You are on page 1of 108

1.

UVOD

1.1. PODRUČJE ISTRAŽIVANJA

Likom se danas naziva zemljište između Velebita na
jugu, Une na istoku, gornje Korane, Velike i Male Kapele
(srednjevjekovni Gvozd) na sjeveru. Prije dolaska Turaka u
ovim krajevima postojalo je nekoliko upravnih župa (Lika,
Gacka, Krbava, …) svaka sa svojim središtem. Na razmjerno
malom prostoru Like podignuti su neki od najznačajnijih
utvrđenih gradova hrvatske srednjevjekovne povijesti. Lika
kao da je stvorena za gradnju utvrđenih gradova.
Mnogobrojna i gotovo nepristupačna krševita uzvišenja daju
dobre preduvjete za njihovu izgradnju. Graditelji su vješto
birali dominantna uzvišenja, pa i danas ti ostatci nekadašnjih
središta naše povijesti dominiraju svojom okolinom.
Povijest svakog utvrđenog grada ujedno je i povijest
njegove uže ili šire okolice. Radi lakšeg praćenja opisa krenut
ćemo od jugoistoka tj. od doline rijeke Zrmanje prema
sjeverozapadu i planini Kapeli ili srednjevjekovnome Gvozdu.

1.2. BURGOVI OPĆENITO

Utvrđeni grad (burg) je srednjevjekovni utvrđeni stan
prilikom čije gradnje često prevladava briga za što veću
čvrstoću i otpornost grada dok je ono što bismo nazvali
udobnost u drugom planu. Sama riječ burg je indoevropskog
porijekla i vrlo je bliska grčkom pirgos ili latinskom burgus što oboje
znači manja utvrda. Utvrđeni gradovi (burgovi) intenzivnije se
počinju graditi nakon provale Mongola, jer jedino su oni

1
odoljeli njihovoj najezdi. Gradovi se tada podižu kao skloništa
moćnika, gospodara cijele njihove okolice. Podižu se na
pogodnim mjestima dalje od prometnica, ali ipak dovoljno
blizu da ih kontroliraju. Najčešće su ta prikladna uzvišenja u
sklopu gorskog vijenca, ali istovremeno i dovoljno odjeljena
od njega. Površina na kojoj je podignut grad najčešće nije
velika pa su stoga svi dijelovi grada građeni iznimno čvrsto i
najčešće prislonjeni jedan na drugog tako da grad može
braniti i manji broj ljudi. Ovo nam osobito dobro ilustriraju
izvještaji prilikom vizitacija Krajine u kojima se za pojedine
gradove spominje iznimno malen broj ljudi kao dostatan za
njihovu obranu. Prema položaju utvrđene gradove možemo
podjeliti na one gorske i one nizinske koji su nam se uslijed
iskorištavanja nizine rjeđe sačuvali. Nizinski gradovi
(Wasserburg) najčešće se podižu usred močvarnog terena i
branjeni su, osim bedemima i opkopima. Tlocrtni oblik grada
najčešće se prilagođava terenu na kojem je grad podignut i
zbog tog svog specifičnog položaja prilagođenog terenu na
kojem je podignut svaki je grad na svoj način jedinstven.
U grad se najčešće ulazilo kroz ULAZNU KULU do koje se
dolazilo preko pokretnog mosta koji je premošćavao grabu ili
preko čardaka koji je vodio do ulaza na razini prvog kata.
Najvažniji fortifikacijski objekt srednjevjekovnog grada je
glavna ili BRANIČ-KULA. Ova kula čini najjači dio grada i
postavljena je na najslabiju ili najjaču otpornu točku grada.
Branič-kula može biti četvrtastog ili okruglog tlocrta, a vrlo su
rijetke višekutne kule. Četvrtaste kule kod nas su
karakteristične za XIII. i XIV. st..1 Kule se grade i kao zasebne utvrde ili
kao dio gradskih bedema. Romaničke i gotičke kule gotovo su
uvijek više od gradskih bedema, njihova debljina je 0.80-1m, a
promjer 4-6m. S pojavom opsadnog topništva kule se

1 Kruhek Milan: Karlovac: utvrde, granice i ljudi; Karlovac, 1995.; str. 114.

2
spuštaju na razinu bedema, a srednjevjekovni graditelji
prednost daju kružnom tlocrtu kule kojeg su topovske kule
teže oštećivale i probijale. Mnogi gradovi i nisu drugo nego
branič-kule opasane zidovima ili GRADSKIM PLATNOM koje
kod nekih gradova zatvara i unutrašnje dvorište ili
PREDVORJE. Kod nekih gradova nalazimo i posebne zgrade
uređene za stanovanje ili KONAKE (palas) koji je također u
nekoj mjeri uređen za obranu, a osobito ako ne postoji branič-
kula.

1.3. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA

Jedini do sada sustavno arheološki istraživan srednjevjekovni grad u Lici je
grad Sokolac u Brinju, zapravo njegova kapela. Tek nedavno
započela su i sustavna istraživanja samih zidova grada. O
ovom gradu postoji više znanstvenih članaka koji njegovu
kapelu obrađuju sa gledišta povijesti umjetnosti. Za ovaj rad
najkorisniji bio je članak «Burg u Brinju i njegova kapela« autora
Zorislava Horvata u kojem autor osim kapele znanstveno
obrađuje i ostale arhitektonske cjeline grada.

Najstariji opisi ličkih srednjevjekovnih gradova datiraju s
početka XX. st. kada Ivan Devčić u popularnom tjedniku
Prosvjeta u obliku putopisnih crtica opisuje većinom gradove
Ličkog polja, ali i neke značajnije gradove na širem području
Like (Zvonigrad, Brinje, Komić). Emilij Laszowski 40-tih godina
prošlog stoljeća svoju ediciju «Hrvatske povijesne građevine«
započinje prvom knjigom koja sadržava opis grada Perušića.
Prava je šteta što taj dobro zamišljen i vrlo koristan projekt
objavljivanja hrvatske građevinske baštine nije i nastavljen
već je započeo i završio sa tom prvom i jedinom knjigom. Osim
spomenute serije isti autor 1941. godine izdaje knjigu «Stari lički gradovi« u
kojoj donosi opise nekih značajnijih gradova u Lici (Brinja,

3
Ostrovice Ličke, Grebenara). Ovo njegovo djelo u nedostatku
drugih informacija uslijed ratnih zbivanja na ovom području,
koja su indirektno onemogućila obilazak čitavog područja
istraživanja, čini i temeljni izvor podataka za neke od njih
(Grebenar i Ostrovica Lička). Još jedno nezaobilazno djelo u
istraživanju ličkih gradova su «Sredovječni gradovi u
Hrvatskoj i Slavoniji« čiji autor Gjuro Szabo osim opisa većine
gradova tadašnje Ličko-Krbavske županije donosi i tlocrte
većine njih koje i ja ovdje prenosim. Najnovije podatke o
gradovima Krbave donose nam Milan Kruhek i Zorislav Horvat
u zborniku radova sa znanstvenog skupa Krbavska bitka i njene
posljedice održanom u Novom Vinodolskom od 22-24. listopada 1995. god.

2. ODORJE

Najjužniji dijelovi Like, dolina gornje Zrmanje i dolina
potoka Tiškovca do njegova utoka u Mračaj bili su središte
srednjevjekovne župe Odorje. Osim ovih krajeva župa je
zauzimala i današnje Plavno u sjevernoj Dalmaciji i Grahovo polje u današnjoj
Republici Bosni i Hercegovini.

2.1. ZVONIGRAD

Ostaci ovog nekadašnjeg središta župe nalaze se na strmom stjenovitom
položaju (391m nm) na samom ulazu u zrmanjsku dolinu s južne, dalmatinske
strane iznad sela Palanka.
Prije dolaska Turaka o ovom gradu ima malo podataka. Oko 1220. godine
gospodar mu je VIŠAN (BUYSENUS) iz plemena Šubić. Krajem XIV. i
početkom XV. stoljeća čitava župa pa tako i sam grad u vlasti
su Nelipića, a knez Ivaniš daje "Zvonygrad cum provincia Odorja" u miraz
svom zetu Anžu Frankopanu. Kaštelan ovog grada (castellanus Svonigrad)

4
spominje se 1468. godine kao službenik kneza Karla
Kurjakovića, a 1509. godine grad je u vlasništvu njegova sina i
hrvatskog bana Ivana Karlovića. Grad je zabilježen i na
geografskoj karti Slavonije, Hrvatske i Bosne koju 1627.
godine izdaje Gerard Merkator. Na ovoj karti ime grada
zabilježeno je u obliku Xuonigrat.
Važnost grada indirektno nam pokazuje i postojanje
franjevačkog samostana koji se 1506. godine spominje u
njegovu podgrađu2
U bečkom ratnom arhivu postoji tlocrt ovog grada iz vremena njegove
znatnije pregradnje, za potrebe Krajine, oko 1699. godine. Na ovom tlocrtu još se
raspoznaje glavna kula, a i nove su zgrade najvjerojatnije podignute na temeljima
starijih. Vidljivo je da je grad tako opasan zidovima da ima dvostruko predvorje.
Grad je četvrtastog tlocrta, a okruživalo ga je zidno
platno nepravilna oblika. Prema Devčiću3 opseg zidnog platna iznosi
180m. U grad se ulazilo najvjerojatnije sa zapadne strane. Duljina grada je 24m,
dok mu širina iznosi 12m3. U vrijeme kada Devčić opisuje grad
(1895. godine) njegove zidine bile su prilično sačuvane osim
onih na južnoj strani. Danas se gradsko platno ne može pratiti
u punoj dužini već ga mjestimično samo možemo naslutiti u
konfiguraciji terena.
Najviši dio grada činio je citadelu na koju se ulazilo u
jugoistočnom uglu. Tu se nalazio PALAS podijeljen na četiri
prostorije koje je Devčić još dobro uočavao. Danas se palas
dobro ocrtava samo u temeljima, ali unutrašnja podjela na
prostorije nije uočljiva. Na palas se naslanjala četvrtasta kula
( Ds ) od koje se danas vidi samo zapadni ugao gdje se kula naslanja na palas.
Ova kula debljine zida 1m vjerojatno je najstariji dio grada i ona
jezgra čijim je nadograđivanjem nastao fortifikacijski sklop
kakav vidimo na rečenom austrijskom tlocrtu iz vremena

2 F.E.Hoško: Franjevci u Krbavskoj biskupiji; Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb
1988. str. 91
3 Ivan Devčić: Zvonigrad i Rakovnik ; Prosvjeta, 1895.

5
neposredno nakon protjerivanja Turaka.

Tlocrt 18. Zvonigrad 1699.god. ( Szabo )

2.2. RAKOVNIK

Na brdu Crni Vrh ( 390m nm ) iznad sela Vrelo na kamenoj litici stoje
ostaci ovog srednjevjekovnog grada.
Pisanih tragova o ovom burgu nemamo, ni kada je
podignut niti od koga. Grad se u srednjem vijeku uopće ne
spominje među gradovima Odorja, niti se spominje u ispravi iz
1509. godine kojom se nabrajaju gradovi u posjedu Ivana
Karlovića posjednika čitavih župa Hotuče i Odorja. Prema
tome moglo bi se zaključiti da su grad podigli Turci za svoje
vladavine Likom, a i njegov tlocrt, koji nam sredinom XIX.
stoljeća donosi Ivan Kukuljević, ukazuje na neke sličnosti sa
drugim turskim kulama u Lici (Perušić, Štitar, Kukljić, Štulića
Kula). Danas se ovaj tlocrt čuva u Arhivu HAZU u Zagrebu.
Drugi također prihvatljiv razlog zašto se ova kula ne spominje
u ispravama mogao bi biti taj da se zapravo radi o predstraži
samog grada Zvonigrada. Pretpostavku o Turcima kao
graditeljima Rakovnika mogla bi potvrditi ili demantirati samo
njegova arheološka istraživanja, ona bi također razriješila
pitanje vremena podizanja kule, a time i nedoumicu da li ga treba promatrati
kao samosvojan grad ili u širem sklopu obrane Zvonigrada.
Grad se sastoji od okrugle kule i vanjskog zida debljine
1m koji je okružuje. Ulaz u grad nalazio se na jugoistočnoj
strani. Prostor između zida i kule dosta je uzak i u svemu
zauzima 120m2 4. Sama kula promjera 7m sačuvala se u visini
cca 5m; i u dobrom je stanju. Ona je zapravo dobro utvrđena i
strateški podignuta kula stražarnica.

Slika 11. Rakovnik

4 ibid

6
3. SRB

Ova župa zauzimala je dolinu potoka Sredice, Dabašnice
i dolinu gornjeg toka rijeke Une do njenog ulaza u kanjon. O
njoj imamo malo pisanih spomenika, a i oni što ih imamo
uglavnom su općeniti. Župa je nastala oko istoimena središta,
a Vjekoslav Klaić naziva je i unskom župom za što nema puno
argumenata jer rijeka Una teče samo malim sjevernim
dijelom župe. U ovoj župi Nada Klaić vidi pleme Sorabi kojem je
pobjegao knez Ljudevit Posavski nakon neuspješnog ustanka u Panoniji .

3.1. SRB

Ovaj burg leži na samoj državnoj granici Republike Hrvatske sa Bosnom i
Hercegovinom nedaleko današnjeg istoimenog mjestašca na brdu iznad potoka
Sredice koje Fras zove "Rađenovića gradina", a topografska karta
Republike Hrvatske 1:25000 samo imenom " Kula " ( 453m nm ).
Iz jedne od malobrojnih isprava koje su se sačuvale, one
iz 1345. godine vidljivo je da je grad u vlasništvu kralja (castra
nostra regalia....castrum Szereb...) kao i susjedni mu Unac.

7
4. LAPAC

Između planine Plješivice i rijeke Une na obje njene
obale prostirala se ova župa. Kasnijim povijesnim razvojem
ovo područje postalo je pogranično područje Republike
Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.

4.1. RMANJ

Njegovi ostaci nalaze se na lijevoj obali Unca na poluotoku ( 333m nm )
što ga Unac na svom utoku čini s rijekom Unom nedaleko
mjestašca Martin Brod u Republici Bosni i Hercegovini.
Pavičić je mišljenja da je grad podignut negdje u XII.
stoljeću5 dok Čurćić misli da gradnju ovog grada treba staviti
na prijelaz XIV. i XV. stoljeća.6 Gradski bedemi porušeni su do
temelja, a sačuvala se jedino okrugla kula visine do 10m čiji
su katovi odvojeni svodovima.7 Sredinom XIX. stoljeća
Kukuljević ovaj grad i crta kao okruglu kulu zapadno od
samostana Rmanj.
Isprva se središte župe Lapac spominje samo općenito
kao kraljev grad. Listina iz 1396. godine zove ovaj grad
KONUBA. Grad se pod ovim imenom spominje već 1431. godine
kada ga je kralj Sigismund založio Nikoli Frankopanu. Udovica
Anža Frankopana 1436. godine stanuje u njemu i naziva se kneginjom
rmanjskom, a 1449. godine podjelom Frankopana dolazi u posjed Juraja
Frankopana. Godine 1525. spominje se Georgii Kosatowyth castri Orman. Pod
gradom se je razvila obrtnička i trgovačka varoš, o čemu nam
svjedoči isprava iz 1494. godine koja ga zove "civitas". Tu je bio

5 Pavičić Stjepan: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena; knj. 41 , Zagreb,
1962. str. 89
6 Arheološki leksikon BIH, tom 2; Sarajevo 1988
7 ibid

8
uređen i prijelaz preko Une.

4.2. OSTROVICA na UNI

Grad se nalazi na lijevoj obali Une na povisoku brdu (547m nm) pored
istoimena danas muslimanskog sela nedaleko Kulen Vakufa.
Branimir Gušić pod temeljima ovog
kasnosrednjevjekovnog grada traži najstarije plemensko
središte plemena LAPČANA. Ne zna se tko ga je i kada
sagradio, ali je grad najvjerojatnije podignut početkom XV.
stoljeća s nadolazećom opasnošću turskih četovanja. Kralj
Matijaš Korvin 1477. godine daje ga Đuri Mikuličiću od kojeg
1494. godine prelazi u posjed Ivana Keglevića. Padom pod
Turke u prosincu 1523. godine kada su ju zauzele čete
bosanskog sandžaka Gazi Husretbega Ostrovica postaje
sjedištem turskog kotara i jedno od značajnijih utvrđenja
turske Like. Turci su u Ostrovicu postavili posadu koja 1577.
godine sastojala od 60 konjanika i 150 pješaka. Oko 1626.
godine njome je zapovijedao dizdar.
Sam grad je dug 117 metra, a širok 83 metra, opasan je bedemima
visokim do 10 m. U grad se ulazilo na dvoje vrata. Do iza
okupacije bila je u njemu džamija sultana Ahmeda, a stajala je
nad gornjim ulazom u dvorište, kad je srušena sagrađena je
nova u selu Ostrovica. Okrugla kula, i do nje tabija te glavni bedem podignuti su u
predtursko vrijeme, dok su uglatu tabiju(ćošaliju) i ostali dio
grada nadogradili Turci u vrijeme sultana Ahmeda II.

9
4.3. LAPAC

U pisanim spomenicima ovaj se grad spominje kao " castrum Laab "8 ili
" castrum Lapacz "9. On je vjerojatno stajao na brdu Obljaj ( 661m nm ) u
središtu lapačkog polja.
Grad se sigurno spominje 1431. god. kada ga kralj
Sigismund zalaže kao i već spomenuti Rmanj knezu Nikoli
Frankopanu. Prilikom diobe Frankopana 1449. god. grad je
pripao Jurju Frankopanu.

Tlocrt 18. Lapac ( Kukuljević )

Gjuro Szabo ga u svom djelu " Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i
Slavoniji " opisuje kao četverokut s okruglom kulom na
jednom uglu. Skicirani tlocrt10 Ivana Kukuljevića iz sredine XIX.
st. pokazuje mnogo složeniju situaciju. Prema tom tlocrtu
grad se sastojao od središnje citadele na najvišem dijelu
sljemena i zidnog platna kojim je bilo je utvrđeno čitavo
sljeme brda. Obilaskom terena utvrdio sam da je sljeme brda
Obljaj prepuno kamenih ostataka koje nije moguće povezati u
smislenu cjelinu koja bi bila prepoznatljiva, ali koji svojom
razasutošću po čitavom sljemenu dijelom potvrđuju ovaj
Kukuljevićev tlocrt. Potpuniju sliku dala bi arheološka
sondiranja pojedinih na površini primjećenih arhitektonskih
ostataka, primjerice višekutne kule na samom sljemenu brda (
A ). Ona bi uz ovaj Kukuljevićev tlocrt mogla pomoći barem
djelomičnoj rekonstrukciji tlocrta ovog grada i povezivanju
arhitektonskih ostataka u jednu smislenu cjelinu.

8 Klaić Vj.: Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku; Zagreb,
1902 . str.139
9 Ibid. str. 140
10 Zbornik za narodni život i običaje; knj. 53, Zagreb, 1995. str.121

10
4.4. BORIČEVAC

Ovaj se burg nalazio na položaju zvanom " Mišljenović gradina " ili
" Delalina glavica " ( 676m nm ) kako taj položaj zove topografska karta
Republike Hrvatske 1:25000. Luka Pavičić11 smješta taj grad na kotu "
Sekani Vršak « ( 690m nm ). Danas se ta oba lokaliteta nalaze na
samoj granici Republike Hrvatske i Republike BiH pa ih iz
tog razloga nije bilo moguće obići.
Grad se ne spominje u poznatim ispravama prije turske
provale, ali 1450. god. među plemenitim Lapčanima nalazimo i
porodicu Boričević - moguće graditelje ovog burga. Činjenica da
se grad ne spominje prije turske provale ne isključuje njegovo
postojanje, on se spominje 1577. god. prilikom turskog
preuređenja vojne i upravne podjele osvojenih područja kada
je zajedno sa Ostrovicom na Uni i Bunićem u Krbavi pripao Krčkom
sandžaku.
Kako je grad izgledao vidimo sa skiciranog tlocrta « Mišljenove gradine na
Delalinoj glavici » kojeg nam donosi Ivan Kukuljević sredinom
XIX. st. i na kojem je grad prikazan kao četverokut koji na
sredini južnog zida ima četvrtastu kulu. Prema ovom tlocrtu u
grad se ulazilo sa sjeverne strane. Ako je vjerovati ovom
tlocrtu, a dok ga arheološki ne demantiramo nemamo razloga
ne vjerovati mu, njegov četverokutni tlocrt s četvrtastom
kulom indirektno bi potvrđivao njegovo predtursko
postojanje. Prema nekim tlocrtnim karakteristikama grada
vidljivim na Kukuljevićevom tlocrtu (zaobljeni uglovi obodnog
zida, u ovom slučaju južnog, te kvadratna kula) ovaj grad
možda možemo datirati na kraj XIII. ili početak XIV. stoljeća.

11 Luka Pavičić: Kronika stradanja Hrvata južne Like; Zagreb, 1996; str. 220

11
5. NEBLJUH

O ovoj župi koja je zauzimala visoravan sjeverno od
lapačkog polja između Plješivice i rijeke Une, graničeći na
sjeveru s gradom Ripačem u srednjevjekovnoj župi Hum nemamo puno
podataka. Krajem XV. st. pod prijetnjom sve veće turske opasnosti
nebljuška župa ujedinjena je s lapačkom. Već se 1494. i iduće
1495. god. Nebljuh potpuno ubraja u Lapac ( Nebljuh in de
Lapac ), a isto tako plemeniti ljudi iz Nebljuha bilježe se među
plemenite Lapčane.

5.1. NEBLJUH

On se kao središte župe Nebljuh ne spominje u
sačuvanim ispravama, ali nedaleko od današnjeg sela Nebljusi
iznad škole u selu Donji Štrbci nalazimo toponim "Gradina" (
686m nm ) koju možemo povezati s ovim župskim središtem
zahvaljujući sličnosti srednjevjekovnog imena grada i župe s
današnjim imenom sela. Na ovom humku primjećuju se jedva
uočljivi i mjestimični tragovi nekadašnjih fortifikacijskih
objekata koji su prema svjedočenju lokalnog stanovništva
uništeni tijekom Drugog svjetskog rata kada su se tu nalazili
bunkeri NOV-e, što još dodatno potvrđuje strateški značaj
položaja. U prilog ovoj lokaciji za središte župe ide i
postojanje nedalekog lokaliteta "Crkvina" koji se nalazi nasuprot
Gradini u pravcu istoka.
O posjedovnim odnosima i vlasnicima ovog grada prije dolaska
Turaka nema sačuvanih isprava.

12
5.2. KRUGE

Nedaleko sela Kruge duboko u šumi iznad Kruškog klanca nalazimo
toponim " Gradina " ( 1070m nm ). Pisanih spomenika nema niti o ovoj gradini.
Elipsoidni oblik i pritesano kamenje kao i visoki položaj ( više od
1000m nm) mogli bi govoriti u prilog tome da je ova gradina iz
starijih vremena. Samo ovaj argument ne isključuje
mogućnost postojanja nekog srednjevjekovnog
fortifikacijskog objekta iznad ovog važnog puta iz Pounja u
Krbavu. Postojanje takvog objekta na ovom lokalitetu mogli bismo potvrditi
samo arheološkim sondiranjem.

13
6.HOTUČA

O srednjovjekovnoj župi Hotuča zbog turskih provala
također ima vrlo malo podataka, a i ti rijetki sasvim su
općenita karaktera. Središte župe bilo je u dolini rječice
Hotuče ( dan. Otuča ), koja i danas podsjeća na ovu
srednjevjekovnu župu, kojoj su pripadala i okolna polja
omeđena visovima Kremena i Razboja na sjeveru te Velebita
na jugu. Ovoj župi pripadao je i donji tok potoka Hotušnice
( dan. Ričice ) koji nosi ime iste osnove kao i župa. Krajnji dio
župe činila su polja prema Srbu, Lapcu, Odorju i Krbavi. U
srednjevjekovnim ispravama ime župe javlja se u nekoliko
oblika: HOTUCHA, COTUCHIA ili HOTHWSA..

6.1. HOTUČA ( GRADAC )

Ovo upravno središte župe razvilo se oko donjeg toka Hotuče
u blizini njezina ponora. Ovaj burg po svoj prilici bio je
podignut na temeljima nekog starijeg utvrđenja12. Vjerojatno u
ovom gradu " in Hocucha " izdaje bosanski ban Mladen I 1302. god.
svoju povelju Splićanima kojom im dozvoljava slobodnu
trgovinu po čitavom njegovom vladanju. Burg se spominje i
1465. god. kada u njemu " in Cotuchia in Gradac " stoluje knez
Karlo Kurjaković. Pod imenom Gradac grad se spominje i
1509. god. među gradovima koji su u posjedu kneza i
hrvatskog bana Ivana Karlovića.
Danas materijalni ostaci ovoga grada ne postoje,
uništeni su izgradnjom spomen-obilježja palim borcima
gračačkog kraja u NOB-u.

12 Pavičić Stjepan: Zbornik za narodni život i običaje, str. 77

14
Položaj ovog grada vidimo u središtu današnjeg Gračaca
na lokalitetu "Gradina" ( 614m nm ) iza katoličke crkve.
Za turskog upravljanja ovim krajevima Gradac se spominje tijekom XVI.
st. kada je središte turskog kotara koje oko sebe okuplja nekoliko martoloških
vojvodstava ( Zvonigrad, Srb i Bruvno ).

