You are on page 1of 14

H USE FATKIĆ

VJEROVATNOĆA I STATISTIKA

PRVI DIO

TEORIJA VJEROVATNOĆE

SARAJEVO, 2010.

Huse FATKIĆ VJEROVATNOĆA I STATISTIKA PRVI DIO TEORIJA VJEROVATNOĆE PRVI SVEZAK1 1 Ovaj rad je pomognut od strane Plana za podršku istraživanja (Research Support Scheme) Centralnoevropskog univerziteta.. Potprojekat Grupnog projekta .10.Savremeni problem: matemaičkkih nauka* (odgovorni istrazivač prof. od 31. RSS-43/96. dr. br. Muharem Avdispahić). SOROS fondacije-FOND OTVORENO DRUŠTVO Bosna i Hercegovina. .1996.

........... 1... 3....... Multiplikativna teorema u slučaju kad su događaji zavisni ....................7..........11............................................................ Funkcije distribucije .............. Važnije klase distribucija .............. 2................................................................................... Još o binomnoj distribuciji...................... 1........ 1........................…........................ Slučajne veličine na konačnom prostoru vjerovatnoće (Uvodni pojmovi.................... 3...............Aksiomatska definicija pojma vjerovatnoće ............. LITERATURA ...............3........ Multiplikativna teorema u slučaju kad su događaji nezavisni ........ 3....... Neke osnovne teoreme opšte teorije vjerovatnoće .................................... 2............ funkcija vjerovatnoće.......4.......... Klasifikacija slučajnih veličina ...................... Slučajni događaji.................................................................................5................................................................................................... Neke osnovne teoreme klasične teorije vjerovatnoće .. Još o prostoru elementarnih događaja (O prvom pogledu na teoriju vjerovatnoće...................................12....... 1......................................... prostor uzoraka i vjerovatnoća događaja) ........ 1 1..... Bayesova formula . 4 1..................... očekivanje i varijansa) ................... 3...........Pojam................. Klasična definicija vjerovatnoće a priori (Laplaceova definicija pojma vjerovatnoće).........................................3..............1..........SADRŽAJ/CONTENTS Strana/Page 1........... Pojam slučajne veličine ................................... Klasična definicija vjerovatnoće a posteriori (statistička definicija pojma vjerovatnoće)................................................... počeci i značaj teorije vjerovatnoće .............................................................................. jednako mogući događaji......6..9.2....... 12 1.... 5 1.................:........... Formula totalne (potpune....................... pune) vjerovatnoće ........ 8 1............................................1.... Geometrijska definicija pojma vjerovatnoće . Prostor elementarnih događaja ..... OPSTA TEORIJA VJEROVATNOĆE 2................................ Uslovna (relativna) vjerovatnoća........................... SLUČAJNE VELIČINE 3...................... Prosta vjerovatnoća i skupne vjerovatnoće .........4.....5......... predmet.................. 3.................3........4....2... Diskretni vjerovatnosni prostor ....... 1................................ 1......... 3...................... 2.....10.........................................2...............6...........................................1................................................. UVOD U TEORIJU VJEROVATNOĆE 1........... Nezavisni događaji.......................... .......8.. Uslovna vjerovatnoća i nezavisnost događaja u opštem prostoru vjerovatnoće ..... Bernoullijevi pokušaji (Bernoullijeva šema). Stanovišta u teoriji vjerovatnoće............. 2................

a i teorije koje se zasnivaju na pojmovima vjerovatnoće odnosno. ideje i metode danas vrlo široko rasprostranjeni i da se procjenjuje da će njihov uticaj u budućnosti biti još daleko veći.matematički modeli". Laplas. njihovih zakonitosti.). npr. a teorija vjerovatnoće-matematička struktura na kojoj su zasnovane statističke metode. niti su imali ikakve veze sa njom. Gaus. Aksiomatsko zasnivanje teorije vjerovatnoće je rezultat radova Kolomogorova iz tridesetih godina XX vijeka.1.1. Teorija vjerovatnoće spada u red najmlađih grana matematike. Puason. počeci i značaj teorije vjerovatnoće U novije vrijeme teorija vjerovatnoće (teorija vjerovatnosti) jedno je od najvažnijih i najsadržajnijih područja savremene matematike. posebno u (matematičkoj statistici. Zapravo možemo reći da je statistika nauka sakupljanja i analiziranja podataka. Teorija vjerovatnoće je matematička disciplina koja se bavi zakonitostima u slučajnim pojavama. Poznato nam je da su idealne linije i trouglovi. Manje je poznata činjenica da se pojmovi vjerovatnoće sve više koriste i u društvenim naukama. godine napisao knjigu „Liber de ludo aleae" ("Book on Games of Chance" ). govoriti o matematičkim modelima problema iz teorije vjerovatnoće i možemo izučavati te modele slično kao što dokazujemo teoreme u geometriji na osnovu Euklidovih aksioma. vjerovamoća i statistika su vrlo značajne i u vojnim disciplinama. odgovarajućih fizičkih objekata u stvarnom svijetu. Kao i u mnogim drugim disciplinama i vjerovatnoća je nastala iz motiva koji nisu bili vezani za nauku. predstavljala je teoretsku osnovu tada razmatranih činjenica. Pojam. U mladosti se bavio isključivo medicinom. odnosno teorija vjerovatnoće je zasnovana na modelima koji odražavaju pitanja i pojave stvarnoga svijeta. saobraćaja i dr. koja je objavljena tek 1663. Statističkom teorijom se koriste ekonomisti u ispitivanju nasljednih rizika u raznim poslovnim planiranjima. kao i Čebišev. Prvi radovi evropskih matematičara koji su sadržavali osnovne ideje teorije vjerovatnoće pojavili su se u XVI i XVII vijeku i bili u vezi sa određivanjem šansi dobitka u igrama na sreću. koje se mnogo primjenjuje i u drugim matematičkim disciplinama. U starom vijeku antički narodi nisu poznavali teoriju vjerovatnoće. 1 . koje crpe osnovne ideje iz teorije vjerovatnoće.. njeni pojmovi. Takve radove možemo naći kod Kardana. Kardano je 1526. Dovoljno je samo istaći da su teorija vjerovatnoće. matematički predstavnici ili . Gerolamo Cardano (latinski: Hieronymus Cardanus) (1501-1576) je italijanski matematičar. Na isti način možemo. godine. predmet. takode italijanski matematičar tog doba. vrlo su značajne grane matematike i imaju primjenu u širokom području savremenih djelatnosti. Značajan doprinos razvoju teorije vjerovatnoće dali su takode Muavr. primjenjuju psiholozi u istraživanju procesa učenja. koje je objavio 1545. a koja se danas naziva Bernulijev zakon velikih brojeva. Za Kardana se obično vezuju formule za određivanje korijena jednačine trećeg stepena. Teorema koju je on dokazao. UVOD U TEORIJU VJEROVATNOĆE 1. tehnike (elektrotehnike. mada je taj rezultat prvi dobio Nikolo Tartalja (Niccolò Fontana Tartaglia). filozof i ljekar. u geometriji ravni. Markov i mnogi drugi naučnici. Teorija igara. Sljedeća etapa se vezuje za Jakoba Bernulija. kao i u raznim područjima fizikalnih i bioloških nauka. o igrama sa kockicama i sistematski obradio računanje vjerovatnoća dogadaja u tim igrama (ona sadrži prvi sistematičan tretman vjerovatnoće). Takođe postoji veliko šarenilo među gledištima matematičara o pitanju ko i kada je prvi započeo proučavanje problema vjerovatnoće na sistematičan način.. na osnovu određivanja zakonitosti i predviđanja događaja.. Spisak svih oblasti u kojima teorija vjerovatnoće i statistička analiza se primjenjuju je suviše dug da bismo ga pokušavali izložiti. da bi kasnije postao profesor matematike u Bolonji i Milanu. Paskala i Fermaa. i drugdje. Teorija vjerovatnoće. u izučavanju različitih slučajnih pojava. njihove prirode i učinka. genetike. Stohastičke metode.

