You are on page 1of 19

POTPIS DOGAĐAJ KONTEKST

Još se uvijek zadržavajući, radi jednostavnosti, na
govornim iskazima.
Austin, How to do Things with Words (str. 113).

Je li sigurno da riječi komunikacija odgovara neki jedinstven, jednoznačan, strogo
savladiv i prenosiv pojam: komunikabilan? Prema jednoj neobičnoj figuri diskursa,
prvenstveno se, dakle, mora postaviti pitanje o tomu komunicira li riječ ili označitelj
“komunikacija” određeni sadržaj, razaznatljiv smisao, opisivu vrijednost. No da bi se
ovo pitanje artikuliralo i postavilo, morao sam pretpostaviti smisao riječi komunikacija:
morao sam unaprijed odrediti komunikaciju kao prijevozno sredstvo, transport ili
prostor prijenosa jednoga smisla, i to jednoga smisla. Kad bi komunikacija bila
višesmislena i kad se ta pluralnost ne bi mogla reducirati, ne bi bilo opravdano odmah
definirati komunikaciju kao prijenos jednog smisla, čak i pod pretpostavkom da se
možemo složiti o značenju svake od tih riječi (prijenos, smisao, itd.). Ipak, riječ
komunikacija, koju nismo inicijalno ovlašteni zanemariti kao riječ, niti je osiromašiti
kao polisemičnu riječ, otvara semantičko polje koje se ne ograničava upravo na
semantiku,
semiotiku, a još manje na lingvistiku. Semantičkom polju riječi
komunikacija pripada to da označava i nesemantička kretanja. Ovdje nas čak i
provizoran pogled na običan jezik i višeznačnosti prirodnog jezika uči da se, primjerice,
može komunicirati pokret, ili da se potres, šok, premještanje sile mogu komunicirati –
odnosno širiti, prenijeti. Kaže se i da različita ili udaljena mjesta mogu međusobno
komunicirati putem takvoga prijenosa ili otvaranja. Ono što se događa, dakle, što se
transmitira, komunicira, nisu fenomeni smisla ili značenja. U ovom slučaju nemamo
posla niti sa semantičkim niti pojmovnim sadržajem, niti sa semiotičkom operacijom, a
još manje s jezičnom razmjenom.
Međutim, nećemo reći da taj nesemiotički smisao riječi komunikacija, onakav
kakav je na djelu u običnom jeziku, jednom ili nekolicini takozvanih prirodnih jezika,
tvori pravi [propre] ili prvobitan smisao te da stoga semantički, semiotički ili

1

Nećemo reći. faktički. onoga kojega zovemo francuskim. usmena. širenju ili redukciji. barem ako je razumijevamo u ograničenom značenju prenošenja smisla. upravo konstitutivna za pojam metafore kojim navodno razumijevamo semantički prijenos koji se vrši iz komunikacije kao nesemiolingvističkog fenomena u komunikaciju kao semiolingvistički fenomen. Ta bi se priopćenja morala održati u elementu jednog određenog “prirodnog” jezika. u analogiji s “tjelesnom” ili “zbiljskom”. kao značenja. Nećemo to reći: 1) jer se vrijednost pravoga smisla doima problematičnijom nego ikada. No možemo li ikada apsolutno odrediti preduvjete jednoga konteksta? To je. Naprotiv. stvoren nekom vrstom prešutnog ali strukturalno nejasnog sporazuma. Ta strukturna nezasićenost imala bi dvostruki učinak: 1) označila bi teorijsku nedostatnost uvriježenog pojma konteksta (lingvističkog ili nelingvističkog) kakav je prihvaćen u brojnim područjima istraživanja. takve da bi se. iza stanovite zbrke. zašto njegova definicija nikada nije sigurna i zasićena. 2) učinila bi nužnom stanovitu generalizaciju i izvjesno premještanje pojma pisma. redom prioriteta ili privilegija. u svakom slučaju. priopćenja u diskurzivnom obliku. i već je riječ. omogućuje pristup nečemu. htio bih pokazati zašto se kontekst nikada ne može apsolutno odrediti ili. transmitira nešto. bilo bi dovoljno konzultirati naš program kako bismo ga uvjerili.lingvistički smisao odgovara nekoj derivaciji. opet u zagradi. suplementarni. kolokvijalna. (U zagradi bilježim da će u ovom priopćenju biti riječ. najopćenitije pitanje koje bih htio pokušati razraditi. o problemu polisemije i komunikacije. u temelju. Primjerice. na kolokviju o filozofiji na francuskom jeziku.) Čini se samorazumljivim da se polje višeznačnosti riječi “komunikacija” može znatno reducirati granicama onoga što zovemo kontekst (i najavljujem. koji bi zasluživao vrlo dugu preliminarnu analizu.. Predmet ovih priopćenja morao bi se. Postoji li strog i znanstven pojam konteksta? Ne prikriva li pojam konteksta. da će u ovom priopćenju biti riječ o problemu konteksta i pitanju onoga što se zbiva s pismom u odnosu na kontekst općenito). vrlo određene filozofske pred-postavke? Ako bih to sada rekao na najsažetiji način. kako bismo mogli doći u kušnju. prije svega. preduvjet koji sam upravo spomenuo doima se očiglednim. čini se da konvencionalan kontekst. u konačnici mogla uspostaviti opća suglasnost. 2 . radije. transporta itd. transportira. U jednom će trenutku morati intervenirati određeni pojam pisma. diseminacije – koju ću suprotstaviti polisemiji – i komunikacije. organizirati oko komunikacije kao diskursa ili. kad bi netko u njega posumnjao. Ono se više ne bi moglo obuhvatiti kategorijom komunikacije. sa svim pojmovima s kojima je sustavno povezan. a možda transformirao i problematiku. ona propušta. upisani. da se semiolingvistička komunikacija naziva “komunikacijom” more metaphorico jer. 2) jer je vrijednost prijenosa. koji nameće neke vrlo specifične uporabe riječi komunikacija. kako bi se transformirao.. metaforičkom prijenosu. nalaže da se izlože “priopćenja” [communications] o komunikaciji. sekundarni. samo će se u općem polju tako definiranog pisma učinci semantičke komunikacije moći odrediti kao partikularni. čiji je cilj da budu shvaćena te da potaknu ili prate razgovore u vidokrugu inteligibilnosti i istine smisla. Ne iscrpljujući sve implikacije i cijelu strukturu ovakvoga “događaja”.

3. Ne bih opisivao sve moduse ovog širenja u vremenu i prostoru. 2. sadržaj semantičke poruke. Biram taj primjer i zbog toga što se analiza koja “opisuje” podrijetlo i funkciju pisma. To je svojevrsna banalna očiglednost o kojoj ćemo se zacijelo lako složiti. Warburtonom. Sustav ovoga tumačenja (koji je na neki način i ključni sustav tumačenja ili. u svakom slučaju. ali ne vjerujem da bi se u cjelokupnoj povijesti filozofije kao takvoj mogao pronaći ijedan suprotan primjer. ovog puta. ne pretpostavljamo li neku vrstu homogenog prostora komunikacije? Čini se da raspon glasa ili pokreta ovdje svakako nailaze na određen faktički limit. zbog toga što imaju nešto priopćiti [communiquer]. (“O različitim sredstvima priopćavanja misli”. kaže u Ogledu o podrijetlu ljudskih spoznaja (Essai sur l’origine des connaissances humaines). Uzet ću samo jedan primer. strogo govoreći. komuniciran različitim sredstvima. integritet smisla ne bi bili bitno ugroženi. njihove “ideje”. u istom vremenu. a pismo bi. inspirirajući se. u istom prostoru. rastvorilo te granice. označeni sadržaj) i upravlja njome. otvorilo isto polje u vrlo velikom rasponu. na donekle nekritički način. bio je reprezentiran u cijeloj povijesti filozofije. Evo odlomka Poglavlja XIII Drugoga dijela (“O jeziku i metodi”). ako ne i beskrajno. svake analize. cijelog jednog tumačenja hermeneutike). Kad kažemo da pisanje proširuje polje i moći lokucijske ili gestualne komunikacije. ili u mjeri u kojoj je uvriježen poput zdravoga razuma. njihove predodžbe. bit će prenesen. to je: 1. usko filozofijsko tumačenje pisma. poput svake filozofije. Mišljenje u predodžbama prethodi komunikaciji (koja prenosi “ideju”. Smisao. paragraf XIII. tehnički snažnijim posrednicima. naslov prvoga poglavlja Ogleda o podrijetlu jezika.Pismo i telekomunikacija Ako se pojam pisma shvati u uvriježenom smislu – što nikako ne znači nedužnom. Rekao bih da je to čak. Svako bi ugrožavanje ovdje bilo slučajno. u temelju. modalitet jezika i označava kontinuirani napredak u komunikaciji jezične naravi). Umjesto toga ću se zaustaviti na toj vrijednosti širenja kojom sam se upravo poslužio. “O pismu”: “Ljudi koji su sposobni priopćiti svoje misli 1 Rousseauova teorija jezika i pisma također je izložena pod općim imenom komunikacije. Prvi odjeljak (“O podrijetlu i napretku jezika”) (pismo je. na mnogo veću udaljenost. prvobitnom ili prirodnom – tada u njemu doista treba videti sredstvo komunikacije. zbog toga što su to što imaju priopćiti njihove “misli”. Čak mu treba priznati da je vrlo moćno sredstvo komunikacije koje u velikoj mjeri. svakog stvaranja. zbog toga što su ljudi već sposobni komunicirati i priopćavati jedni drugima svoje misli kada. Analogija je važan pojam Condillacove misli. ali medijem koji mu je u potpunosti identičan i kontinuiran s njime samim. pretpostavlja jednostavnost iskona. u homogenom elementu putem kojega jedinstvo.) 3 . jedna jedina analiza koja bi bitno proturječila onome što Condillac. na istom tragu. kontinuitet svake derivacije. ma koliko bio uvriježen. proširuje polje usmene i gestualne komunikacije. empirijsku granicu u obliku prostora i vremena.1 Ako ljudi pišu. podvrgava autoritetu kategorije komunikacije. Odabrao sam taj primjer jer se jedna eksplicitna refleksija o podrijetlu i funkciji pisanoga (ta se eksplikacija ne susreće u svakoj filozofiji i trebalo bi propitati uvjete njezina pojavljivanja ili prikrivanja) ovdje organizira u filozofskom diskursu koji. pronalaze sredstvo komunikacije koje zovemo pismom. dakle. homogenost svih razina.

