Srednja Europa je kao pojam konstruirana u 18 st.Zahvaljujući teritorijima koje je držala Habs.

Monarhija, stoga je ona zemljopisna a ne kulturološka odrednica.U pojmu JI Europe želi se izbjeći termin Balkan kako bi se izbjegao termin Jugoslavije koja ne obuhvaća Bugarrsku, Albaniju i Grčku a njih pojam JI Europe svakako uključuje. Povijesni identitet -identitet je skup svih onih odlika koje neku stvar razlikuju od ostalih.Povijesni identitet je sklop referenci koje određenu pov. pojavu čine raspoznatljivom i drugačijom od svih ostalih.Identitet se odnosi na povijesnu ukupnost neke zajednice ili povijesne pojavnosti, on je postojao i ranije samo je pitanje u kakvoj je korelaciji sa sadašnjim identitetom., npr. povijesni identitet srednjovjekovnog Dubrovnika naspram povijesnog identiteta Dubrovnika danas, je li identitet srednjovj. Dubrovnika ugrađen u povijesni identitet koji mi danas imamo o Dubr.Slika o jednom vremenu prihvatljiva je za jedan period, a može se razvući prije i poslije tog vremena. Tako je dubr. identitet izvađen iz njegova renesansnog perioda, te se onda odnosi na srednji vijek i na 19.st. Na izmaku srednjeg vijeka Dubr. republika je imala svoju historiografiju koja je stvarala sliku o povijesti te zajednice. Dalmatinski su gradovi poč.13 st. dospjeli pod stranu vlast, Mletke, što je hrv. historiografija opisivala kao tragično, ali prema tome treba biti oprezan. Tako se i nakon 1204. dubr. komuna uključila u mletački trgovački imperij jer je bila prisiljena prihvatiti mletačko vrhovništvo pred čijom se represijom ( onemogućavanje trgovine na moru i zaokret ka kopnenoj balkanskoj trgovini sve do 1358) morala povinuti. Razvitak na gosp. planu je zaustavljen, a tek 1358. kad je zadarskim mirom ušao u sastav ugarsko-hrv. države oslobođen je od “nenarodnih razina”- to je stereotip koji je stvorila hrv historgr. Ranosrednjovjekovni Dubrovnik bio je vrlo razvijen zahvaljujući posredničkoj trgovini između zemalja balkanskog zaleđa i njihovih proizvoda i prekojadranskog terirorija i njihovih proizvoda, a pomorska trgovina je bila samo jedan od segmenata sveukupnog gosp razvoja Dubrovnika. Dolaskom Mlečana 1204. Dubrovnik je dobio neka ograničenja, ali ne na onom osnovnom pravcu Balkan-Jadran. Mleci nisu uvidjeli mogućnosti posredništva Dubr. između Konstantinopolisa i srednje Europe, ali je on svakako uključen u mletački gosp sustav u čijem je periodu 1204-1348 ostvario vrlo značajan gosp rast. Što se tiče dozrijevanja dubr. komune i vlasti, to se najbolje može vidjeti sagledavanjem njenog stanja nakon 1358. kada su komunalna vijeća uzela sudbinu u svoje ruke, nije došlo ni do kakve krize vlasti, može se lijepo vidjeti kako se kroz to stoljeće i pol komuna normalno razvijala od autonomne komune u trgovački grad. Skučenost teritorija dubr komune kao i ostalih dalmatinskih komuna, osim zadarske, bio je velik nedostatak u njenom razvoju. U tom periodu Dub. je više nego udvostručio svoj teritorij komune (Mljet, Pelješac, Ston i dubrovačko primorje). Dubrovčani su htjeli osvojiti i druge teritorije, osobito Korčulu u 12. st. zbog plovidbe, vinograda i maslinika, ali bezuspješno, gdje su tad imali samo nadzor, te su je ubrzo napustili. Mletački knez Ivan Dandolo je u doba svoje vlasti u Dubrovniku bio nositelj operacija novog osvajanja Korčule, u nju je uložio mnogo novca, ali zbog neuspjeha nije znao kako će taj novac vratiti komuni; to je bilo teško razdoblje, osobito za diplomaciju i historiogr. jer su dubr. historiografi bacali izvore koji su proturječili njihovoj slici događaja i povijesti. Povijesna slika Dub. kao područja mira i harmonije ustaljuje se sve do danas, a prvi put ju donosi ravnatelj dub. gimnazije Filip de Diveresis 1435 g. u svom Opisu Dubrovnika, za koji kaže da ne ratuje i da mrzi rat, te ga vješto izbjegava, ali sama faktografija to uopće ne pokazuje-6 godina prije tog opisa Dub. je vodio rat za Konavle na koje proširio nakon 1419. te se tad dogovarao o kupnji. Dub. je gotovo stalno bio u ratu, bilo sa susjedima, bilo sa srednjevjekovnom srpskom državom, neprestano je pokušavao staviti pod svoj nadzor otoke Brač, Hvar i Vis za koje kaže u svojim spisima “ona tri otoka”. U svojim traženjima dub diplomacija nije forsirala, ali je uvijek imala svoj širi program koji je željela ostvariti. Posjedovanjem ta 3 otoka Dubrovčani bi bili gospodari Jadrana (kao nekad u ranom srednjem vijeku Neretljani), a tu su poruku uputili i kralju Žigmundu (1411-1417), uz njegovo posredovanje (zajam) Dub. su dobili ta područja ali vrlo kratko, dobili su i teritorij sve do Valone, područje prema hrv. teritoriju i u unutrašnjost (Trebinje i okolica) gdje je bilo križište karavanskih puteva, htjeli su i Klobuk i Stolac, te u dogovoru s bosanskim vladarima ušće Neretve, kad to nisu uspjeli htjeli su to ušće spaliti flotom –samo da pokažu ko je gazda. Sam Dub. je stvarao u srednjem vijeku svoj identitet-bilo slike samih povjesničara, bilo na temelju želja koje je Dub. želio ostvariti. Povijest Crkve se promatra s dvije razine: 1) kad se govori o vjeri, duhovnosti-srednjevjekovni je čovjek prožet duhovnošću 2) kad se crkva promatra i proučava kao institucija-o njezinu nastanku, strukturi, o razvoju hijerarhije Crkva je zamišljena kao univerzalna tvorba, različitosti unutar univerzalizma postoje od samog početka. Crkva je nastala na Prednjem istoku, no središte seli na zapad u Rim. Duhovnost koja je nastala na istoku doživljava promjene na zapadu, no sada ta duhovnost djeluje na istok. Na istoku je postojala svijest da je duhovnost izgrađena kod njih, ali u području S i JI Europe postoje neke osobitost, to je prostor susreta i odvajanja. Zahvaljujući seobi naroda nastaje fizičko odvajanje istoka i zapada kroz dva stoljeća, ona je iz temelja promijenila svijet.

1

U hrv historiogr vodile su se i vode se polemike oko rušenja ili ne rušenja Salone, tj je li došla barbarska snaga koja je uništila metropolu, ili se u to doba kasnog carstva grad uslijed gosp. recesije sam po sebi srušio (istina je obično u sredini). To pitanje je i pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta, a ono se može istraživati na svim razinama, kao recimo demografskoj. Kakav je bio odnos starosjedilaca i novopridošlih Slavena, tj Hrvata čija je sudbina u mnogočemu zavisila o zatečenoj kulturi i civilizaciji na području na koje su došli? U tome nam može pomoći i slika crkvene organizacije. Crkvenost je prije seobe bila teška, njome su se bavili antičari, a prvi je bio Daniele Farlatti u svojoj povijesti Ilirika (Illyricum sacrum). S 3. st kršćanstvo se na ovom području jače širi zbog velike pokretljivost vojnika, robova… Tako su dva osnovna smjera propovijedanja vjere : 1)uzvodno uz Dunav-nosioci azijskih vojnih postrojba čuvali su sjeverne granice carstva 2) u uzmorskim istočnojadranskim gradovima-iz njih su carski funkcioneri i dužnosnici prelazili prvi planinski lanac i prenosili kršćanstvo. Ubrzo se cijeli prostor dobro organizirao u biskupska središta (Salona, Sirmium, Mursa, Cibalae, Siscia, Epidaur…).Kršćanstvo je imalo svetačku podlogu-mučeništvo. Postoji tradicija o propovijedanju sv. Pavla u Iliriku koje se spominje u njegovoj poslanici Rimljanima, a u kasnom srednjem vijeku osobito jako su ga poštovali vitezovi. Njegov se brodolom navodno desio na Mljetu, a ne Malti ali pitanje je zapravo jesu li onodobni kršćani vjerovali u tu priču. Stoga je bitna duhovna baština ljudi tog doba, ono u što su oni bili uvjereni, a ne ono što je doista istina danas. Iz ovih je krajeva i sv. Jeronim, bitan je i lokalni kult, kao što je mučenik sisački biskup sv. Kvirin koji je 303. uhapšen i osuđen na smrt; vezali su mu ruke i noge i bacili u rijeku ali mu “bog “ nije dao da odmah potone, pa se tad okolo njega skupilo mnoštvo i doživjelo prosvijećenje- to je srednjevjekovna priča i vjerovanje. Kršćanska se rana organizacija na ovim prostorima srušila u 5. st a u 7. i 8 st dolazi do nove kristijanizacije što je podijelilo istočnu i zapadnu Crkvu, barbarska cezura je izmjenila ta dva prostora, preklopila ove prostore u interesima i tako dovela do područja sukoba od 7 i 8 st nadalje, te još i danas. Kristijanizacija je proces, ali pitanje je da li ona završava kad je prihvati i dovrši elita ili kad se uspostavi biskupsko središte. Razdoblje prve kristijanizacije traje do 5. st a išla je smjerom odzdo prema gore, tj prihvaćanjem vjere od širih, siromašnih slojeva, ka vlasti, carstvu, a razdoblje druge kristijanizacije traje od 7. st smjerom odozgo prema dolje, tj od elite na šire slojeve puka. Kristijanizacija se može promatrati po narodima posebno, načinom na koji se širila iz kršćanskog centra, može se proučavati i u cjelini. Države u srednjem vijeku; Bizantsko carstvo Na prijelazu 5/6 st Bizant je u stanju raspada. U njemu je kao Istočnom rimskom carstvu prisutna svijest o jedinom carstvu, te je smatrano da to nasljeđuje i da zato treba osloboditi zapad od barbara. Car Justinijan I 527-565 bio je seljačkog porijekla s Balkana, no s vremenom je postao vrlo obrazovan, školovao se u Carigradu, centru kulture tadanjeg svijeta .Žena mu je bila Teodora, prije je bila glumica što je značilo i prostitutka. Njih dvoje je biralo sposobne suradnike kao što su glavni vojskovođa Belizar, strateg Narzes, pravnik Tribonijan, reformator uprave Ivan Kapadokijski. Prvo su vojskom od 20000 ljudi krenuli na Almoravidsku državu 534. gdje je Justinijan uveo svoju vlast s uvjerenjem da je on rimski car, dakle carska vlast. Zatim Sicilija, a s nje na Apeninski poluotok 535 da ga oslobodi od barbara (Totila). Pri osvajanju jedan dio vojske se odvojio i osvojio Dalmaciju. Zbog toga su barbari pod vodstvom Totile (Ostrogoti) izvršili protuudar tako što su razrušili sve što je podsjećalo na Rimsko carstvo. To je bilo najjače razaranje antičke baštine s namjerom, sve do sada, pa je na taj način bizantsko osvojenje Dalmacije njima samo u tom pogledu štetilo.Bizant je polako napredovao prema Ravenni, središtu barbara na italskom prostoru, pa je njenim padom u Carigradu proslavljen trijumf. Bizant je osvojio JI dio Pirenejskog poluotoka i pacificirao sve sredozemne otoke. Tako je opet nastalo carstvo, no to je bila samo njegova izvanjska slika jer je ono bilo u tom ostvarivanju prenapregnuto-gubile su se granice na istoku s Perzijom i na Dunavu gdje su provaljivali Bugari i Slaveni. Perzija je vojno ugrožavala Siriju i Egipat koji su davali lavovski dio budžeta Bizanta, a Perzija sama je bila mjesto trgovačke razmjene te je Bizant morao izbjegavati bilo kakve sukobe s njom. Bizantska je fortifikacija bila slaba na Dunavu, pa su Slaveni prodrli na Balkan, ali sasvim drugačije od svojih prethodnika-oni nisu imali ambiciju osvajanja već jednokratne pljačke u sezoni ratovanja. To su bili mali odredi koji su iza sebe ostavljali pustoš i na taj su način zapravo pripremali teren za svoje kasnije doseljenje koje prvotno nisu ni htjeli. Slaveni su bili vrlo blizu Carigrada pa su tako destabilizirali samu jezgru imperija. U svrhu uskrsnuća carstva uložena su golema sredstva što je izazvalo velika opterećenja u davanjima, postala su jedva podnošljiva. Tako se u te unutarnje nemire uplela religiozna diferencijacija. Bizant je htio uskrisiti apsolutni prostor bivšeg R. carstva a to je značilo osvojiti Rim u kojem vlada papa, ali bizantski patrijarsi nisu htjeli prihvatiti papin primat religijske vlasti i moći. Zbog toga su carevi (sve do 15. St) bili na mukama u nastojanju da pomire religiju i svjetovnu moć što se kasnije odrazilo na samom Carigradu. Određene koncesije koje je car davao papi izazvale su nemire u Siriji i kod Kopta. Pobuna Nika 532. planula je u Carigradu na hipodromu gdje su se

povezale stranke zelenih i plavih protiv cara, a to su na hipodromu bile oznake kočijaša. Te su boje kao svoje zaštitne znakove izabrale deme, pa su plave činili stari grčko-rimski aristokrati, a zelene novi činovnički stalež i krupni trgovci. Plavi su bili bliži pravoslavlju carigradskog tipa, a zeleni monofizitizmu istočnog slijeda (jedna božanska narav Isusa). Povod suprotstavljanju caru bio je samo novi slijed centralizacije države.Justinijan je bio na rubu ali je Teodora uzela stvari u svoje ruke, plaćenićka carska vojska je pobila 30000 ljudi opkoljenih na hipodromu, spaljena je simbolički stara crkva sv. Sofije, moć patrijarha je skršena, a sagrađena je nova sv. Sofija (Hagia Sofia). Carigrad je bio ključno mjesto razmjene zapada i istoka, osobito Indijom i Kinom. Deficit zbog golemog uvoza svile u Bizant. 552 dva su nestorijanska svećenika prošvercala dudovog svilca u Bizant i tkanje svile je otada glavni izvor budžeta. Justinijan I nije imao ni volje ni nekog izbora po pitanju gospodarstva. Ropstvo je u propadanju, a jača kmetstvo, tj okolnosti koje vode prema feudalizmu. Justinijanova vlada bila je svršetak jedne stare epohe, a ne početak nove kako je on smatrao jer je on posljedni rimski car na bizantskom prijestolju. Došlo je do kristijanizacije imperija Bizanta. Glavni izvor novog bizantskog carstva su rimsko državno uređenje, helenistička kultura i kršćanstvo, a to je bilo omogućeno preseljenjem središta sa zapad na istok. Bizantsko carstvo se u početku svoje povijesti nastavljalo na Rim, smatralo se drugim Rimom.Bizantinci se tako nazivaju Romejima a njihovi su carevi po titulaturi rimski carevi. Bizant se nikad nije lišio ideje o univerzalnom carstvu. Stvoren je model carske obitelji-braća, rođaci…,a najdonji su sluge-tako su nazivane zemlje, tj to su bili njihovi statusi u odnosu na Bizant. Politika se vodila na istoku, napustio se latinski a uveo grčki, pa je i Justinijan svoj pravni kodeks objavio na latinskom ali prije toga na grčkom. Car je po definiciji bio branitelj vjere i Crkve, njegova je vlast teokratizirana-bio je iznad svega ljudskog, povezan s božanstvom,tako je nastao novi kult-proskineza-pristup vladaru kao nekome tko je iznad svih ljudi, uz padanje ničice. Prvo se taj kult objašnjavao bliskošću Bizanta s Perzijom, ali je bio produkt helenističke i rimske kulture. Bizantska kultura je obilježena dozom epigonstva, njezina svježina nadomještena je velikom moći sinteze kultura. Bizantska kultura je najveća baština antike zapadnoj Europi koja ju je otkrila i dobila u 12 st. Bez Bizanta na bi bilo današnje europske civilizacije, a za to su zaslužna znanstvene institucije Bizanta. Nepunih 100 godina od osnutka Carigrada, grad je po pučanstvu nadmašio Rim, imao je pola milijuna stanovnika.Bizant i sam Carigrad doživjeli su dvije velike traume u svojoj povijesti; u 4. tom križarskom ratu 1204 osvojen je Carigrad, carstvo je eliminirano pola stoljeća.To je stvorilo razdor između kršćanskog istoka i zapada koji traje i danas. Križarstvo je obilježilo samu zapadnu crkvu i viteštvo, te promijenilo poglede na svijet Carigrada.1453. Carigrad je pao pod Turke, simbolično je zaključena čitava epoha srednjeg vijeka i bizantske kulture Feudalno društvo:svome kraju dolazila su dva uređenja:robovlasničko i rodovsko društvo. U kasnoj antici robovlasništvo traži izlaz davanjem koncesija proizvođačima. Na taj je način trebalo zainteresirati ljude za proizvodnju jer nije bilo nove robovske snage. Zemlja se davala obrađivaču u trajni posjed, ali ne u vlasništvo.Ta je reforma pokrenuta još u antičkim državama. Rodovska društva su došla do granica implozije, nisu više bila u stanju funkcionirati bez privatnog vlasništva. U prilikama velikih seoba naroda stvorila se grupa ljudi koja je išla u ratovanje i trebala je financiranje, a oružjem je mogla prigrabiti vlast. Velika seoba naroda pomiješala je etničke grupe i ova dva društvena modela. Pojedinačni utjecaj ovih modela je različit od prostora do prostora. Prostor sinteze je područje čitavog bivšeg R carstva.Na sjeveru Galije je ukupna sinteza, a na jugu je jači antički model. Bizant je prostor antičkog modela, a izvan područja sinteze su unutrašnja Germanija, Britanija, Skandinavija, Pribaltik, istočna Europa.Čitav razvitak vodi jednom cilju-velikim zemljoposjedima koji unutar sebe okupljaju male i srednje, tu obrađivači postaju česticama veleposjednika, daju im davanja u radu i naturi-feudalizam. Bizant je do kraja 12 st bio najvažniji činitelj zbibanja na prostoru JI i S Europe. Između Bizanta i Franačke odlučna sila bili su Avari koji su imali kontinuitet u razvoju kroz 200 godina. Avari se prvi put spominju u europskim izvorima oko 560-te jer se tada pojavljuju na dunavskim granicama. 567. su skupa s Langobardima uništili Gepide; Langobardi potom odlaze u sj. Italiju (568), a Avari su se pomakli u srednjopanonski prostor nakon što su osvojili Sirmium 582, to je bio kraj procesa njihovog doseljavanja. Avarski kaganat je funkcionirao do kraja 8 st kada je uništen i pretvoren u avarsku marku kao dio franačkog carstva. Među Avarima većinu čine Slaveni iako su Avari ti koji se spominju u izvorima i koji pregovaraju sa Biz. – tu treba imati na umu da je to podregionalna multietnička zajednica vrlo podložna promjenama. Avarsko ime pokriva sve one koji žive pod kaganovom vlašću:ovakve naravi bili su svi azijski konjanički narodi-otvoreni za došljake-Gepide, Kutigure, Bugare i slavenske mase. Zašto avarsko ime? Avari kao i Hrvati i ostali slavenski narodi koji su imali svoje etničko ime su zapravo male etničke skupine koje imaju čvrstu i dugu tradiciju, pa su tako prenijele svoje ime na velike skupine došljaka. Avarski kaganat se prostirao od Baltika do Egejskog mora.Takva velika međuregionalna zajednica brzo je propala za razliku od vrlo malih teritorijalnih jedinica slavenskog uređenja u kojima su bile male društvene razlike, one su dugo preživjele. Stvaranje novog carstva na zapadu može se promatrati od smrti Pipina Malog 768, razdorom među sinovima Karlomanom i Karlom. Karloman je htio sačuvati vlast u Italiji. Karlo je bio oženjen Deziderijom, kćerkom langobardskog kralja Dezidera zbog kojeg mu je politika u Italiji bila spriječena. Avari-sukobi slavenskog stanovništva s avarskom silom činili su ishodište na postupni nastanak pojedinih

3

područja pod slavenskom vlašću na rubu avarskog carstva.Oko 600-te Slaveni nisu bili smatrani subjektima međunarodnog prava, Slaveni su slijedili vlastite ciljeve i stvarali kaganatu teškoće čak i na vrhuncu njegove moći. Izvori:Maurucijev Strategikon:Avari-njihov vladar vlada strahom, razmišljaju o taktici, bore se u savezima, ratuju na konju, služe se lukom i kopljem, dobro oklopljeni. Slaveni-bez vladara, međusobno se mrze, ne poznaju nikakvu taktiku i ne bore se u savezu, žive na teško pristupačnim mjestima u šumama i močvarama, drže stoku i uzgajaju proso, gostoljubivi, ne daju se pokoriti niti podvrći nikakvoj tuđoj vlasti, naoružani malim kopljima i lukovima s otrovanim strijelama.Slično:Theophylact, Miracula Demetrii, Fredegar, kasnije Pavao Đakon U ranom srednjem vijeku u JI Europi razlikuju se dva barbarska životna oblika;1) konjanici koji se više ili manje bave stočarstvom i okupljaju se u visokoorganizirane velike saveze, 2) seljaci koji uglavnom žive u lokalnim seoskim savezima, ali radi ratovanja i pljačke kratkotrajno stvaraju veće zajednice. Razvijaju se jasne etničke razlike: uspjeh avarskih kagana dovodi do toga da se većina konjanika vezuje uz avarsku tradiciju. Među ratarima između Baltika i Egejskog mora prevladavaju slavenske životne forme.Germanska kraljevstva u tom prostoru propala su zbog svoje ovisnosti o kasnorimskoj državi i unutrašnjih napetosti. Slaveni su se očuvali: decentralizacija, fleksibilno mješovito poljodjeljstvo, korištenje područja za uzmak, relativno male društvene razlike, otvorenost prema strancima, malena akumulacija bogatstva. Avarski kaganat polagao je pravo na vrhovnu vlast nad slavenskim skupinama u području svoga djelovanja; njegova stvarna moć i utjecaj su varirali. U 2. pol 6. st nastaju na donjem Dunavu začeci slavenskog vojničkog kraljevstva-slavenski arhont Dauritas. Oko 600-te Slaveni su sve češće suparnici Avara, izvori ih miješaju-K Porfirogenet:Salonu su osvojili naoružani slavenski narodi koji se nazivaju i Avari. Udarna snaga avarskog kaganta slabi poslije 626, porast značaja sjedilačkog poljodjeljstva. Vladarska središta koja su nastala u 7. st nisu se mogla razviti u punoj mjeri između još uvijek nadmoćnog avarskog carstva te Franaka i Langobarda. Nosilac ustanka bio je od samih Avara postavljen sloj ratnika koji su zapovijedali regionalnim polietničkim savezima. Zbog toga bi bilo opravdano u hrvatskom imenu iz 7. st ne gledati etnonim već socijalnu oznaku. Nakon propasti avarske države ime je tijekom vremena izgubilo svoje socijalno ili funkcionalno značenje, počelo je služiti kao oznaka lokalnih ratničkih skupina, te konačno dalo ime etnogenetskim procesima kojih su oni bili nosici. Hrvatska etnogeneza odvijala se u dva navrata; oko 600. Došlo je do naseljavanja slavenskih skupina u dalmatinskom zaleđu. Ti su Slaveni priznavali vrhovnu avarsku vlast, a nakon 626 su se odvojili od kaganata, osnaženi avarskim i/ili slavenskim članovima poražene avarske vojske.Veća organizacija im privremeno nije pošla za rukom; u staroj provinciji Dalmaciji živjele su manje slavenske skupine pod županom, koji su uglavnom svoje odnose s Bizantom i obalnim gradovima uredili ugovorima. Naseljavanje Slavena na Balkan,raspadanje rodovskih odnosa i počeci formiranja klasnog društva Najstarije vijesti o Slavenima;Gepidi, razbijeni od Langobarda 567. nestaju kao politički čimbenik,nosioci novih napadaja na Bizant-Slaveni, Avari, Bugari. Na početku 6. st Slaveni se nalaze u kompaktnim masama na lijevoj obali donjeg Dunava. Jordanes i Prokopije za slavenska plemena upotrebljavaju imena Slaveni (plemena zapadno od Dnjestra) i Anti (plemena istočno od Dnjestra). Jordanes koristi i ime Veneti za grupu u području Visle. Prva svjedočanstva o Slavenima 1 i 2 st ne –Plinije Stariji, Tacit i Ptolomej-oskudni podaci o Venetima pod čim podrazumijevaju Slavene. Stari Slaveni su jezično i materijalno mnogo naslijedili od predindoeuropskog stanovništva iza Karpata. Slaveni su se formirali tek u svojoj postojbini iza Karpata i ondje čine autohtono stanovništvo.Prostor procesa:Z-dio istočnog porječja Odre, I-srednje Podnjeprovlje, S-Baltičko more, J-Karpati.Temelj-poljodjelstvo i stočarstvo. Oko 500. Južna plemena dosižu posljednji stupanj u razvitku rodovskog društva(veze s rimskim pokrajinama i grčkim kolonijma, Hersonez). Prva kretanja manjih razmjera već u 5 st. – Pseudo Cezarije Nazijanski prvi spominje Slavene pod njihovim imenom. Masovna seoba poslije propasti Atiline države. Primitivna zemljoradnja, koja je zahtijevala obrađivanje većih zemljišta, i relativno povećanje stanovništva bili su važan poticaj za seobu. Južni dio Slavenaposljednja faza rodovskog poretka;začeci društvenog raslojavanja,jačanje rodovsko-plemenskih starješina i vođa, stvaranje plemanskih saveza, konačna slavenska kolonizacija Balkana-prva desetljeća 7 st. Borba protiv Bizanta u 1. pol 6. st .Prvi napadaj na bizantski teritorij, koji je zabilježen kao napadaj antskih plemena-doba cara Justina-napad suzbijen. Ranije su Slaveni sudjelovali u borbi protiv Bizanta pomiješani s drugim barbarima,naročito Bugarima. Prvih godina Justinijana ponavljaju se zajednički napadi Bugara i Slavena. Uspješna obrana tračkog zapovjednika Hilvuda. Međusobni rat Slavena i Anta. 540. Slaveni s Bugarima prvi put pred Carigradom.547. Slaveni samostalno pustoše Ilirik i dolaze do Drača.549.-pustošenje Ilirika i Trakije, pad grada Topera na egejskoj obali.Zima 550/551. Slaveni prvi put prezimljuju na bizantskom teritoriju kao na svojoj zemlji (Prokopije, Jordanes). Prodiru do Dugog

zida ispred Carigrada.Teška vanjskopolitička situacija Bizanta pružala je povoljne uvjete za uspjeh prvih slavenskih pohoda. Ekonomsko društveni odnosi kod Slavena u doba napada na Bizant-obrađivanje zemlje na paljevinski način, zemljište je kolektivno vlasništvo čitave općine.Rodovsko-plemenska organizacija:sloboda i ravnopravnost svih članova u rodovskoj demokraciji, obavljanje svih poslova na temelju zajedničkih odluka rodovskih i plemenskih vijeća, zajednički rad u patrijahalnoj velikoj porodici, starješinska vlast u rodovima,plemenima i plemenskim savezima. Za vrijeme ratova ta organizacija sve više dobiva oblik vojne demokracije. Plijen, koji su Slaveni godinama izvlačili iz Bizanta stalnim pljačkaškim pohodima stvorio je imovinsku nejednakost i dao jaku ekonomsku podlogu starješinama.Socijalna diferencijacija, pojavilo se i ropstvo-stranci zarobljeni u ratu.Osnovna svrhadobivanje otkupa za zarobljene. Plemenski savezi u početnoj fazi soc. diferencijacije znače još uvijek privremeno udruživanje plemena s konkretnom svrhom napada ili obrane, a ne stalnu političku formaciju. Vještina u izradi monoksila kojima su opsjedali Carigrad i Solun, spuštali se u Egejsko more, pljačkali po otocima i plovili do maloazijske obale.586. i 617. pri opsadi Soluna upotrebljavaju opsadne sprave.Vjera je politeističko obožavanje prirodnih sila;vrhovno božanstvo Perun- bog munje, Dažbog-Sunca, Veles-stoke, Vesna-proljeća i mladosti, Morana-smrti i zime. Avari i njihova uloga u slavenskim osvajanjima .Avari su pleme turskog podrijetla koje je pod pritiskom zapadnih Turaka sa središtem u Turkestanu sredinom 6. st krenulo prema Europi, ustaljuju se u srednjem Podunavlju. 558. Bizantu nude pomoć protiv drugih barbarskih naroda, Justinijan im šalje godišnje darove.Budući da im Bizant nije htio dodijeliti mjesto na kojem bi se južno od donjeg Dunava nastanili, oni dva puta odlaze sjeverno od Karpata na zapad 562. i 656. ali se oba puta vraćaju na Donji Dunav. Uništenje Gepida, Avari su dostigli stupanj vojne demokracije, vojska je bila raspoređena po desetinskom sistemu u jedinice od 1000 i 10000 ljudi (tumen). Plijen i danak Bizanta i podređenih naroda stvarali su čvrst temelj za imovinsko izdvajanje kagana i rodovskih starješina.Avari još nisu jedinstven narod nego pravi plemenski savez.Zbog toga koncepcija o "avarskoj državi” u kojoj bi nomadi bili gospodari razdrobljene i porobljene mase Slavena ne odgovara historijskoj istini. Slaveni su mogli biti uključeni u savez samo u obliku kolektivnih jedinica.U tom plemenskom savezu Avari su bili odlučujući faktor, pokretljivost avarskog konjaništva znatna prednost nad slavenskom pješadijom.Podređeni položaj Slavena (danak itd.), poslije propasti bizantske vlasti na Balkanu, dolazi do manjka plijena pa Avari pljačkaju i podređena slavenska plemena, savez počinje slabiti da bi se raspao oko 626. 579.. Avari osvajaju Sirmium-važno uporište za pohode protiv Bizanta579-583: velika slavenska navala, savez Bizanta i obnovljenog antskog plemenskog saveza-Slaveni uzmiču. Naseljavanje Slavena u Istočne Alpe-već oko 550 kad je ondje nestalo franačke premoći.Oko 600 prodor u talijansku nizinu.Na liniji od izvora Drave do Dunava alpski Slaveni su graničili s germanskim Bavarcima koji su se kratko vrijeme prije njih naselili u Alpama.Pri svom doseljenju Slaveni su odabirali staro kultivirano zemljište, naseljeno već u antičko doba. Osvajanje Balkana i naseljenje Slavenima 591 je završio rat s Perzijom i Bizant je prebacio vojsku s istoka u Europu te započeo rat protiv Avara i Slavena koji je trajao 592-602. Biz. vojskovođa Prisko bio je uspješan u ratu no 600. je biz. vojska razbijena, ali je kuga desetkovala Avare pa je sklopljen mir, opet sukob, Prisko se vraća s mnogo zarobljenika.Nakon traženja cara Maurikija da vojska prezimi u sklaviniji izbila je pobuna i car je zbačen, novi car Foka 602-610. Ta promjena je popraćena građanskim ratom što je oslabilo državu, izbio je rat s Perzijom (do 630.), za Heraklija 610-641. unutarnja kriza je prebrođena.Do 615. Slaveni se proširuju preko cijelog Balkana i naseljavaju ga. Oko 641. zauzeli su zajedno s Avarima veći dio rimske Dalmacije i razorili više gradova, Salonu. Alpski Slaveni se nakon oslobađanja od Avara poslije 626. udružuju sa zapadnim Slavenima u plemenski savez pod vodstvom Sama.Taj savez propada oko 660. U prvoj četvrtini 7 st bizantske je vlasti nad Balkanom gotovo nestalo. Na zapadu je bila ograničena samo na Istru, dalmatinske otoke i nekoliko primorskih gradova, u koje su se sklonili ostaci gradskog stanovništva u Dalmaciji.Uza sve slavenske napade i kolonizaciju u Grčkoj se sačuvalo tako jako grčko stanovništvo da je ono u nekoliko stoljeća uspjelo asimilirati doseljene Slavene. Tek pri kraju 7. st se obnavlja ondje bizantska vlast. Solun Slaveni nisu uspjeli osvojiti, kao ni Carigrad.Tridesetih godina 7. st Slaveni stvaraju samostalne plemenske saveze. Staro predslavensko stanovništvo u Alpama(Romani, većinom Iliri i Kelti) očuvalo se samo u pograničnom teritoriju na zapadu i u nekim zabitim krajevima. Romanski starosjedioci su uvelike bježali sa slavenskog područja u oblasti pod vlašću Bavaraca i Langobarda. Razlog tome treba tražiti u većoj primitivnosti Slavena i u nekadašnjim

5

vezama germanskih plemena s Rimljanima.Antičko i slavensko doba dijeli dubok jaz u privrednom, društvenom i kulturnom pogledu. Osim uz more i u Istri, nestaju gradovi, kršćani postaju izuzetak, zemljoradnja se bitno mijenja, rudarstvo propada.Među alpskim Slavenima nije bilo mnogo Vlaha (slavenski naziv za Romane), ti su se ostaci poslavenili do 9 st.Ostaci starosjedilaca su bili brojniji na Balkanu, iako su i oni bili izloženi velikim pustošenjima. To još i danas dokazuju Arbanasi, Aromuni i drugi potomci starosjedilaca.Slaveni su starosjedioce potiskivali s ravnica u planine ali su se ponekad i povezivali s njima. Društveni temelji razvitka Slavena poslije doseljenja .Raspadanje rodovsko-plemenskog uređenja koje je započelo za vrijeme preseljavanja, znatno se produbilo zbog osvajanja novih područja.Rodovsku organizaciju zamjenjuje seoska općina u kojoj su obradivu zemlju dijelili među velike porodice, kuća ili hiža, a neobrađena je zajedno sa šumama i pašnjacima ostajala zajedničkom svojinom općine. U vezi sa sve većim napredovanjem poljoprivredne tehnike, a dijelom i pod utjecajem starosjedilaca (naročito u Dalamciji i Makedoniji) ili samog zemljišta (npr u kršu i alpskim dolinama), podjela obrađenog zemljišta dobivala je sve ustaljeniji karakter. To je omogućilo pojedinim porodicama da učvrste svoje pravo vlasništva na određeno zemljište. Izvori:biz. historiogr. izvori;Prokopije iz Cezareje(za napadaje do sredine 6 st), Agatija (zadnjih 15 Justinijanovih godina), Menandar Protektor(za razdoblje Justina i Tiberija), Teofilakt Sinokata(za razdoblje Maurikija) , Teofan i patrijarh Nikefor (Foka i Heraklije), Jordan, ivan Efeski, comes Marcellinus, Malala, Chromeon paschale, Georgije Pisida, homilije (crkvene propovijedi), Miracula S Demetrii, Pseudo-Maurikije, biz. agrarni zakon, Porfirogenet, Pavao Đakon. Franačka Karlo se odlučuje odvojiti od tradicionalne politike-razvrgnuo je politički brak s Deziderijom i ušao u pregovore s papinstvom. To je izoliralo Karlomana koji ubrzo umire 771. Karlo je eliminirao Langobarde ušavši u Rim, stekao je naslov kralja Franaka i Langobarda i rimskog patricija 774. Kad je obnovio Pipinovu povelju, kojom je ponovo potvrdio papinski posjed i to Ravenski egzarhat s Pentapolom (petograđe od Riminija do Ankone), Rimski dukat, ali i Veneciju i Istru koje su bile pod biz. suverenitetom. Početkom 80-ih Karlo je ujedinio italske posjede koji nisu bili pod vlašću Bizanta i nazvao ih Kraljevina Italija i tu je za kralja postavio mlađeg sina Pipina. Pod vlašću Biz bili su Napuljski dukat, Kalabrija, istočna Apulija i Sicilija, a u Beneventu je vladao samostalan langobardski vojvoda. Karlo je vodio pregovore s biz. caricom Irenom o braku njenog sina KonstantinaVI s njegovom kćeri Rotrudom. Povod ratu Karla s Biz. bilo je njegovo zaposjedanje Beneventa koji je Biz. smatrao pod svojim suverenitetom. Papinska država se pretvorila u golemo imunitetno vlastelinstvo koje je i u pravnom i u faktičnom pogledu ovisilo o Franačkoj. To je pomoglo Karlu da preuzme carski naslov, a glavni ideolog Karlove politike bio je anglosaski redovnik Alquin. On je isticao Karlovo božansko poslanje kao zaštitnika vjere i papinstva. Termin “kršćansko carstvo” postalo je sinonim za čitav kršćanski zapad, odjeljujući ga od Biz. Taj ideološki program izdigao je Karla na zapadu iznad kraljevstva i papinstva. Biz. car (bazileus) je do polovice 8. st imao pravo birati rimskog papu (i carigradskog patrijarha), a to je pravo prisvojio Karlo od početka svoje vladavine. U dinastičkim zapletajima u Biz. Irena je svrgnula svog sina i preuzela vlast, Karlovi ideolozi smatraju da kršćanskom svijetu na zapadu treba jedan car, što znači da je ideja o jednom i jedinstvenom carstvu mučila i zapad, a ne samo istok. Svjetina je svrgnula papu Leona III zbog nemoralnog života. Karlo je onda obuzdao nezadovoljne rimske velikaše i proveo istragu o tome da li papa udovoljava zahtjevima. Karlo je po franačkim obrascima, ne obazirući se na rimske tradicije i pravo, dao priliku papi da se okaje zakletvom pred rimskim i franačkim svjetovnim i crkvenim velikašima, a tom skupštinom je predsjedao sam Karlo. Istog dana 23.12.800. u Rim je stigla delegacija iz Jeruzalema i Karlu predala ključeve grada, svetog Groba i Kalvarije. Na taj je način čitavo kršćanstvo zapada i istoka, osim područja Biz, priznavalo Karlovo starateljstvo, on je time ključna osoba kršćanskog svijeta. Na Božić 800. Papa ga kruni za cara. Papa mu se baca ničice pod noge i time pokazuje odnos između cara i Petrova nasljednika. Karlovo preuzimanje krune je izazvalo šok u Biz, te je shvaćeno kao uzurpacija. Tu napetost Karlo je htio riješiti brakom s Irenom, ali je Irena svgnuta 802. pa je to propalo. Naslijedio ju je Nikefor I koji nije želio uspostavljanje novog carstva. Karlo je smatrao da će bugarski i arapski pritisak dovesti do biz. popuštanja, a on sam je pritisnuo Veneciju gdje je probiz dužd zamijenjen dvojicom franačkih pristaša koji su 805. osvojili dalmatinske gradove. To je bio povod ratu od 806812, mir u Aachenu i Franci su dobili Istru(osvojenu još 788), obje hrvatske kneževine, jadranske obale i gradove. Biz je Karlu priznao titulu cara Franaka.Tu su se stvorile osnove za ovu razdvojenost na geopolitički jedinstvenom prostoru(integracija hrv. prostora, Zagreb-Split).Formirana su dva carstva, sile koje su izrasle na donekle različitim društveno gosp. temeljima i na bitno različitim političkim i kulturnim baštinama Politička organizacija: temeljila se na vazalsko-beneficijalnom, odnosu; kralj je božji poslanik, on upravlja životima podanika kako bi zadobili vječni život. Pojam države je iščezao iz svijesti pučanstva. 802. od podanika

traži zakletvu vjernosti. Careva uloga je da bdije nad vjerom i podanicima, a podanik podupire cara u vršenju pravde i primjeni zakona, urednog plaćanja poreza (velikim problemi), savjesno izvršenje carskih obveza, poslušnost Crkvi. Feudalno društvo izgrađeno je na brutalnoj sili koja zapravo pokazuje nemoć središnje vlasti i provođenja zakona na području cijele države. Takav ustroj je rezultat stvarnih gosp odnosa na terenu, nije rezultat ideologije.Imperijem je vladalo 200-250 grofova, namjesnika kraljeve vlast, svaki sa desetak službenika. U tom upravnom aparatu bilo je 3500-4000 ljudi.Carstvo je bilo obilježeno i brojnim individualitetima-kraljevstvo Italije, Britanija, Bavarska, vojvodstva Benevent i Spoleto. Carstvo je moglo dići po 10000 vojnika za pohode, zato je toliko trebalo za gušenje Ljudevitove pobune.Najbliži suradnici Karla bili su Alquin, Petar iz Pise, Pavao Đakon, Einhardt, Pjesnik Teodulf, par irskih redovnika. Karolinška renesansa spasila je klasični latinitet, prepisivanjem je očuvana antička baština.Renesansa nije dosegla sva područja ali je prevalila razlike od antičke baštine do ranog srednjeg vijeka, stvorila među njima kontinuitet.Karlo u pismu Leonu III 796. Iznosi svoju i njegovu zadaću: zaštititi Crkvu od pogana, a iznutra osigurati opće priznavalnje katoličke vjere.Papina je zadaća da ga pomaže u tim njegovim naporima. Kako je ta Karlova ideologija djelovala na ljude? Ljudi su bili vjernici. Bizantska i zapadna crkva su izazivale sukobe oko prevođenja grčkih termina iz Biblije. Put prevođenja je išao od sj Afrike-Sicilija-do Italije, s grčkoarapskog na latinski. Mletačka republika imala je utjecaja na samo središte Biz carstva i istočnu obalu. Od Alpa do solunskih zidina, Baltika do Crnog i Egejskog mora pojavio se mozaik sklavinija. Sklavinija je historiografsko-tehnički pojam kojeg je rabila biz kancelarija. Početkom 6. st javlja se Velika sklavinija (bila je zajednica 6 slavenskih plemena) oko donjeg Dunava. Za Biz. je to zemlja gdje žive Slaveni. Nakon svršetka velike seobe sklavinije su bile male teritorijalne jedinice, a granice su im zadale odlike prostora.Tu se ne radi o krvnom srodstvu , nego o političkoj zajednici. Rodovska struktura Slavena sprečavala je nastajanje većih interesnih zajednica. U sklavinijama se živi u rodovskom društvu čiji su pripadnici jednakih imovnih mogućnosti. O životu sklavinija ima malo podataka, nešto od biz pisaca, ali pomažu arheološki nalazi, naročito u prialpskom i zapadnopanonskom području. Na prostoru Karantanije je Kesteljska kultura (6. st, Kesztelj kod Balatona), kultura grobova gdje se niti jedan leš, niti jedno ukopno mjesto, ne uzdvaja bez obzira na svoj grobni prilog, distribucija je među pojedinim grobnim mjestima jednaka. To znači da je to društvo, kojemu je ova kultura pripadala rodovsko društvo. Slaveni su nakon doseljenja još uvijek bili rodovsko društvo, ali se po tim nalazima ne saznaje puno.Na tom prostoru dva st. kasnije je postojala Ketlaška kultura (kultura grobova,nalazišta Istra, Furlanija, donja Austrija, 8-11. st), koja pokazuje da tu više ne postoji rodovsko društvo, jer su pojedini grobovi luksuzno opremljeni, dok su drugi pokopani bez ičega. Biz. pisci pokazuju za slavenske kulture bliže njima interes, zanima ih funkcioniranje društva u kojem su svi jednaki (npr Bjelobrdska kultura). Slavenske zajednice su po društvenom i ekonomskom ustroju bile vrlo slične, od Soluna do Karantanije su bile jednake u samim počecima doseljenja, ali je to kratko trajalo. To je zato što razvoj na svim razinama nije tekao paralelno jer su sklavinije stvorene na geografski zadanom prostoru različite kulturne baštine.U djelu “Čuda sv Dimitrija” govori se o uspješnoj obrani Soluna od napada Slavena. Spominje se junak Pervund iz sklavinije koji dolazi pregovarati s Bizantincima obučen u grčku nošnju i govori grčki. To znači da je zatečena kultura bila visoka a takva pojava bi bila nezamisliva na području istočnojadranskih sklavinija. Biz. gradovi na ist jadranskoj obali (Kotor, Dubrovnik, Split, Zadar) susjedi su vrlo bliski sklavinijama (Duklja, Zahumlje, Konavle, Hrvatska…)no oni su sasvim drugačiji od Soluna koji je uz Carigrad jedina metropola u carstvu. Zbog toga u to doba pojava poput Pervunda nije moguća na istočnojadranskoj obali. S druge strane, one sklavinije koje su bile uz samo srce Biz ubrzo su bile progutane u carstvo, nisu imale vlastiti razvoj kao one na periferiji. U odnosima sklavinijagrad Slaven prodaje gradu ako grad potražuje, a kad Slaven traži novce, dolazi do društvene diferencijacije među njimja. U Karantaniji se očuvao obred ustoličavanja koruškog vojvode na Gosposvetskom polju-opis tog obreda bacio je svjetlo na dozrijevanje specifične društvene grupe koja nema usporedbe u drugim europskim društvima i koja je usko povezana s knezom-to su kosezi. Karantanija je tada bila neovisna, a u sklopu Franačke njome je stolovao koruški vojvoda.Ta se grupa postepeno pretvorila u plemstvo, no pitanje je otkud se stvorila ta zasebna društvena grupa i kako se odvojila iz jedinstvene platforme rodovskog društva. Teze: 1)kosezi su etnički Hrvati kojih je jedan dio u drugoj seobi otišao na sjever. To su Hrvati koji su kao oružana skupina podvlastili gosp neizdiferencirano slavensko društvo te tako postali vladajući sloj. Tu tezu zastupa Hauptmann. To znači da je onda Karantanija najranija hrv država. Na prostoru Karantanije je doista velika koncentracija hrv toponima- pagus Croatorum. Slovenci danas Karanraniju ne vide kao nekadašnju slovensku državu, već kao Karantaniju. Neki misle da je tamo očito bila jedna grupa Hrvata zbog koncentracije toponima samo na jednom dijelu, a ne diljem cijele Karantanije.