algebrom i teorijom verovatnoće. Napomenimo da je jedan od prvih problema u teoriji vjerovatnoće (kojeg je 1654. Markov (1856-1922) i M. A. Poisson. Pascal i Fermat su pokušali da utvrde neke zakonitosti koje vladaju u hazardnim igrama. fizičar i filozof. Medu prvim njemački matematičar Carl Friedrich Gauss (1777-1855) doprinio je mnogo u praktičnoj primjeni teorije vjerovatnoće. Interesantno je međutim da su Kinezi početkom XIV vijeka već imali takvu šemu. No. V. a takođe se pokazalo da ona adekvatno reprezentira naše prirodne ideje. šema u kojoj su zapisani binomni koeficijenti. godine počeo razvoj teorije vjerovatnoce. Hinčin i B. Ruski matematičari P. Među mnogim rezultatima koji se vezuju za Paskalovo ime je i poznati “Paskalov trougao”. .Takvi događaji nazivaju se slučajnim.L. teorija vjerovatnoće je doživjela izuzetan razvoj i danas je jedna od vodećih matematičkih disciplina.2 U mnogim dostupnim izvorima (udžbenici. Prije Paskala niko od matematičara nije računao verovatnoće događaja na način na koji se to i sada radi.1662). prvi značajniji rezultati u teoriji vjerovatnoće postignuti su u XVIII vijeku i početkom XIX vijeka. Gnedenko. Većina neuspjelih pokušaja strogog zasnivanja teorije vjerovatnoće sastojala se u tome da se pojam vjerovatnoće definira pomoću intuitivno bliskog pojma relativne frekvencije. veliki ruski matematičar Andrej Nikolajevć Kolmogorov. Poslije uvođenja ove aksiomatike. Njegova prepiska sa Blejzom Paskalom je osnov teorije verovatnoće. 1781-1840. N. Sovjetski matematičari A. Čebyshev (1821 -1894). matematikom se bavio iz hobija). francuski fizičar i matematičar) i dr. determinističkih događaja odnosno determinističkih pojava) jer se ovi pokoravaju određenim zakonima uzročne povezanosti u drugom obliku sa nekim drugim događajima ili faktorima. tj. vezan je i za ime holandskog matematičara Hajgensa (Huyghens. geometrijom. Razvoj teorije vjerovatnoće u XVII vijeku. francuski pravnik i matematicar (po zanimanju pravnik. Oni su tako savjesno prihvatili ovaj posao. A. D. Njegova aksiomatika obuhvatala je sve dotadašnje rezultate iz teorije vjerovatnoće. Ljapunov (1857-1918) dali su krupne doprinose u razvoju klasične teorije vjerovatnoće. Kolmogorov. Bavio se teorijom brojeva. Ovaj datum zapravo označava početak vrlo opsežne korespondencije između dvojice velikih francuskih matematičara Blejza Paskala i Pjera Ferme. naučni i stručni radovi i dr. Pierre-Simon de Laplacea. J.Da li je preporučljivo kladiti se da će u 24 uzastopna bacanja para igraćih kocaka bar jednom pasti dvostruka Šestica?" Blaise Pascal (1623 . De Moivrea. A..) navodi se da je 1654. što je kasnije preraslo u Parisku akademiju nauka. dali su značajne doprinose u savremenom razvoju teorije vjerovatnoće. osim za Pascala i Fermata. a vezani su za imena Jakoba Bernoullija. Poasona (S. u kojoj su razmjenjivali mišljenja o nekim problemima kockanja2 koje je Pascalu postavio pariški građanin Sevalie /Sevaljer/ d'Mere' (Chevalier de Mere). Iz ove prepiske potiču mnogi početni rezultati iz teorije vjerovatnoće. godine /Što se najčešće uzima za početak teorije vjerovatnoće/ De Mere postavio Pascalu) bio:. U porodici njegovih roditelja su se redovno sastajali matematičari i fizičari. 1625-1695). odnosno intuitivne predodžbe o vjerovatnoći. Pierre cle Fermat (1601-1665). Opšteprihvaćenu aksiomatiku uveo je u teoriju vjerovatnoće godine 1933. Osim toga Kolmogorovljeva aksiomatika je dobra osnova za razvoj novih sadržaja teorije vjerovatnoće. francuski matematičar. da postoji veza između vjerovatnoće i relativne frekvencije. za razliku od onih događaja čiji se tok zbivanja moze tačno predvidjeti (tzv. U okviru evropske matematike to je bila značajna novost i važan rezultat. da su ubrzo i sami zapazili da se ovdje otvara jedan potpuno novi pristup proučavanju mnogih događaja čiji se tok ne može tačno predvidjeti i koji se pod određenim okolnostima mogu ali ne moraju dogoditi. Sergej Natanović Bernstein (1880 -1968). Zanimljiva je činjenica da se teorija vjerovatnoće gotovo tri vijeka razvijala bez strogo utvrđenih aksioma.

