P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •

BROJ 9

SEPTEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

Islam - mIsIja neprestanog dobra tevba (pokajanje) nebrojene mIlostI svjetovIma naprIjed ka Istanbulu

služenje islamu

HIZMET

KAKO VOLJETI ALLAHA
Autor: dr. Ahmed Çağil Format: A5, mehki povez, 106 str.

Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?! Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ... Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š., Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.

EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE
Autor: Muhammed Zekki Ibrahim Format: A5, tvrdi povez, 283 str.

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi. O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?

DžENNETSKE NAGRADE
Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki Format: A5, mehki povez, 209 str.

Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama. I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem broju, okititi.

KO MOŽE BITI ŠEJH?
Autor: dr. Dilaver Selvi Format: A5, mehki povez, 160 str.

Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š. zadovoljstva.

KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA
Autor: Imam el-Gazali Format: A5, mehki povez

‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.

SRETNA PORODICA
Autor: S. Muhammed Saki Erol Format: A5, mehki povez, 312 str. U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.

UREDNIK
P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 9 SEPTEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

Služenje islamu – hizmet
Ono zbog čega je Allah posebno pohvalio Svoje vjerovjesnike jesto to što su činili veliki hizmet svojim ummetima. Allah ih je nadahnuo da stalno čine hajrate, dobra djela. Čak je taj njihov hizmet – služenje ljudima i brigu za njih, stavio ispred namaza i zekata, pa kaže: „I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela (hajrate), i da namaze obavljaju, i da zekat udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.“ (el-Enbija, 73) Tako Allah i nas bodri da svi u svom domenu, shodno svojim mogućnostima, pohizmetimo islamu koliko god više možemo: „Zato se natječite ko će više dobra (hajrata) učiniti.“ (el-Maide, 48) Pravi vjernici su ovako opisani u 61. ajetu sure el-Mu’minun: „Oni hitaju da čine dobra djela (hajrate), i radi njih (radi hajrata) druge pretiču.“ Pa oni koji žele da na kijametskom danu druge preteknu to će postići svojim hajratima, svojim hizmetima. Lijepo je kada se čuje da neko hizmeti svojim roditeljima, da hizmeti jetimima, da služi vjeri i muslimanima. Ranije se često moglo čuti: „Idemo na hizmet!“ Djevojke i hanume bi čistile džamijske tepihe, prozore, hareme... Momci i odrasli muškarci su kosili travu, urađivali mezarje, odnosili pomoć nevoljnicima... Osmanlije su imale jedan poseban običaj uz ramazan. Zvao se ‘diš kirasi’ ili kirija za zube. Sve redom bi pozivali i postavljali bi im iftare. Nakon završetka sofre, pri zlazu, bi svakom davali po dukat-dva. Govorili su da je to kirija za zube koje su iftardžije pokretale na njihovim soframa. Koliko hizmet može ljude uzdići?! I radi njih (radi hajrata, radi hizmeta) druge pretiču. Oni koji prednjače u hajratima, u mnogobrojnim vrstama dobrih djela, kroz stalne hizmete, trebaju znati da im je Allah to olakšao. Neka se nikada ne uzdignu pa sebi pripišu zasluge govoreći: „Ja sam napravio džamiju.“ „Ja sam napravio česmu.“ „Ja sam ga odškolovao.“ itd. Svako dobro se jedino može učiniti Allahovom dozvolom i Njegovom podrškom. Mi ne bismo mogli hizmetiti i hajrate činiti da nam Allah nije to olakšao. „I biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – za to će veliku nagradu dobiti: edenske perivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biserom ukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti.” (Fatir, 32-33) Trebamo biti svjesni i toga da hizmeti na prestaju time što ćemo uraditi neko hairli djelo i na njega staviti tačku. Hizmeti su stalni. Trabamo biti u hizmetima sve dok nam Allah za njih snagu daje. Neka naši hizmeti budu radi postizanja Allahovog zadovoljstva! urednik@semerkand.com.ba

ISLAM - MISIJA NEPRESTANOG DOBRA TEVBA (POKAJANJE) NEBROJENE MILOSTI SVJETOVIMA NAPRIJED KA ISTANBULU

SLUŽENJE ISLAMU

HIZMET

SEMERK AND
PORODIČNI MAGAZIN
Udruženje SEMERKAND 14. MAJA 92 br. 14 Ilidža / Sarajevo Tel/Fax: +387 33 624 883 . ISSN 1840-0930 Za izdavača MIRZA PAŠIĆ Glavni i odgovorni urednik NEDŽAD ĆEMAN Redakcija Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ Dr. ALMIR FATIĆ Mr. MERIMA ČAMO MEHMED ĆEMAN EDIN TOPČIĆ Design & DTP MUHAMED MULAOSMANOVIĆ Lektor ALDINA VEISPAHIĆ Marketing DŽENAN ZUBEROVIĆ 062 105 430 Distribucija ENIZ SKEJIĆ 062 410 492 Cijena: BiH: Turska: Hrvatska: Crna Gora: Srbija: Europa: USA: 3 4 15 2 2 3 4 KM YTL Kn EUR EUR EUR USD

Štampa: Bemust Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala. Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SADRŽAJ

SEMERKANDSEPTEMBAR2009
UVODNA RIJEČ KOLIKI JE HIZMET TOLIKA JE I NAGRADA Sejjid Saki Erol TEMA ISLAM - MISIJA NEPRESTANOG DOBRA Dr. Almir Fatić DUHOVNO UZDIZANJE U MJESECU RAMAZANU Dr. hfz. Džemail Ibranović TEVBA (POKAJANJE) Imam el-Gazali POZIVI SKUPINI El-Kandehlevi

4 6 12 14 16 19 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 42 46 48 50 53 54 56 58

6

ISLAM - MISIJA NEPRESTANOG DOBRA

ODLIKE POSTA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni SURA EL-MAUN Ibn Adžibe el-Haseni BIRR, NEOTESANOST, TRI NESREĆE, KUNEM SE... Allame el-Munavi TAKO MI SUNCA Emina Ćeman HILJADU I JEDNA KAP SREĆA Ali Tantavi PISMO PRIJATELJU Imam Rabbani, k.s. GOVOR STANJA

19

ODLIKE POSTA

UGOŠĆAVANJE I PRAVA GOSTA Almedina Tulić PEČAT Mr. Nezir Krčalo NAPRIJED KA ISTANBULU Mehmed Ćeman IRANSKA DŽAMIJA Erol Zubčević NEBROJENE MILOSTI SVJETOVIMA (I) Dr. Dželal Ibraković BELKISA ŠTITNA ŽLIJEZDA Suad Šendelj

42

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN! Aida Begić-Zubčević

IRANSKA DžAMIJA

NAUKA I TEHNIKA Ismail Nezirović KARAVANA Edin Topčić TRAVNIK Mr. Merima Čamo

55

Sejjid Saki Erol | UVODNA RIJEČ

Koliki je naš hizmet tolika je i naša nagrada

I

z jasne Knjige našeg Uzvišenog Gospodara saznajemo da On Uzvišeni nije ništa stvorio bez cilja i svrhe. U svakoj stvari leži mudrost njenog stvaranja, počevši od najstinije čestice pa sve do velikih nebeskih tijela i planeta. Sve je stvoreno s mjerom i u savršenom skladu. Čovjek je napredovanjem u nauci saznao mudrosti stvaranja određenih stvorenja i tajne njihove svrhe. Sada znamo da sve stvoreno u sebi sadrži mudrost postojanja; kako rastinje u dubinama oceana, tako i sićušni insekti koji žive na njegovoj površini. Kada se uništi neka vrsta biljaka ili životinja, koja se na prvi pogled čini beznačajna, odmah nastane poremećaj ravnoteže u prirodi. Neka druga vrsta ne može zamjeniti postojanje prvobitne vrste, jer ne ispunjava cilj i svrhu njenog postojanja. Upravo iz tog razloga se danas poduzimaju određene mjere za zaštitu biljnih i životinjskih vrsta kako bi se očuvala ravnoteža prirode. Ovdje se nameću sljedeća pitanja: Zašto današnji čovjek, koji nastoji proniknuti i shvatiti uzrok postojanja svega stvorenog, ne razmišlja o uzroku svoga postojanja? On vidi da sve stvoreno u univerzumu ima svrhu

i cilj svoga postojanja, ali zašto ne istražuje svrhu i cilj svoga bivstvovanja? Istina je da sva živa i neživa stvorenja imaju uzrok svoga postojanja. Ako razmislimo o tome da su najsitnija i najjednostavnija živa bića u moru, koja se čak ne vide ni golim okom, stvorena kako bi izvršavala veoma značajne funkcije u ovom svijetu, ne možemo reći da smo mi – kao najčasnija i najsavršenija stvorenja u univerzumu – stvoreni bez ikakvog cilja ili svrhe. Naš Uzvišeni Gospodar, koji je znao čovjekov nemar u odnosu na propitivanje cilja svoga postojanja, potpuno jasno je objavio šta je cilj čovjekovog bivstvovanja: „Ljude i džinove sam stvorio samo da Mi robuju!“ (ez-Zarijat, 56) Objašnjavajući melekima razlog čovjekobog stvaranja, On Uzvišeni je rekao: „Na Zemlji ću postaviti Svoga halifu!“ (el-Bekare, 30) Halifu, to jeste: Svoga namjesnika, predstavnika... Dakle, kada pravimo program za svoj život, moramo obratiti pažnju na ovu temeljnu i najveću istinu. Ona mora biti naša vodilja u pogledu onoga što činimo i kako se određujemo i usmjeravamo.

04

Čovjek, koji je stvoren kao najsavršenije biće, i koji je odabran za robovanje Gospodaru svjetova, i koji je na ovaj svijet poslan kao Njegov namjesnik – zasigurno nije prepušten samome sebi. Stvoren je da ispunjava velike dužnosti i obaveze hizmeta. Islam je jedina vjera koja objašnjava ove istine i u skladu njih pruža životni program. Mu’min je onaj čovjek koji nastoji da održi čvrstu vezu sa svojim Gospodarom i koji Njegovu vjeru u cijelosti primjenjuje u svom životu. On je shvatio cilj svoga postojanja i ispravno se odredio prema njemu. On se pokorio svome Gospodaru kao i sva druga stvorenja i sve stvoreno u univerzumu, od najsitnije čestice do velikih nebeskih tijela. On se predao Njemu. To je značenje riječi islam. Njegovo srce je pažlivo usmjereno ka izvršavanju Božijih zapovijesti koje se očekuju od njega. Za njega život nije parče vremena koje traje od rođenja do smrti, nego je njiva vječnog Ahireta. On je svjestan da sve što uradi na ovom svijetu ima isti status sjemena koje se baci u zemlju. Ahiret je mjesto na kojem će on ubrati plodove svoje sjetve. Ukoliko pogledamo činjenice s ove tačke gledišta, može se reći da život jednog mu’mina predstavlja hizmet. Mu’min prvo robovanjem i ibadetom čini hizmet svom vječnom životu. Trudi se da postigne dobrote i ljepote Ahireta u skladu Božijeg govora: „Toga Dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu njihova djela: onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjet će ga.“ (ez-Zilzal, 6–8) Mu’min čuva Allahove granice zapovijedi i zabrana. I dok sve to čini, on se ne uzda u svoja djela, nego nastoji postići zadovoljstvo, milost i samilost Uzvišenog Gospodara. Dok radi za svoju budućnost, on ne zaboravlja druge ljude. Ne povlači se od ljudi, već se zbližava s njima. Radi Allaha se trudi kako bi im pružio samo ono što je lijepo. Ličnim primjerom i riječima na pravi put ukazuje prvo svojim bližnjima, a potom i svim drugim ljudima. To je put i ahlak svih vjerovjesnIka (alejhimus-selam) kroz cijelu historiju, a danas tako postupaju potpuni vodiči (kjamil muršidi), osvjetljavajući put muslimana. Ustvari, lično postojanje jednog mu’mina trebalo bi imati značenje hizmeta. On bi trebao biti insan koji lijepim i skladnim ponašanjem, svojim poštenjem i ljudskošću okreće srca ljudi Uzvišenom Hakku i činjenu dobra, tako da oni za njega kažu: „Sva sreća pa

imamo ovakvog čovjeka!“ Aljkavost, nepovjerljivost, neurednost, nemarnost, grubost, neotesanost i slične osobine u međuljudskim odnosima čovjeku ne samo da otežavaju njegovu budućnost, nego i druge ljude odvraćaju od islama. Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Najbolji među ljudima je onaj ko im najviše koristi!“ I u mnogim ajetima naše jasne Knjige veoma značajno mjesto zauzimaju zapovijedi i savjeti koji podstiču na korisne i hairli hizmete koje trebamo činiti drugim ljudima. Činiti hizmet ocu i majci, djeci i porodici, a u određenim situacijama i rodbini i drugim ljudima, ispunjavajući njihove potrebe, definisano je šerijatskim propisima koji su poredani u skali prioriteta od farza do mustehaba. Da bismo ispunili ono čime nas zadužuje naša vjera, nije uvijet samo materijalno bogatstvo. Danas svaki čovjek može uraditi nešto korisno u društvu u kojem se raširilo mnogo pogrešnih stvari. To je toliko široko polje djelovanja – od osmijeha na licu, preko odgoja djece i ispunjavanja potrebe nevoljnika, do lijepog odnosa prema komšijama i tako dalje. Posebno treba obratiti pažnju na činjenicu da se i malom podrškom organizacijama koje provode hairli akcije može ostvariti veliki hizmet. To u današnje vrijeme ima itekako veliku vrijednost. Ovdje želim ukazati na još jednu važnu činjenicu, a to je da svako onaj kome je omogućeno da čini hizmet drugima svojim materijalnim sredstvima, znanjem ili nekom sposobnošću, mora voditi računa o tome kako ne bi upao u zamku svoga nefsa i šejtana. Kod njega ne smije biti oholosti, nadmjenosti i samodopadljivosti zbog onoga što mu je darovao Uzvišeni Gospodar svjetova, nego mora biti zahvalan na tome i tražiti oprosta za greške koje je počinio prilikom činjenja hizmeta. Samo na taj način njegov hizmet može se spasiti od hezimeta (poraza). Hadže Ubejdullah Ahrar, jedan od velikih evlija, k.s., rekao je: „Ja ovaj put nisam postigao čitajući knjige o tesavvufu, već čineći hizmet ljudima. Svakome sam činio dobro kojem sam se i sâm nadao.“ Dakle, pored toga što se hizmetom ostvaruje cilj postojanja, njime se postiže i duhovna potpunost. Neka je Allahov selam, rahmet i bereket na vama!
05

Dr. Almir Fatić | TEMA

Islam - misija neprestanog dobra
„Nije dobro u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; dobri su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (el-Bekare, 177)

06

07

M

usliman svoje vjerovanje, svoju pripadnost islamu i muslimanskome ummetu, svakodnevno i neprestano dokazuje svojim dobrim djelima i odnosom prema drugim muslimanima, ostalim ljudima i svemu stvorenome. Naime, nije dovoljno samo znati i spoznati ono što je dobro i ono što je zlo. Pored toga, ili uz to, dobro treba htjeti, usvojiti, prihvatiti, prakticirati i s drugima podijeliti, a zlu se odlučno i snažno suprotstaviti. A ovo neizostavno podrazumijeva činjenicu odgoja (edeba) kao nezaobilaznog faktora u životu svakog muslimana i muslimanke koji započinje od najranijih dana i traje sve do kraja života. Kur’an nas je podučio da je čovjeku olakšano činiti dobro, odnosno da Uzvišeni Allah pomaže i voli dobročinitelje. Dakle, potrebno je samo htjeti činiti dobro. Zapravo, dobro je u temelju samoga imana i njegov nerazdvojivi dio. Ili, svi islamski ibadeti, propisi i odredbe, u krajnjoj liniji, smjeraju da čovjeka usmjere ka dobru i činjenju dobra te popravljanju i poboljšanju sveukupnih ljudskih odnosa. Dobro po svojoj definiciji prelazi pojedinačni ljudski interes, jer pojedinačna dobrota rezervirana samo za čovjeka pojedinca ne znači mnogo, ako nije podijeljenja s drugima i ako ne čini dio općeg dobra i ne donosi dobro širem džematu i ljudskoj zajednici. Prema tome, dobro i činjenje dobra drugima (hizmeta) je neprestana obaveza svakom muslimanu i muslimanki. Zato ćemo u nastavku teksta pokušati ukazati na neke kur’ansko-sunnetske odrednice učenja o dobru, o dužnosti i nužnosti njegova činjenja.

menzionalna struktura, odnosno njegova univerzalnost. Zapažamo da u pojam dobra (birra) potpada: • iman – vjerovanje u: Allaha, dž.š., Ahiret, meleke, knjige, vjerovjesnike; • djelovanje – davanje imetka: rođacima, siročadi, siromasima, putnicima, prosjacima, zarobljenicima; • ibadet – namaz i zekat; • ahlak – ispunjavanje preuzetih obaveza, strpljivost u neimaštini, bolesti i boju. Ova četverodimenzionalna sadržina dobra u suštini se svodi na dvoje: vjerovanje u Allaha, dž.š., i činjenje dobrih djela. Vidljivo je, također, da vjerovanje (iman) nije nikakva apstraktna zamisao; ono je neraskidivo povezano s djelovanjem čovjeka na Zemlji. Zapravo, vjerovanje svoju puninu, svoju pravu vrijednost i konačnu potvrdu nalazi u djelovanju, ibadetu, ahlaku i svim drugim oblicima raznolikih ljudskih odnosa, međusobne saradnje i uspostavljenjih normi ponašanja. Isto tako, bitno je uočiti da je dobro u ovakvom svom sadržaju ili sadržajima trajna i nepromjenjiva kategorija. Dakle, ono je univerzalno, po svom porijeklu i po svom sadržaju.

Vjerovati i djelovati
O tome da je vjerovanje neodvojivo od djelovanja, pored navedenog ajeta, u časnom Kur’anu je podastrto mnoštvo dokaza i primjera. Također i u hadisima Allahovog Poslanika, a.s. Nemoguće ih je ovdje sve navesti i pobrojati. Ukazat ćemo tek na neke od njih. Ono što je uočljivio svakom ozbiljnom čitaocu Kur’ana jeste to da gdje god se u Kur’anu spominje iman (vjerovanje u Allaha, dž.š.), zajedno s njim spominju se i dobra djela (amenu ve ‘amilu’s-salihat). Sadržaj sure el-’Asr (Vrijeme) mnogo govori: „Tako mi vremena, /ljudi su, doista, na gubitku, /samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine; i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” U ovoj plemenitoj suri uočava se četvorostruko dobro: vjerovanje, djelovanje (na putu dobra i činjenja dobra), istina i strpljenje, kao vrijednosti koje se međusobno preporučuju. Imam Šafi’, rahimehullah, je kazao: „Kad bi ljudi razmislili o ovoj suri, bilo bi im dovoljno.“ Stoga,

Kur’anska definicija dobra (birra)
U 177. ajetu sure el-Bekare Uzvišeni Allah veli: „Nije dobro u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; dobri su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ Iz ovog časnog ajeta (ajetu’l-birr) uočava se širina pojma dobra i njegova, da tako kažemo, složena i višedi08

razmislimo o ovoj suri; razmislimo šta nam nedostaje! Vjerovanje bez djelovanja nije dovoljno, odnosno bez vjerovanja nema dobrih djela i obratno! Mnogobrojni su hadisi Resulullaha, a.s., iz kojih se jasno razabire da vjerovanje i činjenje dobra idu zajedno. Evo tri primjera: Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Resulullah, a.s., rekao: „Onaj od čijih dosađivanja njegov komšija nije miran, neće ući u džennet!“ (Muslim, 172) Od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: „Kazao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Nije vjernik onaj ko se zasiti, a njegov komšija bude gladan!’“ (Medžmeu’zZevaid, 306/8) Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je pripovijedio: „Jedne prilike neki čovjek kaza Resulullahu, a.s.: ‘Božiji Poslaniče, ima jedna žena koja je poznata po tome što puno klanja (nafile), puno posti i puno sadaku dijeli, ali ona bihuzuri svoje komšije svojim jezikom!’ Allahov Poslanik, a.s., reče: ‘Ona je za džehennema!’ Isti čovjek nastavi: ‘A ima jedna žena koja je poznata po tome da ne posti baš puno, rijetko kad sadaku daje, a slabo i (nafile) klanja. Ma u sadaku daje koji komadić sira, ali ona ne bihuzuri svoje komšije svojim jezikom!’ Allahov Poslanik, a.s., na to reče: ‘Ona je za dženneta!’“ (Musned Ahmedov, 40/2)

Neprestano pomaganje u dobru
Međusobno pomaganje u dobru (birr) je nešto što je svakom vjerniku i vjernici Kur’anom naređeno. Istovremeno se naređuje i ostavljanje zabranjenih i pokuđenih stvari: „Jedni drugima pomažite u dobru i bogobojaznosti (...)“ A zatim se zabranjuje sudjelovanje u grijehu i neprijateljstvu: „(...) a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (el-Ma’ide, 2) Ova naredba je – kako veli mufessir Kurtubi – upućena svim ljudima, tj. da se međusobno pomažu u dobru i bogobojaznosti, zatim da jedni druge podstiču na ono što je Uzvišeni Allah naredio, tj. da po tome postupaju, te da zabranjuju ono što je Uzvišeni Allah zabranio, odnosno da to izbjegavaju. Ovo je u skladu – veli dalje ovaj glasoviti mufessir – onome što je Vjerovjesnik, a.s., kazao: „Onaj ko upućuje na dobro, poput je onoga ko
09

ga čini.“ Stoga je rečeno i suprotno: „Onaj ko upućuje

na zlo, isti je kao onaj koji ga čini.“ Komentatori Kur’ana ponudili su nekoliko tefsirskih rješenja u vezi s određenjem pojmova dobra (birr) i bogobojaznosti (takva) u ovom ajetu. Jedni vele da su ove riječi sinonimne, a da su navedene zajedno zbog naglašavanja, jer, vele ovi: „Svako dobro je bogobojaznost, a i svaka bogobojaznost je dobro.“ Mufessir Ibn ‘Atijje kaže da riječ birr obuhvata obavezne i preporučene dužnosti, a bogobojaznost se ogleda u obaveznim dužnostima tako da je, smatra ovaj mufessir, dozvoljeno ove riječi smatrati sinonimima. El-Maverdi ističe da su ove dvije riječi došle zajedno „jer je u takvaluku Allahovo zadovoljstvo, a u birru zadovoljstvo ljudi“. Onaj ko ovo oboje objedini, tj. zadovoljstvo Uzvišenog Allaha i zadovoljstvo ljudi, on će usavršiti svoju sreću i upotpuniti svoju blagodat. Čuveni komentator ez-Zamahšeri navodi da riječ elbirr znači el-’afv (praštanje), riječ et-takva znači el-igda’ (obazrivost). No, i sam veli da je dozvoljeno smatrati da se misli na svako dobro i svaku bogobojaznost. Dakle, da ove riječi imaju općenito značenje. Od Ibn ‘Abbasa, r.a., se prenosi da je rekao kako riječ el-birr označava ono što je naređeno, a riječ et-takva ono što je zabranjeno. Jedan komentator smatra da el-birr označava vjerovanje (el-iman), a riječ et-takva sunnet, tj. slijeđenje sunneta. Komentator Sehl et-Tusteri veli da el-birr znači et-ta’ah (pokornost), dok riječ et-takva znači itka’u’l-ma’sijjeh (čuvanje od griješenja). Zaključit ćemo riječima mufessira Ibn Džuzejja iz Granade, koji navodi da ove riječi imaju opće značenje, te

konstatuje: „Razlika između riječi birr i takva u tome je što riječ birr ima opće značenja u pogledu obaveznih, preporučenih i zabranjenih djela. Dakle, birr se odnosi na sve ono što vodi blizini Uzvišenog Allaha. Riječ takva se odnosi na obavezna i zabranjena djela, ali ne i na preporučena djela. Dakle, riječ birr ima općenitije značenje od riječi takva.