7

2) Bogo Grafenauer tvrdi da su kosezi bili vojna družina gentilnog kneza. Metodom analogije misli sepošto kod istočnih Slavena o kojima pišu Bizantinci postoji model po kojem se jedna skupina formira iz rodovskog društva u vojnu organizaciju-da su kosezi družinici, iz vojne skupine, družine kneza. Početkom 9.st Karantanija je bila bavarska vazalna kneževina, a Bavarci su bili vazali franačkog kralja dakle i Karantažani su bili vazali Franaka. To je nužno dovodilo do kristijanizacije, pa je bavarski vojvoda Tasilo II izgradio dva samostana na granici Bavarske s Karantanijom koji su bili izvor pokrštavanja; 765. na izvoru DraveInnichen-i 777. na rijeci Kiems. Na čelu Karantanaca bio je knez, a njegova je titula bila nasljedna u kneževskoj obitelji okruženoj prvacima i kosezima koji dominiraju društvom Nakon Karlovih iskušenja s Panonijom i Ljudevitom Posavskim, Karantanija je bila izravno integrirana u franačku državu. To je značilo da će Franačka taj prostor što prije kristijanizirati i urediti feudalno jer je Franačka na taj način htjela unificirati svoj teritorij. Zbog toga je knez postao suvišan, a kosezi su trebali postupnim razvitkom postati plemstvo. Franci su iz drugih dijelova carstva doveli feudalce da upravljaju Karantanijom, a zbog njih je tu kosezima prekinut postupni razvoj u plemiće. Kosezi su, kako ne bi postali obični seljaci, dobili ulogu da uz određene beneficije podržavaju te uvezene feudalce. Kosezi nisu ni feudalci jer nemaju feud, a nisu ni slobodni seljaci jer su imali pravo nošenja oružja (što su tada mogli samo plemići) i svoj sudački sistem. Oni su jamčili kralju kristijanizaciju i feudalizaciju na miran način, bez pobuna. Na Alquinov nagovor, a zbog loših iskustava sa Sasima, Karlo je dopustio da se crkvena desetina prikuplja na drugačiji način jer su prinosi Slavena bili mali, Slaveni su bili na rubu gladi, pa je pljačka bila vrlo česta kao nači privređivanja za egzistenciju. Zato je bila slavenska desetina u srednjoj Europi simboličke vrijednosti kako bi se stanovništvo priviknulo na davanja, to nije bila desetina u pravom smislu jer da jest Franci bi sa Slavenima imali istih problema kako sa Sasima. Franačka se morala ponašati drugačije jer se nije moglo ući u neku zemlju gdje je već započela kristijanizacija, za razliku od barbarskih zemalja, pa su Franci tako doslovno poklali baltičke Slavene. Kosezi su zadržali do prve polovice 15 st. (1443) obred ustoličavanja svog kneza, ali tada već poodavno nema kosega kao društvene grupe (to su do 11, najkasnije 13. st.). Što je uvjetovalo da oni postanu suvišni? Funkciju kosega preuzela je nova društvena grupa-niže ili sitno plemstvo koje je nastalo raspadom pridvornog gospodarstva (sitni plemići su nadzirali kmetove i obradu zemlje za svog seniora, a imali su koristi od toga). Postojale su dvije pravne skupine sitnog plemstva: 1) ministerijali – mogu biti vazali ili seniori nekome drugome, imaju aktivno i pasivno feudalno pravo 2) vitezovi – ne mogu nikome biti seniori, imali su određene vojne obveze, pa su tako feudalci stekli privatnu feudalnu vojsku. Zbog toga kosezi nestaju U 9 st na Apeninskom poluotoku bila je franačka vlast, a biz. vlast je bila spremna na koncesiju od strane pape. Uz rimskog papu, na Prednjem istoku, u Aleksandriji i Antiohiji bilo je dosta utjecajnih crkvenih središta. U 9. st Bizant se borio s pitanjem ikona, a sukobe oko njih generirao je doticaj s islamom. Tijekom prve pol. 9. st bizantska se Crkva dobro raspoznaje kao samostalna crkvena organizacija u odnosu na Rim, ali je papa i dalje potvrđivao izabranog carigradskog patrijarha. Raskol u Crkvi nije donesen na prečac, to je dugotrajan proces. Veliki raskol 1054 je historiografski punkt, to je u biti samo jedna etapa u razdvajanju. Kreator nove doktrine bio je patrijarh Focije, najveći intelektualac svog vremena. Na funkciju od svjetovnjaka do patrijarha došao je kroz pet dana, te je zatražio papinu potvrdu. No papa je dao negativan odgovor jer je smatrao da patrijarh nije bio izabran kanonskim pravom, samo što su i pape prije njega potvrđivale tako izabrane patrijarhe. Usprkos odgovoru Focije je vršio službu patrijarha. 60-ih godina 9. st oko Carigrada su se pojavile ruske postrojbe koje su ga opkolile. Nekoliko godina nakon toga Focije je otpočeo politiku u Rusiji; poslao je biz. misionare koji su kristijanizirali ruske prvake, elitu, pa je tako Rusija bila uvedena u sustav biz. svijeta, Bizant je imao nadzor nad duhovnošću Rusije. Za Biz. je to bilo proširenje u dotad neslućenom pravcu jer su unutrašnji prostori Rusije bili nepoznati za Biz. a sad se vezuju uz Carigrad. Bizantu je ruski knez i država pretvoren od respektabilnog protivnika u dragocjenog saveznika. Tada se na vratima Carigrada uzdigla Bugarska. Njen knez je trebao kristijanizaciju svoje zemlje, a pošto je uviđao opasnost od kristijanizacije s biz. strane, zatražio je to od pape Nikole I. Papa je bio dva puta u prilici da to učini, a Focije je iskoristio gotovo nikakvu šansu za to. Focije je dakle spasio bug. kneza, a prvaku bug. crkve je priznao arhiepiskopski status.. Taj status nije bio jednak ostalim statusima arhiepiskopija u Carstvu, bug. arhgiepiskopija je bila podvrgnuta izravno caru i imala je puno veću autonomnost od ostalih. Focije zapravo i nije bio u prilici da vlada Crkvom Bugarske, ali pošto je uspio, bio je široke ruke. Biz. politika išla je daleko na SZ i SI, na dvor Hazarske države 860. bili su pozvani predstavnici kršćanstva (Bizant), islama i judaizma. Na dvoru je trebalo odlučiti koju će vjeru, od ovih velikih monoteističkih, prihvatiti elita. Biz. je tamo poslao Konstantina da zastupa kršćanstvo, a Metod mu je bio pratnja. Konstantin tada uopće nije bio

svećenik, ali je bio visokoobrazovan i djelovao kao učitelj u Carigradu. Ovo poslanje donijelo mu je veliko iskustvo za buduće djelovanje izvan Biz. Tu su pronašli relikvije sv. Klementa (4. papa). Knez Velikomoravske kneževine Rastislav (846-870), prvi poznati knez velmoravske-Mojmir 818-846) poslao je pismo biz. caru Mihajlu III (842-867). Do Velikomoravske nije dopirala biz. diplomacija. Ona s nalazila na istoku Franačke, a većina stanovništva bili su Slaveni. Ona je bila kamen kušnje istočne politike Franačke jer se jedino tu mogla širiti, a Franačka se je kao tvorevina kakva je bila morala širiti. Zbog toga su Franci sklopili savez s Bugarima kako bi pritisnuli Velikomoravsku s JI strane. Tako su u panonskom prostoru stvorili novu teritorijalnoupravnu jedinicu carstva-Donju Panoniju(Kocelj,Pribina), južno od Velikomoravske (840-874). Knez Rastislav je reagirao tako da je za leđima svog neprijatelja pronašao svog prijatelja-sporazumom sa Biz, na taj način da mu se učvrsti crkvena organizacija (od biz. strane). On se obratio caru, a ne carigradskom patrijarhu, te je zatražio da mu pošalje biskupa i svećenike za kristijanizaciju Velikomoravske. Zatražio je biskupa jer je on po rangu najniži koji može ostvariti cjelokupnu crkvenu organizaciju na terenu, a nije mu trebalo uvjeravanje da bog postoji, da je samo jedan,itd. Bila mu je potrebna organizacija jer je Velikomoravska crkveno krzmala među Nijemcima, bila je pod utjecajem salzburške nadbiskupije (Ostmarke), pa od Franaka Velikomoravska nije mogla očekivati tu organizaciju. Rastislavovo pismo 862. je u Carigradu izazvalo interes, ali Biz. je bio oprezan jer je Velikomoravska bila prilično daleko. Bizant je 863 poslao Konstantina i Metoda s prevedenim evanđelistarom na slavenski. To je Rastislava razočaralo, ali njih dvojica nisu bili samo vjerovjesnici, već su održavali i bogoslužje na slavenskom jeziku- to je bio začetak glagoljaštva(glagoljica-od grčke minuskule). Ubrzo je Velikomoravska poražena, a 867 Konstantin i Metod su se vraćali u Carigrad (put; Blataski grad-Ptuj-Celje-Ljubljana-Akvileja). Na tom putu skrenuli su do Rima na papin poziv da se opravdaju jer ih je franačko svećenstvo optužilo za krivovjerje. U Rimu se povela rasprava o tome, njih su dvojica optuženi da navješćuju blagovijest (božju riječ) na slavenskom jeziku i tako služe misu, a tadašnja crkva je poznavala učenje trilingua-liturgiju je bilo dopušteno služiti samo na latinskom, grčkom i hebrejskom. Papa Hadrijan II 868. je ponudio rješenje rekavši da su svi jezici od boga, pa stoga nijedan nije nedostojan da se na njemu vodi bogoslužje. Tako je došlo do sukoba papinstva i Franačke, a papa je bio sklon koncesiji vjerovjesništva i bogoslužja na slavenskom jeziku. Papa je Metoda 869. posvetio za panonsko-srijemskog nadbiskupa (po kanonskom pravu obnovio je tu staru organizaciju, ali Sirmij nije bio Metodovo središte)-u tom pogledu Bizant je htio još malo pričekati. Konstantin je tada 869. umro u Rimu. Metod je otišao u Donju Panoniju, Velikomoravska se restaurirala 869. a knez u Donjoj Panoniji je bio Kocelj (861-874). Donju Panoniju su u historiografiji natezali i svojatali Slovenci i Slovaci, a onda i Hrvati. Donja Panonija osnovana je u 9 st kao sklavinija koja je propala 874. 885. umro je Metod, te je nakon brojnih zapleta završena srednjeeuropska epizoda, a njegovi učenici bježe te dolaze u Hrvatsku gdje stvaraju glagoljaštvo. Bila su dva glavna smjera kojima su išli ti učenici od Velikomoravske do Bizanta: 1) do Istre, pa istočnojadranskom obalom na biz teritorij-Dalmatia Inferior i Superior 2) Panonijom do Bugarske i Makedonije koje su bile glavna žarišta glagoljaštva. Smatra se da je postojao i treći pravac, a to je od Bugarske i Makedonije prema ist.jadranskoj obali preko Raške do sklavinija Duklje, Zahumlja, Travunje, Paganije. Baš se tu na južnom Jadranu događa ono najbitnije, kod Dubrovnika. U 9.st Dubrovnik je (po Konstantinu Porf.) u prve 2/3 9.st doživljavao društveno-političku samostalnost, odvajajući se od Bizanta.. Tek s Bazilijiem u 70-im godinama 9.st biz. politika je zasjela na ist. Jadranu, to je vrijeme ponovnog pokrštavanja. Kršćanstvo se u te prve 2/3 9. st potpuno ugasio u zaleđu biz prostora. Tada se na Mediteranu javljaju Saraceni koji ugrožavaju Bizant (spalili su Kotor, a Dubrovnik opsjedali 15 mjeseci). Nakon tih 15 mjeseci došla je biz. flota kojoj je sve ovo bio povod za dolazak u Jadran, a Saraceni bježe s dubrovačkog područja. Bazilije je tad uredio odnos između biz gradova i sklavinija, te je prebacio Slavene do Barija da se bore za Bizant. Bazilije je organizirao Focijevu doktrinu, odnosno želio je iskoristiti oružje kojim je raspolagao (a to je bio prolaz Metodovih učenika), pa su na bizantskim brodovima za Dubrovnik dovedeni svećenici koji bi trebali kristijanizirati sklavinije u zaleđu. U hrv. se historiografiji u vezi 9. i 10.st i splitskih sabora zaboravilo na glagoljaštvo-ono se po odredbama 925. i 928. izričito htjelo ukinuti u tri biskupije na istoku; Stonu, Dubrovniku i Kotoru. Prostori Duklje, Zahumlja, Travunje, Paganije i Raške za kristijanizaciju dobro su poslužili carskom konceptu, na kojem je zapravo bilo težište u svim ovim događajima. To je glagoljaštvo u Hrvatskoj jedina crkva koja je na narodnom jeziku zaživjela sve do 20.stoljeća u ujedinjenom katoličanstvu (1905 publiciran je, a 1927 tiskan posljedni glagoljski misal, te ujedno odmah transkribiran na latinicu). Upravo je ta činjenica poslužila 2.vatikanskom saboru u 20.st na kojem je određeno da se bogoslužje vrši na narodnom jeziku što je za cijelo katoličanstvo bila prilično potresna vijest, a prva misa služena je upravo na hrvatskoj varijanti staroslavenskog jezika. Papa Ivan Pavao II je dotadašnjem zaštitniku Europe, sv.Benediktu, pridružio kao zaštitnike sv.Konstantina i Metoda. U području Panonije nema termina sklavinija, identitet sklavinija nastao je kasnije, no ne treba ih zato

9

staviti na marginu. Sklavinija Duklja, prije zvana Prevalitana, oslonjena je na ist. jadransko uzgorje i teritorijalno se preklapa sa današnjom Crnom Gorom. O ranijim stoljećima Duklje ima puno podataka u Ljetopisu popa Dukljanina koji se treba uzeti s rezervom. Duklja je postala dijelom Bizanta nakon pohoda Bazilija I u 9.st, ali u 11.st u njoj se prepoznaju tendencije za stjecanje političke neovisnosti i izgradnje društvene strukture nakon smrti Bazilija II. Vrijeme Samuila i njegovog rata s Bazilijem II ostavilo je neke posljedice u organizaciji crkvenog ustrojstva. Samuilo je u pravnom smislu bio obnovitelj bugarskog carstva, on nema nikakve veze s Makedonijom i makedonskim carstvom kao što je tvrdila starija jugoslavenska historiografija, a jedini argument za to je bio taj da se tadašnja bugarsko carstvo nalazilo zapadnije na prostoru Makedonije, za razliku od prvog bugarskog carstva. Bazilije II (Bugaroubojica) htio je niz godina eliminirati Samuila u stjecanju legitimiteta za baštinjenje Biz. carstva, koji je osnovao Ohridsku patrijaršiju kako bi kao car imao uz sebe sukladnu duhovnu vlast. Kad je Samuilova država bila uništena 1014. Bazilije II je bio u iskušenju novog ustrojstva ponovo vraćenog carskog teritorija. Iako je bio barbar koji nosi carski naslov, bio je genijalan u tome što nije upao u zamku da vraća te teritorije u stanje prije rata (ante bellum), nego je uzeo u obzir sve promjene koje su bile strukturalno uvjetovane i prije Samuilovog uzdizanja. Bazilije II sačuvao je Ohridsku patrijaršiju u svemu što je činilo njenu osnovu-dotadašnji ustroj i slavensku orijentaciju, ali ju je nominalno s ranga patrijaršije sve o na rang arhiepiskopata koji je bio izravno podvrgnut njemu. Bazileusu, a ne carigradskom patrijarhu. Tako je on sam mogao imenovati buduće arhiepiskope. Takav arhiepiskopat bio je u jednako dobrom položaju kao i carigradska patrijaršija čija je prednost bila jedino duža tradicija. Bazilije II postupno je i sofisticirano nastojao gušiti slavensko usmjerenje, a i preveliku moć carigradske patrijaršije. Nakon njegove smrti dolazi do duboke gosp krize u Carigradu. U Duklji je na vlasti bio Vojislav (1040-1052) koji je nizom ustanaka nastojao postići njenu emancipaciu od carskog vrhovništva. Slavenski knezovi su u svim bitnim stvarima bili podvrgnuti najbližim carigradskim zapovjednicima i visokim činovnicima. Poslušnošću Vojislava Carigradu bavio se strateg iz Drača. Odnos snaga bio je podjednak u sukobima, no zbog toga je Vojislav iskoristio svoju jaku materijalnu osnovicu. U zadnji čas spas mu je došao na taj način da se na njegovu teritoriju nasukao bizantski brod s gomilom novca i blaga koje su bizantinci bezuspješno zahtijevali natrag. U fazi mirenja strateg je trebao biti krsnim kumom Vojislavovom sinu, pa je svaki htio zarobiti onog drugog, a to je uspjelu Vojislavu koji je zarobio stratega. Taj su događaj biz izvori opisali kao općenitu pokvarenost barbara, a zapravo su intencije stratega bile iste kao i u Vojislava koji je imao više sreće.Vojislav nije dugo potrajao jer je u to doba moć Bizanta na ist.Jadranu još uvijek bila jaka. Polovicom 11.st Vojislava je naslijedio Mihajlo (1052-1081) koji je , za razliku od Vojislava, bio u dobrim osnosima sa Biz, dobio je titulu protospatera (mačonoša) i upisan je kao prijatelj i saveznik carigradskih Romeja, ojačao je svoju središnju vlast. Ubrzo je s izuzetno dobrim položajem krenuio drugim smjerom, u doba kada Biz. nije bio u mogućnosti intervenirati na dalekom dijelu carstva. Mihajlo se okrenuo Zapadu što Vojislav zbog okolnosti u kojima se nalazio nije mogao. U to je vrijeme (1072) došlo do velikog ustanka, pa je Mihajlo poslao svog sina Bodina za novog prestolonasljednika bugarskog carstva. To je ujedno vrijeme jačanja reformnog papinstva i pape Grgura VII. Baš je to vrijeme kad su se doista zaoštrili odnosi između istočne i zapadne crkve ( a ne striktno 1054 kako je to historiografija izbacila). U Sredozemlju je jačala normanska komponenta koja je htjela oružjem srušiti bazileusovu vlast i onda putem papinstva na tom prostoru ostvariti crkveno jedinstvo. Da bi to ostvario Grguru VII su bili potrebni saveznici. Mihajlo je tada osim Dukljom vladao još i Raškom, te je nadzirao Bosnu (regionalna sila za okvire 11.st) Bio je saveznik pape kako bi dobio potvrdu svoje državnosti na tako velikom i već značajnom prostoru, a papa Grgur VII poslao mu je u to ime 1077 krunu kao i Zvonimiru 1075. Tada je problem Duklje bio crkveni ustroj. Od kraja 10.st metropolitanska vlast nad Dukljom, Raškom i Bosnom bila je u rukama dubrovačkog nadbiskupa koji je bio dio Biz. Zbog toga se Mihajlo obratio Rimu kako bi se na njegovom državnom prostoru uzdigla jedna crkva i zadobila nad njim metropolitsku vlast. To je ostvareno 1089. kad je papa Klement III Wibert imenovao dotadašnjeg sufragara dubrovačkog nadbiskupa, barskog biskupa za barskog metropolita. To je bio uzrok dugog sukoba Bara i Dubrovnika. Duklja nije bila prolazna nepogoda, bila je mala ali je nosila neizbrisiv trag u svojoj povijesti sve do danas, a osobito se ta svijest očituje u 19.st. Etnogeneza kosega Izvori:bogatstvo hrv. toponima na prostoru nekadašnje Koruške i gornje Štajerske, navođenje hrv. okruga (župe) pagus Crouvati u četiri listine iz druge polovice 10.st i spominjanje hrvatske desetine (decima ad Chrowat) na području gornje doline Mure u drugoj polovici 11.st. Teorija Ljudmila Hauptmanna (tzv.hrv.teorija): nakon avarske vlasti nad alpskim Slavenima u Karantaniji afirmirali su se Hrvati- kosezi kao plemstvo nad Slavenima-slugama. –nije prihvaćeno od znanstvene kritike. Bogo Grafenauer je cjelokupno stanje “hrvatske” problematike rezimirao i tri točke;1)Nedvojbeno se u Karantaniju

doselio dio Hrvata ali su smjer, opseg i vrijeme te migracije još uvijek sporni. 2)Izjednačavanje kosega i Hrvata nije opravdano, kosezi su kao društveni sloj rezultat razvoja u Karantaniji, a mogući utjecaj Hrvata je samo unošenje novog imena u slovensku povijest 3) Sporna je neka posebna povijesna uloga Hrvata kao plemena političkih organizatora. U posljednjih sto godina javljaju se tri nova priloga: 1)austrijski filolog Otto Kronsteiner-na temelju filološke analize toponomastičke i onomastičke građe, te na osnovi pov. izvora došao je do radikalnih zaključaka prema kojima karantanski Hrvati nisu posebna etnička struktura, već prvotno avarski viši društveni sloj (ratnici) koji se tijekom 7 i 8.st.pomiješao sa slavenskim plemstvom te tako preuzeo slavenski jezik 2 i 3)Kunstmann i Nada Klaić-Karantanija je Bijela Hrvatska Konstantina Porf., tj stara postojbina dalmatinskih Hrvata. Sve tri teze su radikalne i neutemeljene (Peter Štih). Ni najljepša etimologija sama za sebe još nije nikakav dokaz. Čini se da karantanske Hrvate politički i društveno povezuje s ostalom Karantanijom u zajedničku cjelinu činjenica da su neki Hrvati bili kosezi.Grafenauer:kosezi su bili prvotno povlašteni vojnički sloj (družinici) podređen neposredno karantanskom knezu.Još su uvijek najprihvatljivije Grafenauerove tri točke. Ekonomsko-društveni razvitak Europe do 12.st Znatne razlike između pokrajina koje su pripadale Rimskom C i onih koje su bile izvan njega.U zemljama oko Sredozemnog mora već je u rimsko doba potpuno prevladao dvopoljni sistem u poljoprivredi. Poslije seobe naroda-velik zastoj na drugim područjima ekonomskog života, proširuje se naturalna privreda. Dolaskom Arapa oko 700.trgovina se na Sredozemlju odvijala samo u biz.oblastima. Njive se kod barbara ustaljuju, a u 6 ili 7.st javlja se u sjev. Galiji tropoljni sistem koji se do kraja 10.st proširio po čitavoj Europi.Formira se seljačka privatna svojina, izgrađuje se feudalno društvo. Do kraja 10.st na Zapadu prevlađuje naturalna privreda. Proizvodnja za osobnu potrošnju , isto vrijedi i za obrt. Slaba rasprostranjenost obrta i trgovine(većinom u rukma putujućih stranacaSirijaca, Arapa, Židova-uglavnom luksuzni predmeti ili roblje). Europski zapad ekonomski zaostaje za Arapima, a pogotovo za Bizantom. Južni Slaveni između Bizanta i Franaka do 9.st Veliko značenje za historiju južnih Slavena ima činjenica da se granica utjecaja dviju velikih sila poklapala sa nekadašnjom granicom između oba rimska carstva, koja je išla preko kasnijeg južnoslavenskog teritorija. Bizant je u vrijeme doseljenja Slavena, usporedo s gubljenjem vlasti nad velikim oblastima u Europi i Aziji proživljavao i dubok unutrašnji preobražaj. 7.st-novi vojnoupravni sistem, tematsko uređenje. Nastaje širok sloj slobodnih sitnih posjednika, nezavisnih seljaka i vojnika-stratiota, kojima se uz obvezu vršenja vojne službe dodjeljuju zemljišni posjedi po novoorganiziranim vojnoupravnim pokrajinama, temama. Tematsko uređenje bilo je polazna točka za razvitak feudalnih odnosa u Bizantu. Seoba Slavena potpuno je slomila vlast Bizanta na Balkanu-zato je tu temat uveden kasnije (Bazilije I). Bizant već potkraj 7.st pretendira na vlast nad slavenskim plemenima na Balkanu i dopire u ratnim pohodima sve do Dunava, a od kraja 8.st obnavlja svoju vrhovnu vlast, iako u labavim formama, nad velikim dijelom tog poluotoka. Za vrijeme karolinške države dovršava se formiranje klasičnog zapadnoeuropskog feudalnog društva. Normalni oblik velikoga zemljišnog posjeda postaje feud (beneficium). Koji feudalac dobiva kao vazal od svoga seniora u zamjenu za obećanu vjernost-fidelitas. Na osnovu društvene diferencijacije i u vezi s novim ekonomskim razvitkom postepeno se formiraju antagonističke društvene klase u Slavena.Postepeno se formira veliki feudalni posjed, dotadašnji slobodni suplemenici padaju u zavisnost, pa čak i u ropstvo rodovskog plemstva, kneza i njegove pratnje. Plemenski savezi se spajaju u čvršće cjeline, koje zahtijevaju jaču centralnu vlast i stvaraju temelje za postanak prvih država. Makedonski Slaveni stvaraju u zaleđu Soluna plemenski savez sa svrhom da osvoje taj grad (Pervund). Bizant ih povremenim napadima 658, 688, 758 podvrgava pod svoju vlast, osniva temu, dijelom ih prebacuje u Malu Aziju, a na Balkan naseljuje kao stratiote Grke i doseljenike iz prednje Azije. Slovenci ulaze početkom 7.st u savez pod Samom kako bi se obranili od Avara i Franaka. Poslije njegova raspada nastaje prva slovenska državna formacija Karantanija, u kojoj je većina stanovnika bila slobodna, ali se spominju prvaci(primores) i patrijahalni robovi. Knez učvršćuje svoju vlast pomoću svoje osobne vojske (kosega), a narodna skupština gubi svoja prava u korist nove feudalne klase, koja je tada nastajala. U sredini 8.st Karantanija pada pod Franke. Nakon sudjelovanja Slovenaca u ustanku Lj Posavskog, uvedena je potpuna franačka organizacija:slovenske su pokrajine podijelili u grofovije pod njemačkim grofovima, slovensko zemljište dodijelili su franačkim feudalcima koji su apsorbirali početke domaće feudalne klase, a slovenske seljake potisnuli u kmetstvo. U

11

9.st nesistematski počinje doseljavanje njemačkih kolonista. Od svih južnih Slavena samo su Srbi do kraja ovog razdoblja zadržali stvarnu neovisnost. Polazna točka u njihovoj historiji je srpski plemenski savez koji obuhvaća područje od dalmatinskog primorja na jugu od Cetine do Raške i srednje Bosne. Na tom se području u 9.st javlja nekoliko više ili manje samostalnih oblasti, od kojih kasnija Raška postaje državna jezgra. Formira se klasno društvo, od kraja 8.st kneževska je vlast nasljedna. Na kraju toga doba formiranja klasnog društva i nastajanja države počinje i pokrštavanje Slavena-ono znači učvršćivanje vladajuće klase i državne organizacije. Među Srbe i Makedonce kršćanstvo se širi od 7.st iz biz. gradova na Jadranskom i Egejskom moru. Ipak, njihovo pokrštavanje pripada u drugu polovinu 9.st i u vezi je s radom Ćirila i Metoda. Propadanje bizantske i franačke vlasti nad južnim Slavenima u 9 i 10.st; pojava novih sila u susjedstvu južnih Slavena. Bizantsko-franačka prevlast u Europi nestaje sredinom 9.st.70-ih godina 7.st između Dunava i planine Balkana naseljuju se Bugari, porijeklom turansko pleme. Pod kanom Asparuhom prelaze Dunav i nameću svoju vlast Slavenima, a dijelom i sklapaju savez s njima radi obrane od Bizanta-temelj za prvu bugarsku državu, slavenskoj po stanovništvu, a do 9.st s pretežnim udjelom Bugara u vladajućoj klasi. Konstantin IV 682 pristaje na plaćanje godišnjeg danka-priznanje bugarske države. Nagli uspon Bugarske na početku 9.st- kan Krum prodire do Carigrada i prisvaja bivši teritorij avarske države istočno od Tise. Poslije dugog kolebanja između Rima i Carigrada kan Boris kršćanstvo prima 865 preko carigradske crkve. Vrhunac moći: car Simeon (893-927) podvlastio cijeli istočni dio Balkanskog poluotoka do Hadrianopola i Soluna, pokorio Epir i Rašku, bez uspjeha napadao Hrvate. Za Simeonova nasljednika Petra (927-969) snaga Bugarske opada-Srbija se oslobađa (Časlav), 969-ustanak u Makedoniji. Bizant je potpuno pokorio Bugarsku 971. no 976. izbija ustanak makedonskih Slavena –Samuilo. Karlov sin Ludovik dijeli državu sinovima-Verdunski ugovor 843-dioba države na tri dijela. Ludovik Njemački je dobio istočne pokrajine i slavenske poluvazalne kneževine na istočnoj granici. Otcjepljenje velikomoravske države 869 (Rastislav i Svjatopluk), napadaji Mađara, smrt posljednjeg Karolinga Ludovika Djeteta 911. Raspad istočnofranačke države na samostalne plemenske vojvodine (Švapska, Bavarska s Karantanijom, Franačka, Saska s Tiringijom, Lotaringija). Slom franačke vlasti nad srednjim Podunavljem u najužoj je vezi s naseljenjem pljačkaških nomadskih plemena Mađara u Panonskoj nizini. Etnička podloga ugro-finska plemena, povezivanje s nekim turskim plemenima, potisnuta od Pečenega mađarska su se plemena naselila u drugoj polovini 9.st duž Crnoga mora između Dnjepra i ušća Dunava-pod utjecajem razvijenijih Hazara 860 udružuju se u plemenski savez koji predvode knezovi iz plemena Megeri, prvi od njih bio je Arpad. Od 70-ih 9.st zalijeću se u Panonsku nizinu i utječu na tok borbi između velikomoravske i istočnofranačke države. 80-ih se naseljuju u porječju Tise. Od kraja 9.do sredine 10.st radi pljačke se zalijeću u Italiju i Njemaču, ponekad i do Pireneja. Oko 900. zaposjeli su Panoniju s desne strane Dunava i do 908. uništili velikomoravsku državu. Kraj pljačkaških pohoda na zapad-poraz kod Augsburga (Leško polje) 955. Na Jadranskom moru pojavljuje se u sredini 9.st nova sila- Venecija. Usprkos franačkim nasrtajima na kraju 8.st i početku 9.st, poslije pada Ravenskog egzarhata 751, Venetski dukat posljednji je ostatak biz. vlasti u sjev. Italiji, ostaje napokon u posjedu Bizanta mirovnim ugovorom u Aachenu (812). U to doba, kad Bizant teško odolijeva Arapima i Bugarima, Venecija se naglo razvija u samostalnu državu, čiju ekonomsku podlogu čini sve jača trgovina između Istoka i Zapada. Centar Venetskog dukata prelazi na otok Rialto, na koji su 812 prenijete moći sv. Marka ukradene iz Aleksandrije.Formalno je Venecija još pod vrhovnim vblašću Bizanta. Duždev je položaj bio vrlo sličan položaju monarha. U 9 i 10.st razvija se grad na Rialtucivitas Rialti, poslije civitas Venetiarum. U ta dva stoljeća razvila se Venecija kao grad i kao država. U dobrim odnosima s biz carevima, s kojima se zajednički bori protiv Arapa, koji provaljuju i u Jadransko more, izgrađuje svoje trgovačke brodove i proširuje svoju trgovinu na zemlje istočnog Mediterana.

Kod južnih Slavena raste težnja za političkom samostalnošću. Knez Kocelj pokušava na feudalnim temeljima osnovati samostalnu slovensku državu u Donjoj Panoniji (869-874), no taj pokušaj je brzo propao zbog Mađara. Potkraj 9.st udružuju se slovenske pokrajine u vojvodinu Karantaniju. Mađari oko 900. prisvajaju slov. zemlje i vrše pritisak na teritorij koji ostaje u Njemačkoj što je sprečavalo njemačku kolonizaciju. Makedonski Slaveni potpali su sredinom 9.st pod Bugarsku, no time u Makedoniji nije bila prekinuta linija

unutrašnjeg razvitka niti je nestalo tradicije o samostalnosti u sklopu sklavinija. U prvoj polovici 10.st javlja se otpor protiv feudalizacije u obliku bogumilstva, a 976 se stvara makedonska!? država pod Samuilom-proširila se po cijelom Balkanskom poluotoku i obuhvaćala i Srbe i Bugare. Nakon propasti Samuilove države 1018 Bizant obnavlja svoju vlast. 924. Srbija je priključena Bugarskoj, poslije smrti cara Simeona osamostalila se pod Časlavom (927ili928-960), ali poslije pada Bugarske došla je i ona pod vrhovnu vlast Bizanta, a zatim i cara Samuila. Slovenci u ranofeudalno doba (od 7 do 12. stoljeća) Slavenski plemenski savez pod Samom. Karantanija Zbog obrane od Avara slavenska su plemena osnovala 623. savez, koji se širio od polapskih Slavena do Slovenaca. Jezgra su bila češka i moravska plemena. Najkasnije poslije poraza Avara pod Carigradom 626. kada se avarrski plemenski savez raspao za četiri desetljeća (626-oko 660). Tom savezu pod vodstvom Sama pridružili su se i Slovenci u Karantaniji, u istočnim Alpama i uz gornju Savu. Samo je stajao na čelu saveza 35 godina, do 658. Savez pod Samom je prvo samostalno istupanje Slavena u obrani od nomadskih, avarskih plemena u Panonskoj nizini, a osim toga i prvi pokušaj nezavisnog razvitka, koji im treba osigurati slobodu i od germanskih susjeda. Taj savez je imao tri napredna obilježja: 1)ubrzao je unutrašnji razvitak slavenskih plemena 2)podigao je branu barbarskom pritisku s istoka 3)zaustavio je osvajačke napade njemačkih knezova Poslije Samove smrti 658. savez se raspao;kao veća jedinica očuvala se samo Karantanija u kojoj je pod Samovim vodstvom vladao knez Valuk (oko 630). U početku kao dio Samova plem. saveza, zatim kao samostalna slav kneževina (otprilike do 745) i vazalna kneževina u franačkoj državi s unutrašnjom samoupravom (otpr do 820), naposljetku kao franačka grofovija i vojvodina njemačke države- Karantanija je do svog definitivnog raspada u 11.st okupljala većinu Slovenaca. Njezino središte bijaše Krnski grad na Gosposvetskom polju u Slovenskoj Koruškoj. Zbog centralnog položaja Karantanije u tadašnjem slovenskom teritoriju i u historijskom razvitku, ime Karantanac upotrebljava se već u franačko doba za Slovence uopće. Kada se oko 660. ponovo obnovio plemenski savez Avara i opet porasla njihova snaga, povoljni geografski položaj Karantanaca i njihova ekonomska i socijalna struktura omogućili su im da očuvaju svoju nezavisnost. Ekonomska i društvena struktura Karantanije Paljevinska zemljoradnja i stočarstvo-do 9.st glavno obilježje ekonomskog života Slovenaca. O materijalnoj kulturi kesteljski grobovi-siromašni.Polazna točka karantanskog društvenog razvoja isti je stupanj plemensko-rodovskog društva kako i kod drugih južnih Slavena. Osnovna jedinica slovenskog društva u to doba je još uvijek patrijahalna “velika porodica”. Rodovsko društvo proživljava posljednu fazu, neposredno pred konačnim raspadom na male porodice s punim pravom vlasništva na obrađenu zemlju. Veće jedinice bile su župe. Sa slov. teritorija potječe najstarije spominjanje slavenskog župana (Physso, 777). Zajedničko ime Karantanci, koje se već od 2. pol 7.st proširilo od Krnskog grada (civitas Carantana), kneževe prijestolnice, na cijelu kneževinu Karantaniju i potisnulo sva druga plemenska imena na njezinu području, pokazuje nov stupanj u slabljenju plemenske razdrobljenosti i njihovo stapanje u novu cjelinu na osnovu dalje društvene diferencijacije-prijelaz od plem.saveza prema državi. Ustoličavanje koruških vojvoda Kneževska vlast bila je već nasljedna u kneževskoj porodici, ali je prije preuzimanja vlasti bilo potrebno da novog kneza izabere zemaljsko vijeće župana velmoža-kosega, koji su mu “kneževskim” kamenom kod Krnskog grada simbolički predavali vlast. Najstariji izvor o ustoličavanju koruških vojvoda-umetak u Švapskom ogledalu na osnovu izgubljenog starijeg spisa iz 11.st. U sredini 8.st upleten je u obred franački vladar, uvođenjem franačkog feudalizma poslije 820.odstranjeni su iz zemaljskog vijeća župani i drugi velikaši. Iz tog vremena potječe oblačenje vojvode u oseško ruho koje simbolizira privremeno stupanje vojvode u stalež kosega. Davanje vlasti i feud zadržava franački vladar. Odlučnu ulogu u tom obredu imali su kosezi. Kosezi su osobit društveni sloj u Karantaniji, koji je do 13.st zauzimao posebno mjesto između feudalca i kmeta. Od feudalaca se razlikuju po tome što nemaju vlastelinstvo; od kmetova, što nisu uključeni u vlastelinstvo, a od slobodnjaka, što imaju svoje posebno pravo i sudstvo, kao i posebne vojničke obaveze i što su tijesno povezani s vojvodom. Njihova uloga kod obreda dokazuje da su u staroj Karantaniji oni bili brojem najjači i međusobno čvrsto povezani dio društvene klase feudalaca koja se tek stvarala. Sve dok vojvoda nije zemlju primio u feud od strane feudalnog gospodara, vladara njemačke države, on je u sudstvu bio uključen među kosege, pa mu je sudio koseški, zemaljski sudac. S preuzimanjem feuda novi je vojvoda u sudstvu