donijeti rizik svojevrsnog razbijanja homogenosti sustava). preko hijeroglifskog pisma Egipćana i ideografskog pisma Kineza. dodat ću kasnije. a s druge u slovima. njihovu kontinuiranu derivaciju iz jednog zajedničkog korijena koji se nikada nije pomaknuo. te predstavlja njihov kratak sažetak. Reprezentacija će se svakako komplicirati. od samoga početka. svakog jezika uopće – takvu odsutnost Condillac ne propituje. Ovi znaci su toliko bliski našemu pismu da abeceda jednostavno smanjuje smetnju njihove brojnosti.” Nakon što smo jasno predočili taj motiv ekonomske. Kako je tamo definirana? 1) Ona je prije svega odsutnost primatelja. Reprezentacijski karakter pisane komunikacije – pisma kao slike. Odsutnost pošiljatelja. koja se odvaja od njega i nastavlja izazivati učinke s onu stranu njegove prisutnosti i prisutne aktualnosti njegove intencije [vouloir-dire]. predstavit će se oblik jednog ili drugog. ono nikada neće imati niti najmanjeg učinka na strukturu i sadržaj smisla (ideja) koje treba prenijeti. ranije prioćavan gestama i zvucima. pa je prvi pokušaj pisanja bilo samo obično slikanje” (kurziv moj). Povijest pisma pokoravat će se zakonu mehaničke ekonomije: najprikladnijim skraćivanjem zadobiti što više prostora i vremena. ideografskom. 4 . Condillac nastavlja: “Dakle. razmotrena u novom svjetlu. Pišemo da bismo nešto priopćili odsutnima. od piktografskog do abecednog pisma. poput gotovo cijeloga poglavlja): “Evo opće povijesti pisma koja se vodi jednostavnom gradacijom od stanja slikanja do stanja slova. nikada neće biti ukinuta niti transformirana. štoviše. međutim. nastanak i napredak pisma slijedit će izravnu. u odnosu na oznaku [marque] koju napušta. Condillac zaključuje (to je praktički citat Warburtona. jedinstveno i radikalno načelo svakog jezika). zadobivati dopunske releje i stupnjeve. s onu stranu samog njegovog života. postat će reprezentacija reprezentacije u hijeroglifskom. reprodukcije. prema Condillacu. vratimo se sada onom pojmu odsutnosti koji sam označio u odlomku Condillacova teksta. pripada strukturi svakoga pisma – i. Da bi se izrazila ideja čovjeka ili konja. Od trenutka u kojem su ljudi već sposobni “priopćavati svoje misli” i to činiti zvukovima (što je. homogene i mehaničke redukcije. te koji je omogućuje neku vrstu zajedništva analoškoga sudjelovanja između svih pisama. jer artikulirani jezik “nadomješta” govor djela. druga etapa. jednostavnu i neprekinutu liniju. Pojam reprezentacije ovdje je neodvojiv od pojmova komunikacije i izraza koje sam podvukao u Condillacovu tekstu. zatim i fonetsko-abecednom pismu. Isti sadržaj.zvukovima osjetili su potrebu da izmisle nove znakove kojima će ih učiniti trajnijima te ih dati na znanje odsutnim osobama” (naglašavam ovu vrijednost odsutnosti koja će. a postupno i različitim oblicima notacije. odsutnost primatelja. činile jezik figurativnim i metaforičkim. takvu odsutnost koja. ali struktura reprezentacije koja obilježava prvi stupanj izražajne komunikacije. Najprirodnija je metoda stoga bila crtanje slika stvari. imaginacija će im predstavljati samo iste slike koje su već izražavali djelima i riječima te koje su. odnos ideja/znak. imitacije svojega sadržaja – bit će stalna osobina svih napredaka koji će uslijediti. isto kao što hijeroglifi podjednako imaju udjela u meksičkim slikama i kineskim znakovima. jer slova su posljednji korak koji treba učiniti poslije kineskih oznaka što s jedne strane imaju udjela u prirodi egipatskih hijeroglifa. bit će od sada prenošen pismom. Opisujući povijest tipova pisma.

Reprezentacija po pravilu nadomješta prisutnost. podrazumijeva ovaj pojam odsutnosti kao modifikacije prisutnosti. pojam traga bi se mogao odrediti drugačije no što to čini Condillac. sastoji samo u sposobnosti prisjećanja znakova naših ideja ili okolnosti koje su ih pratile. “podsjetiti”. Komunikacija nakon toga prenosi reprezentaciju kao 2 Jezik nadomješta djelovanje ili percepciju. ta se operacija nadomještanja ne ističe kao lom [rupture] prisutnosti.2) Odsutnost o kojoj govori Condillac najklasičnije je definirana kao kontinuirana modifikacija. Poput pojma nadomještanja. Bilo bi lako pokazati kako ovaj tip analize pisanog označavanja načelno ne počinje niti završava Condillacom. trasirati] i retracer [ponovno obilježiti. iako artikulira sve momente iskustva dok je ono uključeno u proces označavanja (“nadomjestiti” [suppléer] jest jedan od najvažnijih i najčešćih operativnih pojmova koje Condillac rabi u Ogledu2). a ta sposobnost postoji samo posredstvom analogije znakova [moj kurziv (J. ocrtati. povezanih s nekom od naših sadašnjih potreba” (1. progresivno jenjavanje prisutnosti. koji upravlja cjelokupnom Condillacovom sistematikom. ostaviti trag. čije se mogućnosti i povijest danas tako rijetko propituju. nego kao kontinuirano. D. distinkcija koju Condillac nijansira te. na određenim mjestima. u trenutku kada to traži odsutnost objekta u prisutnoj percepciji (“Pamćenje se. načelno osigurava sve kontinuitete. Međutim. Ostaviti trag prema njemu znači “izraziti”. slučajne. artikulirani jezik nadomješta jezik djela. 11. Zabilježimo ovdje samo to da on upravlja još jednim operativnim pojmom (ovdje na klasičan način. Znak se rađa istodobno s imaginacijom i pamćenjem. str. Filozofijska operacija koju Condillac također naziva “retracer” sastoji se u povratku putem analize i neprekidne dekompozicije do pokreta genetičke derivacije koji vodi od jednostavnog osjeta i prisutne percepcije prema kompleksnom zdanju reprezentacije: od iskonske prisutnosti do najformalnijeg računskog jezika. kao onoga koji se najlakše mogao naslikati” – “O pismu”. idea). razrađuju teoriju znaka kao reprezentacije ideje koja sama predstavlja percipiranu stvar. ocrtati. koji ima ključno mjesto u Ogledu: tracer [obilježiti. 5 . “predstaviti”. “učiniti prisutnim” (“slikanje najvjerojatnije duguje svoj nastanak nuždi da tako zabilježimo naše misli. pa čak i prirodne. a ta je nužda bez sumnje pridonijela očuvanju jezika djela. kako smo vidjeli. moćne i sustavne filozofijske tradicije kojom dominira bjelodanost ideje (eidos.): ovaj pojam analogije. objekata koje želimo predočiti. Ovo vrijedi za sve redove znakova koje Condillac razlikuje (proizvoljne. na Condillacovu tragu. te radi praktičnih razloga. ili da bismo uputili na nerijetko dogmatsku uporabu – moglo bi se reći i “ideološku” – same riječi ideologija. poglavlje IV. prikazati. u Condillacovoj filozofiji i drugdje. Ako sada kažemo da je ta analiza “ideološka”. ponovno dovodi u pitanje u svojim Pismima Crameru). na pozadini ogromne. ne činimo to ponajprije kako bismo njezine predodžbe suprotstavili “znanstvenim” pojmovima. operativno suprotstavljam tematskom). pismo nadomješta artikulirani jezik itd. povlače granice polja refleksije francuskih “ideologa” koji. predočiti]. Ako pojmove condillacovskoga tipa definiram kao ideološke. 128). činim to zato što oni. Ne mogu ovdje analizirati sve što. a posebno onaj između prisutnosti i odsutnosti] koju smo odabrali i redoslijeda koji smo uspostavili između naših ideja. paragraf 39). homogeno korigiranje i modificiranje prisutnosti u reprezentaciji.

