Husein Hasković Matična knjiga mrtvih

Sadržaj: Dvije riječi Selica Povratak kući Kompas Nišani Vlakovo I Ukop Vlakovo II Sutjeska II Vrâna Kuća iskopana Ćorovina Pasji život Ničija glava Pohvala nogama Priča o dvije pole Gorčinova Jesenska Noć nad noćima Poljub predaje Djetinje riječi Harun Hasan Žmira Vilin konjici Pastrmka Trnjine Nebo i Grad Drvo i Grad Hrast Rijeka i Grad Mjesec i Grad Grebak, breze Rođak Grebo Igman Ulicom Remzija Veja Pogorjelica Bronzara Selima s Kamena Bajro s Međa Još jedna dženaza Hamid s Jáčišta Na Vučevu Veselica Ustima zemlje Skidanje sa sebe zemlje Pest pepela

DVIJE RIJEČI Samo su dvije riječi-tvrđe - ostale, tek tkanje dokovice – daju se složiti i u jednu, ali množine ne trpe: množina zavodi u svetogrđe! Podložne svim mjenama: U uzdahu, strahu, u suzi – Vokativ im je po najčešće. Jedine koje se zazivaju I kad nema uha da se prime, Svakoj muci pri ruci. Tvrđe u zakletvi, u psovce krv! I svi su nam utjeci u njima. Allahu dragi, bože moj! Majko moja, bajkana! - vrata dženeta - riječ i mliječ - istok i utok.

SELICA Koje li šume, niske grane, borja, koja podneblja, strane, zagorja stankom da ih sputekao čuvarkuće! Lastavice, ptice selice, nigdje na svome, kod kuće uvijek, po svome - veselice velje. Zemlje ni praha nogom ne tiču! Beskućnicima donesu ljeto, na veselje, ispod streha se skrase i kuću kućom učine. Ne siju, ne žanju, ne plaste, u lastovanju za havom, od have lasno i žive havom i sitnjež iznjive! Nemaju svoju grudu niti granu nikada nisu laskavice, selice ptice nikad ne prelastedođu li ljetom nas ograhnu, odu li, ni koliko slamku, do – ljeto pod krilom odnesu na Lastvo! Džennetski narod seoba, sunčeve ptice sveštenice – nikad čuvarkuće! Na telegrafskim žicama se nanižu To zima tačkastim pismom brzojavi – pečalni dani stižu. Nema zime za ptice selice.

POVRATAK KUĆI Gole duše dođemo – zemlje krvavi ugrušak, ptice selice – sebi pod krilo zavučemo glavu dok je ne udomimo pod nekom strehom, svaka nam je tek za vremena! – a vremena, samo, imamo za dušak. U dušku vremena – gole duše: hrane – u mjeru koliko gladan dan ište. Košulje mijenjamo rjeđe no zmija košuljice, haljina je da se pokrije golotinja, sred zime, i više na nebu već na zemlji – selice streha nam svaka vremeno boravište. Svugdi i nigdi na svom – nomad! – gole duše dođemo – zemlje krvavi ugrušak: prte nam na leđa bremena svevremena i više – Prvi kad se odbi od Božije ruke i stvori Grad: sve što je ikada dahlo kroz nas bi da prodiše – a vremena, sami, imamo za dušek. Gole duše – imamo havu i pero letu – duša nam – nebo, ono nikad ne isplavi, pero je kašika zrak, nebesko bitisanje: Zemlja zavodi kućom na vodi, za se veže, al ptica, dok je ima, vavijek je na poletu – pero joj – sama proteza za disanje. Od vode, vatre, od slobode – stradamo, od strehe do strehe – potukači u svijetu, Kuće na dvije vode, u dušku, dapadamo: gole duše, široke ruke, u letu, majci zemlji da vratimo krvavi ugrušak, košulje rođaja da nas oslobodi! – nebu – da nam se uzvije dušak.

KOMPAS Ma i stored zašlac skitnik u ovoj bosjačkoj zemlji nikad izgubljen nisi zemlja je ispisana biljezima. Ne gledaš u sunce, vid će ti sažeći, crn sve ćeš crnijem zrjeti ne bišćes nebo, ako ga još ima, ne tražiš zvijezde Sjevernjače.... Gdje god te noga zanese, usput prosuti nisani bijeli sa pravcem sjever-jug. Zagledan u ruke, u sebi proučiš, pa kad ih licem svedeš, za putem se okreneš. Ono što, mniš, najdilje je za leđima ti na te čeka na pravi put da te izvede.

NIŠANI ! ... ! Krik i bijes smireni u Vlatima trave. I Vlati trave proniče carica Trava. I crn život ozaren bijelim stihomriječ uzima zemlja, na sahranu, besmrtnicom da je zatravi. Zijev bezdane, mjeren duškom između dahle i mrle minute, vijek je – izdušen u elipsi: u dvije žiže, pravcem sjever-jug, dvije ledene svijećenijema dva bijela krika dva mramora uskličnika.

VLAKOVO I Mojoj ljutoj sirotinji Visigaće Zanoge Lazi Bisage Klanci Točila Kamenjače Mrčela Tuljci Kavale Naše su zemlje Zaporiš plugom, kamen zubima škripne, navedeš vodu, žedna je pržina iskapi, obdan što ukosiš, večerom sneseš na kosi, više u zemlju turiš već što iz nje izvadiš – prikrpljeni uz njivice ko lišaj uz kamen zelenimo – kako usjevi blijede. Zakopaš kuću – kamen na kamenu. A tek da se iskopa grob! Zakopaš na pet mjesta – go stanac, nigdje mu žile kucavice! – Ne iskopa ga, majci, ne zavrtiš li mine! I šta mu je trebalo danas da mre, da nas o ljutu jadu zabavi. Ne da mu pusta u se: poganio zemlju, menjike prenosio. Imali stotinu razloga kuće da poždijemo i da se odbijemo od ljuta kamena. A, opet – Gdje ćeš ognjem na babovinu! I ko će ko dragi Bog! – (Allahu dragi, oprosti nama sirotima, stoput, u neznanju, oči i ruke digosmo put neba) Bog dade rat, rat nam kuće popali – Gledali s Pogledala kako gore, niko ni suze da procvrlji: pao nam je kamen sa srca – odbili smo se od kamena. Makar i glavom paltili, opet – dobro smo pazarili: dokopali se cjelilice debelice, prevalili na ruke dobar komad zemlje, a pride – s nje nas niko ne može podići! I više valja ovaj zalogaj zemlje već sve naše zemlje – Bisage Visigaće Zanoge Kavale

UKOP Zadnji mlin kahve, kúću graha, dva prsta zejtina, međuprstak olovke slomljena zrnca, nokat zemlje Trnove barice, kupu oraha, bosonoge dane sve – od srca mi i Džanovci smo djelili. I šta si, ako sve ne podjeliš! Tek, srce – na njemu se ne da ušparati. Puno srce, samo se prelijeva preko usana. Nas, nije dijelilo ništa. Ni zemlja. Kućom uz kuću, obje pripete uz džamiju – ko nokat u meso, jedni u druge urastali, utjecali se jedni drugim ko u sigurna ulišta: igra do zvijezda, stotina je zlatnih oplela obruča oko džamije! – kad žmira bi danas zakopala u bogumilskom groblju, teško nas je moglo iščeprkati išta. Esed, najjači u kamenu, s ramena uvijek bi nas prebacio do ukopa. U red braćo da vas ukopam! Nas i Džanovce nije dijelilo ništa. Ni zemlja. Sama ne voli kad se dijeli, ali pusta najbrže podijeli. Danas nam zborno mijesto Vlakovo, (ono nas još drži na okupu) na sedam konaka od svoje zemlje, mrvice prosute uz put nebeske ptice pobraše, mezarja, našim tragom, u zemlju urastaju – mi i Džanovci, u bogumilskoj šutnji, (Eseda, po prvi put nema među nama, pa ko da nas nema ni jednoga!) lopatama se otimamo oko grumena zemlje, Eseda da ukopamo – Crna da nas zemlja podijeli! Ako i ovo ne sanjam, ako i dalje snom ne živimo u igri žmire zakopani u bogumilskom groblju, da nas ni smrt ne može iščeprkati onda – zemljo, lakša mu od života budi, lahka ko tabut moje majke.

VLAKOVO II Majci, prispjeloj u mramorje Sam ne znam otkud ti sred gorja mramorja u ledene svijeće, bez žiške duše, djeca i djece djeca režu vlastita imena, pa – mrtvo cvijeće koje ne umire, još – po koja mramorna suza kanula s klesareva dlijeta… Nismo mi ni svikli ležati na vakim mjestima! Zato urijetko svratim, besputica me nanese, il zato što nemam kud drugdje: M4, asfalt, pravke linije – čista geometrija: sve izmjereno, zapisano, sračunato u potljenu paru. Iako ovdje međ svojima, mislim na jednog stranca, njegovu kartezijansku prozirnost i red. Opet, ukipljen, okrenem dlane, pošutim, pa ruke svedem licem. I dijete Hasan, ne viši od bašluka, sriče slova tuđa mu imena, svako prije dodirnuv prstićem. I da mi je bar neku suzu, makar i suha plača, da umijem ti lice s onu stranu kapaka. Ali otkud i suza! Sjećanje temeljem u krov urasta, makar ovdje ne dali ni travci da pronikne. Mislim na ono tvoje: Da mi se otrgnut ledinom, ili: I na ta prsa o koja se busa, busen će! Ili: Da mi se primiti zemlje. Ništa! – samo ta mramorna ukočenost, bjelina natislih bolničkih postelja. Pa šta ti radiš ovdje sred gorja mramorja! – a dobru polu života snila humak na smaku. Ne znamo mi ležati na vakijem mjestima – mi smo za uskraj, svikli na trnjine, basne o njima: da su to crne zjene nedužno umorenih, kojima ostaše oči žedne dunjaluka. Da se zatravimo majčinom dušom, pčelinjom ljubicom znamo, ruka za travom krene, prvljenac roj da savije Na ljubicu majku, u svoj domak majko u korijenje da urastamo, džanarikom da krenemo, mrčava da se nad nama šuma sklopi – djetinji plač san nasmrt da nam ne pometa.