6.2. LUKAVAC

Spomen ovom gradu nalazimo samo u ispravi iz 1509. god. kojom
se nabrajaju gradovi kneza Ivana Karlovića ( ... castra GRADECZ,
LOKAVEC ...)13 u župama Hotuča i Odorje. Spominje se grad
Lukavac ( Lucanaz ) i na geografskoj karti Gerarda Merkatora
gdje je postavljen pored riječice Hotušnice u susjedstvu Lovincu.
Ovaj opisani položaj prema Merkatoru odgovara današnjem lokalitetu
"Gradina" ( 752m nm ) u selu Ričice. Tu je Pavičić vidio "tragove
stare tvrđave"14.
Zbog ne tako davnih ratnih djelovanja na ovom području
nisam mogao provjeriti njegove tvrdnje niti uočiti moguće
materijalne ostatke koji bi potvrdili postojanje ovog grada na
tom lokalitetu.

6.3. BRUVNO

U vrlo rijetkim srednjovjekovnim ispravama sa ovog
područja nema spomena ovom srednjevjekovnom gradu. Prvi
njegov spomen daje nam Radoslav Lopašić15 ucrtavši ga na svoju
kartu kojom prikazuje Hrvatsko Pounje u XV. st. ( Karta 1. )

Karta 1. Hrvatsko Pounje u XV. st. ( detalj )

Njegovo postojanje prije dolaska Turaka posredno može potvrditi

13 ibid.
14 ibid.
15 Lopašić: Bihać i bihaćka krajina; Zagreb

15
činjenica da se u početku XVII. st. u njemu nalazi središte
turskog krajiškog vojvodstva kao i u nekadašnjim središtima
župa Srbu i Zvonigradu.16
Na području današnjeg sela Bruvno nalazimo nekoliko
toponima zvanih "Gradina". Točan položaj ovog grada
donosi nam Ivan Kukuljević sredinom XIX. st. dajući nam i
njegov skicirani tlocrt. On grad smješta iznad kapetanova
stana ( Hauptmanns Quartier ) što bi danas odgovaralo koti 786m nm iznad
seoske crkve Sv. Petra. Na ovom položaju pregledom terena nisam
uočio vidljive ostatke fortifikacija, ali zbog ograničenosti
zapažanja uslijed veoma bujne vegetacije koja pokriva ovaj
lokalitet, ne možemo isključiti mogućnost njihovog postojanja.
Ova lokacija, iako nema jasno vidljivih tragova fortifikacije, svojim
položajem iznad komunikacija Gračac - Bruvno - Udbina i Bruvno - Mazin -
Donji Lapac, drži pod neposrednom kontrolom oba ova pravca
što samo može govoriti u prilog njegovoj strateškoj važnosti.
Također ispod ovog lokaliteta u pravcu zapada nalazi se zemlja zvana
« Selište » što bi pokazivalo da se je tu nalazilo naselje i prije
doseljenja današnjih stanovnika nakon oslobođenja Like od
Turaka 1699. god.
Prema Kukuljevićevu tlocrtu bio je to prostran grad koji
se sastojao od vjerojatno okrugle kule na najvišem dijelu
grada što nam sugerira polukružni zid na tom mjestu na tlocrt
i gradskog platna koje je izlazeći iz sjeverne višekutne kule
opasivalo grad. Kukuljević na tlocrtu crta još neke kružne i
kvadratne objekte

Tlocrt 18. Bruvno ( Kukuljević )

kojima, samo na osnovu tlocrta, ne možemo odrediti namjenu.
Ove kružne objekte možda možemo protumačiti kao bunare –

16 Pavičić: Zbornik…; str. 136

16
nakapnice, ali to ne možemo potvrditi bez arheoloških
istraživanja koja bi nam mogla pokazati i postojanje
arhitektonskih ostataka danas skrivenih od očiju bujnom
vegetacijom.

6.4. MAZIN

Kao ni Bruvno tako se ni ovaj grad ne spominje u niti
jednoj sačuvanoj srednjevjekovnoj ispravi s ovog područja.
Jedini mu spomen također nalazimo na karti (Karta 1.) kojom
Radoslav Lopašić17 prikazuje Hrvatsko Pounje u XV. st.
stavljajući ga između Bruvna i Lapca.
Doista, u današnjem selu Mazin, na zapadnim obroncima
Čemernice uvučenim u samo mazinsko polje, nalazimo
toponim " Gradina " ( 887m nm ) na kojem se uslijed blizine sela i
ekstenzivnog stočarstva nije sačuvalo vidljivih ostataka
fortifikacija. Na ovu lokaciju za postojanje grada, osim njezina
središnjeg položaja uz komunikaciju, ukazuje i ime dijela
polja koji se od nje proteže prema sjevernom kraju polja i koje
narod zove " Crkovna " .

17 Lopašić: Bihać i bihaćka krajina; karta

17
7. LIKA

O staroj ličkoj župi pisanih spomenika ima u većoj mjeri
od sredine XIII. st. većinom na hrvatskom i latinskom jeziku.
Iz različitih izvora vidljivo je da župa zauzima zemljište oko
donjeg i srednjeg toka rijeke Like, po kojoj je i dobila ime, i
njenih pritoka u gornjem toku. Na jugu župa je graničila s
Hotučom oko gornjeg toka potoka Ričice. Na istoku ležala joj
je srednjevjekovna Krbava, prema kojoj je granicu činio gorski
lanac od Ploče do Ljubova. Tu su granicu preuzeli i Turci
razgraničivši njome svoja dva kotara bunićki i širokokulski, a
preko krajiške uprave ona nam se sačuvala i do danas. Sa
sjeveroistočne strane prostirali su se prema Lici Bužani; ta je
granica tekla u svom zapadnijem dijelu potokom Hotešicom da bi
na istočnijem dijelu skretala od rijeke Like na brdo
Grabovaču i dalje na Marinu Glavicu u pravcu Tromeđe gdje su se
sastajale granice Like, Krbave i Bužana; i ova granica
sačuvala nam se do danas.
U srednjevjekovnoj Lici bilo je podignuto više većih i manjih
srednjevjekovnih gradova grupiranih oko plemenskog središta
ili su sami bili središte neke kuće plemena MOGOROVIĆ ili
nekog manjeg plemena proizišlog iz gradokmetovskog
uređenja.

U krajnje južnom dijelu ličke župe na granici s Hotučom
podignuto je nekoliko tvrdih gradova. U prvom redu gotovo na
samoj granici s Hotučom nalazio se LOVINAC, a dalje od njega
u pravcu sjeverozapada ZAGON, BUDAK, JURAŠEVIĆ i
NOVAKOVIĆ.

18
7.1. LOVINAC

Ostaci ovog grad nalaze se na području sela Sv. Rok u
zaseoku Serdari uz potok Holjevac i u narodu su poznati kao "Stari Lovinac" ili
«Gradina Serdarska« ( 600m nm ).
Stjepan Pavičić18 navodi da je grad podignut oko 1400. god.. Njegovi
graditelji nisu nam poznati iz pisanih izvora, ali iz socijalnih listina vidimo da
njegovi posjednici nisu bili iz plemena MOGOROVIĆA. U XVI. st. nalazimo
plemenitu obitelj LOVINČIĆ za koju znamo da je porijeklom iz Like. Prema
svojem prezimenu ova bi obitelj mogla biti porijeklom iz Lovinca, a onda možda i
graditelj ovog grada. Iz toga se može zaključiti da je na lovinačkom
području bilo posjednika iz redova plemenitih ljudi poteklih iz
redova iobagiona kraljeva župskog grada. Grad 1509. god.
posredstvom Zrinskih dolazi u ruke bana Ivana Karlovića u
čijem posjedu ostaje sve do 1522. god. kada ga zauzimaju
Turci. God. 1577. grad se spominje među kaštelima koje su
Turci zaposjeli. U vrijeme njihove uprave grad je središte
vojvodstva martoloza ribničkog kotara. Na Merkatorovoj karti
ime ovog grada krije se vjerojatno pod zamršenim imenom
Slouigne koje on smješta između Raduča i Lukavca u Hotuči.
Početkom stoljeća 1908. god. Ivan Devčić19 utvrdio je da
je grad četvrtastog tlocrta dimenzija 33x19m i debljine zida 0.96m,
mjerenjem na terenu prilikom rekognosciranja došao sam do debljine od 1m, što
se zanemarivo razlikuje od Devčićevih mjerenja. Također Devčić je
vanjski zid vidio samo mjestimično u visini 1m-4.5m. Unutrašnji
zidovi bili su zarušeni. Unutar vanjskog zida Devčić je vidio
ostatke dviju kula, sjeveroistočne promjera 4.9m zidane
"žućkastim" kamenom čiji su se temelji sačuvali i do danas, a
na tlocrtu je označena kao središnja kula (SK). Drugu, južnu kulu,
istog promjera zidanu istim modrikastim kamenom kao i gradske zidine

18 Pavičić Stjepan: Zbornik…; str. 36
19 Devčić: Lovinac grad ; Prosvjeta, 1908.

19
rekognosciranjem nisam pronašao, ali mogla se pošto je Devčić naziva
južnom i smješta je uza same zidine nalaziti na mjestu gdje se
danas uz najsačuvaniji dio zida ( A ) nalazi ovalna udubina ispunjena
sipinom.
Već sam spomenuo da je Devčić 1908. god. vanjske
zidine vidio samo djelomično, danas stoje sačuvani temelji
vanjskog zida u gotovo punoj njegovoj dužini, a zid je
mjestimično sačuvan i u većoj visini 1.5-3.5m ( na tlocrtu
označeno kao odsječci zida A, B, C i D ). U Devčićevo vrijeme
na sačuvanim dijelovima zida na visini od 4m bile su
uočljive okrugle rupe promjera 6cm, on ih naziva "
puškarnicama " i spominje da ih ima do 30. Prilikom
rekognosciranja terena tijekom srpnja 2000. god. na jedinom
dijelu zida koji je još sačuvan u visini na kojoj bi se mogle
nalaziti takve puškarnice ( zid A ) nisam uočio nikakve rupe osim
onih nastalih prilikom ispadanja kamena.

7.2. ZAGON

Merkator na svojoj karti ovaj grad ( Xagon ) smješta prema Raduču i
Lovincu pa ga treba tražiti na području današnjeg mjesta
Lovinac gdje su u neposrednoj blizini na uzvišenju zvanom Razvala
iznad zaselka Varoš-Prpići vidljivi temelji ovog srednjevjekovnog grada.

7.3. BUDAK ( BUXIC )

O ovom gradu nema drugih vijesti osim Merkatorove karte koji ga bilježi
kao Buxic i smješta malo jugozapadnije od Juraševića, o kojem ću nešto
reći kasnije. Tu se danas nalazi brdo ( 850m nm ) tog imena ispod
kojeg se smjestilo selo Vagan.
Ispod samog brda Budačak ( 910m nm ) na nižem humku nalaze
se ostaci doturskog grada. Prema topografskoj karti Republike Hrvatske 1:25000

20
južne padine brda veoma su stjenovite pa se može
pretpostaviti da se sam grad nalazio na jednoj takvoj stijeni
koje se mogu primjetiti i sa veće udaljenosti. Prilikom obilaska
terena u srpnju god. 2000. iz sigurnosnih razloga (na ovom
terenu vođena su vojna djelovanja na samom početku
Domovinskog rata) nisam mogao neposredno obići ove
ostatke.
Pavičić ovaj grad na Merkatorovoj karti čita kao Budak,
mislim neopravdano jer iz istog vremena imamo primjere
imena gradova gdje se slovo X čita kao Z ( Zvonigrad,
Zagon ). Mislim da i u ovom slučaju X na Merkatorovoj karti
treba čitati kao Z pa bi ime ovog grada trebalo čitati kao
BUZIK, BUZIĆ ili možda BUŽIĆ, što bi moglo sugerirati i
njegove graditelje, slicno kao što su graditelji dali ime i nekim
gradovima u susjednoj Krbavi (Grabušić, Frkašić), o kojima kao ni o samom
gradu nemamo podataka iz izvora.

7.4. JURAŠEVIĆ ( VRANIK )

O ovom gradu imamo podatke samo iz Merkatorove karte ( Iurasevic )
koja ga smješta jugozapadno od Novakovića, a istočno od
Zira. Danas se tu nalazi selo Vranik, a pod tim imenom javlja
se i grad u popisu utvrda koje su Turci zaposjeli 1577. god.. Iz
ovoga podatka možemo zaključiti da je u srednjem vijeku
Vranik bio područno selo Juraševića kojem se s vremenom
ime izgubilo. Gradina ovog grada nalazi se na lokalitetu " Gradina " ( 797m
nm ) s desne strane ceste Lovinac - Ploča - Udbina između sela
Lovinac i Vranik.
Kako u poznatim pisanim spomenicima nemamo vijesti o
ovom gradu ne možemo ništa pouzdano reći o njegovim
posjednicima. Jedino što možemo reći da grad kasnije nije bio
u posjedu niti Kurjakovića niti Frankopana. Susjedni ovom

21
gradu bili su posjedi plemena Mogorovića među kojima je
postojala hiža Jurislavić koja je imala posjede u gornjoj Lici.
Moguće je da je ova hiža bila posjednik i zemlje oko današnjeg Vranika te
je naselje nosilo njihovo ime. Oni bi prema tome bili i graditelji grada u Vraniku.
Grad je imao kvadratnu osnovu koja se s južne strane nastavlja u trolist
kula ( I, Z i J na tlocrtu ). Zidno platno sačuvalo se je većinom u
temelju, a najsačuvaniji dijelovi grada su južna i istočna kula
čiji zidovi su vrlo dobro vidljivi.
Istočna kula ( I ), najsačuvaniji dio grada s vanjske
strane zida, sačuvala se u visini od 2m, s iste vanjske strane
južna kula ( J ) ima sačuvana 2.5m visine. Najmanje se sačuvala
zapadna kula ( Z ) kojoj nije moguće u cijelosti odrediti niti
tlocrt jer se zapadni zid grada urušio niz padinu stvorivši
sipinu i može se samo pretpostaviti u kojem pravcu se
pružao zid. Isto tako je moguće da zapadna kula uopće nije
postojala već da je ugao koji se naslanja na stijenu, ugao
zidnog platna, a ne kule. Ipak na moguće postojanje treće,
zapadne kule, navela me je mogućnost postojanja jedva
uočljiva zida koji se 5m od ugla okomito spušta na zapadni zid
grada. Njegovo postojanje nije sasvim sigurno jer vidljivo je
svega nekoliko kamenova koji mogu upućivati na zid. Ako je
takav zid postojao, a to može utvrditi samo arheološko
sondiranje onda bi to bio sjeverni zid zapadne kule. Južna i
zapadna kula naslanjale su se na živu stijenu koristeći je kao
sastavni dio svog zida, što nije usamljen slučaj kod
srednjevjekovnih gradova u Lici ( Hoteš, Ostrovica Buška,
Slivnik ...), a ni izvan nje.

Tlocrt 18. Jurašević ( Vranik ) ( K. Matijević ) (1:200)

22
7.5. NOVAKOVIĆ ( NOVAKI )

U selu Donja Ploča nedaleko Lovinca poviše zaselka
Štulići nalaze se ostaci grada u narodu poznati pod imenom "
Štulića kula " ( 650m nm ). To je okrugla kula opasana zidnim platnom koje s
južne strane tangentalno dodiruje kulu. Grad je sačuvan u dosta
dobrom stanju.
Novaković ( Nouazolic ) je Merkator na svojoj karti smjestio
jugoistočno od Zebe i istočno od Metka ispod onih brda koja
čine granicu između Like i Krbave. Ovako opisani položaj
odgovara današnjem položaju Štulića kule tako da je možemo
poistovjetiti s ovim gradom.
Među gradovima koje je 1509. god. u Lici stekao Ivan
Karlović spominju se i Novaki. Popis utvrda koje su 1577.
god. Turci zaposjeli također spominje dva kaštela Novaka.
Kako je grad 1509. god. stekao Ivan Karlović najvjerojatnije
nije pripadao Mogorovićima.
Grad se sastoji od okrugle kule smještene na živoj stijeni
i okolnog ziđa koje obrubljuje malu zaravan na kojoj se
smjestila kula i tangentalno se spaja s njom na samoj ivici
stijene na kojoj je podignuta. Unutrašnji promjer kule iznosi
4m, dok joj je debljina zida 130cm. Kula se je sačuvala u visini
cca 10m i u nju se je ulazilo sa sjeverne strane okrenute
prema padinama brda koja čine granicu Like i Krbave. Sa
zapadne strane kule sačuvao se prozor dimenzija 60x100cm,
dok je na istočnoj strani kule ostala sačuvana uska strelnica.
Iznad ulaza nalazi se još jedan prozor. Kula je vjerojatno bila
trokatna, na što nas upućuje i proširenje zida na visini 150cm
od sadašnjeg poda i utori za grede na visini 350cm od sadašnje razine poda
unutrašnjosti.

Tlocrt 18. Novaković ( K. Matijević ) ( 1:200)

23
Zid koji je okruživao kulu sačuvao se u tri fragmenta
( zid A , B i C na tlocrtu ). Najduži fragment zida ( zid A ) sačuvan je u
neprekinutoj dužini od 7.3m i visini od 280cm. Ovaj zid
sačuvao je i tri puškarnice, dvije kvadratne i jednu okruglu
koja se nalazi iznad same današnje hodne razine zemlje.
Ostala dva fragmenta ( zidovi B i C ) sačuvala su se u mnogo
manjoj visini i u dužini od oko 4m. Na mjestu najvjerojatnijeg
ulaza u sam grad u jugozapadnom uglu zaravni gdje ona
prelazi u blagu padinu nisu se sačuvali ostaci zida, ali
prirodni položaj uz stijenu na kojoj je podignuta kula ukazuje
nam na tu mogućnost.

Dalje od ovog krajnjeg područja župe u pravcu
sjeverozapada u porječju gornje Jadove na Merkatorovoj karti
zabilježeni su gradovi: ZIR, SLIVNIK, MOGOROVIĆ i ZEBA.

7.6. ZIR

Osim što ga bilježi Merkator ( Sir ) na svojoj karti 1627. god. ime ovog
grada sačuvalo se u imenu brda istočno od današnjeg sela
Kruškovac. Njegov točan položaj otkriva nam toponim " Gradina " (
650m nm ) na samom početku sela Kruškovac. Kako je
srednjevjekovno naselje Zir zauzimalo i područje istočnog
dijela današnjeg sela Drenovac, čije ime također možemo čitati
na Merkatorovoj karti ( Dehartac ) zapadno od Zira, ovaj grad
nalazio se u samom njegovom središtu. Biskup Glavinić
prilikom svog obilaska Like 1696. god. nedaleko od položaja
ovog grada spominje crkvu, treću na radučkom području. Ovaj
podatak indirektno nam potvrđuje da se grad nalazio u
središtu većeg naselja koje je vrlo vjerojatno sličilo današnjim
naseljima na ovom području koja se sastoje od više manjih
zaselaka na plemenskom principu.

24
O graditeljima i posjednicima ovoga grada ne nalazimo
nikakvih podataka u sačuvanim srednjevjekovnim ispravama.
Danas na ovom lokalitetu nema nikakvih vidljivih
ostataka grada samo se djelomično u terenu naziru mogući
temelji građevina za koje nije moguće utvrditi niti tlocrt, bez
arheoloških sondiranja. Jedini objekt kojem donekle možemo
utvrditi tlocrt je pravokutna građevina na sredini zaravnjenog
sljemena brda. U ovom pravokutnom objektu možemo možda
vidjeti palas. Ovu bi pretpostavku trebalo potvrditi
arheološkim sondiranjem koje bi moglo biti i polazištem potpunijeg
arheološkog sagledavanja ovog lokaliteta.

7.7. ZEBA

Ostaci ovoga grada nalaze se pod imenom Gradina na brdu Vršeljak (689m
nm) sjeverno od današnjeg naselja istog imena.
Naselje ovoga imena nije zabilježeno u poznatim srednjevjekovnim
ispravama, ali ga nalazimo na Merkatorovoj karti (Zolia) koja ga smješta u
susjedstvo Mogoroviću, a nalazimo ga i danas kao zaselak
sela Mogorić. Iako se grad pod ovim imenom ne spominje niti u jednoj
srednjevjekovnoj ispravi ipak mu spomen nalazimo u ispravi iz
1577. god. koja nam donosi popis gradova koje su Turci
zaposjeli svojim četama. Ta isprava spominje dva grada
Mogorića, ali i dva grada Novaka pa nije sigurno pod kojim od
ovih imena trebamo tražiti ovaj grad. Pod jednim od njih
zasigurno da. Pavičić20 ovaj grad traži pod imenom drugog
Mogorića, ali moje je mišljenje da ga je ispravnije tražiti pod
imenom drugog Novaka jer je svojim položajem najbliži
njegovu području te zapravo zajedno s njim čini jednu cjelinu.
Tome u prilog govori i sličnost njegova imena na Merkatorovoj
karti ( Zolia ) s imenom susjednog mu Novakovića ( Nouazolic )

20 Pavičić Stj.: Zbornik…; str. 36-37

25
čije se ime može čitati i kao Nouazolia tj. Nova Zeba. Ako bi oba
grada doista u svom imenu na Merkatorovoj karti imali riječ
zolia, onda bi grad Zebu mogli označiti kao stariji u odnosu na
Novaković ( dan. Štulića kulu ). Njegovo ime svakako se krije i u imenu
SKELBAR kojim biskup Glavinić naziva utvrđenje u susjedstvu
Mogorića 1696. god.
Njegovi posjednici mogli su možda biti iz plemena Mogorovića čije
se plemensko središte nalazilo nedaleko od ovog grada, ali za
to nemamo potvrde u sačuvanim ispravama.
Iz već spomenutih razloga nedavnih vojnih djelovanja u
ovom dijelu Like nisam bio u mogućnosti obići niti položaj
ovog grada i rekognoscirati njegove moguće ostatke koji bi
nam rekli nešto više o njemu. S obzirom na priličnu udaljenost
lokaliteta od današnjih naselja može se pretpostaviti da
takvih njegovih ostataka ima.

7.8. MOGOROVIĆ ( MOGORIĆ )

I ovom gradu ime se sačuvalo u imenu današnjeg sela u obliku
Mogorić. Položaj ovog grada danas je lokalnom stanovništvu poznat pod
imenom Popovića gradina ( 631m nm ), a nalazi se na samim
sastavcima riječica Kovačice i Jadove. Ovaj grad spominje se
osim na Merkatorovoj karti, gdje mu je ime zabilježeno u
obliku Mogorović ( Mogorouic ) što i je ime tog plemena, i u
popisu utvrda što su ih 1577. god. svojim četama zaposjeli
Turci. U ovoj ispravi ime grada se javlja u kraćem obliku
Mogorić koji su i prije dolaska Turaka upotrebljavale neke
porodice plemena Mogorović kao svoj patronim. Ovaj grad bio
je središte naselja koje je činilo cjelinu s naseljima
Mogorovića oko grada Ribnika, o kojem će biti riječi kasnije u
ovom radu, čineći im istočnu granicu. Ovaj podatak mogao bi
ići u prilog tome da grad Zebu treba promatrati izvan posjeda

26
Mogorovića unatoč njegovoj blizini njihovu plemenskom
središtu.
Rekognosciranjem terena u lipnju 2000. god. utvrdio sam da na položaju
ovog grada Popovića gradini nisu sačuvani znatniji ostaci grada
što i ne treba čuditi s obzirom da se nalazi gotovo u središtu
današnjeg naselja nedaleko ceste pa je bio dobar izvor
građevinskog materijala lokalnom stanovništvu. Na
nekadašnje središte velikog plemena danas podsjećaju
mjestimični nalazi žbuke i možda jedan masivnim kamenim
blokovima građen zid, danas jedva primjetljiv od vegetacije i
obrušenog materijala nekadašnjeg grada.