zakašnjela ili. Pismo koje ne bi bilo strukturalno čitljivo – iterabilno – i nakon smrti primatelja ne bi niti bilo pismo. a pismo je jedna vrsta te opće komunikacije. namijenjeni osiguravanju autoriteta i snage stanovitoga historijskog diskursa. štoviše. ili se barem ta udaljenost. Koliko god se sve to činilo bjelodanim. znaka. u konačnici. itd. o kakvoj se god vrsti pisma radilo (piktografsko. a svi pojmovi uopće kojima se podređivalo pismo (sam pojam kao smisao. za koji smo prihvatili da karakterizira odsutnost svojstvenu pismu. Upravo je to mjesto na kojemu différance kao pismo više ne bi (bila) (ontološka) modifikacija prisutnosti. Kako bi moje “pisano priopćenje” [communication écrite]. fonetsko. imalo funkciju pisma. unutar ove analize. hijeroglifsko. ideja ili razumijevanje smisla i ideje. Pisani se znak javlja u odsutnosti primatelja. ono mora ostati čitljivo unatoč apsolutnom nestanku svakog određenog recipijenta općenito. u “jeziku djela” koliko i u artikuliranom jeziku (čak i prije intervencije pisma u klasičnom smislu). na specifičan način intervenira u funkcioniranje pisma. opet. ne želim to prihvatiti takvim. Ono mora biti ponovljivo – iterabilno – u apsolutnoj odsutnosti primatelja ili empirijski odredivog skupa primatelja. pa ću razmotriti krajnju zamjerku koja bi se mogla priložiti ovoj tezi. karakterizirati tu odsutnost koja. Zamislimo pismo čiji je kod toliko idiomatičan da su ga uspostavila i upoznala. pod pretpostavkom da pismo postoji.) razotkrili bi se kao nekritički. u mjeri u kojoj je pismo – uređeno kodom. Kako kvalificirati tu odsutnost? Moglo bi se reći da u trenutku kada pišem primatelj može biti odsutan iz mojega polja sadašnje percepcije. oba partnera. uslijedilo bi generalno premještanje: pisanje ne bi više bilo jedna vrsta komunikacije. ako želimo priznati ikakvu specifičnost pisanom znaku. Iznosim ovdje sljedeće dvije teze ili pretpostavke: 1) budući da svaki znak. taj interval. Jedna vrsta: komunikacija koju u okviru određenog roda karakterizira relativna specifičnost. loše oblikovani ili. drugi na sanskrtu. Može li se i dalje tvrditi. nakon smrti primatelja. a sve što slijedi se može čitati kao izrabljivanje te logike koja povezuje ponavljanje i alteritet) strukturira samu pisanu oznaku.idealan sadržaj (ono što zovemo smislom). idealizirana u svojoj reprezentaciji? Čini se da nije. odnosno čitljivosti. štoviše. da je oznaka koju je jedan ostavio drugome još uvijek pismo? Da. ideografsko. svakog empirijski određenog “subjekta”. dolazilo od itara. ta différance moraju moći podići do stanovitog apsoluta odsutnosti kako bi se. makar on bio nepoznat i nejezički – u svojem identitetu oznake konstituirano svojom iterabilnošću u odsutnosti koga god. poput tajne šifre. Ako se sada pitamo što je. da upotrijebimo te stare kategorije). odgovara svakoj vrsti znakova i komunikacije. pojam komunikacije. To implicira da 6 . to kašnjenje. Ta iterabilnost (iter bi. pretpostavlja stanovitu odsutnost (koju treba pobliže odrediti). 2) ako bi se slučajno pokazalo da predikat. čini se. odsutnost u polju pisma mora biti originalna. dakle. ponovno ćemo pronaći odsutnost. u ovom ili onom obliku. ako hoćete. Pokušajmo. dakle. samo dva “subjekta”. abecedno. uzimajući i dalje kao polaznu točku ovaj klasičan diskurs. uspostavila struktura pisma. No nije li ta odsutnost samo neka prisutnost koja je udaljena. bitan predikat te specifične razlike.

Ono što vrijedi za primatelja. radikalna destrukcija svakog konteksta kao protokola koda. za ono što je naizgled potpisao. primjerice. daju probiti pismom. iza punog opsega onoga što je htio reći. bez obzira na to je li provizorno odsutan. činim to kako bih ovu tvrdnju učinio što neposrednije prihvatljivom. mora nastaviti “djelovati” i biti čitljiv čak i kad ono što zovemo autorom spisa više ne odgovara za ono što je napisao. Mogli bismo ovdje ponovno izvesti analizu kakvu smo ranije skicirali za primatelja. 2) uklanjanje svakoga pisma iz semantičkog hermeneutičkog vidokruga koji se. transmitirati. pretvarajući ga u mrežu kojom se može komunicirati. Moram moći jednostavno reći mojim nestankom. vrijednost ili “učinak” transcendentalnosti nužno veže s mogućnošću pisma i ovako analizirane “smrti”). upravo onoga što je naizgled bilo napisano “u njegovo ime”.ne postoji kod – organon iterabilnosti – koji bi bio strukturalno tajan. povezano s pismom kao iterativnom strukturom. mojom neprisutnošću općenito. u konačnici. mora funkcionirati u radikalnoj odsutnosti svakog empirijski odredivog primatelja općenito. sa svojom apsolutno aktualnom i prisutnom intencijom i pozornošću. dakle. Kad kažem “moj budući nestanak”. A ta odsutnost nije kontinuirana modifikacija prisutnosti.. iz istih razloga. da bi bilo ono što jest. htio bih pokazati da se osobine koje možemo prepoznati u klasičnom i usko definiranom pojmu pisma mogu poopćiti. Platonova gesta filozofijski potez par excellence. dešifrirati. One ne bi vrijedile samo za sve poretke “znakova” i za sve 7 . 4) diskvalifikacija ili granica pojma konteksta. pa tako i prepoznavanja oznaka implicirana je u svakom kodu. na neki način. odsječenom od svake apsolutne odgovornosti. istodobno. Svako pismo. je li mrtav ili općenito govoreći ne stoji. siročetom koje je od rođenja odvojeno od ispomoći svojega oca. 3) nužnost da se. “smrt” ili mogućnost “smrti” primatelja upisana u strukturu oznake (upravo se na tom mjestu. za pošiljatelja ili proizvođača. moje intencije značenja. Možda paradoksalna posljedica mojega pribjegavanja iteraciji i kodu u ovom trenutku: disrupcija. vrijedi također. jest upravo ono što je Platon osudio u Fedru. koja je iterabilna za nekog trećeg.. pa tako i za svakog mogućeg korisnika općenito. situacija onoga tko piše i potpisuje do temelja je jednaka situaciji čitatelja. Mogućnost ponavljanja. spominjem usput. od svijesti kao najvišeg autoriteta. kako vjerujem. Prije nego što preciziramo neizbježne posljedice ovih elementarnih osobina svakoga pisma (dakle: 1) prekid s horizontom komunikacije kao komunikacije svijesti ili prisutnosti i kao jezičnog ili semantičkog prijenosa smisla. barem kao vidokruzi smisla. tada možemo odmjeriti ulog koji je posrijedi. izočnosti moje vouloir-dire. Ovo neizbježno lutanje. “realnog” ili “jezičnog”. iz odašiljanja ili stvaranja oznake. niti će se prestati pružati čitanju i ponovnom ispisivanju. čiju teorijsku definiciju ili empirijsko zasićenje pismo čini potpuno nemogućim ili nedostatnim). Što se tiče napisanoga. autoriteta koda kao ograničenog sustava pravila. mojega htjeti-ovopriopćiti. od pojma polisemije odvoji pojam koji sam drugdje nazvao diseminacijom a koji je također pojam pisma. Ako je. Da bi spis bio spis. a koji neće biti načelno spriječen u funkcioniranju mojim budućim nestankom. Za koji trenutak ćemo se vratiti na to. to je lom [rupture] prisutnosti. Pisati znači proizvesti oznaku koja će stvoriti neku vrstu stroja koji i sam proizvodi.