Zato urijetko svratim, besputica me nanese, il zato što nemam kud drugdje – dođem da te obiđem, a tebe opet nema! – baš ko za života što te nikad u kući nije bilo. Još a se nađe dobar kamen, i klesar, za dobru paru, krško ime u iver krša da ti sreže – jedini biljeg da si zemljana bila.

SUTJESKA II Valja nama preko rijeke! 1. U starom kraju, danas zborištu sjenki, ima hiljadu i jedna živa voda. Sve su starije od žeđi i ni jedna nije voda života – smrt je mnogi u njima popio (studenice-ledenice: vruci vrela, sve s iste glave, s bornoga čela od počela sjede Maglen planine) I sve te žive vode do modre rijeke vode – velike vode života, s koje ne pijemo! – no od nje tražimo prijekog lijeka, jedine kojoj se utječemo. Zelen gajtan optočen kadifom mahovine, leden čelik isukane sablje britkinje, briska otrova ili vida, šiknula iz šuplje oštre stijene Zmijinjeg zuba (perućica-čista suza, ranjenik svakoj rani – osim krvave ruke, sve drugo opere, slijep rođenjem s nje providi na oba oka – valja joj samo prići bez svjedoka!) I nikad se ne pitaj što je bez ćuprije, kad je sama zemaljska ćuprija – najbrži prekrat za onkraj. Smrt je mnogi njome prebrodio, odabrao na njoj kamen zdrávac. 2. U ljudima starog kraja ima nešto riblje. I sto im kuća ižeži, samo ih ne diži s vode – Kako bi disali, kako bi izdisali! Dedo Salih s Kamena, borina, 88 goda, (hiljadu i jednu ranu zalio smolom) godište peto, ćetiri razreda i tri rata, a četvrti kuca na vrata – nije se odbio od modre rijeke!

(u doba kada se bezum u umlje uzda, umnome noge jedino na svijetu blago, ostavlja se milo i drago, od kuće bježi ko od kletinje: pilež dobije krila, davnašnji noge djetinje) Samo je digao ruke od živih voda i od posjeka se utekao živoj vodi. A ta je brza i lahka. Kad noć se i dan dijele, doba bez sjena, ustopice s Vlakom silazi do velike vode, uredno složenim haljinama bilježi svoj kamen, u pijesku pored njega sadi štap jasena. Deda Saliha, borinu s Kamena, 88 goda, (hiljadu i jednu ranu zalio čistom suzom) modra je rijeka prenijela na Onu stranu i skinula s krkače ukraj Bahova limana. Mir duši dedovoj. Velikoj vodi stih.

VRÂNA Sveštene ptica u crnini, Azrailov glasonoša, labud vrani tuđeg posmrtnog zapijevanja. Leti nad mojom glavom s Trebove, crnu sjen baca na svaki mi dan – kad ga ne vidim – čujem ga, kad ga ne čujem – sanjam ga, jer on ćuti u meni zadah smrti – vjeran poput odraza u ogledalu! Prenosi mi pozdrave s onog svijeta od Poa Edgara, kruži mi nad glavom, niže obara, i samo što na nju ne sjeda – crnu mi pređu u letu ispreda, nabacuje na vrat crna mi lasa, u po glasa, sve drskije deklinira: njega – ga, ga, ga! S dušom u nosu vučem ga na vratu, oput Rjepinovih burlaka na Volgi – ni daska mi ne veli grbu ispraviti! nema on ništa protiv mene – ja sam njemu sigurna nafaka. Moja krv odavno u zemlji ne počiva – živi se nemaju oko šta skupiti, ni pobosti kome nad glavom kamena, ni proliti suzu pokajnicu! – moja krv odavno u zemlji ne gnoji i pred travom jako smo dužni! mi smo u ovom vijeku hrana gavrana: u vazduhu imamo gotov grob za meso gdje neće nam biti tijesno, i samo naše kosti, preprane vremenom, vapiju za zemljom, do neba! gavrane moj glasu sinjij u mrtvoj očinjoj zdjeli kad skapiš vid mi očinji bar jedno pero iz krila za moju dušu zapali kosti bez zemlje ožali

KUĆA ISKOPANA Haliliću Bundi Nekad - sva u beharu, sad - u trnjine zarasla i u žaru pa u nju ni grom neće! Kad bi se barem smilovalo vrijeme pa da joj udjeli svjetlicu vatre suhim bi je prihvatila trudom i odnjihala do plamenja, da je bar vatra razgovori. Moja kućo stara! Ta vrata,kojima niko se ne pritvara, i ti prozori, s kojih niko ne pogleda nit u njima sunce izgara,niti mraz šara s mrtvim kofama punim sjemenja bejturana zalud slijeoim prozorima na drum gleda I dok se mlađak s njenim rožnicima roška, vite rogova šiljka, Kumovu da razvrši Slamu, čeka, neće li kročiti čija noga uboška, pod njen krov – rešeto glavu da unese, više od milostinje nego li od nevolje, neko što i sam od milostinje živi Toplinu ognjišta ona mu nećedati niti išta što je za samotnika. Ali, krovom – rešetkom gumno će nebesko zahvatiti – pabrike i pljevu Mliječnog Puta, svu noć dugu truniće u otvorene oči bezdomnika. Oči će mu se zakrijesiti u mraku i obasjati mu gladne besputice: svi nkoji se budu u njih zagledali naći će da u njima plamti ludilo. Grohnula ko provaljen mezar, i više niti je kpe, niti joj je građa za zakrpe, nasukana na Veljoj međi, potopska neman škripavim zijevom vrata na škrge diše. Bezdomi brate, kao što već priliči, ako joj nemaš užditi svjetlo na prozoru, prvu jutarnju, sam slast joj znam, ne dopuši do nokata, i nek ti na usni ne zacići – za zehru topline, koju i nije mogla dati, gurni joj zapaljen opušak u suhu trulež – u očev trud! naka plamen, vrelim jezikom, i njoj i meni rane oliže!

Moja kuća iskopana !

ĆOROVINA Aliju Krša, serdara s Veselice, glad za zemljom svezala za Ćorovinu. Na tankoj Ćorovini nije providio: nije gradio kuća, da mu ne gore! Starinu volio, o turskom askeru zbor – sve – pjevnim glasom, i merhaba bi upjevao. Uživao u debelo – žena, zemlja, kobila! I život prohrzao za pretilim kobilama – na sapi da im se baci, petama zarije u slabine. Dopao ga šinuti suharak – pripeta za tojagu, kriva, jedva i sebe nosila po Ćorovini – a teka da šta pod pojasom ponese! U rakiji, rijetkima s prstom na ustima, ko, ima, biva, u selu sina – al sin mu pod tuđim imenom: rospija, odnijela tajnu pod busen. Pitam se, ima li sina i da li iz ogledala, dok se brije, vremenom roni Alijin lik! Volio zbor o starini, no ne i slova – svako mu slovo donosi na olovo! Alija Kršo, serdar s Veselice, neispisan iz knjige rođenih neuveden u knijge mrtvih pa – ni živ ni mrtav! Po godinama, mogao bi bitit živ. po godinama, mogao bi biti i mrtav. S Ćorovine, stigao živ do Videža. Na Videžu, ugazio u crne vode noći – noć ga iz sebe još nije isturila. Ni živ ni mrtav! Paščinje razvlači kosti – vidim njega, i mesa već odavno ne uzimam u usta. Kad god u Vlakovo – spomenem se Alije: Ćorav je posao bio Ćorovina, Alija, serdare, da mi te je ovdje, ja rodne li zemlje debelice – prije bi našo smrt već u njoj kamena, zubima da je se čovjek prihvati, golim rukama dade se pretati, a kamena – ni za pod glavu. Ni živ ni mrtav. Zanavijek!

