1 KRONOLOŠKI PREGLED POVIJESTI HRVATSKIH ZEMALJA U NOVOM VIJEKU Od Mohačke do Sigetske bitke - Mohačka bitka (1526.

)→poraz ugarske vojske u ratu protiv Osmanlija. - Stvaranje dviju suprotnih stranaka: - njemačke (kralja Ferdinanda)→sabor u Cetinu kod Slunja (1526. na Silvestrovo)→za kralja Hrvatske izabran Ferdinand; pristaše: Nikola Zrinski, Krsto i Vuk Frankopan, te Nikola Jurišić; na izbornu listu svi su stavili svoje pečate a najvažniji je bio hrvatski grb s 8 crveno-bijelih polja. Cetinskim su izborom Hrvati pokazali da nemaju ništa protiv izbora ugarskih velikaša, ali su ipak naveli da je Hrvatska neovisna od Ugarske. Ferdinand se obvezao da će on i njegovi nasljednici za obranu Hrvatske držati o svom trošku tisuću konjanika i dvije stotine pješaka, da će brinuti za hrv. gradove i utvrde i poštivati njihova prava. Tako je Ferdinand H., vojvoda austrijski, postao kraljem hrv., ugarskim i češkim, te se oko njega okupila cijela tadašnja srednja Europa. - Slavonsko plemstvo nije prihvatilo izbor u Cetinu, te je na svom saboru u Dubravi kod Vrbovca→za kralja izabran Ivan Zapolja; pristaša zagrebački biskup Šimun Erdödy i Krsto Frankopan. U rujnu 1527. potukao je Ferdinand Zapoljinu vojsku u Ugarskoj (kod Tokaja), a poginuo je Krsto Frankopan, pa je većina plemstva prešla na stranu Ferdinandovu. - Pohod Turaka na Liku i Krbavu→osvajanje utvrde Jajce (posljednja hrvatska tvrđa u dubokom turskom zaleđu) (1528.); Zapoljine pristaše pozivaju ih u pomoć, pa je sultan Sulejman 1529. opsjeo Beč - Glavni smjer osmanlijskih provala išao je preko Srijema, Baranje, Ugarske prema Beču gdje 1529. nije uspio zauzeti Beč; 1532. – ponovna opsada Beča→ krenuo s namjerom da osvoji utvrdu Kiseg koju je uspješno branio Nikola Jurišić (senjski kapetan). - 1536. – Turci su osvojili tvrdi grad Požegu i još 5 okolnih utvrda→ od osvojenog područja Slavonije uskoro su ustrojili Požeški sandžak – prva turska upravna jedinica u Hrvatskoj. - 1537. –Turci su na jugu opsjeli Klis→grad je uspješno branio Petar Kružić, a nakon njegove smrti Klis se predao. - Budući da su Hrvati prigovarali kralju Ferdinandu što ne daje obećane konjanike i pješake za obranu zemlje, uputio je on veliku vojsku u Slavoniju s namjerom da zauzme Osijek i presječe turski put, te je 1537. - Bitka kod Gorjana→Ivan Katzianer, Ferdinandov vojskovođa, uplašio se turske vojske i pobjegao. Turci su već prije ovladali Srijemskom i Vukovarskom županijom, dijelovima Virovitičke (osim slavonske Podravine). - 1541. – Turci zauzimaju kraljevski ugarski grad Budim koji postade sjedište turskog paše - 1543. – Turci su krenuli na petu vojnu i osvojili su Orahovicu, Valpovo i Pakrac; 1544.osvojili su Kraljevu Veliku; 1545. Popovače. - 1547.-1552. –Ferdinand je sklopio petogodišnji mir sa sultanom Sulejmanom - 1552. – pada utvrđena Virovitice, zatim Čazma i biskupska Dubrava→Turci su tada osnovali Čazmanski sandžak sa sjedištem u Čazmi (to je najzapadniji turski sandžak na tlu Hrvatske i najveći domet njihovih osvajanja u Hrvatskoj). - 1544. – Nikola Zrinski, koji se najviše bavi obranom Hrvatske, s obitelji Frankopan sklapa ugovor o zajednici dobara i međusobnom nasljeđu, tada je započela suradnja tih dviju velikaških obitelji. Za velike zasluge 1546. od kralja dobiva Međimurje s Čakovcem koje je postalo njegovim sjedištem.

2 - 1556. – Turci osvajaju Kostajnicu («vrata Hrvatske», jer je iz nje vodio put u Turopolje i Pokuplje, a preko njegova ravnice do Zagreba); prelaze Kupu i pljačkaju Turopolje. - 1556. – prvi napad Osmanlija na Siget, grad u mađarskoj Podravini; u tom je pohodu hrvatska vojska razorila Čazmu, pa je središte sandžaka privremeno preseljeno u Pakrac. - 1566. – Sulejman II. Veličanstveni kreće na svoj šesti i posljednji pohod na Ugarsku i Beč (uz njega je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović). Turci zauzimaju Siget, a Nikola Zrinski pogiba u napadu. Sultan umire u svome šatoru 3 dana prije pada Sigeta (pao je 7.09.1566.). Beč nikad nije osvojen. Junaštvo Zrinskog je zadivilo i čitavu kršćansku Europu i pokazalo da su Turci pobjedivi. Slavili su ga svi suvremenici, o njemu su pisali ode i spjevove, te su ga usporedili s grčkim Leonidom i nazvali ga «novim Leonidom». Začeci Vojne granice. Vlaške seobe. Društvena i vjerska previranja Pad Virovitice i Čazme (1552.), zatim važnih uporišta na Uni, Kostajnice, Novog (1556.) i Krupe (1565.), otvorio je put turskim četama prema Kupi i unutrašnjim austrijskim pokrajinama. Upravo ti događaji prethodili su pretvaranju privremenih kapetanija u posebnu vojnu teritorijalnu jedinicu pod nazivom Vojna Krajina. Zbog toga je plemstvo Kranjske, Koruške i Štajerske spremno preuzima dio troškova ratne obrane u Hrvatskoj za obranu od Turaka. - Začeci Vojne granice: 1) Oduzimanje Senja Frankopanima (1469.); 2) Dolazak habsburških vojnih postrojbi u Hrvatsku (1522.); 3) Obveza kralja Ferdinanda da će držati stalnu vojsku na turskoj granici (1527.). - U Senjsku kapetaniju dolaze kliški uskoci; nakon toga slijedi stvaranje kapetanija u Bihaću, Ogulinu, Križevcima, Ivaniću, Koprivnici i na Žumberku. (uspostavljen je niz utvrda od mora do Drave) Od sredine 16. st. kapetanije se u hrvatskom međuriječju, tj. u Slavoniji, nazivaju Slavonskom, a od Save do mora Hrvatskom Krajinom. Prva se često zbog glavne utvrde u zaleđu naziva Varaždinskom krajinom ili generalatom, a druga, poslije podizanja utvrde podno Dubovca - nazvane Karlovac - Karlovačkom krajinom ili generalatom, dok je Žumberačka kapetanija bila na području Kranjske. - Problemi Vojne granice: slabo naseljavanje novog žiteljstva→novi doseljenici dolazili su kao uskoci, pribjezi, vlasi (samoinicijativna i organizirana)→njihova opskrba (kralj, austrijski staleži, hrvatsko plemstvo, kaptoli i biskupije)→za Krajinu nikada nije bilo dosta novaca, nije bilo ni hrane, vina, oružja pa su cijene bile visoke →nesigurni putovi trgovine prema moru→upropašteno gospodarstvo→pitanje upravljanja Krajinom, vlasništvo nad zemljom→davanje povlastica novim doseljenicima→sukob katolika i pravoslavaca. - Vojnu granicu kralj hoće izuzeti iz nadležnosti Hrvatskog sabora i bana, oduzeti posjede hrvatskih plemića i na njih naseliti graničare kao slobodne ratnike, ali ne kao kmetove. - 16. st.→doba buna kmetova i pučana, koji su nezadovoljni nasiljima velikaša, ratovima, velikim daćama i rabotama. - Hvarska buna po vodstvom Matije Ivanića (1510.-1514.)-pučani su zahtijevali veća prava u gradskoj upravi. Pod vodstvom Matije Ivanića zavladali su čitavim otokom, osvojili su i grad Hvar i pobili neke plemiće. - Šibenska buna (1512.)-u grad su na brodovima uplovili mletački vojnici i u krvi ugušili ustanak.

3 Seljačka buna 1572./1573. (Gupčeva)→najveća→ najprije su se digli kmetovi na susjedgradsko-stubičko vlastelinstvo zbog crkvene desetine→Franjo Tahy ih je silom obuzdao. U Pazinskoj grofoviji pobunili su se kmetovi kad su im uveli porez na vino. Buna→prerasla u seljačkoplemićki rat, u kojem je na strani feudalaca sudjelovala ugarsko-hrvatska država sa svojom vojskom. Seljaci nisu samo istupili protiv daća i rabote, nego su namjeravali dokinuti vlast feudalne gospode, sami braniti granicu, zauzeti Zagreb i ustrojiti svoju samostalnu seljačku državu. Kod bitke kod Stubičkih Toplica (9.2.1573.) u njemu jako potučena vojska pod Gupčevim vodstvom, a preživjeli pobunjenici bili su povješani.

- Ideje o reformiranju katoličke crkve prodirale su sa zapada iz Njemačke→Martin Luther vođa protestantskog pokreta koji je širio ideje→Hrvatsku pokret zahvaća samo djelomice→širi se uglavnom iz Ugarske i Austrije, a prenosili su ga krajiški časnici koji su zapovijedali u Hrvatskoj pr. kapetan Hrvatske i Slavonske krajine. →Istra: uz protestante pristaju trojica biskupa: puljski, koparski i tršćanski; Matija Vlačić Ilirik, Stjepan Konzul Istranin, Pietro Paolo Vergerio. →Pokuplje: imanja Zrinskih i Erdödyja. →Međimurje: imanja Zrinskih. →Protureformacija→isusovci imaju najvažniju ulogu(jezuiti)→dolaze u najveće gradove(Dubrovnik, Zagreb, Rijeku, Požegu, Varaždin...) i u svoje ruke preuzimaju školstvo i odgoj mladeži→Bartol Kašić posebno se isticao među isusovcima: autor prve hrvatske gramatike («otac hrvatskog jezikoslovlja»). - 1604. - Hrvatski sabor donosi odluku o protjerivanju protestanata i kalvinista iz zemlje. Bio je to puni uspjeh protureformacije i tako je ostalo sve do vremena cara Josipa II. koji donosi «patent o vjerskoj toleranciji». Bitke za Pokuplje i Sisak. Novi rat s Turcima Hrvatski je sabor 1584. donio odluku da se obnovi samostalna državna vojnička jedinica – zemaljske haramije (njih 200), pod zapovjedništvom banova zamjenika – banovca, sa zadaćom da suzbiju manje tursko – vlaške napade. - Od 1575. do 1584. Turci osvajaju Cazin, Gvozdansko i Zrin, a padom Kladuše Hrvatska gubi područje Banovine i Korduna. - 1593. – «godina propasti» (turski kroničari)→Hasan-paša Predojević pokušava osvojiti utvrdu Sisak. Hrvatski ban je Toma Bakač-Erdödy koji je postigao pobjede kod Slunja i Ivanića - nekoliko opsada: →1591. – bezuspješna; 1592. – Hrvatski sabor donosi odluku da u slučaju rata, na poziv bana u njemu moraju sudjelovati svi staleži. Hasan-paša s 40.000 vojnika kreće na Sisak; na ušću Petrinjčice u Kupu daje sagraditi Jeni hisar – Novi Grad, današnju Petrinju, kako bi lakše izvršio opsadu Siska. Da bi se u slučaju poraza imao kuda povlačiti, osvaja Bihać – posljednju hrvatsku utvrdu u srednjem Pounju; sljedeće dvije opsade – neuspješne; u trećoj je opkoljenom gradu u pomoć došao ban sa svojom vojskom i austrijskim i njemačkim plaćenicima, pa su Turci opet poraženi→to je najveća kopnena pobjeda hrvatskih vojnika u ratu protiv Osmanlija i prijelomna bitka u hrvatskoj obrani. Malo poslije kršćanska vojska opsjeda tursku Petrinju, a sultan Murat III. objavljuje rat caru Rudolfu II. koji je trajao 14. godina i nazvan je «dugim ratom». Jedan