7.9. SLIVNIK

Ovaj grad zabilježen je 1359. god. u sudskoj ispravi kada se u njemu
spominje CVITAK, brat Diminoslavov, plemeniti gradokmet ličkog
župskog grada Počitelja, koji je vršeći službu pristava rotnog
stola izvršio neke nepravilnosti. U njegovu podgrađu
početkom XVI. st. kao svjedoci u sudskoj raspravi spominju
se plemenite porodice iz 16 kuća što nam svjedoči o veličini
naselja.
Njegovi graditelji najvjerojatnije su plemeniti iobagioni
župskog grada Počitelja kojima je pripadao i Cvitak u vezi s
kojim se grad prvi put spominje. Merkator na svojoj karti
Slivnik ( Sliunic ) postavlja pored same rječice Jadove između
Mogorovića i Zebe u pravcu Ribnika. Ovakvoj Merkatorovoj
lokaciji Slivnika prema Pavičiću21 odgovarali bi ostaci zidova na
lokalitetu " Šupljara " ( 639m nm ) u današnjem selu Pavlovac.
Tu se na strmom položaju iznad prirodne pećine koja je mogla
služiti kao ulaz nalaze temelji okrugle kule kojoj je prema Brunšmidu22

21 ibid. str. 35
22 Brunšmid: Hrvatske razvaline; str. 51

27
vanjski promjer u smjeru istok – zapad iznosio oko 14m, a u
pravcu sjever – jug oko 10m. Na južnoj strani stijene desno od
ulaza u pećinu vidljivi su tragovi žbuke, a tu su se sačuvali
ostaci nekog zida paralelnog s poprečnom osi pećine. Na
sjevernoj strani pećine Brunšmid je također vidio mali
polukružni zid koji je zatvarao i onako teški prilaz utvrdi,
danas se ostaci tog zida jedva da zamjećuju. I u samom
prostoru pećine nalaze se ostaci zidova koje nije moguće
protumačiti bez potpunijih podataka koje mogu dati samo
arheološka iskopavanja. Ostaci nekog zida zapažaju se i na
izlazu iz pećine s njene sjeverne strane. Ovaj relativno velik
broj sačuvanog ziđa koje se nalazilo u neposrednoj vezi s
pećinom navodi na gore spomenutu mogućnost da se ovdje
radi o ulazu, ako ne u sam grad onda barem na njegov najviši
dio, branič-kulu. Pavičić spominje da je grad bio prostran i
čvrst i da mu je pristup zatvarao polukružni zid, dok Brunšmid
spominje obzid oko cijelog brijega. Tragove ovog zida
možemo vidjeti u razasutim fragmentima zida na južnoj padini
brda. Na susjednoj glavici nalaze se ostaci srednjevjekovne
crkve iz čega Pavičić zaključuje da se ovdje nalazilo središte
slivničkog naselja. Istraživanje ovog lokaliteta i možda
razriješenje odnosa ziđa i stijene s pećinom dalo bi moguće
odgovore na slična pitanja na nekim drugim lokalitetima istog
vremena u Lici gdje se također živa stijena koristi kao
sastavnica fortifikacije objekta.
U ispravi iz 1577. god. među gradovima koje su zaposjeli Turci
spominju se i dva grada Vrepca; u ovom drugom Vrepcu
možemo možda vidjeti Slivnik ili se on u istoj ispravi krije pod
imenom drugog Mogorića. Osobno bih Slivnik tražio pod
imenom drugog Mogorića, a argumente za to nalazim u
činjenici da je relativno bliži Mogoriću nego Vrepcu, a i između
njegovih i ostataka grada Vrepca nalazi se još lokalitet «

28
Kulina « na kojem vidim drugi Vrebac iz spomenute isprave.
Sve nedoumice oko toga koje gradove trebamo tražiti pod
poduplanim imenima ( Barlete, Vrebac, Mogorić i Novak ) razriješila bi
arheološka istraživanja nekog od njih.

7.10. RADUČ

Ovaj grad stajao je u susjedstvu grada Lovinca na brdašcu, danas zvanom
Gradina ( 639m nm ) na sastavcima Radučice, Grginca i Mićina potoka u
današnjem zaselku sela Raduč, Lipaću.
Njegovi graditelji bili su iz plemena Mogorovića možda
baš Hreljci iz hiže Petričevića koji su ovdje u Raduču bili
posjednici. Iz ove porodice sigurno je bio i senjski sudac
Jakob iz Raduča koji se u Senju spominje u XIV. st..
Prvi pisani spomen samom gradu je isprava iz 1577. god. u kojoj su
spomenuti i ostali gradovi koje te godine zaposjedaju Turci. Nalazimo ga i na
Merkatorovoj karti 1627. god. gdje se navodi kao Raduc.
U vrijeme turske vlasti grad se spominje kao središte jednog od vojvodstava
turskih martoloza, a potpadao je pod bega u Ribniku.

Tlocrt 18. Raduč ( Kukuljević )

Grad se sastojao od okrugle branič-kule nasuprot koje je
stajala druga četvrtasta kula i okolnih zidova koji su je
okruživali kako to lijepo vidimo na tlocrtu Ivana Kukuljevića iz
sredine XIX. st.. Danas na samom vrhu brda nalazimo temelje
okrugle kule, zidno platno može se pratiti djelomično u
temeljima, djelomično samo uz pomoć konfiguracije terena, a
ponegdje se linija kojom je teklo zidno platno ne može sa
sigurnošću utvrditi. Tragove četvrtaste kule nisam pronašao,
ali bi eventualna arheološka istraživanja samog podnožja
branič-kule dala odgovore i o smještaju četvrtaste kule u
prostoru i o postojanju mogućih drugih objekata unutar

29
bedema. Prema vidljivim tragovima grad je bio prilično
prostran.

7.11. KUKLJIĆ

Ostatke ovog grada nalazimo na brdašcu ( 612m nm ) pored rijeke Like u
današnjem selu istog imena nedaleko Metka, u zaselku Vuletići.
Pisanih spomenika niti o ovom gradu nemamo. Nalazimo ga jedino na
Merkatorovoj karti ( Cuiec ) gdje je smješten između Počitelja i
Raduča, nešto jugozapadnije od Metka. Posjednici u naselju i
najvjerojatniji graditelji grada bili su iz istoimene hiže
plemena Mogorović. Ivan Devčić23 naziva ga Bartakgradom jer da ga je
sazidao Bartak, stric Gjorgjev, nakon što se, predavši upravu imanja oko grada
Kamička u dolini rijeke Krke u zaleđu Skradina svom bratu
Gregoru, preselio u Liku.
Sačuvani ostaci grada pokazuju nam da se grad kao i
neki drugi gradovi u Lici sastojao od okrugle kule, koja je
sačuvana u visini od 1m i koristi se kao tor za ovce, i zida koji
je opasivao kulu. Od ovog zida sačuvani su samo temelji u
tolikoj mjeri da se prilično sigurno može pratiti kuda je išao
zid. Ovaj zid vjerojatno se spajao s kulom (K) na
sjeverozapadnoj strani čineći tako nastavak prirodne zapreke
pristupa koju sa sjevera čini stijena na kojoj je podignuta
kula. U tom sjeverozapadnom uglu okolnog zida ukazuje se
mogućnost postojanja manje kule ili nekog drugog manjeg
objekta.

7.12. POČITELJ

Najraniji spomen imena Počitelj nalazimo u ispravi iz
1263. god. kojom posjednik na tom tlu Petar Tolimirović
23 Devčić: Bartak grad i Počitelj grad ; Prosvjeta, 1907.

30
mijenja svoj posjed ili udio u posjedu za četiri posjeda u
sjeveroistočnom dijelu župe. Čitava ova razmjena izvršena je
na molbu kraljevu koji je želio središte ličke župe, koje se do
tada nalazilo u krajnjem njenom dijelu, smjestiti u njeno
središte. Tu je onda izgrađen grad čija se gradina ( 741m nm )
uzdiže iznad zaselka Vuksanova varoš u današnjem istoimenom selu
nedaleko Gospića. Brežuljak na kojem se smjestio grad dio je
velebitskog masiva, a sam grad bio je pristupačan samo s
velebitske strane, kako navodi Devčić24.

Tlocrt 18. Počitelj ( Kukuljević )

Grad se sastojao iz dvije zgrade i gradskog platna. Veća
građevina ( A ) prema mjerama koje donosi Devčić imala je
dimenzije 13.5x7.3m i bila je podjeljena na dvije prostorije te
je još početkom XX. st. Devčić vidio tragove vrata i prozora.
Zid je u temelju imao 1.8m debljine da bi se kasnije suzio na
1.5m. Unutrašnji zidovi bili su porušeni, a vanjski prilično
očuvani do 8m visine. Nedaleko od ove građevine na 4m
udaljenosti Devčić je vidio ostatke zdenca. Tu uz veću
građevinu Devčić je vidio i ostatke druge manje zgrade ( B )
veličine 10x4m. Od ove zgrade na zapad vodio je zid duljine
17m koji je opasujući zgrade činio dvorište veličine oko 34m2 da
bi se sa većom građevinom spojio na njenoj jugoistočnoj
strani. Ovo gradsko platno debelo je 1.5m, a mjestimično ga
Devčić vidi u visini i do 5m. Na sjeveru ispred gradskog platna
ostaci su treće četvrtaste zgrade dimenzija 12x6m. Sve ove
podatke, koje nam daje Devčić, uslijed nedavnih ratnih
djelovanja na ovom području nisam mogao provjeriti, niti
utvrditi sadašnje stanje očuvanosti grada.
Zaobljeni uglovi gradskog platna, kako ih vidimo na
Kukuljevićevu tlocrtu, i kvadratna kula koju možemo vidjeti u

24 ibid.

31
manjoj pravokutnoj građevini iz Devčićeva opisa mogli bi
upućivati na kraj XIII. st. kao vrijeme gradnje grada, ova
datacija vremenski bi se poklapila s vremenom prvog
spomena imena Počitelj u srednjevjekovnim ispravama, 1263.
god..
Počitelj je bio vrlo značajan grad u ličkoj župi, u njemu se
1334. god. spominje knez Gjuro Vlatković, a već 1345. god. u
vlasništvu je cetinskog kneza Ivana Nelipića. God. 1371. knez
počiteljski i buški bio je Petar de Bellanti. U vrijeme pokreta hrvatskih
velikaša protiv ugarske kraljice Marije gospodar Počitelja je Ivan od
Paližne, prior vranski. U ovom gradu 1387. god. zatočeni su
ugarski velikaši pristalice spomenute kraljice. Nakon
oslobođenja ovih zarobljenika gospodari grada su od 1393. -
1527. god. krbavski knezovi Kurjakovići. Od 1479. god.
Počitelj je u vlasništvu kneza Ivana Karlovića, Turci su Počitelj
osvojili vjerojatno prije 1522. god. kada se grad u ugovoru
između Ivana Karlovića i Nikole Zrinskog iz te godine uopće ne
spominje. Turci ga svojim četama zasigurno zaposjedaju 1577.
god. o čemu svjedoči isprava iz te godine.

7.13. MEDAK

Spomen naselju ovog imena nalazimo u ispravi iz 1439.
god. kada se u njemu spominje posebna hiža plemena
Mogorović ( Miklouš Juranić od hiže Metka ). Ovaj grad nalazimo i u
ispravi iz 1577. god. koja popisuje ličke gradove koje su Turci
zaposjeli svojim četama. Pod turskom upravom u gradu je bilo
središte jednog od vojvodstava ribničkog kotara.
Na Merkatorovoj karti ucrtana su dva naselja Medak ( Medac i Medac
Nouo). Pavičić25 smatra da se radi o plemićkom dijelu naselja na
desnoj obali Like u kojem je podignut i grad i o kmetskom

25 Pavičić: Zbornik…; str.32

32
dijelu naselja na lijevoj obali Like.
Ovaj grad bi prema Pavičićevu opisu trebalo traziti na
omanjem brežuljku Velaguša ( 612m nm ) nedaleko utoka Glamočnice u
rijeku Liku gotovo u samom središtu današnjeg naselja. Danas
ostataka ovog grada gotovo da i nema. Na samom sljemenu
brda može se primjetiti jedan zid duljine 22m koji blago
zavija i ide smjerom jugozapad-sjeveroistok. U nedavnom
Domovinskom ratu na ovom položaju bilo je zapovjedno
mjesto JNA koje je presjeklo i uništilo dio vanjskog bedema
koji je postao vidljiv upravo zahvaljujući tim zemunicama.
Na podrucju danasnjeg sela Medak postoji i druga gradina na istoimenom
brdu (693m nm). Na ovom položaju nalazimo ostatke grada u kojima vrlo
vjerojatno mozemo vidjeti ostatke grada kojeg na svojoj karti Merkator naziva
Medac Nuovo.
Jedini meni poznati tlocrt ovog grada također nam je
napravio Ivan Kukuljević u XIX. stoljeću. Na tom tlocrtu grad
je prikazan kao vrlo prostran. Na samom sljemenu brda nalazila se je okrugla
kula ( A ) čije temelje danas možemo vrlo lako vidjeti. Ulaz u
kulu nalazio se preme ovom tlocrtu na zapadnoj njenoj strani.
Uz kulu na njenoj sjevernoj strani bio je prislonjen poligonalni
objekt ( B ) u kojem mozda treba vidjeti konak i cije ostatke danas takodjer
mozemo zamjetiti uz kulu. Arheoloska iskopavanja ovog dijela grada vjerojatno bi
nam otkrila potpuno sacuvane temelje ovih dvaju objekata. Osim ova dva objekta
na lokalitetu je vrlo dobro sacuvan jugoistocni unutrasnji bedem ( C ) od prolaza
izmedju zida i konaka pa do ugla koji on cini sa zidom okomitim na njega koji je
vodio da malog cetvrtastog objekta ( D ) kojem danas nisam uspio pronaci trag.
Sam ugao koji su cinila ova dva zida otkrila bi nam tek arheoloska
iskopavanja. Čitavo brdo bilo je opasano bedemom kojem
danas ne nalazimo vidljivih tragova na padinama brda.
Tlocrt 18. Medak Nuovo ( Kukuljević )
Vec sam spomenuo da u ovim drugom gradu na podrucju današnjeg sela
Medak vjerojatno treba traziti lokalitet koji je Merkator oznacio na

33
svojoj karti kao Novi Medak. Tko je podigao ovaj grad teško je
reći, ali to što se grad ne javlja u srednjevjekovnim ispravama
i cinjenica da mu prvi spomen nalazimo upravo na
Merkatorovoj karti mogla bi govoriti u prilog tome da su mu
graditelji bili Turci. Grad svojim tlocrtom podsjeća na druge
turske gradove u Lici ( Perušić, Štulića kula, Udbina ), ali tek bi
arheološka iskopavanja pokazala da li su grad podigli Turci ili je na ovom
lokalitetu i ranije postojalo neko utvrđenje. Također, takva bi nam
istraživanja mogla dati odgovor na pitanje međusobnog
odnosa lokaliteta Velaguša i Medak.

7.14. RIBNIK

Središte doturskog Ribnika nalazilo se u okuci Like gdje je i središte
današnjeg sela ovog imena. Ovdje su na otočiću što ga čini Lika sa
svojim rukavcem Mogorovići podignuli grad koji je gotovo s
tri strane bio optočen vodom. Danas ovaj otočić stanovništvo
zove Crkvina.
Grad se spominje prvi put 1469. god. kao " grad na Gornjoj Lici ". Grad se
javlja i 1577 god. u popisu gradova koje su Turci zaposjeli, ali
ovdje se već zove Ribnik.
Za turske vlasti Ribnik je središte kotara kojem
pripadaju vojvodstva u Metku, Raduču i Lovincu. U gradu
stoluje beg sa dva do tri age što nam govori o njegovoj
važnosti.
Danas na rečenom otočiću nema tragova nekadašnjem
gradu što je razumljivo jer je svojim položajem u središtu
naselja dobro poslužio kao izvor građevnog materijala
lokalnom stanovništvu. Na mjestu gdje Pavičić spominje
okrugli toranj danas je vidljiv kružni zemljani nasip koji
zatvara okrugao prostor unutar zemljanog nasipa mogli bi se
nalaziti temelji tornja ili pak temelji ribničke doturske crkve

34
koja se nalazila uz grad. Osim ovog nasipa o nekadašnjem
postojanje grada svjedoči i opkop koji je odvajao otočić od
kopna i u koji je pred opasnost puštana voda rijeke Like čineći
tako dodatnu obranbenu prednost grada. Danas je taj opkop
zarastao u šaš i njegova dubina je umnogome manja od one
koja je morala biti u srednjem vijeku. Kako je grad mogao
izgledati, donosi nam austrijski krajiški tlocrt grada koji se
čuva u bečkom ratnom arhivu. Prema tom tlocrtu grad je bio
četvrtastog tlocrta s glavnom kulom na uglu ( B ). U grad se
ulazilo preko mosta koji je spajao otočić s obalom. Rubovi
otočića uz ulaz bili su utvrđeni bedemom kojem danas nema
traga kao niti jednom od opisanih uređaja na ulazu u grad.
Njihove temelje mogla bi nam pokazati samo arheološka
iskopavanja terena.

7.15. BILAJ ( BELAJ )

Ime ovog grada sačuvalo se u imenu današnjeg naselja
ispod njegovih ostataka. Grad se nalazio na brdu « Gradina « ( 640m nm ) na
desnoj obali rijeke Like nedaleko njenih sastavaka sa
Jadovom. Tu se nedaleko grada nalazio brod preko Like koji je
čuvao ovaj grad.
Pisani spomenici o njemu postoje od sredine XV. st. iz kojih je vidljivo
da se pod samim gradom razvilo trgovište čiji nam položaj
pokazuje srednjevjekovna crkvina. U istim ispravama kao
svjedoci navode se i neki građani varoši porijeklom iz
različitih krajeva što jasno pokazuje trgovački i prometni
značaj Bilaja.
Posjednici grada bili su Mogorovići iz hiže Tvrtković.
God. 1451. podban Tomas Tvrtković u ispravi kojom ga odstupa banu
Petru Thallovczu grad zove svojim. U istoj ispravi on se obvezuje na službu banu za
sve vrijeme dokle ovaj posjeduje susjednu OSTROVICU. Možda se prema

35
ovome može zakljućiti da je grad podigao ili sam Tomas ili
njegov otac Tvrtko. God. 1509. u posjedu grada je Ivan
Karlović koji ga vjerojatno kupio od Tvrtkovića.
Od grada se do danas sačuvalo vrlo malo, a i to malo u
nedavnom ratu, kada se Bilaj nalazio na prvoj liniji obrane,
dodatno je oštećeno. Nekadašnji izgled grada pokazuje nam
tlocrt iz bečkog ratnog arhiva. Grad se sastojao od
peterokutne kule26 ( C ) čiji je šiljak bio okrenut najslabijoj
strani. Do ove glavne kule bio je podignut konak ( B ) koji se zajedno s
kulom nalazio u unutrašnjem dvorištu ( A ) koje je zatvarao zid od
unutrašnjeg ulaza do kule. Cijelo ovo unutrašnje dvorište bilo
je opasano gradskim platnom zatvarajući tako predgrađe.
Ovakvim tlocrtom veoma je sličan nedalekom NOVOM.
Danas su sačuvani nadzemni ostaci peterokutne kule, ali
ne u takvoj mjeri da bismo mogli potvrditi takav njezin
peterokutni tlocrt. Od zidova koji su okruživali grad sačuvalo
se je vrlo malo vidljivih ostataka, ali na sjevernoj strani ispod
samog položaja kule konfiguracija terena pokazuje da zemlja skriva ostatke
zidova koji su zatvarali dvorište A na Szabinom tlocrtu. Od zidova
vanjskog obruča koji su zatvarali dvorište E nisam primjetio
ostataka, ali to i ne čudi jer bi se ti zidovi trebali nalaziti u
neposerdnij blizini današnjih kuća oko «Gradine» ili čak i u
samim njihovim dvorištima i temeljima. Ovaj grad također bi
arheološki obrađen pružio vrijedne podatke za istraživanje
srednjevjekovnih gradova na području Like.

7.16. BARLETE

U današnjem istoimenom selu istočno od Gospića
nalazimo škrte ostatke ovog grada, narod ih zove " Županska
gradina ". Grad je bio podignut na stijeni na vrhu manjeg brda ( 630m nm ) .

26 Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji; Zagreb 1920, str. 206

36
Grad je imao četvrtast tlocrt dimenzija 10x8m debljine
zida 1.5m kako to opisuje Szabo27. Od ove četvrtaste građevine
danas su sačuvani samo sjeverni i istočni zid u dužini od 5m,
dok je južni zid dosta zarušen i vide mu se samo temelji. Na
sjevernoj strani teren se strmo ruši ispod samog zida kula pa
se može pretpostaviti da je kula imala ulogu branič-kule. Plato
koji nastaje ispod kule izrazito je ravan, ali se na njemu ne
primjećuju tragovi ziđa. Na padinama neposredno ispod kule
mjestimično se vide tragovi zidova koje nije moguće povezati
sa samom kulom, to bi se moglo učiniti tek raščišćavanjem
terena i arheološkim sondiranjem samog položaja kule i
platoa ispod nje što bi dalo cjelovitu sliku tlocrta grada.
O samom gradu nalazimo vrlo malo spomenika iz vremena prije Turaka. Iz
onih koje imamo saznajemo da su u XV. i poč. XVI. st. posjednici u
Barletama bili Kurjakovići koji su vjerojatno još u XIV. st. kao
Gušići kraljevom darovnicom stekli svoj dio. Osim njih ovdje
su svoje posjede imali i Petričevići iz plemena Mogorovića koji
su bili iz neposrednog susjedstva. God. 1509. Barlete
pripadaju Ivanu Karloviću kao i većina ličkih gradova. U
popisu gradova koje su 1577. god. zaposjeli Turci spominju
se dva grada Barlete. Pavičić28 misli da se pod jednim skriva zapravo
susjedna Ostrovica koja se izričito ne spominje u rečenom popisu.
Moje mišljenje je da se pod imenom druge Barlete krije
zapravo grad Petričević, o kojem će biti riječi pod idućim
naslovom.

7.17. PETRIČEVIĆ

U selu Barlete Fras29 navodi i drugu kulu koju narod zove "

27 ibid.
28 Pavičić: Zbornik…; str.27
29 Fras: Topografija karlovačke vojne krajine; Gospić 1988, str. 161

37
Krmpotića kula ". Ovu kulu spominje i Gjuro Szabo30. Danas u ovom selu
Barlete nije poznato gdje bi se ta kula mogla nalaziti. Moje mišljenje je da ostatke
ove kule trebamo tražiti na lokalitetu " Kulina " ( 578m nm ) nedaleko zaselka
Zavođe Barletsko. Ovaj lokalitet nije daleko od zemljišta « Jagodnjak « i «
Brda « na koja Pavičić smješta dotursko selo Petričevići, tome
treba dodati da većina stanovnika zaselka Zavođe Barletsko
nosi prezime Krmpotić. Iz svega navedenoga nije teško
zaključiti gdje se mogla nalaziti " Krmpotića kula ", a također
možemo s velikom sigurnošću reći da je ova kula zapravo
srednjevjekovna utvrda Petričević koju je podigla istoimena
porodica iz plemena Mogorović. Pavičić31 je mišljenja da je grad
podignut poslije god. 1509. pred sam dolazak Turaka.
Merkator na svojoj karti grad ( Petrigeuic ) postavlja između
Vrepca i Barleta zamijenivši ovim gradovima položaje, i na
Forlanijevoj karti iz 1570. god. grad se spominje u
iskrivljenom obliku. Stjepan Gunjača32 ime na Merkatorovoj
karti čita kao Petrova Gora što nije ispravno jer se naselje takvog
imena na ovom području u dotursko vrijeme ne spominje.
Prilikom obilaska terena u ljeto 2000. god. zbog
opasnosti od miniranog terena nije mi bilo moguće obići i ovaj
grad.

7.18. VREBAC

U središtu današnjeg sela Vrebac nedaleko prapovijesnog lokaliteta
Stražbenice na lokalitetu " Gradina " ( 604m nm ) podignut je ovaj grad
čijih ostataka danas tu ne nalazimo jer ih je prekrio suvremeni
spomenik palim borcima NOR-a sela Vrebac, Pavlovac i
Zavođe. Tlocrt Ivana Kukuljevića iz sredine XIX. st. prikazuje ga kao

30 Szabo: Sredovječni gradovi…; str.206
31 Pavičić: Zbornik…; str. 27
32 Gunjača: «Gvozd» u ratovima Arpadovaca u hrvatskoj potkraj XI st.”; Izabrani spisi,
Zagreb, 1991.

38
okruglu kulu opasanu s dva prstena bedema.
Iz doturskih vremena o njemu nema pisanih spomenika. Spominje ga
jedino popis utvrda koje su Turci 1577. god. zaposjeli, u njemu se on spominje kao
susjedan onim u Barletama. Biskup Glavinić za njega kaže da se
uzdiže na visoku brdu koje oplakuje Jadova. U podnožju
Stražbenice između nje i srednjevjekovne gradine ostaci su
srednjevjekovne crkvine koja nam pokazuje gdje se nalazilo
središte tadašnjeg Vrepca.

Tlocrt 18. Vrebac ( Kukuljević )

7.19. PAVLOVAC ( KULINA )

Pod ovim imenom opisati ću lokalitet " Kulina " ( 600m nm ) u
selu Pavlovac nedaleko Vrepca na desnoj obali Jadove. Ovu
gradinu spominje i Fras navodeći da u selu Pavlovac postoje
dvije gradine koje narod zove Šupljara i Zorojeva glavica ( koja je
najvjerojatnije crkvina srednjevjekovne pavlovačke crkve ).
Danas su od ovog grada sačuvani temelji okrugle kule,
na samom vrhu glavice, koji su većim dijelom pokriveni
zemljom čineći tako poveći humak na samom vrhu glavice.
Lice zida vidljivo je samo sa nižeg terena sjeverno od kule.
Fragmenti okolnog zidnog platna koje je opasavalo kulu
najbolje su sačuvani na zapadnoj strani, gdje su danas
djelomiočno uklopljeni u suhozid koji čini ogradu posjeda
lokalnog stanovništva.
U ispravama prije dolaska Turaka nemamo pisanog spomena ovom gradu,
možda potvrdu njegovog postojanja možemo vidjeti u popisu iz 1577. god. u kojem
su zabilježena dva grada Vrepca i u kojem pod imenom drugog Vrepca možemo
možda vidjeti ovaj grad.