Abraham de Moivre ((1667-1754). koje mi ne znamo. roden u Francuskoj. i događaja D u cilju određivanja matematičkih zakona koji važe za događaj D. Danijel Bernuli. Pierre-Simon de Laplace (1749-1827). u posljednje vrijeme.vjerovatnoća". Bernulijeva. švajcarski matematicar (holandskog porijekla). Bernulija. dokazao teoremu koja se naziva Muavr-Laplasova teorema. Učio je u školi benediktinskog monaškog reda. engleski matematicar. teorija vjerovatnoće postiže ubrzani razvoj i sve veće primjene u većini nauka (kako pnrodnih tako i tehničkih. U teoriju verovatnoće je uveo pojam slučajnog dogadaja. Nikola BernuliI. teorije redova. kao što su: -Klasična i opšta teorija vjerovatnoće -Praktična teorija vjerovatnoće -Matematička statistika -Statističko modeliranje -Teorija masovnih opsluživanja -Teorija pouzdanosti -Stohastički procesi -Teorija informacija. Statistička kontrola i dr. čuvenog matematičara. postoji još uvijek i uslovi. eksperimentalnoj i matematičkoj fizici i astronomiji. Na čemu se zasniva teorijski i praktičan značaj teorije vjerovatnoće? Pri analiziranju. Razvio je i sistematizovao rezultate Paskala. varijacionog računa i teorije vjerovatnoće. recimo uslova (α) . Njegov doprinos matematici obuhvata razvoj analize beskonačno malih velična. pa se ta riječ upotrebljava umjesto riječi . tzv.. bio je učenik Jakoba Bernulija. Gotovo u svim masovnim pojavama umiješan je stohastički elemenat i time se objašnjava principijelna mogućnost teorije vjervatnoće za teoriju proučavanja stohastičkih pojava. Dokazao je važnu teoremu iz teorije vjerovatnoće. Teorija vjerovatnosnih normiranih prostora. Teorija vjerovatnoće je.koji se naslućuje". U većini slučajeva ne možemo uspostaviti sigurnu vezu između kompleksnih (složenih) uslova(α) i događaja D. Njegova knjiga “Analitička teorija vjerovatnoće” je još za njegovog života imala tri izdanja. biotehničkih i društvenih nauka). Johan Bernuli II. odnosno novih grana. ili binomna. Jakob Bernuli II. astronom i fizicar. ---------------------------------------Jakob Bernuli I (1654-1705). Njegovi rezultati su fundamantalni u matematici. Nikola Bernuli II. Johan Bernuli III. Takve pojave zovu se stohastičke pojave. recimo (β).3 Vjerovatnoća i statistika postale su vrlo opširne matematičke discipline i dijele se na vise raznih oblasti. ali je kasnije postao ateista. Kao teorija i kao praktična matematička nauka. Teorija distribucionog haosa i dr. U teoriji verovatnoće Jakob Bernuli je dokazao jedan specijalan slučaj zakona velikih brojeva i konstruisao model za opisivanje niza nezavisnih eksperimenata. Osim teorije vjerovatnoće bavio se teorijom redova i teorijom kompleksnih brojeva. Riječ stohastičan je grčkog porijekla a znači . Naime. Uveo je i pojam matematičkog očekivanja. opažanju i eksperimentu uvijek se traži uzročna veza između kompleksnih uslova. dakle. . šema. Fermaa. Neke od najnovije oblasti teorije vjerovatnoće su Teorija vjerovatnosnih metričkih i ultrametričkih prostora. francuski matematičar. i matematički aparat za proučavanje masovnih pojava s nepoznatim kompleksnim uzrokom. a od kojih takođe zavisi nastajanje događaja D. i ta teorema postoji u svim važnijim udžbenicima iz ove oblasti. Mnogi članovi porodice Bernuli bavili su se matematikom: Johan Bernuli I..Otac Leonarda Ojlera.

potrebno je da znamo šta oni znače.. je podjela na prostu vjerovatnoću i skupne vjerovatnoće. ali i na veliku klasu drugih problema koji se sa prvog stanovišta ne uzimaju u obzir. sigurno itd. . . Takav slučaj imamo kad se radi o masi dogadaja.ličnog" gledišta smatraju da je vjerovatnoća izraz ličnog uvjerenja u određenoj propoziciji i vjerovatnoću primjenjuju na sve probleme koje obuhvata objektivno gledište. teoretski gledano. Oni koji zastupaju ovo gledište ne žele pripisivati neku vjerovatnoću pojavama koje se događaju samo jedanput. Pojam i račun vjerovatnoće ušao je i u naš svakodnevni život. Različiti autori daju razne podjele vjerovatnoće. totalna vjerovatnoća. kada je na toj osnovi izgradeno naučno saznanje da se mnoge pojave i procesi. Gledano sa objektivnog stanovišta. bilo da su uslovljeni jedni drugim ili ne. relativna vjerovatnoća. Ali da bi se pravilno služili tim terminima. (npr. a zatim broj onih za koje kažemo da su nepovoljni (ne želimo njihovo dešavanje). koje je popularnije od ličnog. Stanovišta u teoriji vjerovatnoće.. sto tačnije. vjerovatnoća uzorka. a da pri torn ne bi upali u grešku. zastupnici ličnog gledišta smatraju da se može govoriti o vjerovatnoći udaje njihove sestre za mladića po imenu Mahrnud. uslovna vjerovatnoća. nevjerovatno. nisu više nepoznate i neuhvatljive za nauku.4 Vjerovatnoća je u stvari dobila svoje mjesto u matematici i u nauci uopšte kada je počela njena matematička obrada. medu kojim ima određen broj onih za koje kažemo da su povoljni (očekivani). koristeći pri tome sve savršenije metode da te procjene budu što približnije. . oni odbijaju da govore o vjerovatnoći udaje njihove sestre za mladića po imenu Mahmud).. Termini kao što su: vjerovatno. Prosta vjerovatnoća i skupne vjerovatnoće Po pitanju koju vrstu problema rješava teorija vjerovatnoće.objektivno" i . Zastupnici tzv. tj. bilo da su ti događaji međusobno zavisni ili nezavisni. mogu naučno istrazivati bez krutih matematičkih formula. složena vjerovatnoća. teorija vjeovatnoće se može primjenjivati samo na one pojave i događaje koji se mogu ponavljati više puta pri istim uslovima. uobičajena su dva stanovišta: .lično". (Npr. s obzirom na namjenu i mjesto vjerovatnoće u statistici. Najjednostavnija podjela vjerovatnoće. zavisno od cilja istraživanja i od stepena naučnosti kojeg pri istraživanju želimo da postignemo..možda". nisu ništa drugo nego naša procjena očekivanja događaja sa više ili manje osnova i saznanja. Skupne vjerovatnoće su vjerovatnoće u svim onim slučajevima kada se pomoću računa vjerovatnoće (odnosno formula i pravila teorije vjerovatnoće) iznalaze razultati odnosa dvije ili više grupa (elementarnih) događaja. Greške koje se pri tome javljavju ili nastaju u manjoj ili većoj mjeri. po prirodi stvari. Takve pojave nauka procjenjuje. onih događaja koji ne zavise i nisu uslovljeni nekim drugim događajima. kada se mogu upotrijebiti i kako ih treba koristiti da bismo vjerno izrazili ili saopštili ono sto želimo. 1. U svakom istraživanju možemo unaprijed da se opredijelimo za određen stepen tog odstupanja ili greške. vjerovatnoća ponovljenih pokušaja. Prostu vjerovatnoću imamo u slučajevima kad se radi o masi prostih događaja. U kategoriju skupnih vjerovatnoća spadaju: parcijalna vjerovatnoća.2.. vjerovatnoća skupa i vjerovatnoća izbora u uzorak. koji su stohastičkog karaktera.). Prema torn stanovištu može se govoriti o vjerovatnoći u problemima kao što su bacanje novčića ili kocke.