velike ili male jedinice. Ako je riječ o takozvanom “realnom” kontekstu. odnosno prepuštao njegovom neizbježnom lutanju. prisutnost onoga tko piše u onome što je napisao. u toj mjeri da im sama iterabilnost. čak izvan semiolingvističke komunikacije. cijelo okruženje i horizont njegova iskustva. čak i ako ne znam što je njegov navodni autor-skriptor svjesno i namjerno htio reći u trenutku kada ga je pisao. u njoj se eventualno mogu prepoznati i druge mogućnosti. koja konstituira njihov identitet. odmjenjivo [relevable] i reduktibilno u Aufhebungu neke dijalektike. nego sama struktura pisanoga. snaga raskida nije ništa manja: zbog svoje bitne iterabilnosti. 8 . štoviše. oznaka koja ostaje. pisana se sintagma uvijek može izvući iz lanca u koji je uhvaćena ili stavljena. Upisom ili cijepom [greffe] u druge lance. ako ne upravo i svaku mogućnost “komuniciranja”. i u totalitetu “iskustva” u mjeri u kojoj je ono neodvojivo od tog polja oznake. Po tome se. iskustvom bitka: takozvanu “prisutnost”. u datom kontekstu. odnosno rešetke brisanja i razlike.jezike uopće nego. Nijedan je kontekst ne može zatvoriti u sebe. dakle. vouloir-dire. u konačnici. odnosno sa skupom prisutnosti koje organiziraju trenutak njegove inskripcije. barem tradicionalno. Što su. bitni predikati u minimalnoj definiciji klasičnog pojma pisma? 1) Pisani znak je. 2) U isti mah. njegove bitne iterabilnosti (ponavljanja/alteriteta). Jesu li ta tri predikata. Ovo oprostorenje nije puki negativitet praznine. Prvi uvjet njegova funkcioniranja: njegovo orijentiranje s obzirom na određen kod. “pisana komunikacija” razlikuje od “govorne komunikacije”. no radije ovdje ne bih previše aktivirao taj pojam koda koji mi se ne čini pretjerano sigurnim. jedinica iterabilnosti. emitirao ili proizveo. a da time ne izgubi svaku mogućnost funkcioniranja. primjerice u govorenom jeziku pa. za pisanu “komunikaciju” u uskom značenju te riječi? Ne pronalazimo li ih u svakom jeziku. U tom tobožnjem zbiljskom kontekstu sudjeluju stanovit “prezent” inskripcije. Niti nekakav kod – pri čemu je ovdje kod istodobno mogućnost i nemogućnost pisma. živog pojma. ali i od svih oblika objektivnog ili subjektivnog prisutnog referenta (prošlog ili budućeg u modificiranom obliku prošle ili buduće sadašnjosti). te koja može omogućiti iteraciju u odsutnosti i s onu stranu prisutnosti empirijski određenog subjekta koji ga je. poput rada negacije u službi smisla. koja se ne iscrpljuje u prezentu svojega ispisivanja. nego izviranje oznake. telosa. rezervirana. de facto. a iznad svega intencija. Ta sila raskida nije neki slučajan predikat. kako se toliko često vjeruje. 3) Ta sila raskida ovisi o oprostorenju [espacement] koje konstituira pisani znak: razmještanju koje ga odvaja od drugih elemenata unutrašnjeg kontekstualnog lanca (uvijek otvorena mogućnost njegovog uklanjanja i cijepa). Znaku je svojstveno da bude faktički čitljiv čak i ako je trenutak njegova nastajanja nepovratno izgubljen. jedinica koje su odvojive od svojeg unutrašnjeg i vanjskoga konteksta i odvojive od sebe samih. s cijelim pridruženim sustavom. nikada ne dopušta da budu jedinice samoidentičnosti? Razmotrimo bilo koji element govornog jezika. u uvriježenom smislu te riječi. koja će u datom trenutku udahnuti život njegovoj inskripciji. Ono ipak ne ostaje. za cijelo polje onoga što bi filozofija nazvala iskustvom. ovo što sam upravo iznio je i previše očigledno. pisani znak nosi sa sobom stanovitu snagu raskida sa svojim kontekstom. Ako je sada riječ o semiotičkom i unutrašnjem kontekstu.

eventualno određenog akcenta. Ona tvori oznaku. Ona ima dovoljno smisla da bih je mogao ocijeniti lažnom ili kontradiktornom (widersinnig. s pozornošću i intencijom značenja (kriza matematičkog simbolizma. no strukturi mogućnosti ovog iskaza pripada to da se može uobličiti i funkcionirati kao prazna referencija. Husserl analizira i nju. ako prihvatimo da ne postoji iskustvo čiste prisutnosti. drugim riječima. kao i svake prisutne intencije komunikacije.recimo da određena samoidentičnost tog elementa (oznake. pa čak i označenog smisla. moramo moći prepoznati identitet. u neprisutni ostatak [restance] neke diferencijalne oznake koja je odsječena od svojega tobožnjeg “proizvođenja” ili podrijetla. nego i u odsutnosti određenog označenog ili aktualne intencije značenja. Odsutnost referenta je mogućnost koja se danas prihvaća prilično lako. Ona je dvostruka: 1) Iskaz čiji predmet nije nemoguć. Zadržimo se malo na toj točki i vratimo na onu odsutnost referenta. Bez te mogućnosti. Prosuđuje da je uvijek moguća. poopćivu i poopćujuću iterabilnost svake oznake. mogućnošću da bude ponovljen ne samo u odsutnosti svojega “referenta”. ako ga vidim slabo. iako trodioba 9 . kako sam Husserl to bilježi u eseju “O izvoru geometrije”). može se izgovoriti i čuti i kada njegov zbiljski predmet (njegov referent) nije prisutan. u grafem u općenitom smislu. koja implicira da može i bez referenta. Ako kažem. nego samo moguć. a ne sinnlos. a eventualna prisutnost referenta u trenutku u kojem je označen ne mijenja ništa u strukturi oznake. ili referencija odsječena od svojega referenta. makar bila i usmena. ako se varam ili ako želim zavarati svojega sugovornika. iskaza ne bi niti bilo. recimo to tako. opasnom ili “kritičnom”: ona otvara fenomen krize smisla. čak i ako ga niti ja ne vidim. gledajući kroz prozor. aktivno i aktualno. što se podrazumijeva. tu mogućnost smatra inferiornom. koje će od tog foničkog znaka načiniti grafem? Zato što se to jedinstvo označiteljskog oblika konstituira samo njegovom iterabilnošću. Ta mogućnost nije samo empirijska eventualnost. nekog označiteljskog oblika. glasa itd. taj će iskaz biti inteligibilan (recimo provizorno.) mora omogućiti njegovo prepoznavanje i ponavljanje. Husserl je u svojim Logičkim istraživanjima vrlo strogo analizirao tu mogućnost. “Krug je četvrtast” je tvrdnja koja ima smisla. kaže Husserl).. komunikabilan) čak i ako sugovornik ne vidi nebo. Duž niza empirijskih varijacija tona. bilo onome tko proizvodi iskaz. Husserl svakako naglašava činjenicu da to ne ometa funkcioniranje znaka: kriza ili ispraznost matematičkog smisla ne ograničava tehnički napredak (ovdje je intervencija pisma presudna. Zašto je taj identitet. A taj bih zakon čak proširio na svo “iskustvo” uopće. dijeljenje ili odvajanje od sebe samoga. prema Husserlu). Čini mi se da ova strukturalna mogućnost odsijecanja od referenta ili označenog (dakle. dakle intencije korelativnog značenja. primjerice. nego samo lanci diferencijalnih oznaka. ako hoćete. paradoksalno. čak i ako. bilo onome tko ga prima. “Nebo je plavo”. Ova odsutnost smisla može se razložiti u tri oblika: A) Mogu manipulirati simbolima ne oživljavajući ih. prema aksiologiji i teleologiji koja vlada njegovom analizom. Nije uvijek tako. Ovaj primer smještam u kategoriju odsutnosti označenog. koja također predstavlja opću. B) Stanoviti iskazi mogu imati smisla iako su lišeni objektivnog značenja. znaka itd. kako smo vidjeli. 2) Odsutnost označenog. od komunikacije i njezina konteksta) pretvara svaku oznaku.