Noć ga je uhvatila na Videžu. mislim na tu noć nad noćima – zatvorena u labirintu noći, vidim ga kako ćoreta nevidjelicom, čeka da ja dignem kuću u Šadićima, pa da kroči kroz kapije noći – na vrata da mi pokuca i da mi zapjeva ime. A – dotle!…

PASJI ŽIVOT Čitanje jedne smrti Svaki zalazak sunca smak je svijeta. Zora, svaka je nova neizvjesna. Adem Taksirat, godište peto, s Duba, tri dana ne skida oči s krvava neba, sve dok mu se u oči krv ne nalije, u dlaku, isto ko pred onaj rat – nebom se prolila krv. U mrkloj mrklici, kapala je sa stropa, cijedila niz prste poput uvrela pekmeza . tišina gluhne uši. Kuća mu slijepa. Stravljen tišinom, pod kućom pas zavija, tišinu bi da nadglasa, odagna strah. Sam je. S prvim mrakom selo u Gore grabi. Preko Prijeđela po kojapuška svice prospe. Palcem gladi sahat na lancu, prinosi uhu – gluša iz njeg odbija: vrijeme savilo krila u uskličniku – Vatra ti! Voda ti! Gora ti! Kuća oživje vjetrom – ljulja se orah nad kućom, bi da je od sebe oturi, temelje žila potkopala. Nije smio unijeti kuću pod orah, misli. Tri su mu oraha s kuća planula u tri rata. Pseto jednako zavija, čisto za srce ujeda – zlo nako od kuće odbija. U neko doba otvoriše se nebesa. Ne spomenu se ni Nuha ni tri mu sina. Misli na mrtva sina, dana u zadnjem ratu. Primao na nj naku crkavicu. U narednom ratu, govorio je, iznesite pred četnike po neko dijete, u prilog – poživite li, mrtvo će vam valjati života. Godište je peto, nema više šta priložiti. U mrkloj mrklici najpotlje mu sine – živ – neće sa zemlje, živ u nju ne može!

U opravnom odijelu, glanc novim cipelama, - dušmanke, vavijek ga katilski klale, pa i taj naletni rat, u cipelama krene, opanak ga dalje iznese na vratu! – izlazi na kišu, krilom kaputa žižu prituljena fenjera čuva, oprašta pseto lanca – pseću oglav mjeri o svojoj glavi. Kad nas je jutro istreslo iz Gore, prikradali smo se rođenoj kući ko da u nikad u nju zakročili nismo, visio je s grane poput uskličnika! klupko pseta mu podno nogu – samo što se na nj ne oslanja. Adem Taksirat, uzet iz zemlje, s Duba, izvukao živu glavu iz stotina pripravnih omči, koncem života sam je turio u pseću oglav. O životu je rekao sve time što se objesio o pseći oglav. I dok smo ga vraćali zemlji, molimo joj se da mu ne istura kosti, svakog se trena zboreći oko tranzistora na urušenom humku, nismo hitili – barem da ga ljudski ukopamo. Malo-malo, prekinu nas vijest – Sarajevo u plamenu!!! Lopate ispadaju iz mrtvih ruku - zaboravljamo na mrtva Adema, ko da ga Bog nije nikad ni dao – o sebi zabavljeni, svoga Boga vidimo – Majstor stiže iz Srbije da nam uzme mjeru.

NIČIJA GLAVA Šehidu Asimu S. Majke nisam ni upamtio. Na slici, otrlo je vrijeme, umjesto glave – maglina zabrađena, svako je u njoj zrio pustu želju. Od malih nogu za me govorili Majkina glava odsječena! Tako sam na ramenima nosio spomen na majkinu glavu. Majke nisam ni upamtio. Mlijeko, krilo,ruke,tepanje ponijela sobom na onaj svijet – na ovom ostavila svoju glavu. Svi su je na meni mogli do sita gledati. Ja sam se gledao u njihovim zjenama, svako je od njiho nosio majku u očima. Kad bih ostao sam, slazio bih do rijeke: umjesto sise – palac u usta, malac u nos i povazdugidan gladnim očima roni dubinama bistra ogledala. Otuda ta ljubav prema vodi. Koja riba! Za pastrmku –majku mijenjam kasnije. Na vodi zagazio i u rakiju – što neumivenica, što umornca pa bašica, sama prva kap bistirca… dok mi nije prokapala iz očiju. Majka mu to na njegove oči plače. Dajte mu sisu – prinoseći mi grlo flaše, zgorela mi nepca ognjem gasili. Ko guja se klupčao po prisojima, i da mi bi kožu sa svlakom svući! – razjedao mi glavu otrov glavobolje i cijeloj kući bio glavobolja. Kad žila oživje, baš kao pred glavu, pjenilo se u glavi goropadno more, glavinjao sam Međama bezglavo – rat me pobra pod zeleni bajrak gore i prve mrtve glave poletješe.

Ko pjana suza oronkom obraza kad se moja glava odronila – zimzelen u srcu, ni upola star kolik težak, ne uzeh goru na oči, niti glave okrenuh. Ono malo što mi je trabalo i na prste sam znao – ko nema glave, ima noge. Maglić uvio glavu čalmom magle, crnim klekovim krilom mi maše da me pokrije gorom zimzelena – dok mi panj vrata mladicom ne krene, i zametne se nova glava. I sad ne znam: izgubih li to glavu, ili je moja vesela glava izgubila mene! Kad su me iskapali, nađoše samo glavu. Ko god da ju je nosio u torbi nije ljudski da ostane ničija – pa ničiju glavu nadješe meni. I dadoše mi krov nad glavom u Gradu mrtvih. Veseli moji samrtnici, žitelji mrtvog grada, drže me za živa, na oba svijeta, samo to živi ne osjećaju. Glava mi, biva, nije ni trebala, pa sam je mogao zaorat i ranije. Opet, kako i čime saznati dokle li sam to stigao bez glave! Moje krilate noge neće stići moje glave, niti se moje ruke više za glavu uhvatiti. Samo me još mrtvi drže za živa. I više me nme boli glava – jesam li i smrt preturio preko glave.

POHVALA NOGAMA ne sokoli se golube kad nemaš krila nije to kus za tvoju gubicu ništa zemlji ne priteže ko zrno olova stvrai kad listom se zamagle razabereš gdje smami te luda glava ne treba nagliti tad pomaže samo vjetar ne uzdaj strah u sebe treba odmagliti uliti vjetar u pete prižditi vatru tabanima i tajnovitim logama iznijeti živu glavu koja od iskoni počiva na brzim nogama izdaju li te noge ne uzdaj se u ludu glavu iz pjesni plijesan bije vjetropire vjetrom potpiri vatru tabanima kreneš li za ludom pameti ne propinji se na stražnje drži se svoga straha mučke ugrabi pobučke na četirima ne propinji se samo si lakša meta.

PRIČA O DVIJE POLE Firmi GROHS H&G Da bi se rasjekla jabuka na dvije pole treba imati jabuku i bridak nož na nož se ovdje nikad ne čeka dugo Dosta je da se Drina izlije poneki da promijene vode. Kad, Srbije se izlila pro Drine! – pola muška prhne preko grane, druga pola ostane da zgine. Krvavo živjeli, u krviu mrli. Tek, žive ih ne diže sa zemlje! – Drugoj poli da bi je namrli. Dušman nožem ote zemlje polu. Drugu – pola muška zubima zagrize. Muški su je nagnojili, nije gola – a dok je neba, biće i naka hljeba. Žudni druge pole, mira zazivali. I jav o miru do njih putova dugo – prije se vratila ona iz svijeta pola već što su oni spuzali sa planina. Na tvrda srca udariše, ljutu riječ – Što ginuste, kad ne izginuste! Plakali svijetu – samci sred svemira da nas rastaču: što gavran, što crv. Tako su nas muški oplakali: ko, teže njihove suze no prolivena krv! – i kako u pola kuće svi da se stisnu? Vi, lijepo – u onu polu što ste dušmanu dali. Sluša to muška pola, dopola izjedena i ono mrvce krvi što prolit ne stigoše udari u lice – planu božurom stida. Jedni, snova u planine, netom otkud izbiše, rijedak zagrize mršave nadnice, množina se, od stida, izli pro granice – onu im polu zemlje bratski prepustiše. Da bi se rasjekla jabuka na dvije pole treba imati jabuku i bridak nož na nož se ovdje nikad ne čeka dugo – no, dvije pole u jedno viš spojit ne mo'š!

GORČINOVA ......................................... sve mi bijaše kako i treba i duša mi bi ćilimom rascvjetanim, sva od biserja zviježđa s neba i struka biserdžika po zelengranipa učini ti se da ćilim plamenom gori!sudbina, uvrijeđena kao Atina, opara u paučinu Arahnidino tkanje, i sve se u meni babilonski sori! ni mrava ne zgazih, a natjeran u vojnike! i što bi svjetla u meni – niz upredanu vilinu vlas, zategnutu između nišana i mušice, grkom suzom istječe u pepelnu urnu spaljenih očevih snova. Duša mi sad nije ni vehda pucnjava u dvije boje – crvenoj i crnoj! – ruta je samo u hodniku kuće bez krova na prolazima staza – vjetrova. U kući bez krova – u zelenu mašinu urasta mi lice, svakom kapi olova trujem samoga sebe, svako zrno koje čovjeka vrebaubija mene, i pobjedu, bilo koju, u nekom danu dočekaću ko vlastitu sahranu: jer meni – nijedno kraljevstvo zemno, ni sve Kulinove kule i kuline, ne vrijede ni jedne suze – Kosarine!

JESENSKA Samo bi raskalašeno dijete, koje još ne zna za obrise, jesen naslikati znalo – pa razamazalo crvenožutonarančasto – vatre koje ne trnu! i ne bi naznačilo sjenu, ne bi se mašilo za crnu. Budim u sebi to zaspalo dijete, čekam da ga zasvrbi slikarski dlan: čim iskočiš iz Tuganja, u Rudinici – ma kakve crne trešnje! – kako samo zarudi jesenji dan. Rujevina bi da to zaspalo dijete prene, Jasika – da ne pljuhne iz njega kiša – sva u srhu, da se ne taknem kista, i Breza – mami me da kod bijela joj koljena trenem, zagrnut će me zlatnim pokrovom do posljednjeg joj lista. Ne znam obojiti požarnu jesen, i sve mi ovo na crno sluti: kuda – kad lišće spadne i otkriju nam se puti, pa svaka kuća – samo je do svanuća! Jer, ova vojna! – nebo je listopadno, mnogobojna je jesen – pa sve je sjen. Grebak, oktobar 1992.

NOĆ NAD NOĆIMA Šehidu Mirhadu F. Između svih mojih dana i noći ima jedna noć, noć nad sve noći, - tamna podloga moga ogledala – vidim se u njoj čim svedem oči. Ko – pri svijeći Danice, gazim usnulu vodu, noge pršte hladan šapat noćne vode, konji, crni od noći,popeti na obali, kopitama nemir u zemlji kopaju. Kročiv na obalu – svitac li, zrnce krijesi, iza uha me sprlji – leden me obli znoj! – bih da kročim – ne mogu, besilje me uze. Nižem se s nogu, licem prema nebu – Mala kola, ispregnuta vrh Siljevice, blijede. Ko da zori – plavo svjetlo s neba u oči mi se toči – plavi me čudesno milje. Otvaraju se nebeske dveri: ruka, put mene ispružena, mene, ko, zove – da svoje konjeu Mala kola prežem. San, ili strah da se ne priklonim tom snu me i probudi, i po cijeli dan nikako da otrem onostranost iz očiju. Svi su mi dani ključem te noći zaključani. I kad mi poštar uruči poziv za vojsku pomislih: To je ta noć, dakle- sijelo! E, vala, sijelo ću i napraviti, za priču – staro i mlado, pobraću cijelo selo. I koga li od svirača, pobogu! Opet – nema ti boljega od Heda: nakrivi glavu, a prospe harmoniku – taj ti kolom cure poobara s nogu. Prosta im bila Čepavica, pustu, neka je u vodu sore, sve do zore – kolo, da se ne raskida. Zorom – drugari me ponesu na ramenima pijana od nesna. Pjesma – gorom se lomi.

Između svih mojih dana i noći jedna je noć – tamna podloga mog ogledala, tajni ključ izmjerenogmi života – prebrodih usnulu vodu, tek kročiv na obalu podno Kročića – svitac li, zrnce krijesi, - pucnja, ni u snu nisam čuo! – iza uha me sprlji – smrtni me obli znoj! – bih da kročim – ne mogu, besilje me uze. Nižem se s nogu – licem prema nebu: Mala kola, ipregnuta vrh Siljevice, blijede. Ko da zori… I drugari me moji ponesoše – bez pjesme krišom, ko da me kradu da me u crnu zemlju poture – zelena, zelene oči, gladne svijeta, da mi pokrije trava. Majko moja! Ni ženska ti ne okusih.

POLJUB PREDAJE S grbom majke na leđima, s planine na planinu, udijevam stope u bogumilsku trebovsku postopicu! Lučke kobile, ispod bogumilskih Ploča – majka i ja, u bogumilskoj šutnji, utisnuti jedno u drugo, ležimo na ubijenoj zemlji. Majka svu noć stiče vatru, dim kolje oči, ali, ognjište stvara privid kuće, koje nemamo. Meni trideset sedam, njoj, bez dvije, još toliko. Previše za me da bih ikome bio dijete, njoj godine u tom pogledu ne smetaju – mnogo toga i u njoj je iskopnjelo, ostala u njoj vječno živa majka – a majčinstvu godine samo dodaju. Moja majka i ja zakopani jedno u drugo! – Nije to zagrljaj, ni sam ne znam šta je, ni ona ni ja svikli na ovo. Kad djetetom nisam znao biti dijete, noćas kušam – makar sa sijedima. Zalud rasprećem po sjećanju spavanje uz nju, dok je bila mlada. Da po mlijeku, čim sam je mogao pamtiti, kad bi nas odmah po porodu predala pastorkama, tek što mlađima od nje, a pored bolovala pripeta uz motiku. Trnim od nesna, a pravim se da spavam. Njene ruke po svu noć rade oko mene – utiskuju ćebe iza leđa, da ne zebem, svojom šamijom mi zastire glavu, svilenim nitima umata u čahuru, do zore još jednom leptira da rodi. Ni u čemu je ne prekidam. Sa grudima, odbio sam se i od njene ruke, a ostalo joj izobilje milinja za djecu, koja su se izrana prosula po svijetu. Ovo neće na dobro izaći! – To moja majka i ja noćas dijelimo želje. Milošta me obuzima, a tek, tjeskoba! – dok utiskujem se u nju, grizem ćebe, da vriskom ne zaplačem. Bože moj, čitav život izmiče ispod noža, daj mi da je iznesem do Grebka. Od kad je puklo, u meni sin i vojin se boče. Majka me čini slabim, vojin za sada gubi! Zemljo, miči mi ruke s ramena, znam te, majka mi nisi – moja majka ne voli junaka.

Zorom, pravimo se da smo spavali ko nikad. Suze, krvave oči – na dim odbijamo. I kakav mi je ovo jastuk pod glavom! – Popudbina, kaže, kasnije doznajem – cijelim je putem vukla ukopne haljine. Nije u njima počinula – puste je ostale. Ne donesoh je do Grebka. Ni do greba. Ostala je sama u po puta – zemljom nezagrnuta. Zemlja ju je sama pribrala sebi: lišćem, žilišćem, mahovinom, zepretala je majčinski u krilo. S grbom majke na leđima, s planine na planinu, udijevam stope u bogumilsku trebovsku postopicu! Svi moji puti ovdje se sustiču – stižem tajnom središtu sebe sve se dešava po prvi put, ali na vječan način – ispod Ploča, kojima Bogumili zatvoriše vrata u Sunčana počivališta, otkrivam svoj tajni lik, lik sina iz Kariota! – S grbom majke na leđima, s planine na planinu – da je ja izručim smrti. A što mi ne zatvori vrata od utrobe!

DJETINJE RIJEČI suhe i lahke kao perce djetinje riječi naše korijenom močene u crnilo mora duboke očeve šutnje ludi leptiri na vodi poneseni plamenom krila potapane su u nju bez krugova tako oprezno da otac ni mreskom čela ne načne zamamnu šutnju djetinje riječi naše zaturale su klicu u njoj u njoj i rasle podzemne vode promuklice njegovom šutnjom korićen kukuruzom oštrom brušene u Crnim suškim potocima preko raspusta a ljeto uzrijeva otrovom u ljutim poskocima u biseru đurđica u bijelim čemerikama dogola svuče i trkom tjera kroz Suhu preko Čemerna nekakvom sinjem moru djetinje riječi naše na čestom situ ređene stizale su nakon dvadeset godina teške kao mlinsko kamenje riječi suđenice kušali smo ih pod jezikom kao poodležalo vino i priznali kao svoje smiljali smo ih ramenima u fino mlivo peludi riječi naše djetinje koje su mogle možda da nas kažu kad se već i zemlja slegla na očevim ramenima

i danas iz svake i tuđe nagorke riječi prožme sladak osjećaj srdostva baš kao ljekovitost otrova đurđice

HARUN Harun, ni tri pune godine, sa psećom srećom pred šutnju oči u moje sadi, lanac ruka zateže – ne oblači mi džempela, biće mi sunce, kaže. U mrzle noći, za mjesečine, otvara mjesec vrata balkona – da upusti sunce da se ne uzimi, kaže. Pred kišu, svilasti oblaci nebom se steru – pitam ga gdje mu je sunce, zavuklo glavu pod jolgan, kaže. Lanac ruka zateže, poleti za svakom pticom, prosjeca sve dok se ne zavrze, put u šipražju riječi – svaka sa r prepriječi mu se u grlu, udavi grlicu, mrtvouzao na jeziku zaturi. Zavezujem mu cipelu, a on me očima moli da mu jezik raspetljam. Zavijan pljevom riječi, iz kojih nikako klas da zamliječi, potkradam njegovo poetsko zrnce, u svoju brazdu ga bacam – da mi se sjetva primi.

HASAN Dijete Hasan, puna šaka godina, ne zna ni za kakav red – noći mu zvijezde, dan – kad rasklopi oči, led mu kamen vode, voda – otopljen led, u kiši čuje kako raste trava. Dajem mu cvijet da pomiriše, cvijet mu mirisom – diše, preraste cipele, a njemu – smanjile se. Vidi grom, sluša munju, dušu cvijeta miriše… On sve čujevidi: čula još nepodijeljena, nisu mu zaražena virusom mozga, pa svaka stvar može bitisve stvari. Ko odrasli nad razbačen grah, talog kahve, nadnosi se nad sadržaj tute mu, do dna – njemu se i kaka slaže u basnen splet, i cijeli mu svijet – tek građa sna. Odemo zajedno na nenim mu mezar, zemlja se osula bjelinom ledna mramorja – Kakav šah! A crne figure, gdje su? – pita. Mi smo ti, sine, crne – šutim. I čita slova mačina mi imena, upijenih očiju u me: I ovaj kamen – nena! Munje cijepaju obake po zlatnim šavovima i prva kap se komi – ni da strekne! Hasane, bolan, štano tutnji? To nebo zemlju gromi. Lahko ti je, pjesniče moj, dok si mali! Kako raste, tako se ja smanjujem – čekam još da podjetinjim pa da i sam postanem pjesnik. Prije već me ove ručice, u kojim ko zlatnu paricu stišće pet godina, ne ture pod bijeli kamen.

