You are on page 1of 87

PERIOD 1012.

VIJEKA NA SLOVENSKOM JUGU


Period misionarskog i kulturnog djelanja na tragu irilometodijevske tradicije od 10.
do 12. vijeka esto se u literaturi naziva epohom recepcije vizantijske kulture,
uenosti i obrazovanja. Tada se zaista sve tekovine ove velike civilizacije presauju
na slovensko tlo i postaju temelj njenom autentinom razvoju. Za irila i Metodija i
kasnije njihove nastavljae obino se kae da su bili prvi prosvjetitelji srpski i uitelji
u svakom nauku. Oni su bili nosioci vizantijske uenosti i obrazovanja, a tu su
pojmovi prosvjete i prosvjeivanja imali unekoliko drugaije znaenje nego to to
imaju danas
Od svog dolaska 863. godine solunska braa irilo i Metodije misionare oko dvadeset
godina meu Slovenima. Osim to misionare hrianstvo, prevode knjige i ureuju
bogosluenje, oni obrazuju i jedan krug svojih uenika, koji e poslije njihove smrti
nastaviti sa zapoetim radom na prosvjeivanju i opismenjavanju naroda. Konstantin
je postao pred kraj ivota monah Kirilo i upokojio se 869. godine, dok je Metodije
preivio njemako haranje Moravske 870. godine. Tada su ga zapadni biskupi bacili u
tamnicu na dvije i po godine, a moravskog kneza Rastislava, na iji poziv su irilo i
Metodije i doli iz Vizantije, oslijepili su i na jakoj zimi golog pretukli. Metodije je
puten kada je narod Moravske izgnao njemake svetenike i od pape traio da im
vrati njihovog episkopa i svetenstvo.
Meutim, nakon Metodijeve smrti, 885, Nijemci su iz sjevernih slovenskih zemalja
protjerali sve one koji su usko bili povezani sa irilom i Metodijem uenike,
svetenike, obrazovani svijet. U izgnanstvu su oni formirali dvije grupacije, koje e u
budunosti postati arita slovenske pismenosti: Ohrid u Makedoniji i Preslav u
Bugarskoj. Tu e se sa tzv. Panonskim legendama, itijima irila i Metodija, uobliiti
kult brae prosvjetitelja, koji je u narodu postojao jo za vrijeme njihovog ivota. Bie
proglaeni svetiteljima u sklopu kanona Pravoslavne crkve i kalendarski se praznuju
24. maja po novom kalendaru.

NOVA ARITA SLOVENSKE PISMENOSTI PRESLAV


Najpoznatiji uenici irila i Metodija bili su tzv. sveti Petoislenici: Kliment, Naum,
Sava, Gorazd i Angelar, dok se o drugim uenicima ne zna mnogo. Nakon progonstva
sa sjevera u Bugarsku, sa neto spaenih knjiga slovenske bogoslubene pismenosti
dolaze Kliment, Naum i Angelar. Meutim, kako je bugarskog kneza Borisa 864. krstio
vizantijski car, tamo se krenulo sa grkim jezikom u bogosluenju i uopte

popularisanjem grkog jezika, pa dolazak slovenske knjige nije najbolje prihvaen.


Nakon kratkog zadravanja u Preslavu, uenike alju u dananju Makedoniju, predjele
oko Ohridskog i Prespanskog jezera. Tu je stalno dolazilo do smjene vizantijske i
bugarske vlasti, kao to je to bio sluaj i sa cijelom dananjom Makedonijom,
Bugarskom i dijelom Grke.
Godine 893. u Bugarskoj na vlast dolazi knez Simeon, dobija titulu cara i nareuje
zamjenu grkih knjiga slovenskim i glagoljice irilicom. Pretpostavlja se da je do
tada Konstantin, uenik irila i Metodija i docnije episkop u Makedoniji, sastavio
novu slovensku azbuku, nazvavi je po uitelju irilicom. U prvo vrijeme ona se
koristi samo u Bugarskoj, a kasnije je prihvataju svugdje na slovenskom jugu.

OHRIDSKA KOLA
Sa dolaskom Klimenta i Nauma u Ohridu se nastavlja irilometodijevska tradicija
hristijanizacije, prosvjeivanja i opismenjavanja naroda. Pokree se tzv. Ohridska
kola, propovijeda se Jevanelje, prevode se knjige sa grkog i bogoslui na
domaem jeziku. Kliment je u Ohridu podigao manastir sv. Pantelejmona i dvije
crkve, a Naum na obali Ohridskog jezera manastir sv. Arhanela, koji se danas zove
manastir svetog Nauma.
Odavde e krenuti slovenska knjiga na sjever prema Srbima, putevima koji od Ohrida
vode ka Skoplju, a odatle na sjever i sjeverozapad ka Lipljanu i Rasu, Prizrenu i
Skadru, Duklji i Humu, a sjeveroistono ka Niu. Ve od 10. vijeka sve su ove
teritorije etniki isto srpske, a prvi slovenski misionari mogli su doi u srpske
zemlje i ranije, ve oko 873, a naroito u Dalmatinsko primorje.
Period misionarskog i kulturnog djelanja na tragu irilometodijevske tradicije od 10.
do 12. vijeka esto se u literaturi naziva epohom recepcije vizantijske kulture,
uenosti i obrazovanja. Tada se, zaista, tekovine ove velike civilizacije presauju na
slovensko tlo i postaju temelj njenom autentinom razvoju.

JEZIK STARE SRPSKE KNJIEVNOSTI


Praslovenski jezik, kojim su govorili slovenski preci Srba, nigdje nije zapisan. On se
rekonstruie meusobnim poreenjem istonih, zapadnih i junih slovenskih jezika,
koji su bili sjedinjeni u praslovenskoj jezikoj zajednici oko dva milenijuma.

Izgleda da je slovenski dijalekat na koji su oko 863. godine irilo i Metodije preveli
najvanije bogoslubene knjige bio vrlo slian praslovenskom u njegovoj poznoj fazi
razvoja. On se naziva staroslovenskim jezikom i predstavlja tradicionalni jezik
slovenske kulture i misli.
Jezik se najee definie kao osnovno sredstvo komunikacije i uistinu teko da bi
se ljudi bez njega mogli valjano sporazumijevati. Tijesno je povezan sa ivotom,
toliko da ovjek nekad prestaje da razlikuje sam predmet ili pojavu od onoga kako je
ona nazvana, odnosno sloj stvarnosti od sloja njegovog odraza u jeziku. Time esto
zapada u zabludu poistoveivanja ovoga dvoga.
Nekoliko je osnovnih funkcija koje su lingvisti otkrili u jeziku. Najvanija je
komunikativna, dok je vjerovatno druga po vanosti njegova poetska, umjetnika
funkcija u knjievnosti. Njome se jezik esto oslobaa uobiajene logike nunosti i
iroko meandrira u izrazu.
Kao to je osnovni materijal likovne umjetnosti boja, muzike zvuk, tako je i u
knjievnosti njena oblikovna supstanca jezik. Ono to razlikuje jezik kao materijal
umjetnosti od boje i zvuka u slikarstvu i muzici jeste to to on nije samo sirovi
neuoblieni materijal nego sam po sebi ve ukljuuje djelovanje ljudske svijesti.
Kreacijom umjetnika to se dejstvo udvostruava i uslonjava.
Ovo je vjerovatno razlog to se u jeziku uva najvie taloga iz prolosti jednog
naroda. Davnanje je lingvistiko naelo da se itava politika i duhovna istorija
jednog naroda odraava u jeziku, to se dosljedno moe pratiti u pojavi slovenske
knjievnosti.

PRASLOVENSKI JEZIK
Slovenski preci Srba govorili su jezikom koji se danas naziva praslovenskim. Zajedno
sa romanskim, germanskim, indoiranskim i drugim jezicima taj jezik vodi porijeklo od
tzv. praindoevropskog jezika, kojim se govorilo prije nekoliko milenijuma u istonoj
Evropi ili u zapadnoj Aziji. Praslovenski jezik, kojim su govorili slovenski preci Srba,
nije nigdje zapisan, nego se rekonstruie meusobnim poreenjem istonih (ruski,
bjeloruski, ukrajinski), zapadnih (eki, slovaki, poljski, luikosrpski) i junih
(srpski, bugarski, makedonski, slovenaki) slovenskih jezika. Oni su bili sjedinjeni u
praslovenskoj jezikoj zajednici oko dva milenijuma.
Izgleda da je slovenski dijalekat na koji su oko 863. godine irilo i Metodije preveli

najvanije bogoslubene knjige bio vrlo slian praslovenskom u njegovoj poznoj fazi
razvoja. On se naziva staroslovenskim jezikom i za nauku o slovenskim jezicima,
slavistiku, ima onaj znaaj kao latinski jezik za romanistiku.

STAROSLOVENSKI JEZIK
Epoha tzv. kanonskog staroslovenskog jezika potrajala je relativno kratko, oko dva
vijeka. To je period 10 12. vijeka, kada postepeno u ovaj zajedniki knjievni jezik
Slovena poinju da prodiru elementi pojedinanih narodnih govora. Unoenjem crta
narodnog jezika nastale su nacionalne redakcije staroslovenskog jezika: moravska
(eka), bugarska, srpska i ruska, iji e vijek trajanja biti oko 500 godina. U ovom
periodu, takoe, dolazi do postepene smjene komplikovanog i po obliku slova
egzotinog irilovog pisma glagoljice sa irilicom slovenskom adaptacijom grkog
ustavnog pisma.
Staroslovenski je postao ono to je u zapadnoj Evropi bio latinski, u Vizantiji
novozavjetni srednjogrki i u jugoistonoj Aziji sanskrit zajedniki knjievni jezik
jednog ireg etnosa. Jaz izmeu njega i srpskog narodnog jezika nije bio veliki i
meu narodom se osjeao kao svoj jezik. Od samog poetka su u njegovoj strukturi, i
u oblikovanju rijei i u oblikovanju reenica, bile prisutne mnoge osobine grkog
jezika. To je bilo i prirodno jer se u to doba jedino sa grkog i prevodilo i do danas
njegovo nasljee u srpskom jeziku nije dovoljno proueno. Prevoenje nije bila puka
transpozicija nerazumljivog teksta, nego i nain uspostavljanja komunikacije sa
grkim jezikom, a samim tim i sa grkom kulturom. Prevodioci su u isto vrijeme bili i
stvaraoci, pa su, gdje nije bilo slovenske rijei za izraz, stvarali novu po grkom
kalupu, npr. kao u rijeima milosre, bogoljubiv, blagosloviti itd. ili preuzimali ve
postojeu, npr. anel, jeres, patrijarh, monah. Meu preuzetim rijeima je bilo i grkih
pozajmljenica iz hebrejskog.
Vremenom se staroslovenski jezik tako razgranao, rairio i obogatio da je u 14. vijeku
to bio jezik visoko razvijenih stilskih mogunosti i dometa u polju apstraktne misli.
Bez problema se na njemu moglo filozofirati i prevoditi najsloenija djela duhovne
literature. Jedan od najuspjelijih prevoda spisa vizantijskog mislioca i bogoslova iz 5.
vijeka Pseudo Dionisija Aeropagita, na kojima poiva bezmalo sva vizantijska
teologija, upravo je prevod na stari srpski jezik. Uradio ga je pred Mariku bitku
1371. inok Isaija i ostavio poznati zapis o turskom pustoenju srpske zemlje.

SPOMENICI I KOLE STAROG SRPSKOG JEZIKA

Izvorni spisi na klasinom staroslovenskom jeziku iz doba irila i Metodija nisu


uopte sauvani, ali su prepisi iz 10. i 11. vijeka njihove vjerne kopije. Ima ih malo i
uvaju se veinom u Rusiji, a neto i na zapadu. Meu spomenicima glagoljske
pismenosti tu su: Asemanovo jevanelje, Zografovo jevanelje, Marijinsko jevanelje,
Kloev zbornik i drugi. irilskim spomenici su, izmeu ostalih: Savina knjiga,
Dobromirovo jevanelje, Suprasaljski kodeks, Vukanovo jevanelje i najpoznatije od
svih Miroslavljevo jevanelje.
Miroslavljevo jevanelje pisano je krajem 12. vijeka po narudbi humskog kneza
Miroslava, brata tadanjeg velikog upana Stevana Nemanje i strica svetog Save.
Poznato je ne samo kao rani spomenik irilske pismenosti nego i po svojim filigranski
izraenim iluminacijama malim likovnim ukrasima runo raenih srednjovjekovnih
knjiga. Njima su predstavljeni carevi, ratnici, lovci, udesno isprepletani biljni motivi,
mitske zvijeri i nemani u borbi.
Ovo jevanelje spomenik je najstarije poznate srpske pravopisne kole nazvane
Zetsko-humskom. Radom njenih prevodilaca i prepisivaa uobliile su se one razlike
srpskoslovenskog u odnosu na kanonski staroslovenski jezik. Poslije Zetsko-humske
u 13. i 14. vijeku e dominirati Raka kola, u kojoj e se dovriti posrbljavanje
staroslovenskog jezika. U drugoj polovini 14. i u naredna dva vijeka glavna
pravopisna kola je Resavska, iji e predstavnici donekle potirati srpske jezike
primjese i pokuati da obnove poetnu komunikaciju staroslovenskog jezika sa
grkim sakralnim tekstovima.

DALJA SUDBINA KNJIEVNOG JEZIKA SRBA


Krajem 14. vijeka srpski knjievni jezik se 'ledi' i ne prima vie inovacije iz narodnog
govora. Takav kakav je bio tada ostaje i od dolaska Turaka sve do poetka 18. vijeka,
kada je bio njegovan po manastirima i u mjestiminim i rijetkim knjievnim
ostvarenjima. Nakon Velike seobe Srba sa Kosova i iz june Srbije u dananju
Vojvodinu i sjevernu Maarsku 1670. srpski narod se duhovno okree Rusiji i za svoj
knjievni jezik prihvata ruskoslovenski rusku nacionalnu redakciju staroslovenskog
jezika. Sa izvjesnim posrbljavanjima u izgovoru ruskih glasova taj jezik je do danas
ostao bogoslubeni jezik Srpske pravoslavne crkve. Meu narodom, ipak, on nije
nikada zaivio i odmah je po njegovom zvaninom uvoenju u kole 1726. krenulo
mijeanje sa narodnim jezikom. Kao produkt tog zameateljstva javio se hibridni
jezik, tzv. slavenosrpski, ija se pravila kao mogueg knjievnog jezika nisu nikada
utvrdila. Uglavnom je svako pisao onako kako mu se prohtjelo i protiv takvog

jezikog bezakonja e u 19. vijeku da ustane Vuk Stefanovi Karadi. Izvrio je


jeziku reformu i za osnovu knjievnog jezika uzeo ist narodni govor.
No, dobivi Vukovom reformom na planu norme i zbliavanja sa narodom, srpski jezik
je izgubio na neem drugom. Naime, Vuk se potpuno odrekao klasinog srpskog
jezika srednjeg vijeka i iskljuivo insistirao na prostom narodnom govoru. Novi jezik
je tako izgubio na izraajnosti i vijekovima klesanoj stilskoj izraenosti u izrazu, kao
to je i ostao bez itavog korpusa rijei za apstraktne pojmove. Do danas se to
nadoknauje preuzimanjem rijei iz drugih jezika ili ponovnim zaranjanjem u riznice
srednjeg vijeka, odakle glagolja tradicionalni jezik srpske kulture i misli.

UTEMELJAVANJE SRPSKE SREDNJOVEKOVNE DRAVNOSTI


I KNJIEVNOSTI
Godine 1166. Stefan Nemanja je postao veliki srpski upan preuzevi vlast od brata
Tihomira. Znatno je proirio teritoriju svoje drave iz planinskih predjela Rasa u dvije
velike doline moravsku i kosovsko-metohijsku. Vaspitan na irilometodijevskoj
tradiciji, organizaciju narodnog ivota zasnovao je na temeljima dravnosti koja je
dola odakle i prvouitelji srpski irilo i Metodije, iz Vizantije. U njegovo vrijeme bila
je jaka knjievno-prepisivaka djelatnost Zetsko-humske kole srpske pismenosti,
iji su se tekstovi samo nadovezivali na ve postojeu literarnu tradiciju iz
prethodnih vijekova. Zajedno su postali osnova srpske knjievnosti srednjeg vijeka i
lektira prvih srpskih pisaca, sinova velikog upana svetoga Save i Stefana
Prvovjenanog
Period u istoriji Srba od djelovanja uenika sv. irila i Metodija u 9. i 10. vijeku do
pojave velikog upana srpskog Stefana Nemanje u 12. vijeku, prilino je maglovit.
Mnogo je toga nepoznatog u tadanjim politikim, drutvenim i dravnim prilikama.
To je period neprekidnog vojnog sukobljavanja sa Vizantijom, ali i njenog
neprekidnog unutranjeg, duhovnog oslobaanja Srba od starih tekovina paganstva.
U to doba nije postojala samostalna srpska drava, nego je narod bio formiran u
manjim jedinicama, kneevinama ili upama, sa manjom ili veom nezavisnou u
odnosu na vizantijske careve. Najraniji poznati naziv za vladarsku ast bio je knez, u
Duklji Zeti (dananja Crna Gora) kralj, a u Rakoj (Srbija) veliki upan.
U poetku su strani izvori zemlju naseljenu Srbima zvali Sklavinija, Sklovinija,
Sklavenija, a u 14. vijeku vizantijski pisci su je redovno zvali Servija. Kad je Ras
postao njen glavni grad, drava se poela nazivati i Rakom, dok se dananji naziv
Srbija u srednjovjekovnim knjievnim spomenicima pominje svega tri puta najranije

u Slubi svetom Savi. Druge dvije srednjovjekovne srpske drave, koje su i same
bivale u zajednici sa Srbijom, ponijele su imena po rijekama Zeta (danaa Crna
Gora) i Bosna.
Porijeklo samog etnonima Srb nije do kraja poznat. U izumrlom i jednom od
najstarijih jezika svijeta iz grupe indoiranskih jezika, kojima pripada i srpski
sanskritu, Srb znai dobronamjernik i prijatelj.

VELIKI UPAN STEFAN NEMANJA


Veliki upan Stefan Nemanja, rodonaelnik potonje srpske kraljevske dinastije po
njemu nazvane nemanjikom, rodio se u Ribnici, blizu dananje Podgorice. Bio je
krten po rimokatolikom obredu, a po povratku njegovog oca Zavide u Raku ponovo
je krten prema pravoslavnoj slubi u crkvi sv. Petra i Pavla u Rasu. Porijeklom iz
vladarske porodice, godine 1166. Nemanja je i sam postao veliki upan preuzevi
vlast od brata Tihomira. Znatno je proirio teritoriju svoje drave iz planinskih
predjela Rasa u dvije velike doline moravsku i kosovsko-metohijsku.
Sauvano je u nekim opisima stranaca da je Stefan Nemanja bio vrlo visok, naoit
ovjek i da je svojom pojavom izazivao divljenje. Za Srbe srednjeg vijeka, uopte,
vailo je da su bili visoki, krupni, stasiti, uglavnom plavosmee boje kose i plavih
oiju. S vremenom se kod njih poela javljati crna boja u puti, i to kao posljedica
kasnijih osvajanja srpskih vladara i intenzivnijeg mijeanja Srba sa drugim narodima
Grcima, Vlasima, Sasima, Arbanasima i drugima.
Veliki upan Stefan Nemanja uinio je pravoslavlje dravnom vjerom, otro se borio
za ouvanje prave vjere meu narodom i estoko proganjao bogumilsku jeres, koja je
tada rovaila po Srbiji. Vaspitan na irilometodijevskoj tradiciji, organizaciju
narodnog ivota zasnovao je na temeljima dravnosti koja je dola odakle i
prvouitelji srpski irilo i Metodije iz Vizantije.
Nemanja se na Blagovijesti 1196. godine odrekao prijestola u korist svog srednjeg
sina, Stefana, i zamonaio se u istoj crkvi gdje je drugi put krten. U svom domu
odnjihao je mnogo djece, od kojih je najmlae dijete, Rastko, krenulo jo iz rane
mladosti putem monakog podviga i postalo najvee ime meu Srbima sveti Sava.
Svetom Savi se u asketskom podvigu na Svetoj gori ubrzo nakon postrizavanja u
monake rize pridruio i otac, sada ve monah Simeon. Od njihovog dolaska na Atos
kree novo doba u istoriji srpskog naroda, njegove crkve i knjievnosti, koje e
donijeti Crkvi autokefalnost, dravi kult svetorodne dinastije Nemanjia, a

knjievnosti autentinost u odnosu na vizantijske uzore. Veliki upan Stefan


Nemanja, docnije kanonizovan za svetitelja kao sveti Simeon Mirotoivi, upokojio se
1200. godine u svojoj svetogorskoj zadubini manastiru Hilandar.

ZEMLJA VELIKOG UPANA


Srbija je u srednjem vijeku bila zemlja umovita, brdovita, puna rijeka, planinskih
potoka i rijetko naseljena. Broj njenih stanovnika tokom cijelog srednjeg vijeka ostao
je do dan-danas nepoznat. Bila je bogata stokom, mlijekom, mesom, sirom, medom,
voskom, itom i vinom. Sela su bila zemljoradnika i stoarska i svako je imalo svog
starjeinu. U seoskim kuama bilo je preteno sedam do dvanaest odraslih
mukaraca. To su bile tzv. zadruge, velike i dobro ureene porodine zajednice, koje
su se sve doskora uvale u Srba. Kue su uglavnom pravljene od drveta, a kamenih
zgrada bilo je samo u gradovima Boke Kotorske i naroito u Dubrovniku.
Administrativno je zemlja bila podijeljena na upe, ija su sjedita i utvrenja bili
gradovi. Grad se, kako u to doba, tako i kasnije kroz srednji vijek, dizao na uzvienju
ograenom prirodnim preprekama, poput rijeka i litica, koje su oteavale pristup
neprijatelju. Zidanje i uvanje grada bilo je obaveza ljudi koji su ivjeli u njemu. Van
gradskih zidina bila su naselja podgraa, gdje su se obino nalazila trgovita i
pijace.
Dvor velikog upana Stefana Nemanje nije sauvan, kao to to, uostalom, nije nijedan
srpski dvor i kao to to jeste skoro svaka crkva zadubina. Velika srpska
knjievnica Isidora Sekuli je to izrazila rijeima: Mi Srbi dvorova nemamo iz
prolosti, ali crkvama i manastirima smo zasijani. Crkva i manastir su bili isto to i
kua vladaru i obaninu, i pismenom i nepismenom, i junaku i obinom ovjeku.

KNJIEVNO NASLJEE U NOVOJ SRPSKOJ DRAVI


Poslije smrti vizantijskog cara Manojla III Komnina, 1180. godine, poinje da slabi
politiki pritisak iz Vizantije, a postaje sve jai duhovni i kulturni uticaj. Period 10
12. vijeka na slovenskom jugu se obino naziva epohom recepcije vizantijske kulture,
kada se postavljaju temelji knjievnosti koju e Srbi imati za svoje literarno nasljee
kroz cijeli srednji vijek. Nakon uspostavljanja bogosluenja na domaem jeziku u 9.
vijeku, intenzivno se na starosrpski prevode djela vizantijske crkvene poezije i proze,
najbitniji spisi Otaca Crkve iz svih prethodnih vijekova istorije Crkve, ali i
beletristika literatura, popularna meu tadanjim evropskim uenim svijetom.

Knjige su od tada sve do sredine 14. vijeka pisane na pergamentu, a poev od druge
polovine 13. vijeka i na hartiji.
U itiju sv. Metodija stoji da su jo on i irilo preveli Psaltir, Jevanelja, Apostol,
Liturgiju sv. Jovana Zlatoustog i najpotrebnije molitve za jutarnje i veernje
bogosluenje. Prve rijei prevedene na novostvoreni knjievni jezik Slovena bile su
rijei sa poetka Jevanelja po apostolu Jovanu: Iskoni bje slovo, u Vukovom
prevodu: U poetku bjee rije, odnosno U poetku bi Logos, po najnovijem prevodu
Sinoda Srpske pravoslavne crkve.

PRVI SRPSKI PISCI


Tradicija prevoenja sa grkog i ireg knjievnog djelanja nije prekidana ni u
narednim vijekovima. Iako je pisarska i prepisivaka djelatnost bila jaka, ovu epohu
generalno karakterie odsustvo veeg broja junoslovenskih rukopisa. Skoro se nita
od knjievnih spomenika iz perioda 10. i 11. vijeka nije sauvalo, mada se zna da su
se tekstovi prve srpske kole pismenosti zetsko-humske samo nadovezali na ve
postojeu knjievnu tradiciju.
Svi ti tekstovi zajedno su postali osnova srpske knjievnosti srednjeg vijeka i lektira
prvih srpskih pisaca, svetoga Save i njegovog brata Stefana Prvovjenanog. Njihova
djela svjedoe ne samo o knjievnoj umjenosti i talentu autora, o vremenu u kojem
su nastajala nego i o bogatim i prebogatim bibliotekama, koje su njihovi roditelji
imali na svom dvoru i na kojima su sveti Sava i Stefan Prvovjenani bili obrazovani i
vaspitavani.

PROUAVANJE I KARAKTER SRPSKE KNJIEVNOSTI


SREDNJEG VIJEKA
Srpska srednjovjekovna knjievnost i umjetnost nisu posjedovale nikakvu posebnu, a
pogotovo ne neku razraenu poetiku teoriju. Nisu postojali spisi koji su objanjavali
kako nastaje pisani tekst, kakve su njegove glavne odrednice i karakteristike, niti je
kao danas postojala podjela na vrste, anrove i rodove. Ipak, poetika je postojala
samim tim to je postojala knjievnost, ali ona nije nije bila formulisana u vidu nekih
teorijskih sistema, nego direktno sadrana u samim djelima srednjovjekovnih pisaca.

KARAKTER SREDNJOVJEKOVNE KNJIEVNOSTI


Srpska srednjovjekovna knjievnost je bila usko povezana sa ivotom ljudi i imala je
egzistencijalan karakter. To je prevashodno bila bogoslubena literatura, itana i
pjevana u crkvama, po manastirskim trpezarijama i kelijama, po kuama kolovanih i
pismenih ljudi. Prosti narod se jo od tada skupljao u crkvama i manastirima, odakle
je upijao mudrosti iz rijei Jevanelja, molitava, propovijedi i na njima gradio svoje
duhovne vrijednosti. U crkvama i manastirskim trpezarijama itala su se i itija
svetitelja, kao svjedoanstva istinskog hrianskog ivota tih velikih ljudi. Ona su
bivala primjer svima koji su kao sveti kretali istim putem duhovnog ivljenja i zato su
u krajnjoj nakani i pisana. Nerijetka su zbog toga direktna obraanja autora itija
itaocu, odnosno sluaocu, na to se i nailazi u Uvodu jednog od prvih djela stare
srpske knjievnosti Hilandarske povelje Stefana Prvovjenanog. Na njenom
poetku prvi srpski kralj i sin velikog upana Stefana Nemanje veli: Doite, o
hristoljupci, i vidite kako se na nama zemnim otkrila dubina Boijeg milosra! Onaj
koji od sazdanja svega svijeta miluje pali rod ljudski, milosrem Svetog svojega
Duha, unaprijed objavljivae prorokim ustima ono to e biti, kao to ree prorok
'Rijeju Gospodnjom nebesa se utvrdie i u dahu usta Njegovih sva je sila njihova'.

HORIZONTALNA I VERTIKALNA PODJELA STARE SRPSKE KNJIEVNOSTIi


Radi lakeg prouavanja danas se knjievnost srednjeg vijeka sistematizuje u dva
pravca: horizontalno kroz anrove, knjievne forme u kojima je nastajala, i
vertikalno kroz vremenske periode kad je stvarana. anrovske podjele su jasne
kad su u pitanju neke osnovne forme karakteristine za to doba: itije, sluba,
povelja, a uslovne u veini ostalih sluajeva. Naime, uglavnom ne postoji jasna
granica izmeu proznog i poetskog oblika govora uproeno reeno izmeu prie i
pjesme. Popularni anr pohvale, recimo, molitve ili plaa svojevrsne knjievne
tubalice, tipini su primjeri za ovo. Za lirske, emotivne, osjeajne tonove osnovna
knjievna i molitvena inspiracija su bili starozavjetni Psalmi cara Davida, za koje
sveti Sava Srpski u Ustavu za dranje Psaltira veli: Psaltir bo se ne konaet se
nikolie "Psaltir nikada ne prestaje". U svim proznim, pripovjednim strukturama
osnovni temelji za graenje prie su savremeni dogaaji i doivljaji linosti iz djela,
postavljeni u ravan zajedno sa zbivanjima iz Starog i Novog zavjeta.
Po vremenskim periodima stara srpska knjievnost se moe razliito klasifikovati.
Uglavnom se u obzir uzimaju istorijski i kulturni inioci koji su se mogli nekako
odraziti i na knjievnost. Takvo je npr. bilo krunisanje prvog srpskog kralja, potom

porast monatva i literarnog uticaja iz Hilandara u 13. vijeku, upokojenje svetog


Save, proglaenje Duana za cara, Kosovska bitka i slino. Svi ti dogaaji su bitni
utoliko to donekle objedinjuju djela jedne epohe i koncetriu ih oko jednog ili dva
tematska arita. Tako se u prouavanjima knjievnosti djelima pisaca lake pristupa
i ona se donekle tumae uzimajui u obzir kontekst epohe u kojoj su nastajala.
STEFAN PRVOVENANI, IVOT I DJELO
Godine 1196. veliki srpski upan Stefan Nemanja na Blagovijesti se odrekao
prijestola u korist svog srednjeg sina Stefana. Dobivi od pape Honorija III krunu
1216. i 1219. krunisanjem od strane prvog arhiepiskopa srpskog i njegovog brata sv.
Save, Stefan Nemanji je postao prvi srpski kralj. Od tada je srpska zemlja kraljevina
i po blagoslovu vaseljenskog patrijarha Srpska crkva arhiepiskopija i nezavisna,
autokefalna u odnosu na Grku pravoslavnu crkvu.
Iako uloga zaetnika osamostaljene srpske knjievnosti trinaestog vijeka pripada
tvorcu i prvom arhiepiskopu samostalne Srpske crkve sv. Savi, Stefan Prvovjenani
je po mnogo emu pretea u ovim knjievnim poecima. On je napisao prvo
vizantijsko opirno itije u staroj srpskoj knjievnosti, itije Svetog Simeona, i
ostavio iza sebe napisana jo dva srednjovjekovna djela Mljetsku i Hilandarsku
povelju.
Godine 1196. veliki srpski upan Stefan Nemanja na Blagovijesti se odrekao
prijestola u korist svog srednjeg sina Stefana. Stariji sin Vukan dobio je na upravu
Zetu sa Trebinjem, a najmlai sin Rastko, poslije kratkotrajnog vladanja u Zahumlju,
zamonaio se u manastiru sv. Pantelejmona na Svetoj gori i tamo ostao kao monah
Sava. Stefan Nemanji se enio tri puta. Prvi put Evdokijom, kerkom vizantijskog
cara Alekseja III Anela, potom nepoznatom majkom kraljevia Vladislava i
Predislava i trei put Anom, unukom mletakog duda Enrika Dandola. Sukobljavao
se sa bratom Vukanom skoro od samog poetka svoje vladavine, da bi ga u zimu
1207, za vrijeme prenoenja motiju njihovog oca iz Hilandara u Studenicu, s njim
konano izmirio sv. Sava.
Stefan Nemanji je postao prvi srpski kralj dobivi od pape Honorija III krunu 1216, a
1219. ga je krunisao i prvi arhiepiskop srpski i brat mu Sava, te je zato nazvan
Prvovjenani. Od tada je srpska zemlja kraljevina i po blagoslovu vaseljenskog
patrijarha Srpska crkva arhiepiskopija i nezavisna, autokefalna, u odnosu na Grku
pravoslavnu crkvu.
Na samrti je Stefana zamonaio njegov brat i on je umro kao monah Simeon 24. 9.

1228. godine.

IZGLED SRPSKOG VLADARA


Ve od prvog srpskog kralja Stefana Prvovjenanog moe se na portretima vladara
vidjeti kakva je bila kruna koju su nosili. To je zlatni obru izgledom najblii
vizantijskom sevastokratorskom vijencu zvanom stematogorion, na ijem se
prednjem dijelu nalazi ploica, a sa obrua se pored uiju sputa po niska bisera. S
vremenom su se krune mijenjale i presvlaile kapom od meke materije, na koju je
stavljano drago kamenje, ili je preko obrua iao jo jedan takav do sredine glave,
takoe ukraen dragim kamenom.
Odjea kraljeva je bila ivena od skupocjenih materijala, svile i kadife, raskono i
prebogato ukraavana draguljima, biserima, vezom sa raznim dezenima i arama sa
motivima ivotinja, biljaka i naroito esto orlova. Uz kraljevsku haljinu bagrenicu
ili rlenicu izgled kralja je krasio ma, potom tzv. ezlo, skiptar ili vladarski tap i
jedan mali svitak, akokija, koja simboino prikazuje vladara kao uvara Boijeg
zakona.

KNIEVNO DJELO STEFANA PRVOVENANOG I ANR SREDNJOVJEKOVNIH


POVELJA
Iza Stefana Prvovjenanog od knjievnih djela ostala je Hilandarska povelja, Mljetska
povelja i itije Sv. Simeona iz 1216. godine. Povelje su u srednjem vijeku obino bile
darodavnice manastirima ili kome drugom, a nekad su bile i vid prepiske meu
vladarima. Status zasebnog knjievnog anra u Srba one su dobile zahvaljujui tzv.
arengama, njihovim uvodnim dijelovima karakteristinim samo za srpsku knjievnost.
U arengama vladar uglavnom iznosi u jednom finom emotivnom tonu zato hoe da
nekom pokloni neto i jo eventualno ispovijeda itaocima i sluaocima poneki
segment iz svog linog ivota.

SLIKA SVETE GORE U HILANDARSKOJ POVELJI PRVOVENANOG


Prvi dio Hilandarske povelje Prvovjenanog ima jedan naroit dio, na kojem se vrlo
dobro mogu izuiti elementi vizantijske estetike tog vremena u srpskoj interpretaciji.
To je alegorija o dolasku sv. Simeona na Svetu goru preko slike jedne livade i na njoj
drveta, ptice, lia, cvjetova i plodova. Veli se tu za sv. Simeona kako ovaj milju

bjee uznesen i eljae kao da stoji na visokom mjestu u proljeno vrijeme, u


veselom danu, to jest sunanom i ugleda izdaleka ravnu livadu, krasnu izgledom,
lijepu stvorenjem, a usred nje stajae drvo divno, okruglasto granama, gusto liem,
preukraeno cvjetovima i puno ploda, prijatan miris isputajui. A usred drveta
ugnijezdila se bijae ptica slatkoglasna, krotka u sjedenju, tiha u pjesmama, vesela u
cvrkutanju, jasna u aputanju, jedna od mudrih ptica ljubavi i slatko njegovo dijete,
koje je nekada meni bilo vezom roenja brat, zvani Sava monah...
Svi ovi elementi slike Sv. gore nalaze se i na jako stilizovanim opisima raja u
minijaturnom slikarstvu. Poreenje sv. Save sa rajskom pticom jo jae vezuje tekst
povelje za srpsku umjetnost, i to direktno skulpturu rajske ptice na ulazu u
Bogorodiinu crkvu studenikog manastira.

ANR ITIJA U STAROJ SRPSKOJ KNJIEVNOSTI


itije je biografija linosti jednog svetitelja vladara, podvinika, muenika, koja se
prema pravoj istorijskoj biografiji odnosi otprilike kao ikona prema realistikom
portretu. U pitanju je princip obrnute perspektive ne gleda posmatra ikonu, nego
ikona gleda njega i u sutini ne ita itije italac, nego zapravo ono ita njega kroz
primjere iz svetiteljskog ivota.
Prva ranohrianska itija su bila opirnije napisana svjedoanstva o ranim
gonjenjima hriana. Bili su to tzv. martirijumi, ili, slovenski, muenija. Temelje itiju
kao knjievnoj vrsti, dijelom po uzoru na antiku biografiju, dali su Kapadokijski oci
iz 4. vijeka: sv. Grigorije Bogoslov, sv. Grigorije Niski i sv. Vasilije Veliki. Ovi svetitelji
postali su vrlo znaajni za istoriju Crkve i njihova djela su bila prevoena esto kod
Srba u srednjem vijeku. Oni su doprinijeli formiranju hrianske teologije na temelju
grke filozofije, prihvatajui ovu u perspektivi injenice Boijeg natprirodnog
otkrovenja.
Konaan oblik anru itija dao je sv. Atanasije Aleksandrijski sa itijem prepodobnog
oca Antonija osnivaa prvih opteiteljnih monakih zajednica u Egipatskoj
pustinji. Ono se uzima kao primjer prvog pravog itija koje, za razliku od ranijih, nije
vezano strogo za muenitvo. Dalje kroz srednji vijek ovaj se anr u Vizantiji razvijao
i upotpunjavao u zavisnosti od potreba vijekova koji su uslijedili. Njegova klasina
verzija ima sloenu kompozicionu emu sa: funkcionalnim bogoslubenim nazivom,
potom retorskim uvodom, biografskim sieom svetitelja, njegove pouke na samrti i
smrti, uda poslije smrti, pohvale i zakljuka poreenja svetoga sa starozavjetnim
ili novozavjetnim precima. Srednjovjekovna itija su ponekad bila ukraena

minijaturama, a nekad su ona sama sluila kao inspiracija za ikonopis.


Prva itija na tek stvorenom slovenskom jeziku su itije Sv. Kirila i itije Sv. Metodija,
tzv. Panonske legende. Prvo srpsko itije je itije Svetog Simeona od Svetog Save,
koji i ima ulogu zaetnika osamostaljene srpske knjievnosti trinaestog vijeka.
Meutim, prvo pravo itije u Srba, pisano po svim zakonitostima vizantijske retorike,
jeste takoe itije Svetog Simeona, ali iz korpusa knjievnog rada prvog srpskog
kralja Stefana Prvovjenanog.
KNJIEVNI RAD SVETOG SAVE
Mnoga su i velika djela svetog Save na ureenju duhovnog i svjetovnog ivota u Srbiji
trinaestog vijeka. Izmeu ostalog, borio se protiv bogumila i za odravanje izvornosti
pravoslavne vjere, uzdigao je Srpsku crkvu na nivo arhiepiskopije i postao prvi njen
arhiepiskop. Kako je govorio vladika Nikolaj Velimirovi, on nije mnogo pisao, ali je
svako srpsko dijete jedna njegova knjiga.
U cjelokupnom svom knjievnom djelu on je nedvosmisleno pokazao trajno
opredjeljenje svoje i svoga naroda za neprolazne vrijednosti hrianske Vizantije,
sadrane u ivotu po istini pravoslavne vjere.
Zaetnik originalne knjievnosti u Srba jeste Sveti Sava, najmlae dijete velikog
upana Stefana Nemanje, brat prvog kralja srpskog Stefana Prvovjenanog i duhovni
otac srpske nacije. Kao sedamnaestogodinje dijete pobjegao je od kue na Svetu
goru, voen viim prizvanjem i u potrazi za novim ivotom, sljedujui Gospodnje
rijei: Ako hoe ko za mnom da ide, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i za
mnom krene. Prvo je otiao u ruski manastir sv. Pantelejmona, a monaki zavjet
poslunosti, siromatva i djevstvenosti poloio je u grkom manastiru Vatoped. Princ
Rastko, koji je u silnim raskoima odrastao i njima od mladosti bio okruen, postao je
besrebrenik i sirotan, rnorizac Sava. Kao to Rastku i samo ime govori, u svakom je
dobru uzrastao i razgranao mnogoplodne grane svoga duhovnog podviga ostavivi ih
u zrenju domovini svojoj do dananjeg dana. Sa ocem Stefanom Nemanjom, u
monatvu nazvanim Simeonom, podigao je prvi i jedini srpski manastir na Svetoj gori
Hilandar. Stoji u itiju svetog Save zabiljeeno: I sloiv zajedno do etrnaest
manastira, nazva ga Hilandar; i ukrasie ga oba bogoljupca svakim potrebama i
priloie od svoje zemlje metohije toliko dovoljno da je dvema stotinama rnaca
dovoljno svega do volje. A blagovernom sinu njegovu, koji je do tada vladao na
prestolu Svetog Simenona, velikom upanu kir Stefanu, njemu predadoe manastir
Svete Bogorodice Hilandarske i deci njegovoj posle njega.

Nema od tada dana da se u Hilandaru nije sluila liturgija. Jedino ovdje se na mom
jeziku moli bez zastanka i osam vijekova posti bez prestanka, veli veliki pjesnik
sadanjice Matija Bekovi. Mnoga su i velika djela svetog Save na ureenju
duhovnog i svjetovnog ivota u Srbiji trinaestog vijeka. Izmeu ostalog, borio se
protiv bogumila i za odravanje izvornosti pravoslavne vjere, uzdigao je Srpsku crkvu
na nivo arhiepiskopije i postao prvi njen arhiepiskop. Kako je govorio vladika Nikolaj
Velimirovi, on nije mnogo pisao, ali je svako srpsko dijete jedna njegova knjiga.

KAREJSKI I HILANDARSKI TIPIK


Prvi knjievni radovi svetog Save posveeni su sastavljanju tipika, zbornika u kojima
se izlae redoslijed i nain vrenja crkvenih slubi. Kareja je danas administrativno
sjedite Svete gore i u njoj se jo uvijek nalazi isposnica koju je sveti Sava osnovao.
U isposnicama se obino podvizava samo jedan monah, ali je po svom tipiku
Karejska isposnica predviena za boravak dva ili ak tri monaha. Tipik koji je za nju
sastavio sveti Sava jako je strog i podrazumijeva gotovo neprekidan post i molitvu,
kao i to da se u toku jednog bogoslubenog dana proita cijeli Psaltir. Psalmi
starozavjetnog cara Davida ili Psaltir jeste kljuna molitvena literatura monaha i
revnosnijih hriana i zato nije udo to e tekstovi stare srpske knjievnosti u
velikoj mjeri nastajati pod uticajem psalamske inspiracije. Pored Karejske isposnice,
Srbi su imali i isposnice u Srbiji Deansku, Studeniku, Peku i druge, koje su, iako
po svojoj sutini usamljenike kelije, esto postajale arita knjievnog rada.
Hilandarski tipik sadri propise za duhovni ivot u tzv. opteiu ivotu u
manastirskoj zajednici sa veim brojem drugih kaluera i igumanom kao glavom te
duhovne porodice. Zajednica funkcionie na principu slobodne jevanelske ljubavi iz
koje proizilazi dobrovoljno odricanje od sopstvene volje i prohtjeva, bezuslovna
poslunost igumanu i neposjedovanje line svojine. Jevanelski duh ljubavi i pomoi
podrazumijevao je i pomaganje bolesnima, to je u Hilandaru kao i u nekim
manastirima u Srbiji dovelo do osnivanja prvih pravih bolnica. Sa manjim
prilagoavanjima sveti Sava je 1208. isti tipik kao za Hilandar propisao i manastiru
Studenici.

ITIJE SVETOG SIMEONA


U uvodu Studenikog tipika iz 1208. godine nalazi se prvo itije u istoriji srpske
knjievnosti itije Svetog Simeona od Svetog Save. Ono je na velika vrata uvelo
itije kao tradicionalni anr vitantijske retorike u srpsku knjievnost, ali je, iako

znaajno po formi, mnogo znaajnije po svojoj sadrini. To je, naime, svjedoanstvo o


ivotnom podvigu jednog gorostasa meu vladarima, smirenoumnika meu
monakom bratijom i oca ivotopisca koji sve to biljei. Zasvagda je srpskoj pastvi
ostavljeno da uje rijei koje je na odru izgovorio njen prvi veliki duhovni i svjetovni
pastir: uvaj, sine, zakon oca tvojega, ne odbacuj pouke matere svoje. Jer je blaen
mu koji poslua mene i ovek koji zakone moje sauva. Ne pomeaj se sa
bezumnim, trai premudrosti, da poivi. Ispravi znanja na razum, jer onaj koji kori
zle, navui e se na mrnju, a onaj koji izobliava neastivoga, porei e sebe. Ne
izobliavaj zle, da te ne omrznu. Izobliuj premudroga i zavolee te... Poetak je
premudrosti strah Gospodnji, a i znanje svetih stvari je razum, a razumevati zakon
pomisao je blaga. Jer ovakvim vladanjem mnogo ete poiveti i pridodae ti se
godine ivotu...
SLUBA SVETOM SIMEONU KAO ANR CRKVENOG PJESNITVA
Sluba svetom Simeonu je u potpunosti nastala po uzoru na sloeni anr vizantijske
slube, tzv. akolutije. Osnovni cilj nastanka tog anra je proslavljenje svetitelja u
sklopu jutarnjih ili veernjih bogosluenja. Slubu sainjava vie razliitih pjesnikih
vrsta tropari, kondaci, kanon, ikosi, irmosi, sedilani sastavljenih u jednu cjelinu.
Ona je jedan od hibridnih i osnovnih anrova srednjovjekovne poezije.
Srednjovjekovna poezija je uglavnom bila crkvena, to znai da je bila pjevana, a ne
itana, i da bez te svoje zvukovne dimenzije nije postojala u punoi. Psaltir i molitve
su itani, Jevanelja i dijelovi iz Apostolskih poslanica recitovani otpjevavani, a
kanoni, slube i druge forme crkvenog pjesnitva pojani. Pjesnik ne bira melodiju, jer
ve ima jednu od osam utvrenih melodijskih formula, glasova u koje se tekst treba
uklopiti. U okviru melodijske cjeline jednog glasa uklapa se jedna misaona cjelina
pjesme i povezivanjem tih odsjeka dobija se jedan zaokruen oblik tropar, irmos,
ikos i slino. Melodije su preuzete iz vizantijskih kanona i biljeene su na jedan
specifian nain u tzv. neumama, koje e docnije da smijene notni zapisi. Ovakav
nain glasovne podrke tekstovima molitava poznat je kao vizantijsko pojanje i danas
se, osim u grkim manastirima, njeguje i u srpskim manastirima: Hilandaru, Kovilju,
manastiru svetog Prohora Pinjskog i Deanima na Kosovu.

IKA BESJEDA SVETOG SAVE O PRAVOJ VJERI


Na Spasovdanskom saboru u ii 1221. godine sveti Sava je izgovorio svoju poznatu
besjedu O pravoj vjeri. Sauvana je u djelu njegovog ivotopisca Domentijana i
kasnije kod Teodosija, sa naslovom: O obnovljenju svete istinite vere preosveenim
kir Savom i o proklinjanju bezbonih jeretika. Udio Domentijanov u davanju konane

forme tekstu nije zanemarljiv, ali o njoj se ipak govori kao o autentinoj omiliji prvog
arhiepiskopa srpskog.
Kao to joj sam naziv kazuje, ona je sastavljena od pouka za narod dogmatskog tipa
pouavanja kako da pravilno ispovijedaju pravoslavnu vjeru i u razobliavanju onih
koji to ne ine, tada konkretno bogumilske jeresi u Srbiji. Sveti Sava se obraa
narodu sa brao i eda ljubljena, i toplo i strogo, s odgovornom ljubavlju duhovnog
pastira ija je sudbina potpuno sljubljena sa sudbinom povjerene mu pastve: Jer
duhovna nauka nije igra, niti rei bezumlja misli ljudskih, nego je to propovedana
sveta vera Boija na kojoj su osnovani sveti inovi. Ali nije dovoljno samo vjerovati,
nego i tvoriti djela vjere: Gledajui na besmrtni dar Hristov, tvorite svagda besmrtna
dela u Hristu: veru istu i molitvu estu, imajui prema Njemu ljubav i nadu, i savest
istu pred Bogom i ljudima...
Srazmjerno je velika ova besjeda i svjedoanstvo je visokog dometa bogoslovske
misli u sv. Save, kao i duhovnih temelja na kojima je od srednjeg vijeka graena
nervatura srpskog naciona. Jo su dvije krae besjede svetog Save sauvane u djelu
njegovih ivotopisaca, i to obje iz manastira Studenica.
Kako u ikoj i Studenikim besjedama, tako i u cjelokupnom svom knjievnom djelu,
on je nedvosmisleno pokazao trajno opredjeljenje svoje i svoga naroda za neprolazne
vrijednosti hrianske Vizantije, sadrane u ivotu po istini pravoslavne vjere.
PREVODNA KNJIEVNOST SRPSKOG SREDNJEG VIJEKA
U korpus srpske knjievnosti srednjeg vijeka, pored one nastale kao produkt
originalnog narodnog stvaralatva, spadala je i sva knjievnost prevoda. Prve rijei
prevedene na novoformirani slovenski jezik u 9. vijeku bile su one koje stoje na
poetku Jevanelja po Jovanu: Iskoni bje slovo. U tom periodu su radom brae irila
i Metodija prevedena sva jevanelja i osnovni tekstovi potrebni za ureenje
bogosluenja Pravoslavne crkve prije svega, Liturgija svetog Jovana Zlatoustog,
apostoli, Psaltir i neki dijelovi Starog zavjeta. Kasnije e sa usavravanjem
organizacije bogosluenja da se prevodi sve vie tekstova ovoga tipa, naroito iz
korpusa crkvenog pjesnitva: trebnici, sluabnici, oktoisi i slino. Pored ove
bogoslubene literature, prevode se mnogo i spisi svetih otaca Crkve, temelji kako
vizantijske, tako i srpske teologije i filosofije. U izvjesnoj mjeri je bila zastupljena i
drevna antika knjievnost, naroito popularisana u tzv. Pelama srednjovjekovnim
zbornicima mudrih izreka. Veliki dio u Pelama zauzimaju misli antikih filozofa, a
zanimljivo je da su njihove izreke esto bile bliske sa srpskim narodnim poslovicama,
pored isto jevaneljskih inspiracija narodoumlja.

Uz liturgijsku, duhovnu knjievnost, u razdoblju od 13, 14 i 15. vijeka postojale su i


knjige koje su inile korpus beletristike, popularnog tiva srpskog srednjovjekovlja.
One su prevoene sa latinskog, grkog ili italijanskog jezika i bile knjige manje ili
vie svjetovnog karaktera u formi duih pripovjedaka ili ak romana.

SVETOOTAKA LITERATURA
Iako je u srpskoj kulturi srednjeg vijeka bila iva prevodilaka djelatnost vezana za
tiva prevashodno zabavnog i didaktikog karaktera, osnovnu lektiru su ipak inili
spisi svetih otaca Crkve. Poevi od ranog hrianskog perioda, oni su nastajali kroz
dugi niz vijekova i sobom gradili i sistematizovali pravoslavno bogoslovlje teologiju
i mudroljublje filozofiju. Sam teoloki nauk nije nastajao kao izraz neije potrebe
za visokoumljem, nego onda kada je istina vjere bivala ugroena jeretikim
opankavanjima. Pored usko teolokog tiva, prevoene su i knjige koje su po
promislu Boijem svetitelji sastavljali na duekorist ostalih hriana.
Jedan od kljunih i u originalnoj srpskoj knjievnosti, poevi jo od djela svetog
Save, najee citiranih svetootakih spisa jeste Ljestvica svetog Jovana
Ljestvinika. To je bukvar monatva, u kome je izloeno uenje o podvigu potrebnom
ovjeijoj dui da bi ona duhovno sazrela i stasala. Kao to je tijelu ovjeijem
potrebno oko trideset godina za puno sazrijevanje, tako i dua treba da proe kroz
trideset nivoa duhovnog rasta.
Iz svetootakih spisa se esto uilo i prirodi svijeta u cjelini, ne samo duhovnoj nego
i fizikoj. Poznati su bili tzv. estodnevi, tumaenja otaca o prvih est dana stvaranja
svijeta, od kojih je bio najrasprostranjeniji onaj koji je priredio Jovan Egzarh, ali i
estodnev sv. Jovana Zlatoustog.
anr besjede ili omilije takoe je omiljen. Do dana dananjeg su poznate i rado itane
besjede sv. Jovana Zlatoustog, sv. Grigorija Bogoslova, Vasilija Velikog i drugih.
Prevode se i tumaenja Jevanelja, starozavjetne Knjige o Jovu, Pjesme nad
pjesmama i drugih biblijskih tekstova.
Vrlo je znaajan prevod bogoslovskog djela Pseudo-Dionisija Aeropagita iz 5. vijeka,
na kojem poiva bezmalo sva vizantijska teologija. Njega je za vrijeme prvih srpskih
obrauna s Turcima nainio u 14. vijeku inok Isaija i ostavio dramatian zapis o
smutnim vremenima srpske istorije poslije Marike bitke.

DJELO PSEUDO-DIONISIJA AEROPAGITA U STAROJ SRPSKOJ KNJIEVNOSTI


O vremenu ivljenja i autentinosti pojave Dionisija Aeropagita ima razliitih
tumaenja, zbog ega se ovaj filozof ee susree pod nazivom Pseudo-Dionisije.
Najverovatnije da je on ivio u periodu kraja 5. vijeka, jer su njegovi spisi, tzv.
Aeropagitike, bile u upotrebi ve u 6. vijeku.
Aeropagitike su bile sastavljene iz vie spisa: O nebeskoj hijerarhiji, O crkvenoj
hijerarhiji, O imenima Boijim, Mistika teologija, Pisma na dogmatske teme. Dvije
osnovne teme koje se u Aeropagitikama izdvajaju jesu razliiti putevi bogopoznanja:
katafatikog i apofatikog. Apofatiko bogoslovlje govori o tome kako je Bog iznad
svakog pojma, imena i izricanja, te kako On nije i ne moe biti predmet saznanja,
nego je iznad svega postojeeg i nepostojeeg. Katafatiko pak bogoslovlje govori
da, iako je Boija sutina nedostupna ljudskom saznanju, Bog se ipak otkriva
stvorenom svijetu preko svojih sila i energija. Upravo ovakav nain poimanja
teologije pravoslavnu, istonu, bogoslovsku misao izdvojie od zapadne,
rimokatolike teologije. Iznosei filozofsku koncepciju da je ovjeku potrebno
iskljuivo racionalno razjanjenje Boije egzistencije, Toma Akvinski, rimokatoliki
teolog iz 13. vijeka, tzv. zapadnu sholastiku definitivno e okrenuti od grkovizantijske, pravoslavne, teologije i okrenuti je u pravcu nastupajueg filozofskog
racionalizma.
Jedan od najboljih prevoda djela O mistikoj teologiji Pseudo-Dionisija je prevod na
srpski jezik, koji je 1371. nainio ugledni srpski duhovnik i hilandarski sabrat, inok
Isaija. Po svom svjedoenju, koje je ostavio u zapisu na kraju prevoda, taj posao
zapoeo je u dobra vremena, a okonao u najgora od svih zlih vremena, koja su dola
poslije Marike bitke. I osta zemlja bez svih dobara pusta: i od ljudi i stoke i drugih
plodova, veli on na jednom mjestu. Jer ne bee ni kneza ni voe, ni nastavnika u
narodu, ni izbavioca, ni spasioca, nego se sve ispuni strahom izmailjanskim, i srca
hrabra junakih mueva u enska srca najslabija pretvorie se... I zaista ivi tada
zavidee mrtvima.

KNJIEVNA I DRUGA ZBIVANJA U SRBIJI DRUGE POLOVINE


TRINAESTOG VIJEKA
U periodu 12431276. Srbijom vlada Stefan Uro I, sin Stefana Prvovjenanog i
sinovac svetog Save.
U prvoj polovini trinaestog vijeka u Srbiji, Rakoj, ili Serviji po vizantijski, desile su se

kljune stvari za kulturnu, duhovnu i politiku istoriju srpskog naroda. Krunisan je


prvi srpski kralj, srpska crkva postala je arhiepiskopija i poelo se sa organizacijom
crkvenog i narodnog ivota. Formiran je i aristokratski sloj ljudi vladara, vlastele,
knjievnika i umjetnika, koji su bili plemstvo ne samo po roenju i nasljedstvu nego
su bili i plemii duha, narodne voe i prosvjetitelji.
Slube svetom Simeonu i svetom Savi, kao i itija ove dvojice svetih Nemanjia,
nastalih u ovom periodu, postaju temelji srpske knjievnosti narednih vijekova.
Postaju to zato to e anrovi slube i itija u kojima su ponikli biti kasnije formalna
okosnica itave knjievnosti, ali i zato to oblikovanjem ovih anrova nastaje i glavni
tematski tok srpske literature srednjeg vijeka. Taj tok e biti upravo otaastveni,
vezan za duhovnu i istorijsku tradiciju Srba preko svetorodne loze Nemanjia, kao i
itija srpskih podvinika, pustinjaka i muenika.
U periodu 12431276, nakon uspostavljanja stabilnih politikih i crkvenih temelja
novoformiranoj srpskoj kraljevini, Srbijom vlada Stefan Uro I, sin Stefana
Prvovjenanog i sinovac svetog Save. Po njegovom dolasku na vlast na Balkanskom
poluostrvu desile su se znaajne politike promjene, u odnosu na stanje koje je
postojalo u prethodnim godinama vladavine njegove brae Vladislava i Radoslava.

KRALJ STEFAN URO


Za vrijeme vladavine kralja Uroa I Srbi se manje nego u prethodnim decenijama i
vijekovima sukobljavaju sa Vizantijskim carstvom, ali su zato uestaliji sukobi sa
Dubrovakom republikom. Kralj Uro je podravao Barsku biskupiju elei da
rimokatolika crkva u Srbiji bude pod njegovim neposrednim nadzorom, dok su se
Dubrovani tome suprotstavljali. S proljea 1247. godine, kada je u Bar doao iz
Dubrovnika svetenik Matej da Barsku biskupiju potini Dubrovniku, desio se
jedinstven sluaj u istoriji rimokatolike crkve. Naime, dolazak dubrovakog
izaslanika je kod barskog nadbiskupa, kao i kod rimokatolikog puka, izazvao velike
proteste. Ostalo je zabiljeeno da su oni uzvikivali: ta se nas tie papa! Na papa je
gospodin na kralj Uro. Nikad prije niti poslije toga nije se desilo da jedna
rimokatolika optina pretpostavi jednog kralja, za njih izmatika, svom vrhovnom
crkvenom poglavaru.
Uroa je na prijestolu smijenio njegov sin Dragutin u jesen 1276. godine, poslije ega
se on povukao u Zahumlje, gdje se uskoro i zamonaio. Umro je 1280. i sahranjen je u
svojoj zadubini Sopoanima.

Za vrijeme kralja Uroa krenulo se sa eksploatacijom rudnika u Srbiji. Iz Erdelja su


dovedeni rudari Sasi, koji su u Brskovu imali svoju autonomnu optinu, svoj sud i
svoje rimokatolike svetenike. Rudarstvo je postala glavna privredna grana u dravi,
s tim da ima dokaza da su se rude vadile u srpskim zemljama jo od rimskih
vremena. Srpski izraz za rudara bio je rupnik ili srebrodelac, za rudarska okna rupe
ili tolne, a mjesta gdje su se topile rude zvala su se kola. Razvoj rudarstva stvorio je
i domau monetu. Najpoznatiji su bili tzv. krstasti groevi, na kojima su bili
prikazivani kralj na prijestolu, kralj na konju, sv. Trifun, potom scena kako sv. Stefan
daje srpskom kralju zastavu, i drugo. Novana jedinica bila je perper, ali nje nije bilo
u opticaju. To je bila samo raunska jedinica, a u opticaju su bili gro i dinar.

JELENA ANUJSKA, ENA KRALJA UROA I


Oko 1245. kralj Uro oenio se Jelenom, roakom Karla I, kralja Sicilije i Napulja. O
krasnoj linosti Jelene Anujske najvie svjedoanstava ostavio je arhiepiskop
Danilo II u poznatom zborniku itija kraljeva i arhiepiskopa srpskih iz 14. vijeka:
Otra reju, a blaga po naravi, neporona ivotom, a u zapovedanju krotka da obrati
dobrorazumnim reima, da tei nelicemerno i bezbolno... Bila je ukraena svakom
vrlinom... Bila je gotova da odgovori svakom ko je pita. Njena re bila je rastvorena
solju i ne nae se u njoj licemernost, da nekoga potuje, a drugoga da prezire.
Velikoga i maloga, bogata i nita, pravednika i grenika, bolna i zdrava svakoga od
njih jednako je potovala i svakome je dunu ast odavala.
Srbiju je Jelena doivljavala kao svoj dom i u njoj se tako ponaala kao ena
domaina. Obilno je darivala crkve, pomagala siromanima, sakupljala darovite Srbe
i graditeljima i ukrasiteljima crkava netedimice davala zlata da niko od njih ne bude
uvreen nasiljem, ili da ko u neem negoduje. Na svom dvoru stvorila je neku vrstu
kole za domaice, gdje su se djevojke iz siromanih kua i budue majke uile
razliitoj rukodjelji vezenju, tkanju, ivanju, dobijale potom odgovarajue
vaspitanje i poslije miraz za udaju. Naroito se njegovao zanat vezenja i poznato je
da su nonje srednjovjekovnih vladara i plemia bivale raskono ukraene vezom,
koji je nerijetko bivao zlatan.
No, nije rukodjelja bila korisna samo za dvorske svrhe, nego je i svakoj eni iz irih
drutvenih slojeva nuno bilo da zna eljadi u domu napraviti odjeu. Sve to je bilo
potrebno za nonju radilo se u kui. Gajio se i preraivao lan, pa se od njega tkalo
platno za koulje i odjeu koja ide do tijela. Vuna se takoe preraivala i onda, u
zavisnosti od potrebe, stavljala na razboje i tkala ili plela. Vuna se bojila listom od
dunje ili vinje, raznim korijenjem od biljaka, broem i drugim. Za odijevanje se jo

koristila i ovija koa, ali su odjeu od koe pravili posebni majstori, koji su se u
srednjem vijeku zvali avci kouni.
Jelena Anujska je podigla svoju zadubinu, manastir Gradac na Ibru kod Rake.
Poslije smrti svog mua tamo se zamonaila i poznati su njeni portreti koji je
prikazuju kao monahinju u kapeli kod urevih stupova, u Rasu, u Arilju i u samom
Gradcu. Tri godine nakon njene smrti javila se u snu jednom monahu i objavila mu da
ne eli vie da ivi na zemlji, nego da je izvede. Episkop Sava je izvadio njeno tijelo iz
zemlje i otkrilo se da je ono netruleno. Pretpostavlja se da je netrulena ruka koja
se danas uva u Tvrdou, manastiru kraj Trebinja, upravo dio motiju sv. Jelene
Anujske.

ZAPIS TEDORA GRAMATIKA IZ 1263.


Za knjievnost druge polovine trinaestog vijeka karakteristino je da je spisima
posveenim svetom Savi i svetom Simeonu dovren proces nastajanja i
osamostaljivanja glavnih rodova srpske knjievnosti srednjeg vijeka. Znaajno je jo
i to da centar knjievnog rada postaje sve vie Hilandar, kroz koga se i prima
vizantijska knjievnost i koji daje najvei broj prepisa i prevoda bogoslovskih djela.
Zahvaljujui Hilandaru u Srbiji niu i drugi knjievni centri u Studenici, ii i
Mileevi i u Pekom manastiru.
Postoji jedan zanimljiv zapis u hilandarskom prepisu estodneva iz 1263. godine,
koga je ostavio izvjesni Teodor Gramatik. Pretpostavlja se da je drugo veliko itije sv.
Save, koje je nastalo potkraj trinaestog vijeka, sastavio upravo ovaj monah pod
imenom Teodosije. Njegov duhovnik i narudbodavac je izgleda bio poznati
ivotopisac sv. Save jeromonah Domentijan, o emu svjedoe i rijei Teodorovog
zapisa: Ove, pak, knjige pisahu se zapoveu i trudom svetog i prepodobnog oca
naeg bogoumnog jeromonaha Domentijana, koji bee tada duhovnik hilandarske
lavre, i svetog knjigoljupca, i ako je po istini rei, velikog bogoljupca, kome neka je
pohvala na nebesima od samog Boga i od Svetih njegovih anela za ljubav koju ima
prema svedobrom istoniku milosti i za svedoenje njegovo sveto, koje su svete
knjige.
KNIEVNO DJELO TEODOSIJA HILANDARCA
U istoriji srpske knjievnosti periodu koji stoji na mei trinaestog i etrnaestog
vijeka pripada knjievno djelo Teodosija, jeromonaha nazvanog Hilandarcem. O
njegovom ivotu ne zna se mnogo, osim da je sigurno bio srpskog porijekla, a, po

nekim naznakama koje je ostavio u svom djelu, sluti se da je bio seljaki sin. Godina
roenja je takoe nepoznata, a upokojio se vjerovatno oko 1328. godine.
Za sobom je ostavio ogromno knjievno djelo itijnog i himnografskog karaktera,
uglavnom vezano za kult svetog Simeona i svetog Save. Bio je i hagiograf jedne nove
i neobine svetake linosti isposnika i pustinoitelja Petra Korikog, iji se kult
formirao na jugu srpske zemlje i kome je Teodosije sastavio itije i slubu.
Mea trinaestog i etrnaestog vijeka u kulturnoj istoriji Srba je doba vrstog
povezivanja srpskog naroda sa pravoslavnom vizantijskom civilizacijom, doba uspona
u kulturi i umjetnosti, svestranog razvoja liturgijskog ivota i sabranja sve vie
monatva u sve brojnijim manastirima po Srbiji. Ono to je oduvijek bila sr
hrianskog ivota, tada je neskriveno postojalo kao realnost i svakodnevica
srednjovjekovnog ovjeka kako raba i sunja, tako vlastelina i kralja. Bilo je to
ivljenje u Crkvi i kroz liturgiju, koje je podrazumijevalo da i sav ostali vanliturgijski
ivot ovjeka bude projekcija onoga to se u liturgiji doivjelo, osjetilo i predokualo.
Tom periodu pripada knjievno djelo Teodosija, jeromonaha nazvanog Hilandarcem. O
njegovom ivotu ne zna se mnogo. Postoje pretpostavke da je on onaj isti Teodor
Gramatik koji prepisuje estodnev na nekom hilandarskom imanju 1263. i koji je na
njemu po zavretku posla ostavio zanimljiv zapis. Vjerovatnije je, meutim, da je on
jedan ugledni hilandarski jeromonah i starac koji se pod svojim imenom pominje u
raznim spisima iz prvih decenija 14. vijeka. Zna se da je bio sigurno srpskog
porijekla, a, po nekim naznakama koje je ostavio u svom djelu, sluti se da je bio
seljaki sin. Upokojio se oko 1328. godine.
Teodosije je za sobom ostavio ogromno knjievno djelo, itijskog ali i himnografskog
karaktera. Tu su itija Svetog Save i Svetog Petra Korikog, potom Slube Sv.
Simeonu, Sv. Savi i Sv. Petru Korikom, te Pohvala Sv. Simeonu i Sv. Savi i Zajedniki
kanon Hristu, Simeonu i Savi.

ITIJE SVETOG SAVE


U siromatvu svoga znanja, iz ubogog doma uma mojega nemajui nita da iznesem
na trpezu dolinu vaeg dostojanstva, punu rijei anelske hrane, vas, prave sluge
bogatog vladike i Boga, o oci, podstiem da se molite re to znanjem tee i jezik iz
neoskudnih njegovih riznica da mi da, a pre svega zraku svetlosti, kojom bismo, mrak
due i uma oistivi u sebi, mogli bodro iskazati dobrodetelji ivota sveblaenog
Save, koji je sada ponovo zasijao u naem rodu.

Ovako poinje Teodosijevo itije Svetog Save, napisano po nalogu svetenog


bratstva manastira Hilandar i poslije Domentijanovog drugo po veliini tog tipa.
Teodosije nije poznavao sv. Savu i itije je sastavio po Domentijanovom kazivanju i
ivoj tradiciji narodnog pamenja i sjeanja na velikog prosvjetitelja srpskog. Uvod je
nastao po uzoru na uvod u itije Sv. Save Jerusalimskog iz 6.vijeka, te je zato tu i
stilski izraz irok, razgranat i bogat, dok je ostali dio hagiografije uglavnom pisan
uproenim stilom.
Kada se u literaturi govori o Teodosijevom itiju, veli se da je primjer za
srednjovjekovni realizam, a ponegdje se naziva i prvim srpskim romanom. Jezik mu
je jasan, stil jednostavan i saet, usredsreen na izlaganje dogaaja, bez mnogo
glorifikacijskih poreenja, dugih monologa i sveanih propovijedi. esti su i narodni
izrazi tipa: Kako je govorio, tako je tvorio, ili Al' to bi bi i dobro bi jer od Boga bi.
Pored opisa pustinjakog ivota sv. Save na Svetoj gori, njegovih putovanja,
pastirskog obdjelavanja i duhovnog rukovoenja pastvom u Srbiji, dosta prostora
posveeno je i ivotu svetog Simeona. Zato bi se moglo i tvrditi da su ovdje
objedinjena dva itija u jednom.

TEODOSIJEVA SLUBA I POHVALA SV. SAVI I SV. SIMEONU


Pjesnika djela posveena svetom Simeonu i svetom Savi spadaju u srednjovjekovni
iroko rasprostranjeni anr slube. Sluba je u srpskom miljeu svoje sadrajne i
jezike korijene vukla duboko iz uzora vizantijske slube. To je sloen knjievni anr
stvaran tokom dosta dugog vremena odabirom tekstova i kumulacijom oko
liturgijskog jezgra, tekstova Starog i Novog zavjeta, naroito Davidovih psalama. U
svojoj osnovnoj strukturi sluba e se uobliiti u 8. vijeku zaslugom sv. Jovana
Damaskina. Sv. Jovan Damaskin je poznat po tome to je njemu odsjeenu ruku
izlijeila Bogorodica dok joj se molio pred ikonom, pa ju je on kasnije okovao u zlato i
doslikao treu ruku. Tu ikonu e u trinaestom vijeku sv. Sava da donese iz
Jerusalima na Svetu goru i danas je ona hilandarska "igumanija".
S liturgijskog, bogoslubenog aspekta, sluba predstavlja jednu dinamiku cjelinu sa
promjenjivim i nepromjenjivim dijelovima, uklopljenu u dnevni, godinji i vaskrnji
ritam bogosluenja Pravoslavne crkve.
Na ovoj tradiciji sastavlja i Teodosije svoje slube. Karakterie ih uobiajena
pjesnika inspiracija, jezik simbola i metafora i pohvalno-radosna intoniranost:
Ujedinjenu zemlju srca ljudi svojih / reima tvojim obdelavi / venocvatee plodove

blagoaa / u njemu jesi odgajio Bogu / i istotom ivljenja svojega / razumne


ukrasio jesi / i na revnost pokrenuo jesi sobom / anelskom inokom ivljenju / da
prezru vremeno ukazao im jesi / boastvena cevnice / bodro oko / pastira pastiru /
Savo blaeni inoe i sveteni / primi nas, hvalioce ti / Hristu moli se za due nae.
anr pohvale je takoe stari vizantijski knjievni anr, vezan uglavnom za odreenu
linost koja se proslavlja u samostalnom tekstu pohvale, ili u sklopu nekog drugog
anra. Pohvala Svetom Simeonu i Svetom Savi prva je poznata samostalna pohvala u
srpskoj knjievnosti. Ima trodijelnu kompoziciju koja u zavrnom dijelu sadri isto
hvaljenje svetih u stihovima, gdje su esta ponavljanja uzvine reenice i radosne
zapovijesti: Raduj se! Ovaj uzvik i usklik ima duboko biblijsko utemeljenje. To je
pozdrav kojim je Bogorodicu pozdravio aneo Gavrilo blagovijestei joj zaee
Spasitelja i koji od tada ne prestaje da odzvanja u tekstovima i srcima vjernih.

ITIJE I SLUBA SV. PETRA KORIKOG


Oko 1310. godine Teodosije sastavlja itije Sv. Petra Korikog, srpskog pustinjaka
koji se podvizavao u okolini Prizrena u drugoj polovini trinaestog vijeka. Tematska
osnova je kazivanje Petrovih uenika i iva narodna tradicija, sa kojim se Teodosije
susreo nakon to je doao sa Svete gore, obiao mjesta gdje se svetitelj podvizavao i
poklonio se njegovim netrulenim motima.
itije prati ivot sv. Petra od djetinjstva. Moe se napraviti paralela sa mladikim
ivotom sv. Save, jer Petar, kao i Sava, izbjegava drutvo veselih vrnjaka i izjavljuje
da on sa njima u tim stvarima nee drugovati. Jo od tad je imao tu ljubav i monaku
enju za isposnikim ivotom i, kao to se pokazalo, snagu za suoavanje sa
istinom o sopstvenom biu. Poslije smrti roditelja jedno vrijeme je ivio sa sestrom;
onda je i nju napustio i otiao pustinjoljubivim putem. Poprite zbivanja itija je
isposnica u okolini Prizrena, a cijela radnja je drama duhovne borbe Petra sa realno
prisutnim nevidljivim protivnikom. To su afekti, strasti due, sklonost ka tjelesnom
uivanju, talog loih i duboko ukorijenjenih navika, slojevi nesvjesnog koji smuuju,
zadovoljstvo u pukom zadovoljavanju sopstvenih potreba, avo.
Trebalo je odbaciti sa lica due "personu", shvatiti da je ona nae lano lice koje nam
je, istina potrebno u svakodnevnom ivotu, ali za koje moramo znati da to nismo mi,
rekao je Vladeta Jeroti u svojoj studiji o itiju ovog svetitelja.
Oruje za ovu nevidljivu borbu bila je ljubav Boija i Petrova, njegovo smirenje,
trpljenje, elina volja i istrajnost. Teodosije u slubi veli: udnjom i ljubavlju za

Gospodom svojim / od ljudskog saiteljatva udaljiv se / do neprohodnog mesta stigao


jesi, / te u petere i raspuklo kamenje naseliv se, / sam kao ptica poiveo jesi / u
Gospoda gledajui, / njegova ispunjavajui nareenja, / od njega i blagodat primiv,
prepodobni, / da isceljuje bolesti / i duhove da odgoni, / zato i sada vapijemo ti, /
oe, preblaeni Petre, / moli Hrista Boga / da grehova protenje podari / s ljubavlju
potovateljima svetoga imena tvog.

PRVA POLOVINA ETRNAESTOG VIJEKA U ISTORIJI


SRPSKE KNJIEVNOSTI
Novine u srpskoj knjievnosti s kraja trinaestog i prve polovine etrnaestog vijeka
vezane su za dvije velike linosti kralja Milutina i arhiepiskopa Danila Pekog.
Milutin je zapoeo ono veliko irenje srpske drave koje e nekoliko decenija poslije
njega da nastavi unuk mu i prvi car u Srba Duan Silni. Kako je o Milutinu pisao
njegov, prvo dvorjaninin, a docnije ivotopisac i episkop Danilo Peki, on je bio:
Dobar pastir umnih ovaca cele svoje oblasti i njihov dobri uitelj i nastavnik, zidatelj
boanstvenih crkava, i ne samo zidatelj, no i palih crkava obnovitelj... Mnogi okolni
carevi su eleli ljubav s njime, sluajui za celomudreni smisao njegov... Ovaj period
e biti obiljeen i pojavom jednog duhovnog pokreta isihazma. Isihazam se javio se
na Svetoj gori, a odatle e se proiriti diljem pravoslavnih zemalja i ostaviti trajne
posljedice na duhovne i kulturne istorije mnogih naroda i kao takav ostati iv do dana
dananjeg
Period kraja trinaestog i poetka etrnaestog vijeka u srpskoj istoriji je obiljeen
vladavinom kralja Stefana Uroa II Milutina. S njegovim dolaskom na vlast Skoplje i
Pritina postaju nove prestolnice i glavni gradovi kraljevine, a kosovska visoravan
sredinja srpska oblast. Milutin, poznat po velikim sukobljavanjima sa svojim sinom i
potonjim svetim kraljem Stefanom Deanskim, proirio je granice srpske drave na
jug do linije Ohrid Prilep tip i do Branieva na sjeveru. Zapoeo je ono veliko
irenje srpske drave koje e nekoliko decenija poslije njega da nastavi unuk mu i
prvi car u Srba Duan Silni. Podigao je preko etrdeset svojih zadubina
Bogorodica Ljevika u Prizrenu, Sv. ore u Starom Nagorianu, Graanica, Banjska i
druge obnovio mnoge stare nemanjike zadubine, bio drugi ktitor Hilandara i
izdano darivao manastire po Svetoj gori. Doba vladavine kralja Milutina je doba tzv.
renesanse Paleologa u Vizantiji, kada je umjetnost i arhitekturu zadahnuo jedan novi
preporoditeljski, renesansni talas, i to mnogo prije onog kasnijeg i mnogo poznatijeg
italijanskog renesansa. U Srbiji e se taj stil odraziti naroito na graditeljstvo
Milutinovih zadubina, ali e njegov uticaj biti znatan i ranije, jo za vrijeme kralja
Uroa I.

KNJIEVNO SVJEDOANSTVO MILUTINOVE LINOSTI


O samom kralju Milutinu njegov ivotopisac arhiepiskop Danilo Peki ostavio je
zabiljeeno: Ovo dete porodi premudrost, zadoji blagodat, a uzraste Sveti Duh. Sama
desnica sile Vladiine vena njegovu glavu vencem koji ne vene i dade ga kao
mnogosvetli svetilnik svome otaastvu, koji napreduje Bojim promislom da se
proslavi bogougodnim delima i da sabere ono to je rastoeno od drave njegova
otaastva. Dobar pastir umnih ovaca cele svoje oblasti i njihov dobri uitelj i
nastavnik, zidatelj boanstvenih crkava, i ne samo zidatelj, no i palih crkava
obnovitelj, u nameri da sve privede ka istinitoj veri, tako da se proulo njegovo ime u
sve narode i carstva, i radi tolike lepote njegove telesne i lepoga izgleda, tako da su
mnogi okolni carevi eleli ljubav s njime, sluajui za celomudreni smisao njegov.
Milutin se upokojio 29. oktobra 1321. godine u svome dvoru na Nerodimlju. Iz Srbije
su mu 1460. godine netrulene moti prenijete u Sofiju, gdje se i danas nalaze, u
crkvi koja se po njemu zove Sveti Kral.

KNJIEVNO DJELO ARHIEPISKOPA DANILA PEKOG


Danilo Peki, roen oko 1270. godine, vana je istorijska linost 14. vijeka. Bio je
aristokratskog porijekla, Milutinov dvorjanin i ivotopisac. Sa dvora odlazi u manastir
svetog Nikole u Konulu, monai se i malo poslije toga seli se na Svetu goru. Tamo je
boravio u nekoliko navrata, i to kao hilandarski iguman i isposnik u karejskoj
molanici. Izmeu tih boravaka stajao je njegovih pastirski, episkopski rad u
otaastvu, i to kao vladike banjskog i poslije vladike humskog. Dok je boravio i
igumanovao u Hilandaru, Danilo je sastavio poznati zbornik itija kraljeva i
arhiepiskopa srpskih, koji e poslije u nekoliko navrata da dovravaju njegovi uenici
i nastavljai. itija ine jezgro Zbornika: itije kralja Uroa, kralja Dragutina, kraljice
Jelene, kralja Milutina, arhiepiskopa Arsenija I, Joanikija I i Jevstatija I. Slube su
napisane Arseniju I i Jevstatiju I. Prvi nastavlja Danilov i njegov neposredni uenik
dopunio je ovaj zbornik itijem Stefana Deanskog, itijem kralja Duana i itijem
arhiepiskopa Danila II. Njega e vjerovatno iza 1375. godine jo da dopuni anonimni
drugi nastavlja Danilov, i to sa kratkim itijnim zabiljekama o postavljenju prvog
patrijarha srpskog Joanikija, zatim drugog patrijarha Save i treeg Jefrema.
Ovakav nain strukturiranja djela u vidu jednog knjievnog mozaika novina je u
srednjovjekovnoj knjievnosti. Pored anrovskog i kompozicionog preplitanja, za ovo

djelo je karakteristino i jedno naroito stilsko pletenje unutranje, jezike,


strukture djela zvano pletenije sloves. Ovaj stil, koji se kod Danila javlja u zametku, a
u potonjim djelima stare srpske knjievnosti ostvaruje se u punoi, direktna je
posljedica pojave isihazma. To je duhovni pokret koji se javio na Svetoj gori, odakle
e se proiriti diljem pravoslavnih zemalja. Ostavie trajne posljedice na duhovne i
kulturne istorije mnogih naroda i kao takav ostati iv do dana dananjeg.

ISIHAZAM
Isihazam je sr pravoslavnog duhovnog ivota. Grka rije isihija bukvalno znai
molitveno tihovanje, molanije na starom slovenskom jeziku. Jo je u Psalmima
reeno da se treba povui u tiinu da bi se molilo Bogu, a kod Apostola Pavla se prvi
put spominje rije "isihija" kada govori za ene, kako ne bi trebalo da se kinure i
gledaju na spoljanji izgled, nego unutra, u svojoj isihiji da prebivaju.
Ovaj duhovni pokret ima svoje opitno utemeljenje u vijekovnom iskustvu istonog
monatva, poevi jo od Kapadokijskih otaca iz 4. vijeka, kasnije sv. Maksima
Ispovijednika, a naroito sv. Simeona Novog Bogoslova iz 11. vijeka, koji se smatra
pravim duhovnim rodonaelnikom svetogorskih isihasta. Teoloko utemeljenje
isihazam ima u uenju ranovizantijskog mistika Pseudo-Dionizija Aeropagita o
boanskim energijama.
Bog je za ljude nedostupan po svojoj sutini i prirodi, ali se stvorenom svijetu javlja
preko svojih boanskih energija. Na svijetu pak nema stvari, bia, ni tvari koja nema
svoju energiju, tako je i ovjek svojevrsan energetski kapacitet. Svojom slobodnom
voljom i blagodau Boijom on moe da stupi u zajednicu i sinergiju sa Bogom. Na taj
nain se preko svetotajinskog ivota u Crkvi, naroito prieivanja tijelom i krvlju
Hristovom, ljudi preobraavaju i otvaraju za proimanje i strujanje boanskog ivota.
Tako isihazam, po rijeima istoriara srednjovjekovne srpske knjievnosti Dimitrija
Bogdanovia, premouje transcendentalni jaz izmeu boanstva i stvorenog,
posebno ovjekovog svijeta.
Isihastika istina ivota u Crkvi dobila je svoje bogoslovsko uoblienje u 14. vijeku,
za vrijeme tzv. isihastikih sporova, koji su u tri faze trajali u periodu 1341 1351.
godine. Tada je ovo pravoslavno duhovno iskustvo poelo da biva ugroeno napadima
i izrugivanjima grkog monaha racionalistiko-humanistikog obrazovanja Varlaama
Kalabrijskog. S njim se sukobio sv. Grigorije Palama, veliki bogoslov, filozof, duhovnik
i kasnije arhiepiskop solunski. Klju sukoba je bio u pitanju ta je to oboenje, to je
Sv. Grigorije Palama i obrazloio u svojim isihastikim Trijadama.

U srpskoj knjievnosti isihazam je naiao na iroki odjek, poevi jo od djela


arhiepiskopa Danila II, preko manje poznatih stvaralaca Siluana, Jefrema i Isaije, do
pisaca kultnih spisa o Kosovu.
Naime, neposredno pred Kosovsku bitku Srbiju je zapljusnuo talas monaha-isihasta,
koji su doli sa Svete gore. Svojim dolaskom oni su direktno uticali na duhovno
stanje srpskog naroda tog vremena, kao i na obrazovanje onoga to je u istoriji Srba
poznato kao Kosovski zavjet.

SRPSKI PISCI I DRAVNICI PRETKOSOVSKOG PERIODA


Ve od ezdesetih godina etrnaestog vijeka uestali su sporadini prodori Turaka
na Balkansko poluostrvo. Upravo njihov dolazak je bacio u sjenku ranije suparnitvo
Srba i Grka, i u Carigradu se tada spas oekivao od hrianskog Zapada. Na
odluujuu bitku su se spremala braa Mrnjavevii i susrevi se sa Turcima kod
mjesta ernomena, na obali rijeke Marice, doivjeli su strahovit poraz. Njihov poraz
znaio je poetak gospodarenja Turaka nad Junim Slovenima i prodiranja u
unutranjost Evrope.
Zapis o Marikoj bici ostavio je svetogorski monah Isaija, prevodei djelo PseudoDionisija Aeropagita iz 5. vijeka na srpski jezik. Zajedno sa patrijarhom Jefremom i
monahom Siluanom, starac Isaija pripada krugu knjievnika-isihasta, koji su meu
Srbima djelovali u periodu poetka druge polovine etrnaestog vijeka
U prvoj polovini etrnaestog vijeka u Srbiji su se izmijenila gotovo etiri vladara. Od
kralja Milutina (12821321) prijestol je preuzeo njegov sin Stefan Deanski, nazvan
tako po svojoj zadubini, manastiru Visoki Deani na Kosovu. Vrijeme njegove
vladavine bilo je relativno kratko, desetak godina, i najvie je ostalo upameno po
velikoj bici protiv Bugara na Velbudu. Stefanov ivotopisac i prvi nastavlja
episkopa Danila II zabiljeio je u zborniku itija kraljeva i arhiepiskopa srpskih kako
se no uoi bitke Stefan usrdno molio Sv. oru:
Krepki meu muenicima, strastoterpe Hristov Georgije, vidi veliku tugu i skrb srca
moga i pouri da mi pomogne u ovoj borbi protiv ovoga ljutoga cara, koji se hvali
protiv mojeg otaastva, i javi silu Tvoju, kao to si nekada pomagao gospodinu mome
Simeonu Nemanji protiv njegovih neprijatelja da i ja greni, videvi silu kreposti
Tvoje, proslavim Tvoje Sveto ime i ukrasiu ovu Tvoju svetu ikonu i priloiu ovom
Tvome svetom hramu mnoge izabrane pravde... Bitka je dobijena, a na mjestu gdje se
kralj molio podignuta je crkva sv. Spasa. Moti sv. Stefana Deanskog se i danas

uvaju netrulene u njegovoj zadubini Visokim Deanima.

DUANOVA VLADAVINA
Sa nepune dvadeset i dvije godine Stefanov sin Duan je krunisan za kralja. Odmah
po dolasku na vlast, 1331. godine, krenuo je sa osvajanjima i proirivanjem dravnih
granica prema jugu. To e kulminirati 1345. godine, kada se pod srpskom vlau
nala cijela sjeverna Grka, osim Soluna, sa poluostrvom Halkidiki dakle i sa
Svetom gorom u sklopu svojih granica. Srpska drava je tada izlazila na tri mora:
Jonsko, Jadransko i Egejsko i prostirala se od Atosa na jugu do rijeka Save i Dunava
na sjeveru. irei se na jug Duan je zanemario jadransko zalee i Dubrovakoj
republici ustupio cijelo primorje, od Stona do Dubrovnika, uz novanu naknadu
srpskoj dravi. U tim oblastima je ivjelo tada iskljuivo pravoslavno stanovnitvo, ali
su Dubrovani odmah po prodaji tu doveli rimokatolike svetenike. Oni su odmah
krenuli da gone pravoslavne, ili da ih prevode u svoju vjeru, i da pretvaraju
pravoslavne crkve u svoje bogomolje.
Duan se krajem 1345. godine u Seru proglasio carem, a zvanino krunisanje je
obavljeno godinu dana kasnije, kada je srpska arhiepiskopija uzdignuta do nivoa
patrijarije.
Novu dravu, koja je praktino bila jedan mozaik razliitih naroda, drutvenih i
dravnih struktura, trebalo je pravno i administrativno organizovati. U zakonodavnom
smislu Duan se za to pobrinuo i sastavio svoj Zakonik, za koji se slobodno moe rei
da bi mogao da bude uzor dananjim aktima tog tipa. Naime, Zakonik je sadravao
lanove, njih ukupno 201, iji je zakonski sadraj podjednako vaio kako za
posljednjeg seljaka, sebra i meropaha, tako i za cara lino.

MARIKA BITKA
Car Duan je iznenada umro 1355. godine i na tronu ga je smijenio njegov sin Uro sa
svega 19 godina. Car Uro je bio, kako je to njegov ivotopisac zabiljeio, krasan i
divan izgledom, ali mlad smislom i ubrzo po njegovom dolasku na vlast krenula je
decentralizacija drave i prevlast pojedinih velikaa u svojim oblastima. Najblii
kralju su bili braa Mrnjavevii, Vukain i Ugljea, koji su upravljali velikim
oblastima u Makedoniji.
Ve od ezdesetih godina etrnaestog vijeka uestali su sporadini prodori Turaka

na Balkansko poluostrvo. Upravo njihov dolazak je bacio u sjenku ranije suparnitvo


Srba i Grka, i u Carigradu se tada spas oekivao od hrianskog Zapada. Na
odluujuu bitku sa Turcima spremala su se braa Mrnjaveviii poslije kraih
priprema u pozno ljeto 1371. godine krenuli su iz Sera prema Adrijanopolju. Sa
Turcima su se susreli kod mjesta ernomena na obali rijeke Marice i doivjeli
strahovit poraz. To mjesto se i danas zove Srb-sindigi, tj. srpska pogibija. Osim Srba,
Turcima su se na Marici suprotstavile i sve najjae sile na Balkanu, iskljuujui
Ugarsku. Njihov poraz znaio je poetak gospodarenja Turaka nad Junim Slovenima
i prodiranja u unutranjost Evrope.

ZAPIS O MARIKOJ BICI


O ovim smutnim vremenima oko Marike bitke ostavio je zapis starac Isaija,
prevodei spise Pseudo-Dionisija Aeropagita: A knjigu ovu svetoga Dionisija, velim, u
dobra vremena, dakle, poeh, kada boanstvene crkve i Sveta Gora, raju sline,
cvetahu kao neki vrt kraj izvora svagda napajan, a svrih je u najgora od svih zlih
vremena, kada razgnevi Bog hriane zapadnih krajeva. I podie despot Ugljea svu
srpsku i grku vojsku i brata svojega Vukaina kralja i druge mnoge velmoe, negde
do esdeset tisua izabrane vojske. I pooe u Makedoniju na izgnanje Turaka... I po
pogibiji mua ovog hrabrog, despota Ugljee, rasue se Izmailani i poletee po svoj
zemlji kao ptice po vazduhu, i neke hriane maem poklae, druge u ropstvo
odvedoe, ostale smrt prerana ponje, a koji smrt izbegoe, od gladi nastradae, jer
takva glad bi po svim krajevima kakva ne bi od nastanka sveta, a niti potom, Hriste
milostivi, moe da bude. A koje glad ne pogubi, njih doputenjem Boijim vuci nou i
danju napadajui jeahu...
Dva mjeseca poslije Marike bitke umro je car Uro. Poslije njegove smrti od
nekadanjeg velikog Duanovog carstva ostala je samo sredinja i zapadna oblast
Srbije i Zeta (dananja Crna Gora).

SVETOGORSKI ISIHASTI U SRPSKOJ KNJIEVNOSTI


Inok Isaija, koji je ostavio zapis o bici na Marici, bio je hilandarski monah i poslije
iguman manastira svetog Pantelejmona. On prevodi i pie u periodu nakon
rasplamsavanja velikog duhovnog pokreta isihazma, koji e ostaviti trajni uticaj na
srpsku knjievnost i kulturu. Isaija upravo iz tog razloga i prevodi djelo vizantijskog
teologa iz 5. vijeka Pseudo-Dionisija Aeropagita, na kojem ne samo da poiva skoro
sva vizantijska teologija nego na kojoj se temelji i isihastika gnoseologija.

Monah Jefrem, bugarskog porijekla, ali sabrat manastira Hilandara i kasnije srpski
patrijarh, stvara djela pjesnikog anra, takoe proeta isihastikim motivima.
Napisao je, vjerovatno za vrijeme svog boravka u Pei 13551371, tri kanona i sto
sedamdeset osmoglasnih stihira. Stihire su strofe koje se dodaju pojedinim stihovima
u okviru slubi. Svoje stihire patrijarh Jefrem je organizovao u etiri naroito
komponovana niza: Bogorodici (dva niza), Hristu i Krstobogorodine stihire. Njegovi
kanoni, pjesniki oblici sastavljeni od devet pjesama po uzoru na biblijske, posveeni
su Hristu, Bogorodici i jedan je Kanon za cara.
Trei monah-isihasta iz ovog perioda je svetogorac Siluan, koji je napisao stihove za
proloko itije svetog Save, kao i za proloko itije svetog Simeona, i jednu zbirku
pisama poznatu pod nazivom Epistolije kir-Siluanove.
U srednjem vijeku su se u Srba pisale dvije vrste itija opirno, retorsko itije,
obino sastavljeno od vie desetina ili ak stotina stranica, i kratko, tzv. sinaksarsko
itije, koje je ulazilo u sastav veih itijinih cjelina prologa. Stihove koji su
prethodili sinaksarskom itiju sv. Save Siluan je sastavio u jednom osobitom stilu,
tzv. pleteniju sloves, koji se javio kao direktna knjievna refleksija na pojaano
projavljivanje isihastike duhovnosti:
Od slave odbegnuv, slavu pronae, Savo,
tamo odakle slava javi se rodu.
Roda svetlost vere svetlost prezre,
stoga svetilo javi se svemu rodu.
Uma visota poasti visotu svre,
pa zato uma vie dobrotu stie.
Slovo slavi Save splete Siluan.

KULTNI SPISI O KOSOVU I


Poslije smrti cara Uroa od nekadanjeg ogromnog Duanovog carstva ostala je
samo sredinja oblast Srbije i Zeta Crna Gora. Zetom su vladali Balii, a u Srbiji
je Lazar Hrebeljanovi postao najmoniji srpski upan. Sa Turcima, koji ve od
osamdesetih godina etrnaestog vijeka sve uestalije upadaju na teritoriju
Balkanskog poluostrva, knez Lazar se estoko sukobio 28. juna 1389. godine na
Kosovu polju, sjeverno od Pritine. U Kosovskoj bici je poginuo i Lazar i cvijet
tadanjeg srpskog mladistva, a Srbija je postala turski vazal. Odmah po svretku
ovih zbivanja meu narodom i u knjievnosti formiran je kult velikomuenika kneza
Lazara i kosovskih junaka, koji je iz srednjovjekovne knjievnosti uao u narodno

epsko predanje i tu vijekovima opstajao. Vaskrsavao je taj kult uvijek tamo gdje je u
pisanom tekstu na srpskom jeziku bivalo ivo svjedoanstvo o ovjeku kao
rtvovnom biu i biu ljubavi
Nakon Marike bitke, 1371. godine, Turci su sve dublje prodirali u unutranjost
Balkanskog poluostrva. Posljednji srpski car, u narodu poznat kao Uro Nejaki, umro
je neposredno pred ovu bitku i po njenom okonanju narod je ostao poraen i bez
voe. Po pisanom svjedoanstvu zemlja Srbija ostala je bez svih dobara pusta: i
bez ljudi i stoke i bez drugih plodova. Jer ne bee kneza, ni voe ni nastavnika u
narodu, ni izbavioca, ni spasioca, nego sve ispuni se strahom izmailjanskim, i srca
hrabra junakih mueva u enska srca najslabija pretvorie se, jer u to vreme,
mislim, i srpske gospode sedmi rod okonanje primi. I zaista tada ivi veliahu ranije
umrle... Poslije smrti cara Uroa od nekadanjeg ogromnog Duanovog carstva
ostala je samo sredinja oblast Srbije i Zeta Crna Gora. Ostale bive srpske
teritorije su bile rasparane meu bivom dvorskom vlastelom, neke su bile i
osvojene od Turaka ili vraene Vizantiji u posjed. Zetom su vladali Balii, a u Srbiji
je poslije sukoba sa Nikolom Altomanoviem Lazar Hrebeljanovi postao najmoniji
srpski upan. Sa svojim zetom Vukom Brankoviem i sestriima Musiima vladao je
oblau od Rudnika do Kosova. Knez Lazar je bio rodom iz Prilepca kod Novog brda,
ali je jo kao djeak doao kod Duana na dvor i kasnije tu naao sebi zaposlenje.
Oenio se Milicom, kerkom kneza Vratka, koji je bio potomak Vukana Nemanjia,
sina Stefana Nemanje. Ta Miliina krvna veza sa svetorodnom lozom Nemanjia e
naroito postati bitna kasnije, kada Lazar proiri oblasti svoje vladavine i postane
tako i teritorijalno, ali i rodbinski njihov legitimni nasljednik.

BITKA NA KOSOVU POLJU


Ve od osamdesetih godina etrnaestog vijeka Turci sve uestalije upadaju na
teritoriju Albanije, Jadranskog primorja i Huma. Godine 1386. zauzimaju Ni, a u
sljedee dvije godine trpe nekoliko poraza od Srba. Jedan od eih sukoba je bio
1388. godine, kada je Turke kod Bilee porazio vojvoda Vlatko Vukovi. Ovaj i jo
nekoliko turskih poraza su bili povodi da sultan Murat ubrza pripreme za svoj dugo
spremani i odluujui napad na Srbe. Do kljune bitke je dolo u utorak 28. juna, po
novom kalendaru, 1389. godine na Kosovu polju, sjeverno od Pritine. Ogromna je
bila snaga turske vojske i izvjesna pogibija veeg dijela srpske vojske. Ipak, knez
Lazar je odluio da se suprotstavi. Njegovu moguu dilemu pred bitku je opisala
narodna pjesma rijeima:
Misli care misli svakojake/ Mili Boe, to u i kako u?/ Kome u se privoleti

carstvu?/ Da li u carstvu nebeskome?/ Da li u carstvu zemaljskome?/ Ako li u se


privoleti carstvu,/ privoleti carstvu zemaljskome,/ zemaljsko je zamalena carstvo,/ a
nebesko uvek i doveka. Centralnim dijelom srpske vojske je upravljao knez Lazar
Hrebeljanovi, lijevim krilom vojvoda Vlatko Vukovi, a desnim Vuk Brankovi.
Centrom turske vojske upravljao je sultan Murat. Poznato je da su se glavne borbe
vodile na Gazimestanu, dok tok bitke nije poznat, kao ni brojno stanje niti jedne niti
druge vojske.

ISHOD BITKE
Po narodnom predanju, u turski tabor je na prevaru, kao tobo srpski izdajica, uao
junak Milo Obili i ubio sultana Murata. Milo je odmah potom ubijen, a na
Gazimestanu je poginuo i knez Lazar i cvijet tadanjeg srpskog mladistva. Rijetki su
bili oni to nisu doli na Kosovo i koji su podlegli kletvi Lazarevoj, koja sauvana u
folklornoj pjesnikoj interpretaciji glasi:
Ko je Srbin i srpskoga roda,/ i od srpske krvi i kolena,/ a ne doo na boj na Kosovo,/
od ruke mu nita ne rodilo:/ rujno vino ni enica bela!/ Ne imao poljskog berieta,/ ni u
domu od srca poroda!/ Rom kapo dok mu je kolena!
Vuk Brankovi je preivio bitku i to je moda razlog to ga je narodno predanje
upamtilo kao izdajicu. Vojvoda Vlatko Vukovi, rodom iz Ljubukog kod Mostara,
umro je na povratku iz Kosovske bitke u hercegovakom selu Vlahoviima, koje se
nalazi na putu ka Dabru. Sahranjen je u seoskoj crkvi, a 1989. godine seljani su,
voeni eststogodinjim predanjem, u prisustvu tadanjeg vladike Vladislava otvorili
junakov koveg. Po kazivanju jednog seljanina u kovegu je pronaeno oruje, nakit i
utura sa vinom, iz koje su svi po malo otpili.
Tijelo kneza Lazara je sahranjeno u njegovoj zadubini Ravanici kod uprije, odakle
je za vrijeme velikih seoba prenijeto u Ravanicu Sremsku. U Drugom svjetskom ratu
su njegove moti bile u Sabornoj crkvi u Beogradu, a poslije toga su vraene u svoje
prvobitno smjestilite Ravanicu.

KOSOVSKA KNJIEVNOST
Odmah po svretku zbivanja na Kosovu polju meu narodom, a i u knjievnosti,
formiran je kult velikomuenika kneza Lazara. U stvaranju kosovskog kulta srpske
srednjovjekovne knjievnosti uestvovalo je vie ljudi, koji su iza sebe ostavili
desetak spisa, uglavnom martirolokog karaktera. Drevni anr martirijuma (slov.

muenije) klica je iz koje e se razviti vizantijsko opirno itije kao anr, a samim tim
i itije slovenske kulture. To se desilo tako to su spisi o ranohrianskim
muenicima s vremenom prerasli u knjievnu i liturgijsku itijnu formu, koja se nije
vezivala samo za ivote muenika nego docnije i za ivote drugih hrianskih
svetitelja.
anr martirijuma u Srba najprisutniji je u kosovskoj knjievnosti. Muenitvo kneza
Lazara i ostalih junaka i njihova dobrovoljna rtva postavljeni su u same temelje
srpske kulture. U osnovi rijei "kultura" je upravo rije "kult", te se zbog toga moe
rei da kosovski kult nije tematska cjelina samo knjievnosti poznog etrnaestog
vijeka i poetka petnaestog nego univerzalni srpski nacionalni i knjievni kod. On je
iz srednjovjekovne knjievnosti uao u narodno epsko predanje i tu vijekovima
pretrajavao. Vaskrsao je u eposu ustanike knjievnosti devetnaestog vijeka i etosu
Njegoevih knjievnih djela. U dvadesetom vijeku, kao i danas, bio je prisutan uvijek
tamo gdje je u pisanom tekstu na srpskom jeziku bivalo ivo svjedoanstvo o ovjeku
kao rtvovnom biu i biu ljubavi.

PISCI KULTNIH SPISA O KOSOVU


Dva najpoznatija srednjovjekovna pisca kultnih spisa o Kosovu jesu despot Stefan
Lazarevi, sin Lazara Hrebeljanovia, i Jelena-Jefimija, ena despota Uroa
Mrnjavevia, poginulog u Marikoj bici. Despot Stefan Lazarevi je, pored ostalih
svojih djela, sastavio Natpis na kosovskom mramornom stubu, koji je pjesniko
svjedoanstvo Lazarevog martirijuma. Jelena je poslije pogibije mua dola kod
kneza Lazara na dvor i tamo sa kneginjom Milicom uestvovala u vaspitavanju njene i
Lazareve djece. Docnije je kao monahinja Jefimija bitno uestvovala u politikom,
kulturnom i drutvenom ivotu onovijekovne Srbije. Poznata je Jefimijina Pohvala
knezu Lazaru, vezena zlatnim koncem na crvenoj svili za kneev kivot koveg sa
motima.
Glavni tvorac crkvenog kulta kneza Lazara jeste srpski patrijarh Danilo Banjski. On je
knezu Lazaru posvetio: Pohvalno slovo, Slubu, Proloko itije i Povesno slovo. Slovo
o Svetom knezu Lazaru napisao je Andonije Rafail Epaktit, koje sa Stefanovim,
Jefimijinim, Danilovim i sa jo nekoliko spisa nepoznatih autora ini potpun krug
srednjovjekovnih kultnih spisa o Kosovu.

KULTNI SPISI O KOSOVU II


Andonije Rafail, nepoznati sastavlja Slova o Svetom knezu Lazaru, Danilo Banjski,

Jefimija i despot Stefan Lazarevi pisci su djela u znaku Kosova. Oni su opisali
mueniko stradanje na polju Kosovu i izrekli mu duhovnu dimenziju. Tu dimenziju je
narod prosto opisao kao Lazarevo opredjeljenje za nebesko carstvo, a ne za
zemaljsko zamalena carstvo, naspram onoga koje je uvijek i dovijeka.
Stradanje Srba na Kosovu je tako postalo duhovni simbol, zakletva i zavjet dostojan
ovjeka i naroda koji priznaje postojanje ivota i iza paravana ulnog i materijalnog.
Svjedoenje o postojanju tog i takvog ivota koji je ljubav sama u iskustvu
srpskog naroda uvijek je bilo stradanje. Tako je jo od Kosovske bitke, pa sve do
najnovije rtve kosovske golgote djeaka Pantelije, kojeg su prije koji dan, dok se
kupao u rijeci, ubili Albanci potvrivana ona jevanelska istina da Vaskrsenja ne
biva bez smrti, kako je i izrekao vladika Rade u Gorskom vijencu.
Neposredno nakon Kosovske bitke 1389. godine krenulo je formiranje kulta kneza
Lazara i srpskih muenika koji su u bici poginuli, kako u knjievnosti, tako i meu
narodom. Nije mogue rei odakle je doao prvi podstrek. Vuk S. Karadi odgovara
na pitanje zato nema sauvanih epskih pjesama prije Kosova i kae da je ta
promjena tako jako udarila u narod da su zaboravili sve to su dotad pjevali i krenuli
nanovo sa junakom pjesmom. Ipak, ozbiljniji prouavaoci srednjovjekovne
knjievnosti tvrde da pravi izvor kosovskog eposa treba traiti upravo u srpskoj
knjievnosti srednjeg vijeka. To je knjievnost koja je imala kontinuiran razvoj tokom
gotovo pet stoljea i koja upravo u svojim kultnim spisima o Kosovu dostie idejne i
stilske vrhunce. Prvi put u ovom periodu kraja etrnaestog i poetka petnaestog
vijeka ta knjievnost postaje donekle nezavisna od striktno bogoslubene rijei, ipak,
ne prestajui time i dalje biti liturgijska.

KNJIEVNO DJELO PATRIJARHA DANILA III, BANJSKOG ILI MLAEG


Nakon pogibije kneza Lazara njegovo tijelo preneseno je u pritinsku crkvu Sv. Spasa
i izloeno narodu za cjelivanje i poklanjanje. Godine 1390. ili 1391. Lazarevo tijelo
prebaeno je u njegovu zadubinu Ravanicu, u istom periodu kada je sa svega
etrdesetak godina za patrijarha srpskog doao Danilo III, Banjski ili Mlai.
Danilo III roen je oko 1350. godine i vjerovatno je bio vlasteoskog porijekla. Jo
prije Kosova javio se u knjievnosti sa Prolokim itijem i Slubom kralju Milutinu.
Ovi tekstovi lie na ranije dvojstvene kultne tekstove posveene svetom Simeonu i
Savi, jer se pored Milutina proslavlja i brat mu Dragutin.

U Slovu o Svetom Knezu Lazaru patrijarh Danilo Banjski ostavio je zabiljeene


Lazareve rijei koje je knez uputio svome puku neposredno pred bitku:
Vi, o druzi i brao, i velmoe i blagorodni,
vojnici, vojvode, veliki, a i mali,
sami ste svjedoci i oevici
kolika nam dobra Bog u ivotu ovom darova
i niega krasnog i slatkog u svetu ovom,
slave i bogatstva i svega to je ljudima potrebno,
ne lii nas, nego jo vema umnoi,
te ako nam ta nevoljno i prebolno bude,
da ne budemo Bogu neblagotvorni i neblagodarni za ovo,
nego ako ma, ako rane, ako i mnotvo smrti dogodi se nama,
slatko za Hrista i pobonost otaastva naeg da podnesemo.
Bolja nam je smrt u podvigu,
nego li ivot sa stidom,
bolje nam je u boju maem okonanje podneti,
nego li plea neprijateljima naim pokazati.
Mnogo poivesmo u svetu,
postarajmo se onda da uskoro
podvig stradalniki podnesemo.
Pored Pohvalnog slova, Lazaru je Danilo posvetio jo tri spisa: Proloko itije, Slubu
i Povesno slovo. Najpoznatije je, ipak, Pohvalno slovo, koje, kako u literaturi stoji, ima
zanimljivu strukturu prave srednjovjekovne drame. Zbog njegovih dijalokih
elemenata pomilja se ak i na to da je moda moglo biti scenski izvoeno.

NEPOZNATI RAVANIANIN I ANDOLIJE RAFAIL EPAKTIT


Izmeu 1392. i 1398. godine nastalo je Slovo o Svetom knezu Lazaru od pisca
nepoznatog porijekla, vjerovatno Ravanianina. On je uestvovao u prenosu motiju
kneza Lazara iz Pritine u Ravanicu 1390. ili 1391. godine. Djelo mu, kao i veinu
tekstova posveenih kosovskom kultu, karakterie smjenjivanje retorskih, poetskih,
dijelova sa proznim i narativnim.
Andonije Rafail Epaktit (= doljak), sudei po nadimku, nije Srbin, nego se u Srbiju
doselio, i to izgleda odnekud iz Vizantije. Napisao je 1419. ili 1420. godine Pohvalu
knezu Lazaru, koja je karakteristina po tome to u kosovsku knjievnost direktno i
oito unosi elemente poetike isihazma.

Na jednom mjestu, proslavljajui sv. kneza, Rafail veli: Novosvetao kao Aktur, u
poslednjem rodu napretka obilaenjem pod ivotvornim sferokruja kolom,
izvanrednog potovanja meu pravoslavnim, nazivanjem sklonitem, iz svojih nedara
kao neku zvezdu novoizilu u poslednjem naem rodu, zbog toka okrenutog zalasku
ljudskog ivota, na pozorite ivota ovog, koji nam na moru hrabrog muenika
proiznose, a ija su imena u gornjoj knjizi zvezdosijateljnim crnilom pobonosti van
svetske slave rukom umetnika ivopisana, koja su sedmopeatnim brojem
zapeaena, gde je na prestolu Agnec, sedmopoglednim okom Duha Svetog priviknu
prolaziti, kao i voljeni njegov uenik, koji u Patmu otkrivenjem vide, a u njoj svaka
priroda za spas roda Duhom ivopie se.

PLETENIJE SLOVES
Elementi poetike isihazma imaju svoj jeziki izraz u stilu tzv. pletenija sloves,
mistinom jezikom svjedoanstvu duhovne stvarnosti. Pletenije sloves je stil
karakteristian za srpsku i uopte junoslovensku knjievnost kraja etrnaestog i
poetka petnaestog vijeka. Kao to se vidi iz navedenog fragmenta djela Andonija
Rafaila, osnovna odlika ovog stila je upravo pletenje preplitanje slova u tekstu,
gdje se u specifinom dodiru rijei upregnutih u jedinstven zvuni sklad postie
umjetniki efekat kod sluaoca i itaoca. Nita se ne kazuje izriito, nego je sve na
nivou nagovjetaja, asocijacije ili ponegdje tzv. neosobine. Neosobinom se opisuje
pojava, linost, dogaaj ne navoenjem onoga to oni jesu, nego nabrajanjem svega
onoga to oni nisu.
Stil pletenije sloves odlikuje visok nivo apstraktne misli, sinonimska poreenja,
tautologija, nagomilavanje epiteta, opirnost, vieznanost. Naroito je upeatljiva
ljubav ka zvunoj strani rijei, njenoj etimologiji, pravljenju novih rijei, sloenica i
kalkova (=bukvalnih presaenica) prema grkom.
Jo prije sastavljanja kultnih spisa o Kosovu ovaj stil bio je poznat srpskoj
knjievnosti. Uenik arhiepiskopa Danila II, naime, napisao je za jedno svoje djelo
kako: Sija bo jelika pisana predi i po sih i sapletenijem vetskijimi sloves i sastavihom
sija.

JEFIMIJA, PRVA SRPSKA PJESNIKINJA


Poslije smrti despota Ugljee Mrnjavevia na Marici 1371. godine njegova ena
Jelena prela je u Srbiju, gdje se zamonaila i dobila ime Jefimija. Boravila je jedno

vrijeme na dvoru kneza Lazara, uestvovala u javnom ivotu Srbije i pomagala Milici
u vaspitanju njene i Lazareve djece. U istoriji knjievnosti Jefimija se pamti kao prva
srpska pjesnikinja, ali i kao veliki pregalac u primijenjenoj umjetnosti veza. Sva
njena djela, osim Tuge za mladencem Ugljeom, veziljski su radovi: zavjesa za carske
dveri hilandarske crkve, platanica sa stihovima iz crkvenog pjesnitva i pokrov za
kivot svetog kneza Lazara. Na pokrovu je izvezla Pohvalu knezu Lazaru, svoje
najpoznatije djelo. Tekst Pohvale je autentino lirsko svjedoenje o tekim
vremenima za srpski narod poslije Kosovske bitke i o velikom narodnom uzdanju u sv.
cara i poslije njegove smrti. Za narod je car iv, a ne mrtav; on nije umro nego je,
kako u Pohvali stoji, preao iz smrti u ivot
Nakon Kosovske i Marike bitke Srbija je postala turski vazal, a od srpske vlastele
znaajnu ulogu u politikom i kulturnom ivotu imala je porodica poginulog kneza
Lazara. Kneginja Milica uestvovala je u izvjesnim diplomatskim poduhvatima, a njen
sin Stefan Lazarevi dobio je 1402. godine titulu despota i poeo ponovo da oivljava
dvorski ivot u Srbiji. Sa Milicom je drugovala i bila na njenom dvoru i Jelena, docnije
monahinja Jefimija, ki esara Vojihne, gospodara Drame. Jelena je bila udata za
despota Ugljeu Mrnjavevia, koji je vladao u Serskoj oblasti i poginuo u bici na
Marici 1371. godine. Pisci iz tog perioda zabiljeili su da su Milica, potonja monahinja
Jevgenija, i Jefimija delanjem i vrlinama u premudrosti i otroumlju mnoge
prevazilazile, kao i da je Jefimija bila u mnogim govorima i stvarima najmudrija.
U istoriji knjievnosti Jefimija se pamti kao prva srpska pjesnikinja. Njeno knjievno
djelo istovremeno je i primijenjeno-umjetniko, jer je tekst uvijek ispisivala-urezivala
na razliitim materijalima. Samim tim ta djela imala su i vrijednost pravih molitvenih
podviga, i u duhovnom i u materijalnom smislu. Prvo od njih je Tuga za mladencom
Ugljeom, stihovi urezani u malu dvostruku srebrnu ikonicu Hrista i Bogorodice,
ukraenu dragim kamenjem. Posveeni su njenom jedinom djetetu Ugljei, oito rano
preminulom, a diptih na kome su se nalazili bio je namijenjen manastiru Hilandar. Sva
ostala njena djela veziljski su radovi: zavjesa za carske dveri hilandarske crkve,
platanica sa stihovima iz crkvenog pjesnitva i pokrov za kivot svetog kneza Lazara,
sa izvezenom Pohvalom knezu Lazara.
Jefimija se upokojila poslije 1405. godine.

POHVALA KNEZU LAZARU


Pohvalu knezu Lazaru Jefimija je sastavila vjerovatno oko 1402. godine. Tekst
Pohvale je autentino lirsko svjedoenje o tekim vremenima za srpski narod poslije

Kosovske bitke i o velikom narodnom uzdanju u sv. cara i poslije njegove smrti. Za
narod je car iv, a ne mrtav, on nije umro nego je, kako u Pohvali stoji, preao iz smrti
u ivot:
I sada ne predaj zaboravu voljena ti eda, koja si sirota ostavio prelaskom svojim, jer
ostavi bez tebe otkako si u nebeskim veseljima vjenim, mnoge nevolje i stradanja
zadesie ti vazljubljena eda i u mnogim mukama ivot provode, jer su ovladani
Izmailjanima.
I svima je potrebna tvoja pomo. Stoga molimo da se moli zajednikom Vladiki za
voljena ti eda i za sve koji im slue sa ljubavlju i verom.
Stihove Pohvale knezu Lazaru Jefimija je izvezla jednom vrstom pozlaene ice na
crvenoj svili. Napravila je tako pokrov za Lazarev kivot sa motima i darovala ga
njegovoj zadubini Ravanici. U vrijeme Velike seobe 1690. godine, ravaniki monasi
su zajedno sa carevim motima ponijeli i ovaj pokrov i donijeli ih zajedno u
frukogorski manastir Nova Ravanica. Tamo su se Lazareve moti obrele zajedno sa
Jefimijinim, i bile tu sve do ustakog haranja manastira u Drugom svjetskom ratu.
Tada su prebaene u Sabornu crkvu u Beogradu, a njihov pokrov u Patrijarijski
muzej, gdje se i danas nalazi.

ANR POHVALE U STAROJ SRPSKOJ KNJIEVNOSTI


anr pohvale, u kojem je nastalo najpoznatije Jefimijino djelo, stari je antiki, docnije
i vizantijski knjievni oblik. U staroj srpskoj knjievnosti bio je u irokoj upotrebi i
oznaavao se kao pohvalnoje, slovo pohvalno ili pohvala. Gotovo svi srpski pisci
srednjeg vijeka sluili su se njime, jer je bilo vrlo zahvalno za svaki vid proslavljanja
Svetoga u proznim, kao i u pjesnikim djelima. Jo od samih poetaka itijne
knjievnosti u Srba i djela velikih pisaca Domentijana i Teodosija, esto je na kraju
itija stajala pohvala kao poetska kruna svega do tada napisanog.
Sve srednjovjekovno pjesnitvo je po samoj svojoj prirodi bilo pohvala, odnosno
pohvalno i blagodarstveno proslavljanje. Kompozicija ovih sastava je najee takva
da pisac navodi velika i sjajna djela i vrline Svetoga, a potom ga molitveno zaziva da
pomogne svom narodu u otaastvu, kao i autoru pohvale. Tako i Jefimija, aludirajui
na pomo koju joj je Lazar dao kad je izbjegla kod njega na dvor, zavrava svoju
Pohvalu rijeima:
Na moja mala prinoenja pogledaj i u mnoga ih pribroj, jer ne prinesoh ti pohvalu

kako dostoji, nego prema moi malog mi razuma. Stoga i male nagrade oekujem.
Ali ti nisi bio, o mili moj gospodine i sveti muenie, tako malodaran u prolaznom i
malovenom, koliko vie u neprolaznom i velikom, to si primio od Boga, jer mene
telesno stranu na strani othranio si obilno, a sada te dvostruko molim: da me ishrani
i da utia buru ljutu due i tela moga.
Jefimija usrdno prinosi tebi ovo, sveti.

OSTALA JEFIMIJINA DJELA


Osim Tuge za mladencom Ugljeom, sva ostala Jefimijina djela su radovi sa vezom.
Zavjesu za carske dveri u Hilandaru Jefimija je, kao i Pohvalu, sainila od crvene
svile i izvezla zlatnom i srebrnom icom. Na zavjesi su Hristos sa svetim Jovanom
Zlatoustim i svetim Vasilijem Velikim, a iza njih se nalaze aneli obueni u akonske
stihare. Kod Hristovih nogu je Jefimija izvezla molitvu Spasitelju, u kojoj mu se
obraa od oskvrnjenih usana, od mrskog jezika, od neistih usana, od due
oskvrnjene i moli ga da joj primi tu prozbu. Strane su i opominjujue rijei koje stoje
na kraju zapisa, uz datum kada je priloena zavjesa: I ko e odneti ovo iz hrama
Presvete Bogorodice hilandarske da je odluen od jednosune Trojice i da mu je
suparnica preista Bogomati hilandarska u dan stranog ispita. Amin.
Kada je Jefimija primila tzv. veliku shimu i dobila ime Jevpraksija, oko 1405. godine,
ona je napravila platanicu, jo jednu rukodjelju za dar manastiru. Platanica je
platno na kojem je predstavljen Gospod pred pogreb i koje se iznosi u crkvi na Veliki
petak. I na ovom svom djelu, kao i na preanjim, ona je ostavila kratak zapis. U
zapisu se sjea svoje majke, takoe zamonaene po smrti svoga mua pod imenom
Jefimija.
Crkveni vez, koji je bio Jefimijina stvaralaka preokupacija, iroko je bio
rasprostranjen u srpskim manastirima srednjega vijeka, ali i meu narodom. Vez je
obino raen na crvenoj svili, uvezenoj iz Italije ili Carigrada. Vezlo se svilenim
koncem ili metalnom zlatnom i srebrnom icom, a obraivane teme bile su uglavnom
ikonografskog karaktera.
Od bogate veziljske djelatnosti u srednjem vijeku, do danas je malo sauvano. Ono
to je uspjelo da preivi vijekove, meutim, nije tretirano danas na pravi nain, jer
kod nas gotovo da i nema strunjaka koji se bave restauracijom veza.
Narodni vez, za razliku od crkvenog, nije sauvan.

SRBIJA U DOBA DESPOTA STEFANA LAZAREVIA


Stefan Lazarevi, sin sv. kneza Lazara, bio je oev nasljedni vladar i zajedno sa
majkom Milicom je nakon Kosovske bitke, 1389. godine, priznao vrhovnu vlast
sultana Bajazita. Imao je obavezu da uestvuje u turskim bitkama i na povratku iz
jedne od njih je u Carigradu dobio titulu despota. Poto je bio veliki ljubitelj knjiga i
uene mudrosti, svesrdno je prihvatao ljude sa raznih strana i omuguavao im da
svoja znanja usavravaju na Patrijarijskom dvoru u Beogradu. Beograd tada prvi put
u istoriji postaje glavni grad srpske drave i njena kulturna prestonica. U zadubini
despota Stefana Lazarevia Resavi/ Manasiji radila je u ovom periodu i tzv. Resavska
kola, pravopisna, prepisivaka i prevodilaka, koja je teila arhaizaciji srpskog
knjievnog jezika
Sv. Knez Lazar, koji je poginuo na Kosovu 1389. godine, i kneginja Milica imali su
sedmoro djece pet keri i dva sina. Za Vuka Brankovia, koji je po narodnom
predanju izdao Srbe na Kosovu, bila im je udata kerka Mara. Kerka Dragana se
udala u Bugarsku, Teodora u Ugarsku, a Jelena je data u Zetu 1386. ili 1387. godine.
Na dvoru su poslije careve pogibije ostali kerka Olivera i sinovi Stefan i Vuk. Poto
nijedan od njih nije bio punoljetan, vladavinu nad onim to je ostalo od srpske drave
preuzela je Milica. Oliveru su morali da daju u harem sultana Bajazita, a Stefan je
naslijedio oevu titulu i zvaninu vladavinu od svoje majke preuzeo 1395. godine. Sve
do nekog vremena njegovog stajanja na elu drave, uz njega je bio i brat mu Vuk, a
kasnije su se njih dvojica krenula sukobljavati, ali i nanovo miriti. Jedno od najveih
knjievnih osvarenja epohe, Slovo Ljubve despota Stefana, svjedoanstvo je izmirenja
nakon ovih bratskih meusobica.
Vremena nakon Kosovske bitke bila su smutna i teka za srpski narod. Najezda
osmanlijske civilizacije, potpuno drugaije od one u kojoj su ivjeli Srbi, u prvom
momentu je znaila ok i kulturni i teritorijalno-osvajaki i svaki drugi. Na takvom
epskom i stradalnom tlu nastaje kult sv. kneza Lazara i kosovskih novomuenika, koji
je sav bio ispunjen vapajem i strahom od izmailanskog ropstva, ali i velikom nadom
u pomo sv. Cara.
Toj atmosferi vjere i nade u bolji i drugaiji kvalitet ivota umnogome su doprinijeli
tzv. sinaiti, monasi-isihasti srpskog, grkog ili bugarskog porijekla, koji su doli u
Srbiju jo prije Kosovske bitke. U Lazarevoj pretkosovskoj Srbiji to je bilo poznato
vrijeme prihvatanja velikog broja vizantijskih i bugarskih monaha, umjetnika,
prepisivaa i drugog obinog svijeta, koji su sa sobom donijeli mnogo od tadanjeg
svetogorskog duhovnog preporoda. Pisane su studije o tome koliko je ovaj talas

emigranata, koji je pokrio sve srpske zemlje od junog Jadrana do Dunava, uticao na
stvaranje kulta kosovskih muenika, ali i na produetak srednjovjekovne duhovne
tradicije i nakon padanja Srbije pod tursko ropstvo. Ikona tog novog perioda u srpskoj
politikoj i kulturnoj istoriji je upravo sin sv. cara Lazara despot Stefan Lazarevi.

VLADARSKA LINOST DESPOTA STEFANA LAZAREVIA


Stefan Lazarevi je roen 1377. godine u Kruevcu. Nakon Lazareve smrti on je bio
njegov nasljedni vladar i zajedno sa majkom Milicom je 1389. godine priznao vrhovnu
vlast sultana Bajazita. Imao je obavezu da sa bratom Vukom uestvuje u turskim
vojnim pohodima, pa se tako i u jesen 1402. godine odazvao na sultanov poziv u bitku
protiv Mongola, kod Angore (dananje Ankare). Krenuo je sa bratom Vukom i sa
svojim sestriima, sinovima Vuka Brankovia, u boj gdje su Turci doivjeli straan
poraz. Na povratku iz Angore srpski kneevi su svratili u Carigrad, gdje je vizantijski
car Jovan VII Paleolog dao Stefanu titulu despota. Tada je i ugovorena svadba
despota i roake vizantijskog cara Jelene sa ostrva Lezbos, koja je u narodu
prozvana Jelaom. Nisu imali djece i o njoj se u istoriji vrlo malo zna.
Godinu dana poslije dobijanja titule despota, Stefan je pristao da bude vazal i
ugarskog kralja igmunda, pa je tako na upravu dobio Mavu sa Beogradom. U
jednom periodu svoje vladavine, kada mu je sestri Bala predao na upravu Crnu
Goru, despotovina je zauzimala ogromnu teritoriju, a sam despot se nazivao
Gospodin vsem Srbljem i Podunaviju i Posaviju i esti ugarskije zemlji i bosanskije,
etee i Pomoriju zetskomu.
Iako je esto bivao u sukobu i sa roenim bratom Vukom i sa sestriima
Brankoviima, Stefan je godinu dana prije svog upokojenja sazvao dravni sabor kod
dananje Srebrenice i za svog nasljednika odredio sestria ura Brankovia. Umro
je 1427. prilikom lova sokolom kod Kragujevca i sahranjen je u svojoj zadubini
Manasiji/Resavi.

KULTURNE PRILIKE U ZEMLJI


Nakon prvog oka i sudara sa Osmanlijama, Srbija se za vrijeme vladavine Lazarevog
nasljednika donekle oporavila. Dubrovani su rekli u jednom pismu, pomalo laskajui
depotu: Gospodine, Bog vi je proslavil na licu zemlje i postavil vi velika i silna
gospodara, i naestil vi visocem i velikorasnem razumom, od kojega velika svetloa i
lue jako slnane po svem svetu, prosvetljeno jest pred carmi i kraljmi i gospodami

zemljnemi va veliki razum i pravda. Ove Stefanove osobine blagotvorno su uticale na


prilike u zemlji. Poto je bio veliki ljubitelj knjiga i uene mudrosti, despot je sline
ljude imao i u svom okruenju. Svesrdno je prihvatao ljude sa raznih strana i
omuguavao im da svoja znanja usavravaju na Patrijarijskom dvoru u Beogradu i
pokau svoje sposobnosti na diplomatskom, knjievnom i pedagokom polju. Izuzetna
je u tom periodu bila prevodilaka djelatnost, u prvom redu sa grkog jezika. Sam
despot je prevodio sa grkog i osim toga se brinuo oko prikupljanja, prepisivanja i
popravljanja knjiga.
Beograd tada prvi put u istoriji postaje glavni grad srpske drave i kulturna
prestonica. U gradu je despot podigao Mitropoliju, obnovio crkvu Uspenja
Bogorodiinog, i osim to je doveo mnoge obrazovane ljude da ive u njemu, osnovao
je bolnice, trgovce oslobodio carine, te tako stvorio predispozicije i za njegov
ekonomski razvoj. Beograd je bio stari evropski grad, koji je, to se srednji vijek
bliio kraju, bio sve blii Srbima i tekovinama slovenske i grke civilizacije
istonomediteranskog bazena. Sa dolaskom despota u 15. vijeku Beograd je postao
otvoren i poeo da prima nove uticaje sa sjevera i zapada Evrope, ali i da ih daje.

RESAVSKI PRAVOPIS
U zadubini despota Stefana Lazarevia Resavi/Manasiji radila je u ovom periodu
poetka petnaestog vijeka tzv. Resavska kola, pravopisna, prepisivaka i
prevodilaka. Srpski knjievni jezik u srednjem vijeku imao je tri svoje zvanine
redakcije, oliene u tri pravopisne kole: Humskoj, Rakoj i Resavskoj. Humska kola
je bila ona koja se formirala na srpskom tlu odmah nakon poetaka irenja slovenske
knjige sa junih, makedonskih arita pismenosti i koja je krenula da kodifikuje
srpsku varijantu staroslovenskog jezika. Tek se oko sredine 13. vijeka konsolidovala
ta srpska redakcija staroslovenskog, a na to je uticala pravopisna reforma koja je
dovela do stvaranja tzv. Rake kole.
Obje ove kole imale su za cilj da u ve postojei staroslovenski, odnosno
srpskoslovenski jezik, koji je po svojoj prirodi bio konzervativan, unesu izvjesne
inovacije. Trea redakcija knjievnog jezika pak i promjene u pravopisu krajem 14. i
poetkom 15. vijeka teile su ka arhaizaciji. Resavska pravopisna i prevodilaka
kola insistirala je na to veem pribliavanju srpskog jezika jelinskom uzoru i
ouvanju vijekovnih srpskih jezikih tekovina. Na rad te kole dosta je uticao
Bugarin-doljak u Srbiji i ivotopisac despota Stefana Lazarevia Konstantin
Filozof. On je napisao i prvu filoloku raspravu u staroj srpskoj knjievnosti,
Skazanije o pismenah, gdje sa gorinom pie o novom kvarenju knjiga u knjievnosti.

Tekstovi resavske redakcije su zanimljivi, jer se za njih veu neke paleografske


nedoumice za mnoge kukice, kruie, linijice iznad, ispod, ili u tekstu nije mogue
utvrditi ta znae i koja im je funkcija. Neki to objanjavaju pukom proizvoljnou ili
potrebom za kitnjastim ukraavanjem teksta, po uzoru na sline bugarske tekstove.
Bugarski jezik je, naime, neto ranije takoe imao pravopisnu reformu, koju je
pokrenuo poznati duhovnik patrijarh Jefrem. On je u prvoj polovini etrnaestog vijeka
drugovao sa Grigorijem Sinaitom, obnoviteljom isihastike duhovnosti na Sv. gori,
tako da ta isihastika orijentacija Jefremova sigurno nije doputala proizvoljnosti u
bilo kakvim djelatnostima, a naroito u tako ozbiljnim kao to je reforma pravopisa.
Zato se ipak smatra da svi ti grafiki detalji u starim srpskim i bugarskim tekstovima
imaju svoju funkciju, za savremene prouavaoce jo maglovitu i nedostupnu.

IVOT I DJELO KONSTANTINA FILOZOFA


Konstantin Filozof je bio enciklopedijski obrazovan ovjek, koji je moda najbolje
izrazio nove tenje u kulturi srpskog naroda prve polovine petnaestog vijeka.
Najvjerovatnije je porijeklom Cincar, ali se kolovao u Bugarskoj, odakle je,
pobjegavi od riue zvijeri turskog haranja Trnova dospio u Srbiju despota
Stefana Lazarevia. Despot ga je gostoljubivo primio i nastanio u Beogradu kao
uitelja na svom dvoru, s tim da je Konstantin esto boravio i u manastiru Manasiji,
uestvujui u kreiranju Resavske pravopisne kole. U istoriji srpske knjievnosti
Konstantin Filozof ostao je poznat kao ivotopisac despota Stefana i tvorac prve
srpske filoloke studije, Skazanije o pismenah
Jedan od najveih i najznaajnijih prouavaoca srpske knjievnosti srednjeg vijeka
Dimitrije Bogdanovi napravio je periodizaciju ove literature i periode njenog trajanja
podijelio u sedam grupa. Granice meu ovim grupama postavio je ugledajui se na
neke dominantne uticaje koji su se s vremenom smjenjivali u srpskoj
srednjovjekovnoj kulturi. Tako se u prve etiri grupe nalaze epohe poetaka srpske
knjievnosti, sa uticajima svetorodne loze Nemanjia i duhovnim uticajem sa Svete
gore, zatim je tu doba prije i poslije Kosovske bitke, a posljednja dva perioda nazvana
su: Nova stredita knjievne djelatnosti i Izmeu tradicije i hronike svoga vremena.
Period novih sredita knjievne djelatnosti jeste onaj kada je Srbijom vladao despot
Stefan Lazarevi. Iz rakog i kosovskog sredita drave centar knjievnih zbivanja
prebacio se u oblasti Zete i Podunavlja, pa su Zeta Balia i Beograd Stefana
Lazarevia postali novi centri duhovnosti i pismenosti.
Nakon to je Srbija pala u tursko ropstvo 1389. godine i stupila u epohu svoga

kulturnog regresa izazvanog dolaskom Ismailana, u dravnom i kulturnom smislu


osjetio se izvjestan oporavak za vrijeme despota Stefana. On je bio jedan od
najumnijih Srba ikada postojeih i sline ljude je drao u svom okruenju i kolovao
ih u Beogradu. Osjealo se u tom periodu intenzivno zbliavanje slovenskih zemalja
pod naletom osmanlijske ne-civilizacije, a komunikacija meu uenim ljudima bila je
knjiki i teritorijalno produbljena i kosmopolitski orijentisana. Onaj koji je sve uio,
nije nigde stranac, veli Konstantin Filozof, koji je bio jedna od takvih linosti
doljaka u Srbiju, i dodaje: Tamo je dobra domovina gde se uen ovek nastani. On je
bio ivotopisac despota Stefana i ovjek koji je moda najbolje izrazio nove tenje u
kulturi srpskog naroda prve polovine petnaestog vijeka.

IVOT KONSTANTINA FILOZOFA


Konstantin Filozof se rodio u drugoj polovini 14. vijeka, ne zna se tano gdje. Obino
u literaturi stoji da je rodom Bugarin, meutim, s obzirom na to da sam za sebe na
jednom mjestu kae da je Grko-Bugaro-Srbin, najvjerovatnije je porijeklom Cincar.
Svoju mladost proveo je u Bugarskoj kolujui se u Trnovu, a uenja radi bio je i na
Svetoj gori, potom u Carigradu. Poslije toga je, pobjegavi od riue zvijeri turskog
haranja Trnova dospio u Srbiju despota Stefana Lazarevia, najvjerovatnije iza
1402. godine. Despot ga je gostoljubivo primio i nastanio u Beogradu kao uitelja na
svom dvoru, s tim da je doljak esto boravio i u manastiru Manasiji uestvujui u
kreiranju Resavske pravopisne kole. Kao i svoj prethodnik Konstantin slovenski
prvouitelj, prozvan Filozofom zbog velike uenosti, a u monatvu nazvan irilo i
ovaj Konstantin je putovao mnogo i hodio po dalekim zemljama voen razliitim
misijama i posluanjima. Iao je u Svetu zemlju: Poslao me je despot da idem Svetom
gradu Cara velikog, Jerusalimu, veli on na jednom mjestu, a s obzirom na to da u
itiju despotovom navodi podatke o tri misije-poslanstva na dvorove istonih vladara
Tamerlana, sultana Muse i sultana Muhameda pretpostavlja se da je on
uestvovao i u njima.
Poslije smrti despotove i prelaska Beograda u ugarske ruke, Konstantin Filozof je
napustio Srbiju i otiao u vranjski kraj esaru Ugljei. Ne zna se gdje je ni kako umro,
niti kako je izgledao.

OBRAZOVANJE KONSTANTINA FILOZOFA


Moe se rei da je Konstantin Filozof bio enciklopedijski obrazovan ovjek. Govorio

je mnoge jezike i poznavao mnoge nauke. Iz njegovog filolokog djela Skazanije o


pismenah vidi se da je znao, osim srpskog i bugarskog, i grki, turski, ruski i vlaki
jezik, kao i da je, osim filologije, poznavao i klasinu knjievnost, potom tadanju
medicinu, filozofiju, teologiju i pjesnitvo.
U mladosti je uio kolu u Trnovu, kod Andronika, uenika poznatog bugarskog
patrijarha Jeftimija. Jeftimije je postao patrijarh oko 1375. godine, kada je iza sebe
ve imao doivljeno isihastiko iskustvo iz monakog i ivota na Svetoj gori, a i iz
prijateljstva sa uvenim Grigorijem Sinaitom. Uradio je reformu bugarskog pravopisa,
ije e tekovine Konstantin Filozof da presadi djelimino i na srpsko tle. Samog
Jeftimija Konstantin nije upoznao: Ne postigoh, kae on, velikog onog hudonika
slovenske knjige, hou da kaem oca naelnika, trnovskog kir Jevtimija. Ovoga
oveka, divnoga u knjievnosti, bio je u malome uenik neki Andronik, iz oblasti
Romanije, koji i nama bee uitelj u knjizi.
Od knjievnog djela Filozofovog do nas je dolo itije despota Stefana Lazarevia i
Skazanije o pismenah. Skazanije o pismenah je prva srpska filoloka studija i, po
mnogima, manifest tadanje Resavske pravopisne kole.
Sa pojavom Konstantina srpska knjievnost srednjeg vijeka stupa u neto
intenzivniju komunikaciju sa spisima antike grke knjievnosti i filozofije. Zbog
estih poreenja despota Stefana sa antikim linostima u njegovom itiju, i zbog
estih citiranja starih filozofa, mnogi Filozofa nazivaju preteom humanizma i
renesanse u nas. Potonji humanisti u zapadnijim evropskim zemljama radili su slino
to i on, samo malo radikalnije itali su staru grku knjievnost, izvodili odatle
paralele sa svijetom oko sebe i tom inspiracijom stvarali svoja knjievna djela.

ITIJE STEFANA LAZAREVIA


Poslije smrti despota Stefana 1427. godine srpski patrijarh Nikon zaduio je
Konstantina Filozofa da napie despotovo itije. On e to uraditi, ali tek etiri godine
kasnije, kada mu se u snu javio sam Stefan i naredio mu isto to i patrijarh.
itije despota Stefana Lazarevia jedno je od najzanimljivijih u staroj srpskoj
knjievnosti. Unekoliko se razlikuje od tradicionalnih srpskih itija, najvie po
velikom broju istorijskih i geografskih podataka koje sadri. Istoriografska dimenzija
je prisutna po uzoru na knjige vizantijskih istoriara carstvene letopisne knjige,
koje je Konstantin itao.
Nakon kratkog uvoda itije poinje geografskim opisom Srbije: opisuju se panjaci,

rudnici, vinogradi, finoa pejzaa, ptice, ivotinje, i naglaava se ljepota ove zemlje.
Sa opisa zemlje on prelazi na opis stanovnika, hvali i njih, ali i ali, jer e oni, eto,
stradati pod neovenim Turcima. Poredak kompozicije, koji je sam pisac ustanovio,
trai da se poslije opisa stanovnika pree na kazivanje o onome koji vlada njima:
Sada se treba dotai treega stepena, i prei od zemlje k onim koji je obrauju i od
onih koji je obrauju k onome koji njome dostojno vlada. Slijede do detalja iscrpne
prie o dogaajima iz dvorskog i ivota despotovog u devedeset tri glave itija, sa
biblijskim i antikim reminiscencijama i sa dosta valjanih istorijskih podataka, koje
e docnije savremeni istoriari da iskoriste. Pored prozne, Filozof je u itije uveo i
pjesniku formu akrostiha, sa tri virtuozna izvedena krajegranesija: od stihova uvoda
na poetku, od poetnih slova glava u sredini i, na kraju, od stihova koji kazuju alost
pievu za umrlim despotom. Izrazito poetian je taj kraj, gdje se Konstantin u svojoj
alosti obraa gradu Beogradu:
Plai opet, Beli grade, ocrnjenje svoje.
Ljudima vo kao cvet procveta i otpade.
Ako i zemlja zajedno rida sa tobom,
njega ne nadajui se uskoro da primi,
ekanjem godina koje teku tridesetpet,
ve koje su prole devet stotina
i est tisua (6935 = 1427).
Posljednji stihovi sa brojevima utemeljeni su na srednjovjekovnom shvatanju,
proizalom iz stare jevrejske tradicije, o godini 5504. prije Hrista kao godini nastanka
svijeta. U tom smislu je godina 1427. bila zapravo 6935. godina od postanja, na ta
ovdje Filozof i aludira.

POVIJEST O SLOVIMA KONSTANTINA FILOZOFA


Skazanije o pismenah Konstantina Filozofa prva je izvorna filoloka rasprava u Srba,
koja nastaje u periodu 14231426. godine. On se ovdje bavi problemom kvarenja
knjiga, i to prevashodno liturgijskih tekstova, koji su se s vremenom krenuli mijenjati
zbog nemarnosti prepisivaa i upliva promjena iz narodnog u knjievni jezik. Zato je
trebalo nanovo utvrditi neka gramatika i pravopisna pravila i dovesti u red iskvarene
knjige. To je pokuao da uini Konstantin Filozof u skladu sa ondanjim filolokim
rasuivanjima i u duhu srednjovjekovnog poimanja jezika, ostavivi pri tom i neka
zanimljiva zapaanja o karakteristikama srpskog jezika i naroda tog vremena
Konstantin Filozof, doljak u Srbiju despota Stefana Lazarevia, u istoriji srpske
knjievnosti ostao je poznat po dva svoja spisa: itiju despotovom i sastavu

Skazanije o pismenah Povijesti o slovima u slobodnom prenosu na savremeni


srpski jezik. Skazanije je prva izvorna filoloka rasprava u Srba, koja nastaje u
periodu 14231426. godine. To je vrijeme kada u manastiru Manasiji djeluje tzv.
Resavska pravopisna kola, za koju mnogi smatraju da ju je osnovao i pokrenuo
upravo Konstantin Filozof. Kasnije je djelatnost Resavske kole prevazila okvire
ovog manastira, i ono to se od tad nazivalo resavskim izvodom i dobrim resavskim
knjigama rezultat je djelovanja niza, ak i generacija prepisivaa, prevodilaca i
redaktora. Najznaajnija karakteristika ove pravopisne redakcije srpskog jezika jeste
da se ilo ka to veoj arhaizaciji jezika i pribliavanju jelinskom prauzorku.
Za Resavsku kolu se vee velika akcija prepravljanja, novog prevoenja i
prepisivanja grkih i starih srpskih tekstova u Srbiji, koja je zapoela jo u drugoj
polovini etrnaestog vijeka. Bila je potrebna takva jedna revizija prevashodno
liturgijskih tekstova, jer su se s vremenom promjene iz narodnog jezika poele
odraavati na knjievni i on je postajao bitno drugaiji od onog izvornog kirilometodijevskog. Te jezike promjene, koje su uglavnom bile fonoloke glasovne i
morfoloke oblike, krenule su da mijenjaju i smisao rijei, to nije bilo poeljno.
Zato je trebalo nanovo utvrditi neka gramatika i pravopisna pravila, i dovesti u red
iskvarene knjige. To je pokuao da uini Konstantin Filozof u skladu sa tadanjim
filolokim rasuivanjima i u duhu srednjovjekovnog poimanja jezika.

SREDNJOVJEKOVNO POIMANJE JEZIKA


Jezik pisane rijei u srednjem vijeku je bio jezik bogoslubenih i drugih vjerskih
knjiga. Rije psalteratus, koja izvorno potie od rijei psaltir, bila je ime za uenog i
obrazovanog ovjeka. Sveto pismo je, osim na matinom jevrejskom, bilo prevedeno
jo na grki i na latinski jezik, i u zapadnoj Evropi je preovladavalo miljenje o ova tri
jezika kao jedina sveta i dostojna da iznesu rije Boiju. Vizantija pak nikada nije
sprovodila takvo shvatanje o nekom jeziku kao varvarskom i niem od ostalih, jer se
sljedovalo apostolsko naelo da svaki narod moe na svom jeziku sluiti i moliti se
Bogu. Zato je upravo sa pravoslavnog istoka i dola inicijativa za opismenjavanje
Slovena, koji kako u jednom od ranih slovenskih tekstova stoji pree ne imaahu
knjiga, nego po crtama i rezama itahu i gatahu, budui pagani... Potom ovekoljubivi
Bog posla im Svetoga Konstantina Filosofa, nazvana Kirila, mua pravedna i istinita. I
stvori im pismena trideset i osam, neka po obliku grkih pismena, a neka po
slovenskoj rei.
Opismenivi se od Grka, Sloveni su od njih primili i biblijsko shvatanje jezika, koje se
temelji na prii o o zidanju Vavilonske kule. U starozavjetnoj knjizi Postanja

pripovijeda se kako je poslije potopa i u vrijeme Nojevih sinova na cijeloj zemlji bio
jedan jezik. Kad se narod naao u Senarskoj zemlji, doao je na ideju da zida kulu iji
bi vrh dosezao nebo i krenuli su to zajedno da rade. Videi njihov samouvjereni naum,
Gospod im je pomeo jezike da ne bi razumjeli jedan drugog ta govore i otad poinje
podijeljenost ovjeanstva na jezike, narode i kulture.
Sloveni su primili od Grka i jedan specifian odnos prema pisanoj rijei, koja je imala
svoju jasnu funkciju: Kako bez svetlosti radost ne biva/, veli jedan uenik Kirila i
Metodija, za oko koje vidi Boiju tvar svu,/ ali sve niti je lepo niti vidljivo,/ takva je i
svaka neuka dua,/ koja ne vidi dobro Boiji zakon,/ pisanja duhovni zakon,/ zakon koji
raj Boiji otkriva. Rijei su, dakle, prenosile istinu vjere, ali nisu, kako se esto misli,
smatrane same po sebi svetima. U istonoj hrianskoj filozofiji i teologiji, naime,
vailo je pravilo da istina nema svoje analogije u jeziku, ali da jezik, kao ljudska
kategorija, biva Duhom Boijim osveen. Osveivali su ga oni koji su mogli kao
apostol Pavle da kau: Ne ivim vie ja, nego ivi Hristos u meni, i bili su to
jevanelisti, drugi apostoli, noviji i stariji oci Crkve, episkopi, podvinici, bogoslovi i
drugi. Zato je bilo potrebno da svaka od njih ostavljena rije bude sauvana cjelosna
i neokrnjena.

KONCEPCIJA SKAZANIJA O PISMENAH


U Skazaniju o pismenah Konstantin Filozof se upravo trudi da ukae na probleme koji
nastaju ako se nemarno shvate jezika pravila liturgijskih tekstova, koja se
podjednako odnose na smisao rijei, kao i na njihov oblik:
Ovo pazi ti, koji eli pisati ili uiti: ako pre ovoga svega prorodni sklad ne shvati,
uzalud e ti biti svekoliki trud; jer ako ijedno slovo premesti, preinaie re. Svako
slovo ili kakav znak koji nisu na svom mestu, to je kao da kua nema domaina; a
kad nema domaina kue, nije li naopako?
Ovaj svoj sastav Filozof je napisao na zahtjev depota Stefana, i njemu ga je i
posvetio. Poetna slova etrdeset glava, koliko spis sadri, ine akrostih:
Samodravnomu despotu Stefanu rab' Kon'stan'tin'. Na samom poetku Skazanija
nalazi se ljestvica od 43 slovne grafeme i 24 znaka. U njoj su 24 slova i jedan znak
ispisani crvenim mastilom, to znai da pisac potvruje da se oni pravilno
upotrebljavaju, a ostalo je sve ispisano crnim mastilom, to signalizira nepravilnu
upotrebu. Slijedi kratak predgovor i pregled sadraja djela, a na kraju je zavrni zapis
sa posvetom i potpisom u kriptogramu. U samom tekstu Filozof pojedinano obrauje
uzroke nepravilne upotrebe nekih slova i usmjerava kako ona treba da se koriste u

skladu sa onim kako su ih uveli Prvouitelji Kirilo i Metodije. Potom se bavi imenima
slova, akcentima i nadrednim znacima, interpunkcijom, time kako se deca iskvarie
loom naukom i kako ih treba opet leiti i kako treba da piu, kako se nebrigom
unitavaju slova kao i sudska pravda poklonima i tako dalje.
Na kraju svog sadraja Konstantin veli: Predstoji nam da se slovom hranimo, jer nas
je slovesnim Tvorac sazdao; tavie da prema obliju premudrosti, drei se
vladarskog saveta, dobijemo koliko je mogue, ne od oskudnoga roba, nego od onoga
to u ovom etrdesetom slovu rekosmo, kako bismo svi u jednoj ljubavi bili.

SRPSKI JEZIK I NAROD U SKAZANIJU O PISMENAH


Azbuka srpskog jezika od samog poetka je bila sastavljena po uzoru na grki alfavit,
gdje su 24 slova preuzeta iz grkog jezika, a 14 su osobena slovenska. Ovom broju
slova Konstantin Filozof pridodao je jo i dva jusa, za koja veli da ih je preuzeo iz
bugarskog jezika, i nekoliko i ranije upotrebljavanih grafema slovensko-jelinske
provenijencije. Konstantin se bavi i akcentima i nadrednim znaciima, koji su u
srpskom jeziku postojali jo u etrnaestom vijeku, nazivajui ih silama ili tonusima.
Navodi tri tipa akcenta: oksija, varija i perispomena, koji su kao znaci preuzeti iz
grkog jezika, ali je sama akcentuacija autentina srpska. Za nadredne znake iznad
rijei koristi staroslovenski naziv odejanije odjea, ruho ili ak obiljeja u prenosu
na savremeni srpski i trudi se da ih u rijeima preslika doslovno po uzoru na grki
jezik.
Zanimljivo je da Filozof u Skazaniju o pismenah ostavlja i zapis o nekim
karakteristikama Srba kao naroda, a koje je on kao doljak primijetio. Grdei Srbe
to preinauju pravopis i knjige po svom nahoenju, on veli: Zbog toga smo lieni
dubine razuma, i nikoga nema meu nama kao meu Grcima, iako je ovaj narod
veoma otrouman, ali teak da poslua.
Na drugom mjestu jo dodaje: I ovaj narod vidim kao nadaren i dobar u svemu, kao i
bilo koji drugi to je, ak u ljudskoj mudrosti i vie, ali o svetim knjigama staranje
nije dovoljno. I zbiva se pria premudroga meu ljudima (Solomona) da nepanja
ovekova ''kvari mnoga dobra'' njemu. Uitelj govori narodima da je "mudrost ovoga
sveta ludost pred Bogom".

SREDNJOVJEKOVNI PISAC GRIGORIJE CAMBLAK


Grigorije Camblak je jedan od onih knjievnika nesrpskog porijekla koji borave u
Srbiji za vrijeme despota Stefana Lazarevia. Iako relativno kratko ostaje u Srbiji,

knjievni rad Grigorija Camblaka ovdje biva vrlo plodan. Igumanujui u manastiru
Deanima, napisao je itije Sv. Stefana Deanskog, ktitora ovog manastira i srpskog
kralja, potom Skazanije o Svetoj Petki i Slovo o Patrijarhu Jevtimiju, svom uitelju.
Godine 1409. Camblak odlazi u Rusiju. Tamo postaje mitropolit kijevski i pie Slovo
Kiprijanu, svom stricu i poznatom moskovskom mitropolitu, koji se tada ve bio
upokojio. Kako tvrde ruski ljetopisi, Grigorije Camblak je umro 1419. ili 1420. godine
Grigorije Camblak pripada generaciji pisaca koji stvaraju u despotovini Lazarevia,
na samom poetku petnaestog vijeka. Njegova narodnost je nepoznata; neki
smatraju da je Bugarin, drugi pak Srbin, Grk, Rumun ili Cincarin. Rodio se oko 1364.
godine i mladost je proveo u Bugarskoj, gdje je i zamonaen. Stric mu je bio poznati
mitropolit moskovski Kiprijan, koji je drugovao sa velikim patrijarhom bugarskim i
isihastom Jeftimijem, takoe i uiteljem Camblakovim. Nakon pada Bugarske pod
Turke devedesetih godina etrnaestog vijeka, Grigorije prvo odlazi u Carigrad, potom
na Svetu goru, a najposlije, pretpostavlja se, u Moldaviju. U Moldaviji postaje iguman
manastira Pantokratora i prezviter u velikoj crkvi u Suavi. Negdje iza 1402. godine,
moda na poziv despota Stefana Lazarevia, on dolazi u Srbiju. Nije se dugo zadrao
u srpskoj zemlji i nakon smrti svog strica Kiprijana Camblak odlazi u Rusiju 1409.
godine. Tamo pie Slovo Kiprijanu i postaje mitropolit kijevski. Kao kijevski
mitropolit uzeo je uea na poznatom Kosnikom saboru, koji je trajao od 1414. do
1418. godine u Konstancu, na Bodenskom jezeru u vajcarskoj. Iako je ovo bio
izrazito rimokatoliki sabor, ispitivai kazuju za Camblaka da je uinio i najmanji
ustupak na korist latinstva, o tome treba sumnjati.
Kako tvrde ruski ljetopisi, Grigorije Camblak se upokojio 1419. ili 1420. godine.

CAMBLAKOV BORAVAK U SRBIJI


U Srbiji je Camblak boravio kao iguman manastira Visoki Deani. Bio je oduevljen
Srbijom, a naroito njenom razliitou u odnosu na Bugarsku. U kojim oblastima,
reci mi, ima toliko manastira i tako velikih i slavnih, kae on obraajui se svom
itatelju u Skazaniju o Svetoj Petki. U kojim je gradovima i gde tako mnotvo inoka?
Gde je toliko arhijereja, gde usrdnost k Bogu i boanskim stvarima? Gde lepi poredak
naroda, kako kod vlasti, tako i kod podrunih... Nema toga nigde sem ovde... Oduze
Bog slavu od Bugarske i darova je Srbiji.
Iako relativno kratko ostaje u Srbiji, knjievni rad Grigorija Camblaka ovdje bivo vrlo
plodan. Igumanujui u Deanima, napisao je itije Sv. Stefana Deanskog, ktitora
ovog manastira i srpskog kralja, potom Skazanije o Svetoj Petki i Slovo o Patrijarhu

Jevtimiju, svom uitelju.


U itiju Svetog Stefana Deanskog pisac je ostavio sliku ondanjih Deana i krasnog
mesta na kojem se nalaze. Za manastir veli gdje lei na najviim mestima, saieno
svakim drveem, mnogogranatim i mnogoplodnim, a ujedno je ravno i travno, i
odasvud teku najslae vode. Tu izviru veliki izvori i napaja ih bistra reka, ija voda
pre ukusa daje veliko rumenilo licu, a posle ukusa veliko dobro rastvorenje telu, tako
da se niko ne moe nasititi naslade vode. Sa zapadne strane zatvaraju ga najvie
gore i njihove strmine, i otuda je tamo zdrav vazduh... Potom slijedi opis Deana, koji
su cijeli jedan arhitektonski kompleks, grad, kako u itiju stoji, a po zidovima grada
okolo prilepljene su elije inocima, kao neka ptiija gnezda. Sam hram, posveen
Hristu Pantokratoru, dre stubovi od mramora izvajani, i iaran je raznim svodovima.
A spolja sastavljen je mnogoudno od uglaanog mramora, crvenoga i ujedno beloga.
I kamenje jednoga sa drugim salanjeno je divno i najumjetnikije... tako da se velika
blagodet sija onima koji gledaju, i uvek lepota kamena i veliina daje hramu najveu
krasotu, poto je savreno izvajan kamen na dostojnolepnost onima koji su ga uinili.
Manastir Visoki Deani je i danas jedan od najvelianstvenijih spomenika
srednjovjekovne arhitekture, kao i jedan od najmnogobrojnijih srpskih manastira.
Naroito poslije rata na Kosovu i bombardovanja Srbije 1999. godine, primjetno je
povean broj monaha u Deanima, i to mahom iz mlae, visokoobrazovane
generacije.

ITIJE SVETOG STEFANA DEANSKOG


itije Svetog Stefana Deanskog i Sluba istom svetitelju ine liturgijski komplet
tekstova, koje je Camblak napisao za ve postojei kult svetog kralja. Kult je bio
formiran u Deanima, nad kraljevim motima, ali je neobino to da itije Svetog
Stefana Deanskog nastaje sedamdeset i vie godina nakon njegove smrti. Potpunog
Stefanovog itija, zapravo, nije ni bilo osim onog od anonimnog sastavljaa u
Zborniku Kraljeva i arhiepiskopa srpskih pa se Camblak odluio da on saini jedno
cjelovito, zajedno sa Slubom.
itije Stefana Deanskog napisano je direktno po uzoru na stare srpske itijne
tekstove i nema previe upliva istorijskih, geografskih i politikih faktora, kao,
recimo, u itiju despota Stefana Lazarevia Konstantina Filozofa. Akcenat je ovdje
na liku svetog kralja muenika, koga otac osljepljuje, a sin ubija. Nakon
osljepljenja on biva protjeran u Vizantiju, gdje boravi u manastiru Hrista Pantikratora.
Sveti Stefan Deanski proslavio se tamo svojom mudrou i vrlinskim ivotom, i na

jednom mjestu za njega Camblak veli: A neka blagodet sijae na licu mua, a ljubav
je sve k njemu privlaila. Jer takvo je lice onih koji su isti srcem, kao onih koji
gledaju Boga mislenim oima i ispunjavaju se neiskazanom radou, i otuda lice
dobija zrake svetlosti. O ovom mislim da i Solomon kae: ''Kada se srce veseli, cveta
lice.'. Jer on, blaeni, smatrae liavanje oiju svojih kao prosveenje, a zatoenje
kao veliku utehu. Nakon progonstva u Vizantiji, Stefan se vratio u Srbiju i postao
kralj, smijenivi na prijestolu svog oca Milutina. Vladao je Srbijom deset godina i
nakon toga ga je sin Duan zatoio u grad Zvean, gdje je Deanski i umro. Po
zakonima srednjovjekovne poetike, na kraju itija nalazi se pohvala svetome i opis
uda koja je projavio nakon svoje smrti. Jedno od tih uda je i netrulenost tijela sv.
kralja, koje i danas nepropadljivo poiva u Velikim Deanima.

SKAZANIJE O SVETOJ PETKI


Skazanije o Svetoj Petki je, zapravo, spis o prenosu motiju ove svetiteljke iz Vidina u
Beograd, i svojevrsna je dopuna itiju Svete Petke, koje je sastavio bugarski patrijarh
Jevtimije. Vjerovatno je Skazanije Grigorije Camblak napisao po neijoj narudbini,
moda ba po narudbini kneginje Milice, koja je i isposlovala da se moti svetiteljke
prenesu u Beograd.
Sveta Petka je bila srpskog porijekla i ivjela je u prvoj polovini 11. vijeka. Kad su joj
bogati i poboni roditelji umrli, razdala je sve svoje bogatstvo siromanim i otila
prvo u Carigrad, a potom u Jordansku pustinju da se podvizava. Tek pred kraj ivota
vratila se u rodno mjesto Epivat i tu se pokojila. Kad je nakon izvjesnog vremena
otvoren njen grob, pronaene su joj netrulene moti i projavila su se odmah uda. Iz
Epivata su sv. Petku prenijeli u Carigrad, onda u Trnovo, a zatim u Rumuniju. Nakon
turskog osvajanja Rumunije, kneginja Milica je uzela dozvolu od sultana i 1396.
godine prenijela moti ove svetiteljke u beogradsku crkvu na Kalemegdanu.
Upravo o ovom dogaaju pie Camblak. U Skazaniju kae kako je ba u trenutku
raspada i obezglavljivanja srpske drave nakon Kosovske bitke i u trenutku velikog
stradanja srpskog naroda, dola pomo svie i zatita i blagoslov ovih svetih motiju.
I, zaista, mnogi Srbi su nakon toga uzeli svetu Petku za svoju krsnu slavu, podigle su
se mnoge crkve njoj posveene i mnoga su svjedoanstva pomoi sv. Petke Srbima,
kao to se i navodi u crkvenoj pjesmi:
Ukrasila si se estitim ivotom i dobrotom, darovanom ti od Boga, pa si dobila i dar
iscjeljenja bolnih i nesrenih. Zato te veliamo, prepodobna Mati, i potujemo asnu
tvoju uspomenu, jer se moli za nas Hristu Bogu naem.

Sultan Sulejman je odnio moti sv. Petke iz Beograda u Carigrad, a odatle su


prenesene opet u Rumuniju, u grad Jasi, gdje se i danas nalaze.

ZETSKI KNJIEVNI KLUB


Pojava novog, zetskog knjievnog sredita u srpskoj knjievnosti srednjeg vijeka
geografski se vezuje za Skadarsko jezero i manastire koji se nalaze na njegovim
ostrvima. Od linosti pak koje su je stvarale, ta knjievnost se vezuje za imena
Jelene Bali i njenog duhovnika Nikona Jerusalimca. Jelena je bila kerka kneza
Lazara i ena zetskog vladara uraa II Stracimirovia Balia, koja je u knjievnosti
ostala poznata po pismima duhovniku Nikonu i po svom testamentu, sastavljenom
pred samu smrt 1443. godine. Od tri njena pisma, Otpisanija bogoljubnih, kako se
najee nazivaju, sauvano je samo jedno u cjelini i dva u fragmentima. Nalaze se u
tzv. Gorikom zborniku, kojeg je specijalno za Jelenu sainio Nikon Jerusalimac
Mnoge i razliite dravne i politike promjene u srpskoj dravi prve polovine 15.
vijeka dovee do stvaranja i novih knjievnih sredita. Prvo e se u Srbiji
knjievnost ovog perioda vezivati za linost despota Stefana Lazarevia i pisce koji
se okupljaju oko njega i na njegovom dvoru u Beogradu. Potom, nakon Stefanove
smrti njega na prijestolu smjenjuje sestri ura Brankovi i centar drave izmijeta
se u Smederevo, gdje nastaje jedan od novih poprita knjievnih djelatnosti tzv.
smederevski knjievni krug. Pored ovog novog kulturnog sredita javlja se jo i
knjievnost u Zeti dananjoj Crnoj Gori kojom je ura ovladao 1423. godine.
Geografski, zetska knjievnost vezuje se za Skadarsko jezero i manastire koje se
nalaze na njegovim ostrvima. Skadarsko jezero je prirodna granica izmeu Crne Gore
i Albanije i najvea je kriptodepresija u Evropi. Na vie od jedne petine ostrva
Skadarskog jezera od oko pedeset, koliko ih ima nalaze se manastiri, preteno
skitskog karaktera. Od njih desetak danas je oivljeno pet manastira: Beka,
Stareva Gorica, Moranik, Kom i Vranjina. Manastir Beka je zadubina Jelene
Bali, kerke kneza Lazara i ene srednjovjekovnog vladara Zete uraa
Stracimirovia Balia. Ona je u Zeti boravila od udaje 1386. do 1411. godine i od
1435. godine do smrti, i uglavnom se pojava zetskog knjievnog sredita vezuje za
njeno prisustvo i prepisku sa duhovnikom Nikonom Jerusalimcem.
Meutim, korijeni ove oivljene srpske knjievnosti srednjeg vijeka u Crnoj Gori
nalaze se jo u uspostavljanju komunikacije Zete sa Svetom gorom nakon 1371.
godine. Poznato je da je to period kada srpske zemlje bivaju preplavljene dolaskom
monaha-isihasta i drugog raznolikog hrianskog svijeta iz tadanje Vizantije.

Pretpostavlja se da je ondanja Zeta Balia bila stanica na ovom putu izmeu Svete
gore i Srbije, pa se i u knjievnosti ove dvije srpske zemlje tog doba prepoznaju
istovjetne ideje i preokupacije.

SREDNJOVJEKOVNA ZETA BALIA I CRNOJEVIA


Sredinom 14. vijeka Zeta se nalazila u sklopu carstva cara Duana, koje je bilo
ogromno prualo se od Save i Dunava na sjeveru do Svete gore na jugu ali nije
bilo dugog vijeka. Nakon Duanove smrti i dolaska na vlast cara Uroa, na scenu u
Zeti stupa porodica Balia, o kojima do tada gotovo da i ne postoje vjerodostojni
istorijski podaci. Rodonaelnik ove dinastije, Bala, nosi neslovensko ime i
pretpostavlja se da oni potiu od sloveniziranih Vlaha, koji su se s vremenom kao
proslavljeni ratnici uvrstili u sloj plemia. Prvo je Bala posjedovao samo Skadar, oko
1360. godine, a onda se proirio sve do Kotora. Imao je sinove Stracimira, uraa i
Balu II, koji su se smjenjivali kao vladari nakon njegove smrti. Oko godine 1385.
zetskim gospodarom postaje ura II Stracimirovi Bali, najstariji Stracimirov sin,
koji je imao sjedite u Ulcinju i nazivao se: blagoverni i samodravni gospodin ura
svoj Zetskoj i primorskoj zemlji. Svojim precima smatrao je vladare svetorodne loze
Nemanjia i u poveljima je pominjao molitve praroditelja Simeona prvago mirotoca
srpskago i svetago Savi. ura Bali je bio oenjen Jelenom, jednom od pet keri
srpskog kneza Lazara Hrebeljanovia. Ponegdje u nauci iznosi se miljenje da je po
linosti ovog vladara kreiran lik Banovi Strahinje u narodnoj epskoj poeziji, mada
istorijski fakti iz uraevog i Jeleninog ivota nemaju pandan u dogaajima koje
opjevava ova junaka pjesma.
Nakon uraeve smrti 1403. godine, na prijestolu ga je smijenio njegov sin Bala III
Bali i zavladao dravom uz pomo svoje majke Jelene. Dvadesetih godina 15.
vijeka Bala se teko razbolio i vlast predao svom ujaku despotu Stefanu Lazareviu,
a malo kasnije, 1423. godine, Stefan sve poslove u Zeti prenosi na svog sestria i
nasljednika ura Brankovia.
U to doba, meutim, u Zeti jaa porodica Crnojevia. Ona je i do tada imala
samostalne posjede i sad se namee kao nova vladarska porodica, koja e ostaviti
dubokog traga u istoriji Crne Gore. Prvi put se pod njihovom vladavinom Crna Gora
poinje nazivati ovim dananjim imenom, koje se do tada odnosilo samo na planinski
masiv od Risna do Patrovia, sa Lovenom kao najviim vrhom. Za vrijeme
Crnojevia na Cetinju 1494. godine pokrenuta je i prva tamparija u Srba, a prva
tampana knjiga bila je Oktoih prvoglasnik. Nemalo nakon toga, 1496. godine Crna
Gora je izgubila samostalnost i pala pod direktnu vlast Turske.

LINOST JELENE BALI


ena koja praktino vlada Zetom na samom poetku 15. vijeka, Jelena Bali,
roena je oko 1368. godine kao trea ki carskog stavilaca Lazara. Svoje rano
djetinjstvo provela je na dvoru cara Uroa, a docnije, kada je njen otac postao knez,
rasla je zajedno sa svojim mnogobrojnim sestrama i braom na dvoru u Kruevcu.
Vaspitai i uitelji su joj bili prvenstveno roditelji Lazar i Milica, a potom i umna
despotica Jefimija, koja je dola kod kneza Lazara nakon smrti svog mua Ugljee.
Kada je Jelenin brat i budui Lazarev nasljednik Stefan Lazarevi imao svega
dvanaest godina, 1386. godine, ona se udala za zetskog vladara uraa II
Stracimirovia Balia. Nakon uraeve smrti 1403. godine Jelena pomae sinu Bali
u upravljanju dravom, kao to je njena mati, kneginja Milica, pomagala sinu Stefanu
poslije Lazareve pogibije na Kosovu. Godine 1411. Jelena se preudaje za bosanskog
vojvodu Sandalja Hrania, i u itiju despota Stefana Lazarevia od Konstantina
Filozofa ostaje svjedoanstvo o njihovom zajednikom prisustvu u Budimu naredne
godine na saboru zapadnih kraljeva i druge gospode: Sandalj vojvoda bosanski i
kralj Hrvoje, veli Konstantin, uinie u prisustvu svojih ena tu slavu osobito
sveanom, jer se njihovi vitezovi, visoki i plemenita stasa, hrabro i junaki na
megdanu ponee. Na saboru je najljepi i najupeatljiviji od svih vitezova bio i despot
Stefan, Jelenin brat, za koga Filozof kae: najsvetliji pred svima i vie od svih vidim
bee, kao mesec pored zvezda, i izdaleka vidim bee svakome.
Poetkom dvadesetih godina 15. vijeka Jeleni umire sin Bala, a desetak godina
kasnije i drugi mu Sandalj. Poto joj nisu dozvolili da sebi podigne kapelicu za grob
negdje u okolini Dubrovnika, ona je podigla crkvu na skadarskom ostrvu Beka.
Crkvu je posvetila Blagovetenju presvete Bogorodice i nakon svoje smrti 1443.
godine tu je i sahranjena.

KNJIEVNO DJELO JELENE BALI


Sve to je u pisanom obliku Jelena Bali ostavila iza sebe jesu tri pisma svome
duhovniku Nikonu Jerusalimcu i testament, koji je sastavila 1442. godine. Od tri
pisma, poznata pod nazivom Otpisanije bogoljubno, sauvano je jedno u cjelini i dva u
fragmentima. Nalaze se u tzv. Gorikom zborniku, kojeg je za Jelenu sainio Nikon
Jerusalimac. Pisma su, naravno, lino intonirana i u njima Jelena pie o svojim
duhovnim zbivanjima, ispovijedajui silinu utiska koju je na nju ostavio neki od
prethodnih razgovora sa Nikonom. I zaeleh se veoma videti tvoje prepodobije i

nasladiti se tvojih medotonih rei, da mi se od tvog gledanja uzmnoi ne mala


korist. Nego, daleka su nam rastojanja, more, pa i gajevi. Stoga nam je nemogue
videti tvoju svetost... Jer pomraie se due nae jadima i meteom koji su u svetu. I,
eto, sada kao iz nekog dubokog sna prenuvi se, poeleh videti tvoju svetost. Moli ga
da joj ne uskrati odgovor na epistoliju i veli: Znam da si navikao sebe uniavati u
svemu, ali nemoj pod izgovorom smernosti zatvoriti jezik, koji kazuje mnogo i dobro,
iji su plodovi mnogi i mnogo seme pravde. I ne lii nas eljenog, a sebe ne oteti
dobre nagrade, nego podraavaj svog Vladiku Hrista, iji si uenik i podraavalac
njegovih stradanja. I moli mu se da bismo se i mi nali zajedniari u onaj dan kada e
Hristos doi sa slavom i mnogom silom i molitvama vaim. Amin.
Jelenina pisma direktno se nadovezuju na srednjovjekovnu epistolarnu tradiciju, koja
poinje jo sa Pismom igumanu Spiridonu, svetog Save, i dalje traje kroz cijeli srednji
vijek, bivajui svjedoanstvo dubokih duhovnih previranja i ei linosti koje su je
izgraivale.

KNJIEVNOST U SMEDEREVU 15. VIJEKA


Nakon to je u doba Brankovia centar srpske drave prebaen iz Beograda u
Smederevo, ova nova prestonica je postala i ia kulturnog pregalatva. Despot
ura Brankovi je, kao i Stefan Lazarevi, sakupljao uene i prosvijeene ljude,
imao u svojoj prestonici veliku biblioteku, a u Smederevu je bila smjetena i
Mitropolija. Iz tog perioda je ostalo sauvano nekoliko oskudnih knjievnih
ostvarenja, koja su postala svojevrsni svjedoci vremena kada su nastali. Najpoznatije
od njih je Nadgrobno slovo urau Brankoviu od nepoznatog Smederevskog
besjednika, koje je napisano nakon despotove smrti 1456. godine. Slovo nastaje u
formi plaa, prozno-poetskom knjievnom obliku, koji je u staroj vizantijskoj i
srednjovjekovnoj srpskoj knjievnosti bio karakteristian za djela u kojima se opisuje
neka nesrea, poraz i stradanje
Formiranje novih knjievnih krugova u 15. vijeku u Srbiji odvijalo se na nekoliko
razliitih mjesta. Najznaajnije je bilo ono u Beogradu despota Stefana Lazarevia,
potom je Zeta Balia bila jedno od njih, a onda i gradovi Smederevo i Novo Brdo.
Kad je 1427. godine dobio od ujaka Stefana Lazarevia vladavinu nad Srbijom, ura
Brankovi je predao Maarima Beograd i Mavu, i krenuo sebi da zida novu
prestonicu u Smederevu. Radove na izgradnji je predvodio ore Kantakuzin, brat
njegove ene Irine, Grkinje sa Peloponeza. Ona je u narodu ostala poznata kao
prokleta Jerina i usmeno predanje kazuje da su zbog nje mnoge nesree pratile
zidanje nove prestonice. ura je bio sin Mare Lazarevi, kerke cara Lazara, i Vuka

Brankovia, koji je po narodnom predanju izdao Srbe na Kosovu. uraeva vladavina


obiljeena je mnogim sukobljavanjima sa Turcima. U dva navrata je bio u vazalnom
odnosu prema Turskoj carevini, a oni su mu se esto svetili zbog njegove povremene
antiturske politike. Kerku Maru su mu odveli sultanu u harem, oslijepili su njegova
dva sina, Grgura i Stefana, a godine 1454. Turci su u svojoj stranoj najezdi pobili u
Srbiji sve mukarce starije od 14 godina, i odveli ene i djecu u ropstvo. Dvije godine
nakon toga, 1456. godine, umro je ura Brankovi i na prijestolu ga je naslijedio
najmlai sin Lazar.

PISCI SMEDEREVSKOG KNJIEVNOG KRUGA


Za one pisce smederevskog knjievnog kruga ija su se djela sauvala do danas
karakteristino je da im nisu poznata imena. Smrt uraa Brankovia oplakao je tzv.
nepoznati Smederevski besjednik, u svom Nadgrobnom plau ili Slovu despotu
urau. Druga dva nepoznata knjievnika iz Smedereva su jo za vrijeme uraevog
ivota opisala su Prenos motiju apostola i jevaneliste Luke iz Rogosa u Smederevo
1353. godine. anrovski se ovo djelo naslanja na tradiciju sastavljanja tzv. translacija
ili prenosa, pisanih upravo pri prenosu motiju svetitelja iz jednog mjesta u drugo.
Jedan takav retorski opis translacije, Skazanije o Svetoj Petki, pie knjievnik
Grigorije Camblak poetkom 15. vijeka, a biva motivisan angaovanjem kneginje
Milice oko prenosa motiju sv. Petke iz Trnova u Beograd.
U branievskom kraju, iroj okolini prestonice Smedereva, razvijao se duhovni ivot i
prije dolaska despota uraa, ali i u periodu njegove vladavine. Tu je bila iva
prepisivaka i prevodilaka djelatnost, o emu svjedoi i Inok iz Dale, monah
takoe nepoznatog porijekla koji se podvizavao u manastiru Blagovetenja presvete
Bogorodice na rjeici Dala. On je pisar tzv. Radoslavljevog jevanelja iz 1429.
godine, kao i vjeto uraenog kaligrafskog etvorojevanelja, koje je nainio zajedno
sa slikarem manastira Kalenia. Iza Inoka iz Dale je ostao i kratak ljetopis,
Istorikija, sa srpskom hronikom 1348 1438. godine. Ovaj Inok se nakon pada
despotovine 1459. godine, poput mnogih srpskih monaha tada, vratio na Svetu goru.

NADGROBNO SLOVO DESPOTU URAU NEPOZNATOG SMEDEREVSKOG


BESJEDNIKA
Nadgrobno slovo despotu urau nepoznatog Smederevskog besjednika je spis iz
1456. godine, perioda kada je srpska despotovina ve na izdisaju. Tri godine kasnije
e se zaista zbiti konani pad Srbije pod Turke i nestanak svake dravne

samostalnosti, a tri godine ranije se to isto desilo sa Vizantijskim carstvom. Aluzije


na ova zbivanja nalaze se u spisu anonimnog Smederevskog besjednika, za koga se
pretpostavlja da je stvarao u okviru smederevskog knjievnog kruga. Na to upuuje
sam sadraj Nadgrobnog slova despotu urau, iz koga se vidi da je njegov autor
veoma privren despotu i na momente gotovo oajan od siline bola koji mu je zadala
smrt ljubljenog vladara:
O uda stranoga najudniji glas! Najtii i previsoki i u svemu najblagopoluniji
gospodaru moj, sveti i najsaborniji lave, uti tako i ne daje mi medotoni glas, niti
svojoj supruzi, a naoj najsvetijoj gospoi i carici, niti mnogoeljenim i najslaim ti
edima svojim... Ko e nas zatititi, ranu povreenu, zbog tvoga odlaska?... Kako
emo pogledati u nebo, koje gorko i teko breme pre vremena pokaza nam meu
dimljivim zvezdama? O, zvezdo gorka, to nam ovo objavi! Koja nam ma pokaza to
anje na ivot, koju nam tuno nepoznato izvee objavi!... Bez tebe umrlog, kako mi
da ivimo?
Drugi dio Slova je posveen molitvama urau, koji je blizu pravednog Sudije i eka
da primi rajsko naselje, veselei se sa Avraamom, Isakom i Jakovom i sa svima
pravednima. Kada se obraa umrlom despotu, nepoznati Smederevac koristi motiv
dobrog korijena i izdanaka, koji se u ranijoj srpskoj knjievnosti vezivao za vladarsku
lozu Nemanjia, i veli: Moli se za svoje izdanke, jer od dobrog korena dobra grana
iscveta, za blagonaroitog i visokog despota svih Srbalja i svetoga gospodina naega
Lazara, koji je prosveen svakim dobrim javnim delima, da vidi napredovanje eda i
sinove sinova i uspon na bolje, jer e u tome sveto tvoje moljenje biti najpotrebnije
kako bi ga naslednikom tvojim i svetim gospodinom uinio...
Nadgrobno slovo Smederevskog besjednika sauvalo se samo u jednom prepisu, koji
se ve odavno nalazi u Univerzitetskoj biblioteci grada Odese.

ANR PLAA U SREDNJOVJEKOVNOJ SRPSKOJ KNJIEVNOSTI


anr plaa se javlja kao posebna knjievna vrsta u vizantijskog knjievnosti i odatle
je prenesen i u srpsku knjievnost srednjeg vijeka. Prauzor ovaj oblik proznopoetskog sastava ima u starozavjetnom Plau Jeremijinom, kao i u crkvenim
pjesmama: Plau Bogorodice nad Hristom, koji se pjeva na Veliku subotu, i u Kanonu
na Veliki petak od Simeona Metafrasta. Kod Srba se plaevi javljaju uglavnom u
sklopu veih proznih cjelina, mahom itija. Takav je pla monaha Atanasija nad
odrom svetog Save, koji je zabiljeen u Domentijanovom itiju Svetog Save.
Arhiepiskop Danilo II biljei pla Milutinov nad grobom majke Jelene Anujske, a u

kosovskm spisima kneginja Milica govori pla nad Lazarevim motima. Uopte,
rijetko je koji poraz i nesrea, kako u vizantijskoj, tako i u staroj srpskoj knjievnosti,
opisan bez forme plaa. Tako vizantijski srednjovjekovni istoriar Duka svoju Istoriju
zavrava plaem nad porobljenim Carigradom: O grade, grade, glavo svih gradova! O
grade, grade, sreditu etiri strane sveta! O grade, grade, ponosu hriana i strahoto
varvarima!... Gde je lepota tvoja, raj? Gde je blagodatna sila due i tela divota tvojih
duhovnih?... O hrame, o nebo zemaljsko, o oltaru nebeski, o boanstveno i sveteno
mesto, o krasoto crkava, o knjige svetene i rei Boija! Plaui nad odrom umrlog
despota ura i nad stradanjem srpske zemlje, nepoznati Smederevski besjednik
poziva sve i svakoga da plau za despotom, pa i sam ovaj grad Carigrad, koji je tri
godine ranije pokorio Mehmed Osvaja: I ti sedmovrhi, ranije veliki grade
Konstantinov, a sada poslednji od svih najmanjih gradova i najmanji carski prestole
nesrenih hriana, zaridaj najpre za sebe pravedno osuenog, jer plaa i ridanja
dostojan postade, zbog propasti koja te snae, drugi izmenivi se od neastivih,
ridaj.

VLADISLAV GRAMATIK, DIJAK IZ NOVOG BRDA


Vladislav Gramatik je roen u Novom Brdu oko 1430. godine. Po zanimanju je bio
profesionalni pisar, kako mu i samo ime kazuje dijak i gramatik a bio je i slikarminijaturista. Knjievni rad Vladislava Gramatika mahom se svodio na prepisivanje, u
kojem je on bio neobino produktivan, kao i na sastavljanje zbornika. U prepisima i
zbornicima koje je sastavljao ostavio je niz zapisa i samo jedno svoje originalno djelo
Rilsku povijest, u kojoj pie o nekim pojedinostima iz istorijata ovog manastira.
anr zbornika, koji se pojavio jo krajem 14. vijeka, Gramatik je uspjeno razvio i
naslanjajui ga na srednjovjekovnu knjievnu tradiciju. Postao je tako kodifikator i
izdava ranije nastajalih srpskih tekstova, kao i onih iz korpusa prevodne
knjievnosti
Novoformirana knjievna sredita u Zeti, Novom Brdu i Smederevu dala su staroj
srpskoj knjievnosti u 15. vijeku jedan od posljednjih fondova njenih literarnih
ostvarenja. Paralelno sa radom smederevskog knjievnog kruga i knjievnou
vezanom za ostrva na Skadarskom jezeru, javlja se i nekoliko pisaca u Novom Brdu,
rudarskom i trgovakom mjestu na jugu Srbije. Novo Brdo je 1439-1441. godine prvi
put pod Turcima, a 1455. biva potpuno osvojeno, poslije ega veina kulturne elite
grada nalazi sebi nove ivotne naseobine.
U periodu pred ovim turskim osvajanjem djeluje novobrdski knjievni krug sa
piscima: Konstantinom Mihajloviem, Dimitrijem Kantakuzinom i Vladislavom
Gramatikom. Sva trojica bili su iz graanskog stalea, svetovnjaci, i sva trojica su

nastavili sa spisateljskom radom i nakon pada Novog Brda, u izgnanstvu.


Vladislav Gramatik je roen u Novom Brdu oko 1430. godine. Po zanimanju je bio
profesionalni pisar, kako mu i samo ime kazuje dijak i gramatik a bio je i slikarminijaturista. Nakon pada Novog Brda pod Turke 1455. godine, on odlazi u Mlado
Nagoriano, a potom u manastir Mateju, u Skopskoj Crnoj Gori, gdje ostaje do kraja
ivota.
Knjievni rad Vladislava Gramatika mahom se svodio na prepisivanje, u kojem je on
bio neobino produktivan, kao i na sastavljanje zbornika. U svojim spisima i
prepisima ostavio je niz zapisa i samo jedno svoje originalno djelo Rilsku povijest,
u kojoj pie o nekim pojedinostima iz istorijata ovog manastira. anr zbornika, koji se
pojavio jo krajem 14. vijeka, Gramatik je uspjeno razvio naslanjajui ga na
srednjovjekovnu knjievnu tradiciju. Postao je tako kodifikator i izdava ranije
nastajalih srpskih tekstova, kao i onih iz korpusa prevodne knjievnosti.
Doskora su bila poznata svega etiri zbornika koja je sastavio, meutim, najnovija
istraivanja Borjane Hristove dala su na uvid jo tri nova primjerka, raena
ezdesetih i sedamdesetih godina 15. vijeka. Ovi zbornici su danas bitna
svjedoanstva o srednjovjekovnoj vizantijskoj kulturi na tlu Srbije, kao to su bili i u
svoje vrijeme bitna civilizacijska i duhovna opozicija fanatinom i nasilnom islamu i,
u to doba sve agresivnijem, rimokatolicizmu.

RILSKA POVIJEST
Rilska povijest Vladislava Gramatika nastala je u anru translacije, ili prenosa,
karakteristinom i za neke ranije spise 15. vijeka Skazanije o Svetoj Petki,
Grigorija Camblaka, i Prenos Sv. Luke iz Rogosa u Smederevo, od nepoznatog pisca.
Sveti Jovan Rilski roen je u blizini Sofije krajem 9. vijeka. Poslije smrti roditelja
prodao je porodino imanje i otiao u Rilsku pustinju, gdje se podvizavao do smrti
946. godine. Moti su mu prvo bile prenesene u Sofiju, potom u Ugarsku, a onda u
Trnovo. Kad su Turci osvojili Bugarsku i kad je zaivjela monaka obitelj u Rili, moti
sv. Jovana Rilskog vraene su u mjesto njegovog podviga, povodom ega Vladislav
Gramatik i pie svoju Rilsku povijest:
A kako se potom i na koji nain on (= Rilski manastir) opet obnovi Hristovom milou
i u prvobitnu lepotu i krasotu svoju dospe, kakvu zapravo ima i do danas, ali kako i na
koji nain udotvorne moti behu prenesene i vraene iz Trnovskog slavnog grada u

ovu istu obitelj, iznee slovo koje sledi.


U uvodu Rilske povijesti Gramatik pie o dolasku Turaka na Balkan i porobljavanju
Srba poslije Marike i Kosovske bitke. On se tu pojavljuje potpuno kao pisac od svog
vremena, jer stalna alopojka nad stradalnim balkanskim svijetom od turskih ataka i
naleta postaje manir gotovo svih slovenskih knjievnih djela ovog perioda. Najezda
Osmanlija Azijata i islamita naime, iziskivala je stalno i ponovno odreivanje
identiteta slovenske i pravoslavne nacije. Kako veli Gramatik, avo je pokrenuo
najbezbonije Persijance sa istoka sa velikom naglou i svirepou. I naprasno
otuda sa celog istoka, koji je pod Grcima, i sa june strane od Azije zavojevae i
zavladae i dopree u Makedoniju i tu sebi potinie najjae srpske vojnike koji tada
behu u bici na reci Marici, pobedivi ih do kraja, te se odmah ustremie na Srpsku
zemlju... I tako, kada greh naraste, avaj, zbog naih zala, Srpska zemlja pripremi se
podati im se.

ZAPIS VLADISLAVA GRAMATIKA NA ZBORNIKU IZ 1469. GODINE


Po narudbini Dimitrija Kantakuzina Vladislav Gramatik 1469. godine sastavlja svoj
najobimniji zbornik i pri njegovom svretku ostavlja, u vidu pogovora, jednu epistoliju
upuenu narudbodavcu. Gramatik u svom zapisu insistira na svom, autorskom,
samounienju, koje je opte mjesto i jedna od kljunih stavki poetike
srednjovjekovne knjievnosti: Ova, dakle, porudbina, veli on Kantakuzinu, bi velika i
vea od moje moi i na um ka ovome po lepoti da se ukrasi pisanom krasotom ne
nalazei poetka. Isprva se ustezah strepei i bojei se veliine poetka, jer takvo
delo bi bilo prikladnije za druge koji veoma dobro umeju izvesti pisarsku vetinu i
svemu su iskusniji u lepoti, a ne mi. Ali, kada usre pobeuje nemo, i vera
potpomognuta ljubavlju odgoni strah, i nada oekivanjem nagrade je uperena na trud
da se odluimo sa najveom odvanou i uinimo najtee. Slinog sadraja je i
ostatak epistolije. Ponegdje se nailazi na potpuno podudarna mjesta sa starijim
srpskim liturgijskim tekstovima u kojima se uvijek imao u vidu i iri, duhovni,
metafiziki i metaistorijski kontekst nastanka knjievnog djela. Zato to, napominje
Gramatik, na Sazdatelj, koji se preobrazi svojim dolaskom u telu zbog beskrajne
dobrote, uputi nas u zemaljsku nepostojanost i u raznolika muenja zlih sijeta i u
mudrovanjima tela, koje nikako ne moe da povinuje duhvnom zakonu i slobodi...
Kada se odvojimo od svega propadljivog i prolaznog koje je na zemlji, izmeniemo i
ovo telo, propadljivo zbog varljive pohote starog oveka, to jest greha, i obui emo
se u obnovljeno Duhom i neprolazno.

ANR ZBORNIKA U STAROJ SRPSKOJ KNJIEVNOSTI


anr zbornika, koga je Vladislav Gramatik afirmisao u 15. vijeku, nije bio stran ni
ranijoj, a ni kasnijoj srpskoj knjievnosti. Svaki skup najmanje dva teksta koji mogu
da se nau samostalni i imaju svoj nazavisan nastanak i prevodilaki put, jeste
zbornik. To je uglavnom bio, kako sam Gramatik u svom Zapisu veli za zbornike:
pregled razliitih povesti svetih i bogonosnih mueva o veri pravoslavnoj i o drugom
bogougodnom ivljenju izloenom po kazivanju i besedi bogonadahnutih knjiga
Staroga i Novoga zaveta, o velikom trudu i znoju boanstvenih otaca i o drugim
hrabrim muevima, borcima za veru pravoslavnu sa Istokom i sa Zapadom, koji su se
podvigom muki borili protiv greha sve do krvi i razliitim vidovima iskuenja i sebe
ne izdadoe radi pobonosti, rane Gospdnje po telu svom ivopiui trudovima,
muenici svojevoljno pokazujui se bez krvi ovenani postadoe.
Zbornici kod Junih Slovena se prema sastavu i promjenjivosti sadraja mogu
uslovno podijeliti na one sa postojanim, relativno postojanim i nepostojanim
sadrajem. Meu zbornike sa postojanim sadrajem spadaju djela razliitih autora o
jednoj temi ili razliiti spisi jednog istog pisca, koji su kod Slovena bivali mnogo
itani i prevoeni. To su Ljestvica sv. Jovana Ljestvinika, Slova o isposnitvu sv.
Isaka Sirina, Zlatostruji i Zlatousti koji sadre djela sv. Jovana Zlatoustog (ali ne i
samo njegova), potom se od 14. vijeka kod Srba javljaju i zbornici sa spisima
poznatih isihasta, i tako dalje. U 15. vijeku poinju se sastavljati tzv. Srbljaci, koji su
obino obuhvatali nekoliko slubi razliitim srpskim svetiteljima. U zbornicima sa
relativno postojanim sadrajem tekstovi su rasporeeni prema redoslijedu pokretnih
i nepokretnih praznika u toku crkvene godine, a kod zbornika nepostojanog sadraja
izbor tekstova je bio manje-vie proizvoljan. U ovu posljednju grupu spadaju i zbornici
Vladislava Gramatika, pisca novobrdskog knjievnog kruga, koji je veinu svojih
zbornika sastavio upravo izvan rodnog Novog Brda.

KNJIEVNO DJELO DIMITRIJA KANTAKUZINA


O ivotu novobrdskog knjievnika, Srbina grkog porijekla, Dimitrija Kantakuzina
malo se zna. Bio je po zanimanju trgovac i svjetovno lice, rodom iz porodice koja se
doselila u Srbiju nakon enidbe despota uraa Brankovia Irinom Kantakuzin. Po
sastavu porudbina za zbornik koji mu je nainio Vladislav Gramatik, kao i iz
njegovog djela, vidi se da je bio je klasino obrazovan, govorio je jednako dobro grki
i srpski jezik, a moda i druge jezike. Kao pisac, Dimitrije Kantakuzin bio je izuzetno
plodan. Do danas je od njegovih djela sauvana: Pesma Bogorodici, liturgijski
komplet tekstova posveenih svetom Jovanu Rilskom i povratku njegovih motiju iz
Trnova u Rilski manastir, potom Pohvalno slovo velikomueniku Dimitriju, Pohvala

Svetom Nikoli i opirno pismo Poslanica sveteniku i domestiku kir Isaiji


Sredinom petnaestog vijeka jedno od najivljih mjesta na srpskoj teriotoriji bio je
srednjovijekovni grad Novo Brdo. Njega su za vrijeme cara Milutina podigli Sasi,
njemaki rudari, koji su se u 14. vijeku u velikom broju naselili na podruju Kosova,
Metohije i june Srbije. Ti krajevi su tada, kao i danas, bili plodna rudna nalazita,
tako da Novo Brdo ivotopisac despota Stefana Lazarevia Konstantin Filozof naziva
grad zaista srebrni i zlatni. Osim Srba i Sasa u Novom Brdu ivjeli su i Grci, Italijani,
Arbanasi, Mleani, ljudi iz Boke i Dalmacije i drugi svijet. Raznolikost njegovih
stanovnika poticala je otuda to je ovaj grad bio poznato balkansko trgovako
sredite, ali i jo od ranije carinska zona za trgovake karavane koji su ili sa
Jadranskog mora i Dubrovnika na sjever, najee ka Crnom moru.
Potkovano materijalnim dobrima, Novo Brdo je jo za doba Stefana Lazarevia polako
postajalo kulturno sredite, a nakon Beograda i Smedereva bilo je jedno od
najznaajnijih u Srbiji. Nekoliko poznatih pisaca petnaestog vijeka je dao ovaj grad, a
meu njima je vjerovatno najpoznatiji Srbin grkog porijekla Dimitrije Kantakuzin.

IVOT I DJELO DIMITRIJA KANTAKUZINA


Porodica Kantakuzin doselila se u Srbiju nakon enidbe despota uraa Brankovia
Grkinjom Irinom Kantakuzin. Otac Dimitrija Kantakuzina doao je u Novo Brdo da
vodi carinu, i tu se stalno nastanio. ivot njegovog sina, Dimitrijev, slabo je poznat
zna se samo da je bio po zanimanju trgovac, svjetovno lice, vjerovatno oenjen. Po
sastavu porudbina za zbornik koji mu je nainio Vladislav Gramatik, kao i iz
njegovog djela, vidi se da je bio klasino obrazovan, govorio je jednako dobro grki i
srpski jezik, a moda i druge jezike.
Nakon pada Novog Brda pod Turke 1455. godine, Kantakuzini su i dalje nastavili da
ive u ovom gradu, jer ih je izgleda titila sultanija Mara, ena Mehmed-pae
Osvajaa i kerka despota ura. Ipak, desetak godina poslije toga Kantakuzini se
sele u Carigrad, gdje e Turci da naprave pokolj u porodici Dimitrijeve sestre Janje.
Iza 1487. godine Dimitriju se gubi svaki trag, a pretpostavlja se da je otiao u grad
Mesemvriju na Crnom moru i tu umro krajem 15. vijeka. Kao pisac, Dimitrije
Kantakuzin bio je izuzetno plodan. Do danas je od njegovih djela sauvana: Pesma
Bogorodici, liturgijski komplet tekstova posveenih svetom Jovanu Rilskom i
povratku njegovih motiju iz Trnova u Rilski manastir, potom Pohvalno slovo
velikomueniku Dimitriju, Pohvala Svetom Nikoli i opirno pismo Poslanica
sveteniku i domestiku kir Isaiji.

PESMA BOGORODICI
Molitva sa umiljenijem Presvetoj Vladiici naoj Gospoi Bogorodici i s malom
pohvalom, tvorenije Dimitrija Kantakuzina, kako glasi puni naziv Pesme Bogorodici
Dimitrija Kantakuzina, jedan je od rijetkih srednjovjekovnih pjesnikih sastava u nas
koji nisu strogo vezani za bogoslubenu formu. Osim ove pjesme u tu grupu jo
spadaju Slovo ljubve i Zapis na kosovskom mramornom stubu despota Stefana
Lazarevia, Jefimijina Tuga za mladencem Ugljeom, Pla na kraju itija despota
Stefana Lazarevia od Konstantina Filozofa i jo mali broj drugih tekstova.
Pesma Bogorodici nadi Vladiici, uzdanju, pribeitu, pokrovu, zastupljenju i
pomoi, zastupnici i spasenju, carici svih izuzetno je duga. Sastavljena je od 77
strofa od po etiri melodijski i ritmiki dobro organizovana stiha, koji poinju istom
rijeju u okviru jedne strofe. Tematski pjesma pripada anru tzv. pokajne poezije,
poznate i tradicionalne u vizantijskoj i srpskoj himnografiji. Pjesnik je duboko
svjestan svog jadnog i grijehom pomraenog duhovnog stanja i obraa se Bogorodici:
Odakle da ponem plakati, o Devo,
odakle da ponem moliti se, dobra,
od kojih rei ili obraanja, asna,
od kakvog srca, od kakvog jezika?
Sav oskvrnjen i neist jesam, kukavni,
sav smradan i u gresima jesam, teko meni,
sav odbaen, poto sam bezakoni,
sav svagda grehu rabotavi do sada.
Ali i pored ovakve svoje duevne tegobe i propasti, pjesnik ne oajava, nego se s
vrstom vjerom obraa Bogorodici da ga se ne gnua i ne odgurne i da mu daruje
Boga milosti, zlih slobodu i dobrih sladosti. Pjesmu zavrava drevnim radosnim
pozdravljanjem i proslavljanjem Bogorodice:
Raduj se, da radosno zovem te svagda,
raduj se, vinjim i donjim radosti,
raduj se, preradosna, ista,
raduj se, Gospod je s tobom. Amin.
Kantakuzinova Poslanica kir-Isaiji
Zasigurno najdue pismo iz stare srpske epistografske riznice je Poslanica kir-Isaiji

Dimitrija Kantakuzina i dio je jedne vee, ali nesauvane prepiske. Isaija je bio
svetenik i domestik horovoa i kompozitor kulturan i uen ovjek svoga
vremena, kakav je bio i sam Kantakuzin. Dimitrije je, osim djela liturgijske
knjievnosti, itao i tekstove na starogrkom, jer su mu, izgleda, lino bile bliske
drevna antika knjievnost i filozofija. Tako on u pismu kir-Isaiji veli: Sluah poneto
o drevnim prevrtljivim Helenima, kako stradahu svojevoljno iz ljubavi prema
mudrosti, pa, iako neuk, zadivih se njihovom trpljenju. Jer, koliko mogu da razumem,
ne liie se nagrade, iako behu nesavreni. I dodaje kao vjerujui hrianin: Ako se
oni koji Boga ne spoznae takvim pokazae, koliko treba jo vie da se podvizavamo i
u vrlinama usrdno da idemo mi koji pred oima imamo izgled nagrade?
On u Poslanici odgovara svom prijatelju na njegovo pismo povodom konkretnih
problema u Crkvi, a koji se tiu nekih odstupanja od kanona. Naglaava svoju
nedostatnost u poslu tumaa i znalca duhovnog zakona: I ne pisah da bi pouavao i
upuivao, jer to nije dolino zbog moje mladosti i neznanja, nego iz ljubavi prema
onom koga volim i zbog zapovesti... Jer u ljubavi se sve vrline sastaju, i ko stekne
nju, sve stekne, a ko nje nema, pa makar i sve ostalo ispunio, nedelatno je i mrtvo.
Poslanica datira iz 1469. godine i danas se u prepisu iz 17. vijeka uva u zbirci
Patrijarijske biblioteke u Beogradu.

POHVALA SVETOM DIMITRIJU SOLUNSKOM


Pohvalu Svetom Dimitriju Kantakuzin je sastavio za baziliku u Solunu posveenu
ovom svetitelju.
Sveti Dimitrije je ivio za vrijeme rimskog cara Maksimilijana (286 305), kod koga
je njegov otac bio u vojnoj slubi kao vojvoda. Nakon oeve smrti Dimitrije je pruzeo
njegovo mjesto i postao rimski vojnik. Car Maksimilijan je proganjao hriane, i kad
je uo da je Dimitrije javno ispovijedao svoju vjeru u Hrista, naredio je da ga bace u
tamnicu. Tamo su ga ubili carevi vojnici, probovi ga kopljem dok je bio na molitvi.
Hriani su tajno sahranili tijelo Dimitrijevo, a iz njega je kasnije potekao miro i
moti su mu ostale netrulene. Razlino i neoskudno mnotvo isceljenja, stoji u
Kantakuzinovoj Pohvali, podavae boanstvena muenikova raka onima koji joj
prilaze sa verom, jer pod uticajem propadljivosti i truljenja telo ne postrada, nego
kao to nekada mrtvi onaj kamen, isputajui vodene potoke, napajae Izrailj u
pustinji, tako i sada telo muenika Boijom zapoveu istae neprekidni potok mira i
oblagouhava sav Novi Izrailj, koji je crkva narodima. Novi, dakle, ivot da nazovem
tvoju raku ne stidim se, stradalnie!

Mnogo puta se sv. Dimitrije u istoriji javljao Solunjanima i esto ovaj grad spasavao
od bijeda i nesrea. Zbog toga u drugom dijelu pohvale, proslavljajui svetoga u nizu
drevnih ''raduj se'' apoteoza, Kantakuzin, izmeu ostalog, veli: Raduj se, Solunjanima
nado i spasenje onima koji se u tebe uzdaju, svim hrianima radosna pohvalo! Raduj
se oskrbljenih brzi zatitnie i beznadenih zastupnie, burom zahvaenih
pristanite, svima, svakad i svukud nae se vrlinom od Boga ti datom, raduj se!

JANJIAREVE USPOMENE KONSTANTINA MIHAJLOVIA


Konstantin Mihajlovi pripada krugu knjievnika iz Novog Brda, jednog od veih
srpskih centara koji je pretrpio tursko haranje. Svjedoanstvo o pustoenju Novog
Brda Mihajlovi je ostavio u svom jedinom djelu Janjiarevim uspomenama.
Janjiarevu hroniku ili Janjiareve uspomene Konstantin je napisao izmeu 1497. i
1501. godine. To je bio period kovanja planova za stvaranje sveslovenskog politikog
saveza i pokretanje kampanje protiv Turaka. U tom kontekstu Hronika i nastaje, s tim
to se sadrajno prevashodno odnosi na iscrpno opisivanje bojeva koje su Turci
vodili, njihovog naina ivljenja i politikog i drutvenog ureenja
Krugu novobrdskih knjievnika, osim Vladislava Gramatika i Dimitrija Kantakuzina,
pripada i Konstantin Mihajlovi, jedna od najupeatljivijih linosti meu Srbima iz
sredine petnaestog vijeka. Mihajlovi je roen i odrastao u Novom Brdu, uestvovao
je u osvajanju Carigrada 1453. godine sa odredom srpske vojske koju je sultanu
Mehmedu poslao ura Brankovi. Tri godine kasnije i sam je pao u turske ruke
prilikom njihovog pustoenja Novog Brda i u svom jedinom djelu, Janjiarevim
uspomenama, ostavio je svjedoanstvo o ovom agarenskom napadu. Nakon prodora u
Novo Brdo sultan je izabrao najljepe meu djevojkama enske eljadi (lepe)
sedam stotina i etiri i razdao ih svojim vojnicima; najistaknutije muke glave je
posjekao, a jedan dio naoitijih mladia uzeo je sebi za vojnike. I ja sam isto tako bio
tamo u tome mestu (Novom Brdu, ja, koji sam ovo pisao), veli Konstantin Mihajlovi,
bio sam uzet sa dvojicom brae moje i terali su nas ve Turci kojima smo bili
povereni (a kad su nas vodili pazili smo na to) i gde god smo zali u velike ume ili u
planine, tu smo uvek mislili da pobijemo Turke, a sami da pobegnemo, ali ipak, zato
to smo bili mladi, to nismo uinili. Samo to sam ja sa devetnaest drugova pobegao
nou iz jednoga sela zvanog Samokovo i gonili su nas po itavoj onoj pokrajini, a kad
su nas pohvatali, povezali su nas i muili, vukui nas za konjima, i udo je da su u
nama due ostavili.
Nakon odvoenja u ropstvo, Mihajlovi je postao turski janjiar i uestvovao je u
mnogim pohodima i bojevima sultana Mehmeda II Osvajaa: Bosna, Albanija,

Beograd, Vlaka, Eufrat, Trapezunt itd. Godine 1463. u Bosni je kao oficir
komandovao posadom grada Zveaja na Vrbasu, koga su upravo tada osvojili Ugari.
Dospjevi ponovo u ropstvo, Konstantin je ubrzo bio osloboen i odmah se u Ugarskoj
povezao sa srpskom vlastelom Jakia i Brankovia. Ne zna se kada je umro, ali mu
se gubi svaki trag nakon 1501. godine.

JANJIAREVA HRONIKA
Svoje jedino djelo Janjiarevu hroniku ili Janjiareve uspomene Konstantin
Mihajlovi je napisao izmeu 1497. i 1501. godine i namijenio ga je poljskom kralju
Janu Olbrahtu i vjerovatno ugarskom kralju Vladislavu. To je bio period kovanja
planova za stvaranje sveslovenskog politikog saveza i pokretanje kampanje protiv
Turaka. U tom kontekstu Hronika i nastaje, s tim to se sadrajno prevashodno
odnosi na iscrpno opisivanje bojeva koje su Turci vodili, njihovog naina ivljenja i
politikog i drutvenog ureenja. Zastupljeni su svi segmenti ivota od toga ta
Turci jedu i od ega prave svijee, do kompletnog opisa nastanka njihove vjere,
islama, i pria o "proroku" Muhamedu, damijama, praznicima i obiajima. Veli za
Turke Mihajlovi: Po obrezivanju nazivaju se Bubromani (hotei da budu bolji nego
hriani ili Jevreji). Bubromani znai izabrani ljudi u veri. I smatraju hriane za
grean narod zato to priznajemo i hvalimo Svetu Trojicu, i govore: nema tri boga ve
jedan. A zbog toga su Bubromani hriane prozvali aurima, to e rei grenici i
zabludeli. A hriani opet nazivaju Bubromane poganima, zbog njihovih neasnih
dela, o kojima nisam hteo ovde da piem. Jer poganin znai da je neko okrutan,
neovean, da je kao neisti pas.
Ipak, najvie prostora u Janjiarevim uspomenama zauzimaju opisi bitaka u kojima je
Konstantin uestvovao, gdje se navode razliiti dogaaji sa turskim protivnicima,
potom nain ratovanja u Turaka, prie o brojnim turskim prevarama i lanim
primirjima. Zanimljivo je da se nailazi i na opis Kosovske bitke, kao poetka srpskog
stradanja od Ismailana; pominje se podvig Miloa Kobile (= Obilia), muenika i
viteka smrt kneza Lazara i nesloga velikaa kao uzrok propasti srpske drave. Sve
ovo sugerie da je ve u vrijeme nastanka Hronike postojala u narodu jasno izraena
svijest o kosovskom podvigu, kao da je postojalo usmeno pjesniko predanje koje je
tu svijest pratilo.

O UREENJU TURSKE DRAVE


Podroban opis ureenja turske drave nalazi se u Janjiarevim uspomenama. Na elu

carevine stajao je sultan sa kalifom, koji je bio vjerski poglavar svih muslimana.
Sultan je imao savjetnike, Turci ih zovu vezirgler ili paalar i takva savetnika ima
samo dva. Oni su sazivali vienije ljude sa svih strana carevine najvie upravne
funkcionere i vojne starjeine sluali od njih novosti koje imaju da im saopte a
posle njih dvojica meu sobom raspravljaju, pa to je i to se ini najbolje i
najvanije, to iznose sa sobom pred cara. Carevina je bila u potpunosti vojniki
organizovana i podijeljena na oblasti koje su se razliito nazivale: vilajeti, sandaci,
paaluci ili beglerbegluci, sa valijom, paom, vezirom ili begom na elu, i uglavnom
je sva politika Turske carevine bila osvajaka i porobljivaka. Vojska se sastojala iz
pjeadije i konjice. Konjicu su inile spahije, a pjeadiju su sainjavali janjiari,
mahom hriani koji su dospjeli tu iz porobljenih zemanja putem tzv. danka u krvi.
Pravno ureenje drave poivalo je na principu erijatskog prava, koje je direktno
proisticalo iz Kurana.
to se tie socijalne diferencijacije, postojale su dvije vrste graana: punopravni
graani i raja, u koju je ubrajano sve nemuslimansko stanovnitvo. Pismeni i
obrazovani graani sticali su pravo na titulu efendija, a oni napredniji vojnici i
inovnici na titule begova i paa. Postojala je neka vrsta plemstva, vieg sloja
drutva meu Turcima tzv. begovat ali se njihovo preimustvo ogledalo samo u
ekonomskoj snazi.
Poznato je da je mnogo domicijelno, uglavnom hriansko stanovnitvo iz osvojenih
zemalja prelazilo u islam da bi sauvalo svoja imanja i privilegije punopravnih
graana i da ne bi ostalo prosta raja. To se desilo i u Bosni, gdje su se neki od
hrianske vlastele poturili i za sobom povukli i ljude iz irih narodnih slojeva.
Njihovi potomci su dananji muslimani u BiH, odnosno Bonjaci, kako oni sebe
odskora nazivaju. O tom fenomenu Konstantin veli: I to se deava mnogo puta
godinje: deset do dvadeset hiljada hriana dovode meu poganike, pa pomeavi
se, svi se pokvare kao i rene vode u moru, jer napustivi veru svoju, pogansku
primaju. I kad tako preu, gori bivaju takvi hriani, nego pravi poganci.

DANAK U KRVI
Osim konjice, tursku vojsku je inila i pjeadija, sastavljena od janjiara (koji su
slovili za neustraive borce i najvee zatonike islama). Oni su ivjeli drugaije od
ostale vojske, posebno i strogo disciplinovani imali su posveeniki odnos prema
Carevini i nisu se smjeli eniti. Poto nije bilo dovoljno turske vojske za osvajake
ambicije carevine, onda su uzimana sitna i nejaka muka djeca od hriana, raje, i to
je bio obavezni danak u krvi, ili na turskom adami-oglan. Ta djeca su prevoena u

islam i vaspitavana na odgovarajui nain da bi poslije mogla postati sultanovi vjerni


ratnici. Kad god upadnu u koju zemlju i narod pokore, pie Konstantin Mihajlovi, koji
je i sam jedno vrijeme bio turski janjiar, tada carski pisar odmah za njima ide i to
god je deaka, sve u janjiare uzima, a za svakog daje pet zlatnika i alje preko
mora, u Anatoliju, gde ih vaspitavaju. Takvih deaka biva oko dve hiljade. Strani
prizor ovog otimanja hrianske djece dao je Ivo Andri u romanu Na Drini uprija,
opisujui uzimanje danka u krvi iz okoline Viegrada: Naroito su uporne i
nezadrljive bile majke. One su jurile, gazei ustro i ne gledajui gde staju,
razdrljenih grudi, raupane, zaboravljajui sve oko sebe, zapevale su i naricale kao
za pokojnikom, druge su raspameene jaukale, urlale kao da im se u poroajnim
bolovima cepa materica, obnevidele od plaa naletale pravo na suharijske bieve i na
svaki udarac bia odgovarale bezumnim pitanjem: "Kud ga vodite? Kud mi ga
vodite?" Na viegradskoj skeli su se zadravale i ekale kao okamenjene i
neosetljive za glad, e i studen, sve dok ne bi na drugoj obali reke jo jednom
ugledale otegnutu povorku... i u njoj jo jednom naslutile roeno dete koje im gine iz
oiju.
Zbog stoljetne dekadencije, odavanja razvratu i drugim porocima, 1826. godine
sultan Mehmed II ukinuo je janjiarski red i uveo redovnu vojsku.

EPOHA BRANKOVIA U ISTORIJI KNJIEVNOSTI


Dolazak Brankovia na vladarski tron u Srbiji zbio se 1427. godine, kada je despot
Stefan Lazarevi predao dravu na upravu svom sestriu urau. ura Brankovi je
sebi za prestonicu odredio grad Smederevo, a dotadanji centar despotovine,
Beograd, predao je na upravu Maarima. Despotovanje njegovih potomaka vezano je
za Srbiju do 1459. godine, a nakon toga oni su se rasprili od Ugarske do Albanije.
Njegovi unuci i sinovi slijepog despota Stefana, ore i Jovan, doli su u Ugarsku sa
majkom Angelinom i motima svog oca 1486. godine. Dolaskom ovog ogranka loze
Brankovia u Ugarsku, krajem 15. i poetkom 16. vijeka, Srem postaje nova srpska
despotovina, gdje se formira i jedno novo kulturno sredite, osobito vezano za
manastir Kruedol
Posljednja srednjovjekovna vladarska loza u Srbiji bila je porodica Brankovia,
potomaka onog Vuka Brankovia koji je po narodnom predanju izdao Srbe na Kosovu.
Njegov sin ura naslijedio je 1427. godine na prijestolu svog ujaka despota Stefana
Lazarevia i udario temelje vladavini nove loze. Brankovii su kao despoti u Srbiji bili
aktuelni svega tri decenije, sve do 1459. godine, kada je gotovo stoljetno trvljenje
Srba sa Turcima rezultiralo definitivnom propau srpske drave. Nakon ovoga

potomci despota uraa rasprili su se od Ugarske do Albanije, da bi se krajem


petnaestog vijeka jedan izdanak loze Brankovia skrasio u Sremu. To su bili potomci
slijepog uraevog sina Stefana, koji su u Srem doli zajedno sa svojom majkom
Angelinom. Osnovali su manastir Kruedol, gdje se vrlo rano formirao i svetiteljski
kult ovih sremskih Brankovia, koji je imao realnu potporu u postojanju njihovih
netrulenih motiju.

VLADAVINA BRANKOVIA U SRBIJI


ura Brankovi je sebi za prestonicu odredio grad Smederevo, a dotadanji centar
despotovine, Beograd, predao je na upravu Maarima. Njegovu vladavinu prate
sloeni odnosi sa Ugarskom i Turskom, uglavnom vazalne prirode, ali povremeno i
kooperativne i sadrunike. Drugovao je i zajedno ratovao sa ugarskim vojvodom
Jankom Hunjadijem, u srpskim narodnim pjesmama poznatiji kao Sibinjanin-Janko.
Turci, koji za uraevog vremena ve uveliko rovae po Srbiji, prema uru su se
razliito ponaali. On je kao vazal imao obaveze prema njima, pa je, recimo, 1453.
godine morao da poalje odred srpske vojske kao ispomo u turskom osvajanju
Carigrada. Samo godinu dana poslije toga Turci su u Srbiji pobili sve mukarce
starije od 14 godina do kojih su mogli doi, zbog sumnje da despot ura kuje
zavjeru protiv njih. Takoe su desetak godina ranije oslijepili dva uraeva sina,
Grgura i Stefana, jer su uprkos zabrani vodili prepisku sa ocem, koji je u to doba bio u
Dubrovniku. Trei uraev sin, Lazar, naslijedio ga je na tronu 1456. godine i on je
bio posljednji srpski vladar koji je despotsku titulu dobio od vizantijskog cara.
Lazareva kerka Jelaa udala se za bosanskog vladara Stefana Tomaevia, ime su
bile ujedinjene srpska drava i bosanska kraljevina. To je bilo u sukobu sa interesima
sultana Mehmeda II i on je lino u ljeto 1459. godine krenuo na elu velike vojske na
Srbiju i Smederevo. Smederevo se predalo bez borbe i time je Srbija konano izgubila
samostalnost i pala u turske ruke. Stefan Tomaevi se vratio u Bosnu, a 1463.
godine Turci su mu odsjekli glavu u Jajcu, kada je i cijela Bosna pala pod njihovu
vlast.

DALJA SUDBINA URAEVIH POTOMAKA


uraeva kerka Mara bila je odvedena iz Srbije i postala je jedna od ena sultana
Murata II, ali je bez obzira na to zadrala svoju pravoslavnu vjeru i nije prela u islam.
Sultan Mehmed II potvrdio joj je godine 1459. kupovinu manastira sv. Sofije u Solunu,
a sama Mara ivjela je na svome dvoru u Jeevu, u blizini Svete gore, i bila je vrlo
uticajna u pravoslavnom svijetu.

Slijepi uraev sin Grgur postao je hilandarski monah German i umro je u godini
pada despotovine. Njegov sin i uraev unuk Vuk Grgurevi mnogo je poznatiji kao
Zmaj-Ognjeni Vuk u narodnoj poeziji i kao ktitor crkve sv. Nikole u Slankamenu. On
se proslavio kao dobar ratnik u odredima ugarskog kralja Matije, od koga je zbog
svojih zasluga dobio u Ugarskoj neke posjede na upravu. Poto nije imao mukih
nasljednika, njegovo imanje naslijedio je despot Stefan, drugi uraev sin oslijepljen
od Turaka. Poslije odlaska iz Smedereva, Stefan je prvo otiao u Budim, potom u
Hrvatsku, pa u Albaniju. U Albaniji se oenio Angelinom Komninom, koja e mu
docnije u Furlaniji roditi dva sina i budua despota ora i Jovana, kao i ker Mariju.
Nakon to je umro despot Stefan, njegovu smrt opjevao je u starom
srednjovjekovnom stilu pletenija sloves nepoznati monah iz Kupinova:
Mnogopletena cevnica (svirala) vrlina,
razliija glasovima i pevanja
isputajui,
ne zvuanja od udaranja prstima,
no duhom nadahnuta, pozlaena vrlinama,
darovanja puna blagih,
sazivajui verne na praznik veselja,
i Stefana (Brankovia) kraj (smrt)
izvetavajui.
Prenos ovih stihova na savremeni srpski jezik i njihovo formalno preoblikovanje dato
je prema izdanju Starog srpskog pesnitava od ora Sp. Radojia.

SREMSKI BRANKOVII
Sinovi slijepog despota Stefana, ore i Jovan, doli su u Ugarsku sa majkom
Angelinom i motima svog oca godine 1486. Kralj Matija dodijelio je oru titulu
despota i dao mu na upravu bive posjede Vuka Grgurevia. Jovan je takoe postao
despot i relativno kratko poivio u novoj naseobini Brankovia. Umro je 1502. godine
i njegova smrt opjevana je u srpskoj narodnoj poeziji, kao to je i u crkvenom
pjesnitvu proslavljen u drevnom srednjovjekovnom himnografskom maniru. Usmeno
epsko predanje u pjesmi Smrt Jova Despotovia opisuje dolazak majke Anelije do
Jovovih ''dvora'' u Kupinovu u asu njegove smrti: Kad su bili blizu Kupinova, / oko
dvora sluge gologlave, / a puteni konji po livadi / bez sedala i bez pokrovaca, / nit se
uju bubnji ni svirale, / nit se viju alaji barjaci... Kad uljeze u bijele dvore, / al' se Jovo
sa duicom bori, / vie njega Maksime vladika, / ati bratu samrtnu molitvu. / Kad to

vie majka Anelija, / zakukala kano kukavica: ''Jao, Jovo, moje rane grdne! / to e,
Jovo, Srijem, zemlja ravna? / to e, Jovo, tvoji b'jeli dvori? / to e, Jovo, tvoji vrani
konji, / vrani konji i sivi sokoli? /to e, Jovo, tvoje pusto blago? / to e, Jovo, tvoja
vjerna ljuba? / to e, Jovo, tvoja stara majka?''
Despot ore, brat Jovanov, zamonaio se poslije 1497. godine i dobio ime Maksim.
Desetak godine kasnije postao je mitroplit u Vlakoj, a nakon povratka iz Vlake
postao je beogradski mitropolit. Podigao je zajedno sa majkom Angelinom manastir
Kruedol u Sremu i u njemu smjestio netrulene moti svoga oca, kao i moti svoga
brata Jovana. Upokojio se 1516. godine i bio sahranjen takoe u Kruedolu. Zajedno
sa bratom, ocem i majkom uvrten je meu svetitelje i njihove moti se i danas
uvaju u Kruedolu.

KNJIEVNOST U SREMU
Moglo bi se rei da se dolaskom jednog ogranka loze Brankovia krajem 15. i
poetkom 16. vijeka formira jedno novo srpsko kulturno sredite u sremskoj
despotovini. Knjievnost sremskog knjievnog kruga uglavnom se vezuje za slube i
sinaksarska itija posveena novoprojavljenim svetiteljima iz loze Brankovia:
despotu Stefanu, mitropolitu Maksimu, despotu Jovanu i despotici majki Angelini.
Svako od njih dobie svoju posebnu Slubu, iji su autori, ili autor, nepoznati, a
sastavie im se i Zajednika sluba po dalekoj analogoji sa Teodosijevim slubama i
kanonima svetom Simeonu i Savi. Sremski Brankovii nee dobiti opirna itija, ali e
zato u njihovim slubama srpska srednjovjekovna himnografija dosegnuti jedan od
svojih vrhunaca. U istoriji knjievnosti se Nepoznatim Kruedolcem iz 16. vijeka
naziva sastavlja ovih slubi i na jednom mjestu on poziva itaoce, odnosno
sluaoce, na proslavljanje ovih svetih: Priite sabori vernih, priite, / hor ovaj da
sastavimo, / koji pesme kao vence pletemo, / da venamo udnu dvojicu, / telom
istoga roda. / Izvrsnim mudrovanjem, / verni ovu potujui, / Maksima dostojno sa
Jovanom slavnim, / oboje koren proslavljaju, / Stefana svehvalnog... / Mladice srpskog
blagorodija, / sada, kao oni / koji imaju smelost u Hrista cara, / mir ljudima svojim
isprosite / i duama naim veliku milost.

SVETI KNEZ STEFAN TILJANOVI


Nakon formiranja srpskog duhovnog i kulturnog sredita u Sremu oko kulta
svetiteljske porodice slijepog despota Stefana Brankovia, knjievno stvaranje
vezano za sjeverne srpske zemlje produava se sa kultnim djelima posveenim
svetom knezu Stefanu tiljanoviu. Stefan tiljanovi je veliki dio svoga ivota

proveo u Sremu i Slavoniji, mada svojim porijeklom nije imao nikakvu vezu sa ovim
krajevima. Bio je rodom iz Patrovia, koji su u zaleu Budve, i u istoriji, predanju i
legendi ostao je poznat kao dobar ratnik i jo bolji i vei dobroinitelj i bogougodnik.
Za vrijeme velike poasti i gladi u Sremu i Slavoniji, pomagao je izobilno svoj narod.
O tome svjedoe brojni njemu posveeni knjievni spisi, ije je autorstvo mahom
nepoznato
Poslije definitivnog pada srpskih krajeva pod osmanlijsku vlast, srednjovjekovna
srpska knjievnost, kao i do tada, nastavlja da prati istorijsku sudbinu svoga naroda.
U zbjegovima, ropstvima i izgnanstvima Srba biva uvijek ivi svjedok narodnog
stradanja, ali i njegovog duhovnog procvata. Ubrzo nakon pada despotovine
Brankovia poinju da se formiraju novi srpski kulturni centri, a jedna od ia
nacionalnog ujedinjenja biva u Sremu. Za to je najvie zasluan svetiteljski kult cijele
porodice slijepog despota Stefana Brankovia, koja je bila jedan od ogranaka loze
posljednjih srpskih vladara.
Nakon formiranja ovog sremskog duhovnog i kulturnog sredita, vezanog uglavnom
za manastir Kruedol, knjievno stvaranje u sjevernim srpskim zemljama i posjedima
produava se sa kultnim djelima posveenim svetom knezu Stefanu tiljanoviu. U
nauci postoje velika neslaganja oko autorstva ovih spisa, jer gotovo da uopte nema
podataka o njihovim sastavljaima, kao to, uostalom, ima i vrlo malo istorijskih
svjedoanstava o linosti Stefana tiljanovia.

PORIJEKLO SVETOG KNEZA STEFANA TILJANOVIA


Sveti knez Stefan tiljanovi mnogo je prisutniji u knjievnosti, legendi, bakropisu i
slikarstvu, nego u istorijskim izvorima. Veliki dio svog ivota proveo je u Sremu i
Slavoniji, mada svojim porijeklom nije imao nikakvu vezu sa ovim krajevima. Rodom
je bio iz srpskog primorja, iz sela Patrovia, koje se nalazi u zaleu iznad Budve.
Ovaj sveti i pravedni gospodin moj Novi Stefan, kazuje o tiljanoviu jedan nepoznati
pisac, bee rodom s one strane Zahumlja, gde je oblast koja pripada Junom moru,
pod vlau duda gradskog, to jest venecijanskog. Tamo roen bi i vaspitan pravedni
Stefan, u upi nazvanoj sada Patrovi.
U odnosu na sjeverne krajeve, primorje, a naroito Boka, predstavljaju jednu od
egzotinijih srpskih naseobina i po geografskoj konfiguraciji i po mentalnom sklopu
itelja. Boka je oduvijek bila neiscrpna inspiracija mnotvu umjetnika, pa je tako i
vladika Nikolaj iki i Ohridski u svom prvom pisanom sastavu, Uspomenama iz
Boke, o njoj govorio. Video sam celo Primorje srpsko, veli vladika Nikolaj, od Rijeke

do Kotora. Ono je celo lepo i krasno, ali je Boka najlepi i najkrasniji deo svega
Primorja. Svet koji iz Evrope na Jadransko more dolazi, zaustavlja se na prvom
mestu, mislei da se dalje ne moe lepeg mesta nai, ali Boku je Bog navla prikrio
od radoznalaca, taj najubaviji cvet Primorja, jer je nju iskljuivo za Srbe odredio.
Patrovii, koji se prostiru izmeu Budve i Petrovca, bili su poznata crnogorska
kneevina sa mnotvom sela i oko 12 plemena. Za vrijeme njihove burne istorije
ovdje su podignuta i etiri manastira: Proskvica, Gradite, Reevii i Duljevo i oko 36
manjih crkvica i kapela.

SREMSKI RATNIK I DOBROTVOR, KNEZ STEFAN


Posljednji patroviki knez, po predanju, bio je upravo Stefan tiljanovi. Pod
turskom prisilom otiao je iz Patrovia i potkraj 15. vijeka doselio se najprije u
Srem. Tu je uestvovao u austrijskom graanskom ratu protiv Turaka, na strani
austrijskog kralja Ferdinanda Habsburga. Od Ferdinanda je Stefan u dva navrata
dobijao posjede u Sremu i Slavoniji, gdje se poslije trajno nastanio. Proslavio se kao
veliki i dobar ratnik, ali, kako pie njegov ivotopisac, nije zbog toga u krv ogrezao,
niti se hvalisao svojim uspjesima: Sve, pak, injae blaeni i uvek spominjani sveti i
pravedni Stefan sa strahom i radou: ako milostinju davae, ako molitvu tvorae,
ako u ratu pobeivae, niim, pak ne uznosae se, samo sa strahom Bogu zahvalnost
odavae.
Stefan tiljanovi bio je i veliki dobroinitelj, mnogo je pomagao srpski narod
Slavonije i Srema u tekim vremenima siromatva i gladi. Besplatno je dijelio ito iz
svojih ambara, o emu svjedoi i sastavlja Povesnog slova o Svetom knezu Stefanu
tiljanoviu: Nekada glad velika bee u kraju tom gde sveti ivee i udim se kako
glad zadesi takvu zemlju, od iskona izobilnu i svagda plodnu. Ili velika sua bee, ili
neto drugo. Meni se ini da nita drugo ne bee do ljuti ratovi koji dopadoe mnogo
godina od prokletih i bezbonih Agarena. I esto plenjahu zemlju i odgonjahu goveda i
drugu ratarsku stoku. I ljudi, u zbegovima ivei, ne mogahu semena zasejati, niti,
opet, etvu poeti od takvog nasilja bezbonih Agarena. Tada naoe se svetog
Stefana itnice prepune. I ljudi mnogi dolaahu i moljahu svetog da im proda ito i
uzme od njih novac. A sveti i bogoljubivi Stefan skrui se u dui i saali na ljude
muene glau.
Stefan je imao suprugu Jelenu. Jelena je bila pobona i dobroiniteljna, okupljala je u
domu umne i uene ljude svoga vremena, koji su bili vrlinskog ivota i dobrog
rasuivanja. Kako pie njegov ivotopisac, u svemu se ona ugledae onima koje su u

pobonosti prve zasijale Carice, i imenom i staranjem.

KULTNI SPISI O SV. STEFANU TILJANOVIU I NJEGOVOM UPOKOLJENJU


Kultni spisi o sv Stefanu tiljanoviu nastajali su tokom 16, 17. i 18. vijeka i
uglavnom su vezani za frukogorske manastire. U tom periodu sastavljeni su: Sluba
Svetom knezu Stefanu tiljanoviu, Povesno slovo, Pohvalno slovo, Kratko povesno
slovo i Sluba prenosu motiju. Autori ovih spisa su mahom nepoznati, iako se prva
etiri sastava esto vezuju za ime patrijarha Pajsija. Od jednog istog pisca potiu
vjerovatno Povesno i Pohvalno slovo Svetom Stefanu tiljanviu, i ovi se sastavi u
literaturi mogu nai u prenosu na savremeni srpski jezik.
U Povesnom slovu tematika je prevashodno itijnog tipa. Akcenat je, dakle, na
dogaajima iz ivota svetoga, koji imaju svoju analogiju u itijima biblijskih linosti.
Najsnanije vezivanje za Bibliju ide preko poreenja Stefana sa starozavjetnim
Josifom, koji je, kao i on, hranio narod u sedam gladnih godina. Oskudniji biografski
podaci, ali zato naglaeno pjesniko proslavljanje podviga Stefanovog, nalaze se u
njemu posveenom Pohvalnom slovu: I odakle ovog mua pravednog i svetog da
ponemo vrlinu oglaavati, jer o ovom pravednom Stefanu, kako ranije ispitasmo i
prema umu datoj naoj hudosti, ispisivanjem Slova ivota njegovog izloismo vam? I
sada jo u sladost pohvalne besede njegove govorim vaim bogoljubivim duama.
Sveti Stefan tiljanovi upokojio se poslije 1540. godine. Po njegovoj smrti, kako
sastavlja Povesnog slova navodi, supruga mu Jelena podijelila je dio imanja
slugama, pratajui im ako ko eli da ide, a sama, u strahu od turske najezde, otila
u Njemaku zemlju. Kada su Agareni zaista zauzeli grad u kojem je Stefan bio, poela
se iznad njegovog groba javljati svjetlost. I ovo videvi vojska agarenska, sie sa
uasom i udivljenjem na mesto to. I poee kopati mislei da bi tu blago skriveno
moglo biti, jer ovi od iskona nisu bili svetoljubivi i bogoljubivi, nego srebroljubivi.
Poto kopajui nisu naili ni na kakve zlatnike, nego na netruleno tijelo Stefanovo,
predali su moti svetoga svome zapovjedniku Amiru. uvi za udesno projavljivanje
Stefanovog tijela, monasi manastira iatovac otkupili su ga od Amira i odnijeli sa
sobom. Od tada pa sve do danas mnoga znamenja i isceljenja od svetih motiju
blagodau Hristovom dogodie se... jer koji god ljudi ranama i raznim bolestima
savladani i od duhova neistih postradali, sa verom prilaze tamo, svi iscelenje
primaju i radujui se svojima odlaze. Moti sv. Stefana tiljanovia su sve do 1942.
godine bile u iatovcu, a onda su prenesene u Saborni hram u Beogradu, gdje se i
danas nalaze. Jelena se ubrzo nakon upokojenja svoga mua zamonaila i nazvala se

Jelisavetom monahinjom. Zajedno sa svojim muem u Pravoslavnoj crkvi proslavlja


se 4. oktobra po starom, odnosno 17. oktobra po novom kalendaru.

SRPSKO RUKOPISNO NASLJEE 16. VIJEKA


U 16. vijeku se srpska knjievnost razvija u nekoliko pravaca. U bugarskoj etnikoj
sredini u ovom periodu evidentan je uticaj iz Srbije, naroito srpske knjige resavskog
izvoda, tako da se jednim svojim dijelom literatura tzv. sofijskog knjievnog kruga
moe uvrstiti u korpus srpske knjievnosti. Veliki je uticaj srpske knjige i u Rusiji,
dok se u samoj Srbiji knjievni rad mahom svodi na prepisivanje i prepravljanje ranije
nastalih djela. Mjestimino se javljaju i originalni spisi, kakva su djela Zografa
Longina, pisca, ikonopisca i iluminatora iz manastira Peke patrijarije. Za vee i
dalje rasprostiranje srpske knjige bitno je to to se krajem petnaestog vijeka osniva
prva srpska tamparija na Cetinju, a u esnaestom vijeku se pojavljuje niz njih na
srpskoj teritoriji i u Veneciji
U esnaestom vijeku stara srpska knjievnost pisala se manje nego u ranijim
periodima svoga istorijskog istrajavanja, ali se ipak moe govoriti o izvjesnom
nastavljanju vijekovne literarne tradicije. Ova epoha je obiljeena ve dobro
utemeljenom turskom vladavinom u slovenskim zemljama i gubljenjem svake
teritorijalne nezavisnosti srpskih zemalja, koja se u potpunosti zbila ve krajem 15.
vijeka sa padom Zete. Karakteristino je to to je sa osmanlijskom invazijom
knjievnost stvarana na slovenskom tlu u 16. vijeku dobila svoj zajedniki imenitelj i
tako prevazila nacionalne okvire. Ona je bila proeta svijeu o jedinstvu svih
pravoslavnih hriana Balkana, iji je ideal oduvijek bila duhovna sloboda, iako su
tada spolja bili porobljeni Turcima i ugroeni islamom.
Mijeanje kulturnih i nacionalnih uticaja ide preko razmjene rukopisnog nasljea
slovenskih naroda, kao i preko obrazovanih ljudi, monaha i laika, koji su odlazei iz
otaastva u drugim zemljama bili predstavnici onog miljea u kojem su ponikli. Putevi
knjievnosti se tu ne zadravaju samo na granicama Balkana, nego idu i dalje. Tako,
na primjer, srpski knjievnici i monasi odlaze ak u Rusiju, pa doba tzv. ''drugog
junoslovenskog uticaja'' u Rusiji zna za mnoge istaknute predstavnike srpske
kulture. Jedni od najpoznatijih su bili Lav Ainkita Filolog i Pahomije Srbin, koji je za
liturgijske potrebe preradio veliki broj starih ruskih itija i himnografskih spisa i dao
im specifian vizantijsko-junoslovenski peat.
U bugarskoj je takoe evidentan uticaj iz Srbije, naroito srpske pravopisne
redakcije resavskog izvoda. U samoj Srbiji, knjievni rad se mahom svodi na
prepisivanje i prepravljanje ranije nastalih djela, a mjestimino se javljaju i originalni

spisi. Bitno je to to se krajem petnaestog vijeka osniva prva srpska tamparija na


Cetinju, a u esnaestom vijeku se pojavljuje niz njih na srpskoj teritoriji i u Veneciji.
To e umnogome doprinijeti brem i irem rasprostiranju stare srpske knjige.

SOFIJSKI KNJIEVNI KRUG


U bugarskoj etnikoj sredini, najvie u Sofiji, u 16. vijeku se razvija knjievnost na
temelju resavske redakcije srpske knjige, tako da se jednim svojim dijelom ona moe
uvrstiti u korpus srpske knjievnosti. Najistaknutiji predstavnik ovog tzv. sofijskog
knjievnog kruga jeste Pop Peja, sofijski svetenik i svjedok muenitva mladog
kujundije iz Kratova ora. Zato to nije htio da primi islamsku vjeru, ora su Turci
spalili usred Sofije 1515. godine. Pop Peja mu je ustanovio kult kao novom
velikomueniku i napisao Slubu i Muenije ora Kratovca u periodu izmeu 1516. i
1539. godine. U Slubi se svetenik Peja obraa Kratovcu:
Stao jesi, muenie, na suditu muiteljnom /kao jagnje nezlobivo posred vukova, /ne
uasavajui se ni drui /od krgutanja na te zuba tih. /Ovoga radi te
proslavljamo, /pominjui tvoju hrabrost. /Gledae tebe muitelj kako vrsto stoji,
ore Kratove,/ i zapovesti njegove nizata ne smatra, / razgarae se jarou na te,
blaeni. / elezima te okiva i u tamnicu zatvara, / hotei ustraiti te kao neumudrena,
/ no pokaza se posramljen, oholi.
Muenije ora Kratovca anrovski ima potporu u drevnom sastavljanju zapisa o
hrianskim muenicima iz prvih vijekova hrianstva. To su bili tzv. martirijumi i iz
njih se postepeno razvila forma itija kao istinite prie o ivotu svetitelja, ne samo
muenika nego i podvinika i pastira. U srpskoj knjievnosti se anr muenija
obnovio sa stradanjem srpske vojske i kneza Lazara na Kosovu i postao
rasprostranjen u novonastalim uslovima turskog nasilja nad Srbima. U Mueniju
ora Kratovca nazire se veza sa ovom linijom srpske knjievnosti, jer Pop Peja pie
o stradanju sv. Cara Lazara na Kosovu i o smislu njegove slobodne rtve, povezujui
je sa, takoe, dobrovoljnim stradanjem novomuenika ora.

ZOGRAF LONGIN, SRPSKI PISAC I SLIKAR 16. VIJEKA


Zograf Longin je srpski pisac, ikonopisac i freskopisac, iluminator i prepisiva knjiga
iz druge polovine 16. vijeka. Roen je u Hvosnu, dijelu Metohije oko Pei, gdje je
proveo dobar dio svoga ivota. Uio se pisanju i ivopisanju u manastiru Peke
patrijarije, ije je obnove bio uesnik 1557. godine i gdje se zamonaio dvadesetak

godine kasnije. Oslikavao je crkve u hvostanskom kraju, ali i u udaljenijim


manastirima: Graanici, Studenici, Mileevi, Lomnici i drugdje. Najznaajnije njegovo
ikonopisako djelo nastalo je u Deanima, gdje je naslikao ikonu sv. Stefana
Deanskog. Ikonu je uradio prema itiju Svetog Stefana Deanskog Grigorija
Camblaka i naroito zanimljivo predstavio scenu bitke na Velbudu.
Na poleini ikone Longin je ostavio autobiografski zapis, u kojem se obraa sv. kralju
Stefanu i govori o nekoj tekoj bolesti koja ga je muila dok je radio:
O Sveti Hristov boanstveni velikomuenie, nosioe venca i Prvomuenikov
imenjae, Stefane Deanski, kao onaj koji u cara tvari stoji pred trostruko sjajnim
Svetim prestolom, duom mojom sa telom u neiscelenoj bolesti sa ranama i gnojem,
to me ljuto bole, molim ti se posreduj kod Hrista vladike za mene smernog, koji
rukom mojom s duom mi ovo naslikah i tebi ljubazno prinesoh, nedostojni Hristov
rab Longin, rasonoa i zograf.
Oko 1596. godine Longin se ogledao u sastavljanju akatista, ali to je bilo
neuobiajeno ne nekom srpskom svetitelju, nego prvom hrianskom mueniku
Arhiakonu Stefanu. Ipak, u Akatistu pominje i srpske svetitelje, pa obraajui se
Stefanu u poznatoj akatisnoj anafori Raduj se, naziva ga i asnim vijencem sv.
Simeona Mirotoivog:
Opevam tvoje sile i udesa i tvoja prevelika udotvorna znamenja. Hvalimo te svi kao
apostola Hristova i sluitelja njegove blagodati i prvomuenika, ti bogovide Sveti
Stefane. U tvoju veliku svetinju useli se Duha Svetoga blagodet i prikljanjajui se njoj
molimo se: Ne zaboravi mene smirenog i lenjog i nepotrebnog raba tvog, ve posveti i
proslavi i naui me vapiti iz sredine due tebi ovakve rei:
Raduj se, radosti onima koji te pevaju,
Raduj se, slabosti onima koji te hvale,
Raduj se, zvezdo crkvena,
Raduj se, istoto duhovna,
Raduj se, asni vene Simeonu Srpskom.

STARO SRPSKO TAMPARSTVO


Prvu srpsku tampariju osnovao je ura Crnojevi na Cetinju 1493. godine. Iz ove
cetinjske tamparije izalo je svega pet knjiga: Oktoih prvoglasnik, Oktoih
petoglasnik, Psaltir s posledovanjem, Trebnik i etvorojevanelje. Kako je sam

zapisao, ura Crnojevi je osnovao tampariju zbog nedostatka rukopisnih knjiga po


srpskim manastirima, izazvanog pustoenjem agarenskih eda. Sa padom Zete, Crne
Gore, 1499. godine prestaje da postoji i cetinjska tamparija. Ipak, tamparska
tradicija se nastavlja u 16. vijeku, i to u dva pravca: radom Boidara Vukovia u
Veneciji i osnivanjem tamparija u Goradu i Srbiji, u Rujnu, Graanici i Mileevi.
Preuzimanjem posla od strane sinova Boidara Vukovia, venecijanska tamprija se
ubrzo komercijalizovala i prestala da ima ljubav prema knjizi za jedinu pokretaku
motivaciju, dok su se ostale tamparije u Srbiji i Goradu manje-vie odravale u
ivotu tampajui knjige iskljuivo za manastirske potrebe.

PATRIJARH PAJSIJE JANJEVAC


Osmi po redu patrijarh obnovljene Peke patrijarije bio je Pajsije Janjevac. Istorija
ga pamti kao izuzetno preduzimljivu linost stalno je obilazio manastire i parohije
na irokom podruju Srpske pravoslavne crkve, ali se starao i o knjigama, sakupljao
ih, opravljao i prepisivao. Osim to je bio dobar pastir svome narodu, raslabljenom i
smuenom u agarenskom ropstvu, patrijarh Pajsije bio je i vrstan knjievnik. Napisao
je liturgijski sklop tekstova svetom Urou i svetom Simonu, jedinim nemanjikim
svetim vladarima koji do tada nisu bili opisani i opjevani u itijima i slubama, a do
danas je ostala sauvana i jedna njegova poslanica upuena rimskom papi Urbanu
Osmom
Za vrijeme turske vladavine Srbi su izgubili ne samo dravnu autonomiju nego i
crkvenu. Poslije smrti partrijarha Arsenija II, koji je bio na tronu kada je pala
despotovina 1459. godine, Srpska crkva pala je pod jurisdikciju Ohridske
arhiepiskopije. Takvo stanje zadralo se sve do sredine sedamnaestog vijeka, kada je
obnovljena srpska patrijarija u Pei i postala faktor svenarodnog ujedinjenja na
cijelom njegovom etnikom podruju. Sultan Sulejman Velianstveni, u narodu
poznat kao krvnik, bludnik i vinopija, izdao je ferman i povratio Srbima crkvenu
autokefalnost 1557. godine. U to doba su na Porti u Carigradu bila tri vezira Srbina:
Rustem-paa Opukovi, Ali-paa Semiz i Mehmed-paa Sokolovi. Oni su se trudili da
srpskoj raji uine ivot to snoljivijim i njihovom zaslugom, a najvie zaslugom
Mehmed-pae Sokolovia, obnovljena je Peka patrijarija. Za patrijarha je doao
Makarije, po nekim izvorima srodnik pae Sokolovia, koji je sa svojim nasljednicima
na tronu preuzeo u narodu vostvo onda kada nikakvog drugog vostva nije ni bilo.
Patrijarsi su putovali diljem okupirane srpske zemlje i pokuavali da objedine i
obnove rastoenu narodnu snagu, shvatanja i ivote.

Osmi po redu patrijarh poslije Makarija bio je Pajsije Janjevac, koji je ujedno bio i
jedan od posljednjih knjievnika stare srpske knjievnosti. Roen je u svetenikoj
porodici sredinom 16. vijeka, u Janjevu na Kosovu. Zamonaio se u manastiru
Uboac, godine 1612. izabran je za mitropolita novobrdskog, a 1614. za patrijarha
srpskog, to e ostati i u naredne trideset tri godine. Istorija ga pamti kao izuzetno
preduzimljivu linost stalno je obilazio manastire i parohije na irokom podruju
Srpske pravoslavne crkve, ali se starao i o knjigama, sakupljao ih, opravljao i
prepisivao. ivio je gotovo stotinu godina, upokojio se 1647. godine, po povratku iz
posjete Svetoj zemlji.
Osim to je bio dobar pastir svome narodu, raslabljenom i smuenom u agarenskom
ropstvu, patrijarh Pajsije bio je i vrstan knjievnik. Napisao je liturgijski sklop
tekstova svetom Urou i svetom Simonu, jedinim nemanjikim svetim vladarima koji
do tada nisu bili opisani i opjevani u itijima i slubama. On je tvorac i jedne
zanimljive poslanice papi Urbanu Osmom, a za ime patrijarha Pajsija vezuju se,
dodue ne vrsto, i neka djela posveena sv. Stefanu tiljanoviu.

ITIJE I SLUBA SV. STEFANU PRVOVENANOM MONAHU SIMEONU


Patrijarh Pajsije je sastavio sinaksarsko itije i Slubu prepodobnom Simonu
monahu, koji je u svijetu bio prvi srpski kralj Stefan Prvovjenani, brat svetog Save i
sin Stefana Nemanje. Povod za sastavljanje ovih tekstova, a ujedno i razlog to ovaj
svetitelj nije ranije dobio svoje kultne spise, jeste taj to su njegove moti otkrivene
u Sopoanima tek 1629. godine. Centralno mjesto u sinaksarskom itiju ima
momenat kada je sveti Sava vaskrsao Stefana, koji je ve nekoliko sati leao mrtav,
kako bi mu ispunio posljednju elju da ovaj umre kao monah: O divnog uda! Telo
koje je bilo vieno tri asa bez due uskrsnu Sava najedanput. I odenu ga u inoke
odede i shimu stavi. I odree se ovog sveta. Jo za svetovnog ivota urui skiptar
drave sinu svome Radoslavu. I oprotaj primivi od svetitelja, opet razrei se od
ovoga ivota. I bee sabor mnotva Srba, pesmama i kandilima ukraavahu njega i
grobu predadoe prepodobno telo u velikoj lavri Studenici, prvoj arhimandriji, gde i
do danas grobnica stoji.
Pajsije u itiju ukratko prati dalji slijed istorijskih dogaaja, prenos motiju
Simonovih u Sopoane, pominje Kosovsku bitku i spaljivanje motiju svetog Save na
Vraaru 1594. godine. Godine 7094. nekog bega naui avo i klevetu donese
seraskeru govorei: "Veruju Turci Svetom Savi i krste se". Oh, meni grenom! Odmah
posla serasker i donesoe Svetog Save moti i saee ih u Beogradu na Vraaru
meseca aprila 27. dana, na Svetog Simeona Svetenomuenika i srodnika Gospodnja.

I tada bee bura vetrovita i gradno kamenje, tako da niko nije mogao utei. I te noi
upali se kula unutar grada gde su bili oruje i okovi, i ognjem izgoree, jedva neto
mogoe odbraniti.
Sluba prepodobnom Simonu pisana je u klasinom srednjovjekovnom anru i retorici
himnografije. Autor trai pomo za svoj narod od sv. Simona, koji je Boga od mladosti
zavoleo, skiptrom drave upravljao i na zemlji se junaki podvizavao, vapijui:
Stefane Prvovenani, Srbima velika pohvalo, rod svoj ne zaboravi!

SPISI O SV. CARU UROU


Posljednji srpski car Uro je sin Duana Silnog i u narodu je poznatiji kao Uro
Nejaki. Doao je na prijestol sa svega devetnaest godina i vladao do svoje nepune
trideset pete godine. Bio je krasan izgledom, krotak, blag, nevlastoljobiv, a
bogoljubiv. Podjednako je poznat i usmenoj i pisanoj knjievnoj tradiciji, pa mu tako
patrijarh Pajsije sastavlja itije i Slubu, a epsko predanje ga najbolje pamti u pjesmi
Uro i Mrnjavevii. U oba svjedoanstva o caru Urou sauvani su podaci o
nesigurnim i prevratnikim vremenima pred Mariku bitku, kada su se mnogi velikai
digli i izmeu sebe rasparavali srpsku zemlju. Narodni pjeva je u trvljenju oko
vlasti Mrnjavevia i Uroa izabrao Marka Kraljevia da presudi kome pripada
zemlja. Poznata je molitva njegove majke Jevrosime:
Marko sine, jedini u majke,
ne bila ti moja rana kleta,
nemoj, sine, govoriti krivo,
ni po babu ni po strievima,
ve po pravdi Boga istinoga!
Bolje ti je uzgubiti glavu,
nego svoju ogr'jeiti duu.
Kako stoji u Pajsijevom itiju cara Uroa, Uroa je zaista ubio Vukain Mrnjavevi u
Nerodimlju, oblasti na Kosovu i Metohiji oko rijeke Nerodimke. Dvjesta jedanaest
godina nakon toga, po vienju nekog obanina iz Oveg Polja, pronaeno je
netruleno tijelo cara Uroa i smjeteno u manastir Nerodimlje. U osamnaestom
vijeku je monah Hristofor prenio kivot sa njegovim motima u manastir Jazak na
Frukoj gori, gdje se i danas nalaze.
Za patrijarha Pajsija kao knjievnika karakteristino je njegovo samounienje i
skruenost kojom se on obraa itaocima o u ovom itiju, govorei: Ono to je

teskobno i nedomiljeno, od jezika mojeg je... Ne znam ja greni i nepotrebni da li e


ovo biti ugodno proroku i svetom. Sam Gospod zna. Molim vas i ubeujem, oci i brao
i eda, ako ta bude pogreno, bilo u kojoj stihiri ili u kojem redu, ili u kojoj rei,
ispravljajte, a ne kunite, Gospoda radi. Jer ne pisa Duh Sveti, niti mu sveti, ve ruka
grena i duh malaksao, u poslednja vremena, nevoljna i nasilna od bezbonika.

POSLANICA PAPI URBANU


Kratko je i zanimljivo pismo patrijarha Pajsija papi Urbanu Osmom, koje mu je uputio
u vremenu kada su Srbi teko opstojavali u turskom ropstvu, a papa ih zvao da preu
u Uniju. U poslanici patrijarh brani pravoslavno uenje utemeljeno na sedam
vaseljenskih sabora, raspravlja o upotrebi beskvasnih hljebova na liturgiji, koje su
rimokatolici uveli kao inovaciju, potom i o kljunom teolokom pitanju o Svetom
duhu, tzv. filioque. Takoe, iako brani izvornost pravoslavnog uenja, patrijarh Pajsije
pokazuje i utivu otvorenost prema Rimokatolikoj crkvi, obraajui se na kraju papi
Urbanu rijeima: I mi predlaemo, kako rekosmo istom arhiakonu, da emo postaviti
u pomenik ime svetosti tvoje i ranijih papa rimskoh, kako znamo da je bilo u stara
vremena. I poaljite nam pismo ako su ta saborovali istoni oci i zapadni, da bismo
uznali da li je dobro to to se drimo predanog nam od svetih apostola i svetih
sabora. I Gospod pozivanjem svetih da sjedini kako da budemo jedno stado i jedan
pastir u samom Gospodu naem Isusu Hristu. A njemu neka je slava i sila sa Ocem i
Presvetim Duhom i sada i uvek i u vekove vekova.

POSLJEDNJI ODJECI STARE SRPSKE KNJIEVNOSTI


Epoha srednjovjekovne knjievnosti je sa djelima patrijarha Pajsija Janjevca bila ve
okonana i u njen korpu ubrajaju se samo jo poneka literarna ostvarenja iz razdoblja
sedamnaestog vijeka. Nekoliko pisaca se izdvajaju u tom periodu, meu kojima grof
ore Brankovi, Gavrilo Tadi i patrijarh Arsenije Crnojevi. Karakteristino je da su
posljednja dva pisca ostala upamena po svojim putopisima o Svetoj zemlji, a grof
ore Brankovi je pak knjievnik koji ve geografski pripada novoj knjievnosti. On
ivi na teritoriji Austrije, ali se tematski jo uvijek njegovo djelo naslanja na staru
knjievnost
Posljednji izdanci stare srpske knjievnosti vezani su uglavnom za putopise i
istoriografske spise, koji nastaju neposredno prije ili nakon Velike seobe Srba pod
patrijarhom Arsenijem III Crnojeviem. Velika seoba obuhvatila je iseljavanje Srba sa
centralnih srpskih teritorija june Srbije, Kosova i Metohije na sjever, u tadanju
Austriju i Maarsku, a dananju Vojvodinu i junu Maarsku. Kako su se promijenili

habitusi velikog broja srpskih porodica, tako se poeo mijenjati i njihov nain ivota,
kultura, pa i knjievnost. Sve su te promjene ile postupno, pa se jo u prvim
decenijama u novoj dravi njeguje stari duh i jezik, piu se knjige po uzoru na drevne
srednjovjekovne, pravi se tit i utemeljuje identitet u odnosu na strane uticaje
okoline

KNJIEVNOST SEDAMANESTOG VIJEKA


Epoha srednjovjekovne knjievnosti je sa djelima patrijarha Pajsija Janjevca bila ve
okonana i u njen korpus ubrajaju se samo jo poneka literarna ostvarenja iz
razdoblja sedamnaestog vijeka. Nekoliko pisaca se izdvajaju u tom periodu, meu
kojima grof ore Brankovi, Gavrilo Tadi i patrijarh Arsenije Crnojevi.
Karakteristino je da su oba posljednja pisca ostala upamena po svojim putopisima
o Svetoj zemlji, a ovom anru pripada i neto kasnije pisan izvjetaj monaha Jeroteja
Raanina sa njegovog putovanja u Palestinu tridesetih godina 18. vijeka. Ovi putopisi
pokazuju neprekinutu srednjovjekovnu tradiciju posjeivanja svetih mjesta u
Palestini, koju je mnogo ranije posjetio, opisao i u njoj ivio Nikon Jerusalimac,
duhovnik Jelene Bali.
Grof ore Brankovi je pak knjievnik koji ve geografski pripada novoj knjievnosti,
jer je naseljen na teritoriji Austrije, ali tematski jo uvijek se njegovo djelo naslanja
na staru knjievnost. On je samo jedan od primjera kako su se Srbi i prije Velike
seobe iseljavali u sjeverne teritorije pod austrijskom vlau. Poznato je da je
porodica slijepog despota Stefana, sina ura Brankovia, bila naseljena u Sremu.
Takoe, sv. knez Stefan tiljanovi bio je jedno vrijeme ratnik austrijskog cara i imao
svoje posjede na sjeveru. U njegovom itiju stoji da je mnogo pomagao svoj narod u
Bakoj i Sremu, to znai da je tu bilo Srba i u 16. vijeku.

GROF ORE BRANKOVI


ore Brankovi se krajem 17. vijeka pojavljuje meu Srbima kao austrijski
povjerenik, u vremenu kada su uestali sukobi izmeu Austrije, Maarske i Turske.
ore je rodom iz okoline Trebinja, iz porodice koje je dola u Pomorije krajem
petnaestog ili poetkom esnaestog vijeka. U ranoj mladosti je stupio u diplomatsku
slubu kod erdeljskog kneza, a ve oko 1673. poeo se izdavati za potomka srpskih
despota Brankovia. Poto mu je bilo jako stalo do plemike titule, a imajui jake
veze i meu srpskom i meu austrijskom vlastelom, austrijski car mu je 1683. godine
dao titulu barona, a 1688. godine mu je i patrijarh Arsenije priznao da vodi porijeklo

od starih srpskih despota. Samo godinu dana kasnije Brankovia je uhapsio jedan
zapovjednik austrijske vojske zbog sumnje da je saraivao sa Rusima i vlakim
knezom protiv vlastodraca u Beu. Poto je tada bio lien slobode, Brankovi je nije
vie nikada ponovo zadobio. Od tada, pa do svoje smrti, 1711. godine, vrijeme je
provodio po zatvorima u Beu i Hebu.
Vrijeme suanjstva ora Brankovia se, otprilike, poklapa sa vremenom njegovog
rada na tzv. Slavenosrpskim hronikama, istoriografije o srpskom narodu, pisane uz
obilno koritenje mnogih stranih i domaih izvora. Od domaih izvora koristio je
istoriografske spise stare srpske knjievnosti rodoslove, ljetopise, djela
arhiepiskopa Danila II, Grigorija Camblaka i drugih; a od stranih izvora ruske i
zapadne pisce, kao to su Orbini, Kromer i Bonfini. Jezik Slavenosrpskih hronika je
teak, stari srpski jezik pod novim uticajima, sa sloenim stilom i golemim
reenicama. Opisujui, recimo, dolazak cara Duana u svoju zadubinu Sv. arhangela
kod Prizrena, grof ore veli: Tu se imae priviknuti svojim obiajima, ne samo
boastvenim slubama svetederog Boga, kada se rtva svetih tajni delom ispunjava,
tvoriti zastupniko posluanje, nego jo i zajedno okupljenim blagonaroitim
knezovima i drugim velikoimenitim, velmonim dostojanstvenog skupa boljarima,
vojnim vojvodama i sa svim inonaelnicima slovenosrpskog naroda, posle
okonanog mnogocenog praznovanja i svetkovanja, jednoduno govorae, kako
duhovnom, tako i svetovnom skupu.
Slavenosrpske hronike su izuzetno obimne, pisane u pet rukopisnih tomova. Do danas
nisu objavljene u cjelini.

PUTOPISI O SVETOJ ZEMLJI


Sveta zemlja je, veli Gavrilo Tadi, svim zemljama korijen i glava. Ovaj sveti grad
Jerusalim, to govori i sveto Jevanelje, jeste grad cara velikog. Nije samo
Jerusalim, nego i sva zemlja kuda je hodio Hristos, zemlja prorotava, o emu se
govori u Bibliji. Stoga govori Gospod iz usta prorokih: ''Zemlja obeana iz koje teku
med i mlijeko.'' Ovdje dolaze svi narodi i vjere sa svih strana svijeta. I svi narodi
dolaze i poklanjaju se sa vjerom i ljubavlju, ne samo hriani, nego i Jermeni i
Agareni i Jevreji.
Godine 1661/62. meu srpskim poklonicima Hristovom grobu i svetim mjestima u
Palestini naao se i Gavrilo Tadi, Sarajlija iz ugledne i stare porodice Humkovia. U
samom gradu Jerusalimu ispisao je svjedoanstvo o svom putu na srpskoslovenskom
jeziku, sa poprilinim primjesama narodnog govora. Spis je podijeljen na niz skazanja

o razliitim mjestima i biblijskim dogaajima vezanim za njih: Skazanje o udu


Svetoga Duha, Skazanje o crkvi Svetoga Jovana Pretee, Skazanje o svetom gradu
Vitlejemu, Skazanje kako se podie asno drvo krsta u svetom gradu Jerusalimu na
praznik njegov 14. septembra itd. Ovaj putopis je i oslikan, sadri 34 minijature u
boji, koje predstavljaju opisane hramove i mjesta.
Tokom godine 1682/83. u Jerusalim je putovao i peki patrijarh Arsenije III Crnojevi.
Pratioci su mu bili ugledni duhovnici, monasi, vlastelini i hadije. Putu je prethodilo
svenono bdenje u Pei: I tako hvalu svenonu uzdasmo Hristu Bogu i svetim
ugodnicima njegovim u Svetoj i Velikoj crkvi. I brau blagoslovih sa suzama i
oprotaj uinismo. Dobar dio rukopisa koji je Arsenije ostavio o ovom putovanju
izgubljen je; sauvani su samo njegovi zapisi o konacima na putu ka Jerusalimu.
Tako su, recimo, sedamnaesto konaenje uinili u maloazijskoj varoi Brgaz, gdje se
nalazila damija zadubina Mehmed-pae Sokolovia, i obiaj koji je on ostavio
svakoga dana za veeru po svim kuama da se daju hleb i orba putnicima. I nama
prinee po obiaju, veli patrijarh, ali ne jedosmo. I poosmo i videsmo careve palate i
vrtove, koji su tu veoma divni i krasni. Jedan hoca nas provodi i objanjava sve. Na
tom mjestu uvee su izbjegli razbojniki napad: Te noi za nama dooe razbojnici i
paljivo nas uhoahu i posmatrahu svekoliko, jer smerahu napasti nas na putu, ali
pomou Boijom i zauzimanjm preiste Bogomatere sauvani bejasmo od tih
podmuklih lovaca.
Patrijarh Arsenije je ostao u Jerusalimu do Vaskrsa 1683. godine, poslije ega se u
Pe vratio nepoznatim putem.
Sva knjievnost koja e se stvarati nakon to ovaj patrijarh povede svoj narod sa
vijekovnih srpskih teritorija ka sjeveru, Maarskoj i Austriji, nee vie pripadati
srednjovjekovnoj literaturi osim moda mjestimino po tematici nego onome to
se u istorijama naziva srpska knjievnost 18. vijeka.

You might also like