PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

CRNA GORA U ZAPISIMA KAMILA MORGANA
Uz odobrenje izdavača, podgoričkog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Kamila Morgana „Crna Gora”,
koju je sa njemačkog prevela Dobrila Begenišić
Najljepši pogled u Evropi
Ugledna izdavačka kuća CID iz Podgorice, u biblioteci „Svjedočanstva”, kroz veliki broj naslova dosad je
objavila preko 25.000 nepoznatih stranica o Crnoj Gori. Tim stranicama pripada i knjiga austrijskog novinara, pisca i istraživača Kamila Morgana „Crna Gora”, koju je sa njemačkog na srpski jezik prevela Dobrila
Begenišić, a koju je njen autor napisao, kako je sam kazao, „na osnovu utisaka i doživljaja sa lovačkog i istraživačkog putovanja koje je obavljeno u jesen 1911. godine”.
U tome i leži i njena specifičnost: u odnosu na mnoge druge putopisce, Morgan je u ovoj knjizi istraživao
divljač u Crnoj Gori i njenu zastupljenost u pojedinim njenim djelovima, učestvujući pritom neposredno i
u samom lovu. Pritom, on je davao i opširan opis Crne Gore, njenih ljudi, ljepota i istorijskih i drugih posebnosti. U tome je ponekad znao da bude i neprecizan, naročito u geografskim određenjima, nazivima
mjesta i navođenju toponima, miješanju brda sa planinama, na primjer, ali sve to nimalo ne umanjuje
vrijednost i autentičnost njegovog rada. Zato ćemo u narednih nekoliko brojeva, uz odobrenje prema
„Danu” uvijek ljubaznog i predusretljivog direktora CID-a Žarka Radonjića, iz ove knjige prenijeti one njene djelove za koje nam se učinilo da su najzanimljiviji.
Slikovitu zemlju „crnih planina” posjećivali su i opisivali više puta putnici istraživači. Osamdesetih i devedesetih godina (riječ je o 19. vijeku – primjedba M.V.) bili su to njemački istraživači dr Švarc, dr Bauman i
dr Hasert, italijanski naučnik dr Baldači i Rus Rovinski, nešto kasnije Englezi Vajon i Prans, Čeh Bubeniček
i Italijan Paliano, a u najnovije vrijeme gospodin Verlup, član Geografskog društva iz Lisabona, čija je najbolja knjiga upravo ona koju je napisao o Crnoj Gori, koja je objavljena u Parizu na francuskom jeziku.
Mnogi turisti koji u današnje vrijeme putuju po Dalmaciji, Bosni i Hecegovini praktikuju da u svoj turistički program uključe i Crnu Goru, tim prije što putovanja u te krajeve danas više ne predstavljaju problem
zahvaljujući automobilskim poštanskim vezama, parabrodskom prevozu do crnogorskih luka Bar i Ulcinj,
vožnji brodom Skadarskim jezerom, a tu je i željeznica koja vodi od morske obale preko Sutormana u
unutrašnjost zemlje. Ta putovanja su danas tako udobna i sređena da se može putovati kao i u drugim
krajevima i u civilizovanim zemljama. Samo su inostrani lovci veoma rijetko posjećivali Crnu Goru. Posebno malo ih je bilo iz Austrije. Neki od njih su morali da se ograniče na proučavanje divljači i lovačkih prilika u zemlji, pošto nijesu imali ovlašćenje za praktično uvježbavanje lova, dok su drugi posjedovali dozvolu za lov, ali zbog nepovoljnih okolnosti nijesu imali sreće i zbog toga su, nakon kraćeg boravka, napustili
zemlju prilično nezadovoljni. Meni je, srećom, uspjelo da spojim teorijska istraživanja sa praktičnom primjenom pošto je, na intervenciju našeg poslanstva na Cetinju, u „Otvoreni nalog”, koji mi je izdala crnogorska vlast, bila unijeta stavka da mi je dozvoljeno da nesmetano lovim u čitavoj kraljevini. Pod „Otvorenim nalogom” podrazumijeva se, kao što je poznato, naređenje vlade svim nadležnim u zemlji da osobi
koja posjeduje takav nalog izađu u susret u svakom pogledu i da joj pruže svaku traženu pomoć.
Čudno je da su lovačka putovanja u Crnu Goru organizovana veoma rijetko, pošto su neki njeni predjeli

izuzetno bogati divljači, a osim toga, u prizorima nevjerovatne ljepote mogu da uživaju ne samo lovačke
oči, nego i oči ljubitelja prirode. Crna Gora, koja bi se mogla nazvati „balkanska Švajcarska”, zapravo je
zemlja velikih kontrasta koji plijene. U nekim djelovima na posmatrača utisak ostavljaju očajne, neprijatne pustoši sivo-crnih stjenovitih planina, koje su prekrivene krševima, i koje bez ikakve vegetacije i bez
ikakvog vodenog toka imaju izgled okamenjenog ustalasanog mora.
Drugi predjeli sa planina koje su obrasle prašumom i sa romantičnim planinskim jezerima podsjećaju na
najslikovitije predjele naših otadžbinskih Alpi. Tu je i kraj gdje se ogromna bujica Rijeke Crnojevića uliva u
veliko Skadarsko jezero, koje se upoređuje sa velikom rječnom dolinom Misisipija, „kraljicom svih rijeka”,
a najveći prirodni kontrast u poređenju sa dosad navedenim predjelima, čini crnogorska obala duž Jadranskog mora, gdje cvjetaju mirta, lovor, badem, smokve i narandža, a blagi vazduh struji kao na plažama Napulja.
Najupečatljiviji početak putovanja u čudesnu zemlju „crnih planina” je vožnja crnogorskim poštanskim
kolima od Kotora do malog ali božanstveno smještenog rezidencionalnog i glavnog grada Cetinja. Polazak je svakog dana u podne od kafane ispred ulaska u mornaričku bazu u Kotoru, a vožnja do Cetinja traje otprilike dva sata. Preporučuje se da se zauzme mjesto napolju, na kolima iza vozača, pošto se odatle
može uživati u veličanstvenoj panorami u toku ove jedinstvene planinske vožnje. Verlup u svojoj knjizi na
francuskom jeziku kaže da je pogled koji se pruža u ovoj vožnji jedan od najljepših u cijeloj Evropi, jer se
čovjek osjeća kao da se nalazi na vrhu planine Rigi. Verlup je potpuno u pravu, pošto je pogled na novi
planinski put koji se vijugavo uzdiže do vrha Lovćena sa skoro pedeset krivina, od serpentine do serpentine, sve ljepši.

Divni i živopisni Njeguši

Njeguši (fotografija: K.
Morgan)
U vožnji prema Cetinju najprije se u dubini vidi predivni mali grad Kotor koji je smješten na južnoj obali istoimenog Bokokotorskog zaliva koji mali morski tjesnac, Katena, povezuje sa velikim zatonom Tivta. Bokokotorska ostrva Stradioti, Prevlaka i Otok uzdižu se iz mora kao da pozdravljaju. Postepeno se pojavljuje grad Herceg Novi, „biser Boke”, a pored njega hercegovačka
obala Sutorina; prema sjeveru pogled se zaustavlja na okamenjenim Krivošijskim planinama, a
prema jugu na poluostrvu Luštica i krajevima Župi i Krtoli, iza kojih se probija svjetlucava traka
Jadranskog mora, koje se širi preko zaobljenog zaliva Traste. Kada se stigne na otprilike 1000

