Slavenka Drakuli

Biblioteka
DJELA SLAVENKE DRAKULI

v|b|z ZAGREB

Ja sam ti dala ivot, ja ti ga mogu i uzeti.

Ljeto, vrue popodne. Djevojica se na balkonu igra s lutkom. Ugleda crveni

kabriolet kako se pribliava niz ulicu i prepoznaje mukarca u automobilu. Ide tata,
ape lutki i sa strahom pogledava balkonska vrata, kao da se boji da bi je netko
mogao uti. Kad se auto zaustavi, ipak se odlui stidljivo mahnuti mu kroz reetke
balkonske ograde. Zgodan visoki mladi izlazi iz auta pjevuei, ali ne die pogled
prema balkonu niti obraa panju na djevojicu koja mu mae.
Zatim Djevojica vidi mamu odjevenu u kratku bijelu haljinu kako izlazi iz
zgrade. Otvara usta da je zazove, ali se predomisli. Mama nosi sunane naoale,
na glavi joj je crveni eir irokog oboda. Naminkala je usne jarkocrvenim ruem,
po tome Djevojica zna da e dugo biti sama kod kue, barem dok baka ne doe s
posla iz popodnevne smjene. Mama podie glavu i pogleda prema balkonu
namrtena. Mahne joj neka ue u sobu. Zatim ulazi u auto i skida eir. Njena
tamna, valovita kosa vijori se na povjetarcu. On je obgrli oko golih ramena. Ona
zabacuje glavu i smije se. Djevojica zamiljeno gleda za njima dok odlaze.
Zna da bi sada trebala otii u sobu i lei. Svaki put kad odlazi s tatom, mama joj
ponavlja: Uvijek kad si sama kod kue, mora lei u svoj krevet. Smije se igrati s
lutkom, ali budi tiho.
Lutka je njena najbolja prijateljica. Djevojica joj povjerava tajne koje nikome
drugome ne smije rei. Mamine tajne. Kae joj: Eto vidi, rekla sam ti jutros da e
mama danas vidjeti tatu. Ali baka to ne smije saznati. Lutka kima glavom.
Djevojica zna da e utjeti. Svaka bi curica iz susjedstva takvo to odmah
izbrbljala. One ne znaju da su tajne odraslih drugaije od djejih i da se nikada,
ba nikada, ne smiju odavati, ak ni kad te zatvore u mranu smonicu ili u
podrum. Ili kad te istuku remenom.
Jo malo pjeva lutki i njie je pa odlazi u sobu.

Idemo, rekla mi je zdepasta policajka i grubo me ugurala u slubeni auto, ba

kao da oekuje da u se odupirati, a moda i pokuati pobjei. Zasiena ustajalim
zrakom u svojoj eliji, zastala sam na ploniku ispred zatvora i udahnula sladak
proljetni zrak. Osjetila sam kako mi se plua zadovoljno ire i lagano mi se vrti u
glavi od navale kisika. Na enskom odjelu, kao valjda i u cijelom zatvoru, zaudara
na memlu i mjeavinu mirisa enskih tijela, znoja, sredstva za pranje podova i
jeftinih dezodoransa naih uvarica. Proljee jo nije silo k nama u duboku
kamenu utrobu stare zatvorske zgrade, a i pitanje je hoe li sii. Moe li uope ui
kroz one male prozore s reetkama ili e do nas doprijeti samo ostaci proljea,
4

komadii sunevih zraka razbacani poput zlatastih krhotina na sivom betonskom

podu?
Sudska dvorana podsjea me na moj gimnazijski razred, a nije niti mnogo vea.
Isti bijelo okreeni a ipak pranjavi zidovi, isti tip namjetaja od iverice, pa ak i
stolovi na povienju, za kojima sjede slubena lica. Nedostaje samo velika crna
ploa na zidu iza suca, koji izgleda poput ravnatelja kole. Usprkos lepravom
plaviastom danu koji se gura da ue kroz odkrinute prozore, u sudnici je upaljeno
neonsko svjetlo koje preko natiskanih ljudi razapinje sivu, pauinastu mreu. ini
mi se kao da svi pate od neke bolesti od koje su im lica posivila, od policajaca do
samog suca, tuitelja i moje braniteljice, do lanova sudskog vijea, svjedoka i
novinara. Mora da je i moje lice prevueno tom istom sivom koprenom. A moda
im je svima naprosto muno ve od samog pogleda na mene? Osjeam kako njihovi
pogledi plaze po meni kao vlani pipci slijepe, radoznale ivotinje.
Novine su mjesecima u nastavcima detaljno pisale o mom sluaju i dilemama
koje ga prate. Pomno su prenosile policijsku rekonstrukciju i servirale ivopisne
opise zloina, kako bi njihovi itatelji mogli halapljivo, uz kavu, za doruak gutati
detalje o mjestu zloina i putanji metaka, a na fotografijama traiti znakove zla na
mome licu. No ja se u sudnici trudim na licu zadrati isti izraz. Je li to
ravnodunost, nezainteresiranost ili bezosjeajnost - vjerojatno nagaaju. eljela
bih da na meni vide samo bezizraajnu masku. Kad bi samo znali koliko mi je
vjebe trebalo da je navuem.
Nastojim da mi pogled ne bjei po dvorani traei poznanike koji bi probudili
moje stvarne osjeaje, strah i bespomonost. Sama sam, i na ovom suenju odluila
sam da ni od koga neu traiti da mi pomogne. Ne elim da moj otac svjedoi u
moju korist. Niti bivi suprug, koji me zabrinuto gleda dok ulazim, nabire obrve i
pokuava odgonetnuti moje raspoloenje, a njegovo, inae gotovo djeako lice,
odjednom kao da je ostarilo. Molila sam ga da ne doe, da ostane s naom
djevojicom kod kue, ali on svima, ne samo meni, eli pokazati da je uz mene.
Krajikom oka vidim kako neka starija ena na kraju dvorane naglo ustaje i
odlazi ne diui glavu. Moda me odnekud poznaje? Ali zato je onda dola? Znala
je, svi u dvorani znaju zato mi se sudi. Sada su tu da svojim uima uju raspravu,
detalje optunice, svjedoanstva. Izmeu mene i tih ljudi je gomila novinskih
lanaka, hrpe izreenih rijei i naslaganih fascikla, njihov prezir, moda i mrnja, i
moja tvrdoglava utnja. Pa gdje ste dosad bili svi vi? - mislim dok sjedam na
mjesto koje mi pokazuje policajka, mjesto rezervirano za optuenu. Sada ih
zanimam, za razliku od neko kad sam bila dijete kojem je trebalo pomoi, mala
djevojica koja ui u svome zatvoru i iji vrisak ne uje nitko, ba nitko.
Je li optuena okrutni hladni ubojica ili djevojka koja je ubila igrom sluaja ?
- vriti novinski naslov koji navjeuje dananje suenje. Naravno, publiku ovdje, u
dvorani, najvie zanima kako u se ponaati i hou li ipak, usprkos upornoj utnji,
5

progovoriti u svoju obranu. Ali od mene nee uti nita, ba nita. Jer ve na
samom poetku rekla sam braniteljici koju mi je dodijelio sud da neu govoriti.
Dakle, branit ete se utnjom? - pitala me. Ne, rekla sam, uope se neu braniti.
Ali, zato? - zaudila se braniteljica. A tuitelj je nekako samilosno dodao da tako
ve unaprijed osuujem samu sebe. Ne mislim da su svi oni u tom nastojanju da
dobiju odgovore zlonamjerni, i razumijem da ele saznati kako objanjavam svoje
postupke.
Zato sam pucala? Zato se ne elim braniti?
Sjeam se dobro kad me na prvom sasluanju inspektor pitao zato sam to
uinila. Zato to je moja djevojica jako plakala, objasnila sam inspektoru kao da je
to najnormalnija stvar na svijetu. Uplaila sam se za dijete, pokuala sam mu
pojasniti. On me gledao u nevjerici. I to je sve? Da, odgovorila sam, iako, naravno,
to nije bilo sve, ali vie od toga nisam mu mogla rei.

Toga dana prole jeseni ona je leala mrtva na podu ve neko vrijeme. Netko je
uporno zvonio na vratima. Uplaila sam se da zvonjava ne probudi dijete koje sam
jedva uspavala pa sam otvorila. Ugledala sam dva policajca. Jedan, onaj mlai,
upitao me je li kod mene sve u redu jer su susjedi prijavili da su uli pucnjavu.
Kimnula sam. Uinila sam to iz navike. Nauena sam da, kad me netko pita kako
sam, uvijek odgovorim: Hvala, dobro. Ljude ne zanima kako si, govorila je mama.
Ako bi me netko pitao je li sve u redu - kada bih u kolu dola sva u modricama ili
kad bi me to pitao netko od susjeda - uvijek sam morala odgovoriti da je sve u redu.
Isti policajac pitao me zatim ima li jo koga u stanu. Ne znam zato, glavom sam
pokazala prema dnevnom boravku.
A moda je stvarno mojim inom, kojeg sam, dakako, bila svjesna ali na neki
udan nain, kao da se dogaa nekoj drugoj meni, u mome ivotu napokon bio
uspostavljen red? U nekom drugom, dubljem smislu koji policijski slubenik nee
moi razumjeti. Ali kako to objasniti uniformiranom mukarcu koji otvara vrata
dnevnog boravka, a zatim uasnuto gleda le, pa mene? Blijed je, na rubu
nesvjestice. Vidim kako mu se ispod pazuha ire tamne mrlje znoja, iako je u stanu
prohladno. Vadi telefon, zove nekoga, uzbueno govori, ena... na podu... mrtva,
da, da, provjerio sam. Govori to povienim tonom, unezvijeren, moda je ovo prvi
put da se naao u takvoj situaciji. Ja stojim u hodniku, u strahu nee li sva ta buka
ipak probuditi moje dijete, koje spava u drugoj sobi. Jedino mi je ono na pameti,
nije mi vano to u tom asu nastaje guva, vrata se otvaraju i zatvaraju, ulaze neki
drugi ljudi i okupiraju stan kao da je njihovo vlasnitvo, a ja, izvlatena, stojim po
strani.
Zatim zovu mog mua da doe po malu jer sam uhapena pod sumnjom za
ubojstvo. ekam da stigne i da me policajci odvedu u stanicu. Dok izlazim, vrata
susjednog stana su odkrinuta, iz tamne pukotine, poput ohara kojeg neodoljivo
privlai miris smrti, proviruje susjeda s kojom sam maloprije razgovarala.
6

Djevojica se s mamom doselila u stan bake i djeda, u maminu bivu djevojaku

sobu. Nevelika je, s dva uska kreveta i velikim ormarom. U ormaru su jo njene
gimnazijske knjige i slike pjevaa zalijepljene na vratima. Beatlesi, Rolling Stonesi
- ita njihova imena, ponosna to je ve nauila itati. Tu je i psiha s velikim
ogledalom, ubaena nakon to su baka i djed kupili novi namjetaj za svoju
spavau sobu. Kad stane ispred nje, Djevojica vidi tek gornji dio sebe. Pola sebe.
I kad je bila puno manja, dok su jo ivjeli u stanu s tatom, zbunjivalo ju je to ne
vidi svoje noge u slinom ogledalu kod druge bake, bakice. Vidi, mama, nemam
noge, ponavljala je i pokazivala prstiem na sebe u ogledalu. To je mamu
nasmijavalo i Djevojica je, kao mala papiga, znala ponavljati te rijei samo da
uje njezin zvonki smijeh. Tada se mama jo esto smijala, njen duboki grleni
smijeh ispunio bi kuu, ulazio bi u sobe i lebdio iznad Djevojice kao pahuljasti
bijeli oblak.
Mama se uvijek dugo ureuje prije nego to e izai s tatom. Djevojica sjedi na
krevetu i gleda je kako bira odjeu i kako se presvlai. Kao i obino, neodluna je:
Pristaje li joj bolje crvena haljina do koljena ili kratka bijela s naramenicama? pita Djevojicu. Ali, zapravo, pria sama sa sobom, s onom sobom koju vidi u
ogledalu. Mislim da e se tati vie svidjeti ova bijela, kae i brzo navlai haljinu na
golo tijelo, izvijajui se.
Zatim une da joj Djevojica moe povui zip. Gleda izbliza kako zip sporo
klizi preko glatke, preplanule koe i udie njen topli miris, miris mame.
Djevojica najvie voli cvjetnu haljinu, onu koju bi ponekad obukla na posao ili
kad bi je vodila u bolnicu na pregled. Jer u njoj je mama sliila na druge mame na
igralitu ili na ulici. Sline nosi susjeda s treeg kata. Ali ona se odijeva seljaki i
nema pojma o modi, kae mama.
U sudnici je zaguljivo. Zrak je teak od disanja mnotva koje se tiska u
nevelikoj dvorani. Danas e tuitelj proitati optunicu.
Na podijumu pred sudskim vijeem moram se vrsto, objema rukama,
pridravati za drvenu ogradu. Kroz poluotvoren prozor do mene jedva dopire zrak i
osjeam kako mi se znoj nakuplja na sljepoonicama i iznad gornje usnice. Trudim
se paljivo sluati govornike koji se izmjenjuju ispred mene. Da barem sve to ne
moram sluati, ponovo, po tko zna koji put.
Glas tuitelja je monoton, a tekst koji ita suhoparan. Neke mi rijei izmiu, kao
da ih guta.
Temeljem lanka 41 stavak 2 toka 3 Zakona o krivinom postupku...
studentica, udata, majka malodobnog djeteta, sada u pritvoru... da je dana... u
stanu... iz pitolja... 9 milimetara... u pravcu rtve ispalila dva hica, jedan s
7

udaljenosti od 90 centimetara, a drugi dok je pitolj bio prislonjen uz tijelo...

unutranje organe... nanijevi joj smrtonosnu ustrijelnu ranu od koje je na mjestu
preminula... optuena izjavila... citiram; Pokuala sam doi do djeteta, bojala sam
se za njezin ivot. Moja je majka bila agresivna.

Ti si samo moja. Ja sam ti dala ivot, ja ti ga mogu i uzeti.

Mama nije pala nakon prvog metka, nije se predala. I jo mi je uspjela dobaciti:
Nitarijo jedna! I na samrti je smogla snage da me vrijea. Zatvorila sam oi. Prila
sam joj blie i ispalila jo jedan metak. Pala je na koljena, zatim na kau. Kad je
napokon zautjela, sjeam se da je pitolj u mojoj ruci odjednom postao teak.
Zapravo, kad bih sluala samo zvuk tuiteljevih rijei, njegov bi glas djelovao
umirujue, gotovo hipnotiki.
Optuena je istraiteljima detaljno opisala sve radnje nakon ubojstva majke...
umirila dijete i stavila ga u kolica... sa rtvinog je kreveta skinula jastuk i
podmetnula joj ga pod glavu... izvadila istu bijelu plahtu i pokrila je kao da
spava.
Istraitelju nisam rekla da sam pazila da to bude njena najljepa, nikad
upotrijebljena plahta. Ona s runo izraenim ipkastim porubom. Mama ju je
naslijedila od svoje mame, a ona od svoje. Plahta je bila kruta pod prstima,
utirkana, malo poutjela na pregibima. Sjeam se da sam pomislila kako joj se to
utilo ne bi svidjelo. Nikada nije koristila tu posteljinu. uvala ju je nadajui se da
bi se moglo dogoditi da otac prenoi kod nas. Nikada nije prenoio, ali ona se nije
prestala nadati, ak ni kada se trei put oenio, ni nakon to su prole tolike godine
od njihovog rastanka. ak i kada ga je najvie mrzila, uvijek ga je ekala.
Pokrila sam je do brade i previla rub tako da se ipka lijepo vidi. Stvarno je
izgledala kao da spava. Nisam mogla nai istu takvu ipkanu jastunicu i to mi je
bilo ao.
... dvije ahure bacila u smee... oprala je sue od doruka i pospremila
kuhinju... uzela kolica i s djetetom krenula van... na stubitu susrela susjedu s
kojom je razgovarala o cijeni struje... Susjeda je u istrazi izjavila da se optuena
ponaala najnormalnije, ak se i alila. Ni po emu se nije moglo pretpostaviti da
se dogodilo neto tako strano, izjavila je.
To nije bilo tono, sue od doruka oprala sam tek kad sam se vratila u stan.
Kad sam sila, susjeda s kata je upravo ula u stubite s prepunim plastinim
vreicama. Inkasator je oitavao struju. Pa nee, valjda, ponovo poskupiti,
uzrujavala se. ovjek u utoj jakni okrenuo se prema njoj i slegnuo ramenima. To
ne ovisi o meni, gospoo. Nita ionako ne ovisi o nama, dodala je ona rezignirano.
8

Htjela sam s djejim kolicima samo proi pokraj njih i kimnula sam, ali me ona
zaustavila. Primila me rukom za jaknu. Jutros sam ula neku buku kod vas, rekla je,
to je to bilo? Nemam pojma, rekla sam, moda ste runo sanjali? Inkasator se
nasmijao kao da sam rekla neto jako duhovito. Nezadovoljna, susjeda je ula u lift
gunajui.
...optuena je otila u park ispred kue.
Vani je bilo mirno, prohladno jutro. Lie jablana koji je dosezao do naih
prozora na treem katu umjelo je na povjetarcu, u blizini je neki vrabac pobirao
mrvice, malena je mirno spavala. Trbui joj se pod dekicom dizao ravnomjerno i
jedva primjetno. Volim je gledati dok spava, to me smiruje. Najdrae mi je
polegnuti je na krevet pokraj sebe i obgrliti njeno malo usnulo tijelo. To mi ulijeva
sigurnost i neku snagu. Ipak nisam ostala posve sama.
Ne sjeam se ba svake pojedinosti oko samog dogaaja, u jednom trenutku ak
mi se uinilo da je to moda bio samo straan san. Sjeam se jasno kada sam tog
jutra na klupi u parku zabacila glavu prema nebu i pomislila: Je li se stvarno sve to
dogodilo? Je li mama zaista mrtva ili je to samo jo jedan od mojih komara? Jesam
li sada slobodna?

Mama vie voli pripijene majice s dubokim izrezom i uske suknje. I haljine koje
izgledaju kao da su napravljene od nekog ljepljivog materijala koji meko obavija
njeno tijelo. Po pogledima koji ih prate kada izau iz kue. Djevojica zna da je
njena mama drugaija. Da je njena mama jako lijepa. To joj je jedan mukarac i
rekao. Dok se u pijesku igrala s njegovim djeakom, rekao je: Mama ti je prava
ljepotica, porui joj da sam to rekao, hoe li? Kimnula je glavom. Kad joj je to
rekla, mama se osmjehnula i zabacila kosu.
Ali baka ne voli takvu njenu odjeu. Prigovara joj da ima prostaki ukus. Srami
se, pa ima dijete, ljutito sike kad je vidi odjevenu u kratke hlae ili mini suknju.
Ma nemoj, valjda bih trebala izgledati kao ti! ponekad odbrusi mama. Djevojica
zna da je kratka i uska odjea iz nekog razloga loa. A mama, radi mira u kui,
kako joj je objasnila iako mira u kui nikada nema esto obue neku obinu
haljinu, a u torbu spremi onu drugu pa se na poslu presvue.
Kad je gola, Djevojica vidi oiljak, dugaak i bjelkast. Protee se ravno od
pupka nadolje. Iako je od tada prolo pet godina, jo uvijek je vidljiv na njenoj
osunanoj koi boje svijetlog meda. To mi je uspomena na tebe, rekla joj je jednom.
Glas joj je bio uvrijeen, ljutit, ba kao da je Djevojica sama uzela no i zasjekla
njezin trbuh. Na neki nejasan nain osjetila se krivom to je zbog nje tijelo njene
majke bilo manje savreno. Osjetila je da je njezin dolazak na svijet pokvario neto
do ega je majci najvie stalo, njezin izgled. I da joj to nikada nije oprostila.
9

Optuena, osjeate li se krivom?

Nakon to je proitao optunicu, sudac mi se obraa uobiajenim pitanjem.
inilo mi se da se njegovo pitanje poput teniske loptice nekoliko puta odbilo o
nevisoke zidove sudske dvorane i da je na trenutak ostalo lebdjeti u zraku.
Moja se braniteljica okree prema meni. Na njenom licu vidim oekivanje, iako
dobro zna kako u se izjasniti. Pamtim njene rijei: Opameti se, dobit e veliku
kaznu. Moda dvadeset ili vie godina! Zna li koliko je to? Kad izae iz zatvora
bit e ve zrela ena. Pa to, pomislila sam, to zvui kao obeanje, a ne kao
prijetnja. to imam sada, s dvadeset i jednom godinom? to bi bilo vrijedno
ostajanja na slobodi? Osim moga djeteta, za koje je sada ionako bolje da ivi sa
svojim ocem.
Oito je mojoj braniteljici teko razumjeti da se ne bojim zatvora i da vjerujem
kako je pravedno da budem kanjena za ubojstvo koje zaista jesam poinila. I da mi
je sasvim svejedno gdje u provesti iduih petnaest ili dvadeset godina, nakon to
sam gotovo cijeli svoj ivot proivjela kao da sam bila zakljuana u podrumu. Ako
doista dobijem kaznu od dvadeset godina zatvora, kad izaem bit e mi etrdeset i
jedna.
Mami je upravo toliko. Meni je bila jednako lijepa kao kad je bila mlada, samo
joj se pogled u meuvremenu promijenio. Oi bi joj zasjale samo kad bi spomenula
moga oca, ponekad od zanosa, a ponekad od bijesa. Za moju mamu, osim njega,
nije postojalo ni jedno drugo bie. A ja? Ja sam ivjela s njom, ali uvijek na rubu
njenog svijeta, kao podsjetnik na oca.
U tiini koja vlada u sudnici, ujem ukanje papira negdje otraga i svoje srce
kako otkucava, mirno, ba kao da sjedim u kinu a ne pred sucem pred kojim se
moram izjasniti o svojoj krivnji.
Sudac me gleda preko naoala, ruku poloenih na stol. Gleda me kao da mi eli
dati vremena da dobro razmislim, kao da sasvim ne vjeruje da ta mlada ena pred
njim, optuena za teki zloin ubojstva majke - s predumiljajem ili ne, to e se tek
utvrditi - shvaa da se ovdje sudi upravo njoj. Sudac je, naravno, u pravu, jer ta
osoba kojoj se obraa u sudnici istovremeno i jesam i nisam ja.
Stojim tako na trenutak, gledajui prema povienom platou i zidu s dravnim
grbom. Vidim suevo pravilno, ozbiljno lice na sljepoonicama uokvireno
prosijedim zaliscima i njegov zabrinuti pogled. Tuitelja koji me nervozno
pogledava pa zatim skree pogled na svoje nokte. Jednog lana sudskog vijea
kako se osmjehuje nekome poznaniku u dvorani. Oni e odluivati o meni, sasluati
svjedoke optube i obrane, zavrnu rije jednih i drugih. Oni su ti koji e mi na
osnovi injenica i dokaza, odrediti kaznu. Ili su je u sebi moda ve odredili?
10

Iza sebe ujem mrmorenje, poput uma mora. Svi ekaju da se izjasnim.
Oklijevam. Znam tono i to bih eljela rei, ve sam to sto puta u sebi ponovila:
Ne, ne osjeam se krivom. Ali ne mogu izgovoriti te rijei. Kad se iz grla napokon
popnu do jezika, brzo kliznu natrag kao da se boje.
Nakon to je diskretno pogledao na sat, sudac mi se ponovo obraa. Optuena,
izvolite na svoje mjesto, kae. ini mi se da sada u njegovom odmjerenom
slubenom obraanju nasluujem nekakve emocije, moda trag razoaranja. A
zatim pojanjava Budui da se optuena nije izjasnila, smatra se da ne priznaje
svoju krivnju. Slijedi rasprava.
Naginje se naprijed i sve to diktira u zapisnik, koji vodi starija gospoa, iz
daljine nalik na moju baku. Pogled na nju me uznemirava pa izbjegavam gledati
prema njoj.
Dok sputena pogleda hodam do svog mjesta, u dvorani vlada tiina. Tek kad
sjednem, ponovo ujem brujanje glasova i uznemireni apat. eljela sam sama
izrei da se ne osjeam krivom. Propustila sam priliku. Je li to zato to oklijevam
priznati svoju krivnju? Je li mogue ubiti majku i ne osjeati se krivom? Problem je
u tome da ja priznajem sam in, ali su mi osjeaji tako isprepleteni da bi ih ovdje,
na sudu, bilo nemogue razmrsiti. Naravno da sam kriva, ali istovremeno nekako
kao da nisam sasvim kriva, ne do kraja. Dio mene ne osjea nikakvu krivnju. Kako
na pitanje suca ne smijem odgovoriti dvosmisleno, utim. Osjeam kako se izmeu
mene i ovih ljudi koji me okruuju podie sve vii zid.
Braniteljica je rezignirana, jer kako braniti nekoga tko se ne eli braniti? Bila
sam sasvim svjesna da bi mi pojanjenje okolnosti zloina koji sam poinila, a koje
ni njoj nisam ispriala, vrlo vjerojatno ak i prepolovilo kaznu. Ali to bi
istovremeno znailo iznijeti injenice o majci koje bi na nju bacile posve drugo
svjetlo. Zato sam u nju pucala i zato se ne elim braniti na sudu, zapravo su jedno
te isto pitanje.
Nitko nju nije poznavao tako dobro kao ja. Dvadeset smo godina provele
zajedno, veinu vremena u istoj sobi, spavajui krevet do kreveta, udiui isti zrak,
gledajui kroz isti prozor, jedui za istim stolom. Poznavala sam svako njezino
raspoloenje, pogaala sam ga unaprijed kako bih mogla izbjei njezine udarce.
Nije me mogla zavarati rijeima, itala sam joj s lica. Poznavala sam dobro sve
njezine strahove, ali i opasnosti koje su mi od nje prijetile. Ne, ne mogu je sada
iznevjeriti tako to u je razgolititi pred nepoznatim ljudima. elim je zatititi.
Znam da bi zvualo udno kad bih to izrekla na glas, ali ja volim svoju mamu. Zato
utim.
Djevojica lei u krevetu. Tuna je, ali ne smije plakati. Ipak, ako se sakrije
ispod plahte, ako se pokrije po glavi, tko e znati da je plakala? Moe li je itko
uti? Istina, ponekad uje zvukove kroz zidove, zvuk televizije iz stana do njihovog,
11

zvuk svae, lupanja vratima, ritmiko kripanje kreveta, tu, kaalj. uje i pla, ali
samo kad je jako glasan. Njen tihi pla ne bi trebao uznemiriti susjede. Ali ako
sada popusti i zaplae, mogla bi zaplakati i neki drugi put, a to bi bilo jako, jako
loe. Pla je znak slabosti karaktera, a ti mora biti jaka, govori joj mama. Ne
razumije ba to je to karakter, ali vrlo dobro zna da joj mama brani plakati. U
svijetu Djevojice stvari su jednostavne: dobro je ono to mama odobrava, a loe
ono to brani. Dodue, za baku ta mamina podjela ne vrijedi i zato se stalno
svaaju. Ali njoj je mama vanija jer je Djevojica njezina i samo njezina. Tako ju
je nauila: Ti si samo moja. Ja sam ti dala ivot. Ja ti ga mogu i uzeti. Djevojica
joj vjeruje. Zna da bi mama ve nekako otkrila da je plakala i kaznila je, i zato guta
suze.
Otkad su se njih dvije odselile od tate, jedva ga je vidjela, osim izdaleka kad bi
doao po mamu. Pojavljivao se pred njihovom zgradom rijetko i iznenada, i onda
bi to bila Velika Tajna. Nitko to nije smio znati, a naroito djed i baka. Obeaj mi,
rekla bi mama nakon to bi nazvao ili pozvonio. Obeaj da nee rei jer u te
istui djedovim remenom. Djevojica je znala koliko je remen straan. Kimnula bi
glavom, poput lutke. I mama i baka najvie su voljele kad bi bila tiha poput nje.

Novine su objavile jednu maminu fotografiju koju volim. Crno-bijelu, s

maturalne zabave, na kojoj u svijetloplavoj pripijenoj haljini pozira s jo dvije
djevojke iz razreda na ljetnoj terasi nekog hotela. Haljinu je, priala mi je, kupila u
Grazu njena prijateljica kojoj je postala preuska, jer se udebljala pa ju je njoj
preprodala. Stajala mi je savreno, kao da je krojena po meni, rekla je. Mora da je
jedna od djevojaka s fotografije tu sliku dala novinama. Haljina je jo uvijek u
maminom ormaru. Zamotana u svileni papir zajedno s osuenim strukom lavande.
Ponekad bi je odmotala i obukla, a ja bih poslije skupljala suha ljubiasta zrnca
koja bi se rasula po podu. Pogledaj, nisam dobila ni kilogram od mature, govorila
bi dok bi je isprobavala pred ogledalom. To joj je bio kao neki test da je jo uvijek
mlada, da njeno tijelo nije izgubilo privlanost.
Na toj fotografiji kosa joj je savijena poput pua i podignuta na vrh glave. Na
gracilnom vratu lane perle. (A svi su vjerovali da su prave! govorila je.) Volim tu
fotografiju jer na njoj dolazi do izraaja ona svjetlija, njenija, ranjivija strana
mame. Zavodniki se smijei, ali istodobno njezin se smijeak doima jo nevinim.
Okrenuta je poluprofilom, pozira kao da je glumica. Tako je mlada provincijalka
zamiljala filmsku divu. Kad se danas sjetim te fotografije, na njoj vidim mamino
oekivanje, nadu, vjeru u budunost. uvala ju je u omanjoj kutiji s drugim
fotografijama iz mladosti, onima snimljenim prije mog roenja. Kutija je jo uvijek
u ladici njenog nonog ormaria, odmah ispod kuverte s dokumentima. U toj su
utoj kuverti moj i njezin rodni list, vjenani list, prijava boravka, rjeenje o
razvodu braka, sudska odluka o dodjeli djeteta majci, nae zdravstvene knjiice. I
kuverta i kutija uvijek su morale biti na dohvat ruke, pripremljene da ih u brzini
moe ubaciti u runu torbu kad nas baka izbaci iz kue. A na vrhu ormara drala je
12

platnenu putnu torbu srednje veliine. Obje smo imale ve pripremljene stvari, za
crne dane. Tako se u naem rjeniku zvala situacija kad nam je prijetilo
izbacivanje, kad bi mamino ponaanje baki postalo nepodnoljivo, pa bi je morala
kazniti. I nae su pidame bile spremljene, popeglane, jer ne moemo neuredne u
drugu kuu, bilo koju kuu ili hotel gdje emo prespavati kad nas izbaci. U zadnji
trenutak ja bih u punu torbu, meu odjeu, pokuala ugurati i svoje knjige. U
poetku Grimmove bajke, poslije Malog princa. Ali kad god bismo odlazile,
ona bi ih ostavila u sobi, rekla bi da nema mjesta, da jo treba ubaciti svoju
kozmetiku i cipele.
I ja sam imala svoju torbicu, u koju bih stavila lutku i odjeu, svoju biljenicu s
crteima za oca, pravu zlatnu narukvicu koju mi je poklonio za trei roendan i
staklenku s lijepim kameniima i koljkama. Jedino sam to smjela ponijeti, za
druge moje stvari, osim odjee, u njoj nije bilo mjesta.
Satima prije izlaska s ocem mama je uvijek nervozna. Po toj nervozi Djevojica
zna da e se s njim vidjeti. Prole noi budila se, ustajala i uznemireno hodala po
sobi. Mislila je da Djevojica vrsto spava, ali ona se samo pretvarala, vjeta je u
tome. Pri svjetlosti none svjetiljke vidi kako kapljice znoja blistaju na maminom
elu i osjea njezinu toplinu dok stoji uz otvoreni prozor da se rashladi. Izvana
dopire daleki zvuk automobila i ukanje lia na stablu pred kuom. Stoji tako
zamiljena neko vrijeme, zagledana u no.
Djevojica nepomino lei. Promatra je kroz poluzatvorene trepavice. Zna da
mamu neto mui, da bi htjela pobjei iz ovog stana-zatvora, kako ga zove, i vratiti
se ocu. Ali zna i da to vie nije mogue i boji se da mama opet ne napravi neto
zbog ega e ih baka izbaciti usred noi. Zato u trbuhu osjea grebanje straha.
Najprije sasvim sitno, kao da su unutra mravci koji trae put da izau. Zatim
mravci iskopaju veliku rupu negdje duboko u trbuhu i strah postane jo vei, a
rupa se iri i guta sve oko sebe. Poznaje ih dobro, zove ih strahomravci. Oni je
tjeraju da se popiki u pidamu. A zatim joj je jo gore jer se pipi ohladi i bude joj
neugodno meu nogama i na mokroj plahti. Najradije bi ustala, skinula hlaice i
stavila na plahtu suhi runik. Ali se boji da jo vie ne uznemiri mamu. Mogla bi
vikati na nju ili je udariti, a to bi onda probudilo baku, koja bi jo vie vikala i na
nju i na mamu jer malu nije uspjela odgojiti da se ne pomokri u krevet, kao svako
normalno dijete njenih godina.
Najgore, zna, slijedi tek ujutro, kad mama vidi mokru mrlju.
Ta je njezina maturalna fotografija snimljena godinu i pol prije nego to sam se
ja rodila. Kada je jo bilo mogue da se upie na glumaku akademiju. Ili da studira
strane jezike. Tada bi mogla putovati, zaposliti se kao turistiki vodi i otii daleko.
Matala je o tome da e otii od roditelja i ivjeti u Italiji ili Francuskoj, matanje je
13

jo bilo mogue. Radi studija glume ili jezika morala bi otii od roditelja i ivjeti u
drugom gradu, a ne u ovoj provinciji, u pospanom turistikom gradiu na morskoj
obali gdje se svi poznaju i odakle mladi bjee na studij ako ikako mogu. Morski im
zrak nije dovoljan, kao ni onih nekoliko ljetnih mjeseci zabave, kad mjesto oivi
zahvaljujui turistima. Ali odlazak je i mami i njezinima bio nezamisliv. Veliki
grad bilo je opasno mjesto za mladu djevojku bez nadzora, kako joj je znao rei
otac. Bili su nezamislivo kruti i konzervativni - ta nova, nepodnoljiva rockmuzika, napadna odjea, deki duge kose, minice, pobuna protiv autoriteta... nita
vie nisu razumjeli i jo im je samo preostalo da se protiv toga bore zabranama.
Svjedoei u istrazi o maminom karakteru, jedna od njezine dvije kolske
prijateljice s fotografije rekla je da je mama bila romantina osoba sklona matanju.
Njih tri ile su u kino gotovo svako popodne poslije kole, na predstavu od est
kako bi do osam stigle kui. Gledale su Casablanku jer je mama voljela Ingrid
Bergman, pa Ninoku i Damu s kamelijama radi Grete Garbo. Ona je bila njezin
idol. ak i na toj fotografiji s mature ima obrve oblikovane u tanki luk, poput nje. I
na fotografijama za dokumente nastojala joj je to vie biti nalik. Dodue, imala je
slian, tanak, profinjen nos koji se iz profila doimao otmjenim, ali tu je njihova
slinost prestajala. A jesi li sanjala o Humphreyju Bogartu? - pitala sam jednom
mamu. Nasmijala se, kao i uvijek kad bi se uspjela vratiti u mladost, u vrijeme prije
mene, prije komplikacija kojima sam bila uzrok, to bi je nekako ozarilo. Zna, tada
takvi mukarci nisu bili u modi. Bogart me, onako u eiru i kinom ogrtau, vie
podsjeao na moga oca. Deki su tada imali duu kosu i nosili su traperice i arene
koulje. Bogart nije bio moj tip.
Na pitolju je pronaen trag kaiprsta, za koji moemo nedvojbeno utvrditi da
pripada optuenoj.
Moj otac s kosom do ramena, koji ju je poeo saekivati pred kinom i pratiti do
kue, oito je bio njen tip. I u etvrtom gimnazije morala je biti kod kue najkasnije
u osam, ponavljala mi je to esto kad sam ja krenula u gimnaziju. Inae bi je
roditelji kaznili zabranom izlaska i pljuskom. Baka i djed nisu imali povjerenja u
mene, rekla bi gorkim glasom. Kao da nisu bili u pravu! Usprkos nadzoru, ubrzo
nakon mature njena je budunost ve bila odreena. Sve te njihove mjere
predostronosti, sve zabrane i prijetnje pokazale su se uzaludnima. Smije ostati
vani samo do osam, ne smije na zabavu, ne smije se druiti sa onom iz susjedne
zgrade, ona je na loem glasu, suknja ti je prekratka, kako to izgleda, kako se
usuuje, kako te nije sram, to e rei susjedi?!
Ali mama je bila gluha za njihove dosadne litanije i sve je vjetije lagala. Nakon
kole sastajala se s dugokosim mladiem koji je ve bio napustio kolu i bio je
slobodan. Slobodan! Nije imao oca koji bi ga kontrolirao, a njegova majka nije
imala vremena da se njime bavi jer je zaraivala za ivot kao istaica u nekom
14

poduzeu. I kako uope obuzdati ve odraslog sina visokog 1.80 centimetara i

tekog 90 kilograma, kako ga protiv njegove volje natjerati da zavri kolu jer u
ivotu bez kole ne moe nita? Sudila je po sebi. Znala bi mu rei: Eto dokle sam
dospjela s etiri razreda osnovne kole, perem zahode i ruke mi, usprkos
rukavicama, vjeito zaudaraju na klor, govorila bi mu. A on, moj budui otac, samo
bi se smijao njezinim jadikovkama i govorio joj da se ne brine. kola je dosadna,
snai u se ja, imat emo novca, a ti nee morati raditi, ponavljao joj je. Toga se i
najvie bojala. Pogotovo kad bi joj, kao potvrdu svojih rijei, darovao zlatnu
narukvicu ili francuski parfem. Jednom joj je ak donio i svilenu haljinu koja joj je,
na njeno uenje, sasvim dobro pristajala, ali nekako nije bila za nju. A i kad bi je
obukla? Kad ide na trnicu? Nigdje ona nije izlazila, ni na etnje ni na kave s
prijateljicama. I tako je ta haljina od sirove svile zavrila na dnu ormara,
zaboravljena. Ni zlatnu narukvicu nije nosila. Jednom ga nije bilo mjesec dana,
radio je u Italiji, tvrdio je. Vratio se s gomilom stvari uvjeravajui je da ih je kupio
od zarade. Bilo je u njegovom kovegu zlatnih lania, satova i ogrlica koji su se
njoj inili preskupima da bi ih mladi ovjek mogao tek tako kupiti. Sve je to
pomalo preprodavao i onda bi joj davao novac. Ali ona je odbijala uzimati taj
sumnjivi novac. Iako nije zavrila kolu, njegova majka nije bila naivna ena i
strepila je od trenutka kada e im policija pokucati na vrata i odvesti ga. Bio je
njeno jedino dijete i bojala se za njega. Ponekad, kad bi bila sama i neutjena,
gucnula bi malo rakije.
Mama i taj dugokosi mladi odlazili su u park, na plau, u kino. On je znao
nalaziti skrovita mjesta i mama je sumnjala da je na njima bio i prije, s drugim
curama. Ponaao se kao da je iskusan frajer, i to joj se kod njega svialo - njegova
sigurnost nasuprot njenoj nesigurnosti. Tamo su se ljubili drhturei od zime i
poude, stisnuti uz neki vlaan zid. Njena kratka suknja pod njegovim je rukama
lako kliznula prema gore i godinu dana poslije mature ve je u trbuhu nosila mene.
Djevojica se esto budi s rupom u elucu. Strahomravci su iezli, ali rupa
koju su prokopali u njoj je ostala. Pokriva krevet plahtom. Ako se mami uri, nita
nee primijetiti, a do popodne e se mrlja osuiti. Ne jede joj se, ali ipak se
prisiljava dorukovati. Pazi da niim ne izazove panju. Oprezno iekuje da mama
ili baka podignu glas na nju jer se nije obukla kako treba ili nije pospremila
igrake. Ali njima ionako za prigovore ne treba poseban razlog.
Guta male zalogaje kruha namazanog maslacem i pije kakao polako, kako ne bi
povraala. To joj se esto dogaa nakon nonog napada strahomravaca, a mama
tada vie na nju neka se suzdri, to je odvratno, uje li?! Nervozan eludac, kae
doktorica u djejoj ambulanti u koju je mama inae vodi na cijepljenje, ma nije to
nita. Mama joj ne spominje da se to nervozno dijete jo uvijek ponekad pomokri u
krevet nou, pa ak i danju. Srami joj se to priznati. Djevojica prepoznaje njezinu
nelagodu i trenutak kolebanja, i neugodno joj je to je se mama srami. Nisam
15

dobra, ispovijeda se poslije lutki. Lutka na to kima glavom, kao da potvruje njeno
miljenje o sebi.
Katkad, kad bih pomislila na njenu mladost, bilo bi mi ao mame jer je imala
tako malo vremena za sebe. Nije stigla razmisliti o onome to je zaista zanima, nije
nikamo otputovala, nije vidjela nita zanimljivo. Njen se interes sveo na to da
pobjegne roditeljima i bude s momkom, inilo joj se da je to njihovo zajednitvo
jedina mogua sloboda, jedina svrha postojanja.
Ve sljedee jeseni nakon mature, dok se trbui jo nije vidio, zajedno s
mojim ocem otila je u opinu. Bila je punoljetna, nije joj vie trebao roditeljski
blagoslov. Obred vjenanja trajao je nekoliko minuta i nije bio nimalo svean.
Obina birokratska procedura. Bio je tamo neki stariji inovnik u zguvanom
sakou, sekretarica koja im je dala dokument na potpis, svjedoci s ulice. Ipak, imala
je u ruci buketi divljih rua i poslije su otili na kolae u slastiarnicu s najboljim
kremnitama u gradu. Drala je mog oca za ruku, jela kremnitu, vrijeme je jo bilo
toplo, ljetno. Njena kratka suknjica ve se bila malo zategla preko trbuha, ali nita
jo barem ne toga trenutka, ni toga dana nije nagovjetavalo nevolje koje je
ekaju. lag koji je lizala s vrha lice bio je pravi, a ne umjetni, kakav posluuju
danas. Okus laga koji se topi na jeziku inio joj se poput obeanja boljeg ivota.
Sad e sve krenuti drugim tokom, odselit e se od roditelja, makar u neku sobicu,
nee vie sluati njihove primjedbe jer nita to bi uinila njima nije bilo dovoljno
dobro.
Trenutak uitka bio je tako kratak.

Naravno, njezini su bili protiv braka s tom nitarijom, kako su odmah rekli
kad su uli da je moj otac izvanbrano dijete istaice i da nije ni sam zavrio
nikakvu kolu. Snobovi, frknula je moja lijepa majka na to. Pokazat e ona njima!
Mama nije rado priala o onome to je prethodilo vjenanju. Kako su je, kad im je
rekla da je trudna, zatvorili u sobu pa ju je otac udarao akama, a mama joj je
drala zatvorena usta kako susjedi ne bi uli njeno vritanje. Kako ju je mama svom
snagom udarila nogom u trbuh. Onako sitnoj i mravoj, nakupljeni bijes dao joj je
nevjerojatnu snagu. Kako si nam to mogla napraviti, kako si se usudila!? siktao je
njen otac ledenim glasom, zakrvavljenih oiju, teko diui, poput velike bijesne
ivotinje koja se sporo kree i ljutito udara. Njegovi teki udarci padali su svuda,
po leima, po glavi, po grudima. Nije birao gdje e je udariti, kao ni majka. Branila
se, grizla ih je, upala im kosu, izgrebala je majci lice svojim crveno lakiranim
noktima, ali borba je bila neravnopravna, oni su bili jai. Na kraju se prepustila
njihovoj okrutnosti, leei na podu, skupljena u klupko, jednom rukom titei
glavu, drugom trbuh.

16

Poslije toga mama je danima leala u sobi prebijena, prekrivena modricama, u

strahu da e prokrvariti i izgubiti dijete. Nije joj bilo stalo do djeteta, nije jo bila
svjesna to znai imati dijete. Ali nije eljela da njezini roditelji odluuju o
njezinom ivotu. Moda bih te bila pobacila, ali sam nakon tih batina odluila
roditi, priznala mi je jednom. Prkosila im je, rodila me iz inata, a poslije je zbog
toga toliko puta poalila. Ali roditeljima nikada nije priznala da su bili u pravu.
Nisam bila eljeno dijete, bila sam posljedica njene elje da se osveti roditeljima.
Bila je ak ponosna to su njih dvoje izbjegli uobiajeno malograansko
vjenanje. Kad je roditeljima pokazala vjenani list, njezin, inae utljiv otac, moj
budui djed, rekao je neka bira: Ili on - ili mi. To je zapravo znailo neka se izvoli
iseliti iz kue. On je inae pred drugima bio fin, taj moj djed. Nije psovao, niti
vikao. Nije se moglo naslutiti da ima teku ruku. Pet godina poslije, kad smo se
mama i ja k njima vratile, uglavnom me nije primjeivao. Ali njegove su plave oi
bile nemilosrdne, bio je utljiv i dalek. Ne elimo ni tebe ni tvoje derite, obrecnuo
se na mamu.
Rodila sam se u proljee. Porod je trajao tako nestvarno kratko, rekla mi je.
Bolovi su zapoeli u noi, osjeala sam se kao da sam progutala koticu od ljive
koja uznemireno trai izlaz iz trbuha. Kad me tvoj otac odvezao u rodilite, odmah
su me odveli u operacijsku salu. Sjeam se da sam vidjela stoli s instrumentima i
tek tada me poeo hvatati strah. Ali vie nije bilo vremena, brojite naglas, rekla je
sestra i nagnula se nad mene, a ja sam jedva nabrojala do tri i utonula u san.
Nakon tog sna vie nita u njenom ivotu nije bilo isto. Kad se probudila,
povraala je cijeli dan. Leala je u sobi sa sedam ena, sedam rodilja. Sve su one
mogle ustati, osim moje mame, koja je imala dugaak rez. Blago tebi, rekla joj je
mlada rodilja u krevetu do nje, ti se barem nisi muila. Ali bilo bi bolje da sam
rodila kao i sve one, ovako su trebali tjedni da rana zaraste, a na trbuhu mi je za
cijeli ivot ostao odvratan oiljak - esto mi je prepriavala porod, nikada ne
proputajui spomenuti taj oiljak. Ni oev buket bijelih rua koji nas je doekao
kod kue nije ju utjeio, buket vei od novoroenog djeteta. Cijela je soba danima
odisala svjeim mirisom, ali mama je osjeala da je taj rez zauvijek promijenio njen
ivot i mjesecima je bila melankolina, stalno na rubu suza. Otac nije razumio
promjenu njezinog raspoloenja. Bili su mladi, bili su zajedno. Dobili su djevojicu
zelenih oiju i plavih uvojaka, poput njegovih. U emu je problem?
im baka za sobom zatvori vrata stana, mama se zatvara u sobu. Djevojica je
gleda kako razbacuje odjeu, nezadovoljna. Prevre je. Ponovo isprobava. Na
kraju oblai bijelu haljinu.
Mae usne onim crvenim ruem koji uva samo za izlaske s tatom. Takvu arku
crvenu boju Djevojica je vidjela samo na njoj i na nekim glumicama na televiziji,
17

kad bi joj baka ponekad dopustila da naveer gleda televiziju, jer to nisu stvari za
djecu, pogotovo ne za djevojice. Televizija kvari, kae baka strogim glasom.
Djevojici nije jasno zato je baka onda gleda svake veeri do dugo u no, ali je
nita ne pita. Moda televizija kvari samo djecu, a odrasli su ve pokvareni? No
nauila je biti jako tiha i utljiva, tako da bi odrasli ponekad zaboravili da uope
postoji.
to bulji u mene, idi na balkon! vie mama na nju. Nervozna je jer nema
mnogo vremena, tata e stii po nju svakog trena.
Djevojica s lutkom odlazi na balkon. eka da ugleda tatu. Moda e joj danas
ipak mahnuti?
Bila si sva zguvana kad su mi te pokazali, rekao je otac. Sliila si na malog
majmuna. Nasmijao sam se kad sam te ugledao. A mamini nisu ni doli, vidjeli su
te prvi put tek na prvi roendan.
Neko vrijeme bili smo prava obitelj. ivjeli smo u stanu njegove mame, bakice,
kako sam je zvala, u sobi koja je prije bila njena spavaa, a ona se preselila u
njegovu momaku. Sjeam se njenog velikog toplog tijela, njezinog mirisa po
svjee ispeenom kruhu i prokuhanom mlijeku, njene ruke na svojoj glavi dok bih
stajala pokraj nje i pridravala se za njenu nogu. U njenoj kuhinji bilo je tiho.
Puzala bih po crno-bijelim ploicama, a zatim bih se ruicama uhvatila za njenu
haljinu, podigla se i obuhvatila joj oteenu nogu. Bakica je bila umorna jer je
radila, a onda jo popodne kuhala za drugi dan. Poslije, nekoliko godina nakon to
smo se mama i je odselile k njezinima, umrla je od srca. Na sprovodu mi je
mama dala crvenu ruu da je bacim na lijes, ali ja sam se bojala da u upasti unutra
i plakala sam stojei na rubu, dugo. Na sprovodu sam smjela plakati, i moda sam
zato plakala malo vie. Otac me podigao u naruje. Nemoj plakati, rekao je, nisi
lijepa kad plae. Majka je iskoristila priliku da ga potajno uhvati za ruku, dok je
njegova nova ena isto tako bacila cvijet u raku iako je bakicu jedva poznavala.
U mome sjeanju ona je tuna, tiha ena koja je oboavala svoga sina i stalno
mu kuhala njegova omiljena jela. Moju mamu je zvala keri moja i govorila
reenice iz petparakih romana, na primjer da ivot nije bajka. Na te bi se
svekrvine rijei mama bezbrino nasmijala, a ponekad bi i zaplesala sa mnom u
naruju. Ona je i dalje vjerovala u bajke, iako moj otac nikako nije mogao nai
posao, iako nisu imali novaca da unajme stan, iako joj je on stalno neto obeavao
to nije mogao ispuniti.
Mislim da me tada ipak jo malo voljela. Otkad smo se mama i ja vratile
njezinima, mamina se ljubav prema meni nekako usitnila. Vie nije plesala sa
mnom u naruju. Uope nije plesala.

18

Imala sam osjeaj da je bila brina majka. Pazila je na svoju djevojicu. esto
sam ih viala u etnji u gradskom parku. Uvijek je nakon posla urila kui. eka
me kerkica, rekla bi.

Na novinskoj fotografiji iz mladih dana ne vidi se kako se ta prelijepa mlada

ena ubrzo nakon povratka roditeljima poela mijenjati. Nije se mijenjala fiziki,
ali sve se vie pretvarala u drugu osobu. Da sam se odluila braniti, obranu bih
trebala zapoeti upravo ovom priom o maminom ivotu prije mog roenja, o
susretu s mojim ocem i kako se, nakon odlaska od njega, sve promijenilo. Ali, da
bih ovdje, na sudu, objasnila to se stvarno dogodilo toga dana kada sam pucala na
nju, morala bih ispriati to znam o njenoj drugoj, mranoj strani. Svjedoiti o tome
znailo bi opisati njenu bolest i tako je osramotiti. A morala bih u tom sluaju
govoriti i o sebi. Morala bih im priati o djetinjstvu kojeg se nerado prisjeam, ali
znam da ono i sada ui negdje u meni i vreba da me zaskoi davno potisnutim
sjeanjima.
Cijelu no sluala je njihove glasove iz druge sobe. Mamin je glas bio najprije
bijesan, optuujui, povien - a zatim tih, na rubu plaa. Tata nije bio tako glasan,
ali njegov jednolian i neumoljiv glas Djevojici je zvuao jo stranije. inilo joj
se da stalno ponavlja jednu te istu reenicu. Govorio je kako mu je ao zbog tih
drugih ena i da je vie nikada nee povrijediti. Ali to je nije umirilo, vikala je: Ne
elim vie ovako ivjeti s tobom! Odlazim!
Sluajui njihovu svau, Djevojica se nesigurno osvrtala oko sebe. Ova soba,
cijeli njezin svijet, raspadali su se od njihovih grubih, opasnih rijei. Ako mama
stvarno ode, to e biti s njom? Hoe li je povesti sa sobom? Hoe li smjeti ponijeti
svoje igrake? I kamo e otii? No je bila mrana i inilo joj se nemogue da
odavde odu u taj gusti mrak, u zimu, u nepoznato. I tada su joj se prvi put javili
strahomravci. Dopuzali su odasvud, skupili se u njenom elucu i tu se nastanili.
Nije ih se rijeila ni kad joj je doktorica dala neki gorki sirup koji ju je tjerao na
zahod, ni kad je povraala po krevetu i stvarno, ali stvarno zabrinula mamu. Nikad
ih se nije rijeila, samo bi se ponekad umirili kao da su utonuli u zimski san.
Nema ti kamo otii, zagrmio je tata na koncu. Mama je zacviljela poput
ranjenog psa. To ju je najvie zaboljelo, taj cvile, poput cvilea psa kojeg je
udario auto. Njih dvije stajale su na uglu i ekale da se na semaforu upali zeleno
svjetlo, kad je naletio taj pas, arene dlake, nevelik, i zatrao se preko ceste. Jurei
automobil odbacio ga je na drugu stranu ulice. Prije nego je izdahnuo, zacvilio je
glasom tako bolnim da je Djevojica protrnula. Mama ju je vre primila za ruku.
Odjednom vie nije eljela prijei na drugu stranu.

19

Sjeam se, te kasne veeri stajale smo pred vratima stana maminih roditelja,
koje smo rijetko viali. Vani je kia ibala u gustim mlazevima. S maminog kaputa
kapi su se cijedile na otira. Ruka kojom je drala moju, bila je mokra i hladna. Ja
sam cupkala s noge na nogu. U tankoj kabanici koju mi je obukla preko pidame i
izmicama bez arapa, bilo mi je malo zima. Imale smo i dva kovega koji su ostali
u prizemlju, za sluaj da su baka i djed loe volje pa da ponovo moramo u taksi da
nas odveze njezinoj prijateljici koja je rekla da nas moe primiti samo na jednu no.
Kunem se, rekla je mama. Kunem se njome, ona je jedino to imam.
Ona - to sam bila ja. Ja sam bila njezino jedino vlasnitvo, jedino u to se mogla
zakleti.
Baka je nabrala obrve i uzdahnula. Znala sam da e tako zavriti, da ete ti i
tvoje derite pasti nama na teret. Djed je, kamenoga lica, tiho dodao: Uite,
razgovarat emo unutra, ne treba znati cijelo stubite. Baka je rekla: Skini tu mokru
odjeu da ne pokapa tepih. Nije rekla skini se da se ne prehladi, ili da se mala ne
prehladi, iako je bilo oito da smo promrzle.
Mama je kleknula da mi skine izmice, vidjela sam da joj je lice mokro, ali ne
od kie.
Bio je to na prvi povratak, a poslije ih je bilo jo. Morale smo se odseliti od
oca, rekla im je mama, jer ona vie tako ne moe. Nije objanjavala to tono ona
vie ne moe. Baka je ve znala, od nekoga je ula da se moji roditelji neprestano
svaaju i da je otac vien s novom djevojkom. Nije se ni skrivao. Izbacio vas je
onaj tvoj enskar, dobacila je mami zlurado u kuhinji. to ti je sve to trebalo? Na
licu joj je titrao zlobni smijeak.
Za veeru smo dobile lipov aj i ajne kolutie, one s rupom u sredini, koje sam
mrzila jer su bili jako suhi. Ali keksi su se u tom trenutku inili kao moj najmanji
problem. Umakala sam ih u aj i utjela. Mora utjeti, rekla je mama u taksiju,
obeaj mi. Nije mi bilo teko. Ova je baka bila koata i stroga, kao jedna teta u
vrtiu koju nitko nije volio. Mirisala je na sapun za ruke. Ni prije, kad bismo se
ponekad srele, ne bi me pomilovala ili zagrlila. Te veeri gledala me ispitivaki,
dok je djed ozbiljnog lica srkao vrui aj. Nee biti puno posla oko male, vjerojatno
je zakljuila. Ja sam odmah, ve te veeri, shvatila kako u kod njih morati biti jo
utljivija i nevidljivija nego kod nae kue kad se roditelji svaaju. Pomislila sam
kako bih se tog asa najradije zavukla u neki kut i postala posve prozirna, poput
staklene figurice psa koju je bakica drala u vitrini jer ju je dobila na lutriji, jedini
put u ivotu kada je neto dobila. Jer kad bih se pravila da ne postojim, moda bi
djed i baka bili zadovoljni?
Mala je jako posluna, rekla je mama ustraeno pratei putanju bakinog
ispitivakog pogleda, a ja u brzo zavriti fakultet i zaposliti se. Neemo dugo biti
kod vas. Baka je ponovo duboko uzdahnula. A to e rei susjedi? Susjedi su,
20

nauila sam to brzo, jako vani. Pred njima sve treba biti drugaije nego to jest,
zato stalno svi moramo lagati. Pa reci im da smo kod vas radi mog studija, da mi
pomognete oko male, mama je imala ve pripremljen odgovor koji e zadovoljiti i
njezine roditelje, a i susjede.
Mora se razvesti od njega, rekao je odluno djed izmeu dva gutljaja tople,
mirisne tekuine. Mora se zakleti da vie nee vidjeti tog tipa. To su nai uvjeti.
Dobro, kunem se, ponovila je mama guvajui u ruci mokru maramicu. Nos joj je
ve pocrvenio od brisanja. to joj je drugo preostalo? Nije imala kamo. Trebala je
zavriti studij, a vukla je za sobom teak teret, mene. Nije joj preostalo drugo nego
povesti me sa sobom. Pamtim da sam se pred vratima tog stana, onako posve
mokra i gladna, prvi put osjetila kao suvino tkivo, kao tumor izrastao na tijelu
majke koji su kirurzi uspjeli odvojiti od njezina tijela, ali ne posve uspjeno.
Negdje je zaostao nekakav konac kojim sam ostala zaivena za nju, vrst poput
savitljive eline opruge koja me cijeli ivot k njoj privlaila, a zatim odbacivala na
posve suprotnu stranu.
Toga dana ujutro probudio me djeji pla, zapravo vriska. Zatim sam ula
prasak, neto to se inilo poput pucnja iz nekog oruja. Zabrinula sam se i pozvala
policiju. Inae su to bili mirni, ljubazni susjedi.
Smjestile smo se u bivu maminu sobu koju su pretvorili u gostinjsku, premda u
njoj nikada nije bilo gostiju, ako ne raunam nas dvije. Spavale smo odvojene
prozorom, ja na maminom starom krevetu a ona na prastarom kauu dovuenom iz
podruma koji je zaudarao na vlagu, pa je zato prozor drala stalno otvorenim. Soba
je bila mala, na kraju hodnika, i ponekad sam imala osjeaj da nitko i ne zna da nas
dvije uope postojimo, zakopane tako u unutranjosti stana, skrivene od pogleda
znatieljnih susjeda, koji, kada nas vide na stubitu, s uenjem pitaju mamu kako
to da se vratila.
Mama je sa sobom ponijela album iz pravog ivota, kako je nazivala ivot s
ocem. Dri ga na nonom ormariu i svake ga veeri lista. Sjeam se da je na
poetku tog albuma zalijepljeno nekoliko malih crno-bijelih fotografija nazubljenih
rubova na kojima je ona kao dijete. Na prvoj ima moda godinu dana, stoji u parku
u zimskom kaputiu i s bijelom vunenom kapicom na tamnoj kosi. Do nje je ona na
kojoj je zajedno s roditeljima, pa mama sama na morskom alu, jedna s
nasmijeenim djedom i jedna s bakom koja je dri za ruku na palubi broda, i na
koncu sa irom obitelji na sestrininom krtenju. Slijede fotografije sa kolske
zabave, u boji, ali obojene previe crveno kao da se boja nehotice razlila po slici.
Razred pored autobusa na izletu u Italiju, s prijateljicama na plai u panjolskoj, sa
kolske proslave nekog dravnog praznika. Sve je to preskakala brzim listanjem
stranica albuma jer se urila ususret ocu. Samo je jedna njegova fotografija u
albumu iz vremena prije njihovog susreta. Njegova mama ba nije imala novca za
21

fotografiranje, nije to tada bio obiaj. Na toj je slici u trapericama i runo pletenoj
vesti koje se vjerojatno sramio jer je ve tada pazio na odijevanje, s kosom koja mu
pada preko uiju - zvali su je bitlsica, rekla mi je - nasmijeenih oiju i s cigaretom
u ruci nehajno je naslonjen na zid kue. Ve tada, kao esnaestogodinjak, izgledao
je kao rock-pjeva. Vidi kako je drzak, rekla bi sva raznjeena, po stoti put
gledajui fotografiju koja je otkrivala sve njegove osobine: dobar izgled, nehajnost,
izazivaki stav prema ivotu, optimizam, samouvjerenost, koju ona nikada nije
imala. Mama bi naroito ivnula kad bi gledala fotografije njih dvoje: u njegovom
automobilu, na plai, zagrljene u etnji. Nije mi rekla tko ih je fotografirao, je li to
bio neki prijatelj ili sluajni prolaznik. Dalje od tih fotografija koje su prethodile
mom roenju, vie ne bi listala. Klonula bi sklopivi korice albuma, kao da su to
teki zidovi izmeu kojih poiva jedini pravi ivot stisnut u niz crno-bijelih sliica,
zubatih i opasnih jer izazivaju radosna sjeanja u njenoj tmurnoj sadanjosti. Ubrzo
bi utonula u nemiran san. Ponekad bi me probudili njezini jecaji. Nisam se ni
pokuala uvui u njezin krevet jer sam ve tada, iako mala, osjeala da moje tijelo
ne moe zamijeniti njegovo.
Djevojica lei na krevetu u sobi, vrata su poluotvorena. Odrasli su u dnevnom
boravku. Djed gleda televiziju. Baka vie na mamu. Mama jeca. Zato si rodila,
zato nisi pobacila? Mogla si je dati na usvojenje. Zna li koliko ljudi eli djecu?
Svagdje bi joj bilo bolje nego kod tebe, ti nisi za majku, ti nisi nizato! Daj je ocu,
neka je on podie. Ili je ostavi u sirotitu, meni je svejedno. uje li me? Kome
govorim?
Djevojica nema druge obrane od tih rijei osim svojih dlanova kojima vrsto
pokriva ui.
Ne znam tono koliko je vremena prolo dok mama nije prekrila obeanje dano
roditeljima da se s mojim ocem, mukarcem koji je usprkos njihovoj zabrani postao
njezin mu, vie nee viati. Razveli su se i taj ih je sudski dokument privremeno
umirio. Mama je izvadila rjeenje o razvodu iz plave kuverte i ostavila ga na stolu.
Dva lista papira, kao dokaz da je napokon postala posluna ki. Kad ga je naao,
djed je podigao papir, stavio naoale i paljivo ga proitao. Napokon, rekao je, i to
je gotovo. Baka je bila sumnjiava, dohvatila je papir s odbojnou, a usta su joj se
izobliila u runu grimasu. Nije vjerovala keri. Nije vjerovala da razvod, a kamoli
list papira, moe rijeiti njezin problem.
Moda je mama i sama neko vrijeme vjerovala tom dokumentu, moda je bila
umorna od svega? Ili je kupovala vrijeme kako bi se na miru mogla pripremati za
ispite? Danas mislim da je to morala biti njena namjerna lukavost, podmuklo
podmetanje, mazanje oiju roditeljima i susjedima, svima koji su joj vjerovali, kako
bi predahnula, pribrala se i skupila snagu. Iako je ona bila ta koja ga je ostavila,

22

nikada se ni na trenutak nije oslobodila strane, pogubne elje da bude s njim.

Nitko je u tome nije mogao sprijeiti, osim privremeno.
Nije dugo izdrala a da ga, usprkos roditeljskoj zabrani, ponovo ne potrai. Bila
je nervozna, kao da ju je neto iznutra izjedalo, neka nepoznata bolest kojoj nema
lijeka. Neko vrijeme je pila male ruiaste tablete od kojih je dugo spavala, a kad
nije spavala, provodila je vrijeme u krevetu, drijemajui. Ja sam nauila strpljivo
sjediti na podu pokraj kreveta i ekati da me primijeti. Mama, gladna sam, znala
bih joj apnuti, a ona bi me pogledala mutnim oima kao da me ne prepoznaje, kao
da ne zna gdje je, a kamoli da bi se mogla pobrinuti da me nahrani, kad ni sama
danima nije jela, samo je pila vodu iz vra na stoliu. Jedva bi se odvukla do
zahoda, polako, poput starice. Morala bih sama neto potraiti za jelo. Nisam
shvaala to joj je, zato lei kao bolesna kad nije bolesna, zato ne ustaje, zato ne
govori. Sve je bilo bolje od takvog njenog stanja koje me plailo.
Barbika ti je poklon od oca za roendan, rekla joj je mama. Ali baka joj je
povjerila da mama lae i da je lutka poklon mamine prijateljice koja je radila
negdje u inozemstvu pa se saalila nad Djevojicom i poslala joj Barbiku. Tvoja
mama vjeito lae. eli oca uiniti boljim u tvojim oima, ali on je bio i ostao
nitarija, dobacila joj je. Barbie je bila odjevena u zlatnu haljinu i imala je zlatnu
kosu kao princeza, gotovo je bila ljepa i od mame. Bila je neusporedivo ljepa od
njene stare gumene lutke, ali Djevojici se nije svidjela. Moda zbog bakinih rijei.
Bila je ljuta, nije znala treba li vjerovati njoj ili mami. Baku je posebno veselilo
ocrniti mamu. A moda joj je ba mama kupila Barbie? Pa to ako je i lagala da je
to tatin poklon? Uinila je to da je razveseli. Djevojica je znala da novcem koji bi
joj dao za nju, mama sebi kupuje lijepu odjeu i cipele, a njemu prigovara da je
krt, da daje premalo novca. Novu je odjeu skrivala od bake u sobi, ispod
madraca. Sve je to djevojica prepriavala staroj lutki, koja ju je jedina paljivo
sluala. Barbie je drala u kutiji. Tata je nikada nije pitao kako joj se svia njegov
poklon. Moda je baka ipak bila u pravu?
Sjeam se kada me mama prvi put oamarila. Nije to bilo odmah nakon to smo
se doselile baki. I nije me tukla samo tako, zato to bi bila ljuta ili bijesna. Udarila
me da me naui pameti nakon to smo se prvi put, otkad smo se odselile, vidjele
s ocem.
Kad smo se vratile kui, mama je lagala da smo bile u etnji gradom. Ja tada jo
nisam ozbiljno shvatila maminu naredbu da ne odgovaram na bakina pitanja o tome
gdje smo bile. Nisam mogla znati da e moje rijei izazvati takve posljedice. I kad
je mama otila u sobu, baka me pozvala u kuhinju, posjela me i izvadila kutiju s
keksima iz ormara. Mama se vjerojatno neim odala, nekom gestom ili smijekom.
Vidjelo se da je dobre volje, a to je, nauila sam s vremenom, uvijek bilo sumnjivo.
Kako je bilo u etnji, jeste li srele nekog poznatog? ispitivala me baka. Grickala
23

sam keks i, kao muica koja se uhvatila na ljepilo, ispriala kako smo otile u stari
stan, u posjet tati. Ona me i dalje nutkala. To mi nije bilo sumnjivo, iako me nikada
prije nije tako velikoduno nudila keksima, i to onima koje volim, koji su s jedne
strane umoeni u tamnu okoladu i nemogue ih je jesti a da ti prsti ostanu isti pa
ih onda mora oblizivati, to je nepristojno.
Morala sam znati: kad mi baka nudi kekse koje volim, to ne moe biti dobro.
Izbrbljala sam da su se mama i tata poljubili. Samo onako, u obraz, ili su se dugo
ljubili u usta? pitala je baka. Dugo, potvrdila sam, u usta.
Kako je mama saznala za moju izdaju? Je li prislukivala na razgovor? Je li je
baka napala i odmah je poela tui? I kako to da nisam ula razgovor izmeu njih
dvije? Kad sam kasnije, jo s mrvicama od keksa oko usta i na rukama, ostala u
sobi s mamom, njezin je udarac doletio posve iznenada. Nekako sa strane, tako da
njenu ruku nisam ni vidjela. Zanijela sam se i pala na pod. Mama je bila nagnuta
nada mnom smrknutog lica. Nikada, vie nikada da se nisi usudila rei baki da smo
se vidjele s tatom. Jesi li razumjela? Ti, pijunko mala, nauit u ja tebe da dri
jezik za zubima. Ubit u te ako ga ikada pred njom spomene! Jasno? Glas joj je
bio tih, prijetei, ba kao djedov. Pod mojim zatvorenim kapcima svjetlucale su
crvene zvijezde, jarke i krvave na crnom nebu. Dan kad sam vidjela oca, onaj topli
osjeaj pri pogledu na njega i slatki okus keksa koji se topi u ustima, sve se to
pretvorilo u mrak u koji sam potonula naglo i, inilo mi se, nepovratno. Obraz me
tako zapekao da i dan danas mogu prizvati u sjeanje otisak njenog dlana koji gori
ledenom vatrom.
Nikada, ba nikada, nisam iz tog stana uo svau ili pla. Gospoa baka bila je
jako fina, prava dama.
Do tada me nije mazila, a nije me ni tukla. Preokret u naem odnosu bio je tako
nagao da sam se razboljela. Vruica me tresla tako da se ak i baka malo zabrinula i
donijela mi aj i aspirin. Nakon dva dana mama me mrzovoljno odvela u
ambulantu. Na obrazu je jo bila velika modrica.
Dijete je u oku, rekao je doktor, to joj se dogodilo? Pala je niz stepenice i
udarila se, odgovorila je. Jako je nespretna. Je li tako, upitao me? Odjednom se
preobrazila u brinu majku koja slatkim glasom nagovara tvrdoglavo dijete da
doktoru kae istinu. Pa reci, duo, odgovori doktoru, mila, slobodno mu reci istinu.
A ja, umjesto da kaem istinu, spremno laem. Branim njenu la i nemono,
kukaviki kimam glavom dok mi suze frcaju od nemoi i straha. Na ulici, ona mi
stiska ruku eljeznim stiskom i kae: nee ti meni vie sliniti pred drugima, nee
ti mene sramotiti. Mokraa mi curi niz noge, a ja samo elim da ona to ne primijeti
prije nego to stignemo kui. Ako stignem mugnuti u kupaonicu i skinuti se,
spaena sam.
24

Ja-sam-te-rodila, ja-te-mogu-i-ubiti izgovara sporo, prijeteim glasom,

unosei se Djevojici u lice. Pogled joj je zastraujue leden. U bajci o Snjenoj
kraljici, kad Gerda spaava Kaja, iz njegovog srca ispadne komad leda. Djevojica
zamilja kako se ta ista ledena igla iz bajke zabila u mamino srce. Led je u njoj i
vie nikada nee izai, tu e stanovati dok i mamu netko ne spasi. A kad je
Djevojica dotakne, njena e koa biti posve hladna.
Mamina je prijetnja Djevojici posve stvarna dok se poput ogromne ptiurine
nadvija nad njom, kao da e je iskljucati stranim kljunom ili e je zgrabiti
kandama i poletjeti, a onda je ispustiti s visina. Dugo e padati dok ne tresne o
tvrdu zemlju i rasprsne se u sitne komadie, poput staklene ae koja joj je jednom
ispala iz ruke. Okree se na trbuh i pokriva ui rukama. Ne moe je vie gledati. Ne
moe je vie sluati. Svaki djeli njenog djejeg tijela brani se od uasne spoznaje
da je mama tue. Kad bi samo imala kamo pobjei. Ili kad bi je moglo ne biti.
Zavlai se pod krevet. Lei na parketu u majici mokroj od znoja. Odjednom je
hvata zimica. Ispod kreveta je prano. Gleda kako se od njenog daha sive pahuljice
praine kotrljaju i skupljaju u kutu kao da su ive. Sama je, ali drugaije sama.
Kao da vie nema nikoga na svijetu. Ne samo mamu, nego ni tatu, a baka i djed se i
ne raunaju.
Mamu ju je upravo udarila. Je li rekla neto nedopustivo kada je baki
spomenula ljubljenje? Mora da je mami bilo strano to to je na bakino pitanje
rekla istinu, baka e sigurno zbog toga istui mamu, moda je ve sada tue dok
Djevojica lei pod krevetom. Izdala je jedinu osobu koju je imala, kojoj je bilo
stalo do nje.
Naravno da je svojim glupim ponaanjem zasluila batine i jo gore od toga.
Zasluila je da nestane, mamu tada nitko ne bi pijunirao. Kad ne bi bilo nje,
moda bi se vratila tati i zauvijek bi ivjeli sretno. Ni njeni je roditelji ne bi mrzili.
Djevojica zna da je ona razlog mamine nevolje. Neka teka tuga sputa joj se na
grudi i pritie je jo blie podu na kojem se praina mijea s njenim suzama i
znojem. U glavi joj se javlja nova, otra bol. Ni lutka joj ne eli pomoi. Okree
svoju glavu od Djevojice jer ne eli sluati njeno jecanje. Nema vie kamo pobjei,
od maminih udaraca moe pobjei samo u sebe, duboko unutra, tamo gdje je nitko
ne moe nai.
Izvlai se ispod kreveta tek naveer. Lei bez glasa u barici svoje mokrae i
trese se.

Kad je sudac prozvao moje ime, nisam ustala istog asa. Ustala sam tek kad me
policajka s desne strane, ona koja jako zaudara na znoj, laktom ubola u rebra.
Jo kao mala djevojica nauila sam da se izgovaranjem ili neizgovaranjem
neijeg imena, ak samim tonom glasa, moe izmjeriti stupanj neije mrnje.
Nikada nisam nauila odmah reagirati na svoje slubeno ime, niti kod svakodnevne
25

prozivke u razredu, niti u matinom uredu. Naprosto reagiram sekundu prekasno,

kao da je to neko tue ime, kao da sam ga ukrala i trenutano zaboravila pa ga se
moram prisjetiti. Imam ih vie i sva su moja. Neka su tajna, neka pak izgovaraju
samo odreeni ljudi u odreenim situacijama. Zato, kad me netko prozove imenom
i prezimenom, prvo podsvjesno pobrojim sva neizgovorena imena, oslunem zvuk i
ton glasa osobe koja me proziva, procijenim situaciju - procjena situacije najvanija
je za preivljavanje - i tek tada reagiram.
Napokon ustajem. Osjeam zbunjenost u dvorani zbog mog oklijevanja, neku
nestrpljivost. Pa valjda zna kako se zove, emu ta komedija i glumatanje? eli li
optuena moda ostaviti dojam poremeene osobe?
Bilo je komplicirano i udno to s naim imenima i nadimcima u mome
djetinjstvu. Dolazili su i odlazili, mijenjali se prema raspoloenjima, vraali se u
upotrebu, a zatim bi naglo bili izbaeni kao da su kuni. Bilo je dana kad za mamu
ili baku, a esto obje, nisam postojala. Kao dijete, esto bih sjedila u kuhinji i pisala
zadau ili se igrala u sobi, a nitko me ne bi pozvao na veeru. Na neki nain svialo
mi se da budem nevidljiva, iako je to bila vrsta kazne. Biti uistinu nevidljiva, kao u
bajkama, mora biti posve drugaiji, velianstven osjeaj. No vidljiva nevidljivost
nije me inila usamljenom jer sam se na nju brzo morala naviknuti. A i mama je
znala postati privremeno nevidljiva za baku, kao i obratno. Obje su tako pokazivale
koja od njih ima veu mo nad ivotom one druge. Ja sam ionako bila tek dodatak,
zakrpa na krpi.
Nadimci su takoer bili blai oblik kazne. Djedov nadimak Derite dobila sam i
prije nego to smo se k njima doselile. Dugo nisam shvaala da je uvredljiv i
odazivala sam se na njega, no najee me nisu tako dozivali nego samo imenovali
u svojim svaama.
Najdue se zadrao neutralni nadimak Mala. U poetku, dok smo jo ivjeli s
ocem, majka je tako tepala sitnoj novoroenoj djevojici. Ali kad ga je sve ee
poela izgovarati otrim glasom, pretvorio se u neto tvrdo poput kamena. Ili noa.
Je li mogue potezati nekoga imenom? Udariti ga imenom u glavu svom snagom?
Ponekad sam se osjeala ba tako. Nadimak Mala moe se izgovoriti ravnodunim
glasom, kao na primjer; hej, Mala, dodaj mi kruh. Ili prijetei: Mala, da se nisi
usudila - rei, izai, obui, plakati, zahtijevati... ta se prijetnja mogla odnositi na
bilo koju moju aktivnost, ili neaktivnost.
... ocijenili natprosjeno inteligentnom osobom koja vjeto skriva osjeaje...

Kad sam odrasla, bilo mi je glupo da me zove Mala, ali se nisam usudila
suprotstaviti. Uostalom, osjeala sam se malom, i pred njom i pred bakom, a esto i
pred svima drugima. Nerijetko su me obje nazivale Nesreom. To je ipak bilo bolje
nego da sam nevidljiva, jer je znailo da mi se obraaju, da znaju da postojim.
26

Ponekad, samo ponekad, mama me zvala Nesreicom. Da to nije bilo ironino, bilo
bi simpatino kao i svaki deminutiv. No shvaala sam da je nesrea ak i u tom
obliku samo malo umanjena nevolja, barem nepogoda. Osoba koja slui odraslima
za loptanje. Pa ak i kad je posve odrasla, kao ja sada.
Sjedei u sudnici osjeam se tako, poput teniske loptice. Kao tvrdi, okrugli
predmet kojim se drugi dobacuju dok ne padne na pod. Lopta uvijek na kraju padne
na pod.
U koli sam bila dosta povuena pa su me zvali Idiotkinjom i Glupaom, ali te
pogrde nisu imale nikakve posljedice pa ih nisam ni ubrajala u nadimke. Imala sam
dobre ocjene, ali nisam ba ivahno sudjelovala u radu kao to to nastavnici vole.
Jednom, u gimnaziji, nastavnica me nazvala Autistinom Glupaom. Bilo je to na
satu engleskog jezika. Htjela me nekako natjerati da odgovorim na njeno pitanje, da
se ukljuim u razgovor u razredu, tko e znati. Morala je znati da se za autistinu
djecu ne moe rei da su glupa ba zbog toga jer je za njihovu bolest
karakteristino da imaju potekoe u komunikaciji. Ja sam joj na to objasnila
poneto o autizmu i ona je ostala zauena mojim znanjem i elokvencijom. Vidjela
sam da joj je zaista bilo ao. Rekla je: Molim te, oprosti mi. Bilo mi je tako
neobino uti da me netko moli za oprost. Meutim, nastavnica nije posve bila u
krivu. Nisam imala prijateljice. Nisam smjela pozivati drugu djecu. Niti su mi
doputali da ikome idem u posjet. Odlazila sam u kolu, ali sam odrastala izolirana
od svojih vrnjaka.
Najvii stupanj nepostojanja znaila je zabrana izgovaranja imena ili nadimka.
Tu, na vrhu dozvola i zabrana, stajali su ravnopravno ime i funkcija mog oca.
Njegovo ime izgovoreno pred bakom ili djedom, pa i sama rije otac ili tata bilo je
siguran znak da emo u sljedeem trenu i ja i mama letjeti iz kue, s kovezima ili
bez njih. Oca su nazivali On, a baka je tu zamjenicu izgovarala ljutito ili prijetei.
Sa znakovito uzdignutom obrvom. Dok je to izgovarala, njena se obrva izdizala kao
crni, elegantni eiri. Kad bih kasnije, kao odrasla, ponekad u sjeanje prizvala
bakino lice s obrvom-eirom, u sebi bih se nasmijala. Imena su koristili jedni
protiv drugih, tiho ili glasno, za vikanje i prijetnju, za udarce akama i nogama i za
jo mnogo toga.
Otkako su se ponovo vratile u bakin i djedov stan, Djevojica vie ne smije
spominjati tatu. Baka je rekla: zaboravi ga!
Teko joj je, mora paziti to govori. Ali isplati se. Jer kad ga je prvi put
spomenula, dobila je pljusku. Za doruak toga dana dobila je alicu mlijeka i
kriku kruha. Molila je baku da na kruh namae marmeladu. Ne, jede previe
slatkog, rekla je. Ali tata je rekao da mogu, izustila je. Pljuska je doletjela u trenu.
Mlijeko se prolilo po stolu. Zapamti, ti nema oca, da ga se u ovoj kui vie nisi
usudila spomenuti.
27

Djevojica je na unutranjoj strani usnice osjetila slani okus krvi pomijean s

okusom mlijeka. Nije nita rekla niti glasno zaplakala. Ve joj je bilo gotovo pet
godina, ve je znala itati. Vie nije bila dijete.
Mama je imala najvie nadimaka, i gotovo sve ih je dobila od bake. Njeno lijepo
ime, dobiveno roenjem, palo je u blato i izgubilo se. Ostalo je svjedoanstvo u
dokumentima da je ona, da bi zlo bilo vee, nazvana po ocu. Najprije prela u
kategoriju Kurvi, a kasnije je bila reducirana na Nesretnicu - kao to sam ja bila
njezina Nesrea... No to su jo bili posve njeni nadimci koji su se mogli izgovoriti
toliko glasno da ih ak i susjedi uju. Oni tie izgovoreni bili su opasniji, ubitaniji,
toliko odvratni da sam se pravila da ih ne ujem.
...navodim svjedoenje rtvine prijateljice koja izjavljuje: O rtvi mogu rei
sve najbolje. Tvrdim da nikada nije pokazivala znakove agresivnog ponaanja.
Bakine rijei i ponaanje u dramatinom su nerazmjeru s njenom odjeom i
izgledom ozbiljne gospoe sa strogom frizurom. Nosila je svilene sive i bijele
bluze, kostime, salonke, perle i broeve. I danas, kad je se sjetim, iskrsne mi pred
oima slika bake i, kao i kad sam bila sasvim mala, jednako sam zapanjena da joj
bluza nikada nije bila zguvana, niti su joj se ispod pazuha pojavile mrlje od znoja.
Frizura joj se nikada nije pokvarila. Ostavljala je dojam solidne elegancije. Mogla
je zavarati svakoga - susjede, policiju, socijalnu slubu, sud. Pojavila bi se onako
dotjerana i svi bi joj odmah ne samo povjerovali nego i dali za pravo. Jadna ena,
kakvu samo ker ima!
Najgore je bilo, i svaki bi me put zabolio eludac, kad bi baka mamu nazvala
Rugobom, iako nije imala na umu smisao te rijei. Meni je ta rije bila jako bolna
zbog sasvim drugog razloga jer se rugoba nikako nije mogla odnositi na mamu.
Mama je bila jako lijepa ena. Brineta zelenih oiju, prekrasne valovite kose,
pravilnog nosa i uskog lica, promuklog, zavodljivog glasa. Bila je vitka, srednje
visine, tada jo nimalo nalik na baku. Kad sam bila mala, meni je baka izgledala
poput nervoznog mia, a djeda sam doivljavala kao napuhanog jazavca iz
slikovnice.
U mojem djetinjstvu imena nisu bila nevina niti liena znaenja. Ba kao to
vjetar najavljuje oluju, a teki crni oblaci znak su da e se sruiti pljusak, moje
neizgovoreno ime moglo je znaiti mir - ili prijetnju. Moje izgovoreno ime moglo
je znaiti obino dozivanje ili slubenu prozivku, nagovjetavati batine ili sluiti
kao blago ili otro upozorenje.
Djevojica stoji iza kuhinjskih vrata, viri prema dnevnom boravku, gdje bakamiica udara mamu akama po glavi, dok mama sjedi na kauu. Obje ruke su joj
28

podignute, stisnute uz glavu. Veer je, vijesti. Ne uju se drugi glasovi osim onih s
tv-ekrana: Danas se sastala vlada... u slubeni posjet je doao... teka nesrea na
cesti... vrijeme sutra. Vidi da mama pogledava prema ekranu, kao da je se taj
pljusak odozgo ne tie. Djevojica misli da mamu bakini udarci vie ne bole,
navikla je, baka se samo mora ispucati. Ve se umorila, zapuhala, nee jo dugo.
Udara. ake su joj sitne, a rukavi na kunoj haljini zavrnuti, kao da mora obaviti
neki posao pa bi ih mogla zaprljati. Kao kad mijesi kruh. Haljina je od sjajnog
materijala s velikim ruama i kako zamahuje, tako se otvara na grudima. Ispod nje
izviruje joj kombinezon, rublje koje mama uope nema. Mama ne nosi nita ispod
odjee, samo zimi. Ljeti hoda bez rublja i to baku izluuje. Kako samo zna?
Ti si jedno odvratno udovite, dere se baka ve posve klonula od udaranja. Ti
si jedno odvratno udovite, vie poslije mama na Djevojicu, kao da taj teret ne
moe sama nositi pa e ga prenijeti na njena djeja lea. Djevojica pamti kako bi
i ona sama znala zavitlati lutku, jedino - osim mame - do ega joj je bilo stalo.
Bacila bi je u zid i apnula joj: ti si odvratno udovite. Poslije bi tiho plakala i
ljubila joj mrtve plastine udove i ponavljala: oprosti mi, nisam htjela. Rijei koje
je ula u parku, na igralitu. Kad je jedna mama zagrlila svoju djevojicu nakon
to ju je grubo potegla za ruku pa je pala. Kad je ula te rijei, dolo joj je da
zaplae, jako, ba jako. Odmah je osjetila da su arobne jer bi svi kojima su bile
upuene odmah prestali plakati. A lutka bi joj odmah oprostila, kimnula bi glavom
i zagrlila je.
Kod bake i djeda ivimo dvostrukim ivotom: mama lae da me vodi u kino,
sastaje se s mojim ocem i odlazi u stan prijateljice ili u hotel ili u park. Via se s
njim gotovo svakog dana, barem na kratko, nakon to me pokupi u vrtiu navrati u
park. Vodi me na igranje i da se nadiem svjeeg zraka - a tamo je eka otac. im
ga ugleda, puta moju ruku i leti mu u zagrljaj. Ne osvre se vie na mene. On stoji,
ne mie se, ali rairi ruke kad mu se priblii i zagnjuri lice u njenu kosu. Ni on ne
obraa panju na mene. Ona se smije glasno, zvonko, sretno. Vie ne vide nita, ni
park ni mene. Da u tom trenutku doe netko i odvede me, babaroga, prosjaci,
lopovi, svi oni likovi kojima me baka redovito plaila, oni to ne bi niti primijetili.
Svijet oko njih se topio, nestajao, pretvarao se u neku nestvarnu i nevanu
papirnatu fotografiju koja blijedi na suncu, meni na oigled. I danas se sjeam te
njihove sposobnosti da se iskljue, da budu negdje drugdje, u svom svijetu, posve
sami.
Ja sjedim u pijesku i ekam da to proe, znam da ne smijemo dugo ostati vani.
Gdje ste tako dugo, pita poslije baka, a ja kaem da sam se igrala u parku. Glas mi
zvui prirodno, gledam baku u lice i izgovaram to ne trepnuvi, pa zaista sam se
igrala u pjeaniku, jo me zrnca uljaju u sandalicama, osjeam ih pod noktima.
Bila sam sretna to imam potvrdu svoje uvjerljivosti. Nisam ak niti lagala. Samo
nisam rekla sve. Ve vrlo dobro znam to treba preuivati. I tako mala slutim da
nema drugog mjesta gdje bih se sklonila osim u samu sebe.
29

Njezin smijeh meni je nagrada. Kad se smije, iz nje izlazi sve ono teko to u
sebi zatomljuje kad nije s njim. Mrana raspoloenja i nemirne noi, groznica,
strepnje - sve to nestaje i ona se zvonko smije, a ja se, iako udaljena od nje, kupam
u njenom glasu, iako je upuen drugome. Iako se, otkad smo otile, nikada vie nije
tako smijala zbog mene.
Ona zna kamo su se njih dvoje odvezli, bila je ve tamo, u hotelu na plai u
kojem se njeni roditelji tajno sastaju. Ne voli kad je mama vodi sa sobom zimi.
Pusto je i prohladno. Oni uu u sobu, a nju ostave pred vratima, u hodniku. U
poetku se bojala, a onda se navikla na polumrani hodnik, na miris tamnosmeeg
tepiha sa utim sarama, na tiinu.
Katkad bi i zadrijemala pred vratima sobe, umirena glasovima i smijehom koji
se uo iznutra. Zagrlila bi lutku i utonula u polusan. Mi ih uvamo od bake, jelda?
apnula bi joj. Lutka bi, kao i obino, kimnula glavom. Jednom je pomislila kako bi
voljela biti pas. Ili makar psi, onakav upavi kakve mama voli i ponekad ih ak
podraga u prolazu. Moda bi joj tada bila draa? Jedna njezina poznanica s posla
ima psia koji joj stane u torbu, dri ak i njegovu fotografiju na radnom stolu.
Zamisli, kae mama, fotografiju psa! A ja ne drim ni tvoju fotografiju. A zato?
usudila se pitati Djevojica. Jo je bila mala pa je postavljala glupa pitanja. Kakvo
glupo pitanje, otresla se mama.
Toga dana iza vrata hotelske sobe, ubrzo nakon to su uli, zavladala je tiina.
Djevojica je opazila da vrata nisu zatvorena, nego samo pritvorena. Oprezno ih je
odkrinula. Njih dvoje su spavali goli na velikom krevetu. Tata je leao na trbuhu s
rukama na jastuku iznad glave. Nije mu vidjela lice. Mama je leala na boku, malo
otvorenih usta, s pramenom kose preko lica. Bila je pokrivena samo do pasa.
Djevojici je u predsoblju bilo hladno. Polako se popela na krevet i legla u udubinu
izmeu njihovih toplih tijela. Jo malo je drhturila, a zatim joj je postalo ugodno
toplo.
Zamislila je da su kod kue, tamo gdje su prije ivjeli dok je ona jo bila mala i
dok se nisu morali vratiti zloj baki. Obuzelo ju je maglovito sjeanje na krevet u
kojem su spavali svi troje. Na dane kad su se dugo izleavali i kad se jo nita nije
dogodilo. Tata bi je stisnuo uz sebe i golicao po stopalima. Gnijezdila bi se u
malom prostoru izmeu njihovih tijela dok ne bi zaspala, mirna i sigurna da e biti
pokraj nje i kad se probudi. Ali jednog dana vie nije bilo tako.
Otac se nije odupirao majinom nastojanju da se tajno viaju - tajno od bake i
djeda i njegove nove supruge. Sam je nije traio, ali bi doao kad ga je zvala.
Mislim da mu je odgovaralo da bude slobodan i da je via kad mu odgovara. Da
mu je godilo da je slaba i ovisna o njemu, da ga moli za panju. Iako joj je znao

30

rei neka prestane vjeito moljakati, da je dosadna, da mu se gadi. Ali te su se

njegove grubosti odbijale od nje, kao da ima oklop.
U hotelu. Djevojica je nepomino leala izmeu njih, da ih ne probudi. Nije
smjela zaspati. Znala je da njeno mjesto vie nije na tom krevetu, meu njima. Sada
je bila velika i morala je biti razumna, kako joj je rekla mama. A to je znailo da
ih ne smije gnjaviti. Bolje bi bilo da te nema, ali kad si ve tu, onda sjedi tamo. Ne
elim te ni uti ni vidjeti dok ne krenemo kui.
Leala je u uskom prostoru izmeu dva usnula tijela, oslukujui njihovo
ravnomjerno disanje, kao kad je bila sasvim mala. Nije posve razumjela to se
dogodilo da vie ne ive zajedno u onom stanu niti zato je mami postala suvina.
Mama je imala pravo. Bilo bi najbolje da je nema. Onda baka ne bi mrzila tatu i ne
bi branila mami da ga via. Onda bi mama ivjela s tatom jer joj djevojica ne bi
bila kamen oko vrata. Onda bi i baka bila dobra prema mami i ne bi je tukla jer
je napravila glupost. Onda ne bi bilo Velike Tajne koju treba uvati po svaku
cijenu. Onda bi svima bilo bolje, ak i samoj Djevojici.
Kad se polako i oprezno iuljala iz kreveta, vidjela je kako je njeno tijelo
ostavilo udubinu na pokrivau, i to ju je zabrinulo.
Mogli bi je otkriti. Tada se tata okrenuo i njegova je ruka prekrila udubinu.
Odahnula je i pritvorila vrata. Bila je ve no, uskoro e morati kui. Moraju stii
prije bake. Zastala je na vratima. Najradije bi odmah probudila mamu, da bude
sigurna da e stii kui na vrijeme. Ali to jednostavno nije bilo mogue.
Jo je malo sjedila pred vratima, a onda su oni ipak izali, nekako bezvoljni, a
ne veseli kao obino. Tata ih je utke odvezao do autobusne stanice u blizini kue,
da bi izgledalo kao da su stigle autobusom. Ako ih sluajno opaze bakini pijuni.
...paranoidne tendencije, narcistika struktura linosti... privremena psihika
poremeenost...
U tom dvostrukom ivotu baka je bila na najgori neprijatelj. Nije vjerovala
mami, ni jednu rije. Teko se bilo braniti od njenih sumnji da se i dalje sastaje s
ocem. Imala je svoje pijune rasporeene posvuda po gradu - na trnici, u duanu, u
kafiima. Skrivajui se, mama nikada nije mogla biti dovoljno paljiva. Ve bi je
neto odalo i kazna bi nas stigla u trenu. Letjele smo iz kue usred dana ili usred
noi, njoj je to bilo svejedno.
Jednom je mama zaboravila tablete za kontracepciju u kupaonici. Nisam znala
kakve su to tablete, ali sam znala da ih baka ne smije vidjeti jer ih je mama drala u
depu jedne stare jakne u ormaru i svakog bi jutra progutala jednu bez vode. Mora
da ih je toga jutra zaboravila dok se urila na posao, kako li je samo bila
31

nesmotrena. Moda je obukla ba tu jaknu pa je sluajno, ne gledajui, odloila

kutijicu? I baka ih je nala, naravno da je nala, jer je stalno neto kopala i njuila
za njom, nije je putala na miru. Nala je kutijicu na kojoj jasno pie emu tablete
slue, otvorenu, pola ih je ve nedostajalo. Sitne ruiaste pilule, bile su dokaz
teke optube protiv nje.
Ali to je bilo tako strano u tome da razvedena ena kojoj je gotovo trideset
godina uzima kontracepcijske pilule? Zato je baka u tome vidjela izdaju? Mogla je
imati ljubavnika ili ozbiljnu vezu. Bilo je pametno da se uva trudnoe, ta nije li joj
ona sama utuvljivala u glavu, dok je bila jo tinejderica, da je trudnoa najgore to
se djevojci moe dogoditi? Ali kada je nala dokaz maminog seksualnog ivota,
uhvatio ju je takav neobuzdani bijes da je tresnula akom u ogledalo i tisue se
sjajnih krhotina s treskom prosulo po podu. Poslije e jo danima nalaziti sitne
komadie u etkici za zube, medu istim runicima, u kutovima poda i u prljavom
rublju. Nakon njezinog napada, uzela sam metlu i pomela kupaonicu, ne znajui
zato je napala ba ogledalo. Razlog je oito bio velik jer baka nije razbijala
predmete, bila je vrlo tedljiva.
Kurva, kurva! urlala je u kuhinji. Jezik joj je kao slijepa, debela zmija izlazio iz
usta oblizujui krvavi dlan. Nije joj trebao drugi dokaz da je posrijedi otac, da se
via s njim i ni sa kim drugim, toliko ju je poznavala da je znala kako ni jedan
drugi mukarac ne dolazi u obzir. Lagala im je i kutijica je izbacila njenu la na
vidjelo kao to more izbaci zgnjeenu plastinu bocu na obalu. Ni na trenutak nije
pomislila da je kutijica moda stara, da je te tablete uzimala dok smo jo bile kod
tate. Jednako tako nije joj palo na pamet da ita pita mamu, da je suoi s kutijicom
kao krunskim dokazom. Mama se okruila neprobojnim zidom lai, i dijete je u
tome izvjebala - emu rijei, pitanja, razgovori? Nije to vie imalo smisla.
Baka je djedu prepustila prljavi posao izvrenja kazne. I onda je on istoga dana
mrkog lica napisao poruku i stavio je na kuhinjski stol. Na poruku je, kao da je
eljezni uteg, poloio taj neopozivi dokaz maminog zloina, izdajniku
polupraznu kutijicu. Stajao je iznad nje, iznad siunog lijesa s neroenom
ruiastom djeicom, onom koja nisu dobila ansu da se rode. Izgledao mi je
nekako star, zguvan, odjednom jadan. Nije bilo naina da on i baka dobiju bitku
protiv moga oca. Otac ih je uvijek pobjeivao. ak i kad je odbacio njihovu ker,
ona mu se vraala. Bila je vjernija od psa. Nije imala ponosa. Nedostatak ponosa za
njega, oca te pohotnice, bio je gori od njene nezajaljive pohote. Mora da mu je to
prolo kroz glavu kad je posegnuo za listom trgovakog papira iscrtanog plavim
kockicama.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala ga kako uzima taj papir, pa
nalivpero, i kako ozbiljno, ak moda sveano sjeda za stol. Istjerivanje je ozbiljan
in. Pisao je polako, krasopisom, pazei da mu slova ne prijeu preko tanke
plavkaste linije.

32

Na kraju kratkog pisma, ustvari poruke, potpisao se kao da je to neki dokument

koji e ve sutra imati teinu pred sudom. Nedostajao je samo votani peat.
Djevojica i mama stoje na dnu stepenica. Vrata su se za njima zatvorila,
odlaze. Taksi e stii svakoga trena i mama vue Djevojicu za ruku da pouri. Ali
zaboravila sam lutku, cvili Djevojica tiho i vue majku natrag. Mama je nervozna,
s kovegom u jednoj ruci i djejom rukom u drugoj. No je, a jo nije odluila
kamo e njih dvije. uje taksi koji se zaustavlja pred ulazom. No Djevojica je
dosadna, a njoj ne treba da se susjedi probude i svjedoe njihovoj drami. S
uzdahom zastaje i pritisne zvono stana u ulazu. Gore, na katu, otvaraju se vrata.
Djevojica izvue ruku, otrgne se mami i jurne prema stanu. Uletjet e u sobu i
zgrabiti lutku koja je ostala leati na njenom krevetu. Suze joj se slijevaju niz
obraze dok se s mukom uspinje. Prvi kat, drugi kat... noge su joj kratke, a koljena
klecava. Osjea kako joj nedostaje zraka, a usta se pune mrkljima koji cure iz
nosa.
Tada odozgo neko proleti pored nje i tresne u dubinu, pred podrumska vrata.
Kroz eljeznu ogradu stubita Djevojica prepoznaje figuru lutke i njeno malo
tijelo zadrhti od loeg predosjeaja. Okree se i juri niz stepenice, ini joj se da se
kotrlja. Da ju je barem mogla uloviti prije nego to je dotakla betonski pod! Ali
prekasno je. Nespretna si, uvijek joj govori baka, nisi ni za to, ponavlja joj mama.
Jedino tata ne kae nita, ali ona zna da je to zato jer je i ne vidi kad tri.
Ali moja lutka nikome nije nita skrivila, misli Djevojica grozniavo, ne bi
trebali biti ljuti na nju kad su ve ljuti na mamu i mene. Njih izbacuju zato jer su
njih dvije baki i djedu neto skrivile, uvijek je tako. Ali lutku - to je nepravedno,
buni se sve u njoj. Osjea kako joj drhte usnice i kako joj se u grlu oblikuje vrisak.
Ipak, ne smije vrisnuti, ne smije! Sputa se u polumrani podrum, mama vie:
pouri, vidi da samo tebe ekamo. Ona ne vidi da lutka lei bez nogu, koje su od
pada odskoile u tminu. Je li mrtva? Je li to smrt? Pipajui u polumraku
Djevojica skuplja dijelove lutke i toga asa osjea kako se u njoj javlja jaka elja
da baku netko isto tako baci preko ograde, da tresne na pod, da se raspadne. Zna
da je ta elja zla i potiteno koraa prema taksiju koji zaudara na duhan i
prljavtinu.
Malo plave tinte iz nalivpera obojilo mu je prste i plavetnilo se proirilo po
kuhinji i zaogrnulo nas oboje hladnim platom. Sjeam se, vani se sputao sumrak,
a mama se jo nije vratila. Znala sam da e, kad doe, na stolu nai poruku i
shvatiti da se istoga trena moramo pokupiti iz kue. Oni e biti u boravku iza
zatvorenih vrata, vrata njihove utvrde nee se otvoriti, a to je jo gore nego kad se,
na zvuk njenih koraka, naglo otvore i kad jedno od njih, obino baka, pone paljbu,
najprije rijeima a onda udarcima. Njihova utnja uvijek je opasnija od bujice
rijei. Nema potrebe da je vide, ni batine vie ne bi pomogle.
33

Djed me odsutno pogledao i rekao: morate otii, odmah. Mama i ja bile smo za
njega dvije strankinje koje su ivjele kod njih neko vrijeme, nedovoljno dugo da
puste korijenje. I sada je tome doao kraj. Hajde ve jednom, odlazite, to ekate,
to jo radite u mome stanu, za mojim stolom, u mojoj sobi? Hajde, spakiraj se,
rekao je djed i pokazao mi rukom neka mu se maknem s oiju, neka se kupim iz
njegove blizine. Derite malo, tvoja mater je obino smee.
Iako sam bila dijete, trebala sam mu se suprotstaviti. Neko drugo dijete bi mu
reklo: pa kamo emo, no je, mi nemamo druge kue. Trebala sam pokuati braniti
na teritorij jer istina je da nismo imale nita drugo osim njihove gostinjske sobe u
kojoj ivimo kao podstanarke. Zato sam utjela? Zato jer sam slutila da moje rijei
ne mogu popraviti ono to je zakuhao mamin neoprez. ak sam bila ljuta na mamu.
Zato mene ui da pazim, tue me kako bih nauila kontrolirati svoje osjeaje i
postupke, a ona okolo ostavlja nekakve tablete koje nemam pojma emu slue, pa
zbog njih jo veeras letimo van u no, a zima je? Kako se uope moe dogoditi da
zbog tih tableta nekoga protjeraju iz kue?
Ali odluka je pala. Sjeam se teine u elucu, olovnih pokreta nogu dok se
vuem prema naoj sobi. Tako mora da se osjeaju osuenici na smrt, nemo
pomijeanu s teinom tijela koje ve nije tvoje, vie ne pripada tebi nego nekome
drugom koji ima mo da o njemu odluuje.
To je ona ista teina vrueg olova koja se sada rastae mojim ilama, dok
sjedim u sudskoj dvorani u kojoj se odluuje o mome tijelu koje e biti izgnano,
izbaeno, osueno, prognano.
Kad me djed izbacio iz kuhinje, zavukla sam se u krevet i ekala. Tko zna gdje
emo noas spavati? Kod tete Tine? U studentskom domu? U hotelu? Bacila sam se
na maminu pidamu na kauu i utonula u miris njene kreme kojom svake veeri
namae tijelo. Gledam je kako svake veeri sporim pokretima utrljava gustu, bijelu
kremu i taj me njen ritual uljuljkuje u osjeaj sigurnosti. Ponekad, ako je dobre
volje, namae i moje lice. Jednoga dana bit e lijepa, kae mi. Ali ne kao ti,
odgovaram, a ona mi prijeti prstom, zna da joj se pokuavam umiliti. Njen krevet je
isti kakvim ga je jutros ostavila. Ona jo ne zna da veeras nee u njega lei.
Opratam se s krevetom i s naom sobom kao da se vie nikada ovamo neu vratiti.
To nikada za mene je bila preteka i nerazumljiva rije, nisam ba mogla zamisliti
to tono znai. Ali mama bi, kad god bismo odlazile, govorila da se nikada vie
neemo vratiti u ovu prokletu sobu.
Znala sam da e mama, kad doe, ubaciti u torbu dokumente, neto nae odjee
i kuvertu s novcem koji ima spremljen za crne dane - jer je doao taj crni dan - a
koji joj je otac dao da moemo negdje biti dok se ne snaemo.
Ali nikada se nismo snale. Bile smo gubitnice. Vraale bismo se ve nakon dva
ili tri dana, pokunjene, pognute glave, esto i gladne. Pogotovo kad sam ve ila u
34

kolu. Mama bi me s torbama posjela ispred njihovih vrata i ostavila dok bi ona
otila na fakultet ili, kasnije, na posao, kao da svi ostavljaju tako svoju djecu pred
vratima. I ako bi netko od stanara naiao stubitem, morala sam rei da sam
izgubila klju. Jesu li susjedi znali da nije problem u kljuu? Najee bi me uzela
k sebi susjeda iznad nas, uiteljica u mirovini pa bi me odvela u stan kad bi ula da
je doao netko od mojih. Pred susjedom baka nije mogla raditi scene. Brzo bi me
uvukla u stan i gurnula u nau sobu. Bez rijei. esto bez hrane.

Ljeti bi mama i tata Djevojicu ostavili na plai ispred hotela. S runikom i

plivalicama. Smjela je dugo biti u moru, samo nije smjela u dubinu, tamo gdje vie
ne osjea tlo pod nogama. Mama je jednom ak zamolila stariju enu koja je
sjedila na naranastom runiku i namakala noge u moru da pripazi na malu, ona
e se brzo vratiti, samo da neto obavi. A prije toga, dok su hodali prepunom
plaom traei mjesto, ljutito se obrecnula na Djevojicu, dabogda se udavila,
zasiktala je. ak ju je i tata iznenaeno pogledao. Ne govori gluposti, rekao je,
mogao bi te netko uti.
ena na naranastom runiku s velikim slamnatim eirom i naoalama lagano
je kimnula, ljubazno se nasmijeila i vratila svojoj knjizi.
Djevojica je voljela biti preputena moru i suncu. Kasnije, ena je ustala i
odetala. Ubrzo se vratila s dva velika sladoleda. Jedan je bio od malina i
pistacija, drugi od vanilije i okolade. Onda je unula pred njom i rekla: Izvoli,
odaberi koji vie voli. Djevojica se zbunila. Naravno, voljela je sladoled, ali
otkada su se odselile od tate dobila bi ga rijetko. Samo ako bi jako molila i bila
jako dobra, dobila bi kuglicu za nagradu. Ovaj sladoled uope nije zasluila, a jo
je mogla i birati. Kako to? Znala je da ne smije uzeti nita od nepoznatih ljudi, ali
mama ju je ostavila na uvanje ovoj eni pa je to valjda bilo u redu. Ali, hoe li
nepoznata kasnije traiti da joj nekako uzvrati tu ljubaznost? Ipak, nije odoljela
njenoj ponudi. Hvala, rekla je i nesigurno pokazala prstom na onaj od malina i
pistacija.
Ti si tako mirna djevojica, rekla je ena. Sjedile su jedna pored druge i lizale
sladolede. Djevojica je svoj lizala sporo, da to due potraje. Ali i dovoljno brzo,
da joj ne curi niz prste. Ono malo to je iscurilo iz korneta polizala je. Osjetila je
zrnca pijeska pod zubima, ali joj nisu smetala. Krajikom oka - bilo bi nepristojno
buljiti vidjela je kako ena lie sladoled s donje strane, vjeto ga okreui u ruci.
Divila joj se. Dok je sjedila pored posve nepoznate ene, strahomravci su iezli.
Osjeala se dobro i sigurno. Njeno je zadovoljstvo, nauila je to, ovisilo o
maminom raspoloenju. Ali neoekivani sladoled od nepoznate ene na plai
pokolebao ju je. Moda zadovoljstvo postoji i izvan maminog dosega?
Pruila je eni sjajnu koljkicu koju je nala u pliaku. Ona se nasmijeila i
rekla: Hvala ti, ali ne treba. uvaj koljku za mamu. Za mamu? pomislila je
35

Djevojica. To ne bi imalo smisla. Mami su njeni lijepi kamenii i koljke, kao i

suhi listovi koje je skupljala u parku, ili na ivce.
Kad su se ubrzo pojavili - mama raupane kose i razmrljane minke, s tamnim
podonjacima, a tata zbog neeg natmuren - gotovo je poalila to su doli tako
brzo. Jedva je stigla oprati ruke i lice u moru. Nije im spomenula sladoled. A onda,
moda zbog snage koju su joj dali nepoznata i sladoled, usudila se primiti ih oboje
za ruke, spojiti ih poput mosta koji povezuje dvije nepristupane obale. Drala ih je
vrsto, ne znajui da njezin most nije dovoljno vrst da bi ih povezao. Oeva je
ruka bila velika i topla, a mamina vlana i skliska, i morala je vre stisnuti njene
prste da je ne izgubi.

Dok sam bila mala a mama studirala, odlasci iz bakinog stana nisu mi bili tako
dramatini, meni su se inili kao avantura. U studentskom domu naao bi se uvijek
slobodan krevet i nas dvije bismo se stisle na nekom tuem, uskom krevetu. Ja bih
se skupila i ugnijezdila u njezin zagrljaj, obje bismo leale na boku. Bilo mi je
lijepo dok bih tako drijemala i sluala kako tiho razgovara s nekom od kolegica u
susjednom krevetu, koja bi nas te noi primila u svoju sobu. Odupirala sam se snu.
eljela sam ostati budna, stisnuta uz nju, u toplom i sigurnom zagrljaju. Mama,
ostanimo ovdje, apnula bih joj u uho, nemojmo se vie vraati baki. ... spavaj,
smirivala me ona uzdiui. Obje smo znale to e nas tamo doekati kad se
vratimo.
uvam jednu maminu fotografiju snimljenu kad je imala osam godina. Bili su u
posjetu roacima i u prvom planu su baka i djed, jo mladi. On u bijeloj koulji
kratkih rukava, raskopanoj oko vrata. Nosi naoale, a gusta mu je valovita kosa
iznad visokog ela zaeljana unatrag. Zagrlio je svoju mladu enu u irokoj ljetnoj
suknji, s koketnim eiriem na glavi i sunanim naoalama. Uz njih je jo jedan
brani par i dvije djevojice, svi zajedno sjede za stolom. Na stolu boce piva i
tanjuri s kobasicama, kruhom, voem, kolaima... Jedna je djevojica naslonjena na
laktove, nagnuta prema kameri. Lice joj je znatieljno, a osmijeh vedar. U kosi ima
manu, poput ogromnog leptira, kakve su tada vezivali djevojicama, ak i kad se
ilo na izlet u prirodu. Druga djevojica je sasvim uz rub fotografije, oito nije dio
veselog skupa. Srameljiva pogleda i mravih nogu, odjevena u hlae i oiana
kratko, s ribikim tapom u rukama. Je li ona neije tue dijete, moda susjedovo,
koje se sluajno zateklo na proslavi? Da ne znam da je to mama, mislila bih da je
neki djeak na pecanju, koji se tu sluajno zatekao.
Teko je to zamisliti, ali kao dijete mama je izgledala poput djeaka. Bila je
okretna, penjala se na drvee i dobro trala, ali je mrzila satove gimnastike. Bila je
dobra u vjebanju na spravama i igrama s loptom, ali u svlaionici bi se zavlaila u
najdalji kut. Presvlaenje je ve samo po sebi za nju bilo kazna, bojala se da bi
netko iz razreda mogao vidjeti njena lea puna masnica, nezaraslih rana i oiljaka
36

od metalne kope oevog remena. Ja barem znam zato me tukla. Morala sam
nauiti kontrolirati svoje osjeaje. Pred bakom i djedom morala sam jako paziti to
govorim. Nisam se smjela izbrbljati. Morala sam savreno lagati. Ne trepnuvi
okom. Bez trzaja ijednog miia lica. Ne skrenuvi pogled. Kad bi me tukli, nisam
smjela plakati. Niti odgovarati. Za to je imala svoje metode uvjebavanja. Iako
bismo na kraju gotovo uvijek izletjele iz kue jer bi ona, a ne ja, neto pogreno
rekla ili napravila. Ali pitala sam se, zato su nju roditelji tukli? Ona nije bila dijete
razvedenih roditelja, viak, netko koga samo podnose. Bila je dobra i posluna
curica. Nije bila ni naroito svojeglava. A ipak, kao da je zbog neeg ispatala.
Moda mama uope nije bila eljeno dijete, ali se dogodila, najee je tako.
Bakini su roditelji bili nesretni kad se udala, imali su s njom velike planove. eljeli
su da upie medicinu, ali ona je upisala biologiju. Negdje pred sam zavretak
studija dogodilo joj se dijete, mama. Nije bilo druge nego roditi. Nije tu bilo govora
o velikoj ljubavi, barem je baka nije spominjala. Ona i djed dogovorili su se da e
se eniti, a njeni roditelji su se nevoljko sloili s tom odlukom, pod uvjetom da ona
zavri studij. Moja mama je bila plod sluaja i rasla je neprekidno podsjeajui
svoje roditelje na njihove ishitrene odluke i promaene anse, na to da je ivot prije
svega mnotvo obaveza.
...ugledna graanska obitelj sa solidnim primanjima i standardom ivota.
Nakon kerinog razvoda, preuzeli su na sebe brigu...
Mama dugo nije shvaala ime je zasluila njihov bijes jo dok je bila dijete.
Tukli su je oboje, bez posebnog razloga. Na njoj su iskaljivali svoj jad, kao da je
ona izvor svih njihovih nevolja - loeg posla, malog stana, proputenih mogunosti.
I sve je to trebalo sakriti u svlaionici gimnastike dvorane. Trebalo se zavui u
polumrak, brzo skinuti potkoulju i obui majicu. Sreom, najgore su masnice
ostale nevidljive, one poprene, tamnoplave pa zatim ljubiaste i na kraju ute, na
njenoj mravoj stranjici. Kao da ih je netko iscrtao irokim kistom. Izdajnike
pruge koje su je razdvajale od njenih prijateljica. Ako bi ponekad neki udarac
zakaio bedro, iako je njen otac pazio da se to ne dogodi, morala je lagati da je pala
niz stepenice. Naravno, stepenice! Kako mora da su bile skliske, jer esto je niz
njih padala. Znala je i udariti glavom, razrezati elo pa ak i usnicu. Nezgode se
dogaaju, zar ne? Kasnije, kad je ve postala djevojka, tim su starim frustracijama
dodali nove.
Sigurna sam da sam ja, za razliku od nje, bila eljeno dijete. Oboje mojih
roditelja bili su veseli i ponosni kad sam se rodila, jer je dijete bilo neto samo
njihovo, neto to su stvorili njih dvoje. Mama je kasnije vjerovala da e uz moju
pomo zadrati oca. Dijete, njihovo dijete, bit e vrsta spona koja e ih zauvijek
vezivati, zalog njihove ljubavi. Vjerovala je u njihovu sudbinsku povezanost i
nakon to ga je napustila. Ipak je dijete bilo i njegovo, njegova krv.
37

Ali unato tome postala sam joj teret. Neeljeni teret, kao to je to bila i ona
sama. Kako se to zapravo dogodilo? Prije joj nisam smetala, nije bila toliko
usredotoena samo na njih dvoje. Maglovito se sjeam kako su se oboje naginjali
nada mnom, ljuljali me u naruju, ljubili mi stopala kad sam bila mala. Kako je
otac postao moj suparnik? Zato me ona nemilosrdno gurnula u stranu, uskraujui
mi priliku da ga i ja zagrlim, barem na tren? Trebalo mi je vremena da shvatim da
sam, otkad su joj roditelji zabranili da se s njim via, u njezinim oima dobila novi
status, status uljeza.
Djevojica se mora nekome povjeriti. Jednom je iz parka donijela makicu, bila
je tigrasta, jo sasvim mala i jako gladna. Sakrila ju je pod krevet i donijela joj
mlijeka u tanjuriu. Imala je siuni ruiasti jeziak i dugo je trebalo da polie sve
mlijeko, ali nije odustala dok tanjuri nije bio prazan. Poeljela je da joj to malo
bie bude prijatelj. Dok je tog popodneva spavala u njenom krilu, gladila ju je po
prugastim leima i priala joj o tati. Maca je prela i sluala je. Kao i lutka. Ali za
razliku od lutke, bila je topla i iva.
Baka je ipak ula makicu. Ula je u sobu i zgrabila je iz njenog krila. Bila je
ljuta, baka je uvijek ljuta kad mama kasni s posla. Gdje ti je mater, reci! vikala je
pred otvorenim prozorom, riskirajui da je uju susjedi, toliko je bila ljuta. A
susjedi nisu smjeli uti ni znati nita od toga, ni o mami ni o tati. Bacit u ti maku
kroz prozor ako mi ne kae. Na licu je imala onaj svoj zli osmijeh i Djevojica je
znala da misli ozbiljno. Makica je mijaukala na sav glas. Djevojica se ugrizla za
usnicu, to bi obino pomagalo kao podsjetnik. Ne, nije smjela odati maminu tajnu.
Ali bojala se za makicu jo vie nego to se bojala bakine ibe. Molim te, rekla je
tiho, molim te nemoj je baciti. Onda govori, ti mala zmijo, govori! Mama je otila
tati, priznala je. Tati? Rekla si - tati? Onu nitariju ti zove tatom? Zato te onda
ne hrani ako ti je tata? Dat u ja tebi, rekla je. Djevojica je sagnula glavu da
doeka udarac. Ali nije je udarila. Bacila je makicu kroz prozor. Djevojica nije
ula udarac, samo mijauk. Zvuao je kao krik.
Te noi nije spavala. Tjeila se da je moda netko bio ispod prozora i uhvatio
makicu. Ona teta koja sama ivi u prizemlju. Ona je neki put pogladi po glavi. Ili
neki prolaznik? A moda je maca pala na kronju pa se spustila na zemlju i odetala od zlih ljudi.
Zgurila se, ali nije se usudila plakati. To joj je bilo najstroe zabranjeno.

Uskoro nakon povratka roditeljima, mama je postajala sve nervoznija i

otresitija. Bili su to poetni simptomi njene bolesti. Shvatila sam to tek kad sam
odrasla i kad je ve bilo kasno, kad je njena ovisnost o mome ocu uzela maha.
Morala se s njim viati, ak i kad je on to odbijao. Progonila bi ga, hodala za njim
po cesti. Zvala bi ga i naglo spustila slualicu kad bi ula njegov glas. Ruke bi joj
38

drhtale i od slabosti koja bi joj obuzela skrhano tijelo, polumrtva bi pala na krevet i
satima ostala leati.
Sjeam se da su to bili napadi od kojih se nije mogla obraniti ni pod bakinom
prijetnjom batinama i izbacivanjem. eznula je za njim, bila je njime opsjednuta,
bolesno je bila ovisna o njemu, ali on nije elio da mu se vrati.
Narkomanka, rekla je jednom baka, zapamtila sam te njene rijei. Naravno,
nisam znala njihovo znaenje, ali po zlokobnom tonu osjetila sam da to mora biti
opasna bolest, da baka za nju zna i da nam lebdi nad glavom kao ozbiljna prijetnja.
Neto kao rak od kojeg je umrla jedna teta u vrtiu. Baka je bila uvjerena da e je
zabrane i batine izlijeiti od ludovanja za propalicom od biveg mua.
to se otac vie branio od nje, to je ona bila agresivnija. Zapamtila sam i nauila
prepoznati njezine simptome da bih se znala pripremiti na najgore. Brzo mi je
postalo jasno da moje preivljavanje uz nju najvie ovisi o sposobnosti brze
procjene: prouiti opasnost, pokuati je predvidjeti, nastojati je izbjei. Jer to ako
od te bolesti moja mama umre? to e biti sa mnom? Ponovo sam poela mokriti u
krevet.
Djevojica se sjea kad tate jednom nije bilo nekoliko dana i kad je mama
leala u krevetu i plakala. Mama je bolesna, rekla je bakica koju ona druga baka
nije voljela jer nije imala mua i donosila joj hladne obloge. Mamina se bolest
zvala migrena i kad bi je napala, morala je leati u zamraenoj sobi. Kad bi
spustila rolete, zrake sunca probijale bi se kroz majune rupice i stvarale are na
podu. Djevojica je puzala od jedne do druge zrake, to joj je bilo zabavno. Sjea se
da ih je hvatala rukom i da ju je to nasmijavalo. Ali se nije smjela smijati na glas,
morala je biti neujna jer je mamu od njenog glasa jo vie boljela glava. Bakica bi
joj prstom na ustima dala znak da bude mirna.
Toga dana ujutro tata je tiho otkljuao vrata i uuljao se u stan ba kao da je
znao da je mami loe. Djevojica mu je poletjela u zagrljaj i on ju je podigao
visoko, tako visoko da je rukom gotovo mogla dotaknuti strop. Kad je dotakla
luster, on se zaljuljao, a bruena stakalca na njemu zazveala su poput malih
zvonaca.
Poslije se na podu jo dugo vrtjela u krug rairenih ruku i aptala: letim, letim,
letim. Zapamtila je taj osjeaj lakoe, tatin vrsti zagrljaj, pogled odozgo na sobu i
kako je bilo lijepo letjeti u njegovim sigurnim rukama.
Jednoga dana bit u ptica, govorila je Djevojica kasnije kad bi je netko pitao
to eli postati.

Kad bismo se nakon nekoliko dana izbivanja nas dvije vratile baki i djedu,
njihovi bi se uvjeti promijenili. Mama im je, za kaznu, morala obeavati sve vie.
39

Da e cijelu plau davati u kunu blagajnu, kako joj ne bi ostalo za vrljanje i

kupovanje gluposti. Ili da e jednom tjedno, kao da je kuna pomonica, imati
slobodan dan. I ja bih dobila nove uvjete: neka se derite naui da u ovoj kui vlada
red, neka se dri svoje sobe, neka ne govori dok joj se netko ne obrati, neka uti,
uti, uti!
U to vrijeme, nakon jednog povratka, i ja sam dobila migrenu. Napadi su bili
nagli, odjednom bi mi se zacrnilo pred oima, a glava postala nepodnoljivo teka.
Ni jedan zvuk ni zraka svjetlosti nisu smjeli ui u sobu. Pokrivala sam glavu
jastucima dok bi mi pulsirajua bol glavu pretvarala u sredite mahnite aktivnosti.
Netko je unutra lupao tekim ekiem, a jeka je odzvanjala cijelim tijelom, sve do
vrha nonih paleva. Ne glumataj, rekla bi baka. Mama bi ipak bila milosrdnija.
Kad bi vidjela da sam povraala, promijenila bi mi plahte, stavila mokar runik na
elo, dala mi tabletu od koje bi bol oslabila i pustila me na miru. Sada smo obje
patile od iste bolesti, i to nas je, u mojim oima, nekako zbliavalo. Jednako kao i
kad bi me istukla. Barem bih osjeala da postojim.
I bez toga bile smo povezane kao spojene posude. Kad bi ona legla bolesna u
krevet, i ja bih se razboljela. Zapravo mi je bilo drago kad bismo obje bile prisiljene
leati zbog gripe u plahtama koje se obavijaju oko naih vrelih tijela kao teki,
mokri konopci. Tada bi bolest postala na zajedniki, teko osvojeni teritorij u koji
se baka nije usuivala stupiti kako bolest ne bi zgrabila i nju. A tko e se onda o
vama brinuti? objavila bi nam s vrata. Kao da se uope brinula! Pred vratima bi
ostavila pladanj s ajnikom i nekakvom kaastom hranom, s grizom na mlijeku ili
riom, kao da smo obje djeca koja nemaju zube. Ponekad bih, onako omamljena
temperaturom, izazvala mamino saaljenje, pa bi mi donosila aspirine i mjerila
temperaturu, a njene njene, tople ruke masirale bi me rakijom koja je jako mirisala
na ljekovito bilje. Nakon toga bilo bi mi bolje, a opet, nisam eljela da mi bude
bolje. Jer u bolesti sam je imala samo za sebe, gripa ili grlobolja bile su moje
saveznice na putu do nje. Sa strepnjom bih oekivala trenutak da me primijeti i vidi
da nisam dobro. Njene ruke na mom elu, toplomjer pod jezikom i aspirin, za mene
su bili pokloni. Nakratko sam bila u sreditu njene panje. Je li u tim trenucima
vanjski svijet uope postojao? Moda, ali nas se nije doticao. Dok me tresla
groznica, dok su me njene ruke milovale a lice se nadnosilo nad moje, nije me bilo
briga je li u meuvremenu eksplodirao vulkan, a nas zatrpala lava. U tom trenu bile
smo osuene jedna na drugu i ni jedan ivi ovjek nije dopirao do nas.
Kad ivi zarobljen u odnosu s nekim kao u zakljuanoj sobi, svjesna si da svijet
postoji ali te se tie samo u nekoliko dodirnih toaka: kola, posao, duan, ulica.
Nitko nema istinski uvid u tvoju situaciju. Nitko te ne moe spasiti iz tvog
unutranjeg zatvora. Mama je bila moj zatvor.
Teko mi se toga prisjeati, ali slike ipak izviru, nezaustavljivo nadiru, dovoljan
je samo neki mali povod. Miris koji me odvodi natrag u onaj podrum.

40

Ona me zatvara u podrum, a ja se opirem jer tamo ive debeli takori koji mi
dolaze sasvim blizu i njukaju me svojim hladnim njukama. Podrum zaudara na
njihovo mokro krzno i mokrau. Dok sjedim na podu, sklupana tako da to manji
dio mog tijela ostane izloen njihovoj znatielji, hrabrim sebe da ne moe biti
strano ako mi takori i odgrizu koji noni prst. Znam da ovisim samo o njenoj
volji. Jedino ona zna da sam u podrumu, jedino me ona moe izbaviti. iva sam
jedino zbog nje, ona je moja hrana i moje pie, diem po njenoj milosti. Njena sam
zatoenica, ali ona je i moja mogunost slobode.
Djevojica na poseban nain izraunava koliko e vremena provesti sama.
Dovoljno joj je da se prisjeti to je mama obukla toga dana i koju je odjeu
spremila u torbu. Tada zna koliko je dugo nee biti. Ako je ljeto pa obue obinu
suknju i bluzu, ali u torbu strpa crnu haljinu i lakirane sandale, jasno joj je da e
pred kraj posla telefonirati i rei baki da ide na prijateljiin roendan i da e kod
nje prespavati. Ili da ima poslovnu veeru, ili zabavu u poduzeu. Sve su to ifre za
susret s tatom i znae da e mama doi usred noi i sruiti se odjevena na krevet.
Ili da uope nee doi te noi, a ujutro e se pojaviti dobre volje nosei trenje s
trnice. Djevojica poznaje sve mamine trikove da zavara baku, sve njene lai.
Ne smeta joj to je ostavljaju samu, mirnija je kad bake nema kod kue. Baka je
najprije sumnjiavo ispituje o mami, ili trai od nje da ode djedu kupiti cigarete u
kiosk ispred kue ili da obavi neki drugi dosadni zadatak, a ona sve naredbe mora
posluati, i to odmah, jer inae e zaraditi batine ili barem koju pljusku. Kad bi
mama ostavila tatu na miru! Kad bi se njih dvije odselile u neki drugi grad! Kad je
mama ljuta, baki time prijeti, a baka joj se zlurado podsmjehuje: Pa hajde, probaj,
da te vidim! Ne moe otii i ivjeti sama u podstanarstvu ni u ovom gradu. I u
pravu je, jer mama odmah klone i preda se. Tada je Djevojica alosna.
Mora da je ponekad ipak bilo i mirnih veeri u kojima se ba nita ne bi
dogaalo. Kako bi inae preivjela? Pamtim samo grozne dane, i to uveava patnju.
Kao kroz maglu prisjeam se jedne takve veeri. U dnevnom boravku baka drijema
dok televizija tiho isputa zvukove kao da je na izdisaju. U kuhinji mama za stolom
pregledava modni asopis s nestvarno lijepim modelima dok u njoj drijema njena
neutaiva enja za njim. Na tednjaku juha vrije i die oblak mirisne pare koja se
iri stanom, kao da je miris juhe zalog za mir, molitva miru. Obiteljska molitva
miru.
Ja sam na podu ispod stola, gdje me nitko ne vidi i nikome ne smetam. Poslije
emo u tiini veerati juhu. Lijepe rijei su dragocjene, rijetko se izgovaraju.
Neemo srkati vruu juhu niti puhati u licu, to je nepristojno, a do pristojnosti jako
drimo. Onda emo se mirno zavui u svoje krevete-pueve kuice, ako mama i
dalje bude dobre volje, ako baka bude dobre volje, ako se ne poremeti svemirska

41

ravnotea tog delikatnog trenutka naeg postojanja, koju moe unititi i najmanji
moj pokret, rije, zvonjava telefona, iznenadni pljusak ili bilo to drugo.
Sjeam se, jedne takve mirne veeri pogledala sam kroz prozor i vidjela
prijetei crni kini oblak obrubljen bojom krvi. Sunce na zalazu obojilo je oblak
zastraujue krvavim rumenilom i ja sam odjednom glasno zaplakala. Obje su se
prenule, vratila sam ih u stvarnost svojim bezrazlonim plaem, i to mi nisu
oprostile. To i jest bilo neoprostivo, bez obzira na strah utljive djevojice koja se,
kako je baka govorila, boji i vlastite sjene.
Zato je taj oblak bio znak prijetnje? Zato sam ve kao mala djevojica
posvuda vidjela takve zastraujue znakove? Ve tada sam znala da su trenuci mira
u stvari zatije izmeu dviju oluja, kao lijep sunan dan koji se nenadano pojavi
izmeu dva siva. Dogodi se neto neuobiajeno pa se nikako ne usudi prepustiti
uitku. Jer prijetnja vreba iz neposredne blizine i uvijek mora misliti na oluju koja
se ini dalekom, ali zna da e te stii. Kako je izbjei? Kamo se skloniti? Gdje
nai utoite?
Evo, evo sad e grunuti, vidim mamino lice. Vidim ga i sada, ba kao da sjedi
preko puta mene. Gledam kako joj se jae usijecaju dvije okomite borie pored
usta, kad ih skupi jer je neim nezadovoljna. Moda okusom juhe? elim vjerovati
da ta nadolazea oluja nema nita sa mnom i da neu snositi posljedice ako juha
nije dovoljno slana. Ali nije tako, jer mama ne moe prigovoriti baki. Ona ne moe
rei neto obino, kao na primjer; mama, mogla si staviti vie soli u juhu. Ona
samo skuplja usne i natmuri se.
Lice joj se brzo mijenja, kao da postaje tamnije, kao da se pojavio oblak i
zacrnio nebo. Zar to ne vidi nitko osim mene? Baka i dalje mirno lovi tijesto u juhi
i pazi da joj iz lice ne kapne na stolnjak, pazi da ja ne srem, mi nismo obitelj koja
se ne zna ponaati za stolom. Oblak iz maminih oiju se sada die iznad stola i
samo je pitanje kada e se obruiti na mene. Jednom, kad smo jedrili zaljevom s
nekim njegovim prijateljem, otac je tumaio kako je jedina mudrost jedrenja u
poputanju konopaca na jedrima na vrijeme. Tada upravljanje jedrilicom postane
poput igre, rekao je. I odjednom sam, dok je to govorio, shvatila kako ja
pokuavam upravo to, nanjuiti nadolazei vjetar kako bih popustila konopce,
sklonila se i zatitila od njenih napada, iznenadnih i nepredvidljivih poput ljetne
oluje. Ali slaba sam ja jedriliarka. I za mene to nije bila igra.
Mama me gleda otrim, tamnosivim pogledom i ja jasno vidim nadolazeu
nevolju. Njen burni dah lebdi nad stolom i hladi juhu u mome tanjuru. Od njega
juha postaje bezukusna, iako u njoj plivaju moji omiljeni rezanci, oni koje baka,
nita ne primjeujui, upravo lovi svojom licom kako bi ih u slast pojela. Obrii
usta, nareuje majka svih oluja, sva si musava. Ne zna ni jesti kako treba. Dakle,
nije u pitanju neslana juha. I da jest, ona bi prigovorila meni, a ne izravno baki.
Mama, vritim u sebi, mama pusti me da na miru ruam. eludac mi se zgri im
sjednem preko puta tebe jer osjeam da trai rtvu, da trai razlog svojoj
42

dananjoj ljutnji, koja je ista kao i ona jueranja, uvijek ista. Vie nemam teka.
Grlo mi se stie, ne mogu gutati. Da moram neto izustiti, ak da mi o tome ovisi
ivot, ne bih mogla. To stiskanje je znak da bih sljedeeg trena mogla zaplakati i
zato sputam pogled na stolnjak. To je stvar vjebe: spustiti pogled na aru
stolnjaka, skrenuti panju na neto drugo i napetost e popustiti.
Ona samo gleda, eka da me ulovi, da popustim njenom pritisku. Zna dobro
kako se osjeam. Sve je to dio vjebe. eli se uvjeriti moe li u mene imati
povjerenja. Moj pla znaio bi odsutnost kontrole, poputanje, a to je isto to i
izdaja. Jer, ako me umjesto nje pritisne baka, mogla bih joj priznati sve o tajnim
sastancima s ocem, pod izlikom da me vodi u kino. U stvari u kino me ne vodi ona,
nego njena prijateljica s posla, koju sam zvala teta Tina. Gledamo Knjigu o
dungli po tko zna koji put. Ili Pepeljugu. Kad gledam Pepeljugu jako
plaem, jer u kinu mi je, za razliku od kue, doputeno plakati. Ipak, jednom su nas
zamolili da izaemo iz kina jer nisam bezglasno plakala, nego ba ridala, i to
neutjeno. Ma smiri se, to ti je? pitala je teta Tina dok smo izlazile, a gotovo je
cijeli red u dvorani morao ustati da proemo prema izlazu. Pa u kinu smijem
plakati, zar ne, zamucala sam? Ona me pomilovala po glavi. Znala je da je mama
sad s ocem u njenom stanu, da nikada nema vremena za mene. Mila moja, mila
moja, aptala je. Njene su rijei bile tople, umotala me u njih kao u deku i ja sam
zaspala u njenom naruju dok mi se suze na licu jo nisu ni osuile.
Bila je dobra studentica. Nije redovito polagala ispite, ali u tome nije bila
iznimka.
Ovdje, u sudnici, dok sluam rijei i opise u kojima se teko prepoznajem, u
sebi ponavljam pravila koja sam nauila kao djevojica, a koja i sada vrijede:
proui opasnost, pokuaj je predvidjeti, nastoj je izbjei. Ako to nije mogue, utke
je podnesi. Iznad svega, kontroliraj emocije.
S godinama sam nauila biti oprezna u ovoj mukotrpnoj igri aha koju smo
svakodnevno igrale. Prvo treba prouiti protivnicu - njenu mimiku, pokrete, boju
glasa. Nain na koji otvara vrata stana, ulazi li buno ili se pokuava tiho uuljati da
je ne uje baka i stii do svoje, to jest nae sobe prije nego to baka iz dnevnog
boravka zavie: jesi li to ti? Gdje si do sada? I onda izae iz dnevne sobe, nije
lijena ustati s kaua ispred televizora, nita joj nije teko kad eli kazniti svoju ker.
Njui joj kosu, kaput - poniavajua kuna inspekcija. Smrdi po duhanu! Mama
odmahuje glavom, lae u samoobrani jer ona uope ne pui, ali tata pui. No baka
nije glupa. Smrdi po njemu, tono osjeam njegov miris na tebi. to je tebi, u
kafiu svi pue, pokuava se mama braniti, iako zna da obrane nema i da je
preslaba pred tom hladnom, okrutnom enom koja je zaduena za odravanje reda
u naem malom kunom logoru. Baka ne zna da je i mama i otac u svojim
razgovorima zovu Kapo.
43

Kapo, ti si kapo! izletjelo mi je jednom nakon doseljenja, i to sam skupo platila.

Udarila me tako jako da sam od siline njenog udarca pala na pod. Pred oima mi se
zamaglilo. Njih dvoje su se smijali dok bi baku zvali Kapo, ali mi nisu rekli da ja
ne smijem tu rije pred njom izgovoriti. Sigurno su me zaboravili upozoriti pa sam
samo ponovila to to sam od njih ula, kao papiga koju smo imali u vrtiu, mala
plava papigica koja je smijeno okretala glavicu i znala je rei svoje ime. Dok nije
izletjela kroz otvoren prozor.
Tada sam jo trebala svladati lekciju da su neke rijei naroito strogo
zabranjene. Kapo je bila opasna rije zato to je izazivala bakin straan bijes.
Sruio se na nas u obliku batina i zabrana, zakljuavanja, iskljuivanja telefona,
prijetnji da e nas pobiti. Vikala je da je mama ubija, da je prokletnica koja joj je
unitila ivot.
Pamtim taj dan kad sam izlanula - kapo. Godinama kasnije mami sam dobacila
tu istu rije ije sam znaenje tada ve dobro znala. I opet sam dobila pljusku. No
njena je ruka bila slabija i jedva je dohvatila moje lice.
Djevojica vidi da je baka bosa, nije u brzini ni navukla papue, samo da mamu
uhvati jo u kaputu, na izlasku. Vidi njene velike gole palce i kosti stopala izboene
sa strane. Bakina stopala su runa. Ah, jadnice, ima velika runa stopala ba kao
baka, uzdie mama dok joj kupuju nove cipele za poetak kolske godine, iako su
Djevojici stopala mala i uska, jo djeja.
Kroz odkrinuta kuhinjska vrata vidi kako baka navaljuje na nju i kako mama
podie ruku da se zatiti od njenog udarca, ali to joj ne pomae, baka se na nju
baca kao na svoj plijen, akama.
Djevojica se zalijee da obrani mamu i udara baku ruicama po bedrima. Ona
se jednim amarom rjeava male napasnice.

Jednom, dok smo nekoliko dana bile u izgnanstvu kod tete Tine, umro je djed.
Naglo, od srca. Baka je rekla da je samo ostao sjediti na kauu ispred televizora.
Jednostavno, te je veeri sjeo gledati vijesti i vie nije ustao. Kad ga je dodirnula po
ramenu, da mu kae kako je ve skoro pono i da je vrijeme za krevet, on se samo
nagnuo na stranu i ostao tako leati. Naravno, baka je rekla mami: ti si ga ubila, ti i
tvoje lai. Misli da nije znao da mu lae u oi? Znao je, znao. I eto, njegova mu je
jedina ki upropastila zdravlje i skratila ivot. I sve to zbog onog propalice,
nitarije. Je li on vrijedan toga? Kakvu budunost ima to dijete, govorio je za malu.
Da, brinuo se za vas. Ja se ne brinem, idite obje dovraga! Glas joj je bio suh poput
brusnog papira. Ali bila je bespomona, klonula. Izgubila je njegovu tihu podrku u
borbi protiv nas, nekoga tko e vrata drati zatvorena da se ne uju krici. Sjedila je
na onom istom kauu u kunoj haljini i lapama, blijeda, nepoeljana - bilo je to
jedini put da sam je vidjela neurednu - rukom gladei mjesto na kojem je obino
44

sjedio djed. Nekako se smanjila, ili sam moda ja ve bila toliko narasla da mi se
onako prosijeda i malo pogurena inila manjom.
Ali zato nakon sprovoda mama kao da je narasla. Postala je osorna i glasna kad
bismo same s bakom ostale u stanu. Dobila je krila, iako tek privremeno. Baka
samo glumi, odvratila je posprdno obraajui se meni, djed joj je iao na ivce.
Jedva je ekala da ga se rijei i da na sebe troi njegov novac.
Lako joj je bilo istresati se na nju, baka je sad bila ranjiva a mama nije. Ali
mama nije mogla propustiti tu priliku, nimalo nije posustala. Sipala je otrov, kao da
se pripremala za trenutak kada e joj sve stresti u lice: ma vraga si ti njega voljela,
stalno si mu kljucala mozak da ne zarauje dovoljno, da je budala koja se ne zna
izboriti za bolji posao, da je slabi, da si mogla i boljeg odabrati samo da si mislila
svojom glavom. A to se tie mene, keri jedinice, pa zato si imala pet - pet! abortusa, a mene se usuuje izbaciti zajedno s djetetom zato to ja, umjesto da
ostanem u drugom stanju kao ti, kao i svaka glupaa, uzimam kontracepcijske
pilule. Ja barem volim svoga mua, ovjeka od kojeg sam se razvela jer ste me vi
na to natjerali svojim prijetnjama i ucjenama kako ete poslati socijalnu slubu da
mi uzme dijete. Da ste bar to napravili, bilo bi joj sigurno bolje nego s vama. Ali vi
ste se kao brinuli za malu, za njenu budunost?! Ma daj, molim te, mislili ste samo
na to da e susjedi rei kako se niste u stanju brinuti za svoje. Pa ste se brinuli tako
to ste nas mlatili. to nas je u ovoj kui ekalo osim neprestanog kanjavanja,
osim batina? Reci! to je moje dijete imalo od vae ljubavi kad ste nas usred noi
izbacili iz stana? Moda bismo nas dvoje imali ansu ostati zajedno da se niste
upletali ti, ti si mi sama rekla da ga viaju u gradu s drugom. I ja sam ti, glupaa,
povjerovala. Trebala sam mu dati priliku, moda ak i oprostiti.
Na sprovodu me zaudilo kako je mala bila urna s djedovim pepelom. Zar je to
sve to ostane od ovjeka? Baka je stajala malo pogrbljena drei u rukama posudu
s nekoliko aka pepela koje je trebalo poloiti u obiteljsku grobnicu. Njeni bijeli
koati prsti bili su kao zalijepljeni za crni mramor. Grevito se drala za urnu,
grlei je ba kao da u rukama dri ivog djeda, samo to ga ivog nije tako grlila.
Napokon se nagnula nad grobnicu - jer na javnim mjestima ne treba raditi scene - i
dodala urnu radniku koji ju je paljivo spustio pored lijesova njegovih roditelja.
Razjapljena crna usta grobnice su se zatvorila kad je nadgrobni kamen kliznuo na
svoje mjesto. Djeda je progutao mrak. Jedan muitelj manje, jedan strah manje.
Ne mogu rei da sam plakala za njim. Meni je taj ovjek bio stranac. Ali u tom
trenu saalila sam se na baku. Stajala je i jecala, lice joj je bilo pokriveno gustim
crnim velom, da se ne vide nateene oi. Izgledala je izgubljeno. Ostala je sama jer
nas dvije nije smatrala svojima. I to je bilo jo gore, i ja i mama smo znale da nas
dvije baka doivljava kao jednu osobu, otprilike kao tele s dvije glave. Gdje je
jedna, tu je i druga. Ako ode jedna, sasvim sigurno otii e i druga.

45

Mama je stajala pored nje, ali nije plakala niti joj je obgrlila ramena, kako sam
vidjela da to ljudi ine. Mislim da nije mogla podnijeti da je dotakne, dodiri izmeu
njih bili su svedeni na udarce i niija smrt to vie nije mogla promijeniti. Stajala je
tik do nje kao da eka da prestane s predstavom pa da odemo kui. Bilo je hladno,
na dah se maglio i zeble su me noge u tankim cipelama dok smo primale sauee
onih nekoliko susjeda i dalekih roaka. Ve se u taksiju obrecnula na baku: prestani
vie tuliti, nitko te ne slua! ak se i voza lecnuo na njen glas, a ja sam pomislila
kako emo obje platiti za te mamine rijei, kad-tad baka e nas kazniti, mogla je
utjeti barem do kue.
Djedovom smru nita se nije promijenilo, dodatni dokaz da je baka bila ta koja
je odluivala u kui.
...detalji forenzikog izvjetaja putanje metka...
Rasla sam kao vlat trave koja se probija izmeu dva kamena i povija se na svaki
dodir vjetra bojei se da je ne slomi. Rasla sam tako da sam duboko u sebi zakopala
sjeanje na batine, lai, prijetnje i strahove. Morala sam preivjeti. Ovisila sam o
njima dvjema. Nisam poznavala drugi svijet, druge mogunosti. Ne bih mogla da
im se nisam prilagodila, a to je bilo mogue samo tako da amputiram dio sebe.
Mnogo godina kasnije mama mi je rekla da se prije naeg odlaska od oca sastala
s djedom i da joj je on sam ponudio da se nas dvije preselimo k njima. Ali ona je
odbila. Bila je tako sigurna u sebe. Ponos je prtao iz nje kao sjajan, blistav
vodoskok i djed se povukao pred njenim odbijanjem. Samo sam ti elio pomoi,
rekao je i obrisao elo kao da ga je pljunula. Otiao je kui pokunjen. A ve nakon
nekoliko mjeseci zakucala je na njegova vrata! Molila ga je da nas primi. Nisam
mogla vjerovati da e me tvoj otac... Mama nije dovrila reenicu. Je li htjela rei
da ju je otac prevario, odbacio, izdao? Sjeam se da je tvoj otac izgovorila ba kao
da sam ja njegova suuesnica. Iako nije mogla izrei optubu protiv njega, te su
dvije rijei zazvuale optuujue.
U kinu je mrano gotovo kao u podrumu u koji mama zakljuava Djevojicu, ali
nije zastraujue nego ugodno. Djevojica sjedi udobno zavaljena u plianu
stolicu. Prstima gladi izlizani pli, svia joj se mekoa i podatnost tkanine. Na
stolici pored nje je teta i njeno veliko tijelo koje posve ispunjava stolicu, ini je
sigurnom. Nije sama. Netko se brine o njoj, to je bolje nego kada sate mora
provoditi u hotelu ili u parku na djejem igralitu, kad mama zamoli neku drugu
mamu da je naas pripazi pa to traje dugo, a druga mama mora kui i nervozna
je... Ili kad eka u nekom kutu tueg stana posve zaboravljena, strepei hoe li je
mama zaboraviti kad krene kui. U kinu je toplo i udobno. Filmovi su ponekad jako
smijeni, a ponekad je ipak jako rastue. Najvie voli Snjeguljicu. Voli i
46

Pepeljugu, samo to za nju to nije bajka. Jer baka mui mamu kao da je
Pepeljuga: jesi li napravila ovo, jesi li zavrila ono, a mama tri u duan i na
trnicu, sprema stan, kuha i jo juri na posao da zaradi novac za nas dvije, kako
baka ne bi prigovarala da nas ona hrani jer tata ne daje dovoljno novaca.
A ima novca za onaj svoj bijesni auto, kae baka ljutito. Onda je pored toga to
sve napravi jo i tue, samo to u filmu nisu prikazali jer zapravo film nije o mami,
nego o Pepeljugi.
Zna, kae Djevojica lutki, u bakinoj kui nema dobrih mieva da mami
pomognu pa joj je jo tee nego Pepeljugi. A baka mrzi princa, jer to je zapravo
moj tata koji nema koiju, ali ima crveni auto. Koija dolazi po Pepeljugu, to jest
moju mamu, sasvim tajno. Jer onda baka, zla maeha, nee kazniti mamu to ga
via, a i mene, onako usput. Mene u filmu nema jer, objasnila sam ti ve, to u stvari
nije film o mami, nego o Pepeljugi kojoj je teko, ali ne kao mojoj mami. Jer uz to
mama ima djevojicu, mene. Mami-Pepeljugi bilo bi bolje da me nema. Svima bi
bilo bolje da te nema, esto mi kae baka. Ali to ja mogu kad sam ve tu?
Djevojica zna film gotovo napamet, gledala ga je ve toliko puta. I dok teta
pored nje drijema glave nagnute na jednu stranu i otvorenih usta, ona svejedno
napeto prati film sve do vjenanja princa i Pepeljuge. Njeni mama i tata nee tako
sretno plesati odjeveni u divnu odjeu. Njeni mama i tata su ve razvedeni i
Djevojica razumije da se mamina pria dogaa nakon njihovog vjenanja i
alosna je, jer nema sretan kraj. Sama sebe tjei da princ i Pepeljuga jo ne znaju
to ih eka. Ali ponekad joj se u grudima skupi ogromna tuga. Tako gusta i teka
kao neko blato, pa Djevojica ponekad sanja da se u njemu utapa.
S mamom je bilo najgore to to je bila nepredvidljiva, a ja sam, ipak, morala
predviati njeno ponaanje jer sam o njemu ovisila. Morala sam rano nauiti
iitavati znakove njezinog raspoloenja: iz namrtenog ela ili smijeka, pognute
ili zabaene glave, pospanog pogleda ili onog ispitivakog, iz napetosti miia koji
e se sljedeeg trenutka, poput opruge, baciti na mene. I glasa, svih nijansi njenog
glasa od onog na rubu vriska, do maznog, dubokog apta koji je bio upuen samo
ocu.
Moj strah od nje bio je ivo bie koje je ivjelo u meni, nevidljivo poput duha.
Strah je progrizao rupe u mome oklopu i onda su, kroz te rupe, njene rijei ulazile u
mene kao pele u konicu, a njeni udarci boljeli jo vie jer su nali put duboko
unutra. Poslije mi je trebalo vremena da te rupe pokrpam. Kao djevojica
zamiljala sam strah kao puno malih mrava koji napadaju moje tijelo i nikad se
nisam sasvim oslobodila tog osjeaja.
Nauila sam ivjeti s laima. Onu mene koja je tih lai bila svjesna, potiskivala
sam sve dublje, dok la nije postala poput kruha, neto obino to moda ne voli,

47

ali ti napuni trbuh i ublai ti osjeaj gladi. To vie nisu ni bile lai, nego neka vrsta
podvojenosti koja mi je omoguavala mir.
Kad sam odrasla, vjerovala sam da je moja utljiva maska bila samo - maska. To
me u pubertetu dralo da ne poludim, uvjerenje da ono jadno utueno stvorenje,
ona hrpa jada unutra zapravo nisam ja i da bi se, kad bih samo imala priliku,
pretvorila u pticu. Kao kad me sasvim malu otac podignuo iznad glave i zavrtio se,
okreui se oko sebe, sve dok nisam osjetila kako letim. Letjela sam ne osjeajui
njegove ruke, letjela sam i vritala od sree.
U koli sam morala nai naina da nekako preivim. Uila sam bolje od drugih.
Ne mislim da sam bila pametnija, samo sam imala vie vremena. Nisam smjela
izlaziti - da mi se ne bi dogodilo isto to i mami, rekla je baka - pa sam mogla itati.
itanje mi je bilo zanimljivo i zabavno jer me odvlailo iz mog svijeta u neki drugi,
veseliji i jednostavniji. Ni uenje matematike i fizike nije mi bilo teko, i
omoguavalo mi je bijeg. Uim, rekla bih baki ili mami i uronila u knjigu, bilo
koju. Prolazila sam s odlinim uspjehom, ali to nije bilo dovoljno da zasluim
maminu pohvalu. Ona je bila uvjerena da su se profesori saalili nada mnom jer
sam iz disfunkcionalne obitelji i jako tiha i zatvorena, bez prijatelja i komunikacije
s vrnjacima. A moda i zato jer su ponekad vidjeli modrice i nisu povjerovali
mojim laima. Sjeam se da sam na poetku petog razreda otila psihologici.
Razrednica me poslala k njoj jer je mislila da sam previe povuena. Psihologica je
eljela znati imam li kakvih problema kod kue. Nemam, rekla sam ne trepnuvi.
Kako joj objasniti zatvoreni svijet u kojem ivim, to da sam ja problem, uzrok
nesree ljudi oko mene?
Mama hvali Djevojicu to ne plae ni nakon to bi provela pola dana
zatvorena u podrumu. Ali iako je bila dobra, svejedno je zatvara ponovo i ponovo.
Djevojici se inilo da, to je bolja, to due mora ostati dolje. Nije joj to sasvim
jasno. Ne bi li bilo bolje da viem kad me vodi dolje, zar tada mama ne bi
odustala? razmilja dok mama uzima klju. Dolje je usamljena jer ne smije ponijeti
ni lutku da joj pravi drutvo.
Moramo biti tihe, kae mama dok provjerava ima li koga na stubitu i brzo
grabi niz stepenice gurajui je ispred sebe da joj ne pobjegne, iako Djevojici to ne
pada na pamet. Otkljuava teka podrumska vrata, gura ih i pali svjetlo.
Usamljena arulja ljulja se na ici, a njeno slabo ukasto svjetlo osvjetljava im
put. Mama, je li ovako izgleda grob? pita je aptom. Ne govori gluposti, opet si
gledala neki film! otresa se mama. Pa u grobu su samo mrtvaci, a ti si iva. Treba
se samo nauiti ponaati tako da baka nita ne dozna, da se ne plai bakinih
prijetnji zatvaranja u podrum.
Djevojica zna da je baka kriva to je mama podvrgava ovim vjebama
izdrljivosti, kako ih zove. Baku treba prevariti, to je mamina glavna briga.
Djevojica mora nauiti ne samo da ne smije plakati nego da svojim ponaanjem
48

nikada ne navede baku da posumnja u njezine lai. ak i ako je tue. Baka je jako
lukava i zato moramo vjebati da je nadmudri, kae mama. Kao u Ivici i Marici,
kad je Ivica staroj vjetici dao da opipa pileu kost umjesto ruke, sjea li se?
Djevojica kima glavom, ve joj je pet godina, ve zna itati, a Ivicu i Maricu
proitala je vie puta. Naravno da zna kako su prevarili vjeticu, ali to je bilo
mnogo jednostavnije nego prevariti njenu baku.
A sada, pokuaj pobijediti strah, kae joj mama, kao da je to lako. Kao da kae:
progutaj ve jednom ovaj krumpir. A onda za sobom zatvara vrata.
Podrum je podijeljen u hodnike, a u svakom su hodniku etiri drvena odjeljka.
Prepuni su stare krame i dok arulja treperi, ona gleda to sve ljudi spremaju u
podrum. Svaki put kao da je sve vie stvari. Djevojica se nada da e ih uskoro biti
toliko da nee moi ni ui. Mama nee moi otvoriti podrumska vrata i to e biti
kraj njezinog zatvora. Poderani suncobran, automobilske gume, zahrala eljezna
pe, hrpa novina u kojima se gnijezdi vesela obitelj takora koja se pritaji dok
prolaze prema njihovom dijelu podruma. U njemu je njezin stari madrac, toliko
zamrljan od mokrae da ga je baka htjela baciti, ali je ipak odluila spremiti ga u
podrum - kao da bi jo kome mogao zatrebati. Na podu je jo i koveg sa starom
odjeom, hrpa staklenki od zimnice, pokvarena ivaa maina i crvljivi ormar koji
se ne da otvoriti. Ostaje tek malo slobodnog mjesta, toliko da djevojica sjedne i
leima se nasloni na ormar koji neugodno kripi, kao da se glasa, ili na madrac
koji jo uvijek vonja poznatim vonjem koji iz njega nikada nee ispariti, kao
smrdljivi spomenik njezinih djejih mora.
Kad se svjetlo usamljene arulje ugasi, ostat e u polumraku. Na samom kraju
hodnika je visok, uzak podrumski prozor s reetkama. Gleda na pusto dvorite u
kojem guguu golubovi i rijetko se uju ljudski koraci. Dogodilo se jednom da je
ula korake na stepenicama i otvaranje podrumskih vrata. Odmah je znala da to
nije mama ranije dola po nju. U drugom hodniku ula je muko nakaljavanje i
psovku kad se spotaknuo o neto metalno. Na as je dola u iskuenje da popusti,
da vikne i oglasi se. Ali to e mu rei? Mama me tu zakljuala da se vjebam
boriti protiv straha? Zaboravila me kad je dola uzeti neke stvari? To se ne
dogaa. Ne smije otkriti njezinu tajnu niti prekriti najstroe pravilo - nikada ne
pokazati drugima svoje osjeaje.
Djevojica vjeruje da je tako samotno i u grobu, samo jo mranije i jo tie,
iako mama kae da nije. Tamo nema ni takora ni golubova ni odbaenih
smrdljivih stvari. Kad joj mama kae: ja sam ti dala ivot, ja ti ga mogu i uzeti,
sigurno ima na umu neko takvo mjesto na kojem je nitko nee nai zato to nema
razloga da je trai. A to ako je ipak zaboravi? Jer to se moe dogoditi. Ako mama
ostane negdje s tatom, lako moe zaboraviti da je ostavila Djevojicu u podrumu, a
baka e misliti da ju je povela sa sobom. Tata nee ni pitati gdje je i nitko je nee
traiti. Taj mali strahi koji joj se motao po glavi spreavao ju je da strpljivo eka
da proe vrijeme vjebe koje je uvijek bilo drugaije. I taj bi strahi rastao,
49

propinjao se i nadimao kao balon, rastao je u njoj i vie ga nije mogla obuzdati ni
po cijenu da vjeba ne uspije. Morala ga je pustiti da iscuri izmeu njenih nogu.
Ponovo i ponovo bi se iz podruma vraala upiana. Mama nije bila zadovoljna.
Strah te pretvara u rtvu, u plijen. Svaki strah ima svoj miris, mjeavinu
kiselkastog znoja i nekakvog hormonalnog izluivanja zbog kojeg pas moe
nanjuiti da li ga se ovjek boji ili ne. Vide li ga ovi ljudi oko mene? Mogu li ga
namirisati? Odaje li me njegov miris i sada? I ega se to bojim dok sjedim na
optuenikoj klupi i lagano se znojim? Osjeam kako putuje po tijelu i premjeta
se, jednako kao i radost. Sad je u elucu, grize poput ljutih crvenih mrava. A onda
se seli na kou i klizi glatko poput ulja dok me sasvim ne preplavi. Moj strah je
bie koje ivi u meni, poput dvojnika. Ako ga nasluuju, ljudi oko mene sigurno e
pomisliti da se bojim kazne. Ne, sada se jedino jo bojim da u nekom svojom
neopreznom gestom ili pogledom odati da iza ovog slubenog igrokaza koji se
odvija u sudnici, postoji istina koju ne smiju saznati. Ne smijem je odati.
Moram misliti na to, moram se kontrolirati. Kad bih jo samo uspjela potisnuti
davne slike, koje naviru sve jae.
Ruka ubojice je mirovala. Postavlja se pitanje je li optuena u tome trenutku
znala...
Djevojica se nakon nekog vremena privikla na podrumski polumrak u kojem
dobro razaznaje zvukove, ak se jednom ljeti ispruila na hladni beton i
zadrijemala, i bilo joj je ugodno sve dok joj se neto ivo nije zaplelo u kosu. No ni
u tom asu nije vrisnula. Beba takor izgubljeno se koprcala u gustoj umi njenih
vlasi pozivajui prodornim glasiem svoju mamu. Pravila se da spava sve dok se
nije iskoprcala. Osjetila je ponos. Pomislila je da e to ispriati mami, ali se
predomislila. Tko zna bi li joj povjerovala. Podrum nije lunapark, rekla joj je
mama jednom, i ako joj postane manje straan, bojala se da bi mama mogla
smisliti neko jo gore mjesto za vjebanje. Na primjer, umu u kojoj ju je jednom
pustila da odluta kad su bili na izletu s njenim poduzeem.

Pokazalo se da onaj dokument o razvodu koji je mama tako ponosno pokazala

svome ocu, mislei da e njega i baku tako zavarati, ipak nije bio bez veze, samo
papir, formalnost. Moj otac ga je ozbiljno shvatio, bio mu je dokaz da se rijeio
mame. Nije se oenio djevojkom zbog koje ga je mama ostavila, ali teko da je
mamu to moglo utjeiti. Jer uskoro se ipak ponovo oenio i dobio dijete.
Jednog me dana saekao pred kolom i poveo svojoj kui. Nije to esto inio.
Bilo je hladno i puhao je jak vjetar pa smo urili uliicom koja je uzbrdo vodila
prema stanu iji sam svaki kutak poznavala. Otac mi nije rekao zato idemo k
50

njemu. Nije me pripremio. U hodniku sam osjetila poznati miris starog namjetaja i
praka za pranje rublja, jueranjeg ruka i nedavno skuhane kave. Maina je u
kupaonici tiho brundala i sve mi se inilo toliko poznato kao da sam jo juer otila
odatle i da su moje stvari, moj kaput, cipele, igrake, jo negdje tu, mora da su tu,
samo ih trebam nai. Onda sam meu poznatim mirisima osjetila jo jedan, posve
nepoznat. Uznemirila sam se poput ivotinje kad nanjui zamku. Otac mi nije
putao ruku, niti mi je dao da svuem kaput, vodio me prema sobi, iako sam se
pokuala oduprijeti ne znajui zato.
Uli smo, zapravo me uvukao u nau sobu, onako kako se vue torba ili bilo
koja neiva stvar. U naem krevetu, na maminoj strani, leala je nepoznata ena.
Znala sam da ima novu enu i to me nije iznenadilo. Nisam je imala vremena dobro
pogledati jer se toga trena zauo djeji pla, nalik kozjem meketanju. U njenom
naruju ugledala sam siuno lice razjapljenih ustaca. Stvorenje je imalo bijelu
kapicu na glavi i mahalo je zrakom ljutito, kao da oajniki eli neto dohvatiti. To
ti je brat, rekao je otac, htio sam ti ga pokazati.
Taj novi nepoznati miris bio je miris moga tek roenog brata. ena u krevetu
me znatieljno pogledala, zatim mi se umorno nasmijeila. Doi, sjedni tu, rekla mi
je. Sjela sam pored nje. Dala mi je da drim bebu. Drala sam brata nespretno,
glava mu nije bila puno vea od lutkine, one velike kakvu je imala moja susjeda.
Pogledao me ozbiljno, a zatim gurnuo ruku u usta i stao sisati prstie dok mu je
slina curila iz usta. Nikada jo nisam drala bebu. Umirio se, a ja sam ga gledala
kako die, kao da je neka udna ivotinjica.
Vratila sam ga u njeno naruje, ne znam jesam li se nasmijeila ili ita rekla. Je
li ti drago? pitao je otac, a ja sam kimnula glavom, iako mi nije bilo drago. U
kuhinji mi je napravio aj. Posjeo me i rekao: Zna, mama e se ljutiti kad sazna za
bebu, pa sam mislio da joj moda prvo ti to kae. Hoe li to uiniti za mene,
molim te? Primio me za ruke i drao ih tako, gledajui me moleivo. Razgovarao je
sa mnom kao da sam odrasla. Otac je rijetko kada obraao na mene panju, a sada
sam mu trebala. Trebao je mene, a ne nju, od mene je oekivao da meu njima
posredujem. To me ispunilo nekim glupim ponosom. Ali sam isto tako znala da
sada vie nisam jedina. Ono malo teko zadobivene panje smanjit e se jo vie, ja
mu vie neu znaiti ni toliko da me ponekad usput pogladi po glavi. Ne boj se,
rekao je kao da mi ita misli, ti si i dalje moja velika cura. Znala sam da me u tom
asu odavalo moje nasmijeeno lice, i to sam mrzila. Bila sam jo premala da bih,
usprkos vjebanju, znala namjestiti masku ravnodunosti. esto mi je padala i
otkrivala pravo lice. S vremenom u stei tu naviku i postat e teko otkriti moje
prave osjeaje.
Nee sada zaplakati, rekla sam sebi. Zabila sam nokte u dlan, to je uvijek
pomagalo. Mama me tome nauila. Kad ti je teko, samo zabij nokte u dlanove i
vrsto stisni ruku. Ili se ugrizi za usnicu. Ili se utipni do krvi. Trenutana e bol
ponititi onu prvu, govorila mi je.
51

Zagledala sam se u njegovo lijepo, pravilno lice nabranih obrva dok me

prouavao preko stola. Sjedila sam ukoeno na stolici dok se aj hladio u mojoj
omiljenoj alici, iz koje e uskoro piti moj brat, a sada, moda ve sada, pije ona
ena. Bila je jako mlada, mlaa od mame, to sam uspjela zapaziti. Buljila sam u
stolnjak na kojem je zaostalo nekoliko mrvica kruha i ve osuena mrlja od crnog
vina. Otac se mami nije usudio priopiti novost. Bojao se. Moj otac, velik snaan
mukarac bojao se moje mame, njenog napada bijesa, njenih zlobnih prijetnji.
Nikada te neu ostaviti na miru, rekla mu je jednom u svai. Nikada me se nee
rijeiti. Njene su ga rijei plaile i nemarni smijeak nestao mu je s lica.
Osjetila sam da je proao suzni val koji mi se poput plime podigao do grla i da
se neu rasplakati pred njim. Dlanovi su me boljeli od stiska. Kad sam ponovo
podigla pogled, otac je umjesto zabrinutog lica, na njega ve navukao onaj svoj
stari ironini smijeak. Bilo mi je odmah bolje, zapravo mi je njegov izraz lica
pomogao da potpuno ovladam situacijom. Popila sam hladni aj, ustala, on me
ovla pomilovao po obrazu. Naviknut e se da ima brata, rekao je, vidjet e.
Djeji miris ni vani nije ishlapio s moje odjee, ostao mi je na rukama, u
nosnicama, osjeala sam cijelim putem kako ga nosim u drugu kuu. Kako je to
mogue, pa primila sam ga u naruje samo na asak? Dok sam hodala prema
bakinom stanu sve me tee pritiskao teret mog novog zadatka i briga da e mama
osjetiti miris djeteta prije nego to ita uspijem rei. Ve s vrata e nanjuiti da sam
ga drala u rukama i napasti me, kao da sam ja kriva za oevo novo dijete.
Ali mama toga dana nije nita osjetila. Nije me ni pogledala, a kamoli
pomirisala. Jedva da mi je s kreveta dobacila pogled. Odahnula sam, bila sam
spaena.
Baka ulazi u sobu i vie s vrata, a zatim prilazi krevetu i drma usnulu
Djevojicu. Baka uvijek vie, ali samo u kui. Vani nikada ne vie jer ona je
gospoa. Zato Djevojica radije ide s njom po gradu dok neto obavlja nego da
ostanu u kui. Baka tada obino kae: ako te netko neto pita, ne odgovaraj. I
mama i baka od nje trae da uti i zato najee i uti. Ako je u duanu teta pita
hoe li bombon, ona uti.
Vidi da je baka jo uvijek odjevena u odjeu za posao, znai da je tek stigla. Ali
sunce je jo jako, iako je ve nisko na nebu. Djevojica zna da mama jo nee doi,
barem dok se ne smrai. Tako je rekla: doi u kad se smrai, to znai, prije bake.
No neto se dogodilo, baka je dola ranije nego obino.
Kamo je otila? Je li on opet doao po nju? Baka ju je sad primila s obje ruke,
podigla je iznad kreveta i drmusa je. Reci, nesreo jedna! Ona misli da ja ne znam
da ga opet via, iako sam joj to zabranila. Bacit u vas van, na ulicu, pa neka onda
ode tom kriminalcu i nek tamo ostane. Vi ste moja propast... propast... Trese je
snano, poput krpene lutke. Djevojica je zanijemila, suze joj teku niz obraze.
Mama ju je upozorila da nije vano koliko se baka dere, nije vano ni ako je istue,
52

ona ne smije izustiti ni rije i ne smije plakati. Ali suze joj same teku. Pokuava ih
progutati, ali ih ima previe. Na kraju je baca na krevet. Djevojica stavlja palac u
usta i jo kratko vrijeme jeca, ali tiho, da baku jo vie ne razljuti.
Baka izlazi i za sobom zakljuava vrata. Djevojica zna da do jutra nee dobiti
nita za jelo. Uzima lutku koja je pala na pod. Nije ju stigla sakriti, baka ne voli
lutku. Oprosti, ao mi je, kae lutki. ao mi je, ao mi je, ao mi je. Slua zvuk
svoga apta, te je rijei umiruju. Zatim se zagleda u arkocrvene krugove pod
kapcima i vie nije u sobi.
Majci nisam rekla za brata ni toga niti sljedeeg dana. Tek kad sam vidjela da se
sprema za susret s ocem, kad je rekla baki da nas dvije idemo van jer ona neto
mora obaviti, nisam vie mogla odgaati vijest. Rekla sam joj da otac ima novu
bebu i da mi ju je pokazao. Mora da je znala da eka dijete, u naem mjestu takvo
to ne bi promaklo njezinim poznanicama, ni roacima, ni susjedima, svima onima
kojima je bio posao da brinu tue brige. Ali i dan-danas teko mi je rei je li joj
vea uvreda bila to to ima novo dijete ili to to mi ga je pokazao. Pa imala sam
pravo vidjeti svog brata, to s njom nije imalo nikakve veze. Ali mama je bila
uvjerena da sve to se ticalo oca i te kako ima veze s njom.
U tom je asu ve bila obuena i gotovo spremna za izlazak, eljala se pred
ogledalom. Okrenula se i pogledala me. Protrnula sam. Oekivala sam estoku
reakciju, viku i suze, oluju koja e se sruiti na moju glavu. Ali ona se zagledala u
mene kao da vidi prikazu, a zatim je bez glasa klonula na krevet i stala se ljuljati
naprijed-natrag, kao u transu. Iz nje su izlazili duboki jecaji nemonog djeteta. Bilo
bi mi nekako drae da je urlala, jer sam ve na to bila navikla. utnja nije bila
dobar znak i u njenom sam ritmikom ljuljanju, iako dijete, osjetila neto to me
plailo. Poeljela sam je protresti, pokuati je urazumiti i viknuti: on sada ima sina i
novu enu, ostavi ih na miru! Mamina je mrnja znala biti poput rijeke koja tee
mirno svojim koritom, a zatim se izlije poput divlje bujice i poplavi sve oko sebe.
Bila je rtva neeg jaeg od nje to nije mogla kontrolirati. Osjeaji koji su navrli u
tom trenutku mora da su bili tako snani da je morala nekamo pobjei od same
sebe. Kad se malo pribrala, dala mi je ve zguvani recept za neko sredstvo za
umirenje i poslala me u apoteku. Zatim je danima leala u sobi, prepuna tableta,
obamrla.
Tek mnogo kasnije postalo mi je jasno kako se ona morala osjeati u tom trenu
kada joj se uinilo da vie nema nade da e ga ipak nekako uspjeti zadrati uz sebe.
Spoznaja o novoroenom djetetu mora da ju je udarila u trbuh tako snano da je
ostala bez daha. Sve njene smicalice, svi naini koje je smislila da prevari svoje ne
bi li se s njim sastala, odlasci u kino, etnje u parku sa mnom, odlasci na plau, na
lane kolske sastanke i roendane prijateljica - bez obzira na njegove druge veze kao da su s roenjem novog djeteta izgubili smisao. Njeno ipkano crno rublje
skriveno u torbi, njene elegantne talijanske cipele, uske majice koje naglaavaju
53

struk i grudi, svi njeni napori da ga zadri uz sebe i ostane mu zanimljiva - sve je to
sada postalo suvino. Njena soba, njeno skueno postojanje izmeu roditeljskog
nepovjerenja i njegovog saaljenja sada se uruilo. Vijest koju sam joj ja donijela,
opustoila ju je. Osjeala sam se krivom.
Njeno stanje obamrlosti, stanje izmeu ivota i smrti, dugo je potrajalo. Vie ne
znam jesu li proli mjeseci ili moda pola godine, ali meni se to vrijeme tada inilo
poput vjenosti. Ne znam je li baka znala za najnoviju vijest, ali se ponaala kao da
mama ima gripu ili neku bezopasnu bolest koja je dugotrajna, ali koja e sigurno
proi. No ini mi se vjerojatnijim da je povezala mamino stanje i oevo novo dijete.
Moda je tada shvatila koliko je njena jadna, bolesna ki ostala vezana uz tog
mukarca. I da za nju, svim rijeima i zabranama usprkos, nema odrjeenja. Unato
razvodu, za nju nije bilo rastanka.
Mama nije bolovala od gripe, nego od ovisnosti. Mislim da je baka posumnjala
na neku vrstu psihike poremeenosti i imala je pravo, jer kako drugaije nazvati
maminu opsjednutost tim mukarcem? No bilo je ve kasno, njena bolest je
divljala. Ne mogu ivjeti bez njega, ula sam je kako plaui ape prijateljici na
telefon. Njezini je nisu smjeli uti, a telefon je bio u hodniku usred stana. Te su mi
se rijei kao djetetu inile stranima jer sam bila potpuno svjesna da mama mora
preivjeti bez njega. Baka joj je stotinu puta rekla da ga ostavi, ili e nas ponovo
izbaciti iz stana i sve nae stvari pobacati niz stepenice bez kovega. Pomisao da
mama radi neto opasno zbog ega bismo opet mogle izletjeti na ulicu, nije mi dala
da zaspim.
Pusti me, ma pusti me ve jednom! tata ljutito ape, ali dovoljno glasno da ga
Djevojica uje. Otresa maminu ruku kao da ga pee, onako kako je otresa kad
sluajno dodirne vruu plou na tednjaku ili vrui lonac. Odmie se od nje. I jo
onda mae rukom po zraku, kao da je hladi.
Djevojica sjedi na kamenom zidiu malo dalje od njihove klupe. Zato me ne
ostavi na miru? Pa rekao sam ti da te vie ne elim vidjeti, govori glasnije dok mu
se mama sve vie pribliava. Djevojica vidi kako se saginje prema njemu, kao
grana kad je savija vjetar, samo to nije naslonila glavu na njegovo rame. Ali on je
ljut, ne puta da njena glava padne na njega. Naglo ustaje s klupe.
U parku se sjene izduuju. Ne uje se vie ni cvrkut vrabaca s kojima se
zabavljala bacajui im mrvice kruha, otprhnuli su preplaeni. Ona zna da se i
vrapci boje mraka i odlaze se nekamo skloniti da ih ne dohvati svojim dugim
pipcima. ini joj se da je djevojica s kojom se igrala u pjeaniku, ve davno
otila kui. U grmu iza zida neto uka, moda mi, ali moe to biti i velika
ivotinja, kao pas lutalica. Pribliava se klupi. Mama sjedi sagnuta prema
naprijed, ne vidi joj lice, ali po zgurenom poloaju njenog tijela, po savijenim
leima i sagnutoj glavi zna da mama plae. Tata stoji pokraj klupe, zatim zakorai
prema izlazu. Djevojica vidi kako se mama munjevitom brzinom baca na puteljak
54

ispred njega i gotovo se prostire pred njegovim nogama, a zatim mu grli koljena i
jeca. Ne odlazi, nemoj me ostaviti! Molim te!
Djevojica se ne mie, promatra prizor sleena, hladnoa joj se penje uz lea i
obavija je, kao da je grli u utjeni zagrljaj. Samo to je taj zagrljaj hladan i ona se
trese od maminih rijei u kojima nje nema, iz kojih je ona iezla, iako sjedi na zidu
iza klupa i mama je mora vidjeti. Nema je, sigurna je da je mama ne vidi. Ovdje
sam, mama, izgovara sasvim tiho. Boji se da e je zaboraviti u parku, u mraku
prepunom opasnosti. Ipak, ne usuuje se zaplakati. Primie se blie njihovoj klupi.
Ako baci kameni na nju, ili moda na oca, ako padne sa zida, hoe li onda netko
od njih primijetiti da je i ona tu?
Sada se tata saginje, grabi zgurenu enu licem priljubljenu uz njegove noge.
Hvata je za ramena i gura je od sebe. Luakinjo, prokleta luakinjo! vie glasno.
Vie ga nije briga hoe li ga netko uti, nikoga nema u parku, nitko ga ne slua.
Pokuava odvojiti njene ruke od svojih koljena, bori se s njenim rukama koje ne
poputaju stisak. Napokon ih odvaja od sebe i dri ih na tren u zraku, a zatim je
odgurne nogom na tlo. Odlazi bijesan otresajui nogavice.
Mama ostaje leati jecajui, mrak je, uta svjetlost svjetiljke osvjetljava tamno
tijelo na bijelom ljunku, kao da je iznenada tako pala i zaspala. Djevojica joj
oprezno prilazi iz tame. Kad vidi njenu malu priliku, mama bez rijei ustaje. Hoda
brzo, pognute glave skrivajui suze. Djevojica trkara za njom, ipak vesela to
nije posve zaboravljena tamo, u onom crnom mraku. Kod kue mama u kupaonici
dugo vadi sitne kamenie iz rana na koljenima i isti ih alkoholom. Djevojica u
svom krevetu udie otar alkoholni miris. S drugog kreveta do nje dopire majin
prigueni pla. Smiri se tek kad uje da buno ispuhuje nos.
Baka je sigurno znala za maminu seksi odjeu, ak i kad ju je skrivala u
torbama, u kutijama i ispod madraca. Od nje se nita nije moglo sakriti. Vrebala ju
je kao kobac, nadzirala izlaske, izgled, miris. Osim toga, vjerojatno joj je i kopala
po stvarima. Nije mogla ne opaziti njenu ovisniku nervozu, uzdrhtalost, neto
nemirno u kretnjama i glasu. Kada ga ne bi vidjela nekoliko dana, mama bi smislila
bilo kakvu izliku da ostane dulje vani. Lutala bi gradom vodei me sa sobom, ne
marei previe jesam li umorna ili bolesna ili moram pisati kolsku zadau. U
takvom stanju ne bi ni primjeivala kako je meni. Vukla me sa sobom kao izliku.
Mogao je to biti i psi, bilo bi joj svejedno, samo da joj prui kakvu-takvu ispriku
za izlazak pred njezinima. Psi bi bio korisniji od mene, ipak ga treba voditi u
etnju nekoliko puta na dan. Pospano sam za njom tapkala od kavane do kavane,
gdje bi ispitivala njegove poznanike i ankerice jesu li ga vidjele. Bila je kao u
groznici dok ga ne bi pronala.
A kad bi ga napokon ugledala, pojurila bi prema njemu i zagrlila ga. Toliko sam
puta gledala kako se u oevoj prisutnosti mama fiziki mijenja i postaje druga
osoba. Najprije bi joj se promijenilo lice, postalo bi svjetlije kao da je obasjava
55

neka unutranja svjetlost, kao da se cijelo otvara njegovom pogledu. Dok smo se
vukle ulicama, bila je isti prizor jada. Pred njim ispravlja lea, uzdie glavu, a na
blistavoj grivi od kose kao da se odjednom stvorila kraljevska kruna. Njie se u
bokovima dok zavodljivo hoda prema njemu, baca mu se oko vrata i pritie ga na
grudi. Kad je otac obgrli oko struka, mene vie nema. Za nju ne postoji ni kavana,
ni ljudi oko njih, pa ak niti muki pogledi koji je svlae, zadimljeni prozor,
zveckanje aa i prigueni glas zanemarene pjevaice sve to nestaje u vatri
njihovih dodira.
Gledajui njenu preobrazbu, i ja bih se razveselila jer moja bi mama odjednom
postala ne samo lijepa nego i njena, iako u tome trenu meni posve nepristupana.
Moda sam se tada trebala izboriti za njihovu panju? Ali osjeala sam da bih bila
poraena, meu njima nije bilo nimalo mjesta, ne bi mi to uspjelo. Ne bih ni stala
izmeu njih, ma koliko sitna bila. Ne bi uli moj pitavi djeji glas, piskutanje
suvinog ptijeg mladunca. Osjeala sam da sam samo smetnja, nekakav dodatak
nastao od njihovih tijela, ali ipak viak. Kao kad mesar dobre volje nabaci na vagu
jo jedan komadi i mami s osmijehom kae: ovo je samo za vas, gospoice.
Naglaava ono gospoice jer naravno zna, ba kao i svi u susjedstvu, da je
gospoica razvedena, ali da eto, ima dijete, taj dodatak.
Konobarice su me ve poznavale. Posjele bi me iza anka i dale mi sok ili aj.
Nerijetko bih zadrijemala ekajui je. A ponekad bi me ostavila sa ankericom i
otila s njim gore, u hotelsku sobu, a ja bih bila sasvim zadovoljna to ne moram
sjediti sama u hodniku prekrivenom pranim tapisonom iji mi je ustajali miris
izazivao muninu u elucu.
Poslije, kad bismo se vraale kui, hodala je lagana poput perca. Radosno je
preskakivala stepenice i pjevuila. Jednom me ak primila u naruje i nosila sve do
kue. Uronila sam lice u njezin zeleni vuneni kaput. Baka je imala pravo, kosa joj
je zaista mirisala na oca. Rukama sam je vrsto obgrlila oko vrata, uivajui u
njezinoj radosti, dok jo traje, iako nije bila namijenjena meni. Predobro sam znala
da e ieznuti im prekorai prag stana, jer svoju sreu mora sakriti od bake.
I onda se, odjednom, dogodilo da je nije nazvao, da joj nita nije rekao nego je
iskoristio mene da joj prenesem vijest o njegovom novoroenom djetetu. Bila je to
poruka i ona ju je razumjela: nemam vie za tebe vremena. ak sam i ja,
desetogodinja nositeljica vijesti, dobro znala da je tako.
Pogoci u razliite dijelove tijela rezultat su pomicanja tijela rtve, to se moe
zakljuiti po prostrijelnim kanalima i ostalim pokazateljima.
Nakon tog dogaaja kao da je u njoj neto umrlo, dio nje je nekud otplovio i nije
se vie vratio, moda u hotelsku sobu, gdje jo uvijek lei meu plahtama u nadi da
56

e se on pojaviti i zagrliti je. Kao da je moj brat - polubrat, kako mi je napomenula,

nakon ega sam morala paziti da ne pogrijeim kad ga spomenem - bio pravi razlog
to ju je otac zanemario.
Kasnije, kad je malo dola k sebi, sjeam se, rekla je: Netko e za to platiti.
Prijetnja nije bila upuena nikome posebno, zvuala je vie kao svoenje rauna.
Sjedila je u krevetu u spavaici. Tih dana, kad bi se vratila s posla, odmah bi se
presvukla u spavaicu ili neku drugu kunu odjeu, kao da vie ne zasluuje nita
bolje od bilo ega to e samo prikriti njenu golotinju. Ionako je sve svejedno, pa
tko e uope vidjeti kako je odjevena, osim ukuana koji se ne raunaju? Tih je
dana izgubila zadnju trunku samopotovanja.
Sjeam se i trenutka kad je izgovorila prijetnju. U ruci je drala au vode koju
sam joj upravo donijela da moe popiti tabletu. Bila sam njena pouzdana
bolniarka. Pila je s naporom, ak ni za gutanje tih dana nije imala snage. Duga
kosa padala joj je na lice u zamrenim masnim pramenovima. Ispod tanke
spavaice nazirala su se njena sve mravija ramena. Vidjelo se da ju je njena bolest
- ili ludilo, kako je rekla baka - posve iscrpila. U njenom glasu nije bilo ljutnje, one
kisele, dosadne ljutnje koja se u ovjeku nakupi kao posljedica uvrijeenosti.
Duboko u njoj krvarila je bolna rana. Kotrljala je u ustima rije platiti kao da se s
njom poigrava.
Otac ju je izbjegavao, a ona se pripremala suoiti s tom kukavicom. Mama je
vjerovala da joj je on neto ukrao i htjela mu je u lice sasuti svoju optubu. Ukrao
mi je mladost, ivot, govorila je prijateljici kasno naveer na telefon
melodramatinim glasom rijei iz ljubavnih romana, kao da joj je esnaest godina.
Zaboravila je da je ona bila ta koja je odluila otii.
No, to nije bio kraj. Ipak nije odustala od oca. Kad je povratila energiju, tjerala
me da ga pijuniram, da ga traim po gradu i da je izvjetavam s kime je bio, to je
radio i koliko dugo se zadrao. To nije bilo teko jer, iako otac nije imao radno
mjesto, znala sam gdje ga se moe nai. Bilo je dovoljno da odem do kavane i
zavirim unutra, kroz staklo. Smirila bi se kad bi znala gdje je, kad joj se inilo da
moe predvidjeti njegovo ponaanje. Uivala je u osjeaju da kontrolira situaciju.
to je uope radio osim to je hodao od jedne do druge kavane, od jednog do
drugog hotela i sastajao se s nekim mukarcima, odlazio s njima autom na
putovanja s kojih je donosio lijepu odjeu, skupa pia i nakit? Na moju mamu je
posve zaboravio. Nije je spominjao, nije za nju pitao. Kad bih, po zadatku, dola u
posjet, bio je ljubazan prema meni, ali njoj nije slao nikakve poruke. Iako je mislila
da ga poznaje, to ipak nije mogla vjerovati. Da ne eli vidjeti mene, to je mogla
prihvatiti, to joj nikada i nije bilo vano osim kao argument protiv njega. Ali da niti
ne pita za nju? To joj se inilo nemoguim. Ja sam joj bila jedina veza s njim. Zbog
toga me as mrzila i govorila da me ne moe podnijeti jer je podsjeam na njega,
as me privijala uz sebe i milovala tepajui: ti si mi jedino to mi je ostalo od njega,
to bih ja bez tebe? A meni je bio dobar bilo koji razlog da me zagrli.
57

Napokon su se ipak sastali, zbog mene, rekla je. On joj je redovito davao za
mene novac, je li ona traila vie? Ili je novac bio samo izlika da ga vidi? Pokuaj
da ublai osjeaj odbaenosti? Rekla mi je da se u jednom trenu nagnula nad stol za
kojim su sjedili i zgrabila ga za kosu. upala mu je kosu sve dok nisu priskoili
neki potpuno nepoznati gosti kavane koji su ih razdvojili. Ruke su mi bile pune
njegove kose, rekla je tuno gledajui svoje prazne dlanove. Izgledala je poput
stare, mrave djevojice. Poput prosjakinje koja je ostala praznih ruku. Moja mama,
prosjakinja.
Tko je od njih dvoje bio gora zvijer koja se poigravala sa svojim plijenom? Ona,
zavodnica koja se znala u trenu pretvoriti u krvolonu hijenu, ovisnica, ali i osoba
koja mu je davala sebe? Ili on, djeak bez ikakve odgovornosti, koji samo postoji i
naizgled nita ne trai? Njegova je uloga bila da joj uskrauje svoju panju, tijelo,
osjeaje. U mojim oima, u tom je odnosu ona bila rtva, bolesnica, jadnica koju su
jedna njegova rije ili pogled mogli izbezumiti, i on je to znao. Ona je za njega,
dugo nakon razvoda, bila tek gigantska hobotnica koja se omotala oko njega i
guila ga. Istina, nije ga putala na miru. Ali on se poigravao s njom i kad je ve
bila izluena i polumrtva jer tek je tada napokon bio nadmoan.
to je vidjela u njemu? to se dogodilo meu njima da se pred kraj ivota mama
pretvorila u grabeljivicu koja je unitila sve koji su je ikada voljeli? O tome je s
njim bilo nemogue razgovarati.
Sljedeih je deset godina ostala zalijepljena za mene. Umjesto njega, panju je
usredotoila na mene, guila me onim svojim ljepljivim krakovima, isisavala mi
energiju, uvlaila se u svaki kutak moje intime. Kad sam postala djevojka, prezirala
sam oca zbog toga to joj je to dopustio.

U sudnici otac sjedi u drugom redu iza mene i ako se okrenem malo udesno,
vidjet u njegovo koato lice s izraenim nosom i jakom vilicom. Kad se
osmjehuje, u kutovima oiju pojave se sitne bore. Oi su mu uvijek nasmijeene.
Jo uvijek ima duu kosu pa izgleda mlae od svojih sada ve ozbiljnih godina.
Kad ga promatram kako sjedi u publici, da mi nije otac, ne bih rekla da zna biti
okrutan. U svijetloplavoj koulji, sa svijetlim pramenom kose preko preplanulog
ela, nemirna pogleda, izgleda leerno i djeaki armantno. ak ni u sudnici, dok
njegovoj keri sude za ubojstvo bive ene, on ne moe ni trenutka ostati ozbiljan.
ini mi se kao da je za njega sve ovo poput predstave koja ga zabavlja i previe ga
se ne tie - napasna, opsesivna ena koja je sada mrtva, utljiva ki koju eka
zatvor, kakve to veze ima s njim? U meuvremenu se ve trei put oenio i dobio
tree dijete, djevojicu, vrnjakinju moje keri. Prisiljena sam gledati ga u toj ulozi
i muno mi je od njegove povrnosti, od toga lako emo ispisanog u njegovim
leernim pokretima. Kako me samo gleda! Samo to mi ne namigne! Godine
zatvora koje mi upravo vise nad glavom, to to njemu uope znai?
58

Mama je povraala gotovo svakog jutra. Djevojica se budila prva. Otrala bi u

kupaonicu po lavor i stavila ga pokraj kreveta. Mama bi se samo nagnula preko
ruba i povratila samo smrdljivu slinu. Stavila bih joj vlaan runik na znojno elo,
kao kad bi imala napad migrene. Zatim bih oprala lavor i vratila ga na isto mjesto
u kupaonici. Vratila bih se u krevet, sve dok ne bi dolo vrijeme za doruak i kolu.
Baka nije smjela znati da je mami tako loe.
Toga jutra ugledala je nekoliko tamnocrvenih kapi krvi na podu pokraj
maminog kreveta.
Mama lei u svome krevetu okrenuta zidu. Djevojica uzima papirnatu
maramicu sa stola. Zna da treba oistiti pod. Nauila je brisati sve tragove. Krv na
podu ne moe znaiti nita dobro, treba je obrisati. Malo je plai da su kapi svjee,
kao da se upravo ranila pa joj curi iz rane. Ne zna ni odakle curi, zna da se krv
ponekad pojavljuje na maminoj plahti. ula ju je maloprije kako se vraa iz
kupaonice, je li tada prokrvarila? Juer je bila s njom kod doktora, u ambulanti u
njegovom stanu. Nee to dugo trajati, rekao je ljubazno i nije imao bijelu kutu na
sebi. Vratit u ti mamu kao da je nova!
Svidjelo joj se to joj se obraa aljivim rijeima. Posjeo ju je na konatu fotelju
u predsoblju. Nita nije ukazivalo da se iza vrata nasuprot fotelji odvija nekakva
mala operacija, kako je mama rekla. Osim moda mirisa, kao u pravoj
ambulanti u kojoj su Djevojici zadnji put zaili kou koja se rastvorila na elu.
Opet je pala niz stepenice, rekla je mama, mala je ba nespretna. Djevojica se nije
mogla braniti jer bi morala rei da uope nije pala niz stepenice nego ju je mama
prejako gurnula prema vratima pa je glavom lupila u otar rub i rana se otvorila.
Doktorica joj je najprije pokazala tanku iglu, a onda je osjetila ubod, poput uboda
ose. Nije ju nita boljelo, ni ivanje nije osjetila. Mala operacija, rekla je
doktorica. Poslije ju je mama pohvalila to nije cmizdrila, kao da je to bila jo
jedna od njenih vjebi, a moda je i bila. Ovaj aljivi doktor iza vrata radio je neto
slino, nita se nije ulo, sigurno je i mama dobila injekciju protiv bolova pa se
nije brinula. Vrata su se otvorila dosta brzo, ali kad je mama izala, vidjela je da
joj je lice jako blijedo i da se pridrava za trbuh.
Baka ne zna za posjet doktoru, a to sigurno ima veze s krvlju na podu iz mamine
nevidljive rane, zato Djevojica paljivo brie izdajnike kapi. Maramicu stie u
ruci, ne znajui gdje bi je skrila od bake.
Dok gledam oca, iznenada me preplavljuje val bijesa prema njemu, to prije,
dok je mama bila iva, sebi nisam smjela priutiti. Trebala sam vjerovati u nekoga
tko bi u mojim oima bio dobar i tko bi me mogao iupati iz onog stana, posjesti
me u svoj automobil - kao nju! - i odvesti me niz ulicu, negdje gdje me udarci i
ponienja nee sustii. Ponekad bi se dovezao svojim minkerskim autom pred
59

kolu. I kad bih ga ugledala kako juri, a zatim uz cvile guma snano koi pred
samim ulaznim vratima, dok ga moji iz razreda gledaju, osjeala bih se spaenom.
Na trenutak sam bila djevojica za koju se otac brine i ak dolazi po nju u crvenom
kabrioletu. ivjela sam danima od tog dogaaja, rastezala sam ga u sjeanju kao
gumu za vakanje dok slatki okus ne bi sasvim iezao, a guma postala neugodno
ljepljiva.
Dolazio je po mene, ali ne zato da me zatiti od nje, nego zato jer je elio
impresionirati komade, moje nastavnice. to ti je rekla nastavnica likovnog,
vidio sam da je stajala na vratima, pitao je poslije. Bio je siguran da je
prokomentirala njegovu spektakularnu pojavu, bio je tako prokleto siguran u sebe!
A ja bih mu, vjeta u lai kakva sam ve postala, poela priati prie. Dok bi se
vozili glavnom ulicom, naulio bi ui, a ja bih mu draila tatinu. Ve tada, kao
tinejderka, znala sam kako to postii. Ako bi bio dobre volje, nastavili bismo
cestom uz more ak do drugog gradia na obali, gdje bi on popio pivo a ja voni
sok na slamku. Bio je to nain da mu se pribliim, tko mari ako nastavnica nije
spomenula ni njega ni njegov automobil? Priala sam mu kako me zaustavila u
hodniku i pitala koliko mu je godina, i udila se jer, naravno, izgleda mnogo mlai.
I kako je moja prijateljica iz razreda rekla da izgleda poput filmskog glumca, a
nastavnica matematike, ona niska i debeljukasta, uzdahnula kad me dovezao i
iskrcao pred ulazom. Ba je glasno uzdahnula, ula sam je, rekla sam. I ukraavala
sam priu detaljima kao da vezem cvjetie na stolnjaku. Bio je toliko tat da je
vjerovao kako su mi nastavnice povjeravale svoje divljenje i enje, a ja sam mu te
lai s uitkom ponudila na tanjuru. Vjeito gladan divljenja, pohlepno je gutao
moje rijei, zobao ih je kao to ptice kljucaju zrnje. Kako sam ga samo vjeto
hranila! Bila je to moja mala pobjeda nad njim i nisam mogla ne uivati u osjeaju
nadmoi, premda je bio ostvaren laima. Vidjela sam da mi je vjerovao, trebalo mu
je da mu se ene dive. Meni je trebalo da za njega postojim, makar ispredajui
prie.
Naivnost kojom je on, odrasli mukarac, gutao lai koje su mu godile kao da je
djearac, inila mi se tada zabavnom i simpatinom. Jednako se tako ponaao i
sada, kad bi me posjetio u zatvoru. Osvrtao se i gledao da li ga ene primjeuju, a
kratko vrijeme posjeta troio je na komentare o izgledu zatvorenica i uvarica. Nije
mi imao to drugo rei. Nije mi uputio ni jednu jedinu utjenu rije.
Druga strana njegove povrnosti i nemara je okrutnost. Kad nas je jednom baka
izbacila iz kue, dobila sam nekakvu konu alergiju. Lice mi se osulo crvenim
mrljama, a ujutro bih na jastuku nala pramenove otpale kose. Mama me morala
oiati na kratko. Nisam skidala kapu jer su mi dijelovi glave bili posve elavi.
Dugo sam se lijeila na dermatologiji. Sve to vrijeme on je odbijao da me vidi.
Sramio me se. Ni ona me nije uzela u obranu, prenosila je tu vijest ravnoduno, ak
sa zluradou. On te ne eli vidjeti, poruuje ti da si runa. Kao da e, u usporedbi s
takvom rugobom, ona biti jo ljepa. Je li bila ljubomorna na svoju

60

dvanaestogodinju elavu ker? Da. Bila je ljubomorna na svaki pogled koji bi

uputio bilo kome osim njoj, na svaki njegov dodir, dah, rije.
Optuena je na sasluanju izjavila; Nisam bila sigurna je li se to doista
dogodilo ili sam samo sanjala.

Ima li ovdje, u dvorani, ikoga kome bezuvjetno pripadam, kome sam potrebna?
Okruena tim stranim ljudima i njihovim dahom, kao otrovnom parom koja me
obavija i oduzima mi kisik, tonem u samou i ako se ne priberem, sruit u se, pasti
na koljena, uguiti se u gru koji se die iz prsnog koa i pritie me, skliznut u na
pod pred svim tim ljudima. Kakav bi to prizor bio! Optuena se onesvijestila,
izvijestili bi mediji, traale bi policajke, zgraali bi se advokati. Pa to to ona sad
glumi? uznemirila bi se publika u dvorani. Dii duboko, kaem sebi dok gledam
svoje ruke u kojima nema ni kapi krvi. Osjeam kako putuje od periferije prema
sredini, prema srcu, jer srce sada treba hranu, srce mi je prazno, opustoeno.
U sudnici ne vidim takvu osobu jer moja ki spava kod svoje bake, koja joj tiho
pjevui uspavanku i ljulja je u naruju, u svom sigurnom naruju, i ja sam joj u
ovom trenu za to duboko zahvalna.
Novinari piu o meni da sam mirna i hladna. Na rijetkim fotografijama na
kojima uspiju uloviti moj pogled, lice mi izgleda uvijek isto, posve bezizraajno.
Kao da me se cijela situacija uope ne tie.
Da me sada moe vidjeti, mama bi sigurno bila ponosna na mene.
Kad je mama prvi put Djevojicu ugurala u smonicu, zakljuala je vrata i
ugasila svjetlo. ula je klik sklopke pokraj vrata i njen se svijet zacrnio. Nije
vidjela nita, ni vrata, ni svoje ruke, ni police. Odjednom se nala u potpunom
mraku, dok su joj pred oima jo treperile zadnje ute zvjezdice, a pomrina je
gutala kao da je vie nikada nee ispljunuti. Tad je uinila neto zabranjeno. Svom
snagom bacila se na vrata. Lupala je akama i vikala kao nikada dotada. Bojim se
mraka, vriskala je, mama, mama, bojim se! Mama je naglo otvorila vrata. Na
njenom licu vidjela je da je iznenaena neoekivanim ponaanjem Djevojice. Ali
nije ju udarila. unula je pored nje. emu sve nae vjebe izdrljivosti i kontrole?
Pa zato i gasim svjetlo, objasnila joj je mirnim glasom, inae vjebe ne bi imale
smisla. Mora se prestati bojati mraka, zna da te baka njime plai, ali ti i ja emo
je nadmudriti! Kad se jednom navikne na mrak, ona ti nita nee moi. Zato se
smiri. Ova je vjeba za tvoje dobro!
Nije za moje, nego za tvoje dobro, tebi je samo vano da baka od mene ne sazna
da se sastaje s tatom, rekla bi joj Djevojica da se usudila. Ali zna da mama ima
program treniranja i njega se dri kao stroga uiteljica koja ne priznaje izostanke.
61

Strah je, ne samo za mene ve i za nju, divlja ivotinja koju treba pokoriti i uiniti
poslunom.
Nakon nekog vremena vie se nije odupirala zakljuavanju. Ne voli mrak, ali ga
se ipak manje boji. Mama je bila u pravu. Prvo treba priviknuti oi na sumrak.
Ispod vrata prodire tanka zraka dnevnog svjetla i osvjetljava njezine cipele, prazne
boce, koaru s krumpirom, stare novine. Ali blijedo svjetlo ne dopire dalje, u
zakutke gdje se, zna to, skriva udovite hladne koe i mokre njuke. Njezin strah
ponekad se zna pretvoriti u veliku zmiju i mora paziti da zmija ne naraste vea od
nje i da je cijelu ne proguta. U tome joj pomae svjetlo, iako ga je malo, iako je
nisko dolje, ono je njezin prijatelj i saveznik i ona sjeda na pod uz vrata, kako bi
mu bila to blie. Prije bi legla na pod i priljubila lice uz pukotinu pa bi imala
osjeaj da i nije u mraku, iako bi morala kiljiti na jedno oko, iako je osjeala kako
joj crno i hladno udovite pue za vrat i lijepi se za mokra lea. Zato je strah
tako hladan? No, sad ga je ve malo pripitomila. Bilo joj je ugodnije sjesti uz
vrata, tako bi kontrolirala barem onaj polumrak. Nikada nije znala koliko dugo e
biti zakljuana. Kad je jednom mama na nju zaboravila, ostala je zakljuana dugo
u no i u mraku je morala napipati praznu staklenku u koju se pomokrila. Poslije je
nauila paziti da staklenka uvijek bude pri ruci, blizu vrata, i da je teglica s
marmeladom otvorena i na dohvat ruke, tako da moe pojesti zalogaj-dva ako je
opet zaboravi otkljuati. Ve je dovoljno velika da se zna pripremiti za nevolju.
Jedino to joj je dosadno, zato pazi da je lutka uvijek s njom. Djevojica joj kae:
ako budem posluna, ako nauim sve mamine lekcije i poloim sve njene ispite,
moda emo se vratiti tati, tako e mama opet biti zadovoljna... Ili emo barem
nadmudriti baku pa e je prestati tui. Zna, hou da mami bude bolje, jer e onda
biti bolje i tati, i meni, ak i tebi. Nitko te vie nee bacati niti skrivati od mene.
Moramo biti dobre, ape joj i privija je uz sebe.
Dolo je vrijeme kada se moja mama, meni na oigled, poela pretvarati u moju
sestru. Ionako je jedva uspijevala funkcionirati kao majka, zavodnica je uvijek
imala prednost. Ono malo vremena kad se pretvarala da je majka, mislila je na
druge stvari. Bila sam toga bolno svjesna. Iekivala je susrete s njim i ivjela od
jednog do drugog, a ono izmeu - briga za mene, posao, svakodnevicu - samo je
ometalo njen pravi ivot. Prepreke, ukljuujui i mene, trebalo je svesti na to
manju mjeru. Moj je zadatak bio jednostavan - ne smetati joj.
Kad je drugi put pobacila njegovo dijete - sjeam se, imala sam ve trinaest
godina - otac se nije ni potrudio da ode s njom k doktoru, da joj barem malo olaka
situaciju. Bio je ljut! Znam, uinila je to samo da mi napakosti, neka sada plati za
svoju nepanju, rekao mi je, nervozno gnjeei cigaretu u pepeljari. Moju
nepanju? rekla je mama dok smo hodale prema bolnici. Nala je snage za ironiju.
A to ako se ja predomislim, ako ipak odluim roditi to dijete? rekla je prkosno.
Premrla sam, ne toliko od njenih rijei, koliko od pogleda. Kao i toliko puta do
sada, pogledala me kao da gleda njega. Toga trena uinilo mi se da je opasnost da
62

emo se okrenuti istim putem i vratiti se kui, bila stvarna. Trebalo ju je u tome
sprijeiti, morala sam brzo neto izmisliti da je odvratim od te opasne namjere. Oca
ne bi bilo briga, rekla sam, on ima malu bebu i fuka mu se za nas dvije i bilo bi
mu svejedno da nas je troje. On se nee vratiti, mama.
Moje su rijei ipak doprle do nje. Sjele smo na stube ispred bolnice. Bilo je jo
rano, pored nas su, ne obraajui panju, prolazili uurbani ljudi. Rastuila se.
Zna, htjela sam jo jedno dijete, ali tvoj otac nije. A sad ih ima dvoje! Ali s dvije
razliite mame, rekla sam, osjeajui se kao njena starija sestra koja joj mora
objasniti stvarnost koju ne razumije. Trebala je nekoga, neku prijateljicu da je utjei
i uvjeri je da je ovako bolje. Ali nije imala nikoga osim mene. Svjesna da je moj
dodir previe slabaan, poloila sam svoju ruku na njenu.
Njena koa reagirala je samo na oev dodir, na stisak njegovog dlana, na
njegovu toplinu. Znala sam da moju mamu nije dotaknuo ni jedan mukarac osim
njega. Ali on je ujedno bio i izvor njene bolesti. Jer je njeno opsesivno zavoenje
bilo usmjereno samo na jedan jedini cilj. udno je i zastraujue kad pomislim da
nikada, ni jedan jedini put, nije posegnula za drugom vrstom osvete. Bilo bi
normalnije da se zainteresirala za nekog drugog mukarca, makar da mu tako
pokae kako je ona ta kojoj nije stalo. Ravnoduno, bez imalo uitka, znala mi je
priati kako joj je kolega s posla donio cvijee ili kako ju je direktor pozvao na
pie, a sve su druge ene u njenoj sobi bile zavidne. Je li mi to govorila nadajui se
da u izbrbljati ocu? Ali otac ju je dobro poznavao, znao je da je on objekt njene
fiksacije. Nakon nekog vremena postala mu je teret kojeg se elio rijeiti i poeo ju
je izbjegavati.
Toga sam se dana osjeala odgovornom za nju. Mora da sam bila smetnula s
uma njenu prijetnju: ja sam ti dala ivot, ja ti ga mogu uzeti. Ili sam se s njom ve
bila saivjela?

I dalje smo spavale u istoj sobi, dijelilo nas je samo nekoliko metara. Ponekad je
blizina tijela, blizina daha i mirisa bila nepodnoljiva. Vrebale smo jedna drugu,
ona znakove moje enskosti, ja znakove njene bolesti. Kad sam dobila prvu
mjesenicu, preuzela je na sebe novi zadatak. Stala je na branik moje nevinosti,
nisam smjela ponoviti njenu greku, zaljubiti se, ostati trudna. Moe postati sve
to poeli - lijenica, profesorica, pravnica. Moe putovati po cijelom svijetu,
govorila mi je. ak i danas me rastui pomisao da su to moda bile sasvim iste
rijei koje je njoj govorila njena mama.
Mogu li, mama, zaista? znala sam joj uzvratiti. Usprkos njenim uvjeravanjima,
nisam joj mogla vjerovati. Nisam je mogla ostaviti samu. Njeni pipci prevrsto su
se obavili oko mene. Ve je bilo kasno. Trebala me je, a ja ve tada bez nje nisam
mogla zamisliti svoj ivot.

63

Neko vrijeme grozniavo je planirala putovanja, kao da eli pobjei iz nae

tijesne sobe, od posla, od dotadanjeg ivota. Donosi kui prospekte turistikih
agencija. Ne prouava putovanja avionom u egzotine zemlje, nema novaca za to,
pa ak ni u mati ne moe zamisliti put na Havaje ili u Maroko, ak ni u
panjolsku. U njenim planovima vie nema grandioznosti, ve samo elja za
bijegom iz svakodnevice, za obinim, jeftinim zaboravom malo drugaijim od
televizije ili filmova. Otputujmo autobusom na vikend u Rim. Na tri dana u Be. Ili
u Grku. Dok to govori njeno lice sine i razvedri se, a oi joj se razbistre, jer ve
vidi sebe negdje drugdje, na pjeanoj plai ili u obilasku ruevina, pod jarkim
suncem, bilo gdje. U laganoj haljini, sa eirom i crnim naoalama, preplanulih
nogu u sandalama... i evo je gdje naveer sjedi u kafiu ili na terasi hotela s aom
crnog vina u ruci.
Gdje sam ja u tom trenutku, sjedim li pored nje? Vidi li me uope? Ja sam kao i
obino, tek njena sjena. Ili sjena njene sjene.
Spasi me, pomozi mi, govori mi mama svojim gestama i ponaanjem. vrsto me
prima za ruku, sjedam pored nje na krevet, a ona mi pokazuje reklamne letke s
loim fotografijama razlivenih boja, umazana uta neke beke fasade, prljavoplava
Jonskog mora. Valjda sredinom osamdesetih jo nije bilo dobrog fotokopirnog
aparata u boji, ili najnovija tehnika nije stigla u nae malo mjesto, u dvije turistike
agencije koje nude putnike aranmane. Ti leci nam odreuju ivot tih dana, cijene
na njima ispisane su velikim crnim brojkama tako da odmah upadnu u oi. Kiaste
fotografije i privlane brojke. A ona se s nevienom strau ve baca u biranje
garderobe i nakita. Gleda to joj sve nedostaje, na kraju nita nije dovoljno dobro
za imaginarno putovanje na kojem, naravno, mora blistati, mora biti najljepa i
najpoeljnija putnica. Samo iz te udnje za promjenom vidim da je jo iva.
Svi su njeni planovi zapravo bili izvedivi. Mogle smo sjesti u autobus s dvije
torbe i eirima, krenuti na taj izlet, utonuti u crveno pliano sjedalo. Oko nas bi
zamorili uzbueni putnici. Krajolik bi promicao, poznate ulice naeg grada
zamijenio bi neki novi pejza. Prvo zelene livade, pa more i na kraju, nakon to
bismo zaspale naslonjene jedna na drugu, probudile bismo se u arobnom novom
gradu, osloboene prolosti barem na trenutak.
Da, mama, odgovarala sam na njen stisak, idemo na put! Hajde, odlui se,
idemo kupiti karte.
No, mamina elja za putovanjem umrla bi ve na pragu nae sobe. Zapela bi ve
na vratima koja je trebalo otvoriti, u hodniku koji je trebalo proi, na ulaznim
vratima, stepenicama, ulicama. Sama nikada nije putovala, a ja sam u njenim oima
ipak bila vie dijete nego prijateljica, dakle bila sam teret. Premda sam rasla pred
njenim oima i brinula se za nju kao sestra.
Ostala sam u toj njenoj mrei, ni dijete ni sestra. Nisam se nikada iskoprcala.

64

Da je tada mogla odluiti da barem neto poduzme, da svoj interes usmjeri dalje
od oca, bio bi to znak da je svjesna bolesti i da lijeenje moda ima smisla. No nije
nala snage da neto doista promijeni. U njoj se gomilala gorina, slamala je kao
to teko voe, koje nikako da otpadne, tvrdoglavo trulei savija grane stabla sve
nie prema zemlji dok ne puknu. Moda bi bilo bolje da smo nekamo otputovale
nego da se njena novoprobuena energija preobratila u zlo koje ju je iznutra
izjedalo.
Napominjem da je rtva prije tri godine zbog psiholokih problema neko
vrijeme provela na psihijatrijskom odjelu.
Majka, sestra, ki, bila su tri stupnja, tri vrste odnosa koje smo nas dvije prole.
Svakoj je promjeni prethodio lom, pretrpljeni poraz od kojeg se nije mogla
oporaviti. Njezin je ivot bio poput provalije. Nakon to se u mladosti poskliznula,
nastavila je padati u ponor, sve nie i nie. Bez mog oca nije mogla zamisliti svoj
ivot - a ipak, bila je osuena ba na ivot bez njega. Mogla ga je samo uhoditi iz
daljine, slijediti ga poput kuje koju njeno tijelo, otealo od hormona, tjera da slijedi
trag mujaka.
Ugledala je maminu tanku bijelu ruku izmeu dviju reetki, zglob zamotan
irokim zavojem. Prozor je bio visoko, tako da joj Djevojica nije mogla dobro
vidjeti lice. Vidjela je samo obris, svijetlu mrlju uokvirenu tamnom kosom i tu ruku.
Nemono joj je mahala, poput umorne ptice koja lepee krilima. Mama je esto
prijetila baki da e se baciti kroz prozor. Jednom se ak i popela na prozorski okvir
njihove sobe. Djevojica nije imala dovoljno snage da je povue natrag u sobu, ali
znala je da je jedina mogunost da se mama predomisli, spomenuti tatu. Idem
nazvati tatu da doe, rekla je. Odmah je sila. Njegovo ime je za nju bila arobna
rije. Kao abraka-dabra u prii o Alibabi.
Nitko Djevojici nije rekao zato je mama u bolnici, u sobi s reetkama. Ali kad
je ula u kupaonicu, nakon to je po mamu dola hitna pomo, vidjela je ruiastu
vodu kako sporo otie iz kade i kapi krvi na bijelim ploicama, poput rasutih perli
koraljne ogrlice. ilet je stajao na rubu kade i Djevojica ga je oprezno primila s
dva prsta. Tanki sloj krvi na njemu ve se bio osuio. Bilo joj je jasno da se mama
porezala tako jako da su je morali odvesti, brzo, da ne iskrvari.
Baka je ula za njom, zgrabila joj ruku i zatresla je kao da je Djevojica
porezala mamu i sad je uhvaena na djelu pa je treba kazniti, strano kazniti. ilet
je pao na pod, uz slabaan metalni zvuk. isti, naredila je, izvoli pospremiti iza
luakinje!
Mama je dugo bila u bolnici, jako dugo. Ali baka se nije inila zabrinutom.
Govorila je zastraujue stvari koje su Djevojicu uznemiravale: najbolje bi bilo
65

da tamo i ostane, ionako je luda, ja ne mogu s njom na kraj. Da je barem zadre,

zato se nije ubila kad je ve pokuala, ne moe se ni ubiti kako treba, svima bi
nam skratila muke. Tebe u vratiti onoj propalici, neka se njegova nova ena brine
za tebe. Ja vie ne mogu ovako, ja vie ne mogu.
U njenom malom svijetu svi su samo ponavljali: ja, ja, ja.
Ne bi to nikome priznala, moda ak ni lutki, ali privlaila ju je bakina prijetnja
da e je poslati tati, da ivi s njim u starom stanu. Dok je mama u bolnici, morala
je biti sama s bakom. Kad bi odlazila na posao, gurnula bi Djevojici u sobu tanjur
s hranom i zakljuala je. Djevojica se na to bila navikla, ali nije mogla zauvijek
ostaviti mamu na zastraujuem mjestu koje je bilo utvreno kao da oekuje napad
neprijateljske vojske, posvuda reetke i straari. Ono na prozoru je moja mama,
htjela je rei mukarcu u uniformi koji joj nije dao da ide dalje, ali je baku ipak
pustio. A moda mu je baka rekla da je ona mami vanija od Djevojice?
Neu nikome otkriti nita o sebi. Neu se povjeravati braniteljici. Jedino tako
mogu kontrolirati situaciju.
Bilo bi uzaludno objanjavati njoj ili bilo kome drugome da je bol koju mi je
mama nanosila, za mene bila znak njezine panje, poput dodira zahvaljujui kojem
osjeam da za nju postojim, da me vidi. I kad bi se previe udaljila od mene, kad bi
me iskljuila iz svog svijeta pomou tableta, bila sam kao usahla biljka. Teko je
zamisliti da itko moe postati ovisnik o fizikoj boli. Ali bio je to dokaz prisutnosti
drugoga u mome ivotu, dokaz da nisam sama i da postojim.
Bol nas je povezivala, bila je temelj naeg odnosa, kao to je to nekome
njenost.
Imala sam nepunih trinaest godina kad sam prvi put uzela u ruke komadi stakla
od razbijene arulje. Bile smo same, mama i ja, a mama je ve danima danju
spavala omamljena. Osjeala sam kako ta njena umrtvljenost, ta teina koja je vue
prema zemlji, prelazi u moje tijelo i pritie me pretvarajui me u tupu masu koja iz
trena u tren sve vie gubi snagu. Ovdje, u sudnici, i sada se prisjeam opipa tanke,
glatke krhotine pod prstima trenutak prije nego to sam, sjedei na zahodskoj
koljci, zabila njen otar vrh u podlakticu i povukla crtu kao da u ruci imam
kemijsku olovku crvene boje. Crta je mirovala samo na tren, a onda se koa
rastvorila i svijetla krv prodrla je na povrinu veselo, kao da jedva eka da je
oslobodim. Zaboljelo me. Istovremeno, zadrhtala sam od uitka to neto osjeam,
to ipak nisam posve mrtva, ne jo. Zapanjena tim osjeajem, povukla sam jo
jednu crvenu crtu i osjetila isti strastveni drhtaj ivota. I umjesto da se zabrinem to
je krv potekla tankim, ustrajnim potoiima koji se na laktu spajaju u guste kapi
koje kaplju na pod, bezglavo se bacajui u bijelu provaliju, kao djeca kad zaepe
nos i skau u more - osjetila sam kako se sa svakim takvim skokom u meni neto
budi. Sjedila sam kao hipnotizirana i gledala kako se kapi na podu rasprskavaju u
66

jo sitnije, usitnjavaju se, velika kovanica krvi brzo razmijenjena u sitni, dok se
rezovi ire a koa poinje gorjeti vatrom koja me sili da ustanem i pomaknem se,
da neto poduzmem.
U kupaonici urim prvo oistiti lokvicu koja se ve stvorila na podu, kadli bre,
ime li u je samo obrisati? Na to nisam mislila. Ne mogu uzeti krpu za pod, to
mora biti krpa koju u moi baciti a da je baka poslije ne trai. Praktian problem,
tko bi se toga sjetio? Zgrabila sam toaletni papir i najprije oistila ruku, a zatim
pljunula i zalijepila iste komadie tankog papira uzdu rezova. Otac mi je jednom
pokazao kako se to radi, kad sam se porezala na papir i kad je jagodica na kaiprstu
pukla kao blijeda bobica groa. Rekao mi je da pljunem. Pljunula sam na komadi
papirnate salvete i on mi je kao ljepilom zatvorio ranicu, a krv je tek malo obojila
papir i odmah se zaustavila. Bila sam zadivljena. Taj moj bezbrini otac bio je
zbilja vjet, znao je toliko udnih i zanimljivih stvari.
Obrisala sam pod papirom i bacila ga u zahod. Kotli se ispraznio, a moja je
krv, kako smo uili u koli, otputovala u more. Ali pod u kupaonici, naravno, nije
bio ist. Izmeu bijelih ploica ostala je skorena tamnocrvena crta krvi. Upila se u
cement i voda tu nije pomogla. Vie nisam mislila na samoranjavanje, vie me nije
ni boljelo, bila sam ljuta na sebe jer nisam smjela biti tako nepaljiva. I jo sam bila
nesretna to sam upravo pala na maminom glavnom ispitu: nisam bila u stanju
kontrolirati svoje osjeaje. Osvrtala sam se po tijesnoj kupaonici traei neto ime
u ukloniti izdajnike mrlje. Odnedavno sam imala mjesenicu i nisam bila
oduevljena svjedoanstvom da postajem ena. Nije to bilo neto to sam jedva
ekala da mi se dogodi, kao veina djevojica u mom razredu. Danas mi se ini da
je mama isisala enu iz mene jo prije nego se dogodila moja preobrazba.
Odmalena sam gledala njenu opsjednutost tijelom i izgledom i napor koji je ulagala
u to da bude zavodljiva. Vjerovala je da ena mora biti zavodljiva jer e inae ostati
bez mua. On e nai mlau i ljepu, s tom prijetnjom ivi svaka ena, pogotovo
ona koja se i ne trudi da bude enstvena, iako to primjer bake i djeda nije
potvrivao. Iz moje tadanje perspektive, biti ena podrazumijevalo je teak napor
s neizvjesnim rezultatom. Prevelika blizina majine napadne enskosti odbijala me
od moga vlastitog tijela. Nisam eljela biti poput nje i nevoljko sam gledala kako
mi rastu grudi i dlaice.
Kako li se iste mrlje od krvi na rublju, na runicima i plahtama? Zato me ni
mama ni baka nisu to nauile? Je li to moda bio jo jedan mamin test, sakriti od
mene tu mrvicu znanja tako da budem jo ovisnija o njoj, da me lake kontrolira jer
e svakog mjeseca tono znati kad sam prokrvarila? Jer ona treba biti ta koja e
prije nego to ga stavi u mainu, klorom natopiti moje jo djeje bijelo rublje? Je li
baka tako pregledavala mamino prljavo rublje izvlaei ga iz koare u kupaonici?
Osjeala sam se poput bespomonog djeteta, premda sam ve bila ena. A onda mi
je pogled pao na bocu klora za izbjeljivanje rublja koja je stajala pred mojim
nosom, na podu ispod umivaonika. Kapnula sam nekoliko kapi i razmrljala ih po
ploicama. Zapahnuo me otar miris koji je preplavio kupaonicu. to sada, rei u
67

da se prolio sluajno? Da sam zabunom otepila bocu? No krv je prvo poutjela, a

zatim nestala. Bila sam zadovoljna, izvela sam jo jedan arobni trik. Koliko je
samo snalaljivosti potrebno da preivim u ovoj kui. Oprala sam pod vodom i
krpom i otvorila prozor, nadajui se da e smrad koji grize oi ipak ispariti do
veeri.
Mama je Djevojicu zakljuala u smonicu, ugasila svjetlo i otila iz kue.
Mama ju je zakljuala u podrum. Mama je daleko. Svi su daleko. Upomo! vikala
je Djevojica u mranoj smonici, u podrumu, ispod vode, ispod plahte, sama u
mranom svemiru. U stvari, aptala je. Nije se usudila vikati. Bila je dovoljno
velika da zna kako je nitko nikada nee uti.
Uz oca, u dvorani je i moj polubrat, onaj ije je roenje zamalo ubilo moju
mamu i kojeg bih sada, jer nje nema da mi to brani, mogla nazvati bratom. Tko zna
bi li on to htio? Porastao je otkad ga nisam vidjela i sad mi je ao to nismo bliski.
Podie ruku i stidljivo mi domahuje. Toliko je drugaiji od naeg zajednikog oca,
u njemu nema glupe bezbrinosti petnaestogodinjaka. I njegova mama je ve
potroena, zaboravljena, to nam je zajedniko tuno naslijee.
Baka ne prisustvuje suenju. Ona lei nepokretna i dementna u starakom
domu. Zamiljam je kako sjedi ovdje u dvorani, drhtei pri pomisli da bih svakog
trena mogla preko usta prevaliti njeno ime, ime svoje suuesnice u zloinu.
Da mogu, rekla bih joj: mi smo, draga moja bako, zajedno dokrajile mamu.
Razlika je jedino u tome to si ti to inila vie od etrdeset godina, a ja u jednom
trenu. Drago mi je da si daleko i da me ne gleda, dosta mi je ove sudske
zapisniarke preda mnom koja slii na tebe, s tim svojim osuujuim pogledom.
Tko je ona da mi sudi? Tko si ti da mi sudi? Nakon to si otila u dom a mama se,
bjeei od tvoje sjene, ipak odluila preseliti u novi stan, gotovo sam i zaboravila
da postoji. Sama si odabrala dom, rekla si da e tebe tamo sluiti umjesto da ti
slui druge. Imala si pravo, nisi mogla raunati ni na svoju ker koja se jedva
brinula za sebe, ni na mene s tek roenim djetetom. Mogla si raunati samo na nau
podmuklu osvetu. Bila si ve u kolicima i mi smo te ostavljale samu u stanu, bez
hrane i vode. Mama bi zakljuala tvoju sobu, a ti bi ostala zapomagati, ali ne
preglasno jer to e susjedi rei. Iako se susjeda nije trebalo bojati, draga moja
bako, oni nisu ni vidjeli ni uli nita od uasa koji su se dogaali iza tankih zidova
tvog stana. Njih jednostavno nije bilo briga. Ipak, okrutnost ti nismo mogle
uzvratiti istom mjerom. Pobjegla si od nas u dom, uspjela si.
Ni jednom nisam pomislila kako ti je ivjeti u tom domu, meu znatieljnim
ljudima kojima je glavna zabava da tebe i tvoju obitelj prevru po ustima i
otkrivaju nove detalje o skandalu. Znam da je sramota koju sam ti nanijela za tebe
daleko vei problem od mamine smrti. Smrt je kraj, a sramoti nema kraja. Mrlja na
68

imenu neko ugledne obitelji ne da se oistiti. Kad je na djedovom sprovodu vjetar

podigao veo s tvoga lica, vidjela sam da me gleda onim svojim zlim pogledom,
kojim si me tako esto gledala, a ja bih se od straha pomokrila. Nisam ti prila, bilo
mi je drago da s tobom vie ne moram prozboriti ni rije. Za mene si umrla zajedno
s mamom. Ubila sam te zajedno s njom. Postala si nevidljiva, ba kao to sam ja
godinama bila nevidljiva za tebe.
Ti si samo moja. Ja sam ti dala ivot. Ja ti ga mogu i uzeti.
Nikada te nisam pitala je li mama te rijei nauila od tebe?
Svjesna sam da bi bilo bolje da se rasplaem, to bi izazvalo simpatije suda. I
advokatica mi je to savjetovala, da slobodno pokaem svoje osjeaje jer to na ljude
ostavlja dojam pokajanja. Ba kao u amerikim krimi-serijama. Meutim kako
slobodno pokazati osjeaje kad me mama cijelog ivota uila da ih ne pokazujem?
Kad bih ih kao djevojica pokazala, u njenim bih oima bila neposluna i zloesta.
Skrivanje osjeaja bilo je za mene pitanje preivljavanja. Nije me samo savreno
uvjebala u tome, nego sam ih na kraju potpuno uguila. Nisam vie nita ni
osjeala. Pokazati osjeaje znailo je otkrivati slabosti, a ja sam morala biti jaka. I
radi sebe i radi nje.
Moje se ponaanje, dok sam jo bila mala, moglo nazvati vjetim laganjem ili
dobrom glumom, ali kasnije, to vie nije bila gluma. Postala sam takva, osoba u
kojoj su svi osjeaji zakopani i zaboravljeni. Mama je imala svoj bijes, svoju
mrnju i elju za osvetom. Ja sam prestala osjeati bilo to, ak se i moj strah
povukao pred mojom ravnodunou. Postala sam osoba bez empatije, sve dok se
nije pojavio taj mladi, gotovo djeak. Eno ga, sjedi tamo uvuen u sebe, uplaen.
On me jedini treba, ali prekasno je i oboje smo toga svjesni.
Kad mi se prvi put obratio i rekao mi, sjedi pored mene ovdje na klupu, ja sam
sjela. Oarala me vedrina u njegovim oima i kao da sam na as potonula u nju,
uronila u njegove oi kao da su nebo. Moje nebo, poslije sam mu govorila. U
njemu je bilo neeg laganog i lepravog, kao da nema tuge u sebi. Voljela sam
nain na koji je hodao i na koji me sluao malo pognute glave.
Bio je jedinac poput mene, ali je, za razliku od mene, bio dijete oko kojeg se
vrtio ivot njegovih roditelja. On nije morao misliti na to da ne smije odavati tajne,
da mora lagati ili utjeti da ne bi bio izbaen iz kue. Nije ivio u strahu, nije
poznavao bezbrojne naine na koje ljudi jedni druge mogu povrijediti. uo je o
tome tek od mene. Njegov me svijet fascinirao, toliko je bio drugaiji od mojeg.
Bili smo poput bia s dvaju razliitih planeta, ja sam dolazila s onog na kojem
vlada nasilje, gdje su batine jedini nain uvjeravanja, a svaka njenost znak
slabosti.

69

Dugo je trebalo da u meni probudi povjerenje. Dodiri su mu bili laki i njeni,

toliko razliiti od svih koje sam dotada iskusila. Jo nita o meni nije znao, a ipak je
naslutio da sam preplaena i da se otvaram sporo i oprezno, svakog trenutka
spremna na povlaenje. Pazio je da me ne povrijedi. Za mene je to bio dobar znak,
znak da se ne moram odmah braniti, da ne moram izvaditi sve oruje i pripremiti se
za napad. No napada nije bilo, njegova bi ruka njeno dodirnula moj obraz.
Pribliio bi mi se, naslonio svoje elo na moje i pomilovao me. Moj obraz koji je
primio nebrojeno pljuski, jedva bi osjetio dodir njegove ruke, mekou dlana, spori
pokret prstom po elu i oko usta i dugaak poljubac od kojeg bih klonula.
Uz njega moje tijelo kao da vie nije bilo tvrava. Pod njegovim sam se prstima
pretvarala u neto drugo, u instrument na kojem je dodirom mijenjao moja
raspoloenja. Ne, nisam se mogla suzdrati. Preputala sam mu se i nisam mislila
na gubitak kontrole dok smo leali na krevetu u njegovoj sobi, oznojeni u
polumraku, a zrake sunca po nama sipale zlatnu prainu.
Ali kad mi je rekao da me eli upoznati sa svojim roditeljima, instinktivno sam
odbila. Ne boj se, vidjet e da e im se svidjeti, toliko sam im ve priao o tebi,
inzistirao je. Priao im je o meni? Ja se mami nisam usudila spomenuti ni jednu
jedinu rije o njemu, niti nagovijestiti osjeaje koje je susret s njim u meni
probudio. Pomislila sam prvo na to kako je otac uao u ivot mojih bake i djeda,
kako je moja mama u naivnom uvjerenju da e sve proi dobro, u jednom trenutku
morala izrei tu istu reenicu. I kako je moj otac, bezbrian, u ispeglanoj koulji,
uao u stan, a doekala su ga dva para hladnih ispitivakih oiju.
Primili su ga u dnevnom boravku, pomno pospremljenom za tu priliku, sa
stolom prekrivenim finim stolnjakom. Moj djed ga je ponudio piem, a on je
pristojno odbio. Onda su svi etvoro pili mlaku crnu kavu iji se ugodan miris
uljao sobom priguujui nelagodu i strah, miris znoja i parfema i skrovitih mjesta
kojih ima u svakoj kui, a koja vonjaju na zaputenost i ivotno razoaranje.
Sjetila sam se to mi je priao otac. Ti su me ljudi, njeni roditelji, promatrali kao
da sam izloak na zoolokoj izlobi, recimo nova vrsta gutera. Jedva da su
procijedili koju rije, onako, iz puke pristojnosti. Nisam imao priliku ita rei, taj je
susret bio tako oigledno neprijateljski. Kao da predstavljaju sam Strani sud, oboje
smo odmah na poetku bili optuenici za nepoznati zloin, bez mogunosti obrane,
rekao mi je otac. Poelio sam da ih vie nikada ne vidim. Pa to je i bilo suenje,
suci su bili strogi i nepravedni, bili su ljuti. Na koga? Na svoju zaljubljenu ker? Na
sudbinu? Lako mogu zamisliti kako je iz njih izbijao otar dah neodobravanja i da
je bilo mogue da tog mladia vjetar digne u zrak i baci u more, da se pred
njihovim oima utopi, sigurno ne bi maknuli prstom da mu pomognu. Samo da
nestane iz njihovih ivota!
Pokuali su, sve su uinili da joj ogade tog fakina i u tome su pogrijeili. to su
vie nastojali da je od njega udalje to se ona jae za njega vezivala. Danas mi je
70

teko rei je li otac u tom trenu mojoj majci predstavljao mogunost da pobjegne iz
doma u kojem se guila, od roditelja koji su svoju volju nametali konatim
remenom? Je li ono to se naziva zaljubljenou bilo vie od toga, sredstvo bijega,
vapaj za razumijevanjem? Je li otac bio tek plovilo, prekooceanski brod koji ju je
nosio prema novom kontinentu? Jednom se usudila suprotstaviti svojim tiranima,
jednom se pobunila na jedini nain na koji je znala, jedinim sredstvom koje je
posjedovala - svojim tijelom. I to je tijelo ostalo obiljeeno. Moj se otac utisnuo u
njega poput peata od usijanog eljeza. Nikada, nikada se taj peat, znak
pripadnosti njemu, nije izbrisao. Ja sam se rodila kao usputna posljedica njenog
prkosnog pokuaja bijega od roditelja.

Strepila sam od susreta s njegovim roditeljima. Jesam li i ja bila pozvana k

njima na istu vrstu prosudbe, hou li i ja ostati bez mogunosti obrane? Kako se
uope ovjek u mojoj situaciji moe braniti, treba li se braniti od sluajnog susreta i
neoekivanih osjeaja koji ga preplave i svega onoga to se zove ljubav? Pa ipak,
pristala sam. Njemu je to bilo vano.
S naporom sam otvorila ogromna ulazna vrata zgrade. Sjeam se, uplaila sam
se mramornog stubita koje se ispred mene uzdizalo. iroke izlizane mramorne
stube, omeene elegantnom ogradom od kovanog eljeza na kojoj se isprepletalo
lie vinove loze, penjale su se prema svjetlarniku na krovu. Ovo je nesavladivo,
pomislila sam, i odjednom me uhvatila slabost. Izala sam i odahnula. Nisam se
usudila popeti sama.
Napokon smo se upoznali sluajno, na neutralnom terenu, u kafiu blizu kole.
Njegovi roditelji su gimnazijski profesori i prema svim mladima odnosili su se kao
da su njihovi aci. Toga dana nas dvoje smo sjedili za stoliem na ploniku i
roditelji su bez uvodnih prenemaganja prili i sjeli k nama. Njegova mama
izgledala je mladoliko, u trapericama i koulji, svijetle kose vezane u rep i bez
trunke minke. Otac je imao bradu proaranu sijedima. Sjedili su i razgovarali s
nama, ne obraajui posebnu panju na mene. Sigurno nije bilo prvi put da vide
sina na kavi s nekom djevojicom koju im je predstavio kao svoju djevojku.
Srdaan oev osmijeh uinio je da te njegove rijei zazvue obino, prirodno.
Mama se samo nasmijeila i kimnula glavom, primajui na znanje stanje stvari.
Reci nam neto o sebi, rekla je, ime se bavi, to te zanima? Mislila je, naravno,
osim kole, kolske se obaveze nisu raunale. Ljude su, poslije sam to shvatila,
vrednovali prema njihovim interesima.
Nisam imala spreman odgovor na to pitanje. Volim knjievnost, rekla sam,
pomalo kao da se branim. Da, da, svi mi volimo knjievnost, pourila se sloiti, ali
uinilo mi se, omalovaavajuim tonom. Valjda sam trebala dodati jo neto,
planinarenje, astronomiju, slikanje? Ne ba svi, rekla sam, znam puno ljudi koji
uope ne itaju ili itaju samo gluposti. I mene samu zaudilo je da sam se usudila

71

suprotstaviti, iako slabano. Moj se glasi mijeao s glasovima s drugog stola, s

bukom automobila na ulici, mrmorenjem vjetra.
Opet me preplavio osjeaj izgubljenosti, nepripadanja. to god kaem, ispadne
glupo i besmisleno, zato sam toliko nesigurna, zato su svi bolji od mene? Moj je
pogled skliznuo s njenog lica na rub moje alice, na kojem se ulovila pjena od kave.
Pomislila sam kako se osjeam ba tako, kao pjena u alici na povrini tamne
duboke tekuine. U usporedbi s njima, ja sam neko gomoljasto bie, korijen koji se
nije razvio u biljku.
Svi su bolji od tebe, govorila mi je mama iako sam prolazila s odlinom
ocjenom. Njene rijei, mamine rijei, iskoile su mi pred oima iznenada, kao
mjehuri od sapunice koji izranjaju iz dubine, iz nekog unutranjeg mraka i pojave
se u vidnom polju s davno izgovorenim rijeima upozorenja, a zatim prsnu.

U sudnici sjedi tako da ga mogu vidjeti kad samo malo okrenem glavu udesno.
Iako je gotovo djeak, oekivala sam od njega bezuvjetnu ljubav. No on mi je nije
mogao pruiti. Naravno, ni jedan je mukarac ne moe pruiti. Traila sam previe
od njega, sve ono to nisam dobila nikada prije.
Kad sam ga upoznala, inilo mi se da sam mnogo starija od njega, bio je tako
naivan. Nita mu se runo jo nije dogodilo. Nije znao da se moe odrasti bez
ljubavi, poput suhe grane koja se prua u nebo. Moe li to razumjeti, pitam ga? On
nesigurno kima glavom. Dri me obgrljenu objema rukama, tek smo na poetku,
nisam mu se jo sasvim predala. Ti se svega boji, kae on. Nema pravo, ne bojim
se tebe. Bojim se samo svojih ukuana. Mislim da me jedino oni mogu povrijediti.
On se udi poput djeteta koje jo nikada nije vidjelo maioniara pa ne pozna razne
arolije i vjeruje da zec doista ivi u eiru, a golub u rukavu, da je mogue da
maioniar prepili enu na pola. Ja sam za njega udo, poput te prepiljene ene
koju onda ipak nekako sastave i ona je opet cijela. Ne govorim mu sve, ne jo.
Bojim se da bih ga tako udaljila od sebe, a ne elim njegovo saaljenje. Kad
zagnjurim lice u njegov plavi pulover, postajem dio njegovog svijeta u kojem vlada
mir, a ukuani ne urlaju jedni na druge. Smiruje me kad mi pria o sebi. Tjeram ga
da mi ponovo prepriava kako ga je kao malog mama uspavljivala pjevajui mu
uspavanke. Legla bi pored njega i pjevuila mu dok ne bi zaspao.
Kad smo u koli jednom za domau zadau trebali opisati kako kod kue
provodimo veer, svi su u razredu pisali o tome kako zajedno s obitelji veeraju pa
onda zajedno gledaju televiziju. U svom sam sastavku opisala scenu iz jednog
filma. Opisala sam kako smo nas troje otili na veeru u restoran. Pisala sam o finoj
hrani i maminoj elegantnoj haljini. I kako smo poslije veere etali uz obalu, dok je
do nas dopirala muzika s hotelske terase. Veer smo zavrili jedui sladoled. Kad
sam legla, otac mi je proitao priu, a onda je dola mama, poljubila me u elo i
ugasila svjetlo.
72

Nastavnica me pohvalila. Lijepo si to napisala, rekla je, vidi se da ima mate.

Znala je da je mama razvedena i da ivimo s bakom i djedom. Mene je bilo sram
moje prozirne lai, ali enja da ivim poput druge djece izbila bi na povrinu
naglo i nenadano. Tako bih odjednom, usred vonje autobusom ili u duanu,
poeljela da me mama dri za ruku dok hodamo ulicom. Da otac doe na kolsku
priredbu i da poslije hvali moje recitiranje. Da nekamo otputujemo zajedno i da
poslije svima priam kako je bilo. Da mi mama kupi haljinu koju sam vidjela u
izlogu. Ili barem da me ne tue.
Kad bismo nas dvoje bili zajedno, osjeala sam se poput spaenog brodolomca.
Za spas je dovoljno da postoji jedna jedina osoba na svijetu koja te, barem neko
vrijeme, prihvati kakva jesi i prui ti osjeaj sigurnosti. Trebao mi je taj osjeaj
zajednitva i pripadanja nekome.

Mama je od svojih skrivala da je trudna. Naravno, dvadeset godina poslije, i ja

sam skrivala od nje da sam trudna dok god sam mogla. U emu je uope izmeu
nas bila razlika? Ona mog deka nije jo upoznala, mislila sam da je najbolje to to
due izbjegavati. Nisam imala snage suoiti se s njezinom reakcijom koja nije
mogla biti nita drugo nego neodobravanje. Znala sam da joj moj deko nee biti
dobar za mene, ve i zato to me od nje udaljava. I ne samo to, sprema se ugrabiti
me i odvesti tko zna kamo, iza sedam mora i sedam gora, izvan dohvata njene ruke
i njezinih zapovijedi. A ona, moja majka koja se u meuvremenu pretvorila u moju
ker, ostat e naputena i od posljednje osobe za koju se dri i koja je odrava na
ivotu. to e biti s njom?
Vidjela sam to pitanje u njenim oima kad sam napokon smogla snage da joj
priznam da sam trudna ve sedam mjeseci. Uhvatila se za vrat, kao da joj nedostaje
zraka. Uvijek je u njenim priama otac bio taj koji je nju ostavio, iako je ona
ostavila njega. Ali on je nju odbacio, u tome je bila razlika meu njima. To
odbaeno, duboko oteeno bie trebalo je sada nastaviti ivjeti bez mene. Sve sam
ja to mogla predvidjeti i skrivala sam od nje trudnou dok god sam mogla.
Vani je hladan jesenski dan. Djevojica sjedi za kuhinjskim stolom. Mama
upravo kuha kestene za kesten pire. Na tednjaku je lonac s kipuom vodom. Kad
podigne poklopac, die se oblak guste pare. Djevojica gleda kako se para iri
kuhinjom, kako se hvata na prozor i pretvara se u krupne kapi koje klize niz staklo
poput kie.
Doi blie, kae joj mama. Djevojica se premjeta blie mami. Mama iz lonca
kuhaom vadi jedan kesten. Prima djevojicu vrsto za zglob i otvara joj dlan.
Brzim pokretom kuhae strese u njega vrui kesten, a zatim svojim dlanom vrsto
obavija njezin oko vrelog kestena i tako ga dri. Gleda je u oi. Djevojica najprije
nemono trzne rukom, a zatim se preputa majinom stisku. Suze joj klize niz
73

obraze, brie ih slobodnom rukom, ali ne isputa ni glasa. Kuhinja je puna pare i
jako joj je vrue. Osjea kako joj znoj natapa majicu i kako joj se mokra bedra
lijepe za stolicu.
Njih dvije kratko vrijeme sjede u istom poloaju. Mama paljivo promatra njenu
reakciju. Vidi da djevojica bezglasno plae i da je oblijeva znoj, ali se ne mie.
Nakon to popusti stisak, kesten padne na pod. Djevojica otvara dlan. Plik od
opekotine iri se velikom brzinom. Njena koica oko plika pobijeljela je, pa
pocrvenjela. Djevojica pilji u svoj dlan, ne moe pomaknuti ruku. Sada kad joj
mama vie ne stie ruku, bolje tako jaka da je hvata munina. Mama joj uranja
opeeni dlan u hladnu vodu. Djevojica se naginje nad posudu s vodom na stolu i
povraa. Mama je ne dodiruje, ne gladi joj kosu niti joj pridrava elo dok se
napree da iz sebe izbaci bol.
Kasnije, kad se pribrala, mama joj s osmijehom kae: bravo, poloila si ispit!
Ponosna sam na tebe. Ponosna je na nju samo kad poloi neki njezin ispit.
U trudnoi nisam povraala, niti mi je ujutro bilo muno. Valjda je plod u meni
ve slutio da se ne smije oglasiti buno, ve da se treba uuljati u moj ivot poput
kakve jedva vidljive, nenametljive bubice. I sama sam bila iznenaena. Ne znam
zato sam vjerovala da mi se trudnoa ne moe dogoditi. Je li to i ona mislila? to
si mislila? Nita nisi mislila! odzvanjale su mi djedove rijei upuene mami koje
sam ula toliko puta. Ili se, poput mene, preputala toplini drugog tijela, drugog
bia koje te ne odgurava od sebe i ne urla, nego te privlai k sebi polako, postupno,
poljubac po poljubac, dodir po dodir, kao da te moli da mu udijeli svoju milost?
Trudovi su mi poeli rano ujutro. U sobi su drvene rolete bile jo sputene, a
vjetar je zavijao oko kue i tresao ih kao da ih eli otrgnuti. Probudila me mokra
plahta ispod mene i onaj moj djeji, dobro upameni strah od kojeg sam se na
trenutak sledila: jesam li se opet pomokrila u krevet? U starom krevetu, ispod moje
plahte cijelom duinom madraca bila je prostrta crvena gumena prostirka koja bi mi
ljeti pekla lea, a zimi ih hladila, ali ju se nisam usudila maknuti. Hoe li mama
sada ui, otkriti pokriva i vidjeti mokru mrlju? Hoe li me zatim epati za ruku,
izvui iz kreveta, nalupati me po stranjici, a zatim ubaciti u kadu i nemilosrdno
otvoriti hladni tu? Ona je vjerovala u tu brutalnu metodu, svaki put kad bi mi se
nou to dogodilo nemilosrdno me bacala pod ledeni tu. Nisam smjela izai iz kade
dok ne bi dola po mene.
Tog ranog jutra kad mi je pukao vodenjak, prva mi je pomisao bila da e madrac
bez gumene prostirke biti mokar, i da e se ona, kad to otkrije, prvo izderati na
mene, a moda me i udariti bez obzira na to to se nisam pomokrila u snu. Ali bilo
je prekasno da promijenim plahtu, trudovi su zaredali u sve kraim razmacima, kao
da mi utrobu probada tisue igala. Bol je prodirala iznutra prema van, od dna
trbuha prema pluima i oduzimala mi dah, irei se prema leima dok me sasvim
ne bi obuhvatila, kao val.
74

Torba za bolnicu ve je danima ekala spremna. Ba kao to sam, kao mala,

imala uvijek spremnu torbu za izgon ili bijeg, sada sam umjesto odjee za lutku u
nju spremila djeju odjeu. Navikla na razliite vrste boli, strpljivo sam ekala da
se sasvim razdani.
U bolnici na prijemnom odjelu sestra me ispitivala strogo, kao da sam na
policiji, dok sam ja jedva dolazila do daha. Nisam se izderala na nju, a trebala sam.
U tom sam trenu prepoznala u sebi onaj davno ugraeni osigura protiv iskazivanja
boli. Bol se mora trpjeti, utke i bez reakcije. Emocije se moraju kontrolirati.
Moram poloiti i ovaj ispit, premda to vie nije ispit.
Mora utjeti, rekla je mama i stisnula moj dlan s vrelim kuhanim kestenom. Da
te nisam ula da plae! vrsto je drala moju stisnutu aku u svojoj, a ja sam
grizla usnicu dok su mi suze frcale i kapale na njenu ruku. Nagonski sam pokuala
izvui svoju ruku iz njene, ali nije poputala stisak. Njenim napetim licem razlio se
osmijeh olakanja. Mala je izdrala kunju. Mala je nee odati, treba samo vjebati
kontrolu. Tako jednostavno!
Porod nee ii lako, rekao je lijenik. Dok sam leala na uskom stolu u zeleno
obojenoj prostoriji, sestra lica prekrivenog maskom pourivala me: tiskajte,
tiskajte! ula sam metalni zvuk nekog instrumenta koji odlae u emajliranu posudu
na stolu, doktora koji govori, urlajte eno boja, samo urlajte ako e vam tako biti
lake, dok nisam skliznula u san.
Kad sam se probudila, vrtilo mi se u glavi od slabosti. Bol u trbuhu je nestala,
ali ju je zamijenila nova vrsta tupe boli koja mi nije dala da se pomaknem.
Beskrajni umor prikovao me za bolniki krevet, nisam mogla podii ruku, ni
okrenuti se na drugu stranu. Svaki je pokret zahtijevao nadljudski napor. Koa mi
je bila ljepljiva od znoja i zaudarala sam na neto nepoznato, neugodno. eljela
sam samo spavati. Ali, ula je sestra sa slubenim osmijehom i uruila mi paketi.
Evo, to je ono za to ste se muili, rekla je vedro, a ja bih joj najradije vratila bijeli
zamotuljak. San me mami. Jo samo malo, pustite me da spavam, kaem joj i ne
pogledavi novoroene.
Pomislila sam kako je i mama mene tako raala. Nemogue je osjetiti bilo to
osim umora kad ti to novo bie prvi put poloe u naruje. Na dijete se treba
naviknuti, ba kao i na svaku drugu promjenu. Je li mama uistinu shvatila da se od
trenutka kad joj je sestra predala novoroene u ruke, nikada vie nee moi rijeiti
odgovornosti za njega?
Kad sam svoju djevojicu napokon primila u naruje, ugledala sam crveno
smireno usnulo lie koje nije izgledalo kao da se ljuti to je na ovome svijetu, a ne
u toplom mraku u kojem se donedavno spokojno ljuljukalo. Bila je siuna i
lagana. Stisnula sam je na grudi, uplaena da bi mi, tako majuna, lako mogla
ispasti. Tako je lako povrijediti dijete, dovoljan je jedan neoprezan pokret.
Vjerujem da je mama, kad me prvi put ugledala, osjetila taj isti strah od
75

odgovornosti za moj ivot. U njenom se ivotu pojavilo bie koje je o njoj potpuno
ovisno. to je prvo pomislila dok me drala u naruju, jo bolnog tijela i nateklih
grudi?
Koliko dugo je trebalo da prvi put pomisli: ja sam je rodila, ja je mogu i ubiti?
Ali nisam eljela svoje novoroene gledati maminim oima. Oi su mu bile
zatvorene, a koa tako njena i prozirna da su se kroz nju vidjele tanke plaviaste
ilice. Udahnula sam njegov miris i pomilovala rijetke svijetle vlasi. Pomislila sam
kako je moja djevojica moj amac za spasavanje i kako u se zajedno s njom,
zbog nje, izvui iz ivota u kojem sam zaglibila kao u moru rastopljenog katrana,
to dalje od moje mame, to dalje. Jesam li u tim prvim trenucima, s mojom
djevojicom u naruju, pomiljala na njenog oca? Bojim se da nisam.
Otac optuene imao je policijski dosje ve od svoje esnaeste godine. Bavio se
vercom i sitnim kraama.
Dan je ve odmakao, sunce se premjeta na drugu stranu sudske zgrade i zidovi
dvorane postaju sve tamniji. Neonska svjetla jo jasnije osvjetljavaju lica oko
mene, sve bijeda, sve otrijih crta.
Otac moje djevojice gleda me netremice. eli mi dati do znanja da je tu, uz
mene. Iz njegovog dranja vidim da mu njegova nemo teko pada. Znam, mui ga
to ne smije svjedoiti u moju obranu. Ja sam mu to zabranila zbog istog razloga
zbog kojeg se ne mogu sama braniti. Morao bi progovoriti o onome to je vidio i
to sam mu ispriala o mami i o naem odnosu, a tada bi iznevjerio ne samo nju
nego i mene.
Da smije, mogao bi ispriati kako je, nakon to sam se preselila k njoj, doao u
mamin stan vidjeti svoju djevojicu.
Uao je u sobu, sjedila sam s njom u naruju i dojila je. Bila je utonula u san,
zadovoljno mljackajui i stiui ruice. Drala sam njeno oputeno tjelece u
naruju vre nego to je trebalo. Ba kao da se ja pridravam za nju, jer me jo
jedino ona spreava da ne padnem u rupu iz koje se vie neu izvui.
Nekome nepoznatom tko bi u tom trenutku gledao kroz prozor, uinilo bi se da
je to idilina slika majke koja doji, gotovo poput onih renesansnih freski na kojima
bjeloputa Madona s blaenim izrazom lica na grudima dri bebu. No ve s vrata se
vidjelo da je parket oko mojih nogu poprskan svjeom krvlju. Sitne kapljice
rasprile su se oko mojih stopala, neke su dospjele na bijeli pokriva u krevetiu.
Stajao je na vratima ukipljen, zateen prizorom. Htio je neto izustiti, ali je
zastao otvorenih usta. Pogled mu je kliznuo niz moje gole noge proarane tankim
poprenim crvenim prugama na kojima se zgruavala krv. Opet te iibala, rekao je
kad se sabrao. Nije to bilo pitanje nego konstatacija. ibala me i prije, ali po leima
76

kako se ne bi vidjeli tragovi. Nakon nekog vremena rane bi se pretvorile u

ljubiaste pruge koje bi s vremenom postajale sve svjetlije inei mreu skrivenih
znakova na mome tijelu. Sve ih je poznavao, sve ih je opipao i znao napamet. Toga
dana bio je zateen jer se takvo to nije dogodilo ve due vrijeme. Bilo je to prvo
ibanje otkako me primorala da joj se vratim. Kako se usudila, rekao je, zato si joj
opet dopustila?
Dopustila? Bila je to posve pogrena rije i on je to morao znati. Morao je,
nakon tri godine. Da, nakon to je saznao sve ili gotovo sve o mojoj majci i njenoj
bolesti, morao je znati da u njenim oima nikada nisam prestala biti dijete, kao to
ona nije prestala biti dijete u oima svojih roditelja.
Uzimala je sebi pravo da me iiba kad god pomisli da to zasluujem.
Moda sam sama bila kriva za to. Ma to da mi je inila, meni nije uspijevalo
ostaviti je, uvijek sam joj se iznova vraala. Milom ili silom. Prikovala me uz sebe
strahom, saaljenjem i osjeajem krivnje kojima me kontrolirala cijelog ivota.
Nisam se mogla posve odvojiti od te, ve posve izbezumljene, nesretne ene. Bilo
mi je ao njene vezanosti za moga oca koji vie nije elio znati za nju. esto sam
sanjala da joj se vraam. Netko je morao biti odgovoran za to, od svih odbaeno
stvorenje. Netko se morao o njoj brinuti. Zlostavljanje se pretvorilo u jedini nain
na koji je sa mnom komunicirala, drugaije nije znala. Jo sam kao dijete shvatila
da je to bio njen nain iskazivanja panje.
I moj mu i ja trebali smo znati da e se sve ponoviti kad joj se vratim. Zato je
vjerovao da u biti sigurna od njenih napada? Radi djeteta? Bojala sam se da je bilo
samo pitanje vremena kad e nasrnuti i na djevojicu, kao to je nasrtala na mene.
Samo sam ja stajala izmeu nje i elje moje majke da uniti sve oko sebe. Za nju je
dijete bilo dokaz da sam ponovila njezinu pogreku, da sam i ja upropastila svoj
ivot. Ponavljala mi je iste reenice koje su njoj govorili njezini roditelji, naroito
mama. Ba kao da me dodiruje arobnim tapiem, kad god bi stala nizati prijekore
- zato si se upropastila, mogla si pobaciti, tko te je tjerao da rodi, zato nisi
iskoristila priliku da uiva, da putuje kad ve ja nisam mogla - pretvarala bih se u
djevojicu koja sjedi ispred hotelske sobe u hladno popodne i igra se s lutkom,
eka. Njeno nevoljeno dijete. Mora da je mrzila sebe u meni. Osobu koja, poput
nje, nema snage trgnuti se i uiniti neto sa svojim ivotom, nego nastavlja ii
stazom koju je utabala bolesna majka.
Ponekad bi znala biti sasvim svjesna svoje bolesti. Usred ibanja, sjela bi na pod
i poela plakati. Zato, zato? Urlala bi licem okrenutim prema nebu, ali odande
nije stizao nikakav odgovor.
Da, dopustila sam joj da me iiba, rekla sam, tako mi je bilo lake. Na bol se
lako naviknuti, a znala sam da je to jedini nain da se njezin bijes utia. Bilo je
najbolje stisnuti zube i pustiti je, po tisuiti put, da se iskali na meni. Bojala sam se
za malenu, rekla sam mu kao nekakvo opravdanje. I umjesto da nas on istog trena
odvede iz tog pakla, ostao je skamenjen stajati na vratima dok su mu suze natapale
77

ovratnik koulje. Prezirala sam ga u tom trenu, kako sam ga samo prezirala! Svoj
jad je dodao mojoj vlastitoj nemoi da se iupam iz njenih kandi.
A izvan naeg zatvorenog kruga postojali su drugi ljudi kojima sam zavidjela
to ive normalnim ivotom, kao to sam nekada zavidjela djeci kojoj je tata
kupovao sladoled, bakama koje su pjevale uspavanke unucima, poznanici koja nije
imala oca ali joj je njena mama tepala: ti si moje zlato, volim te najvie na svijetu.
Zavidjela sam ak i enama koje su zalijevale cvijee, paljivo, kao da je to
najvaniji posao na svijetu.
Sjedila sam onako iibana, sama sa zaspalim djetetom, klonula. A on je plakao!
eludac mi se stisnuo i ponovo mi se vratio stari nagon za povraanjem. Okrenula
sam lice od njega, mukarca koji nije imao snage zatititi svoje dijete zato to je jo
uvijek i sam bio djeak. Kad mukarci odrastu i postanu odgovorni za svoje dijete?
Je li odrastao mukarac netko tko plae ili netko tko se ponovo i ponovo zaljubljuje
ili netko, kao moj djed, tko radi da prehrani obitelj i da joj sve prui a nitko ga ne
slua pa ih zato sve mora tui kako bi to shvatili?
Ustala sam i dala mu usnulo dijete. Oprala sam pod, promijenila plahticu i
istuirala se.
Djevojica zna da je njeno jedino sigurno sklonite ispod kreveta, tamo odakle
je moe istjerati samo bakin tap od metle.
U sklonitu mirii na pastu za parket i prainu i kada se povue u najudaljeniji
kut i priljubi uza zid. Djevojicu umiruje hladan hrapavi dodir buke. Lei tako dok
se sama ne pretvori u zid i prainu, dok gotovo sasvim ne iezne. To je igra koju je
sama izmislila. Zove se: nema me. Igra je posve sama, jer joj je teko lutki objasniti
njena pravila.
Jednom sam na putu u kolu vidjela kako je ovjek u parku ulovio ptiicu tako
to je granicu premazao nekakvim ljepilom, a valjda je stavio i mrvice kruha kao
mamac. Ptiica je sletjela i zalijepila se. Zatim se dugo pokuavala odlijepiti
mahnito maui krilima, ak bi se malo uzdigla, ali joj duge niti ljepljive smjese
nisu dale da se sasvim odlijepi od granice, vukle su je natrag. Gledala sam je kako
se pokuava osloboditi dok nije klonula od umora. Zatim ju je taj ovjek uzeo u
ruku, oistio prstima ljepilo s njenih kandica i stavio je u majuni kavez.
Poznavala sam taj osjeaj, kad si zalijepljena, kad se ne moe osloboditi i
poletjeti. Ta gusta ljepljiva smjesa koja mi nije dala da se odvojim od mame nije
bila ljubav.
Koliko kota ta ptiica? upitala sam, kupila bih je. ovjek nije bio nimalo
iznenaen, odmah me upitao zanima li me cijena s kavezom ili bez njega. Bez
78

kaveza, rekla sam. Pa kako e je odnijeti kui? Ne brinite se, rekla sam i uzela
ptiicu iz njegove grube ake. Bila je mala, arena, od onih koje lijepo pjevaju. Jo
nije bila odustala od borbe. Kroz prste mi je provirila njena glavica s crvenim
perjem na obrazima. Osjetila sam kako joj srce brzo udara u grudima. Nosila sam je
meu dlanovima do kraja parka i dalje niz cestu jer nisam eljela da je se lovac
ponovo doepa. A onda sam otvorila dlanove. Stresla je perje i uzletjela.
Zacvrkutala je kao da me pozdravlja i ja sam joj odmahnula - ta tko jo mae
pticama! Taj se put ptiica izvukla. Bila sam sretna zbog nje, no ovjek s ljepilom i
mrvicama ostao je sjediti i ekati.
Sada, dok u sudnici gledam tog tunog, nemonog mladia, mislim da nisam
bila u pravu. On je slabiji od mene. Nije se mogao oduprijeti, ne samo mojoj mami
nego toj sili koja je mene drala privezanu za nju, zatvorenu u njenom kavezu.
Od moga odlaska od nje, a naroito nakon poroda, mamino se stanje sve vie
pogoravalo. Bolest ju je grizla, napadala i pretvarala u stisnutu hrpicu bolnog
mesa. Imala je samo mene, trebala me. A ta je potreba bila obostrana. Ni moj mu
ni dijete nisu uspjeli bitno promijeniti na odnos.
Otkad sam se preselila, ona svake veeri dolazi pred kuu u kojoj ivim i urla.
Najprije zvoni na vrata, zatim lupa i psuje: otvorite mi, pustite moju ker van,
imam pravo vidjeti ker i unuku! Njen glas odjekuje starinskim stubitem i
pojaava se. Stanari otvaraju vrata, a zatim ih brzo zatvaraju. Zato tu enu ne puste
unutra? Je li ona prosjakinja ili moda psihika bolesnica? Zovite policiju ve
jednom, kae netko, koliko e trajati to maltretiranje?
Njegovi roditelji nisu znali s takvim ljudima. Bili su nemoni pred njezinim
urlanjem. Umirila bi se samo kad bih izala i odvela je do njenog stana, za ruku,
poput zalutalog djeteta. Naoigled svojih novih roaka i susjeda koji su oslukivali
iza zatvorenih vrata, virili kroz pijunke i navuene zastore, pitajui se koga je to
oenio, ija je ki ta djevojka, nije li i ona poremeena? uli smo i da joj je otac
lopov... Moj je mu imao teak zadatak umiriti svoje roditelje.
Mama nije odmah postala tako napasna. Kad sam se tek uselila k njegovima,
jedno kratko vrijeme uivali smo u miru. Stanovali smo u velikoj svijetloj sobi s
novim namjetajem, njegova mama je esto uvala nae dijete, zajedno smo ruali i
ivjeli ivotom mirne, normalne obitelji koja se uglavnom ne svaa i u kojoj nema
odvratnih tajni. Kupala sam se u panji na koju nisam navikla: eli li za ruak
teletinu ili piletinu, a moda da speem palainke, odmori se, lezi. Ali neprekidno
sam strepila, nisam se mogla rijeiti sumnje da ta situacija ne moe potrajati, u
tome mora biti neka skrivena zamka. Nisam se mogla posve uklopiti u njihov ivot,
jo uvijek su njih troje bili jedna cjelina a ja pridolica, ak je i dijete nekako
pripadalo vie njima nego meni. On, njegova mama, tata i naa djevojica - i ja
79

koja sam bila razapeta izmeu mame i njih, tamne i svijetle strane svoga ivota.
Probudila bih se usred noi i oslukivala njihovo disanje da se uvjerim kako su svi
oni stvarni, ivi.
I odjednom bih, posve nenadano, cijelim svojim biem poeljela pobjei i vratiti
joj se, ostaviti sve te nepoznate ljude koji spokojno spavaju, ne znajui da nas dijeli
zjapea provalija. Bojala sam se da je neu moi preskoiti jer pripadam jednom
drugom svijetu, onome u kojem nita nije kako se ini na prvi pogled. Mama i ja
dijelile smo ivot nesretnih i suvinih. Te sam ljude upoznala tek nedavno, nisu mi
mogli postati bliski u tako kratkom vremenu, ma koliko se trudili da mi ugode.
Njihova me neobina dobrota ak na neki nain vrijeala, inilo mi se da su dobri
prema meni iz milosra, zato to vide da je majka njihova ljubljene unuice jadna. I
eto, ve na poetku sam u njih posumnjala. Nije li to ba ono crnilo koje provaljuje
iz mene svaki put kad mi se dogodi neto lijepo?
Teko sam podnosila tu napetost izmeu svoja dva ivota, onog prijanjeg i
novog. Nou sam joj se vraala u mislima i doivljavala njenu samou kao da je
moja. Moram je umiriti, kao nekada, mislila sam. Moram joj biti mama, makar
nakratko ublaiti njene strepnje. Lei u uz nju i zagrliti je. Nisam te ostavila, rei
u joj, ne brini se, sve je kao i prije. Ja sam samo tvoja. Ti si mi dala ivot.
Djevojica lei u krevetu. Jo ne zna nita o bogu, osim da je to netko
svemoan. Ba kao to je njena mama svemona u njezinom ivotu. Vidjet e ti
svoga boga, kae joj ponekad prijeteim glasom, glasom koji nije njezin a ipak je
njezin, glasom toga boga. Dananja vjeba nije uspjela i mama je ljuta.
Djevojici nije trebala rei dva puta to mora napraviti. Stavila je sue sa stola
u sudoper i dodala deterdent. Popela se na malu klupicu i oprezno dotakla
zapjenjenu vodu u kojoj su plivali komadii mahuna. Voda je bila vrela i
Djevojica je odluila priekati da se ohladi. Ula je mama. Vidjela je taj njezin
oprezni pokret ruke, kako uranja prste a zatim pue u njih. Primila joj je obje ruke
za zapee i uronila ih u sudoper. Sue se pere u toploj vodi, odmah da si ga
oprala! izderala se na nju. Djevojica je rairila prste i ukoila ramena, ba kao da
e pasti na zemlju i ublaiti pad rukama. Pokuala se oduprijeti, ali majka je na to
jo jae stisnula njene ruke i gurnula ih dublje u zapjenjenu vodu. Osjetila je kako
to vie nisu njene ruke, nego dva iva bia, dvije male uspaniene ivotinje koje
znaju da je vrela voda njihova sigurna smrt. Mama ih dri unutra dok se ne
prestanu odupirati. Tada ih naglo vadi i pobjedniki ih dri u zraku pred njenim
oima: eto vidi, nita se nije dogodilo, samo su malo crvene, voda uope nije
prevrua. Ti si razmaeno derite, odmah da si oprala to sue. Hajde sada, sama,
bez cendranja!
Djevojica bezglasno plae, tople kapi padaju u vodu, sapunica se cijedi niz
njene podignute ruke, znoj se cijedi niz elo, niz lea, odjednom je sva mokra, kao
upravo okupana. Ali majka to ne vidi jer je ne gleda. Stoji iza njenih lea, sva je
80

usredotoena na izvrenje nareenja. Nareenje se mora posluati. Ne smije pustiti

ni glasa. Ali glas je ipak izdaje i njezin vrisak ispunjava kuhinju, izlijee kroz
otvoren prozor i pada na pustu ulicu.
Naveer joj mama uzima lutku iz kreveta. Djevojica prua za njom opeene
ruke, ali ne moe je dosegnuti. Danas nisi poloila ispit, kae joj mama, gasi svjetlo
i zatvara za sobom vrata.
Sutradan teta u vrtiu vidi zavoje na rukama. to ti se dogodilo? pita je.
Djevojica ve zna napamet sve odgovore. Uhvatila sam vruu drku od tave, kae
gledajui je u oi. Ono isto to je rekla i baki, i susjedi, i teti u duanu. S obje
ruke? pitala je teta u nevjerici. Pa da, tava je bila teka, uvjerljivo lae Djevojica.
Mama, jadna moja mama... stojim iza zastora i gledam je kako se povlai s
bojnog polja nakon to je svojom vikom ponovo uzbunila cijelu zgradu. Hoda
sporo, vidim kako nevoljko vue noge u starim, rashodanim cipelama. Pa zar je
stvarno dolo do toga da hoda naokolo u takvim cipelama i preirokoj haljini,
moda bakinoj? Odjednom mi se ini da iz daleka njih dvije slie, moda se
pretvara u svoju majku?
Njen se lik stapa sa sivilom na dnu ulice, a meni se suze sue na okamenjenom
licu, na maski koju vie ne mogu skinuti, ne znam je skinuti. Ba kao da je moja
mati postala moje nesretno, izgubljeno dijete koje treba hitno spasiti prije nego to
mu se dogodi jo vea nesrea. Ovi nepoznati ljudi su je otjerali, a ja, njezina jedina
zatitnica, to sam dopustila! Moram, moram je odmah vidjeti!
Izlazim iz stana, ostavljam svoju novu obitelj koja sjedi za veerom kao da se
nita nije dogodilo. Kako mogu sjediti tako mirno pod svjetlom raskonog lustera i
grabiti riu, povre i meso i oputeno razgovarati? A moja djevojica okruglog lica
nasmijeena sjedi u oevu krilu i gugue, ona nema pojma to se dogaa, kao ni
itko od njih. Jurim niz stube, spotiem se, padam.
Moram je sustii, pogazit e je auto, bacit e se pod kotae jureeg autobusa.
Moram doi do nje prije nego to stigne do kue jer kad ue, zatvorit e se u svoju
sobu, utonuti u svoje ludilo, iz kojeg vie nee biti povratka.
Teina mamine patnje poput grabeljive ptiurine lebdi nada mnom dok trim
ulicom meu ljudima koji se usuuju mirno hodati dok u meni sve vrije, pogled mi
se muti, a cijelo tijelo drhti od napora i straha.
U trku zastanem. to to radim? Gubim kontrolu? Prezrela bi me da me vidi
ovako usplahirenu. Iako je ona ta koja gubi kontrolu svakoga dana, dok urla pod
prozorima moje nove obitelji. Znam da je to borba, da se mama bori s tom novom
obitelji za svaki komadi mene. Ne mogu im, ak ni muu, objasniti da je mama
bez mene siroe. Zamijenile smo uloge i ja sam postala njena majka, treba me vie
od moje male bebe, koja oko sebe ima toliko ljudi koji je vole.
81

Sjedam na plonik zapuhana. Meka no me obavija i titi od pogleda. Kao da

sam neka umorna putnica koja je zastala da se odmori. Pokuavam ravnomjerno
disati. Zato mi u njenoj blizini stalno nedostaje zraka? Moram se sabrati. Ustajem,
ali ipak nastavljam hodati u istom pravcu. Polako se prikradam njenoj kui. Vidim
da je svjetlo u stanu upaljeno i njenu sjenu dok zatvara prozor. elina nit
pupkovine, koja nas povezuje, poputa i ja ponovo duboko diem, plua su mi
ista.
Umirena tim prizorom, lakim korakom kreem natrag, k onim drugim ljudima,
u kuu u kojoj sam ipak samo gost. Uivam njihovo gostoprimstvo, ali do kada?
Mu me titi, ali ipak, i on me nagovara na nemogue i kae da nazovem
psihijatrijsku bolnicu. Zato ve jednom ne potpie taj papir? pita me. Ne mogu,
ne mogu, jauem bespomono stisnuta uz njega u naem velikom branom krevetu.
I sama znam da mama ludi zbog mog odlaska, ne treba mi on to rei. Nitko bolje od
mene ne pozna dubinu njene nesree, koja raste od onog dana kada ju je otac odbio
vidjeti. Reci mu da sam bolesna, reci mu da imam rak, da umirem, samo ga nekako
umilostivi! govori mi mama, zazivajui bolest, crtajui vraga na zidu. Ona ne mari,
a mene hvata oaj. uti, uti, mama, ne govori tako, privijam njenu glavu na svoje
grudi kao da su pune mlijeka, kao da je ona moja tek roena beba.
Prenosim poruku ocu. Kaem mu da je mama jako bolesna. On sjedi na suncu,
preplanuo, s onim bezbrinim osmijehom na licu. Sjedni, kae mi. Bijela plastina
stolica je neudobna. Smije se mojim rijeima kao da sam mu upravo ispriala neku
alu, on se uvijek smije pa i kad mu je neugodno. Smijehom tjera stvarnost od sebe
i esto u tome uspijeva. Pa ona je stvarno posve enula! Ti njeni trikovi, dosta mi ih
je. Reci joj da me ve jednom pusti na miru, neka me ostavi, briga me za nju. Nije
me briga, uje li? Unosi mi se u lice, iako sam ja samo glasnik iz prolosti kojeg bi
rado zaboravio. Ali ja sam i osoba koja njih dvoje povezuje zauvijek i mislim kako
vie na mene jer sam dio nje. Pitam se hoe li me ubudue htjeti vidjeti.
Prenosim joj njegovu poruku, oklijevajui, ba kao potar koji se zaustavlja pred
vratima prije nego to urui telegram s loim vijestima. Mama slua, oi su joj
tamnozelene, poput dubokog jezera u kojem e se netko utopiti. Porui mu neka me
se uva! On i njegova najnovija kurva! Plai me to nije nimalo bijesna dok to
govori. Po njenim oima vidim da misli ozbiljno. Mislim kako bih trebala upozoriti
oca da se uva, mama postaje opasna.
Nikad me nee pustiti od sebe, kao ni oca. Nas dvoje smo njezini zarobljenici.
Ti si samo moja. Ja sam ti dala ivot. Nikada me nee moi dijeliti s mojim muem
i s mojom bebom. A ja sam bespomona, u njenoj moi, kao zaarana. Batrgam se
kao ptiica uhvaena na ljepilo. Maem krilima, lepram, muim se da poletim, ali
mi noge ostaju zalijepljene. Ni meni nema pomoi.
Djevojici je najtea vjeba s remenom. Djevojica zna da ne mora uvijek
zasluiti batine da bi ih dobila i da batine nisu samo kazna jer kaznu bi lako
82

izbjegla tako to bi bila posluna. No njezina poslunost nije uvijek nagraena

potedom od batina. Ponekad ih svejedno mora dobiti. Radi vjebe, kae mama.
Danas si bila dobra, ali ipak moramo vjebati, kae tonom kao da ona s tim nema
nita, to je tako i gotovo.
Djevojica unaprijed zna da e batine dobiti u subotu. Obino mamu ve od
jutra dri nervoza i nemir. Subota je jedan od onih dana kada se ne moe vidjeti s
ocem. Subotom joj kod bake i djeda ne prolaze izlike u vezi s poslom niti u vezi s
Djevojicom. Subote tata provodi sa svojom novom obitelji. Mama dugo spava, a
onda izbezumljeno hoda po stanu. Zato je taj dan dobar za vjebanje s
Djevojicom. Iz smonice uzima oev stari remen s mjedenom kopom. Tamo je, na
starom mjestu, na istom onom mjestu s kojeg bi ga on zgrabio i onda bijesno
udarao po maminim leima. Djevojica takoer zna da u majinim udarcima nema
bijesa, nije ona ljuta na Djevojicu, njene su batine obian test. Hoe li Djevojica
nauiti otrpjeti udarce a da ne zaplae? Mamini udarci moraju, govori joj, biti jai
od bakinih, tako da se na njih naui. Ali i jedni i drugi udarci remenom su jako
bolni i Djevojica nije sigurna da nee zaplakati i tako naljutiti mamu.
...drugi hitac je doao odozgo, a rtva je poela padati nakon prvog pogotka...
Svekar i svekrva nisu tu, otputovali su. Ne moram se osvrtati i traiti ih
pogledom po sudnici. Ne osuujem ih, ne elim njihovu podrku, a nisu je ni
ponudili. Jaz koji je pukao kad sam se s djetetom vratila mami, bio je poput onih
dubokih rascjepa u tlu koji nastanu nakon potresa.
Draga moja, kae moja svekrva poloila je ruku na moju, ne mogu je izvui,
ne usuujem se pomaknuti, ukoena sam kao cjepanica na koju e sada pasti sjekira
i raskoliti je - moram ti rei da ovako vie ne ide. Nisam iznenaena. Svako malo u
mome ivotu netko kae: ovako vie ne ide! Prvo mama, pa otac, pa djed i baka, pa
opet mama, pa i ja sama kaem sebi da ovako vie ne ide. U prijevodu, to znai
kraj. Odlazak. Izbacivanje.
Mama mi je rekla to isto kad sam joj priopila da sam trudna: ovako vie ne ide!
Pozvala sam je njezinoj prijateljici, nisam to mogla izvesti sama. Nee se usuditi
divljati u tuoj kui. Da sam bila sama s njom, jedan udarac njene noge u moj trbuh
i od mog bi trbuha ostala samo prazna ljutura. Znala sam da uskoro vie neu moi
i dalje glumiti da sam se udebljala. Moj mu elio je biti sa mnom, drati me za
ruku, ali nisam mu dopustila. Ovo je bilo neto izmeu nas dvije, trenutak kad u
joj obznaniti da se njezina nona mora ostvarila.
Ne znam kako je tono bilo kad je ona to isto morala rei svojim roditeljima. Je
li morala sjesti nasuprot njima nekog ljetnog popodneva dok su se oni, nita ne
slutei, tuili jedno drugome na vruinu i oteene noge? Je li bila nedjelja? Nikada
mi to nije ispriala. Samo da su je tukli, ali tukli su je ionako pa to nije bilo nita
83

posebno. A sada, ponovljena pogreka, dijete koje se sluajno dogodilo. Nitko

nita ne ui. Danas se u svakoj apoteci mogu kupiti kontracepcijske pilule, i sama
ih je uzimala ak i kad za to vie nije bilo potrebe jer je otac vie nije elio. Nije
sebi mogla priznati da bez potrebe guta pilule, jer se vie nema od ega tititi.

Njena nam je prijateljica natoila vino. Vidim, neto ste mi pripremile vas dvije.
Nadam se neko lijepo iznenaenje, kae. Sluti neto, okree stvar na alu. Pa to
ovisi o tebi, rekla je prijateljica oprezno. Ona eka bebu. A ja, ja sam pognula
glavu, nita nisam rekla, niti sam je pogledala. Prila mi je i primila me za bradu: a
tako, dakle... bila si mi udna, previe mirna. U njenom je glasu drhtao nemoni
bijes, prepoznala sam ga, bio je to isti onaj bijes koji ju je obuzeo kad me tresnula o
zid. Hoe li me i sada tresnuti o zid, smrviti i mene i dijete u meni u prah i pepeo?
Osjetila sam dobro poznati miris njenog znoja, tako blizu.
Pa ako je tako, preseli se k njemu. Ovako vie ne ide. Da, otii slobodno ako to
eli, izgovorila je sabrano, iako s naporom.
Nisam mogla vjerovati. Da li to ona meni daje odrjeenje grijeha? Ne zamjera
mi to je upravo naputam? Nee me ni pokuati zadrati, nego me puta da odmah
odem, da provedem svoju odluku. Dakle, gotovo je? Kao pas prvi put puten s
lanca, stajala sam nesigurna, noge su mi se tresle. Da li se to doista zbiva, nee me
poupati za kosu, udariti nogom, nee uzeti stolicu i jednim udarcem razbiti je na
mojim leima? Ovo je predstava, zakljuila sam odmah, obina predstava za
njezinu prijateljicu. Ipak, lice joj je ozbiljno, za nju je to neka vrsta presude. Ostat
e sama. Zna li moja mama biti sama? Daj, razveseli se, ne budi tako ozbiljna! Bit
e baka, nije li to divno? kae prijateljica napadno veselo. Da, ali izgubit u nju,
ape mama istinski tuna. Sjeam se kako me ta njena iskrenost zaboljela ba kao
da me ponovo bacila o betonski zid.
Draga moja, obraa mi se njegova majka ponovo, nagnuta nad stol u boravku,
stol za kojim inae sjede gosti, zato me ba tu posjela, pa nisam ja goa, mislim pokuali smo. Ne moe rei da nismo. Uzeli smo te u nau kuu. Uzeli!? Ba kao
da sam siroe dolutalo s ceste, mislim ali nita ne govorim, ekam, iako pogaam
kamo vode te njene ljubazne rijei. Primili smo te u nau obitelj. Primili!? Siroe,
nahoe, jadnicu, prevodim u sebi. Evo, ve godinu dana podizali smo dijete
zajedno s tobom.
Sluam kako iz njenih usta izlaze potoci zlatastog meda i izlijevaju se na stol,
ljepljivi i nepodnoljivo slatki. Njena fino oblikovana ruka jer sve je kod njih
tako profinjeno s dugakim prstima pijanistice posee za mojom, zlatne
narukvice zveckaju, otmjeno oglaavaju svoju prisutnost. Iz kuhinje s radija dopire
tiha muzika, klasina. U njezinoj kui sve glasno je suvie banalno, glasno
psovanje, glasan pla, glasni poljupci, prdei, podrigivanje, glasan smijeh. Dok
84

vodimo ljubav, ja se smijem, a moj mi mu stavlja prst na usta, daje mi znak da se

ne glasam. Hou li se ikada igdje slobodno smijati ili plakati? Postoji li takvo
mjesto?
Moja svekrva je lijepa, i njezin sin je lijep na nju, i beba e biti tako lijepa, imat
e iste takve oi boje lavande i prirodnu plavu kosu, uvojci joj ve rastu na glavi
kao krzno male ovice. Ona je ve njihova, mislim s tugom, iako je ja jo dojim.
Moda sam ja samo nosilja i dojilja koju su unajmili na godinu dana, kao surogatmajku. Jer po njenom sirupastom glasu slutim da mi vrijeme u njihovoj kui ve
istie.
Njene ruke dre moju dok drugu skrivam pod stolom i, kao i obino kad mi
netko nanosi bol, zabijam nokte u dlan, bol mi pomae da se priberem. Ona
nastavlja: nas troje smo razgovarali i sloili smo se da se mora vratiti mami, to je
jedini nain da nas ona ostavi na miru, reci i sama, moemo li ovako ivjeti, ta ena
nas terorizira svakoga dana, i ne samo nas nego itavo stubite, ni policija tu nita
ne moe, a ti je uporno odbija poslati na psihijatriju, njena galama je
nepodnoljiva, ljudi me pitaju koga je to na sin oenio.
Pokuavam se usprotiviti, mucanje je znak unaprijed izgubljene bitke. Osupnuta
sam. Meni mu jo nije rekao da su se dogovorili, mislim, jo sino u krevetu i
jutros ponovo u zagrljaju. Njegova majka sada podie obje ruke, zaustavlja
oekivanu bujicu moje obrane. Ne, nismo mi ni protiv tebe ni protiv vae ljubavi,
nastavlja ona, zaboga, pa ti si nam podarila najljepi poklon, nau unuicu! Poklon!
Gorina se gnijezdi negdje izmeu grla i eluca. Moje dijete nije poklon! Dijete je
ivo bie i ja sam mu majka. Ono je muka i obaveza, ak i za ljude poput vas. A o
ljubavi me vi nita ne moete nauiti jer ja znam da je ljubav za vas poput lijeka
koji se mora oprezno dozirati. Pa ipak, ne izgovaram to jer je razumijem, znam da
nije zla. Ova e se situacija rijeiti, nastavlja svekrva pomirljivo. Tebi samo treba
dati vremena da je rijei. Naravno, tvoj je odlazak privremen i naa su ti vrata
uvijek otvorena.
Te njene rijei zvue mi kao da sam ve napustila njihov dom i kao da me ona
tjei, ali ipak ne nudi drugu pomo osim otvorenih vrata. Valjda bi meni, keri lude
majke, i toliko trebalo biti dosta.
Mama najprije zakljuava sobu, za svaki sluaj. Ne zato da ne bi ula baka, ona
nema nita protiv batina koje su iz raja izale, nego zato to je za uenje
trpljenja i kontrole potreban mir. Djevojica skida odjeu i legne na trbuh preko
ruba kreveta rairenih ruku. Na trenutak joj je ugodno jer joj kou miluje plahta
kojom mama svaki put prekrije krevet za sluaj da koa od udarca pukne. To traje
dok joj se na lea ne srui prvi udarac. Iako ga oekuje, udarac je ipak iznenadi.
Kao da maka skoi na nju i zabije joj pane u lea, a ona se savija od boli, kao
kakva neiskusna poetnica. Nisi se dovoljno opustila, kae mama koja primjeuje
njezin i najmanji gr. Opusti miie, govori, ne naprei se, vie e te boljeti. Ona
85

zna to govori, koliko li je samo takvih udarac palo na njezina lea. Jednom joj je
ispriala kako je bila prisiljena hodati s otvorenim ranama sve dok ne bi zarasle
same od sebe. Baka je nije vodila doktoru. Njezine e rane mama poslije namazati
nekom ljekovitom masti i prekriti ih flasterom da bre zarastu.
Jednom je vidjela psia kojeg je gazdarica uvjebavala da se pravi mrtav. Kad
bi viknula: mrtav! crno-bijeli psi bi legao na bok i zatvorio oi. Ljudi u parku su
se oduevljeno smijali, psi bi na njenu komandu ustao i veselo mahao repom kad
bi mu dala zalogaj salame.
Djevojica na krevetu pravi se mrtva. Lei zatvorenih oiju i broji do pet.
Izmeu udaraca mama radi stanku, kao da prikuplja snagu. Samo pet udaraca, ali
tekih. Svi, svi, uje remen kako iti kroz zrak, dok se kopa zabada u lea.
Ja vas razumijem, kaem svekrvi napokon. Odlazim. Glas mi nije zadrhtao, ni
jedan mii na licu nije se pomaknuo. Neka druga bi urlala, udarala bi oko sebe,
branila svoj teko osvojeni teritorij. Ja sam mirna. Zato se ne branim? Zato ne
branim mamu nego putam da je blati ova ena koja je uope ne poznaje?
Vjerojatno misli da mi je svejedno, ravnodunost ispada moja glavna osobina. I
ovdje, u sudnici, misle da sam ravnoduna, osjeam kako ih ta moja navodna
ravnodunost beskrajno iritira. Znam da ele da pokaem znakove kajanja. Naravno
da mi je ao, ali kajanje im ne elim priutiti.
Bez bijesa pakiram djeje stvari, trebat e mi, nemam novaca. Ona me slijedi,
ostavi to pa dovest e je na uvanje, ne odlazite valjda zauvijek? A meni je udno
kako me ona ne pokuava ni nagovoriti da ostavim dijete u njihovoj kui. Ni ona se
ne bori. Zna da na to nikada ne bih pristala, toliko me poznaje. Kouljice, odjeka,
posteljina, arapice ... koliko li se samo stvari nakupilo. Uzimam staru torbu s
kojom sam dola i trpam u nju djeju odjeu.
Kako je krhka moja stvarnost! Kako se uas mijenja! ini mi se da mi je ivot
poput pejzaa naslikanog vodenim bojama po kojem je netko upravo izlio au
vode. Tko je taj tko svako malo prolije vodu po mojoj stvarnosti? Kako to da se u
jednom asu sve moe promijeniti, boje mogu nestati, a papir rastopiti? Ima li
negdje neto vrsto za to bih se mogla uhvatiti? Ova ena nasuprot meni uva
svoju obitelj od uljeza koji sa sobom vue ludu majku kao ogroman dlakavi rep, ne
mogu joj to ni zamjeriti. Njene odlune ali i utjene rijei kojima me obasula
hvataju se za mene, sva sam slijepljena, moram se oprati, moram otii odavde.
Odlazim, ponavljam. Ne mogu bolje odgovoriti na bujicu rijei, kao da su mi u
grlu nagurane stare krpe i ne daju mi da se oglasim. Nita ne objanjavaj, kaem
sama sebi, ljudi te ionako nee razumjeti, bilo zato to su glupi, bilo zato to im nije
stalo, najee ovo drugo. U prednosti sam, jer ona je ta koja osjea potrebu da
govori i da se opravdava. Kad bih sada rekla da se ne elim vratiti mami, ona bi
popustila. Moja svekrva je razumna, moraju postojati i druge mogunosti osim da
86

se s djevojicom odselim odavde. Ali ja, ja nisam razumna, ja sam prepuna gnjeva i
tuge. to e mi sada ta prednost pred njom, kad sam ve spremila torbe? I evo me
kako se opet, po tko zna koji put, utke pakiram, kao kad sam bila dijete.
Mama, ekaj me, stiem. Ne, neu im ostaviti poklon, dijete ide sa mnom, oboje
se vraamo bolesnici. Osjeam kako me elina nit opet vue k njoj, a toliko sam je
eljela prekinuti.
Bez objanjenja uzimam kolica i mi odlazimo. Moj mu me prati, ali samo da
mi pomogne, on e se vratiti svojima. Ve o njemu mislim kao o bivem, iako za to
jo nemam razloga. On se sloio s odlukom svojih roditelja i ja osjeam kako je na
brak lubenica koja je pala na pod i raspukla se na krvave komade. Gotovo me sram
pogledati u dubinu crvene, vlane rane. Je li on svjestan raspada, vidi li on isto to i
ja? Pretjeruje, kae mi dok hodamo ulicom i ja mu priam o naem braku.
Izgledamo kao i drugi mladi roditelji, ja nosim bebu a on gura djeja kolica na koja
smo natovarili dvije velike torbe, poput dvoje djece, blizanaca. Neemo ti se vie
vratiti, govore mu ti neivi blizanci iz kolica, ali ih on ne uje.
Jo nedavno pred njegovim sam se pogledom osjeala onako kao to se nikada
prije nisam osjeala, stvarna i lijepa. Svoja. Ili bolje reeno, ne vie mamina. Ne
vie samo mamina nego svoja i njegova. Odjednom nas je u mom ivotu bilo troje i
nije bilo jasno tko e prevladati. Bilo mi je teko povjeriti svoje tijelo njemu, izvui
ga iz ruku mame koja ga svojata batinama, zabranama i uskraivanjima. Ni njemu
nije bilo lako probuditi elju u meni, istovremeno eljnoj njegove njenosti i u
strahu od nje. Zato uvijek drugi moraju unititi ili probuditi ivot u meni, kao da
sam samo neiva tvar koja eka svoga tvorca da mu udahne ivot?
udno kako se sve moje teko steeno samopouzdanje izgubilo u jednom
jedinom danu. Kao u priama, na zemlju se odjednom spustila silna tama, a oblaci
su bili tako nisko da sam ih mogla dosegnuti rukama.
Tu, nasred ceste, na povratku mami, ugledala sam kako mi ususret ide moja
stara poznanica, samoa. Nas dvije opet emo ivjeti zajedno. Svi drugi su samo
privremeni posjetitelji.
Djevojica zajedno s mamom stoji na ulici preko puta tatinog stana. No je,
prozori su osvijetljeni. Vide sjene, tata i njegova nova ena pribliavaju se i
udaljavaju, bijele zavjese napuhuju se i drhture na povjetarcu. Djevojica se sjea
tih zavjesa, kako se mama penjala na ljestve u onom prijanjem, vedrijem ivotu, i
vjeala ih dok bi tata pridravao ljestve, a Djevojica se na podu igrala tkaninom
laganom kao snijeg. Jo se sjea svakog detalja u toj sobi, velikog kreveta u sredini
i njezinog malog u kutu, tepiha s cvjetnim uzorkom i none svjetiljke koja baca
okruglu sjenu pokraj krevetia jer ona, kao da ve neto sluti, ne voli spavati u
mraku i mama joj ostavlja upaljeno svjetlo.

87

Kad se u jednom trenu tata sam pojavljuje na prozoru i pogleda niz ulicu, mama
joj nehotice stisne ruku. Uzbuena je, prepoznaje znakove uznemirenosti, i to je
plai. Idemo odavde, kae Djevojica. Ne, ne jo, kae mama, i krene prema zgradi,
odluno grabi stubama, ve zvoni na vrata, iako je Djevojica vue natrag jer ne
eli vidjeti oca, ni njegovu enu, niti svoju staru sobu. On otvara vrata. Dola sam
po neke stvari za malu, kae mu mama. Djevojica zna da je to samo izlika i da je
mama dola vidjeti njega. I tata zna da ona lae, siuan izdajniki osmijeh poput
bljeska pojavljuje mu se na licu. Dobro, ali te molim da se ubudue najavi, kae
on slubeno, ali mu osmijeh ne silazi s lica.
Prolaze hodnikom, nova ena je u kuhinji, on joj dovikuje: imamo posjet! Ona
proviruje kutrave glave, nevoljko ih pozdravlja kimanjem, ali ne izlazi iz svojeg
sklonita. Na sebi ima njegovu plavu koulju koju mu je mama kupila za neki
roendan. Djevojicu od pogleda na koulju hvata tuga i vie uope ne eli svoje
stvari. Igrake i odjeu odavno su prenijele k baki. Stoji na vratima njihove bive
sobe, tata je gura unutra i pritvara ih. Mama mu se pribliava i zavlai mu ruke
pod vestu, grli ga, ljubi ga, kao da e joj on svojim poljupcem udahnuti ivot. Nije
ih briga to je Djevojica tu, navikli su da je ne vide. Kako si se samo usudila?
ape tata, a ona se jo jae privija uz njega. Zatim na brzinu uzima iz ormara
neku staru odjeu i trpa je u plastinu vreicu i glasno kae, hvala ti, laku no.
Tata uzima u naruje Djevojicu, napokon je primijetio da je i ona tu, i nosi je do
vrata. Ona naslanja lice na njegovo rame. Miris njegove koe mijea se s mirisom
maminog parfema. Osjea se kao da je neto ukrala, kao da je lopov, poput mame.
Vraam se u sudnicu. Zato mi misli stalno bjee u prolost? Skliske su poput
jegulje, nemirne, ne daju se uhvatiti.
Neprestano mi u sjeanje naviru ive slike. Jasno mi je da sam pod pritiskom
suenja i da je moje prisjeanje dogaaja znak podsvjesne elje da se suprotstavim
ovom nagaanju o istini kojem sam izloena u sudnici. Naravno da mi doe da im
poelim rei, jasno i glasno, da nije bilo tako kako oni govore. Uope nije bilo
tako! Ali zabrana izdavanja mamine tajne jaa je od istine.
Nevoljko se prisjeam prolosti. Moje sjeanje je satkano od fine pauinaste
tkanine i strepim da bi se mogla pokidati. Moglo bi se dogoditi da se probudi
Djevojica, za koju znam da je u meni. Ne elim to, ali osjeam kako se tkivo
sjeanja stanjuje, rupe se ire, i ve nazirem tamo dolje u mraku to drugo bie,
malo i uplaeno. Jo malo pa e se oglasiti, ve ga ujem kako cvili i treba mu
samo dati mogunost da udahne zrak i progovorit e ako ga ne potisnem natrag u
mrak. Nema na sudu mjesta za jadikovke zaboravljene, zaputene Djevojice. Ljudi
nemaju suosjeanja za rtvu. Pa zato nisi neto poduzela, zato nisi pobjegla ili se
borila, uzvratila udarac? - ukorili bi me dobronamjerno s dozom uenja, ali i
prezira. Trebam li im zaurlati u lice da bi razumjeli: ta bila sam samo dijete! Dijete

88

ovisi o odraslima, ovisila sam o njoj, njenim pravilima i zabranama, bila sam u
njenoj vlasti. Svaki moj zalogaj, svaki udisaj, ovisio je o njezinoj milosti.
Ti si moja. Ja sam ti dala ivot. Ja ti ga mogu i uzeti.
Nehotice dodirujem oiljak na laktu. Isto to rekla mi je onog dana kad me bacila
o zid. Ula je u sobu, zgrabila me za ruku, izvukla iz kreveta i bacila me. Bila je
izbezumljena, izbuljenih oiju, raupane kose. Kad je progovorila, glas joj je
zvuao poput kripe nekog stroja. Moralo se dogoditi neto u vezi s ocem, jesu li
njezini opet pronali neki dokaz da se s njim via? Ti si moja! Ubit u te! Opet si
me izdala!
Koliko sam ti samo puta rekla da ne odgovara na njezina pitanja, koliko? Rekla
si da smo bile u kinu, da smo gledale film koji uope ne igra! Misli da nije ila
provjeriti u novine? Jesam li ti rekla da pazi? Ovo e te nauiti pameti, nesreo
jedna - urlala je, i ve sam letjela kroz sobu.
Jo pamtim zvuk tupog udarca svog tijela o zid. Lijeva strana tijela trenutano
mi je obamrla, ali dok sam leala na podu, jo nisam osjeala bol. utnula me jo u
lea, ni to nije boljelo vie nego obino. Onda je malaksala i bacila se na svoj
krevet. Ja sam otpuzala u jedino sigurno sklonite, pod krevet. Obino se ni njoj ni
baki nije dalo saginjati i izvlaiti me. Ali baka, kad bi se zainatila, uzela bi metlu i
udarala me tapom sve dok ne bih izmilila van. Tek tada bih dobila prave batine
tapom od metle po leima.
Bol u ruci osjetila sam tek poslije, negdje pred jutro. Valjda sam se pomaknula.
Bol je bila tako jaka da sam morala zajaukati. Izvukla sam se ispod kreveta i
prodrmala je. Mama je spavala na trbuhu, odjevena u sinonju odjeu. Nije se
probudila. Ruka mi je bila nateena i svaki pokret me tjerao da glasno zaplaem.
Legla sam na pod i ekala jutro. U ambulanti, kad me doktor pitao kako sam
slomila ruku, rekla sam da sam pala niz stepenice. Usred noi? rekao je doktor
sumnjiavo. Usred noi, potvrdila je mama. Znate, ona ponekad mjeseari. Oiljak
od operacije jo se bijeli na podlaktici. Nosila sam gips mjesec dana. Bilo je vrue
ljeto i ruka me neizdrivo svrbjela. Svrbe je bio gori od boli.
Djevojica se budi kaljui. U njenom bolnom grlu nakupila se sluz koju mora
odmah ispljunuti. Debeljukasta enska ruka s kratkim noktima prua joj metalnu
posudu. Ona se naginje, ispljuvak je ukast i teko se odvaja od usta, a zatim
sporo klizi niz stranicu zdjelice prema dnu i tamo drhturi kao da je ivo bie. Neki
neobian miris nadrauje joj nosnice i ponovo je tjera na povraanje. edna je.
Otvara oi. Sestra u plavoj uniformi naginje se nad nju i brie joj znojno elo.
Nedostaje joj najgornje dugme na bluzi. Vode, ape Djevojica napuklim glasom.
Sestra odmahuje glavom i mokrom gazom brie joj usne. U glavi joj se vrti i
ponovo sklapa oi. Stroj pokraj nje isputa piskutavi zvuk. Netko iza zelenog
zastora do nje s naporom die. Miruj, operirali smo ti ruku, popodne emo te
89

premjestiti u drugu sobu gdje te mama moe posjetiti, apne joj sestra. Zatim
ponovo tone u polusan. Dugo tako drijema, tek tu i tamo uje umove otvaranje
vrata, apat glasova, kotrljanje kolica, meke korake koji se udaljavaju.
Budi se u drugoj sobi, u drugom krevetu. Iznad nje je mamino lice. Namjestila je
najljepi osmijeh, gotovo tako lijep kao da je namijenjen tati. I tata je pokraj nje!
Oboje su doli u posjet. Tata je miluje po obrazu, jadna moja, kako si to pala?
Mama joj daje lutku i Djevojica je zahvalna to vie nije sama.
Tako je lijepo leati u bolnici. Djevojica bi najradije vikala od veselja. Vie je
nita ne boli, vie joj se ne vrti u glavi, a munina je netragom nestala. Soba je
puna svjetla i mogla bi zaplesati, najradije bi digla obje ruke, i onu tek operiranu, i
objesila se tati oko vrata. Dugo bi ostala tako priljubljena uz njega. Kad bi tata
samo znao to se dogodilo, kad bi tata saznao da ju je mama bacila s kreveta u zid
tako jako da je slomila ruku... ali zna da ni u snu ne smije pomisliti da mu to kae.
Mama joj dobacuje ledeni pogled. Ali Djevojica i bez upozorenja zna pravila.
Ubila bi me, pomisli. Da mu priznam istinu, sigurno bi me ubila. Pala sam niz
stepenice kad sam se vraala od susjede s petog kata, kae tati, zna, na naem
stubitu izgorjela je arulja. Da, da, nadovezuje se mama uurbanim glasom,
upravo joj je otkrila dobro opravdanje, ni sama ne bi mogla smisliti bolje. Zamisli,
dijete mora slomiti ruku da bi se netko sjetio promijeniti arulju. Kako je mogue
da tata ne vidi da ona lae, zar se nikada nije zapitao kako to da ona stalno pada,
zar je tako nespretna? I doktor je na kraju povjerovao u la da mjeseari, zato
mami svi vjeruju?
Kad sam se vratila mami, drala se kao da su me njegovi izbacili iz stana.
Ponovila mi je, a to mi je ve rekla kad sam odlazila od nje: ti si roba s grekom,
zato su te vratili. Boje se mene u tebi! Samo, ja znam da smo ti i ja razliite kao
nebo i zemlja i da nema straha, ali daj ti to objasni svojoj novoj obitelji. Oito nisi
uspjela.
Moja jadna mama. Bila je rtva kao i ja. Morala sam je saaljevati, samo sam
tako mogla ivjeti s njom bez mrnje. Bojala sam se da e ovo vrijeme provedeno s
drugom obitelji ishlapiti kao barica vode na suncu i jo e me samo dijete
podsjeati da se ipak neto dogodilo, neto lijepo i lomljivo, kao i svaka ljubav. A
dijete, znala sam iz njenog iskustva, nije dovoljno jaka poveznica izmeu dvoje
ljudi.
Kao mala, kad bi mi postalo neizdrivo, eljela sam umrijeti. Uvukla bih se u
sklonite ispod svog kreveta i umrtvila se. Prestala bih osjeati dio po dio tijela i
poeljela da me vie nema. Da bih preivjela, nauila sam umrijeti u sebi. Sada je
ponovo trebalo umrtviti osjeaje, dok mi se oko srca ne stvori zatitni zid.

90

Operacija je dovela tatu k njoj i Djevojica je sretna. Hoe li sutra ponovo

doi k meni? pita ga. Glas joj jo uvijek zvui izmueno. Naravno da hou,
odgovara, i ona je spremna pasti jo sto puta niz nepostojee stepenice i slomiti i
ruku i nogu, a moda i glavu. Kad bi stalno bila u bolnici, moda bi viala oca
svakoga dana, imao bi vremena i za nju, a ne samo za mamu. Mama je ve
zaboravila da je Djevojica operirana. Ona hvata oca za ruku i stie se uz njega,
idemo sada, ona se mora odmoriti, doktor je rekao samo pet minuta, ne smijemo je
zamarati. Sve to izgovara aptom, onim svojim posebnim glasom kojim se obraa
samo njemu. Djevojica gleda kako tata ustaje i pomirljivo slijee ramenima, pa i
on je nemoan, pred mamom su svi nemoni. Zatim Djevojici dobacuje poljubac,
otpuhuje ga s dlana prema njoj. Ostaje sama.
U sudnici se napokon smirujem. Gledam u toku na podu. Ne smijem zatvoriti
oi kako ne bi izgledalo da spavam. Ne elim vrijeati sud, samo se na tren ukloniti
iz dvorane.
rtva je imala podignutu ruku i bila je ispod ubojice.
Glas strunjaka za balistiku pretapa se u zvuk iji se smisao gubi, kao da sam se
nala u stranoj zemlji, okruena ljudima koji govore meni potpuno nepoznatim
jezikom. Nemam vie snage neprestano iznova sluati o dogaaju, makar iz
najrazliitijih perspektiva. Bujica nadire, rijei kuljaju pomijeane s osjeajima,
tonovi se mijenjaju od ravnodunosti do uenja, od nerazumijevanja do osude. Od
svega mi najtee pada to ti ljudi nemaju pojma ni o meni ni o mami, niti o tome
to se doista dogodilo. Govore potpune izmiljotine, nagaaju, konstruiraju slijed
dogaaja. Kao da je moj sluaj klupko vune koje se kotrlja po podu, izmeu nogu;
ljudi ga utaju dok se vuna ne zamrsi tako da je vie nitko ne moe raspetljati.
emu sve te rijei, opisi, emu?
...i onda je optuena uzela oruje u desnu ruku...
Dananja se rasprava pribliava kraju i uskoro e me moje dvije policajke vratiti
u zatvor. U eliji me eka sustanarka. Ona nema mira, ili hoda gore-dolje, ili
pjevui bez sluha. Najgore je kad eli sa mnom razgovarati. Uvjerena je da me
razumije zato to je i sama ubojica, ubila je mua. Pedeset joj je godina i ima dva
odrasla sina, koji je ne posjeuju. Isti su neradnici i pijanci, kae, kao njihov
pokojni otac. Govori o njemu kao da je umro prirodnom smru. A raskolila mu je
glavu sjekirom zato jer je te veeri jednostavno prekardaio s batinama. Naravno,
bio je pijan, ali neto je u njoj puklo. ene ovdje tako govore: puklo mi je pred
oima ili pao mi je mrak na oi. Kao da ne treba dalje objanjavati, a moda i ne
treba. Zatim je legla i zaspala. Sin je sutradan zvao policiju. O muu jo kae:
tukao me svakoga dana kao vola u kupusu.
91

Kad sam dola, doekala me srdano, kao poznanicu. Ve je sve znala o meni.
Zaudila se samo koliko sam nia nego to je zamiljala pa me pritisnula na grudi
kao da je ba mene ekala. Njena ve posve sijeda kosa zaudarala je na cigarete.
Rekla sam joj da je mene tukla mama, pa je i meni pao mrak na oi. To i nije bilo
daleko od istine. I ja bih dotukla moju staru da sam se samo usudila, rekla je mlada
ena iz susjedne elije za vrijeme ruka. Oito su vjerovale da je to bilo planirano
ubojstvo, iako nikome nisam o tome govorila. Neke od njih o meni su itale u
novinama, a nekima su policajke prepriale pojedinosti. U zatvoru se glas o
pridolicama brzo iri. Ali nisu mi smetala njihova nagaanja dok me ne bi
zagnjavile pitanjima.
U istranom zatvoru mi je posve dobro. Svugdje mi je bolje nego kod kue, od
malena je bilo tako, a tako je jo uvijek. Otkad je mama napustila tatu, sva sam
druga boravita doivljavala kao privremena. Nas troje kratko smo vrijeme bili
jedna cjelina i taj je osjeaj jedinstva za mene bio dom. Kasnije, doma vie nije bilo
jer je sigurnost nepovratno iezla. U bakinom stanu nisam mogla biti sigurna
koliko dugo e potrajati dok nas ponovo ne izbace. Iako sam nastojala biti tiha i
gotovo nevidljiva, to nije ovisilo o meni nego o mami. Pa i duina boravak kod
roditelja moga mua nije ovisila o meni, nego ponovo o mami.
Zatvorenice kao da me pomalo saaljevaju zbog moje mladosti. Daju mi
domae kolae kad dobiju pakete od kue, pitu od sira, trudlu od jabuka, vanilin
kiflice. Za Boi je gotovo svaka zatvorenica na katu dobila paket. Sjeam se da mi
je susjeda dala zlatnoutu kocku pite od sira. Kad sam je zagrizla, prhko i mirisno
tijesto topilo se u ustima. Nisam znala da kola moe biti tako fin. Pazila sam da mi
ni jedna mrvica ne padne na pod. Onda sam jo i oblizala dlan udiui zamamni
miris vanilije. Mislile su da sam gladna. Nisam bila gladna nego eljna kolaa, jela
sam ih rijetko, u slastiarnici jer baka nije pekla kolae. Ni mama ih nije pekla.
Nisu ti pekle kolae? udila se moja sustanarka, a ja sam onim mojim prascima
pekla kolae svaki dan, ba sam bila budala.
Roendanska torta za Djevojicu je bijela s ukrasnim ruicama naikanim po
rubu. Ruice izgledaju kao prave, sa zelenim listiima i sitnim pupoljcima, samo su
napravljene od eera. Mama je kupila tortu u finoj slastiarnici, da bi roendan
bio savren. Baka i djed su na putu, i to je prilika da roendan proslave kao prava
obitelj, premda to vie nisu jer tata ima novu enu. Tata je pristao na poziv, mama
ga je sino ponovo zvala i obeao je doi, moda e malo zakasniti zbog
neodgodivog posla. Molim te, nemoj da djeca ekaju, rekla je. Mama je pozvala i
troje djece iz vrtia, jer kakav bi to bio djeji roendan bez djece? Djevojici je
rekla neka sama odabere koga eli, ali onda ipak nije bila zadovoljna izborom pa
je pozvala tri djevojice s kojima se ona ba ne drui, ali poznaje njihove roditelje
koji su pristojni ljudi. A onda, kad ti puhne u svjeice i kada pojedete tortu, otii
ete u dnevni boravak i tamo gledati crtie, rekla je Djevojici.
92

Djevojica je slutila i zato. Ujutro je mama promijenila plahtu na svome

krevetu iako jo nije bila za pranje. Stavila je najbolju posteljinu, koju inae ne
koristi. Djevojica je gledala kako paljivo oblai dva jastuka umjesto samo
jednog. Njezin je krevet prekrila pokrivaem na rue koji je isto tako bio za sveane
prilike.
Torta je stajala na stolu poput velianstvene bijele kule napravljene od
pahuljica ili morske pjene. Bila je tako nestvarno lijepa, kao da je namijenjena
princezi. Djevojica je obilazila stol i divila se, bilo joj je zabranjeno da je dira.
Dotakla je kriom pupoljak samo da se uvjeri da nije ubran s nekog ruinog grma
ili napravljen od platna ili krep-papira kakve su izraivali u vrtiu za majin dan.
No divota te torte kakvu je Djevojica dotad viala samo u izlozima, bila je u tome
da je svaki i najmanji pupoljak bio jestiv! im razreem tortu, moi e ga pojesti a
moda te dopadnu i dva, rekla je mama raspoloeno. Bila je vesela to joj je mama
kupila tako velianstvenu tortu za njezin, ba njezin, peti roendan, iako su joj
trebale nove cipele. Nije joj to zamjerila. Bit e ti dovoljan poklon da se svi dive
tvojoj torti, rekla je mama. I jo je nekoliko zdjelica napunila keksima i bombonima
i priredila vr sa sokom od maline i jo jedan sa sokom od bazge. ae i tanjurii
bili su pravi, stakleni, a vilice male i srebrne, kao za najfinije goste. I stol je bio
ukraen vazom s tulipanima, mama se ba potrudila da izgleda sveano, kao da e
na proslavu stii pravi gosti, a ne samo djeca.
Djevojice su se zabavljale s lutkom i slikovnicama dok nisu sjele za stol. Tatina
je stolica zjapila zlokobno prazna. Kad je mama ustala i otila telefonirati, u
Djevojici se probudila prva sumnja, kao kad bi progutala koticu od trenje a ona
zastala negdje u dnu grla. Nije mogla ne pomisliti, to ako se tata ne pojavi? to
ako je zaboravio? Naravno da njezinim malim goama nije bilo stalo hoe li
njezin tata stii na vrijeme, niti hoe li uope stii. Ali na tu se pomisao strah u
Djevojici razmahao, rairio se, a probueni strahomravci poeli su je gristi
iznutra i zvoniti na uzbunu. Ako se tata ne pojavi, nita od rezanja torte, tortu je
mama kupila zbog njega, iako nije njegov roendan. Ona ju je odabrala i kupila
samo zato da ga zadivi, da mu pokae kako mi fino ivimo bez njega i kako mi
raskono slavimo djeji roendan. Ipak, Djevojica je bila sretna jer jo nikada
nije imala svoje goste i samo je jednom dosad slavila roendan, i to kod bakice,
dok je jo bila iva.
Kolae ne pee za sebe nego za nekoga tko ti je drag, a baka i mama - za koga
bi ih pekle? Za mene? Za koju to priliku? Usta su mi bila puna kolaa kad sam
osjetila kako mi suze nadiru i kako mi se iz istog mira mokra bujica slijeva niz
obraze. Sjela sam na svoj leaj, a suze su se kotrljale, skupljale na vrhu brade i
kapale u krilo u krupnim toplim kapima. Kad sam dlanom obrisala lice, jo uvijek
je mirisao na zlatnouti kola.

93

Neujno plakanje je moja specijalnost, netko pored mene mora me dobro

zagledati da vidi da su mi obrazi mokri. Neujno plakati i pritom ne pomaknuti niti
jedan mii na licu, to se dugo vjeba, ali onda moe nekanjeno plakati bilo gdje,
u kinu, u autobusu, u koli. Ljudi ne vide. Ne vide zato to ne gledaju. Kad sam se
sagnula da podignem jednu mrvicu koja mi je ipak ispala iz ruke, iz mene su
provalili davno zabranjeni, glasni, greviti jecaji. Kao da sam sa zalogajima kolaa
progutala krhotine stakla koje su mi zaparale utrobu. Bol je bila neizdriva. Valjala
sam se po betonskom podu elije, zavijajui, sve dok me vrste ruke moje
sustanarke nisu obuhvatile i stisnule. Drala me u naruju dok bol polako nije
izala iz mene.
Sjedile su za stolom ve neko vrijeme, djevojice su brbljale i pile sok, mama je
pogledavala na sat i usiljeno se smjekala. Strpite se jo malo pa emo puhati
svjeice i rezati tortu, rekla je. Vie nije izgledala vesela. Djevojica je imala na
sebi svijetloplavu haljinu s volanima i pazila je da je ne uprlja, to joj je bio glavni
zadatak. Nije bila gladna, bila je zabrinuta.
Kad je zazvonio telefon, mama je ustala tako naglo da je torta zadrhtala kao da
je ivo bie. Odjednom se sve dogodilo jako brzo. Ona je zalupila slualicu, uletjela
u sobu, zgrabila tortu i bacila je. Torta je poletjela i u blagom luku zaljepila se za
ruiasti zid, odmah ispod slike jedrenjaka na uzburkanom moru. Trenutak je
stajala tako, cijela cjelcata, a zatim je skliznula prema podu ostavljajui za sobom
na zidu irok okoladni trag. Jer iznutra je bila cijela od okolade. Moda je
mama, kad je naruivala, ipak mislila i na Djevojicu koja je voljela okoladu? Tri
djevojice su se uglas nasmijale. Njima je to bilo smijeno, kao u filmovima u
kojima glumci bacaju torte jedni drugima u lice. Onda su se poele dobacivati
komadiima. okoladno tijesto, marcipanske ruice i lag od kojeg je bila
napravljena torta, letjeli su po sobi na sve strane.
Mama je ve odavno za sobom zalupila vrata. Mora da je ve leala na krevetu
s lijepom posteljinom, sama. Tata nije doao. Djevojica je uzela pupoljak koji je
doletio na stol zajedno s komadom torte i napokon ga zagrizla. Bio je slai nego
to je oekivala. Onda je ustala da se pridrui igri, djevojice su ve sjedile na
podu, oduevljeno maui lice okoladom jedna drugoj i oblizujui prste.
Djevojica je povratila tek kad je ostala sama, kad su njene goe otile
zadovoljne urnebesnom zabavom koju im njihovi roditelji nikada ne bi priredili.
Ruiasti komadii marcipanskog pupoljka plivali su po povrini vode u zahodskoj
koljci, kao da su ipak od plastike.
Naravno da znam kako se moj motiv, izvana gledajui, ini potpuno
nerazumljivim. Ostavljam dojam maloumne djevojke koja je iz nepoznatog razloga

94

posegnula za orujem i nasrnula na majku. Ili, u najboljem sluaju, djevojke koja

nije mogla suzdrati bijes.
Poslali su me na psihijatrijsko ispitivanje. U bolnici me doekao dugaak
hodnik i otvoreni prozori kroz koje je dopirala toplina proljetnog sunca i miris
neeg slatkastog i neodreenog, moda rua iz malog dvorita. Za razliku od guve
u ambulanti, na odjelu je vladao ugodan mir. Moda svi spavaju. U hodniku sam se
mimoila samo s mladom enom koja je hodala tik uza zid, u razdrljenoj spavaici.
Pogledala me snenim pogledom. Smjestili su me na nekoliko dana u sobu na kraju
hodnika, samu. Do mene dopiru samo udaljeni koraci u plastinim natikaama koje
ovdje daju pacijentima. Nemam nita protiv da zatvorsku sobu zamijenim
bolnikom. Soba je ista, obojena svijetlozelenom uljanom bojom. Bacam se na
krevet. Sestra za sobom zakljuava vrata, klju se u bravi okree dva puta, za svaki
sluaj jer unutra je ubojica.
Na psihijatrijskom ispitivanju doktoricu je, za poetak, zanimalo kako sam
vidjela sebe kao dijete. Sjedila je za stolom u svojoj odjelnoj ambulanti okruena
papirima. Ozbiljna ena plave kratke kose u bijeloj kuti. Nije bila starija od mame,
ali se u kuti i s naoalama, bez trunke minke, doimala starijom. Rukovale smo se,
stisak njene ruke bio je suh i vrst. Pokazala mi je odtampane testove i objasnila
mi pojedinosti testiranja. U ambulanti je vladao poslijepodnevni mir, u ajnoj
kuhinji do ambulante ula sam sestre kako razgovaraju. Kuhale su kavu i miris je
dopro do nas. Obuzela me obamrlost, gotovo ugoda. Kad bih zatvorila oi, mogla
bih zadrijemati.
Nisam uope doivljavala sebe kao dijete, ve kao osobu kojoj je bio povjeren
ozbiljan zadatak da uva tajnu. Maminu tajnu. Samo se odraslima povjerava tako
teak zadatak. To me inilo drugaijom. Moja utljivost i ozbiljnost udaljavala me
od djejeg svijeta, zato mi je i bilo teko nai prijatelje, zato mi je najbolja
prijateljica bila lutka. Prvo, morala sam znati da nee progovoriti ak ni ako je
mama baci o zid i slomi joj ruku. A zatim, iva bia nisu dobri prijatelji, jer ih
moe izgubiti. Ljude, make, pse, onog miia iz podruma, sve je njih lako
izgubiti, a onda si jo usamljenija.
To joj nisam rekla. Ali priala sam joj o tome kako sam bila povuena i utljiva
kao djevojica, kako nisam imala prave prijateljice jer me djevojice nisu smjele
posjeivati i da sam eljela lijeiti bolesne ivotinje.
Ispriala sam joj kako sam, jedne noi prije povratka mami, sanjala
uznemirujui san o makama. Nikad nisam imala make. ivotinje su prljave i bilo
mi je zabranjeno igrati se s njima. Osim toga, za njih se trebalo brinuti, pa su u
naoj kui bile nepoeljne. Ipak u tom su snu sa mnom -ili s mamom i sa mnom,
ostalo je to nejasno - ivjele dvije make, jedna ute a druga sive boje. Kad sam se
jednog dana vratila kui u taj stan u kojem su ivjele i one, ve s vrata ugledala sam
udan prizor: siva maka leala je na podu i upravo je gutala utu! Usta su joj bila
irom razjapljena kao kod zmije koja guta plijen vei od sebe. Prizor me prestravio,
95

stajala sam paralizirana, kao hipnotizirana, udei se kako maka moe toliko
razjapiti usta. Jo je samo komad ute make virio iz sivih ralja, a napuhani se
trbuh dizao od udaraca progutane make koja je jo davala znake ivota. Napokon
sam se prenula i odjurila po nekog odraslog da sprijei najgore, da izvue utu
maku za noge prije nego to se udavi. Dok smo se mi vratili - ne znam tko je jo
bio sa mnom - utoj maki virile su jo samo stranje noge iz ve gotovo sklopljene
njuke. Nije ih vie micala. Kao kad netko jede pilee batake pa mu iz usta viri
kost, tako su te dvije mirne ute noge strale iz usta sive make. Oi su joj bile
izbuljene od napora i leala je nepomino kao da ni ona vie nije bila iva.
Izgledala je kao da je nadjevena tom drugom makom, kao ogromna siva kobasica.
Kasno, rekao je taj netko koga sam dozvala u pomo, sada je prekasno.
Doktorica je sluala i povremeno neto biljeila. Oekivala sam da e mi, nakon
ovoga, rei barem neto. Ali moda je moj san bio toliko jednostavan da u njemu
nije bilo nieg zanimljivog. Mora da je vjerovala kako sam i sama morala shvatiti
da je siva maka mama koja me upravo progutala.
A meni se ini da je san bio proroanski, da se, iz moje sadanje perspektive,
dogodilo upravo obrnuto.
Svima bi, pa i meni samoj, bilo lake da se pokazalo da sam neuraunljiva.
Zloine neuraunljivih lake je razumjeti od postupaka uraunljivih. Ispala sam
uraunljiva osoba koja je u jednom trenu napravila neto nemotivirano, a to je gore
od svega jer unosi sumnju da se i ostalima, normalnima, takvo to moe dogoditi.
Neto, neka osoba ili situacija moe izazvati provalu nasilja, pa ono skriveno,
mrano i zlo to svaki ovjek nosi u sebi kao mogunost, odjednom ispliva na
povrinu.
Da sam joj barem mogla ispriati sve o zabranama, o strahomravcima, o mraku,
batinama, laima. Kad sam se vratila s djetetom mami, moj je glavni zadatak bio
preivjeti taj dan. Svaki je dan trebalo svladati, kao da je to neki matematiki
zadatak ili strma uzbrdica koja se uzdie preda mnom. Pone se penjati ujutro.
Budi se i s naporom ustaje, jedva uspije oprati zube, odjenuti se, namazati kruh
marmeladom i skuhati aj, spremiti dijete, odvesti ga u jaslice, zatim ui u autobus,
otii na fakultet, sluati predavanja i jo naveer stajati za pultom i posluivati u
buci i dimu kafia - ponekad su mi to bili nesavladivi zadaci. Pa nisi od stakla,
znala mi je rei mama kad bih joj se potuila da me bole noge ili da sam umorna.
Ne, mama, nisi u pravu, napravljena sam od stakla koje takne pa pukne, koje puca
od dodira tvoje ruke i jo vie, od zvuka tvoga glasa. Od naina na koji izgovara
moje ime. Trebalo je sve to preivjeti, pa ako bih bez oteenja stigla do trenutka
kad se taj dan ugasi, to bi ipak bio uspjeh. Raunala sam da mi je dan dobro proao
ako bih ga uz nju uspjela preivjeti.
ivjela sam kao zanemareno dijete, ali nisam mogla birati.
96

I uz to, sve dok nisam ja dobila dijete, nisam se ozbiljno upitala kako se iupati
iz tog zatvorenog kruga agresije, straha i nedostatka ljubavi. Znam, i njoj je moralo
biti jednako teko u mojim godinama. Hladni roditelji, inovniki posao, mu koji
ju je ubrzo zamijenio drugom i dijete, kao kamen oko vrata. Nije vidjela izlaz.
Morala se pitati zato joj se sve to dogodilo. I ja se pitam, zato? Osjeam kako
tonem, kako se guim pod naplavinama njenog ivota, ali se ne mogu uguiti.
Uzalud zapomaem, nema me tko uti. I ona je sigurno prizivala pomo,
takoer uzalud. Zatim je svu svoju gorinu usmjerila na mene. Hou li i ja uiniti to
isto?
Hou li u jednom trenu rei svojoj djevojici: Ja sam ti dala ivot, ja ti ga mogu
i uzeti?
Ve sam sebe ulovila u napadu bijesa koji je iznenada izbio iz mene. Naljutila
me jer je za dorukom aj iz alice izlila na stol. Ruka mi je bila bra od misli i
udarila sam je po prstiima. Pogledala me iznenaeno, zanijemjela. Nije zaplakala,
gurnula je prstie u usta i nastavila me gledati istim zauenim pogledom. Bio je to
prvi udarac koji je dobila i odmah se zatvorila poput koljke. Kao ja nekada. Zato
nije zaplakala? Kako zna, tko ju je nauio da ne smije plakati? Ne sjeam se da sam
se ikada tako uplaila za nju. Zgrabila sam je i zagrlila. Samo da se ne zatvori preda
mnom, samo ne to! Plai! Plai! Ne gledaj me utke, tim svojim uplaenim oima,
jer onda e sve opet biti isto kao do sada. Ponovit e se krug nasilja, ja u tui tebe
kao to mama tue mene, kao to je njena mama tukla nju.
Dok je drim u naruju, na pomisao da sam se poela ponaati kao moja mama
preplavljuje me uas. Osjeam kako mi se u grudima skuplja vrue olovo, koje bi
se jednoga dana moglo izliti i unititi sve oko sebe.
Prvi hitac je rtvu malo zanio i ona se okrenula grudnim koem prema
ubojici... rtva je imala podignutu ruku, kao da je kleala ili se pokuavala
podignuti... drugi hitac u trbuh.
Dok sjedim u sudnici, obuzima me osjeaj strepnje, isti onaj kao kad sam tog
nesretnog jutra ugledala svoju djevojicu u maminom naruju.
Mama stoji usred sobe s djetetom u naruju i vie na mene. Ja pokuavam neto
rei, pitam je to se dogodilo, ali ona se dere jo glasnije. Dijete najprije plae tiho,
zatim sve jae i jae. Njegovi prestraeni jecaji prodiru duboko u moje meso i
kidaju ga iznutra. Je li ga prejako stisnula? Uguit e ga! Dijete se bori za zrak i
vie, ujem njegov glasi koji me doziva, mama, mama! Ili e ga moda ispustiti?
Hoe li joj pasti i udariti glavom o pod? Ve ujem taj zvuk, dok mi se pred oima
niu slike smrti. Osjeam da gubim kontrolu. Glasi me i dalje oajniki doziva! Iz
maminih oiju sukljaju plamenovi neobjanjivog bijesa, vatra ve dopire do mene i
spaljuje mi kou. Grlo me pee, osjeam okus pepela u suhim ustima. Daj mi
97

dijete! zapovijedam joj, ali vidim da me mama uope ne uje. Otimamo se, ona ga
dri za ruke a ja nogice, izmeu nas je njegov goli trbui. Moje ruke joj ga
otimaju, ali ona ga ne eli ispustiti. Dijete i dalje vriti. Ali sad je u mojim rukama.
Nosim ga u drugu sobu.
Znam da sam u nju pucala zatvorenih oiju. Kad sam ih otvorila, njeno tijelo je
s kaua klizilo na pod. Nitarijo! dobacila mi je svojim zadnjim dahom.
Malo poslije uzela sam kolica i s djevojicom otila u park da se priberem.
ena je mogla imati oko etrdeset i neto godina. Leala je na leima. Opazio
sam da se ne mie i da je lokva krvi oko lea tamna i uz rubove osuena. Nakon to
sam opipao puls, zakljuio sam da je ukoena i da je u tom poloaju ve due
vremena.
Kad sam se vratila u stan, uinilo mi se da je sve isto. Ni po emu se nije moglo
zakljuiti da se u tom stanu dogodilo neto strano. Bilo je tiho. U predsoblju je
visio njezin kini kaput, torba i nemarno odbaen par mojih cipela. Jesam li sve to
sanjala? Ali kad sam ula u sobu, vidjela sam mamu kako lei pod vezenom
plahtom. Dijete je ruicom pokazalo na nju. Psst, budi tiho, ona spava rekla sam.
Tamna prijetea mrlja na tepihu nije se vie irila, ali se u ustajalom zraku osjeao
slatkast miris krvi. Sjetila sam se kako smo taj tepih zajedno kupovale u robnoj
kui i kako smo se oko njega odmah sloile, iako su nam ukusi bili razliiti. Bit e
to elegantna kombinacija, rekla je, sivi vuneni tepih lijepo e pristajati uz bijele
zidove i crveni kau.
Odjednom je zazvonilo zvono na vratima, otvorila sam ih i nastala je guva. U
stan su nahrupili ljudi. Policajci u uniformi i neki ljudi u civilu. ula sam policajca
kako nekome objanjava da moram ii s njim, mora me privesti na ispitivanje.
Primio me za nadlakticu, osjetila sam njegov prejaki stisak. Pokuala sam mu rei
da dijete spava i da ne moe ostati samo u stanu. On je ljutito rekao neka se nita ne
brinem, pozvali su oca da doe po njega.
Mamu je ve netko plahtom pokrio po glavi. Tako pokriveno, njeno tijelo se
doimalo sitnim, poput djejeg. Na izlasku iz stana jo jednom sam pogledala prema
njoj. Vidjela sam samo njena bosa stopala i pramen smee kose.
Neki tragovi pokazuju da je rtva pala na kau i skliznula niz njega. Nakon
hitaca, ubojica je rtvi nanio jo tri udarca po glavi. Umrla je za desetak minuta.
Istraitelje je zanimalo odakle mi pitolj. A mama je oduvijek u kui imala
pitolj. Bio je to ratni pitolj njenog oca koji je drala u kuhinjskom ormaru s
metlama, kantama i kutijama s deterdentima. Visio je u vreici zamotan u komad
98

platna, zajedno s perukom za prainu. I bio je prazan. Metke je drala na sasvim

drugom mjestu, u papirnatoj vreici na dnu ormara.
Ali zato je toga dana bio napunjen? zanimalo ih je. I kako sam znala da je
napunjen kad sam posegnula za njim? Na to pitanje nisam mogla odgovoriti a da na
vidjelo ne izae i sve ostalo. Morala bih istraitelju ispriati neto posve suludo i
neuvjerljivo, poput scenarija za lo kriminalistiki film. Morala bih im rei da je
pitolj napunila ona sama i da ja, kad sam posegnula za njim, nisam znala da je pun
niti sam razmiljala o tome. Ali sigurno mi ne bi povjerovali.
Prole su godine, otac se razveo i ponovo oenio, dobio je i tree dijete,
djevojicu tek neto stariju od moje. Je li mama u meuvremenu zaboravila na
svoju prijetnju da netko mora platiti zbog njene patnje ili je samo odgaala
izvrenje? Ili se povremeno tjeila tako to bi, punei pitolj, zamiljala da ima mo
nad ocem ako u ruci dri ivot njegove ene? Da, mogla bih posvjedoiti da je
nekoliko dana prije traginog dogaaja, kako braniteljica ispravno naziva moj in,
ponovo oistila i napunila pitolj.
Sjedile smo za kuhinjskim stolom, ja sam hranila djevojicu vonom kaicom.
Kao da se odjednom sjetila da je neto zaboravila, izvadila je pitolj i donijela
metke. Vidjela sam takav prizor ve vie puta. Nisam se posebno uzrujala sluajui
mamu kako sipa bujicu uobiajenih pogrda na oev raun, proizvod njezine bolesne
mate: kako bi bilo da ga ubijem? Ili da spraim par metaka u njegovu novu
gospou, to bi on na to rekao? Da mi je vidjeti njegovo lice! Znala sam da ga je
eljela samo povrijediti, raniti ga jednako kao to je on ranio nju. Nalazila je
oduka u tome da smilja kako e mu nanijeti bol. Punjenje pitolja bilo je njeno
morbidno poigravanje s opasnom idejom, ali ipak samo igra. Pitolj je bio igraka u
njenim matarijama. Tek je u mojim rukama postao smrtonosan. Na kraju, morala
bih rei inspektoru kako sam posegnula za njim jer sam je samo eljela prestraiti.
Nisam prisustvovala rekonstrukciji dogaaja. Odbila sam. Moja je braniteljica
rekla da mi je to prilika da dokaem kako se radilo o samoobrani. Nita nije
shvatila. Toga dana mama me nije napala. Samo je vikala i stiskala moje dijete u
naruju. Dijete je plakalo. eljela sam ga uzeti od nje. Htjela sam da prestane.
Ali zato sam ipak pritisnula okida? Okida sam pritisnula protiv svoje volje,
rekla bih mu da mogu. I jo bih mu rekla: To nisam bila ja. Na mamu je pucala
petogodinja Djevojica. Neoekivano ju je obuzeo osjeaj potpune nezatienosti.
Osjetila je istu onu napetost miia, gr u elucu, nedostatak zraka, kao kad bi,
nekada davno, stajala pred mamom u oekivanju udarca. Netko je trebao biti tamo
da je zatiti, da zaustavi maminu podignutu ruku sa tapom. Ali baka je u drugoj
sobi gledala televiziju. Baka je nikada ne bi uzela u zatitu da je obrani od
majinog ludila, jer Djevojica je bila pogreka. Posljedica mamine neposlunosti,
kao utisnuti peat sramote na cijeloj obitelji koji se nikada nee moi izbrisati. U
oaju je viknula: Tata, tata, u pomo! Usudila se to uiniti, iako njega nije bilo u
blizini, samo zato da mami pokae da nije sama. Mama je zastala i problijedila od
99

bijesa. Ti nema oca, ti nema nikoga. Zapamti, ja sam tvoj bog. Ja sam ti dala
ivot i mogu s tobom raditi to god hou.
Rekla bih: Prvi pucanj jedva je ula od maminog vikanja. Prst je pritisnuo
okida meko, jedva ga dodirnuvi. Nije to ni bio prasak, vie kao da je negdje neto
puklo ili palo na pod. Ili ga je zagluilo bubnjanje krvi u uima Djevojice. Drugi je
uslijedio samo trenutak kasnije. Ruka joj se trzala, kao poludjela ivotinja. Kad je
mamin glas napokon zamuknuo.
Djevojica je osjetila ogromno olakanje. Samo da vie ne vie.
A mami bih, da me moe uti, rekla: Mama, ubila te tvoja petogodinja
Djevojica zatvorena u podrumu sa takorima, ostavljena sama sa strahomravcima
koji su u njoj ivjeli. ao mi je i nje i tebe. I sada dok stojim pred ljudima koji e
mi suditi, obje ste mrtve. Mama, izmeu mene i ivota jedina je spona moje dijete.
Vidjela sam nas tri u onom istom stanu i moju djevojicu kako odrasta s nama, jo
uplaenija i utljivija od mene. Jednom sam je ve udarila, hou li opet? Mora da
sam se uplaila sebe, one sebe koju si ti od mene napravila. I trenutka kada e teki
udarci, a ne samo teke rijei, pasti na njenu djeju glavu.
Sjea li se, mama, mraka, podruma, udaraca tapom, mrtve make, kuhanog
kestenja, krvi iz razderane koe koja kapa po podu u sjajnim kapljicama?
Mama, nisam vie mogla. Mene nitko nikada nije branio. Drala si moje dijete i
ja... mora da sam pomislila kako e i ono rasti bez zatite, bez obrane, kako e ga
slomiti. Ali na sudu nita nisam rekla, nisam te odala. utljiva Djevojica u meni
uutkala je mamu, ali je nije iznevjerila.
Jesam, kriva sam zato to, kad sam ve odrasla, nisam bila dobra prema tebi,
samo i dalje uplaena. Nikada ti nisam oprostila to se nisi mogla boriti protiv svoje
bolesti, to nisi marila za mene. A morala sam biti bolja od tebe, morala sam te
razumjeti, morala sam ti oprostiti. Kasno je.
Nalaz obdukcije potvrdio je da su vitalni organi pogoeni i da je krvarenje iz
lijevog dijela bilo smrtonosno.
Odrasla Djevojica u dnevnom boravku gleda mamu na podu. Izgleda kao da je
skliznula s kaua i tako zaspala, samo to joj je lijeva noga nekako izokrenuta.
Djevojica joj ispravlja nogu i povlai maminu zadignutu suknju preko koljena.
Mama ima na sebi vunenu sivu suknju i crnu vestu. Tu toplu vestu od angora vune i
Djevojica je ponekad potajno obukla, osjeajui na njoj mamin miris. Ali ona joj
nije doputala da oblai njenu odjeu. Mama je govorila da joj ne doputa nositi
nita fino jer ne uva odjeu. Djevojica se pitala je li moda postala ljubomorna
na nju.
100

Kosa se rasula po podu, u njoj svjetluca par sijedih vlasi. Na njenom mirnom,
blijedom licu usnice su se inile jo crvenijima. Velika Djevojica kleknula je i
pomilovala je po elu i poljubila u obraz. Lijepa si, mama, najljepa, apnula joj
je.
Mama je leala na podu dnevnog boravka. Uinila mi se puno manjom nego dok
je, trenutak ranije, stajala iva preda mnom, i to me, sjeam se, na trenutak posve
zbunilo. Mama, volim te, proaptala sam. Zatim sam se nagnula nad njeno lice.
Kad sam joj zatvorila oi, izgledala je kao da spava. Poljubila sam je. Uinilo mi se
da joj je koa jo topla. Volim te, ponovila sam, nadajui se da me jo uje, da zna
kako u potovati njenu tajnu kao posljednji znak moje ljubavi.
Trebalo mi je svjeeg zraka. Stavila sam usnulu djevojicu u kolica pa smo
izale u etnju. U parku sam stala i duboko udahnula zrak, jo vlaan od jutarnje
kie. Nebo je ve bilo njenoplavo, bez prijeteih oblaka.
Ja sam ti dala ivot. Ja ti ga mogu uzeti. Kako su mi prazno odjekivale u glavi
njene rijei sada, kad je vie nije bilo.
Dok u sudnici stojim pred ljudima koji e mi presuditi, osjeam da sam napokon
osloboena teine, kao da lebdim pedalj iznad zemlje. Prolost se povlai poput
oseke. Znam da me eka izdravanje kazne. Ali preputam se novom osjeaju
slobode. Od njega me hvata lagana vrtoglavica, kao kad me otac podigao visoko
iznad glave, a ja sam rairila ruice i vikala: Letim, letim! Hou li se usuditi
poletjeti? Ne znam. Znam samo da nikada svojoj djevojici neu ponoviti one
mamine rijei koje su mi obiljeile ivot, i da je to moj jedini dobitak.

_______

Ziki
Crowarez.org

101