4 od glavnih ciljeva bio je zauzeti Sisak. U četvrtoj opsadi 1593. turska je vojska uspjela ući u grad, ali privremeno. - 1594.- Turci pale Hisar-Petrinju (koja je bila od drveta) i bježe u Bosnu. Petrinja postaje polazište za oslobađanje hrvatskih područja: u nju se postavlja vojna posada, osniva se Petrinjska kapetanija. - 1595. – habsburški car poziva u protuturski rat sve kršćane tadašnje Europe. - Uskoci – djeluju u primorju; napadaju mletačke i turske brodove→1601. – u uskočko uporište Senj dolazi kraljevski povjerenik Giuseppe (Josip) Rabatta, koji ih treba raseliti u unutrašnjost (Otočac i Brinje)→Rabatta hoće uhvatiti uskočkog vojvodu Jurišu; Senjani se bune i ubijaju Rabattu i njegovih 12 pomagača. (poslovica: čuvaj se Senjske ruke!) Uskočko pitanje postaje međunarodni problem. →Vlaške seobe: - 1587. – okolica Koprivnice→prva veća seoba u Slavoniju koju su upriličili harambaša Ivan i pop Gregorije - 1597. – Vlasi iz Slatine (Podravske) naseljavaju Rovišće kod Bjelovara i okolicu Križevaca. - 1600. – najveća seoba kad su Vlasi naselili Gomirje u Gorskom kotaru gdje su 1602. podigli svoj najzapadniji manastir u Hrvatskoj. - Pitanje uprave nad Vlasima: Postavilo se pitanje jurisdikcije, odnosno uprave nad doseljenim Vlasima, koji su uzeli polja što su pripadala hrvatskim velikašima i morali su na njima postati zavisni kmetovi. Ugarski sabor u Požunu je 1604. pokazao stalešku solidarnost s ugroženim hrvatskim plemstvom i na svom zasjedanju usvojio čl. XIV., a Hrvatski sabor to potvrdio. Njime se nalaže doseljenicima da moraju plaćati zemljarinu ili devetinu vlasteli i crkvenu desetinu-Zagrebačkoj biskupiji. Hrvatski sabor potvrđuje tu odluku. Krmpoćani→Vlasi-katolici, koji su 1605. i 1627. naselili Lič; došli su s odobrenjem Zrinskih, položili im zakletvu vjernosti i od njih dobili grb. - 1609. i 1612. – U rukama Hrvatske bili su: Lič, okolica Ogulina, Oštarija i Modruša. - 1611. i 1638.-1658. – Brinje i Otočac. - Borba hrvatskog plemstva protiv habsburškog centralizma (Maksimilijana koji je htio uvesti ratni porez - diku i Rudolfa za čije vrijeme su se nastojali ukinuti položaj hrvatskog bana i vojničko zapovjedništvo dati krajiškim kapetanima). - 1606. – na ušću rijeke Žitve u Dunav sklopljen je Žitvanski mir→Hrvatska gubi Bihać; dobiva Čazmu, Rovišće i Moslavinu (Popovaču). Prva polovica i sredina 17. stoljeća →Početak 17. st. – Budući da Habsburgovci gospodare Rijekom kao važnom lukom, te se u okviru njihove države nalaze nalazi Hrvatsko primorje (od Bakra do Baga), sa zrinskim lukama (Bakrom i Kraljevicom), frankopanskim Novim i uskočkim Senjom, postavilo se pitanje slobodne plovidbe Jadranskim morem koje nadziru Mlečani i smatraju svojim. Budući da Mlečani trguju s Osmanlijama, tj. prevoze njihovu robu na svojim lađama, uskoci, koji

5 nisu od Habsburgovaca dobivali redovito plaću, sve češće plijene i mletačke posjede i brodove. Stoga su Mlečani zahtijevali i od Ferdinanda, zapovjednika Krajine i od kraljeva da riješe pitanje uskoka i da ih odstrane iz Senja. Budući da oni nisu imali ni novca ni volje da riješe uskočko pitanje izbio je rat između Venecije i Habsburgovaca, koji je nazvan uskočkim, a trajao je dvije godine. Vodio se u dolini Soče, gdje su braća Nikola i Vuk Frankopan potukli Mlečane i prodrli u Istru (1615.), a uskoci su s mora doplovili u blizinu Venecije i upadali na mletačka područja na otocima i u Istri. →Uskočki rat (1615.-1617., u Istri 1618.)→tri bojišta: - Furlanija; - mletačko-austrijska granica u Istri; - obala sjevernog Jadrana. Madridski mir 1617 u Parizu.→austrijski nadvojvoda Ferdinand obvezuje se raseliti uskoke i spaliti njihove brodove; pitanje slobodne plovidbe Jadranom nije riješeno, pa su hrvatske luke i dalje u mletačkom okruženju. →Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.)→do tada najveći europski sukob u povijesti; rat je započeo u Češkoj, Hrvati su sudjelovali kao laki i brzi konjanici, obračun Habsburgovaca s njemačkim protestantima; hrvatski vojnici (bilo ih je oko 30.000) bore se na strani katolika; njihov je doprinos posebice važan u bitkama kod Heidelberga (1623.), Magdeburga (1631.), Lützena (1632.), Nordlingena-Švedska (1634.) te tijekom osvajanja Dresdena, Praga, Leipziga i dr. gradova→ističu se velikaši obitelji Patačić, Frankopan, Zrinski, Drašković, Rattkay i dr. →Vlaške bune→ Vlasi se počinju buniti da dođu pod vlast hrvatske gospode kao kmetovi - dvaput se bune 1623. i 1628. godine u Rovišću. - 1627. – kralj Ferdinand «narodu Vlaha» nudi povlasticu→da ostanu na dosadašnjim imanjima te da neće biti podložni hrvatskom plemstvu, nego samo zakonitim kraljevima Ugarske. - 1629. – Hrvatski sabor donosi svoj «Vlaški zakon»→obećava Vlasima prava ako pristanu uz hrvatsku državu. Na nagovor zapovjednika u Vojnoj granici i na traženje pravoslavne crkve zahtjev je odbijen. - 1630. – «Vlaški zakon» (Statuta Valachorum) kralja Ferdinanda: →Vlasi naseljeni u križevačkoj, koprivničkoj i ivanićkoj kapetaniji zadržavaju sve povlastice koje su imali u Osmanskom Carstvu: izbor kneza, velikog suca i slobodu trgovanja. Od tada oni su graničari, a ne kmetovi hrvatskih feudalaca. Tim protuzakonitim činom kralj izdvaja Vojnu granicu iz vlasti hrvatskog sabora i bana, ali Vlasima ne daju nikakvu političku ili teritorijalnu autonomiju. →Kandijski rat u Dalmaciji (1644.-1669.) Turci i Mlečani su ratovali oko najvećeg grčkog otoka →Kandija = mletački naziv za Kretu, ali se istodobno ratuje i u dalmatinskom zaleđu. →dva bojišta: - Kandija i - zaleđe Dalmacije. →Venecija uspijeva okupiti vojsku od 9.000 ljudi, uglavnom Hrvata. →Tijekom rata, na njezinu stranu prelazi puno Vlaha, koji se u izvorima spominju kao Morovlasi, Maurovlasi, Crni Vlasi ili Morlaci (katoličke i pravoslavne vjere). Oni kao pomoćni odredi ili hajduci pomažu mletačkoj vojci. →Poznate vlaške hajdučke harambaše: Ilija Smiljanić i Vuk Mandušić (Ravni kotari), braća Kulišić (Makarsko primorje).

6 →Rat se ubrzo pretvorio u opći, kršćanski, oslobodilački pokret u kome sudjeluju seljaci. 1647. – Mletačka Republika zauzima Vranu, okolicu Zadra i Šibenika; 1648. – Knin, Klis, Vrliku i Drniš, izravno ugrozivši tadašnje turske posjede. →1669. – sklapanje mira: Venecija trajno gubi Kretu, ali u Dalmaciji dobiva dio od Novigrada do Omiša. Zadar, Split i Šibenik stječu šire zaleđe. →Linea Nani – nova crta razgraničenja, prema njoj se mletačka republika povećala za 2400 km2. → Zanimljivost: tijekom rata na stranu Venecije 1654. pristaje i Petar Zrinski. →Ovim važnim ratom mijenjaju se ne samo granice između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, nego i etnička i vjerska struktura žitelja. →Vlaji. – osim Vlaha koje i danas otočani i građani tako nazivaju, na prostor Pule doselila se skupina Hrvata →Bune kmetova i Vlaha (od 30.-ih do 60.-ih god. 17. st.): Budući da je izravna opasnost prošla, smanjuje se potreba velikog broja vojnika, a također i važnost plijena kao izvora prihoda. Kmetovi više ne moraju u rat ili na kuluk za izgradnju i održavanje utvrda. Otada se krajišnici bore za poštovanje svojih povlastica kao «krajniščaki». - 1633. – sisački kmetovi (štibrenci) bune se u službi zagrebačkog kaptola→hoće postati vojnici-graničari. - 1640.-1644. – buna kmetova u okolici Ogulina (na posjedima Zrinskih). - 1658. – velika buna Vlaha u Varaždinskom generalatu, koja potvrđuje da se Vlaški zakoni nisu dosljedno provodili. Zapovjednici su zahtijevali povećane radne daće (rad na utvrdama), ali su ih iskorištavali na duge načina u osobne svrhe. - 1665./1666. – nova buna u Varaždinskom generalatu i najveća; silom ju je ugušio general Herberstein; ukinuta dužnost vlaških velikih sudaca, preuzeli su je kapetani. →Zrinsko-frankopanska urota→središnji događaj hrvatske povijesti 17. st. - 1652. – Nikola Zrinski kod Kostajnice pobjeđuje Turke; na ušću Mure u Dravu gradi Novi Zrin. - 1663. – Za obranu od Turaka u Ugarskoj izgradio je Nikola Zrinski novu jaku utvrdu za obranu svoga Međimurja, Novi Zrin na ušću Mure u Dravu, gdje je potukao turske Tatare; 1664. – zauzimanje Pečuha, preko južnougarske Podravine - Ahmed Čuprilić – turski veliki vezir koji je vojskom krenuo na Ugarsku i Beč→krenuo je na Novi Zrin i opsjeo ga, osvojio i razorio→tome je pridonio austrijski vojskovođa Raimondo Montecuccoli osobni neprijatelj Zrinskih koji gradu nije pružio pomoć - 1663. - bitka kod Mogersdorfa (u Austriji) – poraz Turaka; jedna od najvećih pobjeda kršćana u ratu s Turcima. - 1664. - Vasvarski mir («sramni mir») na 20 godina→car Leopold I. obvezuje se platiti odštetu od 200.000 talira→habsburški dvor ne želi osvajanja koja bi još više ojačala ugarsko i hrvatsko plemstvo i tako ugrozila njegove apsolutističke i centralističke namjere - Austrijski izvori urotu nazivaju pobunom, ustankom i izdajom a zapravo je pokušaj borbe protiv bečkog centralizma i apsolutizma, a krajnji je cilj osamostaljivanje hrvatske države (uz pomoć stranih sila, poglavito Francuske i Osmanskog Carstva).

7 Braća Zrinski bila su nezadovoljna habsburškom politikom u Vojnoj krajini, te isto tako Hrvatskom je plemstvu smetalo što na zapovjedničke položaj dolaze samo austrijski plemići i što su Vlasi često dizani protiv Hrvata i Hrvatske, stoga se Nikola Zrinski→povezuje s francuskim kraljem Lujem XIV.; Katarina Zrinska (rođ. Frankopan započela je razgovore s Lujevim veleposlanikom u Veneciji, postali su srce i duša pokreta protiv Habsburgovaca - Ostali sudionici urote: Franjo Vesselenyi (ugarski palatin); Juraj Lippay (ostrogonski nadbiskup); Franjo Nadasdy (državni sudac). - Ostvarenju urote ne pogoduju međunarodne okolnosti i položaj Hrvatske. - 1664. – u lovu na veprove kod Čakovca pogiba Nikola Zrinski; 1666. umire nadbiskup Lippay; 1667. i Vesselenyi najvažniji ljudi Ugarske - 1668. – Francuska sklapa s Habsburgovcima ugovor o diobi španjolske baštine, pa prestaje s tradicionalnom politikom slabljenja Habsburške Monarhije. - 1666. – na stranu urotnika dolazi Franjo Rakoczy (moćni erdeljski knez), a 1667. i Erasmo Tattenbach (štajerski grof). - Pregovori s Turcima javljeni caru u Beč preko grčkog prevoditelja - Petar Zrinski za pomoć se obraća Veneciji i Poljskoj; 1669. na pregovore s Turcima u Solun šalje kapetane Franju Bukovačkog, Franju Pogledića i Franju Berislavića. - 1670. – kapetan Bukovački podiže ustanak u Banskoj Vojnoj granici, nadajući se da će Turci stati na stranu Hrvatske; no, oni sve javljaju Beču. - Zrinski nazvan «nevjernikom krune» i optužen za suradnju s Turcima. - Uhićenje urotnika→Gavro Mijakić – vlaški episkop, pristaša pobunjenika, jedan od rijetkih vlaških vođa koji je bio na strani hrvatskih velikaša. - 11. travnja 1671. – Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan od strane posebnog suda osuđeni na smrt; Petar je optužen jer je htjeo postati vladar, a drugi jer je pozivao na ustanak - 30. travnja 1671. – njihovo smaknuće u Bečkom Novom Mjestu. - Konfiskacija imanja Zrinskih i Frankopana. Veliki rat za oslobođenje od Osmanlija – «Croatia rediviva» Poslije sloma Zrinskih i Frankopana, Habsburgovci su nastojali ukinuti bansku čast u Hrvatskoj, a to znači i spriječiti zasjedanje Hrvatskog sabora, dakle glavnih tijela hrvatske države. Nastojali su odvojiti Hrvatsku od Ugarske i pretvoriti je u nasljednu habsburšku zemlju kakve su bile pr. Štajerska ili Kranjska, ali se tome oduprlo i preostalo ugarsko i hrvatsko plemstvo. Zato je Leopold I. morao imenovati Nikolu Erdodyja za banskog namjesnika. →1683. – veliki vezir Kara-Mustafa s vojskom od 250.000 ljudi kreće na Beč. Opsjednutom gradu u pomoć dolazi poljski kralj Jan Sobjeski→udružena poljsko-austrijska vojska poražava Turke→na strani Austrije sudjeluju i hrvatski vojnici (historičar Juraj Križanić). →1684. – uz pomoć pape sazvan savez Sveta liga→cilj: protjerivanje Turaka iz Europe→opći protuturski rat koji se pretvorio u oslobodilački pohod→Francuzi – saveznici Turaka. →Oslobodilački rat duž mletačko-osmanske granice u Hrvatskoj. →Dubrovačka Republika: - od 1684.→za zaštitnika priznaje austrijskog cara;