Zapadno od Bilaja i Ribnika u porječju Novčice,
Bogdanice i Bužimnice u dotursko vrijeme ležalo je nekoliko

39
naselja sa tvrdim gradovima.

7.20. RAJČIĆ

Na brdu ( 564m nm ) više okuke rijeke Novčice nedaleko sela
Lipe Devčić je 1908. god. vidio ostatke grada čiji su se temelji
dobro vidjeli. Grad je bio okrugla građevina promjera 7m,
debljine zidova 2.16m, čija je mjestimična visina dosezala i
1.3m. Na jednom uzdužnom zidu Devčić je vidio puškarnice
koje idu prema tamnici ( podrumu ). Naokolo grada bio je zid
koji se mjestimice mogao vidjeti. Ovdje je, u koritu potoka koji
izvire ispod, grada Devčić33 vidio ogromne ploče, ostatke
prelaza preko potoka.
Isti ovaj lokalitet spominje i Pavičić navodeći da se u
selu Lipe na nekadašnjem području doturskog sela Čehović
nalaze nekakvi temelji kako on kaže vjerojatno nekadašnje
čehovićke crkve.
Narod, kaže Devčić, okolinu grada naziva " Rajčić " .
Toponim tog imena i danas nalazimo u selu Lipe istočno od
Gospića. O ovom lokalitetu znanom i kao " Gradina " danas
je moguće reći samo toliko da se tu doista nalaze temelji
neke građevine, ali kakve je prirode ona bila, utvrdbena ili
sakralna, to nije moguće sa sigurnošću reći. Spomena ovom
gradu u poznatim ispravama nema. Nije sigurno ni da mu
spomen trebamo vidjeti na Merkatorovoj karti pod imenom CEBISIC iako je
to ime fonetski vrlo slicno imenu doturskog sela kako ga
navodi Pavičić.

7.21. NOVI

Na brdu " Kalaura " ( 600m nm ) pokraj crkve u Ličkom Novom
33 Devčić: Zubar, Rajčićgrad, Senkovića kula; Prosvjeta 1908

40
nalazi se ruševina ovog nekad slavnog grada.
U spomenicima se Novi javlja početkom XV. st. kada ga
nalazimo u posjedu Ivana Frankopana. Posjed su Frankopani
svakako stekli darovnicom u XIV. st., a oni su na njemu
početkom XV. st. podigli grad. Područje grada prije ove
darovnice Frankopanima bilo je jobagionski posjed o čemu
nam svjedoči činjenica da kasnije kao posjednike osim
Frankopana nalazimo i plemenite porodice pr. Čipčiće u
ispravi 1503. god. God. 1437. diobom Frankopana grad je
pripao Dujmu Frankopanu u čijem posjedu ga nalazimo i 1449.
god.. Grad je Dujmu nanovo potvrđen kraljevim darovnicama
god. 1453. i 1464.. Nedugo nakon posljednje potvrde grad
Novi uslijed razmirica među Frankopanima prelazi u ruke
kralja Matije koji ga daruje Žarku Draživojeviću, poljičkom
vojvodi, za njegove ratne zasluge oko rijeke Cetine i gornje
Une. Sačuvala nam se isprava koju vojvoda Žarko piše 1488.
god. u ovom gradu nedugo kako ga je stekao. U toj ispravi on
spominje kraljevu darovnicu koju naziva novom. Kao i većina
ličkih gradova i Novi je 1509. god. u vlasništvu bana Ivana
Karlovića.
Izgled grada možemo vidjeti na tlocrtu iz bečkog ratnog
arhiva što nam ga donosi Gjuro Szabo. Prema njemu
unutrašnji grad imao je tlocrt nepravilnog peterokuta. Unutar
ovog nutarnjeg grada (citadele) nalazila se kula čije ostatke
možemo vidjeti u polukružnom zidu ( v=110 cm ) na
zapadnom kraju citadele. Na suprotnoj istočnoj strani platoa
nalazio se konak ( B ) čije temelje danas skrivaju zemljani
grudobrani pješačkih rovova iz nedavnog rata. Na ovaj konak
naslanjala se je dvorska kapelica ( C ) četvrtastog tlocrta ( 3x3m )
s polukružnom apsidom na istoku. Ispod ove citadele nalazilo
se podgrađe opasano zidovima kojima danas ne nalazimo
traga. Na istom tlocrtu na sjevernoj strani grada nalazilo se

41
također omanje predvorje ( E ) s nekom kapelicom ispred njega ( F ).
Niti ovim objektima danas nema vidljiva traga. Osim ovdje
opisanog stanja objekata na platou unutrašnjeg grada vidljivi
su i fragmenti zidova koje se zasada ne može povezati sa
objektima. Glavinićev opis iz 1689. god. za ovaj grad kaže da
je čvrsto građen debelim i visokim zidovima koje opasuje jak
bedem. Glavinić na gradu spominje pet kula. U grad se je
ulazilo s juga preko blage padine, danas od ulaza nije
sačuvano ništa kao niti od vanjskog platna vidljivog na tlocrtu
što ga donosi Szabo. Glavni uzrok ovome nedostatku tih
dijelova grada vidim u njegovu položaju u samom središtu
današnjeg sela gdje je bio dobar izvor građevinskog
materijala.
Istraživanja ovog grada pokazala bi vjerojatno sve faze u njegovu razvoju,
jer očito je da je on bio više puta pregrađivan i prilagođavan
zahtjevima različitih načina ratovanja. Na tlocrtu koji je donio
Szabo ne vidimo polukružni zid koji sam ja uočio na samom
središtu gradine i koji danas čini najsačuvaniji dio grada.

7.22. BOGDANIĆ

Ostatke ovog grada valja tražiti na području sela Smiljan
istočno od Gospića. Tu se i danas nalazi selo ovog imena, a
iznad njega i istoimeno brdo ( 651m nm ) na čijem samom vrhu
nalazimo samo tragove nekadašnjeg grada. Jedino što upućuje
da se ovdje nalazio grad je povisoki zemljani humak koji se
naglo izdiže s platoa čineći sam vrh brda. Po padinama ovog
humka nalazimo pritesano kamenje koje se nekada nalazilo u
zidovima ovoga grada. Prema obliku humka grad se vjerojatno
sastojao od okrugle kule čije temelje on sada skriva. Iako
nema vidljivih tragova da je i sam plato bio utvrđen, tu
mogućnost ne bi trebalo isključiti jer takvim svojim tlocrtom

42
grad bi bio sličan nekim poznatim gradovima sličnog tlocrt
( Perušić, Štitar, Kukljić, Raduč, Štulić kula...), a to nam
potvrđuje i tlocrt Ivana Kukuljevića iz XIX. st. na kojem je grad
prikazan kao okrugla kula opasana zidom koji zatvara
unutrašnje dvorište i sve to opasano još jednim vanjskim
bedemom kojem danas ne vidimo traga.
Ovaj grad prvi se put spominje dosta kasno, tj. tek u opisu
Like biskupa Glavinića 1696. god. U tom popisu na ovom
području on navodi četiri grada: SMILJAN, BUŽIM, KRČMAR i
BOGDANIĆ. Jedan od ova posljednja tri je i onaj drugi Smiljan koji se spominje
u popisu gradova što su ih Turci zaposjeli 1577. god..
Samo ime grada vjerojatno nam govori tko mu je bio
graditelj i posjednik. Grad je pripadao plemenitoj porodici
Bogdanić koja se spominje na tom zemljištu, a potomke joj i
danas nalazimo u Gackom polju.

7.23. KRČMAR

Ovaj grad koji također spominje samo Glavinićev opis Like
1696. god. nalazio se na današnjem brdu istog imena ( 773m nm
) koje se izdiže iznad župne crkve Majke Božje Karmelske i seoskog groblja. Danas
mu ne nalazimo tragova pa mu opis moramo temeljiti na tlocrtu što ga je
sredinom XIX. st. načinio Ivan Kukuljević. Na tom tlocrtu vidi
se nekoliko razbacanih zgrada četvrtastog tlocrta i dva kružna
objekta. Manji kružni objekt mogla bi biti cisterna za vodu
koju je takav grad svakako morao imati da bi mogao izdržati
dugotrajniju opsadu. U većoj kružnoj građevini možemo vidjeti
kulu. Dvije spojene građevine na samome sjeveru platoa
mogle bi biti konak. Druga dva kvadratna objekta ne mogu se
prepoznati, možda bi u većem od njih trebalo vidjeti ulaznu
kula, ali ovo je, kao i sve ranije rečeno o ovom gradu, samo
pretpostavka koju bi mogla potvrditi samo arheološka

43
sondiranja na terenu.

7.24. SMILJAN

Ovaj grad podignut je na istoimenom brdu ( 608m nm ) u zaselku
Milkovića varoš pored puta za selo Rastoka. Ovaj grad kao i ostali na
ovom području uslijed nedostatka srednjevjekovnih isprava s
ovog zemljišta spominje se samo u opisu Like biskupa
Glavinića 1696. god..
Prema tlocrtu koji je napravio smiljanski župnik Juraj
Kovačević negdje početkom prošlog stoljeća grad se sastojao
od okrugle kule i zidnog platna koje ju je izlazeći iz nje
okruživalo tvoreći lako branjiv prilaz samom ulazu u kulu.
Danas se na ovom lokalitetu mogu vidjeti samo tragovi
okrugle kule dok zidu koji je izlazio iz nje nisam vidio traga.
Unutar ovog grada vjerojatno se nalazila crkva B.D.M. (Sancta Dominica)
koju spominju spisi u XVI. stoljeću.

7.25. BUŽIM

Na samom ulazu u današnje selo Bužim s desne strane ceste nalazi se
lokalitet " Gradina " ( 652m nm ). To je položaj srednjevjekovnog
grada Bužima. O ovom gradu nemamo pouzdanijih podataka
prije dolaska Turaka, a prvi mu spomen nalazimo tek kod
biskupa Glavinića 1696. god. u njegovom opisu Like prilikom
vizitacije nakon oslobođenja od Turaka.
Grad je imao tlocrt nepravilnog četverokuta sa kružnom
kulom u sjeverozapadnom uglu. Pristup gradu bio je dodatno
utvrđen polukružnim bedemom. Današnje stanje grada je vrlo
ruševno, žbuka je mjestimično popustila pa se kamenje

44
izvaljuje na sam dodir. Unutrašnja podjela grada kako se vidi
na tlocrtu danas nije uočljiva jer je lokalitet veoma zarastao.
Raščišćavanje terena izneslo bi na vidjelo vjerojatno bogatije
ostatke grada od onih nekoliko uglova nekadašnjih prostorija
koje sam mogao uočiti prilikom obilaska terena u ljeto 2000. god..

Tlocrt 18. Bužim ( Kukuljević )

7.26. BUDAK

U selu Mušaluk sjeverno od Gospića na lokalitetu zvanom
« Stari Budak « ( 654m nm ) nalaze se ostaci kule koju narod naziva "
Bešića kula ". Ova kula svojim položajem odgovara položaju
grada Budaka kaka ga opisuje biskup Glavinić 1696. god.
prilikom vizitacije Like. Glavinić grad opisuje kao visoku
zgradu u obliku tornja sa tri kata, dok je Emilij Laszowski34
primjetio nešto zidova gradskog platna na istočnoj, zapadnoj i južnoj
strani koji su debeli do 2m.

Slika 11. Budak – lipanj 2000.

Gradu je bila prizidana okrugla kula. Unutar grada Laszowski
je također vidio tragove dviju cisterni (?), a po zidovima je
uočavao puškarnice.
Danas na tom mjestu nalazimo rečenu kulu čiji promjer
iznosi 620 cm. Na južnoj strani kule sačuvale su se dvije
puškarnice. Na sjevernom dijelu kule moguće je primjetiti
izdanke zida koji izlaze iz kružnice. Ti izdanci mogli bi činiti
ulaz u kulu. Na istoku kule nailazimo na sporadičnu pojevu
žbuke po razbacanom kamenju. Mjesta pojave žbuke mogu se
svesti na jednu liniju što može upućivati na tragove zidnog
platna koje je vidio Laszowski. Postojanje ovog zida potvrđuje
i tlocrt Ivana Kukuljevića. Tragove drugih objekata koje

34 Laszowski: Stari lički gradovi ; 1941. str. 36

45
spominje Laszowski nisam mogao pronaći.
Graditelji i posjednici ovog grada nisu nam poznati.
Možda ih možemo vidjeti u plemenitoj porodici Čavlić koja se
spominje 1521. god. u selu Podslunj koje se navodi na ovom
području prije Turaka, a moglo je ležati pod samim gradom ili
u plemenitim Lagodušićima koji su bili posjednici u široj
okolici čineći veće kompaktno pleme izniklo iz iobagionske
strukture nedalekog župskog grada.

7.27. NOVI BUDAK ( LAGODUŠIĆ )

Na položaj ovog grada što ga spominje biskup Glavinić u svom
opisu Like upućuju nas danas dva topomina na samoj obali
rijeke Like nedaleko današnjeg sela Budak. Pavičić35 ga smješta na
toponim " Stari Grad " zapadno od današnjeg sela. Ovaj toponim ne nalazimo na
novijim topografskim kartama ovog terena, a ni stariji stanovnici
ne sjećaju se tog imena. Na današnjim topografskim kartama
to područje zove se " Skalića draga ". Obilaskom terena na
ovoj lokaciji nisam pronašao ništa što bi upućivalo na neke
ostatke građevina iz predturskog vremena, ali kako zbog
ostataka nedavnih ratnih djelovanja ( tenkovski rovovi HV )
nisam izbio na samu obalu rijeke ne možemo ovaj lokalitet
isključiti kao mogući položaj srednjevjekovnog grada Budaka.
Drugi toponim koji svojim imenom upućuje na postojanje
grada nalazi se istočno od današnjeg sela. To je zapravo
današnji zaselak " Gradsko Selo ". Nedavna ratna djelovanja u
okolici ovog sela, koje je bilo prva linija obrane grada Gospića,
spriječila su me da obiđem i ovu lokaciju.
O samom gradu znamo da ga je podiglo pleme Lagodušići kao
svoje središte. Ovaj prostrani grad36 podignut je na samoj

35 Pavičić: Zbornik…; str. 25
36 ibid. str.25

46
obali Like te ga je sa jedne strane branila voda, a sa druge jak
zid. Njegov tlocrt bi možda trebali vidjeti u tlocrtu ruševina
koje Kukuljević naziva «Martina Kula kraj Budaka» i koje on skicira
kao nepravilnu četvrtastu kulu prislonjenu između dviju
stijena na samoj obali rijeke Like.

7.28. ŠIROKI TORANJ ( BUDIMERIĆ )

Iza današnjeg seoskog groblja u Širokoj Kuli sa lijeve
strane ceste za Ćukovac nalaze se ostaci okrugle kule grada
koji se u XV. i XVI. st. naziva Široki Toranj, što se od turskih
vremena mijenja u današnji naziv ovog sela. Najraniji naziv
grada vjerojatno je bio Budimerić37. Danas, spomenuti ostaci
sačuvani u visini od oko 1m i promjera oko 7m služe kao
priručni tor. Drugog, okolnog ziđa nisam primjetio. Prilikom
svoje vizitacije Like biskup Glavinić opisao ga je kao okruglu
trokatnu kulu jakih zidova.
Položaj ovog grada, njegova široka osnova i čvrsta gradnja navode nas na
pomisao da stari župski grad ličke župe trebamo tražiti baš ovdje. Prvotna župa
Lika obuhvaćala je i kasnije župe Bužani, Bočać, Podgorje, Hotuča i Odorje te je
njezino središte trebalo biti zaista u geografskom središtu župe čemu uz manje
odstupanje doista odgovara ovaj položaj. Kada kralj mijenja Počitelj s namjerom
da ga učini središtem župe on u zamjenu daje upravo posjede oko Širokog Tornja
koji su pripadali župskom gradu, ali ne i njega samog. Grad se poslije 1263. god.
više ne spominje u poznatim spomenicima, spominje ga tek u XVI. st popis
gradova koje su Turci zaposjeli pred svoje naseljavanje Like učinivši u njemu
upravno središte svog kotara.. To može biti slučajno, da članovi tog naselja ne
učestvuje kod rješavanja pitanja u poznatim ispravama, ali vjerojatnije je da
razlog tome trebamo tražiti u činjenici da grad nisu stekli ni Mogorovići, ni
Frankopani, ni Gušići već je on i poslije te godine pripadao plemstvu
iobagionskog porijekla.

37 Pavičić: Lički grudobran, Zagreb 1940, str.33

47
7.29. GREBENAR

Srednjevjekovno naselje Grebenar nalazilo se na¸
području između današnjih naselja Ćukovac i Rujnica. U
njemu je bila podignuta utvrda na visoku položaju iznad
ravnice. Takav položaj ima brdo danas zvano Zubar ( 684m nm ).
Posjed Grebenar spominje se već 1263. god. kada ga kralj
daje zajedno sa još tri okolna sela u zamjenu za posjed
Počitelj. God. 1349. nalazimo ga u posjedu Luke, sina Hreljšina,
Novaka, Martina i Petra sinova Borislavljevih te Grgura sina Tolimirova sviju iz
plemena Mogorović koji ga iste te godine prodaju za 3000
libara mletačkih denara županu Kurjaku, sinu Disislavljevu te
njegovim nećacima Novaku,Grguru i Ivanu, sinovima pokojnog
Petra Disislavića i Petru sinu ličkog župana Ivana, također iz
plemena Mogorovića. Ovu kupnju potvrdio je Novaku
Disislaviću i njegovoj braći i kralj Ludovik 1358. god.. Već
iduće godine došlo je do nekih razmirica oko međe posjeda
koje su na koncu završile pred banskim sudom u Kninu gdje je
ban spor vrlo oštro razriješio38. Od tada Grebenar spada pod
susjednu Ostrovicu koju je držao isti Novak Disislavić te se
ponovo spominje u ispravi kojom on sa Nikolom Frankopanom
mijenja svoj dio Ostrovice za četiri posjeda u Gackoj. Grad su
najvjerojatnije podigli plemeniti Disislavići iz one grane koja
isprva nije svoje posjede zamjenila sa Nikolom
Frankopanom.
Grebenar je u turske ruke došao svakako kad i cijela Lika
1526. – 1527. god.. Turci su ga kao i većinu zatečenih gradova
utvrdili te se mu nalazimo spomena vrlo često prilikom
krajiških četovanja za turskih ratova. Za jednog takvog
četovanja u rujnu 1685. god. grad zauzet i zapaljen. Iako su se

38 Laszowski: Stari lički gradovi, str. 44

48
Turci povratili i ponovo naselili na njegovu području sam grad
nisu obnavljali. Prilikom oslobađanja Like 1689. god. grad je
zauzet, ali je ostao ležati pust i ruševan, kakvoga ga je
zatekao i biskup Glavinić 1696. god..
Za ovaj grad Stjepan Pavičić39 kaže da je bio manjeg obima,
dok nam Devčić40 kaže da se temelji grada ne mogu raspoznati
jer su razneseni za građevni materijal. Potpuniji opis grada
donosi nam Laszowski41 koji kaže da je grad imao dvije
četverokutne kule od kojih se na sjever pružao dozidani
prostor na kojem su se mogle nalaziti i druge zgrade. On
također navodi da je moguće da je na okolnom zidu bilo
manjih kula. Laszowski je također uočio i okolni bedem koji je
okruživao sam grad i kroz koji se do grada prilazilo kroz 3m
široki ulaz. Uslijed nesretne činjenice da je i ovo područje Like
bilo poprištem borbi u nedavnom Domovinskom ratu, a sam
lokalitet nalazi se u neposrednoj blizini vojnih objekata, nisam
bio u mogućnosti provjeriti podatke osobnim obilaskom
lokaliteta.

7.30. OSTROVICA LIČKA

U selu Ostrvica sjeveroistočno od Gospića na istoimenom
brdu ( 764m nm ) nalaze se ostaci ovog u srednjem vijeku vrlo
značajnog ličkog grada.
Grad Ostrovica se spominje već 1341. god. u vrijeme muževne snage
Petra, sina Desislavova, najvjerojatnijeg graditelja grada. God. 1408. knez Nikola
Frankopan zamijenio je s Pavlom Desislavićem neka svoja imanja u Gackoj za
polovicu ovog grada i neka sela u njenoj okolici. Nikola Frankopan 1420. god.
otkupio je i dijelove preostalih Desislavića u Ostrovici i tako postao njen jedini
vlasnik. Prilikom frankopanske diobe 1449. god. grad je pripao Dujmu
39 Pavičić: Zbornik…; str. 24
40 Devčić: Zubar i Rajčićgrad, Senkovića kula; Prosvjeta 1908
41 Laszowski: Stari lički gradovi; str. 42

49
Frankopanu. Smrću Dujma Frankopana grad prelazi u ruke njegova sina
Mihovila, a u vrijeme Krbavske bitke nalazimo ga u vlasništvu kneza Jurja
Frankopana koji ga kako se čini prepušta krajiškoj vojsci. Turci su grad zauzeli
1522. god.. Za turske vlasti ne znamo mnogo o Ostrovici. Nakon oslobođenja Like
od Turaka grad je zatečen razvaljen što potvrđuje i biskup Glavinić u opisu Like
1696. god..
Opis grada dao nam je Laszowski42 opisavši ga kao četverokut
dimenzija 16x5.5m čiji cijeli opseg mjeri oko 25m. Prema
njegovu kazivanju zidovi su bili debljine 0.7m i tada su već bili
u lošem stanju. Istočno od grada nalazila se je okrugla
cisterna koju je zabilježio već Fras43 1835. god.. Oko grada
Laszowski spominje zidno platno udaljeno od samog grada
oko 10m kojem su se temelji mjestimično raspoznavali, ali se
njihov smjer nije mogao točno slijediti. Zidovi tog vanjskog
bedema bili su debeli do 1.2m.
Zbog već toliko puta spominjanog razloga zaostataka
nedavnih ratnih djelovanja u Lici nisam bio u mogućnosti
osobno obići i ovaj grad.

42 Laszowski: Stari lički gradovi; str.27
43 Fras: Topografija …; str. 160

50
8. BUŽANI

Bužani ili Buška župa zabilježeni su već u povelji kralja
Petra Krešimira kojom on 1071. god. podjeljuje rapskom
biskupu " iuppam Liccke, iuppam Bucani et Bochachi "44. Na splitskom crkvenom
saboru 1185. god. spominje se senjska biskupija kojoj pripadaju župe: Signia,
Vallem vineariam, Gezcam et Busan. Granice ove župe točno su nam
opisane u pisanim ispravama iz XIII. st.. Južna i jugoistočna
granica opisane su u ispravi iz 1263. god. u kojoj se spominju
neka mjesta u Lici. Iz ove isprave vidljivo je da je granica tekla
rječicom Hotešicom u njenom čitavom toku te se nakon
njenog utoka u Liku nastavljala gorskom kosom iznad
današnjeg sela Mušaluk. Sjeverna granica tekla je, kako se
vidi iz opisa granica Gacke 1219. god., nešto sjevernije od
današnjih sela Krasno i Kutarevo te kroz šumski predjel
Hrastovac u blizini današnjih naselja Čovići i Ličko Lešće.
Isprva se župa dijelila na dva dijela, na Bužane i Bočać koji
je zauzimao zemljište između potoka Bakovca i donjeg toka
rijeke Like. Pažljivim pogledom na kartu uočit ćemo da je
Bočać sa svih strana okružen preostalim dijelom buškog
zemljišta te je unatoč svom posebnom imenu uvijek činio
cjelinu s Bužanima.

8.1. POTORJAN ( BUŽAN )

Glavno utvrđenje župe i njeno upravno središte nalazilo
se u ovom gradu. Njegove tragove treba tražiti na omanjem
brežuljku ( 608m nm ) u selu Aleksinica nasuprot župnoj crkvi. Na ovom
brežuljku obilaskom terena u lipnju 2000. god. nisam utvrdio

44 Rački: Doc. str.87-88

51
nikakvih vidljivih ostataka, ali prema kazivanju lokalnog
učitelja gosp. Pećine na istom mjestu ostatke ovog grada
neuspješno je tražio i akademik Branimir Gušić 70-tih godina
prošlog stoljeća. Na ovu lokacija grada navodi nas podatak iz
jedne srednjevjekovne isprave koji kaže da je utvrda
podignuta na brdašcu koje se nalazi između Oteša i
Ostrovice45.
Ime grada možemo tumačiti tako da je možda nastao
pod nekim starijim gradom ili je sam imao oblik tornja.
Grad je kao župsko središte pripadao kralju, a kralj
Sigismund ga je zajedno sa čitavom župom založio Nikoli
Frankopanu, svakako prije 1428. god.. Osim imena Potorjan (
Potayan, Potoran ) grad se 1438. i 1439. god. javlja pod imenom Bužan.
Najvjerojatnije je podignut još u XII. st.46 prilikom župskog
uređenja. Grad se već u srednjem vijeku ( 1483. god. ) javlja
kao napušten što nam obješnjava njegov potpuni nestanak.