13

opet preuzeo i prava feudalca. U 9.st prekrio je slovensko društvo viši sloj tuđih njemačkih feudalaca. Oni su se u početku još morali obazirati na zametke slovenske feudalne klase, pa su zbog toga i održali taj starinski običaj, ali su onemogućili daljnju unutrašnju diferencijaciju među kosezima i tako usporili propadanje samog obreda. Osobine kosega podsjećaju na “družinike”, vojnu pratnju, koju su imali knez i prvaci kod istočnih Slavena. Karantanski je knez osigurao svoju vlast naročitom vojskom družinika , koja je bila odijeljena od plemenske, što je značajno za formiranje ranofeudalne države uopće. Neprekinut razvitak bio bi uveo kosege u klasu feudalaca ali dolazak franačkih feudalaca, prije završetka domaće društvene diferencijacije, uzrokovao je od 9.st njihovo postepeno propadanje. Posljednji vojvoda je ustoličen 1414. Od sredine 12.st obred se mijenja: vojvoda prima zemlju u feud prije ustoličenja, a vijeće postaje zbog toga suvišno i ukida se. Habsburgovac Fridrik III, koji je smatrao da taj seljački obred ponizuje njegovo carsko dostojanstvo, oslobodio se 1443. obveze da se pridržava tog obreda. Gubitak političke samostalnosti, primanje kršćanstva i napredovanje feudalizma U prvim desetljećima 8.st Karantanci još uvijek napadaju Furlane i Bavarce, no sredinom 8.st iznova raste avarska moć.Karantanci sklapaju vojno-politički savez s Bavarcima koji dižu ustanak protiv Franaka 737. Franci su u bitci na Lechu 743.svladali Bavarce i podvrgli ih pod svoju vlast-dvostruki vazalitet. Avari pritišću Karantance, knez Borut (?-748) traži od Bavaraca pomoć-744-745 Avari su odbijeni, ali Bavarci podvrgavaju Kar. pod vlast franačkih kraljeva i uzimaju taoce: Gorazd i Hotimir. K. je očuvala unutrašnju samoupravu i još 817 smatra se vazalnom kneževinom, a ne feudalnom pokrajinom, bila je neposredno podređena Francima. Franci se počinju miješati u unutrašnje poslove Ka-uvođenje kršćanstva preko bavarskih crkvenih središta.Crkveno podređivanje K. Salzburguoko 752 za kneza Hotimira. Najveći ustanak protiv kršćanstva i Franaka 769-772. ugušio je knez Valtunk (Vladun?). Da ubrza pokrštavanje podigao je bavarski vojvoda Tassilo uz samu granicu prema K. samostane u Innichenu (izvor Drave) 769 i Kremsmunsteru 777. Usporedo s pokrštavanje napreduje i društvena diferencijacija. U posljednjoj četvrti 8.st za Karla Velikog Franci proširuju svoju vlast i nad ostalim slovenskim zemljama. 788. osvajaju biz. Istru, Karlo uklanja buntovnog Tassila koji je nastojao uspostaviti vezu sa Avarima. Franci 791. napadaju Avare, 796 furlanski markgrof Erih osvaja kaganovu prijestolnicu, hring avarskog plemena-avarska se država zauvijek raspala. Slovenci u dolini Dunava, u gornjem Posavlju i Panoniji dolaze pod franačku vlast. Karlo Furlanskoj marki podvrgava gornje Posavlje, Donju Panoniju i hrvatske zemlje, a Istočnoj marki dio Gornje Panonije, Avarsku marku istočno od Kaniže i Karantaniju. Te pokrajine su bile obrambeni organizmi. Od 803 (potvrđeno 811) slovenski teritorij je bio podijeljen između Akvilejskog patrijarhata i Salzburške nadbiskupije granicom koja je išla Dravom. Crkvena desetina bila je manja.”slavenska desetina” radi olakšanja prelaska na kršćanstvo. Crkvena središta bila su izvan zemlje što je vrlo negativno za dalji razvitak Slovenaca-podvrgnuti su utjecaju strane jezične kulture-latinski obred.Propast avarske države utrla je put snažnom kolonizacijskom pokretu Slovenaca u Donju Panoniju. Premda su Avari zadržali dio Gornje Panonije kao poluvazalnu kneževinu pod pokrštenim kaganom, nadiranje Slovenaca prema istoku i dalje se nastavilo, pa je franačka vojska morala 811. zaštiti Avare. Avari u vezi s upravnim reformama 828 postaju kraljevski kmetovi i u 9.st nestaju među slavenskim i njemačkim kolonistima. Jaka kolonizacijska struja potekla je krajem 8.st i u Istru. Uvođenje franačkog feudalizma, ekonomske i društvene promjene 819. Slovenci u Donjoj Panoniji sjev.od Drave priključuju se ustanku Lj.Posavskog; poslije njegova uspjeha protiv Borne priključuju se i Kranjci koji stanuju uz Savu i Karantanci .Vraćajući se s Ljudevitova područja Franci 820. slamaju slovenski otpor. Ka. gubi značaj samoupravne vazalne plemenske kneževine i postaje obična pokrajina franačke države-grofovija. Slovenskog kneza zamjenjuje franački grof, a kralj prisvaja cijeli, i ustanički i nezaposjednuti teritorij, koji dodjeljuje franačkim feudalcima. Franačka klasa feudalaca preslojava domaće početke feudalne klase i tako sprečava konačno formiranje domaćeg feudalizma. 827. Bugari ruše cijeli franački obrambeni sistem u Podunavlju. 828. Ludovik Njemački tjera Bugare i dijeli Furlansku marku na 4 grofovije; Furlanska, Istra, grofovija uz Savu (prethodnica Kranjske), Donja Panonija. Posljednje dvije bile su podređene Istočnoj marki koja je obuhvaćala i Avarsku marku (prethodnica Donje Austrije), Karantaniju i Gornju Panoniju. Podjelom u Verdunu 843. Furlanska i Istra su bile dodijeljenje Italiji, a Istočna marka Njemačkoj. Unutrašnje reforme:kralj dijeli zemlju franačkim crkvenim i svjetovnim velikašima- nastaje nov društveni sloj njemačke feudalne gospode. Slovenski velikaši se germaniziraju; u K nastaju i prve njemačke naseobine-počeci njem.kolonizacije.Uvođenje feudalnog vlastelinstva potiskuje Slovence pretežno u kmetstvo. Uvodi se tropoljni sistem- razbijeno kolektivno vlasništvo obrađene zemlje; sredinom 9.st pojavljuju se nova stalna seljačka gospodarstva (grunt, huba, mansus)

Donja Panonija, knez Kocelj Oko sredine 9.st franačka država se raspada. U Francuskoj i Italiji nastaju feudalizirane pokrajine i tzv.plemenske vojvodine u Njemačkoj. Središte Istočne marke preneseno je iz Panonije u Karantaniju koju izvori za Arnulfa (876-899) nazivaju “Karantanskom kraljevinom). Franačku granicu u Podunavlju ugrožavaju Bugari i ponovno ojačali Bizant, a moravska i slovačka plemena udružuju se u velikomoravski plemenski savez za obranu od Franaka. Oko 835. sklonio se u Istočnu marku Pribina, knez jednog slavenskog plemena, koga je protjerao Mojmir, kad je osnivao velikomoravski savez plemena. Oko 840. Pribina prima u feud vlastelinstvo na rijeci Zali kod Blatnog jezera sa središtem u Blatenskom Kastelu (Blatograd). U to doba u D.Panoniji većinu čine Slovenci. Kao nagradu za njegov rad na kolonizaciji i za potporu salzburškoj crkvi Ludovik Njemački dodjeljuje Pribini još veće posjede i 847. ga postavlja za markgrofa D.Panonije.Pribina je vjerno sprovodio politiku franačkog kralja. 846. Ludovik je pokorio Moravljane i na Mojmirovo mjesto doveo Rastislava, no on je 854. ponovo stekao nezavisnost. Pribina je u borbi protiv ustanika poginuo (860-861), naslijedio ga je sin Kocelj (861-874). U namjeri da ponovo pokori Moravsku, Ludovik sklapa savez s Bugarima, čija je vlast dopirala do srednje i gornje Tise. Rastislav uspostavlja vezu s Bizantom, 862. je uputio poslanstvo u Carigrad i zamolio cara da mu pošalje biskupa i svećenike, koji dobro poznaju slavenski jezik, kako bi se mogao osamostaliti i u crkvenim stvarima. Car šalje Konstantina i Metoda, budući da je kao Solunjanin dobro poznavao slavenski jezik, Konstantin je još prije polaska u Moravsku sastavio prvu slavensku azbuku, glagoljicu i uzevši za književni jezik njemu poznati govor makedonskih Slavena počeo prevoditi prve obredne knjige. Ali Nijemci su 864. nanovo pokorili Moravljane. Poslije višegodišnjeg rada u Moravskoj, gdje su naišli na žestok otpor njemačkih svećenika, K i M su učinili snažan utisak na Kocelja i pridonijeli njegovom političkom odvajanju od Franaka. 869. dižu ustanak sva slavenska plemena duž istočne granice. Franci su sve ustanke ugušili, no V.Moravska i D.Panonija su obranile svoju slobodu. Kocelj do svoje smrti 874. vlada kao samostalan vladar. Metodije se vraća u Panoniju kao nadbiskup obnovljene panonsko-srijemske dijeceze, a slavenskim je bogoslužjem postigao da se salzburško svećenstvo povuče iz Koceljeve države. Njemački feudalci i biskupi namamili su Metoda u svoju sinodu i zatvorili ga u tamnicu (870-873). Kocelj je za to vrijeme podržavao njegovo djelo-omogućio je daljni rad Metodovim učenicima. Svatoplukovim izdajstvom Nijemci su se 870. dočepali i Rastislava koji umire u tamnici. Kad je Svatopluk, koji je ponovo stao na čelo Moravljana u borbi protiv Nijemaca postigao da Nijemci priznaju nezavisnost V. Moravske, i sklopio s njima mir 874. osamljena D. Panonija je propala. Papa Ivan VIII je postigao da puste Metoda, prognali su ga iz Panonije u V. Moravsku, a Kocelju su 874. zbog veleizdaje oduzeli posjede i na njegovo mjesto doveli grofa Gozvina. Latinsko bogoslužje i kultura na tuđem jeziku uništili su pokušaj samostalnog kulturnog razvitka. Njemačko svećenstvo i biskup Viching radili su velike probleme Metodiju u velikomoravskoj državi. Da se opravda od njegovih kleveta, on je 880. ponovo morao u Rim i vratio se s odobrenjem za rad i dopuštenjem za slavensko bogoslužje. Za nasljednika imenuje Gorazda i umire 885. no Gorazda je naslijedio Viching-Metodijevi učenici su bili primorani naoustiti V. Moravsku. Dolazak Mađara i njegove posljedice Potkraj 9.st Karantanijom je vladao Arnulf kojem je glavni problem bila borba s V. Moravskom. 80-ih 9.st u Panonsku nizinu dolaze Mađari. U početku sudjeluju u borbi kao saveznici Svatopluka, no poslije 892. bore se na Arnulfovoj strani. 894. udaraju na svog saveznika i prelaze Dunav, u bitki kod Bratislave 907 potpuno su uništili bavarsko-karantansku vojsku. Od slovenskog teritorija ostala je samo Karantanija u sklopu njemačke države. Poslije poraza na Leškom polju 955. mađari su prihvatili zemljoradnju, pa se i kod njih utvrdio feudalni društveni poredak i kršćanstvo u rimskom obliku-to im je i omogućilo da se održe za razliku od Huna i Avara. Mađari su razbili njemački obruč, koji se stvarao oko slovenskog područja i za više od pola stoljeća zaustavili njemačku kolonizaciju. Velika Karantanija Već prije 955. Bavarci i Karantanci su započeli s ofenzivom protiv Mađara-novoosvojeni teritorij je podijeljen u više pograničnih maraka:Austrija uz Dunav, Karantanska marka, Podravska ili Ptujska, Savinjska, Kranjska, Furlanija, Istra. Kad je Karantanija, zbog separatističkih težnji bavarskog vojvode, carskom odlukom 976. odvojena od Bavarske, ona je u obliku Velike Karantanije udružila sve te marke osim Austrije, a uz njih i Veronsku marku. Krupni feudalci i markgrofovi u Karantaniji nisu kao vazali zavisili od vojvoda, nego su bili podvrgnuti neposredno kruni. Zato se tu nikad nije izgradila prava feudalna piramida. U doba porasta feudalnog partikularizma druge se vojvodine dijele tek postepeno, a Karantanija je raskomadana već onda, kad je bila obnovljena. Već na početku 11.st spomenute marke postaju samostalne osim italskih, a i te postepeno otpadaju-posljednja Veronska početkom 12.st. Markgrof Karantanske marke Adalberon pobunio se u vezi s Hrvatima i Mađarima 1035. protiv cara

15

jer je car bio protiv učvršćivanja koruške vojvodske vlasti u posjedu jedne od domaćih velikih feudalnih porodica, pobuna je ugušena. Sredinom 11.st spajaju se Kranjska i Savinjska marka u Veliku Kranjsku, Karantanska marka (Štajerska) dobila je oko 1000. porječje gornje Mure, a 1147. Podravsku marku, u Koruškoj su domaći velikaši uspjeli učiniti vojvodsku vlast nasljednom (Epenstein od 1077). Ekonomska i društvena struktura od 9 do 11.st U naturalnoj privredi Slovenije prevladava ratarstvo sa stočarstvom, tropoljni sistem je potpuno istisnuo paljevinski. Najjači kolonizacijski val je zahvatio Austriju, gdje su slovenske naseobine propale već do kraja 13.st. U 2.pol 11.st za vrijeme borbe oko investiture, u Salzburškoj nadbiskupiji uvode pravu desetinu. Naročiti sloj slovenskog stanovništva su još uvijek kosezi, oni žive na svojim imanjima, kojima slobodno raspolažu, i imaju pravo na nošenje oružja. U 10.st dovršava se crkvena organizacija-broj crkava porastao je s novim ktitorskim crkavama koje su podizala vlastela, oni su bili njihovi vlasnici, postavljali u njima svećenike i uživali njihove prihode. Crkva postaje najveća snaga feudalne klase. Prva stalna biskupija osnovana je 1072. u Krki u Koruškoj. Kultura Činjenica, da viša društvena klasa nije bila po svojoj jezičnoj pripadnosti uglavnom slovenska i da u slovenskim krajevima nije bilo domaćih kulturnih središta, bila je za kulturni razvitak Slovenaca vrlo nepovoljna. Kulturni život se ograničava na elemente narodne kulture. Već potkraj 8.st prevedeno je apostolsko vjerovanje i očenaš. Brižinski spomenici sa tri slovenska teksta obrednog i propovjednog sadržaja-najstariji tekstovi (oko 1000) zapisani na slovenskom jeziku i uopće najstariji slavenski tekstovi zapisani latinicom. Plod crkvenog rada u 8 i 9.st bila je pojava nekih kraćih narodnih pjesama, tzv. “kirielejsona”, koji u sažetom obliku sadrže pojedine molitve. Prava narodna poezija, u koju se od 11.st prenosi težište slovenskog kulturnog života, sastoji se od karakterističnih ranosrednjovjekovnih balada- motivi su isključivo istočnjačkog podrijetla (npr. balada o lijepoj Vidi-varijanta grčke pjesme o majci, koju je arapski trgovac domamio na brod ponudivši joj lijek za bolesno dijete-u 10.st preko Italije prenesena u slovenske krajeve; nastala je u Bizantu u 7/8.st) Srpske zemlje do kraja 12.st Srbi se spominju kao “narod koji drži velik dio Dalmacije” tj.stare rimske provincije, tek u vezi s ustankom Lj.Posavskog 822. Opširnije vijesti o Srbima-Kons.Porfirogenet, 32 poglavlje. Srbija je po njemu obuhvaćala predjele oko Lima, gornje Drine, Ibra i zapadne Morave (kasniji izvori:Raška), Soli (oko Tuzle) i Bosnu (gornji tok rijeke Bosne). Za doseljenje Srba na Balkan veže se i ove oblasti: Zahumlje (obalom od Dubrovnika do doline Neretve), Travunju s Konavlima, primorje od Boke Kotorske do Dubrovnika i Paganiju. Duklju K.Porf. spominje kao zasebnu oblast ali ne govori ništa o njenoj plemenskoj pripadnosti. U Porfirogenetovim se vijestima vjerojatno odražava politički razvitak tih oblasti od 7-9.st, kada se kroz formu širenja plemenskog saveza širilo i srpsko ime. Proces formiranja srpske države, završen u 12.st u doba Nemanje, odigravao se uglavnom na tom području, uključujući i Duklju, ali bez Bosne (izdigla se na početku 12.st) i Neretljanske oblasti. U tom su procesu igrale glavnu ulogu kasnija Raška i Duklja, a Zahumlje i naročito Travunja igrali su podređenu ulogu. Dubrovnik od 2.pol 9.st zahumskom i travunjskom knezu plaća danak, kasnije nazvan mogoriš, od po 36 zlatnika za vinograde izvan gradskih zidina na njihovu zemljištu. Osnivne upravne jedinice su župe sa županima na čelu i gradovima kao njihovim središtima. Državne organizacije koje na tom području nastaju potkraj 8 i u početku 9.st niču zajedno sa nastankom klasnog društva. Nije pobliže poznat proces pokrštavanja srpskog područja- K.Porf.:Heraklije je pokrstio Srbe, a na drugom mjestu Bazilije I (867-886), K.P. to ponovno primanje kršćanstva objašnjava prestankom biz. vlast nad Srbima za Mihajla II Amorijskog (820.829), kada su se vratili poganstvu. Za Neretljane izričito ističe da su do Bazilija I bili nekršteni. Biz. je želio da širenjem kršćanstva među srpskim plemenima proširi svoj utjecaj nad njima-dug proces, više od 2 stoljeća. Kršćanstvo je prodiralo u srpske zemlje uglavnom sa zapada. Nesumnjivo je već u 2.pol.9.st. površno prevladalo u Srbiji. Konačno učvršćivanje sa dolaskom učenika Ćirila i Metoda. Mada se jedan dio staroga rodovsko-plemenskog starješinskog sloja odupirao novoj centralnoj vlasti, velika većina vlastele bila je svakako uz vladara, koji joj je davao, i s pomoću svojih vojnih snaga, osiguravao zemljišne posjede. Knez Vlastimir odbija Bugare, njegovi sinovi Mutimir, Strojmir i Gojnik odbijaju kana Borisa (853-888) i zarobljavaju mu sina Vladimira sa 12 velikih boljara-oni su kasnije vraćeni uz obostranu razmjenu darova. Borbe su pridonijele daljnjem jačanju državne vlasti. Mutimir je poslije pobjede nad Bugarima otjerao svoju braću i zavladao sam (860890). Njegove sinove je oko 891. prognao Petar Gojniković koji je došao iz Hrvatske i zavladao Srbijom. Odbijeni su pokušaji uzurpacije Mutimirovog sina Brana (iz Hrvatske) i Klonimira Strojmirovića (iz Bugarske). Tada je i Paganija bila pod Srbijom. U to je doba Hum igrao naročito značajnu ulogu. U težnji da se održe protiv prodiranja Srbije na primorju s jedne i pritiska Bizanta s druge strane, humski knez Mihajlo Višević oslanjao se na Bugarsku. Na njegov poticaj Simeon napada Srbiju i smjenjuje Petra Gojnikovića, na vlasti je onda Pavao Branović koji se održao tri godine. U Srbiji je kod vladajućeg sloja stalno izbijala težnja da se s pomoću Bizanta otrgne od teškog

bugarskog pritiska. Car Roman Lekapen (921-944) šalje s vojskom pretendenta Zahariju Prvoslavljevića, no Pavao ga je zarobio i predao Bugarima. Branović prelazi na stranu Bizanta, car Simeon zbacuje Branovića i dovodi onog istog Zahariju koji je priznavao vlast Bizanta. Srbi su uništili bugarsku vojsku, na što Simeon odlučuje uništiti Srbiju. Zaharija bježi u Hrvatsku, svi župani su odvedeni u ropstvo, a zemlja je opustošena i priključena Bugarskoj 924. Od Simeonove smrti 927. počinje opadanje bugarske moći. Časlav Klonimirović bježi s bugarskog dvora 927. i uz pomoć Bizanta obnavlja državu koja je obuhvatila i Travunju. Mihajlo Višević nakon Simeonove smrti i obnove srpske države prelazi na stranu Bizanta, od koga dobiva naslove prokonzula i patricija. Zahumska biskupija bila je podređena splitskoj nadbiskupiji (saboru 925. je prisustvovao i Višević). Historija Srbije u 2.pol.10.st vrlo je malo poznata. Bosna se poslije smrti Časlava (oko 950) izdvojila iz srpske države. Poslije pada Bugarske pod Bizant 971. Srbija je bila podvrgnuta Bizantu, dok nije došla pod vlast cara Samuila. 1018 uništenjem makedonske države, Srbija je opet pod Bizantom. U Srbiji, Zeti i Humu unutrašnje uređenje ostalo je netaknuto (teme su obuhvaćale samo periferne oblasti). Crkvena organizacija Ohridske arhiepiskopije obuhvaćala je i Srbiju. Bizant uskoro slabi-Zeta se oslobađa 1077, u Makedoniji izbijaju ustanci, što je tada bilo s Raškom nije poznato. Gomila izvora nastala sukobom između dubrovačke i barske crkve omogućila je da dobijemo mnoštvo podataka i o drugim povijesnim situacijama i razvoju toga doba. U 6.st. u antici sjedište biskupije bio je Epidaur, a 530. Fabricijan je upisan kao sudionik sinoda u Saloni. Tada je epidaurski biskup Fabricijan bio sufragan salonitanskom metropoliti nadbiskupu. Tada dolazi do seobe naroda, a o vremenu nakon nje manjkaju povijesni izvori. Imamo podatak da su se na 2. Nicejskom saboru 787. pojavili dalmatinski biskupi. Ne zna se da li su tada te crkve pripadale Rimu ili Carigradu. 732. su sve dalmatinske crkve odlukom bazileusa Leona III bile podvrgnute carigradskom patrijarhu, a danas se smatra, kako je to prvi konstatirao Šišić, da je takvo stanje potrajalo sve do početka 10.st. Tada se uspostavlja jedan princip koji je otada prisutan u srednjem vijeku, i u suvremenosti: rimska kurija nastoji da se granice crkvene organizacije podudaraju državnim i politričkim granicama. To je vrijeme kad bazileus gubi Ravennu. Središte crkve mora biti na politički istom teritoriju. U 8.st na ovom saboru se ne spominju biskupi Epidaura, Dubrovnika i Zadra. Dalmatinski biskupi koji su tamo bili prisutni, zabilježeni su u dugom popisu prelata iz kojeg se vidi njihov značaj. Bili su vrlo visoko rangirani, imali su status samostalnih biskupa, odnosno biskupa koji nisu bili sufragani svom nadbiskupu za određenu metropoliju (tj. Salonitanskoj metropliji koja je onda bila podvrgnuta Carigradu), već su bili direktni sufragani carigradskom patrijarhu. Tada Dalmacija nije jedinstvena, ti su biskupski gradovi osamljeni, dolazi do atomizacije crkvenih središta. Na taj čin Carigrad je pristao, gradovi su imali veliku moć, kako ta središta ne bi bila podvrgnuta Rimu, nego njemu. O dubrovačkoj crkvi postoji podatak tek sa sinoda u Splitu. Smatra se da je i ona 732. bila atomizirana, samostalna i direktno podvrgnuta Carigradu kao nasljednica epidaurske biskupije, jer se epidaurski biskup preselio iz Epidaura u Dubrovnik. O tome je pisao Radoslav Katičić tako što je uzeo izvore o osnutku Dubrovnika (K. Porf., Milecije, Ljetopis popa Dukljanina, Historia Salonitana) i konstantirao da oni uzajamno ne ovise, ali se upiru o izvore koji su nama danas nepoznati. To je izgleda bio materijalni zapis, ili pontifikalna kronika dubrovačke crkve. Katičić je pokazao da je i u tim stoljećima, kad izvori šute, postojala pismena književnost. Dalmatinske crkve su početkom 10.st trebale potpasti pod jurisdikciju Rima jer su potkraj 9.st izgubile visoki rang u istočnoj crkvi. Na saboru u Splitu 925. spominje se dubrovački biskup. On je imao problema sa susjednim Kotorom i Stonim kojima je tada vladao knez Mihajlo Višević (Zahumlje). Te su se crkve borile oko vjerovjesničkog prostora, a manje oko jurisdikcijskog jer je tom društvu bila potrebna kristijanizacija. Otada o dubrovačkoj biskupiji nema podataka. Spominje se u buli pape Zaharije 743. da je dubrovački biskup Andrija dobio od njega palium i područje jurisdikcije za Zahumlje, Travunju, Kotor, Budvu, Bar, Ulcinj, Skadar, Srbiju i zaleđe sve do Prizrena. Ona je od 1911 bila proglašena za falsifikat, a tako ju je ocijenio i Milan Šufflay i ustvrdio da je nastala nekoliko stpljeća kasnije u dubrovačkoj biskupiji. Prvi autentični dokument koji spominje dubrovačku crkvu kao nadbiskupiju jest bula pape Benedikta VIII 1022 kojom dubr.biskupu Vitalu dodijeljuje pallium io područje Zahumlja, Travunje, Srbije, Bar, Kotor, Ulcinj, na isti način kao i njegov predšasnik Grgur. Taj Grgur bi mogao biti ili papa Grgur Veliki ili Grgur iz 80-ih 10.st za kojeg se misli da je baš on bio predšasnik Benedikta VIII. Zato se smatra da je dubr.nadbiskupija nastala u razdoblju pontifikata tog Grgura od 996999. To se potvrđuje i u kronici Ivana Đakona za vrijeme pohoda Petra Orseola kojem se, među ostalima, podredio i dub.nadbiskup. Pitanje je zašto se baš u to vrijeme izdvaja Dub.kao nadbiskupija? Grad s nadbiskupom očito ima velike ambicije za razvoj i utjecaj u regiji. Miho Barada rekao je da je bugarski car Samuilo osvojio drački temat, no ne cijeli teritorij temata, pa je Bizant od neosvojenog dijela temata osnovao novu teritorijalnu jedinicu Dalmatia Superior. Godinu dana ranije 988. biskupi Kotora, Drača, Ulcinja i Svača poginuli su u brodolomu kad su putovali u metrropoliju Split. To je onda bio razlog zbog kojeg je bizantski car zatražio od Rima, a na zahtjev biskupa caru da im se nađe bliže nadbiskupsko serdište, da promaknu Dubrovnik u nadbiskupiju. Dominik Mandić tvrdio je da je bugarski car Samuilo zatražio od Rima da stvori nadbiskupiju u Dub.za ona područja koja je osvojio jer je sam Dub. bio zauzet od Samuila. Dub.je ovaj status nadbiskupije dobio stjecajem okolnosti, odnosno političkim prekrajanjem na prostoru JI Europe, a ne zbog svog gosp. razvitka. Ta je odluka Rima bila početak velikog projekta koji je

17

implicirao Dubrovnik metropolom velikog južnog prostora. Neprijatelji dubrovnika postali su brojni: splitski metropolit koji je na taj način izgubio sufragane, Kotor (vrlo star, ima katedralu sv.Tripuna iz 809. koja je u njezinim temeljima) koji je želio autonomnost, zato se radije podložio nadbiskupu Barija kako bi od njega imao veće koristi jer mu je daleko i ne može ga lako i strogo nadzirati. Tako je bilo cijeli srednji vijek, o čemu govore izvori u Apuliji. Bar-40-ih godina 11.st izrasta Duklja. Ustancima kneza Vojislava Duklja je stekla neovisnost od Bizanta. Međunarodno priznanje moglo se ostvariti crkvenim priznanjem, odnosno da na njezinom političkom teritoriju kojim vlada knez bude crkveno središte, i to nadbiskupsko, pa bio to Bar ili Dub. kojeg bi onda trebalo i osvojiti. Na tom cilju radili su dukljanski knezovi Mihajlo i Bodin. Dubrovnik nije onda imao ničiju podršku, samo Rima a i ona je ovisila o situaciji. Bar je postao sastavnim dijelom Duklje, tako da su iza pretenzija barskog biskupa stajale pretenzije dukljanskog kneza. On je htio imati samostalnu crkvenu zajednicu, ali da metropolit Bara bude izravno podvrgnut papi. Barski biskup bio je dub. sufragan. Između njega i Dub. vodile su se parnice, pa se i u jednoj od njih u razdoblju 1050-1055 nadbiskup (iz 1022) Vital titulira kao biskup, a ne kako nadbiskup. Iz godine 1060. sa splitskog sinoda, spominje se da na njemu sudjeluju i biskupi Gornje Dalmacije što bi značilo da je u međuvremenu dub. nadbiskupija ugašena i da je postala sufraganom splitske metropolije. Metropolija Dalmacija (Gornje i Donje) je bio Zadar. Za te termine mislilo se da nije možda greška u pisanju, ali dokument o parnici je sumnjive autentičnosti, a uvod u splitski sinod je napisan kasnije zbog oštrih pretenzija splitske crkve. Što je onda dovelo do ukidanja dub. metropolije i do njenog ponovnog uspostavljanja ? U 11.st Dub. je status metroploije izgubio samo formalno, no to je vjerojatno odraz stvarne situacije na terenu, odnosno pitanje je u kolikoj je mjeri dub. nadbiskup mogao natjerati svoje sufragane na poslušnost. Polovinom 11.st dolazi do naglog uspona reformnog papinstva i produbljenja razlika s Istočnom crkvom što se jako očituje upravo na ist obali Jadrana ( u sklopu rimsko-bizantskih odnosa). U zapadnoj ekumeni to je papinstvo raznim koncilima nametalo nove poglede i način života, a papini poslanici su na terenu pokušali uskladiti zatečeno stanje sa novim crkvenim normama. Od početka 10.st dalmatinske crkve su bile podvrgnute papi u Rimu, ali su živjele po načinu i pravilima Istočne crkve. Rim je želio učvrstiti ist.jadranske crkve u poslušnosti i vjernost, ne zbog toga što bi trebale biti predziđe katoličke uljudbe ?!, već su shvaćene kao polazište za djelovanje rimokatoličkih svećenika na JI, za sabijanje Istočne crkve do samog Carigrada. Tako je 925. sazvan sinod u Splitu ( Toma spominje Dabrala koji je živio po običaju Istočne crkve) i 1060. također u Splitu, metropoliji za Donju Dalmaciju i Hrvatsku u kojoj su se također htjele povesti reforme. U isto vrijeme 1060. je i u Dub. sazvan sinod, a dub. nadbiskup Vital II uopće nije sudjelovao na njemu jer se služio palijem prije nego što mu je uopće bio poslan od pape. To ionako nije ni bio razlog sinoda, a legat je sa sobon donio palij što znači da ga je Vital II ispravno primio nakon pomirdbe, odnosno kompromisnog rješenja. Kako Vital II nije ni pristupio tom sinodu, papin ga je legat ekskomunicirao. Čim je legat otišao, Vital II se nastavio baviti svojom nadbiskupskom dužnošću. Vlast komune Dub. uhitila je Vitala II, bacila u tamnicu i odabrala si novog pastira. 1071 Bizant je poražen tako da je na ist.Jadranu bio prisutan samo simbolično ali stvarno nestaje. U južnoj Italiji jačaju Normani, a Duklja je sve primjetnija kao regionalna sila kojom vlada knez Mihajlo. On je sve do 1071. bio saveznik Biz. ali se tada u novim okolnostima osamostalio, Duklja je postala samostalna država i težila je teritorijalnoj ekspanziji (imala je još Zahumlje, te nadzor u Bosni i Raškoj). Sada je u neposrednoj blizini Dub. niknula mlada i moćna država čega dotada za Dub. nije nikad bilo, pa je i to bio jedan veliki razlog zbog čega si je Dub. mogao stvarati goleme resurse sasvim neometano. Mihajlo je poslao svog sina Bodina na ustanak u Bizantu, Bugari su ga proglasili Petrom i svojim carem, ali to nije uspjelo, pa ga je Mihajlo morao osloboditi iz carigradskog zatvora. Vital II imao je podršku klera koji se služio slavenskim istočnim obredom. Gradska vlast je tada uspostavila ravnovjesje i supremaciju nad duhovnom vlašću u Dub. po prvi put od osnutka grada. Vital II našao je načina da se požali papi u Rim (Grgur VII). U pismu je spomenuo da su ga Dubrovčani zatočili jer si žele zadržati isključivo pravo biranja nadbiskupa-tome se upravo novim reformama crkva apsolutno protivila (civilna vlast nije smjela zarobiti pastira, a pogotovo ga nije smjela birati). To je vrijeme kada se tek počela stvarati čvrsta jezgra središnjice rimske crkve (dobro uređen ured rimske crkve bio je tek u 13.st za Inocenta III), Grgur VII sve je probleme nekog manjeg područja htio rješavati direktno u Rimu gdje još ured nije bio osposobljen za rad, to je bila njegova želja da učini, ali na terenu nije izgledalo tako. Grgur VII donosio je odluke putem pisama, a kako nije imao ured nije mogao pratiti što je odlučivao u tim pismima priej nekog vremena za određeni problem. Dubrovčani su za nadbiskupa izabrali prijašnjeg barskog biskupa Petra. U dub. više nije bilo stratega, Biz. je tada nemoćan, a slavenski knez Mihajlo sve jači. Kako dub. nadbiskup nije imao poslušnost svojih sufragana na terenu, i nije iza sebe imao jaču političku vlast, Dubrovčani su posegnuli za Petrom, a Mihajlo je tako mogao biskupske gradove, sufragane dub. metropolije privezati za svoju državu. Grgur VII uputio je pismo knezu Mihajlu, “slavenskom kralju”, kako ga naziva u njemu, iako tada nije mogao biti okrunjen. Mihajlo tek tada u pismu traži krunu iz Rima, ali se Grgur u pismu u kojem mu odgovara dvoumi, iako ga naziva rex. Mihajlo je tražio rang kraljevstva za Duklju i uređenje crkvenog ustrojstve. Grgur VII ne zna što će odlučiti jer je o Mihajlu dobio drugačije podatke s terena, a legat kojeg je tamo poslao još se nije vratio, no što se tiče crkvenog ustrojstva, papa

kaže Mihajlu da mu pošalje barskog biskupa Petra u Rim. Grgur VII je htio uz sebe vezati Duklju kako bi prodro iz tog područja u samo srce Balkana, ali istovremeno nije htio dokinuti dub. nadbiskupiju, odnosno htio je riješiti problem Vitala II. Duklja je prvi nukleus stvaranja regionalne sile na donjem Jadranu. Grgur je htio oba problema kompromisno riješiti ali je umro, a Mihajla je naslijedio Bodin. 1089. papa Klement III Vibert je bulom osnovao Barsku metropoliju za cijelu Duklju, napušteno je ono stanje kompromisa da se Dub veže uz Duklju tako da on bude metropolija tog područja. Ovo je rješenje ujedno i posljedica raskola u papinstvu. Klement III utemeljio je i Zagrebačku nadbiskupiju. Za Dub.to nije bilo povoljno rješenje jer je izgubio najveći dio svog jurisdikcijskog prostora, ali i ono što nije imao a polagao je pravo na to. Za Bodinova života Dub.nije mogao ništa učiniti jadajući se Rimu. Bodin je istom krenuo u ratni sukob s Dub.odnosno opsadu grada. Dub.je dotada izgradio resurse i flotu te slobodan pristup gradu s mora, a Bodin je nadzirao obalu. Zaposjeo je sav izvangradski teren oko grada, ali nije bio dorastao gradskim fortifikacijama. Na taj je način potpuno bezuspješno opsjedao grad s kopna 7 godina, bez ikakvog uspjeha. Po Bodinovoj smrti 1101. u Duklji je došlo do dinastičkih zapleta, drobi joj se politička i vojna moć, a odvajaju se i Bosna i Raška. Dub.osjeća olakšanje od njenog pritiska, pa mu ambicije postaju veće. Dub.poslanici odlaze u Rim požaliti se kako je utemeljenje Barske nadbiskupije nekanonsko, a ionako ga je osnovao protupapa… Problem Dub.riješio se 1142. kad je Rim imenovao Andriju za dub.nadbiskupa i dodijelio mu sve oni sufragane koje je 1089. dobio Bar. Raspad Duklje značio je da Rim više ne može računati na nju u svom velikom projektu. Dub.je vraćena hijerarhijska pozicija, a nadbiskup je bio izabran direktno od pape. Dub.je bio jedina kopča za papu i njegovo daljnnje djelovanje na Balkanu i prema istoku, a kurija je taj čin protumačila kao vraćanje pravde. 70-ih 12.st naglo se uspinje Nemanja i njegova braća u Raškoj, pa je Rim usputno obavijestio Nemanju o postavljanju tad novog nadbiskupa u Dub., Bernarda. 1199. na zahtjev Nemanjinog najstarijeg sina Vukana koji je vladao Dukljom, a naziovao se kraljem Dalmacije, Rim je ponovno osnovao metropoliju u Baru. Dubrovčani su zbog toga protestirali do 1255. ali su shvatili da su još dobro prošli kad im je velika srpska država iza leđa. Bar je tada bio metropolija za sve katolike Nemanjinoj državi (pa u papinoj kuriji barski biskup nosi naziv primas servicae, te je danas ispred zagrebačkog biskupa) Kultura Duklje Književnost-doba9-12.st u kome se nastavlja rad na širenju osnovne pismenosti koju su u 9.st započeli učenici Ć i M. Prepisivanje obrednih knjiga-najveći broj je pisan glagoljicom koju je zamijenila spretnija ćirilica-ti spomenici nisu sačuvani. Dva značajna djela iz 12.st:Ljetopis popa Dukaljanina-sačuvan u latinskom prijevodu- prvi naš pisani spomenik, u koji je ušla suvremena narodna tradicija o viteškim pothvatima legendarnih junaka i vladara iz najstarije historije Srba i Hrvata. Miroslavljevo evanđelje-pisano ćirilicom, najstariji spomenik srpske redakcije, remekdjelo kaligrafske umjetnosti. To je doba prijelaza od opće ćirilometodske pismenosti k posebnim nacionalnim književnostima. Umjetnost-antički spomenici propali su za seobe naroda. Najstarije građevine u dukljanskom kraljevstvu ponavljaju oblike koji se oslanjaju na tradiciju kasnoantičke, vrlo orijentalizirane kulture (Sv.Petar de Campo kod Trebinja-mauzolej kralja Radoslava). Najstariji spomenik monumentalnog slikarstva-freske u crkvi sv.Mihajla u Stonu (1077-1150)-rana romanika. Umjetnost je u Raškoj u to doba gotovo nepoznata-najstarija crkva:sv.Petar, vjerojatno podignuta prije pokrštenja Srba. Makedonci u ranofeudalno doba (7-12.st.) Postanak “Sklavinija” i borba za Solun u 7.st. Samo je Solun odolio opsadama Slavena i Avara (oko 615 i 617). Među makednoskim Slavenima ostalo je poprilično starosjedilaca, što se viid po toponomastici (ime po biz.temi Makedoniji). Već u prvoj polovini 7.st plemena mak.Slavena se u zaleđu Soluna udružuju u plemenske saveze- biz.historičari oblasti pojedinih plemena kako i plemenski savez zovu “Sklavinije”-zemlje slavenskih plemena. Legenda sv. Dimitrija-slavenskog kneza Pervunda su uhvatili i u Carigradu ubili-povod za dvogodišnju opsadu Soluna-40-te 7.st. Protuudar cara Konstansa II 658.-nameće Slavenima plaćanje godišnjeg danka uz vojničku obavezu, jedan dio Slavena preselio je u Malu Aziju. 70-ih 7.st.-nova opsada pod vodstvom Kuvera. U to vrijeme preko donjeg Dunava prelaze Bugari pod Asparuhom. Bizant počinje uvoditi vojnoupravnu tematsku organizaciju-685. tema Trakija. 688. car Justinijan II slama otpor slavenskih plemena-ona priznaju vrhovnu vlast Bizanta; nastaje nova tema Helada- time je razbijen plemenski savez makedonskih Slavena i za nekoliko stotina godina odgođeno formiranje njihove države. Borbe Bizanta i Bugara oko vlasti nad makedonskim Slavenima

19

Iako su priznavala vrhovnu vlast Bizanta, plemena mak Slavena živjela su na kraju 7.st i dalje pod svojim knezovima i njihovi odnosi s predstavnicima biz. vlasti u Solunu bili su dosta labavi. Biz. carevi od sredine 8.st nastoje učvrstiti svoju vlast nad zaleđem Soluna. 758. car Konstantin V pokorava mak.Slavene, no njihov odnos prema Biz.ni tada se nije bitno promijenio. 70-ih 8.st u Trakiji su naseljeni kolonisti iz Sirije, a 783. logotet Staurakos pobjeđuje Slaveneorganizira se nova tema Makedonija između Marice i Strume za cara Nikifora I (802-811). Stvorena je i Solunska tema, tema Peloponez i tema Kefalonija te istočno od Strume Strumska tema. Nikifor naseljuje velik broj grčkog stanovništva kao stratiote u te teme. 847. uništena je slavenska plemenska organizacija na Peloponezu. Početkom 9.st raste moć Bugara nakon apsorbiranja propale avarske države. Tridesetgodišnji mir s Bizantom 814-815. pod Krumom. Porastom posjeda vojnog plemstva i činovništva te uslijed jače eksploatacije seljaka, produbljuje se unutrašnja kriza u Biz. 821.824-ustanak seljaka i gradske sirotinje (Toma Slaven). Bizant 964. ustupa Makedoniju Borisu, kako bi ga pridobio za primanje kršćanstva. Primanje kršćanstva i rad Klimenta i Nauma Time što su makedonski Slaveni ušli u sastav bugarske države, nije se prekinula nit njihova unutrašnjeg razvitka. Ubrzao se u seoskim općinama proces diferencijacije i njihova jačeg raspadanja. Bizant je nastojao pokrstiti Bugare, želeći bar u crkvenim stvarima podvrći svog susjeda i pomoću crkvene organizacije učvrstiti svoj utjecaj u Bugarskoj. Bugarska se 870. definitivno oslonila na carigradsku patrijaršiju. Poslije Metodove smrti 885. njegovi su učenici došli na Balkan i to većina baš u Bugarsku. Djelo Ć i M dobilo je veliki zamah tek poslije Klimentova i Naumova dolaska u Mak.oni rade na suzbijanju biz.utjecaja Sv. Kliment organizira crkvu u Mak., uvodi narodni jezik u crkvu i osposobljuje ih za svećenike-organizira škole. 893. Kliment je postavljen za episkopa Veličke episkopije koja je obuhvaćala gotovo cijelu Mak. Kliment-organizator mak.slavenske crkve s hijerarhijom koja je potjecala iz sredine mak.Slavena. Klimentu se pripisuje stvaranje nove slavenske azbuke, ćirilice; podigao je manastir u Ohridu-poslije sjedište ohridske arhiepiskopije, umro je 916. Naum je bio na dvoru kneza Borisa u Preslavu, gsje je upravljao prevodilačkim radom, 893. prelazi u Makedoniju i radi zajedno s Klimentom; pokopan je u Ohridu 910. Bogumilski pokret u Makedoniji Feudalizacija bugarske države i moralna dekadencija svećenstva izaziva opći otpor u narodu. Ostaci starih paganskih vjerovanja i heretička učenja jačaju-paulićani i masalijani. Sredinom 10.st pojavljuje se bogumilstvo-pokret je nazvan po popu Bogumilu kojeg prezbiter Kozma optužuje da je prvi počeo naučavati herezu u bugarskoj zemlji. Bogumilstvo se pojavilo najprije u Makedoniji; po Kozmu, bogumili vjeruju da je sav vidljivi svijet đavolje djelo i da sve postoji po volji đavola. Razlikuju se samo po tome što jedni smatraju đavla ili mamona anđelom, koji je otpao od boga, a drugi za njegova mlađeg sina. U skladu sa svojim osnovnim učenjem, odbacivali su sve kršćanske simbole, obrede, tajne, priznavali su samo Novi zavjet, a od molitava Očenaš i kao sluge mamonove osuđivali one koji se hrane mesom, piju vino, uzimaju žene i podaju se životu ovog svijeta. Bogumili se obraćaju najširim slojevima naroda i pozivaju na otpor postojećem poretku. Bogumili su u svom učenju izrazili raspoloženje svih onih, koji su u opstanku seoske općine vidjeli jedini spas pred pritiskom feudalizma. Od 2.pol.10.st izvori ne donose više nikakve podatke o bogumilima u Makedoniji niti ih dovode u vezu sa državom cara Samuila. Makedonska država pod Samuilom i njezino širenje na Balkanu Bugarska moć opada za Simeonova nasljednika Petra, pritisak Nikifora Foke i osvajanje podunavske Bugarske od strane ruskog kneza Svjatoslava 969. Bugarska postaje poprište rusko-biz.borbe, car Ivan Cimisk pobjeđuje Svjatoslava te ukida bug.samostalnost i okupira njen teritorij 971. 969. u mak.oblastima izbija ustanak četvoro braće: Davida, Mojsija, Arona i Samuila, nema podataka o sudbini ustanka, vjerojatno je Mak.priznala vrhovnu vlast Bizanta. 976. poslije smrti Ivana Cimiska u Mak.izbija ustanak protiv Bizanta koji opet vode komitopuli (sinovi komesa brsjačke oblasti Nikole) D, M, A i Samuilo. Mojsije i David ginu u borbama, a Aron ubijen po Samuilovoj zapovijedi. Ne zna se točno kada se on proglasio za cara ni kada je uspostavljena ohridska patrijaršija. Samuilo 985. osvaja Larisu i cijelu Tesaliju. Bazilije II jedva se spašava bijegom 986, Samuilo širi državu: Bugarska, Drač 989 i Epir. Nema konkretnih podataka o borbama između Bazilija II i Samuila oko 991-994. 996 Samuilo pobjeđuje pred Solunom i provaljuje na Peloponez, doživljava težak poraz na povratku, no bez ikakvih posljedica. Bazilije II uspostavlja savezničke odnose sa Držislavom i dukljanskim knezom Vladimirom. 998. Samuilo pokorava Duklju i odvodi Vladimira u zarobljeništvo, pustoši Dalmaciju do Zadra, pa se vraća natrag preko Bosne i Raške. Knez Vladimir je postao Samuilov zet, pa mu je Duklja vraćena na upravu. Najveći opseg Samuilove države: Makedonija bez Soluna, Tesalija, Epir, Albanija, Duklja, Zahumlje, Travunja, Raška, Bosna, Srijem i podunavska Bugarska. Od

1001-1004. Bazilije II sistematski poduzima velike pohode, kao bi Samuilu najprije oduzeo njegove istočne i južne oblasti pa zatim udario na centralne- osvaja skoro cijelu Bugarsku, zatim Tesaliju i južnu Makedoniju. Samuilo je teško potučen kod Skopja oko 1004, 1005. predaje se Drač. Za deset posljednih godina Samuilova otpora izvori ne daju detalje osim vijesti da je Bazilije II nastavljao svoje navale svake godine. Posljedni put su se sukobili 1014, Samuilova vojska je potpuno razbijena, Samuilo se sklonio u Prilep, gdje ga je udarila kap kad mu se vratila slijepa vojska (6.10.1014). Naslijedio ga je sin Gavrilo Radomir kojega u lovu ubija Aronov sin Ivan Vladislav i zatim uzima carsku krunu 1015. U početku 1018 pri opsadi Drača gine Ivan Vladislav i poslije toga popušta otpor mak.države-više plemstvo predaje Makedoniju Baziliju II i dobivaju potvrdu svojih privilegija i biz.činove i naslove. Svi suvremeni izvori nazivaju Samuilovo carstvo bugarskim carstvom, a njegove stanovnike Bugarima. Makedonija pod biz. vlašću, ustanci mak.Slavena i borbe oko Makedonije do početka 12.st. Teritorij Samuilove države bio je podijeljen u dvije teme: Paristrion ili Paradunavon (podunavska Bugarska) i Bulgaria (Makedonija), koja je imala rang katepanata, a poslije i dukata (tako su se nazivale veće i važnije teme). Bazilije II započeo je proces grecizacije feudalne klase u Makedoniji. Zadržao je porezni sistem iz Samuilovog doba-porez se plaćao u naturi, u korist crkve je uveo kanonikon, koji se plaćao episkopijama. Nakon smrti Bazilija II 1025, prevladava utjecaj činovničkog plemstva, koje uzima u zakup ubiranje poreza po provincijama, pa njihovim povećavanjem upropaštava seljake i stratiote i tako ih primorava da postanu kmetovi-parici. Pečenezi, nekadašnji saveznici protiv Bugara i dalje navaljuju. Zakupnici poreza počeli su i u Makedoniji uvoditi biz.porezni sistem i zahtijevati plaćanje u novcu, a u isto je vrijeme oslabila potpora koju je Biz.imao kod slavenskog svećenstva jer je za ohridskog arhiepiskopa postavljen Grk Leon (1037). 1040 izbija ustanak pod vodstvom Petra Deljana, koji se izdavao za sina Gavrila Radomira. Petar je smaknuo svog konkurenta Tihomira, koji je podigao ustanak u Dračkoj oblasti. Deljan zauzima Niš i Skopje, neuspješno opsjeda Solun. Pobunjenicima je prebjegao i drugi Samuilov umuk Alusijan, sin Ivana Vladislava. Deljan ga prima za suvladara i šalje na Solun, no Alusijan je razbijen, vraća se i osljepljuje Deljana te preuzima vodstvo. Poslije novog poraza prelazi Grcima. Grci razbijaju ostatke Deljanove vojske i guše ustanak u krvi. U Mak.je nastavljena sve jača eksploatacija seoskih masa. Seldžuci 1071 razbijaju biz.plaćenićku vojsku kod Manzikerta, Bari pada u ruke Normana. 1072 Makedonci dižu ustanak pod vodstvom Georgija Vojteha. Obraćaju se za pomoć dukljanskom knezu Mihajlu koji im je poslao svoga sina Bodina sa 300 vojnika. Bodina su proglasili za cara Bugara, no ustanak je početkom 1073 ugušen, a Bodin zarobljen. Kumani, a naročito Pečenezi su u to vrijeme pravi gospodari u pokrajinama sjeverno od planine Balkan, u isto vrijeme Seldžuci su osvojili skoro cijelu Malu Aziju. Aleksije I Komnen (1081-1118) obnovio je moć Bizanta. Normani pod Robertom Guiscardom 1081. zauzimaju Albaniju, Epir, Tesaliju i velik dio Makedonije, Skopje, Ohrid, Bitolu, Ber, Maglen, Kostur i Belu Crkvu. Tek 1084. Normani su potučeni pa su se do kraja te godine izgubila sva osvojena područja. 1091. Bizant je pomoću Kumana gotovo uništio Pečenege, a njihove ostatke raselio posvuda, 1094. razbijeni su i Kumani- tako je biz.vlast učvršćena sve do Dunava. Makedonija je stradala pri prolasku križara. Privreda i društveno uređenje u Makedoniji u 11 i 12.st Makedonci od 1040. potpadaju pod iste opće obveze i pravne propise kao i stanovnici u ostalim područjima carstva. Ojačao je biz. element u upravi, gradskom stanovništvu i među feudalcima. Širenje grčkog utjecaja preko crkvene organizacije dobiva pun zamah za vrijeme ohridskog arhiepiskopa Teofilakta (1090-1109), jednoga od najviđenijih crkvenih biz.pisaca u to doba. Potiskivao je književni rad slavenskog mak.svećenstva. Za narod je najosjetljivija promjena bilo uvođenje biz.poreznog sistema, s mnogo vrsta poreza. Car je, da napuni državne blagajne, prodavao funkcije poreznih činovnika, koji su zatim da pokriju svoje troškove povećavali porez. Buduća da seljaci više nisu mogli ispunjavati svoje obveze, zakupnici poreza počeli su porez uzimati u obliku krvnog danka, pa su od petoro djece odvodili jedno u ropstvo. Feudalni odnosi u Makedoniji se brzo ustaljuju. Širi se davanje zemlje u proniju, tj na doživotno uživanje uz obvezu vojne službe u teško naoružanoj konjici. Vojničko pokrajinsko plemstvo potiskuje prijestolničko činovničko plemstvo. Kultura Književnost-vezana za rad slav.prosvjetitelja Ć i M i njikovih učenika Klimenta i Nauma. Kliment i Naum su podigli prve slavenske manastire na Balkanu, koji su postali žarišta slavenske kulture. Izvori: Miracula Demetrii 7.st, Teofan, Nikifor, K.Porf, Žitija Konstantina i Metoda, Žitja Klimenta Ohridskog, Žitja sv. Nauma, Teofilakt. 1089. promjena rimske kurije prema ovom prostoru najbolje se vidi kada je barska biskupija postala nadbiskupijom. Nakon Bodina, 1101. dolazi do osipanja Duklje i Dubrovnikov položaj je vraćen na staro. U to doba dolazi do renesanse biz.vlasti cara Emanuela Komnena. Nakon 1180. ruši se imperij i stvara se politički vakuum na ist Sredozemlju i ist Jadranu. Ugarski vladar u 12.st osvaja Jadran (raspored silnica ostao je isti do 1918). Nakon Emanuelove smrti 1180. nestaje utjecaj Biz. na ist Jadranu, pa se i taj prostor otvara. Raste Nemanjina država koja se

21

htjela izvući od biz. vlasti pod kojom je bila, pa je nakon smrti Emanuela počela ekspanziju na Duklju i prema zapadu. Nemanjići su osvojili i Duklju i Zahumlje 1183. 1186. je u kuriji normanskog kralja Wilhelma u Dub. potpisan mir između Dub. i Nemanjića. U ratu s Dub. Nemanjići su reagirali na nekih 6 vinograda koje je Dub. htio zaposjesti, a postojao je i problem između barske i dub. crkve. Dub.biskup je uspio u namjeri da barska crkva izgubi metropolitanski status. Dubrovčani su se htjeli izboriti za trgovačke povlastice na teritoriju Nemanjića-tako su postojali svi mogući razlozi za rat Dub. sa Srbijom. Sukob je izbio 1184. Nemanjići su osvojili Zahumlje kojem su pripadali glavni srednjodalmatinski otoci Brač, Hvar, Korčula, Vis te je u njemu vladao Nemanjin brat Miroslav. Korčula je pozvala dub. flotu i ta je uništila Nemanjiće kod Poljica. Oni se ponovo prebacuju na Korčulu, koja opet poziva dub. flotu koja spaljuje flotu Nemanjića. Zbog toga su Nemanjići opkolili Dub, ali napadač nije bio dorastao gradu i fortifikacijama. 1186 Nemanjići odustaju i potpisuju mir. Dub. je dobio trgovačke povlastice na njihovom prostoru, a za uzvrat Nemanjići su tražili da Dub. odstupi od srednjodalmatinskih otoka. U gosp. smislu Nemanjići i Dub. nisu mogli jedni bez drugih, Dub. je imao moćnije gosp i integriranost najsuvremenije tehnologije tog doba.. Srpski kraljevi su uvidjeli dubrovački gospodarski embargo, tko nadzire Dub. i srednjodalmatinske otoke nadzire i plovidbu Jadranom. Uvijek se isticalo kako je mir potpisan u kuriji normanskog kralja Wilhelma, do 11.st Dub. je mogao voditi vanjsku diplomatsku politiku. Nakon 1180. se oko Duklje konstruiralo središte moći, a to je dovelo do sukoba Dub. i Nemanjića. Nemanjići su krenuli ka Duklji, a posredstvom dinastičkih veza zavladali su i Zahumljem i svim velikim otocima. Zbog toga je Dub. zaratio s Nemanjićima. Na tom su prostoru htjeli rješavati neke probleme: Raška je geopolitički bila čvrsto vezana uzn Bizant, A Duklja geopolitički uz Rim, slično je bilo i sa Zahumljem koje je imalo svoju političku tradiciju vezanja uz papu. 90-ih 12.st Nemanja i njegova žena su se zaredili i ostatak života proveli u redovništvu. Nemanja je bio kršten kao katolik ali se kasnije opet krstio po pravoslavnom obredu, no Nemanja nije bio isključivo oprijedjeljen toj orijentaciji, služio se onima kojin su mu donosili korist. Tek se krajem života Nemanja okrenuo pravoslavlju jer mu je Bizant bio prihvatljiv. Eudokija, žena njegovog mlađeg sina Stefana bila je s biz. dvora, a njen otac je nešto kasnije prevratom postao car Aleksije III Angel. Zato je Nemanja htio da mlađi sin Stefan bude nasljednik vrhovne vlasti, a stariji Vukan bio je samo kralj Duklje i Dalmacije. Bizant je preferirao da vrhovnu vlast nosi onaj tko je na bilo koji način povezan s njegovim dvorom, a nije bilo bitno je li prvorođen. Na međunarodnom planu dukljanska tradicija je imala veću težinu, koju je trebao nositi Vukan, a rašku je trebao nositi Stefan (1196-1223). Stefan je pokušao u Rimu od novoizabranog pape Inocenta III dobiti krunu (a i papa je to htio) zbog toga što je bio ujedno nosioc vlasti nad Dukljom, pa se okoristio njenom tradicijom. Rim je taj prostor htio vezati uz sebe, no tu je politiku, koju je Rim htio ponoviti iz 11..st zapriječila ugarska diplomacija koja je na istom području imala svoje interese. Vukan se pobunio protiv brata Stefana, intervencijom Ugarske, Stefan je bio protjeran 1202, a ugarski vladari su poč.13.st u svoj naslov uzeli naslov kralja Srbije sve do 1918. do posljednjeg ugarskog kralja. Tako se državno-političko središte Ugarsko-Hrvatske očitovalo prema tom prostoru. U to doba obrazovalo se bugarsko carstvo, drugo po redu, koje je uvijek, pa i tada, imalo ambicije prema Bizantu, a ovoga puta je ekspandiralo u Panoniju. Bugarska se sukobila s Ugarskom, a htjela je zamjeniti moć Bizanta nad JI Europom. To je učinila uz pomoć Stefana koji se 1203. vratio na prijestolje. Tada se u sukob uplela i Kulinova Bosna pokušavajući zadržati svoju nezavisnost od Ugarsko-hrvatskog kralja. Vukan je 1199/1200 poslao pismo papi o heretizmu Kulina, te mu preporučio da ugarski kralj riješi pitanje pravovjerja u Bosni. Zato se Bosna opredijelila Stefanu, a ne Ugarskoj koja je intervenirala u Raškoj. Stefan je znao da mu je pozicija loša, dijelom se mogao oslanjati na Ugarsku koja je bila zaustavljena od ugarskog vlafara. Stefanova supruga jest bila biz. princeza, ali je Biz. imao vrlo nizak ugled u to vrijeme (1204. Latinsko carstvo!). Stefan se zato odlučio za zaokret-otpustio je svoju suprugu, a razlog je bio međusobno optuživanje za nevjeru. Stefan nije imao što tražiti u Ugarskoj koja je bila vezana uz Vukana, pa se okrenuo Veneciji oženivši Anu Dandolo, unuku mletačkog dužda Henrika Dandola. Tako je mogao parirati ugarskim akcijama-povećan mu je ugled na zapadu, a u Rimu se na Srbe drugačije gledalo. Stefanova leđa učvrstilo je krunjenje bugarskog kralja Kalojana u Trnovu 1204. papinom krunom. Nemanja se povukavši se u samostan združio sa svojim mlađim sinom Rastkom, redovničkog imena Sava. Na svetoj gori Atosu njih dvojica su obnovili srpski manastir Hilandar jer je tu većina naroda imala svoje uprave. Nemanja je pokopan na Atosu, a kad je iz njegovog groba počeo teći “mir” (tekućina), to je značilo da je pokojnik posvećen. Zbog toga su braća Vukan i Stefan zajednički odlučila da prenesu tijelo svoga oca u Rašku. Nemanja se redovnički zvao Simeon, te je postao svetac sv.Simeon Mirotočivi, a kasnije i njegov sin sv. Sava. To je bio kult s kojim se nijedna velikaška obitelj nije mogla natjecati. Da bi se kult održao trebalo je ostaviti vlast, otići u samostan, živjeti pustinjački i doživjeti čudo na grobu. O tome postoje dva žitja, prvo je o Nemanji napisao Stefan, a drugo Rastko. Na taj je način Stefan sve svoje uspjehe pripisao čudima sv. Simeona, a vlast mu je bila utemeljena i nepobitna jer ju je dobio od samoga sveca. Taj način kanonizacije prvih vladara je bio proširen među mladim kršćanskim zemljama kako bi dobile svoje zaštitnike na nebu. To je zbog toga što su svi stariji narodi spomenuti u Bibliji, a oni nešto mlađi su imali svoje mučenike u početku kršćanstva (npr. u Hrvatskoj sv. Jeronim Dalmatinac). Sama se crkva tim svetačkim kultovima

približavala mladim državama (a to je vidljivo još i danas, zar ne sv. Alojzije Stepinče ? J). Ugri U Karpatskom bazenu arheološka istraživanja sežu do unazad 500 000 godina kada su tu uz termalne izvore živjeli lovci, a to je konzervirano u blatu. U zadnjih 10000 godina klima je slična današnjoj. Za taj prostor rabi se izraz “talionica naroda”, jer je vrlo često imao pokretno stanovništvo, a smjer doseobe je išao iz JI. Rimskim osvajanjem je taj prostor integriran u mediteranski krug grčko-rimske civilizacije. Za rimske vladavine prostor je bio podijeljen između provincija Panonije i Davije, pa ima ostataka cesta i urbanističke kulture. U doba kasnog carstva teritorij je bio u cjelosti pokršten po onodobnim kriterijima. Amblematski znak je sv. Martin, rođen u Savariji, živio u Galiji gdje mučen, pa je kao svetac zaštitnik Francuske. Prostor je među prvima izgubljen od strane Rima jer je bio na raskrižju cijele seobe čije se kretanje može pratiti na margini. Tu su se usidrili Huni, po mađ. historiografiji srodnici Mađara. Mađarski vojvoda Arpad se pozivao na Atilinu baštinu kako njegov nasljednik kako bi stekao legitimitet na tom prostoru. Huni su izmislili stremen koji je oslobađao ruke i razorno povećao ratničku moć jahača. Smatra se da su oni uništili antičku baštinu što zapravo nije točno jer su Rimljani davno otišli kad su se Huni usidrili u Karpatskom bazenu, pa od te antičke baštine nije ostalo gotovo ništa što bi se moglo ucijepiti u novopridošlu kulturu. Ugarska je tako imala potpuno prekinut kontinuitet s antikom. Hune su 568. smjenili Avari pod Bajanom za iduća dva stoljeća, pa su otud ugrožavali JI i Srednju Europu i Apeninski poluotok. Nakon nestanka Avara, tu je stvorena Velikomoravska, Donja Panonija. Krajem 9.st pomiču se Ugro-finci, dolaze Mađari pod vodstvom Arpada koji su iz tog prostora istisnuli vlast Bugara, Velikomoravske i Franaka. Ušli su između Franaka i Bizanta koji su se htjeli pomaknuti što više prema drugom carstvu. Tu se nije odmah stvorila država, glavni su bili plemenski vladari koji su okruženi svojim vojnim skupinama. To su privatne vojne jedinice dobro izvježbane i beskompromisne u sprovođenju svojih ciljeva, a vladar ih uzdržava pljačkanjem. Središnja vlast postoji samo nominalno, slaba je. Ugri su izvor straha zbog pljački, pa su se na zapadu molili: “Gospode, spasi nas mađarskih strelica”. Pojedini mađarski odredi su se pojavljivali kao pomoćni odredi u unutarnjim sukobima Italije i Srednje Njemačke. Određeni dijelovi elite Mađara su se tako upoznali s političkim modelom vladanja na Zapadu i s gospodarskim poretkom. Mađari su se morali prikloniti kršćanstvu, bilo istočnom bilo zapadnom. Za Mađare je kršćanstvo bilo privlačno i politički i sociološki kao učenje. Prvi se pokrstio, spustivši se do Bizanta 948. princ Bulesu. U bitci kod Augsburga 955. mađarsku je konjicu uništio Oton I, utemeljitelj Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda, pa se zbog državnje politike mađarsko pučanstvo moralo kristijanizirati. Mađari su bili u krvnom srodstvu, u klanskom uređenju, u kojem su veliku ulogu imali klanski magovi koji su bili protiv pokrštenja, bili su čvrst temelj vođa klanova koji su raspolagali vojskom, plijenom i rodovima. Zbog toga je otpor bio značajan. Središnja vlast htjela je uspostaviti crkvenu organizaciju, pa je Arpadov unuk Taksony (955-978) 961. htio dobiti biskupe iz Rima. Rim je odgovorio pozitivno, poslan je biskup Zach ali nije uspio doći jer ga je spriječio Oton I koji nije htio da se tamo osnuje biskupija neposredno podređena Rimu. Mađarska mu je bila blizu, htio ju je pripojiti svojoj državi i organizirati crkvu tako da ona prvo bude podređena nekom od prelata njegovog carstva, a onda Rimu. U zadnjim desetljećima 10.st dolaze misionari iz Njemačkog carstva kad je na vlasti Geza (972-997) koji je obavio ključni dio prljavih poslova- borio se s klanovima, preseljavao ih cijele u druge krajeve. 973.-pokrštenje je predvođeno biskupom Brunom poslanim od Otona I. U Gezinoj neposrednoj pratnji bili su njemački vitezovi koji su za Gezu odrađivali neke vojne poslove i bili mu garancija da ga klanovske borbe vladara neće ostaviti na brisanom prostoru. Ti vitezovi imali su interesa samo u obrani središnje vlasti jer nisu imali korijene u klanovima. 997. na vlast je došao Stjepan (997-1038), već pokršten, a kasnije kanoniziran kao sv. Stjepan. On je dalje nastavio ispunjavati Gezinu politiku, proveo je reforme tako da su se središta lokalne moći klanovskih glavara zamijenila nositeljima vlasti zajednice koja se zasnivala na činjenici da svi članovi žive na istom teritoriju. To je učinjeno kroz stvaranje crkvene organizacije na tom prostoru. Vladarskom naredbom određeno je da svakih 10 sela treba izgraditi crkvu koja čini župu, a župe se udružuju u dekanate. Dekanati su se teritorijalno pokrivali sa županijama, osnovnim teritorijalnim jedinicama države. Na taj je način zasnovano 10 biskupija od kojih su dvije postale nadbiskupije: Eszergam i Kalasca. 1000.g Stjepan je dobio krunu od pape Silvestra II (ali nije njegov vazal). 30-ih je došlo do krize zbog smrti vladara i dinastičkih sukoba jer su postojale dvije jače interesne skupine: jedna je bila za poganstvo, a druga za kršćanstvo. Ta je poganska buna usred duboko kršćanske Europe srednjeg vijeka imala masovnu podršku u ugroženim slobodnim seljacima i kmetoviam koji su procesom kristijanizacije ušli u feudalni sustav. Oni žele povratak svojoj klanovskoj i poganskoj tradiciji. Mađarskoj je tada prijetila i opasnost izvana od Njemačke koja je stavila pod svoje vazalstvo Poljake i Čehe, Bizant je tada uništio Bugare i Mađarska se opet našla ukliještena između dviju sila. U Mađarsku su na vlast došli Orseoli preko Petra Orseola 1038-1041, čija je supruga bila Stjepanova sestra. Mađarski feudalci pružali su otpor strancu, pa se Petar obratio za pomoć Njemačkom carstvu, ali je cijena bila priznanje njemačke

23

suverenosti. Petar je ipak zbačen, Andrija I (1040-1060) je ugušio pogansku bunu i obnovio državu sv. Stjepana. Stvorio je obiteljske veze s njemačkim susjedima, a njegov brat princ Bela iskoristio ih je da bi sebi osigurao prijestolje. Nakon nagle smrti Bele I 1063 kraljem je postao Salamon, zet Henrika IV, koji je vladao do 1074. Geza (1074-1077) prima krunu ob biz.cara. 1077. dolazi do konsolidacije vlasti kad na prijestolje stupa Ladislav I (10771095), kasnije također kanoniziran. Našao se u sukobu za investituru između Grgura VII i Njemačke, a sam se priklonio papi jer je htio biti emancipiran od hegemonije Njemačke. Odbio je oblik prisege papi kao što je to učinio Zvonimir jer nije htio reformsku politiku crkve. Koloman (1095-1116) je dospio na Jadran jer su i Bizant i Njemačka bili slabi, a Hrvatska se 1102 vezala uz Ugre. Emanuel Komnen nije imao snage promijeniti geopolitičke silnice, kao što su to učinili Ugri, pogotovu u zajednici s Hrvatskom. Ugri su tu stvorili svoj identitet bez uklapanja u neku silu ili carstvo, zapadno ili istočno, bez obzira na zakašnjenje u razvoju od dva stoljeća u usporedbi s Hrvatskom. Preko Hrvatske Mađari su došli u doticaj s mediteranskom baštinom i tako su ojačali kroz stoljeće nadalje. U 12/13 st. Mađari su imali interese u Bosni, Duklji, kod Nemanjića, u smjeru J i JI te na prostor Erdelja, pa polako stješnjavaju Biz prema samom vrhu Balkanskog poluotoka. Taj je program ustrajao sve do 15.st, sve do tada ugarski i hrvatski vladari imali su iste interese, ali je stupanj njihova ispunjenja bio različit. Tek se Žigmund Luksemburški 1411. ostavio tih pokušaja s Biz, počeo se baviti obranom od Turaka i uređenjem crkve na Zapadu gdje su mu bili usmjereni interesi, te je postao i carem Njem.carstva. Prekinuo je ugarski program, krunu sv.Stjepana ponio je vladar čije su ambicije izvan ovih. Bela III (1172-1196), vrlo nadaren vladar, u to doba Njem.carstvo je uzdrmano sukobom s papom, Bizant paraliziran dinastičkim borbama, Bela III je neko vrijeme bio zaštitnik Bizanta, no kasnije je prihvatio neovisnost Srba i Bugara. Venecija postaje veliki mađarski protivnik na Jadranu. Valovi francuskih i njemačkih naseljenika slijevali su se u Ugarsku, Andrija II (1205-1235) darivao je kraljevska i županijska dobra feudalnim gospodarima, a nastale gubitke nastojao je pokriti povećanjem poreza i carinskih pristojbi. Robno-novčana privreda dobila je jak razvojni poticaj. Raste nezadovoljstvo u kraljevoj stalnoj vojsci, među tzv.servientes koje su izrabljivali velikaši, a isto se odnosi i na pučane, koji su ostajali bez svojih dobara. 1222 prisilili su kralja da potpiše “Zlatnu bulu” kojom je zajamčena zaštita prava servientes pred nasiljem magnata, obećan prestanak financijskih zloporaba te priznato plemićko pravo na pobunu, ako se vladar ne bi pridržavao njegovih odredaba. Bela IV (12351270) poziva Kumane da se nasele u Mađarsku kao i Mađare iz Baškirije. Njegove mjere izazivaju unutrašnje napetosti što je pridonijelo porazu od Mongola 1241 na rijeci Šaju. Mongoli su pljačkali zemlju više od godine dana, a kada su je napustili, Ugarska je država morala biti stvarana iznova. Borbe s barunima 1242-1308 Bela IV nije imao izbora pa je opustošene zemlje dao velikašima. Useljenici su Nijemci (Sasi), moravski, rutenski i rumunjski seljaci. Mađarski su kmetovi dobili slobode koje su uživali strani naseljenici, magnatima je bilo dopušteno stvarati vlastite vojske iz redova sitnog plemstva, nekadašnjih servientes. Velikaši ili baruni sve češće prekidaju s kraljevom vlašću a da bi to zaustavio Bela IV podupire nastanak nove vrste županija koje su stvarali kraljevski vitezovi johbagy i servientes. Bela IV je i u Kumanima nalazio potporu kraljevskoj vlasti jer se kraljevska kuća ženidbeno povezuje s njima. Bogatstvo i snaga baruna ipak rastu uz građanski rat između Bele IV i njegovog sina Istvana što je posljedica barunskih makinacija. Baruni su stvarni vladari države u vrijeme Stjepana V (1270-1272), Ladislava IV (1272-1290) i Andrije III čijom smrću 1301. izumire dinastija Arpadovića. Karlo Robert Anžujski okrunjen je 1308, no tek 1321. je porazio posljednjeg baruna. Sređuje kraljevske financije i upravu, posjedi na Jadranu su izgubljeni. Ludovik I (1342-1382) je vrlo ambiciozan, naslijedila ga je kćerka Marija, protukandidat Karlo Drački je uklonjen. Žigmund (1387-1437) je pokušao osigurati ugarsku hegemoniju na Balkanu, ali je njegova mnogonarodna kampanja protiv Turaka završena kod Nikopolja 1396. Okreće se zapadu i postaje car Njemačkog carstva. Albert Habsburški (1437-39) obranu južnih granica povjerava Janosu Hunyadiju. Vladislav I Jagelović pogiba kod Varne 1444, Hunyadi je poražen na Kosovu 1448, slabi slaveznici Srbi, Bugari i Rumunji. U Ugarskoj su izbijale unutrašnje borbe između baruna i nižeg plemstva. Hunyadi je bio regent malodobnom Ladislavu V od 14461453. Hunyadi razbija opsadu Beograda 1456. i zaustavlja tako otomansko napredovanje za gotovo cijelo stoljeće, ali potom umire od kuge. Struje Celjskih i Hunyadija počele su ogorčenu borbu jer je umoren Ulrich Celjski. Kralj je pogubio starijeg Hunyadijevog sina Laszla, a mlađeg Matijaša zadržao u zatvoru. Hunyadijevi su bili najsnažnija barunska obitelj u Ugarskoj u to doba te su u savezu s nižim plemstvom prisilili druge velikaše da izaberu Matijaša, jedina preživjela sina pokojnog regenta, za ugarskog kralja. Na prijedlog savjetnika Ivana Viteza ojačao je kraljevski vlast spram baruna, ograničio je i vlast velikaša, birajući svoje časnike među nižim plemstvom, purgerima i među seljacima. Unajmio je plaćeničku vojsku “Crna vojska”, uveo je nov sustav oporezivanja i strogo nadziranje ubiranja poreza. 1464. zauzima Jajce i Srebrenik, ali je zbog smrti pape Pija II izostala obećana pomoć križara-shvatio je da sam ne može zaustaviti Turke. Okreće se Zapadu pa tako dijeli Češku s Vladislavom, zadržao je Moravsku i Šlesku, 1485. osvaja Beč i u njega premješta svoje upravno sjedište, bio je pokrovitelj umjetnosti i znanosti. Do kraja 16.st

Ugarska je bila glavni opskrbljivač sirovinama i Europi (srebro, zlato,bakar, stoka, vino) i upravo je zbog toga ostala industrijski zaostala zemlja. Baruni poslije Matijaševe smrti preuzimaju vlast i za kralja postavljaju slabog Vladislava II Jagelovića (1490-1516). Običan svijet bio je bez obrane pred moćnicima 1514. izbija seljački rat koji je krvavo ugušen a seljaci su privezani uz zemlju bez prava da je posjeduju. Borba baruna i nižeg plemstva se nastavila. Sulejman Veličanstveni 1521. zauzima Beograd, a 29.8.1526. težak poraz Mađara na Mohaču i smrt Ludovika II. Utemeljenje kršćanaskih institucija na Balkanu sve do 13.st kad je stvorena Crkva išlo je prvo od kristijanizacije tog prostora, stvaranjem Ohridske arhieposkopije i Samuilove epizode, reformama Bazilija II do stvaranja autokefalne arhiepiskopije 1219. u Nemanjićkoj državi. Pod Turcima je u 2.pol14.st obnovljena Pećka patrijaršija. JI Europa je u kasnoj antici kristijanizirana, no velikom seobom naroda na tom prostoru dva su se stoljeća vodile borbe, sva su crkvena središta propala, a sačuvala su se ona uz obalu. Razvoj crkve u ranom srednjem vijeku na ovom prostoru može se pratiti od vremena Bazilija I. Kons. P. je spomenuo u DAI-u sa se pokrštenje dogodilo u doba njegovog djeda Bazilija I. Polazna točka za to bila je na obali uz pomoć glagoljaških misionara u 9.st, no ta kristijanizacija nije našla oslonac u ovom slavenskom slabo izdiferenciranom društvu bez prepoznatljive elite. U ovo doba vjerovjesništvo je išlo u smjeru od vrha, društvene elite, prema narodnim masama, ali nije bilo potpuno moćnih političkih snaga. Kako je ta elita bila slaba, ona je sama trebala u kršćanstvu prepoznati sofisticirano oružje za učvršćivanje svoje vlasti. Kristijanizacija je ovisila o intenzitetu pritiska izvana od Bazilija I koji je njime trebao u tim prostorima postići da se njegova vlast osjeća. Episkopije su se javile povratkom Metodovih učenika iz srednje Europe, u Bugarskoj. Za bug.cara Samuila se uzdigla Ohridska Crkva na rang patrijaršije čija je jurisdikcija dosezala do političkih granica carstva. Bazilije II slomio je Samuila i proveo reforme tako da je Ohridsku patrijaršiju ostavio u cjelosti u njenim granicama ali je Carigrad vršio izbor patrijarha. Bila je autokefalna arhiepiskopija, nominalno autonomna, ali pod neposrednom prismotrom carigradskog dvora. Episkopska središta Ohridske arhiepiskopije bila su u Rasu, Prizrenu, Nišu i Lipljanima. S vremenom su na ta mjesta slavenskih biskupija došli Grci kao episkopi u sklopu Ohridske arh. Oni su samo formalno pripadali kršćanskom svijetu u to doba. Usponom Duklje kao regionalne sile granice jurisdikcije Ohridske arh. mogle su se potisnuti daleko na istok uz njeno daljnje slabljenje. Uz Barsku metropoliju stajao je vladar Mihajlo i Bodin nakon njega. Rubni prostori Ohr.arh interferirali su s prostorom na koji su polagali pravo uzmorski biskupi, a u 10.st došli su pod jurisdikciju rimskog pape. U prvim desetljećima 12.st Duklja je pala u dinastičke sukobe; a na istoku se u to vrijeme počela iz Raške izdizati država Nemanjića, te je svladala Duklju i Zahumlje. Nemanjići su tada u 12.st dobro procijenili da pitanje Crkve treba riješiti onako kako su to učinili Mihajlo i Bodin, a to znači obnoviti Barsku metropoliju kao središte kršćanstva u njihovoj državi bez animoziteta prema istoku, ali ni neke osobite priljubljenosti zapadu. Takva je odluka bila čisti prikaz konstelacije snaga-Srbija se širila u smjeru J i JZ gdje je katolička crkva već bila dobro organizirana. U to vrijeme je došlo do sukoba Nemanjića i stonskog biskupa Donata, sufragana dub. nadbiskupa, antagonista Barske metropolije, pa stoga mrskog i Nemanjićima. Donata je Nemanjin brat Miroslav protjerao u benediktinski samostan na Lokrumu. 1199. rimska je kurija obnovila Barsku metropoliju, ali Nemanjići nisu uspjeli dobiti i krunu od pape. To što su i dobili bilo je maksimalno za jednu tako mladu kršćansku državu. Uto slijedi epizoda ugarskog utjecaja na njihovom području. 1204. slomljeno je Biz. carstvo, pa se Nemanjić Stefan okrenuo Zapadu oženivši Anu Dandolo, 1217. Stefanu je odlukom rimske kurije, a na njegov zahtjev, poslana kruna. O tom krunjenju pisali su Toma Arhiđakon i Andrija Dandolo, a u srpskim izvorima se to različito tumači. U Rastkovom žitju piše da je on, Sava, poslao svog učenika Metodija u Rim da dobije i donese krunu. Kasniji biografi pisali su da je do krunjenja došlo u samostanu Žiča te da je sam Sava okrunio svog brata. Na taj način se htio umanjiti utjecaj Zapada i zaboraviti njegova epizoda. U historiografiji se potom htjelo poduprijeti mišljenje o dvostrukoj krunidbi, no sigurno je da je ona imala izvorište u rimskoj kuriji. Stefanova prozapadna politika imala je opoziciju u Raškoj, a za središnju osobu te opozicije htjelo se proglasiti Rastka Nemanjića jer je Sava baš 1217, kad je Stefan dobio zapadnu krunu, otputovao iz Nemanjićke države kao izraz narodnog protesta; htjela mu se pripisati vezanost uz Bizant, no to cjelokupno mišljenje je nevjerojatno. U toj opoziciji bili su oni koji su bili protivnici centralne vlasti srpske države, a to je raško plemstvo koje nije htjelo biti samo puko dvorjanstvo vladara koji svoj dvor izgrađuje po uzoru na Bizant gdje je dvorska vlast neupitna. Taj protest opozicije vezan je uz sam oblik rodovsko-plemenskog društva u kojem jke uvijek dolazilo do koncenzusa elite i mase što se sad odbacuje, te je to smetalo raškom plemstvu. Osim toga postojao je i raškodukljanski animozitet. Nemanja (Simeon) se okrenuo istočnom redovništvu čija je karakteristika posvećenost samo Bogu. Simeon i Sava su 1198. dobili od biz. cara Alekseja II Angela samostan Hilandar na Atosu, koji je bio ruševan i napušten. Na taj način su se uspostavile osnove za samostalno vlastelinstvo, a sam Atos je bio prestiž za Nemanjiće. Kanonizacijom Simeona izbrisali su se jazovi, dinastički sukobi između braće Stefana i Vukana. Rastko Nemanjić je otputovao u Nikeju koja je imala ambiciju biti politička jedinica koja će obnoviti Biz. carstvo nakon 1204. Sava je razgovarao s nikejskom carem Teodorom I Laskarisom i patrijarhom Emanuelom koji se smatrao pravnim nasljednikom carigradskom patrijarha, od kojeg je Sava tražio formiranje autokefalne arhiepiskopije za državu

25

Nemanjića. Na Cvjetnicu 1219. Savu su posvetili za prvog arhiepiskopa novostvorene nemanjićke arhiepiskopije. Time je ojačala opozicija. Istočna crkva Srbima je nudila više sredstava, a primjer za to je kanonizacija sv. Simeona, za razliku od katoličke crkve. Država je na taj način trebala biti jedinstvena, okupljena oko jedne institucije, arhiepiskopije. Ohridska arhiepiskopija je bila nadležna za Rašku, pa su za svoj pothvat Nemanjići trebali dobiti dozvolu od samog ohridskog arhiepiskopa koju najvjerojatnije ne bi dobili. Sava je arhiepiskopiju dobio od onih koji su polagali pravo na obnovu Biz. carstva. Tada su se Nemanjići mogli vezati uz Biz. što je i bio motiv nikejskog cara i patrijarha-obnova carstva u njegovim granicama. Zbog toga se ohr. arh. Homatijan nalazio u oštrom sukobu s Nikejom. Ohridski prosvjedi su bili zanemareni. Sava je dobio pravo da se njegovi nasljednici biraju na sinodu arhijereja same te arhiepiskopije, a ne od strane biz. cara. U tom pogledu Crkva mu je bila neovisna. Sava je na povratku iz Nikeje došao na Atos u Hilandar i uzeo nove kandidate za buduće episkope. Trebale su se formirati episkopije i arhiepiskopija de facto iz ničega. Episkopi Grci, sufragani ohrd. arh. su se tome protivili, no problem je riješen tako da su ti episkopi dobrovoljno ili prisilno napustili srpsku državu. Tome su se protivile i katoličke biskupije sa sjedištem u Barskoj i Dubrovačkoj nadbiskupiji. Barski nadbiskup svoju je nadbiskupiju protezao na prostoru teritorija suvereniteta Stefana Nemanjića, a dubrovački nadbiskup je nekako bio zaštićen političkom granicom dubrovačke komune i više je polagao pravo na jurisdikciju prostora pod Nemanjićima nego što je to pravo mogao ostvariti, taj prostor je za njega bio uzaludan. Sava je novu arhiepiskopiju organizirao u 10 episkopija sa arhiepiskopskim središtem u Žiči, a 2 episkopije su imale sjedišta na obali, jedna u Stonu (Bogorodičin manastir za Hum), druga na Prevlaci (sv. Arhanđela u Boki na Zetu) gdje do tada ohridska crkva nije imala ni svog utjecaja ni institucija. Smjer ekspanzionizma Srba išao je upravo tim smjerom prema Duklji i Dubrovniku, linijom manjeg otpora jer su na sjever na Savu i Dunav jak pritisak vršili Ugri. Skučeni prostor dub. komune je tako bio prikliješten. U starom grčkom samostanu, još iz 5. st koji je bio napušten ( ti su samostani izum istočne provinijencije, a ne odraz pravoslavlja, pogotove ne nacionalne pripadnosti ljudi tog kraja koja bi se mogla protumačiti srpskom, što ona u svakom slučaju nije. Samostane su prihvatile i zapadne crkvene institucije duž cijelog Sredozemlja), na Prevlaci bilo je episkopsko središte za Zetu (Duklju). Dubrovački nadbiskup je isprva prosvjedovao zbog Stona, ali nije imao odjeka ni kod Nemanjića ni kod Rima jer su Nemanjići i dalje bili u dobrim odnosima sa Zapadom, te su 1220. od rimskog pape dobili blagoslov krune. Ubrzo je sjedište stonske episkopije premješteno u unutrašnjost kada su i interesi Nemanjića sve više prelazili u prostor prema Raškoj. Isto se dogodilo i sa episkopskim središtem na Prevlaci. Pitanja na koja se treba osvrnuti: Avari i avarski kaganat-bitne su osnovne napomene o odlikama i ustroju kaganata. Nije bitna kronologija već karakter države-kako je avarski kaganat polietnička tvorevina s dominacijom Avara. Karakter avarske vlasti u prialpskom prostoru, u njegovom rubnom dijelu, otud dozrijeva etnogeneza Slovenaca. Taj je teritorij bio put kojim su prolazile ključne informacije, njime su se Avari služili pri pljačkaškim pohodima do Italije i Njemačke. Justinijan-značaj ideologije univerzalnog carstva, važan je za razumijevanje Karlovog carstva nastalog nešto kasnije. Što su to sklavinije, koji je prostor na kojem se pojavljuju i njihove granice, kakav im je gosp. ustroj, hoće li imati sve one koje su nastale gotovo u isto vrijeme isti društveni i gosp razvoj? Vjerojatno da, kad bi sva slavenska plemena koja su se nastanila imala isti stupanj gosp i društvenig razvitka, ali tome nije tako jer se u njihovoj pretvorbi iz rodovskog društva vide razlike koje su ovisne o podlozi na koju su naišli i koji su presudni razlozi znatnom razvijanju sklavinija npr. onih u zaleđu Soluna, za razliku od onih u zaleđu npr. Dubrovnika. Svoju eventualnu političku budućnost su prvo izgubile one sklavinije koje su se stvorile na plodnim tlu antičke baštine jer ih je zbog te baštine prve progutala bizantska rekonkvista. Kosezi-oni su zasebna društvena grupa u ranom srednjem vijeku u Karantaniji. Nastali su u doba nakon samog doseljenja i održali se do 13.st. Prvi ih je u kritičkoj historiografiji htio objasniti Jean Bodin. Najviše prašine digla je teza Ljudmila Hauptmanna o toma da su kosezi hrvatskog podrijetla. Hrvati naoružani, koji su podvlastili društveno neizdiferencirane Slavene, te im se nametnuli kao vladajuća skupina. Oni su tvorci Karantanije. Do tog je zaključka došao kad je napravio kartu srednjovjekovne Karantanije i našao niz toponima hrvatskog imena, a prilikom seobe jedan dio Hrvata je zaista došao na taj prostor. Sve do tada, prije Hauptmannove teze, Karantanija je smatrana prvom slavenskom državom u srednjem vijeku gdje su nađene prve potvrde Slovenaca kao naroda, a onda je Hauptmannovom tezom ispalo da je Karantanija zapravo prva hrvatska država. To je ondašnjoj Jugoslaviji kao federaciji bila problematična teza. Na Hauptmannovu tezu reagirao je Slovenac Bogo Grafenauer koji je potvrdio frekvenciju hrvatskih toponima, no istaknuo je da je to samo u jednom malom dijelu Karantanije-pagus Croatorum, gdje je bila samo jedna skupina Hrvata, koja se zato ne može poistovjetiti sa cijelom etničkom skupinom na prostoru

Karantanije. Kosezi su bili u funkciji vojne partije kojom se počeo okruživati plemenski knez u rodovskom društvu. O Karantancima u to doba nije imao tko pisati jer su im susjedi bili nepismeni, dok o istočnim Slavenima postoje podaci od njihovih bizantskih susjeda. Historiografija se zato u slučaju Karantanaca služi metodom analogije, po tome su zapadni Slaveni kao i istočni, o kojima postoje podaci, bili prvo u rodovskom društvu, te se smatra da je njihova društvena pretvorba išla podjednako. Po Grafenaueru kosezi su nastali unutrašnjim društvenim razvitkom. Mislilo se da će oni biti zametak feudalne klase, ali to nije uspjelo jer su u sklopu Karantanije ušli u 9.st u sastav Franačke, koja je u Karantaniju poslala svoje feudalce. Ulaskom u Franačku kosezi nisu bili eliminirani i izjednačeni sa slobodnim seljacima, već ih je Franačka očuvala izdvojivši ih od ostalih društvenih grupa posebnim pravima. Tako postoje 4 društvene skupine : kmetovi (zavisni seljaci na vlastelinstvima), slobodni seljaci, kosezi, feudalci. Kosezi su bili u sredini, imali su zasebno sudstvo, pravo nošenja oružja (koje je u srednjem vijeku moglo nositi samo plemstvo), sudjelovali su u običaju ustoličenja plemenskog kneza na Gosposvetskom polju. U početku je to bio postupak slobodnog izbora plemenskog kneza u rodovskom društvu, zatim je kneževska vlast postala nasljedna u okviru jedne obitelji, a pravo izbora kneza imali su samo kosezi, onda je napokon s dolaskom franačke vlasti nestao čak i privid izbora kneza, već je to ostala simbolička procedura kojom se netko (franački odabranik u tom slučaju) odabire na položaj kneza. Kosezi su, dakle, u doba Franačke sudjelovali u toj simboličkoj proceduri. Franačka vlast je u tom prostoru bila vrlo lomna pa je trebala društvenu grupu na koju će se osloniti, a to su bili upravo kosezi. Karantanija je feudalizirana i kristijanizirana, odnosno crkveno uređena u vrlo brzom roku baš kad se u njoj društvo počelo diferencirati. Ta brzina društvene pretvorbe izazvala bi velike potrese, pa su u tome kosezi pomagali knezu. Kosezi su na tom prostoru bili potrebni jer se tu javljaju prvi vjesnici feudalizacije, te je to rubni prostor gdje je vojno interveniranje bilo vrlo skupo (za razliku od drugih područja franačke države gdje je provođena feudalizacija). Kosezi su ipak nestali u razvijenom srednjem vijeku. Postali su suvišni zbog raspada pridvornog gospodarstva. Isprva je sav urod pripadao samo feudalcu koji je kasnije imao svoj alodij, a ostalo je isparcelirano seljacima koji su im onda davali određene daće. Zatim je taj senior podijelio određene parcele vazalima. Tako je nastalo sitno, niže plemstvo ( to je zapravo pravna kategorija, a ne odraz imovinskog stanja jer je taj niži plemić mogao biti bogatiji od vlastelina svog seniora). To niže plemstvo se dijeli na dvije pravne kategorije: ministerijale i vitezove. Ministerijal je osoba s aktivnim i pasivnim feudalnim pravom. Pasivan je bio kao vazal u odnosu na svoga seniora, a aktivan kao senior svom vazalu (to je obično vitez). Vitez je osoba sa samo pasivnim feudalnim pravom, nije mogao biti senior, već samo vazal svome senioru. Niže plemstvo postalo je vojska svog seniora, seniori su tako stekli svoju privatnu vojsku. Kad se taj proces dogodio u Karantaniji, kosezi kao feudalni vojnici, poluseljaci, više nisu bili potrebni. Pojedinci koseške grupe sačuvali su koseški ugled jer su htjeli sačuvati tradiciju biranja koruškog vojvode (kneza) da bi se zadržala njihova afirmacija. Takvo očuvanje tradicije nije moglo ostati tako dugo inercijom od raspada pridvornog gospodarstva 11.st do 15.st, netko je morao biti zainteresiran da se ono održi (iza tog obreda stvara se nova društvena grupa), ali i da se prekine. Fridrik III Habsburški prekinuo je to simbolično ustoličenje koruškog kneza u 15.st jer je smatrao da je to ispod njegove časti. Prije toga Fridrik III je napravio veliku koncesiju nižem plemstvu-staleže (1414) kroz čije će se statute po staleškim saborima niže plemstvo boriti za svoja prava ( pa kad je to ustoličenje tom plemstvu postalo nevažno, ono je ukinuto). Tada je taj prostor u svom razvoju ušao u isti razvojni tijek kao i područje zapadnog feudalizma. U tu novu kategoriju sitnog plemstva regrutiraju se :službenici vlastelinstva, osobe iz redova kosega zbog interesa feudalaca, niže plemstvo iz Njemačke (njemački visokokvalificirani ljudi koji su se tu naselili putem njemačke kolonizacije). Nijemac kojem je bilo loše na prostoru Njemačke unaprijedio bi vlastelinstvo u Karantaniji i bio biran u privatnu vojsku seniora. Oprema feudalnih ratnika bila je skupa, pa je u tu vojsku feudalaca prvi mogao ući dobro izvježban i opremljen ratnik. Pitanje formiranja Donje Panonije Pribina je bio osnivač D.Panonije, lokalni knez Velikomoravske istisnut s političke scene. Prije toga išao je u Franačku tražiti posao sa svojom ratnom družinom. Franački kralj dodijelio mu je prostor gdje on treba osnovati jedinicu franačkog carstva da bi doveo Velikomoravsku u poluokruženje od franačkog carstva te da ona bude tampon zona od prodora Bugara. Tu se počinje provoditi kolonizacija, uređuju se crkvena pitanja i uprava. D.Panonija je postala neovisna ranosrednjevjekovna država. Treba se osvrnuti na to na koji se način hrvatska historiografija odnosi prema D.Panoniji i prema kojim kriteriju. Velikomoravskiknez se u pogledu pokrštavanja (ćirilometodska misija) okrenuo Carigradu koji ne odgovara u potpunosti prema njegovim željama. Papinstvo se nalazi pred teološkodoktrinarnim problemom. Papa mora naći rješenje za legalizaciju vjerovjesništva bez da povrijedi učenje Crkve. Stefana Prvovjenčanog je naslijedio njegov najstariji sin Radoslav (1227-1234) koji je manje sposoban od svoga oca, uzeo je carski naslov, bio je pod utjecajem epirskog despota Teodora Angela (Epir je bio na vrhuncu moći i težio obnovi Bizanta), oženio se njegovom kćerkom. U zemlji je izazvao nezadovoljstvo svojim postupcima koji su bili posljedica njegovog grčkog odgoja kao sina Stefanove žene Eudokije. Epirsko carstvo doživjelo je slom porazom

27

kod Klokotnice 1230. Bugarska pod Asenom II (1218-1241) izbija na prevo mjesto među balkanskim državama. Vlastela je zbacila Radoslava i dovela na prijestolje njegova brata Vladislava (1234-1243), zeta bugarskog cara, pa je mjesto grčkog utjecaja zavladao bugarski. Nezadovoljan prilikama u zemlji, arhiepiskop Sava (Rastko) odlazi na istok u obilazak svetih mjesta. Na povratku je svratio u Bugarsku, gdje je i umro na Asenovom dvoru 1235. Smrću cara Asena II Bugarska gubi svoje značenje 1241. Nestabilnost donose Mongoli koji su na povratku prešli i preko Srbije. Vlastela dovodi na vlast trećeg Stefanovog sina Uroša I (1243-1276). Vladislav se izmiruje s bratom i zadržavši kraljevski naslov, dobija na upravu Primorje (Zetu i Trebinje) odakle su uklonjeni potomci Nemanjina sina Vukana. Za Uroša I država je uređivala odnose s Bugarskom i Hrvatskom, tada je Bugarska bila velesila, a na jugu su bile državne tvorbe Bizanta. Uroševa država se ne širi nego se uređuje iznutra učvršćivanjem dinastičke vlasti. Bugarski car Mihajlo Asen (1246-1257) je potpisao savez s dubrovačkom komunom koja je tada bila pod mletačkom vlašću, a ratovala je protiv Uroša zbog sukoba dub. i barske crkve. Borba se vodila oko toga, da li će katolici u srpskoj državi biti podložni Baru ili Dubrovniku. Papa Inocent IV donosi 1247. odluku da se Barska crkva podredi Dub nadbiskupiji. Barska nadbiskupija, koju je energično podupirao kralj Uroš jer nije mogao dopustiti da katolici u njegovoj državi zavise od jednog centra izvan nje, ne samo da se nije pokorila, nego je poslije dugih sporova uspjela očuvati svoju jurisdikciju nad katolicima u Srbiji. Dubrovnik je 1255. morao napustiti svoje pretenzije. Osnovni uzroci ratovanja Uroša protiv Dub. bili su zbog trgovine i povlastica Dub. na trgovinu sa srpskim zaleđem koje su starije od Nemanjićke države. U tom sukobu Mleci nisu neposredno sudjelovali, ali su davali donekle zaštitu na širem međunarodnom pravu. U svim ratovanjima s Urošem ne dolazi do opsade Dub. u klasičnom smislu-blokadom s kopna i izmirivanjem neprijatelja pod opsadom. Nemanjići nisu bili dorasli fortifikacijama Dub, a on se nije ni mogao izmiriti zbog pomorskog položaja koji mu je uvijek bio otvoren. Nemanjići su se zato odlučili na malobrojne vojne odrede na dub teritoriju, a dolaze najviše na domet strelica od grada. U okolici Dub. vrše štetu, palež i pljačku. Dub. je zato vodio kontraudare, no više se služio gosp. embargom tako što bi zamrznuo gosp. odnose s Nemanjićima. Nemanjići su se htjeli emancipirati od dub. supremacije u gosp. srpske države, uzimajući najbolje od nje, ali kad su to učinili Dubrovčani uvode embargo i tako su svi putevi trgovine Nemanjića zatvoreni. Dub. je s Mihajlom Asenom sklopio ugovor o preciznim kopnenim granicama koje su bile bliske kad je Bugarska pritisnula Srbiju. Srbije pod Urošem nije imala uspjeha u odnosima s Ugarskom u u težnji da svoju granicu prema sjeveru pomakne do Save i Dunava. Ugarska se brzo oporavila poslije Mongola, organizira između Save i Drine Mačvansku banovinu. Premda su Nemanjići bili samostalni, dobili nezavisnost, osobito 60-ih 13.st za vladavine Uroša, Uroš je slao Beli IV pomoćne postrojbe za Belino ratovanje na zapadu srednje Europe. To nije bio oblik saveza Srba i ugarsko-hrvatskog kralja, ali taj zahtjev Bele IV Nemanjić nije mogao odbiti. Ugarska je preko Nemanjića htjela duboko na JI Balkana pa je tako uključila srpsku dinastičku obitelj u svoje političko-dinastičke sklopove. Urošev sin Dragutin oženio se unukom Bele IV. Prilike u Europi su tada bile zapletene i čim je ugarska dinastija oslabila (sukob Bele IV i njegova sina Stjepana), Uroš je pokušao zaposjesti Mačvu. Tada bi se Raška po prvi put proširila na sjever do Save i Dunava. Uroševe političke procjene bile su loše tako da je 1268. bio zarobljen. Uroš je morao po mirovnom dekretu svome sinu Dragutinu, zetu Arpadovića, odstupiti polovicu teritorija svoje države. Dragutin je nosio titulu “mladog kralja”, to je bila srpska titula prijestolonasljednika. Ugarska je pokušala ojačati svoj položaj u spornim oblastima između nje i Bugarske osnivanjem banovine u Kučevu i Braničevu, no ta se banovina nije dugo održala(1272-73) jer su se u njoj osamostalila dva velikaša, braća Drman i Kudelin. 1261. na biz. prostoru obnovljeno je jedinstvo, pa su i Nemanjići trebali urediti odnose s Bizantom dinastičkim vezama udajom jedne kćeri cara Mihajla VIII Paleologa za Uroševa sina Milutina, ali su pregovori propali. Nemanjići su procijenili da je jug slab i da je za njih bolje da budu u protubizantskom taboru što bi im omogućilo da se ojačaju teritorijalnim proširenjem na jugu. Diplomatske i političke veze remetilo je i to što je biz. car Mihajlo VIII Paleolog osporavao autokefalnost srpske Crkve time što je priznao autokefalnost Ohridske Crkve stvorene za Bazilija II. Nemanjići su već bili izgradili svoj identitet i srasli su sa svojom crkvom, pa se ta institucija nije mogla samo tako ukinuti. 1276. dolazi do vojnog udara, Dragutin nije dobio teritorij od oca Uroša, pa je krenuo izvršiti vojni udar. Majci Jeleni je na upravu dao Trebinje i Duklju, a s Dub. je htio uspostaviti dobre odnose. To je učinio kako bi lakše udario na vlast, da ne troši energiju na periferiji države od koje bi mu mogla doći kakva potencijalna opasnost i omesti mu planove za centar vlasti. 1289. Dragutin je pao s konja i slomio nogu pa tako invalidan nije mogao postati kraljem (možda je postao neki drugi razlog za abdikaciju ali nije poznat). Sve do sloma križarskih država i obnavljanja Biz.carstva 1261. Bugarska, Srbija, Epir, Solunsko kraljevstvo i Nikejsko carstvo bore se oko vlasti nad Makedonijom pa se u tom razdoblju više od 10 puta izmjenjuju kao gospodari cijele Makedonije ili pojedinih dijelova. Tada dolaze na vlast snage koje žele veći teritorijalni iskorak. To je u osnovi viteško društvo kojemu je potrebno permanentno stanje navalnog ekspanzionističkog rata. Osim toga prilike u međunarodnom okruženju su povoljnije i nestala je opasnost od Ugarske sa sjevera, a Bizant je to podržavao. 1282. sastao se sabor u Deževu gdje je Dragutinov mlađi brat preuzeo konja i oružje svoga brata kao elemente viteštva odnosno znakova vrhovne vlasti. Dogovoreno je da će nakon Milutinove smrti vlast preuzeti Dragutinov sin a ne Milutinov što je zapravo potvrda da je razlog Dragutinove abdikacije bio invaliditet. Dragutin je

zadržao neposrednu vlast u dijelovima države uz Dunav akoje trebao dobiti od oca. Nemanjići s Milutinom kreću u ekspanziju, a Dragutin je sudjelovao na saboru u Orvietu za ukidanje obnove Bizanta, jer bi na taj način dobio neke bivše biz. teritorije. Smjer Srbije na JI bio je dobro procijenjen. U prvom proboju na jug Milutin je osvojio teritorij vardarske Makedonije (to je okvir današnje Makedonije). Protuudar Bizanta bio je samo u obliku kaznene pljačke, bez snažne ofenzive za vraćanjem teritorija. Milutin je imao potporu Dragutina, Prodorom na jug Srbi su došli do Atosa u Egeju, ali se sav teritorij nije mogao inkorporirati u upravni sklop nemanjićke države. U trajnijem posjedu mogao je ostati sav prostor sjeverno od pravca Štip-Prilep-Ohrid, na tome se inzistiralo. Dragutin je stekao mačvansko-bosansku banovinu, a taj je prostor i nešto južnije bio zvan Srijemom pa je Dragutin tako dobio titulu srijemskog kralja. Dragutin je bio okrenut problematici srednje Europe, podržavao je Anžuvince. Dragutin je prvi srpski vladar koji povremeno rezidira u Beogradu, vlast Nemanjića je dosta učvršćena na sjeveru uz granicu SavaDunav. Milutin je sagradio velik broj manastira, koji po veličini, po raskoši arhitekture i slikarstva, kao i po dobivenim posjedima odskaču znatno od zadužbina prijašnjih Nemanjića (Nagoričino kod Kumanova, Gračanica,. Banjska, Bogorodica Leviška u Prizrenu itd.). Milutin je umjesto prvobitnog skromnog Hilandara podigao današnji manastir, u Jeruzalemu je osnovao srpski manastir sv. Arhanđela a sagradio je i neke crkve u Solunu i Carigradu. Na istoku je Bugare tatarski kan Nogaj zbog svoje vojne moći stavio sebi u zavisnost. Dragutin se nije mogao proširiti na istok jer su Bugari uzvratili udar (zbog zauzimanja Braničeva). Iako su Nemanjići pobijedili Bugare, nisu im mogli ništa zbog tatarskog zaleđa. Zato su se Srbi povezali s Bugarima preko dinastičkih veza: Milutinova kćer Ana udala se za sina bug. cara Mihajla Šišmana (kasnijeg cara). Navalu kana Nogaja na Srbiu osujetio je Milutin tako da je poslao taoce (sina Stefana sa vlastelom) na tatarski dvor. Poslije Nogajeve smrti taoci su pobjegli natrag u Srbiju. Tada su postojale 2 nemanjićke države koje su bile posljedica gosp. prilika i viteškog društva koje je težilo ekspanziji. 1. Pod Milutinom-držao je Rašku, Hum, Duklju i primorje-regnum Rassiae 2. Pod Dragutinom-imao je Srbiju, SI Bosnu, Mačvu (Srijem)-regnum Serviae. Između braće je došlo do sukoba. Milutin je htio izigrati ugovor o nasljeđivanju. Milutin želi rješiti odnose s Bizantom da izbjegne pat-poziciju, pa da legalizira prodore na jug. Tom uređenju odnosa protivile su se strane u Bizantu i među Nemanjićima. Nemanjićki ekspanzionisti nisu htjeli uređivanje odnosa s Biz, a u Biz. protiv sporazuma je bilo makedonsko-bizantsko plemstvo koje je već ionako ostalo bez ogromnih teritorija zbog srpskih osvajanja, a tim bi ugovorom ostali zauvijek zaboravljeni. Konzervativci u Biz. podržavali su ideologiju jedinstvenog carstva u kojem ne bi bilo barbarskih primjesa. Kao nekada Vukan prema Stefanu Prvovjenčanom, Dragutin je tražio oslonac na Zapadu, u Ugarskoj i katoličkoj crkvi. Feudalci su bili nezadovoljni jačanjem centralne vlasti u Srbiji i novim kursom prijateljstva prema Bizantu. Dragutin je raspolagao prostranim oblastima, gdje prije nije bilo ili je bilo vrlo malo srpskog plemstva, pa ih je mogao dijeliti vlasteli i tako je vezati uza se. Ali crkva, u čijem je interesu bilo jačanje centralne vlasti i koju je Milutin obilato pomagao, zazirala je od Dragutinovih veza sa Zapadom i bila potpuno na Milutinovoj strani (crkva će ga poslije smrti proglasiti svecem, iako njegov privatni život nije bio u skladu sa crkvenim zahtjevima). Milutin je mogao držati najamničku vojsku zahvaljujući visokim prihodima, pomoću koje se i održao na vlasti. Poslije višegodišnje borbe svećenstvo je napokon uspjelo izmiriti sukobljenu braću, pod uvjetom da Dragutinovo potomstvo zavlada Srbijom. Milutin je htio otkloniti opasnost s juga dobijanjem za suprugu biz princezu, a onda bi time dobio i nasljedno pravo za svoju djecu. Pregovori Biz. i Milutina su počeli, a njima se protivila i biz crkva. Jedina kandidatkinja za Milutinovu suprugu bila je careva sestra Eudikija, udovica vladara Ivana Trapezuntskog. Ona se nije htjela udati za čovjeka koji je bio tri puta oženjen, a treća mu je žena još k tome živa, nije htjela otići u barbarsku državu, a podržavala je svoga sina. Milutin nije posustajao, pa mu je zato biz car Andronik II ponudio petogodišnju kćer Simonidu. Tome se protivio i patrijarh zbog kanonskih propisa o braku; bila su dopuštena najviše tri braka, ali četvrti nipošto. 1290. Bizant je na Vardaru predao Simonidu, a odveo taoce i bugarsku princezu, Milutinovu dotadašnju suprugu. Tako je to i po kanonskim propisima bio treći brak Milutina. Simonidu i Milutina vjenčao je Ohridski arhiepiskop, a za miraz je dobio prostor osvojen sjeverno od linije OhridPrilep-Štip. Sve to je pogoršalo odnose među braćom. 1292. ugarski kralj Andrija III Mlečanin je Dragutinovu sinu Vladislavu darovao herceštvo Slavonije u nasljedni posjed, a 1293. dobio je za ženu Konstancu Morozini. Nakon smrti Andrije III 1301. došlo je do desetljetnog ratovanja za krunu sv. Stjepana u kojem je sudjelovao i Dragutin kako bi svome sinu osigurao samu krunu sv. Stjepana, ali to nije bilo realno, te je uz to došlo do sukoba sa Milutinom. 1301. Dubrovčani su s vojskom, došlom iz Zadra i Hrvatske, napali Kotor, okupirali Mljet i uspostavili pomorsku blokadu države Nemanjića. Zbog toga je Milutin odgovorio kopnenom blokadom Dubrovnika. U pozadini svega je zapravo bio sukob braće. 1302. na Drini su se našli u sukobu Stjepan II Kotromanović i ban Mladen II. Jedini glavni gospodar ui Bosni bio je Pavao, a s Mladenom je htio istisnuti Kotromanoviće, te je koristeći sukob Milutina i Dragutina, prodro sve do Nikšića i u Hum. 1304. Pavlov sin, Mladen II je nosio titulu gospodara cijele bosanske zemlje. Vlast Ugarsko-Hrvatske nad Zahumljem nije bila trajna, ali je oslabila Milutina koji je tražio potporu od pape Bendikta IX i Klementa V ponudivši se pod zaštitu papinstva. 1308. papa je poslao trojicu legata

29

Milutinu da ostvare crkvenu uniju i predaju mu papinsku zastavu koja je simbol zaštite i borbe protiv nevjernika. Filip Tarenški (sin napuljskogh kralja Karla II) je bio nositelj anžuvinskog prava na Bizant (anžuvinski posjedi u Epiru 1254), bio je u vezi s Milutinom kako bi obnovio latinsku vlast nad Bizantom išavši iz prostora Albanije i Epira. To se prolongiralo, ali tko zna je li to bilo moguće od tada jake srpske autokefalne crkve i uz to ni Milutinove namjere nisu bile takve da se ti planovi realiziraju. Država kralja Dragutina bila je privremena tvorevina vezana za njegovu ličnost. Jedan je dio bio izdvojen iz srpske države, drugi su sačinjavale zemlje dobivene na upravu od Ugarske, treći je bio plod njegovih osvajanja (Braničevo). Poslije Dragutinove smrti Milutin je pogazio sporazum sa bratom, zatvorio svog nećaka Vladislava i zaposjeo njegove oblasti. Ugarska to nije prihvatila i Karlo I zauzima 1319. Beograd, te obnavlja Mačvansku banovinu. Srbija je ipak kao trajan posjed zadržala Braničevo. Protiv Milutina je ustao njegov sin Stefan zbog Simonide i njezine braće koji su htjeli biti pretendenti na baštinu Nemanjića. Uporište mu je bilo ratoborno plemstvo koje je željelo korjenitu promjenu vanjske politike. Izbjegnut je unutrašnji raskol, ali je Milutin kaznio sina osljepljenjem zbog čega kao invalid nije mogao preuzeti vrhovnu vlast. Stefan je protjeran s obitelji u Bizant, a jedno od njegove djece je bio Dušan. U progonstvu je bio 7 godina nakon čega se vratio. Kako nije bio dobro osljepljen, imao je malo vida, uzeo je vlast (bila si tri pretendenta:Milutinovi sinovi Stefan i Konstantin i Dragutinov sin Vladislav). Svoj vid je Stefan skrivao od oca sve do njegove smrti 1321. U Milutinovo vrijeme Nemanjićka država se usmjeruje prema JI, a nakon njega na vlasti je Stefan Dečanski (1321-1331), koji je u Dečanima izgradio svoju zadužbinu. Ona je graditeljska ljepota, spoj je istočnog utjecaja i obale istočnog Jadrana. Na sjeveru države učvrstio se Dragutinov sin Vladislav. Na prostoru Stona i Pelješca su se u 14.st učvrstila braća Branivojevići čija je dinastička kuća htjela širiti svoj utjecaj ne gledajući etnička i nacionalna obilježja. Branivojevići su počeli vršiti ekspanziju prema Dub. i Neretvi, a u unutrašnjosti prema Krajini (između Neretve i Cetine). Opsjedali su Imotski i borili se za Zahumlje koje su htjeli i Bribirci (Mladen II) i srpski vladar. Bosanski ban Stjepan II Kotromanović vladao je Usorom i Soli nakon pada Bribiraca. Stjepan II i Dubrovčani su se sporazumjeli o razbijanju Branivojevića i podjeli njihovih teritorija. Dubrovačka komuna je znala da srpski vladar ne može zaštiti Branivojeviće, a Stjepan II je mogao samostalno vladati u Bosni. 1326. zajednički djeluju vojska bosanskog bana i dubrovačko ratno brodovlje u delti Neretve i akvatoriju toga prostora. Tada je “mladi kralj” Dušan bio u blizini posredujući u oslobađanju nekih zarobljenika te je tako primio i dubrovačko poslanstvo. 1326. Dubrovčani su vojno zauzeli Ston i Pelješac, prostor Nemanjića, a zbog toga Dušan nije uložio ni protest u ime srpskog vladara. Taj prostor nije imao teritorijalnog kontinuiteta s dotadašnjim dubrovačkim prostorom. Jedna komisija senatora trebala je odlučiti da li bi se Pelješac mogao zaštiti zidinama ili prokopati da postane otok jer se Dub. nije bojao opasnosti s mora već iz zaleđa. Odlučili su izgraditi zidine kod Stona koje su primjer tadašnje suvremene vojne tehnologije. Ston je prvo srednjevjekovno naselje koje je nastalo u potpunosti isplanirano. U tim sukobima poginula su braća Branivojević. Dubrovčani su htjeli diplomacijom steći legitimnost novoosvojenog posjeda u odnosu na Nemanjiće. Pregovori sa Stefanom Dečanskim su propali jer je tražio previsok tribut za taj prostor, pa je 1327/28. došlo do dubrovačko-srpskog rata. Ne zna se je li taj prostor ostao potpuno sačuvan u sukobu ili je bio izgubljen za kratko vrijeme, no sugurno je da ga je kasnije trajno zadržao. Kronike o tom sukobu se nisu sačuvale. Stefan Dečanski je htio ojačati svoj politički položaj ženidbom na Zapadu, s Blankom, kćeri tarentskog kneza Filipa, mogao se oženiti jedino ako prihvati papinsku vlast nad srpskom Crkvom, ali Stefan je to odbio, ženidba je propala, a onda se 1324. oženio nećakinjom bugarskog cara. 1330. Bugarski car Mihajlo Šišman i biz. car Andronik III Paleolog (1328-1341) sklapaju vojni savez i Stefan se okrenuo istočnoj politici. Te iste godine Stefan je kod Velbužda pobijedio Bugare pri čemu je poginuo i car Mihajlo. Na bugarsko prijestolje došao je Ivan Štefan (1330-31), sin Ane, sestre Stefana Dečanskog. S Bizantom se nije ni sukobio, pa se Andronik III okrenuo na Bugarsku i počeo joj otimati prostore koristeći njene slabosti. U nemanjićkoj državi tada dolazi do dinastičkog razdora između mladog kralja Dušana i Stefana. Isprva su se pomirili a onda je Dušan zarobio Stefana i utamničio ga u Zvečanu gdje je ovaj i umro. Dušan je tako 1331. došao na prijestolje. Stefan Dečanski nije se borio navalnim ratom pod utjecajem viteškog društva, nego je to protiv Bugara bio obrambeni rat. Dušan je na vlast došao upravo zbog te viteške klase, a tada je Bizant bio najslabiji u svom obrambenom sustavu. To je bila prava prilika za Dušanova osvajanja jer nije kao svoji prethodnici bio dinastički vezan uz Bizant. Prve godine Dušanove vlasti prošle su u konsolidaciji središnje vlasti koja je bila uzdrmana promjenama na prijestolju i pripremanju terena za akciju protiv Bizanta. Dušan je intervenirao u Bugarskoj gdje je vladar postao Ivan Aleksandar(1331-1371), rođak bivšeg cara Mihajla Šišmana, pregovarao je s njim i oženio njegovu sestru Jelenu. Bugarska je tada bila samo pasivni promatrač promjena u JI Europi. Dušan je skršio unutarnje pobune drastičnim kaznama. Dubrovnik mu je konstantno htio nametnuti ekonomski embargo, pa je i s njim uredio odnose. 1333. Dušan u svojoj povelji daruje dubrovačkoj općini Ston i Pelješac za 8000 perpera + 500 perpera godišnje. Time su Dubrovčani zauvijek dobili Pelješac, kojim su ionako oduvijek vladali, što je znao i Dušan, tako da se i on okoristio tom prodajom. Za te iste novce Dubrovčanima je priznao prostor “dubrovačkog primorja” (između Stona i Dubrovnika) iz istih razloga jer njime nije faktički vladao. Taj prostor držao je bosanski ban, ali Dubrovčani su htjeli da im ga potvrde Nemanjići. Nakon dva

tjedna od Dušanove povelje dub. diplomacija je dobila povelju od Stjepana II kojom je on priznao Pelješac i Ston kao dubrovački posjed (iako taj prostor Bosna nikad nije imala, Dub. je htio potvrdu da spriječi eventualnon pretendiranje Bosne na taj prostor). 1399. od bosanskog kralja Ostoje Dub. je dobio i Primorje. Dušan je u svoju povelju iz 1333. uveo i članak da se na Ratu (Pelješac) treba dopustiti prisutnost srpskog popa, a tim je argumentom branio svoje želje prema Zahumlju. Ubrzo je na tom prostoru nestalo pravoslavne crkve jer Srbi nisu bili zainteresirani za nj, a Dubrovčani su širili katoličanstvo. 1334. Dušan je krenuo u ekspanziju na Egeju jer ga je interesirala biz. carska kruna. Osvojio je Ohrid, Prilep i došao do Soluna, no kako je bio odlično fortificiran, morao ga je ostaviti. Ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert upao je Dušanu na sjever države kako bi vratio tradicionalne teritorije pod svoju vlast. Zbog toga Dušan kreće u pregovore s Andronikom III koji mu je legalizirao osvojena područja. Ohrid je tako bio drugo središte autokefalne crkve u vlasti Nemanjića, a Prilep je bio važno strateško mjesto za buduća osvajanja. Nakon tog mira vratio je oteta područja na sjeveru, a neprijateljstva Srbije i UgarskoHrvatske nastavila su se do kraja vladavine Ludovika 1382. 1341. umro je Andronik III, pa u ime malodobnog cara Ivana V Paleologa vlada regentica carica Ana Svaojska. Tada se za cara proglasio Ivan Kantakuzin(1346-1354) pošto je mislio da će njega zapasti regenstvo, ali nije. U Bizantu je došlo do građanskog rata, a Kantakuzin se obratio Dušanu. Pregovarali su 1342. u Prištini, no interesi im se nikako nisu spajali jer Kantakuzin koji je htio biti biz carem. nije mogao dopustiti da mu Dušan oduzima državni teritorij u zamjenu za pomoć. Postignut je kompromis da svaki zadrži ono što sam osvoji. 1342-43. odvijale su se vojne operacije u zoni grada Sera kraj Strume koji je bio urbano središte važno za Solun. Tu su bile srpske pomoćne čete, a većina je krenula Albaniji, biz. provinciji. Dušanu su se mogli oduprijeti lokalni albanski velikaši, ali ih ih je on pregovorima nastojao pridobiti za sebe obećavši im da će im osigurati njihove posjede, ako priznaju njegovu vlast. Dušan je osvojio cijelu Albaniju, ali je Drač ostao u vlasti Anžuvinaca, osvojio je također i neke prostore u Makedoniji kako bi imao uporište za daljnje napredovanje. 1343. Kantakuzin je raskinuo savez sa Dušanom. Njega su podržali velikaši u Tesaliji, a potražio je i saveznike kod Seldžuka, od čijeg je emira Umora zatražio pomoćne trupe. Na taj način su prvi odredi Turaka ušli u Europu. Kantakuzin je to učinio jer nije mogao imati dva neprijatelja oko sebe- Dušana i biz. vlast. Otada Turci postupno dobivaju na značenju, postaju vojni činitelj u JI Europi. Oni nisu pomogli Kantakuzinu osvojiti Solun kako bi se nametnuo Carigradu jer bez obzira što je bilo 20 000 turskih konjanika, Turci nisu imali dobro razvijeni komponentu osvajanja utvrđenih gradova. Dušan je sada zaposjeo Ser, osvojio Halkidiku, a s njom i Atos, te cijelu JI Makedoniju. Zato se u travnju 1346. Dušan proglasio carem. Bizant se tome protivio zbog načela da postoji samo jedno carstvo i to Bizantsko, samo jedan car, bazileus i samo jedna crkva. Ta se ideologija nije napuštala, već prilagođavala suvremenim prilikama. Bizantske titule Srbima:Nemanja je bio “carev sluga” u doba Emanuela Komnean, a onda “kralj” najniži u rangu, zapravo više kao župan. Stefan Prvovjenčani je bio sebastokrator, “carski zet” a to je uspjelo i Milutinu koji je bio i “carev sin”, brat prijestolonasljednika Mihajla IX. Srbija je htjela postati nasljednicom ideje o jednom univerzalnom carstvu umjesto Bizanta. Dušan je dugo bio “kralj svih srpskih zemalja”, a tek od 1343. osvajanjima u Makedoniji uzeo je naslov “onaj koji vlada čestima grčkog teritorija”, ali i prostorom Bugarske. Naziv “grčki” mu je očitovao tu ambiciju prema Bizantu, a nakon osvajanja Sera Dušan je “gospodar (skoro) cijelog carstva Romana”. Protiv toga je bilo grčko plemstvo. Za Dušana je bio važan odnos prema gori Atos. Njen upravnik, protat, je osporavao vrhovnu vlast bazileusa, tako da je u obredima osim imena bazileusa spominjao i ime srpskog vladara, što je značilo da ga priznaje kao vladara Atosa i Halkidike. Dušanovo krunjenje nije mogao izvršiti carigradski patrijarh, pa su srpska Crkva, Ohridska arhiepiskopija i bugarska patrijaršija (Trnovo) proglasile za patrijarha “Srba i Grka” srpskog arhiepiskopa Joanikija koji je uz potporu atoskog protaa po bizantskom ceremonijalu okrunio Dušana za cara 1346. Dušan je htio učvrstiti svoju titulu time što je rekao da ga je Bog odredio za cara. Ti dostojanstvo papinstvo nije imalo razloga priznati, kao ni ugarsko-hrvatski kralj, a 1350. carigradski patrijarh je isključio srpsku crkvu i carstvo iz carigradske patrijaršije. Ivan V Paleolog priznao je Dušana samo kao cara Srbije, a nosio je titulu “voljenog strica”. Dušan je nosio titulu “Krista Boga blagovjesni car” a slično se zvala i njegova žena Jelena, sestra bug. cara Ivana Aleksandra. Zvali su ih “sveti car” i “sveta carica”. Dušan je bio car Srba i Grka, a ne Romeja, htio je izjednačiti suverenitet srpskih država i stečene bizantske zemlje. Dušan je dodjeljivao titule carskog uređenja, pa poslije cara slijedi despot, to je Dušanov brat po ocu Simeon i caričin brat Ivan Asen. Dostojanstvo sebastokratora dobio je muž Dušanove sestre Dejan. Titula cesara dana je jednom od vojvoda, a najviše časti dodijeljene su obitelji cara i carice. Sin Uroš nije bio proglašen za cara nego za “kralja svih srpskih i primorskih zemalja”, no pitanje je da li je država Nemanjića bila podijeljena na dva dijela. Prema Nikoforu Gregori, biz povjesničaru, granica je išla linijom Skopja. Dušan je dobio romejske zemlje, a Uroš srpske (Uroš tad ima 10 godina). Dušan je zadržao pokroviteljstvo nad sinom. Osvajajući biz dijelove carstva nije želio mijenjati političke strukture, već je prihvaćao rješenja kakva su postojala i koja su omogućila njegova osvajanja. To je bilo mrvljenje carskog teritorija, a Dušan je po proglašenju carske vlasti nastavio s mrvljenjem središnje carske vlasti. Ne zna se je li to bila politička nužda ili

31

što drugo. Među elitom države Nemanjića nije bilo ideje o promjeni političkog sustava, ona robuje biz. modelu i preuzima bolesti koje su uništile biz. carstvo, a taj je virus ubrzao uništenje srpske države. Sav teritorij bez posjedovanja Carigrada nije ništa značio. Ekspanzijom prema jugu Srbi su došli do Egejskog mora, a Solun je ostao biz. otok u srpskom moru. Dušan je razdijelio ostatke ostataka biz prostora na dva dijela: istočni, koji je bio zahvaćen građanskim ratovima i zapadni, bogatiji i slobodniji prostor koji je s biz carem bio vezan samo rodbinskim srodstvom. Dušan se odlučio za istok. 1348. Europom je harala kuga, a Dušan je zaposjeo Epir i Tesaliju, te je tako vladao s 5/6 carstva. Carigrad nije mogao osvojiti bez brodovlja koje nije imao. Stoga mu je jedini saveznik mogla biti Venecija. Dušan je pregovarao s Mlecima, ali oni oklijevaju osvojiti carski grad i zato se Kantakuzin borio protiv mletačkog glavnog konkurenta Genove. Protivnici Mletaka su oslabili. Mleci su strepili od toga da novi biz vladar, koji bi bio srpski, ne uspostavi stabilnu vlast u JI Europi, da onemoćali Bizant ne zamijeni Dušan koji bi mogao isključiti Mletke iz važnog trgovinskog posla nametnuvši svoje uvjete. Mlečani su htjeli izmiriti Dušana s biz carem i bosanskim banom. Dušan se nalazio u povoljnoj situaciji, pa je 1350. vojno intervenirao u dolini Neretve, što je historiografija objašnjavala kao ponovno osvajanje Zahumlja, no ono je napušteno još u Milutinovo doba. Lucius kaže da su se tada u Trogiru i Šibeniku pripremali darovi za Dušana. To je bila samo dinastička intervencija u korist Dušanove sestre Jelene, udovice Mladena III Bribirskog (Omiš,Skradin,Klis) čijem je sinu Mladenu IV bilo osporavano naslijeđe. Da je to bila samo dinastička intervencija potvrđuje činjenica da je Dušan napuštao te prostore čim je trebalo poći na JI. Tada je Kantakuzin angažirao turske trupe da pod svoj nadzor stavi Solun i Dušanu otme niz osvojenih biz. gradova koje je Dušan povjerio njemačkim najamničkim odredima. Kantakuzin je prodro sve do Skopja i stupio u pregovore s Dušanom po njegovu povratku na taj prostor. Odlučeno je da svaki zadrži ono što je dotada osvojio i Dušan je tako pristao na to da ne vraća izgubljeno vojnom intervencijom. Njih dvojica su se ubrzo ponovno sukobila, no do direktnog vojnog sukoba nije ni došlo, vojske su odstupile, Kantakuzin se vratio, a Dušan je ponovo osvojio područja koja mu je nakratko oteo Kantakuzin. Dušan je shvatio da na potpuni uspjeh ne može računati bez rješanje turskog pitanja. Zbog toga je 1351. poslao izaslanstvo sultanu Orhanu I (1326-1362), vladaru osmanskih Turaka koji su bili Kantakuzinovi najamnici. Dubrovčani su smatrali “tradicijom” da su se odnosi između njih i Turaka uspostavili još u doba sultana Orhana. Ta je ideja nastala kasnije zbog vitalnih potreba Dubrovnika. Dušan je nudio sporazum, politički brak Orhanovog sina i Dušanove kćeri. Polovicom 14.st bilo je snažnije uvjerenje da se politička pitanja i interesi mogu rješiti efikasnije političkim brakovima i da us tada političko-vjersko-ideološke ograde sasvim nevažne. Međutim, Dušanovo poslanstvo je bilo opljačkano i pobijeno, pa je u srpsko-turskim odnosima došlo do zastoja, a onda je došlo i do političkog obrata i ti pregovori više nisu bili obnavljani. Turci su 1352. zauzeli Cimpe, a 1354. napušteno Galipolje koje nije imalo veće gosp. značenje ali je bilo od presudnog strateškog značaja za daljnja turska osvajanja. Turci tada nisu više samo najamnici, već su politički činitelji s kojima se mora računati. Taj su posjed trajno zadržali, ali suvremenici sve ovo nisu uočili. 1352. dogodila se bitka kod Dimatike između biz. cara Kantakuzina i Ivana V Paleologa. To je bio sukob većih razmjera od građanskog rata jer su se uz Kantakuzina borili Turci koji su pobijedili Ivana V uz kojeg su se borili Srbi i Bugari. Turci nisu samo naglo provaljivali i osvajali područja u Europi kao prijašnja azijska plemena. Njihov upad je prilično tih, to je dug proces kojim se upravo na tlu JI Europe stvorio i razvio Osmanski imperij. Upravo je na tom prostoru, počevši s Galipoljem, strategija rata i vjera Turaka našla plodno tlo za svoj razvoj i usađivanje. Dušan je zahtijevao neko novo rješenje, stoga se obraća papinstvu u Avignonu. Papi Inocentu VI poslao je reprezentativno poslanstvo od tri osobe; Božidar je bio sudac na dvoru i tako je bio u najužem političkom vodstvu, bio je jedan Grk i jedan kotorski građanin Damjan. Taj sastav ilustrira mozaičnost Dušanovog carstva. Poslanstvo je nosilo zlatnopečatno pismo u kojem je bila ponuda papi da ako Dušana imenuje vrhovnim zapovjednikom kršćana u borbi protiv Turaka, srpski će car prihvatiti papu ocem kršćanstva. Dušan je nudio uniju svoje crkve i papinstva ( a sukobu bi dobio trupe koje ne bi trebao plaćati, a zamijeno bi biz. carstvo). Skadarski biskup Marko, sufragan barskog biskupa, rekao je da je Dušan ranije htio postići uniju, što je bilo samo iz političkih razloga. U Dušanovo vrijeme dolazi do naglašene isključivosti elite države Nemanjića prema katoličkoj Crkvi što je bilo u vezi s osvajanjima biz. teritorija. Taj se odnos očituje iz Dušanovog zakonika: mješoviti brakovi su se držali ništavnima (to je preuzeto iz biz. pravnog sustava zbog 1204 i osvajanja kršćanskog zapada u križarskim ratovima). Odnos prema katolicima je izmijenjen s obzirom na prethodne Nemanjiće, ali su katolici ipak bili suradnici Srbima. U svibnju 1355. došlo je poslanstvo iz Avignona s pismima za cara, caricu, prijestolonasljednika Uroša, petrijarha i vlastelu. Dušan nije mogao naći suradnika u srpskom patrijarhu Joanikiju. On nije htio pristati na uniju, ali to papa nije niti tražio od njega u pismu za njega. Pregovori su naglo prekinuti upadom ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika sa sjevera koji je taj trenutak namjerno uzabrao jer nije htio da srpski car bude glavni eksponent zapadnog kršćanstva. Sve snage je natjerao na prostor Dušanovog carstva. Ugarska si je prisvojila pravo da bude jedini i isključivi eksponent zapadnog kršćanstva u JI Europi. Tada su se zbog toga zbližili Dušan i Mleci. Car, carica i Uroš su svečano primljeni u redove mletačkog plemstva, no Veneciji je ipak bio važniji Carigrad čije osvajanje ona nije pomagala,a osim toga Mleci su bili vrlo dobro informirani o realnoj snazi Turaka jer su Turci nadzirali trgovačke puteve važne za Mletke. Zbog toga si Venecija nije htjela dopustiti rat s

Dušanom protiv Turaka i Carigrada. Galipolje je značilo rađanje turskog imperija. Tada Mleci uspostavljaju vrlo kompliciran odnos s Turcima sve do kraja 18.st (1787). Tada su dužda optuživali da on nije pravi kršćanin jer ne želi riješiti pitanje Turaka u Europi. Međutim, Mleci su dobro poznavali snagu Turaka i dobro su ocjenjivali odnose u pogledu trgovine s Turcima. Sve to europsko viteško društvo nije znalo, pa je doživjelo težak poraz kod Nikopolja 1396. Dubrovnik je isto tako na svoj način imao složen odnos s Turcima. Dušan umire 20.12.1355. Rudarstvo Od sredine 13.st Srbija se znatno ekonomski podiže zbog razvoja rudarstva, kada su došli iskusni rudari Sasi iz Ugarske, gdje ih je već i prije bilo, počinje intenzivnija eksploatacija rudnog blaga. Prvi veliki rudarski centar bio je u dolini Tare u Brskovu gdje je osobito napredno u 2.pol 13. st. Rudnik (planina Rudnik) najveći razvoj dostiže u 1.pol 14.st . Dvadesetih godina 14.st javlja se Novo Brdo koje ubrzo postaje najvažniji rudarski centar srednjevjekovne Srbije. Vrhovno pravo vlasništva nad rudnim blagom pripadalo je vladaru, kojin je mogao davati koncesije za kopanje rude. Najvažniji metal je bilo srebro, a u većini rudnika kopalo se olovo, uz manje bakra i željeza. Društveni odnosi Sebri-opći pojam za seljačko stanovništvo, dijele se na merophe (parike), Vlahe ili stočare, sokalnike, obrtnike i otroke (robove). Meropsi (parici) su sačinjavali najveći dio sebara. Oni su bili podložni ili vladaru ili svjetovnij i duhovnoj vlasteli. Kako su meropsi bili većina srpskog sebarskog stanovništva, u ispravama ih često nazivaju “Srblji”, a njihove feudalne dužnosti prema feudalnom gospodaru “zakon Srbljem”. Sokalnici su uz manje poljske rabote dužni kao posluga obavljati razne poslove poput prijenosa robe, pratnje itd. Vlasi su prvobitno romanski starosjedioci, ali s vremenom srbizirani, a uvećani prilivom slavenskih elemenata, tako da se od 13.st pod tim imenom nije podrazumijevala posebna etnička grupa, nego stočarsko-seljačko stanovništvo. U odnosu prema meropsima položaj Vlaha bijaše znatno lakši. Stoga su meropsi težili za tim da prelaze u Vlahe ženidbom. Feudalna vlast je to energično sprečavala. Otroci su posluga na dvorovima vladara ili vlastele ili ratari na njihovim posjedima, malobrojni. Vlastela- najmnogobrojniji su vlasteličići ( imaju u posjedu samo jedno selo ili veće imanje); iznad njih su vlastela, koji se dijele u dvije grupe: velika vlastela ili velmože koji su malobrojni, s prostranim posjedima i na najvišim položajima; mala vlastela-prijelazna grupa između velmoža i vlasteličića. Temelj moći vlastele: nasljedni posjedibaštine. Samo u slučaju “nevjere” je vladar mogao oduzeti vlastelinu njegovu baštinu. Pronija je preuzeta iz biz. feudalnog sistema u 2.pol.13.st . Pronijar, uživalac pronije, bio je obavezan na vojnu službu sam ili s određenim brojem ratnika, zavisno o veličini pronije. Pronija nije bila nasljedna, no pronijari su je nastojali pretvoriti u baštinu. Vlastela su mogli dobiti od vladara gradove, župe ili veće oblasti “na državu”, tj pravo da vrše u njima upravnu vlast i da uzmu neki dio prihoda, koji su pripadali vladaru. Državno uređenje U feudalnoj državi Nemanjića vladar je imao najveću vlast. Njegova moć potjecala je otuda, što je on, kao najviši u feudalnoj hijerarhiji, bio i vrhovni vlasnik cijeloga državnog teritorija, pa je kao takav imao i mnogobrojne i raznovrsne prihode, što se kao ekonomski najmoćniji mogao najviše koristiti najamničkom vojskom i što je bio u najtješnjoj vezi s Crkvom, na koju se najviše oslanjao. Koliko je vladar ekonomski jačao i osvajanjima proširivao državni teritorij toliko je njegov položaj u državi postajao jači i samostalniji. Taj uspon srpskih vladara ogleda se i u vladarskim naslovima. Nemanja je bio samo “veliki župan”, njegov sin Stefan od 1217. kralj, a Dušan 1346. car. Kao vrhovni vlasnik državnog teritorija vladar je mogao prodavati ili poklanjati u svojinu ili na doživotno uživanje cjelokupno slobodno zemljište, kao i baštine koje bi ostale bez nasljednika, i pronije oduzete njihovim uživaocima. Isto je tako vladar na tom osnovu zahtijevao različita podavanja i službe i zadržavao različita prava isključivo za sebe tzv. Regalna prava. Osim vojno-organizacijske i sudske funkcije, osnovnih funkcija vladara u početku feudalizma (do 12.st), vladari u 13. i 14. st, a osobito car Dušan, uzimaju čvršće u svoje ruke i unutrašnju upravu, sami ili preko svoga sve razgranatijeg aparata vlasti i organiziraju zakonodavnu djelatnost. Sabori-najčešće za Dušanove vladavine, sudjeluje sva crkvena i svjetovna vlastela s vladarom na čelu-njih je vladar sazivao od vremena do vremena radi dogovora s vlastelom. Osnovu državne organizacije predstavljala su vlastelinstva, koja su bila ne samo samostalne privredne organizacijske jedinice, nego i samostalne upravne i sudske jedinice. Pravo Prvi poznati pisani pravni propisi bili su biz. podrijetla i poluvjerskog sadržaja, tzv “Nomokanoni” (zbornici i crkvenoga i svjetovnog prava). Prvi takav nomokanon (tzv. Svetosavska krmčija) preveden je 1219. po nalogu arhiepiskopa Save. Najvažniji pravni spomenik države Nemanjića jest Dušanov zakonik donijet na saboru u Skoplju

33

1349. (prvih 135 članaka), a dopunjen na saboru 1354. u Seru. Glavni je zadatak Dušanova zakonika bio da se učvrsti visoki položaj i mnoge privilegije vladara i vlastele, da ozakoni njihovo pravo na eksploataciju i držanje radnih masa (sebara) u zavisnosti i pokornost, a i da učvrsti prostranu Dušanovu državu, da izjednačavanjem pravnih propisa zbliži i stvarno sjedini novoosvojene gradove. Po svome sadržaju Dušanov zakonik je skup propisa o uređenju države, o organima vlasti-o vladaru i vlasteli svjetovnoj i crkvenoj, o njihovim funkcijama i pravima, o njihovim međusobnim odnosima i njihovim odnosima prema sebrima. Dušanov zakonik štiti feudalno državno uređenje time što propisuje kazne za sebre, koji bi se skupljali na zborove i merophe koji bi bježali od svojih gospodara. Da zaštiti privatnu imovinu, zakonik predviđa vrlo stroge kazne za krađe i razbojstva, paljevinu u selu i izvan sela, za povredu tuđih granica itd. Naređuje da se kazne svi oni koji rade protiv religije i crkve ili ne poštuju crkvene propise. Najčešće su se primjenjivale imovinske kazne (globe u novcu ili u stoci), zatim teške i surove tjelesne kazne i batinanje. Propisa iz oblasti privatnog prava ima malo. Što se tiče braka, obavezan je bio i pravno vrijedio jedino brak zaključen u crkvi i po crkvenim propisima. Smatrali su kao nevaljan brak između katolika i pravoslavke i on se razvrgavao osim ako bi katolik pristao prijeći na pravoslavlje. Isto je tao bio zabranjen brak između Srba-meropha i Vlaha-stočara. Žena je u braku imala sasvim podložan položaj. Raspadanje Dušanove države Širenje Srbije za vrijeme Dušana uzrokovalo je jačanje krupnih feudalaca, koji su dobivali prostrane posjede u osvojenim oblastima i položaje namjesnika pojedinih pokrajina. Kad je došao na vlast car Uroš (1355-1371) nastupilo je naglo slabljenje središnje vlasti i stvaranje više manje samostalnih feudalnih oblasti. Raspadanje Dušanova carstva započelo je Simeonovim pokušajem da svome nećaku otme vlast. Simeon je bio namjesnik u Epiru, 1356. se u Kosturu proglasio za cara. Dospio je s vojskom do Skadra, ali ga nije mogao osvojiti. Ubrzo je morao napustiti borbu za srpsko prijestolje, jer su se vlastela u Srbiji držala Uroša. Pod njegovom je vlašću ostala samo Tesalija. U Epiru je postavio za despota svoga zeta Tomu Preljubovića, sina Dušanova cesara Preljuba. Pritisak Ugarske na Srbiju, s pomoću banova Mačvanske banovine, se pojačava. Centralna vlast je samo prividno postojala. Braća Balšići (Stracimir, Đurađ i Balša) od 1360. su gospodari Zete. U SZ oblastima Srbije velike se moći dočepao Nikola Altomanović, župan koji postaje jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji, dolazi u sikob s Bosnom (pomaže humskog velikaša Sanka Miltenovića, koji se odmetnuo od bana Tvrtka). Od Dubrovnika zahtijeva svetodmitarski dohodak od 2000 perpera, kad su to Dubrovčani odbili opustošio je dub. okolicu 1370. i dao zatvoriti sve njihove trgovine na svom području (iznudio je 4000 dukata otkupa). Knez Lazar potkraj 1370. navaljuje na Rudnik, najvažniji i najbogatiji grad Altomanovića, te ga privremeno osvaja. Protiv Nikole su se složili Balšići i kralj Vukašin, no turska opasnost, koja je prijetila Uglješinim i Vukašinovim zemljama omela je taj pohod. Uglješa je preuzeo područje carice Jelene (majke cara Uroša)-Ser s okolicom-pošto se ona zakaluđerila. Uglješa se javlja najprije kao veliki vojvoda 1358, a zatim kao despot. Glavna ličnost u Makedoniji, Vukašin, uzima 1365 kraljevski naslov “kralj Srbljem i Grkom”. Formalno još vlada car Uroš, kad je umro 1371. nestalo je i sjenke središnje vlasti. Uglješa se učvrstio u istočnom dijelu Makedonije s glavnim gradom Serom, zalagao se da se protiv Turaka stvori koalicija svih ugroženih zemalja, uključujući i Bizant (stoga je Uglješa osudio Dušanovo proglašenje carstva i patrijaršije, izmirio se s carigradskom patrijaršijom i priznao sva njegova nekadašnja prava na svome teritoriju). Kod mjesta Černomena, na desnoj obali Marice, došlo je 26.9.1371 do bitke, u kojoj su braća Vukašin i Uglješa Mrnjavčević katastrofalno poraženi i obojica su poginuli. Posljedice su bile sudbonosne za cijeli Balkanski poluotok, Turci se na njemu konačno učvršćuju. Turci 1372. upadaju duboko u Makedoniju i Grčku, pustoše te krajeve u kojima su zavladali glad i pomor. Vukašinov sin Marko “kraljević Marko” (1371-1395) zadržao je naslov kralja, ali se morao priznati turskim vazalom. Poslije 1395. Turci uvode Makedoniju pod svoju neposrednu vlast. Srbija u doba kneza Lazara i bitka na Kosovu 1389. Dubrovčani su 1372. pristali plaćati svetodmitarski dohodak Nikoli Altomanoviću, koji je od kneza Lazara opet preoteo Rudnik. Knez Latar i bosanski ban Tvrtko sklopili su savez s ciljem da unište Nikolu (1373). Prije nego što će poduzeti napad, bilo je potrebno osigurati se od Ugarske koja je štitila Altomanovića. Priznavanjem ugarske vrhovne vlasti i uz obvezu da će plaćati danak, knez Lazar je postigao da Ugarska na samo napusti svog nekadašnjeg štićenika, nego i da vojskom pomogne saveznike protiv njega. Nikola A opkoljen je u Užicama, zarobljen i osljepljen 1373. Njegovu prostranu oblast podijelili su Lazar i Tvrtko. Poslije propasti župana Nikole ostao je kao najmoćniji feudalac u Srbiji knez Lazar-Novo Brdo i Rudnik su bili njemu podređeni, posjedovao je i oblast Mačvanske banovine (vazal Ugarske). Knez Lazar se u jačanju svoje vlasti jako oslanjao na srpsku crkvu. Njegovom inicijativom izmirile su se grčka i srpska crkva 1375. Podiže velik broj manastira i crkava (glavna zadužbina je Ravanica). S Vukom je Lazar bio u dobrim odnosima (Vuk je bio oženjen njegovom kćerkom Marom), sličan odnos uspostavlja i sa Zetom. Prva provala Turaka u Srbiju je zabilježena 1381. Obnova srpske države je zapriječena porazom na Marici 1371. i dolaskom Turaka, Turci lagano i postupno

penetriraju s JI Europe prema sjeveru. Njihov teritorij je razmjerno malen, proteže se na dva kontinenta, a ne raspolažu adekvatnom mornaricom te su bili relativno malobrojni. Njihova moć nastaje upravo u Europi od slavenskog stanovništva. Turski model prodiranja u Europu: u akindžijskim napadima prodiru u susjedne teritorije, njihova svrha je da u rubnim dijelovima istjeraju stanovništvo i oslabe gosp resurse dovodeći područja do postupnog gosp. iscrpljenja. Ta područja neće integrirati u svoju zemlju, nego ih lagano rascjepkavaju i prepuštaju im samoupravu, a lokalne dinaste prihvaćaju kao vazale (ovi im daju niska novčana podavanja, a dobijaju zauzvrat zaštitu sultana). Turci prodiru na širi teritorij ne dirajući u uži, a model se ponavlja da relativno mali odredi brzim manevrima uništavaju zemlju. Uži prostor koji su Turci osvojili služi kao zaštita Turske, kao izvor ljudskih resursa za pomoćne trupe, stoga je turska vojska multietnički mozaik. Kada je šire područje dovoljno oslabljeno, uži krug se integrira u tursku državu, a Turci dalje osvajaju. Stvaraju se eleuteri (beskućnici) koji mogu biti i seljaci i plemići. Seljaci bježe na S i SZ tražeći feudalce koji bi im dali zemlju na obradu, a dijelovi plemstva kao profesionalni ratnici traže novog feudalca tako da ispituju ratne akcije u svom području i okruženju. Zbog toga se stvaraju najamnički odredi koji su dominantni, isplaćivani bez većih razlika iz turske i iz kršćanske kase. Velik je osjećaj nesigurnosti, ljudi odlaze iz dolina u utvrde u teško dostupnim prostorima. Kultura se mrvi u manje, zatvorene cjeline ali sudjeluje u biz. kulturi toga doba. Biz. carstvo je postalo vazalnom državnom turskog carstva. Turci odlučuju o vladavini u Carigradu. 1387. zauzeli su prvi veliki europski grad, Solun. Time pokazuju da sustavno osvajaju europsko kopno, a ne da samo provaljuju. Sjever je još zaštićen, a to su iskoristili srpski knez Lazar Hrebljanović i bosanski kralj Tvrtko kao vazali ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I jer bez njegove pomoći ne bi bili u stanju eliminirati Nikolu Altomanovića. Ugarsko-hrvatski vladar nije samo u prostoru nemanjićke države htio osvojiti to područje ili učvrstiti vlast, nego je bio senior najmoćnijem feudalcu južno od Save i Dunava. Ludovik I je razlog uspona Lazara i Tvrtka, a on je u tom pomaganju vidio faktično proširenje svoje države. Lazar Hrebljanović imao je oblast uže Srbije bez današnje Vojvodine i Kosova, a leđima je graničio sa svojim seniorom Ludovikom I. Rudnik i Novo Brdo tada su bila dva najvažnija rudnika u S i JI Europi, pa je od njihovog posjedovanja mogao plaćati najamničku vojsku, imao je gotovinu u rukama. Početkom 70-ih 14.st Lazar je posredovao između dviju zavađenih crkava, srpske i carigradske. Srpska crkva teško je podnosila isključenje zbog toga što nije znala kako će njezinu poziciju rješiti srpski vladari ako i kada jednom uđu u Carigrad kao carevi, što su im bile težnje. Lazar je tako povezao i svoju kuću uz srpsku pravoslavnu crkvu i postao ozbiljan kandidat za obnovu srpske države. Tu mu je konkurent bio bivši bosanski ban Tvrtko I jer su Kotromanići bračnim vezama povezani s Nemanjićima. Zato je Tvrtko u svom naslovu imao i Srbiju, kao pretendent na baštinu Nemanjića, no upućen prema Jadranu i hrvatskom teritoriju u svojoj ekspanziji. Zapadno od Drine nije pokušavao doći u posjed baštine Nemanjića, ali to bi mogla biti sljedeća faza njegove politike. 1382. nakon smrti Ludovika I u dinastičkim zapletajima vezanima uz ugarsko-hrvatsku krunu sudjelovali su Tvrtko i Lazar protiv Žigmunda. Lazar nije mogao ništa postići sjeverno od Save i Dunava, ali mu je država dospjela do tih rijeka. U toj ugarsko-hrvatskoj politici sudjelovao je Nikola Gorjanski Mlađi, mačvanski ban i Lazarov zet. Druga kćerka bila je udana u Bugarskoj, treća za Vuka Brankovića na Kosovu, a četvrta za Balšića u Zeti. Kosovska bitka 1389 Lazaru je zaštita na sjeveru omogućila da stvori vojno-defenzivni sustav protiv akindžijskih prepada. Taj sustav i zaštita prisilili su Turke da naprave iznimku u načinu ratovanja i iniciraju stereotipnu bitku koja se dogodila na Vidovdan 15, odnosno 28.06.1389. Turska vojska je uključivala gotovo sve kršćanske vazale koje su Turci do tada imali (kraljević Marko poginuo je 1395 na Ravinama); knez Lazar, njegov zet Vuk Branković, odred bosanske vojske pod vodstvom Vlatka Vukovića i hrvatski ban Ivan od Paližne. Tim obostranim porazom Srbija je došla pod vlast Turaka. Izvori o ishodu i bitci: Najstariji autentični izvor je nastao 12 dana nakon bitke od monaha Ignacija, ruskog redovnika koji se tada (27.06) našao duboko u turskom teritoriju u gradu Astraviji na Crnom moru. Ignacije zna da su poginuli Lazar i sultan, no ne zna gdje je bila bitka, tko je pobijedio ili izgubio, svjedoči o neredu u turskoj vojsci. Pismo 01.08.1389 koje je kralj Tvrtko I poslao trogirskoj općini kojoj se hvali da nije bilo potrebno da on sam ide na Kosovo polje gdje je poslao svog vojvodu Vlatka Vukovića koji je tamo imao male gubitke, a vojska se ponosno vratila svom vladaru. Napominje time da su Turci poraženi, odnosno da je pobjeda kršćana jer je sultan ubijen, ali uopće ne spominje srpske velikaše zbog svog pretendiranja na srpsku baštinu. Pismo firentinske općine u kojem Firentinci očito odgovaraju na nesačuvano Tvrtkovo pismo, vrlo slično onom poslanom Trogiranima. Firentinci mu čestitaju kažu da su od drugih čuli o “sjajnoj kraljevoj pobjedi”. Tu se već spominju prvi elementi mita i vijest o 12 kršćanskih ratnika (vladarevih, Tvrtkovih, što se podrazumijeva) koji su se probili kroz obruč do sultanovog šatora i ubili sultana. O toj kršćanskoj pobjedi potvrdio je i Philippe Mezieres u Parizu. Firentinci su o tome bili dobro obaviješteni, baš kao i Mleci, koji ne znaju ništa konkretno o bitci, ali znaju stanje Turske- nakon mjesec dana od bitke Mleci su slali predstavnika sultanu, no nisu znali koji od dvojice sinova poginulog sultana Murata, Jakub ili

35

Bajazid, sjedi na prijestolju i zato su slali dva pisma tako da kad saznaju koji je njemu uruče njegovo pismo, a drugo unište. Ako Mleci nisu znali tko je sultan, onda je bila istina da su Turci rastrojeni. Bizant baš niti jednom ne govori o turskoj pobjedi, ali ne spominje ni kršćansku pobjedu. Tom smrću sultana vidi mogućnost da kršćani likvidiraju Turke iz Europe. Kršćani nisu pretrpjeli težak poraz. Dubrovčani pokazuju da je sukob neriješen, a ne kako Tvrtko kaže. Kršćanska Europa je bila fascinirana pogibijom sultana. Talijanski ljetopisi govore o velikoj kršćanskoj pobjedi, ali se iz biografije o despotu Stefanu Lazareviću (Lazarov sin) Konstantina Filozofa vidi da su kršćani poraženi, odnosno da su isprva bili uspješni, ali su onda izgubili. Nema svjedočenja niti u jednom izvoru o porazu kršćana ili pobjedi Turaka. Historiografija uvodi pojam “Srbije” koja tada ne postoji, pa su despoti prihvatili sultanovu vlast jer nisu imali snage za nastavak rata. K tome je još sa sjevera upala ugarska vojska, te je zato kneginja Milica dala svoju kćerku “za spas kršćana” u turski harem, pa je to za nju bio težak izbor (po izvorima) te je prihvatila tursku vlast. Srbija tada ne postoji, a svi koji su bili na kršćanskoj strani su bili vazali ugarsko-hrvatskog kralja, dok su na suprotnoj strani bili sultan s turskim postrojbama, ali i još brojnijim kršćanskim vazalima. Prije 18.08.1389 Milica je zamijenila ugarsko vrhovništvo turskim, što je činjenica. Godinu dana nakon bitke srpska Crkva je premjestila kneza Lazara iz Prištine, pokopanog kraj mjesta bitke, u njegovu zadužbinu Ravanicu i proglasila ga svetim. Izvori kažu da se ta priča može i drugačije vidjeti nego što to iznosi Konstantin Filozof. Dva tjedna nakon bitke sačuvano je pismo kojim ugarsko-hrvatski kralj, senior Tvrtka I i Lazarove kuće, daje punomoć Nikoli Gorjanskom Mlađem da pregovara s Vukom Brankovićem na dobrobit raške zemlje. Nikola je sklopio novi aranžman s Vukom, a Turci su se povukli. To daje uvid u stanje: politiku kneginje Milice koja je tada imala dva maloljetna sina: Vuka (8 god) i Stefana (12 god) koji u tim godinama nije mogao voditi vojsku, a tada je najmoćnija osoba bio Vuk Branković, te je logično bilo da ugarsko-hrvatski kralj s njim pregovara, a ne s Lazarevićima. Oni su se zato osjećali ugroženima od Vuka Brankovića što će postati glavni eksponent ugarko-hrvatskog kralja na tim prostorima. Zato se Milica pitala što će tek onda biti s njezinim sinovima kad odrastu, hoće li pretrpjeti veće štete od ove kad su izgubili moć i vlast. Nakon toga kneginja Milica je otišla sultanu. Treba reći da nije isto da li nju senior napada kada ga ona napušta, a što je ona učinila ugarsko-hrv kralju, ili ju on napada prije nego ga je ona napustila za što ugarhrv kralj nije imao razloga. Milica je tako Srbiju napravila uporištem Turaka za daljnja osvajanja s pozicije na Dunavu i Savi, stoga je Ugarhrv morala imati uporište unutar Srbije kod Vuka Brankovića, koji je onda po tradiciji postao izdajicom jer se Miličin potez po mitu smatrao plemenitim i bolnim, te je nakon tog čina Ugarhrv napala Milicu. Vuk se zapravo uvijek borio protiv Turaka sve do svoje smrti i bio na strani Ugarhrv. Milica je u svemu gledala svoj interes i interes svoje dinastičke kuće, takva je bila njena politika, kao i politika cijelog srednjeg vijeka, tu ne postoje moralni obrasci koji su se naturali u 19.st, no drugi je problem kako se to očitovalo kasnije. 1389. nije propala srpska država, već je jedna moćna dinastička država promijenila suverena. Srpska crkva je podržavala dinastičku politiku Lazarevića, na kraju 14.st ona je zadovoljnija s vrhovništvom turskog sultana, nego ugarhrv kralja. Mit o bitci nastaje u 15.st i u ranom novom vijeku, a ne u srednjem vijeku. Historijski zbornik Na Vidovdan je došlo do velikog sukoba Srba i Turaka na Kosovu polju i tom su prilikom poginuli knez Lazar i sultan Murat. Nakon Ludovikove smrti 1382 Lazar je prekinuo svoje vazalstvo prema Mađarima. Iako sam ugrožen od Turaka, Lazar zajedno s Tvrtkom sudjeluje u građanskom ratu na strani napuljskih Anžuvinaca u sukobima s moćnim pristašama kralja Žigmunda. Izvor:Mavro Orbini (nije uvijek pouzdan) priča da je u travnju 1385. Murat prodro u pokrajine pod vlašću Lazara i njegova zeta Vuka, ali da nije mogao osvojiti Prištinu. Sultan se vratio na svoj teritorij a Lazar in njegov zet Vuk Branković nagodili su se s Muratom i pristali davati stanovit danak, te u slučaju potrebe i vojnike. Početkom 1389. Žigmund je namjeravao napasti Lazara. Posredovanje Nikole Gorjanskog Mlađeg, Lazareva zeta, došlo je do nagodbe s kraljem. Lazar je prema Žigmundu zauzeo iste vazalske odnose koje je imao i ranije prema ludoviku. Nakon što su Turci 1388. poraženi kod Bileće od Bosanaca, Murat je vjerojatno započeo pripreme za rat protiv Srbije. Pozvane su trupe vazala s Istoka i Zapada. Uz sultana su bili sinovi Bajazit i Jakub i vojskovođe Evrenos, Balaban itd. Kralj Tvrtko obustavlja osvajanje Dalmacije i upućuje vojsku na Kosovo pod Vlatkom Vukovićem. Uz Lazara su bili Vuk Branković, njegovi nećaci Stefan i Lazar Musić dok njegov zet iz Zete Đurađ Štracimirović Balša nije sudjelovao. Bitka se odigrala nedaleko od Prištine. Centrom je zapovijedao Murat, na desnom krilu je europske čete vodio Bajazit, a Jakub azijske na lijevom krilu. Nasuprot Muratu bio je Lazar, prema Jakubu Vuk, a prema Bajazitu Vlatko Vuković. Philippe Mezieres tvrdi da je na turskoj a i na kršćanskoj strani bilo dvadesetak tisuća poginulih. Tok bitke je malo poznat. U početku su Srbi imali nekih uspjeha i pobjeđivali, ali kada je ubijen Murat komandu je preuzeo Bajazit i naredio da se pogubi Jakub. Lazar je bio zarobljen i po Bajazitovoj zapovijedi pogubljen zajedno s nekim svojim velikašima. Vuk i Vlatko su preživjeli. Svi do sada poznati uzvori iz same godine bitke na Kosovu ili sasvim otvoreno slave kršćanski trijumf ili su prilično neodređeni, o turskoj pobjedi ne govori ni jedan. Najstariji izvori: zapis ruskog đakona Ignacija 27.06.1389, uputa mletačkom poslaniku za novog sultana 23.071389, Tvrtkovo pismo trogirskoj općini 01.08.1389, odgovor Firence Tvrtku

27.10.1389, dva pisma retora Dimitrija Kidona prognanom caru Emanuelu II Paleologu (izvještava ga o Muratovoj smrti). No izvori s kraja 14.st i neki iz 15.st govore ili o neodlučenom ishodu ili o turskoj pobjedi: “Slovo o knezu Lazaru”, napisao je patrijarh Danilo III u zadnjem desetljeću 14.st, dubrovački anali spominju neriješen ishod. Konstantin Filozof prvi priopćuje vijest o turskoj pobjedi u “Biografiji Stefana Lazarevića”, sina kneza Lazara. Miloš Kobilić probio se do Muratovog šatora glumeći izdajnika, a zatim je ubio sultana, kršćani međutim nisu saznali za Kobilićevo junaštvo, te su klonuli duhom. U 15.st u izvorima se spominje izdaja, zahvaljujući kojoj su Turci pobijedili. Prema turskim izvorima Murat je poginuo poslije bitke, progoneći nevjernike, jašući po bojnom polju ili sjedeći u šatoru, a kršćani su dokazivali da je poginuo prije ili za vrijeme boja. Turski izvori Aleksandrida-epsko djelo Ahmedija, jedrenski povjesničar Uruđ, starac derviš Ahdmed (Ašik-paša), anonimni derviš. Osmanlije i Balkan u vrijeme prve etape njegova osvajanja 1352-1453 Poraz seldžuka od Mongola kod Kosedaga, izbjeglice se sklanjaju u zapadnu Anadoliju, između 1260. i 1320. osnovano je više vazalnih turkmenskih bejluka (emirata). Na čelu najzapadnijeg je bio emir Osman (1281?-1326) koji je pobijedio biz plaćenički odred 1301. Osmanov sin Orhan (1326-1362) već se osamostalio, kovao svoj novac, uzeo titulu sultana i širio se u susjedne bejluke. Prijestolnica mu je bila Brusa (do 1402). Puni polet osmanska je država dobila tek nakon sedamdesetak godina postojanja. Povezan je s osvajanjem JI Europe koje je započelo 1352. Prije toga, na kraju 13 i poč.14.st pojedini su turski odredi ratovali kao najamnici biz careva i Nemanjića. Osmanlije su potpomagale Ivana i Matiju Kantakuzena, dok su Dušan i bugarski car Ivan Aleksandar pomagali legitimnog cara Ivana V Paleologa. Osmanlije kod Dimotike pobjeđuju srpski i biz odredi. Neposredno prije te bitke osvojili su u Dardanelama tvrđavu Cimpe. 1361. zauzimaju Dimotiku, a 1362. Jedrene koji je Murat (1362-1389) izabrao za sjedište svog prvog beglerbegluka (provincije) carstva, Rumelijskog beglerbegluka, a od 1402. do 1453. Jedrene će biti i prijestolnica carstva. Osmanlije su se pojavile na Balkanu u najnepovoljnijem trenutku za balkanske narode, u momentu raspada njihovih feudalnih društava i država. Smrću braće Mrnjavčevića na Marici 1371. Vukašinov sin Marko, koji je uspio zadržati zapadnu Makedoniju, postao je turski vazal, kao i braća Jovan i Konstantin Dragaš koji su držali SI Makedoniju. Između 1383. i 1385. Osmanlije zauzimaju veći dio Makedonije. Biz. car već 1372. postaje vazal sultana Murata. Sofija pada 1382, Niš 1386. Nakon kosovske bitke kneginja Milica prihvaća vazalne odnose prema Bajazitu, kao i Vuk Branković 1392. Bajazit I (1389-1402) širi teritorij države. Od 1390. je započela borba Osmanlija i Ugarske za sjeverni dio Srbije. Strahovitim porazom križarske vojske kod Nikopolja 1396. Bajazit uspostavlja vlast u čitavoj Bugarskoj (koja je još 1371. podijeljena na samostalne državice:Trnovsko i Vidinsko carstvo i Kneževinu Dobrudžu). Timurlenkova mongolska vojska hametice je porazila Bajazita 1402. kod Angore (Ankare), a i sam sultan je zarobljen. Timurlenk umire već 1405. i raspada se njegova država, no poraz 1402. uzrokovao je teški unutrašnju krizu u Osmanskom carstvu, koja je trajala sve do 1453. Unatoč svojoj nadmoći Murat I i Bajazit I vodili su politiku postepenog pokoravanja Balkana i širenja svoje države, razmjerno stupnju učvršćenja njihove vlasti u već osvojenim djelovima Balkana. Za svega pola stoljeća (1352-1402) osmanlije su osvojile Trakiju, Makedoniju, Bugarsku, dijelova Grčke, Albanije i Srbije. Bizant je bio sveden na Carigrad i Moreju (Peloponez). Isturene pokrajine sultani su organizirali kao krajišta odakle su se zalijetali na protivnički teritorij. Provale krajišnika imale su dvostruku svrhu. Neposredni cilj im je bila pljačka. Dugoročni zadatak im je bio da pustošenjima i razaranjima izazovu ekonomsku, vojnu i psihološku destabilizaciju protivničkog područja. Sultani su započeli kolonizaciju svog življa iz Male Azije, baza osmanske vlasti širi se i islamizacijom. Osnovu osmanske vojne moći činili su spahije-feudalci i janjičarski korpus. Vrlo pokretna spahijska konjica bila je udarna snaga. Stimulans osvajačima bila je pljačka, ratni plijen i osvajanje zemljišta za feudalna lena-timare, te gaza- sveti rat. Janjičare (“Nova vojska”) je osnovao Murat I poslije osvajanja Jedrene iz redova zarobljenika. Krajem 14. st janjičari su se počeli regrutirati i devširmom, dankom u krvi pokorenih kršćana. Pokorene sitne i srednje balkanske feudalce, koji su se pokazali lojalnima, inkorporirali su kao kršćanske spahije u svoj feudalni sistem. Murat II (1421-1451) intenzivnije radi na obnovi države. 1443, 1444. i 1448. križarske vojske prodiru duboko na Balkan no u to vrijeme se Osmansko carstvo već oporavilo. Od 1453. slijedi druga etapa osvajanja Balkana. U Kosovskoj bitci je sudjelovao i Ivan od Paližne, ivanovac, vranski prior i ban kraljevina Slavonije, Dalmacije i Hrvatske u službi napuljske anžuvinske kraljevske kuće (od koje je još 1386. postavljen za bana i na tom položaju je ostao do smrti) koji se priključio Vukovićevoj vojsci. Izvor su fordivski anali. Kosovska bitka u književnosti: “Služba”-sklop crkvenih pjesama posvećenih knezu Lazaru, stvarana stupnjevito (1390-1404), Jefemija-“Pohvala knezu Lazaru”, patrijarh Danilo III “Slovo o knezu Lazaru”, Stefan Lazarević: “Natpis na mramornom stubu na Kosovu”, Konstantin Filozof-autor Stefanove biografije. Nakon Marice 1371. kad su se osmanlijske čete počele zalijetati do dubrovačkih granica, Dubrovčani su se ozbiljnije suočili s novom prodornom silim u svom zaleđu. Zasluga dub. historiografije je u tome što je sačuvala narodnu tradiciju o bitci na Kosovu.

37

Ostrogorski: Povijest Bizanta Osnovne crte razvitka ranobizantskog carstva (324-610) Izvori Biz. historiografija počinje sa Euzebijem iz Cezareje koji je rodonačelnik biz kronografije, svojom crkvenom historijom udario je temelje kršćanskoj historiografiji. Napisao je panegiričko žitje Konstantina Velikog (Vita Constantini). Naznačajniji historičar 4.st je poganin Amijan Marcelin, piše Res Gestae kao nastavak Tacitove historije. Prisk opisuje poslanstvo na Atilin dvor i ti je najsadržajniji izvor za povijest Huna. Crkvena historija Ivana Efeškog s kraja 6.st ima značajne podatke o doseljenju Slavena na Balkan. Akti Vaseljenskih dvora-crkveni sporovi snažno su utjecali na razvitak ranobizantskog carstva. Ranobiz. histr. Dostiže svoj vrhunac sa Prokopijem iz Cezareje ( u Palestini), velikim historičarem Justinijanova doba, koji je napisao historiju ratova sa Perzijancima, Vandalima i Gotima u 8 knjiga, zatim “Tajnu historiju” (izrazio svoje nezadovoljstvo Justinijanovom politikom) i spis o Justinijanovom građevinama. Za najstariju povijest južnih Slavena Prokopijeva su djela najvažniji izvor. Nastavljači:Agatija, Menandar Protektor (vijesti o borbama Bizanta sa Avarima oko Sirmiuma i Singidunuma), Teofilakt Simokata –opisao je doba cara Maurikija (582-602), osnovni izvor za velike borbe Bizanta protiv Avara i Slavena u dunavskim pokrajinama na granici 6 i 7.st, koje su završile slomom ranobiz. države. Kontinuitet historijskih obavijesti: biz.. historičari nastavljaju jedan drugog, prisna povezanost s antičkom histr-biz. histr. daleko nadmašuje histr. srednjevjekovnog Zapada. Kronografija:Ivan Malala-od stvaranja svijeta do Justinijana. Pravni život i uprava: Codex Theodosianus, Justinijanov kodeks i Novele. Spis o ratnoj vještini:Strategikon PseudoMaurikija-podaci i o okolnim narodima Slavenima i Antima. Pokrštena rimska imperija Glavni izvori biz. razvitka: rimsko državno uređenje, grčka kultura i kršćanska vjera. Početak biz. ere: pobjeda kršćanstva i premještanje državnog središta na helenizirani istok. Naziv Bizant potječe iz kasnijeg vremena, Bizantinci su sebe nazivali Rimljanima-Romejima, njihovi su se vladari smatrali rimskim carevima, nasljednicima starih rimskih imperatora. Kao nasljednik Rimske imperije Bizant teži za svjetskom vladavinom i smatra sebe jedinim zakonitim carstvom u svijetu. Stvara se komplicirana hijerarhija država na čijem se čelu nalazi biz. vladar kao rimski car i poglavar kršćanskog svijeta. U kasnije doba Biz. teži za održanjem idejne supremacije. Vremenom se Biz. sve više udaljuje od svojih prvobitnih rimskih osnova, stvara se novo državno uređenje sa novom državnom organizacijom. Dinamičan razvitak: na kraju svog historijskog puta Carstvo Bizantinaca nema sa Rimskom imperijom više ništa zajedničko osim imena i preživjelih tradicija. Ranobizantski ili kasnorimski period-tipično prijelazno doba koje vodi od Rimske imperije ka srednjovjekovnom Bizantu. Ekonomski slom Rima, popraćen teškim socijalnim i političkim potresima nije mimoišao ni istočni dio imperije. Javlja se nedostatak radne snage uz stalni porast latifundija. Vezivanje sve brojnijih seljačkih masa za rodnu grudu, dio politike kasnorimske države: vezivanje pojedinih grupa stanovništva za njihov poziv. Rimski principat zamjenjuje Dioklecijanov dominat iz kojeg je ponikla biz. autokracija. Municipalna organizacija gradova nalazi se u dubokom opadanju. Cijela državna uprava koncentrirana je u rukama cara i njegovog činovničkog aparata koji je postao kralješnica biz. autokracije. Magistratura ustupa mjesto biz. birokraciji: carsko dostojanstvo nije više vrhovna magistratura već despotska vlast, koja se manje zasniva na ovozemaljskim političkim činiocima nego na volji božjoj. Senat, vojska i gradsko stanovništvo ograničavaju carski apsolutizam, naročito u ranobizantsko vrijeme ali ti činitelji sve više slabe dok Crkva stiče sve veću moć. U ranobizantsko doba car skoro neograničen vlada nad crkvom. Sukobi između duhovne i svjetovne vlasti nisu bili rijetki, no za Bizant je karakterističnija tijesna veza i prisna suradnja države i crkve, taj savez neizbježno dovodi crkvu pod tutorstvo moćne carske vlasti. Car-vrhovni zapovjednik vojske, vrhovni sudac i zakonodavac, branitelj crkve i prave vjere. Božji izabranik, živi simbol Carstva koje mu je bog povjerio. Postaje predmet naročitog vjersko-političkog kulta. Svi podanici carstva su njegove sluge, pozdravljli ga proskinezom. Bizantski ceremonijal, odraz kulta sakralne ličnosti svemočnog cara, ima svoje korijene u helenističkom svijetu (Perzija). Utjecaji sasanidske Perzije i arapskog kalifata su bili sekundarni. Rimska država i grčka kultura srastaju na biz. tlu u novi živi organizam i nerazdvojno se spajaju sa kršćanstvom, u kome su stara država i stara kultura vidjele svoju najjaču negaciju. Naslanjajući se na tradicije grčke kulture, Biz. vjekovima ostaje najveći svjetski kulturni i prosvjetni centar. Na novcu, više negoli na ratnoj snazi, zasniva se moć i ugled Bizanta te na tako zasnovanoj diplomaciji. Izvrsno izgrađeni birokratski aparat bio je izvrsna mašina za eksploataciju ali su to bogatstvo i visoka kultura države plaćeni bijedom stanovništva.