8 - 1667. – dubrovačko Veliko vijeće donosi odluku da priznaje Leopolda I. za svog vrhovnog gospodara i zaštitnika- teško stradava u potresu; - da bi se zaštitila od Venecije Turcima daje Klek i Neum te Sutorinu 1699. →Slavonija – ban Erdody s generalom Jakovom Lesliem oslobodio je Voćin, Viroviticu i Staru Gradišku (1684.); Donji Miholjac (1685.). →Lika – Korenica i Perušić, osvaja ih general karlovačke krajine Herbestein →1686. – hrvatska vojska osvaja Pečuh u Ugarskoj. → U borbama se ističu svećenici Luka Ibrišimović iz Požege (zvan sokol) i Marko Mesić iz Brinja (čijom su zaslugom muslimani prešli na katoličanstvo). →1687. – ban Nikola Erdödy, pristaša Habsburgovaca, oslobađa Zrin, Novi na Uni i Dubicu, i Hrvatskoj vraća unsku granicu →1687. – na zajedničkom saboru hrvatskih i ugarskih staleža u Požunu Habsburgovci dobivaju priznanje nasljednih vladara u muškoj lozi. Ukida se članak 31. Zlatne bule iz 1222., koji određuje da se plemstvo može pobuniti protiv kralja ako on krši njegova ustavna prava. →1688. – proslavljeni vojskovođa Ludvig Badenski vodi napade i prelazi Savu, osvaja Brod, ulazi u Bosnu i hrvatskoj vojsci pomaže u zauzimanju Kostajnice, a onda nakon 167. godina opet osvaja Beograd (nekad nazvan zlatnim ključem Ugarske). →1688 . – Car Leopold I. u virovitičko-požeškoj i vukovarsko-srijemskoj županiji imenuje velike župane, čime priznaje njihovu pripadnost Slavoniji, u praksi je bilo teško ostvariti jer je svu vlast prigrabila vojska i Dvorska komora →od 1690. – Turci ponovno počinju ratovati, pokušavajući vratiti izgubljena područja. →1691. – bitka kod Slankamena→poraz turske vojske i ofenzive; ponovno oslobađanje Slavonije→počinju akcije za njezino uklapanje u Bansku Hrvatsku, pod vlast sabora i bana. →Seobe: - katolika Bunjevaca, iz dalmatinskog zaleđa na područje Bačke između Dunava i Tise (1686./1687.)→također naseljavaju Gorski kotar i Liku i Hrvatsko primorje - Šokaca – drugi katolici, Hrvati pod tim imenom prihvatili su hrvatsko ime i nacionalnost →1697. – bitka kod Sente→habsburški vojskovođa Eugen Savojski pobjeđuje Turke; ulazi u Bosnu i sa samo 6.000 ljudi osvaja Sarajevo. Pri povratku, s njime odlazi i 10.000 Hrvata-katolika, koji naseljavaju Slavoniju, bila je dotad najveća seoba iz Bosne →1699. – mir u Srijemskim Karlovcima: (sklopili su ga Habsburgovci i članovi Svete lige) - hrvatski savjetnik-pregovarač: Pavao Ritter Vitezović: «Croatia rediviva», što znači «Oživljena Hrvatska», (Zagreb, 1700.) – posvećen kralju Leopoldu I. U njemu Vitezović ističe da je nekadanja Hrvatska bila mnogo šira i prostranija od tadanje, odnosno da bi se tadanja Hrvatska morala ujediniti, proširiti i tako oživjeti.

9 Hrvatska je dobila čitavu Slavoniju i Srijem (osim jugoistočnog dijela); Banovinu do Une, Kordun od Korane do gornje Gline; čitavu Liku i Krbavu. Površina se povećala na oko 40.000 km². Hrvatski sabor upravlja samo jednim dijelom, jer Vojnu granicu preko vlastitih časnika drže Habsburgovci. Venecija zadržava sve što je zauzela: primorsko zaleđe od ušća Zrmanje do Neretve (s utvrdama Obrovac, Knin, Drniš, Sinj i Metković); kao granična crta stvorena je Linea Grimani. Veneciji pripada i obala od Baga do ušća Zrmanje, pa se ukupna površina mletačkih posjeda povećava na 10.000 km². Venecija je zauzela i dio Boke kotorske, zbog čega se Dubrovačka Republika našla u njezinom okruženju→zato Turcima ustupa spomenute dijelove svojeg područja na sjeveru i jugu. Sva ta teritorijalna proširenja potvrdila su Vitezovićevu tezu o oživljenoj Hrvatskoj, te se odlukama mira u Karlovcima promijenila politička i etnička slika hrvatskih i ugarskih zemalja u korist kršćanstva, ali i hrvatskog i mađarskog naroda.

-

→1703. – kralj Leopold I. donosi odluku o ukidanju Varaždinskog generalata. →1703.-1708.→Franjo II. Rakoczy, sin Jelene Zrinske, u Ugarskoj vodi veliku protuhabsburšku bunu, ali Hrvati u njoj ne žele sudjelovati →1708. – sabor u Požunu donosi odluku da kralj može potvrđivati samo one odluke Hrvatskog sabora koje nisu suprotne ugarskim pravima, ali Hrvati su i to odbili →1712. – Hrvatski sabor donosi odluku o priznanju ženske nasljednice, koja će kao članica austrijske vladajuće kuće upravljati nasljednim zemljama Koruškom, Štajerskom i Kranjskom. Taj se zaključak naziva Hrvatskom pragmatičnom sankcijom. Donesen je zato da bi Karla VI. (1711.-1740.), koji je bio bez muških nasljednika, mogla naslijediti kći Marija Terezija. Kralj, međutim, nije potvrdio ovu odluku Hrvatskog sabora iz 1712., već ugarsku koju su 1722. Mađari donijeli za sebe. →Početkom 18. st. Turci opet napadaju mletačke posjede na Levantu i u Dalmaciji. →Dva rata: 1) 1715.-1718.→Požarevački mir: Habsburgovci moraju predati Turcima istočni Srijem; Venecija dobiva dio Dalmatinske zagore, a Hrvatska desnu obalu Save i Une. 2) 1736.-1739.→Beogradski mir: Turci vraćaju gotovo sve posjede koje su izgubili u prethodnom ratu, pa i desnu obalu Save i Une. Međutim, u sastav Hrvatske ulazi istočni Srijem. Doba austrijskog prosvijećenog apsolutizma (1740.-1790.) Marija Terezija je nastojala očuvati apsolutnu vlast i jedinstvenu austrijsku državu. Stoga je težila da stegne i na kraju da dokine hrvatsku i ugarsku stalešku nezavisnost, te je uskoro Hrvatska izgubila i proračun jer se čitav porez ubirao u ime državne blagajne. Time je hrvatski sabor izgubio svoje znamenito pravo. →1746. – preustrojavanje Vojne granice , s namjerom da ona daje što više jeftinijih i uvježbanijih vojnika, da postane carska zemlja potpuno izdvojena iz Hrvatskog Kraljevstva, a krajišnici ili graničari da postanu carski ljudi koji moraju prema potrebi Habsburške Monarhije ratovati gdje car odredi.

10 →podjela na 11 pukovnija: Lička, Ogulinska, Otočka, Slunjska, Prva banska (ili Glinska), Druga banska (ili Petrinjska), Križevačka, Đurđevačka, Gradiška, Brodska (ili Vinkovačka) i Petrovaradinska. →Svaka pukovnija dijeli se na satnije, a satnije na općine na čelu su vojne osobe. Službeni jezik: njemački. Graničar je od 16. do 60. godine bio vojnik; morao je ratovati po čitavoj Europi, a u doba mira ići na muštranje (vježbanje)→ za uzdržavanje krajišnika brinule su se kućne zadruge koje ih primaju kao ranjenike. Za to je svaka zadruga (starješina) dobivala zemlju na obradu kao carsko leno. →Marija Terezija (1740.-1780.) →Rat za austrijsku baštinu (1740.-1748.)-borba za prevlast u Njemačkom carstvu, protiv Francuske (koja hoće Porajnje), Bavarske (Češku) i Prusije (Fridrik II., Šleziju). Na strani carice sudjeluju i hrvatski vojnici, među kojima osobitu važnost imaju tzv. Trenkovi panduri, dragovoljci iz Slavonije, koje je vodio barun pruskog podrijetla, Franjo Trenk. Njegova četa je bila sastavljena i od slavonskih hajduka, te je bila odjevena na «tursku», da bi izazvala što više straha, uz posebnu glazbu bubnjara i frulaša. tzv. «turska banda» pratila je nastupe Trenkovih pandura, često izazivajući paniku kod neprijatelja. Uspješno je ratovao u Bavarskoj, Munchenu, pohod preko Rajne na francusko tlo gdje su se istakli njegovi «crveni kapucini» (nazvani tako zbog svojih crvenih kapuljača) i u Češkoj gdje su porazili Pruse. Marija Terezija je Trenka dala doživotno zatočiti u Brnu, gdje je i umro. →1741.-1745. – stvaranje Virovitičke, Požeške i Srijemske županije te posebnog povjerenstva za sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom (Juraj Branjuga, zagrebački biskup). Ujedinjenje svečano provodi ban Karlo Batthyany (Baćani), tadašnji hrvatski ban. →S austrijskom vojskom, u Slavoniju dolaze i brojne strane plemićke obitelji→Odescalchi (Ilok); Eltz (Vukovar). →Otada postoje dvije Slavonije: - civilna na sjeveru (Podravina, Podunavlje, Požeština, Đakovština); -vojna (graničarska) na jugu (Posavina). →Sukob Hrvata s Mađarima→Antun Špišić ( virovitički podžupan): obrazložio je da su slavonske županije uređene na ugarski način i plaćaju poreze kao ugarske županije. →1751. – Špišić je predložio da tri slavonske županije šalju po dva predstavnika u ugarski sabor, kao i sve ostale ugarske županije. Time je Špišić zapravo pokušao odcijepiti Slavoniju od Hrvatske i sjediniti je s Ugarskom, što su svi ugarski sabornici prihvatili, a Hrvati dokazivali da se Slavonija osim za Turaka uvijek nalazila u sastavu Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. → Kompromisno rješenje: odluka da slavonske županije svoje zastupnike šalju i u ugarski i u hrvatski sabor – početak borbe protiv mađarizacije →Bune kmetova i graničara: Tijekom čitava 18. st. izbijale su u Hrvatskoj bune kmetova i krajišnika protiv feudalaca i krajiških časnika, ali su se bunili i hrvatski vojnici na stranim ratištima. →1742. – Mala Vlaška (oko Pakraca)→kmetovi hoće postati graničari i da pripadnu Varaždinskoj krajini →1755. – Križevačka županija – najveća buna, seljaci zahtijevaju krajiška prava

11 →1751. i 1755. – Banska Vojna granica. →1754. – kako bi se spriječile daljnje bune, donesen je novi urbar za Vojnu granicu (sva zemlja postaje vojničko leno). →1755./1756. – prvi urbar za Hrvatsku, a onda i za Slavoniju (popisana sva domaćinstva i površina zemlje). → 1780. – slavni urbar Marije Terezije za užu Hrvatsku→vrijedio sve dok ban Josip Jelačić nije 1848. ukinuo kmetske odnose →oko pitanja austrijskog nasljeđa po ženskoj lozi i priznavanja Pragmatičke sankcije morala je Marija Terezija voditi Sedmogodišnji rat (1756.-1763.), protiv Fridrika II. Pruskog (također zbog Šlezije)→i u ovom se sukobu ističu hrvatski vojnici. → Od 1765. carica za suvladara ima sina Josipa. →Reforme:→iako apsolutističke i centralističke, ipak donose znatni gospodarski i kulturni napredak. →Prestanak sazivanja Hrvatskog sabora, nakon njegovog odbijanja povećanja poreza za ratne troškove. Naredbe (patenti) šalju se na izvršenje izravno županijama. →1767. – Hrvatsko kraljevsko vijeće: sjedište u Varaždinu (do požara 1776.) i Zagrebu. Predsjednik vijeća bio je ban Franjo Nadasdy, a u njegovom se radu posebice istaknuo gospodarstvenik Nikola Škrlec Lomnički. Međutim, osnivanje vijeća predstavlja protuustavan čin: time su Hrvatska i Ugarska izjednačene s austrijskim nasljednim zemljama i Češkom. Zbog toga je hrvatsko plemstvo ustalo protiv te odluke. →Osnivanje elitnih škola za plemiće (terezijanuma). →Stavljanje plemića u vlastitu gardu→germanizacija hrvatskog i ugarskog društva. →Reforma oko Rijeke: 1476. – dolazi u posjed Habsburgovaca; 1712. – slobodna luka Austrijskog primorja; 1776. – carica je daje Hrvatskoj, u zamjenu za područja na desnoj obali Kupe. Rijeci se ubrzo priključuju Bakar, Bakarac i Kraljevica; 1779 . – davanje autonomije; ukidanje Hrvatskog kraljevskog vijeća i podvrgavanje Rijeke Ugarskoj. →1772. – Odluka o ukidanju crkvenih svih redova, osim onih koji su se bavili školstvom i njegom bolesnika (1773. ukida se red isusovaca)→zatvaranje mnogih samostana u Hrvatskoj. →Josip II.→reformator, koji je želio stvoriti jedinstvenu njemačku državu, s jednim vladarom i jednim središtem vlasti. Djelovao po zamišljenom modelu idealne države, uz odbacivanje svih povijesnih, vjerskih i narodnih tradicija i običaja. →1781. – Patent o vjerskoj toleranciji→sloboda vjeroispovijedi za protestante, Židove i pravoslavne. 1782. raspustio je crkvene redove, osim onih koji su se bavili njegom bolesnika i školstvom. →Popisivanje sve imovine i prihoda visokog svećenstva; ukidanje povlastica koje je ono uživalo u svjetovnoj vlasti; oduzimanje imanja samostanima. Stalno se miješao u papinske i biskupske poslove i tako izazvao prosjede →1784. – Odluka o uredovanju na njemačkom jeziku, kojim se od 1786. moraju služiti sve ugarske i hrvatske županije. →Ugarska kruna Sv. Stjepana prenosi se u Beč i pohranjuje u carsku riznicu kao starina, te je time povrijedio Mađare jer su krunu smatrali svetinjom.

12 →Ukidanje starog hrvatsko-ugarskog sustava županija i podjela države na 10 okružja, bez poštivanja povijesnih i nacionalnih granica. →1787. - Popis stanovništva; uvođenje novog poreznog sustava; donošenje Patenta o ukidanju kmetstva, ali kmetovima nije dao zemlju, odijelio je sudstvo od uprave, uveo rimsko pravo u sudstvo →Reforme se pogrdno nazivaju jozefinskima, a iza njih stoji germanizacija, habsburški apsolutizam i centralizam, koji je natjerao Hrvate u zagrljaj Mađara →Nakon ukidanja Hrvatskog kraljevskog vijeća, njegove se ovlasti prenose na Ugarsko namjesničko vijeće, pa je Hrvatska i u unutarnjoj upravi (i to bez odluke Hrvatskog sabora) podvrgnuta Ugarskoj. →1786. – Ukidanje severinske županije; njezin sjeverni dio pripojen je onoj zagrebačkoj, a Hrvatsko primorje do Novog Vinodolskog ustrojeno je kao Ugarsko primorje i stavljeno pod upravu vlade u Pešti. →1786. – Potpuna centralizacija generalnog zapovjedništva Vojne granice (središte: Zagreb); iz hrvatske se nadležnosti izuzima Banska Vojna granica, time su zavreše brojne reforme cara →Vanjska politika cara-reformatora→savez s ruskom caricom Katarinom II. Velikom za rat protiv Turaka, koje je želio izbaciti iz Europe, kako bi dobio Bosnu i Srbiju, iako je sakupljena vojska čitava je vojna propala→1789. – zauzimanje turskog Beograda. →Propast većine reformi; 1790. – smrt Josipa II. (njegovom smrću završava jedno važno gotovo presudno razdoblje u povijesti hrvatskog naroda)

13 Povezivanje s Ugarskom. Nestanak Mletačke Republike i Dubrovačke Republike → Josipa II. nasljeđuje njegov mlađi brat Leopold II. (1790.-1792.)→u skladu sa zaključcima Pragmatične sankcije iz 1723. vraća sve povlastice i prava plemstva, a to znači sazivanje svih županijskih skupština i sabora →1791.- potpisan mir u Svištovu-bugarski gradić na Dunavu, kojim završava rat između Habsburgovaca i Turaka: Hrvatska dobiva Dvor na Uni, Drežnik, Lapac u Lici; na taj se način određuje graničnu crtu prema Bosni→koja je slična i danas. →1790. – zasjedanje Hrvatskog sabora u Zagrebu pod vodstvom bana Ivana Erdödyja: radi sprječavanja jačanja habsburškog apsolutizma, odlučuje se o povezivanju s Ugarskom→stvaranje zajedničke vlade. →Mađari traže: uvođenje mađarskog kao službenog jezika, izjednačavanje katolika i protestanata u Hrvatskoj, a Slavoniju smatraju svojom. →Izreka bana Erdödyja: «Regnum regno non praescribit leges» («Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone»). →Prihvaćanjem zajedničkog sabora Hrvatska dozvoljava da se o njoj odlučuje u Budimu i Požunu, a ne u Zagrebu, pa se od tada Hrvatska smatra sastavnim dijelom Ugarske →90. godine 18. st.→širenje ideja Francuske revolucije, posebice u Zagrebu i Dubrovniku→Habsburgovci brane suprugu francuskog kralja, Mariju Antoinettu, kćer Marije Terezije, pa im je Francuska navijestila rat→1792.-1797.→rat s Francuskom, u kojem se na strani Austrije ističu i hrvatski vojnici. →1797. →primirje u Leobenu: Austrija dobiva Istru, Kvarner, Dalmaciju i Boku kotorsku. →mir u Campoformiju (Passarianu): ukidanje Mletačke Republike. →1802. - Franjo I. (1792.-1835.)→odbija ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. →1805. – hrvatski zastupnici s Maksimilijanom Vrhovcem odbijaju zahtjev Mađara za uvođenjem mađarskog jezika u hrvatske škole-izjavio je da ako Mađari tako nastave Hrvati će u javnu uporabu uvesti svoj jezik →1805.-1813. – francuska (Napoleon B.) vlast u Istri i Dalmaciji - general August Marmont→postavljen na čelo vojne uprave u Dalmaciji; Vincenzo (Vicko) Dandolo→građanski upravitelj, puku je uputio proglas na hrvatskom i talijanskom jeziku - pokrenuo je «Kraljski Dalmatin»→dvojezično glasilo (na hrvatskom i talijanskom jeziku) – prve novine na hrvatskom jeziku →26.5.1806. –francuski general planirao je napad na Rusiju, stoga je došao pred Dubrovnik i zamolio je Dubrovčane da mu dozvole ulaz- francuska vojska ulazi u Dubrovnik→ to je bio kraj tisućljetne neovisnosti i slobode - ukidanje drevne Dubrovačke Republike. - 1808. – službeni proglas – dao je general Marmont, a Napoleon je potvrdio →1809. – novi rat između Austrije i Francuske; mir u Schönbrunnu kraj Beča→Franjo I. Francuzima ustupa Hrvatsku južno od Save (Liku, Hrvatsko primorje, Istru, Kranjsku, Goričku, dio Koruške). →1809.-1813. –Napoleon je dao ustrojiti oblast nazvanu Ilirske pokrajine (Ilirija)→sjedište u Ljubljani→Ilirija podijeljena na šest pokrajina: Civilna Hrvatska, Vojnička Hrvatska, Dalmacija i Dubrovnik, Istra, Kranjska i Koruška – na čelu poddržave Ilirije bio je Marmont sa titulom ''vojvode dubrovačkog'' →iako su puno postigli: Gradnja cesta; otvaranje škola; kulturni i upravni napredak; međutim, Vojna granica za Francuze je bila izvor dobrih i jeftinih vojnika za brojne Napoleonove ratove. →Austrijska Ilirija (1816.-1822.)→nastaje nakon Napoleonove propasti. →1822. – posebnom carskom odlukom Hrvatska je ujedinjena i iz Austrijskog Carstva vraćena pod Ugarsku.

14

Hrvatski nacionalni preporod (1830.-1847.) Ilirski pokret: Preporodni pokret koji je položio temelje naciji u Hrvata odvijao se pod ilirskim imenom koje je u sebi sadržavalo različita pokrajinska ili regionalna i genetička imena ne samo na hrv. etičkom području nego i među Slavenima. Sredinom 15. st. humanistički pisci koriste taj naziv za sve suvremene zemlje i narode, a s vremenom taj se naziv počeo koristiti za bilo koji dio južnoslavenskog teritorija. Najčešće se upotrebljavao za označavanje cjeline hrv. zemalja te BIH, dok je u upravnoj praksi Austrije postalo od kraja 18. st. sinonim za Srbe doseljene s Balkanskog poluotoka, a od vremena Napoleonove vladavine službeno ime za jedan dio južnoslavenskih zemalja (naseljene pretežito Hrvatima i Slovencima). U nauci se provodili da su Južni Slaveni potomci Ilira, te da su u 17. st ona živjela na području Hrvatskog zagorja. Ilirsko ime nije nametnuo Ljudevit Gaj, već se taj naziv koristio i prije kako bi se lakše prebrodio regionalni i pokrajinski partikularizam hrv. i južnoslavenskih zemalja. Sudionici ilirskog pokreta stavljali su njegov početak u 1835. god. kada je Gaj pokrenuo prve hrvatske listove – «Novine horvatzke» i njihov tjedni prilog u obliku jednog časopisa pod imenom «Danica horvatska, slavonska i dalmatinska». Isprva je izlazila na kajkavskom narječju, a bila je tiskana starom grafijom koja se provodila na mađarskom. Njihovi su pokretači htjeli da uvedu štokavsko narječje, te novu grafiju, te da ih prošire na sve Južne Slavene. Ta je promjena bila najprije provedena u «Danici», a od poč. 1836. i u «Novinama», pa su oba lista sve do početka 1843. kada je upotreba ilirskog imena bila zabranjena izlazila pod tim imenom. Godine 1845. opet se ime počelo upotrebljavati u literaturi, a 1847. god. pokret je dostigao vrhunac sa uvođenjem hrv. jezika u službene poslove i potkraj 1847. s donošenjem «Narodnih zahtijevanja» kao naprednog programa hrvatske Četrdesetosme. →Početkom 19. st. slabi uloga hrvatskog sabora i bana; ograničavaju se prava hrv. županija. →Maksimilijan. Vrhovec – zagrebački biskup, mecena hrvatskog kulturnog života, sudjeluje u brojnim inicijativama→važan zbog svojih dvorskih poznanstava, međunarodnih veza, poticaja za izgradnju cesta, otvaranje knjižnica, muzeja, tiskara, itd.; Vrhovčev kulturni krug, on i njegov krug postaju nezamjenjiva hrvatska kulturna institucija →1827. – Hrvatski sabor donosi odluku da se mađarski jezik u školama uči kao obvezatan predmet – to je bio znak za uzbunu →Početkom 19. st. u Hrvatskoj se koristi nekoliko jezika; postoje tri narječja (štokavsko, čakavsko i kajkavsko)→tri izgovora (ijekavski, ikavski i ekavski)→službeni jezik u vladi, saboru i crkvi je latinski→Austrija nameće njemački, Ugarska mađarski, u bivšim mletačkim posjedima govori se talijanski, od 1797. do 1813. u južnoj Hrvatskoj uvodio se francuski jezik, uz to su postojali i načini pisanja po svim tim uzrocima i prema hrvatskoj tradiciji →Prihvaćanje jedinstvenog književnog jezika, pisma i načina pisanja - najvažniji korak hrvatskog narodnog preporoda. →Ljudevit Gaj (1809.-1872.) – «Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja», Budim 1830.→predložena nova ortografija (način pisanja) prema češkom uzoru (tzv. gajica), koju prihvaćaju Hrvati i Slovenci. →1830. – zasjedanje zajedničkog sabora u Požunu→Hrvati se boje udaljiti od Mađara da ne bi potpali pod austrijski utjecaj→Mađari i mađaroni (mađarske pristaše u Hrvatskoj) tvrde da Hrvatska i Ugarska nisu udružene kraljevine (regna socia), nego su hrvatske zemlje podložni dijelovi (partes subjectae)→Josip Kušević, protonotar Hrvatskog Kraljevstva izdao je Jura municipalia (O posebnim pravima i ustavu Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), 1830.→dokazao da je Hrvatska oduvijek imala posebna prava i zaseban državnopravni odnos

15 prema Ugarskoj bila je to prva formulacija hrvatskog državnog prava na kojoj će se temeljiti buduća hrvatska politika. →Gaj i Kušević udaraju temelje hrvatskom narodnom preporodu i nacionalnoj politici uopće. →1832. – preporodnom budnicom postaje Gajeva pjesma «Još Horvatska ni propala». →1832. - grof Janko Drašković izdaje najvažniji spis narodnog preporoda- «Disertacija», izdana u Karlovcu→najcjelovitiji politički program Hrvata. Ilirički –predlaže ga za zajednički jezik. U Disertaciji je pomno razrađen čitav program političke djelatnosti na svim područjima javnog života. Drašković se zalagao za to da hrv. vlada opet bude samostalna, da se odvoji od Ugarske, da hrv. jezik bude službeni, za podizanje industrije i organizaciju kredita, otvaranje stručnih škola, dok u feudalne društvene odnose nije dirao. Predlaže stvaranje Velike Ilirije koja bi obuhvaćala sve hrvatske zemlje, današnje slovenske zemlje i Bosnu. Mađarski nacionalni pokret težio je stvaranju mađarske države koja će se protezati od Karpata do mora, te je pritom ugrožavala opstanak hrvatskog naroda. Stoga je Janko Drašković u svojoj «Disertaciji» stavio za uzor «peldu» (primjer) Mađarov u promicanje narodnog jezika (što znači štokavsko narječje). Učinio je to u času kada je Hrvatski sabor 1827. god. uveo učenje mađarskog jezika kao obvezatnog u hrvatskim školama. Politika mađarizacije počela se provoditi već 1790. nakon neuspjelog pokušaja cara Josipa II. da njemački jezik uvede i u ugarsku polovinu svoje države kao službeni jezik umjesto latinskog. Učestali pokušaji da se nađe rješenje za jezično-pravna pitanja, uzaludni pokušaji da se izdaju novine na narodnom jeziku i da potaknu osnivanje nekih važnijih kulturnih ustanova (pr. tiskara koju je otvorio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, 1794. sa svrhom da unapređuje čast ilirskog jezika koji je surađivao s slavistom Jernej Kopitarom ili pak pjesnik Jan Kolar koji je u svom djelu uveo ideju o slavenskoj uzajamnosti na podlozi četiriju glavnih književnih jezika, od kojih je jedan trebao biti glavni za sve Južne Slavene). →1835. – «Novine horvatske»→književni prilog «Danica horvatska, slavonska i dalmatinska». Za razliku od prethodnih novina koje su bile pisane kajkavštinom, Gaj je u «Danicu» uveo i štokavštinu, a od desetog broja je uveo i novi pravopis, te je u naslove oba lista uveo Ilirsko ime. U članku «Naš narod» iz 1835. navodi kako mu nije jasna njihova jezična pripadnost, te ih je razlikovao u četiri velika «koljena» od kojih su oni najsličniji ruskom. Proveo je načelo o jednom slovu za jedan glas, odrekao se nekih dijakritičkih znakova i predložio je upotrebu dvaju slova za jedan glas (lj, nj, dj, gj i tj). Njegova Gajica proširila se na sve Južne Slavene koji koriste latinicu, te se dugo održalo i «rogato e» koje je trebalo omogućiti različit govor od onog staroslavenskog jata (e, i, ije,je). Godine 1837. Gaj je otvorio vlastitu tiskaru, a 1836. je objavio svoj prijedlog o osnivanju «Društva prijatelja narodne izobraženosti ilirske». Pisao je«budnice», poput stiha «Još Hrvatska ni propala…». →Antun Mihanović, pjesma «Hrvatska domovina», koja kasnije, kao «Lijepa naša» postaje hrvatskom himnom. →1836. – Gaj umjesto «Novina horvatskih» i «Danice» izdaje «Ilirske novine» i «Danicu ilirsku»→promjenom imena pokušava se umjetno stvoriti jedinstvo južnih Slavena, sukladno ondašnjim slavističkim teorijama o skupinama slavenskih naroda→međutim, oko zajedničkog ilirskog jezika i Gajevog pokreta okupili su se uglavnom samo Hrvati: ilirski pokret predstavlja prije svega hrvatski narodni preporod. →Iz Zagreba, preporod se brzo širi u ostale krajeve. →1836. – Vjekoslav Babukić objavljuje hrvatsku gramatiku. →1836. – Kao Gajev odgovor na ilirsko ime, Božidar Petranović u Zadru pokreće «Srpskodalmatinski magazin». Od tada srpski političari tajno i javno rade protiv hrvatskog imena i protiv sve izglednijeg ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. →1838. – prve čitaonice u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu. →1841. – Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo.

16 →1841. – Protivnici hrvatskog imena u Zagrebu utemeljuju Hrvatsko-ugarsku stranku, koja traži uvođenje mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj. Pristaše ilirskog pokreta osnivaju Ilirsku stranku, koja želi ujedinjenje hrvatskih zemalja. →1842. – Matica ilirska, središnja kulturno-povijesna ustanova koja izdaje Gundulićeva Osmana uz dopunu Ivana Mažuranića (smrt Smail – age Čengića) →1842. – Stanko Vraz (Slovenac koji je podupirao ilirski pokret) počinje izdavati književnoznanstveni časopis «Kolo». →1842. – Ljudevit Farkaš napisao spis «Ilirizam i kroatizam» te vlastito mađarsko prezime promijenio u hrvatsko Vukotinović. →1843. – zbog sve većih borbi iliraca i mađarona, kralj Ferdinand V. (1835.-1848.) zabranjuje ilirsko ime. Ilirska stranka→Narodna stranka; Ilirske novine→Narodne novine. →1843. – Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru drži govor o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog u poslovanje Sabora. →Sukobi s Mađarima i Zagrepčanima narodnjacima: srpanj 1845., Markov trg, Zagreb (tzv. srpanjske žrtve)→prvi politički sukob u Hrvatskoj nakon preporoda. →Ban Franjo Haller – sklon mađaronima. →Juraj Haulik – zagrebački biskup i banski namjesnik. →1847. – Hrvatski sabor odlučuje da se umjesto latinskog kao službeni jezik uvede hrvatski. Time završava Hrvatski narodni preporod. →Na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu Lajos Kossuth izjavljuje da ne postoji hrvatsko ime i narodnost, nakon čega se donosi odluka o uvođenju mađarskog jezika u upravu u Ugarskoj, dok je u Hrvatskoj i dalje ostavljen latinski. Međutim, hrvatski su predstavnici uspjeli izboriti da kralj ne potvrdi takav zaključak. God. 1848. u Hrvatskoj. Doba Provizorija i Nagodbe. →Revolucija 1848. iz europskih se zemalja širi i na Hrvatsku. Hrvatski sabor nije zasjedao niti je banska stolica već više od dvije godine bila popunjena. Niti namjesnik banske vlasti nije tada boravio u zemlji. Za razliku od Ugarske, gdje je sabor, od Kossuthova govora 3. ožujka, usmjeravao prijelaz u novi poredak i osiguravao zemlji političku samostalnost, a ukidanjem kmetstva je otvorio put kapitalističkim odnosima na selu, u Hrvatskoj nije do potkraj travnja bilo zakonite vlasti koja bi mogla ustupati u ime cijele zemlje. Promjena u državnopravnom odnosu Ugarske prema Austriji provedena je bez učešća Hrvatskog sabora, a politički položaj Hrvatske u novoj Ugarskoj bio joj je jednostrano nametnut. Urbarijalni zakon je izglasan uz pristanak hrvatskih nuncija u svim hrvatskim županijama osim zagrebačke koja je tada bila u rukama mađarona. Prema tom zakonu ukinute su samo urbarska tlaka, devetina ili desetina zajedno s crkvenom desetinom, a zemlje koje nisu upisane u urbar («gorne zemlje») iako one nisu pripadale vlastelinskom alodijalu i «manja kraljevska prava», među kojima je krčmarenje u ljetno doba, nisu predani u vlasništvo dotadašnjih kmetova. Ništa se nije ni promijenilo u tzv. servitutima koji su seljacima dopuštali besplatno uživanje vlastelinskih pašnjaka i šuma. Zakon je jedino zadovoljio onaj sloj seljaka koji je već posjedovao dovoljno tzv. selišne zemlje. Selo je prestalo da ispunjava dotadašnje obaveze prema gospoštiji. Na vijest o revoluciji u Beču grupa istaknutih narodnjaka oko Ambroza Vranjicana odlučila je da ishodi hitan saziv Hrvatskog sabora. Građani su se, predvođeni Ivanom Kukuljićem obratili s tim prijedlogom gradskom magistratu, jedinoj zakonitoj vlasti u Zagrebu, pa je u ime građanstva upućen u Beč odbor s «reprezentacijom» u kojoj je osim izbora za novi sabor izražen također zahtjev za povratkom «izgubljene cjelovitosti naše domovine» i za tješnjim spajanjem s austrijskim nasljednim zemljama. Narodnjaci su počeli s pripremama za saziv velike narodne skupštine koja je trebala nadomjestiti sabor i donijeti

17 program «narodnih želja». Gaj u tome nije sudjelovao, jer je otputovao u Graz i ondje je pridobio nadvojvodu Ivana za svoj plan o imenovanju baruna Josipa Jelačića za bana. Dana 25. ožujka 1848. u Zagrebu (u Ilirskoj dvorani na Gornjem gradu) sazvana je velika narodna skupština→zahtjev da se za bana postavi zapovjednik Prve banske pukovnije Josip Jelačić→podupire ga i Beč, jer mu za borbu protiv Mađara trebaju uvježbani Jelačićevi vojnici. →»Zahtijevanja naroda» (ili «Narodne želje»): program pokreta koji je u 30 točaka sadržavao zahtjeve značajne za tadašnja napredna gibanja na putu iz feudalnih društvenih odnosa u buržoasko-kapitalističke, ujedinjenje hrvatskih zemalja; stvaranje neovisne vlade, stalnog Hrvatskog sabora; ukidanje kmetskih odnosa; težnja za nacionalnom emancipacijom. Kralj je prihvatio samo jedan zahtjev – Jelačićevo imenovanje za bana. →Mađari u Rijeci uvode mađarski jezik te izjavljuju da Slavonija pripada Ugarskoj. Kada im se Jelačić suprotstavio, Kossuth je u tome vidio povod za rat. →25. travnja 1848. – Jelačićevo Bansko pismo, kojim se ukidaju kmetski odnosi. Tim činom prestaje doba staleške i feudalne Hrvatske i počinje razdoblje građanske Hrvatske. →Neizbježan sukob Hrvata i Mađara→kralj ih hoće pomiriti, pa Jelačića poziva u Beč. No, Jelačić traži da se Hrvatskoj prizna unutarnja neovisnost i uporaba hrvatskog jezika, čak i na zajedničkom saboru. →5. lipnja 1848., Trg sv. Katarine u Zagrebu – Jelačić svečano ustoličen za bana na zasjedanju Hrvatskog sabora. Sabor se tada izjasnio za federalističko uređenje Monarhije, proglasio je bansku vlast od Drave do mora te zatražio ujedinjenje Dalmacije i Vojne granice s Hrvatskom. Od zaključaka zajedničkog sabora u Požunu prihvatio je samo ukidanje kmetstva →Jelačićev pohod na Budim→pad mađarske vlade→poslovi obrane povjeravaju se Lajosu Kossuthu→Jelačić kao carski general (koji ratuje za Beč). →Kad je Jelačić ušao u Budim, s njim je bio i Kukuljević, koji je važne hrvatske spise, prisvojene od Mađara, vratio u Zagreb. Mađari, međutim, dobivaju pomoć iz Poljske, pa udružena hrvatsko-austrijska vojska mora napustiti Budim. →Novi car Franjo Josip I. (1848.-1916.)→Jelačića imenuje gubernatorom Rijeke i Dalmacije. Uz pomoć oko 80.000 kozaka, koje mu je poslao saveznik, ruski car Nikola I., Franjo Josip Habsburški 1849. uspijeva ugušiti mađarsku revoluciju, a Kossuth s mađarskim kraljevskim simbolima bježi u Tursku. →1849. – Oktroirani (nametnuti) ustav – «Mađari ga dobivaju za kaznu, a Hrvati za nagradu»→od Hrvatske se odvajaju tri srijemska kotara koje dobiva Vojvodina srpska→na temelju te odluke Hrvatska poslije ostaje bez istočnog Srijema, svojeg povijesnog područja. →1850. – car ukida Hrvatski sabor. →1851. – ukinut Oktroirani ustav i uvedena germanizacija i otvoreni apsolutizam (Bachov apsolutizam), zapravo novi austrijski apsolutizam. Zabranjena hrvatska zastava; 1852. – uveden Opći građanski zakonik, suprotan dotadašnjim pravnim normama koje su vrijedile u Hrvatskoj; 1854. – Jelačićeva banska vlada pretvorena u carsko i kraljevsko namjesništvo. Ukinut hrvatski županijski sustav; država podijeljena na pet okružja; njemački – službeni jezik u uredima i školama; hrvatski činovnici otjerani u mirovinu, a na njihova mjesta dovedeni njemački, tzv. Bachovi husari; jedini pozitivni događaj: podizanje Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije (1852.), čime je Hrvatska u crkvenom smislu odvojena od Ugarske: mecena Juraj Haulik - prvi zagrebački nadbiskup; Zagreb spojen u jedinstveni grad: Gornji Grad (Gradec) + Zagreb (Kaptol) + okolne općine; Janko Kamauf – prvi zagrebački gradonačelnik; Banski stol – vrhovni sud u Hrvatskoj. →Nakon lošeg iskustva s mađarskom revolucijom, a i austrijskim apsolutizmom, u Hrvatskoj se sve više spominje mogućnost zajednice s drugim južnoslavenskim narodima.

18 →1850. – pohrvaćeni Slovak Bogoslav Šulek pokreće «Jugoslavenske novine», a to ime dobiva i prvo društvo povjesničara u Hrvatskoj («Društvo za povjesnicu jugoslavensku»), koje je utemeljio Ivan Kukuljević. Malo kasnije, Kukuljević pokreće i prvi povijesni časopis, «Arkiv za povjesnicu jugoslavensku». Od tada se pojam «jugoslavenski» sve više koristi, najviše zaslugom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Jugoslavizam je aktivirao pripadnike građanske «elite» i svećenstva za praktičnu kulturnu i političku akciju. On se temeljio na ilirskom učenju o ravnopravnosti i jednakoj vrijednosti hrvatskog, srpskog i slovenskog imena. Predstavnici jugoslavenske ideologije nisu se obraćali neposredno puku, tj. seljaštvu, jer je njihova ideologija izrasla u njedrima «izobraženog razreda» (svećenstva i bogatih građana). Sastavni dio jugoslavenske ideologije je liberalni katolicizam buduću da su njegovi glavni ideolozi Rački i Strossmayer. Religiozna shvaćanja u hrvatske inteligencije i građanstva koje je vjerovao u jedinstvo u kršćanstvu, to jest težili su da se ujedine katolička, pravoslavna i protestantska crkva, na čelu sa katoličkom. Ipak, Strossmayer je bio protivnik takve dogme, te je želio da se odre prava i običaji pojedinih nacionalnih crkava, te je zastupao mišljenje o potrebi diobe crkve od države. →Srbi su se već u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda, a pogotovo kasnije, suprotstavili ilirstvu i «jugoslavenstvu» čistim srbijanskim nacionalnim programom i imenom. Iskazivali su se i asimilatorskim namjerama, a vrlo često i potpunim negiranjem postojanja hrvatskog imena, naroda, jezika i kulture. →Srbija je u to doba bila mala turska kneževina, a 1844. izradila je tajni plan svojeg širenja na susjedne slavenske zemlje, koji je pod nazivom «Načertanije» sastavio Ilija Garašanin. →Vuk Stefanović Karadžić, «Kovčežić» (1849.)→pokušava dokazati da su svi štokavci Srbi; samo čakavce uz more priznaje Hrvatima, a kajkavce smatra Slovencima. →Osim srbijanske države i njezine agresivne velikosrpske politike, važna je bila i pravoslavna crkva, posebice u pretvaranju pravoslavnih Vlaha u Srbe. →1852. – Srbima odgovor daje hrvatski političar i pravnik Ante Starčević, koji utvrđuje i dokazuje postojanje hrvatskog naroda i hrvatskog jezika. Kaže da su stari dubrovački pisci i Marko Marulić pisali hrvatski. Rekao je da su se ilirci samo privremeno odrekli hrvatskog imena radi «sloge bratimske», ali to Srbi nikada nisu prihvatili i zato se Hrvati moraju vratiti svom jedinom nacionalnom imenu – hrvatskom. →1859. – nakon poraza u Italiji car Franjo Josip I. mora odbaciti apsolutistički sustav vladanja→tzv. Listopadska diploma→obećava političke slobode (saziv sabora i županijskih skupština)→ban postaje Josip Šokčević, koji je otjerao Bachove husare iz Zagreba i uveo hrvatski jezik. →1861. – ponovno zasjedanje Hrvatskog sabora u Zagrebu (nakon 12 godina)→treba definirati odnos Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Traži se ujedinjenje hrvatskih zemalja i obnavljanje odnosa s Ugarskom (prekinutih 1848.), ali s time da ona prizna teritorijalnu cjelokupnost i neovisnost Hrvatske. →Na tom je saboru od bivših iliraca stvorena Narodna stranka (narodnjaci), u kojoj se isticao biskup i dobrotvor J. J. Strossmayer→poznat i značajan je i kanonik i povjesničar Franjo Rački. →1861. – Dalmatinski sabor u Zadru; Istarski sabor u Poreču. →Unionistička stranka→skupina političara (uglavnom bivših mađarona), koja je bila za stvarnu i bezuvjetnu uniju s Ugarskom. →Stranka prava(pravaška stranka)→skupina oko Ante Starčevića i Eugena Kvaternika →političkog emigranta koji je na temelju povijesnih prava zahtijevao neovisnu hrvatsku državu, te je odbacivalo bilo kakav slavenski okvir. Ta je stranka bila protivnica saveza i s

19 Ugarskom i s Austrijom. Prema Kvaterniku Hrvati su bili izabrani narod da brani kršćansku Europu od navala s Istoka, tj. Avara, Tatara i Turaka. →Skupina srpskih političara u saboru→vodi ih patrijarh Josif Rajačić→nakon što su ukidanjem Vojvodine srpske (1861.) tri srijemska kotara vraćena Hrvatskoj, srpski političari postavljaju pitanje prava srpskog naroda u Hrvatskoj→Rajačić ustvrđuje da su Hrvati i Srbi dva različita naroda, s različitom poviješću, crkvom, jezikom i pismom. →Pitanje jezika→ban Šokčević 1860. službenim jezikom proglašava hrvatski (umjesto njemačkog)→nakon što su Srbi u Saboru prigovorima uspjeli izboriti naziv «jugoslavenski jezik», odluku je trebao potvrditi kralj; književnik Ivan Mažuranić, tada dvorski kancelar, poništio ju je i jezik nazvao hrvatskim; bila je to formulacija koja je 1868. ušla i u Hrvatskougarsku nagodbu. →Kada je Hrvatski sabor odlučio da hrvatski predstavnik neće zasjedati na Bečkom državnom vijeću, Franjo Josip I. ukinuo je Sabor (Veljački patent, 1861.)→započinje razdoblje prikrivenog apsolutizma→vladar, međutim, ipak priznaje čl. 42. Hrvatskog sabora iz 1861.: realne odnose s Ugarskom, uz uvjet da ona prizna hrvatsku posebnost, pravo na ujedinjenje i na unutarnju samoupravu→pomoću tog zakona Hrvatska uspijeva očuvati autonomiju u Habsburškoj Monarhiji do 1918.→takav položaj u državi imala su još samo dva vladajuća naroda (Austrijanci i Mađari). →1862. – Mažuranić kao dvorski kancelar radi na stvaranju stranke koja bi se zalagala za sporazum s Austrijom prije nego li se ona sporazumije s Mađarima→Samostalna narodna stranka→Ivan Kukuljević, Juraj Haulik i dr. →1865. - ta proaustrijska stranka doživljava poraz od udruženih narodnjaka i unionista. →1865. - →Sabor u Peštu upućuje poseban Kraljevski odbor na dogovor s Mađarima; no, oni odbijaju priznavanje autonomije, pa se Hrvati okreću Austriji. →Austrija, međutim, u unutarnjoj politici mora popuštati Ugarskoj, zbog čega dolazi do Austro-ugarske nagodbe (1867.): →Nastaje Dvojna monarhija ili Austro-Ugarska (austrijski je dio bio carevina, a ugarski kraljevina); →Car se mora okruniti i posebnom ugarskom krunom; →Ugarska treba sklopiti ugovor s Hrvatskom, koja je stoljećima imala poseban državnopravni položaj. →Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.)→u njoj ne sudjeluju narodnjaci, zbog čega ban Šokčević mjesto prepušta unionistu Levinu Rauchu. →Nagodbu sklapa Hrvatski kraljevinski odbor, na čelu s unionistima, iako su temelji hrvatske autonomije očuvani sukladno čl. 42. iz 1861.; →Hrvatska dobiva potpunu autonomiju u unutarnjim poslovima (bogoštovlje, nastava, uprava i pravosuđe); →Zajednički poslovi: financije, poljodjelstvo, trgovina i obrana→rješava ih Sabor svih kraljevina ugarske krune, na koji Hrvatski sabor šalje svoje izaslanike; →Zastupnici Kraljevine Hrvatske i Slavonije imaju pravo na hrvatski jezik u zajedničkom saboru te na svoju hrvatsku zastavu; →Nagodba predstavlja međunarodni ugovor kojim je Hrvatska priznata kao posebna državna jedinica. →Nagodbom su hrvatske zemlje podijeljene između Carevine Austrije (Istra, Kvarnerski otoci, Dalmacija, Dubrovnik, Boka kotorska, Vojna granica) i Kraljevine Ugarske (Hrvatska i Slavonija). →Književnik August Cesarec: «Careva kraljevina». →Čl. 56. i 57.→službeni jezik je hrvatski→ta se odluka nije poštivala, pa su kasnije izbila dva protumađarska pokreta (1883. i 1903.)

20 →Hrvatska ima pravo i na svoju vojsku koja se zvala domobranska i u kojoj je službeni jezik bio hrvatski. →Rijeka (čl. 66.)→trebala je kasnije postati predmet dogovora→Ugarski sabor usvaja zaključak da zajedno s okolicom pripadne Ugarskoj→ hrvatski i mađarski tekstovi bili su različiti, pa je drugi nalijepljen preko prvog→na taj falsifikat Dvor je pristao da bi zadovoljio ugarsku stranu, koja je bila jača→»Riječka krpica»→od tada Ugarska Rijeku razvija kao glavnu izvoznu luku, gradi prugu Budimpešta-Rijeka, koja se u Zagrebu križala s prugom Zidani Most-Sisak. →1866.→u Zagrebu održana proslava 300. obljetnice Sigetske bitke, na kojoj sudjeluje i slovenski političar Janez Bleiweiss→suradnja sa Slovencima počiva na zajedničkoj opasnosti od Austrije i Ugarske. →J. J. Strossmayer, pak, pokušava suradnju s Kneževinom Srbijom, no ona ne uspijeva zbog srpskih zahtjeva za jezikom i pismom u Saboru. →1864. – zajedno s Franjom Račkim pokreće «Književnik», prvi znanstveni časopis u Hrvatskoj. →1867. – Strossmayer i Rački utemeljuju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU), koja je trebala okupljati sve južne Slavene. Pod tim imenom djeluje do 1941., kada mijenja naziv u Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), odnosno postaje ono što je uvijek i bila. →Jugoslavenski politički program i orijentaciju Narodne stranke i Strossmayera od početka je onemogućavala srpska politika. Doba moderne Hrvatske. Priključenje Vojne granice. Narodni pokreti. →Nagodbu su u ime Hrvatske sklopili unionisti, pa su protiv nje žestoko bili pravaši i narodnjaci. U Beču je ukinuta Dvorska kancelarija, a u Zagrebu je osnovana Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada, na čelu s banom Rauchom. →U Pešti se osniva posebno ministarstvo za Hrvatsku, uz istodobno prekidanje veza s Bečom. →Otpor Nagodbi bio je toliko jak da je 1870. ban donio zakon po kojem je borba protiv nje krivično djelo. →Narodna stranka u Sisku pokreće novine «Zatočenik», u kojima bana optužuje zbog mita u vezi isušivanja Lonjskog polja. Rauch je tužio novine, ali sud nije stao na njegovu stranu te je morao dati ostavku. →1871. – Rujanski manifest→Nagodba se proglašava nezakonitom, jer je sklopljena pod pritiskom i bez pravih predstavnika hrvatskog naroda. →1871. – Rakovička buna Eugena Kvaternika (koji je uz Antu Starčevića utemeljio Stranke prava), pisca, političara, organizatora otpora i političkog emigranta koji je surađivao s G. Garibaldijem i s njime dogovarao ustanak u Hrvatskoj→svoje je ideje širio u brojnim spisima→buna je bila loše pripremljena; vođa je u zasjedi ubijen, a neki su sudionici uhićeni i osuđeni na smrt→njegov pokušaj suvremenici ocjenjuju nepromišljenim. →1871. – počinje razvojačenje Vojne granice i njezino vraćanje Hrvatskoj, nakon čega se Banska Hrvatska povećala za oko 2.550 km²→dobivanjem Bilogore spajaju se Hrvatska i Slavonija, a dobitkom Žumberka određuje se današnja granica prema Sloveniji. →1872. – pravaši i narodnjaci dobivaju izbore; Mažuranić postaje predsjednik Sabora. →1873. – Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe. →Hrvatskoj je povećan ukupni iznos troškova za unutarnju upravu. →Ivan Mažuranić postaje ban→»ban-pučanin»→prvi ban koji nije plemić.

21 →kao pravnik i visoki upravni činovnik, u Beču je upoznao napredna europska strujanja tog doba i htio ih je prenijeti u Hrvatsku; →»ban-reformator»→unaprijedio Hrvatsku upravno, gospodarski i kulturno; →modernizirao sudstvo; →izdao nove zakone o slobodi tiska; →u njegovo su doba utemeljena mnoga stručna, znanstvena i kulturna društva; →1874. – Zakon o pučkom školstvu→obvezatno 4-godišnje školovanje; pučke se škole izuzimaju iz crkvenog nadzora; →Matica ilirska→Matica hrvatska; →Temelji moderne Hrvatske. →Istočno pitanje: →1875. – Franjo Josip I. putuje po Bosni i Hercegovini, u kojima počinju ustanci. →1876. – u rat ulazi Srbija, smatrajući te krajeve svojima. →Crna Gora zahtijeva dio Hercegovine. →1877. – u rat ulazi i Rusija, pa izbija tzv. istočna kriza. →1878. – Sanstefanski mir→pokušaj Rusije da riješi krizu. →1878. – Berlinski kongres→Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija, Francuska i Engleska dogovaraju da Srbija i Crna Gora dobiju neovisnost. BIH podijeljene između Ugarske i Austrije (po zonama utjecaja). Srbija počinje organizirati svoje širenje prema Bosni, a pravi i tajne planove za širenje po Hrvatskoj. →Dobivanjem Bosne, granica Austro-Ugarske postaje Drina; Vojna granica u Hrvatskoj postaje nepotrebna, pa se ukida→konačno je ujedinjena s Hrvatskom 1880/1881., u doba bana Ladislava Pejačevića (unionista). Banska (ili građanska) Hrvatska tada zaokružuje svoje granice: od Sutle do Zemuna; od Drave do Une. →U doba bana Pejačevića nastavlja se mađarizacija Hrvatske i to pomoću zajedničkih poslova koji su se ticali carinske i porezne službe, pošta i željeznica. →Grbovi s mađarskim natpisima; narod ih je uništio 1883. u Zagrebu→ban daje ostavku, a po Hrvatskoj počinje prvi narodni protumađarski pokret (1883.)→car Franjo Josip I. nastoji ga smiriti, jer se po europskom tisku pisalo o nasilnoj mađarizaciji Hrvatske→šalje vojsku generala Ramberga, koji guši bunu→postavljanje grbova bez natpisa («nijemi grbovi»). →Ban Khuen Hedervary, vlasnik imanja kraj Vinkovaca u Slavoniji. →Dalmacija: →autonomaški pokret→Frano Borelli, član Državnog vijeća u Beču→njegovu talijanašku politiku podržavaju dalmatinski Srbi, koji su protivnici sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. →Narodni preporod u Dalmaciji (1862.-1882.)→ Dalmacija je ušla u sastav Habsburške monarhije kao gospodarski nerazvijena pokrajina, koja je Austriji bila zanimljiva zbog svoga strateškog položaja. Zbog toga oni nisu potpomagali njezin ekonomski razvoj, tako je ona do 1918. postala najnerazvijenijom pokrajinom u Monarhiji. Poljoprivreda je bila osnovna grana proizvodnje, a u gradovima je za vrijeme preporoda postojala sitna obrtnička proizvodnja i nekoliko manjih manufaktura i industrijskih pogona. Unutrašnja trgovina bila je slabo razvijena zbog slabe prometnice, zbog čega se prijevoz robe obavljao konjskim karavanama. Najrazvijenija trgovina bila je morskim putem. Zbog bolesti loze u Italiji i Francuskoj, razvila se u Dalmaciji komercijalna proizvodnja vina, a procvat je doživjela u srednjoj Dalmaciji. Počinje se razvijati brodarstvo (jedriličarstvo) na području Dubrovnika i Boke Kotorske. Dalmatinsko društvo ušlo je pod austrijsku vlast, a društvo je tada sačinjavalo seljaštvo, siromašno i neobrazovano, najvećim dijelom u kolonatskom odnosu. Nasuprot njemu stajalo

22 je gradsko stanovništvo u kojemu nije bilo moderne građanske klase, te se sastojalo od slojeva koji su imali u svojim rukama gospodarsku snagu i političku moć (sloj je imao obilježja oligarhijskog položaja što znači da su zemljoposjednici koji su živjeli u gradićima i pobirali dio prihoda od težaka-kolona, činovnici, više svećenstvo,…). Jačanjem građanstva započeo je proces ukidanja oligarhijskog sloja u društvu. Taj proces je bio polagan jer su bili nepovoljni uvjeti za gospodarski razvitak Dalmacije, nedostatak pomoći države koja nije ulagala u industrijsku proizvodnju, stoga je najsigurnija investicija bila kupnja zemlje i vinogradarstvo. Stoga kupnjom zemlje i njezinim davanjem u obradu u kolonatskom odnosu stvarao se kod građanstva interes za očuvanjem kolonata. Na samom teritoriju nekadašnje Mletačke Dalmacije postojala su dva društva. Uz gradsko društvo na primorskom i otočkom pojasu postojalo je seljačko društvo na području Dalmatinske zagore, Makarskog primorja i Neretve. Seljačko društvo protezalo se na teritoriju koji je bio otrgnut od turske vlasti. Venecija je tu zadržala elemente «vlaškog» društva koje je obdarila plaćama i zemljišnim posjedima. U 19. st. vlaško društvo se svelo na seljake koji su za vrijeme francuske uprave ili vlasnicima zemlje, ali su je zbog zaduživanja izgubili, te su stupali u kolonatski odnos koji je bio sastavljen do imućnijih seljaka, trgovaca i svećenika. Gradsko društvo bilo je izloženo talijanskom kulturnom utjecaju, a gradski slojevi bili su talijanizirani (Zadar, Split, Šibenik, Dubrovnik→zbog stoljetne dominacije talijanskog jezika sporiji je nego u Banskoj Hrvatskoj). Stanovništvo Dalmacije pripadalo je najvećim dijelom katoličkoj vjeroispovijesti, a slijedi je pravoslavna vjera. Obje vjere su bile podložne talijanskoj kulturi. U 19. st. u Dalmaciji su se odvijali nacionalni integracijski procesi, u toku kojih se provodilo uključivanje dalmatinskih građanskih slojeva u hrvatsku i srpsku naciju. Oligarhijski sloj gradskog društva primorske Dalmacije mogao je osigurati svoj društveni položaj samo očuvanjem Dalmacije kao političke cjeline. Taj je sloj stvarao «slavodalmatinsku» ideologiju koje je jedan od bitnih elemenata bilo shvaćanje o slavo-dalmatinskoj naciji, tj. dalmatinskoj naciji kao jednoj od slavenskih naroda. Ta je ideologija posebno mjesto davala talijanskom jeziku i kulturi u kojem je živio oligarhijski sloj koji je bio vezan za Mletačku Republiku. Oligarhijski sloj je želio osigurati opstanak kulturne i jezične barijere prema nižim društvenim slojevima. Preporodni pokret u Dalmaciji započinje pokretanjem lista «Zora dalmatinska», 1844. u Zadru. Do 1848. u preporodnom radu angažirala se mala skupina sastavljena od obrazovanih pojedinaca, podijeljena u dvije struje. Jedna je (u Dubrovniku) prihvaćala građansku liberalnu i nacionalnu južnoslavensku ilirsku ideologiju, a druga je dijelila shvaćanja Ante Kuzmanića koji je afirmirao hrvatsku nacionalnu ideju temeljenu na etničkoj svijesti puka, te ikavskoj štokavštini i katoličkoj vjeri. Većina građana prihvaćala je slavo-dalmatsku orijentaciju, te je odbacila poziv na sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. Slavo-dalmatskoj ideologiji i autonomaštvu 1860. suprotstavila se mala skupina intelektualaca, što je dovelo do sukoba građanskih klasa. Pod pritiskom političkih događaja-napose agresivnog nastupa autonomaša u novoosnovanom dalmatinskom saboru – skupina mlade inteligencije formulirala je nacionalnu ideologiju preporodnog pokreta i odredila osnovne točke njegova programa. Narodna stranka, kao politički izraz preporodnog pokreta oblikovala se u ubrzanom procesu do izbora za Dalmatinski sabor. →1861. – sabor odbija ujedinjenje, a talijanaška stranka predlaže autonomiju Dalmacije bez povezivanja sa Zagrebom. → Početak preporoda započinje pokretanjem narodnjačkoga glasila 1862., Zadar→»Narodni list» - »Il nazionale» i uskoro zatim potpuni raskid između autonomaškog i narodnjačkog građanstva. Do tog raskida došlo je kad su autonomaši iz «casina», središta okupljanja gornjih slojeva u gradovima, izbacili iz «Nazionale», njegova urednika Natka Nodila i jednog uglednog zagovornika slavo-dalmatske orijentacije, o pravcu nacionalnog razvitka u Dalmaciji. Narodnjaci su nakon toga počeli u gadovima osnivati «čitaonice» kao

23 središta okupljanja pristaša preporodnog pokreta. 1862. – utemeljeno književno društvo Matica dalmatinska; osnivaju se knjižnice i čitaonice. Miho Klaić, bio je vođa preporoda. Mihovil Pavlinović, koji je dao sastaviti program »Hrvatska misao», koji je iznio u javnosti u svojim «Hrvatskim razgovorima». Zahtijevao je od Srba u Hrvatskoj da prihvate hrvatsku državnu ideju, pritom je zadržao ideju o kulturnom jedinstvu Južnih Slavena. Proglasio je katolicizam jednim od obilježja hrvatske nacije. Prvi je u Dalmatinskom saboru govorio hrvatskim jezikom. Liberalno građanstvo i njegova mlada inteligencija (koja se odgojila na idejama talijanskog risorgimenta, ali ih je htjela primijeniti na vlastitom tlu) mogla je ukloniti premoć oligarhijskog sloja razbijanjem dalmatinskog pokrajinskog okvira i uključivanjem dal. Građanstva u nacionalne integracijske procese koji su se odvijali u zaleđu Dalmacije, te koje su u centrima hrvatske i srpske nacionalne integracije vodili, u banskoj Hrvatskoj i kod Srba vodili liberalni građanski slojevi. Narodnjački orijentirano građanstvo u primorskoj Dalmaciji nije bilo spremno da se u proces hrvatske nacionalne integracije uključi pod hrvatskim imenom, te je prihvatilo misao o Južnim Slavenima kao jednoj naciji. Južnoslavenska nacionalna ideja imala je zadatak da neutralizira dalmatinski partikularizam i slavo-dalmatsku ideologiju i da omogući napredak procesa hrvatske nacionalne integracije. Kod Dalmatinskih Srba također nije postojala socijalna osnova (oligarhijski sloj) za nastanak slavo-dalmatske orijentacije, te je njihov proces tekao izravno pod srpskom nacionalnom idejom. Liberalno građanstvo zahtijevalo je uklanjanje jezične barijere između građanstva i sela uvođenjem narodnoga hrvatskog i srpskog umjesto talijanskog jezika u upravi, sudstvu i školstvu-koje bi stvorilo i napredak u obrazovanoj razini nižih društvenih slojeva. «Ponarođenje», zahtjev za izjednačenjem položaja narodnog jezika s talijanskim. Na općinskim izborima Narodna stranka 1870. u Saboru dobiva većinu→1882. – većinu postiže i u Splitu→završetak Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. →Narodni preporod u Istri→ Istra je stoljećima bila odvojena od ostalih krajeva u kojima živa Hrvati, a istarski poluotok je bio od kraja 14. st. pa nadalje podijeljen između Mletaka koji su posjedovali sjeverozapadnu, zapadnu i južnu Istru i Austrije koja je imala središnju i istočnu Istru. Nakon mnogobrojnih epidemija i ratova dolazili su novi valovi doseljenika iz hrvatskih krajeva. Istarski Hrvati nisu bili toliko jaki da prodru u gradove u kojima su živjeli Talijani i da ondje stvore svoja kulturna središta. Ostali su seljaci vezani uza zemlju, a dugo vremena jedini su uzdignutiji sloj bili glagoljaški svećenici koji su i imali ulogu narodnih preporoditelja u Istri. Istra je bila ujedinjena pod jednom vlašću, tek nakon pada Mletačke Republike (1797.). Tada je Austrija pripojila i mletačku Istru, te je 1814. osnovala posebnu upravnu oblast Austrijsko-ilirskog primorja sa sjedištem u Trstu i Riječki okrug (stari austrijski dio Istre i kvarnerski otoci: Cres, Krk i Lošinj, te otočići koji su odcijepljeni od Dalmacije), sa sjedištem u Rijeci. Nakon što je ukinut Riječki okrug, istarski je poluotok zajedno s kvarnerskim otocima dobio konačnu svoju upravu. Upravno sjedište Istarskog okruga premješteno je u Pazin, a viša upravna vlast bilo je namjesništvo u Trstu. Pošto je Mletački dio Istre pripao Austriji, ostalo je i dalje ekonomsko-društveno uređenje, samo što je bila ukinuta autonomija gradova, a plemići su bili izjednačeni s pučanima. U bivšoj Mletačkoj Istri vladao je kolonatski sistem i prevladavalo je slobodno seljačko vlasništvo. U starom austrijskom dijelu (zapadno od Učke) vladao je i dalje feudalni sistem s podavanjima u naturi i slobodan seljački posjed opterećen urbarijalnim podavanjima. Istarski gradovi i gradići bili su maleni, a samo tri grada Rovinj, Piran i Kopar imali su oko 8 tisuća stanovnika, a tek će u 2 pol. 19. st. Pula postati najveći istarski grad. Talijanski jezik je bio službeni jezik sudstva, a malo tko je poznavao hrvatski jezik. Hrvati i Slovenci su u to vrijeme imeli mali broj obrazovanih ljudi. U Istri nije bio hrvatskih srednjih škola, a školovala su se samo djeca iz bogatijih obitelji. Postojala je njemačka gimnazija u Pazinu i tal. gimnazija u Kopru, a