Prvi dio. Ali kako “zeleno je ili” ili “abrakadabra” ne konstituiraju svoj kontekst same po sebi. “zeleno je ili” [le vert est ou] moglo obdariti gramatičnošću. U Logičkim istraživanjima Husserla zanima sustav pravila jedne univerzalne gramatike. odnosno o univerzalnim uvjetima mogućnosti morfologije značenja u odnosu spoznaje prema mogućem objektu. razmatranoj iz psihološke ili lingvističke perspektive. jezik spoznaje. “Četvrtasti krug” svakako označava odsutnost referenta. cit. napominjem. jezik usklađen s mogućnošću intuicije objekata koji su izravno dani i istinski označeni. postoji ono što Husserl zove Sinnlosigkeit ili agramatičnost. jezik više ne postoji. a ta kriza nije slučajna. kao moment koji se tiče naše rasprave o komunikaciji. ona je njegova pozitivna mogućnost i “unutrašnja” struktura u obliku stanovite izvanjskosti. barem ne “logički” jezik.označitelj/označeno/referent ovdje ne bi bila prikladna za razumijevanje Husserlove analize. Stoga si dopuštam upućivanje na La voix et le phénomène [Glas i fenomen (Beograd: Istraživačko izdavački centar SSOS. gramatički toliko utjecajnim odnosima međusobnoga sporazumijevanja psihičkih subjekata svakako pripada vlastiti apriori –. od svakoga fenomena komunikacije. što se Husserla tiče. i postizanje cilja – rigoroznog odvajanja analize znaka ili izraza (Ausdruck) kao označujućega znaka. ali ne i odsutnost smisla. str.3 Razmotrimo ponovno slučaj agramatičke Sinnlosigkeit. kriza smisla (neprisutnost općenito. Jasno je da izmijenjena funkcija ne pogađa ono što izraze čini izrazima. 1989. da je primarni interes Husserlove analize na koju ovdje upućujem (izvlačeći je upravo. 2005. rekao bi Husserl). čini mi se. operacija pri kojoj bismo se trebali zapitati kako je i zašto uvijek moguća) nastojanje prema cilju – a. ne iz lingvističke. str. utoliko prednost zaslužuje izraz či st a l ogi č ka gram at i ka .). No ukoliko se nipošto ne može tvrditi da čista morfologija značenjâ [Bedeutungen] obuhvaća cjelokupni općenito-gramatički apriori – primjerice. Primjerice.4 on precizira da je. Prijevod neznatno izmijenjen. 335. Oni i prije i kasnije imaju svoja značenja [Bedeutungen] i ista značenja kao u međusobnom razgovoru” [Edmund Husserl: Logička istraživanja (Zagreb: Naklada Breza. C) Konačno. koje sam iznio drugdje. prijevodom s njemačkoga na francuski. nego logičke i epistemološke perspektive. I to ne samo u kontingentnom slučaju gdje bi se. svjesnim odnosom prema objektu kao predmetu spoznaje u horizontu istine. kako ga Husserl razumijeva u teleološkom smislu.). po njegovom mišljenju. U važnoj napomeni iz drugog izdanja. Prijevod neznatno izmijenjen. samo u kontekstu koji je određen voljom za spoznajom. 39. Prije nego što zastanem na njoj. Ali izrazima je dodijeljena velika uloga i u duševnom životu koji se ne priopćuje u komunikaciji. na određen način. ništa im ne priječi da u nekom drugom kontekstu djeluju kao značeće oznake (odnosno naznake. 4 “U prvom sam izdanju kazao ‘č ist a gram at i ka ’ – to je ime koje je bilo mišljeno i izričito označeno kao analogon Kant ovoj ‘čistoj prirodnoj znanosti’. znaka koji znači (bedeutsame Zeichen). U takvim slučajevima. a ne o čistoj gramatici općenito. odsutnost kao izočnost referenta – percepcije – ili smisla – iz aktualne intencije značenja) uvijek je povezana s bitnom mogućnošću pisma. Ona počiva bitno na tomu da izrazi djeluju kao naznake. pri čemu bi se ou (oder) čulo kao où (oznaka mjesta): 3 “Do sada smo razmatrali izraze u komunikativnoj funkciji. iz njezina konteksta ili teleološkog i metafizičkog horizonta. u određenoj mjeri.” [Logička istraživanja (op. ovdje riječ o čisto logičkoj gramatici. Drugi svezak. Dakle. kao i odsutnost stanovitog označenog. samo je u tom usmjerenom kontekstualnom polju “zeleno je ili” neprihvatljivo. “zeleno je ili” ili “abrakadabra”. U ova dva slučaja.] 10 . činjenična i empirijska anomalija govornog jezika. epistemičkom intencijom.] U onome što ovdje iznosim implicirano je jedno tumačenje Husserlove procedure. vezane uz ovo mjesto.)]. Ovdje smo pred ključnom poteškoćom.

“Gdje je nestala čaša [verre] iz koje sam vam htio dati da pijete?”. čak i “zeleno je ili” (the green is either) još uvijek označava primjer agramatičnosti. Uvod u francuski prijevod [Quand dire c’est faire (Paris: Seuil. operaciju i stvaranje nekog učinka. Austinovi pojmovi ilokucije i perlokucije ne označavaju prijenos ili prijelaz nekog sadržaja ili smisla. i koja konstituira svaku oznaku u pismu. Time se ne pretpostavlja da oznaka vrijedi izvan konteksta. 2) Ova je kategorija komunikacije relativno originalna.)] (str. 1970. od konstativnog iskaza. primjerice. odnosno iskaz koji nam omogućava da nešto učinimo samim govorom) navela je Austina da svaki iskaz dostojan tog imena (odnosno onaj kojemu je cilj komuniciranje – što bi. koji ga citira: “Usporedba konstativnog iskaza (odnosno klasične ‘tvrdnje’ koja se uglavnom poima kao istinit ili lažan ‘opis’ činjenica) s performativnim (od engleskog performative. a iznad svega ilokucije. str. isključivalo poštapalice) razmatra kao da je prvenstveno i prije svega govorni čin nastao u totalnoj situaciji u kojoj se nalaze sugovornici (How to do Things with Words. 3) Za razliku od klasične tvrdnje. Što bi bila oznaka koju ne bismo mogli citirati? I čije se podrijetlo ne bi moglo usput izgubiti? Paraziti. odsječena od svojeg “izvornog” intendiranog smisla [vouloir-dire] i svoje pripadnosti nekom represivnom kontekstu koji se može zasititi. inzistiranjem na analizi perlokucije. Inzistirao bih na toj mogućnosti: mogućnosti izdvajanja i citatnoga cijepa koja pripada strukturi svake oznake. staviti između navodnika. Svaki se znak. čak prije i izvan svakoga horizonta semiolingvističke komunikacije. diskurzivne činove razmatra samo kao činove komunikacije. značilo bi posredovati neku silu impulsom oznake. performativ nema referenta (iako je ta riječ ovdje nesumnjivo neprikladna. ako nešto takvo postoji u strogom i čistom smislu (smjestit ću se na trenutak u okvire te hipoteze i tu etapu analize). nego na neki način komunikaciju jednog izvornog kretanja (koje treba definirati unutar jedne opće teorije djelovanja). govorni ili pisani (u uvriježenom smislu te opreke). Ta mogućnost citiranja. jezični ili nejezični.“Gdje je nestalo zelenilo (tratine: zeleno je gdje [le vert est où])”. 147)” (G. u određenoj točki. unutar male ili velike jedinice. Lane. čini se da Austin. To je zamijetio njegov francuski prevoditelj. 1) Prije svega. ta iterabilnost oznake nije slučaj ili anomalija. Iter. u pismu. na koji ću u nastavku teksta upućivati). u slučaju performativa. govorne ili pisane. nego obrnuto. na apsolutno nezasitan način. ta dvostrukost ili podvajanje. Međutim. u tome je važnost Austinovog 11 . može citirati. Ona nas ovdje zanima iz mnoštva razloga. odnosno u sposobnosti da djeluje. o pismu: da možda ne postoji Sada predlažem da malo pomnije razradimo ovo pitanje oslanjajući se – ali samo zato da bismo je prebrodili – na problematiku performativa. da postoje samo konteksti bez ikakvog središta apsolutnog usidrenja. to je ono (normalno/abnormalno) bez čega oznaka ne bi više mogla imati funkciju koju zovemo “normalnom”. Komunicirati. u beskonačnost proizvoditi nove kontekste. time može raskinuti sa svakim datim kontekstom. 19).

morat ću smatrati da se zna i podrazumijeva da Austinove analize neprestano traže vrijednost konteksta. 113. njegovu manifestnu funkciju ili destinaciju kao u slučaju performativa. razlike sile (illocutionary ili perlocutionary force). lingvistički ili simbolički pojam. Nikakav ostatak. A ipak – to je. i ako možemo reći da konstativni iskaz također ima nekakav učinak i uvijek transformira neku situaciju. nikakva nesvodiva polisemija. ono što bih sada pokušao naznačiti – čini mi se da sve poteškoće s kojima se susreće Austin u svojoj strpljivoj. 6 Str. opreke istinito/lažno. 12 .. 26 u Uvodu. dva fetiša koja sam. Str. niti u unutrašnjem i lingvističkom kontekstu. upućuje na Nietzschea.6 Jedan od tih bitnih elemenata – i to ne tek jedan među mnogima – ostaje. priznajem. On ne opisuje nešto što postoji izvan jezika i prije njega. 19. 15. niti u gramatičkoj formi. već obuhvaća onaj sustav predikata koje zovem grafematskima općenito te stoga brka sve naknadne opreke čiju je utemeljenost. u ovoj misli koja je najmanje od svega nietzscheanska. 2) fetiš vrijednost/činjenica” (str. 153). Citiram prva dva predavanja iz How to do Things with Words: “Uopćeno govoreći.7 unatoč tomu što taj smisao nema referenta u obliku neke stvari ili stanja stvari koje mu prethodi ili mu je izvanjsko. drugim riječima. primjerice. Performativ je “komunikacija” koja se u svojoj biti ne ograničava na prijenos nekog već ustrojenog semantičkog sadržaja koji je pod nadzorom nišana istine (istine razotkrivanja onoga što je u njegovom bitku ili istine adekvacije između iskazanog suda i same stvari).. (Čini mi se da to. Usporedi. svjesna prisutnost intencije govorećega subjekta u totalitetu njegova lokucijskoga čina. Ova svjesna prisutnost govornika ili slušatelja koji sudjeluju u izvršenju performativa. on je u sebi redovito prepoznavao stanovit afinitet prema jednoj struji engleskoga mišljenja). niti u definiciji nužnih konvencija. Tako performativna komunikacija ponovno postaje komunikacija intencionalnog smisla. ne možemo tvrditi da to tvori njegovu unutrašnju strukturu. on djeluje. u strukturi lokucije (dakle. nerijetko plodnija u prepoznavanju svojih škripaca nego u svojim čvrstim stavovima. u svakom slučaju. odnosno 1) fetiš istinito/lažno.5 barem u njezinom klasičnom obliku. sklon uništavati. i to čak konteksta koji se. 4) Austin je morao osloboditi analizu performativa od autoriteta vrijednosti istine. 7 To pokatkad prisiljava Austina na ponovno uvođenje kriterija istine u opis performativa. 151. Ovaj: Austin nije računao s onim što. 25. prije sebe ili pred sobom. imaju zajednički korijen. svijest. njihova svjesna i intencionalna prisutnost u totalitetu djelovanja. nikakva “diseminacija” koja izmiče vidokrugu jedinice smisla. 20. str. formalno ili teleološki. dug popis različitih vrsta nesreća (infelicities) koje mogu ugroziti događaj performativa uvijek iznova upućuje na element onoga što Austin zove totalnim kontekstom. Barem zbog ova četiri razloga. klasično. niti u semantičkom određenju upotrijebljenih riječi. 73 i 107. te je ponekad zamijeniti vrijednošću sile. da iscrpno opisati. uvijek je nužno da 5 “. On stvara ili transformira neku situaciju. 16. primjerice. prije svakog ilokucijskog ili perlokucijskog određenja). čistoću i strogost Austin uzalud nastojao utvrditi Kako bih to pokazao. moglo bi se činiti da je Austin razorio pojam komunikacije kao čisto semiotički.otkrića) izvan sebe ili. teleološki implicira da nikakav ostatak ne izmiče prisutnoj totalizaciji. u najmanju ruku. otvorenoj i aporetičkoj analizi koja je u stalnoj transformaciji.