Pomozi druge u onome što najbolje znaš
Ono što nam se čini posebno važnim naglasiti kada govorimo o ovom ajetu jeste da se arapskim glagolom te’avenû (jedni drugima pomažite) u imperativnoj formi naglašava trajno značenje, što će reći da obaveza činjenja dobra i pomaganja u dobru nikada ne prestaje. Musliman svoju misiju na putu dobra ne završava riječima: Ja sam to i to jednom uradio i dosta od mene! Ovakva logika je suprotna kur’anskom pozivu na neprestano dobro. Umjesto toga, musliman će, u okviru svojih mogućnosti, neprestano biti u funkciji dobra i pomaganja drugima u tome. Stoga želimo posebno istaći mišljenje jednog mufessira koji kaže da ima više načina međusobnog pomaganja u dobru i bogobojaznosti. Tako je obaveza onog učenog (u ma kojoj oblasti ili struci) da pomaže drugim ljudima svojim znanjem i da ih poduči; obaveza bogatog je da pomaže svojim novcem ili imetkom; obaveza sposobnog u bilo čemu je da poduči druge ljude toj vještini i tako redom. U jednom takvom društvu do izražaja dolaze sposobnosti (kompetencije) svakog pojedinca koje on zatim prenese na druge. On u tome ne škrtari, ne manipuliše drugim ljudima niti ih vara. A svako je obdaren nečim posebnim i u nečemu se posebno ističe. Samo u tom ozračju moguća je zdrava i korisna konkurencija na

10

koju Kur’an aludira znamenitim riječima: „Natječite se u dobrima!“ (el-Ma’ide, 48)

na licu zemlje. Naveden je i razlog te počasti: „Vi ste
narod (ummet) najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110) I iz ovoga ajeta

...i ne prigovaraj za učenjeno dobro
Kur’an i hadis nam skreću pažnju da za učinjeno dobro nekome nipošto ne prigovaramo ili, ne daj Bože, vrijeđamo. Poslušajmo jasne riječi i upute našeg Stvoritelja: „One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“
„Lijepa riječ i izvinjenje vrijedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. A Allah nije ni o kome ovisan i blag je. Vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici s oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. A onima koji neće da vjeruju, Allah neće ukazati na pravi put.“

uočavamo da misija dobra i sustezanja od zla ne ostaje samo kod pojedinca. Kur’an traži da se i drugi podstiču na dobro i sprečavaju od zla. U najmanju ruku, kako nam je poznato iz onog čuvenog hadisa, da zlo drugoga makar srcem osudimo, iako je to vid najslabijeg imana. Vječni kur’anski princip činjenja dobra i odvraćanja od zla nije stvar dobre volje pojedinca. On je mnogo više od toga – uvjet našeg bitisanja i opstanka kao ummeta islama. Allahov Poslanik, a.s., u jednom hadisu upozorio je na katastrofalne posljedice ukoliko se zanemari ovaj veliki princip islama. Naime, Huzejfe el-Jemani, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., koji je rekao: „Tako mi Onoga u čijoj ruci
je moja duša, ili ćete vi naređivati dobro a odvraćati od zla ili će Allah morati uskoro na vas poslati kaznu pa ćete vi Njega moliti, a On vam se neće odazivati!“

(el-Bekare, 262–264) Allahov Poslanik, a.s., također jasno upozorava da za onoga ko prigovara za učinjeno dobro nema mjesta u džennetu: Ebu Bekr es-Siddik, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., koji je rekao: „U džennet neće ući onaj ko vara, onaj ko mrzi, onaj ko škrtari i onaj ko prigovara za dobro koje je nekome učinio!“ (Tirmizi, 1963)

(Tirmizi, 2169) Iz još jednog kur’anskog ajeta zapaža se veliki značaj ovog principa u životu vjernika u kome je ovaj princip spomenut prije namaza i zekata: „A vjernici i vjernice su
prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i namaz obavljaju, i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista silan i mudar.“ (et-Tevbe, 71)

Ummet islama – ummet dobra
Na koncu, muslimani kao ummet islama u Kur’anu su označeni kao najbolji ummet koji se ikada pojavio

11

Dr. hfz. Džemail Ibranović

Duhovno uzdizanje u mjesecu Ramazanu
eličina mjeseca ramazana se ogleda, između ostalog, i u tome što sadrži sve potrebne komponente za duhovnu izgradnju vjernika. To su, prije svega, post, povlačenje (osamljivanje), razmišljanje, bdijenje (noćni namaz). Vrhunac ovog duhovnog puta bi trebao biti doživljaj Noći odredbe, tj. Lejletu’lkadra.

V

Osamljivanje (i’tikaf)
Uz ramazanski post, kao sredstvo odgajanja duše (nefsa) kroz kontrolu hrane i nutarnjih osjećanja, praksu osamljivanja nalazimo i kod prijašnjih naroda. Tako, naprimjer, Allah Uzvišeni kada govori o Ka’bi preporučuje Ibrahimu i Ismaili slijedeće: „Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili, (el-akifin) i koji budu namaz obavljali.“ (el-Bekare, 125) Isto tako u kazivanju o Musau, a.s., i sinovima Israilovim nakon prelaska preko mora Allah Uzvišeni nas obavještava: „I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo i oni naiđoše na narod koji je provodio vrijeme pored svojih kumira (ja’kufun).“ (el-Ea’raf, 138) Mi, naravno, ovdje želimo istaći posebno praksu Muhammeda, a.s., i njegovih časnih žena, naročito u zadnjoj trećini ramazana. Buhraija prenosi od Aiše, r.a., da je rekla: „Kada bi nastupilo deset zadnjih dana
12

ramazana, Vjerovjesnik bi pritegao svoje haljine (povukao se od supruga), oživljavao svoju svaku noć većom pobožnošću i budio svoje ukućane i ljude u i’tikafu radi pobožnosti. Noći u i’tikafu Muhammed, a.s., je provodio klanjajući nafile, učeći Kur’an, razne dove, bodreći i ashabe riječima: ‘Ne pretvarajte svoje kuće u grobove!’ Njegova je nakana naravno bila da muslimani što manje spavaju a, s druge strane, da rade što više korisnih dijela za sebe i svoju zajednicu.“ Zejneba ibn Mesleme kaže: „Kada bi nastupilo posljednjih deset dana ramazana, Vjerovjesnik ne bi ostavio od svojih ukućana nikoga sposobnog za ma kakvu pobožnost a da ga ne bi na nju podstrekivao.“ Od Ebu Seleme se prenosi da je rekao: „Pitao sam Ebu Sejjida, a on je bio iskren i rekao: ‘Bili smo s Vjerovjesnikom, a.s., u i’tikafu drugih deset dana ramazana. On je izašao dvadeseti dan ujutro i održao hutbu, rekavši: ‘Pokazana mi je Noć kadr, samo se je sada više ne sjećam’, ili je rekao: ‘samo sam je već zaboravio, pa je tražite u zadnjih deset neparnih noći ramazana. Ja sam se zaista vidio kako činim sedždu na vodi i blatu.’ Ko god je bio u i’tikafu s Božijim Poslanikom, a.s., rekao mu je neka se povrati opet u i’tikaf. Tako smo se i mi povratili. Na nebu nismo vidjeli ni komadić oblaka. Potom se naoblačilo i kiša udarila tako jako da je i krov džamije, koji je bio od palminog granja, prokisnuo. Zatim

je nastupilo vrijeme namaza i vidio sam Božijeg Poslanika, a.s., gdje čini sedždu na vodi i blatu i trag tog blata sam vidio na njegovom čelu.’“

od hiljadu mjeseci.’ Što znači da je bolja za vas od tih

Osjetiti ton samoće
Imam Gazali kaže da je korist osamljivanja u odagnavanju stvari koje nas odvlače, a, s druge strane, u discipliniranju slušanja i gledanja. Samoća je odvodni kanal srca pri čemu je srce kao bazen u koji se slijevaju ogavne, zamućene i prljave vode iz rijeka naših osjetila. Cilj duhovnog treninga jest upravo pražnjenje tog bazena od tih voda i blata koje se od njih nakupilo, kako bi bazen provrio, proključao čistom vodom. Kako se bazen može iscrpiti, kad se rijeke još u njega ulijevaju i obnavljaju dotok više nego što voda otječe? Zato nema druge nego pritegnuti osjetila onoliko koliko je neophodno da budu djelotvorna. To se može ostvariti samo osamljivanjem u zatamljenoj sobi. Ako nema zatamljenog prostora, onda neka osoba svoju glavu pogne u svoja njedra ili se umota kakvim haljetkom ili ogrtačem. U takvom stanju osoba će čuti zaziv Istinitog i svjedočiti Veličanstvo Hadreta Rububijjetskog. Zar ne vidiš kako je Allahov Poslanik, a.s., bio zazvan kad bijaše u takvom stanju: „Ti umotani!“, i: „Ti pokriveni!“

hiljadu mjeseci u kojima je taj čovjek nosio oružje boreći se na Allahovom putu. Kaže se da je njegovo ime bilo Šem’un (Šemuel) pobožnjak (abid) od Benu Israila, a neki kažu da se zvao Šemsun.“ Iako postoji više mišljenja, ashabi i općenito ulema zauzeli su stav da je ova vrijedna noć dvadeset i sedme noći mjeseca ramazana. Kao potpora tom stavu navodi se i činjenica da je i zamjenica „ona“ (hije) koja se odnosi na ovu mubarek noć dvadeset i sedma riječ od ukupno trideset riječi koliko ih ima ova sura. Imajući u vidu kolika je važnost ove noći, nužno je pripremiti se za taj veličanstveni trenutak kako bi doživjeli ono što naš narod kaže „otvaranje nebesa“. Ovo podrazumijeva praktični rad na sebi, svome egu, jastvu, koji najčešće biva preprekom duhovnim otkrovenjima. Prema hadiskim predanjima mi znamo da meleki koji se spuštaju te noći ne ulaze u prostorije gdje ima kipova, slika, nečisti i dr. Sam čovjek je poput kuće ili, kako kaže imam Gazali, poput države. Čovjek u sebi sadrži i niske pobude kao što su škrtost, zavidnost, oholost, mržnja spram muslimana i dr. To su sve nečisti koje treba izbaciti iz svoje kuće da bi dočekali meleke. Kazujući o prepoznatljivim znakovima ove noći, sejjid Abdulkadir kaže slijedeće: „Noć kadra je blaga i ujednačena, a ne vrela ili hladna. U njoj se ne čuje lajanje pasa a sunce pri svitanju izgleda kao disk bez zraka i liči na bakrenu zdjelu.“

Poruke Noći odredbe
Allah Uzvišeni kaže: „Mi smo ga počeli objavljivati u Noći kadr, a šta ti misliš šta je Noć kadr? Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci. Meleki i Džibril s dozvolom Gospodara svoga spuštaju se u njoj zbog odluke svake. Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“ (el-Kadr, 1–5) Prema tradicionalom naučavanju islamskwe uleme prevlađuje mišljenje da je u ovoj noći cjelokupan Kur’an spušten na dunjalučko nebo u bejtul-izze (kuću veličanstvenosti), a zatim odatle postepeno objavljivan na Zemlju u toku slijedeće dvadeset i tri godine. Sejjid Abdulkadir Gejlani u svom djelu El-Gunjeh kaže: „Noć kadr znači noć veličine i mudrosti, jer Allah Uzvišeni u njoj određuje sudbinu za čitavu slijedeću godinu.“ Jahja ibn Nedžih kaže: „Među Benu Israilom je bio jedan čovjek koji je nosio oružje hiljadu mjeseci boreći se na Allahovom putu, što je Allahov Poslanik, a.s., spomenuo svojim ashabima a oni se jako začudili tome. Tada je Allah Uzvišeni objavio: ‘Noć kadr je bolja

Kako provesti Lejletu’l-kadr
Muhammed, a.s., kaže: „Onaj ko bude proveo Noć kadra u ibadetu s vjerom, s ubjeđenjem da će mu biti primljeno i oprošteno, da će biti nagrađen za to, njemu se opraštaju svi grijesi koje je počinio u prošlosti.“ Aiša, r.a., je jednom upitala Poslanika, a.s.: „Božiji Poslaniče, šta je najbolje učiti u toj noći. Poslanik, a.s., je proučio: ‘Gospodaru moj, Ti si onaj Koji prašta, Plemeniti, Ti voliš praštanje pa Te molim da mi oprostiš.’“ Ibn Abbas kaže: „Onoga koji bude klanjao dva rekata u toj noći, na prvom i drugom rekatu prouči fatihu i sedam ihlasa, isto tako i na drugom fatihu i sedam ihlasa te nakon što preda selam prouči: ‘Estagfirullah we etubu ilejhi’ sedamdeset puta – Allah će počastiti time što će mu oprostiti sve grijehe, ne samo njemu, nego i njegovim roditeljima.
13

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

Tevba (pokajanje)
evba je obaveza svakog muslimana i svake muslimanke! Uzvišeni Allah kaže: „Učinite pokajanje Allahu iskreno!“ (et-Tahrim, 8), a naredba označava obavezu. I kaže Uzvišeni: „I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha (...)“, tj. kao oni koji su dali Allahu ugovor pa su onda Njegovu Knjigu za leđa bacili, „(...) pa je On učinio da sami sebe zaborave (...)“, tj. učinio je da zaborave vlastita stanja, pa tako nisu svoje nefsove suzbijali od zlih, niti su sebi pribavili dobrih djela. A rekao je Vjerovjesnik, a.s.: „Ko voli susret s Allahom i Allah voli susret s njim, a ko ne želi susret s Allahom ni Allah ne želi susret s njim!“, „(...) to su pravi griješnici.“ (el-Hašr, 19), tj. prestupnici koji su svoj ugovor pogazili, koji su s pravog puta, milosti i oprosta skrenuli. Griješnika (fâsika) ima dvije vrste: griješnik – nevjernik i griješnik – zločinac. Griješnik – nevjernik ne vjeruje u Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., i on je s puta upute skrenuo na put zablude. Kao što Uzvišeni kaže: „I zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga.“ (el-Kehf, 50), tj. izašao iz pokornosti Njegove zapovjedi da bude vjernik. Griješnik – zločinac pije alkohol, jede zabranjeno, čini zinaluk, neposlušan je Uzvišenom Allahu, on je sišao s puta ibadeta i ušao na put neposlušnosti, ali ne ispoljava širk (mnogoboštvo). Razlika među njima je u tome što za griješnika – nevjernika nema nade za oprost grijeha, osim sa šehadetom (svjedočenjem vjere) i tevbom (pokajanjem), prije njegove smrti. Za griješnika – zločinca postoji nada za oprost uz tevbu i kajanje prije smrti. Jer, za svaki grijeh čiji je izvor nefsanski prohtjev postoji nada za oprost, a za grijeh čiji je izvor oholost ne postoji nada za oprost. Iblisov grijeh je potekao iz oholosti... Zato se trebaš pokajati, prije smrti, za sve svoje grijehe kako bi se mogao nadati da će ti Allah tevbu primiti. Kao što Uzvišeni Allah veli: „On prima pokajanje od robova Svojih i prašta rđave postupke.“ (eš-Šura, 25), tj. zbog tevbe (pokajanja) prelazi preko loših njihovih djela. A Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Onaj koji se kaje za grijehe je poput onoga koji nema grijeha!“
14

T

Nekakav čovjek je svoje grijehe bilježio u svoj dîvân. Tako je jedne prilike počinio nekakav grijeh i, kada je otvorio svoju bilježnicu da ga zapiše, nije zatekao ništa osim Njegovih Riječi: „Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti.“ (el-Furkan, 70), tj. širk će zamijeniti imanom, zinaluk će zamijeniti oprostom a neposlušnost će zamijeniti pokornošću.

Pokajanje jednog mladića
Prenosi se da je jedne prilike Omer, r.a., prolazio ulicama Medine. U susret mu je dolazio jedan mladić koji je pod odjećom nosio flašu. Omer, r.a., ga je upitao: „Mladiću, šta to nosiš pod odjećom?“ U flaši je, zapravo, bilo vino. Mladić se zastidio da kaže da nosi vino, pa je u sebi zamolio Allaha da ga ne osramoti pred Omerom, da ga sačuva te sramote. Zauzvrat, više nikada neće piti alkohol. Mladić je rekao: „Zapovjedniče pravovjernih, ja nosim sirće!“ „Pokaži mi, da pogledam!“, reče Omer. Mladić je izvadio flašu ispod svoje odjeće. Kad je Omer, r.a., pogledao flašu, vidio je da je unutra bilo sirće! Pa pogledaj kako se stvorenje pokajalo iz straha prema stvorenju! Uzvišeni Allah je zbog toga vino pretvorio u sirće, jer je znao da je tevba mladića bila potpuno iskrena (nesûh). Kada bi se griješnik, onaj koji nema nikakvih dobrih djela, pokajao iskrenim pokajanjem (tevbeten nesûhan), Uzvišeni Allah bi vino njegovih loših djela zamijenio sirćetom pokornosti. Ebu Hurejre, r.a., je ispričao: „Jedne noći, nakon što sam s Resulullahom, a.s., klanjao jaciju namaz, izašao sam (iz džamije) i na putu sreo jednu ženu. Rekla mi je: ‘Ebu Hurejre! Počinila sam grijeh, pa ima li za mene pokajanja?’ Upitao sam: ‘Koji je tvoj grijeh?’ Rekla je: ‘Počinila sam zinaluk! Pa sam to svoje iz zinaluka rođeno djete ubila!’ Rekao sam joj: ‘Propala si i upropastila se! Tako mi Allaha, za tebe nema tevbe!’ Žena je tada pala u nesvjest. Otišao sam od nje i u sebi rekao: ‘Dajem fetvu, a Resulullah, a.s., među nama!’ Vratio sam mu se i o svemu ga obavijestio.

Resulullah, a.s., mi je na to rekao: ‘Kako ćeš joj to reći: Propala si i upropastila se! Pa gdje si ti od ovog ajeta: ‘Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.’ (el-Furkan, 70) Izašao sam na ulicu i tražio ko će me uputiti na ženu koja mi je postavila pitanje. Kada sam je našao i obavijestio o onome što je rekao Allahov Poslanik, a.s., žena je od sreće duboko udahnula i rekla: ‘Imam voćnjak kojeg dajem, radi Allaha i Njegovog Poslanika, u sadaku!’“

Potom je Utbe podigao glavu i proučio tri dove. Zamolio je: Moj Allahu, ako si primio moju tevbu i oprostio moje grijehe, pa počasti me razumijevanjem i pamćenjem tako da zapamtim sve ono što od znanja i Kur’ana čujem! Moj Allahu, počasti me lijepim glasom tako de se svakom onome ko čuje moje učenje smekša srce, pa makar mu srce i najokrutnije bilo! Moj Allahu, počasti me halal nafakom i opskrbi me odakle se i ne nadam! Pa je Allah uslišao sve tri njegove molbe tako da mu se razumijevanje i pamćenje mnogo povećalo. Kada bi učio Kur’an, svako ko bi čuo njegovo učenje, učinio bi pokajanje. Svaki dan bi na njegovu sofru bile postavljene dvije lepine i čorba, a niko nije znao ko je to činio. Ovako je bilo njegovo stanje sve dok nije s dunjaluka otišao. Ovo je stanje onoga ko se istinski vratio Uzvišenom Allahu. Jer, Uzvišeni Allah neće dopustiti da propadne nagrada onih koji dobra djela čine.

Utbe i Hasan el-Basri
Hikaja o Utbetu’l-Gulamu, Allah mu se smilovao: Bio je od velikih griješnika, poznat po svojim zločinima i pijenju alkohola. Jednog dana ušao je u medžlis (predavanje, sohbet) Hasana el-Basrija, koji je u tom momentu učio ajet: „Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene?!“ (el-Hadid, 16), tj. zar nije došlo vrijeme da se vaša srca strahom ispune? Šejh je tumačio ovaj ajet usljed čega su ljudi počeli da plaču. Između njih je ustao jedan mladić koji je pitao: „Bogobojazni, hoće li Uzvišeni Allah primiti griješnika i zločinca poput mene, ako se pokaje?“ Šejh reče: „Svakako, Allah prima tevbu za tvoje grijehe i zlodjela!“ Kada je Utbetu’l-Gulam čuo ovaj govor, njegovo lice je požutjelo a udovi su mu počeli da se tresu. Vrisnuo je i pao u nesvjest. Kada je došao sebi, prišao mu je Hasan i citirao stih: Mladiću, koji griješiš prema Vlasniku Arša, znaš li koja je kazna za âsije? Za âsije – griješnike je Seîr, koji huči. Žestina toga dana âsije će za čupe dohvatiti. Ako možeš trpjeti Njegovu vatru, onda griješi, a ako to nisi u stanju, onda se grijeha kloni! U onome što si do sada od grijeha počinio, tvoja je duša već zarobljena, pa potrudi se da od sada iskren budeš!! Pa je Utbe opet žestoko vrisnuo i ponovo pao u nesvjest. Kada je sebi došao, upitao je: „Šejhu, da li će Milostivi Gospodar primiti pokajanje nekog prokletog poput mene? Šejh reče: „Da li tevbu osornog roba prima iko drugi osim Gospodara Oprostivog?“

Znaci primljene tevbe
Jedan od učenjaka je bio upitan o tome da li rob može znati kada je njegovo pokajanje primljeno, pa je odgovorio: „Nema definitivnog suda o tome, ali za to postoje određeni znaci: • da rob ne vidi svog nefsa bezgriješnim, • da ne bude obijestan, • da je svjestan da ga Gospodar posmatra, • da se druži s dobrim ljudima, • da napusti društvo griješnika, • da malo od dunjaluka vidi velikim, • da veliko od ahiretskih djela vidi malim, • da mu srce bude obuzeto brigom o ispunjavanju Allahovih naredbi, • da čuva svoj jezik, • da bude uposlen razmišljanjem, • da je tužan, potišten i • da se stalno kaje za protekle grijehe.“
15

El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE

Pozivi skupini
I
bn Džerir bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da su se sastali Utbe i Šejbe, sinovi Rebi’ata, Ebu Sufjan ibn Harb, neki čovjek iz Benu Abdi’d-Dara, Ebu’l-Bahteri, pobratim Benu Eseda, Esved ibn Abdilmuttalib ibn Esed, Zem’a ibn Esved, Velid ibn Mugire, Ebu Džehl ibn Hišam, Abdullah ibn Ebi Umejje, Umejje ibn Halef, A’s ibn Vail, Nebih i Munebbih, sinovi Hadždžadža Sehmijje, u dvorištu Kabe nakon zalaska sunca. Neki od njih je rekao nekome: „Pošaljite nekoga Muhammedu, izložite mu svoje argumente kako biste imali opravdanje pred ostalim ljudima.“ Oni su mu poslali poruku: „Uglednici tvog naroda su se okupili kako bi pričali s tobom.“ Poslanik, a.s., im je pohitao, nadajući se da su oni promijenili svoj stav po pitanju njegovog, a.s., pozivanja u islam. Bilo mu je stalo da oni uvide pravi put i boljelo ga je to što su tvrdoglavi u svojoj zabludi. Kada je sjeo s njima, oni su rekli: „Muhammede, poslali smo po tebe kako bismo umirili savjest. Allaha nam, ne znamo da među Arapima ima iko ko je u svom plemenu uradio ono što si ti uradio u svom. Izvrijeđao si pretke, omalovažio vjeru, izgrdio uglednike, izvrijeđao božanstva, rascijepao zajednicu i nije ostalo ništa što bi nas moglo povrijediti a da ga nisi i počinio. Ako pričaš tu priču koju širiš želeći time imetak, sakupit ćemo ti od naših imetaka tako da budeš najbogatiji među nama. Ako želiš čast, učinit ćemo te najčasnijim među nama. Ako želiš vlast, učinit ćemo te našim kraljem. Ako to činiš zato što ti je došao i obuzeo te Reijj – a džina koji bi obuzeo čovjeka zvali su Reijj – a moguće je da je to, sakupit ćemo sredstva i tražiti ti lijeka i izliječiti te, ili te se odreći.“ Poslanik, a.s., im je rekao: „Sa mnom nije ništa od toga što ste nabrojali. Niti sam došao želeći vaš imetak, niti čast, niti vlast nad vama. Allah me poslao kao poslanika vama i objavio mi je Knjigu. Naredio mi je da vam budem donosilac radosnih vijesti i upozoritelj. Dostavio sam vam poslanice svoga Gospodara i ukazivao vam i savjetovao vas. Ako primite od mene ono što vam nudim i s čime vam dolazim, to je vaša čast i na dunjaluku i na ahiretu. Ako to odbijete, ja ću sačekati Allahovu odredbu po pitanju mene i vas i Njegovu presudu među nama.“
16

