.
Witten na to kruto reče: "Informirati o pojedinim istinama koje
se otkriju, a ne provocirati, to treba biti cilj novinara koji piše o zna­
nosti". Odgovorio sam da ja pokušavam oboje. "To je vrlo jadan
odgovor", rekao je Witten dodajući da bi "provokacija, odnosno
intelektualni poticaj, trebala biti popratna pojava izvještavanja o
istinama koje se otkrivaju." To je još jedno obilježje naivnih i-
ronijskih znanstvenika; kad netko od njih koristi riječ "istina", u
tome nema niti tračka ironije ili skrivenog osmijeha. Kao odrješe-
nje mojih novinarskih grijeha, Witten je predložio da napišem
biografije petorice matematičara. Ukoliko ne znam o kojim ma­
tematičarima da pišem, on će mi rado predložiti nekolicinu.
S obzirom da se bližilo podne, pokušao sam skrenuti temu na
njegovu karijeru. No, odbio je odgovarati na bilo kakva "osobna"
pitanja, kao npr. pitanja o njegovim studentskim danima te da li
je ikada razmišljao o nekoj drugoj karijeri osim o karijeri fizičara;
njegova osobna povijest je, smatrao je, nebitna. Znao sam iz nekih
drugih izvora da je Witten bio sin fizičara i da ga je fizika oduvijek
zanimala, no unatoč tome je diplomirao povijest i planirao se ba­
viti političkim novinarstvom. Objavljivao je članke u časopisima
New Republic i Nation. No, ipak je zaključio da mu nedostaje "zdra­
vog razuma" za novinarstvo, te je na Princetonu počeo studirati
fiziku i 1976. godine doktorirao.
Opisujući svoj znanstveni rad, koristio je vrlo apstraktan i neosoban
način govora. Govorio je o povijesti superstruna, radije naglašavajući
tuđe nego svoje zasluge. Govorio je tako tiho da sam bio u strahu da ga
neću uspjeti snimiti na kazetu. Cesto je pauzirao, a pauze su znale
trajati gotovo minutu. Izgledalo je da se trudi i u svome govoru postići
istu takvu preciznost i apstrakciju koju je postigao u svom istraživač­
kom radu. Tu i tamo se, iz razloga koje nisam uspio dokučiti, počeo
histerično smijati nekoj šali koja bi mu u tom trenutku pala na pamet.
Witten se proslavio sredinom sedamdesetih godina objavljujući
precizne ali i prilično konvencionalne članke o kvantnoj kromodi-
namici i slaboj električnoj sili. Teoriju superstruna upoznao je 1975.
godine, ali su njegova nastojanja da je razumije bila ograničena vrlo
nerazumljivom literaturom. (Da, čak i najpametnijem čovjeku na
svijetu bio problem razumjeti teoriju superstruna.) Godine 1982.
članak Johna Schwarza, jednoga od pionira te teorije, pomogao
je Wittenu da shvati bitnu činjenicu - da teorija superstruna ne sa­
mo da dopušta mogućnost postojanja gravitacije, već da inzistira na
činjenici da gravitacija postoji. Witten je tu spoznaju prozvao "naj­
većim intelektualnim poticajem svoga života."U nekoliko slje­
dećih godina, sve sumnje koje je Witten ikada imao o potencijalu te
teorije jednostavno su nestale. "Bilo je jasno da bih, da nisam po­
svetio život teoriji struna, promašio svoj životni poziv", rekao je.
Počeo je javno proklamirati tu teoriju kao "čudo" te predviđati da
će "ona dominirati fizikom sljedećih pedesetak godina". Napisao
je bujicu članaka o toj teoriji. Devedeset šest članaka koje je Witten
napisao od 1981. nadalje, drugi su fizičari citirali 12105 puta; nije­
5
dan se drugi fizičar na svijetu nije ni približio ovakvom utjecaju.
U svojim se ranijim radovima Witten koncentrirao na stvaranje
modela superstruna koji bi bio kopija stvarnoga svijeta. Ali pri tome
je postajao sve više i više uvjeren da bi najbolji način da postigne
taj cilj bio da razotkrije "temeljne geometrijske principe" te teori­
je. Ti bi principi, tvrdio je, mogli biti analogni neeuklidovskoj geo­
metriji koju je Einstein koristio za konstrukciju svoje teorije re­
lativnosti. Wittenovo provođenje tih ideja odvelo ga je duboko u
topologiju koja proučava temeljna geometrijska svojstva pred­
meta bez obzira na njihovu veličinu ili oblik. U očima topologa,
krafna s rupom u sredini i šalica za kavu s jednom ručkom su
ekvivalentne jer obje imaju samo po jednu rupu; jedan se predmet
može transformirati u drugi a da se ne razori. Krafna i banana, s
druge strane, nisu ekvivalentne jer bi bilo potrebno rastrgati kraf­
nu da bi poprimila oblik banane. Topolozi su posebno zainteresirani
za istraživanje mogućnosti da se naizgled različiti čvorovi tran-
5
Vidi Science Watch (objavio Institut za znanstvene informacije, Philadel­
phia, Pa.) rujan, 1991., str. 4.
sformiraju jedni u druge a da ih se ne prereže. Kasnih osamdese­
tih godina Witten je kreirao tehniku koja se dijelom bazirala na
topologiji, a dijelom na teoriji kvantnog polja, a koja je omoguća­
vala matematičarima da otkriju duboke simetrije između različito
zavezanih čvorova. Za to je otkriće 1990. godine osvojio Fieldsovu
medalju, najprestižniju nagradu u matematici. O tome Witten go­
vori kao o "radu koji mu je donio najviše zadovoljstva".
Upitao sam ga što misli o tvrdnjama kritičara da teoriju super-
struna nije moguće testirati te da stoga to zapravo i nije fizika. Odgo­
vorio je da ta teorija predviđa gravitaciju. "Iako je zapravo riječ o
postpredviđanju u smislu da je sam eksperiment prethodio teoriji,
spoznaja da je gravitacija posljedica teorije struna za mene je jedno
od najvećih otkrića uopće."
Priznao je da nitko zapravo nije u potpunosti shvatio tu teoriju
te da mogu proći još desetljeća prije nego što njezina priroda bude
precizno opisana. On ne želi predvidjeti, kao što su to činili neki
drugi, da bi teorija superstruna mogla zapravo značiti kraj fizike.
Unatoč tome, bio je vrlo uvjeren da bi ona mogla eventualno
rezultirati novim dubokim razumijevanjem stvarnosti. "Dobrih,
ali pogrešnih ideja ima vrlo malo", kaže on, "a dobre pogrešne
ideje koje bi čak i izdaleka mogle potresti tron teorije struna, nisu
se ni počele nazirati." Kada sam i dalje nastavljao s pitanjima o
mogućnostima testiranja te teorije, iznervirao sam ga. "Izgleda da
vas nisam uspio uvjeriti u čudo te teorije, u njezinu nevjerojatnu
konzistentnost, zapanjujuću eleganciju i ljepotu", rekao je. Dru­
gim riječima, teorija superstruna je prelijepa da bi bila pogrešna.
Witten je tada otkrio koliko je zapravo snažna bila njegova vjera.
"U biti, sve zaista velike ideje u fizici zapravo su izdanci teorije
struna", rekao je. "Neke od njih bile su otkrivene prije, no ja to
smatram čistom slučajnošću zbivanja na našem planetu Zemlji. Na
našem planetu Zemlji one su otkrivene tim redom." Zatim je prišao
ploči te napisao slijedeće riječi točno tim redoslijedom: relativnost,
kvantna teorija, superstrune, supersimetrija. "Ali ja ne vjerujem
da su, ukoliko postoji više civilizacija u svemiru, sve one došle
do tih otkrića upravo tim redom. Ali vjerujem", nastavio je, "da su
te četiri ideje otkrivene u svim naprednim civilizacijama."
Nisam mogao vjerovati kako mi se tada nasmiješila sreća. "Tko
je sada provokativan?", upitao sam. "Ja nisam provokativan", od­
govorio je Witten. "Provokativan sam jednako kao netko tko tvrdi
da je nebo plavo, nakon što je neki pisac prije toga rekao da je nebo
prepuno ružičastih točaka."

Estetika čestica

Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je teori­


ja superstruna bila relativno nova, nekoliko je fizičara napisalo
popularne knjige o njenim implikacijama. U knjizi Teorije svega
britanski fizičar John Barrow tvrdi da Godelov teorem nepotpu­
nosti dovodi u pitanje samu ideju potpune teorije prirode. 6 Go-
del je ustvrdio da bilo koji umjereno kompleksni sustav aksioma
neizbježno stvara pitanja na koja aksiomi ne mogu odgovoriti.
Implikacija je da će bilo koja teorija uvijek imati nerazjašnjiva
područja. Barrow je također ukazao da jedinstvena teorija fizike
čestica ne bi stvarno bila teorija svega, nego samo teorija svih
čestica i sila. Teorija bi mogla malo ili ništa reći o fenomenima
koji daju smisao našim životima poput ljubavi ili ljepote.
Ali Barrow i drugi analitičari su barem dopustili mogućnost da
fizičari mogu stvoriti jedinstvenu teoriju. Ta je pretpostavka dove­
dena u pitanje u knjizi Kraj fizike koju je napisao fizičar, koji se
preobratio u novinara, David Lindley.7 Fizičari koji rade na teoriji
superstruna, tvrdi je Lindley, više se ne bave fizikom jer se njihove
teorije ne mogu provjeriti eksperimentima, nego samo subjektiv­
nim kriterijima poput elegancije i ljepote. Fizika čestica, zaključio
je Lindley, nalazi se u opasnosti da postane grana estetike.
Povijest fizike podržava Lindleyevu prognozu. Prijašnje fizi­
kalne teorije, ma koliko prividno bizarne, prihvaćene su među
fizičarima pa čak i u javnosti, ne zato što imaju smisla; one su prije
svega nudile predviđanja koja su bila potvrđena - često na drama­
tičan način - opažanjima. Naposljetku, čak i Newtonova verzija
6
Barrow, Theories of Everything
7
The End of Physics, David Lindley, Basic Books, New York, 1993.
gravitacije uvreda je zdravom razumu. Kako jedna stvar može pri­
vlačiti drugu preko velikih prostranstava prostora? John Maddox,
urednik časopisa Nature, jednom je rekao da, kad bi Newton po­
nudio svoju teoriju gravitacije tom časopisu danas, ona bi gotovo
sigurno bila odbačena kao previše pretenciozna da bi se u nju mo­
glo vjerovati.8 Newtonov formalizam je svejedno bio nevjerojatno
precizno sredstvo preračunavanja orbita planeta; on je bio pre­
više učinkovit da bi ga se moglo negirati.
Einsteinova teorija opće relativnosti, s njenim savitljivim pro­
storom i vremenom, još je bizarnija. Ali postala je široko prihvaćena
kao istinita nakon što su opažanja potvrdila njeno predviđanje o
tome kako će gravitacija iskriviti svjetlo koje prolazi oko sunca. Slič­
no tome fizičari ne vjeruju u kvantnu mehaniku zbog toga što objaš­
njava svijet, nego zato što predviđa rezultat eksperimenata gotovo
čudesnom preciznošću. Teoretičari su nastavili predviđati postoja­
nje novih čestica i drugih fenomena, a eksperimenti su nastavili
potvrđivati ova predviđanja.
Teorija superstruna je uistinu na trusnom tlu ukoliko se mora
oslanjati na estetičke sudove. Najutjecajnije estetsko načelo u zna­
nosti zagovarao je britanski filozof iz četrnaestog stoljeća Wil­
liam Occam, On je tvrdio da je najbolje objašnjenje nekog fenome­
na općenito gledano i najjednostavnije, ono s najmanje pretpostavki.
Ovo načelo, zvano Occamova britva, prouzročilo je pad Ptolomej-
skog modela Sunčeva sustava u srednjem vijeku. Da bi pokazao da
je zemlja u središtu Sunčeva sustava, astronom Ptolomej je morao
tvrditi da planeti prolaze kompliciranim spiralnim epiciklima oko
Zemlje. Pretpostavkom da je Sunce, a ne Zemlja, središte Sunčevog
sustava, kasniji su se astronomi napokon riješili epicikla i zamije­
nili ih mnogo jednostavnijim eliptičnim orbitama.
Ptolomejevi epicikli se čine krajnje razumnima usporedimo li
ih s neotkrivenima - i nepronalažljivima - dodatnim dimenzijama
koje pretpostavlja teorija superstruna. Bez obzira na to koliko nas
teoretičari superstruna uvjeravali u matematičku eleganciju teori­
je, metafizička prtljaga koju ona nosi sa sobom, spriječit će je da
8
Vidi članak "Is the Principia Publishable Now?" JohnaMaddoxa, Nature,
3. kolovoz 1995., str. 385.
stekne onu vrstu prihvaćenosti - bilo među fizičarima ili laicima
- koju imaju opća teorija relativnosti ili standardni model fizike
čestica.
Dopustimo ipak onima koji vjeruju u teoriju superstruna da su
u pravu, premda samo na trenutak. Pretpostavimo da će neki bu­
dući Edward Witten, ili čak sam Witten, pronaći beskonačno gipku
geometriju koja precizno opisuje ponašanje svih poznatih sila i
čestica. U kojem smislu će takva teorija objašnjavati svijet? Govo­
rio sam o superstrunama s mnogim fizičarima i nitko od njih mi nije
uspio pomoći u tome da shvatim što je točno superstruna. Koli­
ko barem ja mogu reći, ona nije niti materija niti energija; ona je
neka vrsta matematičke pratvari koja generira materiju i energiju
i prostor i vrijeme, ali sama ne odgovara ničemu u našem svijetu.
Dobri znanstveni pisci će bez sumnje navesti čitatelje da misle
kako su shvatili takvu teoriju. Dennis Overbye u knjizi Usamljena
srca svemira, jedne od najboljih knjiga ikada napisanih o kozmolo­
giji, zamišlja Boga kao kozmičkog rokera koji stvara svemir prebi­
rući po svojoj desetdimenzionalnoj gitari napravljenoj od super­
9
struna. (Pritom se pitamo da li Bog improvizira ili slijedi neke
note?) Pravo značenje teorije superstruna, naravno, sadržano je u
ozbiljnoj matematici koja prati tu teoriju. Jednom sam čuo profe­
sora književnosti kako uspoređuje knjigu Finneganovo bdijenje
Jamesa Joycea sa žljebovima na vrhu katedrale Notre Dame, iskle­
sanih samo za božju razonodu. Sumnjam da će Witten, ako ikada
otkrije teoriju koju toliko želi, samo on - i Bog možda - biti u
stanju istinski cijeniti njenu ljepotu.

N o ć n e more o konačnoj teoriji

Sa svojim rakovskim obrazima, blago azijskim očima i srebrnom


kosom s još pokojim crvenim pramenom, Steven Weinberg pod­
sjeća na kakvog velikog, uglednog vilenjaka. Bio bi sjajan Obe-
ron, vilin-kralj u Snu ljetne noći. Baš kao vilin-kralj, Weinberg je
9
Lonely Hearts of the Cosmos, Dennis Overbye, Harper Collins, New York,
1992., str. 372.
pokazao snažan afinitet prema misterijima prirode, sposobnost
uočavanja jedva primjetnih obrazaca u bujici podataka koja struji
iz akceleratora čestica. U svojoj knjizi iz 1993. godine, Snovi o
konačnoj teoriji, uspio je da redukcionizam zvuči romantično.
Fizika čestica je kulminacija (prema njemu) epske potrage, "drev­
nog traganja za onim načelima koja se ne mogu objasniti pomoću
još dubljih načela".10 Sila koja znanost tjera dalje, kaže on, je jed­
nostavno pitanje - zašto? To pitanje vodi fizičare sve dublje i
dublje u srce prirode. Naposljetku, tvrdi on, konvergencija obja­
šnjenja prema sve jednostavnijim i jednostavnijim načelima kul-
minirat će u konačnoj teoriji. Weinberg smatra prema tom ko­
načnom objašnjenju možda vode superstrune.
Weinberg, poput Wittena i gotovo svih fizičara koji se bave česti­
cama, duboko vjeruje u moć fizike da dođe do apsolutne istine. Ali
ono što čini Weinberga tako zanimljivim glasnogovornikom tog
plemena, jest da je on za razliku od Wittena potpuno svjestan da
je njegova vjera upravo to, vjera; Weinberg zna da govori s filozof­
skim akcentom. Ako je Edward Witten filozofski naivan znanstve­
nik, Weinberg je krajnje sofisticiran znanstvenik - možda previše
sofisticiran za svoje polje djelovanja.
Prvi sam put sreo Weinberga u New Yorku u ožujku 1993. - u
eri Vodenjaka, prije ubojstva supersudarača - i to na večeri održanoj
povodom izdavanja njegove knjige Snovi o konačnoj teoriji. Bio je
sjajno raspoložen, prepričavao je viceve i anegdote o slavnim kole­
gama i na glas se pitao kako li će biti razgovarati s voditeljem popu­
larnog talk-showa Charlijem Roseom kasnije te večeri. U želji da
impresioniram velikog Nobelovca, počeo sam spominjati svoje ču­
vene sugovornike. Spomenuo sam da mi je Freeman Dyson nedav­
no rekao da je cijela ideja o konačnoj teoriji mjehur od sapunice.
Weinberg se nasmiješio. Većina njegovih kolega, uvjeravao me,
vjeruju u konačnu teoriju, premda mnogi od njih to mišljenje radi­
je zadržavaju za sebe. Spomenuo sam drugo ime, Jacka Gibbonsa,
kojeg je novoizabrani Bill Clinton imenovao savjetnikom za zna­
nost. Nedavno sam intervjuirao Gibbonsa, rekao sam, i Gibbons
10
Dreams of a Final Theory, Steven Weinberg, Pantheon, New York, 1992.,
str. 18. [usp. Upotrazi za konačnom teorijom, Izvori, Zagreb 1997.]
mi je dao do znanja da možda SAD same neće biti u mogućnosti
održavati supersudarač. Weinberg se namrštio i klimnuo glavom,
mrmljajući nešto o uznemiravajućem nemaru društva prema inte­
lektualnim plodovima fundamentalnih istraživanja.
Ironija je bila da je sam Weinberg, u Snovima o konačnoj teoriji,
ponudio malo ili ništa argumenata u prilog tome zašto društvo tre­
ba podržavati dalja istraživanja fizike čestica. Pažljivo je priznao da
niti supravodljivi supersudarač niti bilo koji drugi akcelerator na Zemlji
ne može dati izravnu potvrdu konačne teorije; fizičari će se ipak morati
osloniti na matematičku eleganciju i konzistentnost kao vodiče.
Štoviše, konačna teorija možda neće imati nikakve praktične vrijed­
nosti. Weinbergovo najnevjerojatnije priznanje je bilo da će konač­
na teorija možda otkriti da ljudi ne mogu shvatiti univerzum. Upra­
vo suprotno. Ponovno je istaknuo čuveni komentar iz jedne prijašnje
knjige. "Što više univerzum izgleda razumljivim, to se više čini
besmislenim."11 Premda ga taj komentar "prati u stopu otkad ga
je izrekao", Weinberg ga se odbija odreći. Umjesto toga radi na
sljedećoj sugestiji: "Što smo otkrivali više i više fundamentalnih
fizikalnih načela, činilo se da imaju sve manje i manje veze s na­
ma." 12 Činilo se da Weinberg priznaje da će sva naša pitanja "zaš­
to" naposljetku kulminirati jednim "zato". Njegova vizija konačne
teorije kao da je prizivala Vodič za autostopere po galaksiji Douglasa
Adamsa. U toj znanstveno-fantastičnoj komediji objavljenoj 1980.
znanstvenici konačno otkrivaju odgovor na zagonetku univerzuma,
a odgovor glasi ... 42. (Adams se bavi filozofijom znanosti na
otvoreno literaran način.)
Kad sam ponovno susreo Weinberga u ožujku 1995., na Sveučiliš­
tu Texas u Austinu, supravodljivi supersudarač je već bio odavno
mrtav. Njegov prostrani ured je bio ispunjen časopisima koji su
svjedočili o širini njegovih interesa, tu su osim fizikalnih časopi­
sa bili Foreign Affairs, Isis, Sceptical Inquirer i American Histori­
cal Review. Na jednom je zidu visjela ploča urešena obaveznim
matematičkim črčkarijama. Weinberg je govorio, činilo se, s veli-
11
The First Three Minutes, Steven Weinberg, Basic Books, New York, 1977.,
str. 154. [usp. Prve tri minute, Izvori, Zagreb 1998.].
12
Weinberg, Dreams of a Final Theory, str. 253.
kim naporom. Nisam znao uzrok tom naprezanju, ali mi je bilo
draže misliti kako jadikuje nad tragičnom dilemom fizike česti­
ca: njeni protagonisti su prokleti ako otkriju konačnu teoriju, a
prokleti su i ako je ne otkriju.
Ovo je "strašno doba za fiziku čestica", priznao je Weinberg.
"Još nikada nije bilo tako malo uzbuđenja u smislu eksperimenata
koji nagovještaju uistinu nove ideje ili teorije koje mogu davati nove
i kvalitativno različite vrste predviđanja koja će potom biti potvrđe­
na eksperimentima." S mrtvim supersudaračem i planovima za dru­
ge nove akceleratore u SAD-u zaustavljenima zbog nedostatka nov­
ca, izgledi ovog područja bili su turobni. No, začudo sjajni studenti
još uvijek ulaze u ovo polje, studenti koji su "vjerojatno bolji nego
što to mi zaslužujemo", dodao je Weinberg.
Premda je dijelio Wittenovo vjerovanje da se fizika kreće pre­
ma apsolutnoj istini, Weinberg je bio izuzetno svjestan filozof­
skih poteškoća obrane ove pozicije. Priznao je da su "tehnike
kojima odlučujemo o prihvatljivosti fizikalnih teorija krajnje su­
bjektivne". Pametnim filozofima će uvijek biti moguće dokazati
da fizičari "samo izmišljaju u hodu". (U Snovima o konačnoj teo­
riji Weinberg čak priznaje da ima sklonosti za radove filozofskog
anarhista Paula Feyerabenda.) S druge strane, kaže Weinberg, stan­
dardni model fizike čestica, "neovisno o estetici, dosad je bio
testiran kao malo koja teorija i on stvarno funkcionira. Da je on u
stvari samo socijalna konstrukcija, raspao bi se odavno."
Weinberg shvaća da fizičari nikada neće biti u stanju dokazati
teoriju kao konačnu na onaj način na koji matematičari dokazuju
teoreme, ali ako teorija objasni sve eksperimentalne podatke - mase
svih čestica, snage svih sila - fizičari će je naposljetku prestati
ispitivati. "Ne čini mi se da sam ovdje da bih bio siguran u bilo
što", rekao je Weinberg. "Veliki dio filozofije znanosti još od
Grka je bio zatrovan traganjem za izvjesnošću, što mi se čini laž­
nom potragom. Znanost je previše zabavna, a da bismo sjedili skršte-
nih ruku zato što nismo sigurni u neke stvari."
Čak i u ovom trenutku, rekao je Weinberg, možda netko stavlja
konačnu ispravnu verziju teorije superstruna na Internet. "Ako
ona", dodao je s malom pauzom i naglaskom na ona, "dobije
rezultate koji se slažu s eksperimentom, onda ćete reći "to je to",
čak i ako istraživači nikad ne budu mogli dati izravne dokaze o sa­
mim strunama ili o dodatnim dimenzijama koje one navodno nasta­
njuju; naposljetku, atomska teorija materije je bila prihvaćena jer
je funkcionirala, ne zato što su eksperimentatori mogli dati slike
atoma. "Slažem se da su strune puno dalje od izravne percepcije
nego atomi, a atomi su mnogo dalje od izravne percepcije nego
stolice, ali tu ipak ne vidim nikakav filozofski diskontinuitet."
Bilo je malo uvjerenja u Weinbergovom glasu. Duboko u sebi je
sigurno znao da teorija superstruna predstavlja diskontinuitet u fizi­
ci, skok preko bilo kojeg pojmljivog empirijskog testa. Iznenada je
ustao i počeo hodati po sobi. Hvatao je neobične predmete, odsut­
no ih milovao, odlagao nastavljajući govoriti. Naglasio je ponovno
svoje vjerovanje da će konačna teorija fizike predstavljati najo-
snovnije moguće postignuće znanosti - kolijevku svih drugih zna­
nja. Naravno neki kompleksni fenomeni, poput turbulencija ili eko­
nomije ili života, traže svoje vlastite specijalne zakone i generalizacije.
Ali ako pitate zašto su ova načela istinita, dodao je Weinberg, to vas
pitanje vodi prema konačnoj fizikalnoj teoriji na kojoj počiva sve
drugo. "To čini znanost hijerarhijskom. A ona jest hijerarhija.
Ona nije samo slučajna mreža"
Mnogi se znanstvenici ne mogu pokoriti toj istini, kaže je Wein­
berg, ali nema načina da je se izbjegne. "Njihova konačna teorija
je ono što naša konačna teorija objašnjava."Ako neuroznanstve-
nici ikad objasne svijest, na primjer, objasnit će je pomoću moz­
ga, "a mozak je ono što jest zbog povijesnih slučajnosti i zbog
univerzalnih načela kemije i fizike." Znanost će sigurno i dalje
postojati poslije konačne teorije, možda zauvijek, ali će nešto
izgubiti. "Postojat će osjećaj žalosti" zbog postignuća konačne
teorije, rekao je Weinberg, jer će ona okončati veliku potragu za
fundamentalnim znanjem.
Kako je Weinberg nastavljao govoriti, činilo se kao da portre­
tira konačnu teoriju na sve negativniji i negativniji način. Na pita­
nje hoće li ikada biti nešto poput primijenjene teorije superstru-
na, napravio je grimasu. (U svojoj knjizi iz 1994. Hiperprostor
fizičar Michio Kaku predviđa da će doći dan kad će nam napre-
dak u teoriji superstruna omogućiti posjet drugim univerzumi­
ma i putovanje kroz vrijeme.)13 Weinberg je upozorio da je "pije­
sak znanstvene povijesti bijel od kostiju ljudi" koji nisu mogli
predvidjeti primjenu znanstvenih otkrića, ali je primijenjenu teo­
riju superstruna ipak "teško zamisliti."
Weinberg sumnja i da će konačna teorija riješiti sve zloglasne
paradokse kvantne mehanike. "Sklon sam mišljenju da su to sa­
mo zagonetke koje ovise o načinu na koji govorimo o kvantnoj
mehanici", kaže Weinberg. Jedan od način da se uklone te zago­
netke, dodaje, bio bi prihvatiti interpretaciju kvantne mehanike
o mnogo svjetova. Predložena pedesetih godina ta interpretacija
pokušava objasniti zašto čin fizičarevog promatranja kao da pri­
siljava neku česticu, primjerice elektron, da odabere samo jedan
put od mnogih koje joj dopušta kvantna mehanika. Prema inter­
pretaciji o mnogo svjetova, elektron zapravo ide po svim mo­
gućim putovima, ali u odvojenim univerzumima. Ovo objašnje­
nje ima svoje nezgodne aspekte, rekao je Weinberg. "Možda
postoji druga paralelna vremenska staza na kojoj je John Wilkes
Booth promašio Lincolna i..." Weinberg je zastao. "Na neki način
se nadam da će cijeli problem nestati, ali neće. Možda je svijet
jednostavno takav."
Je li previše tražiti od konačne teorije da učini svijet razumljivim?
Prije no što sam dovršio pitanje, Weinberg je klimao glavom. "Da,
to je previše tražiti", odgovorio je. Podsjetio me da je pravi jezik
znanosti matematika. Konačna teorija "mora postići da univerzum
izgleda plauzibilno i na ovaj ili onaj način prepoznatljivo logičan
ljudima koji su obrazovani u tom jeziku matematike, ali moglo bi
proći mnogo vremena prije no što to postane shvatljivo drugim
ljudima." Niti će konačna teorija dati čovječanstvu bilo kakve
upute u vezi vođenja vlastitih poslova. "Naučili smo apsolutno
razdvajati vrijednosne sudove od istinosnih", rekao je Weinberg.
"Ne čini mi se da ćemo ih ponovno spajati." Znanost "vam sigur­
no može pomoći da otkrijete kakve su posljedice vaših aktivno­
sti, ali vam ne može reći kakve posljedice trebate priželjkivati. I to
mi se čini apsolutnom distinkcijom."

13
Hyperspace, Michio Kaku, Oxford University Press, New York, 1992.
Weinberg nije imao strpljenja za one koji smatraju da će konač­
na teorija otkriti svrhu svemira, ili "Božji um", kao što je to jednom
rekao Stephen Hawking. Upravo suprotno. Weinberg se nadao da
će konačna teorija eliminirati utjecaj maštarija, misticizma i prazno­
vjerja koji prevladavaju u glavnini ljudskih razmišljanja, čak i među
fizičarima. "Sve dok ne znamo fundamentalna pravila", rekao je,
"možemo se nadati da ćemo otkriti nešto kao brigu za ljude, reci­
mo, ili neki božanski plan ugrađen u fundamentalna pravila. Ali kada
otkrijemo da su fundamentalna pravila kvantne mehanike i neka
načela simetrije vrlo impersonalna i hladna, onda će to imati vrlo
demistificirajući efekt. Barem je to ono što bih ja volio vidjeti."
Dok mu se lice ukrućivalo, Weinberg je nastavio: "Svakako se
slažem s ljudima koji kažu da je fizika u mom stilu ili njutnovskom
stilu izazvala određena razočaranja. Ali ako je svijet takav, bolje
je da to znamo. To shvaćam kao dio odrastanja naše vrste, baš kao
što dijete otkriva da ne postoji vila koja odnosi zubiće. Bolje je
otkriti da te vile nema, čak i ako je svijet u kojem takve vile postoje
na neki način ljepši."
Weinberg je bio svjestan da mnogi ljudi žude za tim da im fizika
pošalje drugačiju poruku. U biti, nešto prije tog dana čuo je da je
australski fizičar Paul Davies primio nagradu od milijun dolara za
"unapređivanje javnog shvaćanja Boga ili duhovnosti". Davies je
napisao brojne knjige, između ostalog Božji um, u kojima je ukazi­
vao da fizikalni zakoni otkrivaju plan u temelju prirode, plan unu­
14
tar kojeg bi ljudska svijest mogla igrati središnju ulogu . Nakon
što mi je ispričao o Daviesovoj nagradi, Weinberg se žalosno na­
smiješio. "Mislio sam telegrafirati Daviesu i reći mu: "Znaš li za
neku organizaciju koja želi dati nagradu od milijun dolara za rad
koji pokazuje da ne postoji božanski plan?"
U Snovima o konačnoj teoriji Weinberg je prilično oštro govo­
rio o svim takvim pričama o božjim planovima. Postavio je neugod­
no pitanje o ljudskoj patnji. Kakva je to vrsta plana koja dopušta da
se dogode Holokaust i bezbrojna druga zla? Kakav je to planer? Mnogi
14
The Mind of God, Paul C. Davies, Simon and Schuster, New York, 1992.
Članovi žirija koji su Daviesu dodijelili nagradu Templeton bili su, izme­
đu ostalih, George Bush i Margaret Thatcher.
su fizičari, opijeni snagom svojih matematičkih teorija, izjavili da
je "Bog geometar". Weinberg je u stvari odvratio da ne vidi zašto
bi se on zanimao za Boga koji se - izgleda - tako malo zanima za nas,
koliko god bio dobar u geometriji.
Pitao sam Weinberga što mu daje snagu da podržava tako sumor­
nu (i prema mom mišljenju točnu) viziju ljudskog postojanja.
"Na neki način, ja uživam u mom tragičnom shvaćanju", odvratio
je s malim osmijehom. "Napokon, što biste radije gledali, trage­
diju ili -" oklijevao je, dok mu je osmijeh blijedio. "Pa neki bi ljudi
radije gledali komediju. Ali... mislim da tragični pogled dodaje
određenu dimenziju životu. Kako god bilo, to je najbolje što ima­
mo." Zagledao se kroz prozor svog ureda, razmišljajući. Možda
srećom za Weinberga, u pogled mu nije ušao nesretni toranj s ko­
jeg je poremećeni student Sveučilišta Texas ubio 14 ljudi 1966. go­
dine. Weinbergov ured gleda na skladnu gotičku crkvu koja služi
kao teološko sjemenište Sveučilišta. Ali nije se činilo da Weinberg
gleda na crkvu - ili, što se toga tiče, na bilo što drugo u materijalnom
svijetu.

Nema više iznenađenja

I ako društvo uspije pronaći volje i novca da izgradi veće akcelera­


tore i time održi fiziku čestica na životu - barem privremeno -
koliko je vjerojatno da će fizičari otkriti nešto toliko novo i izne­
nađujuće kao što je to recimo kvantna mehanika? Ne naročito,
prema Hansu Betheu. Bethe, profesor na Sveučilištu Cornell,
osvojio je 1967. godine Nobelovu nagradu za svoj rad na ciklusu
ugljika u zvjezdanoj fuziji; drugim riječima, pokazao je kako zvijez­
de sjaje. U Drugom svjetskom ratu bio je na čelu teorijskog odjela
Projekta Manhattan. U tom svojstvu je ostvario možda najvažnije
proračune u povijesti planeta. Edward Teller (koji je, ironično, u
znanstvenoj zajednici kasnije postao zagriženi zagovornik nuklear­
nog oružja) je napravio neke proračune prema kojima zaključuje da
bi vatrena lopta atomske eksplozije mogla zapaliti Zemljinu atmo­
sferu, izazivajući požar koji bi zahvatio cijeli svijet. Znanstvenici
koji su proučavali Tellerovu pretpostavku shvatili su je vrlo ozbilj­
no; ono što su istraživali bila je terra incognita. Tada je Bethe
ispitao problem i izradio proračune. Utvrdio je da je Teller pogri­
ješio; vatrena se kugla neće proširiti 15 .
Nitko ne bi trebao praviti proračune o kojima ovisi sudbina Zemlje.
Ali ako već netko mora, ja bih bio odabrao Bethea. On zrači mu­
drošću i težinom. Kada sam ga ispitivao da li je imao nekih sumnji
o tome što će se dogoditi u trenucima prije no što je bomba deto-
nirana u Alamogordou, odmahnuo je glavom. Ne, odvratio je. Nje­
gova je jedina briga bila da li će upaljač raditi ispravno. Nije bilo niti
trunke hvalisanja u Betheovu odgovoru. Napravio je proračune i
vjerovao im. (Čovjek se pita bi li čak i Edward Witten povjerio sud­
binu Zemlje predviđanju utemeljenom na superstrunama.)
Kad sam ga pitao o budućnosti njegova područja, Bethe je re­
kao da još uvijek postoji mnogo otvorenih pitanja u fizici, uključujući
ona koja postavlja standardni model. Štoviše, do važnih će otkrića
doći u fizici čvrstih stanja. Ali nijedno neće donijeti revolucionar­
ne promjene u temeljima fizike, prema Betheu. Kao primjer je
Bethe naveo otkriće takozvanih visokotemperaturnih supravodiča,
jednog od najuzbudljivijih otkrića u fizici posljednjih desetljeća.
Ti materijali koji su otkriveni 1987. provode elektricitet bez ika­
kvog otpora na relativno visokim temperaturama (koje su još uvijek
znatno ispod nula stupnjeva Celzijusovih). "To nije ni na koji način
izmijenilo naše shvaćanje električne vodljivosti, pa čak ni supravod-
ljivosti", rekao je Bethe. "Temeljna struktura kvantne mehanike,
kvantna mehanika bez relativnosti, ta je temeljna struktura završe­
na." U biti "shvaćanje atoma, molekula, kemijskih veza i tako da­
lje, sve je to bilo završeno 1928. godine." Može li ikada doći do
još jedne revolucije u fizici poput one koja je pratila kvantnu mehani­
ku? "To je malo vjerojatno", odvratio je Bethe na svoj nepokoleb­
ljivo ozbiljan način.
15
Bethe je prvi puta javno raspravljao o svojim sudbonosnim proračunima
u članku "Ultimate Catastrophe?" objavljenom u časopisu Bulletin of
the Atomic Scientist, u lipnju 1976., str. 36-37. Članak je ponovno tiskan
u zbirci Betheovih radova, The Road from Los Alamos, American Insti­
tute of Physics, New York 1991. Intervjuirao sam Bethea na Cornellu u
listopadu 1991.
U stvari, gotovo svi oni koji vjeruju u konačnu teoriju se slažu
da ma kakav oblik ona bude imala, svejedno će biti kvantna teorija.
Steven Weinberg mi je rekao da bi konačna fizikalna teorija "mogla
biti isto tako udaljena od onoga što sada shvaćamo, koliko je kvantna
mehanika bila od klasične mehanike."Ali on, kao i Hans Bethe,
nije mislio da će konačna teorija nadomjestiti kvantnu teoriju na
bilo koji način. "Mislim da ćemo zaglaviti s kvantnom mehanikom",
kaže Weinberg. "Tako da bi u tom smislu razvoj kvantne mehanike
mogao biti revolucionarniji od bilo čega prije ili poslije."
Weinbergove su me primjedbe podsjetile na članak objavljen u
časopisu Phyisics Today 1990. godine, u kojem je fizičar David Mer-
min sa Sveučilišta Cornell ispričao kako se izvjesni profesor Mozart
(zapravo Merminov ekscentrični alter ego) žalio da je "fizika česti­
ca posljednjih četrdeset ili pedeset godina bila razočaranje. Tko bi
mogao očekivati da u pola stoljeća nećemo saznati ništa stvarno dubo­
ko!" Kada je Mermin pitao fiktivnog profesora što zapravo misli,
on je odvratio: "Sve što nas je fizika čestica naučila o središnjoj
zagonetki jest da kvantna mehanika još uvijek radi. I to savršeno,
koliko je poznato. Kakvo razočaranje!" 16

John Wheeler i "sve iz bita biva"

I Bethe i Weinberg i Mermin, čini se tvrde da je kvantna mehani­


ka - barem u kvalitativnom smislu - konačna fizikalna teorija.
Neki fizičari i filozofi kažu da kada bi samo mogli razumjeti kvant­
nu mehaniku, kada bi mogli odrediti njezino značenje, onda bi
mogli pronaći konačni Odgovor. Jedan od najutjecajnijih i najin­
ventivnijih interpretatora kvantne mehanike, i suvremene fizike
uopće, jest John Archibald Wheeler. Wheeler je arhetipski fi­
zičar one vrste fizičara-pjesnika. Slavan je zbog svojih analogija i
aforizama, samosvjestan je i aktivan. Kada sam ga intervjuirao
jednog vrućeg proljetnog dana na Princetonu, medu ostalim britko
je zaključivao ovako: "Ako to ne mogu naslikati, ne mogu
16
"What's Wrong with These Epochs?", David Mermin, Physics Today,
studeni, 1990., str. 9-11.
razumjeti" (kako kaže Einstein); "Unitarijanizam [nominalno W-
heelerova religija] je mekani madrac za dočekivanje propalih krš­
ćana" (kako kaže Darwin); "Nikada ne trči za autobusom, za
ženom i za kozmološkom teorijom, zato što će uvijek za koju
minutu doći nova" (kako kaže jedan Wheelerov prijatelj s Yalea);
i "Ako nisi pronašao nešto čudno tijekom dana, to baš i nije neki
dan"(kako kaže sam Wheeler).
Wheeler je također poznat po svojoj dobroj fizičkoj kondici­
ji. Kada smo napustili njegov ured na trećem katu kako bismo
otišli na ručak, on je odbio ući u dizalo - "dizala su opasna za
zdravlje", rekao je - i uputio se dolje stubama, prihvatio se za
rukohvat i zavrtio se kod svakog podesta, dopuštajući da ga cen­
trifugalna sila okrene oko stupa pa onda dolje do sljedećeg okre­
ta. "Imamo natjecanje u brzini spuštanja po stubama", rekao je
preko ramena. Vani je Wheeler marširao umjesto da hoda, njišući
odlučno šakama u ritmu koraka. Zastao je tek kad smo došli do
vrata. Stigao je tamo prvi i naglim pokretom mi ih otvorio. Na­
kon što sam prošao, zastao sam zadivljeno - Wheeleru je tada
bilo gotovo 80 godina - ali trenutak poslije bio je već kraj mene
i potrčao prema sljedećim vratima.
Metafora je bila tako očita da sam gotovo posumnjao da ju je
Wheeler unaprijed smislio. On je napravio karijeru trčeći ispred
ostalih znanstvenika, otvarajući za njih vrata. Pomogao je u pri­
hvaćanju nekih od najčudnijih ideja moderne fizike, od crnih ru­
pa preko teorija o višestrukim svemirima pa sve do same kvantne
mehanike - ili je barem na njih svratio pozornost. Wheeler se
nekad davno možda moglo otpisati kao smiješnog i luckastog da
nije tako neosporno cijenjen. U svojim ranim dvadesetim putovao
je u Dansku da studira kod Nielsa Bohra (Wheeler je u molbi o
razlozima svojeg odabira napisao: ".. .zato što on vidi dalje od bilo
koga živog"). Bohr je imao najznačajniji utjecaj na Wheelerovo
mišljenje. Godine 1939. Bohr i Wheeler su objavili prvi rad koji
uspješno objašnjava nuklearnu fisiju pomoću kvantne fizike.17
17
Wheelerovi ogledi i članci su sakupljeni u knjizi At Home in the Universe,
American Institute of Physics Press, Woodbury, N. Y, 1994. S Wheeler-
om sam razgovarao u travnju 1991.
Baveći se nuklearnom fizikom Wheeler je sudjelovao u konstruk­
ciji prve bombe temeljene na fisiji za vrijeme Drugoga svjetskog
rata, a u prvim godinama hladnog rata je radio na prvoj vodikovoj
bombi. Poslije rata je Wheeler postao jedan od vodećih autoriteta
opće relativnosti, Einsteinove teorije gravitacije. On je kasnih šezde­
setih skovao izraz crna rupa te je odigrao glavnu ulogu u uvjeravanju
astronoma da taj bizarni beskonačno gust objekt, predviđen po
Einsteinovoj teoriji, možda uistinu postoji. Upitao sam Wheelera
koje su mu osobine omogućile da vjeruje u takve fantastične objekte
koje su ostali fizičari tek poslije počeli prihvaćati uz puno odupira­
nja. "Bujnija mašta", odgovorio je. "Postoji Bohrova izreka koja
mi se jako sviđa: 'Morate biti pripravni na iznenađenje, pa i na jako
veliko iznenađenje.'"
Početkom pedesetih godina Wheeler se počeo sve više zani­
mati za filozofske implikacije kvantne fizike. Najšire prihvaćena
implikacija kvantne mehanike bila je takozvana ortodoksna inter­
pretacija (iako atribut "ortodoksna" djeluje pomalo čudno za ta­
kav radikalan pogled na svijet). Nazvana je još i kopenhagenskom
interpretacijom zato što ju je utemeljio Wheelerov mentor Bohr
u nizu govora u Kopenhagenu kasnih dvadesetih godina. Ta in­
terpretacija sadrži subatomske entitete poput elektrona čije se
postojanje ne može izravno dokazati u stvarnosti; oni postoje u
međuprostoru mnogih mogućih superponiranih stanja sve dok
ih se silom ne dovede u jedno određeno stanje činom promatra­
nja. Elektroni ili fotoni mogu se ponašati kao valovi ili kao česti­
ce, ovisno o tome kako se u pokusu promatraju.
Wheeler je bio jedan od prvih uglednih fizičara koji je pretpo­
stavio da realnost možda nije potpuno fizikalna; u određenom
smislu, naš svemir mogao bi biti fenomen sudjelovanja koji uzima
u obzir činjenicu promatranja - pa tako i same svijesti. U šezde­
setim godinama Wheeler je pomogao popularizirati takozvano an-
tropsko kozmološko načelo. Ono, u biti, glasi da svemir mora biti
onakav kakav jest, jer kad bi bilo drugačije, mi ne bismo biti tu da
ga promatramo. Wheeler je također počeo privlačiti pozornost ne­
kim svojim intrigantnim vezama fizike s teorijom informacija koju je
1948. postavio matematičar Claude Shannon. Baš kao što se fizika
temelji na jednostavnosti, nedjeljivim entitetima - recimo kvantima
- koje definiramo samim činom promatranja, tako se na jednostavnosti
temelji i teorija informacija. Njezin je kvantum binarna jedinica
ili bit koji je poruka koja predstavlja jednu od dvije mogućnosti,
pismo ili glavu, da ili ne, jedinicu ili nulu.
Wheeler se još više uvjerio u važnost informacija kad je pro­
veo misaoni eksperiment koji jasno pokazuje čudnovatost kvant­
nog svijeta. Wheelerov pokus s kasnim izborom varijacija je kla­
sičnog pokusa s dvije pukotine koji pokazuje shizofreničnu
prirodu kvantne pojave. Kad se elektroni usmjere prema prepre­
ci koja ima dvije pukotine, elektroni se ponašaju kao valovi; pro­
laze kroz obje pukotine odjednom i oblikuju ono što nazivamo
interferentnim oblikom vala koji nastaje prekrivanjem valova na
mjestu detektora s druge strane prepreke. Ako u jednom trenut­
ku zatvorite jednu pukotinu, elektroni prolaze kroz otvorenu
pukotinu ponašajući se kao čestice i interferentni oblik vala ne­
staje. U pokusu kasnog izbora fizičar koji provodi pokus odlučuje
hoće li ostaviti obje pukotine otvorenima ili će jednu od njih
zatvoriti, nakon što su elektroni već prošli kroz barijeru - s jedna­
kim rezultatom. Izgleda kao da elektroni unaprijed znaju na koji
će ih način fizičar promatrati. Pokus je početkom devedesetih
doista i proveden te je potvrdio Wheelerovo predviđanje.
Na ovu zagonetku Wheeler odgovara jednom drugom analo­
gijom. On je usporedio posao fizičara s poslom nekog tko igra
igru dvadeset pitanja u verziji s iznenađenjima. U ovoj varijanti
stare igre jedna osoba napušta sobu, dok ostatak skupine odabe­
re neku osobu, mjesto ili stvar - ili barem isključena osoba misli
da će tako biti. Isključeni igrač se zatim vraća u sobu i pokušava
pogoditi na što ostali misle postavljajući niz pitanja na koja se
može odgovoriti samo sa da ili ne. No, tako da pogadač za to ne
zna, skupina se dogovori da napravi trik. Neće se svi zajedno
dogovoriti za objekt, nego će prva osoba koju će upitati zamisliti
neku stvar tek nakon što pogadač postavi pitanje. Svaka će osoba
učiniti isto, zamišljajući neku drugu stvar i dajući odgovor koji je
sukladan ne samo s trenutnim pitanjem, nego i s prethodnim ti­
jekom igre.
"Pogađana stvar nije bila u sobi kada sam ja ušao, iako sam ja
mislio da jest", objašnjava Wheeler. Na isti način elektron, prije
nego što fizičar odabere kako će ga promatrati, nije niti val niti
čestica. On je u nekom smislu nestvaran; on postoji u neodređe­
nom međuprostoru: "Situacija ne može biti određena sve dok ne
postavite pitanje. No, postavljanje jednog pitanja sprečava i is­
ključuje postavljanje drugog. Pa ako me pitate čemu se uistinu
nadam - a meni se uvijek čini zanimljivim pitati ljude čemu se
stvarno jako nadaju - ja bih rekao kako se nadam da se cijela predsta­
va može reducirati, u širem smislu, na nešto slično ovoj igri dva­
deset pitanja.
Wheeler je sažeo ove misli u izreku koja sliči kakvoj zen koani:
sve iz bita biva. U jednom od svojih eseja u slobodnoj formi Whee­
ler je nastavio frazu: "...sve - svaka čestica, svako polje, čak i sam
kontinuum prostor-vremena - dobiva svoju funkciju, svoje znače­
nje, svoje golo postojanje potpuno - iako u nekom kontekstu
indirektno - iz odgovora na pitanja na koja se može odgovoriti sa
"da" ili "ne", binarnih izbora - ili bitova.18
Inspirirana Wheelerom, veća skupina istraživača - uključujući i
informatičke znanstvenike, astronome, matematičare i biologe, kao
i fizičare - počela je krajem osamdesetih ispitivati povezanost
teorije informacija s fizikom. Pridružili su se čak i neki teoretičari
superstruna pokušavajući ujediniti teoriju kvantnog polja, crne rupe
i teoriju informacija sa zbrkom teorije struna. Wheeler priznaje da
su ove ideje još uvijek sirove i da još nisu spremne za temeljita i stroga
ispitivanja. On i njegovi kolege istraživači još uvijek pokušavaju
"pristati u mirnu luku" i "naučiti kako izraziti stvari koje već zna­
mo", jezikom informatičke tehnologije. Napori bi mogli dovesti
u slijepu ulicu, kaže Wheeler, ali možda i do moćne nove vizije
stvarnosti, "cijele predstave."
Wheeler ističe da je ostalo još puno tajni koje znanost mora
objasniti. "Mi još uvijek proživljavamo djetinjstvo čovječanstva",
rekao je. "Mnogi novi obzori počinju se pojavljivati u našem da-
18
Vidi 5. stranicu Wheelerovog ogleda "Information, Physics, Quantum:
The Search for Links", u knjizi Complexity, Entropy and the Physics of Infor­
mation, ur. Wojciech H. Zurek, Addison-Wesley, Reading, Mass., 1990.
nu: molekularna biologija, DNK, kozmologija. Mi smo samo djeca
koja traže odgovore." Ponudio je još jedan aforizam: "Kako otok
našeg znanja raste, sve je veća obala našega neznanja." Ipak, on je
uvjeren da će ljudi jednog dana pronaći Odgovor. U potrazi za
navodom koji izražava njegovu vjeru, skočio je i izvadio s police
knjigu o informatičkoj tehnologiji i fizici kojoj je posvetio esej.
Nakon što ju je naglo otvorio, pročitao je: "Sigurno, možemo vjero­
vati, mi ćemo jednog dana dosegnuti središnji smisao svega toga
kao toliko jednostavan, toliko divan, toliko uvjerljiv, da ćemo svi
jedni drugima reći: 'Kako bi drukčije i moglo biti? Kako smo svi
samo tako dugo mogli biti slijepi?'"19 Wheeler podiže pogled s
knjige sa svetačkim izrazom lica. "Ne znam hoće li to biti za godi­
nu dana ili za deset godina, ali ja mislim da možemo i hoćemo
razumjeti." To je najvažnija stvar za koju bih se volio boriti. Mi
to možemo i hoćemo shvatiti."
Wheeler napominje da mnogi suvremeni znanstvenici dijele s
njime vjeru da će ljudi jednog dana doći do Odgovora. Kurt Godel,
nekoć Wheelerov susjed na Princetonu, vjerovao je da Odgovor
možda već postoji. "On je mislio da ćemo medu Leibnizovim papi­
rima, onima koji još nisu nikada bili u javnosti, da ćemo medu njima
pronaći - kamen mudraca, magični put do istine, i način za rješava^
nje svih današnjih zagonetki." Godel je mislio da bi ovaj kamen mudra­
ca "osobi koja bi ga razumjela dao takvu moć, da se kamen mudraca
može povjeriti samo ljudima visokih moralnih osobina."
Ipak Wheelerov mentor, Bohr, djelomice je sumnjao u to mogu
li znanost ili matematika doseći ovakvo otkrivenje? Wheeler nije
o takvim Bohrovim pogledima saznao izravno od ovog velikog čo­
vjeka, nego od njegova sina. Nakon Bohrove smrti, njegov je sin
ispričao Wheeleru da je Bohr osjećao kako potraga za konačnom
fizikalnom teorijom možda nikada neće dosegnuti zadovoljava­
jući zaključak; kako će fizičari prodirati dublje u prirodu, suočavat
će se sa sve složenijim i težim pitanjima koja će ih na kraju nad­
vladati. "Mislim da sam optimističniji od njega", kaže Wheeler.
Zastao je na trenutak te dodao s rijetkim prizvukom zabrinutosti:
"Ali možda se zavaravam."
19
Ibid., str. 18.
Ironija je u tome da Wheelerove ideje sugeriraju kako će ko­
načna teorija uvijek biti fatamorgana, da je istina na određen način
zamišljena, a ne objektivno shvaćena. Wheelerovi pogledi opa­
sno su se približili relativizmu ili nečem još gorem. Ranih osamde­
setih godina organizatori godišnjeg sastanka Američkog udruženja
za razvoj znanosti su stavili Wheelerovo predavanje po rasporedu uz
tri predavanja parapsihologa. Wheeler je bio bijesan. Na sastanku
je pojasnio da o fenomenu vidovitosti ne misli što i njegovi kolege
govornici. Publici je predao pamflet kojim se izjašnjava o parap-
sihologiji u kojem kaže: "Gdje ima dima, tamo je samo dim."
Ipak i sam je Wheeler jednom rekao da nema ničeg drugog, osim
dima. "Ja uzimam 100% ozbiljno ideju da je svijet djelić mašte",
odgovorio je znanstvenom piscu i fizičaru Jeremyju Bernsteinu.20
Wheeler je potpuno svjestan da se taj pogled, s empirijskog stano­
višta, ne može poduprijeti: Gdje je bio um kada se rodio svemir?
I što je održavalo svemir milijardama godina prije nego što smo
nastali mi? On nam ipak hrabro nudi simpatičan paradoks: u srcu
svega je pitanje, a ne odgovor. Kada se zagledamo u najdublje
dijelove materije ili najdalje rubove svemira, na kraju vidimo naša
vlastita zbunjena lica kako nas promatraju.

Implicitni red Davida Bohma


Ne iznenađuje da su se neki drugi fizičari-filozofi razilazili i s Whee-
lerovim pogledima i, još općenitije, s kopenhagenskom interpreta­
cijom koju je dao Bohr. Jedan je ugledni disident bio David Bohm.
Rođen i odrastao u Pennsylvaniji, Bohm je napustio Sjedinjene
države 1951. na vrhuncu McCarthyjeve ere, nakon što je odbio
odgovoriti na pitanja Komiteta za ne-američke aktivnosti o tome
jesu li on ili bilo koji od njegovih znanstvenih kolega (naročito,
Robert Oppenheimer) bili komunisti. Nakon boravaka u Brazilu i
Izraelu, smjestio se u Engleskoj kasnih pedesetih.
20
Ovaj navod i prethodna priča o Wheelerovom pojavljivanju s parapsi-
holozima na sastanku Američke udruge za unapređivanje znanosti može
se naći u članku "Physicist John Wheeler: Retarded Learner" Jeremyja
Bernsteina, Princeton Alumni Weekly, 9. listopad, 1985., str. 28-41.
Dotad je Bohm već počeo razvijati alternativu kopenhagenskoj
interpretaciji. Ponekad nazvana i interpretacija pilotskog vala, ona
čuva svu predvidačku snagu kvantne mehanike, ali izbacuje mnoge
bizarne aspekte ortodoksne interpretacije poput shizofrenog karak­
tera kvanta i ovisnosti njihove egzistencije o promatračima. Od ka­
snih osamdesetih, teorija pilotskog vala je privlačila sve veću pažnju
fizičara i filozofa nezadovoljnih subjektivizmom i antideterminiz-
mom kopenhagenske interpretacije.
Paradoksalno, činilo se da Bohm namjerava učiniti fiziku još
filozofičnijom, spekulativnijom, holističkom. Išao je mnogo dalje
od Wheelera u povlačenju analogija između kvantne mehanike i
istočnjačkih religija. Razvio je filozofiju nazvanu implicitni red,
koja je pokušavala obuhvatiti i mistiku i znanost. Bohmovi radovi
o ovim temama privukli su sljedbenike gotovo nalik pripadnicima
nekog kulta: postao je heroj onih koji su se nadali postići mistički
uvid pomoću fizike. Malo znanstvenika u sebi spaja ova dva kon­
tradiktorna poriva - potrebu da se objasni stvarnost i da je se
mistificira - na tako dramatičan način.21
Bohma sam posjetio u kolovozu 1992. u njegovu domu u Ed-
gewareu, sjevernom predgrađu Londona. Njegova je koža bila uzne­
mirujuće blijeda, naročito u kontrastu prema njegovim tamno cr­
venim usnicama i tamnom, kovrčavom kosom. Tijelo, utonulo u
veliki naslonjač, činilo mi se mlitavo i klonulo, a opet u isto vrijeme
ispunjeno nervoznom energijom. Jednu je ruku zabacio iza glave,
druga mu je počivala na naslonu. Njegovi prsti, dugi i prošarani
plavičastim venama, s ušiljenim žutim noktima, bili su artritični.
Oporavljao se, rekao mi je, od nedavnog srčanog udara.
Bohmova supruga nam je donijela čaj i kolačiće i potom se povu­
kla u drugi dio kuće. Bohm je u početku govorio suzdržano, ali
21
Koncizni uvid u Bohmovu karijeru može se naći u članku "Bohm's Alter­
native to Quantum Mechanics" Davida Alberta, Scientific American,
svibanj, 1994., str. 58-67. Dijelovi ovog ulomka o Bohmu pojavili su se u
mom članku "Last Words of a Quantum Heretic", New Scientist, 27.
veljače 1993., str. 38-42. Bohm je nastavio svoju filozofiju u knjizi Whole­
ness and the Implicate Order, Routledge, NewYork, 1983. (prvi put ob­
javljeno 1980.).
postupno su riječi počele dolaziti brže, niskim, napetim, ali mo­
notonim glasom. Usta su mu bila očito suha jer ih je stalno vlažio.
Povremeno, nakon što bi dao neku primjedbu koja ga je zabavljala,
ogolio bi zube u grimasu koja je nalikovala osmijehu. Isto tako je
imao neugodnu naviku da zastane svakih nekoliko rečenica i kaže
"Je li jasno?" ili jednostavno "Hmmm?" Bio sam često toliko zbu­
njen, i toliko uvjeren da ništa ne razumijem, da sam samo klimao
i smiješio se. Ali Bohm je mogao biti apsolutno iznenađujuće ja­
san. Kasnije sam doznao da je isti dojam izazivao i u drugih; poput
neke čudne kvantne čestice, oscilirao je unutar i izvan vidnog polja.
Bohm je rekao da je počeo preispitivati kopenhagensku inter­
pretaciju kasnih četrdesetih godina, dok je pisao knjigu o kvant­
noj mehanici. Bohr je odbacio mogućnost da je probabilističko
ponašanje kvantnih sustava zapravo rezultat nekih dubljih deter­
minističkih mehanizama, ponekad zvanih skrivenim varijablama.
Stvarnost je nespoznatljiva jer je inherentno indeterministička,
inzistirao je Bohr.
Bohmu je ovakav nazor bio neprihvatljiv. "Dosad je cijela ide­
ja znanosti bila reći da je iza fenomena neka stvarnost koja objaš­
njava stvari", objasnio je. "Bohr nije negirao stvarnost, ali je re­
kao da kvantna mehanika implicira da se o njoj ništa ne može
reći." Takvo shvaćanje, bio je odlučan Bohm, svodi kvantnu me­
haniku na "sustav formula kojima se koristimo za predviđanja ili
da bismo tehnološki kontrolirali stvari. Rekao sam da to nije do­
voljno. Ne mislim da bi me znanost posebno zanimala kada bi to
bilo sve što od nje mogu očekivati."
U članku objavljenom 1952. Bohm je iznio tezu da su čestice
uistinu čestice - i to cijelo vrijeme, ne samo onda kad ih proma­
tramo. Njihovo ponašanje određuje nova, dotad neotkrivena sila
koju je Bohm nazvao pilotskim valom. Svaki pokušaj da se ove
osobine precizno izmjere bi razorio informaciju o njima jer bi
fizički izmijenio pilotski val. Bohm je tako neizvjesnosti dao či­
sto fizičko, a ne metafizičko značenje. Bohr je interpretirao nače­
lo neodređenosti kao da znači "ne tako da postoji neodređenost,
nego inherentna dvosmislenost" u kvantnim sustavima, kaže mi
Bohm.
Bohmova interpretacija dopušta, čak i osvjetljava, jedan kvantni
paradoks: nelokalnost, sposobnost jedne čestice da utječe na dru­
gu istovremeno preko velikih udaljenosti. Einstein je svratio paž­
nju na nelokalnost 1935. pokušavajući pokazati da kvantna me­
hanika ima mane. Zajedno s Borisom Podolskyjem i Nathanom
Rosenom, Einstein je predložio misaoni eksperiment - sada naz­
van EPR - u kome dvije čestice proizlaze iz zajedničkog izvora
i lete u suprotnim smjerovima.22
Prema standardnom modelu kvantne mehanike, nijedna čestica
nema definitivni položaj ili moment prije no što se izmjeri; ali mje­
reći moment jedne čestice, fizičar istog časa prisiljava drugu česticu
da zauzme fiksnu poziciju - čak i ukoliko je na drugoj strani galaksi­
je. Izrugujući se ovom efektu kao "sablasnom djelovanju na dalji­
nu", Einstein je tvrdio da on proturječi zdravom razumu i njego­
voj teoriji specijalne relativnosti koja zabranjuje djelovanja koja se
šire brzinom većom od brzine svjetlosti; kvantna mehanika stoga
mora biti nekompletna teorija. No, godine 1980. je skupina fran­
cuskih fizičara izvela jednu verziju EPR-a i pokazala da on uistinu
iskazuje "sablasno djelovanje". (Razlog zbog kojeg pokus ne krši
specijalnu relativnost je da se ne može koristiti nelokalnost za pri­
jenos informacija.) Bohm nije nikada sumnjao u ishod pokusa. "Bilo
bi strašno iznenađenje da se pokazalo nešto drugo", rekao je.
Dok je Bohm pokušavao izoštriti svoje viđenje svijeta kroz
model pilotskog vala, također je i tvrdio da je nemoguće postići
potpunu jasnoću. Njegove su ideje bile nadahnute djelomice jed­
nim pokusom koji je vidio na televiziji u kojem je kapljica tinte
ispuštena na cilindar od glicerina. Kad se cilindar zarotirao, tinta
se raspršila glicerinom na prividno ireverzibilan način; činilo se
da se njen red dezintegrirao. Ali kad je pravac rotacije promije­
nio smjer, tinta se ponovno skupila u kapljicu.
Prema ovom jednostavnom pokusu je Bohm izgradio pogled
na svijet pod imenom implicitni red. Pod naizgled kaotičnim svije-
22
Članak o Einstein-Podolsky-Rosenu, Bohmov izvorni članak o njegovoj
alternativnoj interpretaciji kvantne mehanike može se naći u knjizi Quan­
tum Theory and Measurement, ur. John Wheeler i Wojciech H. Zurek,
Princeton University Press, Princeton, N. J., 1983.
tom fizičkih pojava - eksplicitnim poretkom - postoji uvijek dublji,
skriveni, implicitni red. Primjenjujući ovaj koncept na kvantno
područje, Bohm je rekao da je implicitni red kvantni potencijal, po­
lje koje se sastoji od beskonačnog broja fluktuirajućih pilotskih
valova. Preklapanje ovih valova generira nešto što nam se pojavlju­
je kao čestice koje stvaraju eksplicitni poredak. Čak i tako naizgled
temeljni pojmovi poput prostora i vremena mogli bi, prema Boh-
mu, biti samo eksplicitne manifestacije nekog dubljeg implicitnog
reda.
Da bi doprli do implicitnog reda, rekao je Bohm, fizičari će mož­
da morati odbaciti neke temeljne pretpostavke o organizaciji pri­
rode. "Fundamentalni pojmovi poput reda i strukture nesvjesno
upravljaju našim mišljenjem, a nove vrste teorija ovise o novim vr­
stama reda", primijetio je. Tijekom prosvjetiteljstva mislioci po­
put Newtona i Descartesa su zamijenili antički organski koncept
reda mehanističkim shvaćanjem. Premda je dolazak relativnosti i dru­
gih teorija donio modifikacije u tom poretku, "osnovna ideja je još
uvijek ista:" rekao je Bohm, "mehanički poredak opisan koordi­
natama".
Bohm međutim, unatoč svojim enormnim ambicijama tragača
za istinom, odbacuje mogućnost da znanstvenici dovedu znanost
do kraja redukcijom svih fenomena prirode na jedan fenomen (kao
što su superstrune). "Mislim da tu nema granica. Ljudi će govoriti
o teoriji svega, ali to je pretpostavka, vidite, bez temelja. Na svakoj
razini imamo nešto što se smatra pojavom i nešto drugo za što se
smatra da je bit koja tu pojavu objašnjava. N o , kad prijeđemo na
drugu razinu, bit i pojava zamijene svoja pravila, točno? Je li to
jasno? Tome nema kraja, vidite? Sama narav našeg znanja ima tu
istu narav, vidite. Ali ono iza svega toga je nepoznato i ne može se
zahvatiti mislima."
Za Bohma je znanost "neiscrpni proces". Moderni fizičari, uka­
zao je, pretpostavljaju da su sile prirode bit stvarnosti. "Ali zašto
postoje sile prirode? Sile prirode se tada shvaćaju kao bit. Atomi
nisu bili bit. Zašto bi to bile ove sile?"
Vjerovanje modernih fizičara u konačnu teoriju može samo bi­
ti zavaravanje, rekao je Bohm. "Držite li se toga, udaljit ćete se od
stvarnog dubinskog ispitivanja." Primijetio je da "ako imate ribicu
u akvariju i tamo stavite staklenu barijeru, riba će se držati podalje
od nje. A maknete li staklenu barijeru, ribica nikad neće prijeći na
onu stranu i mislit će da je to cijeli svijet." Suho se nasmijao. "Tako,
ako mislite da je to kraj, to može biti barijera da tražite dalje."
Bohm je ponovio da "nikad nećemo dosegnuti konačnu bit koja
istovremeno neće biti pojava nečega drugog." Ali nije li to frustri-
rajuće, upitao sam. "Zavisi o tome što želite. Frustrirani ćete biti
ako želite postići sve. S druge strane, znanstvenici će biti frustri­
rani ako će postići konačni odgovor i onda više neće imati ništa
drugo za raditi nego da budu tehničari, shvaćate. Jedan od razloga
za bavljenje znanošću je proširivanje percepcije, a ne trenutnog
znanja. Konstantno dolazimo u kontakt sa stvarnošću, bolje i bolje."
Znanost će, nastavlja Bohm, sigurno evoluirati na potpuno neoče­
kivan način. On se nada da će budući znanstvenici biti manje
ovisni o matematici kao modelu stvarnosti i više će se oslanjati na
nove izvore metafore i analogije. "Sada imamo pretpostavku koja je
sve jača i jača da je matematika jedini način ophođenja sa stvarnošću",
rekao je Bohm. "Zato što je to tako dobro funkcioniralo neko vrije­
me, pretpostavljamo da će tako i dalje biti."
Poput mnogih drugih znanstvenih vizionara, Bohm očekuje da
će se znanost i umjetnost jednog dana spojiti. "Ta podjela na zna­
nost i umjetnost je privremena", natuknuo je. "Ona nije postojala
u prošlosti i nema razloga zašto bi se nastavila i u budućnosti." Baš
kao što se umjetnost ne sastoji jednostavno od umjetničkih djela
nego i od "stava, umjetničkog duha", tako se niti znanost ne sastoji
samo od akumulacije znanja nego i od stvaranja svježih načina per­
cepcije. "Sposobnost da percipiramo ili mislimo različito je važnija
od stečenog znanja", objasnio je Bohm. Postoji nešto gorko u Boh-
movoj nadi da bi znanost mogla postati sličnija umjetnosti. Većina
fizičara je prigovorila njegovoj interpretaciji pilotskog vala iz
estetskih razloga: ona je preružna da bi bila istinita.
Bohm, pokušavajući me jednom zauvijek uvjeriti u nemogućnost
konačnog znanja, argumentirao je to ovako: "Sve poznato mora
biti determinirano svojim granicama. A to nije samo kvantitativno
nego i kvalitativno. Teorija je ovo, a nije ono. Konzistentno je reći
da postoji neograničeno. Morate primijetiti da ukoliko kažete da
postoji bezgranično, to ne može biti različito jer će onda neogra­
ničeno ograničavati ograničeno, time što će reći da ograničeno
nije neograničeno, je li tako? Bezgranično mora uključiti ograniče­
no. Moramo reći da iz neograničenog nastaje ograničeno u krea­
tivnom procesu; to je konzistentno. Stoga kažemo da, bez obzira
na to koliko daleko idemo, postoji bezgranično. Čini se da bez obzira
koliko daleko idete, netko će se pojaviti s nečim drugim na što
ćete morati odgovoriti. I ja ne vidim kako bi ikada to mogli razriješiti."
U tom je trenutku, na moje olakšanje, ušla Bohmova supruga i
upitala želimo li još čaja. Kad je ponovno napunila moju šalicu, po­
kazao sam na knjigu o Tibetanskom misticizmu na polici iza Boh-
ma. Kad sam ga pitao je li bio pod utjecajem takvih spisa, potvrdno
je klimnuo glavom. Bio je prijatelj i učenik indijskog mistika Kriš-
namurtija koji je umro 1986. Krišnamurti je bio jedan od prvih mo­
dernih indijskih mudraca koji su pokušali pokazati zapadnjacima
kako da dođu do prosvjetljenja. Je li Krišnamurti bio prosvijet­
ljen? "Da, na neki način", odgovorio je Bohm. "Njegova osnovna
stvar je bila ući u misao, doći do njenog kraja potpuno, i misao bi
postala različita vrsta svijesti." Naravno, čovjek nikad ne može istin­
ski proniknuti do kraja vlastitog uma, rekao je Bohm. Bilo koji
pokušaj ispitivanja vlastitih misli mijenja ih - baš kao što mjerenje
elektrona mijenja njegovu putanju. Čini se da Bohm želi reći da
konačnog mističkog znanja ne može biti, ništa više nego što može
postojati konačna fizikalna teorija.
Je li Krišnamurti bio sretan? Bohm me pogledao zbunjen pita­
njem. "Teško je to reći", napokon je odgovorio. "Povremeno je bio
nesretan, ali mislim da je sve u svemu bio prilično sretan. Zapravo,
nije stvar u sreći." Namrštio se kao da je shvatio važnost onoga
što je upravo rekao.
U knjizi Znanost, red i kreativnost, napisanoj zajedno s F. Davi­
dom Peatom, Bohm naglašava važnost "zaigranosti"u znanosti i ži­
23
votu. Ali sam Bohm, kako u svojim djelima tako i osobno, sve je
samo ne zaigran. Za njega ta potraga za istinom nije igra; to je uža-
23
Science, Order and Creativity, David Bohm i F. David Peat, Bantam Books,
New York, 1987.
sna, nemoguća, ali nužna zadaća. Bohm očajnički želi spoznati,
otkriti tajnu svega, kroz fiziku, meditaciju ili kroz mističko znanje.
Pa opet, on inzistira na tome da je stvarnost nespoznatljiva - zato jer
mu je, vjerujem, odbojna misao o konačnosti. Shvatio je da bilo koja
istina, ma koliko inicijalno bila divna, na kraju okošta u mrtvu,
neživu stvar koja ne otkriva apsolut, nego ga skriva. Bohm ne teži
istini nego otkrivenju, ponavljanim otkrivenjima. Na kraju, upravo
je zbog toga osuđen na trajnu sumnju.
Konačno sam rekao doviđenja Bohmu i njegovoj supruzi i otišao.
Vani je padala sitna kišica. Prošao sam puteljkom do ulice i po­
gledao natrag na Bohmovu kuću, skromnu, bijelo okrečenu kućicu
u ulici skromnih, bijelo okrečenih kućica. Bohm je umro od srča­
nog udara dva mjeseca kasnije.24

Feynmanovo mračno proročanstvo

U knjizi Karakter zakona u fizici Richard Feynman, dobitnik Nobe-


love nagrade 1965. za kvantnu verziju elektromagnetizma, daje
prilično mračno proročanstvo budućnosti fizike:

Vrlo smo sretni što živimo u doba u kome još uvijek otkrivamo
nešto. - To je poput otkrića Amerike - otkrijete je samo jednom.
Doba u kome živimo je doba u kome otkrivamo fundamentalne
zakone prirode, a taj dan se više nikada neće ponoviti. To je
vrlo uzbudljivo, prekrasno, ali ovo uzbuđenje će morati presta­
ti. Naravno da će u budućnosti biti drugih interesa. Postojat će
interes za povezivanje jedne razine fenomena s drugima -feno­
menima u biologiji i tako dalje, ili, ako govorimo o istraživa­
njima, istraživat će se drugi planeti, ali neće biti ovoga što sada
činimo.25
24
Bohma sam intervjuirao u kolovozu 1992. Umro je 27. listopada. Prije
smrti je bio koautor još jedne knjige koja je izlagala njegove poglede, a
objavljena je dvije godine kasnije. To je knjiga The Undivided Universe,
Bohma i Basila J. Hileva, Routledge, London, 1994.
25
The Character of Physical Law, Richard Feynman, MIT Press, Cambridge,
1967., str. 172. (Feynmanovu je knjigu prvi put objavio BBC 1965. godine.)
Nakon što su fundamentalni zakoni otkriveni, fizika će podleći
drugorazrednim misliocima, to jest filozofima. "Filozofi koji su uvi­
jek negdje vani i daju glupe primjedbe biti će u stanju pridružiti
se jer ih ne možemo odgurnuti govoreći "Kad biste vi bili u pra­
vu, mi bismo bili u stanju spoznati sve zakone", jer kada će svi
zakoni biti poznati, oni će imati objašnjenje za njih... Doći će do
degeneracije ideja, poput degeneracije, koju osjećaju veliki istraži­
vači da dolazi, kad se turisti počnu useljavati na novi teritorij." 26
Feynmanova vizija je nepogrešivo pogodila metu. Pogrešio
je samo u tome što je mislio da će proći mileniji, a ne desetljeća
prije nego što se ubace filozofi. Vidio sam budućnost fizike 1992.
kada sam prisustvovao simpoziju na Sveučilištu Kolumbija u ko­
me su filozofi i fizičari raspravljali o značenju kvantne mehani­
ke.27 Simpozij je pokazao da više od šezdeset godina nakon što
je izumljena kvantna mehanika, njeno značenje i dalje, pristojno
rečeno, izmiče znanstvenicima. U predavanjima se moglo čuti
odjeke Wheelerovog "sve iz bita biva", Bohmove hipoteze o pi­
lotskom valu, te modela mnogih svjetova koji zagovaraju Steven
Weinberg i drugi. Ali većinu vremena se činilo kao da je svaki
govornik došao do nekog osobnog shvaćanja kvantne mehanike,
skrivenog u idiosinkratičnom jeziku; činilo se da nitko ne shvaća
nikoga, a kamo li da bi se s drugima složio. Ovo prepiranje me
podsjetilo na nešto što je Bohr jednom rekao o kvantnoj mehani­
ci: "Ako mislite da je razumijete, to samo pokazuje da ne znate
28
ništa o njoj."
Naravno, moguće je da je prividni nered poticao u potpunosti
iz mog vlastitog neznanja. Ali kada sam otkrio svoj dojam konfu­
znosti i disonantnosti jednom od sudionika, on me uvjeravao da je
moje opažanje točno. "To je kaos", rekao je o konferenciji (i im­
plicitno o cijelom poslu interpretiranja kvantne mehanike). Problem
26
Ibid., str. 173.
27
Simpozij pod naslovom "The Interpretation on Quantim Theory: Where
Do We stand?" održan je na Sveučilištu Columbia od 1. do 4. travnja
1992.
28
Vidio sam mnoge verzije ovog Bohrovog navoda. Moj potječe iz intervjua
sa Johnom Wheelerom koji je studirao kod Bohra.
je, zamijetio je, nastao uglavnom zbog toga što se različite interpre­
tacije kvantne mehanike ne mogu empirijski međusobno razlikovati;
filozofi i fizičari daju prednost jednoj interpretaciji pred drugom iz
estetskih i filozofskih - a to znači subjektivnih - razloga.
Takva je sudbina fizike. Velika većina fizičara, onih zaposlenih
u industriji pa čak i u akademskim ustanovama, nastavit će primje­
njivati znanje koje već postoji - izmišljajući sve bolje lasere, su-
pravodiče i računala - ne brinući mnogo o filozofskim pitanjima
koja leže u temeljima fizike.29 Nekolicina tvrdoglavih, onih posve­
ćenih prije istini negoli praktičnim ciljevima, bavit će se fizikom na
neempirijski ironijski način, prodirući do magičnog područja super-
struna i druge ezoterije i nadmudrujući se međusobno oko značenja
kvantne mehanike. Konferencije ovih ironijskih fizičara, čije svađe
se ne mogu eksperimentalno razriješiti, postat će sve više i više na­
lik na one koje održava ona utvrda književne kritike, Udruga za
moderne jezike.

29
Za izvrsnu analizu stanja fizike vidi članak "Physics, Community, and the
Crisis in Physical Theory" Silbana S. Schwebera, objavljen u Physics To­
day, studeni, 1993., str. 34-40. Schweber, poznati povjesničar fizike na
Sveučilištu Brandeis, izražava mišljenje da će se fizika sve više usmjera­
vati prema utilitarnim ciljevima, a ne prema znanju zbog njega samog.
Pisao je o poteškoćama s kojima se suočavaju fizičari koji pokušavaju
doći do unificirane teorije u članku "Metaphysics of Particles", Scientific
American, veljača 1994, str. 96-105. U jednom ranijem članku za Scien-
tific American, "Quantum Philosophy", srpnja 1992., str. 94-103, dao
sam pregled tadašnjih radova na interpretaciji kvantne mehanike.
4.
KRAJ KOZMOLOGIJE

Godine 1990. putovao sam u udaljeno odmaralište u planinama


sjeverne Švedske da bih sudjelovao na simpoziju pod naslovom
"Rođenje i rana evolucija našeg svemira." Kad sam stigao, vidio
sam da je prisutno oko trideset fizičara čestica i astronoma iz
cijeloga svijeta - Sjedinjenih Američkih Država, Europe, Sovjet­
skog saveza i Japana. Došao sam na skup dijelom i zato da bih
susreo Stephena Hawkinga. Uvjerljiva simbolika njegova stanja
- moćan um u paraliziranom tijelu - pomogla mu je da postane
jedan od najpoznatijih znanstvenika na svijetu.
Kad sam ga sreo, Hawkingovo je stanje bilo gore nego što sam
očekivao. Sjedio je u polufetalnom položaju, pogrbljenih rame­
na, opuštene vilice, i bolno slabašan, glave nagnute na jednu stra­
nu, u invalidskim kolicima natovarenim baterijama i kompjutorima.
Koliko sam mogao zaključiti, mogao je micati samo lijevim kažipr­
stom. Njime je s mukom birao slova, riječi ili rečenice s izborni­
ka na zaslonu računala. Sintetizator glasa izgovarao je riječi nes­
kladnim dubokim autoritativnim glasom - podsjećajući na kiborga
iz Robocopa. Hawking je uglavnom više izgledao kao da ga vlasti­
to stanje zabavlja, a manje uznemiruje. Njegova ljubičasta usta po­
put onih Micka Jaggera često su se izvijala u uglovima, u nekoj vrsti
osmijeha.
Hawking je trebao održati predavanje o kvantnoj kozmologi­
ji, polju u čijem je stvaranju sudjelovao. Kvantna kozmologija
pretpostavlja da, na vrlo malim razinama, kvantna neodređenost ne
samo da uzrokuje lepršanje između različitih stanja materije i energi­
je, nego i samog tkiva prostora i vremena. Te prostorno-vremenske
fluktuacije bi mogle dovesti do stvaranja crvotočina, koje bi mo­
gle povezivati jednu regiju prostor-vremena s drugom vrlo uda­
ljenom, ili do "svemira djece". Hawking je jednosatno predava­
nje pod naslovom "Alfa parametri crvotočina" pohranio u svojem
računalu; pritiskom na tipku uključio je glasovni sintetizator da
ga pročita, rečenicu po rečenicu.
Svojim nezemaljskim kiberglasom, Hawking je raspravljao bi­
smo li jednog dana mogli skliznuti u crvotočinu u našoj galaksiji i
sljedećeg trenutka iskočiti na drugom jako, jako udaljenom kraju
galaksije. Vjerojatno ne, zaključio je, jer bi kvantni efekti smiješali
naše konstitutivne čestice iznad svake prepoznatljivosti. (Haw-
kingov je argument implicirao da je "vožnja crvotočinom", način
prijevoza bržeg od svjetlosti opisan u Zvjezdanim stazama, nemo­
guć.) Uklopio je u svoje predavanje digresiju o teoriji superstruna.
Iako je sve što vidimo oko sebe "mini-superprostor" koji zovemo
prostor-vrijeme, "mi zapravo živimo u beskonačno-dimenzionalnom
1
superprostoru teorije struna".
1
Hawkingovo predavanje i drugi radovi s Nobelovog simpozija održanog od
11-16. lipnja 1990. u Graftvallenu, Švedska, objavljeni su kao The Birth and
Early Evolution of Our Universe, ur. J. S. Nilsson, B. Gustafsson i B.-S.
Skagerstam, World Scientific, London, 1991. Napisao sam i članak na te­
melju tog sastanka, "Universal Thruths", objavljen u Scientific Americanu u
listopadu 1990., str. 108-117. Imao sam neugodan susret sa Stephenom
Hawkingom prvog dana Nobelovog simpozija, kada su svi sudionici sastan­
ka bili potjerani u šumu na koktel. Već smo bili blizu mjesta održavanja
koktela, kad su se Hawkingova invalidska kolica koja je gurala jedna od
njegovih njegovateljica, zaglavila u kolosijeku šumskog puta. Njegovateljica
me upitala mogu li odnijeti Hawkinga ostatak puta do društva. Hawking je,
kad sam ga podignuo, bio neobično lagan i ukočen, poput naramka granja.
Pogledavao sam ga krajičkom oka i otkrio da i on mene sumnjičavo gleda.
Iznenada se njegovo lice iskrivilo u bolnu grimasu; tijelo mu se divlje počelo
tresti i počeo je krkljati. Prva misao mi je bila: čovjek mi umire u rukama!
Kako stravično! Druga misao je bila: Stephen Hawking mi umire u rukama!
Kakva priča! Ova se misao odmah pretvorila u sram zbog dubine mog
oportunizma, kad je njegovateljica koja je zapazila Hawkingove muke, a i
moje, požurila do nas. "Ne brinite", rekla je uzimajući Hawkinga nježno u
svoje ruke. "Ovo mu se stalno događa. Sve će biti u redu."
Moja reakcija na Hawkinga je bila ambivalentna. S jedne strane,
on je bio junački lik. Zarobljen u bespomoćno tijelo, još uvijek je
mogao zamišljati stvarnosti s beskonačnim stupnjem slobode. S
druge strane, ono što je govorio zapanjilo me svojom nevjerojat­
nom pretencioznošću. Crvotočine? Novorođeni svemiri? Be-
skonačno-dimenzionalni superprostor teorije struna? Ovo je iz­
gledalo više kao znanstvena fantastika nego kao znanost.
Manje-više istu reakciju sam imao na cijelu konferenciju. Ne­
koliko je govora - onih u kojima su astronomi raspravljali o tome
što su prikupili ispitivanjima svemira pomoću teleskopa i drugih
instrumenata-bilo čvrsto utemeljeno na stvarnosti. To je bila empi­
rijska znanost. No, mnoga predavanja su se bavila temama beznadno
udaljenim od stvarnosti i od bilo kojeg zamislivog empirijskog testa.
Kakav je bio svemir kad je bio veličine košarkaške lopte, ili zrna
graška, protona ili superstrune? Kakav učinak na naš svemir imaju
svi drugi svjetovi povezani crvotočinama? Bilo je nečeg veličanstve­
nog ali i smiješnog u tome što se odrasli muškarci (nije bilo žena)
prepiru oko tih pitanja.
Tijekom konferencije sam se borio obuzdati taj instinktivni osjećaj
prevladavajuće pretencioznosti s izvjesnim uspjehom. Stalno sam
se podsjećao na to da su to strašno pametni ljudi, "najveći geniji na
svijetu", kao što su to navele lokalne švedske novine. Ne bi gubili
svoje vrijeme na trivijalnosti. Stoga sam dao sve od sebe kada sam
kasnije pisao o idejama Hawkinga i drugih kozmologa da ih učinim
prihvatljivima, da tako unesem strahopoštovanje i razumijevanje
umjesto skepticizma i zbunjenosti u čitatelje. Na kraju krajeva, to
je zadatak popularno-znanstvenog pisca.
Ali ponekad je i najjasnije popularno-znanstveno pisanje ne­
pošteno. Moja prvobitna reakcija na Hawkinga i druge na konfe­
renciji je bila, u određenoj mjeri, primjerena. Dobar dio moderne
kozmologije, posebice oni aspekti koji su inspirirani ujedinje­
nim teorijama fizike elementarnih čestica i drugih ezoteričnih
ideja, protivi se zdravom razumu. Ili prije, to je ironijska zna­
nost, znanost koja se ne može eksperimentalno testirati, razriješiti
niti načelno, pa stoga uopće nije znanost u strogom smislu riječi.
Njezina je primarna funkcija da nas drži u strahopoštovanju pred
misterijama kozmosa.
Ironija je u tome da je Hawking bio prvi istaknuti fizičar svoje
generacije koji je predvidio da bi fizika uskoro mogla postići pot­
punu sjedinjujuću teoriju prirode te tako doći do svojeg kraja.
Ponudio je to proročanstvo 1980. nakon što je proglašen profe­
sorom matematike na Sveučilištu Cambridge; to je bilo Newto-
novo mjesto prije nekih tri stotine godina. (Vrlo je malo proma­
trača primijetilo da je na kraju svog govora pod naslovom "Je li
kraj teorijske fizike na vidiku?", Hawking iznio mišljenje da bi
računala, s obzirom na svoju ubrzanu evoluciju, uskoro mogla
nadmašiti svoje ljudske stvoritelje po inteligenciji i sama doći do
konačne fizikalne teorije.)2 Hawking je detaljnije izrazio svoje
predviđanje u Kratkoj povijesti vremena. Dostizanje konačne teo­
rije, kaže on u završnoj rečenici knjige, moglo bi nam pomoći da
"spoznamo Božji um" 3 . Formulacija sugerira da će nam konačna
teorija možda ostaviti u nasljeđe mistično otkrivenje na čijem
bismo se plamenu mogli grijati ostatak vremena.
No ranije u knjizi, raspravljajući o onome što naziva tezom o
nepostojanju granice, Hawking je iznio vrlo različito stajalište o
tome što bi konačna teorija mogla ostvariti. Teza o nepostojanju
granice se ticala vječnih pitanja: Što je bilo prije velikog praska?
Što postoji iza granica našeg svemira? Prema spomenutoj tezi,
cijela povijest svemira, sav prostor i svo vrijeme oblikuju neku
vrstu četverodimenzionalne sfere: prostor-vrijeme. Govoriti o
početku ili kraju svemira isto je besmisleno kao i govoriti o počet­
ku ili kraju sfere. I fizika bi mogla, zaključuje Hawking, tvoriti
savršenu, bešavnu, cjelinu nakon što bude ujedinjena; mogla bi
postojati samo jedna potpuno konzistentna ujedinjena teorija spo­
sobna za generiranje prostor-vremena kakvog poznajemo. Bog
možda nije imao izbora pri stvaranju svemira.
4
"Gdje je tu onda mjesto za stvoritelja?", pitao je Hawking.
Nema mjesta, glasio je njegov odgovor; konačna teorija isključu-
2
Sažeta verzija Hawkingovog predavanja koje je održao 29. travnja 1980.
objavljena je u britanskom časopisu Physics Bulletin (koji se sada zove
Physics World) u siječnju 1981., na str. 15-17.
3
A Brief History of Time, Stephen Hawking, Bantam Books, New York,
1988., str. 175. [usp. Kratka povijest vremena, Izvori, Zagreb 1996.]
4
Ibid., str. 141.
je Boga iz svemira, a s njim i svu misterioznost. Poput Stevena
Weinberga, Hawking se nadao da će protjerati misticizam, vitali­
zam, kreacionizam iz jednog od njihovih posljednjih utočišta, po­
drijetla svemira. Prema jednom biografu, Hawking i njegova su­
pruga Jane su se rastali 1990. djelomice zato što je ona, kao
predana kršćanka, sve više bila povrijeđena njegovim ateizmom. 5
Nakon objavljivanja Kratke povijesti, nekoliko se knjiga bavilo
pitanjem može li fizika dostići potpunu i konačnu teoriju, onu
koja bi odgovorila na sva pitanja i tako dovela fiziku do kraja. Oni
koji su tvrdili da takva teorija nije moguća nastojali su pribjeći
Godelovom teoremu i drugoj ezoteriji. N o , tijekom svoje kari­
jere, Hawking je pokazao da postoji puno temeljnija prepreka
teoriji svega. Fizičari neće nikad iskorijeniti misteriju iz univer­
zuma, nikad neće pronaći Odgovor, sve dok bude fizičara s tako
bogatom maštom poput Hawkingove.
Čini mi se da je Hawking - koji je možda manje tragač za
istinom, a više umjetnik, iluzionist, kozmički šaljivac - cijelo vri­
jeme znao da bi otkrivanje i empirijsko dokazivanje unificirane
teorije bilo krajnje teško, čak nemoguće. Njegova izjava da je
fizika na rubu otkrivanja Odgovora, možda je bila samo jedna
ironijska izjava, manje tvrdnja, a više provokacija. Najviše što je
priznao je bilo 1994. kada je jednom novinaru rekao da možda
6
fizika ipak ne može dosegnuti konačnu teoriju. Hawking je naj-
vještiji majstor ironijske fizike i kozmologije.

5
Stephen Hawking: A Life in Science, Michael White i John Gribbon, Dut-
ton, New York, 1992. Ova knjiga dokumentira i Hawkingovu transfor­
maciju od fizičara u međunarodnu zvijezdu.
6
Vidi intervju s Hawkingom u Science Watch, rujan, 1994. Hawkingova
shvaćanja o kraju fizike raspravljaju se u nekoliko knjiga navedenih u
trećem poglavlju, između ostalih u The Mind of God, Paula C. Daviesa;
Theories of Everything Johna Barrowa; Dreams of Final Theory Stevena
Weinberga; Lonely Hearts of the Cosmos Dennisa Overbyea; i The End of
Physics Davida Lindleya. Vidi također Fire in the Mind Georgeajohnso-
na, izd. u Alfred A. Knopf, New York, 1995., zbog naročito tankoćutne
rasprave o tome može li znanost dostići apsolutnu istinu.
Velika iznenađenja kozmologije

Najnevjerovatnija činjenica moderne kozmologije je da ona nije


u potpunosti ironijska. Kozmologija nam je dala nekoliko istin­
skih, neporecivih iznenađenja. Početkom ovog stoljeća se misli­
lo da je Mliječna staza, otok zvijezda unutar kojeg se smjestilo i
naše Sunce, cijeli svemir. Tada su astronomi shvatili da su sićušne
mrljice svjetla, zvane nebule za koje se mislilo da su samo oblaci
plina unutar Mliječne staze, zapravo otoci zvijezda. Mliječna sta­
­a je bila samo jedna od velikog broja galaksija u svemiru koji je
bio mnogo, mnogo veći no što je to itko mogao zamisliti. To je
otkriće bilo izvanredno, empirijsko, neopozivo iznenađenje, ono
koje niti najokorjeliji relativist ne bi mogao zanijekati. Da paraf­
raziram Sheldona Glashowa, galaksije se ne mogu zamišljati ili ne
zamišljati; one postoje.
No uslijedilo je još jedno veliko iznenađenje. Astronomi su
otkrili da je svjetlost galaksija bez iznimke pomaknuta prema cr­
venom dijelu vidljivog spektra. Očito su se galaksije udaljavale
od Zemlje i jedna od druge, a ova brzina udaljavanja je uzrokova­
la da svjetlost iskazuje Dopplerov pomak (isti pomak koji uzro­
kuje da nam se čini kako sirena vozila hitne pomoći snižava ton
kad se udaljava od slušatelja). Dokaz o crvenom pomaku je
potvrđivao teoriju utemeljenu na Einsteinovoj teoriji relativno­
sti da je svemir začet eksplozijom koja još uvijek traje.
Pedesetih su godina teoretičari predvidjeli da je vatreno rođe­
nje svemira, prije više milijardi godina, trebalo za sobom ostaviti
sjaj u obliku slabih mikrovalova. Godine 1964. dva radioinženje-
ra iz Bellovog laboratorija su nabasala na takozvano kozmičko
pozadinsko zračenje. Fizičari su također iznijeli tezu da je vatre­
na kugla stvaranja poslužila kao nuklearni plamenik u kome se
vodik pretvarao fuzijom u helij i druge lake elemente. Pažljiva
opažanja tijekom posljednjih nekoliko desetljeća su pokazala da
obilje lakih elemenata u Mliječnoj stazi precizno odgovara teo­
rijskim predviđanjima.
David Schramm iz Fermilaba Sveučilišta Chicago voli ove tri
linije dokaza - crveni pomak galaksija, mikrovalno pozadinsko
zračenje, obilje elemenata - nazivati stupovima na kojima počiva
teorija velikog praska. Schramm je golemi, snažni, uzavreli čo­
vjek, pilot, planinar i nekadašnji šampion u hrvanju grčko-rimskim
stilom. On je neumorni propagator velikog praska - i vlastite
uloge u preciziranju proračuna o količini lakih elemenata. Na­
kon što sam stigao na simpozij u Švedsku, Schramm me posjeo
kraj sebe i prošao vrlo detaljno kroz dokaze o velikom prasku.
"Veliki prasak je u fantastičnoj formi", rekao je. "Imamo osnovni
okvir. Samo još trebamo ispuniti neke praznine."
Schramm priznaje da su neke od ovih praznina prilično velike.
Teoretičari ne mogu precizno odrediti kako se vruća plazma ranog
svemira kondenzirala u zvijezde i galaksije. Promatranja su ukazala
da vidljiva zvjezdana tvar, koju astronomi vide kroz svoje telesko­
pe, nije dovoljno masivna da bi zadržala galaksije da se ne raspadnu;
neka nevidljiva ili tamna materija mora držati galaksije na okupu.
Drugim riječima, sva materija koju vidimo je možda samo pjena
na površini dubokog, mračnog mora.
Drugo pitanje se tiče onoga što kozmolozi vole zvati "struk­
turom velikih razmjera". U ranim se danima kozmologije činilo
da su galaksije raštrkane svemirom manje-više ravnomjerno. Ali
kako su se promatranja poboljšavala, astronomi su otkrili da se ga­
laksije skupljaju u grozdove okružene divovskim prazninama. Na­
posljetku, postoji i pitanje o tome kako se svemir ponašao u ta­
kozvanoj eri kvantne gravitacije kad je bio toliko malen i vruć, da
se misli da su sve sile svemira bile unificirane. To su bila pitanja
koja su dominirala raspravom tijekom Nobelovog simpozija u
Švedskoj. Ali nijedan od ovih problema, naglašavao je Schramm, ne
ugrožava osnovni okvir velikog praska. "Ne možete tvrditi da
Zemlja nije okrugla", rekao je, "samo zato što ne možete predvi­
djeti dolazak tornada." 7
7
Schrammov "mainstream" pogled na kozmologiju je iznesen u knjizi The
Shadows of Creation Shramma i Michaela Riordana, W H. Freeman,
New York, 1991. Godine 1994. Schrammov se koautor, Riordan, fizičar
na Stanfordskom linearnom akceleratoru, okladio sa mnom za sanduk
kalifornijskog vina da će Alan Guth, kojemu se općenito priznaje da je
"otkrio" inflaciju, do kraja stoljeća dobiti Nobelovu nagradu za svoj
rad. Spominjem ovu okladu samo zato što sam siguran da ću je dobiti.
Schramm je prenio manje-više istu poruku svojim kolegama
kozmolozima na Nobelovom simpoziju. Stalno je tvrdio da je
ovo "zlatno doba" kozmologije. Činilo se kao da njegov entuzi­
jazam poduzetnika donekle prelazi i na neke od njegovih kolega;
napokon, netko ne postaje kozmolog zato da bi detaljima ispu­
njavao praznine koje su za sobom ostavili pioniri. Nakon Schram-
movih brojnih proklamacija o "zlatnom dobu", jedan je fizičar
oštro komentirao da ne možeš znati je li neko doba zlatno kad si
u tom dobu, nego samo retrospektivno. Počele su kolati mnoge
šale o Schrammu. Jedan je kolega spekulirao da bi krupni fizičar
mogao biti rješenje problema tamne materije. Drugi je predložio
da se Schramma upotrijebi kao čep kako bi se spriječilo da naš
svemir iscuri kroz crvotočinu.
Pri kraju sastanka u Švedskoj, Hawking, Schramm i svi drugi
kozmolozi ukrcali su se u autobus i odveli u obližnje selo da bi
prisustvovali koncertu. Kad su ušli u luteransku crkvu gdje se
trebao održati koncert, ona je već bila gotovo ispunjena. Orke­
star, šaroliki skup dugokosih mladića i smežuranih staraca s vio­
linama, klarinetima i drugim instrumentima, već je sjedio u pred­
njem dijelu crkve. Njihovi su susjedi zakrčili balkone i sjedala u
stražnjem dijelu crkve. Kako su znanstvenici prolazili sredinom
crkve prema prvim redovima rezerviranim za njih, s Hawkin-
gom na čelu u njegovim motoriziranim invalidskim kolicima, lju­
di su zapljeskali, prvo oklijevajući, a kasnije strastveno, gotovo
cijelu minutu. Simbolika je bila savršena: barem u tom trenutku,
na ovom mjestu i za ove ljude, znanost je uzurpirala ulogu religi­
je kao izvora istine o svemiru.
Sumnje su ipak prodrle u znanstveno svećenstvo. U trenuci­
ma prije početka koncerta, čuo sam razgovor Davida Schramma
s mladim britanskim fizičarem Neilom Turokom. Turok se po­
vjerio Schrammu da je toliko zabrinut zbog neukrotivosti pitanja
povezanih s tamnom materijom i distribucijom galaksija, da raz­
mišlja o napuštanju kozmologije i prelasku na drugo područje.
"Uostalom, tko kaže da imamo ikakvo pravo razumjeti svemir?",
pitao je jadikujući. Schramm je zavrtio svojom velikom glavom.
Osnovni okvir kozmologije, teorija o velikom prasku, je apso­
lutno ispravna, ustrajno je šaptao, dok se orkestar počeo zagrija­
vati; kozmolozi samo trebaju povezati nekoliko konaca. "Stvari
će se posložiti same od sebe", rekao je Schramm.
Činilo se da su Turoka Schrammove riječi umirile, ali zapravo
se trebao uznemiriti. Što ako je Schramm bio u pravu? Što ako je
kozmologija u teoriji velikog praska dala glavni odgovor na zago­
netku svemira? Što ako je preostalo još samo povezivanje konaca
onih koji se mogu povezati? Uz tu mogućnost, nije čudo da su
"jaki" znanstvenici poput Hawkinga preskočili teoriju velikog
praska i ušli u postempirijsku znanost. Što i preostaje nekom
tako kreativnom i ambicioznom?

Ruski čarobnjak

Jedan od malobrojnih rivala Stephena Hawkinga, kao prvaka iro-


nijske kozmologije je Andrej Linde, ruski fizičar koji je 1988.
emigrirao u Švicarsku, a dvije godine kasnije u SAD. Linde je
također bio na Nobelovom simpoziju u Švedskoj, a on je bio
jedan od svijetlih trenutaka sastanka. Nakon što bi popio piće ili
dva na zabavi u prirodi, Linde bi prepolovio kamen karate-udar-
cem. Stao bi na ruke i zatim se preokrenuo unatrag završivši na
nogama. Dok je držao ruku - barem naizgled - savršeno mir­
nom, šibica postavljena na nju ljuljala bi se i poskakivala kao da je
povlači neki nevidljivi konac. Trik je izluđivao njegove kolege.
Nije prošlo dugo vremena, a šibice i psovke su letjele unaokolo,
dok je otprilike tucet najuglednijih svjetskih kozmologa uzalud­
no pokušavao oponašati Lindeov uspjeh. Kad su tražili od njega
da im kaže kako je to uspio, smijao se i progundao: "Ees kvantna
fluktuacija."
Linde je još poznatiji zbog svojih teorijskih trikova. Ranih
osamdesetih pomogao je da se prihvati jedna od ekstravagantni-
jih ideja koje su proizašle iz fizike čestica: inflacija. Izum inflaci­
je (riječ otkriće ovdje nije prikladna) se općenito pripisuje Alanu
Guthu iz MIT-a, ali je Linde pripomogao da se teorija izbrusi i
prihvati. Guth i Linde su iznijeli tezu da je vrlo rano u povijesti
našeg svemira - T=10 - 4 3 sekunde nakon eksplozije, da budemo
precizni, kad je kozmos navodno bio mnogo manji od protona -
gravitacija mogla nakratko postati odbojna, a ne privlačna sila.
Zbog toga je navodno svemir prošao kroz fazu strahovitog ek-
sponencijalnog rasta, prije no što se smirio na sadašnjoj opušte­
nijoj brzini ekspanzije. [najnovije: expanzija svemira se UBRZAVA op.prev]
Guth i Linde su svoju ideju zasnovali na netestiranim - i goto­
vo sigurno nemogućim za testiranje - unificiranim teorijama fi­
zike čestica. Kozmolozi su se svejedno zaljubili u inflaciju jer je
mogla objasniti neke iritantne probleme koje postavlja standard­
ni model velikog praska. Prvo, zašto se čini da je svemir manje-
više svuda isti? Odgovor glasi da baš kao što napuhavanje balona
izglađuje njegovu naboranost, tako i eksponencijalna ekspanzija
čini svemir relativno glatkim. Obratno, inflacija također objaš­
njava zašto svemir nije potpuno homogena juha zračenja, nego
sadrži grudice materije u obliku zvijezda i galaksija. Kvantna me­
hanika kaže da čak i prazni prostor pršti energijom; ova energija
stalno fluktuira poput valova na površini jezera nad kojim puše
vjetar. Prema teoriji inflacije, vrhunci generirani ovim kvantnim
fluktuacijama u vrlo ranom svemiru su mogli nakon inflacije po­
stati dovoljno veliki da posluže kao gravitacijsko sjeme iz kojeg
su izrasle zvijezde i galaksije.
Inflacija ima neke zapanjujuće implikacije od kojih je jedna da
sve što možemo vidjeti kroz naše teleskope predstavlja samo bes­
krajno mali djelić daleko prostranijeg područja stvorenog tije­
kom inflacije. Ali Linde se nije na tome zaustavio. Čak i takav
nepregledan svemir, smatra on, samo je jedan od beskonačno mno­
go svemira začetih inflacijom. Inflacija, jednom kad počne, nika­
da ne može završiti; ne samo da je stvorila naš svemir - galaksija­
ma ukrašeno područje koje gledamo kroz teleskop - nego i
bezbroj drugih svemira. Ovaj megaverzum ima ono što je pozna­
to kao fraktalna struktura: veliki svemiri rađaju male svemire,
koji rađaju još manje, i tako dalje. Linde je svoj model nazvao
kaotičnim, fraktalnim, vječno samoreproduktivnim, inflacijskim
svemirom. 8
Za nekoga tko je javno toliko zaigran i inventivan, Linde može
biti iznenađujuće sumoran. Vidio sam tu stranu njegovog karakte­
ra kad sam ga posjetio na Sveučilištu Stanford gdje su on i njegova
supruga, Renata Kallosh, također teorijska fizičarka, počeli raditi
1990. Kad sam stigao u sivu, kubističku kuću koju su iznajmili,
Linde me je bespotrebno proveo unaokolo. U stražnjem smo
dvorištu naišli na Kallosh koja je sretno kopala po cvjetnoj lijehi.
"Vidi, Andrej!" povikala je, pokazujući na gnijezdo cvrkutavih
ptičica na grani iznad nje. Linde, čije su bljedilo i strabizam ot­
krivali da ne boravi previše na suncu, samo je klimnuo. Kad sam ga
upitao čini li mu se da je u Kaliforniji atmosfera uistinu opuštenija,
promrmljao je: "Možda previše opuštena!"
Dok mi je Linde prepričavao svoju životnu priču, postalo je
jasno da je strah, čak depresija, igrala značajnu ulogu u njegovoj
motivaciji. U raznim fazama njegove karijere bi očajavao što ne
razumije ništa o prirodi stvari - baš neposredno prije no što bi po-
stignuo neki novi prodor. Linde je nabasao na osnovni koncept
inflacije kasnih sedamdesetih u Moskvi, ali je odlučio da ideja im
previše rupa da bi je razvijao. Njegov interes oživjela je teza Alana
Gutha da inflacija može objasniti nekoliko zagonetnih osobina sve­
mira, poput glatkoće, ali je i Guthova verzija imala mane. Nakon
što je toliko opsjednuto razmatrao problem da je dobio čir na že­
lucu, Linde je pokazao kako se Guthov model može prilagoditi
tako da se eliminiraju tehnički problemi.
No, i ovaj model inflacije ovisi o, činilo se Lindeu, sumnjivim
osobinama jedinistvenih teorija. Naposljetku - nakon što je za-
8
Linde je iznio svoju teoriju u članku "The Self-Reproducing Inflationary
Universe", izd. u Scientific Americanu u studenom 1994., str. 48-55.
Oni koji žele saznati više o Lindeu mogu pogledati njegove knjige Par­
ticle Physics and Inflationary Cosmology, Harwood Academic Publish­
ers, New York, 1990.; i Inflation and Quantum Cosmology, Academic
Press, San Diego, 1990. Ulomci ovog dijela o Lindeu pojavili su se u
mom članku "The Universal Wizard", Discover, ožujak, 1992., str. 80-
85. Intervju s Lindeom sam vodio na Stanfordu u travnju 1991.
pao u takav duboki jad da je imao poteškoća ustati iz kreveta - odlučio
je da bi inflacija mogla proizaći iz puno više generičkih kvantnih
procesa koje je predložio John Wheeler. Prema Wheeleru, kada
bi netko imao mikroskop trilijune trilijuna puta snažniji od posto­
jećih, vidio bi prostor i vrijeme kako divlje fluktuiraju zbog kvantne
neodređenosti. Linde je zaključio da bi ono što je Wheeler zvao
"prostorno-vremenskom pjenom" neizbježno stvorilo uvjete nuž­
ne za inflaciju.
Inflacija je proces koji sam sebe iscrpljuje; ekspanzija prosto­
ra brzo uzrokuje raspršivanje energije koja je motor inflacije. Ali
Linde je tvrdio da jednom kad inflacija počne, ona uvijek nastavlja
postojati negdje drugdje - ponovno, zbog kvantne neodređenosti
(korisna je stvarca ta kvantna neodređenost). Novi svemiri nasta­
ju u tom istom trenutku. Neki istog časa kolabiraju. Drugi se toli­
ko brzo napuhavaju da materija nikada ne dobije priliku zgrušati
se. A neki, poput našega, smiruju se na brzini ekspanzije koja je
dovoljno pogodna za gravitaciju da može uobličiti materiju u ga­
laksije, zvijezde i planeti.
Linde je ponekad uspoređivao ovaj superkozmos s beskonačnim
morem. Izbliza gledano, more otkriva dojam dinamike i promje­
ne, valova koji idu gore dolje. Mi ljudi, budući da živimo unutar
jednog od ovih nemirnih valova, mislimo da cijeli svemir ekspan­
dira. Ali kad bismo se mogli uspeti iznad površine mora, shvatili
bismo da je naš ekspandirajući kozmos samo sićušna, beznačajna,
lokalna pojava u beskonačnom, vječnom oceanu. Na neki način,
zaključio je Linde, stara teorija stabilnog stanja Freda Hoylea (o ko­
joj ću raspravljati kasnije u ovom poglavlju) je bila u redu; kad se
gleda s Božje perspektive, superkozmos se pojavljuje u nekoj vrsti
ravnoteže.
Linde nije bio prvi fizičar koji je pretpostavio da postoje i drugi
svemiri. Ali dok većina teoretičara smatra druge svemire mate­
matičkim apstrakcijama, pa i malo neugodnim apstrakcijama, Linde
uživa spekulirajući o njihovim osobinama. Izgrađujući svoju teoriju
o samoreproducirajućim svemirima, primjerice, Linde govori je­
zikom genetike. Svaki svemir stvoren inflacijom rađa još jedan
"svemir dijete". Neki od ovih potomaka zadržavaju "gene" svojih
prethodnika i evoluiraju u slične svemire sa sličnim prirodnim
zakonima - a možda i sličnim stanovnicima. Prizivajući antropsko
načelo Linde je iznio tezu da bi neka kozmička verzija prirodne
selekcije mogla davati prednost ponavljanju svemira u kojima je
vjerojatno da će se pojaviti inteligentni život. "Činjenica da negdje
drugdje postoji život poput našega za mene je gotovo izvjesna",
rekao je. "Ali nikad za to nećemo znati."
Poput Alana Gutha i nekolicine drugih kozmologa, Linde voli
spekulirati o mogućnosti stvaranja inflatornog svemira u labora­
toriju. Ali samo se Linde pita: Zašto bi netko htio stvoriti drugi
svemir? Čemu bi to služilo? Čim bi kozmički inženjer stvorio
novi svemir, on bi se istoga časa razdvojio od svojeg roditelja brzi­
nom većom od brzine svjetlosti prema Lindeovim proračunima.
Ne bi bila moguća nikakva dalja komunikacija.
S druge strane, razmišlja Linde, možda bi inženjer mogao mani­
pulirati sjemenom predinflacijske tvari na taj način da bi on evolui­
rao u svemir s određenim dimenzijama, fizičkim zakonima i pri­
rodnim konstantama. Na taj način bi inženjer mogao poslati neku
vrstu poruke putem same strukture novog univerzuma. U biti, kaže
Linde, i naš su svemir možda stvorila bića u nekom drugom sve­
miru, i fizičari poput Lindea, u svojim pokušajima da otkriju zako­
ne prirode, možda zapravo dekodiraju poruku naših kozmičkih
roditelja.
Linde oprezno govori o ovim idejama promatrajući moju reak­
ciju. Tek na kraju, možda zadovoljan time što sam zinuo od izne­
nađenja, dopustio si je mali osmijeh. Ipak, njegov je osmijeh izblijedio
kad sam ga upitao kakva bi mogla biti poruka utjelovljena u našem
svemiru. "Čini se", rekao je prkosno, "da nismo sasvim dorasli
toj spoznaji". Linde je izgledao još sumornije kad sam ga pitao da li
ga je ikada zabrinulo da je možda cijeli njegov rad - borio sam se
da pronađem pravu riječ - sranje.
"U trenucima depresije mislim da sam potpuni idiot", odvratio
je. "Ono sa čim se igram su neke vrlo primitivne igračke." Do­
dao je da se pokušava ne previše vezati uz svoje ideje. "Ponekad
su modeli prilično čudni i ako ih uzmete previše ozbiljno, u
opasnosti ste da ćete pasti u klopku. Rekao bih da je to slično
klizanju po vrlo tankom ledu na jezeru. Ako se kližete vrlo brzo,
možda nećete potonuti i možete dospjeti daleko. Ako zastanete
i razmišljate da li kližete u pravom smjeru, lako možete propa­
sti."
Činilo se da Linde govori da njegov cilj kao fizičara nije do­
stići konačno rješenje, dospjeti do Odgovora ili barem bilo kak­
vog odgovora, nego kretati se, klizati. Linde se boji misli o ko-
načnosti. Njegova teorija samoreproducirajućeg svemira ima
smisla u ovom svjetlu: ako je svemir beskonačan i vječan, onda je
takva i znanost, potraga za znanjem. Ali čak i fizika osuđena na
ovaj svemir, rekao je Linde, možda nije ni blizu pravom odgovo­
ru. "Primjerice, ne uključujete svijest. Fizika proučava materiju,
a svijest nije materija." Linde se složio sa Johnom Wheelerom da
stvarnost u nekom smislu mora biti participatorni fenomen. "Prije
no što mjerite, nema svemira, ništa što biste mogli nazvati objek­
tivnom stvarnošću", rekao je Linde.
Lindea su, poput Wheelera i Davida Bohma, čini se mučile mi­
stičke težnje koje fizika sama nikad ne može zadovoljiti. "Postoji
izvjesna granica racionalnog znanja", rekao je. "Jedan način da se
proučava iracionalno jest uskočiti u njega i jednostavno meditirati.
Drugi je proučavati granice iracionalnog pomoću oruđa racional­
nosti." Linde je izabrao potonji jer je fizika nudila način "da se
ne govore totalne besmislice" o djelovanjima svijeta. Ali ponekad,
povjerio mi je, "deprimiran sam kad pomislim da ću umrijeti kao
fizičar."

Deflacija inflacije
Činjenica da je Linde stekao toliko poštovanja - pozivali su ga na
nekoliko američkih sveučilišta prije nego što je odabrao Stanford
- svjedoči i o njegovoj retoričkoj vještini i o gladi za novim ideja­
ma kozmologa. Ipak, do ranih devedesetih godina, inflacija i mno­
ge druge egzotične ideje koje su izrasle iz fizike čestica u prethod­
nom desetljeću, počele su gubiti podršku većine kozmologa. Čak
je i David Schramm, koji je prilično zagovarao inflaciju kad sam
ga sreo u Švedskoj, sumnjao u nju kad sam razgovarao s njim neko-
liko godina kasnije. "Inflacija mi se sviđa", rekao je Schramm, ali
ona se nikad ne može do kraja verificirati jer ne daje nikakva jedin­
stvena predviđanja, predviđanja koja se ne bi mogla objasniti na neki
drugi način. "Toga kod inflacije nema", nastavio je Schramm, "dok
kod velikog praska toga ima. Prekrasni kozmički mikrovalni poza­
dinski šum i obilje lakih elemenata vam govore: 'To je to'. Nema
drugog načina da se objasne ta promatranja."
Schramm priznaje da kozmolozi, što se više kreću unatrag
prema početku vremena, stvaraju sve spekulativnije teorije. Koz­
mologija treba unificiranu teoriju fizike čestica da bi opisala proce­
se u vrlo ranom svemiru, ali verificirati unificiranu teoriju bi mo­
glo biti krajnje teško. "Čak i ako se netko pojavi sa stvarno lijepom
teorijom, poput teorije superstruna, nema načina da ju se testira.
To znači da to onda nije stvarno znanstvena metoda kod koje
dajete predviđanja i onda ih testirate. U ovim teorijama nema te
eksperimentalne provjere. To je više kao matematička konzistentnost."
Hoće li cijelo polje završiti slično interpretaciji kvantne me­
hanike, tamo gdje su standardi prvenstveno estetski? "Doista, to
je i moj problem", odvratio je Schramm, "jer sve dok nema testo­
va, više smo na području filozofije nego na području fizike. Te­
stovi moraju dati onakav svemir kakav opažamo, ali to je više "-
poviđenje", nego predviđanje." Uvijek je moguće da će teorijska
istraživanja crnih rupa, superstruna, Wheelerovog "sve iz bita bi­
va" i druge egzotike rezultirati nekom vrstom prodora naprijed.
"Ali sve dok netko ne dođe s definitivnim testovima", rekao je
Schramm, "ili dok nećemo imati sreće pronaći crnu rupu koju
možemo pažljivo istraživati, nećemo imati onu vrstu 'Heureka!'
osjećaja koji imate kad ste stvarno uvjereni da znate odgovor."
Shvaćajući značenje onoga što je upravo rekao, Schramm se izne­
nada prebacio natrag na svoj uobičajeni samouvjereni način op­
hođenja primjereniji kakvom glasnogovorniku. Činjenica da koz­
molozi imaju toliko poteškoća u razvijanju modela velikog praska je
dobar znak, tvrdio je, posežući za predobro poznatim argumentom.
"Primjerice, na razmeđi su stoljeća fizičari govorili da je većina
fizikalnih problema riješena. Da postoji nekoliko nezgodnih ma­
lih problema, ali da je sve u osnovi riješeno. A pokazalo se da to
nije bilo tako. U stvari bio je to signal da dolazi novi veliki korak
naprijed. Baš kad mislite da je kraj na vidiku, otkrivate da postoji
crvotočina u cijelom novom pogledu na svemir. A ja mislim da bi
se upravo to moglo dogoditi, da se fokusiramo na problem i počinje­
mo vidjeti stvari u pravom svjetlu. Vidjet ćemo određene nezgod­
ne probleme koje nećemo znati riješiti. A ja očekujem da će rješe­
nje tih problema dovesti do cijelog novog bogatog i uzbudljivog
područja. Fizika neće umrijeti."
A što ako je kozmologija već prošla svoj vrhunac u smislu da
je malo vjerojatno da će ubuduće dati bilo kakva empirijska izne­
nađenja onako duboka kakva je bila teorija velikog praska? Koz-
molozi su sretni da bilo što znaju sigurno, kaže Howard Georgi,
fizičar čestica na Sveučilištu Harvard. "Mislim da trebate shvatiti
kozmologiju kao povijesnu znanost nalik evolucijskoj biologiji",
rekao je Georgi, čovjek anđeoskog lica, uvijek veseo i podrugljiv.
"Pokušavate gledati današnji svemir i ekstrapolirati unatrag, što
je zanimljivo ali i opasno, jer je moguće da je bilo nezgoda koje
su imale veliko djelovanje. A kozmolozi se silno trude shvatiti
što je bilo slučajno, a koje su odlike čvrste. Ali meni je teško
shvatiti te argumente dovoljno dobro, a da bih stvarno bio uvje­
ren u njihovu ispravnost." Georgi je rekao da bi kozmolozi mož­
da mogli steći potrebnu skromnost čitajući knjige evolucijskog
biologa Stephena Jaya Goulda, koji raspravlja o potencijalnim za­
bludama do kojih može doći kad prošlost rekonstruiramo na te­
melju našeg znanja o sadašnjosti.
Georgi se nasmijao, možda shvaćajući koliko je malo vjerojat­
no da će bilo koji kozmolog prihvatiti njegov savjet. Poput Shel-
dona Glashowa čiji je ured bio u istom hodniku, Georgi je nekoć
bio predvodnik u potrazi za unificiranom fizikalnom teorijom. I
poput Glashowa, Georgi je na kraju odbacio teoriju superstruna
i druge kandidate za jedinstvenu teoriju kao neprovjerljive i time
neznanstvene. Sudbine fizike čestica i kozmologije, primijetio je
Georgi, u određenom su smislu isprepletene. Kozmolozi se na­
daju da će im jedinstvena teorija pomoći da shvate jasnije podri­
jetlo svemira. Obratno, neki fizičari čestica se nadaju da će, umje-
sto zemaljskih eksperimenata, moći potvrditi svoje teorije gleda­
jući kroz teleskope prema rubu svemira. "To mi se čini malo
pretjeranim," blago je primijetio Georgi, "ali što mogu učiniti?"
Kad sam ga pitao o kvantnoj kozmologiji, polju kojim se bave
Hawking, Linde i ostali, Georgi se zavjerenički nasmijao. "Obič­
ni fizičar kao ja ne može se snaći u tim neistraženim vodama",
rekao je. Smatrao je članke o kvantnoj kozmologiji sa svim njiho­
vim pričama o crvotočinama i vremenskim putovanjima i novo­
rođenim svemirima "prilično zabavnima. To je kao da čitate Knjigu
postanka." Što se tiče inflacije, to je divna vrsta znanstvenog mita
koji je barem jednako dobar kao bilo koji drugi mit o stvaranju
koji sam čuo." 1 0

Igrač nad igračima

Uvijek će biti onih koji ne samo da odbacuju inflaciju, novorođe­


ne svemire i druge krajnje spekulativne hipoteze, nego i samu
teoriju velikog praska. Predsjedavajući svih osporavatelja teorije
velikog praska je Fred Hoyle, britanski fizičar i astronom. Selektiv­
no čitanje Hoyleovog životopisa moglo bi vas navesti da pomislite
kako je on kvintesencijalni insajder. Studirao je na Cambridgeu
kod Nobelovca Paula Diraca, koji je točno predvidio postojanje
antimaterije. Postao je predavač na Cambridgeu 1945. godine, a
pedesetih godina je pomogao dokazati kako zvijezde stvaraju teške
elemente od kojih se sastoje planeti i ljudi. Početkom šezdesetih je
osnovao ugledni Astronomski institut u Cambridgeu i bio je njegov
prvi ravnatelj. Zbog tih i drugih zasluga je dobio titulu viteza 1972.
Da, Hoyle je u stvari Sir Fred. No, zbog tvrdoglavog odbijanja da
prihvati teoriju Velikog praska - i privrženost nekim rubnim ide­
jama u drugim područjima - postao je izopćenikom na polju koje
je pomogao stvoriti.11
10
Intervjuirao sam Georgija telefonski na Harvardu u studenom 1993.
11
Hoyle je iznio očaravajuću retrospektivu svoje burne karijere u knjizi
Home Is Where the Wind Blows, University Science Books, Mill Valley,
Calif., 1994. Hoylea sam intervjuirao u njegovu domu u kolovozu 1992.
Od 1988. Hoyle živi u neboderu u Bournemouthu, gradu na
južnoj obali Engleske. Kad sam ga tamo posjetio, njegova supruga
Barbara me uvela u dnevnu sobu gdje je Hoyle sjedio na stolici i
gledao kriket na televiziji. Ustao je i rukovao se sa mnom a da nije
skinuo pogled s ekrana. Njegova supruga, blago ga prekoravajući
zbog nepristojnosti, je ugasila televizor. Hoyle mi je tek tada, kao
da se probudio iz transa, posvetio pozornost.
Očekivao sam da će Hoyle biti čudan i ogorčen, no većinom je
bio i preljubazan. Sa svojim tupastim nosom, izbočenom vilicom
i sklon šatrovačkom govoru - gdje su kolege bili "dečki", a loša
teorija "svinjarija" - zračio je nekom vrstom radničke srdačnosti
i izravnosti. Izgledalo je da uživa u ulozi autsajdera. "Kad sam
bio mlad, stari su me smatrali neobuzdanim mladićem, a sad kad
sam star, mladi me smatraju neobuzdanim starcem." Zahihotao je.
"Rekao bih da me ništa ne bi smetalo više nego da me smatraju
nekim tko godinama ponavlja jedno te isto", kao što to čine mnogi
astronomi. "Uznemirilo bi me da netko dođe i kaže 'To što govo­
riš nije tehnički dobro', to bi me zabrinulo." (U stvari, Hoyle je bio
12
optužen i zbog ponavljanja i tehničkih pogrešaka.)
Hoyle ima sposobnost da zvuči uvjerljivo - primjerice kad je
tvrdio da je sjeme života na naš planet moralo doći iz svemira. Spon­
tano stvaranje života na Zemlji, primijetio je jednom, vjerojatno
je koliko i vjerojatnost da će tornado, koji prohuja smetlištem, stvori­
ti Boeing 747. Objašnjavajući to pitanje tijekom našeg intervjua,
Hoyle je istaknuo da je Zemlja bila nenastanjiva zbog padanja aste-
roida sve do prije 3,7 milijardi godina. Zamislimo li povijest od
12
Pogledajte, primjerice, prikaz knjige Our Place in the Cosmos J. M. Denta
u časopisu Nature od 13. svibnja 1993., str. 124, u kojoj Hoyle i njegov
suradnik Chandra Wickramasinghe tvrde da svemir vrvi životom. Re­
cenzent u časopisu Nature, Robert Shapiro, kemičar na Sveučilištu New
York ustvrdio je da ova knjiga i druge novije Hoyleove knjige "u pot­
punosti dokumentiraju način na koji briljantni um može biti upregnut
u službu bizarnih ideja". Kad je Hoyleova autobiografija objavljena
godinu dana kasnije, mediji, koji su godinama marginalizirali Hoylea
zbog njegovih čudačkih stavova, iskazali su iznenadnu simpatiju prema
njemu. Vidi npr. "The Space Molecule Man" Marcusa Chowna, New
Scientist, 10. rujan 1994., str. 24-27.
svih 4,5 milijarde godina koliko je star naš planet kao 24 sata,
onda se život pojavio u posljednjih pola sata. "Trebate otkriti
DNK; morate stvoriti tisuće enzima u tih pola sata", objašnjavao
je. "I sve to trebate učiniti u vrlo neprijateljskom okruženju.
Stoga smatram da kad sve to zbrojite, ne dobivate naročito pri­
vlačnu situaciju." Dok je Hoyle govorio, uhvatio sam se kako
klimam glavom u znak slaganja. Da, naravno da život nije mogao
nastati ovdje. Što bi moglo biti očitije? Tek sam kasnije shvatio
da su se prema Hoyleovom vremenskom rasporedu majmuni
preobrazili u ljude u posljednjih dvadeset sekundi, dok je mo­
derna civilizacija nastala u manje od jedne desetinke sekunde.
Možda nevjerojatno, ali dogodilo se.
Hoyle je ozbiljno počeo razmišljati o podrijetlu svemira na­
kon Drugoga svjetskog rata tijekom duge rasprave s druga dva
fizičara, Thomasom Goldom i Hermannom Bondijem. "Bondi
je negdje imao rođaka - činilo se kao da on posvuda ima rođake —
i on mu je poslao sanduk ruma", prisjeća se Hoyle. Dok su ispi­
jali Bondijev rum, tri su se fizičara okrenula vječnoj zagonetki
mladih i opijenih: Kako smo mi uopće nastali?
Otkriće da se sve galaksije u svemiru međusobno udaljavaju
već je uvjerilo mnoge astronome da je svemir počeo eksplozijom
u određenom trenutku u prošlosti i da se još uvijek širi. Hoy-
leov je temeljni prigovor tom modelu bio filozofski. Nije imalo
smisla govoriti o stvaranju svemira ako već nemamo prostor i
vrijeme u kojem će svemir biti stvoren. "Gubite univerzalnost
fizikalnih zakona", objasnio mi je Hoyle. "Fizike više nema." Je­
dina alternativa tom apsurdu, odlučio je, bila je da su prostor i
vrijeme morali oduvijek postojati. On, Gold i Bondi su tako smi­
slili teoriju stabilnog stanja prema kojoj je svemir beskonačan i
prostorno i vremenski, i stalno generira novu materiju pomoću
nekog još nepoznatog mehanizma.
Prestao je promicati teoriju stabilnog stanja poslije otkrića
mikrovalnog pozadinskog zračenja ranih šezdesetih koje je - či­
nilo se - bilo konkluzivni dokaz za veliki prasak. No, njegove
stare sumnje su se ponovno pojavile osamdesetih dok je proma­
trao kako se kozmolozi trude objasniti stvaranje galaksija i druge
zagonetke. "Počelo mi se činiti da je nešto ozbiljno krivo", ne
samo s novim konceptima kao što su inflacija i tamna materija,
već i sa samim velikim praskom. "Ja snažno vjerujem da ako ima­
te ispravnu teoriju, imate i mnogo pozitivnih rezultata. Činilo mi
se da se oni time bave već 20 godina, do 1985. godine, a nisu baš
imali što za pokazati. A nije smjelo biti tako, ako je teorija bila
točna.
Hoyle je tako obnovio teoriju stabilnog stanja u novom i po­
boljšanom obliku. Umjesto jednog velikog praska, mnogo se ma­
lih praskova zbilo u preegzistentnom prostoru i vremenu. Ti ma­
li praskovi su stvorili lake elemente i crvene pomake galaksija.
Što se tiče kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja, najbo­
lje čega se Hoyle mogao dosjetiti je bilo to da je to zračenje koje
emitira neka vrsta metalne zvjezdane prašine. Hoyle je priznao
da je njegova teorija "kvazistabilnog stanja" koja je u stvari zami­
jenila jedno veliko čudo mnogim malim čudima, daleko od
savršenstva. No, inzistirao je na tome da posljednje verzije teori­
je velikog praska koje postuliraju postojanje inflacije, tamne ma­
terije i druge egzotike, imaju mnogo dublje pukotine. "To je po­
put srednjovjekovne teologije", izjavio je u rijetkom izljevu bijesa.
Što je duže Hoyle govorio, to sam se više pitao koliko su
iskrene njegove sumnje u teoriju velikog praska. U nekim je svo­
jim izjavama otkrio gotovo vlasničku sklonost prema teoriji. Jed­
na od velikih ironija moderne znanosti je ta da je Hoyle skovao
izraz veliki prasak 1950. godine, dok je radio na nizu radijskih
emisija o astronomiji. Rekao mi je da nije namjeravao podcijeniti
teoriju, kao što to govore mnogi prikazi, već ju jednostavno opi­
sati. U to vrijeme, prisjeća se, astronomi su često teoriju nazivali
"Friedmanovom kozmologijom" prema fizičaru koji je pokazao
kako je Einsteinova teorija relativnosti dovela do teorije o sve­
miru koji se širi.
'To je bio otrov", izjavio je Hoyle. "Trebali ste imati nešto živo.
Stoga sam smislio veliki prasak. Da sam to patentirao, da sam za­
tražio autorsko pravo...", poigravao se s tom idejom. U kolovo­
zu 1993. časopis Sky and Telescope je organizirao natječaj za pro­
mjenu imena teoriji. Nakon razmatranja oko tisuću prijedloga,
suci su objavili da nisu pronašli niti jedan koji bi zavrijedio zamijeni­
ti izraz veliki prasak.13 Hoyle kaže da ga to nije iznenadilo. "Riječi
su kao udice", komentirao je. "Kad jednom udu, jako ih je teško
izvaditi."
Hoyle je također bio opsjednut time kako je bio blizu otkriću
kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja. Bilo je to 1963.
kada je tijekom jedne konferencije o astronomiji Hoyle upao u razgo­
vor s Robertom Dickeom, fizičarom s Princetona, koji je planirao
tražiti kozmičke mikrovalove koje je predviđao model velikog praska.
Dicke je rekao Hoyleu da očekuje da će kozmički mikrovalovi
biti na oko 20 stupnjeva iznad apsolutne nule, što je predviđala i
većina drugih teoretičara. Hoyle je obavijestio Dickea da je 1941.
kanadski astronom Andrew McKellar otkrio međuzvjezdani plin
koji zrači mikrovalove na 3 stupnja, a ne na 20.
Na trajnu Hoyleovu žalost, niti on niti Dicke nisu tijekom
svojeg razgovora spomenuli implikaciju McKellarovog otkrića:
da bi mikrovalna pozadina mogla biti 3 stupnja. "Sjedili smo i pili
kavu", prisjeća se Hoyle, a glas mu se povisio. "Da je jedan od
nas rekao 'Možda je 3 stupnja', mogli smo odmah otići i provje­
riti i tada bismo imali teoriju 1963. godine." Godinu dana kasni­
je, baš prije no što se Dicke posvetio svojem mikrovalnom eks­
perimentu, Arno Penzias i Robert Wilson iz Bellovog laboratorija
su otkrili mikrovalno zračenje na tri stupnja, za što su kasnije
dobili Nobelovu nagradu. "Uvijek sam mislio da je to jedan od
najgorih promašaja mog života", uzdahnuo je Hoyle polako
okrećući glavom.
Zašto bi Hoyleu toliko stalo za to što umalo nije otkrio feno­
men koji je sada ismijavao kao sumnjiv? Mislim da se Hoyle, kao
mnogi genijalci, nekoć nadao da će postati članom najuže znan­
stvene kreme, umotan u čast i slavu. Daleko je odmaknuo u po­
stizanju tog cilja. No, 1972. su birokrati na Cambridgeu prisilili
Hoylea da dade ostavku na mjesto ravnatelja Astronomskog insti­
tuta - zbog političkih, a ne znanstvenih razloga. Hoyle i njegova
supruga su napustili Cambridge i preselili se u kolibu na udaljenoj
pustopoljini gdje su živjeli 15 godina prije nego su se preselili u Bour-
13
"And the Winner is...", Sky and Telescope, ožujak, 1994., str. 22.
nemouth. Za to je vrijeme Hoyleova antiautoritarnost, koja mu
je uvijek dobro služila, postala manje kreativna, a više reakcio­
narna. Srozao se na ono što je Harold Bloom podrugljivo nazvao
"pukim buntovnikom", iako je još uvijek sanjao o tome što je
mogao postati.
Hoyle je čini se patio od još jednog problema. Zadaća znan­
stvenika je pronalaziti pravilnosti u prirodi. Uvijek postoji opa­
snost da će netko vidjeti pravilnosti tamo gdje ih nema. Hoyle je,
kasnije u svojoj karijeri, podlegao toj zamci. Vidio je pravilnosti
- ili prije urote - i u strukturi kozmosa i medu onim znanstveni­
cima koji su odbacivali njegove radikalne nazore. Hoyleov način
razmišljanja je bio najočitiji u njegovim pogledima na biologiju.
Od ranih sedamdesetih on tvrdi da je svemir ispunjen virusima,
bakterijama i drugim organizmima. (Hoyle je načeo tu temu 1957.
u Crnom oblaku, najpoznatijem od njegovih mnogih znanstveno-
fantastičnih romana.) Ti mikroorganizmi koji putuju svemirom
navodno su dali sjeme života na zemlji i potaknuli evoluciju koja
je uslijedila; prirodna selekcija odigrala je malu ili nikakvu ulogu
u stvaranju raznolikosti života.14 Hoyle je također tvrdio da su
epidemije gripe, hripavca i drugih bolesti izazvane prolaskom
Zemlje kroz oblake patogena.
Raspravljajući o trajnom uvjerenju biomedicinskog establiš-
menta da se bolesti prenose na konvencionalniji način, od osobe
do osobe, Hoyle se namrštio. "Ne promatraju podatke i ne kažu
'To je pogrešno', i prestanu to podučavati. Jednostavno se i dalje
fiksaju istim smećem. I zato, ako odete u bolnicu jer nešto nije u
redu s vama, budite sretni ako vas izliječe." N o , ako svemir obi­
luje organizmima, pitao sam, zašto oni nisu otkriveni? O, vjero­
jatno jesu, uvjeravao me Hoyle. Sumnjao je da su s američkim
pokusima, s balonima na velikim visinama i drugim platformama,
dali dokaze o životu u svemiru šezdesetih godina, no političari
su to prikrili. Zašto? Možda zbog nacionalne sigurnosti, sugeri­
rao je Hoyle, ili zbog toga što su rezultati proturječili prevlada­
vajućem mišljenju. "Znanost je danas zaključana u paradigme",
14
Vidi Hoyle i Wickramasinghe, Our Place in Cosmos.
ozbiljno je izjavio. "Svaki je put blokiran vjerovanjima koja su
kriva i ako danas pokušavate bilo što postići objavljivanjem u ča­
sopisima, naletjet ćete na paradigmu i urednici će vas odbiti."
Hoyle je istaknuo da, suprotno određenim izviješćima, ne vjeruje
da je virus AIDS-a došao iz svemira. "To je takav čudan virus da
moram vjerovati da je stvoren u laboratoriju", rekao je. Je li Hoyle
želio reći da je patogen možda stvoren kao proizvod biološkog
ratnog programa koji je otišao u neželjenom pravcu? "Da, čini
mi se da je tako", odgovorio je.
Hoyle je također sumnjao da se život kao i cijeli svemir mora
razvijati prema nekom kozmičkom planu. Svemir je "očito
sređen", rekao je Hoyle. "Ima previše stvari koje izgledaju slučaj­
ne, ali to nisu." Kad sam ga pitao smatra li da natprirodna inteli­
gencija upravlja stvarima, ozbiljno je klimnuo. "Ja tako shvaćam
Boga. On je sređenost, ali kako je bio sređen to ja ne znam."
Naravno, mnogi Hoyleovi kolege - a vjerojatno i najveći dio jav­
nosti - dijeli njegovo mišljenje da je svemir, da mora biti, zavjera.
A možda i jest. Tko zna? Ali njegova tvrdnja da bi znanstvenici
namjerno prikrili dokaze o mikrobima koji putuju svemirom ili
legitimnim pukotinama u teoriji velikog praska, otkriva funda­
mentalno nerazumijevanje vlastitih kolega. Većina znanstvenika
žudi za takvim revolucionarnim otkrićima.[ ? ]

Načelo sunca

Neovisno o Hoyleovim ekscentričnostima, buduća promatranja


bi mogla pokazati da je njegov skepticizam spram teorije velikog
praska barem djelomice opravdan. Astronomi možda otkriju da
kozmičko mikrovalno zračenje ne potječe iz velikog praska, već
iz nekog prizemnijeg izvora kao što je prašina u našoj vlastitoj
Mliječnoj stazi. Dokazi o nukleosintezi se možda isto tako neće
održati onako kako su to Schramm i drugi zagovornici velikog
praska tvrdili. No, čak i ako netko obori ta dva temelja velikog
praska, teorija još uvijek može opstati na dokazu o crvenom po­
maku za koji se čak i Hoyle slaže da dokazuje da se svemir širi.
Teorija velikog praska je za astronomiju ono što je za biologi­
ju Darwinova teorija prirodne selekcije; omogućava povezanost,
smisao, značenje, sjedinjujuću nit. To ne znači da teorija može -
ili da će ikad - objasniti sve fenomene. Kozmologija, unatoč svo­
joj tijesnoj vezi s fizikom elementarnih čestica, najpreciznijom
od svih znanosti, daleko je od toga da sama bude precizna. Ta je
činjenica dokazana ustrajnom nemogućnošću astronoma da se
slože oko vrijednosti Hubbleove konstante, koja je mjera veliči­
ne, starosti i brzine širenja svemira. Da bi se dobila Hubbleova
konstanta, potrebno je izmjeriti opseg crvenog pomaka galaksija
i njihovu udaljenost od Zemlje. Prvo je mjerenje jednostavno, ali
drugo je izuzetno složeno. Astronomi ne mogu pretpostaviti da
je očiti sjaj neke galaksije proporcionalan njenoj udaljenosti; ga­
laksija je možda blizu ili je jednostavno sjajna. Neki astronomi
inzistiraju na tome da je svemir star deset milijardi godina ili čak
mlađi. Drugi su jednako tako uvjereni da je star najmanje dvade­
set milijardi godina.15
Rasprava oko Hubbleove konstante nudi očitu lekciju: čak i
kad izvode naizgled jednostavan proračun, kozmolozi moraju po­
staviti različite pretpostavke koje kasnije utječu na njihove
rezultate; moraju interpretirati svoje podatke baš kao i evolucijski
biolozi i povjesničari. Treba tako s velikim oprezom uzeti u obzir
tvrdnje koje se temelje na velikoj preciznosti (primjerice Schram-
movu tvrdnju da se proračuni o nukleosintezi slažu s teorijskim
predviđanjima na pet decimala).
Detaljnija promatranja našeg kozmosa neće nužno riješiti pi­
tanja vezana uz Hubbleovu konstantu ili druga pitanja. Prisjeti­
mo se: najtajanstvenija od svih zvijezda je naše sunce. Nitko za­
pravo ne zna što uzrokuje Sunčeve pjege ili zašto njihov broj
raste i smanjuje se tijekom razdoblja od otprilike deset godina.
Naša sposobnost da opisujemo svemir jednostavnim elegantnim
modelima proizlazi djelomice iz nedostatka podataka, iz našeg
neznanja. Što jasnije vidimo svemir u njegovim blistavim detalji­
ma, to će nam biti teže objasniti te činjenice jednostavnom teori-
15
Vidi Overbye, Lonely Hearts of the Cosmos, zbog izvrsnog prikaza ras­
prave o Hubbleovoj konstanti.
jom. Oni koji proučavaju ljudsku povijest svjesni su tog para­
doksa, no kozmolozi to vrlo teško prihvaćaju.
Sunčevo načelo ukazuje na to da će mnoge egzotične pretpo­
stavke kozmologije pasti u vodu. Još se početkom sedamdesetih
smatralo da su crne rupe teoretski kurioziteti koje ne treba shvaćati
ozbiljno. (I sam je Einstein smatrao, prema izvještaju Freemana
Dysona,16 da su crne rupe "mrlje koje treba izbaciti iz teorije nje­
nom boljom matematičkom formulacijom".) S vremenom su, za­
hvaljujući zagriženosti Johna Wheelera i drugih, prihvaćene kao
stvarni objekti. Mnogi teoretičari su danas uvjereni da gotovo sve
galaksije, uključujući i našu, imaju goleme crne rupe u svojim središ­
tima. Razlog zbog kojeg je to prihvaćeno jest u tome što nitko ne
može zamisliti bolji način kojim bi se objasnili divlji vrtlozi mate­
rije u središtima galaksija.
Ti argumenti ovise o našem neznanju. Astronomi bi se trebali
pitati sljedeće: ako bi nekako mogli biti preneseni u središte galak­
sije Andromede ili naše Mliječne staze, što bi tamo našli?. Da li bi
pronašli nešto nalik crnim rupama kako ih opisuje trenutna teori­
ja, ili bi naišli na nešto potpuno različito, nešto što nitko još nije
zamislio niti je mogao zamisliti? Pouka o Suncu upućuje da je
drugi odgovor vjerojatniji. Mi ljudi možda nikad nećemo izravno
vidjeti srce naše galaksije, a kamoli drugih galaksija, no možemo
saznati dovoljno da posumnjamo u hipotezu o crnim rupama. Može­
mo saznati dovoljno da bismo saznali koliko malo znamo.
Isto vrijedi za kozmologiju općenito. Spoznali smo jednu zapa­
njujuću osnovnu činjenicu o našem svemiru. Znamo da se svemir
širi i da postoji barem deset ili dvadeset milijardi godina, baš kao
što i evolucijski biolozi znaju da je sav život nastao iz zajedničkog
pretka putem prirodne selekcije. No, kozmolozi nisu toliko voljni
prijeći preko tog osnovnog razumijevanja kao što su evolucijski
biolozi spremni preskočiti darvinizam. U budućnosti će osamdese­
te i rane devedesete godine biti zapamćene kao zlatno doba koz­
mologije, kao razdoblje u kome je to područje postiglo savršenu
ravnotežu između znanja i neznanja. Kako će se novi podaci slije-
16
"The Scientist as Rebel" Freemana Dysona, New York Review of Books,
25. svibanj 1995., str. 32.
vati u godinama koje dolaze, kozmologija bi mogla postati poput
botanike; golema zbirka empirijskih činjenica labavo povezanih
teorijom.

Kraj otkrića

Napokon, znanstvenici nemaju beskonačnu sposobnost otkrivanja


zanimljivih novih stvari o svemiru. Martin Harwit, astrofizičar i
povjesničar znanosti koji je do 1995. upravljao Smithsonianovim
muzejom za istraživanje letenja i svemira u Washingtonu, zaključio
je ovo u svojoj knjizi Kozmičko otkriće iz 1981.:

Povijest većine otkrića slijedi opću zakonitost, neovisno da li se


bavimo otkrićima vrsta kukaca, traganjem za kontinentima i
otocima u oceanu ili potragom za nalazištima nafte u tlu. Postoji
inicijalni uzlazni porast broja otkrića budući da područje pri­
vlači sve veći broj istraživača. U potragu pridolaze nove ideje i
oruđa, a brzina otkrivanja se ubrzava. Ipak, brzo nakon toga
broj otkrića koja još treba ostvariti se smanjuje, a brzina otkri­
vanja se usporava unatoč visokoj učinkovitosti razvijenih meto­
da. Potraga se približava kraju. Povremeno se uočava neka no­
vina koju smo prethodno previdjeli ili se otkriva neka posebno
rijetka vrsta; ali broj otkrića se počinje brzo smanjivati i potom
otkrića još samo tu i tamo kapnu. Smanjuje se interes, istraži­
17
vači napuštaju polje i gotovo da prestaje svaka dalja aktivnost.

Za razliku od više eksperimentalno orijentiranih znanstvenih


područja, ukazao je Harwit, astronomija je bitno pasivna djelat­
nost. Možemo otkrivati samo nebeske fenomene uz pomoć in-
17
Cosmic Discovery, Martin Harwit, MIT Press, Cambridge, 1981., str. 42-
43. Godine 1995. Harwit je dao ostavku na mjesto direktora Smithso-
nianovog nacionalnog muzeja za aeronautiku u Washingtonu D. C,
usred ogorčene rasprave oko izložbe u muzeju nazvane "Posljednji čin:
atomska bomba i kraj Drugog svjetskog rata." Veterani i drugi su se
žalili da je izložba prekritična spram američke odluke da baci atomske
bombe na Hiroshimu i Nagasaki.
formacija koje nam padaju s neba, uglavnom u obliku elektro-
magnetnog zračenja. Harwit je dao razna predviđanja o poboljša­
nju već postojećih tehnika promatranja, primjerice optičkih te­
leskopa, kao i drugih koje su još uvijek bile u povojima, poput
detektora gravitacijskih valova. Napravio je grafikon koji je pro­
cjenjivao brzinu novih kozmičkih otkrića u prošlosti i u buduć­
nosti. Grafikon je Gaussova krivulja koja ima svoj vrhunac u dvi-
jetisućitoj godini. Do te godine, prema Harwitu, bit će otkriveno
otprilike pola fenomena koje uopće možemo otkriti. Do 2201.
godine ćemo otkriti otprilike 90 posto svih dostupnih fenome­
na, a ostatak će kapati sve sporije i sporije tijekom narednih ne­
koliko tisućljeća.
Naravno, zaključio je Harwit, razni događaji mogu ubrzati ili
zaustaviti ovakav razvoj. "Politički faktori mogu diktirati manje novca
za astronomiju u budućnosti. Rat može usporiti istraživanje ili ga
čak zaustaviti, premda bi poslijeratno razdoblje, ako ga bude, mo­
glo donijeti astronomima otpisanu vojnu opremu koja će ponov­
no ubrzati stopu otkrića."18 Iza svakog oblaka se skriva sunce.
Ironijska kozmologija će se naravno nastaviti sve dok imamo
tako maštovite i ambiciozne pjesnike poput Hawkinga, Lindea, Whee-
lera i, uistinu, Hoylea. Njihove vizije su istovremeno skromne
budući da pokazuju ograničenost dometa našeg empirijskog znanja,
i entuzijastične budući da svjedoče o beskonačnosti ljudske imagi­
nacije. U najboljem slučaju, ironijska nas kozmologija ispunjava
strahopoštovanjem. Ali to nije znanost.
John Donne je mogao govoriti u Hawkingovo ime, pa i u ime
svih nas, kad je napisao: "Moje misli dostižu sve, razumiju sve.
Neobjašnjiva misterija; ja, njihov Stvoritelj, sam u čvrsto zaključa­
nom zatvoru, bolesničkom krevetu, bilo gdje, a svako od mojih Stvo­
renja, mojih misli, je sa Suncem i dalje od Sunca, nadilazi ga, preskače
19
jednim korakom, posvuda." Dopustimo da ovo posluži kao epi­
taf kozmologiji.
18
Ibid., str. 44.
19
Ovaj navod iz Donnea sam pronašao pri ogleda biologa Lorena Eisleya
"The Cosmic Prison", objavljenog u časopisu Horizon u jesen 1970.,
str. 96-101.
5.
KRAJ EVOLUCIJSKE
BIOLOGIJE

Niti jedno drugo znanstveno polje nije tako opterećeno prošlošću


poput evolucijske biologije. Ona je natopljena onim što je Harold
Bloom nazvao zebnjom zbog utjecaja. Disciplina evolucijske bio­
logije se u velikoj mjeri može definirati kao trajni pokušaj Darwi-
novih intelektualnih potomaka da se uhvate u koštac s njegovim
golemim utjecajem. Darwin je svoju teoriju prirodne selekcije,
središnje komponente njegove vizije, utemeljio na dva opažanja.
Prvo, biljke i životinje obično daju više potomstva nego što njihov
okoliš može održati. (Darwin je posudio ovu ideju od britanskog
ekonomista Thomasa Malthusa.) Drugo, ovi potomci se malčice
razlikuju od svojih roditelja i međusobno. Darwin je zaključio ka­
ko se svaki organizam, u borbi da preživi dovoljno dugo da bi se
reproducirao, izravno ili neizravno natječe s drugima iz svoje vr­
ste. Slučaj ima svoju ulogu u preživljavanju svakog individualnog
organizma, ali priroda će dati prednost, odnosno odabrati one
organizme koji imaju varijacije koje ih čine trunčicu sposobniji­
ma, to jest onima za koje je vjerojatnije da će dovoljno dugo preži­
vjeti kako bi se reproducirali i prenijeli te adaptivne varijacije na
svoje potomstvo.
Darwin je samo mogao nagađati o tome otkuda potječu ove
strašno važne varijacije među generacijama. U Podrijetlu vrsta objav­
ljenom 1859. spominje se ideja francuskog biologa Jean-Baptistea
Lamarcka prema kojoj organizmi ne samo da prenose naslijeđene,
nego i stečene karakteristike svojim potomcima. Primjerice, stal­
no izvijanje žirafe da dosegne lišće visoko na stablu će izmijeniti
njenu spermu ili jajašce tako da će se potomstvo rađati dužeg vra­
ta. Ali Darwinu se očito nije sviđala ideja da adaptacija upravlja
sama sobom. Radije je mislio da su varijacije između generacija
slučajne i da postaju adaptivne tek pod pritiskom prirodne selek­
cije i tako dovode do evolucije.1
Darwin nije znao da je za vrijeme njegovog života jedan austrij­
ski redovnik, Gregor Mendel, obavljao eksperimente koji će pri­
pomoći da se pobije Lamarckova teorija i opravda Darwinova in­
tuicija. Mendel je bio prvi znanstvenik koji je uočio da se prirodni
oblici mogu podijeliti u jasno uočljive značajke koje se prenose s
jedne generacije na drugu nečim što je Mendel nazvao čestice na­
sljeđivanja, a sada se zovu geni. Geni sprečavaju miješanje osobina
i stoga ih čuvaju. Rekombinacija gena do koje dolazi tijekom spol­
ne reprodukcije, zajedno s povremenim genetičkim pogreškama ili
mutacijama, daje varijabilnost potrebnu prirodnoj selekciji da bi
izvela svoju čaroliju.
Mendelov članak iz 1868. o uzgoju biljaka graha znanstvena za­
jednica gotovo da i nije zamijetila sve do kraja stoljeća. Čak i tada
mendelovska genetika nije bila odmah povezana s Darwinovim
idejama. Neki rani genetičari su mislili da bi genetska mutacija i
spolna rekombinacija mogla voditi evoluciju određenim putevima,
neovisno o prirodnoj selekciji. Ali tridesetih i četrdesetih godina
Ernst Mayr s Harvarda i drugi evolucijski biolozi su spojili Darwi-
nove ideje s genetikom u snažnoj preformulaciji Darwinove teorije,
nazvanoj novom sintezom, koja je potvrdila da je prirodna selek­
cija glavni arhitekt biološkog oblika i raznovrsnosti.
Otkriće strukture D N K 1953. - koja služi kao nacrt prema
kome su konstruirani svi organizmi - potvrdilo je Darwinovu in­
tuiciju da je sav živi svijet povezan i da potječe iz zajedničkog izvora.
1
Vidi izdanje On the origin of Species, Harvard University Press iz 1964. s
predgovorom Ernsta Mayra, jednog od osnivača moderne evolucijske
teorije.
Otkriće Watsona i Cricka otkrilo je i izvor i kontinuiteta i varija­
cije koji omogućuju prirodnu selekciju. Uz to, molekularna je
biologija iznijela tezu da se svi biološki fenomeni mogu objasniti
na mehanički, fizički način.
Taj zaključak, prema Guntheru Stentu, nije lako prihvaćen. U
knjizi Dolazak zlatnog doba on bilježi da su prije otkrića struktu­
re D N K neki ugledni znanstvenici mislili da će se konvencional­
ne metode i pretpostavke znanosti pokazati nedostatnima za
shvaćanje hereditarnosti i drugih osnovnih bioloških pitanja. Fi­
zičar Niels Bohr bio je glavni zagovornik ovakvog pogleda. Sma­
trao je da baš kao što fizičari moraju prihvatiti načelo neodređe­
nosti ukoliko žele shvatiti ponašanje elektrona, tako se i biolozi
suočavaju s fundamentalnim ograničenjem kad pokušavaju pre­
duboko istraživati žive organizme:

u pogledu fizičkih uvjeta kojima je organizam podređen, mora


ostati izvjesna neodređenost, a ideja sama ukazuje da u tom
pogledu moramo organizmu dopustiti minimalnu slobodu koja
će biti dovoljno velika da sakrije od nas njegove posljednje tajne.
U tom smislu, postojanje života se mora smatrati početnom toč­
kom biologije, na sličan način kako kvantum djelovanja, koji se
sa stajališta klasične mehaničke fizike čini iracionalnim elemen­
tom, zajedno s postojanjem elementarnih čestica predstavlja temelj
kvantne mehanike.2

Stent je optužio Bohra da pokušava oživjeti stari diskreditirani


koncept vitalizma koji smatra da život potječe iz misteriozne biti
ili sile koja se ne može reducirati na fizički proces. Ali Bohrova
vitalistička vizija nije bila potvrđena. U stvari, molekularna biolo­
gija je dokazala jednu od Bohrovih izreka, da znanost, kad je najus­
pješnija, reducira misterije na trivijalnosti (premda ne nužno shvat­
3
ljive trivijalnosti).
2
Stent, Golden Age, str. 19.
3
Ovu Bohrovu primjedbu sam pronašao u jednoj recenziji u časopisu Na­
ture, od 6. kolovoza 1992., str. 464. Točni navod glasi: "Zadatak znanosti
je reducirati duboke istine na trivijalnosti."
Što jedan ambiciozni mladi biolog može učiniti da ostavi svoj
pečat na postdarvinovskom, post-DNK dobu? Jedna alternativa je
postati veći darvinist od Darwina, prihvatiti darvinovsku teoriju kao
vrhunski uvid u prirodu koji ne može biti transcendiran. To je
put koji je odabrao veliki prosvjetitelj i redukcionist Richard Daw-
kins iz Oxforda. On je izbrusio darvinizam u zastrašujuće oružje
pomoću kojeg uništava sve ideje koje dovode u pitanje njegov odluč­
no materijalistički, nemistički nazor na svijet. Čini se kao da ustraj­
nost kreacionizma i drugih antidarvinovskih ideja shvaća kao osobnu
uvredu.
Susreo sam Dawkinsa na skupu koji je organizirao njegov izda­
4
vački agent na Manhattanu. On je ledeno zgodan čovjek, gra­
bežljivih očiju, nosa tankog poput oštrice noža, i rumenih obraza
koji se ne uklapaju u cijelu sliku. Nosio je odijelo za koje se činilo
da je skupo i skrojeno po mjeri. Kad bi ispružio ruku da naglasi neku
stvar, ona bi lagano drhtala. Ali to nije bio drhtaj nervoznog čovje­
ka, nego fino uglađenog, visoko profesionalnog borca u ratu ide­
ja: Darwinovog lovačkog psa.
Kao i u svojim knjigama, Dawkins odiše vrhunskim samopouz­
danjem. Njegove izjave često kao da imaju implicitnu preambulu:
"Kao što svaka budala može vidjeti..." Beskompromisni ateist,
Dawkins je objavio da on nije ona vrsta znanstvenika koji misle
da se znanost i religija tiču različitih područja i stoga mogu jedno­
stavno koegzistirati. Većina religija, ustvrdio je, smatra da je Bog
odgovoran za nacrt i svrhu koja je očita u živom svijetu. Dawkins
je bio odlučan u namjeri da slomi ovakav nazor. "Sva svrha proi­
zlazi isključivo iz prirodne selekcije", rekao je. "To je kredo koji
želim promicati".[ kakva budala - op.prev]
Dawkins je sljedećih 45 minuta obrazlagao svoju ultrareduk-
cionističku verziju evolucije. Ukazao nam je da trebamo misliti o
genima kao o malim djelićima softvera koji imaju samo jedan cilj:
napraviti što više kopija sebe samih. Karanfili, leopardi i sva živa
4
Sastanak s Dawkinsom se održao u studenom 1994. u uredu Johna Brock-
mana, izvanredno uspješnog agenta i stručnjaka za odnose s javnošću,
specijaliziranog za znanstvene pisce [ i psihopate - op.prev.]
bića su samo složena oruđa koja su stvorili ovi "kopiraj-me progra­
mi" da bi im pomogli u reprodukciji. Kultura je također sazdana
na "kopiraj-me programima" koje Dawkins zove memi. Dawkins
je zatražio od nas da zamislimo knjigu s ovom porukom: "Vjeruj
u ovu knjigu i navedi svoju djecu da u nju vjeruju ili ćete, kad
umrete, svi otići na vrlo neugodno mjesto koje se zove pakao".
"To je vrlo učinkovit primjerak kopiraj-me koda. Nitko nije glup
pa da samo prihvati naredbu: 'Vjeruj u ovo i reci svojoj djeci da
vjeruju'. Treba biti suptilniji i zamotati to na neki složeniji način. I,
naravno, svi znamo o čemu govorim." Naravno. Kršćanstvo je, po­
put svih religija, izvanredno uspješan lanac poruka. Što bi moglo
imati više smisla?
Dawkins je potom odgovarao na pitanja iz publike, šarolikog
skupa novinara, nastavnika, urednika i drugih kvaziintelektualaca.
Jedan od slušatelja je bio John Perry Barlow, nekadašnji hipi iz
pokreta Za cjelovitu Zemlju i povremeni pisac stihova za pjesme
Grateful Deada, koji je mutirao u kiberproroka New Agea. Barlow,
bradati čovjek sa crvenom maramom vezanom oko vrata, upitao
je Dawkinsa dugo pitanje koje je imalo nekakve veze s tim gdje
stvarno postoji informacija.
Dawkinsove su se oči suzile, a njegove su nosnice tako lagano
zatreperile kao da je uhvatio miris čupavca. Zao mi je, rekao je, ali
ne shvaća pitanje. Barlow je govorio još minutu. "Čini mi se da
ciljate na nešto što zanima vas, ali ne zanima mene", rekao je Daw­
kins i okrenuo se prema publici pogledom tražeći sljedeće pitanje.
Iznenada je u sobi bilo nekoliko stupnjeva hladnije.
Kasnije, za diskusije o izvanzemaljskom životu, Dawkins je izla­
gao svoje vjerovanje da je prirodna selekcija kozmičko načelo;
gdje god ima života, djeluje prirodna selekcija. Upozorio je da život
ne može biti prečest u svemiru jer dosad nismo našli nikakvih doka­
za o životu na drugim planetima u Sunčevom sustavu, niti bilo gdje
u svemiru. Barlow se hrabro ubacio da bi rekao kako naša nespo­
sobnost da otkrijemo izvanzemaljske oblike života možda potječe
od urođenih ograničenja naše percepcije. "Ne znamo tko je otkrio
vodu," rekao je Barlow značajno "ali prilično smo sigurni da to
nisu bile ribe". Dawkins je okrenuo svoj bezizražajni pogled Bar-
lowu. "Hoćete reći da cijelo vrijeme gledamo u njih,"upitao je
Dawkins, "ali ih ne vidimo?" Barlow je klimnuo. "Daaaa...", uz­
dahnuo je Dawkins, kao da izdiše i posljednju nadu da će prosvije­
tliti neizrecivo glupi svijet.[dok je takvih dawkinsa, svijet će i ostati glup - op.prev]
Dawkins je bio jednako oštar i sa svojim kolegama biolozima,
onima koji su se usudili dovesti u pitanje osnovnu paradigmu darvi­
nizma. On tvrdi, s razornom uvjerljivošću, da su svi pokušaji da
se Darwin na bilo koji način modificira ili transcendira manjkavi.
Otvorio je svoju knjigu Slijepi urar iz 1986. sljedećom proklama­
cijom: "Naše postojanje je jednom bila jedna od najvećih misterija,
ali... ono više nije misterija jer je razriješena. Darwin i Wallace su
je riješili, premda ćemo još neko vrijeme nastavljati dodavati fusno­
te tom rješenju."5
"U takvim stvarima uvijek ima element retorike", odgovorio je
Dawkins kada sam ga kasnije pitao o toj rečenici o fusnotama. "S
druge strane, to je legitimna retorika" po tome što je Darwin uisti­
nu riješio "misteriju o tome kako je nastao život i kako život ima
ljepotu, prilagodljivost, kompleksnost, koje ima". Dawkins se
slaže s Guntherom Stentom da sva velika otkrića u biologiji po­
slije Darwina - Mendelov dokaz da geni dolaze u omeđenim pake­
tima, otkriće dvostruke uzvojnice DNK Watsona i Cricka - po­
dupiru, a ne osporavaju Darwinovu osnovnu ideju.
Molekularna biologija je nedavno otkrila da je proces u kome
DNK međusobno djeluje s RNK i proteinima znatno složeniji nego
što se prije mislilo, ali temeljna paradigma genetike - genetska
transmisija utemeljena na DNK - nije ugrožena. "Ozbiljni preo­
kret bi bio", kaže Dawkins, "kad biste uzeli cijeli organizam, ze­
bru s ravnice Serengeti, i omogućili joj da stekne neku karakteristiku,
na primjer da nauči novi put do vode, i da to imate natrag ukodirano
u genom. Pa ako se išta takvo dogodi, ja ću se stvarno živ pojesti."
5
The Blind Watchmaker, Richard Dawkins, W W Norton, New York, 1986.,
str. ix. Wallace o kome Dawkins govori je Alfred Russell Wallace koji je
otkrio koncept prirodne selekcije neovisno o Darwinu, ali se nikad nije
približio Darwinovoj dubini ili širini uvida.
Postoje još neke prilično velike biološke zagonetke koje nisu
riješene, poput podrijetla života, spolova i ljudske svijesti. Raz­
vojna biologija - koja pokušava pokazati kako jedna oplođena sta­
nica postaje gušter ili svećenik - također postavlja važna pitanja.
"Mi sigurno trebamo saznati kako to funkcionira i to će biti vrlo,
vrlo komplicirano." Ali Dawkins inzistira na tome da će razvojna
biologija, poput molekularne genetike prije, jednostavno ispuniti
praznine Darwinove paradigme s više detalja.
Dawkinsu je "dosta" onih intelektualaca koji tvrde da znanost
sama ne može odgovoriti na posljednja pitanja o postojanju. "Oni
misle da je znanost previše arogantna i da postoje neka pitanja koja
znanost ne smije postavljati, koja tradicionalno pripadaju polju inte­
resa religioznih ludi. Kao da oni imaju neke odgovore. Jedno je
reći da je vrlo teško znati kako je svemir počeo, što je potaknulo
veliki prasak, što je svijest. Ali ako znanost ima poteškoća s objaš­
njavanjem nečega, onda vam ja jamčim da nema nikog drugog tko će
to objasniti." Dawkins je naveo, s velikim užitkom, primjedbu
velikog britanskog biologa Petera Medawara da se neki ljudi "uživaju
valjati u bezopasnoj baruštini neznanja". "Ja želim razumjeti", oštro
je dodao Dawkins, "a razumijevanje za mene znači znanstveno
razumijevanje".
Pitao sam Dawkinsa što misli, zašto je njegova poruka - da nam
je Darwin u biti rekao sve što znamo i što trebamo znati o životu
- naišla na otpor, ne samo kreacionista ili sljedbenika New Agea
ili filozofskih sofista, nego i očito kompetentnih biologa. "Moguće
je da nisam bio dovoljno jasan", odgovorio mi je. Ali, naravno,
puno je vjerojatnije upravo suprotno. Dawkins je bio krajnje ja­
san, toliko jasan da nije ostavio nimalo prostora za misteriju, znače­
nje, svrhu - ili za velika znanstvena otkrića nakon onoga što nam
je dao sam Darwin.
Gouldov plan kontingencije