ŽMIRA Za Eseda Prvi progovorio prvi na noge stao smjesta puzanje preskočio prvi I vodu pregazo Usudi se s Gaja na skijama Stupica ga uhvati svrtkom vijavice mi prtom utrk put Stupice on nas s Gaja zove Ledenica voda u Kazanu kipi skočiv u ključ više ne izroni mi bez duše poteci kući on nas kod kuće čeka Mi zidali kule u vazduhu on u kamen vjerovao mi nebom jedrili barkama oblaka on žubor oblaka ćutio u zemlji U igri žmire zatrpamo ga u humak lišća a nađemo na zelenoj grani U behar učinio se mrtav ko prije lišćem snijegom slamom zatrpavamo ga zemljom na Vlakovu a domišljamo gdje li nas čeka gdje god ga ostavimo nije ostao U nebu ga samo ne tražimo on vjerova u kamen i zemlju zemlja mu hljeb i oblak i nebo kamen sidro duše na zemlji Samo trava zna okus smrti usudio se prvi i smrt da okusi čekamo da nam se nekako javi šta je to što trava šuti je li istina teška za reći Do jedino snom ne znam da se jabio ikom

Braća se dosjetila i na dvije vode podigli kuću u rodnom kraju i sve do ptičijeg mlijeka razastru po stolu kad odlaze nema znakova da išta tiče Samo pri povratku u Grad čim minu pro Predjela vrh Topale svijeća zažmiri Ne znam kad svejedno ćemo ga naći

VILIN KONJICI Mirhad i Rusmir, deset i osam, braća – bosi, rusi, ispisani zvjezdanom pljevom, livada se osula Mliječnim Putom maslačaka i rada – Čepavica – trbuh zemlje potpasan pasom vode! Povazdan vilene konje trču. Uzeli bi po pritku, pletivom čeljustali, kitili do repa strizom sestrina tkanja, istimarenim do sjaja,bacali se u sedla – svoje im bose noge poturali. Kad god koji lecne, znam,nagazio je na pčelu. I njište konji razigrani. U neka doba, tek da se napoje konje, razjahivali bi kraj Sutjeske, da koju produšimo, da se preduhani. Dokle ste stigli konjanici? Idemo iz Sarajva. Šta je sa drugim gradovima? Drugih gradova nemamo. Reci nam koji, da ga obiđemo. Glavne gradove brojim, oni nanose kamenje s vode – čisto, bijeljeno, oblo – sve ljepši od ljepšega – lijepu gradu i lijep kamen dadu, nižu bijelo kamenje niza Čepavicu, bijele gradove sade. Kad ih sve redom obigraju, evo ih opet meni, nove gradove ištu. Gradove za mnom zbore, u kamenu ih Čepavicom tvore – svakom gradu dosta po kamen. Konji razuzdani, u hladovima ječam zoblju. Cijeli svijetna dlanu Čepavice! Otežem s gradovima, a oni žedni svijeta. Nemam više gradova. Onda ih izmišljaj, nije nas briga. Saba, Teba, Babilon, Troja… I velika mrtva imena niču u travi od kamena. Na Čepavici su dorasli i do konja. Ali – samo dok se jezdilo na pritkama mogla se stići svoja zvijezda.

Danas, ne znam dokle je stigao Rusmir, za kakovm zvijezdom s a m grabi žurno. Ali, Mirhad, na vilenom konju, Džennetom jezdi, zasigurno. Noću, vidim li Mlađak i zvijezdu, vidim njega – mladi mu mjesec zlatno sedlo, zvijezda – s Vrančeva čela pjega.

PASTRMKA Mada tad nisi znao, danas znaš. Bio si car, imao svoj si tron – bijel kamen presvučen kadifom mahovine! Zasjeo na bijelu grlu Čađova potoka, a grlu bije hiljadu i jedna živa žeđ, pjenušac se toči u putir bijel kamena. Zlatnim ključem sunce zlatan dan rasklapa, zlatna runa oblaka jara savila na popasak. Grana, tek dodirnuta daškom vjetra, oput rešeta zlatne parice rasijava – u ogledalu vode ljeska krljušt smaragda, da očinji vid ti sažeže – u nakit pastrmke sve se to slaže! Tamo gdje vod baca ti ključ s prsta spuštaš udicu zlata na svili – i oči ti kapaju u vir niz svilenu nit. Ćutiš je pod kamenom kako diše – zaljubljena u te ne trepće očima. Svilom li ti se javne, srsi te prožmu – trza, ne trza, ne haje, mijenjaš mam, do zvijezde, u nijemom ljubavnom zboru, svilenom niti vezani jedno za drugo. Kad odeš, ostane ti srce pod kamenom – no to te nikad ne sneveseli: znaš – Tristana i Izoldu i u postelji ledeni mač da dijeli. Bio si car, imao svoj si tron, u neznanju, poželio druga carstava. I to te danas – trone.

TRNJINE 1. Prve kad minu slane, u pozne barne mjesece prvim snjegom kad obeharaju gole grane, otkriju nam se dogola trnjine – grozno i pozno naše voće – koje nijedan grad ne obije, dedove bobe, naše crno grožđe! I sni naši zgrozdani u trnjine zavodili su nas bajkom vinograda, opijali crnim vinom bijeloga Grada, kamo nam je valjalo skoro po obraz poći – u purpur stida kraljevski odjeveni. Godinakad prihma kraju i prvi snijezi siđu niz Tuganje, odhuljali bi se u Lazice, dedove bobe brali - nismo se šunjali niti smo ih krali, dedo nikad nije branio svoje imanje! i molili se da nam zima privije Cigane u selo na zimovanje – iskrzano sunce da nam okaljišu. 2. U dane brrrne, grozno i trpko smo zobali voće, dok zubi ne utrne, i zarana se vještili u trpnji! – dok se trnjine grozdom crne, divlje kose naše gnjidom sijede. Grozno i pozno voće naše! zavelo nas je snom o vinogradu, napojilo crnijem vinom bijela Grada, i nama, već sasma nalik Ciganima, Grad bi vinovnik čemera i jada! kad ispismo onu groznu istinu iz vina – s trnovom krunom kroz gradske pustinje puštali smo krv Isusovu, iskihali što je zelenog u nama, izrigali u šolju i mlijeko materinje! Danas – u svakon zrncu grožđa kušam se vratiti trpkosti trnjine, u strepnji da mi sjećanje ne zatrnja, kad su mi u ove dane sve slasti obrane,

da me želja mine! kad više ni Cigani dušu ne mogu da mi okalajišu.

NEBO I GRAD Cijelo selo na nebu počiva s neba i u grad pada grad je mjesto bez neba ako i s nebom onda bez zvijezda on ima svoje nebo od smoga smoždeno nebo smozganog čela. sunce nit se rađa niti zahodi samo se na sahat gleda zlatno doba izmjerno pjeskom kapima vode duljinom sjene skazaljke oštre poput mišjeg zuba u strize isjeckaše i zlatna sahata bije gvozdeno vrijeme sunce je tek jedna sijalica koju je neko zorom zaboravio da utuli u sunčan dan samo nenosiš kišobran kiši li razapni crno nebo kišobrana kiša je samo loše vrijeme nikakav božji blagoslov dobra tek da ulice spere noću nebo na zemlju slazi neonske zvijezde ko žiže užiže u zvjezdan rukopis nizan ljudskom rukom. velika i mala kola trepte gradom mliječni se prolio put rijekom blijeska zvjezdana plijeva trni očinji vid. skroz isplavila staro nebo nečitljiv rukopis savilo i više niko ne bište očima sataro nebište.

DRVO I GRAD Svako je živo drvo sjenovito. Zasječeš hrast – crven te dočeka, bor – ko svaki živi stvor zaljeva ranu suzom smole, zguljene kože – i joha je krvava. Tek, jasika – i ne prineseš joj sjekire, zdrhti se do zadnjeg lista. Drvo je sažeta slika granate rijeke, zgusnut simbol, dat u jednom pogledu, rijeka, prizemna projekcija drveta – zajedno složeni u simbolu križa. Rijeka upreda tanke grane voda i moćnim deblom snosi ih Kući vodi – drvo je put vode naviše: grane mu razvedeni rukavci debla – delta; kojom se debla utječu u nebni okean. Svako je živo drvo sjenovito, svako – ruka koja bi da zagrebe nebo, na zemlju da spusti blagodat kiše – noktom lista davljenički se drži sunčeve pređe – i svako za me diše. Hrast je moj otac – ruke mu pod kamenom, rast mi je iz njegovih žila. Jadika – moja majka, sva u kosama, više ih i ne podrezuje, rastu joj ispod zemlje. Jasika, sestra moja, gdje god u svijetu trepti i zebe – nada mnom trepti. A javor – brat moj. Svoj govor rukama grana. Ušće mu urasta u bradu mahovine – zelen davor kroz gusle cvili. Trnjine, moji jadi! – sestrica, s onoga svijeta, svake jeseni kroz njih se javi – trnjine zjena u moje oči sadi. Ničegmi u Gradu nije žao ko drveća. Ognjem i sjekirom protjerano sa svojih žilišta u doljama, u rezervate na brdima.

Šume se sklonile, brdima popele čadorje, pod razvijenim zelenim barjacima, čekaju – kad isjeku sve drveće, ne preostaje Gradu, do da se isjeku između se – pa da se šume fino na svoje vrate. A šuma se ne da zasaditi, samo drveće. Sadom postrojeno u kolone, uz ulice, nemoćno da ikad to postane, šumu sanja – s njega tek trepte umrlice! I kome umire taj što živi sam? Ovdje se ni drvo na drvo ne oslanja. Grad je zaimao sve. Osim zraka sve drugo ima, pa sad ide u potjeru za šumama – pod zelen čador šume da unese glavu smoždenu udarima. Pa, opet, šuma je, mora biti neka seoska urota – šumljaci bi i u Gradu da se ogrnu gorom. U mome kraju jedna lipa bi mjera svemu – mrav i brav, insan i pčela imali u njoj ulište – cijelo selo stalo pod njezin krov.

HRAST Niko u gradu ne zazire od golotinje do li hrast. On listom ne pocrveni ko stid, niti promjeni boje. Sprljeno mrazom, lišče samo se skvrči i učavi. Ne kolaju sokovi, stala krv davljnički se drži mrtva lišča, u kožuh da se njime zagrne. Tek novim pupom list odbaci, da povije njime klicu žira i s nevida se ogrne zelenju. I nije to od studeni većma od zazora da se ne kaže nag. Hrast je moj otac.

RIJEKA I GRAD s brzacima poskocima s tirkizom ogledala sa svim granama pritoka makar bila i stablo života piša se grad na rijeku zato je i nije protjerao da može pobjegla bi sama što nije pusta ponornica gdje joj paše izvire gdje ne paše ponire bistre glave samo u brdima sjeda je planina misli no što god putem bistrilađ u gradu joj se smuti a na izvoru tugo čiste suze roni piša se grad na suze mostom nasamarena ukorićena betonskim koricama ukoričena valja se mrtva u neznanju ribe same poiskakale na suho ulile se u gradske ulice u nakitu krljušti plivaju gradom nadnesen nad mrtvu rijeku grad zanesen svojim odrazom vlastitu odsutnost motri

MJESEC I GRAD I s visoka nebo nas vidi na dva oka – drugo je oko neba konjiku brodaru bjeguncu ljubavniku mrak kad na oči pada ko sam Božiji dar S četiri crna konja noć se svodom krene da snese na nebu veliko zlatno jaje zemljina sapunika – da srni joj taman zar tek Danica da skine ga zori s trepavica Otresa srebrenu prašinu mladine sve dok se ne uokrugli u puce zlatnim nitima ljubavne teže privezan zemlji za srce Srebreni srpom prosena polja žanje tek zora ga makne s nebeske pruge vodonoša iz kuće gornjih voda oreol kišni sutra mu poznamo u mostu duge Svilenim prstima kiše cvatjem zemlju ispiše umorna mora krene u vale usnama plime da joj obljubi žedne obale Pa po tri dana mrtav od ljubavi da srebrom i zlatom snova se javi zemlja ko zemlja – noću ko za dana sama u sebe zagledana Od jeda do jada se jeo ko mrtvac ublijedio u ljutu ranu pa opet ne joj ne okrenu leđa onu svoju tamnu stranu Sred zvjezdane pljeve bačen dukat žut – na nebesko gumnište ispadne i gleda ima li ikoga živa da mu obasja put – a zemlja pri samim tlima sva osuta mjesecima I drugo oko neba suzom je iskapalo – ni Muja ni konja ni kova ni sijela ko u grob sve u riječ pustu palo Mujo kuje konja konja po mjesecu njišti bijelo grlo od stotinu konja s konjskom potkovom sred čela

GREBAK, BREZE Breze su adamska breza Očine kuće u nebo zapratili Vjerna tornjaka na duši ponijeli (i uperenu cijev stiže, tugo, da oliže) jedvice se grebljima otrgli goru na se uzeli i kod svih svojih zemalja spali na Grebak zemljegreb ledine optočen brezjem. Konac rujna uždio svijeće brezaU kresivu, ugarci se ljeta rune. Ovdje nam je dalje da kućimo, A gdje su breze, kuća se ne kopa! Listopadno nebo, modreno ledom, Kruni im s kruna zlatna runa, Jesen nam ljušti goru s leđaŠuma je tek listom majčino krilo, Gola – rospija izdajnica Pod grdnim kresivom s Jahorine Pod breze se živi ukopamo, Ko negda djetetom u vrhove Slazimo im golim u korjenje. Svojom rukom u Grepku pogreben – Nad nama breze bijeli nam mramori. Dok se nismo primili, U mahovinu urasli – Grebak se osu živim grebljem. Na Grepku smo se s brezama srodili, (mnogi pod brezom i žilu pustio) da više niko od nas ne razluči – koji to na Grepku još gori mrmori, koji granaju rukama i trepte kroz breze – spali na Grad, dube ukraj drvoreda, za divno čudo svijetu i drveću.

ROĐAK GREBO Taj je umio da se grebe – zauhar su i dva dima, zanoktica mesa i šupalj zub rakije. Kad je zemlja Drinom gorjela, Istočni kraji rijekom u nebo potekli, rijeke se slile na Grebak – i mrav se naroda sred bijela brezja zacrnio. Rođak Grebo, zloradin težak, blijed i židak poput breze, propet na panj, došo do nebesa, čalma mu oblaka na glavi – bijele ruke neradnika krili, u čudu otkud izviru toliki. Allahu dragi, prvi grom u me! – da ne zlopatim kopajući. Valja ovaj narod pokopati. Rođak Grebo, zloradin težak, na Grebku se i od Boga grebo – za brzu smrt ponajprije. Taj bi Ciganki dijete isprosio, no od Boga smrti ne isprosi. Ni dobri Bog svašata neće. A ginuli su i gori od njega! No, Gospod spram njeg, nešto – tvrda srca i stisnute šake. Nije žalio suza, dok ih je teklo. Mrtvo je more suza izronio. I suze jednom prekapiše – a braća – ginu li, ginu! Jedni se činili mrtvim, a jedni, opet, živim! – dok jednom nije presvratio i živa čovjeka dopola ukopa – čovjek mrtav umoran, a on bi da ga ozemlji (u starom kraju živ je adet – šinuta gromom u zemlju kopaju, da ga zemljom ožive). A grmi s neba- ždiju li, ždiju!

Ni smrt nam oči ne otvori. Nema više ko nije mrtav – mrtav umoran i mrtav pijan. I mrtav, ko bez suze, kopa mrtve. I – pljunu u gladan grob! Oturi krasnu, naniže obori, više se ne ozrije. ……………………………. Oturi se pro bijela svijeta, u Franačkoj je, kažu, greboder, kaurska greblja redi i od tog jede hljeb. Rođak Grebo.

IGMAN Čiji li su skiti sred Igmana imaju li starca igumana moran skitnik da unese glavu što se bijeli u gori zelenoj il je snijeg il su labudvoi nit je snijeg nit su labudovi već čadori veselih Fočaka bijeli stanak sa Drine vedrine na Proskoku smrt ih zaskočila na vratima Gazijina grada kostima su zasunili vrata ko preteče ako će ikako ko pogibe da mu kuća znade kuća dovijek a Grad o prazniku a praznik je skupa besposlica

ULICOM REMZIJA VEJA Poput kiše, sasma izlišne, dobre tek da ulice spere, u ovaj Grad mi smo padali s neba. Do kore hljeba, jeftinih ptijatelja, milosti konobara i skupih milosnica – nijedna – Saloma, a svaka bi glavu na pladnju – do bašlijepu glavu za pladnja, u ovom Gradu nisi imao ništa. Svejedno si ga svojio. S visoka, Grad ti zatraži glavu, ti ko od šale s glavom na cjepalo! olahko, ko da si imao bar jednu još potkrijući. Uz lijep kamen i naslov šehida, dadoše ti ulicu pride. Niko tvoj u njoj ne živi! Djeca ti izašla iz zemlje, stanili se preko okeana. Majka ti, u se zatočena, tamni u memli, pod kiriju: obijala pragove,kumila – prvo ko brijetku sablju potom ko zlatan ključ tvoje je ime potezala. Svejedno, nađe se na ulici – baš sinovskoj! Svehla, na gluhoj vatri pečena, ko suhi listak, sjever ljut vitla je tvojomulicom. Kanda ju je stigla ona riječ Praznim šakama mahajući ulicom sinovskom hodila nevid je snađe u tvojoj ulici – a neznalicama se učini da sama sa sobom zbori. Poput kiše, sasma izlišne, dobre tek da ulice spere, u ovaj Grad mi smo padali s neba.

Za ovaj Grad mi smo padali sasvim izlišno – poput kiše.

POGORJELICA Mi, poklonici vatre, djeca Velikog praska, ozarena lica dižemo ruke nebu, znamo: nebo je nebesko đule, još i nebeska strijela i na istoku plane ružičast grm kad fitilj dana priždije zora bijela. Mi rađamo se i živnemo samo uoči rata, (u ratu već pjesmom žuborimo iz djevojačkog grla) naša pamet do poslije rata još nikad nije doprla pa hitimo da nas ne uhvati vrijeme: može omahnuti bijela brada, može, ne daj Bože, puška - teže laži nema! može i žena da je uživo čula rat - nikada! Njemu podižemo djecu - godina i dijete i kuće - kuća po glavi. Godine može i izdati, žena ne smije! a prva među ženama je ona u kojoj uvijek kuca srce ispod srca. U djecu računamo samo mušku jer, ko bi uprtio na leđa tvrdu babovinu: ime i zidinu! Kad ukrovimo kuće, zemlje uhalčimo, vode izvedemo, parnice prikrajčimo, omenjičimo omećke, damo sebi i oduška: opljunemo u dlan - šta nam donosi dan, gonetamo iz ovčije plećke. I ništa nas ne smori ko čekanje. pa kad pronese se glas da ide, mi, poklonici vatre, povilenimo prostremo sofru, iznesemo kruh i sol, kuće širom otvorimo, mal i djecu preda se pa bez duše poleti u sretanje, uz Vrisnje, Pogledala da se dokopamo da nam, ne daj Bože, šta ne promakne: kuda prvi navije plamen, tamo nam je dalje da hodimo mi se uvijek za plamenom povodimo! Posumnjamo načas, a vjera nam se uiz sumnje rađa, pa kad se prva kuća okiti perjanicom dima,

spadne nam breme s vrata, dahnemo punim grudima, i vidimo - Boga ima! Otkuhnemo, mašajuući se duhana i kresivaspetljane ruke, kremen i trud se rune, neko opsuje, poneko i prokune, svi do jednog s istom primišlju: kako bi dobro došlaa koja kućna žiga! I dok poneka kuća - glavnja na samku miga, uznesitosti našoj nikada kraja cičimo, baš ko djeca oko majskih krijesova, i kladimo se - u kućni ključ! - čija je sljedeća (neki Hedo Poturak naniza fin đerdan ključeva oko vrata, nešto neki pripomenuše da mu je i pranđed nekoć bio ključar u Pivskom namastiru). A čija prva plane, sretan je izavijeka, ne mora kroz smrt da srće po besmrće! sreća će mu i praunuka obasjati, to ne kaže se, valjda uzalud kad ko ostane sred gole podine danas ga je sunce ogrijalo! Čisto se posvetimo na Pogledalima, ne mičemo, dok danja svijeća tanja možda ovako zađemo i za zimu! i noć pada,lica nam se svetački zareočišćeni vatrom od zemnog imanja gledamo kako sela od po dvadesetak dimova nestaju u jednome dimu. I niko ne prozbori o bijedidok trepte zemaljska zviježđa, a nebo nad nama blijedi. Vratit ćemo se jednom. Dotle - kućnom glavnjom prosvijetljeni, mi, ljudi na jednu vodu, bivši zatočnici kuća, jašući svijetom na tojazi, nauk vatre žive tumačimo: kako mi nikad ne zidamo na starim zidinama, kako su nam one od sveg preče, jer, ovdje se ne pita za kuću i i imanje, već - koliko zidina za života steče! Pa ako se i nismo na kućnom pragu ogrijali, otkad pod krov ne unosimo glave,

barem smo se ogrijali sunca i nasitili se slave. Nadamo se da je od vatre s naših kuća i Bogu na nebesima bilo toplije.

BRONZARA Kući preko Amerike 1. Ko djecu s prsa od prsta od rodnih kuća odbi nas Rat protjerani pod zelen čador šume oturismo capin sjekiru bat ljudi zemlje nevični počinku do u postelji sad turisti – otkrismo pašu zlatnih runa praznične dangubice sred Vučeva korak do neba Pod nebom punim zvijezda izbjeglica otkinuv se u zlatan izgore trag – praznoruki – dali se u oko i uho mijenjali lijeg u samo prozorje svetački blijedi djeljani iz čamovinr obučeni u sjenku srne hodili šumke gorosječe – otkrismo cvrčka davorje nevidljivom pilom mjesto nas rušio neko svoj gorje Svako malo – u zagled na Pogledala smamljeni vlastitom odsutnošću da se dosita nagledamo svojih sela a svako nam gledanje prvina pauk krstaš zapeo svoju mrežu mamacmu – naše rođene kuće crvena ljeska se krljušt okrilja bez konca jutrenja dima na sebi da nam život posvjedoči nadomak ruke na kraju svijeta od smrti bliža od zlatne kašike dilja valja prebroditi gore vode i naokolo naći put kući – preko Amerike a korak do sela Bokorje glava pod bijelom šamijom doimlje se izdalje cvijetom visibabe glave poniknute u krila puna djelje dalek put nam se otvara – vidimo po stablo života djeljamo u štap – dok ovaj požar ne utoli valja nam kući – preko svijeta

2. Nad otvorenom knjigom na dvije strane zelena je vrpca Sutjeske rasklapaNedžib i ja kapamo do zvijezde preslišavamo se voda čaira njiva naše zemlje prevodimo u jezik zemlje u riječima da ih ne pogubimo i što jeste i što će biti već pretačemo u sjećanje Ciganski – mi ovdje po vatri živimo oni bi cijeli svijet da je od bakra na svoju sliku da ga okalajišu nama vatra sve pretvara u zlato ona će i ovu sirotinju da pozlati Evo nam još kuće nebo kradu dimom u nebo kad se uzdignu u zvijezde ćemo ih ukivati na krajevima vatre bljesnut će sela u suhom sažeta zlatu – bahori dok kopa po praznim džepovima I šta li to kopam po glavi lincura velebije – mislim duhanski i žute smo nokte do živca posisali a sred dlanabljesnu zlatan grumen duhana Otkuda pobogu – pitam se mimo riječi koja je to danas darovna ruka B r o n z a r a – slovo po slovo vječno mi imeu čeloukiva – vehla je njedra prebiskala da izmuze grumen suha zlata 3. Zulfija H. zvana Bronzara ostala mlada bijesna udovom na sva usta naturili joj bronzu do u dobru – bronza ostala gluha zlatna ptica u prsnome sepetu na štapu je nosila kući naokolo – preko Amerike a korak do kuće I otkinula se zvijezda izbjeglica – i more zvijezda prenuto njenom bronzom u zlatan se izlio trag

New York je sveza za samo nebo – jutrom javila bijela stada oblaka vučevskom pitominom nebna pasišta – dok Kosci u dnu neba fenjere užižu noću lučila Ovna i Jarca iz nebeskog tora o mrkanju Zlatna ptica u prsnom sepetu našla posestrimu u ptici kukavici samo joj ona slovila naški svoju šutnju u njenu pjevu – sva slast Amerike sažeta u dva čemerna sloga na rodnom jeziku Hrđao jezik u bronzi šutnje rodne riječi urodicom prorastale i prije već je riječizgubila zadnjim maslačkom duška trnula svijeće duž Mliječna Puta – prvenim mlijekom djecu zaklela da je ne ostave u zemlji tuđeg jezika smrt svoju u njoj da odleži bez ikoga svoga do Sudnjeg dana I mrtva je našla puta kući u korjene su je groblja zvala mramornim krikom bjeline 4. Što imamo nosimo s Pogledala – beskućni ključ oko vrata i vrata do nakraj svijeta zatvorena raskovnu travu o jeziku i ono malo što smo iz ruke dali I dandanas svakim dimom Bronzarino zlato bronzam

SELIMA S KAMENA Crni su glasi iz bijela svijeta. Tek, jedan mi ne slazi s hatra – Selima preselila u Americi. Koju god žensku glavu da pomeneš priupitali bi – a koja to? Samo je Selima s Kamena jedna – ona što vazda djecu doziva. Mogla dozvati na onaj svijet. U po riječi, iz čista mira, otvori krilo prozora i što grlo nosi Zahiree, Šaćkoo, Sulejmenee, Suadee i ne čekajući da se iko odazove nastavi prekinutu riječ (ispod glasa, za svoju dušu, mrtvu me djeco ponijeli). Djeca, u labirintu igre, tu ispod prozora, na dlanu Diljke, ko da su zamakli preko svijeta, nit je čuli, nit se odazivali. I – šta ih zove, što se ne dozove? – zlo nako priziva. Žarom tjerana u raselje Selimina djeca diljem svijeta iskopaše novo nebo, progovoriše tuđim jezikom. Na rodnome se – kamene. Sem prostranih plućnih mijehova i bremenu mrtvih riječi, (nit se daju tuđim zamijeniti, nit ikome tuđem reći) suhog riječnog korita grla i očiju punih rodne vode – šta li je ona nosila preko svijeta?