metara visine, predjeli koje smo opisali polako iščezavaju iza nas, a ispred nas počinje da se širi
veličanstven pogled. Visoke planine sjeverne i zapadne Crne Gore izranjaju polako ispred putnika, a pogled na njih se prostire preko provalija koje se mjestimično otvaraju. Lovćen sa svoja dva
vrha i predgorjem zvanim Solar iz velike blizine pruža uvid u svoje ponore i klance, a u daljini
izranja plodna zelena dolina Morače, iza koje svjetluca dio Skadarskog jezera. Sa krajnjeg istoka
na horizontu podižu se konture snijegom prekrivenih albanskih Alpi, Prokletije, koje u Ljubotrnu
na Šar-planini dostižu visinu od 3050 metara (što je više od Dahštajna). Poslije jednočasovne vožnje stiže se na granicu. Crnogorac u narodnoj nošnji koji drži stražu sa oružjem na ramenu znak
je da se već nalazimo na crnogorskom tlu, u kraljevini „crnih planina”. A odavde nije daleko do
prvog crnogorskog mjesta, veoma živopisno smještenih Njeguša, gdje se obavlja carina. Kako
sam čuo da pričaju, crnogorski carinici to rade veoma ljubazno. Ja nijesam podlijegao carini pošto su pogranične vlasti već bile informisane o mom dolasku zahvaljujući informaciji u službenom glasniku, „Glasu Crnogorca”, a ja sam imao zadovoljstvo da putujem u društvu gospodina
Milana Ramadanovića, prvog šefa odjeljenja u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kome dugujem
veliku zahvalnost zbog njegove ljubazne predusretljivosti. Jedan njegov rođak, gospodin Slavo
Ramadanović je maršal dvora Njegovog Visočanstva kralja Nikole, a drugi rođak, gospodin Velimir Ramadanović, crnogorski je konzul u Kotoru. Poštanski automobil pravi pauzu od dvadeset
minuta ispred jedne male prijatne krčme izvan Njeguša, a za to vrijeme imao sam priliku da u zavičaj pošaljem prve razglednice sa pozdravima. Razglednice su se mogle kupiti kod krčmara. Iz
Njeguša sam takođe poslao prvu razglednicu časopisu Waidmannsheil u Klagenfurtu, nakon čega
sam u društvu gospodina kapetana granične straže popio izrvsnu šljivovu rakiju i kafu prije nego
što smo pošli dalje. Tek sada kola prolaze kroz divni kraj, kroz istorijski poznate Njeguše, čijih
je otprilike 2000 stanovnika rasuto u sedam zaselaka koji su smješteni na obroncima planine, a ti
zaseoci čine opštinu Njeguše.
Najpoznatiji od sedam pomenutih zaselaka su Petrovići, rodno mjesto sadašnje dinastije Petrović
Njegoš, koja se u 16. vijeku doselila iz Hercegovine i ovdje se nastanila. Jedna od kuća koja se
od ostalih razlikuje po prijatnim zelenim persijanima i obliku tornja je rodna kuća sadašnjeg kralja, a preko ljeta u njoj povremeno borave kraljevski prinčevi. Ranije je u ovoj kući često provodio ljeta pokojni vladika Petar Drugi, veliki ljubitelj prirode i strastveni lovac, koji se odavde
bezbroj puta peo na Lovćen i koji je po svojoj želji sahranjen upravo na ovoj planini. Iza Njeguša
uzdiže se još jedno planinsko sedlo, Krivačko ždrijelo, odakle put počinje da se spušta i vodi
kroz krajeve obrasle bukvom duž brežuljaka Jezerskog vrha, jednog od dva vrha na Lovćenu, i
pored sela Dubovik i Bajice u rasprostrto Cetinjsko polje, u čijem centru se nalazi Cetinje, glavni
i rezidencijalni grad najmlađe i najmanje, ali najinteresantnije kraljevine na Balkanskom poluostrvu.
Cetinje nije samo glavni grad i rezidencija nego i središte Katunske nahije, jednog od deset okruga ili nahija, na koje je podijeljena Kraljevina. Ali bez obzira na to, Cetinje nije najbrojniji grad u
zemlji, pošto u njemu živi nešto više od 3000 duša, dok od drugih crnogorskih gradova Podgorica ima više od 10.000, Ulcinj 5000, Nikšić i Bar preko 4000 stanovnika. I pored toga što se Cetinje nalazi tek na petom mjestu po broju stanovnika, ono je ipak jedini grad u Crnoj Gori koji ima
obilježja velikog grada. Ovaj utisak izazivaju prije svega neke kolosalne i monumentalne građevine. To su: moderna palata kraljevskih ministarstava, gdje je smještena pošta i telegraf, nova i
stara kraljevska palata, palata prestolonasljednika, nova Vojna akademija (škola) koja je otvorena tek u novembru prošle godine (1911), zgrada parlamenta Vladin dom u kome se pored velike
sale za sjednice u kojoj se okupljaju poslanici nalaze još muzej, biblioteka, pozorište i jedna javna čitaonica, zatim tu je i hotel Grand, bolnica, prefektura, Crnogorska banka, kraljevska konju-

šnica, pijaca, Djevojački licej koji je osnovala ruska carica Marija Fjodorovna, velika kasarna i
vile izaslanika Austro-Ugarske, Njemačke, Rusije, Francuske, Italije i Turske.
Najljepši grad i najpopularniji vladar

Katunska ulica na Cetinju

Pored ovih dvadeset zgrada, karakter velikog grada Cetinju daju još i dvije glavne saobraćajne
žile, paralelne ulice: Katunska ulica i Ulica Baja Pivljanina sa pojedinim veoma lijepim prodavnicama, kao i veliki trgovi grada, Dvorski trg, Obilićev trg i pijaca, a tu je i gradski vodovod Obzovica, za čije je postojanje zaslužna kneginja Milica, supruga velikog ruskog kneza Petra Nikolajevića, kćerka crnogorskog kralja Nikole. Na „ancien regime” podsjećaju i mnoge druge građevine, koje se nalaze djelimično na periferiji grada, a djelimično na području grada, kao što je na
primjer stara manastirska rezidencija mitropolita grčke pravoslavne crkve na Cetinju, Cetinjski
manastir. Pored njega, tu je i crkva i manastirske odaje koje čuvaju uspomene na velikog vladiku
Petra I, dok topovske cijevi osmanskog porijekla smještene jedna pored druge u dugom nizu ispred glavne fasade manastira opominju na vrijeme ratova sa Turcima, zatim u produžetku se nalazi predvorje sa grobnicama gdje su sahranjeni članovi kraljevske porodice i kuće Karađorđevića, malo dalje je kula Tablja, na koju su nekada nabijane odsječene turske glave, tu je i Vlaška
crkva sa ogradom napravljenom od puščanih cijevi od zaplijenjenog turskog oružja, i konačno na
blagom uzvišenju nalazi se mauzolej Vladike (mitropolita) Danila na Orlovom kršu sa pozlaćenom kupolom koja svjetluca na jutarnjem i večernjem suncu. Pored ovih građevina koje posmatraču donose različite slike iz prohujalih vremena, vrijedan pomena je i dostojanstveni prirodni
spomenik u blizini novog kraljevskog dvorca: jedan prastari brijest ispod čije su raskošne krošnje
vladari javno sastančili. Oko ove mješavine novog doba i starih vremena od koje je sastavljena
metropola Crne Gore obavija se vijenac romantičnih stjenovitih planina: Orlov krš i vrhovi koji
se uzdižu lijevo i desno okružujući mali dragulj, kakvim se Cetinje zaista može smatrati, dajući
tako rezidenciji kralja Crne Gore položaj jednog od najljepših gradova na čitavom Balkanskom
poluostrvu. (...)
Najbolja prilika za upoznavanje crnogorskog naroda, a posebno društva na Cetinju, pruža se svake nedjelje kada se u popodnevnim časovima održavaju koncerti u gradskom parku na Cetinju,

gdje se okupi „čitavo Cetinje”. I malo i veliko i staro i mlado skupi se na ovim koncertima u parku odjeveni u svečanu odjeću, a posjeta ovakvom gradskom dogovorenom sastanku strancu u
potpunosti zamjenjuje iščitavanje etnografskih knjiga ili pohađanje nastave o malom crnogorskom narodu. Ono što se najprije upozna sa svim pojedinostima jeste šarena raskošna narodna
nošnja oba pola. „Gospodari stvaranja” nose zlatom optočene pulovere, zvane „džamadani”, naboranu košulju, otvorenu na grudima, zvanu gunj, a preko ova dva odjevna predmeta zlatom
ukrašenu jaknu bez rukava, zvanu „jelek”. Oko tijela su tri pojasa: jedan od crvenog materijala,
preko njega kožni pojas za oružje, „kolan”, a preko njega nosi se srebrom prošiveni „pas”. U
„kolanu” su revolver ili pištolj i nož, koji su kod bogatih Crnogoraca optočeni zlatom i srebrom,
pa čak i dragim kamenjem. Donji dio nošnje, „gaće”, dosežu do koljena, na njih se nastavljaju
„dokoljenice” (dokoljenice na vezivanje), a što se obuće tiče, to su kod siromašnih Crnogoraca
„opanci”, a kod onih bogatijih čizme na pertlanje kakve se nose u zapadnoj Evropi. Na glavi je
mala crvena „kapa” oivičena crnom bojom, čiji je sastav boja simboličan, pošto crvena boja
označava krvavu bitku na Kosovu polju, a crna ivica tugu zbog moći koja je izgubljena u ovoj bici. Na vrhu kape je zlatni vez, koji predstavlja jednu zvijezdu i dugu: srećnu crnogorsku zvijezdu
i most preko neba do ponovnog osvajanja moći koja je izgubljena na Kosovu polju. U zavisnosti
od toga da li je na kapi dvoglavi orao pored lava, da li je grb zemlje između dvije ukrštene sablje
ili je samo grb, može se prepoznati da li je osoba koja nosi tu kapu državni službenik, oficir ili
sreski starješina („kapetan”). (...)
Kralj Nikola je sigurno najpopularniji vladar na Balkanskom poluostrvu. Između njega i njegovog naroda nema prepreka, kao što je to slučaj sa dvorovima drugih balkanskih kraljevina, nego
kralj otvoreno, sjedeći u naslonjači ispred svoje palate, na Dvorskom trgu prima svoj narod, a
najsiromašniji i najniži imaju pravo da mu priđu i da otvore svoje srce pred svojim Gospodarom,
koga oslovljavaju sa „ti”. A kad neko glumačko društvo iz Zagreba ili Beograda u pozorišnoj sali
„Zetski dom” izvodi dramu „Balkanska carica” koju je napisao kralj, narod sa oduševljenjem kliče svome sijedom pjesniku – kralju. Osim „Balkanske carice”, kralj Nikola je napisao još i djela
„Kralj Vukašin”, „Knjaz Arvanit” i ciklus epova „Pjesnik i vila”, knjige velike literarne vrijednosti prožete žestokom ljubavlju prema otadžbini i proizašle iz pravog pjesničkog osjećanja. I kao
lovac, kralj Nikola, koji je sada prevalio sedamdesetu, bio je veoma dobar u svojim mlađim godinama i lovio je kapitalnu divljač u stjenovitim brdima svoje divne zemlje.
I prestolonasljednik Danilo i prinčevi Mirko i Petar predati su srcem i dušom lovu i običavaju da
idu u lov ne samo u slobodnom prostoru nego i u ograđenim lovištima.

Lov kao praksa za rat

Crnogorski mladić (foto: K. Morgan)
Čitava Crna Gora sa obimom od 600 kilometara i površinom od skoro 10 hiljada kvadratnih metara, što otprilike odgovara veličini Koruške ili Bukovine, mogla je već prije 200 godina da bude
proglašena jedinstvenim parkom divljači, jer na sve strane vrvi od korisne i grabljive divljači. U
ova dva vijeka došlo je do velikog uništavanja divljači (srećom, ne u cijeloj zemlji, nego samo u
pojedinim njenim djelovima), i to posebno u godinama mira, kada Turci nijesu bili mete Crnogorcima, nego su se morali zadovoljiti ubijanjem divljači po svojim stjenovitim planinama. Naime, po svaku cijenu moralo se ubijati, jer svaki Crnogorac je od djetinjstva ratnik, koji ne želi da
drži svoje oružje okačeno o čiviluk da tamo rđa. Jasna činjenica da je lov, kao što je pisao stari
Ksenofan, dobra praksa za rat, važi i za mali junački crnogorski narod: stalnoj potrazi za divljači
u ovim brdima i planinama želi se zadržati dobra forma u gađanju i oštrini oka i uva, kako bi se
sačuvala snaga i elastičnost čula i tijela kada opet dođe vrijeme da boginju lova, Dijanu, zamijeni
boginja rata, Belona. Kao što je već ranije rečeno, posledice ovog opšteg dokazivanja Crnogora-

ca u lovu dovele su samo u pojedinim djelovima zemlje do značajnijeg smanjenja divljači, dok u
drugim predjelima vlada pravo bogatstvo, i to izvanrednih vrsta – zahvaljujući bespućima i nepristupačnosti mnogih prašuma i stjenovitih lavirinata zemlje. Te oblasti su prava eldorada za
lovce, jer su im tamo još uvijek zagarantovani traganja i lovačke zasjede. Od deset nahija, koje
čine kraljevinu, neke su veoma siromašne divljači, neke se smatraju srednje bogatim kada je divljač u pitanju, a nasuprot njima su one veoma bogate divljači, zbog čega će u daljem tekstu svakoj od njih deset biti posvećen poseban opis.
Katunska nahija sa Cetinjem kao središtem može se smatrati najsiromašnijom divljači. Na Lovćenu i na njegova dva glavna vrha, Štirovniku (1759 m) i Jezerskom vrhu (1657 m), jarebice kamenjarke i zečevi, kojih je nekada bilo mnogo, postali su prava rijetkost. Ista je situacija i na brdima Stavor, Pusti Lisac, Čevski i Garač. Ali zato tu lisice u svojim pećinama, sokolovi i divlji
golubovi u svojim hridinama, a na Lovćenskom jezeru, koje se prostire u kotlini ispod planine
(Jezerski vrh) borave divlje patke, kao i na rijekama Zaslapska i Grahovska.
U Riječkoj nahiji, čiji je centar lijepa varošica Rijeka, za planine Ceklinštak, Kostadin, Bobija,
Dobrđtak, Viran i Debaljak važi ono isto što je rečeno za brda Katunske nahije. Nedostatak krznene divljači nadoknađuje veliki broj vodenih i močvarnih ptica koje se nalaze u ovoj nahiji na
Rijeci Crnojevića, Maloj Morači i Karatuni, kao i na Skadarskom jezeru. U Riječkoj nahiji, neposredno pored varošice Rijeke, nalazi se kraljevski dvorac Ljeskovac sa ograđenim lovištem sa
srnama i fazanima, gdje je prilikom kraljevskih posjeta održavan dvorski lov.
I u Crmničkoj nahiji, čiji je centar Virpazar, na Skadarskom jezeru i na rijeci Virštici (koja nastaje spajanjem rijeke Crmničke i Oraovštice) veoma je malo planinske divljači (lisica, zečeva, divljih kunića i kuna). Planine Ostrik, Sozina, Trojica i Rasovatać najviše su naseljene tom divljači, dok je ogromni Sutorman potpuno osiromašen otkako je preko njega izgrađena pruga. U djelovima Crmničke nahije, koji se nalaze na Skadarskom jezeru, ima vodene divljači, ali ne u toj
mjeri kao što je to slučaj sa Riječkom nahijom.
Primorska nahija, (u vrijeme autorove posjete Crnoj Gori administrativno teritorijalne jedinice
nijesu bile nahije. Taj naziv je, kao tradiciju, sačuvalo samo pet nahija Stare Crne Gore – prim.
prevodioca) crnogorska obala duž Jadranskog mora predstavlja raj za lovce u Kraljevini i nudi
im velike kontraste. U šipražju obraslom hrastovima i jovama u predjelima Štoj ili Štoja (između
Ulcinja i Šenkola) na Bojani. Postoji samo Štoj, a za dublet autor je vjerovatno uzeo genitiv ove
imeice, tako i dalje gdje se spominje ovaj dublet –prim.prev.) mogu se sresti mnogobrojne šljuke.
Na dva močvarna jezera, Šaskom blatu i Zogajskom blatu, nalazi se mnogobrojna vodena divljač, a u planinama rumijskog vijenca, koji je visok 1594 metra, žive vukovi. S albanske obale i
iz obalske planine Mali Rencit i paralelnog uzvišenja Mali Barbalušić veoma često prelaze šakali
u predjele Štoj i Štoja. U Lješu, starom albanskom gradu, koji su stari Grci nazivali Lisos i gdje
je sahranjen slavni albanski oslobodilac Skender-ber (Đerđ Kastriot), godišnje se, na pijaci, proda mnogo koža od šakala. Južno od Ulcinja iz mora strši greben Guri Gjeranis, jedini crnogorski
greben u Jadranu, na kome borave mnogi galebovi. U sjeverozapadnom dijelu Primorske nahije,
tačno na austrijskoj granici, nalazi se kraljevski dvorac Topolica sa ograđenim lovištem.
Lješanska nahija, u kojoj se nalazi poznati vinarski kraj Beri gdje se gaji najbolji duvan u zemlji,
planina Presjeka, na kojoj se nalaze ostaci Sokol-grada, Točila i Gavlovca (kod Štitara) i još neka
brda bogata su vukovima koji po svoj plijen odlaze prema istoku do rijeke Sitnice, gdje noću
upadaju u štale sa kozama u naseljima od Beri do Farmaka. U okolini Beri zečevi su skoro istrijebljeni zbog uzgajanja vinograda, tako da je rijetkost da se u ovim krajevima pojavi neki zec.

Kornjače i do pola metra

Lješkopolje sa kraljevskim
lovištem za sitnu divljač (K. Morgan)
Zetska nahija, čiji je centar glavni grad Crne Gore, Podgorica, smještena na ušću Ribnice u Moraču, skriva u svom južnom dijelu – koji se proteže do Skadarskog jezera, a obuhvata i Gornje jezero, Rikavačko jezero i Bogumirsko jezero – močvarnu i vodenu divljač, dok planine Zetske nahije, Crna planina, Maglić, Hum Orahovski, Žijovo, Kurlaj i Kom važe za mjesta bogata vukovima. U Lješkopolju, velikoj plodnoj ravnici, koja se prostire u zapadnom dijelu Podgorice, duž
obale rijeke Morače, koja je veoma bogata ribom, postoje bogata nalazišta zečeva, divljih kunića,
jarebica i prepelica. Ovdje su u lov dolazili i kraljevski prinčevi kada je dvor boravio u kraljevskom dvorcu Kruševac kod Podgorice.
Brdska nahija, čiji je centar potpuno novi grad, Danilovgrad, na desnoj obali Zete, sa svojim blagim uzvišenjima, omiljeno je mjesto tetrebova. U hrastovoj šumi kod sela Dubrave nedaleko od
manastira Ostrog živi ova vrsta u velikom broju. Takođe, može se naći u planinskim lancima Siljevica i Velika Prekornica južno od Ostroga i Lupoglava, a zapadno od Čurčića. Između rijeke
Zete i Gračanice kod starog kraljevskog dvorca Orja Luka nalazi se egzotična divljač, kornjače,
gdje ni primjerci od pola metra nijesu rijetkost.
Sada dolazimo do nahije koja privlači posebnu pažnju svih lovaca, jer se u njoj može sresti praistorijska divljač: medvjed. To je Vasojevićka nahija na krajnjem istoku Crne Gore koju okružuju
ogromne planine albanskih Alpi, kroz čije granične uvale protiče Lim. Iz planina Turija (1850 m)
i Pogana glava (1700 m), koje se prostiru van državne granice na turskoj teritoriji, pređe godišnje
od 20 do 30 medvjeda u crnogorske planinske vijence, na primjer u Žoljevicu, koja je visoka
1380 m, ili u Jerinju glavu, koja je visoka 1548 m, ili u Baljsku glavu, visoku 1550 m, kroz koju
prolazi granica. Sve ove planine nalaze se nekoliko sati udaljene od Andrijevice, koja je smještena na ušću Zlorječice u Lim a koja predstavlja glavni grad ove nahije. Ovo mjesto bi zbog toga
bilo veoma pogodno za boravak lovaca na medvjede. (...)
Od velikog interesa za evropsku lovačku zoologiju su tvrdnje crnogorskih lovaca da, ne samo u
planini Sinjavini nego i u drugim planinskim vijencima Moračke nahije i njihovim produžecima
u graničnim nahijama, osim divokoza, živi još jedna vrsta divljih koza, i to u velikom broju, o
kojoj mi je prilično pouzdane podatke dao i gospodin Verlup, tako da ne bi trebalo sumnjati u

njihovo postojanje tamo. Ali, bez obzira na sve, veoma je teško tačno odrediti njihovu vrstu. Njihovo postojanje za Verlupa potpuno je izvjesno, pošto on u svojoj knjizi na francuskom jeziku
Le Royaume de Montenegro (Paris, 1911, Berger-Levrault) na strani 7 u fauni nabraja „chamois
et chevres sauvages” (divokoze i divlje koze), a gospodin Rajnvajn, sadašnji vlasnik hotela „Kod
Kraljevića Marka” na Cetinju, koji je ranije kao dvorjanin često pratio Njegovo Visočanstvo kralja Nikolu u lov, opisao mi je neobične divlje koze Moračke nahije, koje su veoma slične alpskim
kozorozima. Ali pošto, kako je poznato, kozoroga nema nigdje na čitavom Balkanskom poluostrvu, onda je vrlo vjerovatno da se radi o persijskoj kozi. Kada sam 15. februara 1910. pisao o ovoj
veoma interesantnoj plemenitoj divljači u časopisu Waidmannsheil, bio sam još uvijek mišljenja
da ova vrsta postoji isključivo na Kritu, gdje sam ih i sam lovio, i na ostrvima Joura (sjeverno od
Eubeje) i Eremomelosu (nedaleko od Melosa), i nijesam mogao prihvatiti mišljenja koja su dolazila sa druge strane, da se ta vrsta može naći i u albanskim planinama, jer sam iz sopstvene prakse imao iskustva da su turski lovci pod pojmom „divlje koze” (Gejick) podrazumijevali naše divokoze. Ali danas, nakon saznanja da u Crnoj Gori postoji vrsta divljih koza koja se razlikuje od
divokoza, prihvatio sam da u albanskim šumama zaista postoje persijske koze, koje su odatle
vremenom prešle u planine Crne Gore. Rogovi, koje mi je opisao gospodin Rajnvajn, ukazuju sa
velikom vjerovatnoćom na to da je mistična divlja koza sjveroistočne Crne Gore persijska koza
(Capra aegagrus), koja se može smatrati prelaznom vrstom od naših domaćih koza do kozoroga.
Pogrešno bi bilo zaključiti da se radi o podivljalim kozama poput onih koje već stoljećima žive
na dalmatinskom ostrvu Ščedro, a možda i na dalmatinskom ostrvu sušak, zatim na ostrvima Isla
de Boske i Tagomago koja pripadaju grupi Pitujuskih ostrva i na italijanskom ostrvu Azinara na
sjeverozapadu ostrva Sardinija. Ova ostrva sam posjetio u jesen prošle godine, sa ciljem da istražim i lovim te podivljale koze. Rogovi podivljalih koza bitno se razlikuju od rogova persijske koze i, kako je poznato, nijesu povijeni naprijed ili nazad, nego ustranu. I upravo su svi crnogorski
lovci na isti način opisivali neobične divlje koze Moračke nahije sa rogovima povijenim nazad
kao kod kozoroga. Da bi se u potpunosti razjasnilo ovo pitanje divljih koza, bilo bi neophodno da
se u ovu svrhu u Crnu Goru uputi opremljena naučna ekspedicija, a pisac ovih redova na ovom
mjestu daje samo podsticaj da se to učini u interesu lovačke zoologije.

Durmitor – „nebeska soha” Crne Gore
Nikšićka nahija, koja se nalazi u blizini Moračke nahije, nije samo po prirodnim ljepotama najdivnija od
svih ostalih deset nahija u Kraljevini, nego se i po bogatstvu najrazličitijom divljači nalazi u samom vrhu,
jer se u njenim ogromnim prašumama nalaze mnogobrojni vukovi i medvjedi, divlje svinje i srne, velike i
male ptice, a u visokim grebenima njenih planina, oko kojih oblijeću orlovi i gavranovi, žive ne samo brojne divokoze nego se pojavljuje i legendarna divlja koza – navodno persijska koza. Ako u opisu ostalih nahija sebi nijesam dozvolio poklanjanje pažnje njihovim izuzetnim prirodnim ljepotama, da ne bih odlutao
daleko od lovačke teme, kad je Nikšićka nahija u pitanju moram napraviti izuzetak, jer se u njoj nalazi
kralj planina Crne Gore, Durmitor (koji narod naziva i „nebeska soha”), sa svojim mnogim vrhovima –
„Rigi Crne Gore” sa čijih se najvećih vrhova pruža veličanstven pogled na trideset malih alpskih jezera i
na polovinu Kraljevine crnih planina – pa sve do turske, bosanske, hercegovačke i dalmatinske zemlje –
do predivnog Skadarskog jezera i do mora koje se proteže do Italije. Čitav vijenac legendi i priča vezan je
za Durmitor, koji je okružen prašumama – cijela jata oskudno obučenih i zlatokosih planinskih i brdskih
vila žive u njegovim pećinama i na srebrnoj mjesečevoj svjetlosti igraju „kolo”, dok danju bradani, bjelo-

glavi orlovi, kraljevi supova i orlovi krstaši odlijeću put plavog neba iz svojih gnijezda koja vise na hridinama. Ono što je Dahštajn za salcburške Alpe u Austriji, Glokner za naš carski Tirol, Grintouz za Korušku i
Triglav za Kranjsku, to je Durmitor za malu zemlju Crnogoraca: to je njihov najvredniji planinski dragulj,
pustinja koja izaziva divljenje i koja plijeni, čije postojanje služi na ponos i radost čitavom narodu. Nije
tačno mišljenje, inače veoma rašireno, da je Durmitor samo jedna velika planina. To je, zapravo, ogroman planinski masiv velike dužine i širine, mješavina uzdužnih i poprečnih dolina, uvala i klanaca, stjenovitih površina i hridina i ogoljelih vrhova. Njegov najveći vrh je Bobotov kuk visok 2.485 metara, ali još
šest njegovih vrhova prelazi visinu od 2.000 metara (Prutaš, Begova brda, Dobri do i Sedle, Međed, Crvena greda i Veliki Štuoc). Većinu ovih planinskih vrhova okružuje prašuma koja je mjestimično neprohodna, a u njoj žive medvjedi i vukovi. U planinskim dolinama nalaze se predivne pećine (kolibe), dok u mnogim stjenovitim kotlinama svjetlucaju jezerca, koja podsjećaju na „morske oči” visoke Tatre, čija je boja
čas tamna čas svijetlozelena. Najimpozantniji djelovi čitavog planinskog masiva su: Međeđi do, iznad koga strši Crvena greda, Crno jezero u tjeskobnoj stjenovitoj divljini i Zeleno jezero okruženo cvjetnim livadama. U ljetnje doba na pašnjacima na Durmitoru sve vrvi od života tamošnjih pastira i pastirica. Ali u jesen kada počinje odvođenje stoke sa pašnjaka tamo postaje sve tiše i tiše, sve dok se poslednja seljanka i
poslednji seljak ne spuste u brdsko selo Žabljak, gdje u svojim niskim drvenim kolibicama sa zebnjom
očekuju zimu koja se približava. Nije potrebno ni spominjati kako ta zima u ovim krajevima zna da bude
žestoka. Debljina sniježnog pokrivača na krovovima zna da bude i po deset metara, pa se zbog toga krovovi namjerno prave sa velikim nagibom, da bi sniježna masa, poput lavine, mogla da spadne sa njih. I
pored toga, zima za ove sirote ljude znači danonoćno čišćenje snijega, da bi se iščupali iz bijelog okova,
kako se on ne bi pretvorio u bijelu mrtvačku maramu. Vukovi zimi dolaze u čoporima do kuća zakopanih
u snijeg, a nekada ih bude i do stotinu, i zavijaju i njuškaju ispred njihovih vrata i prozora i stalno iznova
pokušavaju da struganjem i grebanjem naprave rupe u krovovima. S obzirom na ove okolnosti, potpuno
je razumljivo što je za stanovnike malog zabačenog sela Žabljak dolazak proljeća, kada ševa zapjeva svoju
prvu ljupku proljećnu pjesmu, izbavljenje i oslobođenje.
Potrebno je spomenuti i drugi planinski masiv u Nikšićkoj nahiji, Vojnik, koji ima tri vrha, pošto se umnogome razlikuje od Durmitora, iako je kao i Durmitor obrastao bukovom i jelovom šumom (sa najvećom
visinom od 1.999 m). Glavna razlika je u potpunom nedostatku planinskih pašnjaka i planinskog stočarstva, pošto su njegove uvale i šipražje prepuni medvjeda i vukova, tako da je ispaša stoke na Vojniku skoro nemoguća. Zbog ove opasnosti svi putevi i staze do Šavnika, malog sela smještenog na ušću tri rijeke
(Bijele, Tušine i Šavničkog potoka), nesigurni su, tako da se šavničke žene i djevojke ne usuđuju da krenu
putevima preko istočnih i južnih obronaka Vojnika do Jasena i od Jasena po zapadnim obroncima Vojnika
preko Žiova sedla do Brezni. I muškarci se ovim putevima kreću samo naoružani, i to većinom po dvojica
ili po trojica. Na sjevernim obroncima Vojnika, gdje paralelno sa rječicom Komarnicom vodi uski puteljak
od Šavnika do Gornjeg luga, a zatim dalje do Brezni, putovanje je takođe nesigurno. U vrijeme kada je
vodostaj Komarnice nizak i kada se pojave isušene bare, na močvarnom zemljištu oko njih mogu se vidjeti brojni tragovi medvjeda i vukova, kao da se tu održavao ples.
Pored Durmitora i Vojnika, u Nikšićkoj nahiji poznata je još jedna oblast po izuzetnom bogatstvu divljači:
područje gdje se graniče Bosna i Crna Gora.

Dobri odnosi sa susjedima
Na području gdje se graniče Bosna i Crna Gora, posebno je poznata granična oblast Maglić (ovaj Maglić
treba razlikovati od Maglića u istočnoj Crnoj Gori na albanskoj granici, koji je pomenut u opisu Zetske nahije) predstavlja eldorado divljači, kakav se samo može zamisliti, pošto se u njegovoj okolini u velikom
broju mogu naći: divokoze, divlje svinje, srne, tetrebovi, jarebice, vukovi i medvjedi, kao i orlovi i gavranovi. Pošto sjeverna (bosanska) polovina Maglića sa najvećom visinom od 2387 metara spada u predjele
najbogatije divljači u Bosni i Hercegovini, onda nije ni čudno da to isto važi i za južni dio Maglića, koji pripada Crnoj Gori (sa sporednim vrhom koji dostiže visinu od 2168 m). Divokoze u velikom broju naseljavaju prostor od crnogorskog dijela Maglića pa do ždrijela koje u cjelosti pripada Crnoj Gori, a odatle ova divljač prolazi kroz visoravan Kamen do pećina Ulobića planina i u planinu Prepelicu. Medvjedi žive u južnim uvalama Maglića koje pripadaju Crnoj Gori, a koje se u strminama spuštaju do jednog usamljenog
crnogorskog planinskog jezera, Trnovičkog jezera, a žive i u uvalama planinskog lanca Vratnice na sjeverozapadnoj strani pomenutog jezera i u Stranjinoj gredi, čiji jedan sjeverni vrh, visok 2020 m, pripada Bosni, a sedam metara viši južni vrh pripada Crnoj Gori. Na Stranjinoj gredi ima dosta jarebica, kao i na
Mratinjskoj gori na sjeveroistoku Prepelice planine. Pogranično stanovništvo Bosne i Hercegovine živi u
veoma dobrim odnosima sa svojim crnogorskim susjedima, orođeno je sa Crnogorcima zahvaljujući brojnim brakovima i dijeli sa njima neka sjećanja na zajednički izvojevane pobjede nad zajedničkim turskim
neprijateljem. Bosansko-hercegovačko pogranično stanovništvo preuzelo je nešto od crnogorske nošnje,
tako da je u pograničnim okruzima često teško razlikovati Crnogorce i pogranično stanovništvo iz Bosne i
Hercegovine. Većinu ovih drugih čine potomci onih hrabrih junaka koji su savladali i ubili Smail-agu, koji
je iz svoje tvrđave, Čengić-kule, nadaleko predstavljao strah i trepet hrišćanstvu, a o čemu i dan-danas
govore narodne junačke pjesme koje pjevaju guslari. (...)
Bilo je lijepo vedro septembarsko jutro kada smo se rastali od Cetinja, ljupke crnogorske metropole, sa
namjerom da otputujemo dalje u unutrašnjost zemlje. Tome je prethodilo prijatno veče u Rajnvajnovom
hotelu „Kod Kraljevića Marka”, gdje je bio još jedan Austrijanac, jedan novinar iz Trsta, koji je per pedes
apostolorum stigao iz Kotora šestočasovnim usiljenim maršom preko Lovćena na Cetinje, koji nam se pridružio kao budući vodič. Na zajedničkoj večeri održan je ratni, odnosno lovački savjet, gdje je dogovoreno koja će se divljač prva loviti i u kojim djelovima zemlje. Loše vijesti s austrijske granice, prema kojima
se kolera iz Albanije sve više približavala, što je učinilo neophodnim postavljanje crnogorskog kordona za
zaštitu od kolere, bile su za nas od presudnog značaja da odustanemo od izleta na istok Crne Gore u nalazišta medvjeda i odlučili smo se za lov na vodi na „crnogorskom Misisipiju”. Riješili smo da naša sledeća
destinacija bude gradić Rijeka. Nakon ove odluke, prijatno smo prespavali noć, a sledećeg jutra uslijedio
je rastanak, nakon što mi je kratko prije toga ukazana čast da bacim pogled na pismo koje je kraljevski
ađutant poručnik Simonić uputio gospodinu Milanu Ramadanoviću, u kome me njegovo Kraljevsko Visočanstvo obavještava da želi da me primi na povratku kući. U deset sati stajao je ispred hotela „Kod Kraljevića Marka” za crnogorske prilike veoma dobar fijaker, u koji smo se popeli zajedno sa našim novim
saputnikom (našim „dragomanom”, kako smo ga zvali) i krenuli smo u jesenji predio. Najprije smo prošli
pored vidikovca Belvedere, odakle sam prije dva dana uživao u večernjem pogledu na okolinu i odakle
sam imao priliku da slušam melanholičnu pjesmu nevidljivog pjevača. Malo dalje odatle pojavila se grupa
kuća Lipa sa istoimenom stalaktitnom spiljom, iza koje se uzdiže pusta kamena planina Vrtijeljka. Lijepa i
široka ulica odjednom iza Lipe skreće prema sjeveru da bi tu odmah na obroncima planine Granice po-

primila novi pravac i skrenula pravo prema istoku. A odatle se pred očima pruža očaravajuća panorama.
Dok se sa desne strane, pored samog puta, prostiru planine Jarebički vrh i Prijevor, na čijim se obroncima, koji su obrasli kaduljom i drugim mirisnim travama, odmaraju oči, sa desne strane se pruža divan pogled u jednu široku prostranu dolinu, gdje se smjenjuju ograđena polja sa izvorima koji veselo žubore i sa
zelenim šipražjem od jasenova, javorova, patuljastih zova i hrastova. Hrastovi su ovdje posebnog rasta,
poput jablanova, visoki su i tanki, bez široke krošnje kao kod nas. U ozidanim poljima uglavnom se uzgaja
krompir, koji je tek krajem prošlog vijeka mitropolit Petar Prvi donio u zemlju. Tri veoma lijepa sela nalaze se s desne strane: Dobrsko Selo, Strugari i Ceklin, sa lijepim malim crkvama. Kako smo se udaljavali od
Cetinja i što je visinska razlika, koja kod Rijeke iznosi 650 m, postajala veća, polako su iščezavala krševita
brda, koja djeluju kao velike ruševine, a stabla dudova, maslina, narova, smokava i dunja, pored rasprostranjene rujike, obilježavala su ovaj predio.

Rijeka Crnojevića – crnogorski Misisipi

Rijeka Crnojevića
Kod crkvice na vrhu Košćela počinju velike krivine, put se čas približava planini Kostadin sa lijeve strane, čas skreće u jednu široko izvijenu krivinu prema jugu, da bi se u sledećoj krivini opet
približio planini. Na jednoj od poslednjih krivina nalazi se fabrika oružja a odatle se, na maloj
udaljenosti ispred nas, vidi gradić Rijeka, smješten sa lijeve strane neugledne modre rječice, koja
je izvor najveće rijeke u zemlji, Rijeke Crnojevića. Vožnja kolima od Cetinja do Rijeke trajala je
sat i po, a kola se zaustavljaju ispred jednog prenoćišta u mjestu, male gostionice „Kod kule
Obod”.
Ne može se zamisliti gradić ljepši od Rijeke, ove male opštine koja broji 1.600 stanovnika, koja
se proteže na lijevoj obali Rijeke Crnojevića i koja se sastoji od jednog jedinog niza kuća koji je
obrastao dudovim stablima. Kuće sa doksatima i galerijama podsjećaju na italijanske gradove.
Na južnom kraju grada, gdje se na rijeci nalazi most koji datira još iz turskog doba, nalazi se kraljevski zimski dvorac Ljeskovac, dok se kraljevski zoološki vrt sa srnama i fazanima nalazi sa
druge (desne) obale rijeke i proteže se do planine Obodska jama. Visovi planine Kostadin sa sje-

verne strane okružuju grad, a sa južne strane uzdiže se planina od velikog istorijskog značaja: uzvišenje Obod sa kulom u kojoj je Ivo Crnojević, slavljeni narodni junak, u srednjem vijeku sagradio utvrđeni dvorac Obod. Nekoliko kuća koje se nalaze na ovoj planini prema ovoj tvrđavi i
danas se nazivaju Riječki grad. Ali Obod se naziva i druga planina koja je smještena još južnije
od uzvišenja Obod, koja u svojoj unutrašnjosti skriva ogromnu pećinu u koju može stati pedeset
hiljada ljudi, a koja se ispod zemlje prostire do Kotora. Iz nje izvire crnogorski Misisipi, Rijeka
Crnojevića.
Moj „otvoreni nalog” u Rijeci se pokazao izvanrednim, jer nakon što sam pokazao tu ispravu kapetan nahije i naš domaćin su se takmičili ko će nam više biti na usluzi. Prva od njihovih zajedničkih usluga bila je to što su se pobrinuli za vodiča koji je trebalo da nas najprije prati u ogromnoj pećini na Obodu, gdje ćemo, kako su nam rekli, sresti najmanje hiljadu divljih golubova. Pošto smo namjeravali da se na ovaj način uvježbamo za lov na vodi koji je trebalo da se održi sledećeg dana, obećanje da ćemo naići na toliko jato divljih ptica u Obodskoj pećini ganulo nas je
veoma, što je i razumljivo. Put do pećine bio je prijatan. Na početku je taj put vodio duž Rijeke
Crnojevića, koja je, kako smo se približavali njenom izvoru, postajala sve slabija i sve uža, da bi
na kraju ostao samo beznačajan potočić koji se samo na još jednom mjesti širi i jedno malo prilično duboko jezerce, u kome je bilo puno pastrmki. Nedaleko od ovog jezera nalazi se kraljevska kuglana i fabrika municije, iza koje smo prošli jednim poljskim puteljkom, koji je napola bio
prekriven vodom. Zatim se u tužnom stjenovitom kraju pojavila jedna jedina kuća, zapravo jedna
vodenica, odakle se polazilo prema planini Obod preko oštrih klisura i krša, putem koji je zaista
bio neprijatan. Ovom kozjom stazom išli smo oko petnaest minuta dok se nijesmo našli na ulazu
ogromne pećine. Ispred pećine je, u potpuno isušenom koritu Rijeke Crnojevića, ležala gomila
stijena jedna pored druge, kao da su kiklopi njima igrali fudbal. Moja supruga i naš saputnik iz
Trsta, „dragoman”, ušli su u pećinu, dok sam ja uzeo svoje oružje od moga puškonosca i na jednom stjenovitom bloku zauzeo dobar položaj da bih dobro mogao da nanišanim „hiljadu” golubova koji će se poplašiti prilikom ulaska u pećinu i izletjeti. Moj crnogorski „lični lovac” bio je
pored mene. Ali i pored toga što su moja supruga i njen pratilac već bili ušli prilično duboko u
pećinu, iz pećine nije izletio nijedan golub napolje; konačno, nakon otprilike deset minuta, izletio
je jedan jedini i zaustavio se na jednoj stijeni na ulasku u pećinu, na oko osamdeset koraka udaljenosti od mene, jedva se razlikujući od sivkastih stijena koje su bile slične njegovom perju, pozirajući mi kao potpuno siguran ciljani objekat. Povukao sam obarač i pogodio sam goluba, zbog
čega je moj pomoćnik ispustio uzvik radosti kao poglavica Sijuks Indijanaca i velikim koracima
je otišao, skakućući sa stijene na stijenu, da bi donio naš lovački plijen. Kada su se moja supruga
i njen pratilac uskoro vratili iz pećine, moj Crnogorac je nadugačko i naširoko pričao našem
„dragomanu” o odstrelu goluba, što mi je naš prevodilac kasnije preveo: „Rekao je da gađate kao
prestolonasljednik Crne Gore, što može da se smatra najvećom pohvalom, pošto je prestolonasljednik Danilo poznat kao jedan od najboljih strijelaca u zemlji”. Uostalom, i ja sam se radovao
zbog pogotka, pogotovu zbog toga što je prvi metak ispaljen u Crnoj Gori pogodio svoj cilj. Pošto se nije moglo vidjeti onih 999 od „hiljadu” golubova, malo smo posumnjali u istinitost onoga
što nam je ispričao dodijeljeni pomoćnik u lovu, koji nije smatrao potrebnim da se izvinjava, a
koji je mlio bez prestanka kao vodenički kamen.

Romantična dolina stjenovitih brda

Rijeka Crnojevića sa
kraljevskim dvorcem Ljeskovac u pozadini i lovištem (K. Morgan)
Veče smo iskoristili za pripreme za sledeći dan za lov na rijeci, za koji nam je naš pomoćnik
obećao da će naći još tri saputnika i da će iznajmiti prostranu barku, koja će nas odvesti na „Misisipi” ove zemlje. Đuko, tako se zvao naš pomoćnik, zaista je održao riječ. Pojavio se sledećeg
jutra u dogovoreno vrijeme sa tri svoj prijatelja u hotelu „Kod kule Obod” i obavijestio nas da
nas čeka brod. Tako smo se uputili ka rijeci. Sva četiri Crnogorca bili su još veoma mladi ljudi,
svaki je nosio revolver za kolanom, a u hvalisanju su nadmašivali jedan drugog. Dvojica su nosili naš veliki fotoaparat, fotografske ploče, puške i municiju, a druga dvojica korpe sa hranom i
pićem, koliko je bilo dovoljno za jedan dan. Pošli smo, budeći radoznalost kod stanovništva, od
krčme, kroz grad do kamenog mosta, pored koga se uzdiže zimski kraljevski dvorac Ljeskovac, a
zatim preko mosta, gdje nam je iz ograđenog lovišta sa srnama i fazanima do ušiju dopiralo prijatno komešanje i spustili se niz jednu strminu do rijeke, gdje se nalazilo naše ploveće prevozno
sredstvo, koje je imalo veoma čudan izgled. Ovaj brodić je, sa svojim šiljatim krajevima, i sa
prednjim krajem kraćim od zadnjeg, bio veoma sličan kineskoj ratnoj barci (džunki). Ribarski
brod takve vrste kakav se koristi na čitavoj Rijeci Crnojevića i čitavom Skadarskom jezeru naziva se „londra”. Na brodu smo se podijelili tako da su naprijed i nazad bila po dva Crnogorca koja
su držala vesla, a ja sam sjedio u sredini broda preko puta našeg „dragomana”. Moja supruga je
bila naprijed, na krajnjoj ivici broda. Potom smo isplovili i naša londra je polako krenula niz rijeku.
Ovdje u neposrednoj blizini grada, na udaljenosti od najviše 20 minuta, Rijeka Crnojevića je široka otprilike kao pola Dunavskog kanala u Beču, a duboka toliko da je bilo sasvim dovoljno vode za male parobrode italijanskog parobrodskog društva koje je na ovoj rijeci i na Skadarskom
jezeru obavljalo prevoz putnika. Zbog toga je ovo društvo imalo svoju prvu polaznu stanicu sa
mostom za iskrcavanje. Ako se pomisli da rijeka izvire samo dva kilometra uzvodno i da na gornjem kraju grada žubori kao neugledan mali potočić sa pastrmkama između zelenih livada, onda
se ovo brzo prerastanje potočića u rijeku u svakom slučaju mora smatrati čudom prirode. Ova
neobična pojava već je nekim istraživačima davala povoda da kažu da se Rijeka Crnojevića za-

pravo ne može smatrati rijekom, nego samo lagunom Skadarskog jezera koja se prostire u dužini
od deset kilometara. Ova tvrdnja se obrazlaže i time da su vrste ribe koje se u njoj pojavljuju zapravo iste kao i u Skadarskom jezeru. Ali sa druge strane ovo shvatanje je osporavano, pošto Rijeka Crnojevića ima pad iako mali i ipak posjeduje vidljivo strujanje iako malo, što lagune, kako
je poznato, ne karakteriše. Dakle, s pravom se ova voda može smatrati „rijekom”, i to „crnogorskim Misisipijem”. Dok se na putu kroz dolinu još uvijek vidi grad Rijeka, rijeka sama po sebi
nije ništa posebno. Ništa posebno nije ni onaj dio rijeke gdje ona kod Lipovika naglo skreće ka
sjeveru i omogućava pogled na malu grupu kuća Šinđona i Graba, ali se zato odjednom mijenja
pejzaž i predio postaje sve ljepši, neobičniji i divniji. Kada i poslednja kućica Graba iščezne sa
vidika, oko više ne može da vidi ni jedno ljudsko naselje. Sivi, ogoljeli, neobrasli i nenaseljeni
planinski vijenci dosežu do samog korita rijeke, koje odjednom postaje četiri puta šire. Rijeka
Crnojevića ovdje postaje ogromna struja koja se lagano talasa ka jugu kroz divlju i romantičnu
dolinu ukočenih stjenovitih brda.
Ispred stjenovitih obala koje se strmo spuštaju naš pogled se prikovao za nešto nevjerovatno: i sa
desne i sa lijeve strane je široko pojas vodenih biljaka, koje prekrivaju ukupno dvije trećine čitave rijeke, a između kojih je ostala plovna samo jedna trećina površine. Naš pogled je uživao u
milionima bijelih i žutih lokvanja (Nymphea alba i Nimphea lutea), pomiješanih sa nježnim vodenim raškom (Trapa natans), a sve to oživljava vodena divljač u velikom broju. Sva ta vodena
divljač krešti, kokoće, klepeće, krekeće, zviždi, urla i trubi u kakofonijskom orkestru, a jedan potmuli parabrod narušava mir ove šarolike ptičije družine. Jedinke ili čitava jata polijeću, podižući
teško svoja krila ili ih spuštajući nedaleko odatle. Prema ranije postignutom dogovoru, nijesmo
lovili patke, sarke i galebove, a našu pažnju posvetili smo velikim vodenim pticama. Prije nego
što smo stigli do Riječana, malog napuštenog ribarskog mjesta na desnoj obali rijeke, u koje se
rijetko dolazi, gdje smo napravili pauzu za ručak, dosta metaka smo ispalili na rječne orlove i
razne čaplje. Pokušaj da fotografišemo londru zajedno sa posadom nije uspio, jer brod nije mogao da se zaustavi ni na trenutak zbog povjetarca. Za vrijeme pauze za ručak uživali smo u crmničkom crnom vinu, koje smo ponijeli sa sobom, pečenom piletu i mom divljem golubu od prethodnog dana, i u pogledu na rijeku koja se ovdje širi poput jezera, čija je suprotna obala okružena uzvišenjima na kojima se nalaze grupice kuća. Poslije jednočasovne pauze nastavili smo vožnju.
Uzbudljivi lov na pelikane

Skadarsko jezero (K. Morgan)

Prilikom vožnje Skadarskim jezerom pružio nam se divan pogled na ušće male rijeke Ćeskote sa
naše lijeve strane, iza koje se u pravcu sjevera prostiralo Rogamsko jezero bogato ribom (koje se
takođe naziva i Karagusko ili Bazagursko jezero), a malo dalje južno iz ravnice Dodoši prostire
se brežuljak Prevlaka, čiji vrh krunišu ostaci neke tvrđave, jedna kapela i nekoliko malih kamenih koliba. Preko puta su naseljena ribarska imanja Ploča i Mihailovići. Poslije toga brod je stigao do jednog mjesta na rijeci koje je veoma interesantno. Sa lijeve strane uliva se široka lijepa
rijeka Karatuna u Rijeku Crnojevića i rijeka se tu dijeli na dva rukavca koja zaobilaze veliko
ostrvo Liponjak, jedno od najizdašnijih ribarskih mjesta u Crnoj Gori. Na ovom dijelu rijeke vidjeli smo prvi put najvredniju vodenu divljač u Crnoj Gori: jedan par kudravih pelikana, na koje
je odmah otpočeo lov, veoma uzbudljiv lov koji je trajao skoro sat vremena, pošto smo morali da
jurimo pelikane jer su bježali od jedne šikare do druge, sa jedne strane rijeke na drugu, sve dok
nam nije pošlo za rukom da jednom od pelikana zadamo smrtni udarac, dok nam je drugi po svemu sudeći pobjegao u šikaru živ i zdrav. Na ušću Karatune u Rijeku Crnojevića napustili smo
našu londru, povjerivši je na čuvanje dvojici naših Crnogoraca, i krenuli smo desnom obalom
Karatune kroz jednu močvaru, iz koje se podiže jedan usamljeni stjenoviti brijeg, Odrinska gora,
prostirući se najprije u pravcu sjeveroistoka, a kasnije potpuno prema istoku u pravcu Gornjeg
blata. Gornje blato je velika močvara koju sa svih strana okružuju brda Panonska gora, Biota,
Protić, Skupo, Grbavska gora, Bobija gora i Filipov krš. Naš cilj bilo je ostrvo Kosmač koje se
nalazi u sredini ovog močvarnog jezera, obraslog trskom, pošto nam je rečeno da se broj divljači
koja nastanjuje taj dio procjenjuje na hiljade. Naš marš kroz široke lokve i bare koje su činile
močvaru, u kojima je stoka, koja je pasla, bila do trbuha utonula u vodu, nije baš bio za pozavidjeti, ali se isplatilo zbog velikog broja vodene divljači koju smo vidjeli, koja se oko nas podizala, spuštala, bučala i prskala. Oni koji su ljubitelji mnogo pucanja mogli su ovdje da osvare svoj
cilj. Nas je dražila samo pomisao na još neki susret sa „kudravcima”, koje nijesmo htjeli da ostavimo da tuguju loveći drugu močvarnu divljač. Kod vrha Filipov krš otvorio nam se božanstven
pogled na staro utvrđenje Žabljak, koje ne treba da se miješa sa istoimenim alpskim selom u
oblasti Durmitora. Neko vrijeme proveli smo u razgledanju ovog impozantnog starog dinastijskog dvorca i kada smo se konačno odvojili od lijepog pogleda, postali smo svjesni da su dva Crnogorca, koja su nas pratila, zaostala dobar dio puta i da su veoma oštro diskutovala sa nekim nepoznatim čovjekom uz veoma živu gestikulaciju. Uz pomoć našeg durbina vidjeli smo da su stalno posezali za svojim revolverima koji su bili u kolanima. Iz toga smo izvukli zaključak da se radi o ozbiljnoj raspravi. Da bismo našim čestitim pratiocima pružili pomoć, krenuli smo nazad, ali
tek što smo prevalili polovinu puta, vidjeli smo da je stranac sa oružjem ostavio naša dva Crnogorca i krenuo u šiprag. U međuvrememnu su ova dvojica došla do nas i ispričali su nam, bez daha, da je taj čovjek albanski poljar koji nam je, zbog nedozvoljenog lova, namjeravao uzeti oružje i strpati nas iza brave. Nije se obazirao na njihovo suprotstavljanje i najprije nije htio da povjeruje u njihovo objašnjenje da posjedujemo dozvolu i licencu za lov koju nam je izdala vlada, a
tek kada su mu kategorično objasnili da ih je poslao riječki kapetan da nas ne samo prate nego i
da nas štite, i da će se oprijeti našem hapšenju ako je potrebno i oružjem, odustao je od svoje namjere. Tek to je uticalo na tvrdoglavi organ „svetog Hermandanda” i natjeralo ga je na povlačenje. Imalo smo sve razloge da budemo zahvalni našim hrabrim momcima zbog njihovog herojskog držanja, jer bismo bez toga sigurno dospjeli u fatalan položaj i upoznali bismo se sa jednim
crnogorskim zatvorom (a možda bismo čak završili i u nekom mračnom kazamatu tvrđave Žabljak), pošto pismo koje sam dobio od vlade nijesam imao kod sebe nego sam ga zaboravio u hotelu „Kod kule Obod”. Pošto je poljar bio Albanac, ne bi mi koristilo ni pokazivanje službenog

papira pošto je većina crnogorskih Albanaca nepismena, kao i njihova plemenska braća sa one
strane turske granice. Mi smo se naime našli na Gornjem blatu, samo deset kilometara od turskoalbanske granice koja vodi od ušća rječice Markovice u Skadarsko jezero kroz predio Markoman
preko Vladanja do Ržaničkog mosta na rijeci Zem – dakle već smo bili u pograničnoj teritoriji,
gdje je crnogorska vlast dozvolila tamošnjim albanskim zajednicama da za predstavnike i organe
bezbjednosti uzmu pripadnike njihovog naroda, da bi na taj način vezala za sebe albanske podanike i da bi uvažila njihovo postojanje. (...)
Kada smo stigli do Rijeke veče je već bilo palo, svjetlosti za lov bilo je sve manje, a uz krešteći
zov čaplje su već tražile stabla za spavanje na obje obale. U Rijeci smo prisustvovali porodičnoj
slavi našeg domaćina, gdje smo popili po neku čašicu za sreću i dobrobit zemlje. Bio je to i dostojan i lijep kraj našeg lovačkog dana na „crnogorskom Misisipiju”, koji je bio pun doživljaja i
utisaka.
Biser Crne Gore

Virpazar (K.Morgan)
Biser Crne Gore je jezero koje Crnogorci nazivaju Skadarsko jezero, Albanci Lićeni Skodrs, a
stari Rimljani Lacus Labeatis. To je najveće jezero na kopnu u jugoistočnom dijelu naše zemaljske kugle, a posebno na Balkanskom poluostrvu. Ovo jezero je već opjevano u mnogim pjesmama i knjigama.
Dan poslije našeg lova na rijeci koji smo opisali u prethodnom poglavlju, spustili smo se niz Misisipi ove zemlje, ali ne ovaj put na londri, nego na jednom od malih italijanskih parabroda koji
su održavali putnički saobraćaj na Rijeci Crnojevića i na Skadarskom jezeru i obezbjeđivali vezu
do voza preko preko Sutormana do Bara. Naš cilj bio je Virpazar, najveće crnogorsko mjesto na
Skadarskom jezeru i glavno mjesto Crmničke nahije. Parabrod je prolazio pored svih onih lijepih
mjesta koja su nam još bila u svježem sjećanju od prethodnog dana koji smo proveli u lovu na rijeci. Ispred nas je ležao biser Crne Gore u svoj svojoj ljepoti koja osvaja: neboplavo Skadarsko
jezero, prepuno galebova i čamaca, oivičeno na istoku snijegom prekrivenim albanskim Alpima.
Ako se Kimsko jezero u bavarskoj naziva „bavarskim morem”, Skadarsko jezero se sa još više
prava može nazvati morem, i to ‘„crnogorsko-albanskim morem”, pošto je sa svojom površinom
od 262 kilometra kvadratna četiri puta veće od Kimskog jezera, a u porođenju s austrijskim morima veće je više od pet puta od Aterskog jezera u gornjoj Austriji ili trinaest puta od koruškog

Verterskog jezera. Ovoj značajnoj veličini odgovaraju i njegova dužina i širina, jer je dužina 40,
a širina 14 kilometara dok se prosječna dubina procjenjuje na 10 metara. Ono što je prednost
Skadarskog jezera u odnosu na sva ostala jezera u Evropi jeste veliko bogatstvo ostrvima, kojih
je trideset i pet. Pošto crnogorsko-turska granica prolazi sredinom Skadarskog jezera, neka ostrva
pripadaju Crnoj Gori, a neka Turskoj, ali Crnoj Gori pripadaju najveća i najljepša od njih. Na samom vrhu, pored već pomenutog kopna Liponjak, koje je djelimično rječno a djelimično jezersko ostrvo, nalazi se crnogorsko ostrvo Vranjina. Ono na svojoj sjeverozapadnoj granici ima luku istog imena, na jugoistočnoj granici nalazi se jedan manastir, a na dva planinska vrha od trista
metara visine, koja po svom obliku podsjećaju na šećerne kolibe, nalazi se znak koji je vidljiv
već iz daljine. Na svojim vrhovima oni skrivaju velike rovove sagrađene od kamenih blokova i
opremljene zaštitnim nasipima, koji potiču još iz turskog doba. Prema istorijskim dokazima, Vranjina je postala ostrvo tek između 1200. i 1233, a prije toga bila je poluostrvo povezano sa kopnom. A na trećem crnogorskom ostrvu, Lesendru, nalazi se tvrđava, na četvrtom Grmožuru nalazi se zatvor za teške prestupnike, a Velika Čakovica, Mala Čakovica, Starčevo, Murić, Moračnik
i Topčalova su takođe crnogorska ostrva. Na nekima od njih nalaze se ostaci ljudskih naselja, koja je raznijela voda. Jedino veliko ostrvo koje pripada Turskoj jeste veliko kopno u zalivu Hum
hotski, koji se prostire duboko u albansku teritoriju na sjeveru Skadarskog jezera, koji u sebi obuhvata još dva mala zaliva, od kojih se jedan prostire na zapadu do Helm planine, a drugi na istoku do albanske oblasti iz koje potiče albansko pleme Kastrati. Do sada se nijedan stranac nije
usudio da uđe u zaliv Hum hotski, u koji se uliva rijeka Gašaj, odustao je i dr Kurt Hasert 1892.
kada je plovio po jezeru, pošto – kako je pisao – njegova posada „nije imala želju da posjećuje
tamošnje obalske stanovnike sklone razbojništvu’’. Što se lova tiče, Hum hotski je bio veoma bogat, pošto je čitava velika uvala, široka nekoliko milja, obrasla najgušćom šikarom, koju su nastanjivale mnoge vodene ptice, a među njima i pelikani. Dva manja turska ostrva su Hjat i Skjas
u južnom dijelu Skadarskog jezera, oba bez nekog velikog značaja.
I obala koja je obrasla trskom i voda veoma su bogate jezerskom divljači, jer u njoj ima jegulje,
šarana, štuke, lososa i linjaka u velikim jatima. Omiljeni specijaliteti iz ovog jezera ipak su:
ukljeva, riba slična sardeli, koja se osušena naziva „skoranca”, i vrsta lista „skobalj”. Obje ove
vrste ribe smatraju se glavnim izvoznim artiklima Crne Gore, a u izvozu ribe, koji je 1906, iznosio skoro 117.000 kilograma u vrijednosti od više od pedeset hiljada kruna, ove vrste ribe su najvrednije i najbolje plaćene. Srbija, Italija i Austro-Ugarska su države koje uvoze ribu iz Crne Gore baš ovim redosledom kako su navedene, dok je izvoz u Tursku minimalan. Za lov ribe koriste
se različite vrste mreže: mreža koja se spušta uspravno u more, mreža za bacanje, mreža koja se
spušta na određenu dubinu, poovlačna mreža i pogonski sak, a koristi se i ribarska viljuška (osti),
kojom se nabada riba. Na nekim mjestima koriste se i ribarski koševi. U sredini jezera riba se
hvata pomoću velikih čamaca tipa londre, na kojima mogu da se podignu i jedra, kao kod italijanskih čamaca zvanih Chiooggiootten, dok se uz obalu riba hvata samo pomoću manjih veslačkih čamaca koji su istog tipa. Što se tiče vjetrova koji duvaju na Skadarskom jezeru, „danika” ili
„istočnjaka” (istočnog vjetra), „noćnika” (sjevernog vjetra), „murlana” (zapadnog vjetra) i „južnjaka” (južnog vjetra) opasnost prijeti samo od istočnjaka ili noćnika, pošto oni mogu da odnesu plovila do stjenovite zapadne obale i do stijena koje se nalaze ispred nje, ili do takođe veoma
krševite južne obale, dok preostala dva vjetra koji duvaju u pravcu sjeverne i istočne obale ne
predstavljaju opasnost.

Ribari istovremeno i lovci

Kraljevski dvorac Topolica
(Bar) sa ograđenim lovištem
Jasno je da su svi crnogorski ribari istovremeno i lovci, oni sa svojom ribarskom opremom u
čamcima nose i svoje oružje, pa se stoga dešava ne rijetko da na nekoj od ribarskih barki daleko
na vodi sijevne oružje i podigne se oblačić dima, ako se desi da neki jezerski orao ili neka druga
pernata grabljivica suviše lakomisleno proleti pored broda na domet puške.
Ako se iz sadašnjosti prebacimo u prošlost Skadarskog jezera i njegove okoline, pojaviće se pred
našim umnim očima najuzbudljivije i najupečatljivije slike. U prastara vremena, prije nego što je
svjetski vladar Rim došao ovdje, okolinu Skadarskog jezera nastanjivali su Iliri, kojima Plinijus
neopravdano pripisuje „zao pogled” i koji su imali naviku da tetoviraju svoja tijela. Tetoviranje
je bilo zajedničko sa njihovim srodnicima Tračanima. Osim toga, Herodijan ih je opisivao kao
ljude visokog stasa, Plaut pominje njihovo veliko lice čime cilja na kefaloniju, a njihovu crnu boju kose navode jednoglasno svi stari istoričari. Oni su se raspali u pojedina plemena na čelu sa
svojim sopstvenim plemenskim starješinama ili kraljevima i živjeli su djelimično kao pastiri od
prihoda od svojih stada, a djelimično od lova i ribolova. A pored toga, potvrđeno je da su se plemena koja su živjela na Jadranskoj obali bavila i manje časnim poslovima: pljačkom na moru.
Prevlast nad ostalim plemenima vremenom je osvojilo pleme Ardieja čiji je kralj Agron bio osnivač velikog ilirskog carstva i koji je rezidirao u Skodri, današnjem Skadru na Skadarskom jezeru.
Kada je on umro, na tron se popela njegova udovica, kraljica Teuta, jedna od najvećih krunisanih
žena starog vijeka, koja nije zazirala od borbe protiv Rimskog carstva, u kojoj je podlegla, nakon
što je u poslednjoj fazi ilirsko-rimskog rata bila prinuđena da preseli svoju rezidenciju iz Skodre
u Rizon, današnji Risan u Boki Kotorskoj. Nakon njenog povlačenja i njene smrti u zemlji je
opet buknuo ratni plamen, jer je njen naslednik, kralj Gentije, koji je opet vratio svoju rezidenciju u Skodru, ponovo posegnuo za oružjem protiv Rimljana, kojima je ovog puta bila potrebna velika sila da bi opet pobijedili Ilire. Ponosna rimska flota plovila je Jadranskim morem i iskrcala
moćnu kopnenu vojsku kod Antibarija (današnjeg Antivarija) koju je predvodio pretor Lucius
Anicius 168. godine prije nove ere, krećući se u brzom maršu prema Skodri, dok su rimski ratni
galioti plovili uz Rijeku Barbanu (današnja Bojana, koja predstavlja odvod Skadarskog jezera u

Jadransko more), da bi sa Skadarskog jezera pomogli operacije kopne vojske kod Skodre. Poslije
kraće opsade uspjelo im je da zauzmu grad, a kralj Gentije je pao u ropstvo rimskog vojskovođe,
čime je zauvijek nestala samostalnost Ilirskog carstva. Skodra i Skadarsko jezero su pali pod
vlast Rimljana, a Skodra je kasnije u vrijeme Claudia Auusta bila glavni grad rimske provincije
zvane Illyria Praevalitana. U rimsko doba flotila rimskih galiota još jednom je pobjedonosno plovila Skadarskim jezerom, kada se na sjevernoj obali iskrcavao car Dioklecijan, odakle se uputio
u oblast današnje Podgorice, da bi tamo osnovao grad Diokleju, koji je dobio naziv po njemu.
Dokazano je da je Skadarsko jezero bilo mnogo veće u ilirsko doba, a možda i u doba Rimljana,
nego danas. Prostiralo se tada do same današnje Podgorice, a prema nekim drugim verzijama čak
i do današnjeg Spuža, ali porozni krečnjak, koji sa svih strana okružuje jezero, nije mogao dugo
da odoli eroziji i pukao je na dva mjesta. Tako su se formirala dva vodena odvoda do Jadranskog
mora: rijeke Bojana i Kiri, preko kojih je dosta vode oteklo do Jadranskog mora, tako da je nivo
jezera prilično opao a njegove obale su upale dublje u jezero. (...)
Od istorijskih događaja iz najnovijeg doba, koji su se odigrali na Skadarskom jezeru, dva zaslužuju da budu pomenuta, radi se o jednom izuzetnom prizoru i o jednoj potresnoj katastrofi. Ovo
prvo pružilo se obalskim stanovnicima 26. avgusta 1910. godine kada je crnogorski prestolonaslednik Danilo povodom proglašenja Crne Gore kraljevinom organizovao lov na pelikane na
Skadarskom jezeru u čast italijanskog kraljevskog para koji je boravio u zemlji. Tada je kraljica
Jelena, lijepa kraljeva kćerka iz Crnih planina, ulovila neke ogromne močvarne ptice, dok su joj
klicali i divili joj se njeni vjerni Crnogorci, koji su, sakupljeni na obali, bili svjedoci ovog sjajnog
kneževskog ulova. Jedan mnogo tužniji događaj odigrao se poslednjeg decembarskog dana 1911.
pred masom naroda koja se skupila na obali jezera da vidi crnogorskog oficira Koriolana Monića, prvog pilota Crne Gore, kako upravlja svojom Bleriot letilicom. Patrijarhalni Crnogorci su
zadivljeni posmatrali svjetsko čudo današnjice, čovjeka koji je poput ptice letio u vazduhu, a svaki zaokret, koji bi letilica napravila, izazivao je veliki aplauz. Ali odjednom su se začuli uzvici
zaprepašćenja crnogorskih žena i djevojaka, dok su muškarci zbunjeno gledali na jezero, gdje se
dešavalo nešto strašno: letilica zajedno sa njenim hrabrim pilotom počela je da pada poput strijele i rasprsnuvši se u vazduhu pala je u vodu i potonula. Odmah je pokušano spasavanje nesrećnog pilota, ali svi ti pokušaji su došli prekasno, poručnik Monić se utopio u vodi.

KRAJ
Feljton u listu “Dan”, izlazio od 5. – 17. januara 2015.