Naravno, neke moderne biologe vrijeđa stav da oni samo dodaju


fusnote Darwinovom "veličanstvenom" opusu. Jedan od Darwinovih
najjačih (u Bloomovom smislu riječi) nasljednika je Stephen Jay
Gould s Harvarda. Gould se pokušao oduprijeti Darwinovom utje­
caju ocrnjujući snagu njegove teorije, tvrdeći da ona ne objašnjava
baš tako mnogo. Gould je počeo formirati svoju filozofsku pozi­
ciju šezdesetih godina s napadom na časnu doktrinu uniformitari-
janizma, koja smatra da su geofizičke sile koje su oblikovale zemlju
i život na njoj manje-više konstantne. 6
Godine 1972. su Gould i Niles Eldredge iz Američkog priro­
doslovnog muzeja u New Yorku proširili ovu kritiku uniformita-
rijanizma na biološku evoluciju uvodeći teoriju punktacijskog
ekvilibrija (također skraćeno zvanu "punk eek" ili evolucija grče-
njem, kako su je nazivali kritičari).7 Nove vrste tek rijetko nasta­
ju postupnom linearnom evolucijom koju je opisao Darwin, tvr­
dili su Gould i Eldredge. Specijacija, to jest stvaranje vrste, je
relativno brz događaj do kojeg dolazi kad skupina organizama
napusti svoju stabilnu roditeljsku populaciju i krene vlastitim ge­
netičkim putem. Specijacija ne ovisi o onoj vrsti adaptivnih pro­
cesa koje su opisali Darwin (i Dawkins), nego o puno posebni-
jim, kompleksnijim, kontingentnijim faktorima.
Gould u svojim kasnijim spisima neumorno napada ideje za ko­
je smatra da su implicitne u mnogim interpretacijama Darwinove
teorije: progres i neizbježnost. Prema Gouldu, evolucija ne iska­
zuje nikakav koherentni pravac, niti su bilo koji od njenih proiz­
voda - poput Homo sapiensa - u bilo kojem smislu neizbježni; odvr-
tite "vrpcu života" milijun puta i ovaj posebni majmun prevelikog
mozga možda nikad ne bi ni nastao. Gould napada i genetski deter-

6
Vidi"Is Uniformitarianism Necessary?",American Journal df Science, vol.
263, 1965., str. 223-228
7
"Punctuated Equilibria: An Alternative to Phyletic Gradualism", Stephen
Jay Gould i Niles Eldredge, u Models in Paleobiology, ur. T. J. M. Schopf,
W H. Freeman, San Francisco, 1972.
minizam kad na njega naiđe, svejedno da li u pseudoznanstvenim
tvrdnjama o rasi i inteligenciji ili u respektabilnijim teorijama po­
vezanim sa sociobiologijom. Gould umata svoj skepticizam u prozu
koja je bogata raznovrsnim kulturnim referencama i natopljena
trajnom sviješću o vlastitoj egzistenciji kao kulturnom artefaktu.
U tome je nevjerojatno uspješan: gotovo sve njegove knjige su
bestseleri i jedan je od najcitiranijih znanstvenika na svijetu.8
Prije no što sam sreo Goulda, pitao sam se o nekoliko prividno
kontradiktornih aspekata njegove misli. Pitao sam se, primjerice,
koliko je stvarno dubok njegov skepticizam i njegova averzija spram
progresa. Vjeruje li, zajedno s Thomasom Kuhnom, da znanost
sama nije iskazala nikakav koherentni progres? Je li tijek znanosti
isto tako krivudav, isto tako besciljan, kao tijek života? Kako je onda
Gould izbjegao kontradikcije kojih je Kuhn postao žrtvom? Što­
više, neki ga kritičari - a Gouldov je uspjeh osigurao da ima legije
- optužuju da je kriptomarksist. Ali Marx je bio pobornik krajnje
determinističkog progresivističkog shvaćanja povijesti koje je, čini
se, suprotno Gouldovom.
Pitao sam se da li se Gould povukao po pitanju točkastog ekvili-
brija. U podnaslovu njihovog izvornog članka iz 1972. godine, Go­
uld i Eldredge su punk eek neuvijeno nazvali "alternativom" dar-
vinovskom gradualizmu koji bi ga jednog dana mogao i istisnuti.
U podnaslovu retrospektivnog članka objavljenog u časopisu Nature
1993. godine, pod imenom "Točkasti ekvilibrij je odrastao", Gould

8
Meni su od mnogih Gouldovih knjiga najdraže The Mismeasure of Man, W.
W. Norton, New York, 1981., koja je istovremeno učena povijest, ali i
strastvena polemika protiv testova inteligencije, i Wonderful Life, W. W
Norton, New York, 1989., majstorsko izlaganje njegovog pogleda na život
kao proizvoda kontingencije. Vidi također "The Spandrels of San Marco
and the Panglossian Paradigm" Goulda i njegovog harvardskog kolege
Richarda Lewontina (genetičara kojeg često, kao i Goulda, optužuju za
marksističke sklonosti) u Proceedings of the Royal Society, London, vol.
205,1979., str. 581-598. Članak je razorna kritika simplificiranih darvi-
novskih objašnjenja fiziologije i ponašanja. Za isto tako oštar napad na
Gouldova evolucijska shvaćanja, vidi recenziju knjige Wonderful Life Rob­
erta Wrighta, objavljenu u New Republic, 29. siječnja 1990.
i Eldredge su rekli da bi njihova hipoteza mogla biti "korisni doda­
tak" ili "komplement" Darwinovom osnovnom modelu. Pravo
pankersko povlačenje. Gould i Eldredge su članak iz 1993. zaključili
izljevom razoružavajuće iskrenosti. Rekli su da je njihova teorija tek
jedna od mnogih modernih znanstvenih ideja koje naglašavaju slučaj­
nost i diskontinuitet prije nego red i progres. "Točkasti ekvilibrij,
viđen u ovom svjetlu, je jedini prilog paleontologije duhu vremena,
a duhovima vremena, kao (doslovce) prolaznim duhovima vreme­
na, ne treba nikada vjerovati. Tako smo, razvijajući teoriju točkastog
ekvilibrija, ili laskali i dodvoravali se modi i time se osudili na smetliš­
te povijesti, ili smo doživjeli iskru uvida u ustrojstvo prirode. To
će moći odlučiti tek točkasta i nepredvidiva budućnost." 9
Čini mi se da ovu nekarakteristična skromnost možda objašnja­
vaju događaji koji su se odigrali kasnih sedamdesetih godina kada
su novinari razglašavali točkasti ekvilibrij kao nešto što "revolucio­
narno" nadmašuje Darwina. Neizbježno, kreacionisti su zgrabili
punk eek kao dokaz da teorija evolucije nije univerzalno prihvaćena.
Neki biolozi su optužili Goulda i Eldredgea što su svojom retorikom
ohrabrivali takve tvrdnje. Godine 1981. je Gould pokušao izravnati
račune svjedočeći na suđenju u Arkansasu, održavanom zbog toga
da se odluči treba li kreacionizam podučavati u školama, zajedno s
teorijom evolucije. Gould je, u biti, bio prisiljen priznati da točka­
sti ekvilibrij nije istinski revolucionarna teorija; da je zapravo mi­
norna tehnička intervencija, čarka medu stručnjacima.
Gould izgleda razoružavajuće obično. Nizak je i debeljuškast;
njegovo lice je također bucmasto, urešeno malim okruglim nosom
i sijedim brkovima a la Charlie Chaplin. Kad sam ga sreo, nosio
je zgužvane safari hlače i oksfordsku košulju; izgledao je poput
arhetipskog smušenog profesora odsutnog duha. Ali, iluzija obič-
nosti je nestala čim je Gould otvorio usta. Kad raspravlja o znan­
stvenim pitanjima, govori mrmljajući, poput mitraljeza, izlažući i
najkompleksnije tehničke argumente lakoćom koja je davala naslu­
titi daleko šire znanje koje drži u pričuvi. Urešavao je svoj govor,
9
"Punctuated Equilibrium Comes of Age", Nature, 18. studeni 1993., str.
223-227. Goulda sam intervjuirao u New Yorku u studenom 1994.
kao i svoje spise, navodima koje bi obvezatno uvodio govoreći: "Na­
ravno, Vama je poznata čuvena primjedba...". Dok govorio, često
izgleda rastreseno, kao da ne pridaje pažnju vlastitim riječima.
Imao sam dojam da običan govor nije dostatan da bi ga u potpu­
nosti zaokupio; u njegovu su se umu brzo razvijali programi višeg
stupnja baveći se usporedbama, pokušavajući anticipirati moguće
prigovore onome što govori, tragajući za novim linijama argu­
mentacije, analogijama, navodima. Imao sam osjećaj da je, bez
obzira gdje sam ja bio, Gould uvijek bio daleko ispred mene.
Gould priznaje da je njegov pristup evolucijskoj biologiji djelo­
mice bio nadahnut Kuhnovom Strukturom znanstvenih revolucija
koju je pročitao ubrzo nakon njenog objavljivanja 1962. godine.
Knjiga je pomogla Gouldu da povjeruje da bi on, mladić iz "obite­
lji nižeg srednjeg sloja nastanjene u Queensu, gdje nitko nije išao
na fakultet," mogao biti u stanju dati važan doprinos znanosti. Ona
je također navela Goulda da odbaci "induktivistički, amelioracij-
ski, progresivni model bavljenja znanošću tipa "daj činjenice, a
teoretiziraj tek kad ostariš".
Pitao sam Goulda vjeruje li, kao što je Kuhn vjerovao, da zna­
nost ne napreduje prema istini. Uvjereno odmahnuvši, Gould je
zanijekao da Kuhn podržava takvu poziciju. "Ja ga, naravno, po­
znajem", rekao je Gould. Premda je Kuhn bio "intelektualni otac"
socijalnih konstruktivista i relativista, on je svejedno vjerovao da
"izvan nas postoji objektivni svijet", tvrdi Gould; Kuhn je mislio
da je ovaj objektivni svijet u izvjesnom smislu vrlo teško definira­
ti, ali je sigurno priznavao da "danas bolje razumijemo što to jest,
bolje nego stoljećima prije".
I tako Gould, koji tako neumorno teži protjerivanju pojma pro­
gresa iz evolucijske biologije, zapravo vjeruje u znanstveni pro­
gres? "Pa, naravno", rekao je blago. "Mislim da svi znanstvenici
vjeruju." Nijedan pravi znanstvenik ne bi mogao biti kulturni
relativist, obrazlagao je Gould, jer je znanost previše dosadna. "Sva­
kodnevni posao znanosti je strašno dosadan. Morate počistiti sve te
kaveze za miševe, titrirati razne otopine. Oprati petrijevke." Ni­
jedan znanstvenik ne bi izdržao takvu tlaku kad ne bi mislio da će
dovesti do "veće empirijske adekvatnosti". Gould dodaje, po­
novno se referirajući na Kuhna, da će "neki ljudi koji imaju velike
ideje, često izraziti te ideje na jedan gotovo čudno preuveličan
način, samo da bi naglasili bit onoga što žele reći". (Razmišljajući
kasnije o ovoj primjedbi, morao sam se pitati: da li je Gould potajno
nudio ispriku za svoje vlastite retoričke ispade?)
Gould je isto tako s lakoćom otklizao preko mojih pitanja o Marxu.
Priznao je da smatra neke Marxove teze sasvim privlačnima. Pri­
mjerice, Marxovo shvaćanje da ideje imaju društvene korijene i
da se mijenjaju kroz konflikte, kroz sukob teze i antiteze, "je
zapravo vrlo razumna i zanimljiva teorija promjene. Krećete se ne­
girajući prethodnu tezu, a potom negirate prvu negaciju, ali se ne
vraćate na prvu tezu. Zapravo ste došli do nečeg drugog. Mislim
da je to sve prilično zanimljivo." Marxovo shvaćanje društvene
promjene i revolucije, u kojoj "akumulirate male ozljede na račun
sustava, sve dok se sustav ne slomi sam od sebe", je također pri­
lično kompatibilno s točkastim ekvilibrijem.
Teško da sam ga trebao pitati sljedeće pitanje: je li Gould, ili je
ikad bio, marksist? "Samo se sjetite što je Marx rekao", Gould je
odgovorio prije no što su mi se usta zatvorila. Marx je sam, "pod­
sjetio" me Gould, jednom zanijekao da je marksist jer je marksizam
postao previše toga za previše ljudi. Nijedan se intelektualac, obja­
snio je Gould, ne želi identificirati preblisko s bilo kakvim "izmom",
naročito ovako zamašnim. Gouldu se ne sviđaju ni Marxove ide­
je o progresu. "Marx je stvarno bio zarobljen u idejama o predesti­
naciji i determinizmu, naročito u teorijama povijesti za koje mi­
slim da trebaju biti potpuno kontingentne. Ja stvarno mislim da
je bio potpuno u krivu što se toga tiče." Darwin je, premda
"preeminentni Viktorijanac da bi se odrekao ideje progresa u
potpunosti", bio puno kritičniji spram viktorijanskih pojmova o
napretku, nego što je to bio Marx.
S druge strane, Gould, izričiti antiprogresivist, nije isključivao
mogućnost da kultura može iskazivati neku vrstu napredovanja.
"Zato što je društveno nasljeđivanje lamarkijansko, postoji više
teorijskih temelja za vjerovanje u napredak kulture. Ona cijelo
vrijeme skreće sa svog puta zbog rata, i tako dalje, i stoga postaje
kontingentna. Ali, barem zato što se svi naši izumi izravno pre­
nose potomcima, postoji ta mogućnost upravljane akumulacije."
Kad sam napokon upitao Goulda za točkasti ekvilibrij, on ga je
nadahnuto branio. Pravo značenje ideje, rekao je, je u tome da "ne
možete objasniti specijaciju na razini adaptivne borbe pojedinaca
u darvinovskom, konvencionalnom darvinovskom, smislu riječi".
Trendove se može objasniti samo mehanizmima koji djeluju na razini
vrste. "Imate trendove zato što neke vrste evoluiraju brže i zato što
neke vrste žive duže od drugih", rekao je. "Budući da su uzroci
rođenja i smrti vrsta potpuno različiti od uzroka rođenja i smrti orga­
nizama, to je druga vrsta teorije. To je ono što je zanimljivo. To je
tamo gdje je nova teorija bila u punk eeku".
Gould je odbio priznati da se u bilo kojem smislu povlači od
teorije točkastog ekvilibrija ili da pobija Darwinovu nadmoćnost. Kad
sam ga pitao o promjeni od "alternative" iz izvornog članka iz 1972.
godine, na "komplement" iz retrospektivnog članka u časopisu
Nature iz 1993. godine, uzviknuo je: "Nisam to ja napisao!" Gould
je optužio Johna Maddoxa, urednika časopisa Nature, da je ubacio
"komplement" u podnaslov članka bez da je pitao bilo njega, bilo
Eldredgea. "Bio sam ljut na njega zbog toga", pušio se Gould. Ali,
potom je nastavio tvrditi da alternativa i komplement zapravo i
nemaju tako različito značenje.
"Gledajte, kad kažete da je to alternativa, to ne znači da stara
vrsta gradualizma ne postoji. Vidite, to je druga stvar za koju mi se
čini da ljudi ne uočavaju. Svijet je pun alternativa, zar ne? Mislim,
imamo muškarce i žene koji su alternativna stanja spola u Homo
sapiensa. Mislim, ako tvrdite da je nešto alternativa, to ne znači
da djeluje isključivo. Gradualizam je imao prilično kompletnu he­
gemoniju prije nas. Sad imamo alternativu za testiranje. Mislim da
točkasti ekvilibrij ima potpuno dominantnu učestalost u fosilnim
nalazima, što znači da gradualizam postoji, ali nije stvarno važan
u općoj zakonitosti stvari."
Dok je Gould i dalje govorio, počeo sam se pitati je li uopće
zainteresiran za razrješenje rasprave oko točkastog ekvilibrija i
drugih pitanja. Kad sam ga pitao da li misli da će biologija ikad
dostići konačnu teoriju, napravio je grimasu. Biolozi koji tako mi­
sle su "naivni induktivisti", rekao je. "Oni zapravo misle ćemo kad
sekvencioniramo ljudski genom - znati sve!" Čak i neki paleonto­
lozi, priznao je, vjerojatno misle da ćemo, "proučavamo li dovoljno
dugo, stvarno saznati osnovne crte povijesti života na Zemlji i on­
da će to biti t o ! " Gould se s time ne slaže. Darwin "je imao pravi
odgovor o osnovnim medurelacijama organizama, ali za mene je to
tek početak. Ništa nije gotovo; tek je počelo."
Pa što Gould smatra najvažnijim pitanjima evolucijske biologi­
je? "O, postoje tolika pitanja, da ne znam gdje bih počeo." Zapazio
je da teoretičari još uvijek trebaju odrediti "puno uzroka" koji su
u temelju evolucije, od molekula sve do velikih populacija orga­
nizama. Potom, tu su "sve te kontingencije" poput udara asteroi-
da za koje se misli da su prouzročili masovna istrebljenja. "Tako da
bih ja rekao uzroci, snage uzroka, razine uzroka i kontingencije."
Gould se na trenutak zamislio. "To nije loša formulacija", rekao
je, i potom izvadio mali notes iz džepa na košulji i nešto u njega
zapisao.
Potom je Gould veselo istresao sve razloge zbog kojih znanost
nikad neće odgovoriti na sva ta pitanja. Kao povijesna znanost,
evolucijska biologija može ponuditi samo retrospektivna objaš­
njenja, a ne i predviđanja, a ponekad čak ne može ponuditi ništa jer
joj manjka dovoljno podataka. "Ako nemate podatke o prethodnim
sekvencama, onda ne možete ništa napraviti", rekao je. "Zato
mislim da nikad nećemo saznati o podrijetlu jezika. Jer to nije pita­
nje teorije; to je pitanje kontingentne povijesti."
Gould se osim toga slaže s Guntherom Stentom da ljudski mo­
zak, stvoren zbog preživljavanja u predindustrijskom društvu,
jednostavno nije dostatan za rješavanje određenih pitanja. Istraži­
vanja su pokazala da ljudi nisu sposobni rješavati probleme koji
uključuju vjerojatnosti i interakcije kompleksnih varijabli - po­
put odnosa prirode i kulture. "Ljudi ne shvaćaju da ako geni i kultura
jesu u interakciji - a naravno da jesu - onda ne možete reći da su
to 20 posto geni, a 80 posto okoliš. To ne možete učiniti. Nema
smisla. Osobina koja se pojavljuje iz tog međuodnosa je osobina
koja se pojavljuje, i to je sve što ćete ikada o tome moći reći."
Ipak, Gould nije jedan od onih koji pridaju životu ili umu mistič­
ne osobine. "Ja sam staromodni materijalist", kaže. "Mislim da
duh izrasta iz kompleksnih neuralnih organizacija koje baš do­
bro ne razumijemo."
Na moje iznenađenje, Gould je potom uronio u premišljanja
o beskonačnosti i vječnosti. "To su dvije stvari koje ne razu­
mijemo", rekao je. "A opet, teorija gotovo da zahtijeva od nas da
se s njima pozabavimo. To je vjerojatno stoga što o njima ne raz­
mišljamo ispravno. Beskonačnost je paradoks unutar kartezijan-
skog prostora, zar ne? Kad sam imao osam ili devet godina, go­
vorio sam: "Evo, tamo je zid od cigli." Ali, što je iza zida od
cigli? Ali, to je kartezijanski prostor, i čak ukoliko je prostor
zakrivljen, još uvijek se ne možete spriječiti da razmišljate o to­
me što je iza krivulje, čak i ako to nije pravi način razmišljanja o
tome. Možda je sve to jednostavno krivo! Možda je to univer­
zum fraktalnih ekspanzija! Ja ne znam što je to. Možda postoje
načini na koje je ovaj univerzum strukturiran i koje mi uopće ne
možemo zamisliti." Gould je sumnjao da znanstvenici u bilo ko­
joj disciplini mogu dostići konačnu teoriju, s obzirom na njihovu
tendenciju da sređuju stvari prema prethodno zamišljenim poj­
movima. "Stvarno se pitam ne reflektira li svaka tvrdnja o konač­
noj teoriji samo način na koji je konceptualiziramo."
Je li moguće, s obzirom na ova ograničenja, da će biologija, pa
čak i znanost u cijelosti, napredovati koliko ide i zatim stati?
Gould je odrečno zavrtio glavom. "Godine 1900. ljudi su mislili da
znanost završava, a otad smo dobili tektoniku ploča, genetsku ba­
zu života. Zašto bi prestala?" I uostalom, dodao je Gould, moguće
je da naše teorije reflektiraju naša vlastita ograničenja kao tragača
za istinom, a ne pravu narav stvarnosti. Prije no što sam mu mogao
odgovoriti, Gould je već bio jedan korak ispred mene. "Naravno,
ako su ta ograničenja inherentna, onda će znanost biti upotpunje­
na unutar tih ograničenja. Da, da. OK, to je poštena argumentaci­
ja. Ne mislim da je ispravna, ali mogu shvatiti njenu strukturu."
Štoviše, tvrdi Gould, moguće je da će tek uslijediti velike kon­
ceptualne revolucije u budućnosti biologije. "Moglo bi se ispostaviti
da je evolucija života na ovom planetu tek mali dio općeg fenome­
na života." Možda će se ispostaviti da se život negdje drugdje ne
povinuje darvinovskim načelima, za razliku od onog što vjeruje ric­
hard dawkins; u biti, otkriće izvanzemaljskog života bi moglo ospo­
riti dawkinsovu tvrdnju da Darwin ne vlada samo na našoj maloj
Zemlji, nego svugdje u kozmosu.
Dakle, Gould vjeruje da život postoji i drugdje u svemiru, pitao
sam. "Zar Vi ne vjerujete?", odvratio je. Odgovorio sam da mislim
da je to pitanje isključivo stvar osobnog uvjerenja. Gould je zažmi­
rio od neugode; možda sam ga barem jednom uhvatio nespremnog.
Da, naravno da je postojanje života negdje drugdje stvar osob­
nog uvjerenja, rekao je, ali svejedno se možemo upustiti u kvalifi­
cirane spekulacije. Čini se da se ovdje na Zemlji život pojavio prilič­
no lako, budući da najstarije stijene koje mogu pokazati dokaze o
životu, stvarno i pokazuju te dokaze. Štoviše, "neizmjerna veliči­
na svemira i nevjerojatnost apsolutne jedinstvenosti bilo kojeg nje­
govog dijela dovodi do vrlo velike vjerojatnosti da neka vrsta života
postoji posvuda. Ali, ne znamo. Naravno da ne znamo i ja znam da
tvrditi suprotno nije filozofski inkoherentno."
Ključ za razumijevanje Goulda možda nije njegov navodni mark­
sizam, ili liberalizam, ili antiautoritarizam, nego njegov strah od poten­
cijala vlastitog područja da se zatvori. Oslobađajući evolucijsku bio­
logiju od Darwina - i od znanosti u cijelosti, znanosti definirane
kao potraga za univerzalnim zakonima - on je pokušao potragu
za znanjem ostaviti otvorenom, čak beskonačnom. Gould je puno
previše pametan da bi nijekao, kao što to čine neki trapavi relativi-
sti, postojanje fundamentalnih zakona koje je otkrila znanost. Umje­
sto toga on vrlo uvjerljivo dokazuje da zakoni nemaju previše objaš-
njavačke snage; oni mnoga pitanja ostavljaju neodgovorenima. On
je izvanredno sposoban praktičar ironijske znanosti u njenom
modusu negativne sposobnosti. Njegov pogled na život može se
sumirati pomoću starog slogana na naljepnicama koje neki ljudi
lijepe na automobile: "Sranja se događaju".
Gould to, naravno, formulira puno elegantnije. Tijekom našeg
razgovora on je zapazio da mnogi znanstvenici povijest, koja se bavi
posebnostima i kontingencijama, ne smatraju dijelom znanosti.
"Mislim da je to kriva taksonomija. Povijest je drugačija vrsta zna­
nosti." Gould je priznao da je oduševljen smušenošću povijesti,
njenim otporom izravnoj analizi. "Obožavam to! To je zato što
sam u srcu povjesničar." Transformirajući evolucijsku biologiju
u povijest - u biti interpretativnu ironijsku disciplinu, nalik
književnoj kritici - Gould ju je učinio bližom onome tko ima
njegovu znatnu retoričku vještinu. Ako je povijest života kame­
nolom bez dna, sastavljen većinom od slučajnih događaja, on može
nastaviti kopati u njemu, verbalno se diveći jednoj neobičnoj či­
njenici za drugom, bez imalo straha da će njegovi postupci postati
trivijalni ili redundantni. I dok većina znanstvenika pokušava
razaznati signal u dubini prirode, Gould svoju pažnju usmjeruje pre­
ma buci. Točkasti ekvilibrij zapravo uopće nije teorija; on je opis
buke.
Gouldovo veliko strašilo je nedostatak originalnosti. Darwin
je anticipirao osnovni koncept punktacijskog ekvilibrija u Podri­
jetlu vrsta: "Mnoge vrste kad su jednom formirane, nikad više ne
dozive nikakvu promjenu... a razdoblja tijekom kojih su vrste
prošle kroz modifikacije, premda duga kad se mjere godinama,
bila su vjerojatno kratka u usporedbi s razdobljima u kojima vr­
10
ste zadržavaju isti oblik." Ernst Mayr, Gouldov kolega na Har-
vardu, četrdesetih je godina iznio tezu da je moguće da se vrste
pojavljuju tako brzo - uslijed geografske izolacije malih popula­
cija primjerice - da u fosilnim ostacima ne ostaju nikakvi tragovi
posredničkih koraka.
Richard dawkins ne nalazi mnogo vrijednosti u Gouldovom opu­
su. Svakako, kaže dawkins, specijacija se možda ponekad, ili čak
često, odvija u brzim intervalima. Ali, što onda? "Važno je da postoji
postupna selekcija koja se odvija, čak i ukoliko je ta postupna se-
10
Kako je ponovno navedeno u dawkinsu, Blind Watchmaker, str. 245,
poglavlje u kojem se nalazi ovaj navod "Puncturing Punctuationism"
spominje tu temu već svojim naslovom.
lekcija teleskopirana u kratka razdoblja oko vremena specijacije",
komentirao je dawkins. "Tako da ja to ne smatram bitnim. Shvaćam
to kao jedan zanimljiv nabor neodarvinističke teorije."
Dawkins nadalje umanjuje značaj Gouldovog inzistiranja na
tome da pojava ljudi, ili bilo kojeg drugog oblika inteligentnog ži­
vota na Zemlji, nije bila neizbježna. "Slažem se s njim u tome!",
rekao je dawkins. "A mislim da se slažu i svi drugi! To hoću reći!
On juriša na vjetrenjače!" Život je bio jednostaničan gotovo tri mili­
jarde godina, istaknuo je dawkins, i mogao je nastaviti biti takav
još tri milijarde godina. "Da, naravno da nema nikakve nužnosti."
Je li moguće, pitao sam dawkinsa, da će na duge staze Goul-
dov pogled na evolucijsku biologiju prevladati? Naposljetku, daw­
kins kaže da na fundamentalna pitanja biologije možda postoje ko­
načni odgovori, dok su povijesna pitanja o kojima govori Gould
potencijalno beskonačna. "Ako mislite da će, jednom kad će sva
zanimljiva pitanja biti riješena, preostati samo ispunjavanje deta­
ljima," suho je odvratio dawkins, "pretpostavljam da to mora
biti tako". S druge strane, dodaje, biolozi nikad neće biti sigurni
koja biološka načela imaju istinski univerzalno značenje "sve dok
ne posjetimo nekoliko drugih planeta na kojima ima života". D a w ­
kins implicitno priznaje da se najdublja pitanja biologije - u kojoj
je mjeri život neizbježan? Je li darvinizam univerzalan ili samo
zemaljski zakon? - nikad neće istinski empirijski riješiti, sve dok
možemo proučavati samo jednu formu života.

Hereza o Gei

Baš kao što je darwin ni ne trepnuvši apsorbirao Gouldove teze,


tako je i probavio ideje još jednog ambicioznog znanstvenika, biolo-
ginje Lynn Margulis sa Sveučilišta Massachussetts u Amherstu.
Margulis je s nekoliko ideja dovela u pitanje ono što sama naziva
ultradarvinovskom ortodoksijom. Prva je i najuspješnija bila ideja
simbioze. Darwin i njegovi nasljednici su naglašavali ulogu natje­
canja medu pojedincima i vrstama u evoluciji. Šezdesetih je godina
Margulis počela tvrditi da je simbioza isto tako važan faktor - možda
i važniji - u evoluciji života. Jedna od najvećih zagonetki evolucij­
ske biologije odnosi se na prokariote, najjednostavnije jednostanič-
ne organizme koji nemaju staničnu jezgru, i njihovu evoluciju u
eukariote, organizme čije stanice imaju jezgru. Svi su višestanični
organizmi, uključujući i ljude, izgrađeni od eukariotskih stanica.
Margulis je iznijela tezu da su eukarioti mogli nastati kad jedan
prokariot apsorbira drugi, manji, koji tada postaje jezgrom prvo­
ga. Ona kaže da takve stanice ne bi trebalo smatrati individualnim,
nego kompozitnim organizmima. Nakon što je uspjela dati primje­
re simbiotskih veza među živim mikroorganizmima, njeni su pogle­
di na ulogu simbioze u ranoj evoluciji zadobili podršku. Tu se nije
zaustavila. Poput Goulda i Eldredgea, tvrdila je da konvencionalni
darvinovski mehanizmi ne mogu objasniti zastoje i ponovna po­
kretanja koja su opažena u fosilnim ostacima. Simbioza, rekla je,
može objasniti zašto se vrste pojavljuju tako iznenada i zašto mogu
trajati tako dugo, a da se ne mijenjaju.11
Njen naglasak na simbiozi je prirodno doveo do još radikalni­
je ideje: ideje o Gei. Pojam i ime (Gea je bila grčka božica Zemlje)
predložio je James Lovelock, britanski kemičar i izumitelj koji je
možda još veći ikonoklast od Lynn Margulis. Gea se pojavljuje u
mnogim oblicima, ali osnovna je ideja da je biota, suma svog života
na Zemlji, u simbiotskom odnosu s okolišem koji uključuje atmo­
sferu, mora, i druge aspekte Zemljine površine. Biota kemijski
regulira okoliš na način da sama osigurava vlastito preživljavanje.
Margulis je odmah pristala uz ideju, a ona i Lovelock su nadalje
12
surađivali u njenom širenju.
Susreo sam Lynn Margulis u svibnju 1994. u čekaonici prvog
razreda na željezničkoj stanici Pennsylvania, gdje je čekala vlak.
Nalikovala je ostarjelom nestašku: imala je kratku kosu i rumeno
11
Za ozbiljnu obradu rada o simbiozi Lynn Margulis vidi njenu knjigu
Symbiosis in Cell Evolution, W H. Freeman, New York, 1981. [usp.
Rajka Rusan (ur), Od Gee do sebičnog gena.
12
Vidi prilog Lynn Margulis u knjizi Gaia: The Thesis, the Mechanisms, and
the Implications, ur. P Bunyard i E. Goldsmith, Wadebridge Ecological
Center, Cornwall, U.K., 1988.
lice, a nosila je prugastu košulju kratkih rukava i safari hlače. U
početku je poslušno igrala ulogu radikala. Ismijavala je tezu Daw-
kinsa i drugih ultradarvinista da se evolucijska biologija možda pri­
bližava svom kraju. "Oni su gotovi," objavila je Margulis, "ali to je
samo mala epizoda u povijesti biologije dvadesetog stoljeća, a ne
punokrvna, valjana znanost".
Naglasila je da ona nema nikakvih problema s osnovnom pre­
misom darvinizma. "Nema sumnje da evolucija postoji, da je posto­
jala nekoć i da se odvija sada. Svatko tko je znanstveno osviješten
se s tim slaže. Pitanje je kako se odvija? A tu se pak svi razilaze."
Ultradarvinizam, fokusirajući se na gen kao jedinicu selekcije, nije
uspio objasniti kako dolazi do specijacije; prema Margulis, samo
puno šira teorija, koja uvažava simbiozu i selekciju više razine, može
objasniti raznovrsnost fosilnih nalaza i današnjeg života.
Simbioza, dodaje, također dopušta neku vrstu lamarkizma ili na­
sljeđivanja stečenih karakteristika. Simbiozom se jedan organizam
može genetski apsorbirati ili infiltrirati u drugi i tako postati otpor­
niji. Primjerice, ako prozirna gljivica apsorbira algu koja je u stanju
obavljati fotosintezu, gljivica može steći sposobnost fotosinteze,
također je i prenijeti na potomstvo. Margulis je rekla da je Lamarck
nepravedno žrtvovan kao žrtveno janje evolucijske biologije. "Tu
imamo to britansko-francusko suparništvo. Darwin je u redu, a La­
marck je loš. To stvarno grozno." Margulis je zamijetila da simbio-
geneza, stvaranje nove vrste pomoću simbioze, i nije sasvim ori­
ginalna ideja. Koncept je prvi put iznesen kasno u devetnaestom
stoljeću i otad je uskrsnuo mnogo puta.
Prije no što sam sreo Margulis, pročitao sam rukopis njene
knjige koju je napisala sa svojim sinom Dorionom Saganom, pod
naslovom Što je život?. Knjiga je bila amalgam filozofije, znanosti i
lirskih priloga "životu: vječnoj zagonetci". U biti, u njoj se argu­
mentiralo u prilog novom holističkom pristupu biologiji u kojem
će animistička vjerovanja starih naroda biti spojena s mehanističkim
nazorima postnjutnovske, postdarvinovske znanosti 13 . Margulis
13
What is Life?, Lynn Margulis i Dorion Sagan, Peter Nevraumont, New
York, 1995. (distribuira Simon and Schuster). S Margulis sam razgo­
varao u svibnju 1994.
je tvrdila da knjiga manje cilja na unapređivanje provjerljivih, znan­
stvenih tvrdnji, a više na promoviranje novog filozofskog pristu­
pa medu biolozima. Ali, jedina razlika između nje i biologa poput
dawkinsa, naglašavala je, je u tome što ona priznaje da zastupa
određeni filozofski pristup, dok se oni prave da ga uopće nemaju.
"Znanstvenici nisu ništa više pošteđeni utjecaja kulture od bilo
koga drugog."
Da li to znači da ona ne vjeruje da znanost može dostići apsolut­
nu istinu? Margulis je razmišljala na trenutak o pitanju. Zamijetila
je da znanost crpi svoju snagu i uvjerljivost iz činjenice da se njene
tvrdnje mogu provjeriti u stvarnom svijetu - za razliku od tvrdnji
religije, umjetnosti i drugih modusa znanja. "Ali, ne mislim da je
to isto kao i reći da postoji apsolutna istina. Ne mislim da postoji
apsolutna istina, a ako postoji, ne mislim da je itko do nje dospio."
Ali tada, možda shvaćajući koliko se približila relativizmu - ono­
me što je Harold Bloom nazvao puki pobunjenik - Margulis si je
dala truda da se vrati natrag u strože znanstvene vode. Rekla je da,
premda su je često smatrali feministkinjom, ona to nije i ne sviđa joj
se da je tako etiketiraju. Zaključila je da, u usporedbi s koncepcija­
ma poput "preživljavanja najsposobnijih" i "prirode s krvavim zubi­
ma i pandžama", Gea i simbioza mogu izgledati ženskasto. "Postoje
te kulturne asocijacije, ali mislim da je to potpuno iskrivljavanje".
Odbacila je pojam - često povezan s Geom - da je Zemlja u
nekom smislu živi organizam. "Zemlja očito nije živi organizam",
rekla je Margulis, "jer nijedan živi organizam ne reciklira svoj ot­
pad. To je tako antropomorfno, tako krivo." James Lovelock je
ohrabrivao tu metaforu, tvrdila je, jer je mislio da će pripomoći
ekološkom pokretu, i zato što je odgovarala njegovim kvazispiri-
tualnim sklonostima. " O n kaže da je ta metafora u redu jer je
bolja od stare. Mislim da je ona loša jer samo razbješnjuje znan­
stvenike, jer misle da time ohrabruješ iracionalizam." (U stvari, čak
i je Lovelock navodno izrazio sumnje u neke od vlastitih tvrdnji o
Gei, pa je čak i razmišljao o tome da se odrekne cijele ideje.)14
14
Ova tvrdnja o Lovelockovoj sumnji u vlastita vjerovanja se može pronaći
u "Gaia, Gaia: Don't Go Away", Freda Pearcea, New Scientist, 28. 05.
1994., str. 43.
I Gould i dawkins ismijavaju Geu kao pseudoznanost, poezi­
ju koja se predstavlja kao teorija. Ali Margulis je, barem u jed­
nom smislu, puno tvrđa, puno veći pozitivist od njih. Gould i daw-
kins se upuštaju u spekulacije o izvanzemaljskom životu kako bi
poduprli svoje poglede na život na Zemlji. Margulis prezire ovu
taktiku. Sve teze o postojanju života drugdje u svemiru - bio on
darvinovske ili nedarvinovske prirode - čista su spekulacija, kaže
ona. "Nemate nikakvih ograničenja u odgovoru na to, bilo to česta
ili manje česta stvar. Tako da ja ne shvaćam kako ljudi mogu imati
tako definitivno mišljenja o tome. Dopustite mi da to ovako kažem:
osobna mišljenja nisu znanost. Tu nema nikakvog znanstvenog
temelja! To je samo osobno mišljenje!"
Prisjetila se kako ju je sedamdesetih godina nazvao redatelj Ste­
ven Spielberg, koji je upravo pisao scenarij za film ET. Spielberg ju
je upitao je li vjerojatno ili barem moguće da bi neki vanzemaljac
imao dvije ruke i na svakoj po pet prstiju. "Rekla sam mu: 'Radite
film! Neka bude zabavan! Što vas briga! Nemojte si zamišljati da
to ima neke veze sa znanošću!'"
Pri kraju intervjua, pitao sam Margulis da li ju smeta što ju uvijek
nazivaju provokatorom ili obadom, ili nekim tko je "plodonosno
15
u krivu", kao što je to jedan znanstvenik rekao. Stisnula je usne,
prokuhavajući pitanje. "To je malo rečeno s visoka, nije ozbiljno",
odvratila je. "Mislim, to ne biste napravili ozbiljnom znanstveniku,
zar ne?" Pozorno me promatrala i napokon sam shvatio da njeno
pitanje nije bilo retoričko; stvarno je htjela odgovor. Rekao sam da
mi ti opisi djeluju nekako simpatično.
"Da, točno", razmišljala je. Takve je kritike ne zabrinjavaju,
tvrdila je. "Svatko tko se bavi ovakvom kritikom ad hominem
izlaže samoga sebe, zar ne? Mislim, ako je njegov argument za­
snovan samo na provokativnim pridjevima o meni, a ne na stvar­
nim pitanjima, onda..." Njen glas je utihnuo. Poput tolikih jakih
15
Ovaj i drugi patronizirajući komentari o Margulis se mogu naći u članku
"Lynn Margulis: Science's Unruly Earth Mother" Charlesa Manna, Sci­
ence, 19. travanj 1991., str. 378.
znanstvenika, Margulis nije mogla da tu i tamo ne čezne za tim da
bude samo poštovani član statusa quo.

Kauffmanova ljubav prema redu

Možda najambiciozniji i najradikalniji moderni osporavatelj Darwi-


na je Stuart Kauffman, biokemičar s Instituta Santa Fe, glavnog stože­
ra ultratrendovske znanstvene discipline kompleksnosti (vidi
osmo poglavlje). Šezdesetih, kad je još bio student, Kauffman je
počeo sumnjati da Darwinova teorija evolucija ima ozbiljnih mana
jer ne može objasniti prividno čudesnu sposobnost života da se
pojavi i potom sam sebe obnavlja u tako izvanrednim oblicima.
Naposljetku, drugi zakon termodinamike nalaže da se sve u sve­
miru neumoljivo kreće prema "toplinskoj smrti" ili univerzalnoj
jednoličnosti.
Kauffman je testirao svoje ideje simulirajući interakciju raznih
apstraktnih agensa - navodno reprezentanata kemijskih i bioloških
supstanci - na računalima. Došao je do raznih zaključaka. Jedan
je bio da kad sustav jednostavnih kemikalija dosegne izvjesnu razinu
kompleksnosti, on prolazi kroz dramatičnu tranziciju, nalik na faznu
promjenu do koje dolazi kad se smrzava tekuća voda. Molekule se
spontano počinju kombinirati da bi stvorile veće molekule rastuće
kompleksnosti i katalitičke sposobnosti. Kauffman tvrdi da je
život nastao u takvom procesu samoorganizacije ili autokatalize, a
ne slučajnim stvaranjem molekule sa sposobnošću autoreplikacije
i evolucije.
Kauffmanova druga hipoteza je još dalekosežnija jer dovodi u
pitanje možda središnju dogmu biologije: prirodnu selekciju. Pre­
ma Kauffmanu, kompleksne skupine gena u interakciji podložnih
slučajnim mutacijama ne evoluiraju slučajno. Ne, geni imaju ten­
denciju da konvergiraju spram relativno malog broja uzoraka ili
atraktora, da upotrijebimo pojam koji najviše vole teoretičari -
kaosa. U svojoj knjizi Podrijetlo reda: samoorganizacija i selekcija
u evoluciji iz 1993. dugoj 703 stranice, Kauffman tvrdi da je ovo
načelo sređivanja, koje on ponekad zove antikaosom, možda igralo
veću ulogu od prirodne selekcije, vodeću u evoluciji života, naročito
kad je on postajao sve kompleksnijim.16
Kauffman je, kad sam ga prvi put sreo u Santa Feu, u svibnju
1994. imao široko, tamno osunčano lice i valovitu sijedu kosu ko­
ja je počela tanjiti na tjemenu. Nosio je odjeću uobičajenu u Santa
Feu: traper košulju, safari hlače i planinarske cipele. Izgledao mi je
istovremeno plašljivo i ranjivo, i izvanredno samouvjereno. Nje­
gov je govor, kao improvizacija jazz glazbenika, imao malo melo­
dije, a puno digresija. Poput trgovačkog putnika koji pokušava uspo­
staviti prijateljske odnose, stalno me zvao John. Očito je uživao
govoriti o filozofiji. Tijekom našeg razgovora je održao mini pre­
davanja, ne samo o svojim teorijama antikaosa, nego i o granicama
redukcionizma, poteškoćama opovrgavanja teorija i društvenom
kontekstu znanstvenih činjenica.
Početkom našeg razgovora, Kauffman se prisjetio jednog član­
ka što sam ga napisao za Scientific American o podrijetlu života.17
U članku sam naveo Kauffmana kako o svojoj vlastitoj teoriji o po­
drijetlu života kaže: "Siguran sam da sam u pravu." Kauffman mi
je rekao da mu je bilo neugodno kad je vidio ovu izjavu u pisanom
obliku; zakleo se da će ubuduće izbjegavati takvu oholost. Ponešto
na moju žalost, Kauffman je održao riječ u dobrom dijelu razgovora.
Dobro se namučio da kvalificira svoje tvrdnje: "Sada neću reći da
sam siguran da sam u pravu, Johne, nego..."
Kauffman je baš bio završio knjigu Kod kuće u svemiru, koja je
iznosila implikacije njegovih teorija o biološkoj evoluciji. "Stav
koji sam zauzeo u mojoj oksfordskoj knjizi, Johne, za koji mislim
16
Kauffmanovi radovi o kojima se radi u ovome dijelu među ostalima su:
"Antichaos and Adaptation", Scientific American, kolovoz, 1991., str. 78-
84; The Origins of Order, Oxford University Press, New York, 1993., str.
78-84; i At Home in the Universe, Oxford University Press, New York,
1995.
17
Vidi moj članak "In the Beginning", Scientific American, veljača, 1991.,
str. 12300.
da je ispravan - mislim, hoću reći da je ispravan u smislu da je
savršeno plauzibilan - mnogo toga još treba eksperimentalno do-
kazati. Ali, barem u smislu matematičkih modela, ovdje imaš više
modela koji kažu da bi pojava života mogla biti prirodni fenomen,
u smislu da, pod pretpostavkom da postoji dostatno kompliciran
skup molekula koje reagiraju, možemo očekivati da će kristalizira­
ti autokatalitičke podskupove. Tako, ukoliko je takvo shvaćanje
ispravno, kao što sam ti rekao s mnogo entuzijazma prije nekoliko
godina" - veliki osmijeh - "onda nismo neviđeno nevjerojatne
slučajnosti". U biti, gotovo je sasvim sigurno da život postoji i
drugdje u svemiru, dodao je. "I stoga smo u svemiru kod kuće,
drugačije nego što bismo to bili kad bi život bio taj neviđeno ne­
vjerojatni događaj koji se zbio na jednom planetu i samo jednom
planetu, jer je bio toliko malo vjerojatan da ne možete očekivati
da će se uopće dogoditi."
Kauffman je taj pravac dao i svojoj teoriji o tome kako mreže
gena imaju tendiraju k tome da se srede u određenim obrascima koji
se ponavljaju. "Ponovno, pretpostavimo da sam u pravu", rekao
je Kauffman; onda najveći dio reda, koji iskazuju biološki sustavi,
ne bi bio rezultat "teško stečenog uspjeha prirodne selekcije", nego
ovih sveprisutnih sila koje generiraju red. "Bit svega je da je to
spontano nastali red. To je besplatni red, shvaćaš? Ponavljam, ako
je takvo shvaćanje točno, onda ne samo da moramo modificirati dar­
vinizam kako bi poveo računa o tome, nego moramo i razumjeti
nešto o emergenciji i redu života na drugačiji način."
Kompjutorske simulacije nude još jednu trezveniju poruku, kaže
Kauffman. Baš kao što dodavanje jednog zrnca pijeska velikoj hrpi
pijeska može izazvati lavine koje će se kotrljati niz njene padine,
tako i promjena u sposobnosti jedne vrste može izazvati iznenad­
nu promjenu u sposobnostima svih drugih vrsta u ekosustavu, što
može kulminirati lavinom izumiranja vrsti. "Rečeno metaforički,
najbolja prilagodba koju svatko od nas postiže može osloboditi lavi­
nu koja će dovesti do našeg konačnog nestajanja, u redu? Zato što
igru igramo svi zajedno i mreškamo sustav koji zajednički stvara­
mo. Dakle, to bi išlo u prilog skromnom ponašanju." Kauffman
je podrijetlo analogije s hrpom pijeska pripisao Peru Baku, fiziča­
ru povezanom s Institutom Santa Fe, koji je razvio teoriju nazvanu
samoorganizirana kritičnost (o kojoj se raspravlja u osmom po­
glavlju).
Kad sam iznio svoju zabrinutost što mnogi znanstvenici, a na­
ročito oni na Institutu Santa Fe, kao da ne razlikuju kompjutorske
simulacije od stvarnosti, Kauffman je potvrdno klimnuo. "Slažem
se s tobom. To me osobno jako brine", odvratio je. "Gledajući neke
simulacije", rekao je, "ne mogu reći gdje je granica između govore­
nja o svijetu - mislim, svemu što je izvan nas - i stvarno lijepih
kompjutorskih igara i umjetničkih oblika i igračaka". Ipak, kad
se on bavi kompjutorskim simulacijama, uvijek, kaže, "pokušavam
shvatiti kako funkcionira nešto u svijetu, ili barem uvijek. Pone­
kad sam zaposlen samo pronalaženjem stvari koje uopće djeluju
zanimljivo i pitam se da li se one mogu primijeniti. Ali, ne mislim
da se bavim znanošću sve dok ono što radim ne završi time da se
uklopi u nešto tamo vani u svijetu, očigledno. A to, konačno, znači
da je to moguće testirati."
Njegov model genetičkih mreža "stvara mnoga predviđanja"
koja će vjerojatno biti testirana u sljedećih petnaest ili dvadeset
godina, rekao je Kauffman. "To se može testirati, ali uz nekoliko
preduvjeta. Kad imaš sustav sa sto tisuća komponenata i ne možeš
ga razložiti na dijelove - još - što su onda primjerene konze-
kvence koje je moguće testirati? To će biti statističke konze-
kvence, je li tako?"
Kako se njegova teorija o podrijetlu života može testirati? "Mož­
da mi sada postavljaš dva različita pitanja", odvrati Kauffman. U
jednom smislu, pitanje se tiče načina na koji je život stvarno nastao
na Zemlji prije nekih četiri milijarde godina. Kauffman nije znao
da li bi njegova teorija, ili bilo koja teorija, na zadovoljavajući način
mogla odgovoriti na ovo povijesno pitanje. S druge strane, njegovu
je teoriju moguće testirati pokušajem da se u laboratoriju stvore auto-
katalitički skupovi. "Reći ću ti nešto. Dogovorit ćemo se. Svejed­
no da li ću to biti ja ili netko drugi, ako netko napravo kolektivne
autokatalitičke skupove molekula s faznim tranzicijama i reakcij-
skim grafovima, ti plaćaš večeru, OK?"
Postoje paralele između Kauffmana i drugih koji dovode u pita­
nje status quo u evolucijskoj biologiji. Prvo, Kauffmanove ideje ima­
ju povijesne prethodnike, baš kao što to imaju i točkasti ekvilibrij
i simbioza. Kant, Goethe i drugi preddarvinovski mislioci speku­
lirali su da bi u temelju prirodnih zakonitosti mogla biti općenita
matematička načela ili pravila. Čak i poslije Darwina, mnogi su
biolozi bili uvjereni u postojanje neke sile koja generira red, uz prirod­
nu selekciju koja se suprotstavlja univerzalnom kretanju prema
termodinamičkoj jednoličnosti, i uzrokuje biološki red. Predstavni­
ci ovog shvaćanja, koje se ponekad zove racionalnom morfo­
logijom, u dvadesetom stoljeću uključuju D'Arcya Wentwortha
Thompsona, Williama Batesona i, u najnovije vrijeme, Briana
Goodwina. 18
Štoviše, čini se da je Kauffman u najmanju ruku jednako moti­
viran filozofskim uvjerenjima o tome kakve stvari moraju biti, kao
i znanstvenom znatiželjom o tome kakve stvari uistinu jesu. Gould
naglašava važnost slučaja, kontingencije, u oblikovanju evolucije.
Margulis se distancira od neodarvinističkog redukcionizma u ko­
rist više holističkog pristupa. Kauffman, slično tomu, smatra da sam
slučaj nije mogao stvoriti život; naš kozmos mora imati neku fun­
damentalnu tendenciju spram stvaranja reda.
Naposljetku, Kauffman se poput Goulda i Lynn Margulis bori
s definicijom vlastitog odnosa spram Darwina. U intervjuu sa mnom
mi je rekao da gleda na antikaos kao na komplement darvinovskoj
prirodnoj selekciji. U drugim je trenucima objavljivao da je anti­
kaos primarni faktor u evoluciji i da je uloga prirodne selekcije
minorna ili nepostojeća. Kauffmanova stalna ambivalencija glede ovog
pitanja se otkrila jasno u rukopisu njegove knjige Kod kuće u svemi­
ru, koju mi je dao u proljeće 1995. Na prvoj stranici knjige, Kauff­
man je objavio da je darvinizam "u krivu", ali je precrtao "u krivu"
i dodao "nepotpun". Kauffman se vratio na formulaciju "u krivu"
18
Brian Goodwin je iznio svoju teoriju How the Leopard changed Its Spots,
Charles Scribner's Sons, New York, 1994.
na špaltama svoje knjige, napravljenim nekoliko mjeseci kasnije.
Što je stajalo u konačnoj objavljenoj verziji? "Nepotpun."
Kauffman ima snažnog saveznika u Gouldu, koji je na omotu
Kauffmanove knjige Podrijetlo reda napisao da će ova knjiga posta­
ti "s vremenom prekretnica i klasik, kako ćemo se polagano kreta­
ti prema sve obuhvatnijoj i boljoj teoriji evolucije". To je neobičan
savez. Dok Kauffman tvrdi da zakoni kompleksnosti koje je uočio
u svojim kompjutorskim simulacijama daju evoluciji života određe­
nu neizbježnost, Gould je svoju karijeru posvetio dokazivanju
da doslovce ništa u povijesti života nije bilo neizbježno. U razgo­
vorima sa mnom, Gould je izričito odbio tezu da se povijest života
razvija prema matematičkim zakonima. "To je vrlo duboka pozi­
cija," rekao je Gould, "ali također mislim da je vrlo duboko kriva".
Gouldu i Kauffmanu zajedničko je to da su obojica dovela u pita­
nje tvrdnje Richarda Dawkinsa i drugih okorjelih darvinista, da je
evolucijska-teorija već više ili manje objasnila povijest života. Pra­
veći reklamu Kauffmanovim knjigama, Gould pokazuje da pristaje
uz staru maksimu "Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj."
Kauffman uglavnom nije imao previše uspjeha u pridobivanju
pristaša svojih ideja. Možda je najveći problem u tome da su njego­
ve teorije po prirodi statističke, kao što i sam priznaje. Ali, ne može
se potvrditi statističko predviđanje o vjerojatnosti podrijetla živo­
ta i njegovoj kasnijoj evoluciji kad nam je na raspolaganju samo jedna
klasa činjenica - zemaljski život. Jedna od najstrožih ocjena dolazi
od Johna Maynarda Smitha, britanskog evolucijskog biologa po­
znatog, poput Dawkinsa, po svom oštrom jeziku i pionira u koriš­
tenju matematike u evolucijskoj biologiji. Kauffman je nekoć studi­
rao kod Maynarda Smitha i proveo je bezbrojne sate pokušavajući
uvjeriti svog bivšeg mentora o važnosti vlastitog rada - očito uza­
lud. U javnoj raspravi 1995. godine, Maynard Smith je rekao o
samoorganiziranoj kritičnosti, modelu hrpe pijeska koji je zastupao
Per Bak, a prigrlio ga Kauffman, "ja jednostavno sav taj posao sma­
tram vrijednim prezira". Maynard Smith je kasnije rekao Kauffma­
nu, uz pivo, da Kauffmanov pristup biologiji ne smatra zanimlji-
vim.19 Za praktičara ironijske znanosti, kakav je Kauffman, nema
okrutnije uvrede.
Kauffman je najelokventniji i najuvjerljiviji kad je kritički
raspoložen. Implicitno je rekao da je evolucijska teorija koju promiču
biolozi poput dawkinsa hladna i mehanička; ona čini nepravdu
veličanstvenosti i zagonetnosti života. Kauffman je u pravu; uisti­
nu ima nešto nezadovoljavajuće, tautološko u darvinovskoj teoriji,
čak i kad je objašnjavaju tako vješti retoričari kakav je dawkins.
Ali, dawkins barem razlikuje žive i nežive stvari. Za Kauffmana
su, čini se, svi fenomeni, od bakterija do galaksija, manifestacije
apstraktnih matematičkih oblika koji prolaze kroz beskonačne per-
mutacije. On je matematički estet. Njegova vizija je slična onoj
što je imaju fizičari čestica koji Boga nazivaju geometrom. Kauff­
man je izjavio da je njegova vizija života smislenija i utješnija od
dawkinsove. Ali, više nas se, čini mi se, može identificirati s daw-
kinsovim nasrtljivim malim replikatorima, nego s Kauffmanovim
logičkim funkcijama u N-prostoru. Gdje je značenje i utjeha u tim
apstrakcijama?

Konzervativizam znanosti

Konstantna prijetnja statusu quo u znanosti - kao i u svim ljudskim


djelatnostima- želja je novih generacija da ostave svoj pečat na svijetu.
Društvo ima jednako nezasitan apetit za novim. Ova dva fenome­
na su uvelike odgovorna za brzo smjenjivanje stilova u umjetnosti­
ma, gdje se pozdravlja promjena zbog nje same. Ni znanost nije
imuna na takve utjecaje. Gouldov točkasti ekvilibrij, Gea Lynn
Margulis i Kauffmanov antikaos, svi su imali svoj trenutak slave. Ali
puno je teže postići trajnu promjenu u znanosti, nego u umjetno­
stima, zbog očitih razloga. Uspjeh znanosti uvelike potječe od
19
O podcjenjivačkim primjedbama na rad Pera Baka i Stuarta Kauffmana
pisalo se u časopisu Nature, 16. veljače 1995., str. 555. Vidi također vrlo
informativni prikaz Kauffmanove knjige Origins of Order u časopisu
Nature, 21. listopad 1993., str. 704-706.
njenog konzervativizma, njenog inzistiranja na visokim standardi­
ma učinkovitosti. Kvantna mehanika i opća teorija relativnosti su
bile baš tako nove, tako iznenađujuće, kao što je to netko mogao
poželjeti. Ali smatra se da su one konačne teorije, ne zato što
pružaju intelektualno uzbuđenje, nego zato što su učinkovite: one
precizno predviđaju ishod eksperimenata. Stare teorije su dobre
iz istog razloga. One su otporne, fleksibilne. Nepogrešivo korespon­
diraju sa stvarnošću. Možda će uvijek biti Istinite.
Oni koji žele biti revolucionari suočavaju se s drugim proble­
mom. Znanstvena kultura je nekoć bila puno manja i stoga po­
godnija za brze promjene. Sad je postala golema intelektualna,
društvena i politička birokracija, koja ima vlastitu inerciju. Stuart
Kauffman je u jednog našem razgovoru usporedio konzervativizam
znanosti s onim biološke evolucije, u kojoj povijest oštro ograniča­
va promjenu. Ne samo znanosti, nego i mnogi drugi sustavi ideja
-a posebice oni s važnim društvenim posljedicama - tendiraju k
tome da se tijekom vremena "stabiliziraju i zalede", zamijetio je
Kauffman. "Pomisli na evoluciju standardnih procedura ponašanja
na brodovima ili nosačima aviona", rekao je. "To je neopisivo kon­
zervativan proces. Ako bi došao i pokušao stvoriti, ab initio, pro­
cedure na nosaču aviona, mislim, sve bi otišlo k vragu!"
Kauffman se nagnuo k meni. "To je stvarno zanimljivo," rekao
je, "uzmi zakon, dobro? Britanski pravni sustav je evoluirao, koli­
ko, tisuću dvjesto godina? Tu sad imamo taj enormni korpus sa
cijelom gomilom shvaćanja o tome u čemu se sastoji razumno
ponašanje. Bilo bi stvarno teško sve to promijeniti! Pitam se da li
bi mogao pokazati kako mreža pojmova sazrijeva u svakom po­
dručju - u svim tim slučajevima mi zapravo stvaramo mape da
bismo se snašli u svijetu - pitam se da li bi mogao pokazati da
središte toga nekako postaje sve otpornije na promjenu." Zapravo
čudno, Kauffman je zapravo izlagao odlični argument zašto nje­
gove vlastite radikalne teorije o podrijetlu života i biološkog re­
da vjerojatno nikad neće biti prihvaćene. Ako je ijedna znanstve­
na ideja dokazala svoju sposobnost da pobijedi sve napadače, to je
Darwinova teorija evolucije.
Zagonetno podrijetlo života

Da sam kreacionist, prestao bih napadati teoriju evolucije - koja je


tako dobro poduprta fosilnim nalazima - i fokusirao se na podri­
jetlo života. To je bez daljnjeg najslabiji potporanj u građevini
moderne biologije. Podrijetlo života je san pisca znanstvene fanta­
stike. Obiluje egzotičnim znanstvenicima i egzotičnim teorijama koje
se nikad niti ne napuštaju u potpunosti niti prihvaćaju, nego samo
dolaze i izlaze iz mode. 20
Jedan od najmarljivijih i najštovanijih istraživača podrijetla života
je Stanley Miller. Godine 1953. on je kao dvadesettrogodišnji stu­
dent pokušao ponovno stvoriti uvjete za nastanak života u labo­
ratoriju. Ispunio je zapečaćenu staklenu bocu s nekoliko litara
metana, amonijaka i vodika (koji su tvorili atmosferu) i nešto vode
(ocean). Uređaj za stvaranje iskri je stvarao lažne munje, dok je
jedan grijač održavao vodu kipućom. Za nekoliko su dana voda i
plinovi bili prošarani crvenkastom sluzi. Analizirajući tvar Miller
je na svoje oduševljenje otkrio da je bogata aminokiselinama. Te
organske komponente su građevni blokovi od kojih se sastoje
proteini, osnovna materija života.
Činilo se da Millerovi eksperimenti daju zapanjujuće dokaze
o tome da je život mogao nastati u onome što je britanski ke­
mičar J.B.S. Haldane zvao "primordijalnom juhom." Pametnja­
kovići su spekulirali da će znanstvenici uskoro poput dr. Fran-
kensteina Mary Shelley stvarati žive organizme u laboratoriju i
tako do najsitnijeg detalja demonstrirati kako se odvijalo stvara­
nje. No, to se nije dogodilo. U biti, gotovo četrdeset godina na­
kon njegova pokusa, Miller mi je rekao da se rješenje zagonetke
podrijetla života pokazalo težim nego što je on ili itko drugi mo­
gao predvidjeti. Prisjetio se jednog predviđanja koje je neposredno
nakon njegovog eksperimenta tvrdilo da će za 25 godina znan-
20
Moj je članak u Scientific Americanu od veljače 1991. (vidi bilješku 17)
prikazao najutjecajnije teorije o podrijetlu života. Intervjuirao sam Stan-
leya Millera na Kalif ornijskom sveučilištu u San Diegu u studenom 1990.
i ponovno telefonski u rujnu 1995.
stvenici "sa sigurnošću" znati kako je otpočeo život. "Pa, 25 go­
dina je došlo i prošlo", šturo je rekao Miller.
Nakon svog eksperimenta iz 1953. godine, Miller se posvetio
potrazi za tajnom života. Došao je na glas kao istovremeno rigo-
rozni eksperimentator, ali i pomalo čangrizav tip, netko tko će
bez puno razmišljanja kritizirati rad za koji misli da je obavljen
traljavo. Kad sam susreo Millera u njegovom uredu na Kalifor-
nijskom sveučilištu u San Diegu, gdje radi kao profesor biokemi­
je, uzrujavao se što je njegovo polje još uvijek na glasu kao rubna
disciplina koja nije vrijedna ozbiljnog istraživanja. "Neki su ra­
dovi bolji od drugih. Stvari koje su užasne opterećuju ovo po­
dručje i vuku ga dolje. To me strašno ljuti. Ljudi rade dobar po­
sao, a onda vidite da pažnju privlači smeće." Činilo se da Miller
nije impresioniran ni sa jednom od trenutnih ideja o podrijetlu
života jer je govorio o njima kao o "glupostima" ili "papirnatoj
kemiji". Isto tako, on osuđuje neke hipoteze zbog kojih je, kad
sam ga pitao za mišljenje, samo odmahnuo glavom, duboko uz­
dahnuo i zakikotao se - kao da je svladan ludošću čovječanstva.
Teorija autokatalize Stuarta Kauffmana je spadala u tu kategoriju.
"Propustiti jednadžbe kroz kompjutor ne predstavlja eksperi­
ment", otpuhnuo je prijezirno Miller.
Miller je priznao da znanstvenici možda nikad neće precizno
znati gdje i kad se pojavio život. "Pokušavamo govoriti o povije­
snom događaju, što se jako razlikuje od uobičajene znanosti, tako
da su i kriteriji i metode jako različite", primijetio je. Ali kad sam
natuknuo da Miller zvuči pesimistično kad je riječ o izgledima za
otkriće tajne života, izgledao je iznenađeno. Pesimističan? Narav­
no da ne! On je optimist!
Jednog dana, zakleo se, znanstvenici će otkriti samoreplicira-
juću molekulu s kojom je otpočela velika saga evolucije. Baš kao
što je otkriće mikrovalnog pozadinskog zračenja velikog praska
legitimiralo kozmologiju, tako će i otkriće prvog genetskog ma­
terijala legitimirati Millerovo područje. " O n o će se uspeti poput
rakete", promrmlja Miller kroz stisnute zube. Hoće li takvo ot­
kriće odmah biti samoevidentno? Miller je klimnuo. "To će biti
od one vrste koja će te navesti da kažeš: 'Isuse, evo ga. Kako smo
to mogli previđati tako dugo?' I svi će biti totalno uvjereni u to."
Kad je Miller proveo svoj prijelomni eksperiment 1953. godine,
većina je znanstvenika još uvijek bila Darwinovog mišljenja da su pro­
teini najvjerojatniji kandidati za samoreproducirajuće molekule,
budući da se mislilo da su proteini sposobni da se sami reprodu­
ciraju i organiziraju. Nakon otkrića da je DNK temelj genetske tran­
smisije i sinteze proteina, mnogi su istraživači počeli davati prednosti
nukleinskim kiselinama pred proteinima kao mogućim pramole-
kulama. Ali u tom je scenariju došlo do velikog zastoja. D N K nije
u stanju stvarati ni proteine ni vlastite kopije bez pomoći katalitič-
kih proteina zvanih enzimi. Ova je činjenica pretvorila pitanje o po­
drijetlu života u klasični problem tipa "kokoš ili jaje": što je bilo
prvo, proteini ili DNK?
U Dolasku zlatnog doba Gunther Stent, koji kao i uvijek do­
bro predviđa, iznosi tezu da bi se ova zagonetka mogla riješiti
kad bi istraživači otkrili samoreplicirajuću molekulu koja može
djelovati kao vlastiti katalizator.21 Ranih osamdesetih istraživači
su otkrili upravo takvu molekulu; ribonukleinsku kiselinu ili
RNK, molekulu s jednom uzvojnicom koja služi kao pomagač
DNK u proizvodnji proteina. Eksperimenti su otkrili da određeni
tipovi RNK mogu djelovati kao vlastiti enzimi dijeleći se na dva
dijela i ponovno se spajajući. Ako je RNK mogla djelovati kao
enzim, onda bi također mogla biti u stanju replicirati se bez po­
moći proteina. RNK može služiti i kao gen i kao katalizator, ona
je i jaje i kokoš.
Ali takozvana hipoteza o svijetu RNK pati od nekoliko poteškoća.
RNK i njene komponente je teško sintetizirati i pod najboljim
uvjetima, u laboratoriju, a kamoli u plauzibilnim predbiotičkim
uvjetima. Jednom kad se RNK sintetizira, ona stvara svoje kopije
tek uz puno kemijskog potpomaganja od strane znanstvenika. Podri­
jetlo života "se moralo dogoditi u jednostavnim uvjetima, a ne oni­
ma koji su jako posebni", rekao je Miller. On je uvjeren da je na­
stanku RNK prethodila neka jednostavnija - i vjerojatno sasvim
različita - molekula.
21
Stent, Golden Age, str. 71.
Lynn Margulis sumnja da će istraživanja o podrijetlu života
dati onu vrstu jednostavnog samoevidentnog odgovora o kome
sanja Miller. "Mislim da bi to moglo biti istinito za uzrok raka, ali
ne i za podrijetlo života", kaže Margulis. Život se, ističe ona, pojavio
u složenim ekološkim uvjetima. "Imate dan i noć, zimu i ljeto,
promjene temperature, promjene vlage. Te su stvari povijesne
akumulacije. Biokemijski sustavi su u biti povijesne akumulacije.
Tako ja ne mislim da će ikad postojati recept za život: dodaj vodu
i mješavinu tvari i dobit ćeš život. To nije proces koji se odvija u
jednom koraku. To je kumulativni proces koji uključuje jako puno
promjena." Najmanja bakterija, dodala je, "je puno više nalik ljudi­
ma od Millerovih mješavina kemikalija jer već ima ove sustavne oso­
bine. Tako da je od bakterije do čovjeka manji korak, nego od mješa­
vine aminokiselina do te bakterije."
Francis Crick je pisao u svojoj knjizi Život sam da se čini "da
je podrijetlo života gotovo čudo, toliko ima uvjeta koji moraju
biti zadovoljeni da bi postojao." 22 (Crick je, treba spomenuti,
agnostik koji naginje ateizmu.) Crick je iznio tezu da su vanze-
maljci u posjetu Zemlji nekim svemirskim brodu prije par mili­
jardi godina možda ovdje namjerno posijali mikrobe.
Možda će se nada Stanleya Millera ispuniti: znanstvenici će otkriti
neku pametnu kemikaliju ili kombinaciju kemikalija koje se mogu
reproducirati, mutirati i evoluirati pod plauzibilnim predbiotičkim
uvjetima. Otkriće će sigurno začeti novo razdoblje primijenjene
kemije. (Velika se većina istraživača usredotočuje na taj cilj, više
nego na razjašnjenje o podrijetlu života.) Ali s obzirom na naše
pomanjkanje znanja o uvjetima pod kojima je život nastao, svaka
teorija o podrijetlu života koja se temelji na takvom otkriću će uvi­
jek biti podložna sumnjama. Miller vjeruje da će biolozi znati odgo­
vor na zagonetku o podrijetlu života kad ga ugledaju. Ali njegovo
vjerovanje počiva na premisi da će odgovor biti plauzibilan, premda
možda samo retrospektivno. Tko kaže da je nastanak života na Zemlji
22
Crickova izjava o "čudu" se može naći na strani 88 njegove knjige Life
Itself, Simon and Schuster, New York, 1981.
bio plauzibilan? Moguće je da je život nastao u potpuno čudnom
spoju nevjerojatnih pa čak i nezamislivih događaja.
Štoviše, nije vjerojatno da će nam otkriće plauzibilne pramoleku-
le, kada i ako do nje dođe, stvarno reći ono što želimo znati: je li
život na Zemlji bio neizbježna ili nevjerojatna pojava? Da li se to
dogodilo i drugdje ili samo na ovom usamljenom, usamljenom mje­
stu? Ova pitanja se mogu riješiti jedino ako otkrijemo život izvan
zemlje. Društva postaju sve manje i manje raspoložena podupirati
takva istraživanja. Godine 1993. je Kongres okončao NASA-in pro­
gram SETI (Program potrage za vanzemaljskom inteligencijom), koji
je pretraživao nebo u potrazi za radiosignalima koje su eventualno
poslale druge civilizacije. San o slanju čovjeka na Mars, najvjerojat­
nijem mjestu za izvanzemaljski život u Sunčevom sustavu, odgođen
je na neodređeno vrijeme.
Čak i bez toga, moguće je da znanstvenici već sutra otkriju
dokaze o životu u svemiru. Takvo bi otkriće transformiralo svu
znanost i filozofiju i ljudsku misao. Stephen Jay Gould i Richard
Dawkins bi mogli razriješiti svoju svađu o tome je li prirodna
selekcija kozmički ili samo zemaljski fenomen (premda bi svaki
bez sumnje bio u stanju pronaći dovoljno dokaza u prilog svog
mišljenja). Stuart Kauffman bi mogao odrediti da li zakoni koje
je uočio u svojim kompjutorskim simulacijama prevladavaju i u
stvarnom svijetu. Ako su vanzemaljci dovoljno inteligentni da
razviju vlastitu znanost, Edward Witten bi mogao saznati je li
teorija superstruna uistinu neizbježna kulminacija svake potrage
za fundamentalnim zakonima koji upravljaju stvarnošću. Znan­
stvena fantastika će postati činjenica. New York Times će naliko­
vati časopisu Weekly World News, jednom od onih tabloida koji
objavljuju "fotografije" predsjednika kako se grle s vanzemaljci-
ma. Čovjek se uvijek može nadati.
6.
KRAJ DRUŠTVENIH
ZNANOSTI

Život bi Edwardu O. Wilsonu bio mnogo lakši da se držao mrava.


Mravi su ga privukli biologiji kad je bio dječak u Alabami i ostali su
njegov najveći izvor inspiracije. Napisao je gomile članaka i neko­
liko knjiga o tim sićušnim stvorenjima. Kolonije mrava ukrašavaju
Wilsonov ured u Muzeju usporedne zoologije Sveučilišta Harvard.
Dok mi ih je pokazivao bio je ponosan i uzbuđen kao desetogodiš-
njak. Kad sam ga pitao je li iscrpio temu mrava, uskliknuo je: "Tek
počinjemo!" Nedavno se upustio u istraživanje Pheidolea, jed­
nog od najbrojnijih rodova u životinjskom carstvu. Misli se da u
Pheidolea spada više od dvije tisuće vrsta mrava od kojih većina
nije opisana, pa čak niti imenovana. "Mislim da sam s onim istim
žarom, koji navodi ljude u njihovim srednjim godinama da odluče
kako će napokon preveslati Atlantik u čamcu ili se pridružiti sku­
pini alpinista koji se penju na K2, i ja odlučio da ću istražiti Pheido­
1
lea," kaže Wilson.
1
Edwarda Wilsona sam intervjuirao na Harvardu u veljači 1994. Wilsonovi
radovi na koje se aludira u ovome dijelu jesu Sociobiology, Harvard Uni­
versity Press, Cambridge, 1975. (moji navodi potječu iz skraćenog izda­
nja iz 1980.); On Human Nature, Harvard University Press, Cambridge,
1978.; Genes, Mind and Culture (sa Charlesom Lumsdenom), Harvard
University Press, Cambridge, 1981.; Promethean Fire (s Lumsdenom)
Harvard University Press, Cambridge, 1983.; Biophilia, Harvard University
Press, Cambridge, 1984.; The Diversity o/Lz/i?, WW Norton, New York,
1993.; i Naturalist, Island Press, Washington D. C, 1994. [usp. Darko
Polšek (ur), Sociobiologija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1997.]
Wilson je bio vođa poduhvata da se očuva biološka raznovrsnost
zemlje, a njegov veliki cilj je da od roda Pheidolea na neki način
učini ogledni primjerak za biologe koji žele pratiti i promatrati
bio-raznovrsnost različitih regija. Stvarajući harvardsku zbirku
mrava, najveću na svijetu, Wilson je izradio niz crteža olovkom
svake vrste Pheidolea zajedno s opisom njenog ponašanja i eko­
logije. "To Vam se vjerojatno čini ubitačno dosadno", ispričavao
se Wilson dok je listao kroz crteže vrste Pheidolea (koji su za­
pravo neopisivo čudovišni). "Za mene je to aktivnost koja me
ispunjava najvećim zamislivim zadovoljstvom." Povjerio mi je da
je, dok je gledao kroz svoj mikroskop na prije nepoznate vrste,
imao "osjećaj da možda gleda u - ne bih htio biti previše poe­
tičan - lice stvaranja". Jedan mrav je bio dovoljan da u Wilsonu
izazove strahopoštovanje pred kozmosom.
Prvi sam put otkrio borbeni duh kako viri iza Wilsonovog
dječačkog lika kad smo prilazili farmi mrava koja se prostirala na
dugačkom stolu u njegovom uredu. Ovo su mravi "rezači lišća",
objasnio je Wilson, koji se prostiru od Južne Amerike do najsje­
vernije Louisiane. Mali vitki primjerci koji hitro prolaze po površi­
ni spužvastog gnijezda su radnici; vojnici se skrivaju unutra. Wil­
son je podignuo pokrov gnijezda i puhnuo u rupu. Trenutak
kasnije nekoliko nabubrjelih behemota izmililo je na površinu,
mičući velikim glavama razjapljenih vilica. "Mogu pregristi kož­
nu cipelu", primijetio je Wilson, činilo mi se, s malo previše div­
ljenja. "Kada biste pokušali kopati u gnijezdu 'rezača lišća', oni
bi vas postupno sasjeckali, kao u kineskoj torturi s tisuću ugri­
za". Nasmijao se.
Wilsonova se ratobornost - urođena ili naučena? - pojavila
kasnije još jasnije, kad je raspravljao o stalnom odugovlačenju
američkog društva da se suoči s ulogom koju igraju geni u obli­
kovanju ljudskog ponašanja. "Ova je zemlja toliko zahvaćena
našom civilnom religijom, egalitarizmom, da jednostavno odvraća
pogled od bilo čega što bi je moglo poljuljati u njenom središ­
njem etičkom nazoru koji imamo, a to je da su svi jednaki, da se
savršena društva mogu izgraditi dobrom voljom." Dok je ovo
propovijedao, Wilsonovo se izduženo lice jenkijevskog farmera,
inače toliko oduhovljeno, okamenilo u masku puritanskog pro­
povjednika.
Postoje dva - barem dva - Edwarda Wilsona. Jedan je pjesnik druš­
tvenih kukaca i strastveni branitelj Zemljine bio-raznovrsnosti. Drugi
je izrazito ambiciozan, natjecateljski raspoložen čovjek koji se bo­
ri s vlastitim osjećajem da je zakasnio, da je njegovo polje manje-više
dovršeno. Wilsonov odgovor na zebnju zbog utjecaja je bio sasvim
različit od onoga Goulda, Margulis, Kauffmana i drugih koji, su se
hrvali s Darwinom. Uz sve svoj razlike, oni su na Darwinovu domi­
nantnost odgovarali tvrdeći da darvinovska teorija ima ograničenu
objašnjavalačku moć, da je evolucija puno kompliciranija nego što
je to mislio Darwin i njegovi moderni nastavljači. Wilson je pri­
hvatio suprotnu taktiku. On je pokušao proširiti darvinizam, poka­
zati da on može objasniti više nego što je to itko - čak i richard
dawkins - mogao zamisliti.
Wilsonova uloga kao proroka sociobiologije može se pratiti
do vjerske krize koju je proživljavao kasnih pedesetih, neposredno
nakon dolaska na Harvard. Premda je već bio jedan od svjetskih
autoriteta za društvene kukce, počeo je razmišljati o očitoj beznačajnosti
- barem u očima drugih znanstvenika - vlastitog istraživačkog polja.
Molekularni biolozi, oduševljeni otkrićem strukture DNK, temelja
genetske transmisije, počeli su preispitivati vrijednost proučava­
nja cijelih organizama poput mrava. Wilson se jednom prisjetio
kako je James Watson, koji tada bio na Harvardu i još uvijek pre­
plavljen uzbuđenjem što je otkrio dvostruku uzvojnicu, "isijavao
prijezir" spram evolucijske biologije na koju je gledao kao na
preuveličanu verziju sakupljanja maraka, koju je molekularna bio­
2
logija učinila suvišnom.
Wilson je na ovaj izazov odgovorio proširivanjem svog pogle­
da traganjem za zakonima ponašanja koji ne upravljaju samo mra­
vima nego i društvenim životinjama. Taj je napor kulminirao knji­
gom Sociobiologija: nova sinteza. Objavljena 1975. godine, knjiga
je velikim dijelom bila autoritativni pregled ne-ljudskih društve­
nih životinja, od mrava i termita do antilopa i pavijana. Oslanja-
2
Vidi "The Molecular Wars", 12. poglavlje knjige Naturalist, za detaljni
prikaz ove krize u Wilsonovoj karijeri.
jući se na etologiju, populacijsku genetiku i druge discipline, Wil­
son je pokazao kako se sparivanje i podjela rada mogu shvatiti
kao prilagodba na evolucijske pritiske.
Tek se u posljednjem poglavlju Wilson okreće ljudima. Tamo
skreće pažnju na očitu činjenicu da sociologiji, izučavanju ljud­
skog društvenog ponašanja, hitno treba jedinstvena teorija. "Po­
stojali su pokušaji sustavne izgradnje ali... bili su preslabi. Veći­
na onoga što danas prolazi pod sociološkom teorijom je u biti
etiketiranje fenomena i koncepata u očekivanom stilu prirodo­
slovlja. Proces je teško analizirati jer su temeljne jedinice neja­
sne, možda nepostojeće. Sinteze se obično sastoje od mukotrp­
nog sastavljanja pojmovnika raznih skupova definicija i metafora
koje su dali maštovitiji mislioci."3
Sociologija će postati prava znanstvena disciplina, tvrdio je
Wilson, ako se podčini darvinovskoj paradigmi. Primijetio je, pri­
mjerice, da se ratovanje, ksenofobija, dominacija muškaraca, čak
i povremeni ispadi altruizma, mogu shvatiti kao adaptivne vrste
ponašanja koje potječu iz našeg primarnog poriva da širimo naše
gene, U budućnosti će, predviđa je Wilson, dalji napredak u evo­
lucijskoj teoriji baš kao i u genetici i neurologiji omogućiti so-
ciobiologiji da objasni Široku raznolikost ljudskog ponašanja; so-
ciobiologija na koncu neće obuhvaćati samo sociologiju, nego i
psihologiju, antropologiju i sve "meke" društvene znanosti.
Knjiga je dobila općenito povoljne kritike. Pa opet, neki su
znanstvenici, uključujući Wilsonovog kolegu Stephena Jaya Go-
ufda, predbacili Wilsonu što iznosi tezu da je stanje čovječanstva
na neki način neizbježno. Wilsonovi nazori, tvrdili su kritičari,
predstavljaju osuvremenjenu verziju socijalnog darvinizma; ta
ozloglašena doktrina viktorijanskog doba, koja miješa ono što
jest s onim što bi trebalo biti, i daje znanstveno opravdanje
rasizmu, seksizmu i imperijalizmu. Napadi na Wilsona kulmini­
rali su 1978. na sastanku Američke udruge za promicanje znano-

3
Wilson, Sociobiology, str. 300.
4
Ovi su događaji prepričani u poglavlju "The Sociobiology Controveries" u
Wilsonovoj knjizi Promethean Fire, str. 23-50.
sti. Član radikalne skupine Međunarodni komitet protiv rasizma
izlio je vrč vode na Wilsona vičući: "Potpuno si mokar."4
Ne dajući se omesti, Wilson je napisao dvije knjige o ljudskog
sociobiologiji, sa Charlesom Lumsdenom, fizičarom na Sveuči­
lištu Toronto: Geni, um ikultura (1981.) i Prometejska vatra (1983.).
Wilson i Lumsden su u posljednjoj knjizi dopustili da postoji "bla­
ga poteškoća u stvaranju preciznog portreta genetskih i kulturnih
interakcija". Ali objavili su da način da riješimo tu poteškoću nije
nastaviti "časnu tradiciju društvene teorije pisane poput književne
kritike", nego stvoriti rigoroznu matematičku teoriju interakcija
gena i kulture. "Teorija koju želimo izgraditi", pisali su Wilson i
Lumsden, "sadržavat će sustav povezanih apstraktnih procesa
izraženih koliko je to god moguće u obliku eksplicitnih matema­
tičkih struktura koje bi prevodile procese natrag u stvarni svijet
osjetilnog iskustva."5
Knjige koje je Wilson napisao s Lumsdenom nisu bile tako
dobro prihvaćene kao Sociobiologija. Jedan je kritičar nedavno
nazvao njihov nazor na ljudsku prirodu "umorno mehanističkim"
i "simplificiranim".6 Za našeg intervjua, Wilson je glede izgleda
sociobiologije svejedno bio ratoborniji nego ikad. Dok je tvrdio
da je podrška njegovim tezama sedamdesetih godina bila vrlo sla­
ba, inzistirao je na tome da "danas postoji puno više dokaza" da
mnoge ljudske odlike - od homoseksualnosti do sramežljivosti -
imaju genetsku osnovu; napredak u medicinskoj genetici je ta­
kođer zaslužan za to što su genetska objašnjenja ljudskog po­
našanja danas prihvatljivija znanstvenicima i javnosti. Ljudska so­
ciobiologija ne cvjeta samo u Europi koja ima Sociobiološko
udruženje, nego i u SAD, rekao je Wilson; premda se mnogi znan­
stvenici u Sjedinjenim državama klone termina sociobiologija zbog
njegovih političkih konotacija, sve discipline s imenima poput
bio-kulturne studije, evolucijske psihologije i darvinovske studi-

5
Wilson, Promethean Fire, str. 48-49.
6
Christopher Wells, biolog na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu, iznio
je ove primjedbe o teorijama Wilsona i Lumsdena u The Sciences, stude­
ni/prosinac, 1993., str. 39.
je ljudskog ponašanja, zapravo su "grančice" koje rastu na deblu
7
sociobiologije.
Wilson je još uvijek uvjeren da će sociobiologija na kraju obuhvati­
ti ne samo društvene znanosti nego i filozofiju. Piše knjigu, pro­
vizorno nazvanu Prirodna filozofija, o tome kako će otkrića socio­
biologije pomoći da se riješe politička i moralna pitanja. Namjerava
dokazati da religijske doktrine mogu i trebaju biti "empirijski
testirane" i odbačene ako se pokaže da su nespojive sa znanstve­
nim istinama. Iznio mi je tezu, primjerice, da bi Katolička crkva
mogla preispitati je li njena zabrana pobačaja - dogme koja pri­
donosi prenapučenosti-u konfliktu s višim moralnim ciljem očuva­
nja cjelokupne Zemljine bio-raznovrsnosti. Dok je Wilson govorio,
prisjetio sam se komentara jednog kolege kako Wilson kombinira
veliku inteligenciju i učenost s, paradoksalno, nekom vrstom naiv­
nosti,, gotovo nedužnosti.
Čak i oni evolucijski biolozi koji se dive Wilsonovim naporima
da postavi temelje detaljnoj teoriji ljudske prirode sumnjaju u to
može li jedan takav pothvat uspjeti. Dawkins, primjerice, prezire
"prizemno neprijateljstvo" spram sociobiologije koju iskazuju
Stephen Jay Gould i drugi lijevo orijentirani znanstvenici. "Mislim
da se jadno odnose prema Wilsonu, a u tome prednjače njegovi
kolege s Harvarda", rekao je Dawkins. "Kad bi postojala moguć­
nost prebrojavanja, ja bih ustao i stao na Wilsonovu stranu." Pa
opet, dawkins nije bio tako uvjeren, kao što se to Wilson činio,
da znanost može potpuno shvatiti "zbrkanost ljudskog života". Zna­
nost nije u stanju objasniti "silno kompleksne sustave koji nasta­
ju iz gomila i gomila detalja", objasnjavao je dawkins. "Objasniti
sociologiju bi bilo slično pokušaju da se znanstveno objasni ili predvi­
di točna putanja molekule vode koja se spušta niz slapove Nijaga-
re. Ne možete to učiniti, ali to ne znači da u tome ima bilo što
fundamentalno teško. To je samo vrlo, vrlo komplicirano."
7
Moje shvaćanje je da znanstvenici uopće nisu bili toliko uspješni u objaš­
njavanju ljudskog ponašanja pomoću genetike i darvinizma kao što to -
čini se - misli Wilson. Vidi moje članke iz Scientific Americana "Eugenics
Revisited" iz lipnja 1993., str. 122-131; i "The New Social Darwinists", iz
listopada 1995., str. 174-181.
Čini mi se da i sam Wilson danas sumnja da će sociobiologija
ikad postati tako svemoćna kako je nekoć vjerovao. Na kraju
Sociobiologije piše da će polje na kraju kulminirati potpunom ko­
načnom teorijom ljudske prirode. "Da bismo beskonačno održavali
vrstu," piše Wilson, "moramo ići prema totalnom znanju, sve do
razina neurona i gena. Kad dovoljno uznapredujemo i budemo u
mogućnosti objasniti same sebe na ovaj mehanistički način, druš­
tvene znanosti će procvasti, ali rezultat će možda biti teško prihva­
titi." Zaključio je navodom iz Camusa: "U svemiru lišenom iluzija
i svjetala, čovjek se osjeća strancem. Njegovo izgnanstvo je bez
lijeka jer je lišen sjećanja na izgubljeni dom ili nade u obećanu
zemlju."8
Kad sam se prisjetio ovog sumračnog završnog akorda, Wilson
je priznao da je Sociobiologiju završio blago depresivno. "Mislio
sam da će nakon određenog vremena, budući da ćemo znati sve više
i više o tome otkud dolazimo i zašto činimo to što činimo, precizno
rečeno, smanjiti - koja bi tu riječ dobro odgovarala - našu preuve­
ličanu sliku o samima sebi i našu nadu u beskonačni rast u buduć­
nosti." Wilson je također vjerovao da bi takva teorija bila kraj bio­
logije, discipline koja je dala smisao njegovom životu. "Ali potom
sam samoga sebe razuvjerio", rekao je. Wilson je odlučio da ljud­
ski um, koji je bio i još uvijek biva oblikovan kompleksnom inte­
rakcijom kulture i gena, predstavlja beskonačnu granicu za zna­
nost. "Vidio sam da postoji golemo neistraženo područje znanosti
i ljudske povijesti koje ćemo istraživati dovijeka", prisjetio se. "Zbog
toga sam bio puno veseliji." Wilson je razriješio svoju depresiju
priznajući, u biti, da su njegovi kritičari bili u pravu: znanost ne
može objasniti sve proizvoljnosti ljudske misli i kulture. Ne može
postojati potpuna teorija ljudske prirode, ona koja rješava sva pita­
nja koja imamo o sebi.
Koliko je zapravo sociobiologija revolucionarna? Ne previše, pre­
ma samom Wilsonu. Uz svu svoju kreativnost i ambiciju, Wilson
je prilično konvencionalni darvinist. To je postalo jasno kad sam ga
pitao o konceptu biofilije, koji smatra da je ljudska sklonost prirodi,

8
Wilson, Sociobiology, str. 300-301.
ili barem nekim njenim aspektima, urođena, proizvod prirodne
selekcije. Biofilija predstavlja Wilsonov pokušaj da pronađe neš­
to što je zajedničko njegovim dvjema strastima, sociobiologiji i
bio-raznolikosti. Wilson je napisao monografiju o biofiliji objav­
ljenu 1984. godine, a kasnije je uredio zbirku ogleda, svojih i
tuđih, o istoj temi. Za mojeg razgovora s Wilsonom, pogriješio
sam što sam primijetio da biofilija podsjeća na Geu jer se svaka
ideja poziva na altruizam koji prihvaća sav život, a ne samo vlasti­
te rođake ili čak samo vlastitu vrstu.
"Zapravo, ne", odvratio je Wilson, tako oštro da sam bio izne­
nađen. Biofilija pretpostavlja postojanje "nekog fosforescentnog
altruizma u zraku", frknuo je Wilson. "Ja vrlo snažno podržavam
mehanistički nazor prema podrijetlu ljudske naravi", rekao je.
"Naša briga za druge organizme je uvelike proizvod darvinovske
prirodne selekcije." Biofilija je evoluirala, nastavio je Wilson, ne
zbog koristi svog života, nego zbog koristi individualnih ljudi.
"Moj nazor je prilično strogo antropocentričan jer ono što vi­
dim i razumijem, od svega što znam o evoluciji, podupire takav
nazor, a ne neki drugi."
Pitao sam Wilsona da li se slaže sa svojim harvardskim kolegom
Ernstom Mayrom da se moderna biologija reducirala na rješavanje
zagonetki čija rješenja samo pojačavaju prevladavajuću paradig­
mu neodarvinizma.9 Wilson se zasmijuljio. "Sredi konstante do slje­
deće decimale", rekao je, aludirajući na navod koji je pripomogao
u stvaranju legende o samozadovoljnom fizičaru iz devetnaestog
stoljeća. "Da, čuli smo za to." Ali nakon što se lagano našalio s

9
Vidi One Long Argument Ernsta Mayra, Harvard University Press, Cam­
bridge, 1991. Na str. 149 Mayr piše: "Arhitekte evolucijske sinteze [medu
kojima je i Mayr] su neki kritičari optužili da tvrde da su riješili sve
preostale probleme evolucije. Ova optužba je apsurdna; ne znam niti
jednog evolucijskista koji bi tako nešto tvrdio. Sve što su tvrdili oni koji
su podržavali sintezu je bilo to da su uspjeli stvoriti elaborat darvinovske
paradigme koji je dovoljno otporan, a da ga ne ugrožavaju zagonetke
koje još nisu riješene." "Zagonetke", treba reći, jesu pojam koji je koris­
tio Thomas Kuhn kako bi opisao probleme koji zaokupljaju znanstveni­
ke koji se bave nerevolucionarnom, "normalnom" znanošću.
Mayrovim shvaćanjem o konačnosti, Wilson se zapravo s njim
složio. "Sigurno ne stojimo pred detroniziranjem evolucije pomoću
prirodne selekcije ili našeg temeljnog shvaćanja specijacije", re­
kao je Wilson. "Tako da sam ja, također, skeptičan u vezi toga da
ćemo proći kroz bilo kakve revolucionarne promjene o tome kako
evolucija djeluje ili kako dolazi do diverzifikacije, ili kako se stvara
bioraznolikost na razini vrsta." Postoji još mnogo toga da se nauči
o razvoju embrija, o interakciji ljudske biologije i kulture, o ekolo­
giji i drugim kompleksnim sustavima. Ali osnovna pravila biolo­
gije, ustvrdio je Wilson, "prilično, po mom sudu, dolaze na svoje
mjesto. Kako djeluje evolucija, algoritam, mašina, što je pokreće."
Ono što je Wilson mogao dodati je da su zastrašujuće moralne
i filozofske implikacije darvinovske teorije odavno izrečene. U
svojoj knjizi iz 1871. Podrijetlo čovjeka, Darwin je zamijetio da
bi u slučaju da su ljudi evoluirali poput pčela "jedva bilo sumnje
da bi naše neoženjene ženke, poput pčela-radilica, smatrale svo­
jom svetom dužnošću ubijati svoju braću, a majke bi težile tome
da ubijaju svoje plodne kćeri; i nitko se ne bi u to miješao".10
Drugim riječima, mi ljudi smo životinje, a prirodna selekcija nije
oblikovala samo naša tijela nego i naša vjerovanja, naš fundamen­
talni osjećaj o dobrom i lošem. Jedan užasnuti viktorijanski pri­
kazivač podrijetla uzrujavao se u novinama Edinburgh Review:
"Kada bi ovi nazori bili istiniti, neizbježna je revolucija u mišlje­
nju koja će potresti društvo do temelja uništavajući svetost sa­
11
vjesti i religioznost." Ta revolucija se odavno dogodila. Prije
kraja devetnaestog stoljeća, Nietzsche je objavio da nema božan­
skog izvora ljudske moralnosti: Bog je mrtav. Nije nam trebala
sociobiologija da bismo to saznali.
10
Našao sam ovaj navod iz Darwinovog djela The Descent of Man u knjizi
The Moral Animal Roberta Wrighta, Pantheon, New York, 1994., str.
327. (Wright navodi faksimilno izdanje Descenta, Princeton University
Press, Princeton, N. J., 1981., str. 73.) Ova knjiga Roberta Wrighta,
novinara koji radi za New Republic, bez daljnjega je najbolje što sam
čitao o suvremenim znanstvenim pokušajima da se objasni ljudska pri­
roda na darvinovski način.
11
Ibid., str. 328.
Nekoliko riječi Noama Chomskog

Jedan od najzanimljivijih kritičara sociobiologije i drugih darvinov-


skih pristupa društvenim znanostima je Noam Chomsky, istovreme­
no lingvist i jedan od najbeskompromisnijih američkih društvenih
kritičara. Prvi put sam uživo vidio Chomskog kad je držao govor
o radu modernih sindikata. Bio je mršav, lagano pogrbljen poput
svih kroničnih čitača. Nosio je naočale sa žičanim okvirom, teni­
ske, platnene hlače i raskopčanu košulju. Da nije bilo bora na licu
i sjedina u njegovoj podužoj kosi, mogao je proći kao student,
premda onaj koji radije diskutira o Hegelu nego što ispija pivo u
kantini.
Glavna poruka Noama Chomskog je ta da su sindikalni vode
više zaokupljeni održavanjem vlastite moći nego predstavljanjem
radnika. Njegova publika? Sindikalni vođe. Tijekom završnog dijela
postavljanja pitanja, reagirali su, kao što se i moglo pretpostaviti,
samoobrambeno; pa čak i neprijateljski. Ali Chomsky se suočavao
s njihovim argumentima s takvim nepomućenim nepokolebljivim
uvjerenjem - i s takvom neumornom bujicom činjenica - da nije
prošlo mnogo vremena i mete njegove kritike su počele kimati gla­
vama u znak slaganja: da, možda su se oni stvarno prodali svojim
kapitalističkim gospodarima.
Kad sam mu kasnije pokazao iznenađenje zbog oštrine njegova
predavanja, obavijestio me da njega ne zanima "dijeliti ljudima pe­
tice za ispravno ponašanje". Suprotstavljao se svim autoritarnim
sustavima. Naravno, obično svoj bijes ne bi usredotočio na sin­
dikate koji su izgubili puno od svoje snage, nego na američku vlast,
industriju, i medije. Sjedinjene je države nazivao "terorističkom su-
persilom", a medije "njenim propagandnim agentom". Rekao mi je
da će mu, kada New York Times, jedna od njegovih omiljenih meta,
počne objavljivati prikaze njegovih političkih knjiga, to biti znak
da nešto čini krivo. Sumirao je svoj nazor na svijet kao "ma kakva
bila vlast, ja sam protiv nje".
Rekao sam da mi se čini ironičnim da su njegova politička uvje­
renja toliko radikalno protiv establišmenta, s obzirom na to da je
u lingvistici on establišment. "Ne, nisam", brzo je uzvratio. Nje­
gov glas, koji je inače hipnotički miran - čak i kad nekoga opako
kudi - iznenada je postao oštar. "Moja pozicija u lingvistici je po­
zicija manjine, i uvijek je bila." Inzistirao je na tome da je "goto­
vo potpuno nesposoban naučiti jezike" i da, u biti, on nije čak niti
profesionalni lingvist. MIT ga je zaposlio kao stalnog profesora,
izjavio je, samo zato što nije znao ili mario puno o humanističkim
znanostima, jednostavno su htjeli popuniti rupu. 12
Ovo sam sve iznio zbog opreza. Chomsky je od svih intelek­
tualaca koje sam sreo jedan od onih koji se najviše suprotstavlja sve­
mu (poziciju mu može ugroziti jedino anarhistički filozof Paul Feye-
rabend). Stalno se osjeća prisiljenim sve autoritete stavljati na njihovo
mjesto, uključujući samog sebe. On je ogledni primjerak zebnje
zbog vlastita utjecaja. Njegove izjave bi stoga trebalo uzimati cum
grano salis. Unatoč svim njegovim negiranjima, Chomsky je najvaž­
niji lingvist koji je ikada živio. "Teško da je pretjerano reći kako
nema teorijskog problema u današnjoj lingvistici o kome se rasprav­
lja drugačije nego onako kako je to Chomsky zacrtao", objavljuje
Encyclopaedia Britannica13. Pozicija Chomskog u povijesti ideja
je slična Descartesovoj i Darwinovoj.14 Kad je Chomsky pedesetih
godina studirao, lingvistikom je - kao i svim drugim društvenim
znanostima - dominirao bihejviorizam, izrastao na Lockeovoj za­
misli da je duh tabula rasa, prazna ploča po kojoj piše iskustvo.
Chomsky je ovakav pristup doveo u pitanje. Ustvrdio je da nije
moguće da djeca uče jezik samo indukcijom, kroz pokušaje i po­
greške, kao što su to mislili bihejvioristi. Neka fundamentalna nače­
la jezika - neka vrsta univerzalne gramatike - moraju već postojati
u našem mozgu. Teorije Chomskog, koje je prvi put iznio u svo-

12
Sa Chomskim sam se susreo na MIT-u u veljači 1990. Primjedbe navođene
do ovog mjesta potječu s tog sastanka. Primjedbe koje će se kasnije
navoditi potječu iz telefonskog intervjua obavljenog u veljači 1993.
Chomskyjevi politički eseji su sakupljeni u knjizi The Chomsky Reader,
ur. James Peck, Pantheon, New York, 1987.
13
The New Encyclopaedia Britannica, 1992., izdanje Macropaedia, vol. 23,
Linguistics, str. 45.
14
Nature, 19. veljače 1994., str. 521.
joj knjizi Sintaktičke strukture iz 1957. godine, pomogle su da se
zauvijek iskorijeni bihejviorizam i poploča put više kantovskom,
genetski orijentiranom shvaćanju ljudskog jezika i spoznaje.15
Edward Wilson i sve drugi znanstvenici koji pokušavaju objasniti
ljudsku prirodu genetikom Chomskvjevi su dužnici. Ali Chomsky
nije nikad mogao prihvatiti darvinovska objašnjenja ljudskog po­
našanja. On se slaže s tim da prirodna selekcija možda ima određe­
nu ulogu u evoluciji jezika i drugih ljudskih osobina. Ali s obzirom
na enormni jaz između ljudskog jezika i relativno jednostavnih
komunikacijskih sustava drugih životinja, i s obzirom na naše
fragmentarno znanje o prošlosti, znanost nam malo toga može reći
o evoluciji jezika. Samo zato što je danas jezik adaptivan, obrazlaže
Chomsky, ne znači da je nastao kao odgovor na selekcijske pritiske.
Moguće je da je jezik bio samo slučajni nusprodukt koji se naglo
pojavio uz inteligenciju, koji je tek kasnije bio prihvaćen za različite
svrhe. Isto bi moglo vrijediti i za druge osobine ljudskog uma.
Darvinovska društvena znanost, požalio se Chomsky, uopće nije
prava znanost, nego je "filozofija duha koja sadrži samo malo znano­
sti". Problem je, prema Chomskom, u tome "da je darvinovska
teorija toliko labava da može uključiti sve što se otkrije." 16
Evolucijska perspektiva je Chomskog uvjerila da možda ima­
mo samo ograničenu sposobnost razumijevanja prirode, ljudske
ili neljudske. On odbacuje ideju popularnu medu mnogim znan­
stvenicima, da je evolucija oblikovala mozak u stroj za učenje i rješa­
vanje problema. Chomsky vjeruje, baš kao i Gunther Stent i Colin
15
Syntactic Structures, Noam Chomsky, Mouton, Den Haag, Nizozemska,
1957. [usp. Sintaksičke strukture, Dnevnik, Novi Sad 1984.] Godine 1995.
Chomsky je izdao još jednu knjigu o lingvistici The Minimalist Program,
MIT Press, Cambridge, koja je proširivala njegov raniji rad na urođenoj
generativnoj gramatici. Poput mnogih Chomskyevih knjiga o lingvisti­
ci, niti ovu nije lako čitati. Za čitljiv prikaz njegove lingvističke karijere
vidi The Linguistic Wars, Randyja Allena Harrisa, Oxford University
Press, New York, 1993.
16
Steven Pinker, koji je također lingvist na MIT-u, uvjerljivo je tvrdio da se
rad Chomskog može najbolje shvatiti s darvinovske točke gledišta u
knjizi The Language Instinct, William Morrow, New York, 1994.
McGinn, da urođena struktura našeg duha nameće granice našem
razumijevanju. (Stent i McGinn su došli do ovog zaključka djelo­
mice zahvaljujući istraživanjima Chomskog).
Chomsky dijeli znanstvena pitanja u probleme, na koje je barem
potencijalno moguće odgovoriti, i zagonetke, na koje nije moguće
niti potencijalno odgovoriti. Prije sedamnaestog stoljeća, objašnjava
mi Chomsky, kad znanost zapravo nije postojala u modernom
smislu riječi, gotovo su sva pitanja izgledala kao zagonetke. Tad su
Newton, Descartes i drugi počeli postavljati pitanja i rješavati ih
pomoću metoda koje su izrodile modernu znanost. Neka od ovih
istraživanja su dovela do "spektakularnog napretka", ali mnoga
druga su se pokazala besplodnima. Znanstvenici, primjerice, nisu
napravili apsolutno nikakav napredak istražujući pitanja kakva su
svijest i slobodna volja. "O tome nemamo nikakve, pa ni pogrešne
ideje", kaže Chomsky.
Sve životinje, tvrdi, imaju kognitivne sposobnosti oblikovane
svojim evolucijskim povijestima. Štakor, primjerice, može naučiti
prolaziti kroz labirint u kome mora zaokrenuti ulijevo u svaki drugi
prolaz, ali ne i kroz onaj u kome mora zaokrenuti lijevo u svaki
prolaz koji odgovara prostom broju. Ako netko vjeruje da su ljudi
životinje - a ne "anđeli", sarkastično je dodao Chomsky - onda
smo i mi podložni ovakvim biološkim ograničenjima. Naša jezič­
na sposobnost nam dopušta da formuliramo pitanja i rješavamo ih
na načine na koje to štakori ne mogu, ali na koncu se i mi suočava­
mo sa zagonetkama koje su apsolutne, baš kao i one s kojima se
suočava štakor u labirintu s prostim brojevima. I naša sposobnost
postavljanja pitanja ima granica. Tako je Chomsky odbacio mo­
gućnost da bi fizičari ili drugi znanstvenici mogli doći do "teorije
svega"; u najboljem slučaju fizičari mogu stvoriti samo "teoriju
onoga što znaju kako treba formulirati".
U njegovom polju, lingvistici, "danas se u dosta velikoj mjeri
shvaća da su jezici više ili manje izliveni prema istom kalupu, koja
su načela koja ih ujedinjuju i tako dalje". Ali u mnoga od najdubljih
pitanja koja postavlja jezik nije moguće prodrijeti. Descartes je,
recimo, pokušavao shvatiti ljudsku sposobnost korištenja jezika
na beskonačno mnogo kreativnih načina. "Mi smo suočeni s istim
zidom s kojim je bio suočen i Descartes" glede tog pitanja, rekao je
Chomsky.
U svojoj knjizi iz 1988. godine, Jezik i problemi znanja,
Chomsky je iznio tezu da bi se naša verbalna kreativnost mogla
pokazati plodonosnijom od naših znanstvenih vještina u odgova­
ranju na mnoga pitanja o ljudskoj prirodi. "Sasvim je moguće -
mogli bismo pomisliti, čak krajnje vjerojatno - da ćemo uvijek
više spoznavati o ljudskom životu i ljudskoj osobnosti iz roma­
na, nego iz znanstvene psihologije", pisao je. "Sposobnost znan­
stvene spoznaje je samo jedan kamenčić unutar naše cjelokupne
mentalne sposobnosti. Mi se njome koristimo tamo gdje može­
mo, ali srećom nismo ograničeni samo na nju" 1 7
Uspjeh znanosti, rekao mi je Chomsky, potječe "iz neke vr­
ste slučajne konvergencije istine o svijetu i strukture našeg kog­
nitivnog prostora. A to jest slučajna konvergencija jer nas evolu­
cija nije stvorila za to; ne postoji nikakav pritisak na diferencijalnu
reprodukciju koji je doveo do sposobnosti da se rješavaju pro­
blemi kvantne teorije. Mi smo to imali. To postoji iz istog razloga
zbog kojeg postoji i mnogo drugih stvari: iz nekog razloga koji
nitko ne razumije."
Moderna znanost je protegnula kognitivni kapacitet ljudi do kraj­
njih granica, prema Chomskom. U devetnaestom stoljeću svaka do­
bro obrazovana osoba je mogla shvatiti (tada) suvremenu fiziku,
ali u dvadesetom stoljeću za to morate biti čudak. To je bio trenu­
tak da uskočim. Da li sve veća kompliciranost znanosti, pitao sam,
ukazuje na to da bi se znanost mogla približavati svojim granicama?
Da li znanost, definirana kao potraga za shvatljivim zakonitostima
ili pravilnostima u prirodi, možda završava? Iznenada, Chomsky
je povukao sve što je upravo rekao. "Znanost je teška, složio bih
se s tim. Ali kad razgovarate s malom djecom, oni žele shvatiti
17
Language and the Problems of Knowledge, Noam Chomsky, MIT Press,
Cambridge, 1988., str. 159. [usp. Jezik i problemi znanja, Filozofski
fakultet, Zagreb 1991.] Chomsky u ovoj knjizi iznosi i svoja shvaćanja
granica spoznaje.
prirodu. To im se poslije oduzima. To im oduzimaju dosadno
poučavanje i obrazovni sustav koji im govori da su preglupi za to."
Iznenada je establišment, a ne naša urođena ograničenja, bio kriv
što je znanost dospjela u sadašnji bezizlazni položaj.
Chomsky inzistirao na tome da "postoje velika pitanja u pri­
rodnim znanostima koja možemo formulirati i koja su unutar naše
sposobnosti shvaćanja, a to je uzbudljiva mogućnost". Primjeri­
ce, znanstvenici još uvijek moraju pokazati - i gotovo je sigurno
da će pokazati - kako oplođene stanice izrastaju u kompleksne
organizme i kako ljudski mozak generira jezik. Još uvijek preostaje
puno znanstvenih pitanja za riješiti, "puno fizike, puno biologije,
puno kemije."
Niječući implikacije vlastitih ideja, Chomsky možda iskazuje
samo još jedan neobičan oblik samonegiranja. Ali učinilo mi se da
je zapravo samo podlegao vlastitim željama. Kao i toliki drugi znan­
stvenici, nije mogao zamisliti svijet bez znanosti. Jednom sam pi­
tao Chomskog što mu je pričinjalo veće zadovoljstvo, njegov po­
litički aktivizam ili njegova lingvistička istraživanja. Činilo mu se
čudnim što ga to uopće pitam. Očito je, odgovorio je, da govori
protiv nepravde samo zbog osjećaja dužnosti; u tome ne nalazi nika­
kvog intelektualnog užitka. Kad bi problemi svijeta iznenada nesta­
li, on bi se sretno i radosno posvetio znanosti zbog nje same.

Antiprogres Clifforda Geertza

Praktičari ironijske znanosti mogu se podijeliti na dva tipa: naivne,


koji vjeruju ili se barem nadaju da otkrivaju objektivne istine i prirodi
(teoretičar superstruna Edward Witten je arhetipski primjer), i sofi­
sticirane, koji shvaćaju da, u biti, prakticiraju nešto što više nalikuje
umjetnosti ili književnoj kritici nego konvencionalnoj znanosti.
Nema boljeg primjera sofisticiranog ironijskog znanstvenika od
antropologa Clifforda Geertza. On je istovremeno znanstvenik i
filozof znanosti; njegov rad je jedan dugi komentar o samome sebi.
Ako Stephen Jay Gould služi kao negativna sposobnost evolucijske
biologije, Geertz predstavlja to isto za društvene znanosti. Geertz
je pomogao u ispunjavanju predviđanja Gunthera Stenta iz Dolaska
zlatnog doba, o tome da će društvene znanosti "možda još dugo
ostati dvosmislene impresionističke discipline kakve su trenu­
tačno". 1 8
Prvi sam se put sreo s Geertzovim člancima na fakultetu kad
sam slušao predavanja o književnoj kritici, a profesor nam je dao za
čitati Geertzov ogled iz 1973. godine: "Gusta deskripcija: ususret
interpretacijskoj teoriji kulture". 19 Osnovna poruka ogleda je bila
da antropolog ne može portretirati kulturu time što "samo bilježi
činjenice". On ili ona moraju interpretirati fenomene, moraju po­
kušati otkriti što oni znače. Primjerice, uzmimo mig oka, pisao
je Geertz (pripisujući primjer britanskom filozofu Gilbertu Ryleu).
Mig može predstavljati nenamjerni grč koji potječe od neurološkog
poremećaja, ili od umora, ili nervoze. Ali on može biti i namje­
ran voljni signal, s mnogim mogućim značenjima. Kultura se sasto­
ji od potencijalno beskonačnog broja takvih poruka ili znakova, a
zadaća antropologa je da ih interpretira. Idealno, antropologova in­
terpretacija kulture bi trebala biti isto tako složena i bogato za­
mišljena kao i sama kultura. Ali baš kao što se književni kritičari
nikad ne mogu nadati da će ustanoviti značenje Hamleta, jednom
i zauvijek, tako se i antropolozi moraju oprostiti sa svom nadom
da će otkriti apsolutne istine. "Antropologija, ili barem interpre-
tacijska antropologija, znanost je čiji je napredak manje obilježen
savršenstvom konsenzusa, a više sve profinjenijom raspravom",
pisao je Geertz. "Ono što se poboljšava je preciznost s kojom si
međusobno zadajemo muke."20 Bit njegove vrste znanosti, shvatio je
Geertz, nije dovesti raspravu do kraja, nego je produžavati na
sve zanimljiviji način.
U svojim kasnijim spisima Geertz ne samo da je usporedio
antropologiju s književnom kritikom, nego i s književnošću. Et-
18
Stent, Golden Age, str. 121.
19
"Thick Description: Toward an Interpretive Theory of Culture" može
se naći u Geertzovoj zbirci eseja The Interpretation of Cultures, Basic
Books, New York, 1973.
20
Ibid., str. 29.
nografija uključuje "pričanje priča, stvaranje slika, izmišljanje sim­
bolike i uporabu tropa", pisao je Geertz, baš kao što to čini i
književnost. Antropologiju je zvao "dokumentarizmom"/eng.fac-
tion; op. prev./ ili "imaginativnim pisanjem o stvarnim ljudima na
stvarnim mjestima u stvarnom vremenu".21 (Naravno, supstitui­
ranje umjetnosti književnom kritikom jedva da predstavlja radi­
kalni korak za nekog poput Geertza, jer za većinu postmoderni-
sta tekst je tekst je tekst.)
Svoje dar za "dokumentarizam" Geertz je iskazao u "Dubo­
koj igri: bilješkama o borbama pijetlova na Baliju". Prva rečenica
tog ogleda iz 1972. uspostavlja njegov stil koji je sve samo ne izra­
van: "Početkom travnja 1958. moja supruga i ja smo, malarični i
plahi, stigli u selo na Baliju koje smo kao antropolozi namjeravali
proučavati." 22 (Geertzov stil usporedili su s pisanjem Marcela
Prousta i Henryja Jamesa. Geertz mi je rekao da mu prva uspo­
redba laska, ali misli da je druga točnija.)
Uvodni dio ogleda opisuje kako je mladi par stekao povjerenje
inače povučenih stanovnika sela. Geertz, njegova supruga i skupi­
na urođenika gledali su borbu pijetlova, kad je policija upala na
mjesto održavanja borbe. Američki par se dao u bijeg, zajedno sa
susjedima iz sela. Impresionirani time što znanstvenici nisu tražili
privilegirani status kod policije, stanovnici sela su ih prihvatili.
Nakon što je tako zadobio povjerenje kao insajder, Geertz je
nastavio otkrivati, a potom i analizirati opsesiju stanovnika Balija
borbama pijetlova. Napokon je zaključio da krvavi sport - u kome
se pijetlovi naoružani poput britava oštrim mamuzama bore do smr­
ti - oslikava i time istjeruje strah ljudi s Balija od mračnih sila koje
leže u temelju, površinski gledano, mirnog društva. Poput Kralja
Leara ili Zločina i kazne, borba pijetlova "zahvaća ove teme -
smrt, muževnost, bijes, ponos, gubitak, dobročinstvo, slučajnost
- i (sređuje) ih u sveobuhvatnu strukturu". 23
21
Works and Lives: The Anthropologist as Author, Clifford Geertz, Stanford
University Press, Stanford, 1988., str. 141.
22
"Deep Play", u: The Interpretation of Cultures. Ovaj se navod nalazi na
strani 412.
23
Ibid., str. 443.
Geertz je gegavi medvjed od čovjeka, razbarušene sijede kose
i brade. Kad sam ga intervjuirao jednog kišovitog proljetnog da­
na na Institutu za napredne studije u Princetonu, neprekidno se
meškoljio, povlačio za uho, gladio po obrazu, klizio u stolici da
bi se iznenada pridigao.24 Tu i tamo, dok bi me slušao kako po­
stavljam pitanje, podignuo bi ovratnik pulovera preko nosa, po­
put kriminalca koji pokušava sakriti svoj identitet. Njegov govor
je također bio neuhvatljiv. Sličio je njegovom pisanju: stalni za­
stoji i ponovna kretanja, oštre tvrdnje isprekidane brojnim kvali­
fikacijama, zagušene hipertrofiranom sviješću o sebi.
Geertz je odlučan u tome da ispravi ono za što smatra da je
opća zabluda, da je on univerzalni skeptik koji ne vjeruje da zna­
nost može doći do bilo kakvih trajnih istina. Neka polja, kaže
Geertz, naročito fizika, očito imaju sposobnost dolaženja do isti­
ne. Naglašava da, suprotno onome što sam možda čuo, on ne
smatra antropologiju pukom umjetničkom vrstom lišenom sva­
kog empirijskog sadržaja, i time zapravo nelegitimnim znanstve­
nim područjem. Antropologija je "empirijska, ona reagira na či­
njenice, teoretizira", kaže Geertz, a oni koji se njome bave mogu
ponekad doći do neapsolutnog opovrgavanja ideja. Dakle, ona je
znanost koja može postići i napredak određene vrste.
S druge strane, "u antropologiji nema ni blizu onakav status
kakav uživaju stroži dijelovi strogih znanosti i ne mislim da će to
ikad imati", rekao je Geertz. "Neke od pretpostavki koje su (an­
tropolozi) imali o tome kako je lako razumjeti sve to, i što treba­
mo činiti kako bi to postigli, zapravo više ne postoje - to jest,
nitko u njih više ne vjeruje." Nasmijao se. "Ali to ne znači da je
nemoguće spoznati bilo što ili se baviti antropološkim poslom.
To uopće ne mislim. Ali, nije lako."
U modernoj antropologiji norma je neslaganje, a ne konsenzus.
"Stvari postaju sve kompliciranije i kompliciranije, ali ne konver­
giraju prema jednoj točki. Šire se i disperziraju na vrlo komplek­
san način. Tako da ja ne vidim da se sve kreće prema nekoj velikoj
integraciji. Vidim to više kao jako pluralističko i diferencirano."
24
Geertza sam intervjuirao na Institutu za visoke studije u svibnju 1989., a
telefonski u kolovozu 1994.
Kako je Geertz dalje govorio, činilo se da je napredak koji je
on zamišljao bio neka vrsta antiprogresa u kojem će antropolozi
eliminirati, jednu po jednu, sve pretpostavke koje su činile kon­
senzus mogućim; čvrsta vjerovanja će se rastočiti, a sumnje nam-
nožiti. Zapazio je da nekolicina antropologa još uvijek vjeruje da
može doći do univerzalnih istina o čovječanstvu istraživanjem
takozvanih "primitivnih" plemena, onih koja navodno žive u pr­
vobitnom stanju, neiskvareni modernom kulturom; isto tako, an­
tropolozi se ne mogu pretvarati da su čisto objektivni sakupljači
podataka, slobodni od pristranosti i predrasuda.
Geertzu se činilo smiješnim predviđanje Edwarda Wilsona o
tome da će društvene znanosti na kraju postati isto tako rigoro-
zne kao i fizika time što će se ukorijeniti u evolucijskoj teoriji,
genetici i neurologiji. Oni koji žele biti revolucionari oduvijek
izlaze s nekom veličanstvenom idejom koja će ujediniti društve­
ne znanosti, prisjeća se Geertz. Prije sociobioiogije je postojala
opća teorija sustava, kibernetika, marksizam. "Ideja da će netko
doći i sve revolucionirati preko noći je neka vrsta bolesti aka­
demskih ljudi", rekao je Geertz.
Na Institutu za napredne studije Geertzu povremeno dolaze
fizičari i matematičari koji razvijaju matematičke modele rasnih
odnosa i drugih socioloških problema. "Ali oni ne znaju ništa o
tome što se događa u slamovima!", uzviknuo je Geertz. "Oni
imaju samo matematički model!" Fizičari, zagunda, nikad ne bi
prihvatili fizikalnu teoriju kojoj nedostaje empirijska baza. "Ali
na ovaj ili onaj način, društvenim znanostima ona kao da ne tre­
ba. Ako poželiš opću teoriju rata i mira, trebaš samo sjesti i napi­
sati jednadžbu a da ne znaš ništa o povijesti i ljudima."
Geertz je bolno svjestan da introspekcija, književni stil zna­
nosti koji promiče, također ima svojih mana. On može dovesti
do pretjerane svijesti o samome sebi ili "epistemološke hipo-
hondrije" kod praktičara. Taj trend, koji je Geertz nazva "vlasti­
to svjedočenje", dao je nekoliko zanimljivih radova, ali i nekoli­
ko užasnih. Neki antropolozi su, zamijetio je Geertz, postali
toliko odlučni u tome da moraju iskazati sve svoje potencijalne
pristranosti, ideološke ili druge, da su njihova djela nalikovala
ispovijestima koje otkrivaju puno više o autoru nego o navede­
nom predmetu djela.
Geertz je nedavno ponovno posjetio dva područja koja je ra­
no u svojoj karijeri proučavao, jedno u Maroku, a drugo u Indo­
neziji. Oba mjesta su se drastično izmijenila; a izmijenio se i on.
Postao je još svjesniji koliko je antropologu teško uočiti istine
koje transcendiraju njegovo vrijeme, mjesto ili kontekst. "Uvi­
jek sam mislio da bi to moglo završiti totalnim neuspjehom",
kaže on. "Još uvijek sam relativno optimističan, u smislu da se to
može učiniti, učiniti sve dok ne tvrdiš da Činiš nešto pretjerano.
Jesam li pesimist? Ne, ali sam suzdržan." Antropologija nije je­
dino područje koje se hrva s pitanjima o vlastitim granicama, pri­
mjećuje Geertz. "Čini mi se da vidim to raspoloženje u najrazliči-
tijim područjima" - čak i u fizici čestica, koja je, čini mu se,
došla do granica empirijske verifikacije. "Ona vrsta jednostavne
evidentnosti u znanosti koja je nekad postojala više mi se ne čini
toliko sveprisutnom. Što ne znači da su svi napustili nadu i skršili
ruke i tako dalje. Ali, to je izvanredno teško."
U vrijeme našeg susreta na Princetonu, Geertz je pisao knji­
gu o svojim izletima u vlastitu prošlost. Kad je knjiga objavljena
1995. godine, njezin je naslov lijepo sažeo Geertzova strahova­
nja: U potrazi za činjenicom. Geertz je oljuštio mnogoznačnost
naslova u posljednjem ulomku knjige: znanstvenici poput njega
jesu, naravno, u potrazi za činjenicama, ali činjenice mogu shva­
titi, ako uopće mogu, retrospektivno; čim shvate što se dogodi­
lo, svijet se izmijeni, izbjegavajući spoznatljivost, nepodatan kao
i uvijek.
Rečenica se također odnosi, zaključuje Geertz, na "postpozi-
tivističku kritiku empirijskog realizma, odvraćanje od jednostav­
nih korespondencijskih teorija o istini i znanju, što već samo po
sebi pojam "činjenice" čini delikatnim. Nema baš puno uvjere­
nosti ili osjećaja zatvorenosti, čak niti puno osjećaja da znamo za
čime zapravo tragamo, u toliko beskonačnoj potrazi, medu toli­
ko različitim ljudima, u tako različitim vremenima. Ali to je odličan
način, zanimljiv, iznenađujući, koristan i zabavan, da se provede
25
život." Ironijska društvena znanost nas možda neće nikuda do­
vesti, ali nam barem može dati nešto čime ćemo se, ako želimo,
baviti zauvijek.

25
After the Fact, Clifford Geertz, Harvard University Press, Cambridge,
1995., str. 167-168.
7.
KRAJ NEUROLOGIJE

Konačna granica znanosti je duh, a ne prostor. Čak i oni koji


najjače vjeruju da će znanost naći snage za rješenje vlastitih pro­
blema, razmatraju duh kao potencijalno beskonačan izvor pita­
nja. Problemu duha se može pristupiti na mnogo načina. Postoji
historijska dimenzija: kako i zašto je Homo sapiens postao tako
pametan? Darwin je na to odavno dao općeniti odgovor: prirod­
na selekcija je dala prednost hominidima koji se služe oruđem,
anticipiraju aktivnosti potencijalnih suparnika, organiziraju se u
lovačke družine, pomoću jezika razmjenjuju informacije i prila-
godavaju se promjenjivim okolnostima. Zajedno s modernom ge­
netikom, darvinovska teorija ima puno toga za reći o strukturi
naših umova, a time i o našem spolnom i društvenom ponašanju
(premda ne onoliko koliko bi to Edward Wilson i drugi socio-
biolozi možda htjeli).
No, suvremene neuroznanstvenike manje zanima kako i zašto
se naš um razvio u povijesnom smislu. Više ih zanima kako je
građen i kako funkcionira danas. Ova razlika nalikuje onoj koja
se može uočiti između kozmologije, koja teži objasniti podrije­
tlo i kasniji razvoj materije, i fizike čestica koja se odnosi na građu
materije onakve kakvu je nalazimo danas. Jedna je disciplina po­
vijesna i stoga nužno tentativna, spekulativna i otvorena. Druga
je, po usporedbi, puno više empirijska, preciznija i sposobnija
definitivno razriješiti probleme.
Čak i kad bi neuroznanstvenici ograničili svoja proučavanja na
odrasli, a ne embrionalni mozak, ostalo bi mnoštvo nepoznanica.
Kako učimo, pamtimo, vidimo, mirišemo, osjećamo okus ili čujemo?
Mnogi istraživači će reći da su ti problemi, iako u biti teški, zapra­
vo rješivi: znanstvenici će ih riješiti obratnim inženjeringom našeg
živčanog sklopa. Samosvijest, naša subjektivna svijest, oduvijek izgle­
da poput druge vrste zagonetke, ne kao fizička nego kao metafi­
zička zagonetka. Većim dijelom ovog stoljeća svijest nije bila predme­
tom znanstvenog istraživanja. Iako je bihejviorizam umro, njegovo
je nasljeđe nastavilo živjeti u odbijanju znanstvenika da se bave su­
bjektivnim fenomenima, napose sviješću.
Ovo se stajalište promijenilo kad je Francis Crick posvetio po­
zornost ovom problemu. Crick je jedan od najtvrđih redukcioni-
sta u povijesti znanosti. Nakon što su on i James Watson 1953.
otkrili dvostruku uzvojnicu, strukturu DNK, Crick je nastavio istraži­
vanja kako bi dokazao da su genetičke informacije kodirane u
DNK. Ova dostignuća su dala Darwinovoj teoriji evolucije i Men-
delovoj teoriji nasljeđivanja snažno empirijsko uporište koje im je
prije nedostajalo. Sredinom sedamdesetih, Crick se preselio iz
Cambridgea u Engleskoj, gdje je proveo veći dio svoje karijere, u
Salkov institut za biološka istraživanja, kubističku tvrđavu s po­
gledom na Tihi ocean sjeverno od San Diega u Kaliforniji. Tamo se
bavio razvojnom biologijom i podrijetlom života, prije no što se
konačno posvetio pozornost neizbježnom, ali često izbjegavanom
fenomenu - svijesti. U Kinu je mogao otići samo Nixon. A samo
Francis Crick je mogao svijest učiniti legitimnim predmetom znan­
1
stvenog proučavanja.
Godine 1990. Crick i njegov mladi suradnik Christof Koch,
neuroznanstvenik s Kalifornijskog tehnološkog instituta, rođen
u Njemačkoj, objavili su u časopisu Seminars in the Neuroscien-
ces da je došao čas da svijest postane predmetom empirijskog
istraživanja. Izjavili su da se ne treba nadati potpunom razumi-
1
Crick je napisao vrlo informativni prikaz svoje karijere: What Mad Pur­
suit, Basic Books, New York, 1988. Svoje shvaćanje svijesti je izrazio u
knjizi The Astonishing Hypothesis, Charles Scribner's Sons, New York,
1994.
jevanju svijesti ili bilo kojeg drugog mentalnog fenomena, ako se
mozak shvaća poput crne kutije, to jest, kao predmet čija je unu­
tarnja struktura nepoznata, pa i nebitna. Znanstvenici samo pro­
učavanjem živaca i njihovih interakcija mogu prikupiti dovoljno
pouzdanog znanja nužnog za stvaranje ispravnih znanstvenih mo­
dela svijesti, modela sličnih onima koji objašnjavaju ulogu D N K
u nasljeđivanju.2
Crick i Koch su odbacili uvjerenje mnogih svojih kolega da se
svijest ne može definirati, a kamoli proučavati. Svijest je, tvrde oni,
isto što i budnost, i svi oblici svijesti - bilo da su usmjereni prema
objektima u svijetu ili krajnje apstraktni, unutarnji koncepti - čini
se da počivaju na istom mehanizmu koji kombinira pažnju s kratko­
trajnim pamćenjem. (Crick i Koch su zahvalili Williamu Jamesu
što je otkrio ovu definiciju.) Crick i Koch su pozvali istraživače da
se usredotoče na vizualnu svijest kao neku vrstu sinegdohe za ukup­
nu svijest, budući da je vizualni sustav tako dobro mapiran. Kad bi
istraživači pronašli neuralne mehanizme koji su u temeljuove funk­
cije, mogli bi se pozabaviti kompleksnijim i suptilnijim fenome­
nima poput samosvijesti koja je možda jedinstvena za ljude (i zato
toliko teža za proučavanje na neuralnoj razini). Crick i Koch su
učinili naizgled nemoguće: transformirali su svijest iz filozofske
misterije u empirijski problem. Teorija svijesti će biti apogej - kul­
minacija - neurologije.
Legenda kaže da su neki studenti vodećeg biheviorista B.F.Skin-
nera, nakon što su bili iz prve ruke izloženi ovom beskompromisno
mehanističkom nazoru na ljudsku prirodu, pali u egzistencijalni očaj.
Prisjetio sam se te navodne činjenice kad sam sreo Cricka u njegovu
prostranom uredu u visokom neboderu instituta Salk. On nije
mračan ili strog čovjek, naprotiv. Obuven u sandale, žute hlače i
šarenu havajsku košulju, bio je gotovo nenormalno veseo. Oči i usta
stalno su u nekoj mimici zločestog smijuljenja. Guste sijede obrve
strše mu poput kakvih rogova. Rumeni obrazi su mu još sjajniji kad
2
"Toward Neurobiological Theory of Consciousness" Francis Crick i Christof
Koch, Seminars in the Neurosciences, vol. 2, 1990., str. 263-275. [usp.
također F. Crick i C. Koch, "Neurologija i svijest", Treći program Hr­
vatskog radija 55/56,1999. /op. ur./]
se nasmije, što čini često i s užitkom. Crick djeluje naročito ve­
dro dok ismijava neku maštariju ili zbrkanu misao poput moje
uzaludne nade da mi ljudi imamo slobodnu volju.3
Čak i naizgled najjednostavnije radnje, poput gledanja, govo­
rio mi je Crick svojim kristalnim naglaskom profesora Henryja
Higginsa, zapravo uključuju golemu količinu živčanih aktivno­
sti. "Isto se može reći za svaki vaš pokret, recimo, kad pokupite
olovku", nastavio je podižući flomaster sa stola, ljuljajući ga pre­
da mnom. "Mnogo se proračuna obavi prije no što ste vi priprav­
ni za taj pokret. Ono čega ste svjesni je odluka, ali niste svjesni
onoga što vas je navelo na tu odluku. Vama se to čini slobodnom
odlukom, ali ona je rezultat stvari kojih niste svjesni." Ja sam se
namrštio, dok se Crick smješkao.
Dok mi je pokušavao pomoći da shvatim što su on i Koch
mislili pojmom pažnje - što je ključna komponenta njihove defi­
nicije svijesti - Crick je naglašavao da ona uključuje više od jed­
nostavne obrade podataka. Da bi mi to objasnio, daje mi komad
papira s poznatim crno-bijelim oblikom, koji u jednom trenutku
izgleda kao bijela vaza na crnoj podlozi, a u sljedećem kao dva
ljudska profila. Premda je vizualni dotok informacije u moj mo­
zak konstantan, ističe Crick, ono čega sam svjestan - ili na što
obraćam pažnju - se mijenja. Koja promjena u mozgu korespon­
dira ovoj promjeni pažnje? Kad bi neuroznanstvenici mogli od­
govoriti na to pitanje, kaže Crick, mogli bi se znatno približiti
rješenju zagonetke svijesti.
Crick i Koch su ponudili mogući odgovor u svome radu o
svijesti iz 1990. godine. Njihova se hipoteza temelji na dokazu
da kad centar za vid u mozgu odgovara na podražaje, određena se
skupina živaca aktivira iznimno brzo i sinkronizirano. Ovi oscili­
rajući neuroni, objašnjava mi Crick, možda korespondiraju sa
scenom na koju je usmjerena pozornost. Ako mozak promatrate
kao golemu masu živaca, oscilirajući neuroni su poput ljudi u
nekoj gomili koji iznenada počnu pjevati istu pjesmu. Vratimo li
se slici, dok je promatramo jedna skupina živaca pjeva pjesmu
"vaza", dok druga počinje pjesmu "dva profila".
3
Cricka sam intervjuirao na Salkovom institutu u studenom 1991.
Teorija oscilacija (koju su neovisno razvili i drugi znanstveni­
ci) ima svoje slabosti, što je Crick brzo priznao. "Ja mislim da je
to samo prvi hrabri pokušaj, no bojim se da se neće pokazati
ispravnim." Napomenuo je da su on i Watson uspjeli otkriti dvo­
struku uzvojnicu DNK nakon niza bezuspješnih pokušaja. " I -
straživački rad je stvarno poput potrage u magli. Ne znate kuda
idete. Samo tapkate u mraku. Kad nešto otkrijete i proučite, po­
slije se to ljudima čini vrlo jednostavnim i izravnim." Ipak, Crick
je uvjeren da će se problem riješiti, ne raspravama o psihološkim
koncepcijama i definicijama, nego "mnogim pokusima. O tome
se radi u znanosti."
Neuroni moraju biti osnova svakog modela uma, kaže mi Crick.
Psiholozi na mozak gledaju kao na crnu kutiju, što je dobro jedino
ako istražujete ono što u njega ulazi i izlazi, ali ne i ako proučavate
njegove unutarnje mehanizme. "Tako možete postupati ako je cr­
na kutija jednostavna, no ako je ona kompleksna, tada je vjerojat­
nost da ćete doći do ispravnog odgovora minimalna", rekao je
Crick. "To je isto kao i u genetici. Moramo znati sve o genima i
onome što geni čine. No, želimo li posve shvatiti što se tu zbiva,
moramo se udubiti u samu srž i istraživati na molekularnoj razini."
Crick se pohvalio kako je baš on bio u savršenom položaju da
promovira svijest kao znanstveni problem. "Ja ne moram tražiti
financijsku potporu za svoja istraživanja," kaže on, "jer imam po­
ložaj profesora na Salkovom institutu. Glavni razlog što se time
bavim jest što me to fascinira, a ujedno osjećam da sam zaslužio
pravo da se bavim onim čime želim." Crick ne očekuje da će istraži­
vači taj problem riješiti preko noći. "Ono na što želim upozoriti
jest da je problem važan i da je predugo bio zanemarivan."
Dok sam razgovarao s Crickom, nisam mogao prestati misliti
o prvom retku iz knjige Jamesa Watsona Dvostruka uzvojnica,
memoarskom djelu u kome otkriva kako su on i Crick dešifrirali
strukturu DNK: "Nikad nisam vidio Francisa Cricka u umjere­
nom raspoloženju."4 Mislim da je tu potrebno nešto revizije po­
vijesti. Crick je često umjereno raspoložen. Tijekom našeg raz-
4
The Double Helix, James Watson, Atheneum, New York, 1968. [usp.
Dvostruka uzvojnica, Kruzak, Zagreb, 2000.]
govora izražavao je sumnju u uspjeh svoje oscilacijske teorije
svijesti; rekao je da su neki dijelovi knjige koju je pisao o mozgu
grozni i da ih treba ponovno napisati. Kad sam ga zamolio da
objasni Watsonovu opasku, glasno se nasmijao. "Watson nije mi­
slio na neumjerenost, nego na to da sam bio samouvjeren, pun
entuzijazma i slične stvari."Ako je svojevremeno i bio prepoten­
tan, uvijek kritičan prema drugima, to je samo zato jer je toliko
žudio doći do srži samih stvari. "Mogao sam biti strpljiv dvadese­
tak minuta, ali to je bilo sve."
Crickova samo-analiza, baš kao i većina njegovih analiza, čini
se točnom. On je savršena osoba za znanstvenika, empirijskog
znanstvenika one vrste koja odgovara na pitanja, koja nas nekud
dovodi. On jest, ili barem tako izgleda, lišen svake sumnje u sa­
moga sebe, svakog utjecaja vlastitih želja na mišljenje, i tvrdogla­
ve vezanosti uz vlastite teorije. Njegova neumjerenost, takva ka­
kva jest, nastala je iz želje da dozna kako stvari funkcioniraju,
bez obzira na posljedice. On ne tolerira smušena znanstvena raz­
mišljanja, nekritičko mišljenje pod utjecajem želja ili neprovjer-
ljive spekulacije, te oznake ironijske znanosti. Ali zato žudi po­
dijeliti svoje znanje s drugima i objašnjava pojave što je moguće
jednostavnije. Ova osobina nije tako česta medu uglednim znan­
stvenicima, kao što bi se to možda moglo očekivati.
U autobiografiji Crick otkriva kako se kao dijete, kad je već
želio postati znanstvenikom, brinuo da će do trenutka kad odraste
sve već biti otkriveno. "Priznao sam svoje strahove majci, a ona
me utješila: 'Ne brini se, Ducky 5 , još će puno toga ostati za otkri­
vanje.'" Podsjećajući ga na taj ulomak, pitao sam Cricka misli li i
sad da će uvijek biti puno toga za otkrivanje. Odgovorio mi je
kako to ovisi o načinu na koji definiramo znanost. Fizičari bi usko­
ro mogli odrediti temeljne zakone prirode, no tada bi mogli nasta­
viti zauvijek primjenjivati to znanje, izmišljajući nove stvari. Izgle­
da da biologija ima još dužu budućnost. Neke biološke strukture,
poput mozga, toliko su složene da bi još dugo mogle ostati neraz­
jašnjene. Na neka pitanja, posebno ona iz prošlosti, poput podrije­
tla života, nećemo nikada moći u potpunosti dati odgovor, jedno-
5
Crick, What Mad Pursuit, str. 9.
stavno zato što će uvijek nedostajati nužni podaci. "Postoji golem
broj zanimljivih problema u biologiji," kaže Crick, "dovoljno da
nas zaokupljaju barem još do doba u kome će živjeti naši unuci". S
druge strane, Crick se slaže s richardom dawkinsom da biolozi
danas dobro razumiju procese u temelju evolucije.
Dok me Crick ispraćao iz svog ureda, prošli smo kraj stola
pretrpanog papirima. To su bilješke za njegovo novo djelo o mozgu
Zapanjujuća hipoteza. Pitao me želim li pročitati njegov uvodni čla­
nak. "Naravno!", odgovorio sam. Knjiga počinje ovako: "Zapa­
njujuća je hipoteza da ste vi, sa svojim radostima, tugama, uspo­
menama i ambicijama, osjećajem vlastite osobnosti i slobode volje,
zapravo samo djelovanje golemog sklopa živčanih stanica i njima
pridruženih molekula. Alisa Lewisa Carolla bi to formulirala ovako:
'Ti nisi drugo do hrpa živaca.'"6 Zbunjeno sam pogledao Cricka.
Smijao se od uha do uha.
Nakon nekoliko tjedana sam telefonirao Cricku, kako bih pro­
vjerio neke činjenice za članak koji sam pisao o njemu, a on me
zamolio za savjet. Priznao je da njegova urednica nije zadovoljna
naslovom Zapanjujuća hipoteza. Ona ne misli da je tvrdnja kako
nismo ništa drugo do hrpa živaca zapanjujuća. Ja sam rekao da se
moram s tim složiti i da je njegov pogled na ljudski um ipak samo
staromodni redukcionizam i materijalizam. Predložio sam mu da
bi naslov Depresivna hipoteza možda bio bolji, ali on bi odbio mnogo
potencijalnih čitatelja. Na kraju, sam naslov i nije toliko važan,
dodao sam, jer će knjigu prodavati ugled Crickova imena.
Crick je sve to progutao svojim uobičajeno dobrim smislom
za humor. Kad mu se knjiga pojavila 1994. godine, svejedno se
zvala Zapanjujuća hipoteza. Ipak, Crick, ili vjerojatnije urednica, je
dodala podnaslov: Znanstvena potraga za dušom. Morao sam se
nasmiješiti kad sam to vidio; Crick očito nije bio u potrazi za dušom
- to jest, nekom spiritualnom biti koja postoji neovisno od naših
tjelesnih oblika - nego je upravo pokušavao eliminirati moguć­
nost njezina postojanja. Njegovo otkriće D N K je otišlo daleko u
iskorjenjivanju vitalizma, a sad se nadao da će svojim radom o
svijesti zgaziti i posljednji trag tog romantičnog nazora na svijet.
6
Crick, Astonishing Hypothesis, str. 3.
Gerald Edelman pozira pored zagonetke

Jedna od premisa Crickovog pristupa svijesti jest da nijedna teorija


uma do danas ne vrijedi puno. Pa, bar jedan ugledni znanstvenik,
ni manje ni više nego Nobelovac, tvrdi da je daleko odmaknuo u
rješavanju problema svijesti: Gerald Edelman. Njegova karijera,
poput Crickove, eklektična je i izvanredno uspješna. Još kao stu­
dent, Edelman je pomogao pri određivanju strukture imunoglobu-
lina, proteina koji su ključni za tjelesnu imunološku reakciju. Go­
dine 1972. dobio je i Nobelovu nagradu za taj rad. Edelman se
okrenuo razvojnoj biologiji, proučavanju načina na koji jedna oplođe­
na stanica postaje razvijeni organizam. Otkrio je klasu proteina
nazvanih molekule stanične adhezije, za koje se misli da igraju važ­
nu ulogu u embrionalnom razvoju.
Sve je to bio samo preludij Edelmanovom velikom projektu
stvaranja teorije uma. Edelman je iznio svoju teoriju u četiri knjige:
Neuredni Darvinizam, Topobiologija, Zapamćena sadašnjost i Bi­
stri zrak, briljantna vatra.7 Srž teorije je da, baš kao što pritisak
okoliša selekcionira najsposobnije pripadnike vrste, tako i input u
mozak selekcionira skupine neurona - što korespondira s korisnim
sjećanjima, primjerice - ojačavajući veze među njima.
Edelmanova pretenciozna, bombastična ambicija i osobnost vr­
lo su privlačni novinarima. U članku o njemu objavljenom u New
Yorkeru nazvali su ga "dervišom pokretnosti, energije i sirovog
intelekta" koji je bio "Henry Youngman i Albert Einstein u jednoj
osobi"; tu se spominjalo da ga klevetnici nazivaju "egomanom
koji želi graditi carstva".8 U priči s naslovnice New York Times
Magazinea iz 1988. godine, Edelman si je pripisao božansku moć.
Raspravljajući o svojem radu u imunologiji, rekao je: "Prije mojeg
otkrića, bio je mrak; nakon njega je nastala svjetlost". Robota
7
Edelmanove knjige o umu, koje su objavljene u izdavačkoj kući Basic
Books, New York, uključuju Neural Darwinism, 1987.; Topobiology,
1988.; The Remembered Present, 1989.; i Bright Air, Brilliant Fire, 1992.
Sve je ove knjige izvanredno teško čitati, čak i posljednju koja je trebala
iskazati Edelmanova shvaćanja na popularan način.
8
"Dr. Edelman's Brain", Steven Levy, New Yorker, 2. svibanj 1994., str. 62.
izgrađenog na temelju njegovog neuralnog modela nazivao je svojim
"stvorenjem" i rekao: "Mogu ga samo promatrati poput Boga.
Gledam odozgo na njegov svijet."9
Iz prve sam ruke iskusio Edelmanovu taštinu kad sam ga posje­
tio na Sveučilištu Rockefeller u lipnju 1992. (Nešto kasnije, Edel­
man je napustio Rockefeller da bi postao ravnateljem vlastitog la­
boratorija na Scrippsovom institutu u La Jolli, u Kaliforniji, samo
malo dalje od Crickovog.) Edelman je velik čovjek. Odjeven u tam­
no odijelo široko krojenih ramena, zrači nekom vrstom prijeteće
elegancije i genijalnosti. Kao i u svojim knjigama, stalno prekida
svoj znanstveni diskurs da bi ispričao neku priču, šalu ili aforizam,
čija je važnost ponešto nejasna. Činilo se da te digresije trebaju
pokazati da je Edelman idealni intelektualac, istovremeno cerebralan
i materijalan, učen i svjetovan; nije on običan eksperimentator.
Objašnjavajući kako se zainteresirao za temu uma, Edelman
kaže: "Uzbuđuju me tamna i romantična, otvorena pitanja znano­
sti. Ne odbija me rad na detaljima, ali samo ako je u službi pokuša­
ja da se kompletiraju ove teme." Edelman je htio pronaći odgovor
na velika pitanja. Njegovo istraživanje o antitijelima koje mu je
pribavilo Nobelovu nagradu, transformiralo je imunologiju u "-
manje-više dovršenu znanost"; središnje pitanje koje se tiče načina
na koji imunološki sustav reagira na napadače je riješeno. Oni i
drugi su pomogli pokazati da do samoprepoznavanja dolazi u pro­
cesu poznatom pod imenom selekcija: imunološki sustav ima bez­
broj različitih antitijela, a prisutnost stranih antigena navodi tijelo
da ubrza proizvodnju, ili da odabere, antitijela specifična za taj
antigen i da priguši proizvodnju drugih antitijela.
Edelmanova potraga za otvorenim pitanjima dovela ga je neiz­
bježno do razvoja i djelovanja mozga. Shvatio je da bi teorija ljud­
skog uma bila konačno kompletiranje znanosti jer bi tada znanost
mogla objasniti vlastito podrijetlo. Uzmimo primjerice teoriju su-
perstruna, reče Edelman. Može li ona objasniti postojanje Edwarda
Wittena? Očito ne može. Većina fizikalnih teorija prepušta pita­
nja u vezi uma "filozofiji ili čistoj spekulaciji", primjećuje Edelman.
9
"Plotting a Theory of the Brain" Davida Hellersteina, New York Times
Magazine, 22. svibanj 1988., str. 16.
"Čitali ste onaj dio moje knjige gdje Max Planck kaže da nikad
nećemo shvatiti zagonetku svemira jer smo mi ta zagonetka? A
Woody Allen je rekao da kad bi ponovno trebao proživjeti vlastiti
život, onda bi najradije živio u dućanu s delikatesama?".
Opisujući svoj pristup umu, Edelman je zvučao isprva isto
tako odlučno empirijski kao i Crick. Um se, naglašava Edelman,
može shvatiti s biološkog stajališta, ne pomoću fizike ili računarstva
ili nekog drugog pristupa koji se ne obazire na strukturu mozga.
"Nećemo imati istinski zadovoljavajuću teoriju mozga dok ne bu­
demo imali istinski zadovoljavajuću teoriju anatomije živaca, OK?
Jednostavno kao pekmez." Svakako, "funkcionalisti", poput gurua
umjetne inteligencije Marvina Minskog, kažu da mogu izgraditi
inteligentno biće ne obazirući se na anatomiju. "Moj je odgovor:
"Vjerovat ću kad vidim!'"
No, kako je Edelman dalje govorio, postalo je jasno da on, za
razliku od Cricka, shvaća mozak kroz filtar svojih idiosinkratič-
nih opsesija i ambicija. Čini se da on misli da su svi njegovi uvidi
potpuno originalni; da nitko nije istinski vidio mozak dok on nije
posvetio pozornost. Prisjetio se da, kad je počeo proučavati mozak,
ili bolje rečeno mozgove, odmah ga se dojmila njihova raznovrsnost.
"Čini mi se vrlo čudnim da ljudi koji su bave neurologijom uvijek
govore o mozgovima kao da su identični", rekao je. "Kad čitate
njihove članke, svi govore o tome kao da su to strojevi koji se
mogu replicirati. Ali kad stvarno pogledati dubinski, na svakoj
razini - a tu postoji izvanredan broj razina - stvar koja vas stvar­
no pogodi je raznovrsnost." Čak i identični blizanci, zapaža on,
pokazuju velike razlike u organizaciji svojih neurona. Te razlike,
daleko od toga da su beznačajna buka, jesu dubinski važne. "To je
prilično zastrašujuće", kaže Edelman "To je nešto što ne možeš tek
tako zaobići."
Velika varijabilnost i kompleksnost mozga se može povezati s
problemom s kojim su se hrvali filozofi od Kanta do Wittgensteina:
kako kategoriziramo stvari? Wittgenstein je, razlaže Edelman,
rasvjetljavao tako teško shvatljivu narav kategorija ukazujući da razne
igre često nemaju ništa zajedničko osim činjenice da su igre. "Ti­
pični Wittgenstein", zamislio se Edelman. "Postoji neka vrsta raz-
metljivosti u njegovoj skromnosti. Ne znam što je to. Provocira
vas i to je vrlo snažno. Ponekad je dvosmisleno je i nezgodno. To je
zagonetka, to je poziranje kraj zagonetke."
Djevojčica koja se igra "školice", igrači šaha, i švedski mornari
koji izvode pomorske vježbe, svi oni igraju igre, nastavlja Edelman.
Za većinu promatrača ovi fenomeni imaju malo toga ili ništa zajed­
ničkog, pa opet svi su oni članovi skupa mogućih igara. 'To definira
ono što se profesionalno definira kao polimorfni skup. Vrlo teška
stvar. Znači skup koji nije definiran ni nužnim ni dovoljnim uvje­
tima. Mogu vam pokazati slike toga u Neuralnom darvinizmu." Edel­
man zgrabi knjigu sa stola i lista je dok ne nađe ilustraciju dva skupa
geometrijskih oblika koji predstavljaju polimorfne skupove. Zatim
odgurne knjigu i ponovno se zapilji u mene. "Zapanjen sam da
ljudi ne sjednu i ne spoje te stvari", rekao je Edelman.
Edelman je, naravno, spojio te stvari: polimorfna raznovrsnost
mozga omogućuje mu da reagira na polimorfnu raznovrsnost priro­
de. Raznovrsnost mozga nije irelevantna buka, nego je "sam temelj
na kojem će se odvijati selekcija kad se sretne s nepoznatim skupom
fizikalnih korespondencija u svijetu. U redu? Pa to obećava dosta
toga. Idemo još jedan korak dalje. Može li jedinica selekcije biti
neuron?" Ne, jer je neuron previše binaran, nefleksibilan; on je
ili djelatan, odašilje signale, ili je isključen, spava. Ali skupine po­
vezanih neurona u interakciji mogu obavljati taj posao. Ove se sku­
pine međusobno natječu u naporu da stvore djelotvorne reprezen­
tacije, ili mape, beskonačne raznovrsnosti podražaja koji ulaze iz
vanjskog svijeta. Skupine koje stvore uspješne mape postaju sve jače,
dok druge skupine slabe.
Edelman je nastavio postavljati pitanja i odgovarati na njih.
Govorio je polako, zlokobno, kao da fizički pokušava utuviti svoje
riječi u moj mozak. Kako ove skupine povezanih neurona rješavaju
problem polimorfnih skupova koji su mučili Wittgensteina? Po­
novnim ulazom. Što je ponovni ulaz? "Ponovni ulaz je stalno rekur-
zivno odašiljanje signala kroz mapirana područja," kaže Edelman,
"tako da stvarate mape vrlo jakim usporednim recipročnim vezama.
To nije povratna sprega, koja se odvija između dviju žica, u kojoj
ja imam konačnu funkciju, instrukciju - sinusoidni val unutra,
pojačani sinusoidni val van." Bio je mračan, gotovo ljutit, kao da sam
ja iznenada postao simbol svih njegovih sitničavih, zavidnih kri­
tičara koji su rekli da je ponovni ulaz samo obična povratna sprega.
Zastao je na trenutak, kao da se sabire, i ponovno počeo glasno
govoriti, polako, praveći stanke među riječima, kao turista koji
pokušava navesti nekog valjda glupavog domoroca da ga razumije.
Suprotno onome što govore njegovi kritičari, njegov model je
jedinstven; on nema ništa zajedničkog s neuralnim mrežama, re­
kao je, izgovarajući "neuralne mreže" s prijezirom. Da bih zado­
bio njegovo povjerenje - i jer je bila istina - povjerio sam mu da sam
uvijek imao poteškoća shvatiti neuralne mreže. (Neuralne mreže
se sastoje od umjetnih neurona, ili sklopki, povezanih vezama
različite jačine.) Edelman se trijumfalno nasmiješio. "Neuralne
mreže su rastezanje metafore", rekao je. "Tu zjapi taj ponor, i vi kaže­
te 'Je li stvar u meni ili sam nešto propustio?'" Njegov model, uvje­
ravao me, ne boluje od tog problema.
Počeo sam postavljati drugo pitanje o ponovnom ulazu, ali
Edelman je podigao ruku. Bilo je vrijeme, rekao je, da mi nešto kaže
o svom posljednjem stvorenju, Darwinu 4. Najbolji način da se
vrednuje njegova teorija bi bio promatrati ponašanje neurona u ži­
vom biću, što je naravno nemoguće. Jedino je rješenje, kaže Edel­
man, konstruirati automat koji utjelovljuje načela neuralnog darvi­
nizma. Edelman i njegovi suradnici su sagradili četiri robota, sve
su nazvali Darwin, a svaki je bio složeniji od prethodnog. Uisti­
nu, Darwin 4, uvjeravao me Edelman, nije zapravo uopće robot,
nego "pravo stvorenje". On je "prva neživa stvar koja istinski uči,
OK?"
Ponovno je zastao, a ja sam osjetio njegov propovjednički žar
kako me preplavljuje. Činilo se da pokušava stvoriti osjećaj drame,
kao da skida veo za velom od kojih svaki skriva sve veću i veću
misteriju. "Pogledajmo", rekao je. Krenuli smo iz njegovog ure­
da niz hodnik. Otvorio je vrata sobe gdje se nalazio ogromni šu-
meći kompjutor. To je, uvjerava me Edelman, "mozak" Darwina
4. Onda smo otišli u drugu sobu gdje nas je dočekalo samo stvore­
nje. Gomila mašinerije na kotačima, smještena na podiju od iveri­
ce zakrčenom plavim i crvenim kockama. Možda osjećajući moje
razočaranje - stvarni roboti će uvijek razočarati svakoga tko je
ikad vidio Ratove zvijezda - Edelman ponavlja da Darwin 4 "iz­
gleda, kao robot, ali nije".
Edelman mi pokazuje "njušku", ploču na kojoj se nalazi senzor
osjetljiv na svjetlo i magnetni hvatač. Na televizijskom monitoru
pričvršćenom na zidu bljeskali su neki uzorci, oblici koji su prika­
zivali, obavijestio me Edelman, stanje Darwinovog mozga. "Kad pro­
nađe neki objekt, spustit će se do njega, podići ga, i tad će dobiti
dobre ili loše vrijednosti... To će izmijeniti difuzne odnose i sinap-
tologiju tih stvari, a to su mape mozga", pokazao je na televizijski
monitor,- "koje slabe ili jačaju sinapse koje se mijenjaju kako se
pokreću mišići".
Edelman je netremice zurio u Darwina 4 koji je ostao tvrdo­
glavo nepomičan. "Hm, treba mu dosta vremena", rekao je, do­
dajući da "količina računanja koja je uključena u to vam podiže kosu
na glavi." Napokon se robot pokrenuo, na očito Edelmanovo olakša­
nje, i počeo se polako koturati platformom, gurati kocke i uzimati
svojom magnetnom njuškom crvene, preskačući plave, te ih je zatim
odnosio ih u veliku kutiju koju je Edelman zvao "kućom".
Edelman je usput komentirao. "Evo, sad je pokrenuo oko. Upra­
vo je našao predmet. Uzeo je predmet. Sad će potražiti kuću."
Koji je konačni cilj, pitao sam. "Nema konačnog cilja", podsje­
tio me Edelman mršteći se. "Dali smo mu vrijednosti. Plavo je
loše, crveno je dobro." Vrijednosti su općenite i stoga pogodnije
da nam pomognu uhvatiti se s polimorfnim svijetom, nego speci­
fičniji ciljevi. Kao mladić, objašnjava mi dalje Edelman, žudio je
za Marilyn Monroe, ali Marilyn Monroe nije bila njegov cilj. On je
imao vrijednosti koje su ga navele da žudi za određenim ženstve­
nim osobinama koje Marilyn Monroe slučajno utjelovljuje.
Brutalno sam potisnuo sliku Edelmana i Marilyn Monroe koja
mi se počela vrtjeti pred očima, te sam ga pitao po čemu se ovaj
robot razlikuje od svih drugih koje su izgradili znanstvenici tije­
kom nekoliko prošlih desetljeća, od kojih su mnogi bili sposobni
obavljati zadatke barem toliko impresivne kao što su one koje obav­
lja Darwin 4. Razlika je, odvrati Edelman, a vilica mu se zgrči, u
tome da Darwin 4 ima vrijednosti ili instinkte, dok drugi roboti
trebaju specifične instrukcije da bi obavili bilo koju zadaću. Ali
nije li tako da sve neuralne mreže, pitao sam, zapravo nemaju spe­
cifične instrukcije za programe općeg učenja? Edelman se namrštio.
"Ali za sve morate ekskluzivno definirati input i output. To je
velika razlika. Nije li tako, Julio?" Okrenuo se ozbiljnom mladom
postdoktorantu koji nam se pridružio i šuteći slušao naš razgovor.
Nakon trenutka oklijevanja, Julio je klimnuo glavom. Edelman
je, široko se osmjehujući, ukazao da većina konstruktora umjetne
inteligencije pokušava programirati znanje "odozgo" s eksplicit-
nim uputama za svaku situaciju, umjesto da im znanje prirodno
proizlazi iz nekoliko osnovnih instinkata. Uzmite, primjerice, psa.
Lovački psi stječu svoje znanje na temelju nekoliko osnovnih in­
stinkata. "To je efikasnije od bilo kakve bande s Harvarda koja piše
programe." Edelman je prasnuo u smijeh i pogledao u pravcu Julia
koji mu se nevoljko pridružio.
Ali Darwin 4 je svejedno računalo, robot, s ograničenim reper­
toarom odgovora na svijet, inzistirao sam; a Edelman se služi meta­
forama i naziva ga "stvorenjem" koje ima "mozak". Dok sam go­
vorio, Edelman je mrmljao, "Točno, u redu, u redu", brzo je
potvrdno kimao glavom. Ako se računalo, odgovori on, definira kao
nešto što pokreću algoritmi, ili efektivne procedure, onda Darwin
4 nije računalo. Istina, kompjutorski znanstvenici mogu programi­
rati robote da čine isto ono što čini Darwin 4. Ali oni samo imiti­
raju biološko ponašanje, dok je ponašanje Darwina 4 autentično
biološko. Kad bi neki slučajni kratki spoj oštetio prijenos podata­
ka u njegovom stvorenju, obavijestio me Edelman, "on bi to jedno­
stavno ispravio, poput ranjenog organizma, i nastavio funkcionirati.
Ako se to dogodi računalu, ono jednostavno stane na licu mjesta."
Nisam istaknuo da sve neuralne mreže i mnogi konvencionalni
računalni programi ipak imaju tu sposobnost, nego sam pitao Edel-
mana o prigovorima nekih znanstvenika da oni jednostavno ne
razumiju njegove teorije. Većina istinski novih znanstvenih kon­
cepata, odvratio je, mora savladati takav otpor. Pozvao je one koji
su ga optužili za nejasnoću - primjerice, Gunther Stent čiji su
prigovori o Edelmanovoj nerazumljivosti bili navedeni u članku
iz New York Times Magazinea - da ga posjete tako da im može
objasniti svoj rad osobno. (Stent je došao do svog suda o Edel-
manovom radu nakon što je sjedio kraj njega za vrijeme leta preko
Atlantika.) Nitko nije prihvatio Edelmanovu ponudu. "Nejasnoća
je, čini mi se, u prijemu, a ne transmisiji", rekao je Edelman.
U tom trenutku Edelman više nije ni pokušavao sakriti svoju
razdraženost. Kad sam ga pitao o njegovu odnosu s Francisom Cric-
kom, Edelman je iznenada rekao da mora otići na važni sastanak.
Ostavit će me u sposobnim Juliovim rukama. "Imam vrlo dugo­
trajni odnos s Francisom i to nije nešto na što se može odgovoriti
- bum! bum! - na izlasku iz sobe. Ili kao što je rekao Groucho Marx:
"Otiđite, i nikad više nemojte uprljati moje ručnike!" S tim je
riječima otišao na valu šupljeg smijeha.
Edelman ima svoje obožavatelje, ali većina njih je s rubova neu­
rologije. Njegov najugledniji obožavatelj je neurolog Oliver Sacks,
čiji su prekrasno pisani prikazi njegovih liječenja pacijenata ošteće­
nog mozga postavili standard literarne - to znači ironijske - neu-
roznanosti. Francis Crick govori u ime mnogih kolega neurologa
kad optužuje Edelmana da prikriva "prihvatljive", ali ne i pretjera­
no originalne, ideje iza "dimne zavjese žargona". Edelmanova dar-
vinovska terminologija, dodao je Crick, ima manje zajedničkog s
bilo kakvim stvarnim analogijama s darvinovskom evolucijom, a više
s retoričkom grandomanijom. Crick je iznio tezu da bi Edelmano­
va teorija trebala biti preimenovana u "neuralni edelmanizam". "Ne­
volja s Jerryjem", rekao je Crick, "je u tome što stalno želi puštati
u opticaj slogane i na neki način ih i širi, a da se istovremeno ne
obazire što drugi govore. Tako da se mi zapravo žalimo na to što
u svemu tome ima previše pompe." 10
Filozof Daniel Dennett sa Sveučilišta Tufts nije bio nimalo
impresioniran nakon posjete Edelmanovu laboratoriju. U prikazu
Edelmanove knjige Bistri zrak, briljantna vatra Dennett tvrdi da
je Edelman samo izložio prilično grubu verziju starih ideja. Una­
toč Edelmanovim negiranjima, njegov model uistinu jest neuralna
mreža, a ponovni ulaz jest povratna sprega, prema Dennettu. Edelman
10
Vidi Crickov ubojiti prikaz Edelmanove knjige Neural Darwinism: "Neu­
ral Edelmanism", Trends in Neuroscience, vol. 12, no. 7,1989., str. 240-
248.
osim toga "ne razumije filozofska pitanja o kojima govori na ele­
mentarnoj razini", ustvrdio je Dennett. Edelman može iskazivati
prijezir prema onima koji misle da je mozak računalo, ali njegovo
korištenje robota da bi "dokazao" svoju teoriju pokazuje da i on
podržava isto mišljenje, objasnio je Dennett. 1 1
Neki su kritičari optužili Edelmana da namjerno pokušava se­
bi pripisati tuđe ideje, umatajući ih u svoju vlastitu idiosinkratičnu
terminologiju. Moja, u nekom smislu povoljnija interpretacija je
da Edelman ima mozak empiričara, a srce romantičara. Čini se da
je to i priznao, na svoj tipično neizravan način, kad sam ga pitao što
misli je li znanost u načelu konačna ili beskonačna. "Ne znam što
to znači", odgovorio je. "Znam što znači kad kažem da je neka
matematička serija konačna ili beskonačna. Ali ne znam što znači
kad se kaže da je znanost beskonačna. Primjer, OK? Navest ću
Wallacea Stevensa: Opus Posthumus. "Na vrlo dugi rok gledano,
čak niti istina nije važna. Glavno je riskirati." Potraga za istinom
je ono što je važno, čini se da je htio reći Edelman, a ne sama istina.
Edelman je dodao da je Einstein, kad su ga pitali da li je zna­
nost iscrpljena, navodno odgovorio: "Vjerojatno, ali čemu opisi­
vati Beethovenovu simfoniju kao seriju zvučnih valova?" Ein­
stein je govorio, objasnio je Edelman, o činjenici da sama fizika ne
može odgovoriti na pitanja o vrijednosti, značenju i drugim su­
bjektivnim fenomenima. Netko bi mogao odgovoriti pitanjem:
čemu opisivati Beethovenovu simfoniju pomoću neuralnih petlji
s ponovnim ulaskom? Na koji je način supstitucija neurona zrač­
nim valovima ili atomima ili bilo kojim fizikalnim fenomenom
pravedni prikaz magije i misterije uma? Edelman ne može prihva­
titi, za razliku od Francisa Cricka, da "nismo ništa do gomila neuro­
na". Stoga Edelman zamračuje svoju osnovnu neuralnu teoriju -
ispunjavajući je pojmovima zamislima posuđenim od evolucijske
biologije, imunologije i filozofije - da bi joj dodao veličanstve-
nost, rezonantnost, mistiku. On je poput romanopisca koji radi­
je riskira nerazumljivost - čak joj i teži - u nadi da će postići neku

10
Daniel Dennett je prikazao BrightAir, Brilliant Fire u New Scientistu, 13.
lipnja 1992., str. 48.
dublju istinu. On je praktičar ironijske znanosti, ali mu, na ne­
sreću, nedostaju potrebne retoričke vještine.

Kvantni dualizam

Postoji jedno pitanje oko kojeg se Crick, Edelman i zapravo goto­


vo svi neuroznanstvenici slažu: osobine uma niti na koji ključni
način ne ovise o kvantnoj mehanici. Fizičari, filozofi i drugi su spe­
kulirali o vezama kvantne mehanike i svijesti, barem poslije 1930.
kada su neki filozofski usmjereni fizičari počeli tvrditi da čin mjere­
nja - a time i svijesti - igra vitalnu ulogu u određivanju rezultata
eksperimenta koji se tiču kvantnih učinaka. Takve su teorije uključi­
vale malo više od mahanja rukom i njihovi su zastupnici neizostav­
no imali dalje filozofske ili čak religiozne motive. Crickov partner
Christof Koch je sažeo tezu o kvantnoj svijesti u silogizmu: kvantna
mehanika je misteriozna, i svijest je misteriozna. Quod erat demon­
strandum: kvantna mehanika i svijest mora da imaju neke veze.12
Jedan od strastvenih zagovornika kvantne teorije svijesti je John
Eccles, britanski neurolog koji je 1963. dobio Nobelovu nagradu
za svoja proučavanja neuralnih transmisija. Eccles je možda naju­
gledniji moderni znanstvenik koji zagovara dualizam, koji smatra
da um postoji neovisno od svog fizičkog supstrata. On i Karl Pop­
per su napisali knjigu u kojoj se brani dualizam, nazvanu Ja i njegov
mozak, objavljenu 1977. godine. Odbacili su fizikalni determini­
zam u korist slobodne volje: um može odabrati između različitih
13
misli i tijekova djelovanja koje obavljaju mozak i tijelo.
12
Koch je dao ovu primjedbu na simpoziju "Towards a Scientific Basis for
Consciousness" održanom u Tucsonu, Arizona, od 12-17. travnja 1994.
13
Eccles je iznio svoja stajališta u raznim publikacijama, uključujući knjigu
The Self and Its Brain, u koautorstvu s Karlom Popperom, izd. Springer-
Verlag, Berlin 1994.; How the Self Controls Its Brain, Springer-Verlag, Ber­
lin 1994.; članak "Quantum Aspects of Brain Activity and the Role os
Consciousness" napisan zajedno s Friedrichom Bečkom, izd. Proceedings of
the National Academy ofScience,vol. 89, prosinac, 1992., str. 11357-11361.
Moj intervju s Ecclesom odvijao se telefonski u veljači 1993.
Najuobičajeniji prigovor dualizmu jest da on krši načelo oču­
vanja energije: kako um, ako nema fizičku egzistenciju, može
pokrenuti fizičke promjene u mozgu? Zajedno s njemačkim fi­
zičarom Friedrichom Beckom, Eccles je dao sljedeći odgovor:
živčane stanice u mozgu šalju signale kad se električki nabijene
molekule, ili ioni, akumuliraju u sinapsi, i navode ih da otpuštaju
neurotransmitore. Ali prisutnost određenog broja iona u sinapsi
ne izaziva uvijek odašiljanje signala iz neurona. Razlog je, prema
Ecclesu, da barem na trenutak ion postoji u kvantnoj superpozi-
ciji stanja; u nekim stanjima neuron se električki prazni, a u neki­
ma ne.
Um izvršava svoju volju nad mozgom tako što "odlučuje" koji
će neuroni odapeti signal, a koji neće. Sve dok je vjerojatnost za
cijeli mozak očuvana, ovo iskazivanje slobode volje neće prekršiti
načelo očuvanja energije. "Nemamo nikakvih dokaza za to", veselo
je priznao Eccles, nakon što mi je objasnio svoju teoriju u telefon­
skom intervjuu. Svejedno je hipotezu nazvao "izvanrednim na­
pretkom" koji će nadahnuti ponovnu pojavu dualizma. Materija­
lizam i svo njegovo iskvareno potomstvo - logički pozitivizam,
bihejviorizam, teorija identiteta (koja izjednačava stanja uma s
fizičkim stanjima mozga) - "su gotovi", izjavio je Eccles.
Eccles je bio iskren - i preiskren - o motivu koji ga je naveo
da se okrene kvantnoj mehanici pri objašnjavanju osobina uma.
On je "religiozna osoba", rekao mi je, koja "odbacuje jeftini ma­
terijalizam". Vjerovao je "da je priroda uma ista kao i priroda
života. To je božje djelo." Eccles je također inzistirao da "smo
tek na početku otkrivanja misterije postojanja". Možemo li ikad
prodrijeti u tu misteriju, pitao sam ga, i time privesti znanost
kraju? "Ne mislim tako", odvratio je. Zastao je i zagrijano do­
dao. "Ja ne želim da znanost završi. Jedino je važno nastaviti."
Složio se sa svojim istomišljenikom dualistom i falsifikacionistom
Karlom Popperom da moramo i hoćemo nastaviti "otkrivati i ot­
krivati i otkrivati. I misliti. I ne smijemo tvrditi da smo rekli
zadnju riječ o bilo čemu."
Što Roger Penrose zapravo želi

Roger Penrose je nešto bolji u prikrivanju svojih krajnjih motiva


- možda zato što ni njemu samom nisu jasni. Penrose je svoj ugled
izgradio kao autoritet u proučavanju crnih rupa i druge fizikalne
egzotike. On je izumitelj Penroseovih pločica, jednostavnih geo­
metrijskih oblika koji kada se slože zajedno generiraju golem broj
novih kvaziperiodičkih obrazaca. Od 1989. je poznat zbog svojih
teza, kasnije razrađenih u knjizi Carev novi um. Glavna svrha knjige
je bila pobiti tvrdnje zagovornika umjetne inteligencije o tome da
računala mogu replicirati sva ljudska svojstva, uključujući i svijest.
Ključ Penroseovih tvrdnji leži u Gödelovu teoremu nepotpu­
nosti. Teorem tvrdi da svaki konzistentni sustav aksioma, iznad
određene osnovne razine kompleksnosti, može iskazati tvrdnje
koje se ne mogu niti dokazati niti pobiti tim aksiomima; i tako je
sustav uvijek nepotpun. Prema Penroseu, taj teorem implicira da
nijedan izračunljivi model - tj. niti klasični fizikalni, niti informatič­
ki, niti neurologijski kakav trenutno postoji - ne može replicirati
kreativnu, ili prije, intuitivnu snagu uma. Umu daje snagu neki
suptilniji fenomen, vjerojatno povezan s kvantnom mehanikom.
Tri godine nakon prvog sastanka s Penroseom u Syracusi - koji
je potaknuo moje zanimanje za granice znanosti - posjetio sam ga
u njegovu sjedištu, na Sveučilištu Oxford. Penrose je upravo radio
na Carevu novom umu, djelu koje je trebalo detaljnije objasniti
njegovu teoriju. Bio je uvjereniji no ikad, rekao je, da je na pravom
tragu sa svojom teorijom kvazikvantne svijesti. "Nekome možda
ne izgleda tako, ali ja imam snažni osjećaj da imam pravo. Ne
14
vidim nikakvog drugog izlaza."
Uočio sam da su neki fizičari počeli razmišljati o tome kako se
egzotični kvantni efekti, primjerice superpozicija, mogu upotrijebiti
14
Rogera Penrosea sam intervjuirao na Oxfordu u kolovozu 1992. Pen-
roseove dvije knjige o svijesti jesu The Emperor's New Mind, Oxford
University Press, New York, 1989.; i Shadows of the Mind, Oxford Uni­
versity Press, New York, 1994. [usp. također Roger Penrose, "Stvarni
mozak i umjetna inteligencija".
za izračunavanja koja klasična računala ne mogu obaviti. Ako se
ovakva kvantna računala pokažu mogućima, hoće li im Penrose prizna­
ti da su u stanju misliti? Penrose je odrično zavrtio glavom. Raču­
nalo sposobno za mišljenje, rekao je, morao bi raditi na mehaniz­
mima srodnim ne kvantnoj mehanici u svom sadašnjem obliku, nego
nekoj još neotkrivenoj dubljoj teoriji. Ono protiv čega se stvarno
bori u svojoj knjizi Carev novi um, priznao je Penrose, jest pret­
postavka da se misterija svijesti, ili općenito stvarnosti, može obja­
sniti trenutnim fizikalnim zakonima. "Ja kažem da je to pogrešno",
objašnjava on. "Zakoni koji upravljaju ponašanjem svijeta su, vje­
rujem, puno delikatniji."
Suvremena fizika jednostavno nema smisla, dokazuje on. Oso­
bite se kvantna mehanika mora odbaciti jer je tako očito nekonzi-
stentna s običnom makroskopskom stvarnošću. Kako elektroni
mogu djelovati kao čestice u jednom, a kao valovi u drugom poku­
su? Kako mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme? Mora postojati
nekakva dublja teorija koja će eliminirati paradokse kvantne me­
hanike i njene neugodno subjektivne elemente. "Na koncu, naša
teorija mora negdje smjestiti subjektivizam, ali ne bih htio vidjeti
da je sama teorija subjektivna." Drugim riječima, teorija bi trebala
dopustiti postojanje umova, ali za nju samu postojanje uma ne bi
trebalo biti nužno.
Niti teorija superstruna - koja je, naposljetku, kvantna teorija
- ni bilo koji trenutačni kandidat za jedinstvenu teoriju nema kvali­
tetu za koju Penrose misli da je prijeko potrebna. "Ako bi postoja­
la takva teorija - neka vrsta totalne fizikalne teorije - ona u određe­
nom smislu ne bi mogla imati svojstva bilo koje teorije koju sam
dosad vidio", rekao je. Takva bi teorija trebala "određenu vrstu
uvjerljivog materijalizma". Drugim riječima, teorija bi morala imati
smisla.
Pa opet, Penrose je bio baš onako podvojen kao što je bio i u
Syracusi oko toga da li će fizika ikad doći do istinski potpune teorije.
Gödelov teorem, kaže on, tvrdi da će u fizici, baš kao i u matema­
tici, uvijek biti otvorenih pitanja. "Čak i kad biste mogli potpuno
opisati fizikalni svijet kao matematičku strukturu," ističe Penrose,
"svejedno tome ne bi bilo kraja, ako hoćete i zato jer nema kraja
matematici". Govorio je veoma polagano i uvjerljivo, puno uvjer­
ljivije nego kad smo prvi put razgovarali o toj temi 1989. godine.
Očito je da je o ovome puno razmišljao.
Prisjetio sam se usporedbe Richarda Feynmana o fizici i šahu:
jednom kad naučite osnovne zakone, dalje možete zauvijek istraživati
njihove konzekvence. "Da, naizgled su slični", kaže Penrose. Znači
li to da on misli kako bi bilo moguće znati sve osnovne zakone,
ali ne i sve konzekvence koje iz njih proizlaze? "U jednom opti­
mističnom raspoloženju bih se s tim mogao i složiti."Zatim je do­
dao uzbuđeno: "Ali ja sigurno nisam od onih koji misle da nema
kraja našem fizikalnom razumijevanju svijeta. U Syracusi je Pen­
rose rekao da je pesimistično vjerovati da postoji Odgovor; sad je
mislio da je takvo shvaćanje optimistično.
Penrose je rekao kako je uglavnom zadovoljan prijemom nje­
govih ideja, većina njegovih kritičara je barem bila pristojna. Je­
dina iznimka je bio Marvin Minsky. Penrose je imao neugodan razgo­
vor s Minskym na nekom skupu u Kanadi, gdje su obojica držali
predavanja. Na inzistiranje Minskog, Penrose je govorio prvi. Za­
tim je Minsky ustao kako bi mu odgovorio. Nakon što je rekao
da nositi odijelo "obvezuje na džentlmensko ponašanje", skinuo
je sako i izjavio: "Sad se ne osjećam kao gentleman!" Nastavio je
napadati Carev novi um argumentima koji su, prema Penroseu,
smiješni. Prisjećajući se ove scene, Penrose je još uvijek djelovao
zbunjeno i povrijeđeno. Ponovno se čudim, kao što sam se čudio
kao i pri prvom susretu, kontrastu između Penroseove blagosti i
odvažnosti njegovih intelektualnih stajališta.
Godine 1994., dvije godine nakon sastanka s Penroseom u
Oxfordu, objavljena je njegova knjiga Sjenke uma. U Carevu no-
vom umu je Penrose prilično nejasno opisao gdje to kvazikvantni
efekt izaziva svoju čaroliju. U Sjenkama se odvažio na nagađanje:
radi se o mikrotubulima, sićušnim proteinskim tunelima koji služe
kao neka vrsta kostura za većinu stanica, uključujući i neurone.
Penroseova hipoteza se temelji na tvrdnji Stuarta Hameroffa,
anesteziologa na Sveučilištu Arizona, da anestezija sprečava kreta-
nje elektrona u mikrotubulima. Podižući golemu teorijsku građe­
vinu na toj tvrdnji, Penrose spekulira da mikrotubuli obavljaju inde-
terminističke, kvazikvantne proračune iz kojih nekako proizlazi
svijest. Svaki neuron tako nije jednostavni prekidač, nego kom­
pleksno računalo svoje vrste.
Penroseova teorija mikrotubula ne može ne biti antiklimaks.
U svojoj prvoj knjizi je izgradio osjećaj napetosti, očekivanja i mi-
sterioznosti, kao što to čini redatelj horora koji nam daje samo
izluđujuće nagovještaje o čudovištu. Kad je Penrose napokon
razotkrio svoje čudovište, ono je izgledalo poput debelog glumca
koji nosi jeftino gumeno odijelo i peraje. Neki su skeptici, što je
bilo i za očekivati, reagirali izrugivanjem, a ne strahopoštovanjem.
Opazili su da se mikrotubule mogu pronaći u gotovo svim stanicama,
ne samo neuronima. Da li to znači da je naša jetra svjesna? Što je s
našim palcima? A što s papučicom (paramecijem)? (Penroseov part­
ner, Stuart Hameroff, mi je odgovorio kad sam mu postavio ovo
pitanje u travnju 1994.: "Neću tvrditi da je papučica svjesna, ali
iskazuje prilično inteligentno ponašanje.")
Penroseu se također može suprotstaviti Crickovim argumentom
protiv slobode volje. Budući da Penrose običnom introspekcijom
ne može slijediti kompjutacijsku logiku svoje percepcije mate­
matičke istine, on inzistira da percepcija mora da potječe od nekog
misterioznog, ne-kompjutacijskog fenomena. Ali, kako je Crick
ukazao, baš zato što nismo svjesni živčanih procesa koji nas do­
vode do neke odluke, to ne znači da se taj proces nije dogodio.
Pristaše umjetne inteligencije proturječe Penroseovim i Göde-
lovim argumentima, tvrdeći da se uvijek može konstruirati računa­
lo koje će proširiti vlastitu bazu aksioma da bi riješilo novi problem;
zapravo, takvi algoritmi učenja su prilično rašireni (iako su i dalje
15
iznimno sirovi u usporedbi s ljudskim umom).
15
Za kritiku knjige The Emperor's New Mind, vidi Behavioral and Brain
Sciences, vol. 13, no. 4, prosinac, 1990. Ovo izdanje ima nekoliko prikaza
Penroseove knjige. Za oštre kritike knjige Shadows of the Mind, vidi "Shad­
ows od Doubt" Philipa Andersona (uglednog fizičara), Nature, 17. stude­
ni 1994., str. 288-289; i "The Best of All Possible Brains" Hilaryja Put-
nama (uglednog filozofa), New York Times Book Review, 20. studeni
1994., str. 7.
Neki kritičari su optužili Penrosea da je vitalist, netko tko se
potajno nada kako se zagonetka uma neće predati znanosti. Ali
da je Penrose vitalist, on bi ostavio svoje ideje neodređenima i
neprovjerljivima. Nikad ne bi razotkrio čudovište, to jest mikrotu-
bule. Penrose je pravi znanstvenik; on želi znati. On iskreno vjeruje
da je naše sadašnje shvaćanje stvarnosti nepotpuno, logički manj­
kavo, i zapravo puno tajni. On traži ključ, uvid, neki zgodni kvazi-
kvantni trik koji će iznenada sve objasniti. On traži Odgovor. Na­
pravio je veliku pogrešku što je pomislio da će fizika učiniti svijet
potpuno pametnim i smislenim. Steven Weinberg mu je mogao reći
da fizika za to nije sposobna.

Napad Misterijanaca

Penrose je, premda je pogurnuo teoriju svijesti daleko izvan ho­


rizonta današnje znanosti, barem zadržao nadu da bi ta teorija
jednog dana mogla biti dosegnuta. Ali neki filozofi su doveli u
pitanje mogućnost da bilo koji čisto materijalistički model - sve­
jedno da li uključuje konvencionalne neuralne procese ili egzotič­
ne indeterminističke mehanizme koje je zamislio Penrose - uisti­
nu objasne svijet. Filozof Owen Flanagan je ove sumnjičavce nazvao
"novim misterijancima", prema rock skupini iz šezdesetih Que­
stion Mark and the Mysterians, koji su izvodili pjesmu "96 Tears"
16
(sam Flanagan nije misterijanac, nego prizemljeni materijalist).
Filozof Thomas Nagel ponudio je jedno od najjasnijih izraza
misterijanskog nazora (je li to oksimoronski poduhvat?) u svom
čuvenom ogledu iz 1974. godine. "Kako je to biti šišmiš?" Nagel
pretpostavlja da je subjektivno iskustvo temeljna osobina ljudi i
mnogih viših životinja, poput šišmiša. "Nema sumnje, ono se pojav­
ljuje u nebrojenim oblicima, nama u potpunosti nezamislivim, na
drugim planetima, u drugim sunčevim sustavima, čitavom svemiru",
piše Nagel. "Ali bez obzira na to koliko se oblik može mijenjati,

16
The Science of the Mind, Owen Flanagan, MIT Press, Cambridge, 1991.
Daniel Dennett mi je skrenuo pažnju na taj Flanaganov izraz.
činjenica da organizam uopće ima doživljaj svijesti, znači, u osno­
vi, da postoji nešto kako je to biti taj organizam." 17 Nagel tvrdi
da bez obzira na to koliko znamo o fiziologiji šišmiša, mi ne može­
mo stvarno znati kako je to biti šišmiš, budući da znanost ne može
prodrijeti u područje subjektivnog iskustva.
Nagela bi se moglo nazvati slabim misterijancem: on smatra
da je moguće da će jednog dana filozofija i/ili znanost otkriti
prirodni put kojim se može premostiti jaz između naših materi­
jalističkih teorija i subjektivnog iskustva. Colin McGinn je jaki
misterijanac. McGinn je isti onaj filozof koji vjeruje da je većina
glavnih filozofskih pitanja nerješiva zato što su iznad naših kog­
nitivnih sposobnosti (vidi drugo poglavlje). Kao što štakori ima­
ju svoja spoznajna ograničenja, tako ih imaju i ljudi, a jedno od
njih je da ne možemo riješiti problem odnosa duha i tijela. McGinn
smatra da njegova pozicija glede problema duha i tijela - da je
nerješiv - logički proizlazi iz Nagelove analize u ogledu Kako je
to biti šišmiš. McGinn brani svoje stajalište kao superiorno ono­
me što naziva "eliminativističkom" pozicijom, koja pokušava po­
kazati da problem odnosa duha i tijela zapravo uopće nije pro­
blem.
Potpuno je moguće, kaže McGinn, da će znanstvenici otkriti
teoriju uma koja može vrlo precizno predvidjeti rezultat pokusa,
što bi medicini donijelo veliki napredak. Ali djelotvorna teorija
nije nužno i razumljiva. "Ne postoji stvarni razlog da dio našeg
uma ne razvije formalizam s ovim sjajnim sposobnostima pre­
dviđanja, a da istovremeno ne možemo osmisliti taj formalizam
onim dijelom našeg uma koji razumijeva stvari. Tako bi moglo
biti, u slučaju svijesti, da ćemo doći do teorije koja je analogna
17
"What Is It Like to Be a Bat" Thomasa Nagela može se pronaći u knjizi
Mortal Questions, Cambridge University Press, New York, 1979., u
zbirci Nagelovih eseja. Ovaj navod potječe sa stranice 166. ~

~U lipnju 1992. sam nazvao Nagela da bih ga pitao misli li da će


znanost ikada doći do kraja. Ni u kom slučaju, odvratio mi je. "Što više
otkrivamo, to će više biti pitanja", rekao je. "Nikad se neće prestati
pisati prikazi i kritike Shakespearea, pa zašto bi onda fizika došla do
kraja?"
kvantnoj teoriji u ovom pogledu, teoriji koja je zapravo dobra
teorija svijesti, ali mi je nismo u stanju interpretirati ili shvati­
ti." 1 8
Ovakvo razmišljanje razbješnjuje Daniela Dennetta. Filozof
na Sveučilištu Tufts, Dennett je veliki čovjek s velikom bradom i
izgledom vječno nasmiješenog Djeda Mraza na dijeti. Dennett je
primjer onoga što McGinn zove eliminativističkom pozicijom.
U svojoj knjizi iz 1992. Objašnjena svijest Dennett izlaže staja­
lište po kojem su svijest - i naš osjećaj da posjedujemo jedinstve­
no ja - iluzije koje potječu iz interakcije mnogih različitih "pot-
programa" koji istovremeno rade u hardveru našeg mozga. 19 Kad
sam Dennetta upitao što misli o McGinnovim misterijanskim ar­
gumentima, odgovorio mi je da su smiješni. Ocrnio je McGin-
novu usporedbu ljudi i štakora. Za razliku od ljudi, tvrdi Den­
nett, štakori ne mogu zamisliti znanstvena pitanja, pa naravno da
ne mogu na njih niti odgovoriti. Dennett sumnja da McGinn i
drugi misterijanci "ne žele da se znanost bavi sviješću. Njima se
sviđa ideja da je to izvan dosega znanosti. Ništa drugo ne može
objasniti zašto prihvaćaju takve klimave argumente."
Dennett je pokušao s drugom strategijom, koja djeluje neo­
bično platonski za tako zakletog materijalista - a i opasno za pi­
sca. On se prisjetio da je Borges, u svojoj priči Babilonska knjiž­
nica, zamislio beskonačnu knjižnicu sa svim što je dosad napisano,
što će biti i Što je moglo biti napisano, od najvećih besmislica do
vrhunskih umotvorina. Sigurno u knjižnici postoji i savršeno for­
mulirano rješenje problema duha i tijela, kaže Dennett. Dennett
18
McGinna sam intervjuirao u New Yorku u kolovozu 1994. Vidi McGin-
novu knjigu The Problem of Consciousness, Blackwell Publishers, Cam­
bridge, Mass., 1991., za potpunu raspravu o njegovom misterijanskom
stajalištu.
19
Consciousness Explained, Daniel Dennett, Little, Brown, Boston, 1991.
Vidi također "The Brain and Its Boundaries", London Times Literary
Supplement, od 10. svibnja 1991., u kojem Dennett napada McGinno-
vu misterijansku poziciju. S Dennettom sam razgovarao o misterijan­
skom stajalištu telefonski u travnju 1994.
mi je iznio ovaj argument s takvim uvjerenjem da sam pomislio
da vjeruje da Babilonska knjižnica uistinu postoji.
Dennett se slaže da neurologija možda nikad neće stvoriti teoriju
svijesti koja će zadovoljiti sve. "Pa ni inače ne možete baš sve objasniti
tako da svi budu zadovoljni", kaže on. Napokon, mnogi ljudi nisu
zadovoljni time kako znanost objašnjava, primjerice, fotosintezu
ili biološku reprodukciju. Ali dio tajnovitosti je nestao i kod foto­
sinteze i kod reprodukcije, a na kraju ćemo imati i sličan odnos
prema svijesti.
Dennett iznenada skreće u posve suprotnom smjeru. "U su­
vremenoj znanosti postoji neobičan paradoks. Trend koji ovih
dana vodi znanost tako brzo naprijed je isti onaj koji znanost udalja­
va od ljudskog razumijevanja. Kad se prebacite od pokušaja da mo­
delirate stvari pomoću elegantnih jednadžbi na stvaranje golemih
kompjutorskih simulacija... mogli biste završiti s modelom koji
izvanredno modelira prirodu, fenomene koji vas zanimaju, ali da
ne razumijete model. To znači da ne razumijete na način na koji
ste shvaćali modele u prijašnjim vremenima".
Računalni program koji bi precizno opisivao ljudski mozak, upo­
zorio je Dennett, bio bi nam jednako nerazumljiv kao i sam mozak.
"Softverski sustavi su na samoj granici ljudskog razumijevanja. Čak
i sustavi poput Interneta su apsolutno trivijalni u usporedbi sa slože-
nošću ljudskog mozga. Internet se neprestano mijenja i dorađuje,
tako da danas nitko u potpunosti ne razumije kako on funkcionira
i kako će se dalje razvijati. Kad počnete rabiti programe koji pišu
programe, i programe koji sami ispravljaju greške u programima,
ili kodove koji sami sebe popravljaju, onda ste počeli stvarati arte­
fakte koji imaju vlastiti život. Oni postaju objekti koji više nisu unu­
tar epistemološke hegemonije svojih autora. I tako će to na neki
način biti poput brzine svjetlosti. To će biti prepreka iznad koje
će znanost zauvijek pokušavati izdići svoju glavu."
Neobično, ali Dennett implicitno govori kako i on ima miste-
rijanskih sklonosti. On smatra da bi teorija uma, premda bi mož­
da vrlo djelotvorna i velike moći predviđanja, najvjerojatnije bila lju­
dima nerazumljiva. Čovjek možda može shvatiti vlastitu složenost
samo ako prestane biti čovjek. "Svatko dovoljno motiviran i da-
rovit moći će se stopiti s tim velikim softverskim sustavima."
Dennett se osvrnuo na mogućnost koju su predvidjeli neki vatreni
pristaše umjetne inteligencije, da ćemo jednog dana mi ljudi moći
odbaciti naš smrtni tjelesni oblik i postati strojevi. "Mislim da je
to logički moguće", dodao je Dennett. "Nisam siguran koliko je to
vjerojatno, ali je moguće, mislim da nije u sebi proturječno." Ali
čini se da Dennett sumnja da će čak i superinteligentni strojevi
ikad posve razumjeti sami sebe. Pokušavajući upoznati sebe, stro­
jevi će postajati još složeniji; tako bi se mogli uhvatiti u spiralu
kompleksnosti koja se stalno uvećava, pokušavajući zauvijek uhva­
titi vlastiti rep.

Kako znam da si ti svjestan?

U proljeće 1994. bio sam svjedokom iznimnom sukobu filozofskih


i znanstvenih shvaćanja na skupu nazvanom "Prema znanstve­
nom temelju svijesti", održanom na Sveučilištu Arizona.20 Prvoga
je dana David Chalmers, dugokosi australski filozof koji nevjero­
jatno nalikuje čuvenoj slici Thomasa Gainsborougha Plavi dječak,
iznio misterijanski svjetonazor sa zastrašujućom snagom. Proučava­
nje neurona, rekao je, ne može otkriti zašto djelovanje zvučnih
valova na naše uši izaziva subjektivni doživljaj Beethovenove Pete
20
"Towards a Scientific Basis for Consciousness" Tucson, Arizona, 12-17.
travnja 1994. Konferenciju je organizirao Stuart Hameroff, anestezi­
olog na Sveučilištu Arizona čiji je rad na mikrotubulama utjecao na
Penroseovo shvaćanje kvantnih efekata svijesti. Sastankom su stoga
dominirali govornici iz neuroznanstvene škole kvantne svijesti. Među
njima nije bio samo Roger Penrose, nego i Brian Josephson, fizičar No­
belovac koji je iznio tezu da kvantni efekti mogu objasniti mistične, pa
čak i parapsihološke fenomene; Andrew Weil, liječnik i stručnjak za
psihodelike koji je ustvrdio da potpuna teorija uma mora uzeti u obzir
sposobnost južnoameričkih Indijanaca koji su uzimali psihotropne droge
kako bi doživljavali zajedničke halucinacije; te Danah Zohar, zastupnik
New Age filozofije koji je izjavio da ljudska misao potječe iz "kvantnih
fluktuacija vacuumske energije univerzuma", koja je "zapravo Bog".
Opisao sam ovaj skup u članku "Can Science Explain Consciousness"
objavljenom u Scientific Americanu u srpnju 1994., str. 88-94.
simfonije. Sve fizikalne teorije, rekao je Chalmers, opisuju samo
funkcije kao što su sjećanje, pozornost, namjera, introspekcija - u
korelaciji s odgovarajućim fizikalnim procesima u mozgu. Ali nijed­
na od tih teorija ne može objasniti zašto su ove funkcije praćene su­
bjektivnim iskustvom. Napokon, sigurno možemo zamisliti svijet
androida koji nalikuje u svakom pogledu na ljudski - osim što oni
nemaju svjesni doživljaj svijeta. Koliko god naučili o mozgu, neuro-
znanstvenici ne mogu premostiti "procjep u objašnjenju" između
fizikalnog i subjektivnog svijeta strogo fizikalnom teorijom, rekao
je Chalmers.
Do tog trenutka Chalmers je izrazio temeljno stajalište misterija-
naca, istovjetno onome koje povezujemo s Thomasom Nagelom i
Colinom McGinnom. ali tada je Chalmers izjavio da, iako znanost
ne može riješiti problem odnosa duha i tijela, to može filozofija.
Chalmers misli da je našao moguće rješenje: znanstvenici bi treba­
li prihvatiti da je informacija isto toliko bitno svojstvo stvarnosti
koliko su to i materija i energija. Chalmersova je teorija bila vrlo
slična koncepciji Johna Wheelera (sve iz bita biva) - u stvari, Chal­
mers priznaje dug Wheeleru - i pati od istog fatalnog nedostatka.
Koncepcija informacije nema smisla ako ne postoji procesor infor­
macija - bila to ameba ili teorijski fizičar - koji skuplja informacije
i djeluje u skladu s njima. Materija i energija su postojale u početku
stvaranja, ali život, barem koliko znamo - nije. Kako onda informa­
cija može biti isto tako fundamentalna kao što su to materija i ener­
gija? Svejedno, Chalmersove su ideje u publici izazvale odjeka. Op­
kolili su ga nakon predavanja, govoreći mu koliko im se svidjela
21
njegova poruka.
Ali barem jedan slušatelj nije bio zadovoljan: C. Koch, surad­
nik Francisa Cricka. Te je večeri Koch, visoki mršavi čovjek sa
crvenim kaubojskim čizmama, pratio Chalmersa do prostorije gdje
je u stanci održan koktel za sudionike konferencije i počeo ga
21
David Chalmers je iznio svoju teoriju svijesti u Scientific Americanu u
prosincu 1995., str. 80-86. U pratećem članku Francis Crick i Christof
Koch ga pobijaju, [usp. također David Chalmers, "Suočavanje s probl­
emom svijesti.,te Francis Crick i Chistoph Koch, "Neurologija i svijest",
ibid./op.ur./]
grditi zbog njegova predavanja. Upravo zato što su svi filozofski
pristupi svijesti propali, znanost se mora usmjeriti na mozak, vikao
je Koch svojim njemačkim naglaskom, dok su znatiželjnici pozor­
no slušali. Chalmersova teorija svijesti koja se temelji na informa­
ciji, nastavio je Koch, baš kao sve filozofske teorije, neprovjerljiva
je i stoga beskorisna. "Zašto jednostavno ne kažete da, kad imate
mozak, Duh sveti side s nebesa i učini vas svjesnim!", uzviknuo
je Koch. Takva je teorija bespotrebno komplicirana, suho je odgo­
vorio Chalmers, i ne slaže se s mojim subjektivnim doživljajem.
"Ali kako ja mogu znati da je vaš subjektivni doživljaj jednak mo­
jem?", vikao je Koch. "Kako ja mogu znati jeste li vi uopće svjesni?"
Koch je iznio neugodan problem solipsizma koji je bit miste-
rijanskog stajališta. Nitko stvarno ne zna ima li bilo koje druge
biće, ljudsko ili neljudsko, subjektivni doživljaj svijeta. Pozivajući
se na ovu drevnu filozofsku zagonetku, Koch je, poput Dennetta,
pokazao da je i on misterijanac. Sam Koch mi je to kasnije priznao.
Sve što znanost može učiniti, tvrdi on, jest osigurati detaljnu kar­
tu fizikalnih procesa koji su u korelaciji s raznim subjektivnim sta­
njima. Ali znanost ne može uistinu "riješiti" problem duha i tijela.
Nijedna empirijska neurološka teorija ne može objasniti zašto
mentalne funkcije prate specifična subjektivna stanja. "Ne vidim
kako bi ijedna znanost to mogla objasniti", kaže Koch. Iz istog
razloga Koch sumnja da će znanost ikada osigurati definitivni odgo­
vor na pitanje mogu li strojevi postati svjesni i imati subjektivni
doživljaj. "Ova rasprava možda nikad neće biti riješena", rekao
mi je, i velikodušno dodao "Kako da ja znam da ste vi svjesni?"
Čak je i Francis Crick, premda je optimističniji od Kocha,
morao priznati da rješenje svijesti možda i neće biti intuitivno
razumljivo. "Ne mislim da ćemo dobiti zdravorazumski odgovor
kad shvatimo mozak", rekao je Crick. Napokon, prirodni odabir
sparuje organizme ne prema nekom logičkom planu, nego pomoću
raznih dosjetki i trikova. Crick je nastavio iznoseći tezu da se za­
gonetke uma možda neće predati tako lako kao što su se predale
zagonetke u nasljeđivanju. Um je "znatno složeniji sustav" od geno-
ma, istaknuo je, a teorije uma će vjerojatno imati znatno ograniče-
niju objašnjavalačku moć.
Držeći olovku, Crick je objasnio da bi znanstvenici morali biti
u stanju objasniti koje su živčane aktivnosti u korelaciji s mojom
percepcijom olovke. "No ako vas pitam: 'Vidite li vi crvenu i pla­
vu na isti način kako ih ja vidim?', to je nešto što mi nećete moći
priopćiti. Zato ne mislim da ćemo moći objasniti sve čega smo
svjesni."
Samo zato što um ima svoj korijen u determinističkim proce­
sima, nastavio je Crick, ne znači da će znanstvenici moći predvidjeti
sva njegova krivudanja; ona mogu biti kaotična i stoga nepredvi-
diva. "Mogu postojati i druga ograničenja u mozgu. Tko zna? Ne
mislim da ne možemo gledati previše unaprijed." Crick je sumnjao
da kvantni fenomeni igraju ključnu ulogu u svijesti, kao što je to
sugerirao Roger Penrose. S druge strane, dodao je Crick, neki ekvi­
valenti Heisenbergova načela neodređenosti bi mogli ograničiti
našu sposobnost da proučimo aktivnosti mozga do najsitnijih poje­
dinosti, a proces na kojem se temelji svijest bi mogao biti toliko
paradoksalan i teško shvatljiv, kao i kvantna mehanika. "Zapamti­
te," dalje je govorio Crick, "naši su mozgovi evoluirali da bismo
se bavili svakodnevnim stvarima još u doba kad smo bili lovci-
sakupljači, a prije toga kad smo bili majmuni." Da, to je bilo ono
što su htjeli istaknuti i Colin McGinn, i Chomsky, i Stent.

Mnogi umovi Marvina Minskog

Najnevjerojatniji misterijanac je Marvin Minsky - jedan od ute­


meljitelja umjetne inteligencije, koji smatra da mozak nije ništa
više do vrlo složeni stroj čija svojstva može iskazati i računalo.
Prije no što sam ga posjetio na MIT-u, kolege su me upozorili da on
zna biti hirovit, čak neprijateljski raspoložen. Ako ne želim da iznena­
da prekine intervju, ne bih ga smio preizravno pitati o sve goroj
sudbini umjetne inteligencije, niti o njegovim teorijama uma. Je­
dan prijašnji suradnik mi je savjetovao da ne iskorištavam Minsky-
jeve sklonosti za pretjerane formulacije. "Pitaje ga misli li stvarno
tako, a ako tri puta ne potvrdi, onda to ne smijete koristiti", upo­
zorio me njegov bivši kolega.
Kad sam susreo Minskog, bio je dosta nervozan, ali to je izgleda­
lo kao njegovo prirodno, a ne stečeno stanje. Bez prestanka je
prekapao po stolu, žmirkao, mahao nogom, premještao stvari. Za
razliku od većine znanstvenih veličina, ostavljao je dojam da baš
tog trenutka stvara ideje i figure od samog početka, a ne da ih već
gotove priziva iz pamćenja. Bio je često, premda ne uvijek, zajed­
ljiv. "Ja sam ovdje zalutao", dodao je nakon što se bujica objašnje­
nja, o tome kako provjeravati modele uma, srušila u gomilu reče­
ničnih fragmenata.22
Čak je i njegova fizička pojava ostavljala dojam improvizacije.
Njegova velika okrugla glava činila se potpuno ćelavom, ali na njoj
su zapravo rasle vlasi, prozirne poput optičkih vlakana. Nosio je
pleteni remen koji je, osim njegovih hlača, držao i trbuh i malu
futrolu sa sklopivim kliještima. S okruglim trbuhom i neodređeno
azijatskim crtama lica, nalikovao je Buddhi - Buddhi koji se rein-
karnirao kao hiperaktivni haker.
Činilo se da je Minsky nije sposoban, ili ne želi, duže vremena
zadržati bilo koji osjećaj. U početku je, kao što sam i predviđao,
dostojno prezentirao svoju reputaciju čangrizavca i velikog reduk-
cionista. Izražavao je prijezir spram onih koji su sumnjali u to da
računala mogu biti svjesna. Svijest je trivijalni problem, rekao je.
"Riješio sam ga i ne shvaćam zašto ljudi ne žele slušati." Svijest je
samo tip kratkotrajnog pamćenja, "sustav niske razine za čuvanje
podataka". Računalni programi, primjerice LISP, koji imaju odlike
koje im omogućuju da ponavljaju korake napravljene u procesui-
ranju su "ekstremno svjesni", i više od ljudi s njihovim jadnim plit­
kim bankama sjećanja.
22
Minskog sam intervjuirao na MIT-u u svibnju 1993. Tijekom intervjua
Minsky je potvrdio da je 1966. rekao jednom dodiplomskom studentu,
Geraldu Sussmanu, da dizajnira, kao projekt preko ljetnih praznika,
stroj koji može prepoznavati objekte, odnosno "vidjeti". Nije potrebno
reći da Sussman nije uspio (premda je kasnije postao profesor na MIT-
u). Umjetni vid ostaje jedan od najtežih problema umjetne inteligen­
cije. Za kritički pogled na umjetnu inteligenciju vidi AI: The Tumultuous
History of the Search for Artificial Intelligence, Daniela Creviera, Basic
Books, New York, 1993. Vidi također Minskyjev portret pun poštovanja koji
je napisao Jeremy Bernstein u New Yorkeru, 14. prosinac 1981., str. 50.
Minsky je nazvao Rogera Penrosea "kukavicom" koja ne može
prihvatiti vlastitu tjelesnost, a hipotezu Geraida Edelmana o petlja­
ma s ponovnim ulazom odbacio je kao podgrijanu teoriju povratne
sprege. Minsky posprdno govori čak i o vlastitom Laboratoriju za
umjetnu inteligenciju na MIT-u, koji je sam osnovao i gdje smo se
upravo nalazili. "Ne mislim da je to u ovom trenutku ozbiljna istraži­
vačka institucija", rekao je.
Kad smo krenuli kroz laboratorij u potrazi za predavanjem o
računalu koje igra šah, došlo je do metamorfoze. "Zar sastanak o
šahu nije ovdje?", upitao je Minsky skupinu istraživača koji su raz­
govarali u hodniku. 'To je bilo jučer", odgovorio je netko. Nakon
što je upitao nekoliko pitanja o predavanju, Minsky je počeo pripo­
vijedati priče o povijesti programa koji igraju šah. Ovo mini preda­
vanje je evoluiralo u sjećanje na Minskyjevog prijatelja Isaaca Asi-
mova koji je nedavno bio umro. Minsky je pripovijedao kako je
Asimov - koji je popularizirao pojam robot i istraživao njegove me­
tafizičke implikacije u svojim znanstvenofantastičnim romanima
- uvijek odbijao pozive Minskog da vidi robote koji se izrađuju
na MIT-u zbog straha da bi to moglo "opteretiti njegovu imagina­
ciju dosadnim realizmom."
Jedan od ljudi iz hodnika, kad je opazio da Minsky nosi ista
kliješta kao i on, izvukao je instrument iz futrole i rasklopio ih
pokretom zgloba. "En garde", rekao je. Minsky, smijući se, iz­
vuče svoje oružje, i on i njegov izazivač počnu šibati kliještima,
poput nekih klinaca koji uvježbavaju tehniku mačevanja. Minsky
je razglabao i o okretnosti i o - što mu je bilo važno - ograniče­
njima kliješta; njegova su ga uštipnula tijekom određenih mane­
vara. "Možete li ih rastaviti njima samima?", upitao je netko.
Minsky i njegovi kolege su se insajderski nasmijali na ovu refe­
rencu na fundamentalni problem robotike.
Kasnije smo, vraćajući se u ured Minskog, susreli mladu Korejan-
ku u visokom stupnju trudnoće. Ona je bila pred doktoratom i trebala
je sutradan izaći na usmeni ispit. "Jeste li nervozni?", pitao je Minsky.
"Pomalo", odgovorila je. "Ne trebate biti", rekao je, i nježno pri­
tisnuo svoje čelo na njeno kao da joj pokušava prenijeti malo
svoje snage. Shvatio sam, gledajući tu scenu, da postoje mnogi Minskyji.
Ali naravno da postoje. Višestrukost je središnja za Minskyjevo
shvaćanje uma. U svojoj knjizi Društvo umova ustvrdio je da moz­
govi sadrže mnoge različite krajnje specijalizirane strukture koje
su evoluirale da rješavale različite probleme.23 "Imamo mnoge slo­
jeve mreža strojeva koji uče", objasnio mi je, "od kojih je svaki
evoluirao da korigira urođene bugove ili da prilagodi druge mreže
za probleme mišljenja." Tako je nerealno očekivati da se mozak
može reducirati na posebni skup načela ili aksioma "jer se tu
suočavamo sa stvarnim svijetom, a ne matematičkim koji se defi­
nira pomoću aksioma."
Ako umjetna inteligencija nije ostvarila svoja prvobitna obeća-
nja, rekao je Minsky, onda je to zato što su moderni istraživači po-
dlegli "zavisti spram fizike" - želji da reduciraju suptilnost mozga
na jednostavne formule. Takvi istraživači, ljutio se Minsky, nisu čuli
njegovu poruku da um ima mnogo različitih metoda za rješenje
čak i jednog jedinog, relativno jednostavnog, problema. Primjeri­
ce, ako nekome ne radi televizor, prvo provjerava da li je televizor
pravilno programiran i da li je utikač spojen s električnom mrežom.
Ako to ne uspije, čovjek će pokušati popraviti stroj, tako pretva­
rajući problem iz fizičkog u društveni - kako naći nekoga tko će
popraviti televizor brzo i jeftino.
'To je pouka koju ne mogu prenijeti ljudima", rekao je Minsky
o svojim kolegama koji rade na problemu umjetne inteligencije. "Či­
ni mi se da je problem koji je mozak više ili manje riješio, kako
organizirati razne metode da funkcioniraju budući da individualne
metode prilično često ne djeluju." Jedini teoretičar, osim njega,
koji je istinski shvatio kompleksnost uma, tvrdio je Minsky, bio
je mrtav. "Freud je dosad ima najbolje teorije dosad uz moje, o
tome što sve treba da bi se stvorio um."
23
The Society of Mind, Marvin Minsky, Simon and Schuster, New York,
1985. Knjiga je začinjena primjedbama koje otkrivaju Minskyjevu am-
bivalenciju glede posljedica znanstvenog napretka. Vidi, primjerice, esej
na stranici 68 pod naslovom "Samospoznaja je opasna" u kojem Minsky
izjavljuje: "Kad bismo mogli po volji kontrolirati naše sustave za užitak,
mogli bismo reproducirati užitak uspjeha bez potrebe za bilo kakvim stvar­
nim postignućem. A to bi bio kraj svega." Günther Stent je predvidio da
će ovaj tip neuralne stimulacije biti sveprisutan na Novoj Polineziji.
Dok je Minsky i dalje govorio, njegovo naglašavanje višestruko-
sti je uhvatilo više metafizički, pa čak i moralni smjer. Za proble­
me svog polja - i znanosti općenito - krivi ono što naziva "načelo
investiranja", koje je definirao kao sklonost ljudi da se nastavljaju
baviti nečim što su naučili raditi dobro, radije nego da krenu na nove
probleme. Repeticija, ponavljanje, ili prije jednoumlje, činilo se
da je za Minskog nešto najstrašnije. "Ako postoji nešto što vam se
jako sviđa," rekao je, "onda na to ne trebate gledati kao na nešto što
vas čini zadovoljnim, nego kao na neku vrstu raka mozga, jer to
zanči da je neki mali djelić vašeg mozga otkrio kako da isključi sve
druge stvari".
Razlog zbog kojeg je Minsky ovladao s toliko vještina tijekom
svoje karijere - on je stručnjak za matematiku, filozofiju, fiziku,
neurologiju, robotiku i informatiku, i napisao je nekoliko znanstve-
nofantastičnih romana - jest taj što je naučio uživati u "osjećaju
nespretnosti" koji nastaje kad pokušavamo naučiti nešto novo.
"Toliko je uzbudljivo kad nisi u stanju nešto napraviti. To je tako
rijetko iskustvo koje je pravo bogatstvo. Ne traje dugo."
Minsky je bio čudo od djeteta i u glazbi, ali kasnije je zaključio
da ga glazba uspavljuje. "Mislim da je razlog tomu što ljudi vole glazbu
to da bi njome potisnuli misli - krivu vrstu misli - a ne da bi ih
proizveli." Minsky još uvijek ponekad komponira "neke bahov-
ske stvarčice" - električni klavir je zakrčio njegov ured - ali se po­
kušava othrvati tom porivu. "Morao sam ubiti glazbenika u nekom
trenutku," rekao je, "on se tu i tamo vraća, a ja ga udarim."
Minsky nema strpljenja za one koji tvrde da je um presuptilan
da bismo ga mogli razumjeti. "Gledajte, prije Pasteura su ljudi go­
vorili 'Život je drugačiji. Ne možeš ga objasniti mehanički.' To je
potpuno ista stvar." Ali konačna teorija uma, naglasio je Minsky, bit
će puno kompleksnija od konačne fizikalne teorije - za koju je on
također vjerovao da će biti stvorena. Sva fizika čestica može se kon­
denzirati na stranicu jednadžbi, rekao je Minsky, ali opisati sve
komponente uma zahtijeva puno više prostora. Naposljetku, sjetite
se koliko bi trebalo da se precizno opiše automobil, pa čak i obična
svjećica. "Trebala bi vam knjiga pristojne veličine da objasniti
kao se odvijaju kemijske reakcije a da pritom kiselina ne iscuri kad
počne reakcija."
Minsky je rekao da se istinitost modela uma može dokazati na
nekoliko načina. Prvo, stroj koji bi se temeljio na načelima modela,
trebao bi biti u stanju oponašati ljudski razvoj. "Stroj bi trebao biti
u stanju početi kao malo dijete i odrastati, gledati filmove i igrati
se sa stvarima. "Štoviše, s razvojem tehnika snimanja mozga, znan­
stvenici bi trebali biti u stanju odrediti da li neuralni procesi u živim
ljudima potkrepljuju model. "Čini mi se da je savršeno razumno da,
kad jednom budemo imali skener mozga koji ima rezoluciju od
jednog angstrema [deset milijarditi dio metra], onda ćemo vidjeti
svaki neuron u nečijem mozgu. Gledat ćete ovo za tisuću godina
i reći: "Znamo točno što se zbiva kadgod ova osoba kaže 'plavo'. A
ljudi će to provjeravati generacijama i teorija će biti dobra. Ništa
neće poći krivo i tako će to završiti."
Ako ljudi dođu do konačne teorije uma, pitao sam, koje će grani­
ce preostati znanosti da istražuje. "Zašto me to pitate?", odvra­
tio je Minsky. Briga da će znanstvenicima ponestati stvari za istraži­
vanje je vrijedna sažaljenja, rekao je. "Ima još mnogo posla." Mi ljudi
možda se približavamo svojim granicama kao znanstvenici, ali jed­
nog ćemo dana stvoriti strojeve koji će biti puno pametniji od nas
i oni će se nastaviti baviti znanošću. Ali to bi bila znanost strojeva,
a ne ljudi, rekao sam. "Vi ste rasist, drugim riječima", rekao je Minsky
dok mu se čelo počelo rumenjeti. Tražio sam znakove ironije na
njegovom licu, ali ih nisam pronašao. "Mislim da je važno da od­
rastemo," nastavio je Minsky, "a ne da ostanemo u našem sadaš­
njem glupom stanju". Mi, ljudi, dodao je, samo smo "odjevene
čimpanze". Naša zadaća nije ožuvati sadašnje stanje, nego evo­
luirati, stvoriti bolje stvari, inteligentnije od nas.
Ali Minskom je, neobično, bilo teško reći precizno za kakva
bi pitanja ovi fantastični strojevi mogli biti zainteresirani. U odjeku
Dennettovih misli, Minsky je prilično nevoljko iznio tezu da bi
strojevi mogli pokušati razumjeti sami sebe, dok evoluiraju u sve slože­
nije i složenije entitete. Činio se više raspoložen da raspravlja o
mogućnostima konvertiranja ljudskih osobnosti u računalne pro­
grame koji bi se onda mogli učitati u računala. Minsky je taj proces
učitavanja shvatio kao način prepuštanja aktivnostima koje bi inače
smatrao preopasnim, poput uzimanja LSD-a ili prepuštanja reli­
gijskom vjerovanju. "Gledam na religijsko iskustvo kao na vrlo
riskantnu stvar jer vrlo brzo može uništiti mozak, ali kad bih
imao rezervnu kopiju..."
Minsky mi je povjerio da bi volio znati kako se Yo-Yo Ma, veliki
čelist, osjeća dok svira neki koncert, ali je sumnjao da je takvo
iskustvo moguće. Podijeliti iskustvo Yo-Yo Maom, objasnio je
Minsky, značilo bi posjedovati sva sjećanja, a onda bi trebao po­
stati Yo-Yo Ma. Ali kad bi postao Yo-Yo Ma, prestao bi biti Minsky.
To je bilo nevjerojatno priznanje. Poput književnih kritičara
koji tvrde da je jedina vjerna interpretacija teksta sam tekst, Minsky
je implicirao da je naša ljudskost neponovljiva; svaki pokušaj pre­
tvorbe pojedinca u neki apstraktni matematički program - niz
jedinica i nula koje se mogu prenijeti na disk i prenijeti s jednog
stroja na drugi, ili kombinirati s drugim programom koji bi pred­
stavljao drugu osobu - uništio bi bit toga pojedinca. Na svoj prikri­
veni način, Minsky je rekao da je problem "kako znam da si ti
svjestan" nesavladiv. Ako se neće moći fuzionirati dvije ličnosti,
onda je i učitavanje možda nemoguće. U biti, cijela premisa umjetne
inteligencije, ako se inteligencija definira ljudskom terminologi­
jom, je možda pogrešna.
Minsky je, unatoč svojoj reputaciji borbenog redukcionista,
zapravo antiredukcionist. On je čak i romantičniji, na svoj način, od
Rogera Penrosea. Penrose podržava nadu da se um može reduci­
rati na jedan jedini kvazikvantni trik. Minsky inzistira na tome da
takva redukcija nije moguća jer je višestrukost bit uma, svih umova,
i ljudskih i strojnih. Odbojnost Minskog spram jednoumlja, jedno­
stavnosti, ne odražava samo njegov znanstveni sud, mislim, nego
nešto dublje. Minsky se, čini se, kao i Paul Feyerabend i David Bohm
i drugi veliki romantičari, boji Odgovora, otkrivenja koje će okončati
sva otkrivenja. Na sreću po Minskog, nije vjerojatno da će se u neu­
rologiji pojaviti takvo otkrivenje, budući da će svaka upotrebljiva
teorija uma vjerojatno biti neviđeno složena, kao što je priznao. Na
nesreću po njega, također se čini nevjerojatnim s obzirom na tu
kompleksnost, da će on ili čak njegovi unuci vidjeti rođenje strojeva
s ljudskim osobinama. Ako i kada konstruiramointeligentne auto­
nomne strojeve, oni će sigurno biti potpuni stranci, onoliko različiti
od nas koliko je Boeing 747 različit od vrapca. I nikad nećemo
biti sigurni da su svjesni, ništa više nego što bilo tko od nas zna je
li itko drugi svjestan.

Je li Bacon riješio problem svijesti?

Osvajanje svijesti će trajati dugo. Mozak je čudesno kompliciran.


Ali da li je i beskonačno kompliciran? S obzirom na brzinu kojom
neurolozi uče o njemu, unutar nekoliko desetljeća bi mogli imati
krajnje preciznu mapu mozga, koja će dovesti u korelaciju specifične
neuralne procese sa specifičnim mentalnim funkcijama - uključu-
jući svijest kako su je definirali Crick i Koch. Ovo znanje možda
urodi i mnogim praktičnim koristima, poput liječenja mentalnih
bolesti i shvaćanjem trikova kojima se procesiraju informacije, što
bi se moglo prenijeti na računala. U Dolasku zlatnog doba Günther
Stent iznosi tezu da bi nam napredak u neuroznanosti mogao
jednoga dana dati veliku moć nad nama samima. Mogli bismo
postati sposobni "upravljati specifičnim električnim inputima u
mozak. Ovi inputi bi potom mogli generirati sintetičke osjećaje,
osjete i emocije... Smrtni bi ljudi mogli uskoro živjeti poput bo­
gova, bez tuge i bola, sve dok su njihova središta za užitak pri­
24
ključena na prave žice."
Ali Stent, anticipirajući misterijanske argumente Nagela, McGi-
nna i drugih, također je napisao da "mozak možda neće biti u
25
stanju, u posljednjoj analizi, dati objašnjenje samoga sebe."
Znanstvenici i filozofi će svejedno težiti ostvarenju nemogućeg.
Pobrinut će se da neurologija opstane na postempirijski ironijski način
unutar kojeg se znanstvenici spore o značenju svojih fizičkih mode­
la, baš kao što se fizičari spore o značenju kvantne mehanike. Tu
i tamo će neka posebno uvjerljiva interpretacija, koju će iznijeti
neki Freud budućnosti ojačan poznavanjem neurologije i kibernetike,
24
Stent, Golden Age, str. 73-74.
25
Ibid., str. 74.
privući mnogo sljedbenika i zaprijetiti da postane konačna teorija
uma. Neomisterijanci će tad navalit i ukazat na neizbježne manjka­
vosti teorije. Može li to dati istinski zadovoljavajuće objašnjenje
snova ili mističkog iskustva? Može li nam reći jesu li amebe svje­
sne, ili jesu li računala svjesna?
Netko bi mogao tvrditi da je svijest "riješena" u onom trenutku
kad je netko odlučio da je ona epifenomen materijalnog svijeta.
Crickov izravni materijalizam je odjek stavova britanskog filozofa
Gilberta Rylea, koji je tridesetih godina iskovao frazu "duh u stro-
ju" kako bi ismijao dualizam.26 Ryle je ukazao da dualizam - staja-
lište da je um odvojeni fenomen, neovisan o fizičkom supstratu i
sposoban utjecati na njega - krši načelo očuvanja energije i time
cjelokupne fizike. Um je svojstvo materije, prema Ryleu, i samo
praćenje zamršenih vijuganja materije u mozgu može "objasniti"
svijest.
Ryle nije bio prvi koji je iznio ovu materijalističku paradigmu
koja je istovremeno tako snažna i tako isprazna. Prije četiri stoljeća
Francis Bacon je nagovarao filozofe svog vremena da prestanu s
pokušajima pokazivanja kako je svemir evoluirao iz misli i da počnu
razmišljati kako je misao evoluirala iz svemira.27 Ovdje je, može
se reći, Bacon anticipirao moderna objašnjenja svijesti unutar kon­
teksta teorije evolucije i, još općenitije, materijalističke paradig­
me. Znanstveno osvajanje svijesti bit će konačni antiklimaks, još
jedna demonstracija maksime Nielsa Bohra o tome da je posao
znanosti reducirati sve zagonetke na trivijalnosti. Ali ljudska zna­
nost neće, ne može, riješiti problem "kako-ja-znam-da-si-ti-svje-
stan". Možda postoji samo jedan način da se on riješi: od svih umova
napraviti jedan.|||> vidi odličan SF roman Zorana Jakšića Kradljivci Univerzuma,
objavljen pod pseudonimom David Dž. Strorm <|||> op.prev |||

26
Gilbert Ryle je skovao frazu "duh u stroju" u svom klasičnom napadu na
dualizam, The Concept of Mind, Hutchinson, London, 1949.
27
Henry Adams je spomenuo materijalizam Francisa Bacona u knjizi The
Education of Henry Adams, str. 484 (vidi bilješku 3 u prvom poglavlju).
Prema Adamsu, Bacon je "želio potaknuti društvo da napusti ideju o
tome da je svemir evoluirao iz misli i da pokuša shvatiti kako je misao
evoluirala iz svemira."
8.
KRAJ KAOPLEKSNOSTI

Nedostaje mi Reaganovo doba. Ronald Reagan je tako lako dono­


sio moralne i političke odluke. Ono što se njemu sviđalo, meni se
nije sviđalo. Primjerice, Ratovi zvijezda. Službeno poznati kao
Strateška obrambena inicijativa, oni su bili Reaganov plan izgrad­
nje obrambenog štita u prostoru, koji će štititi Sjedinjene države od
nuklearnih projektila Sovjetskog saveza. Od mnogih članaka koje
sam napisao o Ratovima zvijezda, onaj zbog kojeg mi je najviše neu­
godno se ticao Gottfrieda Mayer-Kressa, fizičara iz - ni manje ni
više nego - Državnog laboratorija u Los Alamosu, kolijevke atom­
ske bombe. Mayer-Kress je napravio simulaciju utrke u naoružanju
između Sovjetskog saveza i Sjedinjenih država koja se služila ma­
tematikom "kaosa". Njegove simulacije su ukazivale da bi Ratovi
zvijezda destabilizirali odnose medu supersilama i mogli dovesti
do katastrofe, to jest, nuklearnog rata. Zato što sam odobravao
zaključke Mayer-Kressa - i zato što je njegovo mjesto zaposlenja
bilo zgodna ironija - napisao sam izvještaj o njegovom radu ispunjen
divljenjem. Naravno, da su simulacije Mayer-Kressa ukazivale da su
Ratovi zvijezda dobra ideja, ocrtao bih njegov rad kao besmislicu,
što je on i bio. Ratovi zvijezda su sigurno mogli destabilizirati
odnose među supersilama, ali zar nam je trebao kompjutorski
model da nam to kaže?
Ne želim grditi Mayer-Kressa. On je htio dobro. (Godine
1993., nekoliko godina nakon što sam pisao o istraživanjima Ra-
tova zvijezda Mayer-Kressa, vidio sam izvještaj za tisak Sveuči­
lišta Illinois, gdje je tada radio, koji objavljuje da su njegove kom­
pjutorske simulacije sugerirale rješenja konflikata u Bosni i Soma­
liji.)1 Njegov je rad samo jedan od glasnijih primjera pretjerivanja
nekoga tko radi na području kaopleksnosti. Pod kaopleksnošću
mislim istovremeno kaos i njegovog bliskog rođaka - kompleksnost.
I jedan i drugi naziv, osobito kaos, definiran je odvojeno i definira­
li su ih različiti ljudi. Ali definirani su na toliko različitih načina
od toliko različitih znanstvenika i novinara koji su se svejedno uvi­
jek preklapali, da su pojmovi postali praktički istoznačni, ako ne
i besmisleni.
Polje kaopleksnosti se pojavilo kao cvatući fenomen pop-kulture
nakon objavljivanja knjige Kaos: stvaranje nove znanosti 1987.
godine koju je napisao nekadašnji novinar New York Timesa Ja­
mes Gleick. Nakon što je Gleickova majstorska knjiga postala
bestselerom, gomile novinara i znanstvenika su pokušale opo­
našati njegov uspjeh pišući slične knjige o sličnim temama. 2 Dva
1
Sveučilište Illionois je izdalo ovo priopćenje za tisak o Mayer-Kressu u
studenom 1993. Moj članak o Mayer-Kressovim simulacijama Ratova
zvijezda, pod naslovom "Nonlinear Thinking", izašao je u Scientific
Americana, lipanj, 1989., str. 26-28. Vidi također "Chaos in Interna­
tional Arms Race" Mayer-Kressa i Siegfrieda Grossmana, Nature, 23.
veljače, 1989., str. 701-704.
2
Nakon objavljivanja knjige Chaos: Makinga New Science Jamesa Gleicka,
izd. Penguin Books, New York, 1987. [usp. Kaos: stvaranje nove znanosti,
Izvori, Zagreb, 1996.] izašlo je više knjiga koje pokazuju znakove njego­
vog utjecaja: Complexity: The Emerging Science at the Edge of Order and
Chaos, M. Mithcell Waldropa, Simon and Schuster, New York, 1992.;
Complexity: Life at the Edge of Chaos, Roger Lewin, Macmillan, New
York, 1992.; Artificial Life: A Report from the Frontier Where Computers
Meet Biology, Steven Levy, Vintage, New York, 1992.: Complexification:
Explaininga Paradoxical World through the Science of Surprise, John Casti,
Harper Collins, New York, 1994.; The Collapse of Chaos: Discovering
Simplicity in a Complex World, Jack Cohen i Ian Stewart, Viking, New
York, 1994.; i Frontiers of Complexity: The Search for Order in a Chaotic
World, Peter Coveny i Roger Highfield, Fawcett Columbine, New York,
1995. Ova posljednja knjiga pokriva većinu materijala koju je pokrivao
i Kaos Jamesa Gleicka i tako potkrepljuje moju tezu da su popularni
prikazi kaosa i kompleksnosti zapravo izbrisali razliku medu njima.
su, ponešto proturječna, aspekta poruke o kaopleksnosti. Jedna
je da su mnogi fenomeni nelinearni i stoga inherentno nepredvi-
divi, jer slučajni sićušni utjecaji mogu imati ogromne, nepredvidi-
ve posljedice. Edward Lorenz, meteorolog s MIT-a i pionir kao­
pleksnosti, nazvao je ovaj fenomen "efektom leptira" jer je htio
reći da bi leptirov let u Iowi mogao, načelno, izazvati lavinu efekata
koji bi kulminirali monsunom u Indoneziji. Kako nikad nemamo
ništa više od aproksimativnog znanja o meteorološkom sustavu, naša
sposobnost predviđanja njegovog ponašanja je strogo ograničena.
To jedva da je nov uvid. Henri Poincare je na prelasku u dvade­
seto stoljeće upozoravao da "male razlike u početnim uvjetima
proizvode izvanredno velike razlike u konačnom fenomenu. Mala
pogreška na početku proizvodi ogromnu pogrešku na kraju. Pre­
dviđanje postaje nemoguće." 3 Istraživači kaopleksnosti - koje
ću zvati kaopleksolozima - također vole naglašavati da su mnogi
prirodni fenomeni "emergentni"; oni iskazuju osobine koje se
ne mogu predvidjeti ili shvatiti jednostavnim ispitivanjem osobina
sustava. Emergencija je, također, stara ideja povezana s holizmom,
vitalizmom i drugim antiredukcionističkim učenjima koja potječu,
u najmanju ruku, još iz prošlog stoljeća. Darwin svakako nije mi­
slio da se prirodna selekcija može izvesti iz njutnovske mehanike.
Toliko o negativnoj strani poruke kaopleksnosti. Pozitivna stra­
na ide ovako: dolazak kompjutora i sofisticiranih nelinearnih ma­
tematičkih tehnika će pomoći modernim znanstvenicima da shvate
kaotične, kompleksne, emergentne fenomene koji su se opirali
analizi redukcionističkim metodama prošlosti. Tekst na omotu
knjige Heinza Pagelsa Snovi razuma, jedne od najboljih knjiga o
"novim znanostima kompleksnosti", formulira to ovako: "Baš kao
što je teleskop otvorio univerzum, a mikroskop otkrio tajne mikro-
kozmosa, računala sada otvaraju nov i uzbudljiv prozor u priro­
du stvarnosti. Računala nam, svojom sposobnošću da procesiraju
ono što je mozgu nemoguće izvršiti bez njihove pomoći, po prvi
put omogućuju da simuliramo stvarnost, stvaramo modele kom­
pleksnih sustava, kakvi su makromolekule, kaotični sustavi, ne-
3
Gleick daje ovaj navod iz Poincarea u Kaosu, str. 321. navedenog izdanja.
uralne mreže, ljudsko tijelo i mozak, te zakoni evolucije i populacij­
skog rasta."4
Ova nada uvelike potječe od opažanja da jednostavni skupovi
matematičkih uputa, kad ih izvršava računalo, mogu dati fantastič­
no komplicirane, a opet neobično uređene rezultate. John von
Neumann je možda bio prvi znanstvenik koji je uočio ovu sposob­
nost računala. Kasnih pedesetih je izumio celularni automat koji
je u svojem najjednostavnijem obliku zaslon podijeljen u mrežu
stanica ili kvadrata. Skup pravila određuje da je boja, ili stanje,
svake stanice u vezi sa stanjem njenog neposrednog susjeda. Promje­
na u stanju jedne stanice može izazvati kaskadu promjena u cijelom
sustavu. Program "Život", koji je ranih sedamdesetih kreirao bri­
tanski matematičar John Conway, ostaje jedan od najčuvenijih celu-
larnih automata. Dok se većina celularnih automata na kraju smiri
u predvidivom periodičkom ponašanju, "Život" generira beskonačan
niz obrazaca - uključujući objekte nalik na likove iz crtanog fil­
ma koji izgledaju kao da su uključeni u nedokučive aktivnosti. In­
spirirani Conwayevim neobičnim kompjutorskim svijetom, niz
znanstvenika je počeo koristiti celularne automate za modelira­
nje razne fizikalne i biološke procese.
Još jedan proizvod računarstva koji je zaokupio imaginaciju
znanstvene zajednice bio je Mandelbrotov skup. Skup je dobio
ime po Benoitu Mandelbrotu, primijenjenom matematičaru iz IBM-
a i jednom od protagonista Gleickove knjige Kaos (čiji je rad na
indeterminističkim fenomenima naveo Gunthera Stenta na za­
ključak da društvene znanosti nikad neće doći ni do čega). Man­
delbrot je izumio fraktale, matematičke objekte koji iskazuju ono
što je poznato kao razlomačna dimenzionalnost: oni su mutniji od
crte, ali nikad u potpunosti ne ispunjavaju ravninu. Fraktali osim
toga stvaraju uzorke koji se stalno ponavljaju u sve većem i većem
mjerilu. Kad je skovao pojam fraktala, Mandelbrot je istaknuo da
mnogi fenomeni stvarnoga svijeta - recimo, oblaci, snježne pahulje,
obala, fluktuacije na burzi i stabla - imaju osobine slične fraktalima.
4
The Dreams of Reason, Heinz Pageis, Simon and Schuster, New York,
1988. Naveo sam natpis na koricama džepnog izdanja iz srpnja 1989.
koje je izdao Bantam.
I Mandelbrotov skup je fraktal. Skup odgovara jednostavnoj
matematičkoj funkciji u velikom broju iteracija; funkcija se rješava,
da bi se rezultat opet uvrstio u funkciju koja se ponovno rješava, ad
infinitum. Kad ih računalo iscrta, brojevi koje funkcija generira
skupljaju se u sada već čuveni oblik, koji se uspoređuje sa srcem
koje je napao tumor, teško opečenim piletom, i bradavičastom broj­
kom osam položenom na stranu. Kad se pomoću računala skup
uveća, otkriva se da njegove granice nisu čvrste linije, nego da svje­
tlucaju poput plamenova. Novim uvećavanjem granica proma­
trač uranja u beskonačnu fantazmagoriju barokne slikovitosti. Neki
oblici, poput osnovnog srcolikog lika, stalno se pojavljuju, ali uvi­
jek sa suptilnim varijacijama.
Mandelbrotov skup, koji su prozvali "najkompleksniji objekt u
matematici", postao je neka vrsta laboratorija u kojem matema­
tičari mogu testirati ideje o ponašanju nelinearnih (ili kaotičnih, ili
kompleksnih) sustava. Ali kakvu relevantnost imaju ova otkrića
za stvarni svijet? U svom glavnom djelu Fraktalna geometrija pri­
rode iz 1977. godine Mandelbrot upozorava da je jedna stvar pro­
matrati fraktalni oblik u prirodi, a sasvim druga odrediti uzrok tog
oblika. Premda istraživanje konzekvenci sličnosti samom sebi
može otkriti "izvanredna iznenađenja, pomažući mi da shvatim
tkivo prirode", rekao je Mandelbrot, njegovi pokušaji da razotkrije
uzroke sličnosti sebi "požnjeli su slab uspjeh".5
Čini se da Mandelbrot aludira na zavodljivi silogizam koji leži
u temelju kaopleksnosti. Silogizam je ovaj: postoje jednostavni
skupovi matematičkih pravila iz kojih, kad ih slijedi računalo, na­
staju krajnje komplicirani oblici, oblici koji se nikad u potpunosti
ne ponavljaju. Prirodni svijet također sadrži mnoge krajnje kompli­
cirane oblike koji se nikad u potpunosti ne ponavljaju. Zaključak:
jednostavna pravila su u temelju mnogih krajnje kompliciranih
fenomena u svijetu. Uz pomoć snažnih računala, kaopleksolozi
mogu iskopati ova pravila.
5
The Fractal Geometry of Nature, Benoit Mandelbrot, W H. Freeman, San
Francisco, 1977., str. 423. Raniju opasku navedenu u ovom ulomku da
je Mandelbrotov skup "najkompleksniji objekt u matematici" dao je infor­
matičar A. K. Dewdneyu Scientific Americanu, kolovoz, 1985., str. 16.
Naravno, jednostavna pravila jesu u temelju prirode, pravila
utjelovljena u kvantnoj mehanici, općoj relativnosti, prirodnoj se­
lekciji i mendelovskoj genetici. Ali kaopleksolozi inzistiraju na
tome da tek treba otkriti puno snažnija pravila.

31 varijanta kompleksnosti
Na zaslonu računala razbacane su plave i crvene točkice. Ali to nisu
bile samo obojene točkice. To su bili djelatnici, simulirani ljudi,
koji čine stvari kojima se bave stvarni ljudi: pribavljaju hranu, traže
partnere, natječu se međusobno i surađuju. To barem tvrdi Joshua
Epstein, tvorac ove kompjutorske simulacije. Epstein, sociolog
s Instituta Brookings, pokazivao je svoju simulaciju meni i dvojici
drugih novinara u Institutu Santa Fe, gdje je Epstein tada bio go­
stujući profesor. Institut, osnovan sredinom osamdesetih, ubrzo je
postao glavni stožer kompleksnosti, samoproklamiranog nasljedni­
ka kaosa i nove znanosti koja će transcendirati tvrdoglavi redukcio-
nizam Newtona, Darwina i Einsteina.
Dok smo moji kolege i ja gledali Epsteinove živo obojene toč­
kice i slušali njegovu još življu interpretaciju njihovih kretanja,
uljudno smo izražavali svoje zanimanje. Ali iza njegovih leđa, saža-
ljivo smo se smiješili. Nitko od nas nije ovu stvar shvaćao preoz-
biljno. Svi smo implicitno shvaćali da je to ironijska znanosti.
Sam je Epstein, kad ga se pritisnulo, priznao da njegov model ne
daje nikakva predviđanja; on ga je zvao "laboratorijem", "oruđem",
"neuralnom protezom" za istraživanje ideja o evoluciji društava.
(Sve su to bili omiljeni pojmovi ljudi iz Santa Fea.) Ali za vrijeme
javnih prezentacija svog rada, Epstein je također tvrdio da će
simulacije poput ove revolucionirati društvene znanosti, pomažući
6
im da riješe svoje najzakučastije probleme.
6
Epsteina sam gledao kako demonstrira svoj program umjetnog društva
tijekom seminara održanog na Institutu Santa Fe u svibnju 1994. (koji
opisujem detaljno u sljedećem poglavlju). Slušao sam ga tijekom jedn­
odnevnog simpozija na Institutu Santa Fe, održanog 11. ožujka 1995.,
gdje je ustvrdio da će računalni modeli poput njegova revolucionirati
društvene znanosti
U moć računala vjeruje i John Holland, informatičar koji radi
na Sveučilištu Michigan i na Institutu Santa Fe. Holland je izumi­
telj genetičkih algoritama. Genetički algoritam je dio računalnog
programa koji se sam može prestrojiti i stvoriti novi program koji
određen problem može riješiti učinkovitije. Prema Hollandu, al­
goritmi zapravo evoluiraju, baš kao što evoluiraju geni živih orga­
nizama, odgovarajući na pritiske prirodne selekcije.
Holland je iznio tezu da je moguće konstruirati "unificiranu
teoriju kompleksnih adaptivnih sustava" koja bi se temeljila na mate­
matičkim tehnikama poput onih koje su utjelovljene u njegovim
genetičkim algoritmima. Svoju viziju je iznio u predavanju iz 1993.
godine:

Mnogi od naših najmučnijih dugoročnih problema - trgovinska


neravnoteža, AIDS, genetske mane, mentalno zdravlje, kompju­
torski virusi — koncentriraju se na određene sustave izvanredne
kompleksnosti. Sustava-domaćina tih problema - ekonomija,
ekologija, imunološki sustavi, embriji, živčani sustavi, raču­
nalne mreže - ima, čini se koliko i problema. Unatoč tom privi­
du sustavi imaju zajedničke bitne karakteristike, tako da ih mi u
Institutu Santa Fe grupiramo pod jednu jedinstvenu klasifika­
ciju, nazivajuči ih kompleksnim adaptivnim sustavima (CAS).
To je više od terminologije. To je znak naše intuicije da postoje
općenita načela koja upravljaju svim ponašanjem CAS-ova,
načela koja ukazuju na načine rješavanja spomenutih problema.
Velik dio našeg rada je usmjeren na preusmjeravanje ove intui­
cije u činjenicu.7

Ambicija koju ova izjava otkriva oduzima nam dah. Kaopleksolo-


zi često ismijavaju fizičare čestica zbog njihove oholosti, što misle
da mogu doći do teorije svega. Ali u biti su fizičari čestica prilično
7
Holland je iznio ovu tvrdnju u neobjavljenom članku koji mi je poslao,
pod naslovom "Objectives, Rough Definitions and Speculations of
Echo-Class Models". (Termin Echo odnosi se na Hollandovu veliku kla­
su genetičkih algoritama.) Ponovio je svoju tezu na str. 4 njegove knjige
Hidden Order: How Adaptations Builds Complexity, Addison-Wesley,
Reading, Mass., 1995. Holland je dao jezgrovit opis genetičkih algorita­
ma u Scientific Americanu od srpnja 1992., str. 66-72.
umjereni u svojim ambicijama: oni se samo nadaju da mogu zamo­
tati sile prirode u jedan uredan paket i možda rasvijetliti podrije­
tlo svemira. Malo njih je toliko pretenciozno da bi izjavilo da će
njihova unificirana teorija otkriti istovremeno istinu (to jest uvid u
prirodu) i sreću (rješenje naših ovosvjetskih problema), kao što su
to izjavili Holland i drugi. A Hollanda još smatraju jednim od najs­
kromnijih znanstvenika na polju kompleksnosti.
No, mogu li znanstvenici dostići jedinstvenu teoriju komplek­
snosti, ako se ne mogu složiti oko toga što kompleksnost točno
jest? Istraživači kompleksnosti su se, s malo uspjeha, borili da bi
se razlikovali od onih koji proučavaju kaos. Prema fizičaru Jame-
su Yorkeu sa Sveučilišta Maryland, kaos se odnosi na ograničen
skupa fenomena koji evoluiraju na predvidivo nepredvidiv način -
iskazujući osjetljivost na inicijalne uvjete, neperiodično ponašanje,
ponavljanje određenih oblika na različitim prostornim i vremen­
skim razinama, i tako dalje. (A Yorke to valjda zna, budući je sam
skovao pojam kaosa, u jednom članku iz 1975.) Čini se da se, pre­
ma Yorkeu, kompleksnost odnosi na "sve što god hoćete". 8
Jedna široko prihvaćena definicija kompleksnosti spominje
"rub kaosa". Ova slikovita fraza je uključena u podnaslove dviju
knjiga koje su objavili novinari 1992.: Kompleksnost: život na rubu
kaosa Rogera Lewina i Kompleksnost: znanost koja nastaje na rubu
reda i kaosa M. Mitchella Waldropa. (Autori su nesumnjivo htjeli
da fraza evocira i stil i bit samoga područja.) Osnovna ideja ruba
kaosa jest u tome da se ništa novo ne može pojaviti iz sustava s
visokim stupnjem reda i stabilnosti kakvi su kristali; s druge strane,
potpuno kaotični, ili neperiodični sustavi, poput turbulentnih te­
kućina ili vrućih plinova su previše bezoblični. Istinski komplek­
sne stvari - amebe, trgovci dionicama i slično - nalaze se upravo
na granici između strogog reda i nasumičnosti.
Većina popularnih prikaza pripisuje ovu ideju istraživačima iz
Santa Fea Normanu Packardu i Christopheru Langtonu. Packard,
čije ga je iskustvo kao vodeće ličnosti u teoriji kaosa poučilo
8
Yorke je iznio ovu opasku u telefonskom intervjuu u ožujku 1995. Gle-
ickov Kaos je priznao Yorkeu da je skovao pojam kaosa 1975.
važnosti pakiranja ideja, skovao je kasnih osamdesetih prevažnu
frazu "rub kaosa". U eksperimentima sa celularnim automatima,
on i Langton su zaključili da računalni potencijal nekog sustava -
to jest njegova sposobnost da uskladišti i obraduje informaciju -
dostiže vrhunac u stanju između krajnje periodičkog i kaotičnog
ponašanja. Ali druga dva istraživača s Instituta Santa Fe, Melanie
Mitchell i James Crutchfield, izvijestili su da njihovi računalni
eksperimenti ne podržavaju zaključke Packarda i Langtona. Oni
se osim toga pitaju da li je "išta slično porivu spram univerzalnih
računalnih sposobnosti važna sila u evoluciji bioloških organiza­
ma". 10 Premda nekoliko ljudi iz Santa Fea još uvijek koriste frazu
"rub kaosa" (naročito Stuart Kauffman, čiji je rad opisan u petom
poglavlju), mnogi su je se do danas odrekli.
Izložene su i mnoge druge definicije kompleksnosti - barem
njih 31, prema listi koju je početkom devedesetih stvorio fizičar
Seth Lloyd iz MlT-a, koji također surađuje s Institutom Santa Fe. 1 1

10
Vidi "Revisiting the Edge of Chaos" Melanie Mitchell, Jamesa Crutch-
fielda i Petera Hrabera, radni dokument Santa Fea 93-03-014. Cov-
enyjeva i Highfieldova knjiga Frontiers of Complexity, navedena u bilješci
2, također je spominjala kritike koncepta ruba kaosa.
11
U svom spisu, Seth Lloyd ipak nije objavio sve svoje definicije kompleks­
nosti. Nakon što sam ga nazvao da ga pitam o definicijama, poslao mi je e-
-mail sa sljedećom listom, koja prema mom računu ne broji 31 definiciju
nego 45. Imena koja se koriste u zagradama odnose se na glavne začetnike
definicije. Kakva bila, ovo je Llovdova lista, vrlo malo redigirana: infor­
macija (Shannon); entropija (Gibbs, Boltzmann); algoritamska kompleks­
nost; algoritamski sadržaj informacije (Chaitin, Solomonoff, Kolmogor-
ov); Fisherova informacija; Renyjeva entropija: samodelimitirajuća kodna
dužina (Huffman, Shannon-Fano); kodna dužina koja ispravlja greške
(Hamming); Chernoffova informacija; minimalna dužina deskripcije
(Rissanen): broj parametara, ili stupnjeva slobode, ili dimenzija; Lempel-
Zivova kompleksnost: međusobna informacija ili kapacitet kanala; al­
goritamska međusobna informacija; korelacija; uskladištena informacija
(Shaw); kondicionalna informacija; kondicionalni algoritamski infor­
macijski sadržaj; metrička entropija; fraktalna dimenzija; sebisličnost,
stohastičkakompleksnost (Rissanen); sofistikacija (Koppel, Atlan); to-
pološka strojna veličina (Crutchfield); efektivna ili idealna kompleksnost..
Definicije se obično pozivaju na termodinamiku, teoriju informacija i
informatiku, i uključuju pojmove kao što su entropija, nasumičnost
i informacija - koji su se već pokazali kao ozloglašeno skliski poj­
movi. Sve definicije kompleksnosti imaju mane. Primjerice, al-
goritamska teorija informacije, koju je iznio matematičar u IBM-u,
Gregory Chaitin (između ostalih), smatra da se kompleksnost susta­
va može prikazati najkraćim kompjutorskim programom koji ga
opisuje. Ali prema tom kriteriju, tekst koji bi proizveo tim maj­
muna za tipkovnicama je kompleksniji - jer je slučajniji i stoga ga
je teže komprimirati - od Joyceovog Finneganovog bdijenja.
Takvi problemi osvjetljavaju nezgodnu činjenicu da komplek­
snost, u nekom mračnom smislu, leži u očima promatrača (po­
put pornografije, primjerice).12 Istraživači povremeno rasprav­
ljaju je li kompleksnost postala toliko besmislena da bi je trebalo
napustiti, ali neizostavno zaključuju da taj pojam ima preveliku
vrijednost u odnosima s javnošću. Ljudi iz Santa Fea često korist
riječ "zanimljivo" kao sinonim za "kompleksno". Ali koje bi mi­
nistarstvo financiralo istraživanje o "jedinstvenoj teoriji zanim­
ljivih stvari"?

...(Gell-Mann); hijerarhijska kompleksnost (Simon); razgranata subgrafna


raznovrsnost (Huberman, Hogg); homogena kompleksnost (Teich, Mahl­
er) ; vremenska kompjutacijska kompleksnost; prostorna kompjutacijs-
ka kompleksnost; kompleksnost temeljena na informaciji (Traub); logič­
ka dubina (Bennett); termodinamička dubina (Lloyd, Pagels); gramatička
kompleksnost (pozicija u hijerarhiji Chomskog); Kullbach-Lieblerova
informacija; razaznatljivost (Wooters, Caves, Fisher); Fisherova uda­
ljenost; diskriminabilnost (Zee); informacijska udaljenost (Shannon); al-
goritamska informacijska udaljenost (Zurek); Hammingova udaljenost;
dalekometni poredak; samoorganizacija; kompleksni adaptivni sustavi;
rub kaosa.
12
V. poglavlje 3 knjige The Quark and the Jaguar, W H. Freeman, New York,
1994., u kojoj je Murray Gell-Mann, fizičar, Nobelovac i jedan od osniv­
ača Instituta Santa Fe, opisao algoritamsku teoriju informacija Gregory-
ja Chaitina i druge pristupe kompleksnost. Gell-Mann na str. 33 priznaje
da je "svaka definicija kompleksnosti nužno ovisna o kontekstu, čak
subjektivna".
Poezija umjetnog života
Članovi Instituta Santa Fe se možda ne slažu oko toga što prouča­
vaju, ali su u potpunoj suglasnosti oko toga kako to trebaju prouča­
vati: pomoću računala. Christopher Langton utjelovljuje vjeru u
računala iz koje su i nastali pokreti kaosa i kompleksnosti. On je
iznio tezu da su kompjutorske simulacije života žive - ne na neki
način, ili u određenom smislu, ili metaforički, nego stvarno. Lang­
ton je otac osnivač umjetnog života, podpodručja kaopleksnosti ko­
je je i samo privuklo dosta pažnje. Langton je pomogao organizira­
ti nekoliko konferencija o umjetnom životu - prva je bila održana
u Los Alamosu 1987. - kojima su prisustvovali biolozi, informatiča­
ri i matematičari koji s njim dijele njegovu sklonost za kompju­
torsku animaciju.13
Umjetni život je izdanak pokreta umjetne inteligencije, po­
dručja koje mu je prethodilo prije nekoliko desetljeća. I dok istraži­
vači umjetne inteligencije žele bolje razumjeti um simulirajući ga
na računalu, zastupnici umjetnog života se nadaju da će svojim si-
mulacijama doći do uvida u široki spektar bioloških fenomena. I
baš kao što je umjetna inteligencija generirala retoriku silniju od
njenih opipljivih rezultata, tako je bilo i s umjetnim životom. Kao
što je Langton ustanovio uvodnom ogledu u inauguralno izdanje
časopisa Artificial life, 1994.:

Umjetni život će nas mnogo naučiti o biologiji - mnogo toga što


nismo mogli saznati proučavajući same prirodne proizvode bio­
logije - ali umjetni život će na kraju ići i izvan biologije, u
područje za koje još nemamo imena, ali koje će morati uključiti
kulturu i našu tehnologiju u proširenom pogledu na prirodu. Ne
želim slikati ružičastu sliku budućnosti umjetnog života. On
neće riješiti sve naše probleme. Uistinu, on bi ih mogao i stvo­
riti. .. Možda je najjednostavniji način isticanja ove teze ukaza­
ti na to da se proročanska priča Mary Shelley o dr. Frankenstei-
nu ne može više smatrati znanstvenom fantastikom.14
13
Konferencija o umjetnom životu održana u Los Alamosu 1987. je bila
živo opisana u knjizi Artificial Life Stevena Levyja, navedenoj u bilješci 2.
14
Urednikov uvod, Christopher Langton, Artificial Life, vol. l,no. 1,1994.,
str. 7.
Čak i prije no što sam susreo Langtona, mislio sam da ga pozna­
jem. On je igrao istaknutu ulogu u nekoliko popularnih žurnalističkih
prikaza kaopleksnosti. A nije ni čudo. On je arhetip modernog
mladog znanstvenika: istodobno napet i opušten, duge kose, odan
trapericama, kožnim jaknama, planinarskim cipelama, indijanskom
nakitu. Ima i izvanrednu životnu priču; u njenom središtu je nesreća
pri paraglajdingu nakon koje je pao u komu i epifaniju. (Oni koji žele
čuti priču mogu pročitati Waldropovu knjigu Kompleksnost, Lewi-
novu Kompleksnost ili Umjetni život Stevena Levya.).
Kad sam konačno susreo Langtona uživo u Santa Feu u svibnju
1994., odlučili smo razgovarati za vrijeme ručka u jednom od njego­
vih omiljenih restorana. Langton vozi - nisam li i o tome čitao u jed­
noj od knjiga o njemu? - stari izudarani kombi natrpan svim i svačim,
od audiovrpci i kliješta do plastičnih posuda za hranu, a sve to
prekriveno slojem sivkaste pustinjske prašine. Dok smo se vozili
prema restoranu, Langton je poslušno udarao u bubanj kaopleksno­
sti. Većina znanstvenika poslije Newtona proučavali su sustave či­
ja je odlika stabilnost, periodičnost i uravnoteženost, ali on i drugi
istraživači u Santa Feu žele shvatiti "prijelazna stanja", koja leže
u temelju mnogih bioloških fenomena. Naposljetku, rekao je,
"jednom kad organizam dosegne ravnotežu, on je mrtav."
Nacerio se. Počela je padati kiša i on uključi brisače. Prozorsko
je staklo brzo postalo neprozirno jer su brisači razmazali prljavšti-
nu po staklu. Langton, zirkajući kroz jedan nezamrljani ugao pro­
zora, nastavi pričati, naizgled neometen metaforičnom porukom
prozorskog stakla. Znanost je, rekao je, očito napravila izvanre­
dan napredak time što je razlomila stvari na komadiće i počela pro­
učavati te komadiće. Ali ta metodologija je dala samo ograničeno
razumijevanje fenomena višeg stupnja koji su u velikoj mjeri stvore­
ni povijesnim slučajnostima. Ova ograničenja moguće je transcen-
dirati sintetičkom metodologijom u kojoj se osnovne kompone-
nete postojanja ponovno spajaju na nov način u računalima, kako bi
se istraživalo što bi se moglo dogoditi ili što se moglo dogoditi.
"Završite s puno većim skupom" mogućnosti, rekao je Langton.
"Tada možete ispitivati skup, ne samo postojećih kemijskih kom-
ponenti, nego i mogućih kemijskih komponenti. A tek na tom
području mogućih kemijski komponenti ćete vidjeti neku pravilnost.
Pravilnost postoji, ali je ne možete uočiti unutar vrlo malog skupa
stvari koji vam je priroda inicijalno stavila na raspolaganje." Uz
pomoć računala biolozi mogu istraživati ulogu slučajnosti simuli-
rajući početak života na zemlji, mijenjajući uvjete i promatrajući
posljedice. "Tako da onaj dio o kome se radi u umjetnom životu,
i onaj dio šire sheme koju ja zovem sintetičnom biologijom opće­
nito, zapravo istražuje izvan, teži izvan onoga što se pojavljuje u
prirodi." Tako bi, nagovijestio je Langton, umjetni život mogao
otkriti koji su aspekti naše povijesti neizbježni, a koji su samo
kontingentni.
U restoranu, dok je žvakao meksičku hranu, Langton je potvrdio
da je on uistinu pristaša gledišta koje nazivaju "jaki umjetni život",
prema kojemu su kompjutorske simulacije živih stvari i same žive.
Opisao je sebe kao funkcionalista koji vjeruje da život treba okarak­
terizirati onim što on čini, a ne onim od čega je napravljen. Kad
bi neki programer stvorio strukture nalik molekulama koje se, sli­
jedeći određene zakone, spontano organiziraju u entitete koji bi naiz­
gled mogli jesti, reproducirati se i evoluirati, Langton bi te entitete
smatrao živima - "čak i ako su u računalu".
Langton kaže da njegovo vjerovanje ima moralne konzekvence.
"Volim misliti da, kad bih vidio da netko tko sjedi na kompjutor­
skom terminalu kraj mene muči ta stvorenja, znate, šalje ih u neki
digitalni ekvivalent pakla ili nagrađuje samo nekolicinu onih koji su
izrekli njegovo ime na ekranu, ja bih tom tipu pokušao naći psiho­
lošku pomoć!"
Rekao sam Langtonu da mi se čini kako stapa metaforu, ili analo­
giju, sa stvarnošću. "Ja zapravo pokušavam napraviti nešto malo
buntovnije od toga", odgovorio je Langton sa smiješkom. Želio je da
ljudi shvate da život može biti proces koji se implementirati u nizu
raznih uređenja materije, uključujući i skakutanje elektrona u računa­
lu. "Na određenoj razini stvarna fizička realizacija postaje irelevant­
nom za funkcionalne osobine", rekao je. "Naravno da postoje
razlike", dodao je. "Postojat će razlike ako je materijalna baza različita.
Ali jesu li razlike fundamentalne za svojstvo 'biti živ' ili nisu?"
Langton ne podržava tezu - koju obično iznose entuzijasti
umjetne inteligencije - da kompjutorske simulacije mogu imati i
subjektivno iskustvo. "U tom pogledu više mi se sviđa umjetni
život od umjetne inteligencije", rekao je. Za razliku od većine
bioloških fenomena, subjektivna stanja se ne mogu reducirati na
mehaničke funkcije. "Nijedno mehaničko objašnjenje koje biste
mogli dati vam neće dati objašnjenje ovog osjećaja svijesti, jastva,
toga da sam ovdje i sada", Langton je, drugim riječima, bio miste-
rijanac, netko tko vjeruje da je objašnjenje svijesti izvan dosega
znanosti. Naposljetku je zaključio da je pitanje o tome jesu li
računalne simulacije uistinu žive, također filozofsko i time ne­
rješivo pitanje. "Ali umjetni život, da bi obavio svoj posao i po­
mogao proširiti empirijsku banku podataka biologije i teorije bio­
logije, ne mora riješiti taj problem. Biolozi nisu zapravo to nikad
morali rješavati."
Što je duže Langton govorio, činilo se da sve više priznaje - pa čak
i pozdravlja tu činjenicu - da umjetni život nikad neće biti temelj
istinske empirijske znanosti. Simulacije umjetnog života, rekao je,
"prisiljavaju me da gledam preko ramena na teze koje stvaram o
pravome svijetu". Drugim riječima, simulacije mogu poboljšati
naše negativne sposobnosti; one nam mogu poslužiti prije za do­
vođenje u pitanje teorija o stvarnosti, a ne za njihovo potkrepljiva-
nje. Štoviše, znanstvenici koji proučavaju umjetni život možda će
se morati zadovoljiti s nečim manjim nego što je "potpuno
razumijevanje" koje su derivirali iz starih redukcionističkih meto­
da. "Za određene kategorije u prirodi nećemo biti u stanju reći, u
smislu objašnjenja, ništa više nego: 'Eto, takva je povijest.'"
Potom mi je povjerio da bi njemu odgovarao takav ishod; na­
dao sam da je univerzum u nekom fundamentalnom smislu "ira­
cionalan". "Racionalnost je jako povezana sa znanstvenom tradi­
cijom u posljednjih tristo godina gdje završavate s nekom vrstom
razumljivog objašnjenja nečega. A ja bih bio razočaran, kad bi
uistinu bilo tako."
Langton se požalio da ga frustrira linearnost znanstvenog jezi­
ka. "Postoji razlog za poeziju", rekao je. "Poezija je vrlo nelinear-
na uporaba jezika gdje je značenje više od pukog zbroja dijelova. A
znanost zahtijeva da ono ne bude ništa više od pukog zbroja dijelo­
va. A upravo činjenica da postoji još nešto na svijetu što je više
od zbroja dijelova, znači da tradicionalni pristup, koji samo karak­
terizira dijelove i njihove međusobne odnose, neće biti adekva­
tan za shvaćanje bitka mnogih sustava koje biste voljeli shvatiti.
To ne znači da se to ne može učiniti na znanstveniji način nego
što to čini poezija, ali ja imam osjećaj da će, kulturološki gleda­
no, u budućnosti znanosti biti više nečega nalik poeziji."

Granice simulacije

U veljači 1994. časopis Science je objavio članak "Verifikacija, vred­


novanje i potvrda numeričkih modela u geologiji" koji se bavi pro­
blemima računalnih simulacija. Uočljivo postmodernistički članak
napisali su Naomi Oreskes, povjesničarka i geofizičarka na Koledžu
Dartmouth; Kenneth Belitz, geofizičar s istog koledža i Kristin
Shrader Frechette, filozofkinja sa Sveučilišta Južna Florida. Premda
su se usredotočili na geofizičko modeliranje, njihova su se upozo­
renja mogla uistinu primijeniti na numeričke modele raznih vrsta
(kao što su to priznali u pismu objavljenom u časopisu Science
16
nekoliko tjedana kasnije).
Autori su opazili da numerički modeli postaju sve utjecajniji u
raspravama o globalnom zatopljenju, iscrpljivanju naftnih nalaziš­
ta, podobnosti mjesta za odlaganje nuklearnog otpada, i drugim
pitanjima. Njihov članak je zamišljen da posluži kao upozorenje
da je "verifikacija i vrednovanje numeričkih modela prirodnih su­
stava nemoguća". Jedine teze koje se mogu provjeriti - to jest
dokazati kao istinite - su one koje se tiču čiste logike ili matema­
tike. Takvi sustavi su zatvoreni po tome što su sve njihove kom-
16
Članak "Verification, Validation and Confirmation of Numerical Models
in the Earth Sciences" Naomi Oreskes, Kennetha Belitza i Kristin Shrader
Frechette objavljen je u Science, 4. veljače, 1994., str. 641-646. Vidi
također pisma koja su uslijedila kao reakcija na članak, a objavljena su
15. travnja 1994.
ponente utemeljene na aksiomima koji su istiniti po definiciji. Dva
plus dva je četiri prema općem slaganju, a ne zato toga što jed­
nadžba korespondira s nekom izvanjskom stvarnošću. Prirodni
sustavi su uvijek otvoreni, ukazali su Oreskes i njeni kolege; naše
znanje o njima je uvijek nepotpuno, aproksimativno u najboljem
slučaju, i nikad ne možemo biti sigurno da nismo previdjeli neke
relevantne faktore.
" O n o što zovemo podacima", objasnili su oni, "su zaključci­
ma opterećeni pokazatelji prirodnih fenomena o kojima ne zna­
mo sve. Mnogi zaključci i pretpostavke se mogu opravdati na
temelju iskustva (a neke neodređenosti se mogu procijeniti), ali
stupanj u kome naše pretpostavke važe u bilo kojoj novoj studiji
nikada ne može biti ustanovljen a priori. Ugrađene pretpostavke
čine sustav otvorenim." Drugim riječima, naši modeli su uvijek
idealizacije, aproksimacije, nagađanja.
Autori su naglasili da kad neka simulacija točno oponaša ili čak
predviđa ponašanje stvarnog fenomena, to još uvijek ne znači da je
model verificiran. Mi nikad ne možemo biti sigurni da li ovo slaganje
potječe iz neke istinske korespondencije modela sa stvarnošću ili
je ono koincidencija. Štoviše, uvijek je moguće da će drugi mo­
deli, utemeljeni na različitim pretpostavkama, dati iste rezultate.
Oreskes i njeni koautori napominju je filozofkinja Nancy
Cartwright numeričke modele nazvala "fikcijama". I nastavljaju,

Premda ne moramo nužno prihvatiti njeno stajalište, možemo


razmotriti taj aspekt: model, poput romana, može rezonirati s
prirodom, ali on nije "prava" stvar. Poput romana, i model može
biti uvjerljiv - on može zvučati istinito ako je konzistentan s
našim iskustvom prirodnog svijeta. Ali baš kao što se možemo
pitati koliko likovi u romanu potječu iz stvarnog života, a koliko
su autorovo djelo, možemo pitati isto i o modelu: koliko se temelji
na opažanjima i mjerenjima dostupnih fenomena, koliko se te­
melji na informiranim prosudbama, a koliko na konvencijama?
.. .Moramo priznati da model može potvrditi našu pristranost i
podržati netočne intuicije. Stoga su modeli najkorisniji kada se
koriste da bi se dovele u pitanje postojeće formulacije, a ne kada
ih se koristi da bi ih potvrdili ili verificirali.
Numerički modeli u nekim slučajevima funkcioniraju bolje ne­
go u drugim. Oni djeluju naročito dobro u astronomiji i fizici čestica
jer se relevantni objekti i sile tako precizno slažu s njihovim mate­
matičkim definicijama. Štoviše, matematika pomaže fizičarima da
definiraju ono što je inače nemoguće definirati. Kvark je čisto ma­
tematički konstrukt. On nema značenje izvan svoje matematičke
definicije. Osobine kvarkova - šarm, boja, čudnost - matematičke
su osobine koje nemaju analogije u makroskopskom svijetu u ko­
jem živimo. Matematičke teorije su manje uvjerljive kad ih se pri­
mjenjuje na konkretnije kompleksne fenomene, kao što je bilo što
na području biologije. Kao što je evolucijski biolog Ernst Mayr
ukazao, svaki organizam je jedinstven; i svaki se mijenja od tre­
nutka do trenutka. 17 Zato matematički modeli bioloških sustava
općenito imaju manje pretkazivačke snage od one koju ima fizika.
Trebali bismo biti jednako tako oprezni glede njihove sposobno­
sti da iskažu istinu o prirodi.

Samoorganizirana kritičnost Pera Baka

Ova vrsta muljatorskog filozofskog skepticizma ljuti Pera Baka.


Bak, danski fizičar koji je došao u SAD sedamdesetih godina, je
poput parodije jakog pjesnika Harolda Blooma. On je visok uspra­
van čovjek, istovremeno povučen i ratoboran, koji se razbacuje
mišljenjima. Pokušavajući me uvjeriti u superiornost komplek­
snosti nad drugim modusima znanosti, prijezirno je puhnuo na
tezu da bi fizičari čestica mogli otkriti tajnu postojanja ispitujući
materiju sve dublje i dublje. "Tajna ne leži sve dublje i dublje u
sustavu", ustvrdio je Bak svojim izrazitim danskim naglaskom.
"Ona se nalazi u suprotnom pravcu."18

17
Ernst Mayr je raspravljao o neizbježnoj nepreciznosti biologije u knjizi
Toward a New Philosophy of Biology, Harvard University Press, Cam­
bridge, 1988. Vidi posebno poglavlje pod naslovom "Cause and Effect in
Biology".
18
Intervjuirao sam Baka u New Yorku u kolovozu 1994. Za uvod u Bakov
rad vidi članak "Self-organized Criticality", Scientific American, Baka i
Kan Chena, siječanj, 1991., str. 46-53.
Fizika čestica je mrtva, objavio je Bak, ubijena vlastitim uspje­
hom. Većina fizičara čestica, zapazio je, "misli da se još uvijek
bavi znanošću, dok zapravo samo čiste nered koji je ostao nakon
zabave". Isto vrijedi i za fiziku čvrstog stanja, polje na kome je
Bak počeo svoju karijeru. Činjenica da tisuće fizičara rade na
visokotemperaturnoj supravodljivosti - uglavnom uzaludno - po­
kazuje koliko se područje isušilo: "Mesa je malo, životinja koje
se njime žele nahraniti mnogo." Sto se tiče kaosa (koji je Bak
definirao u istom uskom smislu riječi kao i James Yorke), fizičari
su došli do temeljnog shvaćanja procesa koji su unutar kaotičnog
ponašanja još 1985., dvije godine prije nego je objavljena Gleic-
kova knjiga Kaos. "Tako je to!", zarežao je Bak. "Jednom kad
nešto dođe do masa, već je odavno završeno."(Kompleksnost je,
naravno, iznimka od Bakovog pravila.)
Prema znanstvenicima koji su zadovoljni time što samo profi-
njuju i proširuju djelo pionira Bak osjeća samo prijezir. "Nema
potrebe za time! Ne trebaju nam timovi čistača." Srećom, kaže
Bak, mnogi se tajanstveni fenomeni i dalje odupiru znanstvenom
razumijevanju: evolucija vrsta, ljudska spoznaja, ekonomija. "S-
vemu tome zajednički su veličina i mnogi stupnjevi slobode. To
su ono što zovemo kompleksnim sustavima. A u znanosti će doći
do revolucije. Ove stvari će u narednim godinama postati stroge
znanosti, u istom smislu kako su fizika čestica i čvrstog stanja
postale stroge znanosti u posljednjih dvadeset godina." Bak od­
bacuje "pseudofilozofski, pesimistički, muljatorski stav da su ovi
problemi jednostavno preteški za naše jadne ljudske mozgove.
"Kad bih mislio da je to istina, ne bih se time bavio!", uzviknuo
je Bak. "Moramo biti optimisti i konkretni, i tad ćemo moći na­
staviti. A ja sam siguran da će znanost izgledati totalno različito
za pedeset godina."
Bak i dvojica kolega su kasnih osamdesetih godina iznijeli ono
što je brzo postalo vodeći kandidat za unificiranu teoriju kompleksno­
sti: samoorganiziranu kritičnost. Njegov paradigmatski sustav je
hrpa pijeska. Dok dodajemo pijesak na vrh hrpe, ona se približava
onome što Bak naziva kritičnim stanjem, u kome samo još jedno
zrnce pijeska spušteno na vrh hrpe može izazvati lavinu koja će
se spuštati niz padine. Ako grafički prikažemo veličinu i učesta­
lost lavina koje se pojavljuju u ovom kritičnom stanju, rezultati
će se slagati s onim što je poznato kao zakon snage: učestalost lavina
je obrnuto proporcionalna njihovoj snazi.
Bak odaje priznanje pioniru kaosa Benoitu Mandelbrotu što je
ukazao na to da potresi, fluktuacije na tržištu dionica, iščezava­
nje vrsta i mnogi drugi fenomeni iskazuju isti obrazac ponašanja,
u skladu sa zakonom snage. (Drugim riječima, fenomeni koje je
Bak definirao kao kompleksne su i kaotični.) "Budući da ekono­
mija, geofizika, astronomija i biologija imaju ove jedinstvene odlike,
tu mora postojati neka teorija", rekao je Bak. Nadao se da bi njegova
teorija mogla objasniti zašto su maleni potresi česti, a veliki rijetki,
zašto vrste postoje milijune godina, a potom iščezavaju, zašto do­
lazi do padova na burzi. "Ne možemo objasniti sve o svemu, ali
nešto o svemu možemo."
Bak misli da će takvi modeli naposljetku revolucionirati eko­
nomiju. "Tradicionalna ekonomija nije prava znanost. To je ma­
tematička disciplina u kojoj se govori o savršenim tržištima i savrše­
noj racionalnosti i savršenoj ravnoteži." Taj pristup je "groteskna
aproksimacija" koja ne može objasniti ekonomsko ponašanje u stvar­
nome svijetu. "Svatko tko stvarno radi na Wall Streetu i promatra
što se zbiva zna da fluktuacije proizlaze iz lančanih reakcija u su­
stavu. One proizlaze iz interakcija različitih djelatnika: bankovnih
trgovaca, kupaca, lopova, pljačkaša, vlada, ekonomija, svega mo­
gućeg. Tradicionalna ekonomija ne zna opisati ovaj fenomen."
Mogu li matematičke teorije dati smislene uvide u kulturne fe­
nomene? Bak je zarežao na ovo pitanje. "Ne shvaćam što je smi­
sao", rekao je. "U znanosti stvari nemaju smisla. Znanost samo pro­
matra i opisuje. Ona ne pita atom zašto se kreće lijevo kad je u
magnetnom polju. Tako bi i društveni znanstvenici trebali izaći
van i promatrati ponašanje ljudi, i potom otkriti koje su posljedi­
ce takvog ponašanja po društvo."
Bak je priznao da takve teorije daju statističke opise, a ne speci­
fična predviđanja. "Cijela ideja je u tome da ne možemo predviđa­
ti. Ali svejedno možemo shvatiti te sustave koje ne možemo pre­
dviđati, možemo razumjeti zašto nisu predvidljivi." To je,
napokon, ono što su postigle kvantna mehanika i termodinamika
koje su također probabilističke teorije. Modeli moraju biti dovoljno
specifični da ih se može opovrgnuti, ali ne previše specifični, re­
kao je Bak. "Mislim da stvoriti vrlo specifične i detaljne modele
znači izgubiti igru. To ne daje nikakav uvid." To bi bilo čisto inže-
njerstvo, frknuo je Bak.
Kad sam ga pitao da li misli da će se istraživači jednog dana
približiti u prihvaćanju jedne istinite prave teorije kompleksnih susta­
va, Bak kao da je malo popustio u svojoj odrješitosti. "To je puno
fluidnija situacija", rekao je. Sumnjao je da li će znanstvenici ikad
doći do jednostavne, jedinstvene teorije mozga, primjerice. Ali
mogli bi otkriti "neka načela, nadam se ne previše njih, koji uprav­
ljaju ponašanjem mozga". Na trenutak je razmišljao, i dodao: "Mislim
da je to puno dugoročnija stvar nego, recimo, teorija kaosa."
Bak se nadalje boji da bi sve jača antipatija federalnih vlasti spram
čiste znanosti, i njihovo sve snažnije naglašavanje praktičnih pri­
mjena, mogla zapriječiti napredak u studijama kompleksnosti. Sve
je teže baviti se znanošću zbog nje same; znanost mora biti korisna.
Mnogi znanstvenici su prisiljeni baviti se "užasno dosadnim stvari­
ma, koje ne mogu nikoga stvarno zanimati". Njegov poslodavac,
Nacionalni laboratorij Brookhaven, tjera ljude da rade "zastrašujuće
stvari, nevjerojatno smeće". Čak je i Bak, onako divlje optimističan
kakav već jest, morao priznati žalosno stanje moderne znanosti.
Samoorganiziranu kritičnost je, između ostalih, razglasio i Al
Gore. U svom bestseleru iz 1992., Zemlja u ravnoteži, Gore ot­
kriva da mu je samoorganizirana kritičnost pomogla da shvati ne
samo osjetljivost okoliša na potencijalne štetne utjecaje, nego i "-
19
promjenu u svom vlastitom životu". Stuart Kauffman je pronašao
srodnosti između samoorganizirane kritičnosti, ruba kaosa i za­
kona kompleksnosti koje je uočio u svojim kompjutorskim si-
mulacijama biološke evolucije. Ali drugi istraživači su se požalili
da Bakov model ne daje ni osobito dobar opis svog paradigmatskog
sustava: hrpe pijeska. Pokusi fizičara na Sveučilištu Chicago su po­
kazali da se hrpe pijeska ponašaju na mnogo različitih načina, ovisno
19
Earth in the Balance, Al Gore, Houghton Mifflin, New York, 1992., str.
363. [usp. Zemlja u ravnoteži, Mladost, Zagreb 1994.]
o veličini i obliku zrnaca; malo hrpi pijeska iskazuje ponašanje
prema zakonu snage koje je predvidio Bak.20 Štoviše, Bakov je
model možda preopćenit i previše statistički po prirodi, a da bi ui­
stinu mogao rasvijetliti bilo koji od sustava koje opisuje. Napo­
sljetku, mnogi se fenomeni mogu opisati Gaussovom krivuljom.
Ali malo će znanstvenika tvrditi, primjerice, da dostignuća ljud­
ske inteligencije i prividni sjaj galaksija moraju potjecati od općih
mehanizama.
Samoorganizirana kritičnost zapravo uopće nije teorija. Poput
točkastog ekvilibrija, samoorganizirana kritičnost je samo opis,
jedan od mnogih slučajnih fluktuacija, šumova kojima je prožeta pri­
roda. Prema Bakovom vlastitom priznanju, njegov model ne može
generirati ni specifična predviđanja o prirodi ni smislene uvide.
A čemu onda služi?

Kibernetika i druge katastrofe

Povijest obiluje propalim pokušajima stvaranja matematičke teori­


je koja objašnjava i predviđa široki spektar fenomena, uključujući
i društvene. U sedamnaestom stoljeću Leibniz je fantazirao o lo­
gičkom sustavu koji će biti toliko snažan da će rješavati ne samo sva
matematička, nego i filozofska, moralna i politička pitanja.21 Leib-
nizov san je opstao čak i u stoljeću sumnje. Od Drugoga svjetskog
rata naovamo znanstvenici su povremeno bili zaneseni s barem tri
takve teorije: kibernetikom, teorijom informacija i teorijom ka­
tastrofe.
Kibernetiku je uglavnom stvorio jedan čovjek, Norbert Wiener,
matematičar na MIT-u. Podnaslov njegove k n j i g e , Kiber­
netika, otkriva njegovu ambiciju: Kontrola i komunikacija u
20
Vidi "Instabilities in a Sandpile" Sidneya R. Nagela, Reviews ofModern
Physics, vol. 84, no. 1, siječanj, 1992., str. 321-325.
21
Rasprava o Leibnizovom vjerovanju u "neopovrgljivi račun" koji bi mogao
riješiti sve probleme, čak i teološke, može se naći u knjizi Pi in the Sky,
Johna Barrowa, Oxford University Press, New York, 1992., str. 127-
129.
živom i strojnom.11 Wiener bazira svoj neologizam na grčkoj ri­
ječi kybernetes ili kormilar. Objavio je da će biti moguće stvoriti
jedinstvenu sveobuhvatnu teoriju koja će objasniti funkcioniranje
ne samo strojeva, nego i svih bioloških fenomena, od jednosta-
ničnih organizama, do ekonomija i država. Svi ovi entiteti obraduju
i djeluju na temelju informacija; svi oni koriste mehanizme poput
pozitivne povratne sprege i filtera koji razlikuju signal od šuma.
Do šezdesetih je kibernetika izgubila svoj sjaj. Ugledni elek-
troinženjer John R. Pierce je 1961. suho zamijetio da se "u ovoj
zemlji riječ kibernetika najviše koristi u tisku i popularnim, poluk-
njiževnim ako ne i polupismenim magazinima".23 Kibernetika još
uvijek ima sljedbenike u izoliranim enklavama, naročito Rusiji
(koja je tijekom Sovjetskog razdoblja naročito rado prihvaćala fan­
taziju o društvu kao stroju koji se može fino podešavati slijedeći
upute kibernetike). Wienerov utjecaj traje i u američkoj pop-
kulturi, ako već ne i unutar same znanosti: riječi kao što su kiber-
prostor, cyberpunk i kiborg dugujemo Wieneru.
Blisko povezana s kibernetikom je teorija informacija koju je
1948. lansirao Claude Shannon, matematičar u Bellovu laborato­
riju, svojim člankom u dva dijela pod naslovom "Matematička teo­
24
rija komunikacije". Shannonovo veliko dostignuće je bio izum
matematičke definicije informacije utemeljene na pojmu entro­
pije u termodinamici. Za razliku od kibernetike, teorija informaci­
ja i dalje živi unutar niše kojoj je i bila namijenjena. Shannonova
teorija je bila stvorena zbog poboljšanja transmisije informacije
telefonskom ili telegrafskom vezom podložnom električnoj inter­
ferenciji ili buci. Teorija još uvijek služi kao teorijski temelj za kodi­
ranje, komprimiranje, šifriranje i druge aspekte obrade informacija.
22
Prvo izdanje Cybernetics Norberta Wienera objavljeno je 1948. kod iz­
davača John Wiley & Sons, New York. [usp. Norbert Viner, Kibernetika,
ili upravljanje i komunikacija kod živih bića i mašina, ICS, Beograd 1972.]
23
John R. Pierce je dao ovaj komentar o kibernetici na str. 210 svoje knjige
An Introduction to Information Theory, Dover, NewYork, 1980. (izvor­
no objavljenoj 1961.).
24
Članak Claudea Shannona "A Mathematical theory of communications"
je bio objavljen u Bell System Technical Journal, srpanj i listopad 1948.
Do 1960. godine teorija informacija je inficirala druge discipli­
ne izvan komunikacija, uključujući lingvistiku, psihologiju, ekono­
miju, biologiju, pa čak i umjetnosti. (Primjerice, razni mudraci su
pokušali smisliti formule koje dovode u relaciju kvalitetu glazbe s
njenim informacijskim sadržajem.) Premda teorija informacija doživ­
ljava renesansu u fizici kao rezultat utjecaja Johna Wheelera (sve
iz bita biva) i drugih, ona tek treba dati svoj doprinos na neki kon­
kretan način. I sam je Shannon sumnjao da će određene primjene
njegove teorije donijeti išta nova. "Nekako, ljudi misle da vam ona
može reći nešto o značenju, smislu," jednom mi je rekao, "ali
ona to ne može, niti je tako bila zamišljena."25
Možda je najpretjeranije razglašena metateorija bila primjere­
no nazvana teorijom katastrofa, a izumio ju je šezdesetih godina
francuski matematičar Rene Thorn. Thorn je razvio teoriju kao
čisti matematički formalizam, ali je (zajedno s nekolicinom dru­
gih) počeo tvrditi da nam može dati uvide u široki spektar feno­
mena koji iskazuju nekontinuirano ponašanje. Thomovo glavno
djelo bila je knjiga iz 1972., Strukturna stabilnost i morfogeneza,
koja je dobila strahovito povoljne recenzije u Europi i SAD-u.
Recenzent londonskog Timesa je izjavio da "je nemoguće ukrat­
ko opisati utjecaj ove knjige. U nekom smislu jedina knjiga s
kojom se ova može usporediti je Newtonova Principia. Obje
zacrtavaju novi pojmovni okvir za shvaćanje prirode, a isto tako
26
obje se protežu u nesputanu spekulaciju."
Thomove jednadžbe otkrivaju kako naizgled uređen sustav može
doživjeti iznenadni, "katastrofični" pomak iz jednog stanja u drugo.
Thom i njegovi sljedbenici su iznijeli tezu da ove jednadžbe mogu
25
Intervjuirao sam Shannona u njegovom domu u Winchesteru, Mass., u
studenom 1989. Također sam napisao članak o njemu za Scientific Amer­
ican, siječanj, 1990., str. 22-22b.
26
Ovaj blistajući prikaz Thomove knjige pojavio se u London Times Higher
Education Supplement, 30. studenog 1973. Našao sam referencu u kn­
jizi Searching/or Certainty, Johna Castija, Wiliama Morrowa, izd. New
york, 1990., str. 63-64. Časti, koji je napisao niz odličnih knjiga o matem­
atičkim temama, je povezan s Institutom Santa Fe. Engleski prijevod
Thomove knjige Structural Stability and Morphogenesis, izvorno izdane
na francuskom 1972., objavio je 1975. Addison-Wesley, Reading, Mass.
pomoći u objašnjenju čisto fizičkih događaja kakvi su potresi, ali i
bioloških i socijalnih fenomena, poput pojave života, metamorfoze
gusjenice u leptira i kraja civilizacija. Krajem sedamdesetih je počeo
protunapad. Dva matematičara su u časopisu Nature objavila da
je teorija katastrofa "jedan od mnogih pokušaja da se svijet dedu-
cira samim mišljenjem". Nazvali su to "privlačnim snom, ali snom
koji se ne može ostvariti". Drugi kritičari su iznijeli optužbe da Tho-
movo djelo "ne daje nijednu novu informaciju o bilo čemu" i da
je "pretjerano i ne baš sasvim pošteno." 2 7
Kaos, kako ga je definirao James Yorke, prošao je taj ciklus
eksplozije i implozije. Do 1991. se barem jedan pionir teorije kao­
sa, francuski matematičar David Ruelle, počeo pitati je li njegovo
područje prošlo svoj vrhunac. Ruelle je izumio koncept čudnova­
tih atraktora, matematičkih objekata koji imaju fraktalna svojstva
i mogu se koristiti za opisivanje ponašanja sustava koji se nikad ne
smiruju u periodičkom obrascu. U svojoj knjizi Slučaj i kaos, Ruel­
le bilježi da su kaos "napale gomile ljudi, privučene uspjehom, a
ne idejama koje su tu postojale. A to mijenja intelektualnu atmo­
sferu u najgorem mogućem smislu... Fizika kaosa, unatoč čestim
trijumfalnim objavama o 'novim' prodorima, davala je sve manje i
manje zanimljivih otkrića. Nadamo se da će, kad ovo ludilo prođe,
trijezna procjena poteškoća u svezi s ovim predmetom rezultirati
28
novim valom visokokvalitetnih rezultata."

"Više je različito"

Čak su i neki istraživači povezani s Institutom Santa Fe, čini se,


počeli sumnjati da znanost može dostići onu vrstu transcendentne,
unificirane teorije kompleksnih fenomena o kojoj su sanjali John
Holland, Per Bak i Stuart Kauffman. Jedan od skeptika je Philip
27
Ovi negativni komentari o teoriji katastrofa su ponovno tiskani u Casti-
ju, Searchingfor Certainty, str. 417.
28
Chance and Chaos, David Ruelle, Princeton University Press, Princeton,
N. J., 1991., str. 72. Ova knjiga je tiha, ali duboka meditacija o smislu
kaosa jednog od pionira te teorije.
Anderson, općepoznato tvrdoglavi fizičar koji je osvojio Nobelo-
vu nagradu 1977. za svoj rad na supravodljivosti i drugim cakama
s krutom tvari, te je jedan od osnivača Instituta Santa Fe. Anderson je
pionir antiredukcionizma. U članku "Više je različito" objavlje­
nom u časopisu Science 1972., Anderson zastupa stav da fizika če­
stica, i zapravo svi redukcionistički pristupi, ima ograničenu
sposobnost objašnjavanja svijeta. Stvarnost ima hijerarhijsku struk­
turu, tvrdi Anderson, u kojoj je svaka razina u izvjesnom stupnju
neovisna od razina iznad i ispod nje. "Na svakoj su razini potrebni
potpuno novi zakoni, koncepti i generalizacije koje zahtijevaju
inspiraciju i kreativnost u istoj onolikoj mjeri koliko su to zahtije­
vali i oni s prethodne razine", napisao je Anderson. "Psihologija
nije primijenjena biologija, niti je biologija primijenjena kemija."29
"Više je različito" je postao borbeni poklič za pokrete kaosa i
kompleksnosti. Ironično, načelo sugerira da ovi takozvani anti-
redukcionistički napori ne moraju nikad kulminirati jedinstvenom
teorijom kompleksnih kaotičnih sustava, koja će rasvijetliti sve
od imunološkog sustava do ekonomija, kao što su to kaopleksolo-
zi poput Baka mislili. (Načelo također sugerira da je pokušaj Rogera
Penrosea da objasni um pomoću kvazikvantne mehanike pogrešan.)
Anderson je sve to priznao kad sam ga posjetio na Sveučilištu Prin­
ceton, u njegovoj bazi. "Ne mislim da postoji teorija svega", re­
kao je. "Mislim da postoje osnovna načela koja imaju vrlo široku
općenitost" poput kvantne mehanike, statističke mehanike, ter­
modinamike i loma simetrije. "Ali ne smijete se predati iskušenju,
da kad imate dobro opće načelo na jednoj razini, da će dobro funk­
cionirati na svim razinama."(O kvantnoj mehanici Anderson je
rekao: "Čini mi se da su tu nemoguće modifikacije u doglednoj
budućnosti.") Anderson se slaže s evolucijskim biologom Step-
henom Jayom Gouldom koji smatra da je život manje oblikovan
determinističkim zakonima, a više kontingentnim nepredvidivim

29
"More is Different" članak Philipa Andersona, Science, 4. kolovoz, 1972.,
str. 393. Ovaj ogled je ponovno tiskan u Andersonovoj zbirci članka/4
Career in Theoretical Physics, World Scientific, River Edge, N. J., 1994.
Intervjuirao sam Andersona na Princetonu u kolovozu 1994.
okolnostima. "Mislim da je predrasuda koju pokušavam izraziti
predrasuda u korist prirodoslovlja", dodaje Anderson.
Anderson ne dijeli vjerovanje nekih svojih kolega s Instituta San­
ta Fe u moć računalnih modela da rasvijetle kompleksne sustave.
"Budući da znam ponešto o globalnim ekonomskim modelima,"
objasnio je, "znam da oni ne funkcioniraju! Uvijek se pitam nisu
li modeli globalne klime ili strujanja oceana i slične stvari pune laž­
nih statistika i lažnih mjerenja." Učiniti simulacije detaljnijima i
realističnijima nije nužno rješenje, zapazio je Anderson. Moguće
je da računalo simulira fazni prijelaz iz tekućine u staklo, primjeri­
ce, "ali jeste li time išta naučili? Shvaćate li išta bolje proces nego
prije? Zašto ne uzeti komad stakla i reći da sad prolazi kroz fazni
prijelaz u staklo? Zašto trebate gledati kako računalo prolazi kroz
fazni prijelaz u staklo? To je reductio ad absurdum. U izvjesnoj
točki računalo vam ne govori što to sam sustav čini."
Pa opet, rekao sam, čini se da postoji ta nepokolebljiva vjera
medu nekima od njegovih kolega da će jednog dana pronaći teoriju
koja će riješiti sve zagonetke. "Da...", rekao je Anderson vrteći
glavom. Iznenada je izbacio ruke u zrak i povikao poput kršćanina-
fundamentalista: "Napokon vidim svjetlo! Razumijem sve!" Spu­
stio je ruke i zločesto se nasmijao. "Nikad ne možete sve shvati­
ti", rekao je. "Kad netko sve razumije, znači da je poludio."

Gospodar kvarkova isključuje "nešto drugo"

Još nevjerojatniji vođa instituta Santa Fe je Murray Gell-Mann. Gell-


Mann je majstor redukcionizma. Godine 1969. dobio je Nobelo-
vu nagradu za otkriće unificirajućeg reda u pozadini uznemiravajuće
različitih čestica koje struje iz akceleratora. Nazvao je svoj sustav
klasifikacije subatomskih čestica Osmerostrukim putem, prema
budističkom putu koji vodi prema mudrosti. (Ime je trebalo biti
šala, često je ukazivao Gell-Mann, a ne indikacija da je on jedan od
onih New Age tipova koji misle da fizika i istočnjački misticizam
imaju nešto zajedničko.) Iskazao je isti njuh za uočavanje jedinstva
u kompleksnosti - i za kovanje termina - kad je iznio tezu da su
neutroni, protoni i niz drugih čestica kratkog životnog vijeka svi
načinjeni od trojki još fundamentalnijih čestica nazvanih kvarko-
vima. Teorija kvarkova Gell-Manna mnogo je puta dokazana u akce­
leratorima i danas je kamen temeljac standardnog modela fizike
čestica.
Gell-Mann se voli prisjećati kako je otkrio neologizam kvark
dok je čitao Finneganovo bdijenje Jamesa Joycea. (Ulomak glasi:
"Tri kvarka za gospara Marka.") Ova anegdota treba poslužiti da bi
se podsjetilo da je intelekt Gell-Manna previše jak i nemiran da bi
se zadovoljio samo fizikom čestica. Prema "osobnoj izjavi" koju
dijeli novinarima, njegovi interesi se ne odnose samo na fiziku
čestica i modernu književnost, nego i na kozmologiju, politiku kon­
trole atomskog naoružanja, prirodoslovlje, povijest, rast stanov­
ništva, održivi ljudski razvoj, arheologiju i evoluciju jezika. Čini
se da Gell-Mann barem donekle poznaje većinu glavnih svjetskih
jezika i mnoge dijalekte; uživa govoriti ljudima o etimologiji i
ispravnom izgovoru njihovih imena. Bio je jedan od prvih velikih
znanstvenika koji se popeo u vagon kompleksnosti. Pomogao je ute­
meljiti Institut Santa Fe i postao je njegov prvi redovni profesor
1993. godine (Prije toga je proveo gotovo 40 godina kao profe­
sor na Kalifornijskom institutu za tehnologiju.)
Gell-Mann je neupitno jedan od najsjajnijih znanstvenika dvade­
setog stoljeća. (Njegov izdavački agent, John Brockman, kaže da
Gell-Mann "ima pet mozgova, a svaki od njih je pametniji od
vašeg".)30 A zna biti i jedan od najnesnosnijih. Gotovo svatko tko
poznaje Gell-Manna ima priču o tome kako on mora trubiti o svo­
jim vlastitim talentima i umanjivati talente drugih. Ovu je osobinu
iskazao gotovo istog trena kad smo se sreli 1991. u newyorškom
restoranu, nekoliko sati prije njegovog leta za Kaliforniju. Gell-Mann
je mali čovjek s velikim crnim naočalama, kratkom sijedom kosom
i skeptičnim pogledom. Jedva da sam sjeo, a on mi je već počeo
govoriti - dok sam namještao kasetofon - da su znanstveni novi­
nari "ignoramusi" i "užasna sorta" koja redovito shvaća stvari
krivo; samo su znanstvenici stvarno kvalificirani za prikazivanje
30
Kao što je navedeno u članku "The Man Who Knows Everything" Davi­
da Berrebyja, New York Times Magazine, 8. svibanj 1994., str. 26.
vlastitog rada masama. Kako je vrijeme odmicalo, osjećao sam se
manje uvrijeđenim, budući da je postajalo jasno da Gell-Mann ima
loše mišljenje i o vlastitim znanstvenim kolegama. Nakon serije
naročito zlobnih komentara o nekima od svojih kolega fizičara, Gell-
Mann je dodao: "Ne želim vrijeđati ljude. To nije lijepo. Neki od
ovih ljudi su mi prijatelji."
Da bih produžio intervju, uredio sam da nas limuzina odveze
na aerodrom. Kad smo stigli, pratio sam Gell-Manna dok je preda­
vao svoju prtljagu i čekao na let u čekaonici prvog razreda. Počeo
se uzrujavati što neće imati dovoljno gotovine za taksi kući kad stig­
ne u Kaliforniju. (Još se nije stalno preselio u Santa Fe.) Kad bih
mu posudio nešto novca, mogao bi mi napisati ček. Dao sam mu 40
dolara. Dok mi je Gell-Mann davao ček, sugerirao mi je da razmi­
slim o tome da ga ne unovčim, budući da će njegov potpis jednoga
dana vjerojatno biti prilično vrijedan. (Ček sam unovčio, ali sam
zadržao fotokopiju.)31
Čini mi se da Gell-Mann sumnja u to da će njegovi kolege u Santa
Feu otkriti išta istinski dubokog, išta što bi se približilo, recimo,
Gell-Mannovoj teoriji o kvarkovima. Pa ipak, ako se čudo desi i
kaopleksolozi nekako uspiju postići nešto važno, Gell-Mann želi
moći podijeliti slavu s njima. Njegova bi karijera time obuhvatila
cjelokupni opseg moderne znanosti, od fizike čestica, preko kaosa
do kompleksnosti.
Kao takozvani vođa kaopleksnosti, Gell-Mann prihvaća nazor na
svijet koji je iznenađujuće sličan onome super-redukcionista Steve-
na Weinberga - premda to naravno Gell-Mann ne bi tako rekao.
"Nemam pojma što je Weinberg rekao u svojoj knjizi", rekao je
Gell-Mann kad sam ga za jednog intervjua u Santa Feu 1995. pitao
da li se slaže s onim što je Weinberg rekao u knjizi Snovi o konačnoj
teoriji o redukcionizmu. "Ali ako pročitate moju knjigu, vidjet ćete
što sam ja rekao o tome."Gell-Mann je potom nastavio ponavljati
neke od glavnih tema iz svoje knjige iz 1994., Kvark i jaguar. Za
31
Prvi put sam opisao moj susret s Gell-Mannom u New Yorku koji se dogodio
u studenom 1991., u Scientific Americanu, ožujak, 1992., str. 30-32.
Intervjuirao sam Gell-Manna na Institutu Santa Fe u ožujku 1995.
Gell-Manna znanost je hijerarhijski ustrojena. Na vrhu su teori­
je primjenjive bilo gdje u poznatom svemiru, poput drugog za­
kona termodinamike i njegove teorije kvarkova. Drugi zakoni,
poput onih koji se tiču genetske transmisije, primjenjivi su samo
ovdje na Zemlji, a fenomeni koje opisuju sadrže mnogo slučaj­
nosti i povijesnih okolnosti.
"S biološkom evolucijom vidimo divovsku količinu povijesti
kako ulazi, goleme količine slučajnosti koje su mogle krenuti i dru­
gim putem, i proizvesti različite životne oblike od ovih koje sada
imamo na Zemlji, ograničene dakako selekcijskim pritiscima. Po­
tom dolazimo do ljudi - i karakteristike ljudi su određene velikim
količinama povijesti. Ali fundamentalni zakoni i povijest još su uvi­
jek jasno odijeljeni, kao i fundamentalni zakoni i specifične okolnosti."
Gell-Mannove redukcionističke sklonosti se mogu opaziti u
njegovim pokušajima da navede svoje kolege u Institutu Santa Fe
na promjenu riječi kompleksnost u njegov vlastiti neologizam:plek-
tika. "Riječ se temelji na indoeuropskoj riječi plec, koja je temelj i
riječima jednostavnost (eng. 'simplicity') i složenost (eng. 'complexity').
Tako da u plektici pokušavamo shvatiti odnos jednostavnog i slože­
nog, a posebno to kako od jednostavnih fundamentalnih zakona
koji upravljaju ponašanjem cjelokupne materije, dolazimo do
složenih tvorevina koje vidimo oko sebe", rekao je. "Pokušavamo
stvoriti teorije o tome kako taj proces djeluje općenito, a i u speci­
jalnim slučajevima, i u kakvom su odnosu ovi specijalni slučajevi
s općom situacijom." (Za razliku od kvarka, plektika nikad nije pri­
hvaćena. Nikad nisam čuo nikoga osim Gell-Manna da se koristi
tim terminom - osim da ismijava Gell-Mannovu vezanost uz njega.)
Gell-Mann odbacuje mogućnost da će njegovi kolege otkriti
jednu jedinu teoriju koja bi obuhvatila sve složene adaptivne susta­
ve. "Postoje silne razlike među ovim sustavima, neki se temelje na
siliciju, drugi na protoplazmi i tako dalje. To nije isto." Pitao sam
Gell-Manna da li se slaže s načelom "više je različito" koje zagova­
ra njegov kolega Philip Anderson. "Nemam pojma što on kaže",
odvratio je Gell-Mann posprdno. Objasnio sam Andersonovu ideju
da redukcionističke teorije imaju ograničenu objašnjavalačku moć:
nije moguće ići uz lanac objašnjenja od fizike čestica do biologije.
"Moguće je! Moguće je!", uzviknuo je Gell-Mann. "Jeste li čitali
što sam napisao o tome? Posvetio sam tome dva ili tri poglavlja!"
Gell-Mann kaže da je u načelu moguće ići uz lanac objašnjenja,
ali u praksi je to često nemoguće budući da biološki fenomeni
potječu iz toliko mnogo slučajnih, povijesnih, kontingentnih okol­
nosti. To nije isto što i reći da biološkim fenomenima upravljaju
neki posebni misteriozni zakoni koji djeluju neovisno o fizikalnim
zakonima. Cijela suština doktrine emergencije jest da "ne treba­
mo nešto drugo da bismo nešto drugo dobili", rekao je Gell-Mann.
"A kad na svijet gledate tako, sve jednostavno dolazi na svoje
mjesto! Više vas ne muče ta čudna pitanja!"
Tako je Gell-Mann odbacio mogućnost - koju su iznijeli Stuart
Kauffman i drugi - da možda postoji još uvijek neotkriveni pri­
rodni zakon koji objašnjava zašto univerzum stvara toliko reda una­
toč navodno univerzalnom kretanju prema neredu koje nalaže
drugi zakon termodinamike. I ovo je pitanje riješeno, odgovorio
je Gell-Mann. Univerzum je započeo u pobuđenom stanju, daleko
od toplinske ravnoteže. Kako se univerzum smiruje, raste entro­
pija, u prosijeku u cijelom sustavu, ali postoje mnoga lokalna krše­
nja te tendencije. "To je tendencija, a postoji jako puno vrtloga u tom
procesu", rekao je. "To je vrlo različito od onoga kad se kaže da
kompleksnost raste! Okruženje kompleksnosti raste, širi se. U
svakom slučaju, iz ovih razmišljanja je očito da njoj nije potreban
drugi novi zakon!"
Univerzum stvara ono što Gell-Mann naziva smrznutim slučaj­
nostima - galaksije, zvijezde, planeti, kamenje, drveće - komplek­
sne strukture koje služe kao osnova za emergenciju još komplek-
snijih struktura. "Opće je pravilo da se pojavljuju sve kompleksniji
oblici života, sve kompleksniji kompjutorski programi, složeniji
astronomski objekti, tijekom neprilagodljive zvjezdane i galak-
tičke evolucije i tako dalje. Ali! Gledamo li vrlo, vrlo, vrlo daleko
u budućnost, možda to više i neće biti istina!" Nakon mnogih eona,
era kompleksnosti bi mogla završiti, a univerzum bi mogao degeneri­
rati u "fotone i neutrone i slično smeće, i ne u baš puno individual­
noga." Drugi će nas zakon na kraju ipak zakačiti.
"Ono čemu se pokušavam suprotstaviti jest određena tendencija
spram opskurnog i mistifikacije", nastavio je Gell-Mann. Naglasio
je da se još mnogo toga treba naučiti o kompleksnim sustavima;
zato je i pomogao utemeljiti Institut Santa Fe. "Odvijaju se mnoga
prekrasna istraživanja. Ja želim reći da nema dokaza da nam treba
- ne znam kako bih to drugačije rekao - nešto drugo!" Gell-Mann
se, dok je govorio, podrugljivo smiješio, kao da jedva skriva ko­
liko ga zabavlja glupost onih koji se možda s njim ne bi složili.
Gell-Mann ističe da je "posljednje utočište mračnjaka i mistifi-
katora samosvijest, svijest." Ljudi su očito inteligentniji i samos-
vjesniji od drugih životinja, ali nisu kvalitativno različiti. "I opet,
to je fenomen koji se pojavljuje na određenoj razini kompleksno­
sti i vjerojatno izranja iz fundamentalnih zakona plus strašno puno
povijesnih okolnosti. Roger Penrose je napisao dvije budalaste
knjige koje se temelje na odavno odbačenoj pogrešci prema kojoj
Godelov teorem ima nešto s time što svijest zahtijeva" - stanka -
"nešto drugo".
Ako znanstvenici otkriju novi fundamentalni zakon, kaže Gell-
Mann, to će se dogoditi tako što će prodirati dalje u mikrosvijet u
pravcu teorije superstruna. Gell-Mann smatra da će se teorija su-
perstruna početkom sljedećeg tisućljeća vjerojatno potvrditi kao
konačna fundamentalna fizikalna teorija. Ali hoće li tako daleko­
sežna teorija, sa svim svojim dodatnim dimenzijama ikad uistinu biti
prihvaćena, pitao sam ga. Gell-Mann se zagledao u mene kao da
sam mu upravo rekao da vjerujem u reinkarnaciju. "Gledate na zna­
nost na taj čudan način, kao da je to stvar ispitivanja javnog mnije­
nja", rekao je. "Svijet postoji na određen način, a to nema nikakve
veze s ispitivanjem javnog mnijenja! Mnijenje radi određene priti­
ske na znanost, ali konačni selekcijski pritisak dolazi od usporedbe
sa svijetom." A što je s kvantnom mehanikom? Hoćemo li zagla­
viti s njenom neobičnošću? "Ne mislim da je išta neobičnog u
njoj! To je samo kvantna mehanika! Koja se ponaša kao kvantna
mehanika! To je sve što čini!" Za Gell-Manna svijet je potpuno
smislen. On već ima Odgovor.
Je li znanost konačna ili beskonačna? Barem jednom Gell-Mann
nije imao unaprijed pripremljen odgovor. 'To je vrlo teško pitanje",
odgovorio je trijezno. "Ne mogu vam reći." Njegovo shvaćanje
o tome kako kompleksnost izranja iz fundamentalnih zakona, re­
kao je, "još uvijek ostavlja otvorenim pitanje o tome je li cijela
znanost otvorena. Naposljetku, znanost se može baviti i svim
mogućim detaljima." Detaljima.
Jedna od stvari koja Gell-Manna čini tako nepodnošljivim jest
to što je on gotovo uvijek u pravu. Njegova tvrdnja da Kauffman,
Bak, Penrose i drugi neće uspjeti otkriti nešto drugo izvan horizon­
ta današnje znanosti - nešto što bi moglo bolje od današnje znano­
sti objasniti tajnu života i ljudske svijesti i samog postojanja - v j e ­
­­­atno će se pokazati istinitom. Gell-Mann može pogriješiti -
smijemo li usuditi to reći? - samo u tome što misli da će teorija
superstruna, sa svim njenim dodatnim dimenzijama i neizmjerno
malim petljama, ikad postati prihvaćeni dio temelja fizike.

Ilya Prigogine i kraj izvjesnosti

Godine 1994. antropolog s Koledža Smith, Arturo Escobar, napi­


sao je u časopisu Current Anthropology ogled o novim pojmovima
i metaforama koje izranjaju iz moderne znanosti i tehnologije.
Tamo bilježi da kaos i kompleksnost nude vizije svijeta koje se
razlikuju od onih tradicionalne znanosti; naglašavaju "fiuidnost,
višestrukost, pluralnost, međupovezanost, segmentarnost, hete­
rogenost, elastičnost; ne 'znanost', nego znanja o konkretnom i
lokalnom, ne zakone, nego znanje o problemima i samoorganizira-
jućoj dinamici anorganskih, organskih i socijalnih fenomena". Uočite
navodnike kod riječi znanost. 33
Kaos i kompleksnost ne smatraju samo postmodernisti poput
Escobara onime što sam ja nazivao ironijskim bavljenjem. Zago­
vornik umjetnog života Christopher Langton je jasno iznio ovu istu
ideju kad je predvidio više "poezije" u budućnosti znanosti. Langto-
nove su pak ideje odjek onih koje je puno prije prihvatio kemičar
33
"Welcome to Cyberia: Notes on the Anthropology of Cyberculture",
Arturo Escobar, Current Anthropology, vol. 35, no. 3, lipanj, 1994., str.
222.
Ilya Prigogine. Godine 1977. Prigogine je dobio Nobelovu nagra­
du za proučavanje takozvanih disipacijskih sustava, neobičnih mješa­
vina kemikalija koje nikad ne dostižu stanje ravnoteže, nego stalno
fluktuiraju između mnogih stanja. Na ovim pokusima je Prigogi­
ne, koji fluktuira između instituta koji je osnovao na Slobodnom
sveučilištu u Belgiji i Sveučilišta Texas u Austinu, sagradio toranj
ideja o samoorganizaciji, emergenciji, povezanosti reda i nereda
- ukratko, kaopleksnosti.
Prigogineova velika preokupacija je vrijeme. Desetljećima se
žalio da fizika ne poklanja dovoljno pažnje očitoj činjenici da se vrije­
me kreće u samo jednom pravcu. Prigogine je početkom devede­
setih objavio da je stvorio novu fizikalnu teoriju koja se napokon
na pravi način govori o ireverzibilnoj naravi stvarnosti. Probabili-
stička teorija je navodno eliminirala filozofske paradokse koji su pro­
ganjali kvantnu mehaniku i pomirila ju je s klasičnom mehanikom,
nelinearnom dinamikom i termodinamikom. Kao bonus, izjavio
je Prigogine, teorija će pomoći da se premosti ponor između
prirodnih i humanističkih znanosti te će pridonijeti "ponovnom
začaravanju" prirode.
Prigogine ima svoje obožavatelje, barem medu neznanstveni-
cima. Futurist Alvin Toffler u predgovoru Prigogineove knjige
iz 1984. Red iz kaosa (koja je bestseler u Europi) uspoređuje
Prigoginea s Newtonom i proriče da će znanost "trećeg vala bu­
34
dućnosti" biti prigožinovska. Ali znanstvenici upoznati s Pri-
gogineovim radom - uključujući mnoge mlađe praktičare kaosa i
kompleksnosti koji su očito posuđivali njegove ideje i retoriku -
imaju malo ili gotovo ništa za reći o njemu. Optužuju ga da je
arogantan i narcisoidan. Tvrde da je dao malo ili nikakvih kon­
kretnih priloga znanosti; da je samo ponovio eksperimente dru­
gih i filozofski ih ulaštio; i da je dobio Nobelovu nagradu s manje
zasluga od ikojeg drugog dobitnika.
Lako je moguće da su te optužbe istinite. No, Prigogine je
stekao neprijateljstvo svojih kolega i time što je otkrio prljavu
tajnu znanosti kasnog dvadesetog stoljeća, a to je da ona, na neki
34
Order out of Chaos, Ilya Prigogine i Isabelle Stengers, Bantam, New York,
1984. (izvorno objavljeno na francuskom 1979.).
način, kopa vlastiti grob. U Redu iz kaosa, koji je napisao s Isabelle
Stengers, Prigogine primjećuje da su glavna otkrića znanosti u
dvadesetom stoljeću propisala granice znanosti. "Demonstracije
nemogućnosti, bilo u relativnosti, kvantnoj mehanici, ili termodina­
mici, pokazale su nam da se priroda ne može opisati "izvana", s
pozicije gledatelja", ustvrdili su Prigogine i Stengers. Moderna zna­
nost, s njenim probabilističkim opisima, također vodi "nekoj vrsti
'neprozirnosti' u usporedbi s transparentnošću klasične misli".
Susreo sam Prigoginea u Austinu u ožujku 1995., dan nakon
njegova povratka iz Belgije. Nije pokazivao nikakve znakove jet-laga.
U dobi od 78 godina bio je izvanredno priseban i pun energije.
Premda nizak i zbijen, imao je kraljevsko držanje; nije djelovao
toliko arogantno, nego više kao da mirno prihvaća svoju vlastitu
veličinu. Dok sam prolazio kroz pitanja za koja sam se nadao da
ću s njim prodiskutirati, klimao je glavom i mrmljao "Da, da,
da..." s izvjesnom nestrpljivošću; jedva je Čekao, kao što sam
ubrzo shvatio, da me počne prosvjetljivati o prirodi stvari.
Ubrzo nakon što smo sjeli, pridružila su nam se još dva istraživača
iz centra. Tajnica mi je kasnije rekla da su imali upute da prekinu
Prigoginea ako se pokaže da je preopširan za mene i da mi ne
dopušta postavljati pitanja. Svoju zadaću nisu ispunili. Prigogi­
nea, jednom kad je počeo, nije bilo moguće zaustaviti. Riječi, reče­
nice, čitavi odlomci tekli su iz njega u trajnoj nezaustavljivoj struji.
Njegov je naglasak bio gotovo paradoksalno tvrd - podsjećao me na
inspektora Clouseaua u Pink Pantheru - pa opet nisam imao po­
teškoća s razumijevanjem.
Brzo mi je prepričao svoju mladost. Rođen je u Rusiji 1917., za
revolucije, a njegova je građanska obitelj ubrzo otišla u Belgiju. In­
teresi su mu bili eklektični: svirao je klavir, studirao književnost,
umjetnost, filozofiju - i fiziku, naravno. Činilo mu se da su turbu-
lentni događaji iz njegove mladosti izazvali njegovu trajnu fasci-
niranost vremenom. "Moguće je da me impresioniralo kako zna­
nost ima malo za reći o vremenu, o povijesti, evoluciji, i možda me
je to dovelo do problema termodinamike. Jer, u termodinamici
je glavni kvantitet entropija, a entropija znači upravo evoluciju."
Četrdesetih je godina Prigogine iznio tezu da uvećavanje en­
tropije, koje nalaže drugi zakon termodinamike, ne mora uvijek
stvarati nered; u nekim sustavima, kao što su burne kemijske sta­
nice koje je proučavao u svom laboratoriju, entropijski pomak
može stvoriti zapanjujuće oblike. Počeo je shvaćati da je "struktu­
ra ukorijenjena u pravcu vremena, ireverzibilnog vremena, a streli­
ca vremena veoma važan element u strukturi univerzuma. Sad me
to već u nekom smislu dovodilo u konflikt s velikim fizičarima
poput Einsteina, koji su govorili da je vrijeme iluzija."
Većina fizičara, prema Prigogineu, misli da je ireverzibilnost
iluzija koja potječe iz ograničenosti njihovih promatranja. " N o ,
u to ja nisam nikad mogao vjerovati jer, čini se da u nekom smislu to
indicira da naša mjerenja, ili naše aproksimacije, uvode ireverzibil­
nost u vremenski reverzibilni univerzum!", uzviknuo je Prigogi­
ne. "Mi nismo očevi vremena. Mi smo djeca vremena. Potječe-
mo iz evolucije. Moramo uključiti evolucijske obrasce u naše opise.
Trebamo darvinovski pogled na fiziku, evolucijski pogled na fizi­
ku, biološki pogled na fiziku."
Prigogine i njegovi kolege su počeli razvijati upravo takvu fi­
ziku. Kao rezultat tog novog modela, rekao mi je Prigogine, fizi­
ka bi se preporodila unatoč pesimističkim predviđanjima reduk-
cionista poput Stevena Weinberga (koji je s Prigogineom radio u
istoj zgradi). Nova fizika možda zacijeli veliku pukotinu između
prirodoslovnih znanosti koje oduvijek oslikavaju prirodu kao ishod
determinističkih zakona, i humanističkih znanosti koje naglaša­
vaju ljudsku slobodu i odgovornost. "Ne možete s jedne strane vjero­
vati da ste dio nekog automata, a s druge strane vjerovati u huma­
nizam", izjavio je Prigogine.
Naravno, naglasio je, ova je unifikacija više metaforička nego
doslovna; ona neće ni u kojem smislu pomoći znanosti da riješi sve
svoje probleme. "Ne bi trebalo pretjerivati i sanjati o jedinstve­
noj teoriji koja će uključiti politiku, ekonomiju, imunološki su­
stav, fiziku i kemiju", rekao je Prigogine kao prigovor istraživačima
s Instituta Santa Fe i drugdje koji su sanjali upravo o takvoj teoriji.
"Ne treba misliti da će vam napredak u kemiji neuravnoteženih
reakcija dati ključ za ljudsku politiku. Naravno da ne! Naravno
da ne! Ali opet, on donosi određeni objedinjujući element. On uno­
si element bifurkacije, donosi ideju povijesnih dimenzija, donosi
ideju evolucijskih obrazaca, što se uistinu nalazi na svim razinama.
A u ovom smislu to je objedinjujući element u našem pogledu na
univerzum."
Prigogineova je tajnica provirila glavom kroz vrata da bi ga pod­
sjetila da je rezervirala stol za ručak u sveučilišnom klubu u podne.
Nakon trećeg podsjećanja - pet minuta poslije podneva - Prigo­
gine je kićeno završio svoj govor i objavio da je vrijeme za ručak. U
sveučilišnom restoranu, Prigogineu i meni se pridružilo otprilike
desetak istraživača zaposlenih u centru: prigožinovci. Smjestili
smo se oko dugog pravokutnog stola. Prigogine je sjedio u sredini,
kao Isus na posljednjoj večeri, a ja sam kao Juda sjeo kraj njega i
slušao ga, kao i svi drugi, kako propovijeda.
Povremeno bi Prigogine pozvao jednog od učenika da kaže
riječ, dvije - dovoljno da skrene pažnju na duboki ponor između
svojih retoričkih sposobnosti i njihovih. U jednom trenutku za­
tražio je od visokog mrtvački mršavog čovjeka koji mi je sjedio
nasuprot (čiji je isto tako mrtvački mršav brat blizanac, sasvim
nevjerojatno, sjedio također za stolom) da objasni svoj nelinear­
ni, probabilistički nazor na kozmologiju. Čovjek se poslušno
rasteretio, žalosnim istočnoeuropskim naglaskom, nedokučivim
monologom o mjehurima, nestabilnostima i kvantnim fluktuaci­
jama. Prigogine se brzo ubacio. Smisao rada njegovog kolege,
objasnio je, je da ne postoji osnovno stanje, nema ravnoteže, pro-
stor-vremena; stoga, nema početka kozmosa i neće mu biti ni
kraja. Uh.
Između dva zalogaja ribe, Prigogine je ponovio svoje primjed­
be na determinizam. (Ranije je Prigogine priznao da je na njega
snažno utjecao Karl Popper.) Descartes, Einstein i drugi veliki
deterministi bili su "vrlo pesimistični ljudi. Htjeli su ići na drugi
svijet, svijet vječnog blaženstva."Ali deterministički svijet nije
utopija nego distopija, rekao je Prigogine. To je poruka Aldousa
Huxleya u Vrlom novom svijetu, Georgea Orwella u 1984, Mila­
na Kundere u Nepodnošljivoj lakoći postojanja. Kad država bru­
talnom silom, nasiljem pokušava spriječiti evoluciju, promjenu,
tok, objasnio je Prigogine, ona razara smisao života, stvara druš­
tvo "bezvremenskih robota".
S druge strane, potpuno iracionalan nepredvidiv svijet bi također
bio zastrašujući. "Moramo pronaći srednji put, probabilistički
opis koji kaže nešto, premda ne sve, ali ne i ništa." Njegov nazor
bi mogao dati filozofski okvir za razumijevanje društvenih feno­
mena, rekao je Prigogine. Ali ljudsko ponašanje, naglasio je, ne
može se definirati nijednim znanstvenim matematičkim modelom.
"U ljudskom životu nemamo jednostavnih osnovnih jednadžbi!
Kad odlučujete hoćete li popiti kavu ili ne, to je već komplicirana
odluka. Ovisi o tome koji je dan, volite li kavu, i tako dalje."
Prigogine je polako napredovao prema nekom velikom otkri­
venju i sada ga je napokon izrekao. Kaos, nestabilnost, nelinearnu
dinamiku i slične koncepte nisu toplo prihvatili samo znanstveni­
ci, nego i laička publika jer se samo društvo nalazi u fluidnom stanju.
Vjera javnosti u velike unificirajuće ideje, bilo religijske, bilo po­
litičke, umjetničke ili znanstvene, opada.
"Čak i ljudi koji su veliki katolici više vjerojatno nisu takvi
katolici kao što su to bili njihovi roditelji ili djedovi. Više ne vjeru­
jemo u marksizam ili liberalizam na klasični način. Više ne vjeruje­
mo klasičnoj znanosti." Isto vrijedi za umjetnosti, glazbu, književ­
nost, društvo je naučilo prihvatiti množinu stilova i svjetonazora.
Čovječanstvo je stiglo, sumirao je Prigogine, do "kraja izvjesnosti".
Prigogine je zastao, dopuštajući nam da shvatimo veličinu nje­
gove objave. Prekinuo sam tišinu i primijetio da se čini da se neki
ljudi, poput religijskih fundamentalista, hvataju za izvjesnost gorlji­
vije no ikada. Prigogine je uljudno saslušao, potom ustvrdio da su
fundamentalisti samo iznimke od pravila. Iznenada, fiksirao je svoj
pogled na izvještačenu ženu plave kose, zamjenicu ravnatelja nje­
gova instituta, koja je sjedila nama nasuprot. "Što vi mislite o to­
me?", pitao je. "Potpuno se slažem", odvratila je. Žurno je dodala,
možda kao reakciju na očajnički hihot svojih kolega, da je funda­
mentalizam "čini se, odgovor na mahniti svijet".
Prigogine je pokroviteljski klimnuo. Priznaje da su njegove
tvrdnje o kraju izvjesnosti izazvale "divlje reakcije" u intelektual­
nom establišmentu. New York Times je odbio objaviti prikaz Reda
iz kaosa jer su, kako je čuo Prigogine, urednici smatrali da su nje­
gove rasprave o kraju sigurnosti "preopasne". Prigogine je shvaćao
takve strahove. "Ako znanost nije u stanju dati sigurnost, onda u
što vjerovati? Mislim, prije je sve bilo vrlo jednostavno. Ili ste vje­
rovali u Isusa Krista, ili ste vjerovali u Newtona. Bilo je vrlo lako.
Ali sada, kao što kažem, ako vam znanost ne daje sigurnost nego
samo vjerojatnosti, onda je to opasna knjiga!"
Svejedno, Prigogine smatra da njegov nazor ispravno prikazu­
je duboku misteriju svijeta i naše egzistencije. Na to je mislio svo­
jom frazom o "ponovnom začaravanju prirode". Uzmite, na pri­
mjer, ovaj naš ručak. Koja to teorija može predvidjeti! "Svemir je
čudna stvar", reče Prigogine i još malo povisi glas. "Mislim da se
s time svi slažemo." Dok je prolazio kroz sobu svojim mirnim a
ipak žarkim pogledom, njegove kolege su nervozno mahale glavom
i meškoljili se. Njihova nelagoda itekako je opravdana. Povjerili
su karijeru čovjeku koji naizgled vjeruje da je znanost - empirijska,
stroga znanost, znanost koja rješava svoje probleme, koja svijet
čini shvatljivim, koja nekamo vodi - svršena.
Umjesto izvjesnosti, Prigogine - kao i Christopher Langton,
Stuart Kauffman i drugi kaopleksolozi pod očitim utjecajem nje­
govih zamisli - obećava "ponovno začaravanje prirode". (Per Bak,
uza svu svoju oholost, barem ne rabi ovu pseudospiritualnu re­
toriku). Prigogine izgleda svojom tvrdnjom želi reći da neodređe­
ne, zbrkane i nemoćne teorije na neki način imaju više smisla, više
su utješne, od točnih, preciznih i moćnih teorija Newtona, Ein-
steina ili modernih fizičara čestica. Ali zašto je, pitam se, nede-
terministički neprozirni univerzum manje hladan, okrutan i zastrašu­
jući od determinističkog i transparentnog? Preciznije, kako da
činjenica što se svijet razvija prema nelinearnoj, probabilističkoj
dinamici može utješiti bosansku ženu koja je vidjela kako joj si­
luju i ubijaju kći jedinicu?
Mitchell Feigenbaum i slom kaosa

Upravo me sastanak s Mitchellom Feigenbaumom konačno uvjerio


da je kaopleksnost poduhvat koji nema budućnost. Feigenbaum
je možda najuvjerljiviji lik Gleickove knjige Kaos - i tog područ­
ja u cijelosti. Obrazovan kao fizičar čestica, Feigenbauma su hip­
notizirala pitanja izvan dometa tog ili bilo kojeg drugog polja, pita­
nja o turbulencijama, kaosu i odnosu reda i nereda. Sredinom
sedamdesetih, kao mladi postdoktorant u Nacionalnom labora­
toriju Los Alamos, otkrio je skriveni red, nazvan periodičko
udvostručivanje, koji leži u osnovi ponašanja širokog niza različitih
nelinearnih matematičkih sustava. Period sustava je vrijeme koje
mu treba da bi se vratio u izvorno stanje. Feigenbaum je otkrio da
se period nekih nelinearnih sustava s njihovom evolucijom sve više
ponavlja i tako se velikom brzinom približava beskonačnosti (ili
vječnosti). Pokusi su potvrdili da neki jednostavni sustavi u stvar­
nome svijetu (premda ne onoliki broj koji se u početku očeki­
vao) iskazuju periodičko ponavljanje. Primjerice, ako postupno
otvaramo slavinu, voda iskazuje periodičko ponavljanje kako na­
preduje od postojanog kapanja, kapanja, kapanja prema turbu-
lentnom šikljanju. Matematičar David Ruelle je nazvao periodič­
ko ponavljanje djelom "naročite ljepote i značenja" koje "odskače
u teoriji kaosa."
Feigenbaum je, kad sam ga sreo u ožujku 1994. na Sveučilištu
Rockefeller gdje ima prostrani ured koji gleda na East River, izgle­
dao u svakom pogledu kao genij, što su i govorili da jest. Sa svojom
veličanstvenom prevelikom glavom i kosom začešljanom unatrag,
sliči Beethovenu, samo je zgodniji i manje majmunskog izgleda.
Feigenbaum govori jasno, precizno, bez naglaska, ali s nekom
čudnom formalnošću, kao da mu je engleski drugi jezik koji je svla­
dao zahvaljujući blistavoj inteligenciji. (Glas teoretičara superstruna
Edwarda Wittena ima istu tu kvalitetu.) Kad mu je nešto smiješno,
Feigenbaum više stvara neku grimasu nego li što se smije: njegove
već ionako izbuljene oči još više iskaču iz duplji, a usne mu se po­
vlače da bi otkrile dvostruki niz smeđih zubi zamrljanih bezbroj-
nim cigaretama bez filtra i espresso-kavama (koje je konzumirao
i tijekom našeg sastanka). Njegove glasnice, natopljene ovim toksi­
nima tijekom mnogih desetljeća, proizvodile su glas bogat i
rezonantan poput kontrabasa i dubok fakinski smijeh.
Poput mnogih kaopleksologa, Feigenbaum nije mogao odoljeti
a da ne ismijava fizičare čestica što su se usudili pomisliti da bi mogli
stvoriti teoriju svega. Sasvim je moguće, rekao je, da fizika čestica
jednog dana razvije teoriju koja adekvatno opisuje sve fundamen­
talne prirodne sile, uključujući i gravitaciju. Ali nazvati takvu teo­
riju konačnom, to je ipak nešto drugo. "Mnogim mojim kolega­
ma se sviđa ideja o konačnim teorijama zato što su religiozni.
Njih koriste kao zamjenu za Boga u kojeg ne vjeruju. Ali stvorili
su samo supstitut."
Jedinstvena teorija fizike očito ne bi odgovorila na sva pitanja,
kaže Feigenbaum. "Ako stvarno vjerujete da je to put prema
razumijevanju svijeta, mogu vas odmah pitati: kako da pomoću
tog formalizma napišem kako izgledate, sa svom kosom na vašoj
glavi?" Zurio je u mene sve dok mi se nije naježila koža na glavi.
"Pa, odgovor je: To nije zanimljiv problem." Protiv svoje volje,
osjetio sam se lagano povrijeđenim. "Drugi odgovor je: Pa, to je u
redu, ali ne možemo to napraviti. Pravi odgovor je očito neka le­
gura ovih dviju komplemenata. Imamo vrlo malo oruđa na
raspolaganju. Ne možemo riješiti takve probleme."
Štoviše, fizičari čestica su uglavnom zaokupljeni pronalaženjem
teorija koje su samo istinite, u smislu da obuhvaćaju podatke koji
su na raspolaganju; cilj znanosti bi trebao biti da generira "misli" za
koje "postoji velika šansa da su nove ili uzbudljive". Feigenbaum
je objasnio. "To je desideratum." I dodaje: "Nema nikakve sigurno­
sti u tome što znamo da je nešto istinito, barem što se mene tiče.
Prema tome sam potpuno ravnodušan. Meni se sviđa znati da
znam kako treba razmišljati o stvarima." Počeo sam sumnjati da
Feigenbaum, poput Davida Bohma, ima dušu umjetnika, pjesni­
ka, čak mistika: tragao je za otkrivenjem, a ne za istinom.
Feigenbaum primjećuje da je metodologija fizike čestica - i
fizike općenito pokušati naći najjednostavnije moguće aspekte stvar­
nosti, "gdje je sve ogoljeno". Najekstremniji redukcionisti su
iznijeli tezu da je promatranje kompleksnijih fenomena samo "inže­
njerska stvar". Ali kao rezultat razvoja područja kaosa i kom­
pleksnosti, rekao je, "ponešto od onoga što se prepuštalo inženje­
rima sada se shvaća kao dopušteno pitanje koje se postavlja s više
teorijskog stajališta. Ne samo zato da dobijemo pravi odgovor,
nego i da razumijemo nešto o tome kako kompleksni fenomeni
funkcioniraju. A to da čak ova posljednja primjedba može dati
neki smisao govori upravo protiv onoga što za neku teoriju znači
da je dovršena."
S druge strane, i kaos je izaziva preveliko uzbuđenje. "Nazva­
ti taj predmet kaosom je prijevara", rekao je. "Zamislite nekog od
mojih kolega [fizičara čestica] kako odlazi na zabavu i susreće ne­
kog tko mu brblja o kaosu i govori da je sav taj redukcionizam sra­
nje. Pa, to stvarno može razbjesniti jer je to totalna glupost", reče
Feigenbaum. "Mislim da je vrijedno žaljenja to što su ljudi aljkavi
i na kraju završe tako da služe kao predstavnici."
I neki od njegovih kolega u Institutu Santa Fe, dodaje Feigen­
baum, prenaivno vjeruju u moć računala. "Dokaz je u pudingu",
rekao je, i zastao, kao da razmišlja kako da nastavi diplomatski.
"Vrlo je teško vidjeti stvari u numeričkim eksperimentima. Hoću
reći, ljudi žele imati sve bolje i bolje kompjutore da bi simulirali
fluide. Postoji nešto što se može naučiti simulacijom fluida, ali
ako ne znate što tražite, nećete vidjeti ništa. Jer napokon, ako sa­
mo pogledam kroz prozor, tamo postoji neusporedivo bolja simu-
lacija nego što bih je ikada mogao napraviti na računalu."
Klimnuo je prema prozoru iza kojeg je tekla olovna rijeka East
River. "Nju ne mogu tako strogo ispitivati, ali u toj numeričkoj
simulaciji ima toliko toga da, ako ne znam što da je pitam, neću
saznati ništa." Iz tih razloga većina trenutnog posla na nelinearnim
fenomenima "nije dovela do nikakvih odgovora. Razlog tomu je
što su to stvarno teški problemi, a mi nemamo nikakvih alata. A
posao bi se trebao sastojati u tome da se naprave mudri proračuni
za koje treba nešto vjere, ali i sreće. Ljudi ne znaju kako da poč­
nu raditi s tim problemima."
Priznao sam da me često zbunjuje retorika ljudi na području
kaosa i kompleksnosti. Ponekad se čini da postavljaju granice znano-
sti - kao u leptirovu efektu - a ponekad impliciraju da mogu tran-
scendirati te granice. "Mi stvaramo oruđa!", uzvikne Feigenbaum.
"Ne znamo kako riješiti te probleme. Stvarno su teški. Svako
malo dospijemo u neku nišu u kojoj znamo raditi i onda je napu­
havamo i napuhavamo, koliko god ide. Ali, kad dosegne granicu
do kud može ići, onda se ljudi još tamo malo provode, a potom
prestanu to raditi. Tad se opet čeka na neki novi uvid. Ali to je
doslovce posao širenja granica onoga što potpada pod suverenitet
znanosti. To se ne radi s inženjerskog stajališta. Nije riječ o tome
da se dođe do aproksimativnog odgovora."
"Želim znati zašto", nastavlja on, još uvijek zureći u mene. "Zaš­
to je to tako?" Je li moguće da će njegov poduhvat, pa... propasti?
"Naravno!", uzvikne Feigenbaum i počne se manijakalno smijati.
Povjerio mi je da se u zadnje vrijeme malo odmaknuo od svega.
Sve do kasnih osamdesetih pokušavao je rafinirati metodu opisiva­
nja evolucije fraktalnog objekta, poput oblaka, kad na njega utječu
mnoge razne sile. Napisao je dva članka o tome koji su bili objavljeni
1988. i 1989. u relativno nepoznatom fizikalnom časopisu.37 "Ne­
mam pojma koliko se to čitalo", rekao je prkosno. "U biti, nikad
nisam bio u prilici održati predavanje o tome." Problem je, reče,
možda u tome da nitko nije shvatio kamo on cilja. (Feigenbaum
je poznat kako zbog genijalnosti, tako i zbog neprozirnosti.) Otad,
dodao je, "nisam imao nikakvu bolju ideju kako nastaviti".
U međuvremenu, Feigenbaum se okrenuo primijenjenoj zna­
nosti. Inženjerstvu. Pomogao je jednoj tvrtki koja se bavi izradom
mapa da razvije računalne programe za automatsko konstruiranje
mapa s minimalnim poremećajima razdaljine i maksimalnim estet­
skim kvalitetama. Bio je u povjerenstvu koje je redizajniralo američ­
ki novac kako bi ga bilo teže krivotvoriti. (Feigenbaum je predložio
da se koriste fraktalni oblici koji se zamute kad ih se fotokopira.)
Rekao sam da mi to zvuči kao nešto što bi za većinu znanstvenika bili
37
Feigenbaumova dva članka su "Presentation Functions, Fixed points,
and a Theory of Scaling Function Dynamics"', Journal of Statistical Phys­
ics, vol. 52., nos. 3/4, kolovoz 1988., str. 527-569; i "Presentation Func­
tions and Scaling Function Theory for Circle Maps", Nonlinearity, vol. 1,
1988., str. 577-602.
fascinantni i vrijedni projekti. Ali ljudi kojima je poznata Feigen-
baumova prethodna inkarnacija kao prevodnika teorije kaosa, kad
bi čuli da sad radi na mapama i novcu, mogli bi pomisliti...
"On se više ne bavi ozbiljnim stvarima", tiho reče Feigenbaum,
kao za sebe. Ne samo to, dodao sam. Ljudi bi mogli pomisliti da ako
netko tko je nedvojbeno bio najdarovitiji istraživač kaosa, ne može
nastaviti dalje, onda je možda cijelo područje dalo svoje. "Ima ne­
ke istine u tome", odvrati on. Priznao je da u stvari od 1989. nema
nijednu dobru ideju o tome kako proširiti teoriju kaosa. "Traži­
mo stvari koje su bitne, a trenutno..."Zastao je. "Nemam nikakve
ideje. Ne znam..." Ponovno je okrenuo svoje velike sjajne oči prema
rijeci iza prozora, kao da traži neki znak.
Osjećajući se ponešto krivim, rekao sam Feigenbaumu da bih
rado vidio njegove zadnje članke o kaosu. Ima li neki separat? Fei­
genbaum se dignuo iz svoje stolice i naglo uputio prema policama
na drugoj strani ureda. Usput udari potkoljenicom u niski stolić za
kavu. Trgnuvši se od boli, čvrsto stisnutih zubi, Feigenbaum odše-
pa dalje, ranjen svojim sudarom sa svijetom. Scena je bila grotesk­
na inverzija čuvene epizode Samuela Johnsona s udaranjem kamenčića.
Činilo se kao da zlobni stolić za kavu likuje: "Ovime opovrga­
vam Feigenbauma."

Stvaranje metafora

Polja kaosa, kompleksnosti i umjetnog života će i dalje postojati.


Neki koji se njima bave će se zadovoljiti igrom u području čiste
matematike i teorijskog računarstva. Drugi, većina, razvit će nove
matematičke i računalne tehnike za inženjerske svrhe. Napredovat
će malo-pomalo, poboljšavati točnost vremenske prognoze ili una­
prijediti sposobnost inženjera da simuliraju let aviona i druge kom­
pleksne tehnologije. Ali neće doći ni do kakvog velikog uvida u
prirodu - svakako ne onakvog koji bi se mogao usporediti s Darwino-
vom teorijom evolucije ili kvantnom mehanikom. Neće doći ni do
kakvih značajnih prepravki naše karte zbilje ili verzije postanka.
Neće pronaći ono što Murray Gell-Mann zove "nešto drugo".
Kaopleksolozi su međutim stvorili neke snažne metafore: efekt
leptira, fraktale, umjetni život, rub kaosa, samoorganiziranu kritič­
nost. Ali nisu nam ništa rekli o svijetu koji je istovremeno konkre­
tan i istinski iznenađujuć, bilo u negativnom, bilo u pozitivnom
smislu. Oni su blago proširili granice znanja u jednim područjima,
a drugim su ih podcrtali.
Računalne simulacije predstavljaju neku vrstu meta-zbilje u
kojoj se možemo igrati sa znanstvenim teorijama, pa čak ih i - do
izvjesnog stupnja - testirati, ali one nisu sama stvarnost (premda su
mnogi zaljubljenici izgubili osjećaj za tu razliku). Štoviše, dajući
znanstvenicima veću moć manipulacije različitim simbolima na
različite načine kako bi simulirali prirodni fenomen, računala mogu
umanjiti vjeru znanstvenika u to da njihove teorije ne samo da su
istinite, nego Istinite, isključivo i apsolutno istinite. Računala će mož­
da, ako ništa drugo, ubrzati kraj empirijske znanosti. Christopher
Langton je bio u pravu: u budućnosti znanosti bit će više poezije.
9.
KRAJ LIMITOLOGIJE

Kao što ljubavnici počinju govoriti o svojoj vezi tek kad nešto nije
u redu, tako i znanstvenici postaju svjesniji sebe i sumnjičavi kad
njihovi napori daju slabije rezultate. Znanost će slijediti put koji
su već prošli književnost, slikarstvo, glazba i filozofija. Postat će
introspektivnija, subjektivnija, difuznija, opsjednuta vlastitim
metodama. U proljeće 1994. vidio sam budućnost znanosti u
mikrokozmosu na Institutu Santa Fe, na seminaru pod naslovom
"Granice znanosti". Tijekom trodnevnog skupa niz je mislilaca,
uključujući matematičare, fizičare, biologe i ekonomiste, razmiš­
ljao o tome postoje li granice znanosti i ako postoje, može li ih
znanost spoznati. Sastanak su organizirala dva znanstvenika po­
vezana s Institutom: John Casti, matematičar koji je napisao brojne
popularne knjige o znanosti i matematici, i Joseph Traub, teorij­
ski računalni znanstvenik, profesor na Sveučilištu Columbia.
Došao sam na seminar uglavnom zato da bih sreo Gregoryja
Chaitina, matematičara i računalnog znanstvenika u IBM-u, koji
se ranih šezdesetih posvetio istraživanju i proširivanju Godelovog
teorema kroz ono što je nazivao algoritamska teorija informacija.
Chaitin se približio dokazu, barem koliko to ja mogu reći, da ma­
tematička teorija kompleksnosti nije moguća. Prije našeg susreta
Chaitina sam zamišljao kao čvornovatog čovjeka mrzovoljnog izgleda,
s dlakavim ušima i istočnoeuropskim naglaskom; nekakav je eu­
ropski filozofski strah prožimao njegovo istraživanje granica mate­
matike. Ali Chaitin ni u kom smislu nije nalikovao mom internom
modelu. Uspravan, izravan, dječačkog izgleda, nosio je neohipijev-
sku odjeću: vrećaste bijele hlače pričvršćene elastičnom vrpcom,
crnu majicu s Matisseovim crtežom i sandale na čarape. Bio je
mladi nego što sam očekivao; kasnije sam saznao da je prvi članak
objavio kad je imao samo osamnaest godina. Njegova hiperaktiv-
nost ga je dodatno pomladila. U govoru je stalno ili ubrzavao, kao
da ga nose vlastite riječi, ili usporavao, možda kad bi shvatio da
se približava granicama razumljivosti i da mora usporiti. Promjene
brzine i glasnoće njegova glasa formirale su sinusoidne valove.
Pokušavajući artikulirati neku ideju, čvrsto bi zatvorio oči i s bol­
nom grimasom nagnuo glavu, kao da pokušava osloboditi riječi iz
svog ljepljivog mozga.2
2
Vidi Chaitinove članke "Randomness in Arithmetic", Scientific American,
srpanj, 1988., str. 80-85; i "Randomness and Complexity in Pure Math­
ematics", International Journal of Bifurcation and Chaos, vol. 4, no.l,
1994., str. 3-15. Chaitin, osim toga, distribuira knjigu The Limits of Math­
ematics preko Interneta. Druge relevantne publikacije sudionika ovog
seminara (poredanih abecedno prema autoru i bez onih koje su već
navedene) jesu W. Brian Arthur "Positive Feedbacks in the Economy",
Scientific American, veljača, 1990., str. 92-99; John Casti, Complexifica-
tion, Harper Collins, New York, 1994.; Ralph Gomory, "The Known,
the Unknown and the Unknowable", Scientific American, lipanj, 1995.,
str. 120; Rolf Landauer, "Computation: A Fundamental Physical View",
Physica Scripta, vol. 35, str. 88-95, i "Information Is Physical", Physics
Today, svibanj, 1991., str. 23-29; Otto Rossler, "Endophysics", Real
Brains, Artificial Minds, ur. John Casti i A. Karlqvist, North Holland,
New York, 1987., str. 25-46; Roger Shepard, "Perceptual-Cognitive uni­
versal as Reflections of the World", Psychonomic Bulletin and Review,
vol. 1, no. 1,1994., str. 2-28; Patrick Suppes, "Explaining the Unpre­
dictable", Erkenntnis, vol. 22,1985., str. 187-195; Joseph Traub, "Breaking
Intractability" (pisano zajedno s Henryjem Wozniakowkim), Scientific
American, siječanj, 1994, str. 102-107.0 nekima od matematičkih tema
koje su se pojavile na seminaru u Santa Feu sam raspravljao u članku
"The Death of Proof ", Scientific American, listopad, 1993., str. 92-103.
Jedna od najboljih knjiga koje sam nedavno čitao o granicama znanja je
Fire in the Mind, Georgea Johnsona, Alfred A. Knopf, New York, 1995.
Sudionici su sjedili oko dugog pravokutnog stola u dugačkoj
pravokutnoj sobi s pločom na jednom kraju. Casti je otvorio semi­
nar pitanjem: "Da li je stvarni svijet previše kompleksan da bismo
ga mi shvatili?" Teorem nepotpunosti Kurta Godela, zapazio je
Casti, implicira da će neki matematički opisi uvijek biti nepotpu­
ni; da će neki aspekti svijeta uvijek odupirati opisu. Alan Turing
je, slično, pokazao da su mnogi matematički iskazi "neodlučivi";
to jest da se ne može odrediti je li iskaz istinit ili lažan u konač­
nom vremenu. Traub je pokušao parafrazirati Castijevo pitanje u
pozitivnijem svjetlu: Možemo li znati što ne možemo znati? Može­
mo li dokazati da postoje granice znanosti, na isti način kao što su
Godel i Turing dokazali da postoje granice matematike i računar­
stva?
Jedini način da se konstruira takav dokaz, objavio je E. Atlee
Jackson, fizičar sa Sveučilišta Illinois, bi bio konstruirati formalni
prikaz znanosti. Da pokaže kako je ta zadaća teška, Jackson je skočio
do ploče i načrčkao izvanredno kompliciranu shemu koja navodno
predstavlja znanost. Kad je shvatio da prisutni bezizražajno zure
u njega, Jackson se vratio aforizmima. Da biste odredili ima li zna­
nost granice, rekao je, morate definirati znanost, a čim definirate
znanost, namećete joj granicu. S druge strane, dodao je, "ja ne mogu
definirati svoju ženu, ali je mogu prepoznati". Nagrađen uljud­
nim smiješkom, Jackson se vratio na mjesto.
Teoretičar antikaosa Stuart Kauffman stalno bi ulazio na seminar,
održao zenovsko mini-predavanje i zatim opet izašao iz dvorane.
U jednom takvom prizoru, podsjetio nas je da o našoj sposobnosti
da klasificiramo svijet ovisi sam naš opstanak. Ali svijet ne dolazi
već upakiran u prethodno napravljene kategorije. Možemo ga
"izrezbariti", ili klasificirati, na mnogo načina. Kako bismo klasi­
ficirali fenomene, štoviše, nešto informacija moramo odbaciti.
Kauffman je zaključio ovom "čarolijom": "Biti znači klasificirati znači
djelovati, što sve znači odbacivati informaciju. Tako da sam čin sa­
znavanja zahtijeva neznanje." Slušatelji su izgledali istovremeno
impresionirano i jadno.
Potom je par riječi rekao Ralph Gomory. Bivši potpredsjednik
istraživačkog odjela u IBM-u, Gomory danas vodi Zakladu Sloan,
filantropsku organizaciju koja sponzorira projekte u vezi sa zna­
nošću, uključujući i seminar u Santa Feu. Dok sluša nekog dru­
gog kako govori, pa čak i kad sam govori, Gomory ima izraz dubo­
ke nevjerice. Pružao bi glavu prema naprijed kao da zirka preko
nevidljivih naočala, dok mu se guste crne obrve spajaju i izvijaju.
Gomory je objasnio da je odlučio financirati seminar jer odav­
no misli da obrazovni sustav previše naglašava ono što je pozna­
to, a premalo ono što je nepoznato ili čak nespoznatljivo. Većina
ljudi nije ni svjesna koliko malo znamo, rekao je Gomory, jer
obrazovni sustav prikazuje tako besmisleno neproturječan pogled
na stvarnost. Sve što znamo o drevnim perzijskim ratovima, pri­
mjerice, potječe iz jednog jedinog izvora, Herodota. Kako znamo
je li Herodot bio točan izvjestitelj? Možda je imao manjkave ili
netočne informacije! Možda je bio pristran ili je izmišljao stvari!
Nikad nećemo saznati!
Kasnije je Gomory primijetio da bi Marsovac, gledajući ljude
kako igraju šah, mogao ispravno deducirati pravila igre. N o , bi li
ikad mogao biti siguran da su to prava i jedina pravila? Svi smo na
trenutak razmislili o Gomoryevoj zagonetki. Tada je Kauffman počeo
spekulirati kako bi na to odgovorio Wittgenstein. Wittgenstein
bi "strašno patio", rekao je Kauffman, zbog mogućnosti da bi igrači
šaha mogli povući potez - namjerno ili ne - koji bi prekršio pravi­
la. Naposljetku, kako da Marsovac kaže je li potez bio tek pogreš­
ka ili rezultat nekog drugog pravila? "Shvaćate li to?", upitao je
Kauffman Gomoryja.
"Za početak, uopće ne znam tko je Wittgenstein", razdraženo
je odgovorio Gomory.
Kauffman je podignuo obrve. "On je jako poznati filozof."
On i Gomory su zurili jedan u drugoga sve dok netko nije rekao:
"Pustimo sad Wittgensteina".
Patrick Suppes, filozof sa Stanforda, stalno je prekidao raspravu
da bi ukazao da je Kant, u svojoj raspravi o antinomijama, anticipi­
rao gotovo sve probleme s kojima se sad oni hrvaju na seminaru.
Naposljetku, kad je Suppes spomenuo još jednu antinomiju, netko
je povikao: "Nećemo više Kanta!" Suppes je protestirao da po­
stoji još samo jedna antinomija koju želi spomenuti koja je stvarno
jako važna, ali kolege su ga ušutkali. (Bez sumnje nisu htjeli da ih
se podsjeća da su većim dijelom samo preformulirali, uz pomoć
novog žargona i metafora, argumente koje su odavno iznijeli ne
samo Kant, nego i drevni Grci.)
Chaitin je, izbacujući riječi kao iz mitraljeza, odvukao raspravu
natrag na Godela. Teorem nepotpunosti, ustvrdio je Chaitin, dale­
ko od toga da je samo paradoksalni kuriozitet od male važnosti za
napredak matematike ili znanosti, kao što to neki matematičari
vole vjerovati, on je samo jedan u nizu dubokih problema koje po­
stavlja matematika. "Neki ljudi kažu da su Godelovi rezultati bi­
zarni, patološki, da potječu od paradoksa autoreferencije", rekao
je Chaitin. "Sam je Godel ponekad bio zabrinut da je to samo pa­
radoks koji je stvorila naša uporaba riječi. N o , nepotpunost iz­
gleda tako prirodno da možete pitati kako mi matematičari može­
mo raditi bilo što!"
Chaitinov rad na algoritamskoj teoriji informacija sugerira da
matematičari baveći se sve kompleksnijim i kompleksnijim pro­
blemima moraju proširivati svoju bazu aksioma; drugim riječi­
ma, da bi znali više, moraju više pretpostaviti. Kao rezultat toga,
zaključuje Chaitin, sudbina matematike je da postane sve više
eksperimentalna znanost s manje aspiracija na apsolutnu istinu.
Chaitin je osim tog izjavio da baš kao što su, čini se, u prirodi
fundamentalne nesigurnost i slučajnost, isto važi i za matemati­
ku. Nedavno je otkrio algebarsku jednadžbu koja može imati i
beskonačan i konačan broj rješenja, ovisno o vrijednosti varijabli
u jednadžbi.
"Normalno, pretpostavljate da ako ljudi misle da je nešto istini­
to, da je istinito zbog nekog razloga. U matematici se razlog zove
dokazom, a posao matematičara je pronaći dokaz, razloge i deduk­
cije iz aksioma ili prihvaćenih principa. Ja sam međutim uvidio
da postoje matematičke istine koje su istinite bez ikakvog razloga.
One su istinite slučajno ili nasumično. I to je razlog zbog kojeg nikad
nećemo naći istinu: jer istine nema, one su istinite bez razloga."
Chaitin je također dokazao da se ne može odrediti je li neki
računalni program najjezgrovitija moguća metoda za rješavanje pro­
blema; uvijek je moguće da postoji i koncizniji program. (Implika-
čija je ovog otkrića, ukazali su ostali, da fizičari nikad ne mogu biti
sigurni da su otkrili istinski konačnu teoriju, onu koja je najkompaktniji
mogući opis prirode.) Chaitin je očito uživao u tome što je glasnik
takvih strašnih novosti. Činilo se da je opijen mišlju da ruši hram
matematike i znanosti.
Casti je odvratio da matematičari mogu izbjeći Godelove efekte
koristeći se jednostavnim formalnim sustavima - kao što je aritme­
tika koja se sastoji samo od zbrajanja i oduzimanja (bez množenja
i dijeljenja). Nededuktivni logički sustavi, dodao je Casti, mogli
bi također biti zaobilaznica problema; Godelov teorem je za pri­
rodoslovlje možda lažna meta.
Brazilski matematičar Francisco Antonio "Chico" Doria ta­
kođer misli da je Chaitinova analiza previše pesimistična. Mate­
matičke prepreke koje je prepoznao Godel, kaže Doria, daleko
su od toga da bi dovele matematiku do kraja, one je čak mogu
obogatiti. Primjerice, sugerira Doria, kad se matematičari susretnu
s prividno neodlučivom tvrdnjom, oni mogu stvoriti dvije nove
grane matematike od kojih će jedna pretpostavljati da je tvrdnja
istinita, a druga da je lažna. "Umjesto granica znanja", zaključio
je Doria, "možemo imati bogatstvo znanja".
Slušajući Doriu, Chaitin je zakolutao očima. I Suppes je izgle­
dao sumnjičavo. Proizvoljno pretpostavljati da su neodlučive
matematičke tvrdnje istinite ili lažne, jednolično je govorio Sup­
pes, ima "sve prednosti krađe pred poštenim radom". Pripisao je
svoj navod nekom čuvenom.
Razgovor se i dalje navraćao - kao u čudnovatom atraktoru -
na jedan od omiljenih predmeta filozofski nastrojenih matema­
tičara i fizičara: problem kontinuuma. Je li stvarnost glatka ili
kvrgava? Analogna ili digitalna? Da li se svijet može najbolje opi­
sati realnim brojevima, koji se mogu dijeliti u beskonačno fine
gradacije, ili cijelim brojevima? Fizičari od Newtona preko Ein-
steina su se oslanjali na realne brojeve. Ali kvantna mehanika uka­
zuje da materija i energija, i možda čak prostor i vrijeme (na
izvanredno malim redovima veličine), dolaze u diskretnim ne­
djeljivim paketima. Računala također sve predstavljaju kao cjeli­
ne cijele brojeve: jedinice i nule.
Chaitin je realne brojeve proglasio "budalaštinom". Njihova
preciznost je varka, s obzirom na buku, zbrkanost svijeta. "Fiziča­
ri znaju da je svaka jednadžba laž", objavio je.
Netko je parirao navodeći Picassa: "Umjetnost je laž koja nam
pomaže vidjeti istinu."
Naravno da su realni brojevi apstrakcije, pridružio se Traub,
ali oni su vrlo snažne, učinkovite apstrakcije. Naravno da uvijek
postoji buka, ali postoje načini da se nosimo s bukom u sustavu
realnih brojeva. Matematički model zahvaća bit nečega. Nitko
ne misli da on zahvaća cijeli fenomen.
Suppes je otišao do ploče i napisao nekoliko jednadžbi koje bi,
implicirao je, mogle eliminirati problem kontinuuma jednom zau­
vijek. Njegovi kolege nisu bili impresionirani. (To je, pomislio sam,
glavni problem filozofije: nitko zapravo ne želi vidjeti da su filo­
zofski problemi riješeni, jer onda više neće ni o čemu moći raz­
govarati.)
Drugi sudionici su opazili da se znanstvenici suočavaju s pre­
prekama u znanju, koje su puno manje apstraktne od nepotpu­
nosti, neodlučivosti, kontinuuma i tako dalje. Jedan od njih je bio
Piet Hut, nizozemski astrofizičar s Instituta za visoke studije. On
kaže da su, uz pomoć snažnih statističkih metoda i računala, on i
njegovi kolege astrofizičari naučili kako nadići zloglasni problem
N-tijela, koji tvrdi da je nemoguće predvidjeti putanju tri ili više
tijela u gravitacijskoj interakciji. Računala sada mogu simulirati evo­
luciju cijelih galaksija koje sadrže milijarde zvijezda, pa čak i groz­
dova galaksija.
Ali, dodaje Hut, astronomi se suočavaju s drugim, čini se ne­
premostivim granicama. Oni imaju na raspolaganju samo jedan uni­
verzum, tako da ne mogu raditi kontrolne eksperimente. Kozmolozi
mogu ići unatrag u povijesti univerzuma samo do određene točke
i nikad neće znati što je prethodilo velikom prasku ili što postoji
izvan granica našeg univerzuma, ako išta postoji. Štoviše, fiziča­
rima čestica će biti jako teško testirati teorije (poput onih koje se
tiču superstruna) koje kombiniraju gravitaciju i sve druge prirodne
sile, jer efekti postaju očiti na takvim udaljenostima i energijama
koje su izvan dometa bilo kojeg zamislivog akceleratora.
Slična pesimistička nota zazvučala je i u Rolfa Landauera, fiziča­
ra iz IBM-a i pionira proučavanja fizikalnih granica računarstva.
Landauer govori režeći s njemačkim naglaskom koji samo izoštrava
njegov podrugljivi smisao za humor. Kad je jedan govornik stao
tako da se nije vidjela ploča, Landauer je povikao: "Možda govori­
te transparentno, ali sami niste prozirni."
Landauer je ustvrdio da znanstvenici ne mogu računati na to da
će kompjutorima beskonačno rasti snaga. On priznaje da se po­
kazalo da mnoga od navodnih fizičkih ograničenja, za koja se nekoć
mislilo da drugi zakon termodinamike ili kvantna mehanika po­
stavljaju računarstvu, nisu stvarna. S druge strane, troškovi postro­
jenja za proizvodnju računala toliko brzo rastu, da prijete da će
zaustaviti pad cijena računalima koje se smanjuju već desetljećima.
Landauer je također sumnjao da će projektanti računala u skoroj
budućnost znati iskoristiti egzotične kvantne efekte, poput super-
pozicije - sposobnosti kvantnog entiteta da postoji u više od jednog
stanja u istom trenutku - i time transcendirati sposobnosti današ­
njih kompjutora, kao što su to iznijeli neki teoretičari. Ovakvi bi
sustavi bili toliko osjetljivi na sićušne poremećaje na kvantnoj
razini da bi u biti bili beskorisni, ustvrdio je Landauer.
Brian Arthur, ekonomist zajapurenog lica iz Instituta Santa Fe
koji je govorio s pijevnim irskim naglaskom, skrenuo je raspravu
prema granicama ekonomije. Pokušavajući predvidjeti kako će se
ponašati neko tržište dionica, investitor mora stvarati pretpostavke
o tome kakve će pretpostavke stvarati drugi o tome kako će drugi
stvarati pretpostavke - i tako ad infinitum. Ekonomsko područ­
je je inherentno subjektivno, psihološko, i stoga nepredvidivo,
"indeterminizam natapa cijeli sustav". Čim ekonomisti pokušaju
simplificirati svoje modele - pretpostaviti da investitori imaju savrše­
no znanje o tržištu ili da cijene predstavljaju neku stvarnu vrijednost
- modeli postaju nerealistični; dva ekonomista obdarena beskonačnom
inteligencijom doći će do različitih zaključaka o istom sustavu.
Sve što ekonomisti stvarno mogu napraviti je reći: "Pa, moglo bi
biti ovako, a mogli bi biti i onako." S druge strane, dodao je Art­
hur, "ako ste zaradili tržištu, svi će vas ekonomisti slušati".
Kauffman je potom ponovio što je Arthur upravo rekao, samo
na apstraktniji način. Ljudi su "agenti" koji moraju kontinuirano
prilagodavati svoje "unutarnje modele" kao odgovor na opažene
prilagodbe internih modela drugih djelatnika, time kreirajući "kom­
pleksni koadaptirajući krajolik".
Landauer je, mršteći se, ubacio da postoje puno očitiji razlozi da
je nemoguće predvidjeti ekonomske fenomene od ovih subjektiv­
nih faktora. AIDS, ratovi u Trećem svijetu, čak i proljev glavnog
analitičara velikog investicijskog fonda, mogu imati dubok utjecaj
na ekonomiju, rekao je. Kakav bi model ikada mogao predvidjeti
takve događaje?
Roger Shepard, psiholog sa Stanforda koji je tiho slušao, na­
pokon je ustao. Shepard izgleda pomalo melankolično. Njegovo
prividno stanje je možda iluzija koju potiču njegovi spušteni, pro-
sijedi brkovi - ili pak vrlo stvarni nusprodukt njegove opsesije pita­
njima na koja nema odgovora. Shepard je priznao da je na ovaj skup
došao djelomice da bi saznao jesu li znanstvene ili matematičke
istine otkrivene ili izumljene. Također je u posljednje vrijeme
dosta mislio o tome da li znanstveno znanje stvarno postoji i zaključio
je da ne može postojati neovisno od ljudskog uma. Udžbenik iz
fizike, bez čovjeka koji bi ga pročitao, samo je papir i tinta. Ali to
ukazuje na ono za što Shepard misli da je uznemirujuće pitanje. Či­
ni se da znanost postaje sve kompliciranija i kompliciranija i time
sve teže shvatljiva. Izgleda da je sasvim moguće da će u budućnosti
neke znanstvene teorije, poput teorije ljudskog uma, biti prekom-
pleksne da bi ih mogli shvatiti i najgenijalniji znanstvenici. "Mož­
da sam staromodan", rekao je Shepard, ali ako je teprija toliko
komplicirana da je nitko ne može shvatiti, kako nas 6a može on­
da zadovoljiti?
I Trauba je mučilo isto pitanje. Mi ljudi možemo vjerovati u Occa-
movu britvu - koja tvrdi da su najbolje teorije i najjednostavnije -
zato jer su to jedine teorije koje naši slabi mozgovi mogu shvati­
ti. Ali možda računala neće imati to ograničenje, dodao je Traub.
Možda će računala biti znanstvenici budućnosti.
U biologiji, netko je sumorno zapazio, "Occamova britva vam
može prerezati vrat".
Gomory je zapazio da je zadaća znanosti pronaći te niše stvar­
nosti koje dopuštaju da ih se razumije, uz pretpostavku da svijet
u biti nije spoznatljiv. Jedan način da se svijet učini razumljivijim,
ukazao je Gomory, jest da ga učinimo više artificijelnim, budući
su artificijelni sustavi razumljiviji i više predvidivi od prirodnih.
Primjerice, da bi se olakšala vremenska prognoza, društvo bi mo­
glo staviti svijet pod prozirnu kupolu.
Svi su na trenutak netremice gledali Gomoryja. Potom je Traub
primijetio: "Mislim da Ralph hoće reći da je lakše stvoriti buduć­
nost nego je predvidjeti."
Kako se seminar nastavljao, sve je više imalo smisla ono što je
govorio Otto Rossler. Ili je sve manje smisla imalo ono što su
govorili drugi? Rossler je bio teorijski biokemičar i teoretičar
kaosa sa Sveučilišta Tubingen u Njemačkoj, koji je sredinom se­
damdesetih otkrio matematičko čudovište nazvano Rosslerov
atraktor. Činilo se da je njegova sijeda kosa u stalnom neredu,
kao da se upravo probudio iz transa. Imao je uvećane osobine
marionete: začuđene oči, istaknutu donju usnu i lukovičastu bra­
du uokvirenu dubokim, vertikalnim borama. Niti ja niti, sum­
njao sam, itko drugi nije ga u potpunosti razumio, ali svi su se
naginjali spram njega kad je davao svoje šaputave zamuckujuće
izjave, kao da su proročanstva.
Rossler je uočavao prvenstveno dva ograničenja znanja. Jedno
je nedostupnost. Nikad ne možemo biti sigurni u podrijetlo našeg
univerzuma, primjerice, jer je ono previše udaljeno od nas i u pro­
storu i u vremenu. Drugo ograničenje, distorzija, mnogo je gore.
Svijet nas može zavarati tako da mi mislimo da ga razumijemo, a
da u stvari to ne bude tako. Kad bismo mogli biti izvan univerzu­
ma, kazao je Rossler, znali bismo granice našeg znanja; ali mi smo
zarobljeni unutar univerzuma i tako naše znanje o vlastitim gra­
nicama mora ostati nepotpuno.
Rossler je postavio nekoliko pitanja za koja kaže da ih je u osam­
naestom stoljeću formulirao fizičar Ruder Bošković. Može li net­
ko odrediti, ako se nalazi na planetu okružen potpuno mračnim
nebom, da li se planet okreće? Ako zemlja diše, ali dišemo i mi
sinkrono s njom, možemo li reći da li zemlja diše? Vjerojatno ne,
prema Rossleru. "Postoje situacije u kojima je nemoguće otkriti
istinu iznutra", rekao je. S druge strane, dodao je, jednostavnim
postavljanjem ovakvim misaonih eksperimenata bismo mogli pro­
naći način transcendiranja granica percepcije.
Što je više Rossler govorio, to sam više nalazio sklonosti spram
njegovih ideja. Tijekom jedne stanke sam ga pitao da li misli da bi
inteligentna računala mogla transcendirati granice ljudske znanosti.
Živo je zavrtio glavom. "Ne, to nije moguće", odvratio je inten­
zivnim šapatom. "Ja bih se kladio na delfine ili kitove. Oni imaju
najveće mozak na Zemlji." Rossler me obavijestio da kad jednog
kita pogode kitolovci, drugi se ponekad naguraju oko njega, obliku­
jući nešto nalik na zvijezdu, i onda i sami budu ubijeni. "Često ljudi
misle da je to samo slijepi instinkt", rekao je Rossler. "U stvari je to
njihov način da pokažu čovječanstvu da su puno dalje evoluirali
od ljudi." Samo sam klimnuo glavom.
Pri kraju seminara, Traub je predložio da se podijelimo na po­
sebne skupine kako bismo prodiskutirali granice specifičnih po­
dručja: fizike, matematike, biologije, društvenih znanosti. Jedan
društvenjak je izjavio da ne želi biti u skupini za društvene zna­
nosti; došao je izričito razgovarati i doznati nešto od ljudi izvan nje­
gova područja. Njegova je primjedba izazvala nekoliko pobunje­
nih glasova. Netko je rekao da kad bi svi mislili onako kako misli
društvenjak, onda ne bi bilo društvenjaka u skupini za društvene
znanosti, biologa u skupini za biologiju, i tako dalje. Traub je rekao
da se svi mogu raspodijeliti kako god žele; on je samo dao jedan
prijedlog. Sljedeće je pitanje bilo gdje će raditi razne grupe? Netko
je predložio da se raziđu po različitim sobama, tako da neki glasni
govornici ne uznemiravaju druge grupe. Svi su pogledali u Chai-
tina. Njegovo obećanje da će biti tih dočekano je s podsmjehom.
Još malo rasprave. Landauer je primijetio da se tu ulaže previše inte­
ligencije u jednostavan problem. Baš kad je izgledalo da su svi iz­
gubili nadu, skupine su se nekako spontano oblikovale, više ili manje
slijedeći Traubov inicijalni prijedlog, i razišle se po raznim sobama.
To je bio, pomislio sam, impresivan primjer onoga što ljudi iz San­
ta Fea zovu samoorganizacijom ili redom koji nastaje iz kaosa;
možda je život nastao na taj način.
Pridružio sam se matematičkoj skupini u kojoj su bili Chai-
tin, Landauer, Shepard, Doria i Rossler. Pronašli smo slobodnu
sobu s pločom. Nekoliko minuta su svi govorili o čemu bi treba­
lo govoriti. Potom je Rossler otišao do ploče i napisao nedavno
otkrivenu formulu koja stvara fantastično komplicirani matema­
tički objekt, "majku svih fraktala". Landauer je uljudno upitao
Rosslera kakve veze taj fraktal ima s bilo čime. On "umiruje mo­
zak", odvratio je Rossler. On je također hranio njegovu nadu da
bi fizičari mogli opisati stvarnost pomoću ove vrste kaotičnih, ali
klasičnih formula, i time se riješiti groznih neodređenosti kvant­
ne mehanike.
Shepard je ubacio da se on pridružio matematičkoj podskupini
jer je htio da mu matematičari kažu jesu li matematičke istine izum­
ljene ili otkrivene. Sad su svi govorili neko vrijeme o tome, ali nisu
došli ni do kakvog zaključka. Chaitin je rekao da je većina mate­
matičara sklona mišljenju da se radi o otkrićima, ali Einstein je
očito bio pristaša teze da se radi Q izumima.
Chaitin je, za vrijeme stanke, još jednom izjavio da je mate­
matika mrtva. U budućnosti će matematičari biti u stanju rješa­
vati probleme samo pomoću enormnih kompjutorskih kalkulacija
koje će biti previše kompleksne da bi ih itko razumio.
Svima je bilo dosta Chaitina. Matematika funkcionira, povikao
je Landauer. Ona pomaže znanstvenicima da rješavaju probleme.
Očito nije mrtva. Drugi su se pridružili optužujući Chaitina za
pretjerivanje.
Chaitin je, po prvi put, izgledao pokunjeno. Njegov je pesi­
mizam, zaključio je, možda povezan sa činjenicom da je ujutro
pojeo previše peciva. Primijetio je da se pesimizam njemačkog filo­
zofa Schopenhauera, koji je zagovarao samoubojstvo kao vrhovni
izraz egzistencijalne slobode, objašnjava njegovom bolesnom jetrom.
Steen Rasmussen, fizičar i redoviti suradnik u Santa Feu, po­
novio je poznati argument kaopleksologa da tradicionalne reduk-
cionističke metode ne mogu riješiti kompleksne probleme. Zna­
nosti treba "novi Newton", rekao je, netko tko može izmisliti
sasvim nov pojmovni i matematički pristup kompleksnosti.
Landauer je prekorio Rasmussena što je podlegao "bolesti"
koja je zahvatila mnoge istraživače iz Santa Fea, vjerovanju u neki
"veliki religiozni uvid" koji će istog trena riješiti sve njihove proble­
me. Znanost ne funkcionira na taj način; razni problemi zahtije­
vaju različita oruđa i tehnike.
Rossler se potom rasteretio u dugačkom zapletenom monolo­
gu čija je poruka, čini se, da naši mozgovi predstavljaju samo jedno
rješenje mnogostrukih problema koje postavlja svijet. Evolucija je
mogla stvoriti druge mozgove koji bi predstavljali druga rješenja.
Landauer, koji je na čudan način štitio Rosslera, oprezno ga je
upitao da li misli da ćemo biti u stanju izmijeniti naše mozgove kako
bismo mogli steći više znanja. "Postoji jedan način", odgovorio je
Rossler zureći u nevidljivi predmet na stolu pred sobom. "Poludjeti."
Uslijedio je trenutak oprezne tišine. Onda je izbila svađa o
tome da li je kompleksnost koristan termin ili je tako neprecizno
definiran da je postao besmislen i treba ga napustiti. I ako termini
poput kaosa i kompleksnosti imaju malo znanstvenog smisla, re­
kao je Chaitin, oni su svejedno korisni za odnose s javnošću. Traub
je zapazio da je fizičar Seth Lloyd izbrojio barem 31 različitu defi­
niciju kompleksnosti.
"Idemo od kompleksnosti premaperpleksnosti (zbrci)?", upi­
tao se Doria. Svi su klimali glavama i čestitali mu na aforizmu.
Kad se grupa ponovno sastala, Traub je zatražio od svakoga da
predloži odgovore na dva pitanja: što smo saznali; koja pitanja ostaju
neriješena.
Chaitin je izbacio još pitanja: Koje su granice metamatematike
i metametamatematike? Koje su granice naše sposobnosti da spo­
znamo granice? Postoje li granice tog znanja? Možemo li simuli-
rati cijeli univerzum, a ako da, možemo li stvoriti bolji svemir ne­
go što je to učinio Bog?
"I možemo li se tamo preseliti", zajedljivo je dodao netko.
Lee Segel, izraelski biolog, upozorio ih je da paze kako ras­
pravljaju o ovim temama u javnosti, ukoliko dakako ne žele pri­
donijeti rastućem protuznanstvenom raspoloženju društva. Napo­
kon, nastavio je, i previše ljudi misli da je Einstein pokazao da je sve
relativno, a da je Godel dokazao da se ništa ne može dokazati. Svi
su ozbiljno klimali glavama. Znanost ima fraktalnu strukturu, po­
uzdano je dodao Segel, i očito nema granica stvarima koje može­
mo istraživati. Svi su ponovno klimnuli.
Rossler je predložio neologizam za ono čime se bave on i njegovi
kolege: limitologija. Limitologija je postmoderno područje, rekao
je Rossler, izraslo iz napora dvadesetog stoljeća da dekonstruira
stvarnost. Naravno, i Kant se hrvao s granicama znanja. I Maxwell,
veliki škotski fizičar. Maxwell je zamišljao da bi nam neki mikro­
skopski čovječuljak, ili demon, mogao pomoći da pobijedimo drugi
zakon termodinamike. Ali prava lekcija Maxwellovog demona, re­
kao je Rossler, je da se mi nalazimo u termodinamičnom zatvoru
iz kojeg nikad ne možemo pobjeći. Kad sakupljamo informacije od
svijeta, pridonosimo njegovoj entropiji i time njegovoj nespo-
znatljivosti. Spuštamo se neumoljivo prema toplinskoj smrti. "Ci­
jela tema o granicama znanosti je demonska tema", prosiktao je
Rossler. "Mi se borimo s demonima."

Susret na Hudsonu

Svi su se složili da je seminar bio produktivan; nekoliko sudioni­


ka je reklo Josephu Traubu, jednom od suorganizatora, da je to
bio najbolji seminar kojem su ikad prisustvovali. Više od godinu
dana kasnije, Ralph Gomory se složio da osigura novac iz Zakla­
de Sloan za buduće skupove na Institutu Santa Fe i drugdje. Piet
Hut, Otto Rossler, Roger Shepard i Robert Rosen, kanadski bio­
log koji je također bio na seminaru, zajedno će napisati knjigu o
granicama znanosti. Nisam bio potpuno iznenađen kad sam sa­
znao da namjeravaju tvrditi da znanost ima sjajnu budućnost. "De­
fetistički stav nas neće nikuda odvesti", rekao mi je ozbiljno She­
pard.
U mojim očima sastanak u Santa Feu je samo u nasumičnom
obliku ponovio mnoge od argumenata koje je Gunther Stent tako
elegantno iznio još prije četvrt stoljeća. Poput Stenta, ljudi na
seminaru su priznali da se znanost suočila s fizičkim, društvenim
i spoznajnom granicama. No ovi mi se tragači za istinom ne čine
sposobni da vlastite argumente dovedu do njihovih logičkih zaključa­
ka, kao što je to učinio Stent. Nitko od njih ne može prihvatiti da
će znanost - definirana kao potraga za spoznatljivim, empirijski
potkrijepljenim istinama o prirodi - možda uskoro skončati ili je
već i završila. Nitko, mislio sam, osim Gregoryja Chaitina. Od
svih govornika na sastanku, on mi je izgledao najspremniji da
prizna da znanost i matematika možda nadilaze naša spoznajna
ograničenja.
Stoga sam s puno nade, nekoliko mjeseci nakon susreta u San­
ta Feu, ponovno dogovorio sastanak sa Chaitinom u Cold Sprin-
gu, mjestašcu na rijeci Hudson u čijoj blizini obojica stanujemo.
Popili smo kavu i pojeli kolače u minijaturnom centru gradića i po­
tom odšetali do obližnjeg pristaništa. Planina Storm King i velika
utvrda West Point nadvijali su se nad rijekom u daljini. Nad nama
su kružili galebovi.
Kad sam rekao Chaitinu da pišem knjigu o mogućnosti da
znanost ulazi u eru opadajućih prinosa, očekivao sam da empatič-
nu reakciju, ali on je frknuo s nevjericom. "Stvarno? Nadam se
da to nije istina, jer ako jest, bilo bi to prilično dosadno. Čini se da
je svako razdoblje mislilo tako. Tko je to rekao - lord Kelvin? -
da nam preostaje još samo odrediti nekoliko decimala?" Kad sam
rekao da povjesničari nisu našli dokaza da je Kelvin ikada rekao ta­
kvo što, Chaitin je slegnu ramenima. "Pogledajte sve što ne znamo!
Ne znamo kako funkcionira mozak. Ne znamo što je pamćenje.
Ne znamo što je starenje." Kad bismo shvatili zašto starimo, možda
bismo mogli smisliti kako da zaustavimo proces starenja, reče
Chaitin.
Podsjetio sam Chaitina da je u Santa Feu rekao da je moguće da
se matematika, pa čak i znanost u cijelosti, približava svojim konač­
nim granicama. "Samo sam pokušavao probuditi ljude", odvratio
je. "Publika je bila mrtva." Njegov rad, naglašava, predstavlja poče­
tak, a ne kraj. "Možda imam negativan rezultat, ali ja ga iščitavam
tako da mi kaže kako da tragam za novim matematičkim istinama:
ponašaj se više poput fizičara. Više empirijski. Dodaj nove aksiome."
Chaitin je rekao da ne bi mogao raditi na granicama matematike
kad ne bi bio optimist. "Pesimisti se sjeti Godela i počne piti viski
sve dok ne umre od ciroze jetre." Premda je moguće da ljudi žive
u istoj onakvoj "zbrci" kao što su živjeli tisućama godina prije,
ne može se nijekati izvanredni progres koji smo napravili u znano­
sti i tehnologiji. "Kad sam bio dijete, svi su govorili o Godelu s
mističnim poštovanjem. To je bilo gotovo nerazumljivo, a sigurno
duboko. A ja sam htio razumjeti što dođavola on govori i zašto je
to istina. I uspio sam! To me čini optimističnim. Mislim da znamo
jako malo, i nadam se da znamo jako malo, jer to znači da ćemo se
poslije jako dobro zabavljati."
Chaitin se prisjetio da se jednom skoro posvađao s fizičarom
Richardom Feynmanom o granicama znanosti. Do incidenta je
došlo na konferenciji o računarstvu kasnih osamdesetih, nedugo prije
Feynmanove smrti. Kad je Chaitin izrekao mišljenje da znanost
tek počinje, Feynman se razljutio. "Rekao je da već znamo praktič­
ki sve o fizici svega u svakodnevnom životu i ako je još bilo što
preostalo, da to neće biti relevantno."
Feynmanov stav je zbunio Chaitina sve dok nije saznao da
Feynman boluje od raka. "Nakon svih tih velikih fizikalnih otkrića
do kojih je došao, nije mogao imati takvo pesimističko shvaća­
nje. Ali na kraju života, kad je jadnik znao da mu ne preostaje više
puno, onda mogu shvatiti zašto je govorio tako", rekao je Chaitin.
"Onaj tko umire ne želi propustiti zabavu koja dolazi. Ne želi
misliti da postoji neka divna teorija, neko divno znanje o fizičkom
svijetu, o kojem on nema pojma i koje on nikada neće vidjeti."
Pitao sam Chaitina je li čuo za knjigu Dolazak zlatnog doba. Kad
je odmahnuo glavom, prepričao sam mu Stentov argument o kraju
znanosti. Chaitin je zakolutao očima i pitao me koliko je Stent bio
star kad je pisao knjigu. Tridesetak godina, odgovorio sam. "Mož­
da je imao problema s jetrom"', odgovorio je Chaitin. "Možda ga
je napustila djevojka. Obično muškarci počnu tako pisati kad ot­
kriju da više ne mogu voditi ljubav sa ženom onako burno kako su
to mogli prije, ili nešto slično." U biti, rekao sam, Stent je napisao
knjigu na Berkeleyu šezdesetih godina. "Aha! Sad mi je jasno!",
uzviknuo je Chaitin.
Chaitina nije impresionirala Stentova tvrdnja da čovječanstvo,
većim dijelom, ne mari za znanost. "Pa nikad i nije", odvratio je
Chaitin. "Dobri znanstvenici uvijek su bili mala skupina luđaka.
Svi drugi su zaokupljeni preživljavanjem, otplatom kredita. Djeca
su bolesna, ženi treba više novca ili će pobjeći s nekim drugim."
Slavodobitno se nasmijao. "Sjetite se kvantne mehanike, koja je
takvo remek-djelo. Stvorili su je ljudi koji su se time bavili kao
hobijem, dvadesetih godina ovog stoljeća, kad nije bilo nikakvih
budžeta za znanost. Kvantna mehanika i nuklearna fizika su bile
poput grčke poezije."
Sreća je, rekao je Chaitin, da se samo mali broj ljudi posveću­
je rješavanju velikih pitanja. "Kad bi svi pokušavali shvatiti grani­
ce matematike ili stvoriti velike slike, to bi bila katastrofa! Kana­
lizacija ne bi funkcionirala! Ne bi bilo struje! Zgrade bi se srušile!
Mislim, kad bi se svi htjeli baviti velikom umjetnošću ili dubo­
kom znanošću, svijet ne bi funkcionirao! Dobro je da nas je sa­
mo nekolicina!"
Chaitin tvrdi da se čini da je fizika čestica zaglavila jer su troškovi
akceleratora tako veliki. N o , vjeruje je da će u godinama koje
dolaze teleskopi ipak omogućiti napredak u fizici, otkrivajući burne
procese koje generiraju neutronske zvijezde, crne rupe i drugu
egzotiku. Nije li moguće, pitao sam, da sva ova nova opažanja ne
vode točnijim i koherentnijim teorijama fizike i kozmologije, nego
ukazuju na beskorisnost pokušaja da se konstruiraju takve teorije?
Čini se da to implicira njegov vlastiti rad u matematici - koji je
pokazao da, što se s kompleksnijim fenomenima bavimo, mora­
mo sve više proširivati bazu aksioma. "Aha, postat će više nalik na
biologiju? Možda ste u pravu, ali znat ćemo više o svijetu", od­
govorio je Chaitin.
Napredak u znanosti i tehnologiji osim toga smanjuje troškove
opreme na mnogim poljima, ustvrdio je Chaitin. "Oprema koju
sad možete kupiti za vrlo malo novca na mnogim poljima je izvan­
redna." Računala imaju vitalni značaj u njegovom radu. Chaitin
je nedavno izumio nov programski jezik koji će njegove ideje o
granicama matematike učiniti puno konkretnijim. Svoju knjigu,
Granice matematike, distribuira na Internetu. "Internet povezuje
ljude i omogućava stvari koje se prije nisu događale."
U budućnosti, predviđa Chaitin, ljudi možda uvećaju svoju
inteligenciju uz pomoć genetskog inženjeringa ili učitavajući sebe
u računala. "Naši potomci bi mogli inteligentniji od nas onoliko
koliko smo mi inteligentniji od mrava." S druge strane, "ako svi
počnu uzimati heroin i biti depresivni i gledati TV cijelo vrije­
me, nećemo stići daleko." Chaitin je zastao. "Ljudi imaju buduć­
nost samo ako zaslužuju da imaju budućnost!", prasnuo je. "Ako
budu depresivni, onda nemaju budućnosti!"
Naravno, uvijek je moguće da će znanost završiti jer će završiti
civilizacija, dodaje Chaitin. Mašući rukom prema stjenovitim
brežuljcima s one strane rijeke, podsjeća da su ledenjaci urezali
ovaj kanal za posljednjeg ledenog doba. Prije samo deset tisuća
godina, led je prekrivao cijelo ovo područje. Sljedeće ledeno doba
bi moglo uništiti civilizaciju. Ali čak i tad, reče on, druga bića u
svemiru još uvijek mogu nastaviti potragu za znanjem. "Ne znam
postoje li druga živa bića, nadam se da da, jer je vjerojatno da neće
zabrljati."
Otvorio sam usta s namjerom da dopustim mogućnost da se
budućnosti znanošću nastave baviti inteligentni strojevi. Ali Chaitin,
koji je počeo govoriti sve brže i brže kao groznici, prekinuo me.
"Vi ste pesimist! Vi ste pesimist!", vikao je. Podsjetio me da mo­
ja žena očekuje drugo dijete. "Začeli ste dijete! Trebali biste biti
priličan optimist! Morate biti optimist! Ja bih trebao biti pesi­
mist! Stariji sam od vas! Nemam djece! IBM-u ide loše!"Avion je
nadlijetao, galebovi su kriještali, Chaitinovi urlici smijeha su odla­
zili, bez odjeka, niz moćnu rijeku Hudson.

Kraj povijesti

Chaitinova karijera se zapravo prilično dobro uklapa u scenarij Gunt-


hera Stenta o opadajućim prinosima znanosti. Algoritamska teori­
ja informacija nije istinski novo otkriće, nego nastavak Godelovog
uvida. I Chaitinov rad podupire Stentovo mišljenje da znanost, u
svom pokušaju da prodre u sve kompleksnije fenomene, nad-
mašuje naše urođene aksiome. Stent u svom sumornom proročan­
stvu međutim ostavlja nekoliko izlaza za slučaj nužde. Društvo mož­
da postane toliko bogato da može plaćati čak i najćudljivije znanstvene
pokuse - akceleratore čestica oko svijeta! - bez obzira na cijenu.
Znanstvenici možda dođu do nekog izvanrednog otkrića, poput tran­
sportnog sustava bržeg od svijetlosti ili tehnike genetskog inženje­
ringa kojom se može uvećati inteligencija, koje bi nam omogući­
lo da transcendiramo naša fizička i spoznajna ograničenja. Dodao
bih još jednu dalju mogućnost ovoj listi. Znanstvenici bi mogli
otkriti izvanzemaljski život, stvarajući tako sjajnu novu eru u uspo­
rednoj biologiji. Ako ne dođe do tako nečega, znanost bi mogla
davati sve manje rezultata i postupno se zaustaviti.
Što će onda biti sa čovječanstvom? U Zlatnom dobu je Stent
nagovijestio da bi nas znanost, prije no što završi, mogla barem
osloboditi najgorih društvenih problema kakvi su siromaštvo i
bolest, pa čak i sukobi među državama. Budućnost će biti mirna
i udobna, premda dosadna. Većina ljudi će se posvetiti utrci za
užicima. Godine 1992., Francis Fukuyama je iznio prilično različitu
4
viziju budućnosti u Kraju povijesti . Fukuyama, politički teoretičar
koji je radio u State Departmentu za vrijeme Bushove vladavine,
definira povijest kao ljudsku borbu da se pronađe najrazumniji -
ili barem najmanje poguban - politički sustav. U dvadesetom sto­
ljeću, kapitalistička je liberalna demokracija, koja je prema Fu-
kuyami uvijek bila najbolji izbor, imala samo jednog ozbiljnog
suparnika: marksistički socijalizam. Nakon propasti Sovjetskog
saveza kasnih osamdesetih, kapitalistička demokracija je ostala sa­
ma u ringu, natučena, ali pobjednička. Povijest je završila.
Fukuyama nastavlja razmatrajući duboka pitanja koja izaziva
ova teza. Sada kad je doba političkih borbi završilo, što ćemo dalje
raditi? Zašto postojimo? Koja je svrha čovječanstva? Fukuyama
nije dao neki određeni odgovor, nego je više retorički slegnuo
ramenima. Sloboda i blagostanje, jada se, možda neće biti dostatni
4
The End of History and the Last Man, Francis Fukuyama, The Free Press,
1992. [usp. Kraj povijesti i posljednji čovjek]
da zadovolje našu ničeovsku volju za moći i našu potrebu za stalnim
"samonadilaženjem". Bez velikih ideoloških borbi koje bi nas zaoku­
pile, mi, ljudi, bismo mogli proizvoditi ratove samo zato da bismo se
nečim bavili.
Fukuyama nije previdio ulogu znanosti u ljudskoj povijesti. Dale­
ko od toga. Njegova teza zahtijeva da povijest ima pravac, da bude
progresivna, a znanost - kako tvrdi - daje taj pravac. Znanost je
bila presudna za rast modernih nacionalnih država, kojima je služila
kao sredstvo za postizanje vojne i ekonomske moći. Ali Fukuyama
nije ni pomislio da bi znanost postpovijesnom čovječanstvu mo­
gla dati zajedničku svrhu, cilj, nešto što bi ohrabrivalo suradnju, a
ne konflikt.
Nadajući se da ću saznati razlog za Fukuyamino ispuštanje,
nazvao sam ga u siječnju 1994. u Korporaciju Rand gdje je dobio
posao nakon što je Kraj povijesti postao bestseler. Odgovorio mi
je sa svim oprezom nekoga tko je navikao na ekscentrike, ali ga oni
ne zabavljaju. U prvi mah je krivo razumio moje pitanje; mislio
je da ga pitam da li bi nam znanost mogla pomoći da donosimo moral­
ne i političke odluke u postpovijesnoj eri, a ne da bude cilj sebi
samoj. Lekcija suvremene filozofije, ozbiljno me podučio Fukuya­
ma, jest da je znanost moralno neutralna, u najboljem slučaju. U
biti, znanstveni napredak, ako ga ne prati moralni progres u društvu
ili u pojedincima, "može vas učiniti gorim nego što ste bili bez
njega".
Kad je Fukuyama napokon shvatio što ga pitam - da bi zna­
nost mogla dati neku vrstu ujedinjavajuće teme ili svrhe civilizaciji
- njegov se ton još više distancirao. Da, nekoliko mu je ljudi slalo
pisma na tu temu. "Mislim da su to bili ljudi s fiks-idejama, poput
svemirskih putovanja", nasmijuljio se. "Oni kažu: pa, znate, ako
i neće više biti ideoloških ratova u kojima bismo se borili, uvijek se
možemo boriti s prirodom u smislu proširivanja granice znanja i
osvajanja sunčevog sustava."
Još se jednom posprdno nasmijao. Dakle, vi ne uzimate ovakva
predviđanja ozbiljno, upitao sam ga. "Ne, zapravo ne", rekao je
izmučeno. Pokušavajući ga još malo podbosti, otkrio sam da mnogi
ugledni znanstvenici i filozofi - ne samo zaljubljenici u Zvjezda-
ne staze - vjeruju da znanost, potraga za čistim znanjem, predstav­
lja sudbinu čovječanstva. "Uh...", odvratio je Fukuyama, kao da me
više ne sluša nego se ponovno zadubio u onaj predivni Hegelov
traktat koji je proučavao prije nego što sam ja nazvao. Spustio sam
slušalicu.
Bez puno razmišljanja, Fukuyama je dosegao isti zaključak koji
je iznio Stent u Dolasku zlatnog doba. S vrlo različitih perspektiva,
obojica su vidjeli da je znanost manje popratni proizvod naše volje
da znamo, a više naše volje za moć. Fukuyamino nezainteresirano
odbacivanje budućnosti posvećene znanosti bilo je značajno. Ve­
lika većina ljudi, koja uključuje ne samo neuke mase, nego i um­
ne tipove kakav je Fukuyama, misli da je znanost samo umjereno
zanimljiva, u najboljem slučaju, a svakako da nije vrijedna toga da
služi kao cilj za čovječanstvo. Ma kakva bila dugoročna sudbina
Homo sapiensa - Fukuyamino vječno ratovanje ili Stentov vječni
hedonizam, ili - najvjerojatnije - neka mješavina i jednog i drugog
- to vjerojatno neće biti bavljenje znanošću.

Faktor Zvjezdane staze

Znanost nam je već podarila izvanredno nasljeđe. Omogućila nam


je da stvorimo mapu cijelog univerzuma, od kvarkova do kvazara,
i da otkrijemo osnovne zakone koji upravljaju fizičkim i biološkim
svijetom. Stvorila je pravi mit o stvaranju. Primjenom znanosti stekli
smo zapanjujuću moć nad prirodom. No, znanost nas ostavlja s
brojnim problemima: siromaštvom, mržnjom, nasiljem, bolestima,
i s neodgovorenim pitanjima, naročito ovim: Jesmo li neizbježni
ili samo slučajni događaj? Također, znanost nas je, daleko od toga
da učini naše živote smislenima, prisilila da se suočimo s besmislenošću
(kao što to voli reći Steven Weinberg) egzistencije.
Opadanje znanosti će sigurno pogoršati našu spiritualnu krizu.
Klišeju se ne može umaći. U znanosti, kao i u svemu drugome,
važno je putovanje, a ne odredište. Znanost u početku budi naš
osjećaj čuđenja jer otkriva neku novu, inteligibilnu zamršenost svi­
jeta. Ali svako otkriće postaje na kraju antiklimaks. Recimo da se
dogodi čudo i da fizičari nekako potvrde da sveukupna stvarnost
potječe od titranja omči energije (energetskih čvorova) u desetdi-
menzionalnom hiperprostoru. Kako dugo mogu fizičari, ili mi ostali,
biti zapanjeni ovim otkrićem? Ako je ta istina konačna, u smislu
da isključuje sve druge mogućnosti, škripac u koji nas dovodi je još
neugodniji. Ovaj problem može objasniti zašto čak i tragači poput
Gregoryja Chaitina - čiji vlastiti rad implicira nešto drugo - smatraju
da je teško prihvatiti da je čista znanost, velika potraga za znanjem,
konačna, a kamoli završena. Ali vjera da će se znanost nastaviti
zauvijek je samo to, vjera koja proistječe iz naše urođene taštine.
Ne možemo ne vjerovati da smo akteri u epskoj drami koja je za­
pravo san nekog kozmičkog dramatičara, koji ima osjećaj za na­
petost, tragediju, komediju i - naposljetku, nadamo se - za happy
end. Jer najsretniji kraj bi bio da nema kraja.
Ako je moje iskustvo bilo kakav vodič, čak i ljudi sa samo usput­
nim interesom za znanost teško da mogu prihvatiti da su dani znano­
sti odbrojeni. Lako je shvatiti zašto. Mi smo uronjeni u progres,
stvaran i umjetan. Svake godine imamo sve manje i sve brže kom­
pjutore, sve elegantnije automobile, sve više kanala na televiziji.
Osim toga, naše shvaćanje napretka je iskrivljeno nečim što bismo
mogli nazvati faktorom Zvjezdane staze. Kako se znanost može pri­
bližavati kulminaciji kad još nismo izumili svemirske brodove koji
putuju brzinom svjetlosti? Kad još nismo stekli fantastične psihič­
ke moći - usavršene istovremeno genetskim inženjeringom i elek­
troničkom protetikom - koje se opisuju u cyberpunk romanima?
Sama znanost - ili bolje reći ironijska znanost - nam pomaže da
širimo ovakve fikcije. Rasprave o putovanju kroz vrijeme, tele-
portaciji i paralelnim svemirima možete danas naći u uglednim
recenziranim fizikalnim časopisima. A barem jedan Nobelovac
iz fizike, Brian Josephson, je izjavio da fizika neće biti završena
sve dok ne objasni vanosjetilnu percepciju i telekinezu.5
Ali Brian Josephson je odavno napustio pravu fiziku zbog mi­
stičnog i okultnog. Ako stvarno vjerujete u modernu fiziku, nije
vjerojatno da ćete davati puno kredibiliteta vanosjetilnoj percepciji
5
Napisao sam članak o Brianu Josephsonu za Scientific American pod naslo­
vom "Josephson Inner Junction", svibanj, 1995., str. 40-41.
ili svemirskim brodovima koji putuju brže od svjetlosti. Također,
teško da ćete vjerovati, kao što to čine i Roger Penrose i teoretiča­
ri superstruna, da će fizičari ikad pronaći i empirijski verificirati
jedinstvenu teoriju koja će spojiti opću teoriju relativnosti s kvant­
nom mehanikom. Fenomeni koje pretpostavljaju teoretičari unifi­
kacije se odvijaju u mikrosvijetu koji je od nas još udaljeniji, na svoj
način - udaljeniji od dosega bilo kojeg zamislivog ljudskog ekspe­
rimenta - od ruba svemira. Postoji samo jedna znanstvena fanta­
zija za koju se čini da ima barem neku vjerojatnost da bi se mogla
ostvariti. Možda ćemo jednog dana stvoriti strojeve koji mogu
transcendirati naše fizičke, društvene i kognitivne granice i koji
će nastaviti tragati za znanjem bez nas.
10.
ZNANSTVENA TEOLOGIJA ILI
KRAJ ZNANOSTI STROJA

Ljudskost je, rekao nam je Nietzsche, samo stepenica, most koji


vodi k Nadčovjeku. Da je Nietzsche danas živ, sigurno bi mislio da
Nadčovjek nije sazdan od krvi i mesa, nego od silicija. A kako zna­
nost čovjeka iščezava, oni koji se nadaju da će se potraga za znanjem
nastaviti, moraju se uzdati ne u Homo sapiensa, nego u inteligentne
strojeve. Samo strojevi mogu nadići naše fizičke i spoznajne slabosti
- i našu ravnodušnost.
U znanosti postoji jedna neobična mala subkultura čiji članovi
razmišljaju o tome kako se može razviti inteligencija ako i kada na­
pusti svoju smrtnu ljusku. Sudionici te skupine, naravno, ne bave
se znanošću, nego ironijskom znanošću ili maštanjem. Oni se ne
bave time kakav svijet jest, nego kakav bi mogao ili trebao biti za
više stoljeća, milenija ili eona. Literatura u tom polju - nazovimo
ga znanstvenom teologijom - ipak može ponuditi nova gledanja
na neka prastara filozofska, pa čak i teološka, pitanja: Što bismo
učinili da nešto možemo učiniti? Sto je smisao života? Koje su kraj­
nje granice znanja? Je li patnja nužna sastavnica postojanja i može
li se doseći vječno blaženstvo?
Jedan od prvih modernih praktikanata znanstvene teologije
bio je britanski kemičar (i marksist) J. D. Bernal. U svojoj knjizi
iz 1929. godine, Svijet, meso i vrag, Bernal tvrdi da će nam zna­
nost uskoro dati moć da upravljamo vlastitom evolucijom. Prvo
ćemo se, sugerira Bernal, pokušati poboljšati genetskim inže-
njerstvom, no na kraju ćemo odbaciti tijelo što nam ga je ostavila
prirodna selekcija i preuzeti djelotvornija rješenja:

Malo pomalo, nasljeđe će izvornoga života pomalo nestajati s lica


Zemlje i na kraju će posve iščeznuti, i možda će se sačuvati tek
kao neobična starina, a nov će život, koji ne čuva ništa starog od
tvari, ali čuva sav njegov duh, zauzeti svoje mjesto i nastaviti s
razvojem. Takva bi promjena bila važna koliko i ona u kojoj se
pojavio prvi život na licu Zemlje, te bi mogla biti jednako po­
stupna i neprimjetna. U posve eteričnom čovječanstvu konačno
će nestati i sama svijest, u čovječanstvu koje će izgubiti čvrsti
organizam i postati masa atoma u prostoru, koja medu sobom
komunicira radijacijom da bi se na kraju možda posve raspala
u svjetlost. To će možda biti kraj, a možda i početak, ali odavde
se to ne može vidjeti.1

Bučna djeca uma Hansa Moraveca

Kao i drugi njegova soja, Bernala je spopao neobičan nedostatak


mašte, ili hrabrosti, kad je govorio o završnoj fazi evolucije inte­
ligencije. Bernalovi nastavljači, kao što je Hans Moravec, inže­
njer robotike na Sveučilištu Carnegie Mellon, pokušali su riješiti
taj problem i u tome imaju različite rezultate. Moravec je razigrana,
čak i luckasta, osoba; kao da se doslovno otrovao vlastitim idejama.
Dok mi je u telefonskom razgovoru otkrivao svoje vizije budućno­
sti, gotovo se neprestano bez daha kikotao, s intenzitetom raz­
mjernim nevjerojatnim stvarima koje priča.
Predgovor svojim razmišljanjima Moravec je dao tvrdnjom da
znanost očajno treba nove ciljeve. "Veći dio onoga što se posti­
glo u ovom stoljeću su zamisli devetnaestoga stoljeća", rekao mi je.
"Sad je vrijeme za svježe ideje."A koji bi cilj mogao biti uzbudljiviji

1
J. D. Bernal, The World, the Flesh and the Devil, Indiana University Press,
Bloomington, 1929., str. 47. Dužnik sam Roberta Jastrowa s Koledža
Darthmouth što mi je poslao primjerak Bernalova eseja.
od stvaranja "djece uma", inteligentnih strojeva sa sposobnostima
koje mi nismo kadri ni zamisliti? "Odgojite ih i obrazujte, a nakon
toga je sve u njihovim rukama. Koliko god se trudili, nećete moći
predvidjeti njihov život."
Moravec je prvi put progovorio o razvoju tog postanka vrste
u knjizi Djeca uma, objavljenoj 1988. godine, kad su privatne kom­
panije i savezna vlada ulijevale rijeke novca u umjetnu inteligenciju
i robotiku.2 Iako ta područja otad baš i nisu napredovala, Moravec
je i dalje uvjeren da budućnost pripada strojevima. Do kraja će
tisućljeća, uvjerava me, inženjeri stvoriti robote koji mogu obav­
ljati kućanske poslove. "Robot koji može oprašiti i usisati stan, moći
će se napraviti već za desetak godina. U to sam siguran. Pa, o tome
se čak više niti ne raspravlja." (Kućni roboti zapravo su sve manje
izgledni kako se približava kraj stoljeća, ali nema veze; znanstvena
teologija zahtijeva određenu suspenziju nevjerice.)
Do sredine sljedećega stoljeća, kaže Moravec, roboti će biti inte­
ligentni koliko i ljudi i u biti će preuzeti gospodarstvo. "Tada
ćemo zbilja biti bez posla", nasmijulji se Moravec. Ljudi će još mož­
da raditi "neke zakučaste stvari, kao što je poezija", koje su posljedica
psiholoških nejasnoća te su i dalje izvan dosega robota, ali roboti
će držati sve važne poslove. "Nema smisla postaviti ljudsko biće
da radi u poduzeću", kaže Moravec, "jer bi samo zaribalo stvar".
Gledano s vedre strane, nastavlja on, strojevi će stvoriti toliko
bogatstva da ljudi možda neće ni morati raditi. Strojevi će osim
toga dokinuti siromaštvo, rat i druge bauke predstrojne povijesti.
"To su trivijalni problemi", kaže Moravec. Ljudi će i dalje, preko
svoje potrošačke moći, možda imati određenu centralnu kontrolu
nad korporacijama kojima upravljaju roboti. "Birat ćemo od kojih
kupovati, a od kojih ne. U slučaju tvornica robota, kupovali bismo
od onih koje proizvode dobre robote." Ljudi će možda i bojkoti­
rati robotska poduzeća čije proizvode ili ponašanje smatraju nepri­
jateljskim prema ljudima.
Strojevi će se u svakom slučaju, smatra Moravec, proširiti na
svemir u potrazi za novim sirovinama. Svrljat će svemirom i pretvarati
2
Hans Moravec, Mind Children, Harvard University Press, Cambridge,
1988. Moraveca sam intervjuirao u prosincu 1993.
rudaču u naprave za obradu informacija. Unutar te nove granice
se roboti više neće moći širiti, pa će se truditi koristiti raspoložive
resurse sve efikasnije i efikasnije, da bi se na kraju pretvorili u čistu
kompjutaciju i simulaciju. "U krajnjoj liniji", objašnjava Mora-
vec, "svaki i najmanji kvant djelatnosti ima svoj fizikalni smisao.
U osnovi imate kiberprostor, što je kompjutacija sve veće i veće efika­
snosti." I dok bića tog kiberprostora budu učila obrađivati infor­
macije sve brže, činit će se da se poruke medu njima prenose sve
sporije, budući da mogu putovati samo brzinom svjetlosti. "Tako
će efekt sveg tog napretka u kodiranju biti povećanje veličine efek­
tivnog svemira", kaže on; kiberprostor će postati u određenom
smislu veći, gušći, složeniji i zanimljiviji od zbiljskog fizičkog
svemira.
Većina ljudskih bića će se veselo odreći sebe od krvi i mesa u
korist veće slobode, i besmrtnosti, kiberprostora. Iako je uvijek
moguće, objašnjava Moravec, da će se naći i "agresivnih primitiva-
ca koji će reći 'Ne, mi se ne želimo udružiti sa strojevima.' Nešto
poput Amiša." Strojevi će možda dopustiti tim atavističkim tipo­
vima da ostanu na Zemlji u nekom edenskom, okolišu sličnom
parku. Naposljetku, Zemlja je "samo komadić prašine u sustavu,
a ipak je od ogromne povijesne važnosti". No, strojevi će možda,
žudeći za sirovinama što ih predstavlja Zemlja, na kraju prisiliti
njezine posljednje žitelje da prihvate svoj novi dom u kiberprostoru.
A što će, pitao sam ga, ti strojevi činiti sa svom svojom moći i
resursima? Hoće li ih zanimati bavljenje znanošću radi znanosti
same? Apsolutno, odgovorio je Moravec. "Središte moje maštari­
je je baš to: da će naši nebiološki potomci, bez većine naših ogra­
ničenja, koji će se sami moći prerađivati, tražiti osnovna znanja."
Znanost će zapravo biti jedini cilj dostojan inteligentnih strojeva.
"Stvari kao što je umjetnost, koju spominju mnogi, nisu, čini se,
baš tako duboke, utoliko što su to u prvom redu načini autosti-
mulacije." Njegovo kikotanje tu prelazi u cerenje.
Moravec kaže da čvrsto vjeruje u bezgraničnost znanosti ili ba­
rem primijenjene znanosti. "Čak i ako su temeljna pravila konačna,"
kaže, "možete ići k njihovu spajanju i slaganju". Godelov teorem
i rad Gregoryja Chaitina na području algoritamske teorije infor-
macija impliciraju da strojevi mogu stalno izmišljati nove i nove,
sve složenije matematičke probleme povećavanjem aksiomske
osnove. "Na kraju ćete možda moći vidjeti aksiomatske sustave astro­
nomskih veličina", kaže on, "i tada ćete iz njih moći izvesti ono
što ne biste mogli iz manjih aksiomatskih sustava". Znanost strojeva
će, naravno, na kraju možda nalikovati ljudskoj manje nego što kvant­
na mehanika sliči Aristotelovoj fizici. "Siguran sam da će se osnovne
kategorije i podjele u pogledu naravi zbilje promijeniti." Strojevi
će, primjerice, ljudsku sklonost svijesti možda smatrati beznadno
primitivnom, poput primitivnih koncepcija fizike starih Grka.
U tom trenutku Moravec najednom mijenja brzinu. Naglašava
da će strojevi biti toliko raznovrsni - mnogo raznovrsniji od bio­
loških organizama - da bi bilo uzaludno spekulirati o tome što bi
njima moglo biti zanimljivo; njihovi će interesi zavisiti o njihovoj
"ekološkoj niši". Moravec zatim otkriva da - poput Fukuyame -
na budućnost gleda strogo darvinovski. Znanost je za Moraveca
zapravo samo popratna pojava vječnog nadmetanja inteligentnih,
evoluirajućih strojeva. Ističe da znanje nikada nije bilo svrha za sebe
i po sebi. Većina bioloških organizama teži stjecanju znanja koje
im pomaže preživjeti u neposrednoj budućnosti. "Ako sigurno i po­
uzdano vladate svojim opstankom, to u osnovi znači da možete ići
u potragu za hranom u širem opsegu i u većim vremenskim razmje­
rima. Tako bi mnoge poddjelatnosti te potrage mogle sličiti na
čistu potragu za informacijama, i one će vjerojatno pridonositi i
opstanku." Čak i Moravčeva mačka iskazuje takvo ponašanje.
"Kad joj hrana nije neposredno potrebna, šeta se i razgleda. Ni­
kad ne znate kad možete naletjeti na mišju rupu od koje ćete u
budućnosti imati koristi." Drugim riječima, znatiželja je adaptivno
svojstvo "ako si je možete priuštiti".
Moravec stoga sumnja da će strojevi izbjegavati nadmetanje i
suradnju u potrazi za čistim znanjem ili težeći bilo kojem drugom
cilju. Bez nadmetanja nemate selekciju, a bez selekcije "u biti
dobivate svako sranje", kaže on. "Treba vam znači nekakvo načelo
selekcije. Ako ga nema, nema ničega." Svemir bi naposljetku mogao
transcendirati sve to nadmetanje, "ali morate imati neku silu koja
će nas dotjerati do tamo. To je, dakle, put. A pola vica je u putu!",
demonski se nasmijao.
Ne mogu se oduprijeti a da ne prenesem incident koji se tada
dogodio - ne dok sam intervjuirao Moraveca, nego kasnije dok sam
transkribirao naš razgovor s vrpce. Moravec je govorio sve brže
i brže, i cijelo vrijeme sve višim i višim tonom. Prvo sam mislio
da kazetofon vjerno oponaša Moravčevu rastuću histeriju. N o ,
kad je počeo zvučati kao vjeverica Alvin iz crtića, shvatio sam da je
to što čujem slušna iluzija; baterije su očito bile sve istrošenije kako
je naš razgovor odmicao. I dok sam slušao vrpcu, Moravčevo
kričavo kikotanje ubrzalo se preko granice razumljivosti i na kraju
granice prepoznatljivosti - kao da je prošlo kroz otvor vrata bu­
dućnosti.

Raznolikost Freemana Dysona

Hans Moravec nije jedini entuzijast za umjetnu inteligenciju koji


se protivi tvrdnji da će se strojevi jednoga dana možda stopiti u
jedinstveni meta-um, te će tako zajednički ostvarivati svoje ciljeve.
Marvin Minsky, koji se toliko boji uskih stavova, je još jedan njezin
pristaša - što i ne čudi. "Surađuje se tek na kraju evolucije", rekao
mi je Minsky, "kad više ne želite velike promjene". Uvijek je,
naravno, moguće - dodaje Minsky sarkastično - da se superinte-
ligentni strojevi zaraze nekakvom religijom radi koje će odustati
od svoje individualnosti i združiti se u jedinstveni meta-um.
Konačno ujedinjenje odbacuje još jedan futurist, Freeman Dyson.
U svojoj zbirci ogleda, naslovljenoj Beskrajno u svim smjerovima,
Dyson razmišlja o tome zašto na svijetu ima toliko patnje i nasilja.
Odgovor je, sugerira on, možda povezan s onim što naziva "načelo
maksimalne raznolikosti". To načelo

djeluje na fizičkoj i mentalnoj razini. Ono kaže da su prirodni


zakoni i početni uvjeti takvi da čine univerzum najzanimljivijim
mogućim. Život je stoga moguć, ali nije suviše lak. Kad god po­
stane dosadno, pred nama se stvori neki izazov ili nešto što nas
spriječi da se uljuljamo u kolotečinu. Primjeri stvari koje oteža­
vaju život su svuda oko nas: udari kometa, ledena doba, oružje,
pošasti, nuklearna fisija, računala, seks, grijeh i smrt. Neki se
izazovi ne mogu prevladati pa tako dolazi do tragedija. Maksi­
malna raznolikost često vodi maksimalnim udarcima. Tako na
koncu preživimo, ali tek za dlaku.3

Dyson, čini mi se, sugerira da ne možemo riješiti sve naše proble­


me; da ne možemo stvoriti raj; ne možemo naći Odgovor. Život
je - i mora biti - vječna borba.
Iščitavam li ja previše između redaka Dysonovih misli? Nadao
sam se da ću to saznati kad sam ga intervjuirao u travnju 1993.
godine na Institutu za napredna istraživanja, njegovu domu od ra­
nih četrdesetih godina. On je krhka osoba, sama kost i koža, s
kukastim nosom i uvučenim, pozornim očima. Podsjećao me na
nježnu pticu grabljivicu. Držao se općenito hladno, rezervirano
- dok se ne bi nasmijao. Tada bi frknuo kroz nos, a ramena bi mu
se zatresla poput dvanaestogodišnjeg školarca kad čuje prost vic.
To je subverzivan smijeh, smijeh čovjeka koji ima viziju svemira kao
luke za "religijske fanatike" i "tvrdoglave tinejdžere", koji inzisti-
4
ra da je najbolja znanost "pobuna protiv autoriteta".
Nisam odmah pitao Dysona za njegovu ideju maksimalne
raznolikosti. Prvo sam ga zamolio da mi nešto kaže o odlukama koje
su obilježile njegovu karijeru. Dyson je nekoć bio predvodnik
potrage za jedinstvenom teorijom fizike. Ranih pedesetih godina,
taj se podrijetlom britanski fizičar utrkivao s Richardom Feynman-
nom i drugim titanima u trci za blagom kvantne teorije elektromagne-
tizma. Često se govorilo da je Dyson za svoj trud zaslužio Nobelo-
vu nagradu - ili barem više poštovanja. Neki njegovi kolege sugeriraju
da su to razočaranje i možda protivnička struja natjerale Dysona na
poduhvate koji nisu bili vrijedni njegovih ogromnih sposobnosti.
3
Freeman Dyson, Infinite in All Directions, Harper and Row, New York,
1988., str. 298.
4
Dysonov romantničan stav prema znanosti dovodi ga na rub radikalnog
relativizma. Vidi njegov ogled "The Scientist as Rebel", New York Re­
view of Books, 25. svibanj 1995., str. 31.
Kad sam taj sud spomenuo Dysonu, poklonio mi je smiješak
stisnutih usana. Tada je odgovorio, kako to često čini, anegdotom.
Britanski fizičar Lawrence Bragg bio mu je "na neki način uzor".
Nakon što je Bragg 1938. postao ravnatelj legendarnog laboratorija
Cavendish pri Sveučilištu Cambridge, okrenuo ga je od nuklearne
fizike, na kojoj se zasnivao njegov ugled, i usmjerio k novim teri­
torijima. "Svi su mislili da Bragg uništava Cavendish tim izlaskom
iz glavne struje", kaže Dyson. "No, to je naravno bila divna odluka
jer je uveo molekularnu biologiju i radioastronomiju. A to je dvoje
Cambridgeu donijelo slavu u sljedećih tridesetak godina."
I Dyson je proveo karijeru tumarajući stranim zemljama. Krivu­
dao je od matematike, kojom se bavio na koledžu, preko fizike česti­
ca, pa fizike krutih stanja, nuklearnog inženjerstva, upravljanja
oružjem, klimatskih studija i onog što zovem znanstvenom teolo­
gijom. Inače trijezan časopis Review of Modem Physics 1979. je godi­
ne objavio članak u kojemu Dyson spekulira o dugoročnim moguć­
nostima inteligentnog života u svemiru.5 Dysona je provocirala
primjedba Stevena Weinberga: "Sto se svemir čini razumljivijim,
to više izgleda bespredmetno." Univerzum s inteligencijom nika­
ko nije bespredmetan, odgovorio je Dyson. Potrudio se pokazati da
inteligencija može zauvijek opstati u otvorenom svemiru koji se
vječno širi - možda u obliku oblaka nabijenih čestica, kako je
sugerirao Bernal - putem zgodnog očuvanja energije.
Za razliku od računarskih entuzijasta, poput Moraveca i Min­
skoga, Dyson ne misli da će na mjesto organske inteligencije ubr­
zo stupiti strojna inteligencija (a kamoli oblaci pametnog plina).
U knjizi Beskrajno u svim smjerovima, on nagađa da će genetički
inženjeri jednog dana možda "uzgojiti" svemirski brod "otprilike
veličine kokoši i isto toliko pametan", koji bi se na krilima Sunca
kretao Sunčevim sustavom i još dalje, služeći nam kao izviđač.
(Dyson ga je nazvao "astrokoka".) 6 Neke još udaljenije civilizaci­
je, koje se možda bave problemom smanjivanja zaliha energije,
možda će uhvatiti radijaciju zvijezda uz pomoć ljuski koje apsorbiraju
5
Freeman Dyson, "Time without End: Physics and Biology in an Open
Universe", Reviews of Modern Physics, vol. 51,1979., str. 447-460.
6
Dyson, Infinite in All Directions, str. 196.
energiju - drugi su ih nazvali "Dysonove sfere". Inteligencija bi
se konačno, predviđa Dyson, mogla proširiti čitavim svemirom i
transformirati ga u jedan veliki um. No, inzistira da "ma koliko du­
boko otišli u budućnost, uvijek će se događati nešto novo, ulazit
će nove informacije, novi svjetovi koje treba istražiti, i stalno šireće
područje života, svijesti i sjećanja." Potraga za znanjem jest - i
mora biti - beskonačna u svim smjerovima.
Dyson se bavi najvažnijim pitanjem svoga proročanstva: "Ka­
kve će odluke donositi um kad bude kontrolirao svemir?" Pita­
nje je, kako je Dyson jasno kazao, teološko, a ne znanstveno.
"Za mene ne postoji jasna razlika između Boga i uma. Bog je ono
što um postaje kad zađe onkraj našeg shvaćanja. Može se smatra­
ti da je Bog, ili duša svijeta, i zbir duša svijeta. Mi smo trenutno,
u ovoj fazi njegova razvoja, glavna mjesta prodora Boga na Zem­
lji. Možda se budemo razvijali s njim, a možda zaostanemo."
Dyson se zapravo složio sa svojim prethodnikom J. D. Berna-
lom u tome da nema nade da ćemo odgovoriti na pitanje što to
nad-biće, taj Bog, misli i čini.
Dyson mi priznaje da taj stav prema budućnosti inteligencije
odražava određenu maštariju. Kad sam ga pitao hoće li se zna­
nost zauvijek razvijati, odgovorio je: "Nadam se! U takvom bih
svijetu ja volio živjeti."Ako umovi čine univerzum smislenim,
moraju imati za misliti o nečemu važnom; stoga znanost mora
biti vječna. Dyson je predvodnik u iznošenju poznatih argume­
nata u prilog svom predviđanju. "O tome se može razmišljati
samo povijesno", objasnio mi je. Prije dvije tisuće godina su "vr­
lo bistri ljudi" izumili nešto što nije bila znanost u modernom
smislu, ali je očito bila njezina prethodnica. "Ako odete u buduć­
nost, ono što mi zovemo znanost više neće biti isto, ali to ne
znači da neće biti zanimljivih pitanja", kaže Dyson.
Kao i Moravec (i Roger Penrose i mnogi drugi), Dyson se nada
da Godelov teorem, osim za matematiku, vrijedi i za fiziku. "Bu­
dući da nam je poznato da su zakoni fizike matematički, te da je
matematika inkonzistentan sustav, nekako je plauzibilno da će i
fizika biti inkonzistentna" - i stoga otvorena. "Zato mislim da bi
ljudi koji predviđaju kraj fizike na duge staze mogli biti u pravu.
Fizika možda postane suvišna. Ali ako pitate mene, čini mi se da
bi se fiziku moglo smatrati sličnom grčkoj znanosti: zanimljivim
početkom koji ustvari nije došao do glavnoga cilja. Kraj fizike tako
bi mogao zapravo biti kraj nečega drugog."
Kad sam konačno upitao Dysona o njegovoj ideji maksimalne
raznolikosti, slegnuo je ramenima. Ma ne, nije on mislio da će to
itko shvatiti baš tako ozbiljno. Uporno je tvrdio da ga zapravo
nije zanimala "šira slika". Jedan od njegovih omiljenih citata je
"Bog se nalazi u detaljima". No, kako je njegovo inzistiranje na
raznolikosti i širokim pogledima bitno za njegov život, pitao sam
ga ne smatra li da je uznemirujuće što tako mnogo znanstvenika
i drugih, čini se, privlači da reduciraju sve na jedan jedini, konač­
ni uvid. Ne predstavljaju li napori u tom smjeru opasnu igru?
"Da, to je u određenom smislu istina", odgovorio je Dyson sa
smiješkom koji je sugerirao da moje zanimanje za ideju maksi­
malne raznolikosti smatra pomalo pretjeranim. "Nikad o tome
ne razmišljam kao o nekom dubokom filozofskom uvjerenju",
dodao je. "Za mene je to jednostavno pjesnička mašta." Dyson je
naravno održavao prikladnu ironijsku distancu između sebe i svo­
jih ideja. N o , ima u tom stavu nečeg negenijalnog. Napokon, či­
nilo se da se on u cijeloj svojoj eklektičkoj karijeri pokušava držati
načela maksimalne raznolikosti.
Dyson, Minsky, Moravec - svi su oni teološki darvinovci, ka­
pitalisti, republikanci u srcu. Poput Francisa Fukuyame, oni sma­
traju da je za postojanje bitno nadmetanje, trka, podjela - čak i kad
je riječ o post-ljudskoj inteligenciji. Neki znanstveni teolozi, oni
"liberalnijih" sklonosti, smatraju da će se pokazati da je nadme­
tanje samo privremena faza koju će inteligentni strojevi brzo na­
dići. Jedan od takvih liberala je Edward Fredkin. Bivši Minskyjev
kolega s MIT-a, Fredkin, je bogat poduzetnik u računarstvu i pro­
fesor fizike na Sveučilištu Boston. On ne sumnja da će budućnost
pripasti strojevima "mnogo milijuna puta pametnijim od nas", ali
vjeruje da će inteligentni strojevi smatrati nadmetanje kakvo za­
mišljaju Minsky i Moravec atavističkim i kontraproduktivnim.
Računala će, objašnjava Fredkin, biti ipak na jedinstven način
opremljena za suradnju pri postizanju svojih ciljeva. Štogod je­
dan naučio, moći će naučiti svi, i kako se bude razvijao jedan, moći
će se razvijati svi; plod suradnje je situacija u kojoj svi pobjeđuju.
A o čemu će razmišljati vrhunski inteligentan stroj nakon što
nadiđe darvinovsku utrku štakora? Što će činiti? "Naravno da će
računala razviti vlastitu znanost", odgovorio je Fredkin. "Meni to
izgleda očito." Hoće li se znanost strojeva bitno razlikovati od znanosti
ljudi? Fredkinu se čini da bi mogla, ali mi nije znao reći kako točno.
Ako želim saznati odgovore na takva pitanja, trebam se obratiti
znanstvenoj fantastici. Tko na kraju zna? 9

Frank Tipler i točka Omega

Frank Tipler misli da on zna. Tipler, fizičar sa Sveučilišta Tulane,


iznio je teoriju zvanu teorija točke Omega, prema kojoj se cijeli
svemir transformira u jedinstveno, svemoćno, sveznajuće računalo.
Za razliku od većine drugih istraživača daleke budućnosti, Tipler,
čini se, shvaća da prakticira ironijsku, a ne empirijsku znanost; on
ih iskreno ne razlikuje. N o , možda mu upravo ta kvaliteta omo­
gućuje da zamisli što bi računalo beskrajne inteligencije i snage
htjelo činiti.
Tiplera sam intervjuirao u rujnu 1994. usred njegove promocij-
ske turneje za knjigu Fizika besmrtnosti, knjigu od 528 stranica
koja iscrpljujuće detaljno istražuje posljedice njegove teorije točke
Omega.10 On je visok čovjek, široka mesnata lica uokvirenog rož-
natim naočalama, prosjedih brkova i kose. Za našeg je intervjua
bacao karte na stol s bezglavim intenzitetom, posve u suprotnosti
s njegovim južnjačkim otezanjem. Izgledao je pomalo žovijalno
štreberski. U jednom sam ga trenutku upitao je li ikada uzimao
9
Fascinantna karijera Edwarda Fredkina (kao i karijere Edwarda Wisona i
pokojnog ekonomista Kennetha Bouldinga) opisana je u knjizi Roberta
Wrighta Three Scientists and Their Gods, Pantheon, New York, 1988.
Fredkina sam telefonski intervjuirao u svibnju 1993.
10
Frank Tipler, The Physics of Immortality, Doubledzy, New York, 1994.
LSD ili druge psihodelične droge; napokon, o točki Omega počeo
je razmišljati za vrijeme postdoktorskog studija na Berkeleyu se­
damdesetih godina. "Ja ne", rekao je odlučno odmahujući glavom.
"Pa ja ne pijem ni alkohol! Ja sam, kako da kažem, jedini trijezni
Tipler na svijetu!"
Odgojen je kao f u n d a m e n t a l . B a p t i s t , ali je kao mladić došao
do uvjerenja da je znanost jedini put do znanja i "poboljšanja čo­
vječanstva". U svojoj doktorskoj tezi na Sveučilištu Maryland, Ti­
pler je istraživao mogućnost izgradnje vremenskog stroja. Kakve to
ima veze s poboljšanjem stanja čovječanstva? "Pa jasno je da bi vre­
menski stroj uvećao ljudske sposobnosti", odgovorio je Tipler.
"Naravno, moglo bi ga se koristiti i za zlo."
Teorija točke Omega izrasla je iz suradnje Tiplera i britanskog
fizičara Johna Barrowa. U knjizi Antropsko kozmološko načelo
objavljenoj 1986. godine na 706 stranica, Tipler i Barrow razma­
traju što bi se dogodilo kad bi inteligentni strojevi pretvorili či­
tav svemir u divovsku napravu za obradu informacija.11 Oni sma­
traju da u zatvorenom svemiru - koji jednom prestaje sa širenjem
i vraća se natrag ka kolapsu - sposobnost svemira da obraduje
informacije bi se približila beskonačnosti, kako se bude približa­
vao konačnom singularitetu ili točki. Tipler je posudio termin
točka Omega od isusovačkog mistika i znanstvenika Pierrea Teil-
harda de Chardena, koji je imao viziju budućnosti u kojoj se sva
živa bića združuju u jedinstven božanski entitet koji utjelovljuje
Isusov duh. (Zbog te je tvrdnje Teilhard de Charden morao raz­
mišljati šalje li Bog kristolike spašenike ne samo na Zemlju, nego
i na druge planete na kojima ima života.) 12
Tipler je u početku vjerovao da je nemoguće zamisliti o čemu
bi mislilo i što bi činilo beskrajno inteligentno biće. Tada je, među­
tim, pročitao ogled u kojemu njemački teolog "Wolfhart Pannenberg
11
Frank Tipler i John Barrow, TheAnthropic Cosmological Principle, Ox­
ford University Press, New York, 1986.
12
Teilhard de Chardin raspravlja o tome, kako bi se vanzemaljci mogli
spasiti, u poglavlju pod naslovom "A Sequel to the Problem of Human
Origins: The Plurality of Inhabited Worlds" u Christianity and Evolu­
tion, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1969.
tvrdi da će u budućnosti svi ljudi još jednom zaživjeti u Božjem
umu. Taj je ogled u Tipleru uzrokovao osjećaj otkrića 'Heureka!'
koji će mu poslužiti kao inspiracija za knjigu Fizika besmrtnosti.
Točka Omega, shvatio je, imat će moć da, kao vječno blažene, po­
novno stvori - ili uskrsne - sve koji su ikada živjeli. Točka Omega
neće tek oživjeti mrtvace; ne, ona će ih poboljšati. A neće za nama
ostaviti niti naše svjetovne žudnje. Svaki će muškarac, primjeri­
ce, moći imati najljepšu ženu koju je ikada vidio ili najljepšu ženu
svih vremena; ali ne samo to, moći će imati najljepšu ženu čija je egzi­
stencija logički moguća. U svojim logički savršenim megapart-
nerima će moći i žene uživati.
Tipler kaže da tu zamisao u početku nije shvatio ozbiljno. " N o ,
razmislite li o tome, morat ćete se odlučiti vjerujete li uistinu u
te konstrukcije što ste ih stvorili na temelju fizikalnih zakona ili
ćete se samo pretvarati da su to obične igrarije bez ikakve veze sa
stvarnošću." Kad je tu teoriju prihvatio, donijela mu je veliku
utjehu. "Uvjerio sam se, možda u zabludu, da će to biti divan
svemir." Citira "tog velikog američkog filozofa Woodyja Allena
koji je rekao: 'Ne želim vječno živjeti preko svojih djela. Želim
vječno živjeti tako da ne umrem.' Mislim da se tu vidi emocio­
nalni utjecaj što ga na mene pomalo ostavlja mogućnost računal­
nog uskrsnuća.
Novinar BBC-a ga je, prisjeća se Tipler, 1991. godine intervjui­
rao za emisiju o točki Omega. Kad ju je kasnije gledala na televiziji,
njegova ga je kćer pitala hoće li njezina baka, koja je nedavno bila
umrla, jednog dana uskrsnuti u računalnoj simulaciji. "I što sam
joj mogao reći?", upita me Tipler sliježući ramenima, nego "Na­
ravno!" Tipler zatim utihne, a meni se učinilo da vidim sjenu
sumnje na njegovu licu. Odmah je nestala.
Tipler tvrdi da ga ne obeshrabruje što ga vrlo malo - s težnjom
ništici - fizičara shvaća ozbiljno. Pa Kopernikova heliocentrična
kozmologija nije bila prihvaćena još više od stoljeća nakon njego­
ve smrti. "Potajno", prošišta Tipler, mjerkajući me oštrim pogle­
dom, "o sebi mislim kao o nekom tko se nalazi u istom položaju u
kakvom je bio Kopernik. Ključna je razlika, da to još jednom naglasim,
u tome što mi znamo da je on bio u pravu. A to za mene ne znamo.
To je ključno!"
Razlika između znanstvenika i inženjera je u tome što znan­
stvenik traži Istinu, a inženjer Dobro. Tiplerova teologija pokazu­
je da je on u srcu inženjer. Za razliku od Freemana Dysona, Tipler
misli da je potraga za čistim znanjem, koje on definira kao te­
meljne zakone koji upravljaju svemirom, konačna i gotovo dovrše­
na. No, pred znanošću i dalje stoji njezina najveća zadaća: kon­
struirati raj. "Kako doći do točke Omega: to je još uvijek pitanje",
zapaža Tipler.
Tiplerova privrženost Dobru, umjesto Istini, postavlja barem
dva problema. Jedan je bio dobro poznat Danteu i drugima koji
su se odvažili zamišljati raj: kako izbjeći dosadu. Baš je taj problem
naposljetku naveo Dysona da predloži svoje načelo maksimalne
raznolikosti - koje, kako kaže, vodi k najvećim potresima. Tipler
se slaže s Dysonom da "ne možemo zbilja uživati u uspjehu ako
ne postoji mogućnost neuspjeha. Mislim da to dvoje zapravo ide
skupa." Tipler međutim nerado uvažava mogućnosti da bi točka
Omega mogla nanositi veliku bol svojim subjektima jednostavno
zato da im ne bude dosadno. On samo kaže da bi točka Omega
svojim subjektima mogla dati mogućnost da postanu "mnogo inte­
ligentniji, mnogo obrazovaniji". Ali što će ta bića raditi kako budu
postajala sve inteligentnija i inteligentnija, ako je potraga za istinom
već završila? Voditi sve pametnije razgovore sa sve ljepšim su-
permodelima?
Tiplerova averzija prema patnji vodi ga u još jedan paradoks.
U svojim tekstovima on tvrdi da je točka Omega stvorila univerzum
iako točka Omega još nije stvorena. A, da! Ali imam na to odgo­
vor!, uzviknuo je Tipler, kad sam mu svratio pažnju na tu zagonet­
ku. Upustio se u dugo, zamršeno objašnjavanje u kojemu, ukratko
rečeno, kaže da bi nam referentni okvir trebala biti budućnost,
budući da dominira našom kozmičkom poviješću - baš kao što
su za našu astronomiju referentni okvir zvijezde, a ne Zemlja ni
Sunce. Ako se tako gleda, posve je prirodno pretpostaviti da je
kraj svemira, točka Omega, na određen način i njegov početak. N o ,
to je čista teologija. Mi na svemir gledamo kao na nešto što ide
od prošlosti k budućnosti. Ali to je naša točka gledišta. Nema
razloga zašto bi svemir na sebe gledao na taj način."
U potporu svoje tvrdnje, Tipler se prisjetio odlomka Biblije u
kojemu Mojsije pita zapaljeni grm o njegovu identitetu. Grm mu
odgovara: "Ja sam koji jesam." No, izvorno hebrejski tekst, prema
Tiplerovu mišljenju, trebalo bi prevesti kao: "Bit ću što ću biti."
Taj odlomak, zaključuje Tipler slavodobitno, otkriva da je biblijski
Bog uspio stvoriti svijet, brbljati sa svojim prorocima i tako dalje,
iako postoji u budućnosti.
Tipler zatim priča što ga je nagnalo na to koprcanje. Ako se
točka Omega već pojavila, mi mora da smo jedna od njenih re­
kreacija ili simulacija. Ali naša povijest ne može biti simulacija;
ona mora biti originalna. Zašto? Zato što je točka Omega "predo­
bra" a da ponovno stvori svijet s toliko bola, kaže Tipler. Poput
svakog vjernika u dobrohotno božanstvo, Tipler se spotiče o pro­
blem patnja i zla. Radije nego da se suoči s mogućnošću da je točka
Omega odgovorna za sve užase našega svijeta, Tipler se tvrdogla­
vo hvata svog paradoksa: točka Omega nas je stvorila, iako još ne
postoji.
Knjiga Granice znanosti britanskog biologa Petera Medawara
iz 1984. godine se sastoji uglavnom od prežvakanog poperizma. Me-
dawar u njoj višekratno inzistira da, primjerice, "nema granica
moći znanosti da odgovori na pitanja na koja znanost može odgo­
voriti", kao da je to neka duboka istina, a ne prazna tautologija. Me-
dawar doduše nudi neke zgodne formulacije. Dio knjige o "blebe­
tanju"- pri čemu misli na mitove, praznovjerice i druga uvjerenja
kojima nedostaje empirijske osnove - primjedbom "Ponekad je
13
zabavno blankrotirati".
Tipler je možda najblankrotiraniji znanstvenik s kojim sam se ika­
da susreo. Kad sam to rekao, reći ću i to da teoriju točke Omega —
bar kad se s nje zgule Tiplerovi kršćanski ukrasi - smatram najpri-
vlačnijom ironijskom znanošću za koju sam ikada čuo. Freeman
Dyson ima viziju ograničene inteligencije kako pluta po otvorenom
13
Peter Medawar, The Limits of Science, Oxford University Press, New
York, 1984., str. 90.
širećem svemiru i odupire se toplinskoj smrti. Tiplerova točka Omega
voljna je upustiti se u rizik velikog stiska, vječnog zaborava, a sve
za bljesak beskrajne inteligencije. Za moj pojam, Tiplerova vi­
zija je privlačnija.
S Tiplerom se ne slažem samo oko toga što bi točka Omega
željela učiniti sa svojom moći. Bi li je bilo briga hoće li uskrsnuti
"dobru" verziju Hitlera ili ga uopće ne uskrsnuti (jedna od stvari
koje Tiplera stalno brine) ? Bi li poslužila kao neka vrsta posljed­
nje agencije za sklapanje brakova i spajala blesane sa kiber-
supermodelima? Mislim da ne bi. Kako mi je rekao David Bohm:
"Zapravo nije stvar u sreći." Vjerujem da bi točka Omega po­
kušala dostići ne Dobro - ne raj, ni novu Polineziju, ni bilo ka­
kvo vječno blaženstvo - nego Istinu. Pokušala bi shvatiti kako i
zašto je do nje došlo, baš kao i njezini niži ljudski preci. Pokušala
bi naći Odgovor. Koji bi je drugi cilj bio vrijedan?
EPILOG
BOŽJI STRAH

U svojoj knjizi iz 1992. godine Božji um, fizičar Paul Davies raz­
glaba možemo li mi ljudi apsolutno znanje - Odgovor - dosegnuti
pomoću znanosti. Takav ishod nije vjerojatan, zaključio je Davies,
zbog ograničenja što ih pred razumsko znanje postavljaju kvant­
na neodređenost, Godelov teorem, kaos i slično. Mističko iskustvo
možda nudi jedini prolaz k apsolutnoj istini, spekulira Davies.
Na to je dodao da sam ne bi mogao potvrditi tu mogućnost bu­
dući da nikad nije doživio mističko iskustvo.
Prije mnogo godina, kad sam postao znanstveni autor, doživio
sam nešto što bi se, pretpostavljam, moglo nazvati mističkim isku­
stvom. Psihijatar bi ga vjerojatno nazvao psihotičnom epizodom.
Što je da je, evo što se dogodilo. Objektivno gledano, ležao sam na
leđima raširenih ruku na cesti nekog predgrađa, neosjetljiv na sve
oko sebe. Subjektivno, jurio sam kroz ludi mračni limb prema neče­
mu za što sam bio siguran da je tajna života. Plavili su me valovi
zaprepaštenja pred čudesnošću egzistencije. Istodobno, obuzimao
me čvrsti stisak solipsizma. Bio sam uvjeren - bolje rečeno, znao
sam - da sam ja jedino svjesno biće u svemiru. Nije bilo budućnosti,
prošlosti, ni sadašnjosti, osim onoga što sam ja kao takvo zamišljao.
U početku sam bio ispunjen osjećajem bezgranične sreće i moći.
Zatim sam odjednom postao uvjeren da će me ta ekstaza, ako joj
se još više prepustim, proždrijeti. Ako postojim samo ja, tko će
me vratiti iz zaborava? Tko će me spasiti? S tom se spoznajom moje
blaženstvo pretvorilo u užas; bježao sam od istog onog otkrića za
kojim sam toliko žudio. Osjetio sam da padam u duboku tminu,
i dok sam padao osjećao sam da se topim u nešto što je izgledalo
kao beskraj jastava.
Mjesecima nakon što sam se probudio iz te more, bio sam
uvjeren da sam otkrio tajnu egzistencije: Božji strah od vlastita
boštva i njegove moguće smrti je temelj svega. To me uvjerenje
ostavilo s pomiješanim osjećajem ushićenja i strave - te me je
udaljilo od prijatelja i obitelji i svih običnih stvari koje život čine
vrijednim svakodnevnog življenja. Morao sam se itekako pomučiti
da sve to ostavim iza sebe i nastavim živjeti. U određenoj sam
mjeri uspio. Kako bi to rekao Marvin Minsky, ugurao sam to
iskustvo u relativno izoliran dio svoga uma tako da ne prevlada
nad drugim, praktičnijim dijelovima - za nalaženje i zadržavanje
posla, partnera i tako dalje. Međutim, nakon mnogo sam godina
izvukao sjećanje na tu epizodu i počeo čeprkati po njemu. Jedan
od razloga za to je bio što sam se susreo s bizarnom, pseudo­
znanstvenom teorijom koja je dala metaforički smisao mojoj ha­
lucinaciji: s teorijom točke Omega.
Smatra se da je zamišljati da ste Bog znak lošeg odgoja, ali
čovjek može zamisliti da je neizmjerno moćno računalo koje proži­
ma - koje jest - cijeli univerzum. Kako se točka Omega približa­
va konačnom kolapsu vremena, prostora i samog bivanja, ona će
doživjeti mističko iskustvo. Još će jače spoznati potpunu neplau-
zibilnost vlastita postojanja. Shvatiti će da nema stvoritelja, nema
Boga, osim nje same. Ona jest i ničeg drugog nema. Osim toga,
točka Omega mora shvatiti i da ju je njezina žudnja za krajnjim
znanjem i unifikacijom dovela na sam rub vječnog ništavila i da
će, ako ona umre, sve umrijeti. Užasna spoznaja svoje kobi nag-
nat će točku Omega da pobjegne od sebe, od svoje jezive samoće
i samospoznaje. Stvaranje, sa svim svojim bolom, ljepotom i mnoš-
tvenošću, potječe - ili jest - očajni bijeg točke Omega od sebe
same.
Naznake te zamisli našao sam na raznim mjestima. U eseju
"Borges i ja" argentinski je pripovjedač opisao svoj strah od toga
da će proždrijeti sam sebe.

Volim pješčane satove, zemljopisne karte, osamnaestostoljetnu ti­


pografiju, etimologije, okus kave i prozu Roberta Louisa Steven-
sona; naše preferencije su zajedničke, no to ih s taštinom izokreče
u značajke glumca. Bilo bi pretjerano reći da je naš odnos neprija­
teljski; ja živim, i dalje živim, tako da Borges može stvarati svoju
književnost; i ta me književnost opravdava... Prije mnogo godina
sam se pokušao osloboditi od njega, pa sam krenuo od mitologija
predgrađa k igrama s vremenom i beskonačnošču, ali te igre sada
pripadaju Borgesu i ja ču morati smisliti nešto drugo. Moj je ži­
vot dakle bijeg, i ja gubim sve, i sve pada u zaborav ili pripada
njemu. Ne znam tko od nas dvojice piše ovu stranicu.

Borges bježi od sebe, ali on je naravno i tragalac. Slična slika


potrage za samim sobom javlja se i u jednoj fusnoti u knjizi Razno­
likosti religijskog iskustva Wiliiama Jamesa. U toj fusnoti James
citira filozofa Xenosa Clarka koji opisuje otkriće koje je u njemu
proizvela anestezija. Clark je izašao iz tog iskustva uvjeren da je

obična filozofija poput psa koji tjera svoj rep. Sto ga više lovi,
mora dalje ići i nos mu nikad ne dostiže pete jer su one uvijek
korak naprijed. Sadašnjost je stoga preuranjen zaključak i ja je
uvijek kasnim razumjeti. Ali u trenutku izlaska iz anestezije,
samo tada, prije nego sam otpočeo živjeti, uhvatio sam, tako­
reći, sjenu svojih peta, sjenu vječnog procesa upravo u činu poči-
njanja. Istina je da smo na putu kojemu je došao kraj prije nego
smo krenuli; a do stvarnog kraja filozofije dolazi se ne kad do
njega stignemo, nego kad na njemu ostajemo i naše se odredište
(koje je već tu) - može neočekivano pojaviti u ovom životu kad
prestanemo s intelektualnim propitivanjima.
No, mi ne možemo prestati s našim intelektualnim propitiva­
njem. Ako to učinimo, nema ničega. Tu je samo zaborav. Fizičar John
Wheeler, koji je dao ime crnim rupama i prorok je od glave do pete,
intuitivno je znao tu istinu. U srcu zbilje se ne nalazi odgovor, nego
pitanje: zašto nešto, a ne radije ništa? Odgovor jest da odgovora
nema, da postoji samo pitanje. Wheelerov dojam da je svijet "samo
plod mašte", također ima mnogo osnova. Svijet je zagonetka što
ju je Bog postavio kako bi se zaštitio od svoje užasne samoće i
straha od smrti.

Besmrtni Bog Charlesa Hartshornea

Uzaludno sam tražio teologa koji bi blagonaklono gledao na tu


ideju Božjeg užasa. Freeman Dyson mi je dao jedan mogući trag.
Nakon predavanja u kojemu je raspravljao o svojim teološkim
stajalištima - naime, o postavci da Bog nije ni sveznajuć ni sve­
moguć, nego raste i uči s nama ljudima - Dysonu je prišao jedan
stariji čovjek. Predstavio se kao Charles Hartshorne, jedan od,
kako je Dyson kasnije saznao, najeminentnijih teologa ovoga sto­
ljeća. Hartshorne je rekao Dysonu da njegova koncepcija Boga
sliči na onu talijanskog svećenika iz šesnaestog stoljeća po imenu
Socinus, spaljenog zbog hereze. Dyson je stekao dojam da je Hart­
shorne i sam bio socinovac. Pitao sam Dysona zna li je li Hart­
shorne još živ. "Nisam siguran", odgovorio je Dyson. "Ako jest,
mora da je jako, jako star."
Kad sam otišao s Princetona, kupio sam knjigu eseja o Hartshor-
neovoj teologiji, koju su napisali on sam i drugi autori, i vidio da
je on uistinu socinovac.4 Možda će on razumjeti moju ideju Bož­
jeg užasa - ako je živ. Pogledao sam u neka stara izdanja knjige
Tko je tko i tamo saznao da je Hartshorneovo zadnje namještenje
bilo na Sveučilištu Texas u Austinu. Nazvao sam tamošnji odsjek
za filozofiju i tajnik mi je rekao da je profesor Hartshorne iteka-
4
Vidi Lewis Edwin Hahn (ur.) The Philosophy of Charles Hartshorne, Library
of Living Philosophers, La Salle, 111., 1991. S Hartshorneom sam razgo­
varao u svibnju 1993.
ko živ. Dolazi nekoliko puta tjedno. Ali je vjerojatno najbolje da
mu telefoniram kod kuće.
Na telefon se javio Hartshorne. Predstavio sam se i rekao da
sam njegovo ime dobio od Freemana Dysona. Hoće li se Hartshor­
ne sjećati svog razgovora s Dysonom o Socinu? Sjećao se. Hart­
shorne je neko vrijeme govorio o Dysonu, a zatim je pokrenuo
raspravu o Socinu. Iako mu je glas bio hrapav i drhtav, govorio je s
apsolutnim uvjerenjem. Nakon manje od minute razgovora glas mu
je pukao i prešao u falset poput glasa Mickeya Mousea, što je našem
razgovoru dalo dodatni osjećaj nadrealnosti.
Socinovci, za razliku od većine srednjovjekovnih, pa i modernih
teologa, vjeruju da se Bog mijenja, uči i s vremenom evoluira,
baš kao i mi ljudi. "Vidite, velika klasična tradicija srednjovje­
kovne teologije kaže da je Bog nepromjenjiv", objašnjava on. "So­
cinovci pak kažu: 'Ne, to je pogrešno' i apsolutno su u pravu.
Meni je to jednostavno očigledno."
Bog dakle nije sveznajuć? "Bog zna sve što se može znati", odgo­
vorio mi je Hartshorne. "Ali ne postoji takvo što kao budući do­
gađaj. O njima se ne može znati ništa dok se ne dogode." To zna
svaka budala, implicirao je njegov ton.
Ako Bog ne može znati budućnost, je li moguće da bi je se
mogao bojati? Bi li se mogao bojati vlastite smrti? "Ne!", povi-
kao je Hartshorne i nasmijao se apsurdnosti te ideje. "Mi se rađa­
mo i umiremo", rekao je. "U tome se razlikujemo od Boga. Ne
vrijedi govoriti o Bogu ako se Bog rađa i umire. Ne vrijedi govo­
riti o Bogu ako Bog ima rođenje i smrt. Bog doživljava naše rođe­
nje, ali kao naše rođenje, a ne kao rođenje Boga, a doživljava i
našu smrt."
Pokušao sam objasniti da ne želim reći da Bog stvarno može
umrijeti, nego samo da bi se mogao bojati smrti, da bi mogao sum­
njati u svoju besmrtnost. "A to", odvrati Hartshorne, i praktički
sam ga vidio kako odmahuje glavom. "To me ne zanima".
Pitao sam Hartshornea je li čuo za teoriju točke Omega. "To je
Teillhard de Chardin...?" Da, odgovorio sam, inspiracija je bio Teill-
hard de Chardin. Ideja je općenito u tome da će se superinteligent-
ni strojevi, što su ih stvorili ljudi, proširiti čitavim svemirom...
"Da...", prekinuo me Hartshorne prijekorno. "To me baš i ne
zanima. To je pomalo maštarija."
Htio sam odgovoriti: To i jest maštarija, ali zar maštarije nisu i
sve te socinovske besmislice? Ipak, pitao sam Hartshornea čini li
mu se da će doći kraj Božjoj evoluciji i učenju. Prvi put je zastao
prije nego je odgovorio. Bog, konačno je rekao, nije biće nego "-
način postajanja"; nema početka njegova postajanja i neće mu ni biti
kraja. Nikada.
Zar ne bi bilo lijepo tako misliti?

Božji nokti

Svoju sam ideju Božjeg užasa pokušao objasniti raznim poznani­


cima, ali ni s njima nisam bio bolje sreće nego s Hartshorneom.
Jedan kolega, znanstveni pisac, jedan od onih hiperracionalista,
strpljivo je slušao moje izlaganje i uspio se ne nasmijati. "Da vidi­
mo jesam li te dobro shvatio", rekao je kad sam se našao u slijepoj
ulici. "Kažeš da se sve svodi na to da Bog, recimo to tako, grize
nokte?" Razmišljao sam o tome trenutak-dva i potvrdno klimnuo.
Da, zašto ne. Sve se svodi na to da Bog grize nokte.
Ustvari mislim da ideja Božjeg užasa ima što za ponuditi. Njo­
me se sugerira zašto mi ljudi, i kad osjećamo poriv da tragamo za
istinom, istodobno od nje i bježimo. Strah od istine, od Odgovo­
ra, prožima spise naše kulture od Biblije do posljednjeg filma o
ludom znanstveniku. O znanstvenicima se obično misli da su imu­
ni na tu nelagodu. Neki jesu, ili se čini da jesu. Pada mi na pamet
Francis Crick, Mefisto materijalizma. Tu je i ledeni ateist Ric­
hard Dawkins ili Stephen Hawking, kozmički šaljivac. (Ima li
nešto posebno u britanskoj kulturi što proizvodi znanstvenike
koji su toliko imuni na metafizičku tjeskobu?)
Ali na svakog Cricka ili Dawkinsa dolaze mnogi znanstvenici
koji njeguju duboku ambivalentnost prema pojmu apsolutne istine.
Poput Rogera Penrosea, koji se nije mogao odlučiti je li njegovo
vjerovanje u konačnu teoriju optimistično ili pesimistično. Ili Ste-
ven Weinberg koji je izjednačio shvatljivost s bespredmetnošću.
Ili David Bohm koji zbilju želi i razjasniti i zamagliti. Ili Edward
Wilson koji žudi za konačnom teorijom ljudske naravi, a sledi se pri
pomisli da bi se mogla pronaći. Ili Marvin Minsky koji se toliko
grozi jednoumlja. Ili Freeman Dyson koji inzistira da su tjeskoba i
sumnja bitne za egzistenciju. Ambivalentnost tih tragaoca za isti­
nom prema konačnom znanju odražava ambivalentnost Boga - ili
točke Omega, ako vam je draže - prema apsolutnom znanju o
vlastitoj sudbini.
Wittgenstein svoju pjesmu u prozi Tractatus Logico-Philosophi-
cus započinje: "Ne kakav svijet jest, nego da jest". Istinsko pros-
vjetljenje, kako je Wittgenstein znao, sastoji se tek od tupog po­
gleda i obješene vilice pred grubom činjenicom postojanja.
Opipljiv cilj znanosti, filozofije, religije i svih oblika znanja je
transformirati veliko "Uhhh?" mističkog čuđenja u još veće "A-
ha!" razumijevanja. No, kad se stigne do Odgovora, što onda?
Ima nešto jezivo u pomisli da bi naše znanje jednom moglo isko­
rijeniti naš osjećaj čuđenja, jednom zauvijek. Sto bi tada bila svr­
ha našeg postojanja? Ne bi je bilo. Upitnik mističkog čuđenja
nikada se ne da do kraja izravnati, pa ni u Božjem umu.
Imam dojam kako to zvuči. Volim o sebi misliti kao o racional­
noj osobi. Rado, i previše rado, ismijavam znanstvenike koji svoje
metafizičke maštarije shvaćaju previše ozbiljno. No, da opet pa­
rafraziram Marvina Minskog, svi mi imamo mnogo umova. Moj
praktični racionalni um mi kaže da je cijela za priča o Božjem uža­
su besmislica i obmana. Ali imam i druge umove. Jedan s vremena
na vrijeme pogledava na astrološku rubriku, ili se pita \ma li ipak
nečega u svim tim izvještajima o ljudima koji su doživjeli seks s
vanzemaljcima. Drugi moj um vjeruje da se sve svodi na to da Bog
grize nokte. To mi uvjerenje čak daje neku neobičnu utjehu. Naš
je usud Božju usud. A sada kad je toj znanosti - istinitoj, čistoj,
empirijskoj znanosti - došao kraj, u što drugo vjerovati?
POGOVOR
ŠTO NEDOSTAJE?

Kao znanstveni pisac sam uvijek pridavao veliku težinu mišljenju


glavne struje. Odmetnik koji poriče status quo je odličan za zabavan
članak, ali on ili ona su gotovo beziznimno u krivu, dok je većina
u pravu. Prijem knjige Kraj znanosti me je stoga stavio u neobičan
položaj. Nije da nisam očekivao, pa i priželjkivao, osporavanje
poruke ove knjige. No, nisam predvidio da će biti osporavana sa
svih strana i to gotovo jednoglasno.
Moj argument o kraju znanosti javno su osudili savjetnik za zna­
nost predsjednika Clintona, direktor NASA-e, desetak laureata
Nobelove nagrade i gomila manje uglednih kritičara sa svih konti­
nenata osim Antarktika. Čak i oni koji su rekli da su uživali u knjizi,
obično bi se potrudili distancirati od njezine premise. "Ne prihvaćam
središnju postavku knjige o granicama i sumraku", svjedoči Natalie
Anger pred kraj svoje neuobičajeno ljubazne kritike u New York
Times Book Reviewu od 30. lipnja 1996.
Čovjek bi pomislio da će me takva benigna kritika ponukati na
to da posumnjam u sebe. No, otkad je knjiga objavljena prošlog lip­
nja, sve sam uvjereniji da sam u pravu i da su gotovo svi ostali u krivu,
što je obično simptom početne faze ludila. Moja knjiga, poput svih
drugih, kompromis je ambicije i zahtjeva obitelji, izdavača, po­
slodavca i tako dalje. I dok sam nevoljko predavao završnu verziju
uredniku, bio sam i previše svjestan da sam je mogao poboljšati
na razne načine. U ovom pogovoru ću, nadam se, privezati neke
očitije slobodne krajeve tkiva knjige i odgovoriti na razumne i
smiješne - kritike.

Još jedna "knjiga kraja"

Možda najčešća reakcija na Kraj znanosti bila je: "Pa to je samo


još jedna knjiga o kraju nečeg velikog." Pisci recenzija implicirali
su da je moj traktat, poput drugih njemu sličnih - kao što su Kraj
povijesti Francisa Fukuyame i Kraj prirode Billa McKibbena _
manifestacija istog pesimizma kraja tisućljeća, pomodnjak kojeg
ne treba shvatiti previše ozbiljno. Moje kolege "krajevce" i mene
kritičari su optužili i za narcizam, budući da uporno tvrdimo da
je naše doba posebno, doba kriza i kulminacija. Kako je to formu-
lirao Seattle Times: "Svi mi želimo živjeti u jedinstvenom vremenu,
i objave kraja povijesti, novog doba ili kraja znanosti neodoljive
su."(9. 07. 1996.)
N o , naše doba jest jedinstveno. Pad Sovjetskog saveza događaj je
je bez presedana, tu je veličina ljudske populacije koja se približava
broju od šest milijardi, zatim globalno zagrijavanje i pucanje
ozonskog omotača, što ih je potakla industrija. Sigurno nema pre-
sedana za termonuklearne bombe, slijetanje na Mjesec, prenosiva
računala ili testove za gene koji uzrokuju rak dojke - ukratko, za
eksploziju znanja i tehnologije što je obilježila ovo stoljeće. Kako
smo svi rođeni i odrasli u ovome dobu, mi jednostavno podrazu-
mijevamo da je taj eksponencijalni napredak sada stalna značajka
stvarnosti i da će se nastaviti, da se mora nastaviti. Ali povijesna
perspektiva sugerira da je taj progres vjerojatno anomalija kojoj će
doći, i kojoj mora doći, kraj. Vjera u vječnost progresa - ne u
krize i kulminacije - dominantna je zabluda naše kulture.
U magazinu Newsweek od 17. lipnja 1996. se kaže da moja vizija
budućnosti predstavlja "nedostatak mašte". Zapravo je i previše
lako zamisliti velika otkrića odmah iza obzorja. To nam čini naša
kultura s TV serijama kao što su Zvjezdane staze i filmovima poput
Ratova zvijezda, reklamama za automobile i politčkom retorikom
koja nam obećava da će sutra biti veoma različito - i gotovo si-
gurno bolje - nego danas. Znanstvenici, a i znanstveni novinari,
uvijek tvrde da se revolucije, veliki pomaci i sveti Gralovi pod­
razumijevaju.
Želim da zamislite ovo: A što ako iza obzora nema ničeg velikog?
Što ako je to što imamo u osnovi ono što ćemo i imati? Nećemo
izumiti supersvjetlo, svemirske brodove na warp pogon koji nas
mogu odbaciti do drugih galaksija pa i drugih univerzuma. Pomoću
genetskog inženjerstva nećemo postati beskrajno pametni ni besmrt­
ni. Nećemo otkriti Božji um, kako je to rekao ateist Stephen
Hawking.
Koja će nam onda biti sudbina? Pretpostavljam da ona neće biti
ni bezumni hedonizam, kako proriče Gunther Stent u knjizi Dola­
zak zlatnog doba, niti bezumna borba, kako upozorava Francis Fu-
kuyama u Kraju povijesti, nego neka kombinacija toga dvoga. I
dalje ćemo krivudati kao i dosad, oscilirati između užitka i jada, pros-
vjetljenja i zablude, nježnosti i okrutnosti. Neće to biti raj, ali ni
pakao. Drugim riječima, svijet postznanosti neće biti baš tako
različit od našeg svijeta.
Budući da uživam u tome da nekoga uhvatim u grešci, valjda je
pravedno što su me moji kritičari pokušali našopati mojim lijekom.
U broju od 20. srpnja 1996. Economist je slavodobitno konstatirao
kako je moja teza o kraju znanosti i sama primjer ironijskog teo­
retiziranja, budući da je zapravo neprovjerljiva. No, kako je Karl
Popper odgovorio kad sam ga upitao može li se njegova teza o
falsifikaciji falsificirati, "To je jedna od najidiotskijih zamislivih
kritika!". U usporedbi s atomima, galaksijama, genima i drugim
predmetima izvornog znanstvenog istraživanja, ljudska kultura je
efemerna; asteroid bi nas mogao uništiti u bilo kom trenutku i donijeti
kraj ne samo znanosti nego i povijesti, politike, umjetnosti - sve­
ga. Prognoze o ljudskoj kulturi tako su očito u najboljem slučaju
nagađanja obrazovanog čovjeka, u usporedbi s predviđanjima koja
se izvode u nuklearnoj fizici, astronomiji ili molekularnoj biologiji,
disciplinama koje se bave stalnijim aspektima zbilje i stoga mogu postići
stalnije istine. U tom smislu, da, moja je teza o kraju znanosti ironijska.
No, samo to što ne možemo sa sigurnošću poznavati svoju
budućnost, ne znači da ne možemo ponuditi razumne argumente u
prilog određene budućnosti. I baš kao što su neka djela u filozo­
fiji ili književnoj kritici plauzibilnija od drugih, tako su i neka
predviđanja budućnosti ljudske kulture plauzibilnija od nekih dru­
gih. Mislim da je moj scenarij plauzibilniji od drugih koje pokuša­
vam oboriti, u kojima i dalje zauvijek otkrivamo nove duboke isti­
ne o svemiru, ili dolazimo do krajnje točke u kojoj dostižemo
savršeno znanje i vlast nad prirodom.

Je li Kraj znanosti antiznanost?

U posljednjih nekoliko godina znanstvenici sve oštrije osuđuju


ono što opisuju kao rastuću plimu iracionalnosti i neprijateljstva
prema znanosti. Epitet "antiznanost" nadijeva se metama toliko
raznorodnima kao što su postmodernistički filozofi koji preispi­
tuju tvrdnju da znanost otkriva apsolutne istine, ali i kršćanskim
kreacionistima, sljedbenicima okultnog šrota kao što su Dosjei X
i, što ne iznenađuje, meni. Phillip Anderson, dobitnik Nobelove
nagrade za svoj rad u fizici kondenzirane tvari, požalio se u Lon­
don Times Higher Education Supplementu (27. rujna 1996.) da
sam tretiranjem određenih znanstvenika i teorija toliko kritički
"posve nenamjerno dodao municiju valu antiscijentizma".
Ironično je da su fizičari čestica ocrnili Andersona etiketom anti-
znanstvenika jer je kritizirao Supervodljivi supersudarač prije ot­
kazivanja tog projekta 1993. godine. Kako je Anderson odgovorio,
kad sam ga pitao nešto o njegovoj reputaciji da grubo osuđuje dru­
ge znanstvenike, "Ja im samo kažem što ih ide", ja sam se trudio
portretirati znanstvenike i filozofe što sam ih intervjuirao u ovoj
knjizi - i svoje reakcije na njih - što sam vjernije i poštenije mogao.
Dopustite mi da ponovim ono što sam rekao u uvodu: Postao
sam znanstveni pisac zato što smatram da je znanost, a osobito
čista znanost, najčudesnija i najsmislenija ljudska tvorevina. Na­
dalje, ja nisam Ludit. Dragi su mi moje prijenosno računalo, tele­
faks, televizor i automobil. Iako osuđujem neke popratne pojave
znanosti, kao što su zagađenje, nuklearno oružje i rasističke teori­
je inteligencije, vjerujem da je znanost u cjelini naš život učinila
nemjerljivo bogatijim, i intelektualno i materijalno. S druge strane,
znanost ne treba još jednog debelokošca koji se bavi odnosima s
javnošću. Usprkos jadikovkama, znanost i dalje posjeduje ogromnu
snagu u našoj kulturi, mnogo veću nego postmodernizam, krea-
cionizam ili druge tobožnje prijetnje. Znanost treba - i zasigur­
no može podnijeti - znalačku kritiku koju ja skromno pokušavam
ponuditi.
Neki promatrači su zabrinuti da će se Kraj znanosti iskoristiti za
opravdanje velikog smanjenja, ako ne i obustave financiranja istraživa­
nja. Možda bi to zabrinulo i mene kad bi moja teza imala i trunku
potpore medu saveznim dužnosnicima, članovima Kongresa ili u
javnosti. N o , dogodilo se suprotno. Neka se uvrsti u zapisnik: ja
ne zagovaram daljnja smanjenja financiranja istraživanja, čistih ili
primijenjenih, pogotovo ne dok je budžet za obranu tako prostač­
ki velik.
Ozbiljnije shvaćam primjedbu da bi moja predviđanja mogla
obeshrabriti mlade ljude od kretanja znanstvenom karijerom. "Neiz­
bježni korolar" mog argumenta, kako tvrdi Sacramento News (18.
srpnja 1996.) je da "nema smisla pokušati postići, vidjeti, doživjeti
išta nova. Isto tako bismo mogli i ubijati svoju djecu." Pa ja ne
bih išao baš tako daleko. U toj histeriji međutim skriva se legi­
timno zapažanje - da sam o tome mnogo razmišljao, budući da imam
dvoje male djece. Što bih rekao svojoj djeci kad bi me pitala što
mislim o tome da postanu znanstvenici?
Moj bi odgovor mogao biti otprilike ovakav: Ništa što sam napi­
sao ne bi vas smjelo obeshrabriti od toga da postanete znanstvenici.
Znanstvenicima je ostalo mnogo nevjerojatno važnih i uzbudljivih
stvari: pronaći bolje lijekove za malariju i AIDS, izvore energije
koji će manje štetiti okolišu, točnije prognoze učinka zagađenja na
klimu. Ali ako želite otkriti nešto monumentalno poput prirodne
selekcije, opće relativnosti ili teorije velikog praska, ako želite na­
dići Darwina ili Einsteina, šanse su vam male ili nikakve. (S obzirom
na njihov karakter, moja bi se djeca mogla posvetiti dokazivanju
da sam ja potpuno promašen slučaj.)
U knjizi Genije, biografiji Richarda Feynmanna, James Gleick
se pita zašto znanost, kako se čini, više ne daje divove kakvi su
bili Einstein i Bohr. Paradoksalni odgovor, sugerira Gleick, je da
ima toliko Einsteina i Bohrova - toliko znanstvenika na razini
genija - da je pojedincu teže istaknuti se iz takve hrpe. Prihvatit ću
da je tako. Ali u Gleickovoj hipotezi nedostaje ključna kompo­
nenta, da genijima našeg doba ostaje manje toga da otkriju nego
što su to učinili Einstein i Bohr.
Da se na trenutak vratim na pitanje antiznanosti. Jedna od
malih prljavih tajni znanosti je da mnogi ugledni znanstvenici nje­
guju izvanredno postmodernističke osjećaje. Moja knjiga nudi
obilne dokaze za taj fenomen. Prisjetite se Stephena Java Goulda
kako priznaje da mu se sviđa ključni postmoderni tekst Struktu­
ra znanstvenih revolucija; Lynn Margulis kako tvrdi: "Ne mislim
da postoji apsolutna istina, a ako i postoji, ne mislim da je ijedan
čovjek u njezinu posjedu"; Freemana Dysona kako predviđa da
će budućim znanstvenicima moderna fizika izgledati jednako pri­
mitivno kao što nama izgleda Aristotelova.
Kako objasniti tu skepsu? Za te, i mnoge druge intelektualce, ži­
vot čini smislenim potraga za istinom, a ne istina sama, i sadašnje je
znanje to teže nadići koliko je ono istinito. Inzistirajući da se naše
sadašnje znanje može pokazati kao efemerno, ti skeptici održavaju
privid da veliko doba otkrića nije svršeno, da pred nama leže još
dublja otkrića. Postmodernizam tvrdi da će se i sva buduća otkrića
na kraju pokazati efemernima te će dovesti do pseudouvida, i tako
ad infinitum. Postmodernisti su, međutim, voljni prihvatiti to
sizifovsko stanje svoga postojanja. Oni žrtvuju pojam apsolutne
istine kako bi mogli zauvijek tražiti istinu.

Stvar definicije

Dvadeset trećeg srpnja 1996. gostovao sam u emisiji Charlie Rose


Show sa Jeremiahom Ostrikerom, astrofizičarom s Princetona koji
je trebao opovrgnuti moju tezu. U jednom smo se trenutku Ostri-
ker i ja zakačili oko problema tamne tvari, postavke da zvijezde i
drugi svijetli objekti tvore tek mali postotak ukupne mase svemi­
ra. Ostriker je smatrao da će rješenje tog problema proturječiti
mojoj tvrdnji da kozmolozi više neće dolaziti do dubokih otkrića;
nisam se složio s time te sam rekao da će se rješenje pokazati
trivijalno. Naša je rasprava, ubacio se Rose, bila samo "stvar definicije".
Rose je dotaknuo nešto za što moram priznati da je mana ove
knjige. Tvrdeći da znanstvenici neće otkrivati ništa tako funda­
mentalno kao što su Darwinova teorija evolucije ili kvantna me­
hanika, trebao sam jasnije reći što smatram fundamentalnim. Neka
je činjenica ili teorija fundamentalna razmjerno tome na koliko se
široko područje u vremenu i prostoru odnosi. I kvantna elektro­
dinamika i opća relativnost odnose se na široko područje: koliko
nam je poznato, na čitav svemir u svim vremenima od njegova rođe­
nja. To čini te teorije istinski fundamentalnima. Za razliku od njih,
teorija supervodljivosti na visokim temperaturama odnosi se samo
na određene vrste tvari koje, koliko znamo, mogu postojati samo
u laboratorijima tu na Zemlji.
U rangiranju znanstvenih nalaza neizbježno ulaze u igru i su-
bjektivniji kriteriji. Tehnički, sve su biologijske teorije manje fun­
damentalne od ključnih fizikalnih teorija zato što se biologijske
teorije odnose - i opet, koliko nam je poznato - samo na osobit
ustroj tvari koji postoji na našem osamljenom planetu proteklih tri
i pol milijarde godina. Ali biologija ima potencijal da bude smisle-
nija od fizike jer izravnije govori o fenomenu koji nam je posebno
zanimljiv: o nama samima.
U knjizi Darwinova opasna zamisao, Daniel Dennett uvjerlji­
vo tvrdi da je evolucija prirodnom selekcijom "najbolja ideja do
koje je itko ikada došao" jer ona "objedinjuje carstvo života, smisao
i svrhu sa carstvom prostora i vremena, uzroka i posljedice, me­
hanizma i fizikalnog zakona". Darwinovo je dostignuće - osobi­
to kad se spojilo s mendelovskom genetikom u novu sintezu - uisti­
nu učinilo svu kasniju biologiju neobično antiklimaktičnom, barem
s filozofske perspektive (iako, kako ću kasnije utvrditi, evolucijska
biologija nudi tek ograničene uvide u ljudsku narav). Čak je i otkriće
dvostruke uzvojnice Watsona i Cricka, iako ima enormne prak­
tične posljedice, samo otkrilo mehaničke pretpostavke nasljed­
nosti; nakon njega nije bilo potrebe za značajnom revizijom te
nove sinteze.
Da se vratim na moju raspravu sa Jeremiahom Ostrikerom, moje
je stajalište da kozmolozi nikada neće nadići teoriju velikog praska
koja u osnovi tvrdi da se svemir širi i da je nekoć bio mnogo manji,
topliji i gušći nego što je danas. Teorija je pripovjedno čvrsta i ima
duboke teološke alikvote zbog povijesti svemira. Svemir je imao
početak i možda ima kraj (iako kozmolozi možda nikada neće imati
dovoljno dokaza da se oko toga definitivno slože). Što od toga
može biti dublje, smislenije?
Za razliku od toga, najvjerojatnije rješenje problema tamne
tvari je relativno beznačajno. U rješenju se kaže da se kretanje poje­
dinih galaksija i skupova galaksija najbolje objašnjava pretpostav­
kom da galaksije sadrže prašinu, mrtve zvijezde i druge uobičajene
oblike tvari koji se ne mogu otkriti teleskopom. Ima i dramatični­
jih verzija problema tamne tvari koje postuliraju da se čak 99 posto
svemira sastoji od neke egzotične materije, različite od svega što
poznajemo tu na Zemlji. N o , te verzije predviđanja su sažimanja
i drugih nadobudnih kozmičkih postavki koje se nikada neće potvr­
diti, iz razloga iznesenih u Četvrtom poglavlju.

A što s primijenjenom znanošću?

Dva su me kritičara optužila da zanemarujem - i implicitno omalo­


važavam - primijenjenu znanost. Zapravo mislim da se može uspješ­
no tvrditi da se i primijenjena znanost bliži svojim granicama. Nekoć
je, primjerice, izgledalo neizbježno da će znanje fizike nuklearne
fuzije - koje nam je darovalo hidrogensku bombu - dati i čist,
ekonomičan i bezgraničan izvor energije. Istraživači fuzije su de­
setljećima govorili: "Samo vi nama dajte novac i za dvadeset godi­
na ćemo vam dati energiju tako jeftinu da je nećete moći izmjeriti."
Ali u posljednjih nekoliko godina Sjedinjene države su drastično
smanjile budžet za fuziju. Čak i najoptimističniji istraživači sada
predviđaju da će trebati bar pedeset godina da se naprave ekonom­
ski održivi reaktori. Realisti priznaju da je energija fuzije san koji
se možda nikada neće ostvariti: tehničke, ekonomske i političke
prepreke jednostavno su prevelike.
Kad je riječ o primijenjenoj biologiji, njezin je kraj ništa ma­
nje nego ljudska besmrtnost. Mogućnost da znanstvenici identifi­
ciraju mehanizme koji upravljaju starenjem i zatim preuzmu kontrolu
nad njima, vječan je favorit znanstvenih pisaca. Čovjek bi možda
imao više povjerenja u sposobnost znanstvenika da riješe slagalicu
starenja da su imali više uspjeha s valjda jednostavnijim proble­
mom: rakom. Otkako je predsjednik Richard Nixon 1971. godi­
ne službeno proglasio savezni "rat s rakom", Sjedinjene države su
potrošile nekih trideset milijardi na istraživanja, a stopa smrtnosti
kod raka se otad povećala za 6 posto. Vrlo malo se promijenila i
terapija. Liječnici još mogu operativno odstraniti rak, otrovati ga ke-
moterapijom i spaliti radijacijom. Možda će jednog dana sva ta istraži­
vanje donijeti "lijek" - koji će rak učiniti nevažnim poput vodenih
kozica. A možda i neće. Možda je rak - a utoliko i smrtnost -
jednostavno previše složen problem.
Ironično je da je nesposobnost biologije da pobijedi smrt mož­
da njezina najsvjetlija nada. U broju časopisa Technology Review od
studenog/prosinca 1995., Harvey Sapolsky, profesor socijalne
politike na MIT-u, primijetio je da je glavno opravdanje za financi­
ranje znanosti nakon drugog svjetskog rata bila nacionalna sigur­
nost - preciznije Hladni rat. Kako znanstvenici sada više nemaju
Carstvo zla kojim bi opravdali svoje ogromne proračune, pita Sapolsky,
koji drugi neprijatelj može doći na njegovo mjesto? Njegov odgovor
je - smrtnost. Većina ljudi, naglasio je, misli da je dulji život, mož­
da i vječan, nešto poželjno. A kad bi prvenstveni cilj znanosti
bila besmrtnost, dodaje Sapolsky, najbolje od svega bi bilo da je
ona gotovo sigurno nedostižna pa bi znanstvenici uvijek mogli
naći financijere za svoja istraživanja.

A što s ljudskim umom?

U svojoj recenziji u časopisu IEEE Spectrum od lipnja 1996., znan­


stveni pisac David Lindley se složio da je lako moguće da su fizika
i kozmologija došle do plafona. (Taj ustupak nije bio pretjerano
iznenađujuć s obzirom da je Lindsey napisao knjigu naslovljenu
Kraj fizike.) Ipak, on smatra da bi proučavanje ljudskog uma -
iako je danas u "predznanstvenoj fazi" kad se znanstvenici ne
mogu složiti ni oko toga što točno izučavaju - na kraju moglo doni­
jeti snažnu novu paradigmu. Možda. No, nesposobnost znanosti
da nadide Freudovu paradigmu ne ostavlja mnogo nade.
Znanost uma u nekim je aspektima postala više empirijska i ma­
nje spekulativna otkad je Freud prije stotinu godina zasnovao psi­
hoanalizu. Stekli smo čudesne mogućnosti ispitivanja mozga mi-
kroelektrodama, magnetskom rezonancijom i tomografijom
pozitronskom emisijom. Ali ta istraživanja nisu dovela ni do dubo­
kih intelektualnih uvida ni do dramatičnih poboljšanja u terapiji,
kao što sam pokušao objasniti u članku iz prosinačkog broja Scienti­
fic Americana 1996. pod naslovom "Zašto Freud nije mrtav". Razlog
zbog kojeg se psiholozi, filozofi i drugi i dalje bave razvodnjenim
raspravama o Freudovom djelu je to što se nije pojavila nijedna
nedvojbeno nadmoćna teorija ni terapija uma - ni psihologijska i
farmakologijska - koja bi jednom zauvijek stupila na mjesto psi­
hoanalize.
Neki znanstvenici misle da najviše nade za unifikacijskom pa­
radigmom uma pruža darvinovska teorija, u svojoj najnovijoj inkar­
naciji zvana evolucijska psihologija. Još sam u Šestom poglavlju
citirao pritužbu Noama Chomskog da je "Darwinova teorija tako
labava da se u nju može ugraditi sve što [znanstvenici] otkriju". To
je zapažanje ključno i ja sam ga razradio u članku u listopadskom
broju Scientific Americana 1995. pod naslovom "Novi socijalni
darvinisti". Glavna protuparadigma evolucijskoj psihologiji je neš­
to što bi se moglo nazvati kulturni determinizam koji tvrdi da je
kultura, a ne genetska obdarenost, glavni stvaratelj ljudskog po­
našanja. U potporu svom stajalištu, kulturni deterministi ukazuju
na ogromnu raznolikost ponašanja - većinom, kako se čini, neadap-
tivnu - što je iskazuju ljudi različitih kultura.
Neki su evolucijski psiholozi u odgovor postulirali da je konform-
nost - ili "poslušnost" - adaptivna, urođena značajka. Drugim ri­
ječima, oni koji idu niz dlaku, dobro prolaze. Dobitnik Nobelove
nagrade Herbert Simon u časopisu Science (21. prosinca 1990.) je
zaključio da bi poslušnost mogla objasniti zašto ljudi poštuju vjer-
ske zabrane koje sputavaju njihovu seksualnost ili se bore u rato­
vima u kojima kao pojedinci često imaju malo što dobiti, a puno
toga izgubiti. Iako Simonova pretpostavka pametno kooptira kul-
turalističku poziciju, ona istodobno i potkopava status evolucij­
ske psihologije kao legitimne znanosti. Ako se neko ponašanje slaže
s Darwinovim postavkama, u redu; ako ne, ponašanje samo poka­
zuje našu poslušnost. Takva teorija time postaje imuna na falsifi-
kaciju - što daje dodatnu potporu Chomskyjevoj pritužbi da dar-
vinovska teorija može objasniti bilo što.
Priznanje sklonosti ljudi da se ponašaju u skladu sa svojom kultu­
rom postavlja još jedan problem pred darvinističke teoretičare.
Kako bi pokazali da je dano obilježje urođeno, darvinovci pokuša­
vaju pokazati da se ono ponavlja u svim kulturama. Na taj način su,
primjerice, darvinovci pokazivali da su muškarci po sebi skloniji
promiskuitetu nego žene. N o , s obzirom na isprepletenost mo­
dernih kultura, neki od univerzalnih i time po pretpostavci urođe­
nih stavova i djela koje dokumentiraju, darvinovski istraživači bi mogli
zapravo biti rezultat poslušnosti. A upravo to kulturni determini­
sti govore cijelo vrijeme.
Nesposobnost znanosti da shvati um odražava se i u dostignući­
ma umjetne inteligencije, naporu da se naprave računala koja opo­
našaju ljudsku misao. Mnogi su mudraci šahovski dvoboj IBM-
ovog računala "Deep Blue" i svjetskog prvaka Garija Kasparova
u veljači 1996. shvatili kao trijumf umjetne inteligencije. Napokon,
Deep Blue je pobijedio u prvoj partiji, da bi na kraju izgubio s
rezultatom četiri naprema dva. Za moj varav pojam, taj je meč
samo naglasio koliki je promašaj umjetna inteligencija, sve od kad
su je stvorili Marvin Minsky i drugi prije više od četrdeset godina.
Šah, sa svojim jednoznačnim pravilima i sićušnim kartezijanskim
terenom za igru, igra je kao stvorena za računalo. A Deep Blue,
među čijih su pet ljudskih učitelja najbolji šahovski programeri na
svijetu, čudesno je moćan stroj, s trideset dva paralelna procesora
koji svake sekunde mogu proučiti dvjesto milijuna pozicija. Ako
to silicijsko čudovište ne može pobijediti običnog čovjeka u šahu,
ima li nade da će računala ikada moći oponašati naše suptilnije talen­
te, kao što je prepoznati svoju djevojku s koledža kad je vidite na
zabavi i istog trenutka smisliti što reći tako da joj bude žao što
vam je dala nogu prije petnaest godina?

Gambit kaopleksnosti

Otkad je ova knjiga objavljena, radim na dva dodatna argumenta o


granicama kaosa i kompleksnosti - koje besramno kujem u zajed­
nički naziv kaopleksnost. Jedan od najdubljih ciljeva kaopleksno­
sti - za kojim idu Stuart Kauffman, Per Bak, John Holland i dru­
gi - je pojašnjenje novog zakona, ili skupa načela, jedinstvene
teorije ili već nečega što će omogućiti razumijevanje i predviđanje
ponašanja različitih naizgled nepovezanih kompleksnih sustava.
S ovim je usko povezan još jedan prijedlog, da je svemir dom sile
koja generira kompleksnost koja pak djeluje suprotno drugom
zakonu termodinamike i stvara galaksije, život pa i dovoljno inte­
ligentan život da razmišlja o samom sebi.
Da bi takva hipoteza bila smislena, njezini nam zagovornici
moraju reći što je točno kompleksnost i kako je mjeriti. Svi mi in­
tuitivno osjećamo da je danas život "kompleksniji" nego prije dvi­
je tisuće, dva milijuna ili dvije milijarde godina, ali kako tu intuiciju
kvantificirati tako da ima smisla? Sve dok se taj problem ne riješi,
ako se riješi, sve su te pretpostavke o zakonima kompleksnosti
ili silama koje generiraju kompleksnost besmislene. Sumnjam ('đe-
nje, 'đenje) da se taj problem može riješiti. U pozadini većine
definicija kompleksnosti predodžba je da je kompleksnost feno­
mena proporcionalna s njegovom nevjerojatnošću, ili obrnuto pro­
porcionalna njegovoj neizbježnosti. Ako protresemo vreću molekula,
koliko je vjerojatno da ćemo dobiti galaksiju, planetu, papučicu,
žabu ili brokera? Na takva je pitanja najbolje odgovoriti tako da pro­
nađemo druge univerzume ili druge biološke sustave i analiziramo
ih statistički. To očito nije moguće.
Kaopleksolozi svejedno smatraju da na ta pitanja vjerojatnosti
mogu odgovoriti tako da konstruiraju alternativne svemire i po­
vijesti prirode na računalima, te odrede koje su značajke robu­
sne, a koje kontingentne ili efemerne. Mislim da je izvor te nade
pretjerano optimistička interpretacija određenih događaja u raču­
narstvu i matematici. U proteklih nekoliko desetljeća istraživači
su otkrili da kad računalo slijedi različita jednostavna pravila, ono
stvara sheme koje izgledaju kao da nasumično variraju kod funk­
cija vremena ili veličine. Nazovimo tu prividnu nasumičnost "p-
seudošum". Paradigmatski pseudošumovit sustav je Mandelbro-
tov skup koji je postao ikonom pokreta kaopleksnosti. Tabori
kaosa i kompleksnosti održavaju nadu da je velik dio šuma koji,
čini se, prožima prirodu zapravo pseudošum, rezultat nekog de­
terminističkog algoritma koji se nalazi negdje u pozadini.
Ali taj šum, zbog kojeg je toliko teško predvidjeti potrese,
kretanje tržišta vrijednosnicama, vremenske prilike i druge fe­
nomene, po mom mišljenju nije prividan, nego veoma stvaran i
nikad ga se neće moći svesti na neki jednostavan skup pravila.
Brža računala i napredne matematičke tehnike će sigurno uveća­
ti našu sposobnost predviđanja određenih složenih fenomena.
Neovisno o dojmu javnosti, prognoza vremena je sve točnija,
djelomično i zbog poboljšanja u računalnom modeliranju. Ali još
su važnija poboljšanja u prikupljanju podataka - osobito kad je
riječ o satelitskim snimkama. Meteorolozi imaju veću, točniju
bazu podataka na temelju koje grade modele i prema kojoj ih
testiraju. Prognoze se poboljšavaju u toj dijalektici simulacije i
prikupljanja podataka.
Računalni modeli u jednom trenutku prelaze crtu između zna­
nosti i (bojim se) inženjerstva. Model ili radi ili ne radi, prema
određenom standardu djelotvornosti: "istina" je tu irelevantna.
Štoviše, teorija kaosa nam govori da efekt leptira postavlja funda­
mentalnu granicu prognoziranja. Treba poznavati početne uvjete
određenih sustava i to s beskonačnom preciznošću, kako bismo
mogli predvidjeti njihova daljnja stanja. To me je oduvijek zbu­
njivalo kad su u pitanju kaopleksolozi: prema jednoj od njihovih
temeljnih postavki, efektu leptira, mnoge njihove ciljeve je mož­
da nemoguće postići.
Kaopleksolozi nisu jedini koji postavljaju pitanja koja se tiču
vjerojatnosti raznih obilježja zbilje. Takva su pitanja izbacila i mnoge
ironijske hipoteze kao što su antropsko načelo, sažimanje, teorije
višestrukih svemira, punktuirani ekvilibrij i Gea. Nažalost, nemoguće
je odrediti vjerojatnost svemira ili života na Zemlji kad imate
samo jedan svemir i samo jednu povijest života. Statistici treba
više od jednog podatka.
Nedostatak empirijskih podataka ne priječi znanstvenike i fi­
lozofe da zauzimaju čvrste stavove po tim pitanjima. S jedne stra­
ne tu su "inevitabilisti" koji nalaze utjehu u teorijama koje zbilju
opisuju kao vrlo vjerojatan pa čak i nužan ishod nepromjenjivih
zakona. Većina znanstvenika su inevitabilisti; možda je najpoznati­
ji bio Einstein koji je odbacio kvantnu mehaniku zato što implicira
da se Bog kocka sa svemirom. No, postoje i poznati antiinevitabi-
listi - tu su prije svih Karl Popper, Stephen Jay Gould i Ilya
Prigogine - koji u znanstvenom determinizmu vide prijetnju ljud­
skoj slobodi i stoga prihvaćaju neodređenost i slučajnost. Mi smo
ili pijuni sudbine ili posve nevjerojatni plodovi slučajnosti. Izbor
je na vama.

Život na Marsu?

U kolovozu 1996. godine, dva mjeseca nakon objavljivanja moje


knjige, iz NASA-e i drugih izvora je objavljeno da su znanstveni­
ci otkrili tragove fosiliziranog mikrobiološkog života u koma­
diću meteora koji je s Marsa dospio na Antarktik. Komentatori
su taj nalaz odmah prihvatili kao dokaz apsurdnosti tvrdnje da bi
znanosti mogao biti kraj. N o , daleko od toga da obara moju tezu,
priča o životu na Marsu potkrepljuje moju tvrdnju da je znanost
u trudovima velike krize. Nisam toliko ciničan da vjerujem u
ono što su rekli neki promatrači, da su se NASA-ini dužnosnici
hvastali klimavim nalazima kako bi si napumpali budžet (što im
inače nije strano). Ali pretjerana reakcija na tu priču - u NASA-
i, kod političara, medija, javnosti i nekih znanstvenika - pokazu­
je kako svi očajnički priželjkuju doista veliko znanstveno otkriće.
Kako sam istaknuo nekoliko puta u knjizi, potvrda da nismo
sami u svemiru bio bi jedan od najuzbudljivijih događaja u ljud­
skoj povijesti. Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da mu bu-
dem svjedok. Ali NASA-in nalaz nije tome ni blizu. Znanstveni­
ci koji su uistinu upoznati s primordijalnom kemijom, otpočetka
sumnjaju da će priča o životu na Marsu držati vodu. U prosincu
1996. su dvije skupine znanstvenika u časopisu Geochimica et
Cosmochimica Acta nezavisno objavile da je tobožnji biološki ma­
terijal s marsovskog meteorita vjerojatno stvoren nebiološkim
procesima ili kontaminacijom zemaljskih organizama. "Smrtni uda­
rac životu na Marsu", lamentira se u New Scientistu od 21/28.
prosinca 1996.
Postoji li život na Marsu sa sigurnošću ćemo znati tek ako i kada
izvedemo detaljna istraživanja na samom planetu. Naša najveća
nada je da se ljudska posada zakopa duboko pod njezinu površinu,
gdje bi moglo biti dovoljno tekuće vode i topline da podrži mikro­
biološki život kakav poznajemo. A dužnosnicima u svemirskim
programima trebat će desetljeća da namaknu novac i tehničke re­
surse potrebne za takvu misiju, ako političari i javnost budu imali
volje da sve to plate.
Recimo da ćemo na kraju utvrditi da je mikrobiološki život
postojao ili još postoji na Marsu. To bi otkriće enormno potaklo
proučavanja podrijetla života i biološka istraživanja općenito. N o ,
hoće li to značiti da se znanost odjednom oslobodila od svih svo­
jih fizičkih granica? Teško. Ako na Marsu pronađemo život, znat
ćemo da život postoji i drugdje u Sunčevu sustavu. Ali kao ni do­
sad, nećemo znati ništa o tome postoji li život izvan našeg sunče­
vog sustava, a pred nama će i dalje stajati ogromne prepreke da defi­
nitivno odgovorimo na to pitanje.
Astronomi su nedavno identificirali brojne susjedne zvijezde
oko kojih orbitiraju planeti koji možda mogu podržati život. Ali
Frank Drake, fizičar koji je bio jedan od utemeljitelja programa
potrage za vanzemaljskom inteligencijom, zvanog SETI (Search for
Extraterrestrial Intelligence), procjenjuje da bi današnjim svemirskim
brodovima trebalo četiristo tisuća godina da stignu do najbližeg
od tih planetarnih sustava i utvrde jesu li nastanjeni. Jednog će dana
možda radijski prijemnici programa SETI uhvatiti elektromag­
netske signale - vanzemaljski ekvivalent I Love Lucy - koji zrače
s neke druge zvijezde.
No, kako ističe Ernst Mayr, jedan od najeminentnijih evolucijskih
psihologa ovog stoljeća, većina zagovornika SETI-ja fizičari su poput
Drakea koji na zbilju gledaju ekstremno deterministički. Fizičari
misle da je, budući da tu na Zemlji postoji visoko tehnička civilizaci­
ja, vrlo malo vjerojatno da postoje slične civilizacije na signalnoj
udaljenost od Zemlje: Biolozi poput Mayra smatraju da je to smiješno
jer znaju koliku kontingencija - čista sreća - ima ulogu u evoluciji;
ponovite veliki pokus života milijun puta i možda nećete dobiti
sisavce, a kamoli sisavce dovoljno pametne da izume televiziju. U
svom ogledu iz knjige VanZemaljci: Gdje su?, Cambridge Universty
Pressa, Mayr zaključuje da je program SETI u zabludi "astro­
nomskih dimenzija". Iako ja mislim da je Mayr vjerojatno u pra­
vu, bio sam razočaran kad je Kongres prekinuo financiranje SETI-ja
1993. godine. Program danas šepa na privatnim izvorima financi­
ranja.

Šubi-dubi

Na kraju, tu je i završno poglavlje knjige koje se upušta u teologiju


i mistiku, ono što je jedan moj poznanik nazvao "šubi-dubi" pričom.
Brinuo sam se da će neki recenzenti iskoristiti taj materijal da
odbace ono što govorim - pa tako i moj opći argument o budućno­
sti znanosti - kao nepopravljivo krhak. Na sreću, to se nije dogodilo.
Većina je ili ignorirala epilog ili ukratko izrazila svoje čuđenje nad
njime.
Najpronicljivije - ili bih trebao reći najdobrohotnije? - tumače­
nje dao je fizičar Robert Park u Washington Post Book Worldu 11.
kolovoza 1996. Rekao je da je u početku bio razočaran što knji­
gu završavam "poludjelom naivnom ironijskom znanošću". Na­
kon nešto razmišljanja, međutim, on zaključuje da je kraj "metafo­
ra. K tom se kraju, upozorava Horgan, kreće znanost... Znanost je
podlegla u bitci protiv postmoderne hereze da objektivna istina
ne postoji, da bi otkrila postmodernizam u unutrašnjosti toga zida."
Ni sam nisam to mogao izreći bolje. N o , imao sam na umu i
druge ciljeve. Kao prvo, mislio sam da je pošteno pokazati da
sam i ja podložan metafizičkim maštarijama, baš kao i znanstvenici
čijim sam se stajalištima u knjizi rugao. Osim toga, mistična epi­
zoda što je opisujem u epilogu je najvažnije iskustvo moga živo­
ta. Kako stvari stoje, preko deset godina sam bušio rupu u vlasti­
tom džepu i bio sam je odlučio iskoristiti, pa i ako je to značilo
narušiti ono malo kredibiliteta što sam ga kao novinar imao.
Samo je jedno teološko pitanje uistinu važno: ako ima Boga,
zašto je stvorio svijet s toliko patnje? Moje iskustvo sugerira sljedeći
odgovor: ako ima Boga, on je svijet stvorio od veselja i ljubavi, ali i
od užasa i očaja. To je moje rješenje zagonetke egzistencije i morao
sam ga izreći. Dopustite mi da budem posve iskren. Moj pravi
cilj pri pisanju Kraja znanosti bio je utemeljiti novu religiju, "Crkvu
svetog užasa". Biti voda kulta trebalo bi biti mnogo ugodnije - a
da i ne pričam koliko lukrativnije - od znanstvenog novinarstva.

New York, siječanj 1997.

Naslov izvornika:
The end of science: facing the limits of knowledge in the twilight of the
scientific age

Prvi put objavljeno u SAD kod podružnice Perseus Books L.L.C.