You are on page 1of 21

Povijest povijesti umjetnosti - uvod

- povijesni pregled povijesti umjetnosti kao znanstvene i kulturološke discipline u nastajanju od


antičkoga doba do njezinoga punog procvata u 20. stoljeću

- teorijski pogledi i pristupi umjetničkom stvaralaštvu, kao i najvažnije tradicionalne znanstvene i


interpretacijske metode povijesnoumjetničke struke te njihovi glavni zastupnici

Metode, pristupi, tumačenja i teorije

Antika, srednji vijek


- teorija oponašanja
- deskriptivna metoda

15., 16., 17. stoljeće


- biografska metoda (Vasari)
- povijesna komponenta u promatranju umjetnosti
- paragone
- osnivanje francuske Akademije 1648. (pusenisti - rubensisti)

18. stoljeće
- temelji historijskog promišljanja umjetnosti
- spoznaja stilske zakonitosti (Winkelmann)
- dijalektičko tumačenje procesa razvoja (Hegel)

19. stoljeće, 1. polovica


- metoda povijesne kritike izvora
- teorija miljea
- atribucijska metoda (Morelli)
- praktične i objektivne metode

19. stoljeće, druga polovica


- Bečka škola 1851. (Riegl)
- metoda komparativne analize stila
- metoda oblikovne analize, PU bez imena (Wolffllin)

20. stoljeće, prva desetljeća


- metoda oblikovne analize, PU bez imena (Wolffllin)
- spoznaja da umjetnost i PU teku usporedno (Wolffllin)
- Ikonologija (Warburg)

20. stoljeće, treća četvrtina


- povijest umjetnosti i druge humanističke i društvene znanosti (Panofsky)
- Sociološko (Hauser), psihološko (Gombrich) i antropološko tumačenje
- interdisciplinarni pristup

20. stoljeće, zadnja četvrtina


- postmodernizam
- propitivanje granica tumačenja
- rodna pitanja
- pitanja drugosti
- propitivanje subjekta tumačenja, autorefleksivnost
- kriza discipline

1
Estetika i povijesnoumjetnička kritika kod Grka i Rimljana
“Premda se radujemo umjetničkim djelima, umjetnika ipak preziremo.”
(Plutarh, 45.-120.)

- Kritičku misao o slikarstvu i kiparstvu koja se formirala u Grčkoj u 3. st. pr. Kr. prenio je
Plinije Stariji u svojoj Povijesti prirode.

- Razgovor o umj i pu se kod Grka javlja vrlo kasno, a najvažniji autoriteti davali su
negativne sudove o položaju umjetnika u društvu.

- Sačuvana izvješća ukazuju na to da je umjetnik sve do 5. st (pa i dugo nakon toga),


smatran običnim zanatlijom; njegova su se djela cijenila, no, unatoč tome, on je na
društvenoj ljestvici stajao daleko ispod filozofa, govornika, pisaca tragedija (a na istoj
ravni s brijačima, kuharima, kovačima i drugim zanatlijama).

- Zbog bavljenja manualnim radom umjetnika se smatralo nesposobnim za duhovno


stvaranje. Ipak se za umj djelo smatralo da su ga nadahnuli bogovi, ali se nije držalo
kreativnim postignućem. (Bernard Schweitzer podrobno je obrazložio tu temeljnu
spoznaju; ona je nešto preinačena u radovima novijeg datuma, primjerice, onom Hanne
Philipp)

Fidija, grč. Pheidias, (Atena, oko 500. pr. Kr. – ?, 438. pr. Kr.) je bio najslavniji grčki kipar
svog vremena. Njegovo kiparstvo je sinonim za najčišći izraz zrele klasike i ideal harmonične
ravnoteže božanskog i ljudskog. Sintetizirao je duh, snagu i strast koji su se rodili u okviru
Periklovih političko-religioznih koncepcija i u ozračju atenske demokracije.

Sokrat (469/470.-399.pr.Kr.) je djelovao kao kipar, ali je to zanimanje smatrao


nedostojnim, umj je držao beznačajnom, ali je smatrao da mu pripada pravo prosudbe umj djela
(bar prema razgovorima sa slikarom Parhazijem i kiparom Kleitonom, što ih prenosi Ksenofont)

Demokrit (oko 460.-370. pr.Kr.) umj je stavio u povijesni kontekst, a pojedinim je djelima
odredio njihovo mjesto u razvoju od jednostavnijih početaka, pa do najviše profinjenosti. K tome
je smatrao značajnim autorov ulog u izgradnji kipova i palača (uz nadahnuće bogova).

Platon (Grčki: Πλάτων, Plátōn) (Atena, 428. pr. Kr. ili 427. pr. Kr. - Atena, 347. pr. Kr. ili
348. pr. Kr.) izuzetno utjecajan grčki filozof, idealist, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj i osnivač
Akademije.

Polazište je njegove filozofije učenje o idejama, koje su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih
stvari samo je slika svijeta ideja. Ideje su vječne i nepromjenljive, a osjetna bića su promjenljiva i
nesavršena te postoje samo po sudjelovanju u idejama. Među idejama postoji hijerarhijski red.
Najviša je ideja dobra koja je istovjetna s božanstvom. Svaka ideja postoji i ima mjesto na
hijerarhijskoj ljestvici po većem ili manjem sudjelovanju u ideji dobra. Nasuprot svijetu ideja stoji
materija, koja također, kao kaotična, nesređena masa, postoji od vječnosti. Svijet nastaje tako
da demijurg oblikuje materiju po uzoru na ideje. Pritom Platon ne tumači u kakvu je odnosu
demijurg prema ideji dobra, to jest božanstvu, niti u kakvu su odnosu ideje prema Bogu, čiju
opstojnost i glavna svojstva on na razne načine dokazuje, tako da su u njega u začetku već svi
dokazi Božje opstojnosti. Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu
materije. Budući da je duša postojala i prije ovog života u tijelu, kamo je došla po kazni,

2
spoznaja je tek sjećanje, koje je to uspješnije što se duša kreposnim životom više oslobađa
utjecaja tijela. Nakon smrti tijela, ona nastavlja živjeti u svijetu ideja.

U tom razvoju Platon zauzima posebno mjesto, bavio se umj svoga vremena (pa i prethodnog
razdoblja); ipak, ne postoji cjelovita P teorija umj.
U Zakonima je postavio 3 pravila kojih se mora pridržavati svaki ocjenjivač umj.
mora mu biti jasno što je prikazano mora ispitati u kojoj je mjeri prikaz objektivno ispravan u kojoj
je mjeri postignuta ljepota.

U starosti je došao do vrlo negativnih formulacja u umj.


Iluzionističku umj, koju su razvijali njegovi suvremenici (Skopaks i Praksitel, primjerice) više nije
mogao razumijeti.
Umjetnost je smatrao štetnom i suvišnom. Umjetnika je smatrao opsjenarom i
oponašateljem, koji imitira svijet stvari, koji je za njega tek imitacija svijeta ideja.

P. nauk o idejama postao je temeljem europskog idealizma, a njegova teorija mimezisa utjecala
je na promišljanje umj sve do 20.st. Njegova poredba sa špiljom simbol je elementarne ljudske
situacije.

Praksitel (grčki: Praksitélēs) bio je grčki kipar iz 4. st. pr. Kr. Uz Skopasa i Lizipa bio je
najznačajniji grčki kipar kasnoga klasičnog stila; snažno je utjecao na helenističke kipare.

Aristotel (Stagira u Trakiji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322. pr. Kr.), starogrčki filozof.
Bio je Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u zbilji postoje samo
pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu,
peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti.
Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom), jer
proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće kao
kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće kao
istinito).
Sastavni i najviši dio "prve filozofije" jest teologija. Ona proučava božanski nus ili "um", koji je
prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao
prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost,
Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije.
Kod Aristotela (384.-323.pr.Kr.) i prvih peripatetičara može se opaziti vrlo živo zanimanje za
povijesno u umj. nagovještaji povijesti poezije, njezinih korijena i doprinosa različitih osobnosti
sadržani su Poetici bili su svakako uzori za Ksenokrata.

Peripatetičari su izrađivali genealoške tablice umj škola koje su se smjenjivale (slično za


filozofske šk).

Kod A opaža se pozitivna promjena u odnosu na ugled umjetnika, a njihova društvena uloga
biva priznata i vrednovana. (premda umjetnik ostaje zanatlija, u doba A bilo je umjentika što su
uživali društveni ugled). Bilo je umjetnika koji su se i teoretski bavili fenomenom umjetnosti, pa
su stoga smatrali da imaju pravo na viši društveni položaj.
Vidi kod V str. 37. A o izražajnim sredstvima.

Prema V osnovna pitanja koja su postavili Platon i Aristotel bili su problem mašte, estetskog
uživanja, lijepog i mimezisa (imitacije prirode).

3
U Državi Platon razlikuje umj koja se bavi sličnošću (predstavljanje stvarnosti) od umj koja se
bavi prividnosšću (mašta). U Filebu mašta oblikuje misao i stoga pomaže nastanku pojma.
U Fedru i Timeju u priznavanju neophodne uloge mašte ide dalje; približava se saznanju,
nadahnuću, snu koji stvaraju zamišljene stvari, a ne slike vječne stvarnosti. Um proizvodi sliku
na način da se sjeća nebeske ljepote. Na taj način umjetnost može stvoriti različite vrste umj:
subjektivnu/maštovitu umj, realističnu/imitativnu, simboličku umj neke više aktivnosti.
Za razliku od P, Aristotel svodi umjetnost samo na pojam mimeze/imitacije.
Obojica su primijetili da prirodne ljepote i umj djela pružaju uživanje, pritom su razlikovali
estetsko od čulnog uživanja. Postoji dakle, razlika između fizičkog (čulnog, osjetilnog) u oblicima
i bojama i uživanja u saznanju koje je intelektualno uživanje izazvano slikama, ukoliko se u njima
prepoznaje imitirani predmet.

Prema V, P i A tumačenje umj: razlikovanje stvaralačkih umjetnosti od umjetnosti imitacije-


inferiornost umj u odnosu na zanate.

Kako je izgledalo PU promatranje u antici?

Bilo je ipak osvrta na umj sa stajališta njezinog pov razvoja.

Najveći dio antičke pisane baštine nije sačuvan ili je do nas došao u nekoj inačici preko Plinija
i drugih rimskih pisaca, iz postojećih se fragmenata može rekonstruirati jedna velika osobnost:

Lizip (grč. Lýsippos) je bio grčki kipar iz Sikiona, aktivan u drugoj polovici 4. st. pr. Kr. Dvorski
kipar Aleksandra III. Velikog i autor kanona proporcija ljudskog tijela helenističkog doba.

Ksenokrat iz Atene
- kao kipar, bio je Lizipov učenik.
- Bernhard Schweitzer nazvao je ocem PU
- u okviru podataka s kojima do sada raspolažemo, čini se da je on stajao na početku
istraživanja umj. (premda se ta oznaka može činiti pretjeranom).
- njegovi izgubljeni spisi uveli su novu kategoriju u bavljenju umjetnošću. On se
nadovezuje na ideju razvoja što je zastupaju Demokrit i njegova škola. U okviru
povijesnog razvojnog tijeka, smatra da je precizni realizam umj njegova doba cilj sveg
razvoja.
- K prosuđuje umj prema sustavu u kojem su 4 kategorije koje se mogu međusobno
kombinirati:
1. simetrija (= proporcije u djelu)
2. ritam (= euritmija)
3. brižljivost izvedbe
4. kategorija optičkog problema

- Pomoću tih pojmova K je nastojao obuhvatiti cjelokupni razvoj umj, promatrajući ga kao
povijest umj problema.
- Njegov traktat nije bio potpuno apstraktan, kao primjerice, Kanon Polikletov (koji se bavio
samo proporcijama ljudske figure).
- K je povezivao svoje estetske ideje s konkretnim umjetničkim osobnostima; K je želio
utvrditi etape (i za njih vezane umj osobnosti) preko kojih je došlo do savršenstva u
slikarstvu i kiparstvu. (vidi V još str 37-38)
- prema tumačenju Venturia, iz odnosa (zakonitosti) suda i neposrednog shvaćanja umj
djela/umj osobnosti nastaje kritika.

4
- po V, K 1. dostiže (na temelju sačuvanog) visoku intelektualnu razinu umj kritike. Nadalje
objašnjava, da su 2 faktora, pragmatični i kulturni, pripomogli dostizanju takve razine
(procvat umj u Grčkoj u 4. i 5.st.).

Temeljno antičko načelo u poimanju umjetnika, prema Kultermannovom tumačenju, zadržalo se


sve do Plutarha koji ga je formulirao sljedećom rečenicom:

Premda se radujemo umjetničkim djelima, umjetnika ipak preziremo.

U antici se umj vrlo rijetko promatrala kao vrijednost po sebi. Bilo je iznimaka, poput Platona,
Ksenokrata ili Krizostoma (za kojeg znamo da je sastavio pohvalni spis umjetniku Fidiji).
Izuzmemo li Ksenokratove fragmente, antička PU nije postojala.

Povijest umjetnika i vodiči u antici

- Postojale su naznake neke vrste povijesti umjetnika; ona je najčešće pisana bez
vrijednosnih kriterija, nizanjem različitih životopisa slikara i kipara (koji nisu bili sasvim
vjerodostojni).
- kritičko bavljenje pojedinačnim umj djelima (uz pojedinačne nesačuvane tekstove,
vladara, filozofa sofista - Atena, Rim ...)
- postojali su brojni vodiči po najvažnijim grčkim gradovima.
- Helenistički kipar Praksitel koji djeluje u Rimu u 1.st.pr.Kr. napisao je knjigu o najslavnijim
djelima grčke umjetnosti. Ono je zasigurno utjecalo na sve izraženije sabiranje grčkih umj
djela u Rimu toga doba; društveni prestiž bio je povezan s posjedovanjem što većeg
broja grčkih djela u kopijama koje su isporučivane po narudžbi.
- Sličan opis uz opis znamenitosti, onaj iz 2.st.poslije Kr., Pauzanija (K citat opisa, str 13.)

Plinije Stariji (23/4-79.)

- Povijesti prirode - enciklopedijski prikaz grčkog znanja i grčke predaje; obrađuje i umj
djela tada poznatih umjetnika (uz drago kamenje, metale i sl.)
- Kasnijim naraštajima približio je majstore 4. i 5. st. pr Kr. u životopisima i
anegdotama, kako ih je upoznao iz grčkih izvora.
- P je posredovao i poimanje prema kojem se umj razvija od primitivnih početaka do
punog procvata, a potom opet nazaduje.
- On je prenositelj onog (pristupa) načina promatranja što ga je vjerojatno uveo Ksenokrat,
a koji je imao odlučne sljedbenike tijekom sr vijeka do Vasaria, pa i do Wincklmanna.
Pojedinačna djela P ne niže mehanički, već na temelju njih osmišljava odnosni
sklop/sustav podložan određenim zakonitostima. Taj sklop polazi od utvrđenih
vrijednosnih predodžbi, a njegovi su vrhunci odgovarali poimanjima određenog vremena.
S tih vrhunaca nastojalo se objasniti i vrednovati čitav raniji i kasniji razvoj.
- Značajno za istaknuti je da je konstrukcija idealnog stanja, nekog zlatnog doba
umjetnosti, bila pretpostavkom za razvoj historijskog duha.

- Aristotel smatra arh korisnom umj ukoliko zaštićuje, a dodata joj je vrijednost ljepote koja
se sastoji u ukrasu.

Vitruvije i kritika arhitekture


- Marcus Vitruvius Pollio (80.-70. pr. Kr., 15. pr. Kr. ) rimski pisac, arhitekt i vojni inženjer
- prvi poznati teoretičar arhitekture.

5
Arhitekstonske ideje antike najzornije su prezentirane u Vitruvijevom traktatu 10 knjiga o
arhitekturi (De architectura libri decem) - nije originalno djelo već sinteza brojnih ranijih autora.
U djelu spominje grčke teoretičare čiji radovi nisu sačuvanisačuvani, oni su mu uzori i autoriteti.

Sud o arhitekturi se prema Vitruviju može podijeliti u 6 kategorija:


1. ordinatio (ogodnost namijene)
2. distributio (dispozicija)
3. eurythmia (ritam)
4. symmetria (odnos dijelova prema cjelini)
5. décor (besprijekornost izvedbe)

Povijest arh sastojala se u povijesti triju stilova(umj element po kojem su se zgrade razlikovale
po funkciji, u ukrasima, bio je stup) - V je izdvojio 3 stila:
dorski
jonski
korintski
- polazeći upravo od razlika u oblikovanju i ukrasima stupova.
- Antropometrijske proporcije - proporcije stupa slične su proporcijama ljudskog tijela
- Ljudske proporcije ujedno opravdavaju mimetički karakter arh.

Postaje relevantan tek u doba od renesanse pa do 19. st.

6
Srednjovjekovna estetika, sudovi o umjetnosti i zbirke s uputstvima
Duhovno tumačenja svijeta i umjetnosti
Tijekom sr vijeka nastavilo se društveno vrednovanje umjetnika kakvo je bilo poznato u antici:
Umjetnik se smatra zanatlijom i isključivo je u službi Crkve

Karakterizacija umjetnika i umj djela javlja se ponovno tek u Firenci 14.st

U rijetkim spisima o umj srednji vijek nam pruža:


- nagovještaje mistične estetike
- traktate o optici
- nekoliko ikonografskih zbirki i
- nekoliko zbirki tehničkih uputstava
- (kompendij primjera/uzora koji se mogu kopirati)

Dakle, nema ni traga teorije umj ili PU ili umj kritike


No, javlja se nova snaga (koja osvjetljava i omogućuje razvoj sljedećeg razdoblja) – duhovno
shvaćanje i tumačenje svijeta.

Svaka ljudska aktivnost promatrana je kroz imanentnost prisutnosti Boga, stoga je umj poprimila
odraz ovakve duhovnosti.

Među zbirkama i kompendijima, knjiga s pravilima koje su trebale uvesti u tajne određene
radionice, najčuvenije su, čini se, bile sljedeće:

- spis De Diversis Artibus koji je pripisivan Teofilu (12.st.) bio je u sr v vrlo raširen;
najpotpuniji traktat s tehničkim podacima

- crtaći blok Knjiga portretiranja Villarda de Honnecourta (fr arh 13.st.). U njemu se
odražavaju temeljna sr poimanja, posebice nauk o proporcijama

- Izidor iz Sevilje (12.st.) u svojim


Libri Etymologiarum (vrsta «enciklopedije») raspravlja o lik umj, primjerice, o arh – vidljiv
utjecaj Vitruvija

Teorija proporcija napušta antropomorfni karakter (u odnosu na ant, Vitruvije) i sugerira


svođenje prikaza na jednostavnije sheme (pritom ne vodi računa o objektivnim proporcijama
ljudskog tijela).

Crtaći blok Knjiga portretiranja Villarda de Honnecourta (francuski arhitekt 13.st.)


U njemu se odražavaju temeljna srednjovjekovna poimanja, posebice nauk o proporcijama.

Autori i temeljna poimanja umj

Antičko poimanje umj dalje je razvio i modificirao filozof Plotin (207.-270.), koji prevazilazi pojam
imitacije i uvodi pojam emanacije

7
Sv. Augustin (354.-430.) napisao knjigu O ljepoti i proporcijama (De Pulchro et Apto). Dao novi
smisao tumačenju mašte i slobodne volje –duhovna vizija posreduje između fizičke i
intelektualne vizije.

Za razliku od sv. Augustina, sv. Toma (13.st.) uzdiže vrijednost čula: čula uživaju u
proporcijama, jer su one slične onome što čula sadrže u sebi, tj. čovjek osjeća takve odnose kao
da su one u nama, «prepoznaje» božansko u njima.

Osobito je bilo utjecajno poimanje Pseudo-Dionizija Aeropagita (5. stoljeće) po kojem se ljepota
poistovjećuje s dobrotom.

Plotin (205.-270.) Antičko poimanje umj dalje je razvio i modificirao filozof Plotin
Antička filozofija
(207.-270.), koji prevazilazi pojam imitacije i uvodi pojam
Helenističko - rimsko razdoblje emanacije (istočnjačkog porijekla).
Škola/tradicijaNeoplatonizam Predmet postaje lijep samo ukoliko sadrži misao koja dolazi od
Glavni interesi: Metafizika, Jedno, božanskog. Duša teži najvišoj ljepoti, koja je i najviše dobro –
Estetika Bog.
Utjecaji: Platon
Utjecao na: Porfirije
U razdoblju renesanse utjecat će na neoplatoniste - toerija
emanacije.

Obnovitelj je platonizma, no u njegovu su djelu u značajnoj mjeri prisutne natruhe i aristotelizma,


stoicizma, čak i misticizma.

Njegovo učenje, svojevremeno veoma popularno u Rimu, gdje je predavao filozofiju, temelji se
na ideji o Jednom, božanstvu koje vječno emanira, a rezultat tog emaniranja je sve postojeće.

Jedno nije moguće spoznati, jer je iznad i izvan spoznajnog aparata pojedinačnog entiteta.
Pojavnost Jednog zrcali se u prvoj emanenciji, Duhu (Nus), koji, pak, u sebi nosi misleće i
zamišljeno, dakle pretpostavljenu dvojnost. Iz duha proizlazi Duša, most između nadosjetilnog i
osjetilnog svijeta. Zadnja iz Jednoga proizlazi materija, koja je istovjetna nebiću i zlu.[2] Te tri
kategorije zajedno čine trojstvo koje je osnovna postavka Plotinove filozofije.

Sv. Augustin (354.-430.) napisao knjigu O ljepoti i proporcijama (De Pulchro et Apto).
Dao novi smisao tumačenju mašte i slobodne volje – duhovna vizija posreduje između fizičke i
intelektualne vizije.
Sveti Augustin ili Aurelije Augustin (latinski: Aurelius Augustinus Hipponensis, Tagasta 13.
studenog 354. - Hippo 28. kolovoza 430.) je pisac, teolog i jedan od najutjecajnijih kršćanskih
učitelja.

Sud čula sudi prema zakonima ljepote: broju, odnosu, jednakosti, jedinstvu – koji dolaze od
Boga. Među kvalitete ljepote ubraja i kontrast (crna boja sama po sebi je ružna, ali u slici na
pravom mjestu...)

Sv. Toma Akvinski (lat. Thomas Aquinas, tal. Tommaso d'Aquino; Akvino oko 1225. -
samostan Fossanova, kod Rima 7. ožujka 1274.), talijanski dominikanac, filozof, teolog, i crkveni
naučitelj.

8
sv. Toma uzdiže vrijednost čula: čula uživaju u proporcijama, jer su one slične onome što čula
sadrže u sebi, tj. čovjek osjeća takve odnose kao da su one u nama, «prepoznaje» božansko u
njima

Novi pristup umj u Italiji 13. i 14.st.

- Tek se u 14. i 15. st u nekim talijanskim gradovima državama poput Fi i Siene mijenja
način promatranja umj.
- Početak te mijene prepoznaje se u djelima književnika kao što su: Dante, Boccaccio,
Petrarca, Filippo Villani.
- Pišu o toskanskoj suvremenoj umj te formiraju kriterije za umj sud (uzdižu je, trude se
utvrditi njene zakone, žele prenijeti potomcima imena umjetnika kao slavu njihovog
grada). U književnosti sada i umjetnik postaje važnim. U novelama/pripovijetkama o
umjetnicima publika se pobliže upoznaje sa slikarima i kiparima, diskutira se o pitanjima
njihove umj

U književnosti sada i umjetnik postaje važnim. U pripovjetkama o umjetnicima publika se


upoznaje s njima i diskutira – primjerice, tko je najdostojniji da postane Giottov nasljednik

Cennino d'Andrea Cennini (c. 1370 – c. 1440) was an Italian painter Cennino Cennini,
influenced by Giotto. He was a student of Agnolo Gaddi. Cennini was Trattato della pittura. Il
born in Colle Val d'Elsa, Tuscany. He is remembered mainly for having libro dell'arte (oko 1400.) -
authored Il libro dell'arte, often translated as The Craftsman's osim praktične i tehničke
Handbook. Written in the early 15th century, the book is a "how to" on strane informira i o
Renaissance art. općenitim pitanjima

- Cennini je na razmeđi sr v i renesanse, povezan i s jednom i s drugom stranom


- “Priroda je najbolji učitelj, ali ne mora biti jedini”, veliča umj maštu – javlja se svijest o
paralelizmu umj istine i prirodne istine (empirijske, objektivne).

Novo poimanje umj i umj fenomena te umj prošlih vremena započelo je sredinom 15.st. Ono je
postalo podlogom za opsežnije zbirke umj životopisa, čiji su vrhunac Vasarijeve Vite.

9
Renesansa i barok
Rana renesansa donijela je u Italiji, posebice u Fi, odlučan zaokret u društvenom položaju
umjetnika, ali jednako tako i u promatranju umj, koje se sve više kreće u povijesnom smjeru. Tu
povijesnu komponentu u promatranje umj unijelo je upravo okretanje za umj antike.

Marsilio Ficino (1433.-1499.) prevodi Platona i Plotina i piše o neophodnosti povijesti, odnosno
s mudrosti tisućljeća koja se poznavanjem povijesti spaja s iskustvenim znanjem pojedinca.
Učeni umjetnik stječe ugled, pa i sam postaje predmet znanstvenog promatranja, primjerice,
Alberti i Ghiberti.

Traktati o umj 15.st. sve su manje zbirke uputstava a sve se više bave tumačenjem stvarnosti ili
sugeriraju pravila za to, ali još nemaa znanstvene metodologije. Čovjek je («fraktalno») postao
dio svemira kao mikorsvemir. Tijekom 15.st razvija se svijest o autonomiji umj, a svakako je
krajem st već razvijena svijest o autonomijji umjetnika. Tome je pridonijelo bavljenje
matematikom i geometrijom, zbog izračunavanja proporcija i geom perspektive. Tal umjetnici
nameću se europskim. Alberti i Leonardo dali su 2 najvažnije teorije umj renesanse – važno za
pov kritike, ali i za pov estetike.

Alberti i Ghiberti

Kako je pov umjetnika postajala sve važnijom, tako se sve više pozornosti poklanjalo njezinim
uzorima iz antike. Cristoforo Landino 1473. prevodi cjelokupno Plinijevo djelo.

Javljaju se knjižice o pojedinim gradovima (Fi, Napulj, Urbino) u kojima se spominju domaći i
poneki strani umjetnik (van Eyck, van der Weyden).

Sami umjetnici pišu o temeljnim pitanjima umj, jače se posvećuju teorijskim problemima,
naročito u odnosu na matematiku i geometriju

- Leon Battista Alberti Traktat o slikarstvu (1436.); De re aedificatoria (1452.)


- Piero della Francesca - poziva se na Euklida.
- Francesco di Giorgio Martini Francesco di Giorgio Martini -Trattati di architettura
ingegneria e arte militare
- Pomponius Gauricus
- Luca Pacioli - traktat De divina proportione (dovršen 1497., objavljen 1509.) smatrao
radom vrijednim nasljedovanja. Zanimljiva i simptomatična je pov nastanka te knjige –
ona je rezultat znanstvenih diskusija u krugu kojemu je pripadao i Leonardo da Vinci
- Antonio Averlino zvan Filarete
- Fra Francesco Colonna -Hypnerotomachia Poliphili
- Leonardo da Vinci - Trattato della pittura

Leon Battista Alberti (1404.-1472.),arhitekt i teoretičar umjetnosti


- kao pisac djelomično se bavio umj i s pov stajališta
- Traktat o slikarstvu (1436.) - snažno utjecao na umj tal rane renes. - - u njemu s osvrće
na suvremene umjetnike
- smatra da su se nakon dugog razdoblja nazadovanja, sred.15.st. opet pojavili veliki
umjetnici
- spominje imena poput Brunelleschia, kojem posvećuje svoj spis, Donatella, Ghibertija,
Luca della Robbia i Masaccia

10
- De re aedificatoria (1452.) traktat o arhitekturi
- kao uzor preporuča Vitruvija (unatoč oštrim prigovorima umj vlastita doba) - umj je način
spoznaje prirode, a «slika je saznanje prirode u perspektivi» (Venturi).
- K: «U tom je djelu sadržana nova znanstvena teorija umj.» Uz ono antike, spoznao je i
vrijednost svog doba. (citat, str. 16)
- «Sada mi je jasno da veličina nije tek puki dar prirode...» nadilazi naturalizam u ime
ljepote, putem koje se na mističan način dolazi do Boga

Lorenzo Ghiberti (1378.-1455.) – kipar, generaciju stariji od Albertija


- također je imao presudnu ulogu za zbivanja u njegovom vremenu: stvorio je kriterije
povijesnog promatrnja što polaze od Plinija, Vitruvija i dr ant pisaca
- I Commentarij - napisao je tri knjige: u 1.se služio uglavnom ant autorima, u 2. slijedi
osvrt na umjetnike 14.st, pri čemu se u središte postavlja Fi i Toskana. U 3. i
najopsežnijem komentaru G se zadubljuje u teoretske temelje svoga razmatranja, u
optiku, nauk o proporcijama i druge objektivne zadanosti.
- za njega je vrhunac razvoja dosegao Giotto (kao i za Villanija)
- Ghiberti je prvi umjetnik koji je napisao vlastiti životopis, i tako uključio samog sebe u
povijesni kontekst, kao što će nakon njega učiniti Vasari, van Mander i dr.

Leonardo da Vinci (1452.-1519.), arhitekt, kipar, slikar, istraživač prirode i teoretičar


- osobito je snažan utjecaj bio njegova poimanja umj. Bitno je pridonio učvršćivanju
pozicije umj, prije svega slikarstva, kojemu je davao prednost pred ostalim umj. Umj je za
njega bila oblik spoznaje, filozofije. U odnosu na antiku time je postignut sasvim novi
stupanj razvoja odnosa prema umj. Za njega više ne postoji samo geom perspektiva, već
razlikuje 3 vrste persp.: linearnu, boje i reda (zračna). Upozorava da treba voditi računa
na slici o 4 čimbenika: kvaliteta, kvantiteta, mjesto i oblik.
- premda još nije razmišljao na povijesni način, prirodu je proučavao prirodnoznanstvenim
metodama, a prosuđivao je umj prošlosti, a umjetnike poput Giotta i Masaccia sagledao
je iz novog kuta. Najveća je vrijednost za njega originalnost. Razlog nazadovanja umj,
koje prema njemu započinje nakon rimskog doba, pronalazi u međusobnom oponašanju
umjetnika. Novi početak otvara Giotto, koji se ne ograničava samo na oponašanje svog
prethodnika Cimabuea, već je naučio da treba izravno proučavati prirodu. (neposredno
nakon Giotta – silazni hod jer umj oponašaju m iz ranijih st)
- nova vrijednost estetike Albertija i Leonarda bilo je spoj teorije mimezisa i teorije
božanske emanacije. Umjetnik upoznaje prirodu prema načelima koje je stvorio ljudski
um. Prirodi se pripisivala posebna snaga ljudske inspiracije.

Rafael Sanzio (1483.-1520.)


- pozabavio se umj prošlosti više od L.; po nalogu pape Lava X. izradio je cjelokupan plan
za restauriranje staroga Rima. (arheol je međutim, tek nekoliko st nakon toga bila
spremna izvesti zahvat).
- J. Burckhardt čak je tvrdio da je «S neobično prodornim prosudbama položio temelj
komparativnoj PU uopće. On je ustanovio i pojam snimke koji se otada ustalio: za svaki
arheološki ostatak tražio je posebno plan, presjek i prikaz elevacije» Prema K takav
je način snimanja izričito tražio već i Alberti. Počeci arheologije počivaju dakle u vremenu
procvata umj - zaključuje K.
- svijest o tome da se prošlost sagledava na drugačiji način samo zahvaljujući umj geniju.

Durer (1471.-1528.) i pov umjetnika na Sjeveru


- Kako u It tako se i na S pojačalo bavljenje teorijskim i znanstvenim temeljima umj, pa se i
tu javljaju pov umjetnika što se temelje na lokalnoj tradiciji.

11
- I tu je poticaj došao od velike ličnosti - AD - koji je u kritičkom suočavanju s tal uzorima,
počeo razmišljati o umj antike, te je ukazao na antičke preteče pisanja PU (citat str18),
preporuča čitanje Plinija i Vitruvija.
- Putujući po Nizozemskoj piše o van Eycku, R. van der Weyden, H van der Goesu. Pišući
o slikaru Patinieru prvi je upotrijebio naziv slikarstvo krajolika - uveo oznaku za čitavu
vrstu u slikarstvu.

Rasprava o prvenstvu umj vrsta = paragone


- U 16.st. (kao i u antici), postojala je rasprava između pojedinih umj vrsta u filozofskom i
umj-teorijskom smislu.
- B. Castiglione - Il Cortesano (Dvorjanin) (1527.) preporuča raspravu o prv umj vrsta
- B. Varchi 1546. upriličio u Fi anketu među umjetnicima koju vrstu umj, slik ili kip, treba
smatrati vrijednijom.
- Među njima je Michelangelo smatrao to gubitkom vremena, a P. Aretino smatrao
nepriličnim i glupim.

Pietro Aretino (Arezzo 1492.-1557.Ve)


- prvi kritičar umj - jedan od najpoznatijih i najprezrenijih muževa svog doba
- prijateljevao je i surađivao s Vasarijem, Tizianom i J. Sansovinom;
- odbacivao pravila i propise u gledanju umj i tražio neposredni kontakt s umj djelom
- Posebno značenje imao je Aretinov odnos prema Michelangelu, kojega je iznimno
cijenio, no kojemu je nanio ne malu štetu. Upućuje mu moralne prigovore zbog
nemoralnosti i razuzdanosti Posljednjeg suda, ističući da su Marija i Isus prikazani kao
aktovi.
- Sukob između Aretina i Michelangela bio je borba za nadmoć između kritičara i
umjetnika. M se kao i A, oslobodio svih društvenih stega i ravnopravno se ophodio s
papama i vladarima.
- A je to uspjelo sasvim drukčijim metodama. Ono što je ranije bilo apologija stvaralaca
uzdiglo se sada do neovisne moći, koja će se u idućim stoljećima još više potvrditi kao
samostalna snaga.
- To je svakako doprinijelo stvaranju klime u kojoj će Aretinov zemljak, Giorgio Vasari,
započeti svoj rad na svome velikom djelu Le Vite (Životopisi)

Povijest umjetnika, Giorgio Vasari

Preteče Vasaria
- Za pisanje PU 16. st (i 2.pol.18.st.). je od presudne važnosti:
- Oko 1550. ocrtano je ponajprije predmetno područje te znanosti
- (2.faza, oko 1750., vodila je spoznaji razvojnih odnosa i cjelina –
- u oba su slučaja novo pov poimanje pokrenuli umjetnici).
- GV je s pravom nazvan ocem povijesti umjetnika, a katkad ali s manje opravdanja, i
ocem PU. Međutim, već i prije njega bilo je mnogo pisaca koji sastavljaju slične zbirke
životopisa.
- Filippo Villani (14.st.) - njegova knjiga o Fi sa životopisima znamenitih sugrađana
- Antonio Manetti napisao je životopis F Brunelleschija koji sadrži osvrt na razvojnu
povijest arh od primitivnih početaka preko procvata u G i R do nazadovanja u
kasnorimskom razdoblju.
- Antonio Billi – Libro (o.1530.) - životi umjetnika Fi počevši od Cimabuea
- Paolo Pini - Dijalog o slikarstvu (Ve, 1548.) - Dürer obrađen ravnopravno s Tizianom,
Michelangelom, pohvaljeni su i Tintoretto i Vasari

12
- Michelangelo Biondo - Della nobilissima pittura (Ve, 1549.) – u kojoj božica slikarstva
autoru pripovijeda pov slikarstva

Giorgio Vasari (1511.-1574. Ve)


- Kao arhitekt, GV bijaše jedna od najvažnijih umj osobnosti svojeg doba.
- Za Cosima I. utemeljio je Firentinsku Akademiju.
- U autobiografiji izvijestio je o pov nastanka svojeg djela.
- Jedinstvena je njegova sposobnost da sredinom 16.st stvori konstrukciju povijesti te
da mnoštvo PU činjenica i podataka poveže u cjelovito djelo monumentalne
veličine. On je prvi ušao u područje što će tek mnogo kasnije dobiti naziv znanosti o umj.

- Koliko god je danas jednostavno ukazivati na mnoge V pogreške i u općoj konstrukciji


povijesti i u detaljima, ili mu na teret stavljati rezultate što su ih opovrgnula novija
istraživanja, ipak je njegovo postignuće izvanredno i jedinstveno, ne samo za njegovo
doba već i za opću tradicijsku samosvijest same PU. K:»U PU historiografiji nije toliko
presudno da netko bude u pravu, koliko da u skladu s realnošću vremena postigne
određeno približavanje materiji PU.» (i rezultati Wolfflina i Warburga su zastarjeli, ali
njihovo postignuće time nije opovrgnuto ili umanjeno - to isto vrijedi i za GV).

- Palača Uffizi u Firenzi - jedno od najznačajnijih arh ostvarenja GV,


postala je jednom od najvažnijih riznica djela o kojima V piše

Le Vite de' piu eccelenti architettori, pittori e scultori italiani, da Cimabue insino a' i tempi nostri,
descritte in lingua toscana da Giorgio Vasari pittore aretino. Con una sua utile e necessaria
introduzzione e le arti loro (1550.)

- kristalizacijska točka cjelokupne PU historiografije - obuhvatila i sažela prethodna


pojedinačna biografska djela
- poznavao je postojeću literaturu (Manetti, Billi, Filarete, F di Giorgio, Cennini...)

- To se djelo čitalo, diskutiralo, kritiziralo i nadopunjavalo, jer je V bio u središtu svih


aktuelnih rasprava, prijateljevao je s brojnim umjetnicima, a s ne malim brojem bio je u
zavadi. Do tada su suvremenici umjetnici bili izuzeti iz PU historiografija, dok V piše o
Michelangelo, a njegovo djelo mu je ujedno poslužilo kao mjerilo za procjenu i
razvrstavanje ostalih djela.
- Svoje djelo nije doživljavao kao nizanje životopisa; njegova je namjera bila da pomoću
povijesti pokaže koji je stav najprimjereniji u odnosu prema vlastitom vremenu. Da bi to
demonstrirao, konstruirao je razvoj.
- U tu svrhu posegnuo je za teorijom o 3 razdoblja, poznatom još iz antike.
- Prvo razdoblje obuhvaća početke razdoblja, djetinjstvo nove umj; odnosi se na umjetnike
14.st. Drugo razdoblje, doba mladosti, zastupaju umjetnici 15.st., a treće oni 16.st., doba
istinskog procvata; vrhunac je tog razvoja Michelangelo. Tek je on prema V prevlado
antiku. (V vrijednosne kategorije bile su i pod utjecajem Michelangela)
- V prikaz svekolikog razvoja umj poseže za ritmom procvata, nazadovanja i novog
početka. Antika je za njega vrhunac u razvoju umj, njoj suprotstavlja mračni sr v, a kao
treći ciklus promatra ponovno oživaljavanje umj što počinje u 14.st.
- Premda je riječ je o biografskom pregledu, ta razvojna misao ne može se previdjeti.
Ovdje se već opažaju naznake tumačenja umj kao susljednog nizanja različitih stilova, no
ono ostavlja dojam konstruiranosti i krutosti.
- S druge strane, V povezuje umj s vremenom, pokrajinom i drugim uvjetovanostima. On
ističe da mu je namjera donositi relativne, a ne apsolutne prosudbe.

13
- V je preme vlastitom priznanju, pisao kao umjetnik za umjetnike. Bilo mu je stalo do
potvrđivanja društvenog ugleda svog staleža.
- Njegova zbirka životopisa danas je klasično djelo talijanske kulture.

Kritika arhitekture nije dostigla onaj značajan napredak kao kritika slikarstva u djelima Leonarda,
Aretina i Vasaria.

Značajna su 4 traktata arhitekture:


- Sebastiano Serlio
- Vignola imali su veliki uspjeh i brojna izdanja. Nastali su iz
- Palladio proučavanja Vitruvija i ant spomenika
- Scamozzi

Sebastiano Serlio (1475 – o. 1554)


- svojim utjecajnim traktatom "I sette libri dell'architettura -Tutte l'opere d'architettura
et prospettiva“ (1537.-1551. + posthumno) prepunim arhitektonskih nacrta doprinio da
klasični arhitektonski redovi budu prihvaćeni kao kanon.
- Najutjecajniji u: Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj – prevode se u 17. st.
- Serlio, model crkvenog pročelja iz 1537. imao je utjecaja sve do 18. st.
 Serlio, Pinacoteca di Brera, unutrašnje dvorište, Milano (arkade tipa
“serliana”)

Vasarijevi nasljedovatelji i kritičari – 16. st.


- V utjecaj na njegove suvremenike u It i S Europi, u Nejmačkoj i Fra bijaše neizmjeran.
Mnogi su autori njegovo djelo čitali, prerađivali i kritizirali, no ostali su vezani uz njega
kao uz veliki uzor.
- Ascanio Condivi (M životopis).
- Benvenuto Cellini piše autobiografiju – razlikuje se od V po jednostavnom i izravnom
opisivanju.
- Baccio Mondinelli.
- Lodovico Dolce (povjes, pjesnik iz Ve) Dialogo della pittura intitolato l'Aretino (Fi,
1577.). nastaje pod utjecajem Pietra Aretina, djelo se referira na V, pa se može smatrati
kritikom Vasarija s područja S It; u djelu su uspostavljene pojmovne veličine na temelju
kojih uspoređivanje tek postaje mogućim. U ono doba bila je to novost; kod V još nema
takvog pojmovnog shematizma. Naglašavanje boje kao tipične odlike Ve shvaćanja, u
suprotnosti je s V poimanjem (crtež-Fi)
- za njemačke pisce V je bio uzor. Temeljnu kritiku dao je pjesnik Johann Fischart –
potrudio se pružiti historijski pregled umj na S Europe. Odredio se prema V - koncepciju
historijsku, naglasio je da su i prije 1300. u Njemačkoj načinjena važna umj djela
- Karel van Mander (16.st.) i njegova Knjiga o slikarima obrađuje u svjesnom
sučeljavanju s V životopise nizozemskih i njemačkih umjetnika. U središtu zanimanja bila
je umj tradicija njegove domovine. Umj S htio je prikazati kao jednako vrijedne onima s J.
Uključuje suvremenike više od V

Andrea Palladio, (Padova, 1508.- 1580. Vicenza)


- "Četiri knjige o arhitekturi" kojima je znatno utjecao na razvoj europske arhitekture,
osobito u Engleskoj gdje se u 17. i 18. stoljeću arhitektura po njegovim načelima

14
smatrala samostalnim pravcem – paladijanizam, koji je bio preteča neoklasicizma u
umjetnosti.
- uredio je više knjiga kao što su Vodič za rimske starine i ilustrirano izdanje Vitruvijeve "10
knjiga o arhitekturi

- Njegove knjige su se pokazale praktičnijima od svih prijašnjih (vjerojatno zbog njegovo


iskustva kao kamenoklesar) jer je znao problemima prići s tehničke strane, ali i s
estetske uz puno razumijevanje za idealne proporcije (zlatni rez).

Vasarijevi nasljedovatelji i kritičari - 17. st.


- Desetljećima nakon objavljivanja V djela ono je snažno utjecalo i na pisce u It: Zuccari i
Lomazzo, premda se njihovi sudovi razlikuju od V; još sredinom 17.st., pa sve do 18.st.
- V je utjecaj dominantan:
o Passeri sastavlja životopis umjetnika što djeluju u Rimu;
o GP Bellori, Vite dei pittori, scultori et architetti moderni (Rim, 1672)
o R de Piles, Životopis umjetnika (Pariz 1681.)
o F. Baldinucci, Notizie dei professori del disegno da Cimabue in qua (Firenze,
1682.)
o A Felibien, Životopis (Pariz, 1666.)
o Joachim von Sandrart (1606.-1688.) - Vasari Sjevera slikar, napisao Njemačka
akademija (Deutsche Akademie) – zamašno djelo nastalo pod jasnim
sučeljavanjem s V, raspored isti kao kod V Vite. 1680. Boravi u Engleskoj,
Amsterdamu, Rimu, kupuje brojne antička djela; objavljuje djelo o ikonologiji
antičkih bogova. Premda njegova Akademija ne može izdržati usporedbu s
njegovim uzorima, V i van Manderom, ono je zahvaljujući jednakovrijednom
tretiranju slikarstva, kiparstva i arh čak nadišlo prethodnike. I on je pokušavao
ojačati umjetnikov položaj u društvu. (Citat o Rembrandtu, str. 30)
o A Houbraken, Antonio Palomini ...

- Utjecaj V djela, u kojem je povijest umjetnika dovedena do vrhunca, trajao je gotovo dva
stoljeća tijekom kojih se može pratiti bogata filijacija jednom uspostavljenog tipa.

- V utjecaj mogla je prevladati jedino nova koncepcija.

- Vite Vasaria, oca pov umjetnika, ostaju trajnim dobrom ljudske kulture.

- Doprinos renesansnog razdoblja umj kritici bio je vrlo složen i značajan. Najznačajniji
vidovi:
o životi umjetnika
o načela o tumačenju prirode
o načela o različitim postupcima umjetnika

Filozofija umj oko 1600.


- Poimanje umj u 16. i 17.st. razvilo se pod utjecajem GV i kroz sučeljavanje s njegovim
djelom.
- Sve je izraženije prožimanje teorije umj, PU i umj kritike. Zahvaljujući umj teoriji
manirizma i spisima F. Zuccaria i GP Lomazza, ta se područja više nisu mogla odvajati
- Sustav što ga je stvorio Lomazzo (1538.-1590.)
- Traktat o umj slikanja (Trattato dell'arte...) - postao je polazištem nove klasicističke
umj (lombardski slik manirist, ali upozorava na opasnost od manirizma),

15
- koja potom preko Belloria uvire u francusku Akademiju. L je u svojim djelom obuhvatio
sve umj-torijske i PU spoznaje 16.st.
- Djelom Idea del tempio della pittura postao je glavnim zagovornikom neoplatonski
orijentirane metafizike umj (Panofsky), a svoj je sustav predočio u obliku hrama. (7
područja analogno 7 planeta). Kod L teorija dosegla «trijumfalni vrhunac» (K). On je imao
temeljno značenje za klasicističko poimanje umj i za francusku Akademiju, gdje se
težište potpuno prebacuje na područje teorije i pojmovne sistematizacije.

Drugi programatski spis: Idea dei scultori, pittori e architetti, 1607.-

Federico Zuccari (1542.-1609.), slikar


- V Vite podvrgnuo oporoj kritici
- središnja ličnost i za razvoj akademija i za filozofiju umj općenito
- prvi predsjednik rimske Akademije.
- PU ugradio u filozofsku misaonu građevinu

GP Bellori (1636.-1700.)
- Panofsky ga je nazvao utemeljiteljem klasicizma
- mnogi ga smatraju baroknim ekvivalentom Giorgia Vasaria
- na tragu Poussinovih je djela novo shvaćanje umj iznio u svojim spisima
- od ključne važnosti je njegov govor na rimskoj Akademiji 1664.
- kao papinski antikvar, zadužen za rimska iskapanja, posvetio se isključivo PU studijama -
prvi je posve jasno i nedvojbeno istaknuo da je grčka antika vrhunac razvoja umj.
- imao je presudan utjacaj na razvoj pisanja PU i na teoriju umj.
- Nakon njega «carstvo umj obilježeno je čvrstim i neovisnim granicama, čime je stvorena
nova podloga za historijsko promatranje u cjelinama».

Poussin i francuska Akademija


- U slikarskom i filozofskom djelu Nicolasa Poussina (1594.-665.) umj strujanja prošlosti
susreću se kao u žarišnoj točki, iz koje u neizmjernoj raznovrsnosti
- zrače u budućnost.

- Kao Michelangelo i Durer, i on je otvorio novi put prema poimanju tradicije. Živio u Rimu,
proučavao antiku - ključno za njegovo shvaćanje umj.

- Pariška Akademija otvorena 1648., NP je slovio kao veliki uzor; umj se mjerila prema
njegovom djelu.

- bio je najvažniji francuski slikar 17. stoljeća; začetnik i vodeći slikar klasicizma u
razdoblju baroka. Uglavnom je djelovao u Rimu, a kraće vrijeme bio je dvorski slikar
kralja Luja XIII. u Parizu.
- osnivanje francuske Akademije 1648. (pusenisti - rubensisti)

- Dok je za Poussina najvažnije bilo povezivanje teorije i prakse, Freart de Chambray-ev


temeljni nazor bio je racionalistički. Smatrao je da valja proučiti odnose između umj i
publike, što će kasnije, kod de Pilesa, Diderota i francuskih kritičara 18.st. postati
presudno. Razmišljao na matematički način, na temelju matem. znanosti nastojao
konstuirati zakonomjernost u umj.

16
- Andre Felibien pod utj Poussina, u Rimu živi, P djelo vrhunac razvoja u umj

- Iznimno je važno djelo Rogera de Pilesa (1636.-1709.), čije je sudjelovanje u diskusiji


oko suvremene umj realnosti imalo mnogo dublje posljedice od sudjelovanja ostalih fr
teoretičara. Postavio načela koja su davala smjer razvoju u 18.st. u svom djelu iz 1699.
slikare i umj djela rasporedio prema školama. U drugom djelu iz 1708. otišao je mnogo
dalje; nastojao je pronaći prosudbene kategorije za umj uopće (crtež, boja, kompozicija i
izraz), prema kojima je vrednovao najslavnije umjetnike. Osporio je Akademiji
ekskluzivno pravo prosuđivanja umj. Zagovarao je novo poimanje boje i «temperamentno
se zauzimao za Rubensa», dok se Akadem poistovjećivala s umj idealom antike i
Poussinom.

- De Pilesovo je mišljenje kasnije prevagnulo, a najvećim su mu se dijelom priklonili i


onodobni kolecionari umj djela. Naposlijetku je i Akademija priznala promjenu situacije
i pridružila se de Pilesovim nazorima, a 1699. i sam je de P primljen u Akadem.
Počinje postojati i kritika čiji su autori povjesničari i teoretičari umj, koji za to stječu
službeni legitimitet.

- I poimanje teorije umj prošlo je kroz mijenu: boja postaje ravnopravna s crtežom,
jednako kao što se umj S vrednuje ravnopravno s idealom antike i klasicističke umj koja
je iz njega izvedena. Stvaralački razvoj slikarstva krenuo je početkom 18.st. razvojnim
smjerom na koji je ukazao R de Piles koji se usredotočio na boju i na djelo PP Rubensa
(o tome svjedoče djela Watteaua, Bouchera i drugih umj tog doba).

- G 1698. pojavila se knjiga P. Moniera, slikara i dir Akad, u kojoj se ocrtava razvoj umj
od antike (nazadovanje u sr v, vrhunac Rafael i Michelangelo) – po prvi put se pojavljuje
oznaka «povijest umjetnosti», koja je izrasla iz poimanja umj u francuskom klasicizmu.
- Kraj razdoblja što ga je utemeljila fr Akad, koja je nastojala sve mogućnosti umj
doživljavanja obuhvatiti pravilima i čvrstim mjerilima:
o Bellori, Felibien i de Piles – racionalistička podloga.
o Johann Joachim Winckelmann, pisac i proučavatelj antičke starine, povjesničar
umj, uveo je posve novo razdoblje u PU.

17
Povijest umjetnosti, teorija umjetnosti i umjetnička kritika 17. i 18. st.
Prosvjetiteljstvo, neoklasicizam, idealizam

Doprinos renesansnog razdoblja umj kritici bio je vrlo složen i značajan; najznačajniji vidovi:
• životi umjetnika
• načela o tumačenju prirode
• načela o različitim postupcima umjetnika

- Estetski intelektualizam i moralističko shvaćanje umj nakon Tridenstskog koncila

- Osnivanje akademija:
o Rimska akademija (prijelaz 16.-17. st.)
o Poussin i francuska Kraljevska akademija slikarstva i skulpture (1648. )
o de Piles se suprotstavlja
o (pusenisti-rubensisti);
o - Felibien i de Piles koji se suprotstavlja – racionalistička podloga
o Bellori i neoplatonizam
o Francuska akademija u Rimu (1666.)
o engleska Kraljevska Akademija (1768.)

- Talijanski teoretičari grupe djela sistematiziraju u škole


(Rim, Ve, Lomb, Tosk):
Domenichino 17.st, Lanzi 18. st.

Poimanje umjetnosti u prosvjetiteljstvu


- Diderot, Gerard, Shaftesbury
- temelji historijskog promišljanja umjetnosti, racionalizam

Poimanje umjetnosti u razdoblju neoklasicizma


- Rasprava o Laokontu, Winckelmann, Milizia, Lessing, Mengs: “Savršenstvo pripada
Grcima, ne modernima”
- spoznaja stilske zakonitosti

Idealistička filozofija i povijest umjetnosti


- Kant, Hegel, Goethe, Baumgarten, Schiller, Herder, Schleghel, Shelling
- dijalektičko tumačenje procesa razvoja

Poimanje umjetnosti u prosvjetiteljstvu


- poč 18.st. traži se napuštanje prije utvrđenih stajališta i uspostavljanje novih vrijednosti
poimanja
- prosvjetiteljski način promatranja, zasnovan na novim pravilima, predstavlja pravu
revoluciju – racionalizam, empirizam
- nastoji se oko stvaranja uzajamnosti između umjetnika i publike:
o uvažava se sud obrazovane publike koja prosuđuje prema svom osjećaju
o individualnost; relativnost prosudbe postaje dijelom pisanja o umj
o D. Diderot, A. J. B. du Bos, G.E. Lessing

18
Denis Diderot (1713.-1774.)
- u pov prosvjetiteljstva zauzima središnje mjesto
- Enciklopedija što ju je on osmislio obuhvaćala je cjelokupno znanje vremena. Poput
Aretina u 16.st. i Baudelairea u 19.st., u svom je razdoblju stvorio klimu za razumijevanje
umj. - pritom se uglavnom usredotočio na kritike Salona što ga je vodio od 1759.-1781.
- upozorava na posljedice racionalistički utemeljenog poimanja umj (kratak spis)
- “Pravila su umj učinila rutinom, pa ne znam jesu li više škodila ili koristila. Želio bih da me
se dobro razumije: prosječnom umjetniku ona su koristila, geniju su škodila.”
- razmatrao je odnos publike prema umj djelu (recepcija). Vidi str 45.

Luigi Lanzi (1732.-1810.) - poimanje umj u Italiji 18.st. kulminirala je u radu Storia pittorica
dell'Italia – građu je raščlanio prema školama; univerzalni pregled čitavog razvoja dugo je imao
značenje kompendija: »i danas se može čitati» (K).

Primjeri škola:
Venecija, Rim, Bologna

Engleska 17. i 18. st.

lord Shaftesbury (1671.-1713.) i neoplatonizam


- tražio je mogućnost povezivanja zbilje i ideala, osjetilnosti i inteligibilnosti
- intenzivnim proučavanjem starih pisaca, ponajprije Platona i Plotina, došao je do posve
novog načina shvaćanja koji je presudno utjecao na W.
- Cassirer ga je smatrao pionirom sustavne estetike, pojam estetike kao «nekorisnog
sviđanja» potječe od njega. Kasnije taj pojam preuzima njemačka estetika, a u Kantovoj
Kritici rasudne moći on je usavršen i obrazložen na sustavan način.
- uvodi pojam «unutarnje forme»

Richarsonovi - izdali spis Essay on the Art of Criticism (1719.) u kojem su tražili zakone
pristupa umjetničkim djelima
Hogarth - The Analysis of Beauty (1753.) pokušava podučiti razumijevanju ljepote

Sir Joshua Reynolds (1723.-1792.) bitno je proširio aspekte povijesne umj za prosvjetiteljstva.
1768. - utemeljena Kraljevska akademija koje postaje glavni autoritet.

- razdoblje prosvjetiteljstva (18.st.) - bilo je u znaku racionalizma do svoje sredine, a on je


odredio odnos toga doba prema odnašnjoj i prošloj umj.

- Međutim, velike su ličnosti toga st začele nov pokret usmjeren osjetilnom pristupu umj
djelu: Diderot, Reynolds, Lessing, Winckelmann.

- Umj razvoj se sagledavao kao organička cjelina, čime je stvorena podloga s koje se PU
po prvi put mogla iskusiti kao izraz unutrašnje zakonitosti.

Poimanje umjetnosti u razdoblju neoklasicizma

- Laokontova skupina – antičko djelo, iskopano u Rimu poč. 16.st., (Michelangelo požurio
vidjeti «čudo umj», dodaje mu desnu ruku); poticala nastnak mnoštva kopija i varijacija
tijekom 16., 17. i 18.st.

19
- O Laokontovoj sudbini u antici izvješćuju Plinije Stariji i Vergilije u odlomku Eneide.
Laokont biva kažnjen zbog neposluha prema bogovima koji šalju zmije što ubijaju njega i
njegove sinove (upozorio Trojance na konja ili se je oženio protiv volje bogova).
- krajem 18.st. Ls dolazi u središte pozornosti znanstvenoumj promatranja - postaje
predmet žestokih rasprava - načelna rasprava o mogućnostima kritike djela lik umj, kao i
granicama pojedinih umj –
- Laokontova skupina time postaje važna za stvaranje sudova o PU u nastajanju.
- Svako doba u pojedinom djelu vidi vlastito htijenje (kubisti i vrednovanje della
Francesche), s njim ga uspoređuje. Znanstveni sukob oko Ls važan je kao simptom
vremena, jer se na tom primjeru razbuktavaju načelna pitanja koja su za 18. i 19.st.(kao i
za početke pisanja PU uopće), bila od velike važnosti.
Johann Joachim Winckelmann (1717.-1768.)
- Jedan od prvih neumjetnika koji su skupinu vidjeli novim očima - u jednom je svom
ranom radu ukazao na djelo i njegov egzemplarni karakter (1755.): “...savršeno pravilo
umjetnosti”
- U djelu W prepoznaje zahtjev za novim idealom, za «plemenitom jednostavnošću i
smirenom uzvišenošću»
- Te oznake i pojmovi su što ih je W postavio kao općenitu oznaku grčke umj, a izveo ih
je (na čuđenje današnjeg promatrača) iz Laokonta.
- To se može razumijeti samo kao reakcija na umj njegovog doba, koja je kod slabijih
umjetnika potonula u rutinu.
- Kao suprotnost skupini W navodi umj njegovog doba, u ukusu rokokoa «vlada najprostiji
ukus današnjice».
- Winckelmann, Povijest umjetnosti kod antičkih naroda (1756.)– smatrana remek djelom i
izvršila značajan utjecaj ne samo na kasniju PU, već i na idealističku estetiku.
- S Mengsom u Rimu studirao ant. skulpt.

Laokontova skupina, detalj Laokontova lica


- prema W se uzvišenost duše ogleda u izrazu lica koje ne odaje strast i bol što je vidljiva
u napetosti tijela
- Za Lessinga, kao i poslije za Goethea, bio je važan
trenutak što ga je umjetnik odabrao za prikazivanje – prijelazni trenutak koji nagovješta
budućnost.
- Lessingovo djelo iz 1766. uzoran je primjer istraživanja usmjerenog ka određivanju
načela u duhu teorije umj u potrazi za kriterijima prema kojima bi se mogli razgraničiti
slikarstvo i poezija, umj prostora i umj vremena otad se uvriježio pojam likovnih
umjetnosti.

Winckelmannova revolucija

- Odnos prema Ls stalno se mijenjao i prilagođavao sve boljem poznavanju grčke plastike.
- Bilo je onih koji su izražavali negativan sud prema djelu:
o primjerice, kritičar W. Heinse: “ne znam je li skupina uistinu takolijepa... meni se
čini nekako izvještačenom...Komično je da se baš na Laokontovu primjeru htjelo
dokazati kako su Grci sve radili na lijep način, kao da je tijelo zgrčeno i otečeno
djelovanjem otrova osobito ljupko.”
- Bilo je onih što su kritizirali Winckelmanna i Lessinga, primjerice, Schoppenhauer: “W je
Laokonta pretvorio u stoika...L nije pogodio u pravu točku...”)
- Tema je aktualna još u 19.st. (C. Justi, Zakonitosti prema kojima se Laokonta
prosuđivalo u različitim vremenima, 1864.)
- Ls postala je egzemplarnim slučajem prosuđivanja umjetnosti

20
- Prema Wickhoffu, Winckelmannova je PU načinila «rez u svekolikom europskom
doživljavajnu umj»; za A.Riegla Winckelmann je bio prvi povjesničar umj uopće – zbog
izrazitog nastojanja oko određivanja i isticanja zajedničkih crta, što ih je uočio u svim
antičkim djelima kojima se bavio, ono što ih povezuje u višu pojmovnu cjelinu.

Muzeji u doba klasicizma


- Prvi muzej antike u Rimu 1773.-1821.
- Musee Napoleon u Parizu – djela se razvrstavaju po razdobljima i školama;
- postava kojom dominira načelo povijesnosti;
- dostupna publici;

- Q. De Quincy – jedno od ključnih imena klasicističke koncepcije, upozoravao na


posljedice izdvajanja umj djela iz konteksta u kojem su nastala

Idealistička filozofija i Pu (kraj 18.st.)


Kant, Baumgarten, Schiller, Goethe, Herder, Schlegel, Shelling, Hegel

- Prevladava se teorija mimezisa, jer je ljepota stvar subjektivnog ukusa (Kant),


utemeljuje se teorija umj koja anticipira 20.st. – umj oblikuje poput same prirode
(Schlegel), za Hegela umj stvara novu realnost
- Hegelovo djelo jasno obilježava točku razvoja presudnu za razvoj znanosti, odnosno
oblikovanja povijesne svijesti, za nastanak PU kao znanosti. Njegovim dijalektičkim
metodama (svako razdoblje nosi klicu nadolazećeg, njemu suprotstavljenog ) stvorena
je podloga za važnu komponentu kasnijeg PU istraživanja.
Pitajući se o uzrocima polarizacije antika / sr.v. - istražuje temeljnu strukturu novog
historijskog promišljanja umj.
H djelo obilježava kriznu situaciju oko 1800.
Otkriće povijesne dimenzije + načelno definirao situaciju nove kulture u kojoj će umj i PU
postojati jedna do druge
- Ponovno otkrivanje izgubljene tradicije teklo je postupno. Rezultat toga procesa bio je
novo poimanje umj stvaralaštva usmjerenog izvornosti i elementarnosti.

21