8.2. OSTROVICA BUŠKA

Na stjenovitom vrhu današnjeg istoimenog brda ( 845m nm ) u selu Donje
Pazarište nalazimo ostatke ovog nekad prostrana i čvrsto
zidana grada kojeg su Frankopani učinili središtem svog
bužanskog područja. Isprave grad zovu castrum, a ne castellum.
God. 1505. zabilježen je i njegov kaštelan Gašpar Perušić
(Gaspar Perusich castellanus castri Ostrowicza in districtu de Buzan) što nam
potvrđuje njegovu važnost i veličinu.
Prilikom diobe Frankopana Ostrovicu je dobio Martin.
Kako se već 1455. god. u njoj spominje utvrđenje
najvjerojatnije je tvrdi grad Ostrovicu Martin već zatekao na
što nas upućuje i popis njegovih imanja iz god. 1464. kada je

45 Codex Frang. 2 str.161-162 ; 1483 g.
46 Pavičić: Zbornik… str. 49

52
među njima zabilježeno i podgrađe ostrovičko47 što ukazuje da
je sama Ostrovica tada već starija gradnja. Ako je ipak knez
Martin podigao grad, to je morao učiniti između 1450. i 1455.
godine.
Grad je podignut na stjenovitom vrhu i sastojao se od
četvrtaste branič-kule podignute uz sami ulaz u grad i zidnog
platna koje čini unutrašnje dvorište. Zidovi branič-kule i zidno
platno vidljivi su vrlo dobro s vanjske strane zida dok im
unutarnji dio skriva nasuta zemlja te im nije moguće pratiti
smjer u potpunosti. Zidno platno sačuvalo se je u visini 0.8-
1.2m. Zidovi kule nisu vidljivi u cijelosti, najsačuvaniji joj je
istočni zid koji se diže do 2.5m iznad svog podnožja, ali bi se
vrlo brzo mogao srušiti jer je u njemu vrlo velika rupa na visini 0.5m od razine
zemlje.
Do grada je vodio put kojem i danas naziremo tragove na
južnoj padini brda. Ovaj put vodio je duž čitavih južnih zidina
grada ostavljajući napadače nezaštićene. Na trasi ovog puta
nalazimo u nekoliko navrata u stijenu uklesane stepenice koje danas uglavnom
pokazuju njegovu trasu.
Arheološka istraživanja ovog gotovo u punom tlocrtu
sačuvanog visinskog grada pružila bi nam mogućnost
rasvjetljavanja nekih tlocrtnih rješenja sličnih slabije
sačuvanih gradova na širem području planinske Hrvatske.

8.3. HOTEŠ

Na istoimenom brdu ( 774m nm ) što se uzdiše iz polja južno od današnjeg
sela Klanac iznad istoimenog sela nalaze se ostaci ovog srednjevjekovnog grada.
Utvrđenje na spomenutom brdu spominje se 1475. god.,
a godinu dana prije spominje se i trgovačko naselje ispod
njega. Iz činjenice da isprave ovaj grad također nazivaju

47 Cod. Frang. 2 , 74

53
castrum kao i nedaleku Ostrovicu vidi se da je i ono bilo
prostrano i čvrsto građeno. Poslijednji put grad se zajedno s
podgrađem spominje 1521. god. neposredno pred provalu
Turaka
Grad je podigao Nikola Frankopan ili njegov sin Juraj koji
je naselje dobio prilikom diobe Frankopana 1449. god. učinivši
ga središtem svojih posjeda u Bužanima koje je dijelio sa bratom
Martinom posjednikom Ostrovice.
Biskup Glavinić u svojem opisu Like 1696. god. spominje
dva toponima Stari i Novi Hoteš ( Hotes vetus et novum ) 48
. Ovaj
podatak možemo objasniti tako da su Turci pored stare frankopanske utvrde
podigli novu prenijevši na nju i staro ime.

Tlocrt 18. Hoteš ( K. Matijević ) 1:200

Grad je četvrtastog tlocrta, a činili su ga ulazna kula,
branič-kula i zidno platno koje je tvorilo unutarnje dvorište;
postojanje još dviju kula može se za sada samo pretpostaviti. Od
pravokutne ulazne kule ( UK ) veličine 4x6m sačuvani su njezin
sjeverni i zapadni zid u punoj dužini. Na njenom sjevernom
zidu sačuvano je sedam kvadratnih utora veličine 20x25cm.
Južni zid ulazne kule naslanjao se je na stijenu na kojoj leži
branić kula. Vratnice su se nalazile u istočnom i zapadnom
zidu od kojih su se sačuvale samo one u zapadnom zidu. Od
sjevernog zida ulazne kule u pravcu sjevera išao je zid
vanjskog platna koji se nakon 6m lomio pod pravim kutom na
zapad gdje se nakon 12m naslanjao na stijenu na kojoj se
razabiru tragovi koji upućuju na postojanje kule. Vanjski
zidovi sa zapadne strane su se urušili u provaliju i mogu se
samo projicirati pomoću postojećih fragmenata. Na
jugozapadnoj strani grada postoji više ostataka zida koji
upućuju na mogućnost da je i tu bila podignuta kula koja je
zidom bila povezana sa stijenom na kojoj je podignuta branič-
48 Lopašić: Spomenici Hrvatske Krajine III , str. 50

54
kula. Sama branič-kula ( BK ) podignuta je kako je već
spomenuto na stijeni koja se izdizala iznad ulazne kule. Bila
je to vjerojatno šesterokutna građevina s koje su branitelji
imali pregled šire okolice na istočnu stranu. Dijagonalno ovoj
stijeni nalazila se druga na kojoj sam spomenuo tragove
klesanja, a nalazimo i tragove žbuke koji nam kazuju da je i
ovaj prirodi položaj korišten u fortifikacijske svrhe; da li kao
postament za kulu ili samo kao dodatno učvršćenje ugla zida.
Vrlo je očigledno da se vidno polje sa ove stijene savršeno
nadopunjava sa onim sa branič-kule što govori u prilog tezi da
se i na ovoj stijeni uz vrlo male intervencije mogla načiniti
svojevrsna branič-kula ili osmatračnica. U unutrašnjem
dvorištu ima više fragmenata zida koji se ne mogu dovesti u
vezu sa zidnim platnom i koji vjerojatno pripadaju nekim
objektima u samom gradu.

8.4. BANJDVOR

U srednjem vijeku na području današnjeg sela Mlakva
nalazilo se selo ovog imena. Njegov položaj na desnoj obali
Like točno je označen u darovnici iz 1466. god. kojom
Frankopani daruju zemljišta i mlinove samostanima sv. Jelene
i sv. Spasa. Sudeći prema imenu sela ono se razvilo oko
banskih dvora sagrađenih u ranijim stoljećima. Možda su ovo
upravo dvori onih banova koji su prema bizantskom caru
Konstantinu Porfirogenetu u ime kneza vladali župama Likom,
Gackom i Krbavom u najranijem srednjem vijeku.
Sjeveroistočno od današnjeg sela Mlakva na tzv.
Mlakvenoj gredi ( 632m nm ) nalazimo ruševine nekih velikih
zgrada. U tim razvalinama 1850. god. obilazeći i opisujući Liku
Franjo Julije Fras raspoznao je s jedne strane temelje
prostranog dvora, a s druge strane temelje čvrsto građenih

55
pojedinih zdanja49. U tom pogledu značajne su i tri darovnice
knezova Krbavskih iz 1411. god. kojima oni daruju dijelove
svog posjeda u Crničanima samostanu sv. Marije u Bužanima.
Prvu piše ban Pavao u Bužanima u Banjem Polju, drugu je
izdao ban Karlo u Buškoj župi u Banjem Stolu. Treću izdaju
Petar i Franjo, sinovi kneza Butka, u svojim kućama u Boklinu
vjerojatno u Krbavi. Kako se vidi oni knezovi Krbavski, koji su
obnašali bansku čast, svoje darovnice izdaju u službenim
banskim dvorima, dok Butkovi sinovi to čine kod svojih kuća u
Krbavi. U prilog ovome govori i ime današnjeg sela Poljan koje
se nalazi ispod same Mlakvene grede i koje je zapravo drugi
dio imena Banje Polje. Iz gore navedenog vidimo da su
postojala barem tri toponima s prefiksom banje ( tj. bansko )
na relativno malom prostoru pa čak ako su i neki od njih
sinonimi to govori u prilog tezi da su se na ovom položaju
nalazili neki objekti u posjedu institucije banske časti, možda
još od vremena kada ban vlada ovim krajevima u ime kneza
Dalmatinske Hrvatske kako nam to opisuje car Konstantin Porfirogenet u svom
djelu De administrando imperio. Iz istih srednjevjekovnih izvora
zaključujemo da su ovi banski dvori u XV. stoljeću još u
dobrom stanju i u uporabi što dokazuje i to da su 1850. god. postojali još
obilni ostaci.

8.5. VRHOVINA BUŠKA ( PERUŠIĆ )

Zapadno od današnjeg naselja Perušić s desne strane
ceste za selo Kaniža na brdu ( 610m nm ) nalazimo dobro
sačuvane ostatke grada Perušića.

Slika 11. Perušić

Ovaj posjed opisuje se u ispravi kojom Anž Frankopan

49 Fras: Topografija..; str. 167

56
1495. god. potvrđuje svoju raniju darovnicu braći Petru,
Gašparu i Marku Perušiću. Ovaj grad podigli su Frankopani, a
oko godine 1487. daruju ga spomenutim Perušićima po kojima
i danas nosi ime. Pod imenom Perušić grad se javlja prvi put u
jednoj ispravi iz godine 1487. gdje se neki list iz parnice
objavljuje " pod kaštelom Perušić ".50
Danas je ovaj grad u svom obliku iz turskih vremena
jedan od sačuvanijih na području Like. Grad čini trokatna okrugla
kula ( A ) opasana dvostrukim zidom. Ova kula sačuvala se u
visini cca 10m i sa svojim 1.6m debelim zidom čini
najsačuvaniji dio grada. U kulu se ulazilo sa zapada. Na
gornjem katu kule sačuvala su se tri prozora od kojih dva
imaju sjedala.51 Jedan od prozora ima dvije nasuprotno postavljene klupe. Na
sjeverozapadnoj strani zid se dizao gotovo do same kule. Na južnoj, zapadnoj i
sjeverozapadnoj strani brežuljak na kojem se nalazi grad strmo se spušta u polje i
upravo se tu nalaze ostaci bedema na kojima je Laszowski52 vidio puškarnice i
prozore. Danas ovim puškarnicama i prozorima nema traga kao što ne nalazimo
niti traga drugom zidu koji je opasivao kulu, a koji spominju i Szabo i Laszowski.
Vidljivi ostaci zida koji je opasavao kulu vjerojatno pripadaju
unutrašnjem zidu. Ti danas vidljivi ostaci nisu sačuvani u
visini većoj od 1m te nam tako nisu sačuvani prozori koje
spominje Laszowski.

8.6. ŠTITAR

Sjeveroistočno od Perušića, nedaleko sela Kvarte, na
kamenom vrhu ( 602m nm ) nalaze se ostaci ovog grada koji narod naziva "
kulom " .
Grad se sastojao od okrugle kule promjera 6m dok
postojanje zidnog platna nisam utvrdio, ali prema analogijama

50 Pavičić: Zbornik…; str. 70
51 Szabo: Gradovi…; str. 203
52 Laszowski: Hrvatske povijesne građevine,; knjiga I

57
koje možemo povući iz sličnosti ove kule s onima u Kukljicu,
Ploči pa i onom u Perušiću vjerojatno su postojali. Od same
kule sačuvalo se dosta, njena južna strana i danas se diže do
cca 3m iznad razine zemlje, sa sjeverne strane razina zemlje
je puno viša pa je i ziđe s te strane slabije vidljivo.
Arheološka istraživanja pokazala bi okruglu kulu sličnu onima u
Perušiću ili Ploči, osim toga uputila bi nas u kojem pravcu
treba tražiti moguće zidno platno koje je opasavalo kulu.

8.7. BOČAĆ ( KOSINJ )

Ovo središte posebne cjeline unutar župe Bužani bilo je podignuto nedaleko
rijeke Like na lokalitetu " Gradina " ( 659m nm ) u današnjem selu Gornji Kosinj.
Grad su podigli plemeniti ljudi iz plemena Stupić koji su
po gradu kasnije nosili pridjevak Kosinjski. God. 1499. Juraj
Kosinjski je ovaj grad zamijenio s Anžom Frankopanom o čemu
postoji sudska isprava u kojoj je opisano čitavo područje
Bočaća. Prema toj ispravi smjeli su podanici Jurija Kosinjskog
u slučaju opasnosti u grad bježati i pod njim graditi kuće.
Tako je otvorena mogućnost da se razvije kosinjsko podgrađe,
ali to se uslijed provale Turaka nije dogodilo.
Grad je podignut na zaravnjenom vrhu brda koji se s
jugoistočne padine strmo ruše u dolinu Like. Najlakši pristup
gradu bio je sa sjeverozapadne strane. Danas na toj strani
brda nailazimo na sporadične tragove bedema koji su očuvani
u vrlo maloj visini. Prema uočenim ostacima zidnog platna
grad je bio opasan vanjskim bedemom čije tragove jedva
zamjećujemo razasute po sjeverozapadnoj padini brda. Sama
zaravan koja čini središnji dio grada bila je opasana još
jednim zidom čije ostatke najbolje možemo pratiti na
jugozapadnoj strani brda gdje su se sačuvali u boljem stanju
te možemo vidjeti i samo lice zida dok na drugim mjestima

58
zidove uočavamo samo prateći konfiguraciju terena. U samom
središtu zaravnjenog sljemena brda nalazimo kružni objekt
polumjera 140cm, možda u ovom objektu trebamo vidjeti bunar-nakapnicu kakav
je ovakav grad na visokom položaju svakako morao imati. Potpuniju tlocrtnu sliku
ovog grad dala bi nam arheološka sondiranja onih nekoliko mjesta na samom vrhu
i na sjeverozapadnim padinama brda gdje još nalazimo nadzemne ostatke
fortifikacija grada.

59
9. KRBAVA

Krbavu kao upravnu jedinicu navodi još oko 950. god. bizantski car
Konstantin Porfirogenet u svom dijelu "De administrando imperio". Čitavoj
župi ime je zasigurno dao potok koji za kišnog razdoblja teče
sredinom polja. Krbavski župan Desila zabilježen je 1100. god.
u crkvi sv. Lucije na otoku Krku na najvažnijem spomeniku
hrvatske srednjevjekovne pismenosti, darovnici kralja
Zvonimira poznatoj kao Bašćanska ploča. Isprava iz 1198. god.
spominje nam Slavogosta župana krbavskog53. Već početkom XIII. stoljeća,
slično Mogorovićima u Lici, župsku čast nasljedno vrše
članovi obitelji Gusić noseći pridjev de Corbavia.
Sjevernu granicu župe prema župi Drežnik potanko nam opisuje isprava
kralja Andrije iz 1292. god. 54.

9.1 KRBAVA

Ovo staro središte krbavske župe danas trebamo tražiti na lokalitetu
zvanom " Karaula " ( 860 m nm ) s desne strane puta Udbina-Visuć.
Tu je na kamenoj hridi podignut grad tako da je ta prirodna
utvrda dograđena zidovima i kulama slično kao u nedalekom
Kurjaku koji nam daje najbolju analogiju za izgled
srednjevjekovne Krbave, a slične primjere nalazimo i u Lici
( Slivnik, Mogorić ).
Danas na ovom lokalitetu nemamo sačuvanih
kompaktnih ostataka zidova, ali na samoj hridi nalazimo
tragove žbuke i manje izdanke zida. Samo podnožje ove
kamene hridi danas je veoma zaraslo i tek bi arheološka
sondiranja područja između današnje ceste i hridi možda

53 Codex diplomatucus II , 294
54 ibid. VII , 74-77

60
pokazala pravac pružanja okolnog ziđa.
Ovaj grad slično i nekim drugim župskim središtima
( npr. Potorjan ) napušten je još u srednjem vijeku. Ne znamo
da li je sam grad bio izravno napadnut i opustošen prilikom
neke turske provale, ali on svakako svojim položajem i
utvrđenošću nije zadovoljavao potrebe nadolazeće turske
opasnosti. Grad je svakako postepeno zapušten i krajem XV.
stoljeća i konačno napušten. Svakako se to dogodilo prije
1460. god. kada papa Pio II. sjedište krbavske biskupije
premješta s Krbave na Modruš.

Slika 11. Položaj srednjevjekovnog grada Krbava

9.2. UDBINA

Nedaleko stare plemenske utvrde Krbave podignuta je nova modernija.
Njeni ostaci nalaze se na lokalitetu " Gradina " ( 884 m nm ) iznad
nekadašnje katoličke crkve na Udbini ili današnjeg hotela.
Ovaj grad podigli su knezovi Krbavski krajem XIV. i
početkom XV. stoljeća. Prvi spomen gradu donosi kronika
Ivana Tomašića koji u njoj opisujući bitku Hrvata s Turcima u
klancu Vrpile 1491. god. stavljajući klanac blizu Udbine. Početak
kraja srednjevjekovne Udbine bio je poraz hrvatske vojske na
Krbavskom polju 1493. god. Još u travnju 1527. god. ban Ivan
Karlović na Udbini drži stražu, ali već krajem svibnja iste
godine Krsto Frankopan piše da su tri najveće krbavske
utvrde, Mrsinj, Komić i Udbina u rukama Turaka i da se oni u
njima utvrđuju.
Čini se da se udbinske utvrde nisu bitnije izmijenile u
vrijeme turske vlasti kada je bila i središtem Krčkog sandžaka
i jedna od najvažnijih turskih utvrda u Lici. Niti nakon
oslobođenja Like od turske vlasti 1689. god. krajiška uprava
nije bitnije mijenjala njenih utvrda. Ova sretna okolnost

61
omogućuje nam da izgled Udbine možemo točno utvrditi s
njenog plana kojeg je izradio Antun Scherding 1790. god..

Tlocrt 18. Udbina 1701. god.

Na najvišem položaju bila je podignuta široka kružna kula ( A ) čiji
ostaci su se danas sačuvali u temeljima skriveni zemljanim
humkom. Ova kula bila je opasana unutrašnjim obranbenim
zidom čiji ostaci su najbolje vidljivi na sjeveroistočnoj strani
gdje su se sačuvali i u visini od oko 2m.

Slika 11. Udbina – ulaz na gornji grad

Početkom XV. stoljeća na južnom padinama brijega
počelo se razvijati podgrađe koje je vjerojatno već prije
Krbavske bitke 1493. god. bilo opasano vanjskim obranbenim
bedemom kojem na današnjoj Udbini ne nalazimo vidljivog traga.

9.3. KURJAK

Jugozapadno od Udbine u današnjem istoimenom selu na
samom njegovom početku iznad zaselka Baste na litici ( 780m
nm ) bio je podignut ovaj grad. Srednjovjekovni Kurjak bio je sijelo
knezova Kurjakovića.
Položaj grada i same litice na kojoj je podignut veoma
je sličan položaju obližnje Krbave gdje se litica s gradom
nalazi na omanjem uzvišenju iznad polja.
Grad je prema opisu i crtežu ( lijevo ) što ga je napravio Vjekoslav
Heneberg 1923. god. bio podignut na samoj litici na oba njezina zaravanka gdje
danas nema ostataka zidova nije ih vidio niti Heneberg. Na ove zaravanke vodila je
staza djelomično usječena u kamen i na strmim dijelovima nadopunjena stubama
koje se još vide na samom početku staze. Prostor ispod litice bio je
opasan zidom čineći tako unutrašnje dvorište. Tragovi ovog

62
gradskog bedema danas su vidljivi kao zemljani humak kojeg
je moguće pratiti od današnjeg seoskog groblja prema
sjeveru. Uz ovaj gradski bedem bile su prema Henebergovu
crtežu prislonjene dvije četverokutne i jedna peterokutna
građevina za koju Heneberg smatra da je mogla biti ulazna
kula. Obilaskom terena nisam mogao utvrditi ostatke ovih
građevina jer je upravo dio gdje se one nalaze prema
Henebergovu crtežu zarastao u vrlo bujnu vegetaciju.

9.4. KOMIĆ

Ostaci ovog srednjevjekovnog sijela knezova Krbavskih nalaze se na
strmom brdu Komača ( 1177m nm ) iznad današnjeg sela Komić. Grad
Komić zabilježen je 1397. god. kada u njemu Kurjakovići već
imaju prostrane dvore u koje su mogli primiti kralja
Sigismunda i njegovu pratnju na njihovu povratku u Ugarsku
nakon poraza kršćanske vojske kod Varne. Iz ovog podatka
vidimo da je Komić u XIV. stoljeća veći i sigurniji grad od
Udbine. Knez Karlo 1462. god. u njemu piše jednu od rijetkih
sačuvanih isprava, njegov brat knez Pavao također u ovom
gradu 1468. god. daje Ivanu Gusiću neku svoju zemlju u Lici.
Iduće godine opet knez Karlo izdaje ispravu o prodaji neke
zemlje Ivanu Benkoviću, kaštelanu grada Zvonigrada. Godine
1509. u njemu borave Ivan Karlović i sestra mu Jelena djeca
tada već pokojnog kneza Karla, poginulog na Krbavskom
polju.
Tlocrt 18. Komić ( Heneberg )

Najstarija jezgra grada svojim položajem i stilom gradnje
posve je jednaka starim plemenskim gradovima Krbavi i Kurjaku.
Tu najstariju jezgru čini jaka kula nepravilna četvrtasta tlocrta
građena nešto većim tesanim kamenim blokovima, podignuta na

63
gotovo nepristupačnoj kamenoj litici. Grad je imao i podgrađe
koje je također bilo opasano zidovima. Od tog vanjskog,
najdonjeg dijela grada, koji se smjestio na južnu padinu brijega,
sačuvao se je samo krajnji južni ugao. Iznad ovog podgrađa stoji
kosina koja je također ograđena obranbenim zidom koji se
dobrim dijelom sačuvao do danas, taj prostor vjerojatno je činio
unutrašnje dvorište grada. Najstariji dio grada svojim načinom
gradnje i obradom građevnog materijala spada u razdoblje
ranoromaničkih i romaničkih župskih gradova Like.
Iako je danas zbog obraslosti ostataka grada gustom
šumom gotovo nemoguće sagladati prostornost ovog grada te
podatke nam ipak donosi Heneberg u svom završnom opisu
gdje kaže da je grad do 115m dugačak i 75m širok.

9.5. VISUĆ

U selu Visuć istočno od Udbine, iznad zaselka Potkraj,
nalazimo lokalitet " Gradina " ( 930m nm ) na kojem Pavičić55 spominje
utvrdu. Radoslav Lopašić u svom djelu « Dva hrvatska junaka «
spominje u Visuću u vrijeme oslobađanja Like od Turaka kulu
Nuzup-age Grizića56. Kako ni ovaj lokalitet iz tako često
spominjanog razloga nedavnih ratnih događanja nisam mogao
obići tijekom obilaska terena u ljeto 2000. god.. Odgovor na
pitanje da li je ovaj turski aga svoju kulu podigao na mjestu
nekog srednjevjekovnog grada, kojem ne nalazimo spomena u
ispravama iz tog doba sa ovog područja, mogla potvrditi ili
demantirati samo arheološka sondiranja terena.

9.6. KARLOVIĆA DVORI

Sjeveroistočno od Udbine iznad klanca Kozja Draga u
55 Pavičić: Zbornik…; str. 80
56 Lopašić: Dva hrvatska junaka; Zagreb, 1888.; str. 46.

64
Plješivici na lokalitetu « Gradina « ( 1098m nm ) nalazimo ostatke
grada koji narod naziva Karlovića Dvori vjerujući da su to
ruševine lovačkog dvorca bana Karlovića. U srednjevjekovnim
ispravama koje su nam se sačuvale ovaj grad se ne spominje,
a niti kasniji opisivači Like o njemu ne donose podataka.
Jedini koji ga spominje je Vjekoslav Heneberg donoseći njegov
podroban opis57 iz kojeg vidimo da je to bila osobita
srednjevjekovna utvrda čija je osnovna namjena vjerojatno
bila kontrola komunikacije iz Krbave u Pounje najkraćim
putem kroz Plješivicu. Tome u prilog govori i postojanje
sličnog lokaliteta s druge strane planine ( Kruge ).
Grad je podignut na samoj ivici gorskog hrpta koji je svojom strminom
omogućavao pristup gradu samo sa južne strane. Na toj strani bila je podignuta
eliptična kula ( C ) koja je štitila prilazni put. Danas je ova kula sačuvana u visini
od oko 3m, a njen prostor 5.5x3m dobiven je jednostavnim pregrađivanjem
vanjskog bedema polukružnim zidom. U sam grad se ulazilo kroz četverokutnu
kulu ( A ) kojoj danas nalazimo samo temelje. Vanjski bedem grada čiji zidovi
debljine 0.7m zajedno s ulaznom kulom zatvaraju unutarnje dvorište sačuvan je
dosta dobro osim sjeverozapadnog zida koji se potpuno urušio.

9.7. PODLAPAC

Više današnjeg sela Podlapac diže se brdo zvano " Gradina " ( 971m nm )
na ovom mjestu stajao je srednjevjekovni grad.
Pavičić58 navodi da su ovaj vrlo dobro građeni grad
podigli plemeniti Gušići kao i susjedni Pišać. Ovaj grad
spominje se u ispravi iz 1509. god. kao jedan od triju gradova
u Krbavi koji su u posjedu Ivana Karlovića. Padom Krbave pod
Turke oni su zaposjeli grad i koristili ga sve do svog
napuštanja ovih prostora.

57 Rukopis Vjekoslava Heneberga u HDA
58 Pavičić: Zbornik…; str.81

65
Biskup Glavinić u svom opisu Like 1696. god. grad naziva
tvrđavom ( arx ).
Tlocrt 18. Podlapac (Kruhek-Horvat)

Ovaj grad svojom veličinom i položajem odgovara sličnim
gradovima u Krbavi primjerice Krbavi i Kurjaku kojima sliči
veličinom dok mu položaj odgovara onima Mrsinja ili Komića.
Grad ima elipsast izdužen tlocrt čiji je središnji dio
dužine 57m, dok je čitav grad dužine 113m i širine 30m.
Masivna kružna polukula promjera 9m podignuta je uz
središnji dio vanjskog zida koji ide uz sam sjeverni rub platoa
utvđujući tu stranu koja se strmo spušta u polje. Debljina
zida ove kule iznosi 140cm dok je debljina ostalih zidova
točno 1m. Čitav plato bio je zatvoren polukružnim zidom koji
je zajedno sa zidom uz koji je podignuta kula zatvarao
unutrašnje dvorište. Danas je ovaj polukružni zid sačuvan
samo u fragmentima. Na zapadnoj strani nalazila se
četverokutna ulazna kula što vidimo na crtežu Ivana
Kukuljevića Sakcinskog59 ( lijevo ). Sa zapadne strane s koje je
gradu lako prići bio je podignut još jedan polukružni zid koji
je činio vanjski prsten gradskog bedema koji se na svoja oba
kraja naslanjao na stijenu.

Slika 11. Podlapac ( ostaci kule )

9.8. PIŠAĆ

Iznad današnjeg sela Krbava koje se sve do 60-tih
godina prošlog stoljeća zvalo Pišać nalazio se srednjevjekovni
grad čije ostatke danas nalazimo na lokalitetu " Gradina " ( 704m
nm ). Grad su najvjerojatnije podigli plemeniti Gušići koji su
bili posjednici u ovom dijelu Krbavskog i u susjednom
Podlapačkom polju. Dolaskom Turaka oni su zaposjeli grad i u

59 Karakaš: Podlapac ; str.16 ; Zagreb 2001

66
njemu držali svoje straže sve do oslobođenja Like 1689. god.
kada ga zaposjedaju krajiške čete. Kako je grad bio u
ruševnom stanju60 bio je napušten čim su se prilike u
novooslobođenim krajevima smirile.
Danas na visoravni iznad sela nedaleko križanja puteva za Mekinjar i
Podlapac nalazimo siromašne ostatke ovog grada. Prema njegovim
ostacima grad je činila kula koja se nalazila u sredini dvorišta
što ga je zatvarao vanjski bedem.Temelje ove kule danas
skriva omanji humak koji se izdiže iz relativno ravne
visoravni. Bedem koji ju je opasavao moguće je danas pratiti sa
manje ili više sigurnosti prema ostacima temelja i u konfiguraciji terena.

9.9. BUNIĆ

Ovo mjesto steklo je ime vjerojatno po plemičkoj obitelji
Bunić koja je u njemu podigla i vrlo jak grad. Iz ove plemenite
porodice poznat nam je Ivan Bunić de Corbavia koji se u
ispravi iz 1486. god. navodi kao susjed Nikole Frankopana.
Prije turskog osvojenja Krbave, Bunić je bio drugo mjesto po
veličini u Krbavi, a svoju važnost zadržao je i pod Turcima pod
koje je došao kada i susjedne utvrde 1527. godine. Oni u prvo
vrijeme osim na Udbini posadu drže i u Buniću učinivši ga
središtem kotara koji je zauzimao sjeverni dio Krbavskog
polja.
O veličini samog grada saznajemo posredno iz turskih
izvora. Tako nam o tome svjedoči podatak o brojnosti turske
posade Bunića iz 1555. godine kada je ona brojala 100
pješaka i isto toliko konjanika. Unatoč ovom podatku o
brojnosti posade izgleda da je grad pred kraj turske vladavine
u Krbavi bio u ruševnom stanju jer ga Turci 1689. god. pred
krajiškom vojskom napustiše bez borbe ne pouzdajući se u

60 Pavičić: Zbornik…; str. 81

67
njegove utvrde.
Već Fras u svojoj " Topografiji Karlovačke vojne krajine "
kaže da je kula u Buniću posve porušena. Danas na mjestu
nekada tako važna grada nema ni toliko ostataka da bi se
mogao odrediti njegov tlocrt makar u grubim crtama.

9.10. KOZJAN

U ovom mjestu spominje se grad kojem danas nema
tragova. Grad u ovom mjestu spominje biskup Glavinić 1696.
godine.
Posjednici na ovom polju i mogući podizači grada mogli
bi biti plemeniti ljudi iz porodice Grubić koji se spominju kao suci
krbavskog rotnog stola 1466. godine.
Danas na cijelom području sela Kozjan nisam uspio
pronaći neke ostatke te kule koju spominje biskup Glavinić.

9.11. GRABUŠIĆ

Na visoku brdu ( 739m nm ) iznad istoimenog današnjeg sela u
Koreničkom polju na samom njegovom južnom kraju bio je
podignut grad Grabušić. O njegovim graditeljima nemamo
podataka, ali najvjerojatnije su ga podigli članovi porodice
po kojoj je nosio ime, a koja se u našim spomenicima javlja
pod imenom Grabus. Grad je svojim položajem kontrolirao stjecište
puteva; onog što je iz srednjevjekovne Slavonije kroz Krbavu i
Hotuču vodio prema lukama na Jadranu i onog što se od njega
odvajao kroz Plješivicu prema Pounju. Grad je vjerojatno
kontrolirao i štitio i manji prevoj između Koreničkog i
Krbavskog polja danas zvan Gorica.

Danas se na ovom lokalitetu ne mogu utvrditi ostaci ovog grada koji bi

68
nam dali dovoljno podataka barem za izradu njegovog tlocrta.

9.12. FRKAŠIĆ

Uz cestu Korenica-Donji Lapac s njene desne strane iznad istoimenog sela
bio je u srednjem vijeku podignut grad koji je kontrolirao
komunikaciju iz Koreničkog polja, koje u srednjem vijeku čini
poseban distrikt unutar Krbave, prema Pounju. Prema
činjenici da su u njega odmah po osvojenju Krbave Turci
postavili svoju jaku posadu i držali je sve do napuštanja
Krbave možemo zaključiti da je taj grad, na čije postojanje
danas upućuje samo ime lokaliteta " Gradina " ( 1002m nm )
možemo suditi o njegovu značaju u srednjevjekovnoj Krbavi.
Podataka o njegovim graditeljima i posjednicima nemamo, ali
kao i u slučaju Grabušića možemo pretpostaviti da su ga
podigli plemeniti ljudi iz porodice čije je ime nosio.
Danas na njegovoj gradini također nema znatnijih
sačuvanih ostataka koji bi nam pomogli da napravimo barem
njegov tlocrt.

9.13. KORENICA

Između današnjih sela Kalebovac i Oraovac nedaleko današnjeg
mjesta Korenica na povisoku humu zvanom " Gradina " ( 856m nm ) stajao je grad
Korenica. Grad se spominje 1489. god. kada knezovi Krbavski, Miklovuš, Petar i
Mikula daju Franji Utišeniću jedan mlin, a ispravu pišu na kašteli nam v
Korenici61, kaštel su svakako već ranije podigli plemeniti knezovi
Krbavski koji su posjedovali većinu Koreničkog polja i
susjednog mu Bijelopolja. Kulu u Korenici spominje i Vuk
Krsto Frankopan Tržački u pismu caru Ferdinadu III. u vezi s

61 Šurmin: Hrvatski spomenici;

69
namjerom preseljenja koreničkih Vlaha u Senjsku Dragu. Tada
kaže da su ti Vlasi nedavno podigli kulu za zaštitu svog
naselja. Možda je ovdje riječ o obnovljenoj kuli knezova
Krbavskih. Danas osim imena «Gradina» ništa više ne
pokazuje da je ovdje stajao srednjevjekovni grad. Razlog
njegovom gotovo potpunom nestanku je njegov položaju na
granici dvaju sela gdje je služio kao izvor građevnog
materijala.

9.14. MRSINJ

Na visoku brdu iznad polja sjeverozapadno od Korenice bilo je
podignuto središte posjeda plemenitih Gušića, tvrdi grad
Mrsinj. Bio je to prostran i dobro utvrđen prirodnim položajem
gotovo nepristupačan grad. Podignut je na samom rubu litice
( 1112m nm ) što se strmo ruši u Koreničko polje. Imao je
četvrtasti tlocrt kojega su zatvarali vanjski bedemi podignuti
na samim rubovima litice tako da mu se moglo prići samo sa
sjeverne strane kroz omanju uvalu. Od samih zidova grada
sačuvalo nam se vrlo malo te je moguće jedino napraviti opću
sliku grada.
Točno vrijeme njegove gradnje ne znamo, ali njegovu
romaničku starost potvrđuje nam sam njegov položaj na
visokom planinskom grebenu koji se diže iznad koreničkog
polja. U prilog njegovoj romaničkoj starosti govori i način
gradnje te sadržaj grada.
Gradom dominira središnja obrambena kula ( K ) koja je opasana
jednako kvalitetno građenim zidom debljine 0.7-1m. Zid je bio
podignut od tesanih kamenih blokova nanizanih u ravnim
pravilnim redovima. U unutrašnjem dvorištu grada nalazimo i
jedan bunar-nakapnicu, slično kao i na Komiću. Ovaj bunar (C)
u svom opisu Vj. Heneberg identificira s kulom.

70
Tlocrt 18. Mrsinj ( Kruhek – Horvat )

Grad su vjerojatno još u najranijem srednjem vijeku podigli slobodni
plemeniti ljudi iz plemena Koreničana proizišlih iz gradokmetskog
uređenja župe među koje su se brojili i Radočevići koji se
spominju u jednoj ispravi iz 1486. godine sjeverozapadno od
Korenice kao pleme ovisno o Mrsinju iz čega se vidi da su
izišli iz gradokmetovskog uređenja župe. Kasnijim stjecajem
prevlasti istaknutih rodova, grad dolazi u posjed Kurjakovića
te će jedna njihova grana nositi plemićki pridjevak Mrsinjski i
stolovati u njemu sve do pada pod Turke 1527. godine čime i
završava njegov život kao jednog od središta srednjevjekovne
Krbave.
Nakon zauzimanja Mrsinja Turci jedno vrijeme u njemu
drže posadu, čak ga se spremaju i obnoviti kako 1530. godine
piše kninski biskup Andrija Tuškanić. Kako o njemu više
nemamo vijesti, možemo zaključiti kako je ipak bio na previše
nepristupačnu mjestu ili previše blizu granice i time izložen
mogućim iznenadnim napadima iz krajiških utvrda u Otočcu i
Dabru. Nakon oslobođenja Like 1696. godine biskup Glavinić
ga ne spominje dok manje povijesno značajan, ali u tom
trenutku važniji obližnji Prozorac spominje zajedno sa ostalim utvrdama
Krbave.

9.15. PROZORAC ( PROZOR )

Na kosi ( 900m nm ) sjeverno od Mrsinja iznad današnjeg
sela Vrelo stajao je grad Prozorac ili kako ga još zovu Prozor.
Taj grad podignut je s namjenom da čuva put preko prijevoja
Borje iz Koreničkog na Homoljačko polje i njime dalje u Gacku.
Vjerojatno je da su posjednici i tog grada kao i ostalih u
okolici Koreničkog polja bili plemeniti Gušići Krbavski. Ovom

71
gradu osnovu kao i većini manjih gradova ovog područja čini
čvrsta i visoka kula koju opasuju zidovi. Danas se od ovih
zidova sačuvalo vrlo malo njih, ali ipak dovoljno da mu
možemo odrediti približan tlocrt.

Tlocrt 18. Prozorac ( Kruhek-Horvat )

9.16. HOMOLJAC

Zapadno od Korenice nalazi se Homoljačko polje. Na
njegovom sjeverozapadnom kraju iznad Homoljačkog klanca
podignut je grad Homoljac čije ostatke danas jedva da
možemo uočiti na brdu zvanom " Oštri vršak " ( 878m nm ). Njegovi
današnji ostaci ne daju nam dovoljno podataka o njegovu izgledu.
Ono što danas možemo zamijetiti su samo mjestimični
fragmenti zida koje se ne može dovesti u međusobni odnos.
Takve ostatke nalazimo po čitavom brdu tako da je vrlo teško
odrediti koji su od njih in situ, a koji su se obrušili sa viših dijelova grada.
Graditelji ovog grad vjerojatno su također plemeniti
Gušići posjednici na ovom tlu. Grad je nadzirao put iz Gacke u
Krbavu i dalje prema Pounju, a spominje ga i biskup Glavinić.

9.17. BREZOVAC

Plemeniti Gušići podigli su grad i iznad Brezovačkog
polja sjeverozapadno od Homoljca. Tu se grad nalazio na
onižem humku Obljaj ( 798m nm ) u središtu polja. Ovom gradu
kojeg spominje i biskup Glavinić 1696. god. danas se nisu
sačuvali ostaci u znatnijem obimu. Na rečenom položaju na
postojanje grada upućuje samo sporadično razbacano
kamenje koje ne možemo dovesti u međusobne odnose.

72
9.18. TRNAVAC

Iznad seoske crkve u selu Trnavcu jugozapadno od Homoljca bio je
podignut grad koji je nadzirao put što je u srednjem vijeku vodio s Turjanskog
u Krbavu. Srednjevjekovne isprave ne donose nam nikavih
vijesti o ovom gradu, ali kako su plemeniti Gušići bili
posjednici svih okolnih zemalja i utvrđenih gradova možemo
pretpostaviti da su i ovaj grad podigli i obdržavali upravo oni.
Danas su ostaci ovog grada poznati pod imenom " Kulina " ( 1029m nm ).
Prilikom obilaska terena u lipnju 2000. god. upozoren sam da
nije preporučljivo ići u selo Trnavac jer da su neki predjeli u
njegovoj okolici minirani, tako da iz razloga osobne sigurnosti
nisam obišao lokalitet Kulina iznad rečenog sela.
Ovaj trnavački grad Turci su odmah po zauzeću Krbave
zaposjeli svojom posadom koja je tu čuvala granicu prema
krajiškom otočkom području. Ovu utvrdu spominju i krajiški
povjerenici za utvrđivanje krajine 1701. godine.

9.19. TURAN ( TURJANSKI )

Ime ovog grada možemo vezati uz postojanje nekog
starijeg tornja kojeg su po svemu sudeći prije XII. st. podigli
Gušići Turjanski čija je ovo polje bila djedovina i čije se ime
kasnije prenijelo na čitavo polje. Grad je podignut na lokalitetu «
Gradina « ( 926m nm ) iznad crkve.
U ovom su gradu 1334. god. braća Radislav, Pavao i
Gregor sinovi kneza Kurjaka potvrdili Lapčanima posjed
Grabovnik na Lapačkom polju. Grad je ostao u posjedu tih
istih Gušića sve do sredine XVI. st. kada po ovom gradu svoj
plemićki pridjevak oko 1550. god. nosi i podban Gašpar
Gušić. Podno ovog grada stajao je i pavlinski samostan koji

73
se treba tražiti neposredno uz današnju crkvu sv. Jovana
( Ivan ) ispod grada. Ovaj samostan spominje se u darovnici
kojom mu krbavski plemići poklanjaju tri sela sa svim
davanjima.

Tlocrt 18. Turjanski ( Kruhek - Horvat )

Grad se sastojao od prostrane kule ( K ) koja je bila glavni obrambeni, ali i
stambeni objekt. Ovu kulu Vj. Heneberg crta kao osmerokut, dok dr. Kruhek62
smatra da je bila okruglog tlocrta. Ovu kulu okruživalo je
zidno platno od kojeg su se sačuvali dijelovi zapadno i južno
od kule u visini od 1-1.5m i dužini 20m onaj zapadni i 8m
južni zid. Istočnom i sjevernom zidu jedva da ima traga.
Drugom objektu ( D ) kojeg crta Heneberg i koji je nastao
preziđivanjem dijela gradskog bedema danas se također
nalazi jedva nešto malo traga zidovima okomitim na zapadni i
južni bedem.

9.20. DRVENJAK

Na samoj granici krbavske župe sa Gackom i Bužanima na
kosi Drvenjak iznad Šiljevih poljana bio je podignut grad.
Ovaj grad spominje se u opisu granice između Like i Krbave iz
god. 1713.. Drugih podataka o ovom gradu nemamo osim
isprave iz sredine XII. st. kojom kralj Ladislavu Gušiću daruje
šest posjeda u okolici Ravljana ( Ramljani ), ali grad se izričito
ne spominje. Da li su možda i ovaj grad podigli Gušići, to ne
možemo sa sigurnošću tvrditi.
Sam lokalitet nisam prilikom obilaska terena obišao iz razloga što se je
kosa Drvenjak nalazila na samoj liniji obrane Gacke doline
između Turjanskog i Ramljana te nije bilo sigurno obilaziti
teren zbog zaostataka ratnih djelovanja.

62 Kruhek: Topografija krbavske spomeničke baštine; Krbavska bitka i njezine
posljedice, Novi Vinodolski, 1993, str. 125

74
10. GACKA

Gacku kao uređenu župu srednjevjekovne hrvatske
države spominje već bizantski pisac i car Konstantin
Porfirogenet među one tri župe kojima u ime kneza vlada ban.
Postoji mišljenje da je u ovo najranije vrijeme ova župa
zauzimala mnogo veći teritorij nego što ga mi danas
razumijemo pod njenim imenom. Prema tom mišljenju ona je
zauzimala i područje kasnijih župa Modruš, Vinodol i Drežnik,
a možda i onaj dio Istre do rijeke Raše koji je bio u toj državi.
Čitavu župu 1219. godine kralj Andrija darovao je templarima i u toj
ispravi opisane su nam njene granice. Granica je započinjala nedaleko današnjih
Ledenica kod potoka Žrnovnice odakle je preko Vratnika tekla Senjskim bilom u
kojem je župa graničila s Bužanima tako da je Krasno polje ostajalo u Bužanima.
Odatle granica kroz današnju šumu Hrastovka tukla na crkve sv. Đure i sv.
Marka u Gackom polju kod Sinca, a odavde na Jesenice i dalje do Plasa gdje je
graničila s Modrušem. Ovdje je granica u ravnoj crti tekla
natrag na potok Žrnovnicu. Kako vidimo iz rečenog opisa,
srednjevjekovna župa Gacka, uvlačila se duboko u
unutrašnjost Gvozda zauzimajući i Drežničko polje, Krakar i
Jasenak. U tijeku XV. stoljeća nakon diobe Frankopana od
župe se odvojilo Brinje sa svojim područjem koje je pripalo
drugoj grani porodice Frankopan. Godine 1269. kralj je župu
oduzeo templarima davši im u zamjenu župu Dubica. Nedugo zatim opet
ju daruje, ovaj put Frankopanima, koji su je držali sve do pada Like pod Turke
kada se na ovim prostorima Gacke, Brinja i Senja organizira Krajina.

75
10.1. OTOČAC

Iako se izričito ne spominje sve do 1300. godine, bez
sumnje, Otočac možemo smatrati središtem ove župe već u
vrijeme kada o njoj piše bizantski car. Grad su kao takav
preuzeli i templari,a nakon njih i knezovi Frankopani. Rečene
1300. god. napuljski kralj Karlo II. potvrđuje knezu Dujmu
Frankopanu sva darovanja ranijih ugarsko-hrvatskih kraljeva
njegovoj porodici uz obećanje da će to darovanje potvrditi i
njegov unuk Karlo Robert čim uzmogne. Doista Karlo Robert je to
i učinio 1316. godine potvrdivši Fridriku, sinu kneza Dujma,
župu Gacku s gradom Otočcem. Frankopanskom diobom grad je došao
u posjed Sigismunda Frankopana zajedno s većinom gradova u
Gackoj¸ Učinivši grad središtom svojih posjeda knez
Sigismund uspio je dobiti dozvolu pape Pia II. i u njemu 1461. godine
utemeljiti biskupiju. Frankopani su grad držali sve do 1486. godine
kada im ga zajedno sa čitavom župom oduzima kralj Matijaš.
Nakon smrti kralja Matijaša ugarski i hrvatski staleži
potvrđuju njegovu sinu Ivanišu vlasništvo mnogih gradova u
Ugarskoj i Hrvatskoj među kojima se spominje i Otočac. U
njemu 1510. godine boravi ban Andrija Bot od Bojne izdavši ovdje mnoge
isprave. Turskim zauzećem Like i Krbave Otočac je postao
važna utvrda na granici i u njemu već 1529. godine nalazimo
austrijsku posadu.
Grad je podignut na otoku ( 454m nm ) kojeg sa svojim rukavcem čini
rijeka Gacka. Ovakvim svojim položajem on pripada onoj grupi srednjevjekovnih
gradova koju nazivamo « wasserburg ». Izgled nekadašnjeg Otočca, kojem danas
u središtu mjesta ne nalazimo traga, možemo vidjeti na tlocrtu ( lijevo ) što ga je
za potrebe Krajine napravio inženjer Pieroni. U središtu grada stajala je
četvrtasta kula u koju se ulazilo kroz drveni čardak prislonjen uz nju. Ta kula i
čitav otok na kojem je stajala bio je okružen zidnim platnom čiju osnovu je činio
nepravilni višekut, a na kojem nalazimo šest okruglih kula za koje Pieroni kaže da

76
su čitave samo tri. Ulaz u grad bio je na južnom zidu i do njega se dolazilo mostom
koji je išao iz čardaka podignutog nad vodom rijeke Gacke. Kasnije, nakon
1660. god. napravljen je i ulaz na sjeveroistočnom zidu do kojega je vodio drveni
most. Grad je slično izgledao i 1659. god. kada ga crta Martin
Stier ( desno ). Tada više nema glavne četvrtaste kule. Prema
Laszowskom63 sve gradske kule, osim one uz konak, propale su do 1701. god..
Uz istočni kut gradskog zida bio je prislonjen konak tako da
je tamošnja kula činila njegov sastavni dio. Ovaj konak i njegov
tlocrt jasno se vide na Valvasorovoj slici grada iz 1701. god.
Oslobođenjem Like od Turaka prestala je važnost Otočca,
a time i njegova grada koji je sve više propadao. Konačno su
ga krajiške vlasti dale srušiti 1829. godine, podigavši na
mjestu nekadašnjeg konaka zgradu gradskog magistrata.

10.2. PROZOR

U okolici Otočca u današnjem selu na brdu " Prozorina " ( 646m nm ) u
neposrednom susjedstvu prapovijesne gradine na Velikom Vitalu nalazio se grad
koji je u diobi Frankopana pripao Sigismundu kao i većina gradova u
Gackoj. Nakon što su ga 1578. godine opsjedali Turci, grad je napušten, da bi
ponovo bio utvrđen 1619. god..

Grad je bio četverokutnog tlocrta na čijem se
jugozapadnom uglu nalazila okrugla kula ( B ). Grad je imao još
dvije kule, ulaznu ( D ), do koje se dolazilo ljestvama i četvrtasti
objekt ( C ) u jugoistočnom uglu grada koji je mogao biti u
funkciji stanovanja njegove posade. Ovaj je grad u vrijeme
turskih ratova služio kao izrazita krajiška granična utvrda.

63 Laszowski: Hrvatske povijesne građevine; knj. I

77
10.3. KARINGRAD

Na visoku brdu ( 522m nm ) iznad današnjih Čovića i Lešća
nalaze se ostaci ovog grada. Podataka o njegovim
graditeljima i posjednicima iz srednjeg vijeka nemamo.
Grad se dizao na visokoj stijeni koja se uzdiže iznad
polja. Sastojao se od okrugle kule promjera 7.5m prislonjene
uz kamenu gromadu koja se izdiže iz zaravnjene površine i na
kojoj se uočavaju tragovi žbuke koji govore da je bila sastavni
dio fortifikacije. Na samoj gromadi nalazimo tragove žbuke
zida koji je preko nje išao u pravcu ivice stijene, a čije ostatke
nalazimo i u njenom produžetku na tu stranu. Čitava zaravan
na kojoj je stajala kula bila je opasana zidom čije tragove
danas možemo vidjeti sjeverno od kamene gromade i same
kule. To je sve što na ovom lokalitetu danas vidimo. Zapadno
od kule nalazi se manja zaravan na kojoj su mogle biti
podignute pomoćne građevine čije temelje danas skriva gusto
raslinje ( paprat ).

10.4. VRHOVINA GACKA ( STARI PERUŠIĆ )

Na položaju " Stari Perušić " ( 880m nm ) između sela
Rudopolje i Babin Potok u XIV. st. Frankopani su podigli grad.
Prilikom diobe Frankopana grad je kao i ostali u Gackoj pripao
Sigismundu Frankopanu. Knez Anž Frankopan je polovinu
grada zajedno sa Buškom Vrhovinom darovao braći Petru,
Gašparu i Matku Perušiću čije prezime je dalo ime gradu, ali
ne i samom naselju kao u slučaju Buške Vrhovine.
Sve što prema ostacima na terenu možemo reći o ovom
gradu je da je bio četvrtaste osnove koja je s južne strane
završavala polukružnim zidom. Čitava ova osnova bila je

78
okružena zidom kojeg danas nalazimo u obliku velikog
zemljanog nasipa. Ovakav opis odgovara nekoj prapovijesnoj
gradini, ali grad na ovom položaju potvrđen nam je u
srednjevjekovnim ispravama.

Slika 11. Stari Perušić - položaj

79
10.5. DABAR

Ovaj grad podigli su na brdu ( 560m nm ) članovi plemićke
porodice Frankopan u XIV. st. svakako u isto vrijeme kada ona
u Vrhovini i Prozoru. Prilikom diobe ove porodice Dabar je kao i ostali
gradovi Gackog polja pripao Sigismundu.
O izgledu ovog grad neke podatke saznajemo iz
izvještaja povjerenstva kralja Ferdinanda koje 1563. god.
obilazi krajiške gradove. Za Dabar saznajemo da je čvrsto
građena utvrda na brijegu koja je zatvorena sa četiri kružne
kutne kule od kojih je ona zapadna mnogo veća, jača i viša od
ostalih.
Uslijed nedavnog rata nisam bio u mogućnost obići
područje sjeverne Gacke pa tako niti ovaj grad.

10.6. BRLOG

Na samoj granici sela Brlog i Drenov Klanac iznad same rijeke Gacke na
brdu « Gradina « ( 662m nm ) nalaze se ostaci grada Brloga. Ovaj grad spominje
Fras nalazeći u njemu okruglu kulu, podzemne odaje i cisterne. Okruglu kulu
spominje ovdje i izvještaj Ferdinandova povjerenstva 1563.god. Došavši u Senj za
kapetana senjske kapetanije Ivan Lenković 1538. god. obilažeći svoju
kapetaniju ovaj grad opisuje kao okruglu kamenu kulu okruženu četverokutnim
zidom, a tako ga prikazuje i tlocrt. Iz ovoga vidimo da je i taj grad svojim tlocrtom
bio sličan onima kakve već nalazimo u Lici ( Karingrad, Štulić kula ).
Zbog nedavnih ratnih djelovanja nisam bio u mogućnosti provjeriti ove
podatke ili uočiti nove.

10.7. GUSIĆ GRAD

Ovaj grad također spominje Fras smjestivši ga na brdo

80
Kraj iznad Gusić-polja. Danas se na tom mjestu nalazi kota
zvana « Gradina « ( 624m nm ). Prema njegovim riječima grad su
podigli otočki kapetan Gušić iz porodice vjerojatno onih
krbavskih Gusića koji su bili posjednici u Turjanskom. O ovom
gradu nemamo mnogo podataka osim da su ga 1575. god.
zajedno s Brlogom nakratko zauzeli Turci. Nakon njihovog
oslobođenja Petar Zrinski podigao je okruglu kulu
( Šimšinovka ) na prijevoju Drenov Klanac čiji nam se ostaci
nisu sačuvali, a koja je trebala biti predstraža utvrđenim
gradovima Brlogu i Gusić-gradu.
Ovaj grad također nisam obišao jer se njegovi ostaci
nalaze iznad samog ulaza u akumulacijski tunel Gacka-Senj
HE Senj čije je uže područje ograđeno.

10.8. JELOVIK ( STARO BRINJE )

Ovaj grad koji se prvi put spominje 1390. godine u ispravi u kojoj ga Ivan
Frankopan zove nostro castro Jelovici64 prema mišljenju Vjekoslava
Klaića stajao je na brdu danas poznatom kao " Staro Brinje " (
843m nm ) koje se uzdiže iznad sela Lučani u jugozapadnom
uglu Brinjskog polja. Danas na tom lokalitetu ne nalazimo ostataka koji bi
potvrdili ovu njegovu pretpostavku. Zorislav Horvat smatra da bi taj grad trebalo
tražiti u okolici današnjeg sela Jelvica sjeverno od Brinja, ali kao ni na Staro
Brinje tako ni na ovu lokaciju ne upućuju materijalni ostaci, već samo
sličnost imena koja je neosporna.
Prije svoje diobe 1449. godine Frankopani su često
boravili u ovom gradu o čemu nam svjedoče mnoge isprave
izdane in oppidum Brine cum castro Jelovik65. Nakon diobe grad je pripao grani
Bartolovoj i od tog vremena Brinje se počelo dijeliti od Gacke
i na kraju je postalo posebna župa.

64 Pavičić: Zbornik…; str.95
65 ibid.

81
10.9. SOKOLAC

Grad Sokolac podignut je u sredini polja na nevelikom kamenom brežuljku
( 501m nm ). Sagradio ga je početkom XV. stoljeća krčki knez
Nikola IV. Frankopan, kao izrazito veliki feudalni grad s
izvrsnom fortifikacijom. Pojavom Turaka početkom XVI.
stoljeća grad postaje otporna točka na putu njihovih prodora i
tu ulogu zadržava sve do njihovog protjerivanja iz Like i
Krbave. Ta njegova aktivna uloga pridonijela je i njegovoj
većoj očuvanosti i postojanju odličnih njegovih prikaza
krajiških inžinjera Pieronija i Stiera iz XVII. stoljeća. Godine
1835. grad je napušten i od tada počinje njegovo propadanje.
Do danas ostala nam je sačuvana kapela koja je danas
restaurirana, i djelomično branič-kula, obrambeni zidovi i
ostali dijelovi burga sačuvani su tek u temeljima. Na nižem
dijelu uzvišenja nalazilo se naselje okruženo zidom s pet
polukula i četverokutnom ulaznom kulom.

Slika 11. Branič-kula u Brinju

BRANIČ-KULA sačuvana je samo u svojoj zapadnoj
polovici u punoj visini, a druga polovica se srušila 1900. god.
zbog oslabljenja zidova. Ulazna vrata imala su segmentan
nadvoj i okomito pomičnu rešetku. Gornje etaže prema
sačuvanim dijelovima zida bile su perforirane jednostavim
pravokutnim otvorima. Prozori su na unutrašnjoj strani bili
šiljasti kao i vrata na istoj toj strani (Kukuljević, Laszowski).
Pročelje je bilo ukrašeno s po četiri lezene na svakoj vanjskoj
strani. Lezene su bile povezane dvostrukim slijepim lukovima.
Na vrhu branič kule nalazili su se doksati na tri vanjske

82
strane, što nam dokazuje postojanje konzola66. Kula ima
nepravilan tlocrt, stranice na kojima su se nekada nalazili
dovrtnici bile su veće: S-560cm; Z-550cm, dok su nasuprotne stranice J-
540cm i I-530cm.

ZIDOVI su zidani klesanim kamenom lijepo izravnanih
redova, pri temelju čvrstim vapnencem, a gore sedrom.
Sačuvani su samo dijelovi zida i temelji na sjevernoj strani
DVORA. Njegov sjeverni zid debljine 130cm ujedno je i
obrambeni zid burga. Unutrašnji pregradni zidovi debljine su
80cm ili manje. Vrlo je vjerojatno da je i na zapadnoj strani
bilo još objekata. Na Stierovoj grafici iz 1664. god.. Uz branič-
kulu u gornjem dijelu vidi se ruševni zid s perforiranim
prozorima koji je možda ostatak tada već nepostojećih
stambenih ili sličnih prostorija. Uz stambeni dio na nacrtu iz
1701. god. vidi se prizidani peterokutni bastion kojem danas
nema traga. Zid između njega i kapele debljine je samo 80cm.
Sredinom burga podignut je zid koji je spajao kapelu s
branič-kulom. Prvobitni obrambeni zid ovdje je poligonalno
savijen na svojoj južnoj strani i uz njega prizidan veliki rondel.
Između ta dva zida u najnižem dijelu dvorišta nalazili su se
pomoćni objekti kasnije faze. ( Horvat67 )

POLUKRUŽNI RONDEL bio je prilično velikog promjera i debljine zida
pa mu se može pretpostaviti izrazito artiljeriska namjena. Imao je ravnu terasu za
smještaj topova i drugih obrambenih uređaja. U odnosu prema ranijim objektima
burga prilično je nizak. Prema već spomenutoj Sterovoj grafici rondel je izvana
bio opasan kordonskim vijencem. Na fotografiji s početka XX. stoljeća vidi se još
djelomično sačuvan nizak i širok topovski otvor. Danas ovom rondelu
nisam našao traga iako je čitava površina brda na kojem se
nalazi grad očišćena za potrebe arheoloških sondiranja i

66 Horvat: Burg u Brinju i njegova kapela; Peristil 27-28/ 1984-85
67 ibid.

83
konzervacije koje su bile u tijeku u lipnju 2000. godine.

UTVRDE NASELJA činilo je pet polukula povezanih više-
manje ravnim potezima zida i pravokutna ulazna kula. Vanjski
promjer polukula je relativno mali, 7m. Na sjeveroistočnoj
polukuli sačuvale su se tri kruškolike puškarnice. Kao i burg i
ove su utvrde zidane klesancima. Na jugoistočnom kutu
naselja gdje stari tlocti bilježe utvrdu sličnu peterokutnom
bastionu nalazimo samo tragove polukule, dok peterokutnoj kuli naziremo
samo tragove.

Slika 11. Polukula gradskog bedema

ULAZNA KULA zidana je klesancima prema vanjskoj strani, dok
untrašnje lice zbog popuštanja veziva izgleda amorfno i oljušteno. U zidu ove
kule sačuvalo se nekoliko kruškolikih puškarnica. Kula ima
četverokutni tlocrt, a ulazilo se kroz vratnice sa šiljatim
nadvojem koje su srušene tokom Drugog svjetskog rata za
potrebe talijanske vojske.

Slika 11. Ulazna kula

Postoje i zidovi čija uloga nije poznata. Nekih
dvadesetak metara sjeverno od burga vidljivi su zidovi koji
svojom fakturom podsjećaju na zidove burga. Horvat smatra
da se ovdje možda radi o pomoćnim objektima ranije faze.
Jedan takav pomoćni objekt možda trebamo vidjeti u
pravokutnoj građevini prislonjenoj uz sjeveroistični bedem
grada čije temelje i danas vrlo dobro uočavamo. Također
između kapele i bedema nalazimo zid koji teče usporedno s
bedemom.

KAPELA, najsačuvaniji objekt burga visoka je kao i
branič-kula i ima tri etaže. Najniža etaža je kripta koja
vjerojatno nije nikada služila ukopu već za gospodarske i

84
slične potrebe. Na prvom katu je dvorska kapela podijeljena
na brod, svetište, kapelu i sakristiju. Sakristija više ne postoji,
ali imala je dvije etaže u visini kapele ( Horvat 68 ). Na samom vrhu kapele nalazila
se obrambena etaža pod otvorenim krovištem.

Slika 11. Kapela u Brinju

Tlocrt 18. Sokolac ( Kruhek - Horvat )

68 ibid.

85
11.MODRUŠ

11.1. MODRUŠ ( TRŽAN )

Nalazi se na izvanrednom strateškom položaju, na vrhu
čunjastog brijega kojeg je slijedeći logiku idealno utvrđenog
romaničkog grada trebalo samo zatvoriti bedemima i kulama i
učiniti ga gotovo neosvojivim. Pored njegovih bedema
stoljećima je prolazila najprometnija cesta koja je povezivala
sjever i najvažniji grad i luku podno Velebita - Senj.
Bio je središte stare prostrane župe Modruš kojoj je pripadao sav
kraj sjeverno i istočno od Male i Velike Kapele, a na jugu od
Plitvičkih jezera uz tokove Korane, Mrežnice i Dobre pa
vjerojatno do Kupe na Istoku.
Sam grad nalazi se na 670m n/m, a temeljen je na živoj
stijeni i prekrivaju vrh čunjastog brijega izdužena bademasta oblika.
Naselje se razvilo na ravnijem dijelu brijega i pokrivši veliki prostor bilo je
opasano sistemom kula i bedema koji izravnati imaju dužinu od 1200 metara.
Ime se u najranijim poznatim dokumentima odnosi na ime župe.
Najranije se govori o njemu kao o crkvenom području u ispravi
kralja Stjepana 1163. godine. Najranije isprave bilo one
falsificirane ili one autentične govore nam o Modrušu samo
kao o crkvenom području ili kao župi, još se ne govori o gradu
Tržanu. Još i isprave kralja Andrije i Bele govore o prostoru tj.
o zemljama. Čak i sam knez Dujam pišući banu Nikoli 4. srpnja
1343. godine piše iz naselja (Datum in foro Modrus...).
Posebno ime za burg, Tržan, javlja nam se tek u XV
stoljeću naravno reflektirajući kao i najčešće tek vrijeme
njegovog ranijeg postanka. Tek isprava bana Matka Talovca iz
siječnja 1437. godine, a zatim i iz ožujka izričito govori o

86
gradu Tržanu kao središtu modruškog posjeda. Modruš je
tada trgovište s gradskom upravom, crkvom i svojim
građanima. Prilikom diobe Frankopana 1449. godine dobio je
grad Stjepan Frankopan. Iz svega možemo zaključiti da je
Modruš najstarije ime ovog sklopa župskog grada i naselja
koje se razvilo pod njim. Kasnijim razvojem, prvenstveno
jačanjem samih Frankopana kao njegovih gospodara, ali i
razvojem naselja koje postaje značajno svojom ulogom u
trgovačkom, gospodarskom i crkvenom životu šireg područja,
burg se izdvaja i često u ispravama spominje kao TRŽAN, dok jer
staro ime ostalo vezano uz naselje i župu, a od 1460. godine i uz sjedište biskupije.
Odakle ime za burg nije teško utvrditi jer trgovina koja se odvijala cestom ispod
njega uvjetovala je i njegovo ime.
Iako nema sumnje da je župa postojala još i ranije,
vjerojatno već oko 820. godine kad su se na tom području
vodile borbe kneza Borne i panonskog kneza Ljudevita, prvi
put se spominje tek polovicom XII stoljeća – 1163. godine.
Prema Klaiću koji svoju tezu da o gradu možemo govoriti već
u to vrijeme zasniva na staroj predaji koju je oko 1700. godine
zabilježio Filippo Riceputi prema kojoj je u njemu boravio Sv.
Vojtjeh, praški biskup i apostol, vraćajući se 994. godine iz
Rima u Prag.
Sve isprave koje smo spomenuli, a koje spominju ime
župe i grada od XII dalje do sredine XIII stoljeća
dokumentiraju nam borbu Frankopana za vlast nad njim, ali
ne govore ništa o gradu niti naselju pod njim. Povelja Bele III
od 5. travnja 1251. godine potvrđuje nam da su oko sredine
XIII stoljeća posjed i grad već čvrsto u rukama Frankopana.
Tom ispravom oni su dobili na čuvanje trgovačku cestu koja
preko Modruša i Gvozda vodi prema moru. Zauzvrat su dobili
prihode od tridesetnice. Isto tako knezovi Fridrik, Bartol i Vid
kojima kralj izdaje povelju obvezali su se da će eventualnu

87
štetu trgovcima koja bi nastala na tom putu namiriti.
Već u vrijeme osnutka krbavske biskupije 1185. godine
možemo govoriti o postojanju utvrde na brijegu. Modruš u to
vrijeme nije samo određeno područje, on je i središte
crkvenog života župe koju nam spominju isprave još od XII
stoljeća, a dokumente o njoj nakon sredine XIII stoljeća treba
uzeti kao autentične. Malo nam koja od tih isprava nešto
izričito govori o samom gradu ili naselju podno njega.
Kraljevske isprave govore samo općenito o modruškom
kneštvu i posjedu, sve tamo do Bele i Matijaša Korvina, a
mnoge kasnije isprave samo ponavljaju one već ranije izdane.
Modruš se čak i u ispravama koje izdaju sami Frankopani
spominje najčešće na samom kraju isprave u dataciji. Niti iz
isprave koju boraveći na Modrušu 16. lipnja 1333. godine
izdaje i sam kralj Karlo robert ne saznajemo da li on to čini u
samom gradu ili u kastrumu. Datacija je jednostavna «Datum
Modrusii, 17. kalendis augusti».
O tome da je Modruš značajno mjesto trgovačkog i
crkvenog života svjedoče nam pisma pečujskog kaptola kojim
on javlja da se ubire maltarina na cesti koja ide «prema
Modrušu» dakle i dalje preko njega do mora. Drugo pismo
koje piše sam Dujam Frankopan 1343. godine banu Nikoli, u
vezi tridesetnice na «modruškoj» cesti, osvjetljava nam
pravce međunarodnih trgovačkih putova iz Slavonije i zagorja
do Venecije i njemačkih zemalja. Ovo pismo značajno je i zbog
svoje datacije «u trgu Modruši». Među svjedocima darovnice
senjskim franjevcima, koju 5. siječnja 1535. godine izdaje
udovica kneza Dujma, Elizabeta, spominje se «svećenik Stjepan
iz Modruša». Iz toga vidimo ga je Modruš već u to vrijeme davao
duhovna zvanja vjerodostojna u javnom i crkvenom životu. U
istoj darovnici imamo i naznaku gdje bi možda trebali tražiti
majstore graditelje modruških palača, naime među njenim

88
svjedocima također se spominje Egidije, sin Andrije iz
Venecije.
U travnju 1449. godine u njemu je održan sastanak svih
sinova kneza Nikole Frankopana koji je trebao potvrditi njihov
dogovor o bratskoj diobi. Kao svjedoci ove isprave izdane 14.
travnja nalaze se čak i tri biskupa: krbavski Vid Korčulanin,
senjski Andrija Drački i krčki Franjo. Tom diobom Modruš je
zajedno s Vitunjem, grobnikom i Dubovcem pripao knezu
Stjepanu Frankopanu. To potvrđuje i isprava Dujma
Frankopana izdana 20. lipnja 1452. godine pod gradom
Ostrovicom Ličkom. Ta isprava vrijedna je i stoga što Dujam
naselje pod gradom Tržanom naziva «civitas». Dakle to naselje je grad
u punom smislu mnogo godina prije nego je postalo sijelo krbavsko-modruških
biskupa, 1460. godine.
Već godine 1469. šalje knez Stjepan sa svojim sinom
Bernardinom poslanstvo Veneciji s molbom za pomoć u
obrani. Između te i 1483. godine Modruš je bio izložen
najžešćim pustošenjima. Tako da već 1488. godine kada je
pisan Modruški urbar, iako nam nije sačuvan u potpunosti,
pusto je već 28% vlastelinstva za koje imamo podatke u
urbaru.
Konačno 1493. godine, potkraj kolovoza ili početkom
idućeg mjeseca u osvit poznate Krbavske bitke doživio je
Modruš svoje najteže trenutke. Tada je velika turska vojska
vraćajući se iz pljačkaškog pohoda u Kranjskoj i Štajerskoj osvojila i
popalila sam grad ali nije pokušala zauzeti i sam castrum. Nakon ovog rasapa
biskup je svoju stolicu preselio u Vinodol.
Djelomičan opis castruma daje nam 1639. godine
Pieroni, ali njegov crtež tek je obris preostalih zidova i kula.
Ništa bolji uvid ne daje nam ni Stierov crtež iz 1660., a čini se
da je on samo precrtana slika ranijeg Pieronijevog prikaza. L.
F. Marsili također nam donosi skicu castruma u glavnim

89
obrisima vanjskog obrambenog sistema, ali nam donosi i neke
bitne detalje samog naselja pod njim. Iz istog vremena oko
1700. godine datira i prikaz kranjskog inženjera Fridricha
Holsteina, nešto detaljniji pa je vjerojatno nastao na licu
mjesta. On je važnije objekte posebno naznačio.
Među rijetkim starijim opisima grada jedan je od boljih onaj E.
Laszowskog objavljen u «Prosvjeti»69. Prema njemu grad je na
istočnom uglu imao visoki četverokutni toranj, a isti takav je
stajao i na zapadnom uglu. Između njih nalazilo se gornje
dvorište s cisternom i nekoliko stambenih zgrada. Od oba
tornja sa sjeverne strane bio je potegnut zid s vratima u
sredini koja su vodila u donje gradsko dvorište i u samo
naselje. S krajnjih tačaka ovog zida spuštala su se s desna i
lijeva zidovi koji su zatvarali naselje.
Magdić70 također spominje veliku četvrtastu kulu na
istočnoj strani, a na zapadnoj «redute za obranu». Spominje
vanjsko i unutrašnje dvorište te cisternu u vanjskom.
Grad je podignut na živoj stijeni i sastojao se od
središnjeg dijela s branič-kulom i stambenim objektima. Uz taj
najviši dio položen na zaravni nalazimo još dva dijela:
sjeverniji koji je vjerojatno služio za gospodarske zgrade i
onaj na južnoj kosini pod branič-kulom koji je uz dnevne
gradske potrebe služio i za trgovačke poslove.
Bademasti tlocrt grada prilagođen je konfiguraciji terena. U
njegovom središnjem dijelu uz branič-kulu , najvažnije mjesto
zauzimala je palača ili palas u kojoj je mogla biti i gradska
kapela.
BRANIČ-KULA bila je približno kvadratnog tlocrta veličine
10x 11.3m i jedna je od najvećih poznatih kula
srednjovjekovnih gradova u Hrvatskoj. Danas joj potpuno

69 Laszowski:
70 Magdić:

90
nedostaje jedan zid koji se odronio zajedno sa stijenom na
koju je bio položen. Zidana je približno kvadratnim pritesanim
kamenom s jezgrom izvedenom na «riblju kost». Raspoznaju se
tri etaže od kojih je srednja bila stambena. U njoj nalazimo prozor s velikom
prozorskom nišom i još jedan povisoki otvor u samom kutu kojim se vjerojatno
prilazilo do zahoda na nišama. Velike drvene grade koje su nosile stropove bile su
postavljene na konzolicama koje i danas možemo vidjeti. Nešto
skromnije opremljen gornji kat mogao je služiti kao
spavaonica. Na fotografiji iz 1905. godine vidi se da je
postojala još jedna etaža. Iz stanja današnje sačuvanosti ne
može se reći da li je to još krunila jedna obrambena etaža
manje visine s otvorima za obranu ili nekim drugim
obrambenim elementima. Sve je vjerojatno natkrivao
šatorasti krov pokriven šindrom. Ove pretpostavke imaju
potvrdu u opisu koji nam donosi G. Pieroni. On govori o
četvrtastom tornju koji je s donje strane još očuvan, ali mu
nedostaju dvije etaže i krovište.
Sam smještaj branič-kule strateški je izvanredno dobro
postavljen, zatvorivši svaki pristup do središnjeg dijela grada
i postavivši se tako da je jednim kutom okrenuta prema
smjeru mogućeg napada.
S unutrašnje strane zapadnog zida središnjeg dijela
grada nalazimo tragove zida iz čega bi mogli zaključiti da se
tu nalazio reprezentativni prostor života – GRADSKA PALAČA
(PALAS). Vanjski zid tog prostora perforiran je povisokim otvorom koji
funkcionalno može odgovarati zahodu na konzolama stršeći
van iz plohe gradskog zida. Unutrašnji zidovi objekta bili su
puno tanji i danas se jedva naziru.
Desno od ulaza u grad otkrivaju nam se tragovi zida najstarijeg grada.
Ovdje jasno vidimo da je mlađi zid prizidan uz stariji, ali da ga ne
prati do kraja. Iz ovog bismo mogli zaključiti da je stariji dio
grada bio nešto kraći tj. manji od ovog koji nam zatvaraju

91
današnji zidovi. Taj stariji zid bio je zidan kamenom
lomljencem.
Raniji autori opisa grada spominju i GRADSKU KAPELU, ali iz
današnjih očuvanih ostataka arhitekture ne možemo joj
utvrditi niti položaj.
Ispod branič-kule, na blago skošenoj padini na
jugoistoku, nalazimo velik prostor ograđen čvrstim i jakim
bedemima. Danas u tom prostoru nema tragova nikakvih
objekata, a nisu nam sačuvani ni kule ni polukule koje vidimo
na Pieronijevim i Stierovim crtežima. Sačuvani su tragovi
polukružne pregrade s vratima ispod branič-kule. U zapadnom
zidu tog prostora naknadno je izvana prizidana polukružna
kula zidana kamenom lomljencem. Debljina ovih vrlo pravilno
građenih obodnih zidova je različita, 100 i 130cm. Građeni su
dobro priklesanim kvadratnim i pravokutnim komadima. S
obzirom na način zidanja taj prostor mogao je biti zatvoren
bedemima već u XIII i XIV stoljeću. Na jugoistočnom njegovom
kraju primjećuju se tragovi još nekih zidova i dvostrukog
opkopa što bi moglo navoditi na postojanje još jednog južnog
ulaza u grad. Ovaj prostor sa svojim vjerojatno drvenim
objektima funkcionalno je mogao služiti narodu kao zaštita u
slučaju neprijateljskog napada, ali i kao prostor mitnice.
Sjeverni dio grada također je položen na živoj stijeni i
nešto je nižeg položaja od središnjeg dijela. Tu se nalazila
cisterna čiji se tragovi primjećuju i danas. Ovo je bio prostor
namijenjen gospodarskim potrebama grada, sa spremištima,
štalama i stambenim objektima posluge. Čitav ovaj sklop
završava kvadratnom kulom.
Faktura ziđa slična je gradnji i načinu gradnje kakav
susrećemo kod dosta ranih gradova u srednjovjekovnoj
Hrvatskoj posebice u ovom ličko-krbavskom i susjednim
područjima primjerice: Vitunj, Karlovića Dvori, Bilaj, Mrsinj i

92
Počitelj. Srž zida na «riblju kost» kao kod branič-kule Modruša
nalazimo na Medvedgradu, Hrastovici, Blagaju na Korani pa i Slunju.
Strukturu zida i stil gradnje nalazimo i kod gradova u Bosni primjerice: Blagaj na
Buni, Bobovac….

93
12. PLASI

12.1. PLAŠKI

Ovaj grad, središte župe Plasi, nalazio se na brdu «Gradina» . Bio je
ovalnog tlocrta. Na sjeveru tog ovala nalazile su se dvije polu kule. Na jugu
prizidan mu je prostor kružnog zida. U sredini većeg ovala
nalazila se je okrugla kula.
Ovdje nalazimo i novi renesansni kaštel četvrtastog
tlocrta, podignut u dolini uz rijeku Dretulju.

12.2. JASENICA

Ovaj grad kombinacija je ovalnog i četvrtastog tlocrta i relativno
je manjih dimenzija.

94
13. DREŽNIK

13.1. DREŽNIK

Do XII stoljeća bio je banski posjed, a tada ga preuzimaju
hrvatsko-ugarski kraljevi.
Spomen župskoj utvrdi u vidu snažne kule nalazimo još u povelji iz 1185.
godine.
Prvi značajniji podatak imamo o gradu iz 1253. godine
kada Bela IV u zamjenu za neke oduzete posjede daruje čitavu
župu plemićima Nelipčićima, ali pitanje je jesu li oni ikada
uvedeni u njen posjed. Drežnik su doista preuzeli Güssingovci
koji su ratovali s Babonićima i koji su nagodbom s
Güssingovcima 1278. godine dobili i cijelu župu Drežnik pa
tako i ovaj grad.
Pretendent na hrvatsko-ugarsko prestolje Karlo
Anžuvinac 19. kolovoza 1292. godine potvrđuje posjed
Drežnik Šubićima bribirskim poklonivši ga moćnom banu
Pavlu I Šubiću. Međutim slomivši moć Mladena II potvrdio ga
je kralj Karlo I Nelipčićima na temelju povelje Bele IV iz 1253.
godine. No uskoro su i Nelipčići iznevjerivši se kralju ostali
bez ovog posjeda, a kralj ga daruje 2. ožujka 1323. godine
knezu Dujmu III Frankopanu.
Tijekom XIV stoljeća razvila se utvrda s unutrašnjim i
vanjskim pojasom bedema. Unutrašnji grad imao je oblik
nepravilnog četverokuta kojemu je na jednom uglu stajala
okrugla branič-kula. Vanjski bedem imao je oblik nepravilnog
trapeza kojemu su na jednoj strani stajale dvije četvrtaste
kule. U unutrašnjem gradu nalazimo i kapelu Sv. Martina –
zaštitnika vojnika i vitezova.

95
Podjelom Frankopana 1364. godine grad je dobio Ivan V, a u podjeli 1449.
godine pripada grad Bartolu IX.
Već početkom XVI stoljeća počeli su se Turci zaletati u
područje Drežnika. Godine 1559. Turci prvi put opsjedaju
grad. Početkom travnja mjeseca 1578. godine Ferhad-paša
Sokolović (slavni graditelj Ferhadije u Banjoj Luci) osvaja
grad, ali ga hrvatska vojska ponovo zauzima 29. kolovoza iste
godine; time prestaje vlast Frankopana nad gradom. Padom
Bihaća 1592. godine grad je napušten i turska ga vojska lako
zauzima. Grad ponovo ulazi u sastav Hrvatske Krajine mirom u
Svištovu 4. kolovoza 1791. godine.

13.2. SLUNJ

13.3. IZAČIĆ

Ovaj grad nalazi se nad današnjim naseljem Izačić – kula;
danas je tek podor. Grad je vrlo jednostavnog tlocrta i malen,
imao je visoku i čvrstu okruglu kulu – donjon. Oko kule
podignuti su dva kruga četvrtastih zidova. Njegova duljina je
130m , a širok je oko 80m; dok mu visina zida iznosi oko 8m.
Smjestio se na području starohrvatske plemenske općine
Berišić u bihaćkoj županiji. Mjesto se također u srednjem
vijeku spominje i kao Dol – vjerojatno zbog svog položaja
između Plješivice i Vražjeg Vrtala ( dan. brdo Glavica). Današnje ime
grad je dobio po plemićima IZAČIĆ – plemenitog roda
proizašlog iz ratničke službe malog plemstva kojima su vladari
priznavali plemenšćinu i grb po oružju tj. oružnim listom
(literae armales).
Prvi poznati vlasnik grada, a vjerojatno i njegov graditelj bio je BOGDAN

96
IZAČIĆ koji je živio krajem XV stoljeću. Pojavom Turaka
početkom XVI stoljeća grad je dolaskom Erazma Thurna za
kapetana u Bihać uključen u buduću Bihaćku kapetaniju.
Sredinom XVI stoljeća padom Cazina i Ostrošca, grad postaje
ključan za obranu Bihaća.
Sve do 1557. godine Kada su nakon Lenkovićeva
izvještaja napravljena vrata na oba vanjska pojasa bedema, u
grad se ulazilo pomoću ljestava u visini prvog kata.
Turci 1592. godine zauzimaju grad.

13.4. TRŽAC

Leži na brdu nad ušćem potoka Mutnice u Koranu. U XI
stoljeću pripada župi Drežnik koju 1278. godine moćni
knezovi Güssing ustupaju glavaru plemićke porodice Babonić,
knezu Stjepanu III. Kralj Karlo I 1323. godine uzima župu
Babonićima, iako su imali ne malih zasluga za njegovo osvajanje prijestolja, i
daruje ju Frankopanima. Postavši vlasnici župe postaju i vlasnicima grada Tršca.
Kralj Ludovik I 1364. godine potvrdio je ovu darovnicu Frankopanima. Podjelom
Frankopana 1449. godine grad pripada Nikoli VI koji se prvi počeo
pisati knezom Tržačkim (de Thersacz).
Središte grada činilo je visoka i jaka kula pokrivena
strmim krovom. Oko podgrađa s crkvom podignut je zid s
četiri polukule (u XVI stoljeću).
U proljeće 1578. godine Turci iznenada zauzimaju grad,
ali već krajem kolovoza vraćen je Hrvatskoj, i podvrgnut
novoosnovanoj Slunjskoj kapetaniji pod kojom je ostao do
1584. godine kada su ga Turci zapalili. Ostaje pust sve do
1627. godine kada ga protivno odredbama mira u Gyarmatu

97
zauzima Murtezen-paša i ostaje u turskoj vlasti do 1837. godine kada je
napušten.

98
14. ZAKLJUČAK

O utvrđenim gradovima Like, Krbave i Gacke na temelju
dosadašnjih proučavanja možemo izvući nekoliko zaključaka.
O samim tim gradovima, njihovom tlocrtnom rasporedu,
obranbenim arhitektonskim elementima ili unutrašnjem
uređenju, znamo vrlo malo, puno više znamo o vlasnicima i
događajima koji su se zbivali u ili oko nekih od njih, ali za
većinu od ovih gradova ne znamo pouzdano niti to. Jedini
arheološki obrađen grad je Sokolac u Brinju čija su arheološka
istraživanja započela nedavno i koji je zahvaljujući svojoj
kapeli dobro obrađen s gledišta povijesti umjetnosti. Ostali
lički gradovi dosada nisu bili arheološki istraživani i sva se
saznanja o njima temelje na opisima nekolicine njih s početka
prošlog stoljeca.
Možemo prepoznati dva vala podizanja gradova, prvi
relativno rano - već od XIII. st. kada tatarska provala potiče
njihovu izgradnju, a neki od tih gradova javljaju se možda i
ranije (Krbava, Potorjan, Otočac…). Tada se podižu gradovi na nižim
položajima u središtima većih polja i na komunikacijama, a
podižu ih plemeniti rodovi čije ime onda najčešće grad i nosi
(Grabušić, Frkašić, Bunić, Bogdanić) i koje i kasnije nalazimo u popisima
nižeg plemstva u onim krajevima koji nisu pali pod tursku vlast. Drugi
veliki val podizanja gradova primjećuje se u drugoj polovici
XIV. st. pa sve do neposredno pred tursku opasnost kada se
uočava široka graditeljska aktivnost. Tada se podižu potpuno
novi gradovi ( Sokolac, Dabar…) i dograđuju i proširuju već
postojeći (Komić, Ostrovica Lička…) prilagođavajući ih se
zahtjevima novog načina ratovanja. Također primjećuje se
proces seljenja grada sa nižih položaja u sredini polja na

99
visoke gotovo nepristupačne dominantne položaje uz rub polja
(Ostrovica Buška, Mrsinj, Karingrad), ali uvijek dovoljno blizu
komunikacije. Tako je npr. Potorjan napušten još u srednjem
vijeku, a podignuta je Ostrovica Buška na nepristupačnoj
stijeni u dnu polja i Hoteš na samom njegovom početku. Taj
proces možemo povezati s promjenom načina ratovanja
uzrokovanom pojavom vatrenog oružja, a time i topova čiju je
razornu moć trebalo izbjeći. U svjetlu ove promjene možda
trebamo vidjeti i razlog pojavi istog imena za dva nedaleka
grada u ispravama XVI. st. (Medak, Mogorić…).
Drugi vidljiv proces je okupljanje većine važnijih gradova
u rukama jedne plemićke porodice. Na teritoriju Like u
današnjem njenom opsegu sredinom XV. st. nalazimo dvije
takve porodice u čijem je vlasništvu većina gradova:
FRANKOPANE u čijem vlasništvu nalazimo važnije gradove Gacke i
Bužana ( Sokolac, Otočac, Bočać, Ostrovica Buška, Hoteš …) kao
nastavak njihovih posjeda iz Hrvatskog primorja, Modruša i
Drežnika gdje su u njihovoj vlasti Slunj, Drežnik i Modruš; i
KURJAKOVIĆE kojima pripadaju važniji gradovi Like i Krbave (Udbina,
Komić, Počitelj, Zvonigrad…) i čiji se posjed nastavlja i na južnu
stranu Velebita u Velebitsko podgorje gdje su u njihovom
posjedu dva najvažnija grada Obrovac i Bag. U ovom procesu
mozemo vidjeti pokušaj stvaranja neke vrste «limesa» kakav
je kasnije stvoren na Kupi i začetak kasnijih senjske i otočke
kapetanije. U ovom kontekstu možemo vidjeti i zamjenu grada
Bočaća između Kosinjskih i Frankopana o kojoj je izdana i
isprava 1499. god..
Kako smo vidjeli većina gradova u Lici podignuta je na
nepristupačnim položajima na stijeni ( Ostrovica Buška, Hoteš, Kosinj,
Mrsinj, Slivnik, Zvonigrad…) ili uz samu stijenu ( Krbava, Komić, Kurjak,
Mogorović…). Za podizanje grada biraju se dominantna uzvišenja uz rubove
polja, najčešće između 600-900m nm ( Počitelj, Raduč, Slivnik,

100
Udbina, Bunić…), ali imamo i gradove iznad 1000m nm koje
gotovo isključivo nalazimo u Krbavi. Gradovi se podižu i u
središtima velikih, ali i manjih polja kakvima Lika obiluje (
Brezovac, Medak, Hoteš, Potorjan…). Također gradove nalazimo iznad
ili u neposrednoj blizini klanaca i planinskih prijevoja (
Homoljac, Bužim, Ostrovica Buška, Brlog ). Osim ovih « gorskih « gradova u Lici
smo imali i jedan pravi ( Otočac ) i jedan uvjetno rečeno umjetni «
Wasserburg « onaj u Ribniku. U ovu skupinu mogli bi možda uvrstiti još neke
gradove ( Rmanj ).
Prema malobrojnim materijalnim ostacima ličkih gradova
i prema ne uvijek najpouzdanijim tlocrtima, nastalim u
različitim vremenima i iz različitih izvora, među ličkim
gradovima uglavnom možemo prepoznati dva tipa tlocrta:
gradove četvrtastog, manje ili više pravilnog, tlocrta, sa
samostojećom središnjom kulom ( Perušić, Štulića kula,
Turjanski…) i drugi tip također manje ili više pravilnog
četvrtastog tlocrta čija je glavna kula sastavni dio gradskog
platna (Dabar, Brlog, Prozor…). Može se zamjetiti da se prvi
tip javlja većinom na prostoru Like i Krbave, dok drugi tip
većinom predstavljaju gradovi u Gackoj. Možemo li porijeklo
ove male tlocrtne razlike tražiti u različitim utjecajima
uvjetovanim porijeklom graditelja i činjenicom da je ovaj
prostor gotovo dva stoljeća činio granicu istoka i zapada. To
bi tek trebala potkrijepiti buduća arheološka istraživanja na
širem području nekadašnje tursko-hrvatske granice.
Prema ono malo sačuvanih ulaza ( Hoteš, Ostrovica Buška,
Sokolac, Zvonigrad, Podlapac...) možemo uočiti pravilnost da se ulaz
u grad nalazio na južnoj strani, obično kroz četvrtastu kulu.
U nekoliko većih ličkih gradova kao dio grada nalazimo i
dvorsku kapelu koja je najčešće prislonjena uz konak ( Novi i
Sokolac ) ili se nalazi uz sam ulaz u grad ( Komić i Otočac ). Od tih kapela
jedina se ona u Sokolcu u Brinju sačuvala u tolikoj mjeri da je

101
mogla biti restaurirana i ona je sa stanovišta povijesti
umjetnosti vrlo dobro obrađena.
Većina ovih predturskih gradova nastavila je svoj život i
nakon pada Like i Krbave pod Turke postavši središtima
turskih aga i begova kao nekoć hrvatskog plemstva ili važnim
krajiškim utvrdama na putu turskih provala u Kranjsku. U to
vrijeme od sredine XVI. do početka XVIII. st. oni su doživjeli
niz preinaka i prilagodbi novim načinima ratovanja, a neki su i
nanovo podignuti ( Perušić ), stoga nam većina njihovih
današnjih nadzemnih ostataka datira iz tog doba. Većina njih
dočekala je god. 1696. i konačno oslobođenje Like i Krbave
od Turaka kao dio bilo Hrvatske bilo Turske Krajine. Tada je
većina njih razrušena i napuštena, prepuštena svojoj sudbini
koja je najčešće bila zaborav i uništenje. Danas je najmanje
što bismo mogli učiniti, da ih arheološkim istraživanjima
izvučemo iz zaborava i vrednujemo njihov doprinos hrvatskoj
povijesti i arhitekturi. Takva arheološka istraživanja dala bi
velik doprinos poznavanju razvoja utvrdbenog graditeljstva u
širem kontekstu Hrvatske, pogotovo onog djela koji je gotovo
dva stoljeća činio granicu prema Osmanskom carstvu.

102
15. POPIS SLIKA I TLOCRTA

Tlocrt 1. Zvonigrad 1699.god. ( Szabo )...........................................................................
Tlocrt 2. Lapac ( Kukuljević )..................................................................
Tlocrt 3. Bruvno ( Kukuljević )................................................................
Tlocrt 4. Jurašević ( Vranik ) ( K. Matijević ) (1:200)...............................
Tlocrt 5. Novaković ( K. Matijević ) ( 1:200)............................................
Tlocrt 6. Raduč ( Kukuljević )..................................................................
Tlocrt 7. Počitelj ( Kukuljević )................................................................
Tlocrt 8. Medak ( Kukuljević ).................................................................
Tlocrt 9. Vrebac ( Kukuljević ).................................................................
Tlocrt 10. Bužim ( Kukuljević )................................................................
Tlocrt 11. Hoteš ( K. Matijević ) 1:200....................................................
Tlocrt 12. Udbina 1701. god...............................................................................................
Tlocrt 13. Komić ( Heneberg ).................................................................
Tlocrt 14. Podlapac (Kruhek-Horvat).................................................................................
Tlocrt 15. Mrsinj ( Kruhek – Horvat ).................................................................................
Tlocrt 16. Prozorac ( Kruhek-Horvat )...............................................................................
Tlocrt 17. Turjanski ( Kruhek - Horvat ).............................................................................
Tlocrt 18. Sokolac ( Kruhek - Horvat )................................................................................

Slika 1. Rakovnik.................................................................................................................
Slika 2. Budak – lipanj 2000................................................................................................
Slika 3. Perušić.......................................................................................
Slika 4. Položaj srednjevjekovnog grada Krbava...............................................................
Slika 5. Udbina – ulaz na gornji grad.................................................................................
Slika 6. Podlapac ( ostaci kule )..........................................................................................
Slika 7. Stari Perušić - položaj.................................................................
Slika 8. Branič-kula u Brinju....................................................................
Slika 9. Polukula gradskog bedema....................................................................................
Slika 10. Ulazna kula...........................................................................................................
Slika 11. Kapela u Brinju....................................................................................................

Karta 1. Hrvatsko Pounje u XV. st. ( detalj )......................................................................

103
16. LITERATURA

1. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena;
knjiga 41, Zagreb, 1962.

2. Kruhek, Milan: Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva u
16 stoljeću; Zagreb, 1995.

3. Lički grudobran ( spomenica povodom 250 godišnjice
izgona Turaka iz Like ); Zagreb, 1940.

4. Fras , Franjo Julije: Topografija karlovačke vojne
krajine; Gospić, 1988.

5. Pavičić, Luka: Kronika stradanja Hrvata južne Like:
Zagreb, 1996.

6. Krbavska bitka i njezine posljedice; znanstveni skup Novi Vinodolski
22-24.10.1993.

7. Klaić, Vjekoslav: Građa za topografiju ličko-krbavske
županije u srednjem vijeku; Zagreb, 1902.

8. Szabo, Gjuro: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i
Slavoniji; Zagreb, 1920.

9. Laszowski, Emilij pl.: Stari lički gradovi; 1941.

10. Horvat, Zorislav: Burg u Brinju i njegova kapela, Peristil 27-28/ 1984-5.
( 41-68 )

11. Krbavska biskupija u srednjem vijeku; Rijeka-Zagreb, 1988.

12. Izvještaji Ivana Pieronija o hrvatskim krajiškim gradovima i mjestima
god. 1639.

13. Brunšmid Josip: Hrvatske razvaline;

14.Gunjača Stjepan: Izabrani spisi; Split, 1991.

15. Devčić Ivan: Karlovića dvori; Prosvjeta, 1894.

104
16. Devčić Ivan: Zvonigrad i Rakovnik; Prosvjeta, 1895.

17. Devčić Ivan: Razgled po jednom dijelu Bužke
županije; Prosvjeta, 1906.

18. Devčić Ivan: Grad Sokolac u Brinju; Prosvjeta, 1907.

20.Devčić Ivan: Lapac-grad; Prosvjeta, 1907.

21. Devčić Ivan: Ostrvica; Prosvjeta, 1907.

22.Devčić Ivan: Bartak-grad i Počitelj-grad; Prosvjeta,
1907.

23.Devčić Ivan: Lovinac grad; Prosvjeta, 1908.

24.Devčić Ivan: Staro Brinje; Prosvjeta , 1908.

25.Devčić Ivan: Zubar i Rajčićgrad, Senkovića kula;
Prosvjeta, 1908.

26. Laszowski Emilij: Hrvatske povijesne građevine, knjiga I

27. Laszowski Emilij: Brinj; Prosvjeta, 1895.

28. Krompotic dr., Louis: Relationen über Fortifikation der Südgrenzen des
Habsburgerreiches vom 16. bis 18. Jahrhundert, Hannover, 1997.

29. Karakaš Jure : Podlapac, Zagreb 2001.

30.Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 53; Zagreb,
1995.

31. Lopašić Radoslav: Dva hrvatska junaka; Zagreb; 1888.

32. Kruhek Milan: Karlovac: Utvrde, granice i ljudi; Karlovac 1995.

33. Arheološki leksikon BiH; tom 2.; Sarajevo 1988.

105
17. SADRŽAJ

1.UVOD..............................................................................................................................
1.1. PODRUČJE ISTRAŽIVANJA..............................................................
1.2. BURGOVI OPĆENITO.....................................................................
1.3. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA..........................................................................
2. ODORJE..........................................................................................................................
2.1. ZVONIGRAD..........................................................................................................
2.2. RAKOVNIK.............................................................................................................
3. SRB.................................................................................................................................
3.1. SRB..........................................................................................................................
4. LAPAC............................................................................................................................
4.1. RMANJ.....................................................................................................................
4.2. OSTROVICA na UNI..............................................................................................
4.3. LAPAC.....................................................................................................................
4.4. BORIČEVAC...................................................................................
5. NEBLJUH.......................................................................................................................
5.1. NEBLJUH...............................................................................................................
5.2. KRUGE....................................................................................................................
6.HOTUČA...............................................................................................
6.1. HOTUČA ( GRADAC )....................................................................
6.2. LUKAVAC...............................................................................................................
6.3. BRUVNO.................................................................................................................
6.4. MAZIN.....................................................................................................................
7. LIKA................................................................................................................................
7.1. LOVINAC................................................................................................................
7.2. ZAGON....................................................................................................................
7.3. BUDAK ( BUXIC )................................................................................................
7.4. JURAŠEVIĆ ( VRANIK )...................................................................
7.5. NOVAKOVIĆ ( NOVAKI )................................................................
7.6. ZIR............................................................................................................................
7.7. ZEBA........................................................................................................................
7.8. MOGOROVIĆ ( MOGORIĆ )............................................................

106
7.9. SLIVNIK..................................................................................................................
7.10. RADUČ........................................................................................
7.11. KUKLJIĆ.......................................................................................
7.12. POČITELJ.....................................................................................
7.13. MEDAK.................................................................................................................
7.14. RIBNIK..................................................................................................................
7.15. BILAJ ( BELAJ )....................................................................................................
7.16. BARLETE..............................................................................................................
7.17. PETRIČEVIĆ.................................................................................
7.18. VREBAC................................................................................................................
7.19. PAVLOVAC ( KULINA ).....................................................................................
7.20. RAJČIĆ........................................................................................
7.21. NOVI......................................................................................................................
7.22. BOGDANIĆ..................................................................................
7.23. KRČMAR......................................................................................
7.24. SMILJAN...............................................................................................................
7.25. BUŽIM...................................................................................................................
7.26. BUDAK..................................................................................................................
7.27. NOVI BUDAK ( LAGODUŠIĆ ).......................................................
7.28. ŠIROKI TORANJ ( BUDIMERIĆ )....................................................
7.29. GREBENAR...........................................................................................................
7.30. OSTROVICA LIČKA......................................................................
8. BUŽANI..........................................................................................................................
8.1. POTORJAN ( BUŽAN )..........................................................................................
8.2. OSTROVICA BUŠKA.............................................................................................
8.3. HOTEŠ.....................................................................................................................
8.4. BANJDVOR.............................................................................................................
8.5. VRHOVINA BUŠKA ( PERUŠIĆ ).....................................................
8.6. ŠTITAR....................................................................................................................
8.7. BOČAĆ ( KOSINJ )..........................................................................
9. KRBAVA........................................................................................................................
9.1 KRBAVA..................................................................................................................
9.2. UDBINA...................................................................................................................
9.3. KURJAK..................................................................................................................
9.4. KOMIĆ...........................................................................................
9.5. VISUĆ...........................................................................................
9.6. KARLOVIĆA DVORI........................................................................
9.7. PODLAPAC.............................................................................................................
9.8. PIŠAĆ............................................................................................
9.9. BUNIĆ...........................................................................................
9.10. KOZJAN.................................................................................................................
9.11. GRABUŠIĆ...................................................................................
9.12. FRKAŠIĆ......................................................................................
9.13. KORENICA...........................................................................................................
9.14. MRSINJ..................................................................................................................
9.15. PROZORAC ( PROZOR ).....................................................................................
9.16. HOMOLJAC..........................................................................................................
9.17. BREZOVAC...........................................................................................................

107
9.18. TRNAVAC.............................................................................................................
9.19. TURAN ( TURJANSKI ).......................................................................................
9.20. DRVENJAK...........................................................................................................
10. GACKA.........................................................................................................................
10.1. OTOČAC......................................................................................
10.2. PROZOR................................................................................................................
10.3. KARINGRAD........................................................................................................
10.4. VRHOVINA GACKA ( STARI PERUŠIĆ ).........................................
10.5. DABAR..................................................................................................................
10.6. BRLOG...................................................................................................................
10.7. GUSIĆ GRAD...............................................................................
10.8. JELOVIK ( STARO BRINJE ).............................................................................
10.9. SOKOLAC.............................................................................................................
11.MODRUŠ.......................................................................................................................
11.1. MODRUŠ ( TRŽAN )............................................................................................
12. PLASI............................................................................................................................
12.1. PLAŠKI..................................................................................................................
12.2. JASENICA.............................................................................................................
13. DREŽNIK......................................................................................................................
13.1. DREŽNIK...............................................................................................................
13.2. SLUNJ....................................................................................................................
13.3. IZAČIĆ........................................................................................
13.4. TRŽAC...................................................................................................................
14. ZAKLJUČAK.......................................................................................
15. POPIS SLIKA I TLOCRTA..........................................................................................
16. LITERATURA..............................................................................................................
17. SADRŽAJ.....................................................................................................................

108