Professional Documents
Culture Documents
1
SADRŽAJ
Kuća na vodi ....................................................................................................................... 003
Zemlja ................................................................................................................................. 00
Veselica ...............................................................................................................................
Majka ..................................................................................................................................
Kukuruza .............................................................................................................................
Trnjine .................................................................................................................................
Svemir Sutjeske ..................................................................................................................
Ćurevka ...............................................................................................................................
Zelengora ............................................................................................................................
Trebovska ............................................................................................................................
Pepelnica ..............................................................................................................................
Izgorka .................................................................................................................................
Besmrtnica ...........................................................................................................................
Selica ...................................................................................................................................
Zavičajna .............................................................................................................................
Parnaseja .............................................................................................................................
H-arija .................................................................................................................................
Jesenska ..............................................................................................................................
Ratarka ................................................................................................................................
Ratka ...................................................................................................................................
Šehidska ..............................................................................................................................
Gorčinova ............................................................................................................................
Vrâna ...................................................................................................................................
Pitalica .................................................................................................................................
Pogorjelica ..........................................................................................................................
Kuća iskopana ....................................................................................................................
Jezikara ...............................................................................................................................
Biografska ..........................................................................................................................
2
KUĆA NA VODI
Biće svijeta je tečno
1.
oslonjen na paučinu!
i podne razminu –
još su se pred očima sterala beskrajna
slavonska polja hljebne i site zemlje,
Sava se raširi u postelji – drinja li, drijēmlje! –
ovdje i vode žude za dana uteći pod šire nebo!
2.
3
gavran je osjedio – suhog ne nađe,
da je pocrnio od tog znanja –
3.
4
koja nema od noći ponoći.
4.
Ujutru ode,
pribra i zajmi pred sobom vode –
planinice, ozimice, perućice,
miljevice, ljubušice, plahovice -
svaku izgorsku žicu vode,
pokupi do kapi, nagna u poskok,
na tijesnom grlu, sapeta snaga da
ledenicom mlâza okrene mlinski kamen,
zepretena u njemu vatra iskrom da plane! –
dok nebeska blagodetna mlječ
kroz grdno veliku vodu mlazâ u vitlo,
zavrti tolikom ga hitnjom –
učini ti se kao da stoji
kipom!
5.
Posvunoć –
mlinski kamen premilja zemaljsko žito –
kukuruznozlatna mjesečina prosijava
5
ražene noći, ječmeneke, noći prosane –
gladna rune se ljeta u ždrijelo nezasito –
taze posječena kamena gornjaka.
dok
zrnom po zrno prosa
kapala je heraklitovska rosa,
6.
U kući na vodi –
niti smo omrcali, ni u njoj osvitali.
Dopuzali bi noću s pôlja
da negdje glave priklonimo –
zora nas u njoj nije zaticala,
sni naši svi isprekidani
gnijezdili su se i bez nas
u našim toplim leglima.
6
udijevali smo oči u školske zadaće,
i među koricama bijelih knjiga
snatrili o hljebu bijelome.
7.
7
kad se već i zemlja slegla
na očevim ramenima!
i danas –
iz svake i tuđe nagorke riječi
prožme sladak osjećaj srodstava –
8.
Otac moj –
svaki susret ruke i vode
poprati popjevkom molitvenom! –
ne znam da li je
na kantaru mjerio krivo,
ali –
na vodi što je rođeno,
sve živo! –
odnese voda:
Zelenooka sestra Asima –
krv joj se nenadno okrenu na vodu,
i voda ju je preplavila iznutra,
prelila prni bunar i došla joj do grla! –
zelene oči, licem joj se prolile,
i lice joj travom prozelenjelo.
Otac –
pod konjskim kopitom pade,
oslonjen na paučinu
molitve, kletve, nade! –
amanete mu zanese voda Sutjeska.
I ja ne znam sad –
da li pod dugom leži!
8
9
Znam samo –
da svaku riječ
u sobu bez ukrasa koja pade –
upi voda i do zore
snese u Crno more
da misli naše –
voda nebeska neuhvatljiva
u vrču gline! –
iscure iz svake riječi
i da najljepše mlivo,
hljebni pelud –
tek, ujmi paučina!
dok –
zrnom po zrno prosa
kaplje heraklitovska rosa
9
ZEMLJA
(skica za portret oca)
1.
2.
Od zvijezde do zvijezde
od rose do rose, od vida do vida –
između trpkih zukava i senabija,
sve dok mu oči ne zažmire! –
život, ko cigar, dogorio do nokata
petom u crnu zemlju utire.
3.
10
nebo je i vrijeme – puno vatre i leda!
ali ne pogleda se u nebo praznih ruku:
ne postoji li se na zemlji,
ono ostaje pusto zatvoreno
i vuku i hajduku.
Puput slijepca –
uzda se samo u svoje ruke:
na zemlji rodnoj gladišikom
kao izbiti njima paru iz kamena!
I zazira od poštara ko od vuka,
od plave kuferte pomodre:
globarina, cestarina, zemljarina
školarina, pašarina, hodžarina...
država ko zemlja mrtvica iskezi zube –
padalo – ne padalo, njoj u koš padne,
orelo – gorelo, njojzi nakisne!
Ona reži i reže dok sve ne poreže
u četiri rate, plus kamate.
4.
5.
11
Dok dlanom od dlan – godina mine,
svakog ljeta odorak sve veći –
zemlja razdrlji suhe posne grudi
gola iskesi zube, gladno zine –
mrtvica izbije na površinu,
ni mrtvicom hljeba više ne rodi! -
zna da je dirnuo zemlji u živac,
da se u mrtvicu potura ljudsko zrno! –
te pliće ore, pliće i diše,
i do lanjske brazde nikad ne doore.
6.
ko njemu
duša – zemlja.
12
VESELICA
(majkina priča )
Na Veselici ne bi džanarike,
već samo jedna trešnja crnica:
izbehara kad snjezi s brda odu,
zacrni se kad se žita zabijele.
Pod njom sam prohodala sa godinu dana,
pod njom sam sebe našla,
s njom i zarudjela.
13
MAJKA
1.
Djetinjstvo – Ružin-polje!
ali između dva svjetska rata
nije se imalo kad biti dijete.
U životu krzna od kune zlatice,
između čemerike i velebilja –
mladost joj, poput ružičasta hata,
ode u Tututanj pro Ružin-polja –
bez ijedne ruže.
2.
14
Za cvijet maćuhicu nije ni čula,
a trima mojim sestrama bila maćeha,
tri moje sestre su bile
njene, jedom zelene, pastorke!
Otac – da bi im bio i otac i majka,
znao je biti očuh njenoj djeci!
3.
4.
15
vodila je računa o svakome kroku –
ptica zimi kad prikupi nogu
uvijek me na nju sjeti.
Majkini koraci –
uvijek sam znao kad dolazi ona:
samo jedan oštar udar,
sa akcentom uvijek na desnom kroku –
između štapa i desne
njiše se obješeno klatno lijeve.
5.
6.
U kući na vodi –
samo je mlinsko kamenje nije trlo.
16
no srpsko zrno!
17
KUKURUZA
zakukuriječemo zoru
kad kukuruz zamliječi,
a žuljave dlane u duge dane liječimo
kukurijekom i teškom riječi:
kuka nam dovijeka!
Iz riječnika kukuriječi-
18
a noć je neznanka,
neman sa stotinu jezika:
što obdan nema glasa
ni tkanje pauka da zatalasa -
noću bučno priče otvara
ka stotine Nijagara!
noć je jezikara bez para,
crna vrana sa sto jezika -
javi se i ono što tišinom živi,
primi se glasa i ko nijem,
da san nam zatalasa,
uđe li vjetar u šaš kukuruza,
potop zvuka otplovi svaki drijem -
na lijevak napeta uha
noć se u dušu lije!
2.
Kukuruza, rasuta na dalanu:
žuta kao dukat -kažu oni
što su bez dukata! -
dukatari je zovu sirotinjskim zlatom!
19
TRNJINE
1.
2.
U dane brrrne,
grozno i trpko smo zobali voće,
dok zubi ne utrne,
i zarana se vještili u trpnji! –
dok se trnjine grozdom crne,
divlje kose naše gnjidom sijede.
20
kušam se vratiti trpkosti trnjine,
u strepnji da mi sjećanje ne zatrnja,
kad su mi u ove dane sve slasti obrane,
da me želja mine! -
21
SVEMIR SUTJESKE
1.
2.
22
Nijedna pritoka se u njoj ne izgubi –
kao što se Drina gubi u Savi,
na ušću dugo stoji dok se ne udavi
i Sava je u tabutu ponese.
3.
Sutjeske da nije
gdje bi se umivale srne,
kosare noći crne
čime izmivale kose od tala,
gdje izvirale kose bistrice,
nevjestinjske bijele haljine
čime prepirale lastavice,
biljane vile nagorkinje
čime bi bijelile lice,
sestrice vile gorice –
gdje u travi zaturale vitice –
pa kosci, momci šadićki,
opasuju kovane čelike kosa
i posjedaju u vilinom kolu,
podne dok se lije u zlatnoj žici ezana,
nabrekla vimena oblaka
kome bi vrijeme mlazalo u ušće
pčele bijele
s čijih voda donosile mliječ,
pjesnik Goran
gdje našao bezdanicu,
posljednje svjetlo, vrisak bijeli! –
nad seobom obala
ko bi se zamislio!
gdje bi se legende legle,
ko bi svake noći žuborom
razgovarao sumorne putnike
na Carigradskom drumu –
od Čemerna do Pustopolja!
Sutjeske da nije
ko bi ispirao krvave Drine!
Sutjeske da nije –
23
na čime bi bdjeli Vrtlari,
u Hercegove zemlje
ko bi otvarao vrata,
ko bi znao za igru piljaka,
ko s vremenom igrao žmurke,
čime majke plašile djecu,
u čije vode strave izlijevale,
tamnooku
ko bi obljubio rijeku Izgorku,
ko bi pružio ruku
srebrenom curku tankih voda
kad zanemoćaju!
I niko joj se ne obraduje
kao potoci zelenci –
od skake, do pjene, dječaci
oznojeni pohite da otpočinu! –
glavom da klonu na njene
svilene i šumske jastuke
u hladovini,
ili se propnu na leđa
razigranih bijelaca.
4.
Samo Taj,
ko je plavljen bistrom suzom djeteta,
sluti da nagdje teče voda Sutjeska.
Mostom neosedlana, nezauzdana đemom brane –
ona ne da da je se s visoka gleda
o grla su joj došli i most i mostari,
za natureni most joj za vratom
ubira djecu za mostarinu.
Samo Taj,
što u Arebunu, zemlja pčela,
opijen žeđu i vođen žuboroom
samog nebeskog vrela –
vjeruje da negdje huči sutjeska.
5.
24
bijela jata ptica pjevica
zasijala na zelengrani,
bijeli popci, raznizani
sa zelena konca tespiha,
bijela stada omrkla pod gorom,
jednim okom na vodi, drugim na gori,
da ih ne zaskoče krvoloki
vuci Ravnogorski! –
Ćurevo, šareni broš
spučen po samim Ždrijelom,
Šadići, zidaju navisoko! –
Hauz, Kula, bijela Svetilja –
more i što i močilo!
Kad zanoća, Sutjeska se
ispod Igoča zatalasa, izaglasa –
izgubi se i zađe sebi za leđa
u hladoleži.
6.
Rijeka se propne
povodnjem za mijena –
lovore, bronce, granite...
otplav u Crno more nepomena!
7.
Sva od srebra –
ona samo za Suncem gleda,
koje joj dovodi kupače
da im ubridi plamenom leda
prevrela bedra
25
elhamdulillah!
26
ĆUREVKA
27
Danas im tijesne vučevske Doline,
gdje bi Mušan ljeto uz kose –
oni ih obore za rose,
sa dna uvrh raskose! –
i ne odmore,
nit prvog otkova ne zbruse,
ni grla čestito ne udese,
pjesmom da se oglase:
Oblak na se, a kamen poda se
ne daj da se ognjišta pogase!
Danas –
na Mirevini palež miri,
ne osta ni kamen na kamenu.
Sve je ubila Troprsta tonja.
Polegla tišina
ničim da se oglasi –
nit zubom miša u duvaru
nit njiskom vranih konja.
28
Divljaju Trešnje,
rune se Gradine,
dobri Pan duri se što
tmice Pandurice stane
i trepte jasikama –
29
ZELENGORA
1.
a orlu –
dok svrdla donjim nebom,
sve dublje i dublje,
nikad ne smoči perje!
30
smrti u oči gledaju -
na čovjekovom dlanu
dok se grče! -
na Zelengori -
širom otvorenih bistrih očiju,
bez trepavica,
nebo samo u se zagledano -
vidi nebo zemaljsko!
2.
31
TREBOVSKA
ali –
mraka da nije
ko bi upalio nebeske kandilje,
da ih nijedna svjetlost
32
ne može poreći -
Sutjeska da je bila smirna
ko bi znao za Zaima! -
Musaove staze sudenice
dok trijebi svom narodu -
preko Trebove.
S kojim ulogom,
pro duga Videža, za mraka,
33
pro Ljute, Paleža, Morina,
ispod budnog Budnja! -
do providjela -
put bijela svijeta!
34
i štapom u ruci, i ješćete hitno!
...narod uze tijesto svoje još neukislo,
umotavši ga u haljine svoje na ramena svoja.
35
PEPELNICA
1.
2.
36
Da znaš -
Kuće više nikad, nikad imati nećeš!
da samo -
trnjine, kužnjak, krvara,
svlak nepomenice, pirevina,
žara -
uz temelj kuće, na nebo dignite,
u zaru dima uzletjele,
nedozov zove, suhufi rasute Knjige,
- ni za kog! -
rukom nizani redovi Mudžize
pod ključom devetnaest,
sahat Stambolac, koncu svedeno vrijeme -
crnim skazaljkama srezano u strize!
I sjene klatih -
klatno što mreska vode zjene -
baš pred molitvu!
još kletvu,
brušenu pijeskom vodenih sati:
Skotsko vam pleme ušlo u riječ
ko Lutov narod, smetli se, dabogda!
I plodovi zakkum drveta bili vam
poslastica!
Ako izgubiš i to -
ostaćeš, zbilja, bez išta.
3.
I tamo si
gdje ti je srce.
4.
Moraš -
dok gori očeva kuća, hodati svijetom
s bremenom nevidovnim na vratu,
37
držat se majčine smrti
kao Sulejman štapa,
znati da duh je krasta puti,
učit se svetom neznanju,
potkazati uvijek sjenu,
upijati samo jeku majčinske riječi,
gorčine joj ljekovitost –
Naš udes je u mlijeku!
Gledati svaki rezani kamen
ko da je iz nekog Zida plača,
na svaki dan kao danak
na zlato ljeta otišlih u dim.
5.
38
IZGORKA
Razvigor vilogorac
nebom oblake razvijava,
u plave ga svile presvlači,
nebesko ognjište raspuhuje,
zvjezdan da uždije
rosom da ga napije! -
i Zoravino mlijeko zore
s kalca, u vedro jutro,
u vedro doline da izlije,
do stida golo drveće
listom da zaogrne,
džanariku dušom da zadahne -
prvu da je beharom ogrne.
39
BESMRTNICA
S proljeća
ko svoje srce iz njedara trga -
u putir ruže srce vrca.
2.
40
što se usude da ruku pruže!
Dotakneš li je –
pred neukom, vatrom sapetom rukom,
blijedo rumenih kapci neće joj zastrijeti oka –
odronit će se kao dugo uzdržavana suza
i rastvoriti golo vrelo života,
- kap rose, kap krvi, kap bune prkosne,
uz pepeo ruže
živa je besmrtnica! –
S proljeća
ko svoje srce trga iz njedara –
potajne ruže čara!
41
SELICA
Nema zime
za ptice selice.
42
ZAVIČAJNA
Moj rođak i ja -
do nešto otrova zavičaja,
iz usta u usta
iz ruke u ruku
i nemamo bogzna šta
jedan drugom dati,
ni u džep ni iz džepa –
baš kao ni oci naši,
kutije do duhanske.
Kažu mi:
Svim čulom srkrnuv od rodnoga milja,
još me zagrcne, majkumu, do suza
taj opor zapah ljekobilja!
Ja, opet –
sa svakim hlapom rodnoga mlijeka
žednim, pa dojen i previše
rosopasa gruškom i mliječi kukuriječi
prozelenjeh sasma!
- tek, ljetorast zavičaja! -
unijemih, pa sad mimo riječi –
43
do nešto otrova zavičaja
nemam drugo mu dati:
moj otrov - njemu za lijek,
i moja bolest - njemu nazdravlje!
44
PARNASEJA
pjesničkoj bratiji
45
H-ARIJA
Zavezujem mu cipelu
a on me očima moli
da mu jezik raspetljam.
46
JESENSKA
47
RATARKA
48
RATKA
rar je vakat
kad teško je biti žensko
kad nije muški plakat
kad ti čestitaju sina šehida
groblja u vrtovima niču
kad ratar plug otura
i sijač smrti u ruke mu se gura
kad samo korov buja
i udavi sve što nosi roda
vakat
kad ratara obuku u ratnika
zemlja ga smrti zavješta
kad pada čelična kiša
i zlata valja rupa miša
kada se ubija u ime svetinja
kada se prilozi u djeci daju
da se u temelje uzidaju
kad ibrahim ipak kolje ishaka
namjesto ovna
rat
kome grebak
kome jedak
49
ŠEHIDSKA
50
GORČINOVA
.........................................
sve mi bijaše kako i treba
i duša mi bi ćilimom rascvjetanim,
sva od biserja zviježđa s neba
i struka biserdžika po zelengrani-
pa učini ti se da ćilim plamenom gori!-
ni mrava ne zgazih,
a natjeran u vojnike!
jer meni –
nijedno kraljevstvo zemno,
ni sve Kulinove kule i kuline,
ne vrijede ni jedne suze –
Kosarine!
51
VRANA
52
PITALICA
53
kad se brzaci zaustave,
most uzvodno krene?
54
POGORJELICA
Nedžadu Smajloviću
55
povodimo!
Posumnjamo načas,
a vjera nam se uiz sumnje rađa,
pa kad se prva kuća okiti perjanicom dima,
spadne nam breme s vrata,
dahnemo punim grudima,
i vidimo - Boga ima!
56
kako su nam one od sveg preče,
jer, ovdje se ne pita za kuću i i imanje,
već - koliko zidina za života steče!
57
KUĆA ISKOPANA
Haliliću Bundi
58
i njoj i meni rane oliže!
Moja kuća iskopana !
59
JEZIKARA
60
kad nisu morale za koricu hljeba
lizati domaćinu ruke,
sluganski podvijati rep.
Uzalud čovjekom mirišu –
porod im uvijek završi na dnu rijeke!
61
BIOGRAFSKA
62
kad se toliko srce vidi sa nebesa! )
Avaj! čijim li jeimenom usta zatvorila,
uvjetar koga li zaziva?
63
Husein Hasković “Kuća na vodi”, “Bosnia ars”, Tuzla 1999.
piše: Mirzet Hamzić
Husein Hasković je, kao malo koji pisac u nas, potvrdio Sartrovu tezu demonstiranu u studiji
“Riječi”, da prvi dio života treba posvetiti čitanju a drugi pisanju. Razultiralo je to knjigom
rijetke ambicije u nastojanju da se pokaže kako na nekoliko aršina zemlje egzistira ukupno,
kroz duga stoljeća, nataloženo ljudsko iskustvo i kako je svemu nataloženom domište jezik.
Ambicija ove i slične vrste, u bosanskoj poeziji, nije bilo malo ali uspješnih kao ovoga puta
gotovo i da nema.
Duge godine čitanja, i još duže “dumanja”, godine progona sjedinile su se u pjesniku
raskošna jezika (raskošne mašte) i duboke i slojevite misli te je svako približavanje ovoj
knjizi zapravo samo ovlašno doticanje, bez nada da će se naći ključ jer, ključa zapravo -
nema. Ovdje je svaki stih mjeren na izuzetno strogom kantaru mislećeg života gdje se pisanje
knjige poistovjetilo sa gradnjom kuće u kojoj je život jedino moguć i svaka greška (da je
nastala) skupo bi se platila.
Ono što se može generalno zaključiti jeste da Hasković ima konkretno, stvarno polazište. No,
ono se nije biralo, ono se samo odredilo. Jer su posljednje godine života (ili borbe za život)
sjedinile sve što se dešavalo, dešifrovale sve dugo zaključane tajne i njihova svrha je posve
validna i posve funkcionalna u ovoj, u posljednjih trideset godina gradnje bosanske poezije,
možda i najkopleksnijoj građevini “Kući na vodi”.
Dosad upoznato, mišljeno i domišljeno, građeno i sagrađeno, pada, razgolićuje se i
razobličuje. Čovjek ostaje sam, go i ucvjeljen bez prava i nade na utjehu: “od svega osta mu
u glavi - / da sve protječe, / - da sve ljudsko grad je na vodi, / da čovjek Ahasfer je, / da i
dandanas obija vrata, / i nema Ararata, u živom toku – pristaništa, / Nuhova barka dovijeka
pučinom plovi - / gavran je osjedio – suhog ne nađe, / da je pocrnio od toga znanja.”
Pjesničko polazište na općem planu prenosi se i na lični plan i perspektiva iz koje gradi novu
kuću na vodi, knjigu na osnovi mučnih životnih sjećanja i ništa manje mučnih knjiških
saznanja: “Sav u Božijim rukama - / on prelága oranicu u duge retke, / - ni sedme je godine
ne odmori! - / da ih danas je, i sam gotovo zemlja, / prelažem u redove pisma – / njegovom
desnom rukom” ili “dok - / zrnom po zrno prosa / kaplje heraklitovska rosa // bilo kuće na
64
vodi / tmurna otkucava nokturna // obješeno u prsnom sepetu / srce premilja sinajsku
prašinu / s vrelih pustinjskih nesanice.”
Prizivanjem “Vječnog Žida” i otpisivanje postojanje Ararata (pristaništa za barku, kuće na
vodi koja uz pomoć sopstvenog dima prerasta u Nuhovu arku), u prvom navodu, pjesnik
upozorava na nepostojanje smiraja čovjekova, na osudu da otvorenih vrata nema, da ga ne
ugošćuje niko i da poraz dotiče dno u saznanju, da nema ni nade da se u smrti smraj nalazi jer
svi ljudski životi – jedan su život. Drugi navod potcrtava pjesnikovu ličnu poziciju koji je “i
sam gotovo zemlja” da bi u trećem podvukao da u njemu takvom (zemljanom) srce je kuća
na vodi (“bilo… obješeno u prsnom sepetu”) i sudbina mu je da zamjeni negdašnji mlinski
kamen koji je zemni plod pretvarao u hljebni prah i da od vrelih nesanica sagradi novi dom.
Kuće konkretne, razumljivo, više nema. U skladu sa, kroz knjigu provedenim poetskim
kredom, mi to doznajemo posve konkretno: “Između dva treptaja oka - / očevu kuću jezici
vatre oblizaše, / i uvijek bijelu barku pripetu na Potoku, / bijeli oblak dima svu obujmi / i u
crno te zavi - / volja ti u vodu, volja u goru - / kući više nemaš kud!” Ali odmah zatim: “u
kripte nosnica gomilaš mirise gladno - / miris anduza, ramazana dah, / ph sestrinog ruha.”
I šta se dešava: “Nuhova barka bijela raspinje jedra od dima, / ko Bejtulah na nebo dignut
za Potopa, / očeva krilata kuća plutaće nebesima!”
Šta ostaje pjesniku? Šta ostaje čovjeku uopšte?
Zagnjuriti se u sjećanja, pokušati obnoviti porušeno i “hoditi svijetom s bremenom
nevidovnim na vratu.” Na svu sreću, elemenata za gradnju nove kuće ima u obilju i ona je,
opet, razumljiva – riječi: “Riječi da ne pogubiš, bar: / babak, obarak, bobak, oborak, /
badac, Bobovac, bogac, pabirak.” Stoga nas Marko Vešović, u recenziji knjige, iznenađuje
nepreciznim, ovlašnim i gotovo usputnim pominjanjanjem pjesničke “poputbine” kao nečega
što je “samo sebi svrha, jer nas ne izvode ni u šta izvan sebe”1 a riječ je zapravo o suštinskoj
građi koja će na kraju rezultirati maestaralnom građevinom.
No, kako je očeva gradnja, već spaljene kuće, bila tegobna i mučna, ali konkretna i očita,
pjesnička gradnja koliko god bila apstraktna podsjeća na klesanje kamenja Sutjeske i tesanje
borova Zelengore. Obzirom da je gotovo nemoguće pobrojati majstorske zahvate koje
pjesnik poduzima, zastajemo na nekima od njih bez pretenzija da odabiremo reprezentivne
ali sa čvrstim uvjerenjem da oni svijedoče o istinitosti smjelo iznešenih sudova.
U pjesmi “Besmrtnica”, posvećenu mlađem bratu (neimenovanom), od prvih do posljednjih
stihova, sve je ruža. U prašumi simbola koji je prate, Hasković se odlučio za niz:
1
Marko Vešović “Izgubljeni zavičaj Huseina Haskovića” (recenzija)
65
“Gilgamešove travke, / Paracelzusove pepelne ruže, / Jerihonske bogoružice, / Saronske
Kristove ruže.” Pitanje zašto su izostale svemirske ruže Triparasudari, gotičke rozete i ruže
vjetrova, ruže sa otoka Rodosa, ruže sa pet latica Hekatine glave, egipatski lopoč, Katulove
ruže, zlatne ruže koje papa daje zaslužnim princezama, keltske trajne i ponosne trnovite ruže,
simbilički cvijet koji Beatriče pokazuje svome odanom ljubavniku, ruže iz Sadijevog
“Đulistana”, iako se analizom izvora da zaključiti kako su pjesniku poznate. Odgovor
nalazimo u stihovima čiji miris se širi u ovom bolnom civilizacijskom “cvijetnjaku” a naslov
pjesme zajednički je imenitelj svakoj od njih ali svakoj na poseban način. Gilgamešovu je
ukrala zmija, Jerihonske treba poškropiti a Saronska je (za neke) lijepa djevojka.
Pjesme “Šehidska” i “Gorčinova” su jedna pjesma povezane crnim suzama, ovdje date u
vidu isprekidanih crnih tačaka. Šehidu, obradovanom džennetskim baščama spokoj remeti:
“zemljom majčino srtanje, / dok kao bez pameti / uvehla prsa utuca, / ruke lomi, / obraz ne
suši!” a Gorčinu opet: “nijedno kraljevstvo zemno,/ ni sve Kulinove kule i kuline, / na vrijede
ni jedne suze - / Kosarine!” Ključ i za šdićke golubove, od juče, i gorčine od prije više
stoljeća, utaban je u pjesmi “Trebovska” između “svjetla i tmače, / na trebovskoj
bogumilskoj postopici” čime se čitava bosanska historija stapa u suzu a koraci koje pravimo
neprekidni je hod po istom.
Završna pjesma, obzirom da je sintetički spoj, gotovo svih do tada napisanih pjesma
predstavlja najzgunutiju i simbolima najbogatiju pjesmu u knjizi. Uporedivši svoju sudbinu
sa Odisejevom “Deset godina ratka! / Još deset godina povratka” pjesnikova poetika
doživljava najočitije otkrivanje. Da Odisej ali i čovjek svakog vremena gdje je posljednja
putešestvija kruna tegobnih lutanja i nenalaženja. Na putu prema Itaci (Grepku) nema zvuka
sirena koji vodi na dno mora ali ima nepodnošljive i mučno zaglušujuće buke Njihovih
granata i zato pjesnik konstatuje: “bolje da su mi uši / još pune voska, mjesto njihove
muzike.” Prijatelja nema “Prijatelj jedino jednom psu!”, a priča o Penelopinoj vjernosti je
laž jer prosaca nije ni bilo “i koji crni prosci, / kad sve što se moglo lukom zaturiti / - ode.”
Koliko god Odisejev put do Itake bio težak, put do Grepka bio je teži jer: “Na zadnjem
konaku do Itake, uzočas pô me, / curak Bistrice-vode i umjesto brvna / sirat-ćuprija: od
dlake tanja, od sablje oštrija! - / Majka pade. Kap vrelog olova pogađa njeno srce.”
I poslije svega, kada se pjesnik prepoznaje jedino u “Niko”, završni stihovi knjige su
prizivanje početnih stihova očeve gradnje – kuće: “Baš kao i otac moj, begovski privuk, /
vljân ko crv u glavnji,” da bi u dva posljednja stih knjige i maestralnom simbolu sjedinio
gotovo sve nataloženo kroz refleksivni sloj knjige: “isto ime ista boljka ista zvijezda - /
66
padalica”. Jer, što je ljudski život do kratak odsjaj zvijezde u padu, i životi očeva naših i
očeva njihovih. I što je život do padanje strmo, i šta je put i traganje, podizanje i posrtanje,
šta do zvijezda padalica.
U nekoliko navedenih primjera, opet ponavljamo nereprezentativnih, sluti se građa knjige
koja je “Kuća na vodi”, ili Nuhova barka bez Ararata, sluti se materijal gusto isprepletanih
simbola u kojima se mješaju lokalni toponimi sa toponimima koji su odvno opšte nalijeđe
čovječanstva, u kojima se dječija “filozofiranja” (ovo i ne treba stavljati pod znake navoda)
naslanjaju na filozofska promišljanja rodonačelnikâ filozofske misli, stihovi napisani samo su
dio pjesme koje pišemo jer, po pjesniku, svijet ne trebamo izmišljati nego ga prepoznati.
No vratimo se davanju još nekih pojašnjenja za radoznala čitaoca. Ako je pjesnička gradnja
već završena šta je s očevom kućom, šta je sa Nuhovom barkom izlivenom od dima ogništa
koji pluta nebeskim morem u (ne)traženju Ararata. Slike se ponovo nude u svojoj
očiglednosti: “Bezdomni brate, kao što već priliči, / ako joj nemaš užditi svijetlo na
prozoru, / prvu jutarnju, sâm slast joj znam, ne dopuši / do nokata, i nek ti na usni ne zaciči -
/ za zehru topline koju nije mogla dati, / gurni joj zapaljen opušak u suhu trulež - / u očev
trud! / neka plamen, vrelim jezikom, i njoj i meni rane oliže! / Moja kućo iskopana!” One
korespondiraju sa uvodnom pjesmom istog naslova kao i knjiga (koja je neka vrsta rodišta za
sve pjesme) gdje otac zatiče kuću koja dogorijeva i počinje da iznova gradi. Vjerovatno kao i
otac njegov. Pjesnik, dakle, ne pristaje na tu vrstu uzaludne gradnje nego se odlučio za nešto
drugo. I kako onda izbjeći heretičku misao koju je Džojs već izrekao pri pisanju
“Fineganovih bdijenja”. Zar nije sreća što su popalili tolike kuće ako je nastala jedna ovakva
u vidu knjige.
U nedostaku daha ili iz straha ne upuštamo se jednu od ključnih vrijednosti knjige. Jezik,
svaki glas i slog, riječ i stih vješt su potez majstora graditelja, i sami postiđeni što lirsku priču
tumačimo instrumentarijem karakterističnim za epiku. Što fino tkanje i sitan vez
saopštavomo kao priču o gradnji.
No, u nadi da doprinosimo otvaranju razgovora u novom međašu u bosanskohercegovačkoj
poeziji zastajemo – na trenutak.
67