Oni su rekli: „Muhammede, ako ne želiš da primiš ono što ti nudimo, tebi je poznato da nema naroda koji živi na manjem prostoru od nas, niti koji je siromašniji od nas, niti koji živi tegobnijim životom od nas. Zamoli svog Gospodara, u naše ime, Onog Koji te poslao s tim što te poslao, da ova brda oko nas poravna i da nam učini našu domovinu prostranom, da kroz nju učini da protječu rijeke kao što protječu kroz Šam i Irak. Neka proživi naše pretke koji su izumrli i neka među njima bude i Kusajj ibn Kilab. On je bio iskren i uvažen plemić. Mi ćemo ih pitati o onom što tvrdiš, da li je istina ili nije? Ako učiniš ono što tražimo od tebe i ako oni potvrde istinitost toga što tvrdiš, i mi ćemo ti povjerovati. Tad ćemo ti priznati tvoje mjesto i ugled kod Allaha i znat ćemo da te je, uistinu, poslao kao poslanika i da je onako kako tvrdiš.“ Poslanik, a.s., im je rekao: „Nisam poslan s time. Došao sam vam od Allaha s onim s čime me poslao. Dostavio sam vam poslanicu. Ako to prihvatite, to vam je sreća i dunjaluka i ahireta, a ako odbijete, ja ću sačekati Allahovu odredbu i Njegovu presudu između mene i vas.“ Oni su mu rekli: „Ako nećeš učiniti ono što tražimo od tebe, onda zamoli svog Gospodara, u naše ime, da pošalje meleka koji će potvrditi istinitost onog što tvrdiš i koji će nas odvratiti od tebe, koji će ti dati palmovike i riznice, i zlatne i srebrne dvorce, i koji će te poštedjeti onoga u čemu te vidimo da radiš. Ti ideš na tržnice i nastojiš da zaradiš kao što i mi svi zarađujemo. Na taj način ćemo znati tvoj ugled i mjesto kod tvog Gospodara, ako si Poslanik kao što tvrdiš.“ Poslanik, a.s., im je rekao: „Neću to uraditi. Ja nisam onaj koji bi takvo što tražio od svoga Gospodara, niti sam poslan s takvim nečim. Allah me poslao kao donosioca radosnih vijesti i upozoritelja. Ako primite ono s čime sam došao, to vam je sreća i na dunjaluku i na ahiretu, a ako odbijete, sačekat ću Allahovu odredbu i Njegovu presudu između mene i vas.“ Oni su mu rekli: „Onda učini da na nas padne nebeski svod, kao što tvrdiš da tvoj Gospodar može učiniti ako hoće. Mi ti ne vjerujemo, osim da takvo što se desi.“ Poslanik, a.s., im je rekao: „To je Allahova volja, ako hoće to će i učiniti.“ Oni su mu rekli: „Muhammede, zar tvoj Gospodar

nije trebao znati da ćemo sjesti s tobom i da ćemo ti reći to što smo ti rekli? Mogao ti je kazati kako da nam odgovoriš i da ti kaže šta će On učiniti s nama ako ne prihvatimo ono što nam nudiš. Čuli smo da ti to kazuje neki čovjek iz Jemame koji se zove Rahman, a mi, Allaha nam, nikada nećemo povjerovati u Rahmana. Na ovaj način smo završili s tobom. Allaha nam, nećemo te ostaviti na miru i nećemo te pustiti da sprovodiš to što si započeo sve dok ili te ne uništimo ili ti uništiš nas.“ Jedan od njih je rekao: „Mi obožavamo meleke, a oni su Allahove kćeri.“ Neki je rekao: „Nećemo ti vjerovati sve dok nam ne dovedeš Allaha i meleke da ih jasno vidimo.“ Kada su to izgovorili, Poslanik, a.s., je ustao a s njim je ustao i Abdullah ibn Ebi Umejje ibn Mugire ibn Abdillah ibn Omer ibn Mahzum, sin njegove, a.s., tetke po ocu Atike, kćerke Abdu’l-Muttaliba, i rekao: „Muhammede, tvoji sunarodnici su ti ponudili što su ponudili a ti nisi primio. Onda su te pitali neke stvari kojima bi mogao potvrditi svoje mjesto i ugled kod Allaha, a ni to nisi htio da udovoljiš. Tražili su od tebe nešto čime bi ih zastrašio. Allaha mi, neću povjerovati u tebe sve dok ne budeš imao stepenice do nebesa kojim ćeš se uspeti na moje oči do nebesa i odatle doći s ispisanim listovima u pratnji četiri meleka koji će potvrditi da je onako kako ti govoriš. Allaha mi, kada bi i to učinio, sumnjam da bih ti povjerovao. Onda je otišao od Poslanika, a.s., koji je otišao svojoj kući, tužan i žalostan zbog onog što mu se desilo i što se nisu ispunila njegova očekivanja koja je imao kada su ga pozvali te zbog njihove tvrdoglavosti i upornosti u zabludi.1 Ebu Nu’ajm bilježi od Mahmuda ibn Lebida, pobratima Benu Adbu’l-Ešhela da je rekao: „Kada je Ebu Hajsem2 Enes ibn Rafi’ došao u Mekku, u društvu mladića, među kojima i Ijas ibn Mu’az, r.a., iz plemena Abdu’lEšhela, kako bi tražili savezništvo protiv svojih neprijatelja iz Hazredža, Poslanik, a.s., je čuo za njih i otišao do njih. Pitao ih je: „Ima li među vama neko zainteresovan za dobro s kojim sam došao?“ Oni su pitali: „A koje je to dobro?“ On je rekao: „Ja sam Allahov Poslanik i
1

Ovako ga prenosi Zijad ibn Abdullah Bikai od Ibn Ishaka, a on od nekog učenjaka, a on od Seida ibn Džubejra i Ikrime, a oni od Ibn Abbasa, r.a. Ovako je u Ibn Kesirovom tefsiru, 3/62, i u: Bidaje, 3/50.

2

U: Ebu Hajeser Enes ibn Nafi’, Medžme’.

17

Allah me poslao ljudima da ih pozivam Allahu, kako bi robovali Allahu i kako Mu ne bi pripisivali ništa. On mi je objavio Knjigu.“ Onda im je naveo temelje islama i

proučio im neke ajete iz Kur’ana. Ijas ibn Muaz, a bio je vrlo mlad, rekao je: „Ljudi, ovo je, Allaha mi, veliko dobro koje bi trebali prihvatiti.“ Ebu Hajsem Enes ibn Rafi’ uzeo je šaku zemlje i njome udario u lice Ijasa ibn Muaza. Onda je rekao: „Ti ušuti. Došli smo iz drugog razloga.“ Ijas je ušutio. Poslanik, a.s., ustao je i otišao, a oni su se vratili u Medinu. Dogodila se bitka između Evsa i Hazredža i u toj bici je poginuo Ijas ibn Muaz. Mahmud ibn Lebid priča: „Jedan moj saplemenik koji je prisustvovao njegovoj smrti mi je rekao: ‘Čuli smo ga kako izgovara la ilahe illellah, uči tekbir i tesbih sve do smrti.’ Niko nije sumnjao da je umro kao musliman. On je prihvatio islam još na onom sastanku s Poslanikom, a.s., kad je od Poslanika, a.s., čuo što je čuo.“3

Poziv na okupljalištima
Ibn Sa’d bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: „Kada je objavljen ajet: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu.’ (eš- Šu’ara, 214) Vjerovjesnik, a.s., se ispeo na Mervu, a onda povikao: ‘Potomci Fihra!’, pa su mu došli Kurejšije. Ebu Leheb ibn Abdu’l-Muttalib je rekao: ‘Evo potoma3

Ovako je u: Kenzu-l-ummal, 7/11. Ovo bilježe i Ahmed i Taberani i njegovi prenosioci su pouzdani, kao što kaže Hejsemi, 6/36. Ibn Ishak u Megazi bilježi s lancem prenosilaca od Mahmuda ibn Lebida slično. Još neki prenose i bilježe ovu predaju od Ibn Ishaka, a on je neko ko je prenosio vjerodostojne hadise, kao što stoji u: Isabe, 1/91.

ka Fihra, došli su i reci šta imaš.’ Poslanik, a.s., rekao je: ‘Potomci Galibovi!’, Benu Muharib i Benu Haris, od dvojice sinova Fihrovih, su se vratili. Poslanik, a.s., rekao je: ‘Potomci Luejja, sina Galibovog!’ Onda su se vratili kućama potomci Tijemu’l-Edrema sina Galibovog. Poslanik, a.s., povikao je: ‘Potomci Ka’ba ibn Luejja!’ Onda su otišli potomci Amira, sina Luejjovog. Poslanik, a.s., povikao je: ‘Potomci Murreta ibn Ka’ba!’, pa su se vratili potomci Adijja sina Ka’bovog, potomci Sehmovi i potomci Džumeha sina Amrovog, sina Husajsovog sina Ka’bovog, sina Luejjovog. Poslanik, a.s., pozvao je: ‘Potomci Kilaba ibn Murreta!’, onda su se vratili potomci Mahzuma ibn Jakzata ibn Murreta i potomci Tijema ibn Murreta. Poslanik, a.s., prozvao je: ‘Potomci Kusajjovi!’, onda su se vratili potomci Zehreta ibn Kilaba. Poslanik, a.s., prozvao je: ‘Potomci Abdumenafovi!’, a kućama su se vratili potomci Abdu’d-Dara ibn Kusajja i potomci Eseda ibn Abdu’l-Uzzaa ibn Kusajja i potomci Abda ibn Kusajja. Onda je Ebu Leheb rekao: ‘Evo ostali su potomci Abudmenafovi i reci šta imaš.’ Poslanik, a.s., rekao je: ‘Allah mi je naredio da opomenem svoju najbližu rodbinu, a vi ste mi najbliži srodnici od svih Kurejšija. Ja vas ne mogu zaštititi od Allaha niti vam mogu pomoći na ahiretu, osim ako kažete: la ilahe illallah. Ako to izgovorite, to će mi pomoći da se zauzmem za vas kod vašeg Gospodara, a time ćete zadužiti Arape i zbog te rečenice će vam se pokoriti nearapi.’ Ebu Leheb je rekao: ‘Proklet da si! Zar si nas zbog toga pozvao?!’ Onda je Allah objavio: ‘Neka propadne Ebu Leheb, i propao je!’ (el-Leheb, 1) U značenju: Proklete su ruke Ebu Leheba.“4
4

Ovako je u: Kenz, 1/277.

18

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE

Odlike posta

U

zvišeni Allah je, za razliku od ostalih ibadeta, nagradu za post pripisao Sebi, pa je rekao: „Post je Moj i Ja za njega nagrađujem!“ Tako je post odlikovan nad drugim djelima čime se ukazuje na njegovu veliku počast koja je tolika da umovi ne mogu dokučiti veličinu njegove nagrade. U postu se, za razliku od drugih ibadeta, krije tajna Allahovog samedijjeta. Neovisnost od hrane i ostalih prohtjeva je od svojstava Uzvišenog, zato post On pripisuje Sebi. S ove tačke gledišta el-Kurtubi veli: „Djela robova odgovaraju njihovim stanjima, osim posta. Post odgovara Hakkovom svojstvu. Pa kao da Uzvišeni kaže: ‘Post približava Meni, s nečim što je od Mojih svojstava.’“ Postom se također ostavljaju želje nefsa radi Allaha Uzvišenog. To nema u drugim ibadetima. Ihram pri hadžu i umri dokida mnoge dozvoljene stvari kao što su upotreba misvaka, sastajanje sa ženama, lov, odjeća, ali tada nije zabranjeno jelo i piće na kojima počiva život. U namazu je zabranjeno jelo i piće, ali ta zabrana je kratka, traje svega nekoliko minuta. Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je i to da će im njihov post biti šefatdžija (zagovornik) na Sudnjem danu. Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Resulullah, a.s., rekao: „Post i Kur’an će biti zagovornici robu na

kijametskom danu. Post će reći: ‘Rabbi, zabranio sam mu hranu i prohtjeve, pa primi moj zagovor za njega.’ A Kur’an će reći: ‘Zabranio sam mu spavanje noću, pa primi moj zagovor za njega.’ Pa će im zagovor biti primljen!“ (Ahmed, et-Taberani, Ibn Ebi’d-dunja i Hakim)

Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je i to da se Allah obavezao da će onoga ko ožedni svoje tijelo u vrućim danima napojiti na Kijametskom danu kada ljudi budi u velikoj žeđi. Prenosilac hadisa koji o ovome govori ashab Ebu Musa el-Eš’ari, r.a., zbog ovolike nagrade je upravo tražio najvruće dane pa je u njima postio. Vjerovjesnik, a.s., je obavijestio da je post zekat na tijelo. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Svaka stvar ima svoj zekat, a zekat tijela je post. Post je polovica sabura!“ (Ibn Madže) Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je i to da je post u mjesecu ramazanu uzrokom oprosta grijeha. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko provede Lejletu’l-kadr vjerujući i očekivajući nagradu, bit će mu oprošteni raniji grijesi; i ko isposti ramazan vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesai i Ibn Madže)
19

Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

Sura EL-MAUN
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče. A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naručje ne daju!

Uzvišeni Hakk kaže:
1. Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? 2. Pa to je onaj koji grubo odbija siroče.

Da li znaš ovog koji poriče nagradu i kaznu Kijametskog dana ili onoga koji poriče islam? Ako želiš da ga znaš, to je onaj koji jetima grubo odbija i ružno ga od sebe udaljava.
20

Rečeno je da se ovi ajeti odnose na Ebu Džehela, kojem je bio povjeren jedan jetim. Jedne prilike taj jetim mu je došao, bez odjeće, tražeći svoj novac, pa ga je Ebu Džehel žestoko odgurnuo. Rečeno je i da su ovi ajeti vezani za el-Velida ibn Mugiru i za el-Asa ibn Vaila. Neki vele da se odnose na Ebu Sufjana, koji je jedne prilike zaklao bravče pa mu je

jedan jetim zatražio mesa, a on ga natjerao štapom. A smatra se da je ajet općenit i da se odnosi na sve one koji imaju ovakva svojstva.
3. i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.

Zatim je rekao: „Izbjeći rijaluk (pretvaranje) je jako teško. U hadisu se navodi: ‘Rijaluk je skriveniji od hoda crnog mrava u mrkloj noći po crnoj stijeni.’“ Neki vele da se ovi ajeti odnose na one koji nisu iskreni u svojim djelima, niti od svojih nefsova traže suštinu iskrenosti. Od Allaha im ne dolazi pomoć koja će ih odvojiti od viđenja (mišljenja) ljudi i ukrašavanja prema njima. Rečeno je da je el-Maun sve ono što ljudima svakodnevno treba, kao što su sjekira, voda, vatra i tome slično. Ili, el-Maun je svako pomagalo, kao što su lonac i zdjela. Ili, sve ono što se ne smije nikome zabranjivati, poput vode, soli i vatre. Ikrime je rekao: „Nije ‘téško’ onom ko ne daje ove stvari, nego onome ko ovo sve objedini, pa se u namazu pretvara i ne vodi brige o njemu i ove spomenute stvari nikome ne daje.“ Ibn Aziz veli: „El-Maun u džahilijjetu je svako davanje i korist, a el-Maun u islamu je zekat i pokornost.“ U Buhariji se navodi: „El-Maun je svako dobro, njegov vrh je zekat, a njegovo dno posuđena alatka. A Allah najbolje zna.“

Ne podstiče ni svoje ukućane niti imućne ljude da se nahrani siromah, a on to sâm pogotovo ne čini. Znak poricanja onog svijeta je sprečavanje dobra i uznemiravanje nemoćnih. A onaj koji vjeruje u nagradu i ko je ubjeđen da kazna postoji, on se boji Allahove kazne i srdžbe.
4. A teško onima koji, kada namaz obavljaju, 5. namaz svoj kako treba ne izvršavaju, 6. koji se samo pretvaraju

pred ljudima, sa svojim djelima, da bi ih ljudi hvalili.
7. i nikome ništa ni u naručje ne daju!

To jest ne daju zekat. Ovi ajeti su vezani za licemjere (munafike) koji ne vode brigu o namazima, jer nisu uvjereni u njenu obavezu. Prenoseći od drugih, el-Kevaši veli: „Ajet se ne odnosi na sehv (zaborav) u namazu, od kojeg nijedan musliman nije lišen (pa je propisana sehvi-sedžda). Resulullah, a.s., je imao sehv.“ A ovo mišljenje pojačavaju riječi Enesa: „Hvala Allahu koji nije rekao: fi salatihim (u svom namazu), jer, pošto je rečeno: an salatihim, onda je značanje: oni su nemarni prema namazu tako što ga ostavljaju i vrlo malo vode računa o njemu. A da je rečeno: fi salatihim, onda bi značenje bilo: sehv ih pogađa u njihovom namazu. A od toga bi se zaista bilo jako teško spasiti.“ Ibn Ata kaže: „U Kur’anu ne postoji prijetnja a da iza nje nema plemenitog obećanja, osim u Njegovim riječima: ‘A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju.’“ Spomenuta je prijetnja za onoga ko obavlja namaz bez prisutnog srca, pa šta je s onim ko nikako ne klanja?! Potom je el-Kevaši nastavio: „Od onoga što upućuje da se ovi ajeti ne odnose na onoga koji je stupio u namaz iskreno, pa ga pogodio zaborav, a on iskazuje poštovanje prema namazu i islamskim propisima, je svojstvo: ‘koji se samo pretvaraju’.“

Išaret:
Din je ispoljavanje islama, imana i ihsana. Onaj ko ovo troje objedini, ima čistu nutrinu. On posjeduje blagost, milost, plemenitost i darežljivost. Postigao je stupanj ihlasa (iskrenosti) i okusio je pravu slast robovanja. A onaj ko nije dopro do stupnja ihsana (dobročinstva), njegova nutrina i dalje nosi silinu, oštrinu, škrtost i tračke rijaluka. El-Kušejri veli: „Ajeti ukazuju na one koji su prikriveni od tajni i suptilnosti namaza. Nemarni su da bi primjećivali namaske ‘izvore’ i ‘puteve’. Ne poznaju namaske znanosti i mudrosti. Oni se pretvaraju u svojim djelima i stanjima tako što ih pripisuju svojim tamnim nefsovima. Sprečavaju el-Maun, tj. ono što koristi duhovnom tragaocu na putu prema Hakku od upute i savjeta. Od Allaha je uputa i podrška. Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve alihi.
21

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

Birr–dobro, dobročinstvo
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari iz riznica dobročinstva-birra: sakriti sadaku, sakriti nevolju i sakriti pritužbu. Uzvišeni Allah kaže:– Kada iskušam svog roba pa on osaburi i ne požali se na Mene onim koji ga dođu obići, njegovo meso zamijenim drugim mesom koje je bolje od onog koje je imao, krv mu zamijenim boljom. Ako ga ozdravim, ozdravim ga bez grijeha, a ako ga usmrtim, onda je u Mojoj milosti.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3439)

Komentar: Sakriti sadaku tako da ljevica ne zna šta je dala desnica (a to je daleko od toga da se čovjek želi pokazati i proslaviti, daleko od rijaluka. Stručnjaci fikha dodaju:–Međutim, ako je onaj koji daje sadaku neko na koga se ugleda, onda je bolje da takav javno da sadaku.) Sakriti nevolju od ljudi i sakriti od njih pritužbu. Neće im se žaliti na svoju tugu i nedaću. Ako se žali, žalit će se samo Allahu. Uzvišeni Allah kaže da kada iskuša roba, bolešću ili nečim sličnim, pa čovjek osaburi na tome i ne požali se posjetiocima koji su mu došli u bolesti, zamijenit ću mu meso koje je izgubio u bolesti boljim od njega, i krv koju je temperatura i groznica oslabila, boljom krvi. Ako mu budem odredio da ozdravi, oprostit ću mu sve grijehe koje je počinio, pa će nastaviti život kao od dana kada ga je majka rodila, kao što je u jednoj predaji. Očito je da bolest briše čak i velike grijehe. A ako ga usmrtim, usmrtit ću ga kao nekoga ko je prekriven Mojom milošću.

Neotesanost
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari koje ukazuju na neotesanost: da muškarac mokri stojeći, da otare svoje čelo prije nego završi sa svojim namazom ili da puše dok je na sedždi.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3435)

Komentar: Mokriti stojeći je dozvoljeno samo u nuždi, kao što je i Poslanik, s.a.v.s., činio kada je bio prinuđen. Da potare čelo od prašine ili kamenčića kada se podigne sa sedžde, a prije nego završi svoj namaz, makar se radilo i o dobrovoljnom namazu (nafili), ili da opuše prašinu sa mjesta na kojem će činiti sedždu- kao što se navodi u komentaru Taberanijevog bilježenja ovog hadisa.

22

Tri nesreće
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari nesreća: imam (vođa, namjesnik, rukovodilac) koji, ako činiš dobro, ne cijeni ga, a ako pogriješiš ne prašta greške. Komšija koji ako vidi neko dobro od tebe, sakrije ga, a ako vidi nešto hrđavo razglasi ga. I žena koja, ako si s njom, vrijeđa te, a ako nisi s njom, vara te.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3444) Komentar: Imam koji nije zadovoljan tvojim uspjehom, ali koji svaku tvoju pogrešku i propust ne prašta nego ga kažnjava. Komšija koji, ako zna za neko tvoje dobro koje si počinio, prikriva ga i čini se kao da ništa o tome ne zna, a ako vidi da si počinio nešto hrđavo, to proširi među ljudima kako bi te što više osramotio i ponizio i na to se nadovezuje uvreda časti i mahana. Žena, misli se na suprugu, koja, ako si kod nje, vrijeđa te riječima i postupcima, a ako si odsutan, onda će te varati, ili preljubom ili na neki drugi način, tako što će ti rastrošno se odnositi prema imetku, neće voditi računa o tome koliko i kako troši. Bilo koje od ovoga troga je velika nedaća i nevolja, a ako se desi da imaju sve tri odjednom, onda je to katastrofa i trajna žalost.

Kunem se...
Poslanik, a.s., je rekao:
„Za tri se stvari kunem: Allah neće učiniti nekoga ko ima udjela u islamu, kao nekoga ko nema nikakva udjela, a tri su dijela islama: namaz, post i zekat. Allah neće uzeti u zaštitu nekog čovjeka a na kijametskom danu ga prepustiti nekome drugom. I neće čovjek zavoljeti neke ljude a da ga Allah neće učiniti da bude s njima. Za četvrtu stvar kada bih se zakleo, nadao bih se da ne bih bio griješan: Allah neće sakriti i prikriti čovjeka na dunjaluku a da ga neće sakriti i na ahiretu.“

(el-Džamiu’s-Sagir, 3446) Komentar: Za tri stvari se kunem da su suštinski takve. Neće učiniti istim onoga ko ima udjela u sljedećim svojstvima, kao nekoga ko nema udjela. Neće ih učiniti jednakim na ahiretu. Tri su dijela islama: pet propisanih namaza, post mjeseca ramazana i zekat u svim oblicima. To je jedna od tri stvari, druga je da Allah neće uzeti u zaštitu nijednog svog roba na dunjaluku, tako što će ga čuvati i davati mu podršku, a onda ga prepustiti nekom drugom na kijametskom danu, nego će ga, kako god ga je čuvao i štitio na dunjaluku, koja je oranica ahireta, čuvati i paziti i neće ga prepuštati drugom. Treće je da neće čovjek zavoljeti neke ljude na dunjaluku a da ga Allah neće proživjeti s njima. Čovjek je s onim koga voli. Četvrta stvar je za koju se nadam da, kada bih se zakleo za nju, kao što sam se zakleo na prethodne tri, ne bih bio griješan zbog zakletve, a to je da neće Allah pokriti sramotu čovjeka na dunjaluku, a da je neće pokriti i na ahiretu.

23

Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU

Tako mi Sunca
(...) Iz ljubavi prema Tebi i Sunce je pamet napustila, te svake večeri o zemlju ono glavu svoju razbija. I Mjesec se pusti raspada zbog Tvoje ljubavi, diveć’ Ti se on se puni, pa potom svijest izgubi! (M. F. Attar)

U

prethodnim tekstovima o kur’anskim zakletvama spomenuli smo da se Allah, dž.š, zaklinje onime što zauzima važno i visoko mjesto među stvorenjima, pa su objekti Njegovih zakletvi Kur’an, meleki, Poslanikove, a.s., riječi, vrijeme, dan Smaka svijeta, Levhi-Mahfuz... Međutim, među najčešćim zakletvama su one u kojima se zaklinje Suncem, Mjesecom, zvijezdama, Zemljom, nebom, danom, noću. To su ujedno i stilski najupečatljivije zakletve zbog riječce zakletve – waw, koja se ponavlja i plijeni slušaočevu pažnju kao, naprimjer, u suri Noć kada Allah, dž.š., kaže: we’l-lejli izâ jagšâ, we’n-nehâri izâ tedžellâ, we mâ haleka’z-zekkere we’l-unsâ... Navest ćemo neka mišljenja mufessira tek o dvije sure u kojima se Allah, dž.š., zaklinje nebeskim tijelima. To će biti sure eš-Šems (Sunce) i et-Târik (Zvijezda Danica).

i neba i Onoga Koji ga sazda; i Zemlje i Onoga Koji je ravnom učini; i duše i Onoga Koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini... Sve to Kur’an spominje da bi naglasio važnost obavijesti vezane za dušu: Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! Sunce je najveća vidljiva manifestacija svjetlosti. Ono je velika Božija blagodat bez koje život na Zemlji ne bi bio moguć. Imam Razi o važnosti Sunca i njegove svjetlosti kaže: „Znaj da su naučnici noću kao mrtvi. Tek kada se pojavi prvi tračak svjetlosti Sunca, pred njima se otvara prozor, pa oni gledaju kako se svemu udahnjuje život i kako mrtvo postaje živo.“ Zbog toga što je izvor svjetlosti, Sunce je postalo simbolom za sve što razbija tamu i donosi istinu. Tako Muhammed, a.s., sebe poredi sa Suncem kada kaže: „Ja sam sunce, a moji drugovi (ashabi) su poput zvijezda.“ Mjesec se u Kur’anu spominje dvadest i sedam puta, a zanimljivo je da isto toliko dana traje njegovo obilaženje oko Sunca. On prati Sunce, uzimajući od njega

Uspjet će samo onaj ko je očisti...
Allah, dž.š, se u suri eš-Šems zaklinje sedam puta: Tako Mi Sunca i svjetla njegova; i Mjeseca kada ga prati; i dana kada ga vidljivim učini; i noći kada ga zakloni;
24

svjetlost, pa tokom prve polovine mjeseca postaje sve veći i puniji. Šejh Ismail Hakki u Suncu vidi aluziju na božansko savršenstvo, dok je Mjesec aluzija na čovjekovu čistu dušu. Tako je čista duša manifestacija Božijeg savršenstva, kao što je Mjesec manifestacija Sunčeve svjetlosti, pošto Mjesec sam po sebi ne svijetli nego reflektira Sunčevo svjetlo. Čista duša na kojoj se manifestiraju Allahova, dž.š., svojstva svijetli i upućuje druge, kao što Mjesec u tamnoj noći osvjetljava put. U nastavku sure Kur’an se zaklinje danom koji je ustvari rezultat pojavljivanja Sunca, te noću koja je posljedica zalaska Sunca. Šejh Ismail Hakki kaže da je noć očitovanje Božijeg imena El-Mudill (Onaj Koji u zabludi ostavlja), dok je dan očitovanje imena El-Hâdî (Onaj Koji upućuje). Nebo kojeg je Svemoćni Stvoritelj uzdigao visoko bez stubova koji bi ga pridržavali, kako se spominje na drugom mjestu u Kur’anu, i Zemlja koju je rasprostro su dokazi Njegove moći za one koji budu htjeli razmišljati o ovim zakletvama. Ibn Adžibe o odnosu neba i Zemlje kaže da je nebo hakikat, dok je zemlja šerijat. Tarikat je miradž pomoću kojeg se uspinje na nebo, pa ko nema tarikata on ne posjeduje ni način dostizanja hakikata. Posljednja zakletva je zakletva dušom, najprefinjenijim i najčasnijim Božijim stvorenjem, pa ko nju takvu očisti on će uspjeti, a ko se usudi isprljati je sramnim djelima, pa on će uistinu propasti.

ku Arapa ta riječ označava sve ono što dolazi noću, a ne pojavljuje se danju. Takva je ova zvijezda, ona je noćni posjetilac. Ona je jedno od velikih Božijih znamenja, pa On pita: „A znaš li ti šta je Danica?“ i odmah nakon toga daje Svoj odgovor, podsjećajući čovjeka na to koliko je njegovo znanje krhko. „Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije“ – to je istina zbog koje se Allah, dž.š., zaklinje „noćnim posjetiocem“. Ko to bdije nad svakim čovjekom? Neki mufessiri smatraju da su to meleki, što se i spominje u drugim ajetima. Oni prate čovjeka, pišu njegova djela, nagovaraju ga na dobro. Drugi mufessiri smatraju da se u ovom ajetu misli na Allaha, dž.š. On je El-Hafâz (Čuvar), El-Muhejmin (Koji sve prati), Er-Rekîb (Koji pazi na svaku kretnju). Zato nema koristi onaj čovjek koji svoje grijehe čini a skriva ih od ljudi, jer Allah, dž.š, dobro vidi njegove sramote. Tragom toga, tefsir Rûhu’l-bejân bilježi predaju da je Ibn Omer, r.a., jednom prilikom prošao kraj dječaka koji je čuvao stado ovaca. Zatražio je od njega da mu da jednu ovcu. Dječak mu reče da ne može to uraditi pošto on nije vlasnik stada. Ibn Omer, želeći vidjeti njegovu reakciju, predloži da mu ipak da jednu ovcu a da vlasniku stada kaže da ju je pojeo vuk. Dječak ga, iznenađen tim prijedlogom, upita: „A gdje je Allah!?“ Bilježi se da je Ibn Omer, r.a., dugo plakao kad bi se sjetio ovog dječaka koji je toliko čvrsto bio uvjeren da je Allah, dž.š, istinski Vlasnik svega, i da On sve vidi. Sunce, Mjesec, Zemlja, nebo, zvijezde – sve su to velika Božija znamenja pred čijom veličinom dah zastaje. Ipak, kao što je rekao Ibrahim, a.s., koji ih je posmatrao, sve su one âfilîn – oni koji zalaze, samo je Allah, njihov Stvoritelj, vječan. O tome je pjevao i poznati pjesnik Attar u svojim stihovima: „(...) Iz ljubavi prema Tebi i Sunce je pamet napustila, te svake večeri o zemlju ono glavu svoju razbija. I Mjesec se pusti raspada zbog Tvoje ljubavi, diveć’ Ti se on se puni, pa potom svijest izgubi!“
25

Noćni posjetilac
Pored Sunca i Mjeseca Kur’an često spominje i zvijezde, kao što su zakletve: „Tako Mi neba sazviježđima okićenog!; I kunem se zvijezdama koje se skrivaju (...); I kunem se časom kad se zvijezde gube!; Tako Mi neba punog zvjezdanih puteva (...)“ Spomenut ćemo ovdje tumačenje prvih ajeta sure Et-Târik: „Tako mi neba i Danice! A znaš li ti šta je Danica? Zvijezda blistava! Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije.“ Et- Târik je riječ koju prevodioci Kur’ana na naš jezik prevode kao „zvijezda Danica“. Mufessiri kažu da u jezi-

HILJADU I JEDNA KAP

Obraćanje umrlima
U Bitci na Bedru na strani muslimana je palo četrnaest šehida, dok je ubijeno sedamdeset mušrika. Od toga su dvadeset i četiri osobe bile od poglavara Kurejšija. Tijela tih dvadeset i četvero, među kojima su bili i Ebu Džehl i Umejje ibn Halef, koji je svojevremeno mučio svog roba Bilali Habešija, na kraju bitke bačena su u jednu prljavu jamu na Bedru. (Ebu Leheb, koji nije učestvovao u ratu, umro je sedmicu dana nakon vijesti o porazu, od teške kožne bolesti.) Kada se boja lica muslimana Ebu Huzejfe, r.a., promijenila od tuge dok je ubacivao tijelo svoga oca, mušrika Utbu ibn Rebiu, Allahov poslanik, s.a.v.s., ga upita: - Ebu Huzejfe! Je li ti nešto palo na srce zbog stanja tvog oca? - Ne, Resulallah! Nego sam se nadao da će kvaliteti koje sam vidio kod oca dovesti ga u islam. Rastužilo me što je umro u poricanju. Tri dana nakon bitke Pejgamber, s.a.v.s., prišao je toj jami i ovako se obratio tim tijelima: - Sine toga i toga, Utbe ibn Rebia, Umejje ibn Halef, Ebu Džehl ibn Hišam! Vi ste od onih koji su se najgore ponašali prema Poslaniku. Lagali ste na mene, a drugi su vjerovali. Otjerali ste me iz domovine, a drugi su me prihvatili. Ratovali ste sa mnom, a drugi su mi pomagali. Vidjeli ste da se ispunilo obećanje Allaha i Njegovog Poslanika, zar ne? Mi smo vidjeli da se obećanje našeg Gospodara obistinilo! Ovakav nastup Allahovog Poslanika, a.s., je privukao pažnju ashaba koji su se nalazili u njegovoj blizini. Hazreti Omer iznenađeno upita: - Resulallah! Je li ti pričaš s beživotnim tijelima? Kako oni mogu čuti tvoje riječi pa im se obraćaš? Naš Resulullah, s.a.v.s., ovako odgovori: - Kunem se Allahom da sve što sam sada rekao vi niste čuli nimalo bolje od njih. Ali oni ne mogu odgovoriti. Oni su vidjeli da se ispunilo Allahovo obećanje njima o kazni (azabu). Kada se Bedr ispraznio, viđen je melek Džebrail, a.s., naoružan na konju. Otišao je, uzevši dozvolu od Allahova Poslanika, a.s. El-Vakidi: Kitabu’l-Megazi (Bejrut, 1989), 1/112–13; Tarihu’t-Taberi, 2/456–57; Bejheki: Delailu’n-Nubuvve, 3/9293, 131.

26

Umejrov plan atentata
Desilo se odmah nakon Bitke na Bedru. Poglavari mušrika Umejr ibn Vehb i Safvan ibn Umejje su u Mekki razgovarali o umrlima na Bedru. Na Bedru je zarobljen i sin Umejra. Ovako je rekao Safvanu: - Da nemam djece i dugova, pod izgovorom zarobljenog sina bih otišao u Medinu i ubio Muhammeda. - Ako to uradiš, vratit ću tvoje dugove i paziti tvoju porodicu. - Onda neka ovaj dogovor ostane među nama! Umejr, naoštrivši sablju, zaputi se i stiže u Medinu. Omer, r.a., koji ga je vidio sa sabljom ispred mesdžida, posumnja i javi to Resulullahu, s.a.v.s. Na Poslanikovu, a.s., želju, kako ga je uhvatio tako ga je i pustio na miru. Resulullah reče: - Omere pusti ga. A ti, Umejr, priđi! Onda ga je pitao zašto je došao. Umejr reče: - Došao sam zbog zarobljenika koji je u vašim rukama. Budite dobri prema njemu. - Šta je onda ta sablja na tvom vratu? - Neka su proklete sablje! Zar imamo neku korist od njih? - Reci mi istinu. Zašto si došao? - Kao što sam rekao, došao sam samo zbog toga. - Razgovarao si sa Safvanom o mrtvima na Bedru. Safvan ti je obećao platiti dugove i paziti djecu ako me ubiješ. Nakon dogovora došao si da me ubiješ. Ali Allah je to spriječio. - Svjedočim da si ti Allahov Poslanik. Niko nije znao za taj razgovor osim mene i Safvana. Kunem se Allahom da ti ovo niko osim Allaha nije mogao javiti. Hvala Allahu koji me uputio na pravi put! Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha, Muhammed je Allahov rob i poslanik. Umejr je postao iskreni musliman. Resulullah, s.a.v.s., je ovako rekao: - Naučite brata Kur’anu i vjeri i oslobodite zarobljenika! Tako su uradili. Onda se Umejr vratio u Mekku da poziva ljude u islam. Dosta ljudi je zbog njega ušlo u vjeru. Ibn Hišam: es-Siretu’n-Nebevijje, 2/272–74; Ibnu Esir: Usdu’l-Gabe, 3/421–22; Delailu’n-Nubuvve, 3/147–149.

Prvi ezan i ikamet
U prvoj hidžretskoj godini u Medini je napravljena poslanikova džamija. Dogovaralo se kod Resulullaha, a.s., o tematici pozivanja džemata na pet dnevnih namaza. Neki su predložili da se namaz oglašava zvonom, ali nije prihvaćeno jer je to kršćanski običaj. Traženo je da se svira u trubu, ali nije bilo uredu, jer pripada jevrejima. Neki su rekli da se zapali vatra na visokom mjestu, nije prihvaćeno zbog vatropoklonika. Bilo je predloženo još i to da se digne zastava za vrijeme namaza, ali ni to se nije svidjelo Resulullahu, s.a.v.s. Upravo tih dana ensarija Abdullah ibn Zejd, r.a., je usnio slijedeće: Došla mu je jedna veličanstvena osoba u zelenom odijelu, sa zvonom u rukama. Abdullah, r.a., želi od njega kupiti to zvono. Na pitanje šta će mu, odgovara da želi s njim pozivati džemat na namaz. Čovjek mu predlaže da mu da nešto bolje i, počevši s „Allahu ekber, Allahu ekber...“, prouči cijeli ezan. Malo se udaljio, te opet prišao i naučio šta treba učiti prije farz namaza (ikamet). Kada je svanulo, Abdullah, r.a., je otišao kod Pejgambera, s.a.v.s., i ispričao mu san. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: „Inšallah, san je istinit. To što si vidio nauči Bilala, neka on prouči ezan. Jer je njegov glas jači i oštriji od tvog.“ Upućivanjem Abdullaha, r.a., rečenicu po rečenicu, Bilali Habeši je tada proučio prvi sabahski ezan. Odmah nakon toga je došla i Allahova objava vezana za ezan. Na taj način se obistinila objava koja je došla na san. Kada je Omer, r.a., čuo Bilala Habešija kako uči ezan, odmah je potrčao Resulullahu, a.s., i rekao: - Resulallah! Kunem se Allahom, isti sam ezan vidio u snu. - Objava je došla prije tebe – reče. Legitiman nastanak ezana je čvrst u Kur’anu i sunnetu i jedan je od simbola islama. Gdje god bilo na svijetu, i na kojem se god jeziku govorilo, ezan na arapskom jeziku svi shvataju i razumiju značenje i svrhu. Na taj način islamsko vjerovanje i ibadet odjekuju ezanom na arapskom jeziku, bez prestanka na cijelom svijetu. Abdurrezzak: el-Musannef (Bejrut, 1983), 1/455–56; Bejheki: es-Sunenu’l-Kubra, (Bejrut, 1994), 1/573–75; etTabakatu’l-Kebir, 1/212–13; Ibn Hišam, 2/121–123.

27

Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR

Sreća
U
životopisu poznatog njemačkog filozofa Kanta pročitao sam da je njegov komšija imao pijetla kojeg je postavljao na pločnik u blizini njegove radne sobe. Kada god bi Kant pristupio radu, pijetao bi zakukurikao i ometao ga, te skretao mu pažnju i misli. Kada više nije mogao izdržati, poslao je svoga slugu da kupi tog pijetla i zakolje ga, a onda da ga pripremi i skuha za ručak. Za tu prigodu pozvao je i svog prijatelja. Čekali su ručak uz razgovor. Kant mu je govorio o pijetlovom uznemiravanju i želji da sada, kada ga ne bude, mirno radi svoj posao i razmišlja u tišini. Ušao je sluga s hranom i, uz izvinjenje, rekao da je komšija odbio da proda pijetla pa je kupio na pijaci drugog. Kant se trznuo i primjetio da pijetao i dalje kukuriče! Razmišljao sam o ovom velikom filozofu te primjetio da je bio nesretan zato što je pijetao kukurikao, a isto tako se radovao kada je i dalje nastavio kukurikati. Stvarnost se nije promijenila,već se njegovo stanje promijenilo. Njegova duša je ta koja ga je učinila nesretnim, a i sretnim. Rekao sam: „Dokle god je sreća u našim rukama, zašto je tražimo od drugih?! Dokle god je blizu nas, zašto je gonimo od nas, idući k njoj putem koji nije njen i ulazeći joj na vrata koja nisu njena?!
28

Želimo da zakoljemo pijetla da bi se odmorili od njegova glasa, a kada bi ga zaklali, našli bi drugih stotinu pijetlova koji hodaju zemljom. Pa zašto ne odstranimo iz glave pijetlove, ako ih ne možemo odstraniti sa zemlje? Zašto ne začepimo uši od njih, ako nismo u stanju da ih ušutkamo? Zašto ne načinimo naše prohtjeve u skladu s onim što postoji, ako ne možemo da učinimo ono što postoji skladno i shodno našim prohtjevima? Spavam u kući pa me ne bude točkovi vozila od kojih se zemlja trese, niti koraci koji odjekuju zrakom, niti me bude svirene auta koje mrtve podignu, ali me budi mali šum u kućnom prostoru i blagi korak na tlu. Ako spavam u hotelu, ne budi me ništa izvan moje sobe. Ako spavam u vozu, ne uznemirava me priča onih koji sjede do mene niti me uznemirava buka voza koji me potresuje. Kako podnosim to sve ovdje, a ne podnosimo tamo i uznemirava me tamo ono što me ne uznemirava ovdje?! Čujem vas kako došaptavate, govoreći: filozofija i mašta. Da, to je filozofija, ali nije svaka filozofija buncanje. Da,to je mašta, ali cijeli život su mašte koje se povećavaju i smanjuju. Radujemo se njima ili žalimo, ili je to nešto kao mašta. Dva čovjeka iste tjelesne snage nose isti teret – jedan se žali i buni kao da je nosio dva tereta, a drugi se smije i pjevuši kao da nije ništa nosio!

tražio i pitao mudrace. Oni su se krišom smijali od stida prema njemu te mu govorili da crijeva nastanuje crv, a ne zmija. On nije vjerovao! Stigao je do vještog doktora, upućenog u duševne bolesti koji je čuo za njegovu priču. Doktor mu je nasuo purgativ (sredstvo za čišćenje crijeva), te ga poslao u toalet u koji je ostavio zmiju. Kada je ugledao zmiju, zablještalo mu je lice i tijelo se pokrenulo te je osjetio ozdravljenje i skočio brzim trkom, a bio je ušao sav iznemogao, jaukajući. Poslije toga nije nikada više obolio. Učenjak nije ozdravio zbog toga što je u njemu bila zmija pa izašla, već zbog toga što je zmija bila u njegovoj glavi pa otišla, zato jer je probudio snagu svoje duše koja je spavala. Zaista u čovjekovoj duši je snaga. Ako bismo saznali kako je iskoristiti, donijela bi nam čuda. Ova snaga zaspe, pa je probudi strah ili radost. Zamislite da neko od vas osvane bolestan, slabog tijela, neodrživ, ne može da se prevrne sa strane na stranu, pa ugleda zmiju kako mu se približava a nema nikoga ko bi je odstranio. Skočo bi iz postelje kao da nisi ni bio bolestan niti slabog tijela? Ili se vratiš kući s posla umoran i gladan, ne želeći ništa osim stolice da se na njoj što prije odmoriš, a onda ugledaš telegram od drage i voljene osobe da dolazi s puta ili pismo preporučeno od ministra u kojem te poziva kako bi tvoj položaj unaprijedio. Odmah bi osjetio okretnost, lahkoću i zadovoljstvo da potrčiš ka stanici ili uredu ministra? Ova snaga je izvor sreće. Proizilazi iz nje kao što voda izbija iz stijene, čista i pitka, pa je opet ostavljaš i piješ s ustajalih izvora i pomućenih riječica. Čitaoci! Vi ste bogataši, samo što ne znate veličinu bogatstva koje posjedujete, pa ga bacate njegovim potcjenjivanjem i odricanjem. Zadesi vas glavobolja, trbobolja ili zubobolja, pa dunjaluk vidite crnim i tmurnim. A zašto ga niste vidjeli bijelim i blistavim dok ste zdravi bili?! Čuvate se hrane, zabranjuju vam je dok ste bolesni, pa zaželite komadić hljeba i mesa i zavidite onome ko ih jede. A zašto niste znali njihovu slast i ukus prije bolesti?! Zašto ne cijenite i ne spoznate blagodati Nastavlja se... prije nego ih izgubite?!“
S arapskog preveo: Elvedin Muminović

Dva čovjeka iste tjelesne građe boluju istu bolest – jedan je pesimist i boji se, očekuje smrt, sebi šteti pa se i ne izvuče iz toga. Drugi se strpi i optimist je, očekuje ozdravljenje i doziva ga, pa mu i dođe! Presuđena im je obojici smrt, pa vidiš kako se prvi uzruja i uplaši pa umre hiljadu puta prije smrti, a drugi se drži sa stvarnošću i upravlja razmišljanjem i svjestan je, pa, ako se i ne spasi smrti, ne ubije ga prije toga predrasuda! Vidiš jakog i čvrstog čovjeka, sposobnog, genija za rat i sigurnost, koji nije mogao bez cigarete ni jednu minutu. Pripaljivao je jednu za drugom po čitav dan. Ako bi je izgubio, kao da je pamet izgubio i pogorša mu se stanje. Tako ga zadesi rat pa jednog dana nađe uz sebe samo jednu cigaretu. Više nema, te je ostavi do trenutka kada će biti najteže i kada će se situacija zategnuti i briga povećati i tako ostane čitavu sedmicu bez duhana, sabureći i nadajući se u jednu cigaretu koju ima. Kada uvidi sve to, ostavi pušenje i okrene se od njega, jer je odbio da njegova sreća bude zavisna od jednog omota duhana.

Hudari i zmija
Historičara Hudarija, uvaženog učenjaka, pri kraju života zadesio je privid. Obolio je od predrasude da se u njegovim crijevima nalazi zmija. Obraćao se doktorima,

29

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

O vrijednostima mjeseca ramazana
(Ovo pismo je napisano sejjidu, nekibu Feridu el-Buhariju. Govori o čovjekovoj sveobuhvatnosti i vrijednostima mjeseca ramazana.)
eka vas Uzvišeni Allah učini postojanim na putu vaših plemenitih očeva (sejjida). Neka vas sačuva od svega onoga što donosi žal i tugu, protekom mjeseci i dana. Znaj da su Allahove evlije s Uzvišenim Allahom, kao što je potvrđeno hadisom: „Čovjek je s onim koga voli.“ Vezanost za tijelo jedna je od zapreka tog zajedništva (meijjeta) i spojenosti. Ali, nakon odvajanja od tog materijalnog mjesta i napuštanja tog tamnog okvira, dolazi do krajnje blizine i stalne spojenosti. Smrt je most koji voljenog dovodi do Voljenog – je objašnjenje spomenutog značenja. A u Njegovim riječima: „Ko se nada susretu s Allahom, (neka dobro zna da) će zaista Allahova odredba doći.“ (el-Ankebut, 5) je utjeha za one koji posjeduju čežnju i ukaz na to objašnjenje. Međutim, stanja nemoćnih, onih koje su usporile raznorazne vezanosti i zapreke, koji su bez prijema kod istinskih velikana vjere, su razrušena i bez učinka. Šartove koje treba ispuniti da bi se okoristilo uzimanjem fejza od ruhanijjeta velikana, k.s., ne može ispuniti svaka osoba. Pa neka je potpuna hvala Uzvišenom Allahu, Darovatelju i Dobročinitelju, što je omogućio odgajanje ovih potrebnih ovisnika i što je omogućio da njihovi pomagači u ovom strašnom i opasnom vremenu budu ljudi iz Vjerovjesnikove porodice, neka je na njega salat, selam i tehijjet, a što je uzrok sklada ove velike silsile (duhovni lanac) i uzrok čvrstine nakšibendijske veze (nisbet). A nije ni čudo da je to upravo tako, jer se, u ovim od vjere
30

N

otuđenim područjima čiji su dobri stanovnici malobrojni, radi o ovoj čvrstoj vezi Poslanikove porodice. Podesno je da njihovi odgajatelji i čuvari budu iz ehli bejta. Njihovo pomaganje duhovnih putnika je najpreče i najdostojnije, kako se ne bi imalo potrebe da ovo veliko carstvo (duhovni put) bude upotpunjeno s nekima mimo njih. Pa kao što putnici ovog duhovnog puta trebaju biti zahvalni na ovoj neprocjenljivoj blagodati, tako i ovo visoko carstvo (ehli bejt) treba biti zahvalno što ima čast da ih štiti.