Za suzom odem li u rodni kraj, odšutim kraj Selimina kamena, i da imam riječi, kome reć?svugdje se dade roditi, al svugdje – teško leći! Grob – u Americi, kamen ovdje. Pa ruk licem svedem. I – da li je dozvala djecu mrtvu da je ponesu i na rukama u grob spuste? makar i međ tuđim jezikom – kad samo s maternjeg kaplje mlijeko. Zahire, Šaćko, Sulejmene, Suade

BAJRO S MEĐA Od glave do pete dade se složiti u dvije riječi: kapa francuzica in peta ahilovska – ko šiljak kape, naveden poput nišana, i Bajro se s Međa povodio u krivo, ljeti-zimi, ko da usput kupus sadi – jedna mu noga pedalj kraća. I na Međama živio je kroz tri grada – Ćaba, Stambol, Sarajevo. Ćaba mu kamen-grad, grad-molitva. Da kaže centar svijeta, u se povučen krug, Bog svojom rukom snese crn kamen s neba da ga vjernici cijelog svijeta ljube. I koje li usne meenorosne! – ništa se na svijetu ne ljubi žednije ko taj crn kamen. U Stambolu sultan sjedi. Jedina ga briga dijeli – Kako Bosnu pod krilo da vrati? U Sarajvu borje minareta, puno nebo – indigom neba zvjezdane zapise pišu. Kriva koraka, na pravom putu – zakrilio bi tek kroz politiku. Smrt mum život pod ćafirom – i drugi put da se rodi, pod Alijom. Upitan za zdravlje, razveze o Aliji, zahvališe mu na kapi oraha, a on Nek je hvala Bogu, pa Aliji. Bajro Međaš, nikad ne razvi bajraka, niti se ikom na čelo isturi, Bog mu ostavi jednu kraću, na svakom drugom kroku potuče – sve mu makar za prsa utekne na ovom krilatom svijetu jagme. Tek, u džamiju je stizao prvi – sakat mu život bez džamije. Allah ga dragi nagradi – primi mu sina za šehida.

Rat mu poruši sva tri grada! Bosna mu diljem poharana – Stambol ni prstom da mrdne. Ćabu podigli na vrh Treskavice Od žedna krša Đokina tornja. Sarajevo mu srca ne raskravi pa je i od njeg ohladio. Tek, grč je svaku ko vodu znao! Za život malog čovjeka malo je dosta. Suza mu meda može da zasladi, al ni čaša žučiviše ne zagrči. U istom su danu izdahla dva čovjeka: jedan s glave i jedan s repa – dan će upamtiti samo jednog. I na dženazi mu, usta puna Alije! – Tek se na zemlji šparalo nije. (To bi mu bilo plaho po volji, tako bi to i on htio – trošak je na nj i riječ potrošiti.) I crno iza nokta – sve za Aliju! – od srca mu i vaktisahat,pride. Evo mu i u pjesmu provalio, širi se u njoj ko na babovini. Uz dužnu poštu za prvog (kroz veća će pera zapjevati!) ovo je, ipak, Bajrova pjesma, riječ sirota malog pjesnika. I pjesma mu kriva, neravnih strofa – neće mu ni strofe katastrofa, hroma pjesma hroma čoečka kriva kroka na pravom putu.

JOŠ JEDNA DŽENAZA Ko nekad rijetke trešnje ranke trnjinom smo groblja zatrnili, da se ni okom ne možeš prodijeti, niti ljuticu iz njih za rep izvući. Doduše, jedva da se ko ima kopati – pa su nam se i groblja iskopala. Otkad oturismo ruke u džepove trn popao hljeb orni i voćku i žive vode ukapile. Puti se izrodili u zahodice – nijedan već nikuda ne vodi, a kad je nikud, ne možeš ni zaći. Na baštine grobine zapratili. Tek, da h skinemo s vrata, il da se ne motrimo u živu groblju, (a kad ih oturimo s vrata na duši ih ponesemo!) il – da imamo razloga otići kući Drinu obići, Drina nas ponijela, kao što nas uvijek i ponese – čekajuć razmirja ko ovca noža, svaki dan u vijeku – uoči rata. Svako malo, abdest na se, pa na Vlakovo (i da je samo to pranja,bili bi čisti!). Jedva da se ima šta kopati, a dženaze nas još drže na okupu. Zbilja, kad još ovo malo pokopamo, kamo li ćemo se zakopati sami! Evo, i danas – Sarački dženaza! Ko na viđenje, jatimo se na Vlakovu. Rukujemo se, izljubimo, mjerkamo koliko je koji daleko od groba – (druzi nam školski ko oci došli!) i, da se bez jednog insana vratimo.

Tek, smrt nam i oči otvori! Na kahvi, a i popije se koja, (po neko se i kući donese) krene se riječ o onoj onkraj groba, u riječi joj duižemo spomenak – drukčiji – nit znamo, nit imamo! Grozdi se riječ iz grozdova vina, koja pjana suza obrazom se roni, makar nam to bila i prvina, na sva je usta zlatimo – u suhom je zlatu iskivamo i nađemo da je spram imena bila! Što nam je zlata, na nebu je: Zlatan Bogi zlatno sunce – od zemna zlata srce zahrđa! Osim zlatna imena i leđa drugog zlata nije ni imala. Više je sama ponijela tereta već ijedna tovarna kobila, dok je ne skoli konjska i bolest – sipnja joj izdušit ne dade. Grdne stogove pod kapu izvela, kapa joj svaka kap upustila. Ni bijelilja, vezilja, niti zlatilja – ona je samo imenom Zlatija, pa joj i ime dođe kao poruga! Sama bi se pod njim snebivala, pa smo ga fino predjeli u Saračka. Tvrda na duhanu – pola je sela djece propušila – ni jedno joj ne reče ni hvala! Tvrda na suzi – ne bi u moći ni suzom kamen sa srca istopiti: Bog joj dade da rodi šehida – (i nijedna joj druga ne zavidje!) on joj i grob iskopao. Ni kućni se kamen nije ohladio, nit zemlja sve kosti zapretala – a ona je potekla na zemlju: lijegala na golim tlima, zemlju zazivala u smrti da joj rođena lakša bude – zemlja joj se otvori na Vlakovu!

Ko nekad trešnje ranke trnjinom smo groblja zatrnili. Doduše, jedva da se ko ima kopati, pa su nam se groblja iskopala. Danas je otišla Saračka. Još da pomre ovo malo jada – baštine da otpišemo, pa da se knjiga slopi!

HAMID S JÁČIŠTA Svijet je dijelio Na ovce i na kurjake Vijek pravjekova za ovcama Štapom vezanih ruku na leđima Da slučajno na koju ne zamahne Paskom se za njima povodio Svaku napose držeći na oku Da koja ne izostane I nikad im se ne turi na čelo Niti ih ikad prstom prebroja Svka mu ovca glava s imenom Svaku u glavu znao Da zna insan šta je ovca Brojanice bi pretakali od brabonjaka Prije će slagat bijela brada Već zemlja pretorena U toru je brana od zatora Od malog je živio Nek se ima duhana i novine Uživanje mu dimiti slova Vremenom ovce prorijedile Sve se na škole diglo I on osta bez učenika Hamide bolan je li strašivo Ne znate vi kako kurjak kolje Knjiga vam mozak izvodnjela Dok je ovaca bić i kurjaka S četverim očima oblazio S krilatim lučama oko tora Hajčući što ga grlo nosi Nama se davno vuci sklonili u slova Gonetali ih po skaskama i legendama Ovce ga obijelješe i vuci U koje jednako nismo vjerovali Tek bolest ga savila u kuću Smrtnu ležao kraj otvorena prozora Vjetar li neb

NA VUČEVU Vučevsko polje, u rudanu, Prostrto tamo do Obodskih vrata – Glava Rujevca sa zlatnom kapom Sunca na zalask. Nikog živa. Crna si tačka na jednoj glavici Sred bezmerje polja. Savijaš dlane u trubu, Pa izaglasa, što te grlo nosi Hamiideeeee Zatim, saviješ dlane u lijevke ušima, Čekaš da glasa se prime. Nikog, da se odazove. Od Obodskih vrata ječi ideee idee ide to nije tvoja jeka! – to ječi ranjena tišina sama.

VESELICA (majkina priča ) Samo džanarika ima dušu. Ona sa prvim plodom pohiti da prekine proljetnu suhotinju i zalije sasušena nepca. Na Veselici ne bi džanarike, već samo jedna trešnja crnica: izbehara kad snjezi s brda odu, zacrni se kad se žita zabijele. Pod njom sam prohodala sa godinu dana, pod njom sam sebe našla, s njom i zarudjela. I žudjela da mi je samo do prve grane, da ne živim od onog što mi bace vrane. Kad sam bila na prvoj grani, nisam se na njoj ni okrenula – bila sam već u vrhovima. Pustila sam da vrijeme mimo me teče. Veče kada je padalo na zemlju, sjetila sam se da siđem sa crnice – crnog lica kose pune njenog behara stara – veselnica s Veselnice.

USTIMA ZEMLJE

SKIDANJE SA SEBE ZEMLJE

PEST PEPELA Crnog, što ga sve bijeljelo nije besnica, noć tamnica, crni dani. Ništa ne bijeli ko bijeli cvijet. Mrtvi bez zemlje, ponajprij! Crnog, šta ga sve bijeljelo nije na svaku vlast legla kitina bijele krušarice. Nad vodenim ogledalom sijeda dječaka mijem. Česma se ruči, mrskom nabira lice. Glave nad mučnjakom: zahvata brašno u pest. Ispod kamena snježi. S deset se godina kap rose. Četrdeset kasnije - u Grada Kalgarija 6, ogledalo na nj otresa bijelu kitinu kose. U Grada Kalgarija 6! I otkud? Dijete je davno mrtvo, a vitlo, žrvanj i hljeb s vodeu kosi pepela pest.

O AUTORU

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful