You are on page 1of 459

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

459

S AV R E M E N E M U S L I M A N S K E D I L E M E
Pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, dihad, ekstremizam, terorizam

SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME


Pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, dihad, ekstremizam, terorizam
3. izdanje, Sarajevo, 2015.
PRIREDILI
Ahmet Alibai i
Muhamed Jusi
IZDAVAI:
Centar za napredne studije, Sarajevo
Tel.: 033 716 040; Fax: 033 716 041
Email: cns@bih.net.ba; www.cns.ba
Centar za dijalog Vesatijja, Sarajevo
Tel.: +387 33 570 025
Email: info@cdv.ba; www.cdv.ba
LEKTURA:
Hurija Imamovi
DTP:
Suhejb Djemailji
TAMPA:
A-dizajn d.o.o. Sarajevo
info@adizajn.ba

CIP - Katalogizacija u publikaciji


Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
323.28:28](082)
SAVREMENE muslimanske dileme : pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, dihad, eskstremizam, terorizam
/ priredili Ahmet Alibai, Muhamed Jusi. - 3. izd. - Sarajevo : Centar za napredne studije : Centar za dijalog - Vesatijja, 2015.
- 458 str. ; 21 cm
Bibliografija: str. 445-454 i uz tekst.
ISBN 978-9958-022-09-8 (Centar za napredne studije)
ISBN 978-9958-065-08-8 (Centar za dijalog - Vesatijja)
COBISS.BH-ID 22093062

SAVREMENE
MUSLIMANSKE DILEME
Pluralizam, ljudska prava, demokratija,
pravda, dihad, ekstremizam, terorizam
3. IZDANJE
PRIREDILI
Ahmet Alibai i
Muhamed Jusi

SARAJEVO, 2015.

Stavovi autora ne odraavaju nuno i stavove izdavaa i prireivaa.

PREDGOVOR

Nakon iskuenja agresivnog ateizma, agresije i genocida, bosanski muslimani nisu ostali poteeni jo jedne savremene poasti, vjerskog ekstremizma i terorizma u njihovim razliitim izdanjima. Medijski najprisutniji je onaj ekstremizam koji se poziva na islam i mi se ovdje elimo
njime baviti. Dijelimo miljenje da terorizam nije najvei problem ove
zemlje, ali vjerujemo da ga ne smijemo zanemariti. Posebno nas zanima
jedan aspekt itavog ovog fenomena. Zapaeno je, naime, da su muslimanski ekstremisti povremeno uspjeni u pridobijanju umova i srca
mladih evropskih muslimana u borbi ideja koja se ve decenijama vodi
u muslimanskom svijetu. Ovo natjecanje za umove i due relativno je
novo na prostorima Bosne i Hercegovine i Evrope i otuda su ekstremisti
esto u prednosti.
Lokalni muslimani, mladi aktivisti i imami ranije nisu bili izloeni
militantnim interpretacijama islamskih izvora i aktuelne stvarnosti, te
su zbog toga slabo ili nikako pripremljeni da odgovore na te argumente. Konani rezultat je da ekstremisti esto pobjeuju u sueljavanju
argumenata sa umjerenim muslimanima. To ne znai da su njihovi argumenti jai ili da kontraargumenti ne postoje. Jednostavno, ekstremisti su bolje pripremljeni za debatu i vjebaju svoje argumente iz dana
u dan, dok umjereni muslimani nemaju pristup kontraargumentima
zbog jezike barijere ili zbog nedostatka adekvatnog obrazovanja i literature. uli smo mnoge bosanske imame i omladinske voe kako se
ale na tu pojavu i trae pomo. Eto, to je i razlog izlaska ove knjige.
Ova kolekcija je pokuaj da se makar djelimino odgovori na izazov
islamskog ekstremizma kroz nuenje alternativnih pogleda. Ovdje smo
5

Savremene muslimanske dileme

sakupili dio odgovora na teoloke i drutveno-politike argumente muslimanskih ekstremista i militanata a koji mogu pomoi da se razumiju
greke tih tumaenja. Autori tekstova su razliitih geografskih, obrazovnih, institucionalnih i orijentacionih pozadina. Neki su poznati liberalni muslimani, drugi su predstavnici islamskog centra, trei su konzervativni, dok su etvrti pokajnici koji su shvatili zabludu pretjerivanja u
vjeri i odluili javno progovoriti protiv projekta u kome su nekad i sami
uestvovali. Ovakav izbor autora nainili smo u nadi da e neko od
njih biti dovoljno autoritativan za nae itaoce. Svi oni alju istu antiekstremistiku poruku polazei sa razliitih pozicija. Uglavnom je rije o
savremenim autoritetima islamske misli, dok smo manji broj tekstova
preuzeli od klasinih mislilaca. Ova publikacija doprinosi irem cilju
sprjeavanja radikalizacije muslimana kroz osiguravanje lahkog i brzog
pristupa odgovorima koji rasvjetljavaju greke ekstremistike argumentacije.
Analizom ekstremistikog diskursa uoava se da njegovi autori
imaju problema sa meumuslimanskim pluralizmom, iskljuivosti i
netolerancijom spram drugaijih miljenja, suivotom sa nemuslimanima, demokratijom i ljudskim pravima, potivanjem pozitivnih zakona, poimanjem svete islamske dunosti dihada, anatemisanjem drugih
muslimana (tekfirom), odnosom prema vjerskim autoritetima i konano s nelegalnom upotrebom sile.1 Kao ilustraciju navest emo samo
nekoliko stavova koje zagovaraju bosanski pripadnici ove grupe. Tako
je po njima zabranjeno ulaziti u parlament nevjernika koji sude po ljudskim zakonima, osim radi njihovog unitenja. Glasanje i izbori su haram i kufr. Ne mogu postojati dva ili vie ispravnih miljenja u islamu.
Ako se desi da i poslije vie upozorenja neka ena i dalje nastavi da se
pojavljuje u javnosti otkrivenog lica, onda emir moe da naredi da se
ona pogubi.2 U djelu izvjesnog Ebu Muhammeda Moe li se opravdati
1

Vidi detaljnije u Mirnes Kova, Neo-tekfirijska ideologija meu muslimanima Balkana:


ideje, pobornici i koncepti, Preporod, br. 20/886, 15. okt. 2008, 42-43, br. 21/887, 1. nov.
2008, 30-31, i br. 22/888, 15. nov. 2008, 36-37.

Salahuddin Abu Hudhayfah Al-Rozaji, Zbirka lanaka iz Serije Govori Hak, www.geocities.
com/govorihak, 76, 54, 30.

PREDGOVOR

neznanjem u djelima velikog irka i jasnog kufra? (Plav, 2007) iznose se


sljedei stavovi: Osoba izgovara ehadet, ali je murik, jer mu to nita
ne koristi, jer ne zna ta znai (str. 13). Demokratija je najvei ejtan
ovoga doba (33). Naa ulema kae da je ovakve ljude (munafike) dozvoljeno ubiti, ako u tome ima erijatske koristi za muslimane (76). Kako
ovjek moe nekoga smatrati muslimanom i opravdavati ga neznanjem
u stvarima osnova vjere, kad je samo to neznanje zapravo nevjerstvo
(92). Najvea fitna su studenti koji ue u Medini (105). Demokratija
je irk, veliki irk... (113). Zato kaemo za malo dijete kad se rodilo
kod nevjernika: To je dijete isto nevjernik i za njega vae propisi kafira
(119 i 13). Ne moe se biti u isto vrijeme musliman i demokrata (172).
Islamska zajednica je stvarno odluila da upropasti onaj narod (196).
Nema opravdanja za ulazak u parlamente... glasanje... donoenje zakona kufra... (228). Nije dozvoljeno da se klanja za imamom koji poziva
na glasanje (229). SDA, komunisti, nacionalisti, sekularisti, demokrate,
svi ine veliki irk (235). Onaj ko voli ovu dravu (BiH), onu tvorevinu
koja se sastoji od vlade, njenih zakona i sistema, onda ja kaem da je on
kafir (25). ovjek koji je izgovorio ehadet i ini ibadet Allahu, Jednom
Jedinom, u mnogim stvarima, ali se nije odrekao tuih zakonodavstava
i jo uvijek sudi drugim zakonom. Je li to musliman? Nije (355). Ko
god bude murik ne smije ui u Kabu. Ne smije Fahd ui unutra, ne
smije njegov brat ui unutra, ne smije Gadafi ui, ne smije Abdullah iz
Jordana, ne smije ni jedan murik ui unutra (396).
Voeni ovom analizom pokuali smo organizirati ovu kolekciju
tako da makar djelimino adresiramo svako od ovih pitanja. Nadamo
se da smo bar djelimino uspjeli u tome.

UVOD
Sukob ideja

U svome sarajevskom predavanju nedugo nakon teroristikih napada


na Mumbai od 26. novembra 2008. godine dr. Tarik Ramadan je, izmeu ostalog, kazao da onaj ko danas prati medije i nije ga strah islama
i muslimana taj nije normalan.1 I zaista, nakon tragedija New Yorka,
Madrida, Rijada, Londona, Ammana, Lahorea, Bagdada, Mumbaija i
drugih gradova, suvino je objanjavati potrebu da se jasno govori protiv tog zloina koji se ini u ime islama i muslimana a sa kojim ni islam
ni muslimani nemaju nita osim to plaaju raune i to su nedvojbeno
njegove najvee rtve. Kratka i jasna poruka ejha Selmana el-Avde koju
je uputio svijetu nakon zloina u Mumbaiju, a koju ovdje donosimo
prvi put, samo potvruje ozbiljnost situacije. I nije da takvih osuda nije
bilo i ranije i da nisu bile jasne. Ali dokle god se deava zloin, mora se
uti glas otpora.
Razloga za dizanje glasa je vie i oni se mogu podijeliti na moralno-teoloke i, uvjetno kazano, strateke. Moralno-teoloki razlozi lee u injenici da je terorizam suprotan ciljevima vjere islama u osiguravanju reda i
sigurnosti za ljude. Zato mnogi muslimanski uenjaci terorizam porede sa
hirabom, drumskim razbojnitvom, za koje Kuran predvia stranu kaznu. A pravdanje zloina islamskim terminima, konceptima i motivima
nije novost. To je isti onaj opasni ideoloki virus koji je ummet zarazio jo
u vrijeme halife Alije, Bog mu se smilovao. Shvativi opasnost ove pojave
hazreti Alija je tada izrekao svoju uvenu osudu zloupotrebe kuranskih
1

Tarik Ramadan, predavanje u Bonjakom institutu na temu Identitet: od integracije


ka doprinosu, 18. decembar 2008. godine.

Savremene muslimanske dileme

ajeta od strane prvih muslimanskih ekstremista, haridija: To je istina


kojom se eli la!. No i pored tako jasne dijagnoze mnogi su se muslimani
uhvatili u ekstremistiku zamku.
Strateki razlozi sadre vie elemenata. Prvo, teroristi prijete da kidnapuju islam a posebno pojmove dihada, hilafeta i erijata. Ugled islama
i njegove anse da osvoji srca ljudi su ozbiljno ugroeni valom straha koji
teroristi ire. Danas je gotovo nemogue izgovoriti te tri rijei a da se ne
upale sva zvona uzbune u glavama veine ljudi. Umjesto da mudahid
bude sinonim za trudbenika, marljivog radnika i borca za slobodu i pravdu, ta rije je postala inaica za ubicu ednu nevine ljudske krvi. Muslimani zbog svoje vjere treba da ponavljaju da za legitimni dihad jesu, a
za terorizam nisu. Drugo, najvee rtve terorista su upravo muslimani i
to potvruju sve statistike o rtvama teroristikih napada. Tree, kako je
izjavio ejh Selman el-Avde na svom predavanju u Sarajevu, terorizam
prijeti da sa sobom u propast povue dobar dio ummeta. Naime, nije
poznato da je postojala ijedna ekstremistika grupa u historiji islama koja
nije samu sebe na kraju unitila. Svaka od njih je nosila u sebi sjeme
samounitenja. Kad se pone kopati po ljudima, 99% ih ne proe najrigoroznije moralne testove, a kad ne prou test, onda ih po ekstremistima
valja ubijati, a onda se otvaraju vrata dehennema.
U sluaju BiH dodatni razlog je to to su na naim prostorima
imami i drugi islamski radnici kolovani da islamski identitet uvaju
u suoenju sa agresivnim ateizmom, sa napadima koji su dolazili od
ekstremne ljevice. A onda su se gotovo preko noi nali oi u oi sa
ekstremnom desnicom koja esto koristi jezik i argumente koji su ovdanjim vjerskim autoritetima i liderima malo poznati iako su oni u
muslimanskom svijetu prisutni ve decenijama. Iz tih razloga inilo
nam se umjesnim naoj javnosti ponuditi zbirku tekstova razliitih provenijencija od kojih svaki na svoj nain ukazuje na zabludu onoga to
najee nazivamo islamskih ekstremizmom. Primarna publika nisu
oni koje je virus ve zahvatio, ve oni koji bi se mogli uhvatiti u zamku militantne retorike upakovane u islamsku terminologiju. Namjera
je dakle preventivna, a ne terapijska i u skladu je sa maksimom koja
kae da je bolje sprijeiti nego lijeiti. Drugim rijeima, ovi tekstovi su
10

Uvod: SUKOB IDEJA

namijenjeni prije da imaju uinak vakcine nego seruma. Cilj nije, kako
se to esto kae, deradikalizacija ve imunizacija na ekstremizam.
A prevencija je visoko na listi svih programa i strategija borbe protiv
terorizma i ekstremizma, ukljuujui strategije Vijea EU, britanske i
amerike vlade.2 Sve je vie onih koji su uvjereni da uspjena borba protiv terorizma mora imati najmanje sljedea tri aspekta. Prvo, angaman
sigurnosnih snaga s obzirom da jedino one mogu osigurati kratkorone
mjere da se teroristiki napadi ne ponove. Drugo, vlade i meunarodne
organizacije moraju revidirati unutranje i meunarodne politike koje
generiraju nepravdu i beznae i tako guraju ljude u ekstremistike kampove. U tom smislu je Peter Bergen, solidan poznavalac El-Kaide, u intimnoj atmosferi savjetovao Ameriku vladu da, ako eli uspjeti u svojoj antiteroristikoj kampanji, ne napada nijednu muslimansku zemlju,
makar ne uskoro. (Njegov kolega je dodao: i ne koristiti rije krsta i
krstaki). Jasno je da su nepravedne socijalne, kulturne i vanjske politike movara u kojoj se legu teroristi. Osjeaj nepravde i ponienja je ono
to pojedince gura u ekstremizam. Ono to ih privlai je ideologija, u
ovom sluaju nakaradno, redukcionistiko poimanje islama. Zato terorizam i nasilje moraju biti vjerski osueni i delegitimizirani, i to je trei
aspekt otpora terorizmu. Bez te i takve diskvalifikacije prijeti opasnost
da e teroristi u oima muslimana postati heroji i ehidi. Valja razumjeti
da je ovo i rat ideja i da ga sigurnosne slube i bombe, ma kako pametne
bile, same ne mogu dobiti. Svakako, ne treba preuveliavati, ali ni minimizirati i zanemarivati vanost ove tree dimenzije. Ona nije cjelovito
rjeenje, ali ne bude li dio rjeenja, dugorono svaka takva borba protiv
terorizma osuena je na neuspjeh jer, kako kae jedan autor: Islam e
poraziti El-Kaidu, mi neemo.3
Upravo na ovom polju lei jedan od najveih izazova za evropske
muslimanske zajednice. U maju 2007. godine na traenje Komiteta za
2
3

The Council of the EU, The European Union Strategy for Combating Radicalisation and
Recruitment to Terrorism, Brussels, 24 November 2005, 3 i Countering International
Terrorism: The United Kingdoms Strategy July 2006, 1-2.
Panel Introductions by Andrew Cochran, Co-Chairman, Counterterrorism Foundation &
Founder & Site Editor, Counterterrorism Blog, September 23, 2008, 2, http://counterterrorismblog.org/BOIM%20PANEL%20INTRO.doc, posjeeno 25. dec. 2008.

11

Savremene muslimanske dileme

kulturu i obrazovanje Evropskog parlamenta grupa uglednih eksperata


pripremila je izvjetaj pod nazivom Islam u Evropi: Koji su ulozi u
budunosti? Jedan od zakljuaka te studije bio je i ovaj: Vrlo je vjerovatno da e najvei izazov (islamsko-muslimanskog prisustva u Evropi)
u budunosti biti konstituiranje intelektualne elite sposobne da ponudi
neovisan i originalan intelektualni doprinos koji e biti zasnovan na
iskustvu evropskih muslimana u dijalogu sa stvarnosti evropskih drutava i njihovim kulturnim i filozofskim temeljima. (...)
Dugorono, pitanje odgovarajue uenosti (scholarship), koje e
dovesti do uspostave muslimanskog vostva, povezano je i sa pitanjem
borbe protiv terorizma. Uspostava odgovarajueg obrazovanja jedini je
nain da se ire kontraargumenti koji e ponuditi alternativu literalistikim kolama koje dominiraju scenom od sedamdesetih godina 20.
stoljea. Svakako, ovaj zasebni aspekt borbe protiv islamskog terorizma
zahtijeva kontinuirani fokus na sigurnost (kroz onemoguavanje mrea
i izvora profesionalizacije) i drutveno ekonomsku promociju koja e
za cilj imati smanjenje nivoa relativne uskraenosti (deprivation).... 4
Radi jasnoe namjere elimo ovdje poblie odrediti skupinu ideja
koju smatramo problematinom. Naime ovdje nam je cilj adresirati argumente one male skupine na margini muslimanskih zajednica koja zagovara stavove koji inspiriraju mrnju, nasilje i teror. Jasno je da je mnogo drugih skupina i orijentacija s kojima bi se imalo oko ega sporiti
i raspravljati, kao to su konzervativci, literalisti, fundamentalisti, itd.,
ali nijedna od tih skupina ne predstavlja jasnu i neposrednu prijetnju.
Pitanje pravilnog imenovanja ove grupe rjeavano je na razliite naine.
Jedni dre da je pojam nebitan jer o terminima se ne raspravlja, tj. oni
su rezultat konvencije. Drugi upozoravaju da osjetljivost i delikatnost situacije nalae oprez i kod izbora terminologije. Nakon analize termina u
opticaju ini nam se da sljedei pojmovi nikako nisu prikladni, ma kako
bili prisutni: fundamentalisti, konzervativci, selefijski dihadisti ili samo
dihadisti, selefije, vehabije, literalisti, puritanci, radikali ili pak islami4

12

Felice Dassetto (Cismoc/Ciscow Louvain-la-Neuve University), Silvio Ferrari (University


of Milano) i Brigitte Marechal (Cismoc/Ciscow Louvain-la-Neuve University), Islam in the
European Union: Whats at Stake in the Future?, Brussels, European Parliament, maj 2007,
v-vi.

Uvod: SUKOB IDEJA

sti, jer nijedan od njih ne zahvata bit problema. Neki, pak, nepravedno,
makar podsvjesno, uspostavljaju vezu izmeu svete islamske dunosti
dihada i jednog od najodvratnijih zloina savremenog doba ili jednostavno olahko preputaju monopol ekstremistima nad inae prihvatljivim
pojmovima (radikal, npr.). Termini koji su po naem sudu prikladniji su:
militanti, militantni radikali, militantni islamisti, teroristi, ekstremisti i
nasilni ekstremisti. Kako tekstovi ukljueni u ovu zbirku potiu od razliitih autora, terminologija nije mogla biti ujednaena. No vanije i od
samog termina je otkrivanje i identificiranje onoga to uistinu jeste problem, a to su govor mrnje i nasilje. Tako ameriko zakonodavstvo jasno naglaava nasilje kada definira radikalizaciju, pa kae da je to proces
prihvatanja ili promoviranja ekstremistikog sistema uvjerenja u cilju
promoviranja ideoloki utemeljenog nasilja kako bi se postigla politika,
vjerska ili drutvena promjena5. Govor mrnje i nasilje svakako nisu jedini problematini oblici ponaanja ali jesu najopasniji.
Neki e itaoci sigurno postaviti pitanje: zato se fokusirati na jednu ipak marginalnu pojavu i nekoliko dogaaja koje je izvela relativno mala skupina muslimana a u kojima jedva da je poginulo ukupno
nekoliko hiljada ljudi u cijelom svijetu u zadnjih desetak godina, kad
su u isto vrijeme u muslimanskom svijetu stradale stotine hiljada nevinih muslimana od Guantanama, do Abu Garaiba, Palestine, eenije,
Kamira, Afganistana i Tajlanda. Prvo, o tim temama treba da govorimo i to i inimo, i to esto. Drugo, jedno zlo ne opravdava drugo ni
po ljudskim ni po Boijim zakonima, jer dva zla ne ine jedno dobro.
Tree, pravo na odmazdu istom mjerom ima svoje granice i nije apsolutno. Nema situacije u kojoj musliman moe silovati ili ubiti nevinu
osobu iz druge zajednice zato to su pripadnici njene zajednice nanijeli
zlo njemu ili njegovoj zajednici. Tu nikakve tefsirske ni hermeneutike
tehnike ne pomau. I upravo se tu zapravo i pokazuje razlika izmeu
muslimana i humanista na jednoj i kriminalaca, zloinaca i terorista na
drugoj strani.
Kad su neki Bosanci u posljednjoj agresiji na BiH tvrdili da agresoru treba uzvraati istom mjerom, makar to znailo injenje zloina
5

A Bill to prevent homegrown terrorism....

13

Savremene muslimanske dileme

protiv civila i drugih nevinih, bosansko politiko i vjersko vostvo je


podsjealo bosanske patriote, a meu njima i muslimane, da kada bi
smo krenuli tim putem, onda vie naa borba ne bi imala smisla jer
bismo postali isti kao i nai delati. A mi neemo da budemo isti. Mi
hoemo da budemo moralno superiorni. Eto zato nikakva koliina muslimanske boli, patnje, krvi i suza ne moe opravdati zloine muslimana
ili zloine u ime muslimana i utnju pred njima ma koliko muslimani
imali pravo da trae pravdu i za sebe. Zapravo, na glas protiv nepravdi
koje se ine muslimanima imat e odjeka tek kad diui glas protiv krivdi naih sinova zaimamo kredibilitet i legitimitet boraca za univerzalnu pravdu. U protivnom bit emo borci za partikularne interese samo
svoje zajednice a to e nas prije ili kasnije odvesti u sukob civilizacija u
kome su muslimanske manjine i ugnjeteni osueni na stradanje.
U ovom kontekstu primjereno je postaviti pitanje nae muslimanske
selektivnosti, da ne kaemo duplih standarda. Naime, muslimani su vrlo
glasni u osudi krenja muslimanskih prava i sloboda koja ine nemuslimani. Meutim, nekim udom, kada ta krenja ine sami muslimani,
onda muslimanski glasovi protesta utihnu. Zato, dakle, ne diemo glas
protiv meumuslimanske nepravde, protiv meumuslimanskih rtava
koje nisu nita manje od onih izazvanih agresijom izvana, ako nisu i brojnije? Poniava li danas iko muslimane koliko muslimanski diktatori koji
njima vladaju? ini li im iko nepravde koliko oni jedni drugima? Sav se
muslimanski svijet zgraavao nad Ebu Garaibom, a muslimanske drave
su pune Ebu Garaiba, samo to se o njima ne govori jer smo na njih svikli.
Treba takoer biti poten pa spomenuti ameriku intervenciju 1999. godine u cilju spaavanja kosovskih muslimana kojima je prijetio genocid. A
Bog zna kakav bi bio ishod srpske agresije na BiH da nije bilo intervencije
SAD-a i njenih saveznika.
Mnogi su ve ukazali na injenicu da muslimani, ukljuujui i neke
ekstremiste, mogu ivjeti na Zapadu u sigurnosti i prosperitetu samo
zahvaljujui sekularnoj dravi, demokratiji i ljudskim pravima, protiv
kojih se oni tako glasno bore. Konano, ovih dana Palestinci prolaze
kroz jo jednu tragediju u ezdesetogodinjoj historiji patnje. I dok su
sve kritike opravdano upuene na adresu izraelske vlade i vojske zbog
14

Uvod: SUKOB IDEJA

ubijanja civila i prisiljavanja istih na ivot u nehumanim uvjetima, mora


se postaviti pitanje odgovornosti svih a posebno okolnih arapskih i muslimanskih drava i njihove uloge u toj tragediji. Ne gradi naime samo
Izrael zidove pred Palestincima. Oni su podignuti i iz drugih pravaca.
Takoer, vrijeme je da muslimani budu samokritini i prema samima sebi uope. Godinji izvjetaji Razvojnog programa Ujedinjenih
nacija (UNDP-a), Svjetske banke, Freedom Housa, Transparency Internationala i drugih relevantnih meunarodnih institucija su zapravo
duge i dobro dokumentovane optunice protiv muslimana. I dok su
prvooptueni njihovi lideri, politiki i svaki drugi, jasno je da nema nevinih u situaciji kakvu skicira jedan izvjetaj o stanju muslimansko-zapadnih odnosa koji je pripremila skupina muslimanskih intelektualaca
prije par godina u kome, izmeu ostalog stoji:
Razvojni program UN-a (UNDP) samo pet drava sa muslimanskom veinom (Bruneji, Bahrejn, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati
i Katar) kategorizira kao zemlje sa visokom stopom humanog razvoja. Njih 2 su kategorizirane kao zemlje sa srednjom stopom humanog
razvoja, dok je 17 ocijenjeno kao drave sa niskom stopom humanog
razvoja. Bruto domai proizvod (BDP) po glavi stanovnika izraen u
amerikim dolarima korigovanim za kupovnu mo u dvije treine muslimanskih drava je manji od pet hiljada dolara, dok su arapske zemlje
bez obzira na naftna bogatstva i u nekim sluajevima visoke prihode
u 2000. godini imale prosjean BDP od svega 793 amerika dolara
po glavi stanovnika. Nasuprot tome, graani lanica Organizacije ekonomski razvijenih zemalja (OECD) bili su vie od etiri puta bogatiji i
imali su prosjean BDP od 23,569 amerika dolara po glavi stanovnika.
Iako postoje depovi veoma bogatih i imunih u muslimanskom
svijetu, i bez obzira to vlast dobro brine o stanovnitvu u zemljama poput naftom bogatih Bruneja, siromatvo i neujednaeni prihodi i dalje
su rasprostranjena karakteristika u muslimanskom svijetu. Iako sve nije
uvijek povezano sa loom upravom, loa politika, ekonomska i socijalna uprava obino oteava stvari.
Statistika koja govori o siromatvu muslimana nije dostupna za sve
muslimanske zemlje, ali je sigurno da siromatvo uistinu predstavlja
15

Savremene muslimanske dileme

problem u barem polovini muslimanskih zemalja. UNDP-ov Izvjetaj o


humanom razvoju za 2002. godinu naprimjer iznosi podatak da se broj
stanovnitva koji ivi ispod granice siromatva, koja iznosi dva amerika
dolara (korigovana za kupovnu mo) dnevno, kree izmeu 5% i 90%
od ukupne populacije u Indoneziji, Egiptu, Kamerunu, Pakistanu, Jemenu, Bangladeu, Nigeriji, Mauritaniji, Senegalu, Gambiji, Maliju,
Etiopiji, Burkini Faso, Nigeru i Sijeri Leone. Statistika o siromatvu
muslimana u Indiji bi samo jo poveala ovaj procenat.
Statistika o obrazovanju je takoer dobar indikator kvaliteta uprave
i razvojnog nivoa. U tom pogledu veina muslimanskih zemalja ima
visok stepen nepismenosti meu odraslim. Gotovo sve muslimanske
zemlje imaju procenat nepismenosti vei od deset posto, dok je u mnogim muslimanskim zemljama u Africi poput Senegala, Gambije, Malija, ada, Etiopije i Nigera vie od polovine stanovnitva preko 15
godina nepismeno. Za zemlje desetkovane velikim siromatvom, glau,
sukobima i ratovima ovo nisu iznenaujue brojke.
Zdravstveni standardi su prihvatljivo visoki i zadovoljavajui u
mnogim muslimanskim zemljama. Meutim, u Africi se nekoliko muslimanskih zemalja juno od Sahare suoava sa ozbiljnim zdravstvenim
problemima, a posebno sa problemima HIV-a/AIDS-a, slabe ishrane i
tome slino, koji su se udomaili u svim siromanim afrikim zemljama, kako muslimanskim tako i nemuslimanskim.
to se tie politikog aspekta, participatorna, sudjelujua vlast je loa
ili nepostojea u mnogim muslimanskim zemljama, a graanska i politika prava su takoer esto ograniena. Izvjetaj o slobodi (Survey of
Freedom) Kue slobode (Freedom House) za period 2001.-2002. godine
na kraju je donio zakljuak da na kraju 2001. ne postoje istinska demokratija ili istinski slobodne zemlje u arapskom svijetu, a samo mali dio
muslimanskih zemalja je slobodan i demokratski. Izvjetaj dalje navodi da su korijeni demokratije i slobode najslabiji u 10 zemalja Srednjeg
istoka (iskljuujui zemlje Sjeverne Afrike). U itavom muslimanskom
svijetu samo su Mali i Senegal bili slobodni prema kriterijima Kue slobode. Osamnaest zemalja, ukljuujui Jordan, Kuvajt, Tursku, Banglade,
Indoneziju i Maleziju su kategorisane kao djelomino slobodne, dok je
16

Uvod: SUKOB IDEJA

drugih 28, ukljuujui Alir, Egipat, Libiju, Bahrejn, Iran, Irak, Oman,
Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jemen,
Bruneje i Pakistan, proglaeno neslobodnim zemljama. Mada se kriterijima i procjeni Kue slobode moe prigovarati u nekim njenim aspektima, sveukupni zakljuci predstavljaju sramnu optubu o stanju politike
uprave u dobrom dijelu muslimanskog svijeta.
Izvjetaj UNDP-a o humanom razvoju u arapskom svijetu istie tri
deficita prisutna u arapskim zemljama a koji bi takoer bili primjenjivi
za neke nearapske muslimanske zemlje. To su nedostatak slobode, gdje
su arapske zemlje u poreenju sa drugih est regiona (Sjeverna Amerika, Okeanija, Evropa, Latinska Amerika i Karibi, jugoistona Azija i
Subsaharska Afrika) krajem 1990-ih imale najnie pokazatelje sloboda
kao i prava glasa i odgovornosti organa uprave; zatim defi u osnaivanju ena, gdje se arapski region nalazi na pretposljednjem mjestu; te
defi u ljudskim vjetinama/znanju u odnosu na visinu prihoda, gdje
arapski region ima veoma slab stepen obrazovanosti, visok procenat nepismenosti i najnii stepen pristupa informacijskim i komunikacijskim
tehnologijama od svih regiona u svijeta, pa ak nii i od Podsaharske
Afrike.
U Indeksu percipirane korumpiranosti iz 2002. Transparency Internationala (a koji mjeri percepciju stepena korumpiranosti na osnovu
miljenja poslovnih ljudi, intelektualaca i analatiara rizika) najviom
ocjenom ocijenjena (u smislu da je najmanje korumpirana) muslimanska zemlja Malezija zauzela je tek 33. mjesto meu 102. zemlje
analizirane u izvjetaju. Maleziju slijede Tunis (36.), Maroko (52.), Egipat (62.), Turska (64.), Senegal (66.), Malavi (68.), Uzbekistan (68.),
Pakistan (77.), Kazahstan (88.), Azarbejdan (95.), Indonezija (96.),
Nigerija (101.) i Banglade (102.) kao posljednji.6
ta svjetska urota, krstaki ratovi i agresija imaju sa svim ovim?
Ako pak govorimo o meunarodnim politikama velikih sila i njihovoj
samovolji koju optuujemo za sve nae nedae, onda je pouno zadrati
6

Salwa Bakr i drugi, Zapad i muslimanski svijet: Jedno muslimansko gledite, preveo Aid
Smaji, Sarajevo, CNS i Goethe Institut Bosne i Hercegovine, 2008, 6. poglavlje. Izvor:
www.cns.ba.

17

Savremene muslimanske dileme

se na sluaju Afganistana od pobjede nad Sovjetima do 2001. godine.


Kada su nakon godina herojske borbe uz pomo zvanine i nezvanine
muslimanske i amerike pomoi mudahidi konano porazili crvenu
neman, svi smo se ponadali da e Afganistanu svanuti bolji dani. A zapravo je najgore tek predstojalo: krvavi sukob oko podjele vlasti meu
dojueranjim saborcima na istom zadatku. Ti isti mudahedini, na iju
smo herojsku borbu svi bili ponosni, doveli su Afganistan na taku na
kojoj su i polupismeni studenti koji nisu dali enama ni da se koluju
postali prihvatljivo rjeenje za veinu u zemlji pa i za neke krugove izvan
zemlje. Hiljade udovica, invalida, sravnjenih kua i kola djelo su muslimanskih ruku! To je islamsko-muslimanska sramota i tragedija nad
kojom bi svi trebalo da se duboko zamislimo, a to nismo. Umjesto toga
mi uporno krivicu prebacujemo na druge i izbjegavamo vlastitu odgovornost. Sline stvari bi se mogle rei i za Sudan devedesetih godina
prolog stoljea. Kako je mogue objasniti da su lideri islamske revolucije nakon samo nekoliko godina na vlasti poeli jedni druge zatvarati
i proganjati? To su pitanja na koja mi sebi moramo dati odgovore, ako
smo iskreni.
Na kraju, ini mi se ovdje umjesnim osvrnuti se i na jo jednu finu
distinkciju kada je u pitanju odnos prema ovoj pojavi u naem drutvu.
Naime, bez obzira koliko se ne slagali sa ekstremistima, valja uvijek
insistirati na pravilu da su svi nevini dok se ne dokae suprotno. To je
nuno kako se borba protiv terorizma ne bi pretvorila u lov na vjetice
i kako nevini ne bi stradali. To je posebno vano sada kada se bosanski
zatvorenici poinju vraati sa Guantanama nakon sedam godina uasne
patnje zbog niega. Takoer bi bilo opasno poeti redom zabranjivati
grupe i pojedince u ijem diskursu i ponaanju ima neprihvatljivih elemenata jer bi to vremenom potkopalo same temelje slobodnih demokratskih drutava kojima teimo. No, zakonska tolerancija je jedno, a
civilna, graanska osuda neto sasvim drugo i one mogu ii pod ruku.
Postoji, naime, potreba da se irenju ekstremistikih stavova odupre
sredstvima graanskog drutva. Ova kolekcija je jedno od tih sredstava.
A. Alibai
18

MUSLIMANI I DRUGI

MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU


Ahmet Alibai1

Bog vam ne prijei da dobro inite i pravedni budete prema onima koji
ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz domova vaih ne protjeruju.
Allah, zaista, voli one koji su pravini. On vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zaviaja vaeg
izgone i koji pomau da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju
sami sebi nepravdu ine. (Kuran, 60:8)
A da je tvoj Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili.
Pa zar da ti ljude prisiljava da vjernici budu!? (Kuran, 10:99)
Tekst koji slijedi sastoji se iz dvije logike cjeline. Prva tretira ope islamske principe i presedane iz rane, uvjetno reeno, normativne povijesti islama koji mogu posluiti za teorijsko fundiranje suivota u islamu. Drugi
dio se vie bavi normama islamskog prava koje se odnose na nemuslimane a kojima se eli pokazati da je i u klasinom islamskom pravu, iako je
formulisano stoljeima ranije i iako mnoge njegove odredbe smatramo
podlonim promjeni, mogue bez odve nategnutih reinterpretacija, nai
sasvim dovoljno elemenata za vrsto utemeljenje suivota muslimana i
nemuslimana sa visokim stupnjem tolerancije. Ovaj dio utemeljen je na
djelima savremenih muslimanskih autora dr. Jusufa el-Karadavija, dr. Fet1

Koristim se ovom prilikom da zahvalim dr. Fikretu Kariu, dr. Mati Zovkiu, dr. Samiru
Begleroviu, Christianu Moeu i Sevretu M. ehajiu, na miljenjima i sugestijama. Odgovornost za bilo koji propust je, svakako, samo moja.

21

Savremene muslimanske dileme

hi Osmana, Fehmija Huvejdija, Raida el-Gannuija i drugih. Na kraju


donosimo fetvu jednog od najutjecajnijih islamskih pravnika dananjice
dr. Jusufa el-Karadavija o estitanju vjerskih blagdana nemuslimanima,
to je jedno od kontroverznih pitanja u nekim muslimanskim krugovima. Prije nego li preemo na prvi dio umjesno je dati nekoliko metodolokih napomena vanih za razumijevanje mjesta drugoga u islamu.

I. Uvod: metodoloke napomene

Prvo, u tekstu kakav je ovaj nemogue je prenaglasiti vanost injenice


da u islamu (barem ne danas) nema konanog niti centralnog vjerskog
autoriteta koji bi mogao dati konani sud o ovom pitanju. U ovome se
trenutku, posebno nakon 11. septembra 2001. god. vodi pravi unutarmuslimanski rat za duu islama. Utoliko je vrlo vano na samom poetku podsjetiti itaoca na lepezu razliitih pravaca unutar (i klasinog i
savremenog) islama, koji se ponekad sutinski razliito oituju o naoj
temi. Tako je jedan od pravaca inkluzivizam Ibn Arebija, iju tradiciju manje-vie danas njeguju muslimanski ljubitelji perenijalne filozofije.
Najbrojniji, meutim, i stoga najvaniji pravac je onaj koji slijedi maticu
islamske pravne misli (ulema, fukaha) i u svom se promiljanju ove teme
koristi metodologijom islamskog prava (makar esto vrlo nekonzistentno). To je normativni islam koga veina muslimana priznaje i onda
kada ga ne praktikuje. S pozicija ovog pravca mogue je danas govoriti i
sa minbera, i iz mihraba, i iza katedre jer ovaj diskurs ima svoje sluaoce
meu obinim muslimanima koji su nama u ovom projektu najvaniji.
Metodologija ovog pravca garantira da miljenja do kojih se putem nje
doe nee moi biti olahko odbaena kao uvezena ili kao kukaviije
jaje u islamskoj misli, mada emo iz ovoga kruga povremeno uti i stavove koji nam se moda i ne dopadaju. Za ovaj je pravac jo vano kazati
da unutar sebe udomauje mnotvo, ponekad suprotstavljenih liberalnih i ekskluzivistikih grupacija ija misao stalno evoluira. Kako ovo nije
akademska debata, ve pokuaj da se osnai suivot, mi smo se povodili
uglavnom za onim miljenjima koja idu tome u prilog.
22

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

Drugo, kao to je poznato, izvori islama su Kuran (objava Muhammedu, mir na Njega) i Sunnet (rijei i djelo poslanika Muhammeda). Sve
ostalo (kao npr. konsenzus islamskih uenjaka i pravna analogija) su pomoni izvori ili, bolje kazano, metode za derivaciju normi iz temeljnih
izvora. Ovo je ubjeenje s kojim ivi veina muslimana, pa je stoga vrlo
vano da svaki stav o suivotu bude potkrijepljen ne samo racionalnim ve
i skripturalnim argumentima.
Tree, kada smo ve kod izvora islamskog uenja, ima smisla naglasiti
da kuranska struktura jeste vrlo neobina za savremenog itaoca. Kuran je
neposloeni mozaik. Zato je za razumijevanje kuranskog uenja o nekom
pitanju vano njegovo tematsko tumaenje koje e obuhvatiti sve kuranske
tekstove na tu temu, posloiti ih vremenski, zatim po obuhvatnosti (opi
i specifini), po vanosti (centralni i ostali) Mi smo pokuali tako neto
uiniti u ovom sluaju.
etvrto, povijest islama uglavnom nije normativna i mjerodavna,
osim djelimino u prve tri generacije, pa emo zato najee navoditi
primjere i presedane iz tog razdoblja. Kasnija povijest dokaz za ili protiv
muslimana ali ne i protiv islama, pa smo se njome zato mnogo manje
bavili.

II. Teorijsko utemeljenje suivota religija u islamu

Prvenstveni cilj ovoga dijela je ukazati na neke ope principe i precedente iz rane povijesti islama koji nikako ne bi smjeli biti isputeni iz
vida pri razmatranju mjesta drugoga i teorijskog utemeljenja suivota
religija u islamu.2 I dok su neki od ovih principa i precedenata dobro
poznati i esto citirani, drugi su, reklo bi se, nepravedno zanemareni.
2 Iako je u savremenom svijetu, pa i na Balkanu, drugi obino pripadnik druge etnike
skupine ili nacije, pa je suivot nacija i etnikih skupina, vie nego suivot vjera, stvarni
problem, valja podsjetiti da su, sa islamskog stanovita, diskriminacija, mrnja i ubijanje
drugih ljudskih bia zbog pripadnosti drugoj etnikoj skupini, rasi ili naciji, najblae reeno, alosni i izvan pameti. Moglo bi se rei da je islam (ali ne i muslimani) etniki, nacionalno i rasno slijep. I dok ne prezire svaku identifikaciju sa plemenom, etnikom zajednicom
ili nacijom, islam, za razliku od identificiranja sa vjerom takvo identificiranje nikad ne
dri razlonom osnovom za znaajnije podjele meu ljudima. Otuda emo ovdje i govoriti
samo o suivotu religija.

23

Savremene muslimanske dileme

Od ovog napisa, ipak, ne treba oekivati da iscrpno elaborira sve aspekte naznaenog pitanja.

Suivot sa Drugim kao vjernika dilema


Ponimo sa konstatacijom da suivot sa drugim za ozbiljna i nedovoljno informisana vjernika, pa i muslimana, predstavlja problem. Dilema
obinog vjernika se obino svodi na sljedee: Ako je ono u ta vjerujem
istina, a sve ostalo la, i ako Bog od mene trai da dam sve od sebe na
irenju Istine i suzbijanju lai, kako je onda mogue legitimizirati drugoga i istovremeno ostati vjeran svojim ubjeenjima?
Valja odmah kazati da su polazine premise naeg prijatelja, kada
je islam u pitanju, neupitne. Kuran se vjerniku obraa jasnim rijeima: Istina je od tvoga Gospodara, pa nipoto ne budi od onih koji
sumnjaju. (Poglavlje El-Bekare/Krava, 2:17). Iskrena i otvorena, kakva jeste Boija knjiga, nemuslimanima se obraa oslovljavajui ih
sa nevjernici,3 upravo u poglavlju u kome ih poziva na toleranciju
i suivot: Reci: O nevjernici, ja ne oboavam ono to vi oboavate, a
ni vi ne oboavate ono to ja oboavam.... Vama vaa, a meni moja vjera. (Poglavlje El-Kafirun/ Nevjernici, 109:1 5). Ovakvih stavaka u
Kuranu ima mnogo da bismo ih ovdje sve navodili. Ipak, zakljuak
koji se implicira u razmiljanju naeg prijatelja nije ispravan. Zato?
Zato to zapostavlja brojne druge kuranske stavke i islamske principe
koji su relevantni za ovo pitanje i koji kad je u pitanju mogunost
suivota u znatnoj mjeri ublauju, da ne kaemo, relativiziraju prvobitni utisak koji na sluaoca/itaoca ostavljaju prethodni kuranski
stavci. Na prijatelj nedopustivo reducira i pojednostavljuje problem.
Ovdje je, svakako, nemogue iscrpiti sve relevantne kuranske stavke
i islamske principe, pa emo se zadrati na onim koji nam se ine
najbitnijim.

3
24

Ima muslimanskih mislilaca koji prednost u ovom sluaju daju 62. ajetu iz sure El-Bekare
i 69. ajetu iz sure El-Maide. koji, doslovno i izolovano shvaeni, kau da oni krani, jevreji
i sabejci koji budu vjerovali u Boga i Sudnji dan nemaju od ega strahovati.

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

1. Suivot kao htijenje Boije


Prvo, Kuran eksplicitno kae da je razliitost ljudskih ubjeenja volja
i htijenje Boije i da je On taj koji e, ne na ovom, ve na Buduem
svijetu, presuditi ko je bio upravu (Kuran, El-Hadd, 68 69). Do tada,
ovaj svijet je, to neko ree, tek olimpijada dobrih djela. I dok razilaenja sama po sebi nisu dobra niti Bogu mila, On je htio da ih bude i
zato je ljude i stvorio. A da je htio, svi bi ljudi vjerovali. Ali on nije htio
druge anele koji su po prirodi svojoj bezgrjeni, niti pasivne izvrioce
Njegove volje (pa zar da mi ljude silimo da vjeruju kad to Bog nije htio
uiniti?!). Bog je, dakle, htio stvorenje koje e birati i za svoj izbor snositi posljedice. Ovo je bitan zaokret u razmiljanju o mogunosti suivota
u odnosu na ono preanje naeg prijatelja. Posluajmo kako Kuran o
tome govori:
Da je Bog htio, sljedbenicima jedne vjere bi vas uinio. Ali on hoe da
vas iskua u onome to vam je dao. Zato se natjeite u dobru. Bogu ete
se svi vratiti, pa e vas On o onome u emu ste se razilazili obavijestiti.
(Poglavlje El-Maide/Trpeza, 5:8)
Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas uinio. A oni se nikad
nee prestati razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A
zato ih je i stvorio. I ispunila se rije Gospodara tvoga: Sigurno u Ja ljudima i dinnima zajedno pakao napuniti. (Poglavlje Hud, 11:118119)
A da je tvoj Gospodar htio, uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili.
Pa zar da ti ljude prisiljava da vjernici budu!? (Poglavlje Junus,
10:99)
Poslanikova obaveza kao i obaveza muslimana je samo da opomenu, da objavu jasno do ljudi dostave i da im omogue slobodu da, ako
ele izaberu islam. Oni nisu obavezni da im je nameu, jer u vjeri prisile
nema.4

Poglavlja El-Gaije, 88:21-22, i El-Bekare, 2:256.

25

Savremene muslimanske dileme

2. Univerzalne vrijednosti pravde i dobrote imaju primat nad vjerskim


formalizmom
Drugo, kako islam ne poistovjeuje, ali tjesno povezuje moral i religiju,
ini se da svaki vjernik s vremena na vrijeme doe u poziciju da bira izmeu univerzalnih vrijednosti dobrote (ihsan) i pravde (adl, qist), na jednoj, i specifinih vrijednosti promoviranih od strane njegove vjere. Autor
ovih redaka vjeruje da je rije o lanoj dilemi i da izboru nema mjesta, jer
dilema ne postoji. Slijedei onu nit u islamskoj etikoj i politikoj misli
koju biljei jedan od posljednjih velikana klasine islamske misli Ibn Tejmijje u poznatoj formuli Bog podrava pravedna vladara-nemuslimana,
ali ne i nepravedna vladara-muslimana, autor vjeruje da su univerzalne
vrijednosti pravde i dobrote temeljne islamske vrijednosti i da kao takve
imaju primat nad vjerskim formalizmom. Naalost, u posljednjim stoljeima, pa i danas, veliki broj muslimana misli i postupa suprotno. A dragi
Bog jasno kae, a imami svakog petka sa mimbera5 ponavljaju: Zaista
Bog nareuje pravdu i dobroinstvo... Veliki komentator Kurana i enciklopedista Fahruddin er-Razi pie da je itav Kuran samo komentar ovog
naela.6 aljui svog izaslanika u Jemen, tada veinski nemuslimansku
zemlju, poslanik Muhammed, mir i blagoslov Boiji neka su na njega,
nije propustio da ga upozori da kletva mazluma, onog kome je uinjena
nepravda, stie onog kome je upuena makar mazlum bio i poricatelj, tj.
nemusliman. Moglo bi se kazati da u islamu postoje jake osnove za suivot sa nevjerom (kufrom), ali ne i sa nepravdom (zulumom).
Sam Kuran, iako beskompromisan u stavu prema borbenim i zlonamjernim nemuslimanima,7 kae da sama razlika u vjeri nije razlog da
muslimani ne budu pravedni i dobri prema drugima: Bog vam ne prijei da dobro inite i pravedni budete prema onima koji se protiv vas nisu
borili i koji vas iz kua vaih nisu protjerali... (Poglavlje El-Mumtehane,
60: 8). Ovo je kljuni kuranski stavak o pitanju mjesta drugoga u islamu. Komentariui znaenje rijei da dobro inite utjecajni malikijski
5
6
7

26

Mjesto u damiji odakle se imam obraa vjernicima petkom.


Meu savremenim zastupnicima ovakvog stajalita su izmeu ostalih i rahmetli Fazlur
Rahman i Abul-Ala el-Mevdudi. Vidi, naprimjer, Fazlur Rahman, Islam, i Ebu-l-Ala Mevdudi, Islamski pokret (Mostar: Hedijja, 1999).
Vidi odjel o spornim tekstovima.

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

pravnik ihabuddin El-Qarrafi je nabrojao slijedee: Blagost prema


slabome od njih, i udovoljavanje potrebi siromanog od njih, i hranjenje njihovog gladnog, i odijevanje njihovog nagog, i blagost u govoru s
njima iz obzira i milosti prema njima, a ne zbog straha ili ponienja
i molitva Bogu da ih uputi, i da ih uini od sretnih, i da ih savjetujemo u svim poslovima, vjerskim i ovosvjetskim, i da ih ne ogovaramo,
i da uvamo njihovu imovinu, i porodicu i ast, i sva njihova prava i
interese, i da im pomognemo da isprave uinjenu im nepravdu, i da
ostvare sva svoja prava8
U ovom duhu je poslanik Muhammed jo prije nego je primio prvu
objavu uestvovao u Vitekom savezu (Hilfu-l-fudul), iji je cilj bila zatita
obespravljenih, da bi godinama nakon toga svojim drugovima s ponosom
govorio o tom svom iskustvu i spremnosti da se ponovo odazove na slinu
inicijativu.
I ne samo da islam podstie svoje sljedbenike na pravdu i dobroinstvo prema nemuslimanima; on ih psihiki priprema da prihvate dobroinstvo od drugih i da ga velikoduno uzvrate kada budu u
prilici. Imajui na umu ratobornu antinevjerniku retoriku islamskih
radikala, koja redovno dovodi u pitanje dobre namjere nemuslimana
koji pruaju pomo muslimanima, od posebne je vanosti skrenuti
panju na neto to bi se, iz klasine islamske perspektive, moglo imenovati paradigmom nevjernika-humaniste.
Ovaj sluaj dovodi nas do jedne druge dileme o mogunosti postojanja nemoralnog muslimana i moralnog nemuslimana. Da musliman
moe biti nemoralan sasvim je izvjesno i takva se osoba ili kombinacija
naziva munafikom i zauzima znaajno mjesto u kuranskoj psihologiji.
Iako su epizode i dogaaji koji e ovdje biti spomenuti dobro poznati boljim poznavaocima islama i mogu se nai u svim obimnijim biografijama posljednjeg Boijeg poslanika njihove implikacije po suivot
se rijetko razmatraju, skoro nikako. Evo ukratko tih precedenata.
Dobro je poznato da je amida Muhammeda, mir i blagoslov Boiji na njega, Ebu Talib, umro kao idolopoklonik, iako je oko deset
8

El-Qarrafi, El-Furuq, 3:15 u Jusuf El-Karadavi, Gajru l-muslimin fi l-mudtemei l-islami


(Bejrut: Muessesetu r-risale, 1985), 38.

27

Savremene muslimanske dileme

godina bespotedno titio i branio Poslanika i konano umro s njim u


progonstvu to su ga idolopoklonici Mekke organizirali muslimanima i
njihovim simpatizerima meu nevjernicima. Poslanik je do posljednjeg
daha pokuavao ubijediti svog amidu da primi islam, ali nije uspio. I
bilo mu je jako teko i to je umro i to je umro kao nevjernik. Ipak
Ebu Talibovo idolopoklonstvo nije bilo razlogom nesporazuma izmeu
njih dvojice.9
Kada je Poslanik, a.s., bio doekan i protjeran kamenicama iz Taifa,
dvojica idolopoklonika toga grada, Utbe ibn Rebia i ejbe ibn Rebia,
bili su dovoljno humani da mu poalju svoga slugu Addasa sa grozdovima groa dok se sklonivi se od kamenica odmarao izvan Taifa.10
Podjednako znaajna su i slijedea dva sluaja iz kasnih mekanskih
godina poslanike misije. Kao to je poznato, idolopoklonici Mekke su,
prethodno iscrpivi sva sredstva privole i prisile, odluili bojkotovati muslimane i njihove pomagae meu nemuslimanima, kako bi ih prisilili da
odustanu od svoje vjere. S muslimanima je dui period (historiari nisu
jedinstveni u vezi duine perioda) bilo zabranjeno trgovati, eniti se...
jednostavno, komunicirati. Da bi sve bilo ozbiljnije i poprimilo sakralnu
notu, mekanske voe su ovaj meusobni sporazum stavile u pisanu formu
i istaknule u unutranjosti Kabe, njihovog glavnog svetita. Kao rezultat
te objave muslimani su bili protjerani u gola brda iznad Mekke i proli
kroz teke patnje. Mnogi, posebno djeca i slabi, nisu izdrali, meu njima
i Poslanikova voljena supruga Hatida i amida Ebu Talib. Posmatrajui
ta se deava, grupa idolopoklonika (povijest je zabiljeila imena etverice:
Hiam ibn Amr ibn Rebia, Zuhejr ibn Ebi Umejje, El-Mutim ibn Adijj
i Ebu-l-Bahteri ibn Hiam) pokreu kampanju za okonavanje, kako su
Nije mjesto za elaboraciju, samo da napomenemo da u jednoj izjavi Poslanik kae da e zbog
svojih postupaka Ebu Talib biti poteen najteih patnji u Vatri, ali da e kao nevjernik
ipak biti u njoj i da e mu i od tog minimuma (bit e u vatri do lanaka) mozak kljuati.
Sluaj Ebu Taliba, meutim, potvruje onu opservaciju koja kae da u islamu teoloki pluralizam nije uvjet drutvenog i politikog/javnog pluralizma. Zahvaljujem kolegi Christianu
Moeu to mi je skrenuo panju na ovu formulaciju. Za vie vidi: Kate McCarthy, Reckoning with Religious Differences: Models of Interreligious Moral Dialogue in Sumner
B Twiss i Bruce Grelle, urednici, Explorations in Global Ethics: Comparative Religious Ethics
and Interreligious Dialogue (Westview Press, 1998), pp. 73-117.
10 Ebu-l-Hasen Ali el-Haseni en-Nedevi, Siretu Hatemi-n-nebijjin (Bejrut: Muessesetu-r-risale,
1988), 97.

28

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

ga nazivali, sramotnog bojkota. Njihova nastojanja su proizvela radikalan


zaokret u javnom mnijenju Mekke i bojkot je konano bio dokinut.11
Jedan od te trojice, El-Mutim ibn Adijj, junak je jo jedne svijetle epizode iz rane povijesti muslimansko-nemuslimanskog pomaganja.
Naime, kada je Poslanik pokuao ui u svoj grad nakon neuspjele misije
u Taif, imao je to vidjeti: voe njegova grada su odluile da mu ne garantuju sigurnost, tj. da ga ne ele vidjeti u gradu. Po starom arapskom
obiaju, ulaznu vizu u ovakvim sluajevima je mogao garantovati bilo
koji graanin Mekke. Svakako, muslimani nisu smatrani graanima, pa
niko od njih nije ni mogao Poslaniku pruiti utoite. Tada se ponovo
pojavio El-Mutim i na svoj rizik uzeo Muhammeda pod zatitu.12 Poslanik Muhammed mu to nikad nije zaboravio. Nekoliko godina kasnije, nakon neoekivane velike pobjede na Bedru, u kojoj je zarobio
sedamdeset Mekkelija-idolopoklonika, razmiljajui ta da radi s njima:
da ih ubije, kako je predlagao Omer, ili pusti bez otkupnine ili uz nju,
kako je predlagao Ebu Bekr, Poslanik, a.s., u jednom momentu izjavljuje: Da je El-Mutim ibn Adijj iv i da se za njih zaloio, sve bih mu
ih poklonio!13
A kada su poraeni idolopoklonici na Bedru, Poslanik, a.s., je naredio da se ne ubija Ebu-l-Bahteri ibn Hiam jer je titio Poslanika dok
je bio u Mekki i zato to je bio meu onima koji su animirali Mekkelije
za obustavu bojkota muslimana.14 to bi se drugo moglo oekivati od
Boijeg poslanika!?
3. Priznavanje drugog i njegova legitimnost ne ovise o vjeri u ispravnost
njegova stava
Tree, od posebne je vanosti naglasiti da islam legitimnost drugog ne
11 El-Nedevi, Siretu Hatemi-n-nebijjin, 90-91. Za Ibn Hiama vidi Izzuddin Ebu-l-Hasen Ali
Ibnu-l-Esir, El-Kamil fi-t-tarih (Bejrut: Daru-l-kitabi-l-arebi, 1997), 2: 22.
12 Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s.: ivot i djelo (Sarajevo: Starjeinstvo IZ u BiH,
Hrvatskoj i Sloveniji, 1983), I: 145. Hamidullah se poziva na Ibn Hiama i El-Belazurija.
13 Akram Diya al Umari, Madinan Society at the Time of the Prophet (Herndon: International
Institute of Islamic Thought, 1995), tom II, str. 43 prenosei iz: Ibn Hader, FethulBari,
tom 7, str. 321.
14 Ibnu-l-Esir, El-Kamil fi-t-tarih, 2:22.

29

Savremene muslimanske dileme

uvjetuje time da se mora vjerovati u ispravnost stavova i ubjeenja drugoga. tavie, islam priznaje drugog i kad kategoriki tvrdi da nije u
pravu u islamu teoloki pluralizam nije preduvjet za drutveni pluralizam.15 Razloga za ovakav stav je vie. Jedan od njih, moda presudan,
jeste islamsko priznavanje ogranienosti ljudskog rasuivanja i nemogunosti da ljudi na ovom svijetu donesu konani sud o pitanjima u kojima se razilaze, kako je ve spomenuto u ranije citiranom kuranskom
stavku. Islam ui da je sam kuranski nauk dovoljno jasan, no sredina
i nedovoljno poznavanje Boije poruke mogu predstavljati objektivne
prepreke spoznaji Istine i u sluaju onoga koji ima najistije namjere.
Doda li se ovome da Kuran ui kako jevrejske i kranske svete knjige
sadre dio izvorne boanske poruke, te da nije iskljueno da i svete knjige drugih vjera sadre dio objavljene istine (s obzirom na to da islamska
tradicija govori o 12.000 vjerovjesnika odaslanih ovjeanstvu), onda
nam postaje jasno zato Kuran priznaje drugoga, posebno kad je rije
o Batinicima Knjige, odnosno jevrejima i kranima, po opem shvatanju, koje poziva na okupljanje oko zajednike rijei, a muslimanima
nareuje da s njima na lijep nain raspravljaju.
Ne treba zaboraviti ni to da Kuran ui da je posljednji Boiji poslanik samo posljednji u nizu donosilaca Boije milosti ovjeanstvu.
Islam je i vjera kontinuiteta. Sam Poslanik u jednoj izreci kae da je
primjer njega i ostalih vjerovjesnika i poslanika kao primjer lijepog
zdanja kome je nedostajala samo jedna cigla pa da bude savreno. Poslanik za sebe kae da je on ta cigla. U tom smislu brojni su primjeri
iz islamskog prava i teologije koji uz svu novinu islama naglaavaju i
kontinuitet Muhammedove misije u odnosu na one prethodnih poslanika. Prema Kuranu, Poslanik i muslimani vjeruju u sve poslanike
15 Legitimnost drugog unutar same muslimanske zajednice se temelji, izmeu ostalog, i na
teoriji idtihada (nastojanju da se ulaganjem vlastitog truda spozna Boija nakana) prema
kojoj Bog nagrauje prema trudu i namjerama a ne prema ispravnosti zakljuaka, i koja
legitimizira pogreno miljenje kako bi se dolo do ispravnog. Drugim rijeima, pluralizam
i ekumenizam unutar muslimanske zajednice ne zavise nuno od agnosticizma ili relativizma. O legitimnosti drugog u islamu vidi opirnije u Ahmet Alibai, The Right of Political
Opposition in Islamic History and Legal Theory: An Exploration of an Ambivalent Heritage, Al-Shajarah: Journal of the International Institute of Islamic Thought and Civilization
(ISTAC) 4, no. 1 (1999), pp. 231-95.

30

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

bez razlike.16 Islamski pravnici nerijetko istiu da su zakoni koje je Bog


poslao zajednicama prije one koju je oformio Muhammed, a.s., i njeni
zakoni, ako nije izriito drugaije reeno. Sam Poslanik je svoje drugove poduavao da se u odreenim situacijama mogu pozvati na predaje
Batinika Knjige (israilijjat i nasranijjat), u emu su oni, prema sudu
savremenih kritiara, i pretjerali.17 Dalje, Kuran kae da svi Batinici
Knjige nisu isti. Neki od njih su dobri i njihova djela nee propasti.18
A islamski teolozi govore o neznanju kao izgovoru za nevjerovanje pod
odreenim uvjetima.19
Nadalje, Kuran ui da je Bog ovjeka uzdigao nad sva ostala stvorenja, da ga je poastio i dostojanstvo mu podario. Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali / dostajnstvenim uinili, veli Kuran (El-Isra,
70). Mada ima tumaenja da su nemuslimani odbijajui poruku Boiju
s kojom je doao Muhammed izgubili ovo dostojanstvo, mnogi muslimanski autoriteti ovaj ajet razumijevaju u opem smislu, tj. da se
odnosi na sve ljude bez obzira na vjeru, a to sugerira sintagma sinovi
Ademovi.
Daleko bi nas odvelo da nabrajamo sve koncepte i principe koji
omoguavaju odvajanje legitimiteta i priznavanja prava drugom na postojanje od ispravnosti i istinitosti njegovih ubjeenja. Na kraju, u svjetlu
16 Poglavlje El-Bekare/Krava, 2:285.
17 Poznata Poslanikova izjava u ovom smislu glasi: Prenosite od Sinova Israilovih (Jevreja).
U tome nema grijeha... Prema Hamidullahu u zbirci Sahihu-l-Buhariju ima hadis prema
kome se Poslanik osvrtao na praksu Batinika Knjige kad mu ne bi dola decidna objava o
nekom pitanju. Svakako, islam ne slijedi uvijek praksu drugih, ve je nekad i dokida; incest
kod zoroastrejaca, spaljivanje supruge po muevljevoj smrti kod hindusa i bacanje djevojke
u Nil kod Egipana su samo neki primjeri. Vidi: Muhammad Hamidullah, Tolerance
in the Prophets Deeds at Madina u Islam, Philosophy and Scienece: Four Public Lectures
Organized by UNESCO, June 1980. Paris: The UNESCO Press, 1981.
18 Poglavlje Alu Imran, 3:113-115..
19 Vidi: Abdu-l-Munim Mustafa Halime, El-Udhru bi-l-dehl ve qijamu-l-hudde (Amman:
1993). Islamski teolozi imaju mnogo toga znaajnog za ovu raspravu kazati i o onima do
kojih iz ovog ili onog razloga boanska poruka nije stigla u jasnoj formi (Ehlu-l-fetre),
kao i o onosvjetskoj sudbini djece nemuslimana i umno nesposobnih. Prema odredbama
erijatskog prava, ovjek ne odgovara za ono to uini pod prisilom (osim ubistva i silovanja)
i u odsustvu svijesti. Takoer, osoba nije odgovorna ni za veinu djela koja uini iz neznanja.
Po earijskoj teolokoj koli za vjeru i nevjeru se odgovara samo po dolasku u kontakt
sa Boijim pozivom. Shodno tome, nenamjerna neobavijetenost i nesloboda su, moe se
kazati, olakavajui faktori.

31

Savremene muslimanske dileme

gore reenog, priznavanje prava drugom na postojanje ne znai njegovo odobravanje, niti odricanje od svojih ubjeenja, kao ni odustajanje
od nastojanja da se drugi pridobije za njih. Zabranjivati misionarstvo u
svim oblicima pozivajui se na potrebu tolerancije je nonsens, jer samo uz
prisustvo misionarstva tolerancija kao priznavanje, a ne trpljenje drugog
dobija potpuni smisao.
Povijesno govorei, dokument sainjen izmeu Posanika i nemuslimana Medine, poznat kao Medinska povelja, jedan je od najranijih
drutvenih ugovora koji utjelovljuju princip tolerancije. Ukratko, dokument koji neki smatraju i prvim pisanim ustavom uope, nemuslimanima je garantovao slobodu savjesti, vjeroispovijesti i suenja prema
zakonima vlastite vjere20, ili savremenim rjenikom kazano, kulturnu,
vjersku i pravnu samostalnost/autonomiju u okrilju islamske drave.
Bez namjere da glorifikujemo islamsku prolost, recimo da je
osmanski nain ureenja odnosa meu razliitim vjerskim zajednicama
poznat kao millet-sistem druga, vremenski i prostorno blia instanca primjene ovog naela. Nemogue je u par redaka saeti sve ono to je millet-sistem bio, a posebno ne sve njegove prednosti i mahane u odnosu
na savremena ureenja multireligijskih drutava. Valja samo kazati da
i povjesniari kakvi su Bernard Lewis i pokojni Elie Kedouri smatraju
da je prelazak iz osmanskog millet-sistema, u kome su formalno nemuslimani bili diskriminirani, u sistem nacionalnih drava, gdje su svi
graani formalno jednaki pred zakonom, znaio stvarni korak unazad u
pogledu prava nemuslimana.21
Interesantno je navesti zapaanje profesora Muhammeda Hamidullaha da su se dvadeset godina nakon Poslanikove smrti muslimani pobili
20 Poglavlje El-Maide, 5:47.
21 Vidi npr. B. Lewis, Islam and the West (New York: Oxford University Press, 1993), Benjamin
Braude i Bernard Lewis, eds., Christians and Jews in the Ottoman Empire, 2 vols., New
York: Holmes and Meier, 1982, Elie Kedouri, Minorities, u The Catham House Version
and Other Middle-Eastern Studies (Hanover, N.H.: University Press of New England,
1984). O poloaju Srpske pravoslavne crkve pod osmanskom vlau vidi Mirko Mirkovi,
Pravni poloaj i karakter Srpske crkve pod turskom vlau (1459-1766) (Beograd: Zavod za
izdavanje udbenika SR Srbije, 1965) i Boris Nilevi, Srpska pravoslavna crkva u BiH do
obnove Peke patrijarije (Sarajevo: Veselin Malsea, 1990). U Mirkoviu itamo i miljenje
da je SPC u Osmanskoj dravi u jednu ruku bila drava u dravi.

32

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

izmeu sebe, a da u opem haosu koji je nastao nije zabiljeen nijedan


ustanak nemuslimana s ciljem da iskoriste nemire kako bi se oslobodili novouspostavljene muslimanske vlasti. tavie, kada je bizantijski car
Konstantin II pisao kranima u muslimanskoj dravi da iskoriste priliku
i dignu se na ustanak protiv neprijatelja svoje vjere, te da e ih on pomoi
u njihovim nastojanjima, oni su mu odgovorili: Ti neprijatelji nae vjere
su nam drai od tebe!22
ini se da razlozi izolovanih povreda prava nemuslimana danas u muslimanskom svijetu nisu vjerske, ve kulturne i psiholoke naravi. Naime, da bi se
postavilo prema nemuslimanima kako su se prema njima postavljali muslimani
veim dijelom svoje povijesti, treba imati osjeaj samopouzdanja, pa moda i
superiornosti. Danas muslimani nemaju ni jedno ni drugo, i zato svoj islamijjet (islamstvo i muslimanstvo) neki muslimani dokazuju ugroavanjem prava
nemuslimana.

III. Drugi u islamskom pravu

Da gornji principi ne bi ostali samo u ravni moralnih preporuka, oni


su dosljedno pretoeni u norme islamskoga prava, tj. u prava (i obaveze) nemuslimana, odnosno muslimana spram nemuslimana. Vano je
znati da islam, kao i sve druge religije, naglaavaju obaveze u odnosu na
prava i da uvijek to dvoje povezuje. Prije nego uemo u detalje pravnoga statusa nemuslimana u erijatu, vano je naglasiti da erijat, kao
i svi pozitivni ustavi i zakoni, od graana drutva u kome je on ustavno-pravni okvir ili moralni sistem oekuje lojalnost njegovim moralnim
i pravnim temeljima. Ta se, dakle, lojalnost oekuje od muslimana u
svim detaljima a od nemuslimana u onim koja se ne kose sa njihovim
vjerskim ubjeenjima.
Na narednim stranicama govorit emo o propisima koji reguliu status nemuslimana. Ponekad e neki propis zaparati uho modernog sluaoca. No, treba imati na umu da su to propisi formulirani dobrim dijelom
prije dvanaest stoljea, dok ostatak svijeta nije uope razmiljao o pri22 Hamidullah, Tolerance in the Prophets Deeds at Madina, pp. 26 27.

33

Savremene muslimanske dileme

znavanju drugoga i njegovim pravima. Neki od ovih propisa dali bi se i


drugaije formulisati, ali smo eljeli ostati vjerni terminologiji klasinog
islamskog prava.

Ope pravilo: Muslimani i nemuslimani imaju ista prava i obaveze


Ope je pravilo u islamskom pravu da nemuslimani i muslimani imaju
ista prava i obaveze, osim u situacijama gdje postoji opravdanje za razliita prava i obaveze. A najei razlog za razliite obaveze i prava jeste
potivanje slobode vjeroispovijesti nemuslimana. U prilog ovim dvjema
tvrdnjama idu slijedee izreke i pravila. etvrti halifa, Alija, Bog neka je
zadovoljan s njim, jednom prilikom je izjavio: Oni (nemuslimani) plaaju dizju da bi njihovi imeci bili (zatieni) kao i nai i da bi njihova krv
bila (zatiena) kao naa.23

Zatita od vanjske agresije i unutranje nepravde


Prva norma proistekla iz tog pravila jeste da ivot nemuslimana uiva istu
zatitu kao i ivot muslimana. Napastvovanje nemuslimana je zabranjeno
i veliki grijeh, kae poslanik Muhammed: Ko ubije nemuslimana pod
ugovorom (koji nije u ratnom sukobu s muslimanima), nee osjetiti miris raja, a on se uje na etrdeset godina hoda. 24 Iako su mnogi islamski
pravnici mislili drugaije,25 ubica nemuslimana se ubija prema Ebu Hanifi, E-abiju, En-Nehaiju, Ibn Ebi Lejli, Umer ibn Abdu l-Azizu, i
drugima.26
Islamski pravnici su eksplicitni da muslimani imaju obavezu nemuslimane tititi i od vanjske agresije. Tako, naprimjer, u jednom djelu
hanbelijskog mezheba (kole koja se smatra najkonzervativnijom) itamo: Obaveza je imama uvati nemuslimane pod ugovorom (dhimmije), i sprjeavati onog ko ih uznemirava, i osloboditi ih iz zarobljenitva,
23 Ibn Qudame, El-Mugni, 8:445, El-Bedai, 7:111 iz A. Zejdan, Ahkamu dh-dhimmijin ve
l-musteminin, 89. Vidi El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 11.
24 Vidi nau napomenu o uvjetima u kojima se razvijalo islamsko pravo.
25 El-Karadavi, Gajru-l-muslimin, 12 13.
26 Metalib uli n-nuha, 2: 602-603 (hanbelijsko djelo).

34

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

i onemoguiti onog ko im eli nelagode ako su na naoj teritoriji, makar


napadnuto mjesto bilo potpuno nemuslimansko. Razlog tome je, kako
kae to se na njih primjenjuju propisi islama i to je njihov ugovor
trajan, pa islamska vlast ima iste obaveze u tom smislu kao i prema
muslimanima27 Malikijski, pak, pravnik El-Qarrafi u svom glasovitom
djelu El-Furuq biljei da je Ibn Hazm rekao: Ko od nemuslimana bude
imao ugovor o zatiti (dhimme) i neprijetelj iz daru-l-harba (neprijateljske teritorije) ga pokua napasti, obaveza nam je izai na boj takvom
s orujem i s opremom i ginuti na tom putu, titei tako onoga ko je
u zatiti Allaha i Poslanika, a.s. jer je njihova predaja bez toga povreda
ugovora o zatiti.28 El-Qarrafi jo veli da o ovome postoji konsenzus
muslimanskih uenjaka.
Naredni sluaj iz muslimanske povijesti je od posebnog znaaja jer
je njegov sudionik bio jedan od najveih islamskih autoriteta a koji
se vrlo esto optuuje kao pretea savremenog islamskog ekstremizma.
Rije je o Ibn Tejmijji. Naime, kada su Tatari okupirali Siriju i zarobili
brojne muslimane i nemuslimane, Ibn Tejmijje je s delegacijom otiao
do Kutluaha isposlovati oslobaanje zarobljenika. Nakon duih pregovora tatarski je vojskovoa dopustio oslobaanje samo muslimanskih
zarobljenika. Ibn Tejmijje nije pristao na takav ishod, pa je insistirao na
oslobaanju svih zarobljenika, i jevreja i krana jer su oni, kae, sklopili ugovor o zatiti s muslimanima. Kada je vidio Ibn Tejmijjinu odlunost Kutluah je pristao osloboditi sve zarobljenike.29 Slino je na kraju
prvog stoljea islama postupio emevijski halifa Omer ibn Abdulaziz,30 a
fetvu u istom smislu izdao je i rani egipatski pravnik El-Lejth ibn Sad.31
Muslimani su, po istom osnovu, duni sprijeiti injenje nepravde,
odnosno krenje prava nemuslimana iznutra. Brojni su ajeti i hadisi
koji govore o zabrani nepravde uope. Pored tih opih tekstova koji se
odnose i na muslimane i na nemuslimane, postoje i hadisi koji specifi
27 El-Furuq, 3:14 15; 119. Vidi El-Karadavi, Gajru-l-muslimin, 9 10.
28 El-Karadavi, Gajru-l-muslimin, 10; Fehmi Huvejdi, Muvatinun la dhimmijjun (Kairo:
Daru -uruq, 1990), 114.
29 Hamidullah, Tolerance in the Prophets Deeds at Madina, 23.
30 Huvejdi, Ibid., 114.
31 Sunenu Ebi Davud i El-Bejheqi, Es-Sunenu l-kubra, 5:205.

35

Savremene muslimanske dileme

no zabranjuju nepravdu spram nemuslimana pod ugovorom: Ko uini


nepravdu nemuslimanu pod ugovorom (muahiden), ili mu uskrati njegovo pravo ili ga optereti iznad njegovih mogunosti, ili od njeg neto
uzme preko njegove volje, ja u mu biti tuitelj na Sudnjem danu.32 Ili:
Ko bude uznemiravao muslimana pod ugovorom (dhimmijjen,) ja u
biti njegov protivnik, a kome ja budem protivnik, nadvladat u ga na
Sudnjem danu.33 Ili: Ko uznemiri zimmiju, uznemirio je mene. A ko
uznemiri mene, uznemirio je Boga.34 Neki muslimanski pravnici, poput
hanefijskog pravnika Ibn Abidina, ak idu dotle da kau da je zulum nad
nemuslimanom tei grijeh do zuluma nad muslimanom, jer su oni u muslimanskom drutvu slabiji, a zulum nad slabijim je vei grijeh.35
Zbog toga su poboni muslimanski vladari posebno vodili rauna
o potivanju prava svojih nemuslimanskih podanika. Ebu Jusuf u djelu
El-Kharad (15-16) biljei da je h. Alija (um. 661) jednom od svojih
namjesnika pisao: Kada do njih (nemuslimana) doe, nemoj prodavati njihovu odjeu ni zimi ni ljeti, niti njihovu hranu, niti ivotinju
kojom se slue (radi naplate obaveza prema dravi). I nemoj ih udariti
nijednom zbog dirhema, i nemoj ih maltretirati zbog dirhema, i nemoj
nikome od njih prodavati njihovu robu zbog naplate harada, jer nam
je nareeno da od njih uzimamo viak. Ako ne bude potovao moje
upute, Allah e te kazniti makar te ja i ne kaznio, a ako saznam da ne
postupa ovako, smijenit u te. Namjesnik mu je odgovorio: Onda
u ti se vratiti kakav sam od tebe otiao. Na to mu Alija potvrdi svoje upute: Makar se vratio kakav si otiao. A hazreti Omer je svome
32
33
34
35

36

El-Hatib s dobrim senedom.


Et-Taberani u El-Evsetu sa hasen senedom.
El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 11.
El-Buhari u Sahihu, Jahja ibn Adem u El-Kharad, str. 74 i El-Bejheqi u Es-Sunen 9: 206.
Iako se ova i veina drugih vijesti koje ovdje biljeimo nalazi u nekim od najranijih i najpouzdanijih islamskih izvora, ovi iskazi Poslanika, njegovih ashaba i muslimanskih vladara
imaju svoju vrijednost ak i da nisu autentini jer su zabiljeeni u knjigama koje muslimani
smatraju najvanijim poslije Kurana i jer su se generacije muslimana odgajale itajui
ih. Samo zahvaljujui takvim tekstovima muslimanska povijest ne poznaje sistematske
pokolje i progone nemuslimana genocid (s moguim izuzetkom Armenaca u Prvom
svjetskom ratu). I utoliko je tana tvrdnja da je nemuslimane od muslimana spaavao samo
islam. To vai i za katolike i pravoslavce Balkana.

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

namjesniku Ebu Ubejdi ibn El-Derrahu oporuio: Sprijei muslimane


da im zulum ine i da im tetu nanose, i da imovinu njihovu prisvajaju.
tavie, umirui na samrtnoj postelji od rane koju mu je zadao jedan
nemusliman, Perzijanac Ebu Lulu el-Medusi, veliki Omer je svome jo
nepoznatom nasljedniku oporuio: Ostavljam u amanet svome nasljedniku da pazi nemuslimane, da potuje ugovor koji s njima imamo, da ih
brani od neprijatelja i da ih ne optereuje preko njihovih mogunosti.36
Imam Et-Taberi u svojoj glasovitoj Historiji biljei (: 218) da se hazreti
Omer, kada su mu dolazile delegacije iz raznih pokrajina njegove drave,
posebno raspitivao o stanju nemuslimanskih podanika.
Ovo emo ilustrirati i s par primjera. Daleko najpoznatiji i najcitiraniji u islamskim djelima je sluaj jednoga egipatskog Kopta i sina
Omerovog namjesnika u Egiptu Amr ibn Asa. Prema toj predaji Amrov
se sin takmiio u tranju sa nekim Koptom i izgubio utrku. Ljut zbog
poraza udario ga je biem rekavi mu da je on (Amrov sin) potomak
uglednih ljudi (pa kako se on usuuje pobijediti ga). Nakon toga se
Kopt alio halifi Omeru. Ovaj je zahtijevao prisustvo Amra i njegova
sina, te dao Koptu da udarac vrati i jo zatraio od Kopta da udari i njegova namjesnika jer je njegova vlast omoguila in njegova sina. Kopt je
odbio rekavi da je raun poravnat. A onda je Omer Amru uputio svoje
poznate rijei: Otkud vam pravo da od ljudi pravite roblje kada su ih
njihove majke rodile slobodnim!?37
U skladu sa zabranom bilo kakve nepravde nemuslimanima islamski pravnici, naprijer, zakljuuju da je ogovaranje nemuslimana zabranjeno kao i ogovaranje muslimana.38

Socijalna pravda i zatita


Nemuslimani su ravnopravni i kada je socijalna zatita u pitanju. Tako
je u vrijeme prvog halife Ebu Bekra vojskovoa Halid ibn Velid kao pred36 El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 27.
37 Haijet Ibn Abidin ala el-Durri l-mukhtar (Istanbul), 3: 344 246. Vidi: El-Karadavi, Gajru
l-muslimin, 16.
38 Ebu Jusuf, El-Kharad, 144. Vidi: El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 16.

37

Savremene muslimanske dileme

stavnik muslimana u ugovoru sa nemuslimanima Hire (Irak) preuzeo obavezu oslobaanja od dizje i pomo iz dravne kase za socijalne sluajeve
meu nemuslimanima.39 To se desilo u vrijeme Ebu Bekra i uz njegovo
znanje, te uz prisustvo i znanje velikog broja ashaba od kojih niko nije izrazio protivljenje. To se u islamskom pravu smatra preutnim konsenzusom.
U drugom sluaju, halifa Omer je proao pored jevreja koji prosi i
upitao ga za razlog. Kada je saznao da zbog starosti i slabosti vie nije kadar
zaraivati za sebe i svoju porodicu, odveo ga je do blagajnika dravnog trezora (bejtu mali l-muslimin) i naredio mu da tome jevreju i njemu slinim
vri isplatu u iznosu koji e im omoguiti pristojan ivot kazavi: Nismo
pravedni prema njemu ako u mladosti od njeg uzimamo dizju a kad ostari pustimo ga da bude ponien.40 Kada mu je drugom prilikom stigao
poreski slubenik iz Damaska, proao je pored skupine leproznih krana
kojima je odmah odredio dio iz ukupljenog zekata (sadeqat), te naredio da
im se odredi stalno primanje iz dravne blagajne u visini koja e zadovoljiti
njihove potrebe. Na osnovu ovog primjera i prakse samog Poslanika islamski pravnici dozvoljavaju troenje i zekata, vjerskog poreza muslimana, na
siromanenemuslimane.41
afijski pravnik imam En-Nevevi u svom enciklopedijskom djelu
El-Minhad kae da u kolektivne obaveze muslimana (furud kifaje) spada
otklanjanje nevolja od muslimana kao to su odijevanje golog, hranjenje
gladnog, oslobaanje zarobljenog i sl. ako te potrebe ne moe podmiriti
zekat i dravna blagajna. Komentator ovog djela emsuddin er-Remli e-afii u Nihajetu l-muhtad ila erhi l-minhad kae da su u ovom pogledu
zimmije i muslimani jednaki.

Zatita imovine
Pored ivota zatiena je i imovina nemuslimana ukljuujui i onu koja
nije dozvoljena muslimanima kao to su alkohol i svinjsko meso. Naime, alkohol i svinjsko meso po islamskim pravnicima ne mogu biti
39 Ebu Jusuf, El-Kharad, 144. Vidi: El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 16.
40 Ebu Ubejd, El-Emval. El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 47.
41 El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 17.

38

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

predmet kupoprodaje od strane muslimana, jer nemaju upotrebnu vrijednost, pa stoga se i ne tretiraju kao imovina. Tako neki klasini islamski pravnici smatraju da kada bi neko muslimanu prosuo alkohol, ne
bi mu bio obavezan nadoknaditi tetu. tavie, za takav in bi imao
nagradu. Hanefijski pravnici, meutim, smatraju da musliman mora
nadoknaditi takvu tetu nanesenu nemuslimanu jer njima njihova vjera
dozvoljava konzumiranje tih proizvoda, pa im islam doputa da njima
trguju pod uvjetom da ih ne prodaju muslimanima, te da ih ne prodaju
javno u muslimanskoj sredini.
U skladu sa jednakopravnou muslimana i nemuslimana erijatska
kazna za krau ista je, svejedno da li je kraa poinjena u imovini muslimana ili nemuslimana.

Sloboda vjere
Pored prava na ivot i imovinu, nemuslimani po islamskom pravu uivaju slobodu vjerovanja i vjeroispovijedanja, kao to smo djelimino ve
vidjeli. Kljuni kuranski stavak u ovom pogledu je Boija odredba U
vjeru nema prisile!. Povrh toga, nemuslimane nije dozvoljeno vrijeati
i runo se o njihovim ubjeenjima i svetinjama izraavati: Ne grdite one
kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne mislei ta
govore Allaha grdili. Tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavili (El-Enam, 108). Od nemuslimana se oekuje ista senzitivnost
spram osjeanja muslimana.
Islamski pravnici takoer jasno odreuju da se jevrejima ne smije
nareivati da rade subotom, niti kranima nedjeljom ako vjeruju da
im je to zabranjeno a na temelju izreke poslanika Muhammeda: Samo
vama jevrejima nije dozvoljeno raditi subotom.42

Zatita vjerskih objekata


Uz to, islam titi i vjerske objekte nemuslimana. U brojnim ugovorima
sklopljenim izmeu muslimanskih osvajaa tokom prvih stoljea islama i
42 Sunenu n-Nesai i Sunenu t-Tirmizi. El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 43.

39

Savremene muslimanske dileme

domicilnog kranskog stanovnitva spominje se klauzula o zatiti crkava.


Povjesniar Et-Taberi biljei da je u ahdnami koju je stanovnicima Jerusalema dao h. Omer prilikom preuzimanja kljueva grada, izmeu ostalog
stajalo da im Omer garantuje njihove ivote, imovinu, crkve, krstove
da niko nee stanovati u njihovim crkvama, i da ih nee ruiti niti skrnaviti, niti iz njih ta uzimati, niti krstove sklanjati, niti bilo ta od njihove
imovine43
Neki su dogaaji iz najranije povijesti islama teko razumljivi u svjetlu recentnog iskustva sa ruenjem vjerskih objekata u Bosni. Naprimjer,
muslimanski povjesniari biljee a islamski se pravnici u svojim djelima
pozivaju na dogaaj iz 636. kada je halifa Omer uao u Jerusalem nakon
to mu je patrijarh predao kljueve grada. Ponuen da klanja u Crkvi vaskrsenja Omer je odbio ne zbog neke zabrane vezane za namaz u crkvi ve,
kako je rekao, iz straha da taj njegov in kasniji muslimani ne iskoriste
kao izgovor za pretvaranje te crkve u damiju. U tom smislu je nedavno
dr. El-Karadavi izdao fetvu da je muslimanima dozvoljeno obaviti bajram
u crkvi ili sinagogi koja im za te namjene bude ustupljena od krana ili
jevreja pod uvjetom da ne namjeravaju iste pretvoriti u damije.44 A Halid
ibn Velid je stanovnicima Anata izdao ahdnamu da imaju pravo
udarati u zvona u koje god doba ele po noi i po danu, osim u vrijeme
namaza, te da imaju pravo za svoje blagdane krstove nositi u svojim procesijama.45 Ovo moda jeste ispod nivoa onoga to zagovornici ljudskih
prava, koja ne trebaju nikakav posebni dokument, ele, ali je mnogo
vie od onoga to kako muslimanske tako i nemuslimanske manjine
danas imaju u veini pluralnih drutava.
to se tie gradnje novih crkava u mjestima koja su muslimani silom
osvojili (anveten), veina pravnika je drala da tu nemuslimani nemaju
pravo graditi crkve. Manjina (zejdije i Ibn Qasim od malikija) smatraju
da to mogu initi uz dozvolu vlasti (to je danas praksa i za damije). ini
se, meutim, da je, iako manjinsko, ovo miljenje bilo primjenjivano kroz
43 El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 19.
44 Indikativno je da ovaj ugledni islamski autoritet kao i voe pokreta Muslimanska braa vrlo
esto za graane-nemuslimane koriste pojam braa. Vidi El-Karadavi, Min Hedji l-islam, 2:
668, 670.
45 El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 19.

40

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

povijest. Tako El-Maqrizi u djelu El-Hitat meu graevinama Kaira navodi veliki broj crkava i kae da nema nikakve sumnje da su sve one sagraene nakon dolaska islama u Egipat.46 U svakom sluaju, podjela zemalja
na one osvojene silom i one druge danas je irelevantna.
Bilo bi, svakako, besmisleno i smijeno tvrditi da zuluma nije bilo.
Njega je bilo i spram muslimana47 i spram nemuslimana. Ipak, taj zulum
najee nije bio vjerski motiviran i stoga je esto bio ispravljan prije ili
kasnije. Tako povjesniar El-Beladhuri biljei da su emevijske halife pokuavale udobrovoljiti krane na razliite naine da im daju sruiti crkvu sv.
Jovana kako bi proirili Emevijsku damiju. Ovi su sve ponude odbili, pa
ju je El-Velid ibn Abdulmelik silom sruio nakon to su mu krani rekli
da e ga snai zlo ako to uini. Kada je na vlast doao Omer ibn Abdulaziz,
krani su mu se obratili sa zahtjevom za povrat crkve. Omer je naredio
svome upravitelju da to uini ako ih ne moe drugaije udobrovljiti. On je
ipak uspio postii dogovor tako da damija nije sruena.48 Ann Elizabeth
Mayer sumirajui nalaze orijentalistike historiografije s tim u vezi konstatira: Uprkos incidenata nekorektnog odnosa spram nemuslimana, fer
je kazati da je muslimanski svijet, mjereno standardima tadanje evropske
prakse, bio generalno daleko tolerantniji i humaniji u svom postupanju sa
vjerskimmanjinama.49
Sam Poslanik je kranima dozvoljavao da obavljaju svoju molitvu u
njegovoj damiji u Medini koja je drugo najsvetije mjesto u islamu dok
su drugi muslimani poli da ih sprijee.50 Na osnovu ovog i najkonzervativniji islamski pravnici poput Ibnu l-Kajjima doputaju kitabijama da
ulaze u damije i u njima obavljaju svoje molitve pod uvjetom da im to
ne postane obiaj.51

46 El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 20.


47 Bilo je vremena kad su muslimani Boga molili da ih njihovi vladari tretiraju kao nemuslimane. Vidi El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 65.
48 Futuhu l-buldan, 171-72. (El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 29)
49 Ann Elizabeth Mayer, Islam and Human Rights: Tradition and Politics (Boulder: Westview Press,
1999), 136. U skladu sa najboljom islamskom tradicijom vezanom za izgradnju i namjenu vjerskih
objekata Islamska zajednica u BiH je donijela odluku da srui damiju u Bradini sagraenu na
srpskoj zemlji.
50 Ibn Ishak u Siri. El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 47.
51 Ibnu l-Kajjim, El-Hedju n-nebevi. El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 47.

41

Savremene muslimanske dileme

Sloboda kretanja i boravka i pravo na posao


Nemuslimanima je takoer zagarantovana sloboda kretanja, posla i boravka. Izuzetak od slobode kretanja je pokrajina Hidaz u S. Arabiji
koju islam smatra svetom oblasti, a od slobode posla izuzete su kamata
i prodavanje alkohola muslimanima i u njihovim mahalama. U svakom
sluaju i muslimani i nemuslimani zasluuju bolji tretman od onoga
koji danas pojedini narodi imaju u slobodnom svijetu viza koje na najgrublji nain kre ljudska prava i poniavaju ovjeka.

Nemuslimani u javnim slubama


Nemuslimani mogu uestvovati i u vlasti i, prema muslimanskim klasicima, jedine funkcije koje nemuslimani ne mogu obnaati u islamskoj
dravi su one koje u sebi spajaju i zemaljsko i duhovno, kao to su hilafet
ili predsjedavanje dravom. Nemusliman se, prema tim autorima, mogao uspeti do pozicije ministra (wazir al-tanfidh), tree najvie funkcije
u islamskoj dravi odmah iza halife i premijera (wazir al-tafwid). U tom
smislu islamsko pravo se ne razlikuje od recimo engleskog koje zahtijeva da kralj, odnosna kraljica budu istovremeno i poglavari anglikanske
crkve. Slino je i sa pozicijom vrhovnog vojnog komandanta, jer se on
smatra prvim mudahidom. Povijesni Bagdad, Kairo i druge muslimanske prijestolnice imale su u svojim vladama veliki broj nemuslimana,
ponekad i vie nego mnoge savremene demokratske drave u kojima su
muslimani znaajno prisutni.

Pravna autonomija
Opepoznato je da su multireligijska drutva vrlo zahtjevna kada je u pitanju njihova administracija koja nee dovoditi u pitanje slobodu vjere pripadnika razliitih vjerskih skupina. Moderna drutva su zadatu jednainu
rijeila progonom vjere iz javne sfere, dakle, sekularizacijom, zakonskim
monizmom i postavljanjem zakona na racionalne osnove bez uzimanja u
obzir volje skupina graana da budu podvrgnuti ovom ili onom zakon42

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

skom rjeenju. Sa stanovita islamskog prava i iskustva to nije najbolje


rjeenje i to u posljednje vrijeme poinju uviati i teoretiari politikog
liberalizma koji pokuavaju teorijski utemeljiti tzv. multikulturno graanstvo koje pored individualnih u zatitu uzima i tzv. kolektivna prava.52
Savremenim politikim rjenikom reeno, islamski model ureenja multireligijskih drutava bi se mogao nazvati federacijom vjerskih zajednica
(umjesto teritorijalnog ili administrativno-teritorijalnog federalizma53).
Na primjedbu da je tako to teko postii odgovaramo kao i Kimlika:
rei da je teko ne znai da je nemogue. A na primjedbu da je zakonski
pluralizam skup, samo se moe konstatovati da je i tampanje slubenih
novina na tri jezika koja svi razumiju skupo, i da je skup i islandski jezik,
... pa niko zbog toga ne razmilja o njihovom ukidanju.
Klasino islamsko pravo predvia posebne norme za nemuslimane
samo u situacijama gdje bi njihovo izjednaavanje sa muslimanima vrijealo njihove vjerske osjeaje. Tako se, naprimjer, od njih ne oekuje da
plaaju zekat koji je vrsta vjerskog poreza, ali se zato oekuje da plaaju
druge vrste dadbina. Takoer se od njih ne oekuje da slue u muslimanskoj vojsci koja sluenje u odbrani zemlje smatra vjerskom obavezom,
dihadom. Zauzvrat se od vojno sposobnih nemuslimana oekuje da plaaju dizju kao naknadu za oslobaanje od vojne obaveze. Meutim, ako
nemusliman eli sluiti u vojci muslimanske zemlje, on e biti osloboen
plaanja te vrste poreza. Nadalje, predvia se da nemusliman ne moe
dijeliti pravdu, tj. biti sudac u onim oblastima prava za koja muslimani
smatraju da su domen erijata u uem smislu rijei (npr. brano i nasljedno pravo). I obratno, islam ne eli nemuslimanima nametati zakone sa
kojima se oni ne identificiraju posebno u oblasti porodinog i nasljednog
prava. Po uvom uzoru pravnog pluralizma bile su ureene muslimanske
drave u povijesti pa i Osmanska drava.

52 Vidi Vil Kimlika, Multikulturalno graanstvo: liberalna teorija manjinskih prava (Novi Sad:
Centar za multikulturalnost, 2001).
53 Will Kymlicka, Zapadna politika teorija i etnike relacije u istonoj Evropi, Odjek LX
(Jesen-zima 2002), br. 3-4, str. 77.

43

Savremene muslimanske dileme

Kolektivno kanjavanje

Islamsko pravo takoer ne dozvoljava kolektivno kanjavanje nemuslimana, makar takva praksa i danas bila uobiajena meu civiliziranim narodima. Zloini i prekraji pojedinaca meu nemuslimanima
ne mogu dovoditi u pitanje ugovorni odnos izmeu muslimana i nemuslimana, koji se prema islamskim pravnicima sklapa na neodreeno
vrijeme, ili kako kau, jednom zauvijek. Hanefijski pravnici biljee da
je Poslanik dao uputstvo svojim izaslanicima u Nedran (gdje su ivjeli
krani) da ne kanjavaju nekog od njih zbog zloina drugoga.54 U
praksi je svakako bilo suprotnih nastojanja kojima se ulema estoko suprotstavila. Tako u povijesnim muslimanskim analima itamo o reakciji
sirijskog pravnika El-Evzaija na postupak abasijskog valije u Libanu
Saliha ibn Alija ibn Abdullaha ibn Abbasa koji je zbog pobune grupe
krana protiv njegovog poreznika prognao sve stanovnike tog dijela
Libanskog gorja. El-Evzai mu je napisao dugo pismo u kome je izmeu
ostaloga pitao valiju: Kako se mogu kazniti svi za grijehe pojedinaca,
pa da ih iz njihovih domova i sa njihovih imanja progoni kada je Allah
odredio da Niko nee snositi odgovornost drugoga! i kad je Poslanik, a.s., rekao: Ko nanese nepravdu nemuslimanu pod ugovorom ili
ga optereti preko njegovih mogunosti, ja u takvoga tuiti na Sudnjem
danu? A na kraju pisma je zakljuio: Oni nisu roblje, pa da ih moe
po svojoj volji preseljavati iz mjesta u mjesto. Naprotiv, oni su slobodni
ljudi s kojima imamo ugovor.55
Par stoljea kasnije muslimanska je historiografija zabiljeila slian
spor izmeu ejhu l-islama Ali ef. Zenbilija i osmanskog sultana Selima I,
koji je u znak osvete protiv progona muslimana iz panije htio prisilno na
islam prevesti krane svoga carstva. ejhu l-islam mu je zaprijetio da e,
uini li to, izdati fetvu kojom ga razvlauje. Ne treba napominjati kakve
bi posljedice provoenje sultanova nauma imalo po dananju demografsku
kartu Balkana.
54 Ebu Jusuf, Kharad, 72-73.
55 El-Beladhuri, Futuhu-l-buldan, 222; Ebu Ubejd, El-Emval, 170 171; El-Karadavi, Gajru
l-muslimin, 28.

44

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

Privatni odnosi muslimana s nemuslimanima


Islamski tekstovi predviaju da musliman moe imati i privatne, svakodnevne odnose s nemuslimanima. Musliman moe meu nemuslimanima imati roditelja, daidu, djeda, nanu, suprugu, poslovnog partnera,56 uitelja, Roditelja nemuslimana je duan potivati, paziti i
sluati, osim ako ga odvraa od Allahova puta. Desilo se da je Esmi, r.a.,
u Medinu dola majka-nemuslimanka u posjetu. Ne znajui kako da se
postavi, ona je pitala Poslanika ta da ini. Poslanik joj je rekao da pripazi svoju majku. A kada su neki muslimani poeli dvojiti oko ispravnosti
opskrbljivanja svojih roaka i komija koji su bili uporni da ne prihvate
islam, Bog je objavio kuranski ajet: Oni koji udjeljuju imanja svoja
nou i danju, tajno i javno, dobie nagradu od Gospodara svoga; i niega se
oni nee bojati i ni za im oni nee tugovati. (El-Bekare, 273).
Mu musliman svojoj supruzi nemuslimanki mora omoguiti posjete
crkvi i nesmetano ispovijedanje njene vjere. Od muslimana se oekuje
da posjeti bolesnog komiju nemuslimana jer je to i Poslanik inio, da
dio kurbana pokloni komiji nemuslimanu. Poboni i ueni Ibn Omer je
svome slugi toliko nareivao da dio kurbanskog mesa odnese njegovom
komiji jevrejinu, da ga je ovaj upitao za razlog tolikog insistiranja. Ibn
Omer je svoj postupak obrazloio generalnom izjavom Poslanika: Dibril mi je toliko govorio o komiji da sam pomisio da e doi naredba da
se komije nasljeuju.57 Kada je umrla Ummu l-Haris ibn Ebi Rebiah,
koja je bila kranka, sahranili su je ashabi Boijeg poslanika, a.s.58 Neki
ueni ljudi iz druge generacije muslimana (tabiini) su sadekatu-l-fitr davali kranskim monasima, a neki (Ikrime, Ibn Sirin, Ez-Zuhri) su smatrali da im se moe i zekat dati.
Ipak, odreene rezerve postoje. Kuran izriito zabranjuje muslimanki da se uda za nemuslimana. Kuran poziva i na opreznost sa ne56 El-Buhari u svome Sahihu biljei da je Poslanik umro a da je njegov oklop ostao kod jednog
medinskog jevrejina kao zalog za hranu i odjeu koju je uzeo za svoju porodicu na veresiju. Biografi Poslanika smatraju da je Poslanik pozajmicu mogao dobiti od nekog od svojih
drugova koji nita nisu alili za njega uiniti, ali da je Poslanik pozajmio od jevrejina kako
bi poduio svoje sljedbenike da to mogu initi bez vjerskih zapreka.
57 El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 37.
58 El-Karadavi, Gajru l-muslimin, 47.

45

Savremene muslimanske dileme

muslimanima. Upozorava vjernike da za prisne prijatelje ne uzimaju nemuslimane koji su se dokazali kao njihovi neprijatelji, jer bi time radili
u korist svoje tete, to je svakako nedopustivo. U tom svjetlu treba tumaiti kuranske ajete koji zabranjuju prijateljevanje sa nemuslimanima
(Npr., Ali Imran, 118). Ti ajeti dakako nisu opeg karaktera jer kako
bi onda, recimo, bilo zamislivo da musliman stupi u brak sa nemuslimankom. (Vie o ovim rezervama vidi u nastavku pod naslovom Sporni
tekstovi.)

Obaveze nemuslimana
Nasuprot pravima i slobodama stoje obaveze nemuslimana spram drutva i muslimana. Tu prije svega spadaju uzvratno potivanje vjerskih
osjeanja muslimana i potivanje ustavnog poretka, to je i muslimanska
obaveza.

IV. Sporni tekstovi i pitanja

Tekstove koji izazivaju najvie polemike ine oni koji nareuju dihad i
oni koji zabranjuju prijateljevanje sa nemuslimanima.
to se tie prvih, oni su sasvim jasno ratno islamsko pravo i tako ih
treba razumijevati, uz napomenu da je dihad pravedni a ne sveti rat, dakle
onaj rat koji se vodi radi samoodbrane, radi pomoi ljudima pod tiranijom ma koje vjere bili (humanitarna intervencija) i radi zatite slobode
vjere (promoviranje ljudskih prava i demokratije).59 O naravi rata u islamu, njegovom cilju i motivima na najprecizniji nain govori stav veine
islamskih pravnika (hanefija, malikija, veine afija i hanbelija ukljuujui
Ibn Tejmijju i Ibn Kajjima) da je razlog (menat) ratovanja/ dihada agresija odnosno napad sa druge strane, a ne nevjerstvo.60 Nijedna osoba ne
moe biti ubijena samo zbog nevjerstva, ve zbog agresije na muslimane ili
59 Vehbe ez-Zuhajli, El-Alaqatu d-duvelijje fi l-islam: Muqarene bi l-qanuni d-duvelijji l-hadith
(Bejrut: Muessesetu r-risale, 1981), 29 36.
60 Ez-Zuhajli, El-Alaqat, 25.

46

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

nemuslimane. Kao argument navode propise o dihadu koji odreuju da


se civili ne ubijaju po odredbi poslanika Muhammeda, te brojne primjere
suivota prvih muslimana (kao manjine ili veine) sa nemuslimanima koji
ih nisu napadali i sa njihovih ognjita progonili.
Druga skupina tekstova je takoer brojna (npr., Ali Imran, 28; EnNisa, 1; En-Nisa, 138 139; El-Maide, 51 52; Et-Tevbe, 23; El-Mudadele, 21; El-Mumtehane, 1 i 5; ). Iz ovih stavaka se moe razumjeti
i mnogi su razumjeli i razumiju da islam poziva svoje sljedbenike
na hladne ili nikakve odnose sa nemuslimanima, pa i na mrnju prema
njima samo zato to su nemuslimani. Istina je bitno drugaija. Kada se
ovi i slini stavci promatraju u kontekstu drugih ajeta, izreka i postupaka
Poslanika, te povoda njihove objave jasno biva slijedee:
1. Da islam zabranjuje davanje prednosti nemuslimanima nad muslimanima (min duni l-muminin), to nikako ne znai da musliman ne
moe biti dobar komija, kolega ili prijatelj sa nemuslimanom. S obzirom da je sa islamskog stanovita veza vjere jaa od bilo koje druge
(krvne, nacionalne, klasne, regionalne, ) takav zahtjev je razumljiv,
a i uobiajen i kod drugih religija, ideologija i svjetonazora.
2. Iz ajeta je jasno da se zabranjuje prijateljevanje samo sa nemuslimanima koji su, pored toga to nisu muslimani, aktivni neprijatelji islama.
Naime, 8. i 9. ajet poglavlja El-Mumtehane prave distinkciju koja je
od sutinske vanosti za razumijevanje kuranskih tekstova o odnosu
s nemuslimanima, a to je razlika izmeu miroljubivih i neprijateljski raspoloenih nemuslimana. Ako paljivije proitamo ajete koji
pozivaju na izoliranje ili neprijateljstvo prema nemuslimanima, nai
emo da se u njima redovno kao uzrok takvih odredbi navode mrnja
i aktivno neprijateljstvo nemuslimana spram muslimana, a ne njihovo nevjerstvo. Govorei metodologijom islamskog prava, to znai da
je razlog (ille) ovih propisa neprijateljstvo nemuslimana, a pravilo je
da propisi vae tamo gdje postoje njihovi razlozi. Sljedstveno tome,
tamo gdje nema razloga (neprijateljstva nemuslimana) ovi propisi se
ne mogu primjenjivati, jer se na te situacije i ne odnose. Ajeti dakle
eksplicitno navode razloge zabrane prijateljevanja. Onaj ko bi prijateljevao sa onim ko aktivno radi protiv njega, ko ga protjeruje i nastoji
47

Savremene muslimanske dileme

ga unititi, taj bi inio nepravdu prema sebi, a islam je protiv svih


oblika nepravde.
3. U prilog gornjoj tvrdnji ide injenica da je islam dopustio enidbu
s krankama i jevrejkama a brak po Kuranu podrazumijeva ljubav
(Er-Rum, 21). Prema tome, ljubav prema nemuslimanu koji je prijatelj muslimanima nije predmet ovih tekstova, jer ovjek prirodno
voli svoju suprugu, unue, djeda, daidu, itd.
Meu sporna pitanja spadaju i pitanje dizje i pojma ehlu-dhdhimme ili dhimmije/zimmije. to se tie dizje, njeno ukidanje za islamsku pravnu misao uope ne predstavlja problem. Muslimani su jo u
vrijeme halife Omera dizju zamjenjivali drugim porezima (kako bi i
nemuslimani plaali neke poreze kao to muslimani plaaju zekat), ili
su je jednostavno ukidali pod uvjetom da i nemuslimani idu u vojsku.
to se pojma zimmija tie, on uope nije kuranski, ve povijesni, a
prema miljenju nekih islamskih mislilaca hadis ga spominje u deskriptivnom a ne preskriptivnom smislu, ime se hoe rei da je tu instituciju
islam u nekoj formi naslijedio od ranijih drava i civilizacija Bliskoga
istoka. Ne postoji nikakva zapreka da se taj pojam i status ukinu i zamijene pojmom graanin, jer i Medinska povelja govori o jevrejima i
muslimanima kao jednoj zajednici/naciji.61
to se pak restrikcija na pasivno glasako pravo nemuslimana tie, s
obzirom na decentralizaciju moi i vlasti posebno u savremenim parlamentarnim politikim sistemima, mnogo je onih muslimanskih autora
koji smatraju da vie nikakve restrikcije nisu potrebne.

V. Zakljuak

Islamsko prihvatanje drugoga nije nevoljki ustupak pred realnou


pluralnoga i meusobno ovisnoga svijeta. Naprotiv, islam priznaje i
prihvata drugoga ne iz interesa i taktikih razloga, ve iz principa. Na
prethodnim stranicama elaborirali smo nekoliko principa i presedana
iz rane islamske povijesti koji ine liberalni ethos islama kao to su
61 Huvejdi, Muvatinun, 124.

48

Ahmet Alibai / MJESTO ZA DRUGE U ISLAMU

primat pravde nad vjerskim formalizmom i prihvatanje i velikoduno


uzvraanje dobra nemuslimanima od strane poslanika Muhammeda,
mir s njim. Islamski izvori ne ostavljaju nimalo prostora vjerskoj indiferentnosti, agnosticizmu i moralnom relativizmu u njegovim ekstremnim oblicima, ali islam poznaje onu dozu relativizma koja je potrebna za normalno funkcioniranje multireligijskog drutva. Prema tome,
potpuno su neutemeljene tvrdnje o islamu kao ekskluzivistikoj religiji
kada smo vidjeli da islam predvia da musliman sasvim legitimno moe
meu nemuslimanima imati roditelje, suprugu, poslovnog partnera,
komiju, uitelja, vladara, itd. i da se prema svima njima mora odnositi
pravedno, te da mu se preporuuje dobroinstvo. Ono to zbunjuje
mnoge, pa tako otro sude o islamu, jeste kuranska samouvjerenost
u posjedovanje istine iz ega obino bude zakljueno da iz tog teolokog apsolutizma ne moe slijediti nita drugo nego politiki apsolutizam. Kao to smo vidjeli, to nije tako zbog nekoliko ali u islamskoj
koncepciji suivota religija. Upravo injenica da je evropski pluralizam
dobrim dijelom utemeljen na epistemiolokom pa i moralnom relativizmu i agnosticizmu, a da islamski nije, zbunila je mnoge.
Islamske norme koje su razvile razliite kole islamskog prava nerijetko se meusobno razlikuju u manjoj ili veoj mjeri. Veina njih samo
odraava principe o kojima smo govorili u prvom dijelu rada, svakako
terminologijom svoga vremena. Neke od tih normi su ipak u direktnoj
koliziji sa savremenim, prije svega zapadnim, poimanjem ljudskih prava,
ali i principima koje smo gore razmatrali. Kad je u pitanju kolizija sa liberalnom koncepcijom ljudskih prava, treba rei da i ona sama evoluira i da
nije nuno univerzalna u svim pojedinostima. Insistirati da islam aminuje
sve i jedan princip i normu iz liberalnih pravnih sistema i teorije prije nego
ga se prestane negativno tretirati, vrhunac je netolerancije i jednoumlja.
U pojedinim sluajevima, ipak, norme islamskog prava ne treba
shvatati kao zauvijek date i nepromjenjive. Prema mnogim islamskim
pravnicima, islamsko pravo takoer evoluira u brojnim segmentima,
osim onog centralnog dijela, najizravnije utemeljenog na Kuranu i
sunnetu, obino poznatog kao erijat. U tom procesu, utjecaj drutveno-politikih okolnosti na pravniko razmiljanje nije zanemariv.
49

Savremene muslimanske dileme

Imajui u vidu da su islam i kranski svijet veinu proteklih etrnaest


stoljea proveli u ratu, onda norme o nemuslimanima koje su definisali
klasini islamski pravnici u ovom periodu, ponekad treba da poredimo
sa izvanrednim zakonima koje demokratska drutva poput Sjedinjenih
Drava i Velike Britanije povremeno uvode, kao to je bio sluaj u Drugom svjetskom ratu, a koji dobrim dijelom ugroavaju prava pripadnika
neprijateljske vjere, nacije ili rase koji ive na njihovoj teritoriji. Ponekad ti zakoni nimalo ne slue na ast tim drutvima. U svijetu potpuno
drugih unutranjih i meunarodnih okolnosti svjedoci smo otklona od
ratnog ka mirnodopskom islamskom pravu.
Primjer otklona od ovog, uslovno reeno, ratnog islamskog prava ka
mirnodopskom islamskom pravu jeste stav sve veeg broja savremenih
islamskih pravnika i mislilaca da nemuslimani u islamskom politikom
sistemu ako preuzmu iste obaveze kao i muslimani u smislu odbrane zemlje, ne moraju plaati posebni porez dizju, oko koga se die toliko
praine, te da oni ne moraju nuno biti ehlu zimme (ahl al-dhimma,
tienici), ve punopravni graani takve drave. Da nije rije o marginalnim misliocima i pravnicima, recimo da ovaj stav dijele Jusuf el-Karadavi,
Tevfik avi, Muhammed Selim Avva, Fehmi Huvejdi i drugi. Bar prva
dvojica su iroko itani i popularni pripadnici najveeg fundamentalistikog pokreta u muslimanskom svijetu dananjice Muslimanske brae. El-Karadavi je jo prije nekoliko decenija pisao da je dhimma trajni
ugovor izmeu muslimana i nemuslimana kojim Bog, Njegov Poslanik i
muslimani drugoj strani garantuju sigurnost. Zauzvrat se od njih oekuje
da potuju islamski poredak u nevjerskim stvarima i da plaaju poreze
dravi. To je, kae on, u dananjem vremenu dravljanstvo.
Gore spomenuti principi i norme ine samo dio liberalnog ethosa
islama, kako ga nazva profesorica Muna Abul Fadl. Istina, ne vjerujemo
da islamski izvori ostavljaju prostora vjerskoj indiferentnosti, agnosticizmu i moralnom relativizmu u njegovim ekstremnim oblicima. Ipak,
islam poznaje onu dozu relativizma koja je dovoljna za normalno funkcioniranje multireligijskog drutva.

50

ESTITANJE VJERSKIH PRAZNIKA


JEVREJIMA I KR ANIMA
Jusuf el-Karadavi1

Pitanje (skraeno): Ja sam student u Njemakoj. Problem koji vam elim izloiti jeste slijedei: Na koji nain nam je dozvoljeno, a na koji
nije estitati nemuslimanima njihove razliite praznike, kao to su nacionalni i vjerski praznici od kojih je najpoznatiji Boi? Je li nam dozvoljeno da iz kurtoazije svome kolegi na studijama ili mentoru ili kolegi
na poslu ili komiji estitamo te praznike uobiajenim frazama? Naime,
uo sam neku brau kako govore da je to zabranjeno i da ak spada u
velike grijehe jer time potvrujemo kufr i neistinu u koju nemuslimani
vjeruju, i odobravamo im da tako nastave, te da time uestvujemo u
njihovim vjerskim propisima.
Svakakao, kada im estitam ili poklonim poklon, ja nikako ne odobravam zabludu ili kufr u kome su, ve samo slijedim upute islama o
lijepom ophoenju sa nemuslimanima. To posebno stoga to oni nama
estitaju nae blagdane a ponekad nam neto i poklone. Lino nalazim
da nikako ne prilii muslimanu da na takav pozitivan gest musliman uzvrati smrknutim licem i zanemarivanjem njihovih praznika. To e samo
dodatno ocrniti sliku muslimana u njihovim oima i dati im jo jedan
argument da nas napadaju.
Odgovor: Hvala Allahu i neka su mir i blagoslov na Boijeg poslanika. Nema sumnje da je pitanje koje postavlja brat vrlo vano i osjetljivo, kako je i sam opisao. O njemu su me pitali mnoga braa i sestre
1

Jusuf el-Karadavi, Fi Fiqhi-l-eqallijjati-l-muslime (Kairo: Daru--uruq, 2001), 145 150. Preveo Ahmet Alibai.

Savremene muslimanske dileme

u razlitim zemljama Evrope i Amerike koji tamo ive sa kranima i


koje sa njima veu razliite veze: komiluk, posao, studije... Ponekad
musliman ima osjeaj da je nemusliman bolji od njega, kao naprimjer
u sluaju mentora koji iskreno pomae studentu muslimanu ili ljekara
koji iskreno lijei muslimana bolesnika, i u drugim slinim sluajevima.
A kao to se kae, insan je rob dobroinstva. Ili kao to je pjesnik rekao:
Dobro ini ljudima porobit e njihova srca,
a kako samo dobroinstvo ovjeka porobljava!
Kakav je, dakle, stav muslimana prema ovim nemuslimanima koji se
prema njemu lijepo odnose, koji nisu neprijatelji muslimanima, koji se
protiv njih ne bore zbog njihove vjere i koji ih ne protjeruju iz njihovih
domova?
asni Kuran je postavio pravilo za odnose izmeu muslimana i
nemuslimana u dva ajeta sure El-Mumtehine koja govori o mnogobocima, a u kojima Allah, d.., kae: Allah vam ne zabranjuje da dobroinstvo
inite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz
stanita vaih izgone! Allah, dosita, voli pravedne! Ali vam Allah zabranjuje da
prijateljujete sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere, i iz vaih stanita vas izgone
i pomau da vas protjeraju; s takvima vam zabranjuje prijateljevati! A koji s njima
bude prijateljevao, takvi su zloinitelji pravi! (El-Mumtehine, 8 9)
Ova dva ajeta, dakle, prave razliku izmeu onih nemuslimana koji
ne ratuju i onih koji ratuju protiv muslimana. Prvima asni ajet
odreuje pravdu i dobroinstvo, to je vie od pravde. Pravda je da uzme ono to ti pripada, a dobroinstvo je da odustane od svoga prava.
Pravda je da nekome u potpunosti da njegovo pravo. Dobroinstvo
znai dati mu vie nego mu po pravdi pripada. to se drugih tie, sa
kojima nam ajet zabranjuje prijateljevanje, to su oni koji gaje neprijateljstvo prema muslimanima i protiv njih se bore, i koji ih iz njihovih
domova bez razloga protjeruju, samo zato to govore: Na Gospodar je
Allah, kao to su uinile Kurejije sa Poslanikom i njegovim ashabima.
Kuran je definirajui odnos prema miroljubivim nemuslimanima
upotrijebio rije dobroinstvo (birr), to je rije koja se koristi za izraa52

Jusuf el-Karadavi / ESTITANJE VJERSKIH PRAZNIKA JEVREJIMA I KRANIMA

vanje najvee ljudske obaveze nakon obaveze prema Allahu: dobroinstvo prema roditeljima.
El-Buhari i Muslim od Esme bint Ebi Bekr prenose da je dola Poslaniku, a.s., i pitala ga: O Boiji poslanie, dola mi je mati, a ona je
mnogobokinja, i eli imati lijepe odnose sa mnom. Hou li je paziti?
Odgovorio je: Pazi svoju majku!
Tako je odgovorio u sluaju mnogobokinje, a poznato je da je
stav islama prema sljedbenicima Knjige blai od njegovoga stava prema
mnogobocima. ak je dozvolio da jedemo ono to zakolju i da se od
njih enimo: i vama je dozvoljena hrana onih kojima je Knjiga data, a i vaa
hrana njima je dozvoljena! I dozvoljene su vam estite vjernice, i estite ene onih
kojima je Knjiga data prije vas (El-Maide, 5).
A ono to se podrazumijeva u braku i to iz njega proizilazi jeste ljubav izmeu suprunika, kao to kae Allah, d..: I od Njegovih Znakova i
to je da On za vas, od samih vas, ene stvara, da se uz njih smirite i meu vas ljubav i
samilost dao je (Er-Rum, 21). A kako moe ovjek da ne voli svoju enu,
i domaicu, i saputnicu, i majku svoje djece? Opisujui odnose meu
suprunicima Allah, d.., kae: One su vaa odjea, i vi ste njihova odjea
(El-Beqare, 187).
Ono to takoer neminovno dolazi uz takav brak i to iz njega proizilazi jesu tazbinske veze izmeu dvije porodice, to je jedna od dvije
osnovne prirodne veze meu ljudima, kao to kae Kuran: I On je Taj
Koji je od vode ovjeka stvorio i potomstvo mu po krvi i tazbini dao!
(El-Furqan, 5). U neminovnosti takvog braka spada i majinstvo i prava
koja majka ima u odnosu na svoje dijete u islamu. A moe li se u dobroinstvo i lijep odnos ubrojati da joj proe jedan tako veliki blagdan a da
joj ga dijete ne estita? I kakav odnos e u tom sluaju dijete iz takvog
braka zauzeti prema svojoj rodbini sa majine strane kao to su djed ili
nana, dajde i tetke, dajdii i dajdine, teii i teine, a svi oni imaju
pravo na lijepe rodbinske veze. Kae Allah, d..: A roaci su, po
Allahovoj Knjizi, prei jedni drugima, (El-Enfal, 75), te: Allah zapovijeda
pravdu i dobroinstvo i potpomaganje blinjega, (En-Nahl, 91).
Prema tome, ako obaveze prema majci i rodbini od muslimana i
muslimanke zahtijevaju da paze svoju majku i rodbinu na nain koji e
53

Savremene muslimanske dileme

pokazati ljepotu ponaanja muslimana, i njegovu irokogrudnost, i lojalnost njegovoj rodbini, isto tako druge obaveze obavezuju muslimana
da se lijepo ponaa. A Poslanik, a.s., je savjetovao Ebu Zerraa: Boj se
Allaha ma gdje bio! Kad uini grijeh, uini dobro koje e ga izbrisati! I s ljudima
se lijepo ophodi!2 Dakle, odnosi se prema ljudima, a nije rekao prema muslimanima.
Poslanik, a.s., je, takoer, podsticao na blagost u postupanju sa nemuslimanima i upozoravao na grubost i nasilje prema njima. Kada su
mu doli neki jevreji i izigravajui nazivanje selama kazali Es-Sammu
alejke, Muhammede!, to je znailo: Umro ti, Muhammede!, i kada
ih je ula Aia, odgovorila je: Vi umrli i prokleti bili, neprijatelji Boiji. Poslanik, a.s., ju je ukorio zbog toga, pa mu je rekla: Nisi li uo ta
su rekli, Boiji poslanie? On joj dogovori: uo sam i rekao: I vi!. (tj.
umrli i vi, da Bog da!) Aia, Allah voli blagost u svemu.3
Legitimnost estitanja ovih praznika nemuslimanima se samo potvruje kada oni kako navodi pitalac prvi estitaju muslimanu njegove
islamske blagdane jer nam je nareeno da dobro dobrim uzvratimo, a
da pozdrav boljim ili makar istim uzvratimo. Kae Allah, d..: Kada
pozdravljeni budete, ljepim ili istim pozdravom uzvratite! (En-Nisa, 86)
A ne prilii muslimanu da bude manje plemenit i manje utiv prema drugome. Naprotiv, on treba biti boljeg i savrenijeg ophoenja kao
to se kae u hadisu: Najpotpunijeg imana je onaj ko je najljepeg ponaanja.4
Ili kao to se kae u drugom hadisu: Poslan sam da usavrim plemenite udi
kod ljudi.5
A prenosi se da je vatropoklonik nazvao selam Ibn Abbasu sa Esselamu alejkum, pa mu je Ibn Abbas odgovorio Ve alejkumusselam
ve rahmetullah. Na to su ga neki ashabi upitali: Kae mu i milost
Boija (ve rahmetullah)? na ta je Ibn Abbas odgovorio: Zar u Boijoj
milosti ne ivi?
Dodatan razlog (za estitanje) moe da bude naa elja da ih pozovemo u islam, da im ga pribliimo i da im omilimo muslimane, to
2
3
4
5

54

Biljee ga Ahmed i Et-Tirmizi (br. 1988) koji kae da je hadis dobar.


Muttefequn alejhi od Aie.
Biljee ga Ahmed, Ebu Davud, Ibn Hibban i El-Hakim.
Biljei ga Ibn Sad i El-Buhari u El-Edebu-l-mufredu.

Jusuf el-Karadavi / ESTITANJE VJERSKIH PRAZNIKA JEVREJIMA I KRANIMA

nije mogue postii hladnim odnosom prema njima. Sam Poslanik, a.s.,
je bio lijepog ponaanja i prijatan u odnosu sa mnogobocima Kureja
tokom cijelog mekanskog perioda uprkos nevolja koje su mu zadavali,
i spletki protiv njega i njegovih ashaba. tavie, zbog povjerenja koje
su imali u njega, a.s., kod njega su ostavljali vrijedne stvari za koje su
strahovali tako da je Poslanik, a.s., kada je iselio u Medinu ostavio Aliju,
r.a., i naredio mu da vrati povjerene mu stvari njihovim vlasnicima.
Prema tome, nema prepreke da im u takvim prilikama musliman ili
islamski centar estita usmeno ili estitkama koje ne sadre simbole ili
vjerske fraze koje su suprotne naelima islama kao to je krst, jer islam
negira samu ideju krsta: Oni ga nisu ubili, niti su ga razapeli, ve im se samo
uinilo. (En-Nisa, 156) Uobiajene fraze estitanja u slinim situacijama ne sadre nikakvo odobravanje njihove vjere, niti izraavaju zadovoljstvo njome. To su rijei kurtoazije koje ljudi obino razmjenjuju.
Takoer, nema prepreke da se prime pokloni od njih i da im se na
njih uzvrati istom mjerom. Poslanik, a.s., je primao poklone od nemuslimana kao to je poklon od El-Muqavqisa, voe egipatskih Kopta, pod
uvjetom da ti pokloni ne sadre neto to je zabranjeno muslimanima
kao to su alkohol i svinjsko meso.
Znam da su neki islamski pravnici, kao to je ejhu-l-islam Ibn
Tejmijje, zauzeli strog stav prema praznicima mnogoboaca, krana i
jevreja, i prema uestvovanju u njima i to u svom djelu Iqtidau-s-sirati-l-musteqim, mukhalefet ehli-l-dehim. Slaem se s njim u zabrani muslimanima da slave praznike mnogoboaca i sljedbenika Knjige. Naime,
neki muslimani slave Boi kako se slave bajrami, pa i vie. To nije dozvoljeno. Mi imamo svoje blagdane, a oni svoje. Ali, ne mislim da ima
prepreke da nemuslimanima njihove blagdane estita onaj koga s njima
veu rodbinske veze, ili komiluk ili studije ili neke druge drutvene veze
koje podrazumijevaju ljubav i lijep odnos koji potvruju zdravi obiaji.
Nema sumnje da je ejhu-l-islam svoju fetvu o ovome dao u svjetlu
okolnosti svoga vremena. Da on, Allah bio zadovoljan njime, ivi danas
sa nama, i da vidi meuovisnost ljudi jednih o drugima, i povezivanje
svijeta dotle da je postao kao malo selo, i da vidi potrebu muslimana
da sarauju sa nemuslimanima, i da su naalost nemuslimani postali
55

Savremene muslimanske dileme

profesori muslimanima u mnogim znanostima i industrijama, i da vidi


potrebu islamskog poziva da se priblii tim ljudima, i potrebu da se
musliman predstavi kao blag, a ne nasilan, i da donosi radosne vijesti, a
ne da odgoni, i da vidi da muslimanovo estitanje blagdana njegovom
komiji, kolegi i profesoru nemuslimanu ne znai njegovo zadovoljstvo
vjerovanjem kranina ili odobravanje njegove nevjere...; tavie, da vidi
da ni sami krani ne slave te blagdane kao vjerski obred kojim se pribliava Bogu, ve zato to je u veini sluajeva postao obiaj i nacionalna
tradicija na koju su ljudi navikli,... kada imaju slobodne dane, kada
jedu, piju i razmjenjuju poklone sa porodicom i prijateljima... Da Ibn
Tejmijje ivi danas, i da vidi sve ovo, promijenio bi svoje miljenje a
Allah najbolje zna ili bi ublaio svoju fetvu jer je on, Allah bio zadovoljan njime, vodio rauna o prostoru i vremenu u svojim fetvama.
Ovo to smo rekli odnosi se na vjerske blagdane. to se tie nacionalnih praznika, kao to je Dan nezavisnosti ili ujedinjenja, ili drutvenih praznika kao to su Dan majke, Dan djeteta, Praznik rada ili
omladine i tome slino, nema nikakve zapreke da ih musliman estita
ili da uestvuje u njima zbog toga to je graanin te zemlje ili je u njoj
nastanjen pod uvjetom da izbjegne zabranjene stvari koje se mogu desiti u vrijeme ovih praznika. Da nas Allah naputi.

56

DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA


Khaled Abou El Fadl1

Mnogi muslimani kao i nemuslimani dananjice vjeruju da su demokratija i ljudska prava u temeljnoj suprotnosti sa islamskom vjerom. Rasprava o tome da li islam moe podrati i uvrstiti demokratski poredak
koji potuje prava pojedinca je, po mom miljenju, jedan od najvanijih
izazova za muslimane dananjeg svijeta. Nema sumnje da postoje razliiti
modeli za uspjeno demokratsko upravljanje, i bila bi zabluda vjerovati da
se svi ljudi irom svijeta slau o odreenim pravima koja bi trebalo da se
prihvate kao fundamentalna i univerzalna za sva ljudska bia. Meutim,
skup kljunih pitanja s kojima se suoavaju umjereni kao i puritanski2
muslimani je da li ljudi, u principu, treba da imaju kolektivno pravo da
biraju ili izglasaju svoju vladu i da odrede zakone koji e njima vladati.
Preciznije reeno, pitanje je da li se poboni muslimani mogu obavezati
sistemu koji priznaje suverenitet ljudskih bia nad njihovim poslovima.
Drugim rijeima, da li su muslimani obavezni da priznaju da je Bog suveren i da Boiji suverenitet onemoguava ljudskim biima da budu slobodni i da rukovode svojim poslovima kako njima odgovara? Ukratko, da
li islamska teologija i pravo izriito zabranjuju muslimanima da vjeruju u
demokratski sistem vladavine i njegovu primjenu?
Pitanje ljudskih prava izaziva sline probleme, i injenica je da je u veini sluajeva sami izazov ljudskih prava nerazmrsivo isprepleten sa izazovi1
2

Iz knjige The Great Theft: Wrestling Islam from the Extremists (Velika kraa: Izbavljanje islama
od ekstremista), San Francisco, Harper, 2005, str. 180-202, preveo Harun Kari.
Autor puritancima naziva muslimane koji imaju apsolutistika i beskompromisna uvjerenja
i netolerantni su u ondosu na drugaija miljenja. Obino ih drugi nazivaju ekstremistima,
fanaticima, radikalima, itd. Urednik.

Savremene muslimanske dileme

ma demokratije. Veoma je upitno da li je bilo koji sistem vladavine, osim demokratije, sposoban podrati proceduralne garancije neophodne za zatitu i
promociju individualnih ljudskih prava. Meutim, kada razmiljamo o pitanju islama i ljudskih prava, potrebno je razlikovati nekoliko relevantnih
pitanja, od kojih svako otvara novi skup problema. Jedno od pitanja je
da li islamsko pravo samo nudi odreen skup individualnih prava koja se
podudaraju u nekim odnosima ili se ak sukobljavaju sa ljudskim pravima
priznatim u meunarodnoj zajednici. Drugim rijeima, ako ve islamsko
pravo ne nudi svoj spisak individualnih prava, da li je mogue da savremeni tumai istrae islamsku intelektualnu tradiciju i izdvoje i artikuliraju
jedan skup prava koji su spojivi sa islamskom vjerom? Drugaije formulisano, da li savremeni itaoci islamskih tekstova mogu da ih tumae na nain koji podrava reim individualnih ljudskih prava koji je u potpunosti
novina u islamskoj historiji?
Ipak, postoji druga mogunost s kojom muslimani moraju da se suoe, a to je pitanje da li je islamska tradicija temeljno suprotstavljena ideji
individualnih prava. Drugim rijeima, postoji li neto u islamskoj tradiciji to ne dozvoljava muslimanima da prihvate ili vjeruju u individualna
prava? Neto malo drugaije pitanje je da li izvjesna islamska pravila naprimjer, pravila koja se odnose na udio ene u nasljedstvu, na svjedoenje
ene u krivinim postupcima, na razna pravila vezana za brak i razvod,
ili u naroitim krivinim prekrajima stoje u nesaglasnosti sa sadanjim
standardima meunarodnih ljudskih prava, i ako je tako, da li je mogue
promijeniti islamsko pravo ili meunarodno ljudsko pravo, tako da se
nedosljednosti izmeu spomenute dvije oblasti mogu rijeiti?
Djelimino, ono to ini demokratiju i ljudska prava kontroverznim, ne samo u islamu nego i u mnogim kulturama irom svijeta, jeste
da su oba koncepta izrasla iz jedinstvenog historijskog iskustva Zapada.
Duboko osporavana tema jeste da li je poeljno ili ak mogue presaditi
demokratiju i individualna prava iz njenih historijskih i prirodnih domovina na Zapadu u nezapadni svijet. Iako postoje brojni meunarodni
ugovori i deklaracije koji nose prilino dugaku listu prava koja sadrinski pripadaju svim ljudskim biima, mnogi muslimani i nemuslimani
insistiraju da ne postoji odreen skup prava koji je prihvaen od strane
svih kultura i naroda. Ovi pisci tvrde da bilo koji pokuaj da se razjasni
spisak odreenih prava za koja se pretpostavlja da su transkulturalna i
58

Khaled Abou El Fadl / DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

vaea za sve narode obavezno uputanje u ono to oni nazivaju lana


univerzalnost.3 Doista, prava koja su navedena u meunarodnim ugovorima i deklaracijama variraju u znatnoj mjeri. Naprimjer, ovi meunarodni dokumenti govore o pravu pojedinca na slobodu savjesti i vjerovanja, na slobodu govora i privatnost, ali oni takoer spominju pravo
na dom ili sklonite, pravo na neophodnu ishranu i izdravanje, i ak
pravo na plaeni odmor i plaeno materinsko odsustvo. Prema tome,
nije mogue raspravljati da li je svako pravo koje postoji, naprimjer, u
Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima ili u Ugovoru o politikim
i civilnim pravima kompatibilno sa islamom. Ipak, vana poenta je da
se fokusira na pitanje da li umjereni i puritanski muslimani prihvataju
samu ideju ljudskih prava u principu ili kao koncept, i da li postoji unikatna islamska ema ljudskih prava.
Mnogi umjereni muslimani su veoma skeptini prema ideji da su demokratija ili ljudska prava takozvana lana univerzalnost, ili da je osobena
Zapadna praksa nepogodna ili neodgovarajua za bilo koju drugu kulturu. Takve tvrdnje esto djeluju da prikriju odreen stepen etnocentrizma
zato to doprinose tvrdnji da su nezapadnjaci samom svojom prirodom
nesposobni da ive pod demokratskim sistemom vladavine koji je vezan
vladavinom prava, i takoer nesposobni da razumijevaju ili potivaju prava ljudskih bia. Iako je moda istina da je Zapad izumio ideju demokratije kao i koncept osnovnih i neotuivih prava pojedinaca, to ipak ne
znai da su nezapadnjaci zbog njihove pretpostavljene kulturne barijere
zauvijek osueni da pate pod despotizmom. Umjereni muslimani vjeruju da je potivanje ljudskih prava pitanje temeljnog moralnog principa,
da nikako nije rije o lanoj univerzalnosti, ve da je to etiki poeljan cilj
kome bi se trebalo teiti. Doista, mnogi umjereni muslimani vjeruju da
su, i pored toga to bi bilo neiskreno pretendirati da islamsko pravo nudi
spremnu listu svojih ljudskih prava, ljudska prava kao koncept i demokracija kao sistem vladavine u potpunosti spojivi sa islamskom teologijom i
pravom. Neki umjereni muslimani idu korak dalje i ak tvrde ne samo da
3

Izmeu ostalih, Samuel Huntington se koristio izrazom lani univerzalizam tvrdei da je zapadno vjerovanje u univerzalnost zapadnih vrijednosti nemoralno i opasno. Vidi Samuel Hungtington, The Clash of Civilizations: Remaking of World Order (New York: Touchstone Press,
1996), 310.

59

Savremene muslimanske dileme

su islam i demokratija i ljudska prava spojivi nego da islam ak ovlauje i


zahtijeva demokratski sistem vladavine.
Naslanjajui se na islamsku tradiciju, umjereni muslimani tvrde da
sva ljudska bia minimalno imaju pravo na dostojanstvo i slobodu. Vjerovanje umjerenih muslimana u demokratiju i ljudska prava poinje sa
pretpostavkom da je ugnjetavanje veliki grijeh protiv Boga i ljudskih
bia. Kuran opisuje ugnjetae kao one koji siju nered na zemlji opisujui to kao grijeh protiv Boga. U umjerenom miljenju prihvaeno je da
sva ljudska bia imaju pravo na dostojanstvo. Kuran jasno naglaava da
je Bog sva ljudska bia obdario dostojanstvom.4
Sloboda i izbor su sutinske komponente koje sainjavaju ljudsko dostojanstvo. Mislim da je previe oigledno da okovana, zatvorena, suzbijena
ili ljudska bia kojima je zabranjeno pravo na samoodluivanje osjeaju da
je njihova vrijednost znatno umanjena. Najjai, sveobuhvatni i sistematski
nain uskraivanja slobode je despotizam i ugnjetavanje od strane drave.
Ugnjetavanje doputa dravi da uskrati narodu njegovo dostojanstvo bez
ikakve mogunosti zatite pojedinaca od drave. Tipino, umjereni muslimani su uoili da moderna nacionalna drava posjeduje besprimjerne mogunosti da nadzire i intenzivno se mijea u ivote svojih graana. Zbog njenog iskljuivog prava da upotrijebi silu, ona ima sposobnost da kontrolie
ponaanje svojih graana kroz prijetnje i nasilje i jednostavno proganjajui,
hapsei i muei disidente. Vano je dodati da Kuran jasno osuuje ovu
vrstu despotizma i samovoljnu upotrebu sile i savjetuje muslimanima da se
opiru tome, ili, ako su nemoni da to uine, onda da napuste takva mjesta
i da se odsele u pravednije i nepristrasnije zemlje. Kuran takoer dodaje
da muslimani koji pristaju ivjeti u zemljama u kojima vlada despotizam i
prihvate ugnjetavanje, postaju nepravedni i ine nepravdu prema sebi.5
U poznatoj islamskoj predaji, Omer, drugi halifa i bliski Poslanikov
prijatelj, izjavio je da su ljudska bia stvorena slobodna. Omer je upozorio
jednog od svojih namjesnika da nepravda moe biti vrsta porobljavanja i
potinjavanja, i retorino ga upitao: Ko ima prvo da ugnjetava ljude kada
ih je Bog stvorio slobodnim? Umjereni muslimani esto citiraju ovu i sli4
5

60

Kuran, 17: 70.


Kuran, 4: 97.

Khaled Abou El Fadl / DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

ne predaje u raspravi o tome da li je sloboda prirodno pravo za sva ljudska


bia, i da li je uskraivanje narodu slobode jednako potinjavanju i porobljivanju naroda. Predaja Bogu moe imati znaenja samo ako su ljudska
bia slobodna da se predaju ili ne predaju. Bez slobode izbora, poslunost
i predaja Bogu postaju potpuno beznaajni. Izbor (sloboda) je Boanski
poklon, i ovaj poklon je neotuivi dio mogunosti predaje Bogu, a potom i
sloboda da se slijedi ili ne slijedi Bog. Biti porobljen ili potinjen od strane
ljudskog bia u osnovi je nespojivo sa dunou ovjeka da se bezuslovno
preda Bogu. injenica je da Kuran poziva muslimane i nemuslimane da
pronau meusobni konsenzus i da oboavaju samo Boga, te da ne uzimaju jedni druge za gospodare.6 Za umjerene muslimane ovaj ajet potvruje
jedan osnovni i bitan princip: ljudska bia ne treba da dominiraju jedni nad
drugima. Jedina predaja koja je etina je predaja Bogu, ali predaja ljudskog
bia ljudskom biu je nita manje nego opresija. Ova kuranska rasprava
ohrabruje muslimane i nemuslimane da pronau sporazum prema kojem
niko od njih nee dominirati nad drugim.
Drugi elemenat koji prema umjerenom miljenju ini demokratiju
potrebnom je pojam hakk u islamu. Ovaj pojam takoer igra kljunu ulogu u naporima koje poduzimaju umjereni muslimani da dobro
utemelje ideje o ljudskim pravima i demokratiji u islamskom pravu i
teologiji. Hakk ima dva znaenja: to znai pravo, ali takoer znai i istina. Prema teoriji hakka u islamskom pravu, i Bog i ljudska bia imaju
zasebne skupove prava. Vanije, ako pojedinac posjeduje neko pravo, taj
pojedinac takoer posjeduje pravo protiv bilo koga ko kri ili ugroava
to pravo. Kao pitanje principa, to pravo je vrsto sadrano i ak ga ni
drava ne smije ponititi ili uiniti nevaeim. ak i Bog nee ponititi pravo koje pripada pojedincu, osim ako pojedinac koji posjeduje to
pravo odlui da ga se odrekne drugim rijeima, osim ako pojedinac
odlui da se odrekne ili oslobodi svog prava, niko drugi ne moe legitimno osporiti pojedincu njegovo/njeno pravo. Znaenje ovih pravnih
principa je da, prema islamskom pravu, pravo je pojedinaca, bez obzira
koje to pravo bilo, svetinja, a posjednik tog prava uiva imunitet koji ne
moe prekriti niti vrijeati ak ni drava.
6

Kuran, 3: 65.

61

Savremene muslimanske dileme

Ova doktrina je kljuna za izgradnju temelja za pojam ljudskih


prava u islamu. Umjereni muslimani se naslanjaju na islamsku pravnu
tradiciju potvrujui da Bog ima prava i da pojedinci takoer imaju
prava, meutim, oni pojanjavaju da dok e Bog Svoja prava tititi na
Sudnjem danu, ljudi sami moraju svoja pojedinana prava tititi i braniti na ovome svijetu. U praksi, Bog e se pobrinuti sa Svoja prava na
Sudnjem danu, ali ljudska bia se moraju pobrinuti za svoja prava na
ovome svijetu, priznavajui ljudska prava pojedinaca i titei nepovredivost tih prava.
U klasinoj islamskoj tradiciji, pravda je temeljna i osnovna vrijednost. Klasini islamski uenjaci su isticali pravdu kao islamsku obavezu
do te mjere da su ak neki od njih tvrdili da su, po Boijem sudu, pravedne nemuslimanske zajednice superiornije od nepravednih islamskih
zajednica. Ostali klasini islamski uenjaci su zakljuili da je istinska
predaja Bogu nemogua ako nepravda prevlada u drutvu. Ta obiljeja
ukljuuju strah, hapenje, nedostatak mira, jer ljudi ive u strahu od
povrede; neiskrenost i licemjerstvo, jer ljudi moraju da lau i da kriju
svoja istinska uvjerenja i ubjeenja da bi preivjeli; nesigurnost i oportunizam, jer ljudi moraju nauiti da ne postoji korelacija izmeu ina i
rezultata; i patnja, jer su ljudima oteta njihova prava. U sutini, postojanje nepravde znai odsutnost Boga, dok pravda znai postojanje Boga.
Iako samo Bog posjeduje savrenu pravednost, ljudska bia se moraju
potruditi i teiti ostvarenju to vee pravde.
Temelj na kojem se zasniva pravda je zapravo davanje svakoj osobi njegova ili njena prava. Savrena pravda znai da se postigne savrena
ravnotea izmeu dunosti/obaveza i prava. Umjereni muslimani prosuuju da potraga za pravdom ovlauje i obavezuje muslimane da nastoje
uspostaviti politiki sistem koji je najsposobniji da stvori odgovarajuu
ravnoteu izmeu prava i obaveza u drutvu. Nadalje, potraga za pravdom obavezuju muslimane da pronau sistem u kojem ljudi moraju imati
pristup vlasti i institucijama unutar drutva koje mogu ispraviti nepravdu
i zatititi narod od ugnjetavanja. Prema umjerenom miljenju, i pristup
institucijama vlade i odgovornost su potrebni u bilo kojem sistemu koji bi
bio sposoban da uspostavi pravdu. Ljudsko iskustvo je jasno pokazalo da
62

Khaled Abou El Fadl / DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

samo ustavni demokratski sistem vladavine moe ispuniti sve ove uslove.
U nedemokratskim sistemima, veoma je teko traiti odgovornost drave
zbog zloupotrebe njene ovlasti, takoer je veoma teko garantovati pristup
institucijama koje bi mogle ispraviti ili naknaditi drutvene nepravde i
neravnotee. tavie, iskustvo nam uveliko pokazuje da je samo sistem
vladavine koji je osnovan na ustavno odreenim i priznatim pravima pojedinca sposoban za potivanje dostojanstva ovjeka.
Kuran i predaja poslanika Muhameda jasno pojanjavaju da ljudska
bia imaju pravo na odreena prava i zatite u ivotu. U tradiciji islamske
jurisprudencije, klasini uenjaci su izgradili emu ljudskih prava zasnovanu na onome to su oni nazivali zatienim interesima ljudskih bia. Klasini uenjaci su izdvojili pet kljunih interesa: ivot, intelekt, potomstvo,
dostojanstvo i imovina. Prema ovoj teoriji, zatieni interesi su interesi
koje je politiki i pravni sistem po dunosti obavezan da titi, potuje i
unapreuje. Stoga, islamski politiki i pravni sistemi moraju tititi i unapreivati ivote naroda (ivot); sposobnost naroda da misli i da iskazuje
svoje miljenje (intelekt); pravo na brak, raanje, i odgoj djece (porijeklo);
pravo da ne budu ogovarani, ocrnjeni i oteeni (dostojanstvo); i njihovo
pravo da raspolau imovinom i da budu zatieni od otimanja imovine
bez potene i pravedne nadoknade. Neki klasini uenjaci su smatrali da
potomstvo i dostojanstvo oznaavaju pravo na privatnost. Kao podrku
tome, ovi uenjaci su citirali presedan drugog halife Omera koji je presudio da se nezakonito steeni dokazi koje drava dobije o nekome putem
pijunae moraju iskljuiti iz krivine optube. Iako su klasini uenjaci
govorili o pet zatienih interesa, veina umjerenih muslimana se zalae da
se ove kategorije oznaavaju kao pet prava, umjesto interesa.
Klasini uenjaci nisu vjerovali da su pet zatienih interesa (prava)
sainjavali cijeli i kompletni spisak svih prava koja pripadaju ovjeku.
Ovih pet interesa ili prava sainjavali su osnovna ali ne sveobuhvatna
prava koja bi trebalo da budu priznata kao neto to pripada ljudskim
biima. Drugaije reeno, ovih pet priznatih interesa nisu krajnji rezultat razmiljanja o pravima ljudskih bia, oni su samo poetne take.
U cilju da se unaprijedi zatita spomenutih pet interesa, klasini
uenjaci su izradili trodijelnu kategorizaciju, tvrdei da se pitanja vezana
63

Savremene muslimanske dileme

za sve zatiene interese mogu podijeliti na: nunosti, potrebe i luksuze.


Nunosti se sastoje od stvari koje su osnovne i nune za izdravanje i
zatitu interesa ili prava u pitanju.
Nunosti su vrste stvari koje, ako nisu pruene, onda interes ili pravo u pitanju ne moe uope biti zatieno. Potrebe su manje kritine.
Potrebe su vrste stvari koje su veoma vane za zatitu interesa ili prava
u pitanju, ali one nisu od kljune vanosti. Za razliko od nunosti, ako
potreba nije osigurana, interes ili pravo i dalje moe biti zatieno, ali
je u velikoj mjeri potkopano. Luksuzi su stvari koje nisu ni kritini niti
veoma vane za zatitu interesa ili prava. Radije, luksuz bi, ako je ponuen, usavrio uivanje jednog prava ili interesa.
Jedan primjer e pomoi da se pojasni ova trodijelna kategorizacija. Kao to je ranije spomenuto, ivot je jedan od zatienih interesa u
islamskom pravu. Zabrana ubijanja je nunost da bi se zatitilo pravo na
ivot. Nadalje, socijalna prava koja osiguravaju da pojedinac ima dovoljno da jede i pije, i da ima utoite ili dom gdje e da ivi, takoer su
nuni za zatitu ivota. Pruanje adekvatnog zdravstvenog osiguranja,
osnovno i visoko kolsko obrazovanje, odijevanje ili zaposlenje mogu
se smatrati potrebama. Pruanje mogunosti za postdiplomske studije, transport, lino psiholoko savjetovanje ili plaeni odmori mogu se
smatrati luksuzom.
Klasini uenjaci nisu odredili ta se zapravo smatra nunou, potrebom ili luksuzom. Ipak, u principu oni su pokuali napraviti razliku
izmeu stvari koje se moraju garantovati narodu zato to su neophodne za
zdrav, astan i dostojanstven ivot, i stvari koje su manje vrijedne ili neophodne. Klasini uenjaci su tvrdili da na svaku generaciju muslimana pada
dunost da istrae i odrede u skladu sa promjenljivim potrebama i zahtjevima vremena ta zapravo treba biti odreeno kao nunost, potreba ili luksuz. Prema tome, nije se smatralo nimalo mudrim da se donese odreen
spisak nunosti, potreba i luksuza koje su konstantne i nepromjenljive.
Prema klasinoj teoriji, ravnopravno i pravedno drutvo bi tretiralo
nunosti kao svetinje koje nisu podlone kompromisu. Drutvo koje bi
moglo zatititi potrebe svoga stanovnitva, pored nunosti, smatralo bi
se ak pravednijim i ravnopravnijim. Konano, drutvo koje bi moglo
64

Khaled Abou El Fadl / DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

pruiti svome stanovnitvu ivotne luksuze, pored sticanja nunosti i


potreba, smatralo bi se najpravednijim i najravnopravnijim od svih.
U klasinim izvorima, bile su iscrpljujue rasprave o tome ta bi trebalo uraditi da bi se najbolje zatitilo pet zatienih interesa ivot, intelekt,
potomstvo, dostojanstvo i imovina. Naalost, sve ove klasine debate su
zaboravljene u moderno doba. tavie, veliki broj vlada u muslimanskim
zemljama danas zanemaruju i nunosti i potrebe svoga naroda Nadalje,
jako rasprostranjena samovoljna pritvaranja i torture u dananjim muslimanskim zemljama oigledno doprinose prekrajima protiv ivota i uma, i
moda ak dostojanstva.
Umjereni muslimani ele se osloniti na ovu vrijednu tradiciju koja je
pokuala da shvati ta je potrebno ljudskim biima da napreduju, takoer
su pokuali shvatiti ta ne bi trebalo biti nunost za egzistenciju ali bi se i
dalje smatralo dovoljno vanim da se ubraja u potrebu ili u luksuz. Umjereni muslimani tvrde da bi ove klasine debate o nunostima i potrebama
trebalo u najmanju ruku protumaiti kao prava koja, u moderno doba,
mogu tititi interese pojedinaca. Vrijednosti koje proizlaze iz klasine tradicije, kao to su dostojanstvo, sloboda, pet zatienih interesa, i diskurs
protiv potinjavanja i ugnjetavanja, mogle bi se protumaiti kao jedan
jedinstven sklop ljudskih prava za moderno doba koje moe proizai kao
prirodni produetak islamske batine. Ova prava bi ojaala naelo demokratije u islamu.
Umjereni muslimani vjeruju da ima nekoliko drugih koncepata i praksi u islamskoj batini koje podravaju princip demokratije. Kuran jasno
zapovijeda muslimanima da putem dogovora (ure) obavljaju sve svoje poslove. Umjereni muslimani ovo tumae kao Uzvienu zapovijed koja ponovo naglaava nepoeljnost opresije i autoritarnosti. Proces odluivanja se ne
smije uzurpirati od strane despotskih pojedinaca i despotskih elita. Radije,
muslimani moraju pronai nain da donose odluke kao rezultat demokratske interakcije naroda.
Pored principa dogovaranja, kada je prvi put uao u Medinu, Poslanik je donio ustav koji je jasno definirao obaveze, dunosti, i prava svih
plemenskih grupa (kao i nemuslimana Medine). Poslanik Muhamed je
odrastao i poeo propovijedati Objavu u Mekki (u dananjoj Saudijskoj
65

Savremene muslimanske dileme

Arabiji). Poslanik je javno propovijedao Objavu deset godina u Mekki, ali


je bio izloen sve veim progonima od gradskih plemia i elite, koji su odbili da prihvate Objavu. Konano, Poslanik je odluio da se odseli u grad
koji bi bio spreman da prihvati njega, njegovu objavu i njegove sljedbenike.
Taj grad je bio Medina, ali, u to vrijeme, Medina je bila podijeljena izmeu
nekoliko arapskih i jevrejskih plemena. Usto, u Medini su boravili oni koji
su prihvatili islam i prikljuili se Poslanikovoj vjerskoj zajednici, ali i oni
koji su ostali mnogoboci i koji nisu prihvatili islam. Nakon pregovaranja
sa starjeinama grada, poslanik Muhamed predvodio je iseljenje muslimana
iz Mekke u Medinu (iseljenje koje se naziva hidra), i bio izabran za vladara
tog grada. Ubrzo nakon to je postao vladar Medine, Poslanik je paljivo
radio sa starjeinama grada na sastavljanju neega to e se kasnije nazvati
Medinski ustav. Ovaj historijski presedan podrava ideju da legitimni politiki sistem u islamu mora biti ustavna vladavina.
Jo jedan presedan koji umjereni muslimani esto citiraju i oslanjaju
se na njega jeste uspostavljanje u ranoj islamskoj historiji predstavnikog
tijela poznatog kao ljudi koji razrjeavaju i ugovoraju (ahlu l-hall ve l-akd).
Prije nego to je umro, drugi halifa Omer je imenovao tijelo najistaknutijih starjeina koji predstavljaju razne zajednice u islamskoj dravi i zaduio
ih da privremeno upravljaju dravom nakon njegove smrti i takoer da
izaberu treeg halifu koji e upravljati muslimanskom dravom. Razlog
zbog kojeg su se zvali ljudi koji oslobaaju i obavezuju bio je taj da ukau na
to da oni, kao predstavnici zajednice, imaju mo da obavezuju i oslobaaju
zajednicu svojim odlukama. U kasnijim periodima islamske historije, ovo
tijelo je preuzelo veim dijelom savjetodavnu funkciju. Dok je postojalo,
ovo tijelo je prualo savjete raznim halifama, ali nije vie posjedovalo mo
da donosi odluke.
Na kraju, mnogi umjereni muslimani takoer se oslanjaju na koncept
konsenzusa (idmaa), ili ope saglasnosti skupine ljudi u odreenim pitanjima. Klasini uenjaci koristili su se konsenzusom u kontekstu jurisprudencije, i oni se esto nisu slagali o zahtjevima i uslovima za valjan konsenzus. Klasini uenjaci su raspravljali o raznim pitanjima, ukljuujui, u
cilju ocjenjivanja postojanja valjanog konsenzusa, i to da li se samo miljenja
pravnika uzimanju u obzir ili treba takoer uzeti u obzir miljenja laika.
Neki su tvrdili da bi samo dokaz o konsenzusu Poslanikovih sljedbenika
odluujue mogao rijeiti neko sporno teoloko ili pravno pitanje. Klasini
66

Khaled Abou El Fadl / DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

uenjaci su takoer raspravljali o odgovarajuem predmetu za konsenzus.


Naprimjer, oni se nisu slagali u tome da li se koncept konsenzusa moe upotrijebiti da bi se rjeavala teoloka pitanja, ili se mogao koristiti i u rjeavanju
pravnih pitanja. Nadalje, klasini uenjaci su diskutovali o odgovarajuim
posljedicama konsenzusa pitajui: da li e neki doneseni konsenzus zauvijek
zatvoriti diskusiju o odreenom pitanju? ta se desi ako konsenzus postoji u
jedno vrijeme ali eventualno se raspadne i nestane? Jedno od najaktuelnijih
bilo je pitanje: pretpostavljajui da konsenzus zaista postoji, da li je grjeno
ili pogreno odstupiti i ne sloiti se sa postignutim konsenzusom? Mnogi
klasini pravnici bili su skeptini o tome da se konsenzus ikada moe postii,
ili i ako bude postignut, da e njegovo postojanje biti dokazano.
Umjereni muslimani su pokuali da ponovo protumae koncept
konsenzusa da bi podrali ideju demokratije koja je vladala voljom veine. Umjereni muslimani se zalau da u cilju upravljanja dravom, volja
naroda predstavlja volju politikog suverena, i ova volja je obavezujua.
Umjereni muslimani tvrde da idma ne treba da znai konsenzus ili jednoglasnost, ve treba da ukae na postojanje veine. Dodatno, oni potvruju da bi u cilju utvrivanja volje veine, i prema tome, volje naroda
trebalo brojati miljenje ili glas bilo kojeg graanina, bio on musliman
ili ne. Ipak, veina umjerenih muslimana tvrde da je u cilju spreavanja
tiranije veine ili ugnjetavanja manjine od strane veine imperativno
imati ustavni sistem koji garantuje osnovna prava svih pojedinaca. Prema tome, volja veine je uvaena, ali sa odreenim ustavnim granicama;
ako volja veine pree ove ustavne granice, onda nee biti uvaena. Drugim rijeima, volja veine e biti proglaena neustavnom. Neki umjereni
muslimani tvrde da ustavne granice ne bi trebalo da budu ograniene
samo na prava pojedinaca, ve bi trebalo da obuhvataju i etike i moralne islamske principe. Stoga, ako veina eli zakon koji kri islamske
etike i moralne principe, onda bi taj zakon bio proglaen neustavnim.
Uobiajeno, kada je rije o demokratiji, jedno od kljunih, ako ne i najkljunije je pitanje suverenosti. Ko je suveren u demokratiji? Ovo je povezano sa pitanjem ko je vlasnik ukupne i krajnje moi? Umjereni muslimani su
davali razne odgovore na ovo pitanje, ali oni svi oigledno imaju isti rezultat.
Neki umjereni muslimani su tvrdili da je Bog konani autoritet, i
prema tome Bog je suveren. Ipak, Bog je delegirao sav autoritet ljudskim
biima da vre svoje poslove prema vlastitoj volji. Bog zadrava pravo da
67

Savremene muslimanske dileme

nagradi ili kazni koga god On eli na Buduem svijetu. Drugi su tvrdili da
su ljudi suvereni to se tie pitanja ljudskih prava. Bog je suveren kada je
vjeno pravo u pitanju. Poto je dunost ljudskih bia da rukovode ljudskim pravima, a ne vjenim pravom, ljudska bia su slobodna da donose
zakone sve dok zakonodavstvo pokuava postii boanstvenost na Zemlji (to jest, dok pokuavaju ispuniti vjeno pravo). Ako zakonodavstvo
ne uspije postii boanstvenost na zemlji, takav zakon se mora proglasiti
neustavnim. Drugi pogled umjerenih muslimana je da su ljudi suvereni
zato to su Boija pitanja preputena Bogu, a dravna pitanja preputena
ljudima. Ovaj zadnji pristup se najvie postie u sekularizmu.
Jo jedno pitanje koje je bilo predmet znaajne debate meu umjerenim muslimanima je oekivana uloga erijata ili vjerskog prava u muslimanskoj demokratiji. Ispostavilo se da je ovo pitanje veoma izazovno,
i prema tome postoje znaajne razlike u pogledima. Ja sam sve poglede
kategorizovao u etiri glavne skupine.
Neki umjereni muslimani tvrde da bi veina zakona trebalo da bude
u rukama naroda, osim jedne kljune skupine zakona nazvane hudud. Hudud je odreeni skup prava koja su izriito navedena u Kuranu. Meu
njih, naprimjer, spadaju kazne za blud i krau. Iako u hudud zakone spadaju veoma otre krivine kazne, oni su ublaeni injenicom da su dokazni uslovi za primjenu ovih zakona veoma formalni i zahtjevni. Ovo ini
primjenu kazni veoma tekim i ak rijetkim. Naprimjer, da bi se dokazalo
injenje bludne radnje, koja je kanjiva sa stotinu udaraca biem, potrebna
su etiri svjedoka da svjedoe da su izriito vidjeli spolni odnos. Ovo je
samo po sebi ve zahtjevan dokazni standard, ali ono to ga ini jo zahtjevnijim je pravilo da ako neko od etiri svjedoka svjedoi da je izriito
vidio spolni odnos, dok ostatak tvrdi da ga nije izriito vidio, onda se oni
koji tvrde da su vidjeli kompletan in kanjavaju za klevetu. Stoga, ako
iko podigne optubu koja nije potkrijepljena dokazima ostalih, onda on/
ona to ini prema vlastitom riziku. Ovo slui kao prirodna prepreka protiv
podnoenja nepotkrijepljenih optubi za nodolino seksualno ponaanje.
U bilo kojem sluaju, prema ovom pristupu, narod je slobodan da se odrekne hudud zakona glasajui za neislamsku vladu, ali islamska vlada, ako je
izabrana, mora primijeniti hudud zakone.
Drugi umjereni muslimani su odbacili ovo stanovite i tvrde da
muslimanska demokracija ne treba pokuati primijeniti bilo koji dio
68

Khaled Abou El Fadl / DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

erijatskog prava, i da je jedino relevantno pravo, pravo koje donese


zakonodavno tijelo. U ovom pristupu, erijat slui kao moralni i etiki
vodi, ali graanstvo treba biti jedini izvor zakonodavstva. Trea grupa
umjerenih muslimanskih mislilaca je tvrdila da u muslimanskoj demokratiji zakonodavstvo moe donijeti bilo koji zakon koji ono smatra
odgovarajuim, ali treba da postoji vrhovni sud koji e oboriti bilo koji
zakon suprotan Kuranu. Na kraju stoji gledite koje smatra da zakon
pripada narodu, i da su zakonodavna tijela slobodna da donose kakve
god zakone ona smatraju odgovarajuim. Meutim, zakon mora ispunjavati odreene moralne standarde koji su inspirisani erijatom. Nemoralni zakoni, ak i ako ih je donijelo zakonodavno tijelo, trebalo bi
da budu proglaeni neustavnim i nitavim.
Ono to ujedinjuje ove razne pristupe je da oni svi odbacuju teokratski model vladavine, i to do razliitih granica, oni odbacuju model
u kojem drava postoji da provede Boanski kodeks zakona koji je iznad
ljudske odgovornosti ili promjene. To ne znai da umjereni muslimani vjeruju da Boije voenje nije potrebno ili korisno za ljudska bia.
Oni to ele. Ali oni vjeruju da Bog govori srcima ljudi, a ne njihovim
institucijama. Kad institucije ponu tvrditi da predstavljaju Boga, one
vrijeaju Boga i zloupotrebljavaju ljudska bia. Boansko je suvie impresivno i neizmjenljivo da bi bilo predstavljeno ljudskim institucijama
ili jednim pojedincem.
Usto, umjereni muslimani tvrde da pravnici koji izuavaju i trae Boansko pravo treba da nastave igrati svoje historijske uloge kao
savjetnici i uitelji naroda. U islamskoj historiji pravnici nisu nikada
preuzimali vlast direktno, ve su uvijek bili dio civilnog drutva. Njihova prava baza moi nisu bile pozicije koje im je drava dodjeljivala, ve
njihova popularnost i mogunost da osvoje srca i umove naroda kroz
razum i znanje, i vrsto utemeljenje u jurisprudenciji. U muslimanskoj
zemlji, pravnici mogu da ubijede veinu graana da donesu jedan ili
drugi zakon. Ali kada je zakon donesen od strane zakonodavstva, onda
je to ljudski zakon, a ne Boiji. On je donesen kao zakon jer predstavnici naroda vjeruju da je taj zakon dobar, poeljan i u najboljim interesima
njihovog birakog kruga. Ti predstavnici su takoer slobodni da izmijene zakon ako je to volja njihovih biraa. tavie, umjereni muslimani
vjeruju da se Boanstvenost ne moe postii dravom koja to nareuje.
69

Savremene muslimanske dileme

Prema tome, kada drava igra ulogu sprovoditelja Boijih naredbi na


zemlji, onda drava kompletno zamjenjuje Boga, i u ovome dolazi do
apsolutne neprisutnosti Boga.
Praktino, sve to je gore navedeno za puritance je hereza. to se tie
puritanaca, demokratija je Zapadni izum, i to je dovoljan razlog da se
to odbije. Dodatno, puritanci insistiraju na ponovnom uspostavljanju
hilafeta kao kamena temeljca islamskog sistema vladavine. Po tome, oni
misle na model drave uspostavljen od strane prve etiri halife na Pravome putu, koji su vladali redom nakon smrti Poslanika. Puritanci pokuavaju da kreiraju ono to oni smatraju da je replika sistema vladavine
koji su stvorili halife. Problem koji puritanci nisu uspjeli prihvatiti je da
halife nisu primjenjivali jedinstvenu formu vladavine; radije, svaki halifa je implementirao razliitu politiku i prihvatio razliite institucije. U
realnosti, hilafet nije predstavljao nikakvu odreenu teoriju vladavine,
ve je to bila historijska institucija koja je uspjela da ujedini veinu muslimana u razliitim vremenima u prolosti. U sutini, hilafet je postao
simbol muslimanskog jedinstva bez obaveznog prihvatanja odreenog
oblika vladavine. Prema tome, veina umjerenih muslimana, u principu, ne suprotstavlja se ponovnom uspostavljanju hilafeta, ali samo u
smislu vladavine koja ujedinjuje sve muslimanske zemlje u federalizmu
ili konfederaciji drava. Mnogi umjereni muslimani odobravaju hilafet
kao simbol koji bi mogao ujediniti muslimanske drave pod jednom
zastavom bez kompromitiranja demokratskih principa vladavine. Puritanci, meutim, ne prihvataju hilafet kao simbol jedinstva ono to oni
imaju na umu je povratak zamiljenog idealnog sistema vladavine koji
je postojao u zlatnom dobu islama.
Prema puritancima, sistem vladavine koji je postojao u navodnom
zlatnom dobu hilafeta se zove ura sistem, za koji puritanci smatraju da je
superioran u odnosu na zapadni demokratski sistem. Kao to je ranije spomenuto, ura je kuranski koncept koji znai vladanje putem konsultacije.
Zanimljivo je, meutim, da puritanci smatraju da postoji sveobuhvatna i
kompletna teorija vladavine koja se zove ura. Kada se paljivo izuavaju
pisanja puritanaca, mogue je otkriti da se ura sistemom smatra pravedan, dobroduan i poboan despot koji primjenjuje islamsko pravo i koji
upravlja kroz redovno obraanje aktivnom savjetodavnom tijelu. U puritanskom pogledu, pravedan vladar je vladar koji primjenjuje Boije pravo.
70

Khaled Abou El Fadl / DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

Vladar mora ispuniti stroge uslove vezano za njegov karakter, pobonost


i vjersko obrazovanje, i prema tome, vladar e biti sposoban da poznaje
Boije pravo. Vladar mora primijeniti kuransku naredbu o savjetovanju,
i nakon savjetovanja sa ljudima od znanja i pobonosti, vladar e izabrati
pravi nain djelovanja.
Jo zanimljivije, u svojim pisanjima, puritanci vrlo malo govore o
procedurama koje bi trebalo preduzeti da bi se osiguralo da izabrani
voa ostane pravedan, dobroduan, ili ak poboan. Slino tome, vrlo
malo je reeno o tome koje mjere treba poduzeti da bi se osiguralo da se
voa zaista pridrava zakona islamske jurisprudencije i sramno ne zloupotrebljava svoj mandat. Puritanci, meutim, pretpostavljaju da sve dok
savjetodavno tijelo imenuje vladara koji je neizmjerno poboan, njegova
pobonost e predstavljati dovoljno suzdravanje.
Puritanci bi dali dravi mo koja je, u realnosti, nezapamena u
islamskoj historiji. Drava u modernom dobu je sposobna mobilizirati
enormne moi i mijeati se u ivote ljudi na naine koji su bili nezamislivi u predmodernom periodu. Puritanci se koriste ovim izuzetnim
moima da uspostave ono to oni vjeruju da je Boija volja. Naprimjer,
puritanci vjeruju da drava treba natjerati ljude da idu u damiju na
namaz i takoer natjerati ene da nose marame. Primjenjujui Boije
pravo, vjeruju puritanci, pravda e se postii zato to je Boije pravo
po definiciji pravedno. U ovome zamiljenom poretku, nema potrebe
za pojedinanim pravima. Naime, puritanci vjeruju da je sami koncept
ljudskih prava samo jo jedna komponenta zapadne intelektualne invazije. Primjenjujui Boije pravo, puritanci vjeruju da e i prava Boga i
prava naroda biti upotpunjena i primijenjena.
Zanimljivo, puritanci vjeruju da u sadanjem vremenu ne postoji
nijedna istinska islamska drava. Sve sadanje muslimanske vlade su nelegitimne zato to, izmeu ostalog, primjenjuju prava koja su francuska
ili britanska po svome izvoru. Prema tome, puritanci vjeruju da sadanje vlade treba svrgnuti im uslovi za to budu ispunjeni. Ovo je jedna
od malobrojnih jasnih razlika izmeu puritanaca i konzervativaca. Iako
konzervativci vjeruju da islamska drava mora primijeniti Boje pravo,
oni ne vjeruju da je pobuna opravdana protiv vlada koje ne primijene
Boije pravo. Konzervativci, uopeno, odbacuju upotrebu nasilja u postizanju svojih ciljeva dok puritanci prihvataju ideologiju nasilja.
71

Savremene muslimanske dileme

U smislu savremene realnosti, za puritance, drave koje su se najbolje


pribliile njihovim politikim idealima su Saudijska Arabija i Afganistan
pod talibanskom vlau. Puritanci vjeruju da su Sjedinjenje Amerike
Drave namjerno unitile talibane zato to su oni se pribliili istinskom
uspostavljanju hilafeta, i da su Sjedinjenje Drave odlune da ne dozvole
povratak islama njegovom zlatnom vremenu. to se tie Saudijske Arabije, kao to sam ranije spomenuo, u posljednje vrijeme puritanci se sve
vie okreu protiv saudijske vlade zbog invazije na Irak i zbog bliskih odnosa izmeu saudijske i amerike vlade. Veina puritanaca vjeruje da je
saradnja saudijske vlade sa Sjedinjenim Dravama za vrijeme invazije na
Afganistan i Irak otkrila istinsku lojalnost saudijske vladajue porodice
i takoer otkrila da saudijska drava nije istinski odana islamu i prema
tome zasluuje biti svrgnuta.
Moram rei da je, po mom miljenju, zaista tuna realnost da e puritanska ideologija drave samo voditi znaajnom krvoproliu, a da pritom
puritanci nikada nee dostii utopiju sa svojim pravednim despotom. Kao
to su neki klasini pravnici imali obiaj rei, pravda i despotizam su dvije
suprotne strane, i one se nikada nee sastati bez da jedna drugu ubije.
Nakon mnogo patnje puritanci su osueni da se probude i saznaju da
je ono o emu su sanjali u svojoj utopiji na ovom svijetu uspjelo stvoriti
samo nonu moru.
Mi emo u slijedeem poglavlju obratiti panju na tretman nemuslimana u islamskoj dravi. Da bi demokratija funkcionisala, svi njeni
graani treba da budu jednako tretirani; oni treba da uivaju jednaka
prava i imaju jednake mogunosti pred zakonom. Pitanje mogunosti islamske demokratije je nuno povezano sa statusom nemuslimana
u takvoj dravi. Izazov meutim nije ogranien formalno-pravnim ili
ustavnim pravima pruenim nemuslimanima u islamskoj dravi. Djelimino, izazov je prevladavanje dobro uspostavljene etike tolerancije
koja je temeljito proirena kroz slojeve civilnog drutva. Pored zatite
prava ova etika tolerancije bi dozvolila raznim vjerskim i ideolokim
orijentacijama u drutvu da koegzistiraju a da pritom jedno ne pokuava
dominirati ili unititi drugog. Ovo je upravo razlog zato su pitanje interakcije sa nemuslimanima ili odnosi izmeu muslimana i nemuslimana
od kljune vanosti za savremeni islam.
Jedno od znaajnih pitanja koje bi moglo utjecati na meureligij72

MEUMUSLIMANSKI ODNOSI

OSPORAVANJE DRUGA IJIH MI LJENJA U


PITANJIMA KOJA SU PREDMET ID TIHADA
Kutb Mustafa Sano1

U prvom dijelu svoje knjige La inkare fi mesaili l-idtihad (Nema osuivanja u pitanjima idtihada) pojasnili smo ta poznavaoci metodologije
erijatskog prava podrazumijevaju pod pojmom idtihad kao i polja
koja pokriva idtihad, pojasnili smo logiku povezanost pojma idtihad
sa pitanjima neslaganja. Ukazali smo i na vrste pitanja koja u pravnoj
islamskoj misli oznaavamo zajednikim imenom pitanja idtihada.
Ovdje elimo ukazati na poziciju pitanja idtihada u islamskoj pravnoj
misli izmeu odobravanja i osude. Drugim rijeima, elimo razmotriti erijatski stav prema osobi koja ima drugaije miljenje u pitanjima
idtihada. Treba li mu odobriti pravo na drugaije miljenje, ili ne treba? Moe li osoba koja je dala prednost jednom miljenju osporiti pravo
drugoj osobi na drugaije miljenje u onim pitanjima koja nazivamo
pitanjima idtihada.
Tano definiranje ovog pitanja zahtijeva da se malo zadrimo na znaenju oba pojma, osporavanja i odobravanja, nakon ega emo navesti
erijatske argumente za odobravanje ili osporavanje. Potom emo zavriti
studiju navoenjem opasnosti osporavanja u pitanjima idtihada.
Ovo poglavlje se sastoji iz sljedea tri dijela: 1) openito znaenje
odobravanja i osporavanja u pitanjima idtihada, 2) stav erijata prema
osporavanju u pitanjima idtihada i 3) ponori osporavanja u pitanjima
idtihada.
1

Kutb M. Sano, La inkare fi mesaili l-idtihad: Ruje menhedijje tahlilijje (Bejrut: Dar Ibn
Hazm, 2006), 75-103. Preveo Senad eman.

75

Savremene muslimanske dileme

I. Znaenje osporavanja i odobravanja


u pitanjima idtihada
Znaenje termina odobravanje (ikrar)

Konsultirajui rjenike arapskoga jezika2 uoit emo da je termin ikrar infinitiv glagola ekarre, ije je osnovno znaenje priznati neto i to odobriti. Ponekad ovaj glagol moe znaiti sloiti se sa neim i to prihvatiti, ne osporavati
rijei i postupke drugih. Na osnovu navedenih znaenja moemo zakljuiti
da odobravanje u pitanjima idtihada znai da jedan mudtehid prihvati
miljenje do kojeg je doao drugi mudtehid prouavajui odreenu problematiku iz polja idtihada. Prvi mudtehid ne osporava niti se suprotstavlja
miljenju drugog mutehida zato to vjeruje da svaki mudtehid u pitanjima idtihada nudi ispravno rjeenje, ili, pak, zato to vjeruje da Allahovi
propisi nisu sasvim jasni u tim pitanjima, pa je onda jednako mogue da
u tim pitanjima bude ispravno ili njegovo ili rjeenje drugog mudtehida.
Stoga, kada kaemo da je princip ophoenja prema pitanjima idtihada odobravanje, time elimo ukazati na praksu da jedan mudtehid
ne osporava miljenje drugog u pitanjima idtihada, kao ni metodologiju kojom se koristio prilikom interpretacije erijatskih propisa u realnom ivotu.

Znaenje termina osporavanje (inkar)


Termin inkar je u izvorima arapskoga jezika3 infinitiv glagola enkere, a
upotrebljava se u znaenju nepoznavanje osobe ili neega, negiranje neega
to se tvrdi ili osobe odgovorne za to (demantij). Ponekad se ovaj glagol
upotrebljava u znaenju promjene neega to je loe, zabrana injenja istog
i njegovo dovoenje u vezu sa osobom koja ini takva zlodjela.4
to se tie termina el-inkaru ale l-gajr, on se koristi za argumentovano
ili neargumentovano osporavanje rijei i postupaka drugih osoba. Moe se
2
3
4

76

Lisanu l-areb, pod pojmom: kaf-ra-ra; El-Misbahu l-munir, pod pojmom karrere.
Lisanu l-areb, pod pojmom: nekere; El-Misbahu l-munir, pod pojmom nekere.
Sve rijei ili djela koja erijat smatra nevaljalim i zabranjenim, kao i sva djela koja zdrav
razum doivljava kao nevaljala.

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

koristiti i u znaenju spreavanja ili osporavanja postupaka drugih osoba.


Tree mogue znaenje je da se postupak druge osobe dovede u vezu sa onim
to je zabranjeno initi, a da se onaj ko to ini smatra poiniocem zabranjenog djela. Stoga, kada se kae inkaru l-munker misli se na uklanjanje i mijenjanje svih rijei i djela koje je erijat zabranio. To se moe uiniti rukom,
jezikom ili srcem, shodno sahih-hadisu koji biljei imam Muslim od Ebu
Seida el-Hudrija, r.a.: uo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao:
Kada neko od vas vidi nevaljalo djelo, neka ga ukloni rukom; ako to ne moe, neka
ga osudi jezikom; a ako ni to ne moe, neka ga prezre u srcu, a to je najslabiji iman.
Na osnovu navedenog, dolazimo do zakljuka da se inkar ili osporavanje u pitanjima idtihada javlja u tri znaenja. Prvo znaenje je da
jedna osoba ukori ili zabrani drugoj osobi pravo na suprotno miljenje u
onim pitanjima u kojima nema kategorikog (kati) erijatskog dokaza,
ili o njima uope nema nikakvog erijatskog dokaza. Drugo znaenje
osporavanja u pitanjima idtihada je da jedna osoba proglasi miljenje
druge osobe nevaljalim djelom u onim pitanjima o kojima ne postoji
jasna erijatskopravna norma, ili je uope nema. Obino nakon takvog
osporavanja i negiranja slijedi traganje za nainima promjene loeg djela;
upotrebom sile, jezika ili srca. Tree znaenje osporavanja u pitanjima
idtihada sastoji se u tome da se odreena osoba, bez obzira na to da li je
mudtehid (uenjak) ili mukallid (onaj koji slijedi miljenje uenjaka),
suprotstavi stavu priznatog mudtehida u pitanjima o kojima ne postoji
kategorika erijatska norma ili je nema uope. Iz ovog suprotstavljana
proizlazi zabrana upuena drugim ljudima da postupe po miljenju priznatog mudtehida, zbog toga to druga strana takav stav smatra nevaljalim djelom protiv kojeg se mora boriti silom, rijeima ili srcem.
Na osnovu pomenuta tri znaenja osporavanja u pitanjima idtihada, moe se rei da se ono redovno javlja u obliku ukora oponenta
i zabrane iznoenja drugaijeg miljenja; ili u obliku omalovaavanja
stava oponenta i smatranja istog nevaljalim djelom; ili, pak, u obliku
suprotstavljanja stavu oponenta u pitanjima idtihada i zabrani postupanja po njemu. Svaki od pomenutih oblika nastaje u uvjerenju osobe
da je bilo koji stav suprotan njegovom grijeh i nevaljalo djelo, koje treba
promijeniti ili ukloniti rukom, jezikom ili srcem.
77

Savremene muslimanske dileme

Posmatrajui spomenuta tri oblika osporavanja u pitanjima idtihada, uoit emo da se ono u potpunosti uklapa u savremene pojave koje
svakodnevno gledamo, iji smo svjedoci i o kojima stalno sluamo. Radi
se o pravoj bujici bunog i grubog negodovanja upuenog onima koji postupaju po miljenju priznatog mudtehida u odreenim pitanjima idtihada, ukoliko to miljenje nije preferirajue, ili je, po ocjeni osobe koja
ga osporava, slabo. To, onda, navede takvu osobu da zabrani postupanje
po suprotnom miljenju datog mudtehida i uini sve kako bi primorao
drugu osobu da odustane od takvog miljenja i postupa po onome to on
smatra pretenim i jaim miljenjem. Osporavanje u pitanjima idtihada
u vremenu u kojem ivimo moe imati i znaenje da se ospori pravo na
izbor onog rjeenja koje je lake primjenjivo u pitanjima idtihada, bez
obzira na to to oponent takvog miljenja smatra da treba postupiti po
teem i zahtjevnijem rjeenju. Danas se osporavanje moe definirati i kao
osporavanje prava da se slijedi miljenje jednog priznatog imama i insistiranje da se po istom pitanju treba slijediti drugi priznati imam, samo zato
to oponent smatra da je njegovo miljenje pree odabrati i slijediti.
Ovo su samo neke mogue forme osporavanja miljenja u odreenim
pitanjima iz oblasti idtihada, a ima ih mnogo vie. Zajedniko im je to
da osporavaju drugima pravo na drugaiji stav. Bez obzira na razliitost
i stepen osporavanja, svi oblici neslaganja, neprihvatanja, prigovora, zabranjivanja, proglaavanja drugih grjenicima, razvratnicima, novotarima
i naivcima imaju za cilj osporiti pravo na drugaije miljenje u pitanjima
iz oblasti idtihada. S obzirom da se takav stav prema neistomiljeniku u
pitanjima idtihada smatra postupkom, neophodno je pojasniti erijatski
stav prema takvoj praksi, odnosno da li je ona dozvoljena, zabranjena ili
pokuena. Upravo to e biti zadatak sljedee studije.

II. Stav erijata prema osporavanju u pitanjima idtihada


Nakon to smo naveli znaenja termina osporavanje i odobravanje, duni smo u ovoj studiji citirati rijei islamskih uenjaka u pogledu odnosa
naspram osobe koja ima drugaiji stav u pojedinim pitanjima idtihada,
78

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

kako bismo doli do ispravnog erijatskog stava o osporavanju prava


drugih na drugaije miljenje u pitanjima idtihada.
Mnotvo je tekstova i citata islamskih uenjaka iz generacije tabiina,
tabitabiina i imama mudtehida, koje moemo posmatrati i kao prikladno pojanjenje propisa osporavanja u pitanjima idtihada, od kojih
emo ovdje navesti neke. Zabiljeeno je da je pravedni halifa, poznavalac erijatskog prava i veliki islamski uenjak, Omer ibn Abdulaziz
rekao: Ne bih bio sretniji i da se ashabi Poslanika, s.a.v.s., nisu razlii u
miljenju, jer, kada bi se svi sloili oko neega, a samo jedan ovjek ne
bi, on bi bio u zabludi. Ovako, kada se muslimani raziu u miljenju,
pa jedni postupe po ovom, a drugi po onom tumaenju, u tome bude
potrebna irina.5
Iz navedenog citata pravednog halife da se zakljuiti da nije dozvoljeno osporiti miljenje utemeljeno na stavu jednog, a ne na stavu drugog ashaba. Obaveza obojice je da otvorenog srca prihvate izbor drugog, istovremeno ne obavezujui drugu stranu da prihvati suprotno miljenje, inilo
se ono lake ili tee primjenljivim. Nije dozvoljeno drugaije miljenje
proglasiti grijehom i nevaljalim djelom, jer je sam takav postupak grijeh i
loe djelo, te ga treba ukloniti i promijeniti. Pa ako nije dozvoljeno osporiti izbor jednog na raun drugog miljenja ashaba po istovjetnom pitanju
iz oblasti idtihada, onda je pree ne osporiti pravo odabira miljenja jednog mudtehida koji nije ashab na raun miljenja drugog mudtehida
koji takoer nije ashab, u pitanjima iz oblasti idtihada.
O tome poznati islamski pravnik Sufjan es-Sevri kae: Kad vidi
nekoga da u pitanjima oko kojih ne postoji konsenzus muslimana postupa suprotno tvojoj praksi, ne spreavaj ga u tome!6 Imam EsSevri ide korak dalje, pa kae: Ne zabranjujem nikome od moje brae
da postupe po sopstvenom izboru u ponuenim rjeenjima na pitanja
oko kojih su se davno razili islamski pravnici.7 Poznato je da se islamski pravnici razilaze samo u onim pitanjima koja imenujemo kao pitanja
idtihada, koja smo ranije definirali i klasificirali. Ova pitanja nisu u
5
6
7

El-Hatib el-Bagdadi, El-Fekih ve l-mutefekkih, 2: 85.


El-Hatib el-Bagdadi, El-Fekih ve l-mutefekkih, 2: 69.
El-Hatib el-Bagdadi, El-Fekih ve l-mutefekkih, 2: 69.

79

Savremene muslimanske dileme

sferi zabrane, niti je ispravno oponenta smatrati poiniocem grijeha i


loeg djela.
Historija biljei velianstveni stav imama Medine Malik ibn Enesa,
koji je na prijedlog abasijskog halife Ebu Dafera el-Mensura da njegovo djelo El-Muvetta proglasi obavezujuim pravnim izvorom, rekao:
Vladaru pravovjernih! Ashabi Allahovog poslanika, s.a.v.s., su se razili
po Zemlji, pa je svako od njih davao fetve onako kako mu se u tom
momentu inilo ispravnim.8 Kao da nam imam Malik u ovom upeatljivom historijskom dijalogu poruuje apsolutno neprihvatanje osporavanja drugaijeg miljenja u pitanjima idtihada, o kojima postoje
zabiljeeni brojni stavovi i miljenja, kao i to da nijednom imamu, bez
obzira ko on bio, nije dozvoljeno obavezivati ljude na prihvatanje samo
jednog miljenja zato to se ba to miljenje njemu ini najispravnijim.
Imam Nevevi je pokuao objasniti naunu utemeljenost zabrane osporavanja u pitanjima idtihada, rekavi: ... to se tie pitanja oko kojih ne postoji konsenzus, ponuena rjeenja nije dozvoljeno osporavati.
Zato to se u svakom od dva suprotstavljena mezheba nalazi mudtehid
sa ispravnim stavom. Takav stav su zauzeli mnogi ili veina islamskih
uenjaka.9 Imam Zerkei se takoer zalagao za isti princip, govorei:
Negirati se moe samo ono oko ije zabrane postoji konsenzus.10 U
drugom citatu se kae: Osporavati se moe samo ono djelo oko kojeg
postoji jednoglasan stav. Pitanja oko kojih ne postoji jedinstven stav
ne mogu se osporavati i negirati, zato to je svaki mudtehid ponudio
ispravno rjeenje, ili je samo jedan od njih ponudio ispravno rjeenje, ali
mi ne znamo koje od ponuenih rjeenja je ispravno. Prvi muslimani su
8 Tertibu l-medarik, 1: 192.
9 Nevevi, erh Sahih Muslim, 2: 33.
10 Zerkei, El-Mensur fil kavaid, Kuvajt, Ministarstvo vakufa i islamskih pitanja, II izdanje,
1985., 3: 363. Vano je napomenuti da imam Zerkei skree panju na to da je dozvoljeno osporiti rjeenja u spornim pitanjima u sljedea etiri sluaja: 1) da sam poinilac djela
smatra isto zabranjenim, pa mu se postupanje po njemu na osnovu toga ospori; 2) da taj
mezheb bude dalek, u smislu da je naputen i bez primjene u praksi; 3) da se rjeenje zatrai
sudskim putem, pa sudija presudi na osnovu vlastitog ubjeenja, i 4) da osoba koja osporava
jedno od dva ponuena rjeenja ima pravo na takav postupak, kao, naprimjer, kad bi suprug
zabranio suprugi da pije nebiz (sok od groa prije fermentacije) iako ona vjeruje da je takav
sok dozvoljeno konzumirati. U pomenuta etiri sluaja je, prema miljenju imama Zerkeija, dozvoljeno osporiti pravo na drugaije miljenje. Vidi gore navedeni izvor, 3: 363-364.

80

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

se razilazili u miljenju o odreenim sporednim pitanjima vjere, ali niko


od njih nije osporavao pravo na drugaije miljenje. Osporavali bi samo
ono to je bilo suprotno kuransko-hadiskim tekstovima, kategorikom
konsenzusu ili oitoj analogiji.11
Isto je potvrdio autor djela El-Fevaidu l-denijje, rijeima: Trideset
peto pravilo glasi: ne osporava se rjeenje ponueno u spornim pitanjima, nego se osporavaju rjeenja suprotna postignutom konsenzusu.12
Ibn Muflih u svom djelu El-Furu kae: Ranije smo pojasnili da nije
dozvoljeno osporavati ponuena rjeenja u pitanjima iz sfere idtihada. Iz Ahmedovih izjava i iz izjava nekih njegovih savremenika moe
se zakljuiti da se mogu osporiti samo ona miljenja u kojima je razlika
neznatna; u suprotnom se to ne moe initi. Takve razlike nalazimo i
kod pravnika afijskog mezheba, kod kojih imamo dva miljenja o osporavanju prava da dio tijela kod mukarca iznad koljena bude nepokriven...13 Vrlo slian je i stav imama Maverdija o tome, koji kae: to se
tie pitanja o ijoj doputenosti ili zabrani se ulema razila u stavovima,
tu nema prostora za osporavanje, izuzev ako je rije o neznatnoj razlici
i ako bi takvo miljenje posluilo kao izgovor za injenje onoga to se
konsenzusom smatra zabranjenim.14
Imam El-Behuti zakljuuje raspravu o ovom pitanju jasnim pravilom
u kojem kae sljedee: Nema osporavanja ponuenih rjeenja od strane
mudtehida, niti moe biti osporavano postupanje po tim rjeenjima, zato
to mudtehid ima nagradu i nije grijan, ponudio ispravno rjeenje ili
ne.15 Ovim stavom se na indirektan nain ukazuje na sahih-hadis, koji
biljei Buhari u svom Sahihu, u kojem Poslanik, a.s., kae: Kada mudtehid
ispravno procijeni za to ima dvije nagrade, a ako pogrijei, za to mu pripada jedna
nagrada.
Potvrujui stavove spomenute uleme o zabrani osporavanja u pitanjima idtihada, ejhul-islam Ibn Tejmijje u svojim Fetvama, upitan
11 Zerkei, El-Mensur fi l-kavaid, 2: 140.
12 El-Mekki, El-Fevaidu l-denijje: erhu Haijeti l-mevahibi s-senijje -erh El-Feraidi l-behijje,
Bejrut, Daru l-beair, II izdanje, 1996., 2: 332.
13 Ibn Muflih, El-Furu, Bejrut, Daru Alemi l-kutub, 1985., 2: 14.
14 Maverdi, El-Ahkamu s-sultanijje, str. 315.
15 El-Behuti, Keafu l-kina an metni l-ikna, Bejrut, Darul-fikr, I izdanje, 1402. h.g, 1: 479.

81

Savremene muslimanske dileme

o erijatskom stavu prema izbjegavanju i osporavanju osobe koja slijedi


nekog alima u pitanjima idtihada, kae: Ne moe se osporiti niti se
treba distancirati od osobe koja u pitanjima idtihada postupa po miljenju jednog dijela uleme. Ko odabere da postupa po jednom od dva
predloena rjeenja, to pravo mu se ne smije osporiti. Ako se nekoj osobi
jedno od dva ponuena rjeenja ini ispravnijim, treba po njemu i postupati. Meutim, ako to nije sluaj, onda treba slijediti miljenje uleme
na koju se oslanja u odabiru ispravnijeg miljenja.16
Pojanjavajui metodologiju ophoenja prema osobi koja ima drugaije miljenje o pojedinim pitanjima idtihada, Ibn Tejmijje potencira
nunost distanciranja od bilo kojeg oblika osporavanja u pitanjima idtihada, pa kae: Pitanja poput ovog iz sfere idtihada ne mogu se osporavati silom. Niko nema pravo obavezati ljude da slijede samo ono to on
smatra ispravnim. Ali ima pravo o tome govoriti nauno utemeljenom
argumentacijom. Onaj ko se uvjeri u ispravnost jednog od dva ponuena
rjeenja, po njemu e i postupiti. A osobi koja prihvati ponueno rjeenje
nekoga od priznate uleme, ne smije se osporiti pravo na takvu praksu.17
Niko od priznate uleme nije odobrio princip i stav da se silom, rijeima ili srcem smije osporavati pravo na drugaije miljenje u pitanjima
idtihada. U elji da uvrsti ovaj princip, Ibn Tejmijje na drugom mjestu jo preciznije i jasnije kae: Mnogi islamski uenjaci, meu kojima
nalazimo ashabe, tabiine, imame, utemeljitelje etiri mezheba i druge
nisu izbjegavali da kau ono to su sopstvenim idtihadom smatrali ispravnim. Smatrali su da je ispravno to to su govorili, ali im to nije davalo pravo da obaveu svakog muslimana da postupa identino tom stavu.
Obaveznim su smatrali samo slijeenje Poslanikovih, a.s., rijei. U ovaj
erijat je ulo i ono to je komentar ili razumijevanje odreene pravne
norme. Mogue je da ponueno rjeenje bude upravo ono to se erijatom eljelo postii, pa da se za to dobiju dvije nagrade. Ali, mogue je
i da ta rjeenja budu pogrena, a Allah ne tereti nikoga preko njegovih
mogunosti. Ukoliko se ovjek bude bojao Allaha, koliko god to bude u
njegovoj mogunosti, Allah e ga za to nagraditi i preko pogreaka mu
16 Ibn Tejmijje, Medmuu l-fetava, 20: 207.
17 Ibn Tejmijje, Medmuu l-fetava, 30: 79 80.

82

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

prei. Kad je to ve tako, onda niko nema pravo da takvu osobu kori i
kanjava. Meutim, ukoliko ovjek sazna da je istina suprotna onome
to on radi, onda mu nije dozvoljeno da ostavi istinu sa kojom je doao
Poslanik radi toga da bi slijedio nekog ovjeka. Takav je erijat objavljen
od Allaha, a to je Kuran i sunnet.18
Imam Ibnu l-Mufaddal el-Makdisi je zabiljeio rijei imama Ibnu
l-Devzija: Ibnu l-Devzi je u svom djelu Es-Sirru l-mesun rekao: Vidio sam ljude koje ubrajaju u uene kako se ponaaju poput neukog svijeta. Kada bi hanbelija predvodio demat u namazu u afijskoj damiji
i ne bi naglas prouio kunut-dovu, naljutile bi se afije. A kada bi afija
klanjao u hanbelijskoj damiji i prouio naglas, ljutile bi se hanbelije. A
radi se o pitanju iz oblasti idtihada. Pristrasnost u ovakvim pitanjima
nije nita drugo do slijeenje prohtjeva i spreava razvoj ilma (znanja). A
Ibn Akil je rekao: Vidio sam ljude koje je u neinjenju nepravde zaustavila samo sopstvena nemo. Ne kaem da su to inili obini ljudi, nego
je to inila ulema. Za vrijeme Ebu Jusufa hanbelije su bile dominantne,
pa su nepravedno napadali afije i silom im zabranjivali da naglas ue
kunut-dovu. A radi se o pitanju koje spada u idtihad pitanja. Zatim
je dolo vrijeme Nizama, kada su afije postale dominantnije, pa su se
poeli ponaati kao voe silnici. Obian svijet bi kanjavali zatvorom i
torturom, a ulemu su optuivali za tedsim (pripisivanje Allahu ljudskih osobina, antropomorfi Dugo sam razmiljao o razlozima takvog
ponaanja. Shvatio sam da su tako postupali jer nisu poznavali ljepote i
manire na koje obavezuje znanje. Tako mogu postupati samo vojnici u
svojim dravama i rastjerati ljude iz damija. Ranije smo pojasnili da
nije dozvoljeno osporavanje u pitanjima idtihada.19
Uenjak Arapskog poluostrva, imam Muhammed ibn Abdulvehhab je naglasio ovaj princip govorei o pitanju tevessula (uzimanje dobrih osoba kao posrednika kod Allaha), rekavi: Neki islamski uenjaci
doputaju zauzimanje dobrih ljudi kod Allaha, dok drugi dio uleme
smatra to iskljuivim pravom Poslanika, a.s. Veina islamskih uenjaka
ne doputa tevessul i smatra ga pokuenim djelom. Radi se o jednom
18 Ibn Tejmijje, Medmuu l-fetava, 35: 366 367.
19 Muhammed ibnu l-Muflih el-Makdisi, El-Furu, Bejrut, Daru l-kutubi l-ilmijje, 2: 14.

83

Savremene muslimanske dileme

fikhskom (pravnom) pitanju. Smatramo ispravnim miljenje veine uleme, koja to smatra pokuenim djelom. Ali ne osporavamo pravo onima
koji to ine da to ine, jer nema osporavanja u pitanjima idtihada.20
ejh Jusuf Kardavi se potrudio da nam ovo pitanje lijepo pojasni:
Kada se ulema razie u miljenju u pogledu dozvoljenosti slikanja, pjesme sa instrumentima ili bez njih, otkrivanju enskog lica i dlanova,
postavljanju ene za kadiju, utvrivanja poetka i kraja ramazana putem raunanja vremena a ne vienjem mlaaka i tome slino; onda nije
dozvoljeno nijednom pojedincu ili muslimanskoj zajednici da prihvati
jedno od ponuena dva miljenja, a da isto pravo grubo ospore onima
koji su prihvatili drugo miljenje. Makar se radilo i o miljenju veine
islamskih uenjaka. Ne moe se oboriti miljenje manjine, niti mu se
moe oduzeti pravo na sopstveno miljenje, makar se radilo i o samo
jednom pojedincu, ukoliko je sposoban da se samostalno bavi pitanjima
idtihada. Koliko se samo puta dogodilo da naputeno miljenje nekog
vremena postane poznato u nekom drugom vremenu. Nevaljalo djelo
(munker) koje se mora silom promijeniti ili ukloniti mora biti takvo
da ga svi islamski uenjaci smatraju nevaljalim. Ako to ne bi bio sluaj
otvorila bi se vrtaa nevolje kojoj nema kraja, jer svako bi elio silom
natjerati ljude da misle isto to i on.21
Ovo su samo neki stavovi islamskih uenjaka zabiljeeni od vremena
2. hidretskog stoljea do danas. U svima njima se jasno vidi da osporavanje u pitanjima idtihada nije erijatom doputeno. Naprotiv, ono
se smatra otvorenim neprijateljstvom prema drugim ljudima. Smatra se,
takoer, jasnim skretanjem sa puta prvih muslimana; ashaba, tabiina, tabitabiina i imama idtihada. Paljivo prouavanje navedenih citata vodi
ka potpunom ubjeenju da su svi oni odbacili svaki oblik osporavanja
prava na drugaije miljenje. Sasvim je nebitno da li se radi o nematerijalnom osporavanju, u vidu vrijeanja, omalovaavanja, proglaavanja grjenikom, razvratnikom, novotarom; ili se radi o materijalnom osporavanju,
u vidu fizikog neprijateljstva, zatvora, progona i drugih oblika vidljivog
materijalnog neprijateljstva.
20 Muellefatu -ejh Muhammed ibn Abdilvehhab, trei dio, Fetava, 68.
21 Fetava muasire, 2: 685.

84

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

Pomenuti imami ele jasno ukazati na to da je osporavanje u pitanjima idtihada samo po sebi loe djelo. Zbog toga ga treba ukloniti i zamijeniti, shodno veliini samog ina osporavanja. Ako se radi o velikom obliku
osporavanja i ako ga nije mogue ukloniti osim silom, tada treba iskoristiti
silu. Ako se to moe postii rijeima, tada treba iskoristiti rijei u postizanju
tog cilja. Pravi razlog erijatske zabrane osporavanja u pitanjima idtihada
nalazi se u injenici da je osporavanje zapravo vid kazne i nanoenja tete
drugima. Mudri erijat doputa kanjavanje samo onda kada smo potpuno sigurni da je ono opravdano, to potvruju rijei Uzvienog. Onaj koji
ide pravim putem, od toga e samo on koristi imati, a onaj ko luta na svoju tetu
luta, i nijedan grijenik nee tue grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok
poslanika nismo poslali! (El-Isra, 15). Gotovo da se poslanika zadaa svela
na objanjavanje onoga to erijat zabranjuje, shodno rijeima Uzvienog:
Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im pitajte sljedbenike
Knjige ako ne znate jasne dokaze i knjige. A tebi objavljujemo Kuran da bi objasnio
ljudima ono to im se objavljuje, i da bi oni razmislili (En-Nahl, 3 ).
Pored toga, u pitanjima idtihada nije kristalno jasna elja Zakonodavca, te se otuda zbog nepostojanja vrstog ubjeenja u ispravnost
sopstvenog stava ne moe govoriti o kanjavanju oponenta. Sva miljenja nastala kao pokuaj da se ponudi ispravno rjeenje utemeljena su na
pretenom uvjerenju i ne mogu se nikako uzdii na stepen apsolutne
ubjeenosti i sigurnosti. Sve to ne moe drugaija miljenja dovesti u
poziciju da budu osporena, a njeni nosioci zbog toga kanjeni. Sankcionisanje drugaijeg miljenja predstavlja nanoenje tete u onome to je
po sebi predmet pretpostavljanja i sumnje, a nanoenje tete drugima
i sama teta u naem erijatu je neprihvatljiva, osim u sluaju vrstog
ubjeenja. Tako, ako nema sigurne spoznaje, nema ni sankcije.
Pored toga, miljenje da je drugaiji stav po sebi grijeh i nevaljalo
djelo koje treba promijeniti i ukloniti, u sebi, zapravo, krije kaznu za
onoga ko preferira takav stav. Zato to je sada miljenje onoga ko osporava pravo na drugaije miljenje, zapravo, ve kao takvo drugaije.
Ovdje oponent dolazi u priliku da ospori miljenje suprotno onome to
on smatra preim, boljim i ispravnijim. Naravno, jasno je kako bi to
unedogled odvelo u raspravu i nered.
85

Savremene muslimanske dileme

Na osnovu svega reenog o ovoj temi, mogue je zakljuiti da je


osporavanje drugaijeg miljenja u pitanjima idtihada zabranjeno po
erijatu. Drugim rijeima, zabranjeno je svim mudtehidima i svima
koji slijede njihova rjeenja da osporavaju pravo na drugaije miljenje
u pitanjima idtihada. Naprotiv, njihova vjerska obaveza je da im daju
pravo da za sebe odaberu ono miljenje koje im se ini ispravnijim. Nije
im ni u kom sluaju dozvoljeno da im to pravo ospore na bilo koji nain!
Paljivim prouavanjem ovog pitanja shvatit emo da je osnova u
zauzimanju stava o ovakvim pitanjima odobravanje, a nikako osporavanje prava na drugaije miljenje. Islamski uenjaci su tako postupali
zato to su vjerovali da su propisi u pitanjima idtihada zasnovani na
ljudskom promiljanju. Sam Zakonodavac, d.., nije elio postizanje
jedinstvenog stava u tim pitanjima, niti da ljudi imaju o tim pitanjima isti stav. Htio je razliitost stavova i pogleda u razliitosti vremena,
mjesta, stanja, navika, obiaja i tradicija. Stoga, nijednom mudtehidu,
bez obzira na deredu koja mu pripada, nije dozvoljeno da ospori pravo
drugom mudtehidu na drugaije miljenje u pitanjima idtihada. Istovremeno, nije dozvoljeno nijednom sljedbeniku idtihada odreenog
mudtehida da isto pravo ospori sljedbeniku drugog priznatog mudtehida.
Pored svega navedenog, ne moe se u budunosti oekivati jedinstvo
miljenja i shvatanja propisa u ovim pitanjima sve dok se ljudska pamet
razlikuje, sve dok se metodologija utemeljenja i argumentacije razlikuje,
sve dok su sami izvori ovih pitanja podloni razliitim razumijevanjima i
znaenjima, i sve dok je utemeljenost ovih pitanja zasnovana na ljudskom
promiljanju, a ne na Boanskoj objavi. Zbog svega toga, apsolutno je neprihvatljivo osporavati pravo na drugaije miljenje u pitanjima idtihada.
Sutina je u sljedeem. Veliki broj mladih pripadnika blagoslovljenog islamskog buenja previdio je ovu dimenziju u pitanjima idtihada.
To je dovodilo i jo uvijek dovodi do slabljenja islamskog poziva openito, a posebno islamskog misionarstva u mnogim drutvima. Potroeni
su i jo uvijek se troe ogromni intelektualni i materijalni napori kako bi
svi ljudi isto mislili o pitanjima idtihada. A realnost nam govori da se to
nikada nee dogoditi. Sav uloeni napor u ostvarenju takvog cilja moe
86

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

se samo smatrati skretanjem sa puta i gubljenjem dragocjenog vremena


i imetka. To e samo dodatno pocijepati ionako naruen islamski saff!
Nepotivanje ovog velianstvenog islamskog principa u pitanjima
idtihada pripadnicima istog ummeta samo poveava nemo i oaj. To
je nanijelo nesagledivu tetu islamskom misionarstvu u svim krajevima
svijeta. Sve to se ne bi dogodilo da su kojim sluajem islamski misionari
davno prije shvatili da je osporavanje u pitanjima idtihada suprotno
kuranskom principu, koji nareuje da se u Allahovu vjeru poziva mudro, lijepim savjetom i blago: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepi nain raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su
zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravome putu (En-Nahl, 125).
Takva praksa je suprotna duhu islama, koji nareuje i poziva ouvanju i jaanju islamskog saffa, shodno rijeima Uzvienog: Svi se vrsto
Allahova ueta drite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On sloio srca vaa i vi ste
postali, milou Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje
spasio. Tako vam Allah objanjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali (Ali Imran, 103). Takva praksa, takoer, unitava duh zajednitva,
samilosti i meusobnog potpomaganja, to je Allah naredio rijeima:
... Jedni drugima pomaite u dobroinstvu i estitosti, a ne sudjelujte u grijehu i
neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strano kanjava (El-Maide, 2).
Pored svega navedenog, osporavanje u pitanjima idtihada moe dovesti da nas Allah toga sauva do toga da se osoba koja to ini stavi
iznad ibadeta ljudi. Takva osoba na indirektan nain tvrdi da je miljenje
koje on smatra ispravnim apsolutna istina, koju moraju svi slijediti. I ne
samo to, nego ustvrdi kako je to miljenje upravo ono to je Allah elio da
se postigne primjenom tog propisa u datom momentu. Dobro je poznato
da se za tako neto u pitanjima idtihada moe tvrditi samo onda kada
objava dolazi od Allaha. Objave vie nema i kako neko moe tvrditi da je
ba njegovo miljenje u pitanjima idtihada iskonska istina koju su duni
prihvatiti svi muslimani i od koje nije dozvoljeno odstupiti.
Osporavanje u pitanjima idtihada u sebi krije i ovu opasnu dimenziju koje bi trebalo da se uva svaki musliman. To vodi jo opasnijoj
pojavi, a ona se ogleda u tome da takva osoba pone sebe doivljavati
87

Savremene muslimanske dileme

kao zakonodavca ili Boijeg glasnogovornika. Poznato je da nakon Poslanikove, a.s., smrti vie nema objave i da niko poslije toga nema pravo
tvrditi da njegova rjeenja u sebi sadre dio objave. Samo su Allahova
Knjiga i Poslanikov, a.s., sunnet nepogrjeivi.

III. Opasnost osporavanja u pitanjima idtihada

Vidjeli smo da osporavanja prava drugome da drugaije misli u pitanjima idtihada u sebi nosi istina na indirektan nain tvrdnju poznavanja iskonske Allahove namjere u odreenom propisu u pitanjima idtihada, koju je erijat namjerno ostavio tekstualno nedefiniranom.
Mogue je ustvrditi da se stepeni osporavanja u pitanjima idtihada
razlikuju. Najtei oblik osporavanja je u onim pitanjima koja ne tretira
nijedan tekst, zbog toga to takvo osporavanje u sebi nosi znaenje navodnog poznavanja gajba (nevidljivog) i ogromnu potvoru na namjeru
Zakonodavca u tim pitanjima, koju je Zakonodavac iz Svoga oprosta
i milosti, a nikako iz zaborava, ostavio neiskazanom. Onaj koji ospori
pravo drugome na drugaije miljenje u pitanjima idtihada kao da time
javno tvrdi da mu je poznat gajb i da ga je Allah ovlastio da ljudima
obznani namjeru Njegovih propisa u tim pitanjima. Zato je obaveza
svakog ovjeka da se krajnje distancira od osporavanja u ovim pitanjima
koja su u sferi Boanskog oprosta.
Detaljnim prouavanjem ove tematike uoit emo da je Mudri Zakonodavac u ovim pitanjima dao potpunu slobodu i iroko polje mudtehidima. To znai da je ostavljen ogroman prostor za mnogobrojnost miljenja i neslaganje u ovim pitanjima, kao i za neobavezivanje ljudi na nunost slijeenja samo jednog rjeenja, ma kakav bio njegov izvor. Osnov za
raspoznavanje propisa ove vrste pitanja lei u rjeenjima koja su prikladna
za trenutno stanje ljudi, uvjete u kojima ive, njihovu praksu, obiaje i
tradiciju; kao i u distanciranju od mijeanja propisa ove vrste pitanja sa
propisima novotarstva u vjeri. Ova pitanja se u erijatu smatraju ostavljenim22, a preciziranje propisa koji se odnosi na njih mora biti izvreno,
22 Pod pojmom ostavljenim u erijatu se misli na ona pitanja iji propis nije detaljno pojanjen. To
su ona pitanja za koja se jasno zna da o njima ne postoji tekst, kao i pitanja koja su na indirektan
nain po svojoj prirodi kategoriko-plauzibilna (el-katijjetu z-zannijje). Nazvane su ostavljenim
(turukun) zato to je erijat ostavio, odnosno preutio, pojanjenje njihovih propisa.

88

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

kao to smo ranije rekli, putem prouavanja krajnjih intencija (mekasid)


i opih ciljeva erijata. Mora se voditi rauna o veliini koristi ili tete u
primjeni razliitih propisa. Ne znai da je svako ostavljeno pitanje po sebi
novotarija, kao to to neki ele prikazati.
U stepenovanju osporavanja u pitanjima idtihada nakon osporavanja u pitanjima o kojima ne postoji tekst (el-mesail gajru l-mensus alejha),
dolaze spekulativna pitanja (el-mesailu z-zannijjeh), odnosno pitanja
koja su po svojoj prirodi pretpostavljene argumentacije i utemeljenja.
Ova vrsta osporavanja je strahovito pogubna, ali blaa u poreenju na
prvu vrstu osporavanja, zbog postojanja mogunosti da makar neznatan
broj mudtehida svojom pronicljivou prodre u sutinu pitanja, kao i
zbog postojanja mogunosti da samo jedno miljenje bude neispravno.
Ovdje je osporavanje prava drugom mudtehidu samo prestup koji je
nainio prvi mudtehid, ali se ovdje ne radi samo o tvrdnjama, kao to
je sluaj kod prve vrste osporavanja u pitanjima idtihada. Osporavanje
u spekulativno-kategorikim (zanijjetu l-katijjeh) idtihadskim pitanjima je neto blae, zato to je priroda dokazivanja erijatskog propisa
ovdje takva da je mogue da jedan mudtehid ponudi ispravno rjeenje
na osnovu pravilnog razumijevanja onog dijela argumenta koji je kategorian tekst. Zbog toga je osporavanje ove vrste idtihadskih pitanja
manje pogubno i opasno.
Najslabiji stepen osporavanja idtihada je u pitanjima sa kategoriko-spekulativnom osnovom (el-katijjetu z-zannijje), zbog postojanja jednog dijela sigurnosti da je jedno od ponuenih erijatskih rjeenja upravo
ono koje je Zakonodavac elio da se postigne u toj vrsti pitanja. Meutim,
ne moe se sa sigurnou znati ko je tano taj mudtehid. Ukoliko bi neki
mudtehid smatrao sebe tim mudtehidom, na osnovu odreenih pokazatelja za koje on vjeruje da su neminovno tani, i na osnovu toga osporio
isto pravo drugom mudtehidu, to bi se smatralo prestupom i tvrdnjom, ali
blaim od prvog sluaja.
To bi bile opasnosti ili stepeni osporavanja u pitanjima idtihada.
Svaki od tih ponora bi poinioca tog djela odveo u veu provaliju Allahovih zabrana: I ne govorite neistine jezicima svojim: Ovo je doputeno, a ovo je zabranjeno, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni
89

Savremene muslimanske dileme

koji o Allahu govore neistine nee uspjeti (En-Nahl, 116). Bolje bi bilo
da se mudtehidi i oni koji slijede njihova pravna rjeenja distanciraju
od svih oblika osporavanja na pravo izbora drugaijeg miljenja mudtehida i onih koji slijede njegova rjeenja. Samo na taj nain e se ouvati
jedinstvo islamskog saff sprijeit e se podjele i razdor meu muslimanima. Tako e se pridravati modela na kojem je Mustafa, s.a.v.s., odgajao ashabe; da se potpomau u onome oko ega se slau, a preu jedni
drugima preko onoga oko ega se razilaze. Nadati se da e nam Allah
dati mo razumijevanja Njegove vjere, pridravanja principa propisa i
morala te vjere. Nadamo se da e ova studija biti doprinos razvoju svijesti o vanosti objektivnosti i sistematizacije odnosa prema pitanjima
idtihada. Nadamo se, takoer, da e biti doprinos jaanju islamskog
misionarstva, posebno onog segmenta koji se odnosi na savremena pitanja i izazove nastale promjenom vremena, mjesta, stanja i prilika. Nema
nam uspjeha bez Allahove pomoi, na Njega se oslanjam i od njega
pomo molim!

Zakljune misli

Ako bi bilo mogue saeti najznaajnije rezultate ove studije, onda bismo mogli rei da se oni ogledaju u sljedeem:
Prvo: Studija je pokazala da teoretiari erijatskog prava za pitanja
idtihada upotrebljavaju vie termina sa istim znaenjem. Pitanja idtihada za veinu teoretiara erijatskog prava su praktine erijatskopravne norme za koje ne postoji kategorian dokaz, ni u argumentaciji ni u
utemeljenju. Kod veine njih ova pitanja znae sve praktine erijatskopravne norme o kojima ne postoji jedinstven stav ummeta, pa se onaj ko
u njima pogrijei nikako ne moe smatrati grjenikom.
Drugo: Studija je pokazala da stav imama Gazalija, prema kojem
teoloka (kelam) pitanja ne ulaze u pitanja idtihada a da je osoba koja je
u njima pogrijeila grjenik, moe biti predmet rasprave i kritike. Smatramo da su teoloka pitanja u osnovi prava idtihadska pitanja. Njihova
priroda je po svojoj argumentaciji i utemeljenju spekulativna. S obzi90

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

rom da se radi o isto idtihadskim pitanjima, osobe koje su pogrijeile


u njima nipoto se ne mogu smatrati grjenicima.
Tree: Studija je dokazala da islamski teoretiari pitanja idtihada
svrstavaju u etiri kategorije:
1. Pitanja vjerovatne autentinosti i vjerovatnog znaenja, to su sva
ona pitanja ije su norme ustanovljene na plauzibilnim argumentima, tj. argumentima vjerovatne autentinosti i vjerovatnog smisla;
2. Plauzibilno-kategorika pitanja, to su sva ona pitanja gdje su u argumentovanju erijatskog stava o njima koriteni dokazi vjerovatne
autentinosti i kategorikog zanenja;
3. Kategoriko-plauzibilna pitanja, to su sva ona pitanja gdje su u
pojanjenju erijatskog stava o njima koriteni dokazi kategorine
autentinosti i vjerovatnog smisla;
4. Pitanje o kojima ne postoji tekst, to su ona pitanja o ijim erijatskim propisima ne postoje kuransko-hadiski tekstovi.
etvrto: Studija je pokazala da su se teoretiari islamskog prava koji
su ivjeli prije imama atibija pitanjima idtihada bavili samo u teorijskoj ravni. Meutim na prakitnoj ravni (el-musteva et-tatbiki ili et-tenzili) gotovo da je nemogue pronai bilo kakav trag o izuavanju ove
vrste pitanja. Zbog toga se imam atibi moe smatrati prvim erijatskim
pravnikom koji je ukazao na ovu vrstu pitanja. On je sve erijatske propise, bez obzira na koritenu argumentaciju u njima, smatrao pitanjima
za praktini idtihad, kojeg je nazvao tahkikul menat. Svaki erijatski propis u sebi neminovno sadri odreeni stepen idtihada, od kojeg
se nikada ne moe odvojiti. To bi onda znailo da pitanja idtihada u
praktinoj primjeni obuhvataju sva teorijska pitanja o kojima je ranije
bilo rijei, kao i sva ona pitanja koja su po svojoj prirodi kategorika po
autentinosti ili znaenju.
Peto: Studija je pojasnila da su stepeni negacije u pitanjima idtihada razliiti. Kada se zna da je idtihad dozvoljen u pitanjima sa kategorikim utemeljenjem i argumentacijom, onda stepen idtihada u tim
pitanjima ne izlazi iz kruga traganja za nainom primjene tih propisa u
realnim okolnostima. Kod ovih pitanja se nikako ne moe dogoditi da
se unutar tog kruga nau sami erijatski propisi. to se tie stepena idti91

Savremene muslimanske dileme

hada u drugoj vrsti pitanja, oni se razlikuju proporcionalno sa krugom


vjerovatnog u tim pitanjima. Zato je najvei stepen idtihada prisutan u
onim pitanjima o kojima ne postoji tekst, potom u pitanjima utemeljenim na ope plauzibilnim argumentima, pa u plauziblno-kategorikim
i na kraju u kategoriko-plauzibilnim pitanjima.
esto: Studija je potvrdila stav da se u zauzimanju stava prema pitanjima idtihada ista mogu ili odobriti ili osporiti. Odobravanje znai
da svaki mudtehid prihvati miljenje drugih mudtehida u razliitim
pitanjima idtihada, vjerujui da je svaki mudtehid ponudio ispravno
rjeenje u plauzibilnim pitanjima. Osporavanje smo ovdje oznaili kao
mudtehidovo neprihvatanje bilo kakvog miljenja osim sopstvenog,
vjerujui da je samo njegovo miljenje ispravno, te da zbog toga nikako
nije dozvoljeno drugaije misliti ili se ne sloiti s njegovim miljenjem.
Sedmo: Studija je ukazala na savremene oblike osporavanja pitanja
idtihada, svodei ih na sljedea tri oblika: da jedan mudtehid smatra
miljenje drugog mudtehida sramnim; da zabrani drugim mudtehidima pravo na drugaije miljenje u idtihadskim pitanjima; da miljenje
drugog mudtehida smatra grijehom i loim djelom koje se mora promijeniti i ukloniti. Studija je pokazala da su sva tri pomenuta oblika
osporavanja prava na idtihad erijatski neutemeljena i suprotna njegovom uenju, zato to se osporavanje, bez obzira na formu u kojoj se pojavi, smatra kanjavanjem, a dobro je poznato da nema kanjavanja bez
postojanja jasnih kategorikih dokaza u utemeljenju i argumentaciji.
Osmo: Studija je ukazala na to da se metodoloki i nauni razlog
zabrane osporavanja u pitanjima idtihada nalazi u injenici da je osporavanje, u bilo kojem obliku, kanjavanje i nanoenje tete bez postojanja bilo kakvog prava na to. Islamski uenjaci su jednoglasni u
tome da nema kanjavanja bez oito jasnog dokaza za to, te da su teta
i nanoenje tete drugim osobama erijatom strogo zabranjene radnje.
Osporavanje u pitanjima idtihada je kanjavanje na osnovu pretpostavke (zann), jer se ni u kom sluaju rjeenje mudtehida ne moe izdii
na stepen neupitnog uvjerenja. Osporavanje u pitanjima idtihada se
kvalificira kao nanoenje tete drugima, zato to u sebi nosi moralnu i
materijalnu tjeskobu za onoga ije se miljenje osporava, posebno onda
92

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

kada to ima za posljedicu grubo nijekanje i zabranjivanje postupanja po


takvom miljenju u pitanjima idtihada. Zbog svega toga je osporavanje
u svim njegovim oblicima krajnje neprihvatljivo i erijatom zabranjeno.
Deveto: Studija je detaljno pojasnila razliku u stepenima osporavanja u pitanjima idtihada. Osporavanje prava na drugaije miljenje
u pitanjima o kojima uope ne postoji tekst, smatra se najteim i najloijim stepenom osporavanja, zato to je u takvim pitanjima krajnja
namjera Zakonodavca nejasna, te na osnovu toga ne prilii nikome da
za svoje miljenje tvrdi kako je ba to miljenje identino onome to je
Allah elio da se postigne tim pitanjem. Zatim dolazi osporavanje ope
plauzibilnih pitanja, potom osporavanje plauzibilno-kategorikih, i na
kraju osporavanje kategoriko-plauzibilnih pitanja. Iz svega navedenog
moe se zakljuiti da se svaki musliman treba krajnje distancirati od osporavanja u pitanjima idtihada. Sa rastom procenata pretpostavljanja
u odreenom pitanju raste i tetnost osporavanja ponuenih rjeenja za
takva pitanja.
Deseto: Studija najiskrenije poziva sve pojedince, organizacije, institucije i islamske organizacije da jo jednom preispitaju sopstvenu metodologiju ophoenja prema neistomiljenicima u pitanjima koja zajednikim imenom zovemo pitanja idtihada. Razlog mnogih neuspjeha u
islamskom misionarstvu lei upravo u nepoznavanju i neprakticiranju
metodologije prvih muslimana u njihovom ophoenju prema neistomiljenicima u ovim pitanjima. Potekoe i nemo islamskog obraanja
da promijeni teku realnost ummeta u velikoj mjeri se vraa na prestupe
uinjene tokom obraanja; ono nije fokusirano na usaglaena i opeprihvaena pitanja, ono nije distancirano od uranjanja u sporna pitanja,
i unaprijed je osueno na propast nastojanja da se ummet ujedini u
identinom ivljenju razliitih pitanja idtihada. Mora se odustati od
ovakve prakse, za koju je vrijeme ve pokazalo da je kontraproduktivna.
Jedanaesto: Islamski univerziteti, fakulteti i instituti moraju preispitati nastavne planove i programe prouavanja islamskog prava (fikha) i
vjerovanja (akide). Potrebno je obratiti veu panju na veliki znaaj prouavanja nauke o neslaganju i etike dijaloga. Nove generacije je neophodno
upoznati sa svim relavantnim erijatskopravnim i retorikim pitanjima.
93

Savremene muslimanske dileme

To se mora uiniti krajnje objektivno i sitematino, bez imalo bacanja


krivnje na druge i neuvaavanja njihovog miljenja u pitanjima idtihada. Izuavanje samo jednog fikhskog ili akaidskog mezheba na nekom
univerzitetu ili fakultetu jedan je od najznaajnijih uzroka nejedinstva
muslimanske rijei, cijepanja islamskog saffa, dizanja halabuke, irenja
smutnje i zaokupljenosti sporednim bitkama na raun sutinskih bitaka.
Davno su mudri ljudi rekli da je ovjek neprijatelj onoga to ne poznaje. Neznalica ne zna za postojanje mogunosti da razliita miljenja
mogu biti ispravna. Ne zna da osobu koja pogrijei u pitanjima idtihada za to kod Allaha eka nagrada. Osporava pravo drugima da drugaije
misle u tim pitanjima. Zaokupljen je sporednim pravnim pitanjima, na
raun onih sutinskih pitanja.
Zato, nema nade u izbavljenje ummeta iz unutarnjih smutnji, uzavrelih intelektualnih nesuglasica i estoke mrnje meu sljedbenicima
priznatih islamskih mezheba sve dok se na univerzitetima, fakultetima i
institutima ne bude vie vodilo rauna o izuavanju metodologije razliitih akaidskih i fikskih mezheba. To prouavanje mora biti objektivno
i planirano. Nema nade za to ako se pomenute institucije potpuno ne
distanciraju od osporavanja u pitanjima idtihada; od proglaavanja drugih nevjernicima, grjenicima, novotarima i razvratnicima. Nema nade za
jedinstvo muslimanske rijei i saffa ako u tim institucijama nastavi ivjeti
svijest negiranja drugog, proglaavanja onoga ko drugaije misli u pitanjima idtihada grjenikom, nevjernikom, novotarom i razvratnikom.
I na kraju, neophodno je iznova preispitatu praksu po kojoj se
ogromna sredstva ummeta troe u pomaganju samo jednog akaidskog
ili fikhskog mezheba, bez obzira na to o kojem je mezhebu rije. Za
to vrijeme neprijatelj pomno motri islam i njegove sljedbenike i ne
razlikuje hanefije od malikija, afije od hanbelija. Za njega ne postoji
nikakva razlika izmeu muatezila i maturidija, earija i selefija. Ali ih
sve zajedno doivljava kao jednog zajednikog neprijatelja. Uporno ih
nastoji unititi, koristei se svim raspoloivi, moralnim i materijalnim
orujem. Zbog svega toga, bolna stvarnost koju ivi ummet ne moe
podnijeti porast nejedinstva, razdora i svae u pitanjima idtihada. Bilo
bi odlino kada bi daije poduavale svijet samo onim meselama o koji94

Kutb Mustafa Sano / OSPORAVANJE DRUGAIJIH MILJENJA U PITANJIMA KOJA SU PREDMET IDTIHADA

ma nema razilaenja i kada bi ljude podsticali da ine ono to svako zna


da je dio islamskog uenja! Kada bi se samo u savremenom islamskom
obraanju prestalo s optuivanjem namjere onih koji drugaije misle
u pitanjima idtihada. Divno bi bilo kada bi to zamijenilo jedinstvo
usmjerenja, potpomaganja i nastojanja.
Snaga islama i njegovih sljedbenika uveliko je uvjetovana ispravnou metoda kojima se poziva u njega. Ona zavisi i od ureenosti poslova
i podreenosti svih intelektualnih i materijalnih potencijala u pojanjavanju ljudima sutine ove vjere i potrebe ovjeanstva za njom. Snaga
islama i njegovih sljedbenika se ogleda i u distanciranju od svih oblika
pretjerivanja, radikalizma, oholosti, prkosa i estine; bilo da se radi o
programu ili metodu pozivanja. Nadati se da e Allah pomoi svoju vjeru i uputiti islamske misionare ka injenju onoga to e donijeti progres
islamu i muslimanima na svakom mjestu i u svakom vremenu.
Na taj nain smo doli do kraja ove skromne studije o jednom usulskom, savremenom, intelektualnom i bremenitom pitanju. Nadamo se da
e popuniti odreenu prazninu u ovom podruju, da e se ljudi okoristiti
njome i da e poivjeti na Zemlji. On to, zaista moe, i na Njega se oslanjam.

95

O PRINCIPIMA SARADNJE
MEU PRIPADNICIMA RAZLI ITIH
ISLAMSKIH KOLA
Kutb Mustafa Sano1

Shvatimo li samo neke od uzvienih ciljeva, ijem ostvarenju su teili i


jo uvijek tee razliiti islamski pravci (mezhebi), ukoliko smo se prije
toga upoznali sa historijskim kontekstom njihovog nastanka, te ukoliko
smo detaljno izanalizirali najznaajnija programska pitanja (mesele) tih
pravaca; neminovno emo prihvatiti naune, metodoloke i objektivne
smjernice koje su obavezujue za punoljetne muslimane kada razmatraju
ponuena rjeenja (idtihad) osnivae mezheba i kada su u kontaktu sa
njihovim sljedbenicima, a sve s ciljem pribavljanja maksimalne koristi iz
ogromnog misaonog i spoznajnog bogatstva koje u sebi batine ovi pravci.
Pod naunim, programskim i metodolokim smjernicama ovdje
prvenstveno mislimo na manire (adab) i uvjerenja koja moraju voditi
nae poglede na ponuena rjeenja utemeljitelja tih pravaca i ukazati
nam na naine postupanja prema njihovim sljedbenicima, bilo da se
radi o postojeim ili nepostojeim pravcima. Ovi principi, prije nego
su zasnovani na opim temeljima erijata i specijalnim normama kojima je reguliran bratski odnos meu muslimanima, sazdani su na skupu
kuransko-sunnetskih tekstova u kojima se potencira poziv na obaveznost blagog govora, lijepog savjeta i koritenja onoga to je bolje u
1

Iz knjige Kutb M. Sano, Kejfe neteamelu maa l-mezahibi l-islamijjeti l-akadijje, ve l-fikhijje,
ve s-sufijje: Mealim ve davabit (Kuala Lumpur, Daru t-teddid, 2006), 113-183. Preveo Senad
eman.

97

Savremene muslimanske dileme

polemici sa oponentima u islamskom uenju openito, a posebno u pojedinanim erijatskim propisim (furu).
Do ovih principa smo doli studioznim prouavanjem brojnih tekstova Mudre Knjige i istog Poslanikovog sunneta te izjava ashaba i tabiina o pitanjima idtihada. Hajdemo ukazati na ono to bismo mogli
nasloviti kao norme ponaanja prema islamskim akaidskim, pravnim i
tesavvufskim pravcima, koje smo uredili u formi deset principa. Na samom poetku priznajemo da e uvaeni italac svakako uoiti tijesnu povezanost meu njima.

I. Zabrana prolijevanja krvi, skrnavljenja asti i


unitavanja imovine sljedbenika drugih mezheba

Zasigurno je dobro poznato neupitno naelo da islam strogo zabranjuje


prolijevanje krvi nedunih osoba, bili oni muslimani ili nemuslimani.
Prolijevanje krvi je, dakle, sve do Sudnjeg dana haram i u tu trajnu
zabranu moe posumnjati samo licemjer ili prkosni poricatelj. Pored
toga, in dozvoljavanja prolijevanja krvi nedunih lica poinioca izvodi
iz okvira islama, bez obzira na to da li je ubijena osoba musliman ili nije.
Brojni su ajeti Mudre Knjige koji potvruju ovo naelo:
Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji
nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne ini kao da je sve ljude poubijao;
a ako neko bude uzrok da se neiji ivot sauva, kao da je svim ljudima ivot sauvao... (Al-Maida, 32);
Reci: Doite da vam kaem ta vam Gospodar va propisuje; da Mu nita
ne pridruujete, da roditeljima dobro inite, da djecu svoju, zbog neimatine, ne
ubijate Mi i vas i njih hranimo ne pribliujte se nevaljaltinama, bile javne ili tajne;
ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva eto, to
vam On preporuuje da biste razmislili. (Al-Anam, 151);
I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva! A
ako je neko, ni kriv ni duan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali
neka ni on ne prekorauje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast. (Al-Isra,
33)
98

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

Zabrana ubijanja nije ograniena samo na ubijanje drugih ljudi,


ona obuhvata i zabranu samoubistva, o emu Uzvieni Gospodar kae:
O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen nain imanja ne prisvajajte ali, dozvoljeno
vam je trgovanje uz obostrani pristanak i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista,
prema vama milostiv. (An-Nisa, 29)
Uporedo sa mudrim ajetima, iji su autentinost i znaenje neupitni, postoje brojni hadisi koji akcentiraju zabranu prolijevanja krvi. Ne
moemo ih ovdje sve citirati, dovoljno je spomenuti poznate Poslanikove, s.a.v.s., rijei sa Oprosnog hada: Zaista su vaa krv, vai imeci i vaa
ast jednako sveti kao ovaj va dan, u ovom vaem mjesecu, u ovom vaem gradu.
Kada je prolijevanje krvi nedvojbeno zabranjeno kuransko-sunnetskim
tekstovima, onda je ova zabrana jo izvjesnija i snanija ako je rije o prolijevanja muslimanske krvi, o emu Uzvieni Allah kae: Onome ko hotimino
ubije vjernika kazna e biti dehennem, u kome e vjeno ostati; Allah e na njega gnjev
Svoj spustiti i proklee ga i patnju mu veliku pripremiti (An-Nisa, 93). Potvrda ovoj
zabrani su brojni hadisi koji razotkrivaju grijehe svih zloinaca umijeanih
u prolijevanje muslimanske krvi, koji svoje zloine opravdavaju netanim i
nepravednim tumaenjima koja nemaju nikakve veze sa znanjem, erijatom,
ustrajnou i iskrenou. Naprotiv, nauka, dobrota i ustrajnost nemaju nita
sa njima, ba kao to vuk nije imao nita sa Jakubovom, a.s., krvi.
Zabrani prolijevanja krvi pridodaje se i zabrana vrijeanja muslimanske i nemuslimanske asti, zabrana unitavanja muslimanske i nemuslimanske imovine. U erijatu su ast i imeci nepovredivi i nikome nije
dozvoljen atak na njih. Pomenuti hadis nedvosmisleno zabranjuje injenje ova tri djela i svrstava ih u teke smrtne grijehe, to osobu koja to dozvoljava izvodi iz islama i vodi vjenom Dehennemu na Sudnjem danu.
Shodno ovom trajnom islamskom principu moemo odmah ustvrditi
da pored toga to jasno zabranjuje prolijevanje krvi, vrijeanje asti i unitavanje imovine nemuslimana neistomiljenika, islam jo energinije osporava i zabranjuje prolijevanje krvi, vrijeanje asti i unitavanje imovine
muslimana neistomiljenika. Ne postoji nijedan islamski mezheb a kamoli
priznati imam mudtehid koji je svojim sljedbenicima dopustio prolijevanje
krvi neistomiljenika u teorijskim, praktinim i odgojnim detaljima (furu).
Naprotiv, cjelokupnom islamskom uenju sa svim kuransko-hadiskim tek99

Savremene muslimanske dileme

stovima i jasnim konsenzusom uleme potpuno je strano bilo koje tumaenje


uzeto za platformu prolijevanja krvi nedunih osoba, izraavanja neprijateljstva i zastraivanja osoba kojima je zagarantovana bezbjednost.
Prema tome ovo emu smo svjedoci da se u mnogim islamskim krajevima organizirano i planirano ubijaju neduni ljudi u ime akaidskih, fikhskih
ili sufijskih mezheba, sve to je gnusan napad na islamska uenja i na imame
mezheba. Imami su, bez izuzetka, potpuno neokaljani i nevini od ovih zloina, poinjenih u njihovo ime. Otvoreni napad na ast onih koji drugaije
misle, o emu stalno sluamo, i nepravedno uzurpiranje njihove imovine,
ubraja se u te zloinake poduhvate iji se vinovnici moraju proganjati i
sankcionirati erijatskom kaznom predvienom za zlodjela te vrste.
Ubjeenje (iman) sazdano na razboritom poimanju teolokih,
praktinih i sufijskih mezheba ne eli imati nikakve veze sa stavovima i
idejama koje vode krvoproliu, vrijeanju asti i unitenju imetaka. Ono
takve stavove smatra ubaenim u mezhebe i ne vidi ama ba nikavu srodnost izmeu njih i tih mezheba. Istinsko ubjeenje (iman) u ispravnost
ovog principa neminovno vodi ka reviziji svakog ponuenog rjeenja
(idtihada) u kojem se osjeti zadah doputanja prolijevanja krvi onih osoba koje na drugaiji nain doivljavaju odreena akaidska, praktina ili
odgojna pitanja. Upravo u tome se ogleda velika pomo mladim generacijama u prevenciji injenja ovih tekih i smrtnih grijeha.
Sutina je u sljedeem: sljedbenici svih islamskih mezheba su duni
odbaciti bilo kakvu povezanost imama i njihovog idtihada sa bilo kojom idejom ili stavom koji doputa krvoprolie nedunih, bilo da se radi
o muslimanima ili nemuslimanima. Islam nikada i nikoga nije pozvao
vrijeanju asti nemuslimana, a kamoli muslimana. Isto tako, velika
obaveza svih je da ospore svaki vid povezanosti imama i njihovog idtihada sa javnim ili tajnim pozivima na unitavanje imovine muslimana
ili nemuslimana. Allah bio zadovoljan estitim ashabom Enesom ibn
Malikom, koji ummetu sauva velianstvenu poslaniku obznanu, zabiljeenu u Buharijevom Sahihu: Ko klanja na namaz, okree se naoj
kibli i jede meso ivotinja koje koljemo taj je musliman; u Allahovoj
je zatiti i zatiti Njegovog Poslanika, pa ga ne ostavljajte bez Allahove
zatite. Allah bio zadovoljan Abdullahom, sinom Omerovim, r.a., zbog
100

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

njegove historijske izjave: Kada nas pozovu na namaz odazvat emo


se, a kada nas pozovu na krvoprolie odbit emo ih.
Bilo kako bilo, nasuna potreba uzavrele islamske scene je da svi
vjerski autoriteti, akademije i uene institucije u islamskom svijetu izdaju jasan proglas u kojem e svi oni jo jednom najenerginije potvrditi
trajnost zabrane svakog oblika krvoprolia, vrijeanja asti i unitavanja
imovine sljedbenika postojeih islamskih mezheba.

II. Zabrana proglaavanja nevjernicima (tekfir) imama


i sljedbenika islamskih mezheba
Pored toga to je izriitim kuransko-hadiskim tekstovima zabranjeno
prolijevanje muslimanske i nemuslimanske krvi, vrijeanje njihove asti
i unitavanje njihove imovine, zabranjeno je i proglaavanja nevjernicima (tekfir) imama i sljedbenika postojeih islamskih mezheba, zbog
toga to su oni bili imami upute i dobra, u iju odanost Allahu, d..,
i sauvanost od irka sumnjaju samo ohole inadije; o ijoj ispravnosti
imana i dubini ihlasa sumnje podgrijavaju samo nemarne propalice.
Svi imami u akaidu, poput Ahmeda ibn Hanbela, Abdullaha ibn
Ibada, Hasana el-Earija, Ebu Mensura el-Maturidija i drugih, bili su
veliki imami; svoj ivot su proveli u hizmetu dinu, zbog toga su bili izloeni velikim neprijatnostima i za primjer drugima estoko kanjavani;
veina ih je dugo provela u tami zatvorenikih elija, ali ih sve to nije
odvratilo od toga da slue i brane vjeru sve dok nisu pomrli kao muslimani i mumini, sa vrstom vjerom u Jedinog Allaha.
Imami fikha, poput Dafera es-Sadika, Dabira ibn Zejda, Ebu Hanife,
Malika, afije, Ahmeda ibn Hanbela, Davuda ez-Zahirija, Taberija i mnogih
drugih, bili su, takoer, dobri imami, skromni, potpuno posveeni islamu
i poduavanju obinog svijeta. Isto su inili imami odgoja, ienja dua,
skromnosti i bogobojaznosti, poput Muhasibija, azilija, Tidanija, Sanusija
i drugih. Svi oni su znali za Allaha i Njemu su se i dan i no pokoravali.
Allah se smilovao ejhul-islamu Ibn Tejmijji kada je naglasio nastojanja ovih imama i izrekao svoje poznate rijei o brojnim imamima kelama
101

Savremene muslimanske dileme

i polemike: ... Nema nijednog od njih a da nije dao znaajan doprinos


islamu. Odgovorili su na mnoge optube sljedbenika nevjerovanja i novotarija, te su neizmjerno pomogli ehli-sunnetu i vjeri. Taj doprinos ne
moe ostati sakriven onima koji poznaju prilike u kojima su ivjeli i
koji o njima govore utemeljeno, iskreno, pravedno i objektivno... Nema
nikakve sumnje da e Allah, d.., osobi koja traga za istinom i vjerom
na osnovu onoga to je zabiljeeno od Poslanika, s.a.v.s., i koja u tome
pogrijei oprostiti, shodno dovi koju je Uzvieni Allah primio od Poslanika, s.a.v.s., i vjernika, kada su rekli: Gospodaru na, ne kazni nas ako
zaboravimo ili to nehotice uinimo.
Na osnovu spomenutog, veliki grijeh i golema nepravda je da ovjek, onako isto iz inata proglasi nekoga od ovih imama nevjernikom
zbog njihove omake u razumijevanju ili greke u idtihadu. Jo vea
oholost je da grijenik sudi o njihovoj odanosti Allahu i sauvanosti od
svih oblika irka.
isti erijat je svakom od njih zagarantovao nagradu na Sudnjem
danu, a onima koji ispravno procijene dvostruku nagradu, te je, stoga, po
osnovu razuma, onoga to nam je preneseno od islamskog uenja i onoga
to je uobiajeno, potpuno neprihvatljivo da neko idui ivicom krajnosti
proglasi takve imame nevjernicima i povrijedi njihovu ast, istovremeno
zaboravljajui, ili ne znajui, da im je Allah, d.., oprostio pogreke u razumijevanju odreenih erijatskih normi, primio dovu mumina i oprostio
im shodno Svojim rijeima: Allah nikoga ne optereuje preko mogunosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje uini, a na njegovu tetu zlo koje uradi. Gospodaru
na, ne kazni nas ako zaboravimo ili to nehotice uinimo! Gospodaru na, ne tovari na
nas breme kao to si ga tovario na one prije nas! Gospodaru na, ne stavljaj nam u dunost ono to ne moemo podnijeti, pobrii grijehe nae i oprosti nam, i smiluj se na nas.
Ti si Gospodar na pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje! (Al-Baqara, 286)
Potrebno je krajnje jasno naglasiti da se zabrana proglaavanja nevjernicima ne odnosi samo na imame mudtehide, teoretiare, sufije i
njihove sljedbenike. Ona se prije toga odnosi na zabranu proglaavanja
nevjernicima njihovih uitelja, plemenitih ashaba, Allah sa svima njima
bio zadovoljan i svih muslimana koji ih slijede u dobru i dobroinstvu.
Nema sumnje da priznata ulema svih islamskih mezheba proglaavanje
102

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

nevjernicima ashaba, radijallahu anhum, smatra veim grijehom i teim


prijestupom kod Allaha od proglaavanja nevjernicima tabina i tabitabiina. Postoje brojne predaje i nedvosmisleni tekstovi u kojima se zabranjuje izgovaranje rune rijei ili loe pomisli o njima. Kuran je ukazao
na njihovu vrijednost i pohvalio ih na vie mjesta. Poslanik, s.a.v.s., je
preselio sa ovoga svijeta zadovoljan njima. U jednom mutevatir hadisu,
koji biljee Buhari i Muslim, o zabrani vrijeanja i uznemiravanja ashaba, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Ne vrijeajte moje ashabe! Tako mi Onoga u
ijoj ruci je moj ivot, kada bi neko od vas udijelio koliko brdo Uhud zlata, ne bi
postigao ni koliko pregrt ili pola pregrta njihove dobrote.
Pomenuti hadis u osnovi upuuje na zabranu vrijeanja svih ashaba, radijallahu anhum, a u irem kontekstu razumijevanja ovog hadisa,
zabrana se odnosi i na proglaavanje ashaba nevjernicima, grijenicima
i razvratnicima. Ukoliko je samo vrijeanje zabranjeno bez obzira na to
to je manje tetno od proglaavanja nekoga nevjernikom, grijenikom
ili razvratnikom, onda je, vele poznavaoci metodologije erijatskog prava usula, ta zabrana jasnija u pitanju proglaavanja nekoga nevjernikom, grijenikom ili razvratnikom.
Zabrana proglaavanja imama nevjernicima ne obuhvata samo imame
meu ashabima, ridvanullahi alejhim. Ona se odnosi i na imame iz reda tabiina i tabitabiina. Proglasiti tabiine i tabitabine nevjernicima gore je i grijenije od proglaavanja nevjernicima imama i mudtehida koji su ivjeli poslije
njih, zbog toga to se Poslanikov, s.a.v.s., opis dobra odnosi na njih u hadisu:
Najbolja generacija je moja generacija, zatim ona poslije nje, pa ona poslije nje.
Na osnovu toga dolazimo do zakljuka da je proglaavanje nevjernicima imama iz reda ashaba, tabiina i tabitabiina, kao i proglaavanje nevjernicima sljedbenika imama mezheba zasigurno haram. Zabranjuju ga
oni isti tekstovi u kojima je zabranjeno prolijevanje krvi nedunih osoba,
povreda asti i unitavanje imovine. Proglaavanje muslimana nevjernicima spada u povredu asti, izgovora na koji se neuki pozivaju prilikom doputanja krvoprolia i nelegalnih nasrtaja na svetinje i obraz muslimana.
Imajui sve to na umu, stroga je dunost svih sljedbenika mezheba da
se distanciraju od opake bolesti savremenog doba, oliene u jednoj skupini
uglavnom mladih i obrazovanih ljudi, koju ne smijemo potcjenjivati, a koja
103

Savremene muslimanske dileme

proglaava nevjernicima znatan broj imama iz reda ashaba, tabiina i tabitabiina. Takoer je stroga dunost svih muslimana koji lica okreu kibli da
vjeruju kako je zabranjeno proglaavati nevjernicima sljedbenike priznatih
islamskih mezheba jer je to zabranjeno initi i prema imamima tih mezheba.
Na osnovu svega toga, islamski mislioci i muslimanske voe duni
su u svakom dijelu svijeta uputiti tu mladu generaciju koja moe olahko
prihvatiti proglaavanje nevjernicima onih sljedbenika kible koji imaju
drugaije miljenje o pitanju odreenih akaidskih, fikhskih ili odgojnih
pitanja. Njihova obaveza je i da toj mladoj generaciji pojasni sutinu
ovih mezheba i poloaj imama i uleme kod Allaha, d.., na Sudnjem
danu i kod obinog svijeta, kojem su oni cijeloga ivota pojanjavali
sutinu i propise ove uzviene vjere.
Dunost svih pripadnika mezheba je da osude one snage koje proglaavaju nevjernicima druge muslimane, da pokau svu njihovu neukost i bahatost, da raskrinkaju njihov nemar i da svakog od njih upoznaju sa ogromnom tetom koju time nanose islamu. Ukoliko pripadnici mezheba ne
budu saraivali u usmjeravanju omladine i osudi onih koji grijee, zasigurno
e ih zadesiti patnja i zlo, a njihov grijeh e zahvatiti sve mezhebe. U tom
sluaju e svi imami biti kafiri, zbog neznanja, zablude i potvora onih koji
ih tako proglase; a svi muslimani koji slijede mezhebe postat e, neznanjem
ovih neznalica i glupou ovih maloumnika, otpadnici od milleta. Molim
Allaha da nas ne kazni zbog onoga to ine maloumni, da se smiluje naim
imamima i ulemi, te da sve nas obuhvati Svojim pratanjem i oprostom.

III. Zabrana sumnje u ispravnost vjerovanja imama mezheba


Vidjeli smo zbog ega je zabranjeno prolijevanje krvi pripadnika mezheba, vrijeanje njihove asti, unitavanje njihove imovine i njihovo
proglaavanje nevjernicima. Iz istih razloga je zabranjeno negirati i sumnjati u ispravnost vjerovanja imama mezheba. Ve smo ukazali na to da
asni erijat garantira dvije nagrade imamima iji idtihad bude taan,
a jednu imamima iji idtihad bude pogrijean. Pretpostavimo da su
pogrijeili u nekim svojim procjenama, njih, opet, i pored pogreke, za
104

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

to eka jedna nagrada. Otuda se namee pitanje kako neko moe nepriznavati i sumnjati u ispravnost vjerovanja imama, kada e im Allah,
d.., na Sudnjem danu za njihov idtihad od Sebe dati nagradu.
Ne postoji zabrana u erijatu, niti je nerazumno da kasniji muslimani proire polje idtihada ranijih muslimana u oblastima konstruktivne
naune kritike, objektivne revizije, pojmljive valorizacije i valjane metodologije. Naprotiv, obaveza mudtehida u svakom vremenu i teritoriju
je da iznova razmotre ranije donesena miljenja, posebno ukoliko su
utemeljena na ouvanju odreene naslijeene norme, obiaja, tradicije
ili zateenog stanja. Ukoliko se ta norma promijeni, ili obiaj zamijeni
drugim, ili doe do promjene stanja, obaveza mudtehida je da iznova proue ranije donesena rjeenja po tim pitanjima. Najbolja potvrda
takvom odnosu prema idtihadu ranijih mudtehida jeste sama praksa
imama-mudtehida, koji su iznova analizirali brojna rjeenja (idtihad)
ashaba, tabiina i tabitabiina; kao i to da su ponudili rjeenja koja nisu
prenesena od njih. Tako su imami poput afije, Ibn Hanbela, Taberija,
Tusija i drugih proirili polje idtihada ranijih uenjaka u oblasti objektivne naune kritike i odbili postupiti po brojnim rjeenjima svojih savremenika, bez obzira na injenicu da su vrlo dobro bili upoznati sa
njihovom argumentacijom ponuenih rjeenja.
Ovdje se mora insistirati na distanciranju od nepriznavanja ispravnosti vjerovanja (akide) imama i njihove odanosti Allahu, Kuranu i Poslaniku; njihove sauvanosti od irka, nevjerovanja, negiranja i neposlunosti
Allahu. Pa i ukoliko se desi da neki musliman uoi greku u idtihadu
imama po odreenom akaidskom ili odgojnom pitanju, nije ispravno da
taj stav uzme kao osnov po kojem e dotinog imamamudtehida optuiti za neispravno vjerovanje ili posumnjati u njegovu odanost i sauvanost.
Sumnjienje u ispravnost vjerovanja imama je bolest sa loim i opasnim
posljedicama. To se, zapravo, smatra uvodom u proglaavanje imama novotarima, zatim grjenicima a onda i nevjernicima. To se, takoer, smatra
prolazom kroz koji se provlae bolesnici koji naruavaju dignitet uleme i
oduzimaju im legalno pravo na idtihad u onome u emu je Allah, d..,
dozvolio idtihad. Takva sumnja se jezikom onih koji se bave ienjem due
naziva sranom boleu iji je uzrok loa pomisao, pijuniranje, skrbnitvo i
105

Savremene muslimanske dileme

tutorstvo nad vjerovanjem ljudi. Stranu opomenu za ovu razarajuu pojavu


i sranu bolest nalazimo u rijeima Uzvienog: O vjernici, klonite se mnogih
sumnjienja, neka sumnjienja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte
jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama
je to odvratno, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.
(AlHudurat, 12)
Shodno tome, sumnjiavost u ma kojem obliku ili formi se smatra
loom milju, a loe miljenje o drugima je haram i strogo zabranjeno u
tekstovima Kurana Mudrog i istog sunneta. Neka je Allahova milost na
imama Jahjaa bin Seida, kada je rekao: Ljudi neprestano daju fetve. Jedni neto smatraju dozvoljenim, dok drugi to isto smatraju zabranjenim.
Osoba koja neto zabrani ne moe vidjeti propast osobe koja to dozvoli;
niti osoba koja neto dozvoli moe vidjeti propast osobe koja to zabrani.
Da rezimiramo, obaveza svih pripadnika mezheba je da odbace svaki
vid skrivenog ili pojavnog, otvorenog ili pritajenog sumnjienja u ispravnost
vjerovanja imama-ashaba, tabiina i onih koji su ivjeli poslije njih, onih za
koje smatramo da su gajili iskrene namjere prema Allahu i da su cjelokupnu
svoju energiju nesebino usmjerili iskljuivo ka hizmetu vjeri. Obaveza svih
pripadnika mezheba je i da se boje Allaha dok govore o imamima koji su
okonali svoj ovozemaljski ivot i otili za onim to su uradili, a Allah im
je dovoljan i On e im dati ono to je za njih kod Njega pripremljeno na
Sudnjem danu. Poznato nam je da je Poslanik, s.a.v.s., savjetovao: ... vae
umrle spominjite po dobru, jer su oni otili za onim to su uradili. Davno je imam
El-Mubarek Abdullah ibn el-Mubarek rekao: Meso uleme je otrovno a mi
kaemo da je meso imama otrovnije i opasnije za one koji ga dotaknu.2

IV. Izbjegavanje favoriziranja mezheba i imama

Princip kojeg se moramo pridravati kada govorimo o mezhebima je


izbjegavanje davanja prednosti jednim imamima mezheba nad drugima,
kao i davanja prednosti jednim mezhebima nad drugima. Ovaj princip
poiva na tome da su mezhebi u osnovi interpretacija idtihada koji je
2

Misli se na ogovaranje uleme i imama, op. prev.

106

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

imao za cilj sluiti vjeri, obian svijet poduiti propisima vjere i precizirati krajnje namjere erijata u odreenim teolokim, praktinim i
odgojnim pitanjima.
Kada je ve opeprihvaeno da samo Allah zna ko je bogobojazniji,
ueniji i poteniji, onda je krajnje pogreno da ovjek sam sebe tjera u
potragu za Bogu najodabranijim imamom. Sasvim je neprihvatljivo po
slovu erijata i mjerilima razuma da bilo koji musliman tvrdi ili vjeruje
da je samo njegov mezheb u vjerovanju, razumijevanju ili prakticiranju
islama ispravan i primljen kod Allaha, d.. Tvrdnja poput ove moe
samo odvesti u zabranjenu tvrdnju da ovjek poznaje gajb (nevidljivo),
kada je dobro znano da nijedan ovjek tako neto za sebe ne smije tvrditi.
Zbog toga je obaveza sljedbenika svih mezheba da izbjegavaju nepotrebno davanje prednosti odreenim imamima mezheba. Obaveza je
ponositi se svim imamima islama, sve ih potovati, uvaavati i nastojati
za sebe uzeti ono to je korisno u njihovom uenju. Imami vjerovanja,
razumijevanja i prakticiranja islama zasluuju svako potovanje, uvaavanje i poasti za sav velianstveni trud koji su dali za vjeru. Pored svega
toga, oni polau pravo na to da ih se svi muslimani sjete u dovama zbog
toga to su im olakali puteve znanja, spoznaje i razumijevanja vjere.
Otuda nema potrebe ni za kakvim nepotrebnim poreenjem imama,
zato to su svi oni imami upute, svjetiljke istine i velikani koji su svoj
ivot zavjetovali sluenju, poduavanju i pojanjavanju vjere.
Ovaj princip obavezuje sljedbenike svih mezheba na saradnju u sputavanju onih mladia koji runo govore ili vrijeaju imame kod kojih
nau pogrenu procjenu (idtihad) u oblasti vjerovanja, razumijevanja ili
prakticiranja vjere. Ovaj princip takoer obavezuje na upozorenje da se
zlo naneseno bilo kojem priznatom imamu ima smatrati zlom nanesenim svim imamima. Tako je onaj koji ne ukae duno potovanje imamu
Dafer Es-Sadiku jednak onome ko ne bi ukazao takvo potovanje imamima afiji i Maliku; a onaj koji ne ukae duno potovanje imamu Ebu
Hasenu El-Eariju jednak je onome ko ne bi ukazao takvo potovanje
imamu Ebu Abdullahu Ahmedu ibn Hanbelu. Isti je sluaj i sa onima koji
omalovae i ne cijene neke imame zuhda i odgoja (terbije), poput imama
azilija, Tidanija, Senusija i drugih.
107

Savremene muslimanske dileme

Izbjegavanje davanja prednosti mezhebima i imamima mora obuhvatiti i izbjegavanje besmislenog poreenja meu ashabima, zato to ih je
Uzvieni Allah pohvalio u brojnim ajetima: Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela inei, a i
oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio dennetske bae kroz koje e rijeke
tei, i oni e vjeno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (At-Tawba, 100);
Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonite i pomau, oni su, zbilja, pravi vjernici njih eka oprost i obilje plemenito. (Al-Anfal, 7);
Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a
samilosni meu sobom; vidi ih kako se klanjaju i licem na tle padaju elei Allahovu
nagradu i zadovoljstvo, na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su
opisani u Tevratu. A u Indilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda
uvrsti, i on ojaa, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajui divljenje sijaa, da bi On s
vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela ine Allah obeava
oprost i nagradu veliku. (Al-Fath, 29)
Pored toga, u brojnim hadisima stoji jasna zabrana vrijeanja i povrede prava ashaba u pogledu obaveznog iskazivanja potovanja, uvaavanja i divljenja prema njima. U jednom od tih hadisa, koji biljee
Buhari i Muslim, kae se: Ne vrijeajte moje ashabe! Tako mi Onoga
u ijoj ruci je moj ivot, kada bi neko od vas udijelio koliko brdo Uhud
zlata, ne bi postigao ni koliko pregrt ili pola pregrta njihove dobrote.
Poslanik, s.a.v.s., je preselio sa ovog svijeta zadovoljan njima. Stoga,
obaveza pripadnika ummeta je da se ugledaju na Poslanika, a.s., i da
budu zadovoljni njima. Obaveza i ispravan put je i da u potpunosti
openito i pojedinano izbjegavaju iznoenje linog suda o onima
koji su pogrijeili ili su ispravno postupili u tom stranom iskuenju
(fitni) nastalom nakon ubistva dvojice halifa, Osmana ibn Affana i Alije
ibn Ebi Taliba, radijallahu anhuma. Dobro je znano svim uenim da
plemeniti erijat nikoga ni prije ni poslije nas nije obavezao da sudi ili
presuuje o tom bolnom iskuenju, a kamoli da okrivljuje bilo koga od
tih odabranika koje Milostivi uini savremenicima Najodabranijeg stvorenja, s.a.v.s. Zbog toga je erijatom i razumom zabranjeno vrijeati ih,
proglaavati grijenicima, razvratnicima ili nedoraslim. Oni zasluuju
svako potovanje, divljenje i uvaavanje zbog svega to su dali za ovaj
108

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

din, za uslugu koju do Sudnjeg dana ne mogu vratiti svi ljudi zajedno.
Allah se smilovao pravednom, uenom i neumornom halifi Omeru ibn
Abdulazizu, kada je odgovarajui na pitanje o nesporazumu meu ashabima, iji je epilog bilo krvoprolie, rekao: To je krv kojom je Allah
oistio nae ruke, pa zar da njome uprljamo svoje jezike.3
Ukratko reeno, svi pripadnici mezheba su obavezni potovati sve ashabe bez izuzetka kao to su obavezni predati rahmet (rijeima rahmetullahi alejhi) svim tabiinima i tabitabiinima. Obavezni su upoznati se sa
poastima koje su date ovim imamima i obavezni su cijeniti njihov trud
i doprinos. Dalje, duni su za sve njih u dovama moliti da im trud bude
primljen i da im bude oproteno onoga dana kada sinovi i imeci od koristi
nee biti i kada e samo onaj koji Allahu srca ista doe spaen biti.
Principu izbjegavanja davanja prednosti imamima nuno je pridodati i princip izbjegavanja davanja prednosti bilo kojem akaidskom,
fikhskom ili sufijskom pravcu, zbog toga to takvo favoriziranje uglavnom ima za posljedicu slijepu gorljivost za odreenim mezhebom i umanjenje doprinosa imama koji su osnovali druge mezhebe. Kada se zna da
je opeprihvaeno miljenje islamskih uenjaka da su svi mezhebi utemeljeni na uputi i dobru, jer svi tee postizanju istih ciljeva i istovjetnih
namjera, te zbog jednakosti u pripadnosti plemenitom erijatu; onda se
favoriziranje bez nepobitnog dokaza smatra izlaskom sa kolosijeka i
atak na ono to je Allah, d.., iskljuivo za Sebe zadrao, a to je poznavanje tanijeg, pravednijeg i boljeg kod Allaha na Sudnjem danu. Uz to,
favoriziranjem se oduzima raznovrsnost razumijevanja i spoznaje kojom
je Allah, d.., ovaj umet uinio jedinstvenim. Allah se smilovao imamu
Sujutiju koji je upozorio na opasnost favoriziranja mezheba i imama,
ubrajajui ga u oduzimanje Allahove blagodati ljudima, rekavi: ...Znaj
da je razliitost mezheba u ovom ummetu velika blagodat i vrijednost.
U tome se krije predivna tajna koju otkrie ueni, a neznalice je ne vide.
ak sam uo neke dahile kad kau: Poslanik, a.s., je doao sa jednim
erijatom, pa otkud onda etiri mezheba? udno je i to da onaj koji daje
prednost nekom mezhebu time umanjuje i rui ugled onoga sa kime ga
poredi, to e moda dovesti do svae meu maloumnim, i izazvati fana3

Kejfe neteamelu maa t-turas, 30.

109

Savremene muslimanske dileme

tizam i dahilijjetsku ratobornost. A ulema nema ama ba nita s tim...


Neslaganje u parcijalnim pitanjima dogodilo se meu ashabima, pa niko
se ni s kim nije svaao, niko zbog toga nije ispoljio neprijateljstvo prema
dugome, niti su jedni drugima rekli da su pogrijeili ili da su neto runo
uinili. Na taj nain je postalo jasno da je raznolikost mezheba u ovom
ummetu posebno vrijedna odlika tog ummeta i davanje irine plemenitom i lahkom erijatu... 4
Najbolje miljenje po ovom pitanju je ono po kojem se trai potpuno,
direktno i indirektno, izbjegavanje svakog oblika poreenja i favoriziranja
imama mezheba sa jedne i samih mezheba sa druge strane. Umjesto toga,
dunost je potivati sve imame, svima im rahmet predavati i nastojati se
okoristiti njima kad god nam se za to ukae prilika. Mezhebe treba da posmatramo tako da svi oni zajedno ine islam, a da nijedan mezheb, ma o
kojem mezhebu bila rije, sam nikad ne moe predstavljati cjelokupni islam.

V. Neproglaavati sljedbenike drugih mezheba


grijenicima i novotarima

Opeprihvaeno pravilo kok uleme koja se bavi izuavanjem usul-i fikha


(metodologije erijatskog prava) je da onaj ko pogrijei u parcijalnim akaidskim, praktinim ili metodolokim pitanjima nije grijean i da mu se to ne
uzima za zlo, shodno Poslanikovim, s.a.v.s., rijeima u sahih-hadisu: Mom
ummetu je oproteno ono to se uini grekom, iz zaborava ili pod prisilom.
Ako kaemo da su mezhebi nastali usljed razmatranja pitanja kategoriziranih kao pitanja idtihada, parcijalna pitanja, preovladavajua miljenja (maznunat) ili manje jasna pitanja (muteabihat); onda se osoba koja
pogrijei u preciziranju krajnjeg cilja erijata po tom pitanju ne ubraja u
one koji ine grijeh, nego u one koji su jednostavno pogrijeili u procjeni.
A ogromna je razlika izmeu osobe koja pogrijei i osobe koja uini grijeh.
Osoba koja ini grijeh zasluuje kaznu na Sudnjem danu, a osobi koja
pogrijei kao to se vidi iz navedenog hadisa oproteno je i to joj se ne
uzima za zlo.
4

Es-Sujuti, Dezilu l-mevahib fi ihtilafi l-mezahib, 21-22.

110

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

Na osnovu toga, nije razborito niti je erijatom doputeno smatrati sljedbenike islamskih mezheba grijenicima, zato to njihovi imami,
koji su grijeili u ponuenim rjeenjima, nisu kod Allaha grijeni, nego
ih kod Allaha eka nagrada za njihov idtihad, kako to jasno stoji u sahih-hadisu koji smo ranije citirali.
Kada znamo da osoba koja pogrijei u ponuenom rjeenju po
odreenom parcijalnom pitanju nije kod Allaha grijena za to, nego je,
in aallah, nagraena za to; onda niko nema pravo smatrati grijenim
onoga koga je Allah od toga sauvao, kao to niko ko vjeruje u Allaha,
Njegovog Poslanika i Sudnji dan nema pravo smatrati nevaljalim alima
koji se iskreno i Allaha radi bavio idtihadom u odreenom parcijalnom pitanju, pa nije imao potpuni uspjeh u tome. Zaista je nedolino
ponaanje razumom obdarene osobe koja proglaava novotarom onoga
iji se idtihad ne slae sa njegovim miljenjem u odreenim parcijalnim
akaidskim, fikhskim programskim pitanjima. Na osnovu toga, smatrati grijenim imama-mudtehida, ija je pogreka u idtihadu mogua,
moe imati za posljedicu suprotno miljenje, tako da bi grijeni mudtehid imao pravo smatrati grijenim onoga ko njega smatra grijenim. Isto
bi se moglo odnositi i na onoga ko mudtehida smatra razvratnim ili
novotarom, a u svemu tome je tako oita krajnost i pretjerivanje.
Pored ovog principa koji odobravaju erijat i razum, sve upuuje
na nemogunost ljudske nepogrijeivosti u idtihadu. Nepogrjeivost ni
prije ni poslije Kurana i hadisa nee biti zastupljena kao rezultat ljudskog nastojanja. Kada se zna da je ljudska nepogrjeivost nemogua,
otkuda onda pravo nekome da ljude sa drugaijim idtihadom, u svojim
sumnjivim nastojanjima, zamiljenom fanatizmu i zajaljivom pretjerivanju smatra grijenicima, razvratnicima i novotarima.
Zbog toga razilaenja sljedbenika mezheba po odreenim akaidskim, fikhskim ili programskim pitanjima ne moraju nuno biti grijesi
i runa djela koja se moraju osporiti i negirati. Zna se da se neto ne
moe proglasiti haramom ukoliko za to ne postoji jasan i nedvosmislen
dokaz. Iz svega navedenog moe se zakljuiti da su pripadnici svih mezheba obavezni sva svoja razilaenja podlona idtihadu i vieznanosti
izvesti iz zone grijeha, razvrata, novotarstva i ruenja; jer se svaka od tih
111

Savremene muslimanske dileme

pojava treba smatrati jasnim odstupanjem od pravog puta, otvorenom


potvorom plemenitog erijata i bespravnim tutorstvom i duebrinitvom nad ljudima.

VI. Izbjegavati svaki oblik negiranja sljedbenika mezheba

Zna li se da je proglaavanje drugih novotarima, grijenicima i razvratnicima praksa suprotna tekstovima erijata i njegovim nepromjenljivim normama; zna li se da je svako optuivanje drugih i stavljanje u obavezu onoga to Allah nije uinio obaveznim takoe suprotno tekstovima erijata i
njegovim nepromjenljivim normama, onda se negiranje prava sljedbenika
mezheba da izaberu odreena miljenja i idtihad u pojedinim parcijalnim
pitanjima treba ubrojati u izlaenje iz okvira onoga to je islamska ulema
usaglasila i prihvatila. To se onda treba smatrati otvorenim oduzimanjem i
negiranjem poznatog erijatskog pravila da pitanja iz oblasti idtihada ne
podlijeu negaciji i osporavanju. Ovo pravilo su potencirali mnogi imami
akaida, fi i odgoja. Sve to jaa dogovor islamskih uenjaka o obaveznosti
postupanja po njemu i pozivanju na njega u procesu saradnje sa neistomiljenicima po odreenim parcijalnim pitanjima iz vjerovanja, prakse i
odgoja. Jedan od imama koji je pozivao sljedbenike akaidskih, praktinih i
odgojnih mezheba na potivanje ovog pravila bio je i pravedni halifa Omer
ibn Abdulaziz, koji je govorio: Ne bih volio da su svi ashabi Allahovog
Poslanika isto mislili, jer bi to ljudima samo otealo vjeru. Oni su bili imami koje treba slijediti. Kada jedan ovjek postupi po jednom, a drugi po
drugom miljenju, onda je to zaigurno laki put.5 Ovaj princip je imam
Medine Malik ibn Enes, r.a., halifi Harunu Er-Reidu, koji htjede imamovo djelo El-Muvetta proglasiti ustavom Abasijske drave, iskazao rijeima:
Vladaru pravovjernih, zaista je razilaenje uleme milost za ovaj ummet, jer
svi slijede ono to pouzdano znaju, svi su na uputi i svi to rade Allaha radi.6
Poznati erijatski pravnik Iraka Sufjan es-Sevri je govorio: Kada
vidi nekog da u pitanjima oko kojih se ulema razila postupa suprot5
6

El-Bagdadi, El-Fekihu ve l-mutefekkih, 2: 85.


Tertibu l-medarik, 1: 192.

112

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

no onome to ti smatra ispravnim, nemoj mu to osporavati...7 Imam


hadisa i fikha, Ahmed ibn Hanbel je odobrio ovaj princip rijeima: Ne
treba erijatski pravnik obavezivati ljude da postupaju po njegovom mezhebu, jo manje ih treba na to prisiljavati.8
Analogno tome, ne treba govornik da navraa ljude na svoj mezheb,
niti da ih na to prisiljava. Isti sluaj je i sa sljedbenikom tesavvufa, ne
treba ljude navraati na svoj mezheb niti ih treba na to prisiljavati. Imam
Zerkei je po ovom pitanju bio veoma jasan i precizan, kada je rekao: Osporavanje (inkar) se koristi onda kada se zanijee ono oko ega je islamska
ulema postigla jednoglasan stav (idma), a to se tie onih pitanja za koja
ne postoji dogovor, za njih se ne kori. Jer svaki mudtehid moe ponuditi tano rjeenje, a moe se desiti da samo jedan od njih ponudi tano
rjeenje. Mi to ne znamo. Prvi muslimani su imali razliite stavove u pojedinanim pitanjima, ali niko od njih nije osporio suprotno miljenje.
Negirali bi samo ono to je bilo suprotno Tekstu, konsenzusu (idmau) ili
oitoj analogiji (kijasu).9
ejhul-islam Ibn Tejmijje je pojasnio ovaj princip rijeima: Ne
moe se osporiti i negirati stav onoga ko se u pitanjima iz oblasti idtihada pozove na miljenje nekog islamskog uenjaka, niti se to moe
uiniti onome ko postupa po jednoj od dvije predaje zabiljeene od
islamskih uenjaka. U sluaju da o jednom pitanju postoje dva razliita
rjeenja, a jedno od njih se uini ispravnijim, postupit e po njemu; a
ukoliko nije sposoban procijeniti ispravnost, slijedit e ulemu u odabiru
pretenijeg rjeenja.10
Na drugom mjestu u Fetvama kae: Pitanja poput ovih se ne spreavaju silom, niti iko ima pravo nametati ih drugima. Argumentacija mora biti
zasnovana na naunim injenicama. Onaj kome se jedno miljenje pokae
ispravnijim, postupit e po njemu; a onome ko bude slijedio one koji preferiraju drugaije miljenje, to se ne smije osporiti.11 Uenjak Arapskog poEl-Bagdadi, El-Fekihu ve l-mutefekkih, 2: 69.
Abdullah aban, Davabitu l-ihtilaf fi mizani s-sunne, Kairo, Darul-hadis, 1997., 96.
Ez-Zerkei, El-Mensuru fi l-kavaid, Kuvajt, Vizaretu l-evkafi ve -uuni l-islamijje, 1985.,
2: 140.
10 Ibn Tejmijje, Medmuu l-fetava, 2: 207.
11 Isti izvor, 3: 79-80.

7
8
9

113

Savremene muslimanske dileme

luotoka Muhammed bin Abdulvehhab je otiao korak dalje pa je zabranio


da se pripadnicima tesavvufa ospori pravo na tevessul (spominjanje u dovama zaslunih umrlih muslimana), rekavi: Zbog toga to su neki uenjaci
tevessul smatrali doputenim i za neke posebno zaslune muslimane, dok su
ga drugi smatrali iskljuivo Poslanikovim, a.s., pravom, te na osnovu toga
to pravo osporavali drugima ili to smatrali pokuenim djelom, ovo pitanje
smatramo jednim od erijatskih pitanja. Iako miljenje veine uleme, koja
kae da je to mekruh, smatramo ispravnim, pravo da to ine ne osporavamo
onima koji drugaije misle, jer pitanja iz oblasti idtihada ne podlijeu
negaciji i osporavanju.12
Da rezimiramo, svaki oblik negiranja, osporavanja i zabranjivanja u
parcijalnim pitanjima iz sfere vjerovanja, prakse ili odgoja treba smatrati
otvorenim krenjem ovog vrstog principa usvojenog od strane cjelokupno priznate islamske uleme. Skrivenim negiranjem treba smatrati
svaki dananji napad na pojedina miljenja mudtehida, vrijeanje istih
i sklanjanje njihovih knjiga od ruku obinog svijeta, kako bi se na taj
nain zatitio od utjecaja i njihovih ideja. A istina je da takav postupak
moe biti samo jedna vrsta negacije koja je potpuno suprotna praksi
prvih muslimana; zato to su prvi muslimani jedan argument suprotstavljali drugom i to su pogrena miljenja i netaan idtihad ispravljali
na nain da time ne bi povrijedili dignitet onoga ko je pogrijeio.
Na osnovu svega navedenog, sljedbenici mezheba moraju potovati
ovaj princip i drati ga se kada se susretnu sa idtihadom koji je u suprotnosti sa njihovim mezhebom, bez obzira da li se ta rjeenja odnose na
pitanja iz oblasti vjerovanja, propisa ili odgoja. Ovdje se mora primijeniti
standard prema kojem je u naem erijatu dozvoljeno neto zabraniti ili
negirati samo onda kada se radi o onome to je Tekstom zabranjeno, to se
smatra neposluhom prema Allahu i grijehom. A to se tie pitanja u kojima
postoji razilaenje uleme, njihovu negaciju ne odobrava niko od priznate
uleme. Razlog tome je injenica da je doputeno zabranjivati samo ono to
je grijeh i to bi u tome bilo otvoreno neprijateljstvo prema pravu na idtihad; a to je erijat dozvolio svim muslimanima kvalificiranim za to, garantirajui svakom mudtehidu dvije nagrade za tano rjeenje, a jednu za
12 Ibn Abdulvehhab, Muellefatu ejh Muhammed ibn Abdilvehhab, III dio, Fetava, 69.

114

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

netano. Uzvieni Allah je pomogao svome siromanom robu piscu ovih


redova da napie skromno djelo o erijatskom pravilu Pitanja iz oblasti
idtihada ne podlijeu negaciji i osporavanju, koje je izdavaka kua Daru
Ibn Hazm objavila ove godine. (Vidi dijelove u ovoj publikaciji urednik).

VII. Obaveza traenja opravdanja za poinjene


greke imama-mudtehida

Zna li se da je proglaavanje nevjernicima uleme i njihovih sljedbenika


strogo zabranjeno (haram) u Kuranu i hadisu, te da je smatrati ih novotarima, razvratnicima i grijenicima sasvim suprotno praksi uenjaka akaida, fikha, usula i terbije, namee se pitanje alternative takvom
pristupu u sluajevima kada se kod uleme ili njihovih sljedbenika uoi
greka u pitanjima formalnog karaktera iz oblasti vjerovanja, prakticiranja ili odgoja.
Smatramo da je iznalaenje opravdanja za greku imama ispravan
odgovor na tu dilemu, prava alternativa i velika obaveza prema njima.
Najvea obaveza prema imamima se sastoji u iznalaenju opravdanja za
njihove greke. elimo pronai opravdanje i za one imame koji su u svom
idtihadu oito pogrijeili, u dovama molimo za njih rijeima Uzvienog:
Oni koji poslije njih dolaze govore: Gospodaru na, oprosti nama i brai naoj
koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima naim bude imalo zlobe prema
vjernicima; Gospodaru na, ti si, zaista, dobar i milostiv! (Al-Har, 10).
Iznalaenje opravdanja za greke imama i onih koji slijede njihova
rjeenja u odreenim parcijalnim pitanjima trai isto i plemenito srce
u kojem nema mjesta za prezir niti za ispoljavanje duhovnog ili fizikog neprijateljstva prema njima. Potrebno je distancirati se od stava da
ih treba smatrati grijenim zbog greaka. Treba vrsto vjerovati da im
je Allah garantirao nagradu za uloeni trud u idtihadu. Uz to traenje
opravdanja podrazumijeva se da su nam poznata mnoga pitanja na koja
su imami ponudili tana rjeenja. Ovu velianstvenu islamsku praksu
nam je naglasio imam Ez-Zehebi koji se nije slagao u nekim pravnim
rjeenjima sa imamom Ibn Abdulberrom, ali mu to nije smetalo da u
115

Savremene muslimanske dileme

biografiji ovog imama napie sljedee: Onome ko proui njegova djela,


bit e jasno koliko je uen bio, kako je jasno razumijevao stvari i koliko je
otrouman bio. Rijei svakog ovjeka su manjkave, osim Poslanikovih,
s.a.v.s., rijei. Treba znati da kada imam pogrijei, to ne znai da odmah
moramo zaboraviti sve njegove zasluge; nego da smo duni moliti za
njegov oprost i traiti opravdanje za uinjenu greku.
alosno je da se neki nai savremenici koriste grekama imama u
idtihadu pojedinih pitanja o vjerovanju, propisima ili odgoju da ih
uvrijede, iskau sumnjiavost u ispravnost njihovog vjerovanja, umanje
njihov doprinos i poloaj koji im pripada i pokopaju sve njihove zasluge
i dobro koje su za sobom ostavili. Uistinu je bolno gledati kako znatan
broj obrazovane omladine traga za propustima i previdima uleme, da bi
kasnije pisali pozamana djela o tome, mislei iz inata da time ine
grandiozna djela.
Ovo nije pojava samo savremenog doba. Istoj nepravdi su davno prije
bili izloeni mnogi islamski uenjaci, zbog ega je praina prekrila njihove
tragove i zasluge, a ljudi su ih se sa nelagodom sjeali, nisu se okoristili njihovim znanjem niti su doli u dodir sa njihovim pisanim djelima i knjigama.
Jedan od alima kojima je uinjena historijska nepravda zbog propusta koji su iskoristili neprijatelji i zlikovci bio je poznati hanbelijski
uenjak Nedmuddin Et-Tufi. Njegovi oponenti su iskoristili pogreni
mu idtihad u davanju prednosti opoj koristi nad erijatskim tekstom,
zbog ega su ga optuili i opisali najloijim osobinama. Meutim, ovi
neprijatelji i pakosnici su zanemarili svijetle primjere ispravnog idtihada i nesumnjive zasluge koje pripadaju ovom imamu. Nevjeto su preutjeli njegove trajne historijske usluge koje je inio islamu i uenicima
toga vremana. Njegovo znamenito djelo Muhtesaru r-revda je najbolji
pokazatelj da je ovaj imam bio obdaren neobinom snagom ispravne
percepcije, zrelog promiljanja i dubokog sagledavanja prilika. U njemu
je pojasnio kako se iza zadovoljstva krije prikrivanje potekoa, a iza
nezadovoljstva razotkrivanje sramota.
Naa savremena historija biljei mnoge primjere kidisanja obrazovanih laika na vjerovanje islamskih velikana i alima, zasnovanih na njihovim previdima, omakama i posrtajima. Optuuju ih za sve i svata.
116

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

Neuka i obrazovana svjetina ispoljava svoju sumnjiavost u ispravnost


njihovog vjerovanja, predanost Allahu i sauvanost od irka. Sve to obian svijet dezorijentira i frustrira, a islamski saf ini nejedinsvenim, razbijenim i posvaanim.
Najkrae kazano, sljedbenici priznatih mezheba moraju princip traenja opravdanja za greke mudtehida uzeti kao platformu i praksu u doivljavanju pogreaka koje u sebi nose razliiti islamski mezhebi. Traenje
opravdanja je najdjelotvorniji metod u popunjavanju pukotina, formiranju saveza, postizanju dogovora, jedinstvu safa i rada na onim poljima
koja su meusobno usaglaena. Nema potrebe ni za kakvim akaidskim,
fikhskim ili programskim neslaganjima, kako ona ne bi postala prepreka
u saradnji i uzajamnoj ljubavi. Svi treba da budu obuhvaeni onim to
islam nosi u svome znaenju. I ashabi su davali razliite fetve o istom pitanju. Da li je to rezultiralo razilaenjem u njihovim srcima? Je li to uticalo
na njihovo jedinstvo. Ili je to moda ugrozilo njihovu meusobnu povezanost? Nije, tako mi Allaha! Hadis o ikindija-namazu u Benu Kurejzi nam
nije nepoznat. Ako su se razili oni koji su bili najblii poslanstvu i poznavanju sutine propisa, zato se mi bijemo zbog nebitnih neslaganja od
kojih ne prijeti nikakva stvarna opasnost. Ako su se imami, koji su najbolje
poznavali Kuran i sunnet, razili i o odreenim pitanjima vodili polemiku,
zato onda mi ne bismo imali irinu koju su oni imali? Ako su se razilaenja
desila u najpoznatijim i najjasnijim erijatskim propisima vezanim za ezan,
kojim se muslimani pet puta na dan pozivaju na namaz i o emu postoje
brojne predaje, zato onda to isto ne bi bilo mogue u pitanjima utemeljenim na argumentaciji miljenja i zakljuivanja.13

VIII. Ne treba se zadovoljiti samo slijeenjem imama

Islamski uenjaci su jednoglasni u ocjeni da u svakom mezhebu ima neprihvatljivih rjeenja. Objektivnost ukazuje na zakljuak da u svim mezhebima ima pogrenih i netanih idtihada. Kao rezultat svega toga imamo
to da su nepogreivost i svetost nespojivi sa ljudskim idtihadom. Svaki
13 Kejfe neteamelu maa t-turas, 133.

117

Savremene muslimanske dileme

imam-mudtehid moe promaiti ili pogoditi, samim tim to je kao i drugi


ljudi podloan zaboravu, previdu i greci; bilo da se radi o sagledavanju
zadatog problema, njegovom razumijevanju ili nainu primjene.
Zbog toga se danas osjea jaka potreba za tim da se svi dobronamjerni i svjesni sljedbenici islamskih mezheba obaveu na kritiku naunoutemeljenu analizu idtihada njihovih imama. Da tokom zrele valorizacije, jasne ocjene, ciljanog progresa i ispravljanja pogrenog proire brojna polja njihovog idtihada i fetve. Obaveza pripadnika mezheba je da
slijede onaj isti put kojim su hodili njihovi imami kada su se vraali istini
nakon to bi im se ona uinila jasnom i kada bi se potpuno predavali
vjerodostojnim dokazima. Pripadnici mezheba se defi moraju distancirati od svih oblika pasivnosti i apatije prema naslijeenim idtihadima i
fetvama, za koje je kasnije dokazano da su bili neprikladni i pogreni.
Allah se smilovao imamu Ebu Hanifi koji je svoja predavanja zavravao rijeima: Ovo je na stav o tom pitanju i mi nikoga na njega ne
obavezujemo, niti kaemo da ga bilo ko protiv svoje volje mora prihvatiti. Ukoliko neko ima bolje rjeenje, neka nam ga slobodno ponudi.14
Allah se smilovao i imamu afiji koji je izrekao svoje na daleko poznate rijei: Ako u mojoj knjizi naete bilo ta to je u suprotnosti
sa sunnetom Poslanika, s.a.v.s., recite da je ispravno onako kako je u
sunnetu, a zanemarite ono to sam ja rekao, kao i rijei: Ako saznate
za sahih-hadis od Poslanika, s.a.v.s., ovo to sam ja rekao bacite od zid.15
Moemo sa sigurnou rei da imami mezheba nisu bili ravnoduni
prema stavovima imama koji su ivjeli prije njih. Da su bili pasivni, ne
bi ponudili sopstvena rjeenja kojima se danas radujemo i pozivamo da
se ne podlegne pasivizmu. Bili su veoma brzi u odustajanju od sopstvenih stavova i idtihada za koje bi shvatili da su neproduktivni i pogreni.
Moda je najbolja ilustracija za to odustajanje imama Earija od mutezilijskog uenja (itizal) i pozivanja u novi mezheb. Imami Ebu Hanife, Malik, afija, Ahmed i drugi su odustali od svojih brojnih stavova i
idtihada. Svi oni su nedvojbeno ukazali na neprihvatanje pasivizma i
gledanja na njihov idtihad ili idtihad drugih imama kao na neku vrstu
14 Ibn Abdulberr, El-Intika fi fadaili l-eimme, 140.
15 Ialamu l-muvekkiin, 4: 173.

118

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

svetinje. Allah se smilovao imamu Karafiju, koji je jasno afirmirao ovaj


princip, rekavi: Ma kako se promijenilo obiajno pravo (urf), prihvati ga; a ukoliko postane neproduktivno, zamijeni ga drugim. Nemoj se
cijelog ivota zadovoljiti onim to je zapisano u knjigama. Ako ti doe
ovjek iz druge pokrajine i upita o odreenom vjerskom pitanju, nemoj
ga vezati za obiaje tvoje pokrajine, nego ga pitaj za njihove obiaje. Na
osnovu njihovih, a ne tvojih obiaja, i na osnovu onoga to je u tvojim
knjigama izdaj mu fetvu. To je istina jasna. Svaki pasivizam ima za posljedicu lutanje u vjeri i nepoznavanje onoga emu su ulema i prvi muslimani teili.16 Allah se smilovao i imamu Ibnul Kajjimu kada je rekao:
Ko ljudima izda fetvu na osnovu onoga to pie u knjigama, pri tome ne
vodei rauna o njihovim obiajima, tradiciji, vremenu, mjestu, stanju i
okolnostima u kojima ive; takva osoba je zalutala i druge moe odvesti
samo u zabludu. Vjeri je nanio veu tetu od doktora koji bi svim ljudima, bez obzira na razliitost bolesti, uvijek isti lijek iz knjige propisivao.
Takav neuki doktor i neuki muftija bi takvim svojim postupkom nanijeli
samo veu tetu vjeri i zdravlju ljudi. Da nas Allah sauva takvih.17
Na osnovu toga moemo zakljuiti da je obaveza svih pripadnika
priznatih islamskih mezheba uporediti jasne kuransko-hadiske tekstove
sa idtihadom imama u pitanjima vjerovanja, erijatskih normi i odgoja;
i odustati od svih rjeenja (idtihada) koja su suprotna jasnim Tekstovima, nastalih kao posljedica propusta, greke ili zaborava. Potreba za
ovim principom je izraenija kod onog seta rjeenja koja se odnose na
odgojnu metodologiju zabiljeenu od imama zuhda i tesavvufa. Nema
niega loeg u tome da se od znaajnog dijela ponuenih rjeenja odustane, zbog toga to su u mnogim primjerima ponuena rjeenja sasvim
oprena jasnim i nedvosmislenim (muhkemat) kuransko-hadiskim tekstovima. Ovo se odnosi prvenstveno na idtihad koji poziva izolaciji i
osamljivanju od ljudi, asketizmu (zuhdu), monatvu, preuveliavanju
malih a omalovaavanju velikih grijeha i drugih rjeenja koja su upuenima u uenje o tesavvufu poznata kao unesena i ubaena u ispravni
sunnijski tesavvuf.
16 El-Karafi, El-Furuk, Dar ihjai l-kutubi l-arebijje, 1346. h.,1: 176.
17 Ibnu l-Kajjim el-Devzijje, Ialamu l-muvekiin an rabbi l-alemin, Bejrut, Darul-fi , 3: 67.

119

Savremene muslimanske dileme

Naravno, odustajanje od ovih i slinih rjeenja ni u kom sluaju


ne znai umanjivanje doprinosa idtihadu od strane imama tesavvufa u
raznim odgojnim pitanjima. Naprotiv, potrebno je vrsto podrati sva
ona rjeenja u kojima nalazimo postizanje krajnjih namjera erijata u
formalnim odgojnim pitanjima.
Bilo kako bilo, treba, takoer, odustati od brojnih filozofskih idtihada zaglavljenih u apstrakciji, kompliciranosti i oteavanju, nastalih kao
posljedica vidljivog utjecaja fiktivnog i formalnog zakljuivanja (logike).
Pod pretpostavkom da je takva vrsta idtihada bila valjana argumentacija
u raspravama voenim sa prvacima hereze i filozofije, danas nema potrebe
za takvom vrstom idtihada jer su heretici izumrli, a njihovo mjesto zauzela generacija sklona eksperimentu i otvorenom (trenutnom) promiljanju.
Neka onda za njih bude prilagoena ona vrsta idtihada koja islamsko vjerovanje (akidu) pojanjava na prirodan nain; lahak za spoznaju i primjenu u stvarnom ivotu, dalek od kompliciranih filozofskih izraza iz nekih
davnih vremena, koji trezveno gledano ne mogu ponuditi valjanu uslugu
plemenitom islamu.
to se tie idtihada u erijatskom pravu (fikhu), treba odustati od
velikog dijela te vrste idtihada i nipoto ne pristati na uahurenost ponuenih rjeenja, posebno u onoj vrsti idtihada koji regulira pitanja
meumuslimanskih odnosa, veinu pravnih pitanja vezanih za mjesto i
ulogu muslimanke u drutvu, kao i veinu pitanja iz oblasti koju imenujemo kao erijatska politika i meunarodni odnosi. Primjetne su brojne
vremenske distance i programski propusti u toj vrsti idtihada, zbog
ega se od njih mora odustati i iznai odgovarajua alternativa.
Distanciranje od krutosti i nepopustljivosti u idtihadima imama u
kojima se nalazi oita greka ili slabost ne treba se odnositi samo na jasne
tekstove iz Kurana ili sunneta. Nuno bi bilo analizirati koliko su krajnji ciljevi erijata zastupljeni u brojnim rjeenjima imama. Znaajan dio
tog idtihada je nastao u odreenim idejnim, drutvenim, politikim i
ekonomskim prilikama koje u veini sluajeva vie nisu aktuelne. Sve
to sa pozicije autentinih islamskih predaja i razuma obavezuje na novo
promiljanje o istim pitanjima, shodno novonastalim idejnim, drutvenim, politikim i ekonomskim prilikama.
120

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

Nije razumno uporno se pozivati na idtihad imama i zanemarivati


da su se idejne, drutvene, politike i ekonomske prilike promijenile,
a upravo njima su se rukovodili imami kada su ponudili preciznija i
pretenija rjeenja o odreenim pitanjima. Najvea obaveza svih pripadnika mezheba se ogleda u nunosti otpoinjanja slijeenja one programske orijentacije koju su slijedili imami mezheba u nuenju rjeenja
za odreena teoloka, praktina i odgojna pitanja. Svi oni su, nudei
ponuena rjeenja, potovali opa pravila, oslanjali se na ope smjernice
erijata, vrlo oprezno i uspjeno vodei rauna o tragovima koje e ostaviti njihov idtihad. Zbog toga je njihov idtihad bio sposoban da kanalie ivotne inovacije i uskladi uenje vjere sa svim segmentima drutva.
Uobiajeno je da se svi sljedbenici mezheba slau u tome da je zabranjeno idtihad imama smatrati svetinjom, ali je alosno to da ga ogromna
veina pripadnika mezheba tako doivljava. Mnogi od njih nikako ne
mogu prihvatiti dobronamjernu kritiku onog dijela idtihada nastalog
kao posljedica oitog ideolokog utjecaja ili tada vaeih politiko-drutvenih prilika. To neprihvatanje se smatra davanjem odreene forme svetosti idtihadu imama, bez obzira da li se to odnosi na vjerovanje, propise
ili odgoj, to ih onda sputava da selektivno revidiraju odreene stavove.
Potpuno smo uvjereni da bi sami imami, kad bi danas ivjeli sa
nama, ponudili potpuno razliita rjeenja za ista pitanja u potpuno promijenjenim okolnostima. Najbolji argument za to su bagdadska rjeenja
(idtihad) imama afije, koja se uveliko razlikuju od rjeenja ponuenih
u Kairu. Strano je to to veina sljedbenika mezheba ne moe ni uti
za bilo kakav novi idtihad, umiljajui da e potonji idtihad samo
ukazati na manjkavost i neispravnost onog ranijeg. Meutim, sutina je
sljedea; neslaganje novijeg sa ranijim idtihadom je mogue podvesti
pod ono to poznavaoci metodologije i samog erijatskog prava nazivaju
promjenom vremena, a nikako promjenom dokaza i argumenata.
Najvanije u svemu ovome je postojanje opravdane nade da e u prsima sljedbenika mezheba biti one potrebne irine za prihvatanje revizije jednog dijela idtihada nastalog pod utjecajem zamrenih politikih,
drutvenih, ekonomskih i odgojnih okolnosti, znaajnih za period rane
kodifikacije islamskih pravaca (mezheba) u sferi vjerovanja, propisa i od121

Savremene muslimanske dileme

goja. Smatramo da znaajan dio tih rjeenja nije usaglaen sa politikim


okolnostima, niti sa socijalnim, ekonomskim i odgojnim ambijentom u
kojem egzistira ummet danas. To obavezuje na ponovnu analizu zadate
upitanosti. Neophodno je odrei se onoga ega je mogue odrei se, poboljati ono to doputa progres i ugraditi odreene inovacije u savremeni
idtihad. Idtihad klasinih erijatskih pravnika o pitanjima koja se danas
najee definiraju kao erijatska politika, meunarodni odnosi, uloga
muslimanke u razliitim politikim, drutvenim, ekonomskim, pravnim
i odgojnim procesima, islamsko prisustvo u nemuslimanskim sredinama;
samo su neka pitanja koja vjerno ukazuju na takvu potrebu. Na to ukazuju i brojni nauni instrumenti, logiki i racionalni argumenti kojima
su se sluili uenjaci mutezilijske, earijske ili maturidijske kole kelama
tokom uvjeravanja neobrazovanog i obrazovanog svijeta u ispravnost temeljnih naela islama. Potreba za ovakvim pristupom je vea u idtihadu
do kojeg su doli uenjaci zuhda i onoga to nazivamo ienjem due,
ustezanjem od uivanja u dozvoljenim uicima, osamljivanjem, stalnim
razmiljanjem o Ahiretu; o emu je imam Muhasebi napisao znamenito
djelo Et-Tevehhum, to bi se moglo prevesti kao Fantazija.
Spomenuta i slina pitanja je potrebno jo jednom preispitati i usporediti sa trenutnim drutvenim, politikim i ekonomskim prilikama.
Neophodno je napustiti odreena rjeenja namijenjena davno prolom
vremenu, usporediti ih sa Objavom i povezati nepromjenljivost nebeske
Objave sa promjenljivom zemaljskom zbiljom.
Openito gledajui, izvjesno je da postoji nada da e svi sljedbenici
mezheba odustati od insistiranja na jalovim, tetnim i vremenski uslovljenim mezhebskim razlikama, koje predstavljaju tamni dio nae bogate
historije. Jo veu nadu polaemo u to da e se oni odrei svih akaidskih,
fikhskih i odgojnih rjeenja koja su vodila, i jo uvijek, vode bolnom cijepanju islamskog safa i danononom kidanju oekivanih struna islamskog
jedinstva. Takva vrsta idtihada upropatava svaku priliku toliko oekivane islamske solidarnosti. Upravo takav pristup je omoguavao, i jo uvijek
omoguava, svakolikim neprijateljima ummeta da nametnu svoje intelektualno tutorstvo, kulturnu superiornost, politiku nestabilnost i ekonomski diktat.
122

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

IX. Neminovnost revizije mezhebskih rjeenja

Polazei od toga da je osoba koja se bavi idtihadom (mudtehid) dio


okoline, vremena, uvjeta i prilika u kojima ivi; imajui na umu direktan
i indirektan utjecaj vremena, mjesta i prilika na njegov idtihad i miljenja proizila na osnovu razliitih hipotetikih ili parcijalnih tekstova;
neminovno je da pripadnici mezheba izanaliziraju jedan dio idtihada
imama. Pomenuta analiza treba biti nauno utemeljena, usklaena sa
trenutnim svjetskim gibanjima, posljednjim idejnim promjenama, drutvenim progresom i najnovijim socijalno-politikim prilikama. Revizija
treba biti uraena tako da uvai sve novonastale okolnosti i savremene
prilike. Ona treba odabrati ona znaenja koja odgovaraju novim okolnostima i koja svojim usmjerenjem, tanou i zrelou jaa ono to je
Allah tim propisom elio da se postigne. Cilj revizije treba biti da se ojaa
ona vrsta idtihada koju je potrebno ojaati, a da se odustane od one
vrste idtihada koja je neprilagodliva realnosti vremena u kojem ivimo.
Ovaj princip poiva na pozivu upuenom sljedbenicima mezheba
da idtihad imama mezheba doivljavaju kao jedan, a ne kao vie mezheba. To je mogue ostvariti ukoliko se uvae rjeenja imama najprikladnija naem realnom stanju i ukoliko se meu tim brojnim i razliitim rjeenjima odaberu ona koja su najusklaenija sa stanjem ljudi ovog
vremena. Cjelokupni islam je iri od svih fikhskih, akaidskih i sufijskih
mezheba zajedno. Sigurno je i sveobuhvatniji od toga da ga bilo koji
akaidski, fikhski ili odgojni pravac moe objediniti u sebi. Nemogue
je da bilo koji mezheb, uvaavajui sav njegov doprinos u idtihadu,
moe adekvatno odgovoriti svim zahtjevima vremena i prostora; niti je
u stanju ponuditi ljekoviti mehlem za bolesti svakog vremena, mjesta
ili stanja. Zbog toga se moraju krajnje iskoristiti sva rjeenja islamskih
mezheba ranijih, sadanjih i buduih imama. Sve to mora biti u cilju
buenja sveobuhvatnog islama i njegovog trezvenog ukljuivanja u ivotne tokove i progres ljudi.
Pored navedenog, ovaj princip poiva na sigurnom odustajanju od
svih filozofskih, fikhskih i sufijskih rjeenja nastalih na temeljima odreenih politikih i historijskih prilika koje su u crno zavile intelektualnu,
123

Savremene muslimanske dileme

politiku i drutvenu zbilju. Posljedica toga je ogromna rascjepkanost


ummeta. Zbog toga su pripadnici mezheba duni osloboditi se naslaga
tih bolnih politikih prilika. Intelektualno, akaidsko, fikhsko i sufijsko
naslijee takve vrste idtihada treba pohraniti u stranicama gorke historije. Potrebno je na lijep nain okrenuti se od osoba koje su ponudile
takvu vrstu idtihada, postupajui po kuranskim rijeima: Taj narod je
bio i nestao; njega eka ono to je zasluio, i vas e ekati ono to ete zasluiti, i vi
neete biti pitani za ono to su oni radili. (Al-Baqara, 11)
Nema nikakve sumnje da je neizlaganje idtihada imama objektivnoj reviziji zapravo umanjenje naunog znaaja i realne programske
vrijednosti ponuenih rjeenja. Suprotstaviti ih rjeavanju kriza ili savremenih kataklizmi, zapravo bi znailo opteretiti ih onim to ne mogu
iznijeti. Oito je da bi time bila nanesena velika teta programskoj, naunoj i spoznajnoj vrijednosti tih idtihada.
Umjesto toga potrebno je graditi stavove na onom dijelu idtihada
koji je prihvatljiv i odgovarajui. Potrebno je koristiti onu programsku
platformu idtihada koja je plodonosna i djelotvorna. Prije toga je potrebno oivjeti onu metodologiju koja ima za cilj pametno iskoristiti
nain razmiljanja do koga se dolo u dananje vrijeme.
Veoma je vano ne podlei pritisku onih koji sugeriraju da je zabranjeno prouavati pitanja o kojima su imami dali svoj sud. Oni misle da
se o onome to je bilo nema ta novo rei. A sve upuuje na to da za to
postoje tolike mogunosti i da se danas, jednostavno, moraju ponuditi
bolja rjeenja nego ranije. Instrumenti idtihada su danas bolji nego u
davna vremena. Provjera autentinosti hadisa, upoznavanje sa pitanjima
oko kojih je ulema postigla konsenzus, iitavanje principa kojima su
se rukovodili imami idtihada u argumentaciji i zakljuivanju danas su
dostupniji. Sve to je bilo teko dostupno onima koji su se tada bavili
idtihadom, a danas je takva blagodat dostupna ljudima.
Prema tome, ne postoji nikakva erijatska ili racionalna zabrana da
se ponovo razmotre ona pitanja o kojima je ranija ulema ponudila odreena rjeenja. Naravno, pod uvjetom da je takva osoba osposobljena da
moe upotrijebiti sve instrumente potrebne za idtihad, vodei rauna o
krajnjim ciljevima erijata i realnom stanju drutva.
124

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

Velika je nepravda to to ostaci pobornika slijepog slijeenja mezheba


vrijeaju svojim jezicima mnoge ranije i sadanje mudtehide; sumnjaju
u njih, a zatim ih proglaavaju nevjernicima! To ine samo zato to su pronali neka njihova miljenja koja se razlikuju od stavova klasine uleme.
Proglaavanje nevjernikom bilo koje osobe sposobne da se bavi
idtihadom smatra se skretanjem sa puta i otvorenim neprijateljstvom
prema jasnim Tekstovima koji zabranjuju klanjaa proglaavati nevjernikom. Svima umijeanim u ovaj gnusni zloin u tim tekstovima je nagovijetena oita propast i lo zavretak.
Da rezimiramo. Sljedbenici svih islamskih mezheba su duni vrsto vjerovati u prihvatljivost revizije velikog broja ponuenih idtihada
imama. Ta revizija mora biti objektivna i nauno utemeljena, a ponuena rjeenja e biti korekcija, izmjena, poboljanje ili dodatak ranijem
idtihadu. Ona e biti odgovor na stalne misaone promjene, neprestane
drutveno-politike izazove i nadolazee odgojno-ekonomske promjene.
Takve procese mogu kanalisti i usmjeravati samo one osobe koje su
sposobne baviti se idtihadom u svakom vremenu i prostoru. Obnova
idtihada u svom punom znaenju i namjeri podrazumijeva oprezan
hod po putu ranijih imama. Ona znai odgovorno oivljavanje otvorenosti koja je krasila imame prema svemu onome to je novo i razumno.
Prilagoavanje svemu novome kroz primjenu i podrku u sebi nosi postupanje po principu koji potencira na tome da je uenje islama prihvatljivo za svako vrijeme i mjesto. Najbolja argumentacija za to se nalazi u
otvorenoj obnovi idtihada, to opet znai da su svaki idtihad i obnova
posebno vani za svako vrijeme i mjesto. To dvoje jednostavno mora
biti prisutno, primjenljivo i afirmativno za svako vrijeme i svako mjesto.

X. Nunost saradnje na implementaciji rjeenja oko kojih postoji saglasnost ili se podrazumijevaju u islamu

Postoji saglasnost o tome da se islam sastoji od glavnih i sporednih elemenata, nepromjenljivih i promjenljivih dijelova, preciznih i dvosmislenih tekstova, krajnjih ciljeva i odreenih metoda za njihovo ostvarenje.
125

Savremene muslimanske dileme

Postoji saglasnost, kako obinog svijeta tako i uleme, da se ono to je po


svojoj sutini nepromjenljivo ne moe mijenjati ili zamijeniti neim to
je posljedica promjene vremena, prostora, stanja, obiaja, tradicije i trenutne situacije. Postoji saglasnost mezhebskih grupacija i o odreenim
propisima u vjerovanju, primjeni i odgoju. Kada sve to postoji, onda je
potrebno da sljedbenici mezheba, a na to sve ukazuje, ozvanie i zabiljee sve ono oko ega su saglasni u vjerovanju, prakticiranju i odgoju.
Ono oko ega se mezhebi slau zauzima ogroman prostor. Nemogue ga je valorizirati, prakticirati, primijeniti nitii mu dati znaaj koji
mu pripada ako se tome ne posveti cijeli ummet. Popunjavanje tog prostora, u osnovi, poiva na nunom distanciranju od zaokupljenosti i
pridavanja velikog znaaja sporednim akaidskim, fikhskim ili odgojnim
pitanjima kada se shvatanja i razmiljanja ljudi o njihovim znaenjima i krajnjim ciljevima razlikuju. Ovu dimenziju potvruje znameniti
islamski uenjak Jusuf Kardavi kada kae: Zajedniko polje naeg rada
nas obavezuje na ogroman trud, velika materijalna izdvajanja, pozitivnu
energiju i stalno zalaganje. Obavezuje nas na mobiliziranje cjelokupnog
materijalnog, mentalnog i duhovnog potencijala, kako bismo odgovorili
izazovima, savladali prepreke i time realizirali postavljene ciljeve. Ono
oko ega su islamski uenjaci postigli konsenzus nije malo, niti je beznaajno. To je neto veliko, znaajno i opasno. Tome ne pridajemo ni deseti dio energije koju ulaemo u ono oko ega se ne slaemo, u nebitne
bitke i pitanja oko kojih se razila klasina, savremena i budua ulema;
i o kojima se nikada dogovoriti nee. Ovdje je vano naglasiti da se mi
danas slaemo po mnogim pitanjima, to nas obavezuje na mobilizaciju,
dodatni napor i oslobaanje od uahurenosti i statinosti. Islam e, kao
to ree poznati islamski mislilac ekib Arslan, izgubiti samo onaj koji
je nezainteresiran i statian.18
Nikome ne treba posebno pojanjavati znaaj i nunost meusobne
saradnje u onome oko ega se svi slaemo. Budunost ummeta je zalog stepena ostvarenog jedinstva njegovih sinova, solidarnosti njegovih
naroda i saradnje njegovih grupacija u primjeni vjerskih, praktinih i
odgojnih propisa oko kojih postoji saglasnost.
18 Kejfe neteamelu maa t-turas, 177-179.

126

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

Saradnja na onome oko ega se slaemo znai iznai opravdanje


za svoga brata za ono oko ega se ne slaemo. Znai distancirati se i ne
teretiti ga za njegov idtihad i drugaiji nain razmiljanja. Znai uiniti
sopstvena prsa dovoljno prostranim da prihvate dugaije miljenja brata
muslimana o onome to je valjano protumaiti i na drugi nain.
Sasvim je normalno da mi ne negiramo to da su neka miljenja i ponuena rjeenja imama posljedica njihovog previda i omake. Dunost
je svakog muslimana koji se upozna sa takvom vrstom idtihada da posavjetuje svoga brata i pomogne mu da se distancira od slijeenja onih
rjeenja koja su posljedica previda i posrnua. U tome se treba pomoi
oprobanom kuranskom metodologijom, pozivajui na put Gospodara
svoga mudro i lijepim savjetom i na najljepi nain raspravljajui!
Sve u svemu, ne postoji alternativa mudroj saradnji, snanom potpomaganju, iskrenoj solidarnosti, vrstoj i otvorenoj povezanosti islamskih grupacija. Islamski ummet danas treba jedinstvo u razliitosti i razliitost u jedinstvu. Jedinstvo u razliitosti se ogleda u maksimalnom
angairanju nacionalne i jezike arolikosti na putu jaanja saradnje i
potpomaganja meu islamskim narodima.
A razliitost u jedinstvu se ogleda u uzimanju koristi iz svakog mogueg oblika jedinstva, polazei od politikog jedinstva zasnovanog na
iskrenom prihvatanju pozitivne razliitosti, preko ekonomskog jedinstva islamskih naroda, zasnovanog na ekonomskoj solidarnosti i usaglaenoj strategiji, penjui se ka idejnom jedinstvu, zasnovanom na jedinstvu vizija u rjeavanju sudbonosnih pitanja ummeta, zavravajui sa
jedinstvom kulture i odgoja, zasnovanim na islamskoj kulturi, koje e
zatim postati okvir za sve oblike kulture u islamskom svijetu.
Ostvarenje tog prieljkivanog i mogueg jedinstva svi islamski mislioci
smatraju dogovorenim stavom meu muslimanima i onim to nam vjera i
razum nalau. Meutim, jo uvijek smo previe koncentrirani na bacanje
utog i crvenog svjetla na sopstvena akaidska, fikhska i odgojna neslaganja;
to samo produbljuje idejna, grupacijska i mezhebska trvenja meu sinovima ummeta.
Bilo kako bilo, sa ovim principom smo stigli do posljednjeg od deset principa, koje smatramo obavezujuim prilikom saradnje sa razliitim
127

Savremene muslimanske dileme

islamskim mezhebima. Njihovom primjenom e se postii jedan civilizacijski nivo i pozitivna klima meu islamskim grupacijama. Primjenom navedenih principa okonat e se primitivni frakcijski okraji u islamskom svijetu. Njihovom primjenom e se ublaiti misaona i metodoloka stagnacija,
koja je kao posljedica poremeenih vrijednosti zahvatila veliki dio ummeta.
Oekujemo da e ovi principi nai put do njihove praktine primjene, da e jednog dana nestati mentalnih, socijalnih, kulturolokih i
pedagokih barijera meu islamskim grupacijama. To Allahu, d.., nije
teko, jer On sve moe, ali veina ljudi to ne zna.

Zakljune misli i najznaajniji rezultati studije


Uz Allahovu pomo, stigosmo do posljednje stanice ove studije. Obuzima me osjeaj gotovo izvjesne nade da u se jednog dana vratiti ovoj
vrijednoj temi, proiriti je, dograditi, ispraviti i poboljati. Koristei se
praksom ozbiljnih akademskih radnika, koji svoje studije zavravaju rezimeom najznaajnijih rezultata studije, navest u one rezultate do kojih
sam doao istraujui ovu temu, u sljedeim takama:
Prvo: Ouvanje bogate islamske batine ne postie se tako to emo
je proglasiti svetom. Ona se uva razvijanjem njenih riznica i eksploatacijom bogatstva plemenitih komponenti iz vjerovanja, propisa i odgoja.
Naravno, nemogue je postii stalni progres i profit ukoliko nema duboke
svijesti o bogatstvu batinjenom u naunim riznicama, spoznajnom bogatstvu i informacijskoj prisutnosti. To je nemogue postii ako se islamska batina vrsto uokviri u odreeni iezli ili aktuelni dogmatski, pravni
i odgojni okvir. Sutina je u tome da islamska batina prevazilazi svaki
mezheb, bez obzira na njegovu teinu, znaaj i mjesto koje zauzima u
ivotu svojih sljedbenika.
Drugo: Treba napraviti jasnu razliku izmeu kritike i kritiziranja
batine. Kritika batine je, prema miljenju veine islamskih uenjaka, zapravo davanje savjeta i ona je kao takva jasno nareena u hadisu: Vjera je iskren odnos i savjet! Prema kome?, rekosmo. Allahu,
Njegovom Poslaniku, Njegovoj Knjizi, voama i svim muslimanima.
128

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

Krajnja namjera kritike je provedba idejne, programske i realne analize


miljenja i idtihada nastalog kod imama idtihada. Ona je nain snanijeg pozicioniranja onog dijela idtihada koji je zasnovan na ispravnom
rasuivanju. Kritika je put ka odustajanju od iznuenog i promjenama
podlonog idtihada, uz krajnje distanciranje od bilo kojeg oblika povrede digniteta imama.
Kritiziranje je emotivna i neobjektivna kritika samih imama, a ne
njihovih miljenja i idtihada. Takav pristup se smatra zabranjenim, neprimjerenim i neprijateljskim prema imamima i njihovom ugledu koji
uivaju kod ljudi. Glavna karakteristika kritiziranja je elja da se umanji
ugled imama i satanizira njihov neuspjeli idtihad. Kritika ne kida vezu
idtihada sa imamima i usmjerena je ka miljenju, a ne integritetu imama.
Prema tome, kritiko promatranje islamskog naslijea je erijatska obaveza pred kojom islamska ulema ne bi smjela uzmicati. Na taj nain e se
sauvati naslijee i dati novi pravac usmjeravanju, upuivanju i napretku
muslimana. to se, pak, tie kritiziranja, ono je zabranjeno i destruktivno,
te bi se na svaki nain trebalo distancirati od takvog pristupa.
Tree: Bogato intelektualno naslijee treba podjednako iskoristiti kao
i batinu ashaba, tabiina i tabitabiina. Nije pametno intelektualnu batinu
omeiti samo jednim akaidskim, fikhskim ili odgojnim pravcem, svejedno
da li se radilo o naputenom ili aktuelnom mezhebu. Neophodno je u
potpunosti iskoristiti ostavtinu naih oeva i djedova ukoliko se u tome
krije dio sigurne ostavtine ummeta. Idtihad ashaba, tabiina i tabitabiina
je sazdan na ispravnom poimanju i svijetlim idejama, kojima se ummet
mora okoristiti jednako kao to se okoristio idtihadom generacije imama
koji su ivjeli poslije tabiina.
etvrto: Termin mezheb se upotrebljava u dva znaenja. Prvo oznaava skupinu meusobno povezanih miljenja i teorija. Drugo oznaava
skupinu rjeenja (idtihada) i fetvi izdatih od strane priznatog imama o
pitanjima oznaenim kao formalna i podlona promjenama. Ovo drugo
zanaenje je danas u masovnoj upotrebi, zbog postojanja raznolikosti
poimanja, idtihada i miljenja nastalih kao odgovor na odreena sekundarna pitanja. Samo postojanje vie mezheba podrazumijeva postojanje
vie miljenja i idtihada. Polje islamske misli je poznato po nastanku
129

Savremene muslimanske dileme

brojnih akaidskih, fikhskih i odgojnih pravaca, te je vrlo neizvjesno kakvi


e se pravci pojaviti u budunosti, s obzirom da su idtihad i obnova dva
validna osnova bez kojih se ne moe, bude li ummet elio vratiti lidersku
poziciju u civilizacijskom napretku, ili uestvovati u kanalisanju realnog
ivljenja i usklaenosti ivota sa uenjima plemenitog erijata.
Peto: Studija je prije svega pokazala erijatsku utemeljenost postojanja akaidskih, fikhskih i sufijskih mezheb, poevi od programskog
poimanja i objektivnog promiljanja o poznatoj poslanikoj obznani o
postojanju tri osnovne komponente od kojih je sainjena ova plemenita
vjera; islama, imana i ihsana. Ta obznana je pojasnila pet stubova islama, detaljno razjasnila temelje vjerovanja i sutinu ihsana. Na temelju te
obznane nastali su mezhebi, danas poznati kao fikhski mezhebi, putem
kojih se eljelo odgovoriti na pitanja vezana za prvi temelj, za islam. Zatim
su nastali razliiti akaidski mezhebi, putem kojih se eljelo odgovoriti na
pitanja vezana za drugi temelj, za iman. to se tie odgojnih (sufijskih)
mezheba, oni su nastali kao elja da se putem njih odgovori na pitanja
vezana za trei temelj, za ihsan.
Svijest o ovom monom erijatskom principu nastanka fikhskih,
akaidskih i sufijskih mezheba ima za cilj distanciranje od upuivanja optubi na raun iskrenog idtihada za koji slijedi nagrada kojima se eljelo
poduiti obian svijet ovim trima temeljima. Plemeniti erijat je ostavio
dovoljno prostora u svakom vremenu i na svakom mjestu za idtihad u
svim pitanjima vezanim za ova tri principa, uvjetujui da idtihad ostane u granicama onoga to islamska ulema naziva pitanjima idtihada.
Ova pitanja kao to je poznato kod islamskih uenjaka obuhvataju
polje vjerovanja, propisa i odgoja. Naravno, ovo je potpuno suprotno
shvatanju mnogih neukih muslimana da se pitanja iz oblasti vjerovanja
ne ubrajaju u pitanja idtihada. Istina je da kako god pitanja iz oblasti
propisa (fikha) potpadaju pod idtihad, u istoj ravni moramo posmatrati akaidska i odgojna pitanja. Idtihad se u svojoj konanoj formi smatra
zrelim naunim istraivanjem o odgovarajuim erijatskim propisima,
koji u Objavi nisu detaljno, jasno i nedvosmisleno pojanjeni. Poznato je da se znaajan broj akaidskih i odgojnih pitanja ubraja u pitanja
utemeljena na promjenljivim (zanni) tekstovima, ili pak nisu nikako
130

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

utemeljena na tekstovima, to podrazumijeva provoenje idtihada u


dijelu podlonom promjenama unutar Tekstova.
Nauni standardi nalau da islamska ulema odgovori izazovu programskog definiranja erijatske zadae mezheba, posebno odgojnog (sufijskog) mezheba. Jasno isticanje prihvatljivog erijatskog osnova ovih
mezheba naslonjenog na tekstove Mudre Knjige i istog sunneta ima za
cilj poveati saglasnost i jedinstvo stavova meu sljedbenicima mezheba.
Time se eli odustati od velikog broja pogrenih utisaka i propisa koje
je obian svijet izrekao o mezhebima i pripadnosti njima, mislei da su
mezhebi krajnji cilj; a istina je da su oni samo sredstvo za razumijevanje
ciljeva erijata i pitanja vezanih za tri temelja.
esto: Studija je pojasnila da su idejne promjene, politike i socijalne
prilike jasno utjecale na nastanak akaidskih, fikskih odgojnih mezheba,
kao i na znaajan dio idtihada imama. Poznato je da su idejni ambijent,
politike i drutvene prilike imale, i jo uvijek imaju, utjecaj na shvatanja,
miljenja i idtihad nastao oko sporednih akaidskih, fikhskih i odgojnih
pitanja, jednostavno zato to je mudtehid dio sopstvenog okruenja,
vremena, prostora, uvjeta i prilika. Svi pobrojani faktori i stanja se refl
raju u njegovom poimanju i idtihadu. S druge strane i sam mudtehid
nastoji utjecati na njih svojim idtihadom osmiljenim da prilike uskladi
sa erijatom, a islamsko uenje uini korektorom tih prilika.
Zbog toga se ini prikladnim da sve razumne osobe imaju na umu
ovu dimenziju idtihada imama, umjesto da ga zaogru platom stalnosti, neupitnosti, svetosti i nepogreivosti; to moe biti odlika samo sveobuhvatne Boanske objave. Utjecaj vremena, prostora, prilika i stanja na
idtihad imama znai otvorenost idtihada bez obzira na njegovu naunu, spoznajnu, prostornu i vremensku vrijednost za promjene, izmjene
i prilagoavanje uvijek kada se promijeni vrijeme, prostor, uvjeti i stanje.
Sedmo: Korijeni nastanka akaidskih, fikhskih i odgojnih mezheba
seu do historijskog momenta kada je Poslanik, a.s., preselio na Bolji
svijet. Taj momenat je ponudio prvu klicu idejnog postanka mezheba.
Oni se javljaju nakon pojave brojnih komentara kuranskih tekstova,
posebno onih poznatih kao hipotetiki (zannijjat). To je ujedno bio poetak poveanog broja idtihada izreenog o tim tekstovima, nakon ega
131

Savremene muslimanske dileme

se vie nije moglo govoriti o samo jednom moguem znaenju tih tekstova u erijatu. Svijest o programskoj dimenziji i snazi argumentacije
ovog momenta moe pobuditi vrsto ubjeenje u legitimnost nastanka i
brojnosti mezheba. Takva svijest moe pomoi da se nadvlada razmiljanje prema kojem postojanje mezheba treba ograniiti samo na one koji
su nastali u predveerje straha od brojnosti idtihadskih mezheba. Ona
e pomoi da prevlada ono razmiljanje koje vjeruje da samo pjena nestaje, a da ono to koristi ljudima ostaje na zemlji. Pouka (ibret) nikada
nije bila, niti e ikada biti u brojnosti; bila je i bit e u vrsti.
Osmo: Krajnjim ciljevima koje su mezhebi htjeli postii svojim nastankom smatra se hizmet vjeri, poduavanje obinog svijeta islamu i dolazak do odabira najispravnijeg znaenja. Islamski mezhebi meusobno
dijele ove uzviene ciljeve. Zbog toga je pogreno optuivati te mezhebe
i njihove pripadnike, sumnjati u njihovu odanost Allahu i sauvanost od
injenja irka. Prava je nepravda dovoditi u pitanje iskrenost nijjeta ovih
velikana, koje je samo iskrena elja da pomognu vjeru pokretala ka osnivanju mezheba. Nadali su se da e na taj nain pomoi obinom svijetu da
shvati sutinu islamskog uenja, te da e na osnovu toga njihovi postupci
biti lijepi i ispravni.
Ovo je stalno potrebno imati na umu kako bismo nali opravdanje
za odreena posrnua, omake i greke imama i sljedbenika. Na taj nain
emo biti u prilici da inimo dove za ove imame, da ih potujemo i cijenimo zbog njihovih plemenitih namjera koje vrsto stoje iza njihovog
idtihada.
Deveto: Pojedini islamski uenjaci su prihvatili koncept razlikovanja
pitanja u kojima je doputeno izriito oponaanje stava uleme (taklid) od
pitanja u kojima to nije doputeno. Veina islamskih uenjaka smatra da
taklid nije dozvoljen u pitanjima vezanim za vjerovanje, a da je to dozvoljeno u detaljnim propisima vjere (furu). Ova studija je pokazala da je
polje taklida omeeno preciznou i objektivnou, zbog toga to pitanje
dozvoljenosti ili zabrane taklida ne treba poivati na tome da li je neko
pitanje iz oblasti vjerovanja (akaida) ili propisa (fikha).
Potrebno je voditi rauna o samoj prirodi tekstova, odnosno da li
su oni konani (kati) ili hipotetiki (zanni); bez obzira na to da li su ta
132

Kutb Mustafa Sano / O PRINCIPIMA SARADNJE MEU PRIPADNICIMA RAZLIITIH ISLAMSKIH KOLA

pitanja akaidska, fikhska ili odgojna. Sutina je u prirodi tekstova navedenih u pitanjima. Ukoliko su oni hipotetiki (zanni), taklid je mogu,
bez obzira na to jesu li ta pitanja iz oblasti vjerovanja, propisa ili odgoja.
Potrebno je vidjeti koje pitanje moe biti predmet taklida, jer je taklid
mogu samo u pitanjima nastalim kao rezultat idtihada. Taklidom se
oznaava miljenje preuzeto od imama o onim pitanjima u kojima se do
rezultata dolazi iskljuivo idtihadom. Ukoliko to nije sluaj, taklid je
nemogue sprovesti. Jednostavno nije mogue da jedan priznati islamski uenjak ponudi sopstveno rjeenje na upitanost o onome o emu
postoji direktan Tekst. Pretpostaviti mogunost taklida o upitanosti o
kojoj imamo direktan Tekst, samo je teorijska i nju je nemogue sprovesti u stvarnosti.
Kada je to ve tako, neophodno je prevazii podjelu na pitanja u
kojima je mogu i pitanja u kojima nije mogu taklid. to se tie dileme
da li je sa stanovita erijata taklid doputen ili nije; ova studija je pojasnila da se radi o istovjetnom principu pet obavezujuih propisa (el-ahkamu t-teklifijje hamse). To znai da teklif moe biti obaveza (vadib),
ali i da moe biti zabranjem (mahzur). Obavezan je svim osobama nemonim da samostalno spoznaju cilj erijata u odreenom erijatskom
pitanju. Zabranjen je svim osobama koje samostalno mogu doi do tog
znaenja. Tako je i sa ostalim obavezujuim propisima.
Prema tome, stav erijata o taklidu je uvjetovan sposobnou ili
nesposobnou muslimana da samostalno doe do onoga to erijat eli
postii odreenim idtihadskim pitanjem. Doputena granica izriitog
oponaanja stava uleme (taklid) zavisi od moi razumijevanja ciljeva erijata u pitanjima fleksibilne prirode. Od jaine ili slabosti te moi zavisi
doputenost upotrebe taklida.
Deseto: Ova studija je osvijetlila i stavove uenjaka o eklekticizmu,
odnosno pozajmljivanju iz razliitih mezheba (telfik). Dolo se do zakljuka da je ovo pitanje jednako pitanju taklida. Osoba koja je sposobna samostalno i uz pomo jasnih programskih instrumenata komparirati snagu
tih dokaza, obavezna je to initi. Osobi koja to nije sposobna initi zabranjeno je da se time bavi, kako se ne bi poigravalo sa propisima erijata i
poremetilo postupanje po njima.
133

Savremene muslimanske dileme

Kada je rije o koritenju olakica (ruhas), ova studija se dotakla i


tog pitanja. Dolo se do zakljuka da nije zabranjeno koristiti se olakicama ukoliko se njima eli postii lake, jednostavnije, prikladnije i
prihvatljivije rjeenje u ponuenom idtihadu, zbog toga to se olakavanje i otklanjanje potekoe ubrajaju u originalne islamske principe od
kojih nije dozvoljeno odstupiti da bi se postupilo suprotno. Meutim,
ukoliko se pod olakicama misli na posrnua, omake i greke uleme,
tada muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da se
njima koristi, zbog toga to takve olakice u sebi nose statinost prema
predajama, a dobro je poznato da je u statinosti zabluda u vjeri i nepoznavanje namjera uleme i prvih muslimana.
Jedanaesto: Ova studija je pokazala da je doputeno slijediti jedan
odreeni mezheb, bilo da je rije o akaidskom, fikhskom ili odgojnom
mezhebu, te da u tome nema valjane erijatske niti racionalne zabrane,
zbog toga to se mezhebi u svojoj biti smatraju pomonim sredstvima
za postizanje krajnje namjere erijata u odreenim idtihadskim pitanjima, kao i zbog toga to se smatraju saetim nastojanjem islamskih
velikana da svojim paljivim rjeenjima podue obian svijet propisima,
krajnjim namjerama i tajnama erijata.
Zato bi bilo neobjektivno i nerealno pozivati obian svijet i ulemu
da ne slijede nijedan mezheb. Svima je poznato da obian svijet nije
sposoban samostalno doi do znaenja koja erijat eli postii u odreenom idtihadskom pitanju. Treba im neko ko e im u tome pomoi.
Nee nai bolje i prikladnije pomoi od mezheba i kroz historiju islama
izbruenog idtihada o pitanjima vjerovanja, propisa i odgoja.
Pozivati nepriznavanju mezheba znai pozivati u novi mezheb, koji
se u osnovi ne pomae rjeenjima ranijih mezheba, nego se direktno
upuuje na Kuran i sunnet. U sutini se radi o novom zahirijskom
pristupu. Zahirije su bili poznati islamski mezheb, tako da se ovaj novi
poziv moe smatrati hodom po stazama drevnih zahirija, poznatih po
tome da su odbacivali i da nisu prihvatali mezhebe prije njih.
Bilo kako bilo, ne postoji kuransko-hadiski tekst, analogija ili predaja koji zabranjuju obinom svijetu da slijedi odreeni akaidski, fi ili
odgojni mezheb, sve dok je taj mezheb u islamu priznat i dok ne negira
134

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

ono to u islamu ima karakter nepromjenljivog. Ne postoji nita to


bi zabranilo islamskim uenjacima da se onoliko koliko mogu okoriste bogatom batinom mezheba, polazei od naela vanosti uzimanja
koristi od naune i spoznajne ostavtine ranijih generacija muslimana.
Dvanaesto: Postizanje civilizacijskog prilagoavanja i pozitivnog
optimizma sa izumrlim i aktuelnim islamskim mezhebima, prema rezultatima ove studije zavisi od toga kako e biti prihvaena skupina idejnih, naunih i programskih principa, ponaanja i prakse koja se mora
nai kod svake osobe zainteresirane za saradnju i prouavanje akaidskih,
fikhskih i odgojnih islamskih mezheba. Te idejno-programske principe
mogue je saeti u sljedeih deset principa: vrsto ubjeenje o zabrani
prolijevanja krvi sljedbenika drugih mezheba, vrijeanja njihove asti i
unitavanja imetka; zbog toga to su svi oni muslimani, obuhvaeni Poslanikovim, a.s., hadisom: Zaista su vaa krv, imeci i ast jednako sveti
kao ovaj va dan, u ovom vaem mjesecu, u ovom vaem gradu. Potom
dolazi princip zabrane proglaavanja nevjernicima (tekfira) imama mezheba, njihovih imama meu ashabima, tabiinima i tabitabiinima i svih
sljedbenika islamskih mezheba.
Trei princip je zabrana nepriznavanja i sumnjiavosti u ispravnost
vjerovanja imama mezheba. etvrti princip se sastoji u izbjegavanje favoriziranja meu mezhebima i imamima. Peti princip znai izbjegavanje
smatranja sljedbenika mezheba grijenicima i novotarima. esti princip se
ogleda u udaljavanju od svih oblika negacije sljedbenika mezheba. Sedmi princip ukazuje na obavezu traenja opravdanja za poinjene greke
imama-mudtehida. Osmi princip govori o udaljavanju od pasivnosti i
ravnodunosti prema idtihadu imama mezheba. Deveti princip potencira neminovnost obnove idtihada mezheba. I deseti princip ukazuje na
nunost saradnje oko pitanja oko kojih postoji saglasnost ili se podrazumijevaju u islamu.
To je deset principa koje bi trebalo stalno imati na umu kao najvanije pomone metode u lijepom ophoenju prema islamskim mezhebima. Oni e nam pomoi da meu sljedbenicima islamskih mezheba
povratimo prisnost i dobronamjernost, shodno Poslanikovim, a.s., rijeima, zabiljeenim u Buharijevom Sahihu: Primjer vjernika u njihovoj
135

Savremene muslimanske dileme

meusobnoj ljubavi, samilosti i emotivnosti je jednak primjeru tijela;


kada oboli samo jedan njegov organ, cijelo tijelo osjea malaksalost i
bol.
Na kraju smatramo prikladnim zavriti ovo poglavlje sa historijskom rezolucijom Meunarodne akademije erijatskog prava o pitanju
islamskih mezheba, kao potvrdu da su svi principi i stavovi koje smo
naveli zajedniki i mi ih dijelimo sa veinom uleme. Rezolucija je najbolja potvrda tome, s obzirom da ju je donijela najznaajnija nauna
akademija svjetskog renomea, koja okuplja najeminentnije islamske
uenjake i mislioce.
Molimo Uzvienog Allaha da se ljudi okoriste ovim tekstom, jer
On zaista sve moe.

136

REZOLUCIJA O PITANJU
ISLAMSKIH MEZHEBA

Meunarodna akademija erijatskog prava


Organizacije islamske konferencije

U elji da dodatno argumentiramo najprikladnije principe saradnje sa islamskim mezhebima, u ovom poglavlju donosimo historijsku
rezoluciju najznaajnije akademije u islamskom svijetu. Rije je o Meunarodnoj akademiji erijatskog prava, nastaloj u okrilju Organizacije
islamske konferencije. Sadraj ove rezolucije potvruje ono to smo detaljno spomenuli govorei o navedenim principima.
Ubjeenja sam da rezolucija ove renomirane akademije predstavlja
onaj osjeaj koji se u metodologiji erijatskog prava definira kao konsenzus veine (idmau l-ekserijje). To je ona vrsta konsenzusa koja ne
dozvoljava muslimanu da izlazi iz njegovih okvira, niti da se ne slae sa
njim; s obzirom da se radi o velikoj veini najboljih alima, mislilaca i
poznavalaca islama sadajeg vremena.
Allah me je poastio time da budem jedan od uesnika i kreatora
ove historijske rezolucije o islamskim mezhebima. Nadam se da e svi
islamski uenjaci, pregaoci i iskreni vjernici, ma gdje se nalazili, postupati po njoj prilikom saradnje sa drugim mezhebima. To moe doprinijeti samo dobru, ispravnosti, racionalnosti i jedinstvu umeta.
Zastanimo kod ove rezolucije, molei Uzvienog Allaha da oprosti
imamima mezheba, koji su cijeli svoj ivot proveli sluei vjeri, te da ih
uini od onih koji e stei nagradu idtihada i nagradu za ispravnost na
Sudnjem danu. Tekst rezolucije glasi:
137

Savremene muslimanske dileme

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog


Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na naeg prvaka Muhammeda, Peata poslanstva, na njegovu porodicu i na
sve ashabe.

REZOLUCIJA BR. 152 (1/17)


o islamu, jednom ummetu, akaidskim,
fikhskim i odgojnim mezhebima
Meunarodna akademija erijatskog prava, nastala u okrilju Konferencije islamskih zemalja, na svom sedamnaestom zasijedanju, odranom u Haimijskoj Kraljevini Jordan, u periodu od 27. dumadel-ula
do 2. dumadel-ahira 1427. godine po Hidri, to odgovara periodu od
2. do 28. juna 2006. godine po Miladu; a nakon uvida u izloene referate pred Akademijom na temu Islam i jedan ummet: akaidski, fikhski
i odgojni mezhebi, te nakon provedene rasprave o izloenim referatima
i rezolucijama Meunarodne islamske konferencije iz 1425. godine po
Hidri, odnosno 2005. godine po Miladu, sa koje je upuen poziv da se
proue principi sadrani u Ammanskoj poslanici, o emu su raspravljali
islamski alimi i mislioci na Forumu, odranom u Mekki, to je posluilo
kao uvod za Tree vanredno zasjedanje efova islamskih zemalja, donosi
rezoluciju, iji sadraj glasi:
Prvo: Svi radovi napisani na ovu temu su identinog stava o osnovnim opim pravilima islama. Akaidske, fikhske i odgojne pravce u
islamu smatraju rjeenjima islamskih uenjaka, nastalim s ciljem da se
olaka muslimanima. Usmjerena su izgradnji jedinstva ummeta, intelektualnog obogaivanja i postizanju iskonskog poziva islama. Ponuene
studije na ovu temu, zajedno sa sadrajem Ammanske poslanice, u sebi
nose pojanjenje sutine islama i njegove uloge u savremenom drutvu.
Trud suverena Jordanske Haimijske Kraljevine, kralja Abdullaha Drugog Ibn Husejna, Allah ga sauvao, na meunarodnom promoviranju
usvojenih odluka, zasluuje svaku pohvalu i duboko potovanje.
138

REZOLUCIJA O PITANJU ISLAMSKIH MEZHEBA

Drugo: Ponueni referati i provedena rasprava o ovoj temi samo


su potvrda ranije usvojenih odluka Meunarodne islamske konferencije
odrane u Ammanu (Jordanska Haimijska Kraljevina) pod nazivom
Sutina islama i njegova uloga u savremenom drutvu. U uvodnim napomenama pomenutih odluka je ukazano na fetve i odluke Vijea za
fetve i vrhovne uleme razliitih mezheba, koji jednoglasno podravaju
te odluke, a one glase:
1. Svako ko slijedi jedan od etiri ehli-sunnetska mezheba (hanefijski, malikijski, afijski i hanbelijski), daferijski mezheb, zejdijski
mezheb, ibadijski mezheb i zahirijski mezheb je musliman, nije ga
dozvoljeno proglasiti nevjernikom, zabranjeno je prolijevati njegovu krv, vrijeati ast i unitavati njegov imetak. Shodno fetvi ejhul-Azhara nije dozvoljeno proglaavati nevjernicima pripadnike
earijskog ubjeenja, kao ni one koji prakticiraju istinski tesavvuf.
Isto tako nije dozvoljeno proglaavati nevjernicima sljedbenike autentine selefijske misli.
Takoe, nije dozvoljeno proglaavati nevjernicima pripadnike bilo koje
muslimanske grupacije koja vjeruje u Allaha, d.., Njegovog Poslanika, s.a.v.s., imanske i islamske arte i koja ne negira bilo ta to je u
islamskom uenju opepoznato i prihvaeno (malum bi d-darure).
2. Slinosti meu mezhebima su mnogo brojnije nego razlike. Sljedbenici osam mezheba se slau u osnovnim islamskim naelima.
Svi oni vjeruju u Allaha, Jednog i Jedinog; vjeruju da je Plemeniti
Kuran Allahov govor, objavljen od Allaha, vjerno zapisan i sauvan od iskrivljavanja; da je Muhammed, a.s., poslanik i vjerovjesnik
poslan cijelom ovjeanstvu. Svi oni se slau da ima pet islamskih
arta: dva svjedoanstva, namaz, zekat, post ramazana i had; slau se i da su imanski arti: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke,
Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i Boije odreenje.
Neslaganje uleme kod sljedbenika mezheba je u sporednim i nekim
osnovnim pitanjima, a u tome je milost. Davno je reeno: Neslaganje uleme u miljenju je velika milost za ummet.
3. Priznavanje islamskih mezheba znai striktno pridravanje utvrene
metodologije u davanju fetvi. Nikome nije dozvoljeno da bez naune
139

Savremene muslimanske dileme

4.

5.

6.

7.

8.

140

kvalificiranosti daje fetve, niti je to dozvoljeno initi bez uvaavanja mezhebske metodologije. Nikome nije dozvoljeno izdavati fetve i ustvrditi
da je idtihad ono to on prvi misli, a to bi muslimane izvelo iz okvira
erijatskih pravila i nepromjenljivih normi njegovih mezheba.
Najvaniji dio Ammanske poslanice, obznanjene u dvadeset sedmoj
noi blagoslovljenog ramazana 1425. godine po Hidri i proitane
u Haimijskoj damiji je pridravanje mezheba i njihove metodologije. Priznavanje mezheba, insistiranje na dijalogu i susretljivosti
meu njima u sebi nosi jaku poruku umjerenosti, tolerancije, srednjeg puta i milosti prema drugima.
Pozivamo odbacivanju razlika a ujedinjenju rijei i djela muslimana.
Pozivamo da jedni druge potuju i pokau solidarnost muslimanskih
naroda i drava. Pozivamo jaanju veza bratstva i ljubavi prema Allahu. Pozivamo da ne ostave prostora smutnji (fitni) i zavadi meu
njima. Uzvieni Allah je rekao: Vjernici su samo braa, zato pomirite vaa
dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (Al-Hudurat, 10)
Uesnici Meunarodne islamske konferencije, okupljeni u jordanskoj prijestolnici Ammanu, nedaleko od blagoslovljenog Mesdidul-aksaa i okupirane palestinske teritorije, insistiraju na nunosti
zatite Mesdidul-aksaa, prve kible i treeg svetog harema, od svih
opasnosti i neprijateljstava kojima je izloen. To je mogue postii
prestankom okupacije i osloboenjem svetinja. Oni takoer insistiraju na ouvanju svetinja u Iraku i na drugim mjestima.
Uesnici insistiraju i na sveobuhvatnijem razumijevanju znaenja
slobode, potivanja sopstvenog i tueg miljenja na prostoru itavog nam islamskog svijeta. Neka je hvala Allahu Jedinom.
Tree: Podrava se Rezolucija Akademije br. 98 (1/11) o islamskom
jedinstvu i njene preporuke za aktiviranje predloene platforme u
cilju postizanja islamskog jedinstva. U zakljuku rezolucije je zatraeno od Sekretarijata Akademije formiranje komisije u ijem sastavu bi bili njeni istaknuti lanovi i eksperti, a koju bi verifikovala
Meunarodna islamska konferencija, sa zadatkom izrade operativne studije za postizanje jedinstva na kulturnom, drutvenom i ekonomskom polju.

REZOLUCIJA O PITANJU ISLAMSKIH MEZHEBA

etvrto: Rezolucija insistira na donoenju i prezentiranju opih


pravila za ona pitanja oko kojih postoji saglasnost, definiranju spornih
pitanja i usporedbi istih sa erijatskim naelima na kojima su zasnovana.
Rezolucija insistira na prezentiranju mezheba sa punim povjerenjem i
bez pristrasnosti, u okvirima velianja identinosti i uvaavanja razliitosti. Prilikom odabira preferirajueg miljenja (terdih) treba se oslanjati na snagu argumenata i snanijeg postizanja krajnjih ciljeva erijata,
bez bilo kakvog forsiranja mezheba samo zato to mu pripada istraiva
koji o tome pie, ili zato to je taj mezheb dominantan u odreenim
dravama i drutvu.
Peto: Rezolucija insistira na odgajanju studenata na univerzitetima
i uenika u srednjim kolama u duhu islamskog jedinstva, kulture dijaloga, pozitivne polemike i, to je najvanije, neomalovaavanja suprotnog miljenja.
esto: Neophodno je raditi na oivljavanju pedagokih pravaca zasnovanih na Kuranu i sunnetu, kao metoda ublaavanja preovladavajueg materijalizma savremenog doba i zatite od nadolazeih oblika
ponaanja koji ne potuju temeljna islamska naela.
Sedmo: Ulema razliitih islamskih mezheba treba da pojanjava
princip umjerenosti i srednjeg puta tokom svakodnevnih susreta, specijaliziranih i javnih naunih simpozija, koristei se iskustvima onih koji
rade na zbliavanju mezheba. Njihov cilj mora biti popravljanje slike o
razliitim akaidskim, fikhskim i odgojnim mezhebima, na koje treba
gledati kao na razliite programe za primjenu islamskih naela i propisa.
Razliitost meu mezhebima je razliitost raznovrsnosti i upotpunjavanja, a ne potiranja.Zato ih je potrebno sve izuavati, o njihovim karakteristikama i odlikama govoriti i o njihovim izvorima brinuti.
Osmo: Potivanja mezheba nema bez objektivne kritike kojom se
eli proiriti polje identinosti, a suziti polje razliitosti. Mora se dati
ansa konstruktivnom dijalogu islamskih mezheba, u duhu Kurana i
sunneta, a sve u cilju jaanja muslimanskog jedinstva.
Deveto: Mora se stati na put savremenim islamskim mezhebima
i pravcima koji su u suprotnosti sa uenjem Kurana i sunneta. Kako
god nije prikladno biti nemaran, isto tako nije dozvoljeno pretjerivati u
141

Savremene muslimanske dileme

prihvatanju svakog poziva, pa i onog sumnjivog. Moraju se jasno pokazati pravila ponaanja, kako bi se sauvalo naelo da neko prvo treba da
zaslui pa tek onda ponese epitet islamski.
Deseto: Akaidski, fikhski i odgojni mezhebi ne mogu biti odgovorni za pogrenu praksu ubijanja nevinih, vrijeanje asti, unitavanje
imovine i privatne svojine, koja se eventualno u njihovo ime poini.
Preporuke:
1. Vijee daje preporuku Akademiji da organizira simpozije i susrete
s ciljem uklanjanja razloga koji vode bilo kojem obliku meusobne
netrpeljivosti pripadnika razliitih mezheba. Postoji bojazan da e
ova netrpeljivost prerasti u elemente podjele ummeta. Zato je neophodno jo jednom prouiti ona pitanja koja su pogreno shvaena,
primijenjena ili se na njih na pogrean nain poziva, kao to su
pitanja:
a) Ljubav i mrnja u ime Allaha;
b) Hadis o spaenoj skupini i svemu to je na tome zasnovano;
c) Pravila o proglaavanju drugih muslimana nevjernicima, tekim grijenicima i novotarima, bez pretjerivanja ili poputanja;
d) Odmetanje od vjere (riddet) i uvjeti za primjenu sankcije za
takvo djelo;
e) Poinioci velikih grijeha i posljedice za osobu optuenu da ih
je poinila;
f ) Proglaavanje nevjernikom osobe koja u potpunosti ne primjenjuje odredbe erijata, bez detaljnog analiziranja stanja.
2. Vijee preporuuje svim odgovornim instancama u islamskim zemljama da zabrane tampanje, distribuiranje i razmjenu materijala
koji svojim sadrajem produbljuju meumuslimansko neslaganje,
ili odreenu grupaciju muslimana etiketira kao nevjernike i zabludjele, bez navoenja usaglaene argumentacije za to.
3. Vijee preporuuje svim odgovornim instancama da nastave ulagati napor u postizanju primjene erijata u svim zakonima i praksama, to je Akademija pojasnila u svojim rezolucijama i preporukama sa ranije odranih zasijedanja.
142

EKSTREMIZAM
U VJERI I TEKFIR

ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI


Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif1

Hvala Allahu. Na Njega se oslanjamo, od Njega oprosta traimo


i Njemu se od zla dua i djela naih utjeemo. Svjedoim da drugog
boga osim Njega nema i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik.

Niko veu tetu nije nanio islamskom ummetu od grupe koja zbog grijeha
muslimane proglaava nevjernicima, tj. ini tekfir. Jedna zalutala skupina
muslimana proglaava druge muslimane nevjernicima a da za to nemaju
nijednog valjanog dokaza u erijatu i vjeri, pa ni u rijeima naih dobrih
prethodnika iz prvih generacija islama. Shodno tome, oni smatraju dozvoljenim atak na ivote i imetke muslimana koje proglaavaju nevjernicima.
Do izraaja dolazi vjerovjesnika dalekovidost u vezi s opasnom novotarijom zvanom tekfir. Dok je Poslanik, a.s., dijelio ratni plijen, dolazi mu ovjek i kae: Muhammede, pravedno dijeli! Allahov Poslanik, a.s., mu ree:
Teko tebi, a ko je to pravedan ako ja nisam!? Omer b. el-Hattab, r.a., ree: Pusti me da ga ubijem! On ree: Ne, ostavi ga na miru. On e imati pristalice koji
e se posvetiti vjeri a kroz nju e samo prolaziti a da ona na njih nee ostaviti nikakvog
traga, kao to ne ostane traga na strijeli koja proleti kroz ulovljenu ivotinju!
1

Hurmetu el-guluvv fi d-din ve tekfiri l-muslimin (Kairo: Mektebetu t-turasi l-islami,


1. izd. 2002). Recenzija i saglasnost: Kerem Muhammed Zuhdi, Asim Abdulmadid
Muhammed, Usama Ibrahim Hafiz, Fuad Mahmud ed-Devalibi, Hamdi Abdurrahman
Abdulazim i Muhammed Isamuddin Derbale. Preveo Salih Haui. Autori i recenzenti
su lanovi vostva egipatske El-Demaa el-islamijje koje je napravilo radikalan zaokret od
ekstremizma i u etiri knjige 2002. godine iznijelo svoje vienje greaka nekih pripadnika
savremenih islamskih pokreta. Vie o ovoj epizodi vidi u Mustapha Kamel al-Sayyid, The
Other Face of the Islamist Movement, Carnegie Endowment for International Peace,
2003, Working Paper no. 33.

145

Savremene muslimanske dileme

Na Poslanik, a.s., rekao je istinu. Prole su brojne godine i pojavile su se


haridije koje potpuno odgovaraju opisu koji je iznio Allahov Poslanik, a.s.
Na njima su se obistinile rijei Allahovog Poslanika, a. s: Oni e na miru ostavljati idolopoklonike a ubijat e sljedbenike islama; Uit e Kuran, a Kuran nee sezati
dalje od njihovih kljunih kostiju; Vi ete svoje namaze smatrati slabim u poreenju s
njihovim, i svoj post u poreenju s njihovim postom i svoja dobra djela u poreenju s njihovim dobrim djelima!; Prolazit e kroz vjeru da ona na njih nee ostaviti nikakvog traga,
kao to ne ostane traga na strijeli koja proleti kroz ulovljenu ivotinju!; U pretkijametsko doba e se pojaviti maloumni mladii koji e govoriti najbolje to ljudi govore... 2 ...
Poslanik, a.s., je jo upozorio: Onaj ko drugog vjernika proglasi nevjernikom, kao da ga je i ubio.3 Postoji li ozbiljnije upozorenje od ovoga i vea
prijetnja od ove prijetnje?! Za Poslanika, a.s., je neosnovano proglaavanje muslimana nevjernikom ravno njegovom ubistvu. A kako i ne bi
bilo?! Zar tolika potvora i optuba nekog muslimana nije ravna njegovom moralnom i vjerskom unitenju?! Onaj ko ga proglasi nevjernikom
osramotio ga je i obeastio u njegovoj porodici, rodu i narodu. Stvar
postaje jo opasnija ako ga oslovi rijeima nevjernie ili kafire. Takva
potvora je isto to i hitac iz vatrenog oruja na brata muslimana...
Zbog svega toga i zbog posljedica proizalih iz proglaavanja drugog muslimana nevjernikom, Allahov Poslanik, a.s., svakom muslimanu
skree panju na tu veliku opasnost i kae: Ko god bratu kae kafire
(nevjernie), taj sud se na jednog od njih dvojice sigurno odnosi. Ako on ne bude u
pravu, nevjerstvo e se vratiti na njega.4 Na taj nain Poslanik, a.s., zatvara
vrata pred ovom smutnjom, da za sva vremena ostanu zakljuana i kao
da svakom muslimanu pojedinano kae: Ako neosnovano proglasi drugog
muslimana nevjernikom, sam sebi si presudu donio, jer se taj sud moe vratiti na
2

3
4

Hadis biljee Buhari (6531) i Muslim (1066/154). Alija, r.a., je rekao: Kada vam prenosim
hadis od Poslanika, a.s., tako mi Allaha, drae mi je da padnem s neba, nego da na njega
slaem. A kada vam govorim o neemu to je izmeu mene i vas, neka znate da je rat varka.
uo sam Allahova Poslanika, a.s., da kae: U posljednje doba e se pojaviti mladii sa neutemeljenim postupcima, govorit e najbolje to ljudi govore, a izlazit e iz islama kao to strijela
prolazik kroz ulov. Gdje god ih sretnete, ubijajte ih, a za njihovo ubijanje postoji nagrada na
Sudnjem danu.
Ovo je samo dio hadisa koji biljei Tirmizi (6236) od Sabita b. Ed-Dahhaka, r.a. Albani ga
svrstava u sahih hadise.
Hadis biljee Buhari (5753) i Muslim (154/60). Doslovan tekst je iz Muslimove predaje
koju prenosi Abdullah b. Omer, r.a.

146

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

tebe, pa da ti kua gorinu ae koju si spremio za svog brata i padne u jamu koju
si za njega iskopao.
Pojava tekfira zaeta je ezdesetih godina u egipatskom vojnom zatvoru
zbog svirepog muenja pripadnika pokreta Muslimanska braa. Postavljala
su se pitanja od kojih su neka za zatvorenike bila logina i razumna, ako se u
vidu imaju strahote kroz koje su prolazili i njihovo psihiko i fiziko stanje.
Prvo pitanje koje se pred njih postavljalo bilo je: emu sve ovo? Zato se
prema nama odnose s tolikim divljatvom i koji smo to mi grijeh poinili?
Odgovor na tu zapitanost glasi: Na jedini grijeh je to vjerujemo da nam
je Allah Gospodar, Kuran zakon i islam ivotni put. Zatim su preli na
drugo pitanje: Ovi to nas zlostavljaju, mue i vrijeaju nau vjeru, da li su
oni muslimani? Mogu li oni biti muslimani, kada njihov ef kae: Dovedite mi svog Gospodara da i njega okujem u lance i bacim u zatvor?! Odgovor je, naravno, glasio: Ne, ovo su nevjernici. Potom se nametalo tree
pitanje: Ako su ovo nevjernici, ta je onda s njihovim pretpostavljenim koji
izdaju naredbe i donose zakone i u ijim su rukama naredbe i zabrane?
Njihovi umovi su urno zakljuili a potom pokrenuli jezike koji su izricali,
za njih jedini logian, sud: Naravno, i oni su nevjernici.
Nakon to su bili uvjereni u ispravnost prethodnih odgovora, preli su na
etvrto pitanje koje glasi: A ta je s narodom koji podrava ovakve vladare i
pokorava mu se. Ko su oni? Odgovor na ovo pitanje je bio spreman. Te mase
ljudi koje se mire s nevjerstvom voa i koje im aplaudiraju su, takoer, nevjernici, a onaj ko je zadovoljan nevjerstvom i sam je nevjernik. Slijedom takve
logike u cijelom drutvu se pojavila skupina zvana tekfir, do te mjere da smo
uli za super optube za nevjerstvo. Ta skupina je najslinija rasprskavajuoj
bombi. Kada god se pojavi neslaganje jednih s drugim po bilo kom pitanju,
pa i u sekundarnom fikhskom, odmah jedni druge proglaavaju nevjernicima. Kada se ne sloe u proglaavanju odreene osobe nevjernikom, iznova
dolazi do meusobnog optuivanja i novog razilaenja...
Navodimo historijat ove ideje kako bismo vidjeli kako je ta sekta
nastala. Ti ljudi bi trebalo da poznaju najvelianstveniji ajet koji govori
o pravednosti i prema onima koji nepravdu ine. To su Allahove rijei:
O vjernici, dunosti prema Allahu izvravajte, i pravedno svjedoite! Neka vas
mrnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!
Pravedni budite, to je najblie estitosti...! (El-Maide, 8).
147

Savremene muslimanske dileme

Naalost, teki zatvorski uslovi i psihiko stanje uine da se ovaj ajet


ne razumije. Samo snane i strpljive linosti, u takvim okolnostima, mogu
da razumiju poruku ovog ajeta. Mnogi su bili i suvie slabi, pa su, u proglaavanju nasilnika nevjernicima, nalazili olakanja svojim mukama, i
kakvu-takvu satisfakciju. Na taj nain su hranili snaan osjeaj potrebe
za osvetom koju nisu mogli realizovati. Bila je to elja za trijumfom nad
nasilnicima koji su slomili njihov duh i njihovo tijelo, pa makar i samo
rijeima. Meutim, proglaavanje drugih nevjernicima je vid pretjerivanja
u vjeri, i to najei vid pretjerivanja u vjeri. To se vidi iz rijei Allahovog
Poslanika, a.s., koje nam prenosi Zul Huvejsire: Od potomaka ovog ovjeka e se pojaviti ljudi koji e uiti Kuran a on nee prelaziti njihove
kljune kosti. Izlazit e iz islama kao to izae strijela iz ulovljene ivotinje.
Ubijat e sljedbenike islama a ostavljati na miru idolopoklonike. Ako ja
doekam da se pojave, ubijat u ih kao to je pobijen narod Ad.5
Zato ovdje govorimo o pretjerivanju u vjeri uopeno, zatim o uzrocima koji dovode do pretjerivanja u vjeri i o nekim manifestacijama tog pretjerivanja. Da neko ne bi pomislio da vjeru naruavaju samo pretjerivanje
i nemarnost, osvrnuli smo se i na umjerenost u vjeri koja se nalazi izmeu
zanemarivanja i pretjerivanja. I kao to se islam gubi u nemarnosti prema
njemu, tako se gubi i kad se u njemu pretjeruje. Uvodni dio knjige sadri
odgovor na novotariju zvanu tekfir, tj. proglaavanje muslimana nevjernicima zbog grijeha kao i odgovor na tekfir pojedinih muslimana. Zatim
se govori o tekfiru muslimana zbog toga to trae podrku nemuslimana
i tekfiru muslimana zato to su u dravnoj slubi. Nakon toga se govori o
razlici izmeu zabranjenog prijateljevanja s nevjernicima i prijateljevanja
koje je pohvalno i vjerom propisano, zato to u tome mnogi pretjeruju.6
Trudili smo se da se drimo akide (vjerovanja) sljedbenika Kurana i
sunneta (ehli sunneta ve-l-demaata), a dokaze smo navodili iz Kurana i
sunneta, kao i rijei velikih uenjaka ovog ummeta iz prvog doba islama.
Allaha molimo da ovaj skromni trud primi i da nam pogreke oprosti. Ono
to smo ispravno rekli to je zbog Allahove pomoi, a gdje smo pogrijeili to
5
6

Dio hadisa koji biljee Buhari (El-Feth, hadis br. 3344) i Muslim (134/1064), a prenosi ga
Ebu Seid el-Hudrij.
Ovdje donosimo izbor iz ovog teksta. Uskoro bi se on u integralnom izdanju trebalo da
pojavi na bosanskom jeziku. Prireiva.

148

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

je od nas samih a Allahu se utjeemo od vlastitih nedostataka i pogreaka.


Gospodaru na, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve uje i sve zna! (El-Bekare, 127).

Pretjerivanje u vjeri: uzroci i manifestacije


Mudrost zabrane pretjerivanja u vjeri
Pretjerivanje ili ekstremizam u erijatu znai ovjekov prelazak preko
granice koju je postavio Zakonodavac zato to smatra da je ono to trai
erijat nedovoljno, pa radi vie, mislei da je to erijatski pohvalno. Mudrost zabrane ekstremizma iznosimo onako kako ju je objasnio ejh dr.
Jusuf el-Karadavi, samo u skraenom obliku7:
1. Ekstremizam odbija ljude.
Kada bi manji broj ljudi i prihvatio ekstremizam, za veinu je on neprihvatljiv, dok je erijat zakon za sve, a ne za samo za odreenu skupinu.
Zato se Vjerovjesnik, a.s., naljutio na svog velikog prijatelja Muaza kada
je oduljio namaz koji je klanjao kao imam, zbog ega se na njega potuio jedan od klanjaa, pa mu je rekao: Zar da ti, Muaze, ljude stavlja u
iskuenje? Taj ukor je ponovio tri puta.8 Drugom prilikom je ljutito rekao: O ljudi, neki od vas ljude razgone. Ko od vas predvodi ljude u namazu, neka
skrati jer meu njima ima bolesnih, starih, nemonih i onih s potrebom.9 Zato
Allahov Poslanik, a.s., alje Muaza i Ebu Musaa u Jemen, savjetujui ih:
Olakavajte, a ne oteavajte, obradujte a ne rastjerujte. A vas dvojica privoljavajte
i ne razilazite se! 10 Omer, r.a., je rekao: Nemojte Allaha omraziti Njegovim robovima tako to neko od vas kao imam (predvodnik) u namazu
odulji namaz, pa ljudi zamrze to to klanjaju!

7
8
9
10

Es-Sahve el-islamijjeh bejne-l-duhudi vet-tetarruf, str. 29.


Hadis biljei Buhari (673) a prenosi ga Dabir b. Abdullah el-Ensari.
Hadis biljee Buhari (5759) i Muslim 172/466) a prenosi ga Ebu Mesud el-Ensari.
Hadis biljee Buhari (2873) i Muslim 7/1733) od Seida b. Ebi Burda, koji ga prenosi od
svog oca a njegov otac ga je uo od svog oca (Allah neka je njima zadovoljan).

149

Savremene muslimanske dileme

2. Ekstremizam je kratkog vijeka.

U ekstremizmu se ne moe dugo ustrajati. ovjek se brzo zasiti, jer su


njegove mogunosti ograniene. Ako ovjek u pretjerivanju i ustraje jedan
dan, ve narednog dana se zamori i pone posrtati u hodu. Mislim na
napor koji trpe njegovo tijelo i njegova dua, zbog ega se zasiti i odustane
od injenja dobrih djela ili se okree u suprotnom pravcu mijenjajui
pretjerivanje zanemarivanjem. To je oigledno i dobro poznato. Zato
je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Osoba koja iscrpljuje svoju jahalicu do iznemoglosti (munbett) niti eljeni put pree niti jahalicu sauva!11 Stoga plemeniti
Poslanik, a.s., savjetuje: O ljudi, od dobrih djela inite onoliko koliko moete.
Allahu nee dosaditi sve dok vama ne dosadi, a Allahu su najdraa ona djela koja
su najtrajnija pa i ako su mala.12
Ibn Abbas, r.a., kazuje: Jedna slukinja Allahovog Poslanika, a.s., je
danju postila a nou klanjala nafile (dobrovoljne namaze), pa su o tome
obavijestili Allahovog Poslanika, a. s, a on je rekao: Svako djelo ima svoju
otrinu a svaka otrina trai odmor i oputanje. Onaj ko se bude odmarao u skladu
s onim to sam ja radio, taj je upuen, a onaj ko oputanje bude traio u neemu
drugom, taj je zalutao!13 Allahov Poslanik, a.s., je takoer rekao: Vjera je
lahka i niko sebe nee obavezati ibadetima preko svojih mogunosti a da mu to nee
priiniti potekoe. Zato budite umjereni. Nastojte biti blizu ispravnog, budite radosni i sebi olakajte malo jutrom, krajem dana a malo nou.14 Allame El-Menavi
u komentaru ovog hadisa kae: Niko se nee pretjerano predati ibadetu
a da ga to ne optereti, pa da taj ibadet nekada ne mogne obavljati. Rijei: Zato budite umjereni! znae: Drite se onoga to je ispravno bez
pretjerivanja i bez nemarnosti. Rijei: Nastojte biti blizu ispravnog
znae: Ako ne moete u cijelosti uiniti dobro djelo, uinite od njega
onoliko koliko moete. Rijei: Budite radosni! znae: Radujte se
nagradi zbog trajnog injenja dobrog djela, pa i kada je ono malo.
11 Dio hadisa koji biljei El-Bejheki u djelu El-Kebir (3/18/4520). Hadis prenosi Dabir b.
Abdullah, r.a. El-Hejsemi u djelu Medmeu zzevaid kae: Hadis prenosi El-Bezzar a u nizu
prenosilaca se nalazi Jahja b. El-Mutevekkil Ebu Akil a on je poznat kao laac.
12 Hadis biljee Buhari (5523) i Muslim (215/782) a doslovan tekst ovog hadisa je iz njegove
zbirke.
13 Hadis spominje El-Hejsemi u djelu Medmeu zzevaid (3560) i kae: Hadis biljei El-Bezzar
a njegovi prenosioci su pouzdani (sahih).
14 Hadis biljei Buhari (39), a prenosi ga Ebu Hurejre, r.a.

150

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

3. Nema ekstremizma bez nepravde i nasilja.


Svako pretjerivanje je atak na tua prava, a tua prava se moraju potovati i
dug prema drugima se mora vratiti. Jedan mudrac je lijepo rekao: Nikada
nisam vidio rasipnitvo a da se time nije zakinulo neije pravo. Allahov Poslanik, a.s., je rekao Abdullahu b. Omeru, r.a., nakon to je uo da se ibadetom
iscrpljuje toliko da zapostavlja pravo svoje supruge koje ona ima kod njega:
Abdullah, da li je tano ono to mi priaju o tebi, da danju posti a nou klanja?! Abdullah odgovori: Da, Allahov Poslanie. Poslanik, a.s., mu ree:
Nemoj tako raditi, nego posti i mrsi. Klanjaj nafile i spavaj. Tvoje tijelo ima
svoje pravo kod tebe, tvoje oi imaju svoje pravo kod tebe, tvoja supruga ima
svoja prava kod tebe i tvoji gosti imaju svoja prava kod tebe. Tj. svemu daj
pravo koje mu pripada i nemoj ii ni u jednu krajnost na raun druge strane.
Ugledni ashab Selman Farisi je tako postupio sa svojim pobratimom
Ebu Derdaom. Imam Buhari biljei: Allahov Poslanik, a.s., je pobratimio Selmana i Ebu Derdaa. Njih dvojica su se mnogo voljeli. Jednom je
Selman posjetio Ebu Derdaa i njegovu suprugu Ummu Derda zatekao u
pohabanoj odjei, pa je upitao: ta je s tobom? Odgovorila je: Tvoj
brat nema potrebe za ovim dunjalukom. Kada je Ebu Derda stigao kui i
pred njih bilo postavljeno jelo, Selman mu ree: Jedi!, a on ree da posti.
Selman ponovo ree: Ako ti nee jesti, neu ni ja. Zatim su skupa jeli.
Kada je nastupila no, Ebu Derda je ustao da klanja nafila-namaz, a Selman mu ree: Lezi i spavaj! Jo jednom je pokuao ustati da klanja, ali
ga je Selman ponovo vratio. Kada je no bila pri kraju, Selman ga dozva:
Hajde sada ustani da klanjamo. Nakon namaza Selman je rekao: Tvoj
Gospodar ima Svoje pravo kod tebe, ti ima svoje pravo kod sebe samog
i tvoja supruga ima svoja prava kod tebe. Svakome daj ono to mu pripada. Ebu Derda o tome obavijesti Allahova Poslanika, a.s., a on mu ree:
Selman je u pravu.15
15 Hadis biljei Buhari (1867), a prenosi ga Duhajfa, r.a. Sa slinim znaenjem imamo i
hadis koji biljei Ebu Davud (1369) od Aie, r.a., u kome se kae da je Allahov Poslanik,
a.s., poruio Osmanu b. Mazun da mu doe, pa mu je on po dolasku rekao: Osmane, zar
ti odbacuje moj sunnet?! On je rekao: Ne, tako mi Allaha. Ja elim da po tvom sunnetu
radim. Poslanik, a.s., mu je rekao: Ja spavam ali i klanjam, postim ali i mrsim i enim se.
Boj se Allaha, Osmane! Tvoja supruga ima kod tebe svoje pravo, tvoji gosti imaju kod tebe
svoje pravo a i ti sam ima kod sebe svoja prava. Zato posti i mrsi, i klanjaj i spavaj. (Ovaj
hadis ejh Albani svrstava u vjerodostojne sahihhadise.

151

Savremene muslimanske dileme

Manifestacije zastranjivanja u vjeri


Zastranjivanje se manifestira na razne naine. Neke od njih je spomenuo dr. Jusuf el-Karadavi i mi ih navodimo onako kako ih je on naveo,
s tim da jedne navode skraujemo a druge dodatno pojanjavamo. U
zastranjivanje spada sljedee:
1. Fanatino dranje do vlastitog miljenja
U zastranjivanje spada i fanatino dranje do vlastitog miljenja i odbacivanje drugog miljenja u pitanjima u kojima je doputen idtihad
i pitanjima koja mogu imati dvojako znaenje, pa se mogu i drugaije
razumjeti. Onaj ko tako radi, pitanja koja je doputeno samostalno rjeavati esto stavlja u krug potpuno jasnih i nepobitnih pitanja i u krug
pitanja o kojima postoji samo jedno miljenje a to je obavezno njegovo
miljenje. On ne slua dokaze drugih, ne razmilja o njima, niti svoje rijei poredi s rijeima drugih radi odabira ispravnijeg i pretenijeg
miljenja. udno je to neki od njih sebi doputaju da tumae najtea
pitanja iako nisu od onih koji su u mogunosti da samostalno rjeavaju
vjerskopravna pitanja a ne doputaju uenjacima da u oblasti koju su
specijalizirali daju svoj sud kao to su ga oni donijeli. Takvim fanatinim slijeenjem vlastitog miljenja on samo poveava svoje sljepilo i
privrenost vlastitom miljenju i odlunost da svako drugo miljenje u
startu odbaci. Kao da govori: Ja imam pravo da govorim a ti obavezu
da me slijedi. Moje miljenje je ispravno i ne postoji ni vjerovatnoa da
je pogreno, a tvoje miljenje je pogreno bez ikakve vjerovatnoe da se
u njemu nalazi neto to je ispravno. Zbog takvog stava nikada se ne
moe dogovoriti s drugima.
Stvar postaje opasnija kada se vlastito miljenje pokua drugima nametnuti silom i tapom. Ne mora to biti tap od drveta ili eljeza, ve
je dovoljno nekoga optuiti da unosi novotarije u vjeru, ili da poniava
vjeru, ili ga pak, proglasiti nevjernikom. Takva idejna zastraivanja i prijetnje su opasniji od fizikog zastraivanja.

152

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

2. Obavezivanje ljudi onim ime ih ne obavezuje Uzvieni Allah


Zastranjivanje u vjeri predstavlja i neprestano injenje onoga to je tee,
pa i u situacijama kada treba raditi po onome to je lake, kao i tjeranje
drugih da rade po onome to je tee, i pored toga to ih Allah time nije
zaduio. Musliman ne smije odbacivati olakice ako mu je teko drugaije
raditi. Odbacivati olakice koje propisuje Uzvieni Allah i stalno tragati za
onim to je tee, pa i u situaciji u kojoj je potrebna olakica, neumjesno je.
Olakice su propisane da ovjeka izvuku iz potekoa i otklone od njega
nelagodnosti, a neki ih, eto odbacuju, i pored toga to je Poslanik, a.s.,
rekao: Olakavajte, a ne oteavajte, obradujte, a ne rastjerujte!16 Uzvieni Allah voli da se radi po olakicama kao to prezire da se ine grijesi.17
Uzvieni Allah u Kuranu kae: ... Allah eli da vam olaka, a ne da potekoe imate (El-Bekara, 185). Allahovom Poslaniku, a.s., nikada nije
data prilika da odabere jednu od dvije stvari a da nije odabrao laku ako
to nije bio grijeh. 18
Zato musliman nema pravo da druge ljude obavezuje onim to e
im u ivotu priiniti potekoe. Jedna od najznaajnijih osobina Allahova Poslanika, a.s., kojom ge Kuran opisuje je: ... koji e im lijepa jela
dozvoliti, a runa zabraniti, koji e ih tereta i tekoa koje su oni imali osloboditi
(El-Eraf, 157). Allahov Poslanik, a.s., bi kada klanja sam, ostajao u namazu dugo, a kada bi klanjao kao imam, skratio bi namaz. Govorio je:
Kada neko od vas klanja sam, neka klanja koliko hoe dugo. 19
Ensarija Ebu Mesud prenosi da je jedan ovjek doao Allahovom
Poslaniku, a.s., i rekao: Allahov Poslanie, ja kasnim na sabah u demat
zato to imam dugo klanja. Allahov Poslanik, a.s., se naljutio toliko da
ga nikada prije toga nisam vidio tako ljutog, a zatim je rekao: O ljudi,
neki od vas rastjeravaju ljude. Onaj ko predvodi ljude u dematu, neka ne dulji, jer
iza njega ima nejakih, starih i potrebnih!20 Muaza, r.a., je nakon to je namaz dugo klanjao, ukorio: Zar da ti, Muaze, ljude stavlja u iskuenje, i to
16 Hadis biljee Buhari (69) i Muslim 8/1734) od Enesa, r.a.
17 Hadis biljei Ahmed u Musnedu (2/108) a prenosi ga Ibn Omer, r.a. ejh El-Arnaut ga
svrstava u sahih-hadise.
18 Hadis biljee Buhari (6404) i Muslim 77/2327) a prenosi ga Aia, r.a.
19 Dio hadisa koji biljee Buhari (671) i Muslim (182/467). Prenosi ga Ebu Hurejre, r.a.
20 Sahih Buhari, Poglavlje El-ezan, hadis br. 661.

153

Savremene muslimanske dileme

je ponovio tri puta. 21 Enes, r.a., kazuje: Stupim u namaz s namjerom


da ostanem u namazu dugo, pa ujem pla djeteta i skratim namaz, jer
znam koliko je majci teko da slua pla djeteta. 22
U pretjeranu estinu spada i zauzimanje estokog stava prema onima koji
ostavljaju sunnete kao da ostavljaju farzove23. estina je ophoditi se prema
onima koji ine pokueno (mekruhe) kao to se odnosi prema onima koji
ine zabranjeno (haram). Ljude ne treba obavezivati onim ime ih nije strogo
obavezao Uzvieni Allah. Oni su, u svemu osim farzova, slobodni da odaberu,
i to mogu ako hoe initi ili izostavljati. Kao dokaz za to dovoljan je vjerodostojan hadis, koji prenosi Talha b. Ubejdullah, r.a., u kojem se kae da je jedan
beduin pitao Allahova Poslanika, a.s., koje farzove je duan obavljati, pa mu
Poslanik, a.s., spomenu pet dnevnih namaza, zekat i post mjeseca ramazana.
On ga upita da li je jo neim zaduen, a Poslanik, a.s., ree: Ne, osim ako ti
to eli dobrovoljno. ovjek se okrenu i ree: Tako mi Allaha, ja ovome nita
neu pridodavati niti umanjivati! Allahov Poslanik, a.s., je na to rekao: Ako
bude iskren, spasio se, ili je rekao: Ako bude istinu rekao, ui e u Dennet! 24
3. Nepotrebna estina
estina u pogrenom vremenu i na pogrenom mjestu je pokuena, kao
npr. s onima koji su nedavno prihvatili islam, ili su se nedavno pokajali
od grijeenja, ili, pak, prema onima koji ive u neislamskim zemljama.
Sa takvima treba biti irokogrudan u sporednim pitanjima i pitanjima u
kojima postoje razliita miljenja. U komuniciranju sa njima prednost
treba dati krupnim pitanjima prije sporednih. Prije svega treba raditi
na ispravljanju akaidskih stavki, a kada se to rijei, onda treba prei na
islamske arte, zatim na sporedna pitanja vjere i na kraju na stepene ihsana (dobroinstva). Zato je Allahov Poslanik, a.s., pri ispraanju Muaza
b. Debela u Jemen rekao: Ti e doi meu sljedbenike Knjige. Pozovi
ih da posvjedoe da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik. Ako ti se odazovu, poui ih da im je Allah propisao pet dnevnih
21 Ova dva hadisa biljei Buhari a prethodno su navedeni njihovi izvori.
22 Hadis biljei Buhari (677/688).
23 Pohvalno ih je na to podsticati, ali ne i nareivati im da te sunnete obavljaju i koriti ih zbog
njihovog izostavljanja.
24 Dio hadisa koji biljee Buhari (1331) i Muslim (29/19) a prenosi Muaz b. Debel, r.a.

154

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

namaza u danu i noi. Ako i to prihvate, poui ih da im je Allah naredio


zekat koji se uzima od njihovih bogatih i daje njihovim siromasima....25
Oigledno je da se nareuje postupno pozivanje i poinjanje s temeljnim pitanjima. Na prvom mjestu je kelime-i ehadet, a ako to prihvate, tada se pozivaju drugom temelju vjere, tj. namazu, a ako i to
prihvate, treba ih pozivati treem temelju, tj. zekatu. Tako treba postupati u pozivanju ljudi u islamu. Na Zapadu nailazimo na mladie koji
svoju brau kritikuju zato to oblae pantalone umjesto muke arapske
bijele koulje i zato to jedu za stolom umjesto za sofrom, a pree bi im
bilo da ljude pozivaju istoj vjeri (tevhidu), da ih podsjeaju na ahiret i
pouavaju osnovnim krupnim pitanjima islama.
4. Grubost i osorost
Grubost i osorost takoer spadaju u zastranjivanje u vjeri. Grubost u
ophoenju s ljudima, osorost u metodama i odurnost u pozivanju protivurijee Allahovim zapovijedima i zapovijedima Njegovog Poslanika.
Uzvieni Allah kae: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj
i sa njima raspravljaj ne najljepi nain! (En-Nahl, 125). Uzvieni Allah
Poslanika, a.s., opisuje ovako: Doao vam je Poslanik, jedan od vas, teko mu
je to ete na muke udariti, jedva eka da pravim putem poete, a prema vjernicima
je blag i milostiv. (Et-Tevba, 128). Uzvieni Allah kae: Samo Allahovom
milou, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine
(Ali Imran, 159).
U islam se poziva blagou, znanjem i samilou. U islamskom davetu
nema mjesta za grubost i osornost. Allahov Poslanik, a.s., je rekao: Zaista
je Allah blag i u svakoj stvari voli blagost.26 U nekim predajama se kae: Onaj
ko nareuje da se ini dobro, mora da to ini na lijep nain, i: Nikada se blagost nee
nai u neemu a da to ne uljepa, i nikada se grubost nee nai u neemu, a da to ne uini
odvratnim.27
25 Dio hadisa koji biljee Buhari (6528) i Muslim (10/2165) a prenosi ga Aia, r.a.
26 Hadis biljei Muslim (78/2594) a prenosi Aia, r.a.
27 Ovim se aludira na hadis koji biljee Buhari (2580) i Muslim (38/2699) a prenosi Ebu
Hurejre, r.a. Allahov Poslanik, a.s., je rekao: Onome ko sakrije mahanu drugog muslimana, Allah e sakriti mahane na dunjaluku i ahiretu. Allah je na pomoi ovjeku sve dok
ovjek pomae svome bratu.

155

Savremene muslimanske dileme

Da bi se prilo neijem razumu, otvorilo i omekalo njegovo srce,


potrebna je blagost. Naalost, neki islamski pokreti okupljaju mladie
koji su prema ljudima grubi i u komuniciranju s njima ne prave razliku
izmeu starije i mlae osobe; onoga ko zavrjeuje posebno potivanje,
kao to su roditelji, i onoga ko nije na tom stupnju; onoga ko zasluuje
dodatno potivanje kao to su uenjak, poznavalac erijatskog prava,
uitelj ili odgajatelj i onoga ko nije od njih; onoga ko ima ispriku za
svoje postupke i onoga ko nema isprike; i onoga ko je neznalica i onoga
ko namjerno i svjesno pokazuje neprijateljstvo prema islamu.
5. Loe miljenje o drugima
Ekstremizam se manifestuje i tako to se o drugima misli loe. Kod ekstremno orijentirane osobe svako je sumnjiv, a iza svake sumnje se krije
optuba, to je suprotno erijatu i pravu, prema kojima je svaka osumnjiena osoba prava dok se ne dokae da je kriva. estoki fanatici se trude da
dokau kako su drugi ljudi loi, te ih za najmanju sitnicu optuuju, a da
pri tome i ne pokuavaju nai bilo kakvu ispriku za one koje optuuje. Oni
paljivo istrauju mahane drugih, male pogreke smatraju velikim grijehom, a velike nevjerstvom. Ako neije rijei imaju dvojako znaenje, jedno
koje bi moglo biti ispravno i drugo koje bi moglo biti pogreno, oni obavezno istiu negativno znaenje. Islamski uenjaci rijei muslimana uvijek
pokuavaju razumjeti u pozitivnom kontekstu i protumaiti ih, ako je to
mogue, tako da je onaj ko ih je izrekao elio dobro. Onoga ko ne misli ili
ne radi kao oni, zato to smatra da treba drugaije postupiti, oni optuuju
da je grjenik, inovator u vjeri, ili pak da poniava sunnet. Tako npr. ako ne
praktikuje sunnet noenja tapa ili objedovanja na zemlji, oni e rei da ne
potuje sunnet i ne voli Poslanika, a.s. Te optube ne stiu samo obian
svijet, nego i elitu ovog ummeta. Ako islamski uenjak izda fetvu kojom
ljudima olaka i od njih otkloni neugodnosti, za njega e rei da ne potuje
vjeru. Ne optuuju se samo ivi nego i mrtvi, koji nisu u mogunosti da se
brane. Tako se optuuju i imami priznatih mezheba. Ni oni nisu poteeni
i pored svih zasluga koje im u ovom ummetu pripadaju.
Njihova ishitrenost u proglaavanju muslimana nevjernicima, kritika
drugih i pravdanje sebe je stara i dobro poznata bolest za koju Uzvieni
156

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

Allah kae: ... zato se ne hvaliite bezgrjenou svojom On dobro zna onoga koji se
grijeha kloni (En-Nedm, 32). Njihova bolest se krije u njihovom runom
miljenju o drugima, i ona je pohranjena duboko u njihovim srcima. A da
se vrate Kuranu i sunnetu, vidjeli bi da se od njih trai da o ljudima lijepo misle, ako pri njima vidi kakav nedostatak, da ga sakriju ne bi li Allah
pokrio njihove mahane na ovom i buduem svijetu28, a ako kod njih vide
kakvo dobro, da o tome druge obavijeste. Uzvieni Allah je rekao: O vjernici, klonite se mnogih sumnjienja, neka sumnjienja su, zaista, grijeh (El-Hudurat,
12). Allahov Poslanik, a.s., je rekao: Klonite se sumnjienja jer sumnjienja sadre
najlaniji govor.29 Kao osnova za zabranu takvog postupanja nam je dovoljan
vjerodostojan hadis u kome se kae: Kada ovjek kae: Propali su ljudi, on je
taj koji ih je unitio (ili u drugoj verziji on je najgori od njih A.A.).30
Mnogi od tih fanatika su na oi stavili crne naoale kroz koje na
sve gledaju crno i ne vide nita osim mahana. Oni ljude samo kritikuju
i za njih niko nije dobar. Ako pred njima spomene nekoga, oni e se
sjetiti samo njegovih nedostataka i uveavat e ih, a o njegovim dobrim
djelima nee ni rijei rei. A ako neko dobro djelo i spomenu, pokuat
e ga umanjiti. To je zastranjivanje i udaljavanje od pravog puta, jer je
Uzvieni Allah rekao: O vjernici, dunosti prema Allahu izvravajte, i pravedno svjedoite! Neka vas mrnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede
da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najblie estitosti, i bojte se Allaha,
jer Allah dobro zna ono to inite! (El-Maida, 8); O vjernici, budite uvijek
pravedni, svjedoite Allaha radi, pa i na svoju tetu ili na tetu roditelja i roaka,
bio on bogat ili siromaan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite
strasti kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedoili ili svjedoenje
izbjegavali, pa, Allah zaista zna ono to radite (En-Nisa, 135); ... svjedoite
Allaha radi, tj. neka ta vaa pravednost bude samo radi Allaha, a ne radi
nekakve dunjaluke koristi. Ako je onaj protiv koga svjedoi bogat,
neka te to ne navede da protiv njega nepravedno svjedoi, ali mu zbog
toga nemoj dati vie prava nego to mu pripada. Ako si svjedok siromanom, neka te to ne navede da protiv njega nepravedno svjedoi, niti da
mu da vie prava nego to mu pripada.
28 Dio hadisa koji biljee Buhari (4849) i Muslim (28/2563) a prenosi Ebu Hurejre, r.a.
29 Hadis biljei Muslim (139/2623) a prenosi ga Ebu Hurejre, r.a.
30 Hadis biljei Muslim (32/2564) a prenosi ga Ebu Hurejre, r.a.

157

Savremene muslimanske dileme

Uzvieni Allah je jo rekao: ... ta Allahovo je da se brine o njima, tj.


Allah e o njima brinuti a On najbolje zna ta je za njih dobro i korisno.
Zato ne slijedite strasti kako ne biste bili nepravedni, tj. neka vas vai prohtjevi i mrnja prema nekim ljudima ne navedu da napustite pravednost
u vaim meusobnim odnosima. A ako budete krivo svjedoili, tj. ako namjerno izmijenite svjedoenje, svjedoenje izbjegavali, tj. ako sakrijete ono to
znate i budete izbjegavali da svjedoite, Allah zaista zna ono to radite, tj.
Allah e vas pozvati na odgovornost.
Musliman je uvijek pravedan i ljude vrjednuje umjerenom vagom
erijata, prema kojoj je dobar svako ija su dobra djela tea od loih.
On ne nosi crne naoale kroz koje se na sve gleda crno. On ne poniava
brata muslimana. Poslanik, a.s., je rekao: Muslimanu je dovoljno grijeha da
ponizi brata muslimana.31
Imam Ahmed biljei od Damdama b. Devv El-Jemanija da je rekao: Rekao mi je Ebu Hurejre: O Jemani, nikada ovjeku ne reci: Allaha mi, tebi Allah nee oprostiti, niti nikada te nee uvesti u Dennet.
Rekao sam mu: O Ebu Hurejre, to su rijei koje mi govorimo svome
bratu i prijatelju kada smo ljuti. On ree: Ne izgovaraj te rijei, jer sam
uo Vjerovjesnika, a.s., da kae: Meu sinovima Israilovim su ivjela dva
ovjeka od kojih je jedan bio poboan a drugi grjenik. Bili su bliski kao
braa. Pobonjak je posmatrao kako njegov brat svakodnevno grijei, pa
ga je opominjao: Ne grijei toliko, a on bi odgovarao: Ostavi ti mene i
mog Gospodara. Nisi stvoren da mene prati. Jednog dana ga je zatekao
u grijehu koji mu se uinio ogromnim, pa je rekao: Teko tebi, ne ini
to. Grjenik ponovo ree: Ostavi ti mene i mog Gospodara. Ti nisi stvoren da mene prati. On ree: Tako mi Allaha, tebi Allah nee oprostiti
i nikada te u Dennet nee uvesti! Allah je njima dvojici poslao meleka
da ih usmrti, pa su se nakon toga susreli pred svojim Gospodarom. Allah
je rekao grjeniku: Idi i ui u Dennet po Mojoj milosti. Zatim je rekao
drugom: Jesi li ti Mene poznavao? Jesi li ti mogao upravljati onim to
je u Mojoj ruci? Idi i ulazi u Vatru. Poslanik, a.s., je rekao: Tako mi
Onoga u ijoj ruci je dua Ebu-l-Kasima, izgovorio je rije koja mu je
31 Hadis biljei Ahmed u Musnedu (3/323). ejh el-Arnaut kae da je lanac njegovih prenosilaca dobar (hasen).

158

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

upropastila i dunjaluk i ahiret. Ovaj ovjek je vidio svoga brata u grijehu i vjerovao je da mu Allah nikada nee oprostiti i da ga nee uvesti u
Dennet, a takvo vjerovanje je pogreno. Allahova milost obuhvata sve i
niko nema pravo da je ograniava.
6. Oekivanje od zajednice da bude idealna
Pretjerivanje se manifestuje i tako to neko zamilja da zajednica u kojoj ivi
treba da bude idealna i on drugaiju ne prihvata. Oekuje da muslimansko
drutvo bude drutvo meleka u kome vladaju ljubav, samilost i trajna poslunost u dobru bez ikakvih manjkavosti. I ako je drutvo takvo kakvim
ga on zamilja, to je za njega zajednica muslimana, a ako se u njemu ine
grijesi, za njega je to neislamska i dahilijetska (neislamska) zajednica. To
je zastranjivanje (guluvv) u razmiljanju i nerazumijevanje stvarnosti. Insan
(ovjek) je nazvan insanom zbog zaborava (nisjana). Allahov Poslanik, a.s.,
je rekao: Svi sinovi Ademovi su grjenici....32 Kada vi ne biste grijeili, Allah bi
stvorio one koji grijee i trae oprosta za grijehe, da bi im opratao.... 33
U svim narodima i meu sljedbenicima svih poslanika je bilo grijeenja, pa je neosnovano da dolazee generacije ne grijee?! Navodimo neke od
grijeha koji su poinjeni u vrijeme ashaba neka je Allah s njima zadovoljan
kako bi svim ljudima pokazali da ni najbolje stoljee, stoljee Allahova Poslanika, a.s., nije bilo poteeno od injenja grijeha; velikih i malih. Moda
e to one koji na zajednicu gledaju kao na uzorito drutvo malo osvijestiti
i vratiti u stvarnost u kojoj su prisutni slabost i manjkavosti. Eto, takvi su
ljudi, a Uzvieni kae: ... a ovjek je stvoren kao nejako bie (En-Nisa, 28).
Navodimo dokaze koji pokazuju da su ashabi bili ljudi. I u njihovo
doba su se mogli desiti grijesi kao to su; ubistvo, kraa, preljuba, pijenje
alkohola, i sl. Ne elimo da kritikujemo ashabe Allah je s njima zadovoljan. Oni su najbolja generacija i najbolji ljudi. Samo elimo da pojasnimo
da ovjeanstvo nikada nee biti poteeno grijeenja. Ako je grijeenja
bilo u najboljim vremenima, u kasnijim vremenima e ga, posigurno, biti
vie, ali to, samo po sebi ne znai da su ljudi zbog tih grijeha izali iz islama
32 Dio hadisa koji biljei Tirmizi (2499) a prenosi Enes, r.a. ejh El-Albani kae da je ovaj
hadis hasen.
33 Dio hadisa koji biljei Tirmizi (2499), a prenosi ga Enes, r.a. ejh El-Albani kae da je ovaj
hadis hasen.

159

Savremene muslimanske dileme

i niko nema pravo da to za njih kae. Niko ne smije rei da je narod zbog
tih prestupa otpao od islama niti da je u istom dahilijetu kao to je bio
predislamski. Evo nekih grijeha, koji su se desili u vrijeme ashaba.
(1. ...)
2. Neki muslimani su, u prvo doba islama napustili islam zbog terora i
muenja kojima su bili izloeni. Ibn Ishak u svojoj Siri (Poslanikovoj
biografiji) pie: Protiv muslimana se diglo cijelo pleme. Hapsili su
ih, tukli, muili glau, eu i na razne druge naine. Izlagali su ih
estokom mekanskom suncu, pa bi, kada oslabe, dolazili i tjerali ih
da napuste islam. Jedni su pod estinom terora popustili, a drugi su
sve to strpljivo podnosili. 34
3. Kada je Allahov Poslanik, a.s., ashabe obavijestio o nonom putovanju (isra) i uzdignuu na nebo (mirad,) neki muslimani su napustili
islam. Ibn Ishak pie: Kada im je Poslanik, a.s., prenio vijest o tome,
mnogo ljudi je reklo: Allaha nam, ova stvar je potpuno jasna. Karavana iz Mekke u am u jednom pravcu putuje mjesec dana a da se
vrati nazad treba jo jedan mjesec. Zar da Muhammed ode na tako
dug put i vrati se nazad u samo jednoj noi?! Veina onih koji su
prihvatili islam, otpade od islama.35
4. Aja b. Ebi Rebia je prihvatio islam i odselio u Medinu. Iz njegovog
mjesta su doli ljudi i obavijestili ga da se njegova majka zavjetovala da se
nee eljati niti u hlad skloniti sve dok njega ne vidi. On se saalio, otputovao majci i njegovi su ga odvratili od islama, pa se povratio u dahilijet.
5. Alkama b. Vail prenosi od svoga oca da je rekao: Sjedio sam s Vjerovjesnikom, a.s., kada mu je doao ovjek vodei sa sobom konim kaiom
vezanog ovjeka. Rekao je: Allahov Poslanie, ovaj je ubio moga brata.
Allahov Poslanik, a.s., ga upita: Jesi li ga ubio? Ako ne prizna, trait u od
ovoga da donese dokaz da si ga ubio. ovjek ree: Jesam. Poslanik, a.s., upita:
Kako si ga ubio? On ree: Brali smo plodove drvea, pa me poeo vrijeati i naljutio me, pa sam ga udario sjekirom u glavu i ubio ga....36
6. Ebu Hurejre, r.a., prenosi: Dvije ene iz plemena Huzejl su se pobile, pa je jedna na drugu bacila kamen i ubila drugu i dijete koje je
u stomaku nosila. Parnica je dola do Poslanika, a.s., pa je presudio
34 Er-Revdu-l-enif (2/84).
35 Er-Revdu-l-enif (2/190).
36 Dio hadisa koji biljei Muslim (32/1680).

160

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

da krvarina (dijeh) za dijete bude kolika je krvarina za roba ili tek


roeno dijete, a da krvarinu za ubijenu enu snose skrbnici ubice.37
7. Ebu Hurejre, r.a., takoer, prenosi: Jedan musliman je doao Allahovom Poslaniku, a.s., dok je on bio u damiji. Dozvao ga je i rekao:
Allahov Poslanie, poinio sam blud! Poslanik, a.s., se samo okrenuo. ovjek je etiri puta pred Poslanikom, a.s., to ponovio. Nakon
to je sam protiv sebe svjedoio etiri puta, Poslanik, a.s., ga upita:
Jesi li ti lud? ovjek mu ree: Nisam. Poslanik, a.s., upita: A jesi li
oenjen? On ree: Jesam. Poslanik, a.s., ree: Vodite ga i kamenujte!38
8. Aia, r.a., prenosi: Jedna ena je pozajmljivala stvari, a kasnije to
poricala, pa je Poslanik, a.s., naredio da joj se odsijee ruka. 39
9. Ebu Hurejre, r.a., prenosi: Pred Vjerovjesnika, a.s., je doveden pijani ovjek, pa nam je naredio da ga izudaramo. Jedni su ga udarali
rukom, drugi papuama a trei odjeom. Kada se ovjek udaljio,
neki su ga proklinjali govorei: Allah te ponizio, pa je Poslanik,
a.s., rekao: Ne govorite tako. Ne pomaite ejtana protiv njega! 40
10. Ibn Abbas, r.a., prenosi: Hilal b. Umejjeh je doao s puta i kod svoje
supruge zatekao jednog ovjeka. Sve je vidio svojim oima i uo svojim
uima. Smirio se do zore, a potom otiao Poslaniku, a.s., i rekao: Allahov
Poslanie, sino kasno sam se vratio eni i kod nje zatekao jednog ovjeka. Sve sam vidio svojim oima i uo svojim uima. Poslanik, a.s., je to sa
im je on doao prezreo i tada je objavljen ajet: A oni koji okrive svoje ene,
a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdit e svoje svjedoenje
zakletvom Allahom, i to etiri puta, da zaista govore istinu (En-Nur, 6).41
11. Itban b. Malik, r.a., prenosi: Jedno jutro me posjetio Allahov Poslanik, a.s., pa je jedan ovjek upitao: Gdje je Malik b. Ed-Dahen? Drugi ovjek je rekao: To je dvolinjak koji ne voli Allaha i
Poslanika, a.s. Vjerovjesnik, a.s., je rekao: Zar niste rekli da on izgovara rijei la ilahe ilellah iz elje da njima postigne Allahovo zadovoljstvo?... 42
12. Ebu Hurejre, r.a., prenosi: Allahov Poslanik, a.s., je proao pored
posude za vaganje itarica. Stavio je ruku u nju i na prstima osjetio
37
38
39
40
41
42

Hadis biljee Buhari (6512) i Muslim (36/1681).


Hadis biljee Buhari (6747) i Muslim (16/1691).
Hadis biljee Buhari (3288) i Muslim (8/1688).
Dio hadisa koji biljei Ebu Davud (2256) a ejh El-Albani ga svrstava u slabe (daif ) hadise.
Hadis biljee Buhari (6539) i Muslim (54/33).
Hadis biljei Muslim (102).

161

Savremene muslimanske dileme

da je hrana na dnu vlana. Upitao je: ta je ovo, vlasnie hrane? ovjek je rekao: Nakvasila je kia, Allahov Poslanie! On ree: Zato
vlano nisi stavio na vrh da ljudi vide? Onaj ko nas vara nije od nas!43
Ako su ovakvi grijesi injeni u vrijeme Vjerovjesnika, a.s., a njegovo
vrijeme je, bez sumnje, najbolje vrijeme, kako da se ne ine u nae
vrijeme. Zato niko nema pravo da za zajednicu muslimana kae da
je to dahilijetska ili ateistika zajednica. Nema bezgrjene zajednice
i tako je to u svim vremenima.
U vrijeme druge generacije muslimana (tabiina) neki muslimani
su na zajednicu muslimana gledali kao na idealno drutvo, pa su
zakljuili da se ni u njoj ne radi po svim odrednicama Kurana. Bilo
je to u vrijeme Omera b. el-Hattaba, r.a. Prezirali su to i eljeli da
o tome razgovaraju sa Vladarem pravovjernih, Omerom, r.a. Pogledajte kako je tekao razgovor izmeu njih.
Ibn Derir prenosi od Hasana da su ljudi namjesniku Egipta Abdullahu b. Amr b. el-Asu rekli: Primjeujemo da u Kuranu ima propisa
po kojima se ne radi, pa smo o tome htjeli razgovarati s Omerom, r.a.
On je sa njima otputovao do Omera, a Omer ga pita: Kada si stigao? Odgovorio je na to pitanje, a Omer ga ponovo pita: Jesi li doao
s doputenjem? On je odgovorio: Vladaru pravovjernih, ljudi me u
Egiptu pitaju o stvarima za koje ne znam odgovor. Kau da u Kuranu
nalaze stvari po kojima se ne radi, pa su htjeli da s tobom razgovaraju.
Omer, r.a., ree: Sakupi ih. Sakupio ih je pa je jednog po jednog pitao:
Reci mi, tako ti Allaha, jesi li proitao cijeli Kuran? ovjek bi odgovorio da jeste. A on ga dalje pita: A jesi li ga primijenio u cijelosti na
sebi? ovjek bi rekao: Ne, nisam. A da je rekao da jeste, ja bih s njim
raspravljao. Kazuje Omer: A jesi li ga primijenio u svom gledanju, u
svom govoru, svojim postupcima? Tako ih je sve do posljednjeg pitao.
Zatim je rekao: alosna ti majka, Omere... Zar da toliko optereuje
ljude. Zar ljudi ne ive po Kuranu?! Na Gospodar je znao da emo mi
initi grijehe, pa je rekao: Ako se budete klonili velikih grijeha, oni koji su
vam zabranjeni, Mi emo prei preko manjih ispada vaih i uvest emo vas u divno
mjesto (En-Nisa, 31). Zatim je upitao: Da li Medinelije znaju zato ste
vi doli? Oni rekoe da ne znaju, a Omer, r.a., im ree: Da znaju, ja bih
vas u svom obraanju naveo kao primjer da uzmu pouku.44

43 Ibn Kesir kae: Ova predaja je vjerodostojna a lanac njenih prenosilaca je dobar (hasen).
44 Hadis sa ovim znaenjem smo ve navodili.

162

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

Ta skupina ljudi je htjela da cijeli islamski ummet u cijelosti primijeni Kuran i sunnet u ivotu bez izostavljanja i najmanje stvari, pa
im je Omer, r.a., u svom obraanju donio dokaze da ni oni sami to
nisu kod sebe uinili. Rekao im je: Ako vi niste u stanju u cijelosti
primijeniti Kuran i sunnet u svojim djelima i rijeima, kako moete
traiti da cijeli islamski ummet to uini? Uzvieni Allah je znao da
e se desiti neki grijesi i manjkavosti i da drugaije ne moe ni biti.
Zato na zajednicu muslimana ne treba gledati kao na zajednicu u
kojoj se ne ine nikakvi grijesi. To nikada nije bilo tako i nee nikada biti. Treba biti realan, objektivan i svjestan da su sva Ademova
djeca grjenici, a da su najbolji od tih grjenika oni koji se kaju. 45
13. Najekstremniji oblik pretjerivanja je proglaavanje drugih muslimana
nevjernicima (tekfir). Vrhunac tog zastranjivanja se dostie kada se ponu
ubijati muslimani i kada se dozvoli prisvajanje njihovih imetaka. Tada
su sva prava pogaena i dovedena u pitanje. To se deava kada ovjeka
ponesu talasi tekfira, nakon ega poinje veinu muslimana optuivati
da su izali iz islama, ili pak, da nikada nisu ni uli u islam. Tako razmiljaju neki, a to je vrhunac zastranjivanja u vjeri zbog koga osoba ostaje
u jednoj dolini a itav preostali islamski ummet u drugoj. To se desilo s
haridijama u prvo doba islama. Oni su bili najdosljedniji u obavljanju
vjerskih propisa; posta, namaza i uenja Kurana. Njih nije unitila pokvarenost srca, nego iskvareni svjetonazori i pogledi. ejtan im je njihove
postupke prikazao lijepim i oni su ih smatrali dobrim, pa su zalutali na
dunjaluku, smatrajui da su na pravom putu i da ispravno postupaju.
Za njih Vjerovjesnik, a.s., kae: Vi ete svoj namaz, post i uenje Kurana, u
poreenju s njihovim, smatrati slabim.... I pored toga Poslanik, a.s., za njih
kae: Kroz vjeru e prolaziti a da ona na njih nee ostaviti nikakvog traga, kao to
ne ostane traga na strijeli koja proleti kroz ulovljenu ivotinju!. Za njihovu vezu s
Kuranom Poslanik, a.s., kae: Uit e Kuran a Kuran ne dopire dalje od njihovih grla.46 Poslanik, a.s., ih je precizno opisao: Borit e se protiv muslimana,
a ostavljat e na miru idolopoklonike.47
Ono to se desilo s haridijama u davna vremena, to se sada deava njihovim potomcima, sektama koje prakticiraju tekfir i pozivaju na
45 Prethodno je navedeno ko biljei ovaj hadis.
46 Biljei ga Ibn Derir Et-Taberi od Ebu Seida El-Hudrija, r.a., kao to stoji u djelu El-Feth
(12/302).
47 Hadis biljei Buhari (5638).

163

Savremene muslimanske dileme

izolaciju od ostatka muslimanske zajednice (hidru). Oni nevjernikom


proglaavaju svakoga ko uini grijeh i na njemu ustraje. Nevjernicima
proglaavaju vladare i njihove podanike, uene i obini svijet, sve koji ne
prihvataju njihove ideje i nisu sa njima, pa i one koji se s njima slau ali se
nisu prikljuili njihovom pokretu i nisu dali prisegu njihovom voi. Onaj
ko je dao prisegu na vjernost njihovom voi, pa kasnije zbog neega napustio njihovu organizaciju, za njih je heretik koga je dozvoljeno ubiti. Tako
ta sekta zastranjuje i pretjeruje s proglaavanjem ljudi nevjernicima; i ivih
i mrtvih. Na tu opasnost je upozorio Allahov Poslanik, a.s., u vjerodostojnom hadisu: Onaj ko svome bratu kae: O nevjernie, na jednog od njih dvojice se
sigurno to vraa.48 Tj. ako dotina osoba ne bude nevjernik, ta optuba e
se odnositi na onoga ko optuuje, a u tome se krije velika opasnost.

Uzroci zastranjivanja u vjeri

Neke od uzroka zastranjivanja u pitanjima vjere je spomenuo ejh dr.


Jusuf el-Karadavi u svojim djelima. Neke od njih navodimo uz mala
pojanjenja.

Kratkovidnost u pitanjima vjere


Do zastranjivanja u vjeri dolazi zbog kratkovidnosti, nepoznavanja sutine
vjere i islamskog prava, povrnog pristupa njihovim tajnama, gubljenja iz
vida njihovih ciljeva i nemogunosti pronicanja u njihovu bit. Ovom zastranjivanju nije uzrok potpuno nepoznavanje vjere. Potpuno nepoznavanje
vjere ne vodi ka zastranjivanju i estini, nego vodi ka nehatu prema vjeri i
njenom zanemarivanju. Zastranjivanju u vjeri vodi polovino znanje. ovjek umisli da je uen, a tako je mnogo onoga to ne zna. Tamo i ovamo
sakupi mrvice znanja, a i to to sakupi je esto nepovezano. Brine samo o
povrnom, a za onim to se krije u dubinama i ne mari. Ne povezuje pojedinosti s cjelinom, a nejasno ne vraa jasnom. Nepoznate su mu oprenostima
(tearud), ne zna kako se jednom pitanju daje prednost nad drugim (terdih)
i nije u mogunosti da se uzdri od grijeenja pri vaganju oprenih stvari.
48 El-Itisam (2/173).

164

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

Imam Ebu Ishak e-atibi u svom poznatom djelu El-Itisam49 kae:


Prvi uzrok pojave novotarija i pokuenog razilaenja koje vodi paranju islamskog
ummeta na sekte, estoke jedne prema drugima je to to ovjek sebe pone smatrati
mudtehidom50, ili ga drugi ponu smatrati takvim, a on nije dostigao taj
stepen. Na to ukazuje vjerodostojan hadis Allahova Poslanika, a.s.: Zaista
Uzvieni Allah nee silom podignuti znanje od Svojih robova, nego e ga podignuti
usmrivanjem uenjaka, pa kada umre i posljednji uenjak, ljudi za svoje predvodnike
uzimaju neznalice, pa ih pitaju a oni im daju odgovore (fetve) bez potrebnog znanja.
Oni na taj nain zalutaju i druge u zabludu odvode.51 Polovino znanje uz oholost, uobraenost i umiljenost osobe da je uena tetnije je od pravog
neznanja ako je neznalica svjestan da ne zna. Neznanje neznalice je obino
neznanje, a neznanje uobraenog je sloeno neznanje. To je neznanje onoga ko ne zna da ne zna. Takvo neznanje se manifestuje na razne naine.

Manifestacija neznanja

Kompleksno neznanje se manifestuje na sljedee naine:


1. Bukvalno razumijevanje vjerskih tekstova
Neki mladii se vrsto dre doslovnih znaenja vjerskih tekstova, bez zalaenja u znaenja koja ti tekstovi sadre i razumijevanja zbog ega su izreeni. Ne poznaju analogiju (kijas) i ne koriste se njome, ne obraaju panju
na uzrok (illeh) niti mudrost (hikmeh) koji se kriju iza erijatskih odredbi.
Tako se npr. u Sahihima Buharije i Muslima nalazi hadis Allahova Poslanika, a.s., kojim se zabranjuje putovanje s mushafom u zemlju nevjernika, ili
pak, u neprijateljsku zemlju.52 Meutim, ako se posmatra razlog ove zabrane, vidi se da je Vjerovjesnik, a.s., to zabranio samo iz straha da nevjernici
49 Mudtehid je osoba koja je toliko uena da moe samostalno rjeavati novonastale probleme
na temelju Kurana, sunneta i ostalih izvora vjere. Op. prev.
50 Hadis biljee Buhari (100) i Muslim (13/2673) a prenosi ga Abdullah b. Amr b. el-As, r.a.
171
Buhari (2828) i Muslim (92/1869) biljee od Abdullaha b. Omera, r.a., sljedee: Allahov
Poslanik, a.s., je zabranio putovanje s Kuranom u zemlju neprijatelja.
51 Buhari (2828) i Muslim (92/1869) biljee od Abdullaha b. Omera, r.a., sljedee: Allahov
Poslanik, a.s., je zabranio putovanje s Kuranom u zemlju neprijatelja.
52 Buhari (1707) i Muslim (192/715) od Dabira, r.a. biljee: Allahov Poslanik, a.s., je zabranio da se na vrata supruge pokuca nou. U Buharijinoj predaji (4946) stoji: Kada je neko
od vas bude dugo odsutan, neka ne kuca na vrata supruge nou!

165

Savremene muslimanske dileme

ne bi oskrnavili mushaf. Naalost, mnogi mladii se ne osvru na razlog te


zabrane i jo uvijek zabranjuju putovanje u zemlju nevjernika s mushafom,
iako su muslimani u prijekoj potrebi da tamo sa sobom imaju mushaf
radi uenja, pamenja, pouavanja djece njegovom uenju i pozivanju nemuslimana u islam. Dobar poznavalac islamskog prava danas putovanje s
mushafom u nemuslimansku zemlju doputa zato to ne postoji razlog za
takvu zabranu, a razlog je skrnavljenje Kurana. Uzrok je nerazdvojan od
propisa i nema propisa tamo gdje nema uzroka. Ako postoji uzrok, postoji
i propis, a ako nema uzroka, nema ni propisa. Po tome danas rade svi muslimani, i to niko ne osporava.
Drugi primjer: Zabrana Allahova Poslanika, a.s., da se mu eni vrati nou.53 Postoje dva razloga za tu zabranu. Prvi je bojazan da se ovjek
s puta ne vrati onako kako se vraa sumnjiav mu, koji u svoju suprugu
sumnja, pa je eli iznenaditi kako bi pri njoj otkrio neto loe.
Takva sumnjienja su strogo zabranjena. Islam ne eli da se brani
drugovi spuste na taj nivo nego njihove meusobne odnose podie na
mnogo vei i asniji nivo. Drugi je to ena za povratak svoga mua s
puta treba da zna kako bi se za njega uljepala i sredila. Meutim, ako bi
mu npr. svoju suprugu telefonom obavijestio da se u toliko i toliko vraa s puta, tada bi uzrok zabrane njegovog povratka s puta nou iezao.54
53 To potvruje Buharijeva predaja koju navodi u svom Sahihu (5/2008) u poglavlju Nakon dugog
odsustva, eni se ne vraa nou. U Muslimovoj predaji (715/182) od Dabira, r.a., je to samo dodatak hadisu. Imam En-Nevevi navodi: Allahov Poslanik, a.s., se supruzi nije vraao nou, nego je
to inio jutrom ili poslije podne. Poslanik, a.s., je rekao: Kada neko od vas nou doe s puta,neka
eni ne ide nou sve dok ena od koje je bio odsutan ne upotrijebi ilet i dok se ne poelja. Allahov
Poslanik, a.s., je zabranio ovjeku koji je dugo odsutan da se supruzi vraa nou. Rije: turukan, tj.
kucanje na vrata, ustvari aludira na dolazak nou, jer svako ko dolazi nou kuca na vrata. Allahov
Poslanik, a.s., je zabranio ovjeku da se supruzi vraa nou kako ne bi bio poput onoga ko sumnja
u enu, pa eli da otkrije njene nedostatke. Rije: testehidd, tj. dok ne upotrijebi hadid, tj. britvu,
aludira na odstranjivanje vika dlaka sa tijela. Rije: elmugibe, tj. ona od koje je mu bio odsutan.
Rije: jetehavvenuhum, tj. smatra du ga ena vara, pa to on na taj nain razotkriva.
Sve ove predaje ukazuju na to da je onome ko je dugo odsutan od kue pokueno da se eni
vraa iznenada i kasno nou. A onome ko je bio na kratkom putovanju i ena oekuje njegov
skori povratak nou, njemu nije pokueno da se vrati nou, kao to se navodi u jednoj predaji:
Ako je ovjek dugo odsutan. Isto tako, ako je ovjek u ogromnoj vojsci iji se povratak oekuje
i njegova porodica i ena znaju za taj povratak, tada nema nikakve zapreke da u bilo koje doba
noi doe supruzi, zato to je razlog zabrane iezao. Zabrana je izdata kako bi se ena mogla
spremiti, a to se ve desilo. To potvruje i predaja: Kada smo stigli, htjeli smo da idemo kuama,
a on je rekao: Saekajte do veeri. Da se poelja i odstrani dlake ona od koje ste bili odsutni.
Ovo jasno potvruje na stav a ovdje se radi o tome da su oni eljeli ui jutrom a nisu ih u
to vrijeme oekivali, pa im je Poslanik, a.s., naredio da se strpe do kraja dana kako bi vijest o
njihovom dolasku stigla do njihovih ena da se spreme za njihov doek. (A Allah najbolje zna).
54 Hadis biljei Ibn Made (48) a El-Albani ga svrstava u dobre (hasen) hadise.

166

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

Poznavanje uzroka, pomae da se bolje razumije smisao erijata i duh


njegovih tekstova a time i dolazak do ispravnog erijatskog stava i ispravne
fetve, dok se bukvalnim dranjem samo vanjskih znaenja teksta samo
poveava umalost i udaljava od onoga to se erijatskim odredbama eli
postii.
2. Zanemarivanje krupnih pitanja zbog sporednih
Jedan od pokazatelja da neko ima ograniena shvatanja vjere i da stvari
samo povrno razumijeva je i to to se stalno bavi sitnicama i sporednim
pitanjima, a zapostavlja krupna pitanja o kojima ovisi opstanak islamskog ummeta, ouvanje njegove osobenosti i njegova konana sudbina.
Tako susreemo ljude koji na noge podiu dunjaluk zbog sporedne stvari oko koje se razilazi islamska ulema i u prolosti kao i danas, i nema
nikakve nade da e se nekada u tome sloiti jer se radi o sporednom pitanju u kome je doputen idtihad a razumijevanja se razlikuju i dokazi
su meusobno suprotstavljeni. Allahova je milost to su razilaenja sve
manja to su pitanja vanija, i to su razilaenja meu uenim sve vea
to su pitanja manje vana. U vjeri su najvaniji islamski arti, a prvi od
njih je vjera da je samo Allah Bog i da je Muhammed, a.s., Allahov Poslanik. U tome nema razilaenja meu muslimanima. A poslije toga, sve
to se dublje zalazi u sporednija fikhska pitanja, razilaenje je sve vee.
Veina fikhskih pitanja oko kojih se ueni razilaze i u kojima je
dozvoljen idtihad, nisu od velikog znaaja za erijat. Takvo je, npr. pitanje vezivanja ruku u namazu, na prsima, ispod pupka, ili pak, njihovo
sputanje niz tijelo. Poloaj ruku u namazu je stvar koja samo dopunjava
namaz, a nije bit namaza niti ono zbog ega je namaz propisan. Zato
je neslaganje u tome sporedno.... Naalost, ta razilaenja su prenesena
i na one koji su odselili u Evropu i Ameriku radi traenja opskrbe ili
studiranja. Njima je pree da energiju troe na ouvanje vjere (akide) i
osnovnih farzova, te da sebe i svoje blinje sauvaju od harama. alosno
je to mnogi od njih uporno potiu razmirice i razilaenja u tim drugorazrednim pitanjima i to oko toga diu veliku prainu, a istovremeno
zapostavljaju osnovne obaveze oko kojih nema nikakvog razilaenja i
ine harame koje svi jednoglasno smatraju haramima. Oni pred svim
167

Savremene muslimanske dileme

tim zatvaraju oi i gue se u jalovim raspravama. To im je postao hobi i


time se naslauju, te u raspravama prelaze sve granice. Na njih se odnosi
hadis: Nikada jedan narod nije zalutao nakon to je bio na pravom putu, a da
se nije upustio u rasprave.
3. Neargumentovano proglaavanje haramom
Dokaz da osoba ne poznaje vjeru je i to to sve oteava, ograniava i
pretjerano istie da je ovo ili ono haram, iako Kuran upozorava na tu
opasnost, pa kae: I ne govorite neistine jezicima svojim: Ovo je doputeno, a ovo
je zabranjeno, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore
neistine nee uspjeti. (En-Nahl, 116).
Nai dobri prethodnici nisu za neto govorili da je zabranjeno (haram), dok nisu bili potpuno sigurni u to. Ako nisu bili sigurni, govorili
bi: Mi to preziremo, ili pak: Smatramo da to nije dobro. Birali su
rijei bojei se da bez dokaza za neto kau da je haram, za razliku od onih
koji su zastranili u vjeri, pa se utrkuju da neto proglase haramom. Ako u
islamskom pravu o nekom pitanju postoje dva miljenja; jedno koje ukazuje na pokuenost i drugo koje ukazuje na doputenost, oni e obavezno
odabrati ono kojim se neto proglaava pokuenim. Ako jedno miljenje
ukazuje na pokuenost, a drugo na zabranu, oni e obavezno odabrati miljenje po kome je to zabranjeno. Ako po nekom pitanju postoje dva stava; jedan olakavajui i drugi oteavajui, oni e uvijek odabrati onaj tei.
4. Slijeenje nejasnih a zapostavljanje jasnih tekstova
U uzroke koji dovode do zastranjivanja u razumijevanju vjere, u davna
vremena a i danas, spada slijeenje nejasnih tekstova (muteabihat), a zapostavljanje jasnih (muhkemat). Pod nejasnim tekstovima mislimo na one
tekstove koji mogu imati dvojako znaenje, a pod jasnim na tekstove koji
su potpuno jasni i nedvosmisleno ukazuju na ono o emu govore. Neki
sektai tragaju samo za nejasnim tekstovima i njima se oboruavaju, a
zapostavljaju jasne tekstove koji su presudni u donoenju ispravnog suda i
razumijevanja tekstova. Oni koji danas zastranjuju povode se za nejasnim
tekstovima, te muslimane proglaavaju nevjernicima i doputaju njihovo
168

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

ubijanje. Kada bi samo nejasne tekstove vratili jasnim, i njima ih pojasnili,


doli bi do istine i ispravnog suda o tim pitanjima.
5. Uzimanje znanja od neznalica
Osoba moe slabo rasuivati i biti kratkovidna u pitanjima vjere zato to
znanje nije uzela od prave uleme. Onaj ko zastranjuje, on znanje obino
uzima direktno iz knjiga i to bez provjere, rasprave s uenim, prihvatanja
i odbacivanja, ispitivanja vlastitog razumijevanja i valjanosti podataka i
njihovog stavljanja na sto radi pregleda i razlaganja i konane izvedbe u
formi naunog rada. Samo je neto proitao, razumio i izvukao zakljuak,
a moda je pogreno i proitao i razumio i zakljuio, a da toga nije ni
svjestan. Moda nasuprot njegovom stavu postoji oprean a jai stav, ili
pak, dokaz, a on to ne zna, jer nije imao nikoga da mu na to ukae. Neki
mladii zaboravljaju da se erijatske i fikhske znanosti moraju uzimati od
pouzdanih poznavalaca tih znanosti i da oni bez njih ne mogu sami plivati
tim dubokim vodama bez uenjaka koji e ih uzeti za ruku i pojasniti im
nejasno, sporedno vezati za osnovno, i slino za slino. Zato su uenjaci
u prvo doba islama zabranjivali uenje pred onim ko je znanje uzimao
samo iz knjiga i pred onim ko je Kuran napamet nauio sam, bez pomoi
uenjaka koji poznaje Kuran i njegove znanosti.
6. Nepoznavanje okolnosti u kojima se ivi, historije i zakona svemira
Neki ljudi prieljkuju ono to se nije desilo i tragaju za onim to ne postoji. Oni umiljaju da postoji ono to se nije desilo, stvarnost prihvataju
kao neto nestvarno i tumae je shodno njihovoj iskrivljenoj slici koju
imaju u svojoj glavi, a koja nema nikakve veze sa zakonima koje je Allah
uspostavio za Svoja stvorenja, niti s propisima Njegovog erijata, a on
eli da promijeni cijelu zajednicu, njena osjeanja i razmiljanja, obiaje i
moral, drutveni, politiki i ekonomski sistem i sve to imaginarnim sredstvima, nestvarnim metodama i prevazienim mogunostima, i ine to s
toliko hrabrosti i portvovanosti da im se rtva do tog cilja ne ini velikom
ma kolika bila. Oni ne mare to e poginuti, ne interesuju ih posljedice
ma kakve one bile, jer je njihov nijjet ispravan. Njihov cilj je uzdizanje
169

Savremene muslimanske dileme

Allahove rijei i oni se lahko odluuju na poduhvate koje jedni nazivaju


samoubilakim a drugi luakim, u kojima padaju mnoge rtve, ali oni za
tim ne mare. Neki od tih mladia nisu znalaki i s razumijevanjem itali
historiju. Historiju nije dovoljno itati kao skup hronoloki poredanih
dogaaja. Vano je iz nje uzeti pouku i spoznati Allahove zakonitosti koje
su se u toj historiji desile. Uzvieni Allah kae: Zato oni po svijetu ne putuju,
pa da srca njihova shvate ono to treba da shvate i da ui njihove uju ono to treba da
uju, ali, oi nisu slijepe, ve srca u grudima (El-Hadd, 6).
Historija je skladite poruka i uiteljica naroda. I kao to osoba iz
jueranjeg dana ui za sutranji, tako i narod iz prolosti uzima pouke
za budunost. Ui se na svojim grekama i ispravnim postupcima, na
vlastitim pobjedama i porazima. Historija je, ustvari, iva memorija naroda. Narod koji nema svoje prolosti i ne vodi rauna o svojoj historiji
poput je osobe koja je izgubila sjeanje i pamenje, pa ivi samo od
dana do dana, bez prolosti na koju treba da se oslanja. Takva osoba je
bolesna, bez korijena i nad njenom sudbinom treba plakati. Takvu osobu treba lijeiti. Pa kako onda zajednica moe da na takvim bolesnim
temeljima gradi ivot. Historija je ogledalo u kome se zrcale Allahovi
zakoni, koji vladaju svemirom ali i ljudima. Zato Kuran pridaje veliki
znaaj prolosti i na to skree panju, da bismo se mi time okoristili i
do mnogih saznanja doli... Posluaj Allahove rijei: Prije vas su mnogi
narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su zavrili oni koji
su poslanike u la ugonili (Ali Imran, 137).
Odlika ovih zakona je stabilna i nepromjenjiva. Uzvieni Allah
kae: ... prema Allahovu zakonu koji odvazda vai, a ti nee vidjeti da se
Allahov zakon promijeni (El-Feth, 23). U Allahovim zakonima ti nikad
nee nai promjene, u Allahovim zakonima ti nee nai odstupanja (Fatir, 3).
Ti Allahovi zakoni su vaei za sve ljude, bez obzira na njihovu vjeru i
pripadnost narodu. Narod koji pogrijei ili zastrani dobit e zasluenu
kaznu za svoju pogreku pa kada bi to bili i ashabi. Dovoljno je spomenuti cijenu koju su platili ashabi u Bitki na Uhudu. O tome govori
i asni Kuran: Zar kad vas je snala nevolja koju ste vi njima dvostruko
nanijeli, moete rei: Otkud sad ovo?! Reci: To je od vas samih! (Ali Imran,
165). U drugom ajetu jasno se ukazuje na razlog zbog kojeg se to desilo:
170

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

Ali kada ste duhom klonuli i o svom poloaju se raspravljati poeli, kada niste
posluali... (Ali Imran 152).
Pod izuavanjem historije ne mislimo samo na islamsku historiju,
nego na historiju cijelog ovjeanstva od vremena od kada se ona biljei. Mislimo na historiju ljudi ma gdje, i u bilo kojem vremenu ivjeli,
bez obzira kojem narodu pripadali, bili oni muslimani ili nemuslimani.
Pouke se ne uzimaju samo iz ivotopisa pravovjernih, nego se uzimaju i
od vjernika i nevjernika, od grjenika i pobonjaka. Na sve njih se jednako odnose Allahovi zakoni bez dodvoravanja nekima od njih. Sluaj s
tim zakonima je kao sluaj sa svim drugim prirodnim zakonima, poput
zakona o toploti i hladnoi, kljuanju vode, pritisku i eksplozivnosti.
Mi blagodati Kurana ne moemo dovoljno razumjeti ako ne poznajemo kakvo je stanje bilo u dahilijetu i u kolikoj zabludi se nalazilo ovjeanstvo. Na to ukazuje Uzvieni Allah: ... jer su prije bili u oitoj zabludi (Ali
Imran, 16). ... i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio (Ali Imran,
103). U tome se nalazi tajna rijei koje je izrekao Omer, r.a.,: Sjaj islama
e malo postupno blijediti kada u islamu porastu oni koji ne poznaju dahilijet. Historijski dogaaji se ponavljaju i uveliko jedni drugima lie, jer
su iza njih zakoni koji ih pokreu i oblikuju. Zato je neko rekao: Historija se ponavlja. Kuran ukazuje na slinost dogaaja, situacija, rijei i
postupaka kao posljedicu slinosti u razmiljanju i shvatanju. Posluaj rijei Uzvienog Allaha: A oni koji ne znaju govore: Trebalo bi da Allah s nama
razgovara ili da nam kakvo udo doe! Tako su, gotovo istim rijeima, govorili i oni
prije njih, srca su im slina! (El-Bekare, 118). I tako je bilo, ni onima prije ovih
nije doao ni jedan poslanik, a da nisu rekli: arobnjak je!, ili: Lud je! Zar su to
jedni drugima u amanet ostavljali? Nisu, nego su oni ljudi koji su u zlu svaku mjeru
bili prevrili (Ez-Zarijat, 52 53).
Dakle, postoji slinost u ponaanju ranijih naroda i ovih danas prema Allahovim poslanicima. I jedni i drugi su urili da ih optue da su
arobnjaci ili da su ludi. Nisu oni raniji ostavili oporuku ovim dananjim
da na isti nain optuuju poslanike, nego se radi o slinosti izmeu njih.
I jedni i drugi su nepravedni silnici, a poto su njihovi razlozi slini, i
njihov kraj je slian. Onaj ko poznaje historiju i Allahove zakonitosti koje
vladaju svijetom a razuman je, on e uiti na grekama ranijih naroda i
uzimati pouku. A sretan je onaj ko pouku uzme prije no to na svojoj
171

Savremene muslimanske dileme

koi sve iskusi i ko se dobrom koje vidi kod drugih okoristi. Mudrost je
izgubljeno blago koje vjernik uzima ma gdje ga nae, jer on ima najvee
pravo na nju.55
U zakone koje neki od ekstremnih mladia zanemaruju, spada i
postupnost. Postupnost je zakon koji vlada svemirom a to je i erijatski
zakon. Uzvieni Allah je nebesa i Zemlju stvorio u est dana a bio je u
stanju da samo kae: Budi i svemir bi u jednom trenu nastao. Meutim, On je nebesa i Zemlju stvarao u est vremenskih razdoblja, a koliki
su ti periodi kod Allaha, to samo On zna. Nisu to dani poput naih
dana jer oni su bili prije stvaranja Sunca i Zemlje i noi i dana, a no i
dan su vezani za Zemlju i Sunce. Isto tako je stvorio ovjeka, ivotinju
i biljke postupno i u odreenim periodima, kako bi se u tim periodima
razvijali i napredovali. To je vezano za svemirska zbivanja. A to se tie
postupnosti u erijatu, primjeujemo da se u islamu prvenstveno poziva
ispravnom vjerovanju, a kada se to vjerovanje uvrsti, tada se postupno
poinje s pojanjavanjem erijatskih propisa. I farzovi su postupno propisivani kao to su i harami postupno zabranjivani. Tako je prvo propisan namaz, zatim post, pa zekat, itd.
Kada je Omer b. Abdulaziz, nakon preuzimanja hilafeta, pokuavao
da, po uzoru na etvericu prvih halifa, organizuje ivot zajednice, njegov
plemeniti i poboni sin Abdulmelik korio ga je zbog sporosti u ispravljanju iskrivljenog i ispravljanju nepravde koju su njegovi prethodnici uradili, pa mu kae: ta je s tobom, oe moj? Zato ne rjeava ove probleme?
Tako mi Allaha, svejedno mi je to bismo se ja i ti u loncu kuhali ako je
to zbog borbe za pravdu i istinu. Odgovor uenog vjernika je glasio: Ne
pouruj me, sine. Uzvieni Allah je dva puta u Kuranu ukorio alkohol, a
tek trei puta ga je zabranio. Ja se bojim da pred ljude svu pravdu i istinu
iznesem najedanput, pa da je u cijelosti napuste i da to ne postane za njih
teko iskuenje.

55 Hadis biljee Tirmizi (2687) i Ibn Made (4169) a prenosi ga Ebu Hurejre, r.a. ejh Albani
kae da je ovaj hadis veoma slab (daif didden).

172

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

Proglaavanje muslimana nevjernikom (tekfir)


zbog grijeha

Uzvieni Allah kae: I tako smo od vas stvorili umjerenu zajednicu... (El-Bekare,
13). Islam je umjerena vjera. Zbog te osobine je Uzvieni Allah pohvalio
ovaj ummet. Umjerenost islama je u sredini izmeu dva zla; pretjerivanja
i zanemarivanja. I jedno i drugo je zlo, a musliman se dri umjerenosti i
kada govori i kada radi, ne pretjeruje i nije nemaran. On slijedi uputu Poslanika, a.s., koji se uvijek drao sredine izmeu te dvije krajnosti i linim
primjerom pokazao da je mogue u sebi objediniti sva dobra, pa je i nama
naredio da ih inimo a zastranjivanja i zla zabranio. Kada musliman posmatra ljude oko sebe, on se u donoenju suda o njima i ponaanju prema
njima dri umjerenosti, i ne prelazi granice erijata i vjere, nego staje uz
ono to je propisao Poslanik, a.s., onako kako nam to pojanjava iskrena
ulema ovog ummeta koja slijedi sunnet Vjerovjesnika, a.s. To je granica
na kojoj zastaje musliman, i on tu granicu nikada ne prelazi pretjerujui,
ali ni zapostavljajui.
Poto je pitanje tekfira postalo aktuelno i problem u koji je, zbog
neznanja i slijeenja vlastitih prohtjeva, zapala skupina mladih ljudi, potrebno je ukazati na opasnost od ove pojave i da se radi o zastranjivanju
u vjeri, pretjerivanju i estini u donoenju nepravednog suda o ljudima.
Umjerenost muslimana se ogleda u njegovoj pravednosti i spremnosti
da stane na granicama koje je Allah uspostavio. Pravi musliman, tj. onaj
ko vjeruju u Allahovu jednou, nikada druge ne proglaava nevjernicima, ali ni svojstvo vjerovanja ne pripisuju onome ko ne vjeruje u Allaha
i Poslanika, a.s.
Ovdje mislimo na manju skupinu koja sebe smatra islamskim pokretom a islam je ist od nje koja je pri donoenju suda o drugima estoka. To su oni koji za sljedbenike islama tvrde da su izali iz islama i proglaavaju ih nemuslimanima zbog neke sumnje, slijeenja hirova ili nekog ko
je zalutao i druge u zabludu odvodi, ili pak, iz nekog drugog razloga. Prije
govora o njihovim otrovnim idejama i odgovora na njih treba ukazati na
opasnost: 1) tvrdnje da su neki sljedbenici kible nevjernici, 2) ishitrenog
proglaavanja ljudi nevjernicima, i 3) neodgovornog preuzimanja uloge
173

Savremene muslimanske dileme

sudije (kadije) i muftije od strane onih koji nisu dorasli tim zadaama,
pa onoga koga hoe proglaavaju muslimanom a koga hoe nevjernikom,
to znai uzimanje u zatitu ivota i imetaka jednih a ugroavanje ivota i
imetaka drugih, zbog slijeenja vlastitih poriva i hirova. Imam El-Gazali
je rekao: Savjetujem ti da pazi na svoj jezik kada su u pitanju sljedbenici
Kible, sve dok izgovaraju la ilahe illellah, Muhammedun resulullah, i ne
ine ono to je u sutoj suprotnosti s tim, jer se u proglaavanju drugih nevjernicima krije velika opasnost, a u utnji nema nikakve opasnosti.56Dr.
Jusuf el-Karadavi kae: Taj ekstremizam dosee svoj vrhunac kada se izgubi svijest o nepovredivosti prava drugih ljudi i kada se krv i imetak
drugih proglase dozvoljenim. Kada se zaroni u talase tekfira, gube se sva
prava ljudi i veina se osuuje za otpadnitvo od islama, ili se pone tvrditi
da ti ljudi nikada nisu ni bili muslimani. Upravo to tvrde neki od njih.
1. tetne posljedice proglaavanja ljudi nevjernicima zbog grijeha
Onaj ko drugog muslimana nepravedno proglasi nevjernikom, dovodi
sebe u opasnost da postane nevjernik. Pojasniemo to u kratkim crtama.
Prvo: erijat onome ko drugog muslimana nepravedno proglasi nevjernikom upuuje teku prijetnju. Mnoge predaje hadisa ukazuju na zabranu
vrijeanja muslimana rijeima nevjernie ili kafire, pa ta onda rei za
onoga ko muslimana proglasi nevjernikom i iskljui ga iz zajednice muslimana!? Ibn Omer, r.a., kae da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Kada
ovjek kae bratu muslimanu: Nevjernie, ta rije se vraa na jednog od njih dvojice.
Ako je izgovori s pravom, tako je, a ako ne bude u pravu, vratie se na njega samog.57
U predaji koju prenosi Sabit b. ed-Dahhak kae se: Ko prokune
mumina, kao da ga je ubio. Optuba mumina za nevjerstvo je ravna njegovom
ubistvu.58 Ko vjernika optui da je nevjernik, kao da ga je ubio!59 Imam
En-Nevevi kae: Ovaj hadis se moe razumjeti na vie naina. Prvo,
da se ova prijetnja odnosi na onoga ko smatra da je dozvoljeno drugog
56 Fejsalu et-tefrikati bejne el-islami ve ez-zindikati, Huddetu-l-islam Ebu Hamid el-Gazali,
1/14-15, Kairo 1907. g., preneseno iz lanka dr. Muhammeda Ammare.
57 Hadis biljei Muslim (92) a prenosi ga Ibn Omer, r.a.
58 Hadis biljei Buhari (5640) a prenosi ga Sabit b. ed-Dahhak.
59 Hadis biljei Tirmizi (2560) a prenosi ga Ed-Dahhak.

174

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

muslimana proglasiti nevjernikom. Drugo, na njega se vraa poniavanje muslimana i grijeh zbog njegovog proglaavanja nevjernikom. I
tree, prijetnja se odnosi na haridije koji vjernike proglaavaju nevjernicima. Ovo miljenje je slabo. etvrto, hadis ukazuje na to da ga takav
postupak moe odvesti u nevjerstvo, jer je adresa svih grijeha nevjerstvo
i postoji bojazan da bi onaj ko to esto ini, mogao da zavri kao nevjernik. Peto, proglaavanje drugih nevjernicima vraa se na njega. Ne
vraa se na njega nevjerstvo, nego se na njega vraa proglaavanje drugog muslimana nevjernikom, zato to je mumina poput sebe proglasio
nevjernikom, pa kao da je i samoga sebe na to osudio, ili pak, zato to
je proglasio nevjernikom onoga koga ne bi nevjernikom prozvao niko
osim onoga ko ne priznaje vjeru islam.60
Prema tome, spomenuta tumaenja ovog hadisa se odnose na onoga
ko bratu muslimanu kae nevjernie ako ne bude u pravu, i on je, bez
sumnje, grjenik. Ako kaemo da taj ne postaje nevjernik ako proglaavanje drugih ne smatra dozvoljenim, on i pored toga zasluuje dunjaluku
kaznu zato to to osuenu osobu uznemirava i to mu je tee od bilo
kojeg drugog vrijeanja. Neki to smatraju veim prestupom od potvore
za blud. Zato su islamski pravnici napravili itave studije o kaznama koje
zasluuje osoba koja muslimanu kae: Nevjernie!. Neka od miljenja
ovdje navodimo.
Autor djela Ed-Durru-l-muhtar kae: Onaj ko drugu osobu uvrijedi
rijeima nevjernie, bie kanjen diskrecionom kaznom od strane sudije
(tazirom). Ako vjeruje da je musliman koga on optuuje nevjernik, moglo bi se desiti da on postane nevjernik, a ako ne vjeruje u to, onda ni on
zbog tih rijei ne postaje nevjernik. U djelu Et-Tatarhanije se kae: Nee
se kazniti ako nije rekao: O nevjernie u Allaha, zbog mogunosti da je
time htio rei: Nevjernie u taguta (tj. ejtana).61 Ibn Abidin u djelima
En-Nehr i Ez-Zehire kae: Fetva koju treba izdvojiti glasi: Ako on time
eli samo da ga uvrijedi i ne vjeruje da je on nevjernik, u tom sluaju on
nee zbog te optube postati nevjernik, ali ako vjeruje da je osoba koju
optuuje zaista nevjernik pa ga zato tako oslovljava, onda on zbog tih rije60 Komentar Sahihi Muslima od Imama En-Nevevija (2/50).
61 Ed-Durru-l-muhtar, komentar djela Tenviru-l-ebsar (3/69).

175

Savremene muslimanske dileme

i postaje nevjernik, zato to je proglaavanjem muslimana nevjernikom


ustvrdio da je islam nevjerstvo.62
Drugo: Proglaavanjem muslimana nevjernikom ugroavaju se
temelji pravde koja u najmanju ruku trai da osoba koja izrie takve
osude bude kompetentna za to, i da optuenoj osobi bude omogueno
da se zakonskim sredstvima brani od te potvore i zatiti od te nepravde.
Tree: (...)
etvrto: Rairenost ove pojave meu neukim muslimanima irom
otvara vrata velikom neredu u zajednici muslimana u kojoj treba provoditi odredbe plemenitog erijata, u kome se nalaze brojne precizne
terezije za vaganje ovog problema a najpozvaniji da o tome sude su
ueni, jer su oni nasljednici Allahovih Poslanika i najbolje poznaju taj
problem. Zato sud o tome ne treba da izriu drugi.
Peto: Ako se neki muslimani, zbog grijeha koje ine, nepravedno proglase nevjernicima iako vjeruju u Allahovu jednou time se pred njima
zatvaraju kapije nade a otvaraju kapije beznaa zbog ega se gubi svaka
nada u Allahovu milost, pa oni ne ure da se pokaju i ne trae oprost za
grijehe. Nekada to samo izazove prkos i odlunost da se ustraje u grijeenju... Ovo su kratki osvrti na problem i opasnost tekfira a tema je veoma
opirna. Zbog svega ovoga Poslanik, a.s., je neosnovano proglaavanje muslimana nevjernikom i njegovo iskljuivanje iz okvira islama poistovjetio
s njegovim ubistvom. Ta optuba je teka i strana, a njene posljedice su
pogubne za pojedinca i cijelu zajednicu jer vode ka podvajanju, neslaganju
i razdoru.
2. Korijeni tekfira
Govor o novotariji tekfi a nas navodi na govor o njegovim korijenima,
kako bismo spoznali uzroke opake bolesti. Tekfi je nastao u vrijeme
velikog fi u kome se iz islamskog tabora izdvajaju haridije koje su iznjedrile i odnjegovale ovu novotariju. Dakle, ova zabluujua novotarija je
ponikla u njihovim glavama da bi je kasnije preuzele druge otpadnike
sekte iji pripadnici nepravedno proglaavaju muslimane nevjernicima
i pored toga to nisu kompetentni za donoenje takvih presuda.
62 El-Milelu ven-nihal od E-eherstanija (1/114-115), izdanje tamparije El-Halebija u Egiptu.

176

Nadih Ibrahim Abdullah i Ali Muhammed Ali e-erif / ZABRANA EKSTREMIZMA U VJERI

E-eherstani kae: Znaj da su se od Vladara pravovjernih, Alije,


r.a., prvo odvojili njegovi saborci iz Bitke na Siffinu. Najei meu njima su bili El-Eas b. Kajs el-Kindi, Musir b. Muzekki et-Temimi i Zejd
b. Husajn et-Tai. Doli su Aliji, r.a., i rekli: Oni nas pozivaju Allahovoj
Knjizi, a ti nas poziva sablji! Alija, r.a., je rekao: Ja znam ta se nalazi
u Allahovoj Knjizi. Alija, r.a., je pod pritiskom haridija, prihvatio da se
donese sud o tom sporu. elio je da na pregovore poalje Abdullaha b.
Abbasa, r.a., ali haridije to nisu prihvatile. Rekli su: On je tvoj. Alija,
r.a., alje Ebu Musa el-Earija, r.a., da na temelju Kurana donese sud o
tom sporu. Vladar pravovjernih nije bio zadovoljan sporazumom, pa se
iz njegovog tabora izdvajaju haridije i naputaju ga. Rekli su: Zato si
dopustio da ljudi donose presudu?! Ne prihvatamo sud ljudi, hoemo da
nam sudi Allahova Knjiga! Okupili su se kod rijeke Nehrevan. Od haridija su nastale mnoge druge otpadnike sekte... Zajedniko za sve njih
je: 1) nepriznavanje Osmana, r.a., to smatraju svojim najveim ibadetom, 2) proglaavanje najistaknutijih ashaba nevjernicima, i 3) vjerovanje
da je obaveza ustati protiv halife koji ne postupi po sunnetu.63
Na jednu od tih sekti se odnosi hadis Allahova Poslanika, a.s.: Vi ete
svoje namaze smatrati slabim u poreenju s njihovim namazima, i svoj post u poreenju
s njihovim postom a njihov iman nee prelaziti njihove kljune kosti! To su otpadnici
od vjere za koje je Poslanik, a.s., rekao: Od potomaka ovog ovjeka e se pojaviti
oni koji e iz vjere izlaziti kao to koplje proe kroz metu. Prvi od njih je Zulhuvejsira64
63 Ve je naveden hadis koji govori o njemu.
64 El-Hejsemi u djelu Medmeu zevaid (10438) prenosi od Sada b. Malik tj. Ibn Ebi Vekkasa da
je uo Allahova Poslanika, a.s., kako govori o Zussedijju koji e biti sa iteljima Nehrevana, pa
kae: ejtan s planine koga e svesti ovjek iz Bedile po imenu El-Ehes ili Ibn el-Ehes bie simbol nasilnog naroda. Hejsemi zatim kae: Ovaj hadis biljee Ebu Jala i Ahmed u skraenoj verziji a biljei ga i El-Bezzar. Prenosioci hadisa su pouzdani. On, takoer, za Aliju, r.a., kae (10449):
Ueni iz porodice Muhammeda, a.s., i Aie bint Ebi Bekr su znali za to, pa su pitali Aiu, radijallahu anha, za pristalice Zussedijja koji su prokleti jezikom Vjerovjesnika, a.s., koji ne ita i ne
pie. U drugoj predaji se kae da su to stanovnici Nehrevana. On, takoer, pominje dvije predaje
koje biljei et-Taberani u djelu Es-Sagiru-l-evsat a prenosioci jedne od njih su pouzdani. Ibn Sad
u djelu Et-Tabekat (51) navodi kazivanje o stanovnicima Nehrevana, pa kae: Nakon svega to
se desilo izmeu Alije, r.a., i Muavije, r.a., na Sifinu u mjesecu saferu 37. godine po hidri, Alija,
r.a., se vratio u Kufu i tada su se od njega odvojile haridije i utaborili u mjestu el-Harur,a pa su
po tome nazvani harurije. Alija, r.a., im je poslao Abdullaha b. Abbasa, r.a., da s njima pregovara i
ubijedi ih da grijee, pa se veliki broj njih povratio a drugi su ostali pri svojim stavovima i povukli
se u grad Nehrevan. Tamo su presretali putnike i ubili Abdullaha
b. Habbaba b. el-Eretta pa je protiv njih Alija, r.a., poveo rat u Nehrevanu i tamo ih pobio. Bilo je
to 38. godine po Hidri. Nakon toga se vratio u Kufu, ali su haridije za njega bili stalna prijetnja
sve dok nije ubijen.

177

Savremene muslimanske dileme

a posljednji Zussedijja65 Oni su se suprotstavili Aliji, r.a., iz dva razloga: zato


to nisu doputali da halifa bude osim Kurejija i tvrdnje da je Alija, r.a.,
pogrijeio u donoenju suda, jer je dopustio da sude ljudi, a sud pripada
iskljuivo Allahu...
ejh dr. Jusuf el-Karadavi kae: To je ono u ta su zapale haridije
u prvo doba islama. Bili su najei u obavljanju vjerskih obreda kao
to su post, namaz i uenje Kurana. Oni su zastranili u idejnom, a ne
u moralnom pogledu. Njihovi runi postupci su im prikazani lijepim i
oni su ih takvim vidjeli. Oni su zalutali, njihov trud u ivotu na ovom
svijetu je uzaludan, a misle da je dobro ono to rade. Zato ih je Poslanik,
a.s., opisao ovako: Neki od vas e svoj namaz, post, nafile i uenje Kurana,
smatrati slabim u poreenju s njihovim. I pored toga, za njih Poslanik, a.s.,
kae: Kroz vjeru e prolaziti a da ona na njih nee ostaviti nikakvog traga, kao
to ne ostane traga na strijeli koja proleti kroz ulovljenu ivotinju!.
Njihovu vezu s Kuranom Poslanik, a.s., opisuje ovako: Uit e
Kuran, a Kuran nee dopirati dalje od njihovih kljunih kostiju. Potom ih opisuje posebnim i prepoznatljivim opisom, pa kae: Ubijat e sljedbenike
islama, a na miru e ostavljati idolopoklonike. Zbog ove posljednje osobine,
jedan islamski uenjak je na upit haridija koji su ga zarobili, odgovorio: Murik koji trai kod vas utoite i eli da uje Boije rijei. Oni
su na to rekli: Naa je dunost da ti pruimo utoite i ispratimo te do
mjesta u kome e se osjeati sigurnim. Zatim su prouili kuranski
ajet: Ako te neki od mnogoboaca zamoli za zatitu, ti ga zatiti da bi sasluao
Allahove rijei, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega (Et-Tevba, 6).

65 Za odgovor onima koji muslimane proglaavaju nevjernicima zbog grijeenja, neznanja i


saradnje sa nevjernicima vidi original ili integralni prijevod djela kada se pojavi. Prireiva.

178

DOZVOLJENO JE U ESTVOVATI U VLASTI


U NEPRAVEDNOJ DR AVI UKOLIKO E TO
IMATI ZA CILJ UBLA AVANJE NEPRAVDE,
ZLA I NEREDA
ejh Ibn Tejmijje1

Jednom prilikom, ejh je upitan o ovjeku koji je postavljen za namjesnika ili veleposjednika na dijelu zemlje na koji se odnose uobiajeni
nameti vlasti, pa odabere da pokua ukloniti nepravdu i potrudi se koliko to bude u njegovoj moi, znajui da ukoliko napusti posjed pa on
bude dodijeljen drugom nee biti uklonjeno nita od nepravde i zla
nego e se moda uveati. On je dakle u mogunosti da ublai porez na
svom posjedu ukidanjem polovine, mada drugu polovinu ne moe ukinuti jer te doprinose mora prikazati stranama koje su ga postavile i radi
kojih se uzimaju, a on to u ovom sluaju ne bi bio u mogunosti. Da
li je u ovom sluaju njemu dozvoljen ostanak na ovakvom posjedu ili
poloaju? Njegov nijet je poznat kao i njegov pokuaj i trud da otkloni
zlo u okviru svojih mogunosti. Treba li dii ruke od ovakvog poloaja
i posjeda iako se time nee ukloniti nepravda, ve e naprotiv ostati ili
se poveati? Da li je grjean za ovakvo djelo ili nije? Treba li napustiti
poloaj iako narod zahtjeva njegovo ostajanje zbog oite koristi u tome
kroz smanjenje nepravednih nameta koje je bio u mogunosti otkloniti,
a koji bi njegovim odlaskom sigurno bili vraeni ili ak poveani?

Yusuf al-Qaradawi, Prioriteti islamskog pokreta u narednom periodu (Sarajevo, 1424.


h.g./2003.), 231-35. Saeto iz Zbirka fetvi Ibn Tejmijje, 20: 48-61.

179

Savremene muslimanske dileme

ejh je odgovorio:
Hvala Allahu... ako on nastoji da bude pravedan i umanji zlo shodno svojim mogunostima njegovo namjesnitvo je bolje i ispravnije za
muslimane od nekoga drugog, kao to je i zaposjedanje dodijeljenog
zemljita bolje od neijeg drugog. Ve je poznato da mu je dozvoljeno
ostajanje na tom poloaju i posjedu i nema za to grijeha, ak je njegov ostanak bolji od naputanja ukoliko ga ne naputa radi poloaja na
kome je prei. To mu moe biti vadib ukoliko nema niko drugi ko je u
mogunosti da to uradi. irenje pravde i uklanjanje zla i nepravde spram
mogunosti je fard-kifaje, gdje svaki ovjek mora uraditi koliko moe,
ako nema nikoga drugog da to uradi, ali se nema pravo od njega to zahtijevati u ovakvom sluaju, jer nije u stanju potpuno otkloniti zlo. Ako
vladari postavljaju odreene zahtjeve koje on ne moe odbiti, onda se
od njega ne moe zahtijevati da prihvati taj poloaj. Ali, ukoliko vladari
i njihovi zastupnici trae imetak koje namjesnik ne moe isplatiti osim
sprovodei neke od tih dekreta, a ukoliko ih ne isplati, bit e postavljen
neko drugi koji e podrati ili poveati nepravdu, a ne nastojati da je
smanji, onda je uzimanje jednog dijela tih nameta i isplaivanje vlastima
korisnije za muslimane od uzimanja cijelih iznosa.
Onaj ko to uradi radi pravde i dobroinstva bolji je od ostalih jer on
spreava zlo zulumara, uzimajui dio onoga to se od njega trai, dio ije
se uzimanje moe sprijeiti on je dobroinitelj muslimana, a ne nasilnik
i zato to uzima pomenuti dio ima nagradu, a ne grijeh. On nije dunik onome od koga je uzeo niti ima grijeha na dunjaluku ili ahiretu radi
pokuaja uspostave pravde i dobroinstva prema svojim mogunostima.
Ovo je slino primjeru staratelja jetima, nadzornika vakufa ili uesnika u
suvlasnikim preduzeima, tj. dioniara koji su na tim poloajima u svojstvu opunomoenog ili postavljenog, pa ne mogu ostvariti interese onih
koje zastupaju ako dio tog imetka ne daju nepravednom vlastodrcu. U
ovom sluaju neemo smatrati da je ova osoba otetila tienika. Takvi su
i ovi ubirai poreza na putevima. Takoer, dio imetka o kome se brinu
moraju izdvajati za redovne poreze na nekretnine, redovne poreze na robu
u prometu... Svako ko upravlja svojim ili imetkom drugoga u ovom vremenu i u ovoj zemlji mora plaati poreze.
180

ejh Ibn Tejmijje / DOZVOLJENO JE UESTVOVATI U VLASTI U NEPRAVEDNOJ DRAVI UKOLIKO


E TO IMATI ZA CILJ UBLAAVANJE NEPRAVDE, ZLA I NEREDA

Ako bi to znailo da niko ne smije zastupati ili upravljati imetkom


drugoga, to bi neminovno dovelo do nereda i ne bi ostvarilo niije interese. Oni koji ovo zabranjuju da se ne bi desila nepravda (kada bi ljudi
pristali na udvostruenje nameta i nereda u drutvu) bili bi kao ljudi na
putu, koje presretne zasjeda pa im ne ele dati ni dio imetka, a oni ih ubiju
pa im uzmu sav imetak! Ko bi ovakvom karavanu mogao rei: Nije vam
dozvoljeno dati nita od imetka koji imate ovakvim ljudima, elei time
sauvati dio njihovog imetka (zabranjujui im plaanje). Ako bi uradili
po njihovom uputstvu sve bi im bilo uzeto i bili bi opljakani to nee
preporuiti niko razuman, a pogotovo se takav stav ne moe uzeti kao
eriatsko pravilo.
Allah d.. slao je poslanike, radi ostvarenja interesa, a smanjenja ili
odstranjenja tete, koliko god je to mogue. Tako i namjesnik ili veleposjednik koji preda dio nameta onima koji su ga postavili na taj poloaj,
ako e time sprijeiti vea zla i nepravdu nad muslimanima, a nema
drugog naina da to izvede, i ukoliko e u sluaju naputanja poloaja
doi onaj koji e namete potvrditi, a ne umanjiti ima za to nagradu, a ne
grijeh i nije za takvo djelo odgovoran ni na dunjaluku ni na ahiretu. Na
istom su stepenu staratelj jetima ili nadzornik vakufa, koji ne mogu zastupati interese onoga za ta su zadueni nego plaanjem obaveza prema
nepravednim vlastima, a digne li ruke od svega bit e postavljen grenik
koji samo moe pogorati stanje, onda je njegovo upravljanje dozvoljeno i nema za njega grijeha, ak prihvatanje te uprave moe postati i obavezno. Takav je i vojnik kome zbog slube bude dodijeljen feud, a koji
pokuava ublaiti namete sa zemlje na kojoj je, ali ih ne moe potpuno
ukinuti jer se od njega trae konji, oruje i hrana, tako da dio nameta
mora uzimati, a to je u isto vrijeme onaj dio koji koristi muslimanima u
dihadu. Ako e mu neko rei: Nije ti dozvoljeno uzeti nita od ovoga,
napusti ovaj feud! i on ga napusti, a na njegovo mjesto doe nasilnik
koji ne radi u interesu muslimana ovakav savjetodavac nije u pravu,
nego je neznalica o principima vjere.
Zadravanje vojnika, bilo da je Turin ili Arap, sigurno je bolje nego
da doe neko drugi. To je i korisnije za muslimane i pravednije za posjed na kome je a od koga pokuava ukloniti nepravdu shodno svojim
181

mogunostima od davanja toga posjeda onome koji e donijeti manje


koristi, a vie tete. Onaj feudalac koji se trudi da ivi u pravdi i dobroinstvu koliko moe, nai e Allahovu nagradu za dobro koje radi, a
nee biti kanjen za neto to nije bilo u njegovoj moi, niti e biti pitan
za dio koji je uzimao i isplaivao vlastima ako drugaije nije mogao, ili
ako bi on u drugom sluaju, izazvao vee zlo. A Allah najbolje zna!

POGLAVLJE O OPRE NOSTI DOBRIH I


LO IH DJELA
ejh Ibn Tejmijje1

injenica je da dobra djela povlae za sobom koristi i jo ako su vadib,


onda je njihovo neizvravanje tetno, kao to i loa djela nose sa sobom
tetu, dok mekruh moe sadravati pored tete i neto od dobra.
Tako se oprenost moe pojaviti kod dva dobra djela, pa ih je nemogue spojiti, te dajemo prednost korisnijem na utrb onoga koje je manje korisno. Isto tako, oprenost dva loa djela od kojih jedno ne moemo izbjei,
pa biramo ono u kojem je manje zla, ili oprenost meu dobrim i loim uz
nemogunost rastavljanja meu njima na nain da izvravanje dobrog djela
povlai za sobom dio loeg, a ostavljanje loeg iziskuje ostavljanje i dobrog.
U ovakvim sluajevima vagamo izmeu koristi dobra i tete zla i uzimamo
ono koje prevagne.
Primjer za prvi sluaj je primjer prioriteta vraanja traenog duga nad
dobrovoljnom sadakom. Primjeri za drugi sluaj je prednost izdravanja
porodice od izdvajanja za dihad ukoliko ta osoba nije konkretno odreena za to izdvajanje, i prednost izdravanja roditelja nad istim stanjem,
kao stoje reeno u hadisu kada je Poslanik s.a.w.s. upitan: Koje je najbolje
djelo? Rekao je: Namaz u njegovo vrijeme, Pa onda?, upitan je, Dobroinstvo roditeljima odgovorio je Poslanik a.s., A zatim?, Dihad na
Allahovom putu. Ovdje spada i primjer prednosti dihada nad hadom,
kao to je to u Kuranu i sunnetu, farz nad farzom, a mustehab nad mustehabom. Takva je i prednost uenja Kurana nad zikrom, ako su izjednaeni
u dejstvu na srce, a prednost namaza nad oboma, ako je prisutnost srca u
namazu izjednaena sa njima. A ako nije tako, onda je i zikr sa razumijevanjem i bogobojaznou bolji od itanja Kurana koje ne prevazilazi njegov
1

Yusuf al-Qaradawi, Prioriteti islamskog pokreta u narednom periodu (Sarajevo, 1424.


h.g./2003.), 235-42. Saeto iz Zbirka fetvi Ibn Tejmijje, 20: 48-61.

183

Savremene muslimanske dileme

izgovor (ali ovo je iroka tema).


Primjeri za trei sluaj je prednost putovanja muhadirke bez mahrema nad njenim ostajanjem u neprijateljskoj zemlji, kao to je uinila
Ummu Kulsum o kojoj je objavljen ajet: O vjernici ako vam vjernice
kao muhadirke dou, ispitajte ih a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje
njihovo. Takav je i primjer iz oblasti dihada kada je ubijanje ena, djece
i drugih koji ne uestvuju u ratu zabranjeno, ali ako to zbog interesa rata
bude neophodno, onda su i oni ukljueni (kao kod bacanja iz katapulta ili nonih upada u naselja). Tada je dozvoljeno, kao to je preneseno
sunnetom u sluaju Taifa, kada je ovaj grad gaan iz katapulta i o nekim
murikim kuama koje su bile napadnute nou i to je onda uklanjanje
posljedica nereda. Takvo je i pitanje postavljanja tita, koji uenjaci spominju jer je dihad nain da se izbjegne smutnja nevjerstva i sa sobom
donese negativne posljedice koje su gore od toga. Zato se ulema sloila da
se to dozvoljava ako muslimani na drugi nain ne mogu sprijeiti gubitke
osim izlaganjem ivog tita mogunosti pogibije. A ukoliko gubici muslimana, izlaganjem ivog tita nee biti smanjeni tu se miljenja razilaze.
Primjer za etvrti sluaj je primjer jedenja strvine zbog gladi koja
prijeti smru, jer je jedenje lijepih jela vadib osim u ovom stanju, kada
je interes jai. Suprotno tome, lo lijek kada je teta za osobu vea od
interesa u upotrebi lijekova, za iju korist nije siguran i gdje ne moe
nai drugi da ga zamijeni. Takvo je i lijeenje alkoholom.
Iz ovoga vidimo da postoje dva mogua stanja tolerisanja loeg djela:
da se njime spreava ono to je gore, ako se ne moe niim drugim sprijeiti
ili da se sa njim postie vie dobra nego bez njega, ako za to ne postoji drugi
nain. Dva su mogua stanja ostavljanja dobrog djela: ako njegovo injenje
iziskuje proputanje veeg interesa ili je neizostavno vezano za tetu koja
nadilazi korist. To je ono na ta se odnosi vjersko balansiranje u postupcima. Izostavljanje vadiba zbog dunjaluke tete, ili dozvoljavanje zabranjenog zbog dunjaluke potrebe zalazi u irinu vjere i izbjegavanje nelagode za
ovjeka. Kae se: Nije mudar onaj koji zna razlikovati dobro od zla, nego
onaj koji zna odabrati od dva dobra bolje, a od dva zla manje, i kako se
pjeva u stihu: Kad tijelo zahvate bolesti dvije / lijeiti opasniju od mudrosti je.
Ovo vrijedi i za druge sluajeve. Tako je u ljudskoj podsvijesti uvrijeeno
da je u vrijeme sue kia blagodat za njih iako e uz pomo onoga to sa kiom uzrasta neki narodi pojaati svoje nasilje, ali je ipak izostanak kie gori.
184

ejh Ibn Tejmijje / POGLAVLJE O OPRENOSTI DOBRIH I LOIH DJELA

Kao to preferiraju postojanje vladara sa njegovim nasiljem nad stanjem bez


vladara. Mudraci su rekli: ezdeset godina nepravednog vladara bolje je od
jedne noi bez vladara. Zatim, vladaru se uzima za zlo neprijateljsko djelovanje, kao i uskraivanje prava narodu iako to ne mora, ali ja ovdje naglaavam
da ako je vladarev namjesnik u dijelu uprave, teritorije, sudstva i sl., pa u tom
stanju nije u mogunosti da izvrava sve vadibe i kloni se svih harama, ali to
pokuava i namjerava to mnogi na njegovom mjestu i uz mogunost ne ine
dozvoljen mu je ostanak na tom poloaju, a nekada moda i nareen! Jer ako
je ta uprava od obaveza kojima se moraju postii vii interesi kao dihad, podjela plijena, izvravanje eriatskih kazni, osiguranje puteva itd., onda je ona
obavezna. Takoer, ako ona iziskuje postavljanje na isti poloaj onoga ko nije
dostojan, uzimajui ono na ta nema pravo ili dajui onome kome ne pripada i ne radei nita da sa tim prekine, onda je ovo pitanje stvari bez kojih se
ne moe ispuniti farz ili mustehab, tako da i sama postaje farz ili mustehab
ukoliko njena teta ne prelazi interese tog farza ili mustehaba.
ak ako samo namjesnitvo i nije obavezno i u sebi ima faktora nepravde, a onaj ko ga vri to podrava, pa bude postavljen onaj ko ga eli umanjiti
ili njegov vei dio zamijeniti blaim ovo njegovo djelo je dobroinstvo, a dio
zla koji ini sa nijetom izbjegavanja onoga to je gore je takoer dobro.
Ovo je oblast u kojoj imamo razliite pristupe spram nijeta i za ono
to je uinjeno. Ako nepravedni vladar trai od osobe imetak i time ga
obavee, pa se umijea neko trei elei umanjiti taj namet, pa uzme imetak od prve osobe i preda ga nasilniku, ali ne po svom izboru ili ga ne
uzima ako bude mogao, on je u ovoj situaciji dobroinitelj, dok bi isto takvo posrednitvo, da bi pomogao nasilniku bilo smatrano loim djelom.
Ono to je uticalo na ovakav ishod jeste lo nijet i loe djelo. Nijet jer je
elio vladarevu naklonost i imetak, a djelo jer je poinio harame i propustio farzove. Razlog, dakle, nije bila oprenost ni korisnija i bolja namjera,
niti samo namjesnitvo, ako je u jednom trenutku dozvoljeno, pohvalno ili
obavezno, moda ista osoba ima ono to je obaveznije ili to vie voli, pa e
odabrati pree, nekada iz obaveze, a nekada po vlastitom izboru.
U ovu oblast spada i Jusufovo a.s. namjesnitvo nad trezorom egipatskog vladara, ak i sam njegov zahtjev vladaru da ga uini nadzornikom
nad dravnim skladitima, iako su vladari i njegovi podanici bili nevjernici, kako kae Allah d.: Jusuf vam je jo davno donio jasne dokaze, ali ste
vi stalno sumnjali u ono to vam je donio O drugovi moji u tamnici, ili
185

Savremene muslimanske dileme

su bolji raznorazni bogovi ili Allah jedini, svemoni? Oni kojima se mimo
Njega klanjate samo su imena, koja ste im nadjenuli vi i preci vai...
Sigurno je i to da su pored svoga nevjerstva imali i neke obiaje i
pravila za uzimanje i troenje imetka na dvoru vladara, njegove porodice i svite. Sigurno nije bilo po pravilima poslanika i pravde, a Jusuf nije
mogao initi sve to je htio ili kako mu je to nalagala Allahova vjera, jer
to je bio narod koji mu se nije bio odazvao, ali je on postupao pravedno i
sa dobroinstvom i isposlovao je kod vladara prihvatanje vjernika iz svoje
porodice, to mu bez ovog poloaja ne bi bilo mogue. A sve ovo ulazi u
rijei Uzvienog Allaha: Zato se Allaha bojte koliko god moete... Pa
ako se nae vie farzova, a nema naina za ispunjavanje svih biraj ono to
je potvrenije. U tom sluaju ono ostalo prestaje biti obaveza i ne smatra
se ostavljanjem farza radi preeg od njega, stvarnim naputanjem toga,
kao to se ni injenje manjeg zla u situaciji kada je neminovno da bi se
izbjeglo vee ne smatra stvarnim zlom. Prvo e se i dalje zvati proputanje
farza, a drugo injenje harama. U ovim sluajevima to moemo nazvati
proputanjem farza sa razlogom i injenjem harama radi veeg interesa,
potrebe ili spreavanja onoga to je gore.
Podruje fikhskih oprenosti je dosta iroko, pogotovo u vremenima i
mjestima gdje nedostaju predaje od Poslanika s.a.w.s. i pravednih halifa, jer je
dosta ovakvih pitanja, a to je manje predaja vie je ovakvih situacija. Prisustvo
ovih sluajeva razlog je razdora u Ummetu, jer kada su dobro i loe pomijeani
otvara se prostor za nedoumicu i nejasnou, pa jedni gledaju na dobra djela i
kod njih prevagne ova strana ma koliko zla to sa sobom nosilo, a drugi gledaju
na lou stranu i ona prevagne, iako bi time postigli mnoga dobra.
Umjereni su oni koji uzimaju u obzir obje stvari. Uenjak mora razumjeti vrstu problema. Moe se desiti da bude farz kao to je prethodilo
pojanjenje u nekim sluajevima prei preko naredbe ili zabrane, a ne
ohalaljivanje ili zapostavljanje. Kao kada nareujui dobro podstie na
grijeh koji je vei onda ga nee nareivati, izbjegavajui tako taj grijeh.
Primjer toga je da prijavi nepravednim vlastima grenika, pa mu presude kaznu koja je vea od poinjenog grijeha ili primjer kada u njegovom
odvraanju od zla postoji proputanje korisnog dobroinstva od samog
ostavljanja tog loeg djela. Onda e preutjeti samo odvraanje, bojei se
da ne izazove proputanje onoga to su Allah d.. i Njegov Poslanik naredili i to je kod Njega vee od samog runog ina koji bi se mogao desiti.
186

ISKRIVLJENO SHVATANJE PITANJA


O ENAMA
Mesud Sabri

Stvari uvijek volim posmatrati na nain koji se zasniva na univerzalnim


propisima islama, validnim intencijama erijata, usporeivanju parcijalnih
(pojedinanih) tekstova iz Kurana i Sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,
s jedne, te univerzalnih intencija ove vjere, s druge strane, itd. Taj metod,
iako mu se ne suprotstavlja niko vrijedan spomena od priznatih vjerskih
pravnika, nekada se u praksi izgubi i nestane kod nekih (od njih) zbog
razliitog iitavanja (razumijevanja) stvarnosti i realnosti. Najizraenija
oblast u kojoj se proputa napraviti usporedba izmeu tekstova, s jedne, i
intencija, s druge strane, jeste pravo ena (fiqh al-mere), tako da ono, u nekim sluajevima, slii iskrivljenom shvatanju koje je u koliziji s intencijama
erijata i njegovim univerzalijama, kao to je u koliziji i sa zdravom naravi,
tavie, moda je i uzrok imaginarne krize izmeu vjere i ljudi.
Zaprepastilo me kada sam proitao da su saudijski hoteli odbili dozvoliti jednoj djevojci i njenoj majci da prenoe u hotelu zato to s njima nije
bio njihov mahrem. Da bi stvar bila gora, kada je ena otila u policiju (da se
poali), nita za nju nisu uinili. Ne znam da li je uope svjestan (okolnosti
i posljedica) onaj koji ne dozvoljava eni da prenoi u hotelu jednu no radi
zadovoljavanja svojih potreba i interesa?! I da li to znai da enama treba
potpuno zabraniti putovanja?! I ta je smisao mahrema na putovanju?! Smisao mahrema je da ena bude sigurna i bezbjedna, tako da joj niko ne moe
nanijeti tetu i zlo. Zato su postojali vjerski tekstovi koji zabranjuju eni da
putuje sama. Poslije su se pojavili neki drugi vjerski tekstovi koji nagovjetavaju da e ene putovati same i da e pri tome biti sigurne i bezbjedne, to
187

Savremene muslimanske dileme

su neki vjerski pravnici uzeli kao argument da je eni dozvoljeno da putuje


sama sve dok je sigurna i bezbjedna. O tome govori hadis koji prenosi Adijj
b. Hatim, kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom kazao: Ako
poivi dugo, sigurno e vidjeti enu kako iz Hire putuje sama da obavi
tavaf oko Kabe ne bojei se pri tome nikoga osim Allaha, d.. Pomislio sam:
A ta je sa zlobnicima Taja koji ire zlo po Zemlji?! Hatim se, dakle, zaudio tome da e ene same putovati te se upitao o razbojnicima koji nanose
tetu i zlo i enama i mukarcima zajedno, a hadis je dokaz da e zavladati
sigurnost i bezbjednost te da e se okolnosti promijeniti. Prema tome, razlog
zabrane da ene putuju same jeste njihovo izlaganje opasnostima i razbojnicima. Zabrana nije zbog same njihove enske prirode, nego radi izbjegavanja
opasnosti. A da i mukarci znaju da e ii putem na kojem ih eka propast i
smrt, bilo bi im zabranjeno da se njime kreu.
Otuda su pripadnici afijske pravne kole i drugi miljenja da je
eni dozvoljeno putovati u pouzdanom drutvu, budui da sigurnost i
bezbjednost ponitavaju smisao zabrane putovanja.
Putovanje jedne ene i njene kerke u dravi kao to je Kraljevina
Saudijska Arabija, imajui u vidu potovanje koje se u njoj ukazuje eni te
njeno neizlaganje zlu, namee se kao prihvatljivo i erijatski dozvoljeno, a
naroito ako znamo da ona nije putovala zbog neega to je grijeh. Naime,
ona je putovala radi ostvarivanja interesa svoje kerke, koja nije izala iz
kue sama, nego je s njom krenula i njena majka. Bila je, dakle, u pouzdanom drutvu sve dok nije stigla u glavni grad Rijad. Poto majka nije
uspjela zavriti proceduru oko obezbjeivanja kolarine u inostranstvu za
kerku, normalno je bilo da potrai hotel u kojem putnici borave sigurni
za sebe, svoj ivot i svoju imovinu. Meutim, iznenadilo ju je odbijanje, a
nikome od radnika hotela nije naumpalo gdje e ta ena prenoiti.
Da li je za nju bezbjednije da prenoi u hotelu, u kojem e biti
sigurna za sebe i svoju kerku, ili da bude ostavljena na ulici?! Koja od
dviju opcija je blia Allahovom, d.., zakonu: da ena bude zaklonjena
i zatiena u hotelu, ili da, naalost, u ime vjere bude primorana da noi
na ulici, na kojoj bi vjerovatno bila izloena bludeim pogledima i drutvenoj izopaenosti, a moglo bi se desiti da ljudi o njoj steknu lo utisak,
budui da estitoj eni ne prilii provoenje noi na ulici.
188

Mesud Sabri / ISKRIVLJENO SHVATANJE PITANJA O ENAMA

Stav o zabrani noenja eni i njenoj kerci u hotelu u opisanom


sluaju u suprotnosti je sa erijatskim propisima i njegovim intencijama
iz vie uglova posmatranja:
1. Provodei no u hotelu ena e sauvati svoju vjeru u veoj mjeri
nego u sluaju da je provede na ulici, a ouvanje vjere je prvi i najuzvieniji cilj islamskog vjerozakona. Sve dok je prisutan (obezbijeen) taj cilj, na druge ciljeve ne obraa se panja.
2. ena je u ovom sluaju u stanju potrebe koja je u rangu nude. I
kada bismo prihvatili miljenje onih koji kau da je eni zabranjeno
da putuje sama, s tim da mu nikada ne bismo dali prednost, stanje u
kojem se ena u ovom sluaju nala zahtijeva od vjerskog pravnika da
zauzme stav o dozvoljenosti, a radi zadovoljavanja njenih potreba.
3. Nanoenje tete pitanje je kojem je u erijatu posveena velika
panja, s obzirom na rijei Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: Nema (ne
smije biti) nanoenja tete niti uzvraanja tetom. A noenje ene
i njene kerke studentice na ulici podrazumijeva tete, koje razumnome nisu skrivene i nepoznate.
4. U pravu o vaganju (fiqh al-muvazenat) prihvata se manje naspram
veeg zla (tete), a teta od noenja ene na ulici nekoliko je puta
vea od one koju podrazumijeva njeno noenje u hotelu. Zato je,
s ciljem izbjegavanja veeg zla, potrebno odbaciti miljenje prema
kojem je eni zabranjeno noiti u hotelu bez mahrema.
5. Olakavanje je jedan od temelja vjere, a jedan od vidova tog olakavanja
je i donoenje erijatskopravnih miljenja (u odreenim situacijama).
Otuda, sve dok meu nama postoje oni koji smatraju da je eni dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko je pritom sigurna i bezbjedna, tom
miljenju treba dati prednost u odnosu na ono prema kojem je takvo
neto zabranjeno, a posebno u ovom konkretnom sluaju.
Znaajnije od toga je da (u ovom sluaju) nije obraena panja na
mijeanje izmeu miljenja o zabrani putovanja eni samoj i njenog prenoavanja bez mahrema. Naime, niko od muslimanskih vjerskih pravnika
nije rekao da je eni zabranjeno da noi sama i bez mahrema, tako da
treba praviti razliku izmeu putovanja i iznajmljivanja (hotelske sobe).
Koliko je samo muslimanki koje provode no bez mahrema! Ona koja
je razvedena provodi no sama, ona koja se nije udala provodi no sama
189

Savremene muslimanske dileme

itd. Da je zauzet stav o zabrani provoenja noi bez mahrema, to bi bila


osnova da se bezbroj djela i aktivnosti smatra loim. Problem je u tome to
mi sve to inimo u ime vjere i na taj nain ljude dovodimo u teku situaciju, jer koja je to ena koja e prihvatiti miljenje onoga koji kae: Tebi
nije dozvoljeno da prenoi u hotelu, to bi znailo da mora prenoiti
na ulici?! To je jedna vrsta drutvene poremeenosti koja nema osnova
u erijatu, a vjera je liena takvog deformisanog shvatanja koje bi ljude
moglo odvesti u propast.
Aktiviranje prava intencija (fiqh al-meqasid), prava ciljeva i tendencija (fiqh al-mealat), prava vaganja (fiqh al-muvazenat) i prava prioriteta (fiqa al-evvelijjat) postalo je vjerska obaveza. Izvoenje pogrenog
propisa iz hadisa koji ne ukazuje jasno i otvoreno na zabranu noenja
bez sagledavanja ostalih argumenata i uvaavanja intencija stvara jednu
mranu sliku o islamu, prema kojem se, u takvom sluaju, osjea averzija, a on je zapravo lien takve slike i predstave.
To to je ena iznajmila taksi da u njemu prespava zajedno sa svojom
kerkom, teret i grijeh baca na svakog onog koji joj je iznio miljenje o
zabrani provoenja noi na bezbjednom mjestu (kakav je hotel), prilagoenom za zadovoljavanje potreba ljudi, kao to je boravak putnika na sigurnom i bezbjednom mjestu. Nije dozvoljeno donositi kategorine propise
i odredbe u sluajevima za koje vrijede olakice, kao to nije dozvoljeno
ni odobravanje olakica u sluajevima na koje se odnose kategorini propisi i odredbe. Takva metodologija vie unazauje, nego to unapreuje,
i vie teti, nego to koristi. erijatskopravno miljenje treba biti produkt
datog prostora, vremenskog perioda i konkretnog sluaja, dok ivljenje pod
okriljem vjerskih tekstova lienih razumijevanja nije u skladu s poimanjem
uenjaka i nema nita s razumnima.
Mi elimo da ljudi doivljavaju islam kao neto to unapreuje drutvene okolnosti, kao neto to ga podstie na razvijanje i unapreivanje,
a ne kao kamen spoticanja pred interesima ljudi i njihovim potrebama,
jer se vjera zasniva na priznatim i uvaenim erijatskim dobrima i koristima, kao to su ouvanje (zatita) ovjekove due i tijela, ouvanje ovjekove vjere i uvjerenja, ouvanje ovjekovog uma i miljenja, ouvanje
ovjekovog bogatstva i imetka, ouvanje ovjekovog potomstva i djece,
190

Mesud Sabri / ISKRIVLJENO SHVATANJE PITANJA O ENAMA

ouvanje ovjekove asti i ugleda, ouvanje ovjekovog digniteta i slobode, insistiranje na vladavini drutvene pravde i eliminisanju nepravde
u svakom obliku, ne samo one politike nego svih vrsta nepravde, bez
obzira u kojem obliku bila i s koje strane dolazila.
U procesu obezbjeivanja sree i blagostanja panju treba obratiti
na socijalnu reformu, jer je to prioritetna oblast reformisanja. Ne elimo
da neka shvatanja zaogrnuta platom vjere budu uzrok odvraanja od
Allahovog, d.., puta niti da zaustave proces socijalne reforme u naim
ivotima, zajedno s pojavom religioznosti i zanimanja za vjeru od strane
ljudi te njihove ljubavi i naklonosti prema islamu. Ako erijatskopravno
rjeenje predstavlja matematiku formulu koja se sastoji od (vjerskih)
tekstova i erijatskih dokaza te njihovog svoenja na stvarnost i realnost, onda se i za ovaj (sluaj) vezuje jedno takvo rjeenje. Prema tome,
ignorisanje stvarnosti i realnosti grijeh je koji nije manji od grijeha zbog
ignorisanja (vjerskog) teksta. To dvoje je izjednaeno. A (pravilno) razumijevanje univerzalnih vjerskih propisa i ispravno poimanje parcijalnih
(pojedinanih) normi meu najznaajnijim su obiljejima savremenog
idtihada kojem teimo.
Jedan od najznaajnijih instrumenata idtihada jeste vraanje komentarima uenjaka u vezi s razumijevanjem vjerskih tekstova, kao i
ulaganje vlastitog truda u njihovom razumijevanju. A u vezi s hadisom
koji ukazuje na zabranu putovanja samoj eni i u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: eni koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan
nije dozvoljeno da bez mahrema ide na putovanje koje traje jedan dan i
jednu no (prenosi Ebu Hurejre, a biljei El-Buhari), autor komentara
hadiske zbirke El-Muvetta kae: Ovaj hadis moemo razumjeti na dva
naina. Jedan od njih je da ena ne smije prei (proputovati) razdaljinu
od jednog dana i jedne noi samo s jednim ovjekom, osim ako joj je
on mahrem, jer je on za nju bezopasan i pouzdan. To bi znailo da joj
je dozvoljeno putovati samoj sve dok s njom nije neki stranac, zato to
je putovanje same ene sa strancem pretpostavka zapadanja u grijeh.
Isto tako, u hadisu se navodi putovanje od jednog dana i jedne noi, a
put od Demmama do Rijada ne traje toliko, to bi znailo da je u ovom
konkretnom sluaju argumentovanje spomenutim hadisom, imajui u
191

Savremene muslimanske dileme

vidu njegov vanjski smisao, pogreno i zabranjeno. U drugoj predaji


ovog hadisa spominje se putovanje od dva dana, u treoj da ena bez
mahrema ne smije ii na putovanje koje traje tri dana, a ovdje, naravno,
treba imati na umu i razliku izmeu putovanja i noenja.
Kod predstavnika afijskog mezheba, putovanje ene uslovljeno je
pratnjom mua, mahrema ili pouzdanih enskih osoba, dok je prema
jednom miljenju u tom smislu dovoljna i pratnja jedne pouzdane enske osobe. Prema drugom miljenju, ena moe putovati sama ukoliko
je put siguran i bezbjedan. El-Kuffal, jedan od vjerskih pravnika afijske
pravne kole, ovo miljenje zastupao je u vezi sa svim putovanjima, dok
su ga neki rezervisali samo za putovanje zbog obavljanja hada i umre.
Kakvog smisla ima ova pria u kontekstu javnog prijevoza i komunikacija u jednoj zemlji koja je i zemlja dvaju asnih harema?!
S miljenjem prema kojem je eni dozvoljeno putovati u pratnji
pouzdanih enskih osoba ukoliko je put siguran i bezbjedan saglasili
su se Omer, Osman, Abdurrahman b. Avf i Poslanikove, s.a.v.s., ene, i
niko im od ashaba nije zbog toga prigovorio. Pree je i bolje da prihvatimo miljenje ovih autoriteta iz reda ashaba, nego da ljude bacamo u
neprilike i da ih izlaemo opasnostima, jer donoenje erijatskopravnih
rjeenja ne podrazumijeva vrenje pritiska na ljude koje je rezultat odsustva (ispravnog) razumijevanja vjere. A milostiv li je Uzvieni Allah
prema svojim robovima!

192

TERORIZAM NIJE D IHAD!

TERORIZAM:
ZNA ENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM
Fikret Kari1

Teroristiki napad na Sjedinjene Amerike Drave 11. septembra 2001.


godine doveo je, nakon zapanjenosti razmjerama i nainom izvrenja
zloina, u fokus svjetske panje fenomen terorizma i njegovu vezu s
religijom, u ovom sluaju konkretno s islamom.
Poznato je da postoji jako uvjerenje da od kasnih 1960-tih svijet
ivi u dobu terorizma. Dogaaji 2001. osnaili su to uvjerenje: novi
vijek zapoeo je sa, do sada najrazornijim teroristikim napadom izvrenim od strane pod-dravnih inilaca. Poznavati sutinu fenomena koji
tako drastino utie na nae ivote, postaje imperativ. U tom smislu,
vrijedno je imati uvid u rezultate naunog bavljenja sutinom, formama, uzrocima i prirodom terorizma.
Takoe je poznato da je kroz historiju koritenje nasilja bilo motivisano ili opravdavano na razne naine. Ti referentni okviri mogu se
svesti na dvije vrste: svjetovne ideologije i religije. Ovaj drugi sluaj za
nas je posebno vaan: kako je mogue da se religija, koja u principu
propovijeda mir i slobodu od straha, povee sa koritenjem nasilja radi
zaplaivanja, to teror doslovno znai.
Odgovor na ovo traiemo putem razmatranja nekoliko pitanja: ta
je terorizam i kako se on definie, kakve su njegove historijske manifestacije, kakva je njegova veza sa religijom da li je on inherentan odreenim
religijskim uenjima ili predstavlja historijski uslovljen manjinski fenomen, te kako je dolo do toga da se javi nasilje koje se poziva na religiju.
1

Glasnik Rijaseta islamske zajednice u BiH, vol.LXIV, no. 3-4 (mart-april) 2002, 253-284.

195

Savremene muslimanske dileme

Tragajui za odgovorima na ova pitanja koristiemo dva glavna metoda konceptualnu analizu i historijsko-komparativni pravni pristup.

I. Problem definisanja terorizma

U posljednjih nekoliko decenija objavljena je cijela biblioteka radova o


terorizmu. Osnovani su posebni instituti za njegovo izuavanje i uvedeni specijalni kursevi na univerzitetima ali i pored svega toga i dalje ne
postoji opta saglasnost oko definicije ovog fenomena. U ve klasinom
referentnom djelu Politiki terorizam: novi vodi o uesnicima, autorima,
konceptima, bazama podataka, teorijama i literaturi2 poznati autoritet u
ovoj oblasti Alex Schmid naveo je 109 definicija terorizma. Suoeni sa
ovakvom situacijom strunjaci su reagovali na razliite naine. Neki su
pokuali da identifikuju najee spomenute elemente u ovim definicijama, da bi ih zatim ukljuili u jednu novu sintetizovanu definiciju,
odnosno da ponude vlastitu definiciju. Drugi autori su predloili da se
odustane od pokuaja davanja sveobuhvatne (konotativne) definicije i da
se pristupi definisanju putem navoenja primjera (denotativna definicija).3 Ovaj metod, kao praktino rjeenje, prihvatile su neke nacionalne
vlade i meunarodne organizacije, u namjeri da sprijee i kazne poinioce
pojedinih oblika terorizma. Stav tree grupe autora, da terorizam ne treba
uopte definisati poto se on, kao i pornografija, prepozna kada se vidi,
nije naiao na iroko prihvatanje, jer je poznato da jedna ista osoba moe
za nekoga biti terorista a za drugoga borac za slobodu. Terorista se, dakle,
ne moe prepoznati kada se vidi.
Naunici koji konstatuju tekoe oko definisanja fenomena terorizma nisu se, naravno, mogli ogluiti na pitanje ta je uzrok tih tekoa,
zbog ega se jedan fenomen globalnog karaktera ne moe precizno odrediti. U tom smislu navode se najmanje dva razloga.4
2
3
4

Political Terrorism: A New Guide to Actors, Authors, Concepts, Data Basis, Theories and Literature (Amsterdam: Nort Holland Publishing Company, 1988).
Leonard B. Weinberg i Paul B. Davis, Introduction to Political Terrorism (McGraw Hill Publishing Company, 1989), 4-5.
Leonard B. Weinberg, op. cit, 3-4.

196

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

Prvo, terorizam je veoma star fenomen u ljudskoj historiji. Ispoljava


se u razliitim oblicima i javlja u razliitim historijskim okolnostima te
ga je teko pretoiti u definiciju koja bi obuhvatala sve njegove sutinske
osobine. Drugo, ova rije posjeduje negativan politiki naboj i vrlo esto
je koritena od pojedinih vlada s ciljem diskreditacije politikih protivnika bez obzira na metode njihovog djelovanja. Zbog ovih negativnih
konotacija ni jedna grupa niti pojedinac koji pribjegavaju metodima
terorizma ne nazivaju sebe teroristima. Propaganda i beskrupulozna
upotreba ovog termina uinila je tekim njegovo objektivno definisanje
i izuavanje.
U ovoj sekciji daemo jedan saetak pokuaja definisanja terorizma
kako u odgovarajuim naunim disciplinama tako i u domaem i meunarodnom pravu.

1.1. Etimologija i historija termina


Oksfordski engleski rjenik (The Oxford English Dictionary) daje veoma detaljnu i zanimljivu historiju termina terorizam i njegovih izvedenica.5 Teror
(lat. terror terrorem, gl. terrere, zaplaiti), oznaava (1) stanje prestraenosti,
uasa, intenzivnog straha, strave ili groze; (2) djelo ili osobinu koja ulijeva strah. Terorizam je sistem straha, strahovlada. (Izam ovdje oznaava sistem a ne ideologiju.) U ovom znaenju rije terorizam upotrijebljena je
prvi put 1795. da oznai vladavinu putem zastraivanja na nain kako je to
radila stranka na vlasti u Francuskoj tokom revolucije 1789-1795. U tom
smislu, teroristi su bili Jakobinci, njihovi agenti i sljedbenici, posebno oni
povezani sa revolucionarnim sudovima tokom perioda Vladavina Terora
(The Reign of Terror) od marta 1793. do jula 1794. Drugo optije znaenje
rijei terorizam, koje se vremenom razvilo, jeste politika koja ima za cilj da
utjera strah u kosti onima protiv kojih se koristi; koritenje metoda zastraivanja; in zastraivanja ili stanje zastraenosti. Samim tim i termin terorist
zadobio je optije znaenje. To je svako ko nastoji da podupire svoje stavove putem sistema zastraivanja prinudom. Rjenik zakljuuje da danas
5

The Oxford English Dictionary, second edition, prepared by J. A. Simpson and E. S. C. Weiner (Oxford: Clarendon Press, 1989), 17: 820-821.

197

Savremene muslimanske dileme

termin terorist obino oznaava lana neke tajne ili strane organizacije koja
ima za cilj da izvri prinudu na odreenu ustanovljenu vladu putem akata
nasilja protiv te vlade ili njenih graana.
Dakle, terorizam je u modernoj historiji zapoeo kao nain vladavine koju jedan reim provodi nad svojim graanima. Vremenom je
drava kao akter terorizma ustupala mjesto pod-dravnim organizacijama. Isto tako, terorizam je zapoeo kao unutranji fenomen pojedinih
drava da bi preao dravne granice i poprimio meunarodni karakter.
Ovaj historijski razvoj naao je odraz u akademskim razmatranjima sutine terorizma, njegove prirode i vrsta, te naporima da se on pravno
definie i inkriminira.

1.2. Akademsko definisanje terorizma


U radovima akademskog karaktera terorizam se definie ili putem identifikovanja bitnih elemenata koji su spomenuti u ponuenim definicijama
ili putem nuenja novih sintetizovanih definicija. Prvi pristup se moe
vidjeti u knjizi Meunarodni terorizam: uvod u koncepte i uesnike koju je
napisala Dona M. Schlagheck.6 Bitni elementi koji konstituiu terorizam,
prema ovom autoru, su:
(1) Terorizam ukljuuje koritenje nasilja ili prijetnju nasiljem. Koncept
nasilja se redovno pojavljuje u definicijama terorizma. Nasilje ima
tri aspekta: (1) namjeru da se uini teta ili prouzrokuje povreda;
(2) djela koja proizvode tetu ili povredu (postavljanje bombi, atentati, otmice i slino); (3) predstava o rtvama koji su ciljevi ili svjedoci nasilja.
(2) Teroristiko nasilje je nepredvidivo. Ko e biti meta nasilja, kada i
gdje ne zna se do poetka napada. Neizvjesnost i nepredvidljivost
nasilja poveavaju tjeskobu poto je svako ugroen.
(3) rtve terorizma imaju uvijek simboliku vrijednost. Mete teroristikog nasilja su izabrane zbog toga to njihov identitet, lokacija ili
aktivnost simboliziraju neto to teroristi ele napasti. Obino se
6

Donna. M. Schlagheck, International Terrorism: An Introduction to the Concepts and Actors


(Lexington, Massachusetts/ Toronto: Lexington Books, 1988), 1-9.

198

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

pravi razlika izmeu neposrednih rtava nasilja, koje su stvarno napadnute, i ire publike koja je cilj zastraivanja i kojoj teroristi putem nasilja prenose odreenu poruku.
(4) Teroristi ele publicitet. Teroristiko nasilje nema za cilj da zastrai
ili ubije neposredne rtve nego da utie na iru publiku. Zato terorizam trai publicitet.
(5) Teroristi imaju politike ciljeve. Teroristi ne ele jednostavno da zastrae svoje rtve. Oni ele da postignu odreene ciljeve. Ti ciljevi
mogu biti lina dobit (kriminalni terorizam), manifestacija mentalnih bolesti i problema (psihopatski terorizam) ili politiki (politiki
terorizam). Politiki ciljevi mogu biti nacionalno osloboenje, nametanja odreenih ideologije i slino.
(6) Terorizam posjeduje veliku fleksibilnost. Terorizam moe da koristi
svako vlade, grupe ili pojedinci i moe se koristiti protiv svakoga.
Ova fleksibilnost se vidi u trasformaciji terorizma od unutranjeg
problema pojedinih zemalja (domai terorizam) do meunarodnog
problema (meunarodni terorizam).
(7) Terorizam je veoma kompleksno pitanje. Terorizam obuhvata brojne
oblike nasilja, razliite motive i nema dokazanih rjeenja. Kompleksnost ovog fenomena vidi se u neslaganju oko toga kada se i za koga
ova etiketa moe koristiti.
Isti autor navodi i jednu definiciju sintetikog karaktera o ijim
elementima postoji iroka saglasnost. Ta definicija glasi:

Terorizam je nepredvidivo nasilje ili prijetnja nasiljem. Cilja simbolike


rtve i iskoritava publicitet za postizanje politikih ciljeva putem prinude. Moe biti koriten od strane grupe ili drava protiv grupa ili drava.7

Drugi primjer sintetizovane definicije jeste prijedlog Alexa Schmida,


ocijenjen kao do sada najrigorozniji napor da se definie ovaj fenomen.
Na osnovu analize 109 razliitih definicija terorizma, ovaj autor je izabrao
16 najee spomenutih elemenata i spojio ih u jednu definiciju koja glasi:
7

Donna. M. Schlagheck, op. cit, 8.

199

Savremene muslimanske dileme

Terorizam je metod ponovljenih akcija nasilja koji podstie uznemirenost, koriten od strane (polu) tajnih pojedinaca, grupa ili dravnih
inilaca, zbog idiosinkrazijskih, kriminalnih ili politikih razloga, gdje
nasuprot atentatuneposredni ciljevi nasilja nisu i glavni ciljevi. Neposredne ljudske rtve nasilja su openito izabrane nasumice (ciljevi anse)
ili selektivno (predstavniki ili simboliki ciljevi) iz okvira ciljane populacije, i slue kao proizvoai poruke. Prijetnja i proces komunikacije
izgraen na nasilju izmeu teroriste (organizacije), (ugroenih) rtava i
glavnih ciljeva koriste se radi manipulacije glavnog cilja (publike), preobraavajui je u cilj terora, cilj zahtijeva ili cilj panje, zavisno od toga
da li se prvenstveno eli postii zastraivanje, prinuda ili propaganda.8

Razliite definicije terorizma odraavaju napore strunjaka da identitfikuju sutinu ovog fenomena, njegove manifestacije, te da ponude
njegovo teorijsko objanjenje.
U nauci, terorizam se generalno smatra vrstom politikog nasilja.
To nije ideologija ve strategija koja moe biti koritena od strane pojedinaca, grupa ili drava za razliite ciljeve.9 Kao takav terorizam je
instrumentalno nasiljeon nije sam sebi cilj. On je takoe i besmisleno
nasilje u smislu da kida uobiajene veze izmeu uzroka i posljedice, krivice i kazne (npr. ubijanje turista koji obilaze antike spomenike i nemaju nikakvih veza sa politikom situacijom koja inicira teroristiki akt).
S obzirom na to ko su izvrioci teroristikog akta postoje dvije vrste
terorizma: terorizam odozdo (terorizam privatnih pojedinaca i grupa, odnosno pod-dravnih organizacija), i terorizam odozgo (dravni
terorizam). Moe se govoriti i o treoj kategorijipomaganju privatnih
teroristikih grupa od strane drava (dravno sponzorisanje terora).
Prva i trea vrsta terorizma privlae glavninu panje strunjaka i
vlada kako u pogledu izuavanja, dokumentacije, teorijskog objanjenja
tako i u pogledu zakonske regulative, spreavanja i kanjavanja. U brojnim sluajevima danas se cijeli fenomen terorizma svodi na ove dvije
vrste, iji primjeri ispunjavaju hronologije ovog zloina.
8
9

Alex. P. Schmid, op. cit., 28. Prevodi svih definicija i citata dati u ovom lanku su autorovi.
Leonard B. Weinberg, op. cit, 6-10.

200

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

Kao primjeri ove vrste terorizma mogu se navesti bombake kampanje Irske republikanske armije (IRA), napadi Ermenske tajne armije
za osloboenje Ermenije (ASALA) na turska diplomatska predstavnitva
1970tih, bombake kampanje ETA (Baskijska domovina i sloboda) protiv
panske vlade, postavljanje bombi i kidnapovanje javnih linosti od strane
Frakcije Crvene armije (RAF) u Njemakoj 1978., otmice civilnih aviona, napad na izraelske sportiste na olimpijadi u Minhenu 1972., te otmica
broda Achille Lauro 1986 od strane palestinskih organizacija i tako dalje.
Pomaganje privatnih teroristikih organizacija od strane drava naziva se dravno sponzorisanje terorizma.10 Ta pomo se moe, izmeu
ostalog, iskazivati u politikoj, finansijskoj i diplomatskoj podrci, pruanju utoita teroristima, davanju vojne ili paravojne obuke i slino. Drave koje pomau teroristike organizacije nazivaju se teroristike drave
(terrorist state), na osnovu prakse SAD od 1979. da Dravni sekretar podnosi godinji izvjetaj Kongresu o terorizmu radi uspostavljanja sankcija
prema dravama koje ponovljeno pruaju podrku akterima meunarodnog terorizma. Teroristike drave su takoe i one koje putem svojih agenata direktno uestvuju u aktima meunarodnog terorizma.
Druga vrsta terorizma dravni terorizam (state terrorism) postoji u
sluaju kada jedna drava koristi nasilje u irokom obimu s ciljem da promijeni ponaanje onih koji nisu direktni cilj napada.11 U ovom sluaju
pojedini reimi koriste dravnu maineriju sile za zastraivanje pojedinih
grupa vlastitog stanovnitva. Primjeri ove vrste terorizma su veoma brojni:
nacistiki teror u Njemakoj (1933-1945), komunistiki teror u Sovjetskom Savezu (1929-1956), prljavi rat u Argentini protiv subverzivnih
elemenata (1976-1983) i tako dalje.12 Dravni terorizam je posebno
ubojit: poto drava posjeduje monopol sile nastaju katastrofalne posljedice kada se ta sila upotrijebi kao sredstvo terora. Meutim, i pored ubojitosti dravnog terorizma, rairena je tendencija u nae doba da se on ne
uzima u obzir ukoliko ne prouzrokuje meunarodne implikacije. Reimi
koji praktikuju dravni terorizam maskiraju svoju aktivnost orwelianskim
10 Adrian Guelike, The Age of Terrorism and the International Political System (London, New
York: Tauris Academic Studia, 1995), 148.
11 Ibid, 8.
12 Donna M. Schlagheck, op. cit, 47-50.

201

Savremene muslimanske dileme

izrazima kao to su borba protiv subverzivnih elemenata, kontra-terorizam, ciljana ubistva i tako dalje.
Postoji jo jedna podjela terorizma na domai i meunarodni s obzirom
na to da li su svi poinioci teroristikog akta iz jedne ili vie zemalja. U sluaju
domaeg terorizma svi relevantni elementi poinioci, rtve, mjesto izvrenja i
ciljana populacija su u istoj zemlji. S druge strane, meunarodni terorizam je
onaj gdje je jedan ili vie relevantnih elemenata inostranog karaktera.
Kada se pristupi praktinoj primjeni ove klasifikacije javljaju se tekoe kako zbog nedostatka preciznog razgranienja izmeu razliitih kategorija tako i zbog prisustva politikog faktora u kvalifikovanju odreenih akata. To je manje sluaj u pogledu pod-dravnog terorizma nego
u sluaju dravnog terorizma. Na primjer koja je granica izmeu meunarodnog dravnog terorizma i agresije? U tom sluaju odgovor se
obino nudi u stavu da je dravni meunarodni terorizam (state directed
international terrorism) koritenje nasilja niskog intenziteta koje ne dostie nivo agresije.13 Ili, koja je granica izmeu meunarodnog dravnog
terorizma i odmazde odnosno legitimne odbrane drave koja je predmet
napada? Mogui odgovor na ovo pitanje je teorija pravednog rata o
kojoj e biti kasnije govora.
Konano vano pitanje koje se raspravlja u literaturi o terorizmu
jeste njegova pravna priroda. I u ovom sluaju nude se razliiti odgovori.
Tri teorijske pozicije o terorizmu (shvaenom kao nasilje pod-dravnih grupa) se posebno istiu.14
Prema prvoj poziciji, terorizam je zloin kanjiv po zakonima svih
drava. Teroristi su kriminalci. Oni imaju politike motive ali ti motivi
ne opravdavaju pribjegavanje nasilju niti mijenjaju njegov karakter, nasilje u sutini ostaje kriminalno. Teroristima se bavi krivino pravosue
odgovarajuih zemalja.
Prema drugoj poziciji, terorizam je oblik ratovanja (konfl niskog
intenziteta). Terorizmom se zato bavi vojska i njene specijalne jedinice.
Prema ovom stanovitu, teroristi su ratni zloinci odgovorni za krenje
13 Vidi na primjer, Noam Chomsky, International Terrorism: Image and Reality in Western
State Terrorism ed. Alexander George (Cambridge, UK: Polity Press, 1991), 14.
14 Leonard B. Weinberg, op. cit, 152; Paul Gilbert, op. cit, 47-51.

202

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

ratnog prava ili za zloine protiv mira zato to su nepravedno poveli rat.15
Meutim, teroristi ne vode rat jer operiu u doba mira i izbjegavaju vojni
odgovor. Iako se esto ele predstaviti kao vojnici, te u nazivima svojih
organizacija koriste vojnu terminologiju (na primjer, armija, brigada,
snage, itd), oni nisu vojna formacija jer nemaju jasnu politiku kontrolu, uniforme, lanac komandovanja i ne nose otvoreno oruje. Osim
toga, ta je rat stvar je definisanja nacionalnog i meunarodnog prava,
a to znai prava ustanovljenih drava a ne pod-dravnih organizacija. U
veini sluajeva napadnute drave odreuju da li se smatra da teroristi
vode rat ili ne, te se teroristima redovno odbija status zaraene strane.
Trei stav je da je terorizam manifestacija dubokih socijalnih i politikih problema. Na meunarodnom planu to moe biti borba protiv
kolonijalizma i strane okupacije, rasizma, diskriminacije, nezaposlenosti, drutvenih razlika i tako dalje. Terorizam se takoe vidi kao oruje
slabih, pratilac modernog industrijskog i postindustrijskog doba, rezultat demokratizacije nasilja i slino.
Za neke autore, kao to je Leonard B. Weinberg, ima elemenata
istine u sve tri ove pozicije. Kako e se odgovoriti na terorizam zavisi
od procjene pojedinih vlada s kakvom vrstom izazova, odnosno prijetnje se suoavaju.16 Za druge autore, kao to je Paul Gilbert, terorizam
ima dvojnu prirodu on je i rat i zloinali se tako ne moe istovremeno
tretirati od strana ukljuenih u konflikt. Drava ne moe istovremeno
koristiti i civilno i ratno pravo protiv terorista. Ona treba da odlui koju
opciju e da koristi. Teroristi, sa svoje strane, ne mogu odravati svoju
politiku ulogu i priznavati da su kriminalci. Ako ele da se prihvate kao
zaraena strana moraju u najmanju ruku pretendirati da se pridravaju
pravila ratovanja.17
Stav o pravnoj prirodi terorizma odreuju nain na koji e se odgovoriti na ovu prijetnju. Ako se terorizam smatra za zloin onda, kako navodi britanski politolog Paul Wilkinson, odgovor treba da slijedi pravilo
vladavine zakona (rule of law). To znai da: (1) prekrioci prava mora
15 Leonard B. Weinberg, op. cit, 152; Paul Gilber, op. cit, 7, 43.
16 Isto, 153.
17 Paul Gilbert, op. cit, 57.

203

Savremene muslimanske dileme

da budu kanjeni; (2) kazna mora biti individualna samo za poinioce a


ne da se pretvori u odmazdu protiv grupa za koje se misli da simpatiu
teroriste; (3) organi za primjenu prava mora da funkcioniu u okviru
zakona.18
Ako se terorizam smatra za rat onda odgovor treba da slijedi doktrinu
pravednog rata. Ova doktrina razvijena je tokom historijskog iskustva
Evrope i u odreenom obimu nala odraza i u Povelji Organizacije Ujedinjenih Nacija.19 Po ovoj doktrini postoje pravedni i nepravedni ratovi.
Pravedni rat je onaj koji ispunjava dva uslova: (1) da se vodi za pravedan
cilj, odnosno da se posjeduje pravo na rat (jus ad bellum) i (2) da se vodi
po pravilima prava u ratu (jus in bello). Pravo na rat ima se ili radi kanjavanja za zlo koje je uinjeno (na primjer, neizazvan napad) ili radi samoodbrane. U sluaju kanjavanja mora se posjedovati odgovarajua vlast za
pokretanje rata poto jedino vlast moe razlikovati javno zlo od privatne
povrede, te pravedna namjera koja se izraava u poboljanju stanja stvari
a ne u reagovanju u srdbi ili zbog animoziteta to moe da onemogui
izglede za dugoroni mir i pravdu. Takoe se trai da drava koja se opredjeljuje za rat ima razumnu nadu za uspjeh, te se ratu moe pribjei samo
ako postoje veliki izgledi za uspjeh u otklanjanju poinjenog zla. U sluaju
odbrane takoe se trai odgovarajua vlast, koja treba da procjeni da li je
grupa stvarno ugroena i da li moe reagovati radi svoje odbrane. Meutim ne trai se postojanje anse za uspjeh da bi odbrana bila opravdana
poto nema drugog naina da se postigne sigurnost.
Pravo u ratu odreuje koja se sredstva, protiv koga i u kojoj mjeri
mogu upotrijebiti. Na primjer, kontra-napad se moe vriti samo u mjeri koja je potrebna da se kazni poinilac izbjegavajui bilo kakav napad
na nevine. U sluaju samoodbrane pravilo je da se ne moe initi vie
nego to je neophodno za odbijanje napadaa ili povrat teritorije. Ovo
pravo takoe odreuje ko su legitimni ciljevi napada, ko su zatiene
osobe i koja se sredstva mogu koristiti protiv legitimnih ciljeva. Krenje
ovih pravila predstavlja ratni zloin.
18 Paul Wilkinson, Terrorism and the Liberal State (New York: New York University Press, 1986),
125 -142.
19 O ovoj teoriji vidi Paul Christopher, The Ethics of War and Peace: An Introduction to Legal and
Moral Issues (Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall, 1994), 8-133.

204

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

Dilema o tome da li je terorizam zloin ili nepravedni rat moe se


rijeiti stavom: teroristiki akti su krivina djela koja bi u sluaju postojanja ratnog stanja predstavljala ratne zloine. Drugim rijeima, ono to
je u doba rata ratni zloin to je u doba mira terorizam.
Teorijski stavovi o pravnoj prirodi terorizma omoguavaju bolje razumijevanje ovog fenomena (razumijevanje ne u smislu odobravanja,
nego u smislu shvatanja uzroka) i formulisanje dugorone politike borbe
protiv terorizma. Jedan od takvih dugoronih ciljeva bilo bi postizanje
opte saglasnosti o tome koji su to oblici ponaanja koje svaka ljudska
zajednica mora da sprijei da bi opstala kao ljudska zajednica. Rije je,
dakle, o utvrivanju oblika nasilja koja su apsolutno nezakonita prema
bilo kome i u bilo kojim okolnostima.

1.3. Pravno definisanje terorizma


irenje fenomena terorizma tokom 20. vijeka dovelo je do formulisanja
zakonodavnih odgovora na ovaj izazov kako na nacionalnom tako i na
meunarodnom nivou. Openito gledano, nacionalna zakonodavstva
bila su mnogo efikasnija u tom pogledu od nastojanja Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) i drugih regionalnih organizacija, gdje su politike i ideoloke razlike sprijeile postizanje neophodne saglasnosti.
Pravni odgovor na prijetnju terorizma u nacionalnim zakonodavstvima izraava se u obliku dvije vrste mjera: (1) promjena u materijalnom krivinom zakonodavstvu, ukljuujui uvoenje novih krivinih
djela i (2) promjena proceduralnog karaktera koje imaju za cilj da poveaju efikasnost dravnih organa u otkrivanju, istraivanju i sudskom
progonu ovog i s njim povezanih drugih krivinih djela.20
Na ovom mjestu daemo primjere nekoliko definicija terorizma u
nacionalnom zakonodavstvu Zapadnih zemalja.21 Pri tome treba imati
na umu injenicu da veinu teroristikih akata ine obina krivina dje20 Leonard B. Weinberg, op. cit, 172.
21 Vidi, Explanatory Memorandum, pridodat uz Proposal for a Council Framework Decision
on Combating Terrorisam, Comission of the European Communities, Brussels, 19.9.2001,
COM(201) 521 final.

205

Savremene muslimanske dileme

la koja postanu teroristikim zbog motiva poinilaca. U tom smislu, na


primjer, Francuski krivini zakonik (l. 21-1) odreuje teroristike akte
kao one koji mogu ozbiljno naruiti javni poredak koristei prijetnju
ili teror. Slino, panski krivini zakonik odreuje terorizam kao djela
usmjerena ka podrivanju ustavnog poretka i ozbiljnom naruavanju javnog mira (l. 571). Sline rijei koristi Italijanski krivini zakonik (l.
270, 280, 289) govorei o podrivanju demokratskog poretka.
Meu zemljama Evropske Unije Velika Britanija ima u ovom pogledu najobimniji zakonodavni akt Zakon o terorizmu iz 2000.22 U ovom
Zakonu (dio I, l. 1) terorizam se definie kao djelo ili prijetnja izvrena
s ciljem da utie na vladu ili da zaplai javnost ili dio javnosti; djelo ili
prijetnja izvrena u cilju promicanja nekog politikog, religijskog ili ideolokog cilja; djelo ili prijetnja koja ukljuuje upotrebu vatrenog oruja
ili eksploziva. Djelo spada u ovaj domen ukoliko predstavlja: teko
nasilje protiv linosti, teko oteenje imovine, dovoenje u opasnost
neijeg ivota, osim ivota onoga koji izvrava djelo, stvaranje ozbiljnog
rizika za zdravlje ili sigurnost javnosti ili nekog njenog dijela;izvreno
tako da ozbiljno utie ili ozbiljno ometa elektronski sistem.
Nakon septembra Evropska Unija preduzela je hitne mjere za ujednaavanje materijalnog zakonodavstva drava lanica. Ove mjere se naslanjaju na
ranije napore Evropske Zajednice a posebno na Evropsku konvenciju o suzbijanju terorizma (Strasbourg, 27. januar 1977.) donijetu pod autoritetom
Evropskog Savjeta. U ovoj konvenciji, terorizam je tretiran generiki i data
je lista teroristikih djela.23 Meutim, ostala je injenica da je do septembra
2001., samo est drava lanica Evropske Unije imalo pravne instrumente
koji se bave terorizmom. Da bi se drave lanice pravno opskrbile sa instrumentarijem za suoavanje za prijetnjom terorizma i izvrilo ujednaavanje
zakonodavstva, donijeta je Okvirna odluka Savjeta o borbi protiv terorizma.
Sve drave lanice treba da do 31. decembra 2001. preduzmu neophodne
mjere da usaglase nacionalno zakonodavstvo sa Okvirnom odlukom. Ovaj
dokumenat definie teroristiko djelo u l. 3(1) koji glasi:
22 Vidi, Terrorism Act 2000: www.uk-legislation.hmso.gov.uk/acts2000/20000011.htm
23 Vidi, European Convention on the Supression of Terrorism, http://conventions.coe.int/
Treaty/EU/Treaties/Html/090.htm.

206

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

1. Svaka drava lanica preduzee neophodne mjere da osigura da se


sljedei prestupi, definisani prema nacionalnom pravu, kada su namjerno izvreni od strane pojedinaca ili grupa protiv jedne ili vie zemalja, njihovih
institucija ili naroda u cilju zastraivanja i ozbiljnog naruavanja ili unitenja
politike, ekonomske ili dravne strukture te zemlje, budu kanjeni kao teroristiki prestupi:
(a) ubistvo;
(b) tjelesna povreda;
(c) kidnapovanje i uzimanje talaca;
(d) ucjena;
(e) kraa ili pljaka;
(f) nezakonito posezanje ili oteenje dravnih ili vladinih objekata,
sredstava javnog prijevoza, infrastrukture, javnih mjesta, i imovine;
(g) proizvodnja, posjedovanje, nabavka, transport ili snabdijevanje oruja ili eksploziva;
(h) otputanje kontaminirajuih supstanci, izazivanje vatre, eksplo
zije ili poplava, ugroavanje ljudi, imovine, ivotinja ili okoline;
(i) ometanje ili prekidanje snabdijevanja vodom, energijom ili
ostalim temeljnim izvorima;
(j) napadi putem uplitanja u informativni sistem;
(k) prijetnja da se izvri bilo koji od gore navedenih prestupa;
(l) usmjeravanje teroristike grupe;
(m) promicanje, pomaganje ili uestvovanje u teroristikoj grupi.
2. Za potrebe ove Okvirne odluke, teroristika grupa oznaava
strukturisanu organizaciju ustanovljenu tokom odreenog perioda vremena, koju ine vie od dvije osobe, djelujui u saglasnosti da vre teroristike prestupe navedene u paragrafu 1 (a) do (k).
Sjedinjene Amerike Drave (SAD) su nakon 11. septembra usvojile veoma brojno i detaljno antiteroristiko zakonodavstvo. U cjelini
ovog zakonodavstva poseban znaaj ima USA Patriot Act 2001 ili punim imenom Zakon o ujedinjenju i jaanju Amerike putem osiguranja
207

Savremene muslimanske dileme

odgovarajuih sredstava potrebnih za otkrivanje i spreavanje terorizma


(The Uniting and Stregthening America by Providing Appropriate Tools
Required to Intercept and Obstruct Terrorism (USA PATRIOT) Act od 26.
oktobra 2001.24 U pogledu definisanja terorizma ovaj zakon dopunio
je postojeu ameriku definiciju meunarodnog terorizma datu u Zakoniku Sjedinjenih Drava (US Code) titulus 18, glava 113B, sekcija 2
331 i, na osnovu nje, formulisao novo krivino djelo domai terorizam.
Dopunjena definicija meunarodnog terorizma u kontekstu krivinog prava i procedure sada glasi:
(1) Termin meunarodni terorizam oznaava aktivnosti koje
(A) obuhvataju nasilna djela ili djela opasna po ljudski ivot koja
predstavljaju krenje krivinih zakona Sjedinjenih Drava ili
bilo koje drave ili koja bi bila kriminalno nasilje ako bi bila
uinjena unutar nadlenosti Sjedinjenih Drava ili bilo koje
Drave;
(B) pokae se da su uinjena sa namjerom (i) da zastrae ili napadnu civilno stanovnitvo
(ii) da izvre uticaj na politiku neke vlade putem zastraivanja
ili prinude; ili
(iii) da utie na ponaanje neke vlade putem masovnog razaranja, atentata ili kidnapovanja; i
(C) izvre se prvenstveno izvan teritorijalne nadlenosti Sjedinjenih
Drava, ili prelaze dravne granice u pogledu sredstava kojim su
izvrena, osoba za koje se pokae da su bila predmet zaplaivanja ili
prinude ili mjesta u kome njihovi izvrioci djeluju ili trae utoite.
Novo krivino djelo u Amerikom zakonodavstvu domai terorizam definie se u USA Patriot Act (Sec. 802) kao
aktivnosti koje:
(A) obuhvataju djela opasna po ljudski ivot koja predstavljaju krenje krivinih zakona Sjedinjenih Drava ili bilo koje Drave;
24 Za detaljnu analizu ovog zakona vidi Charles Doyle, Terrorism: Section by Section Analysis of
the USA PATRIOT Act, Congressional and Research Service The Library of Congress, Updated December 10, 2001, http://www.fpc.gov/CRS_REPS/tssa1210.pdf.

208

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

(B) pokae se da su uinjena s namjerom (i) da zastrae ili prinude civilno stanovnitvo;
(ii) da izvre uticaj na politiku vlade putem zastraivanja ili
prinude; ili
(iii) da utiu na ponaanje vlade putem masovnog razaranja,
atentata ili kidnapovanja;
(C) izvre se prvenstveno unutar teritorijalne nadlenosti Sjedinjenih Drava.
Izmjene u definisanju djela meunarodnog terorizma sastoje se,
uglavnom, u dodavanju masovnog razaranja kao naina izvrenja teroristikog akta. Naime, razmjere teroristikog akta poinjenog protiv
SAD 11. septembra, promijenile su uobiajenu predstavu teroristikog akta kao ina koji prouzrokuje srazmjerno mali broj rtava. (Od
meunarodnog terorizma je u periodu od 1960tih do 2001. godinje
stradalo do hiljadu osoba).25 Novim amerikim antiteroristikim zakonodavstvom uvedeno je novo krivino djelo domai terorizam definisano na osnovu koncepta meunarodnog terorizma (izostavljen je izraz
nasilna djela u opisu bia krivinog djela a mjesto izvrenja vezano
za teritorijalnu nadlenost SAD). Uvoenjem krivinog djela domaeg
terorizma u zakonodavstvo SAD i domae amerike organizacije moi
e se karakterisati kao teroristike.
U kontekstu vanjskih poslova te prakse da Dravni sekretar SAD podnosi Kongresu godinji izvjetaj o terorizmu (US Code, titulus 22, glava
38, sect. 2656 f ) termin meunarodni terorizam definie se kao terorizam koji ukljuuje graane ili teritoriju vie od jedne zemlje. Terorizam
znai umiljajno, politiki motivisano nasilje izvreno protiv neborbenih
ciljeva od strane pod-dravnih grupa ili tajnih agenata. Teroristika grupa oznaava svaku grupu koja praktikuje ili koja ima znaajne pod-grupe
koje praktikuju, meunarodni terorizam. Ove definicije koriste se prilikom izrade godinjeg izvjetaja Dravnog sekretarijata SAD o vidovima
globalnog terorizma.26
25 Adrian Guelke, op. cit, 17.
26 Vidi, US Department of State, Patterns of Global Terrorism 2000, http://www.state.gov/s/ rls/
pgtrpt/2000/2419.htm

209

Savremene muslimanske dileme

Na osnovu ovog kratkog prikaza nacionalnog zakonodavstva Zapadnih zemalja moe se zakljuiti da je opta tendencija da se terorizam definie kao djela koja po nacionalnom zakonodavstvu predstavljaju obina
krivina djela ali koja zbog ciljeva izvrenja zastraivanje i prinuda civilnog stanovnitva, naruavanje ustavnog poretka, javnog mira i nezakonit
uticaj na vladu ili stanovnitvo postaju teroristikim. Kao poinioci ovog
djela pojavljuju se pojedinci ili grupe pod-dravnog karaktera.
Meunarodno pravo
Aktivnost OUN, i njene prethodnice Drutva naroda, u posljednjih est decenija da se formulie meunarodni odgovor na izazov terorizma odvijala se
u dva pravca: (1) postizanje saglasnosti o definisanju terorizma (normativni
odgovor) i (2) formulisanje saglasnosti o inkriminaciji pojedinih aspekata
ukupnog problema (pragmatini odgovor).27 Prva vrsta odgovora nije donijela rezultate tako da danas ne postoji meunarodno prihvaena definicija
terorizma.
Prvi meunarodni napor u pravcu definisanja terorizma zapoeo
je daleke 1937 kada je Drutvo naroda, nakon atentata hrvatskih separatista na kralja Aleksandra Karaorevia u Marseju 1934. kojom
prilikom je ubijen i francuski ministar vanjskih poslova Bartho, izradilo nacrt dvije konvencije o spreavanju i kanjavanju terorizma i o
uspostavljanju meunarodnog krivinog suda.28 U prvom dokumentu usvojenom 16. novembra 1937. u enevi pod naslovom Konvencija
o spreavanju i kanjavanju terorizma, kreirano je novo krivino djelo u
meunarodnom pravu djelo terorizma. Ovo djelo obuhvatalo je ubistvo
ili pokuaj ubistva efova drava, lanova njihovih porodica, ostalih javnih
slubenika i lanova opte publike. Krivina odgovornost za ova djela pada
na pojedinca a dravama je zabranjeno da takvim osobama pruaju utoite. Meutim, ove konvencije nije ratifikovao dovoljan broj drava, uskoro
je nastupio Drugi svjetski rat i stvar je zaboravljena.
27 Rosalyn Higgins, The General International Law of Terrorism, u Terrorism and International
Law, ed, by Rosalyn Higgins and Maurice Flory (London New York: Routledge/LSE, 1997), 14.
28 Tekst ovih konvencija vidi u Control of Terrorism: International Documents, ed. by Yonah
Alexander, Marjorie Browne and Allan Nanes ( New York: Crane Russak, 1979), 31-42.

210

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

Sljedei pokuaj za definisanje terorizma bio je uinjen od strane Komisije za meunarodno pravo koja je za OUN izradila Nacrt Zakonika
o prestupima protiv mira i sigurnosti ovjeanstva. U lanu 2 (6) ovog
nacrta meunarodni terorizam je opisan kao preduzimanje ili ohrabrenje
od strane vlasti neke drave teroristikih aktivnosti u drugoj dravi, ili tolerisanje od strane vlasti neke drave organizovanih aktivnosti usmjerenih
ka izvoenju teroristikih akata u drugoj dravi.29 Meunarodni terorizam je u ovom dokumentu i rezolucijama Generalne skuptine koje su
slijedile, karakterisan kao prestup protiv mira i sigurnosti ovjeanstva,
uziman u oba vida u kome se pojavljuje kao dravni i pod-dravni. (Nacrt
ovog zakonika ponovo je razmatran tokom perioda 1985-1991., kada je
dravni terorizam postao predmet zasebnog paragrafa.)
Saglasnost koja je o razumijevanju meunarodnog terorizma postignuta meu lanicama meunarodne zajednice poela je da nestaje kada
se 1972, nakon masakra izraelskih sportista na olimpijskim igrama u
Minhenu, u OUN poela voditi rasprava o meunarodnom terorizmu.
Tadanji generalni sekretar OUN Kurt Waldheim postavio je pitanje
terorizma u Generalnoj skuptini a vlada SAD podnijela je Nacrt Konvencije o kanjavanju nekih akata meunarodnog terorizma.
Generalna skuptina je 2. novembra 1972. ustanovila Ad hoc Komitet
za meunarodni terorizam koji je imao zadatak da definie terorizam, ispita njegove uzroke i predloe mjere za njegovo spreavanje. Diskusije koje
su u ovom komitetu voene pokazale su postojanje dubokog jaza izmeu
Zapadnih zemalja predvoenih SAD i zemalja Treeg svijeta i Varavskog
pakta.30 Centralno pitanje bilo je uspostavljanje razlike izmeu terorizma i rata za nacionalno osloboenje, odnosno koncept opravdanog
politikog nasilja. Naglasak prve grupe zemalja bio je na spreavanju i
kanjavanju teroristikih akata, dok je druga grupa bila zainteresovana za
bavljenje uzrocima nasilja.31
Rezultat ovih razlika bilo je odbijanje Nacrta Konvencije za kanjavanje odreenih oblika meunarodnog terorizma koje je podnijela vlada
29 Donna M. Schlagheck, op. cit, 121.
30 Za detaljniji uvid u ove diskusije vidi, Rosalyn Higgins, op.cit., 16-17.
31 Donna M. Schlagheck, op. cit., 122.

211

Savremene muslimanske dileme

SAD zbog, kako je navedeno, mogunosti da se zakonita borba naroda za


nacionalno osloboenje etiketira kao terorizam.32 Meutim, Generalna skuptina je odobrila Konvenciju o spreavanju i kanjavanju zloina
protiv meunarodno zatienih osoba, ukljuujui diplomatske agente
(6/1974.).
Ovaj razvoj pokazao je da u okviru tadanje ideoloki podijeljene meunarodne zajednice nije bilo mogue postizanje saglasnosti o tome ta
ini zabranjeno ponaanje (normativni odgovor) te se panja usmjerila
prema inkriminisanju pojedinih oblika terorizma o kome se saglasnost
mogla postii (pragmatini odgovor). Konsekventno tome, kada je Ad hoc
Komitet o meunarodnom terorizmu podnio izvjetaj Generalnoj Skuptini 1979. izbjegao je bilo kakav pokuaj definisanja ovog djela.
Pragmatini pristup rezultirao je u zakljuenju vie meunarodnih
konvencija koje se bave pojedinim aspektima terorizma, kao to su:
- Tokijska konvencija o prestupima i nekim drugim djelima poinjenim u zrakoplovima (9/1963)
- Haka konvencija o suzbijanju nezakonitog zauzimanja zrakoplova (12/1970)
- Montrealska konvencija o spreavanju meunarodnih akata
protiv sigurnosti civilne avijacije (9/1971)
- Meunarodna konvencija protiv uzimanja talaca (12/1979)
- Protokol o suzbijanju nezakonitih akata nasilja na aerodromima koji slue meunarodnoj civilnoj avijaciji (2/1988)
- Protokol o suzbijanju meunarodnih akata protiv sigurnosti
pomorske navigacije (3/1988)
- Konvencija o obiljeavanju plastinih eksploziva radi identifikacije (3/1991)
- Konvencija o suzbijanju teroristikog postavljanja bombi (1998)
Pragmatini pristup bavljenju terorizmom, bez davanja sveobuhvatne
opteprihvaene defi nastavljen je do danas. Nakon teroristikog napada
11. septembra, Savjet sigurnosti svojom rezolucijom 1373 od 28. septembra 2001., jednoglasno usvojenom bez diskusije, zatraio je od drava
lanica da presjeku finansiranje terorista, sprijee njihovo regrutovanje,
32 Isto, 123.

212

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

osiguraju da se zakoni o azilu ne zloupotrebljavaju, te da preduzmu akcije


protiv terorista. I ova rezolucija ne sadrava defi rijei terorist, injenica
koju je objasnio Generalni sekretar OUN Kofi Annan u svom uvodnom
izlaganju u Generalnoj skuptini 1. oktobra 2001. rijeima: Jedno od
najteih pitanja odnosi se na definisanje terorizma. Razumijem i prihvatam potrebu za pravnu preciznost. Ali elim da otvoreno kaem da ima
takoe i potreba za moralnom jasnoom. Ne mogu se prihvatiti oni koji
bi eljeli da opravdaju namjerno oduzimanje nevinih ivota civila, bez
obzira na ciljeve i nedae. Ako postoji ijedan univerzalni princip o kome
se svi ljudi mogu saglasiti, to je sigurno ovaj.33
Na kraju ovih prikaza neuspjenih napora na meunarodnom planu da se doe do opteprihvaene definicije terorizma i uzimanja kursa pragmatinog pristupa, korisno je navesti jedno miljenje istaknutog
strunjaka za meunarodno pravo koje moe imati funkciju zakljuka
ove sekcije. Rosalyn Higgins, dugogodinji profesor meunarodnog prava na Londonskom univerzitetu i sudija Meunarodnog suda u Hagu,
smatra da termin terorizam nema specifino pravno znaenje ve je to
pogodan nain da se opiu iroko neprihvaene aktivnosti, bilo drava
bilo pojedinaca, gdje su nezakoniti bilo metodi koji su upotrijebljeni, bilo
da su napadnuti zatieni ciljevi, bilo oboje. Terorizam u meunarodnom
pravu saeto obuhvata slijedee:
1. 1. Prestupe drava protiv diplomata.
2. Prestupe drava protiv ostalih zatienih osoba (na primjer civila u vrijeme rata).
3. Prestupe drava, ili onih koji su u njihovoj slubi, protiv zrakoplova ili plovila.
4. Prestup dravnog uzimanja talaca.
5. Prestup drava kojim doputaju da njihova teritorija bude koritena od strane ne-dravnih grupa za vojnu akciju protiv ostalih
drava, ako ta akcija jasno ukljuuje zabranjene ciljeve (na primjer, protiv civila), ili zabranjena sredstva sile.
6. Akcije ne-dravnih uesnika koje ukljuuju bilo zabranjene ciljeve bilo zabranjena sredstva.
33 Jim Wurst, Terrorism: Still Undefined, Dawn, 6 october 2001.

213

Savremene muslimanske dileme

7. Preutni pristanak ili propust, da se kontrolie takva ne-dravna akcija. Ovo podrazumijeva indirektnu odgovornost drave i
spada pod dravni terorizam.34
Od sedam prestupa navedenih u ovom citatu, est su prestupi drava a samo jedan (t. 6) je prestup ne-dravnih inilaca. Autor to obrazlae injenicom da se meunarodno pravo bavi normama koje reguliu
ponaanje drava a pojedincima odnosno ne-dravnim iniocima samo
onda kada se radi o odgovornosti za meunarodne zloine.
Meutim ovakvo shvatanje terorizma, koje bi moglo biti pravno i etiki
valjana osnova najire mobilizacije radi eliminisanja, spreavanja i kanjavanja ovog zloina u sadanjem svijetu vjerovatno ne bi bilo predmet konsenzusa. Ako bi se i postigao konsenzus, sljedei problem bila bi dosljedna
primjena ove definicije na sve akte uesnika u meunarodnim dogaajima
bez obzira na politike i ideoloke razloge, ekonomske i druge interese.
Neuspjeh meunarodne zajednice da pravno definie terorizam
predstavlja politiki a ne tehniko-pravni neuspjeh.35 Ovaj neuspjeh, te
neuspjeh u izgradnji meunarodnog mehanizma za suzbijanje meunarodnog terorizma doveo je do toga da drave koje su rtve teroristikih
napada preduzimaju jednostrane akcije i esto pribjegavaju metodima
upitnog pravnog i moralnog karaktera.

2. Historijske manifestacije terorizma: veza sa religijom

Istraivai terorizma slau se u konstataciji da ovaj fenomen ima veoma


dugu historiju, odnosno da je star koliko i historija.36 Primjeri teroristikih akata i s njima povezanih koncepata i tehnikih termina mogu se
nai u antikoj historiji. Jedna stara kineska poslovica kae: Ubij jednoga da zaplai deset hiljada.37 U staroj Grkoj razvijena je ideja ubistva
34 Rosalyn Higgins, op. cit, 27.
35 Maurice Flory, International Law: An Instrument to Combat Terrorism, u Terrorism and
International Law, 33.
36 Vidi, International Terrorism: Political and Legal Documents, ed. Yonah Alexander (Dordecht/
Boston/London: Martinus Nijhoff Publishers, 1992), 9.
37 Richard Clutterbuck, International Cooperation Against International Terrorism: Treaties,
Conventions and Bilateral Arrangements, cit. prema Alex Obote-Odora, Defining International Terrorism, E-Law-Murdoch University Electronic Journal of Law, 6:1(March, 1999), n. 11.

214

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

tiranina (Tyrannicide), po kojoj ubistvo nasilnog vladara ne samo da je


bilo zakonito nego i pohvalno.38
Interesantno je, meutim, da tri esto koritena termina u engleskom
jeziku koji se odnose na razliite vidove terorizma imaju vezu sa religijom.39 Rije je o terminima zealot (dananje znaenje: revnosnik, pobornik, pristaa), assassin (dananje znaenje: ubojica, plaeni ubica, atentator) i thug (dananje znaenje: razbojnik, ubojica, pljaka). Ova okolnost
trai da se baci pogled na historijske primjere veze terorizma s religijom
to moe pomoi boljem razumijevanju manifestacije ovog fenomena u
savremeno doba.
Zeloti su bili jevrejska grupa koja se borila protiv rimske uprave u
Palestini u periodu izmeu 6. godine N. E. i 135. godine N. E. Njihovo
uenje i metode djelovanja detaljno je zabiljeio rimski historiar Flavius
Josephus, i sam Jevrej.40 Zeloti su vjerovali da su pozvani od Boga da vode
rat protiv sila mrakatj. Rimske carevinete da je takav rat neizbjean ako
ele da se pokoravaju Bojoj naredbi da ne potuju nikakvog vladara nad
Izraelom osim Boga. Zeloti nisu oekivali da poraze Rimsku Carevinusupersilu toga doba ali su vjerovali da, ako u svojoj arkoj odanosti Bogu,
zaponu rat sa Rimljanima, onda e Bog intervenisati na njihovoj strani.
U tom cilju Zeloti su koristili metode koji se potpuno uklapaju u dananje shvatanje terorizma: vrili su nasilje protiv Rimljana ali i Grka i Jevreja
koji su saraivali sa rimskom vlau (atentati omiljenim orujem Zelota
malim bodeom zvanim sica); napadi su bili neoekivani (na javnim mjestima, u vrijeme praznika); objekti napada su imali simboliku vrijednost
(rimski slubenici, istaknuti Jevreji koji su saraivali sa Rimljanima); ciljevi Zelota bili su politiki (da dokinu rimsku vlast i uspostave jevrejsku
teokratsku dravu u Palestini).
Terorizam Zelota dostigao je kulminaciju 66. godine N. E. kada su
masakrirali rimski garnizon u Jerusalemu i zauzeli Jevrejski hram. Rimska
Carevina odgovorila je slanjem legija koje su nakon duih borbi ponovo
38 The Oxford English Dictionary, 18:794.
39 David C. Rapoport, Religion and Terror: Tughs, Assassins, and Zealots, in International
Terrorism: Characteristics, Causes, Controls, ed. Charles W. Kegley Jr. (New York: St. Martins
Press, 1990), 146-157.
40 Vidi, Donna M. Schlagheck, op. cit., 15-18.

215

Savremene muslimanske dileme

uspostavile kontrolu nad Jerusalemom i razruile Jevrejski hram 70. godine N.E. Zeloti su bili prisiljeni da se povuku u tvrave u unutranjosti
zemlje. Konfrontirani sa rimskom vojskom na otvorenom Zeloti vie nisu
mogli koristiti svoju taktiku zasnovanu na tajnosti, iznenaenjima i izazivanju straha, te su gubili tvravu za tvravom. Posljednja tvrava Masada
pala je 73. godine N.E. Prije ulaska rimske vojske u tvravu, Zeloti su izvrili masovno samoubistvo u kome je nestalo 960 ljudi, ena i djece. Nakon
toga Rimljani su nastavili progone i egzekucije preostalih zelotskih grupa.
Pedeset godina kasnije, kada je dolo do obnavljanja antirimskih pobuna
(116-117 N.E. i 132-135 N.E.) Rimljani su se odluili na drastinu mjeru
progona Jevreja iz Palestine.
Assassin (ar. haiin, oni koji uzimaju hai) je termin koriten da
oznai pripadnike ijske grupe ismailija, ogranak nizarije, koji su bili aktivni u Iranu i Siriji izmeu 1090. i 1256. godine.41 Naime, nakon smrti
fatimijskog vladara al-Mustansir billah (1094.), postavilo se pitanje njegovog naslijea. Oni koji su dali izjavu lojalnosti Mustansirovom sinu
Nizaru, postali su poznati kao nizarije. Ova grupa uzela je pod svoju
kontrolu dio teritorija sadanjeg Irana i Sirije sa centrom u planinskoj
tvravi Alamut. Teorijsko uenje grupe i temelje organizacije grupe dao je
Hasan-i Sabbah (u 1124.). Propagirano je povlaenje (hidra) u izolovana mjesta i organizovanje ivota prema ismailijskom uenju u oekivanju
Mehdije. U naporima da uspostave, konsoliduju i ouvaju svoju teritoriju, te da ire svoje uenje, Nizarije su vodile borbu, koristei teroristike
metode protiv sunijskih Selduka, evropskih krstaa i Mongola, koji su ih
na kraju brutalno unitili.
Jedan od centralnih koncepata u nizarijskom uenju bio je fidai, odnosno rtvovanje vlastitog ivota za nekog drugog.42 Uobiajen nain ovog
rtvovanja u nizarijskoj praksi bilo je slanje dobrovoljaca ili posebno uvjebanih lanova (fidai) da ubiju neprijatelja grupe. Fidai bi se pribliili svojoj
potencijalnoj meti, proveli odreeno vrijeme u njenoj blizini a zatim u pogodnom momentu izvrili asasinaciju. Mete su mogli biti selduki slubenici, krstaki vitezovi, sunijski uenjaci koji bi se izjasnili protiv Nizarija i
41 Vidi, The Encyclopaedia of Islam, new edition (Laiden: E.J. Brill, 1995), 8:84, s.v. Nizariyya.
42 The Encyclopaedia of Islam, 2: 882, s.v. Fidai.

216

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

slino. rtve su redovno ubijane na javnom mjestu i uvijek bodeom, nikad


otrovom niti strijelama. Fidai je najee bivao uhvaen, esto i ne pokuavajui da pobjegne tako da je sugerisano da je za Fidaija bila sramota da
preivi akciju. Fidai su bili visoko motivisani, vjerujui da ih za izvreno djelo eka nagrada u Denetu. Na ovakve akcije Nizarija napadnute grupe su
redovno odgovarale odmazdama. Ogoreno prirodom nizarijskih napada,
veinsko muslimansko stanovnitvo zaodjenulo je akcije Fidaija brojnim
legendama. Jedna od njih bila je da su lanovi grupe uzimali hai da ih motivie prije odlaska u akciju, zato ne postoje historijski dokazi. Bez obzira na
to, ime koje je Nizarijama dala napadnuta populacija - haiin ulo je preko
srednjovjekovnih autora u evropske jezike da oznai jedan od klasinih oblika terorizma ubistvo iz potaje koje ima za cilj da zaplai iru publiku.
Thugs (na sanskritu sthag, skrivati, prevariti), bili su lanovi tajne
organizacije oboavatelja boice Kali, hinduskog simbola terora i razaranja.U hinduskom vjerovanju ovo boanstvo je redovno predstavljano kao
enska crna osoba sa isplaenim crvenim jezikom i nizom lobanja oko
vrata.43 Prema ovom vjerovanju, u pradavna doba Kali je ubila demona
koji je ugroavao ljude. Iz demonske krvi umnoilo se bezbroj demona te
je Kali poela da upija krv da bi to umnoavanje zaustavila. Vremenom
se od toga umorila, pa je stvorila dva ovjeka kojima je od svoje odjee
dala marame da dave demone. Njima je naredila da to prenesu na svoje
potomstvo Tagove koji su nastavili misiju ubijanja demona davljenjem.
Simbol ovog boanstva bio je pijuk, koji su lanovi organizacije koristili
za kopanje grobova svojih rtava. U lanstvo organizacije se ulazilo putem razraenog religijskog ceremonijala. Tagovi su se okupljali u mjesecu
oktobru, dijelili u grupe a zatim izlazili na indijske drumove da presreu
bogate trgovce. Ubijali bi ih davljenjem, pokopali a zatim uzimali njihovu
imovinu. Opljakanu imovinu bi meusobno dijelili ostavljajui uvijek
jedan dio za hramove podignute u ast Kali. Tagovi nisu napadali one
za koje su vjerovali da su potomci Kali ene, lutalice, leprozne, slijepe i
sakate. Nesmetano su djelovali vjekovima na podruju Indije, tako da je
detaljan opis njihove aktivnosti mogue nai u djelu Historija Firuz aha
43 Klaus K. Klostermaier, A Concise Encyclopedia of Hinduism (Oxford: Oneworld, 1998), 9293.

217

Savremene muslimanske dileme

koju je napisao Ziauddin Barani u 1. vijeku. Tek u 19. vijeku, kada je grupa usmjerila napade protiv predstavnika britanske vlasti, uslijedila je energina dravna akcija. Tokom kampanje koju je vodio Sir W. H. Sleeman
(1788-1856) oko 3000 lanova ove organizacije je pogubljeno ili poslato
u zatvore a sama organizacija je efektivno dokinuta.
Osim ovih sluajeva terorizma pojedinih grupa koje su se pojavile u okviru jevrejstva, islama i hinduizma, historija biljei i pojavu religijski inspirisanog institucionalizovanog terora. Primjer za to je Inkvizicija Katolike crkve
u doba srednjeg vijeka.44 Inkvizicija je bila pravna institucija uspostavljena od
strane pape sa zadatkom da pronalazi, optuuje i osuuje lica osumnjiena
za herezu (odstupanje od slubenog crkvenog uenja). Protiv osumnjienih
osoba bila je dozvoljena upotreba torture. Kazne koje su izricali sudovi Inkvizicije varirale su od religijskih sankcija (obavljanje hodoaa, noenje krsta i
slino) do predaje osuene osobe svjetovnim vlastima, to je faktiki znailo
zahtjev za pogubljenje. Uobiajen nain egzekucije bilo je spaljivanje na lomai. U doba Inkvizicije u paniji tokom 15. i 16. vijeka, spaljivanje na lomai bilo praeno ceremonijom poznatom kao auto-da-fe (in vjere). rtve
Inkvizicije bili su krani optueni za herezu kao i pokrteni Jevreji (Marranos) i muslimani (Moriscos), za koje se sumnjalo da nisu iskreno prihvatili
novu vjeru. Progon i pogubljenje ovih osoba, prema uvjerenju inkvizitora,
trebalo je da pomogne spaenju due osuenog i da zaplai ostale.
Ono to je zajedniko za Zelote, Asasine, Tagove i Inkviziciju jeste da je
nasilje vreno u ime religije i opravdavano pozivanjem na religijsko uenje.
Ovakva situacija dominirala je pred-modernim dobom iz jednostavnog razloga to je u to vrijeme dominantni pogled na svijet bio religijski te su sve
aktivnosti opravdavane pozivanjem na religiju. Meu ovim vrstama terora,
takoe postoje znaajne razlike koje proizlaze iz doktrinarnih posebnosti
pojedinih religija. U nekim sluajevima teror je bio odgovor na religijski imperativ a u drugim religijski izraen odgovor na historijsku poziciju grupe.
Moderno doba, koje je zapoelo graanskim revolucijama u Evropi i proglaenjem sekularizma kao principa ureenja odnosa izmeu
religijskog i politikog autoriteta, donijelo je sekularnu inspiraciju i
44 Vidi, Dictionary of Middle Ages, ed. Joseph R. Strayer (New York: Sharles Scribners Sons,
1985), 6:483-489, s.v. Inquisition.

218

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

opravdanje terorizma. Ulogu religije u tom pogledu preuzele su svjetovne ideologije. Najilustrativniji primjer u tom pogledu je Francuska revolucija u vrijeme Vladavine Terora. Dana 5. septembra 1793.
francuska revolucionarna vlada je proglasila: Teror je dnevna zapovijed.45 Vlada je to opravdala potrebom da zatiti zemlju i revoluciju od unutranjih i vanjskih neprijatelja. U tom smislu teror je institucionalizovan i provoen sistematski: iza njega je stajala dravna
politika i dravni mehanizam. Po rijeima lana revolucionarne vlade Hippolyte Carnot, teror je diktatura nevoljnika. Diktatura je
ukljuivala donoenje odgovarajuih zakona (Zakon o sumnjivim osobama, 1793), razraen sistem dounika, sudove neoptereene pravnim
obzirima (revolucionarni sudovi), te brzo i efikasno sredstvo pogubljenja (giljotina). Rezultat godinu dana Vladavine Terora bilo je hapenje
izmeu 150 000 i 300 000 osumnjienih te smrt izmeu 35 000 i 0 000
osoba koje su ili pogubljene ili umrle u prenatrpanim zatvorima.
Prevladavanje sekularnog terorizma nastavilo se tokom 19. i u prvoj polovini 20. vijeka bilo da se radi o reimskom teroru ili o teroru
pod-dravnih grupa i pojedinaca. Razliiti motivi i razlozi opravdanja
terorizma u ovom periodu mogu se svesti na dvije iroke kategorije: (1)
etnonacionalistiki/separatistiki i (2) ideoloki. U oba sluaja radi se o
referiranju na ideje ili ideologije svjetovnog karaktera.
Etnonacionalistiki/separatistiki terorizam je terorizam motivisan idejama nacionalnog osloboenja ili uspostavljanja odnosno homogeniziranja nacionalnih drava. U ovu vrstu terorizma spadaju, na
primjer: aktivnosti Unutranje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) protiv osmanlijske vlasti i muslimanskog stanovnitva u
Makedoniji poetkom 20. vijeka;46 ubistvo austro-ugarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije u Sarajevu 28.
juna 1914.;47 aktivnosti organizacija Irgun Zvai Leumi i Lohamei Herut
Israel, protiv britanske vlasti u Palestini i palestinskog stanovnitva, ukljuujui podmetanje bombe u Britanski tab u hotelu Kralj David
45 Donna M. Schlagheck, op. cit., 18.
46 Funk and Wagnalls New Encyclopaedia, 25: 247; Roland Gaucher, The Terrorists from Tsarist
Russia to the OAS, tr. from French Paula Spurlin (London: Secker-Warburg, 1968), 155.
47 International Terrorism: Political and Legal Documents, IX.

219

Savremene muslimanske dileme

u Jerusalemu 22. jula 1946. u kome je poginulo 90 lica;48 aktivnosti


nekih komponenata Palestinske oslobodilake organizacije (PLO) koje
su nakon neuspjeha gerilske taktike u borbi protiv izraelske okupacije
usvojile teroristike metode (na primjer, otmice civilnih aviona, napadi
na izraelske ciljeve u treim zemljama, asasinacija jordanskog premijera
Wasfi Al-Tala u Kairu, itd.);49 aktivnosti, ukljuujui bombake kampanje, Irske republikanske armije (IRA) i njenih protestantskih oponenata
Boraca za slobodu Ulstera50 i tako dalje.
U nekim od ovih sluajeva u ideologiji teroristikih grupa ili identitetu njihovih lanova prisutne su i religijske komponente ali oigledno
prevladavaju etnonacionalistiki ili separatistiki ciljevi. Ova konstatacija
primjenjiva je i na dravni teror. Na primjer, reim koji Izrael primjenjuje na okupiranim palestinskim teritorijama i u borbi protiv palestinskih
grupa otpora (otmice i obaranja civilnih zrakoplova, plovila, vansudske
egzekucije, pritvaranje incomunicado, tortura zatvorenika, ruenje kua
osumnjienih, napadi na palestinske ciljeve u treim zemljama i sl.), oigledno predstavljaju akte dravnog terora. Neki autori spremni su da ovaj
terorizam identifikuju kao sveti terorizam51 s obzirom na njegov referentni okvir i simboliku koju koristi (na primjer, jedinica Mossada izraelske
obavjetajne slube koja je izvodila asasinacije palestinskih voa u treim
zemljama naziva se Mivtzan Elohim, Boji Gnjev).
Ideoloki terorizam je terorizam motivisan i opravdavan pozivanjem
na svjetovne ideologije. I u ovom sluaju moe se raditi o terorizmu drava i pod-dravnih organizacija. Na primjer, marksistika ideologija
koritena je za opravdavanje vladavine terora u Sovjetskom Savezu u
kome je tokom perioda izmeu 1929. i 1946. ubijeno vie od 15 miliona ljudi (seljaka, komunista, etnikih i vjerskih manjina, ratnih zarobljenika i drugih).52 Isto tako, nacistika ideologija, koja je ukljuivala
48 Adrian Guelke, op.cit., 53.; R. Garaudi, The Case of Israel: A Study of Political Zionism
(London: Shorouk International, 1983), 148-153.
49 Leonard B. Weinberg, op. cit., 48-51.
50 Isto, 51-53.
51 Livia Rokach, Israels Sacred Terrorism: A Study Based on Moshe Sharetts Personal Diary and
other Documents (Belmont, Mass.: Association of Arab-American University Graduates),
1986.
52 Donna M. Schlagheck, op. cit., 48.

220

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

ideje o superiornosti arijevske rase, motivisala je i pruala opravdanje


dravne politike terora u Treem Rajhu koja je kulminirala u smrti 6 miliona Jevreja i 16 miliona Slavena, Roma, i pripadnika drugih naroda.53
Marksistika i faistika ideologija nastavile su i u periodu nakon
Drugog svjetskog rata da inspiriu teroristike pod-dravne grupe. Brojne teroristike organizacije u Latinskoj Americi, veoma aktivne 1970tih,
bile su inspirisane marksistikom i anarhistikom ideologijom. Tipini
primjeri takvih grupa jesu Nacionalni oslobodilaki pokret (Tupamaros) Urugvaja, osnovan 1962., i Sendero luminoso (Put svjetlosti) osnovan 1980. u Peruu.54 S druge strane, nacizam je inspirisao vie grupa
u Zapadnoj Evropi koje su 1970-tih i 1980-tih vrile teroristike akte
protiv Jevreja, arapsko-afrikih useljenika i turskih radnika. Meu tim
grupama bili su Charles Martell klub, Borci protiv jevrejske okupacije,
Odessa, Evropski nacionalni faisti (FNE) i drugi.55
Etnonacionalistiki/separatistiki i ideoloki teror dominirao je
svjetskom scenom sve do kraja 1970-tih. Bruce Hoffman, jedan od vodeih svjetskih strunjaka za terorizam, navodi da se ni jedna od meunarodnih teroristikih grupa aktivnih 1968. godine nije mogla klasifikovati
kao religijska tj. da je imala ciljeve i motive preteno religijske prirode.56
Meutim, krajem 1970-tih situacija se dramatino mijenja a broj
grupa koji teroristike metode motiviu ili opravdavaju religijom ubrzano
se poveava. Prema istom autoru, broj religijskih teroristikih grupa poveao se 1990. sa 2 na 11. Godine 1994. takvih grupa je bilo 16 (od ukupno
9 identifikovanih grupa). Godine 1995. broj takvih grupa popeo se na
26 (od ukupno 56 identifikovanih grupa). Slijedee godine, posljednje za
koju je autor imao kompletne statistike podatke, broj takvih grupa pao
je na 13 (od ukupno 6 identifikovanih grupa).57 Ove grupe su se vezivale
za glavne svjetske religije a ne samo za islam, kako se to esto popularno
predstavlja, te neke tajne sekte i kulture. Istraivae je posebno zabrinuIsto.
Leonard B. Weinberg, op. cit., 58-59, 62-63.
Isto, 70-71.
Bruce Hoffman, Old Madness, New Methods, Rand review, winter 1998, 3, http://www.
rand.org/publications/randreview/issues/rr.winter98.9/methods.html
57 Isto.

53
54
55
56

221

Savremene muslimanske dileme

la injenica da su ove teroristike grupe poinile veinu od najubojitijih


teroristikih napada. Taj fenomen usmjerio je istraivae prema identifikovanju optih karakteristika religijskog terorizma, koji ve spomenuti
Bruce Hoffman definie kao terorizam koji je u cjelini ili djelimino motivisan religijskim nalogom.58 Opta karakteristika religijskog terorizma,
prema ovom autoru, jeste da se on zasniva na radikalno razliitom sistemu vrijednosti, moralnosti, mehanizmima legitmizacije od onoga koji
postoji u sluaju svjetovnog terorizma. Za poinioca ovog akta, nasilje je
sakramentalni in, odnosno dunost izvrena kao odgovor na neki teoloki zahtjev ili imperativ. Religija se koristi kao nain legitimizacije nasilja,
esto putem davanja klerikalne sankcije. Religijski teroristi vide sebe kao
one koji ele izvesti temeljitu promjenu u postojeem sistemu.Oni ne ele
da apeliraju na neku drugu publiku osim na sebe. Terorizam u njihovoj viziji ima neku transcendentalnu dimenziju, te njegovi poinioci nisu
ogranieni politikim, moralnim ili praktinim ogranienjima to ima za
posljedicu spremnost da se elimiu iroke kategorije neprijatelja. (Meutim, treba primijetiti da ovo nije samo karakteristika religijskog terorizma. I svjetovni terorizam, posebno u sluaju kada ga provode drave, to
potvruje primjer Sovjetskog Saveza i nacistike Njemake, ne pokazuje
politika, moralna ili praktina ogranienja.) Religijski teroristi imaju nekada za cilj uspostavljanje teokratskih drava, nekada izvrenje mistikih,
transcendentalnih naloga a nekada uspostavljanje anti-vladinih oblika populizma utemeljenih na idejama zavjere i mjeavini buntovnih, rasnih i
religijskih postavki. Kao primjere religijskog terorizma autor identifikuje:
Aum Shinrikyo sektu u Japanu, fanatine jevrejske grupe u Izraelu, kao
to je Eyal, Kranski patriotski pokret u Americi, neke radikalne islamske
organizacije u Aliru, Libanu, Izraelu, Arapske Afganistance vezane za
Usama Bin Ladena, odnosno Al-Qaida organizaciju.59
Razvoji koji su se odvijali posljednjih nekoliko godina a posebno
dogaaji od 11. septembra 2001. imali su za posljedicu drastino poveanje broja organizacija i pojedinaca sa muslimanskim identitetom ili
58 Bruce Hoffman, Holy Terror: the Implications of Terrorism Motivated by a Religious Imperative, Rand Documents, No. P-7834, 1993, p.14.
59 Bruce Hoffman, Old Madness, New Methods, 1, 5.

222

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

islamskom samo-identifikacijom na listama grupa umijeanih u terorizam. Na primjer Sveobuhvatna lista terorista i grupa identifikovanih
Izvrnom uredbom broj 1322 (Comprehensive List of Terrorists and
Groups Identified Under Executive Order 1322) predsjednika SAD od
23. septembra 2001. godine, ukljuujui i dezignacije od 26. februara
2002. godine, obuhvata 189 grupa, entiteta i pojedinaca.60 Od tog broja
19 ukljuenih ima muslimanski identitet, vidljiv po linom imenu ili
nazivu grupe ili entiteta. To je injenica koja po sebi mora izazvati zabrinutost i ozbiljno promiljanje svih muslimana a posebno onih koji se
bave islamskom religijom i naukama.
Kako se moglo desiti da se religija uope, a islam posebno, dovede
u vezu sa terorizmom, odnosno da se koristi kao sredstvo motivacije ili
opravdanja teroristikih akata? Svjesni da ovaj autor sam i jedan kratki
lanak ne mogu dati sveobuhvatni odgovor na jedno tako sutinski vano
i kompleksno pitanje, elimo se ograniiti na nekoliko optih napomena:
1. Jedna od centralnih ideja svih objavljenih odnosno svjetskih religija
jeste mir, briga za ovjekom i upuivanje kako da se postigne srea
na ovom i buduem svijetu. Ove religije takoe ue da je sloboda od
straha jedna od temeljnih ljudskih sloboda. Samim tim, nasilje nije
inherentno uenjima ovih religija, niti koritenje nasilja radi zastraivanja ljudi.
2. Prikaz historijskih manifestacija terorizma, koji je dat u ovom lanku,
pokazuje da je religijsko motivisanje i opravdavanje terorizma bilo
izuzetna pojava, da je bilo povezano ili za manjinske grupe unutar
velikih religija ili za posebne historijske prilike u kojima se odreena
grupa nala. U tim sluajevima odreeno tumaenje religije preuzimalo je funkciju ideologije. Historija takoe pokazuje da manjinske
religijske grupe koje su pribjegavale nasilju nisu imale uspjeha.
3. U savremeno doba, nakon 1970-tih, dolo je do globalnog irenja nasilja koje se pozivalo na religiju. Taj fenomen koincidirao je sa jednim
60 http://www.state.gov/s/ct/rls/fs/2001/6531.htm

223

Savremene muslimanske dileme

irokim talasom de-sekularizacije pojedinih drutava koji se oznaava


i kao fundamentalizam ili povratak svetog i koji je praen, kako
je to pokazala Karen Armstrong, pojavom militantne religioznosti u
svim veim religijama.61 Ova vrsta religioznosti izraava se vrlo esto
u svijesti pojedinaca kao borba protiv sila savremene modernosti koja
ugroava njihove najsvetije vrijednosti. Meutim, i sama militantna
religioznost je drutveno uslovljena: ona je povezana ili sa nainom,
prirodom i efektima modernizacije u pojedinim zemljama ili sa
historijskim iskustvom pojedinih grupa u tom periodu.

4. Historija islama pokazuje da u periodu izmeu 13. vijeka, kada su


Mongoli unitili grupu Nizarijja (Asasina) pa do 1970-tih nije bilo
grupa koje su provodile ono to se naziva religijski terorizam. To znai
da samo islamsko uenje ne postavlja svojim sljedbenicima religijski
imperativ za vrenje nasilja ve da drugi, ne-doktrinarni faktori, podstiu pojedince ili grupe da pribjegnu nasilju i to svoje nasilje legitimiziraju pozivajui se na odreeno tumaenje religije. U tom svjetlu, ima
se puno pravo odbaciti, kako to ini i Ann Elizabeth Mayer, poznati
zapadni strunjak za islamsko pravo, svaki pokuaj da se terorizam
meu muslimanima objasni postojanjem neke navodno prirodne
veze izmeu nasilja i islama.62 Sakralizacija uzroka terora, od strane
pojedinih autora koji koriste termine sveti gnjev (sacred rage) ili
sveti teror (holy terror), samo odvlai panju sa stvarnih uzroka ovog
fenomena koji lee u konkretnoj drutvenoj i politikoj stvarnosti pojedinih muslimanskih zemalja i naroda u drugoj polovini 20. vijeka.
61 Karen Armstrong, The Batlle for God: Fundamentalism in Judaism, Christianity and Islam
(London: Harpter Collins Publishers, 2001), IX-XVI.
62 Ann Elizabeth Mayer, War and Peace in the Islamic Tradition and International Law,
in Just War and Jihad: Historical and Theoretical Perspectives on War and Peace in Western and
Islamic Traditions, ed. John Kelsay and James Turner Johnson (New York-Westport-London:
Greenwood Press, 1991), 219-220. U ovom lanku autor iznosi jedan paradoksalan primjer. Robin Wright, medijski ekspert za Islam i autor knjige Sveti gnjev: bijes militantnog
Islama (Sacred Rage: The Wrath of Militant Islam), svjetovnjak po profilu, objanjava terorizam u Libanu kao izraz svetog gnjeva, egzotinog islamskog fenomena. S druge strane,
njen sagovornik ejh Muhammed Husein Fadlullah, duhovni voa Hizbullaha, religijski
uenjak po profilu, objanjava da korijeni terorizma lee u libanskom drutvu i da religijske
kategorije nisu od pomoi za razumjevanje ovog fenomena.

224

Fikret Kari / TERORIZAM: ZNAENJE, HISTORIJA I VEZA S RELIGIJOM

5. Brojni su faktori koji su u sluaju islama direktno ili indirektno


uticali na pojavu fenomena nasilja koje se poziva na religiju. Bez
namjere da te procese u potpunosti identifikujemo i u detalje razmatramo, na ovom mjestu emo ih samo nekoliko navesti:
(1) neuspjeh vladajuih elita u muslimanskom svijetu da izgrade
moderne demokratsko-liberalne drave koje karakterie ustavni parlamentarizam i vladavina prava;
(2) jaanje dogmatske i redukcionistike tendencije u islamskoj
misli koja svo bogatstvo ove tradicije svodi na politikopravni
aspekt, odbija unutranji dinamizam islamske misli i potrebu i
mogunost njenog kreativnog susreta sa modernou, te zagovara netrpeljivost prema ne-istomiljenicima;
(3) problemi ujednaenog i pravinog razvoja muslimanskih zemalja;
(4) produivanje tragedije palestinskog naroda i negiranje njegovog prava na dravu pola vijeka nakon osnivanja drave Izrael
u Palestini, te posebno izraelska okupacija Starog Jerusalima
1967., gdje se nalazi El-Mesdidu l-aksa, tree sveto mjesto
(Harem) muslimana;
(5) sovjetska invazija Afganistana i koritenje islama kao sredstva
politike mobilizacije anti-sovjetske borbe;
(6) stradanja muslimanskih naroda u raznim dijelovima svijeta
(Kamir, Bosna, Kosovo, eenija i tako dalje), koja su poveavala osjeaj ugroenosti i samo-pozvanje pojedinih muslimanskih grupa da preduzmu direktnu akciju, koja je, paradoksalno, veinom pogaala one koji nisu bili odgovorni za
muslimanska stradanja.
Ovo razmatranje pokazuje da odgovor na fenomen nasilja koje se
poziva na islam mora adresirati njegove sutinske uzroke kao i njegov potencijalni referentni okvir. Po prirodi stvari, dravni i meunarodni faktori treba da adresiraju prvi aspekt a muslimanski uenjaci drugi aspekt.
Za muslimanske uenjake naeg doba jedan od najveih izazova
jeste da vrate fokus na centralnu poruku islama, kao vjere mira poslate
225

Savremene muslimanske dileme

kao milost svjetovima, da povuku jasnu demarkacionu liniju izmeu


legitimne odbrane i zloina, te da delegitimiziraju terorizam kao djelo
kojim se napadaju oni koji se ne smiju napasti ili se koristi metodi koji
se ne smiju koristiti.

226

ZNA ENJE TERORIZMA: ODGOVORI


MUSLIMANSKIH USTANOVA
Fikret Kari1

Tok dogaaja u muslimanskom svijetu u drugoj polovini 20. vijeka donio


je pred muslimanske ustanove i uenjake pitanje nasilja i njegovog koritenja za ostvarivanje religijskih i politikih ciljeva. I prije toga, tokom
kolonijalnih osvajanja muslimanskog svijeta i njegove borbe za slobodu,
ulema i centri islamke uenosti bili su pitani da daju vjersko-pravne kvalifikacije antikolonijalne i nacionalno-oslobodilake borbe. Ta borba je
redovno bila kvalifikovana kao dihad, koncept koji u islamskom kategorijalnom aparatu predstavlja ekvivalent pravednog rata (bellum iustum)
zapadnih naroda. U to doba situacija je bila jasna - muslimanske zemlje
i narodi bili su potinjeni od strane kolonijalnih sila, njihova borba za
osloboenje bila je legitimna a zbog znaaja islamskog nasljea neki antikolonijalni pokreti koristili su Islam kao sredstvo legitimizacije oruane
borbe i politike mobilizacije stanovnitva.2 Ovakvo stanje stvari nastavilo
je da postoji i u prvoj polovini 20. vijeka u vrijeme zenita antikolonijalne
i oslobodilake borbe u veem dijelu muslimanskog svijeta. U to doba,
meutim, veina muslimanskih antikolonijalnih i oslobodilakih pokreta
bila je inspirisana svjetovnim ideologijama, kao to to pokazuje primjer
Alira, Palestine i drugih zemalja.
1
2

Znaenje terorizma: odgovori muslimanskih ustanova, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice


u BiH, vol. LXIV, no. 5-6 (May-June 2002).
O ovom razvoju vidi Hadia Dajani Shakeel and Ronald A. Meissir (eds.), The Jihad and Its
Times (Ann Arbor, MI: University of Michigen Press, 1991); Rudolph Peters, Jihad in Classical and Modern Islam (Princeton: Markus Wiener, 1996).

227

Savremene muslimanske dileme

Situacija se radikalno mijenja 1970-tih.3 Poniavajui poraz arapskih zemalja u ratu sa Izraelom 1967. godine i paljevina damije Al-Aksa,
treeg islamskog svetog mjesta, dovode do razoarenja muslimanskih masa
u vladajue ideologije i vostva, posebno u arapskom svijetu. Javljaju se
brojne militantne grupe koje proglaavaju vladajue muslimanske reime
nelegitimnim i opravdavaju njihovo uklanjanje s vlasti nasilnim putem
prikazujui to kao preduslov efikasnog muslimanskog suprotstavljanja
Izraelu i drugim neprijateljima muslimanskog svijeta. Ove grupe proglaavaju dihad protiv muslimanskih vlada i poinju vriti napade na vladine
predstavnike, institucije, strance i slino, vrei na taj nain djela koja po
svojim obiljejima potpadaju pod kvalifikaciju terorizma. Takvom nasilju
(unf), na primjer u Egiptu, pribjegavaju Hizb al-tahrir al-Islami (Partija
islamskog osloboenja), poznata po napadu na Vojno-tehniku akademiju u Heliopolisu 1974., zatim grupa poznata pod imenom Damaat
al-takfir wa l-Hidra (Grupa koja proglaava muslimane nevjernicima i
poziva na seobu), poznata po kidnapovanju i ubistvu ejha Muhammeda ez-Zehebija, ministra vakufa i islamskih poslova Egipta 1975-76., te
grupa Tanzim al-dihad (Organizacija dihada), koja je izvrila atentat na
predsjednika Muhammeda Envera Es-Sadata 6. oktobra 1981., kao i organizacija Al-Damaa al-islamiyya (Islamska grupa), poznata po najveem
broju akata politikog nasilja nakon 1981., ukljuujui napad na grupu
stranih turista u Luxoru 17. novembra 1997. kada je ubijeno 66 osoba.4
Sline grupe pojavile su se i u drugim arapskim, odnosno muslimanskim zemljama, suoavajui ove zemlje sa fenomenom domaeg
terorizma koji se poziva na islam kao opravdanje. Rije irhab, arapski
prevod termina terorizam, postala je dio svakidanjeg medijskog, politikog i akademskog diskursa. Poto su se militanti pozivali na islam i
koritenje nasilja opravdavali vlastitom interpretacijom koncepta dihad, islamske institucije i uenjaci osjetili su se pozvanim da deligitimiziraju te interpretacije. U brojnim knjigama, brourama i fetvama ulema
3
4

Yahya Abd Al-Mubdi, Mafum al-irhab bayn al-asl wal-tatbiq, IslamOnLine.net,


25/11/2001,
http://www.islamonline.net/arabic/mafaheem/2001/11/article1.shtml.
Vidi, Gilles Kepel, Muslim Extremism in Egypt: The Prophet and Pharaoh, translated from
the French by Jon Rothschild (Berkeley and Los Angeles: University of California Press,
1986); Denis J. Sullivan and Sana Abed-Kotob, Islam in Contemporary Egypt: Civil Society vs.
The State (London-Boulder: Lynne Rienner Publishers, 1999), 71-86.

228

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

je iznijela argumentaciju da militanti nemaju pravo da pokrenu dihad,


da koriste nezakonitu silu i napadaju zabranjene ciljeve te da dosljedno pripadnici tih grupa nisu mudahidun (borci na Bojem putu),
nego muharibun (odmetnici), odnosno bughat (pobunjenici), ija
djela povlae teku krivinu odgovornost po islamskom pravu.5 Neki
uenjaci su pripadnike militantnih grupa nazvali novim haridijama
(al-khawarid al-dudud), aludirajui time na slinost njihov ideologije
i prakse sa vjersko-politikom muslimanskom grupom iz prvog vijeka
Hidre poznatoj po iskljuivosti i radikalizmu.6 Kao rezultat ovog razvoja, u medijskoj praksi brojnih muslimanskih zemalja, termin dihad
postao je povezan sa djelatnou tajnih militantnih grupa.
Uporedo sa ovim procesom tekao je proces islamizacije referentnih okvira i diskursa brojnih muslimanskih nacionalno-oslobodilakih
pokreta. Na primjer, u spektru libanskih i palestinskih grupa otpora
izraelskoj okupaciji dominirale su sve do 1980-tih grupe utemeljene
na svjetovnim ideologijama. Borba za osloboenje u ideologijama ovih
grupa izraavana je putem koncepta nidal (borba), koji je imao svjetovne konotacije i bio optekoriten ak i od ljeviarskih organizacija.7
Meutim, od 1980-tih javljaju se grupe koje svoju ideologiju zasnivaju
na odreenoj interpretaciji islamskog uenja a borbu za osloboenje i
otpor okupaciji izraavaju u islamskim terminima dihad i fida (rtvovanje). Takve su grupe Hizbullah (Boja stranka) u Libanu, osnovan
1982., Islamski pokret otpora Hamas (vatrenost) u Palestini, osnovan
1987. te (palestinski) Al-Dihad al-Islami (Islamski dihad).
Drugi primjer za ovaj proces prua Kamir. Borba kamirskog naroda
za samoodreenje zapoela je 1964. i bila izvorno formulisana kao borba
5

Takva je npr. veoma detaljna fetva Dadd al-Haqq Ali Dadd al-Haqq, muftije Republike
Egipta (1978-1982) od 3. januara 1982. kojom se pobija, sa islamskog stanovita, valjanost
argumenata u manifestu Organizacije dihad pod naslovom Al-Farida al-Ghaiba (Zanemarena dunost). Vidi, Dar al-Ifta, Al-Fatawa al-Islamiyya (Cairo: Wizarat al-Awqaf, 1980-1993),
10: 3726-92.
Za ilustraciju ovog stava moe se uzeti Umar Abdullah Kamil, autor knjige Al-Mutatarrifun:
al-khawarid al-dudud istabahu dima al-muslimin wa qatalu al-nisa walatfal walmustaminin
(Ekstremisti: nove haridije dozvoljavaju prolijevanje krvi muslimana i ubijaju ene, djecu i
nemuslimane kojima je garantovana sigurnost) (Cairo: Maktabat al-turath alIslami, 1998), p.
248.
Devid J. Whittaker (ed.), Th Terrorism Reader (London and New York: Routledge, 2001), 46.

229

Savremene muslimanske dileme

za nacionalno osloboenje u programu Oslobodilakog fronta Damu i


Kamir (JKLF). Meutim, od ranih 1990-tih nacionalistiki diskurs ustupa
mjesto islamistikom a koncept dihada, u razliitim oblicima interpretacije, potiskuje koncept borbe za nacionalno osloboenje.8 Okupacione sile,
protiv kojih je otpor bio usmjeren, bez obzira na referentni okvir, imale su
tendenciju da otpor u cjelini prikau i tretiraju kao terorizam.
Konano, 1990-tih javljaju se muslimanske grupe koje koriste metode to spadaju u kategoriju meunarodnog terorizma. Takve su, na
primjer, Tanzim al-dihad i Tanzim al-Qaida (Organizacija Baza).
Kao kljuni koncept opravdanja akcija, ove grupe koriste koncept dihada i pozivaju na njegovo voenje u globalnim razmjerama.9
U ovakvim okolnostima, muslimanske ustanove i uenjaci pozvani
su da daju objanjenje ta je to terorizam sa islamskog stanovita a ta je
to dihad, te ta su razlike izmeu ova dva koncepta. To objanjenje je
bilo potrebno da bi se onemoguilo da stvarni teroristi budu vieni ili
prihvaeni kao mudahidun a da stvarni mudahidun ne budu kvalifi vani
kao teroristi. Muslimanska ulema i institucije su od 1970-tih iznosili svoje
stavove o fenomenu domaeg terorizma koji se pojavio u pojedinim muslimanskim zemljama. Od 1990-tih postalo je neophodno da se istakne stav
islama prema globalnom fenomenu terorizma koji je poeo da proizvodi
ozbiljne implikacije na odnose muslimana sa ostalim religijskim grupama, narodima i civilizacijama. Izricanje principijelnog stava islama prema
terorizmu bilo je potrebno posebno nakon 11. septembra 2001. kada je
dolo do izraene tendencije naglaavanja navodne inherentne veze izmeu
islama i nasilja, profiliranja terorista kao muslimana i kada su pojedine drave, poznate po opresiji muslimanskih naroda, pourile da svoje poveano
nasilje opravdaju borbom protiv terorizma.
8
9

Yoginder Sikand, The Changing Course of the Kashmiri Struggle: From National Liberation to Islamist Jihad, The Muslim World, 91 (Spring 2001), 229-256.
Vidi, dokument pod nazivom Tekst izjave Svjetskog islamskog fronta kojom se poziva na
dihad protiv Jevreja i krstaa poslate faksom i objavljane u Londonskom Al-Quds al-arabi,
23. februara 1996., koju su potpisali Usama bin Muhammad bin Laden, Ayman al-Zawahiri, emir grupe Dihad u Egiptu, Abu Yasir Rifai Ahmad Taha, voe (egipatske) Islamske
grupe, ejh Mir Hamzah, sekretar Damiat-ul-ulema-i Pakistan i Fazlul Rahman, emir
Dihad pokreta u Bangladeu, kod Magnus Ranstorp, Interpreting the Broader Context
and Meaning of Bin Ladens Fatwa, Studies in Conflict and Terrorism, 21 (1998): 321-330.

230

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

Brojne muslimanske ustanove i uenjaci iznijeli su od tada svoje


stavove o terorizmu. U ovom radu koncentrisaemo se na naelne stavove, posebno definisanje terorizma, koje su dale tri uticajne ustanove
Organizacija islamske konferencije, kao politiki predstavnik dananjeg
muslimanskog svijeta nacionalnih drava, Akademija za islamska istraivanja pri Univerzitetu Al-Azhar, kao najuticajnijem centru islamske
uenosti danas te Svjetska islamska liga, kao uticajni religijski forum.
Naelni stavovi ovih ustanova bie dati putem prezentiranja prevoda
odgovarajuih dokumenata, njihove analize i meusobnog poreenja.

I. Organizacija islamske konferencije

Organizacija islamske konferencije (OIC) je meuvladina organizacija


koja okuplja 56 zemalja gdje muslimani predstavljaju veinu ili znaajan
dio stanovnitva.10 Organizacija je formirana u Rabatu 25. septembra
1969. na prvom sastanku lidera muslimanskog svijeta sazvanog nakon
paljevine damije Al-Aksa u Jerusalemu (Kudus-i erifu) od strane cionistikih elemenata. Cilj formiranja OIC bio je da se ujedine izvori
muslimanskog svijeta, objedine napori i podigne zajedniki glas za ouvanje interesa i osiguranje progresa i dobrobiti stanovnitava drava lanica i ostalih muslimana irom svijeta. Institucionalno oblikovanje OIC
izvreno je februara 1972., opet u Rabatu, usvajanjem povelje OIC.
Na osnovu ovog temeljnog dokumenta, ciljevi organizacije su definisani kao:
1. Jaanje:
a) islamske solidarnosti meu dravama lanicama;
b) saradnje na politikom, ekonomskom, drutvenom, kulturnom i naunom polju;
c) borbe svih muslimanskih naroda da ouvaju svoje dostojanstvo, nezavisnost, i nacionalna prava.
2. Koordinacija akcija radi:
10 OIC in Brief, http://www.OIC-OCI.org/english/main/OIC_in_brief.htm.

231

Savremene muslimanske dileme

b) ouvanja svetih mjesta;


c) podrke borbe palestinskog naroda i pomoi u povratku oduzetih im prava i osloboenja domovine.
3. Rad na:
b) eliminisanju rasne diskriminacije i svih oblika kolonijalizma;
c) stvaranju povoljne atmosfere za promicanje saradnje i razumijevanje izmeu drava lanica i ostalih zemalja.

Tijela Islamske konferencije su: Konferencija kraljeva i efova drava i vlada (Islamski Samit, Vrh Islamske konferencije), kao najvia
vlast koja se sastaje svake tri godine da formulie politiku Organizacije,
Konferencija ministara vanjskih poslova, koja se odrava jednom godinje
radi ispitivanja izvjetaja o primjeni odluka donijetih u okviru politike
koju definie Islamski Samit, i Generalni sekretarijat, koji je izvrni organ
konferencije, zaduen da izvrava odluke prethodna dva organa.
Konferencija posjeduje brojne specijalne komitete i druga tijela,
meu njima i Akademiju za islamski fikh (IFA). Ova akademija osnovana
je na osnovu rezolucije br. 8/3-c (is) od 25-28. januara 1981. kao zajedniki forum za interpretativnu refleksiju (idtihad) islamske pravne nauke, uenjaka i filozofa sa zadatkom da prui Ummetu autentini islamski
odgovor na svako pitanje koje moe donijeti razvoj savremenog ivota.11
Prvo zasjedanje IFA odrano je 19-22. novembra 1984. koncentriui se
na organizaciona pitanja i planove. Akademija ima slijedea tijela: Savjet
akademije (0 lanova), Sekretarijat i tri sekcije: za planiranje, istraivanje
i davanje fetvi. Akademija ima na svojoj listi 60 strunjaka iz vie od
dvadeset zemalja. Najvie strunjaka je iz Saudijske Arabije (14). Iz Bosne
i Hercegovine, odnosnog ireg regiona Balkana, nema na listi ni jednog
strunjaka, dok je Turska zastupljena samo sa jednim ekspertom.
OIC se poela posebno baviti pitanjem terorizma od 1991. kada je
na estom zasjedanju Islamskog Samita u Dakaru osuen terorizam kao
suprotan islamu.12 Islamska konferencija ministara vanjskih poslova na
11 IFA in brief, http://www.fiqhacademy.org.sa/brief.htm.
12 Report of the Secretary General on the OIC Role in Combating Terrorism, ExICFM/1-20002/Rep.SG.

232

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

svom 21. zasjedanju u Karaiju 1993. pozvala je na saradnju u borbi protiv meunarodnog terorizma u svim njegovim oblicima. Takoe je zakljueno da se izradi Etiki kodeks u ovoj oblasti. Taj dokument pripremio
je Generalni sekretarijat a odobrio ga je Islamski Samit na svom sedmom
zasjedanju u Kazablanci 1994. No Osmom zasjedanju Vrha Islamske
konferencije u Teheranu 1997. otilo je korak dalje donijeta je odluku o
potrebi izrade obavezujueg ugovora meu dravama lanicama o borbi
protiv terorizma. Na osnovu ove odluke, grupa eksperata drava lanica
(ne navodi se da li je IFA u tome uestvovala) izradila je nacrt dokumenta
koji e postati poznat kao Konvencija Organizacije islamske konferencije
o borbi protiv meunarodnog terorizma (The OIC Convention on Combating International Terrorism). Ova konvencija usvojena je na 26. zasjedanju Islamske konferencije ministara vanjskih poslova u Ouagadougou
(Burkina Faso) jula 1999. i podnijeta OUN na registraciju.
Konvencija OIC o borbi protiv meunarodnog terorizma najvaniji je
pravni akt koji izraava odnos muslimanskog svijeta prema terorizmu.13 Ova
konvencija po svojoj prirodi je ugovor regionalnog karaktera ona ureuje
pravila i postupak borbe protiv meunarodnog terorizma meu zemljama
lanicama OIC. Ona je obavezujua samo za one muslimanske zemlje koje
konvenciju ratifikuju ili prihvate i deponuju elemente ratifikacije ili prihvatanja kod Generalnog sekretarijata organizacije. Za stupanje na snagu ove
konvencije dovoljna je njena ratifikacija od sedam lanica (lan 40.).
U preambuli, Konvencija se poziva na propise eriata, intelektualno naslijee Ummeta, Povelju OIC, i druge relevantne dokumente ove
organizacije, principe meunarodnog prava, Povelju OUN i relevantne
rezolucije OUN o eliminisanju meunarodnog terorizma. Po ovim izvorima inspiracije Konvencija nastoji da naglasi pripadanje muslimanskog
svijeta vlastitom pravnom horizontu ali i nuno pripadanje meunarodnoj zajednici i njenom pravu. U preambuli se takoe istie nekoliko
stavova koji su se mogli ranije identifikovati u raspravama o terorizmu
u okviru OUN. To su: (1) terorizam predstavlja teku povredu ljudskih
prava, posebno prava na slobodu i sigurnost, kao to predstavlja prepre13 Za tekst ove konvencije na engleskom vidi http://www.ciaonet.org/cbr/cbroo/video/cbr_
ctd/cbr_ctd_25.html.

233

Savremene muslimanske dileme

ku slobodnom funkcionisanju institucija i drutveno-ekonomskom razvoju poto ima za cilj destibilizaciju drutva; (2) terorizam se ni na koji
nain ne moe opravdati, i kao takav, treba biti nedvosmisleno osuen
u svim njegovim oblicima i manifestacijama, u svim djelima, metodama i praksi, bez obzira na izvor, uzroke i ciljeve, ukljuujui direktne
ili indirektne akcije drava; (3) potvruje se legitimitet prava naroda
na borbu protiv strane okupacije, kolonijalnih i rasistikih reima svim
sredstvima, ukljuujui oruanu borbu za osloboenje svojih teritorija i
postizanje prava na samo-odreenje i nezavisnost u saglasnosti sa ciljevima i principima Povelje i rezolucijama OUN.
Sa ova tri principa, Konvencija OIC stoji na poziciji koju su zauzele
zemlje Treeg i Drugog svijeta u raspravama u Generalnoj skuptini OUN
i njenim specijalnim komitetima nakon 1970-tih kada se bezuspjeno pokuala postii opteprihvatljiva definicija meunarodnog terorizma.
U dijelu I (Definicije i opte odredbe) l. 1(2) Konvencija daje slijedeu definiciju terorizma:
(2) Terorizam znai bilo koji akt nasilja ili prijetnju nasiljem bez obzira na
motive ili namjere izvrene radi ostvarenja pojedinanog ili kolektivnog
zloinakog plana s ciljem zastraivanja naroda ili prijetnjom da mu se
nanese teta ili ugroavanjem ivota, asti, slobode, sigurnosti ili prava
ili izlaganjem opasnosti okoline ili bilo koga objekta ili javne ili privatne
imovine, njihovim okupiranjem ili zauzimanjem ili ugroavanjem nacionalnih resursa, ili meunarodnih objekata, ili dovoenjem u opasnost
stabilnosti, teritorijalnog integriteta, politikog jedinstva ili suvereniteta
nezavisnih drava.
(3) Teroristiki zloin znai bilo koji zloin koji je izvren, zapoet ili
u kome se uestvovalo radi ostvarenja nekog teroristikog cilja u
bilo kojoj dravi ugovornoj strani ili protiv njenih dravljana, prihoda ili interesa ili stranih objekata ili dravljana koji borave na
njenoj teritoriji kada je taj zloin kanjiv po unutranjem pravu.
U taki 4. ovog lana navodi se da se zloini kvalifikovani kao teroristiki akti u odgovarajuim meunarodnim konvencijama takoe
smatraju teroristikim zloinima po konvenciji OIC, izuzev onih koji su
iskljueni zakonodavstvom drava ugovornica ili drava koje nisu ratifi234

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

kovale te konvencije. Ista taka taksativno nabraja o kojim meunarodnim konvencijama je rije. To su poznate konvencije koje ine okosnicu
meunarodnog prava o suzbijanju terorizma: Konvencija o prestupima i
drugim aktima poinjenim u zrakoplovima (Tokio, 1963), Konvencija o
suzbijanju nezakonitog zauzimanja zrakoplova (Hag, 1970), Konvencija o
suzbijanju nezakonitih akata protiv sigurnosti civilne avijacije (Montreal,
1971) i njen protokol (Montreal, 1984), Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina protiv osoba koje uivaju meunarodni imunitet, ukljuujui diplomatske agente (Njujork, 1973), Meunarodna konvencija
protiv uzimanja talaca (Njujork, 1979), Konvencija OUN o pravu mora iz
1988. i njene odgovarajue odredbe o piratstvu na moru, Konvencija o fizikoj zatiti nuklearnog materijala (Be, 1979), Protokol o suzbijanju nezakonitih akata nasilja na aerodromima koji slue meunarodnoj civilnoj
avijaciji (Montreal, 1988), Protokol o suzbijanju nezakonitih akata protiv
sigurnosti fiksiranih platformi na kontinentalnom grebenu (Rim, 1988),
Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata protiv sigurnosti pomorske navigacije (Rim, 1988), Meunarodna konvencija o suzbijanju teroristikog
podmetanja bombi (Njujork, 1997) i Konvencija o oznaavanju plastinog eksploziva u cilju njegovog otkrivanja (Montreal, 1991).
U lanu 2, Konvencija stipulira:
(a) narodna borba, ukljuujui oruanu borbu protiv strane okupacije, agresije, kolonijalizma i hegemonije, koja ima za cilj osloboenje
i samo-odreenje u skladu sa principima meunarodnog prava nee se
smatrati teroristikim zloinom.
Definicija terorizma i teroristikog zloina u Konvenciji OIC ima
elemenata slinosti sa Evropskom konvencijom o suzbijanju terorizma iz
1977., odnosno Okvirnom odlukom Evropskog savjeta o borbi protiv terorizma iz 2001.14 Osnovu obje definicije predstavlja shvatanje da veina
teroristikih akata ine obina krivina djela koja postanu teroristikim
zbog motiva poinilaca. Glavna razlika izmeu Konvencije OIC i evropskih dokumenata je to Konvencija OIC ne smatra terorizmom oruanu
borbu naroda za osloboenje ili samo-odreenje u skladu sa principima
14 Uporedi, Fikret Kai, Terorizam: znaenje, historija i veza sa religijom, Glasnik Rijaseta
islamske zajednice u BiH, vol.LXIV, no. 3-4 (mart-april) 2002, 253-284.

235

Savremene muslimanske dileme

meunarodnog prava. U irem smislu, moglo bi se rei da je ovo glavna


razlika izmeu zapadnog poimanja terorizma i poimanja zemalja Treeg
svijeta.
Ovdje se meutim, otvara jedno vano pitanje: da li je narodima koji
se bore za osloboenje i samo-odreenje dozvoljeno sve ili je to borba
podvrgnuta odreenim pravilima? Meunarodno pravo zahtijeva od svih
strana u sukobu da se u svako doba pridravaju odredaba enevske konvencije.15 Konvencija OIC ne daje direktan odgovor na ovo pitanje. Formulacija lana 2(a) spominje saglasnost sa principima meunarodnog
prava ali se to odnosi na cilj narodne borbe a ne na nain njenog voenja.
Ovo pitanje na odreen nain je dotaknuto na Vanrednom sastanku
Islamske konferencije ministara vanjskih poslova o terorizmu odrane u
Kuala Lumpuru 1-3. aprila 2002. Predsjednik vlade Malezije Dato Seri
Dr. Mahatir bin Mohamed u svom uvodnom izlaganju, koje predstavlja
slubeni dokument ovog sastanka, je rekao:
elim da ovdje predloim da se oruani napadi ili druge vrste napada
na civile moraju smatrati kao akti terora a njihovi poinioci kao teroristi. Bez
obzira da li napadai djeluju samostalno ili na osnovu naredbi svojih vlada,
bez obzira da li su regularne ili neregularne jedinice, ako napadaju civile, moraju se smatrati za teroriste. Grupe ili vlade koje podravaju napade na civile,
moraju se smatrati teroristima, bez obzira na opravdanje izvrenih operacija,
bez obzira na asnost borbe. Meutim ako su civili sluajno uhvaeni u unakrsnoj vatri, napadai ne treba da se oznaavaju kao teroristi.
Prema ovoj definiciji napad na Svjetski trgovinski centar 11. septembra, napadi putem ljudskih bombi koje vre Palestinci i Tamilski tigrovi, napadi protiv civila od strane izraelskih snaga, ubijanje Bosanskih
muslimana i slino mora se smatrati kao akt terora a poinioci moraju
biti osueni kao teroristi. U sluajevima kada drave stoje iza akata terorizma, cjelokupna vlada mora biti osuena. Meutim, ni jedna rasa niti
religija ne moe biti osuena niti diskriminisana zbog toga to su neki
ljudi iz te rase ili religije bili ukljueni u teroristike aktivnosti.16
15 Vidi stav Jean Allana, profesora na Amerikom Univerzitetu u Kairu, The Issue Is Definition, Al-Ahram Weekly Online, 15-21 Novembar 2001, br. 560, http://www.ahram.org.eg/
weekly/2001/560/eg4.htm.
16 We must define act of terror, New Straits Times, 2 april 2002, 8.

236

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

Meutim, uesnici Vanrednog sastanka Islamske konferencije nisu


bili spremni da usvoje ovakvu definiciju terorizma. Zavrni dokument
ovog sastanka Kuala Lumpurka deklaracija o meunarodnom terorizmu potvrdila je privrenost definiciji terorizma datoj u Konvenciji OIC
o borbi protiv meunarodnog terorizma (t. 2.).17
Isti dokument je potvrdio privrenost principima i istinskom uenju
islama koji zabranjuje agresiju, cijeni mir, toleranciju i potovanje, te zabranjuje ubijanje nevinih ljudi (t. 4.); odbacio svaki pokuaj da se islam
i muslimani poveu sa terorizmom poto terorizam nema vezu ni sa jednom religijom, civilizacijom ili nacionalnou (t. 5.); jednoglasno osudio
sve akte meunarodnog terorizma u svim formama, ukljuujui dravni
terorizam, bez obzira na motive, poinioce i rtve poto terorizam predstavlja ozbiljnu prijetnju meunarodnom miru i sigurnosti i predstavlja
teko krenje ljudskih prava (t.7.); potvrdio principijelnu poziciju o zakonitosti otpora stranoj agresiji i borbi naroda pod kolonijalnom ili stranom
dominacijom i okupacijom za nacionalno osloboenje i samo-odreenje
te u tom smislu podvukao hitnost postizanja jedne meunarodno usaglaene definicije terorizma, koja bi razlikovala takvu legitimnu borbu
od akata terorizma (t.8); podvukao imperativ potovanja meunarodnog
humanitarnog prava u pogledu zatite civilnog stanovnitva (t. 9); odbio
svaki pokuaj da se terorizam povee sa borbom palestinskog naroda u
vrenju neotuivog prava da uspostavi svoju nezavisnu dravu sa Kudus-i
erifom kao glavnim gradom (t.10); te odbacio svaki pokuaj povezivanja
islamskih drava ili palestinskog i libanskog otpora sa terorizmom, to
predstavlja prepreku globalnoj borbi protiv terorizma (t. 11).
Ova pozicija ministara vanjskih poslova OIC pokazuje da organizacija ne moe da prihvati definiciju terorizma koja apsolutno zabranjuje
odreene akte, ve da uzima u obzir kontekst u kome se akt ini. Na primjer, OIC je putem izjave Generalnog Sekretara od 12. septembra osudila
terorizam i poinioce napada na SAD.18 U tom smislu i brojni govornici
na Vanrednom sastanku Islamske konferencije ministara vanjskih poslova o terorizmu u Kuala Lumpuru ponovljeno su kvalifikovali napad na
17 Za puni tekst ove deklaracije na engleskom jeziku vidi, Ex-ICFM/1-2002/DR.KL.DEC.
http://www.OIC-OIC.org.
18 Vidi, Report of the Secretary General on the OIC Role in Combating Terrorism, t. 5.

237

Savremene muslimanske dileme

SAD kao terorizam.19 S druge strane, kada se doe do pitanja kvalifikacije


akata otpora izraelskoj okupaciji, od strane palestinskih i libanskih grupa
posebno koritenje ljudskih bombi, lanice OIC odbile su da ta djela
kvalifikuju kao terorizam.
Istovremeno, uesnici Vanrednog sastanka Islamske konferencije ministara vanjskih poslova u Kuala Lumpuru podvukli su imperativ potovanja meunarodnog humanitarnog prava koje titi civilno stanovnitvo.
Kakav je odnos izmeu ova dva stava? Da li to znai da se otpor stranoj
okupaciji u cjelini ne moe nazvati terorizmom, ali da su lanovi otpora
vezani u svojoj borbi za potovanje meunarodnog humanitarnog prava,
te ukoliko kre to pravo njihovi pojedinani akti mogu biti kvalifikovani
kao terorizam? Ili da je u sluaju palestinske borbe izraelska vlada svojim
sistematskim napadima na palestinsko odnosno arapsko civilno stanovnitvo pruila opravdanje za represaliju prema svom vlastitom stanovnitvu odnosno kompromitovala poziciju svog civilnog stanovnitva na okupiranim teritorijama naoruavajui ga i stavljajui stanovnike naselja na
okupiranim teritorijama, koja su nezakonita na osnovu etvrte enevske
konvencije, u funkciju okupacije? Dokumenti OIC ne pruaju decidan
odgovor na ovo pitanje.
U svakom sluaju pitanje kvalifikacije metoda borbe za nacionalno
osloboenje predstavlja najbitniju razliku izmeu zapadnih i muslimanskih zemalja u pogledu shvatanja terorizma.

II. Akademija za islamska istraivanja pri Al-Azharu

Akademija za islamska istraivanja (Madma al-buhuth al-islamiyya) je najvie tijelo za islamske studije u Egiptu osnovano na temelju Zakona o reorganizaciji Al-Azhara br. 103/1961.20 Ovo tijelo je zamiljeno kao forum
19 Vidi na primjer govor ministra vanjskih poslova Irana dr. Kamala Kharazija i dr. Nizar ibn
Ubej Medenija, pomonika ministra vanjskih poslova Kraljevine Saudijske Arabije; Moinuddin Haidara, ministra unutranjih poslova Pakistana. Uz to, drave lanice su pojedinano
istakle svoj stav o napadu na SAD od 11 septembra putem zvaninih vladinih izjava.
20 Jakob Skobgaard-Peterson, Defining Islam for the Egyptian State (Laiden-New York-Koln: E.
J. Brill, 1997), 186-188.

238

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

za preporod islamske kulture. Kao takva Akademija je pozvana da formulie stavove o svim drutvenim i mezhebskim problemima koji se odnose
na vjeru. Akademija je zamijenila ranije najvie tijelo uleme Egipta Hayat
kibar al-ulama. Broji 50 lanova od kojih najvie 20 mogu biti stranci,
ukoliko su diplomirali na Al-Azharu. (Jedan od lanova ove akademije bio
je rahmetli Husein efendija ozo). U redovima Akademije zastupljene su
sve islamske pravne kole. lanove imenuje predsjednik Republike Egipta
svojim ukazom. Akademija radi u obliku godinjih konferencija koje traju
etiri sedmice i mjesenih sastanaka egipatskih lanova. Akademijom rukovodi Predsjednik, koji je rektor Al-Azhara, a stalni sekretarijat publikuje
odluke akademije.
Akademija je od 1964. do 1972. odravala redovne godinje konferencije a nakon toga sa prekidima. Osnivanje ovog tijela doekano je
s velikim entuzijazmom koji je vremenom splasnuo. I pored toga to
Akademija nakon 1970-tih nije uspjela da ukljui u svoje redove vane
meunarodne muslimanske linosti, njeni stavovi imaju odreenu teinu i uvaavanje meu muslimanskim uenjacima i vjernicima izvan
granica Egipta.
Neposredno nakon 11. septembra 2001. Akademija se oglasila Deklaracijom o islamskom stavu prema fenomenu terorizma. Tekst deklaracije donosimo u cjelini u prevodu autora ovog rada.
Deklaracija Akademije za islamska istraivanja pri Al-Azharu o fenomenu terorizma21 (Kairo, 15. aban 122./1. novembar 2001.)
Hvala Allahu Gospodaru svjetova, salavat i selam na onoga koji je
poslan kao milost svjetovima, naeg uitelja Muhammeda, na njegovu
porodicu i drugove i na ostale Boje poslanike a nakon toga
Akademija za islamska istraivanja pri asnom Al-Azharu, s obzirom na
svoju odgovornost u islamskom svijetu i Ummetu, i s obzirom na amanet
koji ima u pogledu uvanja islamskog eriata i njegovih nauka, i s obzirom
na dunost kojom je obavezana u pogledu obznanjivanja istine cijelom svijetu, pratila je intenziviranje medijske kampanje usmjerene ka povezivanju
onoga to se naziva terorizam sa islamom i muslimanima, koja je putem
21 Bayan Majma al-buhuth al-islamiyya bil Azhar bi shan zahira al-irhab, http:// www.islamonline.net/Arabic/doc/2001/11/article3.shtml, wathaiq wa bayanat.

239

Savremene muslimanske dileme

izjava lidera u nekim zapadnim zemljama dostigla do toga da se islam uzima


za neprijatelja koji je zauzeo mjesto nekadanje zle komunistike imperije,
tako da su neki, nakon krvavih i traginih dogaaja koji su se desili u Sjedinjenim Amerikim Dravama 11. septembra 2001. godine opetovano govorili o krstakom pohodu, ratu civilizacije protiv barbarstva i nunosti
trijumfa Zapada nad Islamom.
Ovu grozniavu medijsku kampanju pratilo je i iz njega proisteklo
podvrgavanje Arapa i muslimana u brojnim zapadnim drutvima, njihovih damija i kulturnih centara, njihovih interesa i graanskih sloboda brojnim vrstama rasne diskriminacije i pritisaka.
Iako su razumni glasovi zapadnih voa i intelektualaca ve osudili
ovaj talas neosnovanog neprijateljstva prema islamu i muslimanima, ova
kampanja se i dalje nastavlja, te se Arapi i muslimani i dalje suoavaju sa
njenim zlim posljedicama ak i u ovim trenucima.
Pred ovom stvarnou koja se tetno odraava na odnose meusobnog
razumijevanja, dijaloga, suivota i solidarnosti meu nacijama, narodima,
kulturama, religijama i civilizacijama, ukazuje (Akademija za islamska
istraivanja pri asnom Al-Azharu) svim razumnim ljudima bez obzira na
religiju, civilizaciju ili pravac miljenja, na nekoliko principa koji treba da
se uvaavaju u oblasti miljenja, kulture, informacija, politici i meusobnim odnosima:
Prvo, islam gleda na mnotvo vjerozakona, konfesionalnih zajednica, naroda, kultura i civilizacija kao na jedan Boji red i nepromjenjivi
univerzalni zakon, kao to uzvieni Allah d.. kae: A da je Gospodar
tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere uinio. Meutim, oni e se uvijek u
vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i
stvorio. (Hud: 118-119)
Suivot, dijalog i razumijevanje meu nacijama i narodima jeste put
za ouvanje ovog pluralizma kao to je to i meusobno pomaganje svih
strana utemeljeno na dobru i bogobojaznosti, a ne na grijehu i nasilju,
jer Allah d.. kae: O ljudi, Mi vas od jednog ovjeka i jedne ene stvaramo i
na narode i plemena vas dijelimo da bi ste se upoznali. Najugledniji kod Allaha
je onaj koji Ga se najvie boji. Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno nita.
(El-Hudurat: 13)
240

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

Drugo, suivot nacija i naroda i napredak ovjeanstva vezani su za vladavinu sistema vrijednosti i morala utemeljenog na vjeri, u prvom redu na
vrijednosti pravde, potovanju principa meunarodnog prava i autoriteta
meunarodnih institucija, a ne, kao to je to sluaj sa dananjim svjetskim
poretkom, koji ignorie principe meunarodnog prava i pretvara svijet u
dunglu u kojoj moni ugnjetavaju slabe; stanje koje gura skupine potlaenih prema upotrebi nasilja kao odgovor na tiransku i arogantnu silu.
Tree, neophodno je da se ogranii, u miljenju, kulturi i informisanju, namjeravano znaenje termina koji se uestalo koriste u ovoj
grozniavoj kampanji protiv Islama i muslimana. Terorizam je zastraivanje osoba kojima se garantuje sigurnost, unitavanje njihovih dobara
i sutinskih uslova za ivot, napad na njihovu imovinu, ast, slobodu i
ljudsko dostojanstvo to po svojoj prirodi predstavlja prestup i irenje
nereda na zemlji. Drava na ijoj teritoriji je izvren ovakav zloinaki
teroristiki akt ima pravo da traga za poiniocima i da ih privede sudskim vlastima koje e im izrei presudu u skladu sa pravom. Islamski
dihad je ulaganje napora u cilju podravanja istine i prava, otklanjanja
nasilja i uspostavljanja pravde, mira i sigurnosti u svim oblastima ivota.
Oruanoj borbi koju je Islam propisao mogue je pribjei samo u izuzetnoj nudi i u dvije situacije:
- odbrana domovine protiv okupacije i pljakanja dobara, protiv kolonijalizma koji protjeruje muslimane iz njihovih domova, protiv
onih koji podravaju protjerivanje, te protiv onih koji kre ugovore.
- uklanjanje smutnje u vjeri muslimana, onoga to ih prisiljava da
mijenjaju vjerovanje ili im onemoguava slobodu da mirno pozivaju Islamu, jer Allah d.. kae: Allah vam ne zabranjuje da inite dobro
i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji
vas iz zaviaja vaeg ne izgoneAllah zaista voli one koji su praviniali vam
zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas
iz zaviaja vaeg izgone i koji pomau da budete prognani. Oni koji s njima
prijateljuju sami sebi ine nepravdu. (El-Mumtehina: 8-9)
ak i kada su muslimani prinueni da ratuju radi odbrane domovine i zatite slobode vjerovanja, islam postavlja jasna pravila i moralnost
koja zabranjuju ubijanje ne-boraca, zabranjuju takoe ubijanje nevinih
starih osoba, ena i djece, kao to zabranjuju progonjenje onih koji se
241

Savremene muslimanske dileme

povlae, ubijanje onih koji su se predali, muenje zarobljenika, nakaenje tijela ubijenih, ili unitavanje objekata, mjesta i zgrada koje nisu
vezane za borbu.
etvrto, svi razumni ljudi u svim vjerama i civilizacijama slau se
da bavljenje uzrocima problema i bolesti dolazi prije bavljenja simptomima. U svijetu u kome se rairio fenomen koritenja nasilja nemogue
je izjednaavanje nasilja nasilnika koji nasilno zaposjedaju zemlje, rue
dostojanstvo, skrnave svetinje i pljakaju dobra.
Ujedinjeni u pogledu ovog principa pravde cijelog ovjeanstva i odluka meunarodne zakonitosti kaemo: ne moe se izjednaiti nasilje ovih
agresivnih nasilnika i koritenje zakonitog prava na odbranu, putem koga
se bore potlaeni za povrat svojih zakonitih prava koje im je dalo prirodno
pravo prilikom odreivanja sudbine uz dodatna prava koji im je odredila meunarodna pravda. Cionistika vojna maina bespravno je zaposjela
palestinsku zemlju i oskrnavila svetinje na oigled nekih velikih sila, dok
se palestinski otpor bori za primjenu odluka nedjelotvornih Ujedinjenih
Nacija. Rat protiv terorizma koji podrava Akademija ovom deklaracijom
ne opravdava napad na siromani i nemoni narod Afganistana iji su gradovi, sela, damije, starci, ene, djeca, i sutinski uslovi ivota postali meta
napada arogantnog tiranina, bez razumnog ili prihvatljivog razloga, i prije
istraivanja dogaaja od septembra 2001.
Zbog toga:
A. Akademija za islamska istraivanja pri asnom Al-Azharu smatra, nakon odreivanja koncepata na prednjem osnovu, da je nuno razlikovati dihad koji je ne samo zakonit nego i obavezan za oslobaanje
domovine i odbijanja agresije i nasilja agresora, koji okupira tuu
zemlju ili nastoji da promjeni sistem vlasti brutalnom i agresivnom
silom, ili oduzima nacionalnim vladama suverenitet nad vlastitom
teritorijom, ili terorie mirne graane i pretvara ih u jadne izbjeglice.
B. Odbacuje (Akademija za islamska istraivanja pri asnom Al-Azharu) navode o sukobu civilizacija, vjerskim ratovima i borbi kultura,
koji daju ideoloko pokrie za nasilje silnika nad nemonim; to su
bili navodi zbog kojih je ovjeanstvo propatilo u prolim stoljeima,
te ih treba odbaciti i upozoriti na njihove katastrofalne posljedice po
savremeni ivot.
242

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

C. Akademija takoe smatra da je vraanje potovanja principima pravde ovjeanstva, obraanje principima meunarodnog prava i meunarodnim institucijama, pridravanje jedinstvenih kriterija u pitanjima nezavisnosti naroda i njihovog prava na samoodreenje, te uvaavanje sistema vrijednosti utemeljenih na vjeri u emu se ne razlikuju
nebeske religije sve to garancija za lijeenje uzroka ove bolesti od koje
pati na savremeni svijet; poto je nasilje arogantnih tirana ono to
stvara i razvija nasilje potlaenih i potinjenih.
S pozicije vjerske i ljudske odgovornosti (Akademija za islamska
istraivanja pri asnom Al-Azharu) upuuje svim razumnim ljudima
svijeta ovu Deklaraciju, nadajui se ostvarenju pravde i svjetskog mira,
molei Gospodara (Slavnog i Uzvienog) da da svima razboritost u voenju poslova. A naa posljednja molba je Hvala Allahu, Gospodaru
svjetova.
Veliki Imam
ejh Al-Azhara i predsjednik Akademije
Prof. Dr. Muhammed Sayyid Tantawi22
Definicija terorizma koju je dala Akademija za islamska istraivanja pri Al-Azharu ukljuuje nekoliko elemenata izraenih u jeziku koji
kombinuje tradicionalnu terminologiju Fikha i modernog prava.
Terorizam je definisan kao akt izvren s ciljem zastraivanja osoba
kojima se garantuje sigurnost (aminun). Termin amin u Fikhu oznaava
osobu koja posjeduje pravo na sigurnost (haqq al-aman).23 To pravo se
posjeduje ili na osnovu vjere (din) ili na osnovu teritorije (dar), odnosno
drave u kojoj odreena osoba ivi. Prema ova dva kriterija, svi muslimani su zatiene osobe na osnovu vjere. Nemuslimani su zatieni na
22 Muhammad Sayyid Atiya Tantawi, roen je 1928. u Salim Sharqi, Gornji Egipat. Zavrio je Al-Azhar 1958. a doktorirao na Tefsiru i Hadisu 1966. disertacijom Izraeliani u
Kuranu i Hadisu. Od 1986. do imenovanja za Rektora Al-Azhara 1995. Bio je na poziciji Muftije Republike, vrhovnog dravnog muftije Egipta, koji stoji na elu institucije Dar
al-ifta. Nauni opus prof. Tantawija ukljuuje, izmeu ostalog, 15-tomni komentar Kurana
pod naslovom AlTafsir al-Wasit li al-Quran al-Karim (1970-1986). U pogledu ope orijentacije, prof. Tantawi sebe smatra uenikom ejha Muhammada Abduhua. (Vidi, Wizarat
al-ilam, Al-Mawsua alqawmiyya li al-shakhsiyyat al-misriyya al-bariza, Cairo, 1989, 310).
23 Vidi Al-Mawsua al-fiqhiyya (Kuwayt: Wizarat al-awqaf wa al-shuun al-islamiyya,
1406/1982), 6: 277-278 s.v. amn.

243

Savremene muslimanske dileme

osnovu teritorije, ako su graani muslimanskih drava, ili stranci koji


zakonito borave na teroritoriju muslimanskih drava, odnosno ako su
graani ili rezidenti prijateljskih ne-muslimanskih drava.
Teroristiki akt se vri unitavanjem dobara zatienih osoba, esencijalnih uslova za njihov ivot, napadom na njihovu imovinu, ast, slobodu i ljudsko dostojanstvo. Vrijednosti koje ugroava terorizam su,
u stvari, glavne vrijednosti zatiene islamskim pravom (daruriyyat).
Ugroavanje ovih vrijednosti ugroava ivot ljudske zajednice.
Teroristiki akt po svojoj prirodi predstavlja prestup (baghy) i irenje nereda na zemlji (fasad). Ovim se jezikom Fikha kae da su teroristika djela po
svojoj prirodi protivpravna i predstavljaju krivina djela najtee vrste.Akademija takoe definie dihad i uspostavlja razliku izmeu dihada i terorizma
(irhab). Dihad je iroko definisan kao napor za uspostavljanje pravde, mira
i sigurnosti. Oruana borba koju islam doputa (qital) se, u stvari, definie
kao pravedni rat. Ta borba se doputa izuzetno u dvije situacije-samoodbrani i otklanjanju nereda i prinudeto predstavlja islamsko definisanje prava
na rat (ius ad bellum). Pravila kojih se muslimani moraju pridravati tokom
oruanog sukoba (zatita ne-borbenog stanovnitva, civilnih objekata, okoline i sl.) predstavlja islamsko pravo u ratu (ius in bello).
U potkrepljivanju svojih stavova Akademija se poziva na eriat i njegove izvore, ali isto tako i etike i pravne principe ovjeanstva i principe
meunarodnog prava to i u ovom sluaju, slino OIC, izraava samorazumijevanje muslimana kao dijela jedne velike opte-ljudske zajednice.

III. Akademija za fikh Svjetske islamske lige

Svjetska islamska liga (Rabita al-alam al-islami) osnovana je maja 1962.


u Meki kao popularna, meunarodna islamska ne-vladina organizacija,
u kojoj su predstavljeni svi muslimani svijeta.24 Ova organizacija ima za
cilj da iri islamski poziv (dawa), objanjava islamsko uenje i brani stvar
islama.
24 Main objectives of Rabitat, www.arab.net/mwl/about.htm.

244

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

Odluujue tijelo u Svjetskoj islamskoj ligi je Konstitutivni savjet,


koji broji 62 lana izabrana iz reda eminentnih uenjaka i mislilaca iz svih
krajeva muslimanskog svijeta. (lan ovog tijela iz Bosne i Hercegovine
je Reis ul-ulema dr. Mustafa Ceri). Izvrni organ Rabite je Generalni
sekretarijat. Vodei funkcioneri Rabite (predsjednik, generalni sekretar i
sl.) su dravljani Saudijske Arabije, odakle dolaze i sredstva za finansiranje
ove organizacije.
Godine 1977. osnovano je posebno tijelo Rabite Akademija za fikh
(Madma al-fiqh al-islami) koji ima za cilj, kako se navodi, da izuava
pitanja s kojima se suoavaju muslimani danas, identifikuje erijatske
propise koji se na njih odnose na osnovu Kurana, Sunneta, idmaa
i kijasa, da pokae superiornost islamske pravne nauke nad svim pozitivnim pravima te da oivi i iri islamsko pravno nasljee. lanstvo
ovog tijela ini ulema (sada 30 lanova, predsjednik i podpredsjednik),
velikom veinom iz arapskog svijeta. Orijentacija veine lanova je selefijska. Trenutni predsjednik Akademije za fikh Svjetske islamske lige je
Veliki muftija Saudijske Arabije ejh Abdul Aziz ibn Abdullah Al ejh.
Akademija radi u obliku godinjih konferencija. Fetve i naelni stavovi
se publikuju u asopisu Svjetske islamske lige i posebno u asopisu Akademije za fikh.
U vremenu izmeu 5. i 9. januara 2002. godine Akademija je odrala svoje 16. zasjedanje na kome je razmatrala vie pitanja s kojima se
suoavaju muslimani naeg doba, a posebno pitanje terorizma. Generalni sekretar Svjetske islamske lige dr. Abdullah ibn AbdulMuhsin et-Turki pozvao je muslimanske uenjake da daju sveobuhvatnu i objektivnu
definiciju terorizma i razjasne muslimanima ovaj koncept.25 Odgovarajui ovom pozivu, Akademija je nakon petodnevnog rada izdala zavrnu
izjavu u kojoj je osudila medijsku kampanju koja se vri u namjeri povezivanja Islama sa terorizmom, prikazivanje islama kao novog neprijatelja
Zapada, podstrekavanje anti-muslimanskih predrasuda i promicanje teorije sukoba civilizacija. U ovom dokumentu Akademija je iznijela stav
islama prema terorizmu, ponudila definiciju terorizma, distinkciju iz25 Scholars Define Terrorism, Call for Joint Action to Defend Islam, Arab news, 11/1 2002,
http://www.arabnews.com.

245

Savremene muslimanske dileme

meu dihada i terorizma i islamsku soluciju za problem terorizma. Na


ovom mjestu donijeemo prevod odgovarajuih dijelova zavrne izjave
Akademije za Fikh Svjetske islamske lige koji se odnose na pitanja islam
i terorizam, definicija terorizma i terorizam i dihad. Prevod je izvren
od strane autora ovog teksta sa engleske verzije zavrnog dokumenta.26
(...)

Islam i terorizam
Savjet27 potvruje da ekstremizam, terorizam i nasilje nemaju nikakve
veze sa islamom. To su, u stvari, opasni akti koji nedvojbeno dovode do
tetnih posljedica, poto predstavljaju agresiju protiv ovjeka i nanose mu
nepravdu. Osim toga, ako paljivo prouavamo dva glavna izvora islamskog eriata asni Kuran i Sunnet Poslanika (mir neka je na njega) neemo nai nita to podrava ekstremizam, nasilje ili terorizam, koji jednostavno znai poduzimanje agresije protiv drugih bez legitimnog razloga.
Imajui u vidu da su lanovi Savjeta opredijeljeni da razviju jednu
islamsku definiciju terorizma oko koje e se objediniti muslimanski pogledi i stavovi, i imajui u vidu da je sutinski vano naglasiti opasnost
povezivanja islama sa ekstremizmom i terorizmom, Savjet daje slijedeu
definiciju terorizma i stav islama prema ovom fenomenu, da bi ta definicija bila od koristi kako muslimanima tako i nemuslimanima.

Definicija terorizma
Terorizam se moe definisati kao nepravedni napad izvren od strane pojedinaca, grupa ili drava protiv ljudskog bia bilo da se radi o njegovoj
vjeri, ivotu, razumu, imovini ili asti. To ukljuuje sve akte zastraivanja,
nanoenje tete, prijetnje, nezakonitog ubistva, sve akte koje ukljuuju oruano razbojnitvo, napad na putnike, te izvrenje bilo kog nasilnog djela ili
prijetnju da e se izvriti pojedinani ili kolektivni zloinaki plan s ciljem
zaplaivanja i prinude stanovnitva ili ugroavanja ljudskih ivota, slobode
26 Resolution and Recommendations: Muslim Scholars Define Terrorism, Flay Anti-Islam
Campaign, The Muslim World League Journal, vol. 29, no. 12 (February 2002) str. 30-34.
27 Autor engleskog prevoda zavrne izjave imenuje Akademiju za Fikh kao Savjet za islamski
fikh (Islamic Fiqh Council).

246

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

i sigurnosti. Terorizam takoe ukljuuje nanoenje tete okolini, privatnim


i javnim objektima ili ugroavanje prirodnih i nacionalnih resursa. Sva ova
djela spadaju pod kategoriju nereda na zemlji koji je Allah d.. zabranio
muslimanima da ine. Kuran kae: I ne ini nered na zemlji, jer Allah ne
voli one koji nered ine. (28:77)
Uzvieni Allah d.. propisao je stroge i odvraajue kazne za djela
terorizma, nepravednog napada i nereda na zemlji smatrajui te akte kao
voenje rata protiv Allaha i njegovog Poslanika (mir neka je na njega).
Ovo je potvreno slijedeim Kuranskim ajetom: Kazna za one koji protiv
Allaha i Poslanika njegova vojuju i koji nered na zemlji ine jeste: da budu ubijeni,
ili razapeti ili da im se unakrst ruke i noge odsjeku ili da se iz zemlje prognaju. To
im je ponienje na ovom svijetu, a na onom svijetu eka ih patnja velika. (5:33)
Ovakva stroga kazna ne postoji ni u jednom ljudskom pravu, poto se
ovaj nepravedni napad smatra u islamskom eriatu za rat protiv Boijih
granica28 (hudud) kao i protiv Njegovih stvorenja.
Savjet potvruje da terorizam takoe ukljuuje dravni terorizam;
najbolji primjer takvog gnusnog terorizma jeste onaj koji trenutno vre
Jevreji u Palestini, kao i onaj koji su poinili Srbi na Kosovu i u Bosni
i Hercegovini. Savjet smatra ovu vrstu terorizma kao najopasniju po
svjetski mir i sigurnost, te da je suprostavljanje tom terorizmu akt zakonite samoodbrane i dihad na Bojem putu. ()

Dihad nije terorizam


Dihad u islamu znai podravati pravo, otklanjati nepravdu, osigurati
pravdu, mir, sigurnost i ustanoviti milosre to je misija s kojom je Poslanik (mir neka je na njega) poslat ovjeanstvu, da ga izvede iz ponora
mraka u eru svjetla: poruka milosti koja e eliminisati terorizam u svim
njegovim oblicima.
Zbog toga, dihad je propisan samo u sluajevima kao to je odbrana
domovine protiv strane okupacije i pljake. On je takoe propisan protiv
28 Engleska verzija teksta koristi izraz rat protiv Allahovih kazni (war against Allahs punishments/Hudood). Smatramo da je ispravniji prevod rat protiv Allahovih granica poto rije
hudud ima dva zanenja: granice koje je Bog postavio ljudima da potuju i sankcije koje slijede
za one koji prekorae te granice. U ovom sluaju se oigledno radi o granicama koje je Allah
d.. postavio.

247

Savremene muslimanske dileme

kolonizacije, koja izbacuje ljude iz njihovih domova, protiv onih koji podravaju ovaj tip kolonizacije, protiv onih koji ne izvravaju svoje obaveze
i protiv onih koji navode muslimane da napuste svoju religiju, ili ih liavaju mogunosti da mirno vre dawa aktivnosti. Uzvieni Allah d.. kae
u Kuranu: Allah vam ne zabranjuje da inite dobro i da budete pravedni prema
onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zaviaja vaeg ne izgone Allah,
zaista, voli one koji su pravini ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju
protiv vas zbog vjere i koji vas iz zaviaja vaeg izgone i koji pomau da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi ine nepravdu. (60:8-9)
Islam postavlja jasna pravila i instrukcije za zakoniti dihad te zabranjuje ubijanje ne-boraca i nanoenje tete nevinim ljudima kao to
su stari, ene i djeca. Ova pravila takoe zabranjuju progonjenje onih
koji se povlae, ubijanje onih koji se predaju, zlostavljanje zatvorenika,
nakaenje tijela ubijenih, te unitavanje javnih objekata i mjesta koja
nisu ukljuena u borbena dejstva.
Nema naina da se porede akti teroristikog nasilja koje vre ugnjetai to uzurpiraju tue domove, napadaju na ast, skrnave sveta mjesta
i pljakaju imovinu sa vrenjem prava na zakonitu odbranu od strane
potlaenih koji ele da povrate svoje legitimno pravo na samoodreenje.
Zbog toga Savjet eli da skrene panju svim dravama, narodima i
meunarodnim organizacijama na vanost razlikovanja izmeu zakonitog dihada protiv tlaenja i za uklanjanje nepravde i agresivnog nasilja,
koje se vri radi okupacije tue zemlje, povrede suvereniteta nacionalnih
vlada na vlastitoj teritoriji, teroriziranju civilnog stanovnitva i pretvaranju tog stanovnitva u izbjeglice.
Pozivajui meunarodna udruenja i organizacije da se suoe sa agresivnim nasiljem i zaustave dravni terorizam koji se praktikuje sa izgradnjom naselja u Palestini, Savjet osuuje sve izraelske opresivne radnje protiv Palestine, njenog naroda i islamskih svetinja koje se tu nalaze, i poziva
sve miroljubive drave da pomognu palestinski narod i podre ga u proglaenju nezavisne palestinske drave sa El-Kudsom kao prijestolnicom.
Savjet takoe eli da naglasi da je ignorisanje pravde u rjeavanju
ljudskih problema i prihvatanje sile i arogancije u meunarodnim odnosima jedan od uzroka brojnih ratova i sukoba: indiferentnost prema
248

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

rjeavanju pitanja palestinskog naroda na temelju pravednih principa


nainila je centar sukoba i nasilja. Zbog toga je neophodno da se radi na
povratku prava i otklanjanju nepravde. Ostali primjeri u ovom smislu
jesu Kamir, Juni Filipini i eenija.
Poto islam zabranjuje terorizam i agresiju, a potvruje potrebu za
pravdom i tolerancijom te naglaava vanost dijaloga i komunikacije
meu ljudima, Savjet poziva sve narode i organizacije da izuavaju islam
kroz njegove glavne izvore, s ciljem da pronau rjeenja za razliite ljudske probleme i da shvate da je islam za sve ljude i da zabranjuje agresiju:
I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpoinjite
borbu!Allah, doista ne voli one koji zapodijevaju kavgu (2:190). ()
Na osnovu ovog teksta mogu se identifikovati nekoliko glavnih elemenata za definisanje terorizma od strane uleme okupljene u Akademiji
za fikh Svjetske islamske lige.
Terorizam se openito definie kao nepravedni napad (agresija) izvrena od strane pojedinaca, grupa ili drava protiv ljudskih bia. Vrijednosti ugroene agresijom su pet zatienih vrijednosti (daruriyyat) islamskog prava: religija, ivot, razum, imovina i ast. Veza izmeu terorizma
i agresije identifikovana je i u naporima Meunarodne pravne komisije
(ILC) koja je 195. poela pripremati Nacrt Zakonika o miru i sigurnosti
ovjeanstva (The Draft Code on Peace and Security of Mankind) kada
je teroristiki akt predstavljao dio definicije koncepta agresije29. Kasnije je terorizam izdvojen kao poseban predmet.
Terorizam se smatra oblikom nereda na Zemlji (al-fasad filard),
djela za koje islamsko pravo propisuje najstroije kazne. irenje nereda
na Zemlji u fikhu se kvalifikuje kao krivino djelo hiraba (voenje
rata protiv Boga i Njegovog poslanika, odnosno drutva u cjelini) ili
qat al-tariq (presjecanje puteva). Kazna za ovo djelo stipulirana je u
citiranom kuranskom ajetu (5:33-3). Stav Akademije za fikh Svjetske
islamske lige da terorizam korespondira djelu hiraba islamskog prava zasluuje posebnu panju i njega dijele brojni strunjaci za islamsko i upo29 Alex Obote-Odoro, Defining International Terrorism, E-Law Mardoch University Electronic Journal of Law, vol. 6, no. 1 (March 1999), 4.

249

Savremene muslimanske dileme

redno pravo.30 Karakteristike djela hirabe, kako je definisano u djelima


fikha, su: koritenje nezakonite sile, ugroavanje zatienih vrijednosti
ljudi, napad iz potaje, irenje osjeaja straha i bespomonosti, odsustvo
postajanja bilo kakve relacije izmeu napadaa i napadnutog (napadnuti ne zna ko napada, zbog ega i kada napada), te onemoguavanje
slobodne cirkulacije ljudi i dobara. Zbog ovih karakteristika hirabe, u
djelima fikha se navodi da muharibunima (poiniocima djela hiraba)
niko i nigdje ne smije dati utoite.31
Akademija za fikh Svjetske islamske lige prilikom nabrajanja akata koji se smatraju teroristikim navodi i brojna tzv. obina krivina
djela kada su poinjena s ciljem zastraivanja javnosti, vrenja prinude
i ugroavanja ivota, slobode i sigurnosti ljudi. Takoe se podvlai da
terorizam ukljuuje dravni terorizam i izriito navodi da je ovaj oblik
terorizma najopasniji po svjetski mir i sigurnost.
Akademija za fikh Svjetske islamske lige uspostavlja razliku izmeu
terorizma, identifikovanog kao oblik irenja nereda na Zemlji, i dihada, koji se definie kao pravedni rat. Navode se uslovi pod kojima je doputeno pokretanje dihada (pravo na rat) i pravila koji se muslimani
moraju pridravati tokom voenja rata (pravo u ratu).

IV. Poreenje stavova muslimanskih institucija

U dananjem muslimanskom svijetu ne postoji opteprihvaeni autoritet za tumaenje islamskog uenja. Posljednji autoritet takvog karaktera u sunijskom muslimanskom svijetu do 1924. bila je Kancelarija
ejhul-islama (Meihat-i Delile-i Islamiyye) u Istanbulu. Nakon toga u
okviru muslimanskih nacionalnih drava formirana su nacionalna tijela
za tumaenje islamskog uenja. Posljednjih decenija 20. vijeka formirane su islamske institucije i tijela regionalnog karaktera, pa ak i ona
30 Vidi npr. Khaled Abou El-Fadl, Islam and the Theology of Power, Middle East Report, no.
221 (Winter 2001), 4, http://www.merip.org/mer/mer221/221_abou_el_fadl.html; Sherman A. Jackson, Domestic Terrorism in the Islamic Legal Tradition, The Muslim World,
vol. 91 (Fall 2001), 293-310.
31 Vidi djela navedena u fusnoti 29.

250

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

koja pretenduju na globalni (ummetski) znaaj. Meutim, i u radu ovih


tijela esto je prisutan uticaj pojedinih nacionalnih drava. U tom smislu pitanje centralnog autoriteta za tumaenje islamskog uenja ostaje i
dalje otvoreno.
U ovom radu dali smo prikaze i analizu naelnih stavova o islamu i terorizmu koje su zauzele tri muslimanske institucije Organizacija
islamske konferencije, Akademija za islamska istraivanja pri Univerzitetu Al-Azhar i Akademija za fikh Svjetske islamske lige. Analizirani
dokumenti tri muslimanske institucije posjeduju razliitu pravnu prirodu. Konvencija OIC o borbi protiv meunarodnog terorizma jeste
ugovor regionalnog karaktera i samim tim obavezujui za drave koje
mu pristupe. Deklaracija Akademije za islamska iztraivanja Al-Azhara
i Zavrna izjava 16. zasjedanja Akademije za fikh Svjetske islamske lige
su izjave naelnog karaktera izdate od strane tijela koja okupljaju muslimanske uenjake. Samim tim te izjave imaju karakter autoritativnog
strunog miljenja.
Prezentirani i analizirani dokumenti izdani su u razliito vrijeme.
Konvencija OIC o borbi protiv meunarodnog terorizma usvojena je
1999., dok su Deklaracija Akademije za islamska istraivanja pri Al-Azharu i Zavrna izjava 16. zasjedanja Akademije za fikh Svjetske islamske
lige donijete nakon 11. septembra 2001. godine. I pored toga, sva tri
dokumenta iznose u osnovi isti stav o terorizmu to znai da se radi
o izricanju principijelnih stavova a ne o davanju izjava pragmatinog
karaktera. Jedino se u stavovima dvije akademije nailazi na vie poleminosti sa malicioznom medijskom kampanjom koja je nakon 11. septembra 2001. nastojala da povee islam sa terorizmom a muslimane da
prikae kao neprijatelje civilizacije.
Sva tri dokumenta pozivaju se na eriat ali i na principe i izvore
meunarodnog prava. Dokumenti dvije akademije koriste preteno koncepte i terminologiju fikha dok konvencija OIC uglavnom koristi terminologiju modernog prava i direktno se poziva na kljune dokumente
meunarodnog prava o suzbijanju terorizma. Pozivanje na meunarodno
pravo jasno pokazuje da glavne muslimanske institucije u svijetu smatraju muslimane integralnim dijelom meunarodne zajednice ije pravne
251

Savremene muslimanske dileme

vrijednosti dijele i u razvoju ijeg prava ele da uestvuju. Sva tri dokumenta muslimanskih institucija spominju odreena glavna obiljeja
bia krivinog djela terorizma. To su: terorizam je akt nasilja ili prijetnja
nasiljem, teroristiki akt ima za cilj zastraivanje naroda ili iznuivanje
odreenog ponaanja, teroristikim aktom napadaju se ili ugroavaju
sutinske ljudske vrijednosti neophodne za odravanje ljudske zajednice, teroristiki akt je usmjeren protiv ljudi, odnosno stanovnitva kome
se garantuje sigurnost (krug zatienih osoba ne obuhvata samo muslimane), terorizam se kvalifikuje (u dokumentima dvije akademije) kao
oblik irenja nereda na zemlji, jednog od najteih krivinih djela u
islamskom pravu, izvrioci terorizma mogu biti pojedinci, grupe ili drave. Po ovim elementima definisanje terorizma je blisko definisanju ovog
fenomena u savremenoj zapadnoj pravnoj nauci i zakonodavstvu.
Analizirani dokumenti iskljuuju iz definicije terorizma oruanu
borbu radi odbrane od agresije i borbu naroda za osloboenje i samoodreenje. Po ovom elementu definisanje terorizma od strane muslimanskih institucija razlikuje se od stava zapadnih zemalja izraenog u
odgovarajuem nacionalnom zakonodavstvu ili u raspravama u meunarodnim institucijama. Dokumenti dvije akademije na identian nain
uspostavljaju razliku izmeu dihada i terorizma. Dihad je definisan
na nain koji se moe identifikovati kao pravedni rat, te se preciziraju
uslovi kada se ima pravo na rat i pravila kojih se muslimani moraju
pridravati prilikom voenja rata (pravo u ratu). Pri tome, meutim
obje akademije proputaju da adresiraju jedno vano pitanje vezano za
dihad: Ko ima pravo da proglasi dihad? Ovo pitanje je od sutinskog
znaaja za svaku teoriju pravednog rata, i, konsekventno, za razlikovanje
legitimnog dihada od nasilja koje se poziva na religiju. Za prilike dananjeg muslimanskog svijeta nacionalnih drava trebalo bi odgovoriti
na pitanje ko je zakoniti autoritet za proglaenje dihada i, sljedstveno
tome, da li je dihad dravna prerogativa ili privatni poduhvat da se ne
bi desilo da grupe ili pojedinci proglaavaju dihad u ime vie od milijarde muslimana i svojim samoproglaenim aktima utiu na sudbinu
cjelokupnog Ummeta i njegovih pojedinih dijelova. Takoe je potrebno
dalje elaboriranje ratnog prava koga se moraju muslimani pridravati u
252

Fikret Kari / ZNAENJE TERORIZMA: ODGOVORI MUSLIMANSKIH USTANOVA

sluaju oruanog sukoba, kako u pogledu prava koja proizilaze iz eriata


tako i u pogledu prava koja proizilaze iz ugovornih obaveza muslimanskih drava.
Uoava se da dokumenti dvije akademije ne prave razliku izmeu domaeg i meunarodnog terorizma te definiu terorizam uopte.
Takoe sva tri dokumenta ne prave preciznu tehniko-pravnu razliku
izmeu terorizma i ratnih zloina, odnosno zloina protiv ovjenosti, uobiajenih kategorija savremenog meunarodnog krivinog prava. Ratni zloini su, kako je poznato, krenje zakona i obiaja rata
to ukljuuje ubistvo, zlostavljanje, deportaciju radi prinudnog rada,
ili bilo kog drugog razloga, civilnog stanovnitva na okupiranim terirorijama, ubistvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili osoba na moru,
ubijanje talaca, pljaku privatne ili javne imovine, bezrazlono razaranje
gradova, naselja i sela ili unitavanje neopravdano vojnom potrebom.32
Zloini protiv ovjenosti ukljuuju ubistvo, iskorjenjivanje, podjarmljivanje, deportaciju i druge nehumane akte poinjene protiv bilo kog
civilnog stanovnitva, prije ili u toku rata, ili progon na politikoj, rasnoj ili religijskoj osnovi, bez obzira da li to djelo predstavlja povredu
domaeg prava u zemlji u kojoj je izvreno.33 Teroristiki akti su oni akti
koji bi, kada bi stanje rata postojalo, bili u veini sluajeva ratni zloini. Zbog toga da bi se neki akt pravno, politiki i moralno osudio kao
gnusan ne mora se oznaiti kao terorizam. Ratni zloini i zloini protiv
ovjenosti, posebno genocid, predstavljaju najtee vrste krivinih djela
kanjive po meunarodnom pravu te nema potrebe da se poinioci npr.
genocida kvalifikuju kao teroristi da bi se njihova djela osudila.
Definicije ponuene u tri analizirana dokumenta predstavljaju pokuaj da se terorizam definie s islamskog stanovita. Predloene definicije u osnovi izraavaju isti stav prema fenomenu terorizma: odbacuju
bilo kakvu vezu islama sa nasiljem i podvlae da su Islamu strani agresija, ekstremizam i terorizam i u tom smislu ovi dokumenti su izuzetno
vani. S tehniko pravnog aspekta predloene definicije trebalo bi dalje
32 Farhad Malekian, The Concept of Islamic International Criminal Law: A Comparative Study
(London/Dordrecht/Boston: Graham &Trotman / Martinus Nijhoff, 1994), 66.
33 Isto, 76.

253

Savremene muslimanske dileme

rafinirati, razviti i precizirati. Pri tome je neophodna saradnja uleme sa


moderno obrazovanim pravnicima i strunjacima za terorizam, te koritenje bogate literature i rezultata istraivanja ovog fenomena u nacionalnim i meunarodnim razmjerama izvrenih u posljednjih nekoliko
decenija. Koritenjem takvog integrativnog pristupa principi eriata i
kategorije fikha izrazili bi se u jeziku savremene nauke. U tom pogledu muslimanski uenjaci i institucije mogu dalje doprinijeti postizanju
globalnog konsenzusa o fenomenu terorizma.

254

D IHAD, RATOVANJE I TERORIZAM


Khaled Abou El Fadl1

Nijedan aspekt islamske religije nije svakodnevno toliko prisutan u javnosti i medijima kao to je pitanje dihada i terorizma. Pitanje dihada
u islamu zapravo se nalazi u temeljima mnogih tvrdnji o mogunosti
koegzistencije i saradnje islama sa nemuslimanima. Uprkos brojnim
studijama o ovoj temi, zbunjujue je zapravo koliko mnogo muslimana
razliito razumije ovu doktrinu. Nema sumnje da veina onoga to je
napisano o dihadu potie iz loih izvora. Ali isto tako je nesporno da
su, pogotovo u moderno doba, muslimanske izjave i ponaanja uinili
koncept dihada zbunjujuim i ak haotinim. Dihad, pogotovo kako
je prikazan u zapadnim medijima i zloupotrijebljen od strane terorista,
je esto povezan sa idejom svetog rata koji se vodi u ime Boga protiv
nevjernika i esto je izjednaen sa najvulgarnijim odrazima vjerske netolerancije. Najgore od svega, pitanje terorizma je naruilo reputaciju
druge najvee svjetske religije.
Nije iznenaujue da su stavovi umjerenih muslimana i puritanaca
o ovome pitanju jako razliiti. Problem je u tome to su stavovi puritanaca mnogo izraeniji nego stavovi umjerenih muslimana. Puritanci
govore orujem; a koje oruje imaju umjereni muslimani?
Bilo bi mnogo lake pojasniti ove savremene rasprave imajui na
umu klasino nasljee. Ne slaem se sa uenjacima koji misle da prolost odluuje o budunosti, ali u odreenim pitanjima, kao to su dihad i ratovanje, klasina tradicija je igrala jako vanu ulogu.
1

Iz knjige The Great Theft: Wrestling Islam from the Extremists (Velika kraa: Izbavljanje islama
od ekstremista), San Francisco, Harper, 2005, str. 220-49, preveo Harun Kari.

255

Savremene muslimanske dileme

Dihad je jedan od kljunih principa u islamskoj teologiji; sama rije


po sebi znai teiti, ulagati, naprezati se, ustrajati. Na razliite naine, dihad
sugerie jaku duhovnu i materijalnu radnu etiku u islamu. Pobonost,
znanje, zdravlje, ljepota, istina i pravda nisu mogui bez dihada, tj. bez
kontinuiranog i upornog rada. Prema tome, otklanjanje sujete i hirovitosti, potraga za znanjem, lijeenje bolesnih, hranjenje siromanih, borba za
pravdu i istinu ak i uz veliki lini rizik, sve su to vrste dihada.
Kuran se koristi terminom dihad da oznai sami in tenje ka
postizanju Boijih namjera na Zemlji, koji sadri sva ranije spomenuta
djelovanja. Poslanik Muhamed je neprekidno poduavao da je najvea
vrsta dihada borba protiv samog sebe (strasti) i iznoenje istine pred
opresivnom silom i snoenje posljedica tog govora. Prema istoj logici,
teiti ili mukotrpno raditi u ratu, pod uslovom da je taj rat pravedan i
opravdan, takoer je dihad. Naglaeno je da sve dok je cilj ili povod
dobar, onda je borba za postizanje tog cilja dihad. Slino tome, opiranje nepravednom vladaru, ak i silom, moe biti dihad.
Dihad je postao moan simbol za ustrajanost, mukotrpan rad i
uspjeh u islamskoj historiji. On je koriten kao simbol da pokrene entuzijazam i uzbuenje za raznovrsne povode, ukljuujui i ratovanje. U
ratovanju, ako se bitka vodila izmeu muslimana i nemuslimana, onda
je vladar bio taj koji je pozivao na dihad. Ako je, meutim, povod bio
unutranje prirode, kao to je graanski protest, pobuna, sakupljanje
podrke za izgradnju medrese, ili sakupljanje sredstava za izgradnju biblioteke ili sklonita za pse lutalice i make (to je bila esta praksa u
klasino doba), onda bi poziv na dihad uobiajeno izdao najcjenjeniji i
najasniji uenjak koji bi podravao takav cilj. Da li bi narod odgovorio
pozivu na dihad? To je zavisilo od moralnog autoriteta i ubjeivakog
karaktera koji je taj uenjak uivao u svojoj zajednici. Ukoliko odreeni
vladar nije uveo obavezno sluenje vojske, nije bilo drugog izbora nego
da se nada da e se dovoljan broj ljudi prijaviti za borbu bez obzira kakav to povod bio.
Da li je postojala teologija svetog rata u smislu: Naprijed, kranski vojnici kao u katolikoj vjeri? Odgovor mora biti negativan,
jer islamska teoloka tradicija nije imala princip svetog rata. Islamu je
256

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

nedostajala slina institucija papinskog autoriteta koja je mogla donositi odluke o uzvienom statusu rata. Kljuna razlika je u tome to je
u kranstvu postojala institucija koja je mogla na odluan i konaan
nain dodijeliti vojnoj sili status krstaa ili hodoasnika u Boijoj vojsci
i garantovati iskupljenje tim vojnicima. Niko u islamu, ak ni halifa
niti visoko pozicionirani pravnik nije imao takvu mo da bi mogao
garantovati spas svojim vojnicima, ili proglasiti vojni pohod svetim ili
uzvienim. Dihad je samo oznaavao mukotrpni rad ili borbu za postizanje pravdenog cilja.
Izrazom sveti rat (na arapskom el-harb el-mukaddese) ne koristi
se ni Kuran ni muslimanski teolozi. U islamskoj teologiji, rat nije nikada svet; on je ili opravdan ili nije ako je opravdan, onda su ubijeni u
borbi smatrani muenicima/ehidima. Meutim, muenitvo je u Boijoj vlastitoj nadlenosti; samo Bog moe ocijeniti namjere pojedinaca i
pravednost njihovih namjera, i konano, da li oni zasluuju status muenika. Kuranski tekst ne prepoznaje ideju neogranienog ratovanja, i
on ne smatra da je za uspostavu pravednosti rata dovoljno da jedna od
ratnih strana bude muslimanska. Drugim rijeima, Kuran prepoznaje
mogunost da muslimanski ratnik moe djelovati i nepravedno, ali u
tom sluaju taj musliman ne sudjeluje u dihadu. Prema Kuranu, rat
moe biti potreban, i moe ak postati obavezujui i obligatoran, ali on
nikada nije moralno i etiko dobro.
Kuran se ne koristi rijeju dihad da opie ratovanje ili borbu; takva djela se nazivaju kital. Dok je kuranski poziv na dihad bezuslovan
i neogranien, to nije sluaj sa kitalom. Dihad je dobro samo po sebi,
dok kital nije. Dihad je jedno dobro samo po sebi, kao to je protestantska radna etika: mukotrpan rad prema dobroj namjeri. Kitalrat
je, meutim, sasvim druga pria. Svako kuransko obraanje na kital
je ogranieno odreenim uslovima; ali podsticanje na dihad, koji se
odnosi na pravdu i istinu, apsolutno je i bezuslovno. U svim moguim prilikama u kojima upuuje muslimane da se bore, Kuran ujedno
postavlja i uslove za te upute nareujui vjernicima da ne prekorauju
granice, da oprataju i da trae mir. Iako je ova injenica prepoznatljiva
samim itanjem Kurana, ova tekstualna realnost je neobino izmakla
257

Savremene muslimanske dileme

velikom broju muslimanskih i nemuslimanskih poznavalaca Kurana.


Unato tome, nije sporno da Kuran nikada ne podrava vojnu opciju
bez uslovljavanja tog izbora nekim znaajnim nainom.
Iako Kuran ne odobrava princip neogranienog ratovanja ili koncept svetog rata, historijske okolnosti u kojima su pisali srednjovjekovni
muslimanski pravnici, pogotovo u devetom i desetom vijeku, duboko su
utjecale na nain na koji su pravnici itali i interpretirali kuranski tekst.
U toku ovog historijskog perioda, narodi i imperije, u nedostatku mirovnog sporazuma, smatrali su da su u stanju neprekidnog ratovanja sa
svima ostalim. U srednjovjekovno doba, osvajanje i pokoravanje slabijih bio je prihvatljiv dio obiaja i prakse naroda i imperija. Kao to je
dokumentovano u brojnim historijskim primjerima, ukljuujui pravo
Grka, Rimljana, Bizantinaca, Lombarda, Franakog carstva, Vizigotskog
carstva, Ostrogotskog carstva, mongolskih plemena, kriarske drave, i
mnogih drugih, kroz srednjovjekovni period drave i narodi su redovno
vrili invazije jedni na druge u neprestanom nadmetanju za dominaciju.
Ako su narodi pokuavali izbjei opasnost invazije, uobiajena praksa bila
je da slabija drava, u skladu sa ugovorom, plaa novanu naknadu jaoj
dravi. I pored toga to su drave ili imperije jednake moi esto sklapale
ugovore o prekidu ratovanju i uspostavljale meusobne trgovinske veze,
injenica je da je bilo koji ambiciozni vladar lahko mogao prekriti bilo
koji postojei sporazum i vratiti se ratovanju. Zbog ovoga, bilo koji italac srednjovjekovne historije moe primijetiti neprekidnu sagu invazija i
kontrainvazija, kao i konstantan rast i opadanje ili propadanje drava i
imperija.
Ovo je bio prevladavajui kontekst u toku godina formiranja islamskog prava, okvirno izmeu osmog do desetog vijeka. Piui o temi
meunarodnog prava, muslimanski pravnici su unijeli praksu tadanjeg
vremena u svoja tumaenja Kurana i Poslanikova sunneta. Raspravljati
o interpretacijama i koncepcijama srednjovjekovnih pravnika ne znai
puko uputanje u historijske trivijalnosti; naprotiv, ove srednjovjekovne
odluke su na samom vrhu liste najgorih zapadnih zabluda o islamu, a
takoer imaju znaajan uticaj na puritansko posmatranje savremenog
svijeta.
258

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

Mnogi muslimanski pravnici su podijelili svijet na dvije zemlje ili teritorije: zemlju islama (daru l-islam) i zemlju rata (daru l-harb ili ponekad
nazvanu daru l-kufr, zemlja nevjernika). Historijski gledano, koncept zemlje islama bio je vrlo slian papinskom konceptu zemlje kranstva u dvanaestom vijeku.2 Iako je rije zemlja doslovan prijevod rijei dar, namjeravano znaenje se odnosilo na teritorije i podruja jurisdikcije muslimanskih
autoriteta protiv teritorija i jurisdikcije nemuslimana. Prema tome, u sutini, znaajan broj muslimanskih pravnika je zamiljao svijet podijeljenim na
muslimanske zemlje ili teritorije i nemuslimanske zemlje ili teritorije.
Prema ovom bipolarnom pogledu, podrazumijeva se da su muslimani
i nemuslimani u neprekidnom stanju rata, sve dok muslimani jednom zauvijek ne pobijede nemuslimane. Na osnovu miljenja znatnog broja muslimanskih pravnika koji su o ovome pisali u periodu formiranja islamskog
prava, muslimani su morali ponuditi nemuslimanima jednu od tri opcije:
prihvatanje islama, plaanje poreza, ili borbu.3 Nije se smatralo potrebnim
da cijelo ovjeanstvo prihvati islam, ali se smatralo imperativnim da muslimani pokuaju postati vrhovni vladari svijeta. Stoga, prema zagovornicima bipolarnog stanovita, vjerske razlike i raznolikost su tolerisani sve dok
postojanje ovih razlika nije predstavljalo konkurenciju muslimanskoj politikoj nadmoi i dominaciji. Konsekventno tome, smatralo se da je rat uvi2

Kranstvo, ili preciznije Zapadno kranstvo je, kao pravni i teoloki koncept definisan
papinskim autoritetom u Rimu, igralo kljunu ulogu u etiri kriarska pohoda, odobrena
od strane pape, i takoer u onome to se nazivalo vojnim misionarstvom paganskih plemena
i regiona sjevernoistone Njemake, podruja slavenskih, livskih, i letskih plemena, kao i
ostatka Istone Evrope. Vojno misionarstvo je bio ljubazan izraz smiljen od strane historiara da se opie, od strane pape odobrena, rasprostranjena praksa prinudnog pokrtavanja
paganskih plemena. Ovo prinudno pokrtavanje su kasnije papinski autoriteti i katoliki
apologete opisali kao odbranu i proirenje podruja Zapadnog kranstva. Vidi Geoffrey
Hindley, The Crusades: Islam and Christianity in the Struggle for World Supremacy (New York:
Caroll and Graf, 2003), 159-67
U srjednjovjekovnom svjetskom poretku, ova miljenja nisu bila neobina. Plaanje danka
da se izbjegne vojni sukob je bila prihvaena praksa, ak do te mjere da je 1147. god.,
borei se protiv paganskih Slavena, Bernard od Klairvauksa naredio kranskim vojskama
da ne prihvate danak, govorei: Mi strogo zabranjujemo da se bilo koga razloga sklopi
primirje sa ovim narodom, bilo za novac, ili za danak, sve dok se, uz Boiju pomo, svi
oni ne preobrate ili ne poubijaju historiari i kranski teolozi smatrali su ovu izjavu
veoma ekstremnom i problematinom. Kao i u islamskom kontekstu, plaanje novanog
doprinosa od strane slabije drave monijoj dravi bila je uobiajena praksa ak i u toku
sklapanja mirovnih sporazuma. Vidi Jonathan Phillips, The Crusades, 1095-1197 (London:
Pearson Education, 2002), 71-72

259

Savremene muslimanske dileme

jek bio potreban da se osigura nadmo muslimana nad nemuslimanima.


Zagovornici bipolarnog stanovita su tvrdili da je u okrutnom kompetitivnom srednjovjekovnom svijetu bilo imperativno da muslimani osiguraju
svoju dominaciju, a ne da budu podloni dominaciji. Zagovornici ovog
stanovita su smatrali da je svaka nemuslimanska drava u neprijateljskom
odnosu sa muslimanima, osim ako sporazumom nije drugaije odreeno,
i izraavali su svoje protivljenje mirovnim sporazumima koji nisu imali
rok vaenja u veini sluajeva, oni su zagovarali period od deset godina.
Ovo stanovite nije bilo izuzetak u srednjovjekovnom periodu. Ugovori
u to vrijeme nisu trajali vjeno mogli su imati rok vaenja do devedeset
devet godina, ali je neka vrsta roka morala postojati. Iako je ograniavanje
ugovora bilo uobiajeno u pravima drava, to se tie pravnika bipolarnog
stanovita, ugovor o neratovanju se smatrao nesretnom koncesijom politike realnosti. Uobiajeno stanje odnosa i uslova bilo je da su dvije teritorije, islama i rata, bile u neprekidnom ratu borei se dok jedna ne uspije
dominirati nad drugom.
Naglaeno je da je pretpostavljeno vjeno stanje rata izmeu muslimana i nemuslimana vie od svega bilo posljedica historijskog konteksta u
kojem su mnogi rani pravnici ivjeli. Ovo stalno stanje rata imalo je malo
veze sa religijskim vjerovanjima ili ubjeenjima. Zapravo, razlog za ovo
stanovite lei u tome to su mnogi pravnici stvorili pravnu pretpostavku
da, ako nije drugaije dokazano, nemuslimani predstavljaju opasnost za
muslimane. Na osnovu prevladavajuih normi meunarodnih odnosa tog
vremena, osim ako je postojao valjan sporazum koji je predviao suprotno,
smatralo se da je svaka postojea drava ili imperija u ratnom odnosu sa
ostatkom svijeta. Prihvatajui ovaj kontekst kao takav, mnogi muslimanski
pravnici su smatrali da je svaka nemuslimanska drava u neprijateljskom
odnosu sa muslimanima, i prema tome, muslimani su u konstantnom stanju samoodbrane, osim ako je postojao mirovni sporazum ili ugovor ili
obiajno pravo koje dokazuje suprotno. Stoga, na osnovu miljenja mnogih pravnika, smatralo se, naprimjer, da Bizantijsko carstvo i venecijanska
drava predstavljaju opasnost za islamsko carstvo, osim ako sklope mirovni
sporazum sa muslimanima. injenica je, zaista, da su i Bizantijsko carstvo i
Venecija, u razliitim historijskim periodima potpisali mirovne sporazume
260

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

sa muslimanskim dravama u Egiptu i Siriji. Iste pretpostavke su postojale


u pogledu takozvanih franakih drava, ali u ovom sluaju kriarske invazije su dokazale da su pretpostavke bile opravdane.
Iako je ideja da je svijet podijeljen na muslimanske i nemuslimanske teritorije imala znaajan utjecaj na islamsku jurisprudenciju, ona
nije potkrijepljena ni Kuranom ni sunnetom. Oba izvora doista spominju da svi muslimani treba da se smatraju jednim narodom koji pripada
jednoj cjelini, ali oni ne dijele svijet u dvije teritorije, i ne govore da muslimani treba da budu u konstantnom stanju rata sa nemuslimanima.
Jedine teritorije o kojima Kuran govori su teritorije (podruja) Budueg
svijeta i podruje ovoga svijeta, s tim da je Budui svijet jasno opisan
kao superiorniji. Kuranska i Poslanikova uenja da svi muslimani pripadaju jednoj cjelini imaju za cilj da naglase moralnu vezu koja ujedinjuje sve muslimane i injenicu da muslimani treba da suosjeaju jedni
s drugima kao braa i sestre. Ideja da svijet treba podijeliti u dva tabora
koja su konstantno u ratu jedan s drugim nalazi vrlo tanku podrku u
islamskim osnovnim izvorima.
Bipolarni pogled o dvije teritorije nije, meutim, bio jedini dominantni pogled kroz islamsku historiju. Mnogi pravnici koji su pisali u to
vrijeme, pogotovo nakon desetog vijeka, tvrdili su da je umjesto dvodijelne podjele svijeta, postojala i trea kategorija teritorija neratovanja ili
neutralnosti (daru s-sulh ili el-ahd) teritorija koja nije muslimanska,
ali koja je gajila miroljubive odnose sa muslimanskim svijetom, bilo kroz
formalni mirovni ugovor bilo kroz uspostavljenu obiajnu praksu. Nasilni dihad nije igrao nikakvu ulogu na ovoj teritoriji. tavie, ukoliko bi
skupina muslimana poinila nasilje nad neutralnom dravom ili je napala,
to se nije smatralo samo grijehom ve je ta skupina morala biti kanjena
i natjerana da nadoknadi prouzrokovanu tetu toj dravi. U prvim stoljeima islama, naprimjer, nemuslimanske drave poput Nubije i Abesinije
su uivale prijateljski status sa islamskim carstvom i smatrale su se neutralnim dravama. Kroz islamsku historiju, razne nemuslimanske drave
su sklapale mirovne sporazume bilo sa Abbasijskim carstvom, ili, kasnije
nakon njegove dezintegracije, sa nekim od brojnih islamskih dinastija.
Ugovori o neratovanju, sklopljeni za omoguavanje trgovinskih odnosa,
261

Savremene muslimanske dileme

sklapani su ak i sa kriarskim dravama u dvanaestom i trinaestom stoljeu. Prema tome, izuavajui historijsku praksu, protivnici bipolarnog
stanovita su tvrdili da je trodijelna ili trostrana podjela svijeta preciznije
opisivala realnost meudravnih odnosa.
Meutim, vano je spomenuti da, to se tie tree teritorije, smatralo se potrebnim postojanje ugovora ili obiajne prakse koja e garantovati uzajamno neratovanje i nenasilje. Prijateljski ili srdani odnosi nisu
bili potrebni. Prema tome, grupa muslimana nije mogla upotrijebiti
nedostatak prijateljskih odnosa kao izgovor da prekri ugovor ili status
neratovanja i da napadne nemuslimansku dravu. Stoga, naprimjer, Sjedinjene Drave danas imaju sporazume o neratovanju sa brojnim muslimanskim dravama, ukljuujui i Saudijsku Arabiju. Prema klasinom pravu, grupa saudijskih dravljana ne moe napade na Sjedinjene
Drave opravdati odreenim brojem navodnih nedaa sve dok postoji
sporazum o neratovanju.
Kako je vrijeme prolazilo, dvodijelni i trodijelni pogledi na svijet postajali su sve vie neodrivi i nerealni. Mnogi pravnici irom islamskog
svijeta, pogotovo oni koji su pisali nakon dvanaestog stoljea, odbacivali
su podjelu na dvije ili tri teritorije i poeli su iznositi teoriju da je svijet
podijeljen na vie vrsta teritorija. Tako su mnogi klasini pravnici, naprimjer, tvrdili da bez obzira na politiku afilijaciju odreene teritorije, prava
ili istinska teritorija islama je gdje god postoji pravda (daru l-adl), ili gdje
god muslimani mogu slobodno i otvoreno praktikovati svoju religiju. Na
osnovu toga, ako muslimani mogu ivjeti sigurno i otvoreno praktikovati
svoju religiju u Sjedinjenim Dravama, naprimjer, onda bi se Sjedinjene
Drave mogle smatrati dijelom muslimanske teritorije. Stoga, mogue je
da se teritorija kojom vlada nemusliman sa muslimanima kao manjinom
smatra dijelom muslimanskog svijeta. Ovo bi znailo da se protiv te teritorije ne moe ratovati i nasilni dihad protiv te teritorije ne bi bio legitiman.
Neki klasini pravnici su ak tvrdili da je postojala teritorija formalnog islama i teritorija istinskog islama. Drugim rijeima, ako je teritorija
pod vlau nepravednog muslimanskog vladara, ona bi se smatrala teritorijom formalnog islama. Meutim, teritorija koja je slobodna od vlada262

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

vine nepravednog vladara i gdje se islam ispravno praktikuje, smatrala bi


se teritorijom istinskog islama. Jednostavnije reeno, veliki broj klasinih
uenjaka je razvio teoriju da je kategorizacija u dvije ili tri teritorije previe pojednostavljena, i da umjesto toga treba postojati vie vrsta teritorija
od kojih bi svaka teritorija oslikavala svoju moralnu i etiku vrlinu i
vladavinu. Neki pravnici su otili ak i dalje, govorei da kad nepravda i
pokvarenost preplave sve zemlje, onda se teritorija istinskog islama nalazi
u srcima pobonih.4
Dok su klasini muslimanski pravnici raspravljali o komplikovanom
pitanju teritorija, istovremeno su raspravljali i o tome ta bi predstavljalo opravdan i pravedan razlog za borbu protiv nemuslimana. Klasine
rasprave fokusirale su se na pitanje da li se ratuje protiv nemuslimana
zbog njihovog nevjerstva ili samo zato to predstavljaju fiziku prijetnju
muslimanima. Veina klasinih pravnika je zakljuila da je opravdanje
za borbu protiv nemuslimana direktno proporcionalna fizikoj opasnosti koju su predstavljali muslimanima. Ako nemuslimani nisu prijetili
ili nastojali nanijeti tetu muslimanima, onda nije bilo opravdanja za
vojno djelovanje protiv njih. Prema veini muslimanskih pravnika, in
nevjerstva ili proputanje vjerovanja (kufr) nije bio dovoljan razlog za
rat, zato to on sam po sebi, nije opravdavao oduzimanje ivota.
Ovo je razlog zato su, prema klasinoj tradiciji, ivoti civila sveti.
Iako civili mogu biti nevjernici, oni sljedstveno ne predstavljaju prijetnju i prema tome ne mogu biti meta napada. Oslanjajui se na prethodno postavljena Poslanikova pravila, klasini muslimanski pravnici
drali su se stava da su civili kao to su djeca, ene, stari ljudi, redovnici,
pustinjaci, svetenici i bilo ko drugi ko ne eli ili ne moe da se bori
protiv muslimana nepovredivi i ne mogu biti predmet napada ak ni u
toku tekuih neprijateljstava. Prije bilo kojeg vojnog pohoda, Poslanik
je imao obiaj dati uputstva svojoj vojsci da ne povreuju civile i da
nepotrebno ne unitavaju imovinu ili vegetaciju, ve da lijee ranjene
i hrane siromane, ukljuujui i ratne zarobljenike. U dobro poznatoj
4

O ovome pitanju, vidi Khalid Abou Fadl, Islamic Law and Muslim Minorities: The Juristic
Discourse on Muslim Minorities from the Second/Eight to the Eleventh/Seventeenth Centuries, Islamic Law and Society 1, no.2 (1999): 141-87

263

Savremene muslimanske dileme

predaji zabiljeeno je da je nakon jedne bitke Poslanik naiao na enski


le i jako se razoarao i prigovorio svojoj vojsci zbog ubijanja civila.5
Ovo je temeljno nasljee koje su muslimani modernog doba preuzeli, i ono koje su puritanci i umjereni muslimani morali prihvatiti, odbaciti ili prilagoditi. Kao to se moe uoiti, nasljee nije tako direktno
ili jednostavno; postoje razni stavovi i trendovi u ovom nasljeu, i ono
to preostaje muslimanima jeste da odlue kako ele da se nose sa novim
uslovima i novim izazovima modernog doba. Neki dijelovi ovog nasljea su proizali direktno iz Kurana naprimjer, zabrana povreivanja ratnih zarobljenika ili krenja ugovora i sporazuma. Neki dijelovi prolog
nasljea su imali veoma tanku povezanost sa Kuranom, kao naprimjer
podjela svijeta na dvije teritorije. Kao to je ranije spomenuto, Kuran
govori o muslimanima kao o jednom narodu pred Bogom, ali ne dijeli
svijet na dvije ili vie teritorija.
I pored svoje slabe povezanosti sa islamskom teologijom, binarni pogled na svijet je igrao kljunu ulogu u oblikovanju savremenih zapadnih
stereotipa o islamu. Mnoge knjige napisane od strane nemuslimanskih
uenjaka na Zapadu ovjekovjeuju mit da islamsko pravo nepromjenljivo
nalae podjelu svijeta na dvije teritorije zauvijek osuene na sukob. esto
te iste knjige lano pretpostavljaju da se veina muslimana danas pridrava
tog istog bipolarnog pogleda na svijet. Ovo naravno nije precizan opis
islamske pravne doktrine; tavie, on ne iznosi precizno vjerovanja pretene veine muslimana danas. Taj opis, dodue, precizno iznosi uvjerenja i
ideologiju savremenih puritnskih mislilaca i aktivista. Puritanci su se nadovezali na ideju podjele na dvije teritorije, sa stanjem permanentnog sukoba, zato to je ona veoma dobro sluila njihovom bipolarnom pogledu
na svijet. Iako je cijela ideja o zemljama islama ili kranstva kad je to u
pitanju, protiv bilo koje druge teritorije bila u osnovi proizvod historijskih okolnosti, svi puritanci tretirali su tu ideju kao pravilo islamske vjere.
Bilo da odreena puritanska grupa vjeruje da je teritorija islama trenutno
u stanju aktivnog neprijateljstva sa teritorijom rata, bilo da vjeruje da zbog
5

O ovome pitanju, vidi Khaled Abou El Fadl, The Rules of Killing At War: An inquiry into
classical sources, The Muslim World 89, no. 2 (1999): 144-57; Khaled Abou El Fadl, Holy
War versus Jihad: A Review of James Johnsons The Holy War Idea in the Western & Islamic
Traditions, Ethics and International Affairs 14 (2000): 133-40.

264

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

ovog ili onog razloga postoji privremeni prekid neprijateljstava, krajnji


efekat je isti.
Teorija o sukobljenim stranama je moda posluila svojoj svrsi u
odreenom historijskom trenutku, ali primijenjena u dananjim uslovima vodila bi katastrofalnim posljedicama. to se tie puritanaca, ova
srednjovjekovna paradigma im pogoduje naroito stoga to im dozvoljava da napadaju svoje neprijatelje bez upozorenja ili objave rata protiv njih. Ukoliko se za sve nemuslimanske zemlje moe pretpostaviti
da su neprijatelji islama i muslimana, puritanci tvrde da u tom sluaju
oni nisu pravno obavezni da daju obavijest nemuslimanskim dravama
o postojeem ratnom stanju, te, prema tome, opravdavaju napade na
nemuslimane bilo gdje i bilo kad. Prema puritancima, pretpostavka tekuih neprijateljstava im omoguava da napadaju po volji bilo nemuslimane u vlastitim zemljama ili nemuslimanske interese u muslimanskim
zemljama. U svojim raspravama, puritanci su takoer prihvatili oportunistiku logiku da muslimani moda nekad i treba da sklapaju mirovne
sporazume sa nemuslimanima, ali samo u sluaju kada su muslimani
nemoni i kada trebaju vremena da ponovno izgrade svoju mo. Ali,
u principu, im dostignu neophodnu mo, muslimani moraju utvrditi
svoju nadmo nad nevjernicima, nudei im tri drakonska izbora: prihvatanje islama, plaanje poreza, ili borbu.
Da li ovo pojanjava puritansko nasilje poinjeno protiv Zapada
danas? Ne ba. Puritanci vjeruju da oni sudjeluju u defanzivnom ratu,
a ne ofanzivnom. Ovo ima neobian rezultat, jer ako je to agresivni rat
(ili to se u islamskom pravu naziva preventivni rat), onda puritanci
ne bi smjeli poiniti nasilje a da prvo ne ponude Zapadnjacima izbor
prihvatanja islama. Meutim, poto puritanci vjeruju da oni sudjeluju
u odbrambenom ratu, potreba za takvom opomenom ne postoji niti ih
ograniava.
Kao to je spomenuto ranije, puritanci vjeruju da je preteni dio
muslimanske teritorije danas i dalje kolonizovan od strane Zapada, ne
direktno, ve preko posrednika. Sadanji vladari u veini muslimanskog
svijeta funkcioniu posredno za svoje Zapadne vladare, i prema tome,
kad Zapadne snage stignu na Bliski Istok ak i sa pozivom domaih
265

Savremene muslimanske dileme

vlada, taj poziv je nebitan. Zapadnjaci su i dalje agresori, zato to su


oni, kroz svoje lokalne agente (vladare), sami sebe pozvali da okupiraju
muslimansku teritoriju. Zbog ovoga, militantne puritanske grupe jo od
1980-ih godina sve do danas nastavljaju napadati Amerikance i ostale
Zapadnjake u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Egiptu i ostalim muslimanskim zemljama. U svakom navedenom primjeru, puritanske militantne
grupe su u svakoj od ovih zemalja vrsto vjerovale da su lokalni muslimanski vladari nita vie od Zapadnih marioneta. Prema tome, garancija sigurnosti ponuena od strane muslimanskih vlada dravljanima
nemuslimanskih zemalja smatra se nevalidnom i nitavnom jer su ovi
dravljani nezakonito prisutni na muslimanskoj teritoriji, i ne mogu
uivati imunitet.
Ali ako puritanci vjeruju da muslimani nastavljaju biti kolonizovani
posrednicima, i da Zapad okupira muslimanske zemlje manipulirajui njihovim marionetama (muslimanskim vladarima), pravo pitanje je:
Zato puritanski militanti jednostavno ne napadnu vojne snage stacionirane u njihovim zemljama umjesto da vre teroristike napade irom
svijeta? Odgovor je u cijelosti funkcionalne i oportunistike naravi. I
pored sve prie o doslovnosti u tumaenju Boijeg zakona, puritanci se
oslanjaju na jednu oiglednu logiku nunosti. Puritanci to opravdavaju
time da je Zapad moan i ima vojske sa kojima moe voditi destruktivne
ratove. S druge strane, muslimani su, kako tvrde puritanci, nemoni i
neizbjeno bi bili uniteni u konvencionalnom ratu. Stoga, muslimani
treba da nau alternativni nain borbe oni treba da napadaju gdje
god stignu, i nanose tetu neprijatelju sve dok se on ne odlui povui
sa muslimanske teritorije. Logika puritanaca je takva da oni smatraju
opravdanim krenje islamskih moralnih i pravnih propisa protiv napada
na civile zato to nema drugog nain da se bore i pobijede svoje neprijatelje. Poto nisu dovoljno jaki da se direktno konfrontiraju Zapadnim
vojnim snagama, oni moraju postii pobjedu na bilo koji mogui nain.
Prema puritancima, napadi na civilno stanovnitvo drava koje okupiraju muslimanske zemlje te e zemlje eventualno dovesti do ruba propasti,
i nauiti ih da nikada ne smiju kriti nepovredivost muslimanskih zemalja ili pokuati da dominiraju nad njima.
266

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

Neslaganje izmeu puritanaca i umjerenih muslimana je veoma duboko i rasprostranjeno u svim pitanjima vezanim za ratovanje, dihad
i terorizam. Neslaganje se odnosi na nepovredivost i vrijednost ivota
i na pitanja vezana za to kakav primjer Bog eli da muslimani postave
ovjeanstvu. Ono se odnosi na pitanje da li postoji otvoreni, beskrajni
rat izmeu islama i nemuslimana, i pod koju cijenu se ovaj rat moe
voditi. Ovdje se suoavamo sa osnovnim i fundamentalnim razlikama o
tome kako treba itati kuranski tekst o ratu. Pitanje u ovom sluaju je
moralne naravi poeljnost nasilja i cijena rata.
Umjereni muslimani i puritanci e uoiti da je selam (mir) kljuni moralni uslov koji je vie puta naglaavan i u obrednoj praksi, kao
u molitvi, i u skoro cjelokupnoj islamskoj drutvenoj praksi, kao to
su razmjene pozdrava meu ljudima. Ali Kuran ne govori o ritualnim
pozdravima kao ljubaznom nainu ignorisanja ili izbjegavanja drugog.
Kuran povezuje molitvu mira sa opratanjem i milou on savjetuje
muslimane da oprataju i kau: Mir, ili ih savjetuje da kau: Mir i
onda pojanjava da je Bog proglasio milost nad Samim Sobom.6 I opratanje i samilosno postupanje prema drugima bilo da su oni nemuslimani ili muslimani koji pripadaju drugim sektama neophodno je za
koegzistenciju ljudskih bia u miru. Znaajno je da se i u kuranskom
diskursu i islamskoj teologiji selam, ili mogunost ivljenja u stanju mira
i bezbrinosti, smatra potpunim Boijim blagoslovom, koji treba njegovati i obazrivo slijediti svaki musliman. Klasine teoloke rasprave koje
sumiraju sutinsku prirodu islama esto navode da je islam ne samo
vjera predaje, nego i vjera mira.
Ali na osnovu Kurana, da bi postojalo stanje mira, muslimani moraju
aktivno njegovati pratanje i samilost. Stoga, Kuran odluno upozorava
muslimane da ne dozvoljavaju mrnji i neprijateljstvu da prodire u njihova
srca i da ih kvari. To je razlog zbog kojeg Kuran upuuje muslimane da ne
6

Kuran, 6: 54; 43: 89; 36: 58. Izraz Bog je proglasio milost nad Samim Sobom je vieznaajna i izazvala je znatnu raspravu u islamskoj tradiciji. Muslimanski uenjaci su se sloili
da ovaj izraz u najmanju ruku treba oznaiti kljunu vanost milosti u islamu. Ako je Bog
odluio biti milostiv u svim pitanjima, onda i oni koji nastoje postii Uzvienost u svojim
ivotima moraju initi isto. Suoeni sa bilo kojim problemom ili izazovom, oni moraju
nastojati da djeluju na najmilostiviji nain, i oni ne treba da dozvole da ih mrnja, neprijateljstvo, ili osvetoljubivost, navedu da napuste milost kao pravedni put u bilo kojim djelima
i bilo kojim situacijama.

267

Savremene muslimanske dileme

dozvole da nepravda poinjena od strane drugih izmijeni odnos muslimana prema njihovim moralnim obavezama podsticanja pratanja i milosti.
Ova taka je naglaena vie puta u Kuranu. Kuran navodi: O vjernici,
dunosti prema Allahu izvravajte, i pravedno svjedoite! Neka vas mrnja
koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!
Pravedni budite, to je najblie estitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro
zna ono to inite!7 ak i nakon to je kolektivni muslimanski ego preivio teak udarac, postalo je naroito imperativno muslimanima da budu
dodatno obazrivi u pridravaju svojih moralnih principa. Kuran je izriit u
vezi s ovim pitanjem i upuuje muslimane na slijedei nain: ... I neka vas
mrnja koju prema nekim ljudima nosite, zato to su vam sprijeili pristup
asnom hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomaite u dobroinstvu i estitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i
bojte se Allaha, jer Allah strano kanjava. 8
Kuran ponovno naglaava da Bog ne voli nasilje i nasilnike, i upozorava muslimane da moraju kritiki razmiljati o nainu na koji postupaju
prema drugima da se nesvjesno ne bi nali u poziciji da budu nepravedni.
Jasno je da Kuran poznaje pravo na odmazdu, i daje do znanja da u nekim trenucima moe biti potrebno djelovati na kazneni nain. Budu li
napadnuti, muslimani mogu odgovoriti na isti nain, ali ako neprijatelj
prestane sa napadom, onda se i muslimani moraju suzdrati od daljih
napada. U ovom kontekstu, Kuran navodi: Onima koji vas napadnu
uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih
koji se grijeha klone9 U ovom kontekstu, Kuran govori o pravu na samoodbranu pogotovo u situacijama u kojima bi zbog izostanka efektivnog
reagovanja u cilju zatite muslimani prekrili kuransku zapovijed: ..., i
sami sebe u propast ne dovodite,...10 Drugim rijeima, u nekim sluajevima, izostanak samoodbrane je jednak doputanju unitavanja samog sebe
ili izvrenju samoubistva. Ali, takoer treba spomenuti da, u odreenim
situacijama, insistiranje na injenju agresije i izazivanju sukoba sa drugima isto tako predstavlja dovoenje samog sebe u propast.
7
8
9
10

Kuran, 5: 8.
Kuran, 5: 2.
Kuran, 2: 194.
Kuran, 2: 195.

268

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

Oigledno, biti prisiljen upotrijebiti silu nije idealna situacija.


Kuran govori o situacijama kada muslimani moraju pribjei sili zato
to nema drugog izbora. Idealnije i bolje rjeenje za muslimane je da
pokuaju gajiti pratanje i samilost. Stoga je u Kuranu navedeno: Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa e ti dumanin tvoj odjednom
prisni prijatelj postati, To mogu postii samo strpljivi; to mogu postii
samo vrlo sreni. A kad ejtan pokua da te na zle misli navede, ti zatrai
utoite u Allaha, jer On, uistinu, sve uje i zna sve.11
Vrijedi naglasiti da je u kuranskom diskursu vii moralni cilj put
onih koji su obdareni suzdravanjem, duhovnom moi, i mudrou da
se na zlo uzvrati dobrotom. Idealni i bolji uslov je irenje pratanja, a ne
mrnje i pakosti. Ovo je razlog zbog kojeg Kuran upuuje muslimane: Ti
sa svakim lijepo! i trai da se ine dobra djela, a neznalica se kloni!12 To
znai da muslimani treba da gaje i njeguju tolerantno i pratajue ponaanje, i da izbjegavaju konfrontacije sa onima koji ne razumiju moralnu
teinu bilo koje vrijednosti. Dio ovog procesa je da se izbjegne eskaliranje
sukoba ili namjerno poticanje mrnje ili zle namjere. Stoga, Kuran izriito
nareuje muslimanima da ne govore rune rijei niti da proklinju svoje
protivnike, ak i ako ti protivnici iniciraju verbalno vrijeanje. Kuran opravdava ovu zabranu pojanjavajui da pokuaj uzvraanja verbalne uvrede
samo vodi prema dinamizmu koji se sutinski ne moe kontrolisati i koji je
osuen da zavri u veem neredu.13
Ideja o tome da je gajenje pratanja i samilosti mnogo edniji
stav u potpunosti je nepoznata puritancima. Ovo je razlog zato je
taj problem temeljne naravi. Stav puritanaca je da je prava islamska
vrlina borba i osvajanje. Puritanci su usredsreeni na naglaavanje i
uveliavanje onog to dijeli muslimane od nemuslimana umjesto da
pokuavaju pronai zajedniko tlo u pratanju i milosti. Ponaanje
prihvaeno od strane puritanaca u potpunosti je nekonzistentno sa
kuranskim savjetom da se kroz dobra djela najgori neprijatelji preokrenu u najdrae prijatelje.
11 Kuran, 41: 34-36.
12 Kuran, 7: 199.
13 Kuran, 6: 108.

269

Savremene muslimanske dileme

Moda je najvei problem od svega to da puritanci nisu uspjeli uoiti


da je u Kuranu odsustvo mira oznaeno kao negativna i nepoeljna situacija. Odsustvo mira je opisano kroz Kuran kao iskuenje i nevolja, kao prokletstvo ili kazna, ili ponekad, kao nuno zlo. Ali odsustvo mira nije nikada
samo po sebi pozitivna ili poeljna situacija ona nije moralna situacija
koja bi trebalo da bude poeljna ili preferirana od strane muslimana. Rat
(kital) je prikazan u Kuranu kao proizvod ljudskih ludorija ili slabosti esto je prikazan kao proizvod ljudskog podlijeganja strastima ili ejtanskog
navoenja. Prema tome, kao to je ranije spomenuto, Kuran potvruje da
bi bez Uzviene milosti, mnoge damije, crkve, sinagoge i kue bile unitene zbog ratova izazvanih neznanjem i hirovitou ljudskih bia.14esto
Bog milostivo intervenie da ugasi vatre rata, i spasi ljudska bia od ludorija
koje bi rezultirale daljim nasiljem.15 Ova moralna orijentacija o ratu kao
ludoriji, zlu i razvratu koju Kuran nastoji uliti muslimanima, zanimljivo,
nije prisutna u puritanskoj svijesti.
Puritanci u cjelini ignoriu kuransku uputu da je in unitavanja ili
irenja propasti na ovom svijetu jedan od najozbiljnih moguih grijeha
fesad fi l-erd, to znai unitavanje ljepote stvaranja na ovoj zemlji.
Ovo se smatra krajnjim inom bogohuljenja.16 Oni koji kvare zemlju
unitavajui ivote, imovinu i prirodu opisani su kao mufsidun (oni koji
su pokvareni i zlonamjerni), koji, u sutini, vode rat protiv Boga unitavajui samu strukturu postojanja.17 Unitavanje zemlje predstavlja in
ponitavanja i rastavljanja veza i odnosa koje je Bog stvorio, koji remeti
proces ljudske interakcije i unitava samu mogunost ljudskih bia da
upoznaju jedno drugog kroz interaktivnu drutvenu dinamiku.18
Najvanije prema Kuranu je da je rat po samoj svojoj prirodi primarni prilonik ovom procesu unitavanja koji zarazi i na kraju unitava
ljudska bia. Ovo je upravo razlog zato islamska teologija pouava da je
integralni dio Boanskog zavjeta datog ljudskim biima da se bave graenjem i stvaranjem, a ne krenjem i unitavanjem ivota. Zbog ovoga
14
15
16
17
18

Kuran, 22: 40.


Kuran, 5:64.
Na primjer, vidi Kuran, 2: 27; 2: 205; 5: 32.
Kuran, 2: 27.
Kuran, 13: 25.

270

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

je islamska civilizacija napredovala u nauci, umjetnosti, pravu, arhitekturi i trgovini, i to je takoer razlog zbog kojeg se islamsko historijsko
iskustvo primarno odnosilo ne na ratovanje, ve na graenje civilizacije.
U namjeri da se bolje shvate kuranski principi vezani za pitanje rata,
postoji par znaajnih presedana koje treba uzeti u obzir. Rani muslimani koji
su ivjeli kao manjina u Mekki nisu imali pravo uzvratiti orujem mekkanskom ugnjetavanju sve dok im Bog nije uputio izriitu dozvolu da to uine.
Muslimani u Mekki su trpjeli ugnjetavanje vie godina. Uprkos nestrpljivom
urgiranju muslimana, Poslanik im nije dozvolio da uzvrate nasiljem. U jedno vrijeme, Poslanik je dopustio skupini svojih najugnjetavanijih i najslabijih
slijedbenika da migriraju i potrae utoite kod Nedaija, kranskog kralja
Abesinije.
Boije doputenje muslimanima da migriraju iz Mekke i da uzvrate
silom u samoodbrani dolo je u obliku kuranske objave upuene Poslaniku i njegovoj muslimanskoj zajednici. Kuran je paljivo zabiljeio da
je muslimanima dato odobrenje da se bore (sudjeluju u kitalu) samo zato
to su postali rtve agresije.19 Nadalje, Kuran je uputio muslimane da se
bore samo protiv onih koji su njih napali, i da ne ine prijestup borei se
protiv onih koji ele mir s njima.20 Prema kuranskim objavama, ako je
neprijatelj prestao sa nasiljem i zatraio mir, onda su i muslimani duni
zatraiti mir. Kuran pojanjava da Bog nikada ne zabranjuje muslimanima da uspostave mir sa onima koji ne ratuju protiv muslimana, ali Bog
zabranjuje muslimanima da uspostave mir sa onima koji su protjerali
muslimane iz njihovih kua i koji nastavljaju da progone muslimane.21
Na drugom mjestu, Kuran je naglasio jae ovlatenje govorei: Ako
oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve uje i sve zna.22 tavie, Kuran upuuje muslimane da ne odbijaju bahato nevjernike koji ele uspostaviti mir sa muslimanima, i napominje muslimane: ... A da Allah hoe, okrenuo bi ih protiv vas i oni bi
se, uistinu, protiv vas borili. Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju
vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv
19
20
21
22

Kuran, 22: 39; 60: 8; 2: 246.


Kuran, 2: 190; 2: 194; 5: 87.
Kuran, 60: 9.
Kuran, 8: 61.

271

Savremene muslimanske dileme

njih.23 Nadalje, Kuran je upozorio muslimane na opasnost prihvatanja


ratobornog ponaanja u kojem se smiljaju izgovori za voenje rata. Ako
jedan narod ponudi muslimanima mir, na osnovu Kurana, arogantno je
i nemoralno da se muslimani koriste injenicom da je taj narod nemuslimanski da bi opravdali nastavak ratovanja protiv njih.
Drugim rijeima, muslimani ne treba da smiljaju zapreke uspostavljanju mira. Ukoliko to ine, muslimani podlijeu iskuenju onoga to je
zemaljsko, umjesto da se usredsrede na ono to je Uzvieno. Drugim rijeima, odbijanje pravednog mira bi moglo ukazati na to da su muslimani
izgubili iz vida Uzviene ciljeve kojima su voeni, i da su podlegli zemaljskim iskuenjima elje za moi i dominacijom.24 U ovom kuranskom diskursu, propust da se trai mir bez opravdanog razloga smatra se oholim i
grjenim, zato to je elja ili volja za sudjelovanje u miru smatrana Boijim
blagoslovom. Bog ima mo, i ako Bog eli da inspirie u srcima nemuslimana elju za mirom, onda to muslimani moraju prihvatiti kao blagoslov
i odgovoriti sa zahvalnou i uvaavanjem, a ne prkosom i arogancijom.25
Ovaj kuranski diskurs o miru ne bi imao smisla da je muslimanima
nareeno da budu u neprekidnom stanju rata sa nevjernicima, i da su
nevjernici smatrani stalnim neprijateljima i vjeitim legitimnim metama.
Iz ove umjerene perspektive, puritanci su propustili da shvate da je mir, a
ne rat, favorizovan u Kuranu. Puritanci proputaju iskoristiti mogunosti
za mir i ne mogu da shvate da je mir dar od Boga, koji se ne smije troiti,
osim zbog nesavladivih razloga. Umjereni muslimani tvrde da je ideja o
dvjema teritorijama u stalnom meusobnom ratu, iako je bila historijska
realnost za jedan period vremena, oigedno nekonzistentna sa kuranskom moralnou.
Nije iznenaujue da na sve ovo puritanci odgovaraju argumentom
da su mirovni ajeti u Kuranu abrogirani naredbom da se vodi rat
protiv nevjernika.26 Po ovoj logici, samo jedan ajet, 3: 85, koji nare23
24
25
26

Kuran, 4: 90.
Kuran, 4: 94.
Kuran, 4: 90.
Za one koji su zainteresovani za pitanje abrogacije i njenu logiku, vidi Abid Ullah Jan, The
Limits of Tolerance, u The Place of Tolerance in Islam, ed. Joshua Cohen i Ian Lague (Boston:
Beacon Press, 2002): 42 50.

272

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

uje muslimanima da vode rat protiv nevjernika, ponitio je i uinio


nevaeim sve ajete u Kuranu koji govore o uspostavljanju ili traenju
mira. Ovo bi trebalo znaiti da je jedan ajet ponitio najmanje trideset
ajeta o miru. tavie, puritanci ignoriraju da su ti takozvani ratni ajeti
u Kuranu uvijek uslovljeni odreenim kvalifikacijama i ogranienjima
da se ne prekorai granica u ratovanju i da se ne postane nepravednim.
injenica je da ne postoji nijedan ajet u Kuranu koji poziva na nekvalificiran, ili neogranien rat protiv nevjernika. Kao to sam ranije
spomenuo, ova tvrdnja o abrogaciji je veoma hirovit nain da se vlada
kuranskim pouavanjima.
Kada Kuran kae da Bog ne voli agresore, to se mora ozbiljno shvatiti i razumno protumaiti. Moramo imati na umu da svaki agresivni i
ratoborni pojedinac moe dovoljno izopaiti injenice sve dok sam ne
pone vjerovati da je on rtva, a ne agresor. Ali, prema kuranskoj naredbi
se mora odnositi s dobrom namjerom, i teret je uvijek na onome koji se
koristi nasiljem da preispita svoju savjest i utvrdi da nije postao rtva mita
viktimizacije, na osnovu koje neko uvijek sebe posmatra povrijeenom
stranom. Ovo je jedan od najproblematinijih aspekata puritanskog vjerovanja oni izuavaju historiju na takav nain da su muslimani uvijek
rtve, a nemuslimani uvijek agresori. Kao rezultat toga, oni sve kuranske
naredbe o nenasilju smatraju jednostavno nerelevantnim na kraju krajeva, prema puritancima, muslimani su uvijek oaloena strana.
Smatram da je vano naglasiti da svi umjereni muslimani nisu pacifisti. Oni zaista prihvataju da u odreenim vremenima postaje neophodno boriti se u samoodbrani, ali oni samoodbranu razumijevaju restriktivno. Borba za ispravljanje historijskih greaka i osveta nepravdi
koja se deavala prije nekoliko stoljea, esto nije uope samoodbrana,
ve tanko prikrivena agresija. Borba u samoodbrani mora biti proporcionalna i umjerena, u smislu da ona mora odbiti postojeu opasnost
bez nanoenja vie tete nego to je potrebno da se uniti ta prijetnja.
Naprimjer, nije umjeren ili proporcionalan odgovor ako napada ispali
jedan metak a onja kji se brani odgovarajui napadau ispali arsenal
raketa. Samoodbrana mora biti ograniena na borbu protiv grupe ljudi
koji su izvrili invaziju i oduzeli muslimanskom narodu njihova prava ili
273

Savremene muslimanske dileme

zemlju. U islamskom pravu, samoodbrana nije izgovor za otvoreno ratovanje irom svijeta bez ikakvih ogranienja ili suzdravanja. Naravno,
uenja i ogranienja islamskog prava su od direktnog znaaja za mnoge
sukobe u koje su muslimani ukljueni, kao to su Kamir i eenija,
izmeu ostalih.
Umjereni muslimani veoma ozbiljno uzimaju Poslanikova uputstva o zabrani ubijanja civila i ostala organienja u voenju rata. Stoga,
umjereni muslimani prepoznaju sluaj da, iako je povod pravedan, ako
ogranienja nisu potovana, povod ostaje pravedan, ali rat moe postati
nepravedan ako se vri agresija. Drugim rijeima, agresiju ne odreuje
samo pitanje zato se rat vodi, nego, takoer, kako se rat vodi. Tako
naprimjer, ako su civili i molitvena mjesta namjerno ciljani, onda rat
postaje nepravedan.
Ali ovdje postoji jo jedna dimenzija vezana za nered na zemlji, kako
Kuran to opisuje. Klasini pravnici su, skoro bez izuzetaka, tvrdili da su
oni koji u potaji napadaju civile, terorizirajui stanovnike i putnike, oni
koji ire nered na zemlji. Svaki napad na stanovnike i putnike, to je
bio pravni izraz za narod u naseljenim mjestima ili putnike koje napadai
teroriziraju, izaziva nered na zemlji. Pravni termin kojim se nazivaju ljudi
koji tako postupaju je muharibun (oni koji vode rat protiv drutva), a
zloin se naziva hirabe (voenje rata protiv drutva). Zloin hirabe bio je
tako ozbiljno i odvratno djelo da su, prema islamskom pravu, oni koji poine ovo djelo smatrani neprijateljima ljudskog roda i nije im dozvoljeno
utoite ili boravak bilo gdje.
Klasini pravnici su ponavljali da je nedostojno da muslimani napadaju bespomone, i da se izvoenjem napada u tajnosti i bez upozorenja
neizbjeno iri teror, naruava mir i suprotstavlja Boijoj volji. Rezultat e
biti razaranje Boije zemlje zato to narod nee moi da gaji dobrotu ili
da radi zajedno na uspostavi samilosti. Ovaj zloin se smatrao naroito
odbojnim zato to ljudi koji to ine ne cijene bilo kakva pravila i svetosti.
Kao krivino dijelo, ono ozbiljno prijeti svim formama mirne saradnje
i potpuno potkopava etike obaveze da narodi treba da tee meusobnom upoznavanju. Kao to klasini pravnici formuliu, ovaj zloin rastae
strukturu ivota, i irei teror vodi apsolutnom razaranju Boije zemlje.
274

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

U moderno doba, smatra se da je terorizam najozbiljniji zloin koji


iri nered na zemlji. Dok se nasilje ini protiv bespomonih, u tajnosti
i bez upozorenja, konani efekat je da se iri strah i uas medu Boijim
ljudima. Bilo da se naziva hirabe ili terorizam, ovaj zloin je u sutini ista
stvar. Poznavaoci klasine tradicije e priznati da je mogunost usporedbe onoga to se opisuje kao zloin hirabe i onoga to se danas esto naziva terorizmom, jednostavno iznenaujua. Klasini pravnici su smatrali
da su krivina djela kao to su ubistva, podmetanje poara ili trovanje
vode sve to moe nediskriminirano ubiti nevine djela hirabe. Nadalje, otmice raznih saobraajnih sredstava ili razapinjanje ljudi u cilju
irenja straha i teror su takoer djela hiraba. Vano je naglasiti da islamsko pravo strogo zabranjuje uzimanje talaca, sakaenje leeva i torturu.
Islamsko pravo bilo je neuobiajeno dobroduno prema pobunjenicima protiv drave koji su imali ideologiju ili povod. Takvi pojedinci
nisu se smatrali obinim kriminalcima koji zasluuju okrutan tretman
i kazne. Meutim, pobunjenici koji su poinili okrutnosti kao one ranije navedene, bez obzira na njihove ideoloke povode ili opravdanja,
tretirani su kao najgori kriminalci. Iskreno, u svjetlu ove islamske tradicije, to to puritanci izvode teroristika djela, koja su izriito i specifi
zabranjena islamskim pravom, protivno je razumu. Naprimjer, islamsko
pravo ne samo da zabranjuje uzimanje talaca nego ak i zabranjuje ubijanje neprijeteljskih ratnih zarobljenika iz osvete to je neprijetelj ubio
muslimanske taoce ili zatvorenike. Ovaj stav je proizaao iz injenice da
Kuran vie puta opominje muslimane da niko ne smije patiti za grijehe
drugih.27
Jedna od najpoznatijih pria koja se ak prepriava muslimanskoj
djeci je anegdota o jednom Poslanikovom prijatelju kojeg su zarobili nevjernici Mekke. Poslanikov prijetelj je obavijeten da e biti pogubljen
idueg dana. U toku noi, Poslanikov prijatelj je imao mogunost da se
spasi kada je primijetio malo dijete jednog od nevjernikih voa, koje
je dralo veliki no. Poslanikov prijetelj je mogao uzeti dijete za taoca i
tako sebe spasiti. Sljedeeg dana, prije nego to je pogubljen, upitan je
zato nije iskoristio priliku da uzme dijete za taoca. Njegov odgovor je
27 Kuran, 6: 164; 17: 15; 35: 18; 39: 7; 53: 38.

275

Savremene muslimanske dileme

bio nedvosmislen: Kakav grijeh je ono poinilo? Kuran nam ne dozvoljava da kaznimo osobu za grijehe drugih. Naalost, nevjernici Mekke
su ga ubili sljedeeg dana.
Uprkos ovim nekompromisnim predajama, primijetili smo, naprimjer,
da je nekoliko grupa u nedavnom sukobu u Iraku istiui razne vrste islamskih zastava kidnapovalo i muslimanske i nemuslimanske taoce. Jo je gore
to to su ove grupe sakatile i patile svoje rtve, tvrdei da je to ponaanje na
neki nain islamsko. Takav stav je nepomirljiv i neobjanjiv za umjerene
muslimane jer su svi elementi hirabe, ukljuujui kidnapovanje, uzimanje
talaca, sakaenje, torturu navedeni u Kuranu i u Poslanikovoj predaji kao
jasni primjeri ponaanja koje kvari zemlju i skrnavi Boije stvaranje.
Pitanje terorizma i nereda na zemlji osvjetljava jednu od kljunih razlika izmeu umjerenih muslimana i puritanaca: umjereni muslimani bi
radije sauvali zemlju kao Boije djelo neiskvarenu, ak i ako njome vladaju
nemuslimani. Puritanci bi radije iskvarili zemlju, nego da vide kako njome vladaju nemuslimani. Osnovna razlika u stavovima izmeu umjerenih
muslimana i puritanaca u tijesnoj je vezi sa odnosom islama prema vlasti.
Da bi islam bio pobjedniki, smatraju puritanci, muslimani treba da osvoje
i pokore ostale. Tek e tada biti uspostavljen Boiji suverenitet, i tek tada
Boija Rije moe prevladati. Jaz izmedu muslimana i nemuslimana je toliko dubok zato to, u puritanskom miljenju, jedna strana sadri neupitnu
i neiskvarenu istinu, a druga strana je apsolutno izgubljena u tami. U puritanskom miljenju, nemuslimani, bez obzira ime se bave, ne mogu nimalo
zakoraiti u svjetlost; dok muslimani, ako su pravi muslimani na osnovu
puritanske definicje, posjeduju izvornu svjetlost i istinu. Za puritance, istina ili vrlina se ne mogu dijeliti niti se za njima moe tragati; njih jednostavno posjeduju oni koji ih prihvataju. Stoga, ne postoji nita na ijem bi
postizanju muslimani i nemuslimani mogli saraivati. Odnos muslimana
i nemuslimana moe biti neratoboran u nekim vremenima, ali neprijateljstvo uvijek treba da postoji, i moe se oekivati da se pretvori u rat kad god
postoji mogunost za dominaciju, poraz, ili nanoenje tete drugome.
Umjereni muslimani pozivaju nemuslimane da vole Boga i da kroz
predaju dozvole Bogu da ih oisti od grijeha i neistoe. Ali ako je poziv
odbijen, to nije kraj angaovanja. Prema umjerenim muslimanima, Bo276

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

ija svjetlost nije ni u ijem vlasnitvu, tako da muslimani i nemuslimani


mogu biti prosvijetljeni zajedno. Oni mogu dijeliti partnerstvo u kojem
se mogu meusobno upoznati. U tom procesu, oni mogu saraivati na
uspostavi samilosti na ovome svijetu oni mogu saraivati na spreavanju nereda na zemlji, koji se izraava u runoi, neznanju, mrnji, ratu
i unitavanju. Umjereni muslimani vjeruju da nadmo pripada samo
Bogu. Stoga, kada upuuju poziv drugima da dou prosvjetljenju, oni
to ine sa apsolutnom skromnosti skromnosti znanja da je nemogue
sprijeiti nered na zemlji, i takoer nemogue postii bilo koji stepen
Uzvienosti na ovoj zemlji, osim ako oni upoznaju jedni druge. Upravo
je to, znanje o drugome, potrebno za Boanstveni dar mira.
Iznosei svoje stavove, puritanci i dalje nalaze mnogo utemeljenosti
u svom vjerovanju da oni nisu agresori, ve da jednostavno upotrebljavaju svoje osnovno pravo na samoodbranu. Tipino, diskusija o ovom
pitanju e zvuati ovako: Sve to ste vi rekli o stavu umjerenih muslimanima je idealistino i naivno. Realnost je da Zapad, naroito Sjedinjene Drave i Izrael, savremenim orujem ubija muslimanske civile, a
mi nemamo nikakvog naina da se branimo ili da im uzvratimo udarac.
Stoga, mi smo u situaciji u kojoj teka nuda opravdava krenje svetog
prava. Mi izvravamo djela, koja bi vi nazivali teroristikim, ne zato to
to volimo, ve zato to je to jedini nain da sprijeimo Zapad, Sjedinjene Drave i Izrael da masakriraju muslimane kad poele.
Ovdje postoji pragmatino pitanje u koje ne elim ulaziti, a to je da
li terorizam zaista brani muslimane ili on samo nudi izgovor za ubijanje
vie muslimana. Vanija je injenica da je logika nunosti neograniena
i esto i nemoralna. Pod platom nunosti, cijela struktura islamskog
morala moe se preobraziti u svoju suprotnost. U svim sluajevima oslanjati se na logiku nunosti znai iznevjeriti moralne vrijednosti islamske
vjere. Pretpostavljajui da terorizam nekako dozvoljava muslimanima
da uzvrate udarac, i da ak postanu pobjedonosni, pitanje je: Po koju
cijenu ova pobjeda? Ako je cijena politike pobjede moralni poraz, te
krenje islamske etike i kuranskih uputa, da li je to uope pobjeda?
esto je odgovor na ovo pitanje ono to razlikuje umjerenog muslimana
od puritanca.
277

Savremene muslimanske dileme

Koliko god logika vojne nunosti bila uvjerljiva za neke muslimane, ona je bijedno nedovoljna u pojanjavanju nekih dinamika izmeu
korienja terorizma i oslanjanja na islamsku tradiciju u opravdavanju
terorizma. Mogue je za teroriste da otvoreno citiraju logiku nunosti
dok javno poriu bilo kakvo oslanjanje na islamsku tradiciju. Teroristika grupa bi mogla rei, naprimjer: Mi radimo ono to moramo raditi
bez obzira ta islam kae o bilo emu. Nunost nedovoljno tretira neka
od karakteristinih ponaanja terorista, pogotovo u smislu kako se oni
odnose prema islamu ili kako se njime koriste u procesu.
Naprimjer, postoji jedna zabrinjavajua praksa koja potie neka udna i zbunjujua pitanja o interakciji nasilnih puritanaca sa islamskom
etikom tradicijom. Mislim na praksu odrubljivanja glava taocima u Iraku, praksu koja je utemeljena sa mnogo ponosa, kao da poinioci izvravaju islamsku pravdu Za mnoge ljude u moderno doba, odrubljivanje glava je u njamanju ruku okantno odbojno, a mi imamo pravo
da pitamo: ta je islamsko u odrubljivanju glava? U predmoderno doba,
odsijecanje glave je bio najbri nain da se ubije osoba, i najee, bio je
to najmilostiviji nain. Danas postoji mnogo razliitih, manje okrutnih
naina da se pogubi neka osoba.
Kao to je ranije spomenuto, islamsko pravo je zabranilo mrcvarenje. Takoer je zabranilo metode egzekucije koji su nepotrebno bolni
i okrutni, kao to je smrt ubadanjem, vatrom, trovanjem, guenjem,
i bilo koji drugi metod koji se koristio u srednjem vijeku. Stoga, nije
iznenaujue da je odsijecanje glave bilo najtolerantnija forma pogubljenja. Ironija je u tome da je jedina povjerljiva i autentina Poslanikova predaja vezana za tu temu ona u kojoj on savjetuje da se ak i prilikom klanja ivotinja obavezno naotri no ili sablja kako bi se smanjila
patnja ivotinje. Naravno, u to vrijeme vitezovi su vei dio svojih ivota
trenirali ratovanje sabljama, tako da nije bilo teko pronai ovjeka koji
moe jednim udarcem odsjei glavu
Najvanije od svega je da nema nita islamsko u pogubljenju ovjeka
sabljom. Uzimajui u obzir sve ranije spomenute injenice, kako se sve ovo
moe transformisati u ubjeenje da je odsijecanje glave islamska stvar, ak i
ako je to najokrutniji i najmorbidniji nain? Jedina stvar koja se zaista moe
278

Khaled Abou El Fadl / DIHAD, RATOVANJE I TERORIZAM

opisati kao islamska je nalog da se, ako je ono uope potrebno, za ubijanje
izabere najmilostiviji i najhumaniji metod, a moderna nauka je izumila vie
humanijih naina za ukidanje ivota od odsijecanja glave. ak i smrtna
kazna kamenovanjem, propisana od strane puritanaca za blud, nije spomenuta u Kuranu. Ona je preuzeta iz Starog zavjeta, i umjereni muslimani su
je veoma osporavali.28
Unato tome, neosporno je da se u puritanskoj nauci bez sumnje
tvrdi da je odsijecanje glava dio islamske pravde. Ovo slui kao podsjetitelj kompleksnosti puritanskog sistema proizvoenja znaenja i simbola. Kao to je esto sluaj, puritanci nisu u interakciji sa islamskom
etikom niti razmiljaju o sutini islama. Vie puta, oni su zainteresirani
za formu, u vanjskom izgledu, i u simbolinoj asocijaciji. Onda, zato sablja i odsijecanje glava? To je bez sumnje strah i predrasuda koju
svijet ima o islamu. Puritanci su svjesni da u glavama mnogih postoji
stereotipna asocijacija o islamu i sablji, i takoer o odsijecanju dijelova
tijela. Umjesto da se bore protiv stereotipa i da ih razbiju, oni ih uvruju i eksploatiu. inei to, oni dobivaju mo mo koja proizlazi
iz konstrukcije straila, a zatim podsjeaju ljude na to strailo kad god
im puritanski smisao nesigurnosti daje osjeaj da gube mo. Ovo se,
naprimjer, osjetilo kad je 1977. god. puritanska organizacija Et-Tekfir
ve l-hidra kidnapovala i odsjekla glavu ejh Muhammedu ez-Zehebiju, (bivem) ministru za vjerska pitanja i vakufe i rektoru Univerziteta
Al-Azhar u Egiptu.29
U sutini, terorizam je nain zadobijanja moi irenjem straha. Bilo
da je ta mo postignuta kroz puritansku vladavinu nad graanima ili
utjecajem puritanskih grupa na vlade, metod i efekat su isti. Ali, esto
rtve puritanaca i njihove dinamike moi nisu samo ubijeni nevini ljudi
nego takoer i islam i integritet njegove etike tradicije.

28 Danas su Saudijska Arabija i u manjoj mjeri Iran i Nigerija jedine muslimanske zemlje
koje primjenjuju kaznu kamenovanjem. Veina muslimanskih zemalja smatraju kamenovanje okantnom i okrutnom kaznom za moderno doba. Puritanci ovo smatraju moralnom
slabou, dok umjereni muslimani to smatraju vrstom moralnog jaanja.
29 Koliko nam je poznato rahmetli ejh Ez-Zehebi nikada nije bio rektor Azhara. Prireiva.

279

ZAPAD: TERITORIJ SVJEDO ENJA


Tariq Ramadan1

U aktuelnim raspravama o islamu esto susreemo pojmove daru l-islam


i daru l-harb. Ako bismo napravili malo istraivanje o njima, nali bismo
da se oni ne pojavljuju ni u Kuranu ni u sunnetu.2 Oni, ustvari, ne pripadaju temeljnim izvorima islama iji su principi upueni cijelom Svijetu (li
l-alemin), za sva vremena i bez ikakvih geografskih ogranienja.
Uenjaci su bili ti koji su, tokom prva tri stoljea islama, razmatrajui
stanje Svijeta - njegove geografske podjele, svjetske sile i njihovo religijsko pripadanje i utjecaj te promjenljiva saveznitva - poeli da klasificiraju i definiraju razliite prostore u kojima su ivjeli ili koji su ih okruivali. Ovaj proces bio
je neophodan zbog najmanje dva razloga: prvo, oznaavajui islamske teritorije, ulema je bila u stanju istai sutinske uvjete koji jednu teritoriju ili dravu
ine islamskom te koja su to pravila koja odreuju politike i strateke odnose
sa ostalim dravama ili carstvima. Drugo, to im je omoguilo da ustanove jasnu razliku, u pogledu pravnih pitanja, izmeu situacije muslimana koji ive
unutar islamskog svijeta i onih koji ive izvan njega te onih koji esto putuju
kao to je sluaj trgovaca (i kojima su, zbog toga, potrebna posebna pravila).
Izuavajui stav Boijeg Poslanika nakon Mira na Hudejbijji (Sulh
el-Hudejbijje), upuivanje brojnih misija vladarima susjednih zemalja u
toku narednih pet godina3 kao i odnose sa tim zemljama, klasini uenjaci su zakljuili da u pogledu klasifikacije teritorija etiri elementa treba
uzeti u obzir:
1
2
3

Tarik Ramadan, Evro-ameriki muslimani i budunost islama, Sarajevo, Udruenje ilmijje


IZ u BiH, 2007, 86-104.
Ideja daru l-harba pojavljuje se dva puta ili, tanije, tri puta u dva hadisa ija je autentinost
upitna (mursel). Ovi hadisi mogu biti koriteni kao pravila samo u veoma preciznim situacijama.
Izmeu este godine Hidre (Sulh el-Hudejbijje) i njegove smrti u desetoj godini po Hidri.

281

Savremene muslimanske dileme

1. stanovnitvo koje ivi na odreenoj teritoriji


2. vlasnitvo nad zemljom,
3. prirodu vlasti i
4. pravne propise koji se primjenjuju.

Boiji Poslanik (a.s.) smatrajui sebe, u svjetlu Objave, za poslanika


upuenog cijelom Svijetu poslao je, prema Ibn Hiamu, najmanje devet
izaslanika (tokom petogodinjeg perioda) narodima susjednih zemalja
koji nisu nita znali o islamu, ili iji vladari nisu znali istinu o novoj vjeri i
koji su zasnivali svoju vladavinu na nepravednim zakonima. U dva poznata sluaja postupak vladara prema izaslanicima Boijeg Poslanika doveo je
do rata (koji niti je bio cilj ovih misija niti pravilo za odnose sa susjednim
zemljama). Prvi rat je bio protiv Bizantijaca poto je emisar Boijeg Poslanika Haris ibn Umejr bio ubijen od strane Amra el-Gassanija, jednog
od ministara Carstva, a drugi rat je bio protiv Perzijanaca, iji je vladar
pocijepao Kuran pred oima izaslanika i naredio jednom od svojih vojnika da ide i dovede ivog tog Muhammeda. Obje ove reakcije bile su
shvaene kao objava rata. U veini ostalih sluajeva, meutim, Poruka je
bila rairena bez rata i bez ogranienja. Oigledno, prioritet je bio da se
poruka islama uini dostupnom opem stanovnitvu. Vladari su, tokom
ovog perioda, bili neposredno sredstvo za ispunjenje ovog cilja poto je
islam poruka za narod prije nego uputstvo vladarima.
Temeljei svoja razmiljanja na ovim injenicama, ulema je pokuala
da izvede neke principe te da napravi razliku i kategorizira odlike tzv.
islamskih prostora i zemalja i one neislamskih teritorija. Od samog poetka, a s obzirom na stvarnost s kojom su se suoavali, njihov ukupni koncept Svijeta nije mogao biti drukiji nego bipolaran. Prema tome, prije
nego to se da bilo koja vrsta kontekstualizirane definicije, prvo temeljno
pravilo u pogledu politikih odnosa izmeu muslimana i nemuslimana
je, nakon studiranja prakse Boijeg Poslanika, postojanje stanja mira, a ne
stanja rata. Drugo pravilo je da je Boiji Poslanik (a.s.) iznad svega bio zainteresiran da se obrati ljudima, a ne da preuzme vlast. Tradicija pokazuje
da se on uvijek borio protiv vladara zbog toga to su oni vrili ubistva, izdaje ili nasilja, a da se nikad nije borio protiv stanovnitva zato to bi ono
282

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

odbilo da prihvati islam. On je elio da ljudi odaberu, na osnovu punog


znanja ta islam jeste, ono to ele. Nakon toga, on bi prihvatio njihov izbor dajui im pravo da ostanu tamo gdje jesu, da praktikuju svoju religiju
i da plaaju porez (dizje) na ime zatite koju im je pruala drava.
Ulemi je preostalo da definira entitete daru l-islama i daru l-harba da bi muslimani imali jasnu sliku geopolitike stvarnosti svoga doba.
Brojne definicije su predloene, posebno u okviru etiri velike sunnijske
kole prava. Na ovome mjestu je nemogue da detaljno prezentiramo odgovarajue radove ovih kola, ali je korisno da ih rezimiramo kako slijedi.

Daru l-islam (Teritorija islama)

Uzimajui u obzir dva od etiri ranije navedena elementa, Ed-Dusuki, iz


malikijske kole prava, smatra da islamska teritorija4 mora biti vlasnitvo
muslimana i da se u njoj primjenjuje islamsko pravo (ak i kada je zauzmu
nemuslimani).5 Ibn Tejmijje dijeli ovo miljenje. Ulema hanefijske kole,
meutim, naglaava specifinu situaciju prakticirajuih muslimana postavljajui pitanje da li oni uivaju sigurnost ili ne. Prema ovim uenjacima,
kako navodi Es-Serahsi, dokaz da se nalazimo na teritoriji islama jest da
se muslimani tu osjeaju sigurnim i da nemaju straha zbog svoje vjere. Za
ovu kolu kljuno je pitanje sigurnosti i zatite, a ne striktno pitanje islama
i kufra (neprihvatanja islama).

Daru l-harb (Teritorija rata)

Ponueno je mnogo definicija koncepta daru l-harba6 i znatne su razlike meu ulemom u pogledu najbolje od njih. Ipak, uenjaci se slau da
4
5

Takoer nazvan daru l-adl (teritorija pravde) ili daru t-tevhid (teritorija vjere u jednog i
jedinog Boga).
Na ovaj nain Ed-Dusuki uspostavlja razliku izmeu muslimana ije prisustvo i broj u stvarnosti izraavaju ideju vlasnitva nad zemljom (el-milkijje li l-muslimin) i vladara koji mogu
biti nemuslimani. V. studiju Ikametu l-muslim fi beled gajr islami (Boravak muslimana u
nemuslimanskoj zemlji) koju je napisao ejh Menna el-Kattan (Islamska fondacija za informiranje, Pariz, 1993).
Takoer nazvan daru -irk (teritorija politeizma) nasuprot daru t-tevhidu.

283

Savremene muslimanske dileme

je jedna zemlja daru l-harb kada njen pravni sistem i vlast nisu islamski. Postignut je konsenzus da opis ne ovisi o stanovnitvu, koje moe
biti u veini, nego o karakteru prava i politikog sistema. Za hanefijsku
pravnu kolu, nasuprot daru l-islamu, daru l-harb je zemlja u kojoj
muslimani nisu niti zatieni, niti mogu da ive u miru. Ali, kao to
razliite definicije pokazuju, postojanje teritorije rata ne znai nuno i
postojanje ratnog stanja izmeu dvije suprotstavljene teritorije.
Detaljnije analiziranje ove dvije definicije (iako ovdje ne mogu biti detaljno i potpuno predstavljene) pokazuje da kriteriji kojima se odreuje
karakter jedne teritorije nisu striktno suprotstavljeni. Veina uleme insistira
na vlasnitvu nad zemljom i primjeni islamskog prava kao indikatorima za
utvrivanje postojanja daru l-islama, dok su karakter vlade i pravnog sistema relevantni za odreivanje teritorije rata. U prvom sluaju naglasak je na
stanovnitvu, a u drugom na vladi. Ova asimetrija, ustvari, uzrok je snanog razilaenja meu savremenim uenjacima koji priznaju da se islamski
pravni sistem (koji je drugi uvjet za klasificiranje odreene teritorije kao
teritorije islama) danas nigdje istinski ili u potpunosti ne primjenjuje.
Zbog toga, neka ulema uzima u obzir stanovnitvo i smatra da se savremene muslimanske zemlje mogu i dalje smatrati daru l-islamom, dok drugi,
koji uzimaju u obzir karakter vlasti, koje oigledno, po svim pokazateljima,
ne potuju islamsko uenje, dre da se ove zemlje ne mogu vie nazivati daru
l-islamom. Meutim, ako u obzir uzmemo kriterije sigurnosti i mira, na
emu insistiraju neki pravnici hanefijske kole, zakljuak ne samo da e biti
razliit nego i potpuno suprotan: muslimani su nekada sigurniji na Zapadu
u pogledu slobodnog prakticiranja njihove vjere nego u nekim tzv. muslimanskim zemljama. Ova nas analiza dovodi do zakljuka da je, s obzirom
na kriterije sigurnosti i mira, opis daru l-islama primjenljiv na gotovo sve
zapadne drave, dok to nije sluaj sa velikom veinom muslimanskih zemalja u kojima muslimani ine 60, 70, 80, pa i 95 posto stanovnitva. Ova
zamjena u opisima zapadnih i muslimanskih zemalja je zasigurno nemogua, smatra ejh El-Mevlevi, jer osim u pogledu sigurnosti, sve ukazuje na
injenicu da mi uistinu nismo u muslimanskoj zemlji.7
7

Fejsal el-Mevlevi, El-Usus e-erijje li l-ilakat bejne l-muslimin ve gajri l-muslimin (Islamski
principi o odnosima izmeu muslimana i nemuslimana), Menilmontat, Unija islamskih
organizacija u Francuskoj (UOIF), 1987, p. 104-5.

284

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

Ova debata, zajedno sa problemima definiranja koje je iznijela na povrinu, zasniva se na starim konceptima koji su daleko od naeg vremena.
Primijeniti ove koncepte, razvijene prije vie od deset vijekova, na savremenu
stvarnost jeste metodoloka greka. U Svijetu koji je postao jedno selo, gdje je
stanovnitvo u stalnom pokretu i gdje smo svjedoci procesa rastue kompleksnosti u pogledu finansijske i politike moi kao i raznolikosti u stratekim
savezima i zonama utjecaja, nemogue je da se drimo jedne stare, jednostavne i udvojene vizije stvarnosti. To bi bilo neadekvatno i moglo bi odvesti do
pojednostavljene i u svakodnevnici tetne predstave o naem vremenu.
ak i dodavanje treega koncepta, koji je uveo E-afi, a to je teritorija ugovora (daru l-ahd), nedovoljno je da nas izvede iz ove dvopolarne vizije Svijeta. Ova kategorija izraava ideju da su neke zemlje, iako
neislamske sa politikog stanovita, potpisale ugovor o miru i saradnji
sa jednom ili vie islamskih drava. Taj ugovor moe biti privremeni
ili stalni te izgleda da nam kategorija daru l-ahda otvara interesantno
podruje za istraivanje u savremenom meunarodnom politikom scenariju. Tako, postojanje ustanova kao to su Ujedinjene nacije ili Organizacija afrikog jedinstva te brojnih ugovora izmeu drava moe biti
jasan izraz i ostvarenje ovog specifinog stanja stvari. Ovo je miljenje
Mannaa el-Kattana koji kae da je ovo danas odgovarajua kvalifikacija
za veinu zemalja u pogledu njihovih odnosa sa muslimanima.8 Oigledno je da ovaj koncept osvjetljava nain na koji posmatramo svijet
oko nas, ali blia analiza takoer pokazuje da ova kvalifikacija nije u stanju da nam da odgovarajuu viziju nae sadanje situacije. Ustvari, daru
l-ahd ima specifino znaenje samo u odnosu na ostala dva koncepta
o kojima smo diskutirali ranije. Da bi se definirao ugovor, potrebno je
da znamo prirodu zemalja koje su se saglasile o njegovim klauzulama; a
to znai da imamo jasnu ideju ta daru l-islam jest, a ta nije. Mi smo
se ve osvrnuli na tekoe koje ova identifikacija nosi te izgleda da, ako
je koristimo za opisivanje naeg savremenog Svijeta, daru l-ahd postaje
jednostavan opis stanja bez rata prije nego odgovarajua definicija prostora u kome muslimani ive. Kao takva, ova kategorija je interesantna i
korisna, ali ne i potpuno adekvatna, i to zbog najmanje tri razloga.
8

El-Kattan, Ikametu l-muslim, p. 7 i dalje.

285

Savremene muslimanske dileme

1. Ona se temelji na ideji dva virtualna entiteta (daru l-islam i daru


l-harb) koji sklapaju ugovor te je nemogue da je koristimo bez
doze opreznosti u naem savremenom Svijetu. Ovi entiteti nemaju stvarnu i definiranu egzistenciju, a ugovori, zbog zamrenih
politikih utjecaja i neuravnoteene borbe za mo, ne mogu se
smatrati za izraze saglasnosti izmeu dviju ili vie samostalnih i
slobodnih vlada.
2. Upotreba iste rijei (ahd), kako u odnosu na ugovore izmeu
zemalja, tako i na odnose koje muslimani imaju sa jednom dravom (i njenim ustavom) moe dovesti do sutinske promjene u
znaenju. To zbog toga to sadraj koji imamo na umu nije ni u
kojem sluaju iste prirode. Upotrebljavajui ova tri stara koncepta,
ulema je zanemarila neke vane geopolitike injenice koje treba
uzeti u obzir poto one imaju veliki utjecaj na novu viziju Svijeta
koju moramo razviti.
3. Na dubljem nivou, smatrati da smo mi, kao graani, u nekoj
vrsti ugovora sa neislamskim drutvom odrava ideju da ne
ivimo u svom vlastitom drutvu ve da se mirimo sa entitetom
sa kojim se ne identificiramo. Ideja ahda upotrijebljena na ovaj
nain bitno je razliita od ideje drutvenog ugovora izmeu
graanina i entiteta iji je on dio i u kojem se osjea kao punopravni lan. Govorei o daru l-ahdu, ne inimo nita da to
uinimo efektivnom realnou u umovima muslimana.
Praenje diskusija koje se vode meu ulemom pokazuje da postoji
oigledan jaz izmeu starih referentnih okvira i savremenog stanja stvari
(vaki). Neki naglaavaju ovo posljednje pokuavajui da prilagode i modificiraju sadraj koncepata, dok drugi, privreni naslijeu fikha, nastoje da
pojednostave stvarnost i nastavljaju sa dvopolarnom vizijom Svijeta koja
vie nije odgovarajua.9 To pokazuje u kakvoj su neugodnoj situaciji uenjaci, kako u pogledu kategorijalnog aparata koji imaju na raspolaganju,
9

Ova debata je isto tako vana poto je putem nje ulema esto pokuavala da odredi ta je
temeljni princip (asl) za boravak muslimana. Kada se definira daru l-islam, princip (asl) je,
izgleda, da muslimani moraju tu ivjeti izuzev u vrlo specifinim sluajevima. Tekoa u odreivanju razliitih podruja takoer doprinosi odreivanju asla, pa je to ono pitanje kojim se
mi trenutno bavimo.

286

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

tako i u pogledu novog svjetskog politikog i ekonomskog ambijenta sa


kojim se suoavaju.
etiri elementa koja smo ranije identificirali: stanovnitvo, vlasnitvo nad zemljom i priroda vlasti i zakona koji se primjenjuju na odreenoj teritoriji, nisu vie dovoljni ukoliko elimo izgraditi tano vienje
savremene situacije muslimana u Svijetu. U tom pogledu mogu se iznijeti tri zapaanja. Velike promjene u islamskim zemljama izazvale su kolonizacija, a zatim i politike aktivnosti koje su u trajanju od 150 do 175
godina bile definirane kao razliiti oblici zatite. Saveznitvo znaajnog
broja muslimanskih vladara sa Zapadom i postepeno uvoenje jednog
stranog i pozapadnjaenog pravnog sistema dovelo je do iroke modifikacije referentnog okvira unutar samih islamskih drutava. To nije, niti
e ikada biti, jedinstven i zatvoren Svijet oien od stranih utjecaja.
Ekonomski i politiki prioriteti prisilili su milione ljudi da napuste
svoje zemlje traei posao ili sigurnost na Zapadu. Ovaj proces doveo je
do njihovog naseljavanja na Zapadu: oni su sada dio zapadnjakih drutava, ija najznaajnija karakteristika izgleda da je raznolikost te multireligijska i multikulturna dimenzija. Muslimani predstavljaju manjinu
na Zapadu, ali se djeca druge i narednih generacija osjeaju kao kod
kue. Zapad je, s druge strane, sada svjestan da je znaajan dio njegovog
stanovnitva danas potpuno evropski i potpuno muslimanski.
Mi ivimo u vremenu raznolikosti, kompleksnosti i mijeanja te se
ova stvarnost ne moe razumjeti ili ocijeniti kroz dvopolarnu prizmu,
koja je, koliko simplisticika, toliko i redukcionistika. Jasno je da danas
niti je dovoljno niti je relevantno da se koncentriramo na pitanja prirode vlasti, zakona koji se primjenjuju ili na vlasnitvo nad zemljom, poto
stanje u kome se Svijet nalazi oteava sveobuhvatno bavljenje ovim pitanjima kako u muslimanskim zemljama, tako i na Zapadu.
Proces internacionalizacije i globalizacije vodi nas nazad do analize
koja treba uzeti u obzir stvarnost u kojoj ljudi ive. Takva studija bi pokazala da je potrebna radikalna promjena stanja nae svijesti. Biti dosljedan
i umjeren musliman danas je teko poto ni svijet oko nas, ni kriteriji na
osnovu kojih se donose procjene, u muslimanskim ili zapadnim zemljama, nisu vie konzistentni. To je najmanje to se moe rei. To znai da
287

Savremene muslimanske dileme

se moramo vratiti izvorima islamskog uenja kako bismo ustanovili da li


smo u stanju otkriti okvir, uputu ili pravac koji e nam omoguiti da se
suoimo sa izazovom koji pred nas postavlja naa savremena situacija.
Treba se, meutim, stalno podsjeati na dvije stvari: prvo, da je za muslimana islamsko uenje, ako se dobro razumije i primijeni, pogodno za
svako mjesto i za svako vrijeme i da je to znaenje izraza alemijjetu l-islam
(svjetska dimenzija islamskog uenja). Drugo, da koncepti daru l-islam,
daru l-harb i daru l-ahd ne potiu ni iz Kurana ni iz sunneta. Ustvari, to
su ljudski napori, historijski odreeni, da opiu svijet i da prue muslimanskoj zajednici standarde, prilagoene stvarnosti, kojima e mjeriti svijet.
Ova situacija se sada potpuno promijenila te je danas neophodno da se
vratimo Kuranu i sunnetu i, u svjetlu naeg okruenja, produbimo analizu
da bismo razvili novu prilagoenu viziju konteksta i iz nje formulirali odgovarajua pravila. Preduvjet za to je ponovno promiljanje islamskog uenja.
U vrijeme kada stari parametri nisu vie bitni u drutvu i kada je teko
nai uputstva ili rjeenja u historijskim radovima, neophodno je da se vratimo Izvorima i da jasno kaemo ta su, sa islamskog stanovita, prioriteti u
ivotu vjernika, na nivou pojedinca i na nivou zajednice. To znai da definiramo ko smo mi i ta naa vjera trai od nas kao muslimana. Na prvi pogled,
ova dva pitanja izgledaju jednostavna, ak i suvie jednostavna, ali ona su
kljuna s obzirom na okolnosti s kojima se suoavamo: odreujui opi
oblik islamskog identiteta, koji nije vezan za karakteristike odreenog podruja kao to je Evropa, omoguava nam da kaemo ta je to, u evropskom
okruenju, to odgovara tom okviru, a ta trai promjenu i poboljanje da
bi se osigurala uravnoteena egzistencija i miroljubiva koegzistencija.
Islamske nauke samo su sredstvo koje je trebalo da omogui muslimanima da zatite svoju vjeru, ivote i vjersku praksu. Ove nauke su
sredstva putem kojih je ulema dala muslimanskoj zajednici jedno ope
razumijevanje i pravni okvir koji joj je omoguavao da bude i ostane muslimanska bez obzira na promjenu okolnosti. Isto tako moemo rei da
je okruenje, bez obzira koje vrste, jedan prostor u kojem musliman treba nai potrebne putokaze koji e mu omoguiti da djeluje u saglasnosti
sa svojim vjerovanjem: u tom smislu, okruenje je sredstvo putem kojeg
identitet postoji i razvija se.
288

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

Filozof Bergson je smatrao da postoje dva naina spoznaje predmeta:


vanjski, koji se ostvaruje dodavanjem gleditima, i unutarnji, koji se ostvaruje posebnom vrstom intuitivnog iskustva toga predmeta. Ne slijedei
ovo iskustvo do krajnjih granica, moemo se posluiti ovom distinkcijom onda kada elimo definirati prostor u kome ivimo u meuodnosu sa
identitetom pomou koga mi definiramo sami sebe te da to definiranje obavimo u svjetlu naih izvora. Prije nego prostudiramo izvore muslimanskoga
identiteta, ini nam se da je neophodno izloiti fundamentalne principe koji
su preduvjeti prostora ivljenja i koji omoguuju da se taj identitet razvije.
Mi takoer treba da izbjegnemo metodoloku greku itanja stvarnosti putem preetabliranih koncepata koji su formulirani u nekom drugom dobu za
neki drugi kontekst. Naa refleksija e na ovaj nain postaviti gornju klasifikaciju preliminarnih temelja za razvijanje pozitivnog podruja koje moe
posluiti kao mjerilo pomou kojeg moemo vrjednovati drutveno-politiko okruenje na Zapadu. Ovaj novi metod je, kao to emo vidjeti, u nekom
smislu vrlo blizak hanefijskoj ulemi koja, kao to smo vidjeli ranije, preferira
definiranje podruja (kao daru l-islam ili daru l-harb) na temelju sigurnosti
(el-emn) vjernika prije nego na poklanjanju panje formama pravnog sistema ili vlasti. Na taj nain, oni nisu samo u znatnoj mjeri modificirali kriterij
i uvjete u vezi sa tim kako e koje podruje (dar) biti definirano, nego su
oni bili prethodnica globalne vizije koja nam treba danas kao posljedica
masovnih preokreta iji smo svjedoci bili u prolom stoljeu.
Ono okruenje koje garantira slobodu savjesti i bogosluja za muslimane (tj. slobodu njihove vjere i vjerske prakse), koje titi njihov duhovni
integritet i njihovu slobodu da djeluju u skladu sa svojim uvjerenjima to
nije neprijateljsko okruenje. U Sjevernoj Americi, kao i u Evropi, pet
fundamentalnih prava garantirano im doputa da se oni osjeaju ovdje
kao kod kue u zemljama iz kojih dolaze:10 pravo da prakticiraju islam,
pravo na vjersko obrazovanje, pravo na uspostavljanje organizacija, pravo
na autonomno predstavljanje i pravo na zakonsku zatitu.11
10 Poslije dogaaja 11. septembra 2001. god. situacija se u nekoj mjeri pogorala u SAD: graanska prava brojnih graana ili rezidenata muslimana bila su evidentno izvrgnuta ruglu i
podsmijehu. Isto se deavalo i u nekim evropskim zemljama gdje su sigurnosni razlozi legitimirali sve vrste intervencija prilikom kojih se nisu potivala ljudska prava. Ovakve situacije su
uvjerile muslimane da oni nisu kod kue i da nisu dobrodoli kao takvi.
11 Za vie detalja o svakom od tih prava vidi Biti evropski musliman, Poglavlje II.

289

Savremene muslimanske dileme

Vrjednovanje podruja Zapada moglo bi biti osnova za komparativnu analizu dva seta razmiljanja u vezi sa prethodno reenim: na jednoj
strani, uvjeta koji su esencijalni za proirenje muslimanskog personaliteta,
i na drugoj strani, pet opih i fundamentalnih prava koja se uglavnom
potuju na Zapadu. Otprve je jasno da su mnogi pravni uvjeti koje smo
upravo naveli na Zapadu ispunjeni te da muslimani, u dobroj mjeri, uivaju pravo da ive kao muslimani u Evropi i Sjevernoj Americi, premda
ne smijemo zaboraviti da tu ima mnogo vanih pitanja o kojima moramo
razmiljati, tim prije to se ona javljaju kao prepreke za istinsku i punu
egzistenciju muslimana na Zapadu. Na primjer, ne smijemo minimizirati
tekou koju imamo u zatiti ivog vjerovanja u industrijaliziranim zemljama podvrgnutim zakonitosti proizvodnje i potronje. Duhovnost je jedna od velikih znaajki islama, i neutralnost javne sfere u sekulariziranim
drutvima esto moe da se uzme u smislu potpunog odsustva religioznosti (ak i njezina kategorikog odbijanja), ili preimustva ateistike ideologije, ne ba pod tim njezinim izravnim imenom. To nije sfera gdje su
muslimani u konfliktu sa legislativom, zakonima ili propisima; to je fundamentalni problem koji je svugdje ukorijenjen. To je, onda, povezano
sa jednim pitanjem koje je vitalno za muslimanske zajednice na Zapadu:
na koji nain zatititi vitalnost duhovnog ivota u drutvu koje je postalo
moderno moderno u popularnom smislu te rijei, to e rei: koje je
sekularizirano i industrijalizirano i na koji nain proi kroz neophodno
obrazovanje koje je jedino u stanju da osigura autentinu slobodu, taj nezaobilazni uvjet da bi se pristupilo bilo kakvom izboru. Ovakvo gledite
otkriva jednu drugu seriju fundamentalnih problematinih podruja,
problema povezanih sa pitanjima obrazovanja u opem smislu i islamskog obrazovanja posebno u sekularnom okruenju, pitanja drutvene i
politike participacije te kulture, na ta emo se vratiti u Poglavlju II. Bilo
kako bilo, mi ovdje moramo dodati i problem koji svakodnevno postaje
sve akutniji, a to je imid islama, imid koga oblikuju dogaaji koji imaju
meunarodni karakter.
Ozraje politike situacije iz muslimanskih zemalja, aktivni interes,
a ponekad i manipulacije nekih vlada bacaju vrlo negativno svjetlo na
muslimane koji ive na Zapadu i uspostavljaju cijeli niz predrasuda i isfabriciranih ideja o islamu i muslimanima. Posljedica ovoga je da se zakoni,
290

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

iji bi sadraj trebalo da titi muslimane, itaju, interpretiraju i koriste


tendenciozno zato to se sve ovo deava u atmosferi sumnjienja, te tako
postaju zvanino i legitimno opravdanje za oiglednu diskriminaciju.
Danas bi bilo glupo zakretati glavu od ove realnosti jednostavno zato to
ona nije neposredno kvantitativno odreena ili zakonski identifi injenica je da ona ini svakodnevno iskustvo hiljada muslimana koji ive na
Zapadu koji se konfrontiraju sa imaginarnom vizijom njihovih sabesjednika mnogo ee nego to su muslimani u sukobu sa ustavom ili zakonima ove ili one zemlje. Ovakvo predstavljanje islama i muslimana esto
je uzrok tekoa kroz koje prolaze muslimanske zajednice u nae doba.
Moda je to ak glavni faktor. Ovaj fenomen je ponekad skriven iza vela
pretpostavljene totalne pravne inkompatibilnosti, koja ne bi izdrala
ozbiljne analize. Sigurnost koja se temelji na tome da se pitanje islama
tretira kao prijetnja prouzrokuje istu vrstu problema. Pa ak i prije 11.
septembra i zloina u SAD, muslimani su svakodnevno bili podvrgavani
sumnjienju i diskriminaciji. Od 11. septembra stvari su se pogorale, i
danas je problem zajednikog ivota u pluralistikim drutvima Zapada
sveden vie na nivo predstavljanja nego traenja jednakog tretmana u
upranjavanju vjere i njezinih propisa. Odgovornost na ovom polju je
zajednika, o emu emo neto rei i u narednom poglavlju.
Nezavisno od svih ovih zamki (iako se one ne bi smjele minimizirati), Zapad je podruje na kome muslimani mogu ivjeti u sigurnosti
sa odreenim fundamentalnim pravima koja su im dana i koja ih tite.
Kako emo, onda, nazvati ovo podruje? Koje ime emo iznai koje bi
bilo adekvatno i za islamske reference i za nau sadanju situaciju? Ne
postoji konsenzus(idma) oko pitanja identifikacije, definicije ili imenovanja podruja Zapada openito. Na jedan iri nain, mi ovdje moemo razlikovati tri ne u potpunosti kontradiktorne pozicije koje izraavaju tri specifi pravna gledita u vezi sa ovim pitanjem.12 Neka ulema
smatra da je stari koncept daru l-islama i daru l-harba i dalje validan,
ak i ako svi relevantni uvjeti nisu u potpunosti zadovoljeni. Druga ulema kae da se prilikom ovih razmatranja moraju u obzir uzeti razumljive
promjene i da su uvjeti (urut) koji se odnose na ranije izneseno to
bi moglo dopustiti da se odreeno podruje definira kao daru l-islam
12 O trima razliitim pozicijama vjerskih uenjaka detaljnije vidi Biti evropski musliman, Poglavlje II.

291

Savremene muslimanske dileme

ili daru l-harb danas ne dogaaju na isti nain u razliitim dijelovima


Svijeta. Prema njihovome miljenju, ovi bi se elementi obavezno trebali
imati u vidu kada se raspravlja o situaciji muslimana na Zapadu. Kako
bi definirali zemlje Zapada, oni upotrebljavaju afijski koncept daru
l-ahda (podruje ugovora ili podruje sporazuma) ili daru l-emna
(podruje sigurnosti). Trea grupa uleme vjeruje da ovi koncepti nisu
validni na due staze: nastaviti ih dalje upotrebljavati znailo bi da nas
se prisili da odustanemo od pitanja koja se tiu i ovih koncepata i stvarnosti s kojom se suoavamo. Oni smatraju da ulema treba da razmilja o
novom nazivu koji bi odgovarao islamskim izvorima a bio primjeren sadanjoj situaciji. Fejsal el-Mevlevi, npr., kae: Mi na Zapadu ne ivimo
u podruju rata; prije bi se moglo rei da ivimo u podruju ugovora
(o miru) ili u podruju pozivanja Bogu (dave). Ukoliko elimo da
zadrimo (tradicionalnu) klasifikaciju Svijeta kakva se nalazi u fikhu:
podruje islama, podruje rata i podruje ugovora, mi, u tom sluaju, na Zapadu ivimo u podruju ugovora. S druge strane, ukoliko
smatramo da se stara klasifikacija iz fikha ne moe vie primjenjivati na
nau dananju situaciju a to je gledite koje ja preferiram onda, na
tim osnovama, mi moemo rei da mi ivimo u podruju dave isto
kao i Poslanik (a.s.) i prvi muslimani u Mekki prije Hidre. Mekka nije
bila ni daru l-islam ni daru l-harb, nego je bila daru d-dave,13 kao to je
i cijeli Arapski poluotok u oima muslimana bio daru d-dave.14
Ovdje je vano uoiti dva fenomena. Prvi, da tradicionalni nazivi o kojima raspravljamo a koji su uglavnom ostavljeni postrani i
novo ime koje se sugerira u svjetlu izvora (mekkanskoga perioda) vie
korespondiraju sa naom stvarnou, i to sa vie strana. Ovaj posljednji
pristup (izraen novim nazivom) je, prema naeme miljenju, slijedei
nae analize, korektniji i relevantniji. Ukoliko u podruju gdje ive
muslimani postoji sigurnost za njih to je, ako emo poteno priznati,
sluaj na Zapadu onda se to mora u bitnome uzeti u obzir. I, izvan
svih sektakih i neprimjerenih klasifikacija, muslimani trebaju da imaju
na umu, u ovom dobu globalizacije i Novog svjetskog poretka, da se
13 Daru d-dave oznaava podruje gdje se poziva ljude Bogu prezentirajui im islam i irei
njegovu poruku.
14 El-Mevlevi, El-Usus, 104.

292

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

oni moraju sueliti sa svojim odgovornostima kako bi, s jedne strane,


nosili autentino svjedoenje svoje vjere u jedinost Boga te svoj respekt
prema vrijednostima pravde i solidarnosti, i, s druge strane, da se prihvate primjerenog djelovanja, kako kao pojedinci, tako i kao drutvo.
Zaista, gdje god musliman koji izjavi: Ja srcem vjerujem, a jezikom
izjavljujem da nema drugog Boga osim Boga i da je Muhammed Njegov
rob i poslanik ivi u sigurnosti i moe da ispunjava svoje osnovne vjerske dunosti, on je kod kue budui da je Poslanik (a.s.) nama rekao
da je cijeli svijet damija. Ovo znai da muslimani, ivei na Zapadu,
kao pojedinci jednako kao i zajednice iz razliitih zemalja, ne samo da
mogu da ive ovdje, nego mogu i da budu nosioci ogromne odgovornosti: oni moraju svome drutvu podariti svjedoenje koje se temelji na
vjerovanju, duhovnosti, vrijednostima, osjeaju prema mjestu gdje se
boravi i stalnom humanom i drutvenom angamanu.
Ova vizija okree percepciju utemeljenu na starim konceptima koja
neminovno podstie muslimane da prihvate onaj reakcionarni stav sebe
kao manjine, to ih, posljedino, vodi da se odlue za svoja minimalna
prava radei na tome da zatite samo njih. Ako je ovakav stav i bio shvatljiv tokom prvih dekada muslimanskog prisustva na Zapadu i meu prvim generacijama migranata, on bi danas trebao biti izmijenjen. Krajnje
je vrijeme da se definiraju odgovornosti muslimana na Zapadu i, u svjetlu ovih razmiljanja, kao prvo mi bismo trebali i mogli ovo podruje
gdje ivimo nazvati podrujem Zapada.
El-Mevlevi predlae koncept daru d-dave naslanjajui se na mekkanski period za vrijeme kojeg su muslimani, iako su bili manjina u drutvu
koje je odbijalo novu Objavu (koje ovaj autor naziv daru l-kufr), smatrajui sebe odgovornim za noenje svjedoenja svoje vjere najprije pred svojim
narodom i svojim plemenom. Na isti nain i mi bismo mogli govoriti o
sadanjem novom svjetskom poretku, koji je, izgleda, zaboravio na Stvoritelja i koji se oslanja na logiku koja je preteno i ekskluzivno ekonomska,
gdje se muslimani sueljavaju sa istim odgovornostima, posebno u industrijaliziranim drutvima. Na istinski nain i samopouzdano oni moraju
podsjetiti ljude oko sebe na Boga i duhovnost, a kada na red dou drutvena pitanja, oni moraju biti aktivno ukljueni u podrci vrijednostima i
293

Savremene muslimanske dileme

moralu, pravdi i solidarnosti. Oni ne bi smjeli pognuti glavu pred svojim


okruenjem ve, obrnuto, poto ive u sigurnosti, trebali bi da ire pozitivan utjecaj u tom okruenju.
Iznutra Zapada, ini se da je jako bitno uiniti jasnom ovu perspektivu budui da koncept dave, iako je ivotan, ima mnogo sjena u svome
znaenju i jako ga je teko prevesti.15 Poev od istog pristupa ponovnog
iitavanja Izvora u skladu sa njihovom vjerodostojnom intencijom, ali
i u svjetlu univerzalne poruke i uenja islama (alemijjetu l-islam), mi
poteno i korektno, ja vjerujem, moramo shvatiti predodbu ehadeta
(Svjedoenja), posebno ukoliko se on uzme u dvije vane forme. Prva se
vraa ehadetu koga svaki musliman, ukoliko se smatra takvim, mora
izgovoriti pred Bogom i pred cijelim ovjeanstvom, i uz pomo koje
se uspostavlja njegov muslimanski identitet: Nema drugog Boga osim
Boga i Muhammed je Njegov poslanik. Druga forma je povezana sa
odgovornou muslimana, prema kuranskom nalogu, da nose ehadet
(svoga vjerovanja) pred ovjeanstvom.16 U ideji ehadeta, Svjedoenja,
mi nosimo zajednike sutinske elemente muslimanskog vjerovanja: jasno podsjeanje na fundamentalnu sr naeg identiteta vezano za vjerovanje u jedinost Boga (tevhid) i Njegovu posljednju Objavu dostavljenu
poslaniku Muhammedu te za uzdizanje svijesti da nam je data obaveza
da druge podsjeamo na Boije prisustvo i da djelujemo na takav nain
da je nae prisustvo meu njima i sa njima, ustvari, podsjeanje na Stvoritelja, duhovnost i etiku.
Dvostruka funkcija ehadeta mogla bi se jasnije izraziti u est taaka
koje ovdje navodimo, od kojih se prve tri odnose na sami identitet muslimana, a posljednje tri na njihovu ulogu u drutvu.
1. Izgovarajui ehadet, muslimani svjedoe svoje vjerovanje i izgovaraju jasan izvor svoga identiteta: oni su muslimani, vjeruju
u Boga, u Njegova Poslanika, u meleke, u objavljene Knjige, u
15 Pojam dave esto se shvata kao izraz inherentne islamske inklinacije ka prozelitizmu i njegove
elje za preobraanjem. Meutim, taj pojam u sebi prije nosi ideju prezentiranja i izraavanja
poruke islama budui da preobraanje, koje mora biti in slobodne volje, jeste neto to se
deava iskljuivo izmeu Boga i ovjekova srca. Vidi poglavlje o meureligijskom dijalogu u
naoj knjizi Evro-ameriki muslimani i budunost islama, Sarajevo, Udruenje ilmijje IZ u
BiH, 2007.
16 Kuran, 2: 143.

294

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

2.

3.

4.

5.

sudbinu, u Sudnji dan. Oni vjeruju da su uenja islama dola iz


Objave i da su lanovi muslimanske zajednice, Ummeta (umma).
ehadet ne samo to je usko vezan za vjerske obrede i praksu,
budui da je on prvi stup islama, nego bez njega ne moe ni
biti stvarnih obreda i prakse. Ravnopravan dio muslimanskog
identiteta jest i injenica da je on, musliman, u stanju (i da ima
pravo) da klanja, daje zekjat, posti i obavi hadd. Ovo je jasno
istaknuto u Kuranu na onome mjestu gdje se govori o pobonim ljudima koji vjeruju u ono to je izvan ljudske percepcije i
koji obavljaju namaz.17
Mnogo ire, ovo znai da musliman treba, ili u najmanju ruku bi
mu trebalo biti doputeno, da potuje naredbe i principe svoje vjere te da vodi brigu o onome to je doputeno i to nije doputeno u
islamu. Muslimani ne smiju biti prinueni da ine bilo ta to je u
suprotnosti sa njihovom savjeu, zbog ega bi mogli da poreknu
svoj identitet.
Izgovaranje ehadeta je in pred Bogom kojim se izraava potovanje prema Njegovom stvaranju budui da je vjerovanje
(iman), ustvari, znak vjernosti (emane). Odnosi meu ljudima
se temelje na potovanju, povjerenju i, vie od svega, apsolutnoj odanosti sporazumu, dogovoru i ugovoru svejedno da li su
oni uinjeni javno ili nasamo. Kuran je jasan: I ispunjavajte
obavezu, jer e se za obavezu, zaista, odgovarati!.18 A vjernici
su oni koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim
brigu brinu.19
Kao vjernici koji ive meu drugim ljudima, muslimani moraju nositi svoj ehadet pred njima. Oni moraju prezentirati
islam, objasniti sadraj svoga vjerovanja i uenja islama openito. U svakoj vrsti drutva, pa tako, naravno, i u nemuslimanskom okruenju oni su svjedoci, uheda, i upravo ovo obuhvata
ideju dave.

17 Kuran, 2: 3.
18 Kuran, 17: 34.
19 Kuran, 23: 8.

295

Savremene muslimanske dileme

6. Ovaj ehadet nije samo verbalni in. Muslimani su jedinke


koje vjeruju i, u skladu sa tim vjerovanjem, stalno djeluju.
Oni koji vjeruju i dobra djela ine kae Kuran na brojnim
mjestima insistirajui na injenici da ehadet neminovno ima
utjecaj na ponaanje muslimana, svejedno u kakvom se drutvu on naao. Nositi ehadet znai biti drutveno angairan u
svakom podruju u kome se nalaze nezaposlenost, marginalizacija, delinkvencija itd. To isto tako znai biti angairan u procesu koji bi mogao voditi u pozitivnu reformu kako institucija,
tako i pravnih, ekonomskih, drutvenih ili politikih sistema,
sa ciljem uvoenja to vie pravde i realne ljudske participacije.
Bog nareuje pravedno postupanje20 kae Kuran, i to je konkretna manifestacija Svjedoenja.

Tako, prema naeme miljenju, ovakav koncept ehadeta, ini se,


najprimjereniji je nain da se izrazi koncepcija koja ujedinjuje identitet
i ulogu muslimana u svjetlu islamskog uenja. Ovakva koncepcija ehadeta je primjerena i za nau situaciju budui da ona doputa da identitet
i drutvena odgovornost muslimana budu neraskidivo izraeni i povezani.
Takoer je primjereno da se studira njezina relevantnost u odnosu na sadanje stanje u Svijetu i geopolitiku konfiguraciju na Planeti.
Izgleda da je teko, dok iskuavamo svjetski proces globalizacije,21 nastaviti pozivati se na tradicionalnu predodbu dar-a, prevoenog kao
kua, podruje, boravite... Zar nije bolje itav Svijet posmatrati kao
nae boravite? Na Svijet je nov i, svialo se to nama ili ne, to je otvoren
svijet. Zaista, ovo je intuicija koja se javlja na temelju originalnog naziva
koga je predloio El-Mevlevi kada je rekao: Prema naeme miljenju,
itav Svijet je podruje pozivanja (daru d-dave).22
Prema tome, izgleda da nije primjereno pojam dar-a prevoditi u njegovom ogranienom znaenju boravita, nego treba ostaviti mogunost i
da se on prevede u znaenju neogranienog prostora koji, kada se odnosi na
20 Kuran, 16: 90.
21 to ponekad moe izgledati kao proces vesternizacije.
22 El-Mevlevi, El-Usus, 104.

296

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

okruenje, mnogo jasnije izraava ideju otvorenog Svijeta budui da je


muslimanska populacija rasuta po svim kontinentima. Ove migracije su
znaajne i, uprkos vrlo restriktivnim propisima, oigledno je da e se populacijska pomjeranja neminovno nastaviti. Danas na Zapadu ive milioni muslimana. Njihova sudbina je povezana sa drutvima u kojima ive,
i nemogue je povui demarkacionu liniju izmeu njih i nemuslimana
samo na temelju prostora na kome ive. U naem Svijetu mi emo teko
moi da operiemo terminima dviju razliitih kua; bolje je govoriti o
odnosima izmeu ljudi koji pripadaju i identificiraju se sa razliitim civilizacijama, religijama, kulturama i moralnim vrijednostima. To je i pitanje
odnosa izmeu graana u konstantnoj interakciji sa drutvenim, pravnim, ekonomskim i politikim sistemom koji oblikuje prostor u kome
oni ive i upravljaju njime. Ovaj proces je vrlo sloen i on ima specifine
karakteristike globalizacije, izmijeanih faktora koji nas unaprijed onemoguavaju da definiramo razliite kue.
Mi moramo ii mnogo dalje: staro binarno geografsko predstavljanje,
sa dvama jukstaponiranim, uporedno postavljenim svjetovima koji mogu
ostati sueljeni u relativnoj stabilnosti, ni na koji nain ne korespondira
sa stvarnou hegemonije i sfera utjecaja u civilizaciji, kulturi, ekonomiji i
naravno, posljedino tome, u politici. Vesternizacija, legitimno edo multidimenzionalne globalizacije, bolje je izraena pojmovima centra (Zapad
i njegov istureni dio na Jugu) i periferije (ostatak Planete) nego shemom
dviju kua koje ive u konfrontaciji (v. sl. 3.1 i 3.2). Muslimani koji
ive na Zapadu ive u centru, srcu i vrhu sistema koji proizvodi simboliku aparaturu vesternizacije. U ovom specifinom prostoru, u centru, na
mnogo zahtjevniji nain nego na periferiji, muslimani moraju biti nosioci
ehadeta, moraju biti svjedoci onoga to oni jesu i vrijednosti do kojih oni
dre. itav Svijet je, zaista, zemlja ehadeta, ali postoji jedan prostor, jedna
tvrava kojoj je povjerena dunost jednog jedinstvenog simbolinog predstavljanja, koji je srce cijelog sistema i gdje milioni muslimana danas ive.
U centru, vie nego bilo gdje, princip ehadeta, koji ima i svoje jezgro i
svoju ljusku, zahtijeva njegovo puno znaenje. Mi moemo shematizirati
evoluciju ovog predstavljanja u Svijetu kako je pokazano na sl. 3.1. Predstavljanje na sl. 3.2 donosi nam logiku konfrontaciju.
297

Savremene muslimanske dileme

Za muslimane koji ive u srcu Zapada ne moe doi u pitanje odbacivanje stare binarne vizije (sl. 3.1) i izbjegavanje neprijatelja; bolje je snagu troiti u traenje povjerljivih partnera koji su im slini i koji e napraviti selekciju u zapadnjakoj kulturnoj proizvodnji kako bi promovirali
njezine pozitivne doprinose i odustali od njezinih destruktivnih tvorevina
nastalih na humanoj i ekolokoj razini. Openitije, to je i rad na promociji istinskog religijskog i kulturnog pluralizma u meunarodnom omjeru.
Mnogi evropski i ameriki intelektualci bore se kako bi osigurali pravo
civilizacijama i kulturama da egzistiraju u meusobnom potivanju. Pred
Bogom, zajedno sa svim ljudima, evro-ameriki muslimani moraju, zajedno sa tim misliocima, biti svjedoci koji su angairani u podrci ovakvoj
viziji, za pravdu i za sve ljude svejedno koje su rase, porijekla ili religije.
Pojam ehadeta titi i uva esencijalne osobine muslimanskog
identiteta, u njemu samom i u njegovom drutvu; taj pojam nanovo
oivljava stalnu relaciju prema Bogu (er-rebbanijje) i izraava obavezu
muslimana da ivi meu ljudima i da nosi ehadet, djelom i rijeju, kao
poruku islama pred cijelim ovjeanstvom. Ovo bi trebalo da se dogodi
u svakom drutvu zato to je to polazina osnova u naim odnosima sa
drugima.
Zemlje Zapada, nazvane daru -ehade ili alemu -ehade (podruje, ili svijet svjedoenja, ehadeta), predstavlja okruenje u kome
se muslimani podsjeaju na bitna uenja islama i pozivaju da odigraju
svoju ulogu: smatrajui sebe uheda ale n-nas, svjedocima pred svim
ljudima, u skladu sa kuranskim rijeima, trebaju te ljude povesti u
odbacivanje svih reakcionarnih i fanatiziranih gledita, u razvijanje samopouzdanja utemeljenog na dubokom osjeaju za odgovornost, koji
bi u zapadnjakim drutvima morao biti praen realnom i konstantnom akcijom za pravdu. Ovaj pristup iznutra otvara mogunost da
se evropsko okruenje definira kao region odgovornosti za muslimane.
Ovo je precizno znaenje podruja ehadeta koje mi ovdje predlaemo
i koje u potpunosti prua ivotnu perspektivu. Ukoliko muslimani u
narednim godinama sami sebi budu postavljali pitanje da li i na koji
nain e biti prihvaeni, ozbiljno razmatranje i usavravanje zapadnjakog pravnog okruenja e im ii naruku, u svjetlu njihova islamskog
298

Tariq Ramadan / ZAPAD: TERITORIJ SVJEDOENJA

odreenja, sa njihovim pozvanjem od vrhunske vanosti. Ukoliko su


oni uistinu uz Boga, njihov ivot mora nositi svjedoenje stalnog angamana i beskrajnog nesebinog davanja za stvar drutvene pravde,
boljitka ljudskog roda, ekologije i solidarnosti u svim njezinim manifestacijama. Nekad legitimno nadieni i ak skriveni u podrujima rata
i kufra (nevjernitva), muslimani danas mogu ui u svijet ehadeta,
u smislu jamenja esencijalne obaveze i zahtjevne odgovornosti da
svugdje, gdje god mogu, doprinose promociji dobra i pravde u ljudskom bratstvu i kroza nj. Muslimansko miljenje mora krenuti, kao to
smo ve rekli, od puke protekcije (zatite) ka autentinom doprinoenju, kontribuciji, i podrati ovaj model koji se temelji na duhovnim
izvorima. Muslimani su, ivei dugo sa drugim ljudima, bogati u etici
davanja. Ovo davanje, zajedno sa svima drugima, bit e posveeno bogatstvu njihovih drutava.

299

DEKLARACIJA O BOMBA KIM NAPADIMA


U SAUDIJSKOJ ARABIJI
Visoko vijee islamskih uenjaka S. Arabije1

Hvala Allahu, Gospodaru svih svijetova. Neka je salavat i selam


na plemenitog vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.
Visoko vijee islamskih uenjaka na 59. zasjedanju odranom u Taifu,
11. 6. 1424. hidretske godine razmatralo je posljednje dogaaje u Kraljevini Saudijskoj Arabiji sagledavi posljednje bombake napade kojim
se ciljano ubijalo i izazivalo materijalnu destrukciju zatienim osobama,
kao to se namjerno izazivao strah i nesigurnost meu stanovnitvom.
Studija je obuhvatila sluaj otkrivanja naoruanja i opasnih eksplozivnih materija kojima se namjeravalo izazvati razaranje drave, koja je
tvrava islama i u kojoj je Allahova, d.., kua i Kibla kojoj se u namazu
okreu muslimani, kao i damija Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Uenjaci
su se sloili da postupci ove vrste kojima se izaziva unitavanje materijalnih dobara i na zemlji iri nered, ubijaju se nedune osobe i ugroava
privatna i druvena imovina, suprotni interesima nacije i izlau je velikom zlu. S obzirom da je dunost uenjaka da se odrede naspram ovih
opasnih djela i pozovu na saradnju sve pojedince da pomognu u sprijeavanju istih ime e se njihovo zlo osujetiti, te da upozore na one koji
se navedenim aktivnostima bave jer se neobavjetavanje o navedenom
smatra ugroavanjem bezbjednosti drave, vijee smatra da je obaveza
i odgovarajui potez donoenje deklaracije kojom se trenutno oslobaa
1

Preveo hfz. Kenan Musi.

301

Savremene muslimanske dileme

od kolektivne krivice i savjetuju sve vjerske voe, iz iskrene zabrinutosti


za muslimansku populaciju koja se eli pretvoriti u oruje unitenja i
razaranja, te sve sljedbenike navedenih voa koji zovu zabludama, podjelama i nevoljama.
Uzvieni Allah je uzeo zavjet od uenjaka da e ljudima objanjavati istinu, jer On Uzvieni kae: A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga
data da e je sigurno ljudima objanjavati da nee iz nje nita kriti...2; pa je zbog
toga neophodno podsjetiti i upozoriti ljude na prijetnje kojima se njihova
i sigurnost drava u kojima ive ugroava i obznaniti njihovu opasnost. Iz
navedenih razloga Vijee donosi zvaninu deklaraciju u kojoj se kae:
Prvo: postupci kojima se unitava ili rui, bez obzira da li se radi o
bombakim napadima, ubijanjima, ugroavanjem imetka i slino, jesu
ozbiljna kriminalna djela i napad na osobe koje uivaju zatitu i izazivanje materijalne tete to povlai za sobom kaznu koju erijat odreuje.
Ovo je presuda koja je u potpunoj saglasnosti sa izvornim islamskim
uenjem kojeg izrie tekst koji nalae zatitu reda i zabranjuje pobunu
protiv vlasti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Svaka osoba koja bude
neposluna i odvoji se od zajednice muslimana umrla je dahilijetskom
nemuslimanskom smru; tj. kao da je umrla prije dolaska islama. a svaka osoba koja se bori protiv moje zajednice, napadajui nedune i krive u
tome, takva osoba nema nita sa mnom, niti imam ta sa njom. (Hadis
biljei Muslim)
Svako ko tvrdi da se slini postupci razaranja, unitavanja i ubijanja,
smatraju borbom na Allahovom putu (dihad) je neznalica i u zabludi,
jer dihad nema nita sa navedenim. Jasno je da poinitelj ovih djela, kao
i onaj koji iza njih stoji donosei razaranja, ini veliki grijeh. Trebaju se
bojati Uzvienog Allaha, Njemu se pokajati i vratiti zbog navedenog prijestupa. Takva osoba ne bi trebala slijediti prazne slogane i rijei kojima
se eli nanijeti zlo i iskljuivo se spominju u namjeri da se nacija podijeli
i dovede u zabludu i propast. Islam nema nita sa postupcima ove vrste.
Radi se samo o zavoenju neznalica ili onih koji su u zabludi i islamsko
pravo je na mnogo mjesta istaklo razliite sankcije kojima se kanjavaju
poinitelji ovih djela. Naglasak je na neophodnosti sprijeavanja, ali se
govori o kanjavanju poinitelja.
2

Alu Imran, 187.

302

DEKLARACIJA O BOMBAKIM NAPADIMA U SAUDIJSKOJ ARABIJI

Drugo: u svijetlu iznesenih injenica Visoko vijee islamskih uenjaka


u potpunosti podrava mjere koje poduzima drava u cilju sprijeavanja i
otkrivanja grupa koje su odgovorne za djela ove vrste ime se tite kako
pojednici, tako i drava u cjelosti. Navedeno je uinjeno u namjeri da se
muslimanski domovi zatite od nedaa. Dunost je svih da sarauju u
izoliranju ove opasnosti obzirom da se to smatra dobrim djelom koje nalae Uzvieni Allah rijeima: Jedni drugima pomaite u dobroinstvu i
estitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer
Allah strano kanjava.3 Vijee nadalje upozorava sve pojedince koje na
bilo koji naim pruaju pomo u navedenim postupcima da time ine
veliki grijeh. Njihov postupak opisan je u rijeima Allahovog Poslanika,
s.a.v.s.: Allah je prokleo one koji zatitu pruaju prestupnicima (Muslim i
Buhari). Islamski uenjaci u komentaru hadisa kau da se odnosi na sve
one osobe koje na zemlji ire nered. Ovo je ozbiljno upozorenje svakome
ko daje utoite ovoj vrsti ljudi, pa se iz toga razumije koliki je tek grijeh
onoga koji pomae iste.
Tree: Vijee podstie sve uenjake da izvre svoju dunost prema
ovom problemu, te da upute ljude u pravilno razumjevanje kako bi se
istina jasno manifestirala.
etvrto: Vijee izraava svoje aljenje zbog fetvi, miljenja i izjava
kojima se daje podrka i ohrabruje ovaj zloin. Izjave kojima se to ini
ne samo da su alosne, ve izrazito opasne. Uzvieni Allah upozorava da
se fetve ne smiju izdavati bez adekvatne naune kvalifikacije, a naglaava
da su izjave ove vrste ejtanska djela.
Uzvieni Allah kae: O ljudi, jedite od onoga to ima na Zemlji, ali samo
ono to je doputeno i to je prijatno, i ne slijedite ejtanove stope, jer vam je on neprijatelj oevidni! On vas navraa na grijeh i razvrat i na to da o Allahu govorite
ono to ne znate.4; i kae Uzvieni: I ne govorite neistine jezicima svojim: Ovo
je doputeno, a ovo je zabranjeno, da biste tako o Allahu neistine iznosili.
Oni koji o Allahu govore neistine nee uspjeti, kratko e uivati, i njih
e strana patnja ekati.5; i kae Uzvieni: Ne povodi se za onim to ne
3
4
5

El-Maide, 2.
El-Bekare, 168, 169.
En-Nahl, 116, 117.

303

Savremene muslimanske dileme

zna! I sluh, i vid, i razum, za sve to e se, zaista, odgovarati.6 Prenosi se da je


Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Svako ko zove zabludi nosi grijeh svih
onih koji ga budu slijedili, a njihov grijeh se time nee umanjiti. (prenose
Buhari i Muslim)
Vlasti imaju pravo da procesuiraju osobe koji izdaju fetve kojima se
eli zabluditi svijet i plasiraju miljenja kojima se podravaju zloini o
kojima smo govorili. Procesuiranje je u potpunoj saglasnosti sa erijatom
obzirom da se poduzima radi zatite vjere i ouvanja iste savjesti. Dunost je onih kojima je dato znanje da upozore na lane tvrdnje, razotkriju
zlo i obmanu koje one u sebi sadre, te da istaknu znaaj pridravanja
naredbi Allahove Knjige, Suneta Vjerovjesnika, s.a.v.s., i stavova islamskih
uenjaka ime se ostvaruje opi interes muslimana. Nadalje oni trebaju ne
samo upozoriti na fetve ove vrste kojima se eli poremetiti mir i unijeti
nered u drutvo, ve su obavezni ukazati da se o Allahovoj vjeri ne smije
govoriti bez znanja i kroz slijeenje vlastitih prohtjeva. Potreba nikada do
sada nije bila nasunija jer se ovim posebno zasljepila omladina i oni koji
nemaju islamsku naobrazbu kojom su slina pitanja obuhvaena.
Uenjaci i studenti trebaju razotkriti pozadinu navedenih fetvi i obmanu onih ljudi koji imaju za svoj cilj da ih promoviraju. Ovo je ozbiljna
pojava u islamu i nijedan musliman koji razumije ta je dozvoljeno, a ta
zabranjeno, ili razluuje asno od neasnog i raspoznaje plemenite, asne
i vrijedne ciljeve koje islam nosi u sebi nee dozvoliti da bude zaveden na
ovaj krivi put. Zabludjela miljenja su najvei povod podjelama i mrnji
meu ljudima.
Peto: oni koji su na vlasti imaju dunost da sprijee svaku osobu
koja zloupotrebljava religiju, ili miljenja uenjaka, ili podstie ljude da
budu nedosljedni u primjeni vjerskih dunosti. Nadalje, imaju obavezu
da sprijee one koji nastoje uspostaviti bilo kakvu vezu izmeu vjere
islama, ili vjerskih uenja, i djela koja su se dogodila. Vijee osuuje
komentare pojedinih autora koji su pokuali povezati akte destrukcije
sa sistemom islamskog obrazovanja. Takoer, osuuje korienje istih
u napadima na osnovne temelje ove blagoslovljene zemlje koji se oituju u praksi estitih generacija, a osudu upuuje onima koji napadaju
6

El-Isra, 36.

304

DEKLARACIJA O BOMBAKIM NAPADIMA U SAUDIJSKOJ ARABIJI

ejhul-islama Muhammeda ibn Abdulvehaba, neka je Allahova, d..,


milost na njega.
esto: vjera islam ujedinjuje ljude u predanost Allahu, d.., i zabranjuje podjele i sektatvo. Ovo je Uzvieni Allah jasno u Svojoj Knjizi
naloio. Uzvieni Allah kae: Svi se vrsto Allahova ueta drite i nikako se
ne razjedinjujte!7; i kae Uzvieni: Tebe se nita ne tiu oni koji su vjeru svoju
raskomadali i u stranke se podijelili, Allah e se za njih pobrinuti.8 Uzvieni Allah
pouava Svog Vjerovjesnika da nema nita sa onima koji se dijele u vjeri
i formiraju sekte, to jasno ukazuje kako islam tretira podjele i da se one
smatraju velikim grijehom. Iz ovog uenja islama je oito da se treba drati demata i posluan biti pretpostavljenim meu muslimanima. Uzvieni
Allah kae: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vaim.9 Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: Duni ste sluati i pokoravati bilo vam lahko ili teko, slagali se ili
ne slagali (Muslim). Takoer, Ebu Hurejere, r.a., prenosi da je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., rekao: Onaj ko je meni posluan posluan je Allahu, a
ko je meni neposluan neposluan je Allahu. Onaj ko se pokora pretpostavljenim pokorava se meni, a ko se suprotstavlja pretpostavljenim neposluan
je meni (Buhari i Muslim). Praksa je prvih generacija muslimana, ashaba
Allahovog Poslanika i generacije iza njih, da se pokoravaju svojim pretpostavljenim.
Vijee upozorava na one koji su se pojavili u posljednje vrijeme i
pozivaju zabludi, neredu i podjelama. Takve osobe izobliuju poimanje
muslimanima i podstiu ih na neposlunost i pobunu protiv pretpostavljenih. Ovo je oito zabranjeno vjerom, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: Zaista, bie mnogo razilaenja, pa koga vidite da hoe zajednicu
podjeliti maem ga posjecite, ma ko on bio. Ovo su rijei upozorenja
onima koji zovu zabludi i podjelama, a i opomena onima koji ih slijede. Oni zasluuju kaznu na ovom i buduem svijetu. Suprotno tome
pravilno je da se pridravaju uenja islama i budu postojani na pravom
putu koji se temelji na Kuranu, Sunnetu i razumjevanju ashaba i ge7
8
9

Alu Imran, 103.


El-Enam, 159.
En-Nisa, 59.

305

Savremene muslimanske dileme

neracije koja je dola iza njih. Dunost je odgajati nove narataje na


osnovu principa uenja islama ime se sprijeava njihovo zavoenje i
pristupanje zavedenim frakcijama iji se poziv nekada ini privlanim
meu mladim ljudima. Sve napore treba uloiti da se omladina usmjeri
djelovanju koje e koristiti muslimanskim narodima i ponese znanje
koje je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ostavio u nasljedstvo svojim sljedbenicima.
Potvrujemo da je neophodno podrati vlasti i uenjake drave posebice
u ovim tekim vremenima. Skreemo panju narodu, onima koji vladaju i koji su podreeni, na grijehe i labavost u vjeri jer su to opasne pojave
i treba nastojati biti dosljedan uenjima islama i uspostavljati vjeru time
to e se nalagati dobro, a odvraati od zla. Neka Uzvieni Allah zatiti
muslimanske zemlje od svakog zla, ujedini muslimane na istini i uputi,
neprijatelje vjere osujeti u njihovim napadima i zlo njihovo udalji. Zaista, Allah sve uje i blizu je. Neka je mir i spas na Poslanika Muhammeda, njegove ashabe i sve one koji slijede njegov put do Sudnjeg dana.
U potpisu: Abdul-aziz ibn Abdullah ibn Muhammed Alu ejh, predsjednik Vijea, i lanovi: Salih ibn Muhammed el-Hajdan, Abdullah ibn
Sulejman el-Manejja, Abdullah ibn Abdurahman el-Gadjan, Dr. Salih ibn
Fevzan ibn Abdullah ibn Fevzan, Hasan ibn Dafer al-Atmi, Muhammed
ibn Abdullah as-Subail, Dr. Abdullah ibn Muhammed ibn Ibrahim eejh, Muhammed ibn Sulejman el-Bedr, Dr. Abdullah ibn Abdulmuhsin
et-Turki, Muhammed ibn Zejd es-Sulejman, Dr. Bekr ibn Abdullah Ebu
Zejd (odsutan radi bolesti), Dr. Abdulvehab ibn Ibrahim Ebu Sulejman,
Dr. Salih ibn Abdullah ibn Hamed, Dr. Ahmed ibn Ali Sir el-Mubareki,
Dr. Abdullah ibn Ali el-Rukban, Dr. Abdullah ibn Muhammed el-Mutlak

306

FETVA O NAPADIMA
NA NEBODERE U AMERICI
ejh Abdulaziz ibn Abdullah Alu ejh,
muftija Kraljevine Saudijske Arabije1

Hvala Allahu, Gospodaru svih svijetova i neka je salavat i selam


na Njegovog Poslanika.
S obzirom na veliki broj pitanja koja se postavljaju u vezi sa dogaajima
u Sjedinjenim Amerikim Dravama, ime se eli znati stav erijata u
pogledu doputenosti navedenog djela, kaem: Uzvieni Allah nas je
blagoslovio vjerom islamom, darovao nam upotpunjeno zakonodavstvo
koje se moe primjenjivati u svakom vremenu i na svakom mjestu, a iji
je cilj blagostanje pojedinaca i zajednice. Islam poziva istini, principijelnosti, pravdi i dobru, a odbacuje mnogobotvo, zlo, nasilje i izdaju.
Dakle, blagoslov je u slijeenju ove vjere i postupanju po njenim naelima, a svi koji to uine imaju obeanu nagradu na buduem svijetu.
injenica da je u napadima koji su se desili u Sjedinjenim Amerikim
Dravama imala za posljedicu pogibiju stotina ljudi siguran je pokazatelj da navedeni postupak islamsko pravo odbacuje i on nema nita sa
uenjem islama. Ne postoji nain na koji bi se ovo uskladilo sa islamskim principima iz slijedeih razloga:
Prvo: Uzvieni Allah nareuje pravinost, jer su nebesa i Zemlja
uspostavljeni na pravdi, radi ostvarenja pravde je poslan Vjerovjesnik i
objavljena Knjiga. Uzvieni Allah kae: Allah zahtijeva da se svaije pravo
potuje, dobro ini, i da se blinjima udjeljuje, a razvrat i sve to je odvratno i nasilje
1

Preveo hfz. Kenan Musi.

307

Savremene muslimanske dileme

zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.2 Uzvieni takoer kae: Mi smo


izaslanike nae s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi
ljudi pravedno postupali a gvode smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima
koristi i da bi Allah ukazao na one koji pomau vjeru Njegovu i poslanike Njegove
kad Ga ne vide. Allah je, uistinu, moan i silan.3 I jo: da nijedan grjenik
tue grijehe nee nositi.4
Drugo: Uzvieni Allah samome Sebi zabranjuje nepravdu i zbog toga
istu zabranjuje Svojim robovima. U hadisi kudsiju se kae: Robovi Moji,
uistinu sam Sebi zabranio nepravdu i zabranjenom je uinio meu vama pa
jedni drugima nepravdu ne inite. Ova odredba se odnosi na sve Njegove robove, muslimane i nemuslimane, pa nikome nije dozvoljeno da ini
nepravdu bilo kome ak i u situaciji kada se rasrdi i konfrontira. Uzvieni
Allah kae: O vjernici, dunosti prema Allahu izvravajte, i pravedno svjedoite!
Neka vas mrnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni
budete! Pravedni budite, to je najblie estitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna
ono to inite!5 Iz navedenih razloga nije prihvatljivo bilo koje opravdanje
agresije i nasilja.
U svijetlu spomenutog trebamo biti svijesni, kako drava tako i pojedinci, muslimani i nemuslimani, slijedeih injenica:
Prvo: napadi koji su se desili u Sjedinjenim Amerikim dravama
otmica aviona, zastraivanje i ubijanje nedunih osoba su in agresije
i nasilja to islamsko pravo erijat, ne doputa. Zaista, navedena djela
su zabranjena i smatraju se velikim grijehom;
Drugo: svi muslimani koji su obrazovani u islamu, duhu Kurana
i Sunneta nee uestvovati u zloinima ove vrste iz straha od Uzvienog
Allaha, Njegove srdbe i loih posljedica, razaranja i unitenja koje oni
donose;
Tree: dunost je uenjaka muslimanskih nacija da razjasne prirodu ovih djela, te da prezentiraju istinu kada se radi o tretmanu istih u
Allahovom zakonu ime se jasno pokazuje da se radi o neprihvatljivim
postupcima;
2
3
4
5

En-Nahl, 90.
El-Hadid, 25.
En-Nedm, 38.
El-Maide, 8.

308

FETVA O NAPADIMA NA NEBODERE U AMERICI

etvrto: mediji i oni koji nastoje okriviti muslimane i dovesti ih u


vezu sa ovom vrstom aktivnosti, to se sve poduzima u cilju omalovaavanja islama i pripisivanja njegovom uenju onoga od ega je ono isto, trebaju prestati initi navedeno i uzdrati se od irenja zlonamjernih glasina
odmah. Svako ko zna bilo ta od islamskog uenja svjestan je da se kroz
povijest islama i muslimana navedeno nije dogaalo, ve se uvijek islam
suprotstavljao zlostavljanju, nipodatavanju prava, te promovirao istinu i
pravdu.
Ova deklaracija izdaje se u cilju pojanjavanja i uklanjanja zbunjenosti koja se izazvala nakon posljednjih dogaaja. Molim Uzvienog
Allaha da nas vodi putevima mira i uzdizanja Njegove rijei. Neka je
salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu i drugove.
U potpisu Muftija Kraljevine Saudijske Arabije, Predsjedavajui Visokog vijea uenjaka i Predsjednik vijea za istraivanja, fetve, davet i
upuivanje Kraljevine Saudijske Arabije Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz

309

IZJAVA POVODOM NAPADA NA TORNJEVE


SVJETSKOG TRGOVA KOG CENTRA U SAD
ejh Salih ibn Muhammed el-Hajdan1

Potovani gledaoci, neka je mir i spas Allahov i Njegov blagoslov na sve


vas. Hvala Allahu u svakom stanju i vremenu, Njemu ijom se milou
postie odanost vjeri i sve je u Njegovoj vlasti.
Katastrofa koja se dogodila u Sjedinjenim Amerikim Dravama
izazvala je bujicu pitanja kojima se eli doznati kakav je stav islamskog
uenja o dogaajima ove vrste. Nema sumnje da kompletno islamsko
uenje i zakonodavstvo erijat obuhvataju sve aspekte ljudskog ivota.
Zbog toga uenjaci su duni da pojasne propise islama koji tretiraju
spomenuta deavanja ime prije svega istiu stav islama u ovom pogledu bez obzira da li se radi o muslimanima ili nemuslimanima. Islamski propisi obuhvataju i odnose se na sve ljudske postupke, pa i one o
kojima govorimo. Ljudi su pitali: ta je propis islama o ovome? Da li
su poinitelji kanjeni nekom sankcijom? ta uenjaci kau po ovom
pitanju?
Dakle, dunost je uenih da iznesu islamski tretman navedenog i
pravni status djela koja su poinjena. Nema sumnje da se sve dogaa
Allahovom voljom, a On je taj koji je najbolji sudac i najmilostiviji. Sebi
je Uzvieni zabranio nepravdu i uinio je zabranjenom meu robovima.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenio je hadisi kudsiju u kojoj Uzvieni Allah
kae: Robovi Moji, uistinu sam Sebi zabranio nepravdu i zabranjenom je
uinio meu vama pa jedni drugima nepravdu ne inite.
1

Izjavu je prenijela Saudijska televizija. Preveo hfz. Kenan Musi.

311

Savremene muslimanske dileme

Nepravda je napasti na nedune ljude, ubijati one koji nisu krivi; Allahov Poslanik, s.a.v.s., je Poslanik milosti i pravde poslan cijelom ovjeanstvu, svim ljudima i pored njih dinima. Poslanik, s.a.v.s., je uvijek nalagao muslimanskoj vojsci koja ide u rat protiv neprijatelja slijedee:
Nemojte ubijati djecu, ene, civile, sveenike ili monahe koji su se povukli
radi molitve. Drugim rijeima islam dozvoljava da se ubijaju iskljuivo
oni koji napadaju i ubijaju muslimane.
Kriminalna djela kojima se neselektivno ubijaju ene, djeca, stari,
bolesni, izaziva teta i slino se tretiraju u uenju islama kao postupci
kojima se na Zemlji iri nered, unitavaju usjevi i potomstvo. Sve navedeno islam zabranjuje. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio ubijenu
enu na bojnom polju kazao je: Ova se nije borila, pa zato je ubijena?
Navedeno nam govori da je takva vrsta ubijanja zabranjena. Prizori
koje smo vidjeli prilikom napada na tornjeve u Americi: ljude kako panino bjee kao da je Sudnji dan nastupio usljed oka izazvanog napadima, apsolutno su neprihvatljivi u islamu i smatraju se kriminalnim djelima. Samo najgori ljudi bi mogli podrati zloine ove vrste. U zabludi
je svaka osoba koja misli da meu islamskim autoritetima ima onih koji
odobravaju ovakva djela. Musliman se ne smije radovati muci drugih
ljudi, pa ak i kada se radi o najljuim neprijateljima. Nepravda i individualni in napada nisu odobreni od islama, a kamoli da se moe tvrditi
da islam podrava navedeno. Uzvieni Allah kae: Neka vas mrnja koju
prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najblie estitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono to inite!2
Uenje islama kae da su nebesa i Zemlja uspostavljeni na pravdi,
te da je bilo koja vrsta kolektivnog kanjavanja nepravda jer je ubiti
nedunoga veliki grijeh. Kakav je tretman kada se napad usmjeri na
neku grupu koja ukljuuje ene i djecu? Musliman koji praktikuje svoju
vjeru nee podrati slian postupak, a Kraljevina Saudijska Arabija sa
svojim uenjacima ranije je osudila otmice aviona prije nego to se to
desilo u Saudijskoj Arabiji. Nadalje, nema razlike izmeu aviona koje
koriste muslimani ili nemuslimani, svaka otmica je zloin i neprihvatljiv
postupak. Terorizam i napadi na ljude bez opravdanja je veliki grijeh, pa
2

El-Maide, 8.

312

IZJAVA POVODOM NAPADA NA TORNJEVE SVJETSKOG TRGOVAKOG CENTRA U SAD

se nije uditi kada Kraljevina osudi takve postupke iz iste uvjerenosti u


islamske principe i vjere u pravdu i moral.
Saudijska Arabija je drava u kojoj su sveta mjesta i srce muslimanskog svijeta. Nije iznenaujue da osudi spomenuta kriminalna djela.
Musliman koji je obrazovan u vjeri i primjenjuje njena uenja, uenja
koja upuuju na milost i saosjeanje meu svim ljudima, osudit e zloine ove vrste. Brojna su pitanja koja su mi pristigla i elim jasno kazati
o kakvom se zlu ovdje radi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Onaj ko
zlo ini, najprije ga sebi i protiv sebe ini.; u smislu da se niiji grijeh ne
smije pripisati onome koji to nije uinio. Zbog toga, incident koji se
dogodio iskljuivo proizvodi mrnju protiv muslimana uprkos injenici
da muslimani ne podravaju postupke koji su doveli do njega. Nije pravedno da neduni pate zbog onih koji su krivi. Kompletna zajednica ne
smije se kanjavati zbog postupaka pojedinaca to se razumije iz hadisa
kojeg smo spomenuli i iz rijei Uzvienog u Kuranu: da nijedan grjenik
tue grijehe nee nositi.3
Razumom obdaren nee teretiti muslimanske zajednice, bez obzira
da li se radi o roenim Amerikancima muslimanima ili Arapima koji
su trenutno na boravku u Sjedinjenim Amerikim dravama, za djela
koja su izvrili pojedinci, a to je naalost praksa medija i pojedinih
organizacija. Kao to sam ranije spomenuo, nije oekivati od amerikog
naroda koji zastupa ljudske slobode, demokraciju i potivanje prava, da
osudi svoje sugraane muslimane amerikog ili arapskog porijeka koji
borave u Americi, jer nije pravedno da se krivica prenese na onoga koji
je neduan. Islam zabranjuje ubijanje civila, pa nije pravedno da se vjera
koja tako strogo gleda na svetost ivota bude optuena za neselektivna
ubistva i nasilje koje se desilo. Islam je ist i dalek od svega toga kroz
svoju kompletnu povijest. Sa ovim problemom se treba suoiti kroz sve
njegove dimenzije, najprije kroz sankcionisanje poinitelja, ali i kroz
preventivno djelovanje kojim e se sprijeiti ponavljanje kroz preduzimanje svih potrebnih mjera u tom pravcu.
Islam ui da je bolje sprijeiti nego li lijeiti; ovaj oblik kriminalnog
djelovanja je bolest koja se prenosi ne na pojedince, ve na zajednice i
3

En-Nedm, 38.

313

Savremene muslimanske dileme

grupe, pa je neophodno poduzeti sve islamom predviene mjere da bi


se problem izlijeio. Ne elim biti preopiran u izlaganju, ali moram
ponoviti da muslimanske nacije, bez obzira da li se radi o politikim
ili akademskim krugovima, ne podravaju postupke ove vrste i imaju
znaajnu ulogu u razotkrivanju pitanja ove vrste. Niko ne podrava ove
postupke. Ameriki narod ne smije smatrati drugi narod odgovornim
za dogaaje koji su se desili i iji su akteri individualci. Vlade njihovih
zemalja nemaju nikakvu vezu, niti su bile upoznate sa njihovim djelovanjem prije nego su oni poduzeli konkretne korake i svijet vidio zloince
u njihovom pravom svijetlu.
Vlasti Sjedinjenih Amerikih drava moraju se suzdrati od izjava
koje sve muslimane terete za postupke spomenutih zloinaca, jer islam
ne poznaje ovu vrstu diskriminacije koja se temelji na rasnoj, jezikoj ili
ideolokoj razliitosti. Iznova ponavljam dogaaj je zloin prema Sjedinjenim Dravama, barbarski i ruilaki postupak koji nadilazi klasnine
teroristike napade. Kaem da su ovi postupci najvee zlo i najgora forma nasilja. Molim Uzvienog Allaha da nas sve zatiti i dadne pobjedu
Istini i onima koji nju zastupaju. Neka bude poraena la i oni koji je
zastupaju, a neka nas Uzvieni vodi djelima kojim je On zadovoljan i
neka nam se smiluje. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, sve
poslanike i one koji slijede istinu od svog Gospodara. Nema snage niti
moi osim Allahove, a On je zaista Svemogui.

314

IZJAVE VODE IH ISLAMSKIH AUTORITETA O TERORISTI KIM NAPADIMA OD 11.


SEPTEMBRA 2001. GODINE

Nie potpisane voe islamskih pokreta su uasnute dogaajima od utorka, 11. septembra 2001. god. koji su izazvali masovno ubijanje, ruenje
i agresiju na nevine ivote. Izraavamo svoje duboke simpatije i alost.
Najsnanije osuujemo ove dogaaje koji su suprotni svim humanim i
islamskim normama. Na je stav utemeljen na asnim propisima islama koji zabranjuju sve oblike napada na nevine ljude. Uzvieni Allah u
Kuranu kae: I niko nee nositi grijehe druge osobe (El-Isra 17:15).
Mustafa Mehur, Muslimanska braa (Egipat); Kazi Husejn Ahmed,
emir Demaat-i islamijje (Pakistan); Muti Rahman Nizami, emir Demaat-i islamijje (Banglade); ejh Ahmed Jasin, Islamski pokret otpora
(Palestina); Raid Gannui, Pokret za preporod Nahda (Tunis); Fazil
Nour, Svemalezijska islamska stranka (Malezija) i etrdeset drugih muslimanskih uenjaka i politiara, 1. septembar 2001.
Iz perspektive islamskoga prava teroristiki akti predstavljaju zloin drumskog razbojnitva (hirabe).
ejh Jusuf el-Karadavi (Katar); Tarik el-Biri (Egipat), Dr. Muhammed S. el-Avva, (Egipat); Dr. Hejsem el-Hajjat, (Sirija); Fehmi Huvejdi
(Egipat), ejh Taha Dabir el-Alvani (SAD), 27. septembar 2001.
Otimanje aviona, teroriziranje nevinih ljudi i prolijevanje krvi
predstavljaju oblik nepravde koju islam ne tolerira ve ih karakterizira
kao velike zloine i grijehe...
ejh Abdulaziz Al ejh, Veliki muftija Saudijske Arabije,
15. septembar 2001.
315

Savremene muslimanske dileme

Grijeh je ubijati nevine ljude. Takoer je grijeh hvaliti one koji ubijaju nevine ljude.
Muftija Nizamuddin emzai, Pakistan, New York Times, 28. sept.
2001.
Naa srca krvare zbog napada na Svjetski trgovinski centar i druge
institucije u SAD. Izriito sam protiv da predani muslimani ine takve
poduhvate. Islam nikada ne doputa muslimanu da ubija nevine i nemone ljude.
ejh Jusuf el-Karadavi, IslamOnline.com, 13. sept. 2001.

316

OTVORENO PISMO USAMI BIN LADENU


ejh Selman el-Avde1

Brate Usama!
Koliko je krvi proliveno? Koliko nevine djece, ena i starih ljudi je
ubijeno, osakaeno i protjerano iz svojih domova u ime El-Kaide? Da
li si sretan sresti Allaha sa ovim tekim bremenom na svojim ramenima?
Ono je zaista teko breme, najmanje stotine hiljada nevinih ljudi, ako
ne miliona. Kako moe to eliti kad zna da je Allahov Poslanik rekao:
Ko ubije vrapca bezrazlono, nai e ga na Sudnjem danu kako se ali Allahu:
Gospodaru moj! Ta osoba me je ubila bez razloga. Nije me ubila iz opravdanog razloga (iz potrebe).?
Naa vjera koja je dola da zatiti ivot vrapca, nikad ne moe prihvatiti ubijanje nevinih ljudi, bez obzira koje je navodno opravdanje
dato za to. Zar nisi itao da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Jednom je jedan od
poslanika sjedio pod jednim drvetom pa ga je ujeo mrav. Zbog toga, on je zapalio
itav mravinjac. Uslijed toga, Allah mu je objavio: Zato ne ubi samo jednog mrava? (Sahih Muslim). Allah je objavio tom poslaniku: ta? Samo zbog toga
to te je jedan mrav ujeo, ti si zapalio cijelu skupinu koja slavi Allaha! (Sahih
Muslim, 221). Ako je ovako u sluaju mravinjca, razmisli koliko mora
biti gore nanijeti tetu ljudskim biima?
Ko je odgovoran za sve one mlade muslimane, koji su u cvatu svoje
mladosti, noeni arom svoga uzrasta, zalutali na put za kojeg ne znaju
kuda vodi? Slika islama je danas iskrivljena. Ljudi irom svijeta govore
kako islam poduava da one koji ga ne prihvataju treba ubiti. Oni takoer
1

www.islamtoday.com. Dr. Selman b. Fahd el-Avde, generalni supervizor internet stranice


www.slamtoday.net i ugledni saudijski alim srednje generacije, 14. septembra 2007. uivo je
na televizijskoj kui MBC uputio otvoreno pismo Usami bin Ladenu.

317

Savremene muslimanske dileme

govore da sljedbenici selefijskog uenja ubijaju muslimane koji ne dijele


njihove poglede. No, stvarnost islama jeste da na Poslanik, s.a.v.s., nije
ubijao podmukle munafike u svojoj sredini iako mu je Allah objavio ko su
oni i informirao ga da su oni namijenjeni za najnie dubine dehennema.
Zato je suzdrao svoju ruku? Dao je slijedee objanjenje: Ne elim da
ljudi govore kako Muhamed ubija svoje drugove.
Brate Usama, ono to se desilo 11. septembra, a to smo odmah glasno
osudili, jeste ubistvo nekoliko hiljada ljudi, vjerovatno neto manje od tri
hiljade. To je broj onih koji su poginuli u avionima kao i u tornjevima.
S druge strane muslimanske daije, koji ostaju nepoznati i nezapaeni, su
uspjeli u upuivanju stotina hiljada ljudi na Islam, ljudi koji su otad upueni svjetlom vjere i ija su srca ispunjena ljubavlju prema Allahu. Nije li
razlika izmeu onog ko ubija i onog ko upuuje oigledna? Na Gospodar
nam govori: Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji
nered ne ini kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neiji ivot sauva kao da je svim ljudima ivot sauvao (El-Maide: 32). S druge strane, uputiti
jednu duu ka spoznaji i vjeri je jedno znaajno ostvarenje. To je neto to
e nam donijeti veliku nagradu.
Brate Usama, ta e se dobiti unitenjem itavih naroda, a to je ono
emu smo svjedoci u Afganistanu i Iraku? ta e se dobiti od potkopavanja
njihove stabilnosti i svake nade u normalan ivot? Tri miliona izbjeglica je
izbjeglo samo u Siriju i Jordan, da ne spominjemo one koji su pobjegli na
Istok i Zapad. Strava graanskog rata koji sada bijesni u Afganistanu i Iraku
ne donosi nikakvu radost muslimanima. Kada je Poslanik, s.a.v.s., uo o ovjeku po imenu Harb (to znai rat na arapskom), on je odmah promijenio
njegovo ime u neto drugo, jer je Poslanik mrzio rat. Allah kae: Propisuje
vam se borba, mada vam nije po volji! (El-Bekare: 216). Rat je neto prezreno i
emu se mora pribjei jedino kad je nuda i kada se ne moe nai drugi izlaz.
Ko e se okoristiti pretvaranjem drava kao to su Maroko, Alir,
Liban ili Saudijska Arabija, ili bilo koja druga drava u tu svrhu, u bojno
polje gdje se niko ne osjea sigurnim? Je li cilj da se doe do vlasti? Je li
to rjeenje za sve? Je li to plan, makar se mogao ostvariti samo koraanjem preko leeva stotina hiljada ljudi, policajaca, vojnika, civila i obinih muslimana? Mogu li se njihove smrti opravdati rijeima: Oni e na
onom svijetu biti oivljenu na onome na emu su njihova srca. Doista,
svi oni koji su ubijeni bie oivljeni na onom na emu su njihova srca.
318

ejh Selman el-Avde / OTVORENO PISMO USAMI BIN LADENU

Pitanje koje mi sebi trebamo postaviti je, meutim, u kakvom stanju


emo mi biti oivljeni? Kakve emo sebe nai kada sretnemo svoga Gospodara? Kako e biti za onoga koji ima sve te bezbrojne smrti na svojoj
dui, bez obzira elio on to ili ne.
Briga za dostavu poruke Islama ovjeanstvu je ta koja moe uticati na
druge i ubijediti ih. To je puno vea i tea briga od koritenja brutalne snage
i nasilja kako bi natjerao druge da slijede tvoju volju. Allah je poslao svoga
Poslanika, s.a.v.s., kao vodia ovjeanstvu, ne kao sakupljaa poreza, kao
to je Omer b. Abdulaziz imao obiaj rei. Ko je odgovoran, brate Usama, za
promicanje kulture tekfirenja (proglaavanja muslimana nevjernicima) koja
je razdvojila porodice i dovela do toga da sin svoga oca naziva nevjernikom?
Ko je odgovoran za njegovanje kulture nasilja i ubijanja to je dovelo do toga
da ljudi prosipaju krv svojih blinjih hladnokrvno, umjesto da njeguju duh
ljubavi i spokojstva kojeg bi muslimanska porodica trebala da ima?
Ko je odgovoran za mladie koji svoje majke ostavljaju uplakanim; koji
naputaju svoje supruge, ija se mala djeca bude svaki dan pitajui kada
e se babo vratiti kui? Kakav se odgovor moe dati, kada bi taj otac vrlo
mogue mogao biti mrtav, ili nestao i da niko ne zna za njegovu sudbinu?
Ko je odgovoran to zapadne vlade sprjeavaju svaki dobrotvorni projekat u svijetu, tako da su jetimi, siromani i potrebni irom planete lieni
hrane, obrazovanja i drugih esencijalnih potreba? Ko je odgovoran, brate
Usama, za punjenje zatvora muslimanskog svijeta naom omladinom, to
e proizvesti samo jo vie ekstremizma, nasilja i ubistava u naem drutvu?
Muhamed, s.a.v.s., je moj izvor rukovoenja, a nadam se i tvoj, pa je li
ono s ime je on doao nedovoljno za tebe? On je poslan kao milost cijelom
ovjeanstvu. Kae Allah: I Mi smo te poslali samo kao milost cijelom ovjeanstvu(El-Enbija: 107). Rije milost se ne moe nai u leksikonu rata. Gdje
je milost u ubijanju ljudi? Gdje je milost u bombardovanju naselja? Gdje
je milost u pretvaranju ljudi i naselja u mete? Gdje je milost u pretvaranju
mnogih muslimanskih zemalja u bojna polja? Poslanik, s.a.v.s., je stavio
cijelu Arabiju pod svoju vlast bez ijednog pokolja, uprkos svim bitkama
koje su pokrenute protiv njega. Broj ljudi koji je ubijen tokom dvadeset
i tri godine njegove misije je manji od dvije stotine ljudi. Broj muslimana
ubijenih od neprijatelja tokom tog vremena je mnogo vei od tog broja.
emu se stotinu ljudi u Aliru, ili duplo vie u Libanu ili u Saudijskog Arabiji nada kada izvode djela nasilja, ili kako oni kau, samoubi319

Savremene muslimanske dileme

lake napade? To su djela uzaludna. Recimo, isto hipotetiki, da ti ljudi


uspiju preuzeti vlast negdje u svijetu. ta tad? emu se mogu ljudi koji
nemaju ivotnog iskustva nadati da ostvare u sferi dobre vladavine? Ljudi koji nemaju znanja o islamskom pravu koje bi ih podralo na tome
putu i nemaju razumijevanje unutarnjih i meunarodnih odnosa? Je li
Islam samo oruje i municija? Jesu li vaa sredstva sama sebi postala cilj?
Ta ideologija koja je zarazila mnoge mlade ljude irom svijeta, je li ona
objava od Allaha o kojoj se ne moe postavljati pitanja ili ponovo promisliti?
Ili je samo rezultat ljudskih napora koji je podloan greci i samim tim popravljiv. Mnoga tvoja braa po Egiptu, Aliru i drugdje su uspjeli vidjeti kraj
ceste za tu ideologiju. Oni su shvatili koliko je ona destruktivna i opasna.
Oni su takoer snali smjelosti da objave u svojim pisanjima i uivo da su
bili u krivu i da je put na kojem su bili bio pogrijean put. Oni su priznali da
on ne moe voditi niemu dobrom. Zatraili su Allahov oprost za ono to je
prolo i izrazili su svoje iskreno aljenje za ono to su uradili.
Koliko je onima koji imaju neustraiva srca potreban i neustraiv um!
Jesi li uo glasove pobonih uenjaka, onih koji oboavaju Allaha danju i
noi i koji su puni brige prema Allahu, zar ih ne uje kako plaui govore
iste rijei koje je Poslanik, s.a.v.s., koristio kada je Halid b. Velid, glavni komandant u njegovoj vojsci, pogreno postupio: O Allahu! Ja se ograujem od
onoga to je Halid uradio. Te iste rijei jo uvijek odjekuju nakon 100 godine
u plau islamskih uenjaka: O Allahu! Ograujemo se od onoga to Usama
ini, i od onih koji se s njim identificiraju ili rade pod njegovim bajrakom.
ivot, Usama, ne bi trebala biti samo jedna lekcija. Moramo se suoiti sa
brojim lekcijama u naem ivotu, i te lekcije su veoma raznovrsne. Ja nisam
razliit od mnogih drugih ljudi koji su zabrinuti zbog muslimanskih pitanja.
Srce me boli kada pomislim na broj mladih ljudi koji imaju potencijal, koji
bi mogli dati tako velik i originalan doprinos drutvu, koji imaju da ponude
toliko toga konstruktivnog i pozitivnog, a koji su pretvoreni u ivue bombe. Evo kljunog pitanja na koje mora odgovoriti i koje drugi imaju pravo
pitati: ta su sve ove duge godine patnji, tragedija, suza i rtve ustvari donijele?
Molim Allaha da nas sve ujedini na istini i pravom putu. Molim Ga
da nas sve uputi na ono s ime je zadovoljan.

320

PLATFORMA ISLAMSKE
ZAJEDNICE U BiH ZA DIJALOG1
NACRT

I. Islamska zajednica i meuvjerski dijalog


Polazei od konstitutivne i interpretativne tradicije muslimani u


svojoj vjeri i praksi od vremena Poslanika, a.s., do danas priznaju
prava drugima na slobodno vjerovanje i manifestiranje vjere. To
pravo im je dao Uzvieni Bog, jedno je od zatienih vrijednosti
u erijatu, a primjenjivano je ovisno od drutvenih i historijskih
okolnosti u kojima su muslimani ivjeli sa drugima. Islamska zajednica (u daljnjem tekstu: IZ) se zalae da se pravo na slobodno
vjerovanje i manifestiranje religije jednako potuje na cijelome
teritoriju BiH;
Slobodno manifestiranje religije i potivanje drugaijeg uvjerenja i religijske prakse bitan je aspekt postizanja modernih demokratskih standarda i nastavljanje viestoljetne prakse u BiH u
kojoj su ljudi razliitih religijskih uvjerenja ivjeli i manifestirali
svoju religioznost;
IZ je otvorena za vjerski dijalog napose sa predstavnicima monoteistikih religija: kranstvom (kranskim denominacijama: pravoslavnom, katolikom i protestantskom) i judaizmom;
IZ je spremna voditi dijalog i sa novim (i brojano manjim)
vjerskim zajednicama u BiH;

1 Izvor: www.rijaset.ba.

321

Savremene muslimanske dileme


322

IZ nije spremna voditi dijalog sa zajednicama i pojedincima


koji vrijeaju i omalovaavaju islamsko uenje;
IZ smatra da je posebno vaan dijalog sa tradicionalnim crkvama i vjerskim zajednicama u BiH;
IZ smatra da se meureligijski dijalog u BiH moe odvijati na
razini obrazovnih institucija, na razini organizacionih jedinica
vjerskih zajednica i crkava, pojedinano izmeu imama i sveenika, vjernika itd.;
Dijalog moe biti organiziran putem simpozija, seminara,
okruglih stolova, tribina, javnih elektronskih i printanih medija, druenjem vjernika itd.;
Na akademskom nivou mogu biti tretirana sva vana pitanja iz
uenja vjere i vjerske tradicije, a na popularnom nivou treba tretirati pitanja koja su od opeg interesa za sve vjerske zajednice
i crkve u BiH;
U meuvjerskom dijalogu moraju se potivati prava drugih,izbjegavati negativan govor o drugima i afirmirati vrijednosti tolerancije i prakse komijskog suivota u BiH;
IZ smatra da svaka zajednica i crkva mora osuditi i sankcionirati
pojedince ili skupine iz svojih redova koji ire vjersku mrnju,negativno govore i omalovaavaju vjerovanja drugih ili potiu netoleranciju i netrpeljivost prema pripadnicima drugih vjera iliuvjerenja;
IZ smatra da se o svim pitanjima moe razgovarati, ali takoer
smatra da ne treba organizirati zajednike molitve pripadnika
razliitihreligija, s obzirom da su ta pitanja doktrinarnog i obredoslovnog, ane znanstvenog ili dijalokog karaktera;
IZ se zalae da se u obrazovnom sistemu vjerskih kola i fakulteta, ali i u udbenicima javnih kola ( u predmetima koji su
prikladni za to)uvrste programi o tradicionalnim vjerama, vjerskim zajednicama icrkvama u BiH, koje bi napisali predstavnici
svake zajednice, te nataj nain dali punu informaciju svim uenicima i studentima u BiHo toj vanoj temi;
IZ se zalae da se povremeno u nastavi na fakultetima angairaju

PLATFORMA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BIH ZA DIJALOG

profesori koji bi predstavili uenje svoje vjere, zajednice ili crkve odoktrinarnim pitanjima i pitanjima drugih u vlastitoj vjeri
i praksi;
IZ e nastaviti afirmirati vrijednosti meuvjerskoga suivota,
tolerancije, potivanja drugaijih uvjerenja, uvjerena da je to
putkoji BiH i njene graane moe pribliiti zemljama koje imaju visoknivo sigurnosti, stabilizacije i potivanja razliitosti u
drutvu.

II. Meunarodni odnos i, ljudska prava i nasilje


IZ BiH se zalae za mir u svijetu i rjeavanje svih sporova meudravama mirnim putem. Polazei od islamskog stava da sviljudi ine jednu zajednicu, IZ odluno osuuje svaku agresiju,
hegemoniju i iskoritavanje siromanih od strane monih.
Kao to u okviru pojedinih drava smatra kljunim osiguranje
vladavineprava, IZ, isto tako, naglaava potrebu da meunarodni
odnosibudu podvrgnuti meunarodnom pravu. Oekujemo da
muslimanskinarodi svijeta daju svoj puni doprinos daljem razvoju
meunarodnogprava i u njega unesu principe i vrijednosti islamskog uenja.
IZ takoe podrava potrebu ubrzanog rada na globalnoj zatitiljudske okoline, kao zajednikog dobra koje je Uzvieni Bog
dao ljudskoj zajednici kao amanet.
Zatita ljudskih prava predstavlja jednu od najznaajnijih tekovina savremenog pravnog razvoja a meunarodne kodifikacije
visokadostignua koja treba da se prevedu u nacionalna zakonodavstva i stvarni ivot. IZ posebno naglaava neophodnost
punogostvarivanja i zatite slobode vjere ili uvjerenja i uklanjaju
svihoblika diskriminacije, posebno na ovom osnovu.
U toku napora za ostvarivanje ljudskih prava i sloboda neophodno je nastupati principijelno a ne da se ova borba pretvori u
323

Savremene muslimanske dileme

sredstvo vanjske politike pojedinih drava i selektivno primjenjuje radi vlastitih interesa.
IZ odbacuje i osuuje upotrebu nasilja. Ovo je posebno vano podcrtati u nae doba kada se pojedinci, grupe i drave, nekada i sa
pozivanjem na vjeru, koriste terorizmom radi ostvarivanja svojih
politikih ciljeva. Terorizam, shvaen kao ilegalna upotreba sile
usmjerena protiv zabranjenih ciljeva ili uz koritenje zabranjenih
metoda, predstavlja u miru ono to je ratni zloin u ratu. Sve ove
vrste nasilja IZ odbacuje i smatra zloinima kanjivim i po Bojemi
po ljudskom pravu. IZ takoe osuuje i dravni terorizam, koji
sobzirom na dravni monopol sile, moe imati teke posljedice.
IZ posebno osuuje pojedince ili grupe koje se pozivaju na islamu vrenju teroristikih akata. Oni ne predstavljaju islam niti
muslimane svijeta i svojim aktima pored nasilja nad rtvama
svojih akata vre i nasilje nad muslimanima i islamom. Uzroke
terorizma ove vrste treba utvrditi i njima se baviti u borbi protiv
terorizma.Sama ta borba mora se voditi zakonitim sredstvima.
IZ osuuje i pojave islamofobije koje generiraju neodgovorni
politiari ili mediji na Zapadu. Poznato je kakve su katastrofalne posljedice u prolosti proizvedene putem predrasuda, teorijazavjere i navodima o odgovornosti cijelih etnikih ili vjerskih grupa. Neophodno je uvijek individualizirati odgovornost
i initi razliku izmeu jednog uenja i njegovog iskrivljavanja.

III. Bosna i Hercegovina: prolost i budunost


a. Rat 1992.-1995.: njegova narav i uzroci

324

Interes muslimana Bosne i Hercegovine bilo je njeno ouvanje unutar konfederativne Jugoslavije i zato su njihove voe do
krajapokuavali spasiti Jugoslaviju. U rat su uli preko volje, nespremnii velikim dijelom iznenaeni i zateeni, to objanjava
veliki broj rtava meu njima posebno u prvim mjesecima rata.

PLATFORMA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BIH ZA DIJALOG

Rat 1992.-95. je po svojoj naravi bio prvo jednostrana a jedno


vrijeme i dvostrana agresija sa elementima graanskog rata kojije potpaljen iz susjednih zemalja. Rat su izazvali velikodravni projekti politikih elita susjednih zemalja iji su zagovornici
meu politiarima, vojnicima, akademskim, univerzitetskim
i kulturnim radnicima te novinarima i vjerskim slubenicima
javnosti dobropoznati. U ovom ratu vjera jeste bila zloupotrijebljena ali on nije bio vjerski jer on nije voen radi prevjeravanja
ve radi unitenja prije svega muslimana.
Objanjavanje rata stoljetnom mrnjom je znak intelektualne
lijenosti ili pogrene informiranosti jer niti su za genocid i masovne pokolje potrebna stoljea mrnje niti su ona prepreka suivotu(EU).
Iako su sva tri velika naroda u BiH uestvovala u ovome ratu
oni nisu jednako odgovorni za njega jer rtva i zloinac se ne
mogu izjednaavati samo po osnovu toga to nose oruje. Zlikoveva upotreba oruja je nelegitimna dok rtva ima ljudsko i
Boije pravopa i obavezu da se brani. Izjednaavanje krivice je
najvea uvreda zadesetine hiljada muslimanskih rtava, meu
kojima je mnogo djece, ena i starijih civila ije su kosti vie
puta prenoene po bosanskim jamama i zabitima. Izjednaavanje krivice je najvea greka nekih svjetskih politikih krugova
u Bosni i ujedno posljednja strategija lokalnih advokata opakih zloina poinjenih 1992.-95. Pored toga to je nemoralno,
izjednaavanje krivice prijeti da nagradi zloin itako potakne
njegovo ponavljanje
Muslimani BiH su pretrpjeli najvee rtve u ovom ratu jer je
nad njima izvren sistematski zloin genocida i tzv. etnikog
ienja.Koncentracioni logori, masovna silovanja, progoni,
raseljavanje, ruenje njihovih vjerskih i kulturnih objekata te
opstrukcija povratka, povrata i obnove imovine i vjerskih objekata, te izvoenja zloinaca pred lice pravde samo su dio opeg
plana unitenja muslimana u cijelosti ili na veem dijelu BH
teritorije.
325

Savremene muslimanske dileme

Krivina odgovornost jeste individualna, ali politiku i moralnu


odgovornost snose svi oni koji su svojim glasovima na izborima,
javnim istupima, konzistentnim nijekanjem zloina, ili na bilo
kojidrugi nain cijelim tokom rata pomagali zloince ili to ine
i danas.
Za masovna ubijanja, silovanja, zatvaranja, muenja i ruenja
uperiodu 1992.- 1995. ne mogu se kriviti samo bivi komunistiki generali i oficiri. Za izvrenje masovnih zloina i njihovo
sistematsko zatakavanje bile su potrebne hiljade zloinaca-pojedinaca.
Srebrenica je velika mrlja na savjesti ne samo srpskoga naroda u
iizvan BiH i Srpske pravoslavne crkve ve i veeg dijela meunarodne zajednice i jednog dijela meunarodne javnosti.
Netanim smatramo tvrdnje da muslimani nisu poinili velike
zloine zato to nisu mogli. Uvjereni smo da je islam dao snaan
doprinos dase Bonjaci u proteklom ratu ponaaju drugaije od
ostalih.

b. Vjerske zajednice, crkve i rat


326

Nijedna vjerska zajednica nije bila spremna na ovaj rat i to


posebno vai za IZ. Ipak, smatramo da smo sveukupno asno
proli kroz njega. U ratu je ubijeno 13% imama to je najvei
postotak stradanjau bilo kojoj profesiji. Svakako da su razlike
postojale ne samo meu nego i unutar vjerskih zajednica kad
je ouvanje integriteta vjerskog slubenika u ratnim uvjetima
u pitanju.
Islamska zajednica priznaje da je bilo sluajeva kada su u ime
islama ili muslimana poinjeni zloini i protiv pravne radnje (kao
to su sluajevi Kazana, Grabovice, ..., te sluaj djelimine izgradnje damije u Bradini na privatnom zemljitu jednog Srbina).
Meutim, IZ je uvjerena da su to uvijek bili i ostali incidenti koji
nikada nisu postali politikom i pojavom. IZ je posebno ponosna
to nije bila ukljuena u djela poticanja i zatakavanja zloina ka-

PLATFORMA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BIH ZA DIJALOG

kva su odvoenje ostataka miniranih i zapaljenih vjerskih objekata, izmjetanje masovnih grobnica, izgradnja vlastitih na mjestu
tuih vjerskih objekata, i sl.
Ruenje vjerskih objekata posebno je sramna stranica protekloga
rata. Iako su objekti rueni na sve tri strane nesumnjivo je da su
najvie stradali objekti IZ i to na nain koji se ne moe ni sa im
porediti. Njihovo ruenje, posebno u RS bilo je sistematsko tako
da je u tom entitetu Dejtonski sporazum uspravno doekala samo
jedna damija. Ukupno je od 1992.-1995. porueno 832 damije
i mesdida i oteeno jo 350 njih od ukupno 1700 damija i mesdida koliko je bilo 1990. godine. Brojni su i drugi islamski vjerski objekti porueni ili oteeni. Razmjere i sistematino struenja
damija, nain na koji je to injeno, pokuaji uklanjanja tragova,
izmjene urbanistikih planova, pokuaji brisanja sjeanja i historije, te ruenje damija u podrujima nezahvaenim ratnim dejstvima, govore o vrsti zloina: ruenje damija je bilo dio sistematskog
plana zatiranja muslimana BiH, odnosno genocida. Jedan ovjek
moe neopaeno zapaliti ili minirati damiju ili crkvu, ali ne moe
neopaeno i sam odvui ostatke ruevina, izmijeniti urbanistiki
plan i na tom mjestu sagraditi parking ili objekat svojevjere. Svi
pokuavaju preuveliati vlastito stradanje ali je nepobitna injenica da se 1995. pravoslavac imao gdje pomoliti i u Travniku, iu
Zenici, i u Tuzli i u Sarajevu, a da musliman nije imao gdje obaviti
dumu-namaz u Banjoj Luci, Prijedoru, Bijeljeni, Foi, Viegradu,... zapravo ni u jednom gradu u RS-u. Takoer, nije svejedno
dali su ti objekti rueni u zonama rata ili tamo gdje rata praktino
nije ni bilo: Banji Luci, na primjer. alosno je to pojedine vjerske
voe piu predgovore za knjige o sruenim vjerskim objektima
ukojima se iznose neistine ili poluistine iz kojih se moe razumjeti
da su crkve u Tuzli i Sarajevu granatirali muslimani, ba kao to
su sami napravili masakr na Markalama u Sarajevu ili na Kapiji u
Tuzli... Dezinformacije ove vrste grijeh su i zloin spram vlastitih
sljedbenika i uvreda za pripadnike drugih vjerskih zajednica.
Opstrukcija obnove vjerskih objekata je posebno sramotna i
327

Savremene muslimanske dileme

zabrinjavajua jer govori da su ruilake snage i danas izuzetno


jake. Zabrinjava to to je Visoki predstavnik morao intervenisati kako bi se ukinule administrativne zapreke obnovi vjerskih
objekata u RS-u.
Predlagali smo i dalje predlaemo da svaka zajednica popravi
onoto su njeni pripadnici sruili. To ima veze sa naim uvjerenjem da sve tri strane u proteklom ratu nisu jednako krive.
Vrijeme je i da se zauzme kritiki stav prema prolosti kada
suzvaninici crkava i danas dokazani ratni zloinci izjavljivali da
najblie sarauju i da nite ne ine bez meusobnog dogovora.
Umjesto toga, naalost, jo ujemo izjave visokih vjerskih zvanini kada se haki bjegunci kriju u njihovim molitvama.
IZ prihvata nadlenost suda u Hagu iako nije uvijek zadovoljna njegovim radom i presudama jer smatra da je Haki sud potreban radi
objektivnijeg utvrivanja istine. U BiH ubica jedne osobe dobija veu
kaznu nego sauesnici u genocidu u Hagu, no to je najbolja pravda
koja je za bosanske rtve agresije i genocida u ovom svijetu izgleda
mogua.
IZ prua materijalnu pomo optuenima pred sudom u Hagu
jer vjeruje da su ti optueni nevini dok se ne dokae njihova
krivica ijer eli da se svi optueni suoe sa istinom u Hagu.

c. Mir, pravda, pomirenje i suivot


328

Islamska zajednica u svom odnosu prema pripadnicima drugih


vjerskih zajednica slijedi kuransku uputu o ivotu u miru, pravdi i dobru sa svim ljudima dobre volje: Allah vam ne zabranjuje
da inite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zaviaja vaega ne izgone.
Allah zaista voli one koji su pravini. (Kuran, Mumtehine, 8)
Za uspostavu trajnog mira i pravde mora biti zadovoljena i istina prihvaena iako se mir moe uspostaviti i prije zadovoljavanja pravde i potpunog prihvatanje istine.

PLATFORMA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BIH ZA DIJALOG

Suenje ratnim zloincima je preduvjet da se zloini ne ponove. Ne budu li zloinci osueni, i ne bude li zloin neutralisan
povratkom ljudi na njihova ognjita i ponovnom izgradnjom
imovine i vjerskih objekata, budue generacije potencijalnih
zloinaca bi mogle zakljuiti da se zloin isplati i ponovo posegnuti za istim metodama. Jedino pravedno kanjavanje zloina moe prekinuti zaarani krug zla koji nam donosi nasilje
svakih par decenija. Zarad budunosti zloin iz prolosti mora
biti kanjen. Molitve i verbalna izvinjenja pravdu ne mogu nadomjestiti.
Bilo koja komisija za istinu mora poi od injenica utvrenih u
Hagu i masovnih grobnica i njen rad mora biti komplementaran,
a ne alternativan, radu Hakoga i drugih sudova za procesuiranje
ratnih zloina.
Verbalno izvinjenje nije dovoljno za pomirenje. Njemu moraju
prethoditi ili ga propratiti obeteenje rtava, povratak raseljenih,povratak i obnova oduzete i sruene imovine i vjerskih objekata, te obnova mostova meu ljudima i uzajamno pratanje.
Pomirenje i pratanje ne smiju biti na tetu prava na sjeanje.
Otuda su sramni zahtjevi da se iz udbenika vjeronauke izbace
slike poruenih damija Ferhadije u Banjoj Luci i Alade u Foi.
Pomirenju, dijalogu i suivotu u multikulturalnoj Bosni nema alternative i u tom je uloga vjerskih zajednica i crkava iznimno velika. Dijalog i suivot nisu naa taktika niti intelektualna nasladave strateko
opredjeljenje jer u njima vidimo jedini nain svoga opstanka. Za pomirenje je potrebna hrabrost iji je prvi znak prestanak nijekanja zloina. alimo to je genocid u Srebrenici nijekan sve dok OHR nije
na silu iznudio priznanje da se ondesio. Akcija pravosudnih i drugih
organa i institucija RS i BiH po Izvjetaju komisije za Srebrenicu tek
treba da uslijedi.
IZ-u zabrinjava to to i dan-danas neki visoki vjerski zvaninici
koriste jezik mrnje. Jo uvijek ujemo visoke crkvene zvaninike kako govore da muslimani smrde, da su Turci, teroristi, itd.
Mnogo je govora o islamizaciji Sarajeva i Bosne, te o eksploziji iz329

Savremene muslimanske dileme

gradnje damija. Pri tome se redovno preuuje da je dobar dio RS


sistematski oien od muslimana i da ti ljudi nemaju kud nego
u Sarajevo i druge gradove Federacije BiH. Za razliku od Srba iz
Vogoe, Ilide, Grbavice i drugih sarajevskih naselja koji su dobrovoljno na poziv svojih voa otili iz Sarajeva nakon potpisivanja
Dejtona, ti muslimani su bjeali ispred sigurne smrti. Pokuaj da se
vrate na svoja ognjita kotao je 60-ak njih ivota ukljuujui esnaestogodinju Melihu Duri iz Vlasenice koju je uljeto 2001. ubio
snajperista u Vlasinici dok je s ocem gledala TV. Policija nikad nije
rasvijetlila ovo ubistvo, kao ni ubistvo Murata Badia koji je ubijen
7. maja 2001. kada je trebao bit postavljen kamen temeljac za obnovu Ferhadije damije.
Kod nekih pripadnika drugih vjerskih zajednica postoji i neopravdani strah od rekonstrukcije i gradnje damija. IZ tvrdi
da u BiH ne postoje politike ni inat damije ve da se one
grade zbog stvarne potrebe vjernika za molitvenim prostorom.
Posjete damijama petkom u podne najbolje e pokazati takvu
potrebu.
Povratak raseljenih na njihova ognjita je pravo raseljenih a obaveza svih nas je da im pomognemo u ostvarenju toga prava.

d. Mjesto vjere i vjerskih zajednica u bosanskom drutvu


330

IZ je svojim dosadanjim radom i angamanom pokazala dase zalagala i da e se zalagati za multireligijsku, multietniku, demokratsku Bosnu koja jeste graanska sa punim potivanjem slobode
vjere, nezavisnosti i odvojenosti vjerskih institucija oddrave te graanskim statusom koji nije vezan za vjersku pripadnost. IZ ne prihvata interpretaciju po kojoj se sekularna drava svodi naodvajanje
vjerskih institucija od drave bez garantiranja vjerskih sloboda kako
pojedinanih tako i kolektivnih i praktikovanja vjere u privatnom
i javnom ivotu. IZ se otvoreno protivi svakom fundamentalizmu
pa i onom islamskom, katolikom, pravoslavnom, sekularistikom
i liberalnom.

PLATFORMA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BIH ZA DIJALOG

IZ-u posebno zabrinjava uspon agresivnog sekularistikog ili


laicistikog fundamentalizma u izjavama nekih politiara i posebno nekim javnim glasilima iju iskljuivost i netoleranciju
svakodnevno osjeaju posebno vjernice muslimanke ak i u sredinama koje se najee imenuju islamskim.
Radom na Zakonu o slobodi vjere i pravnom poloaju crkava
i vjerskih zajednica u BiH vjerske zajednice i crkve u BiH su
pokazale da mogu zajedniki djelovati na dobrobit svih. Podjednako je ohrabrujua saradnja o pitanju vjeronauke.
IZ dijeli zabrinutost lidera drugih vjerskih zajednica za javni moral
i tradicionalne vrijednosti u naem drutvu. Nastojanje vjerskih
voa da zatite prava vjernika ili da dignu glas protiv nemorala
nikako se ne moe smatrati njihovim neprimjerenim mijeanjem
u politiku.
Vjeronauka je pravo vjernika sve dok se u udbenicima i na nastavine vrijeaju osjeanja drugih uenika.

e. Ostala pitanja

IZ se zalae za naturalnu restituciju gdje god je ona mogua,


odnosno za pravinu nadoknadu. Restitucija je jo jedan projekatna kojem vjerske zajednice mogu uspjeno suraivati.
Muslimani su od 11. septembra 2001. postali deurni krivci i teroristi iju krivicu nije potrebno dokazivati. Vie puta su od najviih vjerskih i policijskih zvaninika optuivani za zloine koje nisu
poinili i niko im se nikada nije izvinio. Svaki incident makarto
bila runa rije ili grafit na zgradi se koristi za obnovu napada
i kriminaliziranje muslimanske solidarnosti. Islamska zajednica
osuuje sve takve, pa i najmanje napade na pripadnike drugih
vjerskih zajednica. Istovremeno IZ je prestala voditi kampanju o
takvim sitnim napadima na svoje pripadnike jer ne moe da rijei
velike probleme kakvi su uklanjanje crkava sa temelja damija,
povratak oduzete imovine, isl. IZ se zalae za objektiviziranje optubi i krivice. Vjerujemo da bi jedna takva operacija pokazalada
su muslimani BiH najmanje odgovorni i za ratne i za postratnezloine i prekraje.
331

SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI


Fuad Sedi i Izet Terzi

Bismillahi-rrahmani-rrahim!
Svjedoci smo da se Bosna i Hercegovina, kao i ostali dijelovi Balkana
u toku posljednjih ratnih zbivanja, kao i u postratnom periodu, nala
na udaru razliitih razumijevanja vjere islama i prakticiranja vjerskih
propisa. To je donekle i razumljiva pojava s obzirom na prisustvo muslimana iz drugih podneblja koji su svojim prisustvom eljeli pomoi
muslimanima u najteim danima. Ti ljudi su uglavnom bili pripadnici
drugih islamskih pravnih kola (mezheba) i njihovo mijeanje sa naom
omladinom rezultiralo je zbunjenou i nejasnoama u razumijevanju
pojedinih vjerskih propisa. Vjerovatno je, u tom kontaktu sa naom
sredinom, nedostajalo mudrosti i primjenjivanja opepoznatih pravila u
pozivanju u islam, davetu. Trebalo je imati na umu da islam ovdje postoji nekoliko stoljea, da je tu bilo i uleme, uenjaka, medresa i ostalih
vjerskih institucija koje su uvale i njegovale emanet vjere, koji su preuzeli od svojih prethodnika. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu
kae: Stanovnici Meke najbolje poznaju svoje podruje i svoje prilike. Tako isto
i muslimani naih podruja bolje poznaju nae podneblje, nae prilike i
nae probleme, kao i mogua rjeenja za njih.
Takoer se morao uzeti u obzir i period razliitih sistema koji su
vladali ovim prostorima, pogotovo onih pedesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, kada je vjera marginalizirana i stavljana u drugi plan.
Svjesni smo da su se tokom tog tekog perioda u vjeru moda i uvukle
neke novine koje nemaju osnovu u vjeri, ali to razumijevamo kao rezultat truda na ouvanju bilo ega to ima veze sa vjerom, nainom ouva333

Savremene muslimanske dileme

nja veze izmeu ljudi i Boga, koji moda i nije bio najadekvatniji, ali je
u tim prilikama vjerovatno bio jedini, da bi se vjera sauvala.
Treba imati na umu i to da je unoenje razdora meu muslimane, njihovo meusobno zavaanje i razbijanje njihovog jedinstva i sloge taktika njihovih neprijatelja, koji ih na drugi nain ne uspijevaju
nadvladati. Naalost, u tome su nekad manje, nekad vie i uspijevali.
Tako su se pojavili novi pravci, nove sekte i nova tumaenja islamskih
propisa, koji i danas egzistiraju meu muslimanima. Njihovi pogledi i
tumaenja ponekad ne samo da nisu bili u skladu sa glavnim izvorima
nae vjere, Kuranom i Hadisom, ve je bilo i oprenih stavova i raznih
novotarija koje su se uvukle u propise nae vjere. Te nalete i pokuaje
udaljavanja od glavnih izvora svoje vjere, muslimani su, hvala Bogu, u
najveem broju odbacili i ostali na kursu pravog puta i ivota u okrilju
svoje iste vjere.
Jedna od muslimanskih skupina koje su se pojavile u posljednjem
ratu i iza njega u Bosni i na Balkanu je ona koja je prihvatila stavove
drugih mezheba, ili bolje reeno formirala vlastiti mezheb, koji uveliko
odstupa od tradicionalnog hanefijskog mezheba, koji je ve ustaljen i
stoljeima prihvaen na ovim prostorima. Sve to izazvalo je brojne probleme, polemike, uznemiravanja i razdor ionako krhke zajednice muslimana. O tome se mnogo pisalo, prialo, polemisalo i sukobljavalo i
tako su se irili smutnja i nered meu muslimanima. Sve ta deavanja
meu nama, koja jo uvijek traju, nisu doprinijela jaanju i irenju islama. Naprotiv, izazvala su nove podjele i razilaenja, te sukobe i najee
verbalne obraune meu muslimanima, naalost ak i u damijama.
U ovim skupinama ima veliki broj estitih, pobonih i dobronamjernih mladia muslimana, koji se maksimalno pridravaju propisa svoje vjere islama i uvaju se zabrana, harama. Radi njih, radi ouvanja zajednice
muslimana je i ovo obraanje i pisanje, krajnje dobronamjerno i samo u
ime Allaha, da pomognemo savjetom jedni drugima, jer je vjera savjetovanje, kako je rekao i poslanik Muhammed, s.a.v.s. elimo da naoj omladini ukaemo da nije ispravno samo ono to im se iz takvih krugova nudi,
nego da je naa vjera vjera samilosti, blagosti i uzajamnog uvaavanja,
kako nas je uio onaj koji je poslan cijelom ovjeanstvu, a na iju praksu
334

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

se skoro svi pozivamo. Muhammed, a.s., je poslan kao milost svjetovima i


on je, uistinu, bio Allahova milost koja je hodila po Zemlji i koji je svojim
rijeima, izmeu ostalog, ukazao kako se lijepim ahlakom dostiu najvii
dennetski stepeni. U tom duhu na narednim stranicama emo pokuati
ukazati na neka shvatanja i postupke koji nemaju opravdano uporite u
naoj lijepoj vjeri, ali zato imaju kobne posljedice po jedinstvo nae muslimanske zajednice.

Neklanjanje u demaatu za postavljenim imamom

Jedno od pogrenih i neispravnih shvatanja pojedinaca je i shvatanje da


nije dozvoljeno klanjati za pojedinim imamima, ni dumu-namaz ni
ostale namaze. Taj svoj stav oni opravdavaju nedostacima, manjkavostima, bidatima (novotarijama) koje taj imam, po njihovom ogranienom
shvatanju, ima kod sebe, a koje ga ine nedostojnim imamske dunosti.
Oni smatraju da klanjanje za takvim imamom nije ispravno i da takav
namaz nije primljen. Kao rezultat toga imamo formiranje posebnih,
odvojenih demata, gdje oni klanjaju po sunnetu, ili u istim damijama klanjaju nakon obavljenog namaza i to je najgore, javno iznose
svoje miljenje, irei tako smutnju i dovodei i imama i dematlije u
nezgodnu situaciju. U zadnje vrijeme je takoer primjetno da denaze
pojedincima, njihovim istomiljenicima, ili lanovima njihovih familija, klanjaju iskljuivo oni, jer smatraju da su oni najbolji i najprei da
to obave, a ne dotini imam u tom mjestu, koji je postavljen od strane
najviih vjerskih instanci u naoj zemlji. Takoer se vrlo esto deava da
ovi ljudi nee uope da klanjaju danazu obinom svijetu, jer smatraju
da su oni slabi ili nikakvi muslimani.
Ovi pojedinci ili ne znaju, ili ne ele da znaju, da ovakvim postupcima dovode u pitanje ispravnost svog namaza i namaza onih koji se povode za njima. Toliko je hadisa u kojima Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na vanost zajednikog klanjanja, odravanja jedinstva i sloge u
dematu. Ne treba oni da brinu za ispravnost namaza, jer je to Poslanik,
s.a.v.s., jo davno zagarantovao dematlijama, pa ak i kada bi bilo nekih
335

Savremene muslimanske dileme

nedostataka i manjkavosti kod imama. Prvenstveno je imam odgovoran


za svoj namaz i za namaz onih koji su iza njega, jer ako on pogrijei, dematlije imaju sevap i namaz im je ispravan, a imam je grjean, kao to
stoji u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a.: Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
Imami e vam klanjati, pa ako to obave kako treba, imat ete nagradu i vi i oni, a
ako oni pogrijee, vi ete imati sevap, a oni e snositi grijehe.1 Navedeni hadis se
odnosi na klanjanje u odreeno namasko vrijeme, ali i na sve drugo to
se tie zajednikog obavljanja namaza. Ibnul-Munzir kae: Ovaj hadis
pobija miljenje onih koji smatraju da neispravnost namaza od strane
imama prelazi na one koji su klanjali za njim. Muhelleb kae: Ovaj
hadis ukazuje da je dozvoljeno klanjati za bogobojaznim imamom, a i za
onim koji je grjenik, pogotovo ako bi se bojali njegova zla.2 U drugom
hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., kae:
Boriti se na Allahovom putu je vaa obaveza sa svakim pretpostavljenim, bio on
dobroinitelj ili grjenik, pa makar inio i velike grijehe. Duni ste da klanjate u
dematu za svakim muslimanom, bio on dobroinitelj ili grjenik, pa makar inio
i velike grijehe. Klanjati denazu-namaz duni ste svakom muslimanu, bio on dobroinitelj ili grjenik, pa makar inio i velike grijehe.3
Prenosi se takoer da je Hasan el-Basri upitan o klanjanju za imamom koji ini neke novotarije (bidate), pa je Hasan rekao: Ti za njim
klanjaj, a on je odgovoran za svoju novotariju.4 Ovu predaju je Buhari
spomenuo u poglavlju Klanjanje za imamom koji kod sebe ima neku
novotariju. Na istom mjestu Buhari biljei da je Ubejdullah ibn Adijj
ibn Hijar doao kod Osmana, r.a., kada je bio opkoljen od strane onih
koji su unosili smutnju i razdor u islamskom drutvu. On ga je tada
upitao: Ti si na imam a zapao si u situaciju u koju si ve zapao, nama
kao imam klanja neki ovjek koji je upleten u ovu smutnju, pa se mi,
klanjajui za njim nelagodno osjeamo, pa ta da radimo? Osman mu
odgovori: Namaz je neto najbolje to ljudi mogu obavljati, pa ako
1
2
3
4

Hadis je sahih, a biljei ga Buhari 2/187 (654).


Pogledaj El-Feth, 2/188.
Hadis je zabiljeio Bejheki u uabu l-imanu, 7/3.
Ovu predaju biljei Buhari u Babu imameti meftun ve l-mubtedi, pogledaj El-Feth, 2/188
(659), poglavlje u Knjizi o ezanu. Ibn Hader kae da je Seid ibn Mensur ovu predaju zabiljeio sa svojim senedom.

336

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

ljudi ine dobro, ini ga i ti sa njima, a ako oni ine loe, ti se kloni njihovih loih djela.5 Ibn Hader kae: Iz ovoga vidimo da Osman nije
tog imama spomenuo ni po emu loem, nego je rekao da je to njegovo
klanjanje najbolji posao... Takoer, njegova izreka ukazuje na vanost
zajednikog klanjanja, pogotovo ako ima smutnje i nereda, da se demat ne bi jo vie razjedinjavao.6 Ove izreke i postupci nam dovoljno
govore o vanosti uvanja demata, zajednikog klanjanja, pa ak ako bi
i bilo nekih nedostataka kod imama.
Poznat je sluaj ashaba Ebu Seida el-Hudrija sa Mervanom, Mauvijinim namjesnikom u Medini, koji je htio da bajramsku hutbu odri
prije klanjanja bajram-namaza, kako bi natjerao ljude da sluaju njegovu hutbu. S obzirom da sluanje hutbe nije vadib, po miljenju nekih
uenjaka, ljudi bi se razilazili odmah nakon namaza i ne bi sluali hutbu.
Ovaj namjesnik je na ovaj nain htio natjerati ljude da sluaju hutbu.
Ebu Seid ga je upozorio i rekao mu da je ispravno prvo klanjati bajram,
pa onda drati hutbu. Mervan se na to ogluio i uradio je onako kako
je naumio.7 Takoer emo navesti i sluaj drugog ashaba, Velida ibn
Ukbeta, Osmanovog, r.a., namjesnika u Kufi, koji se napio i tako u
pijanom stanju klanjao sabah-namaz kao imam ljudima. Kada je nakon
dva rekata predao selam, upitao je prisutne: Hoete li jo koji rekat da
vam dodam? Velid je bio Osmanov brat po majci i njegov namjesnik
u Kufi pet godina. Kasnije su ljudi obavijestili Osmana o tom sluaju i
kada je naao nekga da to posvjedoi, naredio je da se Velidu udari etrdeset udaraca biem zbog tog prekraja.8
Ove primjere sam naveo da ukaem na situacije u kojima su se nalazili ashabi i tabiini, koji su prisustvovali ovim dogaajima a ni za jednog
se ne kae da je napustio namaz i da nije klanjao za imamom, niti da
je ponovo klanjao dotini namaz. Kod nas se, pak, nekada zbog nebitne sitnice prigovara imamu, njegovom vjerovanju (akaidu), o njemu se
svata pria, pa to sve uzimamo kao opravdanje da za njim ne klanjamo.
Hvala Bogu, jo nigdje se nije ulo da je neko imamio a bio u pijanom
5
6
7
8

I ovo je zabiljeio Buhari na istom mjestu.


Pogledaj El-Feth 2/188.
Ovo je zabiljeio Buhari u svom Sahihu, pogledaj El-Feth, 2/49 (956), Kitabu l-idejn.
Ovaj sluaj je zabiljeio Buhari, pogledaj El-Feth, 7/53 (3696).

337

Savremene muslimanske dileme

stanju, niti je neko pokuao da odri hutbu prije bajram namaza. Ako
su ashabi, r.a., sve ove postupke tolerisali i za tim ljudima klanjali, elei
na taj nain da ouvaju demat i zajednicu, kako mi sebi onda uzimamo
za pravo da ne klanjamo za naim zvaninim imamima!?
Evo jo jednog primjera iz kojeg vidimo da su ashabi uvali demat
i zajednicu muslimana. Poslanik, a.s., je najavio da e doi vrijeme pa e
halife kasniti sa ikindijskim namazom. Na to ga ashabi upitae kako e
tada postupati. On im ree: Kod kue klanjajte ikindiju na vrijeme, a kada
zaui ezan, idite u damiju i klanjajte skupa sa svijetom. Nikom od njih Poslanik nije rekao da ne klanja za takvim imamima, niti da prestane odlaziti
u damiju, nego ih savjetuje da ouvaju zajednitvo javnog klanjanja u
damiji. Drati se zajednice i ne razdvajati se od svoje odabrane skupine
je kuransko naelo koje je izraeno u slijedeem ajetu: vrsto se drite za
Allahovo ue i ne razjedinjujte se!9
Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Imat ete emire (pretpostavljene) sa kojima e vaa srca biti zadovoljna i njima ete teiti, a zatim e nad vama zavladati emiri koje e vaa srca prezirati a od
njihovih postupaka e vam se koa jeiti. Neki ovjek upita: Hoemo li se
boriti protiv njih?10 Poslanik, s.a.v.s., odgovori: Neete dok god obavljaju
(i ne spreavaju) namaz. Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ko kod svoga emira (pretpostavljenog) vidi neto to ne
valja, neka se strpi (osaburi), jer ko god napusti zajednicu (demat) koliko je jedan
pedalj, pa tako umre, umro je dahilijetskom smru.11
U svim situacijama treba uvati zajednitvo i biti pokoran svome
pretpostavljenom. U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kae:
Treba da bude posluan svome pretpostavljenom, kada si raspoloen i kada si
neraspoloen, kada si u tekoj i u lahkoj situaciji i trebada mu daje prednost nad
sobom.12 Enes, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Budite posluni i pokorni pa makar va pretpostavljeni bio abesinski rob, sa
malom crnom glavom!13 Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovu obavezu je spome9
10
11
12
13

Sura Ali Imran, 103


Hadis je zabiljeio Bejheki u uabu l-imanu 6/64.
Hadis je zabiljeio Buhari.
Hadis je zabiljeio Muslim.
Hadis je zabiljeio Buhari.

338

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

nuo i u svom obraanju na Oprosnom hadu, gdje je, izmeu ostalog,


rekao: Budite pokorni svojim emirima, ui ete u Dennet Vaeg Gospodara.14

Novotarije i njihovo razumijevanje kod nas

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u nekoliko hadisa upozorio svoje sljedbenike


da se uvaju bidata, tj. novotarija u vjeri, jer novotarije odvode u zabludu. To su oni postupci koji bi mogli rezultirati iskrivljivanjem istog
vjerovanja, traenjem pomoi od nekog drugog mimo Allaha. Meutim,
vrlo esto kao rezultat nepoznavanja osnovnih pravila pozivanja na dobro
i odvraanja od zla, i nerazumijevanja prioriteta u vjeri, imamo pogreno razumijevanje novotarija. Kod mnogih se javlja strah od moguih neislamskih natruha koje bi se mogle udomiti u islamu, pa odbacuju svaku
novinu i nazivaju je bidatom novotarijom. U takvoj opreznosti se nekad zna otii i predaleko, pa se, svjesno ili nesvjesno, prekorauju granice
nazivajui bidatom sve to nije u skladu sa neijim vlastitim vienjem
islama i erijata.
Da bi se moglo tano razluiti ta je novotarija, potrebno je baciti
vie svjetla na ovaj pojam.Jedinstven stav cjelokupne uleme ehli-sunneta
je da je zabranjena bilo kakva vrsta bidata (novotarije) u islamu ukoliko
ona i najmanje naruava sadraje nama poznatih imanskih i islamskih
artova. S obzirom da je islam cjelokupan ljudski sistem ivota, mogue
se susresti i sa novinama koje mogu biti ili u skladu ili u suprotnosti sa
islamskim pogledom na svijet.
Rije bidat u arapskom jeziku ima znaenje novine, tj. neega to
ranije nije postojalo. U Kuranu se govori kako su sljedbenici Isaa, a.s.,
pojaali svoj ibadet dotle da su, u elji da se to vie priblie Allahu d..
prekoraili granicu: A u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili,
dok su monatvo oni sami, kao novotariju, uveli. Mi ga nismo propisali, osim u
elji da steknu Allahovo zadovoljstvo, ali oni o njemu ne vode brigu onako kako
bi trebalo...15
14 uabu l-iman, 6/5
15 El-Hadid, 27.

339

Savremene muslimanske dileme

Ovdje je rije bidat navedena u pozitivnom znaenju, iako oni u isto


vrijeme dobijaju kritiku zbog toga to ne vode dovoljno rauna o svom
pojaanom ibadetu. Imam afi kae da se novotarija dijeli na pohvaljenu
i pokuenu. Ona koja je u skladu sa sunnetom Boijeg Poslanika, s.a.v.s.,
je pohvaljena, a ona koja je u suprotnosti sa istim je pokuena.16 Kao
primjer lijepe novotarije moe posluiti Omerova, r. a naredba., da ljudi
klanjaju teravih-namaz skupa, u dematu, pa kada ih je kasnije vidio kako
skupa klanjaju, rekao je: Divna li je ovo novotarija!17
Imam El-Gazali takoer kae da je zabranjena svaka novotarija koja
je u suprotnosti sa Kuranom i sunnetom, tj. erijatom, dok su neke novotarije proizvod i zahtjev vremena i potrebe ljudi.18 On takoer u svom
Ihjau navodi i neke stroge uvare od novotarija koji u njegovo vrijeme
nisu htjeli da ulaze i klanjaju u damiji, ukoliko je ona bila pokrivena bilo
ime osim hasurom. ta bi tek sada rekli za raznolike ilime i tepihe po
naim damijama, za lampu, sijalice i pozlaene lustere, za struju od koje
sija sva damija!?
Ibn Redeb el-Hanbeli kae da je novotarija sve novo to nema nikakvog utemeljenja u erijatu, a eli mu se pripisati, dok novotarije koje
nemaju ni utemeljenja, ni veze sa erijatom i nisu novotarije, makar
to one jeziki bile.19 Ibn Hader kae da je bidat neto novo to nije
postojalo ranije, a kada se spominje u domenu erijata, onda je ona
pokuena.20 U hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., rije bidat je navedena uvijek u negativnom kontekstu, dok su h. Omer, Ebu Umame i
Abdullah ibn Omer iznijeli i mogunost pozitivnog poimanja iste.
Savremeni alim i veliki savremeni autoritet u svijetu ejh El-Karadavi je jednom prilikom bio upitan: Da li je slikanje, odnosno fotografisanje haram, tj. novotarija? ejhov odgovor je bio neobian: Dok
neprijatelji snimaju i slikaju svaki pedalj zemlje Arapa i muslimana, mi
se bavimo takvim pitanjima! elei rei da je bavljenje i ovladavanje
naunim tehnikim dostignuima obaveza, a ne zabrana.
16
17
18
19
20

Fethu l-Bari, 17: 10.


Buhari, poglavlje o teravih-namazu, 1.
El-Gazali, El-Ihja, 2: 3.
Ibn Redeb, Damiul-ulum..., 160.
Ibn Hader, Fethu l-Bari..., 5: 156.

340

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

Organiziranje mevluda i slinih sveanosti

Islamska ulema se slae da je sveano obiljeavanje roenja (mevluda)


naeg Poslanika, s.a.v.s., neto novo i da toga nije bilo u njegovo vrijeme, pa ak ni u prva tri stoljea islama. Meutim, islamska ulema se i
razilazi u vezi s ovim pitanjem, pa jedni to nazivaju pokuenom novotarijom, a drugi pohvalnom novinom. Glavni argumenti onih koji se protive mevludskim sveanostima su da takvo neto nije postojalo u doba
Poslanika, a.s., ashaba, niti tabiina. Takav stav opravdavaju i rasipanjem
imetka (hrane) koja se tada koristi, zatim moguom upotrebom muzike i
mijeanjem mukaraca i ena.
Argumenti onih koji doputaju mevludske sveanosti su zasnovane na
tome da ne postoji nikakva erijatska striktna zabrana (tekstom Kurana i
hadisa) za takvo neto, dok upotrebom analogije nalaze dozvolu za taj in.
Ibn Hader kae da mevlud u sebi moe sadravati i pozitivne i negativne
stvari, pa ko se trudi i nastoji to provesti na vjerski ispravan nain, onda je
to dozvoljeno, a ako se tom prilikom upranjavaju zabranjene stvari, onda
je i sam mevlud zabranjen. Dokaz za dozvoljenu novotariju je uzeo iz
primjera Muhammeda, s.a.v.s., kada je vidio kako Jevreji Medine potuju
i slave Musaa, a.s., i poste auru, te je rekao: Mi smo prei Musau od Jevreja,
pa postimo i mi auru. Na taj nain je iskazao potovanje prema svome prethodniku i odobrio da i muslimani upranjavaju post aure.21
U dozvoljene sadraje mevludske sveanosti ulema ubraja sljedee:
iskazivanje zahvale Allahu, d.., uenje Kurana, hranjenje siromaha,
davanje sadake, uenje i citiranje pobonih pjesama, poticanje ljudskih
srca na dobro i sjeanje na Ahiret. U isto vrijeme to ne smije ii na utrb
farzova, obaveza, na nain da se misli da smo time ispunili svoje glavne
dunosti prema Stvoritelju, niti da se u slavlju pretjeruje. Ako je u pitanju sveanost koja e se pretvoriti samo u igru i zabavu, nedozvoljene
pjesme i sadraje, onda to ulema kategoriki zabranjuje.22
Dobronamjernost naeg naroda je rezultirala obiajem da se kod
nas u raznim prilikama, (kao to je enidba, roenje djeteta, useljenje
21 Ibn Hader, Fethu l-Bari, 3: 39.
22 Izzet Atijje, Bida, 417.

341

Savremene muslimanske dileme

u novu kuu i tome slino) organizira mevludska sveanost, kako bi se


tom inu dalo vjersko obiljeje i na taj nain izrekla zahvalnost Allahu,
d.., a ujedno i podijelila radost sa najmilijima. Tom prilikom se ui
Kuran, spominje Allah, d.., (ini zikr), donosi salavat na Muhammeda, s.a.v.s., iitavaju se i recituju stihovi koji govore o Poslanikovom,
a.s., ivotu, kao i drugi pouni sadraji u kojima se govori o vanosti
vjerskih obaveza i o tetnosti grijeenja. Treba podsjetiti da je organiziranje mevluda, u vrijeme komunizma, bio jedan od vrlo rijetkih dozvoljenih povoda okupljanja muslimana, gdje bi se ujedno odrao koristan
vaz.
Svakako treba upozoriti da miljenja onih koji smatraju da Poslanik
i njegova dua prisustvuju ovakvim sveanostima nisu tana i nemaju
nikakvo utemeljenje u vjeri. Takoer, ne smijemo dozvoliti da organiziranje mevluda bude naa jedina veza sa vjerom, a da se zapostavlja
namaz i drugi obredi nae vjere. Moda ba zbog ovakvih miljenja pojedinci tako otro kritikuju organiziranje mevluda, kao da su to skupovi u kojima se hule i psuju vjerske svetinje. Sveukupno, ini se da su
na prostoru BiH mevludi imali znaajnu ulogu u odravanju islama, a
Allah najbolje zna.

Koritenje tespiha i zajedniki zikr u namazu

Oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajedniki zikri


(tespih ini) i da se zajedniki ui dova. I nai stariji su lijepo govorili:
Kada se dije sijeno, treba lijepo dovriti, aludirajui time na tespihanje
i uenje dove nakon namaza. Meutim, jedan od novih pogleda koji
se kod nas nameu je etiketiranje ovog ina novotarijom, pa imamo
situacije kada neko mujezini da nee zajedniki da tespiha, smatrajui
da je tim inom upotpunio svoju vjeru. Nije nita drugo uradio osim
to je zbunio na narod i pokuao uvesti smutnju i razdor. Ako neko
ne eli da mujezini onako kako je uobiajeno, onda je bolje da se ne
uputa u mujezinjenje jer e tako samo poveati zbunjenost dematlija.
342

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

Imam Nevevi, poznati uenjak u komentaru Muslimovog Sahiha kae


da nema zapreke da se zajedniki obavlja zikr dok god imamo u damiji
nekoga koga tome treba poduiti.
Naa dosadanja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi
meu naim dematlijama koji e, ako nemaju u rukama tespih, i ako
im jo mujezin glasno ne kae ta treba da izgovaraju, samo utjeti. Pa
zato onda smeta da ljudi, ako im to olakava zikr, koriste tespih ili neko
drugo pomagalo? A ko hoe da zikri na prste, to je i bolje, neka tako
postupa, ali neka mu ne smetaju oni koji to rade pomou tespiha ili
kakvog drugog pomagala. Osim toga, tespih je kod nas oduvijek imao
vjersko obiljeje.

Razmicanje nogu u namazu

Safovi u namazu treba da budu ravni, popunjeni i ne smije ostati praznina meu klanjaima. Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: Poravnajte vae safove, jer ja vas uistinu vidim iza svojih lea. Dalje
Enes, r.a., kae: I mi bismo doticali jedan drugog naim ramenima i
naim nogama. Na kraju ove izreke u Meamerovoj predaji se dodaje i
ovo: ...a kada bi danas sa nekim tako postupio, odmaknuo bi se od tebe
kao neposluna mazga.23 Ovaj primjer sam naveo zbog toga da vidimo
koliko su ljudi jo u vrijeme ashaba i tabiina bili osjetljivi na ovakve
postupke (prislanjanje noge uz nogu), pa kakva je tek situacija sa naim
svijetom danas. Moramo razumjeti ljude i ne smijemo ih niim uznemiravati niti iritirati. Pogotovo vrlo esto vidimo da pojedinci toliko pretjerano pridaju vanost prislanjanju nogu jedne do druge, a istovremeno
naprave razmak izmeu njihovih ramena po desetak centimetara, to je
svakako pogreno.
Zapravo se esto deava da ljudi, kada se neko previe gura i stie
ih u safu, jednostavno izau iz safa i onda se opet nije nita korisno postiglo. Dakle, saf treba poravnati i niko ne smije nikog drugog na ovaj
23 Ovo je zabiljeio Buhari u svome Sahihu. Pogledaj El-Feth 2: 211 (725), Kitabul-ezan.

343

Savremene muslimanske dileme

nain provocirati i izazivati u namazu. Pokuajmo se to bolje skoncentrisati dok smo u namazu, jer nam se od tog namaza prima samo ono u
emu smo bili skrueni i skoncentrisani.

Obavljanje namaza po drugim mezhebima

Forsiranje drukijeg naina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u naoj sredini, nego je samo unijelo zabunu meu naim narodom. Treba imati na umu meusobno uvaavanje i potivanje uenjaka
razliitih mezheba. Prenosi se da je imam afi klanjao u Bagdadu, u blizini kabura Ebu Hanife, pa nije uio kunut-dovu na sabah-namazu, kao
to je to bila njegova uobiajena praksa i njegov stav. Kada su ga upitali
o tome, on je odgovorio: Pa zar ne zasluuje vlasnik ovog kabura (misli
na Ebu Hanifu) da bude potovan!? Imam afi je znao da je to sredina
u kojoj ljudi klanjaju po hanefijskom mezhebu i zbog toga je tako postupio, ne elei da unosi razdor i nesporazume meu ljude.
Ponekada vidimo pojedince koji, elei primijeniti neke hadise u
namazu, koji se koriste kao argumenti u drugim fikhskim pravcima, na
taj nain unose zabunu i remete ustaljeni nain klanjanja. Zaboravljaju
da je sloga i zajednitvo farz, a da su to stvari koje su sunnet, ili ak mustehab, samo pohvaljene. Od tih shvatanja je dizanje ruku prije i poslije
rukua, koje ima hadisku podlogu u drugim mezhebima, ali je ouvanje
nae sloge pree i vanije od toga.
Nekada pojedinci u damijama pokuavaju sve nas poduiti kako
se klanja vitr-namaz, da treba kunut-dovu uiti diui ruke i to poslije
rukua i tome slino. Oni zaboravljaju da je to samo jedan od naina
klanjanja vitr-namaza. Pa zar je to jedini ispravan nain, a ono kako su
nai dragi djedovi klanjali i kako danas milioni ljudi irom svijeta klanjaju, nije ispravno? Na ogranienost ovakvog razumijevanja vjere, kao
i upitnost ovakve namjere ukazuje i to da su zaboravili da je vitr-namaz
bolje klanjati kod kue i to na nain kako oni smatraju da je to najbolje,
a ne da ovako javno zbunjuju narod u damiji.
344

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

Dizanje ruku prilikom uenja dove i potiranje lica nakon


toga

Kod ovakvih pitanja se ne smijemo ograniiti samo na broure u kojima


su izneseni jednostrani stavovi pojedinih uenjaka. Da pogledamo ta se
govori u hadiskim zbirkama o ovom pitanju. Nije mi jasno zato pojedincima toliko smeta dizanje ruku prilikom uenja dove i zato to smatraju novotarijom, kada se kao primjer mutevatir hadisa navodi upravo
to da je Poslanik, s.a.v.s., dizao ruke prilikom uenja dove, u raznim
prilikama.
Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Molite Allaha dlanovima okrenutim prema nebu, a nemojte dlanove okretati
prema zemlji, a kada zavrite sa dovom, onda rukama potarite vaa lica!24 Ibn
Reslan, u komentaru Ebu Davudovog Sunena, kae: U ovom hadisu
imamo dokaz da je onome ko ui dovu i u njoj neto trai sunnet da
dlanove svojih ruku okrene prema nebu, a ako u dovi trai da se prekine
neko iskuenje (kao npr. kina dova, zbog sue), onda se ruke okrenu
prema zemlji. Ibn Reslan dalje nastavlja: ...Iz ovoga hadisa se zakljuuje da onaj ko je uio dovu, nakon dove potare svoje lice dlanovima...25
Hakim biljei slijedeu predaju u kojoj Poslanik, s.a.v.s., kae: Kada
ui dovu, okreni svoje dlanove prema nebu, a kada zavri sa dovom, onda svojim
dlanovima potari svoje lice!26
Omer ibn El-Hattab, r.a., kae: Kada god bi Poslanik, s.a.v.s., uio
dovu, nikada ne bi sputao svoje ruke dok sa njima ne bi potrao svoje lice.27
Takoer se u hadisu kae: Kada vjernik digne ruke prilikom uenja dove, Allah,
d.., se stidi da mu te ruke vrati prazne. Ako je ve u hadisu tako reeno, u
emu je onda zapreka da se sa tim bereketom na dlanovima potare lice,
nakon prouene dove. Poslanik, s.a.v.s., je takoer, u svojoj bolesti uio
na svoje dlanove sure (El-Felek i En-Nas) i onda bi tim dlanovima potirao
svoje tijelo. Kada je oslabio, onda bi to radila Aia, r.a., i potirala ga svojim
24
25
26
27

Hadis su zabiljeili Ebu Davud i Ibn Made.


Komentar Ebu Davudovog Sunena Ibn Reslana, 2/452.
Pogledaj Et-Telhisu l-habir Ibn Hadera, 1/250.
Hadis su zabiljeili Tirmizi 9/329 (3446) Ed-Davat, Hakim, Taberani i drugi.

345

Savremene muslimanske dileme

dlanovima. Dova nakon namaza se prima, pa je vrlo praktino da se tada


obratimo Allahu, d.., dovom i da tom prilikom dignemo ruke i nakon
toga njima potaremo nae lice.
Bez obzira to se u senedima nekih od ovih hadisa nalaze pojedini
slabi prenosioci, ipak metn, tj. tekst ovih hadisa dosee do derede dobrog, hasen-hadisa i nema nikakve zapreke da se po njima postupa, kako
to obrazlae veliki broj uenjaka u svojim knjigama. Moramo imati vie
razumijevanja za na narod koji je uobiajio na jedan nain klanjati, uiti
dovu i moramo obostrano imati vie razumijevanja i tolerancije, ali moramo izbjegavati i provociranje i uznemiravanje drugih, koji su pored nas.

Uvaavanje vjerskih autoriteta (uleme)

Obaveza nas vjernika je da cijenimo i uvaavamo nau ulemu, nae pretpostavljene i kada bismo kod njih zapazili neke greke. Nai prethodnici
su o tome vodili toliko rauna da su ak napisali i posebna djela u kojima
su govorili o potivanju i ophoenju uenika prema svojim uiteljima,
mlaih prema starijima itd. Pojedinci su sebi umislili da svijet poinje
od njih i da jedino oni pravilno primjenjuju islamske propise, a do tada
su to, kako oni kau: ...bili samo dahili i neznalice i tome slino. Ti
pojedinci nisu svjesni niti znaju cijeniti ono to su nai prethodnici, naa
ulema, uradili i koliko su se rtvovali na putu ouvanja emaneta vjere.
ta su sve podnosili kroz razliite sisteme koji su prohujali ovim naim
podnebljem. Vrlo esto se u zatvor ilo bez ikakvog razloga, ili zbog neke
izreke koja se mogla dvojako razumjeti. ivjeli su u sistemu u kojem se
zbog obinog dizanja ruku prilikom uenja Fatihe svojoj majci na denazi ilo na odgovornost, jer je to znailo opredijeljenost za vjeru islam.
A danas sreemo one koji smatraju da je dizanje ruku prilikom uenja
dove bidat, novotarija.
Ovakve osobe ne znaju uvaavati ni nae prethodnike, niti nau dananju ulemu i nae vjerske predstavnike. Oni smatraju da ine najvei
dihad kada o naim vjerskim predstavnicima svata govore. Zaboravljaju da im je vjerska obaveza poslunost i pokornost pretpostavljenom,
346

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

pa makar on bio abesinski rob, kako to u hadisu stoji. Na taj nain samo
ire smutnju i unose razdor meu muslimane. Allah, d.., nas poduava
kako se treba ophoditi prema onima koji su nas u vjeri pretekli i koji
su nam prenijeli emanet vjere, pa kae: Oni koji poslije njih dolaze,
govore: Gospodaru na, oprosti nama i brai naoj koja su nas u vjeri
pretekla i ne dopusti da u srcima naim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru na, Ti si, zaista, dobar i milostiv.28
Koliko se u islamu uvaava i potuje ulema i oni koji se bave naukom,
govore slijedei navodi. Ebu Derda, r.a., kae: uo sam Allahova Poslanika,
s.a.v.s., kako kae: Ko bude slijedio put traenja nauke, Allah e mu olakati put prema Dennetu. Zaista meleki postavljaju i prostiru svoja krila onome koji trai nauku
iz zadovoljstva s tim njegovim inom. Prednost uenog ovjeka nad pobonim ovjekom
je kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama. Za oprost grijeha uenjaku moli
sve to je na nebesima i na zemlji, pa ak i ribe u morskoj dubini. Uenjaci su nasljednici
Allahovih poslanika, a poslanici nisu u nasljedstvo ostavili ni zlatnika ni srebrenjaka,
nego su ostavili znanje, pa ko se toga prihvati, prihvatio se onoga to je najvrjednije.29
Osman ibn Affan, r.a., prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da
je rekao: Na Sudnjem danu za ljude e se zauzimati (efaat initi) poslanici, a.s., zatim uenjaci a zatim ehidi.30 Dabir ibn Abdullah, r.a.,
pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Ueni i pobonjak e biti proivljeni, pa e se pobonjaku rei da ue u Dennet, a
uenjaku e se rei da saeka dok se zauzme za druge ljude koje je poduavao dobru.31 Ebu Bekrete, r.a., prenosi da mu je Allahov Poslanik,
s.a.v.s., rekao: Budi uen, ili onaj koji trai nauku, ili onaj koji slua ili
onaj koji voli nauku, i nemoj biti peto, pa da bude upropaten.32 U
drugoj predaji jedan od prenosilaca kae drugom (Ubejd ibn Hammad
kae Atau): Teko onome kod koga ne bude ni jedna od tih osobina.
Ibn Mubarek je kazao: Za ispravno traenje nauke potrebno je
etvero: slobodno vrijeme, novac, pamenje i bogobojaznost.33 Katade
28
29
30
31
32
33

Sura El-Har, 10.


Hadis je zabiljeio Ebu Davud.
Hadis je zabiljeio Ibn Made.
uabu l-iman, 2/268.
Hadis je zabiljeio Taberani.
uabu l-iman, 2/272.

347

Savremene muslimanske dileme

kae: Od mudrosti je zapisano: Blago uenom koji govori i blago onome koji pomno slua.34 Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Ko bude traio nauku koja se trai u ime Allaha,
a on je bude traio radi dunjalukih interesa, nee osjetiti dennetskog mirisa.35
Dabir ibn Abdullah, r.a., pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da
je rekao: Ko bude traio nauku da bi se time ponosio pred uenjacima, ili raspravljao sa neznalicama, ili time izraavao svoju pristranost nekom medlisu (halki),
taj je zasluio vatru.36 Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik,
s.a.v.s., rekao: Najteu kaznu na Sudnjem danu imat e onaj uenjak od ijeg
znanja nije bilo koristi.37
Hasan Basri, rahimehullah, kae da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
Ko god od ljudi odri hutbu (govor), Allah, d.. e ga pitati ta je time elio postii?
Malik ibn Dinar, kada bi god prenosio ovaj hadis, gorko bi zaplakao, tako
da nije mogao dalje govoriti. Nakon toga bi rekao: Mislite da je meni
lahko kada vam neto govorim, a ja znam da e me Allah, d.., za to pitati
na Sudnjem danu, ta sam time elio postii.38 Kako kod traenja nauke,
tako isto i kod njenog prenoenja na druge ljude, ovjek mora voditi rauna
da mu bude ispravan nijjet i da svakim svojim poslom eli postii Allahovo, d.. zadovoljstvo. Prema tome, vjernik uvijek mora kontrolisati svoje
srce i uvati ga od ejtanskog djelovanja. Dabir ibn Abdullah, r.a., kae:
Uenjak treba preiavati svoje srce kao to ovjek isti svoju odjeu od
prljavtine.39 Malik ibn Dinar, rahimehullah, kae da je u Tevratu proitao:
Pravi uenjak je onaj ije znanje pobijedi njegove hirove i prohtjeve.40

Umjerenost u svemu

Muhammed, a.s., je milost cijelom ovjeanstvu i on se uistinu tako i


ponaao. Njegovo ophoenje prema ljudima u sredini u kojoj je ivio,
34
35
36
37
38
39
40

uabu l-iman, 2/278.


Hadis su zabiljeili Ebu Davud, Ibn Made i Hakim.
Hadis je zabiljeio Hakim.
Hadis je zabiljeio Ahmed ibn Hanbel u Zuhdu.
uabu l-iman, 2/228.
uabu l-iman, 2/290.
Hadis je zabiljeio Hakim.

348

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

bili oni muslimani ili nemuslimani, uistinu je primjer i olienje te milosti koja je hodila zemljom. Njega su uvaavali kako njegovi sljedbenici
tako i njegovi protivnici ili neistomiljenici. Nakon tako lijepih primjera
blagosti i susretljivosti sa ljudima, ko ima pravo da ovog ovjeka, a.s.,
prikazuje kao nekog ko je bio grub, odnosno, ko sebi uzima za pravo da
njegovu praksu, sunnet prikazuje svijetu kao neto tako naporno, komplikovano i skoro neprihvatljivo u mnogim sredinama!? U narednim
redovima nastojat emo ukazati da je njegova praksa, sunnet, prilagodiva i primjenjiva za sva vremena i sva podneblja gdje ive muslimani,
samo je treba istinski i pravilno razumjeti, kako bi se kao takva mogla i
primijeniti.
Poslanik, a.s., je za sebe rekao: Ja sam milost koja vam je poklonjena.41
Poslan sam s milou.42 Dalje Poslanik, a.s., savjetuje, pa kae: Smilujte
se drugima, pa e se i vama smilovati!43 Allah me nije poslao sa potekoama niti
naporima, nego me poslao kao uitelja i onoga koji e olakavati.44 Poslanik je
bio blag i milostiv i brinuo se za svoje sljedbenike. Allah, d.., za njega
kae: Doao vam je Poslanik, ...a prema vjernicima je blag i milostiv.45 Njemu
njegov Gospodar ukazuje da je bio drukiji i ishod njegove misije je bio
drukiji: Samo Allahovom milou ti si blag prema njima; a da si osoran
i grub, razbjeali bi se iz tvoje blizine. Zato im prataj i moli se da im bude
oproteno i dogovaraj se s njima.46 Takoer ga Allah upuuje, pa kae:
Ti sa svakim lijepo! I trai da se ine dobra djela, a neznalica se kloni!47 Pa
koliko smo mi daleko od ovih kuranskih uputa, koliko smo daleko od
Poslanikove prakse?!
Blagost je osobina koja treba da krasi svakog muslimana, a pogotovo
onog koji poziva u vjeru. To je osobina koja sva druga djela krasi, a njen
gubitak sve ostalo kvari. Na to nas upuuje Allahov Poslanik, a.s., pa kae:
U emu god se nae, blagost to ukrasi, a gdje god je nema, to je pokvareno.48 Po41
42
43
44
45
46
47
48

Hadis je zabiljeio Muslim.


Hadis je zabiljeio Ahmed.
Hadis je zabiljeio Muslim.
Sura Et-Tevbe, 128.
Sura Ali Imran, 159.
Sura El-Araf, 199.
Hadis je zabiljeio Muslim.
Hadis je zabiljeio Muslim.

349

Savremene muslimanske dileme

slanik, a.s., poziva svoje sljedbenike ovoj osobini, pa kae: Zaista je Allah
Blag i voli blagost, i On za blagost daje ono to ne daje za grubost, niti za bilo to
mimo toga.
Poslanik, a.s., je bio najblae naravi i najmilostiviji prema ljudima.
Tako ga je Allah, d.., odgojio. Poznat je sluaj beduina koji je izvrio
malu nudu u damiji. Poslanik ga je zatitio od ashaba svojom blagou, a ashabima je nakon toga rekao: Vi ste poslani da olakavate, a
niste poslani da oteavate.49 Upeatljiv je i primjer Poslanikovog, a.s.,
pedagokog pristupa mladiu koji je od njega traio dozvolu da ini zinaluk, pa ga on lijepo savjetuje i na kraju stavlja ruku na njegove grudi
i moli Allaha, d.., ovom dovom: Allahu moj, oprosti njegove grijehe, oisti
njegovo srce i uini ga moralnim! Nakon toga ovaj mladi nije ni pomiljao
na nemoral.50 Na nama je da se upitamo kako bismo se mi ponaali i
kako bismo postupili u ovakvim i slinim situacijama.
Poslanik, a.s., je ak uio dovu za one koji su samilosni prema ljudima, pa u jednom hadisu stoji da je ovako uio: Allahu moj, ko god bude
nadreen ljudima iz moga ummeta, pa bude prema njima milostiv i Ti se njemu
smiluj!51 U islamu nema zastranjivanja, pretjerivanja, nema bjeanja
ni u jednu krajnost. Mi smo zajednica srednjeg puta i kao takve nas je
Allah, d.., u Kuranu opisao: ummeten vesetan52 ummet sredine, to
se takoer moe prevesti i kao umjeren. Ibn Kesir ovu rije vesetan
objanjava kao: najbolji i najplemenitiji. Prema tome, svako zastranjivanje u vjeri (guluvv) znailo bi skretanja sa ovog ispravnog, srednjeg
puta na koji nam je Allah, d.., u Kuranu ukazao i Poslanik, s.a.v.s.,
svojom praksom pojasnio.
Umjerenost u svakodnevnim poslovima
Kada pogledamo ivot naeg uzora Muhammeda, s.a.v.s., vidimo da
je on u svemu bio umjeren; u jelu i piu, jer je prakticirao kuranski ajet:
Jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.53 Poslanik, a.s.,
je takoer bio umjeren u smijanju: Poslanik se nikada ne bi (glasno, groho49
50
51
52
53

Hadis je zabiljeio Buhari.


Hadis je zabiljeio Ahmed.
Hadis je zabiljeio Muslim.
Sura El-Bekare, 143.
Sura El-Earaf, 31.

350

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

tom) smijao, ve bi se smijeio.54 Poslanik upuuje na umjerenost u tome, pa


kae: Nemoj se puno (neumjereno) smijati, jer pretjeran smijeh umrtvljuje srce.55
Poslanik, a.s., kao na uzor bio je umjeren u svemu, u ibadetu, u davetu,
dranju govora, duini uenja u namazu i na to je podsticao one koje ga
slijede. Dr. Jusuf el-Karadavi navodei osobenosti nae, islamske, kulture spominje i karakteristiku srednjeg puta ili umjerenosti.56

Osjeaj za sredinu u kojoj se nalazimo

Onaj ko poziva u vjeru, ili pojanjava neke vjerske propise, uvijek mora
imati u vidu gdje se nalazi, kome se obraa i da li je skupina kojoj se
obraa u stanju da razumije njegov govor, odnosno da li je to o emu
govorimo odgovarajua i najvanija tema o kojoj u toj sredini treba da
govori. Ako ne budemo imali sluha i osjeaja za sredinu u kojoj se nalazimo, moemo postii potpuno suprotan efekat od onoga koji smo
eljeli. Posluajmo izreke nekih ashaba koji nas na to upozoravaju.
Ebu Derda, r.a., kae: Na svakom mjestu treba znati ta e se rei.
Alija, r.a., kae: Ljudima govorite onoliko koliko su oni u stanju da razumiju, zar elite da oni zanijeu vjeru u Allaha i Njegova poslanika. Ibn
Mesud, r.a., kae: Kada god ljudima pria neto to njihovi umovi ne
mogu razumjeti, taj govor e neke od njih odvesti u iskuenje (smutnju
ili zabunu).57 Pogledajmo kako Poslanik, a.s., upozorava Muaza na sredinu u koju e doi i upuuje ga kako e se ponaati. alje ga u Jemen i
upozorava ga da se dri postepenosti u pojanjavanju vjerskih propisa, pa
mu kae: Zaista e ti doi meu ljude kojima je ve ranije objavljena
nebeska knjiga, pa ih pozovi da priznaju da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov poslanik. Ako oni od tebe to prihvate, onda ih upoznaj
da im je Allah propisao pet namaza dnevno. Ako od tebe to prihvate,
onda ih obavijesti da im je Allah propisao zekat, koji bogati daju siroma54
55
56
57

Hadis je zabiljeio Tirmizi u E-emailu.


Hadis je zabiljeio Tirmizi.
Pogledaj Salih Indi, Suvremeni prikaz Poslanikove linosti, str. 10.
Predgovor Muslimovog Sahiha.

351

Savremene muslimanske dileme

nim. Ako to prihvate, onda se uvaj da uzima ono to je najkvalitetnije


od njihovih imetaka i boj se dove onoga kome je uinjena nepravda, jer
izmeu nje i Allaha nema prepreke.58

Umjerenost u duini uenja u namazu

Kada ovjek klanja sam, moe da ui koliko hoe dugo, ali ne smije na
to prisiljavati druge ljude. Poznat je sluaj kada je Poslanik, a.s., klanjao
teravih-namaz, pa su se ljudi narednih noi poeli sve vie i vie sakupljati i povoditi za njegovim namazom. Nakon toga sljedee noi nije
nikako izaao klanjati i rekao je: Vidio sam ta ste uradili, pa nisam htio
da vie izlazim klanjati jer sam se pobojao da vam se to ne propie kao obavezan
namaz, a vi to ne mognete izdrati.59
U pouzdanim hadisima preneseno je da se Poslanik, s.a.v.s., naljutio na neke ashabe koji su predvodili demat zbog toga to su previe
dugo uili poslije El-Fatihe kao to je to bilo sa Muazom ibn Debelom i Ubejjom ibn Kabom, r.a. Tako se neki ovjek poalio Poslaniku,
s.a.v.s., da ne moe prisustvovati sabah-namazu zbog toga to imam
previe dugo ui. Tada je Poslanik rekao: O ljudi, zaista meu vama ima
onih koji razgone demat. Ko od vas bude imam ljudima, neka bude umjeren u
uenju Kurana, jer zaista iza vas ima slabih, starih i ljudi sa potrebama.60 Poslanik, s.a.v.s., upozorava da se ne smije oduljiti sa namazom, pogotovo
kada je neko imam drugim ljudima. Na to ukazuje slijedei hadis. Ebu
Hurejre, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kada
neko od vas klanja kao imam ljudima, neka bude umjeren u namazu jer zaista
meu njima ima slabih, bolesnih i ljudi sa potrebama, a kada neko od vas klanja
samo za sebe, onda neka odulji koliko hoe.61 U ovom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., trai od imama koji predvode namaz da budu umjereni
u uenju nakon sure El-Fatiha znajui da iza njih ima slabih, bolesnih,
58
59
60
61

Hadis je zabiljeio Muslim.


Hadis su zabiljeili Buhari, Muslim i drugi.
Hadis je zabiljeio Buhari 2/200 (704).
Muttefekun alejhi.

352

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

starih, nemonih, ena trudnica ili dojilja, putnika i drugih osoba s


razliitim potrebama ili ogranienjima.
Umjerenost pri uenju u namazu podrazumijeva da se ne ui previe dugo poslije El-Fatihe, te da se ruku i sedda ne oteu vie nego
to treba. Sa ovim se ne misli na momenat povratka sa rukua niti na
sjedenje izmeu dvije sedde. Upravo radi toga Buhari je ovom hadisu
stavio ovakav naslov: Poglavlje u kojem se govori o umjerenosti imama
na kijamu i potpunom izvravanju rukua i sedde. Jednom prilikom
se desilo da je Muaz, r.a., poeo na jaciji namazu uiti suru El-Bekare.
Tada je jedan ashab napustio zajedniko klanjanje, klanjao sam za sebe i
otiao kui. Neki ljudi su za njega rekli da je munafi a on se poalio Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: Poslanie, ja cijeli dan radim sa svojim devama
a Muaz je doao i poeo dugu suru u namazu. Tada je Poslanik pozvao
Muaza i rekao mu: O Muaze, zar hoe da posije smutnju meu muslimanima?62 to znai: Zar e ti ljude razgoniti i odvraati od vjere. Tada ga
je posavjetovao da ui suru E-ems ili Ed-Duha ili El-Eala.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., vodio je rauna o onima koji su klanjali
za njim, pa bi nekada skratio uenje iza Fatihe i uinio bi namaz umjerenim. Ebu Katade r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
Zaista ponekad ponem da klanjam namaz i elim da due uim, ali kad ujem
pla djeteta, onda skratim uenje u namazu ne elei da oteam njegovoj majci.63
Treba napomenuti da se mora voditi rauna o ispravnom izvravanju
namaskih ruknova i skruenosti u namazu kako ova umjerenost ne bi
dovela do kvarenja namaza, pa da ne budemo od onih koji klanjaju
namaz a namaz im se ne prima, jer je namaz ono za to emo prvo biti
pitani na Sudnjem danu.
Poslanikova tolerancija je dosezala do te mjere da bi on dozvolio
da ga njegov unuk, za vrijeme boravka na seddi, zajae, pa se on ne bi
vraao sa sedde sve dok on sam ne sie. Kada su ga ashabi upitali o
razlogu njegovog oduljivanja sa seddom, on je rekao: Moj unuk me
zajahao dok sam bio na seddi, pa nisam htio da ga ometam sve dok
on sam nije siao. Upitajmo sebe, kako bismo se mi ponaali, ili kako
62 Hadis je sahih, a zabiljeio ga je Buhari 2/200 (705).
63 Hadis je sahih, a zabiljeio ga je Buhari 2/201 (706).

353

Savremene muslimanske dileme

se ponaamo kada nam se dijete samo primakne dok smo u namazu, a


da ne govorimo o tome kada bi nam sjelo na lea?! U drugom sluaju
Poslanik, a.s., dri svoju unuicu u rukama dok klanja, pa kada ode na
seddu, spusti je na zemlju, a kada se vrati sa sedde, ponovo je uzme u
naruje.

Nareivanje dobra i odvraanje od zla

Pogrene metode su veoma esto prisutne u pozivanju u vjeru, odnosno davi. Pravilo je da, ako e pokuaj izmjene nekog postupka dovesti
do situacije gore nego to je bila, onda je bolje da se u to ne dira. Jedan od
najboljih primjera za to je Poslanikov, a.s., hadis, u kojem se on obraa
Aii, r.a.: O Aia, da tvoj narod nije skoro izaao iz dahilijeta, naredio bih da
se Kaba porui, pa bih izgradio na njoj ono to je uklonjeno. Vratio bih njen ulaz
na visinu zemlje, napravio na njoj dvoja vrata, istona i zapadna, i vratio bih je na
Ibrahimove, a.s., temelje.64
O nainu obraanja ljudima govori nam i kuranski ajet u kojem
Allah, d.., nareuje Musau i Harunu da odu Faraonu, koji se uzoholio
i za sebe rekao da je bog: Idite Faraonu, on se uistinu osilio, pa mu se blagim
govorom obratite ne bi li se pobojao i podsjetio.65 Kada Allah nareuje Svome
Poslaniku da se ovom oholom i obijesnom ovjeku blago obrati, kako
onda mi treba da se obraamo naem narodu, koji eli neto da naui,
ali da mu se to na lijep nain objasni. U komentaru ovog ajeta pojedini
uenjaci spominju sluaj jednog ovjeka koji je bio previe grub u svom
nastupu, pa je uao kod tadanjeg halife i poeo da galami, ukazujui mu
na nedostatke i teku situaciju u drutvu. Tada ga mudri halifa posjeti na
gore spomenuti ajet i ree mu: Ti zna kako je Allah rekao Musau da se
obrati Faraonu!? Niti sam ja gori od Faraona, a nisi ni ti bolji od Musaa, molim te
da se udostoji i da lijepo kae to eli!
Od primjera koju ukazuju da treba uvaavati starije i paziti da se
njihovi osjeaji ne povrijede je sluaj kada su Poslanikovi, a.s., unuci
64 Hadis su zabiljeili Buhari, Muslim, Nesai i Ahmed.
65 Sura Ta ha, 43-44.

354

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

Hasan i Husejn vidjeli nekog starijeg ovjeka koji nije znao ispravno
uzeti abdest. Tada su mu se mudro obratili: Amida, ako ti nije teko da
ocijeni ko od nas dvojice ispravnije uzima abdest? Kada je ovjek vidio
kako oni to lijepo rade, sam u sebi je rekao: Ne zna se ko od vas dvojice
to ljepe obavlja, ali uistinu ne valja kako ja to radim. Na taj nain je
poruka stigla onome kome treba, a niko se nije naao uvrijeen.

Je li najvei iman izabrati ono to je najtee?

Pojedini ljudi smatraju da je najbolje izabrati ono to je najtee u vjeri.


Oni misle da tako zasluuju najveu nagradu. Svakako da je to zabranjeno initi i ovjek ne smije sebi oteavati ono to mu je Allah olakao.
Enes, r.a., kae da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Nemojte sebi oteavati, pa da
vam i Allah onda otea. Zaista su ljudi prije vas sebi oteali, pa im je Allah jo
oteao...66
Naredni tekstovi ukazuju da to nije bila Poslanikova, a.s., praksa, jer
Allah od svojih robova ne trai da se mue i vjera nije zbog toga poslana.
Aia, r.a., kae: Kad god je Poslanik, a.s., imao prilike da izabere izmeu dvije stvari, uvijek bi izabrao ono to je lake ako u tome ne bi bio
grijeh, a ako bi tu bio grijeh, onda bi bio najvie udaljen od te stvari.67
Allah, d.., u Kuranu kae: Ta ha. Ne objavljujemo Kuran da se mui,
ve da bude pouka onome ko se boji.68 I sve to je dobro, Mi emo tebi olakati.69
Ibn Kesir ovo pojanjava ovako: Sva dobra djela emo ti olakati, propisat
emo ti lahku, blagu i umjerenu vjeru, u kojoj nema iskrivljivanja, niti nelagodnosti
niti potekoe. Allah, d.., takoer kae: Allah eli da vam olaka, a ne da
potekoe imate.70
Poslanikova, a.s., praksa, kao i savjet njegovim izaslanicima je uvijek
bio: Olakavajte i nemojte oteavati, obveseljavajte i obradujte ljude i nemojte ih
66
67
68
69
70

Ebu Davud (4904) i Ebu Jeala (3694).


Hadis je muttefekun alejhi.
Sura Ta-ha, 1-3.
Sura El-Ala, 8.
Sura El-Bekare, 185.

355

Savremene muslimanske dileme

od sebe razgoniti!71 Ve smo spomenuli hadis u kojem Poslanik, a.s., upozorava svoje ashabe i kae im: Vi ste poslani da olakavate, a niste poslani
da oteavate.472 Pogledajmo ta nam Poslanik, a.s., kae: Allahu najdraa
vjera je ona koja je blaga i lahka.73 Ova vjera je lahka i nee se niko natjecati
sa njom a da ga ona nee nadjaati, pa budite umjereni i zbliavajte.74 Zaista je
ova vjera jaka, pa u nju ulazite s blagou, jer onaj koji previe brzo tjera svoju jahalicu (pretjeruje u vjeri) niti e stii tamo gdje je krenuo niti e mu jahalica ostati u
ivotu.75 Poslanik, a.s., upuuje na olakicu skraivanja namaza na putu
i u drugim situacijama i za tu olakicu kae: To vam je dar koji vam je dao
Allah, pa primite sadaku od Njega.76 Enes, r.a., pripovijeda da je Poslanik,
a.s., vidio nekog ovjeka kako ide pjeice, oslanjajui se na dvojicu ljudi
oko sebe. Kada je upitao za njega, rekoe mu da se on Bogu zarekao da
e pjeaiti. Tada mu Poslanik naredi da uzjae jahalicu i ree: Zaista,
Allahu ne treba ovo to taj ovjek sam sebe kanjava.77 Jednom prilikom dok
je drao hutbu, Poslanik je ugledao nekog ovjeka kako stoji izloen
suncu. Upitao je za njega, pa mu odgovorie da je to ovjek zvani Ebu
Israil, koji se zarekao da e postiti i tako stajati, nee nikako sjedati, niti
e ii u hladovinu, niti e s kim razgovarati. Tada Poslanik ree: Recite
mu neka razgovara, neka sjedne u hlad i neka dovri svoj post.78
Ukbe ibn Amir, r.a., kae da se njegova sestra zerekla da e do Kabe
otii pjeice, bosa, pa mu je rekla da o tome upita Poslanika, a.s., pa
kada ga je upitao, on mu ree: Neka malo pjeai, pa onda neka uzjae
na jahalicu.79 Iz ovih hadisa se razumije da namjerno izazvana patnja i
izlaganje tekoama nema nikakve podloge u propisima nae vjere i njenoj
blagosti. Imam El-Izz ibn Abdusselam kae: Nije ispravno initi ibadet
sa potekoama, jer ibadet u sebi sadri velianje Allaha, d.., a patnja
nije ni velianje ni potivanje.80 Ibn Hader kae: Ovo ukazuje da
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80

Hadis je muttefekun alejhi.


Hadis je zabiljeio Buhari.
Biljei ga Buhari bez seneda u Sahihu i u El-Edebu l-mufredu, str. 109.
Hadis je zabiljeio Buhari.
Ahmed i Bezzar.
Hadis su zabiljeili autori est najpoznatijih hadiskih zbirki.
Buhari, 6/177, Kitabul-ejman i Muslim, 3/1264.
Buhari, 6/177, Kitabul-ejman i Ebu Davud.
Buhari, 3/35, Kitabul-hadd i Muslim, 3/1264.
Kavaidu l-ahkam, 1/36.

356

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

sve ono to teti ovjeku i nanosi bol nije vjerom propisano niti ima
potporu u Kuranu, niti u sunnetu, kao to je izloenost suncu, hodanje
pjeice bez obue i tome slino. Ibn Tejmijje, pak, kae: Ako neko sam
sebe, beskorisno, kanjava i nanosi bol, to nema nikakve veze sa naom
vjerom, jer nam je Allah naredio ono to nam koristi, a zabranio nam je
ono to nam teti.81
Jednom prilikom je Poslanik, a.s., uao u damiju, pa je ugledao konopac vezan izmeu dva stupa. Kada je upitao za to to slui, ashabi su
mu odgovorili da to jedna ena koristi kada joj se zadrijema dok klanja
noni namaz, pa se ona onda uhvati za taj konopac da ne padne. Tada
je on naredio da se to smakne. Poslanika preporuka je da onaj ko je
pospan, u tom stanju ne treba da klanja nafile, da ne bi dove pogreno
uio. U ovakvim prilikama bi Poslanik, a.s., rekao: Izvravajte od ibadeta ono to moete, jer zaista Allahu nee dojaditi da vas nagrauje sve
dok vama ne dojadi da inite dobra djela.

I ashabi su se razlikovali

Ashabi su najodabranija generacija koju je Allah dao da budu drutvo


Poslaniku, s.a.v.s. Meutim, i oni su se razlikovali po svojim osobinama
i specifinostima. Neki od njih su se istakli u nekoj oblasti, drugi opet u
drugoj i to je normalna pojava. Takoer su se razlikovali po svojoj privrenosti vjeri, posveenosti nekoj vrsti ibadeta. Neki su se vie druili sa
Poslanikom, a.s., a drugi, zbog udaljenosti i posebnih obaveza, manje.
Njihove naravi i ophoenja meusobno i prema drugima, takoer, su bila
razliita. Kod islamskih uenjaka poznata je strogost Abdullaha ibn Omera i popustljivost Abdullaha ibn Abbasa. Ako je ve postojala razliitost i
kod ashaba, pa ona mora postojati i kod naeg naroda. Ne mogu svi ljudi
biti na istoj deredi privrenosti vjeri i mi toga moramo biti svjesni.
Poslanik, a.s., istie posebnosti nekih od svojih drugova, pa kae:
Najmilostiviji od mog ummeta je Ebu Bekr, najstroiji u vjeri Omer, najiskreniji
81 El-Fetava, 22/314.

357

Savremene muslimanske dileme

u stidljivosti je Osman, najbolje poznaje halal i haram Muaz, najbolje poznaje


nasljedno pravo Zejd i svaki narod je imao svoga povjerenika a povjerenik moga
ummeta je Ebu Ubejde ibn El-Derrah.82 Poznat je primjer Abdullaha ibn
Amra, r.a., koji trai od Poslanika da mu dozvoli da to vie vremena provede u dobrovoljnom postu, nonom namazu, da to vie puta
proui Kuran i tome slino. Poslanik ga savjetuje da se ne optereuje
i nakon njegove upornosti, on mu kae da posti svaki drugi dan i da
nema boljeg od toga. Kada je Abdullah uao u godine i vie nije mogao
s lahkoom izvravati preuzete obaveze, a nije htio da ih napusti, onda
je rekao: Kako sree da sam prihvatio od Poslanika olakicu koju mi je
nudio.83 Kasnije je sam Abdullah priznao da je sebe opteretio, pa mu je
to Allah uinio tekim.
Nasuprot ovom spomenutom primjeru navedimo sluaj ashaba koji
se interesuje samo za farzove, pa i za njega Poslanik obeava Dennet.
Ebu Hurejre, r.a., kae da je neki beduin doao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: Allahov Poslanie, uputi me na djelo za koje u, ako ga budem
radio, ui u Dennet. On mu je rekao: Oboavaj Allaha i nemoj Mu
pripisivati druga, klanjaj propisane namaze, daji obavezni zekat i posti mjesec
ramazan. Tako mi onoga u ijoj ruci je moj ivot, ree beduin neu
ovome nita dodavati, niti u ta od toga oduzimati. Kada je on otiao,
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Ko eli da vidi ovjeka iz Denneta, neka pogleda
u ovoga ovjeka. 84
U vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s., ivota desilo se nekoliko sluajeva
krenja vjerskih propisa od strane ashaba, pa i pored toga je Poslanik sa
njima fino razgovarao, nije dozvoljavao da se sa njima neko ismijava,
nego se prema njima korektno odnosio. Dok je jedan ashab bio bievan
i udaran zbog ponovnog pijenja alkohola, neko od prisutnih ree: Allah
te ponizio! Poslanik, s.a.v.s., na to ree: Nemojte biti pomonici ejtanu protiv svoga brata!85 Kada je Poslanik, s.a.v.s., htio da klanja denazu-namaz
eni koja je nakon injenja zinaluka kamenovana, neko od ashaba ree:
Pa zar e njoj klanjati denazu? Tada Poslanik, s.a.v.s., ree: Ona se
82
83
84
85

Hadis je sahih, Ahmed, Tirmizi, Ibn Made i drugi.


Buhari i Ebu Davud.
Hadis su zabiljeili Ebu Davud 13/156 (4776), Tirmizi 6/128 (2061) i drugi.
Buhari, 8/197, Kitabu l-hudud.

358

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

uistinu tako iskreno pokajala, kada bi se njena tevba razdijelila na sve stanovnike
Medine, svima bi doteklo.86
Poslaniku, a.s., se navodi primjer pobone ene koja danju posti a
nou klanja. On na to kae da e ona u Dehennem zato to je nou
obilazila komijska vrata, prislukivala njihov razgovor, prenosila tue
rijei i time zavaala komije. Takoer Poslanik, a.s., upozorava da e
jedna ena u Dehennem zato to je zatvorila maku i nije joj dala ni
hranu ni pie. Nasuprot tome navodi sluaj ene koja je inila zinaluk,
pa je napojila ednog psa i bit e joj oproteno.
Pogledajmo Poslanikov, a.s., nain poduavanja ashaba i ukazivanja
na greke. Muavija ibn Hakem, r.a., pria: Jednom prilikom dok sam
klanjao sa Poslanikom, jedan ovjek je kihnuo, pa sam mu u namazu rekao: Jerhamukellah! (Allah ti se smilovao!) Prisutni su me presjekli svojim
otrim pogledima. Ja sam tada rekao: Teko mojoj majci, to me tako
gledate? Tada su mi oni svojim rukama pokazali da utim, pa sam uutio.
Kada je Poslanik zavrio sa namazom, ja nisam vidio boljeg i paljivijeg
odgajatelja i uitelja od njega. Tako mi Allaha, niti me je kritikovao, niti
me udario, niti mi je ta runo rekao, nego mi je na lijep nain rekao: Zaista u namazu ne prilii da se ita govori, osim Subhanallah, Elhamdulillah
i uenja Kurana.87

Pretjerano slijeenje samo ashaba

Kada itamo tekstove nekih ljudi, primjeujemo da oni toliko naglaavaju


da treba slijediti samo ashabe, i oni to toliko nameu da se stie dojam da im
je miljenje i stav nekog od ashaba skoro vanije od miljenja samog Poslanika, s.a.v.s. U prethodnim redovima bilo je rijei o tome kako je naa dunost
da potujemo i uvaavamo ashabe i cijenimo njihov trud koji su uloili u
pomoi Poslaniku, s.a.v.s., i sve ta su uradili na putu ouvanja vjere.
Uz svo potivanje te najodabranije skupine koju je Allah, d.., odabrao da budu drutvo Poslanika, s.a.v.s., moramo naglasiti da je jedino
86 Buhari, Muslim i Ebu Davud.
87 Muslim,1/381, Kitabu l-mesadid.

359

Savremene muslimanske dileme

Poslanik, a.s., zatien od grijeenja, masum, a svi ostali, meu kojima su


i potovani ashabi podloni su grekama. Ovo to sam rekao ni u kojem
sluaju ne umanjuje vrijednost i zasluge ashaba, nego to kaem u kontekstu uzimanja fikhskih propisa iz njihovih rijei i postupaka. Ako po nekom
pitanju imamo jasan kuranski tekst, ili pouzdan hadis, onda nema potrebe
da uzimamo miljenja nekog od ashaba, pogotovo ako bi to miljenje bilo
u bilo kakvoj koliziji sa ova dva izvora. Kada se desi da po nekom pitanju
nemamo jasan kuransko-hadiski tekst, onda pribjegavamo miljenju i izrekama ashaba, r.a., koja nam u takvim situacijama slue kao pomo i utjeha
po odreenom pitanju, ali ni u kojem sluaju njihova miljenja ne mogu
biti na stepenu obavezivanja vjernika po nekim postupcima, kao to je to
sluaj sa prva dva izvora nae vjere. Kada se kae: Slijedimo samo ashabe,
postavlja se pitanje: Koje ashabe slijediti u situaciji kada se i oni po nekim
pitanjima razilaze. Svima nam je poznato koliki znaaj i ulogu ima Kuran
u ivotu muslimana. Ali i u tako znaajnom segmentu bilo je nesporazuma
oko razliitih itanja (kiraeta) Kurana, pa je i sam Muhammed, s.a.v.s.,
intervenisao meu ashabima. U jednom zanimljivom predanju Omer ibn
Hattab, r.a., pria: Za ivota Allahova Poslanika s. a. v.s ., uo sam Hiama ibn Hakima kako ui suru El-Furkan. Posluao sam njegovo uenje i
primijetio da se razlikuje od onoga kako je mene Boiji Poslanik s.a.v.s.,
nauio. Umalo ga jo u toku namaza nisam zgrabio, ali sam se strpio dok
nije predao selam, a onda sam ga stisnuo njegovim ogrtaem i upitao: Od
koga si nauio ovu suru? Nauio me je Boiji Poslanik s.a.v.s. rekao
je. Lae rekoh mu Boiji Poslanik, s.a.v.s., je mene nauio toj suri
drukije nego to si ti sad uio! Poveo sam ga nakon toga Boijem Poslaniku s.a.v.s., kome sam rekao: uo sam ovoga kako ui suru El-Furkan
drukije nego to si ti mene poduio. Boiji Poslanik s.a.v.s., ree: Pusti
ga! Ui, Hiame (da ujem)! Uio je pred njim isto onako kako sam ga i
ja uo da ui, a Allahov Poslanik s.a.v.s., ree: Tako je objavljena!Ui ti,
Omere! ree nakon toga. Ja sam uio onako kako je mene poduio, pa
Boiji Poslanik s.a.v.s., ree: I tako je objavljena. Ovaj je Kuran, doista,
objavljen na sedam naina uenja, pa uite kako vam je lake!
Danas u svijetu ima deset priznatih naina uenja Kurana (kiraeta), a oni opet svoje rivajete i vedhove (varijante). Postavlja se pitanje:
ako na polju uenja Kurana imamo bogatstvo u raznovrsnoj ispravnosti,
kojeg emo, onda, ashaba / ashabe slijediti? Naravno, mi sve ashabe
360

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

volimo i cijenimo, ali ne smijemo sebi dozvoliti da favorizujui neke od


njih iskljuujemo mogunost i djelovanje drugih.

Svetost ivota nevinih osoba

Primjetno je da pojedinci sebi uzimaju za pravo da presuuju po svom


nahoenju i svojim stavovima, te sebi uzimaju za pravo da nekog proglaavaju nevjernikom i otpadnikom od vjere, pa nakon toga proglaavaju
njegovu krv dozvoljenom i na taj nain nanose veliku tetu i islamu i muslimanima. Jo je alosnija situacija to se na putu njihovih provoenja
erijatskih sankcija nalaze najblii lanovi njihovih familija, majke, oevi,
sestre i tome slino. Oni ih vrlo esto smatraju prijestupnicima, koji, po
njihovom miljenju, zasluuju najteu kaznu, a to je ubistvo. Takvi stavovi
i takva miljenja su daleko od pravog islamskog stava i razumijevanja, gdje
je ljudski ivot svetost i niko nema pravo da ga ugroava i uznemirava, a
kamoli da ga oduzima. Pogledajmo kuransko-hadiske tekstove koji govore o ovoj temi.
Allah, d.., u Kuranu kae: Ko ubije nekog koji nije ubio nikog, ili onoga koji
na Zemlji nered ne ini, kao da je sve ljude poubijao: ako neko bude uzrok da se neiji
ivot sauva, kao da je svim ljudima ivot spasio...88 Abdullah ibn Omer r.a. je
jednom prilikom pogledao u Kabu i rekao: Velianstvena si i asna Kabo, ali
je ast jednog muslimana, kod Allaha, d. , vrjednija i vea od tvoje asti. 89
Kako bi se zatitio i sauvao ljudski ivot, islam je zabranio zlostavljanje i ugroavanje bilo ijeg ivota, asti, imetka, i svega drugog na to
svako ivo stvorenje ima pravo. Islam regulie prava svakog ovjeka na:
vjeru, ivot, razum, porijeklo, ast i imetak. U skladu s tim islam je zabranio oduzimanje ivota na bilo koji nain: ubistvom, samoubistvom,
pobaajem, zakopavanjem ive enske djece, koje je bilo rasprostranjeno
u predislamskom dobu. Allah d.. u Kuranu kae: I kada iva sahranjena djevojica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena. 90
88 Sura El Maide, 32.
89 Tirmizi.
90 Sura Et Tekvir, 8-9.

361

Savremene muslimanske dileme

Zabrana ubijanja

Allah, d.., u Kuranu kae: Onome koji namjerno ubije vjernika, kazna e biti
Dehennem, u kome e vjeno ostati; Allah e na njega gnjev Svoj spustiti i proklet e
ga i patnju mu veliku pripremiti.91 Burejde, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ubistvo vjernika je kod Allaha, d.., tee od propasti itavog
dunjaluka.92 Abdullah ibn Mesud r.a. pripovijeda od Allahova Poslanika,
s.a.v.s., da je rekao: Prvo za to e ovjek polagati raun na Sudnjem danu je
namaz, a prvo to e se meu ljudima presuditi jesu ubistva i prolijevanje krvi.93
Abdullah ibn Abbas, r.a., je smatrao da ubica nema pravo na pokajanje,
pojanjavajui to hadisom u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kae: Doi
e ubijeni ovjek na Sudnjem danu, u jednoj ruci nosei svoju glavu, a drugom rukom
vukui onoga koji ga je ubio a krv e iktati iz njegovog vrata pa e obojica stati pred
Allaha, d.., i ubijeni e rei: Gospodaru, ovaj je mene ubio. Tada e Allah, d..,
rei ubici: Teko tebi, i bie baen u dehennemsku vatru.94
Hasan prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Nisam ni zbog
jednog grijeha toliko puta molio svoga Gospodara, kao to sam ga molio
da oprosti ubici, pa mi nije usliao molbu.95 Ebu Derda, r.a. pripovijeda
od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Nadati se da e Allah oprostiti svaki grijeh, osim irka i namjernog ubistva muslimana.96 Abdullah
ibn Omer, r.a., pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao:
Vjernik je u prostranstvu svoje vjere sve dok ne ubije nekoga koga nije smio ubiti.
A Abdullah ibn Omer, r.a., kae: Od najgorih situacija u koje ovjek
moe zapasti a iz kojih nema izlaza je da nekoga bespravno ubije. 97 Abdullah ibn Mesud, r.a., pripovijeda od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je
rekao: Nije dozvoljeno ubiti onoga ko svjedoi da nema drugog boga
osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, osim u tri sluaja: oenjenu osobu koja uini zinaluk, osobu koja bespravno ubije drugu osobu i osobu
koja napusti svoju vjeru i zajednicu.98
91
92
93
94
95
96
97
98

Sura En Nisa, 93.


Nesai 7/83.
Nesai.
Tirmizi i Nesai.
Kurtubijev tefsir.
Hadis je sahih, Ebu Davud.
Fethul-Bari, 12/188.
Buhari i Muslim.

362

Fuad Sedi i Izet Terzi / SAVJETI MUSLIMANSKOJ OMLADINI

Ibn Hazm, rahimehullah, kae: Najvea dva grijeha kod Allaha


d.., nakon irka su: ne klanjati farz-namaz (u propisano vrijeme) i
ubiti vjernika ili vjernicu bez razloga.99 Propisi islama su toliko preventivni u pogledu upotrebe oruja da su zabranili bilo kakav gest ili potez
koji moe rezultirati straenjem ili ranjavanjem, pa makar to bilo i u
ali. ak je zabranjeno da neko u ali upire oruje prema drugom. Ebu
Musa el-Eari, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ko
protiv nas bude nosio oruje, taj ne pripada nama.100
I na kraju molim Uzvienog Allaha da uini da naa djela budu
samo u ime Njega, da nai postupci budu onakvi kakve On voli, da
nae ponaanje, prakticiranje vjerskih propisa, pozivanje drugih u vjeru, bude na najljepi nain i da bude u skladu sa onim kako je to inio
Muhammed, s.a.v.s. Amin!

99 El-Muhalla, 10/342.
100 Buhari 8/90 i Muslim 1/97.

363

MUMBAI: REPUTACIJA ISLAMA JE U OPASNOSTI


ejh Selman el-Avde101

Nema nikakve sumnje u to! Teroristiki napadi koji su se nedavno desili


u Mumbaiju, u Indiji, i koji su odnijeli ivote 13 civila i ranili jo 370
drugih su gnusni. Osjeam veliku bol i alost zbog nevinih rtava ovih napada. Takoer osjeam veliku alost zbog svoje vjere. Islamu je ovim napadima uinjena nepravda. Globalna reputacija islama je teko ranjena.
Moje srce se gri u bolu i ne mogu a da ne upitam: Oni koji su
poinili ova uasna djela jesu li oni zaista muslimani? Jo oekujemo
konanu potvrdu o vjerskoj pripadnosti poinilaca, ali veina dokaza
govori da su imali neku islamsku orijentaciju i da su se nazivali dihadistima. Bili su mladi po nekim izvjetajima 24 ili 25 godina i trebala
im je uputa, perspektiva i iskustvo njihovih starijih. to se tie zloina
koje su poinili u ime milijardi muslimana diljem svijeta, ili ak u ime
stotina muslimana u Indiji, nanijeli su veliku nepravdu naoj vjeri.
Treba da se bojimo Allaha i da ne blatimo nau vjeru. Poslanik Muhammed, koga je Allah poslao kao milost cijelome ovjeanstvu, suzdrao se od napada na dvolinjake koji su kovali zavjeru protiv muslimana
dok su ivjeli meu njima i pod njegovom vlau. On ih je mogao lahko
dokrajiti na nain koji je izabrao, ali je odluio da im pokae milost i
mir objasnivi to rijeima: Nikada niko nee moi rei da Muhammed ubija
svoje drugove. Sada, nakon napada u Mumbaiju cijeli svijet, a posebno
mediji, govore o islamu i pojedinana je odgovornost svakog muslimana
da ima zreo, jasan i artikuliran stav o ovoj vrsti zloina.
101 Izvor: http://www.islamtoday.com/showme2.cfm?cat_id=29&sub_cat_id=2034. Preveo A.
Alibai.

365

Savremene muslimanske dileme

To to smo vidjeli u Mumbaiju Allah mrzi. Vjerujemo iz dubine


svoga srca da Allah ovo mrzi. Umorstvo ljudi koji su odsjedali u tim hotelima, svakojakih ljudi i svetaca i grjenika podjednako, je najobinije i
najjednostavnije umorstvo i kao takvo je neprihvatljivo.
Ovo posebno naglaavam islamskim uenjacima u Indiji i islamskim organizacijama u toj zemlji: ne oklijevajte da osudite zloine u
Mumbaiju najjasnijim i najodlunijim rijeima. Ovo nije vrijeme za
opravdanja i izgovore.
Cijeli svijet mora osuditi ovo to se desilo. Ako su Amerika, Britanija i Evropa u bolu zbog onoga to se desilo i ako mogu progovoriti,
onda mi muslimani moramo biti na elu onih koji iskazuju svoju bol i
osudu. Moramo biti zgroeni takvim zloinima, i to ne samo zbog toga
to nam naa vjera nalae da to osjeamo, ve i zbog toga da ne budemo
stavljeni u isti ko sa poiniocima tih zloina i da nas ne bi na bio koji
nain smatrali podrkom tim zlikovcima.
Allah nam nareuje: O vjernici, dunosti prema Allahu izvravajte, i
pravedno svjedoite (El-Maide, 8). On nam takoer kae: O vjernici, budite
uvijek pravedni, svjedoite Allaha radi (En-Nisa, 135). Ovi ajeti trae da
budemo jasni i iskreni u osudi zloina iz Mumbaija. Pozivam svoju djecu i svoju brau u vjeri da se boje Allaha, da se boje za reputaciju svoje
vjere i za ugled svoga Poslanika. Misija nas muslimana je da ljudima
popravljamo njihove ivote, ne da ih uzimamo.
Allah veli: Ko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji
nered ne ini kao da je sve ljude poubijao. A ako neko bude uzrok da se neiji ivot
sauva, kao da je svim ljudima ivot sauvao (El-Maide, 32).
Kada emo se probuditi i vidjeti razum? Kada emo preuzeti i odgovornost za svoju vjeru? Kada emo se poeti ponaati kao neko ko
shvata da postoji 1,5 milijardi muslimana u svijetu koji s nama dijele na
vjerski identitet? Ima li ikakvog smisla blatiti i poniavati njihov obraz?
Koliko e muslimana u Indiji sada patiti zbog onoga to se desilo? Mi
moramo progovoriti!

366

MILITANTNI EKSTREMISTI:
HARID IJE NA EG DOBA
Ahmet Alibai1

Ovaj tekst pokuava odgovoriti na tri pitanja koja se ovih dana esto
postavljaju u naoj javnosti: Ko su ljudi koji su poinili teroristiki akt
u Bugojnu? Ko je odgovoran za njihovo zaustavljanje? Je li Islamska
zajednica uinila dovoljno? On se svojim prvim dijelom obraa prije
svega muslimanskoj javnosti u nas a drugim i treim naoj iroj javnosti.
Njegov cilj nije da dekonstruira ni ekstremistiki diskurs ni politizaciju
bugojanskog sluaja, mada i za tim ima potrebe.
Eksplozija u Bugojnu ponovo je aktuelizirala raspravu o ideologiji
koja je taj zloin izrodila. Naime, nije sporno da odgovornost, posebno
krivinu, treba individualizirati. Ali kao i kod drugih drutvenih pojava
legitimno je pitati se ta je to to je ovaj zloin uinilo moguim, a da bi
ga se bolje razumjelo i onda uspjenije lijeilo. Ovdje svakako govorimo
uopeno o ljudima koji koriste silu za ostvarenje svojih ideolokih ciljeva
i odailjanje poruka i to pravdaju islamskim argumentima. ta se tano
desilo u Bugojnu jo ne znamo. Ne zna to ni nadlena parlamentarna komisija. Zato ovdje govorimo u povodu teroristikog akta u Bugojnu a ne
o njemu. Sve to se moe rei, ako bude potvreno da su uhapeni poinili
ovaj teroristiki akt, jesu dvije stvari. Prvo, po ko zna koji put e se pokazati da su muslimani najee direktne i indirektne rtve muslimanskih
militanata. I drugo, njima samima bie srea da im sudije nee suditi po
kodeksima klasinog islamskog prava.2
1
2

Jedna verzija ovog teksta objavljena je u Preporodu, 15. juli 2010.


Koristim se prilikom da zahvalim mnogim profesorima i prijateljima koji su mi svojim sugestijama pomogli u pripremi ovog teksta. Odgovornost za iznesene stavove je iskljuivo moja.
Ujedno naglaavam da se ova analiza ne odnosi na oslobodilake pokrete koji se bore za okonanje strane okupacije. Njihove postupke treba procjenjivati u odnosu na relevantno meunarodno pravo.

367

Savremene muslimanske dileme

I. Terminoloko odreenje

Ovo nisu vehabije. Kao i obino, prvooptueni ideoloki krivac i ovoga puta je vehabizam. Meutim, ini se netanim pa i kontraproduktivnim ovaj teroristiki in nazivati vehabijskim. Vie je tome razloga.
Prvo, taj pojam u nas nikad niko nije precizirao ili makar ponudio neku
posuenu definiciju. Definicija ili poblie odreenje su ovdje vani jer
potpuno neodreenim terminom vehabija nita ne pojanjavamo, niti
nam ta neodreena kvalifikacija moe pomoi u rasvjetljavanju bilo
ega, razumijevanju bilo koje pojave ili uzajamnom sporazumijevanju.
Jedan lini pokuaj da odredim ovaj pojam doveo me do zakljuka da su
osnovne karakteristike vehabija u kontekstima u kojima se taj pojam
u nas koristi sljedee: 1) vjerska revnost i puritanizam, 2) literalizam i
nepotivanje mezheba, 3) sklonost samoinicijativi, da ne kaemo anarhizmu u organizaciji vjerskih poslova, i ) iskljuivost prema drugaijim
miljenjima, koja ponekad granii sa njihovim anatemisanjem. Neki bi
ovdje dodali i nasilje, ali to nije tano za veinu vehabija, kao to emo
vidjeti.
Nita, meutim, od navedenoga nije ekskluzivna osobina vehabija.
Revnosnih muslimana, hvala Bogu, ima i meu sufijama, modernim i
tradicionalnim muslimanima. Svako ko smatra da Kuran mukim nasljednicima odreuje duplo vie nego enskim je literalista. Odstupanje
od etabliranih mezhebskih rjeenja je neminovno. I organi i slubenici
IZ-a odstupaju od hanefijskog mezheba u obredima ali je vano da u tim
odstupanjima postoji red u smislu da ta odstupanja dobiju sankciju Vijea
za fetve ili nekog drugog foruma u Zajednici. Tako se izbjegavaju brojni
problemi to je i bila svrha uspostave mezheba. Dalje, ima i tradicionalnih
bosanskih muslimana koji su iskljuivi u svojim gleditima, pa i nasilni. Primjer su dematlije koji su parmacima premlatili skupinu vehabija
jer su ovi htjeli zasebno klanjati teraviju. Podsjeanja radi, prije nekoliko
godina rukovodioca Vjerskoprosvjetne slube Rijaseta IZ-a, sarajevskog
muftiju i glavnog imama nisu usred dana u Sarajevu prebile vehabije.
Konano, sklonosti anarhizmu u vjerskim poslovima ima i meu finim
368

Ahmet Alibai / MILITANTNI EKSTREMISTI: HARIDIJE NAEG DOBA

bosanskim muslimanima, od obinih dematlija koji ne ele predati kurbanske koice u IZ-u do intelektualaca. O tome najbolje mogu govoriti
Rijaset i muftije koji svakodnevno svoju energiju dobrim dijelom troe
na sluajeve nepotivanja autoriteta IZ-a od strane njenih lanova. Na
osnovu svega moglo bi se zakljuiti da su svi muslimani pomalo vehabije.
Ipak, vjerujem da su nenasilne vehabije bile i ostale sporne za IZ upravo
zbog ove drugaije administrativne kulture koja se opire sistemskoj organizaciji vjerskih poslova, o emu vie rijei moe biti neki drugi put. No,
da se vratimo drugom argumentu o neadekvatnosti pojma vehabija za
oznaavanje nasilnih ekstremista.
Ukoliko prihvatimo ovaj pojam kao legitiman za oznaavanje saudijskog selefizma, to je najea implikacija, onda nalazimo jo jedan
vaan razlog za neadekvatnost kvalificiranja nasilja u ime vjere pojmom
vehabijski. Naime, velika veina saudijske uleme, kako one provladine
(rahmetli Bin Baz, Ibn Usejmin, sadanji muftija Abdulaziz Alu ejh,
itd.) tako i one disidentske (Avde, Havali itd.) odluni su protivnici nasilja. Ovi prvi su uz to i politiki kvijetisti, ija totalna lojalnost vlastima
esto iritira reformatore jer ne dozvoljavaju ni njihovu javnu kritiku.
Dakle, ako je iko vehabija, onda je to saudijska ulema, a ako su oni
davno digli glas protiv ovakvih grupa, osudili ih i upozorili na njihovu
opasnost, onda nije opravdano smjetati ih u istu kategoriju. S druge strane ni militanti ne priznaju vjerski autoritet ove uleme. Prema
tome, distanciranje je obostrano i treba ga uvaiti. Tano je da postoje
slinosti, ali one nisu dovoljne da se ove grupe izjednae, jer slinosti
postoje i izmeu El-Kaide i ostalih muslimana pa ne prihvatamo da nas
izjednaavaju. To to su razlike izmeu nas i El-Kaide jasne nama, ne
znai da su i prosjenom Zapadnjaku. Oni vide da svi mi uimo Kuran,
klanjamo, postimo i idemo na had. Stoga, kako god oekujemo od
Zapadnjaka da razlue El-Kaidu od ostalih muslimana i mi moramo odvojiti militante od ostalih konzervativaca, radikala i slinih ali razliitih
grupa. Kad ve govorimo o slinostima, moglo bi se slobodno kazati da
su militanti vehabije u mjeri u kojoj su talibani hanefije.
Ko su onda militanti? Ako, dakle, militanti nisu vehabije, postavlja se pitanje ko su? Mislim da je najadekvatniji klasini islamski pojam
369

Savremene muslimanske dileme

haridije (doslovno oni koji su se izdvojili). Ukratko, haridije su bili


prva sekta u islamu koja se pobunila protiv odluke halife Alije, r.a., da
prihvati arbitrau dvojice ljudi u sukobu sa hazreti Muavijom. Taj svoj
postupak su opravdali selektivnim citiranjem Kurana i doslovnim tumaenjem dijela kuranskog teksta sud pripada samo Bogu (ini-lhukmu illa lillah). Potom su takva svoja shvatanja pokuali zajednici nametnuti silom i terorom. Izmeu ostaloga, uspjeli su ubiti halifu Aliju. Vano je ovdje to to kod ove grupe jasno prepoznajemo sve karakteristike
koje ispoljavaju suvremeni nasilni muslimanski ekstremisti koji svoje
postupke legitimiraju islamskim pojmovima i argumentima a pri tom
ne uoavamo nikakvu bitnu razliku izmeu njih. Dakle, zajedniki su
im: revnost u izvanjskom prakticiranju vjere, selektivnost i doslovnost
u izravnom tumaenju vjerskih tekstova te nepotivanje bilo kakvog
vjerskog ili politikog autoriteta izvan vlastitih krugova. Kljuna razlika izmeu njih su ekskomuniciranje ili proglaavanje neistomiljenika
nevjernicima (tekfir) te odobravanje upotrebe nasilja i svega to uz to ide
u svrhu ostvarenja vlastitih ciljeva i slanje poruka. Nasilje je, dakle, teroristiki aspekt haridizma. Drugim rijeima, haridija je nosilac odreenih uvjerenja i stavova. Kad haridija s rijei i misli prijee na djela, on
je terorista.3 Svakako da govor mrnje i nasilje nisu jedini problematini
oblici ponaanja ali jesu najopasniji. Oni su tzv. neposredna opasnost.
Dvije navedene razlike, meutim, dovoljno su znaajne da opravdaju
povlaenje distinkcije izmeu vehabija i nasilnih ekstremista.
Nije Bog zna kakva utjeha, ali valja znati da mi nismo prvi koji se
suoavaju sa ovom poasti. Haridizam je oivljen potkraj 1960-ih i poetkom 1970-ih u arapskim drutvima da bi na neki nain kulminirao
11. septembrom 2001. S obzirom da svako doba sa sobom neminovno
nosi i neke novine i blagu evoluciju u ideologijama, ovo novo izdanje
haridizma mogli bismo radi jasnoe zvati neoharidizmom ili novim
haridizmom a njegove nosioce neo-haridijama ili novim haridijama
3

Ameriko zakonodavstvo jasno naglaava nasilje kao problem kada definira radikalizaciju,
pa kae da je radikalizacija proces prihvatanja ili promoviranja ekstremistikog sistema uvjerenja u cilju promoviranja ideoloki utemeljenog nasilja kako bi se postigla politika, vjerska
ili drutvena promjena. http://www.gpo.gov/fdsys/pkg/BILLS-110hr1955ih/html/
BILLS-110hr1955ih.htm

370

Ahmet Alibai / MILITANTNI EKSTREMISTI: HARIDIJE NAEG DOBA

(havarid dudud). Tako ih uostalom nazivaju brojne savremene muftije


kao to su bivi ejhu-l-azhar Dadulhakk Ali Dadulhakk, ejh Nasiruddin el-Albani i drugi.4 Kao i rane haridije i ove moderne ne priznaju
nikakve ljudske zakone ve samo Boije, naravno onako kako ih oni
razumiju. Zato su sami sebe i nazivali muhakkime, oni koji prizivaju sud
Boiji. Istina, haridije su u ime Boijeg suvereniteta (hakimijje) odbacili Alijinu odluku, dok neoharidije odbacuju odluke parlamenata, ali
sutina je ista: ljudski sud je neprihvatljiv. U svakom sluaju, haridije
su poznate po brojnim podsektama. Neoharidije su samo jo jedna od
njih.5
Povezani pojmovi. Povremeno se u nas kao rjeenje nudi termin
tekfirovci (kao i tekfirlije i tekfirdije). On je ima veze s ovim ali mislim
da nije dobro rjeenje. Naime, radi se samo o jednom aspektu problema,
koji kao takav nije relevantan za dravu, posebno ne za sudske i policijske organe. On moe biti interesantan samo za obavjetajne slube kao
indikator ekstremizma, ali anatemisanje kao takvo ne predstavlja nikakvo krivino djelo u sekularnoj dravi i ne moe biti predmet njenog
interesovanja. On je svakako relevantan za vjersku zajednicu i vjerske
rasprave, u kojima se mogu snai samo najbolji poznavaoci islamske
doktrine i prava. Uz to, tekfir ne prakticiraju samo militanti, ali mi to
njihovo anatemisanje neistomiljenika ne opaamo jer ga ne prati nasilje. Zato smatram da je haridizam adekvatniji termin jer uz anatemu
(tekfir), konotira i upotrebu sile. Iz istog razloga, nije najvei problem
to to neke zajednice ele u samoizolaciju. Ako Amerika moe ivjeti s
Amiima, moemo i mi s njima. Demokratska drutva su uvijek nalazila
naina da akomodiraju graanski neposluh, mirni separatizam i druge
vrste nelojalnosti i osporavanja suvereniteta dokle god se ne posee za
nasiljem.
4
5

Fikret Kari, Heterodoksna uenja i grupe u islamu komparativna i erijatsko-pravna


perspektiva, Godinjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 2010.
Jedna od moguih primjedbi na ovaj termin je injenica da danas ima haridija (npr.
ibadije u Omanu) koje uope ne dijele ove stavove i postupke. To je tano s tim to se
radi o reformiranim haridijama, koje su oito napravile otklon od izvornog haridizma
kome je nasilje bilo imanentno. S druge strane ako su vehabije inicijalno poinili pokolje i
nedjela, koji to revolucionari nisu?

371

Savremene muslimanske dileme

Takoer, treba izbjegavati pojmove dihadisti, islamisti, islamski


teroristi i slino jer nepravedno, makar podsvjesno, uspostavljaju vezu
izmeu svete islamske dunosti dihada i jednog od najodvratnijih
zloina savremenog doba ili jednostavno olahko preputaju monopol
ekstremistima nad inae prihvatljivim pojmovima. Pojam selefija bi u
ovoj kombinaciji oznaavao svakog muslimana koji svoj uzor vidi u prvim generacijama muslimana, bilo da ih pokuava vjerno oponaati ili
samo okvirno slijediti. Za vehabije bi se onda moglo kazati da su to
saudijske selefije sa naprijed navedenim osobinama.
Kad su suvremeni termini posrijedi, predlaem upotrebu termina
muslimanski militanti. Alternativno, moe se kazati i nasilni ili militantni
muslimanski ekstremisti, militantni muslimanski radikali ili militantni
islamisti.6 Kljuna je dakle upotreba odrednice nasilni ili militantni s
obzirom da npr. termin radikalan moe imati pozitivno znaenje. Kod nas
uskoro izlazi knjiga Tariqa Ramadana Radikalna reforma, koja je pobrala
brojne pohvale jer poziva na radikalnu reformu metodologije islamskog
prava i etike. Hirurgija je opet radikalna grana medicine, koja esto ivot znai. Slino tome, islamista bi bio musliman koji nastoji politiki
afirmirati islam nasilnim ili mirnim putem. Konano, kada govorimo o
referentnom okviru kojim se nasilje pravda, najadekvatnije bi bilo kazati
islamistiki militantizam ili ekstremizam da bi se izbjeglo izravno povezivanje sa islamom.
Ovakvo imenovanje ima vie prednosti. Naime, ako je ovaj naziv adekvatan, onda u idejnom, politikom i sigurnosnom suoavanju sa ovom
pojavom na raspolaganju imamo stoljetno iskustvo muslimanskih drutava. Ujedno drim da ova terminoloka rasprava nije akademsko cjepidlaenje. Bitna je za borbu protiv terorizma. Prvo, ona abolira one koji nisu
krivi, i to bi nam kao odgovornom drutvu i zajednici koja hoe potovati ljudska prava i onih koji nam se nuno ne sviaju trebalo biti vano.
Drugo, preciznim definiranjem i suavanjem problema olakavamo rad
sigurnosnim organima jer suavajui fokus njihove panje mi izotravamo
6

U kontekstu izvjetaja da je akt u Bugojnu bio osveta zanimljivo je da su haridije brojne


svoje zloine poinili da bi osvetili svoje drugove. Vrlo vjerovatno je osveta za rtve Bitke
na Nehrevanu bila i motiv za ubistvo halife Alije, r.a. Vidi: G. Levi Della Vida, Kharijites,
EI2, 4: 1074-1077.

372

Ahmet Alibai / MILITANTNI EKSTREMISTI: HARIDIJE NAEG DOBA

sliku i tedimo njihove resurse. Istovremeno im tako omoguujemo da ne


ostanu slijepi za druge oblike terorizma kao to su napad na ceremoniju
postavljanja kamena temeljca za Ferhadiju damiju, ubistva povratnika
kao to je rahmetli Meliha Duri, eksploziv u blizini Potoara pred obiljeavanje desetogodinjice genocida u Srebrenici 2005., itd. U BiH naalost
ima mnogo terorizma ija ideoloka pozadina nema veze sa vjerom ve sa
etnizmom ili etnikim nacionalizmom i to ne treba zaboraviti. Resurse dravnih slubi moramo racionalno upoljavati i zato to su pored terorizma
kao neoprostivog zloina u nas vrlo prisutni i drugi oblici kriminala kao
to su trgovina drogama i ljudima a koji svakodnevno unitavaju mnogo
vie ljudskih ivota.
Kako tretirati neoharidije? Sljedee pitanje je kako se odnositi
prema neoharidijama. Ovdje su od pomoi postupci hazreti Alije. Prvo
je njihova tumaenja proglasio neprihvatljivim i pogrenim, uprkos njihovoj prima facie privlanosti, kazavi da je njihova pria Istina kojom
se eli la! (Kelimetu hakkin juradu biha batil). Zatim im je poslao Ibn
Abbasa, r.a., da ih pokua razuvjeriti, u emu je on dobrim dijelom
uspio. Konano, nakon to su mu otkazali lojalnost, obeao im je: Dugujemo vam tri stvari. Neemo vam zabraniti da veliate dragoga Boga u
naim damijama; neemo poeti rat protiv vas i neemo vam uskratiti
va udio u ratnom plijenu dokle god ste s nama.7 Drugim rijeima garantirao im je slobodu vjere, ivota, imovine i materijalna prava sve dok
ne posegnu za silom. Protiv njih je upotrijebio silu tek nakon to su oni
inicirali sukob. Kad su poeli, onda se s njima odluno obraunao u Bici
na Nehrevanu ne ulazei u teoloku raspravu jesu li ili nisu muslimani.
Ta rasprava je ovdje zapravo irelevantna. Ko posegne za silom, silom e
mu se odgovoriti. Svi drugi mogu raunati da e njihova ljudska prava
i slobode biti zatieni u pravnoj i demokratskoj dravi Bosni i Hercegovini.

Ebu el-Hasen el-Maverdi (u. 450), El-Ahkam es-sultanijje ve el-vilaje ed-dinijje (n.p.: Merkez
en-ner Mekteb el-ilam el-islami, 1985), 58.

373

Savremene muslimanske dileme

II. Ko se treba boriti protiv militantnog ekstremizma?

Decenije borbe protiv neoharidija su pokazale da na ovom problemu


zajedniki moraju raditi drava, njen represivni aparat, vjerski autoriteti
i graansko drutvo. Jedino sigurnosne slube mogu osigurati kratkorone mjere da se teroristiki napadi ne deavaju. One mogu pratiti nosioce
opasnih stavova, ali ne i procesuirati i kanjavati ih. To bi vodilo u greke,
nepravde, krenja prava te rizikovalo masovne zloupotrebe od strane vlasti a onda i radikalizaciju irokih razmjera. Meutim, represija je poput
urgentne medicine. Ona ne moe rijeiti problem. Prije represije drava
mora voditi rauna da njene politike budu pravedne jer sjeme militantnog
ekstremizma najbolje klija i buja u movarama nezadovoljstva, beznaa i
frustracije koje stvaraju nepravedne politike. Nepravedne socijalne, kulturne i vanjske politike su legla terorizma. Osjeaj nepravde i ponienja je ono
to pojedince gura u ekstremizam. Ono to ih privlai je ideologija, u ovom
sluaju nakaradno, redukcionistiko poimanje islama. Zato vlade i meunarodne organizacije moraju revidirati unutranje i meunarodne politike
koje generiraju nepravdu i beznae i koje tako guraju ljude u ekstremistike kampove. U tom smislu je Peter Bergen, dobar poznavalac El-Kaide, u
intimnoj atmosferi savjetovao ameriku vladu da, ako eli uspjeti u svojoj
antiteroristikoj kampanji, ne napada nijednu muslimansku zemlju, makar
ne uskoro. Njegov kolega je dodao: i ne koristitite rije krsta i krstaki.8
Uzimajui u obzir upravo spomenutu ranu islamsku praksu i iskustvo liberalnih drutava ukratko se moe rei da se drava, odnosno njen
represivni aparat treba obraunavati sa djelima a ne sa stavovima. Ova
distinkcija izmeu stavova i djela je vana. Da ilustriramo o emu govorimo na sluaju ratnih zloina. Kada ne bismo razluivali djela od
stavova, Haki tribunal ne bi sudio samo ratnim zloincima ve svima
koji su dijelili njihove stavove ili su ih podravali i podravaju. To bi
znailo da treba zatvoriti dobar dio Srbije i Republike Srpske ukljuujui veinu lanova Vlade RS-a. (Karl Jaspers nam je jo prije pola stoljea
lijepo objasnio razliku izmeu kaznene, moralne, politike i metafizike
8

Savremene muslimanske dileme, 13.

374

Ahmet Alibai / MILITANTNI EKSTREMISTI: HARIDIJE NAEG DOBA

odgovornosti). Ili drugi primjer, ubica egipatskog predsjednika Envera


Sadata, Halid Islambuli, je terorista koji je svoj teror pravdao islamom
i koga bi svaki erijatski sud osudio na smrt ne raspravljajui o tome
je li ili nije musliman. Sejjid Kutb je, meutim, moda bio radikalan,
ali njemu je sueno za stav i zato ga danas mnogi smatraju ehidom, a
knjiga zbog koje je objeen slobodno se prodavala ve nekoliko godina
nakon njegove smrti i u dravi koja ga je objesila. To je primjer zloupotrebe borbe protiv terorizma. Upravo ovakve zloupotrebe i muenja
po zatvorima arapskog svijeta su i oivjela haridizam i njegove ideje
krajem 1960-ih. Haridizam je idejno sjeme terorizma, ali da nije bilo
tih zatvora, te maternice u kojoj se sjeme nasilnog ekstremizma razvilo,
sjeme bi ostalo samo sjeme i nerazvijeni potencijal, kako bi rekli Stari
Grci. U tom smislu e po imid pravne drave BiH i demokratije uope
biti veoma loe ako se potvrdi da je jedan od osumnjienih pretuen nakon hapenja, dok sudovi u Hagu i Sarajevu ljudske monstrume poput
Lukia koji su spalili desetine ive djece oslovljavaju sa gospodine.
Uloga vjerskih autoriteta. Ispravljanje stavova je domen djelovanja
vjerske zajednice, u ovom sluaju IZ-a, i u nekoj mjeri graanskog drutva.
Na vjerskim autoritetima je da urade najmanje tri stvari. Prvo, da teoloki
argumentovano osude, diskvalificiraju i delegitimiraju ekstremistiki diskurs. Time e se postii da se te ljude ne doivljava kao heroje ili ehide, nego kao razbojnike, kako klasino islamsko pravo kvalificira one koji
ugroavaju sigurnost i imovinu drugih ljudi u miru. Drugo, da svojim aktivnostima i u saradnji sa prihvatljivim nevladinim organizacijama pokriju
prostor za islamsko djelovanje kako ne bi ostavili prostora ekstremistima. I
tree, da budu vjerodostojni u svome radu; da njihova praksa bude usklaena sa islamskim uenjima. Islamska zajednica se ne treba stidjeti ni bojati
rijei erijat, kao to se ni crkve ne stide rei da potuju kanone i tee kranskoj etici u svome radu. Treba li uz ovo IZ razviti i poseban program
aktivne prevencije i deradikalizacije kao to je uinjeno na nekim drugim
mjestima, pitanje je o kome treba razgovarati.
Valja razumjeti da je ovo i rat ideja i da ga sigurnosne slube i bombe,
ma kako pametne bile, same ne mogu dobiti. Svakako, ne treba preuveliavati, ali ni minimizirati i zanemarivati vanost ove vjerske dimenzije. Ona
375

Savremene muslimanske dileme

nije cjelovito rjeenje, ali ne bude li dio rjeenja, dugorono svaka takva
borba protiv terorizma osuena je na neuspjeh jer, kako kae jedan autor:
Islam e poraziti El-Kaidu, mi neemo.9 Svakako, vjerski autoriteti, u
naem sluaju IZ ne moe i ne treba raditi posao drave i obratno. Zapravo,
kad bi se IZ poela baviti onim to se od nje nekad trai, naruila bi princip
sekularnosti. Istu bi greku poinila i drava kad bi se poela baviti tekfirom.
Konano i graansko drutvo ima svoju ulogu. Zakonska tolerancija je jedno, a graanska osuda neto sasvim drugo i one mogu ii pod
ruku. Postoji, naime, potreba da se irenju ekstremistikih stavova odupre i sredstvima graanskog drutva: edukacijom, drutvenim ukljuivanjem, pritiskom i osudom, itd., zavisno od konteksta.

III. Je li Islamska zajednica uinila dovoljno?

Smatram da je odgovor u naelu pozitivan i to u pokuati argumentirati.


Svakako je legitimno pitati je li se moglo vie. Jesu li, naprimjer, Rijaset
i obrazovne institucije IZ-a mogle uiniti vie? I kao i uvijek sigurno da
jesu, posebno da nije bilo genocida, da IZ-u nije porueno 5% a oteeno
2% damija, ukljuujui sve osim jedne u RS-u, da joj nisu ubijena 102
njena slubenika, da joj nije protjerano 537 demata. Sve je to iscrpljivalo
i iscrpljuje ljudske i finansijske resurse ove zajednice. Uostalom, da nije
bilo svega toga, danas vjerovatno ne bi ni bilo ovog problema.
IZ je, od poetka reagirala na pojavu ekstremizma na vie nivoa i
na razliite naine. Jo u toku rata je jasno rekla koja vjerska tumaenja
i praksa su ovdje prihvatljivi i to nastavila initi do danas preko fetvi,
zakljuaka, saopenja, konferencija, pravilnika, platformi i rezolucija.10
9 Savremene muslimanske dileme, 13.
10 Vidi izbor tih dokumenata u Rezolucija IZ u BiH o tumaenju islama i drugi tekstovi, Sarajevo,
El-Kalem, 2006; Mehmedalija Hadi, ur., Zbornik radova Naunog skupa Islamska tradicija Bonjaka: izvori, razvoj i institucije, perspektive, Sarajevo: Rijaset Islamske zajednice
u Bosni i Hercegovini, 2008; Rijaset IZ-a u BiH, Odluka o damijskom kunom redu,
16. okt. 2007. 11 Preporod je u vie navrata analizirao ekstremistiki diskurs na bosanskom
jeziku. Vidi npr. Mirnes Kova, Neo-tekfirijska ideologija meu muslimanima Balkana:
ideje, pobornici i koncepti, Preporodu, br. 20/886 od 15.10. 2008, str. 42-43; br. 21/887
od 1. 11. 2008, str. 30-31 i br. 22/888 od 15. 11. 2008. str. 36-37.

376

Ahmet Alibai / MILITANTNI EKSTREMISTI: HARIDIJE NAEG DOBA

Ona se uvijek odluno suprotstavljala nasilju i svakom pokuaju preuzimanja damija, mektebske pouke, obuke imama, organiziranja hadda
itd. od strane bilo koga pa i vehabija i neoharidija. Pri tome i ono
to je uradio neki demat, ili imam ili glavni imam, i to je uradila IZ. I
kad je muftija razgovarao ili pokuavao razgovarati sa rahmetli Jusufom
Bariem ili zajednicom u Maoi, i to je IZ. I kad mediji IZ-a ekstremistima ne daju medijski prostor kao neki sedminici i javni servisi, i to
je reakcija IZ-a. (Svakako, i kad je jedna medresa iskljuila jednu svoju
uenicu zbog nikaba, i to je IZ). Brojne su i druge mjere uvedene u cilju
suzbijanja infiltracije ekstremistikih stavova. Tako, naprimjer, u pravilu niko ne moe raditi u zajednici kao imam ako nije zavrio medresu.
Odstupanja su vrlo rijetka.
Na svu sreu IZ nije zajednica jednoumlja i diktata, ve otvorena
zajednica koja batini i njeguje islamski pluralizam. Zagovornici raznih
istki, pak, treba da imaju na umu da postoje i drugaiji prijedlozi za
istke od onih njihovih. I dok bi oni istili Zajednicu od vehabija, neki
bi istili umale tradicionaliste, drugi ultramoderniste, trei dervie, etvrti iije itd. Sasvim logino, istkama obino nema kraja. Uz to, istke
su haridijsko-mutezilijska, a ne sunnijska praksa. Sunnizam je uvijek
bio inkluzivan. Zapravo to je i jedina opcija ako se eli ouvati jedinstvo
zajednice. I zato su sunnije uvijek i imali najinkluzivniju definiciju muslimana od svih muslimanskih sekti: ehl-i kible, ko god se okree Kibli
u namazu, musliman je. Nije nepoznato da je i u ummetu i u IZ-u u
prolosti bilo ideolokih istki. Danas gotovo da postoji konsenzus da
na taj dio svoje historije ne moemo biti ponosni. IZ ne moe, ne treba
i ne smije biti inkvizicija.
Islamska zajednica i nasilje. Tano je i to da su neke izjave i saopenja IZ-a ponekad tumaena kao uskraivanje njene podrke dravnim organima u suoavanju sa terorizmom. Ali sveukupno, svakome ko
prati poziciju IZ-a sasvim je jasno da ona nikada nije stajala iza nasilja i
govora mrnje. Tako u Platformi IZ u BiH za dijalog iz 2005. godine
izmeu ostaloga stoji: Islamska zajednica odbacuje i osuuje upotrebu
nasilja. Ovo je posebno vano potcrtati u nae doba kada se pojedinci, grupe
377

Savremene muslimanske dileme

i drave, nekada i sa pozivanjem na vjeru, koriste terorizmom radi ostvarivanja svojih politikih ciljeva. Terorizam, shvaen kao ilegalna upotreba
sile usmjerena protiv zabranjenih ciljeva ili uz koritenje zabranjenih metoda, predstavlja u miru ono to je ratni zloin u ratu. Sve ove vrste nasilja IZ
odbacuje i smatra zloinima kanjivim i po Boijem i po ljudskom pravu.
IZ takoe osuuje i dravni terorizam, koji s obzirom na dravni monopol
sile, moe imati teke posljedice. IZ posebno osuuje pojedince ili grupe koje
se pozivaju na Islam u vrenju teroristikih akata. Oni ne predstavljaju
Islam niti muslimane svijeta i svojim aktima pored nasilja nad rtvama
svojih akata vre i nasilje nad muslimanima i Islamom. U borbi protiv
terorizma treba utvrditi uzroke terorizma ove vrste i njima se baviti. Sama
ta borba mora se voditi zakonitim sredstvima.11 Takvima je porueno da
idu odakle su doli ako im se ne svia bosanski komunistiki islam.
Ukoliko se neko pita zato to nije uraeno tako jasno mnogo ranije,
podsjetit emo da mnoge stvari ranije nisu bile izdiferencirane i jasne
kao to su danas.
Islamska zajednica, meutim, opravdano izraava zabrinutost za
sluajeve poput Alirske grupe ili humanitarnih organizacija koje su
pomagale jetime a sad su neopravdano zatvorene bez dokaza i suenja.
Sveukupno, mi kao drutvo ne smijemo reagovati u afektu. Islamska
zajednica, kao i Katolika i Anglikanska crkva, Amnesty International ili
Human Rights Watch, treba da upozorava na mogua krenja ljudskih
prava ma ko oteeni bili. Niko od Amnesty Internationala ne oekuje
da podstie sigurnosne slube ove ili one zemlje da hapsi, niti da se
pravda to nam se ini da igra ulogu avoljeg advokata, jer evo, esto
se ispostavi da onaj koga smo osumnjiili i nije avo. Briga za ljudska
prava je dio misije IZ-a. U ve spominjanoj Platformi IZ-a za dijalog
stoji: Zatita ljudskih prava predstavlja jednu od najznaajnijih tekovina
savremenog pravnog razvoja a meunarodne kodifikacije visoka dostignua
koja treba da se prevedu u nacionalna zakonodavstva i stvarni ivot. U
toku napora za ostvarivanje ljudskih prava i sloboda neophodno je nastu11 Platforma se moe nai na www.rijaset.ba. Udruenje ilmijje je organiziralo seriju javnih
rasprava sa imamima i predsjednicima medlisa na kojima je Platforma predstavljena i o
njoj raspravljano. To to se nekada ni uposleni u Zajednici ni javnost mnogo ne osvru na
ovakve dokumente je pria za sebe.

378

Ahmet Alibai / MILITANTNI EKSTREMISTI: HARIDIJE NAEG DOBA

pati principijelno a ne da se ova borba pretvori u sredstvo vanjske politike


pojedinih drava i selektivno primjenjuje radi vlastitih interesa. Sve ovo
ne znai da naa reakcija na terorizam ne treba biti odluna ve samo
maksimalno odmjerena, jer je i prekomjerna i disproporcionalna reakcija sama po sebi neprihvatljiva.
Radikalizam uspijeva tamo gdje nema IZ. Vjerujem, dakle, da je
politika Islamske zajednice u suoavanju sa radikalizmom i ekstremizmom urodila plodom. Prvo, kad se analizira prisustvo tih pojava, jasno
je da njih ima tamo gdje nema IZ-a sa svojom infrastrukturom, bilo da
je rije o nekim selima po Bosni ili urbanim centrima u dijaspori, ili je
nema s aktivnostima, kao to je rad sa omladinom. Tamo gdje je bilo
organizirane Islamske zajednice, bilo da je rijei o Carevoj damiji u Sarajevu ili Meau i Bariima u Kalesiji, tu radikali nisu uspjeli. Drugo,
ostavivi odkrinuta vrata selefijama postignut je eljeni efekat: mnogi
od tih ljudi su se promijenili i postali vrlo uredni lanovi IZ-a. Zbog
toga danas, umjesto s hiljadama terorista mi imamo problema s vrlo
vjerovatno malom i izolovanom skupinom ljudi. Treba razumjeti to svi
ne vide ovaj uspjeh jer on medijski zaista nije tako uoljiv. Tamo gdje je
Islamska zajednica uspjela, tu nema problema, a bez problema (u BiH)
nema medijske prie ni pozornosti.
Alternativno, da je Islamska zajednica reagovala prekomjerno, sada
bismo vjerovatno imali jo jednu islamsku zajednicu i tek tad bismo vidjeli ta je haos ili fesad, kako bi kazali islamski klasici. Ne treba zaboraviti da je potencijal za terorizam u BiH nakon rata bio ogroman u smislu
ratnih trauma nakon genocida i etnikog ienja te prisustva radikalnih
ideja i elemenata izvana. Vjerovatno je vie razloga zato BiH ipak nije
postala eenija ili Palestina. Mislim prije svega na kakvutakvu stranu
intervenciju, prisustvo NATO snaga i politiku kulturu Bonjaka. Ali
ne treba nimalo sumnjati da je angaman IZ-a doprinio takvom razvoju
situacije. Zbog svega mislim da bh. drava treba podrati rad IZ-a kao
saveznika u ovom nastojanju. To uostalom ini veina zapadnih zemalja
sa svojim muslimanskim organizacijama. Ta saradnja nije uvijek jednostavna ni prijatna, ali ona nema alternativu. Kako smo ve vidjeli, zatvo379

ri sami nee moi idejno poraziti militantni ekstremizam. Islam hoe!


Druga je tema kako to objasniti onima koji bi da inkriminiraju erijat i
protivnicima gradnje damija i vjeronauke u kolama.
Na kraju, mnogi se ovih dana pitaju koliko smo sigurni? Vrlo kratko, terorizam je globalni problem i mi smo sigurni koliko i bilo koja
druga evropska zemlja. Ni manje, ni vie. Iz tog razloga, ovo nije vrijeme za uzajamne optube jer u suoavanju sa terorizmom moramo
pokazati da smo jedinstveni. No, ako ve neko hoe da se trai krivac, onda treba kazati da je negdje neka sigurnosna sluba zakazala kad
nije pod nadzor stavila osobe koje su dosad poinile toliko kaznenih ili
sumnjivih djela. Vano je da sada ostanemo jedinstveni u ovoj borbi,
da razliiti subjekti ove borbe jedni drugima olakavaju a ne oteavaju
posao, da se odupremo politizaciji i zloupotrebi ove borbe, te da sauvamo hladnu glavu kako ne bismo postali isti kao oni protiv kojih se
borimo tako to emo na oltaru borbe protiv terorizma rtvovati ideale slobodnog, otvorenog drutva. To bi bila njihova najvea pobjeda i
ujedno sabotaa borbe protiv ove poasti. Bez obzira koliko se ne slagali
sa ekstremistima, valja uvijek insistirati na pravilu da su svi nevini dok
se ne dokae suprotno. To je nuno kako se borba protiv terorizma ne
bi pretvorila u lov na vjetice i kako nevini ne bi stradali. Bilo bi opasno poeti redom kriminalizirati grupe i pojedince u ijem diskursu i
ponaanju ima neprihvatljivih elemenata jer bi to vremenom potkopalo
same temelje slobodnog demokratskog drutava kome teimo. Mladi
muslimani i Alirska grupa se ovom drutvu nikada ne smije ponoviti!
I to je na izazov, a ne samo zaustavljanje terorista.

O TOME KAKO JE EJTAN ZAVEO HARID IJE1


Ibn el-Devzi

Prve haridije

Rekao je Ebu Seid el-Hudri: Poslao je Alija ibn Ebi Talib, r.a, iz Jemenamalo zlata umotanog u kou Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., paga je
on podijelio etverici i to: Zejdu el-Hajlu, el-Akrai ibn Habisu, Ujejnetu
ibn Hisnu i Alkami ibn Ulasetu (ili Amiru ibn el-Tufejlu, prenosilac nije
siguran). Neki od ashaba, ensarija i drugih, kao da su mu zbog toga prigovorili, na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Zar ne vjerujete meni,
kome Onaj iznad nebesa vjeruje? Vijesti mi stiu s nebesa i ujutru i naveer.A onda je ovjek upalih oiju, visokih jagodica, izboenog ela, guste
brade i obrijane glave ustao i rekao: O Allahov Poslanie, boj se Allaha!
Poslanik, s.a.v.s., je podigao glavu prema njemu i rekao: Teko
tebi! Zar ja nisam osoba koja se najvie Allaha boji? ovjek je onda
otiao, a Halid ibn Velid, je skoio i rekao: O Allahov Poslanie, hou
li mu odsjei glavu? Moda on obavlja namaz ree Poslanik, a Halid odgovori: Moda onaj koji obavlja namaz govori svojim jezikom
ono to nije u njegovom srcu.Allahov Poslanik, s.a.v.s., na to ree:
Nije mi nareeno da otvaram srca ljudi, niti da rascjepljujem njihove
utrobe. A onda je on pogledao ka ovjeku koji je odlazio i rekao: Od
potomaka ovog ovjeka pojavit e se ljudi koji e uiti Kuran, ali on
nee prelaziti njihove grkljane; oni e izlaziti iz vjere kao strijela iz luka
(Buhari i Muslim).
1 Preuzeto u neto skraenom obliku iz djela Telbisu Iblis (Bejrut, Dar Ibn Zejdun), str. 136145.

381

Savremene muslimanske dileme

Poetak i povod nastanka haridija

Ovaj ovjek zvao se Zul-Huvejsire et-Temimi. U jednoj drugoj predaji


stoji da je on rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. : Budi pravedan, na
to mu je ovaj rekao: Teko tebi! Pa ko je pravedan, ako nisam ja? Ovaj
ovjek je prvi haridija koji se pojavio u islamu. Korijen njegove bolesti
je u tome to je dao prednost svom miljenju nad miljenjem Allahovog
Poslanika, s.a.v.s. Da je saekao da uje ta je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
imao da kae on bi shvatio da se nijednom miljenju ne moe dati
prednost nad miljenjem Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Borba haridija protiv Alije, r.a.

Sljedbenici ovog ovjeka bili su ljudi koji su kasnije oruano ustali protiv halife
Alije ibn Ebi Taliba, keremellahu vedhehu. Kada se borba izmeu Muavije i
Alije, r.a., oduila, Muavijini sljedbenici podigli su Mushafe vezane za krajeve
svojih kopalja pozivajui tako Alijine sljedbenike da im presudi ono to je u
Kuranu. Rekli su: Odredit emo jednog ovjeka od nas, a vi odredite jednog
ovjeka od vas da ih zaduimo da postupe po onome to je u Knjizi Allaha,
Slavljenog i Uzvienog. Zadovoljni smo (prijedlogom) povikae ljudi.
Muavijini sljedbenici poslali su Amra ibn el-Asa da ih predstavlja, dok su Alij
i njegovi sljedbenici predloili Ebu Musau. Alija je rekao da misli kako Ebu
Musaa nije najprei, nego je htio umjesto njega poslati Ibn Abbasa. Meutim,
njegovi sljedbenici rekoe da ne ele nikoga od Alijinih roaka, pa Alija ipak
posla Ebu Musau, a arbitraa bi odloena do mjeseca ramazana. Tada Urve
ibn Udhejneh ree: Preputate da ljudi presuuju o onome to je u Allahovoj
nadlenosti?! Sud pripada samo Allahu! Kada se Alija vratio sa Siffina i uao
u Kufu, oko dvanaest hiljada njegovih sljedbenika nije ulo u grad s njim.
Umjesto toga, oni su se ulogorili u mjestu Harura tvrdei kako sud i vlast (ar.
hukm) pripadaju samo Allahu.
Ovaj incident obiljeava prvu pojavu haridija kao sektakog pokreta. Oni su nakon toga postavili ebiba ibn Ribija et- Temimija kao svog
emira za borbu (komandanta), a Abdullaha ibn el-Kavvaa el-Jekerija kao
382

Ibn el-Devzi / O TOME KAKO JE EJTAN ZAVEO HARIDIJE

svog emira za namaz (imama). Upoetku su ove haridije bili vrlo poboni
i predani u obavljanju razliitih ibadeta. Meutim, njihovo vjerovanje da
su oni ueniji nego Poslanikov ashab Alija ibn Ebi Talib, keremellahu vedhehu, postalo je osnova teke bolesti koja ih je zadesila i odvela u zabludu.

Stav Alije, r.a., o borbi protiv haridija

Prenosi se kako je Abdullah ibn Abbas rekao: Kada su se haridije odmetnule, oko est hiljada njih sakupilo se na imanju jednog ovjeka i
sloilo se da se pobune protiv Alije ibn Ebi Taliba. Za vrijeme njihovih
susreta, neki ljudi su doli do Alije i obavijestili ga da ova grupa kuje
zavjeru protiv njega. Meutim, Alija je svojim sljedbenicima rekao da ih
ne napadaju sve dok ovi njih ne napadnu, a to e ovi sigurno uraditi.
Kada je doao taj dan, otiao sam do Alije prije podne namaza i rekao
mu: O Voo pravovjernih, pomjeri podne-namaz dok malo ne zahladni kako bih ja otiao do njih i porazgovarao s njima. Alija je odgovorio
da se plai za mene, a ja sam mu rekao da sam ja ovjek dobre udi koji
nikome nije nita naao uinio, te mi je naposljetku dozvolio. Otiao
sami obukao svoju najbolju jemensku odjeu i sandale. Kod njih sam
stigao usred dana. Kada sam uao u njihov kamp, naao sam ljude ija je
skruenost u namazu bila onakva kakvu nikada nisam vidio. Na njihovim elima bili su oiljci (tragovi) od stalnog i produenog padanja na
seddu, a dlanovi su im bili uljeviti kao koljena deva. Njihova odjea
je bila natopljena (od suza koje su ronili iz bogobojaznosti), a lica su im
bila blijeda i izborana od noi koje su probdjeli obavljajui dobrovoljne
namaze. Na moj selam (pozdrav) odgovorili su pitanjem: Dobro doao,
Ibn Abbase. ta te je dovelo ovdje? Ja sam odgovorio: Dolazim od muhadira, ensarija i Poslanikovog zeta, meu kojima je Kuran objavljen i
koji znaju njegovo tumaenje (ar. t`evil) bolje od vas. Neki meu njima
povikae: Ne prepirite se s Kurejijama, zar Uzvieni nije rekao o njima:jer su oni narod svaalaki( Ez-Zuhruf: 58).
Njihovi argumenti za pobunu protiv Alije, r.a. Ipak, dvojica ili trojica pristadoe da razgovaraju sa mnom. Ja rekoh: Recite mi ta imate
383

Savremene muslimanske dileme

protiv zeta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., protiv muhadira i ensarija


meu kojima je Kuran objavljen? Meu vama nema nijednog od njih,
a oni najbolje znaju znaenje (ar. t`evil ili tumaenje) Kurana!? Oni
odgovorie: Tri stvari imamo protiv njega! Odvratih im: Dajte da ujem. Rekoe: Prva se tie presude. Kako ljudi mogu suditi o onome to
je Allahovo, jer Uzvieni kae: A zar presuda pripada ikom do Allahu!?
(prijevod znaenja sure Jusuf ) i ta ljudi imaju suditi nakon Allahovih
rijei!?
Rekoh im da je to jedno, ta jo ima. Druga zamjerka, rekoe, odnosi
se na onoga koji se borio, (mislili su na sukob Alijine vojske i Aiinog tabora)
a niti moe uzeti zarobljenike (porobiti neprijatelja), niti ratni plijen. Ako se
radi o vjernicima, pa zato nam je onda dozvoljeno da se borimo protiv njih
i ubijamo ih, a nije nam dozvoljeno da ih uzimamo za ratne zarobljenike?!
Rekoh: Ata je tree? Odgovorie: Zato je (Alija, r.a.) pristao da mu (tokom
arbitrae) izbriu tituluvoa pravovjernih, pa ako nije voavjernika, onda
je on voa nevjernika?! Odgovor na njihove dokaze i prihvatanje arbitrae
Rekoh: Imate li jota da prigovorite osim ove tri stvari? Rekoe: Dosta
nam je ovo, a ja im onda zapoeh odgovarati: to se tie prigovora na to
da ljudi sude o neemu o emu samo Allahu pripada sud, prouit u vam iz
Allahove Knjige neto to e opovrgnuti va prigovor! A ako ga opovrgnem,
hoete li se povratiti?, upitao sam, a oni prihvatie. Nastavio sam: Zaista je
Allah povjerio sud ljudima oko stvari koja vrijedi etvrtinu dirhema (radilo
se o cijeni zeca), pa im prouih ajet: O vi koji vjerujete, ne ubijajte divlja
dok ste u ihramima! Onome od vas ko je hotimino ubije kazna je da jednu domau ivotinju, iju e vrijednost procijeniti dvojica vaih pravednih
ljudi, pokloni Kabi... (El-Maide, 95). A o muu i supruzi, Uzvieni kae:
A ako se bojite razdora izmeu njih dvoje, onda poaljite jednog suca iz
njegove, a jednog iz njene porodice (En-Nisa, 35). Eto, Allahom vas zaklinjem, da li mislite da je ljudski sud o tome da se dva tabora izmire i sprijei
prolijevanje krvi prei, ili sud oko jednog zeca ili pomirenja ovjeka i ene?!
Da, prei je sud o tome da se izmire dvije skupine, potvrdie, a ja ih upitah:
Jesam li zavrio sa prvim? Rekoe: Jesi.

384

Ibn el-Devzi / O TOME KAKO JE EJTAN ZAVEO HARIDIJE

Odgovor na tvrdnju da se Alija, r.a., borio a nije mogao


uzeti ratnog zarobljenika

Nakon ovoga ja sam nastavio: A u pogledu drugog vaeg prigovora o


onome koji se borioa ne moe uzeti ni zarobljenika ni plijen; da li vi to
vrijeate vau majku Aiu, radijallahu anha?! Allahom se kunem, ako
biste rekli bit e naa zarobljenicai bit e nam halal kao to su nam halal ostale ratne zarobljenice, kaem vam izali bi iz islama! Vi ste tako
izmeu dvije zablude, jer Uzvieni Allah kae: Vjerovjesnik je blii vjernicima nego oni sami sebi, a supruge njihove su kao majke njihove.
(El-Ahzab, 6). Jesam li zavrio s ovim, upitao sam, a oni potvrdie.
Odgovor na to to mu zamjere da je pristao da ga ne oslove sa voa
pravovjernih to se tie treeg prigovora, rekoh im, daje Alija, r.a.,
pristao da ga ne oslove sa voa pravovjernih, navest u vam primjer koji
e vas sigurno zadovoljiti. Vjerovjesnik, s.a.v.s., na dan Hudejbije uspostavio je primirje s muricima Mekke Ebu Sufjanom ibn Harbom i Suhejlom
ibn Amrom, pa je rekao Aliju, r.a. da napie ugovor, a Alija napisa: Ovo je
ugovor Muhammeda, Allahova poslanika Na to se murici pobunie,
rekavi: Allaha nam, ne vidimo da je on Allahov poslanik. Da smatramo
da jest, ne bismo se borili protiv njega. Allahov Poslanik, s.a.v.s., na to
ree: Allahu moj, ti zna da sam ja tvoj poslanik. Zatim se obrati Aliji: Izbrii rijei Allahov Poslanik i napii: Ovo je ugovor izmeu Muhammeda
ibn Abdullaha Allahom se zaklinjem, zaista je Allahov Poslanik bolji
od Alije, pa je rekao da se izbriu rijei Allahov poslanik. Nakon ovoga
razgovora, muslimanima se povrati dvije hiljade ljudi, a ostali ostadoe da
se bore. (Biljei Abdurezak u Musannafu i Hakim u Mustedreku. Hakim
ga je ocijenio vjerodostojnim po uvjetima imama Muslima.)Prenosi se
da je ashab Dundub el-Azdi rekao: Kada smo krenuli s Alijom ibn Ebi
Talibom, keremellahu vedhehu, protiv haridija i doli do njihovog logora, na nae iznenaenje uli smo glasno zujanje (poput zujanja pela) od
njihovog uenja Kurana.

385

Savremene muslimanske dileme

Zahtjev da Alija odustane od arbitrae

Takoer se prenosi da su Aliji, r.a., kada se sloio s arbitraom, dola dvojica haridija i to Zerah ibn el-Berd et-Tai i Hurkus ibn Zubejr es Sadi,
i da su nakon to su uli kod njega rekli: Sud pripada samo Allahu. Alija
je odgovorio: Sud pripada samo Allahu, pa mu je Hurkus rekao: Pokaj
se za svoj grijeh i povuci svoju odluku da prihvati ljudsku presudu. Onda
nas vodi naprijed da se borimo protiv naih neprijatelja sve dok ne sretnemo naeg Gospodara. A ako ne odustane od ljudskog suda u nadlenosti
Allahove Knjige, ja u se sigurno boriti protiv tebe, traei time Allahovo
Lice.

Traenje od Alije, r.a., da sam posvjedoi da je nevjernik

Haridije su se sakupili na imanju Abdullaha ibn Vehb er-Rasija, koji im


se obratio nakon to se zahvalio Uzvienom Allahu, rekavi: Ne prilii
ljudima koji vjeruju u Milostivog i koji sebe predaju sudu Kurana da im
ovaj svijet, prema kome ljubav proizvodi samo nespokojstvo, bude drai
od nareivanja dobra, zabranjivanja zla i govora istine. Zato nam se pridruite u pobuni.
Alija ibn Ebi Talib, keremellahu vedhehu, poslao im je pismo u kojem
je napisao: Sigurno je da su se ova dva ovjeka koje smo prihvatili kao
sudije suprotstavili Allahovoj Knjizi i slijedili svoje strasti, dok smo mi na
svom prvobitnom stavu. Oni su mu u odgovoru napisali: Ti svakako
nisi ljut u ime svoga Gospodara, ve samo radi sebe samog. Meutim, ako
posvjedoi svom sopstvenom kufru i zatrai oprosta, mi emo razmotriti
razilaenje izmeu nas i tebe. U suprotnom mi emo ti se bez oklijevanja suprotstaviti.

386

Ibn el-Devzi / O TOME KAKO JE EJTAN ZAVEO HARIDIJE

Bavljenje nebitnim stvarima i zapostavljanje bitnih

Haridije su na svom putu naili na Abdullaha ibn Habbaba i pitali


ga: Da li si od svog oca uo kakav hadis koji on prenosi od Allahovog
Poslanika, s.a.v.s., a koji se tie nas?
On je odgovorio: Da. uo sam svoga oca da prenosi da mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo fitnu (razdor i smutnju) u kojoj je onaj
koji sjedi bolji nego onaj koji stoji, onaj koji stoji bolji nego onaj koji
hoda, a onaj koji hoda bolji od onoga koji tri. Poslanik mu je rekao:
Ako doivi to vrijeme budi kao Allahov rob koji je ubijen (Habil koji
nije htio dii ruku na svoga brata) (Buhari, Muslim i drugi). Oni su
ga upitali: Da li si zaista uo svoga oca da to prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.?, a on je odgovorio da jeste. Onda suga poveli do ivice
rijeke, odrubili mu glavu, pa mu je krv potekla u mlazu poput veziva
sandale. Nakon toga su se okrenuli njegovoj trudnoj eni, rasporili njen
stomak i prosuli njenu utrobu. Kasnije, kada su se ulogorili u vrtu palmi
u Nehrevanu, pala je jedna zrela hurma i jedan od njih ju je pokupio i
ubacio u svoja usta. Kada mu je drugi rekao da nema prava da je uzme
bez plaanja njene cijene, on ju je hitro ispljunuo iz svojih usta. Drugi
od njih otrio je svoj ma i poeo njime mahati vazduhom, a kada je
prola svinja zimmije (nemuslimanskog tienika), on ju je udario svojim maem da ga isproba. Njegovi drugovi su mu rekli da je to to je
uradio sijanje nereda na zemlji, pa je on pronaao vlasnika svinje i platio
mu cijenu koja mu je odgovarala.

Zahtjev Alije, r.a., da isporue ubicu Abdullaha ibn Habbaba

Kada je Alija, r.a., haridijama poslao izaslanika da predaju ubicu Abdullaha ibn Habbaba, oni su mu odgovorili da su ga svi oni ubili. Zahtjev
je ponovljen tri puta i oni su svaki put odgovorili isto. Alija, r.a., je onda
rekao svojim sljedbenicima da otponu bitku protiv njih. Tokom borbe
haridije su jedan drugom govorili: Pripremi se da sretne Gospodara,
idemo, idemo u Dennet!
387

Savremene muslimanske dileme

Druga se grupa sljedee godine pobunila protiv Alije, pa je on poslao vojsku da ugui njihovu pobunu (koja ih je i porazila). Meutim,
za vrijeme ovog perioda Abdurrahman ibn Muldem i njegovi prijatelji
sreli su se u Nehrevanu da spominju i ale gubitak svojih saboraca, gdje
su isplanirali svoju osvetu. Rekli su da ne mogu biti zadovoljni da ostanu na ovom svijetu nakon pogibije svoje brae, koja nisu marila hoe li
im biti prigovoreno za ono to su uradili traei Allahovo zadovoljstvo.
Dogovorili su se da ioni prodaju svoje due Allahu (da se rtvuju),
ciljajui one koje su smatrali voama zablude, ime e, smatrali su, osvetiti krv svoje brae i osloboditi muslimane.

Zavjera haridija da se ubije Alija, Muavija i Amr ibn el-As

Muhammed ibn Sad je od svojih ejhova prenio sljedee: Sastala su se


trojica haridija, Abdurrahman ibn Muldem, El-Burk ibn Abdillah i
Amr ibn Bekr et-Temimi u Mekki i zavjetovali se da ubiju Aliju, Muaviju i Amra ibn el Asa i da ne izdaju jedan drugoga. Ibn Muldem je rekao: Prepustite meni Aliju. El-Burek je rekao: Ja preuzimam Muaviju,
a Amr je rekao: A ja u ubiti Amra.

Ubistvo Alije, r.a.

Ibn Muldem je otiao u Kufu u zakazanoj noi. Kada je Alija napustio svoju kuu da bi predvodio sabah-namaz, Ibn Muldem ga je udario u elo estokim udarcem koji je prodro do njegovog mozga. Alija
je povikao ljudima da ga ne puste da pobjegne i on je bio uhvaen.
Kada mu je Ummu Kulsum povikala: O Allahov neprijatelju, ubio si
emirul-muminina nepravedno, on joj je odgovorio: Onda plai. Zatim je rekao: Ja sam otrovao svoj ma, pa ako me on nadivi, molim
Allaha da ga udalji i uniti. ... Ibn Muldem je nakon smrti Alije, r.a.
javno pogubljen.
388

Ibn el-Devzi / O TOME KAKO JE EJTAN ZAVEO HARIDIJE

Pobuna haridija protiv Hasan ibn Alije, r.a.

Kada je El-Hasan ibn Alija, r.a., elio sklopiti mirovni sporazum s Muavijom, haridija po imenu El-Derrah ibn Sinan pobunio se protiv njega.
El-Derrah mu je tada rekao: Ti si poinio irk (oboavanje nekog pored
Jedinog Boga), kao to je i tvoj otac uinio, a onda ga je ubo u gornji dio
butine.

Stavovi El-Azarika

Haridije su nastavili da diu pobune protiv muslimanskih voa dijelei


se na razliite pravce (mezhebe) i sekte. Naprimjer, sljedbenici Nafia
ibn el-Azraka smatrali su da su murici ako ive u murikoj zemlji i da
postaju muslimani tek kada je napuste. Takoer, oni su one koji se ne
slau s njihovim stavovima i one koji su poinili velike grijehe smatrali
muricima, dok su one koji se ne pridrue njihovim snagama za vrijeme
bitke smatrali nevjernicima. Dozvolili su ubijanje muslimanskih ena
i djece jer su im presudili da su murici. Meutim, jedan od azrakijja
Medde ibn Amir es-Sekafinije se sloio s nekim od Nafijevih stavova,
te je zabranio prolivanje muslimanske krvi i uzimanje muslimanskog
imetka. On je takoer smatrao da e grjenici od njegovih sljedbenika
biti kanjeni na mjestu mimo dehenemske vatre i da je Dehenem rezervisan za one koji se ne sloe s njegovim sektakim miljenjima.

Jo neki stavovi haridija

Neke od haridijskih sekti smatrale su da e svako ko pojede makar


koliko je dva filsa (hiljaditi dio dinara) imetka jetima (siroeta) ii u
Dehennem, jer je Allah, subhanehuve teala, obeao vatru onima koji
poine ovaj grijeh. Takoer, meu vjerovanjima haridija je i miljenje
da imamet (predvoenje zajednice) nije striktno vezan za bilo koga, i da
389

to moe biti svako ko je uen i bogobojazan, pa tako svako iz obinog


naroda koji ima ova dva kvaliteta moe bit imam. Na njihovom miljenju ponikli su i stavovi mutezilija o razumskom poimanju dobra i zla,
kao i stav da je pravda sve ono za to razum prosudi da je pravedno.
Brojna su udna vjerovanja haridijskih sekti i prie o njihovim aktivnostima, ali ne smatram da je potrebna dalja razrada, zbog injenice
da je glavna namjera (ovog poglavlja) pogled na varke i spletke Iblisa,
kojima je on obmanuo ove naivne ljude, koji su svoje neznanje pokazali
svojim djelima i vjerovali da su Alija ibn Ebi Talib i muhadiri i ensarije
koji su bili s njim bili u zabludi, dok su oni bili u pravu.
Oni su dozvolili prolivanje krvi djece, a nisu dozvolili jedenje hurme (datule) bez plaanja njene cijene. Oni su sebe silno uposlili ibadetom, stojei itave noi u namazu, a kada je Ibn Muldemu posjeen
jezik, zavikao je da ne bi propustio priliku da spomene Allahovo ime.
Ipak, oni su dozvolili ubistvo Alije ibn Ebi Taliba, r.a., i isukali svoje
sablje na muslimane. Nije me iznenadila njihova uvjerenost u vlastito
znanje, niti njihovo ubjeenje da su bili ueniji od Alije, Allah bio zadovoljan njime, jer je (jo i prije) Zul-Huvejsire rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. : Budi pravedan, jer si nepravedan!A Iblis je bio taj koji ih
je odveo na ovu stranputicu. Mi traimo utoite kod Allaha i molimo
ga da nas ne napusti i ne dozvoli da nas Iblis savlada.
Na kraju, prisjetimo se da je Muhammed ibn Ibrahim prenio od
Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Pojavie se meu vama ljudi
zbog ijeg ete namaza, posta i dobrih djela prezirati svoj namaz, post i
dobra djela. Uit e Kuran, ali on nee prelaziti njihova grla i izlazit e
iz vjere kao to strijela izlazi iz luka (Buhari i Muslim).

DUHOVNI TERORIZAM
Velika prijetnja javnom zdravlju
Halit Yerebakan

Zlostavljanje je svako ponaanje kojim se kontrolira i potinjava drugo


ljudsko bie, poniavanjem, zastraivanjem, nametanjem krivnje, prisilom i, naravno, manipulacijom. U okviru ovog uopenog pojma, kao
psihiko zlostavljanje moe se definirati svako zlostavljanje koje je po
svom karakteru vie emocionalno nego fiziko.
Psihiko zlostavljanje je doslovno ispiranje mozga, po tome to
sistematino unitava samopouzdanje rtve, njen osjeaj vlastite vrijednosti, sigurnost u vlastite stavove isamospoznaju.
Bilo da se zlostavljanje vri stalnim kritiziranjem, pridikovanjem, zastraivanjem ili u formi voenja, pouavanja, savjetovanja, ishodi su
vrlo slini. U konanici, rtva gubi svaki osjeaj vlastite vrijednosti.
Psihiko zlostavljanje zadire u samu sr linosti, ostavljajui oiljke
koji mogu biti dublji i trajati due od onih fizikih. Postoje i istraivanja
kojima se dokazuju ove posljedice psihikog zlostavljanja. Uvrede, podmetanja, kritike i optube polahko nagrizaju rtvino samopotovanje,
sve dok ona vie nije u mogunosti objektivno procjenjivati situaciju.
Psihiko zlostavljanje doivjet ete ako vas neko: stalno nadgleda,
nepravedno optuuje za nevjeru, spreava da raunate na bilo kog drugog osim na drutvo smog zlostavljaa, zastrauje, preuzima kontrolu
nad vaim novanim rashodima, poniava vas i odluuje o stvarima o
kojima vi treba da odluujete. Kakav ivot!
U dananjem svijetu ima raznih vrsta zlostavljaa, od kojih neki
zlostavljaju samo ogranien broj ljudi, a drugi zloupotrebom svog autoriteta opasno ugroavaju na hiljade njih.
391

Savremene muslimanske dileme

Danas se popularna tema duhovnog zlostavljanja javlja u religijskim kontekstima, ali se taj pojam zapravo pojavio u medicinskoj literaturi 1998, u dodatnom citatu naslovljenom sa Duhovni terorizam.
Da, to se smatra nekom vrstom terorizma zbog snage utjecaja, koji
je vjerovatno takav da je mnogo opasniji od masovnog ubistva! Religijsko ili duhovno zlostavljanje odnosi se na zlostavljanje koje se provodi
pod krinkom religije, a ukljuuje uznemiravanje ili poniavanje, koje
moe rezultirati dubokom psiholokom traumom.
Duhovno zlostavljanje deava se kada linost sreligijskim autoritetom ili s posebnom religijskom praksom zavodi i maltretira drugu osobu u ime Allaha ili tajnosti kakvog drugog duhovnog koncepta.
Osim toga, pod religijsko zlostavljanje moe se podvesti i zloupotreba religije u sebine, svjetovne ili ideoloke ciljeve, kakva je zloupotreba
sveenikog poloaja, bilo da se radi o umirovljenom ili aktivnom propovjedniku. Zapravo, osoba za koju se misli da je propovjednik moe biti
neko ko taj autoritet zloupotrebljava izmiljanjima, laima, obmanama,
zbog halucinacija ili ulnih doivljaja izazvanih modanim poremeajem.
Duhovno zlostavljanje esto podrazumijeva da zlostavlja koristi svoj
duhovni ili religijski rang kako bi iskoristio duhovnost rtve, dovodei je u
stanje neupitne pokornosti njegovom nemilosrdnom autoritetu ili kultu.
Dr.Purcel je 1998. u jednom medicinskom asopisu pisao o ovome i duhovno zlostavljanje definirao kao in prisiljavanja ljudi da vjeruju preutno ili oitujui se o tome da e biti kanjeni u ovom ivotu i / ili zauvijek
mueni u paklu zbog toga to nisu ivjeli dovoljno ispravan ivot kojim bi
zasluili mjesto u raju.
Osim ovoga, najekstremniji oblik duhovnog zlostavljanja jeste duhovni terorizam, koji je sm po sebi vrlo ozbiljan problem mentalnog
zdravlja. Neselektivno zlostavljanje i zloupotreba religijskog autoriteta
sutinski je dio kako smih osnova, tako i djelovanja sve veeg broja
religijskih grupa iz svake religije dananjice, koje su hiperautoritarne na najpodmukliji nain, te dominiraju nad svojim sljedbenicima,
kontroliraju ih i manipuliraju njima, a u svrhe line dobiti i izgradnje
privatnog kraljevstva.
Veoma je vano stei iru sliku ovog fenomena i odvojiti religijsku
od politike vlasti. Naime, religijske vlasti bi se, zbog svog mentaliteta,
392

Halit Yerebakan / DUHOVNI TERORIZAM

mogle s vremenom preobraziti u stukture nalik paralelnim dravama


i podstaknuti umjetne propovjednike da funkcioniraju kao dravna
vlast, o emu nam s vremena na vrijeme govore vijesti iz svijeta.
U islamskim tekstovima mogu se nai iskazi koji podupiru neovisnost pojedinca, ali i drugi iskazi koji naglaavaju potrebu potovanja
vjerskih autoriteta. Mnoge voe ne umiju ba dobro pomiriti ove dvije
ideje, zbog ega odailju zbunjujue poruke i prakticiraju prinudu. Za
duhovno zlostavljanje obino je teko nai dokaze.
rtve ovog zlostavljanja ne shvataju ta se dogaa zbog toga to su
pritisci uzvieni ili zbog toga to se manipulira njihovim osjeanjima
krivice kako bi razvili poslunost liderima kultova, a koja se moe kamuflirati u poslunost Allahu.

Apoteoza ili de facto deifikacija liderstva

Nakon to sam o ovoj temi proveo malo istraivanje, neoekivano sam


naiao na knjigu Harizmatino zatoenitvo (Charismatic Captivation).
Autor, dr. Lambert, u postu na web siteu knjige navodi 33 simptoma
duhovnog zlostavljanja, od kojih je nekoliko vano za moju tezu i gotovo potvruje da su nekoliko poznatih propovjednika zlostavljai:
Apoteoza ili de facto deifikacija lidera oni se uzdiu na status boanstva u grupi i nad grupom, esto do te mjere da postaju posrednici izmeu ljudi i Boga;
Hijerarhijska ljestvica autoriteta / vlasti, poput mrenog marketinga
(po zapovjednom lancu);
Apsolutni autoritet voe;
Voa ne odgovara kolektivu, to stvara represivni, monarhijski (autokratski, diktatorski) ili oligarhijski oblik vlasti;
Izbor sublidera na osnovu toga koliko iskazuju pokornost vrhovnom voi, a ne na osnovu liderskih sposobnosti, duhovnosti, ili pak
miropomazanja ili imenovanja od Boga;
Sveprisutno zlostavljanje i zloupotreba autoriteta u linim odnosima sa lanovima kako bi se prinudili na pokornost;
393

Savremene muslimanske dileme

Paranoja, samodopadnost ili narcizam i nesigurnost lidera;


Zlostavljanje, zloupotreba i pretjerano uestalo crkveno discipliniranje, posebno u stvarima koje se u Bibliji ne spominju izriito kao
pitanja discipline;
Obaveza sklapanja duhovnog saveza, ponekad i potpisivanja sporazuma u kojemu se lanovi i / ili sublideri zavjetuju na potpunu i vjenu vjernost voi i kultu, kao i da e im davati finansijsku podrku;
Finansijsko iskoritavanje i porobljavanje lanova preko religijskih
principa, esto time to se od njih trai, ili se prisiljavaju, da daju
viak onog to posjeduju;
Spiritualizam, misticizam i nedokazane ili antireligijske doktrine;
Pretjerano nastojanje da se dri imid sveenika u javnosti i napadi
na sve kritiare;
Neprekidna indoktrinacija, nametanje grupnog ili porodinog
mentaliteta kojim se lanovi tjeraju da kolektivni ivot i ciljeve
crkvene grupe stave iznad svojih linih ciljeva, sklonosti, tenji i
odnosa;
lanovi grupe psihiki su traumatizirani, terorizirani i indoktrinirani raznim strahovima i fobijama, sa ciljem da im se poljulja samopouzdanje i da se kod njih postigne ovisnost o liderima i grupi;
Od lanova se trai da daju punomo ili svjedoanstvo svojim
voama da odluuju u njihovim linim stvarima;
Uestali govori s propovjedaonice o tome da lanovi ne smiju izai
iz duhovne zatite vostva, naputanjem kulta ili odbijanjem da
se povinuju zapovijedima voe i njihovim zahtjevima;
lanovi koji odu bez prethodne dozvole i blagoslova voa moraju
napustiti grupu pod kiom fabriciranih sumnji, sramote i kleveta;
lanovi koji su izali ili prognani iz grupe esto pate od razliitih
psihikih problema i pokazuju klasine simptome posttraumatskog
stresnog poremeaja (PTSP);
Ezoterizam skriveni planovi djelovanja i obaveze otkrivaju se lanovima samo ako uspjeno prou razliite faze duhovnog prosvjeenja;
Uasne prie koje voe grupe esto priaju o pojedincima ili porodicama koje su napustile grupu bez dozvole i blagoslova vostva, te
stravinim posljedicama i prokletstvima koja su ih stigla zbog toga.
394

Halit Yerebakan / DUHOVNI TERORIZAM

Duhovna iskrenost

U duhovnosti je rije o iskrenosti; duhovni uitelj, bio on aktivni ili


umirovljeni propovjednik, treba teiti dobrovoljnoj saglasnosti i entuzijazmu. Sebini i nedostojni ego mogue je slomiti a da se pritom ouva
psiha.
Kao musliman, iz islamskog konteksta, mogu zamisliti da ashabi
nisu bili posluni kao roboti; bili su puni vitalnosti i genijalnosti, ponekad preispitujui autoritete, to se od njih i oekivalo.
Bili su psihiki zdravi i dobro su mentalno funkcionirali, zato to je
njima rukovodio duboko saosjeajni voa i vodi (Poslanik, s.a.v.s), koji
im je ulijevao uzviene vrijednosti kao temelje djelovanja.
Ali, u dananje vrijeme, kako to tvrdi Bill Whitehouse u svojoj knjizi
Razotkriveni terorizam, fundamentalizam i duhovno zlostavljanje (Unveiling Terrorism, Fundamentalism, and Spiritual Abuse), duhovni zlostavljai kod svojih sljedbenika izazivaju disocijativne mentalne poremeaje.
Sada je vrijeme da otvorimo oi! Potpuno sam siguran da je veina
vas vidjela te vrste duhovnih terorista, a da su neki ak i bili pod njihovom apom.
Kao to je ranije reeno, vrlo malo je radova o duhovnom zlostavljanju u medicinskoj literaturi nakon lanaka iz 1998. na temu zlostavljanja i terorizma nije ba uslijedio val istraivanja.
Malo je i izvjetaja u psiholokoj literaturi, uglavnom u studijama
ljudi koji su bili u kultovima. To to je literatura oskudna ili pristrana,
ne treba nas odvratiti od buduih istraivanja ove teme.
Naalost, u naoj zemlji zaista je teko nai doktora primarne zdravstvene zatite koji razmilja o ovom problemu ili ga prepoznaje kod svojih pacijenata.
To je teak propust. Medicinska struka morala bi istraivati posljedice ove posebne vrste emocionalnog zlostavljanja po zdravlje.
Moemo samo naslutiti da bi istraivanja mogla brzo pokazati ono
to smo intuitivno shvatili da duhovno zlostavljanje nije samo faktor
rizika za obolijevanje ve i problem smrtonosan po javno zdravlje. Kao
i sekundarno puenje, ono istovremeno teti barem dvjema stranama.
395

Poput malarije, ono je uestalije i opasnije u nekim regijama. Duhovno zlostavljanje ugroava zdravlje, pa, umjesto da ga zanemarujemo,
moramo ga izuavati.
Izvor: http://www.dailysabah.com/health/2014/03/31/a-major-threat-on-public-health-spiritual-terrorism-1396267413

OTVORENO PISMO
EBU BEKRU EL-BAGDADIJU1

U najkraim crtama:
1. U islamu nije dozvoljeno donositi fetve sve dok osoba koja donosi fetve ne ispuni uslove za mudtehida koje definie Usuli
fikh (Temelji erijatskog prava). Nije dozvoljeno uzimati pojedinano neke ajete asnog Kurana za donoenje odreenog
suda bez uzimanja u obzir svih tekstova koji su u vezi s tim.
2. U islamu nije dozvoljeno donoenje eriatskih odluka bez dobrog poznavanja arapskog jezika.
3. U islamu nije dozvoljeno olahko bavljenje eriatskim pitanjima
bez uvaavanja eriatskih znanosti.
4. U islamu je doputeno razmimoilaenje u pitanjima koja nisu
jasno vjerom definisana.
5. U islamu nije dozvoljeno neuvaavanje realnog stanja.
6. U islamu nije dozvoljeno ubiti nevinu osobu.
7. U islamu nije doputeno ubijanje izaslanika, a time i ubijanje
novinara.
8. Dihad u islamu ima odbrambeni karakter; njegov razlog mora
biti opravdan eriatom, mora se voditi na eriatski definisan
nain i imati eriatski cilj.
9. U islamu je dozvoljeno kazati da je kafir samo onom ko jasno
izrazi nevjerovanje.
1 Ovo je skraena verzija Otvorenog pisma dr. Ibrahimu Avvadu el-Bedriju, poznatom kao Ebu
Bekr el-Bagdadi, i svim borcima i pripadnicima onoga to nazivate islamskom dravom koje
je potpisalo 126 alima, intelektualca i muftija iz itavog muslimanskog svijta. Meu njima su i
bivi reisu-l-ulema IZ u BiH dr. Mustafa ef. Ceri i prof. dr. Enes Kari. Pismo je skraeno jer se
neki argmenti i stavovi ponavljaju u nekim drugim studijama ovog zbornika.

397

Savremene muslimanske dileme

10. Nije dozvoljeno nanositi zlo kranima na bilo koji nain, ili
sljedbenicima Knjige.
11. Jezidije je neophodno posmatrati kao sljedbenike Knjige.
12. U islamu nije dozvoljeno ropstvo, nakon to je po jednoglasnom miljenju svih muslimana zabranjeno.
13. U islamu nije dozvoljeno vriti prisilu u vjeru.
14. U islamu nije dozvoljeno uskraivati prava enama.
15. U islamu nije dozvoljeno uskraivati prava djeci.
16. U islamu nije dozvoljeno izvravanje eriatskih kazni (hudud)
bez procedura koje garantuju pravednost i milosre.
17. U islamu nije dozvoljeno muenje.
18. U islamu nije dozvoljeno mrcvariti mrtve osobe.
19. U islamu nije dozvoljeno pripisivati zabranjena i runa djela
Allahu Svevinjem.
20. U islamu nije dozvoljeno unitavanje grobova poslanika i ashaba.
21. U islamu nije dozvoljena oruana pobuna protiv vladara iz bilo
kojeg razloga, osim otvorenog nevjerovanja, sve dok uspostavlja
namaz.
22. U islamu nije dozvoljeno proglasiti hilafet bez konsenzusa muslimanskog ummeta.
23. Iskazivati pripadnost domovini je dopustivo u islamu.
24. U islamu nema hidre nakon Poslanika, s.a.v.s.

398

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU




.


.

.


U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, milost i mir na Posljednjeg vjerovjesnika i poslanika. Tako mi
vremena, ovjek, doista, gubi, - samo ne oni koji vjeruju i dobra djela
ine, i koji jedni drugima istinu preporuuju i koji jedni drugima preporuuju strpljenje. (El-Asr, 1-3.)

OTVORENO PISMO

Dr. Ibrahimu Avvadu el-Bedriju, poznatom kao Ebu Bekr el-Bagdadi,


i svim borcima i pripadnicima onoga to nazivate
islamskom dravom,
Neka je na Vas Allahov mir i milost,
U Vaem govoru od 6. mjeseca ramazana 1435. H.g. (4. jula 2014.), rekli
ste u damiji En-Nuri-l-kebiri u Mosulu, parafrazirajui Ebu Bekra Es-Siddika, r.a.: Ako smatrate da sam u pravu pomozite mi, a ako smatrate da
nisam u pravu onda me posavjetujte i podrite. U redovima koji slijede je
savjet, kako ste to traili, a Allahov poslanik, s.a.v.s., kae: Vjera je savjet2.
Sve to se navodi ovdje uzeto je iz izjava i djela pripadnika islamske
drave kako to oni sami objavljuju, ili kako to od njih prenose muslimani oevidci, a ne kako se o njima govori u bilo kom drugom mediju.
Ako Bog da, ovo to vam kaemo nisu nikakve izmiljotine protiv vas,
niti se radi o nesporazumu. Ebu Muhammed el-Adnani u svom govoru3
2
3

Prenosi Muslim u svom Sahihu, hadis broj 55., Kitabul-iman.


Govor se nalazi na Youtube.com pod nazivom: I posigurno e im uvrstiti njihovu vjeru
sa kojom je zadovoljan.

399

Savremene muslimanske dileme

odranom poetkom aprila 2014. g. kae: Allahu moj, podari svoju


milost naem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., koji je poslat sa sabljom
kao milost svjetovima.4 Ali u formulaciji ove reenice postoje dvostruka zbrka i oite pogreke koje su se vie puta ule od nekih pripadnika
islamske drave. Pogreke su sljedee: Allah Svevinji je poslao Svoga
Poslanika, s.a.v.s., kao milost svjetovima. Svevinji kazuje:


A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. (El-Isra, 107.)
Ovo se odnosi na svako vrijeme, svako mjesto i sve svjetove. Poslanik,
s.a.v.s., je poslat ovjeanstvu, ivotinjama, biljkama, ljudima i dinima i
oko toga nema razilaenja. To su Allahove rijei u Kuranu asnom i one su
openite i bez ogranienja. Ali sintagma poslat sam sa sabljom je izvaena
iz specifinog hadisa koji se odnosi na odreeno mjesto, odreeno vrijeme
i odreene okolnosti koji su prole. Nije dozvoljeno mijeati Kuran i hadis
na ovaj nain, niti mijeati ope premise sa posebnim, i odreenom situacijom. Allah Svevinji je sebi propisao milost. On, Svevinji kazuje:




Gospodar va je sam Sebi propisao milost. (EL-Enam 54.)

Upitaj: ije je ono to je u nebesima i na Zemlji? - i odgovori:


Allahovo! On je Sebi propisao milost (El-Enam 12.) Allah Svevinji
kazuje da Njegova milost sve obuhvata:


a milost Moja obuhvata sve (Earaf, 156.)
U vjerodostojnom hadisu od Poslanika, s.a.v.s., se prenosi: Kada je
Allah Svevinji stvorio stvorenja zapisao je kod Sebe iznad Ara: Uistinu
4

Ibn Tejmije u djelu Medmuu-l-fetava (28/270) kae da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Poslat sam sa
sabljom pred Sudnji dan kako bi se jedino Allahu koji nema sauesnika robovalo. On je Taj koji
je moju opskrbu dao da bude u sjeni moga koplja i koji je dao ponienje i niskost onome ko se
usprotivi mojoj naredbi. Onaj ko oponaa neki drugi narod on i pripada njima. Hadis prenosi
Ahmed (2/50) u Musnedu sa slabim senedom od Ibn Omera, a kao argument ga navodi i Buhari.

400

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

milost Moja prethodi Mojoj srdbi.5 Nije dozvoljeno izjednaavati


sablju, srdbu i strogou sa milou. I ne samo to, nego nije dozvoljeno
rijei milost svjetovima vezati s rijeima poslat sam sa sabljom, jer to
znai da je sablja vezana za milost, a to je netano. Openito, kako sablja
djeluje na svjetove koji nemaju sablji kao to su nebesa, svijet dina i svijet
biljaka? Stoga je apsurdna tvrdnja da je slanje poslanika, s.a.v.s., vezano sa
njegovim slanjem sa sabljom. Ovo pitanje se ne pokree radi akademske
rasprave nego stoga to je to pitanje sutine o kojoj e kasnije biti vie
govora. Imenovani pogreno stavlja sablju i Boiju milost u istu ravan.

Osnove erijata i tumaenja Kurana

to se tie tumaenja Kurana asnog i razumijevanja Poslanikova


hadisa i u Usuli fikhu, generalno, kada se radi o bilo kojem pitanju put
koji je postavio Allah Svevinji u Kuranu asnom i Poslanik, s.a.v.s., u
hadisu je sljedei: Da se objedini sve to je objavljeno o nekom pitanju,
a ne da se oslanja na samo jedan dio, a zatim da na osnovu svih tekstova
zakljuak izvede onaj ko je za to osposobljen. Allah Svevinji kazuje:




Zar u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete...?! (El-Beqare,
85.)
Allah Svevinji kazje:




... Oni su rijei s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio
onoga ime su opominjani izostavili (El-Maide, 13.) Allah Svevinji
kazuje:

One koji Kuran na dijelove dijele. (El-Hidr, 91.)
5

Prenosi Buhari (7422) u poglavlju Et-Tevhid i Muslim (2751) u poglavlju Et-Tevbe

401

Savremene muslimanske dileme

I kada se svi tekstovi sastave mora se razluiti koji je tekst opeg


karaktera a koji je specifinog, koji je tekst neim ogranien a koji je
openit, koji je ajet sa jasnim znaenjem a koji sa manje jasnim znaenjem.
Mora se poznavati povod objave svih tekstova a postoje i drugi uslovi koje
su postavili imami (islamski autoriteti). Nije dozvoljeno kao argument
navoditi ajet, ili dio ajeta bez poznavanja svega onoga to se nalazi u
Kuranu i Sunnetu o odreenom pitanju. Ovo je stoga to je sve ono to
je u Kuranu istina, i sve to stoji u vjerodostojnim hadisima je objava, te
stoga nije dozvoljeno neto od toga zapostavljati. Iz tog razloga se tekstovi
moraju uskladiti koliko je to mogue, ili mora postojati oit razlog to
jedno pitanje ima prevagu nad drugim. Sve ovo pojanjava imam afija u
djelu Er-Risale i sa njim se u ovom pitanju slau svi uenjaci Usuli fikha,
dakle bez ijednog izuzetka.
Imam Dva harema (Imamu-l-haremejni) u djelu El-Burhan fi usulil-fikh (870/2) u poglavlju Osobine muftije i kvalifikacije koje mora imati
kae: Muftija treba da poznaje arapski jezik jer je Vjerozakon (eriat)
objavljen na arapskom jeziku Uslov je i da bude poznavalac gramatike
i sintakse Uslov je i da bude poznavalac Kurana, jer je on temelj
propisa Potrebno ja da zna nasih i mensuh (derogirajua i derogirana)
ajeta, a osnova svega je poznavanje Usulu-l-fikha Muftija mora jasno
poznavati kategoriju i snagu dokaza i argumenata, mora znati istoriju
njihova nastanka poznavati nauku o hadisu, kako bi mogao razlikovati
vjereodostojne od nevjerodostojnih hadisa, one koji su prihvatljivi i one
koji nisu prihvatljivi Mora poznavati fikh i povrh svega toga mora ui
u sutinu vjerovanja to je za mudtehida najvanija stvar Islamski
uenjaci sve te uslove imenuju tako to kau da muftija mora znati tekstove
erijatskih propisa i znati iz njih izvoditi zakljuke. Poznavati tekstove
znai poznavati jezik, tefsir, hadis, a znati izvoditi pravilne zakljuke znai
poznavati Usuli fikh, analogiju i naine izvoenja analognih rjeenja te
proniknuti u sutinu vjere. O svemu ovome govore el-Gazali u djelu ElMustasfa (342/1) i hafiz Delaluddin es-Sujuti u djelu El-itkan fi ulumil-Kuran (213/4).

402

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

Jezik

Kako je to gore navedeno meu najvanije osnove poznavanja temelja


vjere spada poznavanje arapskog jezika. To podrazumijeva poznavanje
jezikih znanosti, pravila jezika, gramatike, sintakse, stilistike, poezije,
naina tvorbe rijei i njihovih znaenja. Bez poznavanja ovih znanosti
greka je ne samo mogua, nego i vrlo vjerovatna. Da se primjetiti da
ono to nazivate hilafetom da je to ono to je Allah obeao. Onaj ko
je dao oglas da je to ono to je Allah obeao vezao je to za kuranski
ajet:



.



Allah obeava da e one meu vama koji budu vjerovali i dobra
djela inili sigurni namjesnicima na Zemlji postaviti, kao to je postavio
namjesnicima one prije njih, i da e im zacijelo vjeru njihovu uvrstiti,
onu koju im On eli, i da e im sigurno strah bezbjednou zamijeniti;
oni e se samo Meni klanjati, i nee druge Meni ravnim smatrati. A oni
koji i poslije toga budu nezahvalni - oni su pravi grjenici. (En-Nur,
24:55.)
Nedopustivo je da se bilo koji kuranski ajet navodi da se ono
posebno odnosi na dogaaj koji se desio 1400 godina nakon objave
Kurana. Kako onda moe Ebu Muhammed el-Adnani da kae da je
navodni hilafet koga ste proglasili to to je Allah obeao? ak i da je
njegova tvrdnja ispravna bio je duan da kae: Ovo je od onoga to je
Allah obeao. Postoji druga isto jezika greka jer on kuranski izraz
el-istihlaf tumai kao navodni hilafet. Dokaz da to nije tano je sljedei
kuranski ajet:



...




Ree (Musa): Gospodar va e neprijatelja vaeg unititi, a vas
nasljednicima na Zemlji uiniti, da bi vidio kako ete postupati. (ElEraf, 7:129.)
403

Savremene muslimanske dileme

Znaenje rijei istihlaf ovdje je da e oni nastaniti zemlju umjesto


drugog naroda. Ajet ne govori o tome da e oni vladati zemljom po
odreenom politikom sistemu. Po miljenju Ibn Tejmije ne postoji
potpuna sinonimija u Kuranu.6 Postoji razlika izmeu pojmova elhilafeta i el-istihlafa. Imam Ibn Derir et-Taberi u svom tefsiru kae:
Vejestahlifekum znai: Allah e vas uiniti da nastanite njihova
prebivalita nakon to oni budu uniteni i da ih se neete bojati, niti bilo
koga od drugih stvorenja.7 Ovo potvruje da znaenje rijei istihlaf
u navedenom ajetu ne znai vrsta vlasti na zemlji nego nastanjivanje na
zemlji.

Olahko pojednostavljivanje

Nije dozvoljeno stalno govoriti o pojednostavljivanju stvari i uzimati


ajete iz Kurana bez razumijevanja cjelokupnog konteksta. Takoe, nije
dozvoljeno govoriti: Vjera je jednostavna i Poslanik, s.a.v.s. i estiti
ashabi su bili jednostavni ljudi, pa zato da komplikujemo vjeru? To
je uradio Ebu-l-Berra el-Hindi u video poruci u julu 2014. g. govorei:
Otvorite Mushaf i itajte ajete o dihadu i sve e vam biti jasno. Sva
ulema mi govori: (Ovo je farz, a to nije farz i ovo nije vrijeme dihada).
Pustite sve i itajte Kuran i saznat e te ta je dihad. Svi moraju shvatiti
da su Poslanik, s.a.v.s., i ashabi bili u materijalnoj oskudici i da su ivjeli
bez komplikovane tehnologije, ali da su bili vei i od svih nas u pogledu
razumijevanja vjere i pronicanja u sutinu vjere. Allah Svevinji kazuje:
...
...
Reci: Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?... (Ez-Zumer,
39.)
6

ejh Ibn Tejmije u djelu Medmuu-l-fetava (13/341) kae: Sinonimije u jeziku ima malo, a
kada su u pitanju kuranski termini onda je to veoma rijetko, ili nikako. Er-Ragib el-Isfahani
u djelu Mufredatu-l-Kurani, str. 55. kae: Iza ove knjige slijedi knjiga o sinonimima, to
jest izrazima koji imaju istovjetno znaenje i o skrivenim razlikama izmeu tih izraza. Na
taj nain se utvruje zato je odreena rije upotrebljena u odreenoj situaciji a ne njen
sinonim.
7 Tefsir Ibn Derir Et-Taberi (9/28).

404

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

Allah Svevinji kazuje:



...
zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi! (El-Enbija, 7.)
i (En-Nahl, 43.) Allah Svevinji kazuje:

...


...
... A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim,
saznali bi od njih ono to ele da saznaju (En-Nisa, 83.)
Poznavanje fikha nije lahka stvar, i ne moe bilo koji ovjek govoriti
o fikhu i davati fetve. Allah Svevinji kazuje:

...
A pouku samo razumom obdareni primaju. (Er-Rad, 19.)
Poslanik, s.a.v.s., kae: Ko kae neto o Kuranu bez znanja neka sebi
spremi mjesto u vatri.8 Neprimjerene su rijei: I mi smo ljudi i oni su
ljudi. Razumijevanje onih koji tako govore nije kao razumijevanje onih
na koje se ovdje ukazuje, a to su ashabi i estiti predvodnici ummeta.

Razilaenje (u miljenju)

to se tie razilaenja, postoje dvije vrste razilaenja: pokueno razilaenje


i pohvalno razilaenje. O pokuenom razilaenju Allah Svevinji kazuje:


A podvojili su se oni kojima je data Knjiga nakon to im je doao
dokaz jasni, (El-Bejjine, 4.). A o pohvalnom razilaenju Allah Svevinji
kazuje:




... i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu
istinu o onome u emu se nisu slagali (El-Beqare, 213.)
8

Prenosi Et-Tirmizi (2950) u djelu Tefsiru-l-Kuran.

405

Savremene muslimanske dileme

Ovo je stav afije u djelu Er-Risale, i ostalih etverice utemeljitelja


mezheba, i svih alima u vremenu vie od hiljadu godina.
Kada postoji razilaenje meu uvaenim imamima treba uzeti onaj
stav koji je blai, to jest bolji i ne treba biti strog i smatrati da je strogost
mjera predanosti Bogu. Allah Svevinji kazuje:


I slijedite ono najljepe to vam je od Gospodara vaeg objavljeno... (Ez-Zumer, 55.) Allah Svevinji kazuje:



Ti se pratanja dri! i trai da se ine dobra djela, a neznalica se
kloni! (El-Eraf, 199.)
Allah Svevinji kazuje:





Koji Kuran sluaju i slijede ono najljepe u njemu; njima je Allah
na pravi put ukazao i oni su pametni. (Ez-Zumer, 18.)
Stroiji stav ne smatra se i Bogu draim stavom, i strogost nema vei
stepen sluenja i predanosti Allahu Svevinjem. U stroijem stavu ima
pretjerivanja, a Allah Svevinji kazuje:




Allah eli da vam olaka, a ne da potekoe imate (El-Beqare,
185.)
Poslanik, s.a.v..s., kae: Nemojte prema sebi biti prestrogi pa
da se prema vama bude prestrogo. Bilo je naroda koji su prema sebi
bili prestrogi pa im je Allah dao prestrogost9 U prestrogosti ima
umiljenosti, stoga to prestroga osoba po prirodi stvari kae sebi: Ja
sam strog, i on koji nije strog kao ja ima u sebi neki nedostatak. I ja
sam poptuniji od njega. U prestrogosti postoji i skrivena doza loeg
miljenja o Allahu Svevinjemom, kao da je On objavio Kuran da ljude
mui:
9

Prenosi Et-Tirmizi (2950) u djelu Tefsiru-l-Kuran.

406

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU



.
Ta-ha. Nismo spustili Kuran na tebe da se mui. (Ta-ha, 2-1.)
Vano je napomenuti da je veina ljudi kroz istoriju primila islam
putem pozivanja na lijep nain. Allah Svevinji kazuje:











Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima
ne najljepi nain raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s
puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu. (En-Nahl, 125.)
Iako se islam politiki proirio usljed islamskih osvajanja, stanovnici
osvojenih podruja od Horasana do Arapskog magreba ostali su krani
stotinama godina, dok nisu postupno pod uticajem lijepog pozivanja
u islam, a ne strogou i prisilom, primili islam. Postoje velike drave
i cijela podruja poput Indonezije, Malezije, Zapadne Afrike i drugih
koji su primili islam pozivanjem u islam na lijep nain, a ne osvajanjem.
Prestrogost nije mjerilo pokornosti Bogu, niti nain irenja islama.

Istinsko razumijevanje realnosti (Fiqhu-l-vaqi)

Sa istinskim razumijevanjem realnog stanja misli se na sprovoenje


erijatskih propisa i odnos prema njima u ovisnosti o realnosti i stanju
u kojima ljudi ive. Onaj ko govori o erijatskim propisima mora imati
pravi uvid u ivot ljudi, upoznati se sa njihovim problemima, nevoljama,
mogunostima i onome emu su izloeni. Istinsko razumijevanje realnog
stanja uzima u obzir tekstove koji su objavljeni ljudima u odreenom
vremenskom periodu i ono podrazumijeva odlaganje izvrenja odreenih
obaveza do momenta kada e ljudi biti u mogunosti da ih izvre. Imam
Gazalija kae: to se tie istinskog razumijevanja realnog stanja ono
spada u kategoriju u nudi je dozvoljeno i ono to inae nije dozvoljeno.
U takvim situacijama nuan je idtihad, ukoliko nije prije bilo slinih
situacija.10 Ibn Kajjim el-Devzije kae: I ne samo to, nego onaj koji
10 El-Mustasfa fi usuli-l-fikh (1/420) od imama Gazalija, Izdanje Muessetur-risale.

407

Savremene muslimanske dileme

donosi fetve mora da dobro poznaje ljudske spletke, obmane, varke,


imovinsko i obiajno pravo jer se fetva mijenja u ovisnosti o vremenu,
mjestu i stanjima, - i sve je to obuhvaeno Boijom vjerom, kako je to
naprijed objanjeno.11

Ubijanje nevinih

Allah Svevinji kazuje:


...



I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda
zahtijeva ! (El-Isra, 33.)



















Reci: Doite da vam kaem ta vam Gospodar va propisuje; da
Mu nita ne pridruujete, da roditeljima dobro inite, da djecu svoju,
zbog neimatine, ne ubijate - Mi i vas i njih hranimo - ne pribliujte se
nevaljatinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio
ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, - eto, to vam On preporuuje da
biste razmislili. (El-Enam, 151.)
Ubijanje bilo koga je zabranjeno (haram) i spada u najtee grijehe.
Allah Svevinji kazuje:









Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije
nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne ini - kao da
je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neiji ivot sauva, - kao
da je svim ljudima ivot sauvao. Nai poslanici su im jasne dokaze donosili,
11 Djelo Ilamu-l-muqiine an Rabbi-l-alemin od Ibn Kajjima el-Devzije (4/157).

408

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili. (ElMaide, 32.)
A vi ste ubili mnoge nevine koji su imali drugaije miljenje od
vaeg, a koji se nisu borili protiv vas i nisu bili naoruani.

Ubijanje izaslanika

U svim vjerama je poznato da ubijanje izaslanika je zabranjeno (haram). Pod izaslanicima se ovdje misli na osobe koje su poslane od drugih
naroda radi obavljanja poslova kao to su postizanje mira, ili dostavljanje poruke. Izaslanik ima svoju posebnu zatitu (nepovredivost). Ibn
Mesud kae: Postala je ustaljena praksa da se izaslanici ne ubijaju12
Novinari su izaslanici istine, jer je njihova zadaa da, generalno, ljudima
pokau istinu. Vi ste bez milosti ubili dvojicu novinara: James Foley i
Steven Sotloff. Steven Sotloffa ste ubili nakon to vas je njegova majka
ponizno molila da pokaete samilost. Uposlenici koji su angaovani u
humanitarnoj pomoi su takoer izaslanici: izaslanici milosti i dobra. Vi
ste ubili radnika koji je bio angaovan u humanitarnoj pomoi (David
Haines). To to ste uradili je haram i u tome se slae sva ulema.

Optuivanje za nevjerstvo (et-tekfir)

Neka pogrena razumijevanja u pogledu optuivanja ljudi za nevjerstvo


naslanjaju se na djelo: El-Usulus-selase ejha Muhammeda bin Abdulvehhaba kao i na njegovo djelo Nevakisu-l-islam. Pored pozitivnih ideja
koje je on donio za ienje vjere, pretjerao je kada se radi o optuivanju
drugoga za nevjerstvo i bio je stroiji od dvojice ejhova: Ibn Tejmijje
i Ibnu-l-Qajjima o vanim pitanjima. Govor o optuivanju drugoga za
nevjerovanje svodi se na sljedee:
a) Osnova u islamu je da ko kae: LA ILAHE ILLLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH da je ta osoba musliman. Onome ko odrava
temelje islama nije dozvoljeno rei da je nevjernik. Allah Svevinji kazuje:
12 Prenosi Ibn Ahmed u svom Musnedu (6/306).

409

Savremene muslimanske dileme




...



... Pa ako se pokaju i budu klanjanje obavljali i zekat davali, ostavite
ih na miru, jer Allah zaista prata i samilostan je. (Et-Tevbe, 5.) A Allahov
poslanik, s.a.v..s., kae: Teko vama, nemojte da se nakon mene vraate
nevjerstu i da jedni druge ubijate.13 Allahov poslanik, takoer, kae: Ko
kae LA ILAHE ILLALLAH (NEMA BOGA OSIM ALLAHA) od mene
je sauvao sebe i svoj imetak osim onoga na koga postoji pravo, i Allah e s
njim sviati raun.14 Ibn Omer i Aia, neka je Bog zadovoljan s njima, su
govorili: Ne moe se optuivati za nevjerstvo onaj ko klanja prema Kibli.15
b) Ovo pitanje je jedno od najopasnijih pitanja, stoga to ono
podrazumijeva proljevanje krvi muslimana, unitavanje njihovih ivota,
krenje njihovih svetosti, imovine i prava. Allah Svevinji kazuje:








Onome ko hotimino ubije vjernika kazna e biti - Dehennem, u


kome e vjeno ostati; Allah e na njega gnjev Svoj spustiti i proklee ga
i patnju mu veliku pripremiti. (En-Nisa, 93.) A Poslanik, s.a.v.s., kae:
Koji god vjernik kae svom bratu: kafire (nevjernie), navue na sebe
Boiju srdbu.16 Allah Svevinji strogo upozorava da je zabranjeno ubiti
onoga ko jezikom prihvati islam. On, Allah Svevinji, kazuje:



...

Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam
ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih. (EnNisa, 90.) Allah Svevinji, takoer, kae:








O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte
i onome ko vam nazove selam ne recite: Ti nisi vjernik! - kako biste se
13
14
15
16

Prenosi el-Buhari (4403), Kitabu-l-megazi, a prenosi i Muslim (66), Kitabu-l-iman.


Prenosi el-Buhari (4403), Kitabu-l-dihad.
Medmeuz-zevaid od el-Hejsemija (1/106).
Prenosi el-Buhari (6104) u Kitabu-l-edeb.

410

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije


bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro
ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono to radite. (En-Nisa, 94.)
Rijei Svevinjeg: ... ... zato uvijek sve dobro ispitajte
znae: Pitajte ih da li su muslimani? Od njih se prihvata odgovor kako
kau bez ispitivanja njihovog imana. Nije dozovoljeno ubiti muslimana,
niti bilo kojeg ovjeka koji nije naoruan i koji se ne bori. Sluaj Usame
ibn Zejda koji je ubio ovjeka nakon to je izgovorio LA ILAHE
ILLALLAH to potvruje. Kada je za to uo Allahov poslanik, s.a.v.s.,
upitao ga je: Da li je rekao LA ILAHE ILLALLAH i nakon toga ti si
ga ubio? Usama je odgovoio: Allahov poslanie, rekao je to iz straha
od oruja, na ta je Allahov poslanik, s.a..v.s., rekao: Jesi li ti otvorio
njegovo srce pa da zna da je to rekao iz straha, ili ne.17
Na internetu se na vie mjesta pojavio video u kojem se vidi da
je akir Vehib, koji je tada pripadao DAI-u zaustavio nenaoruane
civile koji su rekli da su muslimani, nakon ega ih je on pitao o nekim
namazima i koliko imaju rekata. Oni su pogrijeili u odgovoru, nakon
ega ih je on ubio.18 initi tako neto je strogo zabranjeno (haram) i
straan zloin.
c) Ljudska djela su povezana s namjerom koja stoji iza djela.
Allahov poslanik, s.a.v.s., kae: Djela se vrednuju prema namjerama
i svaki ovjek e imati ono kakvu je namjeru imao19 Allah Svevinji
kazuje:









Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: Mi tvrdimo da si ti, zaista,
Allahov poslanik! - I Allah zna da si ti, zaista, Njegovo poslanik, a Allah
tvrdi i da su licemjeri pravi laci. (El-Munafikun, 1.)
Allah Svevinji opisuje dvolinjake da oni svjedoe da je Muhammed,
a.s., poslanik, to su rijei koje potvruju neospornu istinu, ali i tvrdi da
17 Prenosi el-Buhari (2946), Kitabu-l-dihad.
18 Objavljeno na internetu na You tube u junu 2014. godine pod naslovom: Ubitstvo vozaa
kamiona od strane akira Vehiba.
19 Prenosi el-Buhari (1) Kitabu bedi-l-vahj i Muslim (1907), Kitabu-l-imare.

411

Savremene muslimanske dileme

je to to govore licemjeri la jer je ta tvrdnja izreena sa ciljem da se lae,


iako joj je sadraj istina. La se ogleda u tome da oni jezicima govore ono
za to Allah zna da srcima ne priznaju. Ovo znai da nevjerovanje iziskuje
namjeru da se nevjeruje, a ne samo olahke rijei, ili nerazumno djelo.
Stoga nije dozvoljeno donositi sud o bilo kojoj osobi da je nevjernik sve
dok se ne pokae namjera nevjerovanja. Nije dozvoljeno za nekog kazati
da je nevjernik sve dok se ne utvrdi namjera nevjerovanja, jer osoba
moe biti prisiljena, ili nemati tu namjeru, ili biti neznalica, ili lud, - i
moda grijei u razumijevanju ovog pitanja. Allah Svevinji kazuje:




















Onoga koji zanijee Allaha, nakon to je u Njega vjerovao, - osim
ako bude na to primoran, a srce mu ostane vrsto u vjeri -, eka Allahova
kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stii e srdba Allahova i
njih eka patnja velika. (En-Nahl, 106.)
Nije dozvoljeno da neiji postupak tumai niko drugi osim onoga ko
je taj postupak uradio, ako je to djelo oko koga postoji razmimoilaenje
meu muslimanima. Nije dozvoljeno optuivati nekog za nevjerestvo
po bilo kom pitanju oko koga postoji razmimoilaenje meu
muslimanskom ulemom, kao to nije dozvoljeno optuivati uopeno
odreene ljude za nevjerstvo. Za nevjersto je mogue optuiti osobu po
osnovu onoga to ona radi i kakvu namjeru ima. Allah Svevinji kazuje:
...

... I nijedan grjenik nee nositi grijehe
drugoga Takoer, nije dozvoljeno optuivati za nevjerstvo onoga ko
sumnja u nevjerstvo drugih, ili ko ih ne optuuje za nevjerovanje.
Razlog zato ovoliko dugo govorimo o ovome je to to ste svijetu
podijelili knjige ejha Muhammeda Abdulvehhaba im ste doli u
Mosul, a takoer i u Halep. U svakom sluaju, uenjaci, meu kojima
i Ibn Tejmijje i Ibnu-l-Kajjim el-Devzi pravili su razliku izmeu djela
kafira i optuivanja nekog za nevjerovanje. ak i kada neko uradi neto
u emu ima elemanata, ili neega od nevjerovanja, nije mogue takvu
osobu optuivati za nevjerovanje zbog navedenih razloga. Ez-Zehebi20
20 Sijeru Ealamin-nubela (11/393).
412

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

prenosi od svoga ejha Ibn Tejmijje da je u zadnjim danima svoga ivota


govorio: Ja nikoga od ummeta ne optuujem za nevjerovanje. Takoer
je ponavljao da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Abdest uva samo vjernik, i
onaj ko uva namaze sa abdestom musliman je.
Postoji vaan detalj koji se sastoji u tome da je Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: Prikriveni irk je kada ovjek ustane da klanja da klanja ljepe
kada primjeti da ga gleda neki drugi ovjek.21 Poslanik karakterie
pokazivanje u namazu prikrivenim irkom koji je mali irk. Taj mali
irk koga ine neki ljudi ne smatra se velikim irkom i ne dovodi do
optuivanja nekoga za nevjerstvo, niti izlaenje iz ummeta. Svi ljudi
nakon poslanika i vjerovjesnika robuju Allahu onako kako mogu, a ne
kako to zaista zasluuje Allah Svevinji. Allah Svevinji kazuje:
...


I nisu Allaha uvaavali koliko On to zasluuje (El-Enam, 91.)
Allah Svevinji kazuje:





Pitaju te o dui. Reci: ta je dua - samo Gospodar moj zna, a
vama je dato samo malo znanja. (el-Isra, 85.)
Ali, Allah Svevinji prihvata taj ibadet, dok ljudi ne shvataju pravu
istinu o Allahu stoga to ...

... ... Nita nije kao On...

Pogledi do Njega
(E-ura, 11.) i ...





ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire (El-Enam, 103.) O
Njemu, Uzvienom, ne znamo nita drugo osim onoga to je On kazao
o Sebi putem objave i to je o Njemu rekao na Poslanik, Muhammed,



s.a.v.s. On (Svevinji) ...


...
alje Objavu, rijei Svoje - kome hoe od robova Svojih (Gafir,
15.) Kako onda moe bilo koja osoba da potegne sablju protiv drugih
osoba kada vidi da oni ne robuju Svevinjem Allahu kako to On zasluuje?
Jer niko ne moe robovati Svevinjem Allahu koliko to On zasluuje ako
to Allah Svevinji ne dopusti. U svakom sluaju, pitanje mnogobotva
u Arapa na Arapskom poluotoku nije mogue jer je Allahov poslanik,
21 Prenosi Ibn Madde (4204), Kitabuz-zuhd.
413

Savremene muslimanske dileme

s.a.v.s., rekao: ejtan je izgubio nadu da e ga klanjai na Arapskom


poluostrvu oboavati, ali e ih zadirkivati.22

Sljedbenici Knjige

to se tie krana Arapa, njima ste dali mogunost da biraju izmeu


plaanja dizje i sablje, ili prelaska na islam. Njihove kue ste obiljeili
crvenom bojom i poruili crkve. U nekim sluajevima ste opljakali njihove
kue i imovinu i neke od njih pobili. Prouzrokovali ste progon nekih od
njih od kojih su mnogi pobjegli samo u odjei spaavajui gole ivote. Ovi
krani ne ratuju protiv islama i nisu prema njemu neprijateljski nastrojeni,
nego su prijatelji, komije i partneri u dravi. Sa erijatske strane svi oni su
pod starim zatitama od prije 1400 godina i na njih se ne odnose ajeti o
dihadu. Meu kranima je bilo i onih koji su se borili u vojsci Allahova
poslanika, s.a.v.s., protiv Bizantijaca i koji su bili graani Medine u to
doba. Meu njima ima onih koji su pod zatitom koju su dobili od Omera
ibnul-Hattaba, Halida ibnul-Velida i emevijskih, abasijskih i osmanlijskih
halifa i njihovih drava. Sutina toga je da oni nisu stranci u ovim krajevima,
nego ine domae stanovnitvo jo prije pojave islama, i nisu neprijatelji,
nego prijatelji ve 1400 godina. Branili su svoje zemlje u svim ratovima
protiv krstaa, kolonijalizma, Izraela i u drugim ratovima, pa kako se onda
odnositi prema njima kao prema neprijatelju? Allah Svevinji kazuje:











Allah vam ne zabranjuje da inite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zaviaja vaeg
ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravini. (El-Mumtehane, 8.)
Kada je u pitanju dizja (glavarina), u erijatu postoje dvije vrste
dizje: dizja koja se uzima od onih koji su se borili protiv islama, kako
se to razumije iz rijei Svevinjeg:
22 Prenosi Muslim, (2812), Sifetu-l-qijameti vel-denneti ven-nar.

414

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU






Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u
Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono to Allah i Njegov
Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru - sve dok ne daju
glavarinu posluno i smjerno. (Et-Tevbe, 29.)
Ovaj ajet se odnosi na one koji su pokrenuli borbu protiv muslimana,
to potvruje ajet koje se nalazi u istoj suri malo prije ovog ajeta:









Zar se neete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekrili i
nastojali da protjeraju Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Pree
je da se Allaha bojite, ako ste vjernici. (Et-Tevbe, 13.)
Kada su u pitanju oni koji se nisu borili protiv islama od njih se uzima
dizja po sporazumu bez okrutnosti. Omer ibnul-Hattab, r.a., saglasio se da
se dizja naziva sadakom i uzima se umjesto zekata u procentu koji je manji
od zekata i ide u Bejtu-l-mal iz kojeg se daje i kranima graanima kada
za to ima potrebe, kako je to radio Omer, neka je Bog zadovoljan s njim.

Porobljavanje

Jedan od ciljeva islama koji nijedan alim ne porie je borba na


iskorjenjivanju ropstva. Allah Svevinji kazuje:

. .
A ta ti misli: kako se moe na blagodatima zahvalan biti? roba
ropstva osloboditi, ili, kad glad hara, nahraniti. (El-Beled, 14-12.)
...

...
duni su, prije nego to jedni drugo dodirnu, da jednog roba
ropstva oslobode. (El-Mudadele, 3.)

415

Prije vie od stotinu godina svi muslimani i cijeli svijet zauzeli su


stav da je porobljavanje zabranjeno i da se smatra zloinom. To je veliki
iskorak u istoriji ovjeanstva, a vi stotinu godina nakon to su muslimani
zauzeli jedinstven stav to krite i uzimate ene kao robinje. Na taj nain na
zemlji ponovo uvodite smutnju, nered i ono to je runo. To je neto to
je zakonom zabranjeno ve vie od stotinu godina i sve islamske zemlje su
potpisnice ugovora o zabrani ropstva, a Allah Svevinji nareuje:


... i ispunjavajte ogovorom preuzete obaveze, jer e se za obavezu,
zaista, odgovarati. (El-Isra, 34.)
Snosit ete odgovornost za taj veliki zloin koji u budunosti moe dovesti do porobljavanja muslimanki u podrujima u kojima su drugi dominantni, a koji mrze islam, i snosit ete odgovornost za silovanje ena muslimanki
i njihovo prisiljavanje na blud, kao reakciju na ono to ste radili Jezidijkama.

Prisila

Allah Svevinji kazuje:


Ti vlast nad njima nema! (El-Gaije, 22.);


...


U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje
od zablude!... (El-Beqare, 256.);






Da Gospodar tvoj hoe, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa
zato onda ti da nagoni ljude da budu vjernici? (Junus, 99.);
...

I reci: Istina dolazi od Gospodara vaeg, pa ko hoe - neka vjeruje,
a ko hoe - neka ne vjeruje... (El-Kehf, 29.), i On kazuje:

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

...
...Vama - vaa vjera, a meni - moja! (El-Kafirun, 6.)
U vjeru nije dozvoljeno
Poznato je da je ajet ...


silom nagoniti objavljen nakon osloboenja Mekke i niko ne moe
kazati da je taj ajet dokinut, a vi ste prisiljavali ljude u vjeru, kao to ste
prisiljavali muslimane da prihvataju vaa miljenja. Vi prisiljavate sve
koji ive pod vaom vlau da izvravaju i najsitnije i najkrupnije stvari
koje su pitanje odnosa izmeu ovjeka i njegovog Gospodara. U Riqqi,
Diriz-zuru i drugim podrujima pod vaom kontrolom naoruane osobe
se kreu meu svijetom i nazivaju sebe el-hisbe / vrioci obrauna koji
raune sviaju sa svijetom kao da su zadueni od Svevinjeg Allaha da
sprovode Njegove naredbe. Nije poznato da je bilo koji ashab to radio
i to se ne moe smatrati nareivanjem da se ini dobro i odvraanjem
od zla. To to vi radite je prisila, obijest i neprekidno utjerivanje straha
kako ko hoe. Da Allah Svevinji hoe da se tako radi prisilio bi ljude da
izvravaju najsitnije detalje Njegove vjere. Allah Svevinji kazuje:
...
...

A zar ne znaju vjernici da bi Allah, kad bi samo htio, sve ljude
na pravi put uputio. (Er-Rad, 31.) On, Allah Svevinji, takoer kae:





Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred
kojim bi oni vratove svoje pognuli. (E-uara, 4.)

ene

Ovo je duga tema koja se moe saeti u to da ste vi ene pretvorili kao
da su u logoru, ili zatvoru, da se oblae po vaem miljenju, da ne izlaze,
ne obrazuju se, ne rade i ne zarauju, niti se slobodno kreu. ene
prisiljavate da se udaju za vae borce, a Allah Svevinji kazuje:

417

Savremene muslimanske dileme














O ljudi, bojte se Gospodar svoga, koji vas od jednog ovjeka stvara, a
od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge mukarce i ene
rasijao. I Allaha se bojte - s imenom ijim jedni druge molite - i rodbinske
veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vam bdi. (En-Nisa, 1.) Poslanik,
s.a.v.s., je rekao: U oporuku vam ostavljam da sa enama lijepo postupate.

Djeca

Uinili ste da djeca uestvuju u ratovima i u ubijanju. Neka od njih


nose oruje, a druga se igraju sa odsjeenim ljudskim glavama. Neka od
njih idu u borbe, ubijaju i bivaju ubijena. Meu djecom ima onih koja su
muena u vaim kolama da bi bila prisiljena na odreena djela, a neku
ste pogubili. Ovdje je dovoljno da kaemo da su sve nabrojane pojave
zloini protiv nevinih osoba, jer su ta djeca maloljetna i nemaju obaveze
(gajru mukellefin) koju imaju punoljetni. Allah Svevinji kazuje:














A zato se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlaene, za
mukarce i ene i djecu, koji uzvikuju: Gospodaru na, izbavi nas iz
ovog grada, iji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zatitnika i Ti
nam podaj onoga ko e nam pomoi! (En-nisa, 75.)

Izvravanje erijatskih kazni (el-hudud)

Izvravanje erijatskih kazni je neosporna obaveza, ali se erijatske kazne


ne izvravaju prije opomene i upozorenja, niti se izvravaju u surovim
okolnostima. Tako na primjer, Poslanik, s.a.v.s., nije izvrio erijatske
418

OTVORENO PISMO EBU BEKRU EL-BAGDADIJU

kazne u nekim sluajevima. Omer ibnul-Hattab nije sprovodio erijatske kazne u godini gladi, - kako je to zabiljeeno. U svim mezhebima
erijata postoje jasne procedure sprovoenja erijatskih kazni kojih se
mora pridravati i uz koje se treba pokozati samilost. Uslovi za primjenu erijatskih kazni su takvi da je njihova realizacija veoma teka. Ako
postoji sumnja, onda se erijatske kazne ne izvravaju. To znai da ako
postoji bilo kakva sumnja erijatska kazna se ne izvrava. erijatske kazne se ne izvravaju nad onima koji su siromani i nita nemaju, niti za
krau voa i povra. erijatske kazne se ne izvravaju za krau imetka
ispod odreenog iznosa, Vi ste pourili sa izvravanjem erijatskih kazni
dok je kod vjerski svjenih ljudi primjena erijatskih kazni jedno od najteih pitanja. Nema potrebe da govorimo o uslovima koji su neophodni
da bi se dokazala prostitucija i o etiri pravedna svjedoka koji moraju
svojim oima vidjeti in spolnog odnosa.

Muenje

Neki koji su bili pod vaom vlau, ili zarobljenici kod vas ale se da ste
ih muili strahom, prebijanjem, ubijanjem i razliitim vrstama muenja
u koja spada i zakopavanje ivih ljudi. Odsijecanje glava noevima spada
u najtee vrste muenja i erijatski nije dozvoljeno. Ako postoji zakonom
utvren razlog za smaknue ono se vri sabljom i to jednim udarcem. Na
masovnim pogubljenjima, koja su u osnovi strogo zabranjena (haram),
kako je to naprijed objaenjeno, vai borci se ismijavaju koga e pogubiti,
raduju se tuoj nesrei i izgovaraju glasove kao ivotinje, govorei poklat
emo vas kao stoku, a zatim to i urade. Vai borci se ne zadovoljavaju
samo ubitstvima nego uz ubitstva potcjenjuju, poniavaju i izruguju se, a
Allah Svevinji kazuje:
...



O vjernici, neka se mukarci jedni drugima ne rugaju, moda su
oni bolji od njih (El-Hudurat, 11.)
419

Savremene muslimanske dileme

Nakaenje mrtvih tijela

Vi odsjecate glave, nabijate ih na ko