24 hrvatski ili slovenski se učio u nekim osnovnim crkvenim školama. Zaslugom tršćanskog namjesnika grofa Stadiona, u osnovne škole se počeo uvoditi i materinji jezik, te su se počele tiskati školske knjige na hrvatskim i slovenskom jeziku. U Istri se najprije počeo razvijati proces integracije talijanske nacije. No ideje risorgimenta i težnja za ujedinjenjem Istre s Italijom oduševljavale su samo mali broj građana, uglavnom intelektualaca, koji su u to vrijeme gajili nade da će se Hrvati i Slovenci pod utjecajem talijanske kulture talijanizirati i da će Istra postati talijanska. Istarski Hrvati govorili su svojim materinjim jezikom (čakavski i ikavski), a rjeđe slovenskim. Ideje ilirskog pokreta prihvaćali su rijetki intelektualci koji su se školovali u Hrvatskoj (pr. Rijeka, Senj), a među njih spada Riječanin Petar Studenac, župnik u Kanfanaru. Hrvatski je sabor 1848. zatražio da Istra uže u savez s Trojednom kraljevinom, a nešto kasnije da se Hrvatska pripoji Dalmaciji zajedno s kvarnerskim otocima. Istarski su Hrvati pokazali malo interesa za izbore, pa stoka kao predstavnici Istre za taj parlament bila izabrana četiri talijanska kandidata, a samo jedan hrvatski (sudac Josip Vlah iz Kastva). Talijansko su zastupnici pobijedili, te su tražili da se uvede talijanski kao službeni jezik. Ipak digli su se građani lovranske općine koji su zatražili da se istočna Istra priključi Rijeci, odnosno Hrvatskoj. Vlada je odbila talijanske zahtjeve, ali je u ratu s Piemontom (1848.), kada se bojala da će se istarski Talijani pobuniti, podržavala Hrvate i Slovence i pozvala ih da ostanu vjerni Austriji i da se odupru talijanskom separatizmu, ističući da je Austrijsko primorje bilo od davnine slavensko. Kad je vlada odbila tal. zahtjeve njezini su zastupnici ipak uspjeli izboriti to da na području bivše mletačke Istre uvedu talijanski jezik u urede i škole. Seljaci nisu bili zainteresirani za šira nacionalno-politička pitanja. Oni su se željeli osloboditi nameta, poreza, htjeli su poboljšati svoj ekonomski položaj. Nezadovoljni su bili kmetovi u pazinskoj grofoviji, gdje su se pobunili 1847. protiv svojih gospodara (lupoglavska pobuna). Kad je ukinut feudalni sistem seljaci su oslobođeni kmetstva i postali su slobodni zemljoposjednici. Ilirska je ideologija i dalje prodirala u Istru, šireći se iz Rijeke (tamo je djelovao lingvist Fran Kurelac), te su se sve više osjećali utjecaji iz Trsta. U Trstu je počeo djelovati Juraj Dobrila, rodom iz Ježenja. On je objavio molitvenik «Otče budi volja Tvoja» na hrvatskom jeziku, koji je imao važnu ulogu u prosvjećivanju hrvatskog puka u Istri. Kad je postao biskupom porečko-puljske biskupije, Dobrila je imao prilike da nastavi svoj rad i da se posveti više nacionalno-političkom radu. Nakon pada Bachova apsolutizma, 1861. godine u Istri se obnavlja ustavni život. Istra dobiva Zemaljski sabor koji je birao Zemaljsko vijeće, zaduženo za upravljanje autonomnim poslovima Istre. Taj se sabor birao po kurijalnom sistemu (veleposjed, gradovi, seoske općine, trgovinske komore), te je favorizirao imućnije slojeve, odnosno Talijane. Uz predstavnike tih kurija u saboru su sjedila tri istarska biskupa (virilisti),tršćansko, koparski, porečko-puljski i krčki. Na prvim izborima pobijedila je Talijanska liberalna stranka koja je htjela istaknuti talijanstvo Istre. Već na prvim zasjedanjima sabora počela je borba za ravnopravnost hrvatskog i slovenskog jezika. Novi izbori opet su donijeli pobjedu talijanskih konzervativaca, a Hrvati i Slovenci su postigli četiri mandata čime je priključenje Istre Italiji bilo na neko vrijeme odgođeno. Širenje nacionalne svijesti bilo teklo je sporo, a seljak se zbog čestih suša morao zaduživati i padati u sve veću ovisnost o talijanskim trgovcima. Ovisnost je povećana novim općinskim zakonom kojeg je izglasao Zemaljski sabor. Tim se zakonom predviđalo da se općine koje nemaju uvjeta da se same upravljaju pripoje jačim općinama. Novi problem predstavljalo je laiciziranje školstva koje je provela austrijska liberalna vlada, a kojem su se najviše oduprijeli svećenici. Kad se ta reforma počela provoditi, prestale su raditi osnovne škole u kojima su poučavali svećenici i na hrv. i na slovenskom jeziku. Rad osnovnih i srednjih škola sad je ovisio o općinama koje su bile pod talijanskom upravom. →1866. – osnivanje čitaonice u Kastvu→početak preporoda.

25 Na Dobrilinu inicijativu u Trstu počinje izlaziti kalendar «Istran», ali objavljena su samo dva sveska (urednik Franjo Ravnik). Suradnici u kalendaru su pisali u duhu štrosmajerovskog jugoslavenstva. →1870. – «Naša sloga», Trst (urednik Mate Bastian, novčana pomoć biskupa Jurja Dobrile). «Naša sloga» bilo je glasilo tog pokreta koje je vodilo borbe za ravnopravnost Hrvata i Slovenaca s Talijanima i za suradnju južnoslavenskih naroda i međusobno povezivala Hrvate svih dijelova Istre i kvarnerskih otoka. Taj narodni pokret u počecima surađuje sa Slovencima Trsta i Primorja koji su u to vrijeme vodili politiku preko javnih zborova, tzv. tabora. Na prvom taboru (u Kubedu) raspravljalo se o tome «kako se imaju vladati istarski Slaveni da postignu svoje narodno pravo». Drugi tabor održan je u Kastvu, a na njemu se raspravljalo o uvođenju narodnog jezika u škole i o «združenju Jugoslavena». Nakon njega održani su i još neki tabori u Istri (u Dolini, Brezovici, Lindaru). U Trstu je osnovan «Domorodni izborni odbor za Istru», koji je vodio predizbornu kampanju i po selima. Ti su se izbori provodili po novom izbornom zakonu koji je ukinuo biranje zastupnika za Carevinsko vijeće preko zemaljskih sabora i uveo je izravne izbore preko biranih izbornika. Birala su se četiri zastupnika od kojih su dva bili talijanski kandidati, a ostala dva birale su seoske općine. Domorodni odbor postavio je biskupa Dobrilu u općinama zapadne i sjeverne Istre, te u Zadru D. Vitezića kojeg su podržavali mladi pravaški intelektualci. «Naša sloga» proglasila je proglas mladih intelektualaca iz Istre (pr. M. Laginje, Spinčića) koji su protestirali u otvaranju tal. gimnazije u Pazinu, te su osnovali u Kastvu «Bratovštinu hrvatskih ljudi u Istri» s ciljem da prikuplja priloge za stipendiranje učenika hrvatske narodnosti (koriste geslo: «Bog i Hrvati). Nakon prethodnik dogovora političko društvo u Trstu, koje je djelovalo među Slovencima Trsta i okolice, proširilo je svoju djelatnost na Istru i pretvorilo se u slovensko-hrv. političko društvo ili Narodnu stranku. Opći ekonomski napredak Istre javlja se nakon što je postala austrijskom ratnom lukom i dobila arsenal, te postepeno počinje ugrožavati pozicije talijanske buržoazije. Najveća borba vodi se za zapadnu Istru, a Italija ulazi u savez s Austro-Ugarskom i Njemačkom, što joj je dalo još više poticaja da je zauzme. Ipak, hrvatski pokret jača, što dovodi do novih zemaljskih izbora na kojima je pobijedila Hrv.-Slovenska narodna stranka (prisjednik je Spinčić, a zamjenik M. Laginja). Spinčić i Laginja bili su svjesni da zahtjev za ujedinjenjem mogu postići samo ako dođe do ukidanja dualizma i temeljite preobrazbe Habsburške monarhije. Osnovan je «Klub neodvisnih hrv. i slov. zastupnika» s programom ujedinjenja svih hrv. i slov. zemalja u okviru Habsburške monarhije. →1893. – osnivanje Ćirilometodske družbe, koja radi na otvaranju škola u Istri. Velike teškoće stvarala je talijanska propaganda koja je bila protiv Hrv.-Slov. stranke. Ta je tal. propaganda upozoravala da je u Hrv. gospodarsko stanje loše, te da seljak plaća velike poreze i da živi u bijedi. U Istri se javio «istrijanski pokret», pod vodstvom dal. Hrvata (Ivana Krstića), koji je bio potpomagan od strane tal. stranke. Uvedena je nova, opća kurija u kojoj su pravo glasa imali svi birači sela i grada, te se očekivalo da će pobijediti Hrv.-Slov. stranka. No u tome nije uspjela jer je bila pod pritiskom tal. liberala. →Istarski sabor u Poreču šalje svoje predstavnike na zajednički parlament u Beč. →Istarske Hrvate novčano pomaže i Strossmayer. Stoga se u Poreštini okupila masa od 4 tisuće seljaka, ali na nagovor Laginje nije otišla u grad. Vlasti su oštro reagirale, te su progonile te seljake. →1899. – osnivanje Hrvatske gimnazije u Pazinu→završetak Hrvatskog narodnog preporoda u Istri. Dok je u Puli osnovana «Narodna tiskara», gdje se od te godine tiskaju i novine «Naša sloga».

26 Hrvatsko-Slovenska stranka je svladala «istrijanski pokret», te je u dogovoru sa Slovencima («Edinosti») odlučeno da se osnuje u Pazinu «Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri» (predsjednik je bio Spinčić). Doba Khuena Hedervaryja. Završetak 19. stoljeća. Hrvatskim banom imenovan je grof Khuen H., kojeg je Narodna stranka primila s velikim nepovjerenjem jer je bio Mađar, iako je imao posjed u Slavoniji. → Nastojao je da od Hrvatske napravi veliku Mađarsku koja će se prostirati od Karpata do Jadranskog mora. Banovo geslo: Rad, red i mir! →Dao pooštriti saborski poslovnik; uveo odredbu o samovoljnom isključenju svakog zastupnika. →Postupci protiv pravaša i obzoraša (neovisnih zastupnika, koji su se okupljali oko časopisa «Obzor»). →Pravaši diskreditiraju bana u Saboru: on je, naime, hrvatske spise koji su 1848. doneseni u Zagreb, vratio u Budim→Grga Tuškan, pripadnik Stranke prava, optužuje ga za krađu. →Podmićivanjem i nasiljima Hedervary je 20 godina vladao Hrvatskom. →Željeznice→ počeo je graditi pruge usmjerene istok – zapad i tzv. lokalne željeznice na kojima su radili isključivo Mađari, a službeni jezik je bio mađarski (Čije željeznice, njegova i zemlja!). →Mađarske škole. →Da bi prikrio nezadovoljstvo, ban daje sagraditi niz reprezentativnih zgrada (u Zagrebu: Hrvatsko narodno kazalište i Gimnaziju→danas Muzej Mimara)→ministar Izidor Kršnjavi. →1895. – na poziv bana u Hrvatsku dolazi car Franjo Josip I.→studenti na Jelačićevom trgu u Zagrebu u znak prosvjeda spaljuju mađarsku zastavu. →Drugo banovo geslo: Zavadi pa vladaj!→dobro se uočavalo u odnosima između Hrvata i Srba→ban je frankovce (pravašku desnicu) žestoko progonio, a srpskim je političarima davao unosna mjesta i odobravao njihovu protuhrvatsku politiku→poticao je rad Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj i izdavanje srpskog lista «Srbobran» (u Zagrebu, na ćirilici), koji se otvoreno zalagao za program Velike Srbije. →Širenje pravaštva po Dalmaciji→Frano Supilo (1870.-1917.); Ante Trumbić (1864.-1938.). →U Istri novi naraštaj hrvatskih političara→Vjekoslav Spinčić (1891. u Zagrebu traži ujedinjenje Istre s Hrvatskom); Matko Laginja→Austriji je Istra bila važna zbog Pule (ratne luke Carstva) i Opatije i Brijuna (središta elitnog turizma). →BiH→1894. – pokrenut list «Glas Hercegovaca»; 1898. – pravaški list «Osvit». →Franjevci→važni za širenje hrvatske misli→idejni vođa hrvatskog kulturnog pokreta je Grga Martić. →Preporod Bunjevaca i Šokaca→1870. – biskup Ivan Antunović pokreće «Bunjevačke i šokačke novine» i časopis «Neven». →Katolički svećenici→glavni pokretači preporoda. →Subotica→središte okupljanja. →U početku najveća opasnost prijeti od Mađara; kasnije od Srba, koji hoće dokazati (još i danas!) da su Bunjevci tobože katolički Srbi. →Hrvatska emigracija→konac 19. st. i poč. 20. st. je doba najvećeg iseljavanja→gospodarska emigracija. →1894. – Hrvati u Pittsburgu osnivaju Hrvatsku bratsku zajednicu.

27