Čovjekova sveobuhvatnost
Kao što čovjek ima potrebu za unutrašnjom objedinjenošću, on također ima potrebu i za vanjskom objedinjenošću. Čak je ova posljednja ispred u redoslijedu. Insan je stvoren s najviše potreba. Veličina njegove potrebe se očituje u njegovoj objedinjenosti. Njemu samom je potrebno ono što je potrebno svemu ostalom. Vezan je za sve ono za čim ima potrebu. Njegove vezanosti su mnogobrojnije od vezanosti svih ostalih stvorenja. Opet, svaka veza rezultira okretanju od osjećaja prisustva Uzvišenog. Tako da je insan, s ovog aspekta, najlišeniji od svih stvorenja. Opet, uzrok njegove odlikovanosti je sa strane njegove objedinjenosti. Zbog toga je njegovo ogledalo najpotpunije. Ono što se odražava na ogledalima svih stvorenja, to se odražava na samo jednom čovječijem

ogledalu. Pa je, s ove strane, čovjek najvrijednije stvorenje, a sa strane potreba je najpokvarenije stvorenje. Od ljudi je Muhammed, a.s., koji je od najboljih najbolji, a od ljudi je i prokleti Ebu Džehel, koji je od najgorih. Nema sumnje da ste vi jamac za vanjsku objedinjenost ovih duhovnih putnika, uz pomoć Uzvišenog Allaha. A zbog tačnosti (poslaničkog) iskaza: „Sin je tajna svog oca!“, postoji potpuna nada i za postizanje nutarnje objedinjenosti, također vašim uzrokom.

mjesec ramazan. U njemu bi davao sadaku svakom prosjaku. Onoga ko u ovom mjesecu bude potpomognut da radi hajrate i dobra djela, Allahova pomoć će pratiti i u ostatku godine, a ko ovaj mjesec provede u nemaru, tako će mu proteći i ostatak godine. Stoga treba uložiti maksimalan trud za postizanje srčane prisutnosti (hudur), koristeći blagodati ovog mjeseca. Uzvišeni Allah u svakoj ramazanskoj noći oslobađa od vatre hiljade ljudi koji su je zaslužili. U ovom mjesecu se otvaraju dženetske kapije, zatvaraju džehenemske i povezuju se šejtani. Otvaraju se kapije milosti. Požurivanje s iftarom a oduljivanje sa sehurom je sunnet. Vjerovjesnik, a.s., je mnogo vodio računa o ovome, možda stoga što je htio pokazati pravu ovisnost koja odgovara njegovom mekamu (stupnju) istinskog robovanja. Sunnet je iftariti se hurmama i proučiti ovu dovu: Zehebe’z-zameu vebtelleti’l-urûku ve sebete’l-edžru inšallahu teala. (Otišla je žeđ, nakvasile su se tetive i nagrada je, inšallahu teala, upisana.) Klanjanje teravije u ovom mjesecu i kur’anska hatma je od potvrđenih sunneta koji rađaju mnogobrojnim plodovima. Neka nam Uzvišeni Allah hurmetom Njegovog Miljenika, alejhi ve alihi’s-salatu ve’s-selam, od Sebe podršku pruži. (Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s., Mektubat, tom I, 45. pismo)

Vrijednosti mjeseca ramazana
Pošto je vaše pismo došlo u mubarek mjesecu ramazanu, palo mi je na um da napišem nešto o vrijednostima ovog izuzetnog mjeseca. Treba znati da je mjesec ramazan veliki mjesec. Sve nafile od namaza, zikra, sadake i tome slično, u ovom mjesecu, su na rangu ispunjavanja farza u ostalim mjesecima. A onaj ko izvrši farz u ovom mjesecu je kao onaj ko izvrši sedamdeset farzova u drugim mjesecima. Onome ko priredi iftar postaču, to će biti razlog oprosta njegovih grijeha, oslobađanja od vatre i uzimanja nagrade kao što ima i postač, s tim da se postačeva nagrada ne umanjuje. Onome ko olakša najamniku poslove u ramazanu, Allah će oprostiti i oslobodit će ga od vatre. Allahov Poslanik, a.s., bi oslobađao zarobljenike čim bi nastupio

31

GOVOR STANJA

Biljeg traženja
Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je došao nekakav čovjek Vjerovjesniku, a.s., i požalio mu se na neimaštinu: „Allahov Poslaniče, došao sam ti od svojih ukućana, a mislim da će već neko od njih umrijeti dok im se vratim.“ Poslanik mu je rekao: „Vrati se i vidi imaš li išta.“ Čovjek se vratio s jednom prostirkom i čašom: „Allahov Poslaniče, ovo je prostirka, jedan njen dio bi prostirali a drugim njenim dijelom bi se pokrivali. A ovo je čaša iz koje su pili.“ Resulullah, a.s., je upitao: „Ko će ih kupiti za jedan dirhem?“ Jedan od prisutnih je rekao: „Ja ću, Resulullah.“ Pa je on, a.s., ponovo upitao: „Ko daje više od dirhema?“ Neko od prisutnih reče: „Ja ih uzimam za dva dirhima.“ „Tvoji su“, reče. Potom je pozvao čovjeka i rekao mu: „Za jedan dirhem kupi sjekiru, a za drugi hranu svojoj porodici.“ Čovjek je tako i postupio a zatim se ponovo vratio Vjerovjesniku, a.s., koji mu reče: „Otiđi u ovu dolinu i nemoj ostaviti ni grma ni trnja niti drveta. I ne dolazi mi petnaest dana.“ Čovjek je otišao i zaradio deset dirhema. Pa mu je onda Resulullah, a.s., rekao: „Idi pa za pet dirhema kupi hrane za svoju porodicu a za drugih pet odjeću za njih.“ Čovjek reče: „Resulullah, Allah mi je dao berićet u onome što si mi naredio.“ Resulullah, a.s., mu reče: „Ovo je bolje nego da dođeš na kijametski dan s biljegom traženja na svom licu. Traženje je dozvoljeno samo trojici: onom ko ima krv (ranu) koja mu pričinjava veliku bol, onome ko ima veoma težak dug i onome ko je u krajnjem siromaštvu.“ (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1201)

Poslanik, a.s., je rekao: „Tri stvari čovjek ne može izbjeći: zlu slutnju (pesimizam), loše mišljenje i zavist. Od zle slutnje će te spasiti da po njoj ne radiš, od lošeg mišljenja će te spasiti da o njemu ne govoriš, a od zavisti će te spasiti da bratu ne želiš zlo.“

Hadis

Zahvala
Neko od ispravnih prethodnika (selefi salih) je rekao: „Kada me nevolja spopadne, ja se na njoj Allahu zbog četiri stvari zahvalim: Zahvalim se Allahu zbog toga što nije došla nevolja veća od postojeće, zahvalim Mu se što mi je dao strpljenje na njoj, zahvalim Mu se na opomeni koju mi je poslao i zahvalim Mu se što mi nedaću nije u vjeri mojoj (nego u dunjaluku) dao. (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn Abbasu, str.: 88–89)

Hatemov tevekkul
Muhammed ibn Ebi Abdan je ispričao da je Hatem el-Esam bio upitan: „Na čemu si izgradio ovakav tevekkul (oslanjanje na Allaha Uzvišenog)?“ Odgovorio je: „Na četiri osnove – znam da moju nafaku niko drugi ne može pojesti, pa se za to ne brinem; znam da niko drugi neće uraditi moj posao, pa se time zanimam; znam da će mi smrt doći iznenada, pa je preduprijeđujem i znam da sam pod Allahovim pogledom u svakom stanju, pa Ga se stidim. (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1274)

32

Ima li pšenice
Sufjan es-Sevri je rekao: „Ako želiš da se posvetiš ibadetu, prvo pogledaj ima li u kući pšenice. Ako ne bude pšenice, prvo je zaradi pa se onda posveti ibadetu.“ (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1269)

Korica hljeba
Uvejs el-Kareni, r.a., bi se znao za koricu hljeba nagađati s psima. Jednom je pas na njega zalajao, a on mu se obratio: „Pseto, nemoj uznemiravati onoga ko tebe ne uznemirava! Ti jedi ispred sebe, a ja ću jesti ispred sebe, pa ako uđem u džennet – bolji sam od tebe, a ako budem u džehennemu – ti si bolji od mene. (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn Abbasu, str.: 88)

Sabur – glava
Ali ibn Ebi Talib, r.a., je rekao: „Sabur pri imanu je što i glava tijelu. Nema imana onaj ko nema sabura.“ (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn Abbasu, str.: 86)

Zadovoljstvo
Abdulaziz ibn Ebi Ruvvad je ostao bez oka dvadeset godina. Jednog dana ga je zagledao njegov sin, rekavši: „Oče, pa ti si ostao bez oka!“ To je ovaj prokomentarisao: „Da, moj sinko, zadovoljstvo Allahovom odredbom odnijelo je oko tvoga oca prije dvadeset godina.“ (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn Abbasu, str.: 87)

Svakog časa
Ebu Derda, r.a., je za Allahove riječi: „Svakog časa On se zanima nečim.“ (er-Rahman, 29), rekao: „Oprašta grijeh, otklanja teškoću, odaziva se dovi, uzdiže neke ljude a druge ponizuje.“ (el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1102)

Zadnja trećina noći
Svojim učenicima Ahmed ibn er-Rifai je govorio: „Djeco, budite s početkom zadnje trećine noći i ne propuštajte to, jer nema nijedne noći a da se u njenoj zadnjoj trećini s neba ne spuštaju i ne dijele darovi, zajedno s Allahovom podrškom koja oživljava srca. Dijele se onima koji su budni a uskraćuju onima koji spavaju. (eš-Ša’rani, el-Envaru’l-Kudsijje)

Jedan smjer
Ebu Medjen el-Magribi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Srca vide samo u jednom smjeru, pa ako su okrenuta u nekom smjeru, ne vide ono što je na ostalim smjerovima. Tako, ako je srce usmjereno ka ovom svijetu (dunjaluku), ono ne vidi onaj svijet (ahiret), ako je usmjereno ka onom svijetu, ne vidi ovaj svijet, a ako je usmjereno ka Allahovom prisustvu, ne vidi ni ovaj ni onaj svijet. (eš-Ša’rani, el-Envaru’l-Kudsijje)
33

Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI

Ugošćavanje i prava gosta
U
bošnjačkoj muslimanskoj porodici uvijek se posvećivala velika pažnja dočekivanju gostiju i njihovom ugošćavanju. To ide toliko daleko da je u svakoj dobrostojećoj kući postojala tzv. musafirska soba ili bar posteljina za goste. U nekim selima i gradovima postojali su objekti u kojima su musafiri bili smješteni i nesebično usluživani. Upravo postojanje takvih kuća – musafirhana rezultat je uzvišenog učenja islama, koji je svaki segment ljudskog života obradio i dao mu smisao i značaj. U narodu se često čuje poslovica: „Svakog gosta, dva sahata dosta.“, međutim, stav islama se drastično razlikuje od citirane poslovice. Musliman se prema svemu ophodi s obilnom ljubavlju i skrivenim dobročinstvom, tako i prema ljudima koji su mu učinili tu čast i posjetili ga. Ebu Šurejh el-Huzai, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti gosta njegovom nagradom.“ Prisutni su upitali: „A šta je njegova nagrada, Allahov Poslaniče?“ Odgovorio je: „Njegov dan i noć. Ugošćavanje i gostoprimstvo je tri dana, a sve iznad toga je sadaka.“ Ovim se jasno ističe da islam daje gostu, musafiru određena pra34

va koja uglavnom manje-više svaki domaćin poznaje. Ja sam ta pravila usvojila od svoje majke, ona opet od svoje i tako to ide generacijama, prenosi se s koljena na koljeno. Prema tome, svaki domaćin zna kako ugostiti svoga gosta. Zna da prilikom njihova dočekivanja treba biti vedra i nasmijana lica, prijatna govora i široka srca, kako bi se musafiri osjećali dobrodošli u tu kuću. Od edeba je ustati i dočekati gosta. Uvijek žurimo s ugošćavanjem, odnosno postavljanjem sofre. Domaćin nikad ne pita gosta: Jesi l’ gladan? Hoćeš da ti šta iznesem?, već, ako ima nijet, treba da mu iznese. Ako nema nijet ništa iznijeti, onda neka ne spominje hranu. Mudraci su rekli: „Kada vam dođu siromasi ili putnici, požurite da ih nahranite; kada vam dođu učenjaci, okoristite se njihovim znanjem; a kada vam dođu učači Kur’ana, uputite ih mihrabu.“ U našoj bošnjačkoj tradiciji adet je prvo musafira ugostiti sokom i kahvom, da bi se osvježio, pa tek onda se prelazi za sofru. Sjećam se kada bismo imali goste koliko je moja nena čuvala i njegovala tradiciju prilikom pristupanja sofri. Ulazila bi u sobu gdje treba biti postavljena sofra i prilazila prvo domaćinu no-

seći bardak u desnoj ruci a peškir i posudu, najčešće lavor, u lijevoj ruci i pomagala mu da opere ruke, a potom gostima po starini, ili bi kretala s njihove desne strane kako su posjedali. Nakon jela ponavljao bi se isti obred s tim što bi se domaćinu zadnjem polijevalo na ruke. Taj običaj se i danas zadržao u nekim mjestima, ali, da se domaćica ne bi plaho zahmetila, danas je to olakšano time što bi se gost jednostavno uputio tamo gdje može oprati ruke. Nakon ugošćavanja i jela, uputi se dova Bogu dragom za domaćina i njegovu porodicu. Gostu treba iznijeti od onoga što se ima u kući. Ako nema ništa, ne treba radi toga zaduživati se i nešto u zajam uzimati, te time sebi i svojoj porodici poteškoće izazivati. Ulema je saglasna da je tekelluf (preopterećenje) da gosta ponudiš onim što ti inače ne jedeš ili da mu ponudiš skupocjena i delicates jela. Fudajl je govorio: „Ljudi presjecaju veze tekellufom, čovjek pozove svog prijatelja pa se preoptereti i prezaduži, te ga time odvrati da mu ponovo dođe.“ Prenosi se da su Junusa, a.s., posjetili prijatelji pa im on iznio mesa i povrća kojeg je sam uzgojio, te reče:

„Jedite! Da nije Allah prokleo one koji se preopterećuju i bespotrebno izlažu trošku, i ja bih sebe izdao trošku.“ Od običaja je da se prvo iznosi lagahna hrana da bi se oni koji to hoće mogli zadovoljiti samo i s njom. Običaj rasipnika je da prvo iznose tešku hranu, pa zatim jedu lagahnu, jer tako još više rasplamsavaju proždrljivost, a to je suprotno sunnetu. Od sunneta prve generacije muslimana je bilo iznošenje sve hrane odjedanput i redanje svih posuda s hranom na sofru tako da je svako mogao jesti ono što mu se sviđa pa makar bila samo jedna vrsta hrane. Tako se ne bi isčekivala bolja i najukusnija. Od edeba je da se hrana ne diže dok se svi u potpunosti ne zadovolje, tj. dok sami gosti ne dignu ruke od sofre kao znak upotpunjenja jela. Domaćin treba da je taj koji zadnji diže ruku sa sofre, a ne prije ostalih, jer bi se u protivnom i oni postidjeli i prestali s jelom. Prenosi se kako je Enes ibn Malik, r.a., a i drugi ashabi, iznosio gostima od onoga što su imali od suhog mesa i suhih datula, govoreći: „Ne znamo ko će nositi veći teret; onaj koji omalovažava ono što mu se iznese ili onaj koji prezire ono što ima za iznijeti.“ Također, neka od prava gosta s kojima je domaćin dužan da ga upozna su; da mu pokaže pravac kible, mjesto gdje će se abdestiti i toalet. Ispraćaj gosta do ulaza jedan je od sastavnih elemenata ugošćavanja. Ukoliko je u pitanju muškarac, ispratit će ga domaćin – muškarac, a ako dođe ženska osoba, ispratit će je žena – domaćin. Upravo da bi

se spriječile moguće sumnje i ogovaranja. Naravno, kako gosti imaju svoja prava, tako ih imaju i oni koji ugošćuju, domaćini. Ukoliko se nađemo u ulozi gosta, ispoštovat ćemo vrijeme kada smo se najavili ili pozvani u goste, da se domaćin ne bi uznemirio zbog našeg eventualnog kašnjenja. Musafir ne bi trebao da pretjeruje i da bude opterećenje za domaćina. Koliko su se gosti cijenili, još u vrijeme Vjerovjesnika, a.s., svjedoči primjer jednog od ashaba koji je dao prednost svome gostu u hrani nad sobom i svojom porodicom. Ebu Hurejre, r.a., kazuje da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, a.s., pa je poslao da pita njegove supruge za hranu. Rekle su mu: „Mi nemamo ništa osim vode.“ Pa je Allahov Poslanik, a.s., upitao: „Ko će ovoga ugostiti?“ Jedan od ensarija je rekao: „Ja ću.“ Otišao je s njim svojoj ženi i rekao joj: „Počasti gosta Allahovog Poslanika, a.s.“ Žena reče: „Nemamo ništa osim hrane za djecu.“ Muž joj reče: „Pripremi hranu i svjetiljku, pa kada djeca htjednu večeru, uspavaj ih.“ Ona je tako pripremila hranu i svjetiljku, uspavala djecu, a potom ustala kao da želi popraviti fitilj na svjetiljci. Zatim je ugasila da bi se njih dvoje pretvarali da jedu. Tu noć prenoćiše gladni. Sutradan ujutro Allahov Poslanik, a.s., reče: „Noćas se Allah nasmijao ili zadivio vašem postupku.“ Ovaj slučaj je bio povod objavljivanja sljedećeg ajeta: „I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lahkomislenosti, oni će sigurno uspjeti.“ (el-Hašr, 9)
35

Mr. Nezir Krčalo

Pečat

V

ećina osjeća slast pri pomisli na znak pečata koji će biti utisnut na njihovoj diplomi, a koja nije ništa drugo do potvrda za njihovo djelomično znanje usvojeno djelomičnim umom (ratio) o nekom aspektu Stvarnosti. Ovaj vid opčaravajuće ili magijske svijesti uzrokovan „papirom“ zvanične obrazovne institucije svoje korijene vuče još iz antičke grčke misli koja se utemeljila na uvjerenju da je jednu jedinstvenu Stvarnost (Tewhid) moguće proučavati i spoznati samo ako postoji jasna distinkcija između njenog metafizičkog i fizičkog obzira. Ova dihotomija biva razlogom utemeljenja različitih filozofskih disciplina koje su zasebnim misaonim naporom nastojale izgraditi cjeloviti filozofski sistem. Uporedo s ovim procesom zasnovat će se zasebni teološki sistemi s različitim saznanjima i uvjerenjima koji se kao takvi međusobno razilaze ili isključuju. Kada se, na koncu, tome pridodaju raznolika saznanja različitih naučnih disciplina, onda jedna jedinstvena Stvarnost onome koji je nastoji spoznati nalikuje na lice koje se ogleda
36

u ogledalu razbijenom na hiljadu komadića. Nikada se znak pečata ne može staviti na odvojene dijelove, a da se i istinski pečat, pečat znanja, ne može staviti na odvojene djeliće znanja Rumi, k.s., objašnjava ovako: Zlato, um tvoj, u komadićima je, o sumnjičavi: Kako ću znak pečata na komadiće utisnuti? (Mesnevija IV, 348) Pa, ipak, na djeliće znanja utiskuje se znak pečata koji samo napuhuje „kesu“ našeg ja-stva o kojem najmanje znanja imamo. Da je pitanje o ljudskom jastvu presudno u ukupnom pothvatu spoznavanja, dovoljno nam govori hazreti Alijeva izreka: „Ko poznaje svoju dušu (ja-stvo), poznaje i svoga Gospodara.“ Psihologija ga najčešće imenuje „egom“ (lat. ego – ja), dok ga etika naziva „sopstvom“. Kur’anski znak za ja-stvo je nefs, a isti pojam u hebrejskom jeziku označen je riječju nepeš. Nadalje, u grčkom jeziku psyche („psiha“) ima isto značenje, a u engleskom riječ self, odnosno soul. U svakodnevnom govoru, pa čak i u

nečeg takvog. Prvome je korijen znanja u Svetom, te je i samo znanje neodvojivo od svetosti. Modernom čovjeku nisu sveti ni znanje ni njegov korijen, jer on smatra da nema ničeg što bi moglo biti izvor znanja višeg reda u odnosu na ono koje proistječe iz mogućnosti ratia. Ovo stanje, stanje odvojenog ili „slobodnolebdećeg“ uma i na osnovi njega stečenog znanja Rumi, k.s., opisuje sljedećim riječima: Znaj da naspram daha Kutba (Gavsa) vremena Znanje zahirsko je kao uzimanje tejemmuma kad vode ima. (Mesnevija IV, 163) Budući da je Bog Istina, čovjek nije ništa drugo do njeno pokazanje. U središtu čovjekovog ja-stva jeste Božije Jastvo kao izvor svetog znanja i znanja svetog. Ono je središte i izvor istinske ljudske umnosti. U Kur’anu to središte označeno je riječju qalb (svjetlosno srce ili umni dio duše koji može da pojmi sve kosmičke tajne, jer se, kako kaže Rumi, k.s., širi bez ograničenja). Um je posve Božiji, a ljudski samo onoliko koliko čovjek putem qalba ili „prijemnika“ sudjeluje u njemu. On je metakosmički princip, svjetlost i viđenje; izvor je bivanja i znanja, kako subjektivne ljudske svjesnosti tako i svega stvorenog. Kada Um u punini prožima središte duše (qalb), onda njihovo spajanje rađa savršenu i posvećenu dušu ili ja-stvo koje u konačnici posjeduje prosvjetljeni ili islamizirani ratio. Bliskoznačnica za Božiji Um u filozofiji jest tzv. Logos, dok ga sufijska nauka imenuje Muhammedanska ili Prvostvorena Svjetlost ili, jednostavno, ‘Aql. Mi smo već ranije ukazivali na nužnost traženja duhovnog učitelja koji će osposobiti naš „prijemnik“, a učitelj je već ovdje ahiretski ljekar našeg srca i duše. Iz prethodno rečenog može se naslutiti koliku važnost ima naše središte, „prijemnik“ ili srce u postizanju naše svjesnosti, jer kakav „prijemnik“ (srce), takvo je i vjerovanje, a kakav um, takvo je i poimanje. Jednom riječju, po srcu se prepoznaje pečat naše umnosti. No, ukoliko srce ne bude osposobljeno za prijem Uma (Svjetlosti), onda se može dogoditi ono na što nas upozorava Rumi, k.s.: Srce ovo je tvoj pečat – pazi zato, Da pečat ne postane plijen šejtanov! (Mesnevija IV, 137)
37

naučnom diskursu, jednostavno se označava riječju „duša“. Uzimati olahko znanje o duši znak je neupućenosti, jer Mevlana Rumi, k.s., za dušu (nefs) veli da može biti šira od kosmosa. Nepoznavanje duše (ego, nefs i tako dalje) zapriječeno je mnoštvom činilaca, a sve ove „mladice“ izrastaju iz triju vrsta znanja koje spoznavalac sebi priskrbljuje: 1. slijeđenjem autoriteta znanja prenijetog od drugih (tradicija); 2. vlastito misaono istraživanje i prosuđivanje; 3. neposredno iskustvo ili doživljavanje Stvarnosti. U perspektivi ovako reduciranog ega nema svetog korijena znanja. Taj korijen je sami ego sa svojim djelomičnim umom ili ratiom kao najvišom mogućnošću pojedinca. Tako djelomični um zamijenjuje Um, a tjelesna osjetila unutarnju prosvijetljenost. Za razliku od tradicijskog čovjeka, koji je okrenut Umu kao najvišoj riznici znanja, moderni čovjek poriče čak i postojanje

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

Naprijed ka Istanbulu
U
ranijim brojevima našeg časopisa smo iznijeli kraći pregled razvoja i uspona Osmanske države. Nakon što smo u prošlom broju iznijeli osnovne naznake o ličnosti sultana Fatiha, sada ćemo pisati o njegovom najvećem djelu – operaciji zauzimanja Istanbula. S obzirom na to da je riječ o pobjedi nad pobjedama, nastojat ćemo iznijeti što više detalja o ovom važnom događaju. Crnog mora i otoka u Egejskom moru. Bizantijci su bili očajni. Kad je Konstantin preko izaslanika protestvovao zbog jednostrane odluke, sultan Fatih je odgovorio: „Vi Grci ste nevjerni i povezani s Mađarima. Pred Bitku kod Varne htjeli ste spriječiti moga oca Murata da pređe u Evropu. Moj otac se tada zakleo da će izgraditi tvrđavu na evropskoj strani, pa ja evo sada ostvarujem očevu zakletvu, jer je on bio spriječen da to učini. Uostalom, ko me može spriječiti da u svojoj zemlji gradim šta hoću? Izvijestite vašeg cara da se sadašnji sultan ne može porediti s prijašnjim sultanima. Ono što oni nisu mogli – ja mogu, što oni nisu htjeli – ja hoću.” Poruka je bila jasna kao dan. Uprkos protivljenju velikog vezira Čandarli Halil-paše i još nekolicine starijih službenika, odluka sultana Fatiha o gradnji utvrde je bila neopoziva. Njihovi argumenti o preuranjenosti takvog poteza nisu uvaženi. Sredinom marta počele su posljednje pripreme za gradnju utvrde. Neposredno prije toga odaslano je nekoliko brodova da obezbjeđuju radove s morske strane. Dovedene su snažne jedinice koje će štititi gradilište s kopna. Logistika je radila kao precizna mašina. Sa svih strana Carstva dolazili su zidari, kovači, krečari i ostali radnici. Građa je stizala morem na transportnim brodovima, a radovi su počeli sredinom aprila. Sultan Mehmed je lično prisustvovao. Zaklan je kurban, proučena dova i posao je otpočeo. U radovima je učestvovao sultan, kao i njegova svita. Ovim činom je dato do znanja koliko je važna gradnja utvrde. Projektant utvrde bio je sultan Mehmed. U pitanju je bio veliki kompleks zidina trokutaste osnove s četiri velike i trinaest manjih kula, uz pristanište. Ova građevina se naziva utvrdom, ali po svojim dimenzijama ona je zapravo bila jedan mali grad. Radovi su dobro napredovali.

Rumeli Hisar
Kad je zima prošla, sultan Mehmed se vratio u Jedren. Okružio se grupom zapadnjaka, prvenstveno Italijana, s kojima je razgovarao o velikanima klasične antike i o njihovim modelima vladanja. Izvršio je dodatne reforme u janjičarskom korpusu i postavio nove namjesnike u nekim provincijama. Namjesnicima je naredio da počnu prikupljati rezerve hrane i ratnog materijala. Također je naredio gradnju brodovlja. Zatim mu je sinula ideja o gradnji tvrđave na evropskoj strani Bosfora, zbog čega je izdao naređenja o mobilizaciji radne snage i prikupljanju kamena, drveta, čelika i ostalog potrebnog materijala. Novost o planovima za izgradnju tvrđave se poput munje proširila sve do Istanbula i grčkih kolonija oko
38

Radne snage nije manjkalo, kao ni građevinskog materijala. Nakon užurbanog danonoćnog rada, tvrđava je završena 31. augusta 1452. godine, četiri i po mjeseca od početka radova. Tvrđava je nazvana Boğaz-kesen – „Onaj koji presjeca moreuz“. Vremenom, tvrđava je dobila naziv Rumeli-hisar – „Evropska tvrđava“. Za vrijeme dok je trajala gradnja utvrde, Konstantin je pobijesnio i pozatvarao sve Osmanlije koji su se u tom trenutku zadesili u Istanbulu. Među njima je bilo i nekoliko sultanovih dvorjana. Sultan Fatih ni na koji način nije reagovao na to. Konstantin shvata da je potez krajnje besmislen i ubrzo ih oslobađa. Tada šalje pismo izvinjenja koje sultan Fatih nije prihvatio. „Ili predaj grad ili se pripremi za bitku“ – bio je sultanov odgovor. Nakon zahtjeva za povišicu svote kojom će izdržavati princa Orhana, kojim je prijetio sultanu, ovo

je bila druga katastrofalna greška Bizantijaca. Očito je da do posljednjeg dana nisu shvatali svu odlučnost i čvrstinu sultana Fatiha. Nemajući nikakvih ozbiljnih načina kojim bi ga spriječili u toj nakani, posezali su za očajnim mjerama koje su samo dodatno učvrstile sultanove namjere. Nasuprot ovoj tvrđavi je Anadoluhisar – „Anadolska tvrđava“, koju je sazidao sultan Bajazit. Upravo na tom mjestu moreuz je najuži. Razdaljina između dvije tvrđave je 702 metra. U obe tvrđave su postavljeni topovi koji će otvarati vatru na svaki brod koji pokuša proći moreuzom bez dopuštenja Osmanlija. Topovi su bili zaista impozantni. Svaki je ispaljivao kamenu đulad težine oko 270 kilograma. Cilj pomorske blokade je bio sprečavanje dotura pomoći Istanbulu iz Crnog mora, a moreuz Dardanele je već bio pod kontrolom Osmanlija. Ispočetka, svi brodovi su poštovali odluku sultana

Fatiha. A onda su tri mletačka broda okušala sreću i pokušala proći bez zaustavljanja. Dva broda su uspjela proći a treći je potopljen.

Konstantinova potraga za saveznikom
Konstantin je grozničavom brzinom vršio pripreme za sada već sigurnu opsadu. Poslao je izaslanike na zapad sa zahtjevima za pomoć. Reakcije sa zapada bile su katastrofalne po Istanbul. Nakon potpunog poraza kod Varne, nijedan zapadnjački vladar nije imao snage za novi okršaj s Osmanlijama. Francuska se oporavljala od stogodišnjeg rata, a i burgundijski vojvoda Filip Dobri joj je zadavao određene probleme. Sam Filip je bio vatreni krstaš, ali se s užasom prisjećao ropstva svoga oca Žana, kojeg Osmanlije zarobiše u Bici kod Nikopolja. Engleska
39

je također bila potpuno iznurena Stogodišnjim ratom, pa nije mogla ništa učiniti. Mletački senat je dugo razmatrao bizantijski zahtjev za pomoć. Jedan dio senata se ponadao da će nakon zauzeća Istanbula oživjeti trgovina u gradu. Drugi su iznijeli bojazan da će, nakon Istanbula, doći na red njihove kolonije u Grčkoj i Egejskom moru. Njihovim zapovjednicima u Galati date su dvosmislene naredbe. Oni trebaju pomagati kršćane, ali ne napadajući Osmanlije i ne izazivajući ih. U tom trenutku taktiziranje je bio njihov najbolji mogući potez. Ðenovljani su slično postupili. Zbog ukupne situacije u kojoj su se nalazili, nisu mogli poduzeti ništa konkretno. Građanstvu su izdali proglas da postupa po vlastitoj svijesti i prosudbi. Svojim predstavnicima u Galati (Italijanska trgovačka kolonija koja se nalazila nasuprot tadašnjem Istanbulu, s druge strane Zlatnog Roga) dali su instrukcije da pregovaraju s Osmanlijama kako bi bili pošteđeni napada dok traje napad na Istanbul. Niko od zapadnjaka nije bio spreman na individualnu akciju. Svako se posvetio svojim problemima. Ipak, postojala je opća prešutna saglasnost za moguće učešće u odbrani Istanbula, ali samo u velikoj koaliciji. Na potezu je bio papa. Bez obzira što nije imao potpuni utjecaj na sve zapadnjačke vladare, mogao je pokrenuti koaliciju velikih razmjera i pozvati u odbranu kršćanstva. Međutim, papinska vlast je odavno zapala u duboka neslaganja s pravoslavljem. Sada se papi ukazala prilika da „urazumi tvrdoglave pravoslavce“ i cijeli kršćanaski svijet stavi pod svoj utjecaj.
40

Nesloga kršćana
Osnovni razlog zapadnjačke neodlučnosti u ozbiljnom pomaganju ugroženom Istanbulu leži u jednom događaju koji se zbio oko 400 godina ranije. U ljeto 1054. godine, za vrijeme popodnevne službe u crkvi Svete Sofije, u crkvu su ušla tri kardinala katoličke crkve. Već nekoliko dana su boravili u gradu kao papini izaslanici. Vodili su teške i bezuspješne pregovore sa svojom istočnom braćom. Izgubivši strpljenje, kardinali su se odlučili na odvažnu akciju. Ušli su u crkvu noseći sa sobom dokument koji će rezultirati razjedinjenjem kršćanstva. Stigavši do velikog oltara, položili su papinsku bulu o ekskomuniciranju pravoslavaca iz kršćanske crkve i izašli van. Dva dana nakon toga, kardinali su se ukrcali na brod koji je otplovio ka Rimu. U Istanbulu su organizovane masovne demonstracije protiv njihovog postupka. Nemiri su se stišali tek nakon što je bačeno prokletstvo na papino izaslanstvo, a papinska bula o ekskomunikaciji pravoslavaca javno spaljena. Ovaj događaj je bio početak procesa poznatog kao Velika šizma ili Crkveni raskol. Razilaženje crkava će zadati teške rane kršćanstvu. Međusobno proklinjanje je službeno povučeno tek 1965. godine, ali rane su ostale sve do danas. Posljednji bizantijski imperator Konstantin Dragaš će osjetiti sve posljedice tog događaja. Ovaj incident je zapravo kulminacija neslaganja koja je godinama trajala između zapadne i istočne crkve. Istočnjaci su vršili obrede na grčkom jeziku, a zapadnjaci na la-

tinskom. Imali su različite poglede na neka teološka pitanja, drugačije su organizovali svoje crkve i, što je najvažnije, imali su različite poglede oko uloge pape. Naime, papa je falsifikovao dokument kojim ga je Konstantin Veliki ovlastio da vlada Zapadnim carstvom i Rimom, dok bi carevi trebali boraviti u Istanbulu. Odatle iznose njihovo pravo postavljanja careva i pravo vladanja cijelim svijetom, pa tako i crkvama. Bizantijci nisu bili spremni prihvatiti toliki papin utjecaj, jer se, u najmanju ruku, nisu smatrali nimalo manje vrijednim od zapadnjaka. Naročito ih je vrijeđao stav pape prema njihovim carevima koji su za njega bili tek konstantinopoljski carevi, a ne stvarni vladari cijelog Rimskog carstva. Krajnja granica do koje su Bizantijci bili spremni ići je ta da rimski patrijarh (papa) ima počasno mjesto među ostalim patrijarsima. Ipak, sve upućuje na to da je problem bio duboko političke, a ne teološke prirode.

Pregovori crkava
Pokušaji ujedinjenja dviju crkava su se protezali 178 godina. Mihailo VIII Paleolog bio je prvi bizantijski car koji je pokrenuo ozbiljne pregovore, iako je i prije toga bilo nekih pokušaja. Na saboru u Lionu 1274. godine s papom Grigorijem X je dogovorena unija. Međutim, prava pozadina ovih pregovora je bila politička, a ne vjerska. Uprkos naporima s obje strane, unija je raskinuta 1283. godine. Zatim su uslijedila putovanja bizantijskih careva na zapad, s najmerom sklapanja saveza i obezbjeđiva-

nja pomoći protiv sve jačih Turaka Seldžuka. Uslijedili su sporazumi u Konstanci 1418, Firenci 1437. i 1439. godine. Nakon dogotrajnih i mukotrpnih pregovora, ujedinjenje crkava je konačno postignuto. Papa je konačno postigao svoj cilj. Sada je i pravoslavna crkva pod njegovom upravom. Sačinjen je dokument o ujedinjenju, a širom Evrope su zazvonila crkvena zvona. Kad su se vratili u Istanbul, delegati su dočekani s općim negodovanjem, pa su mnogi od njih povukli svoj pristanak. Grad je bio podijeljen po pitanju ujedinjenja. Bizantijski car i plemstvo oko njega, oficiri i državni službenici, su bili za ujedinjenje, a većina sveštenstva i građanstvo je bilo apsolutno protiv. Strasti su se podigle do te mjere da je papa izjednačen s antihristom. Građani Istanbula su tada toliko zamrzili papu da su svojim psima davali ime Rimski Papa. Tako je Firentinski sporazum propao prije nego se osušila tinta na papiru. Konstantin Dragaš je od svojih prethodnika naslijedio problem ujedinjenja crkava, ali je bio spreman

izručiti crkveno suverenstvo za spas Bizantije. Na čelo protivnika unije stao je Georgije Skolarije, istaknuti svećenik, kasnije poznat pod monaškim imenom Genadij. Grčki narod je bio na stajalištu da je bolje prihvatiti osmanlijsku vlast, jer su se osvjedočili u njihovu pravednost kao i u divljaštvo i okrutnost zapadnjaka. Čitavo stoljeće i po su posmatrali kako se Osmanlije odnose prema pravoslavnom stanovništvu u Anadoliji i na Balkanu, a vidjeli su i ponašanje krstaša sa zapada tokom mnogobrojnih krstaških pohoda. Posebno bolno za Bizantijce je bilo razaranje Istanbula, svirepa ubistva, pljačka i silovanja nakon što su krstaši zauzeli grad. Tako je mislio i bizantijski zapovjednik vojske Luka Notaras: „Bolji je sultanov turban od kardinalske mitre.“ Iako nije iznosio svoje otvoreno protivljenje uniji crkava, zbog takvog stava, Luka Notaras će izgubiti Konstantinovo povjerenje. Naredne godine Osmanlije će opsjesti Istanbul i napasti ga snažnom silom. Umjesto Luki Notarasu, zapovjedniku vojske – velikom duksu, odbrana grada će biti povjerena Italijanu Ðustinijaniju.

Katolička misa u Aja Sofiji
U maju mjesecu 1452. godine u Istanbul je stigao Isidor, bivši ruski mitropolit koji je nakon svrgnuća u Rusiji otišao kod pape koji ga je postavio na dužnost izaslanika u Istanbulu. Usput je skupio oko 200 dobro naoružanih plaćenika i u njihovoj pratnji stigao u grad. Iako je 200 vojnika bila slaba pomoć gradu, bio je to razlog nadanja da će uskoro pristići ozbiljna pomoć. Pristalice unije crkava su sada znatno ojačali. U atmosferi velikog straha i vjerske histerije, u crkvi Svete Sofije organizovana je svečana liturgija povodom unije dviju crkava. Bilo je to u decembru 1452. godine. Okupilo se mnogo svećenstva u najraskošnijim odorama, car Konstantin Dragaš sa svitom i mnogobrojnim plemstvom i ruski kardinal kao papin izaslanik. Odziv stanovnika grada je bio vrlo slab. U molitvama je spomenuto papino ime, kao i ime odsutnog istanbulskog patrijarha, a pročitane su i odredbe koje su proizašle iz Firentinskog sporazuma o uniji crkava. Nakon toga je izvršen crkveni obred po propisima katoličke crkve. Obred je bio političkog a ne vjerskog karaktera i poslužio je kao jeftina demonstracija jedinstva crkava uperenog protiv Osmanlija. Stanovnici Istanbula nikada nisu srcem prihvatili uniju crkava, pa nisu više odlazili u crkvu Svete Sofije niti u druge crkve gdje su se obredi obavljali po katoličkim propisima. Takve crkve su smatrali nečistima. Tako su Grci progutali gorku pilulu od koje nisu imali nikakvog lijeka. Pomoć sa zapada nikada nije stigla.
41

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

Iranska džamija
U
Iranu arapski tip džamije bio je veoma rasprostranjen, što se može vidjeti po sačuvanim džamijama u Dameganu (II/VIII vijek), Najinu (IV/X vijek) i u jednoj džamiji iskopanoj u Susi. Zadržao se i do relativno novijeg doba, o čemu svjedoči džamija iz XIII/XIX vijeka nedavno otkrivena u Meragi, u sjeverozapadnom Iranu. Ali jedan drugi specifično iranski tip džamije, zvan džamija-kiosk, istovremeno se javlja uz arapski tip. On nastavlja tradicionalnu formu – čahar tak – hrama ognja, koji je bio četvrtasto zdanje, s četiri široka lučna otvora, nadsvodena kupolom. Ova građevina, često bez harema, bila je prilično mala, te je prvenstveno primjenjivana u malim gradovima i selima. Da bi se izbjegao ovaj nedostatak, ponekad su na kupolasto zdanje dodavani bočni prostori. Ovaj novi dio, pošto je građen od opeke, mogao je da odoli zubu vremena. Glavna odlika kasnijeg razvoja sastojala se od kombinovanja kupole i harema, a na svakoj se nalazio u sredini ivan. Prvi ivan je bio ulaz, drugi i treći bili su u središtu bočnih krila, dok se četvrti, prilično plitak, nasuprot ulazu, otvarao prema velkom prostoru koji je vodio do mihraba i koji je služio kao neka vrsta maksure. Najstarija očuvana četveroivanska džamija, konstruisana kao jedna cjelina, nalazi se u malom gradu Zavarehu i datira iz 520/1135.

42

godine. Najveća i najimpozantnija građevina ovog tipa je Mesdžid džuma u Isfahanu. Strukture tipa s ivanom građene su po uzoru na iransku kuću, s jednim, dva ili četiri ivana. U seldžučkom periodu ovaj veliki četveroivanski tip se koristio za tek ustanovljenu teološku školu ili medresu. Ovaj tip zdanja je stoga bio veoma rasprostranjen. U medresi su se prostrani ivani koristili kao učionice, a učenici su bili smješteni u dijelu koji se nalazi u sredini i bio je na jedan ili dva sprata. Kombinacija prostora ivan-tipa i kupolastog mihrabskog prostora inspirisana je drugim iranskim prototipom, palatom koja se također koristi plitkim ivan-ulazom za kupolastu kraljevsku dvoranu. Dvije činjenice govore o prevladavanju medresa. Prvo, svi geografski priručnici i putnici iz prve polovine VIII/XIV vijeka u Iranu govore više o medresama nego o džamijama i drugo, medrese, građene poput one koju je podigao sultan Husejn 1118–26/1706–14. na Čahar Bagu u Isfahanu, se po stilu nimalo ne razlikuju od velikih džamija iz seldžučkog i kasnijih perioda. Impozantnost iranske džamije naglašavaju dva minareta sa svake strane kapije, a postoje i sa strana ivana. Mukarne, vrlo nepodesno prevedene kao svodovi u vidu saća, predstavljaju još jednu dekorativnu karakteristiku. U početku su one ubacivane kao element za pojačavanje konstrukcije, između četri potporna luka u središnjoj zoni, tj. između mihraba i kupole. One su se sastojale od cik-cak redova poluniša u kojima je drugi, onaj viši red, i tako redom, u sve manjem broju. Mukarne su se prenijele iz Irana na

cijeli muslimanski svjet i postale su karakteristika i sakralne i svjetovne arhitekture. Mukarne su korištene kao element zidnog vijenca ili za prekrivanje neravnih površina. Visoke niše bogato ukrašenih ulaza u sirijske i anadolske medrese dale su mogućnost za raskošno primjenjivanje mukarni. Najveličanstveniji primjeri u zemljama Magreba je Karavinska džamija u Fesu iz VI/XII vijeka i Alhambra u Granadi, koja se može pohvaliti još raskošnijom varijantom poznatom kao svod u stalaktitima. To su vertikalni elementi koji se spuštaju iz vrha svake pojedine niše.

Kompleksnost i novotarstvo kod iranske džamije u svakom slučaju moraju da oduševe. Znatnim proširivanjem ivana postiže se određeni ritam. Velika dvorana s kupolom jasno ukazuje na pravac kibla-zida. Na ovaj način je potisnuta monotonija trijemova i umanjen je nedostatak orijentacije u prostoru arapske džamije. Izdvojeni dijelovi, koji su se nalazili bočno i na ulaznoj strani harema, korišteni su kao prostori za musafire. Područje mihraba odvojeno je od mase vjernika u bočnim krilima teškim nosačima velike kupole. Irance privlači grandioznost cjeline, kao i višestrukost namjene ovakve
43

džamije. Ona postaje uzor u građenju medresa i džamija. Pošto vodi porijeklo od iranske kuće, sasvim je prirodno što se ovaj nacrt koristio i za karavan-saraje, a u Anadoliji i Siriji čak i za bolnice. U Indiji iz ovog tipa džamije nastaje podtip – mogulska džamija, a
44

što se tiče medrese, iranski tip se vjerno prenosi kroz cijeli islam.

Medresa
Medresa doslovano znači „mjesto podučavanja“, škola. U užem smislu, pojam označava vrstu islamske visoke škole. S medresom je na-

stala jedna islamska institucija čiji je izgled bio određen objedinjavanjem prostora za obavljanje molitve, učionicama, bibliotekom i internatom za studente, a mogle su imati duhovni ili svjetovni karakter. Biblioteka je sadržavala, pored islamske literature, i tekstove iz matematike, medicine, gramatike, astronomije, geografije i filozofije. Najstarije medrese su imale privatni karakter a, razvojem institucije, medresa uskoro postaje sastavni dio džamije, ili se gradi u njenoj neposrednoj blizini. Osnivanjem medrese al-Nizamija 1066. godine u Bagdadu sistem medresa dostiže svoj prvi vrhunac i postaje putokaz za osnivanje drugih, od države finansiranih škola. Kao rasadnici islama u srednjem vijeku bile su medrese u Kordobi, Toledu, Damasku, Medini, Semerkandu i Buhari. Medresa je u Turskoj, kao i po većim gradovim na Balkanu (Sarajevo i Skoplje), bila kulturni centar odakle je izlazila kasnija ulema.

45

Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (IX)

Nebrojene milosti svjetovima (I)
Č
ovjek teško može da razmišlja u nekim drugim kategorijama izuzev onog fonda naučenih imena koje je sam kroz iskustvo i ljudsku edukaciju stekao. Teško da može drugačije i da razmišlja, jer se odavno odrodio od osnovnog puta za kojeg je i naš istinski praotac svih ljudi Adem, a.s., posvjedočio, ali za kojeg smo se i mi svi pojedinačno kao stvoreni „entiteti“ obavezali i posvjedočili da je Allah, dž.š., naš jedini Gospodar. Ali, mi smo bića sklona zaboravu i mnogo toga je, zbog zagađenosti naših duša i načina života kojeg živimo, umnožavajući zastranjivanja iz generacije u generaciju, nestalo iz naše momorije. Pod utivajima raznih „sistema“ mijenjali smo, kao ljudska vrsta, svoju svrhu, postajući materijal za rasprave, a „svrhovitost“ našeg postojanja je postalo najznačajnije pitanje silnih rasprava, brojnih knjiga, filmova, mudrovanja i nadmudrivanja… Puno se mašta poigrala s ljudima u potrazi za „racionalnim“ i „nedvosmislenim“ odgovorima na pitanja ko smo, šta smo i zašto smo ovdje, pa su se ljudi pogubili – najblaže rečeno. Savremeni (zapadni) čovjek ima čitav kategorijalni logički aparat koji podrazumijeva stalnu iskustvenu provjeru. Duboko u sebi svjestan da je slabo biće koje ne poznaje dovoljno ni samog sebe, a kamoli svjetove
46

oko sebe, ograničava se na osjećaj samozadovoljstva i posmatranja sebe samog u veličanstvenoj ulozi. Suočen s postojanjem vođa koji su, manje ili više, sebe postavili visoko iznad običnog svijeta, suočen s postojanjem velikih naučnika, a u savremeno vrijeme i sa „zvijezdama“ u raznim oblastima života čijem se životu i uspjehu dive mase, stvarajući savremeno idolopoklonstvo – čovjek se identifikuje s njima. Ograničenih spoznajnih i saznajnih mogućnosti čovjek je jednostavno prinuđen da živi u sumnji i sebe posmatra u potencijalno uvijek većim mogućnostima od onih koje su stvarne. Zato mu je potrebna Uputa, koja ima usmjeravajući karakter i koja ga vraća na ono mjesto koje mu pripada kao pojedinačnoj ličnosti koja ima svoju odgovornost spram produženja ljudske vrste i odgoja te vrste u skladu s osnovicom generičkog morala koji se nalazi u svim ljudskim dobima i epohama kao prepoznatljivi simbol. To je približno isto tumačenje pojmova „dobra“ i „zla“, te sadržaja koji idu uz te pojmove u najširem smislu te riječi. Osnovna podjela čovječanstva je, ipak, ne ona na narode i države, nego na one koji vjeruju i koji ne vjeruju u Boga. Druga podjela, koja proističe iz ove prve, je podjela na one koji su mnogobožci, sljedbenici Knjige i muslimani.

Tako se na ljudskoj ravni to posmatra pojednostavljeno i, kao mnogo toga u ljudskom životu i historiji civilizacija, smatra „istinom“ koju su ljudi fragmentarno i često koncenzusom usvojili kao „istinu“. Izbjegavanje Razloga i cjeline Procesa u kojem je svaka jedinka i svaka ćelija nedokučivi univerzum sâm za sebe, čiju ovodunjalučku dimenziju i trajanje zna samo Onaj Koji je to sve stvorio, dovodi ljude do pojednostavljenih zaključaka. Pojednostavljivanje izaziva improvizacije u traganju za Istinom i najčešće je povezano s negiranjem Razloga i Uzroka. Onog trenutka kada čvojek pomisli i to prihvati na javan način, dobivajući potvrdu od drugih ljudskih jedinki da je dokučio „istinu“, on se osamostaljuje i u svojoj oholosti izbjegava da koristi razum u propitivanju dalje suštine. Tada je on neodgovoran halifa (namjesnik) koji u ime „naučnog otkrića“ gubi zahvalnost prema Onom Koji je stvorio sve, ali i čovjeku dao mogućnost da, pomoću odgovornog korištenja razuma, propituje i traga za Istinom. Onda se, zbog nedostatka zahvalnosti, krene stramputicama u zabludi u kojima se stvari izokreću i izopačavaju do perverznog nivoa. Tako se onda dolazi do teorije o „slučajnostima“, za koju se može reći da je glavna u tzv. naučnom pristupu. Da nabrojimo samo neke „slučajnosti“ koje se tako tretiraju u najvećem broju udžbenika osnovnih, srednjih i visokih škola, skoro pa u cijelom svijetu. Takva je teorija „prvog praska“, formiranja planetarnih sistema, formiranja života na Zemlji, teorija evolucije, postanak čovjeka od majmuna, korištenje vatre, pronalazak metala, „prirodne pojave i nepogode“, rađanje i život čovjeka, bogatstvo i siromaštvo, ljudske zajednice i „civilizacije“, bolesti, kraj svijeta i tako dalje. Za sve, zaista, postoje racionalni i razumski razlozi, ali oni ni u kom slučaju nisu plod „slučajnosti“, ali ni utjecaja pojedinaca, bilo da se radi o vladarima, „svecima“, naučnicima, „čudotvorcima“, pop zvijezdama, košarkaškim superstarovima, poslovnim mangnatima, vojskovođama, pa čak, u ovom kontekstu, i o poslanicima da je riječ. Svako od njih je samo jedan novi ibret, nova pouka, novo iskušenje. Svi su oni smrtni ljudi, s pojedinačnim sudbinama, traumama i iskušenjima u etapi egzistencije koja se zove ovodunjalučka egzistencija. Svi poslanici su ukazivali da je Bog Jedan i da je samo On vrijedan hvale i iskrenog robovanja. (nastavlja se...)
47

Kada smo poslaničku misiju definirali kao islamsku poslaničku misiju, onda smo svjesni toga da će iz dosadašnjeg pojmovnog vokabulara to biti shvaćeno kao neki novi pokušaj širenja „islamskog fundamentalizma“. Takav stav ide od strane zagriženih protivnika islama koji, obično, imaju pogrešnu predstavu o islamu, bolujući stereotipima, odnosno jedne manjine koja vrlo dobro shvata poruke islama, ali zbog svojih stvorenih privilegija ne želi da se one šire. Istina je da samo islam posmatra poslanički kontinuitet od prvog čovjeka, koji je već, nakon svog pokajanja zbog greške učinjene u džennetu (raju) nakon izričite zabrane, dobio oprost od svoga Stvoritelja, ali i dobio određene upute. Te upute je trebalo prenositi na generacije koje su dolazile u pokrenutom procesu stvaranja čovjeka od „kapi sjemena“.

Da li je istina uvijek ono što se proglasi za istinu?
To je, našim jezikom rečeno, princip (zakonitost) Božijeg Stvaranja, kojeg ljudi (naučnici) samo dotiču kroz pojedinačne slučajeve, ne vodeći računa o cjelini, razlozima i ograničenosti svog uma koji ne može da spozna univerzalnost cjelokupnog ovog vaseljenskog procesa.

ODABRANE ŽENE

BELKISA (I)
ošto o porijeklu Belkise postoji interesantno predanje, navest ćemo ga u potpunosti, a potom govoriti o njenoj velikoj ulozi u periodu Sulejmana, a.s. U predanju se navodi: Kralj od Sabe pošao je u lov. Duboko je zašao u šumu, ostavivši svoje pratioce iza sebe. Izašavši na jednu čistinu, opazio je dvije zmije kako se bore. Jedna je bila crna, a druga bijela. Kad je crna nadvladala bijelu i htjela da joj zada smrtonosni ugriz, kralj je odapeo strijelu i usmrtio je i tako spasio bijelu zmiju. Te noći, kad je kralj pošao na počinak, u svojoj sobi ugledao je neku siluetu. Jako se uplašio jer je straža bila veoma jaka i niko tu, pored straže, nije mogao ući. Tad začu riječi: - Ne boj se mene, ja sam džin. Vrata i zidovi meni ne predstavljaju nikakvu prepreku. Kroz njih prolazim kao ti kroz zrak ili vodu. Kralj još zaprepašten upita: - Zašto si me posjetio i šta hoćeš od mene? - Došao sam da te nagradim za tvoje dobro koje si mi učinio. Život si mi danas spasio. Sjećaš li se crne zmije koju si ubio u šumi? To je bio sin mog ljutog neprijatelja od koga si me ti na vješt način izbavio. Ja sam ona bijela zmija i sin jednog velikog vladara među džinima. Dakle, šta mogu za tebe učiniti kako bi ti na dostojan način uzvratio? - A šta mi nudiš?
48

P

- Ja posjedujem neizmjerno blago tako da mogu tvoje riznice do vrha ispuniti. - Ah ne, reče kralj. Na tom ti zahvaljujem, ja sam i sâm već s velikim blagom obdaren. Šta mi još možeš ponuditi? - Posjedujem veliko znanje o liječenju i ljekovitim biljkama. Ako hoćeš, prenijet ću ga na tebe pa ćeš imati znanje koje drugi nemaju. - Ne, odgovori kralj. Znam i sâm nešto od tih stvari. Ni to nije ono što bih poželio. - Onda imam jedan drugi prijedlog za tebe. Nudim ti moju sestru za ženu. Ona je vila takve ljepote da joj na zemlji nama ravne. Ovo se svidje kralju. On otpoče pripreme za sklapanje bračnog ugovora u koji je spadao i jedan poseban vilin uslov. U njemu ona nije tražila nikakav ovozemni imetak, nego samo da ne postavlja pitanja na njene postupke. Ne treba joj prigovarati pa makar ti njeni postupci izgledali besmisleni i nerazumljivi. Kad dođe vrijeme, ona će ih sama objasniti. Neka je on ne pritišće pitanjima. Ako ovo prihvati, mora dobro paziti da ne zabravi svoje obećanje, pa čak ni u srdžbi. Ako to prekrši, ona dobiva pravo da brak raskine i svih obaveza se oslobodi i tada će je izgubiti zauvijek. Kralj pristade, smatrajući da su djevojčini zahtjevi lahki. Bračni ugovor je potpisan i vila se pokaza kralju. Čim ju je ugledao, njena ljepota i ljupkost su ga očarali. Volio ju je

dubinom svoje duše. Nakon godinu dana sretnog života, vila mu rodi kćer. Kralj se potajno nadao sinu, ali, kad je ušao majci i djetetu i ugledao prelijepu kćer, njegovo srce je poskočilo od radosti. Poljubivši svoju kraljicu rekao je: - Možda nam sljedeći put Gospodar podari sina. Kraljica klimnu glavom, a onda uze dijete za nožicu i baci ga u otvoreno ognjište. Vatra buknu i dijete nestade u njoj. Zabezeknuti kralj nije mogao riječ progovoriti. Kad je došao sebi, sjeti se ugovora pod kojim je sklopljen brak, pa je odustao od toga da pita za razlog njenog tako zastrašujućeg postupka. Toliko ju je volio da život bez nje nije mogao ni zamisliti. Stoga je svoju bol u sebi nosio, plačući tajno za svojom kćerkicom. Sljedeće godine rodio im se sin. Kralj je pohitao da čestita svojoj supruzi i da riječi blagoslova izgovori nad djetetom. Dok je stajao na vratima sobe pojavi se naizgled bijesan pas s velikim zubima. Ovaj put majka uze dijete za ruku i baci ga psu koji ga u zraku zgrabi i s njim nestade. Izbezumljen i nemoćan kralj nije ni riječ izustio. Jednoga dana kralj je bio obavješten da se njegov najljući naprijatelj približava granici njegova carstva. Podigao je veliku vojsku protiv njega. Kralj odmah poče s pripremama za rat. Pred samu bitku došao mu je jedan glasnik i rekao: - Moj kralju, bitka nije ni počela,

a mi smo već poraženi. Pred nama je neprijatelj, a iza nas nema ni kapi vode niti mrvice hljeba. Kraljica je sve naše mijehove rasporila, tako da je sva voda u pijesku nestala, a uz to je rižu i brašno s pijeskom pomiješala pa je i to sasvim neupotrebljivo. Čuvši ovo, kralj izgubi strpljenje pa, nahrupivši u kraljičinu sobu, povika: - Šta još sve od tebe moramo da podnesemo? Sada si nas nepromišljeno neprijatelju isporučila, jer kako bez zaliha vode i hrane da im se suprotstavimo? Kad se kćerka naša rodila, bacila si je u vatru, a našeg sina psu da ga rastrga. I to ti nije bilo dovoljno, nego nas još želiš isporučiti smrtnom neprijatelju u ruke. Šta smo ti to učinili pa tako okrutno s nama postupaš? I kralj je najzad izrekao svu gorčinu koju je toliko dugo u svom srcu skrivao. Kad je završio, vila mu reče: - Je li to sve? - Da, to je sve, reče nesretni kralj. - Dobro, sada ću ti sve objasniti. Do ovog trenutka si bio strpljiv i držao si se onog što smo utanačili. To je bilo dobro od tebe. Ali tvoja strpljivost nije izdržala i čas rastanka je došao. Od sada se naši putevi razdvajaju i ti me više dok živiš nećeš vidjeti. Još samo da ti objasnim

Kad zazvižda drugi put, pojavi se jedan džin s kraljevim sinom i ona reče: smisao mojih postupaka koji su ti tako velike poteškoće prouzrokovali. Prvo, znaj da je tvog velikog vezira neprijatelj podmitio s velikom sumom novaca kako bi hranu i vodu tvojoj vojsci zatrovao. Da su to probali, svi bi bez izuzetka pomrli i neprijatelj bi nesmetano umarširao. Ja sam učinila to što sam učinila za dobro ove zemlje i sigurnost tvoga carstva. U to se lahko možeš uvjeriti. Pozovi glavnog vezira i od njega zahtjevaj da pojede i popije nešto od onoga što je preostalo. Kada je na poziv kralja vezir došao, odlučno je odbijao da išta od toga proba. Naposlijetku su mu nasilno u grlo usuli nekoliko kapi vode, od kojih je za samo par sekundi izdahnuo. Tako se kralj uvjerio u istinitost njenih riječi. Drugo, nastavila je vila, našu kćer sam predala na brigu jednoj od mojih hizmećarki među džinima. Ona je sada tu. Vila kratko zazvižda i kralj pred sobom ugleda veliku džinkinju, koja je na svojim koljenima držala njegovu kćer. - Ovo je tvoja kćerka i ona će uz tebe ostati, reče vila. - Dala sam ga na odgoj mome narodu. On će, također, s tobom ostati. Potom zazvižda treći put pa se iskupi vojska džina i ifrita koji su bili vilina rodbina. Raspiriše strašnu oluju i vjetrove prema neprijateljskoj vojsci tako da oni spas golih života potražiše u paničnom bijegu. Za sobom su ostavili svo svoje oružje i opremu. Na rastanku, vila se oprosti: - Eto uzmi ratni plijen, kćer i sina, ali mene više nikad nećeš vidjeti. Nestanak voljene osobe kod kralja je prouzrokovao nepodnošljivu bol. Mislio je da je nemoguće da sa svojim slomljenim srcem upravlja carstvom. Stoga se odrekao svoga položaja, obukao željezne sandale i sa željeznim štapom otišao. Tumarao je brdima, šumama i pustinjama beznadežno tražeći voljenu. Niko ga više nije vidio i on je u priče ušao kao onaj koga su džini spopali ludilom. Njegovo prijestolje je ostalo prazno sve dok mu kćer nije postala punoljetna i preuzela upravljanje nad carstvom. Zvala sa Belkisa, kraljica od Sabe... (nastavlja se)
49

doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE

Štitna žlijezda
ajveća je žlijezda u vratu i teži između 30 i 60 grama, a nalazi se u prednjem dijelu vrata, odmah ispod tzv. Ademove jabučice, ispred grkljana. Ima oblik leptira s dva režnja (LOBUSA), koji se dijele na lijevi i desni. Posao koji obavlja štitnjača je uzimanje joda unešenog u organizam preko raznih namirnica. Jod je glavni sastojak hormona ove žlijezde i neophodan je za njihovu proizvodnju. Najvažniji hormoni štitnjače su: • TIROKSIN (T4) i • TRIJODTIRONIN (T3).

N

poremećaja koji su povezani s proizvodnjom hormona, pojavom čvorića, upalama itd. 1. OBIČNA GUŠA – Guša (struma) je povećanje štitnjače. Može pritiskati strukture vrata, otežavati gutanje i disanje. Bolest je uzrokovana nedovoljnim unosom joda. Može nastati u pubertetu, trudnoći ili menopauzi. Danas je ovakav oblik bolesti rjeđi nego prije. 2. HIPERTIREOZA – Poremećaj u kojem štitna žlijezda luči previše hormona što uzrokuje ubrzan metabolizam. Javljaju se palpitacije (lupanje srca), nepodnošenje vrućine, znojenje, brzo umaranje, neodređen bol u mišićima, pojačana nervoza, poremećaj sna (nesanica), pojačana aktivnost crijeva, poremećaj menstrualnog ciklusa. Dolazi do drhtanja ruku koje može biti jače ili slabije izraženo, srce ubrzano radi, a mršanje je karakteristika koja se teško može izbjeći. Ponekad se javlja i ispadanje kose. Bez obzira na uzroke hipertireoze, simptomi su u većini slučajeva isti. Apetit se pojačava, a mršanje je sve očitije. Nekada dolazi i do drugačijih zbunjujućih dešavanja, kao što je debljanje. Kako bolest odmiče, a ne liječi se, dolazi do bolova u grudima i gubitka daha. Svi simptomi razvijaju se u najvećem broju slučajeva, postepeno i nekada slabo primjetno. Najčešće se radi o pretjeranoj aktivnosti žlijezde, ali sve češće za višak izlučenih hormona može biti kriv i čvor. Pri ovakvim poremećajima obavezna je ljekarska dijagnoza i kontrola. Hipertireozu nije teško dijagnosticirati. Mjeri se nivo hormona T3 i T4 u krvi, a nivo hormona TSH ukazuje na preveliku aktivnost štitnjače (mala količina). Radiološka dijagnostika nam daje uvid u veličinu, oblik i druga dešavanja sa štitnjačom.Terapija radioaktivnim jodom je nekada diskutabilna. Traje od jednog do dva mjeseca, ali iza toga se često javlja druga krajnost – premala aktivnost štitne žlijezde.Antitiroidni lijekovi su prva i najčešća terapija, djeluju na sposobnost žlijezde da stvara

Važni su za odvijanje metaboličkih procesa, rast i razvoj. Metabolizam organizma zavisi od ovih hormona, pa je stoga važno da je njihov balans i proizvodnja u granicama normale. Kao organ, žlijezda je složena, a pod kontrolom je žlijezde hipofize koja stimuliše rad štitnjače. Jedno laičko poređenje odnosa i sistema rada hipofiza – štitnjača: Štitna žlijezda je pećnica, a hipofiza nešto poput pametnog termostata. Okruženje koje smo stvorili sami sebi i onakvo kakvo jeste utječe na to da su bolesti štitnjače česte. Pogađaju oba spola, ali su češće kod žena. To je cijeli niz

50

hormone.Treći način je hirurška intervencija. Kao i kod primjene radioaktivnog joda, i poslije operacije se može javiti hipotireoza. Ali, kada postoji stvarni razlog za hirurškom intervencijom, onda to ne treba niti odgađati niti izbjegavati. 3. HIPOTIREOZA – Smanjena proizvodnja i lučenje hormona pri čemu se javljaju problemi s usporenim metabolizmom. Pojavljuju se umor, slabost, suha i gruba koža, debljanje, problemi sa zglobovima, hladnoća postaje bauk. Simptomi su šaroliki, često suprotni onima koji se javljaju kod hipertireoze. Javljaju se i grčevi stomaka i mišića, zatvor stolice, depresija, pa čak i oslabljeno pamćenje. Neki se žale na jedno, neki na drugo, a kod nekih se javljaju svi nabrojani simptomi. Jedan od uzroka može biti upala štitnjače, koja ošteti ili uništi dijelove žlijezde koja zbog toga više ne radi punim kapacitetom. Drugi uzrok mogu biti medicinske terapije o kojima je već bilo govora. Postoji još uzroka, kao što je onaj koji prouzrokuje hipofiza koja luči malo TSH hormona, no to je već teža tema. Ako se ne liječe, simptomi postaju sve teži i teži. Liječenje obično traje čitav život, a svodi se na unos onoga što nedostaje. Mora se biti pod strogom kontrolom lječnika koji će tačno odrediti koliko lijeka se treba uzimati. Unos veće količine

dovodi do osteoporoze. Kod onih sa slabim srcem može doći do pogoršanja itd. 4. TIROIDITIS – Upala štitne žlijezde, a postoji ih nekoliko vrsta. Svaka se liječi drugačije. Ljekarski nadzor je neophodan i nezamjenjiv. 5. ČVOROVI – Izrasline u tkivu štitnjače stvorene od samog tkiva žlijezde, ali se nekada radi i o cistama punim tekućine. Većina čvorova ne uzrokuje simptome. Rijetko su bolni. Mora se biti pod nadzorom ljekara i hirurga. Tri su pitanja koja se u takvim slučajevima često nameću: • pravi li smetnje strukturama u vratu? • luči li previše hormona? • je li dobroćudan ili zloćudan? Sve bolesti štitne žlijezde treba uporno liječiti jer su posljedice raznih poremećaja teže nego sama bolest. Definitivno, zračenje je opasno za štitnjaču. Ne zračenje od radioloških pretraga, nego zračenje kojem smo izloženi svi, zahvaljujući tehnološkom napretku. Liječenje bolesti štitne žlijezde prirodnim lijekovima je moguće, no ljekarski nadzor je obavezan. Najbolja kombinacija je prirodna i ljekarska terapija. Nažalost, kao i kod drugih bolesti, pacijenti se javljaju kada je bolest u odmakloj fazi, teško im je pridržavati se propisanih mjera, u suštini ne žele pomoći sami sebi a očekuju od ljekara i terapeuta čudo od lijeka i brzo izlječenje, što ne postoji, za sada.

Prije oPisa mogućih Prirodnih lijekova, uPoredna tablica za moguće razlikovanje bolesti štitnjače: • • • • • • HIPERTIREOZA oštre crte lica, mršanje, izbuljene oči vlažna i fina koža, suha kosa koja u nekim slučajevima ispada lupanje srca, ubrzan rad srca proljev, pretjerano aktivna probava; napetost, drhtanje, iscrpljenost, slabi mišići poremećaj menstrualnog ciklusa • • • • • • • HIPOTIREOZA debljina, tromost, moguća promuklost suha, gruba koža poremećaj srčanog ritma s povišenim krvnim pritiskom pojačan apetit, zatvor stolice, debljanje usporen životni ritam, problemi s pamćenjem usporeni refleksi poremećaj menstrualnog ciklusa
51

HIPERTIREOZA
Mala zabluda je da morska so ima više joda od kuhinjske, jer se kristalizacijom gubi onaj potrebni višak. Šta učiniti i kako liječiti ovakvo stanje prirodnim lijekovima? Jedan od prvih lijekova koji nam je pri ruci su alge. Sadrže radioaktivni jod prijeko potreban kod ovakvog poremećaja. Koristiti ih treba u svim oblicima. Kao čajni pripravak, kao tinkturu, kao dodatak hrani. Kako spraviti tinkturu od algi? Alge spaliti i 50 grama dobijenog pepela staviti u 250 grama 60% apotekarskog alkohola. Ostaviti da stoji petnaest dana. Nakon toga procijediti, profiltrirati i spremno je za upotrebu. 1. dan....................1 kap 2. dan....................2 kapi 3. dan....................3 kapi 4. dan....................4 kapi 5. dan....................5 kapi Svaki naredni dan se povećava za jednu kap, dok ne dođete do dvadeset kapi. Tada se količina lijeka počne smanjivati u suprotnom smjeru dok se ne dođe do jedne kapi. lupanja srca, srčane nervoze koje su posljedica bolesti štitne žlijezde istinski uklanja i spriječava tinktura biljke koju naš narod zove vučja stapka (LYCOPUS EUROPAEUS). U homeopatskom obliku još je jača i treba je koristiti. Dakle, LYCOPUS 4 X ili LYCOPUS 2 X tri puta na dan po deset kapi. Mješavina: - imela......................20 grama - matičnjak...............20 grama - troskot...................20 grama - veronika.................30 grama - kantarion...............10 grama spriječava i odlaže moguće komplikacije koje pravi poremećaj u radu štitne žlijezde, snižava krvni pritisak, blago umiruje, čisti krv, potiče na mokrenje. Uz sve ovo, obavezna je ljekarska kontrola. HOMEOPATIJA: Prije svega, odbaciti sve stimulanse – kafu, alkohol, colu, čokoladu, duhan. Uzimati vatamin E, vitamine B kompleksa, vitamin C. ARSEN-IODATUM 12 X – dva puta dnevno može biti od pomoći. IODUM 6 X – tri puta dnevno isto tako može donijeti vidno olakšanje. Postoji u homeopatskoj medicini još dosta efikasnih lijekova za pomoć kod hipertireodizma, no o njihovoj upotrebi potrebna je konsultacija s profesionalnim homeopatom. Mislim na lijekove poput TIROIDINUMA, KALI-IODATUMA, SPONGIE itd. UPOZORENJE: Svjedok sam, kao i mnogi drugi, da se bolesnicima nude kojekakvi lijekovi, oblozi, napici. Treba ih se čuvati, a mnogima (lijekovima) i smijati. Čudno je kako bolesnici i pored svih upozorenja gube vrijeme i novac, a što je najgore i zdravlje, pokušavajući liječiti se onim što ne liječi.
52