Uslovna vjerovatnoća izračunava se onda kada nastajanje nekog događaja A predstavlja prethodno dešavanje nekog drugog događaja B. Napomenimo (kasnije će se to pitanje detaljno obraditi) da za dva događaja kažemo da su nezavisni ako nastajanje jednog od njih ne zavisi od nastajanja drugog. dopuštamo mogućnost ponavljanja datog slučajnog pokusa proizvoljno konačno mnogo puta. u elementarnom prilazu pojmovima vjerovatnoće).5 Parcijalna vjerovatnoća izračunava se u onim slučajevima kada imamo više događaja ali se svaki od njih može posebno posmatrati. pri čemu se taj odnos izračunava kao prioritet po nastajanju ili očekivanju nastajanja. odnosno kada se za svaku vrstu tih događaja mogu izračunati odvojeno vjerovatnoće nastajanja ili nenastajanja. Od oblika međusobne veze i uslovljenosti ovih događaja zavisi i metod izračunavanja (koji može biti uz primjenu teoreme množenja /multiplikativne teoreme/ ili uz primjenu teoreme sabiranja /aditivne teoreme/). eksperiment. . Dakle. računu vjeorvatnoće (tj. Kaže se da se svaki opit završava nekim ishodom ili događajem. Relativna vjerovatnoća predstavlja odnos pojedinih vjerovatnoća prema sumi drugih pojedinih vjerovarnoća srodnih događaja koji su rneđusobno vezani nekom vezom. Kod svakog pokusa osnovno je da se ustanovi odnos između uzroka i posljedice. Teorija vjerovatnoće je matematička disciplina čiji je zadatak formiranje i proučavanje matematičkog modela slučajmh pokusa. Kod determinističkih pokusa ishod je jednoznačno određen uslovima pokusa. Pod slučajnim pokusom ili slučajnim eksperimentom podrazumijeva se takav pokus čiji ishodi. recimo A. često se kaže da se pojmovi pokus (opit.. Događaji koji se isključuju (disjunktni su.3. rezultati nisu jednoznačno određeni uslovima u kojima izvodimo pokus. u elementarnoj (euklidskoj) geometriji se polazi od osnovnih pojmova . tj. Događaji koji se dešavaju ili ne dešavaju po određenom redu su oni događaji kod čijeg dešavanja postoji. Totalna vjerovatnoća predstavlja oblik vjerovatnoće kod koga se dešavanje nekog događaja. 1. Primjer determinističkih pokusa je zagrijavanje vode pod normalnim atmosferskim pritiskom na temperaturu višu od 100°C (rezultat je promjena agregatnog stanja vode). Vezano za to. Prostor elementarnih događaja Svaka nauka polazi od nekog skupa osnovnih pojmova i na osnovu njih dalje se razvija (npr. ravan). Slučajni događaji. Samo poznavanje tog odnosa omogućuje definisanje uslova pokusa i predviđanje ishoda pri svakom realiziranju tih uslova. recimo B i C. pokuse dijelimo u dvije osnovne grupe: determinističke i slučajne pokuse. ne presijecaju se) su oni događaji kod kojih nastajanje ili nenastajanje jednog događaja isključuje nastajanje ili nenastajanje drugog.tačka. Prilikom razmatranja pojedinog slučajnog pokusa potrebno je na početku dogovoriti se o tome šta se smatra mogućim ishodom tog pokusa. U teoriji vjerovatnoće izučavamo slučajne pojave i to izučavaanje je vezano za neki eksperiment. Pri proučavanju slučajnih pokusa u teoriji vjerovatnoće važno je pretpostaviti da je kompleks uslova u kojima se pokus izvodi tačno određen u smislu da svaka realizacija tog kompleksa uslova omogućuje da se pokus može ponoviti tako da je ponovljeni pokus identičan datom pokusu. U tzv. prava. Slično i u teoriji vjerovatnoće se polazi od nekih osnovnih pojmova: pojava. poznat je ili može da postoji ili ne postoji red njihovog nastajanja. Zavisni događaji su oni kod kojih dešavanje ili ostvarivanje jednog zavisi od prethodnog ostvarenja ili dešavanja drugog. ogled) i događaj ne definišu. povezuje sa dešavanjem druga dva događaja.

n je neparan".. Primijetimo da istome slučajnom pokusu možemo pridružiti razne prostore elementarnih događaja. bacanje novčića (u primjeru 1 . Primjer 2. ovom pokusu možemo pridružiti drugi prostor elementarnih događaja koji ima samo dva elementa: . dok se složeni događaji mogu dogoditi istodobno. Rezultati slučajnih pokusa zovu se slučajni događaji (ili kraće događaji).. tj. recimo Ω = {PP.n je paran" i . možemo uzeti Ω = {P. Sada ćemo uvesti pojmove koji će nam trebati u . mogu da se uzajamno ne isključuju (npr.. Upravo te događaje zovemo elementarnim dogadajima. Ω je jednostavno skup tačaka (za sada nema matematičkih uslova za Ω). . Međutim. ovaj drugi prostor elementarnih događaja neće biti od koristi. Ako novčić bacamo jednom. u opštem slučaju kad izvodimo eksperiment onda kao rezultat tog eksperimenta može da se desi jedan i samo jedan događaj. tj. tada se dogodio i događaj . Tačke ω (odnosno.na obje kocke pao je isti broj").6 . Tako. Razlikovaćemo složene (razložive) događaje i elementarne (nerazložive) događaje.) je pokus kod kojeg će svaki ishod biti element dvočlanog skupa Ω = {P.... . ako nas pri datom rješenju ovog pokusa zanima da li je n ≤ 4. Ako novčić bacamo dvaput to je drugi pokus. Primjer 3. Osnovni polazni objekat u teoriji vjerovatnoće je neprazan skup Ω koji zovemo prostor elementarnih događaja i koji reprezentira skup svih ishoda slučajnog pokusa.6 Svaki slučajni pokus završava se nekim ishodom ili događajem. Može se desiti jedan od 6 slučajeva. A2 . jer.. Npr. tj.. a skup svih elementarnih događaja sa Ω. prostor Ω je skup svih elementarnih događaja koji se mogu dogoditi pri izvođenju nekog pokusa. na osnovu iskustva. Ali. A. nakon što je novčić pao na plohu.. tj. . Pri tome ne možemo predvidjeti koji će to slučaj biti. Elementarni događaji se. na njegovoj gonjoj strani je grb (G ) ili pismo (P ). a pri tome svaki od tih događaja ima istu šansu da se pojavi.konstrukciji” matematičke teorije vjerovatnoće... slučajni događaj je svaka činjenica koja se kao rezultat izvođenja nekog pokusa desi (dogodi) ili da se ne desi (ne dogodi). Primjer 1. .. Napomenimo da se pod novčićem u teoriji vjerovatnoće podrazumijeva idealan homogen novčić tako da kad se baci mogu da se realizuju jedina dva moguća događaja (da padne na grb ili pismo tj. Događaji se najčešće označavaju sa velikim slovima (sa ili bez indeksa) latinice (npr. Prostor elementarnih događaja služi modelu idealiziranja slučajnog pokusa u smislu da po definiciji svako rješenje pokusa mora dati ishod koji odgovara jednom i samo jednom elementarnom događaju. Dakle. C. Prema tome priroda konkretnog problema koji nas zanima u datom trenutku određuje kojim ćemo se prostorom elementarnih događaja koristiti. Skup Ω i njegove elemente (koje ćemo zvati i tačkama skupa Ω ) nadalje ćemo smatrati da su zadani. ako jednom bacamo igraću kocku onda je prirodno uzeti Ω = {1. 2 ... jednoj i samo jednoj tački u Ω. Dakle. npr. I ovdje kocku zamišljamo da je idealno napravljena i sa idealnim stranama ( 1 . PG. Svaki složeni događaj možemo razložiti na elementarne događaje.broj tačaka). Proizvoljni elementarni događaj označavat ćemo često sa ω (ili sa {ω}. oni se isključuju (disjunktni su). ne mogu dogoditi istovremeno.. Dakle. GP. B. dakle. 6}.3). G}. gdje je n broj koji padne na kocki... jednočlane skupove {ω}) ćemo zvati elementarni događaji. razumno je pretpostaviti da druge mogućnosti ne dolaze u obzir (npr. ali unaprijed ne znamo koji će to element biti. Neka se pokus sastoji u bacanju igraće kocke. Pokus se sastoji u bacanju novčića uvis iznad ravne plohe. od više njih eventualno... GG}. A1. u skupovnoj terminologiji). pri slučajnom pokusu bacanja dviju igraćih kocki. pa treba drugi Ω. da padne na rub). prostor elementarnih događaja. .suma brojeva na obje kocke je 6" i događaj . 2.. ako kao ishod dobijemo (3.G}. ). Naime. tzv. oni su osnovni i nedefinisani pojmovi u teoriji vjerovatnoće..

pri opitu bacanja kocke neka se događaj A desi kad padne paran broj... Ω = { ω |P(ω)}. ako se događaj A sigurno ne desi pri datom opitu onda se on zove nemoguć događaj. On se nikada ne desi. Analogno se definira i unija ili zbir konačno mnogo događaja A1. Tada je A ={2. B skup A U B (ili A + B) zove se unija (ili zbir) događaja A i B. nespojivi) ako je . Obično ih označavamo sa U. onda se taj događaj zove pouzdan.. on se mora dogoditi u svakom vršenju opita. tj. pojaviti kao rezultat nekog opita. tj. tačka povoljna za A.. Dakle.. Takou gornjem primjeru imamo A= {2. pa je prirodno operacije nad događajima definisati pomoću operacija nad odgovarajućim skupovima. U skupu elementarnih događaja posebno se izdvajaju ova dva događaja: 1) Siguran ili pouzdan događaj.. An kao ∞ odnosno od prebrojivo mnogo događaja ( An : n∈N ) kao U An ili n =1 n U Ai i =1 n ili A ∑ i =1 i ∞ A ∑ n =1 n .4. ωn. B ⊆ A Za događaje A stavimo Ac = Ω\A. Prazan skup ø zovemo nemoguć događaj.neprekidan").2. tj. . Analogno se definira presjek od konačno ili prebrojivo mnogo događaja. Dakle. . zove slučajan ako se on može. tj. Događaj A dogodit će se u datom vršenju pokusa ako ishodu pokusa odgovara jedna od tačaka iz A..}. Za događaje A. Svaka tačka (elementarni događaj) koja pripada događaju A zove se povoljna za A. ... B skup A I B (ili A ⋅ B . Njega ne realizuje ni jedan elementarni događaj.3.6} ili A={na kocki pao paran broj}. A2 .. Za događaj A kažemo da povlači (implicira. ωn}. Ω = {ω1.4}.6}..4. Sve nemoguće događaje označavamo sa ø ili V.. Ako A ⊆ B i B ⊆ A onda kažemo da su događaji A i B ekvivalentni (ili da su jednaki) i pišemo A = B. Za događaje A i B kažemo da se uzajamno isključuju (disjunktni. Za događaje A. tj. događaj A I B je događaj koji se sastoji u tome da se A i B pojavljuju skupa (događaj A I B dogodi se ako i samo ako se dogode oba događaja A i B). tj. ili A je specijalan slučaj od B) događaj B ako je A ⊆ B . ali moze biti beskonačan i neprebrojiv (. tj. može biti beskonačan ali prebrojiv. . Događaje možemo okarakterizirati na dva načina: ili tako da navedemo sve njihove tačke ili tako da opišemo uslove uz koje će se oni dogoditi. Ac je komplement od A. a događaj B se desi kad padne broj manji od 5. Događaj se. ili AB) zovemo presjek (ili proizvod) događaja A i B. Za sve događaje smatramo da su podskupovi istog prostora elementarnih događaja Ω . Definišimo sada operacije sa događajima pomoću kojih se od datih događaja dobivaju svi događaji. Npr. Događaj Ac se zove suprotan (komplementaran) događaj od A. može imati oblik Ω = {ω1. dakle. na skupu elementarnih događaja možemo definisati i druge složenije događaje.7 Prostor elementarnih događaja može biti konačan. B ={ 1.. događaj A U B je događaj koji se dogodi sko i samo ako se dogodi bar jedan od događaja A i B. Cijeli prostor Ω elementarnih događaja zove se siguran ili pouzdan događaj i on se realizuje kada se realizuje bilo koji od elementarnih događaja. a ne mora. 2) Nemoguć događaj. ako neki opit a priori izaziva pojavu događaja A. Dakle. Događaj Ac se označava često i sa A' ili A i on se dogodi u datom vršenju pokusa ako i samo ako se A ne dogodi.

mogući nerazloživi ishodi) tog opita. Npr. tj. Klasična definicija vjerovatnoće a priori (Laplaceova definicija pojma vjerovatnoće) Prije nego što preciziramo intuitivna. jer u praksi se ne mora ostvariti onaj rezultat kojega nam je unaprijed davala apriorna vjerovatnoća. Postavlja se pitanje da li postoji neka numerička vrijednost koja se može da pripiše svakom događaju i koja bi nam služila kao objektivna mjera realizacije nekog događaja pri izvođenju nekog slučajnog pokusa. 20 automobila.. treba pretpostaviti sljedeće: Kada izvodimo ogled svaki prostor elementarnih događaja je konačan i taj prostor elementarnih dogadaja možemo odrediti.. Kaže se da je neki elementarni događaj povoljan za događaj A ako pojavljivanje tog elementarnog događaja kao ishoda opita povlači i realizaciju događaja A (da se dogodio događaj A). B skup A \ B zovemo razlika događaja A i B. 4. Vjerovatnoća . pa otuda slijedi da se događaj A \ B dogodi ako i samo ako se A dogodi i B ne dogodi.8 A I B = ∅ ( A ⋅ B = V ). Svi događaji vezani uz taj eksperiment mogu se opisati pomoću elementarnih događaja. Neka je A proizvoljan događaj vezan uz taj slučajni opit. = {0} . cilj će se prije pogoditi na manjem rastojanju. ako bacimo novčić "apriorna" vjerovatnoća nam govori da je 50% mogućnosti da padne glava ili pismo jer su to dvije mogućnosti od kojih jedna . U torn slučaju A i B ne mogu se istovremeno dogoditi. n ∈ N) niz dogadaja u Ω zadan formulom An = [0... i u torn smislu pretpostavimo da imamo neki slučajni opit i da su dogovorno ustanovljeni svi elementarni događaji (tj. Takva brojna vrijednost postoji i ona se zove vjerovatnoća događaja. npr. 5 motocikla. Tako. onda je veća šansa da će se dobiti televizor a manja motocikl. elementarnog aspekta. Jasno. nego sa dužeg. Npr. Da bi definirali pojam vjerovatnoće sa klasičnog. jasno je da pri gađanju nekog cilja. .). (n = 1. naglasimo da je pri proučavanju slučajnih eksperimenata u teoriji vjerovatnoće nužno na početku dogovoriti se o tome koji su elementarni (nerazloživi) događaji mogući ishodi datog slučajnog eksperimenta. Ako se pođe čisto od iskustva onda je jasno da se događaji mogu upoređivati po stepenu njihove mogućnosti pojavljivanja. neformalna razmatranja uvodnih pojmova teorije vjerovatnoće. Kako su operacije nad događajima definisane pomoću operacija nad odgovarajućim podskupovima prostora elementarnih događaja. Za događaje A. razlika dva događaja A i B se zove događaj koga realizuju elementarni događaji koji pripadaju A a ne pripadaju B.. 1) i I An n 1 n ]. Za konačno ili prebrojivo mnogo događaja (An) kažemo da se uzajamno isključuju ako je Ai I A j = ∅ za i ≠ j . to za njih vrijede sva (odgovarajuća) pravila iz teorije skupova. za niz događaja (An. Primjer 4. n ∈ N) vrijede de Morganove formule (zakoni): pa otuda vrijedi U Ai = ( I Aic ) c . 2.a priori“ ili apriorna vjerovatnoća (ponekad se zove i matematička vjerovatnoća) je teorijska vjerovatnoća kqja govori jezikom određenih matematičkih cifara o tome kakva je mogućnost nastajanja očekivanog događaja s obzirom na unaprijed poznate podatke o ukupnom broju svih mogućih događaja i o broju povoljnih. 1. očekivanih događaja koji u tom ukupnom broju mogu nastupiti. Neka je Ω = R + = { x : x ≥ 0} i (An. Ako bacamo novčić šanse da se pojavi grb ili pismo su potpuno jednake. 1Lako se vidi da je U A = ⎡⎣0. Ili ako na nekoj lutriji imamo 50 televizora. A \ B = A I B c . ( I An )c = U Anc . ( U An ) c = I Anc . Zbog toga se ova vjerovatnoća zove teorijska..

odnosno iz formule (*). Tada se vjerovatnoća P(A) proizvoljnog događaja A vezanog uz taj opit definira kao količnik broja m svih elementarnih događaja povoljnih za taj događaj i broja n svih mogućih (ukupnog broja) elementarnih događaja (koji mogu nastupiti pri tom pokusu). Ako se slučajno izvuče jedna kuglica.Vjerovatnoća nemogućeg događaja je 0 (jer je sada m = 0. n = 10. vjerovatnoća P(A) događaja A zadana formulom (*). Rjesenje: Neka je A događaj da je kuglica bijele boje. ako je ----------------------------Ovdje ( a i nadalje) P(A) znači „vjerovatnoća“ (francuski „probabilite“ odnosno engleski „probability“ događaja A. (za svaki događaj A). nego će tek u veoma velikom broju bacanja da se zapazi približavanje odnosa 50% : 50%. Napomenimo da je vrlo interesantna činjenica da je od početka teorije vjerovatnoće pa do uvođenja aksiomatike u tu teoriju (koju je uveo veliki ruski matematičar A N D R E J N I K O L A J E V I Ć KOLMOGOROV 1933. Ona je prije svega restriktivna u smislu da se odnosi samo na eksperimente s konačno mnogo elementarnih događaja. Laplaceova definicija vjerovatnoće je kružna jer ona u sebi sadrži pojam jednako moguć. tj. Sličan je slučaj kod igranja lutrije. Tada je. Iz klasične definicije vjerovatnoće a priori. tj. 1933. Primjer 1. tj. S druge strane. m = n. Otuda ova definicija nije dobra kao baza aksiomatske teorije vjerovatnoće. u više ponavljanja bacanja ne mora da se ostvari takav odnos. U posudi se nalazi 6 bijelih i 4 crne kuglice. onda svaki elementarni događaj realizuje taj događaj. P ( A) ≤ 1. koji zapravo znači jednako vjerovatan. . P ( A) ≥ 0. naći vjerovatnoću da izvučena kuglica bude bijele boje. godine u svom fundamentalnom radu: " Grundbegriffe der Wahrscheinlichkeitsrechnung. tj. jer je m ≤ n. bacanja kocke itd. pa je njegova vjerovatnoća jednaka 1 . (**) Ako se radi o sigurnom događaju. Jedna od mogućih verzija klasične (Laplaceove) definicije pojma vjerovatnoće (a priori) glasi : Neka je zadan slučajni opit s konačno mnogo elementarnih događaja i neka su svi ti elementarni događaji jednako mogući. P ( A) = 6 10 (= 60%). m = 6. P ( A) = m n . Berlin. Ako je vjerovatnoća manja od 1 2 . odmah slijede ove osnovne osobine vjerovatnoće: (i) Vjerovatnoća je nenegativna. očigledno. Kako je. Otuda (za svaki događaj A) vrijedi 0 ≤ P ( A) ≤ 1. prema klasičnoj definiciji vjerovatnoće a priori. Međutim. budući da nemoguć događaj ne realizuje ni jedan elementarni događaj ).9 mora da se ostvari. (*) Primijetimo odmah slabosti ove klasične definicije vjerovatnoće (koju je u teoriju vjerovatnoće uveo Pierre-Simon de Laplace.") bilo potrebno da prođu gotovo tri stoljeća. izvlačenja karata. (ii) Vjerovatnoća nije veća od 1 . . onda se za taj događaj kaže da nije vjerovatan (ili da je nevjerovatan). a poznata je i pod nazivima matematička definicija i teoretska definicija pojma vjerovatoće).

... jer znamo da medu svim realnim funkcijama na datom intervalu sigurno ima takvih funkcija koje ne mogu predstavljati kretanje temperature kao funkcije vremena tokom jednog dana. Kolika je vjerovatnoća da je broj koji se pojavi na svakoj od tri kocke – 11 . Dakle. svaki događaj A vezan uz neki slučajni opit odgovara pitanju u vezi s tim opitom koji ima odgovor . Ovdje je za Ω uzet beskonačan skup. npr.. tj. onda skup tačaka koji reprezentuje sve ishode opita za koje je odgovor .}= N 0 . Prostor elementarnih događaja služi modelu idealiziranog slučajnog ogleda u smislu da po definiciji svako vršenje ogleda mora dati ishod koji odgovara jednom jedinom elementarnom događaju. ali i širi skup. Neka su bačene tri kocke.. pa se prirodno operacije nad događajima definiraju pomoću operacija nad odgovarajućim skupovima. Kao prostor elementarnih događaja možemo uzeti skup Ω svih mogućih rezultujućih funkcija. to za njih vrijede sva pravila iz teorije skupova.1.DA" ili . i to u smislu da poslije svakog vršenja opita na pitanje . proizvoljan podskup A prostora elementarnih događaja Ω možemo tretirati kao događaj (koji se dogodi ili ne dogodi ovisno o tome da li ishod opita reprezentira tačku koja je u A ili koja nije u A).Da li je ω ∈ A ?".. No. tj. vrijede De Morganovi zakoni). ogled sastoji u registriranju broja razgovora koje u toku jednog dana obavi jedna automatska telefonska centrala. Ako je pri tome Ω prostor elementarnih događaja tog slučajnog opita. 2. a koji reprezentira skup svih ishoda slučajnog pokusa. recimo skup svih realnih funkcija na datom vremenskom intervalu ili skupu svih realnih neprekidnih funkcija... Elemente skupa Ω (često ćemo elemente skupa Ω zvati i tačkama) zovemo elementarni događaji. Za sve događaje smatramo da su podskupovi istog prostora elementarnih događaja Ω. Skup Ω i njegove elemente smatramo kao zadane.10 P ( A) = 1 2 1 . Pri tome smo ukazali na činjenicu da je osnovni polazni objekt u teoriji vjerovatnoće neprazan skup. kojeg smo označili sa Ω i nazvali prostor elementarnih događaja. O događaju A vezanom uz neki opit možemo govoriti samo u slučaju da je za svaki mogući ishod opita poznato da li se A dogodilo ili nije. U prethodnoj tački smo uveli pojmove koji trebaju u . iako se zna da će broj razgovora biti konačan. jer se može dogoditi da za neki podskup A od Ω ne možemo decidno odgovoriti na pitanje: . Cijeli prostor Ω zovemo siguran (pouzdan) događaj (on se mora dogoditi u svakom vršenju opita). a prazan skup ∅ zovemo nemoguć događaj (on se nikad neće dogoditi). Obratno. kaže se da je A vjerovatan događaj (kao što 2 je događaj A u primjeru 1). događaj je podskup prostora elementarnih događaja Ω. prostor elementarnih događaja može biti i neprebrojiv.NE". Naime.. Prostor elementarnih događaja nije uvijek konačan.da" ili „ne". Tada je za prostor elementarnih događaja prirodno uzeti skup Ω:= {0.da li se A dogodio" može odgovoriti sa . a koji nije. oni su osnovni i nedefinirani pojmovi u teoriji vjerovatnoće. Neka se. a ako je P ( A) > . tj..konstrukciji" matematičke teorije vjerovatnoće. No. u slučaju jednostavnih ogleda s konačno mnogo ishoda izbjegava se dodavanje suvišnih elemenata. Aksiomatsku definiciju vjerovatnoće na prostoru elementarnih događaja Ω obradićemo u narednom poglavlju (ukazujući na činjenicu da nije uvijek moguće sve podskupove od Ω uzeti za događaje. uzmimo da se ogled sastoji od mjerenja temperature zraka tokom jednog dana. U ovom slučaju smo Ω svjesno povećali. sva pravila iz algebre skupova vrijede i u algebri događaja (npr.. Tada se radi o mjerenju funkcije neprekidnog parametra (vremena).. Zato u daljnjem nećemo razlikovati događaj A vezan uz slučajni pokus i odgovarajući podskup skupa elementarnih događaja Ω koji se sastoji od svih tačaka iz Ω koje reprezentuju one ishode pokusa čije pojavljivanje vodi na pojavljivanje događaja A. kaže se da je A neizvestan ili sumljiv događaj.da" u potpunosti opisuje događaj A. Zadatak 1. Ovaj skup je (očigledno) prebrojiv. da bi se izbjegla pitanja u vezi s tim koji je prirodan broj moguć kao ishod ogleda. jednoj i samo jednoj tački iz Ω.

Vrši se izvlačenje uzorka od dvije loptice s ponovnim vraćanjem u kutiju izvučenih loptica. 2.r + 1). Zadatak 2. ako na posmatranom fakultetu ima više od 22 studenta . Događaj E. pa je tražena vjerovatnoća P ( E r ) r data formulom P ( E r ) = 1 − 365 ⋅ 364 ⋅. a sa 10! m P(D) njegovu vjerovatnoću. lako se provjeri da u ovom problemu imamo da je P (E 22 ) ≈ 0. a broj povoljnih rasporeda da bar dva studenta imaju rođendan istog dana iznosi 365r − 365 ⋅ 364 ⋅ .. 3. onda je veća vjerovatnoća da postoje dva studenta sa istim rođendanom. 3. (Problem rođendana): Odaberimo r studenata na nekom fakultetu i zabilježimo njihove dane rođenja. . a broj svih 10! 10! = (broj svih telefonskih šestocifrenih brojeva s različitim ciframa iznosi m = (10 − 6)! 4! varijacija 6-te klase od 10 elemenata bez ponavljanja).. 2. j. . Otuda skup E ima 3 3 = 27 elemenata. k svi neparni.. februara prestupne godine (odnosno ne uzmimo u obzir studente rođene 29. ⋅ (365 − r + 1) / 365 . c) Ponovite a) i b) za slučaj izvlačenja loptica bez ponovnog vraćanja u kutiju izvučenih loptica.507. b) Nađite vjerovatnoće događaja u a). . . 9 s ponavljanjem. a) Opišite prostor uzoraka eksperimenta i prikazati događaje B1. k) prirodnih brojeva i. 467 . 2.. Označimo dane u godini brojevima 1. Broj svih telefonskih šestocifrenih brojeva iznosi n = 106 kao ukupan broj svih varijacija klase k = 6 od 10 elemenata: 0. 365} za i = 1. 6. Koristeći se logaritamskim tablicama ili džepnim računarima. j. x2 . Neka nijedan od tih studenata nije rođen 29. 8. r} i ima 365 r elemenata. Telefonski broj sastoji se iz šest cifara... a zatim izračunati vjerovatnoće P ( E 22 ) i P ( E 23 ) i komentirati dobijene rezultate. 7.r + 1). ⋅ (365 . Ako sa D označimo posmatrani događaj. xr) : x i ∈ { 1. februara prestupne godine).. Izračunajte vjerovatnoću da su sve cifre takvog telefonskog broja međusobno različite.. od kojih su prve tri crne. 2. ⋅ (365 .. k ∈ { 1.. k) prirodnih brojeva između 1 i 6. 4. 4.. Neka je B1 događaj koji odgovara činjenici da je prva izvučena loptica crne boje. n 4!106 . . 2. Prema tome. nego da takva dva studenta ne postoje. j. a B2 događaj koji odgovara činjenici da je druga izvučena loptica crne boje.. da broj koji se pojavi na svakoj od tri kocke bude neparan. Pretpostavimo da svaki od 365 r rasporeda rođendana r studenata po datumima ima vjerovatnoću 1 / 365 . . B2 i B1* B2. a posljednje dvije crvene. . 5. 365.. Odrediti odgovarajući prostor uzoraka u ovom slučaju i izvesti formulu za vjerovatnoću P ( E r ) događaja E r da bar dva studenta od r odabranih studenata imaju rođendan istog dana. U kutiji se nalazi 5 loptica označenih brojevima od 1 do 5. Zadatak 5. bez podataka o godini rođenja. Broj rasporeda studenata po različitim datumima je 365 ⋅ 364 ⋅ . P (E 23 ) ≈ 0. 1. onda je P ( D ) = = = .5%. pa je P( E ) = k (E) k (Ω) = 3 3 3 6 3 ⎛1⎞ = ⎜⎜⎜ ⎟⎟⎟ ⎝ 2⎠ = 1 8 = 12. sastoji se od svih trojki (i. 5. Rješenje..neparan broj ? Rješenje: Za prostor uzoraka Ω u ovom pokusu se može uzeti skup svih uređenih trojki (i. j.. Zadatak 3. . takvih da su i. Otuda skup Ω ima 6 3 = 216 elemenata.. Rješenje. . Odgovarajući prostor uzoraka posmatranog ogleda je : S : ={ (x1. 6}.