Kosovska bitka i obnova srpske države Široka i plodonosna suradnja kneza Lazara i srpske crkve bila je presudna komponenta za uspješnost njegova političkog programa. Gradeći nove i bogato obdarujući postojeće manastire i crkve, širom srpskih zemalja i na Atosu, Lazar je postupno prerastao u najznačajniju ličnost svoga vremena. Njegova suradnja s crkvom, a poglavito uspješna akcija za izmirenje srpske i grčke crkve, izdvaja ga iz niza oblasnih gospodara. Ostvarena je čvrsta podloga za obnovu Nemanjićke države. Kosovskim porazom i smrću Lazarevom nije doveden u pitanje odnos crkve i najjače vlasteoske kuće- Milica tek na patrijarhov savjet pristaje na vazalstvo sultanu. Prijenos Lazarevih ostataka te njegova istodobna kanonizacija, do čega dolazi neposredno nakon bitke, sadrže uz vjerske i brojne političke motive jer je to postupak u pravcu uspostavljanja nove, svetorodne dinastije koja će legitimno zamijeniti Nemanjiće na tronu. Zajedničkim djelovanjem Lazarevića i patrijaršije dolazi do ptpune kristijanizacije predjela iznad zapadne Morave i Nišave do Save i Dunava. Migracijski tokovi, koji se pod turskim pritiskom usmjeravaju prema sjeveru,sada se mogu logično završavati u Moravskoj Srbiji, koja kneževom svjesnom djelatnošću postaje sve prihvatljivijim ciljem izbjeglica. Tako se postepeno povećavaju ljudski resursi oblasti Lazarevića. Ovo novo područje okupljanja, poduprto snažnim zamahom kolonizacija, prerasta i u gosp. središte srpskih zemalja. Ipak, temelj moći Lazarevića leži u posjedovanju Novog Brda i Rudnika. Ostvarivanje regalnih prava omogućavalo im je pored već spomenute ktitorske (utemeljiteljske) djelatnosti, da se suprotstave već uobičajenoj turskoj taktici destabilizacije susjednih prostora. Upadajući brzim napadima na neprijateljski teritorij, Turci su uspijevali proizvesti kaos i nesigurnost koji je vodio podrivanju političkog i gosp. života, a u krajnjoj konzekvenci i depopulizaciji rubnih područja. Sultan se nastojao uvući i u međusobne razmirice balkanskih feudalaca i vladara koji se ponekad služe njegovim ratnicima. Jedan od najranijih primjera za ovakvu osmansku taktiku je provala njihovih trupa u Bosnu 1388, koja je okončana porazom. Zahvaljujući dobroj vojnoj i gosp. organiziranosti Moravske Srbije, taktika povremenih upada nije donijela znatnijih rezultata, što prvenstveno treba zahvaliti velikim i stalnim prihodima koje pruža rudarstvo. Zato je Murat bio prisiljen na jednu veliku, odlučnu bitku. Međutim, i nakon nje Lazarevići uspijevaju zadržati i Novo Brdo i Rudnik, koji im omogućuju vođenje gotovo permanentnog ratovanja. Prihodi sve razvijenijeg rudarstva osiguravaju nužni prisutnost stalnih, mobilnih i dobro obučenih odreda najamnika. Zbog toga je centralna vlast mogla gušiti preambicioznu vlastelu, kao prije, tako i nakon 1389. Osvajanjem sjevernih predjela, povećana Lazarove oblast otvara se prema trgovačkim tokovima središnje Europe, postajući spona razmjene s balkanskim prostorom. Postupnim seljenjem centra privrednog života s Kosova u Pomoravlje gdje će Lazar izgraditi i prijestolnicu, Lazarevići su omogućili uključivanje srpskog prostora u srednjeeuropska gosp. kretanja. Lazar i njegovi nasljednici imaju sređene odnose s najznatnijim trgovcima u Srbiji- Dubrovčanima. Podanici Republike bili su nezamjenjivi u svim etapama rudarskog privređivanja, počevši od kapitala i otvaranja novih rudnika na sjeveru kao što su Rudišta, Zajača, Krupanj, do organizacije proizvodnje, izvoza na europska tržišta i ubiranja carina. Marička bitka 1371. donosi brojne promjene. Bugarsko carstvo gubi samostalnost, 1372. Bizant postaje vazalom Turaka. Balkanska carstva, još prije ustaljivanja turske sile na europskom tlu, bila su zahvaćena snažnim procesima feudalne dezintegracije, koji su od njih stvorili nedoraslog protivnika izvrsno organiziranoj vojnoj sili. Nakon što je 1371. slomljena moć kuće Mrnjavčevića i tako onemogućena obnova srpske države pod novom dinastijom, otvorena je mogućnost za brojne pretendente na nemanjićko prijestolje. Već sedamdesetih 14.st nameće se Lazar. On nije uspio obnoviti državu, nego je pripremio restauraciju. Snaga napravljenog i dobro trasiran politički program, koji zdušno provode njegovi nasljednici, učinit će da se čak i kneževa pogibija uklopi u niz događaja koji nužno vode obnovi državnog života. Stefan Lazarević će moći iskoristiti prvu ozbiljniju krizu turske središnje vlasti za uspostavu jedne nezavisnije i ambicioznije politike s odlonom na sjeverog susjeda. U razdoblju nakon raspada države Nemanjića razvija se Tursko carstvo, a na sjeveru pod vlašću Ludovika I Anžuviskog Ugarska prerasta u dominantnu silu na prostoru od istočne obale Jadrana do Baltika. Ta je ogromna zona pod vlašću Ludovika zvana “Archiregnum Hungaricum”. Osnovno središte moći prenosi svoje kompetencije na niže slojeve: Bosanski banat- u Bosni ugarhrv. kralj vidi svoju zemlju koja je prepuštena na upravu jednoj vladarskoj dinastiji- premda je Tvrtko I kralj, Bosna nije neovisna zemlja. Vazali poduzimaju određene akcije u rubnim zonama uz suglasnost svojih suverene (npr. likvidacija države Nikole Altomanovića). Tvtkova supruga bila je iz Bugarske, jer je ugarhrv kralj. bio zainteresiran i za područja u Bugarskoj. Nakon 1389. i učvršćenja vlasti sultana Bajazita, ambicije su mu nalagale da više ne penetrira prema sjeveru. Kršćani su trebali izgraditi zajedničku platformu za obračun s Osmanlijama na JI Europe. To je bio znak za Bajazita da poduzme nešto protiv toga. Početkom 90-ih 14.st okupio je sve svoje vazale, te se pitao da li da ih sve jednostavno pobije, a njihove teritorije uključi u maticu turskog imperija koji je tada bio skučen, a prostor vazala složen i nepouzdan. Od te ideje je odustao, ali je zato početkom 90ih osvojio Bugarsku s granicom na Dunavu, te je tako prostor dotadašnje Turske udvostručen, te je taj novoosvojeni prostor trebalo integrirati u imperij. To je bila korjenita promjena na razmeđu Srednje i JI Europe. Turci su na tom mjestu dosegnuli Dunav, što je frontu sa srpskom despotovinu činilo jako dugom. Turci su se prebacili preko Dunava

39

i u Vlaškoj organizirali tributarnu postavu, tampon zonu koju stvaraju ispred matičnog prostora države, a u kojoj su njihovi vazali. To je ujedno bio i rezervoar iskusnog ljudstva za sprovođenje sultanove politike. Sultan koristi kletvenike s jedne strane države na drugoj, npr.srpski odredi u Maloj Aziji. Žigmund je pokrenuo pregovore s Mlecima i zatražio pomoć od pape iz Rima, te je animirao europsko viteštvo za pohod protiv nevjernika Osmanlije. Bez podrške mletačkog ratnog brodovlja Žigmund nije mogao u rat protiv Turaka. Međutim s Mlecima je ugarhrv. kralj uvijek pregovarao kroz prizmu dalmatinskog problema, a te su zadatosti potrajale i sljedeća 4 stoljeća. Mleci sve to drugačije vide, te svaki pokušaj stvaranja veće kršćanske lige gledaju kroz svoj interes koji bi bio ugrožen neuspjehom europskih vitezova. Zato su Mleci pristali na pregovore uz čvrsta jamstva da će akcija potpuno uspjeti. Mleci žele da Turci postanu potpuno politički irelevantni činitelj na Levantu zbog gospodarstva i trgovine koju su im tamo ugrožavali. Europsko viteštvo se nadalo u veliki uspjeh zbog bitke kod Rovina 1395. u Bugarskoj kad je pobijedio Žigmund, te u Vlaškoj što su sve izvele njegove vojne snage. Tako je ugarhrv. kralj u biti Mlecima dao na znanje da može sam dovesti u pitanje postojanje Turaka u Europi te da on sam može povesti vitešku koaliciju temeljem tih svojih prethodnih uspjeha koji to jamče. Tako se 1396. dogodila bitka kod Nikopolja. Starija historiografija je prihvaćala nekritičke kronike u kojima stoji da je u bitci sudjelovalo oko 60 000 do 100 000 kršćanskih boraca i toliko, ili nešto više, Turaka. To su nezamislive brojke za ono doba. Danas se smatra da je bilo 16 000 kršćanskih konjanika i nešto više Osmanlija, a količina pješaka i pomoćnih odreda se ne može točno procijeniti. I taj broj od 16 000 konjanika je neponovljiv i jedinstven, nije se niti u jednoj srednjovjekovnoj bitci okupilo toliko vitezova. Uz sultana su bili njegovi najamnici i vazali. Kršćani su potpuno poraženi, a motiv je u tom sudbonosnom boju, po historiografiji, bila kršćanska nesloga. Po tome se vidi da je viteško društvo u nemogućnosti da se formira kao veća cjelina s jasnim programom. Tijek bitke: Francuski vitezovi su bili obaviješteni da su Turci u blizini, no većina njih nije bila spremna prihvatiti zajednički nastup u borbi, već su u svojoj superiornosti htjeli osvojiti lako dohvatljivu slavu. Na terenu nije bilo međusobne koordinacije vojski. Turci su bili spremni ubiti konja pod teško naoružanim, oklopljenim vitezom (što je za vitezove bilo nezamislivo), tada bi vitez pao i morao biti ubijen jer se u tom stanju nije mogao pomaknuti. Te su konje ubijali turski strijelci, slabo oklopljeni, ali vrlo brzi i pokretni. Vitezovi su zapravo htjeli brzo doći do Carigrada i onda do Kristova groba u Svetoj zemlji, te su u skladu s tim nosili težak teret svakojakih darova (tepisi, posude, nakit) za one koji će ih tamo dočekati, i to ih je sputavalo u kretanju. Na Nikopolju se proslavio Stefan Lazarević kao sultanov vazal, a njegov odred je bio naoružan po zapadnom obrascu. Zato je njegov odred spasio ugrožene Turke od kršćanske teške konjice koju je razbila njegova teška konjica. Stefana je cijenilo cijelo europsko viteštvo i dok je bio despot (1402-1427). Žigmund se spasio mletačkim brodovljem preko Crnog mora sve do Dubrovnika, pa se preko Splita vratio u Ugarsku. Od te bitke ugarhrv. kralj više nikad nije određivao mjesto, vrijeme ili intenzitet bitke protiv Turaka, sva je inicijativa otada prešla na tursku stranu i po tome je ta bitka važna. Zato otada Žigmund gradi niz utvrda, obrambeni sustav defenzivnog karaktera. U turskom tributarnom sustavu 90-ih godina su sultanovi eksponenti postali Lazarevići, a protiv Turaka bili su kosovski Brankovići sve do 1397. kada im je sultan ostavio samo mali posjed da se mogu izdržavati, a ostatak posjeda je prepustio Lazarevićima koje je u isti mah stavio pod kontrolu jer su Turci upravljali svim važnim vojnim i gosp komunikacijama. Mladi knez Stefan imao je puno prostora na raspolaganju, puno više od oca Lazara, imao je prihode iz Rudnika i Novog Brda, te je počeo razmišljati da li bi bilo bolje da promijeni tabor. O tome piše njegov biograf Konstantin Filozof: knezu Stefanu vjerni vlastelin je dojavio da su njegova dva vlastelina (Zaić i Belocrkvić) obavijestili sultana da on, Stefan, želi biti vazal ugarhrv. kralja. Stefan je zato ubio jednog vlastelina, dok se drugi zatvorio u Ostrovicu koju je Stefan opsjeo. U toj situaciji vlastelin je sa svojom obitelji obrijao glave, što je značilo da su mrtvi za ovaj svijet i da odlaze u samostan, te si tako spasio život izašavši pred Stefana. Na taj način su ti Stefanovi vazali htjeli biti direktni sultanovi vazali, zato su i bili izdajice, a sultana su jedino mogli uvjeravati u Stefanovu nevjeru prema sultanu. Stefanova majka Milica opravdavala je sina pred sultanom Bajazitom, te je on potvrdio Stefanovu vjernost. Sultan je uzeo zemlje koje je dao Lazarevićima i vratio ih Brankovićima. Na taj je način dobio kletvenike koji su bili u međusobnoj zavadi. 1402. Bajazit je poražen kod Angore, pa nije dovršena opsada Carigrada kojem je život produžen 50 godina. Nakon Bajazitovog zarobljavanja dolazi do dinastičkih borbi i slabljenja centralne vlasti. Javljaju se socijalni pokreti i kriza gosp sustava. Jednu od ključnih uloga pri spašavanju Osmanskog carstva imao je Bizant. Tamerlan je 1402. ostvario da se turske vojne postrojbe više nisu mogle održati u Aziji, nego su se morale prebaciti u Europu u čemu je pomogla bizantska flota, jer se Bizant uspaničio zbog Tamerlanovih vojnih uspjeha u Aziji i na taj način spasila se i obnovila turska središnja vlast. Slom središnje moći doveo je do toga da su vazali počeli preispitivati svoje političke položaje prema Turskom carstvu, a ispituju ih i trgovačka vlastela Mleci i Genova. Bizant je na taj način isto htio proširiti svoju vlast na šira područja, kao što je Solun. To je dovelo do Galipoljskog sporazuma: Turke predstavlja Sulejman (1402-1410), Bajazitov sin, vladar koji je spreman na kompromis jer nije bio više u stanju izvršavati svoja seniorska prava i obveze da svojim vazalima jednostavno podijeli zadatke. Bizantu je vraćen Solun. U bitci kod Angore na turskoj su strani ratovali i srpski vazali: knezovi Stefan i Vuk Lazarević, Grgur i Đurađ Branković. U međuvremenu

nije došlo do obnove srpske države, već ti vazali samo izvršavaju svoje vazalske obveze boreći se odvojeno. U bitci se opet proslavio Stefan i potvrdio svoju vitešku slavu, a tome je pridonijela vrsta i obrazac njegovih vojnika, njihova oprema; to su bili teško oklopljeni konjanici koji su zadržali prodor Tamerlanove konjice. Nakon bitke ti su se vazali vraćali na svoje dominije, te se na povratku zaustavili u Carigradu gdje su neko vrijeme boravili. Stefan je u kontaktu s biz. carem uspio ishoditi titulu despota u jesen 1402, a prostor kojim vlada nazvan je despotovina. Despot je najviši rang, odmah ispod carskog dostojanstva, a ekvivalent je kraljevskom naslovu na Zapadu. Ujedno je aranžiran brak despota Stefana s pripadnicom biz. dvora. Sada je pitanje da li je despotovina otada suverena država, znači li to državno priznanja? U Carigradu je međutim došlo do sukoba između Lazarevića i Brankovića zbog sukoba interesa oko vodeće osobe na prostoru nekadašnje nemanjićke države, kada nema jačeg pritiska Turaka. Lazarevići su se iz Angore vraćali s 260 vitezova, bez većih gubitaka u bitci. Vraćali su se morem koje je bilo manje opasan teren. Mislilo se da će ići kući preko Dubrovnika i otud starim trgovačkim cestama, ali su se iskrcali u Ulcinju gdje su računali na potporu Balšića. Brankovići su se očiti vezali uz sultana Sulejmana. Milica je tada također spremala čete jer je očekivala sukob do kojeg je i došlo 1403. na Kosovu kod Tripolja. Brankoviće su pomagali pomoćni turski odredi, a to znači da su im vazalski odnosi prema Turcima ostali isti, te će se uvijek u takvim sukobima koristiti i turske čete. Nakon te bitke je došlo do razdora između Vuka i Stefana jer mlađi Lazarević vjerojatno nije dobro izvršio svoj zadatak, pa je otišao Turcima izboriti se za svoj dio očeve baština. S Vukom je Turcima otišla i Milica jer se osjećala ugroženom od Stefanovih političkih ambicija. Pitanje je hoće li ta baština Nemanjića biti podjednako razdijeljena na teritorijalne i gospodarske jedinice ili će se izgraditi dinastička vlast s efikasnim središtem moći države? Vuk je postao glavna opozicija središnjoj vlasti jer mu je jedino njezin slom mogao jamčiti da će dobiti posjede na koje je polagao nasljedno pravo, pri čemu je koristio Turke. Sukob među braćom je konačno buknuo 1409. U međuvremenu se despot Stefan vratio obrascu vladanja svoga oca prije kosovske bitke, a to znači da je počeo voditi pregovore s ugarhrv. kraljem 1404. o prihvaćanju vazalstva kruni sv. Stjepana. Samo je pitanje vremena kada će turska snaga biti obnovljena. Epoha u kojoj su živjeli nalagala je formu saveza Žigmunda i Stefana, a prilikom pregovora Žigmundov opunomoćenik se poslužio i silom. Despot je kao vazal dobio od njega nove posjede: Mačvanska banovina, Beograd i Golubac na Dunavu. Žigmund je želio osoviti sustav tributarnih zemalja u širokom luku od ist jadranske obale do Crnog mora, a obuhvatio bi Bosansko kraljevstvo, Srpsku despotovinu i Vlašku. Tada Ugarhrv. nije mogla okupiti snage da iskoristi priliku turske slabosto i da ih uništi, Ugarska to nije mogla izvesti ni financijski niti na planu društvene svijesti. Zato je tu priliku Žigmund iskoristio da organizira defenzivni sustav od tributarnih zemalja: kralju pružaju ekonomsku pomoć kada dođe do obnove turskih snaga, stvaraju tampon zonu koja zadržava akindžijske prepade i izvor su boraca koji se mogu suprotstaviti turskoj konjici. Taj je defenzivni sustav omogućio Žugmundu da se na Zapadu može okruniti za cara Njemačke i voditi zapadnoeuropsku politiku. Žigmund je međutim preetpostavljao da be među tim vazalnim zemljama moglo doći do komplikacija kad se on ode boriti na zapad za njemačko carsko prijestolje. Od 1404. do 1408. Ugri su se svake godine tukli u Bosni kako bi ostvarili vladareve interese, pa se protiv Bosne primjenjivao institut križarskog rata i to je omogućilo da se Bosna prozove heretičkom zemljom. Zato je 1408. u Poboru izvršen pokolj bosanske vlastele. 1408. Žigmund je osnovao viteški red Zmajevaca u želji da insitucionalizira svoj sustav. Red je imao dva razreda: u prvi su ulazili vitezovi visokog položaja, bio je ograničen, a popunjavao ga je sam kralj. Tu su ušli despot Stefan, grof Herman Celjski i njegov sin Friedrich, vojvoda Hrvoje Vukčić; drugi je razred bio neograničen. Time je htio da se problemi viteštva rješavaju direktno u tom društvu. Kodeks časti viteškog društva treba biti osnova za rješavanje problema vitezova. Tada je to bilo najbolje moguće rješenje. 1412. održan je kongres u Budimu koji je bio vrhunac Žigmundove istočne politike, organiziran je povodom izmirenja s poljskim kraljem. Tu se našla gomila viteštva, što je znak da je viteška kultura do početka 15.st snažno prodrla južno i istočno od Save i Dunava (npr. na viteškom turniru su se proslavili bosanski vitezovi), a to znači da se taj prostor integrirao u srednjevjekovno viteško društvo. Na tom kongresu Žigmund je slavio svoj pir. Došlo je do rata između Ugarhrv. i Venecije jer je tada Venecija bila u poziciji velesile, pri čemu joj je Dalmacija bila vitalno područje za nadzor puteva. Bez obzira na Žigmundove planove koje je imao, a koji nisu mogli biti financijski realizirani (ne samo da se borio za Dalmaciju nego i da napadne samu Veneciju), do 1420. je Venecija zauzela obalu Hrvatske, Dalmaciju te je na taj način Hrvatska bez izlaza na mora ostala periferna zemlja sve do sloma Venecije 1797. Žigmund je iz Italije otišao okruniti se za rimskog cara (u čemu je uspio 1433.) te je tom prilikom prvi put dugo izbivao iz svog kraljevstva. 1414. do 1418. otišao je na sabor u Konstanzu dok se tributarni sustav na istoku raspadao jer viteški kodeks nije mogao spriječiti taj rasap. Od 1413. Turci su se konsolidirali i počeli voditi aktivnu balkansku politiku, a to nije frontalno sučeljavanje sa Žigmundovim obrambenim sustavom već njegovo postupno nagrizanje, tako da je do Žigmundovog povratka od tog sustaav malo ostalo. 1409. je izbio konačan sukob između braće Lazarević (Vukov ustanak 1409-1411). Vuk je digao ustanak uz tursku pomoć i pomoć plemića koji su bili protiv centralizirane vlasti despota. Stefan se zatvorio u utvrđeni Beograd, a tada je došla i ugarhrv. vojska koja je odbila Vuka kod Beograda, no ostali su posjedi bili izgubljeni. U pregovorima s Ugrima despot Stefan postao je njihov vazal ali sada za čitav prostor svoje vladavine (despotovine), a ne kao prije samo

41

ugarskih posjeda. Vuk je poginuo u borbama, pa je opozicija izgubila vođu, a despot Stefan je povratio posjede koje mu je Vuk privremeno oduzeo. Zato treba reći da se nije obnovila srpska država u svom punom suverenitetu, nego je cijeli prostor srpske despotovine postao “pars anexa” (pravno) dio Ugarhrv. kraljevstva. Na taj je način despot Stefan bio jedan od najuglednijih ugarhrv. magnata, a otada je ugarhrv. kralj počeo dodjeljivato naslov despota velikašima (bilo je hrvatskoh velikaša koji su bili srpski despoti). 1426. došlo je do sporazuma u Tati na kojemu se trebalo odlučiti tko će biti Stefanov nasljednik jer je on tada bio bolestan. O tome je odlučivao ugarhrv. kralj jer Stefan nije imao potomaka. Despot je predložio Đurađa Brankovića s kojim se u međuvremenu izmirio, a Žigmund je pristao uz uvjet da se prilikom preuzimanja vlasti Mačvanska banovina, Beograd i Golubac vrate pod direktnu upravu krune. To je Žigmundu bilo potrebno jer su Turci već od 1415. nadzirali sve događaje u Bosni (Hrvoje Vukčić Hrvatinić), držali su JI uz Crno more, pa je granica bila u Vlaškoj te su pritiskali uz Dunav kroz despotovinu prema Beogradu. Despotovina je bila u srpskom poluokruženju. Filip Skolaris Mađarin je na donjem Dunavu gradio niz utvrda protiv Turaka, pa su Žigmundu trebale utvrde Beograd i Golubovac kao dio niza sustava utvrda (od donjeg Dunava u Vlaškoj sve do Save). To sve skupa znači da je Ugarska 100 godina prije Mohačke bitke odlučila da više neće braniti ili oslobađati prostore J i JI od Dunava i Save i njenog sustava utvrda. HNJ Despotovini je 1421. pripojena Zeta poslije smrti posljednjeg Balšića Balše III. Ondje je despot nastavio već započeti rat s Mlecima oko zetskih primorskih gradova i završio ga 1423. sklapanjem mira po kome su Mlečani zadržali gradove Skadar, Lješ, Ulvinj i oblast Paštrovića. Despotovina je tada na vrhuncu svoje moći. Privredni razvitak Za vrijeme provala i opsada gradova Turci su pustošili polja i vinograde, pljačkali sela, koja nisu bila zaštićena, jer je naoružano stanovništvo pružalo otpor Turcima oko utvrđenih točaka i na strategijski najvažnijim komunikacijama. Posebni odredi konjanika, akindžije, imali su jedini zadatak da pred turskom vojskom sve pljačkaju i uništavaju. Mnogi ratari prelaze na stočarstvo-stočari žive u katunima u gorovitim krajevima, daleko od prometnih linija i vrlo su pokretljivi. Rudarstvo potkraj 14. i na početku 15.st doživljava procvat. Vrlo intenzivna eksploatacija; strani trgovci, većinom Dubrovčani, izvoze balkanske rude. Najveći rudarski centar despotovine je Novo Brdo (srebro), zatim Rudnik (Srebro, Olovo, Bakar), Srebrenica (srebro), Rudište, Krupanj. Najveća rudarska oblast je Kopaonički kraj. Cvjeta trgovina, šire se trgovi i gradovi; robno-novčana privreda još je više ojačala. Društvene promjene Položaj zavisnih seljaka postaje sve teži jer se povećavaju rabote i porezi, stoga odlaze na zanat i uključuju se u trgovinu. Težak je život i rudara a pobune su surovo gušene. Jača domaće srpsko građanstvo a srpski su se gradovi razvijali kao centri trgovine. Dubrovčani ometaju puni razvoj domaćeh građanskog staleža. Njihove su kolonije na srpskim trgovima uživale široke privilegije i nisu bile zainteresirane za samoupravni razvitak grada kao cjeline. Gradovima je upravljao despotov knez ili kefalja sa dvanaestoricom vijećnika i sudaca. Učvršćivanje središnje vlasti Despotovi prihodi od zemljišnih posjeda (feudalna renta) postajali su sve manji zbog općeg nazadovanja ratarstva i darivanja posjeda crkvi i vlasteli. Despot se financijski osamostalio i stvorio materijalnu osnovicu za učvršćivanje središnje vlasti, zahvaljujući prihodima koje su mu osiguravala regalna prava: carine, rudarska urbura i kovanje novca. Carina:1/10 se često daje u zakup (obično Dubrovčanima). Stefanu su u jačanju centralne vlasti pomagali, osim domaćih građana, i strani trgovci kojima su feudalni sukobi donosili štete. U tome ga je pomagao i Bajazit koji je i sam odlučno istupao protiv samostalnosti feudalaca u Turskoj. Uklanja predstavnike feudalne opzicije, nevjernoj vlasteli oduzima baštine i daje ih kao pronije pouzdanim ljudima. Stefan nakon 1402. vrši vojnu reformu: uvodi stajaću vojsku (prije je ovisio o feudalnoj vojsci svojih pronijara i baštinika), u prvom redu radi obrane tvrđava. Preuređenje unutrašnje uprave:skučen je utjecaj vlastele i smanjeni crkveni i manastirski imuniteti, čvrsta centralna uprava, proširena kompetencija lokalnih organa koji su bili podložni centralnoj upravi, sabori gube svoju važnostdespot sam odlučuje, skršivši moć vlastele uklonio je unutrašnje nerede. Kako je prihod s feudalnih posjeda bivao sve nesigurniji vlastele sve više vezuje svoje interese uz moćnog vladara. Unutrašnje uređenje: U despotovim rukama bila je vojska, sudstvo, državna uprava i vanjska politika, nakon 1402. stoluje u Beogradu. Centralnu upravu Stefan je podijelio na tri “čina” (struke): 1)unutrašnje poslove (vode ih “čelnici” i “veliki čelnik”) 2)vojne poslove (vojvoda ili veliki vojvoda) 3)vanjske poslove-logotet-nadzire i crkve i pravosuđe. 1427. Murat II zauzima Niš i Kruševac. Zapovjednik Golupca Jeremija predao je grad Turcima umjesto Mađarima, svi trgovački putevi po Srbiji su bili presječeni. 1428. despot sklapa mir sa sultanom, obavezuje se na pomoć od 2000 konjanika i godišnji danak od 50 000 dukata. Đurađ podiže novu prijestolnicu Smederevo 1430,

utvrđuje Ostrovicu i Borač-gradove koji su čuvali važne ekonomske oblasti. Zbog teških vanjskih prilika Đurađ je bio popustljiv prema strancima, tako da su Dubrovčani mogli bezobzirno eksploatirati domaće ljude. Svoju kćer Katarinu udao je za Ulrika Celjskog, a Maru je poslao u sultanov harem s velikim mirazom 1435. Sklopio je s Mlečanima pogranični ugovor 1436, te je primio mletačko građanstvo. Despotovina i Bosna se bore oko Srebrenice, u doba kada turski protisak postaje sve jači. Srbija je bila pustošena i od Mađara. Prvi pad i obnova despotovine 1438. Turci provaljuju u Erdelj i Srbiju i zauzimaju Ravanicu, Ostrovicu i Borač, 1439. sultan zauzima Smederevo čime je despotovian bila pokorena. Srbija je bila strahovito opustošena, gradovi porušeni i odvedeno mnogo roblja, u zarobljeništvu su osljepljena dva despotova sina, Grgur i Stefan. Despot se našao u Ugarskoj sa sinom Lazarom u doba pada despotovine, tamo su se rasplamsale borbe za prijestolje. Đurađ je neuspješno pokušao kandidirati Lazara za ugarsko prijestolje. Pošto je podupirao protukandidata (Ladislav Posmrče) Vladislava II Jagelovića, oduzeta su mu imanja u Ugarskoj, te je preko Dalmacije otišao u Zetu organizirati borbu za oslobađanje despotovine, no ispriječili su mu se Crnojevići i despot se vratio u Ugarsku (4 mjeseca je bio u Dubrovniku). 1440. Turci opsjedaju Beograd (brani ga Hrvat Ivan Talovac i Slovenci). Erdeljski plemić Ivan Hunjadi uspješni ratuje protiv Turaka u Srbiji, Vlaškoj i Erdelju. Velika kršćanska vojska prodire sve do Sofije, ali se zbog gladi i zime morala vratiti 1443/1444. Potpisano je primirje od 10 godina, Đurađ počinje s obnovom Srbije. Kralj Vladislav II otkazuje primirje i sa 16 000 konjanika kreće prema Bugarskoj, no brodovlje kod Galipolja nije uspjelo spriječiti prebacivanje turskih trupa iz Anadolije u Europu. Ugarski križari razbijeni su kod Varne 1444, poginuo je i Vladislav a Hunjadi se jedva spasio. Mehmed II Osvajač na juriš zauzima Carigrad 1453, u njegovoj je vojsci bio i Đurđev odred sa 1500 vojnika. Sultan otkazuje mir (obećanje da za Đurđeva života neće napadati despotovinu) i 1454. kreće na Srbiju, zauzima velik dio despotovine i odvodi u ropstvo oko 50 000 ljudi, no nije uspio osvojiti Smederevo te se povukao prema Sofiji, dok je vojsku ostavio kod Kruševca. Ivan Hunjadi i despotova vojska razbijaju tu tursku vojsku. 1455. Turci osvajaju Novo brdo. 1456. sultan se s opsade Smedereva baca na Beograd ali je turska vojska odbijena; Hunjadi i franjevac Ivan Kapistran umrli su od kuge, a 1457. umire i despot Đurađ Branković. Propast despotovine Članovi despotove kuće bore se za vlast- jedni se vežu uz Ugre, drugi uz Turke. Đurđev nasljednik, sin Lazar, sklapa mir sa sultanom i dobiva cijelu despotovinu osim Novog Brda (posredstvom vođe turkofilske grupe Anđelovića) Lazar umire 1458, vlast preuzima regent Anđelović, u Smederevo pušta Turke, dok protuturska grupa za despota proglašava slijepog Stefana. Kao pretendent je s Turcima stigao i slijepi Grgur. 1459. pad Smedereva označava kraj despotovine, propast srpskog feudalnog društva i gašenje patrijaršije. Počeci masovnih migracija u južni Ugarsku i prema jadranskom primorju, naročito u Dubrovnik. U Srbiju se doseljavaju Turci, a uz njih i Romi. Zeta u 2.pol 14 i u 15.st Nakon Dušanove smrti i u Zeti jača vlastela. 1361. pojavila su se ondje tri predstavnika dotada nepoznate porodice, tri Balšina sina:Stracimir, Đurađ i Balša II-Balšići, koji su tada kao župani držali Bar i Budvu. Potporu su našli kod Dubrovnika, čiji su građani postali 1361, i kod Mlečana koji su im također podijelili svoje građanstvo 1367. Do 1366. formalmo su priznavali carsku vlast. Balšići su bez uspjeha pokušavali zauzeti Kotor. Uzalud su se obraćali papi, obećavajući mu da će napustiti pravoslavlje, što su 1368. i učinili, jer se papa zauzimao za Kotor. Mlečani nisu mogli uzeti Kotor zbog mira u Zadru 1358, ali su vojnom intervencijom postigli mir. Kotor je 1371. priznao vrhovnu vlast ugarskog kralja. Đurađ Balšić je poslije Vukašinove smrti zauzeo Prizren, a poslije propasti Altomanovića 1373. Đurađ je zaposjeo njegove zemlje na jugu :Dračevicu, Konavle i Trebinje. Tada se prostor Balšića protezao od Dubrovnika do Prizrena, no to je bilo kratkotrajno. 1377. Trebinje, Konavle i Dračevica priznale su Tvrtkovu vlast, Prizren je poslije Đurđeve smrti 1378. zaposjeo Vuk Branković. Tako smanjenom oblašću upravljao je Balša II (Stracimir je umro već prije). Ugarska je 1385. predala Kotor Bosni, no Balšići su pobijedili bosansku vojsku i Tvrtko je posredovanjem Mlečana sklopio mir. 1385. Balša II uspijeva zavladati Dračom, no iste je godine poginuo u borbi s Turcima. Naslijedio ga je sinovac Đurađ II Stracimirović (1385-1403). Balšići su bili tipični predstavnici feudalne vlastele koja su se oslobođena centralne vlast, bezobzirno borila da povećaju svoje posjede i pretvore ih u posebne države. Svako teritorijalno širenje značilo je i povećanje prihoda. Opasnost od Turaka, koja je tada stalno prijetila Đurđu Stracimiroviću, omogućila je Crnojevićima (feudalna dinastija u planinskim oblastima između Kotora i Budve) da mu se odlučnije odupru oslanjajući se na Tvrtka. Đurađ se oženio kćerkom srpskog kneza Lazara, Jelenom i obnovio je staro prijateljstvo Balšića s Dubrovnikom, nastojao je učvrstiti veze s Mlečanima. No, Đurđa su zarobili Turci, a Radič Crnojević se proglasio gospodarom Zete. Đurađ se iskupio ustupivši Turcima Skadar, Privast i Sv. Srđ na Bojani. Ostali su mu samo Bar i Ulcinj s okolinom, no nije imao snage ni za obranu tih područja. 1392. Mlečani su zavladali Dračom, a Đurađ II im je 1396. predao Skadar i Privast. Oni su Đurđu podijelili mletačko plemstvo, obećali mu 1000 dukata godišnje od svojih prihoda u Skadru i pomoć ako ga netko napadne, ali su zato

43

postali gospodari ključnih pozicija u Zeti. Ostavili su zatečeno stanje ali su na čelo uprave postavili visoke mletačke činovnike. Odstupanjem Skadarske oblasti i prebacivanjem borbe protiv Turaka na Mlečane, Đurađ II nije uspio učvrstiti svoje pozicije prema Boki Kotorskoj i planinskoj oblasti Crnojevića, iako je u jednom sukobu ubio Radiča Crnojevića. Sandalj Hranić zauzima teritorij od ulaza u Boku do Budve. Kad se Žigmund poslije Nikopolja vraćao u Ugarsku preko Dubrovnika, postavio je Đurđa II za kneza Korčule i Hvara i podijelio mu naslov “gospodara Albanije”. Đurađ II shvatio je opasnost od Mlečana koji su nastojali monopolizirati prodaju soli, ne samo zato da si osiguraju velike prihode već da i zetsko stanovništvo učine zavisnim, pa oko solana stalno izbijaju sukobi. 1399. skadarska oblast se odmetnula od mletačke vlasti; pobunu su iskoristili i Turci i provalili do skadarskih zidina. Đurđevi ljudi su snabdijevali Turke. Položaj Mlečana se popravio tek nakon 1402, pojedini turski vazali među albanskom vlastelom priznali su mletačku vlast, a to je pred svoju smrt 1403. učinio i Đurađ II. Njegov sin Balša III (1403-1421) poveo je žestoku borbu za obnovu posjeda svoje porodice, uzimao je u svoju vojsku kao najamnike Turke i Arbanase. Njegova majka Jelena aktivno je sudjelovala u borbi, za vrijeme svog regentstva priznala je vazalnu ovisnost Zete o sultanu Sulejmanu, videći u Mlečanima glavnog neprijatelja. Balša III osvaja Kotor od Bosanaca te Skadar i Privast od Mlečana, koji su zauzvrat svojom flotom zauzeli Ulcinj, Bar i Budvu, a zatim vratili Skadar i Privast.Balša je odbijao mir. 1403. kupnjom prava na Dalmaciju Mlečani su se morali više osvrnuti na stjecanje vlasti u dalmatinskim gradovima-uz posredovanje Sandalja Hranića, za koga se udala Jelena, sklopili su 1412. mir s Balšom pod istim uvjetima kao u ugovoru s Đurđem II. No, Balša nije mirovao jer je želio potpuno istisnuti Mlečana iz Zete pa ometa mletačku trgovinu. 1420. Kotor priznaje mletačku vlast, Balša ga napada no tu je njegova vojska pretrpjela teške gubitke i počela se razilaziti. Teško bolestan, Balša III je otišao k despotu Stefanu, vjerojatno s novim političkim kombinacijama, ali 1421. umire u Srbiji ostavivši svoje zetske posjede u naslijeđe despotu. Mlečani su odmah zauzeli Bar i Ulcinj i povezuju uz sebe albanske i zetske feudalce, prvenstveno Crnojeviće. Despot Stefan nije postigao diplomatskim putem da mu Mlečani priznaju Balšine posjede, pa je s vojskom provalio u Zetu, zauzeo Privast i Bar i opsjeo Skadar i Ulcinj, no bio je poražen pod Skadrom. Đurađ Branković nastavio je akcije; 1423. sklopljen je mir kojim su Mlečani zadržali Skadar, Ulcinj, Paštroviće i Kotor s Grbljem. Sjedište despotove Zete je postao Bar, u kojem je živio despotov namjesnik Altoman. Despot nije mogao u Zeti uvesti čvrstu centralnu vlast, otpor Crnojevića. Kad su Turci 1439. zauzeli despotovinu Zeta je bila pošteđena. Despot je iz Ugarske, preko Dalmacije, stigao u Bar, da organizira borbu za oslobađanje despotovine, ali je u Zeti naišao na otpor Crnojevića pa se preko Dub. vraća u Ugarsku. Tada je Sandaljev nasljednik vojvoda Stjepan Vukčić, pozivajući se na rodbinske veze s Balšićima, zauzeo planinske krajeve Zete i počeo osvajati primorske gradove. Za Mlečane je to ujedno bila prilika da zauzmu čitavo Zetsko primorje pod izlikom da brane despotove posjede pa su zauzeli Bar, Budvu i Privast. Crnojevići priznaju mletačku vlast i postaju njihovi građani. Kad je despot Đurađ obnovio svoju vlast u Srbiji, Mlečani su htjeli vratiti njegove zetske posjede, to je učinio Vukčić, a Altoman provaljuje u Zetsko primorje, Crnojevići napuštaju Mlečane, pridružuju se despotovim trupama i prodiru do Kotora. Protiv mletačke vlasti ustaje Grbaljska župa, plodni kraj između Prevlake i Budve. Grbaljska je župa pripadala Kotoranima od Milutinova vremena-Grbljani pružaju žestok otpor feudalnim gospodarima iz Kotora, dižu bunu protiv kotorske vlastele i mletačke vlasti, a usklađuju svoje akcije s operacijima Altomana i Crnojevića. Pljačkaju mletačka skladišta soli i sjeku vinograde Kotorana te pale njihove kuće van zidina; kotorski seljaci prilaze pobunjenicima. Barkama su održavali veze s Dubrovnikom i ondje nabavljali ulje, tkanine, željezo. Despotova vojska je postizala slabe rezultate, Mlečani su od despota uspjeli rastaviti Stefana Crnojevića (1451) koji postaje kapetan Gornje Zete. Stefan Crnojević ugušio je 1452. grbaljsku bunu tako što je pohvatao 80 vođa i 35 objesio. Grbaljska buna je bio otpor protiv feudalne eksploatacije pojačane razvitkom robne privrede i tržišnim interesima njihovih gospodara. Stefan Crnojević 1452. pobjeđuje kod Meduna despotovu vojsku te zauzima Podgoricu, no despotova vojska pod Tomom Kantakuzenom iste godine zauzima Crnojevićevo gnijezdo Žabalj i pustoši njegova sela. Ofenzive Mehmeda II Osvajača zaustavile su despotove akcije i naposljetku odsjekle despotove posjede u Zeti od Srbije. 1457. Turci osvajaju Medun. Vlastela “51 zajednice ili bratstva” priznaju mletačku vlast-na čelu tih bratstava nalazio se mletački vazal- vojvoda Stefan Crnojević. Turski vazal, herceg Stjepan, počeo je ugrožavati i mletačke posjede. Stefanov nasljednik, sin Ivan (1465-1490) provaljuje u mletačke posjede, no kad je uvidio da nema snage za borbu s njima, prihvatio je mir. Otada je kao mletački vojvoda s plaćom od 1200 dukata i prijestolnicom u Žabljaku, upravljao Crnom Gorom. Poslije Skenderbegove smrti, Ivan Crnojević plaća Turcima 700 dukata danka, no počinje akcije protiv njih uz mletačku novčanu pomoć. No, u opsadi Skadra sudjelovao je i sam Mehmed II-mletačka linija je popustila, mir je sklopljen 1479. kojim su Mlečani odstupili Skadar pored ostalih posjeda. Crnojević se sklonio u Italiju, Turci pokoravaju Zetu i podvrgavaju je skadarskom sandžak begu Sinanu. Kad su u Turskoj poslije smrti Mehmeda II 1481. nastupile borbe između njegovih sinova Bajazita i Džema, Ivan Crnojević se vratio u Zetu i uspio njome i zavladati. Mlečani mu nisu pomagali kako ne bi narušili odnose s Portom. 1482. Ivan priznaje vrhovnu tursku vlast; poslije njegove smrti zavladali su sinovi Đurađ i Stefan. Zetsko primorje bilo je u rukama Mlečana. Temelj moći Crnojevića činile su zemlje koje su bile u njihovom neposrednom posjedu

(vlastela su zemlje dobijali kao pronije), vinogradi koje su sami zasadili, prihodi od vodenica, carine na sol i ribu. Đurađ Crnojević, i inače prijatelj knjige, osnovao je 1493. na Cetinju prvu tiskaru u južnoslavenskim zemljama za koju znamo da je radila oko 4 godine, tiskajući crkvene knjige. U takvoj sredini mnogobrojne sitne vlastele trvenja su bila česta, naročito oko zemlje, posljedica je nemogućnost povezivanja za borbu protiv Turaka. Kad je francuski kralj Karlo VIII zauzeo južno Italiju i počeo se baviti planom o podizanju ustanka protiv Turaka u Albaniji, taj je plan prihvatio i Đurađ. Stefan Crnojević je za to optužio Đurđa na Porti pa se Đurađ s obiteljin sklanja u Mletke. Nominalno vlada Stefan, no pravi su gospodari Turci, uskoro je pao u nemilost i zatvoren u Skadru-Crna Gora je pripojena Skadarskom sandžakatu 1499. Crnom Gorom je od Crnojevića upravljao još njegov sin Skender kao sandžak beg sa sjedištem u Žabljaku. Kultura Srpska književnost Kao i u ostalim južnoslavenskim feudalnim zemljama, tako su i u srednjovjekovnoj srpskoj državi manastiri bili glavni književni centri, a glavni pisci kaluđeri. Velika je uloga manastira Hilandar. Otkako ga je 1199. Nemanja sagradio, a njegov sin Sava napisao u njemu svoja prva književna djela, Hilandar je bio glavno središte književnog rada. Važna središta književnosti, manastiri Studenica, Žiča, Mileševa,Gračanica, Dečani, Manasija itd. Srpska književnost je bila vjeran izraz srpskog feudalnog društva. U svom razvitku se oslanja na biz. književnost, koja je do 13.st bila jedna od najjačih u Europi. Puni razvoj književnosti se dogodio za vrijeme Nemanjića, do sredine 14.st i propasti Dušanovog carstva. Većina djela sačuvana je u kasnijim prijepisima pa ima poteškoća s kronologijom djela. Dvije grupe: Prijevodna književnost i originali. Prijevodi su ponajviše iz biz književnosti; hagiografije-životi istaknutih svetaca (idealizirani tipizirani obreasci za pripadnike monaškoga i pustinjačkog reda), npr. Život Georgija Kapadokijskog, Pavla Cezarejskog, Život Aleksijavrsta odgojne literature apokrifi:a) starozavjetni (knjiga o Adamu, knjiga Enohova itd.), b) novozavjetni (Jevanđelje Mladenstva, različita otkrovenja, vizije i apokalipse), religijski ep u prozi, romani i pripovijetke-vrlo popularan je bio roman o Aleksandru Velikom, o Troji, o Varloamu i Joasafu, Tristan i Izolda itd., biografije-u mladoj je nemanjićkoj državi bilo potrebno da se što jače učvrsti autoritet samostalne srpske države i crkve. Proizašle su iz hagiografija, opisuju živote srpskih vladar i arhiepiskopa-prvotno imaju hagiografski karakter. Pisci biografija su bili ili članovi vladarskih porodica ili predstavnici više crkvene hijerarhije i taj su posao najviše radili po nalogu vladara ili poglavara crkve. Prvi srpski originalni pisac: Sava (Rastko) Nemanjić-Život sv.Simeona, učvršćuje Nemanjin kult sveca, osnivanje dinastije Nemanjića prikazao je kao djelo providnosti i time joj osigurao zakonitost naslijeđa. Život Simeonov je i s književnog gledišta jedno od najboljih djela srpske srednjevjekovne književnosti, kao i historijski izvor; kronološki podaci o Nemanjinu životu i radu. Stefan Prvovjenčani: Život sv. Simeona-opisuje i dobar dio svoje vladavine. Dva hilandarska kaluđera učvršćuju kult sv. Save: Domestijan, jedan od posljednjih Savinih učenika napisao je 1253. opširan Život arhiepiskopa Save, a potkraj istog sroljeća Teodosije temeljito prerađuje Domentijanov spis: Život sv. Save, potpuno originalno djelo, srednjovjekovni roman. Srpski biograf 14.st arhiepiskop Danilo- Život kraljeva i arhiepiskopa srpskih-sistematički zbornik biografija svih nemanjićkih vladara i arhiepiskopa do Dušana. Bezimeni Danilov učenik nastavio je njegov rad s više dara, napisao je i Život arhiepiskopa Danila, kao početak biografije Život Dušana”. Poslije Dušanove smrti dolazi do privremenog zastoja u književnosti, no despot Stefan Lazarević podiže niz manastira. Bosanska feudalna država od 12 do 15 st. Postanak bosanske feudalne države U središnjoj oblasti današnje Bosne, oko gornjega i srednjega toka Bosne i gornjega toka Vrbasa, društveno raslojavanje teklo je sporije nego u susjednim primorskim oblastima-zatvorena je visokim planinama, daleko je od trgovačkih puteva. Za kneza Časlava javlja se kao sastavni dio Srbije (sredina10.st) Porfirogenet: “malena zemlja Bosna” kao nešto posebno u Srbiji sa dva grada: Kotor (Kotorac kod Sarajeva) i Desnik. U 2.pol 10.st vjerojatno je bila pod Hrvatskom (Za Mihajla Krešimira II), a možda je neko vrijeme pripadala i Samuilovoj državi. Zatim je pod Bizantom, ali sa domaćim vladarem koji pomaže Biz. u borbi protiv zetskog kneza Vojislava. U doba najvećeg uspona Zete i Bosna ulazi u njen sastav ( u njoj kralj Bodin postavlja za kneza svog čovjeka Stjepana). Bosna na početku 12.st postaje samostalna. Jednom izgrađena, s ustaljenom centralnom vlašću , Bosna se održava i dalje zahvaljujući između ostaloga i povoljnom geografskom položaju. Sudbonosno je za Bosnu bilo što je hrvatska država u početku 12.st spojena s Ugarskom. Bosna je za susjeda dobila moćnu državu, čiji su vladari i feudalci,

45

koristeći se i vjerskim prilikama u njoj, stalno nastojali podvrgnuti ju što jače pod svoju vlast. Od 1138. ugarski kraljevi ističu u svome naslovu svoje pretenzije na Bosnu (Ramae rex), a vjerojatno je Bela II na saboru u Ostrogonu 1139. dao Bosnu (Bosnensem ducatum) svome sinu Ladislavu uz otpor bosanske vlastele. Kao bosanski ban javlja se slavonski velikaš Borić (1154-1163) koji je bio ugarski vazal. Pobjeda Biz. nad Ugarskom imala je za posljedicu da je i Bosna neko vrijeme potpadala pod Biz (1167-1180). Bosanski ban Kulin koji je vjerojatno došao na vlast kao biz. štićenik, morao je uskoro priznati vlast Ugarske (poslije smrti Emanuela Komnena 1180), sudjelovao je u borbama Ugarske i Srbije protiv Bizanta (1181-1183). Do kraja 12.st znatno napreduje proces feudalizacije. Rane trgovačke veze s Dubrovnikom, ugovor iz 1189: da bi osigurao dubrovačke trgovce i pojačao promet s Bosnom, ban Kulin garantira Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovanja bez plaćanja ikakve carine osim ako mu tko od svoje volje da poklon. Potvrda već izgrađenog državnog aparata u Bosni:trgovci neće trpjeti nasilja od njegovih časnika. Dvorska kancelarija: ispravu piše “dijak” Radoje Patarenstvo “Crkva bosanska” Prve pouzdane vijesti o organizaciji crkve su iz 2.pol 11.st. Bosanska biskupija “ecclesia bosniensis” je podređena nadbiskupiji u Baru (1089), nedugo i pod metropolijom u Splitu. U 2.pol 12.st je sastavni dio dub. nadbiskupije. Katolička crkva u Bosni se razlikovala od one na Zapadu: biskupi su bili domaći ljudi sa narodnim imenima (Radogost, Dragonja, Vladimir, Bratoslav), slavensko bogoslužje, nije bilo katedrale ni kaptola niti se ubirala desetina, do pojave dominikanaca 13.st nije bilo ni crkvenih redova. Katolička crkva zbog toga nije mogla potpuno osigurati svoju moć. Rimska se kurija nastoji pomoću Ugarske učvrstiti u Bosni. Otpor protiv katoličke latinske crkve ubrzo je dobio karakter borbe protiv osvajača i stvorio posebnu “crkvu bosansku” na osnovu patarenskog učenja, jedinu u Europi koja nije usvojila ni katolicizam ni pravoslavlje i koja se održala kao vladajuća crkva sve do propasti srednjovjekovne bosanske države. Patarenstvo se javlja za vrijeme bana Kulina koji ga, uz vlastelu, pomaže. Ugarskom je kralju povjereno da u korijenu uništi heretike, da im imanja konfiscira i da ne štedi ni bana. Kulin popušta pa se obavezao da će se pridržavati učenja katoličke crkve (8.4.1203), u nazočnosti papina legata na Bilinu polju kod Zenice. No, patarenstvo nije uništeno, ideje o latinskom biskupu i tri, četiri nove biskupije nisu se ostvarile. Od toga vremena spominje se u izvorima “vjera bosanska” kao heretička nauka dualističkog tipa, naziv “bogumil” nije se upotrebljavao. Patareni odstupaju od prvobitnog stajališta bogumila prema društvu i državi pa nalaze potporu kod vladara i vlastele od početka. “Crkva bosanska” se odricala stvaranja svojih vlastelinstava, međusobno podržavanje crkve bosanske i vlastele bilo je upereno i protiv centralne vlasti, zaštita za crkvu kada bi je pojedini vladari htjeli uništiti. Crkva bosanska bila je moćni činitelj u obrani bosanske samostalnosti, ali je i kočila jačanje centralne vlasti, tako da su vladari pokušavali suzbiti njen utjecaj u zemlji. Na čelu crkve se nalazio “episkop crkve bosanske” nazivan “djed”, zatim “gosti”, a niži stupanj u hijerarhiji imali su “starci”. Gosti i starci su zajedničkim imenom nazivani strojnici. Oni su uzimani iz redova krstjana, koji su živjeli u zajednici po hižama a u Bosni su smatrani redovnicima, živjeli su asketskim životom i nisu smjeli jesti hranu koja je potjecala od životinje, oni vrše razne posredničke misije. Patarenstvo je odigralo vrlo važnu ulogu jer je dalo bosanskom feudalizmu neko specifično obilježje, po kome se on razlikovao od feudalizma u katoličkim i pravoslavnim zemljama, sprečavalo je razvitak katoličke i pravoslavne crkve. “Crkva bosanska” je mogla opstati samo u neovisnoj državi pa zato postaje činitelj prvoga reda u borbi protiv osvajačkih pokušaja Ugarske i katolička crkve. Borba protiv osvajačke politike Ugarske i Rima Poslije Kulinove smrti oko 1204. Bosna vodi teške borbe za obranu samostalnosti protiv nasrtaja Ugarske i katoličke crkve. Iznuđeno odricanje od patarenstva na Bilinu polju nije imalo posljedica, broj pristalica raste. 1221. kurija šalje legata u Bosnu i potiče ugarskog kralja da uništi heretike. Biskup bosanski je smijenjen i dolazi stranac s kojim dolaze i dominikanci, Bosna je podložena neposredno papi (dubrovački nadbiskup nije pokazivao revnost za širenje katoličanstva), a 1247. kalačkom biskupu u Ugarskoj. Svi ti postupci kurije mogli su postići željeni uspjeh samo uz snažnu vojničku pomoć Ugarske, no tada se Andrija II sukobio s velikašima i sa sinom. Tek pri kraju svoje vlade Andrija II je aktivniji. Ban Matej Ninoslav bio je prisiljen odreći se svoje “hereze” i prijeći na katoličanstvo. Andrija II odlučuje dati Bosnu na upravu svom sinu Kolomanu 1235. no domaći vladari su se uspjeli održati. Vlastela dotle pruža žestok otpor Ninoslavu. Ugarski vojni pohodi na Bosnu zbrisani su provalom Tatara 1241. Nakon oporavka Bela IV kreće s velikom vojskom na Bosnu. Ban Ninoslav i vlastela su se pokorili 1244. Katoličkoj crkvi su potvrđeni prostrani posjedi, pravo skupljanja desetine, ekonomski i sudski imunitet. Otpor je bio toliko jak da se bosanski biskup sa svojim kaptolom morao nastaniti u Slavoniji, u Đakovu gdje je stalno i ostao. Ninoslavljev nasljednik, ban Prijezda (1250-1278) bio je poslušan ugarski vazal. Da bi oslabio Bosnu, Bela IV spaja Usoru i Sol s novoosnovanom Mačvanskom banovinom, sve je to dano Dragutinu, kad je napustio vlast u Srbiji 1284. Takav razvitak prilika povećava utjecaj feudalaca tako da vladar mora tražiti suglasnost vlastele. Pri kraju 13.st Ugarska je u teškoj krizi zbog borbe oko prijestolja, u Dalmaciji i Hrvatskoj ojačali su Bribirski knezovi. Pavao Bribirski širi

svoju vlast nad Bosnom pa je od 1299. on “ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne”. Upravu nad Bosnom dobio je Pavlov brat Mladen I kao “ban bosanski”. Vlast bribirskih knezova donosila je i jačanje katoličke crkve pri čemu dolazi do otpora. Ban Mladen I pogiba od “nevjernih heretika”, a na njegovo mjesto dolazi Pavlov sin Mladen II. Njegov slom u borbi protiv hrvatske vlastele, koju je pomagao Karlo I (1322) osigurao je u Bosni vlast prijašnjoj dinastiji. Pod zaštitom Ugarske uspio je ban Stjepan II Kotromanović srediti unutrašnje odnose i nagrađuje vjernu vlastelu. Ojačao je svoju vlast, no svi važniji poslovi rješavani su u sporazumu s vlastelom na državnom saboru-“stanku”. Ekonomski razvitak Bosne u 14.st Pridružene su oblasti Usora i Sol, na jugozapadu Bosna izbija na Jadran, zauzimaju primorje između Cetine i Neretve (Krajinu). Bosna je zavladala i Humom poslije smrti kralja Milutina 1321. Dubrovčani, koji su kupili od Dušana Ston s Pelješcem, otok Posrednicu na ušću Neretve i primorje od Stona do staroga dub. teritorija, morali su tražiti za te humske zemlje i potvrdu od Stjepana II: dobili su je uz obvezu da plaćaju 500 perpera godišnje, ali samo za Ston i Pelješac. Tako proširena Bosna ojačala je ekonomski, opet je oživjela trgovina s Dubrovnikom. Kao što je Mladen I osigurao trgovinu između Bosanaca i Splićana 1302, Stjepan II je isto učinio s Trogirom. Sasi i u Bosni otvaraju rudnike u većim razmjerima od vremena Stjepana II. Rudarski centri su Ostružnica, Hvojnica (Fojnica), Kreševo, Dusina, Busovača, od 2.pol 14.st Olovo i Kamenica. Najvažniji rudarski centar je Srebrenica gdje se kopalo srebro i olovo. Dobar dio bosanskog uvoza i izvoza išao je dolinom Neretve na čijem je ušću nastalo nekoliko trgova: Osinj, Posrednica, luka Ploče, Nekranj, Brštanik. Najnaprednija su bila Drijeva (danas Gabela) sa velikim skladištima soli. Bosanski gradovi sastojali su se od dva dijela: tvrđava (castrum) u kojoj je sjedište vojničke posade i gradske uprave, podgrađe (suburbium) gdje su stanovali trgovci. Jača domaći gradski element, tuđi element, Sasi i Dubrovčani su najaktivniji u privrednom životu. Centralnu vlast predstavlja knez kojeg postavlja vladar a vrši upravnu i sudsku vlast. Prenošenje robe se odvija karavanama; uvoze se tkanine, vino, ulje, usoljena riba, šećer, južno voće, začini, oružje, metalni, stakleni i kožni predmeti, papir, sol, dok se izvozi stoka, koža, krzna, loj, vuna, sir, med, vosak i razni metali. Dolazi do jačanja robno-novčane privreda; Pavao Bribirski počinje kovati svoj srebrni novac u malim količinama. Isključivo bosanski novac kuje Stjepan Kotromanović koji često zamjenjuje novac želeći povećati svoje prihode. Tvrtkovi četverostruki dukati su jedini poznati zlatni novac u južnoslavenskim zemljama. Uspon Bosne u doba Tvrtka I Stjepanov sinovac Tvrtko I (1350-1391) postiže najveći uspon i opseg Bosne. Slama otpor feudalaca i širi Bosnu na račun susjeda u čemu ga pomažu feudalci. Prilike u susjednim zemljama išle su u prilog Tvrtku-knez Lazar, u naporima da obnovi srpsku državu, traži Tvrtkovu potporu i zbog toga napušta znatan dio nekadašnjeg srpskog teritorija. Tvrtko na početku svoje vlasti predobiva vlastelu za sebe (daje im novac i povlastice), veže se uz Ugarsku. Ipak, Ludovik I radi kontra Bosne-Tvrtko mu odstupa dio Huma zapadno od Neretve s trgom Drijeva (1357) kao i cijelo Završje s Krajinom. Morao je i prognati sve patarene a on ili njegov brat biti talac na ugarskom dvoru. Dolazi do snažnog otpora “crkve bosanske” i vlastele, Tvrtko je bio na njihovoj strani, iako je bio katolik. 1363. u Bosnu kreću dvije ugarske vojske, bez nekih rezultata, ubrzo su se povukli. Bosna zapada u tešku unutrašnju krizu-vlastela pljačkaju trgovce, Tvrtko obnavlja veze s Ugarskom, nastoji oslabiti utjecaj patarena favorizirajući katoličku crkvu pa je utjecajna ličnost na dvoru vikar fra Francesco Florentinac. 1366. dolazi do pobune vlastele koja zbacuje Tvrtka i za vladara postavlja njegovog brata Vuka. Tvrtko bježi u Ugarsku, gdje je dobio pomoć pa se vraća u Bosnu kao “ban bosanski po milosti božjoj i gospodara našeg Ludovika” i guši pobunu. Lukavom politikom Tvrtko je izbjegavao snažan pritisak Ugarske. Ni u svom najvećem usponu vladareva vlast u Bosni nije mogla postići onu snagu, koju je imala npr. u Srbiji pod Dušanom, u Bosnu je crkva bila u prisnom savezu s vlastelom. Ni Tvrtko I nije mogao stvoriti najamničku vojsku niti sistem pronija, koji bi mu omogućavao da u svojoj ruci čvršće drži feudalce. Bosanska je vojska i dalje ostala samo skup vojnih odreda feudalaca. Tvrtko je zauzeo dobar dio zemalja bivše nemanjićke države. Udružuje se s Lazarom i uništavaju Nikolu Altomanovića 1373. Bosna dobiva Podrinje, Trebinje, Konavle i Dračevicu dok Kotor dobiva 1385. Tvrtko se proglašava za nasljednika Nemanjića ističući da je njihov potomak po ženskoj liniji, 1377. je okrunjen za “kralja Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim Stranama”. Smrt Ludovika 1382. oslobodila je Bosnu ugarskog pritiska. Tvrtko zauzima zapadni Hum s trgom Drijeva, Završje i Krajinu, počinje graditi ratnu mornaricu. Da bi rastavila Tvrtka od buntovnika, Jelizabeta mu je predala Kotor. 1387. zauzima Klis i Ostrovicu preko kojih je mogao vršiti pritisak na Split i Zadar. Odlazak bosanske vojske na Kosovo odgodilo je priznanje dalmatinskih gradova Tvrtkove vlasti. 1390. predao se Split, a zatim i ostali gradovi kojima je Tvrtko priznao autonomnost. Zadar ostaje izvan bos. države. Pokorivši Dalmaciju i južnu Hrvatsku do Velebita, Tvrtko proširuje svoj naslov i naziva se “kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja” (1390). Prve navale Turaka na Bosnu počinju, kod Bileće vojvoda Vlatko Vuković pobjeđuje Turke 1388. Tvrtko, shvaćajući opasnost od Turaka, pomaže Lazaru na Kosovu. Bez znatnih gubitaka Vuković se povukao, a Tvrtko prima čestitke na pobjedi

47

(Firenza). Tvrtko teži Bosnu osloboditi od ekonomske zavisnosti o strancima, prvom redu Dubrovnika. Da bi nadoknadio gubitak Drijeva koje je ustupio Ugarskoj, Tvrtko je na ulazu u Boku Kotorsku podigao grad Novi (danas Hercegnovi) gdje otvara tržište za prodaju soli što je naročito smetalo Dubrovčanima koji oštro reagiraju. Tvrtko je pristao na ukidanje slanice tek kad su mu se vratila Drijeva 1382. Društveni odnosi u Bosni 12-15 st. Seljaci-slobodno seljaštvo nije potpuno iščezlo. Zavisni seljaci-kmetovi ili kmetići, mogu pripadati vladaru ili vlasteli, Crkva bosanska nije imala feudalnih vlastelinstava pa prema tome ni zavisnih seljaka. Zemljoradnici i stočari-Vlasi; svaka kuća je godišnje plaćala jedan dukat. Potkraj samostalnosti Bosne položaj seljaka se pogoršava. Robovi-najviše roblja se izvozilo iz Bosne, još početkom 15.st. Bosna je bila ozloglašena kao zemlja koja “prodaje ljude” i trguje ljudskim mesom. Postojao je robovski rad (de genere servorum Bosniensium). Kao patareni su Bosanci mogli biti slobodno prodavani po katoličkim zemljama. Vlastela- potječu uglavnom od rodovskoplemenskih starješina, velika moć vlastele nije dopuštala da se razvije sistem pronija, koji pretpostavlja jaču vladarevu vlast. Vlastela se dijeli na velmože, vlastelu i vlastelinčiće-svi su bez razlike nazivani knezovima, predstavnici velikih vlasteoskih rodova bili su vojvode. Krupni velmože imaju pod sobom čitav niz većih ili manjih feudalaca. Građani-sporo se razvija građanska klasa, kai i u Srbiji. Tuđinci, u prvom redu Dubrovčani, ostali su stalno važan činitelj u unutrašnjoj i vanjskoj trgovini Bosne. S razvojem rudarstva jača i domaće građanstvo. Državno uređenje Prvobitno je vladar imao naslov kneza, od sredine 12.st od Borića na čelu Bosne je ban. Tvrtko I preuzima kraljevski naslov izumrlih Nemanjića. Od bana Mateja Ninoslava, vladari Bosne pripadali su jednoj porodici, dinastiji Kotromanovića s tim da nema utvrđenog reda naslijeđivanja. Vlastela su odlučivala o novome vladaru. Poslije Tvrtkove smrti vlastela zaobilaze njegova sina i biraju njegova stričevića Dabišu. Prihodi vladara slični su kao i u Srbiji, a to su podavanja od zemlje, soću u Srbiji odgovarao je danak-1 dukat po kući, zatim različite carine, tzv.trgovina od brodova, određeni postotak metala (urbura), prihodi od kovnica, “stonski dohodak” od Dubrovnika (500 perpera), a otkad je proglašeno kraljevstvo i “svetodmitarski dohodak” od 2000 perpera. Vlast vladara u Bosni ograničavao je državni sabor-stanak-u kojem sudjeluje isključivo vlastela, tu se rješavaju važniji državni poslovi unutrašnje ili vanjske politike, zatim o dodjeljivanju ili oduzimanju baština velmožama. Slabljenje centralne vlasri i jačanje krupnih feudalaca Kako se Tvrtko u svojim ratovima za proširenje bos. države morao oslanjati isključivo na feudalnu vojsku, to je morala ojačati i moć vlastele koja je u osvojenim oblastima dobijala nove posjede. Poslije Tvrtkove smrti 1391. središnja vlast još jače slabi. Dubrovčani odmah razvijaju akciju i šalju poslanstvo u Dalmaciju te savjetuju gradove da se vrate pod vlast ugarskog kralja. Humska vlastela Sankovići prodali su im Konavle pa su na Sankoviće navalili vojvoda Vuković i knez Pavao Radenović i podijelili između sebe njihove posjede i Konavle. Vlastela nisu htjeli Tvrtkova sina, nego su za kralja proglasila staroga i nesposobnog člana dinastije Stjepana Dabišu (1391-95). Iako ne formalno, stvarno se Bosna posljednih godina Tvrtkove vlasti potpuno oslobodila zavisnosti od Ugarske. Sada, Žigmund i bez borbe nameće Bosni ugarsku vlast, pa je poslije Dabišine smrti trebao neposredno vladati Bosnom (Đakovački ugovor), također je prisilio Dabišu da se odrekne Dalmacije i Hrvatske.No, poslije Dabišine smrti 1395. vlastela izabiru za kraljicu njegovu ženu Jelenu Grubu, kralj Žigmund se tada spremao za rat protiv Turaka i nakon 1396. Ugarska je više godina ostavila Bosnu na miru. Vlast vladara je gotovo iščezla za Jelene Grube (1395-98). Nosioce centralne vlasti vlastela postavlja i skida po volji. Sudbina Bosne ovisila je uglavnom od tri porodice: Hrvatinića, Kosača i Pavlovića. Predstavnik Hrvatinića-Hrvoje Vukčić, vojvoda još od Tvrtkovog vremena, od 1402. nosi naslov hercega splitkog. Vlatkov nasljednik i sinovac Sandalj Hranić Kosača (1392-1435) proširuje svoju vlast od Prijepolja, Pljevalja i Nikšića do Cetine. Pavlovići su istočnoj Bosni, knez Pavao Radinović drži rudnik Olovo i grad Borač, Trebinje, polovinu Konavala s Cavtatom. Sada velmože prisvajaju danak od 1 dukata, carinu te uzimaju prihode od Drijeva. Dubrovčani svoju trgovinu osiguravaju sporazumima s velmožama. Rasulo je zahvatilo bosansku feudalnu državu, npr kralj Ostoja ratuje protiv Dubrovnika (1403-04) u ime sve Bosne, ali neki feudalci, kao Hrvoje Vukčić ne sudjeliju i ne prekidaju prijateljske odnose s Republikom. Borba protiv Ugarske Akcije Ugarske je omelo Nikopolje. Hrvoje Vukčić staje na stranu Ladislava Napuljskog, koji ga postavlja za generalnog namjesnika u Ugarskoj, Dalamciji, Hrvatskoj i Bosni i daje mu naslov hercega splitskog 1402. Sandalj Hranić, Pavao Radinović i novi kralj Ostoja (1398-1404) na strani su Ladislava. Buknuo je rat između Bosne i Dubrovnika koji je na Žigmundovoj strani, bosanska vojska pustoši dubrovačko područje. Osjećajući Ladislavovu slabost, Ostoja se izmirio sa Žigmundom. 1404. Ostoja je zbačen, a izabran je Tvrtko II Tvrtković (1404-09). Ostoja

bježi u Ugarsku, Žigmund mu odlučuje pomoći i slomiti otpor bos. vlastele. Katolička crkva opet objavljuje križarski rat protiv patarena. Više godina ugarske vojske navaljuju na Bosnu uz djelomičan uspjeh; osvojena je najveća tvrđava Bobovac (tamo je doveden Ostoja). Žigmund 1408. upada u Bosnu i pogubljava sve zarobljene velikaše u Doboru. Najutjecajniji feudalci napuštaju borbu, Vukčić se miri sa Žigmundom. Ugarska nije mogla trajno učvrstiti svoju vlast budući da je većina vlastele i dalje protiv nje. Sandalj Hranić i Pavao Radinović vođe su otpora i podupiru kralja Ostoju, koji s njihovom pomoći opet doalzi na vlast 1409. Protivnici Ugarske se oslanjaju na Turke. Žigmund 1410. šalje vojsku na Bosnu, a pomaže ga i Hrvoje, kojeg je postavio za svojeg vice-kralja u Bosni. Opet nisu provedene odredbe ugovora u Đakovu, Žigmund je priznao Ostoju za kralja, a ovaj njega za svog suverena 1411. Usora i Sol stavljeni su pod neposrednu tursku upravu. U Bosni je zavladala prava anarhija pri čemu najviše stradavaju dubrovački trgovci. Ubrzo Turci s običnih pljačkaških pohoda prelaze i na upletanje u unutrašnje sukobe u Bosni i postaju važan činitelj u razvoju događaja u Bosni i njenoj borbi protiv Ugarske. Žigmund se zadovoljava obnovom vazalskih odnosa kako bi odijelio Bosnu od Turaka. Sukobi između velmoža brzo su omogućili Turcima da obnove i pojačaju svoj utjecaj u Bosni. Žigmund je želio skršiti moć previše moćnog Hrvija Vukčića pa ga je proglasio veleizdajnikom unatoč svim Hrvojevim naporima da dokaže odanost ugarskom dvoru. Međusobne borbe velikaša i jačanje turskog utjecaja Hrvoje je jedini spas vidio u savezništvu s Turcima koji 1414. upadaju u Bosnu, s njima dolazi i Tvrtko II, kojega je Hrvoje želio dovesti na prijestolje umjesto Ostoje. U zemlji su opet bila dva vladara, jednog je pomagala Ugarska, a drugog Turska. Opet nastupa bezvlašće. Turci 1415. pobjeđuju ugarsku vojsku kod Doboja-ugarski je utjecaj zbrisan i vlastela i Ostoja odmah su se okrenuli protiv Ugarske. Sandalj se izmirio s Hrvojem, a sultan je za kralja potvrdio Ostoju. Sandalj je ubio kneza Pavla Radinovića u dogovoru s kraljem a sinovi kneza Pavla da bi se održali pozivaju u pomoć Turke koji pustoše Hranićeve zemlje i slijedi nekoliko godina krvavih obračuna. Velmože ne pozivaju turske čete samo kao pomoć u međusobnom obračunu-uzimaju i stvarne obveze i postaju sultanovi kletvenici, Sandalj priznaje tursku vlast. Tvrtko II ponovo dolazi na vlast uz tursku pomoć (1421-1443). Bosna i formalno priznaje tursku vlast i obvezuje se na godišnji danak te postaje poprištem borbe između Ugarske i Turske. Postanak Hercegovine Sandalj Hranić aje zaokružio svoje posjede; od Mileševe do Cetine, poslije smrti Pavla Radinovića 1415. i Hrvoja Vukčića 1416, on je najmoćniji čovjek u Bosni. Naslijedio ga je sinovac Stjepan Vukčić Kosača (1435-1466). Radoslav Pavlović je pokušao iskoristiti tu promjenu no Stjepan se obranio uz pomoć Turaka i još je Pavlovićima oteo Trebinje i župu Vrm s gradom Klobukom. Prihode od Drijeva sada uživa samo Vukčić. Pod Stjepanom Vukčićem ubrzava se proces izdvajanja južnih oblasti iz bos. države. One stvarno postaju posebna politička jedinica zavisna od Turaka. Stjepan upada u Zetu i zauzima Medun i Sokol 1439, no morao ih je napustiti poslije obnove despotovine. 1440. osvaja Omiš i Poljica. Prema Bosni se drži više kao neprijatelj-pri promjeni na prijestolju, kad je na vlast došao kralj Stjepan Tomaš (1443-61), on zajedno s Turcima pomaže pretendentu Tmaševu bratu Radivoju. Stjepan se 1448. proglašava za “hercega od sv.Save”. Oštro postupa s Dubrovčanima, zabranjuje svojim podanicima da u Dubrovniku kupuju sol, otvara novu solanu u Sutorini. Potpomaže Novi kako bi od njega stvorio trgovačkog i manufakturnog konkurenta Dubrovniku. Ratuje s Dubrovnikom 1451-1454. a za rat je dobio dopuštenje od sultana. Dubrovčani su pridobili na svoju stranu kralaj Stjepana Tomaša i despota Đurđa Brankovića. Srbija, Bosna i Dubrovnik htjeli su kupiti hercegove zemlje od sultana za 150 000 dukata, a herceg je predlagao Mlečanima kombinirani napad na Dubrovnik. Sukob između malene, ali ekonomski jake Dub. republike i hercega postajao je sve nepovoljniji za njega. Propast bosanske države Unutrašnje suprotnosti jako su slabile otpornu snagu države, posljednji bos. vladari pokušavali su otkloniti opasnost od Turaka oslanjanjem na Ugarsku i papu, no centralna vlast bile je preslaba, a tu je i “crkva bosanska” koja bi radije Turke nego katolike. Ratovanje između Ugarske i Turske nakon pada Srbije nepovoljno se razvijalo za Turke, tako da je Bosna ostala po strani. Vlastela nakon smrti Tvrtka II dovodi na vlast Stjepana Tomaša koji je prešao na katoličanstvo i bio ugarski vazal. Nastojao je dobiti potporu Ivana Hunjadija koji mu plaća godišnju pomoć od 3000 zlatnika. Turski pretendent na prijestolje Radivoj se nije uspio nametnuti. Neki od feudalaca postali su katolici, no “crkva bosanska” imala je još mnogo pristaša. Krunjenje papinom krunom 1446. nije uspjelo jer je vlastela i crkva bosanska to spriječila. Papini legati nastoje pomoću franjevaca povećati broj katolika, pod njihovim pritiskom kralj Tomaš je počeo progoniti patarene, što je dodatno oslabilo Bosnu. Turci su desetljećima sistematski slabili Bosnu i razarali njezinu otpornu snagu. Od 1451. Turci drže jedan od najjačih gradova Hodidjed. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) pokušavao je pripremiti zemlju za konačnu borbu protiv Turaka. Herceg Stjepan Vukčić izmirio se s novim kraljem i pristao je poduprijeti njegovu težnju, dobijanje pomoći od Zapada. Vlastela su shvatila opasnost od Turaka i složno podržala kralja. Uzdajući se u pomoć kršćanske koalicije, koju je organizirao papa Pio II, Stjepan Tomašević je otkazao plaćanje danka sultanu 1462. Kada se uvjerio da pomoć neće doći,

49

zamolio je portu za primirje od 15 godina, što je i obećano bos. poslanicima kako bi se prikrile sultanove prave namjere. Nekoliko dana poslije odlaska poslanstva, krenuo je Mehmed II s velikom vojskom za njim. Čim se turska vojska pojavila, u Bosni je nastalo rasulo. Pavlovići i vojvoda Tvrtko Kovačević su se predali, no pogubljeni su. Kraljevska prijestolnica Bobovac se također predala. Kralj Stjepan Tomašević je uhvaćen u Ključu i pogubljen, bosanska feudalna država je uništena za mjesec dana. Smederevski sandžak-beg je sa svojim odredima napao južnu Ugarsku i tako spriječio slanje ugarske vojske u Bosnu. U jesen 1463. Matijaš Korvin zauzima Jajce i Srebrenik. Herceg Stjepan podupirao je tu akciju s juga i ponovno počeo osvajati gradove. Mehmed II morao je i 1464. doći u Bosnu, no nije uspio zauzeti Jajce. Sjeverna Bosna se otrgla od turske vlasti a Matijaš postavlja slavonskog velikaša Emerika Zapolju za “gubernatora” Bosne. Od oslobođenih oblasti organizirane su dvije banovine, jedna sa sjedištem u Jajcu, druga u Srebrniku pa je tako Slavonija bila zaštićena od napada Turaka. 1465. Turci postavljaju za kralja jednog Kotromanovića, Matiju, sina pretendenta Radivoja što je bila samo iluzija obnavljanja stare države. Matijaš Korvin daje naslov kralja Bosne velikašu Nikoli Iločkom (1471-1477), koji je kovao i svoj novac. Herceg Stjepan Vukčić traži potporu zapadnih sila: Ugarske, Venecije, Napulja i pape. Razdor je paralizirao hercegove planove: njegov najstariji sin Vladislav bježi 1462. sultanu i nudi mu 100 000 dukata ako mu dodijeli polovinu očevih zemalja. Sultan zahtijeva tu svotu od hercega ili perdaju tri grada, herceg se nagodio sa sinom i odstupio mu jedan dio oblasti. Turcima nije bilo teško 1465. osvojiti najveći dio Hercegovine. Mlečani zauzimaju Krajinu (od Neretve do Cetine); hercegu je ostao samo uzak dio s Novim, što je ostavio Vlatku(1460-1482). Turci 1482 osvajaju Novi i to je kraj Hercegovine. Srebrnik je pao 1521, Šabac i Beograd 1521, a Jajce 1528. Kultura u Bosni 12 do 15.st Književnost Uz ćirilicu, pismo crkvene književnosti i drževne uprave, održala se i glagoljica. Povelja bana Kulina iz 1189. pisana je ćirilicom, odlomak Djela apostolskih, tzv. Grškovićev odlomak je na glagoljici (12/13.st). Oskudnost bosanske srednjovjekovne književnosti, strogo obredni karakter. Sačuvalo se vrlo malo rukopisa pošto su svi progonili “crkvu bosansku”. Umjetnost 13-15.st nastaju patarenski iluminirani rukopisi. 1404. nastaje Hvalov rukopis (ćirilica), minijature splitskoga majstora, Srećkovićevo evanđelje (izgubljeno), evanđelje iz Kopitarove zbirke. Misal hercega Hrvoja (1403-1415) na glagoljici. Freske u Dobrunu u srpskom moravskom stilu. Dubrovačka slikarska škola slala je svoje majstore u Bosnu i Hum. Stećcima (od 14.st) se služe i katolici i pravoslavni, pored patarena. Monumentalne kulture nema zahvaljujući patarenstvu. Slovenci od 12 do 15 stoljeća Iz jezgre stare Karantanije stvara se vojvodina Koruška, iz ujedinjenja Karantanske, Podravske i Savinjske marke nastaje buduća Štajerska. Kranjska marka uz gornju Savu zametak je buduće Kranjske, a Istarska marka zametak Istre. Glavne dinastičke porodice: Koruška-Eppensteinovci (poslije njih Spanheimovci, vojvode od 1122. do 1269), Štajerska-Traunganci (poslije njih Babenbergovci 1192. do 1246), Kranjska i djelomično Istra-Andechsi, Goricagrofovi Gorički (od 12.st); u Furlaniji, Kranjskoj i Istri dobivaju 1077. svjetovnu vlast akvilejski patrijarsi. Zapadno od Ugarhrv. je Sveto Njemačko carstvo, kroz 12. i prvu polovicu 13.st tamo je bila društvena tendencija feudalni partikularizam. Na prialpskom prostoru (Slovenija i Istra) nije do polovine 13.st došlo do ostvarenja kompaktnog političkog teritorija, tek 1266 (1246??) kad su izumrli Babenbergovci (sredinom 11.st prostor Štajerske (grofovi Traungan iz Stayera) i Podravske marke) i 1269. Spanheimovci (prostor Koruške od 1122. (umjesto Eppensteinovaca) nasljednici vojvodske časti), to je učinio češki kralj Otakar II Premysl osvojivši Štajersku, Korušku, Kranjsku i Austriju. To su htjele i Ugarska, papinstvo, njemački kralj. Češki kralj se oslanjao na niže plemstvo koje se htjelo zaštiti kraljevom vlašću od magnata, a tu su podršku kralju pružili i gradovi koji su u 13.st tu bili tek u usponu. Taj uspjeh je bio kratak, tek Habsburgovci donose preokret jer su 1273. izabrani za careve Njemačkog carstva (Rudolf I). 1274. je održan sabor s odlukom da češki kralj napusti posjede koje je stekao. Otakar II je zaratio 1278. kod Durnkruta na Moravskom polju gdje je poginuo. Nakon toga Habsburgovci su stekli Austriju, Štajersku, Kranjsku i Korušku kao nasljedne zemlje, osnovicu njihovog dinastičkog uspona. Od 1363. tim je zemljama priključen Tirol. Krajem 13.st Habsburgovci su htjeli postići krunu sv. Stjepana (brz uspon). Habsburgovci su organizirali dvostruki brak između svoje dinastije s djecom češkog kralja. Tako je poraženi protivnik pacificiran svojim teritorijem. Kako rastu ambicije Habsburgovaca prema JI, a prodor Turaka tjera te zemlje da se obrate Habsburgovcima, sve je veća protočnost na granici Njemačkog carstva i Ugarhrv. Zbog oligarhije u 2.pol 14.st i u 15.st ugrožena je habsburška dominacija, a formirala se dinastička obitelj grofova Celjskih (postali su najjači u prvih par desetljeća 15.st). Celjski se najranije spominju u 12.st (ne pod tim imenom), kada se spominje Gerhard I u gradu Žovneku. Konrad I Žovneški je oženio svoja dva sina za kćeri koruške obitelji Vouberških (Hennburg) koji su bili

jaki u Savinjskoj dolini, te su držali Celje. Tom ženidbom Vouberški su zadržali ugrožene posjede, a Žovneškima su omogućeni veliki posjedi među kojima je i Celje, osobito kao glavni grad kad su 1322. izumrli Vouberški čije je posjede naslijedio njihov rođak Friedrich Žovnečki (Celjski). Friedrich I Celjski se oslanjao na Habsburgovce, čiji je bio vazal kao i Vouberški prije njega. Habsburgovci su Žovneškima vratili njihove posjede u feud kao njihove posjede (koje su im Žovneški prije u tu svrhu dali). Celjski su tako uvećali svoj ugled, a Habsburgovci su im dali na upravu posjede u Kranjskoj (kupili su Krško) i u Savinjskoj marki, pa od 1341. uživaju titulu grofova. Friedrich I je umro 1360. Njegovi sinovi su Ulrich I i Herman I koji je oženjen Katarinom, kćerkom bana Stjepana II Kotromanovića (60-ih godina 14.st), što znači da su Celjski iskoraknuli iz prostora Njemačkog carstva u bosansku državu u okviru arhiregnuma Ugarske. 1345. braća su bila vitezovi najamnici Ludovika I i borili su se pod Zadrom. Kasnije ratuju u Tirolu za Habsburgovce. Ulrich I bio je najamnik i u Pruskoj i Litvi. U pohodu Karla IV Luksemburškog da se okruni za cara 1354. u Rimu, obojica su sudjelovali kao vazali. 1357/8. su bili vazali Ludovika I u Dalmaciji, a krajem 50-ih protiv Nemanjića i Bugarske. To je omogućilo da se Ulrihov sin Vilim oženi Anom, kćerkom poljskog kralja Kazimira Piasta. Tako se obitelj Celjskih vezala uz dinastije vladarskih kuća Europe. Njihova kćer Ana se 1401. udala za Vladislava I Jagelovića. 1392. Vilim slijedi Žigmunda u pohodu na Turke, ali na povratu umire, pa vlast preuzima Herman II koji je uzdigao Celjske u najviše dinastičke obitelji Srednje Europe. Bio je posrednik u sukobima grana Habsburgovaca, između Albrechta III Habsburškog (Ugarhrv kralj 1437-39) i Žigmunda. 1390. je bio upravitelj Kranjske. Sudjelovao je u bici kod Nikopolja uz Žigmunda, te je sa svojom postrojbom spasio kralju glavu. Pratio je Žigmunda na povratku preko Dubrovnika u Ugarsku. Na tom putu je dogovoren važan aranžman: Žigmund je pristao da uzme za ženu Barbaru, kćer Hermana II koja je tada imala 5 godina. Zaruke su bile 1405. (imala je 13 godina), a vjenčali su se 1406. Darovnice su uslijedile već 1397.-od Žigmunda su Celjski dobili Varaždin, Vrbovec te i ostale prihode (brodarine), a 1399. su postali comesi Zagorja (Krapina, Lobor, Lepoglava, Trakošćan). Žigmund im ustupa prostore kraljevstva Ugarhrv. te su tako ušli u hrvatski prostor. 1401. su ugarski velikaši zatočili Žigmunda kad se vratio iz Češke, a Herman II je omogućio oslobođenje vladara. Zato su 1405. Celjski stekli Međimurje i Čakovec. To nisu dobili na poklon, nego su dobili upravu nad tim za novce koje su dali Žigmundu u zalog (koji Žigmund ionako ne bi mogao vratiti pa im daje posjede). Zbog posjeda na području Njemačkog carstva su Celjski ubirali cestarine na važnim trgovačkim putevima. Imali su 46 mitnica, a Habsburgovci tek 11. Celjski su imali kvalitetnu proizvodnju, ali i trgovačku sposobnost da plasiraju tu robu. Celjski su bili diplomatski spretni, a i borbeno, da ratuju po cijeloj Europi. Njihove su postrojbe bile vrlo kvalitetne, pa su one bile vrlo tražene, a za to su bili visoko plaćeni. Upravo se tada karijera gradila na ratnoj sposobnosti. Pipo Spano (Filip Skolaris) je iz firentinske trgovačke obitelji, dosta siromašne. Filip je bio poslan u Budim gdje je njegov bogato rođak imao uglednu trgovačku kuću. On je znao dobro računati, a to je bilo odlično na jednom dvoru (plemićima je bilo ispod časti računati). Žigmund ga je uočio, te je Skolaris zbog toga doživio uspon i utjecaj na dvoru. Celjski su htjeli steći važne upravne funkcije, jer su od 1406. povezani s Ugarhrv. dvorom. Celjski su u Hrvatskoj stekli banstvo-Herman II grof Celjski i Zagorski te ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a N. Klaić je smatrala da su Celjski dobili tu čast nasljedno, što nije dokazano. Celjski su se povezali s Frankopanima pa je 1405 Herman II oženio sina Friedricha II s Elizabetom Frankopan, kćerkom Stjepana Frankopana. Za miraz je dobila ½ Krka, Trsat, Bakar i Bribir u Vinodolu. Herman II je bračnom paru prepustio Samobor, Steničnjak, Kostanjevicu, Novo Mesto, Krško. Miraz je bio velik, a mladi par je dobio svoje izdvojene posjede. 1422. Elizabeta je ubijena u svom bračnom krevetu, suprug joj je putovao i imao ljubavnice. Zbog tog bračnog sukoba su se ugrozili interesi dviju moćnih dinastičkih obitelji. Frankopani su zbog tog ubojstva tražili posjede natrag, a Celjski ih ne daju zbog sina nasljednika Ulricha II. Arbitar je bio Žigmund, tast Hermana II. U to doba danski kralj Erik, koji je došao iz Svete zemlje je o tome dosudio na dvoru u Budimu (Žigmund ga je otkupio od Dubrovčana jer on više nije imao novaca za povratak). Friedrich II se oženio Veronikom Desinićkom, pa je sin bio niži plemić. I Frankopanima i Celjskima je to bilo nepodnošljivo. Herman II je zatvorio sina, a Veroniku je optužio da je coprnica čime bi i njegov sin tako bio opravdan (da ga je ona začarala). Na sudu je Veronika oslobođena. Tada se gradski sud u Celju zavadio s Hermanom. Herman II je dao udaviti Veroniku 1425. Friedrich II se oporavio, a sin Ulrich II je bio oženjen kćerkom despota Đurđa Brankovića, Katarinom 1433. Celjski su 1427 sklopili sporazum s Tvrtkom II da ako Tvrtko II ne bude imao muških potomaka, da će Celjski dobiti bosansku krunu. Celjski su krenuli u smjeru koji je omogućavao da svojim resursima puno više naprave na JI, nego na sjeveru s Habsburgovcima. Starija historiografija je smatrala da su Celjski bili prvi aktivni Jugoslaveni, a to su prihvatili nakon 1918. Slovenci, jer su oni okupili najveći broj Slovenaca. Ljevičari su smatrali da Celjski nisu Slovenci, već Nijemci i da se ne treba njima baviti u okviru nacionalne povijesti. Kome su uopće Celjski pripadali? Kojim su jezikom govorili? Tu nema čvrste odrednice. 1456. Ulrich II Celjski postao je gubernatorom Ugarske (za Ladislava V, sina Albrechta II (1444-1457), kad je umro Ivan Hunjadi (bio je namjesnik Ugarske od 1446) do smrti 1456 u Beogradu. Zbog toga su se Celjski sukobili s Hunjadijima, Celjski su nestali kad je u studenom 1456 u beogradskoj tvrđavi Ulrich II bio u neobranjivoj poziciji te su ga Hunjadiji ubili. Ulrich II nije

51

imao legitimnog nasljednika. To je bio veliki skandal, a Hunjadiji su eto postali prijestolonasljednici, što je Celjskima izmaklo; posjedi Celjskih su pripali Habsburgovcima po ugovoru o nasljedstvu u Sloveniji 1443. Tada je papinski legat u tim prostorima bio uz Hunjadije jer su se borili protiv Turaka, on je izvijestio Rim da je Celjskog ubio Hunjadi, koji je sin onog Hunjadija koji je pobjeđivao Turke (legat je izjednačio Turke i grofa Celjskog kao neprijatelje kršćana).

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful