Professional Documents
Culture Documents
OHRIDSKA KOLA
Sa dolaskom Klimenta i Nauma u Ohridu se nastavlja irilometodijevska tradicija
hristijanizacije, prosvjeivanja i opismenjavanja naroda. Pokree se tzv. Ohridska
kola, propovijeda se Jevanelje, prevode se knjige sa grkog i bogoslui na
domaem jeziku. Kliment je u Ohridu podigao manastir sv. Pantelejmona i dvije
crkve, a Naum na obali Ohridskog jezera manastir sv. Arhanela, koji se danas zove
manastir svetog Nauma.
Odavde e krenuti slovenska knjiga na sjever prema Srbima, putevima koji od Ohrida
vode ka Skoplju, a odatle na sjever i sjeverozapad ka Lipljanu i Rasu, Prizrenu i
Skadru, Duklji i Humu, a sjeveroistono ka Niu. Ve od 10. vijeka sve su ove
teritorije etniki isto srpske, a prvi slovenski misionari mogli su doi u srpske
zemlje i ranije, ve oko 873, a naroito u Dalmatinsko primorje.
Period misionarskog i kulturnog djelanja na tragu irilometodijevske tradicije od 10.
do 12. vijeka esto se u literaturi naziva epohom recepcije vizantijske kulture,
uenosti i obrazovanja. Tada se, zaista, tekovine ove velike civilizacije presauju na
slovensko tlo i postaju temelj njenom autentinom razvoju.
Izgleda da je slovenski dijalekat na koji su oko 863. godine irilo i Metodije preveli
najvanije bogoslubene knjige bio vrlo slian praslovenskom u njegovoj poznoj fazi
razvoja. On se naziva staroslovenskim jezikom i predstavlja tradicionalni jezik
slovenske kulture i misli.
Jezik se najee definie kao osnovno sredstvo komunikacije i uistinu teko da bi
se ljudi bez njega mogli valjano sporazumijevati. Tijesno je povezan sa ivotom,
toliko da ovjek nekad prestaje da razlikuje sam predmet ili pojavu od onoga kako je
ona nazvana, odnosno sloj stvarnosti od sloja njegovog odraza u jeziku. Time esto
zapada u zabludu poistoveivanja ovoga dvoga.
Nekoliko je osnovnih funkcija koje su lingvisti otkrili u jeziku. Najvanija je
komunikativna, dok je vjerovatno druga po vanosti njegova poetska, umjetnika
funkcija u knjievnosti. Njome se jezik esto oslobaa uobiajene logike nunosti i
iroko meandrira u izrazu.
Kao to je osnovni materijal likovne umjetnosti boja, muzike zvuk, tako je i u
knjievnosti njena oblikovna supstanca jezik. Ono to razlikuje jezik kao materijal
umjetnosti od boje i zvuka u slikarstvu i muzici jeste to to on nije samo sirovi
neuoblieni materijal nego sam po sebi ve ukljuuje djelovanje ljudske svijesti.
Kreacijom umjetnika to se dejstvo udvostruava i uslonjava.
Ovo je vjerovatno razlog to se u jeziku uva najvie taloga iz prolosti jednog
naroda. Davnanje je lingvistiko naelo da se itava politika i duhovna istorija
jednog naroda odraava u jeziku, to se dosljedno moe pratiti u pojavi slovenske
knjievnosti.
PRASLOVENSKI JEZIK
Slovenski preci Srba govorili su jezikom koji se danas naziva praslovenskim. Zajedno
sa romanskim, germanskim, indoiranskim i drugim jezicima taj jezik vodi porijeklo od
tzv. praindoevropskog jezika, kojim se govorilo prije nekoliko milenijuma u istonoj
Evropi ili u zapadnoj Aziji. Praslovenski jezik, kojim su govorili slovenski preci Srba,
nije nigdje zapisan, nego se rekonstruie meusobnim poreenjem istonih (ruski,
bjeloruski, ukrajinski), zapadnih (eki, slovaki, poljski, luikosrpski) i junih
(srpski, bugarski, makedonski, slovenaki) slovenskih jezika. Oni su bili sjedinjeni u
praslovenskoj jezikoj zajednici oko dva milenijuma.
Izgleda da je slovenski dijalekat na koji su oko 863. godine irilo i Metodije preveli
najvanije bogoslubene knjige bio vrlo slian praslovenskom u njegovoj poznoj fazi
razvoja. On se naziva staroslovenskim jezikom i za nauku o slovenskim jezicima,
slavistiku, ima onaj znaaj kao latinski jezik za romanistiku.
STAROSLOVENSKI JEZIK
Epoha tzv. kanonskog staroslovenskog jezika potrajala je relativno kratko, oko dva
vijeka. To je period 10 12. vijeka, kada postepeno u ovaj zajedniki knjievni jezik
Slovena poinju da prodiru elementi pojedinanih narodnih govora. Unoenjem crta
narodnog jezika nastale su nacionalne redakcije staroslovenskog jezika: moravska
(eka), bugarska, srpska i ruska, iji e vijek trajanja biti oko 500 godina. U ovom
periodu, takoe, dolazi do postepene smjene komplikovanog i po obliku slova
egzotinog irilovog pisma glagoljice sa irilicom slovenskom adaptacijom grkog
ustavnog pisma.
Staroslovenski je postao ono to je u zapadnoj Evropi bio latinski, u Vizantiji
novozavjetni srednjogrki i u jugoistonoj Aziji sanskrit zajedniki knjievni jezik
jednog ireg etnosa. Jaz izmeu njega i srpskog narodnog jezika nije bio veliki i
meu narodom se osjeao kao svoj jezik. Od samog poetka su u njegovoj strukturi, i
u oblikovanju rijei i u oblikovanju reenica, bile prisutne mnoge osobine grkog
jezika. To je bilo i prirodno jer se u to doba jedino sa grkog i prevodilo i do danas
njegovo nasljee u srpskom jeziku nije dovoljno proueno. Prevoenje nije bila puka
transpozicija nerazumljivog teksta, nego i nain uspostavljanja komunikacije sa
grkim jezikom, a samim tim i sa grkom kulturom. Prevodioci su u isto vrijeme bili i
stvaraoci, pa su, gdje nije bilo slovenske rijei za izraz, stvarali novu po grkom
kalupu, npr. kao u rijeima milosre, bogoljubiv, blagosloviti itd. ili preuzimali ve
postojeu, npr. anel, jeres, patrijarh, monah. Meu preuzetim rijeima je bilo i grkih
pozajmljenica iz hebrejskog.
Vremenom se staroslovenski jezik tako razgranao, rairio i obogatio da je u 14. vijeku
to bio jezik visoko razvijenih stilskih mogunosti i dometa u polju apstraktne misli.
Bez problema se na njemu moglo filozofirati i prevoditi najsloenija djela duhovne
literature. Jedan od najuspjelijih prevoda spisa vizantijskog mislioca i bogoslova iz 5.
vijeka Pseudo Dionisija Aeropagita, na kojima poiva bezmalo sva vizantijska
teologija, upravo je prevod na stari srpski jezik. Uradio ga je pred Mariku bitku
1371. inok Isaija i ostavio poznati zapis o turskom pustoenju srpske zemlje.
u Slubi svetom Savi. Druge dvije srednjovjekovne srpske drave, koje su i same
bivale u zajednici sa Srbijom, ponijele su imena po rijekama Zeta (danaa Crna
Gora) i Bosna.
Porijeklo samog etnonima Srb nije do kraja poznat. U izumrlom i jednom od
najstarijih jezika svijeta iz grupe indoiranskih jezika, kojima pripada i srpski
sanskritu, Srb znai dobronamjernik i prijatelj.
Knjige su od tada sve do sredine 14. vijeka pisane na pergamentu, a poev od druge
polovine 13. vijeka i na hartiji.
U itiju sv. Metodija stoji da su jo on i irilo preveli Psaltir, Jevanelja, Apostol,
Liturgiju sv. Jovana Zlatoustog i najpotrebnije molitve za jutarnje i veernje
bogosluenje. Prve rijei prevedene na novostvoreni knjievni jezik Slovena bile su
rijei sa poetka Jevanelja po apostolu Jovanu: Iskoni bje slovo, u Vukovom
prevodu: U poetku bjee rije, odnosno U poetku bi Logos, po najnovijem prevodu
Sinoda Srpske pravoslavne crkve.
1228. godine.
Nema od tada dana da se u Hilandaru nije sluila liturgija. Jedino ovdje se na mom
jeziku moli bez zastanka i osam vijekova posti bez prestanka, veli veliki pjesnik
sadanjice Matija Bekovi. Mnoga su i velika djela svetog Save na ureenju
duhovnog i svjetovnog ivota u Srbiji trinaestog vijeka. Izmeu ostalog, borio se
protiv bogumila i za odravanje izvornosti pravoslavne vjere, uzdigao je Srpsku crkvu
na nivo arhiepiskopije i postao prvi njen arhiepiskop. Kako je govorio vladika Nikolaj
Velimirovi, on nije mnogo pisao, ali je svako srpsko dijete jedna njegova knjiga.
forme tekstu nije zanemarljiv, ali o njoj se ipak govori kao o autentinoj omiliji prvog
arhiepiskopa srpskog.
Kao to joj sam naziv kazuje, ona je sastavljena od pouka za narod dogmatskog tipa
pouavanja kako da pravilno ispovijedaju pravoslavnu vjeru i u razobliavanju onih
koji to ne ine, tada konkretno bogumilske jeresi u Srbiji. Sveti Sava se obraa
narodu sa brao i eda ljubljena, i toplo i strogo, s odgovornom ljubavlju duhovnog
pastira ija je sudbina potpuno sljubljena sa sudbinom povjerene mu pastve: Jer
duhovna nauka nije igra, niti rei bezumlja misli ljudskih, nego je to propovedana
sveta vera Boija na kojoj su osnovani sveti inovi. Ali nije dovoljno samo vjerovati,
nego i tvoriti djela vjere: Gledajui na besmrtni dar Hristov, tvorite svagda besmrtna
dela u Hristu: veru istu i molitvu estu, imajui prema Njemu ljubav i nadu, i savest
istu pred Bogom i ljudima...
Srazmjerno je velika ova besjeda i svjedoanstvo je visokog dometa bogoslovske
misli u sv. Save, kao i duhovnih temelja na kojima je od srednjeg vijeka graena
nervatura srpskog naciona. Jo su dvije krae besjede svetog Save sauvane u djelu
njegovih ivotopisaca, i to obje iz manastira Studenica.
Kako u ikoj i Studenikim besjedama, tako i u cjelokupnom svom knjievnom djelu,
on je nedvosmisleno pokazao trajno opredjeljenje svoje i svoga naroda za neprolazne
vrijednosti hrianske Vizantije, sadrane u ivotu po istini pravoslavne vjere.
PREVODNA KNJIEVNOST SRPSKOG SREDNJEG VIJEKA
U korpus srpske knjievnosti srednjeg vijeka, pored one nastale kao produkt
originalnog narodnog stvaralatva, spadala je i sva knjievnost prevoda. Prve rijei
prevedene na novoformirani slovenski jezik u 9. vijeku bile su one koje stoje na
poetku Jevanelja po Jovanu: Iskoni bje slovo. U tom periodu su radom brae irila
i Metodija prevedena sva jevanelja i osnovni tekstovi potrebni za ureenje
bogosluenja Pravoslavne crkve prije svega, Liturgija svetog Jovana Zlatoustog,
apostoli, Psaltir i neki dijelovi Starog zavjeta. Kasnije e sa usavravanjem
organizacije bogosluenja da se prevodi sve vie tekstova ovoga tipa, naroito iz
korpusa crkvenog pjesnitva: trebnici, sluabnici, oktoisi i slino. Pored ove
bogoslubene literature, prevode se mnogo i spisi svetih otaca Crkve, temelji kako
vizantijske, tako i srpske teologije i filosofije. U izvjesnoj mjeri je bila zastupljena i
drevna antika knjievnost, naroito popularisana u tzv. Pelama srednjovjekovnim
zbornicima mudrih izreka. Veliki dio u Pelama zauzimaju misli antikih filozofa, a
zanimljivo je da su njihove izreke esto bile bliske sa srpskim narodnim poslovicama,
pored isto jevaneljskih inspiracija narodoumlja.
SVETOOTAKA LITERATURA
Iako je u srpskoj kulturi srednjeg vijeka bila iva prevodilaka djelatnost vezana za
tiva prevashodno zabavnog i didaktikog karaktera, osnovnu lektiru su ipak inili
spisi svetih otaca Crkve. Poevi od ranog hrianskog perioda, oni su nastajali kroz
dugi niz vijekova i sobom gradili i sistematizovali pravoslavno bogoslovlje teologiju
i mudroljublje filozofiju. Sam teoloki nauk nije nastajao kao izraz neije potrebe
za visokoumljem, nego onda kada je istina vjere bivala ugroena jeretikim
opankavanjima. Pored usko teolokog tiva, prevoene su i knjige koje su po
promislu Boijem svetitelji sastavljali na duekorist ostalih hriana.
Jedan od kljunih i u originalnoj srpskoj knjievnosti, poevi jo od djela svetog
Save, najee citiranih svetootakih spisa jeste Ljestvica svetog Jovana
Ljestvinika. To je bukvar monatva, u kome je izloeno uenje o podvigu potrebnom
ovjeijoj dui da bi ona duhovno sazrela i stasala. Kao to je tijelu ovjeijem
potrebno oko trideset godina za puno sazrijevanje, tako i dua treba da proe kroz
trideset nivoa duhovnog rasta.
Iz svetootakih spisa se esto uilo i prirodi svijeta u cjelini, ne samo duhovnoj nego
i fizikoj. Poznati su bili tzv. estodnevi, tumaenja otaca o prvih est dana stvaranja
svijeta, od kojih je bio najrasprostranjeniji onaj koji je priredio Jovan Egzarh, ali i
estodnev sv. Jovana Zlatoustog.
anr besjede ili omilije takoe je omiljen. Do dana dananjeg su poznate i rado itane
besjede sv. Jovana Zlatoustog, sv. Grigorija Bogoslova, Vasilija Velikog i drugih.
Prevode se i tumaenja Jevanelja, starozavjetne Knjige o Jovu, Pjesme nad
pjesmama i drugih biblijskih tekstova.
Vrlo je znaajan prevod bogoslovskog djela Pseudo-Dionisija Aeropagita iz 5. vijeka,
na kojem poiva bezmalo sva vizantijska teologija. Njega je za vrijeme prvih srpskih
obrauna s Turcima nainio u 14. vijeku inok Isaija i ostavio dramatian zapis o
smutnim vremenima srpske istorije poslije Marike bitke.
koristila i ovija koa, ali su odjeu od koe pravili posebni majstori, koji su se u
srednjem vijeku zvali avci kouni.
Jelena Anujska je podigla svoju zadubinu, manastir Gradac na Ibru kod Rake.
Poslije smrti svog mua tamo se zamonaila i poznati su njeni portreti koji je
prikazuju kao monahinju u kapeli kod urevih stupova, u Rasu, u Arilju i u samom
Gradcu. Tri godine nakon njene smrti javila se u snu jednom monahu i objavila mu da
ne eli vie da ivi na zemlji, nego da je izvede. Episkop Sava je izvadio njeno tijelo iz
zemlje i otkrilo se da je ono netruleno. Pretpostavlja se da je netrulena ruka koja
se danas uva u Tvrdou, manastiru kraj Trebinja, upravo dio motiju sv. Jelene
Anujske.
nekim naznakama koje je ostavio u svom djelu, sluti se da je bio seljaki sin. Godina
roenja je takoe nepoznata, a upokojio se vjerovatno oko 1328. godine.
Za sobom je ostavio ogromno knjievno djelo itijnog i himnografskog karaktera,
uglavnom vezano za kult svetog Simeona i svetog Save. Bio je i hagiograf jedne nove
i neobine svetake linosti isposnika i pustinoitelja Petra Korikog, iji se kult
formirao na jugu srpske zemlje i kome je Teodosije sastavio itije i slubu.
Mea trinaestog i etrnaestog vijeka u kulturnoj istoriji Srba je doba vrstog
povezivanja srpskog naroda sa pravoslavnom vizantijskom civilizacijom, doba uspona
u kulturi i umjetnosti, svestranog razvoja liturgijskog ivota i sabranja sve vie
monatva u sve brojnijim manastirima po Srbiji. Ono to je oduvijek bila sr
hrianskog ivota, tada je neskriveno postojalo kao realnost i svakodnevica
srednjovjekovnog ovjeka kako raba i sunja, tako vlastelina i kralja. Bilo je to
ivljenje u Crkvi i kroz liturgiju, koje je podrazumijevalo da i sav ostali vanliturgijski
ivot ovjeka bude projekcija onoga to se u liturgiji doivjelo, osjetilo i predokualo.
Tom periodu pripada knjievno djelo Teodosija, jeromonaha nazvanog Hilandarcem. O
njegovom ivotu ne zna se mnogo. Postoje pretpostavke da je on onaj isti Teodor
Gramatik koji prepisuje estodnev na nekom hilandarskom imanju 1263. i koji je na
njemu po zavretku posla ostavio zanimljiv zapis. Vjerovatnije je, meutim, da je on
jedan ugledni hilandarski jeromonah i starac koji se pod svojim imenom pominje u
raznim spisima iz prvih decenija 14. vijeka. Zna se da je bio sigurno srpskog
porijekla, a, po nekim naznakama koje je ostavio u svom djelu, sluti se da je bio
seljaki sin. Upokojio se oko 1328. godine.
Teodosije je za sobom ostavio ogromno knjievno djelo, itijskog ali i himnografskog
karaktera. Tu su itija Svetog Save i Svetog Petra Korikog, potom Slube Sv.
Simeonu, Sv. Savi i Sv. Petru Korikom, te Pohvala Sv. Simeonu i Sv. Savi i Zajedniki
kanon Hristu, Simeonu i Savi.
ISIHAZAM
Isihazam je sr pravoslavnog duhovnog ivota. Grka rije isihija bukvalno znai
molitveno tihovanje, molanije na starom slovenskom jeziku. Jo je u Psalmima
reeno da se treba povui u tiinu da bi se molilo Bogu, a kod Apostola Pavla se prvi
put spominje rije "isihija" kada govori za ene, kako ne bi trebalo da se kinure i
gledaju na spoljanji izgled, nego unutra, u svojoj isihiji da prebivaju.
Ovaj duhovni pokret ima svoje opitno utemeljenje u vijekovnom iskustvu istonog
monatva, poevi jo od Kapadokijskih otaca iz 4. vijeka, kasnije sv. Maksima
Ispovijednika, a naroito sv. Simeona Novog Bogoslova iz 11. vijeka, koji se smatra
pravim duhovnim rodonaelnikom svetogorskih isihasta. Teoloko utemeljenje
isihazam ima u uenju ranovizantijskog mistika Pseudo-Dionizija Aeropagita o
boanskim energijama.
Bog je za ljude nedostupan po svojoj sutini i prirodi, ali se stvorenom svijetu javlja
preko svojih boanskih energija. Na svijetu pak nema stvari, bia, ni tvari koja nema
svoju energiju, tako je i ovjek svojevrsan energetski kapacitet. Svojom slobodnom
voljom i blagodau Boijom on moe da stupi u zajednicu i sinergiju sa Bogom. Na taj
nain se preko svetotajinskog ivota u Crkvi, naroito prieivanja tijelom i krvlju
Hristovom, ljudi preobraavaju i otvaraju za proimanje i strujanje boanskog ivota.
Tako isihazam, po rijeima istoriara srednjovjekovne srpske knjievnosti Dimitrija
Bogdanovia, premouje transcendentalni jaz izmeu boanstva i stvorenog,
posebno ovjekovog svijeta.
Isihastika istina ivota u Crkvi dobila je svoje bogoslovsko uoblienje u 14. vijeku,
za vrijeme tzv. isihastikih sporova, koji su u tri faze trajali u periodu 1341 1351.
godine. Tada je ovo pravoslavno duhovno iskustvo poelo da biva ugroeno napadima
i izrugivanjima grkog monaha racionalistiko-humanistikog obrazovanja Varlaama
Kalabrijskog. S njim se sukobio sv. Grigorije Palama, veliki bogoslov, filozof, duhovnik
i kasnije arhiepiskop solunski. Klju sukoba je bio u pitanju ta je to oboenje, to je
Sv. Grigorije Palama i obrazloio u svojim isihastikim Trijadama.
DUANOVA VLADAVINA
Sa nepune dvadeset i dvije godine Stefanov sin Duan je krunisan za kralja. Odmah
po dolasku na vlast, 1331. godine, krenuo je sa osvajanjima i proirivanjem dravnih
granica prema jugu. To e kulminirati 1345. godine, kada se pod srpskom vlau
nala cijela sjeverna Grka, osim Soluna, sa poluostrvom Halkidiki dakle i sa
Svetom gorom u sklopu svojih granica. Srpska drava je tada izlazila na tri mora:
Jonsko, Jadransko i Egejsko i prostirala se od Atosa na jugu do rijeka Save i Dunava
na sjeveru. irei se na jug Duan je zanemario jadransko zalee i Dubrovakoj
republici ustupio cijelo primorje, od Stona do Dubrovnika, uz novanu naknadu
srpskoj dravi. U tim oblastima je ivjelo tada iskljuivo pravoslavno stanovnitvo, ali
su Dubrovani odmah po prodaji tu doveli rimokatolike svetenike. Oni su odmah
krenuli da gone pravoslavne, ili da ih prevode u svoju vjeru, i da pretvaraju
pravoslavne crkve u svoje bogomolje.
Duan se krajem 1345. godine u Seru proglasio carem, a zvanino krunisanje je
obavljeno godinu dana kasnije, kada je srpska arhiepiskopija uzdignuta do nivoa
patrijarije.
Novu dravu, koja je praktino bila jedan mozaik razliitih naroda, drutvenih i
dravnih struktura, trebalo je pravno i administrativno organizovati. U zakonodavnom
smislu Duan se za to pobrinuo i sastavio svoj Zakonik, za koji se slobodno moe rei
da bi mogao da bude uzor dananjim aktima tog tipa. Naime, Zakonik je sadravao
lanove, njih ukupno 201, iji je zakonski sadraj podjednako vaio kako za
posljednjeg seljaka, sebra i meropaha, tako i za cara lino.
MARIKA BITKA
Car Duan je iznenada umro 1355. godine i na tronu ga je smijenio njegov sin Uro sa
svega 19 godina. Car Uro je bio, kako je to njegov ivotopisac zabiljeio, krasan i
divan izgledom, ali mlad smislom i ubrzo po njegovom dolasku na vlast krenula je
decentralizacija drave i prevlast pojedinih velikaa u svojim oblastima. Najblii
kralju su bili braa Mrnjavevii, Vukain i Ugljea, koji su upravljali velikim
oblastima u Makedoniji.
Ve od ezdesetih godina etrnaestog vijeka uestali su sporadini prodori Turaka
Monah Jefrem, bugarskog porijekla, ali sabrat manastira Hilandara i kasnije srpski
patrijarh, stvara djela pjesnikog anra, takoe proeta isihastikim motivima.
Napisao je, vjerovatno za vrijeme svog boravka u Pei 13551371, tri kanona i sto
sedamdeset osmoglasnih stihira. Stihire su strofe koje se dodaju pojedinim stihovima
u okviru slubi. Svoje stihire patrijarh Jefrem je organizovao u etiri naroito
komponovana niza: Bogorodici (dva niza), Hristu i Krstobogorodine stihire. Njegovi
kanoni, pjesniki oblici sastavljeni od devet pjesama po uzoru na biblijske, posveeni
su Hristu, Bogorodici i jedan je Kanon za cara.
Trei monah-isihasta iz ovog perioda je svetogorac Siluan, koji je napisao stihove za
proloko itije svetog Save, kao i za proloko itije svetog Simeona, i jednu zbirku
pisama poznatu pod nazivom Epistolije kir-Siluanove.
U srednjem vijeku su se u Srba pisale dvije vrste itija opirno, retorsko itije,
obino sastavljeno od vie desetina ili ak stotina stranica, i kratko, tzv. sinaksarsko
itije, koje je ulazilo u sastav veih itijinih cjelina prologa. Stihove koji su
prethodili sinaksarskom itiju sv. Save Siluan je sastavio u jednom osobitom stilu,
tzv. pleteniju sloves, koji se javio kao direktna knjievna refleksija na pojaano
projavljivanje isihastike duhovnosti:
Od slave odbegnuv, slavu pronae, Savo,
tamo odakle slava javi se rodu.
Roda svetlost vere svetlost prezre,
stoga svetilo javi se svemu rodu.
Uma visota poasti visotu svre,
pa zato uma vie dobrotu stie.
Slovo slavi Save splete Siluan.
epsko predanje i tu vijekovima opstajao. Vaskrsavao je taj kult uvijek tamo gdje je u
pisanom tekstu na srpskom jeziku bivalo ivo svjedoanstvo o ovjeku kao
rtvovnom biu i biu ljubavi
Nakon Marike bitke, 1371. godine, Turci su sve dublje prodirali u unutranjost
Balkanskog poluostrva. Posljednji srpski car, u narodu poznat kao Uro Nejaki, umro
je neposredno pred ovu bitku i po njenom okonanju narod je ostao poraen i bez
voe. Po pisanom svjedoanstvu zemlja Srbija ostala je bez svih dobara pusta: i
bez ljudi i stoke i bez drugih plodova. Jer ne bee kneza, ni voe ni nastavnika u
narodu, ni izbavioca, ni spasioca, nego sve ispuni se strahom izmailjanskim, i srca
hrabra junakih mueva u enska srca najslabija pretvorie se, jer u to vreme,
mislim, i srpske gospode sedmi rod okonanje primi. I zaista tada ivi veliahu ranije
umrle... Poslije smrti cara Uroa od nekadanjeg ogromnog Duanovog carstva
ostala je samo sredinja oblast Srbije i Zeta Crna Gora. Ostale bive srpske
teritorije su bile rasparane meu bivom dvorskom vlastelom, neke su bile i
osvojene od Turaka ili vraene Vizantiji u posjed. Zetom su vladali Balii, a u Srbiji
je poslije sukoba sa Nikolom Altomanoviem Lazar Hrebeljanovi postao najmoniji
srpski upan. Sa svojim zetom Vukom Brankoviem i sestriima Musiima vladao je
oblau od Rudnika do Kosova. Knez Lazar je bio rodom iz Prilepca kod Novog brda,
ali je jo kao djeak doao kod Duana na dvor i kasnije tu naao sebi zaposlenje.
Oenio se Milicom, kerkom kneza Vratka, koji je bio potomak Vukana Nemanjia,
sina Stefana Nemanje. Ta Miliina krvna veza sa svetorodnom lozom Nemanjia e
naroito postati bitna kasnije, kada Lazar proiri oblasti svoje vladavine i postane
tako i teritorijalno, ali i rodbinski njihov legitimni nasljednik.
ISHOD BITKE
Po narodnom predanju, u turski tabor je na prevaru, kao tobo srpski izdajica, uao
junak Milo Obili i ubio sultana Murata. Milo je odmah potom ubijen, a na
Gazimestanu je poginuo i knez Lazar i cvijet tadanjeg srpskog mladistva. Rijetki su
bili oni to nisu doli na Kosovo i koji su podlegli kletvi Lazarevoj, koja sauvana u
folklornoj pjesnikoj interpretaciji glasi:
Ko je Srbin i srpskoga roda,/ i od srpske krvi i kolena,/ a ne doo na boj na Kosovo,/
od ruke mu nita ne rodilo:/ rujno vino ni enica bela!/ Ne imao poljskog berieta,/ ni u
domu od srca poroda!/ Rom kapo dok mu je kolena!
Vuk Brankovi je preivio bitku i to je moda razlog to ga je narodno predanje
upamtilo kao izdajicu. Vojvoda Vlatko Vukovi, rodom iz Ljubukog kod Mostara,
umro je na povratku iz Kosovske bitke u hercegovakom selu Vlahoviima, koje se
nalazi na putu ka Dabru. Sahranjen je u seoskoj crkvi, a 1989. godine seljani su,
voeni eststogodinjim predanjem, u prisustvu tadanjeg vladike Vladislava otvorili
junakov koveg. Po kazivanju jednog seljanina u kovegu je pronaeno oruje, nakit i
utura sa vinom, iz koje su svi po malo otpili.
Tijelo kneza Lazara je sahranjeno u njegovoj zadubini Ravanici kod uprije, odakle
je za vrijeme velikih seoba prenijeto u Ravanicu Sremsku. U Drugom svjetskom ratu
su njegove moti bile u Sabornoj crkvi u Beogradu, a poslije toga su vraene u svoje
prvobitno smjestilite Ravanicu.
KOSOVSKA KNJIEVNOST
Odmah po svretku zbivanja na Kosovu polju meu narodom, a i u knjievnosti,
formiran je kult velikomuenika kneza Lazara. U stvaranju kosovskog kulta srpske
srednjovjekovne knjievnosti uestvovalo je vie ljudi, koji su iza sebe ostavili
desetak spisa, uglavnom martirolokog karaktera. Drevni anr martirijuma (slov.
muenije) klica je iz koje e se razviti vizantijsko opirno itije kao anr, a samim tim
i itije slovenske kulture. To se desilo tako to su spisi o ranohrianskim
muenicima s vremenom prerasli u knjievnu i liturgijsku itijnu formu, koja se nije
vezivala samo za ivote muenika nego docnije i za ivote drugih hrianskih
svetitelja.
anr martirijuma u Srba najprisutniji je u kosovskoj knjievnosti. Muenitvo kneza
Lazara i ostalih junaka i njihova dobrovoljna rtva postavljeni su u same temelje
srpske kulture. U osnovi rijei "kultura" je upravo rije "kult", te se zbog toga moe
rei da kosovski kult nije tematska cjelina samo knjievnosti poznog etrnaestog
vijeka i poetka petnaestog nego univerzalni srpski nacionalni i knjievni kod. On je
iz srednjovjekovne knjievnosti uao u narodno epsko predanje i tu vijekovima
pretrajavao. Vaskrsao je u eposu ustanike knjievnosti devetnaestog vijeka i etosu
Njegoevih knjievnih djela. U dvadesetom vijeku, kao i danas, bio je prisutan uvijek
tamo gdje je u pisanom tekstu na srpskom jeziku bivalo ivo svjedoanstvo o ovjeku
kao rtvovnom biu i biu ljubavi.
Jefimija i despot Stefan Lazarevi pisci su djela u znaku Kosova. Oni su opisali
mueniko stradanje na polju Kosovu i izrekli mu duhovnu dimenziju. Tu dimenziju je
narod prosto opisao kao Lazarevo opredjeljenje za nebesko carstvo, a ne za
zemaljsko zamalena carstvo, naspram onoga koje je uvijek i dovijeka.
Stradanje Srba na Kosovu je tako postalo duhovni simbol, zakletva i zavjet dostojan
ovjeka i naroda koji priznaje postojanje ivota i iza paravana ulnog i materijalnog.
Svjedoenje o postojanju tog i takvog ivota koji je ljubav sama u iskustvu
srpskog naroda uvijek je bilo stradanje. Tako je jo od Kosovske bitke, pa sve do
najnovije rtve kosovske golgote djeaka Pantelije, kojeg su prije koji dan, dok se
kupao u rijeci, ubili Albanci potvrivana ona jevanelska istina da Vaskrsenja ne
biva bez smrti, kako je i izrekao vladika Rade u Gorskom vijencu.
Neposredno nakon Kosovske bitke 1389. godine krenulo je formiranje kulta kneza
Lazara i srpskih muenika koji su u bici poginuli, kako u knjievnosti, tako i meu
narodom. Nije mogue rei odakle je doao prvi podstrek. Vuk S. Karadi odgovara
na pitanje zato nema sauvanih epskih pjesama prije Kosova i kae da je ta
promjena tako jako udarila u narod da su zaboravili sve to su dotad pjevali i krenuli
nanovo sa junakom pjesmom. Ipak, ozbiljniji prouavaoci srednjovjekovne
knjievnosti tvrde da pravi izvor kosovskog eposa treba traiti upravo u srpskoj
knjievnosti srednjeg vijeka. To je knjievnost koja je imala kontinuiran razvoj tokom
gotovo pet stoljea i koja upravo u svojim kultnim spisima o Kosovu dostie idejne i
stilske vrhunce. Prvi put u ovom periodu kraja etrnaestog i poetka petnaestog
vijeka ta knjievnost postaje donekle nezavisna od striktno bogoslubene rijei, ipak,
ne prestajui time i dalje biti liturgijska.
Na jednom mjestu, proslavljajui sv. kneza, Rafail veli: Novosvetao kao Aktur, u
poslednjem rodu napretka obilaenjem pod ivotvornim sferokruja kolom,
izvanrednog potovanja meu pravoslavnim, nazivanjem sklonitem, iz svojih nedara
kao neku zvezdu novoizilu u poslednjem naem rodu, zbog toka okrenutog zalasku
ljudskog ivota, na pozorite ivota ovog, koji nam na moru hrabrog muenika
proiznose, a ija su imena u gornjoj knjizi zvezdosijateljnim crnilom pobonosti van
svetske slave rukom umetnika ivopisana, koja su sedmopeatnim brojem
zapeaena, gde je na prestolu Agnec, sedmopoglednim okom Duha Svetog priviknu
prolaziti, kao i voljeni njegov uenik, koji u Patmu otkrivenjem vide, a u njoj svaka
priroda za spas roda Duhom ivopie se.
PLETENIJE SLOVES
Elementi poetike isihazma imaju svoj jeziki izraz u stilu tzv. pletenija sloves,
mistinom jezikom svjedoanstvu duhovne stvarnosti. Pletenije sloves je stil
karakteristian za srpsku i uopte junoslovensku knjievnost kraja etrnaestog i
poetka petnaestog vijeka. Kao to se vidi iz navedenog fragmenta djela Andonija
Rafaila, osnovna odlika ovog stila je upravo pletenje preplitanje slova u tekstu,
gdje se u specifinom dodiru rijei upregnutih u jedinstven zvuni sklad postie
umjetniki efekat kod sluaoca i itaoca. Nita se ne kazuje izriito, nego je sve na
nivou nagovjetaja, asocijacije ili ponegdje tzv. neosobine. Neosobinom se opisuje
pojava, linost, dogaaj ne navoenjem onoga to oni jesu, nego nabrajanjem svega
onoga to oni nisu.
Stil pletenije sloves odlikuje visok nivo apstraktne misli, sinonimska poreenja,
tautologija, nagomilavanje epiteta, opirnost, vieznanost. Naroito je upeatljiva
ljubav ka zvunoj strani rijei, njenoj etimologiji, pravljenju novih rijei, sloenica i
kalkova (=bukvalnih presaenica) prema grkom.
Jo prije sastavljanja kultnih spisa o Kosovu ovaj stil bio je poznat srpskoj
knjievnosti. Uenik arhiepiskopa Danila II, naime, napisao je za jedno svoje djelo
kako: Sija bo jelika pisana predi i po sih i sapletenijem vetskijimi sloves i sastavihom
sija.
vrijeme na dvoru kneza Lazara, uestvovala u javnom ivotu Srbije i pomagala Milici
u vaspitanju njene i Lazareve djece. U istoriji knjievnosti Jefimija se pamti kao prva
srpska pjesnikinja, ali i kao veliki pregalac u primijenjenoj umjetnosti veza. Sva
njena djela, osim Tuge za mladencem Ugljeom, veziljski su radovi: zavjesa za carske
dveri hilandarske crkve, platanica sa stihovima iz crkvenog pjesnitva i pokrov za
kivot svetog kneza Lazara. Na pokrovu je izvezla Pohvalu knezu Lazaru, svoje
najpoznatije djelo. Tekst Pohvale je autentino lirsko svjedoenje o tekim
vremenima za srpski narod poslije Kosovske bitke i o velikom narodnom uzdanju u sv.
cara i poslije njegove smrti. Za narod je car iv, a ne mrtav; on nije umro nego je,
kako u Pohvali stoji, preao iz smrti u ivot
Nakon Kosovske i Marike bitke Srbija je postala turski vazal, a od srpske vlastele
znaajnu ulogu u politikom i kulturnom ivotu imala je porodica poginulog kneza
Lazara. Kneginja Milica uestvovala je u izvjesnim diplomatskim poduhvatima, a njen
sin Stefan Lazarevi dobio je 1402. godine titulu despota i poeo ponovo da oivljava
dvorski ivot u Srbiji. Sa Milicom je drugovala i bila na njenom dvoru i Jelena, docnije
monahinja Jefimija, ki esara Vojihne, gospodara Drame. Jelena je bila udata za
despota Ugljeu Mrnjavevia, koji je vladao u Serskoj oblasti i poginuo u bici na
Marici 1371. godine. Pisci iz tog perioda zabiljeili su da su Milica, potonja monahinja
Jevgenija, i Jefimija delanjem i vrlinama u premudrosti i otroumlju mnoge
prevazilazile, kao i da je Jefimija bila u mnogim govorima i stvarima najmudrija.
U istoriji knjievnosti Jefimija se pamti kao prva srpska pjesnikinja. Njeno knjievno
djelo istovremeno je i primijenjeno-umjetniko, jer je tekst uvijek ispisivala-urezivala
na razliitim materijalima. Samim tim ta djela imala su i vrijednost pravih molitvenih
podviga, i u duhovnom i u materijalnom smislu. Prvo od njih je Tuga za mladencom
Ugljeom, stihovi urezani u malu dvostruku srebrnu ikonicu Hrista i Bogorodice,
ukraenu dragim kamenjem. Posveeni su njenom jedinom djetetu Ugljei, oito rano
preminulom, a diptih na kome su se nalazili bio je namijenjen manastiru Hilandar. Sva
ostala njena djela veziljski su radovi: zavjesa za carske dveri hilandarske crkve,
platanica sa stihovima iz crkvenog pjesnitva i pokrov za kivot svetog kneza Lazara,
sa izvezenom Pohvalom knezu Lazara.
Jefimija se upokojila poslije 1405. godine.
Kosovske bitke i o velikom narodnom uzdanju u sv. cara i poslije njegove smrti. Za
narod je car iv, a ne mrtav, on nije umro nego je, kako u Pohvali stoji, preao iz smrti
u ivot:
I sada ne predaj zaboravu voljena ti eda, koja si sirota ostavio prelaskom svojim, jer
ostavi bez tebe otkako si u nebeskim veseljima vjenim, mnoge nevolje i stradanja
zadesie ti vazljubljena eda i u mnogim mukama ivot provode, jer su ovladani
Izmailjanima.
I svima je potrebna tvoja pomo. Stoga molimo da se moli zajednikom Vladiki za
voljena ti eda i za sve koji im slue sa ljubavlju i verom.
Stihove Pohvale knezu Lazaru Jefimija je izvezla jednom vrstom pozlaene ice na
crvenoj svili. Napravila je tako pokrov za Lazarev kivot sa motima i darovala ga
njegovoj zadubini Ravanici. U vrijeme Velike seobe 1690. godine, ravaniki monasi
su zajedno sa carevim motima ponijeli i ovaj pokrov i donijeli ih zajedno u
frukogorski manastir Nova Ravanica. Tamo su se Lazareve moti obrele zajedno sa
Jefimijinim, i bile tu sve do ustakog haranja manastira u Drugom svjetskom ratu.
Tada su prebaene u Sabornu crkvu u Beogradu, a njihov pokrov u Patrijarijski
muzej, gdje se i danas nalazi.
kako dostoji, nego prema moi malog mi razuma. Stoga i male nagrade oekujem.
Ali ti nisi bio, o mili moj gospodine i sveti muenie, tako malodaran u prolaznom i
malovenom, koliko vie u neprolaznom i velikom, to si primio od Boga, jer mene
telesno stranu na strani othranio si obilno, a sada te dvostruko molim: da me ishrani
i da utia buru ljutu due i tela moga.
Jefimija usrdno prinosi tebi ovo, sveti.
emigranata, koji je pokrio sve srpske zemlje od junog Jadrana do Dunava, uticao na
stvaranje kulta kosovskih muenika, ali i na produetak srednjovjekovne duhovne
tradicije i nakon padanja Srbije pod tursko ropstvo. Ikona tog novog perioda u srpskoj
politikoj i kulturnoj istoriji je upravo sin sv. cara Lazara despot Stefan Lazarevi.
RESAVSKI PRAVOPIS
U zadubini despota Stefana Lazarevia Resavi/Manasiji radila je u ovom periodu
poetka petnaestog vijeka tzv. Resavska kola, pravopisna, prepisivaka i
prevodilaka. Srpski knjievni jezik u srednjem vijeku imao je tri svoje zvanine
redakcije, oliene u tri pravopisne kole: Humskoj, Rakoj i Resavskoj. Humska kola
je bila ona koja se formirala na srpskom tlu odmah nakon poetaka irenja slovenske
knjige sa junih, makedonskih arita pismenosti i koja je krenula da kodifikuje
srpsku varijantu staroslovenskog jezika. Tek se oko sredine 13. vijeka konsolidovala
ta srpska redakcija staroslovenskog, a na to je uticala pravopisna reforma koja je
dovela do stvaranja tzv. Rake kole.
Obje ove kole imale su za cilj da u ve postojei staroslovenski, odnosno
srpskoslovenski jezik, koji je po svojoj prirodi bio konzervativan, unesu izvjesne
inovacije. Trea redakcija knjievnog jezika pak i promjene u pravopisu krajem 14. i
poetkom 15. vijeka teile su ka arhaizaciji. Resavska pravopisna i prevodilaka
kola insistirala je na to veem pribliavanju srpskog jezika jelinskom uzoru i
ouvanju vijekovnih srpskih jezikih tekovina. Na rad te kole dosta je uticao
Bugarin-doljak u Srbiji i ivotopisac despota Stefana Lazarevia Konstantin
Filozof. On je napisao i prvu filoloku raspravu u staroj srpskoj knjievnosti,
Skazanije o pismenah, gdje sa gorinom pie o novom kvarenju knjiga u knjievnosti.
rudnici, vinogradi, finoa pejzaa, ptice, ivotinje, i naglaava se ljepota ove zemlje.
Sa opisa zemlje on prelazi na opis stanovnika, hvali i njih, ali i ali, jer e oni, eto,
stradati pod neovenim Turcima. Poredak kompozicije, koji je sam pisac ustanovio,
trai da se poslije opisa stanovnika pree na kazivanje o onome koji vlada njima:
Sada se treba dotai treega stepena, i prei od zemlje k onim koji je obrauju i od
onih koji je obrauju k onome koji njome dostojno vlada. Slijede do detalja iscrpne
prie o dogaajima iz dvorskog i ivota despotovog u devedeset tri glave itija, sa
biblijskim i antikim reminiscencijama i sa dosta valjanih istorijskih podataka, koje
e docnije savremeni istoriari da iskoriste. Pored prozne, Filozof je u itije uveo i
pjesniku formu akrostiha, sa tri virtuozna izvedena krajegranesija: od stihova uvoda
na poetku, od poetnih slova glava u sredini i, na kraju, od stihova koji kazuju alost
pievu za umrlim despotom. Izrazito poetian je taj kraj, gdje se Konstantin u svojoj
alosti obraa gradu Beogradu:
Plai opet, Beli grade, ocrnjenje svoje.
Ljudima vo kao cvet procveta i otpade.
Ako i zemlja zajedno rida sa tobom,
njega ne nadajui se uskoro da primi,
ekanjem godina koje teku tridesetpet,
ve koje su prole devet stotina
i est tisua (6935 = 1427).
Posljednji stihovi sa brojevima utemeljeni su na srednjovjekovnom shvatanju,
proizalom iz stare jevrejske tradicije, o godini 5504. prije Hrista kao godini nastanka
svijeta. U tom smislu je godina 1427. bila zapravo 6935. godina od postanja, na ta
ovdje Filozof i aludira.
pripovijeda se kako je poslije potopa i u vrijeme Nojevih sinova na cijeloj zemlji bio
jedan jezik. Kad se narod naao u Senarskoj zemlji, doao je na ideju da zida kulu iji
bi vrh dosezao nebo i krenuli su to zajedno da rade. Videi njihov samouvjereni naum,
Gospod im je pomeo jezike da ne bi razumjeli jedan drugog ta govore i otad poinje
podijeljenost ovjeanstva na jezike, narode i kulture.
Sloveni su primili od Grka i jedan specifian odnos prema pisanoj rijei, koja je imala
svoju jasnu funkciju: Kako bez svetlosti radost ne biva/, veli jedan uenik Kirila i
Metodija, za oko koje vidi Boiju tvar svu,/ ali sve niti je lepo niti vidljivo,/ takva je i
svaka neuka dua,/ koja ne vidi dobro Boiji zakon,/ pisanja duhovni zakon,/ zakon koji
raj Boiji otkriva. Rijei su, dakle, prenosile istinu vjere, ali nisu, kako se esto misli,
smatrane same po sebi svetima. U istonoj hrianskoj filozofiji i teologiji, naime,
vailo je pravilo da istina nema svoje analogije u jeziku, ali da jezik, kao ljudska
kategorija, biva Duhom Boijim osveen. Osveivali su ga oni koji su mogli kao
apostol Pavle da kau: Ne ivim vie ja, nego ivi Hristos u meni, i bili su to
jevanelisti, drugi apostoli, noviji i stariji oci Crkve, episkopi, podvinici, bogoslovi i
drugi. Zato je bilo potrebno da svaka od njih ostavljena rije bude sauvana cjelosna
i neokrnjena.
skladu sa onim kako su ih uveli Prvouitelji Kirilo i Metodije. Potom se bavi imenima
slova, akcentima i nadrednim znacima, interpunkcijom, time kako se deca iskvarie
loom naukom i kako ih treba opet leiti i kako treba da piu, kako se nebrigom
unitavaju slova kao i sudska pravda poklonima i tako dalje.
Na kraju svog sadraja Konstantin veli: Predstoji nam da se slovom hranimo, jer nas
je slovesnim Tvorac sazdao; tavie da prema obliju premudrosti, drei se
vladarskog saveta, dobijemo koliko je mogue, ne od oskudnoga roba, nego od onoga
to u ovom etrdesetom slovu rekosmo, kako bismo svi u jednoj ljubavi bili.
knjievni rad Grigorija Camblaka ovdje biva vrlo plodan. Igumanujui u manastiru
Deanima, napisao je itije Sv. Stefana Deanskog, ktitora ovog manastira i srpskog
kralja, potom Skazanije o Svetoj Petki i Slovo o Patrijarhu Jevtimiju, svom uitelju.
Godine 1409. Camblak odlazi u Rusiju. Tamo postaje mitropolit kijevski i pie Slovo
Kiprijanu, svom stricu i poznatom moskovskom mitropolitu, koji se tada ve bio
upokojio. Kako tvrde ruski ljetopisi, Grigorije Camblak je umro 1419. ili 1420. godine
Grigorije Camblak pripada generaciji pisaca koji stvaraju u despotovini Lazarevia,
na samom poetku petnaestog vijeka. Njegova narodnost je nepoznata; neki
smatraju da je Bugarin, drugi pak Srbin, Grk, Rumun ili Cincarin. Rodio se oko 1364.
godine i mladost je proveo u Bugarskoj, gdje je i zamonaen. Stric mu je bio poznati
mitropolit moskovski Kiprijan, koji je drugovao sa velikim patrijarhom bugarskim i
isihastom Jeftimijem, takoe i uiteljem Camblakovim. Nakon pada Bugarske pod
Turke devedesetih godina etrnaestog vijeka, Grigorije prvo odlazi u Carigrad, potom
na Svetu goru, a najposlije, pretpostavlja se, u Moldaviju. U Moldaviji postaje iguman
manastira Pantokratora i prezviter u velikoj crkvi u Suavi. Negdje iza 1402. godine,
moda na poziv despota Stefana Lazarevia, on dolazi u Srbiju. Nije se dugo zadrao
u srpskoj zemlji i nakon smrti svog strica Kiprijana Camblak odlazi u Rusiju 1409.
godine. Tamo pie Slovo Kiprijanu i postaje mitropolit kijevski. Kao kijevski
mitropolit uzeo je uea na poznatom Kosnikom saboru, koji je trajao od 1414. do
1418. godine u Konstancu, na Bodenskom jezeru u vajcarskoj. Iako je ovo bio
izrazito rimokatoliki sabor, ispitivai kazuju za Camblaka da je uinio i najmanji
ustupak na korist latinstva, o tome treba sumnjati.
Kako tvrde ruski ljetopisi, Grigorije Camblak se upokojio 1419. ili 1420. godine.
jednom mjestu za njega Camblak veli: A neka blagodet sijae na licu mua, a ljubav
je sve k njemu privlaila. Jer takvo je lice onih koji su isti srcem, kao onih koji
gledaju Boga mislenim oima i ispunjavaju se neiskazanom radou, i otuda lice
dobija zrake svetlosti. O ovom mislim da i Solomon kae: ''Kada se srce veseli, cveta
lice.'. Jer on, blaeni, smatrae liavanje oiju svojih kao prosveenje, a zatoenje
kao veliku utehu. Nakon progonstva u Vizantiji, Stefan se vratio u Srbiju i postao
kralj, smijenivi na prijestolu svog oca Milutina. Vladao je Srbijom deset godina i
nakon toga ga je sin Duan zatoio u grad Zvean, gdje je Deanski i umro. Po
zakonima srednjovjekovne poetike, na kraju itija nalazi se pohvala svetome i opis
uda koja je projavio nakon svoje smrti. Jedno od tih uda je i netrulenost tijela sv.
kralja, koje i danas nepropadljivo poiva u Velikim Deanima.
Pretpostavlja se da je ondanja Zeta Balia bila stanica na ovom putu izmeu Svete
gore i Srbije, pa se i u knjievnosti ove dvije srpske zemlje tog doba prepoznaju
istovjetne ideje i preokupacije.
kosovskm spisima kneginja Milica govori pla nad Lazarevim motima. Uopte,
rijetko je koji poraz i nesrea, kako u vizantijskoj, tako i u staroj srpskoj knjievnosti,
opisan bez forme plaa. Tako vizantijski srednjovjekovni istoriar Duka svoju Istoriju
zavrava plaem nad porobljenim Carigradom: O grade, grade, glavo svih gradova! O
grade, grade, sreditu etiri strane sveta! O grade, grade, ponosu hriana i strahoto
varvarima!... Gde je lepota tvoja, raj? Gde je blagodatna sila due i tela divota tvojih
duhovnih?... O hrame, o nebo zemaljsko, o oltaru nebeski, o boanstveno i sveteno
mesto, o krasoto crkava, o knjige svetene i rei Boija! Plaui nad odrom umrlog
despota ura i nad stradanjem srpske zemlje, nepoznati Smederevski besjednik
poziva sve i svakoga da plau za despotom, pa i sam ovaj grad Carigrad, koji je tri
godine ranije pokorio Mehmed Osvaja: I ti sedmovrhi, ranije veliki grade
Konstantinov, a sada poslednji od svih najmanjih gradova i najmanji carski prestole
nesrenih hriana, zaridaj najpre za sebe pravedno osuenog, jer plaa i ridanja
dostojan postade, zbog propasti koja te snae, drugi izmenivi se od neastivih,
ridaj.
RILSKA POVIJEST
Rilska povijest Vladislava Gramatika nastala je u anru translacije, ili prenosa,
karakteristinom i za neke ranije spise 15. vijeka Skazanije o Svetoj Petki,
Grigorija Camblaka, i Prenos Sv. Luke iz Rogosa u Smederevo, od nepoznatog pisca.
Sveti Jovan Rilski roen je u blizini Sofije krajem 9. vijeka. Poslije smrti roditelja
prodao je porodino imanje i otiao u Rilsku pustinju, gdje se podvizavao do smrti
946. godine. Moti su mu prvo bile prenesene u Sofiju, potom u Ugarsku, a onda u
Trnovo. Kad su Turci osvojili Bugarsku i kad je zaivjela monaka obitelj u Rili, moti
sv. Jovana Rilskog vraene su u mjesto njegovog podviga, povodom ega Vladislav
Gramatik i pie svoju Rilsku povijest:
A kako se potom i na koji nain on (= Rilski manastir) opet obnovi Hristovom milou
i u prvobitnu lepotu i krasotu svoju dospe, kakvu zapravo ima i do danas, ali kako i na
koji nain udotvorne moti behu prenesene i vraene iz Trnovskog slavnog grada u
PESMA BOGORODICI
Molitva sa umiljenijem Presvetoj Vladiici naoj Gospoi Bogorodici i s malom
pohvalom, tvorenije Dimitrija Kantakuzina, kako glasi puni naziv Pesme Bogorodici
Dimitrija Kantakuzina, jedan je od rijetkih srednjovjekovnih pjesnikih sastava u nas
koji nisu strogo vezani za bogoslubenu formu. Osim ove pjesme u tu grupu jo
spadaju Slovo ljubve i Zapis na kosovskom mramornom stubu despota Stefana
Lazarevia, Jefimijina Tuga za mladencem Ugljeom, Pla na kraju itija despota
Stefana Lazarevia od Konstantina Filozofa i jo mali broj drugih tekstova.
Pesma Bogorodici nadi Vladiici, uzdanju, pribeitu, pokrovu, zastupljenju i
pomoi, zastupnici i spasenju, carici svih izuzetno je duga. Sastavljena je od 77
strofa od po etiri melodijski i ritmiki dobro organizovana stiha, koji poinju istom
rijeju u okviru jedne strofe. Tematski pjesma pripada anru tzv. pokajne poezije,
poznate i tradicionalne u vizantijskoj i srpskoj himnografiji. Pjesnik je duboko
svjestan svog jadnog i grijehom pomraenog duhovnog stanja i obraa se Bogorodici:
Odakle da ponem plakati, o Devo,
odakle da ponem moliti se, dobra,
od kojih rei ili obraanja, asna,
od kakvog srca, od kakvog jezika?
Sav oskvrnjen i neist jesam, kukavni,
sav smradan i u gresima jesam, teko meni,
sav odbaen, poto sam bezakoni,
sav svagda grehu rabotavi do sada.
Ali i pored ovakve svoje duevne tegobe i propasti, pjesnik ne oajava, nego se s
vrstom vjerom obraa Bogorodici da ga se ne gnua i ne odgurne i da mu daruje
Boga milosti, zlih slobodu i dobrih sladosti. Pjesmu zavrava drevnim radosnim
pozdravljanjem i proslavljanjem Bogorodice:
Raduj se, da radosno zovem te svagda,
raduj se, vinjim i donjim radosti,
raduj se, preradosna, ista,
raduj se, Gospod je s tobom. Amin.
Kantakuzinova Poslanica kir-Isaiji
Zasigurno najdue pismo iz stare srpske epistografske riznice je Poslanica kir-Isaiji
Dimitrija Kantakuzina i dio je jedne vee, ali nesauvane prepiske. Isaija je bio
svetenik i domestik horovoa i kompozitor kulturan i uen ovjek svoga
vremena, kakav je bio i sam Kantakuzin. Dimitrije je, osim djela liturgijske
knjievnosti, itao i tekstove na starogrkom, jer su mu, izgleda, lino bile bliske
drevna antika knjievnost i filozofija. Tako on u pismu kir-Isaiji veli: Sluah poneto
o drevnim prevrtljivim Helenima, kako stradahu svojevoljno iz ljubavi prema
mudrosti, pa, iako neuk, zadivih se njihovom trpljenju. Jer, koliko mogu da razumem,
ne liie se nagrade, iako behu nesavreni. I dodaje kao vjerujui hrianin: Ako se
oni koji Boga ne spoznae takvim pokazae, koliko treba jo vie da se podvizavamo i
u vrlinama usrdno da idemo mi koji pred oima imamo izgled nagrade?
On u Poslanici odgovara svom prijatelju na njegovo pismo povodom konkretnih
problema u Crkvi, a koji se tiu nekih odstupanja od kanona. Naglaava svoju
nedostatnost u poslu tumaa i znalca duhovnog zakona: I ne pisah da bi pouavao i
upuivao, jer to nije dolino zbog moje mladosti i neznanja, nego iz ljubavi prema
onom koga volim i zbog zapovesti... Jer u ljubavi se sve vrline sastaju, i ko stekne
nju, sve stekne, a ko nje nema, pa makar i sve ostalo ispunio, nedelatno je i mrtvo.
Poslanica datira iz 1469. godine i danas se u prepisu iz 17. vijeka uva u zbirci
Patrijarijske biblioteke u Beogradu.
Mnogo puta se sv. Dimitrije u istoriji javljao Solunjanima i esto ovaj grad spasavao
od bijeda i nesrea. Zbog toga u drugom dijelu pohvale, proslavljajui svetoga u nizu
drevnih ''raduj se'' apoteoza, Kantakuzin, izmeu ostalog, veli: Raduj se, Solunjanima
nado i spasenje onima koji se u tebe uzdaju, svim hrianima radosna pohvalo! Raduj
se oskrbljenih brzi zatitnie i beznadenih zastupnie, burom zahvaenih
pristanite, svima, svakad i svukud nae se vrlinom od Boga ti datom, raduj se!
Beograd, Vlaka, Eufrat, Trapezunt itd. Godine 1463. u Bosni je kao oficir
komandovao posadom grada Zveaja na Vrbasu, koga su upravo tada osvojili Ugari.
Dospjevi ponovo u ropstvo, Konstantin je ubrzo bio osloboen i odmah se u Ugarskoj
povezao sa srpskom vlastelom Jakia i Brankovia. Ne zna se kada je umro, ali mu
se gubi svaki trag nakon 1501. godine.
JANJIAREVA HRONIKA
Svoje jedino djelo Janjiarevu hroniku ili Janjiareve uspomene Konstantin
Mihajlovi je napisao izmeu 1497. i 1501. godine i namijenio ga je poljskom kralju
Janu Olbrahtu i vjerovatno ugarskom kralju Vladislavu. To je bio period kovanja
planova za stvaranje sveslovenskog politikog saveza i pokretanje kampanje protiv
Turaka. U tom kontekstu Hronika i nastaje, s tim to se sadrajno prevashodno
odnosi na iscrpno opisivanje bojeva koje su Turci vodili, njihovog naina ivljenja i
politikog i drutvenog ureenja. Zastupljeni su svi segmenti ivota od toga ta
Turci jedu i od ega prave svijee, do kompletnog opisa nastanka njihove vjere,
islama, i pria o "proroku" Muhamedu, damijama, praznicima i obiajima. Veli za
Turke Mihajlovi: Po obrezivanju nazivaju se Bubromani (hotei da budu bolji nego
hriani ili Jevreji). Bubromani znai izabrani ljudi u veri. I smatraju hriane za
grean narod zato to priznajemo i hvalimo Svetu Trojicu, i govore: nema tri boga ve
jedan. A zbog toga su Bubromani hriane prozvali aurima, to e rei grenici i
zabludeli. A hriani opet nazivaju Bubromane poganima, zbog njihovih neasnih
dela, o kojima nisam hteo ovde da piem. Jer poganin znai da je neko okrutan,
neovean, da je kao neisti pas.
Ipak, najvie prostora u Janjiarevim uspomenama zauzimaju opisi bitaka u kojima je
Konstantin uestvovao, gdje se navode razliiti dogaaji sa turskim protivnicima,
potom nain ratovanja u Turaka, prie o brojnim turskim prevarama i lanim
primirjima. Zanimljivo je da se nailazi i na opis Kosovske bitke, kao poetka srpskog
stradanja od Ismailana; pominje se podvig Miloa Kobile (= Obilia), muenika i
viteka smrt kneza Lazara i nesloga velikaa kao uzrok propasti srpske drave. Sve
ovo sugerie da je ve u vrijeme nastanka Hronike postojala u narodu jasno izraena
svijest o kosovskom podvigu, kao da je postojalo usmeno pjesniko predanje koje je
tu svijest pratilo.
carevine stajao je sultan sa kalifom, koji je bio vjerski poglavar svih muslimana.
Sultan je imao savjetnike, Turci ih zovu vezirgler ili paalar i takva savetnika ima
samo dva. Oni su sazivali vienije ljude sa svih strana carevine najvie upravne
funkcionere i vojne starjeine sluali od njih novosti koje imaju da im saopte a
posle njih dvojica meu sobom raspravljaju, pa to je i to se ini najbolje i
najvanije, to iznose sa sobom pred cara. Carevina je bila u potpunosti vojniki
organizovana i podijeljena na oblasti koje su se razliito nazivale: vilajeti, sandaci,
paaluci ili beglerbegluci, sa valijom, paom, vezirom ili begom na elu, i uglavnom
je sva politika Turske carevine bila osvajaka i porobljivaka. Vojska se sastojala iz
pjeadije i konjice. Konjicu su inile spahije, a pjeadiju su sainjavali janjiari,
mahom hriani koji su dospjeli tu iz porobljenih zemanja putem tzv. danka u krvi.
Pravno ureenje drave poivalo je na principu erijatskog prava, koje je direktno
proisticalo iz Kurana.
to se tie socijalne diferencijacije, postojale su dvije vrste graana: punopravni
graani i raja, u koju je ubrajano sve nemuslimansko stanovnitvo. Pismeni i
obrazovani graani sticali su pravo na titulu efendija, a oni napredniji vojnici i
inovnici na titule begova i paa. Postojala je neka vrsta plemstva, vieg sloja
drutva meu Turcima tzv. begovat ali se njihovo preimustvo ogledalo samo u
ekonomskoj snazi.
Poznato je da je mnogo domicijelno, uglavnom hriansko stanovnitvo iz osvojenih
zemalja prelazilo u islam da bi sauvalo svoja imanja i privilegije punopravnih
graana i da ne bi ostalo prosta raja. To se desilo i u Bosni, gdje su se neki od
hrianske vlastele poturili i za sobom povukli i ljude iz irih narodnih slojeva.
Njihovi potomci su dananji muslimani u BiH, odnosno Bonjaci, kako oni sebe
odskora nazivaju. O tom fenomenu Konstantin veli: I to se deava mnogo puta
godinje: deset do dvadeset hiljada hriana dovode meu poganike, pa pomeavi
se, svi se pokvare kao i rene vode u moru, jer napustivi veru svoju, pogansku
primaju. I kad tako preu, gori bivaju takvi hriani, nego pravi poganci.
DANAK U KRVI
Osim konjice, tursku vojsku je inila i pjeadija, sastavljena od janjiara (koji su
slovili za neustraive borce i najvee zatonike islama). Oni su ivjeli drugaije od
ostale vojske, posebno i strogo disciplinovani imali su posveeniki odnos prema
Carevini i nisu se smjeli eniti. Poto nije bilo dovoljno turske vojske za osvajake
ambicije carevine, onda su uzimana sitna i nejaka muka djeca od hriana, raje, i to
je bio obavezni danak u krvi, ili na turskom adami-oglan. Ta djeca su prevoena u
Slijepi uraev sin Grgur postao je hilandarski monah German i umro je u godini
pada despotovine. Njegov sin i uraev unuk Vuk Grgurevi mnogo je poznatiji kao
Zmaj-Ognjeni Vuk u narodnoj poeziji i kao ktitor crkve sv. Nikole u Slankamenu. On
se proslavio kao dobar ratnik u odredima ugarskog kralja Matije, od koga je zbog
svojih zasluga dobio u Ugarskoj neke posjede na upravu. Poto nije imao mukih
nasljednika, njegovo imanje naslijedio je despot Stefan, drugi uraev sin oslijepljen
od Turaka. Poslije odlaska iz Smedereva, Stefan je prvo otiao u Budim, potom u
Hrvatsku, pa u Albaniju. U Albaniji se oenio Angelinom Komninom, koja e mu
docnije u Furlaniji roditi dva sina i budua despota ora i Jovana, kao i ker Mariju.
Nakon to je umro despot Stefan, njegovu smrt opjevao je u starom
srednjovjekovnom stilu pletenija sloves nepoznati monah iz Kupinova:
Mnogopletena cevnica (svirala) vrlina,
razliija glasovima i pevanja
isputajui,
ne zvuanja od udaranja prstima,
no duhom nadahnuta, pozlaena vrlinama,
darovanja puna blagih,
sazivajui verne na praznik veselja,
i Stefana (Brankovia) kraj (smrt)
izvetavajui.
Prenos ovih stihova na savremeni srpski jezik i njihovo formalno preoblikovanje dato
je prema izdanju Starog srpskog pesnitava od ora Sp. Radojia.
SREMSKI BRANKOVII
Sinovi slijepog despota Stefana, ore i Jovan, doli su u Ugarsku sa majkom
Angelinom i motima svog oca godine 1486. Kralj Matija dodijelio je oru titulu
despota i dao mu na upravu bive posjede Vuka Grgurevia. Jovan je takoe postao
despot i relativno kratko poivio u novoj naseobini Brankovia. Umro je 1502. godine
i njegova smrt opjevana je u srpskoj narodnoj poeziji, kao to je i u crkvenom
pjesnitvu proslavljen u drevnom srednjovjekovnom himnografskom maniru. Usmeno
epsko predanje u pjesmi Smrt Jova Despotovia opisuje dolazak majke Anelije do
Jovovih ''dvora'' u Kupinovu u asu njegove smrti: Kad su bili blizu Kupinova, / oko
dvora sluge gologlave, / a puteni konji po livadi / bez sedala i bez pokrovaca, / nit se
uju bubnji ni svirale, / nit se viju alaji barjaci... Kad uljeze u bijele dvore, / al' se Jovo
sa duicom bori, / vie njega Maksime vladika, / ati bratu samrtnu molitvu. / Kad to
vie majka Anelija, / zakukala kano kukavica: ''Jao, Jovo, moje rane grdne! / to e,
Jovo, Srijem, zemlja ravna? / to e, Jovo, tvoji b'jeli dvori? / to e, Jovo, tvoji vrani
konji, / vrani konji i sivi sokoli? /to e, Jovo, tvoje pusto blago? / to e, Jovo, tvoja
vjerna ljuba? / to e, Jovo, tvoja stara majka?''
Despot ore, brat Jovanov, zamonaio se poslije 1497. godine i dobio ime Maksim.
Desetak godine kasnije postao je mitroplit u Vlakoj, a nakon povratka iz Vlake
postao je beogradski mitropolit. Podigao je zajedno sa majkom Angelinom manastir
Kruedol u Sremu i u njemu smjestio netrulene moti svoga oca, kao i moti svoga
brata Jovana. Upokojio se 1516. godine i bio sahranjen takoe u Kruedolu. Zajedno
sa bratom, ocem i majkom uvrten je meu svetitelje i njihove moti se i danas
uvaju u Kruedolu.
KNJIEVNOST U SREMU
Moglo bi se rei da se dolaskom jednog ogranka loze Brankovia krajem 15. i
poetkom 16. vijeka formira jedno novo srpsko kulturno sredite u sremskoj
despotovini. Knjievnost sremskog knjievnog kruga uglavnom se vezuje za slube i
sinaksarska itija posveena novoprojavljenim svetiteljima iz loze Brankovia:
despotu Stefanu, mitropolitu Maksimu, despotu Jovanu i despotici majki Angelini.
Svako od njih dobie svoju posebnu Slubu, iji su autori, ili autor, nepoznati, a
sastavie im se i Zajednika sluba po dalekoj analogoji sa Teodosijevim slubama i
kanonima svetom Simeonu i Savi. Sremski Brankovii nee dobiti opirna itija, ali e
zato u njihovim slubama srpska srednjovjekovna himnografija dosegnuti jedan od
svojih vrhunaca. U istoriji knjievnosti se Nepoznatim Kruedolcem iz 16. vijeka
naziva sastavlja ovih slubi i na jednom mjestu on poziva itaoce, odnosno
sluaoce, na proslavljanje ovih svetih: Priite sabori vernih, priite, / hor ovaj da
sastavimo, / koji pesme kao vence pletemo, / da venamo udnu dvojicu, / telom
istoga roda. / Izvrsnim mudrovanjem, / verni ovu potujui, / Maksima dostojno sa
Jovanom slavnim, / oboje koren proslavljaju, / Stefana svehvalnog... / Mladice srpskog
blagorodija, / sada, kao oni / koji imaju smelost u Hrista cara, / mir ljudima svojim
isprosite / i duama naim veliku milost.
proveo u Sremu i Slavoniji, mada svojim porijeklom nije imao nikakvu vezu sa ovim
krajevima. Bio je rodom iz Patrovia, koji su u zaleu Budve, i u istoriji, predanju i
legendi ostao je poznat kao dobar ratnik i jo bolji i vei dobroinitelj i bogougodnik.
Za vrijeme velike poasti i gladi u Sremu i Slavoniji, pomagao je izobilno svoj narod.
O tome svjedoe brojni njemu posveeni knjievni spisi, ije je autorstvo mahom
nepoznato
Poslije definitivnog pada srpskih krajeva pod osmanlijsku vlast, srednjovjekovna
srpska knjievnost, kao i do tada, nastavlja da prati istorijsku sudbinu svoga naroda.
U zbjegovima, ropstvima i izgnanstvima Srba biva uvijek ivi svjedok narodnog
stradanja, ali i njegovog duhovnog procvata. Ubrzo nakon pada despotovine
Brankovia poinju da se formiraju novi srpski kulturni centri, a jedna od ia
nacionalnog ujedinjenja biva u Sremu. Za to je najvie zasluan svetiteljski kult cijele
porodice slijepog despota Stefana Brankovia, koja je bila jedan od ogranaka loze
posljednjih srpskih vladara.
Nakon formiranja ovog sremskog duhovnog i kulturnog sredita, vezanog uglavnom
za manastir Kruedol, knjievno stvaranje u sjevernim srpskim zemljama i posjedima
produava se sa kultnim djelima posveenim svetom knezu Stefanu tiljanoviu. U
nauci postoje velika neslaganja oko autorstva ovih spisa, jer gotovo da uopte nema
podataka o njihovim sastavljaima, kao to, uostalom, ima i vrlo malo istorijskih
svjedoanstava o linosti Stefana tiljanovia.
do Kotora. Ono je celo lepo i krasno, ali je Boka najlepi i najkrasniji deo svega
Primorja. Svet koji iz Evrope na Jadransko more dolazi, zaustavlja se na prvom
mestu, mislei da se dalje ne moe lepeg mesta nai, ali Boku je Bog navla prikrio
od radoznalaca, taj najubaviji cvet Primorja, jer je nju iskljuivo za Srbe odredio.
Patrovii, koji se prostiru izmeu Budve i Petrovca, bili su poznata crnogorska
kneevina sa mnotvom sela i oko 12 plemena. Za vrijeme njihove burne istorije
ovdje su podignuta i etiri manastira: Proskvica, Gradite, Reevii i Duljevo i oko 36
manjih crkvica i kapela.
Osmi po redu patrijarh poslije Makarija bio je Pajsije Janjevac, koji je ujedno bio i
jedan od posljednjih knjievnika stare srpske knjievnosti. Roen je u svetenikoj
porodici sredinom 16. vijeka, u Janjevu na Kosovu. Zamonaio se u manastiru
Uboac, godine 1612. izabran je za mitropolita novobrdskog, a 1614. za patrijarha
srpskog, to e ostati i u naredne trideset tri godine. Istorija ga pamti kao izuzetno
preduzimljivu linost stalno je obilazio manastire i parohije na irokom podruju
Srpske pravoslavne crkve, ali se starao i o knjigama, sakupljao ih, opravljao i
prepisivao. ivio je gotovo stotinu godina, upokojio se 1647. godine, po povratku iz
posjete Svetoj zemlji.
Osim to je bio dobar pastir svome narodu, raslabljenom i smuenom u agarenskom
ropstvu, patrijarh Pajsije bio je i vrstan knjievnik. Napisao je liturgijski sklop
tekstova svetom Urou i svetom Simonu, jedinim nemanjikim svetim vladarima koji
do tada nisu bili opisani i opjevani u itijima i slubama. On je tvorac i jedne
zanimljive poslanice papi Urbanu Osmom, a za ime patrijarha Pajsija vezuju se,
dodue ne vrsto, i neka djela posveena sv. Stefanu tiljanoviu.
I tada bee bura vetrovita i gradno kamenje, tako da niko nije mogao utei. I te noi
upali se kula unutar grada gde su bili oruje i okovi, i ognjem izgoree, jedva neto
mogoe odbraniti.
Sluba prepodobnom Simonu pisana je u klasinom srednjovjekovnom anru i retorici
himnografije. Autor trai pomo za svoj narod od sv. Simona, koji je Boga od mladosti
zavoleo, skiptrom drave upravljao i na zemlji se junaki podvizavao, vapijui:
Stefane Prvovenani, Srbima velika pohvalo, rod svoj ne zaboravi!
habitusi velikog broja srpskih porodica, tako se poeo mijenjati i njihov nain ivota,
kultura, pa i knjievnost. Sve su te promjene ile postupno, pa se jo u prvim
decenijama u novoj dravi njeguje stari duh i jezik, piu se knjige po uzoru na drevne
srednjovjekovne, pravi se tit i utemeljuje identitet u odnosu na strane uticaje
okoline
od starih srpskih despota. Samo godinu dana kasnije Brankovia je uhapsio jedan
zapovjednik austrijske vojske zbog sumnje da je saraivao sa Rusima i vlakim
knezom protiv vlastodraca u Beu. Poto je tada bio lien slobode, Brankovi je nije
vie nikada ponovo zadobio. Od tada, pa do svoje smrti, 1711. godine, vrijeme je
provodio po zatvorima u Beu i Hebu.
Vrijeme suanjstva ora Brankovia se, otprilike, poklapa sa vremenom njegovog
rada na tzv. Slavenosrpskim hronikama, istoriografije o srpskom narodu, pisane uz
obilno koritenje mnogih stranih i domaih izvora. Od domaih izvora koristio je
istoriografske spise stare srpske knjievnosti rodoslove, ljetopise, djela
arhiepiskopa Danila II, Grigorija Camblaka i drugih; a od stranih izvora ruske i
zapadne pisce, kao to su Orbini, Kromer i Bonfini. Jezik Slavenosrpskih hronika je
teak, stari srpski jezik pod novim uticajima, sa sloenim stilom i golemim
reenicama. Opisujui, recimo, dolazak cara Duana u svoju zadubinu Sv. arhangela
kod Prizrena, grof ore veli: Tu se imae priviknuti svojim obiajima, ne samo
boastvenim slubama svetederog Boga, kada se rtva svetih tajni delom ispunjava,
tvoriti zastupniko posluanje, nego jo i zajedno okupljenim blagonaroitim
knezovima i drugim velikoimenitim, velmonim dostojanstvenog skupa boljarima,
vojnim vojvodama i sa svim inonaelnicima slovenosrpskog naroda, posle
okonanog mnogocenog praznovanja i svetkovanja, jednoduno govorae, kako
duhovnom, tako i svetovnom skupu.
Slavenosrpske hronike su izuzetno obimne, pisane u pet rukopisnih tomova. Do danas
nisu objavljene u cjelini.