. ne propituje kao bitan predikat ili kao zakon. ako ne i dovoljnih. ili više načina. tu nema nikakvih problema” (str. nužno je da ne budem već oženjen živom i prisebnom ženom od koje nisam razveden itd. Austin priznaje da su svi konvencionalni činovi izloženi mogućnosti neuspjeha: “Čini se. ovdje treba primijetiti: 1) da Austin na ovom konkretnom mjestu. Za sada. infelicities) svakako strukturalna mogućnost. razmatra samo konvencionalnost koja tvori okolnosti iskaza. kako je neuspjeh bitan rizik operacija o kojima je riječ. Austin se ne pita koje posljedice proizlaze iz činjenice da je ono 8 Str. Pored svih pitanja koja postavlja taj toliko historijski sedimentiran pojam “konvencije”. “Ritual” nije neka slučajnost nego. Zatim definira šest nužnih. kako ne bismo gubili vrijeme. Sastoji se u tomu da se prizna kako je mogućnost negativnoga (ovdje. primjerice.8 Austinova je procedura prilično upečatljiva i tipična za onu filozofijsku tradiciju s kojom on radije ne bi imao nikakve veze. Tako. da se gotovo neposredno simultanom gestom. kao iterabilnost. prikladne. “korektnosti” i “kompletnosti” koje interveniraju u ovu definiciju. apsolutno pune značenjske namjere [vouloir-dire] koja gospodari sama sobom: teleološku jurisdikciju nad jednim totalnim poljem čije organizacijsko središte ostaje intencija. a teško bi se moglo reći da je nešto dar ukoliko kažem ‘Darujem ti to’. uzevši u obzir da Austin ironično odbacuje “fetiš” opreke value/fact. 43). prije svega. razmatrajući konvencionalnost bez koje nema performativa. pogoršava i radikalizira poteškoće. međutim. 2) da se vrijednost rizika ili izloženosti neuspjehu. stavio gramatički kriterij na stranu. taj rizik isključi kao slučajan. načelno je nužno da je prihvati druga strana (koja mora nešto učiniti. kako Austin priznaje. da bi se sklopila oklada. a zatim. strukturno obilježje svake oznake. nužno da budem osoba ovlaštena da to učini. kako to redovno čini. ali to nikada ne uručim. ‘tjelesne’. 13 . strogo govoreći neodrživo. u ime neke vrste idealne regulacije. a ne stanovitu intrinzičnu konvencionalnost onoga što tvori samu lokuciju. 52. ‘mentalne’ ili čak činove izgovaranja dodatnih riječi. Nakon vrijednosti “konvencionalnosti”. 48-50. svi konvencionalni činovi: što ne znači. jasnim da je neuspjeh – iako nas je uznemirio (ili nije uspio uznemiriti) u vezi s nekim činovima koji se. reći ‘Dogovoreno’). Tako je. To je utoliko čudnije. niti svaki performativni iskaz)” (str. unatoč tomu što može. nužno ponovno susrećemo vrijednosti konteksta koji se može iscrpno definirati. izvanjski rizik koji nam ništa ne govori o fenomenu jezika koji razmatramo. primjerice. svijesti koja je slobodna i prisutna u totalitetu djelovanja. naravno. a obično je potrebno i to da sam govornik ili netko drugi također izvede neke druge činove. čini se. sastoje u izgovaranju riječi – zlo kojemu su izloženi svi činovi što imaju načelan karakter rituala ili ceremonije. a priori ugroziti totalitet konvencionalnih činova. pri (kršćanskom) vjenčavanju. sažeti problematičnom sintagmom “arbitrarnosti znaka”. njegovo kontekstualno okruženje. kurziv Austinov). uvjeta za uspjeh.okolnosti u kojima se riječi izgovaraju budu na neki način. nakon što je. U Drugom predavanju. da je svaki ritual izložen svakom obliku neuspjeha (kao. sve što ćemo. Austin razmatra mogućnost i podrijetlo neuspjeha ili “nesreća” performativnog iskaza. onoga što proširuje. u cjelini ili djelomice. da bih krstio brod.

“parazitsko”. “etiolacijsko”. Drugi čin tog isključivanja izravnije se tiče našeg izlaganja. No Austin isključuje tu eventualnost (i opću teoriju koja bi je objasnila) nekom vrstom lateralne žestine. kao iskazi. biti na specifičan način jalov ili ništavan ako ga izgovori glumac na pozornici. Utoliko postaje problematičnijim. sve što ipak prepoznaje kao mogućnost koja je otvorena svakom iskazu. parazitska. štoviše. Odlažem prvo isključivanje u stranu (“Ovdje ne ulazim u opću teoriju: u mnoštvu ovakvih slučajeva mogli bismo čak reći da je čin bio ‘ništavan’ (ili se može poništiti zbog prisile ili nedopuštenog utjecaja) i tako dalje. To na sličan način vrijedi za svaku vrstu iskaza – preokret (sea-change) zbog posebnih okolnosti. I njih – iako bi ih se. D. naši su performativi također izloženi nekim drugim vrstama nevolje koje pogađaju sve iskaze. Naše performativne iskaze. kad bi ih objasnila. Mislim. primjerice. ako je uključen u neku pjesmu ili izrečen u solilokviju. Inzistira na činjenici da ta mogućnost ostaje abnormalna. uostalom. primjerice. odgađa je u barem dva navrata. uspješne ili ne. posebno u Drugom predavanju. i tako dalje”. 21. moglo uvesti u neki općenitiji prikaz – u ovom trenutku namjerno isključujemo. da predstavlja neku vrstu iscrpljivanja. kako je opreka uspjeh/neuspjeh ilokucije ili perlokucije ovdje posve nedostatna i vrlo derivirana. “ne-obično” (a s njima i cijelu opću teoriju kojom te opreke. a priori. zajedno sa svime što zove sea-change. dakle. na sljedeće: performativni će iskaz. Niti predstavlja li to. Filozofska je tradicija. 14 . svakako bi bilo najbolje da jednostavno pročitam jedan odlomak iz Drugog predavanja: “(ii) Drugo. I pojam “običnog”. Pretpostavljam da bi neka vrlo općenita krovna doktrina mogla obuhvatiti u jednoj teoriji ono što smo nazvali neuspjesima i ove druge ‘nesretne’ karakteristike djelovanja – u našem slučaju djelovanja koja sadrže performativan iskaz: no nećemo ovdje uključiti takvu vrstu nesreće – moramo. jednostavno imati na umu da se takve karakteristike mogu neprestano nametati (to i čine) u bilo kojem slučaju koji razmatramo. Što je uspjeh kada mogućnost neuspjeha nastavlja konstituirati njegovu strukturu? Čini se. još uvijek nekakvu slučajnost. a prije nego što to pokažemo. te kojoj treba odlučno okrenuti leđa. više ne bi upravljale). ono “ne-ozbiljno”.što je moguće – kao mogući rizik – moguće uvijek. koja marginalizira ali je utoliko značajnija. dakle “običnog jezika” na koji se zatim poziva. moj kurziv). treba shvatiti kao da se izgovaraju u običnim okolnostima” (str. agonije jezika koju treba snažno držati na razdaljini. oduvijek tretirala pismo kao “parazita”. 55). isključuje. No vrlo je značajno da Austin odbacuje tu “opću teoriju”. Austin. međutim. Sve to isključujemo iz rasprave. da na neki način predstavlja nužnu mogućnost. Ona pretpostavlja opću i sustavnu elaboraciju strukture lokucije kojom bi se izbjegla ova beskonačna alternacija biti i slučaja. str. opet. pa niti u ovoj poredbi nema ničega slučajnog. Karakteristike ove vrste obično bi se svrstale u ‘olakšavajuće okolnosti’ ili ‘faktore koji umanjuju ili ukidaju odgovornost počinitelja’. svaki drugi) “citira”. nego načinima koji parazitiraju na njegovoj normalnoj uporabi – načinima koji pripadaju doktrini etiolacija jezika. Riječ je upravo o mogućnosti da se svaki performativni iskaz (i. U takvim se okolnostima jezik na specifičan način – razaznatljivo – ne koristi ozbiljno [kurziv J. prilično je obilježen tim isključivanjem. budući da priznaje nužnu mogućnost neuspjeha.]. dakle.

Ovdje bismo se najprije trebali složiti oko toga što je to “događa se” ili događajnost događaja. kao nekom vrstom rova. primjerice. 89). dakle. koji u svojemu tobožnje prezentnom i singularnom iskrsavanju pretpostavlja intervenciju iskaza što po sebi može imati samo repetitivnu ili citatnu strukturu ili. koju Austin priznaje (str. Ne možete nijekati da postoje i uspješni performativi. određena modifikacija opće mogućnosti citiranja – štoviše. u skloništu svoje biti ili svojega telosa? Ili je taj rizik. Situacija se čini beznadnom ako ostavimo iskaze onakvima kakvi jesu. str. str. razdvajalo je od nje same? Postavljam pitanje u ovom obliku kako bih preduhitrio primjedbu. pa treba objasniti i njih: otvaraju se skupovi. 93 –. napokon. kaže Austin. Vraćam se. Takvi su se događaji. kladimo se. te se upustimo u potragu za nekakvim kriterijem”. radije. koje može izbjeći ostavši pri sebi. performativno i konstativno. značio “običan” jezik.)? Jer. 92) ili o pantomimi. je li jezik okružen općenitim rizikom. 116. kaže se “Postavljam pitanje”. 130). Moglo bi mi se. reći: ne možete nastojati objasniti navodno grafematsku strukturu lokucije samo na temelju slučaja neuspjeha performativa. 10 Iz te bi se perspektive mogla razmotriti činjenica. 119). budući da te dvije riječi otvaraju prostor pomutnji. opet bi ga trebalo uzeti u obzir. itd. samoprisutnost totalnog konteksta. koji ipak želi opisati činjenice i događaje običnog jezika. unutrašnji i pozitivan uvjet njegove mogućnosti. da se “ista rečenica u različitim prilikama iskazivanja koristi na oba načina. ne pokušava li nam Austin. Reći ću “možda”. a ne više samo sa strane neuspjeha: bi li performativni iskaz bio moguć ako citatno udvostručenje ne bi cijepalo čistu singularnost događaja. na tu točku koja mi se čini fundamentalnom i koja se sada tiče statusa događaja uopće. mjesta izvanjskoga gubitka u koje lokucija nikada ne mora izaći. “neozbiljno”. opće iterabilnosti – bez koje ne bi bilo niti “uspješnog” performativa? I to takva da je – paradoksalna ali neizbježna posljedica – uspješan performativ nužno “nečist”. a ona izvanjskost njegova unutrašnjost. definiran isključenjem samoga zakona jezika? Isključujući opću teoriju tog strukturnog parazitizma. sama sila i zakon njegova pojavljivanja? Što bi. 152. događaja govora ili 9 Krajnje sumnjiva vrijednost “ne-ozbiljnog” vrlo je često pribježište (usporedi. da preuzmemo riječ koju će Austin upotrijebiti nešto kasnije. uostalom. u sebi. naprotiv. sljedeće pitanje: je li ta mogućnost općenito i neizbježno mogućnost neuspjeha ili zamke u koju jezik može pasti ili izgubiti se kao u nekom bezdanu smještenom izvan ili ispred njega? A što je s parazitiranjem? Drugim riječima.9 citat (na pozornici. a pokatkad se čak i vjenčavamo.10 Sada ću sagledati stvari sa strane pozitivne mogućnosti. transparentnost namjere. A da se i samo jedan od njih dogodio samo jedan jedini put. iznimku. Bitno je povezana s onim što Austin na drugom mjestu kaže o oratio obliqua (str. u drugom slučaju. izazivamo se. čini se. podvaliti kao običnu jednu definiciju koja je teleološka i etička (jednoznačnost iskaza – za koju na drugom mjestu priznaje da ostaje filozofski “ideal”. iterabilnu strukturu. u pjesmi ili u solilokviju). kako je to jučer učinio Paul Ricœur. Ovu nepriliku izaziva grafematski korijen mogućnosti citiranja (iterabilnosti): on čini “nemogućim”. koliko god oni mogli biti realni i koliko god njihova mogućnost bila djelotovorna ili općenita. dogodili. događaju se porinuća brodova. koji Austin priznaje. “čak i popisivanje svih mogućih kriterija”. dakle. kada prizna da nema “čistoga” performativa (str.Postavljam. nije li ono što Austin isključuje kao anomaliju. 15 . prisutnost intencije značenja [vouloir-dire] u apsolutno singularnoj pojedinačnosti speech acta. 144.

učinaka govora (u opreci prema pismu u tradicionalnom smislu). u smislu u kojem to zahtijeva Austin. ti učinci ne isključuju ono što im se općenito izravno suprotstavlja. ako se. dakle. 16 . ako se formula koju izgovaram kako bih otvorio neki skup. s kojim dijeli metafizičke korijene: etički i teleološki diskurs svijesti. da performativ. Dakle. teleološku varku svijesti čije bi motivacije. filozofskoj bilješci ili recitaciji pjesme. isključiti iz “običnog” jezika. U ovoj tipologiji kategorija intencija neće nestati. daje mi ovlast da. ili obične okolnosti jezika. Zato postoji relativna specifičnost. Iznad svega. nego protiv drugih vrsta iteracije unutar opće iterabilnosti koja provaljuje u tobože strogu čistoću svakog događaja diskursa i svakog speech acta. skriva neku obmanu. prisutnost i diskurzivni događaj (speech act) nemaju nikakvoga učinka. na asimetričan način pretpostavljaju kao opći prostor svoje mogućnosti. nesvodiva odsutnost intencije ili sudjelovanja u performativnom iskazu. kako kaže Austin. Jednostavno. Može li performativni iskaz uspjeti ako njegova formulacija ne ponavlja neki “kodiran” ili iterabilan iskaz. pod pretpostavkom da je taj projekt održiv i da može ostvariti iscrpan program. Différance. upravo sam naznačio njegovo načelo. porinuo brod ili se oženio. Čini se. drugim riječima. više se ne može. manje je važno suprotstaviti citiranje ili iteraciju ne-iteraciji nekog događaja nego izgraditi diferencijalnu tipologiju oblika iteracije. A ako se ustraje u tomu da taj običan jezik. oratio obliqua. utvrdim opću grafematsku strukturu svake “komunikacije”. ako hoćete. to strukturalno nesvjesno. budući da predstavlja ključnu žarišnu točku konteksta. Ali ta relativna čistoća nije usmjerena protiv mogućnosti citiranja ili iterabilnosti.događaja koji se zbiva govorom. ali s tog mjesta više neće moći upravljati cijelom scenom i sustavom iskazivanja. Prije svega. sačuvat će svoje mjesto. neka “relativna čistoća” performativa. bilo bi nužno u najmanju ruku da svjesna intencija bude u potpunosti prisutna i aktualno transparentna samoj sebi i drugima. tada ćemo imati posla s različitim tipovima oznaka ili lancima iterabilnih oznaka. kako je to htio Austin. stvar i pojam. ne može identificirati kao suglasna jednom iterabilnom modelu. isključuju mogućnost citiranja ili opću iterabilnost. nego to. Ono “ne-ozbiljno”. neobične logike koju pretpostavlja i koja često ostaje nezamijećena. neću iz toga izvlačiti zaključak da nema nikakve relativne specifičnosti učinaka svijesti. “najdogađajnijem” iskazu koji se može zamisliti. vodeći računa o predikatima na koje sam maloprije podsjetio. na neki način ne može identificirati kao “citat”? Ne želim reći da je citiranje ovdje istoga tipa kao u kazališnoj predstavi. Iteracija koja je a priori strukturira uvodi u nju jedno bitno naprsnuće i prijelom. onemogućuje svako zasićenje konteksta. naprotiv. dakle. Da bi se kontekst mogao iscrpno definirati. a ne s oprekom citatnih iskaza s jedne. te singularnih i izvornih iskaza-događaja s druge strane. intencija koja animira iskaz nikada neće biti sasvim prisutna u njemu samom i u njegovom sadržaju. neuništivu nužnost i sistemske učinke tek trebalo analizirati? Posebno zbog toga što ta bitna odsutnost intencije iz aktualnosti iskaza. ne bi li to značilo da ono “obično” o kojemu je riječ. običan jezik. Ovoga bi puta čitanje konotacija Austinova teksta potvrdilo čitanje njegovih opisa. da pojam “konteksta” ili potraga za njime ovdje pate od iste teorijske i interesne nestabilnosti kao i pojam “običnog”. pitanje od kojega ću se ovdje suzdržati. Prva će posljedica biti sljedeća: uzimajući u obzir ovu strukturu iteracije.

U tome je zagonetna originalnost svih parafa. vječito evidentnu i singularnu. kao “izvora”. ono što ovdje zovem pismom. vidim naznaku u onom odlomku Petog predavanja gdje se pojavljuje podvojena instancija potpisa. nego još manje sumnja u to da je ekvivalent te veze s izvorom u pisanim iskazima jednostavno evidentan i zajamčen potpisom: “Tamo gdje nema. Po definiciji. Pokušajmo iz ove perspektive analizirati potpis. referencije na osobu koja iskazuje. aktivnom glasu. Austin prepoznaje analognu funkciju u formuli “ovim” [hereby]. dakle djeluje. Taj će se pojam izvora – čiji je ulog toliko očigledan – često pojavljivati u onome što slijedi. Ta je opća sadašnjost na neki način upisana. pribodena za sadašnju točku. činjenicom da je upravo to osoba koja daje iskaz – ono što bismo mogli nazvati izvorom iskaza [utterance-origin] koji se načelno koristi u svakom sustavu verbalnih koordinata. dakle u određenom “sada” općenito. onaj u kojemu završavamo uvijek kada tražimo “bilo kakav jednostavan i jedinstven gramatički ili leksikološki kriterij” kojim bismo razlikovali performativne i konstativne iskaze. Kako bi došlo do ponovnog spajanja s 17 . (Moram reći da me u Austinovu pothvatu najviše zanimala i najviše uvjerila ta kritika lingvisticizma i autoriteta koda. Malo ranije se pojavio “škripac”. u verbalnoj formuli iskaza. na nju će se zapravo ‘upućivati’ jednim od dva načina: (a) U verbalnim iskazima. vođena na temelju analize jezika. upravljajući cjelokupnom analizom u fazi koju razmatramo. ili bi htio biti. reći će netko. korištenoj u službenim protokolima. Je li slučajno što Austin ondje mora zamijetiti: “Moram ponovno pojasniti da je ovo mjesto na kojem se koprcamo. ne samo da Austin ne sumnja u to da je izvor usmenog iskaza u prvom licu indikativa prezenta (u aktivnom glasu) prisutan u iskazivanju i u iskazu (pokušao sam objasniti koje imamo razloge da ne vjerujemo u to). koje će ostati buduće “sada”.) Austin zatim pokušava nelingvističkim razlozima opravdati prednost koju je u analizi performativa do sada davao formama prvog lica indikativa prezenta. (b) U pisanim iskazima (ili ‘inskripcijama’). u obliku zamenice ‘ja’ (ili njezinog osobnog imena). njegov odnos prema prisutnom i prema izvoru. Smatram da se u nastavku analize podrazumijeva da će svi utvrđeni predikati vrijediti i za taj usmeni “potpis” koji u tvorbi iskaza jest.Potpisi Taj opći prostor je prije svega oprostorenje [espacement] kao disrupcija prisutnosti u oznaci. stavljanjem potpisa (to se mora učiniti jer pisani iskazi očito nisu privezani za svoj izvor poput usmenih)” (str. pisani potpis implicira aktualnu ili empirijsku ne-prisutnost potpisnika. forme potpisa. 83-84). on također označava i čuva njegovo “bio-prisutan” u nekom prošlom “sada”. ali nam se može i osvetiti” (str. Konačno opravdanje glasi da se u tim formama referira na ono što Austin zove izvorom iskaza. Za činjenicu da se sve poteškoće na koje nailazi Austin križaju u točki koja istodobno postavlja pitanje prisutnosti i pisma. prisutnost “autora” kao “osobe koja iskazuje”. Ali. u transcendentalnoj formi sadašnjosti. Osjećaj da nam ispod nogu izmiče čvrsto tlo predrasuda donosi ushit. Međutim. 85).

istine. svijesti. o kojemu je riječ. cijepi na jedan “novi” pojam pisma koji također odgovara onome što se oduvijek odupiralo staroj organizaciji snaga. komunikacija. narušavajući mu identitet i singularnost. Samo će si pod tim uvjetima dekonstrukcija priskrbiti sredstva za intervenciju u polje opreka koje kritizira i koje je ujedno polje nediskurzivnih sila. biti samo učinci. Već sam ranije naznačio načelo ove analize.11 Krajnje shematski: opreka metafizičkih koncepata (primjerice. No uvjet mogućnosti tih učinaka je istodobno. Kako bi funkcionirao. 18 . transparentnost ili neposrednost društvenih odnosa. Postoji li nešto takvo? Dogodi li se ikada apsolutna singularnost događaja potpisa? Postoje li potpisi? Da. koncepta pisma. zapadnog itd. Mi ne nazočimo nekakvom kraju pisma koji bi ponovno uspostavio. imitabilan oblik. smisla. raskoljuje njegov pečat. itd. da bismo se požurili – 11 Vidi La dissémination [Paris: Seuil. To podrazumijeva cijelu jednu logiku paleonimije koju ovdje ne mogu razvijati. po McLuhanovoj ideološkoj predodžbi. kao klasičan pojam. Nema metafizičkoga pojma po sebi. isključivale ili ograničavale određene sile i nužnosti koje treba analizirati. rasprava i “komunikacija svijesti”. iterabilan.]. uvjet njihove nemogućnosti. prisutnosti. Dekonstrukcija se ne može ograničiti na neutralizaciju. niti prijeći izravno u nju: ona mora. Upravo njegova istost. govor/pismo.izvorom. provizorno i strateški. nego hijerarhija i poredak subordinacije. Svaki pojam. itd. nego u preokretanju i preuređenju pojmovnoga poretka. odgonetanju nekog smisla ili istine. Taj sam učinak. dvostrukom gestom. te ih treba analizirati kao takve. na drugom mjestu nazvao logocentrizmom. što je vječito predstavljalo ostatak. dvostrukim pismom. s druge strane. Učinci potpisa su najobičnija stvar na svijetu.) nikada nije sučeljavanje dvaju pojmova. 1972. Pismo se čita. opet. mora se moći odvojiti od prezentne i singularne intencije po kojoj nastaje. nije sredstvo prenošenja smisla. treba očuvati apsolutnu singularnost događaja potpisa i oblika potpisa: čistu reproduktibilnost čistog događaja. pripada jednom sistemskom lancu i sam predstavlja sustav predikata. Zaključimo ovo vrlo suhoparno [sec] izlaganje: 1) kao pisanje. svakodnevno. sadrži predikate koje su subordinirale. prisutnost/odsutnost.. potpis mora imati ponovljiv. 3) unatoč općem izmještanju klasičnog. dvostrukom znanošću. ako želimo zadržati tu riječ. “filozofskog”. To su oni predikati (nekoliko sam ih spomenuo) čija se sila općenitosti. odnosno bio čitljiv. ono “u konačnici” ne daje mjesta hermeneutičkom dešifriranju. pismo. kao i nepojmovnoga poretka s kojim je on artikuliran. nesvodiv na dominantnu silu koja je organizirala – recimo.] i Positions [Paris: Éditions de Minuit. njegovo staro ime. poopćenja i generativnosti oslobađa. Riječ je o radu – metafizičkom ili ne – na pojmovnim sustavima. 1972. sasvim sigurno. Primjerice. nemogućnosti njihove stroge čistoće. čini se nužnim zadržati. izvršiti preokret klasične opreke i opće premještanje sustava. 2) semantički obzor koji obično upravlja pojmom komunikacije premašen je i probijen intervencijom pisma. razmjene intencija i intendiranih značenja. odnosno diseminacijom koja se ne svodi na polisemiju. nego sve snažnijem i snažnijem historijskom odvijanju jednog općeg pisma čiji će sustav govora. Dekonstrukcija se ne sastoji u prijelazu s jednoga pojma na drugi.

Ili jedva postoji. Što sam učinio.logocentričku hijerarhiju.). 365-393).) “Signature événement contexte”. trebalo potpisati. Takvu je pošiljku. posebno na jednom filozofskom kolokviju: kao diseminirajuća operacija koja je odmaknuta od prisutnosti (bitka) u svim njegovim modifikacijama. u obliku najnevjerojatnijeg potpisa. Proširena verzija tiskana u Marges de la philosophie (Paris: Éditions de Minuit. 6 (1984).D. Stanisavac. str. ako ga ima. Tema kolokvija bila je “Komunikacija”. a ovdje krivotvorim. dakle. ovdje ekstenzivno modificirano): Delo br. možda komunicira. Ostaviti tom novom pojmu staro ime pisma znači održati strukturu cijepa. kolovoz 1971. Izlaganje pred Congrès international des Sociétés de philosophie de langue française (Montréal. J. pismo. Gdje? Tu. To znači podariti svemu što se odigrava u operacijama dekonstrukcije određenu priliku i snagu. moć komunikacije. 1972. ali sasvim sigurno ne postoji. 19 . Prema srpskom prijevodu (M. str. (Napomena: tekst – pisani – ovoga priopćenja [communication] morao se prije skupa uputiti na adresu Association des sociétés de philosophie de langue française. 7-35. shvatit će se ono što se već podrazumijeeva. Međutim.. ovim [hereby]. prijelaz i prianjanje koje je neophodno za djelotvornu intervenciju u konstituirano historijsko polje.