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!
O
dricanje od jela i pića, što čini jedan dio posta muslimana, u očima onih koji to ne prakticiraju djeluje kao nešto najradikalnije što čovjek može uraditi sam sebi. Zamisli, ne jedeš i ne piješ, a živiš i radiš najnormalnije!? Ustvari, jedan od prvih fenomena kojih se sjećam vezanih za post je doživljaj vremena. Ma nije to samo doživljaj, to je fakat! Eto, uzmimo jedan prosječan, ležerni ramazanski dan. Recimo da se naspavam ujutro i radni dan počnem nešto kasnije nego obično. Onda, ne popivši kafu, što je već sat vremena uštede, počnem sa završavanjem obaveza. I radim, radim i sve završim. Pogledam na sat, a tek jedan poslije podne. Namaz maksimalno „razvučem“ ne bi li bar na to otišlo nekih pola sata. Završim, a ono prošlo tek sedam do deset minuta. Sabirem po glavi, imam još šestsedam sati do iftara. Dobro, dva sata mogu spremati iftar. Znači, ostaje mi nekih pet sati vremena. Običnim danom, od pola dva do šest popodne najčešće i ne znam kako mi prođe. Što bi se reklo – dok se okrenem, ono već akšam, a ovako minut ko sat, sat ko godina... Hajd, nekako dođe do tog svečanog trenutka pripreme iftara. Kao u inat, ono meso se zgotovi, čini mi se pola sata ranije nego inače. Krompir kao da se od pogleda ispekao, a salatu onda i ne pravim, jer imam još sat do iftara, pa mi je bolje da proučim štogod. Sjednem, učim, učim, učim a ono tek prošlo petnaest minuta. U međuvremenu stigne neko od ukućana, pa je to dobra prilika da se zametne kavga, međutim i ona nekako brzo plane i splasne, pa svak ode na svoju stranu u beskraj posljednjih dvadeset minuta do iftara. Onda se pitam – je li moguće da „običnim“ danima sedam sati dnevno jedem i pijem!? Pa kontam – da idem u šumu loviti ručak, ne bi mi trebalo sedam sati deverati oko toga. Znači, nešto je drugo u pitanju. Kad znaš da postiš, onda ti nema druge nego se u potpunosti fokusirati na ono što u datom momentu radiš. Znači, ako pišeš tekst, nećeš tristo puta ustati po čašu vode, po keks, po kafu, cigaru i slično. Već, sjedi i piši! Onda se one minute „srkanja“, puhanja, hodanja pretvaraju u razmišljanje o onome što trebaš uraditi, pa

Aida Begić-Zubčević

je rezultat brzo i uspješno završen posao. Ako kuhaš, nećeš probavati, zapaliti, bespotrebno „torokati“ na telefon (jer nemaš snage ni volje za uludo prosipanje riječi), već ćeš pažnju i energiju usmjeriti na kuhanje i posao završiti neobično brzo. Znači, kad tijelu i strastima oduzmeš pogonsko gorivo, onda ti ostaje duh i ono što te suštinski odvaja od ostalih dvonožaca, tronožaca, četvoronožaca... Ili, može i ovako – ostaje ti duh i ono što te još uvijek izjednačava s onima koji broje više od dvije noge. To što te izjednačava s njima vrišti iznutra i ne da ti da u miru Božijem ispostiš jedan dan. Al’ mi najčešće za nemir krivimo nekog ili nešto drugo. Sjećam se da sam prvih godina posta bila ubijeđena da je za sve one nervoze i srklete koje sam osjećala jedini krivac šejtan prokleti. Skoro da sam ga mogla vidjeti kako me izaziva da kažem ili uradim nešto ružno, posebno pred iftar. Kad sam saznala da su svi ti prokletnici svezani tokom mubarek mjeseca, laknulo mi je, ali sam se i užasnula. Shvatila sam, dakle, da više nemam koga kriviti za svoju rugobu. Taj ramazan mi je bio jedan od najupečatljivijih. Kad god bih pomislila kako bih onu s natapiranom frizurom u redu ispred sebe najradije nokautirala, morala sam se sjetiti da to ja želim, a ne da me neko nagovara. Kad bih krenula prema džamiji, a neki unutrašnji glas mi se usprotivio ružnim riječima, da ne kažem – „skresao sve po spisku“, znala sam da je taj glas moj, a nije došapnut sa strane. I tako sam se duboko razočarala u sebe, ali i dobila realniju sliku o sopstvenom stanju. Prije, možda, dvije godine krenem na iftar kod roditelja i sretnem jednog kolegu. Sav zajapuren u licu, polulud kaže ide i on negdje na iftar, al’ ga slomiše šejtani! Ja mu onako u mimohodu kažem da su svezani, a on me pogleda užasnutim pogledom, zastade, razmisli i ode zadeveran. Mislim da su mu preostali dani posta prošli u spoznaji o sopstvenoj životinjskoj prirodi protiv koje se valja boriti iz dana u dan, iz godine u godinu, iz ramazana u ramazan... Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
53

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

NASA-ini planovi za budućnost
U vremenu kada NASA obilježava četrdeset godina od slijetanja čovjeka na Mjesec, pojavljuju se neke informacije kako bi NASA-ine svemirske misije mogle hronološki izgledati u narednim godinama: 30. 08. 2009. 09. 10. 2009. Prvi test leta nove generacije raketa Ares. Satelit za lunarne obzervacije The Lunar Crater Observation and Sensing Satellite, lansiran ranije ove godine, će stići do svog odredišta – južnog pola Mjeseca. NASA će lansirati Solar Dynamics Observatory (SDO), čije je cilj izučavanje svemirskih prilika uzrokovanih sunčevom aktivnošću. Prema predviđanjima stručnjaka sunčeva aktivnost bi u nekoliko narednih godina mogla uzrokovati haos u našim komunikacionim i električnim sistemima. Vjeruje se da će SDO biti u stanju takve manifestacije učiniti lakšim za uočiti i predvidjeti.

14. 10. 2009.

30.08.2009. - ARES

novembar 2009. NASA će lansirati Wide-Field Infrared Survey Explorer, koji će napraviti mape neba u spektrumu infracrvene. Također će se koristiti za detektovanje objekata bližih Zemlji. januar 2010. Misija Glory će biti lansirana. Ovaj satelit u niskoj orbiti će proučavati Zemljinu energetsku uravnoteženost, uključujući totalne vrijednosti solarne radijacije te utjecaj aerosola i karbona. Zajednički projekat NASA-e i nekoliko drugih vladinih agencija SAD-a pod nazivom National Polar-Orbiting Operational Environmental Satellite System će biti pokrenut. Cilj ovog projekta je satelitsko mjerenje temperature atmosferskog omotača i površine okeana. Space Shuttle NASA planira povući iz upotrebe, mada još uvijek nema adekvatnu alternativu za dosezanje Međunarodne svemirske stanice (ISS).

14.10.2009. - SDO

jun 2010.

2010.

01. 2010. - GLORY

54

Cepelin dvadeset i prvog stoljeća
Španska kompanija Turtle Airships radi na planovima izgradnje luksuznog solarnog vazduhoplova koji će prevoziti putnike od New Yorka do Pariza. Vanjska strana vazduhoplova će biti pokrivena izuzetno lahkim solarnim ćelijama tipa Kadmium-Indium-Germanium (CIG), koje su sposobne generisati dovoljno električne energije da se letjelica u prosječnim vremenskim uslovima kreće brzinom od šezdeset i četiri kilometra na sat. Ostatak potrebne pogonske snage obezbjeđuju hibridni dizel motori. Poznata slabost koju dizel motori ispoljavaju na visinama većim od devet kilometara riješena je tako što su konstruktori u samom planiranju letjelice dramatično smanjili plafon letenja. Interesantno je i spomenuti da je letjelica u stanju bezbjedno sletjeti, kako na kopno tako i na vodu. Jedini problem koji ovaj vazduhoplov sprečava da leti su u ovom trenutku finansije, ali se kompanija nada da će prototip u izgradnji finansijerima demonstrirati svoju tržišnu isplativost.

2010.

Akvarius satelit se lansira da bi napravio prvu globalnu mapu koncentracije soli na površini okeana. Sonda Messenger započinje jednogodišnju orbitu oko Merkura. Svemirska letjelica Juno će biti lansirana na Jupiter da proučava strukturu i razvoj ove najveće planete u Solarnom sistemu. Istraživačko vozilo Mars Science Laboratory će biti lansirano na Mars s ciljem procijene da li je ova planeta nekada bila naseljena. Dva satelita će biti lansirana u orbitu Zemlje da bi unaprijedila naše razumjevanje kako solarne oluje utječu na zemaljske radijacione omotače i atmosferu. Projekat se naziva The Radiation Belt Storm Probe. Istraživačko vozilo Mars Science Laboratory će stići na Mars i, ako sve bude proteklo bez problema, na toj planeti funkcionisati 687 zemaljskih dana u potrazi za tragovima života.

18. 03. 2011. 2011.

jesen 2011.

2010. - AKVARIUS

maj 2012.

2012.

2011. - JUNO
55

Nastavlja se...

Edin Topčić | PRIČA

Karavana
„Osjećam dah Milostivog iz pravca Jemena!“ (hadis)
nam da nije u redu biti ponosan na samog sebe, jer ništa nije tvoja zasluga, ali uvijek sam se pitala da li mač ima pravo biti ponosan na junaka koji ga drži u ruci i njime bije dušmane, pa makar taj mač i nije mač nego grančica. Obična krhka grančica ili čak manje od toga – tek obična slamčica!? Nije bitno, znam kakav je meni osjećaj što me je makar taj insan vodio kroz pustinju do Mekke i Časne kible. Mi nismo kao vi. Nama je Allah ipak dao da vidimo više od samih odijela s kojima su ljudi vanjštinom zaogrnuti. Nama nekako prvo u oči padaju odijela bogobojaznosti i ono što ide uz to, a ova odijela kojim se oni ukrašavaju za druge nama su sporedna i nevažna. Od ruke koja je mehka i mirišljava nama je draža ona koja se prema nama ophodi lijepo i nježno, pa makar ona bila gruba i žuljevita kao što je to Uvejsova. I neka je takva! Pa, ko bi nas vodio i čvrsto držao s ovim užetom ako nas on ne vodi!? Mi smo zahvalne Allahu, dž.š., jer nas je stvorio tako da ljudi od nas imaju mnoge koristi. Ali, opet, oni misle da smo varljive, kao što je ovaj pustinjski vjetar i pijesak varljiv. Dobri Uvejs nije takav. Njegov pogled kao da nam je govorio da zna! Kao da zna da mi izgaramo u želji da im
56

Z

pohizmetimo do posljednjeg atoma naše snage. Uzvišen je ovaj mjesec i njegovih prvih deset dana. Sada se u Mekki odmaraju hadžije iz Jemena. Putovanje bijaše lahko, a kako i ne bi kad nas vodi ovaj dobri čovjek iz Karana. Stalno su nas pratili rojevi ptica koje su pjevale i učile. One su letjele ispred karavane i govorile kojotima i drugim zvijerima da se sklone, jer dolazi čovjek s kojim su Allah i Njegov Poslanik zadovoljni, čovjek koji nosi znamenja na svojoj lijevoj strani i na dlanu svoje ruke. Kroz gradove kroz koje smo prošli ptice bi učile: “Dođi, dođi, ko god da jesi, bilo da si tragalac, bilo nevjernik, bilo da se moliš vatri. Naša karavana nije karavana očaja. I ako si hiljadu puta prekršio svoja obećanja, dođi, dođi, i još jednom dođi.” Uvejs kao da bi se nasmiješo na to i samo ćutke vodio karavanu. Zastao bi da se ljudi i životinje od napora puta odmore. Jedan se vrabac pohvalio da mu je Uvejs nakon ovih stihova rekao da ne pripada njemu čast da ih on prenese ljudima nego nekom drugom, ali vrabcima ionako nije vjerovati svaku riječ koju kažu.

Stigli smo s hajrom u Mekku i sada je na hadžijama da obave obrede hadždža. Ljudi su, kao što rekoh, čudni. Oni ne vide ono što je bitno nego ono što je samo očima važno. Boje se Uvejsa i tjeraju ga od sebe. On kao da je i volio da im nije na očima. Srce je čudan organ – prlja se kao što se čovjek prlja i zahtjeva stalno čišćenje. Srca su kao ruke s kojima se izađe vani. Kada se dođe kući, ruke se operu a voda prljava iako ništa nije s njima dirano. Dok se karavana odmarala u Mekki, posjetiše nas dvojica. Nisu oni bili obučeni kao mi. Ne mislim na odjeću koja se gleda okom. Vidjelo se na njima da su kao zvijezde na nebu za koje Muhammed, a.s.,

Mi smo zahvalne Allahu, dž.š., jer nas je stvorio tako da ljudi od nas imaju mnoge koristi. Ali, opet, oni misle da smo varljive, kao što je ovaj pustinjski vjetar i pijesak varljiv. Dobri Uvejs nije takav. Njegov pogled kao da nam je govorio da zna! Kao da zna da mi izgaramo u želji da im pohizmetimo do posljednjeg atoma naše snage.
jednom reče da, ako ih slijedimo, nikada nećemo zalutati. Ukazali su nam čast samo zato jer smo karavana iz Karana i što nekoga traže. To su bili Omer i Ali, obavještavale su nas ptice. I ptice su neprestano zikr Uzvišenog Gospodara činile. Jedan starac iz Karana reče: „To je jedan pomalo lud čovjek. On je nepoznat, siromašan, beznačajan, bijedan, bezvrijedan!“ Omer ga je upitao gdje da ga pronađe. Iza svojih odmjerenih riječi on je kiptio. Čak smo i mi osjetili žestinu Omerovu i malo smo se uskomešali radi toga. Čovjek iz Karana pokaza u kojem pravcu da traže dobrog insana iz Karana. Ptice su nam poslije pričale da su Omer i Ali otišli do Uvejsa i tamo su ga zatekli kako klanja. Ptice su se čudile a i mi smo se čudile da su Omer i Ali došli do njega samo radi toga kako bi on činio dovu za ummet i za njih. Ptice su rekle da su mu još poklonili i ogrtač, ali ga Uvejs ne htjede obući nego ga poljubi. Jedan vrabac još reče da je, nakon što je uputio Allahu dovu, rekao: „Allah, dž.š., je oprostio i nagradio toliko Muhammedovih, a.s., sljedbenika koliko ima dlaka na ovcama kod plemena Rebia i Mazher.“ Omer i Ali su otišli, a mi smo se s Uvesjom zaputili nazad. Ponosne smo što je naš život posvećen tome da hizmetimo ljudima. Još uvijek se pitam da li mač ima pravo biti ponosan na junaka koji se bori s njim ili, u mom slučaju, da budem samo vođena na čelu karavane od strane ovog čovjeka. Nema veze što neki ljudi misle da smo varljive, mi kamile služimo ljudima do posljednjeg atoma snage. Biti u njegovoj blizini znači zadobiti makar malo od onoga s čim ga je Allah počastio, osjetititi onu čistoću i iskrenost u vjeri. On je razlog zbog kojeg je Muhammed, a.s., poljubio Aišine oči. Ponos je pomalo teška riječ, ali se mi deve iz Karana osjećamo počašćenim što nas je sigurno odveo i s hadždža vratio jedan insan kao što je to bio Uvejs el-Karani.
57

Mr. Merima Čamo | GRADOVI

TRAVNIK

G

rad Travnik se razvio na obalama rijeke Lašve, između planina Vlašića i Vilenice. Ova živopisna i plodna kotlina, koja povezuje dolinu rijeke Bosne i dolinu rijeke Vrbas, brižljivo je pohranila materijalne tragove organiziranog načina života svojstvenog za različite historijske periode. Na nekoliko lokaliteta u lašvanskoj dolini pronađeni su ostaci naselja iz neolita, fragmenti gradina iz bronzanog i željeznog doba, dok se u naslagama prosijanog riječnog pijeska i nakupinama željezne troske zrcale nakane starih Rimljana da se stalnom eksploatacijom lašvanskog zlata i željezne rude pomognu romanske legije, izgrade vojne utvrde, bazilike, naselja i drumovi, kako u ovom kraju tako i šire. Prema sadržaju Povelje ugarskog kralja Bele IV, od 1244. godine, ovo područje, tačnije poriječje rijeke Lašve, nalazilo se u sastavu istoimene župe. U periodu bosanske samostalnosti izgrađena je tvrđava (Stari grad – Kastel) koja svojom velepnom kulom, masivnim
58

bedemom, pristupnim mostom i pokretnim nasljeđem ustrajno prkosi vremenu, čineći tako ovaj impresivni bastion najbolje očuvanim objektom fortifikacione arhitekture iz prve polovine XV stoljeća na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine.

Šeher koji briše hrđu sa srca
Pitomi klanac Lašve nesebično je prigrlio hladan ornamentirani kamen srednjovjekovnih stećaka, te ne čudi činjenica da Travnik u odnosu na ostala gradska naselja s područja središnje Bosne ima pozamašnu riznicu ovog vrijednog bosanskog mramorja. Travnik se prvi put spominje u jednom izvještaju iz 1463. godine u kojem se navodi da je turska vojska osvojila grad, što kasnije potvrđuje i osmanski povjesničar Dursun-beg, kazujući kako se u Travniku, početkom juna pomenute

godine, obreo sultan Mehmed II sa silnom vojskom, pripremajući se za napad na utvrđeni grad Jajce, stolno mjesto ondašnje bosanske države. Pod turskom vladavinom grad osjetno napreduje, naročito u oblasti građevinarstva i ekonomije. Uz razrađen proces urbanizacije, unapređenje zanatstva i trgovine u lašvanskom klancu se postepeno formira grad, islamsko-orijentalnog tipa, sa 7.000 stanovnika. Ovaj „evropski Istanbul“, kako su ga nazivali putnici namjernici, šeher koji „(...) čovjeku briše hrđu sa srca (...)“, kako reče mostarski pjesnik Bulbulija, opravdao je ove atribute izgradnjom urbanih kompleksa karakterističnih za područje Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu, koje su stanovnici šehera svakodnevno oplemenjivali svojom radnom etikom, vjerskim načelima, kulturom stanovanja itd. U Putopisu E. Čelebije pronalazimo kratak opis šeher Travnika, kojeg on naziva „rajskom baščom“ kroz koju protječe preko hiljadu vrela što izviru ispod okolnih planina i koji ima „dovoljno prostranu čaršiju (Donja čaršija), te jedanaest mahala s dvije hiljade prizemnih i jednospratnih kuća građenih od tvrdog materijala, pokrivenih šindrom“. Travničke čaršije − Donja i Gornja (zadužbina legatora Mehmed-paše Kukavice) ukrašene džamijama (Jeni džamija, Sulejmanija ili Šarena džamija, Hadži Ali-begova džamija, Konaturska džamija i tako dalje), tekijama, mektebima, medresama (Elči Ibrahim-pašina medresa), dućanima, konakom, sahat kulama i sunčanim satom, bezistanima, hamamima... tvorile su jezgro grada, osebujne panorame koja je vjerno prikazivala sklad između vještački stvorenog ambijenta i ćudljive planinske prirode.

procese kolonizacije i presirane modernizacije koji su na prelomu stoljeća sukcesivno u postojeću panoramu Travnika unosili multiformne pojave, mijenjajući gradski način života koji se neprekidno upotpunjavao inovacijama različite prirode raznorodnim kulturnim stilovima i drugačijim potrebama koje su posljedično uslovile primjenu novih urbanističkih programa. Državna uprava, kao najznačajniji investitor, znatnim ulaganjima u izgradnju željezničke i cestovne mreže privrednih, stambenih, sakralnih, obrazovnih, administrativnih, zdravstvenih i drugih javnih objekata, izvršila je krupne promjene u izgledu, veličini i funkcionisanju grada na Lašvi. Kraj austrugarskog perioda u Bosni i Hercegovini Travnik dočekuje kao okrug (oblast) s deset srezova, a 1929. godine status grada se mijenja činom pripajanja Splitskoj banovini, kasnije Banovini Hrvatskoj. U urbanom pogledu grad se naročito razvio poslije Drugog svjetskog rata. Travničku hroniku u periodu socijalizma karakterizira poboljšanje i rast životnog standarda ljudi, što je rezultat industrijalizacije i razvoja niza društvenih djelatnosti, naročito prosvjete, kulture, zdravstva i socijalne zaštite uslovljenog značajnim erarnim materijalnim stimulansima. U gradu se, tokom narednih decenija, uspostavlja kontinuitet tekstilne, obućarske, drvne, duhanske i prehrambene industrije. Uporedo se razvijaju i poljoprivredna dobra, te Travnik postaje nadaleko poznat po izvornom planinskom proizvodu – travničkom (vlašičkom) siru. Nedaleko od Travnika izgrađeno je veliko industrijsko naselje Novi Travnik (na popisu iz 1981. godine ubilježeno kao Pucarevo). U postratnom periodu ova gradska jedinica obuhvata značajne kapacitete u kojima se mogu realizirati raznovrsni privredni, društveni, kulturni i sportski sadržaji a kao jedna od urbanih posebnosti izdvaja se Izložbeni muzejski prostor – Zavičajna zbirka s botaničkom baštom.

Vezirski grad
Krajem XVII stoljeća osmanske vlasti Travnik nominiraju vezirskom prijestolnicom, te će sve do polovine XIX stoljeća domaća i svjetska javnost Travnik tretirati kao vezirski grad a nerijetko i kao glavni grad Bosanskog pašaluka. Na prostoru šehera podignut je veći broj otvorenih i zatvorenih turbeta, većinom uz čaršijske/ zadužbinarske džamije, čime su Osmanlije nastojali sačuvati sjećanje na ime i djelo istaknutih vezira, učenjaka, pjesnika itd. Ovu rajsku bašču, za svoje dugogodišnje rezidencije (od 1807. godine pa nadalje), odabrali su i francuski i austrijski konzuli. Evropski izaslanici će svojim djelovanjem u okviru zadatih političkih ciljeva ubrzati

Bilješke:
Čelebi, Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967. Kreševljaković i Korkut, Travnik u prošlosti 1464– 1878. (naročito kao glavni grad Bosne 1699–1850), Biblioteka Zavičajnog muzeja Travnik, Travnik, 1961. Sujoldžić, Enver, Džamije Travnika, Zavičajni muzej Travnika u saradnji sa ŠIP Borac Travnik, Travnik, 1998. Udovičić, Martin, Travnik u vrijeme vezira: 1699–1851, Zavičajni Muzej Travnik, Travnik, 1973.
59

PORODIČNA BIBLIOTEKA
- džepno izdanje Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš! (O)kreni zato lice svoje prema (Č)asnom hramu! (I) ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu. el-bekara 144. ajet Gospodar naš je rekao: pozovite (Me) i zamolite, (Ja) ću vam se odazvati! al-mu'min 60. ajet

ABDEST I SALAT NAMAZ

ZBIRKA DOVA

knjiga 1

Zekat pripada: samo siromasima, i nevoljnicima onima koji ga sakupljaju, onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezauženima, i u svrhe na Allahovom putu i putniku namjerniku. at-tewba 60. ajet

ZEKAT

Poštovani brate, majko i sestro, pred vama se nalazi najnovije izdanje porodične biblioteke u džepnom formatu. Obuhvaćeno je sve ono što je potrebno za jednog vjernika i vjernicu u okvirima sunneta Božijeg poslanika Muhammeda a.s., akaida i fikha. Prilikom rada na ovoj biblioteci uzeli smo u obzir vrijeme u kome živimo mi Muslimani u Bosni i Hercegovini te ovo izdanje prilagodili kulturi, tradiciji i prilikama našeg življenja. Želja nam je da ova porodična biblioteka u džepnom izdanju dođe u svaku muslimansku kuću. Sve informacije na kontakt telefon 062/105-430
e-mail: famzmozaik@yahoo.com

knjiga 4

O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i naveče Ga veličajte, On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo. El-Ahzab 41-44. ajet

JASIN I AMME DZUZ

knjiga 2

knjiga 5

O vjernici! Propisan vam je post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili. el-bekara 183. ajet

Vi ćete na sudnjem danu biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vaših očeva. Zato nadjevajte lijepa imena vašoj djeci. hadis (Ebu Derda)

RAMAZANSKI POST

MUSLIMANSKA LIJEPA IMENA

knjiga 2a

knjiga 6

I oglasi ljudima hadždž! Dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim, dolaziće iz mjesta dalekih. al-hadždž 27. i 28. ajet

Klanjajte dženaze namaz svakome, i dobrom i griješniku hadis, el-Berheki, Sunen

1

2

2a

3

4

5

6

7

MUSLIMANSKA LIJEPA IMENA

ABDEST I SALAT NAMAZ

VODIC ZA HADZDZ

PROPISI O DZENAZI
PROPISI O DZENAZI

RAMAZANSKI POST

VODIČ ZA HADŽDŽ

knjiga 3

JASIN AMME DŽUZ

ZBIRKA DOVA

ZEKAT

knjiga 7

Porodična biblioteka

KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND
Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način mladima rješenje njihovih problema.

Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar. Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke.
00

Od srca i iz duše, najtoplije Vam preporučujemo

NOVI CD
sa devet novih ilahija i kasida pod nazivom

“SABAHSKI EZANI”
interpretacija Muris ef. Braćkan po cijeni od 5

KM

CD se može naručiti putem telefona 061 409 623, ili na e-mail: murisbrackan@hotmail.com

www.vgt.ba

za bezbri�ne dane

00

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful